FEMINISTIČKA STILISTIKA

Ključne riječi: feminizam, rodni odnosi, rod, spol, tradicionalni i

feministički model teksta, žensko pismo, falocentrizam,
ginokritika, rod i jezik

1. FEMINISTIČKE TEORIJE – POVIJESNI PREGLED

Iako se riječ feminizam prvi put javila tek krajem 19. stoljeća,
feministička svijest kao svijest o neravnopravnom položaju žena u društvu
stara je koliko i samo patrijarhalno društvo. O tragičnoj sudbini žena u
muškom svijetu govore mnoge antičke priče, od kojih su najpoznatije o
Elektri, Antigoni, Heleni, Ifigeniji i Medeji.
Međutim, o sustavnom razvoju feminističke misli možemo govoriti tek
od 18. stoljeća dalje. 1792. godine Mary Wollstonecraft objavila je Obranu
prava žena (A Vindication of the Rights of Women), knjigu koju danas
smatramo početkom feminističkog diskursa. Feministički diskurs već od
njegovih početaka ne vode samo žene: još u 19. stoljeću razvoju feminističke
svijesti doprinijeli su John Stuart Mill i Friedrich Engels.
Početkom 20. stoljeća feministički je diskurs u Velikoj Britaniji, SAD-u i
Njemačkoj dobio karakter društvene revolucije pojavom sufražetkinja koje
su svoje saveznike našle u onovremenim socijalističkim partijama. Usprkos
njihovim radikalnim istupima (javnim prosvjedima i demonstracijama) do
radikalnih promjena došlo je tek za vrijeme 1. svjetskog rata, kada muškarci
masovno odlaze na frontu, a žene ostaju kod kuće, preuzimaju materijalnu

1
brigu za obitelj i muška radna mjesta. Posljedica ovakve zamjene uloga je i
pravo glasa koje žene dobivaju u posljeratnim godinama: 1918. u Velikoj
Britaniji, 1919. u Njemačkoj, 1920. u SAD-u, nakon 2. svjetskog rata u
Francuskoj itd.
Pravo glasa ipak nije bitno izmijenilo položaj žene u društvu, o čemu je
pisala Virginia Woolf u raspravi Vlastita soba (A Room of One's Own)
(1929) koja se smatra prvim manifestom modernog feminizma. Woolf piše o
položaju žene u književnosti tvrdeći da književnost nije samo proizvod
individualnoga genija i njegove duhovne djelatnosti, već i materijalnih uvjeta
društvenog života. Kako ti uvjeti pogoduju bogatim i obrazovanim muškim
predstavnicima srednje i više klase, nije čudno što se malo žena tijekom
povijesti moglo posvetiti književnom stvaranju. To se odnosi na:

- materijalne uvjete njihova života (neposjedovanje vlastitog novca i

vlastite sobe za rad);
- duhovne uvjete koji su nužni za neometano književno stvaranje
(nedostatak adekvatnog obrazovanja, vlastite književne tradicije…).

Da bi se nadišla ta nejednakost i neravnopravnost među spolovima morao

se, po njenim riječima, „dovesti u pitanje sam način na koji kultura misli o
samoj sebi, a posebno o odnosima među subjektima koje proizvodi“.
Woolf, pod utjecajem psihoanalize, tvrdi da ljudski subjekt nije čvrsta i
nepromjenjiva psihička datost, već je fragmentiran i labilan (naime,
podsvjesni porivi u čovjeku vrše na njegovu svijest i postupke snažan
pritisak zbog čega dolazi do poremećaja u racionalnu ponašanju njega kao
društvenog bića). Žene su zbog svog neravnopravnog i frustrirajućeg
položaja u društvu više od muškaraca podložne djelovanju podsvijesti, zbog
čega se kod njih javlja „rascjep svijesti“. Da bi se održala kao civilizirana
osoba i društveno biće, žena mora potiskivati osjećaj otuđenosti i

2
nepripadanja muškom svijetu, što za nju postaje prevelik teret. Kako bi
oslabila taj pritisak žena mora svoju podsvijest dovesti do izražaja, a to joj u
najvećoj mjeri omogućuje pisanje. Pišući s pozicija podsvijesti žene tako
stvaraju „žensku rečenicu“ ili „psihološku rečenicu ženskog roda“ koju
najviše karakterizira „prekid s očekivanim slijedom riječi“, te je u odnosu
prema muškoj, koja teži uravnoteženosti i povezanosti, karakterizira labavija
povezanost njenih pojedinačnih dijelova. Kada je riječ o jeziku, žene se
suočavaju s posebnim problemom: počevši pisati primjerice roman, žena će
neizbježno shvatiti da je tradicionalna uporaba jezika spolno markirana.
Woolf je prva u neposrednu vezu dovela položaj žene, podsvijest i
pisanje, naglašavajući da se ljudski subjekt strukturira kroz jezik i zato se
upravo u jeziku može oduprijeti reproduciranju nametnutog poretka.

Drugo klasično feminističko djelo je Drugi spol (Le Deuxiěme Sexe)

(1949) Simone de Bouvoir. Kao odgovor na Freudovu tvrdnju da je pitanje
spola biološko pitanje (pa je i sudbina žene biološki predodređena) ona tvrdi:
„ženom se ne rađa, ženom se postaje“. To znači da se i muškarci i žene
razvijaju u okolnostima koje određuju dato društvo i kultura; u tim
okolnostima žena dobiva ženske atribute s kojima nije rođena, već ih protiv
svoje volje stječe u muškom svijetu: pasivnost, zavisnost od muškarca itd. Iz
navedene tvrdnje proizlazi da pojam žene određuju društvene norme, a njih
propisuje muškarac, drugim riječima žena se redovito definira u odnosu na
muškarca, ali ne i obratno: on je subjekt, a ona je drugo. Književnost također
reproducira takve ideje o životu, odnosno slika žene u književnosti zasniva
se na muškom mitu o ženi. Izlaz iz takve situacije de Bouvoir vidi u
intelektualnoj akciji žena koja će zamijeniti pasivno prihvaćanje stanja
ovisnosti. Na temelju njenih razmišljanja žene na Zapadu počinju shvaćati da
njihovo nezadovoljstvo vlastitim životom nije psihopatološka pojava, već
prirodna reakcija na položaj koji imaju u društvu.

3
 Dvadeset godina kasnije u Francuskoj i Velikoj Britaniji nastupa drugi val
feminizma. Klasično djelo tog razdoblja je Spolna politika (Sexual Politics)
(1970) Kate Millett, u kojem je postavljena distinkcija između „spola“ kao
biološke kategorije i „roda“ kao društvene konstrukcije koju uspostavljaju
tradicija, kultura i odnosi u društvu.
Millett tvrdi da je odnos među spolovima političko pitanje, te da
feministička svijest u pitanje dovodi patrijarhalni društveni sistem koji se
reproducira kroz generacije. Društvo socijalizira svoje članove tako da
spolnu nejednakost prihvaćaju kao prirodnu i normalnu.
Faktori su te socijalizacije:

- jezik (u kojemu je muški rod norma, a ženski varijanta);

- obitelj (u kojoj redovito dominira muškarac);
- sustav obrazovanja (koji produbljuje razlike među spolovima
ostavljajući ženama tzv. „ženska zanimanja“);
- književnost (koja reproducira društveni status quo).

Tijekom sedamdesetih godina feministička je kritika pristupila

razobličavanju ideoloških mehanizama kojima je književnost podržavala
patrijarhalnu svijest. U fokus dolaze književna djela muških pisaca u kojima
su, više ili manje svjesno, bili izraženi stavovi zasnovani na muškim
pogledima i koji ignoriraju ženu i žensko iskustvo. Ukazivalo se na to koliko
„muški tekst“ („androtekst“) konstruira uzornu sliku žene i ženstvenosti (npr.
u romanu 19. stoljeća ženski su likovi rijetko prikazani kao ličnosti koje rade
i zarađuju, u razvoju fabule naglasak se stavljao na pitanje za koga će se
junakinja udati, kao da o tome ovisi njezina konačna sreća).
Krajem sedamdesetih godina feministička stilistika umjesto starog
zahtjeva za jednakošću u prvi plan stavlja činjenicu različitosti, odnosno

4
umjesto da napada mušku sliku svijeta, nastoji ispitati prirodu ženskog
pogleda na svijet. Pažnja se s androteksta premješta na „ginotekst“ („ženski
tekst“), a tradicionalna književna kritika preobražena je u ginokritiku.
Termin ginokritika skovala je Elain Showalter koja je u fokus
književnokritičkog mišljenja stavila književnost koju pišu žene. Ona u
ogledu Ka feminističkoj poetici (1979) uvodi distinkciju između
„feminističke kritike“ i „ginokritike“: prva se bavi razobličavanjem
ideoloških mehanizama muških pisaca, a druga isključivo ženskom
književnošću (kritički i teorijski).
Showalter navodi razvojne faze ženske književnosti:

- „ženstvena faza“ (1840. - 1880.): žene oponašaju estetske standarde

muške književnosti uvjerene da su oni univerzalni i nezaobilazni;
- „feministička faza“ (1880. – 1920.): uspostavlja se radikalni odnos
prema „muškim formama“, što ženama omogućuje da slobodno
interveniraju u žanrovima koje su preuzele iz muške tradicije i
prilagode ih svom senzibilitetu;
- „ženska faza“ (poslije 1920.): osamostaljivanje ženske književnosti i
fokusiranje interesa na žensko iskustvo i način pisanja.

Showalter je ponudila nacrt za suvremenu povijest feminističke teorije i

kritike izdvojivši šest projekata oko kojih se danas koncentrira feministička
misao:

- androgina poetika (nastoji prevladati razlike roda i uspostaviti

jedinstven koncept književnosti);
- feministička kritika (kritički razobličuje patrijarhalnu ideologiju
muške kulture);

5
 - ženska estetika (afirmira kulturu žena smatrajući „žensko pismo“
autentičnim izrazom posebnog ženskog iskustva);
- ginokritika (proučava tradiciju ženske književnosti);
- poststrukturalistička feministička kritika (bavi se „ženstvenošću“ kao
posebnom kategorijom unutar kulture);
- teorija roda (komparativno proučava spolnu/rodnu različitost; ne
samo u književnosti).

Sandra Gilbert i Susana Gubar 1977. godine objavljuju knjigu

Luđakinja u potkrovlju (The Madwoman in the Attic) koja razmatra djela
istaknutih spisateljica engleskog jezika (Jane Austen, Charlotte Brontë,
George Eliot, Emily Dickinson i dr.). Gilbert i Gubar u proučavanim su
djelima tražile skriveno iskustvo žene potisnuto pod pritiskom patrijarhalne
književne tradicije prepoznatljivo samo u ponavljanju simboličkih slika koje
nagovještavaju osjećaj nezadovoljstva i uskraćenosti (zaleđeni krajolik,
izgubljenost u pustoši ili magli, bijeg u noć itd.). Zadatak je feminističke
kritike da u ženskom tekstu otkrije to prikriveno žensko iskustvo.

Početkom osamdesetih godina u feminističkoj teoriji dolazi do skretanja

fokusa s „politike seksualnosti“ na „politiku tekstualnosti“ pod utjecajem
ideja poststrukturalizma, psihoanalize, marksizma, lingvistike i
antropologije. Većina novih ideja dolazi iz Francuske.
Među francuskim feministkinjama ističe se Helene Cixous koja u
feminističku teoriju uvodi pojam dekonstrukcije. Ona svoju kritiku
usmjerava protiv logocentrizma zapadnjačkog filozofskog diskursa s
njegovim hijerarhijski postavljenim binarnim opozicijama (u smislu da se
stvari razumiju u odnosu na njihove suprotnosti), u kojima žene uvijek
predstavljaju ono Drugo. Od Derride Cixous je preuzela pojam
falocentrizma kao oznaku povezanosti društvenih i ideoloških sistema koji

6
privilegiraju patrijarhalni način mišljenja. Naime, povijest filozofije
označena je konstantom opozicije aktivnost/pasivnost, a žena je uvijek na
strani pasivnosti. Cixous u pitanje dovodi „solidarnost logocentrizma i
falocentrizma“ nastojeći pronaći izlaz iz takve naslijeđene situacije. Po
njezinom mišljenju postoji način pisanja koji zaobilazi ograničenja
uvriježenog uvjerenja da je muškost prirodni izvor moći: u konceptu
„ženskog pisma“ Cixous vidi mogućnost da žena izrazi svoju žensku suštinu
ne potčinjavajući se falocentrizmu, tj. muškom poretku stvari u jeziku i
mišljenju. „Žensko pismo“ ona smatra načinom pisanja, a ne oznakom spola
autora. Taj način podrazumijeva jezik drugačiji od muškog koji je racionalan,
logičan, hijerarhijski uređen i linearan; dakle neracionalan, protulogičan,
nehijerarhičan i cirkularan. Izvor „ženskog pisma“ je u ženskom tijelu,
odnosno riječ je o načinu pisanja koji afirmira prisnu povezanost žene s
njenim tijelom i koji negira shvaćanje po kojem je pisanje aktivnost duha.
Naime, u onoj ranoj fazi razvoja u kojoj dijete još nema osjećaj da naspram
njega postoji nešto drugo, subjekt (dijete) i objekt (vanjski svijet) još nisu
razdvojeni. Za dijete je vanjski svijet jedino tijelo njegove majke koje,
međutim, još ne doživljava kao nešto „drugo“. Iako kroz tu fazu prolaze sva
djeca, djevojčice je pamte intenzivnije jer se i u kasnijoj fazi spolno
identificiraju s majkom. Zato, kad počne pisati, žena otkriva da govori
glasom koji je i glas njene majke, ona piše kao žena ili, metaforički rečeno,
piše tijelom. Taj slobodni jezik tijela je metaforički, aluzivni stil, pun
kovanica i igri riječima.

Luce Irigaray najutjecajnija je predstavnica poststrukturalističke

feminističke kritike koja se bavi istraživanjem „ženstvenosti“ kao posebne
kategorije unutar kulture. Irigaray smatra da se u psihoanalizi pod maskom
znanosti kriju patrijarhalne predrasude o ženama i falocentrička struktura
zapadnjačkog mišljenja. Žena, prisiljena služiti se jezikom muškaraca ne

7
može do izražaja dovesti cijelu sebe, pa iskustvo koje izražava uvijek izgleda
fragmentarno.

Julija Kristeva žensko pismo vidi kao realizaciju težnje svakog subjekta
da u tradicionalne oblike diskursa unese opozicijski element koji nije
generički već ideološki motiviran (pa ga možemo naći i kod muškaraca i kod
žena). Kristeva je definirala razliku između simboličkog i semiotičkog
aspekta jezika:

- simbolički aspekt vezan je s autoritetom, redom, represijom,

kontrolom, porodicom, normalnošću; podrazumijeva „uređenost“ i
„utvrđene strukture“, a subjekt se u njemu javlja kao jedinstven i
stabilan;
- semiotički aspekt karakteriziraju improvizacije i proturječja te sve ono
što nagovještava prodor nesvjesnog u jezik.

Za Kristevu semiotičko je subverzivna sila koja predstavlja prijetnju

zatvorenom simboličkom poretku u gramatici, kulturi i politici, a
djelovanjem te sile ostvaruje se i žensko pismo.

Osamdesetih i devedesetih godina feministička teorija dobiva brojne nove

pristalice. Suvremeni se feminizam nalazi pred raskrižjem: s jedne strane
nasljednik je „ženskog pokreta“ iz šezdesetih godina kao politički
orijentirana kritička misao (govori o položaju žene u muškom svijetu, o
identitetu žene, pravu na vlastiti jezik), a s druge strane suvremeni se
feminizam naslonio na poststrukturalizam u političkom smislu prilično
neodređen.

8
 2. FEMINIZAM, RODNI ODNOSI, ROD I SPOL

Feministička teoretičarka Jane Flax tvrdi da je naše vrijeme (misli ovdje

na zapadnu, posebice američku kulturu) obilježeno trima poimanjima:
psihoanalizom, feminističkom teorijom i postmodernom teorijom. Svaka od
navedenih misaonih struja nastoji, bar jednim svojim dijelom, izraziti
središnji problem našeg doba: kako shvatiti i rekonstruirati društvene
odnose, kulturu, kao i naše poimanje roda bez pribjegavanja linearnim,
hijerarhijskim ili binarnim shvaćanjima i poimanjima (muško – žensko,
matrijarhističko, patrijarhističko, lijevo – desno itd.).
Ovdje ćemo se usredotočiti na analizu rodnih odnosa kao središte
zanimanja feminističke teorije, vezano uz pitanja: kako danas doživljavamo
rodne odnose? i što mislimo o njima? (i mislimo li uopće?).
Žene su rijetko upisane u povijest kulture i književnosti koju su pisali
muškarci, često su utišane ili krivo predstavljene u štivu biologije, filozofije
ili fizike itd., uz što su vezana i tradicionalna feministička pitanja: položaj
žene i analiza muške dominacije.
Feministička se teorija želi distancirati od postojećih rodnih uređenja, te
ih nastoji prevrednovati i promijeniti, pa je glavni njen cilj analizirati kako
mislimo, ne mislimo ili izbjegavamo misliti o rodu. Da bismo shvatili ciljeve
ove teorije moramo promotriti njen središnji pojam – rod. Međutim,
feminističke se teoretičarke ne slažu u elementarnim pitanjima: što je rod?, u
kojem je odnosu rod spram spola?, kako nastaju i održavaju se rodne razlike
(u osobnom životu i kao društveno iskustvo tijekom vremena)?, imaju li rodni
odnosi povijest?, zašto se rodni odnosi mijenjaju tijekom vremena?, postoje
li samo dva roda?, kakvi su odnosi između muške dominacije i rodnih
odnosa?, mogu li rodni odnosi nastati u jednakopravnim društvima? i jesu li
rodne razlike društveno korisne/nužne? Suočeni s ovim pitanjima možemo
zaključiti da rod nipošto nije jednostavna prirodna činjenica, te da su rodni

9
odnosi kategorija koja obuhvaća složeni skup društvenih procesa i, što je još
važnije, da je riječ o odnosima dominacije, tj. definirao ih je i kontrolirao
najčešće muškarac.
Problemi rodnih odnosa često su bili na razne načine prikrivani, pa se npr.
žene definiralo kao „pitanje“ ili „drugi spol“, a muškarce kao univerzalan
rod (npr. muški se rod često uzima kao univerzalna kategorija u znanstvenim
i teorijskim tekstovima). U znanosti se ne proučava npr. psihologija ili
povijest muškaraca, odnosno znanstvenici rijetko traže utjecaj rodnih odnosa
na razne aspekte kulture (onako kako istražuju utjecaje moći ili organizacije
proizvodnje). Isto tako, feministički diskurs, definirajući svoju problematiku
kao „ženu“ zapravo privilegira muškarca kao neproblematičnoga i
nedeterminiranoga rodnim odnosima (premda muškarci često izgledaju kao
nadzornici ili tutori u društvu, i oni su pod utjecajem rodnih pravila).
Rod se kao praktični društveni odnos može shvatiti samo dubljim
istraživanjem značenja „muškoga“ i „ženskoga“ i posljedica koje se pripisuju
jednom ili drugom rodu u konkretnim društvenim praksama. Značenje i
praksa „roda“ variraju u kulturi, razdoblju, klasi, rasi i vremenu, religiji, pa
ne možemo s potpunom sigurnošću reći da određena kultura ima jednu
determinantu i uzrok rodnih odnosa.
Feminističke teoretičarke ponudile su niz zanimljivih uzoraka, no svaka
od njihovih teorija previše je deterministička, a prema tome i
neodgovarajuća:

- u radu Freuda, Lacana i njihovih sljedbenika/sljedbenica dominira

ideja prema kojoj ljude pokreću impulsi i potrebe koje su
nepromjenjive (vezano uz teoriju nagona koja odražava nesvjesni
motiv – najranija povezanost djeteta s davateljem/icom njege, najčešće
majkom);

10
 - socijalističke feministkinje glavnim uzrokom rodnog uređenja
smatraju spolnu podjelu rada, odnosno organizaciju proizvodnje;
- francuske feministkinje naglašavaju ulogu jezika (kao lanca
označavanja, znakova i simbola) u konstrukciji roda.

Sva ova objašnjenja rodnih odnosa međusobno su povezana, a često i

jednim svojim dijelom određena i konstituirana rodnim odnosima ili putem
njih; naime proučavanje rodnih odnosa (kao i svaka druga društvena analiza)
nužno odražava društvene prakse koje želi objasniti.
Da bi rodni odnosi bili korisni kao kategorija društvene analize moraju
uključivati kritičnost i samokritičnost spram značenja koja im se dodjeljuje,
te načina njihova poimanja. No, pred razumijevanjem rodnih odnosa stoji
nekoliko barijera društvene i filozofske naravi, a među njima najveći
problem predstavlja (ne)razumijevanje odnosa roda i spola. Pod spolom
podrazumijevamo anatomske razlike između muškarca i žene, odnosno
prirodne biološke činjenice. U vezi s ovakvim poimanjem na Zapadu je dugo
bila općeprihvaćena (djelomično još uvijek jest) jednadžba:

spol = biologija = priroda = ŽENA : kulturno = društveno = MUŠKO

koja se temelji na pretpostavci da su rodni odnosi ekvivalent anatomije i

njena posljedica (čemu će većina feministkinja oponirati). Mnoge
feministkinje stoga teže odvajanju pojmova spola i roda, no takva nastojanja
najčešće dovode do pitanja: nisu li anatomija (tijelo) i um povezani? Ipak,
živimo u svijetu u kojemu je rod konstituiran društveni odnos i to odnos
dominacije, pa je stoga žensko i muško poimanje anatomije i biologije
djelomično ukorijenjeno u postojećim rodnim odnosima, odražava ih i mora
opravdati. S druge strane, rodni odnosi pomažu nam shvatiti činjenice
ljudske egzistencije: rod može postati metafora za biologiju i biologija može

11
postati metaforom roda (u zapadnoj kulturi tako ženu često poimamo
miješajući prirodno i društveno).
Prirodno podrazumijeva biološku dimenziju i pojmove majčinstva, njege,
čuvanja, empatije i odnosa prema drugima. Iz prirodnog proizlazi i
društveno, naime, često se smatra da ženski um odražava kvalitete tih
stereotipnih ženskih aktivnosti i tijela. Tako čak i feministkinje često tvrde da
žene različito razmišljaju i pišu i imaju drukčije interese i motive u odnosu
prema muškarcima koje više zanima korištenje moći razuma, vladanje nad
prirodom, agresija i militarizam. Ovakva su mišljenja dakako generalizirana,
što znači i da je svako feminističko stajalište nužno parcijalno; drugim
riječima, nitko ne može govoriti za sve „žene“ (ili „muškarce“) već o
specifičnim skupovima rodnih odnosa.

3. POSTOJI LI ŽENSKA POETIKA/ESTETIKA?

Značajno mjesto u feminističkim teorijama ima problem stila kao

neizbježnog polazišta raščlanjivanja, što evocira pitanja: po čemu je „žensko
pismo“, „ženska poetika/estetika“ nešto drugo od žanra ili stila? i je li
„ženska poetika“ nešto protiv uobičajenog shvaćanja poetike?
Relevantne značajke ženske poetike (prema Ilmi Rakusa) su:

- subjektivnost, asocijativnost, polilogika, mnogoznačnost;

- polifono, razmrvljeno jastvo pripovjedača; odgovara mu gramatika
mnogostrukih istovremenih odnosa;
- destrukcija vremensko – prostornih koordinata;
- labava izgradnja događanja, mreža umjesto linearne fabule;

12
 - procesualnost (pisanje koje se odvija kao konstitutivni element onoga
što je napisano);
- eliptična sintaksa i sintaksa uokruživanja;
- jezična skepsa kao svijest o razlici između života i napisanoga;
prevelika osjetljivost za jezične formule; sklonost kvaziusmenom
izražavanju, pitanjima, usklicima, oslovljavanju;
- sinkretizam žanrova (sastavljanje od krpica); posebna sklonost
dijaloškim i polifonijskim vrstama teksta (radiodrama i drama),
otvorenim formama bez čvrstog početka i kraja;
- tijelo, kuća, voda kao motivi koji se uvijek iznova pojavljuju kao
metafore i simboli.

Ovi se kriteriji ne mogu primijeniti isključivo na radove autorica, što

generira pitanje: može li žensko pismo imati i muške autore?, što znači da je
riječ samo o jednoj varijanti suvremenog pisanja.
Feministička je scena teorijski rascijepljena na esencijalističku i
(de)konstruktivističku stranu:

- esencijalistički model naglašava postojanje ženske biti, onog

„specifično ženskog“ što svoj sadržaj pronalazi i u umjetničkim
djelima;
- (de)konstruktivistički model polazi od pretpostavke o konstruiranosti
rodnoga identiteta, što znači da se „žensko“ može mijenjati.

Kod samih književnica prevladava predodžba o književnom djelu kao

novom i jedinstvenom „proizvodu“ ljudske svijesti koji nadilazi svaku
empirijsku vezanost, prema čemu se i ne može govoriti o „ženskom pismu“.
Čitajući knjigu (ili isto tako gledajući sliku, film) uglavnom nećemo znati je
li to djelo žene ili muškarca, no rod kao kulturna konstrukcija određuje

13
dostup sredstvima za proizvodnju, mogućim jezicima, pa tako i
paradigmama koje definiraju umjetnost.

4. FEMINISTIČKA STILISTIKA

Feministička stilistika dio je kritičke stilistike i kritičke lingvistike

općenito. Njena je ključna pozicija angažiranost naspram utopijskoj
neutralnosti i objektivnosti kao proklamiranom cilju strukturalne stilistike.
Kritički stilističari tvrde da svi pojedinci imaju iluziju da su slobodni u svom
jezičnom izboru, no zapravo je njihov izbor ograničen njihovim društveno-
kulturnim i društveno-povijesnim statusom, iz čega proizlazi da nismo ono
što govorimo, već ono što nas govori. Za razliku od strukturalne stilistike
koja je smatrala da je ono što govorimo odraz naše ličnosti, roda, socijalnog
statusa ili kulture kojoj pripadamo, kritička stilistika (a tako i feministička
stilistika) pokazuje da jezik nije samo odraz, već i formira naš identitet,
shvaćanja i nas same. Značenje teksta dakle nije jednom zauvijek dato, već
je rezultat odnosa u društvenom sustavu u kojem je proizveden, isto kao i
obnavljajućeg procesa pogađanja između autora i recipijenta teksta.
Sara Mills tvrdi da jezični sustav određuje što se može (ili ne smije) reći, a
da toga nismo ni svjesni, naime jezik je u pravilu „vlasništvo“ dominantnih
kao moćno sredstvo manipulacije ljudima. Ipak, on je i jedan od načina na
koje se u pitanje može dovesti postojeća raspodjela moći. Sa stajališta
feminističke stilistike, jezik se uvijek odnosi na radnju i interakciju, te se u
njemu uvijek radi o moći i kontroli (npr. dokazano je da se u javnoj
komunikaciji ženama manje daje riječ, češće ih se prekida itd.).
Robyn Lakoff tvrdi da je seksizam, tj. diskriminacija žena, vidljiva na dva
načina: na način kako opća uporaba jezika njih tretira i onako kako su one
naučene govoriti o sebi i svijetu.

14
 U prvim fazama stilističkih istraživanja proučavanja su bila usmjerena na
uporabu zamjenica, nazive profesija itd, dok je u drugoj fazi naglasak
stavljen na pitanje seksizma i stereotipa u jeziku (npr. u rječnicima
engleskoga jezika 1977. godine Julia Penelope Stanley pronašla je 220
termina za seksualno promiskuitetnu ženu prema 20 za promiskuitetnog
muškarca). Stereotipi su vidljivi u verbalnoj strukturi poslovica, reklama,
viceva, predstavljanju muško-ženskih odnosa itd.
Feminističke stilističarke smatraju da „stilistička analiza nije samo
pitanje diskusije o efektima u jeziku i u tekstu, već moćna metoda za
razumijevanje načina na koje se sve vrste realnosti konstruiraju pomoću
jezika“ (Burton 1996:224).
Još sedamdesetih godina Robyn Lakoff i Deborah Tannen objavile su
niz studija u funkciji pokazivanja različitosti u muškom i ženskom stilu (ne
naglašavajući pritom dominaciju muškog jezika nad ženskim). Za razliku od
ovakvoga (sociolingvističkog) polazišta, feministička stilistika dio je
posmoderne znanosti i djeluje na rubu lingvistike, stilistike i filozofije.
Suvremena feministička stilistika na pokušava samo opisati seksizam u
tekstu, već i analizirati način na koji su točke gledišta ili metafore blisko
povezane s problemima spola (Mills 1995:1). Prema tome, njen je predmet
istraživanja vrlo širok i kreće se u rasponu od proučavanja stila književnih
tekstova, pa sve do drugih sfera uporabe jezika (npr. reklame, svakodnevna
komunikacija, politički diskurs, poslovni sastanak itd.). Polazne točke
feminističke stilistike su:

- ključni princip funkcioniranja diskursa je njihova međusobna

suprotstavljenost po principu moć – solidarnost, drugim riječima teži
se demistifikaciji diskursa moći;

15
 - jezik se uspješno koristi kao sredstvo manipulacije ljudima,
pojedincima ili grupama, odnosno jezik je sredstvo pomoću kojega
dominantne osobe ili skupine čuvaju svoju moć;
- feministički tekstovi uvijek impliciraju političku angažiranost, te kao
cilj imaju promjenu diskurzivnih praksi društva u cjelini (nije
dovoljno samo uočiti postojeću dominaciju muškog diskursa, potrebno
je proizvesti promjene).

Kada je riječ o temi „žene i književnost“, feministička je stilistika

usmjerena na tri aspekta:
- ženski likovi u književnosti koju pišu muškarci;
- ženski likovi u književnosti koju pišu feminističke književnice;
- ženski likovi u književnosti koju pišu žene ne-feministice.
Manja ili nikakva pažnja posvećuje se analizi muških likova po istom
principu.

Feministička stilistika naglašava i važnost pozicioniranja čitaoca u

modelu teksta tvrdeći da je većina literarne produkcije implicitno
namijenjena muškim recipijentima, što se pokazuje lingvističkim sredstvima
(kao što je uporaba muške zamjenice on/onaj kada se misli i na muške i na
ženske osobe) ili analizom stereotipa. Zadatak feminističke stilistike je
obrazovati čitatelje da tekst prime kritički, sa sviješću o dominantnom
muškom diskursu i o prepoznavanju jezičnih struktura u kojim se ta
dominacija očituje. Cilj je natjerati recipijente da neke „uobičajene“ slike i
stereotipe prepoznaju kao seksističke, tj. nametnute ženama muškom
vizurom (npr. analiza reklama: uporaba parfema implicira ženstvenost i
nježnost kod žena, dominantnost i snagu kod muškaraca). Kada je riječ o
analizi metafora s ovog aspekta, polazi se od shvaćanja metafore kao temelja
našeg mišljenja (metafore odražavaju naša mišljenja i stereotipe). Naročito

16
su važne mrtve metafore koje u jeziku čuvaju arhetipske muško – ženske
relacije (npr. metafore za ženu svjedoče o dominaciji muškog diskursa).

Feministička stilistika počiva na utopijskom uvjerenju da će svojim

metodama i tehnikama analize stila pomoći ženama da razumiju i osvijeste
sliku o njima koju nude književnost, mediji, obrazovanje i vladajući
stereotipi. Diskurs feminističke stilistike nije, međutim, ideološki
neopterećen: njegovo je najveće ograničenje što njegove zastupnice za svoje
ciljane recipijente biraju žene, kao da se unaprijed odriču mogućnosti
muškog kritičkog čitanja tekstova s novoga polazišta. Ovakva
kontekstualizirana stilistika nije više samo lingvistička ili književna
disciplina; podjednako je uvjetovana i sociološkim, filozofskim i
psihološkim proučavanjima diskurzivnih praksi. Dakle, ne postoji jedinstveni
identitet pojedine osobe: uvijek je prisutno više identiteta (spolni/rodni,
socijalni, etnički, rasni), a oni su uvijek u međusobnom pregovaranju u
konkretnoj situaciji.

LITERATURA

Butler, Judith (2000) Nevolje s rodom; Feminizam i subverzija identiteta,

Ženska infoteka, Zagreb

Čačinović, Nadežda (2000) U ženskom ključu, Centar za ženske studije,

Zagreb

17
Flax, Jane (1999) Postmodernizam i rodni odnosi, u:
Feminizam/Postmodernizam (zbornik) ur. Linda J. Nicholson, Liberata,
Ženski studiji, Zagreb

Katnić-Bakaršić, Marina (travanj 2002) Jezik i rod ili: o jeziku koji Nas
govori, Dokumenti centra za rodna istraživanja

Katnić-Bakaršić, Marina (2002) Feministička stilistika: izazov i ograničenja

Lešić, Zdenko (2001) Feminizam, feministička teorija i kritika

(historiografska skica), Novi izraz 12, godina 3, knjiga 3, broj 12, Sarajevo

Mills, Sara (1995) Feminist stylistics, Routledge, London

18