1

Pr Fabian Lagerkvist
Dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost 1951.

Krvnik Vjeni smijeak Okrutne prie Patuljak

Sa vedskoga preveo Josip Tabak
Naslov izvornika: Bdeln Det eviga leendet Onda sagor Dwrgen

Sadraj
KRVNIK (Bdeln) 1933 I II III IV VJENI SMIJEAK (Det eviga leendet) 1920 OKRUTNE PRIE (Onda sagor) 1924 Otac i ja Pustolovina Smrt jednog heroja asne kosti Ivan Spasitelj Svijet za pokuse Liftom u pakao Ljubav i smrt U suterenu Zli Aneo Kraljevna i cijelo kraljevstvo PATULJAK (Dvrgen) 1945 Pr Lagerkvist

KRVNIK (Bdeln) 1933

I
U polumranoj krmi krvnik sjedio za stolom i pio. Obasjan svjetlom jedine dimljive lojanice koju je krmar imao , velik i jak u odijelu krvavo-crvene boje, nagnuo se nad stol, a elo sa znakom od uarena eljeza naslonio na ruku. Naokolo se uz vreve piva buno razgovaralo nekoliko zanatlija i njihovih pomonika iz one etvrti. S njegove strane nije sjedio nitko. Slukinja mekim koracima beumno klizila po kamenu podu, a ruka joj drhtala dok je nalijevala krvniku. Nekom djetiu, koji je kradom uao, pa se krio u tamnom kutu, krijesile se oi gledajui krvnika. Dobro pivo, a, krvnie! rasplete neki izmeu momaka. Valja ti znati, da je kuma spustila u bavu prst nekog kradljivca, a odrezala ga i odnijela ti ga ispod samih vjeala. Nee ona da itko ima bolje pie od nje, te ini sve da bi ugodila svojim gostima. A nita ne daje pivu tako dobar okus kao prst objeenoga. Sve to je u vezi s vjealima ima udnovatu mo pritae neki krpo, sitan stari iskrivljenih usta, i polako rukom otra pivo to mu se cijedilo niz uvelu bradu. Da, svega mi, neobinu mo! I ja tako velim! Sjeam se, jednom sam iao gledati kako e vjeati nekog seljaka. Optuili ga da je u onom kraju lovio bez ovlasti, te ga osudili, premda je on govorio da je nevin. I kad je krvnik nogom odgurnuo ljestve, a ue se zateglo, osuenik ispusti tako smradan vjetar da je zagadio zrak po svem onom breuljku. Cvijee odmah klonulo, a livada na istonoj strani sva poutjela, sve se na njoj sparuilo, jer je, valja da vam kaem, onda puhao zapadnjak. Te je godine, bogme, u cijelom kraju bila slaba etva. Svi se naduie smijati podiui se iznad stola. I meni je otac priao da se u njegovoj mladosti to isto dogodilo nekom koaru, koga su objesili zato to se spleo s bratovom enom. A lako ga i ispusti kad ti se dogodi da mora 4

iznenada ostaviti ovu zemljicu. I dok su ljudi tako uzmicali pred smradom, imadoe to i vidjeti: penje se prema nebu crn oblak, strano ga i pogledati, a tko je na njem doli sam neastivi! Sjedi kosmati na krmi, u ruci mu uarene vile, te kormilari i vodi grenu duu, i sve se ceri, koliko uiva u onome vonju. Neu vie sluati vae gluposti izjavi stari krpo i kradomice pogleda u krvnika. Govorim ozbiljno, i kad kaem kakve tu ima moi, cijela je istina. Eno vam iva Kristena, Anina sina! Djeak se bacao na zemlju i pjenio, jer bijae opsjednut. Koliko sam ga puta svojim rukama drao i pomogao da mu otvore usta! Nikad nisam vidio nita stranije. I eto, otkad ga je mati odvela da vidi kako e smaknuti kovaa Jerkera, pa mu dala da se napije malo krvi, on ozdravio. Nije odonda pao ni jedan jedini put! He, he... Znate dobro kao i ja, koji kraj njih stanujem. Pa nitko ti i ne porie. Da, da, zna se to, zna. Ali treba krv biti od ubojice, a osim toga i topla, inae ne vrijedi. Naravno. udno, zaista udno. Jo iz djetinjstva znam proslijedi starac da djeca koja pate od povratne groznice mogu ozdraviti ako im se dade krvi sastrugane s krvnikova maa. Svi su to znali, pa je i babica ila krvnikovoj kui i ondje je uzimala. Nije li tako, metre? Krvnik ga nije ni pogledao. Nije se ni pomaknuo. Pri drhtavoj svjetlosti lojanice, to je svjetlmrcala, jedva mu se nazrijevalo veliko, bezizraajno lice, zaklonjeno rukom. Da, neastivi ima mo da ozdravlja, to ti je kao amen tesao stari svejednako. Strano, kako su ljudi lakomi na sve to ima s njim veze. Kad se nou vraam kui i prolazim ispod breuljka gd je se vre smaknua, uvijek se uje vika i krijetanje, da ti srce zastane od straha. Dobro znamo odakle ljekarnicima, bajalicama i ostalim bezbonim vraarama sve one avolje stvari to ih siromani i nevoljni moraju skupo plaati krvavo steenim novcem. Priaju da su neki mrtvaci oguljeni do kosti, te im se vie i ne razabire da su neko imali ljudsko oblije. Pa ipak i ja, kao i mi svi, znam, da u tim stvaricama ima neke moi, i nije na odmet da nam se nau pri ruci 5

kad nam poe po zlu i kad se u nevolji zavrnemo. Sam sam to na sebi iskusio, uvjerila se u to i moja ena, pa ipak kaem: pih! Fi, vrae! Ne jedu strvinu samo svinje i ptice nebeske, i mi smo strvinari! Uuti jednom! Da ovjeku pozli dok te slua. Nego, to ono ree da si uzeo? Nisam rekao to sam uzeo, niti u rei. Kaem samo: fi, vrae! Jer sve je vraje to dolazi s onoga mjesta, vjer ujte mi! Kojeta! Veeras govorite same gluposti. Ne mogu vie sluati vaih pria. Zato ne ispije pivo? Meni je dosta. Pij ti, ispiuturo! Ba je udno da i zlo moe pomoi i da ima toliku mo! Ima je. Da, ima mo i moe djelovati i ovako i onako, te je eljade uvijek u pogibli kad je u njegovoj blizini. Zautjee, odgurnue vreve i malo se odmaknue od stola. Neki se okrenue u stranu i prekriie. Kau, da ni no ni ma nee krvniku u tijelo ponovno e stari, te i opet kradom pogleda u veliku, utljivu priliku. Samo ne znam je li istina. La je to, gola la! Pa ipak, ima meu krvnicima i tvrdih. U mladosti sam sluao o jednom takvom. Kad su mu trebali maem glavu odrubiti zbog kojekakvih opaina, otrica nije mogla zasjei u njegovo meso. Uzeli onda sjekiru, ali se ona sama ote iz ruke koja ju je drala. Sve obuze strah, i najposlije ga pustie, jer bijahu uvjereni da je u njemu neka nepoznata mo. Gluposti! Istina je, kao to sad s vama sjedim i razgovaram. Ma hajde, samo pria kojeta. Ta svatko zna da su i krvnike smicali i maem i sjekirom kao i sav ostali olo. Sjetite se samo metra Jensa, koga su pogubili njegovom vlastitom sjekirom! Druga je to pria, dragoviu. Jens nije sluio neastivome. U tu je nesreu upao, jadnik, bez svoje volje. Bilo mu ao ostaviti enu i djecu, pa molio da mu poklone ivot.1 Posve drugi sluaj!
1 Neko je ubojica mogao spasiti ivot ako bi se prihvatio krvnikog zanata (ukoliko je sudu bio potreban krvnik) Prev.

Nije se mogao priuiti na taj zanat, pod vjealima se tresao vie nego jadni osuenik. Bojao se on neastivoga, i eto. I poslije se upropastio samo zato to se toliko bojao, i nije se mogao izvui, mislim, pa je zato i ubio Staffana, svoga najboljeg prijatelja. Hou rei, kako je sjekira bila jaa od njega, ona ga kanda povukla i zavela, nije se vie mogao oduprijeti, i jednog se lijepog dana sasvim prihvatio toga posla, jer je uvidio da mu nema druge. Ne, nije on imao tajnovite moi, ali onima koji je imaju nita ne moe nauditi. Jasno, krvnik koji je s neastivim kao prst i nokat, ima tu mo vie nego itko drugi. Sigurno je, da krvnika sjekira i slini predmeti imaju mo u sebi. Zato se nitko i ne usuuje dodirnuti ono to je bilo u rukama krvnikovim. Da, istina je. ovjek i ne sanja kakvih sve sila ima, a neastivi ne isputa svoga plijena, kad ga se jedanput doepa. Nita o tome ne zna javi se jedan, koji je dotada utio kao zaliven. Nije lako prepoznati neastivog, a kad sluajno i uspije, moe naii na grdna iznenaenja. Sam se u to ne razumijem bogzna koliko, ali me jednom avo, da tako kaem, drao u svojim kandama, pa sam mu izbliza vidio njuku. A kad si se jednom nalazio u toj kai, ne zaboravlja je dok si iv. I udnovato, poslije se kanda vie i ne boji. Ah... Ozbiljno? Ne ali se? Ma ne. eli li uti, rei u ti zato se vie ne bojim. Mislio sam o tome, dok ste razgovarali.

II
Bijah jo dijete, mogae mi biti pet-est godina, sve mi se ini. Imali smo malo imanje, koje je otac marljivo obraivao, i nita nam nije nedostajalo. Bio sam jedinac u roditelj, te su me pazili i mazili, moda i previe, kako obino biva kad je u kui samo jedno dijete. Pod sretnim sam se krovom obreo, imao najbolje i najnjenije roditelje na svijetu mrtvi su oboje, Bog im dao pokoj dui. Imanje nam bilo poneto na osami, podalje od sela, pa sam

ponajee okoliem vrljao sam, ili bih se onuda etao s ocem i majkom. Svega se jo sjeam: mjesta gdje je stajala kua, breuljka, ograde, povrtnjaka na junoj strani, svega. Iako mi danas od rodnog kamena nije nita ostalo, te nikad vie neu vidjeti postojbine, jo mi je sve tako ivo pred oima. Bio ljetni dan, ba u sjenokos, te sve bilo vani i znojilo se u poslu. I mati otila od kue, nosila ruak ocu, koji je kosio na opinskim livadama. Bijae i previe daleko da bi i mene povela, i tako ja sm ostao u kui. Sunce prigrijalo, uprla Boja pripeka, muhe zujale po podu u kui i gore kraj staje, gdje se jutrom mlijeko cijedilo. Zavirujui pomalo u svaki kut, uputim se u vonjak, zadrim se oko hrpe drva i na kraju zagledam i pele, to su, oteale od vruine, polako izlazile i ulazile na lto na konici. I ne sjeam se vie to mi je naspjelo je li mi postalo dosadno ili to drugo, no ja se naem prijeko, s onu stranu ograde, te se uputim nekom umovitom stazom, koju sam prije dva-tri dana tek otkrio. Osmjelim se dalje i doem do mjesta koje dotad nisam poznavao. Na kosini to se sputala od puteljka uma bila gusta i bujna, a izmeu stabala i stijena obraslih mahovinom nazirala se dolina. uo se um rijeke, to je protjecala kroza selo. Bio sam ushien etnjom, i sve me oaravalo to sam toga ljetnog dana vidio. Sunce drijemalo u kronjama, djetlii kliktali i udarali kljunovima, topao zrak bio pun mirisa od smole, odzvanjala uma ptijom pjesmom i cvrkutom. Ne znam koliko sam tako iao, kadli ispred sebe zaujem neki um, neto se u grmlju pomakne i nagne u bijeg uza stranu. Potrim i ja da vidim to je, i na zavijutku staze ugledam gdje neto grabi i odmie. Tlo je sad bilo ravnije, uma se rijedila i pretvarala u istinu, na kojoj opazim gdje dvoje djece tri. Bijahu otprilike mojih godina, ali drugaije odjeveni. Zaustavie se na drugoj strani proplanka, pogledae oko sebe, te i opet okrenue u trk, a ja se natisnuh za njima. Hajde, hajde, uhvati u ja vas govorio sam u sebi. Ali oni skrenue sa staze, te su kadikad posve nestajali u gustiu. Sprva pomislih, da se sa mnom ele malo poigrati skrivaa, no kasnije razabrah da nije tako. Kako sam na sve navro, da ih stignem, da se malo s njima poigram, ubrzah trk grabei sve vie. Oni se najposlije razdvojie, te vidjeh kako se jedno od njih sakrilo ispod neke oborene jele. Jurnuh onamo naoh ga uurena meu granama. Sav u znoju i usmijan bacih se na nj i obuhvatih ga obadvjema. On se pokua osloboditi i podie glavu: oi mu gledale 8

kao da je izbezumljen, a usta mu se nakazno iskreveljila. Imao je kratku crvenu kosu, a lice puno malih prljavih oiljaka. Bijae gotovo gol, na njemu samo vunena kouljica, sva u dronjcima. Drhtao je cijelim tijelom, inilo mi se kao da u rukama drim ivotinjicu. Uinio mi se, dodue, nekako udan, ali kako mi uza sve to nije bio mrzak, nisam isputao svoju rtvu. Kad se htio uspraviti, pritisnuh ga koljenom i rekoh mu u smijehu da se nee osoboditi. Leao je nepomian te me gledao ne kazujui ni bijele ni crne. Poslije malo vremena zakljuim da smo postali prijatelji i da vie nee pobjei. Pustim ga, te obojica ustanemo i uputimo se jedan uz drugoga, ali sam osjeao kako me neprestano vreba. Iz svog zaklona izie i drugo dijete, njegova sestra. On ode k njoj te joj uze neto aptati na uho, a ona ga sluae razrogaenih oiju na malom blijedom i uplaenom licu. Kad sam im se pribliio, nisu vie bjeali. Kad je igra jednom zapoela, oni joj se potpuno predadoe. Za neka su skrovita, ini se, ve unaprijed znali, i kad bi vidjeli da su otkriveni, otrali bi bez rijei da potrae novo mjesto. Predjel je bio gotovo ravan, ali svud unaokolo velike stijene i oborena debla. Djeca su se u umi osjeala kao kod kue, nisam ni znao gdje da ih traim, jer od sebe nisu davala znaka. Nikad nisam vidio djecu da se tako tiho igraju. Bili su ivahni, trali spretno kao lasice, ali nisu davali glasa od sebe niti su mi ita govorili. Pa ipak smo se vrlo dobro zabavljali, barem se tako meni inilo. Po nekad bi njih dvoje usred igre stali jedno uz drugo i promatrali me uporno i bez rijei. Sigurno je u toj igri vrijeme poodmaklo, kad se odjednom kroza umu zauje dozivanje. Dvoje se djece uplaeno pogledaju i smjesta otre. Viknuh za njima da se moramo dogovoriti za sutra, ali se oni nisu ni okrenuli: ulo se samo tapanje njihovih no gu po zemlji. Vratio sam se kui, ali ondje jo nikoga ne bijae. Kad je malo zatim dola moja mati, nisam joj govorio ni da sam izlazio ni to sam doivio. Ne znam zato no bila je to kao neka moja tajna. Sutradan mati i opet s jelom koscima, a ja, im ostadoh sam, potrah da potraim svoje prijatelje. Bili su preplaeni kao i dan prije, barem u prvi mah, te nisu pokazivali vesele li se mome dolasku ili ne. No nali su se na onome istom mjestu i u isti sat, kao da su me ekali. Igrali smo se i opet i u tom nijemom tranju 9

oznojili se kao da smo iz vode izali. Niti sam vikao niti sam ih dozivao, kao to bih inio s drugom djecom, jer su oni uporno ostajali nijemi. inilo mi se da se oduvijek poznajemo. Ovaj smo put otili malo dalje, do neke umske presjeke, gdje sam ugledao kuicu prislonjenu o stijenu, to se nad nju nadvila. Kuica bila nekako siva i sumorna, ali mi joj se i nismo pribliavali. Kad sam se vratio, mati mi ve bila kod kue, pa me odmah upitala odakle dolazim. Odgovorih joj da sam se samo p roetao umom. Odonda sam svaki dan onamo navraao. Na majuru su svi bili zauzeti kosidbom, pa kako sam pomalo bio preputen sam sebi, lako mi bijae odlaziti iz kue. Djeca bi mi dolazila u susret, vidjelo se, nisu me se vie onako bojala. Ponijela me elja da izbliza vidim njihovu kuu, ali se inilo da njima to nije po udi. Vie su voljeli da ostanemo na naem obinom mjestu. No jednoga se lijepog dana sam odvaim i uputim prema sivoj kui, a oni su me malo podalje slijedili. Kua im bila nalik na druge, ali oko nje ni polja ni komadia obraene zemlje: breuljak, zaputen i gol, ostavljao dojam pustoi. Vrata bila otvorena, pa kad me djeca stigoe, tiho uosma. Unutri bilo polumrano, vonjalo po vlazi. Prema nama uputi se neka ena, no nita ne ree, ne bijae pozdrava. Bez rijei upilji u me dva otra oka, i u njoj nejasno osjetih neto zlo. Niz lice joj visjeli uperci kose, a u izrazu velikih joj i blijedih usta bilo neto prezrivo i otuno. No nisam mnogo razmiljao o njezinu izgledu. To je njihova majka, rekoh u sebi i poeh razgledavati prostoriju. Kako je ovamo doao? upita ona svoju djecu. Igrao se s nama u umi odgovorie gotovo uplaeni. Gledala me zaueno, a lice joj se kanda malo smekalo, ili sam se moda na nj ve priuio. Naas mi se uinilo da nalikuje na onu djevojicu, i to onakvu s razrogaenim oima kakva mi se prvi put ukazala izmeu stabala. Trebalo mi je malo vremena da se priviknem na polumrak koji je vladao u sobi. Ne znam zato, mjesto mi se inilo neobino. Sve se to i nije toliko razlikovalo od nae nastambe, pa ipak... Dojam, to ga je ova ostavljala, bijae posve drugaiji. Svaka kua ima svoj miris; ovaj je bio otar i teak, mjeavina hladnoe i plijesni, moda zato to se stjenoviti zid dodirivao kue. Proao sam jedanput po prostoriji s nekim udnim osjeajem. 10

Udno sobe, u kutu, visio velik ma s dvostrukom otricom, irok i ravan. Na mau bila urezana slika Majke Boje i djeteta Isusa, s drugim udnim znakovima i natpisima. Pribliim mu se, da ga bolje razgledam: nikad nisam vidio nita slino, i nisam se mogao uzdrati a da ga ne dodirnem prstima. No u koji ga mah dotaknuh, zau se dubok uzdah, i kao da netko zajeca... Pogledah oko sebe, pa prioh ostalima. Tko to plae? upitah. Plae...? Nitko ne plae! odgovori mati. Oi joj zastadoe na meni, a pogled joj se posve izmijeni. Doi! ree i uze me grubo za ruku, pa kad me odvela do oruja, kaza mi da ga krenem jo jednom. Opet se jasno zau dubok uzdah i jecaj. Ma! kliknu ona povukavi me naglo natrag. To je bilo u mau! Pusti me te se okrenu. Priblii se ognjitu i promjea neto u loncu, to je bio nastavljen na vatri. iji si, mali? upita asak-dva poslije, pa protare usta, kao da su je te rijei opekle. Odgovorih da sam sin Kristoffera iz Vle, jer tako mi se otac zvao. Tako. Djeca stajala na jednom mjestu kao prikovana. Gledala su ravno preda se, prestraena pogleda. ena nastavi svoj posao. Ali kad dovri, primaknu sebi neku klupicu: uze me na koljena, pogladi mi kosu. Dobro... ree, dugo me ispitujui pogledom. Bit e najbolje da s tobom poem tvojima. I spremi se, odjenu se u dugu halju i na glavu stavi neku udnu kapu, kakve nisam dotada vidio ni na kojoj drugoj eni. Uzesmo put pod noge. Ovdje se igrate? upita, kad zaosmo u umarak. Dok smo hodali, jo mi se nekoliko puta obratila. Opazivi da se bojim uhvati me za ruku. Nita nisam shvaao i nita se nisam usuivao pitati. im izbismo na breuljak, na kojem nam se nalazila kua, mati naglo izie na stube pred vratima. Bijae sva problijedela, nikad je nisam takvu vidio. Kakva ti ima posla s mojim djetetom? Pusti maloga! Ostavi 11

ga, gaduro! ena mi naglo pusti ruku, a lice joj se iskrivi od bijesa. Izgledala je kao uhvaena zvijer. to si radila s mojim djetetom? Sm je doao k nama... Domamila si ga u svoju poganu kuu! viknu moja mati. Nisam. Velim ti: sam je doao. Nego, oulo se jecanje i pla kad se mali pribliio mau i kad ga je nehotice taknuo. Oklijevajui i puna straha, mati me zaprepateno pogleda. Mislim, da zna to to znai? Ne....ne znam. Znai, da e umrijeti od krvnikova maa. Moja mati pusti priguen krik i zagleda se u me; bijae blijeda poput mrtvaca, a usne joj drhtale, no ne izusti ni rijei. Mislila sam: poteno je, da te obavijestim, a gle, ti se jo ljuti. Evo ti tvog derana, a nas nee uti ni vidjeti prije sudbonosnog dana, kad tako eli! I okrenu se bijesna i ode svojim putem. Sva drui mati me zagrli i poljubi, ali joj pogled bijae nekako ukoen i neobian. Poto me uvede u kuu, odmah jurnu van. Vidjeh je kako tri preko polja i doziva. Ona i otac vratie se utljivi i satrveni. Sjeam se: stajao sam na prozoru i gledao kako prilaze rubom obraena polja. Ne rekoe mi ni rijei. Mati se poe baviti oko ognjita. Otac se uetao gore-dolje, umjesto da sjedne po obiaju. Mravo mu lice bijae nepomino i ukoeno, kao da se na njemu ugasio svaki trag ivota. U asu kad je mati izila da donese vode, uze me preda se, zagleda mi se u oi nekim nemirnim i ispitnim pogledom, a zatim se naglo okrenu. Ni roditelji iz meu sebe nisu razgovarali. Nekoliko asaka poslije otac izie. Zadra se malo oko kue, ali se niega pravo ne prihvati, i tako je ondje ostao nepomian, izgubljena pogleda. Poslije toga vrijeme tuno potee. Dane i dane bijah posve sam, kao da se nitko nije za me brinuo. Nita ne bijae kao prije, ak ni livade na breuljku, iako je bilo sunano i lijepo. Pokuao sam se malo igrati, ali mi ni to nije uspijevalo. Kad bi se roditelji sluajno nali u blizini, prolazili bi mimo mene bez rijei. Kao da me nisu poznavali. Ali uveer, kad bi me mati stavljala u postelju, grlila me tako grevito da sam se gotovo guio. 12

Nisam shvaao zato je odjednom sve tako drugaije i tako tuno. Jesam li se ponekad emu i zaveselio, nije to bilo kao prije. Na majuru zavladala pusto, tiina sve prekrila, kao da se tu nikad rije ne progovori. No kadikad, kad bi roditelji mislili da sam daleko, uo bih kako apuu. Nisam znao to sam to uradio, ali sam osjeao da je to po svoj prilici neto strano, kad im je bilo teko ak i da me gledaju. Pokuavao sam da se bilo ime zabavim i da im se to manje pokazujem: miljah, da e im tako najbolje biti s voljom. Mati nije nita jela, obrazi joj upali. Lice joj svakog jutra bilo uplakano. Sjeam se da sam iza staje poeo graditi za sebe posebnu kuicu od malih stijena. Napokon, jednog me jutra mati zovnu. I otac bijae prisutan. im sam doao, ona me uze za ruku i uputi se prema umi. Otac nas pratio pogledom. Kad sam opazio da je odabrala stazu kojom sam ob ino iao, prvi put se zaista uplaih. No sve je ve ionako bilo i previe tuno, da gore od toga, miljah, vie i ne moe biti. Zato se pokorno uputih za majkom. Pribliio sam joj se i nastojao hodati to bolje znam i umijem po onome kamenitom puteljku, punom korijena; elio sam da se to manje mui. Lice joj postalo tako siuno, da ju je bilo teko i poznati. Dok smo se uspinjali prema kui prislonjenoj o stijenu, ona zadrhta. Stisnuh joj ruku iz sve snage: htjedoh joj rei da se previe ne alosti. Osim djece i ene, u kui ovaj put zatekosmo i ovjeka. Teak i jak, s licem punim oiljaka, na kome su se isticale debele i naborane usne, imao je neki grubi i divlji izraz, a njegove oi teka pogleda bile ute i podlivene krvlju. Nikad nisam sreo nekoga tko bi mi ulio takav strah. Nitko ne pozdravi. ena prie ognjitu i tako divlje proarka eravu da iskre frcnue. ovjek, koji na nas bijae kradomice bacio pogled, takoer se okrenu. Moja mati zastade na pragu i ponizno ih poe neto moliti. Od svega sam razumio samo toliko da je rije o meni. Mati je bez prestanka ponavljala da ipak ima jedan nain, samo kad bi htjeli. Nitko od njih ne odgovori. Stajala je na vratima tako jadna i nesretna, te mi se inilo da joj nitko iv ne moe molbe odbiti. A oni ni glavom ne maknue. Kao da nas i nema. 13

Mati je nastavila moliti sve poniznije i sve dirljivije, nekim muklim i oajnim glasom. Tako sam nesretna govorae ta imam samo ovo dijete, jedno jedino. I suze je oblie. Najposlije je samo plakala, jer molbama kanda nije nita postigla. Sve mi se to inilo tako strano, te nisam znao to da ponem. Najposlije se pribliih djeci, koja se bijahu stisnula u jedan kut. Prestraeno smo se gledali. Naposljetku se, izmueni od stajanja, spustismo na klupu, to se nalazila uza zid. Neugodna utnja potraja jo koji as. Odjednom zauh glas onoga ovjeka i sav protrnuh. Gledao je prema nama, ali se odnosilo na mene, kad ree: Doi! Pribliih se drui, a kad je iziao, nisam smio na ino, nego da ga slijedim. Izie i moja mati. ena se nato okrenu i dobaci joj uvredljivo: Fi! ovjek i ja spustismo se utrtom stazom, to je vodila u malen brezik blizu kue. Bilo mi je udno ii uz takva druga, pa mu se nisam mnogo primicao. Ali hodajui tako ipak smo se malo pribliili. Posred umarka bio je izvor zacijelo njihov bunar, jer se pokraj njega nalazila crpka. ovjek kleknu pokraj izvora i zahiti aku bistre vode. Pij! ree mi. Nije bilo teko razabrati, da mi time ne eli nikakva zla. Drage volje posluah, bez i najmanjeg straha. Pomislili biste, da e mi se tako izbliza uiniti jo straniji, ali nije bilo tako; naprotiv, bijae kanda meki, vie nalik ostalim ljudima. Dugo me promatrao svojim krvlju podlivenim oima, i sjeam se, da sam pomislio, kako sigurno ni on sam nije sretan. Triput me nagna, da srknem iz njegove ake. Odvratili smo sudbinu ree jer si pio iz moje ruke. Ne treba ti se vie bojati. I to rekavi pomilova me po glavi. Bijae, kao da se izvrilo neko udo! ovjek ustade, pa lijepo okrenusmo natrag. Sunce sjalo, cvrkutale ptice u breziku, lie ispunjalo zrak blagovonjem, mirisao dralinjak. Moja mati ekala na vrhu 14

breuljka. Oi joj blistale, zaiskrile se od sree, kad je ugledala kako se pribliavamo drei se za ruke. Privinu me u naruje i poljubi. Bog vas blagoslovio! ree krvniku, no on se samo okrenu. Sretni, uputismo se kui.

III
Eh, hm! promrmljae, kad je ovjek zavrio svoju priu. Evo vidite, tako vam je to. Da, udan je neastivi, pa neka sad netko kae da nije tako? ak bi se moglo rei da zna biti i dobar. Da. Kolika je ta mo! Vidite, moe vas izbaviti ili upropastiti. Vjere mi, tako je. Ruku na srce, ba je udno. Pria je pouna, nema to. Sve mi se ini, morala se tvoja mati ispriati krvnikovoj eni za uvredu. I ja tako mislim, ali eto, nije to uinila. Da, da. Svi naas zautjee, zamiljeni. Potegnue po gutljaj i obrisae brade. Doista, i krvnik moe biti dobar. Jedan je, kau, spasavao nesretne bolesnike, koji su bili u najteim mukama i kojima vie nikakvo lijeniko umijee nije moglo pomoi. Da. A istina je da i on trpi. I njemu je samome muan njegov posao. Znamo, da uvijek trai oprotenje od osuenika prije nego to ga pogubi. Sigurno; pa on sam nema nita protiv onoga koga mora smaknuti. ak mu moe biti i najbolji prijatelj, sam sam se u to uvjerio. Da, ba prijatelj! Jedno sam ih vidio kako se dre zagrljeni i prilaze stratitu! Nije mogue! Da. Bila su obadvojica tako pijana da su jedva hodali. Previe su nalili due, pa su posrtali pribliujui se stratitu. Iako im

15

u dranju nije bilo velike razlike, mislim da je krvnik svakako bio pijaniji. I-ju! rekao je onome, odsjekavi mu glavu. Svi se nasmijae i nastavie piti. Onda, dragoviu, ti si imao zavriti na vjealima. Eh, pa to nam se svima moe dogoditi! Svega mi, pravo govori. Ali da postoji takva mo! Pravo je udo to to si nam ispriao. I da te nije oslobodio, ti bi, znai, sada bio pokojni. Da. Vjerujem, da on ini uda. ak i vie od kakva sveca! Ali sveci i Blaena Djevica ipak ine najvea uda! A Isus, koji nas je otkupio od grijeha! Razumije se, budalo, ali to nema veze s ovim. Mi govorimo o krvniku, koliko pamtim! Zbilja, ima on neku mo. Zlo ima mo, to ti je kao amen. Ali, kako to, da zlo ima toliku mo? Kaem vam: to je od vraga! I zato zlo moe toliko da zaludi. Zlo na ljude djeluje vie nego ita na svijetu, vie nego Boja rije i sakramenti. Ali ovaj je, bogme, bio spaen. Da, premda ne ide tako lako u glavu. Sveenik ga, moda, i ne bi znao tako izvui. Ne bi nikad, jer je u svemu tome neastivi imao svoje prste, ovjek se nalazio u njegovoj vlasti. Bah! Sve je to vraji posao. Zar? uli ste i sami, da je krvnik okrenuo glavu kad mu je mati rekla: Bog vas blagoslovio. Pih... A sad pijmo, dovraga! Ne govorite vie o tim strahotama! Ovamo piva...! Jo piva, kad ti kaem. I da bude jako! Iz prave bave...! Ne iz one s lopovskim prstom. Je li istina da u pivu drite prst objeena lopova? Djevojka problijedje i zamuca neto vrtei glavom. Da, cio grad to zna! Hajde, donesi je! Jedan avo, samo nek je jaka! I-ju! kako onaj ree. Polako s tim tvojim i-ju! Bolje ti je, da uva grlo za pie! Bogme, ivotom se sladi dok je za vremena! Sam je avo kuhao ovo pivo, pozna mu po okusu! I jest ovo prava sotonska jazbina, ali e zato tu nai najbolje pivo. 16

Potegnue, zatim se udobnije smjestie nalaktivi se na stol. Zanima me poe stari kova hoe li sutra u zoru biti smaknue. to vi o tome mislite? Hja... Moda... Mislim da hoe, jer vidim, da je metar u paradi. Uredio se, odjenuo se u svoje lijepo crveno odijelo. Da... sva je prilika. Ali nita se nije ulo o kakvu suenju. Nije... Bogme, ut ete, kad zabubnja... Hajde stari, hajde stari, jo jednu! to si razvalio usta naprazno! Potegnue iz svojih vreva. * U drutvu nekoliko ena ue neki mladi. Hej, pogledajte ove ptiice to ulaze. Naravno, gdje je krvnik, ondje ima i njegove robe. Upali svijeu, mladiu, da vidimo tvoje ljepotice. Zgodne njukice. Jesu li iz javne kue? Bogme vidi. Zar neete sjesti ovdje, kraj krvnika? Bojite se? Da... da, moda ga i previe dobro poznajete. ujte, ljepotice, jeste li bile na stratitu? Onde visi jedan s koga su nou sve strgali, nije mu ostalo ni krpice odijela, pa mu se ona udesna tvorevina Boja vidi sasvim gola. to, vama toga sigurno ne manjka, nagledate se vi toga, bogme, i previe. Istina, ali eto, ene tamo odjutra hodoaste, da se nauiju prizora, jer kau, da je kod onih na vjealima to nekako posebno... A to se smijete? uvajte se krvnika! Zar vas nije nikad iibao na stupu? Kako ne, pa njima okov na vratu pristaje kao drugima rukavice. Jednog e vas lijepog dana pod ibom istjerati iz grada, a valjat e vam, bogme, produiti korak i potei, da zaklonite svoje lijepe stranjice! Jedna od ena okrenu se k njima. Zavei, Jockume, ivoderu! Idi svojoj staroj, bolje ti je. Ona ti se tare nita manje od nas, i koliko sino dola je u nau kuu da 17

se ponudi, jer je, kae, kod kue slabo usluena. Ne budite bezobrazne. A varate se ako mislite da ste mi kazale neto novo: znam ja da ona ara. Ali, ivoj u joj kou oderati, hou, svega mi! Misli, da e ti to pomoi? Duu u joj izvaditi, i to uskoro. Nije loe, bit e i to na njezinu, jer e tako barem moi da se tare sa samim neastivim! Mu neto promrsi, dok mu se drugi podsmjehivali. Ne moe, prijane, enama stati na kraj ni na ovom ni na onom svijetu. Pa ipak, i njih pale na lomai, bacaju u vodu, ili im skidaju glave, kao i nama. Nije li tako? Dabome. Krvnik ni s njima nema nikakva smilovanja. Nema, ne. Bilo je krvnika, koji su ak i vie voljeli vriti smrtnu kaznu nad enama. Da, mogu misliti. To je sigurno slae nego odsjei muku glavu. Vjere mi, i ja mislim. Nije reeno, da oni to ba vole. Ne, barem ne uvijek. Znam jednoga, koji nije imao hrabrosti to uiniti. Uistinu? Ne, nikako nije mogao zamahnuti, jer se mahnito u nju zaljubio na samom stratitu. to kae? Kako? Svatko je mogao vidjeti, to se u njemu dogaa. Stajao je kao prikovan, samo ju je gledao, I nije imao snage ni da digne sjekiru, a kamoli da zamahne. Ali i ona bijae lijepa, sjeam se: imala je dugu crnu kosu, a lijepe joj oi, pune smrtnog straha i vlane kao u koute, bijahu doista zavodljive. Jo i sad vidim njezino lice, tako je bilo ljupko i privlano! Nitko je pravo nije poznavao, u gradu je bila odnedavna, a on je nije nikad prije vidio. Ne, nije bilo udo, to se u nju toliko zaljubio. Bio je blijed, ruka mu drhtala. Ne mogu, govorio je naglas, tako da su ga mogli uti oni, to bijahu najblie. Istina? Tko bi rekao! Da, bijae to udan prizor. I kad su ljudi u njegovim oima 18

vidjeli toliku ljubav, bili su ganuti, te se poeli saaptavati i meu sobom govoriti o tome. Vidjelo se: obuzela ih prema njemu samilost. Razumije se. Proe as-dva, te on odloi sjekiru, prie nesretnici i prui joj ruku. Nato se eni napunie oi suzama, inilo se, da je i nju svladala ljubav, a tome se ne treba uditi: ta vidjela je, to je taj ovjek uinio za nju, i to jo na kakvu mjestu, umjesto da bude njezin krvnik. Ma to ne veli! I kako se onda zavrilo? Evo kako: pristupio on sucu i svima koji bijahu ondje, te izjavio da je uzima za enu, a znate da se u slinim sluajevima doputa pomilovanje. Meu narodom uli se povici odobravanja. I sudac je kao i ostali mislio da je ta udesna mo ljubavi na samom stratitu pouan prizor. Mnogi su plakali. Eto, tako se zavrilo. Sveenik ih blagoslovio, i tako postadoe mu i ena. enu obiljeie znakom usijana eljeza, jer je takav zakon: ipak se nekako mora znati da si bio pod vjealima. Ali druge kazne nije bilo. Ba udno. Svega mi, jest. A to je i kako je bilo poslije? Je li tu moglo biti prave sree? Da! U krvnikovoj kui ivjeli su kao dvoje najsretnijih; susjedi su to najbolje mogli posvjedoiti, te su govorili da nikad nije bilo boljeg krvnika. Mislim, da ga je ljubav potpuno preobrazila, nije to vie bio isti ovjek, u njegovoj se kui vodio posve drugi ivot, a nju je, po obiaju, posjeivao sav olo. Vie sam ih puta vidio u ono vrijeme kad je oekivala dijete; bijahu kao i svi drugi zaljubljenici. Bila je ljupka, iako je morala nositi onu sramnu kapu to ih nose krvnike ene, i na elu imala onu gadnu oznaku. Da, bila je uistinu lijepa. Kad joj je dolo vrijeme, pokuali su kao i drugi zvati babicu. inilo se da se i oni kao i drugi obian svijet vesele djetetu; barem se tako govorilo. No nisu nali nikoga da im priskoi u pomo. Sjeam se, zvali su neku enu to je ivjela u kui suelice naoj, i na sve su navrli da im ona doe: bojali su se loeg poroaja. Ali ona ni da uje, a i druge su odbile, dakako. Ta ipak je neast na njima dvoma ostavila svoj peat! Mislim, da to odbijanje ipak nije bilo nimalo kranski. 19

 Ali mora priznati da se ne moe blata doticati, a poslije toga otii i pomagati pri poroaju nekoj potenoj eni. Dodue, razumijem. Tako je po svoj prilici krvnikova ena bila prisiljena rodi ti bez iije pomoi, jer je sluaj htio da joj ni mu ne bude kod kue kad joj je doao as, a naspjelo joj nekako naglo. A zaista je vrlo alosno to je bilo nitko zapravo o tome nita pouzdano ne zna, i nitko ne moe po istini rei to se dogodilo, ali ona je pred sudom priznala da je dijete zadavila. Uh, zar ba tako? Kako je to mogla? Da, priala je kako je, poto je skupila dovoljno snage da uredi dijete i da mu otare krv s lica, ugledala na njegovu elu neki znak u obliku vjeala. Upravo u vrijeme kad su njoj utiskiva li znak, bila je nosea, i to ju je, kako ree, strano muilo. Rekla je i to da previe voli svoje dijete da bi ga mogla pustiti da s takvim peatom na sebi ivi meu ljudima. Govorila je jo mnogo toga, sjeam se, epljuskala sve neto zbrda-zdola... oito je jadnica bila roena za zloin. Mislim, da je zapravo treba aliti. I ja tako mislim. Osudili su je da bude iva zakopana, jer to sad vie nije bio mali zloin na njezinoj dui. Mu ju je morao u grob zemljom zatrpati. Bio sam ondje i sve vidio, bogme nije mu bilo lako, jer ju je uvijek volio, iako to, moda, vie i nije mogao poslije stranog zloina to ga je uinila. Gledao je kako poslije svake lopate iezava njezino lijepo tijelo, i kad je doao do lica, otezao je to je vie mogao. A ona za sve to vrijeme ba ni rijei. Mislim, da su se ve prije oprostili, i ona ga je samo pratila pogledom punim ljubavi. Kad je najposlije bio prisiljen da i na lice nabaca zemlju, okrenuo se. Ne, nije mu bilo lako. A morao je, jer je tako glasila presuda. Priali su kako je nou iao onamo i pokuao da je otkopa, da vidi, za svaki sluaj, nije li jo iva. Ali to su gole brbljarije, jer je i sam znao da je to nemogue. Malo poslije toga napustio je onaj kraj, i nitko vie o njemu nije nita saznao. Due mi, meni ih nekako ao. Ama, morali su prije misliti da nee ii tako glatko i da e ljaga pasti i na dijete. Dabome, ne treba se uditi, to mu je na elu bio znak 20

vjeala! Da, sve je jedno s drugim u vezi. Svakako. Ne moe tome umai, pa eto! Ipak je on postao i njezin krvnik, naposljetku. Da, na alost. Takva im je, valjda, bila sudbina. * Izvana se zau buka i vika. Neki ovjek ue posrui. Obraao se nekome koji ga je slijedio u mraku i prijetio mu rukom, na kojoj je aka bila odsjeena. Lae, prokleta seljaino. Sam si brojio, i bilo je tono! Zar nije? Olovo ti u kockama, lopove! U vraoj materi, a ne u mojim kockama. Je li bilo, Jocke! Nije nipoto odgovori djeak, koji je ustopu pratio kljakavoga. Naravno, taj vraji sin sudjeluje u tvome lopovskom umijeu i u igri vara za tebe, prokleti kljakave, koji rukama i ne moe nita drati, ni karte niti ita drugo! Bile su obiljeene, razumije se, inae me ne biste tako operuali, odnijeli mi sve do pare! Dri gubicu, seljaino. Bezruki se smjesti za jedan stol i kradomice baci pogled oko sebe. Kad opazi krvnika, iskrivi lice. Obrazi mu bijahu upali od mravosti, ali mu je pogled blistao. Djeak se uurio na klupi kraj njega. Gle, gle, doao i liinar Lasse! uti, ne jedi izmeta! Lasse se polagano premjesti i sjede to je mogao dalje na kraj stola. Djeak kliznu za njim. Tu ti i jest mjesto, gnusobo! povika seljak. Uskoro e te svega drati u svojim kandama! Sljedei put svakako te ekaju vjeala, Lasse. Vie ti nemaju to oduzeti. Melje gluposti, jer u tikvi nema nita pametnije. Nee mene vidjeti nikakva vjeala! He, he... 21

 to kae...? Lasse se priblii slegnuvi ramenima. Daj piva! ree slukinji, koja pohita da ga uslui. Djeak prinese vr Lasseu do usta, a ovaj naduak otpi do polovine. Djeak prieka da Lasse malo odahne, pa mu ga ponovno prinese. Varam u igri, kae... I u tim se rijeima lijeno okrenu prema seljaku, koji je sjeo do vrata. Vara, kad velim! Vara, nego ta! to ti misli da je meni potrebno varati da metnem u dep tvoje jadne seljake pare? Pa one se samo kotrljaju u moju vreu, jer ne vole vonj tvojih prljavih, hlaa! Zavei, uje! Svi su se smijali seljaku, koji nije stizao nai kakvu masniju psovku. O, ne, liinar Lasse ne oznaava karte niti u kocke stavlja olova, gdje nije potrebe. Lukaviji je i umjeniji od tebe, seljae, pa e te i onako smotati. Nije, ne. Slui se kao i drugi istim lopovtinama. Samo ne razumijem, kako ti to uspijeva, Lasse, kad su te ve tako sredili. Bah! Ne brini! Lasse se uvijek izvue. Vidim... Sjeam se, kad su mi sjekli prste, bio sam u ovim godinama ree i pokaza na derana a kad su ih odsjekli, prikucali su ih na stup. Ha, ha! Vjerujte, ba sam se od srca smijao gledajui ih ondje. Hej, gledaj svoje lopovske prste! vikali mi naokolo. A ja sam se samo smijao i odgovorio im da mi je svejedno. Lasse e se uvijek izvui. rekoh im. I Lasse se zbilja nije prevario! Nekoliko puta znaajno namignu i trznu licem. Batrljkom gurnu djeaka da mu dade jo piva. Djeak se pouri da mu prui vr. Imao je taj momi sitno lice vrlo iva izraza i oi koje su neprestano kruile tamo-amo. Budno je pazio na sve to se oko njega zbiva. Bit e, bit e, ali kad su ti sjekli ruke, bilo je malo drugaije, a? Bah, frigalo mi se. I obrie se nadlakticom. 22

S druge strane stola stari se krpo nagnu naprijed: Znate li da ima mandragoru! Glas mu itao od uzbuenja. Da, friga se meni ponovi liinar Lasse glasno i razgovijetno. Ne treba se za mene bojati. A onda, imam ovog djeaka. Vrlo je nadaren. Vjerujem, vjerujem. Zbog te pohvale deran od zadovoljstva zatrepta oima. Je li ti to sin, Lasse? Bogme ne znam, ali, svega mi, gotovo vjerujem da jest, jer ini se da mu je stalo do mene. Kako to, da ne zna? Eto tako. Ne znam. U svakom sluaju, majka mu je kurva Hanna. Od nje je dobavio samo vruih batina, a nita da jede, pa se otisnuo i doao meni, da u mene naui ono to je potrebno u ivotu. A dobar je uenik, nema mu ravna... Jesam li ti ja otac, Jocke? Ha! Ba me briga! ree deran podsmjehujui se. Da, ima pravo. Neemo vie o tome! A kod mene se, evo, dobro osjea. Je li take, Jocke? Da nasmija se djeak. Ipak se ne moe uvijek izvlaiti samo uz pomo toga balavca. U to me nee uvjeriti. Ozbiljno? Je li, je li? Ne, tebi zasigurno pomau neke vie sile. A koje to, bi li mi rekao? Ne znam ja. Vjerujem da ne zna. A zato onda lupeta gluposti? Neko su vrijeme utjeli, dohvaali vreve i opet ih odmicali. uje, je li zbilja istina da ima ma ndragoru? Gluposti! Pa i kako bi je tako sakat mogao iupati iz zemlje. Sjajne mu oi zaiskrie u polutami, a mravo se lice zgri. Kad bi bilo potrebno, Lasse bi ve pronaao put i nain da uini i to tee od toga. Moda, ne kaem... Ali, dragi moji, iupati korijen s breuljka gdje su vjeala, i jo bez ruku, nije maji kaalj. Vjerujem da nije. A onda, zna se: uje li kakav krik, eto 23

smrti po te! Svi ispod oka pogledae u Lassea. On se naglo tre i strese nekoliko puta. Kladim se da ga ima, i tota povrhu! Ja mislim, Lasse, da si se ti ve odavno avlu prodao. O tome barem ne treba sumnjati! Eto, jesam li vam rekao! uje li, a? A zar ti nou ne dolaze duhovi? Ne davi te mora? Eh... bogme ne, ako si u dobre s avlom. Moe mirno spavati kao novoroene. A to se sad tu razmee, Lasse? Nego to! Pretjeruje! Da je to istina, ne bi se ti morao tako sakat etati po svijetu! Dobro te krvnik sredio, ba kao da je mislio da pripada njemu, a ne vragu. Nasmijae se svojim alama. Dva oka, to su se krijesila, dobacie im pogled pun mrnje. A zar mi to smeta? Nee nam valjda rei, da to tebi nije nita. Sredili su te ba krvniki, sve mi se ini. Pa to! Ipak nee stati na rep liinaru Lasseu! Govorio je dreei i probadao ih bijesnim pogledima: Ne, ne, dragoviu! Nije to tako lako, ne boj se! Doista? U svakom sluaju, dobro su poeli. Ali me ipak nisu nita umanjili! viknu Lasse i skoi. I nikad nee! Nema ovjeka koji e mi doskoiti, zapamti! Hajde, hajde, stali su oni i gorima nakraj. Meni nikad. Ono to ja imam, nitko mi ne moe oduzeti! To u ovome deranu u nasljedstvo ostaviti. Da, njemu! to? Pa ti, znai, ima to i u nasljedstvo ostaviti, je li, Lasse? Hej, jeste li uli? Da, imam. Vie negoli ijedan od vas. Dobit e u batinu i mandragoru i itav pakao poslije mene! Znai, ima mandragoru? Imam, budi uvjeren. Hoe li da je vidi? Neu, ne...! Ovdje mi je na prsima. Ima ljudski oblik. Kad to ima, moe i krasti i jo svata drugo, sve ti uspijeva, nita ti vie ne 24

treba. Pogledae ga otvorenih usta, prestraeni. Kako si do nje doao, nesretnie? Na breuljku, gdje su vjeala? A gdje, ako ne onde? Podno samih vjeala, dragoviu, na mjestu gdje se zakapaju objeeni kad ih vjetar skine. I ti si se usudio onamo? Nou? Dabome da jesam. Ali ti je to malo drugaije negoli naveer u postelji s majicom moliti oena! Ti se nikad ne bi usudio, znam! Ne bih, ne! A jesu, bogme, uzdisali i jecali, bilo je uasno. Tko? Mrtvi, razumije li. Bacali su se na mene, dok sam traio! Morao sam ih tui svom snagom, te su cviljeli i plakali kao ludi u ludnici, kad ih uvar tue da se smire. Ti su uzdasi i krikovi bili kao s drugog svijeta, inilo mi se da u poludjeti... a nisam ih se mogao osloboditi! Goni! vikao sam tim prokletim utvarama. Gubite se, sablasti. Nisam ja mrtav, jo sam iv, i jo elim ivjeti. Najposlije sam uspio, malo se udaljie. A onda ugledah korijen. Rastao je upravo podno vjeala, gdje je jo visio mesar Petar i neki d rugi. Jednim od svojih batrljaka odgrnuh malo zemlju oko njega, zatim legoh potrbuke te ga uzeh zubima upati! A...! Da! Ba tako! Oni koji se sami ne usuuju, vode pse da im ga oni iupaju! Gledali su ga kao izbezumljeni od uzbuenja. A onda poe krika. Kriali su, kriali, da vam se krv sledi u ilama.... Ali, ja nisam nita metnuo u ui, kao to ine neke kukavice. Izdrao sam i vukao, snano sam vukao korijen. A sve unaokolo vonjalo je po smrti, po krvi i po smaknuu. Ispod zemlje urlikalo i zavijalo... ali ja ipak nisam zaepio ui! I dalje sam zubima potezao i upao jer sam ga elio imati. Lassea obuzela neka pomama, bijae kao opsjednut. Odmaknue se od njega. A kad sam ga iupao, oko mene nastade strana lomljava! Grmjelo je i tutnjilo...! Bezdan se otvori, a iz njega poe kljuati krv, provrvjee mrtvaci...! Pomrina se propara, a po zemlji potee oganj... Kakve li strahote, kakvih li krikova...! Sve je plamtjelo, bijae kao da se sam pakao na zemlju provalio...! Ali, evo ga 25

imam... imam... rekoh li vam! Ustade i obadva svoja batrljka podie iznad glave, prope se kao neki strani, sakati fantom, a sulude oi umalo to mu ne iskoie iz upljina, dok mu glas izgubi ljudski zvuk. Ja, evo, imam to ostaviti u nasljedstvo! Kaem vam to, u ime Sotone! * Krvnik, jo uvijek nepomian i kao izvan vremena, teka pogleda zurio u tamu pred sobom.

IV
Napunila se dvorana, vrve ljudi, amor na sve strane. Polumrakom bruje glasovi, ori se smijeh, zveckaju ae. Staklena se kugla na stropu lagano okree, baca neodreenu svijetlost sa zelenim i ljubiastoplavim odbljescima. Negdje na sredini dvorane klize plesni parovi, glazba prigueno romoni. Ples se kraka u prolaze izmeu stolova, iri se posvuda. U svijetlim haljinama i poluzatvorenih oiju, ene se vjeaju o mukarce, glazba udara svoj dez. Neka lijepa, punana ena proe laka koraka i nadviri se preko ramena svog plesaa: Gle, i krvnik je tu! Zanimljivo! Svjetlost staklene kugle bludjela po gomili, stolovi se svjetlucali mrtvaki blijedo i zelenkasto, oznojeni konobari trkarali usred tog amora i buke, pucali epovi na bocama s pjenucem. Pokrupan gospodin s ukruenim plastronom na prsima prie i nakloni se uljudno. Velika nam je ast to ovdje vidimo krvnika! ree i ponizno protrlja ruke, a onda namjesti cviker pred kratkovidim oima. Glazba utihnu, parovi se razioe i u smijehu posjedae za stolove. Znate li da je krvnik ovdje? Zaista? Da, sjedi tamo dolje.

26

 Zbilja, divno! Zar ne? Mlad ovjek djeaki energina lica prie krvniku, sastavi pete i ruku podie uvis. Heil! ree i ukipi se za as-dva. Zatim se okrenu u polukrugu, ponovno skupi pete i vrati se na svoje mesto. Brbljalo se, smijalo. Ue ovjek u dronjcima te zareda obilaziti od stola do stola, pruajui ruku i mrmljajui neto, dok ga ne izbacie. Djevojure pijuckale iz svojih aa. Vrlo je armantan u svom crvenom odijelu, je li? Da, neobino. to mu je surov izgled! Izgleda mi kao kakav svodnik. Ni govora. Ba si luda. Zaista je zgodan. A zato neprestano dri ruku ispred ela? Odakle da to znam? Zgodan je. Da. to misli, kako bi bilo spavati s krvnikom? Oh, velianstveno, moe misliti. Glazba se ou iznova, no sada eznutljivo: svirao je drugi orkestar. Parovi klizili u lelujavoj plavoj svjetlosti, tanke se ruke objesile o ramena, sklapale se napol sanjive oi. Zar je sutra to posebno? Ne znam nita, ali se ini da e ih mnogo strijeljati. Meni je naroito drago. Ni ja u tome ne vidim nita loe. Na zemlji ima dosta naroda, valjana i pristojna. Za svaki sluaj, pazi se da samo najbolji ostaju. Naravno. Neki stariji ratnik pucketajui usnama i vrsta, ukoena koraka proe ispred krvnikova stola. Nema nita ljepe nego gledati kako vlada red, gospodine krvnie. Narodu, dobijesa, treba pokazati to i kako valja! Kako? to je ovo? Poruili smo isto, a dobili mijeano. Kakav je to nain? Molim, oprostite... Da, moete se sada ispriavati koliko hoete. Kakva je to posluga! I sada emo morati ekati cijelu vjenost. Ali, ovjek je bocu ve otvorio! 27

 Neka je, ipak e je zamijeniti. Mi pijemo samo isto. Neka dobro uhranjena graanka, vraajui se iz toalete, proe ljuljukajui se u hodu. Kad spazi krvnika, pljesnu rukama. Gle, je li mogue? Krvnik je tu! Moram to odmah rei Herbertu! Priblii se i prisno poloi ruku krvniku na miicu. Moj e se sin ludo radovati poznanstvu s vama. Zlatno dijete, toliko se divi svemu to je u vezi s prolijevanjem krvi! Uspravi se i materinski potrai pogledom svoju obitelj. eznutljiva glazba milovala podatna tijela plesaica. Neki se prljavi djeai provue kroz otvorena dvokrilna vrata i poe od stola do stola pokazujui ispod dronjaka svoje golo tijelo, dok ga konobari ne epae i ne izbacie. * Naprotiv, gospodine. Sila je najvii izraz snage ovjeanstva, i to snage ne samo fizike, nego i moralne. Zahvaljujui nama, to je napokon postalo jasno. Mi emo s pomou sile uvjeriti one koji drugaije misle. Ili, moda, ne vjerujete. Dakako, dakako. I mi se tako nadamo. I kao to vam rekoh, mi emo odluno traiti da se kastriraju svi koji misle drugaije! To je apsolutno potrebno, elimo li osigurati pobjedu naih ideja. Ne moete traiti da dopustimo da se zaraza proiri i na budue generacije. Ne, gospodine! Mi znamo kakva je odgovornost na nama! Naravno, naravno. Ali, dragi gospodine, vi ste jo uvijek rob starih predrasuda. To je ba smijeno! Upamtite dobro, da osim naeg nee biti drugog shvaanja svijeta! Ne smije ga biti! Gotovo je, razumijete li, sa starim idejama. Dakako. Sad vas bolje razumijem. Sigurno, posve prirodno. Zar ne? Kaem, dovoljno je jednom izai iz okvira uobiajenog naina miljenja, i ovjek odmah poinje shvaati na posve novi nain gledanja. Samo se u poetku ini malo teko. A zapravo tako je jednostavno. Dabome. Jeste li koji put prisustvovali batinanju tvrdoglavaca, kako se ono kod nas izvrava? Uvjeravam vas, da je to najpouniji prizor 28

to se moe zamisliti. Imate dojam kao da sami sudjelujete u odgajanju ovjeanstva za jedan vii ivot, prisustvujete njegovu oplemenjivanju. Zaista, volio bih to vidjeti. S neto ustrajnosti uspjeli smo obratiti ak i starce od osamdeset godina. Nevjerojatno. Pogotovu ako ovjek ima na umu tekoe na koje nailazi kad drugim sredstvima hoe u narodu proiriti pravu ideju. Da, da. I uvjeravam vas da postiemo izuzetan uspjeh. Ali smo svjesni svoje odgovornosti pred svima buduim generacijama, shvaate li? Znamo da je doao as akcije! Ako se sada bude ispravno mislilo, nikad se kasnije nee pogreno misliti. Ne zaboravljajmo da ivimo u velikoj epohi! U epohi odlunoj za cijelo ovjeanstvo i za budui razvitak ljudskog ivota na zemlji. Dakako, dakako. Mi smo za to odgovorni. Klase! Nema vie klasa. Upravo je to divno i znaajno za nae vrijeme. Ima samo o nih koji misle kao mi, i nekolicina drugih koje smo zatvorili da ih nauimo misliti kao to mislimo mi. A oni koji odande izlaze ivi i zdravi, sigurno su to ondje dobro nauili. Moete se sami uvjeriti: ovdje, u ovoj dvorani, gdje se pije ampanjac, ili najee samo aa piva, svi i radnici, i graani, i oni neto bolje situirani svi su ovdje jednaki. I svi misle u dlaku jednako kao mi. I svi vani misle kao i mi. Svakako, svakako. Konano, eto gledate sliku, velianstvenu, izuzetnu sliku ujedinjena naroda! Naroda, u kojemu e se i oni zalutali brzo vratiti na pravi put, u to ne sumnjajte. Mi emo znati da stanemo nakraj jogunastima, sve emo u red svrstati. Pred vama je slika naroda, koji pod zidovima svojih tamnica s povjerenjem slua krikove obraenja! Zaista dirljivo. Velianstvena li osjeaja. Jeste, svijet nije nikada takvo to vidio. Kao da gledate prizor kakve zajednike pobonosti; mnogi se u zanosu zaustavljaju oslukujui jauke obraenika, tako ih veliko potovanje obuzima prema svemu to se u tajnosti obavlja u svrhu oplemenjenja njihove rase. Jedinstven je to i zanosan prizor. Takvo to moe se zamisliti samo kod nas. Nismo mi nalik ni na koji drugi narod na svijetu! Ni u emu! Nije li onda potrebno da dobijemo i svoga vlastitog Boga, i to odmah. Ne moe se zahtjevati da na narod ima Boga kome se mole 29

druge, nie rase. Na je narod veoma poboan, ali on hoe svog Boga. I sama pomisao na zajednikog Boga hula je i uvreda za nau kulturu, i zato se ima kazniti kao i svaki drugi zloin. * Nekakav sumnjiv tip kliznu kroz polutamu i zatrai milostinju drsko se cerei, a kad nita ne ubra, gurnu stol tako da su se ae razlile. Podalje u jednom kutu sjedilo nekoliko ljudi za stolom. Ali to vam je! Naruili smo pivo s kobasicama, a vi nosite ampanjac. to je to, dovraga! Mislite li da smo milijunai kao one svinje tamo? Oprostite, molim, mislio sam, da ste iz vieg... Post ti ain! Drugi put bolje pazi, jer e dobiti aku meu oi, pa e se moda probuditi! Posrui ue neki vojnik, sjede kraj krvnika i poe ga izazivati. A kakva je ovo glupa prilika...? Hej, a to ti nisi u sivomaslinastom? U uniformi? Gledajte mi ovoga...! Pst... apnu najblii susjed zar ne vidi, da je to krvnik.... Vidim, vidim, ali izgleda tako smijeno.... To j e, dakle, krvnik? Hm, a to e on, kome treba? Ne, dragoviu... potrebni su mitraljezi i rune granate...! To je ve drugo, razumije li! Ne poznaje ti zanata, brajane, odmah se vidi! Ne govori gluposti! Zna ga on i te kako... bolje od tebe. Ne razmei se tu, mome. Obojica ste jednaka, razumije. Da, ali neka se slui mitraljezima, finim, modernim orujem, brajko... Jedino se tako posao isplati...! Mora biti u sivozelenom, stari! Valja ti uniformu na se! Hajde, lake s tim hvalisanjem, mome. Nisi ti vidio rata, koliko ni moju nonu posudu, sve mi se ini! Ali u ga vidjeti, bit e ga uskoro, mogu ti se zakleti. I onda, da vidi vraga! Da vidi kako se zvecka! A ti, kanda, jedva eka? I ja i svi moji drugovi. To su momci koji znaju kako se orujem rukuje, vjere mi! I nemaju straha! Dobro zbori, mladiu! Valjan je momak, premda je svoju zelenu duu veeras i previe nalio. Divno je, ipak, to imamo takvu omladinu. Kako da se onda starac ne raznjei... 30

 Vi starci uvijek neto lupetate... nita vie ne razumijete... U tvoje zdravlje, krvnie! Ti mi se svia! Nas emo dvojica dovesti malo u red ovaj svijet! Hej, to ne pije? Gle, tuna li vraga! More li te brige, je li? Za jednim se stolom prolomi tako buan smijeh da se okrenue i gosti i konobari. Neka se mlada ena savijala od smijeha. Jasno je da moramo imati rat! Rat je zdravlje! Narod koji nee rata bolestan je narod! Da, mir je za dojenad i za bolesnike, njima je potreban, a ne punokrvnim odraslim ljudima! Streljaki rov jedino je mjesto koje odgovara pristojnu ovjeku. U rovovima bi trebalo stanovati, ak i za vrijeme mira, a ne u kuama koje od ljudi samo stvaraju mekuce. Da, potrebno je ratno krtenje! Zdrav narod moe mir izdrati najvie desetak godina. Poslije se poinje degenerirati, i to upravo zato rekao bih to je bio zdrav. Da. I izdajica je ovaj tko rat okona! Tako je! Dolje izdajice! Dolje izdajice! Smrt izdajicama! Da, ak i onda ako izdajica odnese pobjedu. Jer on, u svojoj bezobzirnosti, baca narod u opasnu pustolovinu mira, u stanje nesvjesnosti. to je rat, znamo, ali narod koji ivi u miru izvrgnut je svim moguim nepoznatim opasnostima. Istina je! Da, treba se osloboditi pogubne mlitavosti! Treba djecu odgajati za rat. Kad ih ue hodati, neka to bude vojniki korak, a ne korak njihovih mamica! Nita lake: dovoljno je da djecu uzmemo u svoje ruke, umjesto to ih preputamo neodgovornosti roditelja. Tono! I budunost se moe smatrati osiguranom. Tako je! ujem da govorite o ratu, drugovi ree neki ovjek, kome je polovinu lica raznijela granata. Donji mu je dio bio netaknut, ostalo krvava, ljuturasta kora. Ustade on njiui se. Srce mi dre od radosti! Nadam se da u doivjeti dan kada e se na narod opet, kao neko u prolosti, dati na slavna ratna osvajanja. Vodit e ratove, a zahvaljujui modernoj nauci, tehnika 31

e toliko uznapredovati da u i ja moi s ostalima. itali su mi u nekoj knjizi upravo je izila kako je nauka na putu da pronae nain neposrednog zagledanja u ljudsku duu. U tom sluaju, drugovi, stajat u u prvim redovima i otvorena pogleda, jer sam svoju duu sauvao istu. Bravo, bravo! Kako ponosno govori! Velianstveno! Samo velika epoha stvara ovakve ljude! Da, dobro je reeno, da nam rat utiskuje na elo ig plemenitosti. Jasno se vidi! Sjajno! Takav narod! Taj se ne moe pobijediti! Jasno je, duni smo svoje ideje proiriti po cijeloj kugli zemaljskoj! Zadrati takvo to za sebe bilo bi neoprostivo. A nae li se narod koji ih ne htjedne prihvatiti, istrijebit emo ga. Naravno. U njegovu vlastitom interesu. Bolje je za jedan narod da bude istrijebljen nego da ivi ne upoznavi ovakva zanosa! Naravno! A kad svijet konano shvati ono to elimo bit e nam zahvalan. Da, ponekad je potrebno da ovjeanstvo nakon nekog vremena srui sve to je dotad sagradilo! Inae bi nestalo mladog duha. A mnogo je vanije razarati nego jednostavno nadograivati. Razaranje! To karakterizira samo velike, ponosne epohe! Uvijek e biti onih siunih, ustrajnih mravi koji e svijet graditi; za to nas ne mora boljeti glava! Rijetki su oni odvani duhovi koji jednim zamahom znaju protresti ovaj upravo smijeno mali svijet i pomesti ga tako temeljito da je potrebno poeti sve iznova. Eto, to su oni rijetki, a raaju se samo onda kad ih zasluimo. A na je narod savreno zdrav. Eto, zbog ega on ima hrabrosti otvoreno priznati da voli ono to drugi nazivaju ugnjetavanjem. Samo se omlitavjele, degenerirane rase tome otimaju. A svi jaki narodi oboavaju bi nad svojo m glavom i divno se osjeaju. iva je istina! Nadasve je uzbudljivo gledati nau omladinu! Mi na njoj gradimo! Moderna omladina! Hrabra i nimalo sentimentalna! Svuda nam staje uz bok, to je naa snaga, to su nai mladi heroji...! I kad bi samo smjeli... 32

 Netko je, ini mi se, neto rekao.... Da, ali sam slabo razumio. * Kod ulaza nastade nemir, zauori apat, i ruke se poee dizati na pozdrav. Svi se pogledi uperie u istom pravcu. Dvoranom proe drhtaj. ivjele ubojice! ivjele ubojice! Heil! Heil! Dva dobro odjevena mladia, simpatina ali obina izgleda, pribliavala se izmeu dva reda ispruenih ruku i zahvaljivala smijeei se ljubazno desno i lijevo. Ustade sva dvorana, plesna se glazba presjee. Najbolji orkestar zasvira himnu, svi je slua hu stojei. Tri se konobara beumno sletjee oko priolih. Natkonobar, koji ih je slijedio, prevrnu u urbi jedan stol s nekoliko aa piva i s bocom crna vina, i sve se to razli po damama. One ispod glasa spremno stanu umirivati natkonobara, koji im se, neprestano hitajui, ispriavao i letio dalje, kao da ga vile nose. Svi su stolovi bili zauzeti, ali se neki gosti spremie kui, i dvojica mladia zauzee njihova mjesta. Ovo je paklenski! Ne moemo se nigdje pojaviti, a da nas ne prepoznaju. Da, do bijesa! pritae drugi te otpuhnu dim i isprui noge pod stolom, ekajui da ga poslue. Zaista ve postaje dosadno. asna rije, da smo znali da je tako dosadno biti ubojica, mislim da nikad ne bismo pucali na onog tipa. ini se, uostalom, da je bio vrijedan mladi. Ali nije bio na, moglo se odmah vidjeti. Doista. Imao je neku avolsku fizionomiju. Opet jeknu crnaki dez, a neka mrava ena, nosei u al umotano dijete, promae posluzi i mirno proe dvoranom. Poslije nekoliko trenutaka opet nesmetano izie. Veeras e doi da prenesemo leeve? Da prenesemo leeve? Da, prenijet emo ih s groblja u movaru. Tamo e se bolje osjeati ono nekoliko izdajica koji su ustali protiv novog shvaanja svijeta. Ah...! to, zar nee? Ne znam... Kakva je to ideja? 33

 Ideja? Ona, koja upravlja cijelim naim pokretom, drue! Dobro... ali su oni umrli, prije nego to smo mi i zapoeli. Pa onda? Mislim, da je to pretjerivanje. to kae? Ti nee? Ti odbija? Kako odbijam? Ja samo kaem da je, po mom miljenju, to moda previe. Previe? Moda misli da je glupo? Ne ba tako. Sluaj, brajko, kai najposlije to misli! to mislim...? Za koga me vraga smatra? Odbija posluati nareenje! Ima svoje malo osobno miljenje, a? Pusti me na miru!. A, ne, brajko, meni ne moe tako lako umaknuti! Pustite me, avoli! Jeste li uli kako nas naziva? Bandite! Odbija? Nakanio si pobjei...! Nisam odbio! Jesi! Prestanite se svaati s jednim odmetnikom! Dosta raspravljanja! Zau se hitac i mukli pad. Odnesite leinu. Ne, ostavite je tu, nikome ne smeta. Jazz je i dalje bubnjao. Neka mlada djevojka okrenu glavu na tananu vratu: to se dogodilo? Sigurno su nekog ustrijelili. Tako? * U polutami za jednim stolom sjedila neka klika. Znate, mislim, da e sutra biti ono o emu toliko govore. to to? Neto posve drugo nego to oekuju oni balavci tamo. Dobro, a to? Eh... Smota cigaretu, pripali je na cigareti svog susjeda i ispljunu 34

trunke duhana. Kad je potrebno, mi i sami znamo odapeti obarau. A Bog bi znao, nismo li ih upravo mi sami nauili pucati, smatrajui da je potrebno znati to umijee. Nema toga tko danas ne bi imao dara za tu vjebu. Nesumnjivo. Dobro bi bilo opet malo proistiti ovjeanstvo, to misli? ini se da je to zaista potrebno. to se mene tie, rado u sudjelovati u ienju. * Neka mlada ena tiho sjede pokraj krvnika. Izgledala je kao prosjakinja, ali kad je makla al to joj je pokrivao glavu bljesnu njezino lice udnovatim sjajem. Blago poloi svoju ruku na krvnikovu, a on joj se okrenu. Zacijelo je to bila jedina osoba koju je pogledao te veeri. O njoj e poslije biti rijei. * Glazba se izmijeni; s drugog kraja dvorane bolji orkestar zasvira eznutljiv tango po nekom starom klasinom napjevu. Za trenutak zavlada blaga, ugodna atmosfera. No dogodi se da je neki gospodin morao izii u toaletu. Kad se vraao, ugleda crnce kako su sjeli za neki stol iza njihove ograde i na brzinu gutali sendvie. Krv jurnu gospodinu u lice, i on im se priblii. Svinje crne, kako se usuujete jesti meu bijelcima! Zapanjeni, crnci se okrenue. Onaj to bijae najblie napol se pridie sa stolice i upita: Kako? to gospodin eli rei...? to elim rei? Ti se usuuje sjesti i jesti ovdje, majmune crni! Crnac ustade kao podboden, oi mu sijevale, ali se ne usudi ita uiniti. Hej, gospodo! Ovamo, gentlemen! doviknu publici razbjenjeli gospodin, a ljudi jurnue onamo i u tili se as skupie oko njega i crnaca. Jeste li molim vas ikad vidjeli ovakvu bezobratinu! Nevjerojatno! Ovi majmuni jedu ovdje meu nama! Nastade zaprepatenje. Kakve li drskosti! Nevjerojatno! Mislite li da se nalazite u 35

majmunskom kavezu. ini li vam se da je ovo, moda, nalik na to? Pa trebamo i mi jesti kao i ostali ivi stvorovi ree jedan izmeu crnaca. Ali ne meu ljudima, pseto! to? Jesti? Vi ste ovde zato da svirate! Ne da jedete! Zapala vas ast da nam svirate, jer smo se udostojili sluati vau muziku! Jeste li razumjeli? Na svoja mjesta! to! ujete li vi? Crnci kao da ni najmanje ne bijahu raspoloeni posluati. Gospodo, ovo je u punom smislu rijei pasivna rezistencija! ree neki gentleman dostojanstvena dranja. No! Hoete li jednom! Go on! Brzo na podij! Ali mi smo gladni. Treba jesti, da se moe svirati! Gladni? Jeste li ikad takvo to uli! Da, moramo! Na to imamo pravo! ree neka snana momina, a u pogledu mu zaiskri prijetnja. Pravo! Ti ima neko pravo! Koje li drskosti! Da, imam! pritvrdi crnac pribliujui se. to? Tako ti odgovara jednom bijelcu, lopove! I udari crnca posred lica. Kad se pribrao, crnac asak stade drui poput ivotinje, a onda se odbaci munjevito brzo i smjeri ga akom, te gospodin pade na lea i prostrije se koliko je dug. Nastade silna guva. Svi se strali, uskomeala se i uzbunila sva dvorana. Crnci se zbie u skupinu, pognuti i spremni na skok. Oi im podlivene krvlju, a zubi iskeeni rekao bi: neka nova, nepoznata ivotinjska vrsta u dungli ljudskoj. Planu revolverski pucanj, i jedan crnac, sav zakrvavljen, urliui srnu meu bijelce bijesno udarajui oko sebe. Za njim jurnue i ostali, i oni urliui, ali ih zadrae upereni revolveri; nekoliko hitaca prasnu odjednom: obliveni krvlju, crnci se uurie iza stolica i stolova. Hoete li onda svirati ili ne? viknu neki gospodin, plav, simpatina izgleda, i uperi svoj browning onamo gdje su se crnci skrili. Neemo viknue crnci. Pa imamo drugi orkestar! povika netko, oito u elji da donekle uspostavi mir. Imamo drugi! 36

 Dovraga s tom sentimentalnou! Ovi moraju svirati! Na noge, majmuni! Izvukoe ih iz zaklona, i guva se opet zapoe, jo ee nego maloprije. Bio je to luaki mete. Sa svih strana letjeli predmeti poput smrtonosnih zrna, djevojke se popele na stolice i vikale. Po cijeloj dvorani nastade bezumno gonjenje crnaca. Oho! Kako smo samo civilizirani...! to? Ponovi li to jo jedanput, pucam u tebe! Civilizacija, fuj! Jedan crnac, po svoj prilici ona momima sa eljeznom akom, skoi kao opsjednut. Udarajui nogama isprevrta sve to mu je stajalo na putu, dijelei smrtonosne nokaute desno i lijevo, dokle ga ne obori hitac vjeto upravljen. Pritiui rukom srce, pade bez glasa, no razjapljenih usta, to su se bolno isklibila. Ostali skupie snagu i dohvatie stolice umjesto oruja, poee mlatiti po glavama na sve strane. I dok ih god nisu oborili, mlatili su u divljem bijesu, bjelonice im samo sjale od mrnje. Grize, prokleta kukavice! prodera se neka ljudina u uniformi na polumrtva ovjeka obojene koe, koji mu je, oboren na zemlju, jo uvijek drao nogu u zubima. Uniformirani spusti revolver, uperi cijev dolje i odape. Crnci su izvikivali neke udne i strane ratnike krikove, inilo se kao da dopiru iz praume. No ne davi se zastraiti, bijelci su uspjeli da im pariraju orujem. Revolveri su praskali poput mitraljeza, a sva se dvorana pretvori u paklenski mete. Dvojica mladih ubojica i dalje su mirno sjedila. Zabavljajui se prizorom, samo su promatrali, jer to se njih tie, oni su ve maloprije pokazali to znaju. Crnce, koji su ostali ivi, satjerae u kut i okruie. Bilo im je uzaludno dalje se opirati, morali su se predati na milost i nemilost. Matirani ste, a? Bijelci su napokon dolazili do daha. Hajde, na podij! Otjerae crnce na podij i prisilie ih da uzmu svoja glazbala. Neki snani gospodin u smokingu zajaha na stolicu, okrenu se prema njima i uperi revolver: Tko ne bude svirao, gotov je! I crnci zasvirae. Oiju podlivenih krvlju, okrvavljena lica i ruku, svirali su kao bjesomuni. Bila je to muzika kakva se nikad 37

nije ula, luaka i strana, muzika koja je podsjeala na none krikove u dungli ili na grmljavinu bubnjeva, kad se poslije suneva zalaza sakupe plemena u praumi. U prvom redu nalazio se crnac divovske grae. Stisnutih zuba udarao je u bubanj kao opsjednut. Iz otvorene rane na glavi niz vrat mu tekla krv i rumenilom bojila razdrtu koulju. Snanim, okrvavljenim akama udarao je sve jae i jae ostali se instrumenti mijeali s njegovim, dok se sve nije stopilo u jedan jedini neartikulirani urlik. Prekrasno! Izvanredno! U ritmu te muzike bijelci se vrtjeli i skakali. U golemom lokalu plesalo se svuda, sve se pretvorilo u uzavreli, paklenski kotao. Neto od tunjave, neto od vruine u dvorani, lica se zarila, otri se mirisi isparavali. Na podu izmeu stolova hroptali umirui, koje su parovi u plesu odgurkivali nogama. Okretala se na stropu staklena kugla i svojom raznobojnom svjetlou mijeala tu uzavrelu i ueglu pivsku bavu. ene sjale poudom i ljepotom, uarene poglede bacale prema snanom zakrvavljenom crncu i uvlaile noge meu noge svojih plesaa; mukarci se nervozno trzali i pritiskivali o njihove trbuhe, razdraeni pogledima i jo toplim revolverirna, to su im straga visjeli i njihali se kao neka druga spolovila. * Neki gospodin, kome su u tunjavi poderali ovratnik, skoi na odmaknuti stol blizu krvnikova i sav zajapuren od uzbuenja zamahnu revolverom. Pobjeda je naa, drugovi. Uzalud se opirati nama! Red! Disciplina! U tom emo znaku pobijediti! Na tome gradimo svoju premo u svijetu. Razmahao se zajapureni gospodin i uzvikao, te se skupie oko njega, da ga uju. I upravo danas, kad smo dokazali superiornost nae rase svima ostalim, zapala nas ast i srea da meu sobom vidimo predstavnika onoga to smo u ivotu stavili na najvie mjesto! Krvnik je ovdje! Mi smo zbog toga ponosni, jer bi ve to bilo dovoljno da pokae, ukoliko toga sami nismo svijesni, da ivimo u velikoj epohi! Prolo je vrijeme beaa i slabosti, uskoro e ovjeanstvu svanuti nova zora! Snana pojava krvnikova ispunja nas povjerenjem i hrabrou! Ona e nas voditi samo nju elimo 38

slijediti! Pozdravljamo te, o voo na, pozdravljamo svete znakove na tebi, simbole onoga to smatramo najsvetijim i najdragocjenijim na svijetu i to e u povijesti ovjeanstva obiljeiti poetak nove ere! Krv je boja ovjekova! A mi znamo da smo dostojni tebe! Znamo da se moe u nas pouzdati, i pozdravljamo te gromkim: Heil! Heil! I skoi sa stola, pa se crven i zadihan priblii onome kome je upravio sveanu zdravicu. Krvnik ga gledao ne diui glave; ne maknu se, ne progovori ni rijei. Vatreni se govornik malko zbuni; nije pravo znao, kako da nastavi. Heil! povika ponovno, malo oklijevajui, i visoko diui ruku, a kako on, tako i svi oko njega. Krvnik ih i dalje nijemo gledao, ne miui se. Ali... zar ti nisi krvnik? upitae ga s prizvukom sumnje u glasu. ovjek kome su upravili te rijei maknu ruku s ela, na kojem se ukaza znak utisnut uarenim eljezom. Gomilom proe drhtaj udivljenja. Da, ja sam krvnik! ree i ustade, velik i straan u svom odijelu krvavocrvene boje. Svi se pogledi u nj upravie. U dvorani, koja se as prije tresla i prolamala od glasova, nastade mrtva tiina da se mogao uti i krvnikov dah. Od poetka svijeta bavim se svojim zanatom, a ini se, da jo uvijek nisam pri kraju. Prolaze tisuljea, narodi se pojavljuju i nestaju u tmini, ali ja ostajem za njima svima i obliven krvlju gledam ih kako prolaze, ja, jedini koji ne starim. Vjerno slijedim ljudsku putanju, i nema staze, ma koliko skrivena bila, kojom je prola ljudska noga gdje nisam podigao lomau i zemlju krvlju namoio... Bijah s vama od poetka svijeta i slijedit u vas do njegova smaka. Kad ste prvi put podigli oi k nebu i otkrili Boga, smaknuo sam jednoga vaeg brata i prinio ga za rtvu. Jo se sjeam: vjetar je savijao stabla, a svjetlost vatre titrala je po vaim licima kad sam mu iupao srce i bacio ga u plamen. Od toga asa bezbroj je onih to sam ih prinosio na rtvu bogovima i sotonama, nebu i paklu, bezbrojne legije i grenih i nevinih. Iskorijenio sam itave narode, unitio i opustoio itava kraljevstva. inio sam sve to ste od mene traili. Sama sam stoljea na groblje ispraao, a 39

poslije bih se naslonio na krvavi ma i zaustavljao naas, ekajui da me zovnu nove generacije svojim mladim i nestrpljivim glasom. Mnotvo sam ljudi bievao do krvi umirujui zauvijek njihov prkos i pobunu. Lomae sam dizao za proroke i mesije, a ljudske sam sudbine uranjao u no i tminu. Sve sam to za vas inio. Jo me uvijek zovu, i ja dolazim. Bacam pogled na zemlju lei grozniava i vrela, a prostorom se razlijeu krikovi bolesnih ptica. To je doba, kad zlo svoje kolo vodi! To je krvnikov as! Sunce se skriva meu tmaste oblake, a vlana mu kugla ima jezivi sjaj zgruane krvi. Straan a zazivan, prolazim poljima i kupim svoju etvu. Biljeg je prijestupa utisnut na mom elu, i sam sam zloinac osuen zauvijek. Zbog vas i radi vas. Osuen sam da vas sluim. I vjeran stojim na svom mjestu. Na meni je krv tisuljea. Dua mi ogrezla u krvi zbog vas! Oi mi zamraene, i kad iz ljudske ikare dopre do mene tuno zapomaganje, ja nita ne vidim. Ubijam luaki pomamno, jer tako vi elite, tako mi nareujete! Zaslijepljen sam vaom krvi! Ja sam slijepac zatvoren u vama. Vi ste moja tamnica, iz koje ne mogu pobjei! Kad s veera pred sivim prozorom svoje krvnike kue gledam tihe i nijeme livade, po kojima u velianstvenom miru raste cvijee i drvee tada mi se ini da u se zaguiti. I ja bih svisnuo, da ona nije pokraj mene. Za tih rijei krvnik svrati pogled na nju, na jadnu enu s izgledom prosjakinje, i pogledi im se sretoe. Tada se odmaknem od prozora, ne mogu vie izdrati da gledam zemlju tako lijepu. No ona se ne odmie, nego i dalje promatra polja, sve dok no ne rairi svoja krila. Ona je, kao i ja, zatoenica naega zajednikog ognjita, samo to ona moe gledati ljepotu zemlje, a opet ivjeti. Ona uredno odrava krvnikovu kuu, ak u to unosi neke ljupkosti, kao da je to ljudski nastan. Prostire mi stol za kojim jedem. Ne znam tko je ona, ali je blaga i dobra sa mnom. Kad se no spusti, prijee mi rukom preko ela i govori kako je s njega nestalo sramnog biljega. Nikome ne slii, ona me moe voljeti. Pitao sam ljude da mi kau tko je, no nitko je ne zna. 40

Netko e me, moda, upitati zato me voli i zato se brine za na dom. Moj je dom kua krvnikova! Ne elim da bude drugaiji. Na samu pomisao da u nj unesem kakvu promjenu obuzme me jo crnja tjeskoba. Kad se ona u mom naruju blago uspava, ustanem, namjestim na njoj pokriva i spremim se sasvim tiho, da je ne probudim. Tiho se izvuem iz kue u no, na svoj posao. Vidim nebo se teko, prijetei, nadvilo nad zemlju... Bolje da se ne probudi. Bolje da budem sam sa svojim bremenom. Ali znam da me eka kad se vraam sa svog posla, izlazi mi u susret kad ulazim pognut i krvlju ukaljan. Zato moram sm nositi to breme? Zato se sve svalilo na moja plea, sve ono to ste vi uradili, vaa strahovanja, vae krivnje. Zato sva vaa prolivena krv mora u meni vikati, tako te mi nikad mira ni pokoja. I kletve zloinaca i pla nevinih zato, zato sve to moja prokleta dua mora snositi! Mene titi sudbina osuenika. Nije mi stalo da ujem to govore dok ekaju na svoju jadnu smrt, ali svaka njihova rije ostaje u meni, u meni viu glasovi nestali pred tisue godina, glasovi, kojih se vie nitko ne sjea. Mrtvi nastavljaju u meni ivjeti. Miris krvi, koji ih prati, gadi mi se i pritie me osjeajem neizbrisive odgovornosti. Ja moram nositi vae terete, bez odmora slijediti vae puteve, dok se vi ve odavno odmarate od svojih djela mirno poivajui u svojim grobovima. Tko e iskopati grob dovoljno dubok da mene skrije? Da se ja u njem smirim? Tko e s mene skinuti breme prokletstva i meni pokloniti mir smrti? Nitko! Jer nitko nije kadar nositi ono to ja nosim! U vrijeme dok je jo ivio Bog, uputio sam se jednom k njemu da mu se potuim. Ali kakav mi je odgovor dao? Sjeam se, bilo je to one noi kad sam uvao nekog ovjeka koji je govorio da je va spasitelj. Htio vas je spasiti, da trpi i umre za vas. Bio je spreman uzeti i moj teret. Nisam razumio to je govorio; bio je to neki slabaan ovjek, ak slabiji i od obina ovjeka; odmah sam to vidio i nisam mogao a da mu se ne narugam. Nazivao se Mesijom; propovijedao je mir na zemlji, i zato su ga osudili na smrt. Dok je jo bio dijete, znao je da mora trpjeti i umrijeti za ljude. 41

Puno mi je govorio o svom djetinjstvu, kao to ve osuenici ine o nekom kraju koji se zvao Galileja i koji je po njegovim rijeima bio divan tako uostalom uvijek govore. U proljee bi se govorae bregovi prekrili ljiljanima, i kad bi stajao meu cvijeem na suncem obasjanim poljima, osjeao je da je sin Boji. Jadan, bio je lud, odmah sam to opazio, im je progovorio. Promatrajui prirodu znao je o emu mora propovijedati ljudima, kakvu e im boansku poruku donijeti: mir na zemlji. Upitah ga zato uspostavljanje mira na zemlji iziskuje njegovu smrt, a on mi odgovori da tako mora biti, to je neka tajanstvena pogodba. Tako mu je, ree, otac govorio, i pod rijeju otac mislio je na Boga. Imao je nepokolebljivu vjeru djeteta. Ali kad se pribliio as, poeo je, kao i drugi, strahovati i drhtati, nije vie bio onako siguran u sve kao prije. Nisam mu nita govorio, trpio je sm, i kadikad bi mu se pogled izgubio u daljini. Kao da je elio jo jednom ugledati kraj svoga djetinjstva i nai se u polju okruen ljiljanima. Odjednom se njegova tjeskoba pojaala. Pade na koljena i poe sasvim tiho govoriti i moliti se: Dua mi je na smrt tuna. Oe dragi, ako je mogue, neka me mimoie ova aa. Ali kucnuo as, moradoh ga povesti. Posrtao je i savijao se pod teretom kria, koji je jedva nosio; saalilo mi se, pa mu ga ponesoh dobar dio puta. Samo sam mu ja pomogao, nitko drugi. Njegov teret nije bio teak prema onome, to ga obino nosim ljudima. Poloio sam ga na kri, i prije nego to u ga avlima pribiti, zamolih ga takav je obiaj da mi oprosti. Ne znam zato, no bilo mi je teko uzeti mu ivot. A on me tada pogleda svojim dobrim, uznemirenim oima, koje nisu bile oi zloinca, nego oi jadna i nesretna ovjeka. Opratam ti, brate ree svojim blagim glasom. A neki ovjek, koji se tada naao pokraj mene, tvrdio je kasnije, da je u tom asu s moga ela nestalo sramnog biljega, ali ja u to ne vjerujem. Ne znam, zato me tako nazvao! A jer me tako nazvao, inilo mi se, da na kri pribijam svoga roenog brata. Bilo mi je tee nego bilo s kojim od onih, to su mi proli kroz ruke. Ne moe se vriti takav posao, a da ponekad ne osjeti neodoljivu potrebu da pogleda svoju rtvu ali, ne znam zato, on nije bio slian ni jednoj od mojih rtava. 42

Ne mogu zaboraviti njegovih oiju, kad me pogledao! I kad mi je ono rekao! Tako se dobro toga sjeam! Ja, koji pamtim toliko glasova, i toliko krvoprolia, koji pamtim sve ono, to ste vi ve odavno zaboravili! Zato moram trpjeti? Zato moram snositi sve zbog vas? Zato se sav teret vaih grijeha morao na mene svaliti? Ve sam ga prije toga, jo u dvoritu zatvora, morao izbievati kao da nije mogao umrijeti i bez toga. Vidio sam kako mu je tijelo oteeno, puno rana. Bio sam zbog svega toga tako tuan i umoran, te sam jedva smogao snage da podignem kri. No ljudi su se zabavljali i veselili, kad se kri podigao. Vikali su i klicali gledajui ga konano na nj pribijena. Nikad ni na jednom stratitu nisam vidio toliko veselje, kao onog dana, kad sam njega na kri pribio! Ismjehivali mu se, izvrgavali ga ruglu, obasipali pogrdama tog nesretnika, zato to je vjerovao, da je nj ihov Mesija, njihov Krist, i to mu sve nisu govorili. Pljuvali su ga smijui se i rugali mu se, dok je trpio bol. A on je na kriu drao zatvorene oi, da ne gleda ljude, koje je u tom asu spasavao, kako miljae. A moda je pokuao vjerovati, kako je ipak njihov kralj i pomazanik Boji. Kako mu se smijeno nagnula trnova kruna na krvavoj glavi! Smuilo mi se toliko, da sam se okrenuo. Ali as prije nego to e izdahnuti, sva se zemlja u tamu zavi, i ja ga zauh kako s kria izgovara glasno i razgovijetno: Boe moj, Boe moj, zato si me ostavio! Jedva sam ondje mogao dalje izdrati. Malo zatim umrije, i dobro bijae tako. Skinusmo ga, urilo nam se jako, jer se poinjao sabbat, i nije smio ondje visjeti za svetanog dana. Kad se svijet raziao i otiao se pripremiti za sabbat, a breuljak napokon i opet opustio, sjedoh podno gubilita; naokolo se osjeao smrad leina, i sve je bilo puno prljavtine, kao obino na takvim mjestima. Sjeam se, ostao sam ondje pod zvijezdama do duboke noi. A onda odluih govoriti s Bogom. Ostavio sam zemlju i vinuo se na nebo, gdje barem nije tako zaguljivo i odvratno. Iao sam, iao, ne znam ni sam koliko vremena. Strahovito se daleko smjestio taj Bog. Najposlije ga ugledah pred sobom kako velik i moan sjedi na prijestolju u nebeskoj modrini. Pribliih se, stadoh preda nj i naslonih svoju krvavu sjekiru njemu na prijestolje. 43

 Dosta mi je! rekoh. Nisam li dosta dugo vrio svoj zanat? Vrijeme je da me oslobodi! Ali on ostade nepomian, kao skamenjen, a pogled mu izgubljen u prostranstvu. uj! Dosta mi je krvnikog zanata! Ne mogu ga vie podnijeti! Ne mogu vie ivjeti u krvi i strahoti, u svemu onome to ti doputa da se radi. Htio bih znati, emu sve to slui i dokle e tako! Vjerno sam sluio i inio kako sam najbolje znao i umio, ali sada mi je ve svega do grla! Ne mogu vie, nemam hrabrosti da nastavim! Dosta je toga! uje li! No on me nije vidio. Njegove staklaste, ispupene oi s pogledom praznim kao pustinja, bijahu neprestano uprte u prostor. Obuze me strah i oajanje, koje je prelazilo moje snage. Danas sam ti na kri pribio roenog sina! doviknuh mu, sav izvan sebe od bijesa. No nijedna se crta na njegovu ukoenom i beutnom licu ne maknu. Kao da je od kamena isklesan. Sm. Oko mene tiina i studen. Osjeao sam kako trnem, kako me iba ledeni vjetar vjenosti. Nisam imao to vie traiti. Nikoga kome bih mogao govoriti. Nita. Uzeh svoju sjekiru i vratih se istim putem natrag. Shvatio sam da razapeti nije bio njegov sin. To je bio ovjek, pa zato nije udo to su s njime postupili onako kako ve po obiaju sa svojima postupaju. Vraao sam se bijesan i ogoren, drui cijelim putem. On, Mesija, zavrio je kao i svi drugi, i ve je poinuo u miru. Ali ja, jadna osuena dua, opet sam gurnut naprijed za vjena vremena. Nije mi preostalo drugo nego da se vratim na zemlju i nastavim put patnje. Nikoga da mi pomogne! Nikoga da me spasi! Ne, nije to bio nikakav spasitelj. Zar je to i mogao biti? Imao je njene, mladike ruke, i upravo ti se saalio kad si trebao zabiti avle u te krhke kosti. Pitao sam hoe li i izdrati teinu tijela. I zar da takav bude kadar spasiti ljude! Kad sam mu probio rebra da vidim moemo li ga skinuti, bio je ve mrtav, mnogo bre nego drugi. I to je taj jadnik mogao uiniti? Na koji nain da vam on pomogne? I da mene rijei mog tereta? Kakav je to Krist za ljude? Shvatio sam zato sam vam ba ja trebao sluiti! I zato me zovete? Ja sam va Krist, sa znakom krvnika na elu! Ja sam vam bio poslan! 44

Za rat na zemlji, i ljudima zle volje! Vaeg ste Boga skamenili! Mrtav je odavno. Ali ja, va Krist, ja ivim. Ja, njegova mona misao, njegov sin, kojega je stvorio i poslao na svijet, dok je jo bio silan i iv, i dok je jo znao to hoe! Zar je on mogao eljeti ono to se sad dogaa? Kao gubavac se raspada na svom prijestolju, a zlokobni vjetar vjenosti raznosi mu prah nebeskom pustinjom. Ali ja, Krist, ja ivim. Da biste vi mogli ivjeti. Prolazim zemljom, nastavljam dalje svoj krvavi put, put razaranja i rata, i svaki dan ja vas otkupljujem u krvi! Ali mene neete razapeti! elim se smru rtvovati, kao to je uinio moj jadni, bespomoni brat. Oh! Da mi je, da budem pribijen na svoj kri i da izdahnem u velikoj, milostivoj tami! Ali znam, taj as za me nee nikad doi. Valja mi nastavljati svoj posao, dokle god vas bude. Moj se kri nee nikada podii. A kad napokon i izvrim svoje djelo, i kad mi ovdje ne preostane nita da radim, jo u uvijek lutati kao neupokojena dua, lutat u kroz no svemirom, grobnicom moga oca, gonjen tjeskobom i strahom na samu pomisao to sam sve za vas uinio. Ali, makar i to. Samo da se ovo ve jednom zavri, da moja krivica ve jednom prestane rasti. eznem za tim da ve jednom budete zbrisani s lica zemlje i da se moja ruka ve jednom pusti. Nijedan se promukli glas nee vie dii k meni, bit u sam i gledajui oko sebe konano u znati da je sve zavreno. I tako u se uputiti kroz vjenu no, a krvavu u sjekiru baciti na pustu zemlju, za uspomenu na rod, koji je tu ivio. * Otro ih je krvnik gledao, a pogled mu sjevae. Surovo odgurnu stol od sebe i prepun gnjeva uputi se prema vratima. Dohvati kvaku, ali ena, koja je kraj njega sjedila, a bila slina prosjakinji, ustade, poe za njim i progovori mu jasnim i blagim glasom, dok joj je lice sjalo nekom tajnom i bolnom sreom. Ti zna, da te ekam! ekat u te tamo meu brezama, kad se bude vraao savijen od umora i ukaljan od krvi. I poloit e svoju glavu na moja koljena, a ja u te voljeti. Ljubit u tvoje uareno elo i brisati krv s tvoje ruke. Ti zna, da u te ekati! Gledao ju je s nekim blagim i tunim osmijehom. Izvana se ou 45

muklo bubnjanje. On osluhnu ne trepnuvi. Zatim stee pojas, te izie u vlani i hladni osvit.

46

VJENI SMIJEAK (Det eviga leendet) 1920

Bilo jednom nekoliko mrtvaca, to su negdje sjedili u tami gdje, toga nisu znali, moda i nigdje sjedili oni na okupu i avrljali, da protuku vjenost. Da rei e jedan od njih, nastavljajui razgovor koji je trajao tko zna otkad da, ivi su odve umiljeni. Misle da sve o njima ovisi. Bave se dolje na zemlji svojim tricama i misle da ive. Kad jutrom iz kue iziu i radujui se novom danu zarone u svjeinu, izmjenjuju meu sobom tajanstvene poglede, kao da govore: ti i ja iva smo bia, ti i ja ivimo. I ure se za svojim dobrim i loim poslovima, pa ih gomilaju i slau jedan na drugi , dok se sve ne srui tako te im valja iz poetka. Ljudi! Sitni tati i samozadovoljni crvii, eto, to su oni. Grade i rue, grade i rue, i sve u znoju od pustog mara i napora tajanstveno namiguju jedan drugome: ivimo, ivimo, ivimo. Grade i grade, pa tek to stignu do polovice, ili tako nekako, ve se razmeu:Gledajte, to smo postigli, to smo napravili. Sitni naduti crvii, i nita drugo! Upirao je preda se zamiljen pogled. Bio je mrav, iscrpljen, podgrizala ga tuga. ivot ve dosad ima milijarde mrtvih proslijedi besjednik. Mi ivimo. Mi ostajemo u onima dolje. Tiho ondje nastavljamo ivovanje. Hodamo naokolo u papuama, nitko nas ne uje. Mi ne pravimo buke, skromni smo i utljivi. Mi ne stavljamoo u pogon parne strojeve, ne vozimo vlakove, ne doglaavamo se telefonom. Pa ipak, mi ivimo. Mi ne gradimo i ne ruimo, ne osjeamo mi svjeinu jutra i dolazak veeri. Ali ipak, mi ivimo. I duboko uzdahnuvi, nastavi: Mi smo oni koji na sve misle, sve odreuju i svega se sjeaju; mi smo oni koji nita ne mogu zaboraviti. udimo za svime iz dana u dan, iz godine u godinu, na tisue i tisue ljeta. im malo zavlada tiina, mi se javljamo. Zaplae li tkogod, mi odmah dolazimo. Je li netko sretan, i mi smo ondje. Dogodi li se doista neto eto nas. Nema ivih, ima samo mrtvih. 47

Naglo se zaustavi i pljucnu preda se. Briui usta mrmljao je i dalje za sebe, protiskivao neto, ega nitko nije mogao uti. Nisam ba siguran, da imate pravo javi se drugi, mirno i razmiljajui. Bog zna jesmo li ba toliko vani. Kad dublje razmislim, pitam se, nemaju li i ivi svoju vanost i znaenje. Oni se nama slue, bezobzirno nas iskoriuju i previe se hvale. No ipak, i oni neto pridonose. A u danom asu to neto ima veliku vrijednost, ak ako se poslije i pokae da je ta vrijednost vrlo mala. Ne mogu se sloiti s vama da oni nemaju ba nikakva znaenja. ak se usuujem tvrditi, da uistinu samo oni ive, a mi smo mrtvi. Nastade meu njima duga utnja, svatko se zavezao u svoje misli. Mravi opet zapoe, podnimi se svojom suhom rukom, a pogled mu se izgubi u neto to bijae kao tama. Ve je davno kako sam ivio, ali se sjeam da je bilo kraj mora. Mislim, da sam se ondje rodio i ondje zauvijek i ostao. A moda sam onamo samo jednom doao, sluajno, pa opet otiao. Ne sjeam se vie, a nije ni vano. U svakom sluaju, sjeam se da sam ivio kraj mora. Sjeam se kako je ljunak utao na alu. Sjeam se pogotovo oluje, to je svojim glasom sve nadjaavala, spominjem se zaglune grmljavine i velikih oblaka kinjaka, to bi se zduili nad vodom. Sjeam se i puste tiine, to bi se naokolo slegla, utihe na moru, savrenog mira posvuda. Da, more je jedino veliko od svega to je dolje. More je dolje vjenost. Stanovao sam blizu mora. Kua mi bila pokraj samog ala, s pogledom na neizmjerne dubine. Na jednome prozoru u loncu za cvijee imao sam suhu biljicu i uvijek sam je zaboravljao zaliti. Ni sm ne znam zato se toga sjeam, ta biljka nije imala nikakva znaenja u mome ivotu. ivio sam blizu mora. A eto, tako mi je dobro ostala u sjeanju. Znam da je tamo stajala i onda kad sam umirao, i da sam tada u sebi rekao: Da mi sada nije umrijeti, ustao bih, da te zalijem. Sjeam se jo kako sam pomislio, gledajui je onako s postelje: udno, ona e me, eto, nadivjeti. Jadnica. A ipak, ta biljka nije imala nikakve uloge u mome ivotu. Kua mi je bila blizu mora. Bio sam ovjek od znaenja. Koliko znam, nitko se tada nije mogao sa mnom mjeriti niti mi uz bok stati. Barem takvo to nisam opazio. Uostalom, nisam se puno ni druio s ljudima. ivio sam 48

sm. Sluao sam oluju i tiinu, i ve za ivota bijah ovjek koji ivi i koji se bori. Osjeao sam u sebi sve to doista ivi. Bio sam iznad svakoga drugog. Da, koliko znam, nitko nije bio nada mnom. Bijah kao stvoren da umrem. A svi drugi nisu takvi. Imao sam stvarnu vrijednost i stvarnu teinu. Bio sam utjelovljeni ivot. Mogao sam mirno umrijeti. I valjalo mi jo samo umrijeti. Uutje. Dubok uzdah ote mu se s usana. Zatim nastavi jednako ozbiljno: Da bude mrtav, to jest da pripada vjenosti, potrebno je, sudim, biti neto znatniji, imati stanovitu irinu duha. Potrebno je da uvijek bude malo izvan i malo iznad obinog ivota, da ne bude pod njegovim jarmom. Bio sam, kako rekoh, vrlo zna tan ovjek. Rije uze drugi, te e ovako: Da ne ponavljam ono to je ve reeno, spomenut u samo da sam i ja bio znatna linost. Ipak mi je nelagodno to to sm moram rei. Bio sam, ako ne u vlastitim oima, a ono u uima drugih, najistaknutija osoba koja je dotad ikada ivjela na zemlji. Preivio sam ivot pun, bogat i sjajan, obavljao sam vane poslove jedan za drugim i izvrio djela to ih ljudi nee nikada zaboraviti. A ja sam, meutim, zaboravio to to bjee. Uostalom, samo bi mi bilo na muku kad bih se morao svega sjeati. Da pravo kaem, danas se vie ni najmanje ne osjeam tako vanim. Osjeam se vrlo obinim, nevjerojatno beznaajnim. Bijah kao stvoren da ivim. Po mom miljenju, svatko moe zauzeti mjesto meu mrtvima. Ali ivjeti, zaista ivjeti, i tome se veseliti, za to su sposobni samo veliki i moni. Bio sam jedan od takvih. Po sudu mome i mnogih drugih, ne bij ae ni pomisli da u umrijeti. A umro sam, uostalom, posve sluajno, u nekoj nesrei. I on uzdahnu i dugo poutje, utonuo u svoje misli. A onda opet zaveze: Kako rekoh, bio sam netko i neto, ovjek od znaenja. A danas to vie nisam. Mislim da je ivot neto nedokuivo veliko i bogato. Mislim da smrt nije nita. Volim sve to ivi, mrzim svoju vlastitu prazninu. Unato svega toga, smatram da je vrlo malo ljudi doista ivje lo. Koliko god zazirem od toga da o sebi govorim, valja mi rei da sam samo ja, koliko znam, istinski ivio. A sada sam mrtav. I umuknu. inilo se da je razgovor zavren. 49

Ali ga nastavi trei. Bjee to podebeo gospodin, zdeponja, malih oiju, ruku prekrienih na pozamanu trbuhu. inilo se da je trgovac. Lice mu bilo vedro i beznaajno. Kratke mu noge visjele u onome to je bilo slino tami. Oito mu noge, da je sjedio na stolici, ne bi ni dopirale do poda. On rasprede: Iako nisam razumio ni rijei od onoga to su gospoda govorila, osjeam da se u svemu s njima slaem. Kako je lijepo bilo ivjeti! Kako je ivot bio velik i divan. Dok sam stajao za svojom tezgom, okruen svojom robom, mirisom sira i kave, sapuna i margarina, kako li mi ivot bijae lijep! Duan mi bio najvei u gradu. Koliko znam, nijedan drugi nije bio tako poznat. Smjeten u najotmenijoj ulici, svakoga je privlaio. Roba mi bila bolja nego u mojih takmaca. Zaista duan, da stane i gleda, nijedan mu ravan. Ne govorim to da se hvalim; ta bijah skroman ovjek. Bio sam trgovac Petterson, to i nita vie. Bio sam kao i svi drugi ljudi. Trgovac Petterson. Ali, zahvaljujem Bogu to sam ivio. Bijae mi teko kad je trebalo umrijeti. Okrenuo sam se k zidu i rekao: Gotovo je, Pettersone. Mislio sam da je svemu kraj, jer drugo nisam mogao vjerovati. Nikad ja nisam imao vremena razmiljati o viim problemima, bio sam previe zaokupljen svojim poslom. A onda, nisam bio nikakva vana osoba. Samo trgovac Petterson, obian ovjek. I kad bih mislio o svome ivotu i o tome kako sam godine i godine mjerio brano i otvarao bave haringa, udno mi je bilo i pomisliti da bih mogao zbog toga vjeno ivjeti. Rekoh sebi: 'avo bi znao, ima li ivota poslije smrti! Ja u to ne vjerujem!' I tako umrijeh. A taj ivot ipak postoji! U svakom sluaju, sada sam ovdje. I kao da se nita nije dogodilo, kao da sam nastavio mjeriti brano i otvarati bave s haringama. I dalje sam trgovac Petterson. Uzbuen poutje, a malo zatim proslijedi: Premda nita ne razumijem, osjeam zahvalnost zbog svega. ivio sam. Sada sam mrtav, a ipak ivim. Zahvalan sam na svemu tome. Uutje i ostade zadubljen u svoje misli. Tiina se slegla svuda naokolo, pusta tiina. * Razgovor se u spirali penjao sve vie i vie u tamu i zahvaao dalje skupine ljudi, a onda opet prijee isti put odozgo do dolje. 50

Poslije stotinjak godina stigao je do skupine od koje je i potekao, no ovaj put s drugog kraja. Ali sada nije bio tako iv. Onaj kojega je nagrizala tuga ree: Kako sam ve kazao, bio sam znatna linost. Mislim, treba doista imati neku vrijednost da bi bio mrtav, to jest da bi pripao vjenosti. Potrebno je da bude uvijek malo izvan i iznad obinog ivota, da ne bude pod njegovim jarmom. A ja bijah ba takav ovjek. Nato se javi drugi, te e svoju: Ja pak smatram, da je ivot sve. Smatram, da je ivot neto udesno veliko i lijepo, i da ga mogu razumjeti samo veliki i moni. Bio sam jedan od takvih. Pa ipak, sada sam mrtav. Na to e trgovac, koji se drao malo po strani: Ja sam uvijek trgovac Petterson. Zavezoe se u svoje misli, i dok oni tako, drugi oko njih zapoee nove razgovore. Svaki je priao svoj ivot, svaki se posve predavao tome pripovijedanju. Priat u o sebi i o svome ivotu, ree jedan od njih, te ovako rasplete: Moja se radionica nalazila izvan vrata jednoga velikog grada. Tu sam kao bravar radio od jutra do mraka, i nita me drugo nije zanimalo. O tome vam i elim govoriti. Bila je to skromna kovanica. U njoj sam uvijek bio sam, jer nikoga nisam trpio kraj sebe, ak ni pomonika. Bila je skrivena u vrtu punu cvijea i voaka, to ih je jednom davno posadio netko koga nisam poznavao. Taj zaputeni vrt bio je gust kao prauma. Mene je zanimao samo moj posao. U polumranoj radionici ostajao sam od jutra do kasno u no izraujui brave za sve kue u gradu. Ali ja nisam pravio obine brave. Nastojao sam da svaka bude posebna, da bude samo jedna jedina te vrste i da je moe otvoriti samo onaj tko ima pravi i jedini klju to je otvara i tko zna kako se klju okree u bravi. A trebalo ga je najprije na poseban nain okrenuti na jednu stranu, pa ga jae pritisnuti, a onda opet obrnuti na drugu; ili sam opet pronalazio druge tajne postupke, izmiljao nevjerojatne majstorije, to ih je samo jedna osoba mogla znati. Mrzio sam ljude, zatvarao sam ih svakoga napose, svakoga pod posebnim kljuem. Moje su brave bile glasovite, prodavale se u posebnom duanu, nisam ni znao gde se nalazi, jer nisam poznavao grad i jer iz kue nikada nisam izlazio. Radio sam samo svoj posao. Svi su eljeli imati moje brave, da ih 51

nitko ne moe obiti, da im nitko ne moe u kuu provaliti. Radio sam i dan i no, savijao se nad svojim poslom iz godine u godinu, sam samcat, i bavio se samo svojim poslom. Kovao sam brave, novac mi se gomilao; moje su izraevine bile skupe, ali su ih ljudi ipak kupovali. Bio sam bogat, nisam znao to imam, i zato sam bio siromaan. Najahala starost, kosa mi se progruala i posijedjela, a prsti mi poeli drhtati pri poslu. Kako bijah sam, nitko to nije opaao; i misli mi se poele brkati, ali sam nastavljao raditi drhtavim rukama. Priam vam o svome ivotu. No dogodi se, te jednog jutra, kad sam podigao glavu i pogledao kroz pranjavi prozor radionice, kroz prosjek u vrtu ugledah neku mladu djevojku kako prolazi cesto m. Mogae joj biti sedamnaest- osamnaest godina, bijae gologlava, plava joj kosa sjala na suncu; veselo je koraala i gledala oko sebe. Vidio sam je samo kratak trenutak, jer u onom prosjeku brzo ieze, nestade je iza stabala. Osjetio sam jako uzbuenje. Ostavio sam posao i pohitao van da pogledam: nije je vie bilo. Ali je slika ostala: plava kosa i sretno lice, tako mlado i ivo. inilo mi se da je poznajem. Pa ipak, nisam je nikada prije vidio, nikada nisam ljude viao. Imao sam osjeaj da je ona moje dijete, ni sam ne znam zato. Nikada nisam ivio ni s jednom enom. Da, meni bijednu starcu, zgrbljenu i drhtavu, inilo se da je ona moje dijete. Njezine su kose bile tako plave, da je i sunce oklijevalo zai, kako bi ih moglo milovati. Nisam znao tko je. Znao sam samo da je volim. Stajao sam vani i gledao, ali nje vie nije bilo. Vratio sam se polako na posao. Ruke su mi drhtale vie negoli ikad prije. Nitko osim mene nije to vidio. Jedva sam drao kovaka klijeta, to mi bijahu u ruci. Ali onda ih vrsto primih i vratih se na posao. Rukom grubo prijeoh preko usta i spremih se nastaviti svoj rad. Govorio sam sebi da nema niega to bi trebalo ljubiti, niega to bi bilo vrijedno nae ljubavi. Vratio sam se na posao, izbrisao sve drugo iz glave i upravio misli samo svome zanatu. Ali su mi oi postale mutne. Vie sam puta brisao prainu s prozora da bi mi se toboe bolje vidjelo pri radu; a zapravo nadao sam se da e se djevojka vratiti istim putem. Tako je proao cijeli dan. Naporno sam radio, i toga sam dana zavrio vie posla nego obino. I tek podveer, kad se ve poelo 52

sutoniti, vrati se djevojka i opet onuda proe. Ponovno sam je vidio. Hodala je smijeei se, a posljednji zraci sunca zlatili joj kosu. Stajao sam nijem kraj prozora i gledao. Kad je zamakla, jurnuh iz kue. Prooh kroz vrt, bilo je ljeto, cvijee mirisalo, ali je sve raslo u neredu. Izioh na cestu, sve mi tu bijae tako strano, i uputih se za djevojkom. Kad sam stigao u grad, slijedio sam je izdaleka, ulice se otvarale jedna za drugom, ali ja nisam vidio nita nego nju. Na kraju, ona ue u neku kuu. Zaustavio sam se neto podalje, nasuprot njezinim vratima. Djeca su mi se poela smijati, na meni bila kona pregaa. Polako se vratih u svoju kovanicu. Nisam vie mislio na djevojku. Nastavio sam posao i radio kao i prije. Za kratko vrijeme uasno ostarjeh. Bijae potkraj ljeta, kad se jesen ve osjea na vratima. Lie u vrtu poelo padati. Jedne noi, dok sam kao obino bio nagnut nad poslom, u srcu mi najednom postade prazno i studeno. Osjetih hladnou te zacvokotah, itavo mi tijelo bilo poput leda. Ispustih ono to mi bijae u rukama, jer sam se sav tresao. Noge mi otkazale posluh, uinilo mi se da sam ve prisukao svoj vijek i da u umrijeti. Pritisnu me strah, ispuni me tjeskoba. Izbezumljen, ogledah se po polumranoj prostoriji, u kojoj je svjetlomrcala jedna jedina svetiljka i bacala svoju treperavu svjetlost. Vani huao vjetar, kia ibala, a o stakla mi udarale ogoljele grane zaputenih stabala. Nisam htio umrijeti tu, nisam htio umrijeti, ne sm, ne tu, gdje je sve bilo moje. Posrui iziao sam na hodnik, odgurnuo vrata i preao preko praga. Vjetar me htio oboriti, kia mi oinu lice. Skupio sam sve snage to su mi jo ostale, te posrui pooh cestom i dooh do grada. Na ulicama, to ih vjetar pomeo, nije bilo nikoga osim mene. Tapkajui probijao sam se kroz no i kiu. Pribliavao sam se njezinoj kui, elio sam umrijeti kraj nje, kraj svoga djeteta. Ali nisam mogao nai kue, prevario sam se. Konano sam nekako pogodio. Pokucah na vrata, nitko ne odgovori. Pokucah i opet, ali nitko ne odgovori. Starakim prstima potraih bravu. Htio sam umrijeti kraj svoga djeteta, kod nje, koju sam volio. No nitko mi ne otvori. Bre-bolje vratih se natrag. Raspirih mijehom vatru na ognjitu i prionuh taliti i lijevati. Mahnito uzeh praviti sve kljueve kojih sam 53

se mogao sjetiti, a tih je bilo na tisue. No je odmicala, a ja turpijao i turpijao, ta radio sam cijeli ivot, izradio na tisue kljueva. Sve ih nanizah na konopac i sagibajui se pod teretom, izioh opet nestalna koraka. Najednom pomislih da me ona i ne moe voljeti, mene starca, kojega je smrt ve obiljeila. Vratih se, uzeh sav novac to ga bijah sakupio, a bilo ga je vie nego to sam mislio. Ako joj dadnem sve svoje blago, pomislih, moda e me jo i pustiti da umrem pokraj nje. Savijajui se pod teretom izioh opet posrui. Vjetar me zahvati, pourih da stignem. Sav iscrp ljen stigoh pred njezinu kuu. Pipajui naoh bravu, iskuah kljueve jedan za drugim. Nijedan nije odgovarao. Po svoj prilici, smetnja je bila neznatna, kakva sitnica na peru, to nije pristajala, malenkost. Znao sam da mi je tako malo jo trebalo, tako malo. Srce mi stade. Tresao sam se na kii i vjetru, osjeao sam da u se sruiti. Moj je ivot dogorijevao, jo malo, i eto kraja. Smuena duha teturao sam ulicom glavinjajui desno i lijevo. Nigdje nikoga osim mene, svuda pusto i prazno. Sada sam kljueve iskuavao na svakoj kui, nisam vie razmiljao, nisam vie samo elio umrijeti kraj svoga djeteta, kod one koju sam volio elio sam samo da se naem kod kakva blinjeg, kod kakva ovjeka, bilo koga, u asu smrti. Uzalud sam neprestano pokuavao i muio se, nisam mogao nigdje ui. Sruio sam se na stubama neke nepoznate mi kue, i srce mi prestade kucati. Ondje me naoe ujutro, sa svim mojim kljuevima u naruju. Zlato je nestalo, nisam imao prilike da ga kome poklonim, ukrali su mi ga. A kljuevi ostali, nitko ih nije htio. To ree i u muk utonu. * Drugi prihvati, te e ovako: Na padini nekog brda lei stari, prastari grad, sav u suncu. Ulice se penju i penju, zidovi obijeljeni, kue blistaju. Tu sam ivio sa svojom braom. Oni bijahu sretni i dobri, a ja zao i mrk, nita mi nije bilo po volji. Danju su radili u polju, a uveer se vraali. Mrtio sam elo, nita mi nije bilo pravo; nepomian i utljiv, stajao sam u kutu. Sjedili bi za stolom i jeli, a ja na njih bijah kivan, ni sm ne 54

znam zato. Poslije bi izlazili na ulicu te razgovarali i pjevali. Jedan je od njih svirao na citri, bilo je tako lijepo, te sam plakao. Nije me dirao ljudski glas, citra me dirala, tako su joj lijepo zvuci zvonili. Braa nisu sa mnom razgovarala, mrzili su me. Zato? Propadao sam. Nita mi se nije mililo. Kradom im metnuh neto u hranu, te oni umrijee. To je bilo sve to sam mogao uiniti. To bijae sve to sam imao u ivotu. Moj se in pokazao besmislen. Kue su bile obasjane suncem kao i prije, ljudi se smijeili, bili sretni. A ja i dalje propadao. Priam sve ovo zato to bih elio upitati: zato? U razgovor se umijea neki novi: Njegovao sam radost. Krao sam je druzima i prisvajao, elio biti najsretniji na svijetu. Nikad mi nije bilo dosta, srea me sluila, grabio sam radost punim akama, bio sam edan uitaka, nikad sit. Uivao sam i uzimao toliko da nita oko mene nije ostalo; a kraj u kome sam ivio bijae velik. Kad su me godine preklopile, poeh sumnjati jesam li dobro inio i mogu li se zaista, unato svega onoga to sam imao, nazvati sretnim. Prekoravao sam sebe zbog mnogo ega i sumnjao u se. A onda, jednoga dana sretoh ovjeka koga bijah okrao: pribliavao se teturajui, bio je bolestan, alosno ga bilo i pogledati. Tada shvatih da sam imao pravo. Nisam bio kao on. Shvatio sam svoju sreu, koju sam ukrao. Bio sam bogat. On nije imao nita. Nakon nekoliko dana ovjek umrije. Posljednje mu rijei, kau, bijahu, da mu je smrt draa. Malo vremena poslije toga umrijeh i ja. U onom kraju gdje smo ivjeli imao sam silan posjed, i tamo sam u jesen iao u lov. Jednog jutra pooh sm u lov, iako sam se gotovo dohvatio osamdesete. Kia rominjala, uma irila svoj jesenski miris. Sluaj je htio da se spotaknem, i puka odape. Sjeam se kao posljednjeg kako sam nadlanicom obrisao usta, a bijahu vlana. Sjeam se mirisa kie, posljednje u mome ivotu, jo se toga sjeam i beskrajno sam radostan to sam ivio. Tako su mrtvi razgovarali i priali svoje povijesti. * Mnogi od njih nisu nita govorili, nije se ni zapaalo da su prisutni. Izmeu ovih bijae i nekakav neugledan stari, koji se zadovoljavao samo tim da slua druge. Imao je meko srce i ivo se 55

zanimao za ono to drugi pripovijedaju. Ali kad je mislio na svoj ivot, smatrao ga je toliko beznaajnim, upravo smijeno siromanim, tako da se sramio i misliti na nj. Sluao je kako drugi razgovaraju i kazuju to su inili za svoga vijeka, i tako se po tpuno tome predavao i unosio se u njihov ivot kao da nije imao svoga vlastitog. Pa ipak je i on imao neto svoje, neto to je bilo njegovo i niije vie. Ponajee je sebi govorio da ono to je nazivao svojim bogatstvom bijae samo njegova potreba da ivi ivotom drugih, i to ga je inilo sposobnim da sve razumije, premda nije bio nitko i nita. Ponekad mu se, meutim, inilo da je to ipak bilo neto drugo. Bjee to, osjeao je, neto tako lijepo, tako udesno, neto unutarnje, ali to nije mogao nikome dati. A on bi vie volio da je mogao to davati. I on se elio nekome rastvoriti. I on je elio govoriti o svome skromnom ivotu, kao to su drugi govorili o svome, ispripovijedati kako je ivio, to je mislio i to je osjeao dok je bio iv. Ali u asu kad se trebao izraziti, preplaio bi se videi koliko e se njegov ivot svima uiniti nitavan; zacijelo e oni smatrati da je sve to njegovo uistinu bijedno, smijat e mu se, rugat e mu se, a on je elio da se tome ukloni, jer za njega samoga nijedan ivot nije bio ni bijedan ni smijean, pa ni njegov vlastiti. I eto stoga je sluao druge, a sam nije imao to rei. Koliko li je samo u drugih ivot bio vei, kakve li veliajnosti ! Znao je da se svojim, tako beznaajnim, nema zapravo to pohvaliti. Zbog toga mu se njihov inio jo ljepi, velika mu je i lijepa bila njihova stvarnost. Svi su oni proivjeli snana i bogata osjeanja, u njima je neto cvjetalo i nosilo ploda. Oni sami moda i nisu bili svijesni te veliine, ali je starac to osjeao, on je to znao . I eto, zato ih je sve sluao, uivajui u njihovu prianju, bio sretan u njihovoj srei, Onima koji su loe govorili o ivotu nije vjerovao. Oni su imali svoju patnju, i njihov je bol bio velik, da je posve dobro shvaao to je morao ivot za njih znaiti. Zato ih je sluao, kao to ovjek slua silnu rijeku gdje umi negdje u daljini. Njemu se samome nije nita veliko dogodilo, on nikada u sebi nije osjetio nita to bi bilo veliko i snano, on je samo ivio u neko j tihoj srei. U nekom W.C.u podzemlju stajao je iza prozoria i naplaivao. Za deset novia davao je ljudima komadi papira, i to bijae sve. Zato je vie volio da ne govori o svome ivotu, koji bi se 56

drugima doista inio i previe beznaajan, moda ak i smijean. Sav je svoj vijek proivio u onoj rupi. Mjesto je primio jo za mladih dana ne da tamo ostane, nego da bi se nekako zaposlio dok doe na pravo mjesto. Ali malo-pomalo, poeo je uviati da je i to neko zvanje, i da je to zvanje sada njegovo. Zato, uostalom, da ne bude zadovoljan? Vrio je dunost koju je ionako netko morao vriti: da nije on, bio bi netko drugi. Pa kad je tako, onda mirne due moe i on tu ostati. Mjesto je bilo beznaajno, ali ni on sam nije bio nita vaniji. Bio je obian ovjek, a to mjesto upravo odgovara obinu ovjeku. Tako je mislio, pa je ondje i ostao i bio sretan. Premda je ondje sjedio od jutra do veeri, te rijetko kad i vidio danje svijetlo, ipak je spoznao i shvatio ivot i volio ga iznad svega. Shvatio je da u njemu nema nita runo, da je sve dobro i lijepo. ivot ima velikih i malih strana, ali svaka ima svoje znaenje, nita nije bez zanimljivosti ili bez vrijednosti, nita ne treba nijekati i potcjenjivati. Ne moe sve biti veliko, neto mora biti i maleno, i to upravo zato da bi se ono drugo bolje istaklo, jer je ivot bogat, ali to bogatstvo nije neogranieno. Eto, o emu je dolje razmiljao, i kako su godine promicale, mnogo je toga shvatio. Upoznao je ljude onakve kakvi su se pokazivali tamo dolje. Pa ipak je nauio da ih voli i razumije. Nisu onamo dolazili da izvre to vano, ili da ive, ili da se pokau kao ljudi u onom najviem smislu rijei. Dolazili su da obave jednu sasvim jednostavnu funkciju, zajedniku svima ivim stvorovima. Ali u tome n ije bilo nita nisko, nita to bi ih u toj radnji poniavalo; to ih nije smetalo da u sebi nose neto veliko i uzvieno, i on ih je volio. Nadasve je volio jednu vrstu ljudi, one jake, odlune, za koje se inilo da ih je ivot odabrao, da ih gurne onamo gdje mu je trebalo. Iz njih je zraio takav mir i ak i na onom mjestu tako jednostavno dostojanstveno, da ga je to ispunjavalo nekim tihim pouzdanjem i sigurnou. I tu bi jo mislili na svoja djela, i tu jo pravili osnove u borbi za postizanje velikog i uzvienog. I jo dugo poto bi otili iz toga njegova malog zakutka, uivao je sjeajui se njihovih lica i zamiljajui ih kako, popevi se ponovno gore na sunce, hodajui s nekom blistavom sigurnou i ure se da ispune velike ivotne zadatke. Takve su bile njegove misli u vezi s ljudima. Eto, tako ih je on shvaao. Ali ljudi na nj nisu obraali nikakve panje, jedva su ga i 57

zapaali. Pruio bi im papir, i nakon toga za njih vie nije postojao. Neke je meu njima razaznavao iz prijanjih davnih susreta. Navraali oni, a kako se vrijeme takalo, preklapale ih godine, savijala im se lea, sijedjela kosa, starili su zajedno s njim. Ali oni njega nisu poznavali. Sada, u vjenosti, nastavio je ljude sluati i u njih vjerovati. Nisu znali da je on tamo, mogao je mirne due i ne biti. Ali on se nalazio meu njima i bio je sretan. Kao mnogo puta za ivota, i sad mu je dolazilo da se sav preda, da otvori svoje srce, da nekome daruje sve to je skupio; ali kad je osjetio da ono to posjeduje nije njegovo vlastito, i da kod njega, jo vie nego kod njih, sve pri pada samome ivotu, zadovoljio se da slua i sakuplja, kao da je bio siguran da e jednoga dana sve to blago ostaviti nekome viem i vrednijem. * Mnogi su bili manje sretni od njega. Mnogi su patili od svoje samoe, jer su bili drugaiji od ostalih, jer nitko nije bio kao oni, pa prema tome nitko nije ni mogao osjetiti ono to su oni najdublje osjeali. Bila su trojica, drali su se neto po strani, nisu mogli druge razumjeti, a ni drugi nisu njih razumjeli. Oni se ni meusobno nisu razumijevali, ali su mogli zajedno razgovarati, svaki o sebi. Jednome je manjkao palac na desnoj ruci, bez njega se i rodio, pa se zbog toga i tuio od ljudi itava ivota. Osjeao se izdvojen, razliit od svega ostalog svijeta, i to ga je jo uvijek dralo, nije se tome mogao oteti. Nije se, dodue, nikada osjeao kao netko tko je odbaen ili gonjen zlom sudbinom. ivio je meu lj udima, pa je i susretao mnoge kojima se i pribliio; no ipak, uvijek je imao osjeaj da ga neto posebno od njih dijeli, neki nevidljivi zid, koji nitko nije mogao prijei ni sruiti. Iako su s njim razgovarali kao i s drugima, iako su mislili da su ga poznavali u duu, nitko nije ni slutio kakav je i tko je on zapravo, jer se razlikovao od svih. Boravei sada u vjenosti, vidio je koliko je imao pravo t o se osjeao neim posebnim, i koliko je to u njemu bilo duboko; on je i tu bio ovjek bez palca na desnoj ruci. Sad je jo i vie osjeao u kakvoj je savrenoj usamljenosti. Sluao je to govore drugi, no njihove su rijei kanda klizile mimo njega, kao da su izgovorene drugim jezikom. On nije shvaao njih, a ni oni njega, jer njima nije kao njemu manjkao palac na desnoj ruci. I eto, zato se posve 58

preputao tuzi nad svojom samoom, uranjao u nju sve vie i vie, i ivio samo za nju. Drugi osamljenik imaae sve prste, ali je na noktu srednjaka imao nekakvu crnu toku. Imao ju je ve od djetinjstva i nikad je nije mogao skinuti. itava ivota nosio je tu mrlju na noktu, stario i umro s njom. udno je to, kako mnogi nisu nita ni slutili o njegovoj usamljenosti, nisu nita zapaali, smatrali su da je kao i drugi. A on nije mogao a da se tiho ne nasmije kad bi pomislio kako je razliit od itava svijeta, a nitko to i ne sluti. Ali on je tu spoznaju nosio kao uasan teret, koji ga zemlji pritie. Mogao je do mile volje traiti i gledati ljude nitko nije bio kao on. Nadao se da e ta mrlja, koja ga je uinila strancem u ivotu, jednog dana nestati kako se i pojavila, sama od sebe. Ali nita. Njegova je samoa rasla i rasla, a on se osjeao kao da hoda posred pustinje. Nije se tuio, drugi nisu znali za njegovu patnju, nisu znali da neprestano trai bie slino sebi. I umro je, otiao iz ivota, a da nitko nije mogao ni slutiti koliko se muio. Sada, u tami, nije mogao vidjeti crnu mrlju na svome noktu. Ali je znao da ta mana postoji, i dublje nego ikada osjeao je kako je udna njegova sudbina. Kao neprobojna no, oko njega je bila beskrajna praznina. Eto, ta su se dvojica zdruila i u tome osjeala neku tihu rado st. Mogli su tako zajedno razgovarati, i u tom za njih bijae topline, to im je donekle vraalo pouzdanje. Ali se nisu mogli razumjeti. Shvaali su da su obojica sami, ali jedan nije razumijevao samou drugoga. Svaki je dobro osjeao svoju patnju, ali je jedva mutno nazirao patnju druga, kao to se neodreeno moe nazreti vatra koja negdje daleko tinja u tami. Jedan je imao na noktu crnu mrlju, ali mu nije nedostajao palac na desnoj ruci. Drugi pak nije imao palac, ali zato nije imao mrlju na noktu. I tako su tekle njihove vjenosti. * Malo podalje apatom razgovarali ovjek i ena. Govorili su tako tiho da nitko nije mogao razabrati to jedno drugome kazuju; mogla se osjetiti samo bol to se krila iza njihovih rijei. Voljeli su se cijeloga ivota, a jo su se uvijek traili. ovjek ree: Kad tebe ljubim, to je kao da sam stranac to ivi u dalekom, tuem kraju. Vidim stabla i brda, vidim oblake, gledam ptice kako prolijeu zrakom daleka, neobina zemlja. ujem kako vjetar huji u 59

kronjama i kako rijeke ume u dolinama. Sluam i sluam ne, nije to moj rodni kraj. Kad ljubim, osjeam enju za dalekim krajem gdje sam se rodio. ena odgovori: Kad sam kraj tebe, ja sam sretna. ovjek: Nikad me nisi razumjela. Nikad me nisi nala ni upoznala, a ni ja tebe. ena: Ja sam te voljela. ovjek: Nikada nisi shvatila zato sam ivio. Borio sam se i trpio, gradio i ruio. Traio sam i traio, sumnjao i sumnjao. A ti? ena: Ja sam vjerovala. On razmisli, u trenutku sagleda sav svoj ivot i ree: Borio sam se da ivim. ena: Ja sam ivjela. Zautjee, svako usamljeno u svojim mislima. ovjek: Eto, oboje smo mrtvi, a ja jo uvijek eznem za tobom. ena: A ja sam sveudilj kraj tebe, ljubavi moja. * Javi se na to neki obini radnik, skriven meu ostalima; progovori on tiho, ali iz dubine srca: eznem za svojim domom. Imao sam malen stan u sirotinjskom predgrau, ali nismo bili siromani. Imali smo dvije sobe i kuhinju, a u jednoj sobi bilo je ujutro sunca. Sve je odisalo istoom i prisnou. Na prozorima bijele zavjese, a na stolu nedjeljom i svetkom veliki uti stolnjak to ga je izvezla moja ena. Bili smo sretni, i nita nam nije nedostajalo. Kad bih se uveer, poslije tekog i napornog rada u tvornici, vraao kui, bio sam crn od ae i nita nisam smio dotaknuti. Umio bih se i preobukao prije nego to bih uzeo dijete u naruje, ali bi ono dotralo svom ocu im bi stupio na vrata, te sam se morao braniti. U vrijeme dok nisam imao obitelji legao bih u krevet onako prljav, sve mi bilo poravno i svejedno, ni do ega mi ne bijae stalo. Ali poslije sve je za mene dobilo novo znaenje. Kad bih gledao oko sebe, svaki mi je i najmanji predmet govorio koliko sam sretan. Zajedno bismo veerali, a poslije toga sjedili bismo neko vrijeme ne palei svijetla. Malian bi mi se uzverao na koljena. Igrao se sa mnom, u njegovoj sam mati bio tada konj, koji ga je nosio daleko, udno neke velike i mrane ume, i opet se s njim vraao natrag. 60

Napokon bi se konjanik uspavao na mojoj ruci, a lice, to se uz moje pritisnulo, bilo bi zajapureno. Eto, zato tugujem za svojim domom. Zatim bismo razgovarali o njemu, a to je bilo kao da razgovaramo o sebi samima. Moja je ena imala pjevuav glas, nikad ga ne bih mogao zaboraviti. Spustila bi se no. Sjeam se ara na tanjurima i neke slike na zidu, sjeam se komode i staroga smeeg divana, pa djeje lokomotive na podu. Eto, zato tugujem za svojim domom. To ree pa u muk utonu, zaveze se u misli koje ga i opet uljuljae u san o svemu onome to je imao. Na drugom mjestu neki je ovjek govorio o svome ivotu nekolicini drugih, kojima je kanda bilo zabavno da ga sluaju. Bijae to mlad ovjek. Nije mnogo ivio. Potanko je o svemu priao, od poetka do kraja, rijei mu bile odmjerene, moglo mu se vjerovati. Polagano on kazivae: Jedne veeri dooh do starog mlina koji se nalazio u umi. Nije jo bilo kasno, sve mi se inilo svjee, kao okupano. Sunce je kosim zrakama aralo kroz granje, ptice jo pjevale, inilo se kao da je jutro. Trava rosom rosila, i kopita u mog konja bijahu posve mokra. Bilo proljee, sva zemlja njime odisala, mirisalo drvee. Puteljak kojim sam iao prelazio kanda preko mlinareva dvorita. Prooh s konjem kroz predvorje, ne mislei da se zaustavim, nego da projaem dalje. Ali ondje bijae tako lijepo i tako neobino, te zategoh uzde, da bih malo oko sebe razgledao. Na sve etiri strane dizale se sporedne zgrade, pobijeljele od brana, to pri iz mlina i iz vrea se isipa kad ih tovare na kola. ak i dvorite branom posuto. Konj se zbog toga uudi i zastrue kopitom, da doe do crne zemlje. Sve je ondje stvaralo dojam arobne idile. Sve tako tiho, lijepo ograeno, sve ljupko i umilno, a opet nekako na svoj nain vrsto i ivotno, da u ovjeku izaziva udivljenje. Na dvoritu neka stara kola. Prednji im kotai bez obrua i s polomljenim palcima, pa se inilo kao da su poklekla. Stajala su ispred samog mlina, zgrade vrste, iroke i dobro drane, s velikim vratima po sredini. Dok sam tako mirno sjedio u sedlu, otvorie se vrata to su stajala neto povie, i iz mrane unutranjosti izie mlinar, a za njim njegova ena. Barem mi se uinilo da su to mlinar i mlinarica. Bio je to crnomanjast, snaan ovjek zabranjena odijela, a ruke mu kao u 61

kakva strojara, zamazane i uljave, kao da je popravljao kakav stroj. Imao je izgled ozbiljna i trijezna ovjeka. eni je moglo biti izmeu etrdeset i pedeset godina. Debela i prijazna, nalikovala je na kakvu veliku, situ ivotinju, koja je jo uvijek spremna vakati. Grudi joj kao dva velika kruha poivale na prednjoj strani tijela. Okrenula se k meni, a dvije dobro zaobljene ruke prekriila izmeu grudi i trbuha. Pogledala me dobroudnim oima, okruglim i bez trepavica, i pozdravila me naglim pokretom gojazna vrata. Odgovorih joj veselim tonom ovjeka, koji je itav dan jahao umom. Ta idilina slika ba me oraspoloila. Rekoh im, koliko je lijepo iznenaenje nai udno ume takav ubav, skriven kutak, pa im priznadoh da sam oaran. Mlinar ne odgovori; samo je stajao i gledao u zrak. Na to e njegova stara s nekim slatkastim, preljubaznim smijekom: Da, ovdje je vrlo lijepo. Nastavih hvaliti ljepotu mjesta, istou i urednost u svemu, bjelinu zavjesa na prozorima, skladan izgled dvorita bijelog od brana, sa starom koijom, kojoj su se kosti zabole u zemlju. Mlinarica je svemu povlaivala. Rairenih nogu, stajala je na vratima i mirkala oima. Mlinareve noge bijahu sastavljene. Najposlije me ena upita ne bih li elio ui i razgledati mlin. Bih, vrlo rado doekah ja. I odmah sjahah i uzalud pogledom uzeh traiti eljezni kolut na zidu, da priveem konja nigdje kuke ni halke. Ne bijae druge, moradoh ga privezati za stara prevrnuta kola, no i to je dobro posluilo. Uspeh se onda do mlinara i njegove ene. Bilo je dosta teko, jer su vrata stajala prilino povie, a nije bilo stuba, te su se noge klizale po branjavu zidu. Konano sam se popeo i s olakanjem uzdahnuo. Mlinarica me oetka s nekom gotovo indiskretnom ljubaznou i zasmija se tako da su joj se pokazala dva krnjatka udno bezubih usta. Mlinar bijae ozbiljan kao grob. Uosmo u mlin. Unutri poe zujati, ali ugodno; zuj bio nekako gust, kao da je od tijesta. Mlinski kameni nisu pravili mnogo buke, iako su bili poveliki i poteki. Okretali se polagano i ovjeka uljuljkivali u neko slatko snatrenje. Bijae oito da je mnogo brana meu njima, i to je izazivalo ugodan osjeaj. I na podu leala debela naslaga, u kojoj su noge ostavljale duboke otiske. Mlinar razrogaio oi, izgled mu ba glup. Ali se stara smjeka 62

od zadovoljstva, dobroduno eljade. Kooperi se, brblja bez prestanka i ini mi se jo deblja nego maloprije. Suknja joj ulazi izmeu polutaka na irokom zatku, kao da pod njom nema nita na sebi. Ali ja u tome ne vidim nita smijeno, samo odvratno. Pa ipak, ne mogu od nje odvojiti misli. Neprestano pratim oima njezine bokove, to podrhtavaju, i udim se kako se ena takva izgleda moe nekome svidjeti. Mlinar otvori neka vrataca u dnu tamne prostorije, a kroz otvor prodrije zagluan um i u isto vrijeme strahovit propuh, koji uzvitla brano oko mene i stare. Razabrah da to dolazi od mlinskog kola i puste vode, i radoznalo se uputih za mlinarom. No stara se naljuti i upita mua to e tamo vani. Od velike buke nije je uo, a i ja se, okrenuvi joj lea, izgubih kroz ona vrataca. Uputih se po uskoj dasci, to bijae vlana i klizava; omae mi se pod nogama, ali uspostavih nekako ravnoteu i pooh jo nekoliko koraka. Ugledah doista krasotu, od koje mi gotovo dah zastade. Golemo mlinsko kolo, sa svojim starim sluzavim lopatama, vabi neku silnu i udnu muziku... Trijesak je takav da se napol ogluen moram pridravati za neku izboenu gredu, pri emu mi se ruka moi i smrzava. Strano je tako stajati, dok se pod tobom valja crna, prijetea rijeka, a opet je tako velianstveno, tako neobino, da si do sri potresen. Od radosti duboko uzdahnuh. Udisao sam svjeinu veeri i gledao vodu to vijuga izmeu uskih i strmih obala. Sjetih se tada kako sam je uo iz daljine dok sam prolazio kroza umu, i kako sam se udio to nikada dotada nisam pravo vidio rijeku. Bijah radostan to je doista gledam; voda je silovito udarala o obale, umila i tutnjila, ali se nije pjenila, bila je uvijek tamna. Napokon pogledom potraih mlinara. uao je na drugom kraju grede i uljem mazao mlinsko kolo. udno ga je bilo gledati tako istegnuta vrata, s crnim uperkom na elu i oputena brka. Bio je pomalo i smijean sa svojom vjenom zabrinutou. Ta je ljudina neprestano sama sa sobom govorila. Nita nisam uo, samo sam vidio kako mie usnama, i to je djelovalo smijeno ovdje gdje je sve ostalo bilo tako uzvieno. Opet se okrenuh, da pogledam rijeku kako silovitim tokom dere pod mojim nogama. Sve se vie mraalo, sputala se no, i voda postade crna kao ugljen. Odluih se vratiti u kuu preko klizave daske. Zanimalo me to je za to vrijeme inila stara. Onako debela i okrugla, i dalje se vrzla 63

oko rvnja. Kad me opazi, zastade i obdari me dobrohotnim smijekom. No ipak sam primijetio da je nezadovoljna. Pitala me to smo vani radili toliko vremena. Odgovorih kako mi se bilo teko odluiti da opet uem u kuu, koliko je vani bilo krasno. Upitah je zato i ona nije dola, a ena mi uzvrati da su grede previe kliske i da, uostalom, i ne bi mogla proi na uzana vrataca. Tada je pogledah i ne mogoh se uzdrati da ne prasnem u smijeh. To je ni najmanje nije zbunilo. Lagano gladei svoje tuste bokove dobaci mi pogled kojem smisao nisam mogao dokuiti. Zatim upita zato se njezin mu ne vraa i to radi vani. Mae kota uljem odgovorih, kao da je to posve prirodno. ena se na to priblii vratima i nestrpljivo tre vratom. Glavu proturi u mrak i zovnu mua, ali je on kanda nije uo. Ona i opet viknu, a on nita. Pooh za njom da vidim mogu li to uiniti. Iznad njezine glave spazih ovjeka kako ui i uljem mae kolo kao i maloprije. U onom poloaju izgledao je tako glupo da sam morao prasnuti u smijeh. Zatim oboje viknusmo. No on niti uje niti vidi. Mlinsko kolo klopara u tami, da je strahota, a on mae li, mae. Opet oboje viknusmo u isti mah, a ovjek ni makac s mjesta. Onda ona zatvori vrata, zalupivi njima tako jako da je odjeknula sva kua, i jo iznutra namae kvaicu. Odmah se nakon toga i opet presamiti od puste ljubaznosti, kao da se nita nije zbilo. Uostalom, izmeu nje i mene i nije se zbilo nita. Ona se samo na mua ljutila. Stanemo razgovarati o ovome i onome, o lijepom vremenu, o tome, na primjer, kako bi bilo teko oderati iva slona, ukratko, o svemu onome o emu ljudi govore kad jedan drugome nemaju to rei. A nju kao da je sve ivo zanimalo. Najposlije rekoh kako je vrijeme da se oprostim: Ne smijem vie gubiti vremena, krajnje je vrijeme da nastavim put. Pogleda me u udu i upita kako mogu na takvo to i pomisliti i to znai, nastaviti put. Pa to odgovorih da mi valja nastaviti i prevaliti jo dobar put prije nego to se sasvim unoa. Nastaviti? doeka ona. Ali put se ovdje zavrava! to! povikah zaprepaten. Put se ovdje zavrava? Ona potvrdi klimnuvi glavom, prekrii ruke na trbuhu, a dobroduan joj se smijeak zacari na licu. 64

 Da, ovdje se zavrava ponovi ena pritvrujui. Osjetih se neugodno, bijah zbunjen: A ja sam mislio da je to pravi put i da vodi dalje. Ne ree ona smijui se tako, da su joj se opet pokazala ona dva krnjatka u dnu usta. Ako ste namjeravali dalje, trebali ste zakrenuti na malom prikriju u umi, petnaestak milja odavde; morali ste skrenuti lijevo. Zatim je trebalo poi desno, pa lijevo, pa opet desno, pa lijevo. Oh, Gospode! uzdahnuh, a ona e na to: To je pravi put. No nitko ga ne nalazi. Jo se vie zbunih, ali me ona poe ljubazno tjeiti: Ovo je lijep kutak, gospodine, i ne trebate se alostiti. Moete lijepo prenoiti, pa sutra rano pokuati nastaviti put. Uinit emo sve to moemo da bi vam bilo to ugodnije kod nas. A imamo potkrovnicu, u kojoj moe ovjek spavati kao klada do kasnog jutra. Premda sam alio to sam tako zakasnio, bio sam dirnut njezinim pozivom. Lijepo joj zahvalih i prihvatih, ne bijae mi druge. Sve u svemu, moda e mi ta no, u mlinu posred ume, kao lijep i neobian doivljaj ostati kasnije u divnoj uspomeni. I ne bi moda bilo loe da najprije to zagrizem, pa da se ispruim u dobroj postelji. Bio sam gotovo zadovoljan to se sve tako zavrilo. ena me povede mranim hodnikom u kuu za stanovanje i otvori vrata na velikoj i lijepoj prostoriji. Zapali svijee, ute svijee, koje kanda nikad ne mogu dogorjeti. Predmete oko nas obasjavale su prisnom i toplom svjetlou. ena me naas ostavi sama. Ide, ree, pripremiti to za jelo. Pogledah oko sebe. Na svim prozorima iste zavjese, pod svjee opran, a na tekom stolu snjenobijeli stolnjak. Sve odisalo istoom i zdravljem. Sjedoh, da bih mogao u svemu uivati, da bih mogao osjetiti kako sam svime zadovoljan. Uostalom, bio sam gladan, nije na odmet da to zagrizem, rekoh u sebi. ena donese veeru. Najprije veliku zdjelu kae i bavicu piva, koju je nogom dovaljala unutra. Na kai debela naslaga eera s cimetom, a po sredini velika gruda maslaca, to se sa svih strana rastapa i slijeva prema rubu. Sjedosmo za stol jedno prema drugome i naklopismo se na jelo gotovo da se ovjek ugui, koliko bijae slasno, a dobrano smo zalogaje pivom zalijevali. Ispraznili smo itavu zdjelu. Zadihao sam 65

se od napora. ena, koja me tako lijepo ugostila, sva blaena otra usta. Zatim donese zdjelu prenih jegulja, to su naprosto plivale u ulju. Riba je tako debela da drhti na tanjuru i klizi s vilice. Jedemo prstima. Ulje samo klizi niz grlo. Ba izvrsno jelo, ena ga tamani kao za opkladu, a i ja se svojski naklopio. udim se to mogu toliko jesti, jer obino nemam tako dobar tek. Kao da jedem prvi put u svome ivotu. Uz to se netedice i pivom zalijevam, sve klokoe da je prava milina. Kad najposlije ispraznismo i tu zdjelu, ona ode po novo jelo. Donosi goveu peenku. Tako je velika da se ena iza nje i ne vidi. Osjeam da ne mogu vie. Ali se peenka tako zamamno rumeni, te moram barem malko okusiti. ena preda me stavlj a goleme komade. A sebi odsijeca dvaput vee. I tako mi i opet po jestvini. Jedemo utei. Ne kazujemo ni jedne rijei. Samo ujem kako vae svojim krnjacima, i to je sve. Vidim joj okrugle oi bez trepavica. Svijetle su i tako prirodne. Naprotiv, osjeam da su moje vlane i mutne. Od jela i piva postajem sve vie pijan, magli mi se pred oima. Pogotovu od jela, to mi toliko pritie eludac, da se ne mogu ni maknuti. Zapao sam u potpunu otupjelost. Ipak nastavljam trpati u se. Kad gledam nju kako jede, moram i ja jesti. Jedem bez volje, silom guram u se zalogaj po zalogaj, velike komade. Peenka se pribliava kraju. ena primie sebi posljednji komad. Kad je sve progutala, ustaje i s majinskim smijekom vraa se opet u kuhinju. Tijelo mi je kao olovna lopta. Naslonivi se na stol, malaksalo gledam oko sebe. Podiem se i tako isparavam da soba postaje vrua kao kruna pe. Pijan sam. Al i sve mi je lijepo. Osjeam se savreno sretan. Sve mi se ini jednostavno i pri rodno, i tako drugaije od onoga to sam mislio. Mislim o ivotu, i ini mi se da shvaam mnogo toga to nikad dotada nisam mogao shvatiti. Sve se zgunjava, postaje mirno, sigurno i zdravo. Osjeam kako je sve dobro. Sretan sam. ena ue s novim pladnjem. To je kuhana unka, debela svinjska butina, to prelazi preko pladnja. Mirno gledam. I nije mi nimalo udno to moram opet jesti. Ne protivim se. Sve shvaam. Opet sjedam za sto. Ne jedem kao maloprije. Sada jedem polagano, temeljito. Jedem, da odravam sitost. Uivam u jelu, jednostavno, prirodno. Sasvim sam trijezan. Nijedno od nas ne govori ni rijei. Nalazim, da ona zgodno 66

izgleda. Prava dobroduna mala enica sa sela, kakve moraju biti. I izvanredna kuharica. Kad ni od butine vie nije mnogo ostalo, spremam se da smirim i posljednji zalogaj, koji mi se ini izvrstan. I naposljetku otirem mast komadiem kruha. Za zasladu ena donosi kola s bajamima; nije prevelik, ini mi se. Razrezuje ga na dvadeset kriki. Uzimamo i jedemo utei. Razmiljam o mnogo emu, kola ima dobar ukus slatkih bajama, lijepo siti, napunja eludac do vrha. Kad je bilo gotovo, ustanem od stola, odgurnem stolicu, poklonim se dobroj eni i zahvalim. Zahvalim joj se kratko, ali vrlo uljudno. Bilo je obilno i dobro rekoh. I uinivi nekoliko nesigurnih koraka po toj ugodnoj sobi i trljajui ruke sit i zadovoljan, nadovezah: Bilo bi sad ugodno prodrijemati malko. Da odmah e ona bilo bi lijepo. I uputi mi materinski pogled. Zatim uzme jednu svijeu i zamoli me da je slijedim. Prijeemo malen, uzak hodnik i popnemo se isto tako uskim stubama. Idem iza nje. Penjui se stubama gledam je, suknja joj zala meu polutke. Samo vidim, gledam jednostavno, bez odvratnosti, kao da njezin izgled uope nije vaan. Ulazimo u moju sobu. Privlaiva je to i ugodna prostorija sa svijetlim zidovima i sa tri velika prozora, to gledaju na rijeku. ujem odozdo kako voda hui. Pokraj zida udno iroka postelja s istim, svjee izglaanim plahtama. ena postavi svijeu na stolicu pokraj postelje, i svjetlost zatitra po podu. Razgledajui oko sebe, uivao sam u osjeaju istoe i udobnosti. Doista, ovdje e se dobro spavati. Stara, koja opaa moje zadovoljstvo, iroko se smijei, te joj se opet pokazuju ona dva krnjatka. Izmeu njih gole su desni poluotvorene kao lisija klopka. Gledam je. ini mi se divna. Ona popravi malko moj leaj, njenom kretnjom poravna mi krevet, zatim pod prsima prekrii ruke kao dva tijesta u velikim navama i upita me elim li jo to. Ne, hvala odgovorim poneto zbunjen. ena se na to uputi vratima. Doavi do vrata, okrene se i upita me ovaj put, ini mi se, naglaujui nekako posebno da li mi zaista nita ne treba. Ne, hvala rekoh ponovno, uz poneto aljiv prizvuk. 67

Ona se tada udalji, zaeljevi mi ljupko laku no. Kad je otila, poeh se polako razodijevati. Osjeao sam se malko teak i napuhan u tijelu. U meuvremenu uivao sam pri pomisli da u lei i spavati. Svijetlo lojanice poigravalo po irokim, masivnim daskama na podu, dok sam iao amo -tamo. Najposlije kliznuh meu plahte. Bijahu tople i ugodne. Sve je tako toplo i lijepo. Kad sam opruio noge, poneto hrapavo platno lagano mi zastrue o koljena. Koje li ugodnosti. Stavih ruke na trbuh i zagledah se u strop. Sve je okreeno, bijelo, i zidovi i strop. Lojanica po sobi razastire svjetlost. iste zavjese na prozorima. A odozdo rijeka hui i umori. Sve mi beskrajno godi. Leim i razmiljam o ivotu, govorim sebi kako ivot doista ima ara. Tonem u san sve vie i vie, i sve razumijem. Mislim na dobru enicu, tako je puna, zdrava, jednostavna i svjea. Eh, takvi bi trebali biti ljudi, tada bi ih ovjek volio. Hrana mi ugodno pritie eludac, ne mogu se maknuti. Tijelo mi je toplo i sve se ugodnije osjea. Nema ni poetka ni kraja, niega. Glava mi se vrti. Od ugodnosti postajem pomalo lud, a to je divno. San me obuzima, i ja tonem. Dugo, dugo poslije, kao da su itave godine protekle, tako mi se inilo, osjetim kao da netko ulazi u sobu. Trepnem oima, to je sigurno dobra enica. Nema nita na sebi. Gojazni joj se butovi trljaju jedan o drugi dok se primie krevetu. Ali je ozbiljna, nije kao maloprije. Treba ugasiti svijeu ree odlunim tonom. I ugasi svijeu, koja zapucketa. Svakako rekoh treba ugasiti. I ona se uvue u postelju. ini mi se da tako treba biti. Sretan sam. Metnem joj ruku oko vrata, zagrlim je. Ona se raznjei. Razgovaramo o ivotu. O svemu jednako mislimo. Ona mnogo govori o hrani, ja takoer. Rekoh joj kako su mi se od prvog asa svidjele njezine bujne dojke. I ona tada ta dva prijesna kruha priljubi uza me. I beskrajne godine potekoe. Osjeao sam se zadovoljan i sretan. U jednom asu upitah je to je s konjem. Crknuo je, ve odavno, jer se prejeo odgovori ona. Zbilja rekoh eh, eh! Razmiljam o ivotu. ini mi se velianstve n i divan. Veoma sam volio tu enu, volio je bez poetka i kraja. 68

 A mlinar? upitah je. Mae kolo odgovori ona. Dobro rekoh. I opet beskrajne godine potekoe. Najposlije se probudim, neto u daljini tutnji. Trgnem se, uspravim se na krevetu i u tami protrljam oi. Nita ne vidim. Samo ujem tutnjavu, jednolinu i teku. To je rijeka. Opet legnem. ena hre. Sve ujem. Mozak mi je bistar, trijezan sam. Okrenula mi lea, vrue je. I dalje tutnji, sve jae i jae, sve silovitije, preko svake mjere. Tako je snana ta tutnjava da me obuhvaa vrtoglavica, prelazi moje snage, previe je silno. Naglo skoim. Dotrim prozoru. irom ga otvorim. um me udari u lice bijesnom silinom, epa me za prsa, i ja se bacim kroz prozor. Voda me dograbi. Hladna je kao led. Nosi me. Tutnji, tutnji. Smota me i zanese pod mlinsko kolo, pod velike eljezne lopate. Pone me komadati. Krv uzavre i zapjeni se. Ali u tami pri svjetlosti zvijezda ugledam mlinara kako lomata rukama i vie, lud od radosti i uitka, iroko razjaplj enih usta. Velianstveno je, bezgranino! izdahnem u zanosu, i sve potone u nita. Sada, kad sam mrtav, ne znam to je to bilo. Ne znam to je znailo ni to znai. Priam jednostavno, kako mi se uinilo, i to je sve. I u tim rijeima ovjek zavri svoje kazivanje. Oni koji su ga sluali nalazili su da je to pomalo udna pripovijest. Stavljali su svoje primjedbe, dodavali, oduzimali. Zatim zautjee i oni, zavezoe se u svoje misli. * Na drugom kraju daleko od svih i zatvoren u sebe, nepomino stajao neki mladi, mrtav ve odavno. Lice mu bilo njeno, jo uvijek mlado. Svake je veeri sam sa sobom govorio: Ona se dolje eta usred cvijea. Ide u umu pod velika stabla i misli na me. Sjedi pred oevom kuom i doziva uspomenu na mene. Veer je, ona se eta tihim stazama pod gustim lisnatim drveem, suton se sputa. Sjela je na obalu rijeke, na alo, to mirie po lotosu. eka me, dok se tama hvata. eka moj bijeli amac, oko kojega tiho umi i mrmori voda, eka male grgoljave valove, i usne 69

joj se smijee u sumraju. Zna da dolazim, a do njezinih nogu mirie lotos. Zna da dolazim, i sada, dok mrak svoju preu prede, uurbani kucaji njezina srca zagrijavaju joj ruke. Dragano moja, veeras neu k tebi. Veeras ne mogu doi, ne mogu veeras. Ali sutra, eto me pokraj tebe. Sutra, kad ugasne i posljednji sijevak dana, moj e se un lagano otisnuti rijekom po malim, grgoljavim valovima. Sutra u biti kraj tebe. I uutje. Pogled mu se eznutljivo izgubi u tami. Na to mu, kao i svaki put, kao i svake veeri, odgovori neki starac duge sijede kose, koji stajae pokraj njega: Tvoja je draga mrtva. Drao sam njezinu staraku ruku u svojoj, u asu kad je umirala. To je bila moja majka. Odonda je vie od tisuu godina, ali se svega sjeam, kao da je juer bilo. Moja draga, dobra mati. Nikada nije o tebi govorila. Ali kad je umrla, naao sam jednu tvoju sliku, izblijedjelu od mnogih godina. Zato sam te i prepoznao onda kad sam doao ovamo. Moja je mati bila sretna. Otac mi je bio dobar ovjek. On ju je mladu uzeo, a ona ga je voljela svim srcem, jer je shvatila da si ti mrtav. Voljela ga je za svega dugog i sretnog ivota. Odavno je umrla. Sada smo svi mrtvi. Mladi okrenu oi prema starcu. Sjale su nekom smirenom svjetlou. Kae, da je moja draga mrtva. Ne, moja volj ena nije mrtva. Veer je, i ona sjedi na obali rijeke, na alu, gdje lotos mirie. eka me u sumraku. Slua ubor valova, i usne joj se u mraku smijee. Zna da u doi, zna da sam blizu. to ti zna o ljubavi? A starac odgovori: Star sam ovjek. ivio sam mnogo vie od tebe, koji si umro u cvijetu mladosti. Znam da ljubav nije sve. ivot je sve, da, ivot je sve. Sada smo svi mrtvi. Mladi e mu na to: Sav moj ivot bijae ljubav. Jedino mi djelo i poziv bijae da ljubim. Nisam za drugo ivio. I kad bih mogao ponovno ivjeti, moj bi ivot i opet imao istu svrhu: ljubiti. Ljubiti onu koju sam ljubio i koju jo uvijek ljubim. Poi u da je potraim na obali rijeke. Potrait u je u sumraku, 70

gdje me eka. to ti zna o ljubavi? Starac mu uzvrati Postao sam starac. Kad je umrla, drao sam u svojoj njezinu ruku, malu smeuranu ruku moje majke. to znai ljubav, to znai ivot sada, kad smo svi mrtvi? Mladi se okrenu od njega i tiho u no progovori strastvenim apatom: Ljubljena moja, veeras me nema k tebi, veeras ne mogu doi. Ali sutra, eto me kraj tebe. Sutra u sumrak moj e amac preploviti rijeku i stii k tebi, koja me eka tamo, gdje lotosi miriu. Ljubljena moja, sutra u biti kraj tebe. Tako je govorio u tami. Nitko mu vie nije odgovorio, starac je utonuo u svoje misli, sve bijae pusto i prazno. * Iz velike daljine, iz srca tame doprijee udni, otegnuti, beskrajno tuni glasovi, kao da kakva ivotinja cvili. Svi su poznavali taj jecaj, ali nitko nije znao to je. Bjee neto to nije njima pripadalo. Taj je glas potjecao od ovjeka, koji je ivio vrlo davno. Bio j e zguren, tijelo mu obraslo dlakom, nos plosnat, usta velika i poluotvorena. Nitko nije znao tko je to, pa ni on sm nije se sjeao da je ikada ivio. Sjeao se samo nekog mirisa, mirisa guste ume, smole i vlane mahovine. I mirisa jednog ljudskog bia, neega to je bilo isto tako toplo kao i on, i to je bilo na njega nalik. Nije se sjeao je li to bilo ljudsko bie. Pamtio je samo miris. Rairenih nosnica mirisao je pomrinu oko sebe i tuno zavijao poput ivotinje to cvili. Bijae tjeskobno i strano uti ga, bijae to zavijanje, od kojega se srce para, neka beskrajna tuga i enja, od koje bi svi zadrhtali. Ali on nije njima pripadao. Oni su ivjeli svoj ivot, traili su, patili i borili se, vjerovali i sumnjali; oni nisu zavijali. * Nitko nije zadugo ni rijei progovorio. Svuda mrtva tiina. Osjeali su se kao da ih obavija no i studen. 71

Ali za dvoje djece, djeaka od dvanaest godina i jed nu djevojicu, to su bez prestanka avrljali, bijae jutro. Za njih je neprestano bilo jutro. Imali su toliko jedno drugome priati, da nita nisu ni vidjeli ni uli. U njihovim oima, sve je bilo novo i kako valja. Osobito je djeak mogao govoriti o svemu i svaemu, nekad bi neto i pobrkao, jer mu se u glavi toliko toga motalo. A djevojica mu se neizmjerno divila. Toliko je toga znao, toliko vidio i tako zanimljivih stvari znao smisliti, da joj je bilo upravo nevjerojatno. Kako joj je sve lice treperilo od napetosti! Ljeti je u nekoj uvalici na jezeru znao loviti tuke u stupice od trske. Sunce prilo, a bila takva tiina, da se jedva usuivao disati. Skakavci trljali svoja bedarca, a njemu noge ljapkale po blatnjavu tlu. Ulovio bi toliko ribe da ih je jedva nosio kui, zatim bi ih pekao na eravi za sebe i za druge, koji su bili gladni, a kadikad bi ih dostajalo za cijelu kuu u kojoj je stanovao. Pronalazio je on jo mnogo toga, uglavnom sve u vezi s jezerom. Jedne zimske nedjelje valjalo mu iz vode izvui nekog djeaka, koji je propao u rupu, jer se led jo nije vrsto i uhvatio. A bio je to izvanredan momi, vrijedilo je truda spasavati ga; bio je uz to njegov najbolji prijatelj, i s vremenom je zacijelo postao neto osobito. Ponijela ga onda elja da se nagleda svijeta, i on odlui da svuda proe i sve okusi. Jednoga proljetnog dana od neke daske i od koulje, koju je ukrao ocu, a koja bijae vea od njega, naini jedrenjak. Htio je doploviti do suprotne obale, vjetar je ba puhao kako treba, a jezero bilo tako sivo da su vam marci pr olazili tijelom. Ali na po puta neoekivano naleti jak udar vjetra: daska se prevrne i djeak potone. Pa ipak, ni jednog asa nije prestalo biti uzbudljivo; uostalom, bila je njegova krivica: nije dobro upravljao jedrom. A glavno je njemu, da je neto doivio. Djevojica ga sluala blistavih oiju, bila je isto tako ponosna i oarana kao i on. Poticala ga ona svojim oduevljenim ciktanj em i upadala mu u rije puna udivljenja. Uvijek je eljela sve znati, a on svagda imao sve vie pojedinosti priati. Imao je kuni i vlastito krumpirite, koje je trebalo sijati i okpati. Sam se znao voziti i po tridesetak kilometara. Razaznavao je oblake koji nose kiu od oblaka sunika, koji te zabavljaju dok ih gleda. Znao je u koji as izlazi sunce. Imao je ak i puku, kojom je pucao na vrapce. Njoj se to ipak inilo poneto okrutno, ali kad bi on ustvrdio da nije tako, jer 72

da ih je uza sve to ostajalo jako mnogo, ona bi pristala da mu d za pravo. Poznavao je imena svih ivotinja umio oponaati im glasove, kao uostalom i sve druge zvukove, to ih ima dolje na zemlji. Poznavao je cijeli svijet i znao mnotvo udesnih stvari. to se nje tie, nikad nije doivjela nita uzbudljivo. Crtala je etvorine na tlu, igrala se kole i brala cvijee, nita drugo nije znala. Ali ne mari, kad eto sada od njega doznaje koliko je sve zabavno. Bijahu njih dvoje sretni. Sve je bilo i teklo kako valja. A bijae toliko toga, te im se nije trebalo bojati da e svoje ikad iscrpsti. Tama, to ih obavijae, iskrila se od onoga to su djeca sa sobom donijela. Bijahu savreno sretni. Jednog jutra, javi se neki ovjek, iao ja postaviti ograde za stoku, koju je trebalo sutradan izvesti; bilo lijepo rano jutro. Prolazio sam brezikom, u kojem sam se kao dijete igrao, osjeao sam svjei miris zelenila i skrovitih mjesta gdje jagode rastu, sve sam ih poznavao. Idem ja, a u meni neka vedrina. Mislio sam na stabla i istine koje sam poznavao. Hodao sam i mislio na onu koju sam volio, a koja je ostala na majuru oekujui me mene i nae prvo dijete, to je uskoro imalo na svijet doi. Odasvud se uo ptiji pjev, kukavice se glasile s bregova, iz hrastovih um. O svemu sam mislio. Naumio sam za veeru ubrati malo umskih jagoda. I dok sam tako iao, najednom zauh kako neto umi i ubori. Bijae to potok. Dobro sam ga znao. Kad bijah djeak, na njemu sam napravio mlin. Neko sam vrijeme iao uz potok. Malko dalje uz vodu naao sam stijene, meu koje sam neko usadio osovinu mlina. Jo bijahu na istom mjestu. Te je godine bilo mnogo vode. Utoliko bolje za usjeve. Misli mi se dohvaahu onih dalekih dana kad sam se verao po kamenju. U tom asu zaujem kako dolje u umici djeca veselo viu. Siem k njima. Upravo su gradili mlin, s limenim lopaticama na mlinskom kolu. Jo ne bijahu zavrili posao. Znojni podigoe oi k meni. Bekoh im da je nekad bila bolja struja na onom mjestu na uzviici. Odgovorie mi da je sada tu jaa. Gledao sam ih neko vrijeme. Zatim pregazim potok i nastavim put. Sunce ve pripeklo. Nainih koaricu od brezove kore i napunih je jagodama. Dobro sam znao gdje ih ima. Sam ih ba ne volim, brao sam ih za svoje ukuane. Stigao sam do naeg polja, gdje mi je valjalo raditi. Odloih koaricu na travu. Izvukoh kolce to sam ih prolog 73

tjedna sakupio, i uzeh brezovo granje, da opletem izmeu klja, jer ga na naem polju nije mnogo bilo. Brst mu snano mirisao. Prionuh na posao, te sam zduno radio, dok se sunce nebom uspinjalo. Sa zahvalnou se sjeam toga davnog i divnog jutra. Tako je pripovijedao taj ovjek, a lice mu se arilo od zdravlja i vedrine. * Na drugom mjestu sjedio drugi ovjek i razmiljao o svome ivotu. Bijae on ubojica. Ubio je nekog ovjeka. Trebalo mu je pedeset godina da to naui. Najprije jedan dug, dug dan, sunan i bez kraja. Radio je na suncu, teio zemlju, to mu bio zanat. A dan nikako da zavri. Volio je jednu enu, ona voljela njega. Imali su mnogo djece. On ih vodio u umu, pokazivao im drvee, more, oblake, kamenje. Djeca rasla i odrasla. Sinovi se opasali snagom, mislili kao i on; keri se zadjevojile, mislile kao i majka. ivot se razvijao. Njemu izrasla velika brada. Sinovi takoer obrdatili i govorili kao i on, debelim glasom. Keri se udale i zarodile. Sinovi se poenili, i oni stekli djecu. ivot se granao sve vie i vie. Sunce sjalo i peklo, nikako da zae. A ovjek htio da nekoga ubije, ali je bilo jo previe vidno. Radio je i radio, bio uvijek sretan. Ali dan nikako da se zavri. ovjek oelavio i kupio sebi krznenu ubaru. elio je da nekoga ubije. Najposlije se spustio mrak. ovjek kliznu van. Na vjetru se nebom oblaci nagonili. Prijee preko polja. Drugi je sve vrijeme bio pred njim. ovjek zastao, osluhnuo, preskoio neki jarak i zaao u umu. Grane mu pucketale pod nogama. Hodao je na vrhu prstiju, nagnut naprijed. Susprezao je dah. A onaj bijae pred njim u neznatnoj razdaljini. Niz kosinu vodio uzan, dubok puteljak, kao kakav klanac. Vjetar umio u granju. Pomrina kao tijesto, gotovo ne vidi prst pred nosom. Mrak izazivao osjeaj zadovoljstva, i ovjek otkopa kaput. Puteljak se strmo ruio, bivao sve ui. Izmeu klizavog kamenja uvelo lie, goli ljig. Poe puzati, da mu se korak ne uje. I onaj drugi, koji mu je sada bio sasvim blizu, takoer je puzao. Mogae ga uti kako die. Suspree dah. Zatim skoi i baci se na onog pred sobom. I zabode no u se. Sjedio ovjek i razmiljao. Sjedio je tu i razmiljao drei glavu meu rukama. Zatim polako podie oi i ogleda se naokolo, kao da neto trai ili pita. 74

A u dubini podno njegovih nogu zavijao dlakavi, onaj, koji se nije niega sjeao. * ivio sam, oglasi se netko, ivio na nekoj udnoj zemlji, to je oganj rigala. I sretno nam protjecao ivot na poljima. Sijali smo i eli, kao to su nam oduvijek djedovi inili. U prostranim dolinama gajili smo lozu i penicu, po obroncima sadili masline. Shvaali smo smisao ivota. Ispriat u vam nau povijest. Brijegu u podnoju nalazila se kua, u kojoj je ivjela Giuditta. Na nju se i odnosi gotovo sve to u vam priati. Nije se razlikovala od ostalih naih djevojaka, ali je bila ljepa od svih. Kad bi ila putem, s koarom na glavi, polje je sjalo od sree, a lastavice uzlijetale sve vie i vie odmarajui se u letu. Kod nas je uvijek sunce sjalo. Bilo ga od pamtivijeka. Nebo je lebdjelo u dalekim visinama, kod nas sve bijae zemaljsko. A Giuditta bila zemaljskija od svega. Kad bi prolazila kroza selo koraajui svojim bosim, jakim nogama, pjevala je veselije od ostalih. S veera, kad bi se djevojke na bunaru smijale i razgovarale, stavljala bi glavu na koljena svoje prijateljice i sluala. Grudi joj bile pune i teke, a smijeak joj govorio da jo nije sretna. Giuditta osjeti njenost prema meni. Voljeli smo se kao dvoje djece, o ljubavi nismo nita znali. Pjevali smo i igrali se zajedno, a veerom bismo se verali starim, strmim stazama i penjali se na brdo, gde nitko nije stanovao. Popeli bismo se tako visoko da vie i ne bi bilo puta. Jednom smo zalutali. No mrknula. Iz prosjeline u brdu dolazila je slaba svjetlost, bila je to mala kuica od zemlje i kamena, sasvim razliita od naih. Doemo do nje i uemo saginjui glave. Kua i uska i niska, u njoj se jedva moglo kretati. Imala je samo jedan prozor, neku etvorinastu rupu u kutu, na zidu okrenutom prema dolini. Na podu od utabane zemlje bilo ognjite, na kojem je tinjao oganj. U prvi mah nismo nita mogli razabrati, a zatim opazimo neko ljudsko bie, uasno staro, neku zgrenu suhu enu, svu zamazanu od ai; arkala ona vatru, a u glavi imala samo jedno oko. Zalutali smo rekosmo starici. Da doeka ona, kao da je to znala. Vidio sam da nije bila od naih, prostorija joj udna, zatvorena, 75

te osjetih potrebu da iziem, obuze me enja za dolinom, za suncem i drveem, za kuama i ljudima. Znao sam da bih opet naao put im bi jutro svanulo. Ali Giuditta sjede na pod i zagleda se u vatru kao i starica. Djevojka je upita tko je ona, a starica joj odgovori da nije nitko. Zar ti nisi ljudsko bie? Nisam ree starica ja samo bdim nad ljudima. Hoe li mi gatati? zamoli je Giuditta i prui ruku. Smjestila se sasvim blizu vatre, noge joj bile crvene, grudi se nadimale, velike i teke. Osjetih koliko je volim, elio sam je otrgnuti odande, odvesti je kroz no u dolinu, gdje su kue i ljudi, gdje je sunca i drvea znao sam da bih naao put, iako je bila no. Ali me ona nije ni ula ni vidjela. Nije me gledala. Starica joj uze ruku. Dugo je u nju gledala, a naposletku joj ree: Kad rodi dijete, umrijet e. Giuditta polako povue ruku. Bio sam blijed, osjetio sam kako drem. Nekim nepoznatim, pokornim glasom, Giuditta upita: A zato moram umrijeti? Imala bi prebogat ivot smrsi starica. Poosmo prema vratima ne gledajui se. Ondje zastadosmo i uprijesmo oi u vatru: upitasmo za put. Starica nam objasni, i poslije toga bilo ga je lako nai. Iziosmo u mrak... Hodali smo utei jedno pokraj drugoga. Nismo se drali za ruku, ni sada niti ikad prije. Nikada nisam razmiljao o ivotu. ivio sam, to mi je bilo dovoljno. O ljubavi nita nisam znao. Oslukivao sam Giudittine korake u tami. Puteljak se strmo sputao. Giuditta se spotaknu o neki kamen; pruih ruku da je pridrim, i tako se dotaknuh njezine ruke. Osjeao sam da je volim, i htio sam je sauvati od svakoga zla. Sputali smo se sve vie i vie. Kosina postajala sve blaa, konano izbismo na poznati put. Uto je jutro svanulo. Sva se dolina raskono i iroko prostrla pred nama, sva se kupala u suncu i inila se beskrajna. Lake sam disao. Zastadoh obuzet radou. Vidio sam roditeljski dom i ostale kue, vidio sam stabla, ptice, sav ivot. U tome mi se asu uini da prodirem u smisao svega, da poimam koliko je sve sjajno i veliko. Giuditta stajala pokraj mene. I ona je promatrala dolinu. Ali je njezin zastrti pogled zagonetno klizio po svemu, nije se ni na emu 76

zaustavljao. Stisnu se uza me i strasno me poljubi, a ruke joj se savile oko moga vrata. Bio sam pijan, nikad se prije toga nismo poljubili. Ali kad joj pogledah lice, prestraih se i odmaknuh je od sebe. Osjeao sam kako je volim, kako je elim tititi, sauvati za sebe, kako elim itav ivot provesti s njom, uvijek ivjeti. Ona se na to izvi, da bi se mogla cijelim tijelom uza me priljubiti, pa oslobodi svoje vrste grudi, koje su mirisale na mlijeko. Teko sam disao. Prisili me da legnem na travu i rasklopi mi svoje krilo. A ja sam elio samo ivjeti, samo ivjeti. Ona se smijeila. Oi joj se zamutie, vjee se napol sklopie: ivot i smrt pomijeae se u pogledu, koji nije nita vidio. Put proslijedismo bez rijei. Za sve vrijeme nismo nita izustili. Kua moga oca bila je udna, tako udno velika i svijetla. Sagradih drugu, malo dalje. Tu dovedoh Giudittu. ivjeli smo zajedno, sretni. Ta godina, vie nego ijedna dotad, rodi u izobilju vinom, itom i maslinom. Zduno sam podrezivao svoju lozu, da nagodinu jo bolje ponese, i tako sam marljivo obradio polja oko kue da su postala crna. Giuditta zatrudnjela, pa se oprezno kretala poljem. Granu proljee, doe vrijeme. Bijae to o podne jednoga vrueg dana. Nije vikala, samo se borila. Kad je rodila, umrije. Krv joj bila preobilna, neobuzdana, traila je njezinu smrt. Uzeh dijete u ruke. Bilo je tako maleno. Snano ga privinuh na prsa i ogledah se naokolo: sm. Kua tiha, u njoj samo ja. Zgromi me ljuta bol. Iz daljine zauh neki pjev. Pjev jednolian i svean, nekako mi poznat. Stadoh nepomian, osluhnuh. A zatim, sagnuvi glavu, izioh na prag, stiui dijete uza se. Polagana procesija kretala se dolinom. Na elu joj iao ovjek, koji je na dugaku tapu nosio simbol mukosti. Uzdigao ga visoko prema suncu. Svi su ili za njim i pjevali. Bijae to prastari obiaj naih djedova u taj proljetni dan, u vrijeme kad se sve oplouje. vrsto sam stiskao dijete na grudima, ta bilo je tako maleno. Neprestano sam gledao dugu, sveanu povorku, i bilo mi je tako udno da se toga dana moe neto slaviti. Sunce sjalo kao nikad, svi su u jedan glas pjevali istu monotonu i sretnu pjesmu, i ja im preko polja pooh u susret. Zaustavili su se na sred doline. Ja sam stao malo dalje od njih, kao da sam stranac. Gledao sam to mnotvo. Vidio sam svog oca, 77

svoju majku, sve druge ljude. Vidio sam stabla i kue to bijahu kao da se odmaraju u selima. Bio je to sav ivot. inilo mi se da shvaam smisao svega. Shvatio sam da ivot eli samo sebe. eli drvea, ljudi, cvijea, od kojeg polja miriu, ali nijedno bie, nijednu stvar posebno. ivot ne voli posebno ni tebe, drvo, ni tebe, ovjee, ni tebe, cvijee, ni tebe, travo, to se njie na vjetru, osim u asu kad ulazi u njegov plan. im izie iz njegova plana, prestaje te voljeti i brie te. Da, tada sam shvatio smisao ivota. Sunce sjalo s neba, sjalo kao nikad prije. Guilo se od svjetlosti i vruine kao nikad dotle. Glava mi otea. Kao omamljen stiskao sam u naruju svoje dijete, jo vlano od materine utr obe. Kao omamljen prihvatih i ja jednolinu i sretnu pjesmu, kao i moj otac i mati, kao i svi ljudi na zemlji. Zemlja se poe pod nama tresti. Brda se rastvorie, a iz njih prokulja usijana zemlja, zasipljui nas i dolinu, i unitavajui sve pred sobom. Nebo tutnjilo od grmljavine. Zanijemio od straha, pritisnuh dijete na grudi. Nisam se micao, ekao sam. Ogledah se oko sebe i vidjeh kako svi stoje nepomini. Samo ekaju. inilo se, shvaaju, da treba umrijeti. Ali su nastavljali svoju jednolinu radosnu pjesmu, kao da im nita drugo nije preostajalo. I tako nas zasu usijana zemlja. Sada je sve gola pustinja. Stijene, koje se mrve i raspadaju i u prainu pretvaraju. Pijesak, koji se vitla na usijanom suncu. ovjek uutje, a onda tiho pridometnu: Ne vjerujem da ivot eli drvea i ljudi, ne vjerujem da eli cvijea i valovite trave, osim u asu kad ulaze u njegov odreeni plan. Ukoliko ne ulaze, nita ne eli. Prazna pustinja. Pijesak koji se kovitla u pustome prostoru. To ree i umuknu. Kad je zavrio, svi su osjeali tjeskobu. Mnogi su se muili pitanjima, koja se njih nisu ticala. Ali nitko nije imao to rei. * Najposlije progovori neki ovjek, koji se nalazio meu drugima, ali se kanda nije njima obraao. Sjedio je nepomino, obujmivi koljena. U rukama je drao palicu kao kakav putnik. On prozbori: 78

eznem za svojim krajem. ama me napada za velikom pustinjom u kojoj bijah sam. Uzdiem za onim prostranstvima, kojih niija noga nije gazila i kojih nijedan narod nije opteretio svoji m cestama. Uzdiem za svojim krajem, koji nema granica, za suncem nepomuena sjaja. eznem za svojim pustim i tunim nebom, to se rumeni od uarena pijeska. eznem za rodnim krajem, gdje sam stradao i umro. udim veliku pustinju, u kojoj bijah sam. Sluali su ga zaueni. Pitali su se tko je taj ovjek, i nisu znali. * Dok su se sluatelji uzalud trudili oteti se dojmu neznanevih rijei, jedan drugi meu njima probesjedi. Glas mu bio miran, ist i neizmjerno blag. Bio sam spasitelj ljudi, moj ivot bijae da patim i umrem. Svrha je mog ivota bila da ljudima navijestim patnju i smrt, koja e ih osloboditi radosti ivljenja. Bio sam stranac na zemlji. Sve mi se inilo tako neobino daleko. Stabla me iz blizine nisu doticala, brda mi ostajala u beskrajnoj daljini. Kad bih stajao pokraj mora, njegov mi miris nije bio jai od mirisa kakva cvijeta; kad sam prolazio poljem, ono nije osjealo mojih koraka. Vjetar me nije dodirivao, odijelo na meni ostajalo nepomino i mirno. Sve je samo privid, sve je samo ekanje stvarnosti. Sve je samo tenja za stvarnou, bol ivljenja. Boga sam nazivao svojim ocem, znao sam da je moj otac i da je nebo moj nastan, u kojemu me eka. Bol sam nazivao svojim bratom, jer me oslobaao ivota, koji je ista iluzija. Smrt sam nazivao najboljom prijateljicom, ona me imala sjediniti opet s onim koji mi je dopustio da ivim nekoliko godina njegove vjenosti. Nosio sam tugu svega to ivi. A ljudi su me pribili na kri, gdje sam morao trpjeti i umrijeti. Tada sam govorio s ocem. Govorio sam mu o svojoj vjeri i ljubavi. Govorio sam mu o tjeskobi ivljenja, koju osjea svako ivo bie, govorio o tenji svakog bia za ivotom. A on me obavio tamom, itav je svijet u tminu zavio, da bi se sakrio od oiju onih koji vide. Ljudi su klekli oko mog kria, klekli su ljudi itave zemlje, pozdravljajui me kao spasitelja, koji ih je oslobodio ivota i onoga 79

to je samo priin. Cijelim svijetom zavladae pusto i tuga, i ja ispustih duu s drvenog kria. Zautje besjednik. Drugi oko njega, uzbueni, ekahu da opet progovori. A on blago nastavi: Kad sam ovamo doao, nisam imao oca. Bio sam ovjek kao i vi. Tuga ivota nije bila moja tuga. Tuga ivota slatka je u usporedbi s onom koja je mene muila. I u tim rijeima dovri svoju besjedu. * Tek to je on zavrio, poe drugi, sasvim razliitim glasom: Ja sam bio spasitelj ljudi. Sav mi je ivot bio radost, a ona je imala miris zemlje. Nisam doao da ih spasavam, ali sam ih spasio svojim dolaskom. Samo time to sam ivio, ja sam im pokazivao ljepotu ivota. Bio sam roen da vladam na svoj zemlji. im sam postao mladi, na konju sam preao svu svoju zemlju. Bilo je to jednoga blistavog ljetnog dana. Sve mi se inilo blisko: ljudi, stabla, cvijee, sve to je bilo u polju, u meni je ivjelo. Shvatio sam da je ivot sve, da izvan njega niega nema. Uzeo sam sebi enu, i ona mi rodi sina, koji bijae moja slika i prilika. Skupio sam svoj narod i poveo ga u rat protiv drugih, sve sam ih nauio da ive i umiru. Pobjednici i pobijeeni, svi smo se borili pod suncem. Svi smo mi znali vidjeti ar ivota, znali smo da ivot ima poetak i kraj. Junaci su lili krv, a ivi su inili da se mrtvi zaboravljaju. Bilo je to jednog jutra, svirale su ratne trube. Stao sam na elo svoje vojske. Bio sam na konju, bez oklopa, ali sa sjajnim orujem. Neki ovjek zabode mi ma u prsa, i ja osjetih da u umrijeti. Krvarei, nastavio sam se boriti, da ne pokvarim ljepotu posljednjeg asa. Sunce se blijetilo, i ja sam se borio ee nego ikada. Neki mladi, ponosan kao i ja, doe da me izazove, i ja ga oborih. Umirui na zemlji okrenu se prema meni i pogleda me dugim, udnim pogledom. U tamnim mu oima nije bilo mrnje: samo je zavidio onome, koji ostaje da uiva svu ljepotu ivota, dok on sve ostavlja i umire. Nato razotkrih svoja prsa i pokazah mu veliku, otvorenu ranu. On me shvati i umrije sa smijekom. Kad sam osjetio da mi se smrt pribliuje, odvojih se i uputih 80

daleko od bitke i buke. Usprkos rane, iz koje je krv tekla, jahao sam preko nekoga prekrasnog polja. Vidio sam cvijee i stabla, brda i puteve, u dolini bijela sela i ptice, to nad njima krue. Sve mi je bilo blisko, sve je bilo u meni. Tada sam shvatio da je ivot sve, da izvan njega niega nema. Umro sam uspravan, obuhvaajui pogledom sve to me okruivalo. Poutje asak, te onda pridoda: Pa ipak ivot nije bio sve. I radost ivljenja nije bila moja radost. Radost ivota bila je mrana i nepojmljiva, nije bila slina mojoj radosti. Bio sam ovjek kao i svi drugi. Nita nisam slutio. * Kad je onaj svoje dorekao, zau se neki mlad, melodiozan glas, slab i plaljiv, kao u djeteta: Bio sam spasitelj ljudi. Doao sam na svijet da im sve kaem, da im otkrijem najd ublji smisao svega. U srcu sam nosio tajnu sr ivota, kao to drugi nose vjeru ili sumnju. Kad bih o emu razmiljao, razumijevao sam ne samo ono to sam vidio nego i ono to nisam mogao vidjeti, kao da prodirem u neki veliki prostor, gdje je sve sakupljeno i gdje uvijek vlada svijetlo i mir. Zastao bih naas, zbog svijetla. Bijah samo dijete. Nisam mnogo razmiljao o toj svojoj premoi, nosio sam je u sebi, i to je bilo sve. Ali sam osjeao, da u dnu mog bia raste moja tajna; svakog je jutra bila u meni, a sunce je obasjavalo svu zemlju, kad bih se igrao pod stablima u travi punoj rose. I znao sam da me sve eka, da me eka sve to ivi, i srea i tuga, da me eka da jednoga dana izrazim ono to sam, smijeei se, u sebi nosio. Jedva sam navrio etrnaest godina, kad mi valjade umrijeti. Nosio sam u sebi tajni smisao ivota, zato sam i morao umrijeti. Stisnuta srca sluali su taj djeji glas. Bijahu bez rijei, bespomoni, tama oko njih zapasala. * Bio sam upravitelj velike, poznate i mnogo posjeivane gostionice, opet e netko. Teak je to posao, pun odgovornosti. Valja imati sposobnosti, pa osjetih to ljudi ele i to im treba da bi se ugodno osjeali. 81

Bio sam vrlo omiljela osoba, i po miljenju svih taj mi je posao savreno pristajao, bijah kao stvoren za nj. Znao sam sve tako urediti da se ljudi dobro osjeaju. To ovisi o sitnicama. ali je upravo tu sitnicu katkada tako teko pronai. Nekoliko cvjetova u vazi i malo ukusa u rasporeaju mogu igrati veliku ulogu, a besprijekorna podvorba mnogo znai. Nije to lako. Treba znati itati elje ljudi i prema tome se ravnati. Ja sam to znao, i u mene su imali povjerenje. Svi su mi na odlasku priznavali kako su vrlo zadovoljni. Bijah nezamjenljiv. Ali i meni jednoga dana, kao i drugima, valjade ostaviti ovaj svijet. Vlasnik uzeo novog upravitelja, jer se bez upravitelja takav posao ne moe ni zamisliti. Nadam se da je na dobrog naiao i da su gosti njime zadovoljni. * Uzbueni do sri, sluali su ga do kraja. Neizvjesnost i bol ispunjavae ih vie nego ikad prije, te nikako da mira nau. Nisu znali kamo da uprave misli, koje su se rojile u krugu bez izlaza. Tada ustade jedan izmeu njih. U vjenosti se jo nikada nije dogodilo da tkogod ustane ili da se togod promijeni. Gledali su ga zaueni. Lice mu bilo strastveno, kao da ga izjeda unutranja vatra, oi mu se krijesile u tami. Nije govorio kao ostali, nego estoko, i nagloj navali rijei: to je istina? Kaite, to je istina? Ovaj na ivot nije drugo nego zbrka i neko obilje bez granica. To je previe. Previe je, mi to ne moemo razumjeti. Ne moemo vidjeti nita drugo nego to da smo uasno mali. Ali neizmjernost je velika. Mi se neumorno borimo, svatko posebno. Neumorno traimo, ali nitko ne nalazi nita izvan sebe samoga. Sami smo u beskrajnom prostoru, i naa samoa zapomae u tmini. Mi ne moemo biti spaeni, previe nas je. Nema nijednog puta kojim bismo mogli svi krenuti. Zar je ivot uvijek samo netko izmeu nas? Zar nee nikada obuhvatiti sve nas i za sve nas biti jedno isto, neto vrsto, na to bismo jednom svi mogli nasloniti glavu i uivati sreu? Hoe li ivot ikada biti jednostavan i postojan poput majke, to svaki dan ponavlja djeci iste rijei i svaki put osjea kako ih jo jae i jo dublje voli? Hoe li ivot ikada postati kua, u kojoj emo se svi ujediniti? Zar je tako velik da ga ne moemo obuhvatiti? Zar nikada, nikada za vjena vremena? Samo vjeno razbijati glavu svaki za 82

sebe i gledati kako sve tone u no, u kojoj nita ne razabiremo. Ne mogu podnijeti da je ivot tako velik! Ne mogu podnijeti da je bez granica. Ne mogu podnijeti svoje samoe u tome beskrajnom prostoru. Potrait u Boga, vjenu istinu. Potrait emo Boga da nam poloi raun o ovome nerazumljivom, zamrenom ivotu. Svi emo se skupiti, svi, i poi potraiti Boga, da od njega konano saznamo to je i gdje je izvjesnost. * Sluali su ga nadasve paljivo i napeto. Govorio je tako da je sve zadobio. U svakome je dirnuo neto to je dotada u njemu bilo duboko sakriveno i to bi ga zaboljelo, im bi tkogod u to taknuo. Nikada dotad nisu tako duboko osjetili nesreu ivota, a neki je nisu uope ni bili svijesni. U njima se konano probudila svijest o svemu. Shvatili su kako je ivot bezizlazna zbrka, kako je toliko neobuhvatan i sloen da u njemu ne nalazi mira ni onaj najsretniji i najbogatiji, da ovjek u njemu ne nalazi vrsto tlo, na koje bi mogao stati, da nema vrste toke, da nema istine. Shvatili su, koliko je ponienje ivjeti tako kako su oni ivjeli, ne znajui i ne mogavi vrsto vjerovati. Shvatili su na kakvu je oajnu samou svaki od njih bio osu en usred neprobojne tame. Shvatili su, osim toga, da moraju potraiti neto drugo, neto to bi vrijedilo za sve, neku svjetlost, izvjesnost, istinu. A mnogi su mislili: Postoji li doista neki Bog? Postoji li doista Bog? Meni se ini da ga za me nema rei e jedan. ini mi se da ni za mene nema Boga kaza drugi. Onaj, koji je onako strastveno govorio, zakljui: Pojedinac ne moe zahtijevati da ima Boga, ali za nas milijune mora postojati. Kad je to rekao, svi su povjerovali njegovim rijeima i ustali, spremni da ga slijede, da potrae Boga, koji e im poloiti raun o tome nerazumljivom ivotu. Teko su ustajali, jer se svaki od njih bio namjestio za vjenost, u poloaju koji mu bijae najugodniji, i ne pomiljajui da bi ga ikada mogao promijeniti. S mukom ustadoe, i isprva su naokolo 83

posrtali u tami. A kad su se naposljetku skupili oko onoga koji ih je imao voditi, stajali su vrsto na nogama, tijesno jedan do drugoga, kao kakva skupina, to je usplamtjela sveto m unutarnjom vatrom, koja je nosi. Osjeali su da ih u tom meteu, u toj njihovoj raznolikosti, neto zajedniko vee: njihova nesrea, njihov nedokuivi, bezdani bol. Osjeali su dubinu svog oaja i znali da ih taj oaj vezuje, pa su se time opijali. Bila je to velika snaga, snaga ljudskog roda, izronila iz dubina izmuenih dua; time su se opijali. Oni sretni nisu mogli razumjeti kako su uope mogli biti sretni, a nesretni su alili to nisu bili jo nesretniji. Onaj zaneseni stade im na elo, i oni se uputie potraiti Boga, koji e im za sve poloiti raun. Spoetka ih, prema mjerilima vjenosti, i nije bilo mnogo. Ali ih se putem kupilo sve vie i vie, nebrojeni su se oko njih skupljali u tmini. Susretali su ljudske gomile, koje su raspravljale o mnogim stvarima, o mnogim ivotima. Susretali su i takve koji su bili toliko utljivi da ih nisu ni opaali prije nego to bi im se sasvim pribliili. Susretali su samotnike, koji su se drali po strani, daleko od svega. Sve su ih skupljali. Uzimali su sa sobom sretne i nesretne, bogate i siromane, one koji su vjerovali i one koji su oajavali, jake i slabe, pokorne i buntovne, skupljali su sve to je jednom ivjelo. Svi su ih slijedili. Kad bi saznali da se taj veliki pohod vodi zato da se oslobode od strane zamrenosti ivota i samoe u tom prostoru bez granica, svi bi ustajali i bez rijei se pridruili. Mnogi kojima su oi sjale bolnom grozniavou prilaahu u zanosu. Mnogi su i oklijevali: na njihovim licima jo je uvijek sjao trak neke tajne sree; umijeali bi se u gomilu, ali su im oi bile uprte u neto drugo. Ipak su svi ustajali i slijedili ih. Onaj strastveni iao na elu, vodio ih. Nije vie govorio, bio je samo jedan od njih, onaj koji ih vodi dalje. No iao je visoko uzdignute glave, izgledao je moan, neka mu sveta vatra zarila lice. U ivotu je bio postolar i tiho sjedio. Sada ih je sve okupljao da ih povede Bogu. Bijae neko zatvoren u maloj radionici, koja je mirisala na kou i smolu. Ondje je trpio zbog svog ivota, a sada trpi zbog tuih. Svi su ga slijedili kao da je bio utjelovljenje njihove patnje od poetka svijeta. U njemu su gledali same sebe, svoje muene, zarobljene due, koje su u asu kad su se oslobaale svoje tamnice nailazile opet samo na ledenu pusto i tugu. Iskorijenjene i 84

izgubljene, eznule su za nekim domom, ali kako ga, oslobodivi se tamnice, vie nisu mogle nai, osjeale su se kao prognane. to su dulje hodali, to im se sve vie odasvuda prikljuivalo mnotvo, to su sve vie uviali koliko je ivot straan, kako je strano velik, vei nego to su ikada mogli slutiti. I mislili su na Boga, koji ih je svim tim stranim i neuvenim smutio i od kojega e sada sve saznati i smiriti se; mislili su na njegovu veliinu i kako on to sve obuhvaa. Ipak, u dnu njegove edne due gori plamiak, koji ga u njegovu bogatstvu bez radosti grije, kao to drhtavi plamen grije ruke putniku, koji je zavrio svoj dugi hod kroz bespua, pusto i pustinju. On e im dati taj plamen. Mnotvo je neprestano raslo. Poveavalo se nevjerojatno, bijae ih toliko da ih vie nikakva misao nije mogla obuhvatiti. Lelujalo se mnotvo poput neizmjernog mora, kome nitko ne moe obale nazreti. Najposlije se to uzbibano more smiri: ono je sad samo osjealo da se sve u nj slijeva, sve to se u samoi borilo, sve to je bilo smueno i obeshrabreno, sve to je bez poinka trailo, kao i ono, to je svoje nalo. Opijali su se osjeajui da se malo pomalo svi sjedinjuju i da nita ne ostaje izvan njih. To je slijevanje trajalo stoljea i stoljea. Trajalo je tisuljea, toliko je mnotvo bilo. Sad se mnotvo uzbibalo i uzburkalo kao nikad prije, u masama sve uskipjelo i previralo, pokrenulo se neto teko i snano, sve se spoticalo i gomilalo. Novi su trali i pridolazili, podizali se ili sagibali, u elji da se izjednae s ostalima. Malo-pomalo, svi su nalazili svoje mjesto. I oni se krajnji konano pribliili, prestali se komeati, slili se s ostalom cjelinom, zgusnuli se poput eljezne ograde, kroz koju nita izvana nije moglo ui; izvan nje, uostalom, nalazila se samo praznina. Kad se konano sve sakupilo i slilo u jednu cjelinu, kao na uzburkanu moru kad se valovi konano sliju i opet nastane mir, tako se i tu najposlije dogodi neto udno to nitko prije nije mogao ni slutiti. Usred potpune tiine, koja je odjednom nastala, svi s uzbuenjem osjetie kako su jedno, kako su povezani; jedan se slagao s drugim, i svi meusobno, svi su sainjavali jedno tijelo. I u tom jedinstvu bilo je toliko jednostavnosti da su se snebivali i meu sobom zbunjeno pogledali. Sada to vie nije bila zbrka, nego samo veliina. Ne, nije bilo nita, bila je to samo silna mnoina. Svatko je nalazio ono to je traio, svatko je nalazio svoje. I ne bijae u tome tekoe, dolazilo je samo od sebe. Malo bi potraio i 85

odmah nalazio mjesto, koje mu je odgovaralo i gdje su bili njemu slini. Sve se tako brzo sreivalo. inila se da u ivotu postoji zapravo tako malen broj vrsta, ali da u svakoj od njih ima nevjerojatno mnogo primjeraka. Kad su se konano razvrstali, sainjavali su cjelinu i imali jedno zajedniko obiljeje. Nesretni su se prikljuili nesretnima, sretni sretnima, vjernici vjernicima, skeptini skeptinima, borbeni onima koji su se borili, sanjari onima koji su sanjali, ljubavnici onima koji su ljubili, ogoreni onima koji su se zatvorili u gorak prezir, naputeni naputenima, plemeniti plemenitima; razbojnici se pridruili razbojnicima, veliki muenici velikim muenicima, junaci junacima, lupei lupeima, a neznatni neznatnima. Spoetka nastade neko veliko uzbuenje, kad se u toj nepreglednoj i uzburkanoj masi naao svatko meu svojima. Tamo se komealo stotinjak tisua meusobno slinih. Pitali ih: Tko ste vi? a oni jednim glasom odgovarali: Mi smo trgovac Petterson. Tamo opet vrvjelo jo vee mnotvo. Pitali ih: Tko ste vi? a oni odgovarali muklim glasom: Mi smo oni to na noktu imaju crnu toku. No kad je svaki naao svoje mjesto, priljubi se skupina skupini, a nikakva ih granica nije dijelila; sve je to sada bila jedna bezgranina cjelina, obavijena udnom tiinom. ivot se vie nije inio neobian, on je bio ono to treba biti. On je samo traio da svi ive i da se svi slau. Cilj mu je bio tako jednostavan. Nije bilo potrebe da se ma to nadodaje. Zbrke vie ne bijae sve jasno i uvjerljivo, kao to i treba biti. Nigdje vie ni samoe, jer ne bijae tog osobenjaka koji ne bi nalazio milijune sebi slinih. Nestalo i razloga za sumnju, nemir i oaj: sve je bilo u redu. Sve kako treba. Stajali su zdrueni. Proimalo ih duboko zadovoljstvo, ispunjala ih radost i zahvalnost. Gledali su oko sebe dugim pogledima: sve je bilo tiho i mirno, svi su bili jedno. Mislili su na svoje prole nemire, na svoja tapkanja i traganja, na svoje neprestane patnje, sjeali se kako su bili mueni tjeskobom i sumnjom, kako su neumorno kopali po sebi da dou do dna, kako su kao slijepci hodali kroz no da nau nekoga tko bi im bio brat, da nau jedno jedino blisko stvorenje. A sve je bilo tako veliko i tako 86

pusto, sve je bilo tako strano veliko, da nita nisu mogli uhvatiti. Sada ih je sve ispunjavala tiha radost i neko duboko zadovoljstvo. Kad je onaj koji se cijele noi borio s olujom, najposlije pred jutro opazio da je na more pala utiha i da se danje svijetlo razastire po tihoj povrini, sretan odahnu to je spasio ivot i to opet vidi dan i svjetlost. Ali kad zatim obuhvati pogledom beskrajnu puinu, obuze ga osjeaj pustoi oko njega i samoe u vlastitom srcu, iz kojega su iezli strah i tama ustupivi mjesto izvjesnosti i pouzdanju. Isto su tako i oni malo-pomalo bili potreseni nepominou onoga to su gledali i u emu su nalazili sigurnost i istinu. Sve bijae tako jednostavno, tako svijetlo i jasno. To je bilo ono za im su teili i uzdisali cijeloga ivota. Nisu se vie imali sa im boriti, nisu vie imali zbog ega patiti. Nita. Smeteni, nisu znali to da rade, kojim pravcem da krenu. Ono to ih je ispunjavalo nije vie postojalo. Nije ih vie titala nikakva tjeskoba. Nikakav ih nemir nije vie gonio naprijed. Sve je bilo ispunjeno, dovreno, sve je bilo kako treba biti. Nisu vie imali nikakva razloga da trae Boga. Sami su sve shvaali. A vie se i nije imalo to razumjeti. Bilo je tako, i to je sve. Pritisnu ih neka teka utnja, bilo je tako udno, tako prazno. Tada ustade izmeu njih neki ovjek i svima im progovori promuklim, ali prodornim glasom. Bio je malen i zakrljao, ali kad se uspravio, inio se vei. Lice mu njeno i profinjeno, a dok je govorio, drhtao je od neke snane unutranje vatre: to sam, dakle? to sam? Ovaj ivot pun borba i patnji, koji nas pritiskuje poput tame, u kojoj ne moemo nita nai, gdje naa nemirna misao trai neki izlaz, gdje svatko tapka u potrazi za istinom taj ivot samo je vjeno i jednoliko ponavljanje. Uvijek jedno te isto, uvijek jednako, uvijek isti jednostavni i jadni smisao, ista izvjesnost, uvijek isto nita. Borimo se i borimo, i nita. Kopamo jedan po drugome, a u nama samo srce, koje treba da ivi i umre, kao tolika prije i poslije njega. Izgaramo od nekoga svetog ognja, a to je samo vatra, potrebna da bismo mogli ivjeti, toplina postelje, koja nas ovako jadne uva da se ne smrznemo i ne ieznemo. I sve je to, dakle, samo zato da ne bismo nestali. Zato, da nikad, nikad ne prestanemo biti. A kad se spusti veer, kao stoku vode nas u staju, svakoga pred njegovo korito, kao velike ugojene krave, koje su pasle svaka na svome dijelu osunane zemlje. A sve to 87

ostavljamo iza sebe samo je gnoj za travu dogodine, nae izmetine, meu kojima nema nikakve razlike. Guim se od srama. Dri me samo prezir i mrnja. Ovaj je ivot samo obmana, samo uvreda onoga najsvetijeg to sam u sebi osjeao! ivot je tako sitan i beznaajan, da ivjeti upravo ponizuje! Kakva bol, kakva tuga! Kakva nesrea, kakve rane, to krvare! Niega nema! Nema srdaca, koja strepe i koja nikada nisu okusila slast mira. Niega. Sve to nam je prije znailo punou i bol ivota, sve to nas je ispunjalo strahom i nemirom punim radoznalosti, nekom bezgraninom enjom, sve je to, dakle, nita. Jedino neto vrijedi ono za to nam osjeaj kazuje da nije istovjetno s nama. Bio sam osamljenik, oajnik, koji nije mogao nai mira. Prognanik sam bio, koji je traio domovinu, a nije je naao. to sam sada. Nita. Nisam vie sam, nisam nita. Nitko nije sam sa sobom, nitko sam ne ide putem, kojim prije njega nitko nije kroio i koji e se poslije njega izbrisati. Nitko nije sam sa svojim srcem, to krvari, to nijemo uti u tminama, gdje ga nitko ne slua. Nisam vie sm i nikad vie neu biti. Sve je prazno, sve je uzaludno. Ako netko prui ruku desno, zatim je polagano prinese na prsi i napravi znak kria, pa je digne u zrak, a to, nita ne znai, i metne prst na usta, kao da na njih stavlja peat, te onda povrh glave opie nevidljiv krug i podigne prst, pokazujui daleko u prostoru neku skrivenu zvijezdu, koju ne vidi, nego je samo nasluuje sve su to pokreti to su ih stotine tisua ljudi pravili prije njega, makar, kao i ja sada, samo zato da barem neto uine u toj praznini i nitavilu ivota. Strano je to. Strano je to, i ja ustajem protiv toga, i u meni plamti mrnja. Ustajem gorei od mrnje na onoga koji vrijea ono najsvetlije to sam imao. Ja traim Boga! Mi elimo nai Boga, da nam poloi raun o tome nitavnom ivotu. elimo ga nai, da mu spoitnemo uvredu ivota prema ljudima, da mu spoitnemo izvjesnost ivota, tu njegovu jedinu bijednu istinu. Potrait emo Boga, da nam objasni tu smuenost i sumnju, tu enju u dui, koju nitko ne moe zadovoljiti, da nam objasni tu beskonanost ivota, njegovu tjeskobu, njegovu bezgraninu prostornost. * 88

Sluali su ga u zanosu, koji je rastao sve vie. Osjetili su da njegova snana mrnja i u njima kipi, u njima svima, da postaje sve jaa, i da, podravana u svakome od njih, ta mrnja lebdi nad bezbrojnim mnotvom. Gledali su njegovo fino lice to se trzalo, lice koje je bilo njihovo vlastito, lice koje se kao u molitvi tuilo na patnju, na uzdrhtali nemir, na osamljenost, iz koje nema spasa. Shvatili su okrutnost ivota, njegovu nesmiljenu radost i elju da im sve oduzme. I poee vikati oko govornika: Potraimo Boga! Iz sve vee daljine dopirae: elimo nai Boga, da mu spoitnemo izvjesnost i jasnou ivota, i da od njega traimo da nam objasni tugu, tminu, dubinu ponora, sve ono to ne moemo shvatiti. Kao iz kakva uzburkana mora dizao se snaan mramor mnogih tisua glasova: Potrait emo Boga, da ga za sve uinimo odgovornim. Na elu s onim ovjekom koji je bio ozaren unutranjim ivotom mnotvo se uzbiba i krenu, a on ih povede. udan je to bio put. Neizmjerno mnotvo, znatnije nego ikad, valj alo se naprij ed, silno i odluno, ali tako polako i tako teko da je njegov ar samo rastao, a due se ispunie nekom gorljivom, tajanstvenom vjerom u veliinu onoga to su poduzeli. Hodali su i hodali, a nisu stizali. Ili su i ili vjekove i vjekove, stoljea, tisuljea, a nisu stigli. Tada pomislie na veliinu svog pothvata. Tada tek shvatie kako nitko nije uo ni njih ni njihove nevolje, shvatie to idui prema onome koji je posjedovao sve. Pomislie kako Bog lakomo sjedi na svom blagu, kako je okrutan i kako demonski ne ostavlja tome mravinjaku od ivota to ga je stvorio nita drugo do sitna dijelka svoga nedokuivog bia, mravu kriku kruha, malo radosti i mira, malo izvjesnosti i sunane topline. I s pomijeanim osjeajem i straha i pobjedonosne mrnje miljahu kako e se uskoro s njime nai lice u lice. Nikako da stignu. Put k Bogu inio se beskrajno dug. ak ni onaj nadahnuti nije ga mogao nai. Morali su se sjediniti najplemenitiji duhovi da pokuaju doprijeti do njega. Bili su to dostojni i plemeniti ljudi, koje je sada uzbuenje poticalo. Koraali su naprijed, stisnutih usana, to nisu nita odavale, dok im lica bijahu zaarena od uzrujanosti. Oi im vrebale, istraivale prostranstvo. Drugi su ih slijedili beskrajno strpljivi i kadikad istezali vratove, ne bi li to vie ugledali od svojih vodia, a zatim bi 89

se opet zadovoljili time da ih samo slijede, da idu, idu neprestano. Oko njih sve bijae prazno i pusto. Sama pusto i praznina. A nikada da stignu. Naposljetku opazie u daljini neko slabano svijetlo. Gorjelo je mirno, ali tako slabo da se jedva naziralo u noi. Onamo se uputie mislei: Zacijelo je to more svjetlosti, ali je jo jako daleko . Najposlije, opet nakon nebrojenih godina, ponu mu se pribliavati. Mala svjetiljka sa zapraenim staklima, razastirala oko sebe mirnu svjetlost. Pod njom se nalazio neki stari, koji je pilio drva. Vidjee da je to Bog. Bio je malen i pognut, ali pleat. Ruke mu tvrde kao u onoga koji je itava ivota bez odmora radio uvijek isti posao. Na izbrazdanu licu utisnut mu umor od teka truda i neka blaga ozbiljnost. Nije se na njih obazreo. Zaustavie se. Stajali su nepomini, ukoeni od iznenaenja pred njim. Promatrali su ga i promatrali, a da nita nisu razumjeli. Oni koji su bili daleko podizali se na prste da bi ga mogli vidjeti. I apat iao od ovjeka do ovjeka, od usta do usta, pa priguen zamirao u daljini. U prvim redovima stajali oni najplemenitiji meu njima, ljudi s profinjenim crtama, ljudi kojima su lica podrhtavala od skrovitog duevnog ivota. Oi im plamtjele od svete srdbe. Ti si Bog? zapoee oni, a glas im drhtao. Ti si, dakle, Bog? Starac podie k njima smeten pogled. Nita ne odgovori, samo klimnu glavom i potvrdi. A ti, eto, pili drva! opet e oni. On ne odgovori. Otare usta nadlanicom grube ruke i plaljivo pogleda oko sebe. Mi smo ivi proslijedie oni. Mi smo ivot, koji si ti stvorio. Mi smo oni ivi to smo se borili i borili, patili i trpjeli, sumnjali i vjerovali, tapkali u tami, gdje nitko ne nalazi puta, oni koji su traili, neto slutili, za neim teili, koji su kopali do dna svoje due, koji su srce istrgli iz grudi i bacili ga iza ovih granica, da krvari u bezimenoj boli samoe. to si s nama htio? Starac bijae zateen i zbunjen. inilo se da sve do toga asa nije shvaao to je posrijedi i tko su oni. Podie zaprepateni pogled osamljenika na to uzbibano more ljudsko, koje se pred njim 90

zaustavilo. elio je da sagleda mnotvo, ali se ono proteglo u nedogled. Kuda god je bacio pogled, nigdje kraja. Milijarde i milijarde zbijenih ljudi, dokle oko see, nema im kraja. I on se poguri, skupi se. Stajao je plaljiv i zbunjen, vie nije dizao pogleda. Odloio je pilu. Odjea na njemu stara i pohabana, sada se to jo vie opaalo. Rukom proe kroza sijedu kosu, a onda je opet spusti. Kad nije radio, inilo se da nije znao kamo bi s rukama. Ja sam jednostavan ovjek zapoe najposlije, utuenim glasom. Vidimo rekoe oni plemenita duha. Da, vidimo! ponovie svi ostali, one milijarde ljudi iz daljina, to ih je samo misao mogla obuhvatiti. Starac se jo vie zbuni. Stajao je ponizan pred njima, kao satrven od njihovih rijei. Ja od ivota nisam htio napraviti nita neobino nastavi on jo uvijek utuenim glasom. Plemeniti se lecnue. Nita neobino! Nita neobino! uzviknue sijevajui oima. To prelazi granice. Nita neobino! ponovie milijarde. ujete li vi to? Nita neobino! Zaista, prelazi granice! Nevjerojatno! Starac stajao kao potiten, skren. Velike mu se ruke nesigurno pomicale, a stara mu se glava jo dublje pognu. Vidjelo se, koliko je trpio. Najposlije se sabra i potpuno zatvori u se. Uinio sam kako sam najbolje mogao ree blago. Bilo je neto dirljivo u njegovu jednostavnu odgovoru, u njegovoj nemoi da se pred njima opravda. Plemeniti su to osjetili, ali nastavie kruto i strogo: Bacio si nas u bol i muku, u tugu, strah i nemir, u ponore, koji imena nemaju. Pustio si nas da se muimo, pustio si nas da se kinjimo pod naim teretom, u naoj patnji, a mi smo se vukli dalje. Pustio si nas da nejasno osjeamo kako u patnji na ivot postaje velik i vrijedan, dostojan vjenosti i Boga. Pustio si nas da stradamo, oajavamo, da se unitavamo. Zato, zato? Starac blago odgovori: Uinio sam kako sam najbolje mogao. Oni nastavie: Dao si nam sunce i radost, pustio da se opijamo slau 91

ivota, ljepotom jutra, kad se noge kupaju u rosi, a stabla miriu, da se opijamo ljepotom cvijea i brd. Pustio si da okusimo zemaljsku sreu i da vjerujemo da je to naa domaja, da je na dom cvjetna zemlja. Pustio si da pomislimo da je ivot sama radost, bljetava svjetlost, vjeno jutro. Zato, zato? On blago odgovori: Uinio sam kako sam najbolje mogao. Nisi vjerovao ni ovo ni ono nastavie oni. Ti si samo vidio da e moi tako. Ti si samo elio da ivot bude mogu i da mu nikada nema kraja. Ti si samo elio ivot, nita drugo, samo ivot i ivot, uvijek iznova i bez ikakve svrhe. Zato, zato? A on e tiho: Uinio sam kako sam najbolje mogao. Zbunjivao ih taj neprestano isti odgovor. U tom starevu dranju bilo je neto rezignirano i dirljivo, i zbog toga as zautjee. Morali su se sabrati i snai, da bi nastavili. Ali ih doskora opet zanese snana, neodoljiva strast. to si time elio postii? Neto si zacijelo namjeravao. to si htio, kad si sve pokrenuo, to si htio tim udnim ivotom? Mi traimo ujedno jasnou svega i zbrku, koja je u svemu. Traimo potvrdu blistave radosti i naeg prava na sreu i svjetlost, a osim toga potvrdu da nema nikakve radosti. Moramo traiti najdublje ponore tuge, nau patnju, koju nitko ne moe shvatiti, naa muenja i strahovanja, tamu, u kojoj ivimo i umiremo, a opet elimo znati da nema nikakva razloga tjeskobi i strahovanju. Traimo sklad u svemu, odmora naoj misli, naem srcu, izmuenu unutranjim razdorima, a opet elimo, da nema sklada, mira ni odmora. elimo sve. Starac ih mirno sluao, mirnije negoli prije. Izvana se niim nije promijenio, a ipak je bio drugaiji, iako je i dalje ostajao skroman. Ja sam jednostavan ovjek ree gledajui ih. Radio sam bez odmora, upregnut u svakidanji posao, radio otkada pamtim. Nita nisam traio. Ni radost ni tugu, ni vjeru ni sumnju, nita. Jedina mi je namjera bila da nikada ne spadnete na to da se zadovoljite bilo im. Plemeniti najednom osjetie grinju savjesti kad su se susreli s njegovim mirnim pogledom, koji je toliko odudarao od njihove estine. Rastao je u njihovim oima, postajao tako velik, da ga vie 92

nisu poimali, a ipak im je ostao tako blizu. Sasvim uutjee. Srce im zapljusnu neki topli val, neto nepoznato i novo, oi im se orosie, nisu mogli vie govoriti. Ali izmeu onih milijarda ljudi koji su stajali iza najuglednijih i koji nisu mogli uti starevih rijei, komeanje se nastavi kao i prije, ak i jae. Mislili su da se starac zaintaio i nee s istinom na vidjelo, pa su traili da izliju svoje ogorenje. Treba pokazati tome tvrdoglavom starcu! Ali opazie da plemeniti vie ne daju otpora i ne govore u njihovo ime. Predstavnici su napustili borbu, predali se. Ne brinu se i nije im vie stalo do spasa drugih i do njihove nevolje. Valja im, dakle, samima u borbu, iako nemaju nikakva oruja do svojih iskrvarenih grudi. Izmeu tih milijarda bijae bezbrojno mnotvo djece. Igrala se djeca i zabavljala kako najbolje mogahu za toga dugog putovanja, kojemu smisla ne mogahu dokuiti. Njih su odrasli odabrali da se ale protiv uasnog ivota. Dovedoe ih pred Boga i povikae oporo i ogoreno: A kakve su ti bile namjere s ovima ovdje? to si htio s ovom nevinom djecom? Djeca su spoetka bila prestraena i samo su gledala oko sebe. Ne znadahu to trebaju raditi, jer nisu maliani razumjeli to su odrasli govorili. Zgldali se, ne znajui to da uine. Najposlije djeca okruie starca. Dvoje najmanjih priblii mu se pruajui ruke. Bog sjede, a oni mu se uzverae na koljena. Gledali su njegove uljave ruke, svojim prstiima dodirivali njegovu bradu i staraka usta i nalazili da je to neki dragi iica, pa su se gurali k njemu, da bi ih mogao obuhvatiti rukama. Krupne suze zasjae starcu u oima. Pogladi njihove glavice oprezno i nespretno, ruke mu drhtale. S njima nita nisam mislio ree tiho i razgovijetno, da su svi mogli uti. U tom sam asu bio jednostavno sretan. Svima se oi napunie suzama. Stajahu i gledahu Boga okruena malom djecom, a u srcu im postade toplo i prepuno. Mukarci su pokuavali da svladaju svoje uzbuenje, ene su plakale. Svaka je mati iz toga nebrojenog mnotva vidjela svoje dijete kako sjedi Bogu na koljenima, a on ga miluje po glavici, i plakahu ene od sree, prigueno i tiho. Nitko nije govorio, samo su plakali. Duboko su i tajanstveno osjeali svoju unutranju zajednicu s Bogom. Shvatili su da je on kao i oni, samo nadmoniji i dublji. 93

Nisu jasno shvaali, samo su slutili, intuitivno osjeali. U njima se deavalo udo, svi su slutili tko je on; oni ueni po njegovoj neizreenoj misli, a oni priprosta srca, to ne imadahu sredstava da se oplemene po onome to bijae s djecom. Nitko vie nije govorio. Nisu imali to kazati, ali nisu utjeli stoga to bi im srce bilo stegnuto, nego zato to im je bilo prepuno. utjeli su da mogu sve upiti. utjeli su da bude potpuna tiina. Zaboravljali su sebe, da bi se potpunije predali onome to su upravo doivjeli. Malo-pomalo pla prestade. Kao to poslije ljetne kie mokru zemlju obasja sunce, te je svjetlija i blia nego prije, tako se i po njima razlila blagost i mir. I shvatie da je njihov pohod Bogu zavren. Ostadoe jo koji trenutak zadravajui se na onome to se netom dogodilo. Najposlije se utei okrenue i podoe natrag. Posljednji put jo oima potraie starca, koji se nije pomaknuo, zatim podigoe pogled prema tami, koja se pred njima prostirala. Djeca se nisu htjela rastaviti s Bogom, eljela su da s njim ostanu. Ali on ih pomilova po obrazu i ree im da trebaju poi sa svojim oevima i majkama i da moraju imati povjerenja u svoje roditelje, i djeca uinie kako im je rekao. Ostao je sam i gledao za njima, sretan i ozbiljan. Zatim se izgubi njihovu pogledu, a slabano svijetlo nestade u tmini. Ljudi hodali i hodali, beskrajno more nije se vie ne mirno lelujalo kao prije, po njem pala utiha. Mnotvo polagano ilo kroz tamu. Sve su glave bile dignute, sve oi otvorene. utljivi i zamiljeni, ili su naprijed. Ono to su doivjeli poelo se u njima sabirati, sreivati. Tajanstvenost se pomijeala s jasnoom, tajanstvenost se gubila u dnu due prekrivena prozranom jasnoom. Svatko se predao vlastitim mislima, svatko uronio u sebe. Ali su zato samo jo vie osjeali meusobnu povezanost. Dok su zajedno hodali, u svakome je od njih, ma koliko se tijelom jedni od drugih razlikovali, raslo jedno te isto. Svi su to nosili, ponosno ili skromno, bilo u vazama plemenita oblika, koje su oplemenjivale i svoje nosae, bilo u seljakim glinenim vrevima, s kojima seljanke ljeti idu u brda po vodu, kad u selu bunari presue; nosili su svoje bogatstvo, koje je bilo u svakoga jednako. Sve ih je polako ispunila ista savrena unutarnja sigurnost, pouzdanje u svjetlost. Zatim poee razgovarati, svaki o svome vlastitom dobru, ali 94

okrenuvi se drugima, da bi ga i oni uli i vjerovali mu. Razg ovarali su meu sobom kao braa, jednostavno, prisno, po redu, ve kako je neto u njima sazrijevalo i pretvaralo se u izvjesno st. Razgovarali su kao prije, ali mnogo mirnije. Nisu vie upotrebljavali onolikih ni onako velikih rijei; nisu davali cijelo svoje srce, davali su samo svoju vjeru, koja je pripadala svima. Pruali su je jedni drugima otvorenih ruku. Iao meu njima i neki starac, kojemu je glava bila posuta sjedinama, ali je pogled vrsto uperio pred sobom, kao da je jo imao prijei dug put; javi se taj starac i ree: Smatram te, dragi ivote, najshvatljivijim od svega to se ne moe shvatiti. I nastavi svoj korak meu ostalima, utei i sluajui. A vjekovi se slagali na vjekove, tisuljea na tisuljea, pokoljenja na pokoljenja; putnici nisu nita o tome znali oni su samo koraali i koraali, jedan uz drugoga. U neko doba oglasi se neki, koji bijae dobrano udaljen od starca: Vjerujem u ivot, u dobru i u zlu, zahvaljujem mu na svemu. Zahvaljujem mu zbog tame i svijetla, zbog sumnje i vjere, zbog veeri i jutra. U meni je jedno, u mojoj brai sve drugo. Jedan, koji je dugo ivio uahuren u sebi, ali koji se oslobodio, te sada bio kao i drugi, kaza svoju, i u tome je crpio snagu i vedrinu: Svaka je prava ivotna sudbina teka, jer ivot svakome dodjeljuje samo jednu; granica joj odreena i zatvorena, a to je izrazitija, to se vie i ljepe nasluuje ono to postoji s druge strane, i njegova neizmjernost. Pa ipak, otkad sam naao mir, znam, da samo unutar te granice ljudi mogu dostii uzvieno. Zahvalan sam zbog unutranjeg nemira rei e drugi nemira, koji mi je donio smirenje. Zahvalan sam zbog tjeskobe, koja mi je otkrila da to nisam ja. Mirno more ne mora slua ti oluju da bi znalo da je veliko i duboko. Tako su lijepo razgovarali meu sobom, te e opet jedan izmeu njih: Pastir na brdu uvao svoje stado, kadli u brdu uskljua lava, proradie razorne sile, to su htjele provaliti. Nije znao to se to unutri dogaa, pa je stajao miran. Poveo je stado na sunce i lijepo se odmarao, podupro se tapom i gledao u prirodu oko sebe. Kad je dolo do katastrofe, on je shvati na svoj nain. Podie ruke i poe 95

vikati to ga grlo nosi, ba kao lud. I on je to nosio u sebi. Ni ovo ni ono ne bijae sva njegova dua. Ali kasnije, kad je uvao druga stada na drugim brdima, koja nije bolje poznavao, on se s nekim posve novim povjerenjem odmarao podupirui se tapom i sa smijekom gledao suncem obasjani krajolik. Svi su ga sluali i utjeli kao i on, imali isti osjeaj, samo nebrojeno umnoen. Bilo je to njihovo zajedniko dobro. Nakon nekog vremena zapoe govor neki drugi izmeu njih. U glasu mu bilo ljepote i mekoe: Moda postoji jo neto drugo osim nas, jo neto drugo osim ivota. Ali o tome ja nita ne znam. To nisam ja. Osjeajui i slutei sve, mi postojimo u onome to jesmo. Kad bi na ivot opet e drugi bio bez podloge, trebalo bi je stvoriti. Lakrdijai i luaci rekli bi da bismo gradili ni na emu. Mi ljudi moemo samo graditi i vjerovati. A mi gradimo na vrstoj osnovi, jer nitavilo ne postoji. Tako su govorili meu sobom. I mislili su na Boga, kako je stajao ondje pod vjenom svjetlou svoje male svjetiljke, i to ih ispuni velikom smirenou. Neumorno su nastavili svoj put kroz tamu. Za njima ila sva mala djeca avrljala i smijala se trkarajui naokolo. Da im proe vrijeme, izmislili su nove igre, i sada su se tiho igrali, dok su odrasli mislili na sve. I opet sa javi jedan, te e onima oko sebe: Bogatstvo ivota nema granica. Bogatstvo ivljenja toliko je veliko, koliko samo moemo zamisliti. Moemo li jo vie traiti? Kad bismo vie traili, bilo bi to sve ono to nam nije shvatljivo, sve ono to ne moemo dokuiti. im smo kadri da za neim pruimo ruke, odmah slutimo i osjeamo da to neto i postoji. Moemo li vie traiti? Te ih rijei ispunie radou. Hodali su utei, srca prepuna radosti i bogatstva. Ili su kroz tamu bez rijei, snani i slobodni. Najposlije e jedan izmeu njih tihim i blagim glasom: Ljudi su duni biti sretni. Uini im se da je u tim rijeima sva njihova vjera. Duboko ih je uzbudila svojom jednostavnou. utei i razmiljajui ili su naprijed, a tajnovita svjetlost obasjavala im lica. Nakon nekog vremena javi se jedan meu njima: 96

 Mi nismo sretni onako kako to ele siromani i nesretni. Mi smo sretni kao ovjek, koji nema druge brige nego da ivi svoj ivot. Drugi e na to: Treba ozbiljno pregnuti da gajimo radost. A tugu treba zasuti valovima svijetla, jad treba potopiti u moru radosti. I svatko e vidjeti kako iz one jedine male patnje izvire svjetlost, kao iz kakva dragog kamena, to je s mukom otrgnut tamnim stijenama. Tako su ozbiljno mislili o svojoj srei. Ou se neki glas, to bijae mnogo svjetliji od ostalih: Neki ovjek, koji je nosio prevelik bok i hrabro se borio sa ivotom, ali je ve bio na granici da podlegne, prolazei ispred jedne kue kraj puta ugleda neko dijete od dvije godine kako se u pijesku igra sa psom. Bilo je to sasvim mlado tene, koje je jo nesigurno stajalo na svojim velikim apama. Svaki put kad bi ga psi svojom smeuravom njukom gurnuo u lea, dijete bi krialo od oduevljenja i razdragano pljeskalo ruicama. Zatim bi ekalo ne okreui glave, a kad bi ga pseto ponovno gurnulo, oi bi se djetetu blistale od radosti. Nekoliko koraka podalje gledala ih mlada ena , sretna kao i dijete. Bijae to tako ljupko, da ovjek nije mogao odoljeti zaustavio se i smijeio. Ali se u isti mah smijeio i radi njih, elio je da vide kako ih smatra sretni ma. Zatim je proslijedio svojim putom. To to je vidio nije imalo nikakve veze s njegovom ivotnom borbom, i on zaboravi taj prizor. Ali taj dogaaj i nesvijesno ostade u njemu, i kad bi ponovno utonuo u svoju tugu i mislio na svoju gorku borbu, sjetio bi se one zgode i smijeio se. Poslije toga drugi nadostavi: Misli se da svakog trenutka dolazi na svijet po jedan grbavac. ini se da ljudski rod izrazito eli da djelimino bude grbav. Za moga ivota netko je doao do tog otkria, i ljudi su smjesta zakljuili kako je ivot neizmjerno teak i okrutan. Govorili su, da je duboki oaj jedina istina, veliina i spas, jedino to ih moe oplemeniti i dati gorko smirenje. Meutim, pristalice ovog vjerovanja mogli su se za nj zagrijavati koliko su htjeli, broj grbavaca nije se poveao, odnos je ostao isti: jedan na minutu. Zbog toga jo oajniji, bili su prisiljeni da se odreknu svog evanelja i da pokuaju biti sretni. * 97

Tako su se razgovarali. Svatko je u dnu due nalazio neto to je mogao iznijeti, neto svijetlo i dobro. Sluali su jedni druge i od toga stvarali zajedniki vjeru. Milijuni su neprestano ili. Goleme, nevjerojatne mase hodale su kroz tamu. Ali za njih nije postojala tama. Poeli su se pribliavati mjestu, na kojem su se bili sakupili i na kojem im se valjalo razii. Na njih se spusti ozbiljnost rastanka. I dok su svi utjeli, starac ponovno podie sijedu glavu, te e i opet s pogledom uprtim u daljinu, kao da je pred njim stajao jo dug, dug put: O ivote dragi, od svega to se ne moe shvatiti, jedino tebe shvaam. Nitko se vie ne oglasi, nita se vie ne ree. inilo im se da su kazali sve to su imali. Ostalo je jo samo sve ono unutranje bogatstvo, koje njihova misao nije mogla obuhvatiti; potajno su ga u sebi uvali. Rastali su se bez rijei, i svaki je od njih otiao da potrai svoje mjesto i da nastavi ivjeti.

98

OKRUTNE PRIE (Onda sagor) 1924

Otac i ja
Sjeam se, bijae mi dvanaestak godina, kad me jedne nedjelje poslije podne otac uze za ruku i povede u umu, da sluamo kako ptice pjevaju. Izlazei mahnemo majci, koja nije mogla s nama: ostala je kod kue, da nam pripremi veeru. Sunce je ugodno grijalo, i mi se radosni uputimo. Ono o ptijem pjevu nismo uzeli ba tako ozbiljno, kao da bi to bilo togod ili pak osobito lijepo; bili smo zdravi i razumni ljudi i otac i ja. ivjeli smo u prirodi i privikli se na nju, pa nas nije jako uzbuivala. Ali, eto, dola nedjelja, i otac bio slobodan. Uputismo se eljeznikom prugom. Tuda je, dodue bilo zabranjeno prolaziti, ali kako mi je otac bio eljezniar, iao je slobodno. Tako smo ne zaobilazei doli pravo u umu. Odmah zaujemo ptiji pjev i ostale glasove. U grmlju cvrkutale zebe i grmue, vrapci i drozdovi, uo se onaj zuj i bruj, to vas zapljusne, im zaete meu drvee. Zemlja bila prekrivena umarcima, breze rastvorile svoje pupove, jele probile svjeim mladicama. Odasvud se isparavao ugodan miris, a zemlja, opijena suncem, puila se pod drveem. Odasvud strujao probueni ivot: bumbari kuljali iz svojih rupa, komarci zujali oko vlanih mjesta, i ptice bi se iz grmlja na njih zalijetale poput strijela pa opet u hipu nestajale. Sopui naie vlak, morali smo se spustiti niz nasip. Prinosei dva prsta svome nedjeljnom eiru, otac pozdravi vlakovou, a ovaj mu vojniki uzvrati pozdrav i dade mu rukom znak. Sve se dogodi za tren. Uspesmo se opet na prugu i nasta vismo put hodajui po eljeznikim pragovima, na kojima se katran od sunca znojio. Mirisalo je na kolomaz i bajamov cvijet, na katran i vrijesak. itava mjeavina mirisa! Pruali smo korake, da ne moramo hodati po ljunku: bio je krupan i derao cipele. Tranice su blistale na suncu, a s obje strane du pruge pjevali telegrafski stupovi. Bijae zaista lijep 99

dan. Nebo vedro kao umiveno, nigdje na njem ni oblaka odakle bi se i pojavio po takvu vremenu, govorio otac. Malo dalje na desnoj strani eljeznike pruge naiemo na polje, zasijano zoblju. Polje pripadalo teaku maloposjedniku, nekom naem poznaniku, koji je zemlju zasijao na spaljenoj krevini. Zob nikla vrsta i gusta. Moj je otac omjeri znalakim pogledom vidjelo se, kako je zadovoljan. Ja, koji sam roen u gradu, nisam se u to nita razumio. Najposlije stignemo do mosta na nekom potoku. U potoku obino nije bilo mnogo vode, ali je toga dana voda ba nabujala. Drali smo se za ruku, da ne padnemo izmeu drvenih pragova. Odande ne bijae daleko do kuice uvara pruge. Bila je sva u zelenilu, oko nje jabuke i grmlje ogrozda. Uemo da se pozdravimo. Ponude nas mlijekom, pokau nam svinju, kokoi i voke u cvatu, a poslije toga proslijedimo put. Namjera nam je bila doi do velike rijeke, jer je tu bilo ljepe nego igdje, a osim toga rijeka je neto povie tekla pokraj kue, u kojoj mi je otac proveo djetinjstvo. Uobiajili smo da se ne vraamo, prije nego to stignemo do tog mjesta, pa smo se i tog dana onamo zaputili. Iako se to mjesto nalazilo sasvim blizu slijedee postaje, nismo htjeli dalje. Otac samo pogleda. Kako stoji signal na sve je mislio. Zaustavimo se na obali rijeke. iroka i privlana, tekla rijeka suncem obasjana. Guste grane putenice nadvijale se nad vodom i u njoj se odraavale. Sve je bilo bistro kao riblje oko, u svemu svjeina, a odozgo s malih jezera uborio lak povjetarac. Spustismo se, da proetamo tik kraj vode. Otac mi pokaza dobro mjesto za pecanje. U svome je djetinjstvu na tim stijenama proveo itave dane ekajui grgee. esto ne bi ugledao ni jednoga, ali kako se samo divno zabavljao! Sada vie za ribanj e nije imao vremena. Malo smo pasili trei i buei iz sve snage, hitali u vodu komadie kore te promatrali kako ih rijeka nosi, i dometali se oblutcima, gledajui tko e dalje dobaciti. I otac i ja bijasmo vedre i vesele naravi. Kad smo se umorili i osjetili da nam je dosta, uputismo se natrag. Sumraavalo se, uma izmijenila izgled, postala drugaija. Jo nije suton zapasao, ali ne bijae daleko. Pourili smo. Mati je ve zacijelo nemirna i eka nas s veerom. Uvijek se bojala, da se to ne dogodi. No nije se nita dogodilo: proveli smo divan dan i bili smo zadovoljni. 100

Prvi hladovi prelazili u mrak, veer osvajala. Stabla postajala neobina, bijae kao da oslukuju svaki na korak i pitaju se, tko smo. Pod jednim spazimo krijesnicu kako nas gleda iz mraka. Stisnuo sam ocu ruku, ali on nije gledao divno ono i neobino svjetlace, ve je samo hodao. Unoalo se, a mi stigli do mosta na potoku. Odozdo u dubini voda tajanstveno huala, kao da nas eli progutati; pod nama se rastvarao ponor. Oprezno smo preskakali s jednog praga na drugi, drei se vrsto rukama, da ne padnemo. Mislio sam, da e me otac tuda nositi, ali nije rekao ni rijei; htio je da bez straha preskaem kao i on. Nastavili smo put. Otac je mirno hodao po mraku, sigurnim korakom, utke, zabavljen svojim mislima. Nisam shvaao, kako je mogao biti tako miran po toj pomrini. Ja sam naprotiv bacao oko sebe zastraene poglede. Svuda oko nas no, tama zapasala. Nisam se gotovo usuivao ni udahnuti duboko, inilo mi se opasno primiti u se toliko mraka, kao da bih mogao od toga umrijeti. Da,sjeam se, da sam tada duboko u to vjerovao. Nasip se strmo sputao, kao da se rui u strmoglave dubine. Telegrafski stupovi dizali se uvis kao kakve sablasti. Iz njih prodirao neki mukli um, kao da netko govori duboko, iz podzemlja, a mali, bijeli porculanski eirii oslukuju taj glas plaljivo stisnuti jedan uz drugoga. Sve je poprimalo udan izgled. Nita nije bilo obino i stvarno, inilo se, da sve pripada nekom fantastinom svijetu. Pritisnuh se jo jae uz oca i proaptah: Tata, zato je sve strano, kad je mrak? Ne, drago dijete, nita nije strano ree on uzevi me za ruku. Da, tata, strano je. Nije, dijete moje, ne treba u to vjerovati. Zar ne zna, da je Bog posvuda? Osjeao sam se naputen. Bilo je tako udno, da se samo ja bojim, a ne i moj otac, i da su naa osjeanja tako razliita. udno je bilo i to, to sam osjeao, da se bojim unato njegovim rijeima. ak ni ono, to mi je o Bogu govorio, nije me ni najmanje umirilo. I sam Bog ulijevao mi je strah. Plaila me pomisao, da se Bog krije svuda u noi, pod stablima, u telegrafskim stupovima to bruje jer to je sigurno on da se nalazi svuda, a da je ipak nevidljiv. Hodali smo utei, svaki obuzet vlastitim mislima. Srce mi se stezalo, kao da je u nj ula no i poela ga daviti. 101

A onda, u asu kad smo se nali na nekom zaokretu, iznenada zausmo za sobom neku uasnu tutnjavu! Strah nas naglo prenu iz misli. Otac me povue dolje niz nasip i pridra me. Proe zahuktali vlak. Crn vlak, s neosvijetljenim vagonima, jurio je u ludoj brzini. Kakav je to bio vlak, kad u taj sat nikakav ne prolazi? Gledali smo ga zaprepateni. drijelo, u koje su punim lopatama bacal i ugljen, arilo se na velikoj lokomotivi, i iskre se ludo kovitlale u noi. Drhtao sam od uzbuenja. Vlakovoa, blijed i nepomian, kao od kamena, bijae osvijetljen vatrom. Otac ga nije poznavao, nije znao, tko je taj ovjek ukoena pogleda, koji se kanda htio zariti u no, u beskrajni mrak. Vie nego uzbuen, guei se od straha, slijedio sam oima tu stranu sliku, to je jurnula u no, koja je proguta. Otac me opet die na prugu, i mi pourismo kui. udno, kakav je to bio vlak? ree otac. Nisam prepoznao vlakovou. I vie nije govorio, samo je utke koraao. No ja sam drhtao cijelim tijelom. Taj se vlak pojavio zbog mene, da, zbog mene. Slutio sam, da je on simbol svih onih tjeskoba i nemira, koji me ekaju, svega onog nepoznatog, o emu moj otac nije ni slutio, a od ega me nije mogao obraniti. U njemu sam vidio sliku svijeta, koji me eka, viziju mog ivota, koji nee biti slian mirnom i staloenom ivotu mog oca. To nee biti obian svijet ni obian ivot. Gorui on e srljati u veliku tamu, kojoj kraja nema.

Pustolovina
Po me doao neki brod s crnim jedrima. Ukrcao sam se bez velikog oklijevanja. Nita me nije spreavalo da malo proputujem. Bio sam mlad, bezbrian, sanjao sam o moru. Otisnusmo se od kraja, obala uskoro ieze iza nas, i brod zaplovi tjeran povoljnim vjetrom. Posada, s kojom sam doao u dodir, bila utljiva i ozbiljna; na brodu nismo gotovo ni razgovarali. Mnogo smo i mnogo vremena plovili i dan i no, jedrili neprestano u istom pravcu, a kopna nigdje. I tako iz godine u godinu, more otvoreno, vjetar povoljan. Nikakva se zemlja nije pokazivala. Najposlije mi postade udno, pa upitah jednog lana

102

posade, to je posrijedi. On mi odgovori, da svijet vie ne postoji, nestao je, potonuo u bezdan, i samo smo mi ostali. Bijae mi to nadasve uzbudljivo. Dugo smo jo plovili pustim morem, vjetar nadimao crna jedra. Svuda se sterala pusto, a pod nama samo bezdan. A onda se obori uasna oluja. More je rikalo i bjesnilo oko broda. Borili smo se u potpunoj tami. Oluja nije prestajala, mrak se nije rijedio. I tako se nastavljalo iz godine u godinu. Iznad crnih jedara vukli se oblaci, sve je bilo mrano, prazno i pusto. Borili smo se u noi, u oaju i uasu, slomljeni, iscrpljeni, bez nade. Najposlije zausmo ono potmulo mlatanje mora o grebene. Golem val baci nas o liticu, to je iz mora strila. Brod se razbi u komade, a mi se vrsto uhvatismo za hrid. Oko nas plutali osta tci broda i krpe jedara. Grevito se prihvatismo za to jedino tlo. Napokon se razdani, poesmo razabirati oko sebe. Greben, na kojem smo stajali, bio tuan i strm. Na njemu jedno jedino stab lo, to ga je vjetar krio. Ni traga zelenilu ni cvijeu. Ali mi smo se vrsto priljubili, uhvatili se tla svom snagom. Bili smo sretni. Pritisnuli smo lice o tlo i zaplakali od radosti. Svijet je napokon poeo izranjati iz tame.

Smrt jednog heroja

U nekom gradu, gdje iteljima kanda nikad nije bilo dovoljno razonode, neki je odbor pronaao ovjeka, koji e za pol milijuna kruna na vrhu crkvenog tornja stajati na glavi, a poslije odande skoiti u ponor i smrt. Za taj pothvat nastade ivo zanimanje, o tome se raspravljalo u svim drutvenim krugovima. Karte su bile razgrabljene za nekoliko dana. Ni o emu se drugom nije govorilo. Svatko je to smatrao vrlo hrabrim, a k tome je mislio i na svotu, koja e se izdati. Iako nije bilo nimalo ugodno baciti se s takve visine, trebalo je priznati, da je ponuena svota vrijedila truda. Ljudi su se mogli ponositi odborom, koji je sve organizirao ne krtarei ni u emu. Naravno, ljudi su se neobino zanimali i za ovjeka, koji se primio, da izvri taj pothvat. Gorei od znatielje na nj se upravo bacie novinski reporteri, jer je ostajalo jo svega nekoliko dana do

103

toga velikog dogaaja. ovjek ih ljubazno primi u svom apartmanu u najboljem gradskom hotelu. Ah! to je za mene samo posao! govorio je. Predloili su mi, kako znate, onu svotu, i ja sam prihvatio. To je sve. Ali zar ne smatrate, da je neugodno, to vam, pritom valja ivot rtvovati? Razumijemo, to je potrebno, bez toga ne bi bilo nikakve osobite senzacije, a ni odbor ne bi mogao toliko platiti, pa ipak, za vas osobno zacijelo je to prilino neugodno. Da, imate pravo, i ja sam o tome mislio. Ali to ovjek ne bi uinio za novac? Nadahnjujui se tim sluajem, u novinama su pisali dugake lanke o ovjeku, dotad sasvim nepoznatu, o njegovoj prolosti, njegovim shvaanjima, traili da kae, to misli o nekim najaktualnijim pitanjima, pisali o njegovu karakteru i privatnom ivotu. Niste mogli otvoriti ni jednih novina, a da u njima ne naete njegovu sliku, sliku mlada, snana ovjeka, koji nije imao nita posebno ni karakteristino; sliku mladia ustra i samouvjerena, s otvorenim, odlunim licem, tipina predstavnika najbolje suvremene omladine, oboruane zdravljem i voljom. Njegovu su sliku promatrali i prouavali u svakoj kavani, pripremajui se za skoranju senzaciju. Ljudi govorili, kako je to zgodan i sasvim simpatian momak, a ene pak pronalazile, da je upravo divan. Drugi, koji su imali malo vie zdrava razuma, slijegali ramenima: Prepredenjak govorahu oni. Svi su se slagali u izjavama, da se tako neobina i fantastina zamisao mogla roditi samo u neobinom vremenu, kakvo je nae, vremenu grozniavu, nemirnu, s ljudima spremnim na potpunu rtvu. A odbor, po opem miljenju, zasluuje svako priznanje, jer nije tedio izdataka prireujui neto takvo i pruajui gradu takvu izvanrednu predstavu. Trokovi e se po svoj prilici pokriti visokim cijenama ulaznica; ali bilo je tu ipak rizika. Napokon doe i taj veliki dan. Oko crkve sve se crnjelo od svijeta. Vladalo je nezapameno uzbuenje. Svatko je susprezao dah, napeto iekujui ono, to e se zbiti. I ovjek se strovalio, sve se brzo dogodilo. Ljudi su zadrhtali, a onda uspravili glave i poeli se vraati kui. Osjeali su stanovito razoaranje. Predstava je bila velianstvena, ali ipak... Ta on se samo ubio. Ipak su preskupo platili za neto u biti tako obino. 104

Mladi je bio uasno raskomadan, ali kakva su uitka oni od toga imali? Jedan mlad ivot, koji je toliko obeavao, da se rtvuje na takav nain! Nezadovoljni, vraahu se kui, sunce peklo, gospoe otvarale svoje suncobrane. Da, trebalo bi konano zabraniti, da se prireuju takve strahote. Zar je tko mogao u tome uivati? Kad se pravo promisli, sve je to upravo grozno.

asne kosti
Dva su naroda u prolosti meusobno vodila velik rat, a oba su na to bila vrlo ponosna i ivo uvala uspomenu na nekadanja oduevljenja, prema kojima su mali, obini ljudski zanosi upravo nita. Oni, koji su preivjeli, postali su pravi fanatici. S obje stra ne granice, gdje su na bojitu naizmjence i jedni i drugi dobivali, gubili i nemilosrdno se klali, podigoe palima velianstvene spomenike. Mrtvima, to su ivote rtvovali za domovinu i to su tu pod zemljom snivali, oba su naroda hodoastila na grobove, svaki se iao klanjati sjenama svojih mrtvih velikana. Pusta mnoina vatrenih rijei izgovorena je ondje o herojima i o svetim kostima palih junaka, to tu pod zemljom poivaju, u sjeni neumrle slave. A onda se odjednom s obje strane proiri udnovat glas: svake se noi na starom bojitu neto dogaa. Javljaju se duhovi, i mrtvaci iz grobova ustaju, prelaze granicu i trae se, kao da su se pomirili. U dubokoj ogorenosti sluahu ivi ta govorkanja. Zar pali heroji, koje slavi itav narod, da odlaze neprijatelju i s njime se mire? Kakva li uasa, kakve li strahote! Oba naroda izabrae i odaslae posebnu komisiju, da tu stvar istrai. A komisija se postavila u zasjedu iza nekolilko sasuenih stabala, to ih jo ondje bijae, i tako skrivena uzela ekati ponon i sat. Da, grdne li strahote! Istina je iva, to se kazivalo! S pustog polja ustajale sablasne prilike i prelazile granicu: inilo se kao da neto nose. Oni, to su na njih vrebali, bijesno im preprijeie put: to! Zar vi, koji ste se rtvovali za domo vinu, vi, koje tujemo iznad svega, kojima hodoastimo i uspomenu slavimo, zar vi, kojih su grobovi za nas svetite, da se bratimite s neprijateljem! Zar vi da se s njime mirite!

105

Pali heroji zaueno pogledae lanove komisije: Nipoto! Mrzimo se vie nego ikad. Mi samo mijenjamo nae kosti. Previe je ovdje nereda!

Ivan Spasitelj
Ime mi je Ivan, ali me zovu Spasitelj, jer je moje odreenje da spasim ljude na zemlji. Odabran sam, da izvrim to poslanje, zato me i zovu tako. Nisam kao drugi ljudi, nitko u ovome gradu nije nalik na me. Gospod je u mome srcu zapalio oganj, koji se nikada ne gasi: gori u meni danju i nou. Osjeam, da ljude moram spasiti, da se moram za njih rtvovati. Spasit e ih vjera, koju im propovijedam. Da, osjeam, da mi valja zbog njih vjerovati, vjerovati zbog svih onih, to sumnjaju, zbog onih, koji gladuju i eaju, a niim svoju glad i e ne mogu utaiti. Ja u ih utjeiti. U svojoj tjeskobi i nevolji oni me zovnu a ja im sve jade odagnam, blagom samilosnom rukom. Da, spasit u ljude na zemlji. Ve sam u svojoj etrnaestoj godini shvatio, da sam za to odabran. Otada sam i drugaiji od ostalih. Ne odijevam se kao drugi, i to je ve neki znak. Na haljini nosim dva reda srebrnih puca, oko pasa zelenu traku, a na ruci crvenu. Na vrpci mi oko vrata visi poklopac neke kutije za cigarete sa slikom mlade i lijepe ene; vie se ne sjeam, koga prikazuje. Eto, tako sam odjeven. Oko glave ovio sam nevidljivu traku i na elo objesio zvijezdu, to sam je izrezao u limenoj ploi. Ljeska se i blista na suncu, izdaleka se vidi, i toliko sja, da je svatko mora opaziti. Kad prolazim ulicom, ljudi me slijede oima. ude se. Gledajte Spasitelja! govore jedan drugome, jer znaju, da sam to. Znaju, da sam ih doao spasiti. Pa ipak me jo ne shvaaju. Ne vjeruju, kako bi valjalo vjerovati. Ne vjeruju, kao to ja vjerujem. U njima ne gori plamen, kakav je u meni. Stoga im trebam govoriti, da ih nauim vjerovati, valja mi jo dugo ovdje ostati. Zaista je to udno, sve mi se ini: vide Spasitelja, uju mu glas,

106

on je meu njima, a ipak ga ne razumiju. Ali e im se je dnom otvoriti oi, progledat e, vidjet e ga onakva, kakav je uistinu. * Sajamski dan. Uputio sam se po obiaju na trg, da propovijedam. Ondje se nalazili seljaci sa svojim kolima. Svi se skupie oko mene. Govorio sam im o onome to u srcu nosim, o poruci, koju moram objaviti svemu svijetu govorio sam im, da sam ih doao otkupiti, da im donesem mir. Sluali su me paljivo. Vjerujem, da su ih utjeile moje rijei. Ne razumijem samo, zato se smiju. Ja se nikada ne smijem. Za mene je sve ozbiljno. Kad gledam to veliko mnotvo i mislim, kako se u svakome od tih ljudskih bia nalazi dua, koju treba iz mraka spasiti, dua, kojoj e samo vjerovanje pomoi da ne propadne u oaju, obuzme me neko sveano i ozbiljno raspoloenje. Oh! Bilo je divno osjeati kako su se svi oko mene skupili. Na mahove mi se inilo, da pogledom obuhvaam nebrojeno mnotvo, ak i one, koji me nisu doli uti na onaj mali trg ne dolazi mnogo svijeta da, inilo mi se, da pred sobom gledam cijelo ovjeanstvo, da svi eaju za mirom, i da ih moram spasiti. Bili su to trenuci blaenstva, nikad ih neu zaboraviti. Vjerujem, da sam danas bio ispunjen duhom i da su me razumjeli. Kad sam zavrio, jedan mi se od njih priblii i u ime svih dade mi glavicu kupusa. Ponio sam je kui i veeras sebi pripremio dobru i krepku juhu. Dugo ve nisam okusio nita toplo. Neka Bog blagoslovi onog ovjeka. * Ljudi mi se smile. Svi su nesretni, oajni, svi pate. Petar Johansson nesretan je zbog toga, to ljudi vie u njega ne kupuju, otkako se druga pekarnica kraj njegove otvorila. A njegov je kruh vrlo dobar. esto mi je davao kriku, da je kui ponesem. Kruh je uvijek lijep dar. Straar Ekstrm, s kojim esto razgovaram, nesretan je zbog toga to mu ena zaputa kuu i to ga po svoj prilici ne voli. ak je i sudac nesretan, jer je izgubio jedinca sina. Samo sam ja sretan. U meni gori plamen vjere, i nee se nikada ugasiti, gorjet e bez prestanka, dok na njemu i sam ne sagorim. Ne osjeam nikakva nemira, nikakve tuge, nisam kao oni. Ne mogu to 107

ni biti. Ne, moje nije da oajavam. Trebam radi njih vjerovati. * Metnuli su me u neki azil, da me lie materijalnih briga kako bih se potpuno mogao posvetiti spasiteljskoj misiji. Dobro mi je tu, imamo dva obroka na dan. A drugi su jadni siromasi. Saale mi se. Dobri su i mirni. ini mi se, da me nitko nije tako dobro razumio kao oni. I oni me kao i drugi zovu Spasiteljem i iskazuju mi veliko potovanje. Uveer im propovijedam. Paljivo me sluaju, svaka moja rije prodire im do dna srca. Kako im se oi sjaje, dok govorim! Ja i moje rijei jedina su im nada. Oni shvaaju, da sam ih doao spasiti. Uvijek poslije veere skupim ih oko sebe te u zanosu, ispunjen onom nebeskom svjetlou, to se u meni nastanila, oduevljeno im govorim o vjeri, koja sve pobjeuje i ovaj svijet pretvara u sretno prebivalite, to nam ga je Vinji dao. Upravitelj azila to mi ne krati kae, da to ionako nema nikakve vanosti. Zadovoljan je mnome. Poslije odlazimo na poinak. U sobi smo etvorica. Zvijezdu objesim povrh postelje, svu no nada mnom blista i sjaji u tami. Prosipa mi svoju svjetlost po licu dok spavam. Ne, ja nisam kao drugi ljudi. * Oh! kako je strana tuga u mojoj dui! Sve nas je ophrvala malodunost i oaj! Zvijezde je nestalo, zvijezde spasa, koja nas je jedina mogla voditi. Jutros, kad sam se probudio, nije vie visjela na avlu. Nitko ne zna, gdje je. Okruuje nas no, uzalud traim trak svijetla, ne nalazim ga. Nema nikakva puta, da iziem iz ove uasne tame. alost pritisla sav svijet, sav je grad u tugu utonuo. S vrha sklonita vidimo kako siv pepeo zastire grad. I nebo je sivo i mrano. Niotkud nikakve svjetlosti. Kako emo se spasiti iz nae nevolje! Kako da se otrgnemo alosti, koja nas gui! Svi polau nadu u mene. Ali to sam ja, kad zvijezda ne sja nad mojom glavom i kad me nebeska svjetlost ne vodi? Nita nisam, samo obian i bijedan ovjek, kao i svi drugi. Tko da nas onda spasi? 108

* Zvijezda se opet vratila. Cijeloga sam dana na koljenima zahvaljivao Bogu i slavio ga. Zvijezdu je bio uzeo stari Enok. Nali smo je pod njegovom strunjaom. Svi smo ponovno sretni i puni pouzdanja. A moja je vjera poslije tog iskuenja jo jaa. Bila je to Enokova ala. Oprostio sam mu. * Ponekad oko sebe osjetim samou i prazninu. Uini mi se, da ljudi ne razumiju moju misiju. Tada mi je, kao da ljudi ne razumiju poruke, koju im nosim. Sumnjaju u svoju mo nad duama. Kako u ih onda otkupiti? Tako se lijepo smijee, dok im govorim! Dovoljno je, da me vide, pa da im se lice razveseli. No da li uistinu u mene vjeruju? udno mi je to ne shvaaju tko sam. Nisu svijesni, da u meni gori oganj, da sagorijevam od nekoga unutranjeg boanskog zanosa. Ali ja to osjeam. Ponekad, dok propovijedam, ini mi se, da sam sm, iako me slua silno mnotvo. Ja sam kao plamen, koji se die sve vie, i to se vie pribliava nebu, postaje sve istiji i prozirniji. Ali se na njemu nitko ne grije. O sumnjo, ti bi eljela da me smodi! Samo nas ti moe uiniti tako bijednima i niskima, kakva si i sa ma! * Danas sam otiao gledati cvijee i ptice; bili su tako sretni, to sam ih pohodio. eve zauborile, poele najradosniju pjesmu, a sa svih strana iz trave pomolili glave jaglaci i ljubice. Nekoliko sam trenutaka propovijedao posred najdublje tiine i pobonosti. Sve utihnulo da me uje. Kako mi je dua sretna u prirodi, gdje me sve tako dobro razumije! Kad bi ljudi bili cvijee i drvee, i oni bi me razumjeli. Bili bi tada mnogo sretniji. Ali su oni vezani za zemlju, a ipak joj ne pripadaju. Ljudi su cvijee istrgnuto s korijenom: sunce ga samo sui, a praina ga eka, da se opet pretvori u prah. Ovdje ih nita ne moe usreiti, nita ih ne moe spasiti, osim boanske poruke, koju im nosim. Kroz nju se 109

sve preobraava, i zemlja mirie na ljiljane. Tada e ljudi postii mir. Kad sam se uveer vratio u grad, mnogo ih je stajalo pred pivnicama, zvali su svog Spasitelja, traili, da im propovijedam. Rekao sam im: Iao sam razgovarati sa svojim Bogom, a sad moram kui, da razmiljam o onome, to mi je rekao. To moda nije bila istina. Ali osjeao sam se kao stranac, i tuan sam se vratio u sklonite. * O, duo moja, kako je teko ivjeti! Kakav je teak tere t misija, koju moram izvriti! Kad sam danas poslijepodne prolazio ulicom, utonuo u svoje misli, naioh na djecu, to su izlazila iz kole. Okupie se oko mene. Evo Spasitelja! povikae gledajte Spasitelja! Natisnue se oko mene sa svih strana, nisam ih se mogao osloboditi. A onda jedan od njih isprui ruke i povika: Na kri s njim! Raspnite ga! Netko ih je zacijelo na to naputio, jer se i ostali za njim povedoe. Svi ispruie svoje ruice, i oko mene poee ciktati djeji glasovi: Na kri! Raspnite ga! Kao da mi je ma proparao grudi! Srce mi stade, elo mi se od muke znojem orosi. Usred njihove vike i gurnjave uspjeh napokon prokriti put i pobjei. Stigoh do dvorita stolara Lundgrena i poeh plakati. Volim djecu. Nitko ih ne voli kao ja. Kad mi pogled zaroni u njihove blistave oi, osjetim radost, kakvu mi nita drugo ne moe izazvati. elio sam, da ih mogu gledati oko sebe. elio sam, da ih mogu uzimati na koljena, da ih mogu pomilovati po kosi, a njihove tople male obraze pritisnuti uz svoje lice... esto sam vidio da tako radi sini pekara Johanssona. Kad Johansson uveer sjedne, da se odmori, dijete mu ruicama tapka po obrazima. A onda ga ogrli oko vrata, pa se tako igraju, zaboravljajui sve drugo; toliko sam puta poelio, da me takva majuna ruka tako potape. Ali onaj, koji ima zadau da ljude spasi, sam je kao stranac meu njima. Nema svog ognjita, ne zna za radost i tugu ovoga svijeta. Iskljuen je iz zajednice, jer u njem u 110

gori oganj, koji sve unitava. T ko je on, koji ne slii ostalima? Na kri! Raspnite ga! Samo vjerovati i vjerovati! Vjerovati za sve njih. Ah! Svake sam veeri tako umoran, kao da sam ivio tisuu njihovih ivota. Spustim se na svoj leaj i spavam kao mrtav. Zvijezda sja nad mojim na smrt umornim i iscrpljenim tijelom, da bi moja vjera, kad se probudim, bila jo vea. Zato sam odabran izvriti tu zadau? esto dok s prozora ma vrhu azila promatram grad, tako mi je udno, da sam ba ja taj, koji e ih spasiti. A ja sam tako neznatan. Koliko ih je na svijetu, koji imaju vie moi i snage od mene. Moja mi misija, tada pada kao teret, za koji nemam snage, i ini mi se, eto, sruit u se pod njim. Tada mi se dua smrtno rastui... A smije li njihov Spasitelj malaksati pod odgovornou, smije li osjeati slabost? Oh! Zato moram za njih vjerovati, ja, od svih najslabiji? * Kad sam poslijepodne prelazio preko trga, susretoh sudca. Kad me vidje, prijateljski mi kimnu glavom. Dobar dan, Ivane! javi mi se sudac. Umalo to se ne zaustavih... Dobar dan, Ivane! samo je to rekao... Samo: Ivane i nita vie. Od djetinjstva me nitko tako nije zvao. Sjeam se, mati me tako zvala. Uzimala me na krilo i milovala mi kosu... Da, tako se dobro toga sjeam, kad na to mislim. Dobar dan, Ivane! Bila mi je tako dobra. Sveeri, kad bi se kui vratila, upalila bi svijetlo i pripremila veeru, a ja bih joj sjeo na krilo. Kosa joj bila zlatna, ruke slabe i bijele, jer je preko dana prala podove. Svega se sada sjeam... To mi je njezina slika na prsima, to je mati. Dobar dan, Ivane... Kako je bilo lijepo uti te rijei! U njima sam utio neku sigurnost i dobrotu. Bijae, kao da je sve u meni nekako utihnulo. Nikakva nemira, nikakve tjeskobe i straha. Samo Ivan, nita vie. Oh! kad bih mogao biti kao svi drugi! Skinuti sa sebe sve znakove spasiteljske misije, ii i biti kao drugi, biti njima slian. ivjeti bezbrino i mirno. Da se i ja bavim nekom obinom, sasvim 111

zemaljskom dunou, a naveer da legnem umoran od dnevnog posla, to sam ga obavio kako sam najbolje znao, a ne umoran od vjere, puste vjere... Moda sam mogao postati tokar kod stolara Lundgrena. Ili, ako bi to bilo teko, onda jednostavno mesti dvorite, rediti mu radionicu. Tada bih bio poput njih. Tada nikakva vatra ne bi gorjela u meni! Nikakva me muka ne bi izjedala, nikakva tjeskoba rastakala! Samo Ivan, i nita drugo... Svi bi vrlo dobro znali, tko sam. Vidjeli bi me svakog dana na mome poslu. Ivan, to je onaj, to mete dvorite... Oh, zato ih ja moram spasiti, ja, od svih najmanji i najslabiji? Ta ja sam elio mirno ivjeti i zahvaljivati zemlji, koja bi me k sebi pozvala. Kao uzvanik, to pada na koljena pred bogatim stolom, kao cvijet, koji se jedva pomalja u polju. Oh, Boe, ako je mogue, nek me mimoie ova aa! * Ne, ne, ja ne smijem sumnjati! Ne smijem ih izdati! to to hoe da mi duu smuti? Tko ih to eli sve strmoglaviti u ponor i tminu, da ih ja napustim! Dogodilo mi se neto strano! to je to? Zar da ne vjerujem vie? Da, da! Vjerujem! Vjerujem vie nego ikad prije! Ja u ih spasiti! Ja, ja u ih spasiti! Neprestano hodam nou, nemam mira ni poinka. Idem ulicama, cestama, lutam umom, pa se opet vraam. Vjetar huji, oblaci se gone, gdje sam...? Glava mi gori... ne mogu vie... Da, ja vjerujem! Vjerujem! Trebam ih spasiti, za njih se rtvovati! Uskoro, uskoro... Zato mi je tako teko pri dui? Odakle ova tjeskoba? Spasitelj ljudi ne smije osjeati ni straha ni oaja, kao to ga ja sada osjeam. Ne, ne... Jesam li to opet u umi? Je li to bruj stabala, to se uje? Pitam se, zato onda lutam... Zato nisam s ljudima, koji ekaju, ekaju... Ali, oni me ne razumiju! A kako bi me i razumjeli, kad samo oajavam i muim se! Kako bi i vjerovali u mene, kad neprestano, bez mira i poinka, lutam u tami! 112

Jao, nisam ja taj, koji ih moe spasiti...! Nisam ja taj, ne! Da, njihov se spasitelj gui od oaja i straha, a oni ga ne mogu razumjeti. Slian je ptici, to krii i klike visoko nad njihovim glavama. uju njezin krik, ali i ne slute da se ta ptica to krui u visini, njima obraa. Ne shvaaju, prije nego to raskrvavljena i mrtva padne na zemlju. Tek tada mogu vjerovati. Na kri! Na kri! elim se rtvovati, elim se rtvovati! Svojom u ih krvlju otkupiti, svojom jadnom krvi. Uskoro e to biti... uskoro... Mirno spavajte u tami, siuni cvijetci, livade i drvee, i svi ljudi na svijetu! Budi mirna, zemljo draga! Ja u te otkupiti. Bdim nad tobom u noi. Tvoja tuga moja je tuga, tvoja je tjeskoba i moja. Ne pati, odagnaj nemir! Ja u dati ivot za te. Kako je tiho u umi...! Hodam li to po trulom liu, po samom ljigu...? Koraci mi se ne uju... Mnogo cvijea i lia gnjije ujesen, meko je pod stablima, meko i tiho... mirie na pognojenu zemlju... sami ljig... Zvoni li to tamo u gradu...? Jedan... dva... Ah! Umoran sam, tako umoran, moram se vratiti. Trebam se vratiti, odmoriti se, ispruiti se malo. Sigurno se ve pitaju, gdje sam. Evo me, naao sam put, pun je blata, sigurno je juer padala kia... kako vjetar pue... Zvono neprestano zvoni! Kao da se uje neka tutnjava... to je to? Kako su strani ti glasovi...! Kao da zvone stotine zvona mala brencaju, a velika muklo udaraju, kao da dozivaju na Posljednji sud...! to je to? Idem i ja, trim! Jao, oganj! Vatra! Plamenovi liu, nebo se crveni kao krv! Grad gori! Svijet gori, rui se! O Boe, trebam ih spasiti! Spasiti ih! Oni me ekaju, pitaju se: Dolazi li, dolazi li on? Oh, evo me, jurim! Dolazim vas spasiti! Blato se lijepi za moje cipele, eli me zadrati, ali ja dolazim, trim! Nebo i zemlja gore! Sve se rui! Sve se pretvorilo u more plamena! Trebam ih spasiti, trebam ih spasiti! * 113

Oh, srce moje, ne stei me toliko...! Srce moje, budi dobro, nemoj mi boli zadavati, jer neu moi vie trati, neu moi disati vie... A ja ih moram spasiti! Zna, da ih moram spasiti! Sve je u moru plamena! Ori se tutnjava, oluja bjesni! Uareno nebo zapalilo zemlju! Sad i drugi tre pokraj mene. Jure i oni u istom pravcu. Ja im dovikujem, da je ovo kraj svijeta. Smk svijeta! viem ja. Ah! odgovaraju oni to je samo siromaki dom! Da, to je siromaki dom! Svi jadni siromasi, svi koji su gladni i edni, jer ne mogu vjerovati, svi e sad propasti, sve e ih vatra progutati. Samo ih ja mogu spasiti! Oh, moje srce, nemoj me tako stezati, pribliavamo se cilju, uskoro, uskoro... Plamen se die, dim dopire do ulice, u kojoj se nalazim, ve osjeam vruinu... Evo me napokon! Tu je upravitelj, oko njega mnogo ljudi. Ja u ih spasiti, ja u ih spasiti! dovikujem im iz sveg glasa. Nema se to spasavati! odgovorie oni i preprijeie mi put. Ne razumiju me. Srljam u plamen. Jara me gui... Ne, neu se onesvijestiti, njihov Spasitelj ne smije malaksati... Pribliavam se posrui... tapkam... u predvorju... zatim po sobama... Prazno... sigurno su gore na katu... Dim me gui, dok se uspinjem stepenicama... Ne, neu se onesvijestiti... Moram ih spasiti... sve... sve... Gdje su? Pribliujem se pipkajui kao omamljen... probijam se kroz gusti dim... bukti plamen, liu ognjeni jezici... glavinjam.. . Gdje su oni? Gdje je stari Enok, koji nita ne moe sam... i Anton uzetih nogu... i stara suluda Kristina... i Samuelsson... i Manfred, bivi kanjenik... Nema ih, ne vidim ih... Puem po podu... plamen me lie... oko mene trijesak... sve praska... sve se rui... to je to...? Odnijeli su pokustvo, krevete... stolice... prazno je i pusto... kao da nitko tu nije stanovao... Gdje su...? Gdje su...! Nikoga osim 114

mene, nikoga... samo ja... Oganj se razmahuje, grede se rue... plamen odasvud izbija... Jurim tamo-amo. Gdje su...? Gdje su...! Svi jadni ljudi... ne nalazim ih... njih nema ovdje... Tu je samo plamen i strahota... i ja sam, sam samcat... Oh, srce moje, zar i ti gori? Zar je i tebe plamen obuzeo? A moda to i gori samo ti? Osjeam, da e spaliti moje tijelo... grudi... udove... dok od mene ne ostane nita osim tebe! Oh, uniti, uniti sve, ja i ne elim drugo, nego da se pretvorim samo u tebe, edno i uzbueno srce, samo u tebe, vatro, koja me prodire... ! Nita drugo... nita drugo... samo ti... Ne... ne mogu vie... svreno je... malaksavam... da... svreno je... svreno... Oh, Boe, oprosti mi, to nisam naao ljude, koje sam kanio spasiti... Nema ih... Oprosti srcu, koje gori samo od elje da se rtvuje... da moe umrijeti, da umre... Osjeam, da mi oprata... oprata srcu, koje izgara za tebe... ti ga voli... da, voli ga... doputa, da nestane... da izgori... ti mu doputa, da nae mir... mir... Na kri! Na kri!

Svijet za pokuse
Bio jednom neki svijet, ali ne ba pravi, istinski, nego svijet stvoren samo zato, da se na njemu mogu vriti razliiti pokusi i da se moe promatrati njihovo djelovanje. Bijae to kao neka radionica ili laboratorij za eksperimentiranje, da se vidi, dokle e dovesti svi ti izumi i novne. Ako bi sluajno togod donijelo dobre rezultate, pa se pokazalo korisno, moglo bi dobro posluiti na drugoj strani. Poelo se pomalo sa svaim. Posadili bi kakve biljke ili stabla, pa ih zalijevali, a sunce ih grijalo. Biljke bi malko potjerale, a onda usahle i sagnjile. Pokus bi trebalo ponoviti, prijei na drugo. Pokualo se i s mmogim ivotinjama. Spoetka nije ilo loe, ivotinje bi napredovale, ali, kad bi sve najbolje krenulo, odjednom bi dolo do preokreta: ivotinje bi zastale u razvoju ili bi poele naglo opadati, i tako bi se sve opet nalo ondje, gdje se i poelo. Uostalom, nitko se zbog toga nije previe alostio; neuspjesi su bili

115

predvieni. togod i ne bi krenulo loe, a u svakom sluaju bijae prilike da se ui. Napokon se pokualo i s ljudima. Ali to nikako da sretno krene. Tek to bi ljudi pokazali neki napredak, odmah bi se opet vratili, gdje i bijahu. Bilo je i lijepih uspjeha, tako da su neki izgledali gotovo savreni. Bio je to plemenit, velik narod, ali, na nesreu, odjednom bi se prozlili, pronevaljalili, pa bi se poeli vladati kao obine ivotinje. Ni za to, uostalom, nije nikoga osobito boljela glava: neuspjesi su bili unaprijed predvieni. Zemlja bijae puna kostiju svih moguih vrsta ljudi bilo je promaenih pokuaja s itavim narodima. Pa ipak, ljudi su barem mnogo nauili i otkrili, to ne trebaju initi. Najposlije se nekom u glavi zavre misao, da se pokus izvri s jednim parom, kad je ve iskustvo pokazalo, da nisu uspjeli s velikim masama. Odabrae nekog djeaka i djevojicu i pustie ih da rastu u najljepem kraju. Mogli su do mile volje trati i ludovati po umi, igrati se pod drveem i svakojako se zabavljati. Odraslo njih dvoje te se zavoljelo, i njihova je srea bila potpuna. Oi im se slobodno susretale, njihova je ljubav bila kao vedar proljetni dan. ak su i oni neuspjeli oko njih opaali, da iz njih dvoje neto neobino zrai, to ih razlikuje od drugih ljudi. I radovahu se, jer ne bijahu zli. A ljubav jo vie zbliavala dvoje mladih. Ali nije mogla trajno ostati kao lijep dan, rasla je, pretvarala se u svjetlost, od koje im se vrtjelo u glavi: valjalo im sklapati oi, jer im se blijetilo, srce im udaralo, a usne drhtale dodirujui se. I jedne divne moi, upravo za njih stvorene, legoe pod ruin grm u najljepem kraju zemaljskom. Zaspae sretni, u ljubavnom zanosu, savreno lijepi, vrsto zagrljeni. I nisu se vie probudili, bili su mrtvi. Oni su imali posluiti na drugoj strani.

Liftom u pakao
Direktor Jnsson otvori elegantni hotelski lift i zaljubljeno pusti unutra ljupko stvorenjce, koje je mirisalo na krzno i puder. Na mekanom sjeditu stisnue se jedno uz drugo, i lift se poe sputat i. Draesna gospoa ponudi mu svoje poluotvorene usne, jo vlane od vina, i oni se poljubie. Dolazili su s terase gdje su pod

116

zvjezdanim nebom zajedno veerali, i sad su ili na drugo mjesto, da se malo razonode. Dragi, kako je bilo lijepo! proapta ona. Tako je poetino sjediti s tobom gore na terasi, u onoj visini, kao da sam meu samim zvijezdama! Tek tada zapravo shvati, to je to ljubav. Reci mi, voli li me doista? Direktor joj odgovori poljupcem, jo duljim od prijanjeg. A lift se sputao. Srea je, to si dola, mala moja, ta inae bih poludio. Moe zamisliti, kako je bio nesnosan. im sam se poela spremati upitao me, kamo u. Mislim, da sam slobodna ii, kamo hou, odgovorila sam. Nisam zatoenica. Poslije toga samo me promatrao cijelo vrijeme dok sam se ureivala i oblaila svoju novu beige haljinu. Stoji li mi lijepo? Reci, koja mi ljepe pristaje: ova ili moda ona ruiasta? Tebi sve lijepo pristaje, draga doeka direktor ali nikad nisi bila tako lijepa kao veeras. Sa zahvalnim smijekom ona rastvori svoj krzneni ogrta i usne im se spoje u dugu poljupcu. Lift se sputao. Kad sam bila gotova i kad sam htjela poi, on mi bez rijei uze ruku i tako je stisnu, da me jo i sada boli. Oh, ne moe zamisliti, kako zna biti grub! Onda dovienja! rekoh mu. Ah, nita on ne razumije. Tako je ogranien i tvrdoglav, upravo nesnosan! Jadna moja curice! proapta direktor Jnsson. Kao da ne smijem izai, da se malo rastresem. Ali on je tako nemogue ozbiljan! Nita ne uzima jednostavno i prirodno. Za njega je sve, kao da je posrijedi ivot ili smrt. Jadna moja mala, to je sve morala pretrpjeti! Oh! jako sam se muila! Uasno! Nitko nije tako patio kao ja. Prije tebe nisam ni znala to je ljubav! Draga! ree Jnsson i vatreno je zagrli. Lift se sputao. Zamisli opet e ona, kad se malo smirila od uzbuenja zamisli, sjediti s tobom gore i gledati zvijezde, sanjariti! Ah! Nikad to neu zaboraviti! Eto, vidi, za takvo to Arvid ni najmanje nema smisla, on je uvijek ozbiljan, u njemu nema ni trunka poezije, nita ne osjea. Pa to je strano, draga! Zar ne! Ba strano, ali zato misliti na to? proslijedi ona 117

i smijeei se prui mu ruku. Sad emo izai, da se malko provedemo! Voli li me? Volim te! proapta direktor i zgrabi je tako, da joj je dah zastao. Lift se neprestano sputao. On se nadvije nad nju da bi je slobodnije milovao. Noas emo se milovati... vie nego ikad... Reci, hoe li...? aptao direktor. Ona ga privue k sebi i zatvori oi. A lift se sputao. Samo se sputao, sve dublje i dublje. Najposlije se Jnsson sav zajapuren uspravi. Ali, to je ovom liftu! uzviknu. Zato se ne zaustavlja? Pa mi smo, ini mi se, ve prilino dugo unutri! Moda, dragi. Lijepo nam je, pa vrijeme tako brzo prolazi. Ali, za ime Boje, pa mi se vozimo itavu vjenost! opet e on. to to znai? I pogleda kroza eljezne ipke. Nita. Samo crna no. A l ift je samo silazio, ne zaustavljajui se, mirno, pravilno, tonuo sve dublje i dublje. Gospode Boe, to to znai? Kao da se sputamo u bezdan. Pa to traje itavu vjenost. Pokuali su proviriti dolje. Nita. Samo crnina. Jo su se uvijek sputali. Pa mi idemo u pakao ree Jnsson. Oh, dragi! uzdahnu gospoa planim glasom i objesi mu se za ruku. Tako me strah. Trebamo povui konicu za spasavanje. Jnsson povue svom snagom. Ali nita ne pomoe, sve zaludu. Lift je samo jurio, sputao se, u beskonanost. Pa to je uasno! kriknu ona. to emo? Dovraga, to emo uiniti sada? viknu i Jnsson. Ovo je za poluditi. Sva oajna, mala gospoa briznu u pla. Nemoj, draga, nemoj, trebamo biti razumni. Nita sad ne moemo. Hajde, sjedni. Eto, sjedit emo mirni jedan kraj drugoga, ekat emo, to e biti. Dovraga, a negdje e se valjda zaustaviti! Sjeli su i ekali. Zamisli, i takvo to da nam se dogodi! protisnu gospoa. A mi se lijepo spremali da iziemo i da se zabavimo! Zbilja glupo! ree Jnsson i stisnu je u naruje. A lift se 118

samo sputao. Najposlije naglo stade. Naokolo sjala svjetlost tako jaka, da su ih oi zaboljele. Bili su u paklu. avo im uljudno otvori vrata. Dobra veer! ree i duboko se pokloni. Bio je ustar, u odijelu to mu je kao s kakva zahrala avla visjelo niz maljava lea. Jnsson i gospoa izioe posrui, omamljeni. Gdje smo, za ime Boje? uzviknue zaprepateni pred tom neobinom prilikom. Malko u neprilici, vrag ih stade miriti. Nije tako strano, kako izgleda pouri se on. Nadam se, da e gospodin i gospoa ovdje provesti nekoliko ugodnih trenutaka. Koliko razabirem, dolaze samo za jednu no, zar ne? Da, da odmah e Jnsson ljubaznim tonom samo za jednu no. Nemamo namjere dulje ostati, oh, nipoto! Mala se gospoa privi uz njegovu ruku. Zelen kasto je svijetlo bilo tako otro, da su jedva mogli gledati. inilo im se, da osjeaju miris tople pare. Kad su se malo privikli, opazie da se nalaze na nekakvu mranu trgu; oko kojega su se u tami dizale kue s osvijetljenim ulazom. Zastori bijahu sputeni, ali se kroz pukotine moglo vidjeti, da unutri gori vatra. Gospodin se i gospoa vole? upita vrag. Da, neizmjerno odgovori gospoa i obdari ga pogledom svojih lijepih oiju. Onda izvolite ovuda ree avo i zamoli ih, da budu ljubazni i da ga slijede. Pokroie nekoliko plaljivih koraka kroz neku mranu ulicu, to je ila od trga. Pred nekim prljavim, masnim ulazom, visjela stara i napuknuta svjetiljka. Izvolite, stigli smo! Vrag otvori vrata i diskretno se povue. Uoe. Na ulazu ih doeka meka vragolica, debela i preljubazna. Imala je golema prsa, a u maljama oko njezinih usana bile ljubiaste mrlje pudera. Puhala je, smijeila se i oima nalik na zrnca papra uputi im pogled pun razumijevanja. Oko roia omotala uperke kose i svezala ih vrpcom od plave svile. Oh, to je gospodin Jnsson i mala gospoa! Izvolite samo na broj osam. I dade im velik klju. Popee se mranim, ljepljivim stubama. Bile su tako masne od prljavtine, da se po njima klizalo. Trebalo se popeti na drugi kat. 119

Jnsson nae broj osam i ue. Bila je to soba srednje veliine, a zaudarala je na plijesan. Po sredini stajao stol, prekriven prljavim stolnjakom, pokraj zida krevet, s plahtama poravnanim na brzinu. Mjesto im se svidjelo. Skinue ogrtae i ostadoe dugo zagrljeni. Nisu ni opazili, kad je s drugih vrata uao neki ovjek. Bio je odjeven kao konobar, ali je njegov smoking bio savrena kroja, a besprijekorno ista prsa na koulji sjala su u polutami sablasnom bjelinom. Hodao je bez ikakva uma, koraci mu bili neujni, a pokreti mehaniki, kao nesvijesni. Crte mu na licu bile zategnute, oi ukoene. Bio je mrtvaki blijed, a na sljepo onici je imao ranu od metka. On malo pospremi po sobi, obrisa toaletni stoli, donese vr i umivaonik. Ljubavnici se nisu mnogo na nj osvrtali, ali kad je ve htio izii, Jnsson napomenu: eljeli bismo malo vina, donesite pol litre madeire! ovjek se nakloni te izie. Jnsson svue kaput i ostade u koulji. Gospoa je malo oklijevala: Ali, on e se vratiti ree ona. Pst, ovdje se ne treba stidjeti i skanjivati. Svuci se, mala moja. Ona skide haljinu, s koketnom gestom svue i gaice i sjede mu na koljena. Bila je draesna. Pomisli proapta ona zajedno smo, ti i ja, sami na ovom neobinom i romantinom mjestu. Sve je tako poetino, nikada ovo neu zaboraviti... Slatka mala proapta on, te se zagrlie. ovjek se vrati, neujno, bez i najmanjeg uma. Lagano, mehaniki, postavi ae i uli vino. Svjetlost stolne svjetiljke pade mu po licu. Nita na njemu nije upadalo u oi, samo to, to je bio mrtvaki blijed i to je na sljepoonici imao ranu od metka. Gospoa naglo skoi i kriknu: Gospode Boe! Arvid! To si ti? To si ti? Ah, Boe nebeski, on je mrtav! Ustrijelio se revolverom! ovjek je stajao nepomian, ukoena pogleda. Njegovo lice nije odavalo nikakvu bol, bilo je samo strogo i duboko ozbiljno. Ali, Arvide, to si to uinio, to si, zaboga, uinio! Kako si mogao! Ah! Dragi moj, da sam to mogla samo slutiti, zna dobro, da 120

bih ostala kod kue. Ali ti nikad nita ne govori. Nita mi nisi rekao, ni jedne rijei! Kako sam mogla znati, kad nisi govorio. Ah, Boe...! Drhtala je cijelim tijelom. ovjek ju je gledao, kao da gleda neku stranu osobu. Sive mu i hladne oi gledale kroz nju. Blijedo mu se lice staklilo, na rani nije bilo ni kapi krvi, vidjela se samo rupa. Ah, to je grozno, grozno! kriknu ona. Ne elim ostati ovdje. Izaimo odmah! Ne mogu izdrati. Naglo zgrabi svoju haljinu, eir i krzneni ogrta i izjuri van, a za njom Jnsson. Letjeli su silazei niz oba kata. Morala je sjesti: za nju se zalijepie ispljuvci i pepeo od cigareta. Stara se nalazila u dnu stuba; smjekala se u bradu, ali puna susretljivog razumijevanja, i odobravajui kimala svojim roiima. Kad su izili na ulicu, malko se pribrae. Gospoa se opet odjenu, malko se uredi, napudra nos. Jnsson je zatitniki ogrli, zaustavljajui joj poljupcima suze, koje su ve bile spremne potei; bio je tako dobar! Naoe se opet na onome trgu. Glavar pakla etao se tuda, te se i opet s njime susretoe. O, zar je ve gotovo? doeka ih on. Nadam se, da su se gospodin i gospoa lijepo zabavili. Uh! bilo je grozno! ree gospoa. Nemojte to govoriti, ne treba tako misliti. Da je gospoa tek vidjela, kako je bilo prije... Sada se paklu nita ne moe prigovoriti. inimo sve mogue, da ljudi uope ne budu svijesni, da su tamo. Naprotiv, ak je prilino ugodno. Da prihvati gospodin Jnsson valja priznati, da je u svakom sluaju postalo mnogo humanije. Da, preuze vrag modernizirali smo se i sve okrenuli, a to je posve prirodno. Da, treba ii ukorak s opim razvojem. Naravno. Sada nema nita osim duevnih muka. Bogu hvala protisnu gospoa. Vrag ih uljudno isprati do lifta. Laku no! ree naklonivi se duboko. Do ugodnog vienja drugi put. I u tim rijeima zatvori za njima vrata, a oni se stanu dizati. Srea, to se sve zavrilo rekoe s olakanjem, stiui se na sjeditu jedno uz drugo. 121

 Bez tebe ne bih to mogla podnijeti proapta ona. On je vre privi k sebi, i usne im se opet spojie. Tko bi mislio! ree ona, kad poslije poljupca malo doe k sebi. Tko bi mislio, da e takvo to uiniti. Ali, on je uvijek imao smijene ideje. Nikada stvari nije uzimao jednostavno i prirodno, kakve doista i jesu. Za njega je sve uvijek bilo pitanje ivota ili smrti. Ba glupo ree Jnsson. Mogao je lijepo rei i ja bih ostala. Ne bih izlazila. Ta mogli smo izii i koje druge veeri. Dakako pritvrdi Jnsson. Ali, dragi moj, ne trebamo na to vie misliti proapta ona ogrlivi ga rukom oko vrata. Sad je sve gotovo. Da, zlato moje, sad je sve gotovo. I uze je u naruje. Lift se dizao.

Ljubav i smrt
Jedne veeri etao sam se ulicom sa svojom djevojkom. Odjednom se na nekoj kui tuna izgleda naglo otvore vrata, i jedan Amor zakorai nogom u tamu. Nije to bio kakav mali Amor, obinog tipa bijae to velik momak, teka, miiava i dlakava tijela. I onako kako je stajao nianei na mene iz velikog luka, nalikovao je na kakva primitivna strijelca. Odape na me strijelu i pogodi me posred grudi. Zatim opet povue nogu i zatvori vrata. A kua, iz koje se pojavio, bila nalik na kakvu veliku sumornu kulu. Padoh, a moja dragana nastavi put; mislim da nije nita ni opazila. Ne vjerujem, da je ita vidjela jer bi se sigurno zaustavila, nagnula se nada mnom i nastojala mi pomoi. Videi je kako se udaljuje, shvatih da nije nita primijetila. Neko je vrijeme moja krv otjecala za njom kao potok, a kad je istekla, zaustavi se.

U suterenu
Svi ga znamo, gledamo ga gotovo svakoga dana. Ali ne 122

obraamo na nj nikakve panje, ak ni onda, kad od vremena do vremena proemo onuda, gdje on lei. Smatramo prirodnim, da i on ivi i da je dio naega svijeta. Govorim o Lindgrenu, stariu, koji se vue ulicama i parkovima pomaui se rukama uvuenim u kone jastuie, o stariu usahlih nogu, koom omotanih. Na njegovu licu s kratkom bradicom odraava se suzdrana bol, ali male su mu oi tihe i rezignirane. Svi smo ga mi ve sreli i susreemo ga svaki dan, navikli smo se na nj, kao da je dio nas samih. Prolazei mimo njega spustimo novi u injegovu istroenu ruku ta i on treba ivjeti. Ali malo tko zna o tome stariu neto vie. I upravo zbog toga elim vam o njemu neto vie kazati, jer ja ga poznajem. esto sam se znao zaustaviti, da malko popriam sa starcem: u njemu ima neto dobro, to umiruje i to je meni potrebno. Mnogo sam puta kraj njega stao, tako te su po svoj prilici zakljuili, da je kakav moj siromani roak. Ali nije tako. U naem rod u nema siromatva, ali ima nekoga bolnog nemira, koji posebno nas karakterizira, drugi ga nemaju, a mi ga nosimo uzdignute glave. Ponekad bih iz samilosti outio potrebu da sa starcem razgovaram, da se ne osjea kao izopenik, ali i zbog sebe, jer sam od njega imao to uti. Nije mi bilo ni na kraj pameti, da je meu nama tolika razlika. esto sam pomiljao: da nemam zdravih nogu i da se moram kao i on vui cestom, i ja bih se na to privikao, vjerojatno ne bih mnogo razmiljao o svojoj sudbini. Bilo je, dakle, meu nama ipak neto zajedniko. Jedne jesenske veeri susretnem ga u parku, gdje obino zaljubljeni parovi uriu sastanke. Leao je pod ulinom svjetiljkiom, da bi ga mogli dobro vidjeti, i drao ispruenu svoju suhu ruku, iako u tom asu nitko nije prolazio; po svoj je prilici bio uvjeren, da ljubav ne krtari novcem. Starac zapravo o ljudima i nije mnogo znao, bio je zadovoljan, to se moe gdje smjestiti i ispruiti ruku: zadovoljavao se time, to ivi. Kia natopila zemlju, pa je bio sav blatan, a osim toga loe je izgledao, umor ga pritisnuo. Mislim, Lindgrene, bilo bi bolje da poete kui rekoh mu; ta ve je kasno. Da, bit e bolje odgovori on. Malko u vas ispratiti, gdje stanujete? opet u ja. On mi kaza ulicu, te ustanovismo, da smo gotovo susjedi i da nas vodi isti put. Prijeosmo preko ulice. 123

 Zar za vas nije opasno upitah ga da prelazite s jedne strane ulice na drugu. Ne, nije uzvrati on paze na me. Juer je redar zaustavio sav promet, da bih ja mogao proi. Samo mi j e rekao, da se pourim, a to je i razumljivo. Ovdje me svatko poznaje, reklo bi se, da donekle i ja spadam u gradski ures. Lagano proslijedismo put. Valjalo mi upoloviti korak i jo ponekad zastajkivati, da bi me on nekako stizao. Padala je sitna kiica. Iao je vrlo teko, blatnjave mu ruke strugale po cesti, tijelo mu se dizalo i sputalo. Bio je nalik na ivotinju, koja se vue u svoje skrovite. Pa ipak, bio je ovjek kao i ja, uo sam ga kako odozdo govori i die kao i ja. Bila je magla, pa sam ga slab o i vidio, a uline su svjetiljke jedva gorjele. Kad sam vidio, koliko se mui, da bi me mogao dostizati, obuze me silna samilost. Teka je, Lindgrene, vaa sudbina rekoh. Sigurno se esto osjeate jako nesretni. Ne odgovori mi on odozdo. udno, ali i nije tako teko, kao to ljudi misle. ovjek se naui. Ja sam takav od roenja, a to je neto posve drugo, nego kad zdrava i okretna ovjeka pogodi iznenadna nesrea. Ne, kad dobro razmislim, ja se i nemam razloga tuiti. Sigurno ih ima mnogo, kojima je sudbina puno tea od moje. Zapravo ja i ne znam za mnoge nevolje, to ih drugi nuno moraju proi; ivim poteen, miran, a svijet prema meni ima samilosti. Morate znati, da ja dolazim u dodir samo s dobrotom. Doista? u udu u ja. Da, dolazim u dodir samo s dobrim ljudima, samo se oni zaustavljaju, da mi dadu koji novi. Ostali, obini prolaznici, za mene i ne postoje. O, vi znate sve okrenuti na dobro! doekah ja i moradoh se nasmijeiti. Pa, istina je doeka on ozbiljno; to je vrlo vano. Njegove sam rijei i sm shvaao ozbiljno, osjeajui da ima pravo, i da je velika blagodat gledati samo dobru stranu ivota. Hodali smo dalje. U nekom duanu u suterenu gorjelo svijetlo. Ovdje u kupiti kruha ree i otpuza do prozoria, pa kucnu na staklo. Izie neka mlada djevojka, u ruci joj ve prireen zamotak. Dobr veer, Lindgrene javi se ona. Kakva li runa vremena danas! Sigurno ete sad i vi kui. 124

 Idem, idem odgovori stari. Kimnue jedno drugom u pozdrav, i djevojka zatvori vrata. Uvijek kupujem u suterenu ree, dok smo nastavljali put. Razumijem doekah ja. Ljudi iz suterena uvijek su ljubazni. Doista? Moda. Posve sigurno odluno e on. Teko smo preli nekoliko mranih i neravnih uliica. I ja ivim u suterenu, sigurno ste to i sami zakljuili opet e on. Ondje mi je puno lake. Ondje me smjestio sam vlasnik kue. Neobian je to ovjek. Prijeosmo iz jedne ulice u drugu, hodajui gotovo sljepaki. Nisam nikad ni pomislio, da mi je do kue toliki put. Bio sam umoran, iscrpljen. Nisam bio bogalj, hodao sam normalno, pa ipak mi se inilo, da se kao i on teko vuem kroz tamu. Kad bismo naili ispod ulinih svjetiljaka, naas bih vidio staroga kako puzi, a onda bi mi opet ieznuo, pa sam uo samo njegovo teko disanje. Stigli smo do njegove ulice i najposlije do kue, u kojoj je stanovao. Bila je to velika, raskona kua. Gotovo svi prozori bijahu rasvijetljeni, a na drugom katu kao da se slavila i neka sveanost: svijenjaci blistali, a u maglovitu jesensku no dopirali zvuci glazbe i vidjeli se obrisi plesnih parova. Tri-etiri stube vodile u njegov stan. Starac dopuza do njih. Kraj ulaznih vrata bio nad zemljom prozor s nekakvom zavjesom i jednom starom kutijom sardina, u kojoj je bilo cvijee. Da pogledate malo kako je kod mene? upita me starac diui glavu. Nisam imao namjere. Nisam ni shvaao, zato bi to bilo potrebno. Obuze me neraspoloenje, outjeh se nelagodno. Zato da silazim? Nismo bili tako bliski, da bi me na to obvezivalo prijateljstvo, a ako sam ga i otpratio dijelak puta, bilo je to zato, to smo ili istim pravcem; nisam imao namjere da k njemu svraam. Zato da ulazim? Pa ipak, morao sam. Iznenada pomislih na obitelj u drugom katu, kod koje se odravala sveanost. Dobro sam je poznavao, udno, kako me nisu pozvali, sigurno su zaboravili. Moda je nezgodno, to vas pozivam k sebi? primijeti stari, po svoj prilici pogoen mojom utnjom. Nikako rekoh ja. 125

Krivo me shvatio. Naprotiv, htio sam pogledati kako ivi, kako da ne, zbog toga sam ga zapravo i dopratio, i vrlo rado prihvatih njegov poziv. Starac puui sie niza stube, izvadi klju i turi ga u bravu. Opazih, da je brava postavljena vrlo nisko, kako bi je on mogao dohvatiti. Za ovo se pobrinuo sam vlasnik ree. Taj ovjek na sve misli. Vrata se otvorie, uosmo. Kad je upalio svijetlo, pogledah oko sebe. Mala, skromna prostorija, u njoj nekoliko prostiraa na kamenu podu. Po sredini stol s podrezanim nogama i dvije niske stolice. U kutu pe, na kojoj je stari sigurno pripremao jelo, pokraj nje polica, gdje je drao hranu: kutije s natpisima sloene po veliini, ostatci kruha brino spremljeni, stari ih je sigurno ujut ro namakao u kavu. Na polici ipka od bijeloga papira. Du bonog zida bio krevet, a sastojao se od leaja jedva malko izdignuta od poda. Pokriva na njemu besprijekorne istoe. Unato siromatva, svaki kutak u sobi bio je ist i ostavljao ugodan dojam. Ne znam zato, ali me upravo taj red bolno dirnuo. Kako uspijeva rediti stan? Na njegovu mjestu, mislim, kod mene bi bilo zamazano, strano, bila bi to rupa, u koju bih se uvlaio, da se skrijem poput ivotinje. Mislio sam, da bi mi tako bilo lake podnositi svoju sudbinu. A tu, gle, sve isto i uredno. Starac puzao tamo-amo kao po poznatu, dragu domu, i gledao je li sve na svom mjestu. Uspravi se to je vie mogao, da na stolu dosegne vazu sa cvijeem i da u nju dolije vode. Zatim se opet lagano spusti na zemlju i poe potraiti stolnjak u maloj plavo obojenoj krinji. Razastrije ga na stol pa metnu alice i tanjurie. Kako mi je bilo bolno pri dui gledajui ga tako zabavljena domaim poslovima. S ruku bijae skinuo konate jastuie: bile su sasvim plosnate, a dlanovi otvrdli. Naloi vatru i leei uze u nju puhati, sve dok plamen nije suknuo u cijevi. Dometnu jo ugljena, skide loni za kavu i stavi ga na vatru. Nije doputao da mu pomognem: ne, on sam najbolje zna, to i kako sve treba. Starac je sve to radio spretno, po navici, a vidjelo se, da u tome uiva i da su mu sve te znale radnje postale drage. Kadikad dobroudno bi me pogledao; ovdje, u svome stanu, imao je u sebi neto toplo i povjerljivo, bio je posve drugaiji nego vani. Uskoro voda u loniu zapjeva i po sebi se rasprostrije miris 126

kave. Kad je zgotovio kavu, s mukom se podie na stolicu i smijeei se od zadovoljstva smjesti se to je udobnije mogao. Napuni alice, i mi poesmo piti. Kava nas ugrija. Nudio me i kruhom, ali mu nisam htio oduzimati zalogaj. Jeo ga je sam, s nekom sveanom ozbiljnou, lomio ga polagano, komadi po komadi, briljivo kupei svaku mrvicu. Njegov je obrok bio nalik na kakav vjerski obred. Oi su mu sjale. Nikada nisam vidio lice, koje bi se tako preobrazilo, i sjalo takvom smirenou i vedrinom. Bio sam u isti mah uzbuen i zbunjen. Kako se mogao tako osjeati pokraj sve svoje nevolje? Ja, koji sam ivio sasvim normalno i koji sam tu bio samo prolazni gost od radoznalosti da vidim, kako je u toj njegovoj rupi nisam bio smiren. Da, rekoh sam sebi, on se sigurno neemu drugom nada, on pripad a onima koji vjeruju u Boga, i odatle mu taj mir. Da, jedino se u tom sluaju moe sve podnijeti, nita tada nije strano. Pade mi na pamet, da sam o tome i elio s njime porazgovarati. To me pitanje neprestano muilo, nije mi davalo mira, vuklo me u dubine, po kojima nisam elio kopati. Iao sam s njime i doao ovamo, samo da mu postavim odreeno pitanje. Recite mi neto, Lindgrene poeh ja: ovjek, koji ivi kao vi i toliko trpi, osjea moda jae od drugih potrebu da vjeruje u neto izvan ovog ivota, da vjeruje u Boga, koji ivotom upravlja i koji, stavljajui nas na toliku kunju, ima posebne nedokuive namjere. Starac asak razmisli. Ne odgovori on malko oklijevajui ne, ako ivot uredi tako, kao to sam ja svoj uredio. Bilo mi je udno, gotovo teko, kad je to rekao. Zar nije bio svijestan svoje nesree, zar nije znao, koliko ivot moe biti bogat i divan! Ne ree zadubljen u svoje misli ne osjeemo potrebu za njim. Sve kad bi i postojao, ne bi nam mogao objasniti nita vie od onoga, to smo mi ve davno shvatili i zbog ega smo zahvalni. O tome sam mnogo razgovarao s naim gazdom nastavi starac on me mnogo toga nauio. Da, vi ga moda ne poznajete, ali morali biste se s njim upoznati, neobian je to ovjek. Ne, ne poznajem ga. Valja vam se upoznati s njime. Da, pomislio sam, moda doista i ne znam, koliko je taj gazda, 127

o kome mi govori, neobian ovjek. Moda on doista odudara od obinog svijeta, ali ja ipak ivim u drugoj kui. To sam samo pomislio, ali nisam rekao naglas. udim se, kako ga niste nikada sreli opet e stari. Ima on svu silu kua, gotovo su sve njegove, po svoj prilici nje gova je i ona vaa. Da, nema mu ravna u poslovima pritvrdi starac i ovako proslijedi: Kad sam ga doao pitati, moe li me gdje smjestiti, jer sam ipak morao negdje stanovati, dugo me promatrao ispitujui me pogledom. Trebam te smjestiti u suteren, ne moe stanovati u samoj kui. Dabome odgovorih to se razumije. Mislim, da e ti suteren odgovarati ree gazda i nadam se, da se u tebi neu prevariti? to ti veli? Mislim, da u ondje biti vrlo zadovoljan. Tako je. Zna, ne bih ondje svakoga. Ne treba mi ni nezadovoljnika ni svadljivaca, neu tamo zlih ljudi, u koje se ne moe pouzdati. Gore u kuu prisiljen sam pomalo primati svakoga, ak i osobe, o kojima nemam naroita miljenja, ali u suterenu trebaju mi poteni ljudi, dostojni mog povjerenja, ljudi, koje dobro poznajem i koji su mi dragi. to misli, jesi li od onih, koje mogu dolje smjestiti? Mislim, da jesam odgovorih sav sretan. Dobro, i to ve neto znai. A moe li plaati stanarinu? upita, jer je u tom pogledu vrlo strog, nema to. Svatko mora plaati stanarinu, i ma koliko bio siromaan, nee tome izbjei. Dodue, nee biti skupo, jer nema bogzna to, ali neto se mora platiti. Kako e to urediti? ivim od milosrdnih ljudi. A zar ih ima? upita me i pogleda ispitujui. Trebalo bi ih mnogo biti, dakako. Istina je ree lako ih je nabrojati. Ali, ini mi se pametan ovjek, stanovat e kod mene. Da, neobian je to ovjek, iako je vrlo jednostavan i prirodan. On mi je pomogao da mnogo to prebrodim. Bez njega ne bi ilo. esto me posjeti, pa ostane as-dva, da proavrljamo. To me uvijek ponovno ohrabri, podigne mi vjeru u samog sebe. Valjan si ovjek, Lindgrene, znade mi rei. A to je tako ugodno uti. 128

* Raspriao se starac i gledao me zadovoljna i sretna lica. A jeste li i vi valjan ovjek? upita me odjednom. Nisam odgovorio, spustio sam pogled, da se ne susretnem s njegovim. Takav treba biti ree. Kad ovjek zna, da je valjan, mnogo toga moe podnijeti. U maloj, skromnoj sobi vladala blaga atmosfera. Svjetiljka bacala svijetlo po niskom stolu s podrezanim nogama, po stolnjaku s ostacima kruha, po leaju, koji je starcu obeavao poinak. Moja ga utnja nije uznemirivala. Vidio sam, bio je sav u svojim mislima. Zatim sie sa stolice, pregleda vatru, opra sue i spremi alice na mjesto, na policu. Onda otpuza do leaja, spremi ga za no, sloi pokriva. Kad ga je poloio na naslon stolice i uredno poravnao, zastade askom onako na koljenima. I lijepo je, kad dan proe ree. U glasu mu se osjeao neki zamor. Zar vi to kaete, Lindgrene, vi, kome je ivot tako bogat i pun smisla? Da odgovori on smirena pogleda ivot je bogat. Tako to dobro razumijem, osjeam to svim srcem. Ali dan po dan teko je nositi. Govorim vam to, jer mi se ini, da se razumijemo. A ovjek se ne treba praviti boljim, nego to jest. Uzdahnu duboko. Kako bijae onako na koljenima, moglo se pomisliti da moli, ali ne, bilo je to samo zbog njegove sakatosti. utei ustadoh, da se oprostim. Pribliih mu se, zahvalih i poeljeh laku no. On mi ree, da opet svratim, kad osjetim elju, a ja sam to upravo i elio. Isprati me dopuzavi do vrata, i ja se opet naoh na ulici. Kua je sada bila posve mrana. ak i na drugom katu, gdje su prije sjala svijetla, vladao je mrak, Ono po svoj prilici i nije bila neka velika sveanost, kad se sve tako brzo zavrilo. Samo je dolje, kod staroga, gorjelo svijetlo i osvjetljavalo mi put gotovo sve do kue.

129

Zli Aneo
Neki zli aneo usred noi prolazio pustim ulicama. Oluja zvidala meu kuama, zavijala u tami. Vani nigdje ni ive due doli njega. Pognut je iao protiv vjetra, koraao miiav i sabit, vrsto stisnutih usta. Krvavocrven plat zaklanjao mu j aka krila. Pobjegao je iz katedrale provalivi vrata. Zakljuio je, da je ve prilino dugo ivio u onome pokvarenom, ustajalom zraku. Vjekove i vjekove udisao je dim votanica i miris tamjana pod svodovima, stoljea je i stoljea sluao himne i mumljanje molitava upravljanih Bogu, to je mrtav visio nad njegovom glavom. Ve je stotine i stotine godina gledao kako se ljudi pred njim prostiru i klee i kako uzdignuta pogleda ponavljaju svoje vjerovanje. Bilo mu je ve dosta te jadne svjetine, to sva zaudara od vjere u same izmiljotine! Dosta mu je bilo gledati te odvratne prizore smuenosti i nemira, dosta mu one njihove kukavne nade u osloboenje od svega i ujedno njihove elje da se svega jo vie uhvate. Napokon je, eto, provalio vrata i pobjegao! Oslobodio se okova! Miiavom je nogom udario po oltaru, isprevrtao svete posude. Bijesan, siao je na crkveni pod i nogama poobarao klecala. Svetci oko njega visjeli i dalje zanesenih lica. Iza reetkastih vrata relikvije irile miris ustajalih stvari. U apsidi, gdje je gorjelo svijetlo, na pljesnivoj slami lealo dijete, a pokraj njega kleala votana mati. Sve zajedno hrpa lai i naivnosti! Jednim udarcem otvori nogom vrata i nae se vani, u noi, vjetrom ibanoj. Jedini on bijae istina! Zae u ulice i obazre se oko sebe. Tu dakle ive ljudi! Zaustavi se pred nekom kuom i zagleda se u nju pogledom punim mrnje. Vrhom svog maa ureza na vratima znak kria: Umrijet e! ree. Poe do druge. Onako sagnut izgledao je grbav, sa svojim krilima na irokim pleima. Opet se zaustavi i ponovno naini kri: Umrijet e! ree. I uputi se tako od kue do kue neprestano pravei kri kratkim i tekim maem, koji kanda bijae stvoren za pokolj. Umrijet e! I ti! I ti mora umrijeti! I ti! Borei se protiv vjetra proao je gradom uzdu i poprijeko. Nikoga nije izostavio. 130

Kad je zavrio, uputi se izvan gradskih zidina, u no, onamo, gdje nije bilo kua i gdje nitko nije ivio. Tu odbaci sa sebe plat i nag rairi krila i odletje u crni beskraj. Kad su se ljudi ujutro probudili i poustajali, zaudie se videi na svim vratima kri. Ali se nisu prestraili. Samo su se pitali, kako se to dogodilo i to to znai. I razgovarali su o tome, prije nego to su se razili na svoje poslove. Zato svuda na vratima taj dobro im znani znak kria? Ima toliko drugoga, o emu je vanije razmiljati i na to bi ih trebalo podsjeati. A to, da e umrijeti, ionako znaju veoma dobro.

Kraljevna i cijelo kraljevstvo

Bio neko neki kraljevi, pa on poao u rat, da zadobije kraljevnu, koja bijae ljepa od svih drugih i koju je nadasve volio. ivot je izlagao pogiblima, borio se uporno, krio put kroza zemlju i pustoio je: nita ga nije moglo zaustaviti. Rane bi mu jo krvarile, a on se ve uputao u drugu borbu, jurio iz bitke u bitku. Bio je najhrabriji od svih vitezova, tit mu sjajan kao i mlado mu lice. Napokon stigne pod grad, gdje je u svojim utvrenim dvorima ivjela kraljevna. Straa mu se nije mogla oduprijeti, morala se predati. Vrata se otvorie, i on ue kao pobjednik. Videi ga onako ponosna i lijepa i znajui da je svoj ivot radi nje izvrgao pogibli, kraljevna se stavi pod njegovu zatitu i dade mu svoju ruku. On kleknu pred kraljevnu i obasu joj ruku vrelim poljupcima. Eto, zarunice moja, ja sam te zadobio! uskliknu sav sretan. Dobio sam ono, za to sam se borio! I zapovjedi, da se vjenanje obavi istog dana. Sav se grad spremio za sveanost, i svadba se u veselju proslavila sa silnim sjajem i raskoi. Kad uveer doe pred vrata odaje, u kojoj je spavala kraljevna, na pragu ga doeka stari namjesnik, ovjek astan i uvae n. Starina sae svoju poput snijega bijelu glavu te mladom pobjedniku uz kljueve kraljevine predade krunu od zlata i dragog kamenja. Gospodaru, ovo su kljuevi, to otvaraju odaje, gdje je pohranjeno blago, koje sada tebi pripada.

131

Kraljevi namrti elo. to to govori, stare? Ne treba meni tvojih kljueva! Iz koristoljublja se ja nisam borio. Borio sam se jedino zato, da dobijem onu, koju volim, da dobijem ono, to je meni najdragocjenije na svem svijetu! Dobio si i ovo, to ti dajem, gospodaru! odgovori starac. I ne moe to odbiti. Mora sada time upravljati i za to se brinuti. Zar ne razumije, to ti govorim? Zar ne zna, da se ovjek moe boriti i pobijediti, a da za nagradu ne trai nita drugo doli svoje zadovoljstvo. Ni slavu, ni zlato, ni kraljevstvo, ni mo. Eto, odnio sam pobjedu, ali ne traim nita, elim samo sretan ivijeti s onom, koja mi je od svega najmilija. Da, gospodaru, pobijedio si. Borio si se kao junak, kome ravna nema, nisi se klonio opasnosti. Zemlja, kojom si proao, sva je poharana. Dobio si ono, to si elio. Ali, gospodaru, drugi su ostali prikraeni. Pobijedio si, i zato ti sada sve pripad a. Ovo je velika zemlja, plodna a osiromaena, mona a opustoena, puna bogatst va ali i bijede, puna radosti ali i tuge. I sve je to sada tvoje. Jer onome, kome je pripala kraljevna, pripada i zemlja, u kojoj se ona rodila. Valja ti njome upravljati i za nju se brinuti. Kraljevi stajao ozbiljan, nemirno se poigravao drkom svoga maa. Ja sam kraljevi sree, i nita drugo! uzviknu kraljevi. Ne elim biti drugo! Zaprijei li mi put, evo moga valjanog maa! Ali starac pomirljivo prui ruku, mladiu desnica klonu. Pogleda ga starina pronicavim okom, s mirom mudra ovjeka. Gospodaru ree nisi vie kraljevi, sad si kralj. I svojim starakim rukama podie krunu i stavi je na njegovu glavu. Kad je mladi kralj osjeti na elu, zastade uzbuen i utljiv. Sada se inio jo vii nego maloprije. I ozbiljan, s krunom na glavi, s krunom koja ga je inila posjednikom zemaljske moi, ue voljenoj u lonicu.

132

PATULJAK (Dvrgen) 1945

Visok sam dvadeset est palaca, pravilno razvijen, samo to mi je glava malo povea. Kosa mi nije crna kao u drugih, ve crvenkasta, veoma kruta i vrlo gusta, zalizana na sljepoonicama i na elu, irokom i ne naroito visokom. Lice mi je golobrado, inae je kao i u drugih ljudi. Obrve su mi sastavljene. Snaga mi nije za podcjenjivanje, naroito kad se naljutim. Kad su Josafata i mene natjerali da se hrvamo, oborio sam ga poslije deset minuta i udavio. Otada sam jedini patuljak na dvoru. * Patuljci su veinom dvorske budale. Dunost im je da prave ale i izvode vjetine, kojima se gospodari i njihovi gosti uveseljavaju. Ja se nikad nisam spustio na neto takvo. Nitko mi to nije ni predloio. Ve i sam moj izgled ne dozvoljava im da se ale sa mnom. Moj izraz lica nije podoban za ale i lakrdije. I ja se nikad ne smijem. Ja nisam dvorska budala. Ja sam patuljak i nita drugo do patuljak. Dodue, imam otar jezik, koji ponekad moe izazvati smijeh kod moje okoline. Ali to nije isto to i biti njihova budala. Rekao sam, da mi je lice isto kao i u drugih ljudi. To nije sasvim tono, jer je vrlo izbrazdano, puno bora. To ja ne smatram nekim nedostatkom. Tako sam stvoren, i nisam kriv, to i drugi nisu takvi. To me samo prikazuje onakvog, kakav sam, bez ikakvog uljepavanja ili patvorenja. Neki smatraju, da moda ne bi trebalo biti tako. Ali ja elim izgledati ba tako. Uslijed bora izgledam vrlo star. Meutim kau, da mi, patuljci, potjeemo od neke rase, koja je starija od ove to danas nastanjuje svijet, i da se mi ve stari raamo. Ne znam je li to istina, ali i u tom sluaju mi bismo bili prvobitna bia. Ja nemam nita protiv toga da pripadam drugoj rasi, a ne sadanjoj; i da se to vidi na meni. Za moj raun, druga su lica potpuno bez izraza. 133

* Gospodari su mi veoma naklonjeni, naroito princ, koji je moan i velik ovjek. ovjek zamanih planova, ko ji zna kako da ih provede u djelo. Poduzetan je, a osim toga vrlo obrazovan ovjek, koji ima vremena za sve i rado razgovara o mnogo emu to postoji izmeu neba i zemlje. Dok govori, krije svoje prave namjere. Moe se nekome initi udno, to se on zanima za sve ako se uope zanima ali moda mora tako biti, moda on mora sve obuhvatiti, jer je princ. On stvara dojam, da sve shvaa i sve savladava, ili bar nastoji to postii. Nitko ne moe osporiti da je on linost koja uliva potovanje i divljenje. To je jedini ovjek prema kome ja ne osjeam prezir. Vrlo je licemjeran. Poznajem sasvim dobro svoga gospodara. Ipak neu tvrditi da ga savreno poznajem. On je sloena priroda, koju nije lako shvatiti. Bila bi zabluda rei, da on u sebi krije neku zagonetku, ne, ali je u neku ruku nedokuiv. Ipak ga sasvim ne razumijem i ne shvaam, zato ga sluim tako slijepo, gotovo sa pseom vjernou. Uostalom, ni on mene ne razumije. Ja mu se ne divim onako kao i svi drugi. Ali sam zadovoljan to sam u slubi gospodara koji zasluuje divljenje. Neu osporiti, da je on veliki ovjek. Ali nitko nije veliki pred svojim patuljkom. Ja ga neprestano pratim kao sjena. * Princeza Teodora jako ovisi o meni. Ja nosim njezinu tajnu u svome srcu. A nikada ni rijei o tome nisam progovorio. Kad bi me i na muke stavili, i u mranu odaju uasa, ja ni tada nita ne bih odao. Zato? Ne znam. Ja je mrzim, elim joj smrt, htio bih je vidjeti kako gori u paklu rairenih nogu i kako joj plamen lie poganu utrobu. Mrzim njezine porone usne, njezina pohotljiva pisma, koja moram nositi njezinim ljubavnicima, pisma, kojih ljubavne rijei saiu moje srce. Ali ja nita ne odajem. Stavljam neprestano na kocku svoj ivot zbog nje. Kad me pozove u svoju odaju i apatom mi povjeri svoju poruku, zavlaei mi ljubavna pisma ispod prsnika, tada sav uzdrhtim i krv mi pojuri u glavu. A ona nita ne primjeuje, i ni 134

najmanje ne sluti, da je moj ivot u pitanju. Ne njezin, nego moj! Ona se samo nasmijei, gotovo neprimjetno, poluodsutna, i pusti me da poem svojim opasnim putem. Ona ni najmanje ne uzima u obzir moj udio u njezinom tajnom ivotu. Ali ima povjerenja u mene. Mrzim sve njezine ljubavnike. Htio bih nasrnuti na njih, probosti ih svojim maem i prosuti njihovu krv. Naroito mrzim don Riccarda, s kojim ve vie godina odrava odnose i od koga se, ini se, nikada nee rastati. On mi je odvratan. Poruila bi kadikad po mene prije nego to ustane iz postelje i pokazala bi mi se u svoj svojoj bestidnosti. Ona nije vie mlada, dojke joj vise, dok se u krevetu igra svojim nakitom, koji joj dvorkinja dodaje vadei ga iz krinje. Ne razumijem, kako nju netko moe voljeti. Nema niega na njoj za im bi ovjek osjetio poudu. Vidi se samo da je sve to ima bilo nekad lijepo. Pitala bi me koji nakit da stavi toga dana. Voli me pitati o tome. Propustila bi ga kroz svoje tanke prste i protegla bi se sladostrasno ispod tekog svilenog pokrivaa. Prava bludnica. Bludnica u krevetu jednog velikog i velianstvenog princa. itav njezin ivot je samo ljubav. Putala bi tako da joj nakit promie kroz prste i leala sa zamiljenim osmijehom, gledajui negdje u daljinu. U takvim trenutcima ona postaje malo tuna, ili se samo pretvara. Sjetnim pokretom ruke stavila bi zlatnu ogrlicu oko vrata i pustila da njezin veliki rubin baca svoj sjaj izmeu njezinih jo lijepih dojki, pa bi me zapitala, kako joj stoji ogrlica. Oko njezinog kreveta iri se miris od nje, zbog kojeg bi mi se smuilo. Mrzim je, htio bih je vidjeti kako gori u paklenom ognju. Ali joj odgovorim da mi se ba ta ogrlica svia, ona me tada samo njeno pogleda, kao da mi se eli zahvaliti, to sam i ja sudjelovao u njezinoj tuzi i pruio joj sjetnu utjehu. Kadgod me naziva svojim zlosretnim prijateljem. Jednom me je pitala, da li je volim. * Nasluuje li princ neto? Sluti li to? Moda zna sve. ini se kao da za njega pitanje princezinog tajnog ivota ne postoji. Ali se ipak ne zna; za njega se nikad ne zna neto sasvim sigurno. Njihov supruniki ivot je jasan, jer je kod princa, ini se, sve jasno kao na dlanu. udnovato, da mi takav ovjek ostaje nerazumljiv ba on. A to je moda zato, to sam ja njegov 135

patuljak. I kao to rekoh: ni on mene ne moe razumjeti! Bolje razumijem princezu nego njega. A to nije tako udno, jer nju mrzim. ovjeka, kojega ne mrzite, teko je razumjeti, tu ste bespomoni i nemate ime proniknuti u takvo ljudsko bie. Kakav je njegov odnos prema princezi? Je li i on njezin ljubavnik? Moda njezin jedini pravi ljubavnik? Moda zato i jest tako ravnoduan, zbog svega to ona radi! Uzbuujem se ja a ne on! Ne mogu shvatiti takvog ravnodunog ovjeka. Ta njegova hladnokrvnost naprosto me ljuti, izaziva u meni nelagodnost, koje se ne mogu otresti. Htio bih da je on kao ja. * udan svijet vrzma se po dvoru. Mudraci, koji drei glavu rukama, ele pronai smisao ivota, uenjaci, koji misle, da svojim ostarjelim suznim oima mogu traiti putove zvijezda, pa ak i vidjeti, kako se gore u njima ogleda sudbina ljudska. Skitnice i pustolovi, koji itaju svoje eznutljive pjesme dvorskim damama, i kasno lijeu u slivnike, a povraaju u izlazak sunca jedan je jednom naen ubijen, a drugi je bio iiban, to je napisao pamflet protiv kavalira Moroscellija. Umjetnici, koji vode razvratan ivot i pune crkve slikama svetaca, kipari i crtai, koji trebaju podignuti zvonik na katedrali, i svakovrsni zanesenjaci i arlatani. Dolaze i odlaze, svagda dokoni, a ponekad ostaju due vremena kao da pripadaju dvoru svi iskoriuju prinevo gostoprimstvo. Gotovo je nepojmljivo to on prima sve te uljeze. A jo nepojmljivije, to moe sjediti s njima i sluati njihova glupa brbljanja. Mogu jo razumjeti da ponekad moe sluati pjesnike, koji itaju svoje stihove i koje treba smatrati budalama, kao to ih je uvijek bilo na dvoru. Oni pjevaju o istoi i uzvienosti ljudske due, o velikim djelima i junakim podvizima, i tome se ne moe nita prigovoriti, naroito ako u svome pjevanju i njemu samom polaskaju. Ljudima je potrebno laskanje, bez toga oni ne bi postali ono, to im je sueno biti pa ak ni u svojim roenim oima. Mnoge lijepe i uzviene stvari ne bi to nikad postale, da nisu bile opjevane. Pjesnici prije svega pjevaju o ljubavi, a to je i pravo, jer niemu nije tako potrebno kao ljubavi da bude ono, to ustvari nije. Gospe se tada raznjee i postaju sjetne, dok im se grudi nadimaju uzdasima; ljudi dobiju zamiljen i sanjalaki izgled, jer znaju, kako 136

je sve to, i razumiju to znai lijepa pjesma. Razumijem, da mora biti umjetnika, koji izrauju svete slike za narod. Oni moraju ponuditi neto, to nije prljavo i bijedno, kao to su oni sami: lijepe, nadzemaljske slike muenika, koji su poslije pogubljenja dobili zadovoljenje, skupocjena odijela i zlatnu aureolu oko glave kao to e i ovi dobiti zadovoljenje poslije svog jadnog ivota. To su slike, koje pokazuju puku, da je njihov Bog raspet, to je pokuao uvesti malo pravde na zemlji. Ove obine zanatlije su potrebne jednom princu samo ne znam, to oni trae na dvoru. Oni pomau ljudima da ive, dajui im hram, divno ukraeno muilite, gdje se mogu skloniti i nai svoj mir. I tu njihov Bog stalno visi prikovan na kriu. To razumijem, jer sam i sam kranin, krten sam u istoj vjeri kao i oni. I moje krtenje je punovano, iako je obavljeno, samo ale radi na vjenanju vojvode od Gonzage s donom Elenom, kada sam priveden na krtenje kao njihovo prvoroene, koje je nevjesta tog istog dana, na iznenaenje sviju, donijela ina svijet. Sluao sam mnogo puta, da se o tome pria kao o neemu veoma smijenom, a i sm sam se mogao u to uvjeriti, jer mi je bilo osamnaest godina, kad se to dogodilo, i kad me je princ ustupio za taj sveani in. Ali ne mogu shvatiti, da ljudi sluaju besjede o smislu ivota. Da sluaju filozofe i njihova mudrovanja o ivotu, smrti i vjenim problemima, ili njihove prepredene rasprave o vrlini, asti i vitetvu, Da sluaju one, koji uobraavaju, da su poznali zvijezde i koji vjeruju, da je ljudska sudbina vezana za njih. Po mom miljenju to su bogohulnici, premda ne bih znao rei, na to oni hule; uostalom i ne tie me se. To su luaci, koji ni najmanje nisu svijesni svoje ludosti, kao to ni drugi toga nisu svijesni; nitko ih ne ismijava i nikoga ni najmanje ne zanimaju njihovi pronalasci. Ali to ih pozivaju na dvor, to je nemogue razumjeti. No princ ih slua, kao da njihove rijei imaju veliko znaenje, i zamiljeno gladi bradu, dok im ja punim srebrne pehare. Za vrijeme njihovih rasprava smijeh se jedino uje, kad me podignu na koljena, da bih im lake mogao nalijevati vino. Tko zna neto o zvijezdama? Tko moe razjasniti njihove tajne? Mogu li oni to? Oni zamiljaju da mogu razgovarati sa svemirom i sretni su to e iz njega izvui mudre odgovore. Raire svoje astroloke mape i itaju nebo kao kakvu knjigu. Ali to su oni i ti, to su napisali tu knjigu, a zvijezde nastavljaju svoj tajanstveni 137

put i ne slutei nita o tome. I ja itam iz knjige noi, ali ne mogu nita protumaiti. Moja je mudrost u tome, to vidim pismo, a znam da se iz njega ne moe nita protumaiti. Sa isvojim dalekozorima i kvadrantima sjede oni nou u zapadnoj kuli gdje je smjeten stari stan za patuljke i gdje ivim sam, otkad sam udavio Josafata, pod niskim potkrovljima, podeenim prema naem uzrastu, i uz prozore male kao pukarnice. Nekada su tu stanovali mnogi patuljci, sabrani iz svih krajeva svijeta, iz najudaljenijih zemalja, ak i iz maurskog carstva slani su oni kao darovi prineva, papa i kardinala, ili su dobivani u zamjenu za raznu robu, prema obiaju, koji je tada vladao. Mi, patuljci, nemamo domovine, ni oca ni majke, nastajemo od raznih tuinaca; pristajemo da se raamo u tajnosti i u najveem siromatvu, samo da na rod ne bi izumro. A kad ovi tuinski roditelji primijete, da su dobili stvorenje naeg soja, oni nas prodaju monim vladarima, da ih zabavljamo, svojom rugobom i da budemo njihove dvorske budale. Tako je i mene prodala majka, koja se s odvratnou okrenula od mene, kad je vidjela, kakvo je stvorenje rodila, i koja nije razumjela, da sam izdanak prastare loze. Dobila je dvadeset skuda za mene i za njih kupila tri arina sukna i ovarskog psa za svoje stado. Sjedim kraj malog prozora za patuljke i gledam u no, ispitujui je, kao to je i oni ispituju. Meni nisu potrebni durbini ni teleskop, jer je moj pogled dovoljno pronicljiv i otar sam od sebe. Ja mogu itati iz knjige noi. * Nije teko objasniti prinev interes za sve ove uenjake, umjetnike, filozofe i astrologe. On hoe da mu dvor bude uven i slavan i da sebi pribavi slavu i potovanje. eli postii neto, to je svakom jasno i za im koliko ja znam tee svi ljudi, prema svome znanju i umijeu. To ja potpuno razumijem i odobravam. Kondotijer Boccarossa prispio je u na grad i smjestio se s velikom pratnjom u palau Geraldi, u kojoj nitko ne stanuje poslije progonstva njezine obitelji. Bio je u posjetu kod princa i tamo je ostao nekoliko sati. Nitko drugi nije bio prisutan. 138

To je velik i slavan kondotijer. Radovi na zvoniku katedrale su otpoeli, i mi smo ili vidjeti koliko su napredovali. Zvonik e nadvisiti kube katedrale, i kad njegova zvona zazvone, odjekivat e kao s neba. Lijepa je to zamisao, a svaka zamisao i treba biti lijepa. Zvona e stajati visoko, vie nego ma koja druga u Italiji. Princ se jako zanima za ovu izgradnju, i to je pojmljivo. Prouavao je u vie mahova planove na samom mjestu i bio je ushien reljefima sa slikama iz Kristova ivota, kojima e se ukrasiti donji dio zvonika. Radovi prilino polako odmiu. Moda zvonik nikad nee ni biti zavren. Mnoge graevine moga gospodara ostale su nedovrene. Stoje upola izgraene, lijepe i krasne, kao ostatci neke velike zamisli. Ali i kao ostatci uspomene na onoga, koji ih je izvodio, stoga ja i nisam nikad osporavao, da je on jedan veliki princ. Kad on ide ulicama, ja uivam biti pokraj njega. Svi gledaju u njega, a mene nitko i ne vidi. To je, uostalom, sasvim prirodno. Pozdravljaju ga s velikim potovanjem kao neko vie bie. To ine zato, to su oni podla i licemjerna rulja, a ne zato, to ga vole ili gaje neko potovanje prema njemu, kako on to zamilja. Idem li ja sam kroz grad, odmah me vide svi i obasipaju me pogrdnim rijeima. Eno prinevog patuljka! Udari li njega, udario si njegova gospodara! Ne usuuju se to uraditi, a i bacaju za mnom mrtve takore i drugu pogan sa smetlita. Kad u ogorenju izvadim svoj ma, oni mi se tada rugaju. Uh, to imamo monog gospodara! dovikuju za mnom. Ne mogu se braniti, jer se ne borim istim orujem. I onda moram, onako uprlj ana odijela, pobjei od njih. Patuljak uvijek zna mnogo vie o svemu od svoga gospodara. * Uostalom, ja rado pristajem sve to podnositi poradi svoga princa. To pokazuje, da sam ja jedan dio njega samoga i da u neku ruku predstavljam njegovu uzvienu linost. Pa i taj glupi olo valja razumjeti, da patuljak zapravo predstavlja svoga gospodara isto onako, kao to ga predestavlja dvorac sa svojim kulama i pukarnicama, i dvor sa svojim sjajem i raskoi, i krvnik, koji odsijeca glave na javnom trgu, rizniar, koji rukuje njegovim nebrojenim blagom i upravitelj dvora, koji dijeli kruh siromasima u 139

vrijeme gladi sve je to On. Znaju oni kakvu silu ja predstavljam. I uvijek me obuzme zadovoljstvo, kad primijetim da me mrze. Odijevam se, koliko je mogue, isto kao i princ ista tkanina, isti kroj. To se dogaa na taj nain, to se komadi, koji preostaju od odijela naruenog za njega, upotrijebe za mene. O bedru nosim ma, kao i on, samo neto krai. A moje dranje je isto tako sveano kao i njegovo u to se svatko moe uvjeriti, im me pogleda. Tako ja potpuno nalikujem na svoga gospodara, samo to sam mnogo manji. I kad bi me pogledali kroz jedno onakvo staklo, kroz koje oni luaci na zapadnoj kuli bulje u zvijezde, pomislili bi da sam ja on. Postoji velika razlika izmeu patuljaka i djece. Misli se, da je to isto, zato to su oni rastom jednaki, ali to nije ista stvar. esto putaju da se patuljci igraju s djecom, nagone ih na to, i ne pomiljajui, da je patuljak suta protivnost djetetu i da je on ve roen star. Patuljci-djeca, koliko znam, nikad se ne igraju, a zato bi se i igrali oni bi samo pruali ruan prizor s njihovim zbrkanim i starim licem. Pravo je to muenje primoravati nas, patuljke, na neto takvo. Ali ljudi ne znaju nita o nama. Moji gospodari me nisu ikada primoravali da se igram s Angelicom. Ali me je ona sama na to nagonila. Neu rei da je ona to inila iz zlobe, ali kad pomislim na to vrijeme, naroito na one godine, kad je bila mala, ini mi se kao da sam bio predmet jedne promiljene pakosti. Ova malianka, koju neki smatraju izvanrednom, s njezinim okruglim, plavim oima i njezinom iljastom bradicom, muila me je vie nego itko na dvoru. Svako jutro tek to je bila prohodala dotrala bi u stan za patuljke sa svojim maetom ispod mike. 'Piccolino, hoe li se igrati s nama?' Ja odgovorim: 'Ne mogu, imam vanija posla, na koja danas moram misliti.' 'Kakva posla?' zapitala bi me ona tvrdoglavo. 'Ne moe se djeci sve objasniti', odgovorim ja. 'Ali ti e ipak izii, nee valjda ostati ovdje leati cio dan! Ja sam ve odavno ustala, odavno, odavno!' I onda ja moram poi s njom; nisam se usuivao odbiti, zbog svojih gospodara, iako sam u sebi kiptio od bijesa. Ona bi me tada uhvatila za ruku, kao da sam ja njezin drug, i neprestano bi me tako drala, premda mi nita nije bilo ogavnije od djeje vlane ape. Ja samo stegnem pesnicu od gnjeva, a ona me uhvati i voda 140

unaokolo, brbljajui bez prestanka. Vodila bi me svojim lutkama, da mi pokae kako ih hrani i oblai, psiima-mladuncima, koji su miljeli, jo poluslijepi, u svojoj koari ispred tenare, i najzad u ruinjak, gdje smo se trebali igrati s maetom. Neobino su je zanimale razne ivotinje, ne odrasle ivotinje, ve njihovi mladunci voljela je sve, to je malo. Satima bi drala mlade i igrala se s njima, i voljela je da i ja sudjelujem u igri. Mislila je da sam i ja dijete i da i mene zanima sve ono to i nju. Mene. Mene, koji ne nalazim radosti ni u emu. Dogodi se pokadto da joj poneka pametna misao proe kroz glavu, kad primijeti koliko sam zlovoljan i ogoren, pa pogleda zaueno u moje izbrazdano starako lice. Ti kao da se ne voli igrati? promucala bi ona. A kad ne dobije nikakav odgovor iz mojih stisnutih usta ili iz hladnih patuljakih oiju, punih tisuugodinjeg iskustva, preko njezinih djetinjih oiju prela bi tada kao neka sjena, i ona bi se stvarno za trenutak oalostila. to je to igra? Besmislena muka i nita drugo. Jedna udna opsjena u odnosu na stvari i radnje. Stvari se ne uzimaju ozbiljno i ne procjenjuju prema onome to jesu, ve prema onome kako bi trebale izgledati. Astrolozi se igraju nebeskim tijelima, a princ se igra svojim graevinama, svojim crkvama, raspelima i zvonicima, Angelica svojim lutkama svi se igraju, svi se poneim opsjenjuju. Samo ja prezrivo gledam na tu komediju, jedino ja. Jedanput dok je ona spavala leei sa svojim maetom, privukoh se njezinom krevetu i maem odrubih glavu toj mrskoj ivotinjici. Potom je bacih na gomilu smea ispod prozora dvorca. Toliko sam bio bijesan, da gotovo nisam ni znao to inim. To jest, znao sam to radim, samo sam izvrio plan, koji sam skovao dok smo se jo igrali u ruinjaku. Malianka je bila veoma nesretna, kada je spazila, da vie nema maeta. A kad su joj rekli, da je mae sigurno mrtvo, ona se razboljela od neke nepoznate groznice, koja ju je dugo drala prikovanu za postelju, tako da sam se, hvala Bogu, za to vrijeme oslobodio i nje. Kada je najzad ustala, morao sam dugo sluati brinu priu o nesretnoj sudbini njezinog ljubimeta i tajanstvenom dogaaju, koji se odigrao. Nikoga se nije mnogo ticalo, na koji je nain mae nestalo, ali je cio dvor bio zastraen neobjanjivom mrljom krvi, koja je otkrivena na vratu djevojice, to su svi smatrali kao neki lo znak. Sve, to bi se moglo uzeti kao 141

neki kobni predznak, ludo ih je zanimalo. Zapravo nisam imao mira od nje za sve vrijeme njezina djetinjstva, premda su nae igre vremenom postale drugaije. Jednako se lijepila uz mene i htjela da joj budem osoba povjerenja, iako ni najmanje nisam imao volje sluati ono, to mi je povjeravala. esto sam se pitao, je li njezina nesnosna naklonost prema meni poiva na istoj osnovi kao njezina ljubav prema maiima, psiima i paiima. Moda se njoj na ovom svijetu nisu dopadala odrasla stvorenja, moda ih se nekako bojala. Ali za to ja nisam bio kriv! to je bila usamljena, ni za to ja nisam bio kriv. Meutim se uvijek priivala uz mene, ak i kad je porasla i kad nije vie bila dijete. Njezina majka se nije brinula o njoj, nastojala joj je samo to vie dati izgled lutke i ona je ivjela u opsjeni, svi ljudi ive u opsjeni a njezin je otac imao svoje brige u glavi. A moda ga ona nije zanimala iz nekog drugog razloga stvar, o kojoj se ne elim izjanjavati. Tek oko svoje desete ili dvanaeste godine ona je postala utljiva, zakopana, i tako sam je se najzad oslobodio i dahnuo duom. Otada me je, hvala Bogu, pustila na miru i bila je dovoljna sama sebi. Jo i sada vrije u meni, kad pomislim, to sam sve zbog nje morao trpjeti. Sada je ve poodrasla i nije vie dijete, napunila je petnaestu godinu i uskoro e je smatrati damom. Ali je ipak ostala i dalje djetinjasta i samo je po roenju dama. Tko joj je otac to ja ne znam, moe biti da je i princ, a moe biti i netko drugi u tom sluaju nema se potrebe prema njoj odnositi kao prema pricezi. Neki kau da je ona lijepa. Ja pak ne nalazim niega na tom djejem licu s poluotvorenim ustima i bezizraajnim, krupnim oima. Ljubav je neto to umire. I kad umre, ona se pretvori u trule, koja moe posluiti kao plodno tlo za jednu novu ljubav. Na taj nain mrtva ljubav nastavlja svoj tajanstveni ivot u ljubavi, koja se raa, tako ljubav ustvari postaje besmrtna. Ovo je, koliko ja mogu razumjeti, iskustvo, do koga je dola princeza i na kome ona zasniva svoju sreu. Nema sumnje, da je ona sretna. Ona sije sreu oko sebe na svoj nain. Zasada je don Riccardo sretan. Moda je sretan i princ. Jer osjeaj, koji je on nekad u nj oj probudio, svakako jo ivi. On uobraava da je njezina ljubav za 142

njega jo iva. Oboje uobraavaju da njihova ljubav jo ivi. Princeza je nekad imala ljubavnika, koga je dala staviti na muke, zato to ju je prevario. Uspjela je, da mu princ, koji o tome nije ni slutio, sudi za djelo, koje ovaj nije ni uinio. Ja sam jedini znao, kako stvar stoji. I bio sam prisutan muenju ovog patnika, da bih joj poslije mogao opisati njegove muke. U njegovu dranju nije bilo niega naroito herojskog, bilo je kao i dranje svih ostalih. Moda je on otac djevojice. to ja znam! A moda je i moj gospodar. U svakom sluaju, princeza je princa najslaim rijeima u to uvjerila i njihova ljubav doivjela je u to vrijeme novo proljee. Grlila ga je svake noi i nudila mu svoju varljivu put, koja je eznula za izgubljenim ljubavnikom. Milovala je princa kao to se miluje onaj, koga e staviti na muke. I princ joj je uzvraao milovanja kao u njihovim prvim, arkim ljubavnim noima. Mrtva ljubav proivljavala je svoj tajanstveni ivot u ivoj. * Princezin ispovjednik dolazi svake subote ujutro u odreeno vrijeme. Toga dana ustane ona rano, obue se i provede nekoliko sati u molitvi pred Kristovim raspelom. Tako se pripremi za ispovijed. Meutim, ona nema to ispovijedati. Tu ona nije ni licemjerna ni laljiva, naprotiv govori otvorena srca. Ona nema ni pojma o grijehu. Ne zna da je uinila kakvo zlo, osim, moda, bila malo otrija prema svojoj komornici, kad ju je ova nevjeto eljala? Ta ona je jedan neispisani list, i ispovjednik se nad njom naginje, smijeei se, kao nad neporonom djevicom. Poslije molitve, poto zaroni u carstvo raspela, njezine su oi iste i svijetle. Slabaki ovjek-muenik, raspet na kriu, ispatao je i za nju, i sav njezin grijeh oien joj je iz due. Osjea se jaka i pomlaena, i kao u nekom sanjarskom zanosu, to odgovara njezinu ozbiljnom, nenamazanom licu i njezinoj crnoj haljini bez ukrasa. Sjeda i pie pismo svome ljubavniku o tome, to osjea, jedno mirno i sestrinsko pismo, u kome nema ni rijei o ljubavi i sastancima . U takvom duevnom stanju ona ne podnosi ni najmanju lakomislenu rije. Ja trebam odnijeti pismo ljubavniku. Ne moe se ni najmanje sumnjati u njezinu toplu religioznost. Vjera je za nju neto bitno, neto posve stvarno. Potrebna joj je, i 143

ona se njome slui. To je dio njezina srca, njezine due. Je li i princ religiozan? To je tee rei. Naravno da je i on poboan na svoj nain, jer on otjelovljuje svemogunost, obuhvaa sve ali, moe li se to nazvati religioznou? On se raduje, to religija postoji, voli uti da se u njoj govori i sluati lijepe i uene rasprave o vjerskim idejama, kako bi mu neto ljudsko moglo biti strano? Voli slike, koje krase oltare, madone slavnih majstora i velianstvene hramove, naroito one, koje je on podigao Ne znam, da li se u tome sastoji religija. Moe biti. I on je, naravno, kao princ poboan, kao takav on je isto toliko iskreno poboan koliko i ona. Razumije, da vjerske potrebe naroda trebaju biti zadovoljene, stoga su njegova vrata uvijek otvorena onima, koji ele da ih zadovolje. Crkveni velikodostojnici i duhovnici svih vrsta ulaze kod njega kao u svoju kuu i odlaze kad im je volja kao domaa eljad. Ali je li on kao ona sm poboan? To je sasvim druga stvar i ne mislim se o njoj izjanjavati. Da je pak ona veoma pobona, o tome, kao to rekosmo, nema nikakve sumnje. Moda su oni oboje poboni, svatko na svoj nain? * to je to vjera ili religija? O tome sam ja vrlo mnogo razmiljao, ali uzalud. Naroito sam o tome razmiljao, kad su me primorali obavljati obred kao biskup u punom ornatu na kardinalskim sveanostima prije nekoliko godina i dijeliti svetu priest patuljcima s dvora u Mantovi, koje je tamonji princ doveo na svetkovinu. Skupili su nas pred jednim malim oltarom, podignutim u jednoj dvorani dvorca, dok su oko nas sjedili gosti, vitezi i plemii, i nekoliko mladih, luckasto nalickanih gizdelina. Svi su se cerili i gledali u nas. Tada podigoh kri, na kome je bilo urezano raspelo Kristovo. 'Ovo ovdje, to je na spasitelj', objavih ja snanim glasom, dok mi je iz oiju sijevala vatra od gnjeva, 'Spasitelj svih patuljaka, koji je i sam bio patuljak, muen za vrijeme vladavine Poncija Pilata i objeen na svome malom kriu, na radost i olakanje svih ljudi na zemlji. ' Uzeh kale i pruih ga prema njima: 'Ovo je njegova patuljkova krv, koja isti sve velike grijehe, i od koje sve crne due postaju bijele kao snijeg.' Zatim im pokazah hostiju i priestih se po utvrenom obredu, objasnivi im znaaj tajne priesti. 'Jedem njegovo tij elo, 144

koje je bilo unakaeno kao vae. Gorko je kao u, jer je puno mrnje. Neka ga svaki od vas okusi! Pijem njegovu krv, koja gori kao neugasiva vatra, to znai isto kao da pijem svoju vlastitu. ' Spasitelju svih patuljaka, neka tvoj oganj sagori cio svijet! I bacih vino na prisutne, koji su, sa zaprepatenj em i blijedi u licu, promatrali na jezivi obred. Nisam ja bio bogohulitelj. Oni su bogohulitelji svetinje, a ne ja. Ali princ naredi, da me stave u okove na nekoliko dana; pokvario sam im zabavu. Umjesto da uveseljavam uzvanike, ja sam ih uzrujao. Kako su okovi bili previe veliki za mene, to je trebalo napraviti posebne. Kova je mislio, da se to ne bi isplatilo za tako kratkotrajnu kaznu, ali je princ rekao, da bi ih trebalo napraviti, kako bi se nali pri ruci za drugu priliku. Ipak me je oslobodio prije odreenog dana, i imam dojam da me je kaznio iskljuivo zbog svojih gostiju, jer mi je vraena sloboda im su ovi otili. Prvih dana poslije ovoga princ me je gledao malo bojaljivo i nije volio da budemo sami, kao da me se neto plai. Ostali patuljci, naravno, nita nisu razumjeli. Rasprili su se kao poplaeni pilii i pitali svojim bijednim ukopljenikim glasovima. Ne znam otkud im ovi smijeni glasovi, jer je moj glas dubok i ozbiljan. Ali su oni ne samo tjelesni ve i duhovni ukopljenici, ta grozna stvorenja nanose sramotu cijeloj naoj rasi svojim nezgrapnim alama na raun svoga tijela. To je zaista rod dostojan prezira. Stoga sam ja i nagovorio princa, da ih sve isprodaje, jednog po jednog, i udalji s dvora, tako da jedino ja ostanem ovdje. Milo mi je, to su svi iezli, i to stan za patuljke stoji pust i prazan, dok ja sjedim ovdje u noi i premiljam. Sretan sam, to ni Josafata nema vie, da ne gledam njegovo starako, izborano lice i ne ujem njegov tanak i piskav glas. Sretan sam, to sam sm. Moja je sudbina da mrzim svoj vlastiti narod. Omrznuo mi je roeni rod. Ali ja mrzim i samog sebe. Jedem svoje roeno meso natopljeno ui. Pijem svoju vlastitu otrovanu krv. Obavljam svakog dana svoj samotni obred kao tuni vrhovni prvosveenik svo ga naroda. * Princeza se ponaala vrlo udno poslije ovog skandala, koji je 145

izazvao toliko uzbuenje. Istog jutra, kad su me oslobodili, pozvala me je k sebi u spavaonicu i, kad sam uao, gledala me je, utei i zamiljena, ispitujuim pogledom. Oekivao sam prijekor s njezine strane i moda novu kaznu. Ali kad najzad progovori, ja osjetih, da je moja nona misa proizvela dubok dojam na nju. Bilo je neeg stranog i jezivog to se dotaklo nekog tajnog kuta njezine due. Kako sam ja mogao prodrijeti u dubinu njezina bia i razgovarati s njim? Nita nisam razumio. Iskoristih priliku da se u sebi podsmjehnem, dok je ona odsutno gledala u daljinu kroz prozor i traila neto pogledom. Najzad me zapita, kako li to mora biti, kad ovjek visi na kriu. Kakav li je to osjeaj biti bievan, muen i umrijeti? I dodade, da joj je razumljivo to je Krist vjerojatno mrzi. Ta On mora biti ispunjen mrnjom, to je patio zbog nje. Nisam htio nita odgovoriti, a i ona ne nastavi razgovor, ve ostane i dalje leei i gledae u zrak sanjarskim pogledom. Potom uini laki pokret svojom lijepom rukom, koji je znaio da me vie nema to pitati, pozva svoju komornicu i zatrai, da joj donese njezinu zagasito-crvenu haljinu, jer je htjela ustati. Ni danas mi jo nije jasno, to joj je bilo toga jutra. * Primijetio sam, da gdjekad ulivam strah. Ali se ljudi plae samih sebe. Oni zamiljaju, da ih ja plaim, meutim njih plai patuljak, koji se krije u njima ljudska karikatura majmunskog lica, koja promalja glavu iz dubine njihove due. Oni se plae utoliko vie, to ne znaju, da li u sebi kriju jo neko drugo bie. Naroito se prestrae, kad neto viri iz njih, iz njihova unutranjeg ja, iz dubine njihove due, neto, to oni ne poznaju i to nema niega zajednikog s njihovim stvarnim ivotom. Kad se iz njih nita ne pomalja, onda su mirni, ne boje se niega. Idu visoko uzdignute glave i neosjetljivi su prema svemu, sa svojim glatkim bezizraajnim licem. Ali se u njima uvijek nalazi neto drugo, neto, to se oni prave da ne znaju. U njima istovremeno moe biti vie ivota, a da oni nisu uvijek toga svijesni. I ti ivoti su udno tajanstveni i meusobno povezani. Ja ivim samo svojim ivotom, ivotom patuljaka. Ne idem uzdignute glave i zategnutih crta lica. Uvijek sam sm, uvijek isti, 146

ivim samo jednim ivotom. U sebi nemam nikakvo drugo bie do svoje. I prepoznajem sve u sebi, nita ne viri iz moje due i nita u meni nije pokriveno tamom. Stoga ja nikada ne osjeam strah od onoga, ega se plae drugi, neeg neodreenog, nepoznatog i tajanstvenog. Niega takvog nema kod mene, u meni se ne nalazi ono drugo. Strah? to je to? Je li strah ono, to osjeam, kad leim nou sam u sobi za patuljke i vidim kako mi se Josafat pribliuje, blijed kao smrt, s modricama oko vrata i razjapljenih usta? Ne, ja ne znam ni za moru, ni za grinju savjesti, ne poznajem nita, to bi me uzbudilo na neobian nain. Kad njega vidim, ja samo pomislim da je on mrtav i da sam ja, prema tome, potpuno sam. Ja elim biti sam, neu nikog drugog pokraj sebe. Onda mi je jasno, da je on mrtav. Samo mi se njegov duh prikazuje; da, ja sam savreno sam u tami, onako isto sam, kako sam ostao, poto sam ga udavio. U tome nema niega stranog. * Na dvor je doao neki ovjek, visoka rasta, prema kome se princ ophodi s najveom panjom, gotovo s potovanjem. Pozvan je, i princ kae, da ga je dugo ekao i da se osjea neobino sretan, to ga je on najzad udostojio posjeta. Princ se prema njemu zaista ponaa kao prema sebi ravnom. Na dvoru svi smatraju to kao obinu stvar. Neki kau, da je on stvarno veliki ovjek i ravan princu. Ali on nema odijelo kao princ, ve je obuen jednostavno. to je on ustvari i to na njemu ima tako neobino, to jo nisam uspio otkriti. To e doi sigurno kasnije. Kau, da e ostati due vremena na dvoru. Ne osporavam da u njemu ima neeg to uliva potovanje; ponaa se prirodnije i dostojanstvenije nego mnogi drugi. elo mu je visoko i, kako se to kae, pametno, a lice obraslo bradom, plemenito i lijepo. Ima neeg otmjenog i skladnog u sebi, a dranj e mu je odmjereno i mirno. Vjerojatno ima neki tjelesni nedostatak, samo se pitam koji? * Izvanredni gost objeduje za prinevim stolom. Razgovaraju 147

cijelo vrijeme o najrazliitijim temama i, dok ja sluim svoga gospodara, po njegvoj elji samo ga ja sluim imam prilike uoiti, da je stranac obrazovan ovjek. Njegovo znanje je, ini se, sveope, i toga ovjeka kao da sve zanima. On svemu trai objanjenje, ali za razliku od drugih, nije uvijek siguran da su njegova objanjenja tona. Poto izloi nadugako i nairoko neko pitanje, dogaa se da ostane zamiljen, utei i poluglasno mrmljajui: Moda se ipak varam. Ne znam to bih mislio o njegovom duhovnom stanju. Taj ovjek se moe nazvati mudracem, a moe se i zakljuiti, da nita ne zna tono ni sigurno i da su sve njegove pretpostavke liene svakog temelja. Iz iskustva, koje sam dosad stekao razmiljajui o ljudima, rekao bih da je posr ijedi ba taj sluaj. Veina ljudi ne zna da nemo ljudskog duha ulijeva izvjesnu skromnost. Moda on to razumije. Princ, meutim, ne postavlja sebi takva pitanja, on ga slua i naprosto guta njegove rijei; kao da ih pije s nekog bistrog izvora , u ijem se uboru mijeaju znanje i mudrost. On naprosto guta svaku njegovu rije, kao to to ini uenik, kad slua svoga uitelja, trudei se, naravno, da pri tome odri svoje kneevsko dostojanstvo. Kadgod ga naziva veliki majstore. Pitam se, kakav li uzrok moe biti ovom poniznom ulagivanju. Moj princ ne ini nita bez razloga. Ueni ovjek pravi se esto kao da ne uje ovaj laskavi naziv. Moda on zaista nije uobraen. Ipak se pokatkad a izjanjava s velikom sigurnou, brani jasno i uvjerljivo svoje miljenje i obrazlae ga sa ivom i pronicljivom inteligencijom. Ne sumnja uvijek u svoje zakljuke. Govori uvijek mirno i odmjereno, ugodnim i i neobino jasnim glasom. Prema meni je ljubazan, i moja osoba ga ak na neki nain zanima. Zato, ne znam. Kadgod mi se ini da je slian mome princu, iako ne mogu jasno objasniti zato. On nije licemjeran. * Znameniti stranac poeo je raditi u franciskanskom samostanu Santa Croce neku sliku na pobonom zidu u blagovaonici. Prema tome, on je obian izraiva svetakih slika, kao i mnogi drugi. U tome je, dakle, njegova znamenitost. Neu rei da ga samo treba usporeivati s obinim, jednostavnim zanatlijama i da on ne bi mogao biti i neto drugo, 148

neto vie od toga. Mora se priznati, da on ulijeva potovanje te je sasvim razumljivo, to ga princ slua s posebnim zanimanjem. Ali da ga slua neprestano kao i Boga i da dozvoljava, da on svakodnevno jede za njegovim stolom, to mi je neobjanjivo. U svakom sluaju, on ipak nije nita drugo do zanatlija, ovjek koji radi rukama; premda ima puno toga u njegovoj kulturi i inteligenciji on nita ne razumije! Kako mu ruke rade, to ne znam, nadam se da poznaje svoj posao, kako ga je princ uzeo u slubu, ali da ga njegova pamet tjera i na ono, za to nije dorastao to on i sam priznaje. Mora da je neki zanesenjak. Nasuprot jasnoi i bogatstvu njegovih ideja, njegova ga mata navodi na nesigurno tlo, i svijet koji bi on htio stvoriti, samo je obina varka. Meutim, udnovata je stvar, da ja jo nisam stekao neko utvreno miljenje o njemu. Zbog ega? Ja inae obino imam odreeno miljenje o svima onima, s kojima se naem lice u lice. Vjerojatno njegova linost i njegov stas nadmauju obinu mjeru; Ne znam, zato tako mislim i koji je povod, da imam takav sud. Ne znam, u emu se zapravo sastoji njegova nadmonost ako je stvarno nadmoan. Ta on nemoe biti drugaiji od ostalih ljudi, koje sam dosada sretao. U svakom sluaju uvjeren sam, da princ ima visoku predodbu o njegovoj vrijednosti. On se zove Bernardo, sasvim obino ime. * Princezu on ne zanima. Ta on je star ovjek. Osim toga, ona je ravnoduna prema razgovorima, koji se vode izmeu mukara ca. Kad god prisustvuje izmjeni njihovih dalekosenih ideja, ona samo uti i ini se kao da je odsutna. Vjerujem, da ak i ne slua to ovaj znameniti ovjek govori. Naprotiv, ona njega, ini se, veoma zanima. Vidio sam, kako je tajno prati pogledom, kad nitko ne primjeuje. Ispituje joj lice, kao da neto trai, pogledom, koji postaje sve zamiljeniji. to to moe biti kod nje, to ga toliko privlai. Njezino lice nije zanimljivo. Lako se da vidjeti, da je bludnica, premda to prikriva lanom istoom svoga izraza. Nije potrebno promatrati je dugo pa da se to zakljui. to se moe traiti u ovom poronom licu? ega ima toliko privlanog u njemu? Ali njega zanima sve. Vidio sam ga kako podie kamen sa zemlje i ispituje ga 149

s neobinim interesom, okree ga sa svih strana i najzad ga stavlja u dep kao neku dragocjenost. Da, njega uope sve zanima. Da nije neki luak? Luak, kojem se mora zavidjeti! ovjek, za koga i obian kamen predstavlja vrijednost, mora biti okruen blagom gdje god stane. On je nevjerojatno radoznao. Njuka svuda, sve hoe znati i za sve pita. Ispituje radnike o nainu njihova rada, pravi primjedbe i ispravlja ih. Iz svojih etnji izvan grada vraa se kui sa cvijeem, koje rastrga u komadie, da vidi kako izgleda unutra. U stanju je satima stajati i pratiti let ptica, kao da i u tome ima neeg izvanrednog. Njegovu panju privlae ak i glave ubojica i lopova, nabijene na kolac ispred dvorskih vrata (one su toliko stare i gadne da ih nitko vie i ne gleda) kao da su to neke tajanstvene zagonetke, pa ih skicira u svoj dnevnik. A kad su, prije nekoliko dana Francesca objesili dolje na trgu, on se nalazio meu promatraima, u prvom redu meu djecom, da bi bolje vidio. Nou stoji i bulji u zvije zde. Njegova radoznalost obuhvaa sve. ega u tome ima zanimljivog? * Mene se ne tie to njegovo njukanje. Ali dirne li u mene, zabost u mu ma u grudi! Odluio sam to uiniti, pa me i ivota stajalo. Veeras, kad sam mu nalivao vino, uhvati me za ruku i htjede je pogledati ja mu je ljutito istrgoh. Ali kad princ, smijeei se, ree, da mu je moram pokazati, ja mu je pruih. On ju je drsko ispitivao i prouavao, buljei u svaku venu i brazdu, pa pokua ak i zadignuti rukav da vidi mii. Ja mu je opet trgoh, sav bijesan, jer je u meni sve kiptilo. Obojica su se smijali, dok su meni iz oiju sijevale iskre. Ako me jo jedanput dotakne, prolit u mu krv! Ne podnosim, da me netko dira, i ne doputam nikakvu uvredu svoga tijela. udni glasovi krue, da je ovaj ovjek dobio od princa Francescov le i da ga je rasporio, da bi vidio kako ljudsko tijelo izgleda iznutra. Sigurno to nije istina. To je naprosto nevjerojatno. A nemogue je da je skinuto to tijelo, koje treba visiti kao opomena 150

narodu i kao sramotni ig zloinca. Takva je presuda i zato gavrani ne bi kljucali ovog lupea, kao i sve druge sline njemu. Poznavao sam ga, naalost, i mogu rei, da je takvu kaznu i zasluio mnogo puta se bacao uvredama za mnom na ulici. Ako ga ne bi pustili da istrune na vjealima, njegova kazna ne bi bila potpuna. Za to sam uo tek veeras, a kako je sad no, ne mogu vidjeti, da li le jo uvijek visi tamo vani. Ne mogu vjerovati, da je princ pristao na neto takvo. * Ipak je istina! Taj bijednik ne visi na vjealima. Ali sam doznao kuda su ga odnijeli. Iznenadio sam starog uenjaka usred njegove sramne rabote! Ve sam primijetio da se neto neobino odigrava u podrumu; jedna vrata, koja su inae uvijek zatvorena, bila su odkrinuta. To sam primijetio jo juer, premda o tome dalje nisam mislio. Danas sam otiao i ispitao stvar poblie, i ustanovio sam, da su vrata poluotvorena. Uoh u jedan dug mraan hodnik i naoh se pred nekim drugim vratima, koja su takoer bila otvorena. Prijeoh preko praga gotovo neujno i naoh se u velikoj odaji, u kojoj spazih, pod svjetlou otvora na pobonom zidu, starca, nagnuta nad Francescovim rasporenim leom. Najprije nisam mogao vjerovati svojim roenim oima, ali je tijelo bilo tu, rasjeeno, utroba izvaena, srce i plua kao u neke ivotinje. Nikada jo nisam vidio neto tako odvratno, ne, nikada nisam mogao sebi predoiti neto tako grozno, kao to je unutranjost ljudskog tijela. Starac je stajao nagnut nad njim, prouavao ga je s napregnutim interesom i neto sjekao jednim malim noem oko srca. Toliko je bio udubljen u ono, to je radio, da nije ni primijetio, kad sam uao u odaju. Kao da za njega nita drugo nije postojalo do ova gadna radnja. Najposlije podie glavu i pogleda. U oima mu je blistao neki sretan sjaj. Lice mu je bilo tako ushieno, kao da je doivio neko veliko otkrie. Mogao sam ga nesmetano promatrati, jer je stajao na svjetlosti, dok sam se ja nalazio u dubokoj sjeni. Osim toga, bio je toliko zanesen u svom prevelikom oduevljenju, kao prorok, koji govori s Bogom. Bilo je to zbilja odvratno. On ravan princu! Princ, koji nastoji rijeiti zagonetku, to mu je prua utroba jednog zloinca! Koji kopa po leinama!

151

* Noas su sjedili obojica do poslije ponoi i razgovarali, razgovarali due nego ikad dosad. Razgovor ih je sve vie raspaljivao. Govorili su o prirodi, o njezinoj veliini, o njezinom beskrajnom bogatstvu. O savrenoj skladnosti, koja vlada u prirodi, o njezinoj beskonanoj ljepoti. Kroz ile tee krv kao voda kroz podzemne cijevi; plua diu kao ocean sa svojom plimom i osekom; kostur dri tijelo isto kao to sloj stijena odrava tlo, kojega glina predstavlja meso. Vatra, koja tinja u unutranjosti zemlje moe se usporediti s toplinom due, koja je, kao i vatra, proistekla iz Sunca, blagoslovljenog Sunca, to je nekad slavljeno kao boanstvo, tog Sunca, iz kojeg izviru sve due, tog izvora svekolikog ivota i svjetlosti, koja obasjava sva nebeska tijela svemira. Jer na svijet je samo jedan od tisuu drugih u svemiru. Bili su kao zalueni. I ja sam ih sluao, uo sve to su govorili, ne shvativi nita od toga. Sve vie stiem uvjerenje, da je starac luak i da svoje ludilo prenosi i na princa. Nevjerojatno je to, koliko se moj gospodar pokazuje slab i savitljiv u njegovim rukama. Kako se mogu ozbiljno uzeti takve besmislice? Kako se moe vjerovati u tu boansku skladnost Svemogueg, kako je starac ponekad nazivao svemir? Kako se mogu upotrijebiti takve krupne i lijepe rijei, liene svakog smisla? Ljepote prirode! Kad promislim na Francescovu utrobu, meni se zgadi. Kakva srea, uzvikuju oba zanesenjaka, promatrati velianstveno djelovanje prirode, koje prua neogranieno polje za naa istraivanja! I kako e ovjek postati moan i bogat, kad se upozna s ovim skrivenim blagom i njime se poslui! Elementi, jednom ukroeni, priklonit e se njegovoj volji: vatra, unato svojoj divljini, jednom savladana, sluit e ovjeku u svoj svojoj poniznosti; zemlja e proizvoditi stotinu puta vie plodova, kad budu otkriveni zakoni vegetacije; rijeke e postati pokorni robovi, oceani e nositi brodove oko svijeta, tog svijeta, koji lebdi u prostoru kao kakva divna zvijezda! Da, ovjek e uspjeti podiniti sebi ak i zrak, znati e oponaati let ptica i, osloboen svoje teine, letjeti, kao one i kao zvijezde, k cilju, koji ljudska misao jo ne moe nazrijeti ni pretpostavi. Ah, kako je lijepo ivjeti! Kakva se beskrajna veliina prua ljudskom ivotu! 152

Njihovo ushienje nije imalo granica. Bili su kao djeca, koja u snu vide igrake toliko igraaka, da ne znaju to e s njima. Pratio sam ih svojim patuljakim oima, a moje starako, izborano lice ni najmanje nije mijenjalo svoj izraz. Patuljci nisu djeca. Oni se nikad ne igraju. Ustajao sam da im napunim pehare, kad god bi ih ispraznili u toku njihova neiscrpnog brbljanja. Kako oni znaju, da je ivot tako velik? To je neto, to oni samo kau, to im priinjava zadovoljstvo lijepe rijei, i nita drugo. Naprotiv, moe se rei, da je ivot mali. Da je beznaajan, besmislen bubica, koju moe noktom smrviti, a da se i ne pomisli tome usprotiviti. Ta zato ne bi pristala da je nestane? Zato bi branila, svoj opstanak? Zato ne bi bila ravnoduna prema svemu? Prodrijeti u sutinu prirode! Kakvo je zadovoljstvo u tome? Kad bi to zaista bilo mogue! Takav prizor bi im natjerao strah u kosti. Ljudi uobraavaju, da je priroda stvorena za njih, zamiljaju da je sve to zbog njih, zbog njihova blagostanja i njihove sree, kako bi im ivot bio velik i lijep. to oni znaju o tome? Kako znaju, da se ona brine o njima i njihovim tako smijenim i udnim eljama? Oni misle, da knjiga prirode stoji otvorena pred njihovim oima i da mogu prevrtati njezine listove po svojoj volji, ak i ondje, gdje nema nita napisano i gdje se nalaze samo iste stranice. Ba su ludi i uobraeni! Njihova tatina je zbilja beskrajna. Tko moe pogoditi, to priroda nosi u svojoj utrobi i kakav e plod iz nje izii? Gdje je ta majka, koja je kadra rei unaprijed to e roditi? Ona strpljivo eka as osloboenja, da bi vidjela to e doi. O tome bi im jedan patuljak mogao dati iscrpno objanjenje. On skroman! Prevario sam se, vjerujui u to. Naprotiv, to je najoholiji ovjek! Tatina sainjava sutinu njegova bia. Njegova misao htjela bi neogranieno vladati jednim svijetom, koji mu ne pripada. On je samo naizgled skroman; zato to mu se tijekom njegovih istraivanja na svim moguim poljima, moe dogoditi da kae, da nije siguran u ovu ili onu sitnicu, da je samo pokuava ralaniti. Ali on ipak vjeruje, da zna sve, da poznaje cilj i smisao svemira. On je skroman samo u sitnim stvarima. A to je udna skromnost. S izvjesnog stanovita moda sve ima svoj smisao, i sve to se dogaa i to zanima ljude. Ali sam ivot nema nikakvog smisla i ne 153

moe ga imati. Nemogue ga je otkriti. Eto, tako ja mislim. * Kakva sramota! Kakvo beae! Jo nikada nisam doivio takvu uvredu kao toga dana. Pokuat u vam opisati, to mi se dogodilo, premda se ne elim sjeati toga. Princ mi bijae naredio, da potraim majstora Bernarda u blagovaonici samostana Santa Croce, gdje je radio, jer sam mu za neto bio potreban. I ja se uputih, premda me je vrijealo da budem sluga ovom uobraenom strancu. On me primi s najveom ljubaznou i izjavi mi da su ga patuljci oduvijek veoma zanimali. Pomislih: to jo nije interesiralo ovoga ovjeka, koji eli znati ak i ega ima u Francescovoj utrobi i kakav je ivot zvijezda. Ali o meni, patuljku, ne zna on nita, pomislih ja. Poslije jo nekoliko ljubaznih i praznih rijei kaza mi on, da bi htio napraviti moju sliku. Najprije pomislih, da se radi o mome portretu, koji je princ moda naruio kod njega, i osjetih se malo polaskan, ali ipak izjavih, da ne elim biti naslikan. Zato? zapita on. Odgovorih, prirodno, da ono, to je moje, pripada meni i nikom drugom. Ovaj moj odgovor uini mu se udan i on se osmjehnu, ali priznade, da u njemu ima neeg, to se ne moe osporiti. Ali vae lice, ak i ako se ne slika pripada svakome tko ga gleda, to jest mnogima. Uostalom, radilo se o tome, da sam trebao zbog crtea skinuti odijelo, da bi majstor prouio moje tijelo. Osjetih, kako problijedih. Ne znam, da li vie od bijesa ili od straha, tek uzdrhtah cijelim tijelom. On primijeti moj estok gnjev zbog uvrede s njegove strane. Stoga mi poe objanjavati, kako to nije nikakva sramota biti patuljak i pokazati svoje tijelo. Prirodu on oduvijek duboko potuje, pa ak i onda, kad ona stvara neto udno, neto neobino. Nita obinije nego da se ovjek pokae takav kakav je, jer nitko ustvari ne posjeduje samoga sebe. Posjedujem ja! uzviknuh kao pomaman. Moda vi ne! Ali ja iskljuivo posjedujem ono to je moje i to sainjava moju osobnost. On primi sasvim mirno moj gnjev i poprati sve s oiglednim interesom, a to me je jo vie uzrujavao. Potom ree, da treba ve poeti i priblii mi se. Ne doputam nikakvu uvredu svoga tijela! dreknuh ja kao izvan sebe. Ali on se obazirae na to, ve, 154

vidjevi da se neu dobrovoljno svui, poe se pripremati, da to sam izvri. Uspijeh izvui svoj ma iz korica, i on se zbuni, kad vidje, kako se ma zablista u mojoj ruci. Meutim, on mi ga uze iz ruke i spusti ga malo podalje. Nisam znao, da si tako opasan, ree on i pogleda me s uenjem. Ja se samo narugah u sebi ovim rijeima. Onda on poe sasvim mirno skidati s mene odijelo i razgoliavati na najsramniji nain moje tijelo. Davao sam ogoren otpor, borio sam se s njim na ivot i smrt, ali je sve bilo uzalud bio je jai od mene. Kad izvri svoj sramni in, on me podie na neku vrstu skele, koja se nalazila nasred sobe. Stajao sam tu gol i bespomoan ne mogavi nita poduzeti, sav zapjenuen od bijesa. A malo dalje od mene stajao je on potpuno miran i ispitivao me pogledom, pratei hladnokrvno i nemilosrdno moje obeaenje. Bio sam izloen na milost i nemilost njegovu bestidnom pogledu, kao da sam njegovo vlasnitvo. Stajanje pred tuim oima predstavljalo je za mene takvo ponienje, da jo i sad osjeam stid od toga. Jo mi zuji u uima um njegove srebrne olovke, kojom je crtao osuene zlikovake glave ispred dvorca i druge gnusobe. Njegov pogled se izmijenio, postao je otar kao vrh noa, koji kao da me je probadao. Nikad nisam toliko mrzio ljude kao u tom jezovitom asu. Ta mrnja je bila toliko jaka, da sam mislio da u se sruiti na pod. Osjeao sam, kako mi pada mrak na oi. Ima li eg odvratnijeg od tih stvorenja, ima li ieg, to se moe vie mrziti? Upravo preda mnom, na pobonom zidu, vidjela se velika slika, za koju kau da je remek-djelo. Premda je tek bila zapoeta, vidjelo se, kako je na njoj predstavljena Posljednja veera: Krist i Njegovi uenici pri njihovu omiljenom objedu. Gledao sam kao zaaran u te naslikane ljude istih i uzvienih lica, koji su izgledali kao via bia, okupljeni oko svoga nebeskog Gospodara, oko ije je glave blistala nadzemaljska svjetlost. Sa zadovoljstvom sam mislio, kako e ga uskoro uhvatiti i kako e ga Juda, koji je sjedio zgren u svojem kutu, uskoro izdati. On je jo voljen i potovan, pomislih ja, sjedi za trpezom ljubavi dok ja ovdje stojim u svome sramu! Ali e i Njegovo obeaenje brzo doi! Uskoro ni On nee vie sjediti meu svojima, ve e visiti sam na kriu, izdan. Visiti e gol kao to ja stojim ovdje, ponien i osramoen. Izloen svim pogledima, vrijedan i ismijavan. A zato ne! Zato da i on ne doivi istu sramotu kao i ja! Dok je Njega uvijek okruivala i hranila ljubav dotle 155

sam se ja hranio mrnjom. Mrnjom sam se zaloio od svoga prvog dana, zadojio se njezinim gorkim sokom, leao na majinoj sisi ispunjenoj ui, dok je on sisao blagu i njenu Madonu i pio najslae majino mlijeko, koje jo nitko iv nije pio. U svojoj nevinosti i dobroti On i ne pomilja da ga netko moe mrziti ili mu eljeti zla. Zato ne! Zato? On misli da njega trebaju voliti svi ljudi na zemlji, zato to je stvoren od svoga nebeskog Oca. Kakva umiljenost! Kakvo djetinjasto neznanje! Ba zato su i kivni toliko na njega. Ljudski rod ne trpi nasilje od Boga. Bacih jo jedan pogled na Njega, kada se najzad, osloboen strane sramote, naoh pred vratima demonske odaje , u kojoj sam doivio svoje najdublje ponienje. Brzo e i tebe prodati za nekoliko skuda visokim linostima, pomislih, kao i mene! I, bijesan, zalupih vrata i Njemu i Njegovom velikom majstoru Bernardu, zadubljenom u svoje toliko slavljeno djelo, koji kao da me bijae zaboravio, poto me je izloio tolikim mukama. * Najvie bih volio, da se vie ne sjeam onoga, to se d ogodilo u Santa Croce, da sve zaboravim. Ali ne mogu a da ne mislim na to. Dok sam se oblaio, nisam se mogao uzdrati a da ne pogledam neke crtee, koji su leali tu razbacani i koji su predstavljali najudija stvorenja, uda, koja jo nitko nije vidio i koja jedva da i postoje. Stvorenja, koja stoje na sredini izmeu ljudi i ivotinja, ene s krilima slijepog mia izmeu svojih dugih, dlakavih prstiju; ljudi guterastog lica i abljeg tijela, drugi opet okrutnih orluinskih glava i rairenih panda umjesto ruku, koji lete kao avoli; najzad, bia, to nisu ni ljudi ni ene, ve nalikuju na morska udovita, s isprepletanim pipcima i ledenim i zlim oima, kao u ljudi. Jo se osjeam opsjenjen ovim jezivim slikama i jo ih se ne mogu osloboditi neprestano mi izlaze pred oi. Kako se njegova mata moe baviti i ovakvim stvarima? Zato nam stvara predodbu o ovim odvratnim, sablasnim stvorovima? Zato ih izmilja? Mora da postoji neto, to ga nagoni da se bavi time, kao da osjea potrebu ba za onim, to ne postoji u prirodi. Ne razumijem! Kako li je sazdan onaj, koji sebi stvara predodbu o takvim strailima? Koji uiva u takvim gnusobama i koji se njima zabavlja? Kad se pogleda njegovo ponosno lice, za koje se mora rei da je dostojanstveno i profinjeno, ne moe se ni zamisliti, da je on 156

tvorac tih odvratnih slika. Takva protivnost nagoni ovjeka na razmiljanje. Mora da on takva gnusna stvorenja nosi u samom sebi, kao i sve drugo to stvara. Mislim takoer i na onaj njegov izraz lica, kad me je slikao, kako se bio izmijenio i postao sasvim drugi ovjek, s prodornim, okrutnim pogledom, hladnim i neprirodnim, veoma runim, isto demonskim izrazom. On nije, dakle, onakav, za kakvog se izdaje. U tome je potpuno slian drugim ljudima. Gotovo je nepojmljivo, da je taj isti ovjek slikao Krista, koji sjedi tako ist i svijetao za trpezom ljubavi. * Dok je Angelica prolazila veeras kroz dvoranu pokraj princa, ovaj joj ree da ostane i da sjedne jedan trenutak sa svojim vezom, koji je nosila u ruci. Ona to ne uini rado, ali se ne usudi pokazati svoje nezadovoljstvo. Angelica uvijek bjei od drutva i nije veoma pogodna za dvorski ivot, a i ne nalikuje na kneevsku ker. Tko uostalom zna, je li ona ba prineva ki? Mogla bi biti i ki nekog drugog, obinog ovjeka. Kopile! Ali majstor Bernardo ne zna nita o tome. Gledao ju je, dok je sjedila oborenih oiju, glupa lica i poluotvorenih usta, gledao ju je i dalje, kao da na njoj nalazi neto izvanredno njemu se sve ini izvanredno. Moda je i ona za njega neko udo prirode kao i ja, ili jedan od onih znamenitih kamena, koji su mu tako dragocjeni, da ih kupi sa zemlje i divi im se? Samo je utio i izgledao iskreno dirnut. Taj tajac bio je uistinu veoma muan. Ne znam zato je bio uzbuen. Moda je mislio, da je teta to nije lijepa ta on se razumije u ljepotu i zna to ona znai. Moda mu je zato pogled bio tako sjetan i bolan. Nita ne znam, a nita me se i ne tie. Djevojka je jedva ekala da ode. Ostala je samo toliko, koliko je morala, pa zapita princa moe li izii. Ovaj joj dozvoli, i ona poe. Kretala se urno i stidljivo, svojim nezgrapnim pokretima. Ide kao derite. udno je, kako nema nimalo ljupkosti. Bila je obino, veoma jednostavno obuena, gotovo siromano. Njoj je svejedno kako je obuena, a i ovima dr ugima oko nje. * Veliki majstor Bernardo kao da radi bez mnogo reda. Pone 157

jedno, pone drugo, a ne dovri nijedno. to je tome uzrok? Trebao se bar potpuno predati Posljednjoj veeri, da bi je jednom zavrio. Ali on to ne ini. Moda se zamorio. Umjesto toga on je poeo raditi sliku princeze. Ona bi vie voljela da je ne slika. Ali princ eli. Ja je potpuno razumijem. ovjek se vidi i u ogledalu; ali kad se udalji od ogledala, njegova slika ne ostaje i nitko je se ne moe dokopati. Razumijem, da ni ona, kao ni ja, ne eli biti prikazana na slici. Nitko ne pripada sebi! Kakva grozna misao! Nitko ne pripada sebi! Sve je tua svojina. Zar ja nemam svoje vlastito lice?! Zar je ono vlasnitvo svakoga tko u njega pogleda?! A moje tijelo? Zar mogu drugi ljudi posjedovati moje tijelo? Odvratno mi je i misliti na to. Ja elim biti vlasnik svega to je moje. Nitko ga nema prava prisvojiti niti ga dotaknuti. Ono pripada meni i nikom drugom. I elim pripadati sebi i poslije svoje smrti. Nitko ne smije baratati po mojoj utrobi. Ne elim da je itko ispituje i prouava, ma i ne bila toliko odvratna kao ona zlikovca Francesca. Meni je stvarno odvratno to Bernardovo njukanje, zanimanje i petljanje u sve. emu to slui? Kakav smisao ima sve to? I sama pomisao da on ima moju sliku, da me u neku ruku posjeduje, krajnje mi je odvratna. To je isto kao da ne pripadam samo sebi, kao da sam ostao kod njega u Santa Croce i da se nalazim meu njegovim jezivim udovitima. Neka neka i princezu slikaju. Zato da i ona ne pretrpi istu sramotu kao i ja? Radujem se, to e i ona morati izdrati njegov bestidni pogled, to e se on i nje doticati. Ali zato bi njega mogla zanimati ta bludnica? Ja nikada nisam naao neto zanimljivo u njoj, a poznajem je bolje nego itko drugi. Vidjet emo kako e se i to zavriti. Mene se to ne tie. Mislim, da on ipak nije neki naroiti poznavatelj ljudske prirode. * Majstor Bernardo me je zaista zaudio. Zaudio me je toliko, da sam razmiljao gotovo cijele noi o njemu. Princ i on sjedili su sino kao obino i razgovarali; o uobiajenim temama. Ali se moglo primijetiti, da majstor nije bio najboljeg raspoloenja. Sjedio je s rukom ispod velike brade, obuzet 158

nekim tekim i sjetnim mislima. Ali kad je go vorio, bio je pun vatre premda je ta vatra izgledala kao pokrivena pepelom. Nije to bio isti ovjek; kao da sluate nekog drugog. Ljudska misao, ree on, ipak je na kraju kraja nemona. Njezina su krila jaka, ali je jaa sudbina koja nam ih je dala. Ona nam ne dozvoljava da stignemo dalje no to ona hoe. Na put je unaprijed odreen; poslije malog poleta, koji nas ispuni nadom i zadovoljstvom, neto nas povue unatrag, kao sokolar, to vue sokola privezanog na vrpci. Kad emo jednom postii slobodu? Kada e se presjei vrpca i soko uzletjeti u nedoglednu visinu? Kada? Hoe li se to ikad dogoditi? Nije li, naprotiv, tajna naeg bia ba u tome, to ostajemo, vezani za sokolarevu ruku, i to zauvijek? Ako bi se dogodilo drugaije, mi onda ne bismo vie bili ljudi i naa sudbina ne bi bila ljudska sudbina. Pa ipak, mi smo tako sazdani, da nas nedogledne visine uvijek privlae i vjerujemo, da ih moemo dostii. Ipak ima neeg vjenog iznad nas, neeg, to nam se javlja kao savrena stvarnost. Neto, to je isto tako stvarno kao i nae zatoenje. Pa zato onda postoje te nedogledne visine, ako ih ne moemo dostii? pitao se majstor Bernardo. Kakav smisao ima taj bezgranian prostor oko nas, oko ivota, ako smo bespomoni kao zarobljenici i ako ivot ostaje uvijek isti, zatvoren u sebe? emu onda slue ti golemi razmjeri? Zato je naoj maloj sudbini, naoj uzanoj dolini, potrebna tako bezgranina okolina? Jesmo li zbog toga sretniji? Ne izgleda da je tako. Naprotiv, ini se, da smo ba zbog toga samo nesretniji, zakljui on. Pratio sam izbliza njegov sumorni izraz lica i udnu zamorenost njegova starakog pogleda. Jesmo li sretniji zbog toga to traimo istinu? nastavi on. Ne znam. Ja je traim. Traio sam je neumorno cijelog svog ivota, i gdjekad sam povjerovao da sam je naslutio; zasvijetlilo je kadgod na njezinom istom nebu ali se nebo nije nikada predamnom istinski otvorilo, niti su moje oi mogle odmjeriti taj beskonani prostor i te nedogledne visine, bez ega nam je nemogue shvatiti i razumjeti sve ostalo. Nije nam doputeno ii dalje. Stoga je sav moj nap or ustvari bio uzaludan. Tako je i bilo samo upola tono, upola zavreno, sve ega god sam se dotakao. S bolom u dui mislim ja na cijelo moje djelo; s bolom i tugom moraju ga smatrati i svi drugi: samo kao jedan torzo. Nedovreno, nedokonano je sve to s am 159

stvorio. Ostavljam sve nedovreno za sobom. Ali ima li u tome ieg udnog? Takva je ljudska sudbina. Sve ovjekove tenje, sva ljudska djela podlijeu neizbjenoj sudbini. Sva ljudska kultura je samo jedan pokuaj, pokuaj prema neemu, to je nedostino, neostvarljivo. Tako je cijela ljudska kultura ustvari samo pokuaj. Sve stoji kao osakaeno, tragino, kao torzo. Zar nije i sam ljudski duh jedan torzo? emu slue krila, kojima se stvarno ne moe nikada uzletjeti. Ona postaju samo teret umjesto sredstvo za olakanje. Mi s njima bivamo tei, ona nas vuku nanie. A najposlije nam omrznu. I mi osjetimo neku vrstu olakanja, kad nam sokolar, zamoren svojom okrutnom igrom, natakne kapu na oi da vie nita ne vidimo. Majstor Bernardo je sjedio utuen i mraan, s izrazom gorine oko usta, dok su mu iz oiju sijevale opasne iskre. Ja sam zaista bio krajnje zauen. Je li to onaj isti ovjek, koji se donedavno oduevljavao bezgraninom ljudskom veliinom, koji je proricao, da e ona jednog dana svemono vladati? Koji ju je usporeivao s bogovima? Sad ga ne razumijem. Ne razumijem vie nita. A princ je sjedio i sluao s prikovanom panjom rijei svoga velikog majstora, premda su one bile sasvim drugaije od onih, koje su nekad izlazile iz njegovih usta. U svemu je dijelio njegovo miljenje. Mora se priznati, da je veoma posluan uenik. No, kako su te ideje povezane? Kako on moe kombinirati takve proturjenosti u sebi i govoriti o njima sve sa istim dubokim uvjerenjem? Za mene, koji sam uvijek isti, koji se ne mijenjam, to je nepojmljivo. Proveo sam budan cijelu no i pokuao rijeiti ovu zagonetku, ali nisam uspio. Ne mogu pronai rjeenje tih oprenosti. Je li to neto veliko i sretno biti ovjek, i treba li se tome radovati? Ili je to neto besmisleno, oajno i bespomono? Kako odgovoriti na to pitanje? * Majstor Bernardo je prestao raditi princezin portret. Kae, da ga ne moe dovriti, da ima neto kod nje u to ne moe prodrijeti. Tako i ovo djelo nee biti dovreno. Kao i Posljednja veera, kao 160

i sve drugo ega se prihvatio. Imao sam jednom prilike vidjeti tu sliku sliku princeze u prinevoj sobi, i ne razumijem to joj nedostaje. Meni se ini, da je ona izvrsna. Naslikao ju je tono onakvu kakva je, kao bludnicu u zrelim godinama. Vraki nalikuje na nju. Ono ulno lice, s tekim onim kapcima i poronim poluodsutnim osmijehom sve joj je slino. Cijelu njezinu duu uhvatio je on u tu sliku, strano ju je razgolitio. Majstor Bernardo je u svakom sluaju veliki poznavatelj ljudi. to onda nedostaje toj slici? On svakako smatra, da joj neto nedostaje. Ali to? Neto, to ini da ona ipak nije ona, neto bitno? to li je to? Ne razumijem. Ali kad on kae, da je slika nedovrena i nepotpuna, onda sigurno tako i jest. On, kae, sve ostavlja nedovreno. Sve je samo pokuaj neega, to se nikad ne moe ostvariti. Cijela ljudska kultura je samo jedan pokuaj neto neizvedivo. Stoga i jest sve to besmisleno. Naravno da je tako. Kako bi inae ivot izgledao, da nije besmislen? Besmislenost je i sama osnova na kojoj on poiva. Kakav bi mu trebao biti taj njegov temelj, koji bi uvijek drao, koji nikad ne bi popustio? Jednu veliku ideju moe minirati druga velika ideja, razoriti je i unititi. Ali je besmislenost nepristupana, nerazruiva, nepokretljiva. Ona je uistinu stvarni temelj ovjekova ivota, stoga je i izabrana kao takva. Zar je ovjeku potrebno toliko razbijati glavu, da bi doao do tako obine istine! Ja nagonski znam da je to tako. Ta spoznaja je jedan dio moga bia. * Neto se dogaa, a ne mogu rei to. Osjeam kao neki nemir u zraku ne znam to je. Nije to neto, to se neposredno dogaa, ne. Ve neto, to bi se moglo dogoditi. Naizgled sve je mirno. U dvorcu ivot tee svojim redovitim tijekom. ak je mirnije nego obino, jer nema mnogo gostiju ni zabava, kojih bi trebalo biti u ovo doba godine. Ne znam ali i to pridonosi osjeaju da se sprema neto neobino. Cijelo vrijeme sam na oprezu, pazim na sve ali nema jo niega, na to bi naroito trebalo obratiti panju. A ni u gradu se ne opaa nita osobito. Sve je onako, kako treba biti. Ipak neto se 161

sprema. U to sam siguran. Valja mi se strpiti i ekati budunost. Kondotijer Boccarossa je otputovao i palaa Geraldi opet stoji prazna. Nitko ne zna kuda je otiao, kao da je propao u zemlju. Moglo bi se pomisliti, da su se on i princ posvaali. Mnogima je bilo udno, kako se moj gospodar, sa svojim visokim obrazovanjem, mogao sprijateljiti s tako sirovim ovjekom. Ja nisam dijelio takvo miljenje. Svakako je istina, da je Boccarossa neobino grub ovjek, a da je princ profinjena, kulturna osoba. Ali i moj gospodar potjee od kondotijerskog roda, premda se ini, da su mnogi to zaboravili. Nije to bilo tako davno, kad su njegovi pretci bili kondotijeri, samo nekoliko pokoljenja unatrag. A to je to nekoliko pokoljenja? Ne bih rekao, da su ova dva ovjeka imala naroitih tekoa meusobno se razumijevati. Nita se ne dogaa, ali napetost u zraku raste. Osjeam ja to i ne varam se. Neto e se dogoditi. ini se, kao da je princ neim grozniavo zauzet. Ali ime? Neprestano prima posjete, s nekima se zakljuava i vodi tajne razgovore. Nita ne odaju. to li ih to uznemiruje? Razni glasnici, zaodjeveni neprozirnom tajanstvenou, upadaju ak i nou u dvorac. Mnogi dolaze i odlaze, a da im se misija i ne zna. Namjesnici, savjetnici, vojskovoe, poglavice starih plemena starih ratnikih plemena, koje su prinevi pretci nekad podjarmili. Ne moe se vie rei, da vlada mir u dvorcu. Izgleda da Majstor Bernardo nema veze s onim, to se dogaa. Princ se sada okruuje sasvim drugim ljudima. Stari uenjak izgleda da nema vie isto znaenje, bar ne kao prije. Ja samo mogu to odobravati. On je zaista zauzimao previe mjesta ovdje na dvoru. * Moj osjeaj, da se neto izvanredno sprema, pokazao se kao toan. O tome vie nema nikakve sumnje. itav niz stvari, koje se ne mogu predvidjeti, daje dokaza o tome. Pozivaju se astrolozi, koji se dugo bave kod princa kako dvorski astrolog Nicodemus, tako i oni drugi arlatani s dugim bradama, koji ive ovdje kao paraziti. To je znak, koji ne vara. Osim 162

toga princ se sastajao s izaslanicima kue Medici i s predstavnikom Mletake trgovake republike, pa ak i s nadbiskupom, koji predstavlja Svetu Stolicu. Vrijedno je bilo zapaziti ovo i mnogo tota posljednjih dana, a sve vodi u istom pravcu. ini se da pripremaju neki vojni pohod. Astrolozi su pozvani dati svoje miljenje o tome, kakav e biti stav zvijezda prema ovom pothvatu nijedan pametan princ ne proputa priliku, da se prvo o tome obavijesti. Ovi jadnici bili su malo pali u zasjenak, dok se princ druio s majstorom Bernardom, koji takoer vjeruje u mo zvijezda, ali koji svakako ima drugo miljenje o tome miljenje, koje gospoda s dugim bradama smatraju kao avolsku here zu. Ali princ zasada smatra da je najsigurnije drati se pravovjernih. Opet se oni tu mijeaju i prave vani. A pregovori s izaslanicima ukazuju na to, da nam je osigurana pomo, u najmanju ruku podrka drugih drava. Dranje Svetog oca je, po mome miljenju, najvanija stvar. Bez blagoslova Bojeg nijedan ljudski pothvat ne moe uspjeti. Nadam se, da ga je On dao, jer jedva ekam da najzad opet bude rata. * Da, bit e rata! Moj nos, koji je ve ranije upoznao njegov miris, osjea ga svuda: u napetosti duhova, u tajanstvenom pripremanju, na licima ljudi pa ak i u zraku, koji udiemo. Ima neeg to drai i to ja dobro poznajem. ovjek gotovo ponovno oivi poslije ove zaguljive omare, u kojoj se nita ne dogaa, koju ispunjavaju samo beskrajni prazni razgovori. Krajnje je vrijeme, da svijet radi neto drugo, a ne samo da brblja. Ustvari svi hoe rat. Smatraju ga kao uprotavanje ivota i osjeaju ga kao olakanje. Ljudima se ini, da je ivot odve sloen. A on to i jest za sve one, koji ga proivljavaju. Sam po sebi, ivot nije sloen, ve, naprotiv, odve jednostavan. Naalost, ljudi to ne razumiju. Oni ne razumiju, da je najbolje pustiti ivot da bude onakav, kakav jest. Ne mogu ga nikad ostaviti na miru i ne upotrebljavati ga u mnogobrojne udne svrhe. Ali u svakom sluaju oni ipak osjeaju, da je divno ivjeti. Princ se najzad probudio iz svoga mrtvila. Iz lica mu izbija snaga volje iz tog lica s kratko podsjeenom bradom, s mravim i blijedim obrazima, ivim pogledom, koji vreba kriom, kao oko 163

ptice grabljivice. Princ svakako vreba svoj omiljeni plijen zakletog neprijatelja svoga plemena. Vidio sam ga danas, kako se penje uz dvorske stube, u pratnji zapovjednika garde ini se, da su bili na nekoj vojnoj smotri. Prispjevi na ulaz, princ baci kapu slugi, koji pohita da je prihvati, i zaustavi se za trenutak, u svojoj crvenoj odori, vitak i gibak kao otrica sablje, s nadmonim osmijehom na svojim tankim usnama. Stajao je tu i izgledao kao netko, tko skida sa sebe odjeu, u koju se preruio. Neka neukrotiva snaga izbijala je iz njega. Sve je na njemu govorilo, da je to ovjek od djela. A ja sam oduvijek znao, da je on takav. * Astrolozi su izjavili, da je as neobino povoljan za rat i da ne moe biti pogodniji. Prouili su prinev horoskop i ustanovili da je on roen u znaku Lava. To nije nikakva novost, za to se znalo jo od njegova roenja, kada je taj dogaaj zanimao matu prineve okoline kao dobar znak i izazvao divljenje i strah meu njegovim podanicima. Stoga je on i dobio ime Lav. Tako se Mars i Lav nalaze u ovom asu u savezu. I druge nebeske pojave, koje vre utjecaj na sudbinu princa, takoer su u povoljnom stavu. Stoga astrolozi mogu s potpunom sigurnou jamiti za sretan ishod rata. Ta bilo bi neoprostivo ne iskoristiti ovaj jedinstven sluaj. Ne udim se nimalo tim njihovim pretkazanjima, jer ona odgovaraju uvijek eljama princa, naroito otkako je prinev otac stavio na muke jednog astrologa, koji je tvrdio, da nesrea prijeti naoj dinastiji, zato to se neka zvijezda s vatrenim repom pokazala na nebu ba u trenutku, kada se osniva di nastije popeo na krvavi prijesto pretkazanje, koje se moglo isto tako odnositi na dinastiju moga gospodara kao i na svaku drugu. Ne ude me, kao to rekoh, astrolozi, ak sam ovog puta i zadovoljan njima. Ta oni poznaju vrlo dobro svoju nauku i pokazali su se vie puta korisnima. Jer za princa je veoma vano da vojska i cio narod vjeruju, da su zvijezde raspoloene prema njihovu pothvatu i da su zainteresirane njime. Zvijezde su kazale svoje, i svi su zadovoljni onim, to su one kazale. Ja nikad ne razgovaram sa zvijezdama, ali drugi ljudi to ine. * 164

Opet me je jako zaudio majstor Bernardo. Sino su princ i on ponovno imali povjerljivi razgovor i, kao mnogo puta ranije, mijenjali misli do kasno u no. Bilo mi je jasno, da stari uenjak, protivno mome vjerovanju, nije izgubio nimalo od svoga znaaja i da se sa svojim istraivanjem nije odvojio od stvarnosti nemirnoga svijeta. Bio sam se prevario. Ljuti me, to sam pao u takvu zabludu, ja, koji tako dobro prozirem i razotkrivam ljude. Kad su me pozvali da ih posluim i da im kao obino donesem pehare s vinom, naao sam obojicu nagnute nad nekim udnim crteima, iz kojih najprije nita nisam mogao razabrati. Kasnije sam imao prilike ove bolje zagledati i uti objanjenje iz njihova razgovora. Ti crtei su predstavljali grozne ratne strojeve, napravljene da ire smrt i strah kod neprijatelja: borna kola, naoruana kosama, koje e zasijati zemlju ljudskim udovima; zatim demonska orua na kotaima, koja konji u galopu uvlae u redove neprijatelja, pri emu ih nita, ak ni najvea hrabrost, ne moe zaustaviti; najzad, kola snabdjevena odbojnim titovima, koja su, prema objanjenju pronalazaa, u stanju probiti najjai front, krei put pjeacima, omoguujui im da izvre svoje zadatke. Bilo je tu tako stranih i ubilakih orua, da ne razumijem kako su ih mogli izmisliti. Teko sam shvaao njihovo djelovanje, kako, naalost, nisam mogao posvetiti svoj ivot ratnoj vjetini. Merzeri, lubarde i kulvrine2, koji bljuju vatru, kamenje i eljeznu ulad3 i odrubljuju glave i ruke vojnika sve je to predstavljeno s toliko potankosti i stvarnosti, da ve i samo njihovo pokazivanje stvara uzbudljivo raspoloenje. Uenjak je potanko opisivao razorno djelovanje, koje izazivaju ova orua, i to tako mirnim glasom kao da razgovar a o najobinijem predmetu. Primijetio sam, da bi rado htio vidjeti djelovanje svojih strojeva u stvarnosti, to je sasvim razumljivo, s obzirom da su oni tako udesni i da ih je on sam izmislio. Majstor Bernardo bavio se time, radei istovremeno na mnogim drugim stvarima, na istraivanjima prirode i njezinih tajni; on je rastavljao aice i krunice na cvijeu, prouavao rijetko kamenje, brljao po Francescovu tijelu koje je jednom, koliko se sjeam, opisao princu kao veliko i neizmjerno remek-djelo prirode
2 3

Starinski dugaki top. Prev. ule kugla koja se ispaljuje iz starinskog topa

165

 slikao Posljednju veeru u Santa Croce, s Kristom, koji sjedi na prijestolju meu svojim uenicima pri objedu ljubavi, i s Judom, izdajnikom, uurenim u svome uglu. Sve je njega podjednako zanimalo i privlailo. Zato onda ne bi bio ushien ovim svojim udesnim strojevima isto kao i svim drugim, svojim remek-djelima? Ljudsko tijelo je moda veoma umna konstrukcija, premda ja to ne nalazim, ali je i to jedan stroj, i to stroj, koji se sam stvorio. Princ se udnovato zanimao, ne toliko onim udnim ubilakim oruima koja su, po mom miljenju, veoma djelotvorna i koja bi samom svojom pojavom nagnala itavu vojsku u bijeg koliko onim, za koje nije bila potrebna naroita fantazija, ali koja su, po njegovu miljenju, bila od veeg i odluujueg djelovanj a. Ona prva, primijetio je on, pripadaju budunosti. Sada pak treba upotr ijebiti ona, koja se mogu odmah staviti u djelovanje: naprave za uskakanje u tvrave, strojevi za dizanje u zrak tvravnih zidova, sprave za bacanje kamenja i opsadne topove sve one stvari, o kojima su oni toliko puta razgovarali i koje su djelomino ve izgraene. itav taj silni materijal, to nevjerojatno bogatstvo ideja, to plodno nadahnue, koje kao da ne zna za granice, izazivalo je u najveem stupnju, divljenje kod princa, koji je s najveim oduevljenjem veliao genij uena ovjeka. Nikada on jo nije u tolikoj mjeri pokazao mo svoje misli i svoje uobrazilje. Dvojica ljudi ostadoe cijelu veer zadubljeni u svijet mate, mijenjajui misli kao tijekom prethodnih i plodnih noi. I ja sam ih sluao sa zadovoljstvom, jer jedanput i moja dua bi ispunjena ushienjem i divljenjem. Sada potpuno razumijem, zato je princ pozvao k sebi velikog majstora Bernarda i zato se prema njemu odnosio kao prema sebi ravnome, pokazujui mu na sve naine svoju visoku i laskavu panju. Razumijem takoer i njegovo ivo interesiranje za Bernardove naune metode, za njegova istraivanja prirode, za njegovo nevjerojatno znanje, korisno i nekorisno. Sad mi je jasno ono prinevo tanano prosuivanje majstorove umjetnike vjetine i interesiranje za slikanje Posljednje veere u Santa Croce, i za sve ostale djelatnosti, kojima se ovaj sveznajui ovjek bavio. Potpuno razumijem! To je veliki princ!

166

* Noas sam sanjao neugodan san. Sanjao sam kao da gledam majstora Bernarda, kako stoji na vrhu neke visoke planine, velik i svean, sa svojom sijedom kosom i svojim visokim pametnim elom, a oko njegove glave bezbroj onih udovita s vukodlakim krilima, sve one jezive nakaze, to sam ih vidio meu njegovim crteima u Santa Croce. Letjeli su oko njega kao demoni, a on kao da im je zapovijedao. Sa svojim sablasnim licima nalikovali su na zelembae i korpione, dok je njegov lik bio ozbiljan, strog i otmjen kao obino. Imao je potpuno svoj svakidanji izgled. Ali malo pomalo njegovo tijelo se promijeni, postade zgreno i unakaeno; porastoe mu nabrana krila i objesie se uz male kudrave noge kao u slijepog mia. S takvim sveanim izrazom ne licu poe on ma hati krilima i uzdizati se i odleti u crnu no s ostalim jezivim stvorenjima. Ja ne pridajem puno vanosti snovima. San ne znai nita, i sasvim mi je svejedno to sanjam. Za mene samo stvarnost ima znaenja. Oigledno je, da ovaj ovjek ima neki tjelesni nedostatak. To sam ja ve odavno otkrio. * Boccarossa je preao granicu na elu etiri tisue ljudi. Napredovao je ve vie milja na neprijateljskom tlu, a da Toro, koji je bio potpuno iznenaen napadom, nije mogao nita poduzeti u svoju obranu. Ova izvanredna novost pronijela se kao munja danas kroz grad i o tom neoekivanom dogaaju svi govore! Slavni kondotijer je u najveoj tajnosti sakupio svoje najamnike trupe i u nepristupanim oblastima, du jugoistone granice, s vrakom lukavou pripremio uspjeli napad. O ovome nitko nije ni slutio ak ni mi sami. Jedino je znao princ, stvarni zaetnik ovog genijalnog napadnog plana! Jednostavno je neshvatljivo! ovjek gotovo da ne povjeruje u ovakvu vijest! Kua roda Montanza nema dugog vijeka pred sobom i omraeni Lodovico, koga mrzi i njegov vlastiti narod, dobit e naj zad smrtni udarac u svoj bikovski vrat, kao posljednji vladar svoje sramne dinastije. 167

Savreno se prevario taj lisac! Svakako je on ve nasluivao neto o planovima moga princa protiv njega, ali znajui da kod nas nije postojala stajaa vojska, on se uljuljkivao sigurnou. A najmanje se nadao napadu s ove strane granice, gdje je teren potpuno nepristupaan i gdje on nema ni jedno jedino utvrenje! Teru je doao kraj! as obrauna je kucnuo! U gradu vlada neopisivo oduevljenje. Ljudi se skupljaju po ulicama, mau ivo rukama i razgovaraju, vatreni i naotreni ili stoje utljivo i promatraju trupe, koje mariraju mimo njih. Osobna prineva garda poinje se okupljati kao da izvire iz zemlje. Vidi se, da je sve pripremljeno u tajnosti i kako valja. Sa svih strana upuuju tople molitve Svevinjemu za pobjedu naeg oruja, oigledno je, da vojska nosi blagoslov crkve. A kako bi i moglo biti drugaije. Vodi se rat asti! Cio narod se veseli. Naroito se osjea oduevljenje ovdje na dvoru, a divljenju za princa nema granica. * Trupe, kojima e princ osobno komandirati, prijei e granicu s istone strane, preko rijeke starog klasinog poloaja za napad. Dovoljan je jedan dan mara, da se doe na ravnicu, gdje je teren, natopljen slavnom krvlju, pogodan za redo vno voenje rata i gdje e se izvriti spajanje prinevih i kondotijerovih trupa! Takav je plan! Ja sam ga ve naslutio. Ne znam ba sigurno, je li takav plan. Ali, hvatajui jednu rije za drugom, doao sam do toga zakljuka. Nastojim svim silama sve uhvatiti, sve pratiti; oslukujem na vratima i krijem se iza zavjesa, da bih uo to vie o velikim dogaajima, koji e se odigrati. Kakav sjajan plan! I on e bezuvjetno uspjeti. Nema sumnje, da na ovom dijelu granice ima i utvrenja. Ali e ona sva pasti. Moda e se protivnika vojska predati, kad vidi da je svaki otpor uzaludan. Moda e izvriti juri. U svakom sluaju nee nas uspjeti zadrati. Nita nas ne moe zaustaviti, jer e napad doi sasvim neoekivano, potpuno iznenada. Moj princ je zaista pravi vojniki genij! Kako je samo prepreden! Koliko samo u sebi ima lukavosti, koliko opreznosti! Koliko veliine u cijelom tom pohodu! Neopisivo sam ponosan, to sam patuljak jednog takvog princa! 168

Sve moje misli okreu se oko jednog te istog: kako bih i ja poao u rat! Moram poi. Ali kako u, kako ostvariti taj svoj san? Nemam nikakvog vojnikog obrazovanja mislim u obinom smislu. Nita ne znam o onome to se trai od jednog oficira, pa ak i od obinog vojnika. Ali ipak mogu nositi oruje! Znam se boriti sabljom kao mukarac! Moj ma nee biti gori od drugih! Dodue, on je kratak, ali i kratak ma nije bezopasan! To e neprijatelj ve osjetiti! Razboljet u se od svih tih misli, od straha da me ipak ne ostave sa enama i djecom, da neu poi s ostalima u rat i sudjelovati u slavnim dogaajima. Moda e se najvei okraji odigrati ba u poetku. Sav gorim od ei za krvlju! * Idem i ja! Idem! Jutros sam sakupio svu svoju hrabrost i povjerio princu svoju arku elju da uzmem uea u ratnom pohodu. Izloih ono to elim s takvim arom, da sam i sam primijetio dojam, koji sam izazvao. Imao sam sree da naiem ba kad je princ bio dobre volje. Samo se pogladio po kratkom uperku kose to on ini kad je dobrog raspoloenja a crne oi su mu sjale, dok je gledao u mene. Naravno da u ii i ja, rekao mi je. I on sam e ii pa e, prirodno, povesti i mene. Moe li jedan princ biti bez svoga patuljka? Tko bi mu inae sluio pehare s vinom? dodao je, nasmijeivi se ljubazno na mene? Idem! Idem i ja u rat! * Nalazim se u atoru na jednom brdu s nekoliko jela, odakle je odlian pogled na neprijatelja dolje u ravnici. atorsko platno obojeno prinevim bojama, sa irokim utim i crvenim iritima, treti na vjetru kao fanfara. Stojim u punoj bojnoj opremi, naoruan isto kao i princ, sa ljemom i oklopom, a o bedru mi visi ma na srebrnom opasau. Blii se sunev smiraj i trenutno sam sm. Kroz poluotvoren ator ujem glasove komandanata, koji izdaju zapovijedi za sutranji napad u osvit zore, a malo dalje neustraivu i melodinu pjesmu vojnika. Gledam Torov ator, crne i bijele boje, 169

kako se lepra dolje u ravnici, i vidim ljude, koji se miu i koji mi izgledaju mali i bezopasni, a tamo daleko, na zapadu, konjanike,bez bojne opreme, i gole do pojasa, kako poje konje na rijeci. Ve smo vie od tjedan dana na bojnom polju, za koje su se vrijeme ve odigrali veliki dogaaji. Operacije se odvijaju potpuno onako, kako sam predviao. Zauzeli smo na juri graninu tvra vu, poslije bombardiranja iz odlinih dugakih topova, koje je konstruirao majstor Bernardo i koje dosad nitko nije vidio. Pred njihovim uasnim djelovanjem cijela posada, ispunjena strahom, predala nam se. S nedovoljno sposobnim trupama, koje je Toro mogao odvojiti od snaga odreenih da sprijee nadiranje Boccarosse i koje je na brzu ruku bacio protiv nas, podijelili smo vie estokih bitaka, koje su se sve zavrile naom pobjedom, jer smo bili nadmoniji. Meutim Boccarossina vojska, koja je protiv sebe imala slabije snage, pustoila je i palila sve ispred sebe i krila put prema sjeveru, da bi dola u vezu s nama. Juer oko podne uspostavljen je eljeni dodir, koji je tako znaajan za dalji razvoj dogaaja. Sada stojimo ujedinjeni na visovima izmeu ravnica i brda, i broj nae vojske iznosi ukupno do petnaest tisua ljudi, od kojih dvije tisue konjanika. Prisustvovao sam susretu princa i njegova kondotijera. To je bio nezaboravan povijesni trenutak. Princ, koji se za ovo vrijeme tako pomladio da izaziva ope divljenje, nosio je krasnu opremu s oklopom i srebrnim rukavima, i ljem s dva pera utim i crvenim koja su mu se njihala na glavi, dok se, okruen svojim doglavnicima, ljubazno pozdravljao sa svojim slavnim ratnim drugom. Njegovo blijedo plemiko lice izuzetno se zarumenjelo; dok mu se na ustima ukazivao smijeak, srdaan i iskren, a ipak donekle uzdran i oprezan. Prema njemu je stajao Boccarossa, snaan i krupan, divovskog tijela. Imao sam udan osjeaj, jer ga nikad dotada nisam vidio. Dolazio je neposredno iz borbe. Na sebi je nosio elinu opremu, koja je u usporedbi s prinevom izgledala jednostavna i iji je jedini ukras na oklopu bila ivotinjska glava od bronze lav s isplaenim jezikom iz golemih eljusti. Njegov tijesni ljem na glavi nije imao nikakva ukrasa ni nakita. inilo mi se, da je to najstranija glava koju sam ikad vidio. Od samih vilica ovog debelog lica, sveg izrovaenog velikim boginjama, uhvati ovjeka strah; velike mesnate usne tamno-crvene boje kao da se nikad ne rastavljaju, a izraz dubokih oiju do voljan je da natjera i 170

najupornijeg neprijatelja na predaju. Uasno je bilo pogledati ga. Ne, nijedan od svih ljudi, koje sam dosad sreo, nije izazivao tako snaan dojam kao ovaj. Moram priznati, da je on na mene ostavio takav dojam, kojeg se nikad neu osloboditi. Djelovao je na mene kao pravo otkrivenje. Moda tako djeluju svi ljudi, koji su moni. Stajao sam kao opinjen i pratio ga svojim starakim pogledom, koji je ve sve vidio, svojim patuljakim oima, u kojima poiva tisuugodinje iskustvo. Bio je utljiv, nije govorio gotovo nita. Drugi su govorili. Samo se jednom, sluajno na jedan izraz prinev nasmijao. Ne znam zato kaem da se nasmijao bar se tako neto slino kod drugih ljudi naziva smijehom. Pitam se, da li se i on, kao i ja ne moe smijati! Nema glatko lice kao drugi. Nije skorojevi ve potjee od prastarog roda, ali ipak ne tako starog kao to je moj. ini mi se, da je princ nekako beznaajan pokraj njega. To kaem usprkos dubokom divljenju za moga gospodara, koje sam istaknuo toliko puta, naroito u posljednje vrij eme. Nadam se, da u vidjeti Boccarossu i u borbi. Sutra ujutro predstoji velika bitka. Oekuje se da e napad poeti odmah, im se susretnu dvije vojske, prije nego to Lodovico bude imao vremena predahnuti i prikupiti svoje razbacane snage to pokuava uiniti u ovom trenutku. Ja sam ukazao princu na tu injenicu, ali je on odgovorio da se trupe moraju prvo malo odmoriti. Osim toga mora se pokazati malo vitetva i prema svome protiviku i dati mu vremena da se spremi za borbu prije nego to zapone jedna tako znaajna bitka. Izrazio sam jaku sumnju u mudrost i opravdanost takve ratne vjetine. Ja moram tako postupiti, a ti ne mora odgovorio je on. Samo sam mahnuo glavom. Nije lako pronii ovog udnog ovjeka. Pitam se, to Boccarossa misli o ovome. Da je Toro dobro iskoristio vrijeme, o tome nema sumnje. To smo cijelog dana mogli pratiti s naeg uzvienog poloaja. Uspio je ak i dovesti pojaanja. Ali emo mi ipak odnijeti pobjedu, to je sigurno. Moda je ak i dobro to dovlai toliko ljudi, utoliko emo ih vie pobiti. to je neprijatelj mnogobrojniji, to je pobjeda vea. Da je shvatio, da e biti potuen, on ne bi dovukao toliko vojnika. Ali je on previe ohol ovjek, a tvrdoglav kao bik. 171

Meutim, bilo bi veoma pogreno misliti da je on bezopasan. Lukav je, bezobziran i prepreden, a pritom sposoban vojskovoa. Da ga rat nije iznenadio, nadavao bi nam veliki strah. Postaje nam sve jasnije koliko je vano to je napad doao potpuno neoekivano, o tome emo se osvjedoiti tek tijekom rata. Do tanina sam upoznat s planom za sutranji napad. Naa, to jest prineva armija napast e centar, a Boccarossa e sa svojom vojskom udariti s lijevog boka. Prema tome neemo poi u napad s jedne ve s dvije linije. Ovo je, uostalom, sasvim prirodno, jer imamo na raspolaganju dvije armije. Neprijatelj, koji ima samo jednu, primoran je na taj nain boriti se na dva fronta. Jasno je, da e mu to priiniti velike tekoe, koje mi nemamo. O svretku ne moe biti nikakve sumnje. Ali, naravno, moramo biti spremni i na izvjesne gubitke. Pretpostavljam, da e borba biti vrlo krvava, ali se bez rtava nita ne postie. Ova bitka imat e veoma veliko znaenje, o njezinom svretku zavisit e dalji razvoj cijelog rata. Pod takvim uvj etima vrijedno je rtvovati se... Sve vie me zanima tajna ratne vjetine, koja je dosad za mene ostala skrivena. Nepredvieni dogaaji i ratni napor i imaju za mene naroitu dra. Divan je to ivot. Kakvo je to samo olakanje za tijelo i duu sudjelovati u ratu! ovjek postaje sasvim drugo bie. Nikad se nisam osjeao tako dobro kao sada. Nekako lako diem. I lako se kreem. Kao da mi tijelo nema teine. Nikada jo u ivotu nisam bio sretan kao sada. Osjeam da ranije uope nisam bio sretan. Sutra, dakle! Sutra ujutro! Radujem se ovom okraju kao malo dij ete. U najveoj urbi piem ovo nekoliko redova. Pobjedili smo, slavno pobjedili! Neprijatelj se povlai u potpunom rasulu, pokuavajui uzalud skupiti svoje desetkovane odrede. Nastavljamo gonjenje! Put u dosad neosvojiv grad roda Montanza, otvoren je pred nama. im operacije dopuste, dat u iscrpan opis ove izvanredne bitke. Sami dogaaji govore rijei su izgubile svako znaenje. Zamijenio sam pero maem. * 172

Najzad naoh trenutak za pisanje. Borbe i neprestano napredovanje trajali su nekoliko dana, te je bilo nemogue misliti na ma to drugo. Ponekad nismo imali vremena ni postaviti atore preko noi, ve smo logorovali pod vedrim nebom, po vinogradima i maslinovim umama, zaogrnuti injelom i glave naslonjene na kamen. Divan ivot! A sad je malo mirnije. Princ kae, da nam je potreban predah moda je u pravu. I stalni uspjesi iscrpljuju najzad. Nalazimo se samo na pola milje ispred grada i vidimo ga jasno pred sobom, s njegovim pukarnicama i kulama, njegovim crkvama i zvonicima, i starim zamkom roda Montanza na jednoj uzviici usred jednostavnih kuica, opkoljenih visokim zidom pravo razbojniko gnijezdo. Sa crkava se uju zvona, vjerojatno se mole Bogu za svoj spas. Potrudit emo se, da im se molitva ne ispuni. Toro je sakupio ostatke svojih trupa, razbacane izmeu nas i grada. Pozvao je na oruje sve, to je moglo poi u rat. Ali mu sve to nita nee pomoi s obzirom na raniju iznurenost trupa. Svretak je unaprijed odreen njegov poraz je siguran. udim se, da jedan tako veliki vojskovoa ne uvia, koliko je njegov poloaj beznadan. On, jasno, ini sve to je u njegovoj moi, zalae svoje krajnje snage da izbjegne sudbinu. Ali je to u isto vrijeme i njegov posljednji pokuaj da spasi grad. Sasvim besmislen pokuaj! Sudbina roda Montanza odluena je jo ovog povijesnog jutra prije tjedan dana, i sad se samo konano ispunjava. Pokuat u sada dati podroban i vjerodostojan opis ove velike i neusporedive bitke. U poetku su nae dvije vojske izvrile zajedniki i istovremeni napad, kao to sam predviao. Velianstven je to bio prizor, gledan odozgo s visova pravo uivanje. Dok je glazba svirala, zastave su se leprale iznad sjajno ureenih odreda ratnika, u raznolikim uniformama. Uz zvuke srebrnih rogova, koji su se u izlazak sunca prenosili preko brda i dolina, poela se pjeadija sputati niz padine breuljaka. Neprijatelj je ekao u zbijenim i prijeteim redovima. I im se do zuba naoruane protivnike vojske susretoe, nastade guva. Krvavi okraj poe od prvog trenutka. Ljudi su padali s obje strane, ranjenici su gaeni i ubijani na samom mjestu. U meusobnom klanju samo se ulo zapomaganje. Borba se vodila s promjenljivom sreom, na nekim mjestima inilo se da prevladavaju 173

nai, na drugim njihovi. Boccarossa je ispoetka davao dojam kao da se bori na istom frontu s nama, ali malo po malo njegove trupe poee praviti veliki luk i udarie u bok neprijatelja. Iznenaen ovim opasnim manevrom, protivnik je s tekom mukom odolijevao. Izgledalo je, da je pobjeda sasvim blizu, bar se meni tako inilo. Bilo je prolo ve nekoliko sati i sunce je stajalo visoko na nebu. Iznenada se dogodi neto strano. Nae trupe, koje su se nalazile blizu rijeke, poee uzmicati. Popustivi pred pr itiskom Torova desnog krila, poee se povlaiti sve vie i vie, dajui slab i nevjet otpor. Kao da ih je napustila elja za daljom borbom. Uzmicali su i uzmicali, gotovi da prihvate sve drugo prije nego smrt. Naprosto nisam vjerovao svojim oima. Nisam vie shvaao, to se dolje odigrava, utoliko prije, to smo mi bili nadmoniji gotovo dva puta brojniji. Osjetih kako u meni krv vri od sramote pred ovim neuvenim kukavilukom. Bjesnio sam, derao sam se i udarao nogama o zemlju, pruao, u svojoj bespomonoj srdbi, pesnice prema naim vojnicima, dovikujui im rijei gnjeva i prezi ra. Ali sve to nita nije pomagalo! Oni me, naravno, nisu uli povlaili su se i dalje. Mislio sam, da u poludjeti. A nitko da im pritekne u pomo! Nitko se nije brinuo o njihovu tekom poloaju bar tako se meni inilo. Uostaloim, nisu ni zasluivali! Najedanput spazih princa, koji je predvodio sredinje trupe, kako dade znak nekim odredima, to su stajali u pozadini iza njega. Ovi se uskomeae i poletjee u kosoj liniji prema rijeci. Odmorni i orni za borbu, poee se neodoljivo probijati kroz neprijateljske linije. Borei se s nesalomljivom snagom, pribliavali su se korak po korak rijenoj obali. Dospjevi na ovu, iz njihovih grla se zaori divlje gromoglasno i pobjedonosno hura! Svako povlaenje neprijatelja bilo je onemogueno! Pet do sedam stotina ljudi protivnike vojske bilo je potpuno opkoljeno. Bili su sa tjerani kao u vreu i oekivali su unitenje. Stajao sam zapanjen. Nisam ni slutio o ovakvom ratnom lukavstvu, koje sam bio shvatio kao kukaviluk. Srce mi j e kucalo, a grudi se nadimale od radosti. Poslije strane napetosti osjetih neko udno olakanje. Poslije toga ukaza se neobian prizor. Sa svih strana navalie nae trupe, steui obru oko protivnika na sve manjem prostoru izmeu borbene linije i rijene obale. Neprijatelj je najzad bio tako pritijenjen, da se jedva mogao micati. I sada, u golemoj 174

nadmonosti, pristupismo njegovu konanom unitenju. Nastade straan pokolj krv je tekla na sve strane. I ne samo to, neprijateljski vojnici bacali su se masovno u rijeku i davili se kao make. Borili su se da spase ivot u valovima, udarali rukama oko sebe, vapili oajno za pomo jednom rijei: vie nisu nalikovali na vojnike. Gotovo nitko od njih nije znao plivati kao da nikad nisu vidjeli vodu. Oni, koji su se mogli pomoliti iz vode i dokopati obale, bili su odmah posjeeni, dok je one, to su se pokuali prebaciti na drugu obalu, bujica nepovratno odnijela sobom. Nijedan se nije spasio. Nau sramotu zamijenila je sjajna pobjeda! Sada su se dogaaji razvijali munjevito m brzinom! Centar izvri juri na neprijatelja, lijevo krilo isto tako, dok Boccarossa navali s novim i pojaanim bijesom s desnog boka. Istovremeno se s brda sruie svjei i odmorni odredi konjice s uzdignutim kopljima i umijeae se snano u borbu, napravie pravi mete meu Torovim ve iscrpljenim i pokolebanim trupama. Dovedena u oajanje, cjelokupna neprijateljska obrana dade se u divlji bijeg. Nae trupe, s konjicom na elu, pojurie za razbijenim neprijateljem, kako bi se ova jedinstvena pobjeda do kraja iskoristila. Princ je oigledno htio iskoristiti sve mogunosti koje su mu se pruale. Jedan dio vojske, pjeadija i konjica, koji se odvoji i uputi drugim pravcem, udari preko jedne pobone doline, s oevidnom namjerom, da neprijatelju presijee odstupnicu. Uskoro nismo vie mogli pratiti dalji razvoj dogaaja, jer su nam planine presijecale vidik. Nije se vidjelo to se zbiva s druge strane brda, zasaenog vinogradima, gdje se odigravala bitka. U naim atorima nastade neopisiva ivost i oduevljenje. Prezali su se konji, tovarila kola s orujem i provijantom, ljudi su jurili na sve strane: bili smo spremni za pokret. Ja sjedoh u zadnji dio kola, u kojima se nalazio prinev ator. Dadoe znak za polazak, i mi krenusmo niz planinu, koja je vodila na poprite bitke. Iza nas sad ostade sve prazno i pusto vidjeli su se samo mrtvi i ranjeni. Leali su sve jedan do drugoga, i jedva smo proli mimo njih, a da ih ne pregazimo. Veina ih je bila mrtva, dok su oni, koji su bili jo u ivotu, jeali i zapomagali. Nai ranjeni vojnici dozivali su nas da ih povezemo, ali je to bilo nemogue, jer smo se morali uriti za vojskom. U ratu ovjek otvrdne i ogrubi, navikne se na sve. Ali ovako neto jo nisam nikad doivio. Mnogi konji leali su mrtvi 175

meu ljudskim leevima. Proosmo pokraj jednog, ija je cijela utroba leala na zemlji. Naprosto mi je pripala muka, kad sam to vidio umalo to nisam povratio. Ne znam to mi je bilo. Vikao sam koijau da stane, a on samo oinu zapregu i mi nastavismo put. udno je to. Primijetio sam vie puta, da sam u poneemu veoma osjetiljiv. Neke stvari su mi potpuno nepodnoljive. Odmah se sjetim Francescove utrobe. Da, neke potpuno prirodne stvari izazivaju u meni strahovito gaenje. Dan se pribliavao kraju. I dan kao ovaj dananji ima svoj kraj. Sunce, koje se jo vidjelo iza brda na zapadu, bacalo je svoje posljednje zrake na bojite, koje je svjedoilo o tolikom junatvu, slavi i porazu. Sumrak se irio nad njim, dok sam se osvrtao u kolima, to su se tresla. Bojno polje obavijeno tamom, i krvava drama, koja se tu odigrala ve je pripadala povijesti. * Neoekivano sam dobio dovoljno vremena za pisanje, jer je poela padati kia. Lije kao da se nebo otvorilo. Pravi potop. Naravno, nije vrlo ugodno. Usred blata po logoru se teko koraa. Prolazi izmeu atora su puni blata, u koje ovjek upada gotovo do koljena, dok se unaokolo svuda sliva prljavtina od konjske i ljudske pogani. ega se god prihvati, sve je mokro i prljavo. Izie li malo van, prokisne do kostiju. ak i atori prokinjavaju i puni su lokvi. Ovakvo nevrijeme nimalo ne slui ljudima kao poticaj, i mnogima je ovladalo loe raspoloenje. Svaku veer se nadamo, da e sutra biti lijepo vrijeme, ali im se probudimo, odmah ujemo kako kine kapljice nemilosrdno obonje po atorskim krilima. Ne znam emu slui ova vjeita kia. Samo oteava ratne operacije i spreava voenje rata. I to ba sada, kada je trebalo ponjeti plodove svih naih uspjeha. Zato pada kia? Vojnici su mrzovoljni. Lee i spavaju, ili se kockaju. Na taj nain, naravno, gubi se volja za borbu. A Toro za ovo vrijeme, dok mi slabimo, sigurno dovlai pojaanja. U to sam uvjeren. Ja se ne plaim za nau stvar, ali se srdim mislei na to. Nita ne utjee tako nepovoljno na duh i raspoloenje jedne vojske kao kia. Pod njezinom tmurnom mokrinom poputa ona napetost igre i sjaj se gasi, nestaje svega onog bljetavog i 176

privlanog, to je povezano s voenjem rata. Svreno je sa slavom! Ali moramo se suprotstaviti shvaanju, da je rat samo neprekidna sveanost. Rat nije zabava, ve krvava stvarnost: smrt, propast, unitenje. Meutim nije ugodna ni utakmica, stalna borba sa slabijim neprijateljem. Ipak se treba naviknuti na sve i sve izdrati. Muke, liavanja, svakovrsne patnje sve to valja podnijeti. Sve je to potrebno. Bilo bi opasno, da se ova zlovolja rairi meu trupama. Preostaje nam jo mnogo napora prije nego to pobjeda bude konana. Neprijatelj jo nije potpuno potuen, premda e i to uskoro biti. Kraj mu je ve tu. A moramo priznati, da je uspio vjeto se povui poslije strahovitog poraza na rijeci, jer ga nismo uspjeli sasvim opkoliti i zarobiti. I on sigurno sada okuplja nove snage. Stoga je nama potrebna naa stara borbenost, da bi ga sasvim unitili. Meutim kod princa nema ni trunke neke malaksalosti volje. On je jedan od onih ljudi, koji vole rat u svim njegovim oblicima. Miran, staloen i pun krepkosti, on je uvijek podjednako vedar i raspoloen; Uvijek pun hrabrosti i sigurnosti u pobjedu. Izvrstan je vojnik! Na bojnom polju izmeu njega i mene postoji udna slinost. Jedino to mu zamjeram, to mu nikad ne mogu oprostiti i to stalno daje povoda za najotrije prijekore s moje strane to je to mi on nee dopustiti da uzmem uea u borbi. Ne razumijem zato mi to odbija! Zato me sputava! Molim ga i preklinjem pred svaki okraj. Jednom sam ga molio na golim koljenima, grlei mu obje noge i lijui suze. Ali se on pravi da me ne uje i samo se smjeka na mene govorei, kako sam mu dragocjen i kako mi se moe neto dogoditi. Neto dogoditi! Ta ja drugo nita i ne elim! On ne zna to to znai za mene. Ta ja eznem za borbom svom duom svojom, kao nitko u njegovoj vojsci, ee i strastvenije nego itko. Za mene rat nije zabava, ve krvava ozbiljnost. elim se boriti, elim ubijati! Ne da bi se proslavio, ve da uinim neto stvarno, da dm djelo od sebe! Hou vidjeti ljude kako padaju, vidjeti smrt i pusto oko sebe. On i ne sluti tko sam ja! I samo me puta da mu sluim vino i da ga sluam, a zabranjuje mi da iziem iz atora i stupim u okraj, tamo kuda me cijelo vrijeme vue arka elja. Zar sam ja osuen vjeito gledati kako drugi izvravaju djela o kojima ja sanjam?! Zar da ja nikad ne sudjelujem u borbi! Kakav nevjerojatan osjeaj ponienja! 177

Ustvari, ja jo nisam ubio nijednog ovjeka! Moj gospodar nema pojma kakvoj me patnji izlae. Eto zato ja ne govorim cijelu istinu, kad tvrdim, da sam potpuno sretan! I drugi osim princa primjeuju moju elju za borbom. Ali oni ne znaju, kao on, do koje je mjere ona duboka u meni. Oni samo vide, kako idem u ratnoj opremi i s pripasanim maem o bedru, i drugo im i ne pada u oi. Njihovo pak miljenje o meni i mome ueu u ratu meni je savreno ravnoduno. Ima ovdje, naravno, mnogo ljudi, koje ja poznajem veoma dobro. Dvorani i njima slini, koji su uvijek na dvoru, uveni ratnici staroga soja, to su se stoljeima odlikovali u ratu, visoki plemii, koji, zahvaljujui samo svojim poloajima, zauzimaju izvjesna komandna mjesta. Poznajem ja sve vie oficire, kao to i oni mene poznaju. To su oni, to s princom rukovode operacijama. Mora se priznati, da se moj gospodar znao okruiti najboljom grupom starog ratnikog plemstva. Jako me ljuti to i don Riccardo sudjeluje u borbi. Razmetljivo i hvalisavo svuda se gura, ponajprije u prinevo drutvo, i izvodi svoje glupe ale, koje izazivaju smijeh kod okoline. Svojom seljakom, zdravom bojom lica i svojim velikim bijelim zubima, koje neprestano pokazuje jer se smije na sve ostavlja dojam obinog glupana. Naroito ne mogu podnijeti njegovo zabacivanje glave unatrag i uvijanje kovra na crnoj bradi. Ne razumijem kako princ moe izdrati njegovu prisutnost. Jo manje pak razumijem da princeza nalazi u njemu ita privlano, u ovom sasvim obinom ovjeku, jer je on zaista prosjean. Ali se to mene ne tie, a ni drugih. Ne zanima me ni najmanje. Kad se kae da je on hrabar, zaudim se. To zaista nimalo ne razumijem. Bio je i on u bitci kod rijeke kao i drugi, ali da se mogao neim istai, u to nimalo ne vjerujem. Ja to uope nisam primijetio. Vjerojatno je on sam iznio takvu tvrdnju. A kako ga svi sluaju im otvori usta da neto kae, moda je uspio svijet uvjeriti i u to. to se tie mene, ja uope ne vjerujem da je on bio hrabar. Jedan nepodnoljiv hvalisavac i nita drugo. Da je on hrabar! To je la, o kojoj ne treba ni misliti. Ne, princ je hrabar! Njega si mogao vidjeti svuda i na najopasnijim mjestima; mogao si ga lako raspoznati na bijelom 178

konju neprestano usred borbe, a i neprijatelj ga je mogao vidjeti, jer se neprestano izlagao opasnosti. On voli okraj: prsa u prsa. Po svemu se da primijetiti, da on u tome nalazi naroito zadovoljstvo. A i Boccarossa je veoma hrabar. To jest to se tie njega ne zna se jeli hrabrost prava rije. Taj izraz je odve slab i ne daje pravu sliku o njemu. Njegovo dranje u borbi priaju mi takvo je, da natjeruje strah u kosti i najokorjelijim ratnicima. Najstranije je to, to se on u borbi nimalo ne uzrujava. Svoj ubilaki posao izvrava stisnutih usta i sasvim hladnokrvno. Bori se esto pjeke, kao da se time eli to vie pribliiti svojim rtvama. Kao da uiva u krvi i ubijanju ljudi. Nain, na koji se bore princ i ostali, ini se kao djeja igra prema njegovu nainu ratovanja. Ja osobno nisam to vidio, jer se nalazim uvijek daleko od poprita okraja, ali su mi drugi o tome priali. Ne mogu izraziti, koliko duboko alim, to svemu tome nisam bio svjedok. Takvi ljudi kao to su princ i on, hrabri su svaki na svoj nain. Ali don Riccardo! Njega je uope smijeno i usporediti s ovima. Vele da Boccarossa i njegove trupe pale oblasti kroz koje prolaze, da ih stvarno pustoe i pljakaju vie nego to se princu ini da je potrebno za samo voenje rata iako, naravno, i on smatra da treba pustoiti. Kuda oni prou, tu trava ne raste. U svakom sluaju vele, da se princ i njegov kondotijer razlikuju u miljenju o toj stvari. Moram priznati, da ja osobno vie naginjem Boccarossinu shvaanju. Neprijateljska zemlja je neprijateljska zemlja i prema njoj se kao prema takvoj mora i postupiti. Takav je zakon rata. To moe izgledati okrutno, ali rat i bezdunost idu zajedno, i tu nema pomoi. Treba iskorijeniti narod protiv kojega se vodi rat, a zemlju opustoiti, tako da se ne mogu vie podii. Moe biti vrlo opasno, ako se ostavi za sobom gnijezdo otpora, najbolje je imati slobodna lea. Uvjeren sam da je Boccarossa u pravu. ini se da princ pokatkada zaboravlja da se nalazi meu neprijateljima. Postupa ponekad prema pobijeenom stanovnitvu na nain koji se ne moe odobriti. Kao ono, na primjer, kad je prije neki dan otiao gore u brda i u jednom prljavom sel u promatrao narodnu svetkovinu i sluao svirae na fruli. Izgledalo je kao da mu se sve to veoma dopalo i da je bilo vrijedno stati i sluati tu glazbu. A to je najgore, uputao se u razgovor s tim obinim svijetom. Kako je mogao? To mi je jednostavno nepojmljivo. To isto toliko malo shvaam koliko i one seljake, to su proslavljali sakupljenu 179

etvu. Neka trudna ena zalila je vinom i maslinovim uljem jedan komad zemlje na njivi, pa su oko toga mjesta svi posjedali u krug, jeli i pili, dodajui jedno drugome kruh, vino i kozji sir. Princ se takoer posadio meu njih, jeo i pio, hvalio njihove masline i njihov sir, koji je naizgled bio strano suh, a kad je stari prljavi vr s vinom dospio i do njega, onda ga je primakao ustima i pio iz njega kao i ostali. Neukusno je bilo gledati to. Nisam ga dotle nikad vidio da ini tako neto i nisam vjerovao da se moe tako ponaati. On me nikad nee prestati iznenaivati, na ovaj ili onaj nain. Kad ih princ zapita, zato je ena prosula vino i ulje, i kakvo znaenje to ima, oni se zbunie i postadoe tajanstveni. Ne htjedoe nita rei, samo su se cerili svojim glupim seljakim licima. Naposljetku nam dadoe do znanja, da to ine, da bi zemlja dal a vina i maslina sljedee godine. To je zvualo smijeno. Kao da zemlja zna da oni ele od nje ba vino i ulje. To mi uvijek inimo u ovo doba godine dodadoe oni. A onda se jedan starac duge zamrene brade, poliven vinom, priblii princu i pognute glave, gledajui ga povjerljivo u oi, ree: Tako su radili nai stari i mi to nastavljamo. Zatim svi ustadoe i poee plesati. Tresli su se nezgrapno i seljaki, zbijeni jedno uz drugo; ak jedan starac, koji je ve bio jednom nogom u grobu. A svirai su svirali u svoje frule, koje su sami nainili i koje su davale samo nekoliko tonova, tako da su se ovi neprestano ponavljali. Ne razumijem, kako je princ mogao sluati ovu divlju, neumjetniku glazbu. Ali on i don Riccardo, koji je takoer bio prisutan kad on nije prisutan? kao da bijahu zaboravili, da se nalaze meu neprijateljima. A kad jo seljaci zapjevae svoje sjetne i jednoline pjesme ova dvojica se jednostavno nisu mogla odvojiti od onog mjesta. Ostali su sve do pred sam sumrak i tek tada jedva krenue. Moda su najzad uvidjeli, da bi bilo opasno ostati tu i po noi. Kakva divna veer! rekoe oni jedan drugom, kad poosmo natrag u logor. Don Riccardo, koji se raznjei im mu se ukae prilika za to, poe brbljati o ljepoti predjela, iako u njemu nije bilo niega tako lijepog, i zaustavljao se svaki as da iz daljine slua zvuke frule i pjesme, to su dopirali iz sela, nakrivljenog na brijegu sa svojim starim i prljavim kuama. Iste veeri dovukao je on u prinev ator dvije kurtizane, koje su uspjele na neki neobjanjiv nain kradom otii iz grada i kroz 180

borbene linije ubaciti se u logor vjerojatno zato, to su se nadale, da e kod nas biti bolje plaene. eni je slae spavati s neprijateljem, govorile su one. Princ je najprije davao utisak, da mu je to veoma neugodno, i ja sam bio siguran da e se naljutiti i otjerati ih, a Riccarda strogo kazniti za njegovu nevjerojatnu drskost. Ali, na moje veliko iznenaenje, on se poe smijati, uze jednu od njih na koljeno i narui, da se donese najskuplje vino. Jo ne mogu od uda doi k sebi zbog onoga, emu sam bio prinuen prisustvovati te noi. Ne znam to bih dao, da nikad nisam ni poao s njima i da nikad nisam doivio takve mune uspomene. Da sam samo mogao objasniti sebi, kako su dole ovamo! Ali ene, naroito ene te vrste, isto su to i takori oni ne znaju ni na kakve smetnje, pregrizu sve. Htio sam se povui i lei u ator za poslugu, ali sam morao ostati, i sluiti, ne samo svoga gospodara i don Riccarda, ve i ove namazane djevojure, od kojih se osjeao miris mletake pomade i toplog, gojaznog enskog mesa. Bilo mi je uasno odvratno; Don Riccardo je razglabao o tome, kako su one lijepe, a naroito jedna, kojoj se nije mogao nadiviti njezinim oima i kosi i njezinim nogama, koje je pokazivao princu, premda ga je ona pokuala sprijeiti u tome; zatim se u istom trenutku okrete drugoj i poe i nju slaviti, istim laskavim rijeima kao i onu prvu. Sve su ene lijepe! uzvikivao je on. Sva slast ivota dolazi od njih. A najmilija je kurtizana, koja cio svoj ivot posveuje ljubavi i nijednog trenutka je ne iznevjeri. Ponaao se veoma blesavo i neukusno. Ja sam ga uvijek smatrao za vulgarnog i glupog ovjeka, ali ipak nisam mogao vjerovati, da moe biti toliko smijean i budalast. Pili su mnogo vina, koje ih je uhvatilo, i don Riccardo se, naravno, raznjeio, da se ovjeku smui, pa poeo govoriti o ljubavi i recitirati itavu hrpu dosadnih pjesama, najvie soneta o nekoj kako ju je on zvao Lauri, tako da su kurtizanama navrele suze na oi. Dok su obojica leali, on s glavom u krilima jedne, a princ druge dotle su im bludnice gladile kosu i uzdisale na sva ta bljutava recitiranja. Don Riccardo bijae izabrao ljepu. Nisam mogao a da ne primijetim, kako ga je princ vie puta u toku noi, radoznalo gledao, kad su djevojke izgledale najvie oarane njegovim dosjetkama i njegovim dranjem. ene uvijek najvie vole beznaajne i obine ljude, jer ih oni najbolje podsjeaju na njih 181

same. Don Riccardo se najedanput die i izjavi, da je bilo dosta ljubavnih njenosti i da sada treba piti i veseliti se! Tada nastadoe prave orgije usred vina, ale, smijeha, nepristojnih pokreta i razvratnih prizora, tako sirovih, da mi je nemogue ponoviti ih. Moje zaprepatenje bilo je najvee, kad princ najedanput uzviknu, nazdravljajui mu pehar: Sutra e ti nositi moj barjak u boju! Don Riccarda oara ovo neoekivano odlikovanje i oi mu se zasjae. Nadam se, da u doivjeti opasnosti! uskliknu on i poe se razmetati pred enama, kako bi im pokazao svoje junatvo. To se nikad ne zna, ali moe biti, odgovori princ. A don Riccardo mu zgrabi ruku i poljubi je, ponizno i zahvalno, kao t o ini vitez svome vladaru. Moj dragi prine, ne zaboravi obeanje dano u ovom veselom asu! Moe biti uvjeren da neu zaboraviti! Kurtizane, kojima se taj mali dogaaj inio kao neto izuzetno, pratile su ih oduevljenim pogledima. Naroito su gledale u onoga, koji je trebao ponijeti barjak u borbu. Poslije toga intermezza nastavie oni svoje sramne orgij e, postajui sve besmisleniji u svome ponaanju, tako da sam ja, koji sam morao prisustvovati tome, bio obuzet stidom i odvratnou. Grlili su se i ljubili, crveni u licu, zagrijani svojim gadnim i raspojasanim poudama. Bilo je to neopisivo odvratno. Premda su se pravile kao da se protive, ene ipak skidoe sa sebe haljine i ostadoe golih grudi. Ona ljepa, imala je sasvim ruiaste dojke i made na jednoj, dodue mali, ali dovoljno velik, da izazove panju. Miris njezina tijela, kad sam joj se pribliio da je posluim, umalo to me nije uguio. Mirisala je isto onako kao princeza, kad ujutro lei u krevetu. Kada je don Riccardo uhvatio kurtizanu za grudi, obuzela me je takva odvratnost i mrnja prema tom poronom ovjeku, da sam ga htio udaviti golim rukama ili ga ubiti svojim maem, te proliti njegovu grenu krv, da ne zagrli vie nikad ni jednu enu. S gaenjem i odvratnou mislio sam o tome, kako su ljudi gnusna bia. Neka bi sva ta stvorenja jednom zauvijek sagorjela u paklu! Don Riccardo, kome se oigledno sviala ona ljepa, jer ga nije ostavljala na miru, doe najposlije na jednu ludu misao. Predloi, da se baca kocka tko e je dobiti: princ ili on. Svi se sloie s tim, ak i princ. ena, koja je bila u pitanju die se uz hihot i zabaci unatrag 182

gornji dio nagog tijela, sva sretna, to je predmet ovakvog jednog dvoboja. Izgledala mi je gadna i nisam mogao razumjeti, kako su je mogli smatrati lijepom i poeljnom, i kako su se mogli takmiiti zbog nje. Bila je plavokosa i bijela u licu, s velikim plavim oima i puno malja ispod pazuha. Izgledala je odvratno. Nikad nisam shvatio, zato ljudi imaju malje ispod pazuha i uvijek sam osjeao silno gaenje, kad god bih ih spazio, naroito ako su od znoja vlane. Mi, patuljci, nemamo tako neto, i nama se to ini kao neto gadno i neugodno. Kad bih ja imao malje na drugom nekom mjestu osim na glavi, koja je odreena da bude pokrivena kosom, osjetio bih neizrecivu sramotu. Morao sam donijeti kocku. Princ baci prvi i okrene esticu i jedinicu. Dobitnik je trebao biti onaj, koji prvi dobije pedeset poena. I oni nastavie kocku s promjenljivom sreom, dok su ene, veoma zainteresirane za ishod stvari, buljile u njih i popraale tok igre sramotnim primjedbama, uzvicima i hihotanjem. Najzad princ pobijedi i svi se digoe, viui i smijui se grohotom. Odmah poslije toga dvojica ljudi bacie se na ene, svaki na svoju, kidajui im haljine i ponaajui se tako grozno, d a sam morao pobjei iz atora i povratiti sve to sam imao u elucu. Tijelo mi je bilo hladno kao led, a koa najeena kao u oupane kokoi. Cvokoui zubima, odoh i legoh u sijeno izmeu kuhara i konjuara, to smrdi na konja i uvijek me udara nogom, kad izjutra ustane. Ne znam zato; kae, da mu doe volja da me udari ba tada. Moda zato, to pripadam finijoj, njenijoj i osjetljivijoj vrsti bia i to reagiram na stvari, koje ne utjeu na obine ljude. Ne znam. Nikad nisam okuao i to, to oni zovu ljubav, a i nemam nimalo elje za tim. Ponudili su mi jedanput jednu patuljicu, lijepu enu s dva prodorna oka, kao u mene i izborana lica, a tijela kao stari pergament, kao to ljudska stvorenja i trebaju biti. Ali ona u meni ne izazva nikakav osjeaj, iako sam mogao vidjeti da u njezinoj ljepoti nema niega to odbija da je sasvim razliita od njihove. Moda zato, to mi je nju ponudila princeza, koja nas je htjela spariti, kao svaka podvodaica, u nadi da emo roditi patulje, za kojim je mnogo udjela u to vrijeme. To je bilo prije nego to je dobila Angelicu, a htjela je imati neku igraku. Smatrala je, da je patulje neto veoma zanimljivo. A i ja joj nisam htio pomoi u tome i poniziti svoj rod pristajui na njezin sramotan prijedlog. Uostalom, ona se varala, mislei, da bismo joj mi mogli 183

podariti dijete. Mi, patuljci, ne raamo djecu, mi smo jalovi po samoj prirodi. Mi se ne trudimo ovjekovjeiti ivot, niti to elimo. Nama i ne treba plodnost, jer ljudski rod sam raa patuljke, stoga nije potrebno da se mi brinemo o tome. Nas raaju ta nadmena stvorenja s istim poroajnim mukama, s kojima su i ona roena. Na rod se neprestano presauje preko njih i mi samo tako, i nikako drugaije, dolazimo na ovaj svijet. Eto u tome lei razlog nae jalovosti. Mi i pripadamo i ne pripadamo ovom rodu. Bolje rei, mi smo prolazni gosti. Stari naborani gosti, ija posjeta traje mnogo tisua godina, bez prekida. Ali ja u svojim mislima odoh odve daleko od onoga, to sam htio priati. Nisam imao namjeru pisati o ovome. Sutradan je Riccardo zaista nosio kneevski barjak. uli su se mnogi glasovi o dogaajima u vezi s tim, i o izvjesnim okolnostima u vezi sa samom bitkom, ali ja, naravno, imam svoje vlastito miljenje o tome, a i o onome, to se moda krije iza toga. Govori se, da je princ jednom svojom naredbom besmisleno izloio ivotnoj opasnosti don Riccarda, da je njegova smrt u neku ruku bila sigurna, kad je bio primoran sa svojim malim konjikim odredom osvojiti jedan veoma opasan poloaj. I tvrdi se, da se ovaj borio s izvanrednom hrabrou, u to ja ni najmanje ne vjerujem. S ono malo ljudi oko sebe on je branio barjak protiv nadmonijeg neprijatelja. Ali kad je opasnost dostigla vrhunac, princ mu je pritekao u pomo, bilo zato, to nije mogao odoliti privlanosti tako opasne igre, bilo iz nekog drugog razloga. U pratnji nekoliko konjanika on je udario na neprijatelja tamo, gdje se nalazio don Riccardo, pritekavi mu u pomo. Ali iznenada njegov konj zadobi udarac u grudi i srui se pod njim. Princ pade na zemlju i ostade leei, okruen neprijateljskim vojnicima. Na to se Riccardo toliko razbjesni i dobi takvu hrabrost, da se sa svojim ljudima probi kroz obru, i s oajnim naporima uspije skupiti ostatak prinevih konjanika i protivnika zadrati u kripcu, dok ne stigoe pojaanja. Don Riccardo je ovom prilikom zadobio mnogo rana. Premda je nasluivao da je princ htio njegovu smrt, on je ipak svojim postupkom spasio ivot gospodaru. Meutim, ja ne vjerujem u te injenice. ine mi se u mnogome nevjerojatne. Ja ih iznosim jedino zato, to drugi tako prikazuju te dramatine dogaaje. to ja imam posve druge poglede na tu stvar, to je zato, to poznajem posve dobro don Riccarda. Poznajem ga 184

bolje nego itko taj ovjek nije takav. Izlaganje ovog dogaaja oigledno nosi boju opeg miljenja o Riccardu i njegova vlastitog miljenja o samom sebi. To je neka vrsta legende, legende, koju nitko nee izblie ispitati kao da taj ovjek otjelovljuje u sebi hrabrost i sve to je viteko, plemenito i velianstveno! Meutim, povod za takvo vjerovanje sastoji se jedino u njegovoj neusporedivoj vjetini da se istakne i privue opu panju na sebe. A ta smijena tatina odraava se kako u njegovu vojnikom ivotu tako i u svemu onom, to on izvan toga radi. Ta njegova smjelost osniva se jednostavno na njegovoj gluposti. Njegova gadna drskost mijea se s njegovom hrabrou. Ako je on zaista tako strano hrabar, ako se on stvarno izlae svim moguim opasnostima kao to to kau, zato onda nije poginuo? Takvo pitanje ovjek zaista mora sebi postaviti. Nitko ga ne bi alio, a ja najmanje. Kau, da je ovoga puta zadobio vie rana. Meutim, nikad se ne zna to je istina; to se mene tie, ja sumnjam u to. Nema tu nita opasnoga. Ako je i zadobio koju ranicu, to su samo obine ogrebotine. U svakom sluaju, ja ga otada nisam vidio. S druge strane vjerujem, da je zaista imao toliko drskosti, da za vrijeme borbe metne na sebe princezine boje, koje mu je kau ona odabrala, kad smo poli u rat. Nosei ih jutros na svome ljemu, on se borio na oigled sviju za damu svoga srca. Branei tako herojski prinev barjak, on se stvarno borio za nju. im je iziao iz zagrljaja druge, on se ukrasio bojama svoje velike ljubavi. I ova ljubav je blistala kao divan cvijet iznad njegova viteki uzdignutog vizira na ljemu, dok je njegovo tijelo jo gorjelo nevjerom. Ljudska ljubav je, najzad, ipak neto zagonetno. Nije udo, to je nije lako shvatiti. Zagonetan je i odnos ove dvojice, koji su povezani jednom istom enom. Ne postoji li izmeu njih neka vrsta tajnog sporazuma? Tako se bar ini. Je li don Riccardo zaista spasio prinev ivot kao to se tvrdi? Ja u to ne vjerujem. A moda i jest. Ako je tako, onda je on to uinio iz iste tatine, d a bi svima pokazao, koliko je plemenit i velikoduan prema onome, koji je htio njegovu smrt. To je slino njemu. A je li postojala, s druge strane, namjera kod princa, da spasi don Riccarda, kad je jurnuo naprijed da izloi svoj ivot opasnosti kako je ve elio njegovu smrt? Ne znam. Ne razumijem, to se sve tu odigralo. Ne moe se valjda 185

netko istovremeno i voljeti i mrziti. Sjeam se prinevog pogleda one noi, iz koga kao da je virila smrt. Ali se sjeam i njegovih sanjarskih vlanih oiju, kad je leao i sluao Riccardova recitiranja o ljubavi, velikoj neiskorjenjivoj ljubavi, koja nas toliko ispunjava svojim arom, da se cijelo nae bie zapali i sagori u njoj. Je li ljubav moda samo jedna lijepa pjesma, koja ne sadrava nita, bar nita odreeno, i koju svi vole samo sluati, kad se lijepo i osjeajno recitira? Ne znam. Ali ni to nije nemogue. Ljudi su udni kovai lanog novca. to me takoer udi, to je prinevo ponaanje prema kurtizani one noi. Uvijek sam vjerovao, da je on iznad takvih stvari. Dodue, to je stvar, koja me se ne tie. Uostalom, navikao sam da on bude kadgod drugaiji nego to ga sebi zamiljamo. Priao sam o tome sutradan jednom dvoraninu i izrazio mu svoje umjereno uenje zbog onoga, to se dogodilo. On se nije udio. Princ je oduvijek imao ljubavnice ree on, meu dvorskim damama ili u gradu, od kojih i neke slavne kurtizane. Njegova sadanja ljubimica je poasna dama princezina, neka Fiammetta. Voli on promjenu, izjavi mi moj sugovornik i nasmija se mojoj naivnosti. udi me, da je to moglo izmai mome otrom pogledu. Vjerojatno me je nekritino divljenje prema svo me gospodaru uinilo slijepim. Nije mi stalo do toga, to on vara princezu. Ja je mrzim i ne elim joj drugo nego da bude varana. Uostalom, ona voli don Riccarda. Njemu ona alje svoje arke ljubavne izlive, koje ja moram tajno nositi i protiv svoje volje. Moja je iskrena elja, da ga potpuno nestane. * Najzad je kia prestala. Danas, kad smo izili iz atora, sunce je sjalo nad cijelim predjelom. Okolna brda bila su jasna i vidna, iako prekrivena vlagom. Svuda su umjele dotle neviene bujice. Jutro je bilo puno svjeine. Nebo je bilo potpuno isto, a pred nama je leao na brdu stari razbojniki grad roda Montanza. Gotovo smo i zaboravili kako izgleda, ali smo sada jasno mogli sagledati kue, opkoljene zidovima i starim utvrenjima. ak su se vidjeli i mali pozlaeni krievi na crkvama i zvonicima sve je poslije kie postalo jasnije. Ali nee dugo potrajati prije nego to taj grad zauzmemo i zbriemo 186

ga s lica zemlje. Svi se raduju, to mogu izii i kretati se na svjeem zraku. Svi su najednom oivjeli po lijepom vremenu i dobili ponovno volju za borbu. Kao da je namah nestalo dosadanje utuenosti i obamrlosti. Svi jedva ekaju da se bore. Potpuno sam se prevario kad sam mislio da kia ubija moral jedne vojske. Njezino uspavljujue djelovanje traje samo dok pada. U atorima vlada ivost i kretanje. Vojnici iste svoje oruje uz alu i veselo brbljanje, momci vitezova glaaju pancire svojih gospodara, timare konje i poje ih na veselim potocima, koji ubore niz padine obrasle maslinama svuda se pripremaju za predstojeu bitku. Logor je ponovno postao ono to je bio, i rat je opet dobio sveani izgled, koji mu pripada. Vojnici u svojim zelenim odijelima, vitezovi u svojim oklopima, divni konji u srebrnim opremama sve svijetli i blista na suncu. Dugo sam stajao i prouavao grad, na ratni cilj. ini snaan utisak, izgleda gotovo neosvojiv sa svojim zidinama i utvrenjima. Ali emo ga ipak osvojiti, zahvaljujui u velikoj mjeri znaajnoj pomoi majstora Bernarda. Vidio sam njegove najnovije strojeve za razbijanje zidova i bacanje kamenja, njegove sprave s ljestvicama za uskakanje u grad i strane, nenadmane teke opsadne topove, nema te tvrave na svijetu, koja bi im mogla odoljeti. Probit emo se pod svaku cijenu, razorit emo sve, ak emo p robiti i put ispod zidina, kao to je majstor govorio one veeri; boriti emo se svim moguim sredstvima, svim, to je njegov genij izmislio, i izvrit i emo juri na grad, sijui smrt po ulicama i unitavajui sve oko sebe. Onda emo ga spaliti, opustoiti i posve slistiti s lica zemlje. Nee ostati ni kamen na kamenu. A njegovo stanovnitvo ti razbojnici i banditi dobit e najzad zasluenu kaznu. Iskorjeniti emo ih ili emo ih odvesti u ropstvo, tako da e na popritu ostati samo ruevine kao spomen na rod Montanza, negda moan i silan. Uvjeran sam, da e princ postupiti strogo prema svom starom neprijatelju. A kako e postupiti trupe Boccarossine na to ne smijem ni pomisliti! To e biti na posljednji i odluni podvig. Ali najprije moramo oistiti vojsku, koja stoji izmeu grada i nas. Lako se da vidjeti na prvi pogled, da je ona porasla u snazi kao to sam i predviao. Neki kau, da je to mona vojska, velika gotovo koliko i naa, raunajui i Boccarossine trupe. Meutim, ini mi se da je takva tvrdnja pretjerana. Ona se, dodue, protee na 187

veem prostoru nego prije, ali nazvati je monom, to bi po mom miljenju znailo samo preuveliavati snagu neprijatelja. Kad je princ iznenada ugleda, lice mu se malo zamrai, ali on poslije oivi i uivao je pri pomisli na predstojei krvavi okraj, u kome e doi do konanog obrauna. To je pravi vojnik! Ni trenutka on ne sumnja u pobjedu, niti itko od drugih zapovjednika koliko je meni poznato. Bit e to pravo veselje sudjelovati u juriu pri zauzimanju jednog grada. To dosad jo nisam doivio. * Sjedim na svom uobiajenom mjestu u stanu za patuljke, za pisaim stolom, koji spada u stambeni namjetaj i koji je vrlo pogodan za pisanje. Nastavit u opisivanjem neobinih i sudbonosnih dogaaja, s kojima sam povezan. Moje opisivanje e u poetku moda izazvati uenje, ali e ubrzo dobiti svoje jednostavno razjanjenje. Pobijedili smo u bitki. Znalo se, da e tako biti, premda se to nije moglo ostvariti bez osjetnih gubitaka. S obje strane bilo je znatnih rtava, ali su sigurno vee kod neprijatelja. Teko da nam se on moe dalje oduprijeti poslije ovakve pobjede. Ali se, kao to rekoh, u toj bitki i na naoj strani prolilo prilino krvi. Naroito je borba bila krvava drugog dana. Uostalom, emu drugom slue vojnici nego da budu upotrebljeni i rtvovani? Nije ipak bilo tako opasno, kako to neki tvrde. Razlog, to se nalazimo opet na dvoru, lei u tome, to se princ morao vratiti ovamo, da bi organizirao sve snage za pobjedonosno nastavljanje rata. A, kako ujem, i zbog toga da bi nabavio potrebna novana sredstva za istu svrhu. Jedan ovakav poduhvat guta bez sumnje znatne sume novca. Kau, da je princ ve otpoeo pregovore o tome s Visokim vijeem u Mlecima. Ti sitniari imaju novca i robe vie no to im je potrebno, i stvar e se uskoro moi povoljno rijeiti. Potom emo ponovno krenuti na bojno polje. Tvrdi se, da Boccarossa i njegove trupe trae visoku plau i da smatraju da nisu dobili ono, to im pripada po prijanjem sporazumu. Oni nam mogu zbog toga priiniti velike tekoe. Nisam oekivao, da e se pokazati tako uporni u ovom pitanju, jer su se borili junaki i portvovno. Mislio sam, da se vole boriti iz osobnog zadovoljstva, kao to je to kod mene sluaj. Ali je moda previe traiti od ljudi toliko nesebinosti. Moe biti da je to posve prirodno, 188

to oni trae da budu plaeni. Pa dobro, dobit e svoj novac. Govori se i o drugim nesuglasicama izmeu princa i njih ali se pria mnogo tota! Kad jedna vojska pretrpi velike gubitke i kad ne ide sve kako treba, onda, naravno, mora biti i nezadovoljstva. Kad stvar nije ispala kako valja i kad se svako osjea iscrpljen, onda se krivica i gubitci prebacuju s jednog na drugog. Boccarossini vojnici su, dodue, ludo oduevljeni borbom, ali je li ba toliko, da bi se ostvarili dalekoseni planovi naega princa, na to oni moda i ne misle? Ali sve to nije tako vano mnogo tota se dogaa sluajno. Uostalom, mene sve to malo zanima, a jo manje ekonomske sitnice u vezi s ratom, da bih razbijao glavu jo i tim stvarima. Sve e se uskoro rijeiti i razjasniti. Strano je dosadno biti kod kue. ivot ovdje tee tako beznaajno, gotovo bez ikakvih dogaaja, kad se usporedi s onim, to se doivljava u ratu. Vrijeme je dugo i ovjek ne zna to da poduzme, ivotna snaga kao da mu je osakaena. Ali je to pitanje samo od nekoliko dana. Opet emo mi tamo. Svijet je ovdje udan, mislim na poslugu i sve druge koji nisu bili u ratu. Ta oni nemaju ni pojma o dogaajima, kao da ne znaju da se zemlja nalazi u ratu. Iznenaeni su to me vide da idem u ratnoj opremi, kao da ne znaju, kako se postupa u ratu. Ako bi se ovjek drugaije obukao, brzo bi postao rtva i izloio bi se smrtnoj opasnosti. Oni kau, da ovdje nema nikakve opasnosti. Meutim, mi smo u ratu. I opet u ratovati. Stoga i nosim oruje. Ali oni to ne mogu shvatiti. Zato to sami ne sudjeluju u ratu, oni ne mogu sebi predoiti kako to izgleda. A ako im ovjek pokua dati malo objanjenja o ratnom ivotu i ukazati na sve njegove opasnosti, oni jednostavno pokazuju glupu sumnju u sve to i ne mogu sakriti svoju zavist. Pokuavaju pokazati, da nisam doivio sve ono u to ih uvjeravam, i da nisam stvarno bio u okrajima, koje opisujem. Lako je otkriti zavist iza svega toga. Nisam sudjelovao! Ta oni ne znaju, da je moj ma jo krvav u koricama poslije velike bitke, koja se tamo odigrala. Ne pokazujem ga, jer ne mogu podnijeti hvalisanje, koje cvjeta na bojnom polju i kojim se, na primjer, odlikuje don Riccardo. Samo stavim ruku na balak maa i idem mirno dalje. Dogodilo se, da smo za vrijeme dvodnevne bitke morali zauzeti jednu uzviicu, koja se nalazila izmeu naeg desnog krila i grada. 189

To nas je skupo stajalo. Ali se na strategijski poloaj time znatno poboljao. Princ se odmah uputio na uzvisinu, da odande pogleda mogunosti za dalja osvajanja, i ja sam ga, naravno, pratio. Na samom brdu nalazio se Lodovicov dvorac za uivanje, krasan po svom poloaju i okruen samim empresima i breskvama. Nekoliko vojnika i ja pretraismo zamak, da bismo se osvjedoili da se negdje ne krije neprijatelj koji bi nam priredio neugodno iznenaenje i ugrozio prinevu linost. Naosmo samo nekoliko starih i nemonih slugu, koji nam se odmah predadoe, i za koje princ izdade naredbu, da ih potedimo. Meutim, ja se uputih u podrum, na koji nitko nije ni mislio, iako se u njemu netko mogao kriti. Tamo nabasah na jednog patuljka, koji je ranije pripadao Lodovicovu dvoru ovaj dri mnogo patuljaka i koji je bogtepitaj zato tu ostao. Ovaj se toliko uplai, kad me spazi, da pobjee u jedan zaguljiv hodnik. Doviknuh mu: Stoj! Ali se on na moj poziv ne zaustavi, po emu poznadoh, da nema iste namjere. Je li bio naoruan ili ne, to ne znam, stoga je trka kroz uzane, krive hodnike bila veoma uzbudljiva. Najzad on uskoi u jednu odaju, u kojoj se nalazio izlaz, koji je on mislio iskoristiti, ali prije no to je mogao stii do vrata, ja sam ve bio iza njegovih lea. Uz bolni jauk, shvati on, da e biti uhvaen. Gonio sam ga kao takora du zidova i znao sam da mi nee umai. Najzad ga satjerah u jedan ugao i on je bio moj. Probodoh ga svojim maem, koji mu izbi na drugu stranu grudi. Nije nosio ni oklopa niti ma kakvog drugog oruja, koje se upotrebljava u ratu. Imao je na sebi smijenu plavu bluzu od baruna, sa ipkama i nekim drangulijama, kao u djeteta. Ostavih ga da lei na mjestu gdje je pao, i vratih se na svjetlost i u borbu. Ne priam ovo, to sudim da je neto izvanredno. To je bila samo sitnica, jedna obina epizoda u vrijeme rata. I time se nimalo ne razmeem; izvrio sam samo svoju dunost kao vojnik. Nitko nije znao za to, ni princ, niti ma tko drugi. Nitko i ne sluti, da je moj ma obojen krvlju i da e nositi spomen moga sudjelovanja u vojnom pohodu. ao mi je samo, to je rtva moga podviga bio patuljak. Vie bih volio, da je to bio netko od ljudi koje mrzim. U tom sluaju borba bi bila jo napetija. Ali ja mrzim i svoj vlastiti narod, svoje roeno pleme. I za vrijeme rata, naroito kad sam zadavao smrtne udarce, osjeao sam neko udno ushienje, kao da izvravam obred neke nepoznate mi vjere. Imao sam isti osjeaj kao ono onda, kad 190

sam udavio Josafata, neku neodoljivu elju za unitenjem svoje vlastite loze. Zato? Ne znam. Ne razumijem. Je li to moja sudbina, da iskorijenim svoj rod? I ovaj je imao onaj piskavi, ukopljeniki glas; koji imaju svi patuljci, i to me je strano razdrailo. Moj vlastiti glas je ozbiljan i dubok. Sraman je to soj ljudi, dostojan svakog prezira. Zato i oni nisu kao ja? * Princeza je danas pokuala sa mnom povesti razgovor o ljubavi. Bila je veoma raznjeena i jadna, bogtepitaj zato a ima, svega mi, i razloga za to, i te koliko razloga. Ali se odjedanput predomisli, na svoj uobiajeni, neuraunljivi nain, i poe se aliti na raun toga. Stavi ogledalo pred sebe i naredi komornici da joj rasplete kosu, dok je, u razgovoru sa mnom, mijeala zbilju i alu, to meni bi veoma neugodno. Htjela je pod svaku cijenu da se izjasnim o tome. Drao sam se veoma uzdrano. Pitala me je, da li sam ikad imao kakvu malu ljubav. Odbijao sam najodlunije tako neto i bio sam vrlo ozbiljan. Ona je bila iznenaena i nije htjela vjerovati. Poe opet navaljivati i postajala je sve dosadnija. Najposlije, da bih izbjegao svako dalje raspravljanje o tome, izjavih: ako bih ve volio koga, onda bi to bio ovjek. Ona se okrenu, pogleda me i prsnu u smijeh ak se i komornica smijala. ovjek! uzviknu. I ona podsmjeljivim glasom, kao da je u tome bilo neega smijenog. ovjek!? A koji? moda Boccarossa? Utom obje prsnue u grohotan smijeh. Ja tada pocrvenjeh, jer sam ba mislio na njega. A kad one primijetie da pocrvenjeh, to im, ini se, postade jo smjenije. Ja u tome ne naoh nita smijeno. I samo ih pogledah, hladno i prezrivo. Nalazim, da je smijanje runo i u neku ruku nakazno. Vidjeti, kako se ljudska usta najedanput otvore i ukae se crveno meso, to izaziva u meni veoma neugodan osjeaj. A ja nisam kriv, to gajim toplo divljenje za Boccarossu osjeaj, u kome moda ima i malo ara. U njemu ja gledam pravog ovjeka. Naroito me je ljutilo, to se i ta sobarietina smijala, i to na mnogo vulgarniji nain nego Madama. Doputam princezi, da se malo sa mnom naali premda sam kadar svakog trenutka okrenuti alu u krvavu zbilju i odvratiti joj najsurovijim nainom na njezina 191

pitanja o ljubavi i objasniti joj, kako ova stvarno izgleda! Mogu, kaem, podnijeti njezina zadirkivanja, jer je ona u svakom sluaju moja gospodarica i dama kneevske krvi. Ali da ona prostakua ima smjelosti da se ali na moj raun, to me jednostavno dovodi do bijesa. Ta djevojura se uvijek ponaala bezobrazno prema meni, pokuavala se praviti vana i duhovita i rugala mi se, to ne mogu otvoriti u dvoru vrata s visokom kvakom. to se to nje tie! To je jedna drska i bezobrazna seljanka, koju bi trebalo izbatinati! to se tie Boccarosse, nema niega udnog i neobinog to mu se ja divim. I sm sam ratnika priroda. * Dani prolaze i mi ekamo, a i sami ne znamo to. Juer me poslae s porukom majstoru Bernardu u samostan Santa Croce. On se obino tamo bavi i nastavlja svoje radove na Posljednjoj veeri. esto sam se pitao, zato i on nije bio s nama u ratu, da vidi kako djeluju njegovi slavni strojevi oni, koje je stvorio. ini se, da se on zadovoljava samo time, to ih je stvo rio. Zaista sam vjerovao, da e mu priiniti zadovoljstvo da vidi njihovo djelovanje. A osim toga mogao bi tamo nai mnogo leeva za svoja prouavanja, to bi uveliko pridonijelo njegovoj nauci. Naoh ga veoma zadubljenog u svoje uzvieno djelo toliko je bio odsutan, da me nije ni primijetio, kad sam uao. A kad die glavu i pogleda me, izgledao je i dalje odsutan i kao da je umjesto mene vidio neto posve drugo. Nije ni primijetio, da sam na sebi imao ratnu opremu, iako me nikad prije nije vidio tako obuenog. Svakako da je on to zapazio, ali ne pokaza nikakvo iznenaenje niti neki naroit interes. to e ti, patuljiu? ree on, i pogleda me vrlo ljubazno. Pruih mu poruku, premda malo nezadovoljan ovim njegovim rijeima. Za tim odmah odoh, nisam se imao razloga tu due zadravati. Bacih samo jedan letimian pogled na njegovo majstorsko djelo, i uini mi se kao da ne bjee mnogo odmaklo odonda, kad sam ga posljednji put vidio. Ta on nikad nita ne zavrava. Zato se zadrava i to toliko razmilja? Ne upita me nita o ratu, premda je vidio, da neposredno otud dolazim. Davao je utisak, da mu je to potpuno svejedno. Mletaka republika odbila nam je novani zajam! Njihov izaslanik je izjavio, da nam ne mogu vie davati nikakve pozajmice. 192

To je gotovo nevjerojatno. Oni vjeruju da rat ide loe. Loe! Kakav bezobrazluk! Loe! Ta mi smo neprestano samo pobjeivali! Prodrli smo duboko u neprijateljsku zemlju, doli do same njihove prijestolnice i sad stojimo pred njezinim osvojenjem, da tako ponjemo posljednje plodove naih izvanrednih uspjeha. I ba sad da nas ometu! Ba onda, kad grad eka da ga osvojimo, sruimo, sagorimo, slistimo sa lica zemlje. Pa to je nevjerojatno! Jednostavno da ovjek ne vjeruje, da to moe biti istina. Ti prljavi trgovci nas hoe sprijeiti, da izvojujemo konanu pobjedu! Samo da se ne lie svoga bijednoga novca! Ne! To nije mogue! To bi bio vrhunac sramote! Princ mora nai izlaza. I nai e ga, naravno. Neto tako nisko kao to je novac nee nas omesti, da dobijemo tako veliki i astan rat. To je iskljueno. U dvoru vri od glasnika, stranih izaslanika, savjetnika i vojnih zapovjednika. Kuriri samo jure izmeu princa i fronta. Sav gorim od nestrpljenja. * Boccarossina najamnika vojska odbija se dalje boriti! Vojnici trae svoje plae, najprije ono, to su ve zaradili, a onda dvostruku cijenu za dalje ratovanje. Dok to ne dobiju, nee se ni maknuti. Kako nije mogao pribaviti novac, princ ih pokuava primamiti time, to im obeava bogatu pljaku, im grad bude zauzet. Oni odgovaraju, da ne znaju, da li e grad biti zauzet ili ne, jer ga ni dosad nitko nije mogao osvojiti. Valja prvo pobijediti Torovu vojsku, a poslije dugo opsjedati grad, a oni ne vole duge i dosadne opsade. A dok lee mirno i opsjedaju grad , nemaju prilike ni za kakvu pljaku. K tome su pretrpjeli i velike gubitke, vee nego to su se nadali. To ih jako ogorava. Oni vole ubijati, ali ne vole sami ginuti, bar ne za tako bijednu plau. U njihovu nainu izraavanja nema niega uljudnog ni diplomatskog. to e onda biti? Kojim e putem sve poi? Princ e sigurno nai neko rjeenje. Ta on je mudrac u takvim stvarima. Voli se on boriti s tekoama, jer tek tada dolazi do izraaja sva njegova veliina! Uostalom, naa nepobjediva vojska stoji jo uvijek pred samim zidinama prijestolnice Montanana. To ne smijemo zaboraviti!

193

Rat e se zavriti! Trupe e se povui natrag preko granice, vratiti e se kui i svemu e biti kraj. Kraj! Da li ja sanjam? Sigurno je to san teak, grozan san. To ne moe biti stvarnost. Moram ustati i osvjedoiti se, da je to samo obmana, jedan straan san. Ali to je istina. Istina! Gorka i nepojmljiva stvarnost. Svijet se hvata za glavu i ne moe shvatiti. krtost, beae, izdaja, ljudska niskost pobijedili su nau junaku vojsku i istrgli oruje iz njezinih ruku. Nae asne i nepobjedive trupe stoje, jake i borbene, pred vratima neprijatelja, a sad se trebaju povui bez borbe, naputene, izdane, trebaju se vratiti kui, kui, iako one ne ele nita drugo, nego pobijed iti ili umrijeti! Pa to je neviena, sramotna tragedija. Zar da se na veliki rat, najslavniji u naoj povijesti, tako zavri! Osjeam se sav slomljen od bola i gnjeva. Jo nikada u svome ivotu nisam bio tako uzbuen i nikada jo nisam osjeao takvu sramotu. Buni mi se cijela dua, ispunjena ogorenjem, ljutnjom i bijesom. A u isto vrijeme osjeam se kao obuzet, nemoan da ma to uinim. Kako da se umijeam u taj sramni tok dogaaja i da ga izmijenim? Kako da sprijeim ovu teku dramu? Ne mogu nita. Nita. Svreno je. Svreno. Svreno. Kad sam uo za to i kad sam najzad shvatio znaenje svega, to sam uo, pobjegao sam od sviju, sakrio sam se u svoj stan da budem sam, potpuno sam. Bojao sam se, da me ne izdaju osjetila, da se ne uzmognem savladati kako to prilii jednom ovjeku. I tek to uoh u svoju malu, ugodnu odaju, poeh gorko jecati. Priznajem. Nisam vie mogao guiti u sebi sve to me je pritiskalo. Stisnuo sam pesnice na oi i plakao. Plakao. * Princ ne naputa svoju sobu i ne prima nikakve posjete. Objeduje u sobi posve sam. Za vrijeme objeda sluim ga ja i, osim sluge koji donosi jelo, jedini sam koji ga via. Izgleda posve miran. Ali to se krije pod njegovom blijedom maskom, to nije lako rei. Lice mu je blijedo gotovo kao kreda, obraslo crnom bradom, a nemiran pogled kao da nita ne vidi. Jedva obrati panju na moju prisutnost i teko da mu koja rije prijee preko tankih i kao krv 194

crvenih usana. Jadni sluga se njega plai. Ali je on kukavica. Kad je stigla vijest da nam Venecija odbija pruiti zajam i da nam ta prokleta trgovaka republika nastoji presijei dalje voenje rata, dobio je on pravi ivani napad. Nikad ga dotle nisam vidio takvog. Sav se bio zapjenuio od bijesa, i strano ga je bilo vidjeti. Sav izvan sebe, dograbi ma i zari ga u stol gotovo do korica. Da su ti prokleti trgovci bili svjedoci ovog prizora, uvjeren sam, da bi se pourili staviti novac na stol. Naroito ga mui to, to nikad nee imati prilike iskoristi majstor-Bernardove genijalne izume. Ba bi mu sad dobro doli. On je uvjeren, da bismo pomou njih zauzeli grad i izvojevali pobjedu. Ta zato je nije izvojevao? Njegov bijes mi se svidio. Ali sam pomislio, da je to moda dokaz njegove slabosti. Zato da zavisi toliko od drugih? Pa ak i od neeg tako niskog i prljavog kao to je novac? Zato nije poveo nau vlastitu nepobjedivu vojsku na grad i razruio ga? Vojske su valjda za to i stvorene? Ja samo pitam. Ja nisam nikakav vojskovoa i ne razumijem se u ratnu vjetinu. Ali moja dua je puna tuge i brige zbog nae nezasluene sudbine. Skinuo sam sa sebe ratnu opremu. Objesio sam je, s bolom i gorinom, gore u stanu za patuljke. I ona tamo visi, alosno kao kakav bijedni pajaco na ici. Poniena. Osramoena. * Mir traje ve etiri tjedna. Sumorno raspoloenje vlada u dvoru, u gradu, u cijeloj zemlji. udnovato, koliko se obeshrabrenje i utuenost ire za vrijeme ovog produenog stajanja mira; ve se opaa, da se zrak zamagljuje i postaje zaguljiv, ustajao i bljutav, i da sva naa osjetila ispunjava dosadom. Vojnici, koji su se vratili kuama, nezadovoljni su, nita im nije po volji; a oni, to su ostali na domu, pokazuju ljutnju i zajedljivost prema njima, moda zato to rat nije urodio nikakvim plodom. Svakidanji ivot tee po starom, svojim jednolikim tempom, bez ikakvog sad raja i cilja. Sve nade i sve nae ratne udnje iezle su zauvijek. Dvor izgleda kao da je izumro. Gotovo nitko vie ne ulazi niti prolazi kroz glavna dvorska vrata, nitko izuzevi nas domae, a i mi upotrebljavamo esto druge ulaze. Nitko od stranaca ne dolazi u posjet, nitko se ne javlja, nitko se ne poziva. Dvorane stoje puste, pa 195

ak i dvorani jedva da se vide u njima hodnici su prazni, ne sree ive due po njima i uje samo bat svojih vlastitih koraka. Dobiva se utisak neeg neprirodnog, nekog ukletog zamka. A u svojoj odvojenoj sobi princ se eta tamo-amo ili, zadubljen u misli, sjedi za svojim stolom, na kome zjapi rupa probijena njegovim maem kao otvorena rana. Mraan i straan, gleda on ispred sebe, kujui bogtepitaj kakve planove. Vrijeme prolazi tuno i sumorno. Dan s mukom protekne, dok ne doe veer. Imam prilino slobodnog vremena za pisanje, iznositi svoja iskustva i svoja razmiljanja, ali nemam nimalo volje za to. Najvie sjedim kraj prozora i promatram rijeku, kako tee sporo i mutno ispred gradskih zidina, ostavljajui na njima tragove zelene kao u. To je ta ista rijeka, koja je jednom bila svjedok nae slavne pobjede u Torovoj zemlji! * Ne, to je neuveno! Ovo je uzbudljivije nego ma to drugo, to se dogodilo za ovo strano vrijeme! P oda mnom zemlja propada i ja gubim vjeru u sve! Zamislite princ razmilja da se on i kua Montanza pomire i zakljue ugovor da vie nikad ne ratuju izmeu sebe. Trebaju prestati s tim stalnim ratovanjem i sveano se obavezati da e zauvijek uiniti tome kraj. Da nikad vie nee dii oruje jedan protiv drugoga! ini se da je Toro najprije odbio takav prijedlog, vjerojatno iz bijesa to je nedavno bio napadnut. Ali mu je princ nastavio sa sve veom revnou nametati svoju zamisao. Zato da se naa dva naroda meusobno unitavaju, i emu ima sluiti onaj besmisleni rat? Borili su se u toku dva-tri stoljea, s malim predasima, i nijedan nije mogao zadobiti konanu pobjedu nad drugim. Obje strane su samo gubile tim vjeitim ratovanjem. Nanosile su sebi samo nevolju i bijedu. Zar ne bi bilo puno bolje, da smo ivjeli u miru i uzajamnom razumijevanju i da su nae zemlje cvjetale i bile sretne? Lodovico je, kau, najzad posluao prineva izlaganja i u njima naao neto pametno. I odgovorio je da pristaje na njegov prijedlog i da prihvaa poziv za pregovore o vjenom miru i potpisivanje sveanog ugovora o tome. Ta svijet je poludio! Vjeni mir! Nikad vie rata! Kakva ludorija, kakva djetinjarija! Misle li ljudi da zaista mogu izmijeniti 196

svjetski poredak? Kakva matarija! I kakva izdaja prolosti i svih velikih tradicija! Nikad vie nee biti rata! Krv e prestati tei, a slava i heroizam se nee vie cijeniti ni za to. Zar da srebrni rog nikad vie ne zasvira i da konjanici ne pou nikad vie na juri oborenih kopalja? Zar da vojnici ne daju vie herojsku smrt na bojnim poljima? Zar da ne bude vie granice ljudskoj nadmoi i tatini? Zar da ne bude vie nijednog Boccarosse, koziava lica i stisnutih usana, koji e s istrgnutim maem pokazati drugoj rasi tko je njezin gospodar? Zar da se uzdrmaju i sami temelji ivota? Pomirenje! Moe li se zamisliti neto sramnije od toga! Pomirenje sa svojim smrtnim neprijateljem! Kakva perverzija, kakva nastranost i odvratna neprirodnost! I kakvo ponienje i omalovaavanje za nas! Za nau vojsku, za nae pale bor ce! Kakvo beae za svakog mrtvog junaka, ija bi smrt na taj nain bila uzaludna! Toliko je sve to ogavno, da se ovjeku smui. O tome je, dakle, princ razmiljao. esto sam se pitao, to li on to smjera to je, dakle, bio predmet njegovih razmiljanja! A sad je postao boljeg raspoloenja, poeo je opet razgovara ti kao obino, ponovno je oivio i postao zadovoljan samim sobom. ini mu se, da je doao na neku izvanredno otroumnu misao na veliku, sjajnu ideju! Nemam rijei da izrazim svoj bezgranini prezir. Moja vjera u princa, u moga gospodara, toliko je poljuljana, da se vie nikad ne moe popraviti. Pao je tako nisko, kako samo jedan princ moe pasti. Vjeni mir! Vjeno primirje! Nikad vie rata! Samo, mir, mir! Zbilja nije lako biti patuljak takvog gospodara. * Cio se dvor okrenuo naglavce zbog ove idiotske sveanosti. Spotiemo se o kante i krpe za ribanje, svuda smee po kutovima, a praina vas zaguuje, dok se ono izbacuje kroz prozor. Stare tapete skidaju se s tavana, kotrljaju se po podu, i po njihovim ljubavnim slikama gazi tko god proe: treba ih zalijepiti na zid, da bi se to vie uljepala ova sramna sveanost mira i pomirenja. Gostinske sobe, koje se godinama nisu upotrebljavale, dovode se sada u red, i posluga juri kao pomamna, noge da polomi jer se nema mnogo vremena. Svi su ljuti na ovaj glupi prinev pronalazak, koji zadaje toliko rada i truda. Geraldijev dvorac dovodi se takoer u red, i on e biti upotrebljen, jer e se u njemu smjestiti Lodovicova pratnja. 197

Izgledao je kao svinjac poslije odlaska Boccarosse i njegove garde. Podrumi se pune namirnicama: stotinama volova, teladi, ovaca, koje siroti narod mora predati upravitelju dvora, osim zobi i hrane za konje. Naravno da u zemlji vlada ope nezadovoljstvo. Vjerujem da bi narod, kad bi mogao, digao ustanak protiv princa zbog njegove luake svetkovine mira. U koutnjaku se ubijaju srne, hvataju fazani i love zeevi; gone se divlje svinje u brdima. Sokolari donose u kuhinju prepelice, jarebice i aplje, kolju se golubovi, opipavaju se kopuni u kokoinjcima, jesu li dovoljno debeli, odabiru se najljepi pauni za veliku sveanu gozbu, koja treba biti prireena ovih dana. Krojai iju za princa, princezu i gradsku vlastelu krasna, raskona odijela od skupocjene mletake tkanine to su dobili na kredit, ali ne ono to treba za voenje rata! samo probe i probe, i trka na sve strane. Podiu se slavoluci ispred dvora i du cijele ulice, kojom e proi Lodovico i njegova pratnja. Namjeta se baldahin ispred dvorskih vrata, tresu se ili mi i zastirai, kojima e se ukrasiti prozori. Svirai se vjebaju od jutra do mraka, gotovo da ovjek poludi a dvorski pjesnici piu neke gluposti, koje se trebaju izvoditi u velikoj prijestolnoj dvorani. Na sve strane samo pripreme za ovu idiotsku sveanost! Ni o emu se drugom ne govori, nitko se ne brine ni za to drugo osim za to. Cio dvor je na nogama i nigdje vie nema reda, ne moe ovjek ni zakoraknuti, a da se ne nae nekom na putu ili da se ne spotakne o neto sve se pretvorilo u jedan neopisivi mete. Mogao bih puknuti od bijesa! * Neprijatelj je prispio u nau prijestolnicu, koja je u ast toga dogaaja ukraena kao nikad prije. Ispred povorke od trideset trubaa i lautara na konjima, okruenih konjanicima tjelesne garde u zelenim i crnim dolamama, s kacigama visoko uzdignutim, jahali su ulicama: Lodovico Montanza i njegov balavi sin Giovanni Montanza. Za njima je ila grupa odabranih vitezova i plemia, i najposlije dvjesto strijelaca, takoer na konjima. Lodovico je jahao na crnom paradnom pastuhu, iji je pokriva ispod sedla bio od tamno-zelenog baruna, obrubljen srebrnim resama, i uzdama od srebra. Narod ga je pozdravljao veselim klicanjem narod uvijek klie, kad mu se naredi odozgo. Za trenutak je svijet 198

uobrazio, da e ivjeti u vjeitom miru. Tri glasnika, koje je princ unaprijed poslao Lodovicu u susret, objavie njegov dolazak i cilj njegova posjeta, dok su sa svih crkava brujala zvona. Nae ponienje nije moglo zapoeti bolje. ak su i teki topovi s gradskih bedema grmjeli u znak pozdrava, upravljajui svoje cijevi prema praznom nebu bolje da su ih, po mome miljenju, upravili prema onima to su dolazili, i to s istinskim nabojem. Konj Lodovicova sina se poplai od pucnjave i htjede svoga jahaa oboriti na zemlju, ali ovaj uspije brzo ovladati ivotinjom i nastaviti jahanje, sav crven u licu. Posve je djetinjastog izgleda i nema vie od sedamnaest godina. Premda je ovaj dogaaj proao dobro, narod je ipak u tome vidio neki lo znak. Narod uvijek trai kobne znake prilikom sveanih dogaaja, a ovaj je jedan od onih, to daje maha njegovu praznovjerju. Pred dvorskim vratima Lodovico sjaha s konja, i princ ga pozdravi deklamatorskim govorom. Lodovico je ovjek osrednjeg rasta s punakim, glatkim obrazima, punim krvi, i kratkim bikovskim vratom. Rijetku bradu ima samo na donjoj strani obraza, koja mu vie kvari nego uljepava lice. Otre, sive oi trudile su se gledati ljubazno, ali se ne treba varati svi znaju kakav je to lupe. ini se, da je kolerian i spreman na svau ni za to. Dan je protekao u sveanim primanjima, objedima i pregovorima o sadraju konanog teksta ugovora izmeu dvije drave. Veeras se davao jedan strano dosadan kazalini komad na latinskom, od ijeg sadraja ni rijei nisam razumio, a mislim ni ostali. Ali poslije toga dana je na uobiajenom jeziku jedna nepristojna komedija, koju su svi bolje razumjeli. Svi su se uveseljavali njenom prostotom i svakojakim svinjarijama. Mene je od nje hvatala muka. Najzad je zavren dananji dan, sjedim sam u svojoj sob i i uivam u samoi. Nita ne prua toliko zadovoljstva kao samoa. Sreom te je krov ovdje na tavanu nizak, inae bi moda i ovamo smjestili goste. To bi bilo strano. Neki kau da je prinev sin lijep. U svakom sluaju, ljepotu ne bi naslijedio od oca. Kad je doao, jaui pokraj ovoga na svome konju s pokrivaem od plavog baruna, i u odijelu iste boje, svijet je govorio da je on lijep. Mogue. Meni se ini previe mek i njean nema niega mukog sa svojim sretnim oima, crnom dugakom 199

kosom i njenom bojom lica, koje mu se zarumeni ni za to. Moda grijeim, ali ne mogu podnijeti takav izraz lica. Volim da mukarac izgleda kao mukarac. Vjerojatno nalikuje na svoju majku, lijepu i opjevanu Beatrice, za koju kau da je bila vrlo lijepa i da se ve nalazi u raju, iako je umrla prije deset godina. Danas poslije podne vidio sam mladog princa kako se eta s Angelicom u ruinjaku. A malo kasnije vidio sam ih, kako idu du rijeke i bacaju mrve kruha labudima. Oba puta primijetio sam da razgovaraju. Ne znam samo o emu je princ mogao i razgovarati s ovom glupom djevojicom. Vjerojatno nije ni vidio koliko je runa, inae bi izbjegavao njezino drutvo. Moda je i on glup kao i ona. Don Riccardo je, naravno, svuda, utrpava se u sve sveanosti, gura se naprijed, kao obino, u svakoj prilici. Rana mu je ve zarasla. Ne vidi se vie od svega ni traga, osim to mu je jedna ruka jo malo ukoena. Povijest njegova junatva se tu zavrava. * Evo ve trei dan kako se neprijatelj bavi u naem gradu. Sveanosti u njegovu ast nastavljaju se bez prestanka, tako da nemamo ni aska slobodnog vremena. Sino sam bio previe umoran za ma kakvo pisanje, te stoga piem jutros na brzinu nekoliko redaka o dnevnim dogaajima i svojim utiscima. Oba princa izjahala su i provela vie sati u lovu na sokole po livadama, zapadno od grada. Lodovica neobino zanima ovakav lov, a moj princ ima izvanredno lijep izbor sokolova, meu kojima i nekoliko rijetkih primjeraka koje mu je darovao kralj Francuske i koje on rado pokazuje. Poslije toga bio je ruak, koji je trajao satima, zatim koncert, koji sam morao sluati, premda je glazba neto najgore za mene. Izvedena je i jedna maurska igra s odgovarajuom glazbom, a najzad se pojavio i jedan lakrdija, koji je izazvao ope divljenje i koga je zaista bilo vrijedno vidjeti. Neposredno poslije ovoga opet se otpoelo s objedom, koji se nastavio do kasno u no, kad je bila prireena jedna bestidna pantomima, koju su izveli mukarci i ene u kostimima tako pripijenim uz tijelo da su izgledali kao goli. Veina ih je bila pijana kao svinje. Time je dnevni program bio zavren i ja sam se najposlije mogao povui i lei u svoj krevet, gdje sam zaspao kao zaklan. Princ je za cijelo vrijeme bio veoma sveanog raspoloenja, ljubazan i ugodan kao nikad prije toga. Ve ne zna, to bi uinio za 200

svoje goste, toliko je ljubazan, da njegovo dranje prelazi u poniznost, zbog ega mi se gadi. Odvratno mi ga je gledati. On i Toro ponaaju se jedan prema drugom kao najbolji prijatelji na svijetu, bar moj princ daje takav utisak. Lodovico je u poetku bio malo i uzdran, pa ak i sumnjiav, ali se poslije promijenio. Doao je ovamo s jakom tjelesnom gardom i snagama od vie stotina ljudi. udnovato, to e tu tolika vojska, kad se radi o zakljuenju vjenog mira, ali takav je obiaj. Uostalom, jednom princu i ne dolikuje da poe s manje pratnje u goste na strani dvor. Imam ja sve obiaje u malom prstu, ali ipak ne mogu sauvati hladnokrvnost, kad vidim sve te neprijatelje oko sebe. Dranje moga gospodara mi je posve neobjanjivo kako se moe onako ponaati prema naem zakletom neprijatelju! Ne shvaam vie nita. Ali to nije nita neobino sudbina mi je da nikad dokraja ne odgonetnem toga ovjeka. Uostalom, neu vie razbijati glavu o tome i zadovoljit u se da ponovim samo ono, to sam ve rekao: moj prezir za toga ovjeka nema granica. Giovannija i Angelicu vidio sam juer u vie mahova. ini se da im je dosadno. Uveer sam ih opazio kako sjede pokraj rijeke, ali nisu bacali mrvice kruha labudima i nisu razgovarali, ve su samo gledali kako rijeka tee. Sigurno nemaju vie to kazati jedno drugom. to bih jo rekao? Nije se vie nita dogodilo. Danas treba biti sveano potpisan ugovor o vjeitom miru, te e povodom toga biti prireena velika gozba s raznim zanimljivostima, koje e se nou produiti do u beskonanost. Osjeam se vrlo utuen i gadi mi se sve to. Princ mi je neto povjerio povjerio mi je jednu tako veliku tajnu, da mi se sve vrti u glavi! Ne mogu rei to je, to je tajna izmeu nas dvojice. Nikad dosad nisam razumio zato smo mi tako bliski. Beskrajno sam sretan. To je sve, to mogu rei. Veeras u est sati poinje velika sveana gozba. To je vrhunac sveanosti. ine se tako izvanredne pripreme, da mora uspjeti. Imam osjeaj da u eksplodirati. Moj gospodar je veliki princ! * 201

Sad u opisati kako je protekao jueranji dan, a naroito u se zadrati na sveanoj gozbi, kojom je sveanost bila zavrena, u ast potpisivanja ugovora nae kneevske kue i kue Montanza, kao i na dogaajima, koji su s tim povezani. Prvo smo se svi sakupili u prijestolnoj dvorani, gdje je bio proitan tekst ugovora o vjeitom miru izmeu naih drava. Sastavljen je u zaista lijepom i sveanom tonu, a sadri, uz ostalo, i odredbe o unitenju graninih utvrenja i o slobodi trgovine izmeu naa dva naroda, kao i izvjesne propise o olakicama razmjene dobara. Potom je dolo potpisivanje. Oba princa, praena svojim najistaknutijim ljudima, pristupie stolu i stavie svoja imena na dva velika dokumenta, koja su na njemu leala. Bio je to zaista svean trenutak. Odmah zatim zasvira fanfara od ezdeset trubaa, poredanih na razmaku od po tri koraka, uza sva etiri zida sveane dvorane, a obuenih naizmjenino u boje naeg princa i boje kue Montanza. Potom svi zajedno, s ceremonijal-majstorom na elu, prijeoe u veliku gostinsku dvoranu, uz zvuke jednog muzikog komada naroito komponiranog za ovu prigodu. Golema sveana prostorija blistala je u svjetlosti pedeset srebrnih svijenjaka i dvjesta baklji, koje su drali lakaji u pozlaenoj livreji, kao i bosonogi djeaci, uzeti sa ulice, kojih noge nisu bile naroito iste. Preko cijele dvorane prualo se pet sastavljenih stolova, s divnim srebrnim pladnjevima i posuem od majolika, punim hladnih jela i voa svih boja. Osim toga tu je bilo i dvadeset velikih eernih figura, koje su kako su mi rekli predstavljale scene iz grke mnogoboake vjere, koju poblie ne poznajem. Na sredini sredinjeg stola sve je bilo od zlata svijenjaci, posude za voe, tanjuri, vrevi za vino i mali pehari. Tu su sjedila oba princa i sve linosti kneevske krvi, a do njih nai najugledniji ljudi i doglavnici kue Montanza. Do princa, koji je sjedio nasuprot Tora, sjedila je princeza, u grimiznoj haljini sa zadignutim rukavima od bijelog damasta, optoenim dragim kamenjem. Zlatni velovi krasili su joj pune grudi. Na glavi je imala srebrnu mreu za kosu, opivenu dijamantima, koji su uljepavali njezinu runu kestenjastu kosu. Kako je sigurno provela vie sati dok se namazala, moglo se primijetiti da joj je lice, oputeno i odebljalo, nekada bilo lijepo. Na ustima joj je igrao uobiajeni smijeak. Princ je na sebi imao tijesno skrojeno odijelo od crnog baruna, posve jednostavno, s naboranim zarescima od ute svile na ramenima. Izgledao je tanak i mlad, vitak 202

kao britka sablja. Iako je bio malo zatvoren, inio se dobro raspoloen, jer je ee gladio svoju kratku, crnu kosu, to obino ini, kad je zadovoljan. Osjeao sam toga trenutka prema njemu strasnu privrenost. Toro je bio ogrnut preko svojih irokih plea kratkim, zagasito-zelenim platom od fine i skupocjene tkanine, ukraene samurovim krznom, ispod koga je nosio tijesan purpurni prsluk, a oko vrata mu je visio teak zlatan lanac. U ovakvom odijelu inio se jo iri i nieg rasta, dok mu je crveni bikovski vrat virio iz mrke samurovine. Sudei po njegovu licu, bio je vrlo srdaan i ljubazan. Ali ljude ne treba cijeniti po izrazu lica, ve po tijelu, koje je odraz ivotinje, to je oni nose u sebi. Naravno, i Riccardo je imao svoje mjesto za ovim dijelom stola, jedno od najboljih mjesta, premda je trebao sjesti malo podalje, za drugi stol. On se uvijek gura naprijed, a princ, naravno, ne moe bez njega kao ni princeza. Neprestano je brbljao i derao, gladei zadovoljno svoju kovravu crnu bradu. Promatrao sam ga ledenim pogledom, iji smisao nitko osim mene nije razumijevao. Ali dosta o njemu. Malo po strani ako mogu tako rei, jer su se i oni, naravno, nalazili s ostalima sjedili su Giovanni i Angelica jedno pokraj drugoga. S obzirom da su otprilike istih godina, bilo je to, dakle, posve prirodno. A oboje su kneevske krvi, bar on. Ona je moda i kopile. Kako su njih dvoje bili jedini mladi meu vie stotina gostiju, to su jo vema davali utisak djece. Kao da im nije bilo mjesto tu meu odraslima. Sirota Angelica bila je te veeri prvi put u velikom drutvu, obuena u haljinu od bijele svile s dugim, tijesnim rukavima od zlatnog brokata, a na glavi je, preko prave kose, nosila kapu ukraenu biserom i izvezenu tankim zlatnim koncem. Naravno, izgledala je smijeno. Naroito onima, koji su je navikli vidjeti uvijek u jednostavnim, gotovo prostakim haljinama. Usta su joj, kao obino, bila poluotvorena, a djeji obrazi rumenili su se od zbunjenosti. Njezine krupne plave oi sjale su na svjetlosti svijea kao nikad prije toga. A Giovanni je davao utisak zbunjenog djeaka meu svim tim ljudima, na koje je bacao pogled s vremena na vrijeme. Svakako da je po prirodi bio srameljiv, jer je i prije ove sveanosti imao prilike biti u velikim drutvima. Nosio je plavo barunasto odijelo s ovratnikom izvezenim zlatom, a o vratu mu je visio lani sa zlatnim ovalnim medaljonom, u kome je kau bila slika njegove majke. Za nju vele, da je u raju ali tko to zna, 203

moda se mui negdje u istilitu. uo sam kako neki gosti apuu, da je Giovanni lijep, a uo sam ih isto tako kako govore o lijepom paru. Meutim, meni se ini, da oni imaju vrlo lou predodbu o tome, to je stvarna ljepota, to je zapravo lijepo. U svakom sluaju, meni se on ne dopada. Sudim, da mukarac treba nalikovati na mukarca. Gotovo da ovjek ne vjeruje da je on prinev sin, i to jedan Montanza. Kako li e on tek vladati narodom i sjediti na prijestolju? ini mi se, da to nee ni doekati. Nijedno od dvoje djece nije uzimalo uea u razgovoru, i neugodno bi im bilo, ako bi ih tko pogledao. Nisu razgovarali puno ni izmeu sebe, iako sam primjeivao, da su se esto pogldali i tiho smijeili, kad bi im se pogledi susreli. Bio sam zauen, to vidim djevojicu da se smije, jer koliko se sjeam, nikad prije toga je nisam vidio s osmijehom na licu, bar ne otkad je odrasla. Smijeila se vrlo skromno. Moda je bila svijesna, da nema lijep smijeak. Uostalom, meni se ini, da u smijanju ljudi uope nema niega lijepog. Poto sam paljivo prouavao njihovo dranje, postajao sam sve radoznaliji to se zapravo dogaa izmeu njih. Jedva su se takorei doticali jela i samo su gledali u tanjure. Vidio sam, da se ispod stola dodiruju rukama. Kad bi netko, tko je bio pokraj njih to primijetio i doapnuo svome susjedu, oni bi se namah zbunili i pocrvenjeli, pa bi poeli ivo razgovarati o bilo emu. Malo pomalo ja shvatih, da postoji neto izvanredno izmeu njih da se vole. I ovo otkrie izazva kod mene udan utisak. Ne znam zato se osjetih toliko pogoen i neugodno uzbuen. Ljubav je uvijek neto odurno, ali ljubav izmeu ovo dvoje, koji su bili jo nevina djeca, djelovala je na mene na jedan posebno odvratan nain, kao nikad dotle. Gorio sam od gnjeva i ljutnje, to sam svjedok toga prizora. Ali o tome kasnije. Previe sam se zadrao na toj djeci, koja ustvari nisu glavne linosti sveanosti. Nastavit u s opisivanjem sveanosti. Kad su se gosti najeli hladnih jela, kojih je bilo u izobilju na stolu, pojavi se na otvorenim vratima maral dvora, na bijeloj kobili, u purpurno-crvenom odijelu, i najavi visokim glasom dvanaest prvih toplih jela, koja odmah unijee mnogobrojni camerieri4 i scalchi5,
4

Konobar. Prev.

204

dok dva trubaa, koji su drali kobilu za uzdu, zasvirae fanfaru. Topla jela zamirisae na mast i meso cijelom dvoranom, i me ni, koji ne podnosim smrad peenja, umalo to ne pripade muka. Glavni dvorski kuhar, savivi po obiaju lea kao pijevac, prie vanog izgleda prinevom stolu i poe sjei peene patke i kopune. Mast mu se slivala niz prste lijeve ruke, kojom je drao peenje, dok je desnom vitlao dugakim noem, kao kakav slavni maevalac, koji se producira svojom opasnom vjetinom. Gosti su trpali peenje u usta, dok sam ja osjeao ogavnost, neku potajnu, odvratnost, koja me uvijek obuzme, kad vidim ljude da jedu pohlepno i nezasitno. Usta su im gadno zjapila, dok su u njih ubacivali velike komade mesa, a miii na vilicazna radili su im bez prestanka. ak im se i jezik vidio kako prevre hranu u ustima.Najneugodnije je bilo vidjeti Tora za prinevim stolom, koji je jeo kao kakav grubijan i gutao sve to je stigao s groznim apetitom. Jezik mu je bio gadan, nezdravo crvene boje i irok kao u vola. Princ, naprotiv, nije jeo pohlepno. Veerao je te veeri manje nego obino i jedva da je neto popio. Jednom ga spazih kako die au sam za sebe zadubljen u misli, i zagleda njezinu zelenkastu boju kao da je kroz nju promatrao cio svijet. Drugi su pili obilno. Sluge su neprestano skakali i punili pehare i ae. Na velikim pladnjevima od majolika sluge unijee pozlaene jesetre, arane i tuke. Nain, na koji su ove ribe bile posluene, izazva pravo divljenje kod svih prisutnih. Zatim dooe golemi komadi nadjevenog peenja, obavijeni umjetniki izraenim votanim ukrasima, tako da se nije moglo vidjeti, to je to ustvari: patete u obliku jelenske ili telee glave, peeni mali odojci takoer pozlaeni zatim zaslaena i namirisana kokoja jela i druga zainjena hrana, spravljena od prepelica, fazana i aplji. Najposlije dva paa preobuena u lovce unijee jednog cijelog pozlaenog, peenog divljeg vepra, iz ijih je otvorenih usta izbijao plamen. Materija, koja je gorjela, strano je zaudarala. Djevojke preobuene u nimfe vie nage no obuene uskoie u dvoranu i posue mirisavi prah po podu, da ugue taj odvratni smrad, ali je to imalo samo jo gori uinak zrak postade tako zaguljiv, da se jedva disalo. Umalo se nisam uguio. Toro se toliko sluio peenom veprovinom kao da nije prije
5

Kuhar. Prev.

205

toga nita okusio. A i svi drugi uzimali su preda se goleme porcije toga mrkocrvenog peenja, koje se cijenilo kao najukusnije meso, premda je bilo sve krvavo. Bilo je odvratno vidjeti ih kako vau i kako im sok curi oko usta i po bradi. Taj prizor je imao neeg sramotnog. Ja, koji izbjegavam jesti s drugima, koji uzimam najneophodniju koliinu hrane, osjeao sam sve vee gaenje prema ovim debelim i napuhanim stvorenjima, koja su se pretvarala samo u trbuh. Bilo je takoer ogavno vidjeti kako glavni kuhar raetvoruje vepra i sijee polukrvave komade mesa, udei ga tako, da je od njega najzad ostao samo kostur. Don Riccardo, koji je jeo lijevom rukom i imao posebnog slugu, da mu sijee meso, gutao je velike komade i obilno pio vino. Na licu mu je lebdio udan smijeak, a svojom pokretljivom rukom neprestano je primicao pehar ustima. Na sebi je imao odijelo od baruna zagasitocrvene boje, koje je trebalo izraziti neku vrstu arke ljubavi on se uvijek oblai za damu svoga srca. Oi su mu bile sjajnije, vatrenije nego obino. Najedanput poe zamahivati rukama i recitirati neke glupe stihove, okreui se prema svima, koji su ga sluali samo ne prema princezi. Umiljene rijei o ljubavi i ivotnoj radosti kuljale su mu iz usta kao to se u ova ulivalo vino. Princezine oi bi zasvijetlile svaki put, kad bi je on pogledao i ona bi mu uputila svoj zagonetni smijeak. Inae je sjedila kao obino, poluodsutna za cijelo vrijeme sveanosti. Pogledali su se kriom s vremena na vrijeme, kad su mislili, da ih nitko ne vidi, pri emu je u njezinom pogledu bilo neeg vlanog, gotovo bolesnog. Ja sam to primjeivao. Nisam ih nikako gubio iz vida a oni to nisu ni slutili. Oni nisu imali ni pojma o onome, to je uzbuivalo moju duu. Tko to zna? Tko zna, kakvu tajnu ja, patuljak, krijem, u dubini svoga bia, u koju nitko ne moe proniknuti? Ta oni ne poznaju duu jednog patuljka, najtajanstveniju od svih dua, od koje zavisi njihova sudbina. Tko zna, tko sam ja ustvari? A i dobro je, to to ne znaju. Kad bi znali, uplaili bi se. Da, kad bi znali, smijeak bi im se ugasio na ustima, a njihove usne bi se osuile zauvijek. Vino cijelog, svijeta ne bi ih vie ovlailo ni zarumenjelo. Promatrao sam takoer damigellu6 Fiammettu, koja dodue nije sjedila za prinevim stolom, ali je ipak bila posaena na bolje mjesto nego to joj po njezinom poloaju pripada. Ona je posve nova na
6

Poasna gospoica, dvorska dama. Prev.

206

dvoru i nije mi dosad naroito pala u oi to mi je neobjanjivo. Zaista je upadljivo lijepa, visoka i uspravna, mlada a ipak zrela, posve pogodna za visoko drutvo. Lice joj je mrko, vrlo ponosno i ozbiljno, istih i pravilnih crta i kao ugljen crnih oiju, iz ije dubine sja samo jedna jedina iskra. Primijetio sam, kako princ baca s vremena na vrijeme po koji nesiguran pogled na nju, kao da joj u nemirnom licu trai misli ili moda duevno raspoloenje. Ona u njega nije pogldala. Najedanput se u dvorani ugasie sva svijetla i negdje poe svirati neka zavodljiva glazba. U mraku se pojavie dvanaest maurskih plesaa sa zapaljenim bakljama u zubima i poee izvoditi neki luaki ples, od kojega svima zastade dah. as su se vrtjeli u krugu s vatrenim prstenom oko svojih crnih glava, as su bacali baklje u zrak, pa ih poslije hvatali svojim sjajnim divljakim zubima. Igrali su se tom opasnom vatrom kao igrakom, dok su svi zabezeknuto gledali sve to, gotovo prestraeni njihovim udnim i stranim izgledom. Plesai su se tiskali naroito oko mjesta, gdje su sjedila dva princa i dok su vitlali baklje, iskre su prtale iznad stola kao pljeva. Sa svojim mrkim licima, preobraeni u jezive maske, i s bakljama u zubima, nalikovali su na duhove, koji su doli iz podzemnog svijeta i donijeli paklenu vatru. Zato je tamo nisu palili? Zato tamo nisu zamakali svoje baklje u pakleni oganj? Ja sam stajao sakriven u mraku i svojim starakim licem promatrao ove duhove i ovaj udesan, grjeni ples, nauen od vraga. Najzad kao da bi nagovijestili svoje porijeklo i podsjetili na carstvo smrti, kuda e svi ljudi jednom poi okrenue oni baklje nanie i urno ih pogasie o pod. Tada se najedanput izgubie, kao da propadoe u zemlju. U dvorani nastade jezivo raspoloenje prije nego to se svijenjaci ponovno upalie, i ja primijetih svojim oima, koje bolje proziru u mraku nego u ljude, da su se neki gosti drali rukom za korice maa, spremni na sve. Zato? To su bili samo obini plesai, koje je princ naruio iz Venecije, da zabave njegove goste. im se dvorana opet zablista u punoj svjetlosti pojavi se dvorski maral na svojoj bijeloj kobili prema otvorenim vratima i povika visokim glasom: Pavoni!7 Time on objavi da dolazi
7

Pauni Prev.

207

najfinije i najizvrsnije jelo... Otri zvuci fanfare popratie ovaj njegov uzvik kao objavljivanje znaajnog dogaaja te veeri. Utom pedeset sluinadi unijee na glavama goleme srebrne pladnje s urezanim dragim kamenjem, na kojima su bili poredani peeni pauni preliveni blistavom pozlatom, kojih su se repovi irili kao lepeze. Na pojavu ovog prizora svi kao po komandi pokazae neko glupo oduevljenje, i najedanput nestade maloprijanjeg neraspoloenja, koje bijae nastalo zbog gaenja baklji u znak opomene smrti. Ta ova stvorenja su kao djeca zaborave na jednu igru pojavom druge! Samo igru, koju ja igram s njima, nee nikad zaboraviti! Poto su se nadivili i ovom divnom jelu, poee ga derati, kao to su to inili i sa svim ostalima, koja su donoena na stol. Sveanost kao da poe ispoetka donoenjem ovih velianstvenih ptica, kojih sam se ja uvijek gnuao i koje su me uvijek podsjeale na ljude stoga im se ovi toliko i dive. Kad visoki gosti pojedoe i ova jela, onda opet dooe nova: opet fazani, kopuni, prepelice i patke, pa opet jesetre, arani i peena divlja, sva krvava. Toliko su trpali u stomak, da mi je od gaenja na sve to dola muka u grkljan. A potom itava brda kolaa, bombona i raznih delikatesa, koje su gutali kao da nisu nita drugo jeli te veeri. Najposlije se bacie na umjetniki izraene poslastice, koje su predstavljale grke statue. Sjekli su ih i derali s takvim apetitom, da je ostalo samo nekoliko komadia. Uprljani stolovi izgledali su kao opustoeni od barbara. Gledao sam s najveom odvratnou tu pusto i ta uarena i znojava stvorenja. Utom pristupi ceremonijal-majstor i naredi da bude tiina. Zatim objavi, da e se sada izvesti jedna divna alegorija, koju su, po milostivom prinevom nalogu, sastavili njegovi dvorski pjesnici u svrhu zabave i ushienja potovanih gostiju. Bljedolika i mrava piskarala, posaena za skromnim stolovima u dnu dvorane, naulie ui i dobie blesaviji izgled nego ikad: trebali su prisustvovati predstavi svoga genijalnog djela, iji je duboki i simbolini sadraj sainjavao vrhunac sveanosti. Na jednoj estradi, postavljenoj uz glavni zid, pojavi se tada bog Mars, u sjajnoj ratnoj opremi, i izjavi, kako je rijeio da dva mona borca, Celefona i Kalixstesa, natjera na borbu, koja e njihova imena ovjenati vjeitom slavom i au, i koja e prije svega pokazati ljudima mo i veliinu njega, kao boga rata, time, to e ovi plemeniti ljudi na njegovu zapovijed proliti svoju krv i u 208

herojskoj borbi prikloniti se njegovoj volji. Dokle god na zemlji bude junatva i vitetva, ove dragocjene vrline stajat e iskljuivo u njegovoj slubi zavri on i povue se. Dva borca popee se na estradu i, im se pogledae, poee se boriti. Iz njihovih maeva sijevale su iskre. Njihova duga borba, koja je bila prava umjetnost maevanja, izazva golemo divljenje kod svih prisutnih, koji su znali cijeniti takvu vjetinu. Moram i sam priznati, da su bili izvanredni borci i da mi je ovaj dio sveanosti priinio veliko zadovoljstvo. Borci su se pretvarali da zadaju jedan drugom strane udarce, i onda, iscrpljeni od tobonjih rana, sruie se na pod i ostadoe tako leei nepomino. U tom se opet pojavi bog rata i poe govoriti sveanim glasom o slavnoj borbi, u kojoj su obojica boraca nali herojsku smrt , o svojoj nepobjedivoj moi nad duhom ljudi i o samom sebi, kao najmonijem od svih bogova na Olympu. Kad njega nestade, zau se tiha i blaga glazba, uz zvuke koje ue lakim korakom boica Venera, praena svojim drubenicima, i vidje dvojicu boraca kako izmrcvareni i krvavi lee na podu. Boiine pratiteljice se nadnijee nad ova dva divna ovjeka, nepotrebno liena svoje muke snage i daha, i dok one oplakivahu njihovu tunu sudbinu, njihova vladarka izjavi, da ih je sigurno bezduni bog Mars izazvao na ovu besmislenu borbu. Pratiteljice se sloie s njezinim miljenjem, ali je istovremeno podsjetie, da je Mars bio njezin ljubavnik, koga je ona, unato svoj svojoj nebeskoj blagosti, zarobila u svoj zagrljaj. Venera tada izjavi, da je to sramna kleveta kako bi boica ljubavi mogla voljeti tog divljeg, barbarskog boga, koga svi mrze i gnuaju ga se, pa ak i njegov roeni otac, veliki Jupiter. Zatim prie i dotae se svojim arobnim tapiem dvojice palih boraca, koji se namah digoe, zdravi i ili, i pruie jedan drugom ruku u znak vjenog mira i prijateljstva, obeavi da se vie nikad nee dati zavesti od stranog Marsa i upustiti u krvavu i smrtonosnu borbu. Boica potom odra dug govor o ljubavi. Slavila je i uzdizala ljubav kao najjau i najljepu silu, kao izvor koji sve die i oivljava. Govorila je o njezinoj slatkoj moi, koja omekava i samu sirovu snagu, propisuje nebeske zakone stvorenjima na zemlji i nareuje svemu to je ivo, da im se pokorava koja mijenja i isti ljudsku tvrdu i grubu prirodu i usmjerava djela prineva i naroda; o ljubavi i milosti blinjega, koja u sluibi plemenitosti i 209

velikodunosti, pobjedonosno koraa kroz opustoeni i krvlju umrljani svijet i ovome daje druge vrline, a ne hvale ratne slave i zveketa oruja. I svojim uzdignutim tapiem objavi, da e ona svojom boanskom svemoi osvojiti svijet i pretvoriti ga u sretno boravite ljubavi i vjenog mira. Da mi se lice bilo sposobno nasmijati, sigurno bih se nasmijao na ovaj bezazleni zavrni spjev. Meutim, ovaj osjeajni izliv izazva ivi odjek, kod veine prisutnih, koji se osjetie uzbueni i oduevljeni, i koji primie ove posljednje rijei lijepe boice u gotovo crkvenoj tiini. Pisci, koji su pridonijeli ovakvom ushienju, osjetie se krajnje zadovoljni, i oigledno pripisivahu sebi svu ast ove uspjele priredbe, premda nitko na njih ne obrati panju. Oni su svakako sudili ovu lijepu alegoriju, punu nagovjetaja i rjeitosti, kao najznaajniji dogaaj u nizu priredaba, namijenjenih potpisivanju ugovora o vjenom miru izmeu dviju kneevskih kua. A ja sam se pitao, ima li najznaajnije tek doi. Stajao sam kao obino iza svoga princa i gospodara, kako bih, poznavajui njegovu prirodu, mogao jo unaprijed pogoditi sve njegove elje i ispuniti ih prije nego to ih on i postane svijestan, i kako bih, kao sastavni dio njega samoga, izvrio sve njegove zapovijedi. I gospodar mi dade znak koji jedino ja primijetih i shvatih da posluim Tora, njegova sina i njegove doglavnike skupocjenim vinom, kojim samo ja rukujem i koje samo ja pripremam. Uzeh zlatni pehar i nalih prvo Toru. Princ od Montanze bjee zbacio sa sebe svoj, krznom obrubljeni, ogrta, jer je bilo odve toplo, te je sjedio u svome skerletnom odijelu, kratak i mesnat, dok mu je glava bila nalivena krvlju a lice modrocrvene boje. Zlatni lanci bjehu tako tijesno obavijeni oko njegova bikovskog vrata, da je izgledalo kao da je vezan njima. Nasuh mu pun pehar. Iz njegova uhranjenog tijela izbijao je zadah znoja i vina. Osjetio sam pravu nelagodnost kad sam se pribliio ovom bestijalnom stvorenju. Ima li ieg odvratnijeg od ovjeka pomislih ja i produih sluiti du stola, njegove najvanije doglavnike, vojskovoe i velmoe, posaene za prinevom trpezom. Potom nalih Giovannijev zlatni pehar, pri emu primijetih da Angelica gleda u mene svojim glupim plavim oima; pogled joj je bio onako isto blesav i zauen kao onda, kada je, kao dijete, itala iz moga starakog lica, da se 210

neu igrati s njom. Vidjeh kako naglo pusti ruku mladoga princa, kad im se pribliih, i spazih takoer kako pritom malo problijedi oigledno se bojala da ne otkrijem njihovu sramnu tajnu. U tome je imala i pravo. S odvratnou sam pratio njihovo pribliavanje jedno drugom, utoliko grenije, to su pripadali dvjema neprijateljskim kneevskim kuama i to se jo kao nevina djeca uputaju u prljavu movaru ljubavi. Pratio sam njihovo rumenilo, tu boju, koja dolazi od toga, to se krv upali od sramotne poude i tjelesnih nagona koje kad ovjek vidi, doe mu da povraa. S odurnou sam gledao tu mjeavinu nevinosti i ulnosti kao neto neobino gadno. Ljubav izmeu ljudskih stvorenja u tim godinama veoma mi je odvratna. Sa zadovoljstvom napunih njegov pehar, koji je bio samo do polovine prazan, ali je to bilo potpuno svejedno, kad sam ja ulijevao svoje vino. Naposljetku prioh don Riccardu i nalih i njemu; napunih pehar do samog vrha. Ovo, dodue, nije spadalo u moju dunost. Ali ja imam i dunosti, koje izvravam po svom vlastitom nalogu. Izdajem kadikad nareenja samom sebi. A kad spazih, da princ baci pogled na mene, ja ga samo blago pogledah. Taj njegov pogled bio je udan. Zaista su ponekad udni pogledi ljudi. Ali pogledi patuljaka nikad. Njegova dua kao da je bila isplivala na povrinu i pratila sa strahom, nespokojstvom i eljom sve to sam ja radio. Kao da bijae izila iz svoje dubine slino ivotinji, koja se boji svjetlosti, pa se vije i upreda svojim ljigavim leima. Jedno staro stvorenje kao to sam ja, nema takav pogled. Gledao sam ga pravo u oi i nadam se da je zapazio, da mi ruka nije drhtala. Znam ja to on hoe. Ali znam i to, da je on vitez. Meutim, ja nisam vitez. Ja sam samo vitezov patuljak. Ja pogaam njegove elje prije no to ih on i izrazi, moda prije no to ih i nasluti, i izvravam, kao sastavni dio njegov, najprije njegove zapovijedi. Lijepo je to imati svog malog dobriinu, koji vam ini sve mogue usluge. Dok sam mu nalijevao pehar, koji je, naravno, bio prazan do dna, kao obino, don Riccardo se toliko smijao, glave zabaene unatrag, da mu je brada stajala uspravljena a usta irom zjapila, iz kojih su se vidjeli njegovi veliki bijeli zubi. Moglo mu se gledati duboko u grlo. Koliko mi je neugodno vidjeti ljude kako se smiju to sam ve spomenuo. Ali vidjeti ovog luaka, koji voli ivot, i koji nalazi, da je vrlo zanimljivo ceriti se, to izaziva posebnu 211

odvratnost. Desni i usne bile su mu posve mokre, a suze su mu moile gadnu lijezdu u onom uglu, odakle su mu se pruale krvne ilice preko mrkih, neprirodno sjajnih oiju. Jabuica mu je igrala ispod kratkih dlaka crne brade. Na njegovoj lijevoj ruci prepoznao sam prsten s rubinima, koji mu je princeza dala jednom, kad je bio bolestan i koji sam mu ja odnio u njedrima, zajedno s ljubavnim pismom. Sve na njemu izazivalo je kod mene duboko gnuanje. Ne znam emu se smijao, a to moe biti i sporedno, u svakom sluaju ne nalazim ni najmanje zanimljivosti u tome. Ja sam izvrio svoju dunost. ekao sam sad kraj ovog beara i razvratnika dalji razvoj dogaaja i osjeao miris iz njegova barunastog odijela crvene boje, koja je oliavala strast. Sad moj gospodar podie svoju zelenkastu au i okre te se s ljubaznim smijekom svojim potovanim gostima, Lodovicu i Montanzi i njegovoj sjajnoj pratnji oko stola naravnano naroito se obrati Toru, koji je sjedio nasuprot njega. Njegovo blijedo, glatko lice, bilo je otmjeno i profinjeno i mnogo se razlikovalo od lika drugih, koji su bili runi i podbuhli. Svojim mekim, a ipak mukim glasom, on ih zamoli da popiju zdravicu u ast vjenoga mira, koji e odsada vladati izmeu njihovih drava, izmeu dvije kneevske kue i naroda. Dugotrajnim i besmislenim borbama uinjen je kraj, ree on, nastala je nova era, koja e pruiti sreu i blagostanje svima nama. Ostvarit e se najposlije stari zavjet o miru na zemlji. Zatim moj princ ispi svoju au, a i visoki gosti ispraznie istovremeno, usred sveane tiine, svoje zlatne pehare. Moj gospodar potom sjede i ostade odsutna pogleda pokraj prazne ae, zagledan u svoju ruku kao da kroz nju promatra svijet. agor sveanosti nastavi se, i ne znam tono koliko je trajao teko je izraunati tako neto, kad ovjek izgubi osjeaj vremena. Bio sam strahovito napetih ivaca gotovo izvan sebe, to je Giovanni ostavio svoju au nedirnutu. Sav bijesan od ljutnje, spazih kako Angelica, uz mali blijedi smijeak, privue sebi svoju au, pretvarajui se kao da eli piti. Nadao sam se, da e oboje okusiti pie, da e u ime njihove ljubavi piti sa istog izvora. Ali nijedno od njih ne dirnu vino. Moda je prokleta djevojka posumnjala u neto, moda im, ni jednom ni drugom, u njihovom strasnom ushienju vino nije bilo ni potrebno. U meni je sve kuhalo od jeda. Zato da oni ive? Vrag ih odnio! Don Riccardo, naprotiv, pio je sve naiskap. Posljednju au je 212

nazdravio princezi, paljiv kao uvijek prema dami svoga srca. U elji da se pokae duhovit do kraja, on napravi smijean pokret prema svojoj neupotrebljivoj desnoj ruci, a lijevom die izvrsno pie, koje sam mu ja nalio i nasmija se svojim tatim, a ustvari prostakim osmijehom. I ona mu odvrati svojim vragolastim osmijehom, a oi joj zavodnie to mi se inilo tako odvratno. Ne razumijem, kako se moe imati takav izraz oiju. Iznenada se Toro prodera svojim udnim glasom kao da riknu, i pogleda ispred sebe ukoenim pogledom. Nekolicina njegovih ljudi, koji su sjedili sa iste strane prineva stola, pohitae da vide to mu bi, ali ve u istom trenutku poee i oni klecati, uhvatie se za ivicu stola i stropotae se na pod, previjajui se od bolova i nagovjetavajui kroz jecanje da su otrovani. Mnogi i ne obratie panju na sve to. Ali jedan od njih, koji se jo donekle drao viknu preko cijele dvorane: Mi smo otrovani! Svi se digoe i nastade nevien kaos. Torovi ljudi, koji su sjedili za drugim stolovima u dvorani pojurie s isukanim maevima i drugim bojnim orujem prema naima za sredinjim stolom, nastojei da sebi prokre put prema naem princu. Ali nai skoie na noge i poee braniti svoga princa i sebe. Nastade straan mete i zveka oruja. Mnogi padoe mrtvi i ranjeni na obje strane i krv se proli potokom. Bila je to prava bitka u etiri zida, pri postavljenim stolovima, izmeu pijanih, zajapurenih ratnika, koji se, poto su mirno sjedili jedan pokraj drugoga, iznenada naoe u luakoj borbi na ivot i smrt. Jauci, koji su se uli sa svih strana, mijeali su se s jeanjem i krkljanjem onih, koji su ve bili u hropcu. Padale su strane psovke i kletve, i dozivani podzemni dusi na ovo mjesto, gdje je poinjen jedan od najgroznijih zloina. Podivljao od uzbuenja, ja sam stajao i promatrao posljedice svoga djela, gledao sam, kako sam pokosio taj prokleti rod, koji ne zasluuje nita drugo do iskorjenjenje. Gledao sam, kako je moj bespotedni i ubilaki ma preao preko njihovih glava i zavrio jednom zauvijek osvetu i kaznu. Kako sam ih poslao da sagore zauvijek u ognju pakla. Neka sagore svi do jednoga! Sva ta stvorenja, koja se zovu ljudi i koja me ispunjavaju gnuanjem i odvratnou! to e oni na ovoj zemlji? Zato da slave, da se cere i provode ljubav, i da se ire po cijeloj zemlji! emu slue na ovom svijetu ti laljivci i varalice, ti licemjeri, ta porona i sramna stvorenja, kojih su vrline jo grenije nego i sami njihovi grijesi! Neka sagore u paklu! Osjeao sam se kao Sotona, okruen 213

podzemnim duhovima, koje su oni dozivali, i koji su doli i okruili ih sada svojim iscerenim licima, vadili im due iz jo toplih i smrdljivih tjelesa i odnosili ih u carstvo smrti. S poudom, koju dotle jo nikad nisam osjetio i koja je bila tako silna, da sam gotovo gubio osjetila, uivao sam u svojoj moi na ovoj zemlji. Kako zemlja propada zbog mene, kako se jedna sjajna sveanost pretvara u poprite pustoi i straha. Od napitka, koji sam ja pripremio stenju prinevi, i drugi moni i silni, u samrtnim mukama i valjaju se u svojoj krvi. Sluio sam im svoj napitak, dok su oni blijedili, a osmijesi im se gubili. Sada su nestali svi i nijedan od njih nee vie podii pehar i slaviti ljubav i ivot. Moj napitak uinio je da zaborave da je ivot lijep i divan. Gusta magla zatvara im sada vidik pred oima. Okrenuo sam baklje nanie i pogasio ih. Zavladao je mrak. Sakupio sam ih, slijepe, na moju nonu priest, gdje su pili moju otrovnu krv onu, koju pije moje srce svakog dana, ali koja za njih znai smrt. Toro je ostao leei nepomian, pomodrjela lica i odvaljene donje vilice s rijetkom bradom, kao da je htio nekoga ugristi svojim poutjelim zubima. Iskolaenih, utih i krvlju poprskanih oiju, bilo ga je grozno pogledati. Najedanput iskrene on jo jednom svoj debeli vrat, i to s takvom snagom kao da e mu se iupati, i njegova teka glava iskrivi se na jednu stranu. Njegovo kratko tijelo zgri se kao luk, proe ga trzaj kao da ga netko udari noem, i on je bio mrtav. Za to vrijeme njegovi ljudi, koji su sjedili za prinevim stolom, previjali su se u paklenim mukama, ali se ubrzo i oni vie ne ue i nisu pokazivali nikakvog znaka ivota. to se tie don Riccarda, on zabaene glave i poluzatvorenih oiju, kao da je jo uivao u piu, koje sam mu ja posluio, slino kao u trenutku kad je kuao neko izvanredno i rijetko vino. Najednom rairi ruke kao da hoe obuhvatiti cio svijet. Potom pade na lea i bio je mrtav. Usred bijesne vike i pometnje nitko nije imao mogunosti pobrinuti se za samrtnike: umirali su lieni svake pomoi. Samo Giovanni, koji je sjedio na istoj strani, na kojoj i Toro, i koji, zahvaljujui prokletoj djevojci, ne okusi moj napitak, bijae pohitao svome ocu; nagnut nad njegovim groznim tijelom, uobraavao je da mu jo moe pomoi. Ali neki snaan ovjek, s pesnicama kao u kovaa, progura se do njega ba u trenutku, kad je stari lupe izdisao, zgrabi mladia, okrete ga kao rukavicu i odvue ga kroz dvoranu. Kukavica kao to naravno i jest, on pusti da ga ovaj odvue 214

 i mi ga vie ne vidjesmo. Neka i njega vrag nosi! Stolovi su leali preokrenuti, dok su pomahnitali i pobjenjeli borci, gazei ostatke hrane po podu, traili smrt jedni drugih. Sve ene su vritei pobjegle. Usred te pustoi stajala je princeza, kao okamenjena i obamrla, ukoena i staklenog pogleda. Njezino mrtvako bljedilo bilo je u smijenoj suprotnosti s ostatcima minke na njezinom zrelom licu. Neke sluge uspjee je odvesti s tog mjesta uasa, i ona im se bezvoljno predade, nesvijesna ni gdje se nalazi, ni kuda je vode. Torovi ljudi, unato svojoj malobrojnosti, vitlali su jo uvijek maevima, povlaei se k izlazima. Borba se nastavila i na stubama, a neki su jurili ak i na trg. Utom stie i tjelesna garda princa od Montanze, koja bjee pozvana iz dvorca Geraldi. Ostatci tuinaca, pritijenjeni sa svih strana, jedva se spasie uz pripomo garde i pobjegoe iz grada. Inae bi i oni izgubili glavu, svi do jednoga. Stajao sam u naputenoj dvorani, koja je bila polumrana, kako su svi svijenjaci bili oboreni. Za to vrijeme izgladnjeli ulini odrpanci tumarali su unaokolo s bakljama u ruci i traili, izmeu mrtvih tjelesa, ostatke hrane i uprljane slatkie, koje su gutali s nevjerojatnom urbom, dok su se istovremene trudili zgrabiti to vei broj srebrnih predmeta sa stolova i sakriti ih ispod svojih rita. Kako se nisu usuivali ostati previe dugo, oni pobacae svoje baklje i, natovareni pljakom, iskradoe se van, neujno, bosim nogama. Tako ja ostadoh posve sam u dvorani. Gledao sam nesmetano oko sebe, sav utonuo u svoje misli. Pri treperavoj svjetlosti baklji, koje su dogorijevale na podu, leali su, u lokvama krvi i usred pogaenih i iskrvavljenih stolnjaka, i ostataka hrane, leevi prijatelja i neprijatelja, nabacani jedni preko drugih. Sveana odijela bila su im poderana i isprljana, a blijeda lica iskrivljena od gnjeva i mrnje. Smrt je dola usred borbe, usred divljeg bijesa. Promatrao sam sve to svojim starim pogledom. Ljubav meu ljudima! Vjeni mir! Kako ova stvorenja vole upotrebljavati krupne i lijepe rijei, kad govore o sebi i svome svijetu! Kad sam sutradan, kao obino, uao u spavau sobu kod princeze, ona je leala apatina, praznih oiju i suhih usana. Usta su joj bila zatvorena kao da se nikad vie nee otvoriti, a kosa zamrena i bezbojna, kao povjesmo, na izguvanom uzglavlju. Ruke 215

su joj poivale nepomino i malalksalo preko pokrivaa. Nije ni primjeivala moju prisustnost, premda sam stajao u sobi i promatrao je, ekajui da izrazi moda kakvu elju. Mogao sam je ispitivati, koliko sam htio. minka na njezinom licu bila je jo jedini svjedok neke radosti, koa joj je bila suha, lice uvenulo, a vrat, unato punoi, sav izboran. Njezin pogled, nekad tako izrazit, bio je sada ukoen i hladan. U njemu vie nije bilo sjaja. Nitko ne bi rekao, da je ta ena jednom bila lijepa, da ju je netko mogao voljeti i grliti. I sama misao na to, inila se udna. Ona je bila samo jedna stara, runa ena, koja lei u svome krevetu. Najzad. * Na dvoru vlada alost. Prineva palaa izgubila je svoju dvorsku budalu. Danas je obavljen pogreb. Cijela prijestolnica, svi vitezi i gradski plemii ispratili su ga, kao, naravno, i njegovi osobni poslunici, koji ga iskreno ale vjerojatno je bilo jako ugodno sluiti jednog tako bezbrinog i dareljivog gospodara. Masa naroda stajala je na ulicama i promatrala povorku, koja se kretala. Ti jadnici, ini se, voljeli su naeg lakomislenog prijatelja. Vole oni takve osobe. Dok sami umiru od gladi, vole sluati o bezbrinom i rasipnikom ivotu drugih. ini se, da su im poznate sve pripovijesti o njemu, sve njegove pustolovine i njegove uspjele ale, koje prepriavaju po svojim prljavim straarama oko njegove palae. A on im je sada priredio bar to zadovoljstvo, da prisustvuju njegovu sveanom pogrebu. Princ je iao pognute glave na elu povorke, oito potiten bolom. im se radi o prijetvornosti, on je dostojan svakog divljenja. Uostalom, tu divljenju i nema mjesta, takva je njegova priroda. Nitko se nije usuivao ita progunati. to oni poslije kau u svojim sobicama i svojim palaama, to nema nikakvog znaenja. Dogaaj je predstavljen kao kobna grijeka. Don Riccardo je sluajno popio otrovano vino, koje je bilo namijenjeno samo stranim gostima. Njegova neugasiva e bila je dobro poznata, i on je sam prouzrokovao svoju traginu smrt. Uostalom, neka svatko misli to hoe. Montanza i njegovi ljudi su otrovani, i tome se raduju svi. Princeza nije bila na pogrebu. Ona i dalje lei odsutna i nepomina, udaljena od svega, i odbija bilo kakvu hranu. To jest ne odbija, jer nita ne kae, ali je nemogue natjerati je da ita uzme. 216

Njezina glupa komornica, crvenih oiju i zbunjena izgleda, trkara oko nje uzdiui i neprestano briui svoje poblijedjele debele obraze. U mene nitko ne sumnja. Jer nitko ne zna, tko sam ja. * Vrlo je mogue da princ ali svoga don Riccarda. Takve je on prirode, i to nije nemogue. Vjerujem, da mu se ak i dopada da ga ali, ini mu se, da je to lijepo i plemenito. Viteki, nesebian bol uvijek je uzvien i ugodan osjeaj. Osim toga, on ga je stvarno jako volio, iako je istovremeno elio njegovu smrt. Sad, kad ga vie nema, postao mu je naroito drag. Ranije je uvijek nalazio neto, to mu je sputavalo osjeaje prema njegovu prijatelju. Sada to vie ne postoji. Kad je postigao ono to je hio, on mu se osjea sve vie i vie privren. Svi govore o don Riccardu. Govore, kakav je bio, kako je ivio i kako je umro, to je rekao ovdje, to ondje, kako se velikoduno ponaao u ovom, kako u onom sluaju, kako je to bio savren vitez, veseo i hrabar ovjek. Na ovaj nain on je zaista ivlji nego ikad. Tako je to uvijek, kad ljudi umru. Brzo sve proe, i neizostavno doe zaborav. Kau, meutim, da se on ne moe nikad zaboraviti. Uzdiui ga lano kao neto divno i izvanredno, oni se nadaju da ga mogu odrati vjeno ivog. Smrt im je strahovito odvratna, kad se tie njihovih mrtvih. O njemu se stvara itav mit, a tko poznaje istinu o tom pijancu, o tom prostom i nezahvalnom lakrdijau, mora se zapanjiti pred njihovian tvrenjima. Nimalo im ne smeta, to iznose ono, to s istinom nema nikakve veze. Po njima je don Riccardo bio utjelovljenje veselja i poezije, i bogtepitaj to sve jo: svijet vie nije isti otkako je on mrtav, i nikad se vie nee uti njegov grohotan smijeh; svreno je s njegovim mladikim veseljem i svi su veoma oaloeni njegovim nestankom i prazninom, koju je za osobom ostavio. Svi nalaze neobino zadovoljstvo u tome, da ga oplakuju. Princ velikoduno sudjeluje u ovim sentimentalnim zabavama. Sjetna izgleda slua sve te slavopojke i doda s vremena na vrijeme po neto svoje, to djeluje neobino lijepo jer dolazi od princa. Inae mislim, da je on posve zadovoljan svojim malim ubojicom plaenikom, svojim piccolom dobriinom. Premda, naravno, on to ne pokazuje. Ni rijei mi nije rekao o cijeloj toj stvari 217

 niti odobrava niti osuuje. Uostalom, jedan princ i ne mora obratiti panju na svoje sluge, ako nee. Izbjegava me. To je on uvijek inio u slinim prilikama. Princezin bol se ne pokazuje vidno. Ne znam kako se to moe protumaiti ona ga bez sumnje jako ali. Samo lei i ukoeno gleda. Ja sam tvorac njezinog bola. Ako je oajna, tome sam ja uzrok. Ako se izmijenila i nikad vie nee biti to je bila, tome sam takoer ja uzrok. Ako lei kao stara i runa ena i ne brine se vie o tome kako izgleda, i tome sam ja uzrok. Nikad ne bih vjerovao, da imam toliku mo nad njom. * Ubojstvo je uinilo princa veoma popularnim. Svi kau da je to veliki princ. Jo nikada nije doivio toliki trijumf nad svojim neprijateljima i bio predmet takvog divljenja kao sada. Imamo se razloga diiti njime, jer je pokazao izvanredno lukavstvo i snagu. Neki se pak pitaju, hoe li iz toga proizii neto dobro i korisno. Tvrde, da imaju zle slutnje. Takvih se, uostalom, uvijek nae. Ali veina je zadovoljna i klie mome gospodaru, im se pojavi. Ljudi su uvijek opsjenjeni, kad njihov princ ne uzmie ni pred im. Narod sad oekuje mir i sretno vrijeme. Smatra, da je princ vrlo dobro postupio, to je posjekao glave susjednom narodu, koji nas vie nee moi napasti i uznemiravati u naoj srei. Narod nikad ne misli ni na to drugo nego da bude sretan. * Pitam se, kakve li to sad planove kuje moj princ. Misli li se opet baciti na njih i poi pravo na neprijateljski grad, zauzeti ga, njega i cijelu zemlju. To sad ne bi bilo teko, poto su sve vojskovoe i znaajni ljudi uklonjeni s puta. Ono dijete Giovanni ne treba ni uzimati u obzir, jer nam ne moe priiniti nikakve tekoe taj straljivi utokljunac, koji bjei im se neto dogodi. Njega bi trebalo uhvatiti i nauiti ga da se ponaa kao mukarac. Jasno je da princ misli poeti plodove ubojstva. To je posve razumljivo. On se ne moe zadovoljiti sadanjim stanjem stvari. to je tko posijao, to e i poeti.

218

* Pronose se glupi glasovi, da se narod Montanze, u svome ogorenju, latio oruja i zakleo se, da e osvetiti svoga gospodara i svoje ljude. To su, naravno, samo brbljanja. Da su ogoreni, to je posve pojmljivo. Drugo se nije moglo ni oekivati. Ali da e se latiti oruja, da bi osvetili jednog princa kao to je onaj bio, u to nitko ne bi mogao povjerovati. A i kad bi tako neto uinili, sve to ipak ne bi nita znailo. Narod bez voe nije nita drugo do stado bez pastira . * ini se, da je Giovannijev stric preuzeo vodstvo. Vjerojatno je on taj, koji se zakleo na osvetu. To izgleda vjerojatnije. Narod se ne sveti za svoje prineve zato bi to inio? ivot naroda je isti pod svima njima, i narod se moe samo radovati, to se oslobodio jednog ugnjetaa. Kau, da je novi gospodar isti kao i Toro, ali mu dosad nije bilo doputeno igrati ma kakvu ulogu. Ime mu je Ercole Montanza i ini se da je opasan ovjek, premda nije nikakav ratnik. Kau, da se dokopao uzda da bi spasio zemlju od smrtne opasnosti u kojoj se, po njegovu tvrenju, ona nalazi, i da istovremeno pokua ukloni ti mladog prijestolonasljednika, koga sudi odve slabim za princa. On misli, da u njegovim ilama tee prava krv dinastije Montanza i uvjeren je, da je on jedini sposoban da postane vladar. To se ini vrlo vjerojatno. Potpuno nalikuje na ono, to se obino dogaa u svijetu. Moda se poinje obistinjavati ono, to sam ja predviao, da taj mladi srneih oiju i s medaljonom na prsima nee nikad sjesti na prijesto. * ini se, da su se okupile znatne mase koje trae osvetu i da su se ve poele dolinom, preko rijeke, ubacivati u nau zemlju. Na elu njihovu stoji Boccarossa, koji se, sa svojim plaenikim trupama, zarekao da e umrijeti za novog Montanzu, ako dobije dvostruko veu plau od one, koju mu je plaao na princ. Oni pale sve i pljakaju, a misle, oigledno, prije svega ubijati. Nae vojskovoe su na brzu ruku sakupili trupe, da zadre njihovo nadiranje. Opet se vidi mnotvo vojnika u gradu, koji kreu 219

na bojite, da iznova otponu svoj zanat. Princ se ne brine ni o emu. Nae rezerve u ljudstvu ini se da su ograniene poslije toliko gubitaka, koje smo pretrpjeli u prethodnom ratu. Nije tako lako pronai potreban broj ljudi, koji su upotrebljivi i dovolj no sposobni da se bore. Pokupit emo sve, to je jo ostalo, a to e biti bar toliko, koliko nam i Montanza moe suprotstaviti, jer su i oni pretrpjeli velike gubitke i jer su lieni najbolje snage. Oduevljenje nije isto kao proli put, ali se ljudi mire sa sudbinom i shvaaju, da nema drugog izlaza. Razumiju, da se radi o njihovu biti ili ne biti i da se ne moe ivjeti samo za to, da se bude sretan. * Zavojevai prodiru prema gradu i samo puki sluaj moe ih zaustaviti. Nae trupe ne mogu im se oduprijeti i postupno se povlae. S fronta stiu samo suhoparni i jednoliki izvjetaji o povlaenju i gubitcima. Predjeli, kroz koje neprijatelj nadire, dobivaju izgled pustinje. Gradove pljakaju i pale, stanovnike, koji se u njima zateknu ubijaju odmah na mjestu. Stoku kradu, kolju i peku pri logorskirm vatrama, to preostane to odvlae s komorom, da se kasnije upotr ijebi. Boccarossini najamnici rade to hoe. Ne ostavljaju nita ivo za sobom. Mnogobrojne izbjeglice stiu se sa svih strana u grad. Kroz sva vrata, s kolima natovarenim najudnijim stvarima: loncima, zdjelama, pokrivaima i prljavim dronjcima svom moguom starei bez ikakve vrijednosti; ovjeku doe da se nasmije na sve to. Neki vode za rogove kozu ili neku bijednu kravu, i svi su zastraena izgleda. Ovdje ih nitko nee primiti, niti shvaaju, to trae oni ovdje. Tako ti siroti ljudi lee i spavaju na trgu pokraj svoje stoke, i grad poinje dobivati izgled prljava sela. Strano zaudaraju sva mjesta, gdje oni borave. * Nae trupe povlae se bez prestanka. ini se, da neprijatelj nije daleko od grada; ne znam tono gdje se u ovom trenutku nalazi, a izvjetaji se esto mijenjaju, tako da se ovjek ne moe puno pouzdati u njih. Uvijek isti, dosadni i jednoliki izvjetaji o tome, da 220

je dat otpor, ali da je povlaenje bilo neophodno, da se sad misli na zaustavljanje i protunapade, a poslije opet da se moralo povlaiti. Bujica izbjeglica pritie i dalje, grad je pun stoke i odrpanih seljaka; jadikovanje se uje na sve strane. udan rat! * Ustvari ja razumijem prinevu ravnodunost i potpuno mi je jasno, to on cijelu stvar preputa komandantima. Ne interesira se obranom i ova ga ne zanima. On je kao i ja voli napadati. U nama je duh napadanja. Braniti se nije nikakvo zadovoljstvo, to je vjeita dosada bez ikakvog sjaja i bez uzbuenja. I emu ona slui? Besmislica i nita drugo. Nitko se ne voli muiti takvom stvari. Rat, koji se vodi na taj nain, zaista mora biti dosadan. * Vojska princa od Montanze i Boccarosse vidi se s gradskih zidina. Da, sa svoga prozora u stanu za patuljke gledao sam veeras njihove logorske vatre dolje u ravnici. aroban prizor u mraku. Gotovo raspoznajem lica najamnikih vojnika, koji sjede oko vatre i razgovaraju o dnevnim dogaajima. Bacaju trule masline u vatrita, na ijem se plamenu ocrtavaju njihove grube i odlune crte lica. To su ljudi, koji svoju sudbinu dre vrsto u svojim rukama i nimalo ne strahuju, to e im se dogoditi. Oni sebi loe vatre ma u kojoj zemlji bili i posve im je svejedno, od koga naroda ive. Ne pitaju, kojim prinevima slue ustvari oni slue samim sebi. Umorni, prue se u mraku gdje bilo i odmaraju se do idueg dana borbe. To je narod bez domovine, kome je cio svijet njegov. Veeras je divna veer. Jesenji zrak je ist i pun svjeine, koja dolazi odozgor s brda, i trebale bi sjati zvijezde. Sjedio sam dugo kraj prozora i promatrao mnogobrojne vatre. Idem i ja poinuti. Zapravo je udno to vidim vatre, koje su tako udaljene, a ne vidim zvijezde nikad ih nisam mogao vidjeti. Moje oi nisu kao u drugih ljudi, a ipak nemaju nikakav nedostatak, jer na zemlji razlikujem sve vrlo jasno. * esto mislim na Boccarossu. Vidim ga pred sobom, velikog i snanog, gotovo divovskog, s njegovim koziavim licem, vilicama 221

kao u kakve ivotinje i njegovim dubokim pogledom. Vidim takoer sliku lava na njegovu grudnom oklopu, tu zvijer, koja se ceri razjapljenim eljustima i plazi jezik na sve. Nae su se trupe povukle u grad poslije borbe pod samim gradskim zidinama. Bio je to krvav okraj, koji nas je sta jao vie stotina mrtvih, a da i ne govorim o ranjenima, koji se vuku kroz gradske ulice i onima, to su ih s bojita dovele ene, koje su otile traiti svoje sinove i mueve. Nai vojnici su bili u alosnom stanju, kad su napustili borbu i povukli se iza gradskih bedema. Njihovim dolaskom nastao je pravi kaos u gradu. Grad je prepun ratnika, ranjenika i izbjeglica iz unutranjosti zemlje. Usred ovog nereda atmosfera je, naravno, oajna. Svijet spava po ulicama, premda ve poinje bivati hladno nou; ak i po danu ih ima mnogo, koji spavaju. ovjek se spotie o premorene i iscrpljene ratnike ili ranjenike, o kojima se nitko ne brine, premda poneki od njih dobije po koji zavoj. Cjelokupno stanje je beznadno, a pomisao na opsadu, koja nam predstoji, jer je neprijatelj opkolio grad sa svih strana, jo vie uliva gorinu u nau beznadnost. Isplati li se uope davati otpor takvom jednom vojskovoi kao to je Boccarossa? to se mene tie, ja nikad nisam vjerovao u neki na uspjeh u ovom ratu. Meutim, govori se, da grad treba braniti do posljednje kapi krvi. Pa se kae i to, da je naa prijestolnica jako utvrena i da se moe dugo drati, da je, tovie, neosvojiva. Pa to je sluaj sa svim gradovima prije nego to budu zauzeti. Imam ja svoje posebno miljenje o toj neosvojivosti. Princ se probudio i poinje preuzimati vodstvo obrane. Meutim, narod nije oduevljen i jedva ga pozdravlja. Smatra se, da je ubojstvo princa od Montanze i njegovih ljudi bilo jedno luako djelo, koje i nije moglo dovesti ni do ega boljeg ve do novog ra ta i bijede. Princeza je ustala i poinje uzimati malo hrane, ali nije vie ona ista. Puno je omravila, i njezino nekada puno i sjajno lice potamnjelo je i osuilo se. Zaista se sva izmijenila. Haljine vise na njoj, kao da stoje na posve drugoj eni. Obuena je u crninu. Ako poneki put neto i kae, ona to ini tihim i dubokim glasom, gotovo apatom. Usta kao da su joj osuena, a zbog mravosti dobila je posve drugi izraz lica; one duplje su joj upale, a tamna boja oko njih daje joj jedan posve neprirodan, uaren pogled. 222

Satima provodi u molitvi pred raspelom, i ostaje tu kleei, sve dok joj se koljena ne ukoe, tako da jedva moe ustati. Za to se moli, to ja, naravno, ne znam, ali mora da joj molitve ostaju neusliene, im se moli iz dana u dan. Ona nikako ne naputa svoju sobu. * ini se, da majstor Bernardo pomae princu da pojaa utvrenja i pronalazi sve mogue genijalne izume, koje treba upotrijebiti za obranu grada. Radovi se izvode s najveom energijom i, kako kau, ne prestaju ni danju ni nou. Ja imam vrlo veliko povjerenje u vjetinu i umjenost majstora Bernarda. Ali sumnjam, da e postii to protiv Boccarosse. Stari majstor je moan duh i njegove misli i znanje obuhvaaju gotovo sve. On nesumnjivo raspolae golemom snagom, kojom se slui, kojom je od prirode obdaren i koja mu se pokorava, moda i nehotice. Ali je Boccarassa, ini mi se, jo vei i snaniji i raspolae jaom snagom volje. ini mi se, da je on blie prirodi. Bernardo je drugi ovjek, i sa svojim oholim i plemikim crtama lica ulivao mi je oduvijek izvjesno nepovjerenje. Mislim, da e bitka biti neravna. Kad ih ovjek vidi jednog pokraj drugoga, Bernarda s njegovim mislilakim elom i Boccarossu s njegovim snanim vilicama divlje ivotinje, ne dvoumi se o tome tko je jai. * U gradu poinje nestajati hrane. Na dvoru mi to, naravno, ne primjeujemo, ali narod skapava od gladi. Nije ni udo, kad se zna koliko je grad pretrpan pridolicama. Prema izbjeglicama se osjea sve vea mrnja, jer se misli da su oni uzrok oskudice u hrani. Postali su pravi teret gradskom stanovnitvu. Naroito bijednu i odvratnu sliku daju njihova prljava djeca, koja stalno jadikuju i prose unaokolo. Kau, da kradu, kad god im se za to ukae prilika. Kruh se dijeli dva puta tjedno, ali u vrlo malim koliinama, jer se grad nije pripremio za opsadu, a zalihe u namirnicama su neznatne. Uskoro e ih posve nestati. Oni od izbjeglica, koji su sobom dovukli kozu ili kravu i u poetku se hranili njihovim mlijekom, sad ove kolju onako izmravjele, gotovo polumrtve od gladi, i odravaju svoj vlastiti ivot mesom, ili u zamjenu za ovo dobivaju neto 223

brana ili drugo to. A sad ni toga vie nema, i gradski stanovnici tvrde, da oni kriju meso i da ustvari bolje ive od njih. Ja u to pak ne vjerujem. I oni izgledaju mravi i posve izgladnjeli. To ja ne kaem, to gajim neku naklonost prema ovim ljudima. I ja sudjelujem u neraspoloenju stanovnitva prema njima. Nemarni su i ravnoduni kao i svi seljaci, sjede po cio boji dan besposleni i zure ispred sebe. Ne ope jedni s drugima i ostaju grupirani, prema selima, u svojim prljavim logorima, po kutovima trga, okupljeni ispod svojih ritavih ergi, koje smatraju kao neku vrstu doma. Uveer se naredaju oko vatre, koju naloe s ono malo drva, to skupe odnekud, i razgovaraju svojim prostakim jezikom, ije se rijei jedva mogu razabrati. A ne bi se mnogo ni isplatilo razumjeti to govore. Strana neistoa i smrad vladaju od toga svijeta, to logoruje po trgovima i ulicama. Za mene, koji sam veoma uredan, ist i jako osjetljiv na svoju okolinu, njihova neistoa postaje prava muka. Naroito osjeam odvratnost kao to to, uostalom, mnogi znaju prema ljudskom izmetu i smradu, koji se iri iz njega. A ova prostaka stvorenja su kao stoka; nauili su ivjeti sa stokom i posvravaju svoje potrebe gdje stignu. Neopisiva je to svinjarija. Zrak je okuen svim tim smradom i nalazim da je stanje na ulicama i po trgovima tako odvratno, da izbjegavam to vie mogu odlazak u grad. A i ne dobivam vie naloge da idem tako esto, otkako se princeza onako udno promijenila i otkad je, sreom, don Riccardo mrtav. Svi ovi beskunici spavaju pod vedrim nebom, i sigurno im nije jako toplo na ovoj zimi pod njihovim atorima. Govori se, da su mnoge ve nali izjutra smrznute: ukae se jednostavno nekakav zamotuljak na ulici, koji se ne mie, i kad ga dignete, vidite, da stvorenje, uvijeno u rite, nije vie ivo. Ali vie umiru od neimatine nego od hladnoe, i veinom stare osobe, koje, naravno, nemaju dovoljno otporne snage ili tjelesne toplote. Nitko ih ne ali to umiru, jer su samo na teretu drugima, a ionako je previe ljudi u gradu. Boccarossini ljudi ne trpe oskudicu ni u emu. Cijelu zemlj u imaju na raspolaganju za pljaku, i sve se dublje uvlae u unutranjost, da se snabdiju onim, to im je upotre bno. Gradove spaljuju, im uzmu ono to hoe, te se tako esto nou vide poari, kojih se plamen die visoko prema nebu. Okolna oblast potpuno je ve opljakana i opustoena. 224

Juri na na grad, zaudo, jo nije poduzet. To me udi, jer bi ga naravno, vrlo lako mogli uzeti. Moda misle, da je lake pustiti ga da izumre od gladi. A dok pustoe zemlju, nije im moda teko ni drati glavni grad u opsadi. * Angelica lutala naokolo bez cilja, ravnoduna i dosaujui se. Prije se bar zanimala nekim vezom. Najvi e se bavi na rijeci, sjedi tamo i hrani labudove, ili gleda kako promiu valovi vode. Ponekad provede po cijelu veer kraj svoga prozora, promatrajui neprijateljske vatre i atore, ili gleda dolje na opustoenu ravnicu. Sigurno misli na svoga princa. Ljudska stvorenja su nevjerojatno glupa kad vole, a naroito kad vole uzaludno. Njihov izraz lica postaje neobino blesav, i ne mogu razumjeti, kako se moe tvrditi, da ljubav ini ljude ljepim. Oi su joj postale jo bezbojnije i bezizraznije, a obrazi blijedi, posve drugaiji nego za vrijeme sveane gozbe. Usta kao da su joj vea, usnice bujnije i po svemu ne nalikuje vie na djevojicu. Jedino ja znam njezinu grenu tajnu. Na moje uenje, princeza me zapita danas, mislim li ja, da nju Krist mrzi. Odgovorih, kao to je i istina, da ja to ne znam. Ona me pogleda svojim arkim pogledom i izgledala je veoma uzbuena. Da, sigurno je on mrzi, jer joj nikako ne da mira. I sigurno je mrzi zbog svih njezinih grijehova. To mi se ini sasvim pojmljivo, i ja joj to rekoh. Njoj kao da malo laknu na dui, to sam i ja istog miljenja kao i ona, i svali se na stolicu, duboko uzdahnuvi. Ne znam to sam zapravo imao vie posla kod nje, jer mi ne bijae, kako je imala obiaj, nita zapovjedila da je posluam. Kad poslije izvjesnog vremena zapitah, mogu li ii, ona mi odgovori, da ona nema vlast o tome odluivati, pogledavi me tako moleivo kao da trai moju pomo. Naoh se u vrlo munom poloaju i povukoh se. A kad bijah na vratima, ona se baci pred raspee i, sva oajna u licu, poe mrmljati molitve i grevito stiskati krunicu svojim mravim prstima. * Jasno je, da ona sasvim ozbiljno misli da je Krist mrzi. Ona se danas na to ponovno vratila. Sve njezine molitve ne slue niemu, ree ona, jer ih on odbija primiti. Nee je uti i ini se kao da ona za 225

njega i ne postoji, ali je ipak ne ostavlja na miru. To je tako strano, da ona to vie ne moe izdrati. Rekoh joj, da bi se trebala obratiti svome ispovjedniku, koji je uvijek pokazivao toplo razumijevanje za njezine duevne tegobe. Ona samo zavrti glavom to je ona ve uinila, ali joj on nije mogao pomoi. Nije je razumio. Mislio je, da je ona bez grijeha. Nasmijah se s podsmijehom na ovu izjavu lukava fratra. Zatim me ona zapita, to ja mislim o njoj. Rekoh joj, da je smatram poronom enom i da sam siguran, da ona pripada onima, koji e vjeito gorjeti u paklu. Onda se ona baci na koljena preda me i krei svoje ruke, da su joj kosti pucale, briznu u pla i zamoli me za milost i saaljenje u njezinu velikom bolu. Pustih je da lei i da se uvija pred mojim nogama djelomino zato, to nisam imao saaljenja i nisam joj htio pomoi, a djelomino zbog toga, to sam sudio, da je potpuno pravo da pati. Ona mi dohvati ruku i ovlai je svojim suzama, pokua mi je i poljubiti, ali je ja istrgoh i ne dadoh joj da je zadri. Zbog ovoga ona samo jo vie zacvili i zajeca te pade u stanje pravog oajanja i duevnog sloma. Priznaj svoje grijehe! rekoh joj i osjetih, kako mi lice postade strogo. I ona poe ispovijedati sve svoje prijestupe, svoj razuzdani ivot, svoje nedozvoljene veze s ovjekom, koga joj je vrag poslao na njezinu elju i poudu, i kome je potpuno upala u mreu. Primorah je da mi poblie opie svoje grijehe i porona zadovoljenja, i da naznai imena onih, s kojima je odravala prijestupne odnose. Ona me poslua i izvri moju zapovijed, i ja dobih uasnu sliku njezina sramotnog ivota. Ipak nijednom rijeju ne spomenu don Riccarda, i ja joj uinih primjedbu na to. Gledala me je upitno, kao da teko shvaa smisao mojih rijei. Je li i to bio grijeh? Objasnih joj, da je to tek najvei od svih. Kao da joj i ovo ne bijae jasno, ona me je i dalje promatrala s uenjem, gotovo sa sumnjom, ali se dalo primijetiti da razmilja o onome to sam joj kazao, o tome za nju posve novom pojmu, i da se boji svojih vlastitih misli. Zapitah je: Nisi li njega najvie voljela? Da, odgovori ona apui, jedva ujnim glasom, i utom opet briznu u pla, ali ovog puta blie nainu, na koji ljudi obino plau. I nastavi s plaem, tako da nisam imao vie volje stajati i sluati je, ve rekoh, da moram ii. Ona me pogleda beznadnim oima punim preklinjanja i zapita me, mogu li joj pruiti kakvu utjehu. to treba uiniti, da bi se Krist saalio na nju? Odgovorih joj, da je tata, ako takvo to eli, da je ona toliko puna grijeha, da je posve prirodno, to Spasitelj ne eli uti njezine 226

molitve. Nije on raspet na kriu zato, da otkupljuje grijehe takvih kao to je ona. Ona ponizno saslua sve ovo i ree da i ona ima isti utisak. Nije vrijedna da joj se uslii molitva. Da, tako je ona osjeala u svojoj dui, dok je kleala i molila se pred slikom raspela. Uzdiui, ali ipak donekle smirena, ona sjede i pone mi priati o sebi kao o najveoj grenici, kao eni, koja je pala najnie od svih ljudskih stvorenja, i ree, da ona nikada nee dobiti udjela u nebeskoj milosti. Odve sam voljela, ree ona. Ali Boga i njegova Sina nisam voljela, te je pravo da budem ovako kanjena. Potom mi zahvali na mojoj dobroti prema njoj. Lake joj je bilo, to se ispovjedila, premda nije mogla dobiti to je posve dobro razumjela oprotenja. I to je bilo prvi put, da ona plae. Ostavih je tako uplakanu, crvenih oiju i raupane kose, koja je imala izgled svrajeg gnijezda. * Princ i Fiammetta su esto zajedno. Ostaju esto sami poslije veere i ja ih sluim. Princeza i on su takoer imali obiaj da ostanu poneki put, ali vrlo rijetko. Fiammetta je posve drugi tip, hladna, mirna, nepristupana, prava ljepotica. Tako ozbiljno i hladno lice nisam vidio ni kod jedne druge ene; i da nije lijepo, reklo bi se, da u njemu uope nema dobrote. Njezine kao ugljen crne oi, sa svojim neugasivim iskrama, imaju neodoljivu mo. Pretpostavljam, da je ona hladna i u svojoj ljubavi i da se puno ne predaje zanosu, dok, naprotiv, trai mnogo za sebe, i od onoga, koga ona udostoji svoje ljubavi zahtijeva potpunu podlonost. A princu se to dopada i on prima potpuno njezino dranje. Moe se, koliko ja znam, hladnoa u ljubavi isto toliko cijeniti koliko i toplina. to se mene tie, ja nemam nita protiv te ene. Ali su svi drugi protiv nje. S poslugom ona postupa kao da su bezvrijedni, a oni kau da nisu na to navikli ni od njihove gospodarice a kamoli od obine prilenice. A druge dvorske dame, ini se, nije ni sudila sebi ravnima pitam se, je li ona ustvari ikoga sudila sebi ravnima. Ovako neto dolazi, vie od neke uroene oholosti, nego od obine napuhanosti. To, naravno, dovodi sve do bijesa. Ali se nitko ne usuuje ita pokazati, jer se vjeruje, da ona moe doi na princezino mjesto, jer je mogue da se Madama vie i ne vrati. Cio dvor govori, da se ona dala zavesti iz istog astoljublja i 227

da joj je krv hladna kao u ribe, a da je sve to veoma nemoralno. Ne razumijem, to time hoe rei, jer u usporedbi s drugima, koje se uputaju u sline odnose, ona ne ini utisak ba tako pokvarene ene. Princ je njome veoma oaran i pokazuje uvijek mnogo utivosti i duhovitosti u njezinoj prisutnosti. Inae je veoma nemiran, razdraljiv i ivan, i dogaa se, da istupi s velikom estinom prema posluzi ak i prema visokim linostima to prije nikad nije inio. Kau, da je jako ljut zbog razvoja dogaaja, a isto tako i zbog nezadovoljstva naroda prema njemu, kod koga kako se to kae nije vie takao popularan. Izgladnjeli ljudi, koji dolaze ovamo i vapiju za kruh ispred dvorskih prozora, naroito izazivaju kod njega loe raspoloenje. Nalazim, da je nedostojno jednog princa da obrati i najmanju panju na ono, to svjetina, koja ga opkoljava, govori i zahtijeva. Ona uvijek neto trai. Treba li se jo obazirati na dernjavu naroda i upravljati pa njegovoj volji? Tvrdi se, kako je on naredio, da se izbatina stari dvorski astrolog Nicodemus, i drugi bradonja, zbog njihovih previe povoljnih pretkazanja. Nimalo to nije nevjerojatno, jer je tako postupao i njegov otac, premda je ovaj to uinio zato, to mu se pretkazanja nisu dopala. Nije lako itati zvijezde. I to itati ih tako, da ljudi budu zadovoljni onim, to stoji napisano u njima. * Stanje u gradu pogorava se sve vie. Moe se slobodno rei, da sada vlada prava glad. Svakim danom mnogi umiru od gladi, ili od zime i gladi u isto vrijeme ne zna se to je gore. Po ulicama i trgovima lei puno takvih, koji nisu kadri ustati i koji izgledaju ravnoduni prema svemu. Drugi pak, izgladnjeli, lutaju unaokolo i trae bilo to da jedu ili da ublae glad. Make, pse i takore love oni na sve strane i cijene ih kao poslasticu. takori, o kojima se u poetku opsade prialo kao o pravoj napasti za izbjeglike logore gdje su ih primamljivale gomile smea postali su sada eljeni plijen. Sad se opet pria, kako ih nestaje i kako je sve tee doi do njih. ini se, da je meu njima nastupila neka zaraza, jer ih svuda nalaze polumrtve, i tako ih nema onda, kad su najpotrebniji. Ne udi me, to i takori ne podnose zajedniki ivot s ovim 228

svijetom. * Dogodilo se neto strano. Pokuat u vam opisati polako i smireno, prema tome, kako su se dogaaji redali i odigravali. To nije tako jednostavno, jer sam i sam uzeo ivog i znaajnog uea u tijeku stvari, i jo sam pod dojmom velikog uzbuenja. Ali kako je sada sve prolo, i da kaem sretno prolo, tako da imam razloga biti zadovoljan, kako rezultatom tako i svojim udjelom u tome, to u posvetiti jedan dio noi da opiem ono, to se dogodilo. Dok sam kasno sino sjedio kraj svojega prozora u stanu za patuljke i promatrao Boccarossine logorske vatre, koje sam esto obiavao gledati prije nego to u otii na poinak, primijetih iznenada neku ljudsku priliku, kako se prikrada izmeu drvea du rijeke u pravcu istonog krila dvorca. Bilo mi je udno, da netko u to doba ima tu posla i pomislih, da nije moda netko od dvorskog osoblja. Premda je sjao mjesec, ipak je bilo prilino maglovito, tako da sam jedva mogao raspoznavati toga ovjeka. Izgledao je kao zavijen u neki iroki ogrta i urio se to je vie mogao prema dvorcu, gdje ue na mala vrata. Moglo se povjerovati, da je to netko iz nae kue, koji poznaje ulaze. Ali neto u njegovu dranju, kao i cijelo njegovo postupanje, uli mi neku sumnju. Stoga odluih stvoriti sebi jasnu sliku o toj stvari, te se pourih i uoh na ista vrata kao i on. Na stubama je vladao potpun mrak. Ali sam ja ove dobro poznavao, jer sam njima morao proi bezbroj puta. One vode, izmeu ostalog, na onu stranu dvorca, gdje se nalazi Angelicina soba. A sada jedino tamo i vode, jer su druge sobe nenastanjene. Prikradoh se do njezinih vrata i osluhnem izvana. Na moje veliko zaprepatenje i osim toga to sam u svojoj sumnji bio pripremljen na to uh dva glasa unutra. Jedan je bio Giovannijev. Razgovarali su apatom, ali sam ja, pomou svoga dobrog sluha, uhvatio svaku rije, koju su izgovorili. Posr ijedi je bila dirljiva i beskrajna srea, koje sam ja bio neeljeni svjedok. ulo se samo: Ljubljena moja! Dragane moj! Pa opet: Ljubljena moja! Dragane moj! i nita drugo. Razgovor nije bio naroito zanimljiv za tree lice. Da cijela situacija nije bila strano ozbiljna, ja bih ovo neprestano ponavljanje jedne te iste rijei sudio kao neobino aljivo. Naalost, poloaj, u kome smo se nalazili, nije bio nimalo aljiv. Osjeao sam neku ledenu jezu, koja mi je obuzimala 229

cijelo tijelo, dok sam ih sluao kako izgovaraju te njene i nesmotrene rijei, od kojih bi im se krv u ilama sledila, da su shvatili, to one znae izgovorene njihovim ustima. Zatim uh, kako, se dva prestupna mlada bia poljubie vie puta, uvjeravajui jedno drugo, na djetinjasti nain, u vjeitu meusobnu ljubav. Bilo je to jezivo. Pobjegoh odatle. Gdje da naem princa? Je li ostao kraj stola u blagovaonici, gdje sam ga prije jednog sata po veeri ostavio s Fiammettom? Sluio sam ih kao obino, premda mi je princ rekao, da im vie nisam potreban. Nisam potreban! Ovaj mi je izraz udno zvuao u glavi kad sam, pipajui rukom po zidu, u najveoj urbi, silazio po mraku niz stube. Gospodaru je uvijek potreban njegov patuljak! Preletjeh preko dvorskog vrta i dotrah do svoda izmeu starog i novog dijela dvorca. Kao tijesto gust mrak vladao je svuda na stubama i u hodnicima. Pooh ravno naprijed i naoh se najzad, malo zadihan, pred velikim dvostrukim vratima. Osluhnuo sam. Nita se nije ulo. Pa moraju biti unutra. Htio sam, naravno, biti siguran u to. Ali, na moju nesreu, nisam mogao otvoriti vrata, jer je brava stajala visoko. Osluhnuo sam jo jedan trenutak. Najzad se moradoh udaljiti bez rezultata. Otrah u prinevu spavau sobu. Nalazila se nedaleko odatle, na gornjem katu. Dooh do vrata i poeh oslukivati, ali ni tamo ne uh nikakav glas, nita, to bi nagovijestilo, da se netko nalazi u sobi. Da li moda jo spava? To svakako nije nemogue. Da li da ga budim? Ne, to bi bilo nezgodno, tako neto nisam jo nikad ni sanjao uiniti. Ali ono, to sam mu imao saopiti, bilo je neobino vano. Nikada vaniji posao od ovoga nisam imao. Prikupih svu svoju hrabrost i kucnuh. Nitko ne odgovori. Lupnuh ponovno iz sve snage stisnutim pesnicama. Opet nikakvog odgovora. Sigurno nije tu. Znam, kako je lakog sna. Gdje li moe biti? Bio sam sve ivaniji. Sve to je tako dugo trajalo! Gdje bi mogao biti? Da nije moda kod Fiammette? Da se nisu povukli u njezinu sobu, da ih se ne bi uznemiravalo? To mi je bila posljednja nada. Pojurih natrag niz stube i izioh u vrt. Fiammetta stanuje na posve drugom kraju dvorske palae svakako da maskira, da postoji neto izmeu nje i princa. Da bih doao do nje, morao sam 230

opet prijei preko dvorskog vrta. Pooh ispod svoda, ali kako nisam poznavao dobro ovaj dio dvorca, bilo mi je veoma teko ii pravim putem. Prevarih se u stubama, i moradoh se ponovno vratiti, te poeh opet ispoetka. Bilo mi je zaista teko nai pravi put, kroz sve hodnike i prolaze, koji su bili posve mrani. Postajao sam sve nestrpljiviji, to gubim vrijeme, lutajui lijevo-desno, a ne nalazei ono, to traim. Osjeao sam se u ovom mraku kao krtica, koja luta svojim hodnicima. Sva je srea bila u tome, to su mi oi kao stvorene za to. Znao sam, da se Fiammettin prozor nalazi s vanjske strane dvorca, i tako, malo po malo, uspijem se orijentirati i doem do pravih vrata. Osluhnem. Ima li nekoga unutra? Da! Prvo, to uh, bijae Fiammettin hladan smijeh. Nikad je prije nisam uo da se smije, ali poznadoh da je to njezin smijeh. Smijala se malo tvrdo i moda izvjetaeno, ali ipak nekako hladno. Takoer uh i princa kako se nasmija, kratko i prigueno. Malo mi odlaknu. Poslije toga raspoznadoh posve jasno njihove glasove, premda ne uh to razgovaraju, jer su se nalazili prilino duboko u sobi. Ali je bilo oevidno, da vode razgovor, i to prilino dug. Da li su govorili o ljubavi, to ne znam; ne vjerujem, nije mi se inilo da razgovaraju o tome. Ma koliko da sam se naprezao, nita nisam uo. Meutim, poslije nekoliko trenutaka uh neko dahtanje i shvatih, da rade neto sramotno. Osjetih neko lako guenje. Premda sam znao, da se u tom razdraenom stanju, u kome sam se nalazio, neu ozbiljno razboljeti, ipak se povukoh u hodnik toliko se usudih, da se udaljim bez rizika, da mi princ umakne i ostadoh ekati. ekao sam tako podue, jer nisam htio uti po drugi put te odvratne glasove. Uinilo mi se, da tu stojim itavu vjenost. Kad se najposlije vratih vratima, uh kako u krevetu o neemu razgovaraju. Ova neoekivana promjena zaudi me, ali me istovremeno i obradova, jer se ponadah, da u ve jednom moi zavriti ono, zbog ega sam doao. Meutim, oni se nisu urili, leali su i beskrajno razgovarali, vjerojatno o posve beznaajnim stvarima. Strano mi je bilo sluati njihovo avrljanje pri pomisli na gubitak dragocjenog i moda nenadoknadivog vremena, koje je prolazilo. Ali to sam mogao? Nisam se, naravno, usuivao javi ti, da ih ne bih iznenadio u ovakvom poloaju. Najzad uh kako princ ustade i poe se oblaiti, nastavljajui i dalje s njom razgovor, u kome, ini se, nisu bili suglasni. Ja se malo 231

udaljih od vrata i vratih se ponovno na moje straarsko mjesto u mraku. Kad princ izie, poe pravo prema meni, i ne znajui, naravno, da ja tu stojim. Vaa milosti! apnuh mu ja i udaljih se oprezno od njega. On se strano razbjesni, kad me spazi i izgrdi me najgorim rijeima i psovkama. to e ti ovdje? to tu pijunira? Odvratni mali gade! Zmijo puzavico! Gdje si, da te sveg izgazim! Poe pipa ti po mraku i ispruenim rukama traiti me po hodniku. Ali, naravno, nije me mogao uhvatiti u pomrini. Dopustite mi, da govorim! Pustite mi da vam kaem o emu se radi! objasnih ja mirnim i trijeznim glasom, dok sam bjesnio u sebi. Najzad mi dopusti da kaem to sam htio. I ja mu bacih pravo u lice vijest, da e njegovu kerku silovati sin Lodovica od Montanze, koji se uvukao u dvor, da bi osvetio svoga oca i obeastio za vjeita vremena i nju i cijelu njegovu kuu. To je la! dreknu on na mene. to izmilja tu kojekakve gluposti! To je la! Ne, to je istina! uzviknuh ja i pribliih mu se smjelo. On se nalazi u njezinoj sobi i osvjedoio sam se svojim vlastitim uima o pripremama za takvo nedjelo. Ti dolazi previe kasno, zloin je ve sigurno izvren ali ga moda jo moe zatei kod nje. Tada sam shvatio, da mi princ vjeruje, jer je stajao kao ukopan. To je nemogue! ree on, ali se istovremeno uputi brim korakom ka izlazu. Nemogue! uzviknuh on. Kako je mogao ui u grad! I u dvor! koji uva straa! Trei iz sve snage, u korak s njim, odgovorih mu, da mi je to nepoznato, ali da sam ga vidio najprije kod rijeke i da je sigurno njome doplovio amcem ili neim sli nim. Tko zna, to je sve izmislio takav jedan glupi i nepromiljeni utokljunac a poslije se uvukao u dvorski vrt. Nemogue! tvrdio je princ. Nijedan ovjek ne moe doi preko rijeke u grad, kad postoje utvrenja s obje obale, snabdjevena tekim topovima, kojih ulaze uvaju strijelci dan i no. To je naprosto nevjerojatno! Da, jest nevjerojatno, sloih se ja. To je uope neshvatljivo, vrag bi ga znao, kako je sve to ispalo, da on ovamo dospije, ali se mladi nalazi kod vae kerke, i to je injenica. Posve sam siguran, da sam uo njegov glas i niiji drugi. Stigosmo u dvorski vrt. Princ pouri u pravcu glavnog ulaza, da izda naredbu strai, da pojaa snage i najstroije pazi da nitko ne umakne iz dvora. Njegova opreznost bila je opravdana i pametna 232

ali ako je zloinac ve pobjegao! Ili, ako su oboje pobjegli! Ova grozna sumnja doe mi na pamet, dok smo prelazili vrt, i ja potrah, to sam bre mogao, samo da to prije stignem uza stube do Angelicine sobe. Prislonih uho uz vrata. Unutra se nita nije ulo. Da li su ve pobjegli? Srce mi je tako silno kucalo poslije napornog mara, tranja i uzbuenja, koje me je obuzimalo da nisam ni mogao nita uti iznutra. Pokuah se primiriti, disati polako i pravilno i opet osluhnem. U sobi se nije uo ni najmanji um. Dolo mi je da iziem iz koe. Mislio sam, da u poludjeti. Najzad, ne mogavi vie izdrati tu neizvjesnost, otvorih oprezno vrata. U tome sam uspio, a da pritom nisam izazvao ni najmanju kripu. Kroz otvor se moglo vidjeti da unutra gori svjetlost ali nikakvog glasa, niega, to bi nagovjetalo da tamo ima ive due. Ja se polako uunjah u sobu i namah povratih svoj duevni mir. Pri svjetlosti male uljane lampe, koju su zaboravili ugasiti, spazih, na moju veliku radost, kako oboje lee, zaspali jedno pokraj drugoga, u njezinom krevetu. Poslije prvog poznanstva sa ivotinjskim nagonom ljubavi oni su, oigledno, zaspali kao umorna djeca. Uzeh lampu i pooh naprijed da ih osvijetlim. Leali su okrenuti jedno prema drugom i poluotvorenih usta, jo rumeni od uzbuenja i stranog zloina, koji su poinili i koga u snu nisu ni bili svijesni. Trepavice na onim kapcima bile su im vlane, a na usnicama su im se primjeivale kapljice znoja. Promatrao sam ih tako u njihovoj bezbrinosti, njihovom zaboravu opasnosti i cijelog svijeta, u njihovom bezazlenom snu. Je li to ono, to ljudi zovu srea? Giovanni je leao s kraja kreveta, s uvojkom crne kose preko ela i lakim osmijehom na usnama, kao da je sretan, to je izveo jedan lijep podvig. Oko vrata visio mu je na zlatnom laniu medaljon sa slikom njegove majke, koja se, kako kau, preselila u raj. Utom uh princa i njegove ljude na stubama; on se pojavi u pratnji dvojice straara, od kojih je jedan nosio baklju. Osvijetlie sobu, ali nita ne mogade da poremeti duboki san dvoje mladih, koji su spavali. Gotovo posrui, princ pristupi krevetu i vidje svoju nevienu sramotu. Sav blijed od gnjeva, on dohvati ma najblieg uvara i luakim udarcem odrubi Giovanniju glavu. Angelica se tre iza sna, iskolaenih oiju, i samo vidje kako njezinog ljubavnika, sveg krvavog, odnijee iz njezinog kreveta i bacie ga na 233

gomilu smea ispod prozora. Onesvijesti se i svali se ponovno u krevet, a mi iziosmo iz sobe. Od uzbuenja princ se zatetura poslije izvrenog djela, i ja primijetih, kako se odupre jednom brukom o dovratak, kad izie iz sobe. Istovremeno napustih i ja ovo krvavo poprite i uputih se u svoju sobu. Iao sam laganim korakom, jer se vie nisam trebao uriti. Kroz dvorski vrt spazih baklju, koja je osvjetljavala put princu i koja ieze ispod svoda, kao da utonu u tamu. * Angelica se teko razboljela od neke groznice, koju ni osobni prinev lijenik ne zna sebi objasniti; lei u besvijesti i nikako ne dolazi k sebi. Prema njoj nitko nema saaljenja, zato to pri silovanju nije dala nikakvog otpora i to je za vjeita vremena osramotila kneevski dom i cijelo kneevstvo. Gleda je samo jedna starica. Nijedan lan dvora ne dolazi je obii. Tijelo njezinog grenog ljubavnika baeno je u rijeku, poto j e dovoljno lealo, onako unakaeno, na smeu ispod dvorskog prozora. uo sam da nije odmah potonulo u matici i da su ga valovi odnijeli dalje prema moru. * Neka vrlo udna bolest pojavila se u gradu. Pone najprije s drhtavicom i groznom glavoboljom, zatim bolesniku oteknu oi i jezik u tolikoj mjeri, da izgubi mo govora, onda mu se ukoi tijelo i krv udari u glavu. Bolesnici kukaju cijelo vrijeme i trae vodu, kao da im oganj sagorijeva utrobu. Lijenici su nemoni kad su oni neto mogli? Gotovo svi, koji su se dosad razboljeli od ove bolesti, umrli su; ne znam, koliko ih moe biti. Ovdje na dvoru, naravno, nemamo nijedan sluaj oboljenja. Ta nova bolest naroito hara meu onim najsiromanijim i najgladnijim, a prije svega meu izbjeglicama svakako da to ima veze s nevienom prljavtinom koja vlada u njihovim logorima i svuda po gradu. Nimalo me ne udi, to ta rulja umire od neistoe, kojom je okruena. Angelica ne boluje od te bolesti. Njezina groznica je ona ista, koju je imala jo kao dijete, ne sjeam se tono kad i kojom prilikom. Ona je uvijek bolovala na svoj nain, i od bolesti, od koje se drugi nisu razboljevali. Da, sjeam se sada, da je to poelo onog 234

dana, kada sam odsjekao glavu njezinom maetu. * Zaraza se iri sve vie i vie, iz dana u dan. Ne razboljevaju se samo siromani, ve i drugi. Kue su pune alosti i bijede, a tako isto i ulice i trgovi, na kojima mnogi i stanuju. Na njima se vide bolesnici, kako se previjaju od bolova, u svojim ritama, i kukaju iz oglasa. Bolovi su tako teki i nepodnoljivi, da od njih samo to ne polude. Grozno je proi ulicama i uti sve pojedinosti onoga, to se dogaa. Naprosto da vam se smui toliko je sve strano i gadno. Zadah bolesnika tako je odvratan, da se ne da ni zamisliti; po tijelu oboljelih lica iskau neki irevi, iz kojih otie najodvratnija sadrina. Ne mogu sluati sva ta opisivanja, a da mi ne spopadne muka. Veina stanovnitva svaljuje bez oklijevanja odgovornost za ovu groznu zarazu na izbjeglice, koje krivi za sve i mrzi ih vie nego ikad. Drugi opet kau, da je to kazna Boja zbog velikih ljudskih grijeha, i da e ova patnja oistiti ljude i podiniti ih Boanskoj volji. I ja sam sklon da to gledam kao kaznu nad ljudima. Ali da li to ba njihov Bog zamahuje biem nad njima, to ne znam. Moe biti i neka druga, mranija sila. Sjedim kraj prozora u svojoj sobi i promatram grad. * Princeza ivi udnim ivotom. Soba, koju ona nikad ne naputa, nalazi se neprekidno u polumraku, jer je prozor prekriven debelim zastorima. Ona kae, da nije dostojna uivati sunevu svjetlost. Zidovi njezine odaje su goli, unutra nema ni stola ni stolice, samo jedna molitvena klupica i pred njom raspelo. Soba joj ima izgled samostanske elije. I krevet je tu, ali se ona njime ne slui, ve lei na gomili slame na podu, koja se nikad ne mijenja i sva zaudara na trule. Toliko je unutra zaparno i neprovjetreno, da gotovo ne mogu udisati taj ustajali zrak. Kada se ue u odaju, prvo se nita ne vidi; potrebno je da se vid postupno navikne na slabu svjetlast. Onda se tek primijeti princeza, poluobuena i neureene kose; posve joj je svejedno, to ima na sebi i kako izgleda. Grozniavih oiju i mravih i upalih obraza, ona daje sliku prave sablasti. Do takvog izgleda je dotjerala zato, to hoe sama sebe 235

muiti i to ne prima nikakvu hranu. Njezina sobarica, ta seljaka glupaa, samo tri unaokolo i jadikuje, to svoju gospodaricu ne moe natjerati da jede. Pokadto ona neto malo i pojede, samo da bi ova glupaa prestala kukati. Inae je ta djevojka okrugla i rumena u obrazima, i kljuka se im stigne. Kukajui neprestano, ona guta sva dobra i sona jela, koja njezina gospodarica odbija. Najvie vremena prijestupnica provede pred raspelom, gdje klei i izgovara svoje uzaludne molitve. Znajui da one niemu ne slue, ona u sebi, prije nego to e ih otpoeti, uputi uvijek jednu posebnu molitvu raspetom Mueniku, da joj oprosti i dopusti joj da mu se vrati. Ponekiput, u oajanju, spusti ona pokraj sebe dugake krunice i upre svoj uareni pogled u Spasitelja, sastavljajui sama svoje molitve. Ali On ipak nee uti, i ona ostane nerazrijeena. A kad ustane, nae se u istom duevnom stanju, u kome je bila, kad se poela moliti. esto nema snage ni ustati, ve je u tome pomae njezina pratilja. A dogaa se, da se zbog iscrpljenosti, jednostavno srui na pod i ostane tako leei, sve dok djevojka ne doe i odvue je do gomile slame. Ona sebe okrivljuje za sve nesree, koje nas snalaze i misli da je njezina grenost uzrok svih naih patnji i svih nesretnih dogaaja, kojih smo mi rtve. Zapravo neznam koliko je stvarno svijesna svega to se dogaa oko nje; gotovo da ovjek ne vjeruje, da ona ima pojma o tome. Ali u svakom sluaju, ona mora imati neko nejasno osjeanje uasa, kojim je njezina okolina ispunjena. Takoer vjerujem, da je ona posve ravnoduna prema ovom svijetu i da misli, da se na njemu odigravaju posve beznaajne stvari. Ona ivi u svom posebnom svijetu i ima svoje vlastite brige i probleme. Sad je razumjela, da je njezina ljubav prema don Riccardu njezin najvei grijeh. Kroz nju se ona nekad hvatala za ivot i kroz nju cijenila vrijednost opstanka na ovoj zemlji. Kae, da je toga ovjeka voljela iznad svega, da joj je osjeaj za njega ispunjavalo cijelo bie i inilo je beskrajno sretnom. Ja pak mislim da jedno ljudsko bie ne treba toliko voljeti. Samo Boga treba tako voljeti. Ne znam, u kojoj sam mjeri pridonio njezinom padu time, to sam joj otvorio oi pred njezinim grenim ivotom i ukazao joj na kaznu pakla, koja je eka. Opisao sam joj muke nesretnika, i ona je predano sluala moja objanjenja. U posljednje vrijeme poela se bievati. Premda mi je veoma zahvalna to joj dolazim, ipak je 236

izbjegavam odve esto posjeivati. * Angelica se prilino oporavila od svoje bolesti i ve ustaje. Ali se ne pokazuje za vrijeme objeda i uope se ne via na dvoru. Vidio sam je samo nekoliko puta u ruinjaku ili kraj rijeke, gdje zuri u vodu. Oi su joj postale jo vee i staklastije. Reklo bi se, da njima ne vidi. Primijetio sam, da o vratu nosi Giovannijev medaljon, na kome stoji mrlja krvi. Nala ga je svakako u krevetu i uzela ga za uspomenu na svoga dragana. Ali je prvo s njega oprala krv. Mislim na to, kako se majka nalazi u raju, dok sin ami u paklu, zato to je umro u dubokom snu grijeha, bez molitve i sakramenta. Tako se oni nikad nee sresti. Moda se Angelica moli za njegovu duu. Ali e njezine molitve sigurno biti uzaludne. Uostalom, nitko ne zna, kakve misli nju more. Nije progovorila jo nijedne rijei od one kobne noi, kada se probudila, bolje rei odonda, kada je posljednje rijei uputila svome ljubavniku. Kakve su bile te rijei, nije mi teko pogoditi, kad znam, to su prethodno razgovarali. Luta sama i svi je izbjegavaju. * Oni, koji misle da je kuga i sve drugo kazna Boja, koju ne treba pokuavati izbjei ve zahvaliti svemoguem na njoj, idu po ulicama, objavljuju tu svoju vjeru i biuju svoja tijela, da bi pomogli Bogu da im spasi duu. To su grupe ljudi upalih oiju i iznemogli od gladi, da se jedva dre na nogama. Jedino ih njihov zanos odrava da se ne srue. Narod ide za njima i sudi, da e njihovi postupci dovesti do istinskog buenja. Ljudi ostavljaju sve kuu, obitelj, ak i svoje umirue roake i prikljuuju im se. Dogaa se, da poneki luak, kliui glasno, upadne u grupu i pone se ibati, uz otre i zaglune uzvike. Svi tada ponu slaviti Gospoda, dok svijet oko njih pada na koljena po ulicama. Ovozemaljski ivot, ija se grozota odve vidi, za njih je potpuno nezanimljiv i bezvrijedan. Oni misle samo na svoje due. Sveenici gledaju poprijeko ove fanatike, koji odvajaju narod od crkve i njihovih sveanih procesija, za vrijeme kojih djeca nose slike svetaca ili mau mirisnim kadionicama, pjevajui u zboru po 237

ulicama. Oni kau, da ovi samomuenici nemaju dovoljno vjere u sebi i da se, u svemu grubom pretjerivanju, liavaju vjerske utjehe. Bog ne gleda tako neto s radou i odobravanjem. A ja mislim, ako tko nosi pravu vjeru u sebi, to je onaj, koji vjeruje u ozbiljne stvari. Sveenici, meutim, ne vole da se njihovo uenje uzima posve ozbiljno. Ima takoer mnogo ljudi, na koje strahote, to ih opkoljavaju, posve drugaije djeluju, koji vole ivot iznad svega. Poradi straha od smrti oni se grevito dre ovoga pod svaku cijenu. U nekim palaama naega grada prireuju se sveanosti dan i no, i izmeu njihovih zidova odravaju se najlue orgije. Takoer i meu najsiromanijima i najbjednijima nalaze se mnogi, to se tako ponaaju, koji se neumjereno odaju porocima, kao jedinim zadovoljstvima koja im jadnicima jo stoje na raspolaganju. Grevito se hvataju za ovaj bijedni ivot i ne ele ga ni pod koju cijenu izgubiti, a kada se dijeli malo kruha ovdje ispred dvora, onda se ta bijedna raja tue o mrvice, da jedno drugom oi povade. S druge strane, vide se i takvi, koji se rtvuju za svoje blinje, koji njeguju bolesnike, premda je to posve besmisleno i opasno, jer se i sami mogu zaraziti kugom. Idu unaokolo, posve ravnoduni prema smrti i svemu ostalom, i kao da nemaju pojma, kakvim se opasnostima izlau. Oni se mogu u neku ruku usporediti s vjerskim osobenjacima, premda pokazuju svoja uvjerenja na drugi nain. Ustvari svijet prema vijestima, koje mi dolaze do uha ivi u gradu isto kao i prije, svako na svoj nain i po svojoj navici, samo neto malo ivanije i pretjeranije. Rezultat svega toga ini mi se lien svake vrijednosti, s gledita njihova Boga. Stoga se pitam, da li im je zbilja on poslao zarazu i druge nedae. Danas Fiammetta proe pokraj mene. Ne udostoji me, naravno, ni pogleda. Kako je lijepa i savrena u svojoj uzvienoj ravnodunosti! Pri svoj svojoj hladnoi i oholosti, ona ipak djeluje kao svje povjetarac s planine. Ima uvijek neeg svjeeg u njezinu stasu i njezinu nepristupanom i oholom biu, neeg, to uliva mir i spokojstvo. Ona ne doputa da njome ovladaju strahote ivota, naprotiv, ona vlada njima. tovie, zna se njima i posluiti. Neprimjetno, na veoma otmjen i prirodan nain, poinje istupa ti umjesto princeze i zauzimati njezino mjesto kao gospodarica na dvoru. Svi uviaju sve vie, da se protiv toga ne moe nita, i saginju glavu pred takvim stanjem stvari. 238

Kad bi tko drugi proao pokraj mene i ne bi me udostojio ni pogleda, to bi me naljutilo, a kad ona to ini, meni izgleda posve prirodno. Razumijem vrlo dobro, zato je princ voli. Ja je ne bih mogao voljeti, ali je to posve druga stvar. U stvari mogu li ja uope nekog voljeti? Ne znam. U tom sluaju trebala bi to biti princeza. Ali, naprotiv, ja nju mrzim. Meutim priznajem, da je ona jedina, koju bih mogao voljeti. Kako i zato ne razumijem i potpuno mi je nepojmljivo. O ljubavi ovjek zaista vrlo malo zna. * Angelica se udavila u rijeci. Mora da je to uinila sino ili noas, jer je nitko nije vidio. Ali je za sobom ostavila pismo, iz kojega jasno proizlazi, da je sebi oduzela ivot na taj nain. Cijelog dana traili su njezin le du rijeke, koja tee kroz opsjednut grad, ali uzalud. Sigurno su ga odnijeli valovi istim pravcem kao i Giovannijev. Na dvoru vlada veliko uzbuenje. Svi su utueni i nitko ne moe shvatiti, da je ona mrtva. Ja ipak nalazim, da je posve prirodno, to se to s njom dogodilo. Njezin je ljubavnik mrtav, a sad je i ona. Kukaju, jadikuju, jedno drugom predbacuju. A najvie od svega govori se o pismu. Neprestano prepriavaju njegov sadraj i itaju ga jedni drugima. Princ je bio veoma potresen, kad je saznao za taj dogaaj i jo uvijek je pod utiskom tog nemilog udesa. Poasne dame samo uzdiu i mrku, i tope se u suzama nad dirljivim rijeima u pismu. Za mene je njihovo ponaanje posve nerazumljivo. Ne nalazim, da u pismu ima neeg naroitog. I sve to ne mijenja niukoliko zloin, koji je poinjen i koji su svi nedavno osudili. To pismo ne sadri nita novo. Toliko sam ga puta morao sluati da ga gotovo napamet znam. Glasi otprilike ovako: Ne elim vie ostati kod vas. Bili ste dobri prema meni, ali vas ja ne razumijem. Ne razumijem, kako ste mi mogli oduzeti ljubavnika, koji je doao iz tako daleke zemlje, da mi pokae, da na ovome svijetu postoji neto, to se zove ljubav. Nisam znala, da tako neto postoji. Ali im sam vidjela Giovannija, razumjela sam, da jedino ljubav postoji na svijetu i da je sve drugo nita. Istog asa kad sam ga srela, razumjela 239

sam, zato mi se ivot prije toga inio tako muan. Ne elim ostati ovdje, gdje njega vie nema, ve hou poi za njim. Molila sam se Bogu, i on mi je obeao, da u se nai sa Giovannijem i da emo uvijek ostati jedno kraj drugoga. Ali gdje me misli odvesti, to mi nije kazao. Ja u samo lei mirno u rijeku, i on e me odvesti tamo gdje treba. Nemojte misliti, da sam ja sama sebi oduzela ivot. Ne, ja sam uinila samo ono, to mi je nareeno. I ja nisam mrtva, ve samo odsutna, otila sam da se vjeno sjedinim s onim, koga volim. Nosim medaljon sobom, premda nije moj, jer mi je tako reeno da uinim. Otvorila sam ga, i slika unutra ispunila me je beskrajnom eljom, da odem s ovoga svijeta. Ona me je zamolila, da vam kaem, da vam je oprostila. I ja vam opratam iz sveg srca. Angelica. Princeza je uobrazila, da je ona kriva za Angelicinu smrt. Prvi put sada primijetio sam izvjesno zanimanje kod nje za svoje dijete. Biuje se gore nego ikada, da bi ispatala ovaj grijeh, i ne jede nita, ve se samo moli pred raspelom za oprotenje. Raspeti ne odgovara nita. * Danas poslije podne posla me princ s jednim pismom majstoru Bernardu u Santa Croce. Odavno se on ve nije vidio na dvoru, tako da sam ga gotovo zaboravio u zbrci svih dogaaja, koji su se odigrali. Uputih se vrlo nerado u grad, u koji nisam silazio, otkako je kuga poela bjesniti. Ne zato, to sam se bojao bolesti, ve to mi je to bilo neugodno iz drugog razloga: strah me je bilo vidjeti izvjesne stvari. I ta moja bojazan pokazala se kao opravdana, jer ono to sam silom okolnosti vidio, bilo je zaista strano. Ovaj moj posjet gradu poslije dueg vremena bio je jedan udan doivljaj, koji me je ispunio sumornim raspoloenjem i mranim osjeanjima. Nikad mi jasnije nije izbila pred oi sva nitavnost i bijeda ljudi. Bolesnici i oni koji su umirali, leali su s obje strane puta, kojim sam iao. Naroite grupe ukopne brae, u crnim platovima i kapicama na glavi, s jezivim otvorima na oima, sakupljali su mrtvace po 240

ulicama. Njihove prilike iskrsavale su svuda i davale sablasni izgled umiruem gradu. inilo mi se kao da koraam kroz carstvo smrti. I sami zdravi ljudi nosili su na sebi ig smrti. Upalih oiju i izmravjeli, promicali su ulicama kao utvare iz vremena, kada je ivot jo postojao na zemlji. S nekom mjesearskom sigurnou znali su izbjei i ne gaziti zamotuljke u ritama, koji su leali svuda na njihovu putu i za koje se nije znalo, sadravaju li ivot ili smrt. Neto potresnije od ovih rtava zaraze nije se moglo zamisliti, i ja sam esto okretao glavu, da mi se ne smui. Jedni su na tijelu imali samo bijedne krpe, izmeu kojih su im se vidjeli gadni irevi ili modrice na koi, koje su oznaavale brzi kraj. Drugi su jeanjem davali znake, da jo pripadaju ivotu, dok su trei leali u nesvijesti, uz neprestane luake trzaje udova, kao da su izgubili svaku kontrolu nad njima. Nikada jo nisam vidio takvu ljudsku bijedu, takvo ponienje ovjeka. Izbezumljena lika i prazna pogleda pojedini su se vukli, unato svojoj malaksalosti, prema onima, koji su donosili vodu s bunara i otimali im vjedra iz ruku s takvim divljatvom, da se voda sva prosipala po zemlji. Drugi su opet, puzili po zemlji kao gmizavci, da bi se dovukli do bunara tog jedinog cilja svih ovih jadnika. Grevito su se ta stvorenja hvatala za ovaj bijedni ivot i nisu se ponaala kao ljudi, ve kao bia, koja su izgubila svaki osjeaj ljudskog dostojanstva. A da i ne govorim o njihovu smradu, koga samo kad se sjetim, doe mi da povratim. Po ulicama su bile postavljene lomae, na kojima su se spaljivale gomile leeva i iji se zaguljivi zadah irio na sve strane. Kroz slabi dim, to se lelujao nad cijelim gradom, ulo se neprestano zvonjenje zvona sa svih strana, koje je oglaavalo smrt. Naoh majstora Bernarda zadubljenog u svoju uvenu Posljednju veeru, kao mnogo puta ranije. Sjedio je pognute sijede glave i izgledao je stariji nego obino. Za svetim stolom Krist je lomio kruh i dijelio ga svojim uenicima. Njegova kosa i elo bili su kao uvijek, okrueni nadzemaljskom svjetlou. aa s vinom obreivala se oko stola, koji je prekrivao kao snijeg bijeli stolnjak. Nitko tu nije bio gladan ni edan. Stari slikar izgledao je ophrvan tekim mislima. Nita ne odgovori, kad rekoh da imam za njega pismo od princa, ve samo uini pokret rukom, koji je znaio, da ga negdje spustim. Nije se micao iz svoga svijeta, u koji je bio utonuo. Koji je to svijet? 241

Napustih crkvu Santa Croce ispunjen svakojakim mislima. Na povratku u dvor prooh pokraj zvonika onoga, to sa svojim zvonima treba nadvisiti sve ostale. Za vrijeme rata radovi su bili obustavljeni i na njegovo dovrenje gotovo se i zaboravilo. Upola dovren, stajao je on tu s posljednjim slojem nejednakog kamenja i nalikovao na neku ruevinu. Ali bronani reljefi na njegovu postolju, s prizorima iz Kristova ivota, bili su potpuno gotovi i veoma uspjeli. Bilo je tono tako, kako sam ja predvidio. * Cio dvor je u crnini. Zidovi i namjetaj prekriveni su crnim zavjesama, i svi idu tihim korakom i apui. Dvorske dame nose crne atlasne haljine, a dvorani odijela od crnog baruna i crne rukavice. Uzrok ove alosti je Angelicina smrt. Njezin ivot nije davao povoda ni za to. Ali ljudi na dvoru vole nositi crninu. alost za don Riccardom zamijenila je sada alost za njom. Ta on je ve odavno mrtav. Meutim, ne govori se mnogo ni o pokojnici, smatra se, da ona nije nosila neto naroito u sebi, neto, to bi izazvalo poseban interes uostalom, rijetko tko i zna, kakva je ona bila. Nju ale, uju se uzdasi za sudbinom mlade princeze, pa ak i za udesom Giovannijevim, premda je ovaj bio neprijatelj i pripadao najomrznutijoj kneevskoj lozi. Uzdiu nad njihovom ljubavi, u koju se vie ne sumnja, i nad njihovom smru, prouzrokovanom njihovom ljubavlju. Ljubav i smrt to cijene mnogo ovi ljudi, i rado plau nad njima, naroito kad se ljubav i smrt sjedine. Princ daje izgled potpuno potitena ovjeka. Tako se bar meni ini zatvoren je u sebe i ne povjerava se nikome. U svakom sluaju ne meni, koji sam se uvijek radovao kad mi se povjeravao. Ali to je bilo pod posve drugim okolnostima. Sada pak kao da me izbjegava. Ne poziva me da ga sluim kao prije. A pismo za Bernarda, na primjer, nije mi dao neposredno u ruku, ve mi ga je dostavio preko jednog dvoranina. Nekad pomislim, da me se poeo plaiti. * Ona seljanka s crvenim nosom, to slui princezu, razboljela se iznenada. Nos joj je najzad poblijedio. Pitam se, to li joj je. 242

udno, ali se ja nimalo ne plaim kuge. Osjeam, da je ne mogu primiti, nee ona na mene. Zato? Ne znam, ali tako osjeam. Ona napada samo ljude oko mene. Mene ne. Princeza se srozava sve dublje. Muno je gledati njezino duevno raspadanje, njezinu ravnodunost, i sav nered i brlog oko nje. Jedino ime jo daje znake svijesti i svoje prijanje linosti jest nijema upornost i duevna snaga, s kojom provodi svoju ivotnu pusto, ne doputajui nikome da izvri ma kakav utjecaj na njezino stanje. Otkako se razboljela njezina sobarica, kod nje vie nitko ne ulazi. U njezinoj sobi vlada stanje gore nego ikad. Ne prima nikakvu hranu, i toliko je oslabila, da se udim, kako se jo donekle dri na nogama. Ja sam jo jedini, koji je posjeuje. Proklinje me, da doem i da joj pomognem u njezinoj nevolji, i eli mi ispovjedi svoje grijehe. * Vrlo sam uzbuen. Dolazim neposredno od nje i jo sam pod dojmom svoje vlastite moi, koju kadikad imam nad ljudima. Evo kako je to bilo s ovom mojom, posjetom princezi. Kad sam uao u njezinu sobu, najprije nazreh prozore, kao svjetlije dijelove zida, unato njihovim debelim zastorima. Potom je spazih kako lei pokraj raspela i izgovara svoje neprekidne molitve. Toliko se bila zanijela u te molitve, da nije ni ula kad sam otvorio vrata. Soba je bila tako zaguljiva, da sam jedva mogao disati. Smuilo mi se. Na sve mi se gadilo. Miris, polutama, njezino zgreno tijelo, njezina mrava razgoliena plea, ile, koje su se isprijeile na njezinu vratu, njezina razbaruena kosa kao staro svraje gnijezdo sve to je nekad bilo vrijedno ljubavi. Iako mrzim ljude, ipak ne volim ih vidjeti u tolikoj bijedi i ponienju. Iznenada uh samo sebe, kako luaki povikah, prije no to me ona i spazi: Zato se tu moli? Nisam li ti rekao da se ne treba moliti? Da neu tvoje molitve? Ona se okrene. Nimalo poplaena, jeei samo kao prebijena kuja upre ponizno pogled u mene. Od toga se ja jo vie razbjesnih. I nastavih nemilosrdno: 243

 Misli li ti, da je njemu stalo do tvoje molitve! Da se saaljeva na to, to ti tu lei i preklinje ga, i to se neprestano ispovijeda! udne mi vjetine ispovijedati svoje grijehe! Misli, da e ga time prevarati! Ti ne zna, da te on prozire! Don Riccarda voli ti, ne njega! Misli da ja to ne znam! Vjeruje, da me moe prevariti, navesti me na mrane staze svojom avolskom vjetinom, svojim paklenim pretvaranjem, ibanjem svoga sladostrasnog tijela! Za ljubavnikom svojim ezne ti, kad tvrdi, da ezne za onim tamo na zidu! Njega, don Riccarda, voli ti! Ona me pogleda sva uasnuta. Beskrvne usne su joj drhtale. I ona se baci pred moje noge i zastenja: Istina je! Istina! Spasi me! Spasi! Osjetih se silno uzbuen ovim njezinim priznanjem. Pokvarena bludnice! uzviknuh ja. Ti, koja lano podmee ljubav Spasitelju, a ovdje ga u tajnosti vara s najgorim razvratnikom! Koja vara Boga s onim, koga je on bacio u sotonsku dubinu! avolska eno, to opire oi u raspetog Krista i izjavljuje mu svoju arku ljubav, dok svim svojim mislima lei u zagrljaju drugoga! Zar ne shvaa, da te on mrzi! Zar ti to nije jasno? Da! Da! jeala je ona i uvijala se kao zgaena guja oko mojih nogu. Osjetih gaenje gledajui je kako puzi preda mnom. Ljutilo me je to njezino bijedno dranje i nisam ga vie mogao podnijeti. Ona prui ruku prema meni. Kazni me, kazni me, biu Boji! zajeca ona. Dotetura se do bia, koji je leao na podu, uze ga i prui mi ga, i zgri se preda mnom kao pseto. Ja ga primih s gaenjem i bijesom, i oinuh je po njezinu mrskom tijelu, a pritom uh svoj vlastiti uzvik: To te raspeti Isus iba! Onaj, to visi tamo na zidu, koga si ljubila toliko puta svojim arkim, lanim usnama, koga si tvrdila da voli! Da li zna to je to ljubav? Da li ti zna to on trai od tebe? Dok sam ja patio za tebe, ti nisi ni hajala za to! A sad e osjetiti to to znai patiti! Bio sam potpuno izvan sebe, gotovo nisam znao to inim. Da, znao sam! Znao sam! Traio sam osvetu, traio sam odmazdu za sve! Dijelio sam pravdu! Vrio sam svoju stranu mo nad ljudima! Ali, unato svemu, to mi nije inilo zadovoljstvo. Za sve vrijeme ona ne pusti ni glasa od sebe. Naprotiv, bila je mirna i tiha. I kad bi kraj izvrenju moje kazne, ona ostade leei i dalje, u istom poloaju, osloboena na neki nain mojom rukom 244

svoga nemira i bola. Gorjela vjeito u ognju prokletstva! Vjeito ti plamen lizao tvoj pogani trbuh, koji je strasno uivao u grenoj ljubavi! S takvom presudom ostavih je, opruenu na podu i onesvijetenu. Vratih se u svoj stan. Uznemirena srca popeh se uz stube do svoje sobe i zatvorih vrata. Dok sam sve ovo pisao, moje razdraenje se stia, i ja osjetih samo neku beskrajnu prazninu i tugu. Srce mi vie ne lupa i ja ga ne osjeam. Buljim ispred sebe, i moje usamljeniko lice je mrano i tuno. Moda je ona bila u pravu, kad je rekla, da sam ja bi Boji. * Sjedim uveer istog dana i promatram grad, koji se prua preda mnom. Hvata se sumrak. Zvona su prestala oglaavati smrt, a kupole crkava i ljudski domovi iezavaju sve vie u veernjoj tmini. U polutami vidim dim, koji se die s vatrita, na kome se spa ljuju leevi, i osjeam smrad ak ovdje. Sumrak se iri kao neka gusta mrea iznad svega i uskoro e biti potpun mrak. ivot! to je njegov cilj? emu on slui i kakav mu je smisao? emu ga produavati, sa svom njegovom bijedom i njegovom savrenom prazninom? Okreem baklju nanie i gasim je o crnu zemlju. I nastade na. * Seljanka je umrla. Njezini rumeni obrazi nisu je mogli spasiti od smrti. Umorila ju je kuga, premda se dugo mislilo, da ona ne boluje od te bolesti, jer nije patila kao drugi. I Fiammetta je mrtva. Razboljela se jutros, i poslije nekoliko sati bila je gotova. Vidio sam je, kad su je ukopna braa dola odnijeti. Bilo je strano pogledati je. Lice joj je bilo napuhano i izoblieno, a tako isto i cijelo tijelo. Nita vie nije bilo lijepo na njoj. Pretvorila se sva u odvratan le. Velom su joj prekrili unakaene crte i odnijeli je. Svi se na dvoru strano plae kuge i jedva su ekali da je odnesu. Kau, da je nareeno, da se Fiammetta sahrani s posebnim poastima. To sve nita ne znai, kad je ve mrtva. Nitko je ne ali. 245

* Moda je samo princ ali. Da, on je ali. Ili mu je laknulo. Moda i jedno i drugo. Nitko ne zna nita sigurno o tome, jer on ne govori ni s kim. eta se blijeda, oronula lica, i ne nalikuje vie na samog sebe. elo mu je naborano ispod crne kose, i ide pogureno. Mrki mu pogled ima neki udan sjaj i izgleda veoma izbezumljen. Spazio sam ga danas u prolazu i primijetio sam sve to. Inae ga od nekog vremena viam vrlo rijetko. Vie ga ne sluim za stolom. Princezu nisam posjetio od onog puta. ini se, da lei u zanosu. Princ je, kau, posjeuje esto, sjedi pokraj njezinog kreveta i bdi nad njom sada otkako je Fiammetta umrla. Ljudi su udni. Njihovu meusobnu ljubav nikako ne mogu shvatiti ni razumijeti dokraja. * Neprijateljska vojska digla je opsadu i otila, otkako je kuga poela harati i meu njihovim vojnicima. Boccarossine sluge nemaju se volje boriti protiv takvog protivnika. Kuga je, dakle, dola okonati rat. Sigurno da mu drugo nita i ne bi bilo kadro uiniti kraj. Obje zemlje su sada opustoene, naroito naa. I oba naroda previe iscrpljena, poslije dva rata, da bi imala snage nastaviti borbu. Montanza takoer nita nije postigao. Njegove trupe nose sobom moda jo i kugu u zemlju. Ovdje u dvorcu umire sve vie i vie ljudi. Crne zavjese, stavljene u ast Angelicine smrti, nikako se ne skidaju i potpuno odgovaraju sumornoj atmosferi, koja ovdje vlada. Ja sam potpuno iskljuen iz dvorske slube. Nitko mi nita vie ne nareuje, niti eli to od mene. Najmanje princ. Njega uope ne viam. Po izgledu lica drugih primjeujem, da mi se neto izvanredno sprema. Ali ne znam to. Da nije netko loe govorio o meni? Posve sam se povukao u stan za patuljke i ivim tamo potpuno sam. Ne silazim ak ni jesti; imam neto malo starog kruha u svojoj 246

sobi i time se zadovoljavam. To mi je posve dovoljno, nikad nisam ni imao velikih potreba. Sjedim usamljen ispod niske tavanice, zadubljen u svoje misli. Sve mi se vie svia ova savrena samoa. * Proteklo je ve prilino vremena otkako nita nisam ubiljeio u svoju biljenicu. Uzrok tome su dogaaji, koji su se duboko odrazili na mome ivotu i sprijeili me da nastavim svoje zabiljeke. ak mi je i sama biljenica bila oduzeta, i tek sam je danas ponovno dobio. Sjedim, lancima privezan za zid, u jednoj od dvorskih tamnikih elija. Jo donedavno i ruke su mi bile u lancima, premda je to bilo posve nepotrebno, jer mi je bilo nemogue pobjei. Ali je time trebalo pootriti moju kaznu. Sad su mi bar ruke slobodne ne znam zato, ja to nisam elio, uope nita nisam elio. Tako mi je poloaj malo ublaen, ali ne i izmijenjen. Umolio sam svoga tamniara, Anselma, da mi iz stana za patuljke donese moj pribor za pisanje i moje zabiljeke, da bih s vremena na vrijeme neto upisao i tako se malo razonodio. Moda se on time izloio izvjesnoj opasnosti, jer, premda su mi oslobodili ruke, nisam siguran, da e mi dopustiti to malo zadovoljstvo da piem, a on kako sam kae nema mi pravo ita dozvoliti, ma kako rad bio. Srea te je on jedan dobroudan i skroman ovjek, koga sam mogao nagovoriti, da mi uini tu uslugu. itao sam svoje zabiljeke od poetka, svaki dan pomalo, i imao sam tako izvjesno zadovoljstvo proivljavti svoj vlastiti ivot, kao i ivot mnogih drugih, i jo jedanput u tiini razmiljati o svemu. Pokuat u sada nastaviti tamo, gdje sam stao, i na taj nain stvoriti izvjesnu promjenu u svome neosporno jednolikom ivotu. Ustvari ja ne znam koliko sam ovdje dosad leao. Moj e tamnovanje je prolazilo bez ikakvog zbivanja, jedan dan kao drugi, tako da sam prestao raunati vrijeme i zanimati se za njegov tijek. Ali okolnosti, koje su me dovele u ovu podrumsku rupu i prikovale za ovaj zid, zadrale su mi se vrsto u pameti. Sjedio sam jedno prijepodne u svojoj patuljkovoj sobi i mirno se odmarao, kad jedan od krvnikovih pomonika upade na vrata i naredi mi da poem s njim. Ne dade mi nikakvo objanjenje, a ja ga nita i ne zapitah, jer sam sudio da je ispod mog dostojanstva uputati se s njim u razgovor. On me odvede u muilite, gdje je 247

ekao krvnik, krupan i crven u licu, gol do pojasa; tu je bio i jedan pisar. I poto mi pokazae sprave za muenje, opomenue me da priznam sve to se odnosi na moje posjete princezi i na alosno stanje, u kome se ona sada nalazi. Ja, naravno, odbih to uiniti. Dva puta me je krvnik opominjao da priznam, ali uzalud. Tada me on epa i stavi me na klupu za muenje. Meutim pokaza se, da klupa nije bila sagraena za veliinu moga tijela, te me skinue i ja saekah, dok se sprava ne preuredi prema mojoj mjeri. Morao sam sluati njihove prostake ale i glupe zakletve, kako e od mene nainiti velikog i lijepog deka. Potom me ponovno stavie na klupu i poee me muiti na najokrutniji nain. Usprkos bolovima, ne pustih ni glasa od sebe, ve sam ih samo promatrao p odrugljivim pogledom, dok su vrili svoju nisku rabotu. Nekakav ovjek od zakona stajao je nagnut nada mnom i pokuavao iupati tajnu iz mene. Ali ja ne izustih ni rijei. Nisam je htio izdati. Nisam htio otkriti i objaviti njezinu bijedu, njezino ponienje. Zato sam tako postupio? Ne znam. Nije mi ni padalo na pamet da odam ita, to bi dovelo do njezinog daljeg ponienja, pa ma kakve muke trpio. Stisnutih usana podnosio sam muenje zbog te, meni mrske, ene. Zato? Moda sam osjeao ak i zadovoljstvo da patim zbog nje. Najzad prestadoe sa svojom niskom radnjom i skinue me s muilake klupe, uz grozne psovke. Odvedoe me u jednu eliju i stavie me u lance, koji su bili napravljeni za mene onda, kad sam dijelio priest svom potitenom narodu i koji su evo sada nali primjenu. Moja ondanja tamnica bila je manje negostoljubiva od ove, u kojoj sam se sad naao. Poslije nekoliko dana izvedoe me ponovno i stavie me na iste muke. Ali i toga puta bilo je sve uzalud. Nita me nije moglo nagnati da govorim. Nosio sam ja nju i dalje tajno u svom srcu. Poslije nekog vremena izvedoe me pred neku vrstu suda, gdje mi saopie, da sam optuen za razne prijestupe, izmeu ostalog i zato, to sam prouzrokovao princezinu smrt. Nisam znao da je ona ve bila umrla, ali sam uvjeren da ni najmanji pokret na mome licu nije odao nita od onoga, to sa m osjeao u tom trenutku. Umrla je ne budei se nikako iz svoga zanosa. Upitae me imam li to navesti u svoju obranu. Nisam ih udostojio nijedne rijei. Potom pade presuda. Za sva moja djela, koja su dovela do tolikih nesrea, osudie me da budem privezan 248

uza zid u najmranijoj eliji dvorske tvrave i da, tako vezan u lancima, ostanem tamo vjeito. Proglasie me za guju otrovnicu i zao duh njegova prinevskog velianstva, ija je kau izriita elja bila da me uine zauvijek bezopasnim. Sasluah presudu savreno mirno. Moje starako patuljkovo lice pokae prema njima prezir i porugu i samo primijetih, kako me sa strahom pogledae. Izvedoe me iz suda, i otada ne vidjeh nijedno od tih bijednih stvorenja, izuzev Anselma, koji je previe beznaajan, da ga prezirem. Guja otrovnica! Istina je, da sam mijeao otrov. Ali tko mi je naredio da to uinim? Istina je, da sam prouzrokovao smrt don Riccarda ali tko je elio njegovu smrt? Istina je da sam ibao princezu, ali tko me je molio i preklinjao da to inim? Ljudi su odve slabi i tati, da bi mogli sami biti kovai svoje sree. Moglo bi se postaviti pitanje, kako za sve ove grozne zloine nisam bio osuen na smrtnu kaznu. Meutim samo oni, koji nita ne misle i koji ne poznaju moga velikodunog gospodara mogu se uditi to nije pala takva presuda. Ja sam ga previe dobro poznavao, da bih se plaio tako neega. Ustvari, on i nema toliku mo nada mnom. Mo nada mnom! to znai to, to ja sjedim ovdje u tamnikoj eliji? to pomae to, to me okivaju u lance? Time ja samo jo vie pripadam dvoru. Ta ja sam vrsto vezan za njega i on za mene! Moj gospodar i ja ne moemo pobjei jedan od drugoga! Ako sam ja osuenik, i on je! Ako sam ja vezan lancima, i on je vezan zajedno sa mnom! ivim u svojoj eliji. ivim svojim mranim, krtijim ivotom, dok se on eta tamo u svojim lijepim, raskonim odajama i dvoranama. Ali je moj ivot istovremeno i njegov. Njegov otmjeni ivot tamo gore, ispunjen poastima, pripada ustvari i meni. * Trebalo mi je vie dana da ovo napiem. Mogu pisati samo za ono kratko vrijeme, kad suneva zraka padne kroz mali zidni otvor na moj papir. Moram dobro paziti na taj trenutak i da ga iskoristim. Zraka se eta u tijekom jednog sata po podu elije, ali ja se ne mogu pomaknuti za njom, jer sam lancima privezan za zid. Mogu se samo 249

malo pomaknuti. Stoga mi je trebalo toliko vremena da proitam ono to sam napisao, ali je to ilo samo u moju korist, jer mi je tako razonoda bila dua. Ostatak dana prosjedim isprazno i nemam se niim zanimati. Ve oko tri sata po podne ovdje nastaje mrak, i ja provodim vei dio dana u potpunoj tami. U mraku izlaze takori i promiu pokraj mene sa svojim svjetlucavim oima. Ja ih odmah primijetim, jer, kao i oni, vidim u mraku i postajem, slino njima, sve vie i vie neka vrsta podzemnog bia. Mrzim ove gadne i prljave ivotinje i utamanjujem ih na taj nain, to ostanem sjedei mirno, dok mi se oni posve ne priblie, a onda ih najedanput zgazim. Tako pokazujem jo ono malo ivotne snage, to preostaje u meni. Izjutra naredim Anselmu da ih izbaci van. Ne znam otkuda dolaze. Vrata se vjerojatno ne zatvaraju kako treba. Vlaga kaplje sa zidova i u eliji se osjea zadah plijesni, koji me gui. Veoma sam osjetljiv na to. Zemljani pod je sav ugaen od onih, koji su ovdje prije mene amili. ini se, da nisu svi bili privezani lancima uza zid kao ja, jer je cio pod tvrd kao kamen. Nou se odmaram na jednoj gomili slame isto kao i ona. Ali moja slama nije prljava i smrdljiva kao njezina. Anselmo je, po mojoj naredbi, mijenja jedanput tjedno. Nisam ja nikakav prijestupnik. Ja sam slobodan ovjek. I ne poniavam se. Eto tako ivim u svojoj tamnici. Stisnutih vilica sjedim i razmiljam o ivotu i ljudima, kao to sam uvijek inio, i ne mijenjam se. Ako misle da me mogu ukrotiti, varaju se! * Neto malo veze s vanjskim svijetom imam jedino preko ovog dobrog ovjeka, moga tamniara. Kad mi donese hranu, on mi pria, na svoj bezazlen nain, o svemu, to se dogaa, dodajui tome svoja dugaka objanjenja. Veoma ga zanimaju razni dogaaji i voli davati svoje miljenje o svemu, to ga stoji prilino truda dok se jasno izrazi. U njegovim ustima sve stvari postaju neobino jednostavne; pritom se on uvijek pita: to li je Bog mislio u dotinom sluaju. I ja, unato sveg svog velikog iskustva, esto ne uspijevam stvoriti sebi priblinu sliku o onome, to se, po njegovu kazivanju, stvarno zbilo. Tako sam, iz razgovora s njim saznao, malo pomalo, i o posljednjim danima princeze i njezinoj smrti, kao i 250

o drugim pojedinostima, koje su nastupile poslije moga uhienja. Princ je sjedio preko cijelog dana kraj njezinog kreveta i bio svjedok, kako se njezino lice sve vie i vie prozire, dok se nije kako to kau na dvoru posve produhovilo. Postala je lijepa kao Madonna tvrdi Anselmo, kao da ju je osobno vidio. Ja, koji sam je stvarno vidio, znam to i kako je sve bilo s njom. Ali vje rujem, da je princ esto sjedio kraj nje i posveivao se svojoj supruzi, koja ga je ostavljala. Moda je tada ponovno preivljavao njihovu uzajamnu ljubav iz mladosti, iako je on to sada inio sam, jer je ona ve odavno bila daleko od svega zemaljskog. On je sigurno nalazio, koliko ga ja poznajem, neeg veoma uzbudljivog u tom njezinom nadzemaljskom, to ju je toliko udaljavalo od njega. Istovremeno je morao biti veoma zbunjen njezinim preobraajem, u kome on nije imao nikakvog udjela, i sigurno je elio da je, po mogunosti, vrati ivotu. Ali mu je ona neprimjetno izmicala iz ruku bez ikakvog objanjenja, to je samo jo vie poveavalo njegovu ljubav, kao to to uvijek biva u takvom sluaju. Svakako u takvom raspoloenju naredio je, da mene uhite i stave na muke. On je nju volio zato, to je bila nepristupana, zbog ega sam istovremeno i ja patio. Ali me ne udi, jer mene na svijetu nita ne udi. Bernardo i mnogi drugi bili su kod nje i vidjeli je. Stari majstor ini se da je kazao, kako je njezino lice veoma zanimljivo za promatranje i da ga je tek pri kraju njezinog ivota poeo shvaati. Nikakvo udo, to njezin portret nije uspio. Uostalom, ne mora znaiti da nije uspio, zato to ona nije vie nalikovala na sebe u toj slici. Sve mislim, da je majstor o tome morao razmiljati. Sveenici su, oigledno, u asu njezine smrti odigrali svoju ulogu. Izjavili su, ujem, da je njezin ulazak u vjeni ivot bio jedan lijep i uzvien prizor. Sigurno je tu bio i njezin ispovjednik, koji je govorio svima, da je ona bez grijeha. Nadbiskup joj je, na samrtnom asu, osobno dao priest i posljednju pomast dok je njezina soba bila ispunjena crkvenim glavarima i velikodostojnicima u punom ornatu. Ali je ona ipak umrla usamljena, ne znajui, da se itko nalazi pokraj nje. Poslije njezine smrti nali su jedan prljavi, zguvani komadi papira, na kome je bilo napisano, da ona eli, da se njezino prezreno tijelo spali kao leevi umrlih od kuge, a pepeo da se prospe na ulicu, kako bi svi po njemu mogli gaziti. Meutim, te rijei su uzete kao 251

izraz njezinog zbunjenog stanja i nisu ih sudili kao njezinu posljednju volju, premda ih je ona sigurno, posve iskreno, napisala. Bio je izabran srednji put: njezino tijelo je balzamirano i stavljeno u obian eljezni mrtvaki koveg, koji je, bez ikakvog ukrasa, prenesen ulicama kroz grad do katedrale i poloen u kneevsku kriptu. U povorci, koja je bila veoma skromna za jednu princezu, uzeo je uea obian siromaan svijet jadnici, koji su preivjeli glad i kugu. Anselmo opisuje ovu procesiju kroz kugom opustoene ulice kao neto najuzbudljivije, to je ikad vidio. Moda je t aj njegov dojam sasvim vjeran. Narod je mnogo tota uo o svojoj princezi i njezinim posljednjim danima. Ali je on sve to, u svojo j mati, prilagoavao zbivanju iz svakidanjeg ivota. Njegova fantazija zasnivala se, naravno, na obinom eljeznom mrtvakom lijesu, koji je strao izmeu svih drugih sjajnih kneevskih sanduka od srebra u umjetniki izraenoj mramornoj kripti. Narod ju je smatrao svojom ba zato, to je sahranjena u takvom jednom obinom lijesu. A njezino muenje i bievanje o emu je priala njezina sobarica stvarala je kod naroda vjerovanje, da ona nije bila obina ena, ve, unato svom uivanju, neko vie ljudsko bie, slino Isusu, koji je takoer vie patio nego drugi, zato to je bio sin Boji premda su i mnogi drugi raspinjani na kriu, a neki ak i glavom nanie, i bili mueni mnogo gore nego on. Malo pomalo ona je postala neka vrsta svetice, koja se odrekla ovoga svijeta i prezrela ivot do tog stupnja, da je sama muila svoje tijelo, sve dok nije podlegla smrti. Tako je svijet u svojoj mati iao sve dalje, ne obzirui se na stvarnost, i stvorio svoju vlastitu predodbu o princezi, prema svojim eljama. Tko zna, da nisu vjerovali jo i u neko udo u vezi s tim crnim, obinim eljeznim lijesom, koji je sadravao njezine ostatke. U svakom sluaju, Anselmo je vjerovao u to. On je objanjavao, kako se nou vidjela neka svjetlost oko njega. To je mogue. Kako je katedrala u to vrijeme bila zatvorena, to nitko s pravom ne moe tu injenicu ni potvrditi ni poreknuti. A kad svjetina, koja vjeruje, mora birati izmeu istine i lai, ona uvijek izabere ovo drugo. La je dragocjenija i stvara mnogo bolja raspoloenja, stoga je oni vie i vole. Kad ujem, da se tako pria o svemu tome, moram sebi priznati, da sam ja, i nehotice, stvorio tu aureolu ili bar pridonio njezinom sjaju. A sad sjedim ovako vezan za zid, zato to sam to 252

uinio! Za to oni, naravno, i ne znaju, a kad bi znali, sigurno se zbog toga ne bi mnogo vie zanimali za moje muke. Uostalom, ja neto takvo i ne elim. Samo me udi, da je jedan tako malo poboan ovjek kao to sam ja, mogao uiniti neto takvo to me zaista udi. Jednog dana ne znam tono kad ispria mi Anselmo, da Bernardo radi neku madonu, kojoj je dao princezin lik. Princ i cio dvor ushieni su tom slikom. Stari majstor je izjavio, da e pokuati dati svome djelu to vjerniji lik pokojnice i u njemu oliiti sve ono, to je nasluivao o njoj na njezinom samrtnom odru. Ne znam, da li e u tome uspjeti i da li e sliku zavriti; samo sam uo, da je to pravo remek-djelo uostalom, taj naziv dobivaju sva njegova djela. Dugo je na njoj radio, i stvarno je zavrio. Njegova Posljednja veera, s Kristom, koji lomi kruh i dijeli ga za stolom, ostala je nedovrena, i nee nikad ni biti dovrena ali je veliki umjetnik ovu drugu sliku dovrio. Moda je lake izraditi ovako neto. Slika visi u katedrali pokraj oltara s lijeve strane, u samoj lai crkve, i Anselmo je bio zauen kao dijete, kad ju je vidio. Op isuje je bezazlenim rijeima i kae, da svi misle, da takva Madonna jo nikada nije bila slikana jedna tako ljupka i nadzemaljska Majka Boja. Ljude je naroito zanosio tajanstveni i zagonetni smijeak, koji joj je igrao na usnama. Svi su bili tronuti i smatraju, da u njemu ima neeg savreno nebeskog, neobjanjivog i nadzemaljski nedokuivog. Razumio sam, da je umjetnik uzeo taj smijeak s njezine prijanje slike, gdje je ona naliila na bludnicu. Nije lako bilo stvoriti sebi sliku o tom umjetnikom djelu na osnovu onoga, to vam ispria jedan priprost ovjek kao Anselmo, ali, koliko sam ga razumio, majstor je zaista uspio stvoriti neto, to je moralo odgovarati dui pobonog svijeta. Premda on sam moda ne vjeruje u Majku Boju, ipak je znao njezinoj slici dati religiozan smisao i sadraj, koji e kod promatraa izazvati pobono uzbuenje. Narod hrli novoj nebeskoj Madonni i dugo ostaje pred njom kleei, s votanicom u ruci. Pred njom se vie klei, nego pred bilo kojom drugom slikom ispred oltara. Toliko svijenjaka gori pred slikom pokojne princeze, da se njihov plamen vidi jo sa samog ulaza u katedralu. Naroito se sirotinja tu okuplja i moli, da bi preko nje dobila utjehu u svojoj bijedi svi oni nesretni i ugnjeteni u ovom tekom vremenu. Ona je njihova najomiljenija Madonna, ona, koja strpljivo slua njihove brige i patnje, pomae ih 253

i tjei, premda se ona, koliko ja znam, nikad nije brinula o siromasima. Bernardo je, dakle, isto kao i ja, svojim velikim umjetnikim radom oivotvorio duboka i prisna religiozna osjeanja naroda. Kad ovo priam, ne mogu se oteti razmiljanju o onom udnom u svemu tome. Tko bi vjerovao, da e ova ena visiti u katedrali kao blaga Madonna utjeiteljka i biti predmet ljubavi i oboavanja? Da e se ona proslaviti kao istunica i nadzemaljska ena u svjetlosti bezbrojnih svijea, koje se pale u ast njezine istoe i dobrote? A u dvoru visi druga njezina slika, koju je princ uokvirio, premda majstor Bernardo nije njome zadovoljan, jer ona tu izgleda kao bludnica. Meutim, i unato sve razliitosti, obje slike svaka na svoj nain imaju onaj odsutni smijeak za koji oni, to klee u katedrali, misle da je nebeski. Ljudi se vole gledati u mutnim ogledalima. * Poto sam opisao sve ovo, to jest, sve to se dogodilo poslije moga uhienja, nalazim da nemam vie to zabiljeiti. Anselmo dolazi neprestano i pria mi o onome, to se dogaa u gradu i na dvoru. Kuga je najzad popustila, poto je pokosila veliki dio stanovnitva, i otila sama od sebe, kao to je i dola; sluajevi oboljenja bili su sve rjei i rjei, dok ih najzad nije posve nestalo. ivot se postupno vraa svojim uobiajenim oblicima i grad je, unato svemu to se dogodilo, dobio svoj stari izgled. Seljaci se vraaju svojim isuenim njivama i poinju ih ponovno obraivati; zemlja se polako oporavlja i dobiva svoju izgubljenu snagu, iako prilino osiromaena. Ratni dugovi su golemi i dravne blagajne su potpuno ispranjene, tako da narod kako mi Anselmo opirno o tome pria plaa veliki porez. Ali u svakom sluaju vlada mir i kako on to ree za sve e se nai sredstava, kao to to uvijek i biva. Meu stanovnitvom na selu vlada dobro raspoloenje, ree on, pri emu se njegovo priprosto lice sjalo od zadovoljstva. On me zabavlja svojim neprestanim prianjem o svemu i svaemu i ja ga, naravno, sluam, jer nemam o emu drugom s njim razgovarati, premda me sve to ponekiput zamara. Jednog dana, ne ba tako davno, doe on i saopi mi, da je veliki dug Veneciji najzad isplaen i da se zemlja oslobodila tog tekog tereta. Malo nam se nebo osmjehnulo i nastaju bolja vremena poslije tekih iskuenja; to 254

se po svemu opaa kae on. ak su nastavljeni i radovi na velikom zvoniku, koji su bili obustavljeni prije toliko godina, tako da postoji nada, da e se za kratko vrijeme i zavriti. Navodim to samo onako uzgred, premda nije jako vrijedno da bude zapaeno. Sjedim u svojoj eliji, poto sam ekao itavu vjenost na zraak sunca, a kad se ovaj najzad ukazao, ja nemam nita staviti na osvijetljen papir. Nezaposleno pero se odmara u mojoj ruci, i ja ga se ne dotiem. eznem sve vie i vie da neto zabiljeim u svoju biljenicu, kako mi ivot ne bi bio posve bez dogaaja. Sutra e biti sveano osveenje zvonika i zvona e prvi put zabrujati s njega. Sagraen je djelomino od srebra, koje je prikupljeno od naroda. Zbog toga e zvona imati ljepi zvuk. Princ i cio dvor bit e, naravno, prisutni tom sveanom inu. * Posveenje je obavljeno i Anselmo mi je priao mnogo o svemu, to je uo od prisutnih. Bio je to divan i nezaboravan dogaaj, kae on, u kome je uestvovalo gotovo cijelo stanovnitvo. Princ je iao pjeke kroz grad, na elu cjelokupnog dvora, dok su ulice bile krcate naroda, koji ga je htio vidjeti i biti svjedok velianstvenog trenutka koji e doi. Princ je izgledao ozbiljan, ali krepak i ponovno uspravan, isto kao nekad, i oigledno radostan zbog ovog velikog dana. Kako on, tako i njegova pratnja bili su odjeveni u sveana, sjajna odijela. Kad su stigli na trg ispred katedrale, prvi je uao princ i kleknuo pred princezin lijes, zatim pred oltar s njezinom slikom, dok su ostali kleali zajedno s njim. Poslije tog pobonog ina svi su izili pred katedralu, s novog zvonika poela su zvoniti zvona. Zvonila su tako divno, da su svi bili uzbueni i utei sluali te zvuke, koji kao da su dolazili s neba. Brujanje se razlegalo iznad grada i svi su bili sretni. Na trgu oko princa stajao je okupljeni narod, kome se inilo, da takav trenutak jo nikad nije doivio. Stvarno je to tako bilo, kae Anselmo. Na njegovu alost, on sam nije mogao prisustvovati posveenju, jer je ono vreno ba u vrijeme, kada je zatvorenicima trebalo nositi hranu, tako se morao zadovoljiti da samo uje zvona odavde. im su poela brujati, on je pohitio k meni, da mi to saopi. Bio je toliko uzbuen, da je otvorio vrata da i ja ujem. ini mi se, 255

da su tom dobrom ovjeku bile pune oi suza. Izjavio mi je, da takva zvona jo nijedno ljudsko uho nije ulo. Ustvari, ta zvona su bila kao i sva druga. Nita naroito. Bio sam zadovoljan, kad je zatvorio vrata na mojoj eliji i ostavio me na miru. * Sjedim u svojim okovima i dani mi prolaze bez dogaaja. Provodim prazan i tuan ivot, ali se ne tuim. ekam na druga vremena i ona e doi, jer ne mogu zamisliti, da u ovdje ostati vjeito. Jo e mi se pruiti prilika da nastavim svoju kroniku na svjetlosti dana kao prije, i opet u ja nekome biti potreban. Ako dobro poznajem svoga gospodara, nee on moi dugo izdrati bez svoga patuljka tako bar mislim ovdje u svojoj eliji i nisam neveseo. Mislim na onaj dan, kada e mi doi skinuti okove zato, to me on trai.

256

Pr Lagerkvist
Malo je pisaca, koji su tako duboko uronili u bit naeg vremena i u razdore dananjeg ovjeka, kao to je uronio Pr Lagerkvist, koji je svojim zamanim djelom, dramskim, proznim i lirskim, utro nove putove ne samo u vedskoj, nego i u svjetskoj knjievnosti. Lagerkvistovo je stvaralatvo tako bogato i osebujno, njegov svijet ideja tako obilat i raznolik, a njegova umjetnika sredstva toliko nova i neiscrpna, da ih nisu stigle obuhvatiti, ni sve one mnoge knjige, to su u posljednje vrijeme napisane o toj jedinstvenoj i snanoj pojavi vedskoga duhovnog ivota. Lagerkvist je jedini dostojni nasljednik Strindbergov, to je danas najbolji i najvei pisac ne samo u vedskoj, nego i u svoj Skandinaviji i ujedno jedan od najveih u svijetu. Svako njegovo djelo iva je i misaona, snana i zanosna objava umjetnika-stvaratelja i borbenog humanista, i za njegovim knjigama poseu svi bojovnici, tragaoci i mislioci svijeta, itaju ga i svi drugi eljni saznanja, pogotovo oni, to bi da se orijentiraju u naem vremenu i o dananjem ovjeku. Pr Lagerkvist roen je 1891. u Vxju (Veke) u junoj vedskoj. Zavrivi srednju kolu i proboravivi malo na studijama u Uppsali, odlazi u inozemstvo i podugo ondj e ivi prouavajui ivot i umjetnost (u Danskoj, Francuskoj, Italiji, Tuniziji i drugdje, kasnije opet u Grkoj i Palestini), zatim je nekoliko godina novinar, koji pie u socijalistikim asopisima i novinama; krae je vrijeme knjievni, umjetniki i kazalini recenzent u listu Svenska Dagbladet u Stockholmu, a kasnije ivi samo od svoga knjievnog rada. Lagerkvist je poasni doktor Visoke kole u Gteborgu (Jeteborj), jedan je od besmrtne osamnaestorice u vedskoj akademiji (od godine 1940.) i dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost (1951.). Potjee iz malograanske sredine (otac mu bijae ef eljeznike postaje, a oevi roditelji seljaci maloposjednici), ali je zarana prekinuo s malograantinom te postao radikalni lijevi socijalist i kasnije estetski reformator, koji je napisao prvi programatski spis u modernoj vedskoj knjievnosti. U tome spisu, zagovarajui nove pravce u umjetnosti, trai obnovu i u knjievnosti, zahtijeva jednostavne misli, neizvjetaene osjeaje pred vjenim silama ivota, hoe da se izraava bol i radost, ljubav i 257

mrnja, a nadasve trai, da se ono, to je opeljudsko, izdigne iznad individualnog... Iznosi opsean program, kojemu u razliitim mijenama svoga stvarateljskog rada ostaje samo kadikad vjeran, jer je njemu trebalo simbolike i ekspresionizma, zamaitosti i raznolikosti, da bi izrazio svoj svijet. A bilo je mijena u Lagerkvistovu stvaralatvu... Tu je ponajprije izraavanje pesimizma i straha pred ivotom u doba Prvoga svjetskog rata, od zbirke pjesama Angest (Strah, 1916.) do drame, proze i pjesama u Kaosu (1919.), zatim ponovno steena sigurnost i vjera u ivot, u poratnom vremenu, od fabule Det eviga leendet (Vjeni smijeak, 1920.), preko zbirke pjesama Den lyckliges vg (Sretnikov put, 1921.) i Hjrtats snger (Pjesme srca, 1926.) do autobiografske idile Gst hos verkligheten (Gost kod stvarnosti, 1925.). Dolazi zatim osebujno stvarateljstvo u dramatskoj viziji Den osynlige (Nevidljivi, 1923.) i u knjizi ispovijesti Det besegrade livet (Pobijeeni ivot, 1927.), pak vjera u ovjeka, u drami Han som fick leva om sitt liv (Onaj koji je ponovno proivio svoj ivot, 1928.), u drami Konungen (Kralj. 1932.), u zbirci novela Kmpande ande (Borbeni duh, 1930.), u zbirci pjesama Vid lgereld (Kraj logorske vatre, 1932.) i napokon u pjesmama pod naslovom Genius (1937.). Izbija ta vjera u ovjeka unato svim nemirima, razdorima i zlogodnjim oblacima, to se nadvijaju nad Europom pred Drugi svjetski rat. Ista ta vjera progovara i sa zbijenih, snanih i gotovo krvlju pisanih strana, kojima vedski pjesnik i mislitelj ustaje protiv novovjekovnog barbarstva i mranjatva progovara ta vjera sa zanosnih strana, to ih sadre majstorske satire vremena Bdeln (Krvnik, 1933.), I den tiden (U ono vrijeme, 1935.), Dvrgen (Patuljak, 1945.) i Barabbas (1950.), zatim knjige ispovijesti Den knutna nven (Stisnuta aka, 1934.) i Den befriade mnniskan (Osloboeni ovjek, 1939.) i naposljetku drame Mannen utan sjl (ovjek bez due, 1936.), Seger i mrker (Pobjeda u tami, 1939.) i De vises sten (Kamen mudraca, 1947.). Tu je ta ista vjera u pobjedu ovjeka i razuma nad mrakom i divljatvom, samo je naoruana patetikom, satirom i ironijom. Ne kanimo ovdje nabrajati Lagerkvistova djela, a jo manje razglabati o svakome, jer to jednostavno nije mogue u okviru jedne 258

biljeke ili lanka: Lagerkvistovo stvarateljstvo obuhvaa dosad etrdesetak knjiga! Lagerkvistov udio u vedskoj knjievnosti jedan je od najveih poslije Strindberga, i teko je rei, je li vei u drami, u poeziji ili u prozi. Lagerkvist je revolucionar i u lirici, i u prozi, a ponajvie jo u drami, gdje je, kako veli jedan suvremeni vedski kritiar, otiao dalje na putu, kojim je pokroila Strindbergova dramatika Inferna. Na svim tim podrujima traio je pojednostavljenje, produbljenje i stilizaciju, i premda je u poetku bio u nekoj suprotnosti s realizmom i, u neku se ruku vezivao s razliitim stilovima i uz europski ekspresionizam poslije Prvog svjetskog rata, kasnije se, poglavito u lirici, sve vie pribliava klasinoj harmoniji. Kao to su Andr Gidea dodirivale krajnosti (les extrmes me touchent, govorio je Gide), tako dodiruju i Lagerkvista, i dominantna je crta u prirodi ovoga vedskog pisca njegovo dvojstvo i njegov smisao za kontraste. U autobiografskom djelu Gost kod stvarnosti veli o djeaku Andersu, koji je tu njegov alter ego, da je uvijek prelazio s jednoga na drugo. U Lagerkvistovu stvarateljstvu mnotvo je primjera o tome. Kao to strah i radost stoje jedno nasuprot drugome u njegovu osjeanju ivota, tako se i sav njegov pogled na ivot kree u suprotnostima, kao to su smrt i ivot, patnja i uskrsnue, zlo i dobro, ivotinjsko i ljudsko, priroda i duh veli vedski knjievni povjesniar i kritik Joran Mjberg, autor jedne izvrsne monografije o Lagerkvistu (Livsproblemet hos Lagerkvist, Stockholm 1951.). Lagerkvistovo stvarateljstvo napose nosi peat simbolike. Malo je knjievnika, koji su kao Lagerkvist uspjeli svoja osjeanja i doivljaje preobliiti u opeljudske simbole veli Ragnhild Fearnley u norvekoj studiji o Lagerkvistu, jednoj od najboljih to ih ima (Pr Lagerkvist, Oslo 1950.). Personificirajui sebe s cijelim patnikim ovjeanstvom i posveujui sav svoj ivot borbi za vie ljudske ideale, izdigao se Lagerkvist iznad subjektivnog i postao voa u vremenu i na putu iz tame i egoizma u jasnou i odgovornost, od uskoga ja prema univerzalnom Simbolike je pogotovo u Lagerkvistovoj drami, koja je prije svega simbolina drama. Simbolino je zbivanje u drami Kralj koliko i u Krvniku, tome predstavniku zla u ovjeku, simbolini su likovi i pozornice u mnogim Lagerkvistovim djelima, simbolian je dvor u Kralju i u Patuljku, simboline su katakombe u 259

Barabbasu, simbolina je u Vjenom smijeku ona pria o mlinu... Sablasni vlak, to se javlja u prii Otac i ja (u Okrutnim priama), oita je simbolika, podrumski stan u drami Pobjeda u tami simbolika je koliko i kamen u Osloboenom ovjeku, a u drami Onaj koji je ponovno proivio svoj ivot ima itav niz simbola... Kadikad se simbolina slika stapa sa sadrajem, a kadikad likovi pokazuju i dvostruku simboliku. Bilo je stoga kritiara, koji su mislili, da tu simboliku mogu uzeti kao neku tendenciju protiv realizma. No, nije tako, ti simboli samo jo pojaavaj u sugestivnost u Lagerkvistovim djelima i u neku ih ruku jo viezgunjavaju. U nekim je djelima simbolika otvorena i oita, a negdje je bogatstvo u simbolima razvojni put i neki prijelaz, to od jednostavnog i neposrednog vodi bogatijem i sadrajnijem. Simbolika u pojedinim djelima varira, blijedi i tamni, negdje je u sredini, a negdje opet i teko dokuljiva. U Posljednjem ovjeku sasvim je vidljiva, u Kralju je nekako puna tajanstvenosti i poetske sugestivnosti, u Krvniku je vieznana, u Patuljku je dana sa suverenom fantazijom... Simbolika je u Lagerkvista dola do najveeg izraaja u onim djelima i na onim mjestima, gdje se pokazuje pieva ljubav prema malom ovjeku: mali, jednostavni i radini ljudi, to vjerno obavljaju svoje male, svakodnevne dunosti, simboliziraju pozitivne snage, toplinu i dobrotu, bez kojih nema ivota. Lagerkvist nije nimalo sklon uvaavati velike i diviti se onima, koji sebe smatraju za odabrane i misle da mogu raspolagati tuim ivotima i tuom sreom. I starodrevna biblijska figura stranoga silnika i osvetnika Jehove u Lagerkvista se u Vjenom smijeku, pretvara u dobroudna staria, koji na svjetlosti slabane svjetiljke marno pili drva... A treba drva u ivotu, jer hladno je u tom svijetu... I kao to se odbija diviti samozvanim veliinama, tako se isto u knjizi Stisnuta aka, koju je napisao poslije boravka u Grkoj i u Palestini odbija diviti onima, koji bi da zamagle svijetli helenski dan kojekakvim fantomima, mrtvim konstrukcijama, dogmama i sistemima i da tako sakriju i sam ivot i istinski svijet. A jo se je manje sklon klanjati autoritetima u izmama, Hitleru i njemu slinima. Protiv njih Lagerkvist okree najjau otricu svoga borbenog humanizma. 260

Uvjeren u pobjedu istine i svijetla u ljudskoj borbi protiv lai i mraka, Lagerkvist sa svim arom borbenog humanista i sa zanosom pisca-mislitelja ustaje protiv faizma i nacizma, koji za njega znae samoosakaenje ovjeanstva. Autoriteti u izmama krajnje su pogubni, oni nijeu i sam ivot. Kako u borbu protiv faizma, tako i u borbu protiv nj egovih ostataka Lagerkvist ulazi kao humanist, a ne kao politiar. Po njemu, preobraaj se treba dogoditi u srcu. Izvanje reforme samo su pomona sredstva na putu osloboenja. Ni kapitalizam nije s neba pao smatra Lagerkvist on je samo izraslina na pravom korijenju zla na egoizmu i na pohlepi za vlau. Lagerkvist analizira i strah, to ga proivljuje ovjek atomskog doba, pa izraava nadu, da e kritiki poloaj, u koji je ovjeanstvo dovela moderna znanost, natjerati ljude da uvide potrebu zblienja i zajednice. Kao i Karel apek, vjeruje, da razbijanje atoma moe ovjeku donijeti svjetlost i toplinu. Pr Lagerkvist u svome ovjekoljublju ide do najvieg, on veli, da oi ne mogu sve vidjeti ni pamet sve obuhvatiti: Samo pogled, koji ide iz srca, moe prodrijeti u ono tajno i sveto u ovjeku. ini nam se, da se to i opet podudara s onim, to je govorio borbeni humanist Karel apek: Budi oprezan u svome sudu o ovjeku: istina lei tako duboko sakrivena u unutranjosti, da do nje moe samo ljubav stii. Kao i veliki norveki pisac Olav Duun, koji nije priznavao uahurenih i koji je govorio: Sjeti se, da smo svi krivi za sve, to se oko nas dogaa tako i Lagerkvist, u Sretnikovu putu, kazuje udarajui protiv ljudskih kornjaa: ivim meu ljudima, ovjek sam meu vama. A na drugom opet mjestu, u zbirci Pjesme srca, jasno opominje: Put, kojim udara sam, odvest e te daleko i od samoga tebe. * U knjizi, koju itatelj ima u rukama, nalaze se prevedena etiri Lagerkvistova djela: Krvnik, Vjeni smijeak, Okrutne prie i Patuljak. U tim djelima Lagerkvistova je proza dola do vrhunca, i od njezine izraajnosti poneto mogu osjetiti i itatelji izvan vedske. U poduoj pripovijesti pod naslovom Patuljak Lagerkvist daje satiru tiranije i diktature. U sijenju 1933. hitlerovci uzimaju 261

vlast u Njemakoj, a ve u jesen te godine Lagerkvist objavljuje svoga Patuljka, svoju gorku satiru diktature, njezine nakaznosti i pogubnosti, kao to kasnije, 1936., na faistika barbarstva u panjolskome graanskom ratu reagira dramom ovjek bez due. Patuljak, ta duboka misaona i simbolina pripovijest podsjea na drevne drame, i zaista djeluje kao najsnanija tragedija, te je kasnije lako pretvorena u dramu, koja se s nevienim uspjehom prikazivala u razliitim kazalitima na Sjeveru. U tom je djelu Pr Lagerkvist ilustrirao ulogu sile i mo zla u dugoj povijesti ovjeanstva. Pisac nam prikazuje krvnika u razliitim dekorima krvnika iz davnine, krvnika od juer i krvnika iz modernih, faistikih razdoblja mraka i nasilja. Mislilo se, da je ta stravina figura ve nestala, da je krvnik ostao same kao neki pojam, kojim se djeca plae ali ne! Krvnik u crvenom, krvavom ruhu, s krvavom sjekirom, taj kolja ovjeka i misli, za kojega miljasmo da je anahronizam, ponovno se javlja, povampiruje se te i opet razmahuje svojim stranim oruem, to je skidalo glave misliteljima i borcima. Zaprepaten njegovom ponovnom pojavom, njegovim nenadanim i silovitim usikrsnuem iz prolosti pisac nam, ogoren novim barbarstvom, slika tu figuru u njezinoj tragikominoj velianstvenosti, slika nam tog heroja ljudskog fatalizma i aktivnog mranjatva, prvu figuru iz trija, koji znai jedno golemo djelo, jer Krvniku je nastavak Patuljak i Barabbas. Na svijet sa tri dimenzije nije kanda dostatan Lagerkvistovu duhu. Pisac slijedi svoje pjesnike snove i svoju intuiciju. U ljudskom ivotu ima sklada i nesklada, ima halucinacija i pravog svijetla, sudbina, jednostavnih i neobinih, a tame ponajvie, te pjesnik uranja u tu tamu, da odgoneta tajnu, koja ga mui i odatle sva patetika u mistino-lirskoj i simbolinoj pripovijesti Vjeni smijeak. Mrtvi se nalaze u vjenom mraku, i da bi nekako utukli vjenost, oni krate vrijeme pripovijedajui o svom zemaljskom ivotu. Pokazuje se, da su u njih ista svojstva, kakva su imali za ivota. Njihova prianja savrene su male pripovijesti, prava remek djelca. Pitaju se mrtvi i o svrsi ivota, i poslije mnogog tapkanja u tami saznaju, da je ivot samo ivot to, i nita vie i da je sve u njemu. Valja nam ga primiti i od njega uiniti najbolje to se moe. Izvan ivota nemamo to traiti. Okrutne prie ine zaista okrutnu knjigu. Raspravljanje o ivotu jo je podrobnije, dualizam jo osjetniji, simboli obuhvatniji, 262

nemir suvremenog ovjeka izrazitiji. esto tu fantastinost dolazi u pomo satiri, a fantastinost zna Lagerkvist dickensovski sugerirati i u najneznatnijoj zgodi. Satira i fantastinost osobito dolazi do izraaja u prii Liftom u pakao: ukorak s opim napretkom modernizirao se i pakao, sve se ublailo, tu jo samo duu mue. (Bogu hvala! kazuje preljubnica.) U tim satirinim i traginim priama moda je jo najpozitivnija ona pod naslovom Pustolovina, saga o potopu u modernoj varijanti. Lagerkvistova satira zahvaa i popravljae i otkupitelje svijeta na primjer u monologu smijenoga Spasitelja Ivana, koji vjeruje, da je otkupitelj ovjeanstva, izgara i propada u toj vjeri, a nitko ne zna, u emu je ta njegova vajna ljubav prema ovjeanstvu. S druge opet strane, te su okrutne prie tako blagotvorne, toliko pune humanizma i fine ivotne filozofije, da je uitak itati ih. Tko da zaboravi bogalja Lindgrena, iji ivot nije nikakva idila, tko da zaboravi njegov put i nain to vodi srei! Lagerkvistov simbolizam i ekspresionizam koji itatelja vodi do vatrometnih intelektualistikih zakljuaka, ponovno je doao do izraza u oduljoj pripovijesti ili romanu Patuljak u knjizi, koju smatraju jednom od najboljih knjiga novijeg vremena. Kroz nakaznu duu jednog patuljka, koji spada u inventar i ukras na bogatakom dvoru nekoga princa i tiranina iz Renesanse, pisac se i opet dotie golog ivota, slika se nie za slikom, jedno unakaenje ivota za drugim, nasilje prati prinevu vlast, krv prati nasilje, i obratno, jedno bez drugoga ne ide, i tako se ivot optereuje nakaznou i zlom, a mogao bi biti i lijep i svijetao... Formalno gledan, Patuljak je povijesni roman pun boje, pun dramatinih prizora i otrih kontrasta. Sve to se u njemu dogaa, gledamo patuljkovim oima i poimamo njegovim osjetilima i njegovim razumom. Tu se Lagerkvist i opet pokazuje velikim umjetnikom, koji nam patuljka iznosi kao utjelovljenje svega ljudskog zla. Patuljak je tu personifikacija zluradosti, pohlepe za vlau i herojsko-asketskog nagona za unitavanjem. Patuljak ima preteu u zlom anelu iz Okrutnih pria, koji, u vjeri da je sam istina, izlazi iz katedrale i odabire ljude, kojima valja umrijeti. Nakazni je patuljak i opet simbol, patetian i teak, on se nadvio nad sve ljudske udnje, postao tuenik i tuitelj, smisao i 263

besmisao ivota. A tako bi malo trebalo, pa da taj ivot postane i smislen i lijep. No, najprije bi valjalo unititi egoizam i pohlepu za vlau, ukinuti glupost i fanatizam. UPatuljku je i jedno drugo lice, koje utjelovljuje ljudski duh i njegove udnje u toku stoljea i tisuljea. To je Bernardo, koji kazuje, kako mu je sav ivot bio samo neprekidno traenje istine. I Lagerkvist ju je traio svega svog ivota. * Pr Lagerkvist, iji se talent oituje u najrazliitijim smjerovima, od ekspresionizma do simbolizma i od najdublje ivotne filozofije do kubizma, pisac koji se izraava u pjesmi i satiri, u pripovijesti i drami, u romanu i kratkoj crtici pisac je univerzalan, zanosan i misaon, te ako je knjievnost, kako netko ree, neprestani proces u traenju i objanjavanju ovjeka i ivota, onda je Pr Lagerkvist meu prvima, on je jedan od najveih koji optuuju i istodobno jedan od najveih koji interpretiraju. A iznad svega, on je jedan od onih, kojima je na srcu dostojanstvo ovjeka radnika, borca i mislitelja, za njega je ovjeja via dolorosa ujedno i njegova via triumphalis, on vjeruje u ovjeka i kazuje: Vjerujem u ovjeka i u pobjedonosne, osloboditeljake snage u velikom i udesnom djelu, to ga zovemo kulturom. Jednom je vedski knjievnik Ludvig Nordstrm kazao: Nikad mi borba, to se u svijetu vodi, nije bila tako kristalno jasn a. Propast svijeta! uzdiu mnogi. Ne, ja mislim da istom svie! I Lagerkvist je jedan od tih, koji odgone tamu i vjeruju u osvit. Josip Tabak, Zagreb 1956.

264

Copyright
Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili: Mirna Goacher i Dubravko Deletis website: www.josiptabakknjige.org 26/01/2014

265

266