Bez sumnje, Allah Uzvišeni je počastio čovjeka ogromnim

blagodatima, a od najvećih, poslije islama, je blagodat govora

jezikom. Jezik je oružje s dvije oštrice, pa ako se upotrijebi u
pokornosti Allahu, subhanehu ve te'ala, kao na primjer: u učenju
Kur'ana, naređivanju dobra, zabranjivanju zla, pomoći mazlumu, to
je ono što se traži od svakog muslimana, i to je zahvalnost Allahu
na ovoj blagodati. Ali, ako se ova blagodat upotrijebi u pokornosti
šejtanu, sijanju razdora među muslimanima, laži, bestidnom
govoru, gibetu, nemimetu, skrnavljenju časti muslimana u onome
što je zabranio Allah i Njegov Poslanik, što je zabranjeno svakom
muslimanu, predstavlja i poricanje ove blagodati.

Jezik ima dvije velike bolesti:

Bolest prešućivanja istine. Onaj koji prešućuje istinu, nijemi je

šejtan (šejtanul-ahres), nepokoran je Allahu, onaj je koji se
pretvara osim u slučaju da se boji za sebe ubistva i tome sličnog.

Bolest neistinitog govora. Onaj koji neistinu govori, on je šejtan

koji govori (šejtanul-natik), nepokornik Allahu, a najveći broj ljudi
je zastranio u govoru i šutnji, između ove dvije bolesti, dok su se
umjereni sustegli od upotrebe jezika u nestini, i koriste ga samo u
onome od čega će imati koristi.

Bolesti jezika su najopasnije bolesti po čovjeka, jer je čovjeku lahko

čuvati se i paziti od jedenja harama, zuluma, zinaluka, krađe,
pijenja alkohola, gledanja u zabranjeno i tome sličnog, ali je veoma
teško da se sačuva i zaštiti od pokreta svoga jezika. Često vidimo
čovjeka koji je primjer u vjeri, skromnosti, ibadetu, kako izgovara
riječ koja Allaha srdi, ne pridajući joj ikakva značaja, a zbog te
jedne riječi biće bačen u vatru dalje nego što je između istoka i
zapada, ili će radi nje padati u vatru sedamdeset godina (osim ako
mu Allah ne oprosti).

Koliko samo vidimo ljudi koji se čuvaju nemorala i nepravde, a

njihovi jezici sijeku po časti živih i mrtvih, i ne haju za onim što
govore, nema snage niti moći, osim s Allahom, Uzvišenim i Velikim.

Radi opasnosti bolesti jezika po pojedinca, zajednicu i islamski

ummet, sakupio sam, ono što mi je Allah olakšao da sakupim o ovoj
opasnoj tematici, iz Allahove knjige i Sunneta Njegova Poslanika,
sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme.

Trudio sam se da građu za ovaj rad sakupim iz vjerodostojnih

izvora, od kojih su najvrijedniji i najvažniji plemenita Allahova
Knjiga i čisti Sunnet, jer su to dva čista izvora, a ko njih uzme i
čvrsto ih kutnjacima stegne, pa taj je uspio i spasio se, a ko se od
njihove upute okrene, pa taj je zalutao i propao.

Takođe trudio sam se, da uz svaki hadis spomenem njegov izvor, a

ako se hadis nalazi u zbirkama mimo zbirki sahiha Buharije i
Muslima, da spomenem ono što su o njegovom stepenu kazali
učenjaci hadisa.

Nazvao sam ovo djelo "Bolesti jezika u svjetlu Kur'ana i Sunneta" -

koje predstavlja ono što mi je Allah olakšao da sakupim, pa što
bude od istine, to je od njega Jedinog, a što bude od greški, pa to je
od mene i Šejtana, a Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve ala
alihi ve selleme, su čisti od toga.

Molim Allaha Uzvišenog, Gospodara Arša plemenitog, Njegovim

lijepim imenima i Uzvišenim Svojstvima, da ovo djelo učini
iskrenim, i samo radi Njegova Plemenita Lica, i da se okoristim
njime u svom životu i poslije smrti (na Dan kada neće koristiti ni
imetak, a ni sinovi, a spasiće se samo onaj ko Allahu čista
srca dođe), zatim da se okoristi njime onaj ko ga bude čitao ili čuo
ili štampao ili dijelio ili bude uzrokom njegova širenja. Zatim, da ga
učini meni, a i njima, onim što će nas približiti Džennetu uživanja i
da ga učini dokazom nama a ne protivu nas. Zaista je On Uslišivač
Najbolji i Najplemenitiji, čijoj se milosti nadamo, a On je dovoljan i
divan li je On Zaštitnik.

Nema snage niti moći osim s Allahom Velikim i Uzvišenim. Allahov

selam, salavat i bereket na Njegovog roba i poslanika, najboljeg od
svih stvorenja, Muhammeda sina Abdullahovog, na njegovu
porodicu, ashabe i one koji ih slijede u dobru do Sudnjeg dana.

Gibet

Definicija gibeta: Hafiz ibnu-l-Hadžer je rekao: "Ulema se razilazi po

pitanju definicije gibeta, pa tako El-Ragib kaže: 'To je da spomene
čovjek mahanu drugog čovjeka, bez potrebe za njenim
spominjanjem.'"

El-Gazali kaže: "Definicija gibeta je da spomeneš svoga brata po

onome što mu ne bi bilo drago da čuje, kada bi stiglo do njega."

Ibnu-l-Esir u dijelu El-Nihaje kaže: "Gibet je da se po zlu spomene

čovjek koji nije prisutan, pa makar to zlo i bilo prisutno kod njega."

Imam El-Nevevi u djelu El-Ezkar slijedeći Gazalija kaže: "Gibet je

spominjanje osobe po onome što ona prezire i ne voli (da se o njoj
kaže), svejedno da li to bilo o negovom tijelu, ličnosti, vjeri,
dunjalučkim stvarima, izgledu, ahlaku, imetku, djetetu, ženi, slugi,
odjeći, pokretima, načinu hoda i drugom što je vezano za njega, i
bez obzira da li to spominjanje bilo jezikom, pokretom ili išaretom
ruke."

Rekao je ibnu-t-Tin: "Gibet je spominjanje osobe u njenom

odsustvu po onome po čemu ta osoba ne voli da se spominje."

Imam El-Nevevi je kazao: "A od gibeta su i riječi nekih fakiha u

njihovim djelima: Rekli su pojedinci koji za sebe tvrde da znaju ili
pojedinci koji sebe pripisuju ispravnom putu ... iz čega razumije
onaj ko ih sluša njihovu namjeru. U gibet takođe ulaze i njihove
riječi kada druge spominju: 'Da nas Allah sačuva, da nam Allah
oprosti, od Allaha spasa tražimo ...' - a sve to ulazi u gibet."

Gibet se takođe ne ograničava samo na govor jezikom, nego svaki

postupak iz kojeg je neko razumio ono što prezire osoba koja se
ogovara, pa makar to bilo pokazivanjem, postupkom, išaretom,
namigivanjem, pisanjem i sl.. Isto tako postupci kojima se postiže
ogovaranje drugog, poput oponašanja njegova načina hoda, ubraja
se u gibet, čak šta više bivaju i teži od gibeta, jer jasnije oslikavaju
osobu koja se gibeti.

,br> Razlika između gibeta i nemimeta

Hafiz ibnu-l-Hadžer kaže: "Razilaženje po pitanju gibeta i nemimeta

je u tome da li su to dvije iste ili različite stvari? Ispravno je da su
to dvije različite stvari, ali da među njima postoji općenitost i
posebnost."

Nemimet je prenošenje stanja neke osobe drugoj, s namjerom

sijanja razdora među njima, s time da ta osoba koja se nemimeti
nije time zadovoljna, bez obzira da li to bilo uz njeno znanje ili ne.

Gibet je spominjanje osobe koja nije prisutna po onome što ta

osoba ne voli, zato se nemimet odlikuje namjerom kvarenja odnosa,
što nije šart u gibetu. Isto tako gibet se odlikuje time što se on
dešava u odsustvu osobe koja se ogovara, a u stvarima mimo
ovoga gibet i nemimet se ne razlikuju. Takođe neki učenjaci kažu da
je od šartova gibeta da osoba koja se ogovara bude odsutna, a
Allah najbolje zna.
Nastaviće se, inšaallahu te'ala...

Kur'an je uputa i vodič ljudima, svjetlo i ustav života, nema ništa

što je potrebno čovjeku, a da to Allah dželle š'enuhu nije objasnio u
Kur'anu direktnim tekstom ili ukazom, jedni to shvaćaju, a drugi ne
shvaćaju. Zbog toga su se drugovi Allahovog Poslanika sallallahu
alejhi we sellem brinuli o njemu, slijedili su Kur'an tako što su ga
čitali, učili napamet, razumjevali, razmišljali i radili po njemu. Na
ovome su istrajali naši ispravni predhodnici (selef). Sa slabljenjem
ummeta u zadnjim vijekovima opao je interes za Kur'anom, pa se
većina muslimana ograničila samo na čitanje i učenje Kur'ana
napamet (hifz) bez razumjevanja i razmišljanja o njemu,a
posljedice ovoga su ostavljanje rada po Kur'anu ili propusti u radu
po njemu. Allah dželle š'enuhu je objavio Kur'an i naredio nam da
razmišljamo o njemu i da ga učimo napamet, pa smo se zaposlili
učenjem napamet, a ostavili smo razmišljanje. Cilj ovog govora nije
odvraćanje od hifza i čitanja Kur'ana jer je u tome velika nagrada,
nego je cilj da se napravi balans između čitanja i hifza sa jedne
strane, i razumjevanja, razmišljanja i rada po Kur'anu sa druge
strane, na čemu su bili naši ispravni predhodnici. Zbog toga
navodimo u ovom tekstu nekoliko uputa koje govore o važnosti
razmišljanja o Kur'anu, crpeći naše dokaze iz Kur'ana, Sunneta i
govora ispravnih predhodnika. Počet ćemo sa definicijom
''razmišljanja'' (tedebur) kod ibn Kajjima, on kaže: ''Tedebur je
duboko razmišljanje srcem o značenju Kur'ana i koncentrisanje misli
na razmišljanje i njegovo shvatanje.'' Kažu da ovo znači:
''Obuhvatno i široko razmišljanje kako bi se shvatilo značenje i cilj
govora.''