Ženske studije Žarana Papić Safer Grbić

Historijski diskurs o ženskoj književnosti i ženskom pismu s osvrtom na žensku suvremenu

književnost i žensko pismo u Bosni i Hercegovini
Feminizam je pokret koji je nastao u zapadnim zemljama u XIX. stoljeću kao jedna od posljedica
industrijske revolucije. Razvoj strojeva je počeo otklanjati potrebu za ljudskom radnom snagom,
postepeno eliminirajući jednu od prednosti koju su muškarci imali nad ženama.¹

U prapočecima svijeta do novoga vijeka, možemo sasvim slobodno kazati da historija čovječanstva je
rezervirana samo za muškarce i kao takva stavila je ženu u diskutabilan i marginalan položaj – ne iz
razloga što žene nisu ništa doprinijele u razvoju društvene zajednice nego isključivo iz razloga što je
historija kao takva bila pisana od strane muškaraca. Naime, jasno je da žena biva ušutkanom kroz
stoljeća svjetskih civilizacija krenuvši od sjevernih vikinga do istočnih mongola, ali naporima ipak
uspijeva u zapadnoj civilizaciji oglasiti se kao antičke prezentacije tragične sudbine u ženskom svijetu
– takva djelu su svakako Elektra, Antigina, Igigenija, Trojanke, Medeja i mnoge druge koje istinski
svjedoče o položaju žene koje su zauzimale u antičkom periodu. Od tih antičkih junakinja do novog
vijeka u zapadnoj kulturi veoma rijetki su spisi o ženi – pretpostavimo zašto. Ukoliko pravimo osvrt na
Bosnu i Hercegovinu izričito je važno naglasiti djelo Hasanaginica koja se pojavljuje baš u trenucima
kada zapadna civilizacija, odnosno pojedinke unutar toga društva postavljaju sebi pitanje ženskih
ljudskih prava.

O tome je sasvim određeno i vrlo odlučno pisala VIRGINIA WOOLF (1882-1941) spisateljica, jedan od
ključnih autorica narativnoga modernizma i osnivačica feminističke književne kritike.

Rođena je u uglednoj viktorijanskoj intelektualistički nastrojenoj obitelji Stephen. Nakon smrti oca
Leslieja Stephena, poznatog književnoga kritičara i izdavača, seli se sa sestrom Vanessom u
Bloomsbury, područje središnjega Londona koje je, u tijekom vremena (a najviše u međuratnom
razdoblju) postalo okupljalištem jednoga sloja britanske inteligencije. Godine 1912. Virginia se udaje
za izdavača, pisca i društvenoga aktivista Leonarda Woolfa. Uskoro objavljuje svoj prvi roman, „The
voyage out“, 1915., koji nije donio veći kreativni proboj, ali je postavio neke od njenih dominantnih
tema i vidova izričaja: lirski pristup zbilji i introspekciju u analizi fluktuirajućih stanja ljudske (posebice
ženske) psihe.

Njeni su romani visoko eksperimentalni: na više mjesta radnja, koja je počesto svakodnevna i
uobičajena, rastače se u svijesti (ženskih) protagonista; snažan lirizam i jezična virtuoznost stvaraju
dojam svijeta prebogatoga vizualnim i drugima senzornim asocijacijama, kao i senzibilne likove
uronjene u neprestano preispitivanje smisla vlastite doživljajnosti i opstojnosti same. Po svjetonazoru
mješavina epikurejskoga materijalista i bergsonovskoga idelaista, kao i estet na tragu Waltera Patera
- Virginia Woolf u svojim je romanima kreirala svijet uglavnom ograničen na intelektualiziranu
englesku višu srednju klasu, ali univerzalan po dosegu za pažljivijega čitatelja.

Zbirke kritika i eseja Woolfove su još utjecajnije, bar od 1970-ih godina. U njima je zasnovala
feminističku književnu kritiku, a ton u njima varira: s jedne se strane pojavljuju, faktografski
zasnovane, lamentacije o zapostavljenosti žena i njihovoj onemogućenosti u umjetničko-tvoračkim
procesima; s druge pak strane Woolfova inzistira da je „ženska“, kao i „muška“ umjetnost zapravo
androgina, pa je sloboda izražaja ženskoga iskustva i percepcije svijeta marginalna: pravi umjetnik
nadrasta spol.

_____________________________
1. Wikipedija
Njen pozniji rad uključuje konvencionalniji roman „Godine“, 1937. (ne baš uspjelo djelo), te
posljednje veliko ostvarenje, roman „Među činovima“/“Between the acts“, 1941. godine. Opet
snažno eksperimentalnu prozu u kojoj su sažete Woolfine opsesivne teme: rekreacija svijeta kroz
visoko metaforizirani jezik; seksualna ambivalencija i, najvažnije - meditacija o protoku vremena i
života, utjelovljena u fikcionaliziranom i estetiziranom prikazu skoro cijele engleske povijesti. Mučena
napadajima duševne bolesti (slušne i vizualne halucinacije, duboka depresija), još pojačanima
izbijanjem 2. svjetskoga rata, Virginia Woolf počinila je samoubojstvo utapljanjem u rijeci Ouse, kraj
imanja u Rodmellu u Sussex.

Ocjena djela Virginije Woolf nije laka zbog više činitelja, a najvažniji su politički i društveni: njeni su
romani i kritički tekstovi doživjeli snažno osporavanje poslije rata, pa je bila žestoko kritizirana kao
snobovska plava čarapa, a njen fikcionalni svijet kao sredstvo utaživanja vlastite egocentrirane
senzibilnosti bez većeg općeljudskoga značaja. Njihalo se zanjihalo u suprotnomu smjeru u 70-ima,
kada je na valu feminizma ponovo potvrđena kao velika spisateljica, no poglavito kao preteča
feminističke ideologije. Poslije svih poricanja i uzdizanja, izgleda da je postignut kakav-takav
konsenzus: Virginia Woolf nije među najvećima, ali je svakako jedan od velikih inovativnih pisaca 20.
stoljeća, dosega ostvaraja većega od, recimo, Hemingwaya ili Pasternaka (uz napomenu da su svake
ovakve usporedbe nužno dvojbene). Kao „najengleskiji“ engleski moderni pisac, ostavila je nesporna
remek-djela u nekoliko romana, dvije ili tri knjige kritika i eseja, te u velikom dnevniku („Diaries“,
izdano 1977.- 1984. u 5 svezaka).²

Otpor ideološkom strukturiranju vlastitog subjekta žena najpotpunije može pokazati u pisanju;
štaviše, njen otpor je lociran u pisanju. Time je Virginia Woolf među prvima pokrenula i pitanje
značaja i smisla onoga što će se kasnije nazvati žensko pismo.³

Naime, tek 1949. u Parizu se pojavilo drugo klasično feminističko djelo, “Drugi pol” (Le Deuxičme
Sexe) SIMONE DE BEAUVOIR (1908-1986), koje je pokrenulo novi, poslijeratni val feminizma na
Zapadu.

Naime, tek 1949. godine u Parizu možda najveća francuska intelektualka XX stoljeća postavila je
pitanje “Šta je žena?” i već u prvoj rečenici na njega odgovorila poznatim paradoksom: “Ženom se ne
rađa, ženom se postaje”. Upravo to je proizvelo novi, poslijeratni val feminizma na zapadu i kao
pokretačicu možemo vidjeti SIMONE DE BEAUVOIR (1908-1986) koja svojim zalaganjem za
emancipaciju žene i nekonformističkim duhom zauzela je istaknuto mjesto u francuskom
egzistencijalizmu ljevičarske orijentacije. Njezini filozofski eseji nastali su pod znatnim utjecajem
Sartrovih shvaćanja, kojem je bila životna suputnica, ali se u svojim uspomenama, putopisima i
romanima predstavila kao nepristran, hladni promatrač i moralno angažirani sudionik u društvenim i
političkim zbivanjima svoga vremena. Među svjedočanstvima i autobiografskim zapisima Simone de
Beauvoir ističu se "Uspomene dobro odgojene djevojke" i kraći roman "Veoma blaga smrt" u kojem
je krajnje realistički prikazala posljednje trenutke u životu svoje majke.

________________________________
2. Wikipedija
3. Zdenko Lešić
Po vlastitom priznanju, koje je dala u svom autobiografskom djelu La Force des Choses (1963),
Simone de Beauvoir je u druženju sa svojim dugogodišnjim životnim saputnikom Jean-Paulom
Sartreom počela razmišljati o razlici u poziciji onog ko se rodi kao žena i onog ko se rodi kao
muškarac. A po njoj, i jedna i druga osoba se razvijaju u okolnostima koje određuju dato društvo i
data kultura; u tim okolnostima žena zapravo postaje “žena”, tj. dobiva tzv. ženske atribute, s kojim
nije rođena, već ih protiv svoje volje stiče u muškom svijetu: pasivnost, zavisnost od muškarca,
prihvatanje svog inferiornog položaja itd. Pojam “žene”, dakle, određuju društvene norme, a njih
propisuje muškarac:

Za muškarca, žena je pol – apsolutni pol, ništa manje. Ona se definira i diferencira u odnosu na
muškarca, ali ne i on u odnosu na nju; ona je incidentalna, nesuštastvena u odnosu na suštastvo. On
je Subjekt, on je Apsolut – ona je Drugo. ⁴

Za razliku od Virginije Woolf, koja je vjerovala da se žena može dobro osjećati jedino izvan društva,
kojem ionako ne pripada, Simone de Beauvoir se opredijelila za društveni angažman, najprije kao
socijalistica i anti-imperijalistica, a zatim kao radikalna feministica.

Simone de Beauvoir je i svojom javnom djelatnošću i svojim književnim radom obilježila novu eru u
razvoju feminističke svijesti.

Tada je u Francuskoj snažno nastupio Pokret za oslobođenje žene (MLF), a u SAD i Velikoj Britaniji
probuđena feministička svijest je došla do izražaja u nizu knjiga koje su pokrenule tzv. drugi val
feminizma.

Klasično djelo tog perioda, koje je najviše uticalo na razvoj feminizma, svakako je Sexual Politics
(1970), knjiga američke spisateljice i umjetnice KATE MILLETT (rođ. 1934), se rodila i odrasla u Sen
Polu, u državi Minesota, a školovala se na univerzitetu u Minesoti, kao i univerzitetima Oksford i
Kolumbija, gdje je odbranila doktorsku disertaciju pod nazivom Seksualna politika (1969), ključni
tekst feminističkih i kulturoloških studija. Svoje skulpture izlagala je u Tokiju i Njujorku, predavala je
književnost i filozofiju na nekoliko univerziteta; u Paukipsiju, u državi Njujork, osnovala je žensku
umetničku koloniju, a kao esejistica i književnica autobiografije objavila je Radove o prostituciji,
Letenje, Situ, Suteren, Odlazak u Iran i Putovanje u ludaru (1990)...

Od romana Kena Kisija Let iznad kukavičjeg gnezda književnost o ludilu nije se tako snažno pobunila
protiv institucija - reakcija jednog kritičara na Putovanje u ludaru nagoveštava energično zalaganje
tog dela za prava duševnih bolesnika. Knjiga pripoveda o borbi Miletove da, nakon što je kod nje
utvrđena dijagnoza manično-depresivne psihoze, povrati kontrolu nad sopstvenim životom. Iskusila
je nasilnu hospitalizaciju od strane rođaka i prijatelja, pokušaje samoubistva, borbu da svojom voljom
nastavi da živi bez lekova i njihovih neželjenih efekata, bez litijuma, leka koji joj je bio prepisan;
iskusila je ono najbolnije, zloslutne sumnje u svoje duševno zdravlje i u vernost ljubavnika i prijatelja.
Ovi memoari provociraju ustanove za duševno zdravlje isto onoliko agresivno koliko je Miletova
nekad provocirala patrijarhalni hram nauke o kulturi i književnosti. Ali, zbog toga što je ova priča na
mnogo otvoreniji način lična, a pripovedač naizmerno osetljiv, njena hrabrost odjekuje užasnim
bolom i strahom. Ona kaže da pripoveda o svom stidu i borbi zarad svih onih koji su još uvek zatočeni
u vlastitom depresivnom ćutanju.

_________________________________
4. Zdenko Lešić
Pitanje duševnog zdravlja žena je, dakako, stvar seksualne politike i izazvalo je mnogo komentara.
Kad piše o svojoj depresiji, Nensi Mers citira Megi Skarf i njen prikaz ženske depresije u knjizi
Nedovršeni posao: tačke akupresure u životima žena (1980). Vivijan Gornik je u Ženi kao autsajderu
napisala da je "ludilo ženama u krvi". Muškarci se hrabro ustrele, a žene polude... Naši muškarci
umiru, a naši azili za umobolne prepuni su ludakinja, žena koje padnu u depresiju – i polude". Doktori
medicine Donald F. Klajn i Pol H. Vender, autori nedavno objavljene studije Razumevanje depresije -
vodič za njene dijagnoze i terapiju (1993), priznaju da se "depresija, koja u poslednje vreme postaje
sve češća, dvaput češće javlja kod žena nego kod muškaraca". Ali, na tom mestu oni se razilaze sa
političkim gledištima feministkinja. Ne objašnjavajući zbog čega su baš žene ugrožene, oni tvrde da su
uzroci depresije i manične depresije pre biološki nego psihološki, i da takve slučajeve uglavnom treba
lečiti lekovima koje prepišu medicinski stručnjaci, a to je upravo suprotno tački gledišta Miletove.
Kako kaže kritičar "Njujork Tajmsa", "ima nešto što je pomalo u stilu vrlog novog sveta u njihovom
prividnom negiranju egzistencijalne nesreće ili, kako to oni kažu, 'uverenja da je neobično ponašanje
zaista zdravorazumska reakcija na poludeli politički i socijalni sistem'".⁵

U stvari, Kate Millett je u svojoj knjizi postavila osnovne premise budućeg radikalnog feminizma: da je
odnos među polovima u suštini političko pitanje, da probuđena feministička svijest nužno dovodi u
pitanje sam patrijarhalni društveni sistem koji se kroz generacije reproducira, da su institucije u
akademskom svijetu, u kojem glavnu riječ odvajkada vode muškarci, u osnovi patrijarhalne. (A upravo
te institucije – univerzitet, prije svega – predstavljaju one tvrđave koje američke feministkinje danas
najuspješnije osvajaju!) ⁶

Iako je žensko pitanje na očigled bilo priznato i žene su imale pravo glasa, pravo na abortus i gotovo
potpunu zakonsku slobodu – ženski pokret nije želio statiti i želio je još više i iznova boriti se za
primjenjivanje onoga što je izboreno u zakonu.

Istina, još 1792. Mary Wollstonecraft je u svojoj “Odbrani prava žena” svoj politički diskurs
potkrepljivala primjerima iz književnosti, citirajući Miltona, Popea, Rousseaua i druge “muške” pisce.
Virginia Woolf je upravo na primjeru književnosti pokazala do koje mjere je žena bila uskraćena i
marginalizirana u muškom svijetu i muškoj historiji. Simone de Beauvoir je u analizi romana D. H.
Lawrencea uvjerljivo razobličila način na koji se gradi i funkcionira muški mit o ženi. Kate Millett je
upozorila da upravo književnost predstavlja jednu od najdjelotvornijih formi “socijalizacije”, tj.
procesa kroz koji članovi društva (oba pola) prihvataju status quo kao prirodno i normalno stanje
stvari. Književnost je, dakle, od početka privlačila pažnju feministkinja, koje su jasno uviđale veliki
značaj slikâ koje književna djela stvaraju o ženi, s pravom ih smatrajući uticajnim proizvođačima
predrasuda koje muškarci imaju o ženama, ali i žene o sebi. A tokom sedamdesetih godina
feministička književna kritika je pristupila sistematskom otkrivanju i razobličavanju ideoloških
mehanizama kojim je književnost podržavala patrijarhalnu svijest. U stvari, ta se kritika i razvila iz
onog raspoloženja koje je još 1949. izrazila Simone de Beauvoir: “Sve što su o ženama napisali
muškarci mora biti stavljeno pod sumnju, jer oni su u isto vrijeme i sudije i oni kojima se sudi.” U
fokus te kritike došla su tada mnoga književna djela muških pisaca, u kojima su, više ili manje svjesno,
bili izraženi androcentrički stavovi, tj. stavovi koji su zasnovani na muškim pogledima i koji ignoriraju
ženu i žensko iskustvo. ⁷

____________________________

5. Vladislava Gordić
6. Zdenko Lešić
7. Zdenko Lešić
Međutim, već krajem sedamdesetih godina stvari su se u feminističkoj književnoj teoriji i kritici
počele mijenjati, prvenstveno pod uticajem radikalizirane feminističke misli, koja je umjesto starog
zahtjeva za jednakošću u prvi plan isturila činjenicu različitosti. Pitanje koje je 1949. postavila Simone
de Beauvoir “Šta je žena?” sada je dobilo novo značenje. Tada je i feministička književna kritika sebi
postavila drukčiji zadatak nego što ga je početkom sedamdesetih godina postavljala Kate Millett: ne
više razotkrivanje ideologije patrijarhata (ili “muškog šovinizma”), već prepoznavanje ženskosti u
onome što žene rade, a naročito u onome što i kako pišu.

Tom prilikom ona je ponudila i nacrt za suvremenu historiju feminističke teorije i kritike, u kojoj je
izdvojila šest projekata, oko kojih se, po njenom mišljenju, danas koncentrira feministička kritička
misao:

a) androgina poetika, koja nastoji prevazići razlike roda i uspostaviti jedinstven koncept književnosti;

b) feministička kritika, koja kritički razobličava patrijarhalnu ideologiju muške kulture;

c) ženska estetika, koja izdvaja i afirmira kulturu (ili “sub-kulturu”) žena, prihvatajući “žensko pismo”
kao autentični izraz posebnog ženskog iskustva;

d) ginokritika, koja izučava tradiciju (ili tradicije) ženske književnosti, nastojeći da dobro upozna ono
što su i kako su žene pisale;

e) ginesička (gynesic), ili post-strukturalistička feministička kritika, koja se bavi “ženstvenošću” (the
feminine) kao posebnom kategorijom unutar kulture;

f) teorija roda (gender theory), koja komparativno izučava polnu (ili “rodnu”) različitost, difference, i
koja nije ograničena samo na književnost.

I dok su američke kritičarke feminističke orijentacije afirmirale ginokritiku, kao sustavno proučavanje
ženske književnosti, feminizam u Francuskoj prvenstveno je afirmirao “žensko pismo”, l’écriture
féminine, pretpostavljajući kritičkoj praksi teorijsku misao, inspiriranu, uglavnom, idejama Derride i
Lacana.

Rođena u Alžiru 1937. godine, H. Cixous je dugo bila profesor književnosti na jednom od pariskih
univerziteta, direktor Centra za ženske studije, inicijator istraživanja “poetike spolne različitosti”
(poétique de la différence sexuelle), a istovremeno veoma plodan esejist, prozaist i dramatičar, čiji se
avangardni i eksperimentalni tekstovi smatraju najkarakterističnijim primjercima onoga što je sama
nazvala “ženskim pismom”. Mada je u više navrata odbila da upotrebljava izraz “feminizam”,
smatrajući da on ide u prilog nametnutoj hijerarhijskoj opoziciji masculine/féminine, Cixous je
nesumnjivo jedna od najuticajnijih feministkinja današnjice.

U filozofiji žena je uvijek na toj strani gdje je pasivnost... Žena je ili pasivna, ili ne postoji. Ono što njoj
preostaje nezamislivo je i nemislivo... Ako preispitate književnu historiju, priča je ista. Sve se uvijek
vraća na muškarca, na njegovu muku, na njegovu žudnju da bude porijeklo... Postoji duboka veza
između filozofske i književne misli (književnost, utoliko ukoliko označava, pod komandom je filozofske
misli!) i falocentrizma. Filozofska misao konstruira sebe započinjući s uniženjem žene. Podređivanje
ženskosti muškom redu stvari izgleda da je osnovni uslov za funkcioniranje mašine. ⁸

___________________________________

8. Zdenko Lešić
Ovaj mjesec se obilježava pedeseta godišnjicu izdavanja knjige "The Feminine Mystique" koju je
napisala Betty Friedan i koja je osvijestila milijune u 1960ima: prolazeći kroz ruke žena zapalila se
iskra drugog vala ženskog pokreta za ravnopravnost. Knjiga ističe nezadovoljstvo kućanica
svakodnevnom rutinom u 1950ima; Friedan to naziva "problemom bez imena", zato što u očima
običnog promatrača čini se da problema nema. Ali kada je Friedan počela grebati ispod površine,
iskopala je dokaze o nezdravoj ulozi kućanice koji se nameću ženama putem časopisa, obrazovanja,
medicinskih stručnjaka i komercijalnih interesa.
Danas, kada čitate ovaj klasik čini se kao da sjedite na dugoj kavi sa svojom mudrom bakom
feministicom koja vam otkriva ideju njezine generacije o svrhovitom i plodonosnom životu. Ali
iščitavajući knjigu kako bi se shvatilo što Friedan podrazumijeva pod pojmom "feminine mystique"
otkriva se logičan i strastven argument koji je značajan i danas: Svi ljudi, uključujući žene s djecom,
zaslužuju težiti poslu koji im pomaže ostvariti vlastiti ljudski potencijal. Kada se osvrnula na svoju
knjigu i njezin utjecaj nakon nekoliko godina, Friedan je predvidjela debatu koju je potaknuo članak
Anne-Marie Slaughter "Zašto žene još uvijek ne mogu imati sve". Razumjela je konflikt koji roditelji
proživljavaju kada vole i svoj posao i svoju djecu.
Kada sam bila na drugoj godina studija, dala sam knjigu "The Feminine Mystique" svojoj majci. Ja sam
voljela tu knjigu; ona ju je mrzila. Za mlade, obrazovane žene u kasnim 70ima odzvanjala je porukom:
"Slijedite svoje strasti i izgradite karijeru svojih snova- tražite sve i živite ispunjen, zreo,
samoaktualiziran život!" Ali moju majku je to rastužilo. S jedne strane, omalovažavalo je njezin posao
kao kućanice i supruge, a s druge strane, istaknulo je njezino nezadovoljstvo:
"Svaka supruga iz predgrađa muči se sama dok namješta krevete, kupuje namirnice, bira prekrivače,
jede sendviče od maslaca s kikirikijem sa svojom djecom, vozi ih na treninge i peče kolače. Po noći
leži pored svoga supruga bojeći se samoj sebi postaviti ono tiho pitanje: Je li to sve?"
Ona nije birala riječi. Smatrala je da je ženstvenost definirana samo u terminima ljubavi, djece i kuće
"opasna". Nije se pretvarala da misli kako je izbor biti kućanica i puno vremeni roditelj jednak u
svjetskom utjecaju kao i posao odvjetnika, pedijatra ili poslovnog menadžera. Navela je kako su žene
koje su radile u tvornicama tijekom Drugog svjetskog rata potisnute natrag kućama na kraju rata
pomoći raznih sila, uključujući suptilnu diskriminaciju na radnom mjestu (pristranost kod plaća i
mogućnost napredovanja) i komercijalnu preferenciju kompanija da im glavni potrošači- žene- budu
kućanice. Friedan zakucava svoj glavni argument da je pritisak prema kućama nastala u mistici koja je
oslikavala bolan izbor između "ljubavi, doma i djeve" i "ostalih ciljeva i svrha u životu." Cijena koje su
plaćale žene za odabir ovog posljednjeg je bila samoća. To što su mnogi ljudi uvedeni u tu mistiku
krajem rata izazvalo je u Friedan kombinaciju vatrene, patriotske ljutnje i razočaranja:
"Žene su otišle kućama kao što su i muškarci otresli sa sebe bombu, zaboravili na koncentracijske
logore i korupciju i upali u bespomoćni komfor; baš kao što su i mislioci izbjegli kompleksne probleme
poslijeratnog svijeta. Bilo je lakše i sigurnije razmišljati o ljubavi i seksu nego o komunizmu,
McCarthyju i bombi izvan kontrole. Bilo je lakše tražiti freudianske korijene seksualnosti u muškom
ponašanju, idejama i ratovima nego kritički promišljati o društvu i konstruktivno djelovati kako bi
ispravili nepravde. To je bila neka vrsta osobnog povlačenja, čak i od strane najdalekovidnijih i
najodlučnijih; skrenuli smo pogled sa horizonta i postojano kontemplirali o vlastitom pupku."
To je bila bit svega. Ono što je mučilo Friedan nije bio samo izbor žena da izađu iz tržišta rada i brinu
za djecu kod kuće. Mučila ju je ta ideja povlačenja od većih problema ljudskog roda koji su slijedili
nakon završetka Drugog svjetskog rata i grozota genocida, atomske bombe i milijuna izgubljenih
života. Friedan je znala da su žene sposobne promijeniti više od pelena: mogle su promijeniti svijet,
samo kada bi se oduprle sili koja nema ime.
Deset godina nakon objavljivanja knjige "The Feminine Mystique" Friedan je izjavila:
"Knjiga je proizašla negdje iz moje nutrine i sve moje iskustvo se skupilo u njoj: nezadovoljstvo moje
majke, moje vlastito obrazovanje u gestalt i freudianskoj psihologiji, stipendija koju sam s krivnjom
odbila, ograničenje kao reporterke koje me naučilo kako prepoznati skrivene ekonomske podrazine
stvarnosti, moj progon u predgrađe i sati provedeni u kupnji s drugim majkama u supermarketu,
vodeći djecu na plivanje i druženja uz kavu. Čak i godine pisanja za ženske časopise u kojima je
vrijedilo nepropitivano evanđelje da se žene ne mogu identificirati ni sa čime osim sa kućanstvom- ni
sa politikom, umjetnošću, znanošću, niti ikakvim većim ili manjim događanjima, ratom ili mirom, u
SAD-u ili u svijetu, osim ako im se ne može pristupiti kroz poziciju supruge ili majke ili prevesti u
kućanske detalje! Nisam više mogla pisati putem takvog svjetonazora. Knjiga koju sam počela pisati
kritizirala je samu definiciju takvog svijeta- to sam odlučila nazvati "the feminine mystique".⁹

Gdje je izvor “ženskog pisma”? U ženskom tijelu, odgovorila je Cixous. “Piši sebe. Tvoje tijelo se mora
čuti!”

L’écriture féminine je način pisanja koji afirmira prisnu povezanost žene s njenim tijelom i koji negira
ono shvatanje po kojem je pisanje isključivo aktivnost duha i kao takvo rezervirano za muškarce. I to
je stav koji su prihvatile gotovo sve francuske feministkinje: “Sve što treba da uradimo je da pustimo
da tijelo, iznutra, poteče; sve što treba da uradimo je da izbrišemo, kao na školskoj ploči, sve što
ometa ili kvari nove oblike pisanja; mi zadržavamo samo ono što nama pristaje, što nam odgovara”,
pisala je 1977. Madeleine Gagnon u knjizi Tijelo.

Moramo naći, iznova naći, izmisliti riječi, rečenice koje izražavaju najarhaičniji i najsuvremeniji odnos
s tijelom majke, s našim tijelima, rečenice koje prenose čvrstu vezu između njenog tijela, naših tijela i
tijela naših kćeri. Treba da otkrijemo jedan jezik koji neće zamijeniti susret tijelâ, kao što paternalni
jezik, jezik očeva, pokušava da čini, već koji će se s tim slagati, riječi koje neće zabraniti tjelesno već
će ga izražavati.

Sasvim drukčije shvatanje “ženske seksualnosti” i “ženskog pisma” izložila je JULIJA KRISTEVA (r.
1941), Bugarka, koja je sedamdesetih godina svojim teorijama jezika i kulture razdrmala intelektualni
život Pariza.

Dok su Hélčne Cixous i Luce Irigaray, kao uostalom, i druge francuske feministkinje (recimo,
Madeleine Gagnon), tumačile “žensko pismo” kao posebnu upotrebu jezika, koja proističe iz ženskog
doživljaja vlastite seksualnosti (iz njenog “tijela”), Kristeva je “žensko pismo” vidjela kao realizaciju
manje ili više svjesne težnje svakog govornog subjekta da u tradicionalne oblike diskursa unese jedan
opozicioni i subverzivni element, koji nije generički već ideološki motiviran, pa ga možemo
podjednako naći i kod žena i kod muškaraca.

Ne govorim ovdje o “ženskom jeziku”, čije je (bar sintaktičko) postojanje vrlo problematično i čija je
prividna leksička specifičnost možda više proizvod socijalne marginalnosti nego spolno-simboličke
različitosti. Ne govorim ni o estetskom kvalitetu djela koje proizvode žene, koja su – s nekoliko
izuzetaka (ali zar to nije oduvijek slučaj kod oba spola?) – beskrajna ponavljanja više ili manje
euforičnog ili potištenog romantizma i stalna eksplozija jednog ega kojem nedostaje narcističko
zadovoljenje.

Kao što se iz tih njenih izjava može lako zaključiti, Julija Kristeva nije feminist u pravom smislu riječi.
(Štaviše, neki je danas smatraju “antifeministom”!). Ali je ona feminističkoj kritici pružila jednu
jezičku teoriju koja u funkcioniranju jezika, a naročito u proizvodnji značenja, u semiozi, vidi snažno
djelovanje nesvjesnih sila i koja zbog toga dopušta da se ono “očitovanje tijela” koje je, po H. Cixous,
karakteristično za “žensko pismo” opiše kao semiotički proces, koji se odvija unutar samog jezika kao
znakovnog sistema (a ne izvan i naspram njega), ali koji iznutra pomjera njegove granice. ¹⁰

___________________________

9. Jana Kujundžić
10. Zdenko Lešić
Uistinu, posljednje dvije decenije obilježene su pravom eksplozijom feminističkog diskursa, koji je u
pomalo uspavanu književnu teoriju unio veliku mjeru intelektualnog nemira i uzbuđenja i utro teren
za pristup mnogim novim pitanjima, koje je tradicionalna “muška” teorija ignorirala ili isključivala iz
rasprave: jezik tijela, tjelesno zadovoljstvo u tekstu, podsvjesno u jeziku, žudnja (desire) kao
podsvjesni sadržaj teksta, ekspresija spola, spolni identitet i spolna različitost (difference), književni
kanon i “žensko pismo”, autobiografska osnova pisanja, institucije i njihova uloga u književnosti itd.¹¹

Što je razlicito u spisateljstvu žena i kako cinjenica da se žena pojavljuje u ulozi autorice (sa svim
implikacijama i paradoksima koje pojam autorstva donosi, ukljucujuci tu i politiku njezina radanja i
upornog preživljavanja, nakon poststrukuralistickog proglašavanja smrti autora), može uticati na
kreativne izbore izražajnosti, na žanr, na narativni identitet, na konstrukciju fikcionalne stvarnosti, na
simbolicku moc predstavljanja, na granice i mogucnosti misli, akcija i osjecanja?

Sintagma žensko akademsko pismo preuzeta je iz članka Marine Katnić Bakaršić koja ga, pišući o
Ogledima o Hélenè Cixous Hanife Kapidžić Osmanagić, upotrebljava u smislu ženske akademske
tradicije (u tom slučaju autorice o kojoj piše), što bi se također moglo odnositi i na znanstvenice koje
su se tijekom svog akademskog rada bavile fenomenom ženskog pisma. Termin ženskog akademskog
pisma u ovom radu koristit će se u ponešto izmijenjenom i preoznačenom kontekstu. Naime, njime
će se pokušati terminološki ujednačiti korpus recentnih djela koja bismo mogli svrstati u red ženskog
akademskog pisma, pri čemu se atribucija akademskog odnosi na njihovo metajezično/znanstveno
obilježje akademskog diskursa. Primjeri ovakvih djela su nedavno objavljene knjige Rječnik tijela
Andree Zlatar te O ljubavi, knjigama i stvarima koje govore Nadežde Čačinovič. Autorice, koje su
većinu svog znanstvenog rada posvetile proučavanju ženskog pisma, u navedenim djelima spajaju
osobno čitateljsko sa znanstvenim iskustvom koje isprepliću s intimnim, autobiografskim diskursom.
Probojem intimnog u znanstveno (javno) razbija se depersonalizirani metajezični diskurs, čime je
omogućeno oslobađanje autentičnog, znanstvenog i stvaralačkog ženskog glasa.Stilskim, formalnim i
tematsko-idejnim obilježjima žensko akademsko pismo ukazuje da ovaj (uvjetno ga nazovimo) žanr
može, u najboljem smislu te tvrdnje, biti izrazito subverzivan prema ustaljenim akademskim
diskurzivnim praksama.¹²

Ovakva perspektiva promišljanja je nužna za moju primjenu koncepta "ženskog pisma" u procesu
citanja proze Alme Lazarevske. Više je tu riječ o jednom pokušaju označavanja razlike u otporu prema
"najtvrđem" muškom diskursu, koji svoje krajnje otjelotvorenje realizira kao ratnički diskurs , nego li
kao pripisivanje karakteristika ženskog tijela jeziku i tekstu u maniri francuskih feministkinja. Ono što
je zbunjujuće i otežava interpretaciju, specificna je preraspodjela muškog principa na "tamo i ovdje",
koja se vrši na sceni okupiranog grada (Smrt u muzeju moderne umjetnosti, ali i U znaku ruže), tako
da ta funkcija iskljucivanja pogada i muška tijela, neočekivano prisiljena da se nađu na ženskoj strani
organskih svrha i etickog apela drugosti, više nego na strani ekspresivnih atributa muškosti. Ali,
upravo je to jedna od velikih zasluga ove autorice: njezina proza je ne samo prožeta ženstvenim
vrijednostima, vec brižno nastoji spasiti od zaborava i potiskivanja prevratničko odustajanje od
stereotipne herojske retorike, kojem su mnogi od nas bili svjedoci, ali na koju nerado podsjećamo,
polahko se vraćajući u kolotecine patrijarhalne vizure svijeta.¹³

___________________________________

11. Zdenko Lešić

12. Ivan Šunjić
13. Nirman Miranjak Bambura
Bez obzira na sve, feministička kritika se u posljednjoj deceniji konstituirala kao možda najpopularniji
od svih novih pristupa književnosti; izvlačeći iskustva iz teorija ranijih vremena, ona je revidirala
ukupan kanon književnosti i probila njegove restriktivne granice. Upravo u Bosni i Hercegovini
sadašnja suvremena književnost pridobija određene konsekvencije ženskog pisma, pisanoga po
jednom od koncepata istog i sasvim sigurno možemo reći da je žensko pismo nešto novo što kao
takvo čitalačka publika nije mogla primijetiti u bosanskohercegovačkoj književnosti. Vrijeme će
pokazati daljnji razvoj ženske književnosti u bosankohercegovačkome društvu i smijer u kojemu takav
drugačiji način pisane riječi vodi.

1.mart 2013./Tuzla
Safer Grbić