1 Pseudo Skimnova Periegeza

Pseudo Skimnova Periegeza - uvodne napomene o piscu i djelu Djelo poznato pod nazivom Pseudo Skimnova Periegeza (Periegesis) pripada osobitoj vrsti uenih geografskih spisa odmakle helenistike epohe. Poglavito poune naravi, djelo saeto prikazuje poznati svijet i to u takozvanim komedijskim jampskim stihovima (stihovi 14). Nastalo je, kako se danas smatra, oko 120. g. pr. Kr. (o emu dalje). Autor mu je nepoznat, no smatralo se isprva da bi to mogao biti Skimno Hijanin, pisac koji je i sam ivio u 2. st. pr. Kr. i, kako se iz malobrojnih fragmenata zakljuuje, takoer je sastavio geografsko djelo u stihovima. Poto se pokazalo da je ova atribucija neutemeljena, autor je oznaen kao Pseudo Skimno (Lani Skimno). U novije vrijeme je podrijetlo djela temeljito istraio J. Marcotte, u sklopu novog francuskog projekta kritikih izdanja grkih geografskih djela, edicija koje bi trebale postupno zamijeniti sada ve uvelike zastarjelo Mllerovo djelo Geographi Graeci minores. Marcotteov je glavni cilj bio da ispita sloenu povijest samog izvornog rukopisa, kako bi utvrdio podrijetlo kodeksa i njihov izvorni sadraj, a samim time pokuao doznati i neto vie o samoj Periegezi i, eventualno, njenom autoru. Zakljuna Marcotteova teza mogla bi se saeti na sljedee. ini se da je autor, koji djelo posveuje bitinijskom kralju Nikomedu, zapravo Apolodor Atenjanin. Apolodor, roen oko 180. g. pr. Kr., poznat je kao autor niza djela: opsene Kronike u jampskim trimetrima, dviju knjiga komentara o Katalogu brodova iz Ilijade, velikog spisa O bogovima, te geografskog djela, takoer u jampskim trimetrima. Spomenuti Apolodorov geografski spis, meutim, oevidno nije isto to i naa Periegeza. Sauvani odlomci se ne podudaraju s tekstom Psudo Skimnove Periegeze. Marcotte stoga pretpostavlja da je Apolodor u stvari napisao dva geografska djela, oba u stihovima i oba s didaktikom namjenom, s tim to je djelo poznato pod naslovom (Pseudo Skimnova) Periegeza, dijelom sauvana rukopisnom predajom, nainjena kao 'horografija', opis svijeta na tradicionalni nain, s podacima o povijesti i etnografiji pojedinih predjela i naroda. Drugo djelo, koje poznajemo po malobrojnim fragmentima, imalo bi znaaj geografije u stroem smislu. Ova distinkcija (horografija/geografija) helenistika je teevina, a potjee od Eratostena, velikog uenjaka s poetka aleksandrijskog zlatnog razdoblja. Podrazumijevalo se da geografija u uem smislu rijei, ili naprosto geografija, sadri podatke u kojima se svijet prikazuje na temelju astronomskih i matematikih elemenata, dok je sam opis svijeta sveden na kratke natuknice. Apolodor, koji je nedvojbeno pisao slijedei Eratostena, drei se ak i Eratostenova 'obrnutog' opisa Sredozemlja (obrnuto od smjera kazaljke na satu, to je suprotno od tradicionalnog grkog opisivanja, poznatog primjerice, jo iz fragmenata Hekatejeva djela), sastavio je svoj geografski spis u dvije knige; prva bi odgovarala 'teorijskim' izlaganjima prema sadraju prvih dviju Eratostenovih knjiga, dok bi druga Apolodorova knjiga odgovarala treoj knjizi Eratostenove geografije. Marcotte dakle pretpostavlja da je Apolodor, pored ove 'znanstvene' geografije, koju je objavio pod svojim imenom, takoer napisao i drugo djelo, horografskog znaaja (to jest nau Periegezu), ali, iz nekih razloga, ne pod svojim imenom. U ovom kontekstu i napomena o samom imenu djela: iako nema sigurnih podataka, prema jednom mjestu u Periegezi reklo bi se da je izvorni naslov glasio Perodos gs, dakle 'Obilazak zemlje'.
1 2

1 2

O Skimnu Hijaninu F. GISINGER, Skymnos, RE III, 1, Stuttgart 1927., 661-687. C. MLLER, zasluni njemaki filolog, u Parizu je objavio dva temeljna sveska s cjelovitim ili fragmentarnim manjih antikih geografskih tekstova: 1. Geographi Graeci minores, I, Paris 1855. (citira se kao: GGM I.); 2. Geographi Graeci minores, II, Paris 1882. (GGM II.). Novo komentirano kritiko izdanje periegeze: D. MARCOTTE, Les gographes grecs I. Introduction gnrale. Pseudo-Scymnos: Circuit de la Terre, Paris 2000.

2
S obzirom na datiranje Apolodorovih fragmenata te njihov sadraj, ali i s obzirom na druge argumenta koje iznosi Marcotte, reklo bi se da je hipoteza u najmanju ruku utemeljena; daljnja prouavanja e moda potvrditi njenu ispravnost. Glede datacije djela, Marcotte smatra da svi elementi koji pruaju uporita za datiranje, ukazuju na godine oko 120-110. pr. Kr. U dokazivanju je dovoljno uvjerljiv, te se moe definitivno odbaciti ranija miljenja o postanku djela oko 90. g. pr. Kr. Marcotteovo izdanje donosi i neke promjene u itanju od kojih je najznatnija, ukoliko se tie Jadrana, ona koja se odnosi na poredak stihova 391-401: po Marcotteu, stihovi 395-401 u Mllera, posveeni Eridanu i priama o jantaru, dolaze prije stihova posveenih narodima oko gornjeg Jadrana (od Eneta do Mentora, 391-394 Muller), pa bi tako tekst dobio suvisliji izgled. Marcotte inae ne ulazi u ira poredbena razmatranja, niti se uputa u analize s ciljem da se doe do potpunijih spoznaja o izvorima koji su posluili autoru djela. U tom pogledu, kako se ini, ostaju za konzultaciju napomene koje je iznio Gisinger, te, za pojedina pitanja u vezi s naom obalom, opaanja i zakljuci do kojih je doao R. Katii u svojim radovima.
3

O djelu, tekst i prijevodi

Izdanja: Carl MLLER, Geographi Graeci minores, I (GGM I.), Paris 1855., 196-237. F. GISINGER, Skymnos, RE III, 1, Stuttgart 1927, 661-687. Didier MARCOTTE, Les gographes grecs I. Introduction gnrale. Pseudo-Scymnos: Circuit de la Terre, Paris 2000. (Tekst Periegeze: str. 104-133) Saetak prvog dijela: 1-15: Obraanje i posveta bitinijskom kralju Nikomedu. Pisac najavljuje da e iznijeti sve vane podatke o svijetu, obrazlaui postupak na saeti nain. 16 - 22: Predstavljanje djela. Spominje pergamsku kraljevsku kuu (za koju napominje da je 'sada ugaena' znak da je djelo nastalo nakon smrti posljednjeg pergamskog kralja Atala III 133. g. pr. Kr.) koja je bila na glasu kao zatitnica znanosti i umjetnosti sada tu ulogu preuzima bitinijski kralj kojem je djelo posveeno! Ovdje se aludira na to u kontekstu spomena djela koje je sastavio 'jedan od pravih atikih filologa' i posvetio ga upravo pergamskom kralju (Atalu III). Oevidno se radi o Apolodoru Atenjaninu i njegovoj Kronografiji, svojevrsnoj kronici od pada Troje do 'naih dana'. 22 -32: Govori se o tome to je sve autor Kronografije prikazao kronolokim redom zauzea gradova, vojne pohode na kopnu i moru, seobe i sl. 32 - 44: Pisac istie se da je sve to autor kronografije uspio prikazati u stihovima, koristei se komikim jambom, poetskim metrom koji je najprikladniji i kojim e se i sam posluiti. 45 - 64: Ponovno se obraa na kralja Nikomeda i zaziva milost Apolona Didimskog, kojeg je kralj osobito podravao. 65 - 108: Autor periegeze nastavlja govorei o tome to je sve uvrstio u svoj opis itavoga svijeta, preuzimljui podatke iz rzanih povijesnih djela; posebno spominje osnutke grkih kolonija. Koristei njegovu geografiju itatelj se nee izlagati opasnostima poput nekog novog Odiseja da bi upoznao svijet sve mu on to nudi u svojim stihovima!

R. KATII, Illyricum mythologicum, Antibarbarus, Zagreb 1995. na vie mjesta o Periegezi.

3
109 - 138: Naposljetku, autor navodi kao jamstvo kakvoe svojega opisa svijeta injenicu da se oslanja na dobre starije pisce. Prvi je Eratosten4, potom Efor5, Dionizije Halkianin6, Demetrije iz Kalatisa7, Kleon Sicilac8, Timosten9... (slijedi nekoliko stihova koji su manjkavi (oteenja u urkopisima) ... Kalisten10, Timej11, te Herodot12. Napominje, ipak, da je puno toga i sam vidio i upoznao tijekom svojih putovanja po Grkoj, egejskoj obali Male Azije, Italiji, Jadranu, sjevernoj Africi do Kartage... (Napomena: vjerojatno je u oteenim dijelovima teksta bio spomenut jo koji od pisaca koje inae spominje u nastavku izlaganja, tamo gdje koristi njihove navode! Oekivalo bi se, primjerice, spomen Teopompa kojeg inae poimence citira.13). 139-195: Saeti opis Zapada, spominjui da podruje see do Veneta i Jadrana. 196- 214: opis krajeva oko Sardinjskog mora. 215-254: Opis tirenske strane Italije. 255-299: Opis Sicilije, s brojnim podacima o osnivanju grkih gradova. 300 360: Juna Italija. Napomena: Ovdje pojam Italije jo slijedi stariju grku tradiciju prema kojoj to ime oznauje samo najjuniji dio Apeninskog polutoka, po prilici ono to je dananja talijanska regija Kalabrija, s proirenjem do Tarenta (gr. Taras, dan. Taranto).

Eratosten (Eratosthenes) Kirenjanin, r. oko 295/290. g. pr. Kr., ivio i djelovao u Aleksandriji, gdje je 246. postao voditeljem znamenite Knjinice. jedan od najveih znanstvenika antike. Pomou astronomskih opaanja i mjerenja izradio temelje za matematiko-geometrijsku osnovu kartografije svijeta. Njegova Geografija sadri teorijske postavke (knjige I-II.) i opis svijeta (knjiga III.). Golem utjecaj na svekoliku kasniju geografiju. 5 Efor (Ephoros) iz Kime na Eubeji, stvara oko 350. g. pr. Kr., umro oko 342. Prva univerzalna povijest, s razraenim kronolokim sustavom (pad Troje 1184. pr. Kr. datum kojeg slijedi i Apolodor Atenjanin, a po njemu i na autor periegeze!). Efor je pisao i o osnivanju grkih naseobina na Jadranu, kako se vidi iz sauvanih fragmenata. 6 Dionizije Chalkys, pjesnik i politiar iz 5. st. 7 Demetrije (Demetrios) iz grada kalatisa na Crnom moru, s kraja 3. st. pr. Kr., zemljopisac i povjesniar. 8 Spominje ga jo samo Markijan iz Herakleje iz ranobizantskog doba kao autora nekog peripla. Nita se poblie ne zna o njemu. 9 Timosten (Timosthenes) Roanin, bio admiral u slubi Ptolemeja II Filadelfa (283-246). Autor spisa O lukama. Pripisuje mu se sistematizacija strana svijeta (tzv. rua vjetrova). 10 Kalisten (Kallisthenes) Olinanin, Aristotelov roak, sudionik i povjesniar Aleksandrova pohoda, r. oko 370. Kanjen zbog opiranja Aleksandrovoj tiraniji. Njegovo djelo o pohodu jedan od utjecajnijih izvora prema kojima se kasnije pisalo o Aleksandru. 11 Timej (Timaios) iz Tauromenija (dan. Taormina na Siciliji), ivio i radio u Ateni, od oko 317/312, umro 250. Autor opsene povijesti zapadnih Helena. Brojni kasniji pisci preuzimali su mitoloke, povijesne i zemljopisne podatke iz izgubljenog Timejeva djela. 12 Herodot (Herodotos) iz maloazijskog Halikarnasa, 5. st. ivio i djelovao mahom u Ateni, u doba Perikla, s kojim je bio i osobno povezan. Autor prve prave povijesti, 'otac povijesti'. Djelo se bavi povijeu sukoba Grka i Perzijanaca i glavni nam je izvor za poznate epizode grke povijesti: jonski ustanak, Maratonska bitka, Kserksov pohod Termopili, Salamina, Plateja, Mikala... U opis Perzijskog carstva ukljuio sustavne prikaze Egipta i Babilonije. 13 Teopomp (Theopompos) s otoka Hija, ro. 376/374., umro poslije 320. Pisac velike grke povijesti koja se nastavlja na Tukididovu i pokriva vrijeme 411 - 394. Glavno djelo Filipova povijest, naslovljena po Filipu II, Aleksandrovu ocu, na ijem dvoru je dugo ivio i radio. U tom izgubljenom djelu, kako svjedoe brojni fragm,enti, prikazao je opirno Jadran i napose njegovu mitsku prolost i geografiju. esto citiran sve do rimskog doba.

4
Opis Jadrana U nastavku su prijevodi stihova u prozi i to po tematskim cjelinama U zagradama // izvor hrv. prijevoda gdje ga ima. Svaka cjelina je, radi praktinosti, obiljeena velikim slovima abecede. Uz to su dometnute saete napomene. A 361- 368: Ulaz u Jadran i napomene o narodima du zapadne obale. im se proe Italiju dolazi se u Jonski kanal (pros). Zemlja Japiga (Iapyges) protee se do njegova izlaza; nakon njih, Enotri i Brentesij, pristanite Mesapijaca. Naspram njih su Keraunijske planine. [Na zapadu] od Mesapijaca stanuju Ombrici koji, kau, prihvaaju profinjene obiaje i nain ivota koji je po svemu slian onomu kod Liana. Jonski kanal odjek starijih grkih shvaanja prema kojima je Jadran 'Jonski zaljev', to jest veliki zaljev u nastavku Jonskog mora; ovdje se pak (vjerojatno) misli na Otrantski prolaz. zemlja Japiga Apulija; Enotri ime za starije stanovnike june Italije (Ontrioi Oinotrioi); Brentesij dan. Brindisi; Mesapijci apulski narod na krajnjem jugoistonom poluotoku Italije koji zatvara Otrant sa zapadne strane. Ombrici (Ombrikoi) starije ime za Italike od Apulije do Padske nizine, kasnije poznati: Frentani, Vestini, Peligni, Marucini, Picenti, Umbri (u puno povijesno vrijeme ime zadrali samo Umbri). O njihovom nainu ivota i pustopanim obiajima poznati iz grke knjievnosti (slino o maloazijskim Lianima, italskim Etruanima i dr.). Uobiajene grke predrasude. ini se da je sve ovo dobrim dijelom autor pokupio od Teopompa. B 369-374: Opi prikaz Jadrana Zatim dolazi more koje se zove Jadransko ('Adrian qlatta). Teopomp opisuje njegov poloaj i kae da ga uska prevlaka dijeli od Pontskoga. Ima otoke koji su vrlo slini Cikladima. Od njih se jedni zovu Apsirtide ('Ayurtdej) i Elektride ('Hlektrdej), a drugi Liburnski (Liburndej). /R. Katii, Illyricum mythologicum - Lib. otoci, 184/. Teopomp ovdje se izrijekom spominje kao izvor. Prevlaka izmeu Jadrana i Ponta = Crnog mora spominju i drugi izvori, ali oevidno iz Teopompa (on pak iz nekih starijih mitski obojenih pria o geografiji unutranjosti). Otoci: (1) Elektridi (=Jantarski otoci) mitski pojam koji su osporavali kasniji antiki autori; iako neutemeljen, ipak odraava injenicu da su rani grci pomorci dolazili do sjevernijih jadranskih otoka nabavljajui (baltiki) jantar. (2) Mnogo je vanije sljedee: Teopomp je istonojadransko otoje faktiki svrstao u dvije skupine: sjeverniji su Apsirtidi (Cres-Loinj, a moda i kvarnerski otoci uope), a svi koji su juniji pripisani su Liburnima; jedan fragment Teopompova djela biljei da je Lastovo (Ladesta) liburnski otok Teopomp je oevidno zabiljeio predaju prema kojoj su u starini veliki dio otoja, mogue i priobalja, drali Liburni. O pojmu Liburnski otoci u ant. izvorima: Katii, Liburnski otoci, Illyr. mythologicum, 183-198.

C 375-390 Svojstva Jadrana i stanovnici njegova najsjevernijeg dijela

Iznose se da uokolo Jadranskog zaljeva ( klpoj 'Adriatikj) ivi mnotvo barbara kojih ima oko milijun i petsto tisua i uivaju izvrsnu i plodnu zemlju. I stoka im se kau blizni. Zrak koji vlada nad zemljom razlikuje se od onog nad Pontom, premda mu je blizu: iako je naime bez snijega i velike studeni, ipak je stalno veoma vlaan; nestalan je pri smjeni

5
godinjih doba, posebno ljeti, poznajui nalete oluje i gromove i ono to zovu typhones (vrtlozi). Ima oko pedeset gradova u (V)eneta ('Eneto) u najdubljem dijelu zaljeva, naroda koji se, kau, doselio iz zemlje Paflagonaca na Jadran ( 'Adraj). Svojstva Jadrana prilino realistino predoena s obzirom na hirovitost i opasnosti za pomorce. Sve drugo su mahom pretjerivanja (mnogoljudnost, 50 gradova Veneta). Plodnost: vjerojatno misli poglavito na Padsku nizinu. Veneti iz zemlje Paflagonaca predaja koja se temeljila na spomenu nekih Eneta u Homerovoj Ilijadi, drevnih stanovnika maloazijske Paflagonije koji su se borili na strani Trojanaca; pod vodstvom Antenora, nakon pada Troje, Eneti plovei kroz Jadran stiu do povijesne venetske oblasti. Jedna od brojnih predaja po kojima su se pojedini negrki narodi i zajednice pozivali na to da potjeu od junaka i naroda koji su sudjelovali u trojanskom ratu. Poblie u Katii, Illyr. mythologicum, 305-332.

D 391-397: Rijeka Eridan, Faetont, podrijetlo jantara i domorodaki obiaj

Tu je i Eridan (Hridanj) koji nosi najljepi jantar, nastao, kau, od skamenjenih suza - ... jablana. Jer neki kau da se tamo dogodilo da munja pogodi Faetonta. Otuda takoer obiaj kod svih domorodaca da se oblae u crno i nose alobno ruho. Eridan ime koje su Grci pridali rijeci Pad (Padus, Po). Dio jantara Grci su nabavljali pri uu Pada, otuda zametak mita.

E 398-401 (Marcotte) = 391-394 (Mller): Istri, otoci s kositrom, Ismeni, Mentori

Za Venetima slijede Traani zvani Istri (Qrkej Istroi). Kod ovih su dva otoka za koje se tvrdi da daju izvrstan kositar. Povie ovih (Istra) su Ismeni i Mentori (Ismenoi ka Mntorej). Istri Traani odjek pria o odvojku Dunava (gr. Istros) koji utjee u sjev. Jadran, otkud i ime naroda Histra; kako su Traani ivjeli du lijeve/june obale donjeg toka Dunava, netko je Histre povezao s njima. Ismeni i Mentori slabo poznata plemena oko Kvarnera; imena su im, vrlo vjerojatno, 'grecizirana'. Ne spominju se u izvorima koji prikazuju ovo podruje nakon 4. stoljea pr. Kr.

F 402-412: Pelagonci, Liburni, Bulini, Hili i Hiliki poluotok

A zemlju to lei u blizini dre Pelagonci (Pelagnej) i Liburni (Liburno). S njima se dodiruje narod Bulina (Boulino); a dalje je veliki Hiliki poluotok (cerrnhsoj `Ullik), koji po veliini izjednauju nekako s Peloponezom; a na njem kau da u petnaest gradova stanuju Hili (Ulloi), koji su rodom Grci. Pripovijedaju naime da ih je tamo naselio Heraklov sin Hilo, ali su se s vremenom pobarbarili pod utjecajem obiaja svojih susjeda, kako kau Timej i Eratosten. /R. Katii, Illyricum mythologicum, 387/. Pelagonci Pelagonci i Pelagonija su na jugozapadu dan. Republike Makedonije. Ni jedan drugi ant. izvor ih ne spominje na Jadranu. Liburni narod kojem je jezgreni dio drao sjev. Dalmaciju do oko Krke; u vrijeme prvih grkih prodora i putovanja Jadranom, bili su glavni

6
domai pomorci, raireni s obje strane mora; kasnije (prije rimskog osvajanja) Liburnija je integrirala i Kvarnersko otoje i dio primorja. Bulini narod u srednjoj Dalmaciji, pribl. do iza Splita. Vjer. srodni delmatima koji su ih dijelom asimilirali ili unitili. Hiliki poluotok, Hili oevidno fantastina predodba o veliini istaknutog dijela dalmatinskog kopna izmeu ibenika i Splita. Kako se vidi, ovdje vie nije izvor Teopomp, ve povjesniar Timej i geograf Eratosten iz prve polovice 3. st. pr. Kr. Mogue je da se mit o Heraklovu sinu Hilu (v. u Argonaut.!) i Hilima u dalmaciji doista pojavio tek tijekom odmaklog 4. st. pr. Kr. i da ga je prvi uveo u uenu knjievnost upravo Timej. O Hilima i njihovu poluotoku: Katii, Illyr. mythologicum, 387-398.

G 413-414: Vis
Kod ovih je otok zvan Isa (Issa), koji ima naseobinu Sirakuana (Surakoswn cousa tn poikan). Ovo je jedini nesporni i izravni podatak o tome da su Sirakuani osnovali naseobinu na Visu (Issa) u ranijem 4. stoljeu. Pitanje: je li i ovaj podatak autor preuzeo od Timeja ili Eratostena, ili iz nekog drugog vrela? Kod ovih je ... Isa misli se: kod Hila! Odreenje poloaja Ise s obzirom na Hiliki poluotok jedinstveno je u antikoj geogr. literaturi; za kojim se starijim izvorom povodi autor Periegeze?

H 415-425: Ilirida i Iliri

Odatle se protee ilirska zemlja (`H 'Illurj ... g) obuhvaajui mnoga plemena. Ilirska su plemena uistinu zbijena, od kojih su jedni u unutranjosti koju obrauju, drugi uz obalu Jadrana. Mogu biti podvrgnuti vlasti kraljeva, neki su pak pod monarhijama, ili se vladaju po svojim zakonima. Jako su poboni, veoma pravini, i, vele, gostoljubivi. Privreni su druenju i ive veoma ureeno. Svi navedeni podaci o ovom velikom narodu koji see do Makedonije i Epira, uvelike se razlikuje od uobiajenih grkih predrasuda o Ilirima. U gr. knjievnosti ima podosta navoda o ilirskom barbarskim ili naprosto divljakim obiajima. Stariji ugledni istraivai dre da je ovdje autor Periegeze preuzeo podatke od velikog povjesnika Efora (umro oko 340. g. pr. Kr.). ini se da su miljenja o Ilirima oscilirala, uz ostalo i usljed politikih okolnosti (primjerice: upravo u jeku atensko-makedonskog sukoba sredinom 4. stoljea Iliri su bili atenski saveznici!). Efor kao izvor: Gisiger, Skymnos, 683.

I 426-428: Hvar i Korula

Nedaleko ovih (sc. Ilira) lei otok Far (Froj), koji je naseobina Parana i Korkira nazvana Crnom ( ... legomnh Mlaina Krkur') koju naselie Kniani. Far Pharos (Stari Grad na Hvaru), kojeg su 385/4. naselili Parani s Egeja pod zatitom Dionizija Starijeg. Osnivanje spominje ve Efor (u Ateni pisao svoju povijest 30-ak godina nakon osnutka Fara!). Crna Korkira dvostruka nepoznanica: gdje se nalazio grki grad na Koruli i kada su Kniani osnovali taj grad? Trea nepoznanica: u kakvoj vezi je knidska naseobina s onom koju su osnovali Isejci, prema 'Lumbardskoj psefizmi'? Kasnije emo vidjeti da ovi podaci u Periegezi vrlo doslovno odgovaraju navodima u Strabona. Tamo emo raspraviti i o moguem krajnjem izvoru.

7 J 429-430: Ohridsko jezero

U zemlji ima poveliko jezero, kod tamonjih ljudi zvano Lihnitsko (Lucntij). Lihnitsko (po drugima: Lihnidsko) jezero veliko jezero dobro poznato ant. izvorima, po prilici na granici izmeu ilirskih i makedonskih plemena [ime dan. Ohrida 'hibrid' jezinim promjenama svojstvenim slavenskom i albanskom jeziku].

K 431-433: Diomedov otok

U blizini je otok kamo kau da je doao Diomed (Diomdhj) i tamo ostavio ivot; odatle mu je ime Diomedov otok (Diomdeia). /R. Katii, Illyricum mythologicum, 371/. Razliiti ant. izvori, barem od 6. st. pr. Kr., prenose razne verzije predaje po kojoj je junak Diomed nakon trojanskog rata otplovio na Zapad, to jest junoitalsku Apuliju (Daunija). Neka vrela prenose i ovo to donosi Periegeza: da je Diomed umro na dalekom jadranskom otoku po nekima i da je zatim postao bogom; na otoku se astio njegov navodni grob i njegovo svetite. Danas se zna da je taj otok naa Palagrua, gdje su ostaci svetita s keramikim ulomcima na kojima su urezane posvete Diomedu, na grkom. Najstariji nalazi bi mogli pripadati kraju 6. st. pr. Kr. i traju do rimskog carskog doba. Svetite su osnovali i tovali grki, a svakako i drugi pomorci u prolazu Posebno pitanje: Periegeza je jedini antiki tekst koji Diomedov otok (Palagruu) povezuje s Ilirijom svi drugi izvori povezuju otok s Italijom, odnosno s Apulijom odn. njenim sjevernim dijelom Daunijom. Budui da je autor Peregeze ponjprije knjiki pisac, postavlja se pitanje njegova izvora. Ant. vrela o Diomedu na Jadranu: Katii, Diomed na Jadranu, Illyr. mythologicum, 333-386.

L 434-438: Brigi, Epidamno, Korkira i Enhelejci.

Iznad njih su Brigi (Brgoi) barbari. Na moru je Epidamno ('Epdamnoj), grki grad, za koji se ini da ga je naselila Korkira. Iznad Briga je narod koji se zove Enhelejci ('Egcleioi). Njima je nekada zavladao Kadmo. /R. Katii, Illyricum mythologicum, 259/. Iznad njih i dalje se autor poziva na Ilire; dakle: iznad Ilira su Brigi... I neki drugi izvori jednako maglovit spominju Brige u zaleu Ilira (vjer. prema Makedoncima). Podsjetimo se: Apolonije je Brige gurnuo na Kvarner, pripisavi im otoke koji su poslije prozvani Apsirtovim otojem (Apsirtidi). Epidamno veliki gr. grad na mjestu dan. Draa (Durrs, prema drugom imenu, Dyrrhachion, koje je kasnije posve preovladalo); Korkirani, skupa s Korinanima, osnovali 625. Enhelejci jo jedna od znatnijih nepoznanica. Iscrpno: R. Katii, Enhelejci, Illyr. mythologicum, 211-304.