Urednik:

Vjekoslav Jerolimov

Autori:
Ivica Ani
Ivo Baui
Vlado Carek
Adnan atovi
Robert eli
Nada Gali
Domagoj Glavina
Jaka Grgurevi
Vjekoslav Jerolimov
Biserka Lazi-egula
Ketij Mehuli
Andrea Mogu-Milankovi
Josip Panduri
Goranka Prpi-Mehii
Ilija krinjari
Mladen laj
Zrinka Tarle
Denis Vojvodi
Jasenka ivko-Babi

Naslovnica:
Mirjana Krajai
Vjekoslav Jerolimov

ISBN 953-96287-6-8

SADRAJ

1. PREDGOVOR .........................................................................................................
2. UVOD (V. Jerolimov)..............................................................................................
3. STRUKTURA I SVOJSTVA MATERIJALA (A. Mogu-Milankovi)..............
3.1. Mehanika svojstva......................................................................................
3.2. Optika svojstva...........................................................................................
3.3. Termika svojstva........................................................................................
3.4. Ostala svojstva..............................................................................................
4. OSNOVE BIOMEHANIKE (A. atovi)..................................................
4.1. Uvod...............................................................................................................
4.2. Naprezanje i njegovi temeljni oblici...........................................................
4.3. Elastinost i viskoelastinost materijala....................................................
4.4. ilavost..........................................................................................................
4.5. Udarna radnja loma.....................................................................................
4.6. Dinamika izdrljivost materijala..............................................................
4.7. Tvrdoa.........................................................................................................
4.8. vane sile i optereenje..............................................................................
4.9. Uzroci sloma materijala...............................................................................
5. STOMATOLOKI MATERIJALI I OKOLNA TKIVA (J. Panduri).............
6. STRUKTURA I SVOJSTVA METALA (J. ivko-Babi)...............................
6.1. Pojam atoma.................................................................................................
6.2. Metalna veza.................................................................................................
6.3. Svojstva metala.............................................................................................
6.4. Taljenje istog metala..................................................................................
6.5. Skruivanje metala......................................................................................
6.6. Legure...........................................................................................................
6.7. Svojstva protetskih legura...........................................................................
6.7.1. Metalografska podjela legura....
6.7.2. Podjela legura s obzirom na udio plemenitih komponenata ....
6.7.3. Podjela plemenitih legura ...............
6.7.4. Podjela plemenitih legura prema mikrotvrdoi.....
6.7.5. Neplemenite legure........... ...............
7. LEGURE ZA KRUNICE I MOSTOVE (J. ivko-Babi)................................
7.1. Metalografska podjela legura ....................................................................
7.2. Podjela legura s obzirom na udio plemenitih komponenata ...................
7.3. Podjela plemenitih legura ...........................................................................
7.3.1. Zlatne legure.....
7.3.2. Srebro-paladijeve legure.......
7.3.3. Paladijeve legure.......
7.4. Podjela plemenitih legura prema mikrotvrdoi........................................
7.5. Neplemene legure ............................................
8. NADOGRADNJE (D. Komar)...............................................................................
8.1. Vrsta nadogradnje.......................................................................................
8.1.1. Individualna lijevana nadogradnja.......................................
8.1.2. Konfekcijske nadogradnje....................................................
8.2. Materijali za izradbu nadogradnje.............................................................

Stranice
1
2
6
7
9
10
11
14
14
15
15
16
16
16
18
18
18
21
24
24
24
25
25
26
26
27
27
28
29
31
32
34
35
35
36
37
38
38
39
40
42
43
44
44
47

9. LEGURE ZA BAZU PROTEZE (J. Panduri)..................................................

9.1. Kobalt krom legure za lijevanje..............................................................
9.1.1. Sastav legura........................................................................
9.1.2. Svojstva pojedinih sastojaka legure.....................................
9.1.3. Mikrostruktura.....................................................................
9.2. Glavna fizikalna svojstva.............................................................................
9.2.1. Temperatura taljenja i lijevanja............................................
9.2.2. Kontrakcija pri lijevanju..........................................................
9.2.4. Gustoa.................................................................................
9.3. Mehanika svojstva......................................................................................
9.3.1. Tvrdoa................................................................................
9.3.2. vrstoa...............................................................................
9.3.3. vrstoa smicanja (savijanja)..............................................
9.3.4. Vlana vrstoa....................................................................
9.3.5. Izduenje - rastezljivost........................................................
9.3.6. Modul elastinosti................................................................
9.4. Plemeniti elik...............................................................................................
9.5. Titan..............................................................................................................
10. POLIMERI I POLIMERIZACIJA (V. Jerolimov)............................................
10.1. Struktura i klasifikacija polimera.............................................................
10.2. Polimeri akrilne i metakrilne kiseline.......................................................
10.3. Polimetil-metakrilat (PMMA)....................................................................
10.4. Tijek polimerizacije....................................................................................
10.5. Umreavanje................................................................................................
10.6. Razgradnja polimera..................................................................................
11. POLIMERI U FIKSNOJ PROTETICI (D. Vojvodi, B. Lazi)..................
11.1. Polimerni materijali za fasetiranje .....................
11.1.1. Usporedba materijala za fasetiranje...............................................
11.1.2. Svojstva materijala za fasetiranje...................................................
11.2. Polimeri za privremene krunice i mostove .....
11.2.1. Zadaci privremenih krunica i mostova...............................................
11.2.2. Vrste privremenih krunica i mostova izraenih od polimernih
materijala............................................................................................
12. POLIMERI U MOBILNOJ PROTETICI (V. Jerolimov).................................
12.1. Uvod..............................................................................................................
12.2. Materijali za bazu proteze..........................................................................
12.2.1. Povijesni razvoj..................................................................................
12.2.2. Poeljna svojstva................................................................................
12.2.3. Polimeri za bazu proteze....................................................................
12.2.4. Polimerizacijski postupci...................................................................
12.2.5. Nedostatci polimerizacijskog postupka......................................
12.2.6. Modificirani polimerizacijski materijali....................................
12.3. Materijali za podlaganje.............................................................................
12.4. Umjetni zubi................................................................................................
13. KERAMIKA U STOMATOLOKOJ PROTETICI (K. Mehuli)...........
13.1. Povijesni prikaz zubne keramike...............................................................
13.2. Kemijski sastav i svojstva keramike..........................................................
13.3. Keramiki sustavi........................................................................................
13.3.1. Glinina keramika-keramika za peenje na kovinu...................
13.3.2. Potpuno keramiki sustavi.................................................

49
50
51
52
54
55
55
56
57
57
57
58
58
58
59
59
60
60
62
63
65
65
67
67
68
70
70
70
72
78
78
79
84
84
84
84
85
87
89
94
96
97
99
102
102
105
107
107
108

13.3.3. Aluminijoksidna keramika.........................................

13.3.4. Staklokeramika...................................................................
13.3.5. Cirkonijeva keramika.........................................................
13.4. CAD-CAM keramika..................................................................................
14. CEMENTI (B. Lazi).....................................................................................
14.1. Podjela cemenata.........................................................................................
14.2. Zahtjevi koje mora ispunjavati svaki dobar cement...............................
14.3. Cinkofosfatni cement..................................................................................
14.4. Silikatni cement...........................................................................................
14.5 Silikofosfatni cement...................................................................................
14.6. Cinkoksid-eugenol cement.........................................................................
14.7. Etoksibenzoev cement.................................................................................
14.8 Polikarboksilatni cement............................................................................
14.9. Staklenoionomerni cement.........................................................................
14.10. Akrilatni cement..........................................................................................
14.11. Kompozitni cement.....................................................................................
15. SADRA (V. Carek).........................................................................................
15.1. Uvod .............................................................................................................
15.2. Kemijske karakteristike sadrenih proizvoda...........................................
15.3. Proizvodnja mekane, tvrde i poboljano tvrde sadre.................................
15.4. Svojstva........................................................................................................
15.4.1.Vrijeme stvrdnjavanja.................................................
15.4.2. Primjena.........................................................................
16. MATERIJALI ZA ULAGANJE (J. ivko-Babi)..............................................
16.1. Uloni materijali za lijevanje plemenitih legura......................................
16.2. Uloni materijali za lijevanje visokotaljivih plemenitih legura i
neplemenitih legura....................................................................................
16.3. Uloni materijali za lemljenje....................................................................
16.4. Svojstva materijala za ulaganje.................................................................
16.4.1. Plastinost..................................................................
16.4.2. Tvrdoa i vrstoa..............................................................
16.4.3. Poroznost i veliina estica....................................................................
16.4.4. Postojanost na visokim temepraturama......................
16.4.5. Promjene volumena........................................................................
17. VOSKOVI (I. Baui, V. Carek)...........................................................
17.1. Povijesni pregled.........................................................................................
17.2. Uporaba voska u stomatologiji..................................................................
17.3. Kemijski sastav............................................................................................
17.4. Mehanika i fizikalna svojstva...................................................................
17.5. Vrste voskova komponente dentalnih voskova.....................................
17.6. Sastav dentalnih voskova............................................................................
17.7. Primjena.......................................................................................................
18. TERMOPLASTINI KOMPOZICIJSKI MATERIJALI (R. eli).......
18.1. Sastav....................................................................................................
18.2. Svojstva....................................................................................................
18.3. Nain uporabe.........................................................................................
19. CINKOKSID EUGENOL PASTE (R. eli)...................................
19.1. Sastav i svojstva...................................................................................
19.2. Manipulacija........................................................................................

109
109
110
110
113
113
115
116
117
118
118
119
119
120
122
122
124
124
124
125
126
126
130
132
133
134
134
135
135
135
136
136
136
139
139
140
141
141
144
146
146
152
152
153
154
157
157
159

20. ELASTINI MATERIJALI ZA OTISKE (D. Vojvodi)...................

20.1. Uvod..............................................................................................................
20.2. Sintetiki elastomeri....................................................................................
20.2.1. Polisulfidi...........................................................................
20.2.2. Silikoni.......................................................................
20.2.3. Polieteri......................................................................
20.2.4. Svjetlosno polimerizirajui sintetiki otisni materijali..................
20.2.5. Priprema sintetikih elastomera za otiske..................
20.2.6. Svezivanje sintetikih elastomera (polimerizacija)....
20.2.5. Fizikalna svojstva sintetikih elastomera...................
20.3. Hidrokoloidi.................................................................................................
20.3.1. Reverzibilni hidrokoloidi.......................................................
20.3.2. Ireverzibilni hidrokoloidi - alginati........................................
20.4. Vlaenje povrine........................................................................................
20.5. Dezinfekcija otisaka....................................................................................
21. DENTALNI AMALGAMI (G. Prpi-Mehii, N. Gali)...................
21.1. Sastav dentalnih amalgama........................................................................
21.1.1.Konvencionalni dentalni amalgami.....................................
21.1.2.Dentalni amalgami s visokim udjelom bakra..........................
21.2. Svojstva dentalnog amalgama....................................................................
21.3. Ostala svojstva dentalnog amalgama........................................................
21.4. Primjena dentalnog amalgama..................................................................
21.4.1.Poliranje dentalnih amalgama.............................................
22. SMOLASTI KOMPOZITNI MATERIJAL (J. utalo)....................
22.1. Sastav smolastog kompozitnog materijala................................................
22.2. Svrstavanje kompozitnih materijala.........................................................
22.3. Klinike indikacije......................................................................................
22.4. Hibridni smolasti kompozitni materijal....................................................
22.5. Mikrohibridni smolasti kompozitni materijal..........................................
22.6. Tekui smolasti kompozitni materijal.......................................................
22.7. Pakirajui smolasti kompozitni materijal.................................................
22.8. Mehanizam stvrdnjavanja kompozitnih smola........................................
22.9. Svojstva smolastog kompozitnog materijala............................................
22.10. Stres zbog skupljanja kompozitne smole..................................................
23. CAKLINSKO - DENTINSKI ADHEZIJSKI SUSTAVI (Z. Tarle)........
23.1. Zaostatni sloj...............................................................................................
23.2. Adhezija u caklini........................................................................................
23.3. Adhezija u dentinu......................................................................................
23.4. Hibridizacija dentina..................................................................................
23.5. Sastav caklinsko-dentinskih adhezijskih sustava....................................
23.6. Podjele caklinsko-dentinskih adhezijskih sustava...................................
24. MATERIJALI ZA PUNJENJE KORIJENSKOG KANALA (I. Ani)............
24.1. Meka punila koja trajno ostaju meka (paste)..........................................
24.1.1. Paste temeljene na kalcij hidroksidu..........................
24.2. Meka punila koja stvrdnjavaju u korijenskom kanalu (cementi)..
24.2.1. Cementi temeljeni na kalcij hidroksidu .................................................
24.2.2. Punila temeljena na cink oksidu-eugenolu.............................................
24.2.3. Punila temeljena na umjetnim smolama................................................
24.3. Polutvrda punila..........................................................................................
24.3.1.Gutaperka....................................................................

161
161
162
163
164
165
166
166
167
169
170
171
173
176
176
179
181
181
181
182
183
185
185
188
188
192
194
194
195
195
196
196
198
199
201
201
201
203
204
204
205
211
212
212
213
214
215
216
217
217

24.4. Tvrda punila korijenkog kanala................................................................

24.3.1.Srebrni tapi.......................................................................
25. MATERIJALI U PEDODONCIJI (D. Glavina, I. krinjari)..................
25.1. Kalcijev hidroksid.......................................................................................
25.1.1. Mekane paste odnosno preparati koji ne stvrdnjavaju.......................
25.1.2. Preparati koji stvrdnjavaju.................................................................
25.2. Materijali za privremeno zatvaranje kaviteta..........................................
25.3. Amalgami.....................................................................................................
25.4. Stakleno jonomerni cementi.......................................................................
25.4.1. Konvencionalni stakleno jonomerni cementi.....................................
25.4.2. Pojaani stakleno jonomerni cementi (Cermet).................................
25.4.3. Visoko viskozni stakleno jonomeri....................................................
25.4.4. Smolom izmijenjeni (hibridni) stakleno jonomerni cementi.................
25.5. Adhezija na tvrda zubna tkiva...................................................................
25.5.1. Caklina...............................................................................................
25.5.2. Dentin.................................................................................................
25.6. Kompomeri..................................................................................................
25.7. Giomeri........................................................................................................
25.8. Kompozitni materijali u pedodonciji........................................................
25.9. Keramiki ispuni i fasete............................................................................
25.10. Materijali za peeenje fisura i peatne ispune........................................
26. MATERIJALI U ORTODONCIJI (M. laj)...........................
26.1. Materijali koji se koriste u pripremnim postupcima za ortodontsku
terapiju.........................................................................................................
26.1.1. Uzimanje otiska..................................................................................
26.1.2. Izlijevanje odljeva..............................................................................
26.1.3. Situacijski i konstrukcijski zagriz..........................................................
26.2. Materijali koji se koriste za izradu mobilnih ortodontskih
naprava........................................................................................................
26.2.1. Akrilati...............................................................................................
26.2.2. ica za izradu retencionih i aktivnih elemenata.................................
26.2.3. Ortodontski vijci (ekstenzori)................................................................
26.3. Materijali koji se koriste za izradu fiksnih ortodontskih naprava...
27. MATERIJALI U ORALNOJ KIRURGIJI (J. Grgurevi).......................
27.1. Sintetiki materijali kojima se nadomjeta kost......................................
27.2. Materijali od kojih se izrauju epiteze i resekcione proteze...................
27.2.1. Materijali za epiteze...........................................................................
27.2.2. Materijali koji su se koristili za izradu epiteza...................................
27.2.3. Silikonska guma.....................................................................................
27.3. Materijali od kojih se izrauju implantati...............................................
27.4. Materijali za ivanje....................................................................................
27.4.1. Resorptivni konci.......................................................................
27.4.2. Neresorptivni konci............................................................................
27.4.3. Sintetiki neresorptivni konci ...............................................................
27.4.4. Igle za ivanje.....................................................................................
28. ZAVRNA OBRADA STOMATOLOKIH RADOVA (V. Carek)............
28.1. Zavrna obrada jednokomadnih odljeva..................................................
28.1.1. Abrazija i poliranje.............................................................................
28.1.2. Obrada i poliranje fiksno protetskih radova.......................................

218
218
220
220
221
222
223
224
225
227
229
229
230
231
231
232
238
239
240
241
241
247
248
248
248
249
249
249
253
254
255
267
267
268
268
269
269
270
272
272
273
274
274
276
279
279
280

1. PREDGOVOR
Sadraj ovog on-line udbenika namijenjen je prvenstveno studentima stomatologije, a
takoer brojnim stomatolozima, kao i specijalizantima i specijalistima iz svih stomatolokih
grana. Programom predmeta Stomatoloki materijali pouava se studente o vrstama
materijala, kao i o njihovoj tehnolokoj i klinikoj primjeni, pri emu se potie sposobnost
analiziranja i odabira najboljeg materijala za svaki tehnoloki i kliniki zadatak. Sadrajem
predmeta obuhvaena je raznovrsna tematika koja e doprinijeti razvijanju opih i specifinih
kompetencija buduih stomatologa, tj. znanja i vjetina iz tog podruja.
Nastava se odvija u obliku predavanja samostalnog predmeta, kao i putem integrirane
praktine nastave u drugim predmetima: u predklinikim i klinikim vjebama iz Mobilne
protetike, Fiksne protetike, Dentalne patologije i Ortodoncije, zatim u klinikim vjebama iz
Pedodoncije i Oralne kirurgije. Svakako valja napomenuti kako je studijski program
interdisciplinarnog predmeta Stomatoloki materijali, u ovome obliku i sadraju, vrlo
povoljno ocijenjen godine 2001. od DentEd - vizitacijskog povjerenstva Europske udruge za
edukaciju u stomatologiji: The primary aim of this course is well stated and the subject is
integrated in relevant areas !
Tekst jo nije lektoriran i recenziran, to e biti uinjeno tijekom srazmjerno
dugotrajnog postupka odobravanja kao udbenika Sveuilita u Zagrebu. Udbenik e u
konanoj verziji biti dopunjen fotodokumentacijom, literaturom i drugim pojedinostima.
Vrijednost je nastavnog teksta ove vrste u pokrivenosti gotovo itave stomatoloke
struke te u interdisciplinarnosti i povezanosti sa sadrajima odgovarajuih klinikih predmeta.
To je rezultat koncepcije predmeta Stomatoloki materijali i involviranosti brojnih strunjaka
iz raznih stomatolokih grana. U toj injenici, dodue, lei i razlog da je ovaj udbenik neto
due nastajao nego li je prvotno zamiljeno.
Zahvalan sam svim suradnicima na vrijednom doprinosu u nastavi te pisanju rukopisa
knjige, posebno dr. sc. Robertu eliu na pomoi oko ureivanja rukopisa. Takoer se
zahvaljujem gospoici Mirjani Krajai na izradbi naslovnice te kolegi Ivici Pelivanu na
tehnikoj pomoi pri postavljanju ovog on-line udbenika. Ujedno u, zajedno sa suradnicima
ove knjige, biti zahvalan svim studentima i kolegama na primjedbama i kritikama
(jerolimov@sfzg.hr) po objavljivanju teksta na web-stranicama Stomatolokog fakulteta.
Takav odnos prema ovome tekstu mogao bi doprinijeti dodatnom oblikovanju konane,
tiskane verzije udbenika.
Zagreb, veljaa 2005.

V. Jerolimov

2. UVOD
Vjekoslav Jerolimov

Stomatoloki materijali kao predmet u nastavi te sadraj strunih rasprava i

znanstveno-istraivakih radova srazmjerno je novijeg datuma. Meutim, bavljenje
materijalima postoji od poetka zubarstva i stomatologije, tj. od vremena prvih pronaenih
zlatnih zubnih nadomjestaka iz doba Feniana i Etruana, starih preko 2500 godina.
U suvremenoj stomatologiji koristimo se preventivnim, terapijskim, korektivnim i
restorativnim zahvatima. Po nekim procjenama, samo za restorativne zahvate u stomatolokoj
djelatnosti potroi se od pola do tri etvrtine radnog vremena. Nadomjetanje zuba, bez obzira
na razloge zato su izgubljeni, obino se provodi iz estetskih razloga i/ili uspostavljanja
vane funkcije. Iz ovih okolnosti proizlazi nunost i vanost poznavanja svojstava
stomatolokih materijala te tehnologije njihove primjene.
Pod pojmom stomatolokih materijala podrazumijevamo one materijale koji se koriste
u razliitim stomatolokim zahvatima, bez obzira jesu li odreeni za stalnu ili privremenu
primjenu u ustima pacijenta ili se, pak, koriste u zubotehnikom laboratoriju tijekom izradbe
nadomjestaka. Stomatolog i zubni tehniar dnevno koriste razliite vrste materijala, vjerojatno
vei broj nego li se koristi u bilo kojoj drugoj profesiji.
U svrhu uspjenog rukovanja stomatolokim materijalima, u klinikoj i laboratorijskoj
stomatologiji, neophodno je poznavati njihova mehanika, fizikalna, kemijska i bioloka
svojstva, kao i tehnoloki postupak primjene pojedinog materijala. Stoga je oito kako
temeljna saznanja crpimo iz triju temeljnih znanstvenih disciplina, kao to su fizika, kemija i
biologija. U promatranju postojeih, poboljanju ili traenju novih materijala, vrlo je vano
uskladiti saznanja iz svih navedenih podruja znanosti.
Znanstveni i struni rad u podruju stomatolokih materijala posebno je zahtjevan i
stoga to njihova svojstva izravno ovise o brojnim okolnostima. Ona ovise ne samo o sastavu
i meusobnom odnosu pojedinih sastojaka u nekom materijalu ve i o odnosu toga materijala
prema promjenjivim okolnostima u usnoj upljini. Pogrjeke i uspjesi u zubotehnikoj i
klinikoj praksi izravno su povezani s ispravnim odabirom materijala. Stalno valja imati na
umu kako materijal treba imati odgovarajua svojstva za specifinu primjenu te da se koriste
ispravno i dosljedno, to znai da se u njihovoj primjeni moramo strogo pridravati uputa

proizvoaa. Brojni su materijali, prema vrsti njihove namjene, a takoer i po svojstvima,

meusobno vrlo razliiti. U ovisnosti o laboratorijskoj i ambulantnoj primjeni, svojstva im
variraju od tvrdih do izrazito mekanih i fleksibilnih, od vrstih do krhkih itd. Neki su
materijali za stalnu ili privremenu primjenu u ustima, dok su drugi za laboratorijsku. Svi oni
trebaju izdrati razliite utjecaje promjenjive okoline, kao to su promjene u temperaturi,
kiselosti, vlanosti, tlaku i dr. Naime, cilj je da svi materijali budu to trajniji, a njihova
svojstva postojana u takvoj okolini. Tako, primjerice, temperatura u usnoj upljini varira
izmeu 32C do 37C, u ovisnosti o vanjskoj temperaturi i otvaranju usta. Meutim,
unoenjem razliite hrane i pia, temperatura moe dosei i raspon od 0C do 70C. Slina ima
pH od 4 do 8,5. Kisela pia ili neki lijekovi mogu taj pH znatno promijeniti, pa su tako
zabiljeene vrijednosti pH sline u rasponu od 2 do 11. vani tlak po jednom mm2 zubne
povrine ili restorativnog materijala moe biti neznatan ali i dosei veliinu od vie
kilograma. Sve spomenute, te druge okolnosti i uvjeti u oralnoj sredini, mogu utjecati na
mehanika, fizikalna i kemijska svojstva i trajnost materijala. Suprotno tome, bioloka
svojstva materijala mogu tetno djelovati na svoju okolinu, tj. na oralnu sluznicu i mijenjati
oralnu sredinu, te na taj nain, u manjoj ili veoj mjeri, nakoditi lokalno ili sustavno
Uspjeno rukovanje i primjena razliitih materijala podrazumijeva poznavanje
njihovih svojstava i ponaanja u uvjetima njihove namjene. Tako imamo materijale koji se
koriste iskljuivo u ambulanti, npr. materijale za zubne ispune, lijeenje zuba i sluznice te sl.,
kojima rukuju iskljuivo stomatolog i stomatoloka sestra, pa se stoga oekuje da ih upravo
oni dobro poznaju. Drugi se materijali koriste samo u zubnom laboratoriju, pa njihove
karakteristike mora poznavati zubni tehniar, ali i stomatolog, kako bi se mogli sporazumjeti
o njihovoj namjeni, rukovanju, te o svim moguim problemima u svezi s njihovim
koritenjem. Na kraju, s nekim materijalima, kao to su npr. razliita otisna sredstva, rukuje se
u ambulanti i u laboratoriju. To znai, da o ispravnom postupanju s njima trebaju imati
potrebno znanje stomatoloka sestra, stomatolog i zubni tehniar, kako bi primjena bila
kvalitetna, a mogue pogrjeke svedene na minimum.
Poznavanje klinikih i laboratorijskih postupaka, te uvjeta koritenja nekog
materijala, bitna su pretpostavka pravilnog izbora bilo kojeg stomatolokog materijala. U
svrhu izbora to boljeg materijala, npr. u sluaju izradbe mostova, moramo dobro ocijeniti
radi li se o velikom rasponu izmeu preostalih zuba nosaa mosta i postoji li u tom podruju
snaan vani tlak, potom radi li se o vidljivom podruju i drugo. Takvi imbenici moraju biti
pomno razmotreni prije nego li ponemo razmiljati o izboru odgovarajueg materijala.
Nakon ove, prve faze odabira materijala, potrebno je razmisliti o svojstvima koje potencijalni
3

materijal mora posjedovati, kako bi zadovoljili analizirane klinike uvjete. U konkretnom

sluaju to znai odabrati materijal koji e biti dovoljno otporan na lom i svijanje, uz
zadovoljavajui estetski uinak i dr. Istodobno stomatolog mora razmiljati o materijalu
izbora za odreenu namjenu, odnosno o nama dostupnim materijalima u tom trenutku, koji
ujedno mogu osigurati traena svojstva za konkretnu primjenu. U tu svrhu usporeujemo
svojstva nama dostupnih materijala sa traenim svojstvima, kako bi udovoljili odreenim
klinikim i laboratorijskim uvjetima. Pri odabiru materijala igraju stanovitu ulogu i takve
okolnosti, kao to su navike i sklonosti stomatologa i tehniara prema nekome materijalu,
dostupnost i cijena materijala i dr. To takoer podrazumijeva stalno praenje literature i novih
spoznaja, te po mogunosti pravodobnu nabavku raznovrsnih materijala za vrlo zahtjevnu i
aroliku kliniku i laboratorijsku namjenu.
U svrhu postizanja boljih i jeftinijih rjeenja, brojni proizvoai vrlo ozbiljno i
dugotrajno preispituju i poboljavaju postojee, kao to istrauju i pronalaze nove materijale.
Pri tome se, najee, ispunjavaju strogi uvjeti istraivakog programa, uz vrlo precizne
analitike postupke. Ponekad se pojavljuju proizvodi koji nisu proli ovakav, strogi put
postupaka proizvodnje i provjere, pa su mogue i neeljene posljedice.
U svrhu zatite od takovih materijala i posljedica njihove uporabe razraeni su
raznovrsni postupci vrjednovanja materijala. Postoje brojni nacionalni i meunarodni
standardi (ADA, ISO i dr.) koji propisuju minimalno prihvatljive vrijednosti za pojedina
svojstva, kojima bi pojedine vrste materijala trebale udovoljiti. Ujedno, standardi propisuju i
nain provjeravanja svojstava materijala. Poneki materijali, kao i neka svojstva, nisu uope
predvieni u standardima ili, pak, nisu dovoljno razraeni, pa je tako omoguen vrlo arolik
pristup u njihovoj proizvodnji i provjeravanju (npr. od materijala, donedavno: tekui akrilati;
od svojstava: zamorna vrstoa).
U standardima se, meu ostalim, predviaju i postupci eksperimentalnog,
laboratorijskog vrjednovanja, pri emu se misli na znanstveno-istraivaki laboratorij. Vrlo je
vano odabrati takav laboratorijski nain ispitivanja nekog svojstva koji ima smisla, te se
moe dovesti u vezu s nekim klinikim zahtjevima. Tako npr., s obzirom na brojne lomove
baze proteze u sredinjoj liniji, zbog uestalog svijanja tijekom koritenja, nema smisla
ispitivati tvrdou materijala ve vrstou na svijanje. Naravno, u tome smislu jo bi vie
vrijedilo ispitivati tzv. zamornu vrstou postupkom ciklikog svijanja kroz odreeno
vrijeme. No, ve je ranije spomenuto kako ovakav tip ispitivanja nije razraen i
standardiziran. Stoga se prikladnost nekih ispitivanih materijala moe utvrditi s vie uspjeha,
dok drugih s manje.
4

Laboratorijsko vrjednovanje moe osigurati brojne korisne podatke te informacije o

stomatolokim materijalima i njihovim svojstvima. Ipak, konani vrijednosni sud bit e
doneen pri uestaloj klinikoj provjeri i dugogodinjoj klinikoj praksi, te u zubotehnikom
laboratoriju. Brojni materijali pokazuju izvrsna svojstva u znanstveno-istraivakom,
laboratorijskom ispitivanju, a budu kompromitirani tijekom klinike uporabe. Zato brojni
proizvaai nastoje provoditi takoer i dugotrajne te dobro pripravljene klinike pokuse u
suradnji s odgovarajuim klinikim ustanovama. Stoga se, tek nakon pomnog ispitivanja
vrijednosti svojstava materijala, znaajnih za stanoviti oblik klinikog i zubotehnikog
koritenja, takvi materijali putaju na trite i u svakodnevnu praksu.

3. STRUKTURA I SVOJSTVA MATERIJALA

Andrea Mogu-Milankovi

Svojstva dentalnih materijala ovise o njihovoj atomskoj strukturi. Sile koje u vrstim
materijalima povezuju atome zovu se kohezijske sile, a veze izmeu atoma mogu se podijeliti
na primarne i skundarne. Jaina tih veza kao i njihova sposobnost za stvaranje veze odreuju
kemijska i fizika svojstva materijala. Primarne su veze ionska, kovalentna i metalna a
sekundarne su vodikove i van der Walsove veze.
Ionska veza nastaje zbog meusobnog privlaenja pozitivnog i negativnog naboja.
Oko jednog iona vee se toliko iona suprotnog naboja koliko doputa njihova veliina.
Okruenje, koordinacija, iona s ionima suprotnog naboja dovodi do razmjetaja koji se
periodiki ponavlja, odnosno do ionske kristalne strukture. Ionske se veze javljaju kod nekih
dentalnih materijala kao to su, npr., sadra i fosfatni cementi.
U kovalentoj vezi dva valentna elektrona pripadaju susjednim atomima, njihovi se
elektronski oblaci meusobno prekrivaju i zbog te privlanosti nastaje veza. Mnoge organske
tvari kao to su dentalne smole, cementi i polimeri graeni su od kovalentih veza.
Atomi metala lako otputaju elektrone iz svojih vanjskih ljusaka i tvore elektronski
oblak koji je zajedniki svim atomima u metalu. Na taj nain svi atomi postaju pozitivni ioni
koje vrsto vee jedan zajedniki oblak negativnog naboja. Zbog toga su metali dobri
elektrini i toplinski vodii, pa se lako oblikuju.
Sekundarne veze ne dijele zajednike elektrone, slabije su, i nastaju zbog dipolnog
privlaenja izmeu molekula.
U vrstom stanju atomi i molekule razvrstani su u kristalnu ili amorfnu strukturu o
kojoj ovise svojstva. Poznavanje fizikih, elektrinih i mehanikih svojstava dentalnih
materijala iznimno je vano za njihovu primjenu.

3.1. MEHANIKA SVOJSTVA

Poznavanje veliine vane sile bitno je za razumijevanje mehnikih svojstava
dentalnih materijala. Naprezanje, deformacija, vrstoa, tvrdoa, frikcija i troenje
karakteristike su svakog pojedinog materijala u odnosu na vanu silu.
Kada na materijal djeluje izvanjska sila, dolazi do reakcije, toj se sili suprotstavlja sila
jednaka po veliini ali suprotnog smjera. Djelovanje sile rasporeeno je unutar neke povrine,
a omjer sile i povrine naziva se naprezanje.
Naprezanje je sila po jedinici povrine, S=F/A, gdje F predstavlja silu a A je povrina
po kojoj sila djeluje. Jedinica za naprezanje jednaka je sili po jedinici povrine (N/m2) i
izraava se u paskalima (Pascal, Pa). U stomatologiji je naprezanje uglavnom izraeno u
megapaskalima (MPa).
Ovisno o smjeru djelovanja razlikujemo tlanu, posminu, svijajuu silu i rastezanje.
Kod tlane se sile materijal odupire zbijanju dok se kod vlane odupire rastezanju.

F
F

F
F
vlana
sila

F
tlana
sila

posmina
sila

Slika 1. Vrste naprezanja

Linijska deformacija je deformacija po jedinici duine, =l/lo, gdje l predstvalja

deformaciju (ili promjenu duine) a lo je jedinica duine. Linijska se deformacija obino
izraava u postocima (%). Neki dentalni materijali pokazuju znaajnu linijsku deformaciju uz
djelovanje naprezanja, dok drugi, kao npr. zlato ili caklina, vrlo malu. Omjer izmeu
naprezanja i linijske deformacije (eng. stress-strain diagram) vrlo je vaan pri izboru
dentalnog materijala.

Modul elastinosti (Youngov modul) predstavlja mjeru krutosti materijala i jednak je

omjeru naprezanja i linijske deformacije, E=S/, u linearnom ili elastinom dijelu grafikog
prikaza: naprezanje-linijska deformacija (Slika 2). Jedinica za modul elastinosti je pascal
(Pa), a u stomatologiji se najese izraava u MPa. Krutost materijala je vana veliina pri
odreivanju dentalnog materijala. Naime, elastini modul dentalnog materijala mora imati
slinu vrijednost elastinom modulu dentina ili cakline, ovisno gdje se koristi. Elastini modul
dentina je 18,600 MPa, cakline 83,000 MPa, amalgama 27,600 MPa, zlata 96,600 MPa,
kompozita 16,600 MPa ili cinkovog fosfatnog cementa 2760 MPa.
Svaki materijal koji se koristi u stomatologiji pokazuje mehanika i elastina
ogranienja, a veliina kod koje je deformacija tako velika da dolazi do loma naziva se jaina
loma.
Veza izmeu dva materijala obino se mjeri kao jaina rastezanja ili posmina jaina,
a predstavlja naprezanje koje uzrokuje pucanje. Ovisno o sustavu, veza izmeu materijala
moe biti kemijska ili mehanika ili oboje. Ogranienje ili doputena deformacija odnosi se
na naprezanje kod kojeg materijal vie ne pokazuje elastina svojstva. Ove su dvije veliine
vane jer se dentalni materijal moe smatrati kliniki neprikladnim ukoliko pokazuje
permanentnu deformaciju iako jo nije puknuo.
b)

MPa

NAPREZANJE

MPa
Toka
loma

DEFORMACIJA (%)

Toka
ogranienja

MPa

NAPREZANJE

NAPREZANJE

a)

vrstoa

elastinost

Elastina

Plastina

DEFORMACIJA (%)

DEFORMACIJA (%)

Slika 2. Tipina krivulja naprezanje-deformacija. Povrina ispod krivulja pokazuje koliinu

elastinosti i vrstoe (a). Krivulje naprezanje-deformacija za kompozitni materijal i
akrilnu plastiku. Oba materijala pokazuju istu elastinosi ali akrilna plastika je mnogo

vra (b).

Koliina deformacije koju materijal moe podnijeti prije loma izraava se u postocima
razvlaenja kada se materijal rastee ili u postocima zbijanja kada na njega djeluje tlana sila.
Elastinost (rezilijencija) i vrstoa su veliine koje se odnose na energiju potrebnu
da se neki materijal deformira odnosno energiju potrebnu da doe do loma. vrstoa se moe
definirati i kao mjera otpornosti materijala na lom. Ova dva svojstva odnose se na povrinu
ispod krivulje naprezanje-deformacija i zato predstavlju energiju potrebnu da doe do
granine deformacije (Slika 2a). Vrijednost ovih veliina je umnoak naprezanja i
deformacije. Dva materijala mogu imati iste vrijednosti za elastinost, ali razliite za vrstou
(Slika 2b).
Tvrdoa je vano svojstvo dentalnih materijala, a predstavlja otpornost povrine
materijala na udubljenje tvrdim materijalom. Mjera za tvrdou ovisi o postupku ispitivanja, a
mjeri se sila po jedinici udubljene povrine prema Brinell-u, Rockwell-u, Knoop-u ili
Vickers-u. Tvrdoa dentalnih materijala najee se izraava Knoop-ovim ili Vickers-ovim
brojem za tvrdou, a dobiva se iz sile pritiska etverostranog dijamantnog iljka, utisnutog u
povrinu materijala. Tvrdoa se rauna kao broj kilograma potrebnih da nastane udubljenje od
1mm2 (kg/mm2). Prema Knoopovim testovima tvrdoa cementa je 43 kg/mm2, dentina 68
kg/mm2, cakline 350 kg/mm2, akrilata 20 kg/mm2, 22-karatne zlatne legure 85 kg/mm2,
kompozitnih materijala 90 kg/mm2, amalgama 110 kg/mm2, keramike 460 kg/mm2, kobaltkromove legure 420 kg/mm2 itd.

3.2. OPTIKA SVOJSTVA

Optika svojstva dentalnih materijala od posebne su vanosti jer ti materijali moraju
zadovoljavati visoke estetske kriterije. Umjetnost je i cilj odrediti boju i izgled zuba kao da je
prirodan. Percepcija boje rezultat je fiziolokog odgovora na fizikalni podraaj i predstavlja
subjektivni doivljaj.
Vidljiva svjetlost je mali dio elektromagnetskog spektra u podruju od 380 do 780 nm.
Vidljiva svjetlost je mjeavina boja, a razlikujemo tri osnovne boje plavu, zelenu i crvenu,
dok sve ostale boje predstavljaju njihovu mjeavinu. Kada svjetlost obasja povrinu dolazi do
propusnosti (transmijsije), apsorpcije ili rasprenja svjetlosti.

Materijal je proziran (transparentan) kada proputa svjetlost. Zraka svjetlosti mijenja

smjer na granici izmeu dva materijala. Indeks loma jednak je omjeru sinusa upadnog kuta
zrake svjetlosti (i) i kuta loma svjetlosti (r), n=sin i/sin r. Treba naglasiti da kod loma
svjetlosti dolazi i do refleksije na povrini materijala.
Neprozirni materijali apsorbiraju svjetlost. Lambert-ov zakon apsorpcije pokazuje da
svaki pojedini sloj materijala apsorbira jednaki dio svjetlosti koja prolazi kroz taj materijal,
Ix/Io=e-Kx, gdje je Io poetni intenzitet svjetlosti, Ix odnosi se na intenzitet svjetlosti nakon
prelaska udaljenosti x unutar materijala, a K je koeficijent apsorpcije. Neprozirnost (opacitet)
je svojstvo materijala i govori o nepropusnosti svjetla. Kada dolazi do refleksije cjelokupnog
vidljivog spektra predmet izgleda bijelo, a kada se sve valne duljine podjednako apsorbiraju
predmet je crni. Kada se apsorbiraju plava, crvena, naraasta, uta i ljubiasta svjetlost
predmet u reflektiranom vidljivom svjetlu izgleda zeleno.
Rasprenje svjetlosti dogaa se kod materijala koji sadri male estice s razliitim
indeksom loma od matrice u kojoj su te estice rasprene. Dio svjetlosti prolazi kroz takav
materijal, a dio se raspri, pa se za takav materijal kae da je translucentan (mutan).
Treba rei da prirodni zubi apsorbiraju svjetlost u valnom podruju od 300 do 400 nm
(ultraljubiasta svjetlost). Energija koju zubi apsorbiraju prelazi u svjetlost s veim valnim
duljinama (450 nm) tako da zubi, u stvari, postaju izvori svjetlosti. Taj se fenomen naziva
fluorescencija. Neki kompozitni materijali i dentalne keramike sadre fluorescentne tvari
(elementi rijetkih zemalja), kako bi to bolje reproducirali strukturu prirodnog zuba.

3.3. TERMIKA SVOJSTVA

Dentalni materijali podvrgnuti su raznim promjenama temperature zbog unoenja
vrue hrane ili pia. Zbog toga je vano poznavati prijenos topline kroz materijal i promjene
materijala nastale promjenom temperature.
Termika vodljivost je rezultat interakcije izmeu vibracija strukturne reetke i
gibanja elektrona i njihove interakcije s atomima. Termika je vodljivost mjera koja se odnosi
na koliinu topline koja prolazi kroz materijal. Koeficijent termike vodljivosti definira se kao
koliina topline u joulima koja je prola kroz uzorak debljine 1 cm i povrine 1 cm2 u 1
sekundi uz promjenu temperature za 1 K. Jedinica za termiku vodljivost izraava se u W/mK.
Opseni amalgamski ispun, ili krunica u neposrednoj blizini pulpe, moe prouzroiti
nelagodu pri veim promjenama temperature ako se ne postavi izolacija, tj. sloj dentalnog
10

cementa. S druge strane, metalna protezna baza, koja se ponaa kao dobar vodi, omoguuje
brzi odgovor tkiva na temperaturne promjene, za razliku od debele akrilne proteze koja se
ponaa kao izolator. To je dobro za subjektivni osjeaj pacijenta kao i za zdravlje sluznice
leita proteze.
Termika provodnost (difuzivnost) odnosi se na brzinu promjene temperature kada
toplina prolazi kroz materijal. Termika je provodnost mjera koja ukazuje na okolnost kako
brzo neko tijelo postigne termiku ravnoteu pri promjeni temperature, h = /cp, gdje je
termika vodljivost, cp specifini toplinski kapacitet, a se odnosi na temperaturno ovisnu
gustou. Jedinica za termiku provodnost (h) izraena je u mm2/s.
Koeficijent linearne termike ekspanzije () definira se kao promjena duine po
jedinici duine materijala, kada se njegova temperatura promijeni za 1 K, a jedinica je 1/K i
obino je izraena kao 10-6/K.

3.4. OSTALA SVOJSTVA

Elektrina svojstva
Elektrina svojstva dentalnih materijala o kojima treba voditi rauna su galvanska
struja i korozija. Do galvanske struje dolazi zbog nazonosti dva metala u ustima. Metali
uronjeni u elektrolit, u ovom sluaju slinu, otputaju ione i zbog razlike elektrodnog
potencijala izmeu dva metala potee struja. Pacijent u tom sluaju moe osjetiti bol i/ili
neugodan metalni okus u ustima.
Korozija metalnih krunica ili nadomjestaka takoer nastaje zbog otputanja metalnih
iona, a rezultat je nagriena i neravna povrina nadomjestka. Do korozije moe doi i zbog
kemijske reakcije izmeu metala, hrane i sline. Na primjer, dentalni amalgami reagiraju sa
sulfidima i kloridima, pa njihova povrina ostaje bez sjaja.
Otapanje i sorpcija
Otapanje materijala u ustima i sorpcija tekuine (vode ili sline) na materijal vana su
svojstva koja odreuju njihovu uporabu. Sorpcija vode predstavlja koliinu vode koja se
adsorbira na povrinu i apsorbira u unutranjost materijala. Otapanje i sorpcija mogu se
izraziti na dva naina, kao teinski postotak otopljene ili adsorbirane tvari, ili kao teina
otopljene ili adsorbirane tvari po jedinici povrine materijala, mg/cm2.

11

Kvaenje je mjera privlanosti (afiniteta) izmeu tekuine i povrine materijala.

Kvaliteta kvaenja odreuje se preko irenja kapljice po povrini materijala. Na slici 3.
prikazan je oblik kapljice na povrini materijala koji je odreen kontaktnim kutom, . Ako je
kut <90o kvaenje povrine materijala je dobro, dok je kod kuta >90o kvaenje slabo.
Stupanj kvaenja ovisi o povrinskoj energiji materijala (napetosti povrine) i tekuine te
njihovom intermolekulskom privlaenju. U sluaju visoke povrinske energije materijala
(metali, keramika) i niske energije tekuine kvaenje je dobro. S druge strane, zbog niske
povrinske energije polimera kvaenje na njihovoj povrini je slabo.

tekuina

Materijal

(a)

tekuina

Materijal

(b)

Slika 3. Dobro kvaenje materijala kada je kontaktni kut mali (a) . Slabo kvaenje
materijala kod velikog kontaktnog kuta izmeu povrine i kapljice (b).

Viskoznost tekuine predstvalja otpor tekuine prema protoku. Jedinica za viskoznost

je Pa s (paskal sekunda). Mnogi dentalni materijali nastaju mijeanjem krute tvari s
tekuinom. Dentalne paste se oblikuju i zatim skruuju. Formiranje paste ukljuuje promjenu
viskoznosti s vremenom i odreivanje elestinog modula u postupku skruivanja. U ovom
postupku, koji ovisi o viskoznosti materijala i tekuine, razlikujemo vrijeme potrebno za
pripravu dentalne paste ili materijala i vrijeme skruivanja. U tom se vremenskom periodu
viskozitet materijala mijenja.
Vrijeme stvrdnjavanja materijala odreeno je vrstom i nainom kemijske reakcije.
Ono ne oznaava dovrenje reakcije, ve se odnosi na molekulske promjene koje mogu trajati
i nakon stvrdnjavanja.
12

Adhezija je vezivanje razliitih materijala. Kod kontakta dviju tvari molekule jedne
tvari veu se na molekule druge, a ta se pojava naziva adhezijom. Kada se radi o vezivanju
istovrsnih molekula govorimo o koheziji. Vezivanje moe biti kemijsko i mehaniko.
Kemijska adhezija podrazumijeva vezanje na atomskoj ili molekulskoj razini, a mehanika je
adhezija razultat penetracije jedne faze (materijala) u povrinu druge. esto se obje adhezije
dogaaju istodobno. Adhezija je vano svojstvo materijala za ispune i cementiranje.
Trajnost dentalnog materijala je pojam koji govori o vremenskom periodu u kojem ne
dolazi do promjena kvalitete materijala. Trajnost ovisi o temperaturi, vlanosti i vremenu
skladitenja.

LITERATURA
1. Anusavice KJ (Ed). Phyllips Science of Dental Materials. 10th ed. Philadelphia: W.B.
Saunders Company, 1996.
2. Brandrup J, Immergut EH. Polymer handbook. 3rd Ed. New York: J. Wiley & Sons, 1989.
3. Combe EC. Notes on dental materials. Edinburgh, London, Melbourne, New York:
Churchill Livingstone, 1986.
4. Craig RG, Powers JM, Wataha JC. Dental materials. 7th Ed. St. Louis: Mosby, 2000.
5. Dyer MRY, Roberts BJ. Notes on prosthetic dentistry. London: Wright, 1989.
6. Janovi Z. Polimerizacije i polimeri. Zagreb: Hrvatsko drutvo kemijskih inenjera i
tehnologa, 1997.
7. OBrien WJ. Dental materials and their selection. 2nd Ed. Chicago: Quintessence Publ.
Co, Inc., 1997.
8. Smith BGN, Wright PS, Brown D. The clinical handling of dental materials. Bristol:
Wright, 1986.
9. Waters MGJ, Jagger RG, Jerolimov V, Williams KR. Wettability of denture soft-lining
materials. J Prosthet Dent 1995; 74:644-646.
10. Waters M, Jagger RG, Williams K, Jerolimov V. Dynamic mechanical thermal analysis of
denture soft lining materials. Biomaterials 1996; 17:1627-1630.

13

4.

OSNOVE BIOMEHANIKE
Adnan atovi

4.1. UVOD
Biomehanika podrazumijeva primjenu mehanike na biolokim sustavima. itav niz
prirodnih znanosti zasniva se na biomehanikim zakonima i temeljima, kao primjerice :
ortopedija, kirurgija, antropologija, kineziologija, biologija, veterina i stomatologija.
U stomatologiji, komponenete stomatognatog sustava pacijenta nalaze se u stalnoj
meusobnoj interakciji, zasnivajui meusobni odnos i na mehanikim zakonitostima. Ovome
treba dodati i injenicu da se stomatoloki nadomjestci na razne naine privruju na
preostale zube, izraeni razliitim tehnologijama i od razliitih materijala. Samim time, pri
djelovanju, primjerice, vanih sila na razliite vrste stomatolokih materijala nadomjestaka
(ispun, krunicu, most, implantat, pominu protezu ili ortodontski aparat) spektar
biomehanikih zbivanja je raznolik glede njihovog sastava, izgleda, kemijskih, mehanikih,
tehnolokih i fizikalnih svojstava.
Biomehanika pokriva razliita podruja: od dinamike fluida, prijenosa masa i topline,
analize naprezanja do odreivanja mehanikih svojstava.
Podruja prouavanja biomehanike stomatognatog sustava obuhvaaju istraivanje i
prouavanje mehanikih naprezanja u sustavu, u fiziolokim i u patolokim stanjima, kako
reakcije oralnih tkiva tako i gradivnih materijala pri naprezanju.
Pravilno postavljena indikacija, u primjeni bilo koje vrste materijala i stomatolokog
rada u ustima pacijenta, ukljuuje takoer procjenu stanja bioloke podloge, kako bi se prema
njoj prilagodio tehnoloki dio rada koji e ispuniti svoju terapijsku funkciju.
Optimalno vakanje (optimalna biomehanika), fonetski i estetski zahtjevi, najvaniji
su zahtjevi koji se postavljaju pred stomatologa kod izradbe stomatolokog rada, posebice
protetskog. Kako bi se razumjelo odnos stomatolokog nadomjestka, napravljenog iz razliitih
materijala, i zuba na kojima se nalazi, imajui u vidu i optereenja u ustima, potrebno je
pojasniti osnovne pojmove mehanikih svojstava materijala.

14

4.2. NAPREZANJE I NJEGOVI TEMELJNI OBLICI

Naprezanje se moe definirati kao odgovor tijela ili materijala na utjecaj vanjske sile,
stvaranjem u materijalu ili tijelu unutranje sile, jednake po intenzitetu a suprotne po smjeru
djelujuoj vanjskoj sili. Mjeri se u paskalima (Pa), a predstavlja djelovanje sile od 1 Newtona
(N) na povrinu od 1 metra kvadratnog (m 2). Sila podijeljena s poprenim presjekom povrine
na koju djeluje mjeri se veliinom naprezanja. Materijal na naprezanje reagira deformacijom,
tj. pomacima atoma i molekula u svojoj strukturi, to uvjetuje promjene oblika i veliine. Tako
se, primjerice, kruti materijali malo deformiraju, a meki vie. Modul elastinosti (E) jest
fizikalna konstanta materijala, ovisna o vrstoi meu-atomskih i/ili meu-molekularnih veza
u kristalnoj ili amorfnoj strukturi materijala. Modul elastinosti je stoga mjerilo krutosti
materijala. Grafiki, predstavlja odnos izmeu naprezanja i istezanja u elastinom podruju
dijagrama naprezanje istezanje.
Temeljni oblici naprezanja

i odreivanje mehanikih svojstava vani su za

stomatoloku kliniku praksu, posebice u primjeni materijala. U ove oblike naprezanja ubrajaju
se tlano, vlano i smino naprezanje.
Unutranja otpornost tijela silama koje ele jedan dio tijela poskliznuti prema drugom
dijelu definiraju smino naprezanje. Unutranja otpornost tijela silama koje ga ele smanjiti
definira tlano naprezanje, a vlano se naprezanje definira kao unutranja otpornost tijela
silama koje ga ele rastrgnuti .

4.3. ELASTINOST I VISKOELASTINOST MATERIJALA

Modul elastinosti je mjerilo krutosti materijala. To je odnos izmeu naprezanja i
istezanja materijala. to je modul elastinosti (E) vei za neki materijal, za isto istezanje() bit
e potrebno vee naprezanje (). Naprezanje vee od granice razvlaenja izaziva, osim
elastine, i plastinu deformaciju, koja predstavlja trajno i ireverzibilno stanje materijala.
Granica razvlaenja je vrijednost naprezanja iznad koje materijal postaje trajno izoblien. Kada
materijal u potpunosti svojom elastinou odmah povrati svoj prvobitni oblik i poloaj, nakon
prestanka djelovanja naprezanja, govorimo o elastinom ponaanju materijala. U sluajevima
kada vraanje oblika materijala ide sporo, ili

ako postoji trajna deformacija, makar i u

minimalnom postotku, govorimo o viskoelastinom ponaanju materijala. Mnogi elastini

materijali za uzimanje otisaka su viskoelastini do odreene granice i mogu se izobliiti ako se
15

izvade iz usta prije vremena stvrdnjavanja, to zahtijeva ponavljanje otisnog postupka u svrhu
dobivanja preciznog radnog modela.

4.4. ILAVOST
Energija potrebna da od pukotine materijala dovede do loma naziva se ilavost
materijal.
Ovdje treba razlikovati trenutani lom, postignut djelovanjem sile, ije su vrijednosti
vee od lomne izdrljivosti materijala, za razliku od djelovanja optereenja znatno niih
vrijednosti od krajnje izdrljivosti materijala, koja u duem vremenskom intervalu dovode od
pukotine do loma. Lom se moe definirati kao makroskopsko razdvajanje materijala koje
dovodi do gubitka nosivosti krutog tijela.Vano je napomenuti da se ilavost materijala moe
poveati, kod

keramike dodatkom ojaavajuih kristala ili kod polimera dodatkom

ojaavajuih vlakanaca, koji e usporiti propagiranje pukotine.

4.5. UDARNA RADNJA LOMA

Ispitivanjem udarne radnje loma utvruje se ponaanje metalnih i polimernih
materijala u uvjetima udarnog optereenja. Vrijednosti udarne radnje loma pokazuju hoe li se
materijal ponaati ilavo ili krhko. Uzorak ili epruveta oslanja se u testu na dva oslonca na
svojim krajevima, a udarcem brida bata (Charpijev bat) savojno se optereuje na sredini
raspona.

4.6. DINAMIKA IZDRLJIVOST MATERIJALA

Materijali koji se upotrebljavaju u stomatolokoj protetici i restorativnoj stomatologiji
izloeni su periodikim optereenjima ili optereenjima koja se javljaju na mahove kroz dui
vremenski period. Iako su vrijednosti trenutano utvrenih sila nedostatne da izazovu tetan
uinak na zubima ili samom nadomjestku, kroz odreeni interval vremena, zbog umora
materijala, moe doi do pojave loma. Djelovanjem vremenski promjenjljivih (ciklikih)
optereenja mogu nastati lomovi pri optereenjima koja su znatno manja od onih to ih
16

smatramo doputenima ili moguih pri statikim optereenjima. Pri tome razaranje zapoinje
pojavom mikropukotina u mjestima najveih koncentracija naprezanja. Kod neke granine
vrijednosti promjenjljivih naprezanja nastaje irenje tih pukotina u odreenom podruju
poprenog presijeka. Proces u materijalu u kojem uslijed mnogostrukih ciklikih optereenja
nastaje razaranje materijala naziva se umor. Svojstvo materijala, pak, da podnese sva takva
optereenja nazivamo dinamikom izdrljivou. Pri naizmjeninim optereenjima i
rastereenjima nastaje ovrenje uvjetovano plastinom deformacijom i time se poveava
krhkost materijala. Konano se, nakon esto opetovanog optereenja, iscrpljuje sposobnost
ovrenja i pojavljuje se mikropukotina na nekoj od ravnina smicanja kristala. Slijedi
proirenje pukotine i sve vee oslabljenje presijeka do potpunog loma. Ovakvim pojavama
posebice doprinosi nepovoljan oblik stomatolokog rada ili nedovoljno usklaena okluzija, pa
govorimo o mjestima preranih kontakata, sa poznatim tetnim uincima na tehnoloki dio
stomatolokog nadomjestka, zube nosae i/ ili temporomandibularni zglob.
Sloenosti ovakvih optereenja pridonosi i sudjelovanje u njima materijala razliitih
mehanikih svojstava, sjedinjenih u stomatoloko-protetske nadomjestke. Primjer tome je i
most u ustima, koji se sastoji od razliitih materijala (metal i nemetal), koji su homogene
strukture. Zubi nosai koji su sastavni dio mosta i okolna alveolna kost, preko kojih se
optereenje prenosi na kotani skelet, nisu niti homogeni niti izotropni materijali.
Izotropija je posjedovanje istih mehanikih svojstava u cijelom materijalu, a
anizotropija posjedovanje razliitih mehanikih svojstava u istom materijalu. Anizotropija je
karakteristika kompleksnih materijala, kakvi su primjerice zubi, za koje znamo da se sastoje
od etiri razliita materijala, cakline, dentina, cementa i mekog dijela unutar pulpne komore.
Stoga su u praksi razvijeni izravni postupci za mjerenje naprezanja nakon
optereenja, poznati kao tenzometrijski postupci ili postupci mjernih vrpci za naprezanje
(strain gauge methods). Princip se mjerenja sastoji u prijenosu impulsa sa vrpci, privrenih
na podruja optereenja zuba i/ili stomatolokog nadomjestka, na elektronske ureaje
gnatodinamometre,

s ijih se ekrana oitavaju vrijednosti optereenja u paskalima (Pa).

Eksperimentalne metode in vitro za kvalitativno odreivanje naprezanja na modelima slinima

modelima zuba ili stomatolokog rada su metode fotoelasticimetrijske analize: dvo- i trodimenzionalna tehnika, kvazi trodimenzionalna tehnika i kombinirana tehnika .

17

4.7. TVRDOA
Tvrdoa je takoer bitno mehaniko (biomehaniko) svojstvo, a podrazumijeva otpor
materijala na prodiranje nekog drugog znatno tvreg tijela. Ovo svojstvo osobito je vano kod
odabira materijala za izradbu ispuna i protetskih fiksnih nadomjestaka, jer je indikator
abrazijske otpornosti materijala. Ipak, svojstvo tvrdoe je kompleksne naravi i, openito
uzevi, ne postoji izravna veza izmeu tih dvaju svojstava materijala, osim ako ne
usporeujemo istovrsne materijale, npr. meusobno vie

slinih vrsta zlatnih legura,

meusobno vie slinih vrsta akrilatnih materijala itd.

4.8. VANE SILE I OPTEREENJE

vakanje stvara sile koje se prenose na zube i stomatoloke nadomjestke. Veliina
sila varira od poloaja zuba i individualno je razliita. Maksimalne vane sile idu do
vrijednosti i preko 1200 N, dok su prosjene vrijednosti za urbanu populaciju do 500 N na
stranjim zubima. Vrijednosti vanih sila su vane kod postavljanja indikacije za primjenu
vrste stomatolokog nadomjestka iz kojeg e biti napravljen, radi njegove funkcijske i
tehnoloke trajnosti.

4.9. UZROCI SLOMA MATERIJALA

Uzroci sloma ili propadanja materijala mogu biti viestruki, a u njih ubrajamo:
iznenadni lom, lom nastao umorom materijala, degradacija, troenje i korozija.
Iznenadni lom nastaje

djelovanjem jednokratnog optereenja, pri emu dolazi do loma

stomatolokog nadomjestka. Ovo se najee dogaa kad u materijalu nadomjestka postoje

mikroskopske napukline, koje su mjesta poveanog naprezanja i locus minorris resistentiae
nadomjestka. Napukline se proiruju i produbljuju i dolazi do iznenadnog loma. Kod mosta
moe primjerice doi do njegova naglog puknua, iako teorijski materijal moe izdrati
vana optereenja. To se dogaa u situacijama kada su poddimenzionirana spojna mjesta
tijela mosta sa sidrima ili ako nakon lijevanja ostane poroznost odljeva unutar konstrukcije.
Lom nastao umorom materijala posljedica je djelovanja ciklikih, ponavljajuih
optereenja kroz odreeni vremenski period, ija je veliina manja od maksimalno utvrene
18

vrijednosti. Podlonost ovom obliku optereenja pokazuju i keramika i legure. Upravo se iz tih
razloga dentalna keramika pojaava leucitnim kristalima, koji usporavaju produbljivanje loma
kroz materijal.
Degradacija ili propadanje karakteristino je za kompozite i polimere zbog apsorpcije
vode. Apsorbirana voda u polimernom matriksu kompozita plastificira materijal i otplavljuje
neke ione s povrine estica punila. Ovaj postupak dovodi do propadanja spojita punila i
matriksa. Kompozit s tako oteenim spojitem podloniji je lomu i poveanom troenju.
Troenje je proces koji nastaje kada se povrine u kontaktu gibaju. Postoje etiri
oblika troenja: adhezijsko, abrazivno, zbog zamora materijala i korozije. U stomatologiji je
najee abrazijsko troenje koje nastaje trenjem razliitih vrsti stomatolokih nadomjestaka sa
prirodnim zubima i/ili meusobno. Prema nekim in vitro istraivanjima abrazijske otpornosti
najpovoljniji materijali su zlatne legure, hibridni kompoziti i neki keramiki materijali.
Korozija metala je povrinsko propadanje povezano sa kemijskom i elektrokemijskom
reakcijom izmeu metala ili legure i reaktivne okoline. Medij usta vrlo je povoljan za nastanak
elektrokemijske korozije, emu, osim vlanosti, pridonosi i promjena temperature i kiselosti
(Ph). Ovako oteena legura moe rezultirati neoekivanim lomom nadogradnje u kanalu zuba
ili kostura mosta.

LITERATURA
1. Caputo A, Standlee J. Biomechanics in clinical dentistry. Chicago: Quintessence Pub.Co.,
1987.
2. atovi A. Comparative investigation of dynamic loading of prepared and intact
human premolars.Quintessence Int 1992;23:435-8.
3. atovi A, Kraljevi K, Jerolimov V, elebi A, Kovaiek F, Valenti- Peruzovi M. The
response of human premolars on cyclic loadings. J Oral Rehabilit 1997; 24:320-24.
4. DeHoff PH, Anusavice KJ. Shear stress relaxation of dental ceramics determined from
creep behavior. Dent Mater 2004;20(8):717-25.
5. Ekfeldt A., Oilo G. Wear of prosthodontic materials-an in vivo study. J Oral Rehabilit
1995;11:269-272.

19

6. Franz M. Mehanika svojstva materijala, Zagreb: Fakultet Strojarstva i brodogradnje

Sveuilita u Zagrebu,1998.
7. Geng JP, Tan KB, Liu GR. Application of finite element analysis in implant dentistry: a
review of the literature. J Prosthet Dent 2001; 85(6):585-98.
8. Kanie T, Arikawa H, Fujii K, Ban S. Flexural properties of denture base polymers
reinforced with a glass cloth-urethane polymer composite. Dent Mater 2004; 20(8):70916.
9. Kononen M, Kivilahti J. Testing of metal-ceramic joint using scanning electron acoustic
microscopy Dent Mater 1991;7:211-14.
10. Lassila LV, Tanner J, Le Bell AM, Narva K, Vallittu P. Flexural properties of fiber
reinforced root canal posts. Dent Mater 2004 ;20(1):29-36.
11. Mc Cabe J., Walls A. Applied dental aterials. Oxford: Blackwell Science Ltd.,1998.
12. Natali A. Dental biomechanics. London: Tailor and Francis, 2003.
13. Poljak-Guberina R, atovi A, Jerolimov V, Franz M. The fatique of the interface between
Ag-Pd alloy and hydrothermal ceramic. Dent Mater 1999:15:417-20.
14. Vallittu P, Kononen M. Biomechanical aspects and material properties. U: Karlsson S,
Nilner K, Dahl BA. Textbook of fixed prosthodontics, Malmo: Gothia , 2000 .

20

5. STOMATOLOKI MATERIJALI I OKOLNA TKIVA

Josip Panduri

Bioloka podnoljivost stomatolokih materijala procjenjuje se kroz njihovu

biofunkcionalnost, biokompatibilnost i biodegradaciju.
Biofunkcionalnost materijala oituje se kroz sposobnost obavljanja predviene
funkcije kroz odreeno vrijeme.
Biokompatibilnost je sposobnost materijala da se bioloki interno ponaaju u
organizmu. Oni moraju biti netoksini za pacijente, terapeuta i tehniara. Ne smiju iritirati
oralna i druga tkiva, ne smiju uzrokovati alergijske reakcije i ne smiju biti mutageni i
kancerogeni.
Biodegradacija materijala oznaava promjene koje nastaju na materijalu pod utjecajem
sredine u kojoj se nalazi.
Za temeljnu ocjenu bioloke podnoljivosti i rizika, osim fizikalno-tehnolokih
kriterija za materijale, moraju se ispitati toksikoloki, patoloki, alergijsko-imunuloki i
biokemijski utjecaji.
Protetski radovi u ustima podlijeu korozijskim promjenama ovisno o sastavu,
mikrostrukturi, obradi, kombinaciji legura, sastavu sline, koncentraciji elektrolita, higijeni
usta, ishrani, djelovanju proteina, mikroorganizmima i temperaturi u ustima. Bioloka
razliitost ne moe se oponaati u laboratorijskim uvjetima, jer je slina promjenjiv i
nepredvidljiv elektrolit, a usna upljina ponekad vrlo agresivna sredina. Razlog biolokog
korozivnog djelovanja temelji se na oslobaanju iona komponenata u korodirajuoj leguri.
Izluivanje iona metala nekog elementa presudnije je nego li njegova prisutnost u leguri. Ovi
ioni odlaze u organizam

gdje uzrokuju neeljeno djelovanje na mjestu nastanka tj. na

neposredna okolna tkiva ili generalizirano, u obliku alergijske reakcije, toksinog i

kancerogenog djelovanja.
Lokalno i ope toksino djelovanje ovisi o biokompatibilnosti legure i njenih
komponenata, to znai sposobnost gradivog materijala da ispuni terapijsku funkciju i fiziki
nadomjesti oteeno ili razoreno tkivo. To je skup fenomena nastalih u interakciji materijal
bioloki medij.

21

Ljudski organizam ima vie razliitih mehanizama kojima se pokuava rijeiti stranih
stanica i makromolekula. Poveana reaktivnost obrambenog sustava nakon prve
senzibilizacije, bazirane na reakciji antigen - antitijelo, odnosi se na hipersenzabilizaciju
organizma koja je manifestirana alergijskom reakcijom. Metali reagiraju kao nekompletni
alergeni - hapteni i veu se na velike molekule proteina, ugljikohidrata, nukleinskih kiselina
ili lipida. Samo ako su hapteni vezani na proteine, imuni sustav reagira na njih stvaranjem
antitijela. Veina reakcija na stomatoloke materijale su stanine imune reakcije. Burne
reakcije tkiva na materijal mogu poremetiti normalni metabolizam i fizioloke mehanizme
stanica. Na stanicama mogu nastati biokemijska, funkcijska i morfoloka oteenja koja mogu
izazvati upalne reakcije. Radi se o zakanjeloj reakciji unutar 6 20 dana. Jaina reakcije
ovisi o osobinama metala, stupnju senzibilizacije i genetskim imbenicima, koji mogu biti
induvidualni. Alergijska reakcija se moe javiti iskljuivo na pojedini sastojak legure (npr.
Ni), a ne na leguru u cjelosti.
U literaturi su podaci o kancerogenosti stomatolokih materijala esto opreni.
Uzajamno djelovanje materijala i biolokog sustava ovisi o odnosu kemijskog sastava
materijala i reakcije organizma.
Kemijski sastav materijala i odnos biolokog sustava prema njoj moe pokrenuti
postupak kancerogeneze iji je poetak u molekuli DNK u jezgri stanica.
Prva istraivanja biokompatibilnosti zapoeli su Dixon i Richert godine 1933. Savjet
za dentalne materijale, instrumente i opremu Amerikog nacionalnog instituta za
standardizaciju (ANSI) i Amerika stomatoloka udruga (ADA) godine 1972 propisali su
laboratorijska ispitivanja sastava stomatolokih materijala, a godine 1982 izaao je Amesov
test za ispitivanje mutagenog djelovanja. Za ocjenu biokompatibilnosti stomatolokih legura
Svjetska stomatoloka udruga (FDI) i Meunarodna udruga za standarde (ISO) predloili su
godine 1984 testove za kompletnu ocjenu jednog materijala. To su :

Inicijalni testovi na razini stanice koji obuhvaaju analizu citotoksinosti, mutagenosti

i hemolize eritrocita.

Intermedijarni testovi na malim laboratorijskim ivotinjama, test iritacije sluznice, test

osjetljivosti koe i implantacijski test.

Ispitivanje na primatima i nakon patentiranja predklinika i klinika ispitivanja.

Zakljuno, od jednog biokompatibilnog stomatolokog materijala oekuje se da u

ustima ne izaziva iritacije, da nije podloan biodegradaciji, da nije toksian, ne izaziva

alergijske reakcije te da nije kancerogen.

22

LITERATURA
1. American Dental Association Report. Classification system for cast alloys. J Am Dent
Assoc 1984;109:838.
2. Combe EC. Notes on dental materials. Edinburg, London, Melbourne and New York:
Churchill Livingstone, 1986.
3. Craig RG, Powers JM, Wataha JC. Dental materilas. 7th Ed. St. Louis: Mosby, 2000.
4. Kelly JR, Rose TC. Nonprecious alloys for use in fixed prosthodontics. J Prosth Dent
1983;49:363-70.
5. McCabe JF, Walls AWG. Applied dental materilas. 8th Ed. Oxford: Blackwell, 2003.
6. OBrien WJ. Dental materials and their selection. 2nd Ed. Chicago: Quintessence Publ.
Co, Inc., 1997.
7. Siebert GK. Dentallegirungen in der Zahnartzlichen Prothetik. Mnchen: C. Hanser
Verlag, 1989.
8. Smith BGN, Wright PS, Brown D. The clinical handling of dental materilas. Bristol:
Wright, 1986.
9. Stanley RH. Biological evaluation of dental materials. Int Dent J 1992;42:37-46.
10. Wataha JC. Biocompatibility of dental casting alloys. A review. J Prosthet Dent 2000;
83:223-34.

23

6. STRUKTURA I SVOJSTVA METALA

Jasenka ivko Babi

6.1. POJAM ATOMA

Protetski nadomjesci izrauju se od razliitih materijala, metala, keramike i polimera.
Spomenuti materijali primjenjuju se u razliitim oblicima (krunica, most, interdentalna preka,
nadogradnja itd). Neovisno o svom vanjskom obliku, svaki materijal ima svoja karakteristina
svojstva, koja ga razlikuju od onog drugog. Nadalje, tvari u prirodi nalaze se kao elementi ili
kao kemijski spojevi. Najmanji sastavni dio jednoga elementa jest atom. Oblik atoma i
meuatomske sile odreuju svojstva svakog elementa. To znai da svaki atom posjeduje sva
svojstva elementa kojeg izgrauje. Prikaz modela atoma, koji je danas poznat, polazi od toga da
atom nije kompaktno tijelo, nego se sastoji od jo sitnijih djelia koji ine jezgru atoma i
elektronski plat. Jezgra atoma sastoji se od protona i neutrona.

6.2. METALNA VEZA

Atome metala meusobno privlae razliite sile. Kod dentalnih metala u pravilu se
susreemo s jakom metalnom vezom. Atomi veine metala imaju u svojoj vanjskoj putanji
manje od etiri elektrona. Stoga e se ovi atomi moi udruivati u stabilne agregate samo tako
da se svaki pojedini atom spoji s vie drugih atoma, kako bi im vanjske putanje sadravale
stabilne elektronske osmice. Budui da se takvo okruenje "oblacima" elektrona dogaa sa
svakim atomom, znai da e svaki atom biti okruen s vie drugih atoma. Kako e se i dalje
kod svakog atoma ponavljati iste okolnosti, to e se atomi u tom uzajamnom okruivanju
poredati na jednake razmake jedan od drugoga, tvorei tako raspored prostornog reetkastog
odnosa atoma.

24

6.3. SVOJSTVA METALA

Metalni, primarni spoj uzrokom je odreenih svojstava metala. Jedan elemenat pripast
e metalima ako ima sljedea svojstva :
-

metali stvaraju elektronski pozitivne ione;

metali su pri sobnoj temperaturi kruti (osim ive);

metali imaju kristalnu strukturu;

metali stavraju legure;

metali su dobri vodii elektriciteta;

metali su dobri vodii topline;

metali slabo proputaju svjetlo;

metali u vrstom stanju imaju sjajnu povrinu;

metali su bijele do svjetlosive boje (osim zlata i bakra);

metali se u hladnom stanju plastino deformiraju i

metalne pare su jednoatomske.

Metal se moe nalaziti u sva tri agregatna stanja ovisno o utjecaju topline na atome metala.

6.4. TALJENJE ISTOG METALA

Ako se metal zagrijava, atomi dobivaju viak energije u obliku topline. Toplinska se
energija pretvara u kinetiku i stoga se poveavaju titrajne amplitude atoma. Titrajui sve jae,
atomi zauzimaju vie prostora. Stoga metal pri zagrijavanju ima vei volumen.
Kinetika energija atoma na temperaturi taljenja (talite) toliko se povea da atomi
svladavaju privlane meuatomske sile koje su ih drale na okupu u kristalnoj reetki. Atomi se
oslobaaju i umjesto titranja izvode cik-cak pokrete. Dolazi do raspada prostorne mreice.
Meutim kako se toplinska energija vee i pretvara u kinetiku dolazi do zastoja u porastu
temperature. Temperatura taljenja istog metala ostaje nepromjenjiva tijekom cijelog procesa
taljenja. Kada se i zadnji atom oslobodio, temperatura raste dalje. Postignuto je stanje potpunog
rastaljenja. Za iste metale temperature talita i krutita, odnosno toka likvidus i solidus su
jednake.

25

6.5. SKRUIVANJE METALA

Obrnut je proces tijekom hlaenja taline. Prekine li se dovod topline, prekida se atomu i
izvor kinetike energije. Sad talina alje svoju toplinu u hladniju okolinu. Kako temperatura
taline pada, tako se usporuje i gibanje atoma. Svako daljnje hlaenje toliko smanjuje energiju
atomu pa im ostaje jo samo neznatna sloboda kretanja. U to trenutku zapoinje skruivanje
taline. Da do toga doe, potrebna je da u talini postoje klice ili centri kristalizacije. Centre
kristalizacije ine sitna, nerastaljena oneienja u talini, sulfidi, visokotaljivi oksidi, hladna i
gruba stijenka kivete ili nakupine nekoliko desetaka atoma. Na ove prve klice kristalizacije
nadograuju se atomi koji su se prvi zatekli u blizini. Dalje se atomi niu prostorno u razliite
smjerove, te se zbog njihovih elektrostatskih veza stvara reetkasti raspored atoma .Stalnost i
pravilnost rasporeda atoma unutranja je karakteristika svakog kristala. Kristali su dijelii
skruene materije u kojima su atomi pravilno rasporeeni a prema van omeeni ravnim
plohama. Stvaranje i rast kristala teku istodobno. Meusobnim sudaranjem dvaju ili vie
kristala zaustavlja se njihov daljnji rast. Postizanje krutog stanja prati i smanjenje volumena
metala.

6.6. LEGURE
Rijetko se u stomatolokoj protetici primjenju isti metali. Zlato je premekano, srebro oksidira,
paladij ima visoko talite. Stoga velike zahtjeve koji se postavljau na protetske materijale, isti
metali ne mogu ispuniti. Zato se nastoji iskoristiti dobra svojstva jednih a umanjiti loa svojstva
drugih elemenata komponirajui ih legiranjem. Legure su smjese metala i metala ili metala i
nemetala pri emu prevladava metalni karakter. Svaki elemenat u leguri naziva se
komponenta. Ovisno o broju komponenata govori se o binarnoj, ternarnoj ili viekomponentoj
leguri. Legiranjem mijenjaju se mehanika svojstva, boja, plemenitost i legura poprima interval
taljenja.

26

6.7. SVOJSTVA PROTETSKIH LEGURA

Dentalne legure moraju ispunjavati sljedee zahtjeve:
a.) Fizikalno-kemijska svojstva:
-

homogena sitno zrnata struktura

samootvrdnjavanje nakon lijevanja i mogunost oplemenjivanja

velike vrijednosti vrstoe

mogunost lemljenja

postojanost na koroziju

b.) Tehnika obradivost:

-

taljivost pomou plamena, otpornim grijanjem i indukcijom

postizanje niskoviskozne taline jednostavnom tehnikom lijevanja

obradivost standardiziranom tehnikom rada

iroku toleranciju obrade s minimalnim rizikom

ekonominost obrade

c.) Prikladnost za kliniku primjenu:

-

klinika indikacija odreuje tvrdou, elastinost i duktilnost legure

estetski prihvatljiva boja legure

bez tetnog utjecaja na zdravlje pri obradi

postojanost na koroziju

biokompatibilnost.

6.7.1. Metalografska podjela legura

Pri mijeanju razliitih metala vano je znati da li homogenost koju pokazuju u tekuem
obliku zadravaju i kad legura skruuje. U krutom stanju mogu postojati sljedei odnosi:

Potpuna meusobna topljivost svih komponenata gradei zajedniku prostornu

reetku pri emu nastaju jedinsteni kristali mjeanci. Govorimo o vrstoj otopini ili
homogenoj strukturi. Svojstva legure su razliita od svojstava pojedinih komponenata.
Meutim, brzim hlaenjem moe djelomino izostati meusobna topivost svih
27

komponenata. Tako nastaju zonski kristali tvorei dendritni izgled mikrostrukture. U

tom sluaju govorimo o nehomogenoj leguri. Postoje dvije vrste kristala koji se
razlikuju u procentualnoj zastupljenosti atoma pojedinih komponenata. Dodatnom
termikom obradom mogu postati homogene. Za protetske namjene smiju se
primjenjivati samo homogene legure.

Djelomina topivost komponenata. Uz kristale mjeance nastaju i mjeani kristali.

Svojstva legure su izmeu svojstva komponenata.

Potpuna netopivost u krutom stanju uvjetuje da svaki metal gradi svoju mreicu i
nastaju kristali jedne i druge komponente. Govorimo o vrstoj smjesi raznovrsnih
kristala ili heterogenoj leguri. Postoji odreeni postotni odnos komponenata koji
uzrokuje da sve komponente skruuju pri istoj vrijednosti temperature, tj na toki talita
a ne u odreenom intervalu. Iznenaujue je da je zajedniko talite znatno ispod
vrijednosti talita pojedinih komponenata. Ovu vrst heterogene legure naziva se
eutektik.

6.7.2. Podjela legura s obzirom na udio plemenitih komponenata

a.) Plemenite legure
-

s velikim udjelom zlata

sa snienim (reduciranim) udjelom zlata

srebro-paladijeve legure

paladijeve legure

b.) Neplemenite legure

-

Ni - Cr legure

Co - Cr legure

Fe - legure

Ti- legure

28

6.7.3. Podjela plemenitih legura

U grupu plemenitih metala ubrajaju se zlato, bakar, iva, platina i grupa platinskih
metala rutenij, rodij, paladij, osmij, rutenij i iridij. Glede srebra danas su miljenja podjeljena.
Plemenite legure karakterizira postojanost u ustima i otpornost na korozijske promjene.
Mogu sadravati i odreeni udio neplemenitih elemenata (oko 10%). no udjel plemenitih
metala mora biti iznad 75%. Ako je manji, govorimo o reduciranim plemenitim legurama ili
legurama sa smanjenim udjelom zlata.
Razlikujemo razliite vrste plemenitih legura:
Zlatne legure. Najstarija legura koritena u stomatologiji bila je ternarna legura Au-Ag-Cu.
Srebro poboljava obradivost, bakar poveava vrstou.
Ova legura je korozijski postojana ako sadri 18 karata zlata, odnosno 75 teinskih postotaka.
To je ujedno granica rezistencije.
Danas govorimo o volumnom postotku zlata ,a ne o karatnom zlatu (24 karata = 100%).
U promet dolazi u obliku lema, ice, lima i kockica za lijevanje.
Legure s visokim udjelom zlata. To su legure za polimerne fasete sa sljedeim tipinim
sastavom:
70 - 80 % Au
1 - 5 % Pt
10 - 15 % Ag
5 - 10 % Cu
Zlatno su ute boje, dobro se lijevanju i leme.
Legure sa smanjenim udjelom zlata. U reduciranim zlatnim legurama dio zlato zamjenjen je
paladijem ili srebrom. Paladij mijenja boju leguri, to se kompenzira veim udjelom bakra.
Tipini sastav :
55 - 60 % Au
5 - 10 % Pd
0 - 25 % Ag
10 - 12 % Cu
Ove legure su svjetloute boje, dobro se lijevaju i leme. Sklone su promjeni boje kao posljedici
pogrene obrade.

29

Legure za napeenje keramike s visokim udjelom zlata. Interval taljenja spomenutih legura je
znatno iznad temperature napeenja keramike. Da bi se koristike u metal-keramikoj tehnici,
vei se udio srebra morao zamijeniti visokotaljivim elementima platinom i paladijem. Kvaliteta
legure u obradi ouvana je poveanim udjelom zlata. Sastav im je sljedei:
75 - 85 % Au
8 - 10 % Pt
5 - 10 % Pd
0 - 3 % Ag
Zbog poveanog udjela paladija legura je blijee boje, bez problema se lijeva i lemi. Termiki
koeficijent rastezanja legure usklaen je s termikim koeficijentom keramikih materijala.
Reducirane zlatne legure sa srebrom. U ovim reduciranim zlatnim legurama vei udio zlata
nadomjeten je paladijem. To znatno poveava interval taljenja ( posebice solidus temperaturu)
tako da udio srebra ne umanjuje mogunost napeenja keramike. Sastav im je slijedei:
0 - 50 % Au
0 - 30 % Pd
0 - 20 % Ag
0 - 5 % Sn
Bijele su boje, dobro se lijevaju i leme.
Reducirane zlatne legure bez srebra. Problem obojenja keramike kao posljedica udjela srebra u
leguri uvjetovao je da se srebro zamjeni dodatnim paladijem. Kako paladij znatno povisuje
talite kompenzacija se postie veim udjelom indija, pa im je sastav slijedei:
50 % Au
0 - 40 % Pd
0 - 10 % In
Ovaj tip legure je bijele boje. Primjenjuju se za metal-keramike radove.
Srebro-paladij legure. Legiranjem srebra i paladija poveava se postojanost boje i tvrdoa u
odnosu na srebro i smanjuje talite u odnosu na paladij.
Standardni sastav ovih legura je slijedei:
60 - 70 % Ag
20 - 30 % Pd
2 - 10 % Au
Zbog poboljanja mehanikih svojstava udio neplemenitih komponenata (Zn, Sn, Cu, Ni, Mn,
Si ) iznosi do 10 %.
Ovaj tip legure sive je boje i primjenjuje se za konvencionalne metal-polimerne radove.
30

Paladijeve legure. Paladij-srebro legure. Standardni sastav najveeg broja legura ovog tipa je :
0 - 60 % Pd
0 - 30 % Ag
10 - 12 % Sn + In
Ekonomine su i prikladne za metal-keramike radove.
Paladij-bakar legure. Sastav im je slijedei:
80 % Pd
10 % Cu
10 % Ga
Od svih plemenitih legura ovaj tip legure ima najveu temperaturu lijevanja, relativno se teko
lijeva i lemi. Prikladna za metal-keramike radove.

6.7.4. Podjela plemenitih legura prema mikrotvrdoi

1.) TIP I - meka legura
Au i Pt- metala:

max 88 do 96%

Interval taljenja: 1100 do 1180oC

HV 0,1 = 50 ...60
Indikacija: mala optereenja - centralni ispuni inleji, retencijske ice
2.) TIP II - srednje tvrda legura
Au i Pt- metala: ....max 80 do 84 %
Interval taljenja: 920 do 970oC
HV 0,1 = 100 ... 115
Indikacija: 3/4 krunica, potpuna krunica, sidra tijelo mosta
3.) TIP III- tvrda legura
Au i Pt- metala:... max 78 do 79 %
Interval taljenja: 900 do 960oC
HV 0,1 = 120 ... 170
Indikacija: kod vein optereenja i tanjih modelacija, 3/4 krunica,
potpuna i fasetirana krunica i mosne konstrukcije
4.) TIP IV - izrazito tvrda legura
Au i Pt metala: ... max 75 do 77%

31

Interval taljenja: 880 do 950oC

HV 0,1 = 160 ...270
Indikacija: velika optereenja i tanke modelacije, preke, kvaice,
teleskopi, jednokomadni odljevi s keramikim fasetiranjem.

6.7.5. Neplemenite legure

Neplemeniti metali su mangan, aluminij, cink, kobalt, krom, nikal, eljezo magnezij,
kositar, olovo i molibden.
Zajednika svojstva ovim legurama jesu slijedea: platinaste su boje, male gustoe, male
termike kontrakcije, male toplinske vodljivosti, tanke modelacije, taline malog viskoziteta,
tehnoloki osjetljivije, velike krutosti, male elastinosti. velike tvrdoe,

otporne su na

promjenu boje i koroziju, ostvaruju dobru vezu s keramikom i ekonomine su.

Nikal-krom legure. Ove legure imaju veliku tvrdou i vrstou. Zbog velikog intervala
taljenja prikladno ih je taliti u visokofrekventnim peima. Postojane su u ustima, premda moe
doi do lokalne, pukotinske korozije.
Nikal poveava elastinost legure i olakava hladnu obradu. Djeluje kao alergen (kod ena 10
% uestalije). Zamjenjuje ga se kobaltom.
Kobalt-krom legure. Ove legure su tvrde, krhke, teko lemljive i zavarive. Kobalt odreuje
mehanika svojstva i ljevljivost, krom poveava otpornost prema koroziji. Sadre molibden,
silicij aluminij i ugljik. kojeg u legurama za metalkeramiku ne smije biti vie od 0,3 do 0,5 %.
Titan legure. Titan je srebrno-bijeli, duktilni metal. Pozitivna su mu svojstva velika vrstoa i
tvrdoa, mala specifina teina, mala toplinska vodljivost, dobra kovkost, mali termiki
koeficijent rastezanja, otpornost na deformacije, biokompatibilnost. Visoka temperatura
taljenja, velika reaktivnost u rastaljneom stanju , neestetski dojam boje kao i neusklaenost s
termikim koeficijentom keramikih materijala razlog su kombiniranja titana s drugim
elementima s ciljem stvaranja legura prikladnih za metalkeramike radove. To su Ti-Cr-Si - i
Ti-Pd-Cr legure. Poznata je i Ni-Ti ili "memory legura". Zahtjevaju specijalnu laboratorijsku
opremu i taljenje u zatitnoj struju argona.

32

LITERATURA
1. Combe EC. Zahnrztliche Werkstoffe. Mnchen, Wien: C Hanser V, 1984.
2. Knischewski R. Werkstoffkunde: Metale. Muchen: Neuer Merkur, 1981.
3. Kosovel Z, ivko J, Valkovi V. Identification of components in prosthetic alloys by Xray emission spectroscopy. Acta Stomatol Croat 1983; 17:1-8.
4. Lau J. Ispitivanje zatezne vrstoe izmeu metala i keramike. Zagreb; Stomatoloki
fakultet, 1995. Magistarski rad.
5. Rogers BA. Priroda metala. Zagreb: Tehnika knjiga, 1962.
6. Wagner E. Werkstoffkunde der Dentalmetallegierungen. Mnchen: Neuer Merkur,
1980.
7. ivko-Babi J. Ispitivanje promjena mikrostrukture i svojstava fiksnoprotetskih legura
uvjetovanih termikom laboratorijskom obradom. Disertacija. Zagreb: Stomatoloki
fakultet, 1987.
8. ivko-Babi J. Utjecaj topline na mikrostrukturne promjene srebro-paldijeve legure.
Acta Stomatol Croat 1989; 23:109-19.
9. ivko-Babi J, Tadi T, Jaki M, Ivani T, Valkovi V. Analysis of metal diffusion
from the crown to the human teeth. Acta Stomatol Croat 1989; 23: 273- 80.
10. ivko-Babi J, Jari M, Ivani T, Predani-Gaparac H. Utjecaj temperature peenja
keramikih slojeva na mikrostrukturne promjene Co-Cr legure. Acta Stomatol
Croat1994; 28:19-24.

33

7. LEGURE ZA KRUNICE I MOSTOVE

Jasenka ivko-Babi

U stomatolokoj protetici, posebno u fiksnoj protetici, u tehnologiji izradbe

nadogradnji, krunica i mostova koriste se brojne legure. Protetske legure moraju ispunjavati
sliedee zahtjeve:
a.) Mehaniko-kemijska svojstva:
- homogena sitno zrnata struktura
- samootvrdnjavanje nakon lijevanja i mogunost oplemenjivanja
- velike vrijednosti vrstoe
- mogunost lemljenja
- postojanost na koroziju
b.) Tehnika obradivost:
- taljivost pomou plamena, otpornim grijanjem i indukcijom
- postizanje niskoviskozne taline jednostavnom tehnikom lijevanja
- obradivost standardiziranom tehnikom rada
- iroku toleranciju obrade s minimalnim rizikom
- ekonominost obrade
c.) Prikladnost za kliniku primjenu:
- klinika indikacija odreuje tvrdou, elastinost i istezljivost legure
- estetski prihvatljiva boja legure
- bez tetnog utjecaja na zdravlje pri obradi
- postojanost na koroziju
- biokompatibilnost.

34

7.1. METALOGRAFSKA PODJELA LEGURA

Pri mijeanju razliitih metala vano je znati da li homogenost koju pokazuju u
tekuem obliku zadravaju i kad legura skruuje. U krutom stanju mogu postojati
sljedei odnosi:
A. Potpuna meusobna topljivost svih sastojina gradei zajedniku prostornu
reetku pri emu nastaju jedinsteni kristali mjeanci. Govori se o vrstoj
otopini ili homogenoj strukturi. Svojstva legure su razliita od svojstava
pojedinih komponenata. Meutim, brzim hlaenjem djelomino moe izostati
meusobna topivost svih komponenata. Tako nastaju slojasti kristali tvorei
dendritni izgled mikrostrukture. U tom sluaju radi se o nehomogenoj leguri.
Postoje dvije vrste kristala, zrna ili faza, koji se razlikuju u procentualnoj
zastupljenosti atoma pojedinih sastojina. Dodatnom termikom obradom
nehomogena struktura moe postati homogena. Za intraoralnu primjenu smiju se
rabiti samo legure homogene strukture.
B. Djelomina topivost komponenata. Uz kristale mjeance nastaju i mjeani
kristali. Svojstva legure su izmeu svojstva komponenata.
C. Potpuna netopivost u krutom stanju uvjetuje da svaki metal gradi svoju reetku
i nastaju kristali jedne i druge komponente. Govori se o vrstoj smjesi
raznovrsnih kristala ili heterogenoj leguri.
Postoji odreeni postotni odnos komponenata koji uzrokuje da sve komponente
skruuju pri istoj vrijednosti temperature, tj na toki talita a ne u odreenom intervalu.
Zajedniko talite je znatno ispod vrijednosti talita pojedinih sastojina. Ovu vrst
heterogene legure naziva se eutektik.
Unutar strukture jedne legure moe mogu nastati kristali intermetalnog i kemijskog spoja.

7.2. PODJELA LEGURA S OBZIROM NA UDIO PLEMENITIH KOMPONENATA

1.) Plemenite legure
- s velikim udjelom zlata
- sa snienim (reduciranim) udjelom zlata
- srebro-paladijeve legure
- paladijeve legure
35

2.) Neplemenite legure

- Ni - Cr legure
- Co - Cr legure
- Fe - legure
- Ti- legure
7.3. PODJELA PLEMENITIH LEGURA
U grupu plemenitih metala ubrajaju se zlato, bakar, iva, platina i grupa
platinskih metala rutenij, rodij, paladij, osmij, rutenij i iridij. Glede srebra danas su
podijeljena miljenja; ono korodira iako je plemenita kovina.
Plemenite legure karakterizira postojanost u ustima i otpornost na korozijske
promjene. Mogu sadravati i odreeni udio neplemenitih elemenata (oko 10%). no
udjel plemenitih metala mora biti iznad 75%. Ako je manji, govori se o reduciranim
plemenitim legurama ili legurama sa smanjenim udjelom zlata.

7.3.1. Zlatne legure

Najstarija legura koritena u stomatologiji bila je ternarna legura Au-Ag-Cu.
Zlato osigurava elektrokemijsku stabilnost, srebro poboljava obradivost, bakar
poveava vrstou.
Ova legura je korozijski postojana ako sadri 18 karata zlata, odnosno 75
masenih postotaka. To je ujedno granica rezistencije.
Danas se rabi pojam volumni postotak zlata ,a ne karatno zlato (24 karata =
100%).
Zlatne legure u obliku su lema, ice, lima i kockica za lijevanje.
Legure s visokim udjelom zlata To su legure za polimerno fasetiranje sa
sljedeim tipinim sastavom:
70 - 80 % Au
1 - 5 % Pt
10 - 15 % Ag
5 - 10 % Cu
Zlatno su ute boje, dobro se lijevanju i leme.
36

Legure za peenje keramike s visokim udjelom zlata Interval taljenja

spomenutih legura je znatno iznad temperature napeenja keramike. Da bi se koristike u
metalokeramikoj tehnici, vei je udio srebra zamijenjen visokotaljivim elementima,
platinom i paladijem. Kvaliteta legure u obradi ouvana je poveanim udjelom zlata.
Sastav im je slijedei:
75 - 85 % Au
8 - 10 % Pt
5 - 10 % Pd
0 - 3 % Ag
Zbog poveanog udjela paladija legura je blijee boje, bez problema se lijeva i lemi.
Termiki koeficijent istezanja legure usklaen je s termikim koeficijentom keramikih
materijala.
Legure sa smanjenim udjelom zlata U reduciranim zlatnim legurama dio zlata
zamijenjen je paladijem ili srebrom. Paladij mijenja boju leguri, to se kompenzira
veim udjelom bakra. Tipini sastav :
55 - 60 % Au
5 - 10 % Pd
0 - 25 % Ag
10 - 12 % Cu
Ove legure su svjetloute boje, dobro se lijevaju i leme. Sklone su promjeni boje kao
posljedica pogrene obrade.
Reducirane zlatne legure sa srebrom U ovim reduciranim zlatnim legurama
vei udio zlata nadomjeten je paladijem. To znatno poveava interval taljenja (posebice
solidus temperaturu) tako da udio srebra ne umanjuje mogunost napeenja keramike,
osim to utjee na promjenu boje keramike zbog stvaranja sulfida. Sastav im je
slijedei:
0 - 50 % Au
0 - 30 % Pd
0 - 20 % Ag
0 - 5 % Sn
Bijelosive su boje, dobro se lijevaju i leme.

37

Reducirane zlatne legure bez srebra Problem obojenja keramike kao

posljedica udjela srebra u leguri uvjetovao je da se srebro zamjeni paladijem. Kako
paladij znatno povisuje talite kompenzacija se postie veim udjelom indija, pa im je
sastav slijedei:
50 % Au
0 - 40 % Pd
0 - 10 % In
Ovaj tip legure je bijelosive boje. Primjenjuju se za metalokeramike radove.

7.3.2. Srebro-paladijeve legure

Legiranjem srebra i paladija poveava se postojanost boje i tvrdoa u odnosu na
srebro i smanjuje talite u odnosu na paladij.
Standardni sastav ovih legura je slijedei:
60 - 70 % Ag
20 - 30 % Pd
2 - 10 % Au
Zbog poboljanja mehanikih svojstava udio neplemenitih komponenata (Zn, Sn, Cu,
Ni, Mn, Si ) iznosi do 10 %. Zlato osigurava kemijsku postojanost.
Ovaj tip legure sive je boje i primjenjuje se za konvencionalne metalopolimerne radove.
Srebro-paladijeva legura s udjelom srebra od 52 mas% i paladija s 39.9 mas% (ostale
sastojine su kositar, indij i iridij) namjenjena je fasetiranju hidrotermalnom keramikom.

7.3.3. Paladijeve legure

Paladij-srebrove legure. Standardni sastav najveeg broja legura ovog tipa je:
0 - 60 % Pd
0 - 30 % Ag
10 - 12 % Sn + In
Ekonomine su i prikladne za metalokeramike radove.
Paladij-bakrove legure. Sastav im je slijedei:
38

80 % Pd
10 % Cu
10 % Ga
Od svih plemenitih legura ovaj tip legure ima najviu temperaturu lijevanja, relativno se
teko lijeva i lemi. Prikladna je za metalokeramike radove.

7.4. PODJELA PLEMENITIH LEGURA PREMA MIKROTVRDOI

1.) TIP I - meka legura
Au i Pt- metala:

max 88 do 96%

Interval taljenja: 1100 do 1180oC

HV 0,1 = 50 ...60
Indikacija: mala optereenja - centralni ispuni, inleji, retencijske ice
2.) TIP II - srednje tvrda legura
Au i Pt- metala: ....max 80 do 84 %
Interval taljenja: 920 do 970oC
HV 0,1 = 100 ... 115
Indikacija: 3/4 krunica, potpuna krunica, sidra tijelo mosta
3.) TIP III- tvrda legura
Au i Pt- metala:... max 78 do 79 %
Interval taljenja: 900 do 960oC
HV 0,1 = 120 ... 170
Indikacija: kod veih optereenja i tanjih modelacija, 3/4 krunica potpuna i
fasetirana krunica i mosne konstrukcije
4.) TIP IV - izrazito tvrda legura
Au i Pt metala: ... max 75 do 77%
Interval taljenja: 880 do 950oC
HV 0,1 = 160 ...270
Indikacija: velika optereenja i tanke modelacije, preke, kvaice, teleskopi,
jednokomadni odljevi s keramikim fasetiranjem.

39

7.5. NEPLEMENITE LEGURE

Neplemeniti metali su mangan, aluminij, cink, kobalt, krom, nikal, eljezo
magnezij, kositar, olovo i molibden.
Zajednika svojstva ovim legurama jesu slijedea:
-

platinaste su boje, male gustoe, male termike kontrakcije, male toplinske

vodljivosti, tanke modelacije, taline malog viskoziteta, tehnoloki osjetljivije,
velike krutosti, male elastinosti, velike tvrdoe, otporne na promjenu boje i
koroziju, ostvaruju dobru vezu s keramikom i ekonomine su.
Nikal-kromove legure. Ove legure imaju veliku tvrdou i vrstou. Zbog

velikog intervala taljenja prikladno ih je taliti u visokofrekventnim peima. Postojane su

u ustima, premda moe doi do lokalne, pukotinske korozije. Nikal poveava elastinost
legure i olakava hladnu obradu. Djeluje kao alergen (kod ena 10 % uestalije).
Zamjenjuje ga se kobaltom.
Kobalt-kromove legure. Ove legure su tvrde, krhke, teko lemljive i zavarive.
Kobalt odreuje mehanika svojstva i ljevljivost, krom poveava otpornost prema
koroziji. Sadre molibden, silicij aluminij i ugljik kojeg u legurama za metalokeramiku
ne smije biti vie od 0,3 do 0,5 %.
Titan i titanove legure. Titan je srebrno-bijeli, istezljivi metal. Pozitivna su mu
svojstva velika vrstoa i tvrdoa, mala specifina teina, mala toplinska vodljivost,
dobra kovkost, mali termiki koeficijent istezanja, otpornost na deformacije,
biokompatibilnost. Visoka temperatura taljenja, velika reaktivnost u rastaljenom stanju,
neestetski dojam boje

kao i neusklaenost s termikim koeficijentom veine

keramikih materijala razlog su kombiniranja titana s drugim elementima, s ciljem

stvaranja legura prikladnih za metalokeramike radove. To su Ti-Cr-Si - i Ti-Pd-Cr
legure. Poznata je i Ni-Ti ili "memory legura". Zahtjevaju specijalnu laboratorijsku
opremu, uloni materijal s cirkonijem i taljenje u zatitnoj struju argona.

40

LITERATURA
1. http://dental.columbia.edu/class_sites/sdas2006/class/prostho/alloys.pdf
Bitzer BW. Physical properties of dental alloys.
2. http://www.brooks.af.mil/dis/DMNOTES/prosalloys.pdf
Dental alloys used in Prosthodontics. Based information about metals and alloys.
3. Kosovel Z, ivko J, Valkovi V. Identification of components in prosthetic alloys by
X-ray emission spectroscopy. Acta Stomatol Croat 1983;17:1-8.
4. Lau J. Ispitivanje zatezne vrstoe izmeu metala i keramike. Zagreb; Stomatoloki
fakultet, 1995. Magistarski rad.
5. ivko-Babi J. Utjecaj topline na mikrostrukturne promjene srebro-paldijeve legure.
Acta Stomatol Croat 1989; 23:109-19.
6. ivko-Babi J, Tadi T, Jaki M, Ivani T, Valkovi V. Analysis of metal diffusion
from the crown to the human teeth. Acta Stomatol Croat 1989; 23: 273- 80.
7. ivko-Babi J, Jari M, Ivani T, Predani-Gaparac H. Utjecaj temperature peenja
keramikih slojeva na mikrostrukturne promjene Co-Cr legure. Acta Stomatol Croat
1994; 28:19-24.

41

8. NADOGRADNJE
Dragutin Komar

Oteenje ili, pak, potpuni gubitak klinike krune zube smatraju se znaajnim i
razmjerno sloenim problemom restorativne stomatologije, budui da terapijskim postupkom,
osim funkcije, moramo osigurati sloene estetske zahtijeve kao i dugotrajnost izratka, imajui
u vidu kako je stomatognatski sustav vrlo dinamina sredina.
Mogunosti terapije zaista su velike. Suvremena restorativna stomatologija nudi
mnogobrojne biokompatibilne materijale kojima se moe u potpunosti uspostaviti estetika i
funkcija svakog zuba. Meutim, kod veeg gubitka klinike krune zuba, konzervativnom
terapijom esto e se rijeiti estetski problem oteenog zuba, dok su dinamika vanog
sustava i djelovanje vanih sila oni imbenici koji e esto dovesti u pitanje uspjeh
provedene terapije. U takovim sluajevima konzervativna terapija oteenih ili izgubljenih
dijelova zuba, osobito kada se radi i o devitaliziranim zubima, nee biti odgovarajui izbor.
Postojanost devitaliziranih zuba i njihova otpornost na djelovanje sila ovisni su o
mnogobrojnim imbenicima, meu kojima najznaajniju ulogu imaju kvaliteta i kvantiteta
preostalih tvrdih zubnih tkiva. Takove zube potrebno je procijeniti s biomehanikog aspekta,
osigurati koronarno-radikularnu stabilizaciju, to predstavlja osnovni biomehaniki, a time i
protetski imbenik kojim e se osigurati uspjeh provedene terapije.
Protetska terapija frakture dijela ili cijele klinike krune zuba poznata je jo krajem
19-og stoljea, od pojave prvog umjetnog zuba na koli pod nazivom Logan - krunica.
Godine 1869. Black predlae punjenje zubnih kanala zlatnim listiima, u svrhu uvrenja
zlatnog kolia koji nosi umjetni zub. Nakon toga

pojavljuje se Davis krunica, s

mogunou odvajanja intra i ekstraradikularnog dijela, zatim Richmond - krunica itd. Razvoj
novih materijala i pripadajuih im tehnologija, omoguava nove pristupe u terapiji nadoknade
izgubljenih ili bitno oteenih tvrdih zubnih tkiva. Stajalita o prikladnosti pojedinih metoda
bitno se razlikuju i uglavnom su rezultat vlastitih iskustava, istraivanja i sklonosti. Svaka
dostupna metoda ima odreene prednosti, odnosno nedostatke. Stoga je uspjeh terapije manje
ovisan o izabranoj tehnici, a vie o njezinoj pravilnoj izvedbi i dobro postavljenoj indikaciji u
konkretnom klinikom sluaju. Meutim, bez obzira na odabir tehnike i materiajla za
nadograivanje klinike krune zuba s protetskog gledita, svaka nadogradnja mora zadovoljiti
tzv. "3 R" zahtjev:
42

- retenciju (retain),
- uvrivanje i pojaanje otpornosti (reinforce),
- nadoknadu (restore).
Temeljem navedenog, mogue je zakljuiti da je osnovni zadatak nadogradnji, uz
estetsku i funkcijsku restauraciju oteenog zuba, osigurati zatititu od daljnje destrukcije
zuba,

osiguravanjem povoljnog djelovanja sila i njihovog ravnomjernog prenoenje na

potporne strukture zuba (cement korijena, periodontalne ligamente i alveolarnu kost).

8.1. VRSTE NADOGRADNJE

Postoji niz kriterija kojima bismo mogli podijeliti nadogradnje i mogunosti
nadoknade izgubljenih ili oteenih dijelova klinike krune zuba. Meutim, zbog preglednosti
ovih fiksnoprotetskih radova dijelimo ih na tri osnovne skupine:
-

individualne lijevane nadogradnje, koje predstavljaju metalne odljeve izraene u

jednom dijelu i koji oblikom oponaaju morfologiju prepariranog korijenskog kanala i
bruenu krunu zuba.
Terapija individualnim lijevanim nadogradnjama se iz statikih i biomehanikih
razloga provodi u sluajevima kada nedostaje vie od polovine klinike kruna zuba.

konfekcijske nadogradnje, koje su najee dvodjelne, a sastoje se od tvorniki

izraenih kolia razliitih oblika i veliina, koji se svojim jednim dijelom, uvijanjem
ili cementiranjem postavljaju u korijenski kanal, dok se ekstraradikularnim koronarnim dijelom imitira bataljak, a koji moe biti izraen od amalgama, cemenata
ili kompozitnih smola.
U fiksnoprotetske svrhe, konfekcijske se nadogradnje mogu koristiti kod
viekorijenskih devitaliziranih zuba, slue za pojaanje vrstoe tvrdih zubnih tkiva,
ukoliko je sauvano barem pola klinike krune, odnosno kod onih lateralnih zuba sa
izrazito divergentnim korijenovima.

43

kombinirane nadogradnje, koje zapravo predstavljaju kombinaciju korijenskih i

parapulpnih kolia

8.1.1. Individualna lijevana nadogradnja

Individualnu lijevanu nadogradnju definiramo fiksnoprotetskim nadomjestkom,

najee izraenim u jednom komadu tehnikom lijevanja na endodontski izlijeenom zubu.
Intraradikularnim dijelom sidri se u korijenu zuba nosaa, dok ekstraradikularnim dijelom
veliinom, poloajem i smjerom nadomjeta dijelove ili cijelu kliniku krunu izbruenog
zuba.
Mogu se izraivati direktnom ili indirektnom metodom, ovisno o tome modelira li se
nadogradnju voskom ili autopolimerizirajuim akrilatom, nakon preparacije preostalog dijela
krune zuba i korijenskog kanala, direktno u ustima pacijenta (direktna metoda) ili u
laboratoriju, na modelu dobivenom otiskom ostatka bataljka i korijenskog kanala (indirektna
metoda.
Bez obzira na metodu izradbe nadogradnje, potrebno je postii njenu vrstou i
stabilnost u korijenskom kanalu, kako ne bi dolo do naprezanja zidova korijena i mogue
uzdune frakture korijena. Nadogradnja se cementira unutar korijenskog kanala nanoenjem
tankog sloja cementa. Vrsta cementa ovisi o izboru terapeuta (stakleni, kompozitni,
karboksilatni ili cink-fosfatni), a najee se upotreljavaju konvencionalni cementi.

8.1.2. Konfekcijske nadogradnje

Konfekcijskim nadogradnjama nazivamo gotove tvornike proizvode normiranih
dimenzija, razliitih veliina, izraenih iz raznih materijala. Na trite dolaze zajedno sa
dodatnim priborom, potrebnim za njihovo uvrivanje unutar korijenskog kanala.
Indikacije za njihovu uporabu mogue je podijeliti u dvije skupine :
-

Indicirane su u sluajevima kada postoji dovoljno klinike krune zuba, a koli se

postavlja kako bi sprijeio frakturu preostalih zubnih tkiva,

44

Takoer su indicirane kada je koliina klinike krune nedostatna, a koli e, osim

sprijeavanja frakture, sluiti za retenciju kruninog dijela nadogradnje, ime e se
nadomjestiti prirodna kruna zuba i oblikovati bataljak zadovoljavajue retencijske
povrine za budui fiksno-protetski rad.
S obzirom na nain fiksiranja u korijenskom kanalu, konfekcijske kolie mogue je

dijeliti na :
a) Aktivne kolii s navojima koji, osim navojima uvinutim u dentin,
retiniraju i cementom kojima se dodatno fiksiraju,
b) Pasivne retiniraju samo pomou cementa.
S obzirom na povrinsku morfologiju i oblik kolia konfekcijske nadogradnje
mogue ih je sistematizirati u :
1. Metalne kolie glatkih povrina:

a. paralelnih stranica,
b. konvergentnih stranica,

2. Metalne kolie neravnih povrina: a. paralelnih stranica

b. konvergentnih stranica

Metalni kolii glatkih povrina

Mogu biti konusnog ili cilindrinog oblika s glatkim intraradikularnim dijelom. U
odnosu na ostale vrste konfekcijskih nadogradnji ova vrsta kolia ima najmanju mehaniku
retenciju. Preparacija kanala ne zahtijeva odstranjivanje vee koliine dentina, brza je i
jednostavna, a tijekom cementiranja korijen se ne napree. Meutim, slaba retencija i
mogunost uzdunog loma korijena, unutar kojeg ovi kolii djeluju poput klina, veliki je
nedostatak. Vano je napomenuti da kolii cilindrinog oblika imaju neto bolju retenciju u
odnosu na konusne, a preparacija kanala, posebno normiranim svrdlima kojima se kanal
prilagoava koliu, neto je obilnija, ime se ne tedi korijenski dentin i oslabljuje stijenka
korijena.

45

U ovu skupinu kolia mogue je svrstati i konfekcijski izraene plastine kolie

(Endowels, Norm Plastic Pins, Kerr Endo Post itd.), koji su paralelnih stranica, a
upotrebljavaju se za direktnu ili indirektnu izradu modela za lijevanu nadogradnju.

Metalni kolii neravnih povrina

Metalne kolie neravnih povina (slika 6) mogue je svrstati u dvije skupine u
ovisnosti o obliku neravnine povrine :
a) Kolii s navojem
b) Kolii s brazdama ili usjecima
Metalni kolii s navojima najzastupljeniji su u svakodnevnom klinikom rad. Mogu biti
cilindrinog, konusnog ili cilindrinog oblika s konusnim apeksnim dijelom.. Retencijska
sposobnost ovisi o uvijanju, pomou posebnih uvijaa, u ispreparirani korijenski kanal,
prigodom ega se stvara pritisak na zidove korijena, tako da su mogua napuknua ili lom
zuba. Paljivim radom ova se mogunost svodi na najmanju moguu mjeru.
Cilindrini kolii izraeni su od krom-kobalt legure ili elika s ekstraradikularnim
dijelom u obliku iglica koje idu od centra osovine. Nazivaju se Radix Anchor koliima.
Cilindrini koli s konusnim vrhom izrauje se od titana i naziva se Cytco
konfekcijskim koliem.
U ovu skupinu ubraja se i konfekcijski koli s rascijepljenim apikalnim djelom (split
shank), kojeg nazivamo flexy post, samouvijajui koli, koji za postavljanje ne zahtijevaju
preparaciju korijenskog dentina Obturation Screw Post ili Dentatus Screw Post.
Metalni kolii s brazdama ili usjecima takoer mogu biti konusnog, cilindrinog ili
cilindrino-konusnog oblika, samo to umjesto navoja na povrini imaju nabore, brazde ili
ureze. Oblik povrine ovih kolia omoguava im bolje prijanjanje uz stijenke korijenskog
kanala, a retencija im ovisi o gradivnom materijalu i vrsti cementa kojom se fiksiraju. U
svakom sluaju retencija im je bolja u odnosu na kolie glatkih povrina, odnosno slabija od
kolia s navojima.
Skupinu konusnih kolia sa zarezima na povrini predstavljaju NU Bond Post ili
Parker C-I. Cilindrini kolii, izraeni od elika ili titana, sa brazdama koje se isprepliu

46

poput mree s uzdunim lijebom za odvodnju suvika cementa prilikom cementiranja, na

tritu su pod komercijalnim nazivima Para-Post i Para-Post Plus.

8.2. MATERIJALI ZA IZRADBU NADOGRADNJE

Za lijevanje modela individualno izraenih nadogradnji koriste se zlatno-platinske
legure, srebrno-paladijeve legure, titan i njegove legure, krom-kobalt-molibden legure, nikalkrom legure itd., budui da navedene legure imaju najbolju kombinaciju vrstoe i otpornosti
prema koroziji. elik je neznatno vri u odnosu na druge materijale, ali je nepovoljniji
zbog korozivnosti, osobito ukoliko je pozlaen. Nasuprot njemu, najotporniji na koroziju i
najbiokompatibilniji je titan, meutim, osobito kada je titanska nadogradnja cementirana cinkfosfatnim cementom, nije vidljiva na rendgenskoj slici, to je svakako veliki nedostatak.
Premda se tvorniki konfekcijski kolii za nadogradnji prvenstveno izrauju od
legura zbog njihovih mehanikih karakteristika, kolii mogu biti izraeni i od kompozitnih
materijala, stakloionomernog cementa ili keramike.
Suvremena estetska restorativna stomatologija sve vie namee potpune, bezmetalne
keramike krunice, osobito u terapiji prednjeg segmenta zubnog niza. Individualna lijevana
nadogradnja svakako e u tom segmentu zadovoljiti biomehanikim zahtijevima, ali e ujedno
pred terapeuta postaviti velik problem glede estetike budueg protetskog rada. Prosijavanje
kroz stjenku potpune keramike krunice, osobito kada se radi o nedostatnoj debljini njene
vestibularne stjenke, mogua korozija i posljedino odlaganje nastalih produkata u dentin i
parodontno tkivo, dovesti e do diskoloracije tkiva i upale gingive. Paralelno s takovim
terapijskim stremljenjima, uoavamo znaajan razvoj materijala i tehnika nadoknade klinikih
kruna zuba odnosno bataljaka konfekcijskim, nemetalnim nadogradnjama. Meu njima se
osobito istiu staklo-keramike nadogradnje kojima se oponaa prirodna boja zuba i postiu
bolji estetski rezultati, dok njihova biokompatibilnost, protetska stabilnost, retencija preostalih
zubnih tkiva i nedostatak korozije predstavljaju veliku prednost u odnosu na sve ostale vrste i
mogunosti nadograivanja zuba metalnim nadogradnjama.
Osim staklo-keramikih nadogradnji, u protetici se sve vie koristi i cirkonijkeramika, to je, uz njihovu dimenzijsku postojanost, rezultat dobrih mehanikih, estetskih i
kemijskih svojstava. Nakon adhezijskog cementiranja cirkonijeva kolia u s normiranim
svrdlima ispreparirani korijenski kanal, koronarni dio nadogradnje modelira se kompozitnim
materijalima.
47

LITERATURA

1. Akkayan B, Gulmez T. Resistance to fracture of endodontically treated teeth restored

with different post systems. J Prosthet Dent 2002; 87: 431-7.
2. Chong KH, Chai J. Probability of failure of veneered glass fiber-reinforced
composites and glass-infiltrated aluminia with or without zirconia reinforcement.
Int J Prosthodont 2003; 16 : 487-92.
3. atovi A. i sur. Klinika fiksna protetika. Zagreb: Stomatoloki fakultet, 1999.
4. atovi A, Ahmetovi A, Komar D, Lazi B, Ulovec Z. Istraivanje dinamike vrstoe
zuba opskrbljenog konfekcijskim i lijevanim nadogradnjama. Acta Stomatol Croat 2002;
2: 223-9.
5. Heydecke G, Butz F, Hussein A, Strub J. Fracture strength after dynamic loading of
endodontically treated teeth restored with different post-and-core systems. J Prosthet
Dent 2002; 87 : 438-45.
6. Linde LA.

The use of composite resin in combination with anchorage posts as core

material in endodontically treated teeth: Clinical aspects of the technique. Quintessence

Int 1993; 24: 115-22.
7. Martinez-Insua A, Da Silva L, Rilo B, Santana U. Comparison of the fracture resistances
of pulpless teeth restored with a cast post and core or carbon-fiber post with a composite
core. J Prosthet Dent 1998; 80: 527-32.
8. Malferrari S, Monaco C, Scotti R. Clinical evaluation of teeth restored with quartz
fiber-reinforced epoxy resin posts. Int J Prosthodont 2003; 16: 39-44.
9. Newman MP, Yaman P, Dennison J, Rafter M, Billy E. Fracture resistance of
endodontically treated teeth restored with composite posts. J Prosthet Dent 2003; 89 :
360-7.
10. Rosenstiel SF, Land MF, Fujimoto J. Contemporary fixed prosthodontics. 2nd Ed. St
Louis: Mosby-Year Book; 1995.
11. Zalkind M, Hochman N. Esthetic considerations in restoring endodontically treated teeth
with post and cores. J Prosthet Dent 1998; 79: 702-5.

48

9. LEGURE ZA BAZU PROTEZE

Josip Panduri

Materijali koji se koriste u stomatolokoj protetici su gradivni materijali. Mogu se

razvrstati u materijale:

nemetali (kauuk, umjetne smole)

neplemeniti metali

plemeniti metali

legure

antimon

cink

aluminij

nikal

bakar

olovo

bizmut

eljezo

zlato

platina

iridij

srebro

paladij

iva

legure zlata
paladij srebrne legure (bijelo zlato)
legure eljeza elici
legure kobalta kroma, molibdene, nikla

Neplemenite metalne legure najee se koriste za izradu baza djelominih proteza,

metal keraminih nadomjestaka, krunice i mostova. Kobalt krom i nikal krom legure
upotrebljavaju se ve nekoliko desetljea kao zamjena za zlatne legure tip IV, za izradbu
konstrukcija djelominih proteza. Uz njih treba spomenuti i plemeniti elik i titan.
Kao posljedica potrebe za pronalaenjem zadovoljavajue zamjene za skupo zlato neprekidno
se pojavljuju nove legure za izradu nadomjestaka. Metali tantal, titanij, molibden, kolumbij,
vanadij i njihove legure uz kobalt, krom, nikal, plemeniti elik i legure bakra, aluminija i
magnezija svojim fizikalnim i kemijskim osobinama moraju zadovoljiti stroge standarde
propisane za primjenu u stomatologiji.

49

Svakog stomatologa i suradnika itekako zanima:

kemijski sastav materijala

mehaniko fizikalna svojstva

vezna vrstoa

estetika

boja

postojanost u ustima

mogunost prerade i obrade

Zato svaki metal ili legura, koji se eli koristiti za izradu nadomjestaka, kao zamjena

za zlato ili zlatne legure mora imati slijedea svojstva:

svojim kemijskim svojstvima ne smije tetno djelovati na pacijenta ili na osobe koje
sudjeluju u izradi nadomjestaka

otpornost na koroziju ili fizikalne promjene nadomjestaka u vlanoj sredini usta

postupci tehnike obrade ne smiju biti suvie sloeni

fizikalna svojstva tvrdoa, vrstoa, vodljivost, temperatura taljenja, koeficijent irenja

i ostala svojstva moraju zadovoljiti zadane potrebe

zajedno s pomonim materijalima moraju biti dostupni i relativno jeftini

Treba naglasiti da niti jedan metal ili legura do sada kao zamjena za zlato i zlatne

legure u cijelosti ne ispunjavaju sva fizikalna, kemijska i bioloka svojstva potrebna za

primjenu u stomatologiji, premda mnogi materijali zadovoljavaju veinu potrebnih svojstava.

9.1. KOBALT-KROM LEGURE ZA LIJEVANJE

Nakon pojave prvih kobalt-krom legura njihova primjena u stomatologiji neprekidno
raste. iroko se primjenjuju za izradu lijevanih baza i dijelova djelominih proteza, a manje
baza potpunih proteza. Koriste se takoer za izradu krunica i mostova.
Prve legure preteno su sadravale kobalt i krom. Pionir automobilske industrije
Elwood Haynes pronaao je 1900 godine leguru kojoj je dao ime Stellite. Legura pod imenom
Haynes Stellite 21 bila je veoma slina leguri Vitallium, koja se od 1930 godine koristila za
izradu lijevanih konstrukcija djelominih proteza.

50

Primjena kobalt-krom legura u stomatologiji omoguena je pronalaskom odgovarajue

tehnike lijevanja i materijala za izradu modela otpornih na visoke temperature taljenja. Uinili
su to R.W. Erdle i C.H. Prange u Austenal Laboratories (New York) u Sjedinjenim
Amerikim Dravama.
Godine 1943 pojavili su radovi u kojima su opisana svojstva raznih materijala za
lijevanje metalnih baza. Osim prve legure poznate pod nazivom Vitallium u Sjedinjenim
Amerikim Dravama pojavili su se Ticonium, Niranium i Lunorium. U Europi su se pojavili
Wisil i Wironit (Njemaka) te Cromoform (Engleska). Veoma brzo javljale su se brojne
legure, koje su postale dostupne i sve vie su se primjenjivale u stomatologiji. Ve 1949
godine u Sjedinjenim Amerikim Dravama vie od 80% konstrukcija djelominih proteza
lijevano je iz kobalt-krom legura. Nakon velikog poskupljenja zlatnih legura 1970 godine
postotak izlivenih djelominih proteza znaajno se poveao u cijelom svijetu.
Razlozi sve ire primjene kobalt-krom legura su brojni. Lake su od zlatnih legura, a
imaju ista ili bolja mehanika svojstva. Otpornost na koroziju im je ista kao kod zlatnih
legura. Velika prednost im je niska cijena, koja omoguuje iroku primjenu i u siromanijim
zemljama.
Primjenu kobalt-krom legura oteavaju sloeni postupci tehnike obrade. Visoka
temperatura topljenja zahtijeva primjenu posebnih aparatura za lijevanje. Vrlo visoka tvrdoa
zahtijeva upotrebu aparatura za pjeskanje, poliranje i elektropoliranje. Uz posebno opremljene
i specijalizirane laboratorije neophodni su i posebno educirani zubni tehniari.

9.1.1. Sastav legura

Glavni sastavni dijelovi legura za izradu lijevanih konstrukcija djelominih proteza su:
krom, kobalt i nikal, kojih zajedno ima oko 90% u veini legura.
Kobalt

35 65 %

Krom

20 35 %

Nikal

0 30 %

Molibden

07%

Ugljik do

0,4 %

51

Krom je jedini glavni metal koji se nalazi u sastavu svih legura te vrste. Postoji
skupina legura koje osim kobalta i kroma sadre nikal. U tim se legurama jedna treina
kobalta zamjenjuje niklom. Nikal je jeftiniji od kobalta i poveava rastezljivost legure. Iako
krom, kobalt i nikal teinski ine preko 90% ukupnih sastojaka njihov utjecaj na fizikalna
svojstva legure je priliito ogranien. Fizikalna svojstva tih legura kontrolira prisutnost
manjih koliina ugljika, molibdena, berilija, tungstena i aluminija.

9.1.2. Svojstva pojedinih sastojaka legure

Legure kobalta i kroma po svojoj grai su zapravo krute otopine 70% kobalta i 30%
kroma. Bilo kakvo odstupanje od tog omjera bez zamjene odgovarajuim metalima u pravilu
ima za posljedicu sniavanje mehanikih svojstava i smanjivanje otpornosti na zamuivanje.
KROM. Krom svojim pasivizirajuim uinkom osigurava otpornost legure na
tamnjenje i koroziju. Ako koliina kroma pree 30% legura se tee lijeva. Krom stvara fazu
krhkosti tzv. sigma fazu to ima za posljedicu lomljivost odljevka legure. Stoga udio kroma u
tim legurama ne bi smio prei 28% do 29%.
KOBALT. Sadraj kobalta doprinosi vrstoi i tvrdoi te leguru ini kruom. Kobalt
povisuje modul elastinosti, vrstou i tvrdou legure vie od nikla.
NIKAL. Nikal sadri veina legura proizvedenih u Sjedinjenim Amerikim Dravama.
Niti jedna legura proizvedena u Europi koja se upotrebljava za izradu lijevanih baza proteza
ne sadri nikal. Leguri daje rastezljivost i ilavost. Moe biti odgovoran za alergije i
dermatoze.
ELJEZO. Veina legura sadri malu koliinu eljeza. Nikal i eljezo se dopunjuju i
poboljavaju mogunost hladne obrade. Nikla obino u leguri ima vie od eljeza.
Utjecaj ostalih sastojaka na svojstva legura kobalta i kroma je naglaeniji.
UGLJIK. Ugljik je jedan od najkritinijih sastojaka. Male promjene sadraja ugljika
mogu imati naglaen utjecaj na vrstou, tvrdou i rastezljivost legure. Ugljik moe stvarati
karbide s bilo kojim metalom koji se u leguri nalazi, kao i sa slinim legurama, to znaajno
mijenja fizikalna svojstva legure. Obino dolazi u obliku 0.3 0.4 % kromovog karbida.
Jedan od najuinkovitijih naina za poveanje tvrdoe legura na bazi kobalta postie se
poveavanjem sadraja ugljika.
Promjena sadraja ugljika za 0,2% mijenja svojstva tih legura u tolikoj mjeri da se ne
mogu koristiti u dentalne svrhe. Ako sadraj ugljika pree 0,2% preko propisane koliine
52

legura postaje pretvrda i prekruta i ne smije se upotrebljavati za izradu nadomjestaka u

stomatologiji. Stoga je kontrola sadraja ugljika veoma vana. Kontrola sadraja ugljika u
postupcima izrade i lijevanja konstrukcija je teka. To je posebno vano ako se za
zagrijavanje upotrebljava otvoreni plamen, jer se viak ugljika moe ukljuiti za vrijeme
lijevanja legure. Zbog toga je neobino vano imati potpunu kontrolu primijenjene topline. U
protivnom dolazi do precipitacije ugljika, koji mijenja fizikalna svojstva legura.
Molibden, tungsten, magnezij i silicij poveavaju tvrdou i u legurama se nalaze u
manjim koliinama.
MOLIBDEN. Molibden najvie poveava tvrdou i vrstou, a smatra se odgovornim
za stvaranje manjih zrnaca. Sadraj od 3% do 6% molibdena doprinosi vrstoi legure.
TUNGSTEN. Tungsten takoer poveava vrstou, ali manje od molibdena. Meutim,
tungsten poveava rastezljivost legure vie od molibdena. Suvremene legure uglavnom vie
ne sadre tungsten, a zamjenjuju ga ostali elementi koji poveavaju tvrdou, a najee je to
molibden.
MANGAN I SILICIJ. Mangan i silicij osim to poveavaju vrstou i tvrdou
dezoksidiraju i na taj nain proiavaju leguru za vrijeme lijevanja. Mogu poveavati krhkost
legure i radi toga se u leguri nalaze u koliini manjoj od 1%. Silicij i magnezij poveavaju
itkou i lijevnost legura.
ALUMINIJ. Aluminij u legurama koje sadre nikal stvara spoj nikla i aluminija
(NikAl). Spoj nikla i aluminija znaajno poveava vlanu vrstou i vrstou smicanja.
BERILIJ. Dodatak oko 1% berilija legurama koje sadre nikal snizuje podruje
temperature topljenja za 100 C.
DUIK. Sadraj duika znaajno utjee na svojtva legure i teko se moe kontrolirati.
Za kontrolu duika presudan je nain lijevanja. Ako se lijevanje ne provodi u kontroliranoj
atmosferi kao to je lijevanje pod vakumom ili pod argonom, poveava krhkost odljevaka.
Ako konana legura sadri vie od 0,1% duika odljevci gube neto od rastezljivosti.
Iako su razliitog sastava legure na bazi kobalta imaju veoma slina svojstva. Treba
naglasiti da tehnoloki postupci rada s tim legurama mogu najvie utjecati na svojstva
odljevaka. Posebno treba imati na umu da male koliine ugljika, duika i kisika, ovisno o
nainu i uvjetima lijevanja, mogu jako mijenjati svojstva odljevka.
Temperatura topljenja, temperatura rastopljene legure, veliina i raspored zrnaca mogu
vie utjecati na konana svojstva odljevaka nego sam sastav legure.
Razlog velike osjetljivosti tih legura na tehnoloke postupke lei u tome to krom,
silicij, molibden, kobalt i nikal u spoju s ugljikom stvaraju karbide. Koliko e se karbida
53

stvarati posebno ovisi o temperaturi topljenja, temperaturi lijevanja, brzini hlaenja i ostalim
postupcima. Mogunost da se greka u postupcima rada napravi je velika. Da se to ne dogodi
tehnoloke postupke obrade legura potrebno je provesti precizno.
Dentalne industrije nastoje proizvesti legure to boljih svojstava. Na tritu se
neprekidno pojavljuju nove legure. Komercijalni razlozi esto u tome imaju veliku ulogu.
Kako bi se proizvodnja novih legura kontrolirala i sprijeila primjena legura koje
djeluju toksino, stvaraju preosjetljivost ili korodiraju neophodno je propisati standarde kojih
se proizvoai moraju pridravati. American Dental Association je godine 1982. revidirala
specifikaciju br. 14 prema kojoj ukupna teina kroma, kobalta i nikla u leguri mora biti preko
85%. Ako je ukupna teina tih elemenata manja od 85% legura mora sadravati najmanje
20% kroma. Ta specifikacija propisuje minimalne vrijednosti za rastezanje, vrstou smicanja
i modul elastinosti. Propisuje takoer standardiziranu metodu testiranja tih legura to
omoguuje usporeivanje rezultata i vrijednosti dobivenih u razliitim ispitivanjima.

9.1.3. Mikrostruktura
Mikrostruktura svakog materijala osnovni je parametar kontrole svojstava. Ako se
fizikalna svojstva nekog materijala promijene javljaju se i promjene u mikrostrukturi. I mala
odstupanja od uvjeta manipulacije s legurama kobalta i kroma ili nikla i kroma izazivaju
promjene mikrostrukture.
Tipina mikrostruktura kobalt-krom legura je dendritska s karbidnim jezgrama u
obliku otoia.
Dendriti su gotovo nevidljivi, ali je nastanak karbidnih jezgara oigledan. Karbidi se
mogu precipitirati na granicama zrna to se uoava kao zadebljanje na tom podruju.
Stvaranje karbida veoma je teko kontrolirati pa je i kontrola fizikalnih svojstava legure
oteana. U tim i slinim strukturama karbidna jezgra predstavlja prepreku za kretanje
dislokacije. Krom, kobalt i molibden mogu stvarati karbide.
Pri stvaranju karbida dolazi do povienja vrstoe i slinih mehanikih svojstava dok
se postotak izduenja smanjuje. Smanjivanjem izduenja legura postaje manje rastezljiva od
zlatnih legura to nije poeljno. Izduenje je manje kada se precipitacija karbida javlja
kontinuirano du granice zrnaca. Karbidne strukture djeluju kao jezgre koje poveavaju
energiju potrebnu da se izazove fraktura, ali frakturne pukotine zaobilaze jezgru iz ega
proizlazi vei postotak izduenja. Temperatura kalupa ne utjee znaajno na precipitaciju
54

karbida, ali moe utjecati na udaljenost izmedju estica karbida, a samim time i poveati
rastezljivost, osobito u lamelarnoj strukturi. to je temperatura kalupa via to je razmak
izmedju estica karbida vei.
Ako je lijevana konstrukcija djelomine proteze krhka pri pokuaju prilagodjavanja
kvaice lako puknu, a mogu puknuti i ostali elementi proteze. Zbog toga je od velike vanosti
odabrati sastav legure i tehnoloke postupke rada koji poveavaju rastezljivost, a da se pri
tome znatnije ne mijenjaju ostala poeljna svojstva odljevaka.
U praksi je teko kontrolirati mikrostrukturu odljevaka. to je primijenjena
temperatura taljenja via i to je hlaenje odljevka bre lake e se postii diskontinuirana
struktura karbida. Kada je temperatura lijevanja previsoka moe doi do reakcije metala i
omotaa to je razlog looj povrinskoj strukturi odljevka.

9.2. GLAVNA FIZIKALNA SVOJSTVA

9.2.1. Temperatura taljenja i lijevanja

Sve legure openito imaju odredjeno talite. Skruivanje legure nakon lijevanja
takodjer zapoinje na jednoj odredjenoj temperaturi.
Temperatura taljenja vano je svojstvo legure i od nje zavisi izbor aparatura u
laboratoriju. Veina legura na bazi kobalta tali se na temperaturi vioj od temperatura taljenja
zlatnih legura i nalazi se izmedju 1400 C i 1500 C. Samo Ticonium, nikal-krom legura tali se
na 1275 C, a sve ostale legure tale se iznad 1300 C.
Za lijevanje zlatnih legura upotrebljava se ulona masa na bazi kalcijevog sulfata, a za
lijevanje se moe koristiti plamen plina i zraka pod pritiskom. Za taljenje kobalt legura koristi
se smjesa kisika i acetilena i specijalne elektrine aparature. Optimalni rezultati taljenja i
lijevanja legura dobivaju se koritenjem elektronske opreme koja kontrolira temperaturu,
vrijeme lijevanja i ostale postupke, koji utjeu na precipitaciju karbida i veliinu zrnaca.
Produeno grijanje ili previsoka temperatura za vrijeme taljenja i lijevanja oteuju
leguru. Ako se postupak lijevanja provede ispravno neto legure uvijek ostane u tiglu. Kada se
legura pregrije u tiglu ostaje malo legure. Neto ulone mase ostane zalijepljeno za odljevak i
mora se odstraniti pjeskarenjem. Samo one legure koje se tale na temperaturi nioj od 1300 C

55

mogu se lijevati u ulonim masama na bazi kalcijeva sulfata, koje se koriste za lijevanje
zlatnih legura.
Poroznost odljevaka kobalt-krom legura ista je kao i kod odljevaka drugih legura.
Dodatno kod tih legura postoji velika opasnost inkluzije oksida i drugih inkluzija za vrijeme
lijevanja.
Poroznost uslijed povratnog pritiska moe se lako javiti pri lijevanju zbog nedostatnog
oduka kroz model od ulone mase, pogotovo ako se upotrebljava ulona masa na bazi
silicija. Posljedica je nepotpuno izliveni odljevak.
Da bi se plinovima komprimiranim ispred rastopljenog metala omoguilo istjecanje na
pojedinim vanim mjestima votanog predloka prije ulaganja postavljaju se vrlo tanki
tapii za kanale za lijevanje
Svi nedostatci dentalnih odljevaka nisu povrinske nepravilnosti, koje se lako mogu
vidjeti. Poroznost odljevaka koja se nalazi na mjestima izloenim jakom optereenju razlog je
pucanja ba na tom mjestu. Tendencija stvaranja defekata poroznosti ovisi o veliini i obliku
odljevka, o kanalima za lijevanje, o metalu i temperaturi taljenja u trenutku lijevanja. Stoga se
s posebnom pozornou mora izabrati nain lijevanja, a sam postupak lijevanja svih dentalnih
legura treba provesti veoma precizno.

9.2.2. Kontrakcija pri lijevanju

Nakon postupka lijevanja, legura se hladjenjem skrutnjava i njezin se volumen
smanjuje. Do kontrakcije odljevaka dolazi zbog razlike izmedju temperature rastaljene legure
i krute legure. Kontrakcija kobalt-krom legura javlja se za vrijeme skrutnjavanja. Obzirom na
visoku temperaturu taljenja kontrakcija tih legura je vea od kontrakcije zlatnih legura.
Razliite legure imaju razliite vrijednosti kontrakcije, a te se vrijednosti kreu od 2,13 do
2,4%. Taj se nedostatak neutralizira prikladnom masom za ulaganje. to je povrina odljevka
vea u odnosu na njegov volumen to je kontrakcija manja. Na kontrakciju utjee i irina
lijevnih kanalia. to je promjer lijevnih kanalia vei to je kontrakcija pri lijevanju vea.
Pri lijevanju velikih odljevaka na kontrakciju moe utjecati vrstoa ulone mase. Kod
odljevaka nepravilnog oblika kontrakcija pri lijevanju se moe smanjiti upotrebom vrstog
omotaa ulone mase u usporedbi s kontrakcijom koja se javlja kod mekane ulone mase.
Pretpostavlja se da je tome razlog vea otpornost tvrde ulone mase prema ranoj kontrakciji,
nego to je to sluaj kod mekane ulone mase.
56

9.2.3. Gustoa
Gustoa legura na bazi kobalta kree se izme|u 7 i 8 g/cm2 to je polovica vrijednosti
gustoe zlatnih legura. Gustoa je indikator specifine teine. Te legure su lagane to je
njihova prednost za izradu konstrukcija gornjih djelominih proteza. Posebno je to vano ako
je konstrukcija vea pa time i tea pa moe dodatno optereivati uporine zube.
Kobalt-krom legure dobar su vodi topline. Ne reagiraju na prisutnost ostalih metala i
legura u ustima i ne stvaraju galvanski lanak.

9.3. MEHANIKA SVOJSTVA

9.3.1. Tvrdoa
Tvrdoa je otpornost nekog materijala prema prodiranju stranog tijela. Ona je mjera
otpora materijala prema deformaciji ili optereenju. Tvrdoa nije osnovno svojstvo materijala
nego ovisi o svojstvu eleastinosti i plastinosti. Postupci zagrijavanja ili mehanika obrada
esto mogu izazvati promjenu tvrdoe metala ili legure.
Za mjerenje tvrdoe najee se koristi neki od etiri testa: Brinellov, Vikersov,
Rockvellov ili Knoopov test. Svi se zasnivaju na mjerenju trajnog deformiranog utisnua
nakon prestanka djelovanja sile.
Male razlike u sastavu legura na bazi kobalta imaju utjecaja na njihovu tvrdou. Po
Brinellu tvrdoa kobalt-krom legura iznosi oko 360 kg/mm2. Po Vickersu te vrijednosti se
kreu od 340-380 kg/mm2. Za usporedbu tvrde zlatne legure za izradu konstrukcija
djelominih proteza imaju vrijednosti tvrdoe po Vickersu od 220-250 kg/mm2. Kobalt-krom
legure su za jednu treinu tvrdje od zlatnih legura, koje se upotrebljavaju za istu svrhu. To
omoguuje izradu manjih i tanjih baza proteza i ostalih elemenata. Medjutim, radi velike
tvrdoe te se legure tee obradjuju. Teko ih je rezati, brusiti i polirati. Otporne su na
oteenja. Njihova visoka tvrdoa zahtijeva upotrebu posebne opreme za obradu i poliranje.
Nakon mehanike obrade i poliranja provodi se elektropoliranje. Elektrolitsko poliranje
provodi se na principu galvanizacije pri emu konstrukcija nadomjestka slui kao anoda.
Elekropoliranjem se dobije glatka i sjajna povrina nadomjestka.

57

Velika tvrdoa legura kobalta u usporedbi s tvrdoom cakline moe dovesti do

abrazije uporinih zuba. Uslijed visokog modula elastinosti moe doi do oteenja povrine
zuba opetovanim stavljanjem i skidanjem proteze. Grekama u postupcima obrade legure
otvrdnjavaju. Zbog toga, bez obzira na stupanj rastezljivosti, prilagodjavanje kvaica je
oteano. Kao posljedica eeg prilagodjavanja materijal se napree i otvrdnjava. Tako
promijenjene kvaice mogu puknuti u funkciji ili pri pokuaju ponovne aktivacije. Malim
poveavanjem postotka rastezljivosti mogunost prilagodjavanja kvaica, bez opasnosti
pucanja, se poveava. Kako je vrstoa tih legura veoma velika umjereno poveanje njihove
rastezljivosti se moe tolerirati.

9.3.2. vrstoa
vrstoa je otpornost krutog materijala prema plastinoj deformaciji i lomu. Ona u
sebi sadri niz mehanikih svojstava kao to su: granica viskoziteta, koeficijent ovrenja,
vlana vrstoa i otpornost prema savijanju.
vrstoa metala najbolje se karakterizira granicom teenja i koeficijentom ovrsnua.
Znaajke vrstoe ovise o prirodi atomskih veza u kristalima i o njihovim defektima.

9.3.3. vrstoa smicanja (savijanja)

vrstoa smicanja (snaga iskoritenja) indikator je veliine sile (stresa) potrebne da
izazove trajnu deformaciju u gradji. To je svojstvo koje slui za oznaavanje kada e se
pojaviti trajna deformacija. To je osobito vano svojstvo materijala za izradu djelominih
proteza, posebno kvaica, podjezinih lukova i malih spojki. Ukoliko bi to svojstvo izostalo
kvaice bi pri pokuaju aktiviranja pucale.

9.3.4. Vlana vrstoa

Vlana vrstoa neplemenitih metalnih legura za baze manje je podlona promjenama
od drugih svojstava kao na primjer od rastezanja. Konana vlana vrstoa varira, a njezine

58

vrijednosti kreu se od 640 MN/m2 do 825 MN/m2. Tvrde zlatne legure za izradu djelominih
proteza imaju sline vrijednosti vlane vrstoe.

9.3.5. Izduenje-rastezljivost
Rastezljivost je vano svojstvo legure. Postotak rastezljivosti indikator je relativne
krhkosti ili gipkosti nadomjestaka. Rastezljivost i konana vlana vrstoa utjeu na ilavost
svakog materijala. To svojstvo posebno dolazi do izraaja pri izradi kvaica na djelominim
protezama.
Poeljno je da legure iz kojih se izradjuju kvaice imaju dobro izraeno svojstvo
rastezljivosti i vlane vrstoe kako bi bile ilavije i ne bi pucale pri aktiviranju. Treba znati
da i mala mikroporoznost legure znaajno mijenja njezinu rastezljivost dok na ostala svojstva
utjee u manjoj mjeri. Utjecaj mikroporoznosti na vrstou savijanja, modul elastinosti i
zateznu vrstou prilino je ograniena.
Postotak izduenja legure u velikoj mjeri ovisi o uvjetima lijevanja. Stoga je neobino
vano kontrolirati temperaturu taljenja i lijevanja tih legura.

9.3.6. Modul elastinosti

Modul elastinosti je konstanta proporcionalnosti, koja povezuje naprezanje i
izduenje do granice proporcionalnosti. Modul elastinosti (Youngov modul) je indeks
postojanosti materijala.
Modul elastinosti vano je svojstvo konstrukcijskih materijala koji se upotrebljavaju
u stomatologiji. to je vrijednost modula elastinosti via to e izlivena konstrukcija
djelomine proteze ili drugog nadomjestka biti krua i manje savitljiva.
Legure s visokim modulom elastinosti omoguuju izradu nadomjestaka manjih
dimenzija. Smanjivanjem debljine nadomjestak postaje laki. Kruta i nesavitljiva baza proteze
omoguuje ravnomjernu raspodjelu vanog i izvanvanog optereenja na uporine zube i
tkiva leita.
Modul elastinosti neplemenitih metalnih legura najmanje dva puta je vii od modula
elastinosti dentalnih zlatnih legura. To je veoma vano svojstvo, koje moraju imati metalne
legure za djelomine proteze i druge nadomjestke.
59

Vrijednost modula elastinosti dentalnih kobalt-krom legura iznosi oko 228 GN/m2,
vrijednost za nikal-krom legure iznosi 186 GN/m2. Modul elastinosti dentalnih zlatnih legura
tip IV iznosi 90 GN/m2.

9.4. PLEMENITI ELIK

Uz stomatologiju ga spominje Hauptmayer godine 1919. Glavne odlike su mu tvrdoa,
vrstoa, dobra toplinska provodljivost i postojanost boje. Otpornost na koroziju je bolja od
zlatnih legura uz uee ugljika manje od 0,07%.
Nedostaci su: visok stupanj taljenja uz kisik i plin i osjetljivost na arenje na zraku
zbog gubitka antikorozivnog svojstva.
Pojavljuju se pod komercijalnim imenima : Wipla, remenit i contracid a primjenjuju
se za : baze djelominih i potpunih proteza, kvaice ica ( Wipla uz silicij) promjera 0.7, 0.8,
0.9, 1.0 mm, krunice i mostove.
Pri sloenoj obradi mogu nastati i greke zbog dimenzijskih promjena, raznih oteenja
baze zbog gubitka detalja ili nejednake debljine ploe.
Toplinska obrada elika postie se lijevanjem, varenjem i lemnjenjem. Za lijevanje su
potrebne kockice koje se tale na temperaturi od 1350 1450 C bez prisustva kisika.
Hladna obrada postie se preenjem i savijanjem.
Komercijalni oblici su kockice za lijevanje, lim za preanje i ice za savijanje.

9.5. TITAN
Titan je koristan zamjenski materijal za kobalt krom legure pri izradi baza djelominih
i potpunih proteza, krunica i mostova. Mehanika svojstva slina su jako tvrdim zlatnim
legurama. Visoka rezistencija na koroziju, kompatibilnost s tkivima usne upljine i cijelog
organizma te niska cijena, atributi su koji mu svakim danom proiruju primjenu u
stomatologiji.

60

LITERATURA

1. Barclay CW, Walmsley AD. Fixed and removable prosthodontics. Edinburgh, London:
Churchill Livingstone, 1998.
2. Combe EC. Notes on dental materials. Edinburgh-London-Melbourne-New York: 1986.
3. Craig RG, Powers JM, Wataha JC. Dental materials: Properties and manipulation. St.
Louis: Mosby, 2000.
4. http://dental.columbia.edu/class_sites/sdas2006/class/prostho/alloys.pdf
Bitzer BW. Physical properties of dental alloys.
5. http://www.brooks.af.mil/dis/DMNOTES/prosalloys.pdf
Dental alloys used in Prosthodontics. Based information about metals and alloys.
6. Marxkors R. The partial denture with metal framework. Bremen: BEGO Bremner
Goldschlgerei W. Herbst GmbH & Co., 1984.
7. McCabe JF, Walls AWG. Applied dental materials. 8th Ed. Oxford: Blackwell, 2003.
8. O'Brien WJ. Dental materials and their selection. Chicago: Quintessence Publ. Co, Inc.,
1997.
9. Smith BGN, Wright PS, Brown D. The clinical handling of dental materilas. Bristol:
Wright, 1986.
10. Stananought D. Laboratory procedures for full and partial dentures. Oxford: Blackwell,
1978.
11. White GE, Johnson A. Dental technology. London: Mosby-Wolfe, 1997.

61

10. POLIMERI I POLIMERIZACIJA

Vjekoslav Jerolimov

Razni materijali, poput drveta, slonovae, keramike, metala i kauuka, proteklih su

stoljea koriteni za izradbu mobilnih i fiksnih zubnih proteza. Svi navedeni materijali, imali
su brojne nedostatke koji su ograniavali njihovu uporabu.
Istraivanjima Otta Rhma godine 1901. zapoinje razvoj polimera na osnovi akrilne i
metakrilne kiseline, koji se postupno sve vie upotrebljavaju u raznim granama industrije.
Meutim, smatra se da je uope prvu kemijsku reakciju polimerizacije u laboratoriju proveo
berlinski apotekar Eduard Simon godine 1839., dok su 30tih godina 20. stoljea uslijedili
mnogi pokusi sinteze raznih drugih polimera.
Novosintetizirani materijal poli(metil-metakrilat) nazivaju "organskim staklom", a
zbog svojih kvaliteta poinje njegova uporaba u stomatolokoj protetici. Npr., u Sjedinjenim
amerikim dravama, godine 1946., vie od 60% svih proteznih baza bilo je izraeno od
poli(metil-metakrilata).
Brojna su svojstva, inae propisana svjetskim standardima, koja moraju posjedovati
akrilatne smole za primjenu u stomatolokoj protetici. Tu spadaju mehanika svojstva poput
elastinosti, vrstoe, tvrdoe i dr. Fizikalno kemijska svojstva ukljuuju netopljivost
materijala u usnoj upljini kao i slabu difuziju njegovih sastojaka u okolno tkivo, malu
apsorpciju vode, malu specifinu teinu, neutralni okus i miris, te dimenzijsku stabilnost.
Jedan od temeljnih zahtjeva je biokompatibilnost poliakrilata s tkivom usne upljine. Estetska
svojstva

akrilatnih smola vrlo su prihvatljiva. One posjeduju i dobra radna svojstva;

bezopasne se pri obradi i upotrebi, jednostavno se pripremaju i oblikuju, imaju dobra

adhezijska svojstva s metalom i keramikom, a tijek polimerizacije se odvija s visokim
iskoritenjem. Posebno je vano da koliina ostatnog (rezidualnog, neispolimeriziranog)
monomera bude zanemarljivo mala. Akrilatne smole imaju i prihvatljivu cijenu. Ove umjetne
smole, kao i postupci njihovog polimeriziranja, modificirani su tijekom zadnjih godina, sa
svrhom poboljanja fizikalnih i radnih svojstava. To se postie dodatkom kemijskih tvari i
novijim nainima polimerizacije kao to je primjena mikrovalne energije i vidljivog svjetla.
Jedan od znaajnijih imbenika koji odreuju svojstva je struktura akrilatnih smola. Struktura
smola ovisi o postupku polimeriziranja (otvrdnjavanja) kao i o uvjetima kojima je smola

62

izloena kao zubni nadomjestak u usnoj upljini tijekom koritenja. Razvojem

spektroskopskih i dr. tehnika, te posebice magnetske rezonancije, omoguuje se bolje
analiziranje i razumijevanje odnosa svojstava i strukture polimernih materijala za protetsku
namjenu, a time i poboljanje njihove upotrebne vrijednosti.
iroka proizvodnja i uporaba sintetskih materijala, te injenica da je godine 1979.
proizvodnja polimera premaila proizvodnju elika, govori o tome da je zapoelo novo
tehnoloko razdoblje. Stoga je 20 stoljee nazvano: polimerno doba" .
Dananja zastupljenost polimera u svakodnevnom ivotu zauzima iroke razmjere,
npr., od izradbe ambalae, izgradnje svemirskih letjelica do nadomjestaka u ljudskom
organizmu itd.

10.1. STRUKTURA I KLASIFIKACIJA POLIMERA

Kemijski spojevi velikih molekulskih masa nazivaju se makromolekulama, a ukoliko
se sastoje od istovrsnih ponavljanih jedinica, nazivaju se polimerima, to dolazi od grke
rijei poly vie i meros - dio.
Broj ponavljanih jedinica neke polimerne molekule naziva se stupanj polimerizacije
(DP - degree of polymerization). Kemijsko-fizikalna svojstva polimera odreena su stupnjem
polimerizacije. Tako su polimeri s manjim stupnjem polimerizacije viskozne kapljevine ili
lako taljive krutine, te se nazivaju oligomeri. Polimeri s veim stupnjem polimerizacije i
molekulskim masama stvaraju vrste krutine.
Polimeri se klasificiraju prema podrijetlu na prirodne polimere, kao to su krob,
celuloza, svila, kauuk i vuna. Toj skupini pripadaju i biopolimeri od kojih su izgraeni ivi
organizmi, te na sintetske polimere.
Sintetski polimeri se dijele prema kemijskoj reakciji dobivanja na stupnjevite
(kondenzacijske) i lanane (adicijske).
Postoji takoer podjela prema oblicima polimernih lanaca na linearne, granate i
umreene koji mogu nastati povezivanjem dvaju ili vie linearnih lanaca.
Polimeri sastavljeni od istovrsnih ponavljanih kemijskih jedinica nazivaju se
homopolimeri, a ukoliko sadre dvije ili vie razliitih kemijskih jedinica nazivaju se
kopolimeri.
Prema nainu vezanja monomernih jedinica kopolimeri mogu biti:

63

Statistiki kopolimeri koji imaju ponavljane raznovrsne jedinice nepravilno

rasporeene:
-A-A-B-A-B-B-A-BAlternirajui kopolimeri imaju ponavljane jedinice naizmjence rasporeene u
pravilnom rasporedu:
-A-B-A-B-A-B-A-B-ABlok kopolimeri imaju jedinice koje se ponavljaju u obliku blokova:
-

( A - A - A - A - A ) - ( B - B - B - B - B)

Cijepljeni kopolimeri sastoje se od osnovnog lanca na kojeg je postranino vezan lanac

sastavljen od drugih monomernih jedinica:
B
I
B
I
-A-A-A-A-A-A-A-A-A-A-A-AI
B
I
B
I
B
I

64

10.2. POLIMERI AKRILNE I METAKRILNE KISELINE

U protetici je vano poznavati polimere na bazi akrilne i metakrilne kiseline, odnosno
estera ovih kiselina.
Poliakrilna te polimetakrilna kiselina strukturom i svojstvima su vrlo slini
homopolimeri. Dobro su topljive u vodi i niim alkoholima, dok su netopljive u organskim
otapalima.
CH3
I
-( CH2 - CH )n-

-( CH2-C )n-

COOH

COOH

poli(akrilna kiselina)

poli(metakrilna kiselina)

One nastaju polimerizacijom monomera i njihovih metalnih soli uz inicijatore koji

takoer moraju biti topljivi u vodi poput amonijevog persulfata.
Brzina kojom se odvija polimerizacija te molekulska masa nastalog polimera ovise o pH
mediju.

10.3. POLI (METIL-METAKRILAT) (PMMA)

PMMA, kao kemijski postojani polimer, osobito prema oksidacijskoj razgradnji i
djelovanju svjetla, kiselina i luina, koristio se kao zatitni premaz sve do tridesetih godina 20.
stoljea, kada Otto Rhm razvija postupak proizvodnje blokova tzv. pleksiglasa koji se kasnije
koristi za ostakljivanje zgrada, u automobilskoj industriji, za izradu instrumenata, rasvjetnih tijela,
namjetaja i sl.

65

CH3
I
( - CH2 - C - )n
I
COOCH3

Molekula poli(metil-metakrilata)

Poli(metil-metakrilat)

je

amorfan

polimer,

prvenstveno

zbog

svojih

linearnih

makromolekula. Amorfan poli(metil-metakrilat) je velike prozirnosti i proputa 93% bijelog i 75%

ultra-ljubiastog svjetla. Odlikuje se iznimno dobrom mogunou obrade, te postojanou oblika,
osobito na djelovanje atmosferilija, kisika i svjetla. Mehanika svojstva prvenstveno ovise o
molekulskoj masi, te udjelu omekivaa. Nazonost polarnih esterskih skupina poveava
meumolekulske sile koje doprinose vrstoi i povrinskoj tvrdoi poli(metil-metakrilata). Te
kvalitete ga ine boljim od stakla, pa je dobio naziv "organsko staklo".
Kao negativna svojstva potrebno je spomenuti krtost, zapaljivost te priline koliine
ostatnog monomera koje ovise o vrsti provedene polimerizacije, a one se kasnije ogledaju u
trajnosti i kvaliteti gotovog proizvoda. Prigodom prerade potrebno je provoditi polagano hlaenje
gotovih predmeta od PMMA, kako bi se izbjegle unutarnje napetosti materijala.
Reakcija polimerizacije se provodi uz radikalne inicijatore, postupcima u suspenziji i masi.
S porastom konverzije znatno rastu brzina reakcije i molekulska masa nastalog polimera. Inicijator
reakcije je najee benzoil-peroksid, a kao regulator dodecil-tiol, kojim se ograniava relativna
molekulska masa polimera na 20.000-35.000, jer se preraevine veih molekulskih masa teko
obrauju.
Poli(metil-metakrilat) se u industriji prerauje preanjem, ekstrudiranjem, zavarivanjem,
ultrazvukom i sl. Primjena mu je svakodnevna; od graevinarstva, autoindustrije, izradbe raznih
ureaja, te u stomatologiji za izradu protetskih izradaka.

66

10.4. TIJEK POLIMERIZACIJE

Polimerizacija je kemijska reakcija u kojoj monomeri (male molekule) meusobnim
kovalentnim povezivanjem tvore makromolekule.
Nezasieni

monomeri

polimeriziraju

mehanizmom

lananih

reakcija.

Lanana

polimerizacija se sastoji od tri faze: inicijacije, propagacije i terminacije.

Inicijacija

se

moe

izvesti

na

vie

naina,

npr.

toplinskim

zagrijavanjem,

elektromagnetskim valovima (mikrovalovi, svjetlo i dr.), kemijskim tvarima (hladna

polimerizacija), pri emu nastaju slobodni radikali. Pri toplinskoj razgradnji nije mogue
kontrolirati koliinu novonastalih slobodnih radikala.
Nastali radikal reagira s monomerom, a reaktivna skupina ili slobodni radikal pomie se na
kraj lanca. Lanci rastu relativno brzo uz konstantu brzinu propagacije.
S porastom koncentracije makroradikala za vrijeme trajanja polimerizacije dogaaju se
bimolekulne reakcije novonastalih radikala koji dovode do zaustavljanja ili terminacije same
polimerizacije.

10.5. UMREAVANJE
Umreavanje je postupak povezivanja susjednih polimernih lanaca polivalentnim
vezama putem polifunkcionalnih monomera ili djelovanjem zraenja, pri emu nastaju
polimerne mree. Za umreavanje akrilatnih polimera koji se primjenjuju u stomatologiji
najee se koriste polifunkcionalni monomeri kao na pr. dimetakrilati etilenglikola,
heksametilglikola, trietilenglikola, 1,4-butandiola i dr. Dimetakrilati s dvije dvostruke veze u
molekuli omoguuju nastajanje umreenih akrilata. Tako nastale smole imaju poboljana
mehanika svojstva, a smanjuje se i absorpcija vode. Umreavanjem se smanjuje i topljivost
polimera u organskim otapalima.
Umreeni polimeri bubre u odgovarajuem otapalu, odnosno omekavaju. S
poveanjem koncentracije umreivaa smanjuje se i volumen nabubrenog akrilata.
Umreavanjem dolazi do povienja staklita smole (Tg), i talita (Tm). Obino se u poli(metil
metakrilat), koji se primjenjuje u protetici, dodaju veoma male koliine umreivaa (4-8%).

67

10.6. RAZGRADNJA POLIMERA

U primjeni polimernih materijala osobito je vano poznavati procese njihove razgradnje i
kako ona utjee na promjenu svojstava, te kako ih usporiti.
Razgradnja polimera je postupak kojim dolazi do promjena njegovih poetnih svojstva.
Dijeli se na ubrzane i dugotrajne razgradnje koji se jo nazivaju starenjem. Starenjem polimer gubi
svoja mehanika i kemijska svojstva, mijenjajui boju i izgled. Postupci razgradnje su posljedica
promjene matrice polimernih molekula, njihovih veliina, stupnja umreenja i pokrajnjih skupina.
Promjene ovise o vrsti polimera, te zbog toga nemaju jednaki tijek i brzinu degradacije, a mogu
biti izazvane razliitim utjecajima: oksidacijskim, toplinskim, mehanikim, kemijskim, radijacijom
ili, esto, kombinacijom vie njih.

LITERATURA
1. Al Doori D, Huggett R, Bates JF. A comparison of denture base acrylic resins
polymerised by microwave irradiation and by conventional water bath curing systems.
Dent Mater 1988; 4:25-32.
2. Al-Mulla MAS, Huggett R, Brooks SC. Some physical and mechanical properties of a
visible light-activated material. Dent Mater 1988; 4:197-200.
3. Barclay CW, Walmsley AD. Fixed and removable prosthodontics. Edinburgh, London,
Melbourne, New York, Tokyo: Churchill Livingstone, 1998.
4. Brandrup J, Immergut EH. Polymer handbook. 3rd Ed. New York: J. Wiley & Sons, 1989.
5. Combe EC. Notes on dental materials. Edinburgh, London, Melbourne, New York:
Churchill Livingstone, 1986.
6. Craig RG, Powers JM, Wataha JC. Dental materials. 7th Ed. St. Louis: Mosby, 2000.
7. Dyer MRY, Roberts BJ. Notes on prosthetic dentistry. London: Wright, 1989.
8. Janovi Z. Polimerizacije i polimeri. Zagreb: Hrvatsko drutvo kemijskih inenjera i
tehnologa, 1997.
9. Mutlu G, Harrison A, Huggett R. A history of denture base materials. QDT Yearbook
1989; 145-151.
10. OBrien WJ. Dental materials and their selection. 2nd Ed. Chicago: Quintessence Publ. Co,
Inc., 1997.
68

11. Smith BGN, Wright PS, Brown D. The clinical handling of dental materials. Bristol:
Wright, 1986.
12. White GE, Johnson A. Dental Technology. London: Mosby-Wolfe, 1997.

69

11. POLIMERI U FIKSNOJ PROTETICI

Denis Vojvodi i Biserka Lazi

11. 1. POLIMERNI MATERIJALI ZA FASETIRANJE (D. Vojvodi)

11.1.1. Usporedba materijala za fasetiranje

Od ponovnog uvoenja metalne keramike u stomatoloku protetiku ezdesetih godina
prolog stoljea broj ovako fasetiranih protetskih radova znatno se poveao. Ali ipak ne toliko
kao to se misli. Neke studije pokazuju kako su metalnokeramiki radovi zastupljeni u 38%
sluajeva u sveukupnom broju fasetiranih protetskih radova, te da metalnokeramiki radovi
nisu toliko raireni kakvo je opeprihvaeno miljenje.
Fasete izraene od keramikih materijala nedvojbeno pokazuju nekoliko prednosti
prema polimernim. Kao prednosti keramike obino se istiu bolja reprodukcija i postojanost
boje, via translucentnost, te mogunost izradbe faseta bez retencije u (primarne) i na
(sekundarne) metalu protetske konstrukcije. Ve tvrdoa keramike i posljedino, jedva
spomena vrijedno, abrazivno troenje, omoguuju dobre estetske rezultate nepromjenljive za
due razdoblje. Uz to i malen postotak lomova faseta od svega 2-3% vodi k dugotrajnim
protetskim radovima. No, ako takva faseta pukne, tada je slaba mogunost popravka u ustima,
to je vrlo loa karakteristika keramike.
Iz ove napomene proizlaze i neke kontraindikacije za keramiku kao to su npr. izrazito
duboki zagriz ili pak bruksizam. Kako je keramika vrlo osjetljiva na udarce tj. krhka treba
razmisliti o njenoj uporabi kod pacijenata koji se bave odreenim portovima (borilake
vjetine, itd.).
Izrazito visoku ocjenu zasluuje biokompatibilnost keramike s osobitim osvrtom na
malo taloenje plaka. Iako se temeljem iznesenog moe zakljuiti kako metalnokeramiki
radovi pokazuju mnoge prednosti, neka indikacijska podruja su predodreena za polimerima
fasetirane protetske konstrukcije. Ovdje na prvom mjestu treba napomenuti kombinirane
70

(fiksno-mobilne) protetske radove. Kod djelominih mobilnih proteza uvijek se prigodom

vakanja javljaju napetosti koje se prenose na fiksnoprotetske radove, a osobito ako su radovi
meusobno povezani preciznim elementima kao to su razni privrstci (etemeni), preke,
frezani elementi, teleskopske i konusne krunice. Napetosti tada izazivaju optereenje koje
djeluje protiv veze metala i fasete krunice, tj. protiv njihove meusobne veze i time
olakavaju otpadanje fasete. Budui se keramika faseta u sluaju puknua moe samo
nepotpuno, a uz to i vrlo skupo popraviti, pri ovim indikacijama prednost se daje polimerima
fasetiranim radovima. Na taj se nain, zahvaljujui mogunosti popravka polimera u ustima,
ovi skupi i zahtijevni radovi mogu u sluaju loma fasete popraviti u ustima.Time se
omoguuje dugotrajnija estetska i funkcionalna uporaba ovakvih radova to zadovoljava
zahtjev o ekonominosti.
Pored ve navedenih razloga, uporabi napeene keramike za precizne protetske radove
stoje na putu i tekoe vezane uz tehniku stranu radnog postupka. Naime, oksidni sloj
stvoren s unutranje strane krunice prilikom peenja keramikih slojeva moe initi probleme
prilikom namjetanja. To posebice dolazi do izraaja kod unutranje plohe vanjske
teleskopske ili konusne krunice, jer ako se oksidni sloj odstrani pjeskarenjem poveava se
zazor izmeu vanjskog i unutarenjeg teleskopa. Stoga je upitno moe li vanjski teleskop
nakon peenja keramikih slojeva, i posljedine oksidacije unutranje plohe pruiti
prihvatljivu tonost nalijeganja. Ovi problemi opisani na primjeru teleskopskih krunica
vrijede i za ostale osobito precizne protetske radove. Upravo iz tih razloga, za fasetiranje
konstrukcijskih elemenata protetskih radova na skidanje u veini sluajeva uporabljuju se
polimerni materijali.
Pored ove "klasine" indikacije za polimerne fasete, kontraindikacija za keramiku je i
ekstremno snieni zagriz kada nema dostatnog mjesta za keramiku masu u dovoljno vrstom
sloju. Iz navedenog razloga, a i financijskih trokova, polimerne fasete se mogu izraivati i na
protetskim radovima u distalnoj regiji, no pri tome samo s vestibularne strane.
Moe se zakljuiti da polimerni materijali za fasetiranje i dalje zadravaju svoja
indikacijska podruja, no neprikladni su kao materijal za okluzijske i artikulacijske plohe
protetskih radova. Upravo spomenuto ogranienje uporabe polimera zasniva se na poznatim
nedostacima ovog materijala, koji su u prolosti bili esto zanemarivani, i stoga doveli do
nezadovoljavajuih klinikih rezultata. No polimerni materijali su posljednjih godina
71

usavravani isto kao i njihova obradba, tako da neki autori jedva vide razliku u odnosu spram
keramike.
Kvaliteta, podnoljivost i dobra mogunost obradbe nekog polimera za fasetiranje
mogu se dokazati tek nakon dugotrajnijeg rada s tim materijalom i viegodinjeg "testa" u
ustima. Tako se novi, abrazivno manje osjetljivi polimeri, tek dokazuju kako bi uli u iroku
praksu. I pored svih poboljanja, nepostojanje kemijske veze izmeu polimera i metalne
podloge jedan je od najveih prigovora ovim estetskim materijalima.

11.1.2. Svojstva polimera za fasetiranje

Pojam estetskog nadomjestka poistovjeujemo s oponaanjem prirodnih zuba kako
oblikom tako i bojom, to se postie oblaganjem nosive metalne konstrukcije estetskim
materijalom, keramikom ili polimerom. No za postizanje zadovoljavajue boje, koja se
odabire odgovarajuim kljuem (lepezom) boja za svaki materijal, potrebito je neutralizirati
boju metalne konstrukcije temeljnim slojem tzv. opakerom. Opaker se sastoji obino od dvije
komponente, tekuine i praha, koje se mijeaju u tono propisanom omjeru (najee 1:1)
kako bi se postigla homogena tekua smjesa koja se kistom nanosi na metalnu podlogu (u
jednom ili vie slojeva) i potom polimerizira. Tekuina opekera ujedno djeluje i kao adheziv
pri emu se nastoji postii povezivanje s oksidima metalne povrine (Van der Waalsove sile,
vodikove veze). Opaker moe biti i jednokomponentan, u ve zamjeanom tekuem stanju,
to svakako olakava posao i smanjuje mogunost pogreke zubotehniara. Opaker moe
polimerizirati tlano-toplinski u vodenoj kupelji, obino pri temperaturi od 120oC i tlaku od 6
Bara, ili pak svjetlosno u aparatu za svjetlosnu polimerizaciju valne duine izvora svjetlosti
najee od 300-520 nm. Duina trajanja polimerizacije ovisi o materijalu, broju slojeva i
uporabljenom aparatu za polimerizaciju. Nakon polimerizacije opakerskoga sloja postavlja je
polimerni materijal eljene boje, danas najee dobavljan u trcaljkama ili posudicama, koji
se kao gotov materijal plastinim instrumentima za modelaciju oblikuje u eljene oblike
faseta, kako bi se i oblikom oponaali prirodni zubi. Zatim se materijal polimerizira u istim
aparatima kao i opakerski materijal, tj. tlano-toplinski ili svjetlosno, obrauje glodalima
(frezama) i polira.

72

Abrazijska otpornost polimera

Otpornost na abraziju polimernih materijala za fasetiranje retrospektivno se esto
ocjenjuje kao nezadovoljavajue. Poboljanja u tehnologiji polimerizacije (tlano-toplinska
polimerizacija, svjetlosna polimerizacija) i sastavu polimernih materijala, poveanje udjela i
smanjenje estica mikropunila, donijeli su poboljanja, no u klinikoj praksi i dalje se viaju
defekti na polimernim fasetama nastali tijekom uporabe kao posljedica vakanja. Opseg tih
defekata ovisi o fasetiranoj plohi (okluzalna ili vestibularna), individualnom tipu vakanja i
sastavu hrane. Defekti nastaju na fasetama i kao posljedica etkanja zuba slino kao klinasti
defekti na prirodnim zubima. esto se proteu cervikalno preko nekoliko protetskih lanova,
kao i preko susjednih prirodnih zuba. Za abrazijsku otpornost polimera znaajan je sastav
polimernog materijala za fasetiranje koji se dijeli na dva osnovna dijela:
1) organskog matriksa, to je nekada najee bio polimetilmetakrilat, a danas su to najee
ugljikovodini lanci slini Bowenovoj formuli,
2) anorganski materijali za punjenje, preteno SiOx, Al2O3, K2O, Na2O i dr. Anorganskim
punilima postiu se bolja mehanika, fizikalna i kemijska svojstva polimera,a mogu biti
razliite veliine estica, po emu su polimeri za fasetiranje podijeljeni na: makropunjene,
mikropunjene i hibridnopunjene.
U suvremenim materijalima za fasetiranje povean je udio anorganskih punila na ak
oko 70% (teinski) koje preteito ine estice silicijeva dioksida i barij-aluminij-silikatnog
stakla ija prosjena veliina zrna ne prelazi 1m. Ove estice se prije ugradnje u organski
matriks dodatno silaniziraju tj. na njih se nanosi sloj silanskog veznog posrednika koji se s
jedne strane silicij-kisikovim (Si-O) vezama povezuje s esticama punila, a s druge strane s
organskim radikalima organskoga matriksa i na taj nain pojaava njihova veza s organskim
matriksom.
Kao organski matriks slue metakrilni esteri, visoko umreeni, oblika organskoga
stakla, i ini oko 30% (teinski) suvremenog polimernog materijala za fasetiranje. Najmanje
otporan na abraziju je upravo organski matriks koji najprije biva erodiran. Tvrde anorganske
estica za punjenje slabo abradiraju, no organski matriks oko estice biva erodiran,
anorganska estica sve vie ogoljuje dok napokon ne ispadne iz organskoga matriksa. Ovaj
proces uvelike utjee na poveanje dubine povrinske hrapavosti to za posljedicu ima
pojaano taloenje plaka i diskolorizaciju faseta.
73

Tako su klinika istraivanja pokazala kako poslije 5 godina uporabe oko 5%

meulanova u mosnim konstrukcijama i 10% krunica ima vidljive metalne retencijske
elemente kao posljedicu abrazije.
Novorazvijeni kompozitni materijali sa silaniziranim hibridnim anorganskim punilima
koja ostvaruju bolju svezu s organskim sastavnim dijelovima trebaju pokazati bolju abrazijsku
otpornost. Neki autori smatraju abrazivnu otpornost ovih kompozita tako dobrom da ih
preporuuje i za okluzalno fasetiranje, navodei da su po abrazijskoj otpornosti vrlo slini
prirodnoj caklini. No potrebite su dugogodinje klinike studije s pozitivnim rezultatima kako
bi ti materijali mogli openito prihvatiti za okluzalno fasetiranje protetikih radova veih
raspona.
Biokompatibilnost
U svrhu ocjenjivanja ove karakteristike sluimo se klinikim, histolokim i
mikrobiolokim metodama. U svim navedenim ispitivanjima polimerni materijali pokazuju
slabije rezultate od alternativnih materijala: keramike i lijevanih legura. Istraivanja
provedena pomou plak-indeksa (Silness i Loe) i indeksa krvarenja iz sulkusa (Muhlemann i
Son) pokazuju loije vrijednosti polimernih materijala od poliranih metalnih povrina.
Najbolje pak vrijednosti postiu se uporabom keramike.
Analiza histolokih nalaza sluznice ispod tijela mosta pokazuje najau upalu upravo
ispod polimerima fasetiranih mostova. Tamo je broj polimorfonuklearnih leukocita, monocita
i limfocita znatno povien u odnosu prema istim mjestima ispod metalnih i keramikih
meulanova, a pojaana prokrvljenost karakteristina je za prisutnu kroninu upalu.
Mikrobiolokim testovima takoer se moe dokazati pojaano naseljenje bakterija na
polimernim materijalima u usnoj upljini.
Razlozi ovako loe podnoljivosti polimernih materijala su raznovrsni. Glavni su
razlozi loa sposobnost poliranja i poroznost, a i povrinska hrapavost kao posljedica premale
otpornosti na abraziju. Ovi razlozi pospjeuju taloenje mikrobijalnog plaka s posljedinom
upalom okolnoga tkiva.
Stvaranje optimalnih higijenskih uvjeta oteava i bakterijska kontaminacija granine
pukotine na spojnoj povrina metala i polimera zbog nepostojanja kemijske sveze.
74

Predimenzionirane fasete takoer uzrokuju iritaciju i slabe higijenske uvjete u podruju

marginalne gingive. Osim neadekvatnim radom zubotehniara, predimenzioniranje faseta
uvjetovano je djelomice polimernim materijalom i retencijskim perlicama i mreicama.
Naime, slino kao i kod napeene keramike i kod polimernih materijala postoji potreba
minimalne debljine sloja, kako bi se osigurala vrstoa i vjernost reprodukcije boja, koja
iznosi oko 1,5 mm. Ako se i reducira debljina retencijskih perlica (sekundarna retencija) s
uobiajenih 0,4 mm ili 0,6 mm poprenog presjeka do polovice perlice (do ekvatora, tj. na
podminirani dio koji retinira polimerni materijal), javlja se potreba za 0,2-0,4 mm prostora.
Kako bi metalna konstrukcija krunice izraene od plemenitih legura bila vrsta mora imati
debljinu metala od 0,8 mm, to s reduciranim retencijskim perlicama iznosi minimum 1,0 do
1,2 mm. Ako ovoj debljini dodamo jo sloj od 1,5 mm polimernog materijala dolazimo do
debljine stijenke krunice od 2,5-2,7 mm u presjeku. Ova debljina odbruena cirkularno od
zuba dovela bi u opasnost zubnu pulpu, pa tedei zubno tkivo esto predimenzioniramo
krunice. Problem predimenzioniranja krunica nastaje i kod uporabe metalne keramike, no za
nju nije potrebita mehanika retencija i time ve dobivamo nekoliko dragocjenih desetinki
milimetra. Stoga bi tehnologija povezivanja bez mehanikih retencija bila dobitak za
fasetiranje polimernim materijalima kako u estetskom, tako i u biolokom smislu.
Postojanost boje
Nepobitno jest da se u zubotehnikom laboratoriju mogu izraditi polimerne fasete koje
reprodukcijom boje, zasjenjenjima na zubnom vratu, incizalnom bridu i individualnim
efektima posve slie prirodnim zubima, no to je due protetski rad u ustima pacijenta, utoliko
su ee promjene ishodinog stanja. U mikropukotinu nastalu izmeu polimerne fasete i
metala useljavaju se mikroorganizmi koji uvjetuju promjenu boje fasete i ve je nakon kraeg
razdoblja mogu estetski diskreditirati. Ovo obojenje oznaava se kao egzogena promjena boje,
a osim mikroorganizmima uvjetovana je i prodiranjem sastojaka hrane u prostor pukotine.
Tako kofein iz kave i tein iz aja, te katran kod puaa mogu vrlo brzo nakon postave
protetskog rada izazvati runu sivkasto-crnu boju fasete. Mikroorganizmi u podruju granine
pukotine esto pospjeuju i korozijske procese na dentalnoj leguri.
Osim egzogene nastaju i endogene promjene boje. Relativno su rijetke, zastupljene sa
6,4% uestalosti spram 67% egzogenih, no i one ipak umanjuju uspjeh polimerima
fasetiranog protetskoga rada, osobito kod estetski osjetljivijih pacijenata. Endogene promjene
boje uzrokovane su kemijskim reakcijama pojedinih sastavnih dijelova polimernoga
75

materijala, proizalih uslijed raznih utjecaja tijekom uporabe protetskoga rada. Tako razna
otapala sadrana u hrani, pa ak i utjecaj svjetla mogu promijeniti kemijsku strukturu
organskog matriksa polimera. Posebno treba upozoriti na naknadnu polimerizaciju kod
svjetlom polimerizirajuih polimera koja je tijesno vezana uz promjenu boje.
Materijal za fasetiranje postaje tada sivkast, ukast ili smekast, smanjuje se sposobnost
reflektiranja upadnog svjetla, te faseta djeluje "mrtvo". U kontekstu promjene boje bitna je
odlika polimera da i nakon vaenja iz polimerizacijske kupelji jo upijaju vodu. Ovisno o
materijalu ovo upijanje je od 0,4 do oko 5 volumnih postotaka. Ono traje tako dugo dok
polimerni materijal ne postane zasien, tj. dok se ne postigne kemijska ravnotea. U toj fazi
dospijevaju u polimerni materijal i male molekule, nalik na molekule vode, koje ulaze u
organski matriks, veu se na slobodna mjesta mijenjajui boju fasete.
Odvajanje polimerne fasete od metalne podloge
Odvajanje dijela ili itave polimerne fasete od metalne podloge protetskog rada esta
je i neugodna pojava kojoj je uzrok nedostatna i loa povezanost s metalom. Jakost veze se pri
tome izraava kao vrijednost veliine optereenja koje je potrebno da se faseta odvoji,
odnosno vezna sila poniti. Pri tome optereenje moe proizlaziti iz sila vlaka, smika, tlaka
itd., ili pak optereenja koje odgovara trajnim djelovanjima sila u usnoj upljini.
Odvajanju polimerne fasete su uzrok gotovo uvijek nedostatne retencije na metalnoj
podlozi, tako da se moe rei da je to pogreka izazvana radom zubotehniara, a ne
materijalom. Incidencija odvajanja polimernih faseta na mostovima u frontalnoj regiji je oko
10% , dok je kod keramikih faseta oko 2% to je ipak znatno nie. Mogue je sprijeiti
otpadanje polimernih faseta pomou jakih mehanikih retencija:
primarnih - tj.odgovarajue oblikovanog fasetnog ormaria (po principu uokvirenog satnog
stakla) sa zatitom incizalnog i aproksimalnih rubova,
sekundarnih - kao to su perlice (razliita promjera), mreice pravilno rasporeeno po
metalnoj plohi koja se fasetira.
No tako razastrte retencije odvie su vidljive u ustima pacijenata i danas vie ne
zadovoljavaju poveanim estetskim zahtjevima, jer grubo dimenzionirane perlice ili mreice
prosijavaju kroz fasetu i tako smanjuju vrijednost reprodukcije boje i prirodnost protetskoga
rada. Ovo je i dalje jedan od glavnih problema vezanih uz uporabu polimernih materijala za

76

fasetiranje. In vitro i in vivo dokazana injenica da se polimerne fasete odvajaju od metalne

podloge prisiljava na traenje rjeenja o postizanju to bolje veze polimera s metalom.
Nastanak pukotine izmeu polimerne fasete i metala
ak i kada polimerna faseta kliniki jo izgleda vrsta izmeu polimera i metala ve
se stvorila mikropukotina. Faseta se dodue jo dri zbog dobrih mehanikih retencija, no
veza polimer-opaker-metal se razdvojila. Ako su i mehanike retencije nedovoljne polimerni
materijal e se odvojiti od metala. Veliina te pukotine iznosi od oko 15 mikometara u
incizalnom dijelu krunice, do 50-60 mikrometara cervikalno. Uzroci stvaranja granine
pukotine su:
- polimerizacijska kontrakcija polimera,
- razliiti koeficijenti termikog rastezanja polimerne fasete i metalne podloge,
- te razliiti koeficijenti poveanja njihova volumena u vodi.
Kako dodana anorganska mikropunila smanjuju polimerizacijsku kontrakciju i
umanjuju razliku koeficijenta termikog rastezanja imaju direktan utjecaj na smanjenje
nastanka granine pukotine. Koeficijent linearnog termikog rastezanja polimera je etiri do
pet puta vei od istog koeficijenta legure iz koje je izraena metalna konstrukcija koja se
fasetira. Kako u usnoj upljini esto nastaju velike temperaturne razlike pri unosu vruih i
hladnih jela i pia polimer i metal razliito ekspandiraju i kontrahiraju stoga veza izmeu njih
biva izloena jakom optereenju. Posljedica je termiki zamor veze to u konanici vodi
ruenju veze u sustavu polimer-opaker-metal. Eksperimentalno se ovaj efekt moe proizvesti
in vitro, temperaturnim optereenjem uzoraka tj. ciklikim promjenama temperature, koji se
stoga esto koriste u istraivanjima dentalnih materijala. Pored navedenog, na stvaranje
mikropukotine utjecaj imaju i raznolika mehanika optereenja koja se javljaju u usnoj
upljini.
Granina mikropukotina odgovorna je i za ve spomenutu egzogenu promjenu boje, a
mogue ju je in vitro dokazati stavljanjem uzoraka u vodenu kupku s dodatkom boje (npr.
metilensko modrilo), ime se istodobno potvruje i nastanak mikropukotine. Pojava
mikropukotine velik je problem u tehnici polimernih faseta, jer bitno skrauje vijek trajanja
protetskog rada. Rjeavanje ovog problema, mada ne u potpunosti, donijeli su sustavi veznih
posrednika sa svrhom to vreg povezivanja dvaju razliitih dentalnih materijala. Oni se
77

zasnivaju na uspostavi meusloja izmeu metalne povrine i polimernoga materijala za

fasetiranje koji se kemijski povezuje sa svakim od njih i time sprjeava nastanak granine
mikropukotine sa svim njenim, ve opisanim, posljedicama. Ovi vezni posrednici baziraju se
najee na:
1. nanoenju silanskoga adhezivnog sloja - silanizacija (poglavlje 1.1.1) koji se s jedne strane
silicij-kisikovim (Si-O) vezama povezuje s oksidima metalne povrine, a s druge strane s
organskim radikalima organskoga matriksa polimernog materijala za fasetiranje;
2. pokositravanju metalne povrine galvanizacijom, te nanoenju silanskoga adhezivnog sloja
koji se povezuje s kositrenim oksidima s jedne i organskim radikalima materijala za
fasetiranje s druge strane;
3. nanoenju sloja akrilonitrila i uretanske smole. Izmeu akrilonitila i metalne povrine
protetskoga rada stvara se dipolna veza, a akrilonitril se preko sloja uretanske smole akrilnom
mreicom povezuje s polimernim materijalom za fasetiranje.
Iako su ovakovi vezni sustavi neosporno donijeli napredak u rjeavanju problematike
nastanka mikropukotine izmeu metala i polimerne fasete ovaj problem jo nije u potpunosti
rijeen niti je izbjegnuta uporaba mehanikih retencija.

11.2. POLIMERI ZA PRIVREMENE KRUNICE I MOSTOVE (B. Lazi)

Privremene krunice i mostovi potrebni su u svakoj, a posebice duljoj proteskoj
rehabilitaciji. Iako prema Goldsteinu (1976.) privremeni mostovi i krunice ne bi trebali imati
perfekciju definitivnog rada autori kao McLean, Shilinburg, Wirz i drugi smatraju da takvo
gledite nije korektno, jer privremenim protetskim radom stvaramo kod naeg pacijenta i prvi
dojam o definitivnoj terapiji, te da bi razlika izmeu privremenih i definitivnih protetskih
radova trebala biti samo u materijalu.

11.2.1. Zadaci privremenih krunica i mostova

-

Zatita bataljka i poloajne stabilnosti

Omoguiti fonaciju
78

Omoguiti mastikaciju

Omoguiti stabilnu i funkcionalnu okluziju

Ouvanje marginalne gingive

11.2.2. Vrste privremenih krunica i mostova izraenih od polimernih materijala

Prema nainu izradbe privremene krunice i mostove dijelimo na:
-

Konfekcijski izraene krunice

Individualno izraene krunice i mostove

Konfekcijske krunice
Najbri i najlaki nain opskrbe jednog zuba privremenim radom je prilagodba
konfekcijske krunice na bataljak.
Konfekcijske krunice mogu biti izraene iz :
-

Metala

Prozirnog celuloida

Polikarbonata
Metalne krunice pogodne su kao privremeno sredstvo zatite na stranjim zubima.

Postoji mogunost prilagodbe u okluziji kao i prilagodbe prema marginalnoj gingivi.

Celulozni acetat je transparentni materijal od kojeg su izraene prozirne krunice koje
nakon prilagodbe ispunimo sintetskim materijalom odreene boje izabrane prema kljuu koji
postoji

za

svaki

sintetski

materijal.

Nakon

zavrene

polimerizacije,

bilo

sa

autopolimerizirajuim materijalom ili pod UV svjetlom, celuloidna ahura se odvoji od

privremene krunice i baca, a krunica se cementira na bataljak.
Polikarbonatne krunice imaju prirodan izgled i najprihvatljivije su kao konfekcijski
privremeni nadomjestak zubu.
Na tritu ove krunice moemo nai, kao i celuloidne, u obliku inciziva, kanina i
premolara.
Individualno izraene krunice i mostove
Kako se na tritu nude mnogi materijali raznih tvornikih naziva za izradbu
privremenih krunica i mostova, najkorektnija je njihova podjela prema kemijskom sastavu :
-

Poli (metil metakrilati) ( PMMA)

79

Poli (etil metakrilati) (PEMA)

Epimini

Hibridi
Svaka od ovih skupina ima svoje prednosti odnosno nedostatke u odnosu na ostale

skupine.
Poli (metil metakrilati). Ovi materijali su vrlo slini, po svojem kemijskom sastavu,
onima od kojih se izrauju proteze u mobilnoj protetici, samo to su obojeni pigmentima u
boji zuba. Dobra svojstva ovih akrilatnih smola kvari visoka temperatura polimerizacije (74
C), te veliki stupanj kontrakcije. Kao nedostatak moe se navesti i slobodni (rezidualni)
monomer koji manje ili vie nadrauje pulpno tkivo i gingivu. Kvalitetna izradba
nadomjestaka omoguuje mu funkcijsku trajnost od nekoliko mjeseci. Stabilnost boje je
dobra, a mogue je postii dobre i visoko polirane rubove.
Materijal dolazi u dva dijela : monomer (metil metakrilat) i praak (poli - metil metakrilat).
Polimer sadri pigmente, aktivator (benzoil peroksid) za poticanje polimerizacije, dok
monomer inhibitore (hidrokinon) za produetak roka trajanja te vezujue sredstvo (umreiva,
cross - linking agent) za poveanu otpornost na povrinsko troenje.
Poli (etil metakrilat) imaju niu temperaturu polimerizacije (51.5C) to ih ini
manje tetnim za zubnu pulpu. Manjkavost im je u manjoj tvrdoi i manjoj otpornosti na
habanje. U tijeku polimerizacije ovaj materijal prolazi kroz gumastu fazu, to nam olakava
manipulaciju i uklanjanje suviaka s preostalih zubi. Dulje radno vrijeme, uz manju
kontrakciju, ini ga vrlo prihvatljivim u svim situacijama kada se sluimo izravnim tehnikama
izradbe privremenih krunica ili mostova. Zbog relativno niske mehanike otpornosti ovi
materijali slue za izradbu privremenih nadomjestaka kraih raspona.
Epimini imaju znatno niu tempertaturu polimerizacije oko (39C) te imaju oko 4%
ostatnog monomera nakon polimerizacije. Velika prednost im je mala kontrakcija pri
polimerizaciji. Pogodni su za izravne tehnike.
Hibridi. Danas nam je dostupno nekoliko novih hibridnih proizvoda. Oni su
kombinacija vie materijala.. U veini sluajeva radi se o bis - akrilinoj kompozitnoj smoli
koja ima, u usporedbi sa ostalim materijalima, najveu tvrdou. Namijenjeni su za sluajeve
izradbe privremenih radova veih raspona. Priprava i mijeanje ovih materijala su tei od
80

priprave prije nabrojenih. U materijalu se vrlo lako javljaju mjehurii, to mu brzo mijenja
boju zbog veeg upijanja tekuine iz usne upljine.
Komercijalni nazivi :
-

Temdent (Schtz Dental)

Coldpac (Periodent)

Palavit (Kulzer)

Scutan (Espe)

Protemp (Espe)

LITERATURA
1. Barzilay I, Myers ML, Cooper LB, Graser GN. Mechanical and chemical retention of
laboratory cured composite to metal surfaces. J Prosthet Dent 1988;59:131-7.
2. Behr M, Rosentritt M, Leibrock A, Lang R, Handel G. Finishing and polishing of the
ceromer material Targis lab-side and chair-side methods. J Oral Rehabil 1999; 26:1-6.
3. Behr M, Rosentritt M. Dentale fassetenverstrkte Komposite. Quintessenz 2000; 51:4714. Belz D. Kunststoff-Verblendung: Non-Plus-Ultra oder Kompromiss. Dental Magazin
l988;1:15-18.
5. Craeg C, Leinfelder FK, Lacefield RW, Bell W. Effectiveness of a method used in bonding
resin to metal. J Prosthet Dent 1990;64;37-41.
6. Gubbe H. Lichtpolymerisation. Dent Lab 1986;34:1925-6.
7. Gubbe H, Jung A. Verblendmaterialen der neuen Generation - Aesthetik in der
Kunststoffverblendtechnik. Dent Lab 1988;36:427-32.
8. Goldberg AJ, Burstone CJ. The use of continuous fiber reinforcement in dentistry. Dent
Mater 1992;8:197-202.
9. Jones RM, Goodacre CJ, Moore BK, Dykema RW. A comparison of the physical
properties of four prosthetic veneering materials. J Prosthet Dent 1989;61:38-44.
10. Kern M, Sturb JR, Lu XY. Wear of composite resin veneering materials in a dual-axis
chewing simulator. J Oral Rehabil 1999;26:372-8.
11. Krber K, Ludwig K. Zahnrztliche Werkstoffkunde und Technologie. Sttutgart: Georg
Thieme Verlag, 1982.
81

12. Lakatos S, Rominu M, Negrutin M, Florita Z.. The microleakage between alloy and
polymeric materials in veneer crowns. Quintessence Int 2003;34:295-300.
13. Matsumura H, Kawahara M, Tanaka T, Atsuta M. Surface preparations for metal
frameworks of composite resin veneered prosthesis made with an adhesive opaque resin. J
Prosthet Dent 1991;66:10-5.
14. Matsumura H, Leinfelder KF. Localized three-body wear of six types of composite resin
veneering materials. J Prosthet Dent 1993;70:207-13.
15. Meyer E, Eichner K. Klinische Untersuchungsergebnisse zu verblendeten Kronen und
Bruecken (Vergleich Kunstoff/Keramik). Dtsch Zahnaerztl Z 1980;35:844-69.
16. Nicholls JI, Nakanishi DR. Tensile bond strength of the veneering resins to their opaquers.
Quintessence Dent Technol 1986;10:35-8.
17. Packham DE. Adhesion Aspects of Polymeric Coatings. New York: Plenum Press, 1983.
18. Peutzfeldt A, Asmussen E. Silicoating: evaluation of a new method of bonding
composite resin to metal. Scand J Dent Res 1988;96:171-6.
19. Powers JM, Fan PL. Color stability and aging of plastic veneering materials. J Dent
Res 1981;60:1692-6.
20. Rominu M, Lakatos S, Florita Z, Negrutin M. Investigation of microleakage at the
interface between a Co-Cr based alloy and four polymeric veneering materials. J
Prosthet Dent 2002;87:620-4.
21. Smalley WM, Nicholls JI. In vitro two-body wear of polymeric veneering materials. J
Prosthet Dent 1986;56:175-81.
22. Smith DC, Pulver F. Aesthetic dental veneering materials. Int Dent J 1982;32:223-39.
23. Suese K, Kawazoe. Wear resistance of hybrid composite resin for crown material by
the two-body sliding test. Dent Mater J 2002;21:225-37.
24. Tanoue N, Matsumura H, Atsuta M. Curing depth of four composite veneering
materials polymerized with different laboratory photo-curing units. J Oral Rehabil
1998;25:348-52.
25. Tanoue N, Matsumura H, Atsuta M. Properties of four composite veneering materials
polymerized with different laboratory photo-curing units. J Oral Rehabil
1998;25:358-64.
26. Thomsen P. Entwiklung der Kunststoffverblendmethode. Dent Lab 1987;35:171-9.
27. Um CM, Ruyter IE. Staining of resin-based veneering materials with coffee and tea.
Quintessence Int 1991;22:377-86.
28. Vallittu P, Bodant T. Acrylic resin fiber composite. Part II. The effect of
82

polymerization shrinkage of plymethyl methacrylate applied to fiber roving on

transverse strength. J Prosth Dent 1994; 71:613-617.
29. Vojvodi D, Predani-Gaparac H, Brki H, elebi A. The bond strength of polymers
and metal surfaces using the "silicoater" technique. J Oral Rehabil 1995;22:493-99.
30. Vojvodi D, Jerolimov V, elebi A, atovi A. Bond strengths of silicoated and acrylic
resin bonding systems to metal. J Prosthet Dent 1999;81:1-6.
31. Vojvodi D, Jerolimov V, abarovi D, Lonar A. Bond Strengths of Two Dental
Bonding Systems. Milit Med 2000;165:560-5.
32. Wakasa K, Yoshida Y, Ikeda A, Natsir N, Satou N, Shintani H, Yamaki M. Dental
application of polyfunctional urethane comonomers to composite resin veneering
materials. J Mater Sci Mater Med 1997;8:57-60.
33. Windecker D. Die Kunststoff-Verblendung - ein Problem des Werkstoffes und der
Konstruktion. Dtsch Zahnaerztl Z 1980;35:859-63.
34. Wirz J. Klinische Material und Werkstoffkunde. Berlin: Quintessenz Verlag, 1994.
35. Wolfart S, Kern M. Die intraorale Reparatur von Verblend-kronen und brcken.
Quintessenz 2000; 51:683-691.
36. Yamaga T, Sato Y, Agawa Y, Taira M, Wakasa K, Yamaki M. Hardness and fracture
toughness of four commercial visible light-cured composite resin veneering materials. J
Oral Rehabil 1995;22:857-63.
37. Yesil DZ, Orbak R, Dilsiz A. Abrasion resistance of veneering materials to tooth
brushing. Dent Mater J 2003;22:460-6.

83

12. POLIMERI U MOBILNOJ PROTETICI

Vjekoslav Jerolimov

12.1. UVOD
U stomatologiji se koriste brojni plastini materijali (umjetne smole), a uestalo se
nazivaju i polimerima. Akrilati i ojaani akrilni polimeri primjeri su takvih materijala, a
poglavito se koriste u stomatolokoj protetici. Akrilni plastini materijali su u svakodnevnoj
praksi najbolje prihvaeni te se najee koriste. Smatra se kako ine oko 95% polimera
koritenih u stomatolokoj protetici (Craig et al.).
Mobilne, djelomine i potpune proteze, jo uvijek su u uestaloj uporabi u rehabilitaciji
stomatognatskog sustava. Najee se izrauju iz polimera za bazu proteze, uglavnom poli
(metil-metakrilata), ukratko PMMA. Iako s brojnim dobrim i kliniki prihvatljivim
svojstvima, ovaj materijal ima i nedostataka, tj. krhak je. vani sustav proizvodi
naprezanja protezne baze stotine tisua puta godinje, uz uestali slom protezne baze, to
predstavlja kliniki nedostatak, neugodu i dodatne trokove korisnicima mobilnih proteza
(Turku).

12.2. MATERIJALI ZA BAZU PROTEZE

12.2.1. Povijesni razvoj
U prolosti su koriteni brojni materijali u svrhu izradbe zubnih proteza, u neprestanoj
tenji pronalaska idealnoga. Zlato, slonova kost i keramika spadaju u najstarije materijale
koritene u tu svrhu. Pronalaskom kauuka (Goodyear, 1839.) dobiven je prvi materijal za
masovnu i tonu izradbu mobilnih proteza, dobivenih prema otisku i kalupu. Ipak, materijal je
bio estetski neprihvatljiv, a takoer nehigijenski zbog vee apsorpcije vode, tj. sline s
mikrobiolokim sadrajem te ostatcima pia i hrane.

84

U razdoblju od godine 1850. do 1935. brojna su istraivanja provedena u svrhu

pronalaenja boljih materijala, pa su razvijeni sintetski polimeri. Proizvedeni su celluloid,
bakelit i vinilne smole. Ipak, svi su imali nedostatke, poput svijanja u ustima, tekoa pri
oblikovanju, loeg okusa po kamforu (omekiva), gubitka boje i dr. Godine 1935. proizveden
je materijal iz metakrilne smole, pod nazivom Kallodent (ICI Ltd.,UK). Tako je od ranih
1940.-ih godina akrilna smola poli (metil-metakrilat) postala uobiajeni materijal za izradbu
baza mobilnih proteza, imajui brojna dobra svojstva, kao to su: dobra estetska svojstva,
pristupana cijena, jednostavnost tehnologije, mogunost popravaka i podlaganja te dr. Ipak,
pokazali su se i neki nedostatci: nedovoljna vrstoa, krhkost i polimerizacijsko skvravanje.
Proteklih desetljea proizvedeni su te iskuavani i drugi materijali, ali bez uspjeha u
otklanjanju pokazanih nedostataka ve postojeih materijala. Tako je pronaen i najlon,
termoplastini polimer vrste poliamida, koji je praktiki neupotrebljiv u uvjetima usne
upljine. U vlanoj sredini svija se, lako gubi boju i pokazuje termalno skvravanje. Epoksi
smole pokazuju prednosti, kao to su vstoa, tvrdoa, ilavost, malo molimerizacijsko
skvravanje, dobru adheziju na metal, ali niz nedostataka: utu boju, visoku apsorpciju vode,
toksinost, slabu svezu s akrilatnim umjetnim zubima, zranu poroznost pri polimerizaciji i
dr. Polikarbonati su zahtjevni s tehnolokog aspekta, s obzirom na potrebu visoke temperature
u svrhu smekavanja i oblikovanja baze proteze. Ujedno se izobliuju zbog absorpcije vode,
gube sjaj u razliitim klinikim uvjetima i dr.

12.2.2. Poeljna svojstva

itav je niz poeljnih svojstava koja bi trebao posjedovati dobar materijal za izradbu
baze proteze. Idealan materijal ne postoji, tj. takav koji bi posjedovao sva svojstva koja e biti
navedena:
a) Ne smije biti toksian niti iritirati oralna i udaljena tkiva, izazivati upalu ili djelovati
kancerogeno, kako u pacijenata pri koritenju proteza, tako zubnih tehniara i
stomatologa pri izradbi i manipulaciji protezama,
b) Treba biti inertan, ne smije biti topljiv u slini, piu i hrani te absorbirati sastojke
okoline, kako ne bi tako postao nehigijenskim, neugodna mirisa i okusa,
c) Mora imati dobra mehanika svojstva:
85

visok modul elastinosti, kako bi protezna baza mogla biti vrlo tanka, a pri
tome i postojanog oblika,

proteza se ne bi smjela deformirati uslijed uestalog naprezanja,

treba biti dobre vrstoe,

mora imati dobru udarnu vrstou, tj. ne smije se slomiti pri sluajnom padu
proteze ili naglim udarcima pri prometnim nezgodama, u portu i sl.

treba imati dobru zamornu vrstou, tj. ne smije se slomiti zbog uestalog
naprezanja baze proteze pri funkciji stomatognatskog sustava,

treba biti dovoljno rezilijentan,

treba biti dovoljno tvrd, tj. otporan na habanje, kako bi se dobro polirao i
zadrao sjaj i glatkou, to je vano zbog estetskih i higijenskih razloga,

d) Materijal treba imati i dobra fizikalna svojstva:

-

termiku ekspanziju, koja bi trebala biti ista kao i materijala umjetnog zuba,

visoku termiku provodljivost,

specifina teina materijala treba biti niska, tj. proteza to laka, to bi ilo u
prilog retenciji gornje proteze zbog manje gravitacijske sile,

staklite, tj. temperatura omekanja polimerizata treba biti via od temperature

pia i hrane, kako se protezna baza ne bi pri upotrebi smekala i deformirala,

materijal mora biti dimenzionalno stabilan, tj. ne smije se skvravati, iriti i

svijati, ni pri izradbi proteze niti u ustima pri koritenju proteze,

e) Materijal mora imati zadovoljavajua estetska svojstva te biti transparentan i

translucentan radi boljeg poprimanja i imitiranja boje oralnih tkiva. Trebao bi se lako
obojati i zadravati boju trajno.
f) Ova vrsta materijala treba jo imati i neka druga praktina svojstva:
-

materijal mora biti radio-kontrastan u svrhu olakane pretrage pacijenta,

ukoliko se proguta ili inhalira fragment proteze,

rok skladitenja morao bi biti vrlo dug, kako bi se mogao naruivati u veim
koliinama bez bojazni da e mu se pri tome svojstva mijenjati,

poeljno je da materijal bude jeftin i lako obradiv, te da se protezna baza moe

izraditi uz uporabu pristupane i jeftine aparature, uz minimalni utroak
vremena,

materijal bi trebao biti takav da omoguuje brz, kvalitetan i jeftin popravak

lomova protezne baze, a takoer i podlaganje baze proteze,

86

materijal se mora lako higijenski odravati, tj. ne bi smio omoguavati

retenciju hrane, pia i kamenca na svojoj povrini.

12.2.3. Polimeri za bazu proteze

Prema ISO standardu br. 1567:1997 (International Standard Organization) polimeri za
izradbu baze proteze podijeljeni su u nekoliko vrsta s obzirom na njihov sastav i postupak
polimerizacije:
Tip I.: TOPLO-POLIMERZIRAJUI POLIMERI
Tip II.: HLADNO-POLIMERIZIRAJUI POLIMERI
Tip III.: TERMOPLASTINE PLOE, GRANULE, PRAH
Tip IV.: SVJETLOSNO-POLIMERIZIRAJUI POLIMERI
Tip V.: MIKROVALNO-POLIMERIZIRAJUI POLIMERI

Tip I., II., IV. i V. polimera obino se nabavljaju u obliku polimerskog praha i
monomerske kapljevine. Iz proizvodnje takoer dolazi sirovina u obliku plastinog tijesta
(ploe, gel), posebno kada je namijenjena svjetlosnoj polimerizaciji (Tip I. i IV.). Tip III.
polimera dolazi iz proizvodnje u krutom obliku. Kada je u ploama, nakon zagrijavanja i
smekavanja adaptira se na model vakuumskom tehnikom ili pod pritiskom u posebnoj
aparaturi. Kada je u obliku granula ili praha, obino je u spremnicima (kartuama), u
koliini za bazu jedne proteze, te se nakon zagrijavanja i smekavanja, tj. pripreme u posebnoj
aparaturi, ubrizgava injekcionim postupkom u kalupe, tj. posebne kivete.
Najee koriteni polimeri za izradbu baze proteze su poli (metil-metakrilati), skraeno
PMMA. Prvi protezni polimeri ove vrste bili su linearni poli (metil-metakrilati), dok se danas
koriste umjereno umreeni. Glavni sastojak praha (PMMA) su zrnca, dobivena mehanikim
usitnjavanjem

veih

komada

polimera,

ili

mikro-perle,

dobivene

suspenzivnom
87

polimerizacijom monomera u vodi, veliine do 100 m. PMMA prah je proziran, staklastog

izgleda, kojemu se jo dodaju inicijator (benzoil peroksid), anorganski (soli kadmija ili
eljeza) ili organski pigmenti, opakeri (titan-oksid i zink-oksid) i plastifikator (di-butil-ftalat).
Glavni sastojak momomerske kapljevine je MMA (metil-metakrilat), bistra i lako hlapljiva
tekuina koja kljua na 100,3C, u kojoj se jo nalazi inhibitor (hidrokinon) i umreiva
(etilen-glikol-di-metakrilat). Inhibitor produuje vrijeme skladitenja i sprijeava da se
monomer pri sobnoj temperaturi polimerizira pod utjecajem svjetla, jer je MMA kapljevina
vrlo podlona adicijskoj polimerizacji putem stvaranja slobodnih radikala. Stoga jo MMA
treba biti pakirana u boicama s tamno-smeim staklom. Umreiva ima ulogu poboljati
fizikalna svojstva polimerizata, kao to je otpornost od nastanka napuklina pri uestalom
svijanju u uporabi.
PMMA prah i MMA kapljevina se pomijeaju u volumskom omjeru 3 ili 3,5 dijelova
praha s 1 dijelom kapljevine (teinski omjer je 2,5:1). Razlog ovoga omjera je u smanjenju
polimerizacijskog skvravanja takve smjese (budue proteze), u usporedbi s volumskim
skvravanjem istog monomera, koje iznosi 21%, kada se ovaj polimerizira bez imalo
dodatka polimerskog praha. Ujedno je to ona koliina monomerske kapljevine koja je
dovoljna za ovlaivanje svih zrnaca praha, to je nuni preduvjet za homogenost budue
protezene baze. Dodatni razlog za mijeanje praha i kapljevine lei u injenici kako je lake
rukovati s vrlo viskoznim tijestom i oblikovati ga, nego li je to izvedivo s nisko viskoznom
monomerskom kapljevinom. Takva mjeavina najprije izgleda poput vlanog pijeska, potom
postaje homogenija i ljepljiva, kada se ne da odvojiti od povrine posude u kojoj je
zamijeana, dok konano ne poprimi konzistenciju tijesta koje se lako odvaja od stijenki
posude. Tada je nastupilo pravo vrijeme za stavljanje tijesta u kalup (kivetu) radi
polimerizacijskog postupka.
Kada je omjer presuh (previe praha), tada sva zrnca PMMA praha nisu ovlaena niti u
polimerizacji povezana, pa nastaje granularnost (granularna poroznost). Ukoliko je omjer
prevlaan (previe kapljevine), ili kada u kiveti manjka akrilatnoga tijesta, tada se javlja
kontrakcija, pri emu se javljaju mikroskopske upljine u itavoj bazi proteze (kontrakcijska
poroznost).

88

12.2.4. Polimerizacijski postupci

Ovisno o postupku aktivacije (dekompozicije) inicijatora u svrhu nastanka slobodnih
radikala, to je danas najei nain polimerizacije protezene baze, postoji vie vrsta
polimerizaciskih postupaka. Aktivator je obino neka energija, kao to je toplina i
elektromagnetski valovi razliitih valnih duljina (UV-svjetlo, vidljivo svjetlo, mikrovalovi, yzrake) ili kemijske tvari (najee N-dimetil-p-toluidin), to je sluaj

kod hladno-

plimerizirajuih polimera.

Topla polimerizacija
Najraireniji, a valja naglasiti i najbolji nain izradbe baze mobilnih proteza, jo uvijek
je toplinska polimerizacija. Ona podrazumijeva da se akrilatno tijesto, nastalo mijeanjem
PMMA praha i MMA kapljevine, stavlja u suviku u dvodijelni kalup (kivetu), to zovemo
tlanom tehnikom kivetiranja (polimerizacije) ili se ubrizgava pod pritiskom u posebne
kivete, a pritisak ostaje do kraja polimerizacjskog postupka. S obzirom na trajanje postupka i
nain kivetiranja, imamo nekoliko podvrsta polimerizacijskih postupaka.
Uobiajena topla polimerizacija (klasina, konvencionalna), s obzirom na trajanje
postupka, moe biti kratkotrajna (do 2 sata), srednjeg trajanja (2-6 sati) i dugotrajna (6-14
sati). Kivete se stavljaju u vodu sobne temperature, u aparat za polimerizaciju s automatskom
kontrolom trajanja i temperature postupka polimerizacije. Voda u aparatu se postupno
zagrijava, a pri porastu temperature, oko 70C, aktivira se inicijator (benzoil peroksid), kada
se ponu stvarati slobodni radikali benzoil peroksida. Stvaranje slobodnih radikala vodi
rastvaranju dvostrukih veza izmeu 2 C atoma MMA molekule, ime su one spremne
povezati se s drugim MMA molekulama i polimerskim lancem PMMA praha. Popratna
pojava ovakve kemijske reakcije je porast temperature u akrilatnom tijestu, koja moe dosei i
do 200C, jer se radi o egzotermnoj reakciji. Kako monomer kljua na 100,3C, tako dolazi do
isparavanja monomera prije nego li je bio polimeriziran. Posljedica je plinska poroznost
protezne baze, gdje se radi o pojavi nakupina mjehuria u debljim slojevima protezne baze i
udaljenim mjestima baze od izvora topline. Ukoliko se porast temperature vodene kupelji u
aparatu, pri 70C zadri na toj temperaturi u trajanju od barem pola sata, egzotermna reakcija,
tj. porast temperature u akrilatnom tijestu biti e manje izraen, pa nee prijei granicu
89

kljuanja monomera. Nakon toga vremena temperatura vode moe se postupno dizati. Pri
temperaturi od 90C svi su radikali stvoreni, a polimerizacijski postupak moe biti dovren pri
100C, to je bitan preduvjet da sve molekule MMA budu polimerizirane s PMMA prahom u
jedinstveni polimerski lanac. Pri temperaturi od 100C postupak mora trajati barem pola sata.
Ukoliko izostane polimerizacijski postupak pri 100C, ili je kraeg trajanja, u proteznoj e
bazi biti previe neispolimeriziranog monomera (ostatni ili rezidualni monomer). Opisani tijek
polimerizacijskog postupka, s vremenom zagrijavanja vodene kupelji od sobne temperature
do 70C i u drugoj fazi od 70C do 100C, te kasnijim postupnim hlaenjem kupelji, ukupno
traje oko 2 sata. U proteznim bazama, tako polimeriziranima (kratkotrajni postupak), ima oko
1,5% do 2% ostatnog monomera. Najbolji je dugotrajni postupak, pri kojem polimerizacija na
temperaturi od 70C traje oko 6-7 sati, a na temperaturi od 100C 2-3 sata. U tako
polimeriziranim proteznim bazama ima samo oko 0,1% do 0,2% ostatnog monomera, to
znai kako je proteza praktiki potpuno polimerizirana.
Ubrzana polimerizacija podvrsta je toplinske. Kako je konvencinalna toplinska
polimerizacija, makar bila i kratkotraja, srazmjerno dugog trajanja, razvijena je bra varijanta
postupka iz praktinih razloga, tj. zbog nastojanja da se u to kraem vremenu proizvede to
vie proteza. Naime, ovaj postupak traje oko 30 do 40 minuta. Kiveta s akrilatnim tijestom,
buduom protezom, stavlja se odmah u kipuu vodu. Kako ne bi dolo do plinske poroznosti
zbog naglog zagrijavanja akrilatnog tijesta, tvorniki je u takav materijal, u monomer, dodan i
kemijski aktivator. Tako ovaj materijal polimerizira aktiviran dvostrukim mehanizmom,
toplinom i kemijskim aktivatorom, bre nego li se moe razviti poroznost. Ipak, poroznost je
kod ovog postupka esta komplikacija, pogotovo u slojevima proteze debljim od 6 mm.
Postoji nekoliko podvarijanti ovog postupka, s obzirom na minimalne razlike u trajanju ili
iskljuenju kljuanja vode na 10 minuta. Hlaenje kivete do sobne temperature, nakon
polimerizacije kod ovog, kao i kod svih toplinskih vrsta polimerizacije, treba biti postupan. Ili
se ostavi hladiti s vodenom kupelji u kojoj se polimerizira, ili se izvadi iz vode i hladi na
zraku. Naglo hlaenje moe prouzroiti unutranju napetost u proteznoj bazi, koja vodi
deformaciji proteze, ukoliko se takva proteza zagrije pri neopreznom poliranju ili ienju
proteze vruom vodom.
Injekciona polimerizacija poli (metil-metakrilata) omoguuje ubrizgavanje dodatne
koliine akrilatnoga tijesta u tijeku toplinskog polimerizacijskom postupka, ime se
kompenzira kontrakcija te ubrizgava vea koliina materijala u kalup, tj. prostor budue baze
90

proteze. Time se dobije vea homogenost baze, bolja tvrdoa i vrstoa polimerizata. Takva
proteza se bolje polira i dulje zadrava sjaj i glatkou, to je vano s estetskog i higijenskog
motrita. Kontrakcijska deformacija baze je manja, to doprinosi adheziji i ventilnom uinku
proteze, kao i boljem okluzijskom dodiru zubnih lukova. Injekcionim postupkom
polimeriziraju se proteze iz tijesta dobivenog mijeanjem praha i kapljevine, pri temperaturi
do 100C (Tip I. polimera), na isti ili slini nain kao i kod konvencionalne polimerizacije
(engl. termoseting polymers).
Ovim se postupkom izrauju proteze i iz termoplastinih polimera, polikarbonata,
najlona i poliamida (engl. termoplastic polymers), koji dolaze obino u granulama, dakle
jednoj komponenti, koju treba zagrijati na viim temperaturama od 150C, razmekati i
ubrizgati u kalupe, tj. specijalne kivete (Tip IV. polimera). Suvino zagrijavanje vodi
dekompoziciji ili oksidaciji i poroznosti materijala, a zbog velikog pritiska, kada je materijal
nedovoljno zagrijan i smekan, moe prouzroiti pomak zuba i deformaciju protezne baze.
Aparatura je srazmjerno skupa, spoj materijala s umjetnim zubima slabiji je nego li kod
PMMA materijala, a i vea je mogunost stvaranja napuklina u takvim materijalima.
Meutim, dobra su alternativa u pacijenata koji su osjetljivi ili alergini na PMMA materijale.
Ovi, termoplastini polimeri hlaenjem se stvrdnjavaju, a naknadnim se zagrijavanjem mogu
ponovno smekati i koristiti. Polimeri zamijeani od dviju kompnenti, praha i kapljevine,
jednom kada se polimeriziraju vie se ne mogu smekati, a da pri tome ne doe do termalne
degradacje materijala. Temoplastine ploe, a spadaju takoer u Tip IV. polimera, najee
slue za izradbu raznih vrsta udlaga, dobivenih, nakon zagrijavanja, vakuumskom ili
tehnikom pod pritiskom.

Hladna polimerizacija
Sastav ove vrste polimera slian je PMMA materijalu za toplu polimerizaciju. Razlika
je u aktivatoru, tj. za polimerizaciju nije potrebna toplina ili elektromagnetska energija ve
kemijska tvar, aktivator, koja se dodaje u monomer - kapljevinu. Nazivaju ih hladnopolimerizirajuim,

auto-polimerizirajuim

ili

kemijski

aktiviranim

polimerima,

jer

polimeriziraju pri sobnoj temperaturi, nekada pri 40C do 50C (tekui akrilati). Aktivator,
najee N-dimetil-para-toluidin, nakon mijeanja polimerskog praha i monomerske
kapljevine, djeluje na inicijator u PMMA prahu (benzoil peroksid), pa tako nastaju prvi
91

radikali koji zapoinju daljnji tijek polimerizacije. Polimerizacija je egzotermna, stoga se

razvija visoka temperatura u akrilatnom tijestu.
PMMA prah i MMA kapljevina mijeaju se u volumskom omjeru 2,5:1, pa su pri
uporabi u tekuem obliku. Stoga imaju vei postotak ostatnog monomera (do oko 5%).
Porozni su zbog zranih mjehuria, umijeanih tijekom pripreme materijala, koji nisu topivi u
monomeru pri sobnoj temperaturi. Ovi materijali nemaju dovoljnu jakost, podloni su
deformaciji, a takoer vremenom poute zbog nestabilnosti boje.
Koriste se za popravke loma proteze, umetanje kvaica i zuba u protezu, manja
podlaganja i izradbu nekih vrsta mobilnih ortodontskih naprava.
Tekui akrilati, vrsta hladno-polimerizirajuih akrilata, slue za izradbu baze proteze.
Materijal se ulijeva u kalup napravljen iz termoplastinog hidrokoloida. Takve su poteze
slabije dimenzionalne preciznosti, poroznije su, imaju vie ostatnog monomera i manje su
jakosti od toplo-polimeriziranih. Budui su umjetni zubi fiksirani u hidrokoloidni kalup u
posebnoj limenoj kiveti, oni nisu posve nepomini, stoga su mogui pomaci i kasnije
pogrjeke u okluzijskim dodirima meu zubnim lukovima. Takoer je i odmaivanje
cervikalnih dijelova umjetnih zuba od voska oteano, jer zubi nisu fiksirani u sadrenom
kalupu, kao to je to sluaj kod toplinskog postupka polimerizacije, koji omoguuje
mehaniko i termiko ienje voska. Svojstva ovako dobivenog polimerizata su neto malo
bolja nego li hladno-polimerizirajueg akrilata za reparature, jer se kiveta smjesti u vodenu
kupelj pri 40C - 50C, pod pritiskom od 2,06 kPa, u svrhu smanjenja poroznosti i postizanja
vee gustoe polimerizirane smole. Prednost ovih materijala je u brzini polimerizacije (oko 8
- 15 min.), kao i jednostavnosti odvajanja proteze od hidrokoloidnog kalupa, te stoga u
minimalnoj potrebi obrade povrine proteze.

Svjetlosna polimerizacija
Slobodno-radikalska polimerizacija moe biti aktivirana vidljivim svjetlom. Iako je
postala svakodnevnom u dentalnoj patologiji, postupno je uvedena i u protetici, meu ostalim
i za izradbu baze proteze. U sastavu materijala nema metil- metakrilata, ve se radi o akrilnom
kopolimeru i akrilnom monomeru. Sastoji se od uretan-dimetaktilatne osnove s akrilnim
92

kopolimerom, uz dodatak mikro-silikatnog punila. Dolazi u obliku plastinih ploa, tapia i

gela. Potrebni su i posebno izraeni zubi, kao i sredstvo za fiksaciju tih zubi s osnovnim
materijalom baze proteze (bonding), u kojemu ima akrilnih monomera, takoer i metilmetakrilata. Polimerizacija se odvija u aparatu opskrbljenom s tungsten halogenim aruljama,
koje daju svjetlo valne duljine 400-500 nm.
Tvdoa i udarna vrstoa ovakve baze je priblino dobra kao ona toplo-polimeriziranih,
ali je nieg modula elastinosti, pa joj je vea elastina deformacija. Kao i kod restorativnih, tj
kompozitnih materijala, postoji problem debljine materijala i prodiranja svjetla u dubinu.
Stoga se ovaj postupak koristi samo za tanje slojeve podlaganja proteznih baza, u izradbi baza
zagriznih ablona i individualnih lica, odnosno manjih proteznih sedala kod djelominih
proteza s metalnom konstrukcijom. U ovih je materijala skvravanje manje (oko 3%) nego li u
toplo-polimeriziranih (oko7%). Materijal bi mogao biti dobro alternativno sredstvo za proteze
kod pacijenata osjetljivih na metil-metakrilat. Jednostavno je rukovanje, jer nema kivetiranja,
ienja voska, preanja te dugotrajnog polimerizacijskog postupka. Polimerizacija traje oko
10 min.

Mikrovalna polimerizacija:
U svrhu vremenske racionalizacije i modernizacije izradbe polimernih proteznih baza
razvijen je postupak mikrovalne polimerizacije. U tu su svrhu razvijeni posebni polimerni
materijali, a polimerno tijesto, nakon mijeanja praha i kapljevine uobiajenim postupkom,
stavlja se u posebne kivete, proizvedene od naroito otpornih umjetnih smola. Naime, metalne
kivete nisu pogodne za ovu vrstu polimerizacijskog postupka, jer kroz njih ne prolaze
mikrovalovi. Takve se kivete stavljaju u mikrovalne penice, poput onih kojima se koristimo
u kuanstvu. Polimerizacijski se postupak odvija u trajanju od oko 3 min., pri snazi od 500 W
i frekvenciji od 2450 MHz. Kiveta je smjetena na rotirajuem postolju penice, kako bi se
polimerno tijesto u kiveti ravnomjerno obuhvatilo mikrovalovima. Ukoliko se polimeriziraju
protezne baze koje imaju metalni skelet, tada se kivete moraju okrenuti nakon 1,5 min. i jo
polimerizirati 1,5 min. To se ini stoga to metalni skelet ne proputa mikrovalove, pa
polimerni dio baze proteze ne bi bio u potpunosti polimeriziran. Ova je polimerizacija vrlo
kvalitetna, protezna baza dimenzionalno stabilna te ima srazmjerno malo ostatnog monomera

93

(0,5 0,6 %). Plinska poroznost je mogua kod debljih slojeva protezne baze, ee nego li
kod klasine toplinske polimerizacije.

12.2.5. Nedostatci polimerizacijskog postupka

Poroznost moe biti plinska, kontrakcijska i zrana, a opisana je u tekstu 9.2.4., 9.2.6.
i 9.3. Poroznost vodi mehanikoj, estetskoj i higijenskoj inferiornosti baze proteze.
Granularnost je takoer spomenuta u poglavlju 9.2.4., a najee nastaje zbog suhog
omjera praha i monomera, iz razloga to se postupak pripreme ne radi po uputama
proizvoaa, ve omjer odredi odoka. Ukoliko se omjer ispravno odredi, jo uvijek moe doi
do pojave granularnosti zbog hlapljenja monomera iz posude u kojoj se nalazi mjeavina.
Uvijek posudu treba pokriti, te takao drati dok ne nastane tijesto spremno za kivetiranje. I pri
kivetiranju postoji mogunost upijanja monomera u sadreni kalup (model). Naime, sadrenu
povrinu treba premazati izolacijskim sredstvom: amonijevim, natrijevim ili kalijevim
alginatom, koji s kalcijem iz sadre stvaraju nepropusni kalcijev alginat. Takav postupak
ujedno omoguuje lako odvajanje polimerizirane proteze od sadrenog kalupa, nakon to je
polimerizacija zavrena. Granularnost prouzroi iste posljedice kao i poroznost.
Dimenzijske promjene su ve opisane u poglavlju 9.2.4., a nastaju iz vie razloga.
Nastaju kontrakcijom suvinog monomera, ukoliko je akrilat zamijean u prevlanom omjeru.
Takoer kontrakcija nastaje onda kada u kiveti (kalupu) nema dovoljno akrilatnoga tijesta, tj
u suviku, pa tijesto nije tijekom polimerizacijskog postupka pod pritiskom. Jedan od razloga
dimenzijskih promjena je i unutarnja napetost u bazi proteze. Unutarnja napetost nastaje pri
toploj polimerizaciji, pogotovo kod naglog zagrijavanja, zatim viesatnog polimeriziranja na
100C ili onih postupaka kod kojih se koriste temperature znatno vie od 100C. Ona se
oslobaa, a pri tome protezena baza deformira, ukoliko se kiveta, nakon polimerizacije, naglo
hladi, ili pri poliranju gotove proteze suvie zagrije, a takoer kada se, kod odravanja
higijene proteze, ona zalijeva vruom vodom, to je inae neispravan postupak.
Zaostali monomer je jedan od najveih nedostataka kemijskog postupka polimerizacije
(ostatni ili rezidualni monomer). On se javlja kao rezultat nepotpunog kemijskog postupka
polimerizacije. Koliina ostatnog monomera u polimeriziranim bazama proteze ovisi o vrsti, tj.
94

nainu, te trajanju same polimerizacije, tj. nastaje zbog nedovoljno dugog trajanja
polimerizacijskog postupka pri 100C, to je ve spomento u poglavlju 9.2.4. On doprinosi
slabijim mehanikim i biolokim vrijednostima protezne baze. Djeluje i kao plastifikator, pa time
sniava temperaturu staklita. Stoga su takve proteze podlone plastinoj deformaciji pri
zagrijavanju na niim temperaturama od onih dobro polimeriziranih baza proteza (110-120C).
Moe takoer iritirati sluznicu, dok se nakon nekog vremena ne ispere, barem ona koliina pri
povrini proteze.
Mnogi autori u svojim istraivanjima upravo ostatni monomer navode osnovnim uzrokom
brojnih nedostataka gotovih protetskih izradaka. Raspon koliine ostatnog monomera proteznih
baza kree se od 0,5% kod postupaka polimerizacija poput mikrovalne i toplo-polimerizirajue
srednjeg trajanja (2-6 sati). Takva se vrijednost smatra prihvatljivom za organizam, makar je
zabiljeena alergijska reakcija i na tako mali iznos. Ostatnog monomera moe biti i u veoj
koliini, od preko 5%, kod postupka hladne, tj. kemijske polimerizacije pri sobnoj temperaturi.
Ostatni monomer difundira iz povrine slojeva polimerne matrice u oralnu sluznicu,
neposredno nakon polimerizacije, te je tada njegova koliina u organizmu u najveoj koncentraciji,
a nakon toga poinje opadati jer se izluuje u okolnu slinu. Smatra se da je najvea mogunost
nastanka iritacija oralne sluznice neposredno nakon izradbe proteze. Stoga se preporua netom
polimerizirane proteze ostaviti u vodi na 24 sata. Iznimno rijetko moe prouzroiti alergijske
reakcije. Meutim, ostatni monomer, zarobljen meu polimernim lancima u dubljim slojevima
polimernog pripravka, ostaje nazoan dugi niz godina.
Ostatni monomer utjee i na mehaniku kakvou protezne baze. Isparavanjem i ispiranjem
ostatnog monomera iz povrinskog sloja polimerne matrice proteze nastaju slobodni prostori meu
polimernim lancima, a oni su odgovorni za povrinsku poroznost proteze. Slobodni prostori,
nastali gubitkom ostatnog monomera, omoguavaju bre lokalno gibanje polimernih lanaca, ime
nastaje, pod utjecajem vanjske sile, pojava poznata kao "crazing" ili "cracking" (mikro-lomovi,
napucavanje ili pucanje materijala). Time se poveava rizik breg loma pojedinih dijelova proteza.
U novonastalim poroznim dijelovima protezne baze, zbog nemogunosti odravanja dobre
oralne higijene, dolazi do nakupljanja plaka, tj. ostataka hrane, a esto i do narastanja kolonija
gljivce C. Albicans i drugih mikroorganizama.
Staklite (engl. Tg, tj. transition glass temperature, temperatura staklastog prijelaza)
dobro polimerizirane proteze, npr. postupkom dugovremene tople polimerizacije poli-metilmetakrilata, iznosi oko 120C. Kod kraih toplinskih postupaka staklite je nie, oko 105C, a
kod hladnopolimerizirajuih poli-meti-metakrilata ta se vrijednost nalazi ispod 100C.
95

Osim o trajanju polimerizacijskog postupka na temperaturi kljuanja vode, vrijednost

staklita ovisi i o vrsti polimera, tako npr. kod poli (etil-metakrilata) inosi 65C, poli (propilmetakrilata) 35C, poli (butil-metakrilata) 20C. Ta okolnost treba biti poznata stomatologu,
tehniaru ali i pacijentu, kako bi znali da se proteza moe smekati i deformirati pri poliranju
proteze, odnosno uporabi vruih pia ili nekritinom koritenju vrue vode za higijenu
proteze, pri poliranju proteze i dr. Meutim ova okolnost je pogodna, kada se ele koristiti
materijali za meko podlaganje, koji su na tjelesnoj temperaturi mekani (plastini).

12.2.6. Modificirani polimerni materijali

Akrilati su srazmjerno slabi i lomljivi materijali. Ipak, meu svakodnevno
upotrebljavanima, bolji su kopolimeri i oni umreeni nego li homopolimeri, te akrilati s
razgranatim polimerskim lancima od onih linearne grae..
Meutim, svi ovi materijali imaju slabu zamornu vrstou i srazmjerno slabu udarnu
vrstou, stoga neprestano postoji potreba pronalaenja boljih i pristupanijih materijala.
Udarna vrstoa akrilatne smole moe biti znatno poboljana modifikacijom polimera
dodavanjem sastojaka koji ne ulaze u polimerizacijsku reakciju, kao npr. elastomera, koji
mogu absorbirati energiju udarca, pa tako sprijeiti lom proteze. U tome smislu koriste se
kopolimeri akrilatnih smola i elastomera. Tipini primjeri takvog materijala

su metil-

metakrilat-butadin ili metil-metakrilat-butadin-stiren kopolimeri. Iako ovi materijali

poveavaju udarnu vrstou i do deset puta, ovi polimeri nisu esto koriteni, uglavnom zbog
visoke cijene. Gumasta svojstva ovih materijala sprijeavaju nastanak napuklina,
pokazujui tako visoki stupanj otpornosti na slom. Ipak, ovi su materijali slabije zamorne
vrstoe, to vremenom, u klinikim uvjetima, moe dovesti do sloma proteze. U takvu vrstu
materijala spadaju i vinilni kopolimeri. Postoji nekoliko takvih proizvoda, od kojih neki
moraju biti kivetirani injekcionim postupkom. Jedan od proizvoda je kopolimer metilmetakrilata i hidroksietil-metakrilata.
Ugradnja umjetnih vlakana visokog modula elastinosti u bazu proteze, makar se neka
koriste i u drugim stomatolokim disciplinama, neprestano se razvija. Materijali vlakana su
sve bolje kvalitete i dostupniji su, no svi imaju stanovita ogranienja. Rani pokuaji ugradnje
staklenih vlakana u bazu proteze nisu se pokazali uspjenima. Krajevi vlakana su esto virili
96

izvan povrine protezene baze i iritirali oralnu sluznicu. Danas je takva tehnika
uznapredovala, kao i vrste staklenih vlakana. U jednom od naina ojaavanja baze proteze
koriste se umetci grafitnih vlakana. Ukoliko su takva vlakna dobro sloena mogu mati dobar
uinak, proteza tako postaje ilavija. Ova tehnika nije u irokoj uporabi iz vie razloga:
tehnika je sloena; vlakna treba staviti na ona mjesta koja su pod najveim naprezanjem, to
nije lako pogoditi; sljepljivanje vlakana i okolnog akrilata nije lako postii, u kojem sluaju
je protezna baza jo slabija; estetika proteze nije dobra zbog crne boje vlakana. Ojaanje baze
proteze moe se postii umetanjem drugih razliitih vrsta vlakana, npr. aramidnih (Kevlar),
koji su vrlo ilavi i teko se ugrauju u bazu proteze. S njima se postiu dobri rezultati, ali se
zbog tamne boje mogu ugraditi samo u nevidljivom podruju. Razvijana su i koriste se i
razna druga vlakna, s manjim ili veim uspjehom, kao npr.: poli-etilenska, najlonska,
poliesterska i poli (metil-metakrilatna). Takoer se u tu svrhu koriste i metalne konstrukcije
(preke ili mreice), to uglavnom nije dobro, jer one oslabljuju polimersku struturu proteze.
Uvjerenje je, u skladu s rezultatima istraivanja, kako se akrilat skvrava i
metalane konstrukcije. Tako se

odvaja od

stvaraju prazni prostori i nova mjesta koncentracije

naprezanja, ime se slabi itava baza proteze.

U svrhu ostvarivanja radio-kontrastnih svojstava brojni su pokuaji, kao onaj s
dodavanjem akrilatu 8% barijeva sulfata, to nema eljeni uinak Kada se taj postotak povea
proteza postaje radiokontrastna, meutim slabija su njena mehanika svojstva. Bolje rezultate
daju materijali s dodatkom bromida.

12.3. MATERIJALI ZA PODLAGANJE

Povremeno je proteznu bazu potrebno uskladiti s njenim leitem zbog patolokih i
fiziolokih promjena sluznice te resorpcije kotanoga grebena. Iako se zbog toga razloga
moe izraditi potpuno nova baza proteze nekim od ranije opisanih polimerizacjskih
postupaka, neusporedivo se ee obavlja podlaganje baze proteze tvrdim materijalima za
podlaganje, kako zbog brzine tako i jedostavnosti postupka.
Neki pacijenti imaju osjetljivu sluznicu leita, esto bolnu, pogotovo kada su bezubi
grebenovi otri ili na grebenu postoje mjesta kotanih izboenja. Ovakvi pacjenti ne podnose
tvrdu proteznu bazu, pa se u takvim sluajevima proteza podlae mekim materijalima
97

akrilatnog ili silikonskog tipa. Akrilatni su pogodniji zbog bolje kemijske sveze s polimerinim
materijalom protezne baze, no zbog gubitka sastojaka (plastifikatora) u slini i piu, tijekom
vremena gube mekou (rezilijentnost). Silikonski materijali su bolji u pogledu trajanja
rezilijentnosti materijala, meutim imaju znatno slabiju svezu s proteznom bazom, pa se
vremenom odvajaju od nje, to vodi promjeni boje i looj higijeni proteze.
Ponekada je sluznica leita vrlo traumatizirana ili zbog upalnih promjena izobliena,
pa se u takvim sluajevima proteza podlae vrlo mekim materijalima (tissue conditioner-i),
koji djeluju poput mekog jastuka, a esto u svome sastavu imaju protuupalne i antibiotske
sastojke. Privremenog su trajanja, te se koriste dokle god upalne promjene ne budu zalijeene,
stoga se takav sloj materijala zamjenjuje novim svakih 4-7 dana, ovisno o vrsti proizvoda i
klinikoj situaciji. Kako su ovi materijali dugotrajno plastini pri tjelesnoj temperaturi, pri
funkcijskim kretnjama stomatognatskog sustava, tijekom par dana, izvrsno se oblikuju, stoga
ih nekada koriste kao materijale za uzimanje funkcijskog otiska, pri emu stara pacijentova
proteza poslui kao individualna lica.
Materijali za podlaganje, bez obzira na tvrdou i svrhu, mogu se koristiti u
ambulantnom podlaganju, to zovemo izravnim (direktnim) postupkom. Ovi su materijali
porozni, stoga mehaniki inferiorni i nehigijenski. Pri podlaganju u ustima terapeut teko
moe kontrolirati debljinu sloja naneenog materijala, kao i ploaj proteze na leitu, pa je
esto protezna baza deblja nego li je bila ili je u krivom poloaju. Time je poveana visina
meueljusnog odnosa u zagrizu, odnosno smanjen slobodni meuokluzijski prostor, odnosno
promijenjen je odnos gornjeg i donjeg zubnog luka u horizontalnoj ravnini, to ima loe
posljedice estetske, vane, fonacijske i psiho-socijalne prirode.
Izravno podlaganje tvrdim materijalima s metil-metakrilatnim monomerom treba
izbjegavati, zbog visoke temperature egzotermne reakcije metil-metakrilata koja se dogaa u
ustima pri podlaganju, te nastanka bolnih opeklina sluznice. Ujedno je takav monomer jaki
iritans, pa mnogim pacijentima kodi. Postoje materijali za tvrdo podlaganje s drukijom
vrstom monomera, npr. etil- ili butil-metakrilatima, koji su manje agresivni, stoga
prihvatljiviji za takva podlaganja.
Podlaganje se takoer moe obaviti u zubotehnikom laboratoriju, nakon otiska i
izradbe sadrenog modela/kalupa, to zovemo neizravnim (indirektnim) podlaganjem.
98

Neizravno, tj. laboratorijsko podlaganje, moe biti obavljeno postupkom tople ili hladne
polimerizacije, u skladu s klinikim razlozima i dostupnosti materijala, kao i strunosti
terapeuta i zubnog tehniara.
Najee se podlaganje obavlja s namjerom da takav sloj materijala ostaje na due
vrijeme, pa takve materijale zovemo trajnim materijalima. Neki se materijali povremeno
koriste na krae vrijeme, npr. dok patoloke promjene sluznice ne budu izlijeene, ili zbog
toga to neki od tih materijala za podlaganje srazmjerno brzo gube svoja svojstva gubitkom
sastojaka ispiranjem u slini i piu, pa se, u takvim sluajevima, ubrzo moraju zamijeniti
novima.

12.4. UMJETNI ZUBI

Umjetni zubi mogu biti izraeni iz

polimernih ili keramikih materijala.

Polimerni i keramiki zubi proizvode se u vie boja, oblika i veliina, kako bi odgovarali
raznolikim

individualnim

estetskim

vanim

potrebama

kao

antropolokim

karakteristikama pacijenata.
Oni izraeni iz akrilatnih i modificiranih akrilatnih polimera danas se najvie koriste,
gotovo u preko 95% sluajeva. Glavna razlika u sastavu proteznih i polimera umjetnih zuba je
u vrsti pigmenata. Polimerni zubi se izrauju u slojevima s razliitim bojama, debljinom i
translucencijom, u svrhu postizanja to prirodnijeg izgleda. Proizvode se pomou metalnih
kalupa, u kojima se polimerno tijesto oblikuje tlanim postupkom ili se smekani
termoplastini prah ubrizgava injekcionim postupkom. Gingivalni (cervikalni) i sredinji dio
zuba izrauju se iz neumreenog ili manje umreenog polimera u svrhu bolje sveze s
polimerom baze proteze. Povrinski sloj polimernog zuba izraen je iz umreenog polimera
radi otpornosti od stvaranja napuklina. Ovakvi zubi lako se bruse i adaptiraju pri postavi,
sukladno razliitim klinikim situacijama, tj. meueljusnim i meuokluzijskim odnosima
dvaju zubnih lukova. ilavi su, ali neotporni na abraziju pri vakanju i eenju proteze.
Makar se koriste u svim klinikim situacijama, ipak naroito odgovaraju u pacijenata s niskim
i osjetljivim bezubim grebenovima, onda kada su antagonisti prirodnim zubima, kao i u
sluajevima snienih meueljusnih odnosa.

99

Keramiki zubi su tvrdi, otporni na abraziju, neto translucentniji, stoga estetski

prihvatljiviji od polimernih. Ovakvi zubi su indicirani kada su bezubi grebeni otporni i dobro
razvijeni, zatim pri dovoljno velikoj meueljusnoj udaljenosti i kada pacijent istodobno ima
gornju i donju potpunu protezu. Meutim, imaju niz loih karakteristika. Krhki su. Ne svezuju
se za bazu polimerne proteze kemijskom svezom ve mehanikim retencijama, najee
pomou metalnih nastavaka. Zbog razliitog koeficijenta termike ekspanzije polimerne baze
i keramikog zuba mogu nastati napukline protezene baze oko keramikog zuba. Za razliku
od polimernih zuba, keramiki se zubi teko bruse, to je potekoa kada je potrebno
korigirati okluzijske dodire. Postoji miljenje kako keramiki zubi, zbog svoje tvrdoe,
uzrokuju pretjerano optereenje sluznice leita baze proteze, te time doprinose njenoj
traumatizaciji i stvaranju povoljnih uvjeta za nastanak protetskog stomatitisa, odnosno
doprinose broj resorpciji eljusnog grebena. Iz tih razloga, kao i oda kada pacijentima
smeta izraeni zvuk dodirivanja obaju keramikih zubnih lukova, moe se u jednu protezu
postaviti akrilatne zube, pa je tako meusobno udaranje zubnih lukova znatno meke i manje
ujno.

LITERATURA

1. Al-Athel MS, Jagger RG, Jerolimov V. Bond strength of resilient lining materials to
various denture base resins. Int J Prosthodont 1996; 9:167-170.
2. Al Doori D, Huggett R, Bates JF. A comparison of denture base acrylic resins
Polymerised by microwave irradiation and by conventional water bath curing systems.
Dent Mater 1988; 4:25-32.
3. Al-Mulla MAS, Huggett R, Brooks SC. Some physical and mechanical properties of a
visible light-activated material. Dent Mater 1988; 4:197-200.
4. Brown D. Resilient soft liners and tissue conditioners. U: Wilson H, McLean J, Brown D.
Dental Materials and their clinical applications. London: W. Clowes Ltd., 1988.
5. Craig RG, Powers JM, Wataha JC. Dental materials. Mosby: St. Louis, 2000.
6. Jerolimov V, Huggett R, Brooks SC, Bates JF. The effect of variations in the
polymer/monomer mixing ratios on residual monomer levels and flexural properties of
denture base materials. Quintessence Dent Technol 1985; 9(7):431-434.
100

7. Jerolimov V, Brooks SC, Huggett R, Bates JF. Rapid curing of acrylic denture-base
materials. Dent Mater 1989; 5:18-22.
8. Jerolimov V, Brooks SC, Huggett R, Stafford GD. Some effects of varying denture base
resin polymer/monomer ratios. Int J Prosthodont 1989; 2:56-60.
9. Jerolimov V, Jagger GR, Millward PJ. Effect of the curing cycle on acrylic denture base
glass transition temperatures. J Dent 1991; 19:245-248.
10. Jerolimov V, Jagger RG, Huggett R. The effect of some crosslinking agents on flexural
properties of a dough-moulded poly(methylmethacrylate) resins. Med Sci Res 1991;
19:495-496.
11. Jerolimov V. Jagger RG, Huggett R. Effect of butadine acrylate cross-linking on impact
strength of poly(methylmethacrylate). Acta Stomatol Croat 1993; 27:11-15.
12. Jerolimov V, Druani-Uljani V, Murphy WM. Tvrdi akrilati za podlaganje u ustima.
Hrvat stomatol vjesn, 1993; 1:15-18.
13. Jerolimov V. Jagger RG, Millward PJ. Effect of cross-linking chain length on glass
transition of a dough-moulded poly(methylmethacrylate) resins. Acta Stomatol Croat
1994; 28:3-9.
14. Mutlu G, Harrison A, Huggett R. A history of denture base materials. QDT Yearbook:
Dental materials science, 1989; 145-51.
15. Narva K. Fibre-reinforced denture base polymer. Academic Dissertation. Institute of
Dentistry, University of Turku, 2004.
16. OBrien WJ. Dental materials and their selection. 2nd Ed. Chicago: Quintessence Publ. Co,
Inc., 1997.
17. Vallittu PK. A review of methods used to reinforced polymethyl methacrylate resin. J
Prosth, 1995; 4:183-7.
18. Waters MGJ, Jagger RG, Jerolimov V, Williams KR. Wettability of denture soft-lining
materials. J Prosthet Dent 1995; 74:644-646.
19. Waters M, Jagger RG, Williams K, Jerolimov V. Dynamic mechanical thermal analysis of
denture soft lining materials. Biomaterials 1996; 17:1627-1630.

101

13. KERAMIKA U STOMATOLOKOJ PROTETICI

Ketij Mehuli

Razvojem

stomatoloke znanosti i struke u 20. je stoljeu pronaen niz novih

materijala i tehnika koje su unaprijedile kliniki rad, pogotovo u fiksnoj protetici. Nadomjesci
koji su se prvotno rabili, kao to su potpuno kovinski, akrilatni i drugi, ubrzo su se pokazali
estetski neprihvatljivima. Akrilati, koji su se inili prikladnima za nadomjeske u prednjem
dijelu usne upljine, u bonom su dijelu pokazali loa svojstva (preveliku elastinost, troenje
pri funkciji, primljivost za meke naslage, promjenu boje u ustima prouzroenu upijanjem
oralne tekuine i sastojaka plaka itd.), to im je ograniilo primjenu.
U keramici je pronaena jedinstvena kombinacija potrebnih svojstava: biospojivost,
stabilnost i trajnost, te optika svojstva, kao to su refleksija, translucencija, prozirnost, koje
su je uinile prikladnom za brojne restaurativne postupke u kojima su se metal i akrilat
pokazali neodgovarajuima.

13.1. POVIJESNI PRIKAZ ZUBNE KERAMIKE

U 18. stoljeu, u Parizu, zubar Mouton izradio je prvu zlatnu krunicu. Kirurg-zubar
Bourdet, takoer u Parizu, prvi je objavio znanstvene rezultate istraivanja zlatne protezne
baze. U Berlinu Philipp Pfaff svjestan potrebe vjernog otiska i registracije eljusti sa svim
pojednostima, istrauje gradiva, te prvi predlae votani otisak eljusti, izlijevanje pozitiva u
gipsu. Tek krajem 18. stoljea u Europi poinju istraivanja trajnih gradiva koji bi mogli
zamijeniti organske.
Ubrzo nakon Bttgerova pronalaska keramike, Fauchard je godine 1733. rastalio
glazuru na zlatni most i tako primijenio tehniku emajliranja u protetici. Godine 1774.
ljekarnik Duchateau, nezadovoljan svojim zubnim nadomjestkom, dao je za sebe ispei zubnu
protezu u manufakturi za proizvodnju keramike. Meutim, primjena njegova otkria kod
drugih pacijenata propala je, ali ne za dugo. Pariki zubar Nicolas Dubois de Chemant,
koristei se receptom svoga prethodnika, godine 1788. objavljuje u Parizu disertaciju u kojoj
je opisao "mineralnu protezu koja se moe modelirati prema otisku zubala, a da se ne moraju

102

vaditi postojei zubi". Do poetka 19. stoljea cijela se proteza (baza i zubi) pekla iz jednoga
komada. Idui korak uinio je Giuseppangelo Fonzi, koji je godine 1808. opisao izradbu
pojedinanih keramikih zuba - "dents terro-metalliques". Zubi su imali platinsku kukicu
kojom su se mogli zalemiti za bazu (tzv. kramponski zubi). Meutim, i pored tih otkria sve
do sredine 19. stoljea upotrebljavala su se i dalje ljudska i ivotinjska gradiva, te tako
pronalazimo podatak iz 1820. godine kad pariki zubar Delabarre pie kako je rat donio
bogatu etvu najljepih zuba koji ekaju svoje pacijente!
Kongres u Montrealu godine 1910. bitno je promijenio stajalite stomatologa o
arinoj infekciji i devitalizaciji zuba iz estetskih razloga. Naime, do toga doba problem
estetskog nadomjestka na prednjim zubima rjeavao se samo devitalizacijom i izradom
krunice na koli. Prvi pokuaj izradbe krunice bez devitalizacije zuba uspio je Landu jo
davne 1896., zahvaljujui Custerovom pronalasku elektrine pei dvije godine ranije. Ta se
krunica usavravala idua dva desetljea. Europski su je stomatolozi upoznali tek godine
1925. godine na meunarodnom kongresu FDI-a u Philadelphiji, a na tlu Europe prvi ju je
1925. izradio Brill u Njemakoj.
Weinsteinov patent 1963. godine i suradnja s tvornicama Vita (keramika) i Degussa
(legura) dovodi do iroke primjene kovina u spoju s keramikim materijalom. Velike razlike u
toplinskoj istezljivosti (TKR) kovine i keramike rijeene su primjenom keramike na bazi
kalijeve glinice, pa se usavravanjem tehnologije peenja keramike na kovinu, kovinskokeramike konstrukcije danas smatraju standardnom tehnikom u fiksnoj protetici.
Zahtjevna tehnologija keramike za peenje na kovinu bila je pozitivan pokreta
razvoja itavog niza pomonih gradiva i aparata u zubnotehnikim laboratorijima (sadra,
modeli, voskovi, artikulatori, aparati za lijevanje) i pratee industrije, a posebno je utjecala na
razvoj slitina za kovinske konstrukcije koje su omoguavale i osiguravale siguran spoj tih
dvaju razliitih gradiva.
Zubna keramika danas zauzima prvo mjesto kao estetski gradivni materijal u
stomatolokoj protetici, no bez kovinske podloge rjeava samo nadoknadu sa samostalnim
krunicama, inlejima, onlejima, fasetama te mostovima kratkih raspona dok se za mostne
konstrukcije duih raspona unato postojanju sustava ojaane keramike jo uvijek koriste
sustavi metal-keramike.

103

13.2. KEMIJSKI SASTAV I SVOJSTVA KERAMIKE

Zubni keramiki materijali u dananjem sastavu i svojstvima razvili su se iz porculana,
ali se od njega razlikuju omjerom svojih osnovnih sastojaka te stoga i svojstvima.
Terminoloki, ispravno je upotrijebiti naziv zubna keramika, odnosno zubni keramiki
materijali, a ne porculan, porculanski materijali odnosno porculanska krunica. Porculan je fini
keramiki proizvod i primjenjuju se njegovi tanki, filigranski oblici. Za izradbu potpuno
keramikih krunica ili kovinsko-keramikih, upotrebljavaju se minerali, odnosno mineralne
soli koje imaju sastav izmeu porculana i stakla. Dakle, keramiki se zubni materijali, prema
svom sastavu i svojstvima, svrstavaju izmeu tvrdoga porculana i obinog stakla. Ne mogu se
opisati kao porculan stoga to im nedostaju tipini kristali koji su svojstveni tvrdom porculanu
(muliti), a isto se tako ne mogu svrstati u staklo, jer pokazuju djelomice kristalnu strukturu
(najee leuciti), dok je pravo staklo potpuno amorfne grae.
Zubna keramika sastoji se od glinice, kvarca i kaolina.
Glinenci (feldspati) zajedniki je naziv za veliku skupinu minerala koji su vrlo
rasprostranjeni u stijenama Zemljine kore. Najvaniji su sastojak vulkanskih stijena i
kristalnih kriljaca. U prirodi se nalaze u obliku neprozirnih kristala razliite boje, od bijele do
ruiaste i zelene, tvrdoe po Mosu 6. Glinica je najvaniji sastavni dio zubne keramike i ini
75-85 % cjelokupnog sastava, a pri tome je uglavnom rije o Al2O3 i malo Al2O3. Radi
se o anhidratnom aluminijevu silikatu. Najpoznatiji je kalij-aluminijev silikat ili ortoklas
(K2OAl2O36SiO2), zatim natrij-aluminijev silikat, ili albit (Na2OAl2O36SiO2) te kalcijaluminijev silikat ili anortit (CaOAl2O32SiO2). eljezo se esto nalazi u sastavu glinenaca,
ali nije poeljno zbog svojih oksida koji mijenjaju boju keramike.
Silicijev dioksid sastojak je veine stijena. Nalazi se u razliitim vrstama minerala u
anhidratnom i hidratnom obliku. Od anhidratnih minerala poznati su kristobalit, kvarc i
tridimit, a od hidratnih kremen, opal i ahat. Kao sirovina za dobivanje keramike upotrebljava
se kvarc te ini 12-22% ukupnog sastava. Pojavljuje se u obliku kristala razliite veliine, od
najsitnijih do onih promjera 50 cm, velike je tvrdoe (8 prema Mosu) te talita na 1720C. I
kvarc je kao i glinica oneien eljezom koje se mora odstraniti pomou magneta. U sastav
keramikih materijala ulazi samo isti silicijev dioksid.
Kaolin je najii oblik gline. U prirodi nastaje atmosferskim utjecajem na glinicu.
Kemijski, to je hidratizirani aluminijev silikat (Al2O3 SiO2 2H2O). U obliku je finoga
bijeloga praha, gustoe 1.08 do 2,6. Intenzivno upija vodu, ali se u njoj ne rastvara, ve daje
masu koja se moe vrlo lako oblikovati. U prirodi se ne nalazi ist, ve zajedno s oksidima
104

eljeza, pijeskom i drugim tvarima. Priprema se tako da se ispire vodom dok se ne odstrane
sve primjese. U dentalnoj ga keramici ima 3-4%. Njime se postiu dva uinka: povezuju se
svi sastavni dijelovi u cjelinu, to omoguuje tehniaru postizanje potrebne vrstoe i oblika
modeliranog rada, te daje opacitet keramikim nadomjescima. Kako bi se postigla eljena
boja, keramikom se prahu dodaju razni oksidi, npr. titanov oksid koji daje utosmeu boju,
kobaltni oksid daje plavu boju, eljezni i niklov oksid daju smeu boju, manganov oksid
ljubiastu, bakreni i kromov oksid takoer zelenu, a kositreni i cirkonijevi oksidi utjeu na
opacitet. Fluorescenciji keramike, koja je bitno optiko svojstvo prirodnog zuba i materijala
za izradbu estetskih krunica, pridonose uranov oksid (UO2), cerij (Ce) i samarij (Sm).
Nadalje, dodaju se razni pigmenti koji zajedno ine 1% ukupnog sastava. Plastinosti
keramikog materijala tijekom modeliranja doprinose dodane organske tvari (dekstrin, krob,
eer). Da bi se temperatura peenja na slitini snizila do potrebnih 980C, keramikoj se
osnovi dodaju katalizatori: kalijev fosfat (K2PO4), kalijev karbonat (K2CO3), natrijev
karbonat (Na2CO3), boraks (Na2B4O7 10H2O) i olovni oksid (Pb2O3) . istoa je
sastavnih dijelova izvanredna, to je posebno vano zbog stranih estica koje mogu utjecati
na boju. Osnovni sastojci se pomijeaju u istom stanju te griju dok ne prijeu u staklastu
masu (frit). Ta se masa usitnjava tako da se u vruem stanju ulijeva u vodu i zatim melje u
sitni prah.
S obzirom na temperaturu peenja, keramika se dijeli na slijedei nain:
-

keramika s niskom temperaturom peenja od 850 do 1100C

keramika sa srednjovisokom temperaturom peenja od 1100 do 1300C

keramika s visokom temperaturom peenja od 1300 do 1400C.

Keramika s niskom temperaturom peenja upotrebljava se za krunice, mostove i fasete.

Keramika sa srednjovisokom temperaturom peenja upotrebljava se za specijalne oblike
meulanova i inleje, a s visokom temperaturom peenja za kovinsko-keramike nadomjeske
te umjetne zube za mobilne proteze..
Zubni keramiki materijali trebaju ispunjavati bioloka svojstva, odgovorna za
kliniku primjenu i odreena tehnoloka, odnosno fizikalna svojstva odgovorna za
laboratorijsku obradu. Svojstva potrebna za kliniku primjenu su izmeu ostalih: biospojivost,
postojanost u ustima, konstantnost volumena i boje, dovoljna vlana i tlana vrstoa te
trebaju zadovoljiti i estetske kriterije, vrlo zahtjevne u suvremenoj rekonstruktivnoj
stomatologiji.
Fizikalna su svojstva dentalne keramike slina svojstvima stakla. Izotropna je, i po
tome se razlikuje od materijala s kristalnom strukturom. Zbog toga zubna keramika nema
105

talite nego interval omekanja. Da bi se ipak postigla optimalna vrstoa, keramika mora
sadravati dovoljan udio kristalnih sastavnica, koje istodobno poveavaju njezinu
neprozirnost, tj. umanjuju transparenciju. Keramiki materijali moraju imati slijedea
tehnoloka svojstva: veliku gustou (ne smiju sadravati pore), pri modeliranju trebaju biti
postojani, a nakon peenja lako obradivi bruenjem.
Zubna keramika sadri osim amorfne matrice i kristalnu komponentu. Leucit, kao najea
sastavnica, po svome je sastavu kalij aluminijev silikat (-KAlSi2O6) i pripada glininoj
skupini minerala. U prirodi se nalazi najee u podrujima erupcije vulkana (stvara se iz
lave). Pri visokoj temperaturi (>605C) poznat je kubini oblik, -KAlSi2O6. Kristali leucita
imaju indeks loma priblino jednak indeksu loma staklene matrice, pa stoga ne uzrokuju
mutnou keramike. Vie sastojaka koji lome svjetlo izazivaju njezino jae zamuenje. Tome
pridonose kristali SiO2 i Al2O3 te kristali TiO2, SnO2, CeO2 i ZrO2, koji djeluju kao
sredstva zamuenja. Osim kristala, zamuenje uzrokuju i mjehurii zraka. Time gotov rad
poprima neproziran izgled. Vakuumsko peenje keramike smanjuje poroznost, a time se
istodobno osigurava prozirnost.
Zubna keramika prolazi kroz nekoliko faza peenja pri visokim temperaturama i to su
optereenja koja keramika mora izdrati bez oteenja, a posebno je poeljna to manja
kontrakcija odnosno smanjenje obujma.
Kontrakcija keramikog materijala nastaje iz vie razloga:
1. Veliina zrna praka utjee na kontrakciju. Zbog toga se praak proizvodi u zrncima
razliitih veliina koja se mogu tako sloiti da zauzmu to manji volumen. Pri mijeanju
dolazi do zbijanja estica keramikoga praha, a istodobno se otklanja viak vode. Sam
postupak mijeanja moe se provesti na nekoliko naina: vibracijom, patulacijom, kapilarnim
privlaenjem, gravitacijskom metodom i s pomou etkice.
2. Kondenzacija je postupak zbijanja estica. Veliina estica i prazan prostor meu
njima utjeu na pravilan tijek kondenziranja, a to u konanici smanjuje stupanj kvrenja
keramikog materijala. Osnovni uzroci kvrenja tijekom peenja keramikog materijala
njegova su slaba kondenzacija te neodgovarajua gustoa estica praha.
3. Proces sinteriranja; materijal se definitivno rastopi i potom meusobno veu samo
povrinski slojevi estica praka (piroplastini tijek materijala).
Keramika je krhki materijal, postojanog oblika, ali osjetljivog na male pogreke u
strukturi, koje poslije mogu biti ishodita za lomne pukotine. Naprezanja, koja izvana djeluju
na materijal, koncentriraju se na tim sitnim pogrekama te se lako prekorai kritina ilavost
na lom. Nastaje lomna pukotina na ijem je polazitu naprezanje na vanjsko optereenje to
106

vee to je napuknue dublje. Ta nestabilnost ponajprije dovodi do poveanja napuknua i,

konano, do loma nadomjestka. Keramika izvanredno podnosi tlana, a slabo vlana i smina
naprezanja.

13.3. KERAMIKI SUSTAVI

Prema sastavu, suvremeni se keramiki materijali mogu podijeliti na ove sustave:
- keramika za peenje na slitinu (metal-keramika),
- potpuna keramika: - aluminijoksidna keramika,
- staklokeramika
- cirkonijeva keramika.
Prema namjeni keramiki se materijali dijele na one iz kojih se izrauju metalkeramike krunice, potpuno keramike krunice, materijali za glazure, korekture i na one
kojima se dobivaju posebni estetski uinci.
Prema nainu izrade, keramiki se materijali dijele na one s:
-laboratorijskim tijekom izrade
-keramiki blokii za tehniku frezanja.

13.3.1. Keramika za peenje na slitinu

Metal-keramiki se nadomjestci koriste preko 35 godina u fiksnoj protetici. Kroz to
vrijeme doivjeli su brojne preinake, kako sam keramiki materijal tako i slitine na kojima se
peku slojevi keramike. Posebna pozornost se obratila na spoj slitine i keramike te pripremu
povrine slitine, slojevi opakera postaju vrlo znaajni i odgovorni za jainu spomenute veze.
Keramika za napeenje je vrsta keramikog materijala u boji prirodnih zubi, kojom se
prekriva lijevana konstrukcija. Svojim sastavom taj materijal odgovara glinici, ali sadri i
druge sastojke, kao to su: Na2O, Li2O, CaO, MgO i B2O3. U strunoj se literaturi postupak
peenja zubne keramike na odgovarajuu slitinu, u svrhu dobitka fiksnoprotetskog
nadomjestka, sa svim svojim zahtjevima nunim za ugradnju na bioloke strukture, naziva
metal-keramika konstrukcija. Estetskim svojstvima zubne keramike, koja se pee i spaja sa
slitinama, uspjeno je rijeen problem samostalnih krunica, ali i veih mosnih konstrukcija.
Metal-keramika konstrukcija ujedinjuje dobra svojstva zubnih slitina (vrstoa, tvrdoa,
107

trajnost, stabilnost), a estetski su problemi rijeeni primjenom zubnih keramikih materijala

koji u cijelosti mogu prekriti metalnu konstrukciju te oponaati prirodan zub sa svim
karakterizacijama, pri tome se razlikuje osnovni, dentinski i caklinski materijal, kao i dodatci
za pojedine uinke.
Napeena keramika mora imati slijedea svojstva: vrstu vezu sa slitinom, usklaen
toplinski koeficijent rastezanja sa slitinom, dobru oblikovnost i stabilnost oblika, malu
kontrakciju tijekom peenja, neosjetljivost na ponovna arenja, pouzdanu reprodukciju boje,
prirodnu prozirnost i fluorescenciju, mogunost bruenja i poliranja te postojanost u ustima,
biokompatibilnost i veliku vrstou.
esta manjkavost je prosijavanje slitine na cervikalnom rubu nadomjestka te
neusklaenost termikih koeficijenata keramike i slitine, zbog ega dolazi do lomova ili
napuknua konstrukcije.

13.3.2. Potpuno keramiki sustavi

Zubna industrija nastoji pronai materijal za potpunu keramiku krunicu koja e i bez
metalne podloge osigurati primjenu i u bonom segmentu gdje su zahtjevi za tvrdoom i
vrstoom materijala znatno izraeniji zbog veeg vanog optereenja tijekom funkcije.
Najvei broj dananjih keramikih materijala pojavio se na tritu sredinom ezdesetih
godina. Poznate su dvije skupine keramikih materijala: jedni se u laboratoriju pripremaju i
oblikuju u konaan oblik, a drugi su tvorniki izraeni keramiki blokii za tehniku frezanja
(glodanja).

13.3.3. Aluminijoksidna keramika

Aluminijoksidnu keramiku proizveli su Mc Lean i Hugh 1965. godine, dodajui
odreenu koliinu Al2O3 glininoj keramici. Aluminijoksidna keramika primjenjuje se u
keramikim sustavima s osnovnim materijalom i u sustavima s tvrdom jezgrom.
Sustavima s osnovnim materijalom zajedniko je da se keramika krunica izrauje
konvencionalnom tehnikom slojevanja na kovinskoj foliji, prilagoenoj na radnom bataljku
od tvrdog materijala. Na taj se nain izrauje jacket krunica, galvanizirana krunica, ceplatek
krunica, ceraplatin krunica i heratek krunica.
108

Osnovni materijal za izradbu keramike kapice (tvrde jezgre) dostavlja se u obliku

tableta koje se sastoje od 65-70% Al2O3, 8-10% MgO i dodatka BaO-SiO2-Al2O3 stakla te
silikonske smole. Ovrsnue materijala postie se MgAl2O4 spinelom.
Drugi je nain izradbe tvrde jezgre izravno nanoenje osnovnog materijala na
vatrootporni bataljak, oblikovanje kapice i peenje na 1170 C kroz 20 minuta. Hi-ceram
keramiki materijal pojavio se na tritu 1986. godine. To je staklena matrica pojaana
kristalima leucita. Dimenzionalno je stabilna, pri peenju se ne kontrahira, a na dobivenoj se
jezgri pee dentinska i caklinska masa. Kasnije se pojavila In-Ceram keramika (1989.) te In
Ceram Zirconij keramika.

13.3.4. Staklokeramika
Staklokeramika je polikristalni materijal koji nastaje kontroliranom kristalizacijom
stakla. Za njezino otkrie zasluan je Stookey (SAD), a Mc Cullock ju je godine 1968. prvi
pokuao primijeniti kao zubni gradivni materijal. Usporedbom s konvencionalnom zubnom
keramikom, sustavi na osnovi stakla nude velike mogunosti upotrebe u stomatologiji,
zahvaljujui kemijskoj inertnosti, visokoj mehanikoj vrstoi, relativno jednostavnoj tehnici
rada, malom stupnju kvrenja tijekom izradbe, kao i svojim ostalim termikim i fizikalnim
osobinama.
Toplinski postupak, keramiziranje, neophodan je kod nekih staklokeramika (npr.
Dicora), kako bi se postigla dovoljna kristalizacija te time poveala vrstoa, opacitet,
otpornost na abraziju, otpornost na termiki ok te otpornost na kemijske agense. Dicor sustav
spada u kategoriju ljevljive staklokeramike. Za razvoj toga keramikog sustava (1970.)
zasluan je Grossman, a samu krunicu prvi je napravio Stookey godine 1974. Ta se vrsta
keramike sastoji od SiO2, K2O, MgO, fluorida iz MgF2, male koliine Al2O3 i ZrO2 te
fluorescentnog agensa koji se dodaje iz estetskih razloga. Ima visoku tlanu vrstou, a
gustou i tvrdou slinu prirodnoj caklini te se tako odstranjuje loa strana keramike-troenje
cakline prirodnoga zuba. Biospojivost je istraena i nisu pronaeni znaci toksinoga
djelovanja.
Slina svojstva pokazuje i tlaena staklokeramika Empress. Postoje dvije tehnike rada
s Empress keramikim sustavima:
- tehnika slojevanja za krunice na prednjim zubima, gdje je vaniji estetski dojam;

109

- tehnika bojenja za bone krunice, onleje i inleje, gdje je vaan oblik i okluzija kao odrednica
funkcije.
Hidroksiapatitnu staklokeramiku opisali su Hobo i Iwata godine 1985. Do
kristalizacija apatita dolazi nakon jednosatnog izlaganja objekta temperaturi od 870 C.
Potapanjem u vodu kristali konvertiraju u hidroksiapatit.

13.3.5. Cirkonijeva keramika

Osnovu cirkonijeve keramike ini cirkonijev dioksid, a ovisno o vrsti stabilizatora
(magnezijevog ili yitrijevog oksida), razlikuju se dvije razliite mikrostrukturne slike.
Cirkonijeva keramika pokazuje odlina mehanika svojstva, velike vrijednosti vrstoe,
tvrdoe i lomne ilavosti te daje velike mogunosti za primjenu u stomatolokoj protetici.

13.4. CAD - CAM KERAMIKA

Tehnika izrade keramikih nadomjestaka iz keramikih blokia kao poluproizvoda
predstavlja CAD-CAM sustav, koji se zasad upotrebljava za izradu faseta, krunica te inleja.
CAD-CAM sustavi obino se odvijaju u tri radne faze: -sakupljanja obavijesti (kamerom ili
ticalom), -konstruiranja rada (restauracije) (CAD) i - izradbe protetskog rada (CAM). Pri
tome nije potrebno provesti, u cjelosti ili djelomino laboratorijski tijek u izradi nadomjestka.
Krunica ili inlej izrauju se frezanjem (glodanjem) u aparatu prema zadanom programu iz
tvorniki pripremljenoga bloka keramike. Zahvaljujui svojim fiziko-kemijskim svojstvima,
ova vrsta keramike ne izaziva troenje cakline suprotnih zubi, tvrda je, vrlo stabilna i ne
mijenja boju. No, nedostatak joj je nemogunost naknadnog oblikovanja rubova faseta, a i
boja nadomjeska esto ne zadovoljava. Slini sustavi su i Celay (Vita) Cerek Mark I i II
(Vita), kao i Desti Cad i Duret, ija je primjena ograniena na izradbu inleja i onleja.
U lepezi novih stomatolokih materijala potrebno je spomenuti sustav Targis (novi
ceromer materijal -keramika poboljana polimerima) - Vectris (vlaknima ojaani kompozitni
materijal).

110

LITERATURA

1. Andersson M, Oden A. A new all-ceramic crown. Acta Odontol Scand 1993;51:59-64.

2. Anusavice KJ. Degradability of dental ceramics. Adv Dent Res 1992;61:527-31.
3. Anusavice KJ. Recent developments in restorative dental ceramics. J Dent Am Assoc
1993;124:72-84.
4. Beham G. IPS-Empress: Eine neue Keramik-Technologie. ZWR1991;6:404-8.
5. Duckeyne P, Lemons JE. Bioceramics: Material characteristics versus in vivo behavior.
New York: The New York Academy of Science, 1988.
6. Fairhurst CW. Dental Ceramics: The state of the science. Adv Dent Res 1992;6:78-81.
7. Fortulan CA, Dulcina PF, Souza D. Microstructural Evolution of the Al2O3-ZrO2
Composite and its Correlation with Electrical Conductivity. Mat Res 1999;2:3-13.
8. Freesmeyer WB, Lindemann W. Biegefestigkeit eines Edelmetall-Keramik-Verbundes in
Abhangigkeit von der Vorbehandlung des Metallgerustes. Dtsch Zahnarztl Z
1981;36:791-799.
9. Geis-Gerstorfer J, Kanjantra P. Zum Einfluss der Prufmethode auf die Biegefestigkeit
von IPS-Empress und In-Ceram. Dtsch Zahnarztl Z 1992;47:618-21.
10. Hisama K. Effects of the firing temperature on the color and strength of metal bonded
porcelain. Fukuoka Shika Daigaku Gakkai Zasshi 1989;16:369-90.
11. Hondrum S. A review of the strength properties of dental ceramics. J Prosth Dent
1992;67:859-65.
12. Kaiser M. Die Anfertigung von Heratec-Kronen. Quintessenz Zahntechn 1987;5:535-44.
13. Liu PR, Isenberg BP, Leinfelder KF. Evaluating Cad-Cam generated ceramic veneers. J
Am Dent Assoc 1993;124:59-63.
14. Mc Lean JW. Ceramics in clinical dentistry. Br Dent J 1988;12:164-87.
15. Maylor WP, Munoz CA, Goodacre CJ, Swartz ML, Moore BK. The effect of surface
treatment on the Knoop hardness of Dicor. Int J Prosthodont 1991;4:147-51.
16. Musi S, ivko-Babi J, Mehuli K, Risti M, Popovi S, Furi K. Microstructure of
leucite glass ceramics for dental use. Mater Lett 1996;27:195-9.
17. Musi S, ivko-Babi J, Mehuli K, Risti M, Popovi S, Furi K. Microstructural
Properties of Leucite-type Glass-ceramics for Dental Usa. Croat Chemical Acta 1997;70
(2)703-18.
18. Mehuli K, ivko-Babi J, Ivani T, Kustec-Pribilovi M, Predani-Gaparac H.
111

Strukturne promjene IPS Empress keramike kao posljedica razliitog naina hlaenja.
Acta Stomatol Croat 1997;31:107-12.
19. Little DA, Crocker JJ. Clinical use of a new metal-free restorative technology, case
report. Dent Today 2002;21:68-72.
20. Oilo G. Flexural strength and internal defects of some dental porcelains. Acta Odontol
Scand 1988;46:313-22.
21. Quazzato M, Albakry M, Ringer SP, Swain MV. Strength, fracture toughness and
microstructure of a selection of all-ceramic material. Zirconia-based dental ceramics.
Dent Mater 2004;20:449-56.
22. Salinas TJ. Contemporary ceramics for dentistry. Prac Proced Aesthet Dent 2003;15:690.
23. Schwickerat H. Was der Zahntechniker beachten sollte in Herstellung von
vollkeramischen Zahnersatz Dent Labor 1992;40:1501-5.
24. Setz J, Weber H. Ceplatec-Sintertechnik. Teil 1. Quintessenz 1992;43:1549-57.
25. Setz J, Weber H. Ceplatec- Sintertechnik. Teil 2. Quintessenz 1992;43:1763-9.
26. Siervo S, Pampalone A, Valenti G, Bandettini B, Siervo R. Porcelain Cad-Cam veneers.
Some new uses explored. J Am Dent Assoc 1992;123:63-7.
27. Schilingburg H, Hobo S, Whittset LD, Jacobi R. Fundamentals of Fixed Prosthodontics,
3er ed. Quintessenz Publishing Co, Inc 1997.
28. Wohlwend A, Strub JR, Schrer P. Metal ceramic and all-porcelain restorations:current
consideration. J Prosthodont 1989;2:13-25.

112

14. CEMENTI
Biserka Lazi

Cementi su materijali ili mjeavine materijala, gdje se u pravilu mijea praak i tekuina, a
finalno se dobije pasti slina masa, koja nastaje kroz reakciju obiju komponenata.
Praak se sastoji od metalnih oksida (glavni sastojak klasinih cemenata za
privrivanje je ZnO), dok je tekuina obino pogodna kiselina, preteno u vodenoj otopini.
Kod reakcije stvaraju se soli koje stvrdnjavaju u isto amorfni matriks.

14.1. PODJELA CEMENATA

Cementi se danas dijele po raznim kriterijima: nainu primjene, sastavu i stupnju
prijanjanja na tvrda zubna tkiva.
Prema nainu primjene dijele se na:

privremene

trajne

Razlika izmeu tih dviju skupina je u duini vremenskog intervala primjene.

Privremeni cementi se upotrebljavaju za uvrivanje fiksnih protetskih nadomjestaka na
odreeni rok, ovisno o njihovoj veliini i rasponu. Trajnim cementima se nadomjesci
definitivno cementiraju.
Najea je podjela po njihovom sastavu:

cinkfosfatni cementi

silikatni cementi

silikofosfatni cementi

cinkoksideugenol cementi (ZOE), kao i cementi bez eugenola (Freegenol)

etoksibenzoevi cementi (EBA)

polikarboksilatni cementi

staklenoionomerni cementi (GIC)

113

akrilatni cementi

kompozitni cementi

Tablica 1 Klasifikacija i uporaba dentalnih cemenata

UOBIAJENO
KORITENJE

CEMENT
Cinkfosfatni

Cinkfosfatni za dodatkom
bakrenih i srebrnih soli
Cinkoksideugenol i
Freegenol

Cinkfosfatni za dodatkom
bakrenih i srebrnih soli
Polikarboksilatni

Staklenoionomerni

Akrilatni

Kompozitni

za privrivanje
fiksnoprotetskih
radova i
ortodontskih aparata
za privrivanje
imedijatnih radova
za privrivanje
privremenih i
imedijatnih radova
privremeno i trajno
sredstvo za
privrivanje
nadomjestaka
sredstvo za
prekrivanje pulpe
za privrivanje
imedijatnih radova
za privrivanje
fiksnoprotetskih
radova
za privrivanje
fiksnoprotetskih
radova
za sve vrste ispuna
za privrivanje
ortodontskih bravica
za reparaturu
akrilatnih krunica i
mostova
za privrivanje

POMONO
KORITENJE

za privrivanje
imedijatnih radova
za ispune korijenskih
kanala

vezivno sredstvo za
uporabu
u
ortodonciji
za zatvaranje i
peaenje fisura

za
privrivanje
privremenih
nadomjestaka

Prema ADA (The American Dental Association) i DIN (Deutsche Institut fr

Normirung) specifikaciji cementi se dijele prema granulometrijskom sastavu (veliini zrna) i
njihovoj primjeni u dva tipa:

TIP I Fino-zrnati cementi za uvrivanje fiksno-protetskih radova

TIP II Srednje-zrnati cementi koji se primjenjuju za podloge ispod amalgamskih i

kompozitnih ispuna.

114

Te norme osim toga propisuju i:

standardnu konzistenciju cemenata

vrijeme vezivanja

tlanu vrstou

debljinu sloga

topljivost

biokompatibilnost

14.2. ZAHTJEVI KOJE MORA ISPUNJAVATI DOBAR CEMENT

Ne smije biti toksian, niti podraivati pulpu i druga tkiva. Biokompatibilnost
cementa je od posebne vanosti. Njegovo djelovanje na pulpu mora biti umirujue. Izbrueni
zubni bataljak predstavlja dentinsku ranu pa e niske pH vrijednosti konvencionalnih
sredstava za privrivanje, ukoliko dugo perzistiraju, dovesti do ireverzibilnih oteenja
pulpe.
Mora biti netopljiv u slini i drugim tekuinama u usnoj upljini. Topljivost je loa
karakteristika cementa. Deblji slojevi cementa u pravilu pokazuju manju topljivost, ali
iziskuju vie prostora pa time i vie bruenja zuba. Topljivost ovisi i o rubnoj mikropukotini
izmeu protetskog rada i zuba. to je rubna pukotina vea, poveava se i topljivost pojedinih
cemenata, to pogorava njihovu kvalitetu.
Mora imati dobra mehanika svojstva. To podrazumijeva da u kratkom
vremenskom roku postigne dovoljnu vrstou.
Mora tititi pulpu od tetnih vanjskih utjecaja.

O podrazumijeva toplinsku

izolaciju, zatitu pulpe od prodora kemijskih tvari iz sredstava za ispune, elektroizolaciju.

Estetska svojstva. Boja cementa mora odgovarati estetskim standardima. To je
posebno vano kod cementiranja protetskih nadomjestaka gdje postoji mogunost
prosijavanja boje cementa kroz stjenku, npr. kod akrilatne ili keramike krunice. Boja
cementa mora odgovarati boji tvrdih zubnih tkiva i odreuje se kljuem boja.
Adhezijska svojstva. Idealni cement bi trebao adheriratri na tvrde zubne supstance
(caklinu i dentin) jednako kao i na metalne legure, keramike mase i akrilate, ali ne smije
adherirati na zubne instrumente.
Trebao bi djelovati bakteriostatski.

115

Trebao bi imati dobra reoloka svostva. To podrazumjeva dovoljno niski viskozitet,

to omoguuje manju debljinu sloja i dovoljno dugo vrijeme za obradu na temperaturi usne
upljine.

14.3. CINKFOSFATNI CEMENT

Cinkfosfatni cement je univerzalno sredstvo

za ispune i privrivanje. Duga

primjena u stomatologiji, od godine 1879., ini ga tzv. tipinim cementom, s ijim se

osobinama usporeuju osobine gotovo svih novonastalih cementnih sustava.
Cinkfosfatni cement sastoji se od smjese tekuine i praka.
Tablica 2 Sastav tipinog cinkfosatnog cementa

PRAAK

TEKUINA

ZnO
MgO
SiO2
CaO, BaO, Ba2SO4

80 - 90
8.3
1.4
0.1

H3PO4 kao slobodna kiselina

H2PO4 vezana za A1 i Zn
Al
Zn
H2O

38.2
16.2
2.5
7.1
36

Mijeanje se obavlja na rashlaenoj staklenoj ploici za mijeanje, tako da se male porcije

praka mijeaju sa tekuinom. Svaka se porcija praka mijea otprilike 20 sekundi, dodaje se nova
koliina praka, a itav postupak traje oko 1,5 minute. Nikada se ve zamijeanom cementu ne
smije dodati jo tekuine, jer se negativno mijenjaju svojstva gotove mijeavine.
Aciditet cinkfostanog cementa je najvei u poetku mijeanja i iznosi 3.5. Nakon 7
dana iznosi 6.9, to znai da je jo uvijek kiseo te da predstavlja opasnost za pulpu.
Tijek vezivanja: Vezivanje cinkfosfatnog cementa temelji se na pretvaranju
cinkovnog oksida u cinkov fosfat uz oslobaanje topline.
Ukupno vrijeme vezanja cementa ovisi o intenzitetu mijeanja, sporijem ili brem
dodavanju praka u tekuinu, a prema DIN-normi broj 13903 iznosi oko 20 minuta.
Apsolutno suho radno polje je uvjet za kvalitetno privrivanje jer nazonost sline trenutano
prekida vezivanje cinkfosfatnog cementa. Tijekom stvrdnjavanja oslobaa se toplina.
Debljina sloja je u veini sluajeva 10-40 mikrometara. Ona ovisi o omjeru praka i
tekuine.

116

Topljivost je veliki

nedostatak svih cemenata, pa tako i cinkfosfatnog cementa.

Topljivost dovodi do dezintegracije cementa, to je za praksu od velikog znaaja jer o tome

ovisi vie ili manje zatita dentina i cakline, a time i funkcijska trajnost fiksnoprotetskog rada.
Toksinost cinkfosfatnog cementa, ili bolje reeno fosforne kiseline, je dobro poznata i
mnogo puta dokumentirana. Meutim, kako se materijal upotrebljava niz godina, kliniki je
prihvatljiv tako dugo dok se oprezno pristupa preparaciji zuba i kad ona nije preblizu pulpe.
Indikacije. Cinkfosfatni cement se koristi za trajno cementiranje krunica i mostova.
On je dobar toplinski izolator pa se najvie koristi za podlogu ispuna te kao vrsti ispun za
korijenske kanale.
Komercijalni nazivi:
Harvard cement (Richter & Hoffmann)
Multiplen (Dorident)
Zink zement (De Trey)
Elite cement (G.C)

14.4. SILIKATNI CEMENT

Od svih opisanih cemenata silikatni

je cement najmanje podnoljiv za pulpu.

Toksinost ovog cementa je toliko velika da i kroz par godina moe izazvati nekrozu pulpe.
Boja cementa bila je glavni razlog njegove uporabe.
Tablica 3 Sastav silikatnog cementa

PRAAK
SiO2
Al2O3
Na3PO4
CaF2

%
38
30
8
24

TEKUINA
H3PO4
P1PO4
Zn3(PO4)2
H2O

%
42
10
8
40

Mijeavine. Praak se dodaje tekuini dok se ne dobije homogena masa. Mijea se

plastinom patulom na plastinoj ploici. Runo mijeanje traje 60 70 sekundi.

117

Vezanje. Stvrdnjavanjem dolazi do veza izmeu alumosilicijevog gela i fosfatne

matrice. Najvei nedostatak je oslobaanje fosforne kiseline koja uzrokuje slilikonekrozu
pulpe. Silikatni cementi su danas u potpunosti zamijenjeni kompozitima.

14.5. SILIKOFOSFATNI CEMENT

Sastav. Silikofosfatni cementi su mjeavine prvih dviju cementnih sorti i opisuju se
kao kameni cementi. Oni posjeduju toksinost silikatnih cemenata, a topljivost u ustima im
je, u uporedbi sa cinkfosfatnim cementima, prilino velika. Zbog svojih nedostataka danas se
vie ne upotrebljavaju.

14.6. CINKOKSIDEUGENOL CEMENT (ZOE)

Ovi cementi su u uporabi od godine 1894. kada ih je prvi puta upotrijebio Wessler, a u
sastavu je imao cinkov oksid i ulje klinia.
Ros ga je odine 1934.poboljao promjenom odnosa praka i tekuine.
Tablica 4 Sastav cinkoksideugenol cementa
%

PRAAK
ZnO
Kolofonij
Cinkov stearat i cinkov acetat

69
29
2

TEKUINA
Eugenol
Maslinovo ulje

%
85
15

Vezanje. U reakciji vezanja izmeu praka i tekuine nastaje cinkov eugenolat koji je
kemijski helator. Vrijeme vezivanja je uz dodatak akceleratora ubrzano, jer se u pravilu
smjese izmeu cinkovog oksida i eugenola sporo veu. Vlaga kod ovih cemenata ubrzava
tijek vezivanja..
Indikacije. Privremeno uvrivanje fiksnoprotetskih radova.
Komercijalni nazivi.
Temp bond (Kerr)
Varibond (Van R.)
Zone (G.C.)
118

Mnogi autori navode probleme kod uporabe ovih cemenata. Ovi cementi ne adheriraju
na caklinu i dentin.

14.7. ETOKSIBENZOEV CEMENT (EBA)

Ime ovih cemenata potie od imena za ortoetoksibenzoevu kiselinu.
Tablica 5 Sastav etoksibenzoevog cementa
PRAAK
ZnO
Kvarc, aluminijev oksid
Hidrirana smola

%
64
30
6

TEKUINA
Etoksibenzoeva kiselina
Engenol

%
62
38

Mijeanje. Praak se u malim koliinama dodaje tekuini dok se ne postigne kruta

konzistencija. Velika topljivost ovih cemenata temelji se na oslobaanju eugenola.
Indikacija. Privremeni cement za privrivanje fiksnoprotetskih radova. Eugenol
djeluje kao omekiva na sintetske materijale pa se ne preporuae za privremeno cementiranje
akrilatnih krunica i mostova.

14.8. POLIKARBOKSILATNI CEMENTI

Ovi cementi su relativno novi sintetski materijali za privrivanje. Pripadaju grupi
adhezivnih cemenata. Na poboljanju adhezivnih svojstava i bioloke podnoljivosti ovih
cemenata radio je Smith 1968. godine. Ti cementi imaju relativnu biokompatibilnost to se
pripisuje velikim poliakrilnim molekulama koje teko prodiru u dentinske tubuluse.
Tablica 6 Sastav polikarboksilatnog cementa
PRAAK
ZnO
MgO
A12O3
ZnF2

%
TEKUINA
50-90 Poliakrilna kiselina
0 10 H2O
10- 40
0-2

%
40-50
50-60

119

Vezanje. Dugi lanci poliakrilne kiseline se spajaju meusobno pomou atoma cinka.
Cink reagira s karboksilnim grupama poliakrilne kiseline stvarajui polikarboksilate. Osim s
atomima cinka karboksilne grupe poliakrilne kiseline veu se sa kalcijem iz cakline i dentina
te stvaraju poliakrilni kacijev kompleks. Time se postie adhezija karboksilatnog cementa na
tvrda zubna tkiva.
Topljivost. Topljivost u vodi je relativno niska ali je kontrakcija tijekom vezanja 4
puta vea nego kod cinkfosfatnih cemenata. Debljina sloja ovog cementa je izmeu 10 i 15
mikrona to je daleko manje od cinkfosfatnog cementa.
Indikacija. Privrivanje fiksnoprotetskih radova (krunica, mostova), ali zbog malog
modula elastinosti, moe se primijeniti samo u podrujima manjeg optereenja.
Komercijalni nazivi.
Poly-C (DeTrey)
Durelon (Espe)
Hy-Bond Polycarboxylat (Shofu)

14.9. STAKLENOIONOMERNI CEMENTI

Staklenoionomerni cementi su materijali koji se u posljednjem desetljeu najee
primjenjuju zahvaljujui dobroj adheziji na zubno tkivo, karijesprotektivnom uinku,
biokompatibilnosti te jednostavnom rukovanju. Godine 1969. Wilson ih je sa suradnicima
usavrio, a u stomatoloku praksu ih uvodi John McLeean.
Prema nainu primjene staklenoionomerni cementi dijele su u 3 skupine (Wilson,
Mclean 1988.)

Tip I staklenoionomerni cementi (luting) za cementiranje

Tip II staklenoionomerni cementi (restorative) za ispune, estetski i pojaani

Tip III staklenoionomerni cementi (lining) za podloge, dobro adheriraju na dentin

Sastav. Dolaze u promet u obliku praka i tekuine. Praak ine estice stakla, a tekuina

je 50 %-tna vodena otopina poliakrilne, itakonske i vinske kiseline.

120

Tablica 7 Sastav staklenoionomernog cementa

%

PRAAK
Aluminij-silikatno staklo s
kalcijem i fluorom

100

TEKUINA

Kopolimer poliakrine i itakonske

kiseline
Vinska kiselina
H2O

48
5
47

U poetku je tekua komponenta bila poliakrilna kiselina. Da bi se sprijeilo stvaranje

gela, trebalo je nai kiselinu niske molekulske mase i visoke koncentracije. Danas se koristi
kopolimer akrilno-itakonine kiseline. Neki cementi sadre kopolimer akrilne i maleine
kiseline. Itakonina kiselina sniava viskoznost tekueg dijela i sprjeava geliranje
prouzroeno meumolekulskim vodikovim vezama. Tartarina kiselina slui u tekuini kao
akcelerator koji olakava izvlaenje iona iz staklenog praka.
Vezanje. Vezanje nastaje djelovanjem kiseline, tj. vodikovih iona na povrini estica
stakla. Oslobaaju se ioni aluminija i kalcija te se formira silicijev hidrogel. Nastaje kompleks
graen od estica stakla obavijenih silicijevim hidrogelom koji je ugraen u matriks kojeg
ine kalcijeve i aluminijeve poliakrilne soli. Stakleni ionomerni cementi imaju sposobnost
adhezije na caklinu i dentin zbog stvaranja kovalentnih i meumolekulskih veza. Do adhezije
dolazi uslijed reakcije karboksilnih grupa poliakrilne kiseline (-COO) sa kalcijevim ionima
(Ca++) iz povrine cakline. Karboksilne grupe reagiraju i sa kolagenom dentina.

Prednosti:

Adhezija na zubno tkivo.

Karijesoprotektivni uinak. Zbog kontinuiranog otputanja fluorida, ovi cementi su

posebno prikladni u sluajevama kada se fiksni nadomjesci izrauju zbog visoke
incidencije sekundarnog karijesa.

Za razliku od drugih cemenata, SIC posjeduju ekspanziju i kontrakciju slinu onoj

koju imaju tvrda zubna tkiva.

Prihvatljiva debljina sloja.

Indikacija. Vrlo pouzdana sredstva za definitivno privrivanje krunica i mostova. iroka

primjena u dentalnoj patologiji.
Komercijalni nazivi.

121

Glasionomer Tip I (Shofu)

Ketac-bond (Espe)
Ketac-fill (Espe)
G.C. Fuji I (G.C.)

14.10. AKRILATNI CEMENTI

Akrilatni cementi su kopolimeri hladno-polimerizirajuih sintetskih materijala sa
velikom sposobnou adhezije kao i dobrom tvrdoom i vrstoom.
Sastav. Praak PMMA uz punilo; Tekuina Metilmetakrilni monomer.
Vezanje. Prilikom vezanja ovog cementa razvija se toplina. Kratko vrijeme vezivanja,
velika kontrakcija za vrijeme vezivanja kao i njegovo tetno djelovanje na pulpu predstavljaju
njegova loa svojstva te ga stavljaju u grupu cemenata s ogranienom primjenom.
Indikacija. Reparatura akrilnih krunica i mostova, uvrivanje akrilatnih faseta, te
trajno cementiranje protetskih nadomjestaka na devitalizirane bataljke.

14.11. KOMPOZITNI CEMENTI

Sastav. Diglicid-eter-bisfenol i metakrilna kiselina.
Indikacija. Ogranieno koritenje za uvrivanje fiksno-protetskih nadomjestaka i za
direktno privrivanje ortodontskih bravica. Za njihovu primjenu potrebno je jetkanje zubne
povrine kiselinom.
Loe osobine:

nadraujue djelovanje na pulpu

iznimno kratko vrijeme manipulacije

stvaranje sloja velike debljine

Danas se upotrebljavaju autopolimerizirajui kompoziti iji se organski matriks sastoji

od aromatskih diakrilata sa zrncima punila veliine 0,2 do 30 mikrona.

122

LITERATURA:
1. Behr M, Rosentritt M. Zemente in der Zahnmedizin. Quintessenz 2003; 54:829-37.
2. Braga RR, Ferracane JL, Condon JR. Polymerization contraction stress in dual-cure
cements and its effect on interfacial integrity of bonded inlays. J Dent 2002;7-8:333-34.
3. Cristensen GJ. Glass ionomer as a luting material. J Dent Res 1990;120:59-62.
4. Derand P, Derand T. Bond strength of luting cements to zirconium oxide ceramics. Int J
Prosthodont 2000; 13:350.
5. Diaz-Arnold M, Vargas M, Haselton D. Current status of luting agents for fixed
prosthodontics. J Prosth Dent 1999; 81:135-41.
6. Kan KC, Messer LB, Messer HH. Variability in citotoxicity and fluoride release of resinmodified glass-ionomer cemnts. J Dent Res 1999;76:1502-7.
7. Kielbassa A, Attin T, Schalleg G, Hellwig E. Untersuchungen zur initialen Diffusion von
Eugenol aus verschiedenen zahnrztlichen Zementen durch Dentin. Dtsch Zahnrztl Z
1995;50:589.
8. Lang R, Rosentritt M, Behr M, Handel G. Randspaltverhalten von Keramikinlays bei
Verwendung von modifizierten Glassionomer Kompomer und Kompositzement. Dtsch
Zahnrztl Z 2000;55:540-2.
9. Lazi B, Kosovel Z. Ispitivanje prionljivosti nekih vrsta cemenata u laboratorijskim
uvjetima. Acta Stomatol Croat 1986;20:61-6.
10. Rosentritt M, Behr M, Lang R, Groger G, Handel G. Marginal adaptation of ceramic
inlays using different luting cements. J Dent Res 2002; 36:81A.
11. Sidhu S, Watson T. Resin modified glass ionomer materials. Part 1: properties. Dent
Update 1995; 22:429-32.
12. Suvin M, Kosovel Z. Fiksna protetika. Zagreb: kolska knjiga, 1985.
Yoshida Y, Meerbeek B, Nakayiama Y, Snauwaert J, Hellmans L, Vankerle G. Evidence of
chemical bonding at biomaterial hard tissue interfaces. J Dent Res 2000; 79:709-14.10.

123

15. SADRA
Vlado Carek

15.1. UVOD
Proizvodi od sadre primjenjuju se u stomatologiji vie nego mnogi drugi materijali. Meka
sadra, tvrda sadra, poboljano tvrda sadra i ulone mase ine grupu proizvoda koji su u tijesnoj
vezi, o emu e biti rijei kasnije.
S neznatnim modifikacijama, sadreni proizvodi se upotrebljavaju u nekoliko razliitih
svrha. Na primjer, koriste se za uzimanje otisaka bezubih eljusti, danas vrlo rijetko zbog njihove
neelastinosti i lakog lomljenja. Koriste se uglavnom za izradu studijskih i radnih modela, kao
dodatak materijalima za ulaganje u postupku lijevanja i izradu blokova za lemljenje. Ovi se
materijali koriste i za fiksiranje radnih modela u artikulatore te izradbu kalupa u kiveti pri
polimerizaciji baze mobilnih proteza.
Sadra je dihitratni oblik kalcij-sulfata (CaSO4 x 2H2O). Obino je bijele do mlijenoukaste boje i u prirodi se nalazi u kompaktnm slojevima. Ponekad moe biti sive, crvene ili
smee boje zbog prisutnosti tvari kao to su glina, eljezni i oksidi nekih drugih metala.
iste, bijele i guste podvrste poznate su kao alabaster po nalazitu u Egiptu
(Alabastron). Mineralna sadra ima komercijalnu vanost i poznata je kao bijela sadra - plaster of
Paris. Ovaj je proizvod dobiven peenjem sadrenog materijala iz nalazita blizu Pariza u
Francuskoj. Naslage sadre naene su i u mnogim drugim zemljama, pa i u Hrvatskoj, blizu
Samobora i na otoku Visu.
Nalazita sadre su u blizini rudnika soli, u istoj visini ili ispod tih naslaga jer je specifina
teina sadre vea od specifine teine soli.

15.2. KEMIJSKE KARAKTERISTIKE SADRENIH PROIZVODA

Sadra je mineral, koji u prirodi dolazi kao kalcijev sulfat - dihidrat, tj. kao kalcijeva sol
sumporne kiseline s dvjema molekulama vode. CaSO4 + 2H2O je specifine teine 2,3 i vrstoe
po Moss-u 2.

124

Svi oblici sadrenih prozvoda dobivaju se iz mineralne sadre. Pri zagrijavanju sadreni
materijal gubi 1,5 g/mola od svoja 2 g/mola vode i pretvara se u poluhidrat kalcijevog sulfata.
Kada se pak poluhidrat kalcij-sulfata mijea sa vodom, dolazi do obrnute reakcije i kalcij-sulfat
poluhidrat se pretvara u kalcij-sulfat dihidrat.
Ovakva kemijska reakcija dogaa se bez obzira je li se sadreni materijal koristi kao
materijal za otiske, modele ili kao dodatak ulonim materijalima.
Budui da pri zagrijavanju sadra gubi kristalnu vodu, dobiva nova fizikalna i kemijska
svojstva. Sigurno je da je ta voda s njom vezana i da je to konstituciona voda. Poluhidrat
kalcijeva sulfata dobro je topiv u vodi.
Spomenutim postupkom djelomine dehidratacije dobije se tzv. poluhidrat koji se
primjenjuje uglavnom za otiske, jer je nakon vezivanja relativno mekan. Poluhidratni kristali su
karakterizirani iregularnim oblikom, za razliku od

poluhidrata koji se odlikuje velikom

tvrdoom nakon vezivanja i zato se koristi za izradbu radnih modela (tvrda sadra).
Sadra se stvara tako da se materijal kalcinira pod tlakom u autoklavu, uz prisutnost vode
kod temperature od 120-1300C.
Sposobnost poluhidrata da lako vee vodu upuuje na potrebu zatite preparata od
prijevremene hidratacije, ali i predstavlja osnovu vezivanja ili otvrdnjavanja sadre.
Brzina ove reakcije zavisi od uvjeta za rastvaranje poluhidrata tj. od koliine i
temperature vode, brzine i intenziteta mijeanja i veliine zrna praka.
Povienjem temperature iznad 1300C poluhidrat gubi vodu i postaje topivi anhidrit,
specifine teine 2,9 i tvrdoe po Moss-u 3.
Iznad 2000C formira se relativno netopivi "prirodni" anhidrit koji je identian sadri u
prirodi. Na temperaturi od 12000C CaSO4 se kemijski raspada te se ne moe upotrijebiti kao
sastavni dio ulonih materijala.
Tijekom godina razvijale su se razne teorije o mehanizmu stvrdnjavanja sadre. Meu
ovima su dvije najvanije, a to su kristalna i gel - teorija stvrdnjavanja. Zapravo, obje teorije
imaju slabe toke, ali kako se mnoge karakteristike ponaanja sadre mogu objasniti pomou
kristalne teorije, ona je mnogo prihvatljivija.

15.3. PROIZVODNJA MEKANE, TVRDE I POBOLJANO TVRDE SADRE

Vrste sadre, koritene u stomatologiji, klasificirane su kao sadra za otisak, mekana, tvrda
i poboljano tvrda sadra ili tip I, II, III, i IV (ADA specifikacija broj 25).
125

Iako ove vrste imaju identine formule poluhidrata kalcijevog sulfata, one imaju razliita
fizikalna svojstva, zbog kojih se svaka od njih koristi u razliite svrhe u stomatologiji. Sve ove
varijante sadre napravljene su od kalcij-sulfata dihidrata mineralne sadre, s glavnom razlikom u
nainu uklanjanja dijelova vode iz molekula kalcij-sulfata dihidrata:
1. Mekana sadra se proizvodi zagrijavanjem mineralne sirovine u otvorenom kotlu na
temperaturi 110-1200C. Tako nastali poluhidrat zove se "beta" kalcij-sulfat poluhidrat.
Poznato je da takav prah ima nepravilan oblik i da je porozan.
2. Ako se kristalna voda mineralne sadre uklanja pod pritiskom i uz nazonost vodene pare
na oko 1250C, proizvod se zove tvrda sadra. estice praha ovog proizvoda su jednolikije
po obliku i gue od estica meke sadre. Poluhidrat proizveden na ovaj nain zove se
"alfa" kalcij-sulfat-poluhidrat.
3. Trea vrsta nastaje kada se voda od kristalizacije uklanja dodavanjem drugog kemijskog
sredstva, na primjer 30%-tne otopine kalcijevog klorida, nakon ega se kloridi isperu i
poluhidrat kalcijevog sulfata osui i samelje do eljene finoe. Prah dobiven ovim
postupkom je najgui i opisuje se kao poboljano tvrda sadra.

15.4. SVOJSTVA I PRIMJENA

Glavna svojstva sadrenih proizvoda su vrijeme stvrdnjavanja, finoa estica praha,
kompresivna vrstoa, naprezanje pri istezanju, tvrdoa, otpornost na abraziju, dimenzionalne
promjene i reprodukcija detalja.

15.4.1. Vrijeme stvrdnjavanja

Vrijeme potrebno da se zavri reakcija, tonije da se sav poluhidrat pretvori u dihidrat,
zove se zakljuno vrijeme stvrdnjavanja i vano iz praktinih razloga. Ako je brzina
stvrdnjavanja velika, zamijeani materijal moe otvrdnuti prije nego je terapeut imao prigodu s
njom propisno raditi. S druge strane, ako je reakcija odvie spora, potrebno je previe vremena
da se radnja zavri. Pravilno vrijeme stvrdnjavanja je, prema tome, najvanije svojstvo sadrenih
materijala. Vano je napomenuti da zakljuno vrijeme stvrdnjavanja nije jedina referentna
veliina u tijeku stvrdnjavanja sadre.
126

Kemijska reakcija zapoinje u trenutku kada se prah pomijea sa vodom. Tada se mali dio
poluhidrata pretvori u sadru koja je tada polutekue konzistencije i moe se lijevati. Kako
reakcija napreduje, stvara se sve vie kristala dihidrata i proporcionalno raste viskozitet. Upravo
ovo vrijeme, u kojem se sadra moe lijevati u kalup, zove se "radno vrijeme".
Duinu ovih vremena moe ugoditi proizvoa, kako bi sadru prilagodio nekoj posebnoj
namjeni. Primjeri su sadra za otisak i poboljano tvrda sadra za izradu modela.
Radno vrijeme sadre za otisak je ono vrijeme koje je potrebno da ju terapeut zamijea,
premjesti u licu za otisak i namjesti preko bezubnog grebena. Za sve to zajedno potrebno je oko
dvije do tri minute. Za pacijenta je ugodnije ako takav otisak izvadimo iz usta to prije, pa nakon
vaenja treba saekati jo dvije do tri minute. To znai da bi zakljuno vrijeme stvrdnjavanja
sadre trebalo biti etiri do est minuta. Premda se poluhidrat kalcijevog sulfata uvelike koristi u
razliitim materijalima u stomatologiji, njihova radna vremena znatno variraju i odreena su da
pogoduju posebnim potrebama.
Vrijeme stvrdnjavanja sadrenih proizvoda moe se lako promijeniti utjecanjem na brzinu
kemijske reakcije zbog dodataka prikladnih kemijskih sredstava ili promjenom postupka
mijeanja. Manja koliina vode, due mijeanje, poviena temperatura vode, natrij-klorid i
slino, mogu ubrzati proces stvrdnjavanja.
Prema tome, vea koliina vode, hladna voda ili zagrijana preko 500C, krae mijeanje,
dodatak boraksa i natrij-klorida u veim koncentracijama mogu usporiti brzinu stvrdnjavanja.
Omjer vode i praha takoer moe promijeniti vrijeme stvrdnjavanja sadre.
Reakcija 1 g/mola sadre sa 1,5 g/mola vode stvara 1 g/mol sadrenog materijala. Moe se
izraunati da 100 grama sadre zahtjeva 18,61 grama vode da bi nastao dihidrat. U praksi se,
meutim, sadra ne moe mijeati s tako malom koliinom vode i dobiti materijal pogodan za
rukovanje. Kako bi se izmijealo 100 grama sadrenog praha do praktiki upotrebljive
konzistencije, mora se iskoristiti barem 45-50 grama vode.
Vano je napomenuti da e samo 18,61 grama vode reagirati sa 100 grama sadrenog
praha, a viak e biti rasporeen kao slobodna voda u stvrdnutom materijalu, bez sudjelovanja u
kemijskoj reakciji. Viak vode potreban je kako bi vlaio estice praha tijekom mjeanja.
Prirodno, ako se 100 grama sadre mijea sa 50 grama vode, tako dobiveni materijal se lake
ulijeva u kalup, ali je kvaliteta stvrdnute sadre loija. Kada se sadreni prah mijea s manjom
koliinom vode, izmijeani materijal je gui, tei za rukovanje, ali mu je kvaliteta bolja. Kako je
ranije spomenuto, glavna razlika izmeu meke, tvrde i poboljano tvrde sadre je u obliku i stanju
kristala kalcij-sulfata poluhidrata. U mekoj sadri kristali su nepravilnog oblika i porozni, a kod
tvrde sadre i poboljano tvrde sadre su gui i pravilnijeg izgleda. Ova razlika u fizikalnom
127

obliku i prirodi kristala omoguava dobivanje iste konzistencije s manjom koliinom vode kod
poboljano tvrde sadre nego li kod mekane sadre.
U svakodnevnoj praksi to znai kako mekana sadra treba 45 ml vode za svakih 100
grama praha, kada se postie pravilna konzistencija, dok tvrda sadra treba oko 30 ml, a
poboljano tvrda sadra tek 22-24 ml vode. Razlika u omjerima vode i praha ima naglaeno
djelovanje na kompresivnu vrstou i kvantitetu abrazivne rezistencije.
Spatulacija je takoer jedan od faktora kojim se moe utjecati na vrijeme stvrdnjavanja
sadre. Moe se obavljati runo ili runo-mehaniki.
Mogunost ulaska zraka u smjesu u tijeku mehanikog mijeanja sprjeava se
vakumiranjem smjese, to ujedno smanjuje poroznost.
Oito je, kada se prah stavi u vodu, zapoinje kemijska reakcija i formira se neto
dihidrata. Tijekom spatulacije novo-formirani dihidrat se razbija u manje kristale i stvara nove
centre kristalizacije. Budui da poveana brzina spatulacije uzrokuje formiranje vie centara
kristalizacije, pretvorba poluhidrata u dihidrat ide bre.
Kompresivna vrstoa je obrnuto proporcionalno povezana s omjerom vode i praha. to
se vie vode koristi za smjesu, to je nia kompresivna vrstoa. Meka sadra ima najveu koliinu
suvine vode, dok poboljano tvrda sadra sadri najmanje suvine vode. Suvina voda je
homogeno rasporeena u smjesi i nije kemijski povezana, pa samo pridonosi volumenu, ne i
vrstoi materijala. Stvrdnuta meka sadra je poroznija nego li tvrda sadra, stoga ima i manju
kompresivnu vrstou.
Stoga postoje dvije vrste kompresivne vrstoe: mokra i suha kompresivna vrstoa.
Mokra kompresivna vrstoa sadrenih materijala je ona s malo ili puno suvine vode u
uzorku, dok je suha vrstoa ona s kompletno uklonjenom suvinom vodom. Suha kompresivna
vrstoa je obino dvostruko vea od mokre..
Povrinska tvrdoa sadrenih materijala povezana je proporcionalno s njihovom
kompresivnom vrstoom. to je vea kompresivna vrstoa ukupnog stvrdnutog sadrenog
materijala, to su vee vrijednosti njegove povrinske tvrdoe. Povrinska tvrdoa razumljivo
raste bre od kompresivne vrstoe, budui da se povrina sui bre od unutranjosti materijala.
Jo je jedno svojstvo od velike vanosti u stomatolokoj protetici, a to je otpornost na
abraziju. Poeljno je da materijali za izradbu radnih modela imaju visoke vrijednosti otpornosti
na abraziju. Poboljano tvrda sadra ima veu otpornost prema abraziji nego li tvrda sadra. U
praksi je ustanovljeno kako ni poboljano tvrda sadra nema potrebnu otpornost na abraziju.

128

Zbog primjene lateralnih (transverzalnih) sila, kao to je vaenje modela iz otiska, postoji
tendencija loma. Zbog lomljive prirode sadrenih materijala prije e doi do loma nego li do
svijanja.
Slijedee vano svojstvo je reprodukcija detalja, to je kod sadrenih materijala vrlo
uspjeno. Mjehurii zraka se esto formiraju na granici otiska i sadrenog odljeva, jer sadra
nedovoljno vlai neke gumene materijale za otisak, posebno one silikonskog tipa. Upotreba
vibriranja tijekom ulijevanja sadre u otisak smanjit e prisutnost mjehuria zraka. Kontaminacija
otiska slinom ili krvlju moe takoer utjecati na reprodukciju detalja. Ispiranje otiska, uz
ispuhivanje vode, poboljat e reprodukciju detalja na modelu.
Kada su stvrdnuti, svi sadreni proizvodi pokazuju mjerljivu linearnu ekspanziju. Postotak
ekspanzije pri stvrdnjavanju varira s obzirom na vrstu sadre. Ekspanzija pri stvrdnjavanju moe
se kontrolirati raznim nainima postupanja, kao i dodavanjem nekih kemikalija. Poveanje
spatulacije e poveati ekspanziju stvrdnjavanja. Omjer vode i sadrenog praha takoer ima
uinka. S poveanjem toga omjera smanjuje se ekspanzija stvrdnjavanja. Dodavanje natrijklorida, u manjim koncentracijama, poveava ekspanziju pri stvrdnjavanju, dok je u isto vrijeme
skraeno vrijeme stvrdnjavanja. Dodatak 4% kalij-sulfata, s druge strane, smanjuje i ekspanziju i
vrijeme stvrdnjavanja. Ako su tijekom stvrdnjavanja sadreni materijali uronjeni u vodu,
poveava se ekspanzija. To se zove higroskopna ekspanzija. Vano je napomenuti da je ona,
premda mala, gotovo dva puta vea od normalne ekspanzije stvrdnjavanja.
Temperatura vode i okoline imaju utjecaja na vrijeme stvrdnjavanja sadrenih proizvoda,
prouzroivi promjene topivosti poluhidrata, odnosno dihidrata kalcij-sulfata, to vodi promjeni
brzine reakcije. Iz iskustva se vidi kako poveanje temperature, s 20 na 370C, lagano poveava
brzinu reakcije i skrauje vrijeme stvrdnjavanja. Kada se temperatura povea iznad 370C, brzina
reakcije se smanjuje i vrijeme stvrdnjavanja produuje. Na 1000C ne dolazi do reakcije i sadra se
nee stvrdnuti do kraja. Krv, slina, agar ili alginati usporavaju stvrdnjavanje sadrenih proizvoda
(modela), a kada su u dodiru sa sadrenim poluhidratom tijekom stvrdnjavanja prouzroe mekanu
povrinu sadrena modela, podlonog abraziji.

Brzinu stvrdnjavanja ubrzavaju:

Brzinu stvrdnjavanja usporavaju:

- sitno zrno praha sadre

- vea koliina vode

- manja koliina vode

- hladna voda ili ona iznad 500C

- due mjeanje

- krae mjeanje

- voda do 30 C

- boraks, vodeno staklo, dekstrin

129

- K2SO4 do 4%

- NaCl i Na2SO4 u veim koncentracijama

- NaCl, Na2SO4 u manjim koncentr.

Brzina stvrdnjavanja u ustima je praena ekspanzijom, koja ima dvostruki uzrok: rast i
kaotian raspored kristala (vezivna ekspanzija), kao i upijanje vode iz okoline (higroskopna
ekspanzija). Ova ekspanzija je nepovoljna, pa se u cilju njenog suzbijanja mjeavini sadre i vode
dodaje do 4% K2SO4 koji ujedno i ubrzava vezivanje sadre.

Poveava ekspanziju:

Smanjuje ekspanziju:

- topla voda

- mala koliina vode

- vea koliina vode

- krae mjeanje

- dugo mjeanje

- K2SO4 do 4%

- NaCl i KCl u malim koncentr.

- NaCl i Na2SO4 u veim koncentracijama

15.4.2. Primjena
Sadra se u stomatologiji primjenjuje u raznim fazama rada, uglavnom kao pomoni
materijal. Spektar primjene vrlo je irok. Razlog tome svojstva su sadre koja se mogu
modificirati, ovisno o primjeni.
Na primjer, pri koritenju sadre kao otisnog materijala, ona mora odgovarati nekim
zadacima kao to su tonost i preciznost otiska, nekodljivost za pacijenta, kratko vrijeme
stvrdnjavanja, ugodan miris, to manje promjene volumena, lomljenje u pravilnim linijama i dr.
Kada se sadra koristi kao materijal za odljevanje otisaka i izradbu radnih modela mora
isto zadovoljavati neke zahtjeve: preciznost odljeva, male dimenzionalne promjene, visoka
tvrdoa i vrstoa, otpornost na abraziju, samo su neki od zahtjeva koje sadra treba zadovoljiti.
Kao dio ulonih materijal i materijala za izradbu blokova u svrhu lemljenja, zahtjevi su
neto drugaiji. Ovdje se trai velika sposobnost reprodukcije, da ne stupaju u kemijske reakcije
sa graevnim materijalima, da imaju u odreenom stupnju izraenu vezivnu i termiku
ekspanziju, da su mehaniki otporni, dovoljno porozni za izlazak plinova iz ljevne upljine, te da
se lako odvajaju od izljevanih metalnih nadoknada.

130

Sadra se koristi i kao pomoni materijal pri izradi totalnih proteza, gdje slui za izradbu
kalupa pri zamjeni voska za akrilat. Ovdje je neobino vano svojstvo kompresivne vrstoe, jer
se akrilat pod velikim pritiskom prea u takav kalup.

LITERATURA:

1. Combe Ec, Smith DC. Further studies of impression compounds. Dent Pract 1965; 15 : 292.
2. Council on Dental Materials and Devices: New American Dental Association Specification
(No 25) for dental gypsum products. J Am Dent Assoc. 1972.
3. Craig R. Restorative dental materials: Gypsum compounds The C.V. Mosby Company St.
Louis, Toronto, London 1980.
4. Kosovel Z. Niki D. Suvin M. Materijali za stomatoloku protetiku, Zagreb 1969; 69-74.
5. Peyton FA, Leibold JP, Ridgley GV. Surface hardness, compresive strength, and abrasion
resistance of indirect die stones. J Prosthet Dent 1952; 2 : 381.
6. Phillips R W. Skinner's Science of dental materials. Philadelphia: W.B. Saunders Comp.,1974.

131

16. MATERIJALI ZA ULAGANJE

Jasenka ivko Babi

Nastojanje da se zubni nadomjestak izradi iz metala vraa nas 2000 do 3000

godina unatrag. Dugo vremena metal se oblikovao bilo u vrstom ili plastinom stanju i
tako oblikovani dijelovi spajali su se

savijanjem ice, zakivanjem ili lemljenjem.

Kasnije se javila potreba da se metal pokua obraditi tehnikom lijevanja. Lijevanje je u

Kini bilo poznato jo prije nae ere, dok se u Europi susree tek u srednjem vijeku u
umjetnosti i obrtu.
Za struku vaan razvoj tehnike lijevanja vezan je uz imena Ollendorfa (1904.) i
Taggarta (1907.) i stoji u uskoj vezi s razvojem aparata za lijevanje koji su tek tada
omoguavali siguran odljev.
Uvoenje tehnike lijevanja zahtjevalo je i primjenu specijalnih materijala za
ulaganje. Votani se model obloi ulonim materijalom. Nakon stvrdnjavanja ulonog
materijala vosak se uklanja bez ostataka (postaje teku i djelomice izgara) a u prazan
prostor kivete ulijeva se metal.
Podjela materijala za ulaganje:
1. za lijevanje plemenitih legura
2. za lijevanje neplemenitih legura
3. za lemljenje
Prilagodljivost protetskog rada u ustima uvjet je ispunjenja njegove terapijske i
profilaktike uloge. Nasuprot tome zahtjevu stoje razliiti materijali, postupci i metode
obrade. Neminovne su promjene volumena koje nastaju tijekom termike obrade
materijala, posebno tijekom hlaenja. Pritom se prvenstveno misli na kontrakciju
materijala za modeliranje (vosak, hladnopolimerizirajui polimerii) i kontrakciju metala.
Kontrakcija oba spomenuta materijala mora se kompenzirati ulonim materijalom.

132

16.1. ULONI MATERIJALI ZA LIJEVANJE PLEMENITIH LEGURA

Uloni materijali za lijevanje plemenitih legura sastoje se od glavnih
komponenta i dodataka. Glavne komponente jesu vatrootporni dijelovi i vezivo.
Vatrootporni sastojak je silicijev dioksid (SiO2), odnosno njegove alotropske
modifikacije, kvarc, tridimit ili kristobalit. Svaka kristalizacijska pretvorba ovisi o
visini temperature i uzrokuje promjenu volumena.
Vezivo ini sadra. Uloga veznog sredstva je da osigura zadani oblik materijala
za ulaganje. Uloni materijali na osnovi sadre primjenjuju se kod lijevanja plemenitih
legura s temperaturama predgrijavanja od 650 do700oC
Kod materijala sa sadrom preteno se radi o poluhidratu sadre (CaSO4 x 1/2
H2O), , i modifikaciji. Nakon mijeanja praha ulonog materijala s odgovarajuom
tekuinom, tijekom vezanja prvotno dolazi do kontrakcije od 0,35% a zatim do
ekspanzije od oko 0,3%. Tijek vezanja traje oko 30 do 40 minuta, pri emu uslijed
egzotermne reakcije dolazi do zagrijavanja kivete. Tijekom predgrijavanja kivete sadra
prolazi novi ciklus peenja. Pritom gubi vodu i prelazi u anhidrid. Gubitak kristalne
vode na temperaturi do 250oC uzrokuje ekspanziju sadre, a iznad 300oC dolazi do jae
kontrakcije sadre (pri 700oC -2%). Stoga se potrebna ekspanzija ulonog materijala, da
bi kompenzirala kontrakciju metala, osigurava dodatkom kristobalita. Na temperaturi
iznad 750oC, sadra se raspada u kalcijev oksid, silicijev dioksid i kalcijev sulfid koji
reagira s metalom i moe doi do njegovog oteenja u obliku krhkosti ili poroznosti
uvjetovane djelovanjem nastalih sulfida.
Odnos kvarc : sadra najee iznosi 3 (2): 1.
Dodaci su tvari u koliini do 2 % ukupnog udjela komponenata.
Na brzinu vezanja ulonog materijala utjeu: boraks i natrijev sulfat.
Ekspanziju smanjuje: grafit.
Ekspanziju poveava: natrijev klorid, kalijev klorid i litijev klorid.
U dodatke se ubrajaju i boje.

133

16.2. ULONI MATERIJALI ZA LIJEVANJE VISOKOTALJIVIH

PLEMENITIH LEGURA I NEPLEMENITIH LEGURA
Uloni materijali za lijevanje visokotaljivih plemenitih legura i neplemenitih
legura s temperaturama predgrijavanja od 700 do 1200C imaju fosfate kao vezivo, dok
su modifikacije silicijeva dioksida i ovdje vatrootporni sastojak. Ovoj grupi pripadaju i
uloni materijali za lijevanje skeleta djelominih proteza iz Co-Cr legura.
Neplemenite legure imaju druga svojstva i specijalnu tehniku obrade u odnosu
na plemenite legure. Prije svega interval taljenja im je vei i iznosi izmeu 1200 do
1400oC. Temperatura predgrijavanja kivete iznosi visokih 1000oC. Kao tree radi se o
posebnoj tehnologiji odljeva skeleta za djelominu protezu.
U ulonim materijalima sa fosfatnim vezivom prisutni su osnovni metalni
oksidi, magnezijev (MgO) ili kalcijev oksid (CaO) koji tijekom mijeanja reagiraju s
kiselim fosfatima. Tijekom zagrijavanja, materijal gubi vodu, a iznad 300oC gubi
amonijak i nastaje reaktivni magnezijev pirofosfat koji je vrlo postojan na visokim
temperaturama. Na tritu postoje kao dvofazni materijal: prah i specijalna tekuina,
odnosno kao jednofazni materijal (prah) koji se mijea s vodom. Tijekom reakcije
vezanja fosfatni uloni materijali ekspandiraju oko 0,5%, istodobno jako oslobaajui
toplinu. Kod predgrijavanja, nakom poetne ekspanzije dolazi do kontrakcije koja se
objanjava izluivanjem kristalne vode unutar materijala. Da bi se izbjegli zrani
mjehurii, preporua se mijeati prah i tekuinu u vakuumu.
Vrijeme vezanja je produeno u odnosu na materijale sa sadrom (30 do 60
minuta) i oituje hladnom ekspanzijom od 0,1 do 0,5%.
Poznati su jo i uloni materijali sa silikatnim vezivom za lijevanje
visokotaljivih neplemenitih legura. Radi se o prahu silicijevog dioksida i vodenoj
otopivi natrijeva silikata ili razblaenoj klorovodinoj kiselini. Naputeni su zbog
tetnosti za zdravlje i nepredvidivih dimenzijskih promjena.

16.3. ULONI MATERIJALI ZA LEMLJENJE

Pri lemljenju metalnih dijelova uloni materijal mora ih fiksirati da se omogui
spajanje lemljenjem. Promjene oblika ulonog materijala tijekom stvrdnjavanja kao i

134

njegove termovolumetrijske promjene ne smiju izazvati promjenu poloaja objekta koji

se lemi. Stoga uloni materijal ne smije biti veih dimenzijskih promjena:
-

mora pokazivati malu kontinuiranu termiku ekspanziju koja je maksimalno

prilagoena linearnom porastu termike rastezljivosti legure koja se lemi,

strukturno (grublja zrnca kvarca) moraju omoguiti brzo i ravnomjerno

zagrijavanje lemnog bloka.

16.4. SVOJSTVA MATERIJALA ZA ULAGANJE

16.4.1. Plastinost
Vrijeme obradivosti u plastinome stanju podrazumijeva vrijeme od momenta
mijeanja praha i tekuine do vezanja ulonog materijala. Na vrijeme vezanja utjee
udio veziva. U pravilu iznosi 5 do 25 minuta. to je vrijeme dulje vea je mogunost
uklanjanja zranih mjehuria iz ljevnog cilindra. Za vielano i/ili vakuumsko ulaganje
prikladnije je dulje vrijeme obradivosti. Dodatkom katalizatora vrijeme se moe
regulirati. Razlikujemo sporovezujue i brzovezujue materijale za ulaganje.

16.4.2. Tvrdoa i vrstoa

Tvrdoa, odnosno vrstoa ulonog materijala ovisi o vrsti i udjelu veziva,
dodacima za ovrenje, veliini estica i odnosu mijeanja prah/tekuina. Pojam
vrstoe materijala za ulaganje odnosi se na mehanika optereenja materijala tijekom
lijevanja metala. Zagrijani uloni materijal mora biti otporan na tlak pod kojim talina
utjee u prazni prostor ljevnog cilindra. Utjecanjem taline ne smije doi do napuklina ili
oteenja stjenke, jer bi strugotine ulonog materijala oneistile odljev. Stoga uloni
materijali na osnovi sadre moraju imati tlanu vrstou od 250 N/mm2, a oni na osnovi
fosfata i do 1000 N/mm2.
Kako je tijekom predgrijavanja kivete uloni materijal izloen naprezanjima
uslijed rasta temperature, brzina zagrijavanja ne smije biti vea od 10oC u minuti, jer u
protivnome takoer prijeti opasnost od napuklina.

135

16.4.3. Poroznost i veliina estica

Struktura ulonog materijala je glede sastava heterogena. Poroznost ulonog
materijala ovisi o sastavu materijala, veliini i jednolinosti estica praha kao i o odnosu
mijeanja prah/tekuina. Poroznost i sitna zrnatost su dva svojstva u meusobnoj
suprotnosti. Poroznost ulonog materijala osigurava

prodiranje zraka iz praznog

prostora ljevnog cilindra u trenutku utjecanja taline. S druge strane, ovaj materijal mora
biti i fino zrnat tako da ima glatku povrinu kako bi reproducirao fine povrinske detalje
izmodeliranog objekta. Upravo s tog gledita vrlo je vaan odnos mijeanja
prah/tekuina. to se zamijea rjei materijal, to e uloni materijal biti porozniji, dok
e gua smjesa dati glatkiju povrinu. Dakle, poroznost, finoa praha i povrinska
struktura meusobno su ovisni i definiraju svojstva materijala kao to su tvrdoa,
toplinska vodljivost i volumne promjene.

16.4.4. Postojanost na visokim temperaturama

Ovo svojstvo osigurava adekvatne temperature predgrijavanja bez opasnosti od
oteenja. Kod ulonih materijala na osnovi sadre ove temperature ne smiju biti vee od
700 do 800oC (dolazi do raspada sadre), a ni vrijeme predgrijavanja due od 15 do
maksimalnih 45 minuta.

16.4.5. Promjene volumena

Da bi se postigao odljev koji e se moi prilagoditi u ustima, uloni materijal
mora svojom ekspanzijom u iznosu od 1,75% (za standardne Au-legure) kompenzirati
dvije kontrakcije; kontrakciju materijala za modeliranje (0,5%) i kontrakciju metala
(1,25%). Volumne promjene ulonog materijala sastoje se od slijedeih faza:
Ekspanzija vezanja i stvrdnjavanja. Naziva se jo i hladna ekspanzija. Ovisi o
udjelu veziva i posljedica je hidratacije. Ekspanzija tijekom vezanja to je vea, to je
udio veziva vei, dok se vatrootporni sastojci ponaaju sasvim indiferentno tijekom

136

stvrdnjavanja. Vrijednosti hladne ekspanzije kreu se od 0,1 do 0,45% i ovise o udjelu i

vrsti sadre, dodacima, tehnici mijeanja i metodi ulaganja.
Termika ekspanzija. Pojam termike ekspanzije podrazumijeva promjene
volumena tijekom zagrijavanja stvrdnutog ulonog materijala. Za lijevanje potrebno je
zagrijati kivetu da se omogui ulijevanje taline. Pritom vatrootporni dijelovi Si02modifikacije, kvarc, kristobalit i tridimit ekspandiraju. Razlog tome su ve spomenute
spontane promjene u kristalnoj strukturi koje nastaju na odreenim temperaturama.
Vrijednosti konane ekspanzije ovise o sinteriranju na viim temperaturama,
gubitku vode, alotropskim pretvorbama, kemijskim promjenana, dodatku natrijevog -,
kalijevog- ili litijevog klorida. Jednako tako odnos mijeanja prah/tekuina utjee na
vrijednosti ekspanzije. to se rijee zamijea, to je ekspanzija manja i obrnuto.
Termika kontrakcija. Jednako kao to zagrijavanje ulonog materijala
uzrokuje termiku ekspanziju, pri hlaenju dolazi do termike kontrakcije. Meutim,
krivulja kontrakcije ne podudara se s krivuljom termike ekspanzije. Stoga je tonost
prilagodbe jednog odljeva to vea, to se metalna talina prije ulijeva u ljevni cilindar
izvaen iz pei za predgrijavanje. Osim toga proces predgrijavanja kivete ne smije se
prekinuti, jer viestruko zagrijavanje moe izazvati napukline ulonog materijala uslijed
naprezanja u njemu.

LITERATURA
1. Breustedt A, Lenz E. Stomatologische Werkstoffkunde. Leipzig: Johan Ambrosius
Barth, 1985.
2. Davis D R, Kawashima S. Nguyen J H. Effect of ring length and diameter on
effective radial setting expansion. Dent Mater 1990; 6: 56-9.
3. Hilburg A. Das Verhalten cristobalithaltiger Einbettmassen beim Vorwrmen.
Quintessenz Zahntechn 1987; 5:592-602.
4. Luo X-P, Guo T-W, Ou Y-G, Lin Q. Titanium casting into phosphate bonden
investment with zirconite. Dent Mater 2002; 18: 512-515.

137

5. Peintinger G, Kuderna F, Bratschko RO. Werkstoffkunde. Graz: Univ.Klinik fr

Zahn-, Mund- und Kieferheilkunde, 1992.
6. Skinner E V. The Science of Dental Materials. Philadelphia: W B Saunders Co, 1974.

138

17. VOSKOVI
Ivo Baui i Vlado Carek

17.1. POVIJESNI PREGLED

Voskovi su sloene organske supstance koje po osobinama i upotrebi slie pelinjem
vosku. U stomatologiji se koriste kombinacije prirodnih i sintetskih voskova, prirodnih i
sintetskih smola i drugi materijali, koji slue kao punila ili korigensi.
Iako je Kajus Plinius Secundus napisao da zube puni voskom, voskovi su se u
stomatologiji svrsishodnije poeli upotrebljavati poetkom 18. stoljea, prvenstveno za
otiskivanje.
Od kada je Philip Pfaff (1716. - 1780.), zubni lijenik Friedricha Velikoga, upotrijebio
pelinji vosak kao otisni materijal za izradbu sadrenih modela pri izradbi proteza, vosak je
najavljen kao stomatoloki materijal.
Od tada vosak se kao vaan pomoni stomatoloki materijal upotrebljava u odreenim
klinikim i laboratorijskim fazama izradbe protetskih radova.
Otac moderne stomatologije, P. Fauchard, mostove od emajliranog bakrenog lima
fiksirao je zagrijanom otopinom pelinjeg voska i terpentina, uz dodatak samljevenog bijelog
koralja. Opisuje se kako je ohlaena takva smjesa vrsto fiksirala ondanje mostove.
Postupak modeliranja i ulaganja votanog objekta, kao i njegovo zamjenjivanje s
metalnom legurom tehnikom lijevanja, uveo je Ollendorf godine 1904.
Preiswerk je godine 1906. opisao krunicu s lijevanom griznom plohom. U vosku
izmodelirana grizna ploha stavljala se u dvodjelni kalup, izraen od sipine kosti. Taj se kalup nije
smio zagrijavati jer bi izgorio, ve je na drvenom ugljenu rastaljena zlatna legura silom tee
ispunila predviene prostore.
Dananji nain izlijevanja zapoeo je Taggarat godine 1907., pronalaskom aparata za
lijevanje, ija je pogonska snaga bio duini oksid (N2O). U zatvorenome je kalupu izmodelirani
votani inlay zamijenio zlatnom legurom.

139

17.2. UPORABA VOSKA U STOMATOLOGIJI

Vosak se kao vaan pomoni materijal upotrebljava u svim stomatolokim disciplinama,
no daleko najvie u protetskim ordinacijama i zubotehnikim laboratorijima. Danas se niti jedan
protetski rad ne moe izraditi a da se u jednoj fazi izradbe ne upotrijebi vosak.
U mobilnoj protetici vosak se koristi za izradu votanih bedema, kao sastavnog dijela
zagrizne ablone, koja slui za utvrivanje zagriza, te postavljanje umjetnih zubi. Slui za izradu
Kellerove trake i manete u fazi prireme funkcionalnog otiska za izlijevanje. Koristi se jo za
modeliranje onih dijelova klasinih i metalnih skeletiranih proteza koji se zamijenjuju akrilatom.
Koriste se za uzimanje registrata.
Posebni se konfekcijski strukturni voskovi raznih oblika i boja koriste u izradi svih
dijelova sloenih struktura buduih jednokomadnih odljeva skeletiranih proteza.
Za reparature proteza, ljepljenje sadrenih modela, fiksiranje zagriza i ostalih dijelova
koristi se ljepljivi ili tzv. stakleni vosak.
U fiksnoj protetici takoer se izrauju votani bedemi na ablonama za uzimanje zagriza
i registrata.
Posebni se voskovi koriste za modeliranje inlaya i nadogradnji, bilo direktno u ustima ili
indirektno na modelu. Voskovi za izradbu krunica, meulanova, mostova i prikljuaka,
lijevanjem se zamjenjuju legurama. Za izradu pojedinanih elemenata, npr. krunica, koristi se
vie voskova za modeliranje, jer su potrebne precizne gradacije njihovih morfoanatomskih
karakteristika. Radi lakeg razlikovanja proizvode se u vie boja (npr. crvena, plava, zelena,
naranasta, uta, itd.).
Posebne vrste tvrdih i krtih voskova koriste se za tehniku navotavanja ili za frezanje
(glodanje) votanih elemenata.
Veliki se broj uzoraka razliitih profila, oblika i veliina izrauje konfekcijski, da bi se
to vie ekonomizirao laboratorijski rad, skraujui vrijeme izrade i tedei leguru, uz optimalnu
vrstou i oblik izlivene strukture.
U ortodonciji se voskovi koriste pri izradbi ortodontskih aparata.
U oralnoj se kirurgiji vosak koristi pri izradi razliitih naprava.

140

17.3. KEMIJSKI SASTAV

Voskovi su komplicirane smjese estera visokomolekularnih prvenstveno nezasienih
masnih kiselina i viih jednovalentnih ili dvovalentnih alkohola. Alkoholna komponenta je
veinom alifatski alkohol sa parnim brojem ugljikovih atoma: C-14-C-36. Do sada su najee
naeni n-heksadecilalkohol (cetilalkohol) CH3 (CH2)14 CH2OH i n-oktadecilalkohol CH2
(CH2)16 CH2 OH.
Kiselinska komponenta je sline duine lanca. Palmitinska, stearinska i oleinska kiselina
su najee zastupljene kiseline. Sadre jo dugolanane alifatske kiseline, ketone, alkohole i
ugljikovodike, ali za razliku od masti, ne sadre glicerin. Voskovi su sloene organske supstance,
po osobinama sline pelinjem vosku, ali nisu iste kemijske grae te karakteristinog "votanog"
opipa s temperaturama taljenja iznad tjelesne, a ispod temperature kljuanja vode.

17.4. MEHANIKA I FIZIKALNA SVOJSTVA

Sva svojstva voskova znatno i direktno ovise o temperaturi i to unutar relativno
malih temperaturnih raspona.
Interval

t a l j e n j a. Budui su voskovi smjese vie vrsta organskih molekula

nemaju toku taljenja, ve kao i legure imaju interval taljenja. Ovisno o sastavnim molekulama
interval taljenja se moe iriti (poveava se razlika izmeu temperature na kojoj taljenje zapoinje
i one temperature na kojoj se zavrava) i suavati; ili se moe pojedina granina toka pomicati
prema niim ili viim temperaturama.
Ovisno o vrsti voska interval taljenja kree se od 300C do 1000C. Odnos izmeu toaka
solidus - likvidus odreuje toliko za vosak karakteristinu plastinu fazu voska.
P l a s t i n o s t . Plastino stanje karakteristino je kao radno stanje voska. Plastino se
definira kao postotna promjena stanja uzorka izloenog odreenom pritisku na odreenoj
temperaturi kroz odreeno vrijeme. Za voskove je vano na kojoj temperaturi zapoinje plastina
faza i kroz koliki temperaturni raspon ona traje, tj. raspon temperature na kojoj je vosak plastian,
a iznos plastinosti izraen je u postocima.
A g r e g a t n a s t a n j a voska. Ovisno o temperaturi tri su agregatna stanja voska
znaajna za rad: k r u t o, p l a s t i n o i t e k u e
U k r u t o m stanju vosak je vrst i krt. U tom se stanju vosak uva, ulae i skladiti. U
tom je stanju votani objekt dobro i obraivati; strugati i frezati.
141

P l a s t i n o s t voska, kao vrlo vana radna karakteristika, izraena je u postocima.

Oituje se time da djelovanje i neznatnih sila pri odreenoj temperaturi prouzroi trajne
deformacije. Sveze meu molekulama postoje, ali su jako oslabile. Modeliranje i rad s voskom
treba obavljati pri temperaturama koje su blie krutom stanju, a ne onima koje se pribliavaju
temperaturi taljenja sastojaka voska. Pri polaganom i jednakomjernom zagrijavanju u votanoj se
smjesi najprije rastale njene nisko molekularne, amorfne ili mikrokristalne komponente, dok su
vei kristali otporniji. Mikrokristalni se strukturalni sastojci tale tek dodatnim dovoenjem
topline. Kod hlaenja proces je obrnut.
U

t e k u e

agregatno stanje voskovi prelaze taljenjem pri relativno niskim

temperaturama, kojim se koristi pri postupku nakapavanja ili uranjanja u rastaljeni vosak u
zubotehnikom laboratoriju. Hlaenjem tekueg voska i njegovim stvrdnjavanjem nastaju
unutarnje napetosti i odreene dimenzionalne promjene, pa zato pri toj tehnici rada treba initi
radnje koje e spomenute negativne promjene neutralizirati. Iznad temperature taljenja vosak
moe kljuati, isparavati i sagorijevati gotovo bez ostatka, to je njegova vrlo vana
karakteristika. Izgaranje uloenog votanog objekta unutar kivete i materijala za ulaganje u
peima za predgrijavanje i arenje, znaajan je tehnoloki postupak neposredno prije lijevanja
legure. Iako vosak za modeliranje izgara bez ostatka, oslobaa se mnogo dima, dok ostatak,
kojeg ipak uvijek ima, iznosi kod kvalitetnih voskova od 0,02% do najvie 0,1%.
Specifikacija br. 4 ADA (The American Dental Assotiation) zahtjeva da rastaljeni vosak,
kada izgori na temperaturi od 5000C, ne smije ostavljati nikakve ostatke koji prelaze 0,10% od
poetne teine voska.
R a s t e z l j i v o s t je vosku svojstvena deformacija nastala djelovanjem vune sile, a isto
kao i plastinost, uveava se do odreene granice porastom temperatura. Vea je kod onih voskova
koji imaju vei temperaturni raspon unutar intervala taljenja. Zajedno sa plastinom deformacijom
omoguava modeliranje voska.
Toplinska

e k s p a n z i j a. Dimenzije voska se pri djelovanju topline mijenjaju,

odnosno pri zagrijavanju se poveavaju, a pri hlaenju smanjuju. Ove promjene mogu se izraziti
linearnim koeficijentom toplinske ekspanzije ili u postocima. Na stvaranje unutarnje napetosti ne
djeluje toliko struktura kristalne reetke, ve razdaljina intermolekularnih veza.
Mijeanjem pojedinih voskova moe se utjecati na toplinsku ekspanziju odreenog
dentalnog voska, ali se ona ipak ne moe izbjei.
Visok i neravnomjeran iznos toplinske ekspanzije nekih dentalnih voskova najei je i
glavni uzronik nepreciznih gotovih protetskih radova iji su votani modeli izraeni od tih
neadekvatnih voskova.
142

Postoje dva vremena kontrakcije: prva i znaajnija kontrakcija odvija se za vrijeme

stvrdnjavanja voska, dok druga nastaje tijekom hlaenja nakon stvrdnjavanja voska. Vrijednosti
kontrakcija kreu se od 0,3 do 0,6% linearno, pri temperaturi od 200C, tj. za svaki stupanj
Celzija do 0,07%.
Vosak se pri hlaenju kontrahira onoliko koliko je pri zagrijavanju ekspandirao, a
kontrakcija je toliko manja koliko je temperatura rada sa voskom bila nia.
Otuda prednost "hladnoj obradi" voska i frezanju.
Pojava zaostalog napona objanjava se tako to pri plastinoj deformaciji (modeliranju)
voska (gnjeenjem i razvlaenjem) dolazi do sabijanja molekula na jednom dijelu, a istovremeno
do razvlaenja meu molekulama voska na drugom dijelu.
Hlaenjem ili pak stvrdnjavanjem pri sobnoj temperaturi novostvoreni poloaj molekula
se "fiksira", no one ipak pokazuju tendenciju vraanja u ishodino stanje. Ta tendencija vraanja
manifestira se u vidu rezidualnog ili zaostalog napona.
Oslobaanje zaostalog napona moe se komparirati sa elastinou, samo to tu nikada
ne dolazi do potpunog vraanja u ishodini poloaj, a vrijeme potrebno za ispravljanje relativno
je dugo.
Toj izuzetno vanoj osobini dentalnih voskova za modeliranje treba pri radu posvetiti
puno panje uz, jasno, izbor najkvalitetnijih vrsta voskova.
Modul

e l a s t i n o s t i. Modul elastinosti vana je mehanika osobina voskova,

jako ovisna o temperaturi i to obrnuto proporcionalno. Porastom temperature pojedinom vosku

proporcionalno opadaju modul elastinosti i vrstoa na pritisak. Budui su dentalni voskovi
smjese pojedinih voskova i ostalih sastojaka, oni nemaju pri porastu temperature ravnomjerno
umanjenje modula elastinosti i vrstoe na pritisak.
Pri hlaenju nakon modeliranja na istom e se votanom objektu stvarati razliiti naponi,
ovisno o debljini pojedine stjenke, koji onda dovode do neravnomjerne deformacije tog votanog
objekta.
Zato je preporuljivo za modeliranje, pa makar i jedne krunice, koristiti vie voskova za
modeliranje razliitih mehanikih osobina: za vratni dio jedna vrsta, za bone stijenke druga
vrsta, a za okluzalnu plohu treu i etvrtu vrstu voska (paleta voskova za modeliranje razliitih
karakteristika i boja).

143

17.5. VRSTE VOSKOVA KOMPONENTE DENTALNIH VOSKOVA

V o s k o v i b i l j n o g p o d r i j e t l a. Karnauba vosak dobiva se iz lia brazilske
palme (Copernicia Cerifera). Karakterizira ga visoka tvrdoa, te visoki i uski interval taljenja (od
790C-840C). Glavni razlog njegove primjene u stomatolokim voskovima je njegova osobina da
povisuje interval taljenja drugih voskova, te tako poveava tvrdou voska i glatkou povrine.
Kemijski su to esteri cerotinske kiseline i mirocilalkohola. Kandelila vosak je ute ili smee boje.
Dobiva se iz nekih trava. Interval taljenja mu je od 680C-750C. Poveava tvrdou mjeavini
voskova, te utjee na interval taljenja. Japanski vosak je kemijski vie mast nego li vosak. Sastoji
se od glicerida, palmitinske i stearinske kiseline, uz dodatak drugih kiselina vee molekularne
teine. Toka taljenja mu je oko 540C. ilav je, ljepljiv, a lako se modelira. U dentalnim
voskovima poboljava sposobnost emulgiranja pri proizvodnji, te ljepljivost gotovih proizvoda.
V o s k o v i i v o t i n j s k o g p o d r i j e t l a. Pelinji vosak (cera flava - uti
vosak) je nastariji dentalni vosak koriten kao materijal za otiske. Dobiva se na nain da se sae
poslije vaenja meda rastopi u vruoj vodi, zatim procijedi, a vosak ulije u posude i ohladi. Uz
parafin, najei je sastojak dentalnih voskova. Osnovna komponenta mu je mirikril palmitat koji
nastaje reakcijom miricilnog alkohola (C 32 H 60 02) i palmitinske kiseline (C 16 H 32 02).
Ostali sastojci pelinjeg voska su zasieni i nezasieni ugljikovodici i organske kiseline vee
molekularne teine. Po izgledu to je uta tvar karakteristina ugodnog mirisa, tvrda na sobnoj, a
plastina na temperaturi usne upljine. Upravo zato ulazi u sastav dentalnih voskova kojima
poveava plastinost. Osobina ljepivosti ini ga pak osnovnim sastojkom voskova za ljepljenje.
Temperature taljenja su mu izmeu 630C i 700C. Bijeli pelinji vosak koji se jo naziva i cera
alba dobiva se bijeljenjem pelinjeg voska. Stariji nain bijeljanja poznat je jo od Rimljana, a
sastoji se od izlaganja pelinjeg voska sunanim zrakama uz esto namakanje u vodi. Danas se
industrijski izbjeljivanje vri djelovanjem vodikova peroksida, klornog vapna ili kromne kiseline.
Taj vosak ima viu temperaturu taljenja i manje je plastian od obinog utog pelinjeg voska,
tvri je, nema mirisa, a u tankim je listiima proziran. Na prelomu je gladak, slabog je sjaja i
bijele je boje. Spermacet (cetaceum) je bijela tvar slina parafinu, dobivena iz ulja frontalnih i
maxillarnih sinusa kitova uljeura. Osnovni mu je sastojak cetil-palmitat. Ne ulazi u sastav
dentalnih voskova, a topi se na 50C. Njime se mogu navotavati dentalni konci. Sastavni je dio
finih krema i rueva za usne. Lanolin (cera lanea) je proieni vosak dobiven iz sirove ovje
vune. To je ukasta, ilava i ljepljiva votana masa slina masti, a zagrijavanjem prelazi u bistru
ukastu tenost. U stomatolokim je voskovima slabo zastupan, ali je zato najvaniji sastojak
krema i masti za mazanje.
144

Voskovi

mineralnog

p o d r i j e t l a. Parafinski vosak dobiva se

destilacijom sirove nafte. Temperatura taljenja kree se od 400C do 700C, to ovisi o

molekularnoj teini. Dok su voskovi biljnog i ivotinjskog porijekla amorfne mase dotle su
voskovi mineralnog porijekla kristalne materije. Imaju heksagonalnu ili romboidnu strukturu.
Pri temperaturi razmekavanja koja je za 50-80C nia od temperature taljenja voskovi mineralnog
porijekla mijenjaju kristalnu strukturu iz ortorombine u heksagonalnu pri kojoj se lako oblikuju.
Kontrakcija mu pri hlaenju varira od 11% do 15% ovisno o razlici temperatura. Parafinski su
voskovi osnovni sastojci svih dentalnih voskova u koliini od 40%-60%. Pri obradi je sklon
ljutenju i ne daje glatku i sjajnu povrinu. Za poboljanje tih nedostataka pridodaje mu se
najee damar smola dobivena iz borovine. Mikrokristalni vosak sastavljen je iz razgranatih
lanaca ugljikohidrata. Vee je molekularne teine od slinog mu parafinskog voska. Temperatura
taljenja mu je od 600C do 900C, a kristalizira u obliku sitnih ploica. ilaviji je i podatljiviji od
parafinskog, a tijekom hlaenja ispoljava manje dimenzionalne promjene od parafinskog, kojeg
pri izradi dentalnih voskova uspjeno zamjenjuje. Ozokerit je prirodni "kameni" vosak nalazita
kojeg su uz nalazita nafte. Dobiva se na rudarski nain kopanjem. Po sastavu je slian
mikrokristalnom vosku. Toka taljenja mu je od 680C do 700C. Cerezin je rafiniranjem sa
sumpornom kiselinom proieni ozokerit. Ima veu molekularnu teinu i tvrdou. Dodaje se
parafinu, radi povienja temperature taljenja. Montana vosak se dobiva ekstrakcijom sa smjesom
alkohola i benzola iz bituminiziranih ugljena. Tvrdi je, krt i sjajan, a temperature taljenja kreu se
izmeu 730C i 800C. Budui se lako mijea sa ostalim voskovima pridodat parafinu ini ga
tvrim, povisujui mu istovremeno i temperaturu taljenja.
V o s k o v i u m j e t n o g s i n t e t s k o g p o d r i j e t l a. Osnovni nedostatak
prirodnih voskova koji ulaze u sastav dentalnih voskova je taj to njihove osobine nisu stalne.
Suvremeni razvoj tehnologije materijala omoguuje proizvodnju voskova standardne kvalitete
ije su nepoeljne osobine, kao npr. latentna napetost, svedena na najmanju moguu mjeru.
Danas se sve vie koriste dentalni voskovi stalnih, stabilnih i standardnih karakteristika.
Polietilenski voskovi imaju relativno visoku temperaturu taljenja od 1000C - 1050C.
Polioksietilenski voskovi su polimeri etilen glikola, relativno niske temperature taljenja od oko
500C. Dentalnim se voskovima dodaju za sniavanje temperature taljenja i da bi pridonijeli boljoj
plastinosti smjese voskova. Halogenizirani voskovi su prirodni voskovi, kemijski modificirani
putem klora, a hidrogenizirani voskovi se modificiraju pomou vodika.

145

17.6. SASTAV DENTALNIH VOSKOVA

Kao sastojci smjesa stomatolokih voskova najee se upotrebljavaju: parafinski vosak,
karnauba vosak, pelinji vosak, cerezinski vosak i umjetni voskovi.
Uz voskove prirodnog i umjetnog porijekla u sastav stomatolokih voskova ulaze i drugi
materijali koji takoer mogu biti prirodni ili umjetni. To su alkoholi, esteri, organske kiseline,
ulja, masti, smole, gume, ljepila, boje i ostali korigensi.
Smole (uglavnom prirodnog porijekla) podiu voskovima temperaturu taljenja, a samim
time i tvrdou. Nadalje, doprinose i ljepivosti voskova. Poboljavaju kompaktnost uz pravilno
stvrdnjavanje. Odreuju plastinost voskova.
Damar smola biljnog je porijekla, a interval taljenja joj iznosi od 900C - 2000C.
Kopal smola dobiva se iz tropskog crnogorinog drveta.
Mastiks biljna smola dodaje se sredstvima za privremeno zatvaranje kaviteta.
elak je smola ivotinjskog porijekla, a iz luevina je jedne vrste ui koje ive na
tropskom drveu. Najkvalitetniji elak je limun ute boje. Osnovni je materijal za izradu baznih
ploa. Ima dug period plastinosti i veliku tvrdou, pa zato ulazi u sastav nekih stomatolokih
vosova.
Ulja i masti snizuju temperaturu taljenja, a i tvrdou voskova, uz produavanje vremena
plastinosti. Otapaju anilinske i ostale boje kojima se boje voskovi.
Gume (uglavnom prirodnog porijekla) u malim koliinama voskovima poveavaju
ljepljivost. Tragant guma je sastavni dio praaka ili pasta za ljepljenje proteza uz sluznicu.
Arapska guma (gumi arabika) dobiva se iz drvea koje raste u Sudanu. Dentalnim
voskovima poveava ljepljivost. Inae ulazi u sastav sredstava za privremeno zatvaranje kaviteta.

17.7. PRIMJENA
Voskovi koji se upotrebljavaju u klinikim i laboratorijskim fazama izradbe protetskih
radova, razliitog su sastava, oblika, boje, koliine i naina pakiranja. Velika se veina
stomatolokih voskova prije upotrebe ravnomjerno zagrijava. Za potrebe fiksne protetike
postoje posebni voskovi iskljuivo i samo za precizno modeliranje kasnijih metalnih dijelova
krunica i mostova.
Po namjeni koritenja u protetici voskovi se mogu podijeliti u tri skupine:

146

1. Svi oni voskovi koji se koriste bilo u ordinaciji, ili u laboratoriju, a ne slue za
modeliranje u uem smislu nazivaju se - pomoni voskovi,
2. Voskovi za modeliranje elemenata protetskih radova, a iskljuivo se koriste u
laboratoriju.
3. Ve zgotovljene tvornike votane strukture za slaganje, pripasivanje i modeliranje.
POMONI

VOSKOVI.

Ruiasti

vosak.

To

je

kliniki

laboratorijski

najupotrebljavaniji stomatoloki vosak. Ruiaste je boje, a trite ga nudi u ploama dimenzija

80mm x 170mm i 1,5mm debljine. Pakira se u kutijama od po 500 g i 1000 g. Sastoji se od 80%90% parafina, 10%-20% pelinjeg voska ili bolje sintetskog cerezina i 0,04% anilinske boje
rastaljene u mastima. Postoji kao ljetni, sa viom tokom taljenja, i zimski, sa niom tokom
taljenja. Ljetnom vosku, radi tvrdoe, pridodat je odreeni postotak karnauba voska. Sa ljetnim
se mogu modelirati nadogradnje.
Dananji dobri ruiasti voskovi sadre 80% cerezina, 12% pelinjeg voska, 2,5%
karnauba voska, 3% prirodnih ili sintetskih kiselina, 2,5% mikrokristalnog voska ili bolje
sintetskog voska i anilinske boje. ADA propis N. 24 razlikuje tri tipa:
Meki, srednji, tvrdi, a poinju omekavati kod 230C, 370C i 450C.
Linearna termalna ekspanzija od 260C - 400C mora mu biti nia od 0,8%.
Slui za izradu zagriznih ablona, potkovica za registraciju zagriza, a nekada je sluio pri
korekturnom otiskivanju kao prvi otisak u konfekcijskoj lici, najbolje kada su svi otiskivani
zubi izbrueni.
U mobilnoj protetici kao zagrizni bedem koristi se za postavjanje umjetnih zubi, a
njegovo zavrno modeliranje uvjetuje kasniji izgled akrilatne proteze ili akrilatnog dijela
skeletirane proteze, te se zato pokatkad naziva i ruiasti vosak za modeliranje. Pri radu se
mora ravnomjerno zagrijavati do visoke plastinosti, a onda dovoditi u eljeni oblik.
Vosak za lijepljenje. To je tvrdi, krti vosak uglavnom mutno smee ili ute boje, koja
potjee od kalafonija. Rastaljen je proziran. Tritu se nudi u obliku tapia ili u plastinim
kutijicama. Radi tvrdoe i ljepljivosti pelinjem se vosku dodaju kalafonij i damar smola.
Sastoji se od 70% pelinjeg voska ili 65% cera alba, 18 - 25% kalafonija, te od 5 - 17% damar
smole ili montana voska. Temperatura taljenja mu je od 700C - 850C. Linearna termalna
ekspanzija izmeu 280C i 430C mora biti manja od 0,5%. Ime mu kae da slui za ljepljenje
polomljenih sadrenih modela, polomljenih dijelova proteza kod reparatura, kod ljepljenja
votanih dijelova mosta, kod ljepljenja etemena itd.

147

Voskovi za registraciju zagriza. Kao registrati mogu sluiti tvrdi ploasti ruiasti
voskovi. Posebni voskovi za registraciju zagriza. Voskovi za registraciju zagriza smjese su
pelinjeg ili hidrokarbonskog voska i parafina ili cerezina. Dobri voskovi sadre jo
aluminijske ili bakrene estice (alu vosak). Linearna termalna ekspanzija izmeu 220C i 370C
ne smije biti vea od 2,5%. Za sada ne podlijeu ADA standardu.
VOSKOVI ZA MODELIRANJE. Voskovi za modeliranje vaan su pomoni
protetski materijal koji ima odluujui utjecaj na preciznost protetskog rada.
I n l e j v o s a k je najpoznatiji vosak za modeliranje. To je plavi ili zeleni krti i tvrdi
vosak visoke toke taljenja iznad 600C. Naziv je dobio po tome jer se koristio za direktnu i
indirektnu metodu izradbe inleja. Slui za modeliranje krunica, mostova, inleja i ostalih votanih
elemenata koji se pri lijevanju zamjenjuju legurom. ADA standard poznaje tri osnovna tipa: tip
A - jako tvrdi, tip B - srednje tvrdi i tip C - najmeki vosak za modeliranje. Najee je plave,
zelene ili bijele boje, a sastoji se iz 45% parafina, 30% karnauba voska, 15% cerezina, 8%
pelinjeg voska, te po 1% damar smole i anilinske boje. Radi tvrdoe rabe se esterificirani i
hidroksikarbonizirani voskovi. U prometu je u obliku tapia ili u plastinim kutijicama. Prema
ADA propisu maksimalna linearna termalna ekspanzija izmeu 250C i 300C smije biti manja od
0,20% a izmeu 250C i 370C ne via od 0,60%.
V o s k o v i z a m o d e l i r a n j e k r u n i c a i m o s t o v a. Nastali su iz tzv. inlej
voskova. Modeliranje je slijed vrlo preciznih, smisaonih radnji: nanoenja, i oblikovanja tvrdog
(hladnog), plastinog (toplog), te tekueg rastaljenog (vrueg) voska na radnome modelu. Radi
to preciznije izradbe, pa makar i najjednostavnijeg fiksnoprotetskog odljeva, a zbog negativnih
karakteristika voskova kao to su linearna i termika ekspanzija, zaostali napon, itd., modeliranje
je preporuljivo obavljati uz pomo vie vrsta voskova za modeliranje. Najbolje se to postie
koristei vie vrsta (raznobojna paleta) voskova za modeliranje razliitih karakteristika. Jedan
takav set poznatih proizvoaa sadri vosak tipa A, koji je najtvri. Tip B je neto meki, ali jo
uvijek dosta tvrd, dok je tip C najmeki vosak za modeliranje. U setu mogu jo biti pridodati i
voskovi za modeliranje odreenih karakteristika kao npr. osnovni ljetni i zimski vosak za
modeliranje, a svakako je setu pridodat i ljepljivi vosak. Uzorci u setu razliitih su oblika i
uoljjivih kontrasnih intenzivnih boja (crvena, plava, zelena, naranasta, uta, smea, siva,
bijela, itd.), dolaze na stalku ili u posebnim kutijicama zatieni od oneienja.
Ugledniji proizvoai radi stalnosti kvalitete ugrauju to vie sintetikih sastojaka. To je
paleta istorodnih voskova, razliitih uporabnih vrijednosti i boja. Primjera radi, pojedini se
dijelovi metalnog dijela krunice strogo namjenski izrauju iz razliitih vrsta (boja) voskova za
148

modeliranje. To su najzahtjevniji stomatoloki voskovi glede kvalitete koja se oituje u

fizikalnim karakteristikama, a izgaranje mora biti konano i bez ostataka.
Vosak

za

f r e z a n j e. Frezanje ili glodanje poseban je i najprecizniji nain

izradbe metalnih krunica i ostalih elemenata konstrukcije. Unutarnje teleskopske krunice kao i
krunice nosaa parcijalnih skeletiranih proteza modeliraju se u posebno tvrdim voskovima
visokih talita i zatim obrauju. Najbolje je bataljak kratkotrajno uroniti u kontrolirano rastaljeni
vosak (potopni vosak), a onda se nakon polaganog hlaenja na sobnoj temperaturi krunica
izmodelira.
Dodatno se ohladi u hladnjaku i netom izvaena iz hladnjaka freza - strue posebnim
strugaima pomou aparata za frezanje, teei iznad svega paralelnosti stijenki. Nakon zavrenog
frezanja (hladnog votanog objekta) cervikalni se rub dodatno korigira sa najmekim voskom za
modeliranje (tip C) i odmah, a najkasnije do 30 minuta ulae u masu za ulaganje.
Vosak

z a t e h n i k u n a v o t a v a n j a . Navotavanje je obrnuti proces od

frezanja. Dok se frezanje obavlja na ve izmodeliranim krunicama, meulanovima i ostalim

elementima, dotle navotavanje zapoinje na tek stvorenom nedefiniranom adaptu - votanom
obliku krunice i meulana. Tehnika postupnog i sistematskog navotavanja voska aditivni je
postupak pri izradi iskljuivo metalnih okluzalnih ploha krunica i mostova u uravnoteenoj
okluziji (njem. AUFWACHSTECHNICK, a engl. WAX-UP).
Navotavanje se, ovisno o tehnici, obavlja sistematski sa vie raznobojnih voskova,
strogo u artikulatoru. Za navotavanje postoji paleta od najmanje etiri voska i setovi posebnih
instrumenata (na pr. po Thomas-u). Set voskova za navotavanje kao i ostale voskove za
modeliranje dobro je 15 minuta prije koritenja zagrijavati i za cjelokupno vrijeme rada stalno
odravati na temperaturi od 500C.
GOTOVE TVORNIKE VOTANE STRUKTURE. Razliiti

konfekcijski oblici

votanih elemenata za izradu skeletiranih metalnih jednokomadnih proteza. Posebni, razliito

tvorniki obojeni i zgotovljeni profilni voskovi koriste se za kreiranje buduih metalnih dijelova
proteza na dubliranom modelu. Ti konfekcijski uzorci voskova razliitih oblika pri sobnoj su
temperaturi u odgovarajuem plastinom stanju pogodnom za nanoenje i lagano pritiskivanje uz
odreena mjesta na modelu. Dijelovi se elemenata sastavljaju taljenjem ili ljepljivim voskom, a
vikovi se voska glatko otsjecaju otrim noiem. Takoer postoje i gotove votane strukture
meulanova (Inzoma).

149

LITERATURA

1. Combe E C. Notes on Dental Materials, 5th Edition. Edinburgh: Churchill Livingstone,

1986.
2. Craig RG, Eick JD, and Peyton FA: Flow of binary and tertiary mixtures

of waxes. J

Dent Res, 1966; 45:397.

3. Craig RG, Eick JD, and Peyton FA: Strength properties of waxes at various temperatures and
their practical application. J Dent Res, 1967; 46:300.
4. Craig R G. Restorative Dental Materials, 6th Edition, St. Louis: C V

Mosby Co, 1980.

5. Craig RG, Powers JM, and Peyton FA: Thermogravimetric analysis of waxes. J Dent Res,
1971; 50:450.
6. Culp L, Culp T. The art and science of diagnostic waxing. J Dent Technol 2001;18:29-31.
Pagano VO, Bezzon OL, de Mattos MG, Ribeiro RF. A clinical evaluation of materials for
interocclusal registration in centric relation. Braz Dent J 2000;11:41-7.
7. Darvell B W, Wang N B. Viscosity of Dental waxes by use of Stoke's law. Dent Mat 1989;
5:1976-80.
8. Eeckman J, De Boever JA. Clinical accuracy of functionally generated interocclusal
registration waxes. J Prosthet Dent 1988; 60: 549-52.
9. Hollenback GM and Rhoads JE: Thermal expansion of pattern wax.

Part III J South Calif

Dent Assoc, 1960; 28:6.

10. Hollenback GM, Baum L, and Lund MR: A study of the stability of pattern wax. J South
Calif Dent Assoc, 1961; 29:210.
11. Kotsiomiti E, McCabe JF. Stability of dental waxes following repeated heatings. J Oral
Rehabil 1995; 22: 135-43.
12. Mc Cabe J F. Anderson's Applied Dental Materials, 6th Edition, Oxford: Blackwell Sc.
Publ., 1985.
13. McMillan LC, Darvell BW.
14. Ohashi M and Paffenbarger GC: Melting, flow and thermal expansion characteristics of
some dental and commercial waxes. J Am Dent Assoc, 1966; 72:1141.
15. Philips R W. Skinner's Science of Dental Materials, 7th Edition, Philadelphia: W B
Saunders, 1973.
16. Smith B G N, Wright PS, Brown D. The clinical Handling of Dental Materials, Bristol:
Wright, 1986.
150

17. Strang R, Whitters CJ , Brown D i sur. Dental materials: 1996 literature review. J Dent 1998;
26: 191-207.
18. Strang R, Whitters CJ , Brown D i sur. Dental materials: 1996 literature review. Part 2. J
Dent 1998; 26: 273-91.
19. Whitters CJ, Strang R, Brown D i sur. Dental materials: 1997 literature review. J Dent 1999;
27: 401-35.

151

18. TERMOPLASTINI MATERIJALI

Robert eli

Jedan od najstarijih dentalnih otisnih materijala je termoplastini materijal, ija se

primjena do danas uglavnom odrala u stomatolokoj protetici.
Kako im ime govori, glavna osobina termoplastinih, reverzibilnih, kompozicijskih
materijala je termoplastinost. Pod tim se podrazumijeva osobina materijala koja mu
omoguuje da se smeka dovoenjem topline, postane tean (niskoviskozan), a nakon
hlaenja se stvrdne.
Termoplastini materijali spadaju u skupinu neelastinih otisnih materijala zajedno sa
sadrom za otiske (tip I) i cink oksid eugenolom pastom. Prema Amerikoj dentalnoj
asocijaciji (ADA) postoje dva tipa termoplastinih materijala. Tip I koristi se za otiske s
metalnim prstenom za izradbu krunica i inleja, za otiske potpuno i djelomino bezubih
eljusti, za otiske tijekom podlaganja (rebaziranja), kao materijal za registraciju zagriza i za
modelaciju lijevanih nadogradnji, dok se tip II koristi za izradbu lica u kojima se uzima
konaan otisak drugim materijalom (najee cink oksid-eugenol pastom). Suvremeni
termoplastini materijali kojima su u odnosu na ranije proizvode znatno poboljane radne
kvalitete, najee su dostupni u obliku tapia i ploica, a rijee u obliku cilindara, konusa i
tabletica.

18.1. Sastav
Termoplastini kompozicijski materijal sastoji se od nekoliko sastojaka. U strunoj
literaturi o stomatolokim materijalima postoje razliite formule o sastavu ovih materijala
ovisno o proizvoau. U Tablici 1 dat je primjer sastava termoplastinog materijala. U osnovi,
radi se o materijalu koji se sastoji od termoplastinih smola i voskova, organskih kiselina,
punila i anorganskog pigmenta. Razliiti omjeri ovih sastojaka znatno utjeu na fizika
svojstva, a time i na kliniku primjenu termoplastinih materijala.
Smole sudjeluju u oko 40% formule materijala, te ine smjesu termoplastinom i
imaju ulogu veziva. Prirodni ili sintetski voskovi takoer daju materijalu termoplastina

152

svojstva. Masne kiseline djeluje kao sredstva za podmazivanje, poveavaju viskoznost

materijala, sniavaju temperaturu razmekavanja, rasporeuju estice punila i olakavaju
njihovo meusobno klizanje. Preostalih 50% formule ine punila i anorganski pigmenti.
Punila daju smjesi masu, odreuju konzistenciju, smanjuju viskoznost, sprjeavaju ljepljenje
razmekanog materijala na oralna tkiva, te smanjuju termiko irenje. Punila koja se najee
koriste su dijatomejska zemlja, steatit, talk i kreda.
Tablica 1. Sastav termoplastinih materijala
Sastojak

Vrsta

Uloga

Smole, 40%

elak,
kopal,
peruanski Odreuju
balzam, gutaperka
vezivo

termoplastinost,

Voskovi, 7%

Prirodni i sintetski voskovi Odreuju termoplastinost

(pelinji, parafin, karnauba)

Masne kiseline, 3%

Stearinska kiselina
Palmitinska kiselina
Oleinska kiselina

Punila, oko 50%

Dijatomejska zemlja, steatit, Odreuju

konzistenziju,
talk, kreda
smanjuju
viskoznost,
sprjeavaju lijepljenje na
oralna
tkiva,
smanjuju
termiko irenje

Djeluju
kao
maziva,
poveavaju
viskoznost,
sniavaju
temperaturu
razmekavanja

18.2. Svojstva
Na radnoj temperaturi (45C), termoplastini materijal se unosi u usnu upljinu, potom
se hladi na temperaturi usne upljine (37C), kada postaje poprilino tvrd. Ovaj mehanizam
razmekavanja i stvrdnjavanja, u osnovi je, reverzibilan fiziki proces, a ne kemijska reakcija.
Termoplastini materijali imaju nekoliko vanih svojstava koji su posebno vani zbog
njihove klinike uporabe. To su: temperatura razmekavanja i stvrdnjavanja (raspon fuzije),
stupanj viskoznosti (teenja), dimenzijska stabilnost, sposobnost detaljnog reproduciranja
povrina oralnih tkiva i biokompatibilnost (minimalna iritacija tkiva). Takoer je vano da se
materijal moe rezati ili obraivati bez lomljenja ili trganja.
Temperatura termoplastinog materijala mora biti u trenutku unoenja takva da je
materijal dovoljno tean, da bi se precizno registrirala oralna tkiva i sluznica te da ne izaziva

153

neugodu ili oteenje tkiva. Na temperaturi usne upljine materijal mora biti rigidan i
dovoljno vrst da se odupre trajnoj deformaciji prilikom vaenja otiska iz usne upljine.
Tip I je na temperaturi od 45C najmanje 85%, a na temperaturi od 37C manje od 6%
tean. Tip II na temperaturi od 45C oko 70%, a na temperaturi od 37C manje od 2% tean.
Poveanjem temperature za 8C oba tipa postaju potpuno tena. Ponaanje termoplastinog
materijala tipa I na ovim temperaturama daje mu mogunost preciznog i detaljnog prikaza
oralnih struktura tijekom uzimanja otisaka. S druge strane, tip II na temperaturi usne upljine
je gotovo sasvim tvrd, stoga mu je primjena uglavnom usmjerena na izradu lica za otiske.
Termika vodljivost termoplastinog materijala, kao mjera prijenosa topline kroz
materijal, je niska. Tijekom zagrijavanja, vanski sloj materijala postaje mekan, dok unutranji
moe ostati tvrd ili u najmanju ruku ima svojstva viskoznosti mnogo slabija od eljenih.
Hlaenjem materijala, postoji suprotno stanje. Vanjski sloj se bre hladi u odnosu na
unutranji sloj materijala. Stoga je potrebno vrijeme da temperatura postane jednolina kroz
cijeli materijal tijekom zagrijavanja i hlaenja.
Ako se otisak izvadi iz usta prije nego se sasvim ohladi, moe se dogoditi izrazita
distorzija. Budui da ovi materijali sadre smole i voskove imaju visoko termiko irenje i
koeficijente kontrakcije.
Linerna kontrakcija materijala koja nastaje zbog razlike u temperaturi usne upljine i
sobne temperature moe iznositi od 0.3% do preko 2%. Prema tome, dimenzije nastale
tijekom uzimanja otiska mogle bi se znaajno razlikovati od onih u usnoj upljini. Smjesa ima
najveu viskoznost meu svim otisnim materijalima, stoga se materijalom teko registriraju
podminirana podruja, a vea je i dislokacija mekih tkiva u usnoj upljini izazvana
viskoznou materijala.

18.3. Nain uporabe

Ispravna uporaba termoplastinog materijala zahtjeva znaajnu razboritost pri
rukovanju. Optimalna tonost i dimenzijska stabilnost termoplastinog materijala moe se
osigurati jedino paljivim rukovanjem. Vrlo je vano, da se razmekavanjem materijala tetno
ne utjee na njegova fizika svojstva zbog pregrijavanja ili produenog zagrijavanja. Jednako
vano je da se postigne odgovarajaa viskoznost materijala tijekom razmekavanja, kako bi se
omoguila tona prilagodba materijala tkivima i umanjile unutranje napetosti u materijalu.

154

Na kraju, i sam proces hlaenja materijala u ustima je znaajan, posebno kako bi se izbjegla
distorzija tijekom vaenja otiska.
Materijal se razmekava zagrijavanjem na otvorenom plamenu ili u vodenoj kupki na
temperaturi od oko 60C. Prilikom zagrijavanja na otvorenom plamenu, mora se paziti, jer
moe doi do nejednakog zagrijavanja materijala i sagorijevanja odreenih sastojaka.
Takoer, pri zagrijavanju iznad propisane temperature stvaraju se mjehurii i materijal postaje
ljepljiv, a pri temperaturi 100C raspada se na sastavne dijelove i postaje neupotrebljiv. Ako
se materijal razmekava u vodenoj kupki, na dnu kupke mora stajati komadi gaze kako se
materijal ne bi prilijepio na dno. Temperatura razmekavanja kontrolira se pomou
termometra. Smekani termoplastini materijal dobro se promijesi i stavi u licu za otisak.
Treba biti oprezan s gnjeenjem materijala u vodi jer moe izazvati promjene u sastavu i
fizikim svojstvima. Prekomjerno gnjeenje posebno utjee na svojstvo viskoznosti
materijala, budui da inkorporirana voda u materijalu djeluje kao plastifikator. Cilj bi prema
tome bio, da se materijal zagrijava bez predugog izlaganja plamenu ili predugog zadravanja i
gnjeenja u vodenoj kupki.
Vodeni sprej iz pustera moe se koristiti na sobnoj temperaturi za hlaenje otiska u
ustima. Hlaenje se odvija sve dok cijeli materijal ne postane krut kako ime se sprjeava
distorzija. Ne preporuuje se hlaenje materijala prehladnom vodom jer izaziva termiki ok.
Utjecaj vanjske temperature na termoplastini materijal moe nepovoljno djelovati u
vidu izazivanja deformacije, stoga se preporuuje to prije izliti radne modele (unutar 1 sata).
Da bi se lake odvojio od radnog modela, kompozicijski otisak se mora razmekati
umakanjem u toplu vodu.
Termoplastini materijali se dezinficiraju umakanjem u natrijev hipoklorit, jodofor ili
fenol glutaraldehid. Moraju se slijediti preporuke proizvoaa za pravilnu dezinfekciju.

LITERATURA
1. CRAIG RG, O'BRIEN WJ, POWERS JM. Dental materials properties and
manipulation. St Louis, Mosby, 1983.
2. CRAIG RG, PEYTON FA. Restorative dental materials. St Louis, Mosby, 1975.
3. KOSOVEL Z, NIKI D, SUVIN M. Materijali za stomatoloku protetiku. Metali i
nemetali. Sveuilite u Zagrebu, Zagreb, 1969.

155

4. LEINFELDER KF, LEMONS JE. Clinical restorative materials and techniques.

Philadelphis, Lea & Febiger, 1988.
5. O'BRIEN WJ. Dental Materials and Their Selection. 2nd ed. Chicago: Quintessence Co;
1997.123-127.
6. STOMATOLOKI LEKSIKON. Zagreb: Globus; 1990. 396.
7. VUJOEVI LJ, STAMENKOVI D, OBRADOVI-URII K, PAVLOVI G,
POPOVI G. Stomatoloki materijali. Beograd, Medicinska knjiga, 1997.102-104.
8. www.kerrdental.com

156

19. CINKOKSID EUGENOL PASTE

Robert eli
Cink oksid eugenol otisne paste stvaraju neelastine otiske s visokim stupnjem
tonosti i dobrom reprodukcijom povrinskih detalja oralnih tkiva. Od njihovog uvoenja u
stomatoloku struku 30-tih godina prolog stoljea, paste su prole znaajne modifikacije i
poboljanja, te se danas preteno koriste kao materijali za funkcijske otiske potpuno i
djelomino bezubih eljusti, za otiske tijekom podlaganja (rebaziranja), kao materijal za
registraciju zagriza (npr. za povezivanje ili stabilizaciju zagriznih ablona; kao materijal koji
se koristi u izradbi centrinog okluzijskog registrata).
Kao otisni materijali cink oksid-eugenol paste nude sljedee prednosti: (1) dobro
adheriraju na isuene povrine drugih materijala poput termoplastinih materijala, akrilata i
elak ploa koji se inae koriste za izradbu individualnih lica za otiske; (2) dovoljno su
otporni tako da na graninim podrujima gdje je lica ostala kratka, mogu nadomjestiti takve
nedostatke; (3) stvrdnjavaju poput cementa, te se konaan otisak sa cink oksid-eugenolom
moe vaditi i unositi usta kako bi se provjerila stabilnost i tkivna adaptacija otiska; (4) imaju
radno vrijeme koje omoguuje nesmetano uzimanje otisaka; (5) toni su, detaljno registriraju
sluznicu i tkiva leita, te su dimenzijski stabilni; i (6) ne zahtjevaju sredstvo za separaciju
prije izlijevanja modela.

19.1. Sastav i svojstva

Prve cink oksid-eugenol paste bile su nainjene zajednikim mijeanjem praha i
tekuine od kojih su glavni sastojci bili cink oksid u prahu i eugenol u tekuini.
Prema tome, ovaj materijal je komercijalno dostupan u obliku dvije paste koje se
obino pakiraju u metalnim tubama. Prva pasta, predstavlja bazu materijala, sadri cink oksid
(ZnO) pomijean s inertnim uljima i drugim aditivima (npr.hidrirana smola - kolofonij) koji
formiraju pastu. Druga pasta, predstavlja akcelerator, sadri oko 12% do 15% eugenola
(empirijska formula C10H12O2, Slika 1), inertna ulja, smolu, te punila poput talka ili kaolina.
Cink oksid i eugenol su reaktivni sastojci, smola ima ulogu kohezivnosti i daje svojstvo
termoplastinosti materijalu, inertna biljna ili mineralna ulja i punila daju oblik paste. Budui

157

da je reakcija izmeu cink oksida i eugenola vrlo spora, potrebni su kemijski spojevi poput
cink-acetata, magnezij-klorida ili kalcij-sulfata koji djeluju kao akceleratori i obino su u
sastavu druge paste.

Slika 1. Strukturna formula eugenola

Paste imaju razliite boje, kako bi se moglo tono odrediti kada su valjano zamijeane.
Najee je baza svjetlije boje, dok je akcelerator tamnije. Jednake duine dviju pasta ili
pravilno proporcionirani iznosi praha i tekuine, mijeaju se sa patulom na specijalnoj
papirnatoj podlozi rezistentnoj na ulje ili na staklenoj ploici. Temeljito zamijean materijal je
homogene boje i spreman je za uzimanje otiska.
Cink oksid-eugenol paste klasificiraju se kao tvrde (Tip I) ili meke (Tip II) paste. Oba
tipa su u osnovi rigidni materijali i ne mogu se koristiti u jako podminiranim podrujima. Tip
I je znatno fluidniji prije stvrdnjavanja nego tip II, dok je tip II znatno vri i krhkiji nakon
stvrdnjavanja. Vremena stvrdnjavanja su im takoer razliita. Openito, poetno
stvrdnjavanje dogaa se izmeu 3 i 6 minute, dok zavretak stvrdnjavanja ovisi od
specifinog tipa otisnog materijala. Tvrde paste tipa I imaju krae vrijeme stvrdnjavanja (10
minuta i manje), dok je vrijeme stvrdnjavanja za meke paste tipa II 15 minuta i manje.
Vrijeme stvrdnjavanja moe se mijenjati utjecajem temperature i vlanosti. Poveanje
temperature ili iznosa vode u smjesi skrauju vrijeme stvrdnjavanja. Kliniar moe skratiti
vrijeme stvrdnjavanja dodavanjem manjeg iznosa cink-acetata ili kapljice vode. Kapljica vode
(ako se koristi) treba se dodati akcelerator pasti prije poetka mijeanja. Ako je vrijeme
stvrdnjavanja prebrzo, moe se produljiti uporabom hladne staklene podloge za mijeanje
materijala ili se moe mijenjati normalan odnos baze i akceleratora u korist baze.
Cink oksid, u prisutnosti vlage, reagira s eugenolom, te formira cink eugenolat koji
djeluju poput matrice u koju je ugraen i neizreagirani cink oksid. Proizvoai inkorporiraju

158

nekoliko postotaka vode u sastav paste to je nuno da bi se materijal stvrdnuo. Inkorporacija

ili kontakt s vodom tijekom mijeanja ubrzava reakciju i skrauje vrijeme stvrdnjavanja.
Dimenzijska promjena nakon stvrdnjavanja u vidu kontrakcije je vrlo mala (samo 0.1% i
manje). Moe se rei da su ovi materijali dimenzijski stabilni, pa se mogu uvati bez straha od
deformacije.
H20

ZnO (u suviku) + eugenol Zn eugenolat + ZnO (nereagirani)

(praak)

(tekuina)

(krutina)

19.2. Manipulacija
Paste se obino mijeaju na podlozi za mijeanje sa patulom. Jednake duine baze i
akceleratora se istisnu na podlogu za mijeanje. Paste se temeljito mijeaju sa vrstom
nehrajuom metalnom patulom. Odgovarajue vrijeme mijeanja kree se od 45 do 60
sekundi nakon ega mjeavina mora izgledati homogeno. Ovisno o tipu paste, stvrdnjavanje
traje od 10 do 15 minuta.
Prednost cink oksid-eugenol paste je tonost otisaka mekih tkiva zbog njegove niske
viskoznosti. Takoer, materijal je dimenzijski stabilan nakon stvrdnjavanja zbog minimalne
kontrakcije (0.1%), ravnomjernog otisnutog sloja (1 2 mm) i stabilnosti lice za otisak
(najee akrilatne individualne lice). Ima dobru osobinu reprodukcije povrinskih detalja
(ak i u vlanim ustima), te nije skup. Dobro se lijepi za individulanu licu.
Otisak uzet cink oksid-eugenol pastom treba dobro pripremiti i iskoristiti za izlijevanje
sadrenog modela ili odljeva to prije, kako se ne bi nepaljivim rukovanjem otisak otetio ili
grijanjem deformirao. Nakon stvrdnjavanja sadre, otisak se uranja u toplu vodu (60C) da bi
se olakalo njegovo skidanje s modela.
Nedostaci ovog materijala su promjenljivo vrijeme stvrdnjavanja zbog temperature i
vlanosti, te je nezgodan prilikom rukovanja jer je dosta masan i ostavlja mrlje. Budui da
ovaj materijal nije elastian, mora se paljivo vaditi iz usta, jer postoji mogunost deformacije
otiska kada se preko potkopanih mjesta vadi iz usta. Mogua je preosjetljivost pacijenta i
stomatologa na eugenol. U takvim sluajevima treba upotrebljavati paste bez eugenola ili
uzimati otiske elastinim materijalima.

159

Cink oksid-eugenol otisci mogu se dezinficirati umakanjem u 2% glutaraldehid ili

otopinu jodofora na sobnoj temperaturi. Moraju se slijediti preporuke proizvoaa o ispravnoj
dezinfekciji.

LITERATURA
1. CRAIG RG, O'BRIEN WJ, POWERS JM. Dental materials properties and
manipulation. St Louis, Mosby, 1983.
2. CRAIG RG, PEYTON FA. Restorative dental materials. St Louis, Mosby, 1975.
3. KOSOVEL Z, NIKI D, SUVIN M. Materijali za stomatoloku protetiku. Metali i
nemetali. Sveuilite u Zagrebu, Zagreb, 1969.
4. KRALJEVI K. Potpune proteze. Areagrafika, Zagreb, 2001: 107-108.
5. LEINFELDER KF, LEMONS JE. Clinical rstorative materials and techniques.
Philadelphis, Lea & Febiger, 1988.
6. O'BRIEN WJ. Dental Materials and Their Selection. 2nd ed. Chicago: Quintessence
Co; 1997.123-127.
7. PAGNANO VO, BEZZON OL, de MATTOS MGC, RIBEIRO RF. A Clinical
Evaluation of Materials for Interocclusal Registration in Centric Relation. Braz Dent J
2000;11: 41-47.
8. STOMATOLOKI LEKSIKON. Zagreb: Globus; 1990. 93.
9. VUJOEVI LJ, STAMENKOVI D, OBRADOVI-URII K, PAVLOVI G,
POPOVI G. Stomatoloki materijali. Beograd, Medicinska knjiga, 1997.104-106.
10. www.kerrdental.com

160

20. MATERIJALI ZA OTISKE

Denis Vojvodi

20.1. UVOD
Za izradbu razliitih vrsta protetskih radova (krunice, mostovi, pomine proteze itd.) i
ortodontskih naprava potrebno je izraditi precizan model oralnih struktura pacijenta na kojem e
se u zubotehnikom laboratoriju izraivati eljeni radovi. Kako bi se dobio takav model moramo
uzeti registrat pacijentovih oralnih struktura nekim od otisnih materijala s ciljem dobivanja
njihova negativnog oblika negativa, tzv. otiska. Izlijevanjem tog negativa, najee u sadri,
dobivamo pozitiv, identian obliku oralnih struktura, tzv. model, prikladan za izradbu protetskog
rada. Otisni materijali se u plastinom stanju unose u usta pacijenta prikladnom licom, a
stvrdnjavanje otisnog materijala odvija se kemijskom reakcijom ili hlaenjem otisnoga materijala
u relativno kratkom vremenu. Otisni materijali koji su nieg viskoziteta manje komprimiraju i
pomiu meka tkiva i nazivaju se mukostatinima, za razliku od viskoznijih materijala koji su
mukokompresivni.
Otisni materijali moraju zadovoljavati odreene uvjete, od kojih su najvaniji:
preciznost: jer o njoj ovisi i preciznost izradbe nadomjestka. Izraeni nadomjestak nikako ne
moe biti precizniji od otiska iz kojeg je izlit radni model. Za postizanje to vee preciznost bitna
su reoloka svojstva otisnoga materijala koja omoguuju da tijekom unaanja u usta otisni
materijal bude dovoljno niskog viskoziteta kako bi precizno otisnuo i najfinije detalje, stoga
mora imati odreeno radno vrijeme tijekom kojega nema znatnog poveanja viskoznosti (koje
nastupa tek tijekom svezivanja); dimenzionalna stabilnost: dimenzionalne promjene vezane za
reakciju svezivanja tj. otvrdnjivanja materijala moraju biti neznatne isto kao i dimenzionalne
promjene tijekom pohranjivanja otiska (do izlijevanja); elastinost: otisni materijal mora biti
elastian tijekom vaenja iz usta kako bi potkopana (podminirana) mjesta ostala otisnuta bez
iskrivljenja (distorzije); kompatibilnost: s materijalima za izlijevanje otisaka, jednostavna
primjena: nekodljivost: otisni materijal mora biti netoksian i antialergen; ugodnost za
pacijenta: ugodan okus i miris, primjereno vrijeme svezivanja i lagano vaenje iz usta. Otisni
materijal mora zadovoljavati ovaj uvijet, kako ne bi zamarao pacijenta i stomatologa; otpornost
na trganje: kako ne bi dolo do trganja otiska tijekom vaenja iz usta, odnosno manipulacije u

161

laboratoriju; mogunost dezinfekcije: kako otisak ne bi bio izvorom zaraze u laboratoriju;

ekonominost. Otisni materijali dijele se na neelastine i elastine.
Neelastini materijali su:

sadra,

kompozicijske termoplastine mase,

cink-oksid-eugenol paste,

voskovi.
Ovi materijali nazivaju se i klasinim otisnim materijalima, a danas se rijetko uporabljuju

kao otisni materijali u uem smislu, ve se rabe kao pomoni materijali i materijali za uzimanje
meueljusnog registrata (odnosa donje i gornje eljusti). Opisani su u drugim poglavljima ove
knjige.
Elastini materijali se dijele u dvije skupine po kemijskom sastavu razliitih materijala:
sintetike elastomere (zbog slinosti gumi u stvrdnutom stanju neki ih nazivaju i gumastim
materijalima) i hidrokoloide. Zajednika im je osobina, da poslije ovrivanja ostaju elastini,
lako se i bez neugode vade iz usta pacijenta.

20.2. SINTETIKI ELASTOMERI

Najvanija podijela sintetikih elastomera je prema kemijskom sastavu i viskozitetu.
Prema kemijskom sastavu dijelimo ih na:

-polisulfide,

-silikone (adicijski i kondenzacijski),

-polietere.
Sintetiki elastomeri se dijele prema viskozitetu tj. konzistenciji na:

-kitaste (konzistencija staklarskoga kita),

-vrlo viskozne - guste,

-srednje viskozne,

-rijetko viskozne,

-vrlo rijetko viskozne.

162

Obzirom na njihova svojstva sintetike elastomere klasificiraju i internacionalni

standardi, a u Europi se najvie koriste:

ISO 4823

International Standard,

DIN13913

Deutsches Institut fuer Normung,

BSI 4269

British Standards Institution.

Navedeni standardi klasificiraju sintetike elastomere u tipove i kategorije prema

konzistenciji i

najvanijim svojstvima (npr. vrijeme mijeanja, radno vrijeme, preciznost,

otpornost na deformaciju, kompatibilnost prema sadri, itd.).

U SAD-u uporabljuje se standard Amerike stomatoloke udruge ANSI/ADA
Specification No. 19 for Non Aqueos, Elastomeric Dental Impression Materials. Ovaj
jednostavni standard razlikuje tri tipa (prema kemizmu) i tri klase (prema viskozitetu) sintetikih
elastomera.
Tip I polisulfidi,

Klasa 1 - gusti viskozitet,

Tip II silikoni,

Klasa 2 srednji viskozitet,

Tip II polieteri.

Klasa 3 rijetki viskozitet.

20.2.1. Polisulfidi (tiokoli ili merkaptani)

Polisulfidi su bili prvi gumasti materijali primjenjeni u otisnim postupcima jo
godine1953. To su polikondenzacijski spojevi alkalinih polisulfida (Na-tetrasulfid) i alifatskih
dihalogenida. Osnovu ovih materijala ine polisulfid sa SH - grupama (merkaptan)

C2H5
|
HS (C2H4-O-CH2-O-C2H4-S-S)m- C -(S-S-C2H4-O-CH2-O-C2H4)n SH
|
SH
Osnovna pasta sadri oko 80% polisulfid polimera i 20 % punila, najee TiO2, a obino
je bijele boje zbog boje punila.

163

Pasta reaktora, ponekad se zove i katalizator (akcelerator ili aktivator), obino je smee
boje jer sadri oko 77% olovnog dioksida (PbO2 ) koji izaziva polimerizaciju (polikondenzacija)
i umreenje (cross-linking) oksidacijom SH skupina.
U sljedeoj reakciji javlja se umreenje (cross-linking) ionskim vezama. No to nije
poeljno jer ovakva kemijska struktura, kada je pod napetou (pritisak tijekom uzimanja otiska),
moe izazvati kemijske reakcije koje, pak, dovode do trajne deformacije otiska. Stoga se
polisulfidnom otisnom materijalu jo dodaje sumpor koji mu daje stabilnost.
Zbog mogueg tetnog djelovanja na ivo tkivo olovni dioksid se u novijih polisulfida
zamjenjuje s magnezijem ili cinkovim oksidom ili cinkovim karbonatom. Time je ovaj materijal
ii, jer ne prlja tkanine kao kod uporabe olovnog oksida kao reagensa.
Sumpor, oko 3%, daljnji sastojak paste reaktora, uzrokom je neugodnom mirisu, to ovaj
materijal, unato preciznosti i dimenzijskoj stabilnosti, diskreditira u odnosu na druge gumaste
materijale.
Reaktoru se jo dodaje oko 20% ulja (kloriranog parafina, stearin, ili neki od estera) kako
bi se dobila pasta prikladnoga viskoziteta.

20.2.2. Silikoni (polisiloksani)

Silikoni (polisiloksani) su makromolekularni kondenzacijski produkti silicijevih
spojeva u kojima se najjednostavniji lanac silikona sastoji od naizmjenino poredanih atoma
silicija i kisika:
- O - Si - O - Si -O Na ovakove lance nadograuju se razliiti organski radikali inei izmeu ostaloga i
osnovni sastojak silikona: polisiloksan (hidroksidimetilpolisiloksan).
Konzistencija, odnosno viskozitet ovih materijala, ovisi o punilima koja sadre silicijev,
cinkov i titanijev oksid te kalcijev i barijev sulfat, zatim parafin, silikonsko ulje niskog
viskoziteta, otvrivae, korigense i boju.
Ova osnovna masa je u plastinom stanju, a stvrdnjava, odnosno prelazi u elastino stanje
djelovanjem reaktora koji moe biti u obliku paste ili tekuine. Reaktor sadri aktivator kemijske
reakcije, obino neki organski spoj kositra, kao npr. kositreni dibutil-aurat.
164

Reaktor sadri i sredstvo za umreenje alkoksi orto-silikat ili njegov polimer kao npr.
polietilsilikat ili pak organski hidrogensiloksan.
Ovisno o nainu kemijske reakcije njihova svezivanja razlikuju se dva tipa silikona:
kondenzacijski i adicijski.
Kondenzacijski silikoni. Osnovu kondenzacijskog tipa ini polisiloksan sa OHskupinama, tako da se pri njegovu vezivanju oslobaaju nusprodukti, u prvom redu alkohol ili
vodik. Otputanje nusprodukata tijekom kemijske reakcije svezivanja karakteristino je za ovu
vrstu sintetikih elastomera. Ukoliko se oslobaa alkohol to rezultira gubitkom materijala na
teini i njegovim skvravanjem, odnosno nepoeljnim dimenzijskim promjenama. Ako se, pak,
oslobaa vodik, on moe izazvati i nagrizanje povrinskog sloja sadre kojom se izlijeva otisak,
to ponovno ima za posljedicu neprecizan radni model, odnosno njegovu povrinu.
Adicijski silikoni (polivinilsiloksani). Ovaj naziv dobili su jer polimeriziraju adicijskom
rekcijom, pri emu nema stvaranja nusprodukata. Ova injenica je razlog velike dimenzijske
stabilnosti i preciznosti adicijskog tipa silikona. Adicijski silikoni sastavljeni su od organskog
hidrogensiloksana i sloenog silanskog spoja s vinilskim skupinama. Reaktor je spoj koji sadri
plemeniti metal, obino platinske soli (npr. H2PtCl6). Ovakve reakcije vode do stvaranja
umreene silikonske gume.

20.2.3. Polieteri
Polieteri su najmlai predstavnik elastomera za otiske i u uporabi su od godine 1960.
Osnovnu pastu im ini nazasieni polieter s epiminskim skupinama na kraju, plastifikator
i razna punila.
Pastu reaktora sainjavaju: jedan aromatski sulfonat te takoer plastifikatori i punila.
Pomijeane paste polimeriziraju kationskom polimerizacijom. Kation potie od reaktora npr.
benzen sulfonskog estera koji dodan epiminskoj skupini uzrokuje otvaranje prstena. U ovom
obliku kemijske reakcije epiminske skupine se mogu umreavati.
Polieteri su veoma precizni gumasti materijali za otiske (uz adicijske silikone
najprecizniji!), te dimenzijski izuzetno stabilni, pogotovo ako se otisci pohranjuju u suhoj
sredini. Nedostatak im je velika vrstoa nakon polimerizacije, pa nisu pogodni za otiske tamo
gdje preostaje vei broj nebruenih ili parodontno oteenih zubi (mogunost ekstrakcije). Za
165

izlijevanje otisaka valja koristiti tvrde sadre tip IV kako bi se izbjegli lomovi zuba na modelu
prigodom odvajanja izlitog modela i otiska.

20.2.4. Svjetlosno - polimerizirajui sintetiki otisni materijali

U novije vrijeme na tritu se pojavljuju i svjetlosno polimerizirajui materijali. Sastoje
se od smole poliuretan dimetakrilata, SiO2 punila koje pridonosi prijenosu svjetlosnog zraenja,
plastifikatora, boja i stabilizatora. Dodaju se aktivatori koji omoguuju polimerizaciju sastojaka u
prisutnosti izvora svjetlosti valne duljine oko 480 nm, tj. konvencionalnih stomatolokih lampi
za polimerizaciju kompozita. Kako bi se mogla provesti svjetlosna polimerizacija logino je
kako se rabe posebne prozirne lice izraene od polistirena. Stomatolog moe kontrolirati
vrijeme manipulacije u ustima (koje je praktiki neogranieno), tj. vrijeme kada e zapoeti
svezivanje otisnoga materijala ukljuivanjem lampe za polimerizaciju.

20.2.5. Priprema sintetikih elastomera za otiske

Elastomeri su dvokomponentni sustavi koji se moraju dovesti u plastino stanje pogodno
za uzimanje otiska. To se postie energinim mijeanjem odreenih koliina obiju komponenata
(osnovnog materijala i njegova reaktora), ime zapoinje tijek polimerizacije (svezivanja) i
postupni prijelaz iz plastinog u elastino stanje.
U pripremi sintetikih elastomera razlikujemo dvije faze:
-

doziranje (proporcionalizacija) i

mijeanje.

Doziranje ili proporcionalizacija prethodi mijeanju, a sastoji se u odreivanju ukupne

koliine otisnoga materijala u odnosu na veliinu podruja otiskivanja (tj. otiska), te na doziranje
reaktora u odnosu na osnovni materijal.
Ako se obje komponente nalaze u tubi, tada se na podlogu ili u plastinu posudicu
istiskuje odreena koliina oba materijala, u odnosu koji propisuje proizvoa. Kod kitastih
materijala priloene plastine liice slue kao jedinica mjere kojoj se dodaje propisana koliina
reaktora

166

Materijali srednje i rijee konzistencije mijeaju se na podlogama od masnoga papira

koji sadre mjerilo u centimetrima, kako bi se odredila jednaka duina komponenti (najee
razliiti volumeni!), no za tu svrhu mogu posluiti i plastine ili staklene ploice. Za vrlo rijetke
materijale preporua se mijeanje u plastinim posudicama. Mijeanje se obavlja metalnom
patulom, veom od onih za mijeanje cemenata. Potezi mijeanja su iroki kako bi se u
meusobni kontakt doveli svi dijelovi osnovnog materijala i reaktora. Sintetiki elastomeri
kitaste konzistencije, najee se nakon dodatka reaktora mijese prstima, kao tijesto, uz uporabu
gumenih rukavica, kako se rektor (kapi ili pasta) ne bi upili u kou, te tako doveli do loe
kvalitete otisnog materijala ili alergijske reakcije koe osobe koja ih mijea.
Valja pripomenuti kako su adicijski silikoni osjetljivi na jednokratne rukavice koje sadre
lateks (sumporne komponente), to moe utjecati na kvalitetu otisnog materijala. Stoga ih valja
mijeati golim rukama, jer su obe komponente obino u obliku kitastog materijala i nema
upijanja komponenti u kou mjeatelja, ili pak uporabom silikonskih rukavica (bez lateksa).
Prema meunarodnim standardima vrijeme mijeanja iznosi 30-60 sekundi na
temperaturi 23 oC (+2 oC) i relativnoj vlazi 50% (+5%).
U fazi doziranja i mijeanja sintetikih elastomera vano je strogo pridravanje naputaka
proizvoaa, jer e svaka improvizacija promijeniti eljena svojstva otisnog materijala.
Stoga je u novije vrijeme olakana priprema sintetikih elastomera za otiske uporabom
kartua i aplikacijskog pitolja. Kartua sadri dva odvojena spremnika koji sadre
komponente sintetikog elastomera. Na nju se stavlja plastina cijev (aplikator) za jednokratnu
uporabu koja u sebi sadri spiralu kojom se dvije komponente ravnomjerno mijeaju. Pritiskom
na obara pitolja istiskuje se potrebita koliina otisnog materijala direktno u otisnu licu i/ili
na zubne strukture u ustima pacijenta. Time je uvelike olakana priprema materijala i omogueno
pravilno doziranje komponenti.
Postoje takoer i elektrini aparati za mijeanje otisnih materijala u koje se stavljaju
komponente otisnog materijala u originalnim pakiranjima, a aparat sam pravilno dozira
komponente dok mi odreujemo koliinu potrebitog materijala.

20.2.6. Svezivanje sintetikih elastomera (polimerizacija)

Svezivanje sintetikih elastomera, tj. gumastih materijala za otiske zapoinje praktiki
ve od samog poetka mijeanja, tj. kontakta osnovnog materijala i raktora. Javljaju se prve

167

elastine estice koje se vremenom umnaaju i umreuju, to dovodi do potpunog svezivanja

otisnoga materijala i njegova prelaska iz plastinog u elastino stanje
U vremenu svezivanja sintetikih elastomera razlikuju se dvije faze. Prva faza je
ovravanje materijala koje u klinikom smislu dozvoljava vaenje otiska iz usta bez
deformacija. Druga faza se nastavlja nakon vaenja otiska i traje kod nekih materijala i do
jednog sata do potpunog okonanja polimerizacije. Tijekom toga vremena mogue su jo neke
dimenzionalne promjene otisnog materijala, a tek njihovim zavretkom nastupa vrijeme pogodno
za izlijevanje otiska.
U klinikom radu dobar pokazatelj zavretka prve faze svezivanja je jednostavan test koji
se provodi pritiskom tupim instrumentom (kuglica nabijaa za amalgam) ili noktom (njem.:
fingernageltest!) na povrinu otisnoga materijala, nakon kojeg ne ostaje impresija ve se utisnuti
dio trenutno "vraa" u prvobitni poloaj. Nakon toga otisak ostavljamo u ustima jo 1 - 2 minute
kako bismo bili posve sigurni da je cijelokupan otisni materijal ovrsnut. Ta prva faza
svezivanja elastomera, zavisno od njegova kemijskog sastava i viskoziteta (konzistencije), traje
od 5 do 10 min.
U ukupnom vremenu rada sa sintetikim elastomerima tijekom postupka otiskivanja
razlikujemo: vrijeme mijeanja, vrijeme manipulacije (punjenje lice za otisak i namjetanje
lice u ustima pacijenta), i vrijeme svezivanja ili polimerizacije. Zbroj ovih vremena za
suvremene materijale iznosi od 8 do 12 min. Poeljni su takovi otisni materijali koji imaju
relativno dugako vrijeme manipulacije, a to krae vrijeme svezivanja kako bi postupak
otiskivanja bio to ugodniji za pacijenta.

Na ukupno radno vrijeme rada sa sintetikim

elastomerima utjee i temperatura okoline, vlaga, atmosferski tlak, te eventualno dodavanje

usporivaa (retardera) polimerizacijske reakcije. No, oni se ne preporuuju za uporabu zbog
negativnog utjecaja na svojstva otisnog materijala.
Sintetiki elastomeri ili gumasti materijali za otiske apliciraju se u usta pacijenta
uporabom razliitih lica koje su detaljnije opisane u drugom poglavlju. One mogu biti
konfekcijske (metalne i plastine) ili individualne za pojedinog pacijenta. Individualne lice se
izrauju na situacijskom modelu uporabom hladno polimerizirajueg akrilata. Kako u potpunosti
odgovaraju situaciji u ustima, omoguavaju jednolian sloj otisnog materijala (obino srednjeg
viskoziteta), to smanjuje njegovu deformaciju prigodom vaenja iz usta. Takve lice su stoga i
najbolje, ali poskupljuju i kompliciraju otisni postupak (izradba u zubotehnikom laboratoriju).
Konfekcijske lice mogu se opetovano koristiti (nakon sterilizacije), stoga su jeftinije i
jednostavnije za uporabu. Kako se u njih obino stavlja otisni materijal vrlo visokog viskoziteta
(kitasti), bolje su metalne lice, jer se plastine prigodom pritiska otisnog materijala na oralne
168

strukture mogu deformirati. Otisni materijali prijanjaju na lice mehanikim retencijama

(perforacije, ojaani rubovi lice) ili pak uporabom adheziva koji ujedno smanjuju i kontrakciju
otisnoga materijala.

20.2.7. Fizikalna svojstva sintetikih elastomera

Osim ve spomenute konzistencije, meu najvanija fizikalna svojstva sintetikih
elastomera spadaju:
-

preciznost,

elastinost i

dimenzijska stabilnost.

Preciznost se oituje u mogunosti reprodukcije najsitnijih detalja. Prema meunarodnim

standardima, mjeri se mogunou otiskivanja ureza irine 20 mikrona urezanog u elini blok.
Dananji materijali jo su i precizniji, no to zapravo prelazi potrebe za preciznou u iroj
klinikoj praksi.
Preciznost ovisi i o polimerizacijskoj kontrakciji tijekom svezivanja otisnih materijala.
Kontrakcija moe nastati i tijekom hlaenja otiska s temperature usne upljine na sobnu
temperaturu, a ovisna je o veliini koeficijenta termikog rastezanja otisnih materijala i to ovim
redosljedom:
polieteri > silikoni > polisulfidi.
Veliina termike kontrakcije moe se smanjiti uporabom adheziva na licama za otiske.
Elastinost sintetikih elastomera oituje se u sposobnosti da se u polimeriziranom stanju pod
utjecajem odreene sile mogu deformirati, a nakon prestanka njezina djelovanja vratiti u poetno
stanje. Praktian znaaj ove elastine deformacije je to se deformacije nastale prigodom vaenja
otiska iz usta, tj. prelaskom polimeriziranog otisnog materijala preko izboenih mjesta, nakon
nekog vremena gube, tj. materijal se vraa u prvotni poloaj. Mjerenja elastinosti otisnih
materijala izvode se na taj nain da izvri istezanje materijala, tj. deformacija u iznosu od 10%
volumena i trajanju 30 sekundi, a mjeri se postotak preciznosti, odnosno vraanje otisnoga
materijala u prvobitni poloaj. Polieteri su nakon svezivanja najvri otisni materijali i stoga ih
je najtee izvaditi iz usta, ukoliko ima potkopanih mjesta.

169

Dimenzijsku stabilnost karakteriziraju promjene sintetikih elastomera nakon njihova

svezivanja, pa do vremena izlijevanja otiska. Ovisi prvenstveno o kontrakciji ili ekspanziji
(bubrenju) polimeriziranih otisnih materijala odnosno o mediju u kojem su odloeni. Kako je ve
naglaeno, neki materijali isparavaju nusprodukte nastale nakon polimerizacije (kondenzacijski
silikoni!) ili su pak hidrofilni pa upijaju vodu (polieteri).
Rezimirajui esto razliita miljenja i preporuke, proizlazi kako otiske uinjene
sintetikim elastomerima nije poeljno izlijevati u vremenu do 30 minuta nakon vaenja iz usta,
a taj period moe iznositi i do 2 sata. Ovo je vrijeme potrebno za zavretak polimerizacije
otisnog matrijala tj. njegovo definitivno svezivanje. Nakon tog vremena neki materijali, poput
adicijskih silikona i polietera mogu biti odloeni bez posljedica i nekoliko dana, ukoliko su
pohranjeni u suhoj sredini, dok se kondenzacijski silikoni moraju izliti u roku do 6 sati nakon
vaenja iz usta. Poslije tog vremena linearna kontrakcija kondenzacijskih silikona prelazi 0,5%,
to je, prema standardima, gornja granica deformacije otisnog materijala koja se jo moe
tolerirati.

20.3. HIDROKOLOIDI
U skupinu elastinih materijala za otiske pripadaju i hidrokoloidi. Po svom sastavu i
nainu primjene bitno se razlikuju od sintetikih elastomera. Zahvaljujui svojoj preciznosti
hidrokoloidi predstavljaju nezamjenjivi otisni materijal.
Za potpuno razumijevanje ovih materijala moramo razlikovati koloid od solucije
(otopine) i suspenzije. Solucija (otopina) je homogena smjesa u kojoj su male molekule ili ioni
otopljeni u otapalu (npr. vodi, pa govorimo o vodenoj otopini). Nasuprotno, suspenzija je
heterogena smjesa i sastoji se od estica koje su vee, vidljive barem mikroskopski, i
dispergirane u nekom mediju. Tako je suspenzija dvofazni sustav (jedna faza je dispergirano
sredstvo, a druga otapalo).
Koloidni sustavi su izmeu ove dvije krajnosti, takoer su heterogeni, dvofazni sustavi
kao suspenzije, ali su dispergirane estice manje, obino u rasponu od 1-200 nm. Ukoliko je
otapalo voda, rije je o hidrokoloidima.
Mogu se nalaziti u dva oblika: to su sol- i gel-stanje. Sol-stanje je tekue, i to razliita
viskoziteta, dok je u gel-stanju materijal konzistencije elatine zbog aglomeracije molekula
dispergirane faze koje tvore niti ili lance u umreenom uzorku. Te niti ili lanci okruuju
molekule otapala, u ovom sluaju vodu, tvorei hidrokoloid.
170

Sol stanje se moe pretvoriti u gel-stanje (postupak gelatinizacije) na dva naina po emu
i razlikujemo hidrokoloide:
1. sniavanjem temperature, pri emu dolazi do gelatinizacije, ali proces je mogu i u
suprotnom smjeru, pa povienjem temperature gel prelazi u sol-stanje, a proces se naziva
likvefakcija. Ovakvi, reverzibilni procesi su mogui jer niti dispergirane faze na okupu
dre Van der Waalsove sile. Stoga kaemo da je rije o r e v e r z i b i l n i m
hidrokoloidima,
2. kemijskaom reakcijom, iji je rezultat novi, netopivi spoj i nije mogua reakcija u
suprotnom smjeru. Takove sustave nazivamo i r e v e r z i b i l n i m hidrokoloidima ili
alginatima.
vrstoa i ilavost gel-stanja ovisi o:
1. koncentraciji niti dispergirane faze,
2. koncentraciji punila, tj. inertnih praaka koji se dodaju materijalu kako bi bio manje
elastian, pa to je koncentracija vea to je materijal vri i ilaviji.
Najvei dio hidrokoloida ini voda, pa je logino da e svaka promjena u koliini vode imati
bitnog odraza na karakteristike materijala odnosno na preciznost otiska. U tom smislu poznata su
tri fenomena: isparavanje vode (evaporacija), upijanje vode (imbibicija) i sinereza. Ukoliko se
otisak uzet

hidrokoloidom ostavi na zraku, sadrana voda e isparavati. Stoga dolazi do

isuivanja i kontrakcije otiska, odnosno njegove deformacije. Nasuprot tome, ako se otisak
potopi u vodu, materijal e upiti, imbibirati, odreenu koliinu vode, to rezultira takoer
neeljenim dimenzijskim promjenama (ekspanzija).
Fenomen sinereze je pojava eksudata na povrini gelatiniziranog hidrokoloida, pri emu
izluena tekuina nije samo voda ve i ostale komponente iz sastava hidrokoloida, otopljene u
vodi. Dogaa se, npr., kada se molekule gela vie priblie jedna drugoj kao posljedica nastavka
reakcije svezivanja.
Kod uporabe hidrokoloida kao materijala za otiske oni se u usta pacijenta unaaju u solstanju kako bi se precizno ocrtali i najfiniji detalji, potom nastupa proces gelatinizacije i nakon
stvaranja gela materijal je dovoljno elastian kako bi se mogao izvaditi iz usta.

20.3.1. Reverzibilni hidrokoloidi

Osnovni sastojak reverzibilnih hidrokoloida ini a g a r (polisaharid) koji se dobiva iz
morskih algi, a dodaje mu se boraks koji ovruje gel, ali usporava stvrdnjavnje sadre kod
171

izlijevanja otisaka. Stoga se dodaje i kalijev sulfat koji ubrzava stvrdnjavanje sadre, te
neutralizira negativno djelovanje boraksa na sadru. Volumski najvei dio reverzibilnog
hidrokoloida ini voda (oko 80%), pa je logino da e svaka promjena u koliini vode imati
bitnog odraza na karakteristike materijala (evaporacija, imbibicija)
Iz tih razloga, otisci s reverzibilnim hidrokoloidom moraju se izlijevati neposredno nakon
vaenja iz usta. Ako to iz bilo kojeg razloga nije mogue, pohranjuju se u humidorima ili
omotani vlanom stanievinom u hermetiki zatvorenim plastinim kutijama ili polietilenskim
vreicama do 45 min.
Na trite dolaze u hermetiki zatvorenim spremnicima, kako ne bi dolo do isuivanja, i
to u dva oblika: u tubama viskozniji hidrokoloid i u tapiima niskoviskozni hidrokoloid. U
fiksnoj protetici tehnika otiska zahtjeva po viskoznosti dvije vrste materijala: pa se gui iz tuba
primjenjuje u lici, a tapii niskog viskoziteta umeu se u specijalne trcaljke kako bi se
hidrokoloid nanio na zube i u podruje gingivnih sulkusa.
Za provoenje postupka likvefakcije potrebna je posebna aparatura za zagrijavanje
hidrokoloida, a za postupak gelatinizacije sustav za hlaenje koji ukljuuje specijalne lice s
dvostrukim dnom kroz koje cirkulira hladna voda iz prikljuka na vodovodnu instalaciju. Ove
lice imaju odebljani rub kako bi se ostvarila mehanika retencija za hidrokoloidni materijal, jer
je adhezija hidrokoloida na metalnu povrinu lice vrlo slaba.
Aparat za zagrijavanje sastoji se iz triju kupelji. U prvoj, temperature 95-100 oC,
materijal se grije (likvefakcija!) oko 15 minuta i izuzetno je vano da se cijeli materijal smeka.
Potom se premjeta u srednju kupelj temperature 65 oC, gdje moe biti pohranjen do 48 sati. Pet
minuta prije uzimanja otiska lica se puni hidrokoloidnim materijalom i stavlja u treu kupelj na
temperaturu od oko 45 oC, kako bi materijal bio pogodne temperature za aplikaciju u usta. Nakon
namjetanja lice u ustima slijedi proces gelatinizacije sniavanjem temperature kroz 10 minuta
cirkuliranjem hladne vode dvostrukim dnom specijalne lice i sustavom za hlaenje koji se lako
prikljuuje na svaku stomatoloku jedinicu.
Reverzibilni hidrokoloidi su niskoviskozni i mogu precizno reproducirati sitne detalje
ukoliko su pravilno uporabljivani. Tijekom postupka hlaenja (gelatinizacije) prvo se stvrdnjava
materijal koji je nablii lici (hladnije!), a tek potom stvrdnjava materijal prema tkivima
(toplije!). Tako materijal u dodiru s tkivima i zubnim strukturama ostaje najdulje teku i moe
doticati na ta mjesta, te tako kompenzira dimenzionalne promjene nastale uslijed gelatinizacije
(kontrakcija), tj. sprjeava posljedinu nepreciznost otiska. Stoga ih neki autori smataju i
najpreciznijim otisnim materijalima, naravno uz strogo pridravanje naputaka za uporabu.

172

Ovi materijali su netoksini i ne prouzroe alergijsku reakciju, no slabe su vrstoe na

kidanje. Uporabom sustava za hlaenje stvrdnjavaju u prihvatljivom vremenskom razdoblju (do
10 min.). Poto su reverzibilni, teorijski bi se mogli uporabljivati vie puta, no tada ih valja
sterilizirati potapljanjem kroz 10 minuta u vodenu otopinu natrijeva hipoklorita ili glutaraldehida.
No zbog njihove niske cijene sterilizacija nije isplativa niti preporuljiva.
Osim uporabe u klinikim postupcima otiskivanja ovi materijali koriste se i u
zubotehnikom laboratoriju za dubliranje (reproduciranje) modela, kao to je sluaj tijekom
izradbe metalnih baza pominih proteza. Zbog njihovih karakteristika mogu se uporabljivati
nekoliko puta, a poto ne dolaze u doticaj s pacijentom nije ih potrebito sterilizirati.

20.3.2. Irevezibilni hidrokoloidi - alginati

Ireverzibilni hidrokoloidi koji se primjenjuju u stomatolokoj protetici su soli alginske
kiseline - alginati (polisaharidi). Prah irevezibilnih hidrokoloida sastoji se od oko 12 % topivih
soli alginske kiseline kao to su natrijev, kalijev ili amonijev alginat, te 12% sporo topivih
kalcijevih soli (npr. CaSO4). Ove kalcijeve soli otputaju Ca+2 ione koji reagiraju sa solima
alginske kiseline tvorei netopiv gel kalcijeva alginata. Prah sadri i natijev fosfat (oko 2%) koji
usporava reakciju stvaranja gela i njegovim udjelom se regulira brzina svezivanja alginata. Kao
punilo se uporabljuje dijatomejska zemlja (70%) sa zadaom poveanja kohezije zamijeanoga
alginata i u konanici ovrenja gela. U malim koliinama dodaju se fluoridi (poboljava
povrinu izlitog sadrenog modela), korigensi (ugodniji okus za pacijenta) i ponekad kemijski
indikatori koji mijenjaju boju materijala uslijed promjene pH kako bi se bolje razaznavale
pojedine faze tijekom mijeanja i manipulacije otisnoga materijala (npr. ljubiasta boja tijekom
mijeanja mijenja se u roza boju kada je vrijeme punjenja lice, te u bijelu kada se materijal
postavlja u usta pacijenta).
Kada se zamijea prah irevezibilnoga materijala s vodom formira se sol-stanje, te se soli
alginske kiseline, kalcijeva sol i natrijev fosfat poinju otapati i meusobno reagirati. Slijedeom
kemijskom reakcijom stvara se netopiv elastini gel kalcijeva alginata:
Na2 Alg + CaSO4 -> Na2 SO4 + Ca Alg
Samo vanjski sloj estica natrijeva alginata se otapa i stupa u kemijsku reakciju.
Meutim spomenuta reakcija ne smije se odvijati tijekom postupaka mijeanja, punjenja lice,
173

postavljanja lice u usta. Ova je reakcija u toj fazi nepoeljna jer se otisni materijal treba tijekom
otiskivanja deformirati plastino, a ne elastino. Stoga se formiranje gela odgaa uporabom
natrijeva fosfata koji reagira s kalcijevim sulfatom i daje precipitat kalcijeva fosfata prema
slijedeoj jednadbi:
2Na3PO4 + 3CaSO4 -> Ca3(PO4) 2 + 3Na2SO4
Ova kemijska reakcija odvija se prije stvaranja kalcijeva alginata i njome se ne ostvaruju
elastina svojstva otisnoga materijala. Tako se bitnija koliina kalcijeva alginata ne moe stvoriti
sve dok se ne potroi sav natrijev fosfat. Na taj nain proizvoa moe kontrolirati vrijeme
svezivanja otisnoga materijala ovisno o dodanoj koliini natrijeva fosfata.
Tijekom svezivanja materijala niti gela se meusobno povezuju preko kalcijevih iona,
gdje se svaki dvovaljani Ca+2 ion povezuje s dvije karboksilne (-COO-) skupine svake iz druge
polisaharidne molekule (alginata).
Kako bi se dobio to bolji otisak potrebito je potivati odreene zahtjeve tijekom
manipulacije ovim otisnim materijalom. Spremnik u kojem se nalazi prah irevrezibilnoga
hidrokoloida mora biti dobro zatvoren kako bi se sprijeio doticaj s vlagom. Prah nije stabilan
ukoliko je u doticaju s vagom ili povienom temperaturom. Prije uporabe valja ga dobro protresti
kako bi se sastojci ravnomjerno rasporedili. Omjer praha i vode valja odrediti sukladno
naputcima proizvoaa. Obino se uporabljuje voda sobne temperature, a uporabom hladne vode
usporava se svezivanje isto kao to ga topla voda ubrzava. Mjeanje se odvija u gumenim
alicama vrstim pritiskanjem materijala uz rubove alice kroz vrijeme oznaeno od proizvoaa
koje obino iznosi pola do jedne minute. Tada se alginat puni u metalne konfekcijske lice. Slabe
je adhezije na metal, te se koriste lice s mehanikim retencijama u obliku odebljanog ruba lice
(rimlok lice) ili perforacija. Kao adheziv moe se koristiti molten ljepljivi vosak ili metil
celuloza koji postoje kao tvorniki pripravci, no loa strana im je teko ienje sa lica.
Postavljen u ustima mora se mirno drati tijekom svezivanja kako bi se postigao to precizniji
otisak. Vadi se iz usta brzim pokretom jer se tako smanjuje iznos elastine deformacije otiska i
omoguuje preciznije vraanje u prvobitan poloaj. Otisak se vadi iz usta otprilike dvije minute
nakon to je prolo vrijeme svezivanja, odnosno materijal pokazao elastina svojstva.
Nakon vaenja iz usta otisak se ispire hladnom vodom kako bi se odstranila slina,
prekriva vlanom stanievinom s ciljem sprjeavanja sinereze, a poeljno ga je izliti to prije, po
mogunosti unutar 15 minuta od uzimanja otiska. Ukoliko to nije mobue valja uporabiti ve
spomenute humidore.
174

Suvremeni irevezibilni hidrokoloidi dovoljno su niskoviskozni te omoguuju otiskivanje

finih detalja u usnoj upljini. Kako je ve spomenuto, tijekom svezivanja materijala potrebito je
osigurati miran leaj. Bilo kakav pritisak na formirani gel tijekom otiskivanja prouzroiti e
unutarnju napetost materijala to e rezultirati izoblienjem materijala nakon vaenja iz usta.
Reakcija svezivanja odvija se prvo na mjestima vie temperature (uz strukture koje otiskujemo),
upravo obrnuto od reverzibilnih hidrokoloida, to je i jedan od uzroka slabije preciznosti u
odnosu na revezibilne hidrokoloide. Alginati su dovoljno elastini kako bi se tijekom vaenja
otiska izvukli iz potkopanih (podminiranih) predjela, no zbog slabe vrstoe na kidanje moe
doi do njihova kidanja u jako potkopanim predjelima. Kako je ve spomenuto, nakon vaenja iz
usta otiske valja im prije izliti zbog isuivanja (evaporacije), to otiske ini dimenzionalno
nestabilnima. Teko ih je sterilizirati, jer dezinficijensi u spreju smanjuju otrinu reprodukcije
finih detalja, a potapanje u dezinficijentne otopine negativno utjee na dimenzijsku stabilnost
zbog upijanja tekuine (imbibicija). Materijal je netoksian, ne iritira oralnu sluznicu, a okus i
miris su ugodni za pacijenta.
Ovi materijali se ne rabe za otiskivanje kod izrade vrlo preciznih protetskih radova kao
to su inlay-i, krunice i mostovi, no u irokoj su uporabi za otiskivanje antagonistikih struktura
(kontra), izradu studijskih modela, te u izradbi mobilnih nadomjestaka i ortodontskih naprava.
Razvojem dentalne industrije i tehnologije poboljavaju se i ovi materijali. Tako se danas
proizvode alginati s vrlo malo ili bez praine u osnovnom prahu to sprjeava udisanje praine
kod doziranja i mijeanja. To je postignuto oblaganjem estica osnovnoga materijala glikolom.
Zbog slabe otpornosti na kidanje pokualo se ovrsnuti materijal dodavanjem silikonskih
polimera. Postignuta je vea vrstoa na kidanje u odnosu na standardni ireverzibilni
hidrokoloid, ali dimenzionalna stabilnost je loa.
U literaturi su opisane i nove tehnike koje poboljavaju preciznost otiska ovim
materijalom, pa je interesantna kombinacija otiska reverzibilnim i irevezibilnim hidrokoloidom.
Niskoviskozni revezibilni hidrokoloid nanosi se na zube i okolne strukture koje otiskujemo
(poboljana preciznost) i on se prekriva irevezibilnim hidrokoloidom u konfekcijskoj lici. Na taj
nain poboljana je preciznost otiska, a irevezibilni hidrokoloid hladi revezibilni pa nije potrebno
hlaenje vodom u licama s dvostrukim dnom.
Sve su ovo pokuaji unaprjeenja hidrokoloidnih materijala koji su vrlo jeftini i
zasigurno imaju svoju budunost u stomatologiji.

175

20.4. VLAENJE POVRINE

Vlaenje povrine je fizikalni pojam izuzetno bitan za otisne materijale, a oznaava
svojstvo tekuina da se ire po povrini na koju su nanesene, a ovisi o povrinskoj energiji
(napetosti) krute povrine.
Svojstvo vlaenja kod gumastih materijala za otiske dijeli se na dva pojma. Prvi, vlaenje
krutih zubnih tkiva i okolnih struktura tijekom postupka otiskivanja kada je otisni materijal jo
nevezan tj. tekuina razliitog viskoziteta koja vlai povrinu zuba. Drugi, vlaenje vezanog
krutog otisnog materijala, tijekom izlijevanja radnih modela, zasienom vodenom otipinom sadre
koja vlai povrinu otiska. O hidrofilnosti, tj. afinitetu spram vode, otisnoga materijala ovisi
preciznost otisak i dobivanje kvalitetnog radnog modela bez mjehuria i defekata povrine. Kada
je rije o hidrofobnim materijalima njima smeta nazonost tekuine tijekom otiskivanja, a
apsolutnu suhou je teko postii u uvijetima usne upljine, osobito u podruju gingivnog
sulkusa (sulkusna tekuina). Upravo ovdje je smjeten zavretak preparacije (zaobljena ili
pravokutna stuba) koji mora biti precizno otisnut, kako bi se postiglo dobro prilieganje i rubno
zatvaranje novoizraene krunice. Osim toga sadra za izlijevanje otisaka (zapravo vodena
otopina) teko vlai povrinu otisaka od hidrofobnih materijala, pa kod njih postoji opasnost, da
nakon izlijevanja, povrina modela obiluje defektima koji su posljedica zaostalih zranih
mjehuria. U praksi se to sprijeava smanjenjem povrinske napetosti hidrofobnog otisnog
materijala kratkotrajnim potapanjem otiska u sadrenu vodu (engl.: slurry water, njem.:
gipswasser) koja preostaje nakon obrade sadrenih modela na elektrikim brusnim aparatima
(trimerima).
Materijali s naglaenim hidrofilnim svojstvima kao polieteri, adicijski silikoni,
hidrokoloidi, osobito reverzibilni, omoguuju vrlo precizne otiske, a oni izliveni u sadri daju
vrlo kvalitetne radne modele upravo zahvaljujui naglaenoj sposobnosti ovlaivanja.

20.5. DEZINFEKCIJA OTISAKA

U dananje vrijeme kada vie razmiljamo o mogunostima i prevenciji irenja zaraznih
bolesti (hepatitis, AIDS, TBC itd.) neminovno se, osim osoblja u stomatolokoj ambulanti, mora
zatititi i osoblje u zubotehnikom laboratoriju. Otisak kao objekt koji dolazi u doticaj sa slinom,
a esto i krvlju zasigurno je potencijalni prijenosnik zaraze kojim se uzronici mogu prenijeti u
zubotehniki laboratorij. Kako bismo sprijeili ili barem umanjili tu mogunost, prije odnoenja
176

u zubotehniki laboratorij otisak valja dezinficirati. Otisak valja prvo isprati pod tekuom
hladnom vodom kroz 30 sekundi kako bi se odstranila slina ili eventualno ostaci krvi. Slavina
mora imati mreicu (perlator) kako jaki mlaz vode ne bi otetio otisnute fine detalje na otisku.
Nakon toga primjenjuju se razliiti preparti klora, jodoforma, formaldehida, glutaraldehida.
Danas postoje pripravci koji ak neutraliziraju i virus AIDS-a, te se uporabljuju i za dezinfekciju
(zapravo sterilizaciju) optikih endoskopskih instrumenata u medicini. Dezinfekcija otisaka se,
ovisno o vrsti otisnoga materijala, provodi potapanjem otiska u dezinficijentno sredstvo ili pak
trcanjem toga sredstva po otisku (sprej). Kako sam postupak dezinfekcije moe imati negativan
utjecaj na preciznost otiska, odnosno dimenzijsku stabilnost, to izbor dezinficijensa i nain
dezinfekcije valja provoditi sukladno naputku proizvoaa koritenog otisnoga materijala.

LITERATURA
1. Behneke N, Fuchs P, Fuhr K, et all. Festsitzender Zahnersatz. Munchen:Urban u.
Schwarzenberg,1987;107-22.
2. Breustedt A, Lenz E. Stomatologische Werkstoffkunde. 2. Auflage. Leipzig: Johann
Ambrosius Barth,1985;31-52.
3. Chai JY, Yeung TC. Wettability of nonaqueus elastomeric impression materials. Int J
Prosthodont 1991;4:555-60.
4. Combe E.C. Notes on Dental Materials. Fifth ed. Edinburgh, Churchill Livingstone.,
1986;199-223.
5. Fano V, Gennari PU, Ortalli I. Dimensional stability of silicone - based impression materials.
Dent Mater 1992;8:105-9.
6. Finger WJ. Effect of storage and ambient humidity on accuracy of dental elastomeric
materials. Quintessence Int 1988;19:827-32.
7. Hesby RM, Haganman CR, Standford CM. Effects of radiofrequency glow discharge on
impresion materials surface wettability. J Prosthet Dent 1997;77:414-22.
8. Price RB, Gerrow JD, Sutow EJ, MacSween R. The dinensional accuracy of impression
material and die stone combinations. J Int Prosthodont 1991;4:169-74.
9. Salem NS, Combe EC, Watts DC. Mechanical properties of elastomeric materials. J Oral
Rehabil 1988;15:125-32.

177

10. Shillingburg HT, Jr.,Hobo S,Whitsett LD. Fundamentals of Fixed Prosthodontics. Chicago:
Quintessence Publishing Co., Inc., 1981;221-40.
11. Strub JR, Turp JC, Witkowski S, Hurzeler MB, Kern M. Curriculum Prothetik. Band II.
Berlin: Quintessenz Verlags GmbH, 1994;573-83.
12. Vassilakos N, Pinheiro FC. Surface properties elastomeric materials. J Dent 1993;21:297301.

178

1. DENTALNI AMALGAMI
Goranka Prpi-Mehii i Nada Gali

Dentalni amalgam slitina je ive s jednom ili vie kovina (srebro, kositar, bakar i dr.).
Naziv amalgam potjee od grkih rijei : a = ne i malagma = smekanje. Poradi svojih
svojstava dugo je vaio kao najee upotrebljavani materijal za ispune stranjih zubi.
Prednosti su dentalnog amalgama: iznimna otpornost spram djelovanju vanih sila,
jednostavna primjena u ambulantnim uvjetima i pristupana cijena. Nedostatci dentalnog
amalgama su: opsenost bruenja zdravog tkiva radi retencije amalgamskog ispuna,
neprirodnost njegove boje i mogua toksinost zbog velikog udjela ive u sastavu ove slitine.
Zapisi o slitini, koja je po sastavu bila slina dentalnom amalgamu, nalaze se jo u Kini
u 6-om stoljeu pr. Kr. u djelima Su Kunga (iz dinastije Tang) Materia medica. Su Kung
preporuuje spoj od ive, srebrra i kositra za ispune zubi. Gotovo dva tisuljea kasnije,
njemaki lijenik Jochan Stocker poeo je rabiti za ispune zubi smjesu napravljenu od vrelog
zelenog vitriola i ive. Stocker je i uveo naziv amalgam, a 1528. godine dao je prvi zapis
o njemu . U Francuskoj se amalgam koristio u ranim godinama 19. stoljea pod nazivom
DArcets Mineral Cement. Taj materijal je imao malo slinosti s dananjim dentalnim
amalgamom. Radilo se o slitini bizmuta, olova i ive zagrijane na 100C koja se lijevala
izravno u kavitet. Reguard se 1818. godine pribliio modernim dentalnim amalgamima
poveanjem udjela ive u sastavu mineralnog cementa, ime je smanjio temperaturu
zagrijavanja slitine na 68C. Prva priprava dentalnog amalgama pri sobnoj temperaturi
pripisuje se Bellu u Engleskoj (1819. godine) pod nazivom Bellova pasta ili Mineral
Succedaneum (Bells putty).

Taveau je u Francuskoj 1826. godine poeo mijeati

strugotine srebrnog novca sa ivom, a nastali spoj nazvao je srebrna pasta.

Iz Europe su dentalni amalgam uveli u SAD 1833. godine. Poradi loe kakvoe
tadanjeg dentalnog amalgama i nedostatne spoznaje o potrebnom sastavu i koritenju
dentalnog amalgama, a radi poznavanja toksinosti ive, primjena amalgama naila je na
snaan otpor i podijelila tamonje stomatoloke krugove. Stoga je American Society of Dental
Surgeons 1845. godine zabranilo uporabu dentalnog amalgama. To je bio tzv. prvi
amalgamski rat",

koji je trajao od uvoenja dentalnog amalgama u SAD do pojave

Townsaeda, Flagg-a i Black-a koji su, naroito Black, uoili da je za kvalitetu amalgama

179

potrebno odrediti toan omjer sastojaka i nain rukovanja njime, ime su uvelike poboljali
sastav i svojstva dentalnog amalgama. Time su omoguili standardizaciju njegovog sastava i
naina rukovanja njime, to je i potvrdio Nacionalni ured za standarde u Sad-u (National
Bureau of Standards) koji je 1928.g. izradio standardnu specifikaciju za dentalne amalgame
(ADA specification No.1), a International Standard Organization je 1970 god., uz dopunu iz
1977.g. odredila normative o sastavnim dijelovima i svojstvima dentalnog amalgama.
Usprkos takvoj standardizaciji i brojnim istraivanjima o toksinosti dentalnog amalgama,
moe se govoriti o jo dva amalgamska rata, odnosno, neki smatraju da je to jedan trajan
otpor dentalnom amalgamu od njegovog uvoenja u stomatologiju.
Drugi amalgamski rat zapoeo je u Europi pisanjem dr. Alfreda Stocka, profesora
kemije na Kaiser-Wilhelm Institutu u Njemakoj, koji je tijekom 25 godina rada u svom
laboratoriju, zadobio teko otrovanje ivom. U svojim radovima ukazivao je na opasnost od
ivinih para i borio se protiv uporabe ive u stomatologiji. Njegovi radovi izazvali su veliku
pozornost znanstvene i ire javnosti, to je potaknulo imenovanje Komisije za istraivanje
toksinosti dentalnog amalgama. Komisija je zakljuila da nema razloga odbaciti dentalni
amalgam i da on ima svoje mjesto u stomatologiji, a to je potvrdio i sam dr. Stock 1941.
godine.
Poradi stalnih dvojbi u svezi toksinosti dentalnog amalgama teilo se njihovom
usavravanju. Meu najvanijim pomacima u razvoju dentalnog amalgama smatra se otkrie
tzv. non-gama2 amalgama i izradba dentalnog amalgama pakiranog u kapsulama u kojima
su sastojci tono dozirani. Suvremeni napadi na dentalni amalgam, ponekad oznaeni i kao
trei amalgamski rat, poeli su napisima pojedinih stomatologa koji su tvrdili da se skoro
svaka bolest, od leukemije do probavnih smetnji i loeg raspoloenja, moe povezati s
dentalnim amalgamom. Napadi su se naroito pojaali nakon to su Gay i sur. 1979. godine
nali elementarnu ivu u slini i intraoralnom zraku pacijenata s amalgamskim ispunima nakon
vakanja vakae gume, za razliku od ispitanika koji nisu imali amalgamske ispune u ustima ,
to je potaknulo brojna istraivanja i nagaanja o opasnosti dentalnog amalgama Poradi
estih senzacionalistikih napisa o dentalnom amalgamu u strunoj i znanstvenoj literaturi, a
i radi slinih prikaza u drugim medijima, poelo se temeljito istraivati djelovanje amalgama
u in vitro i in vivo uvjetima na najviim znanstvenim razinama u razliitim dijelovima svijeta.
Dobiveni nalazi nisu uvijek isti, no, veina se autora slae da dentalni amalgam ne
utjee na pojavu razliitih bolesti i smatraju da ne ini ozbiljnu opasnost za zdravlje
pacijenata, to je i slubeni stav Svjetske zdravstvene organizacije. Ipak, pored ovakvih
180

nalaza, postoji ozbiljna tenja potpunom uklanjanju dentalnog amalgama iz uporabe, kako
zbog zatite zdravlja, tako i radi zatite okolia, jer se dentalni amalgam dri velikom i
trajnom opasnou za okoli.

21.1. SASTAV DENTALNIH AMALGAMA

Temeljni kemijski sastojci amalgamske slitine su srebro (Ag), kositar (Sn) i iva (Hg). U
manjim koliinama slitini mogu biti dodani bakar (Cu), cink (Zn), zlato (Au), platina (Pt),
paladij (Pa), nikal (Ni), molibden (Mo), volfram(Vo), a preamalgamiranoj slitini i sasvim
male koliine ive do 3%. Ovisno o udjelu broja kemijskih elemenata dentalni amalgami
mogu biti binarni, ternarni i kvarterni.
Podjela dentalnih amalgama prema koliinskom udjelu bakra:
- konvencionalni,
- amalgami s visokim udjelom bakra.
21.1.1. Konvencionalni dentalni amalgami
Sadre do 3% bakra. Proces amalgamacije konvencionalnih dentalnih amalgama
odvija se prema slijedeoj shemi i formuli (slika 1):
Budui da je gama2 faza najvie odgovorna za manjak vrstoe i sklonost koroziji
amalgamskih ispuna, nastojalo ju se iskljuiti iz amalgamske slitine uvoenjem bakra. Ti su
amalgami nazvani non-gama2 dentalni amalgami.
21.1.2. Dentalni amalgami s visokim udjelom bakra
Temeljno svojstvo tih amalgama je gotovo potpuno uklanjanje gama2 faze. Dijelimo
ih, ovisno o udjelu bakra, na mijeane amalgamske slitine i dentalne amalgame s vrlo visokim
udjelom bakra. Kod mijeanih amalgamskih slitina koje sadre oko 9% bakra, gama2 faza
privremeno nastaje u procesu amalgamacije, no, konana amalgamska slitina ne sadri spoj
gama2.

181

Dentalni amalgami s vrlo visokim udjelom bakra sadre do 28% bakra. Kod tog tipa
amalgama uope se ne stvara gama2 faza. Proces amalgamacije odvija se prema sljedeoj
shemi i formuli (slika 2):
Podjela dentalnih amalgama prema obliku estica
Prema nainu proizvodnje i obliku estica dentalne amalgame dijelimo (slika 3):
- strugotinaste
- kuglaste
- okruglaste (pakuglaste)
- mjeovite slitine.
Strugotinasti, pakuglasti i mjeoviti tip slitine pokazuje visok stupanj kondenzacijske
otpornosti, a okruglasti tip nizak stupanj kondenzacijske otpornosti. Amalgamski sustavi s
niskom kondenzacijskom otpornou prikladni su za ispune koji podlijeu djelovanju veeg
okluzijskog optereenja.

21.2. SVOJSTVA DENTALNOG AMALGAMA

ADA specifikacija No. 1 propisuje tri fizikalna svojstva kao mjeru kakvoe
amalgamske slitine.
1. Teenje dentalnog amalgama (creep). Teenje je promjena amalgama u duinu pod
odreenim tlakom u odreenom vremenu izraena u % i maksimalno doputeno
teenje je 3%.
2. Otpornost na tlak zahtijeva se da otpornost na tlak nakon jednog sata iznosi 80 MPa.
Otpornost na tlak moe biti smanjena zbog nedostatne amalgamacije, visokog udjela
ive, nedostatnog nabijanja amalgama, sporog stavljanja ispuna i korozije.
3. Promjena dimenzije dri se da je kontrakcija dentalnog amalgama u prvih dvadeset
minuta posljedica otapanja ive. Potom slijedi ekspanzija, a nakon 6 - 8 sati dimenzije
postaju konstantne. Promjena u duini tijekom 24 sata mora biti izmeu -10 i +20
m/cm.
Istraivanaj su pokazala da je amalgam otporniji na tlak, a slabiji na vlak i savijanje.
Stoga kavitet mora biti

tako oblikovan da su ispuni uglavnom izloeni silama tlaka, a ne

vlaka i savijanja. Prosjena otpornost na tlak dananjih amalgamskih slitina, iznosi oko
275 MPa, a nekih ak i do 550 MPa. Otpornost na vlak iznosi od 55-62 MPa.

182

21.3. OSTALA SVOJSTVA DENTALNOG AMALGAMA

Korozija. Amalgamski ispuni, kao i svi drugi stomatoloki materijali, sudjeluju u zbivanjima
u usnoj upljini. Pritom su izloeni kemijskim, biolokim, mehanikim, elektrikim i
toplinskim silama. Posljedice djelovanja tih sila jesu promjene oblika ispuna, kakvoe
povrine, sastava, grae i svojstava amalgamskog ispuna.
Najvanijim

imbenicima

pri

oteenju

amalgamskog

ispuna

smatraju

se

elektrokemijska korozija i mehanike sile, te njihov sinergistiki uinak. Naime, korozija

uslijed kemijskih reakcija i elektrokemijskih zbivanja oteuje povrinski i ispodpovrinski
sloj

amalgamskog ispuna, te je tako oslabljen ispun lake podloan troenju uslijed

mehanikih sila.
Prema kemijskim zakonima svaka kovina, neplemenita vie od plemenite, uronjena u
neki elektrolit tei prijei u ionsko stanje. U usnoj upljini ulogu elektrolita imaju slina, meko
i kotano tkivo. Jaina korozije ovisi o razlici potencijala izmeu kovine i elektrolita, kao i o
razlici potencijala dviju kovina.
Analiza korozijskih proizvoda na povrini amalgamskog ispuna pokazuje nazonost
etiri temeljna tipa: Sn4 (OH)6 Cl2 , SnO, Cu2O, CuCl2 x 3Cu(OH)2 odnosno, bakrenih i
kositrenih oksida i hidroksiklorida.
Zna se da je g2 faza (Sn8Hg) jedan od glavnih imbenika korozije. Disocijacijom
Sn8Hg oslobaa se iva koja reagira s nereagiranim esticama gama faze (Ag3Sn), stvara novu
g2 fazu, a kositar se spaja s kisikom, odnosno, klornim ionima i stvara korozijske spojeve.
Preostala disocijacijom osloboena i nevezana iva u korodiranom amalgamskom ispunu
uzrokuje lokalnu ekspanziju poznatu pod imenom merkuroskopska ekspanzija. Taj trajan i
polagan proces uzrokuje sitne lomove u obliku slova V na rubovima amalgamskog ispuna
prilikom normalnog vanog optereenja, to stvara pogodne uvjete za nagomilavanje plaka i
nastanak sekundarnog zubnog kvara.
Usprkos uklanjanju g2 faze, odnosno njenog smanjena na najmanju moguu razinu,
dentalni amalgami s visokim udjelom bakra ipak imaju korozijske promjene. Utvreno je da h
faza (Cu6Sn5) ima najveu sklonost koroziji. Smatra se da jaa korozija nastaje pri niskom pH
i visokoj koncentraciji kloridnih iona, to dovodi do hidrolize Cu6Sn5.
Rubna pukotina. Stvara se vie kod konvencionalnih nego kod non-gama2 amalgama.
Pukotine se smanjuju tijekom vremena, jer se pune korozijskim produktima i tako peate.

183

Toplinska provodljivost. Dentalni amalgam je dobar vodi topline, stoga se dentin i

pulpa moraju zatititi odgovarajuim sredstvima.
Toksinost dentalnog amalgama. Kad govorimo o toksinosti dentalnih amalgama,
uglavnom mislimo na citotoksinost ive. iva koja je u organizmu moe potjecati iz hrane,
zraka, industrije, stomatologije, nekih lijekova, kozmetikih preparata.
U prirodi iva se pojavljuje u tri oblika: elementarni, anorganski i organski oblik ive.
Za izradu dentalnih amalgama rabi se elementarna iva.
tetni utjecaji dentalnog amalgama na zdravlje pacijenta mogu biti lokalni, u usnoj
upljini ili sistemski, ovisno od mogunosti prodora otputenih sastojaka iz materijala u
organizam, odnosno od stupnja njihove resorpcije.
Sudbina ive i ostalih elemenata iz amalgamskog ispuna:
1. Udisanje ivinih para. Smatra se da se oko 80% udahnutih ivinih para
apsorbira pluima.
2. Pretpostavlja se da se probavnim sustavom resorbira manje od 10%
anorganske ive.
3. Jedan dio ive izravno se prenosi od oronazalne upljine do mozga. (Nema
dokaza ovog puta, ali se pretpostavlja radi anatomske grae i povezanosti tih
podruja).
4. Prijelaz ive iz amalgamskog ispuna u pulpu (Dri se da nema tog prijelaza
ako je sav dentin zatien podlogom).
5. Prijelaz ive u sluznicu i vezivno tkivo usne upljine.
Ukoliko se dio ive oslobodi iz amalgamskih ispuna i resorbira u organizam nositelja tog
ispuna, smatra se da ju tjelesni mehanizmi nakon kraeg ili dueg razdoblja uklanjaju
uglavnom putem bubrenog i mokranog sustava.
Maksimalno doputena koncentracija ivinih para na radnom mjestu iznosi 0.05 mg/m3.
Istraivanja pokazuju da su sve izmjerene koncentracije ivinih para nie od doputenih.

184

21.4. PRIMJENA DENTALNIH AMALGAMA

Amalgam je indiciran kao materijal za ispune kaviteta I. i II. razreda, a i V-tog razreda
ukoliko su smjeteni u nevidljivom podruju zubnog niza.
Za mijeanje dentalnog amalgama koriste se posebno konstruirani ureaji amalgamatori, unutar kojih se, u posebno prilagoen dra, postavljaju kapsule amalgama u
kojima su tono dozirani predamalgamski prah i iva. Taj postupak mehanikog mijeanja
amalgamske kapsule ekscentrinim pomacima u amalgamatoru naziva se trituracija. Na
rezultate trituracije utjeu: vrijeme mijeanja (od 3 - 30 s), brzina i akcija amalgamatora (od
100 - 300 ekscentrinih titraja u minuti), te sila na relaciji kapsula - tuak. Za vrijeme
trituracije u amalgamskoj kapsuli odvija se kemijski proces mijeanja i vezanja
predamalgamskog praha i ive koji se naziva amalgamacija.
Amalgam u kavitete unosimo u malim koliinama, prikladnim nosaima amalgama ili
posebno konstruiranim automatskim nosaima, dakle bez mogunosti kontaminacije prstima.
Svaka unesena koliina tlai se posebno konstruiranim nabijaima za runu i mehaniku
kondenzaciju, dok ne ispunimo kavitet dovoljnom koliinom amalgama, koji je potreban za
potpunu nadoknadu izgubljenog zubnog tkiva. Nabijai mogu biti montirani i na posebno
konstruiranu vrtaljku gdje kuglice amalgama utiskujemo uz stijenke kaviteta. to je nabijanje
amalgamske slitine bolje, bit e bolja fiziko-mehanika svojstva i vea otpornost na
okluzijska optereenja. Strugotinaste slitine zahtijevaju jau kondenzaciju. Kuglaste i
pakuglaste slitine, zbog drukijeg meusobnog odnosa, zahtijevaju manju tlanu snagu
prilikom kondenzacije. Nakon zavrene kondenzacije potrebno je amalgamski ispun pravilno
morfoloki oblikovati i uskladiti sa okluzijom.

21.4.1. Poliranje dentalnih amalgama

Poliranje se izvodi 24 sata nakon stavljanja amalgamskog ispuna (ukoliko proizvoa
u uputama za koritenje ne zahtijeva due vrijeme), jer je tada zavren poetni proces
stvrdnjavanja amalgama. Izvodi se razliitim brusnim elementima (elina svrdla, polireri i
finireri amalgama, gumice), uz polijevanje vodom, pri malom broju okretaja mikromotora, uz
rad s prekidima i bez tlaenja povrine. Poliranjem povrine, poveava se mehanika
otpornost amalgamskih ispuna, otpornost prema koroziji, poboljava se rubno zatvaranje,

185

postie se bolji izgled, a neka istraivanja ukazuju da se poliranjemsnizuje i elektriki

potencijal amalgamskog ispuna.

LITERATURA
1. Association Report. Dental amalgam: Update on safety concerns. JADA 1998;
129:494-503.
2. Berry TG, et al. Almost two centuries with amalgam: Where are we today?
JADA 1994; 125: 329-39.
3. Berdouses E, et al. Mercury release from dental amalgams: an in vitro study under
controlled chewing and brushing in an artificial mouth. J Dent Res 1995; 74: 1185-93.
4. Craig GR, et al. Restorative dental materials. St Louis, Toronto, Princeton: C V
Mosby Company, 1985; 198-224.
5. Gali N, utalo J, Prpi-Mehii G, Ani I. Dentalni amalgam. Acta Stomat Croat
1994; 28: 147-53.
6. Langworth S, Bjorkman L, Elinder CG, Jarup L, Savlin P. Multidisciplinary
examination of patients with illness attributed to dental fillings. J Oral Rehabil
2002;29 (8):705-13.
7. Kaga M, et al. Cytotoxicity of amalgam, alloys and their elements and phases. Dent
Mater 1991; 7: 68-72.
8. Lussi et al. Toxikologie der Amalgame. Schweiz Monatsschr Zahnmed. 1989; 99:558.
9. Mandel ID. Amalgam hazards. JADA 1991; 122: 62-5.
10. Marek M. Interactions between dental amalgams and the oral environment. Adv Dent
Res 1992; 6: 100-10.
11. Marshall SJ, Marshall GW. Dental amalgam: The materials. Adv Dent Res 1992; 6:
94-9.
12. Molin C. Amalgam - Fact and fiction. Scand Dent Res l992;100:66-73.
13. Olsson S, Berglund A, Bergman M. Release of elements due to electrochemical
corrosion of dental amalgam. Scand Dent Res 1994; 73: 33-43.

186

14. Sallsten G, et al. Long-term Use of Nicotine Chewing Gum and Mercury Exposure
from Dental Amalgam Filings. J Dent Res 1996 ; 75 : 594-8.
15. utalo J, i sur. Patologija i terapija tvrdih zubnih tkiva. Naklada Zadro, Zagreb, 1994.
16. Yip HK, Li DK, Yau DC. Dental amalgam and human health. Int Dent J 2003;53
(6):464-8.
17. Wahl MJ. A resin alternative for posterior teeth. Questions and answers about dental
amalgam. Dent Update 2003;30:256-62.
18. Widstrom E, Haugejorden O, Sundberg H, Birn H. Nordic dentists opinions on the
safety of amalgam and other dental restorative materials. Scand J Dent Res 1993;101
(4):238-42.
19. Ziskind D, Venezia E, Mass E. Amalgam type, adhesive system, and storage period as
influencing factors on microleakage of amalgam restorations. J Prosthet Dent 2003;90
(3):255-60.

187

22. SMOLASTI KOMPOZITNI MATERIJAL

Jozo utalo

Smolasti kompozitni materijal pojavio se kao zamjena dentalnom amalgamu koji je

zbog dobrih svojstava kao to su visoka otpornost na tlak i troenje, niska cijena i jednostavno
rukovanje bio gotovo stotinu godina materijalom izbora za sve kavitete prvog i drugog
razreda.
Pored nedvojbeno dobrih svojstava dentalni amalgam pokazuje i niz nedostataka kao
to su: korozija, potencijalna opasnost od toksinog djelovanja ive, stvaranje bioeletrikih
potencijala u oralnom mediju, nemogunost bilo kakvog svezivanja za tvrda zubna tkiva i
zbog toga zahtijevaju radikalnu preparaciju kaviteta uz rtvovanje dosta zubnog tkiva da bi se
osigurala dostatna retencija ispuna, te konano potpuno neestetski izgled koji mu znaajno
umanjuju svekoliku vrijednost.
Zbog navedenih razloga zanimanje za dentalne amalgame poelo je postupno opadati
sedamdesetih godina proteklog stoljea i restorativna stomatologija je traila novi materijal
koji e biti sposoban u potpunosti zamijeniti amalgam, a pritom ispuniti i sve vee estetske
zahtjeve u restorativnoj i rekonstruktivnoj stomatologiji.
Smolasti kompozitni materijal ponudio je ispunjavanje ovih zahtjeva, jer je bio
bezmetalan, bez ive, termiki i elektriki inertan, imao je sposobnost posrednog svezivanja
za tvrda zubna tkiva, i u potpunosti osiguravao zadovoljavajui estetski izgled prirodnog
zuba.
Jo uvijek ne postoji openito prihvaena definicija koja bi precizno opisala smolaste
restorativne materijale koji se danas rabe u stomatologiji. Najvie je prihvaena definicija
koju su ponudili Lutz i Phillips 1983. godine, po kojoj je smolasti kompozitni materijal
trodimenzijska kombinacija najmanje dva razliita materijala, koji su meusobno povezani
jasno prepoznatljivom silanskom svezom.

22.1. SASTAV KOMPOZITNOG SMOLASTOG MATERIJALA

Smolasti kompozitni materijal sastavljen je od tri temeljna dijela:

188

organske smolaste matrice,

anorganskih estica punila ili anorganske rasprene faze i

meugraninog svezujueg posrednika.

Pored temeljnih, postoje jo brojni dodaci u malim koliinama, koji doprinose

poboljanju sveukupne kvalitete materijala, kao to su: stabilizatori boje, inhibitori i inicijatori
odnosno aktivatori polimerizacije, rentgen kontrastna sredstva te razliiti pigmenti.
Brojni su istraivai u proteklih pola stoljea znaajni za razvoj smolastih kompozitnih
materijala, ali trojici meu mnogobrojnim pripada posebno i nezaobilazno mjesto:
-

prvi je Michael G. Buonocore, koji je godine 1955., predloio jetkanje

caklinske povrine ortofosfornom kiselinom, kao jednostavnog postupka u
poveavanju adhezije smolastih restorativnih materijala na tvrde zubne
strukture,

drugi je Rafael L. Bowen, koji je stvorio kompozitnu smolu kao estetski

restorativni materijal (bisfenol A glicidil dimetakrilat, danas poznat kao
akronim Bis-GMA ili Bowenova smola) i

trei je Nobuo Nakabayashi, koji je predloio hibridizaciju dentinskog

supstrata i tako ostvario promociju adhezije pomou infiltracije monomera u
zubnu strukturu.

ORGANSKI DIO
Najvaniji organski sastojak kompozitnog materijala ini smolna matrica temeljena na
dimetakrilatnim monomerima (DMA) visoke molekulske teine, koju je otkrio Bowen. To je
aromatski bifsfenol-A-glicidil dimetakrilat, koji pokazuje visoku viskoznost zbog ega se
mora razrijediti s manje viskoznim ko-monomerima, kao to su trietilen-glikol-dimetakrilat
(TEGDMA).
Drugi znaajan sastojak koji se rabi kao glavna organska smolasta matrica kod niza
kompozitnih materijala jest uretan dimetakrilat (UDMA), koji pokazuje nisku viskoznost i
bolju polimeriziranost od Bowenove smole.
Temeljem ove dvije dominantne smole razliiti proizvoai su razvili smolaste
kompozitne sustave koji sadre Bis-GMA kao glavnu smolu i proizvoai iji sustavi koriste
UDMA kao glavnu smolu. I jedni i drugi sustavi imaju svoje prednosti i nedostatke. Do sada

189

meutim, nema ni znanstvenih niti klinikih potvrda da su kompozitni materijali temeljeni na

Bis-GMA bolji od onih temeljenih na UDMA ili obratno.
Pored ovih postoji i niz drugih oligomera koji imaju molekule sline Bis-GMA. Ovi
oligomeri su bez hidroksilne (OH) i esternih skupina, primjerice polimeri, koji imaju niu
viskoznost. To su polimeri bisfenol-A-etilmetakrilat (BIS-EMA) i bisfenol-A-propil
metakrilat (BIS-PMA) te drugi manje znaajni monomeri, koji se u manjoj mjeri dodaju
smolastoj organskoj matrici.

ANORGANSKI DIO
Anorganska rasprena (dispergirana) faza ili punilo obuhvaa razliite estice isto
anorganskog podrijetla, kao to su: kristalinini kvarc, pirogeni koloidni silicijev dioksid,
borosilikatno staklo, alumosilikati barija, stroncija, litija, cirkonija i kositra, zatim barijev
sulfat te itrijev i iterbijev trifluorid .
estice anorganskog punila su razliite veliine i oblika, a dodaju se organskoj matrici
do njezinog zasienja. Ove estice su odgovorne za fiziko-mehanika svojstva materijala.
Veliina estica varira od materijala do materijala, a svaka vrsta estica posjeduje zasebna
svojstva npr:
- estice pirogenog koloidnog silicija (veliine manje od 0.1 mikrona, inertne su i imaju
nizak koeficijent termike ekspanzije, a pridonose boljoj kondenzibilnosti i poliranosti
kompozitne smole,
- barij silikatno staklo te itrij i iterbij trifluorid (posjeduju srednju tvrdou i
radiokontrasnost s potencijalnom mogunosti otputanja iona fluora u okoli),
- kvarc je vrlo stabilan s visokim koeficijentom termike ekspanzije i velike tvrdoe, to
moe utjecati na slabiju poliranost povrine i veu abraziju zubi antagonista.

MEUGRANINO SPOJNO SREDSTVO

Primarno svojstvo svezujueg meugraninog sredstva jest osiguravanje trajne sveze
estica anorganskog punila s organskom smolastom matricom. Ovo sredstvo to omoguuje

190

sprijeavanjem hidrolitike degradacije spoja punilo/smola i dobrom raspodjelom stresa

izmeu smole i punila.
Najee spojno sredstvo za povezivanje estica anorganskog punila i smolaste
matrice

su

organosilani

meu

kojima

glavno

mjesto

zauzima

y-

metaksiloksipropiltriometoksisilan ili jednostavnije silan.

Silanizirajui agens je bifunkcijska molekula koja se na jednom kraju svezuje za
hidroksilne skupine anorganskog punila putem reakcije kondenzacije, ostvarujui na taj nain
siloksanske sveze. Na drugom kraju molekule metakrilne skupine podlijeu adicijskoj
polimerizaciji pri kemijskoj ili fotokemijskoj aktivaciji stvrdnjavanja smole.

OSTALI SASTOJCI
Inicijatori polimerizacije
Kemijski: benzoil peroksid i tercijarni amini slue kao izvori slobodnih radikala. Najee se
rabe tercijarni amini kao: N,N-dimetil-p-toluidin i N,N-dihidroksietil-p-toluidin.
Fotokemijski: za svjetlom stvrdnjavajue kompozitne smole najee se rabi

alfa-alfa

diketon odnosno kamforkinon kao fotoaktivator s maksimumom apsorpcije na 468 nm,

zajedno sa tercijarnim alifatskim aminom N,N-dimetil aminoetil metakrilatom. U novije
vrijeme dodaje se i fenil propan dion (PPD) s maksimumom apsorpcije na 430 nm.

Inhibitori polimerizacije
Inhibitori su kemijski agensi koji imaju sposobnost sprijeiti samostvrdnjavanje
(autopolimerizaciju) kompozitne smole. Najee se rabi monometil eter ili hidrokinon te
bitlirani hidroksitoluen.

191

Stabilizatori
Stabilizatori ultraljubiastog svjetla ili UV absorberi dodaju se zbog stabilnosti boje
kompozitne smole. Najee se rabi 2-hidroksi-4-metoksi-benzofen.
U novije vrijeme intenziviran je napor za otkrivanjem novih organsko-anorganskih
sustava koji imaju sposobnost poboljanja stupnja konverzije i smanjenja polimerizacijskog
skupljanja te poveanja otpornosti na troenje. Takav materijal je temeljen na uretanima i
alkosilanima, a sintetizira se usporednim procesima: sol-gel procesom i polimerizacijom
organskog dijela u polimernu mreu stvarajui pritom anorgansko-organski kopolimer.
Vlaknasto punilo organskih smola doprinosi znaajnom poveanju fiziko-mehanike
otpornosti kompozitnog smolastog materijala. Takav se materijal naziva keramici nalik ili
optimiziran kompozitni materijal, odnosno ceromer ili ormocer.
Pored ovog, istraivanja teku i u drugom smjeru. Razvojem bioaktivne formule
organske smole i ukljuivanjem amorfnog kalcij-fosfata u punilo pokuava se ostvariti
selektivno otputanje aktivnih iona potrebnih za remineralizaciju demineraliziranog tvrdog
zubnog tkiva. Na taj nain e se znaajno poveati karijes protektivno djelovanje i smanjiti
mogunosti pojave rekurentnog zubnog karijesa.

22.2. SVRSTAVANJE KOMPOZITNIH MATERIJALA

Nakon mnogobrojnih pokuaja tijekom proteklih trideset godina da se ponudi
odgovarajua podioba kompozitnog smolastog materijala, koja bi kliniaru olakala
snalaenje i izbor najpovoljnijeg materijala za pojedine indikacije restorativnog postupka,
danas se smatra da su veliina estica i koliina punila temeljno polazite za svrstavanje
odnosno klasifikaciju

kompozitnog smolastog materijala. Ranije podjele spram veliine

estica punila i kemijskog sastava na:

-

klasina makropunila,

mikropunila i

kompleksi temeljeni na mikropunilu,

te klinika podioba kompozitnih materijala na :

-

klasine,

hibridne,
192

homogene,

heterogene, i

polihibridne, danas se znatno manje rabe zbog pojave novih sustava i

tehnolokih rjeenja.

Posljednjih godina dogodila su se znaajna poboljanja smanjivanjem veliine i

poveanjem kvalitete estica punila, poboljanjem adhezije izmeu punila i organske matrice,
a uvoenjem monomera niske molekulske teine poboljana je polimerizacija i rukovanje
kompozitnim materijalom. Brojne podiobe koje su temeljem ovih dostignua posljednjih
godina ponuene radi boljeg snalaenja kliniara dosta su sloene i neprikladne pa mogu
stvoriti zbrku i nesnalaenje u svakodnevnoj klinikoj praksi.
Za klinike potrebe najprikladnija je podjela spram veliine estica i volumnog
postotka anorganskog te fizikih svojstava estica punila na:
-

kompozitne materijale s mikropunilom,

hibridne kompozitne materijale,

mikrohibridne kompozitne materijale

pakirajue kompozitne materijale i

tekue kompozitne materijale.

Kompoziti s mikropunilom (mikrofilni) imaju anorganske estice veliine od 0.4-0.1

mikrometra, a volumni postotak punila izmeu 35 i 50 % .
Hibridni kompoziti imaju anorganske estice veliine od 1- 3 mikrometra, a volumni
postotak punila izmeu 70 i 77 %.
Mikrohibridni kompoziti imaju

anorganske estice veliine izmeu

0.4 i 0.8

mikrometara, a volumni postotak punila od 56 66 %.

Pakirajui kompoziti imaju anorganske estice veliine izmeu 0.7 i 20 mikrometara,
a volumni postotak punila od 48 65 %.
Tekui kompoziti imaju anorganske estice veliine izmeu 0.04 i 1 mikrometra, a
volumni postotak punila od 44- 54 %.

193

22.3. KLINIKE INDIKACIJE

Klinike indikacije za uporabu pojedinog kompozitnog smolastog materijala znaajno
ovise o njegovu sastavu, veliini estica, teinskom i volumnim postotku punila, te
fizikomehanikim svojstvima.
Kompozitne smole s mikropunilom su indicirane za restoracije kaviteta III, IV i V,
razreda te minimalne korekcije zubnog oblika, poloaja i diskoloracije.
Hibridne kompozitne smole preporuuju se za restoracije I i II razreda na stranjim
zubima, izgradnju dentinske jezgre kod kaviteta IV razreda te kompozitne inleje.
Mikrohibridne kompozitne smole indicirane su za direktne restoracije na stranjim
zubima te labijalne fasete kao i rekonstrukcije zubnog oblika i diskoloracija.
Pakirajue kompozitne smole su indicirane za restoracije I i II razreda srednje veliine
na stranjim zubima.
Tekue kompozitne smole su indicirane za sve mikropreparacije, jamice i fisure,
cerviksne defekte kao i linere odnosno prvi sloj za srednje duboke i duboke kavitete.

22.4. HIBRIDNI SMOLASTI KOMPOZITNI MATERIJAL

Nastali su kao potreba da se ujedine prednosti dobre povrinske poliranosti
kompozinih smola s mikropunilom i visoka otpornost na povrinsko troenje kompozitnih
smola s veim esticama. Na taj nain se izbjegavaju najvaniji nedostaci jedne i druge
skupine i nastaje novostvoreni hibridni kompozitni materijal. Takve prednosti hibridnom
kompozitnom smolastom materijalu osigurava visoki teinski (78-85%) i volumni postotak
punila (70 77 %) u organskoj matrici Bis- GMA i UDMA.
Anorgansko punilo sadri kvarc, borosilikatno staklo, stroncij, cirkonij, amorfni silicij
te litij i aluminij fluorosilikatno staklo.
Ovakav sastav pored spomenutog osigurava i bolja fizikomehanika svojstva od
kompozitnog smolastog materijala s mikropunilom.
Hibridni kompozitni smolasti materijal posjeduje visok modul elastinosti i ima nii
stupanj polimerizacijskog skupljanja u odnosu na materijale s mikropunilom, vei stupanj
konverzije te otpornost na apsorpciju vode, a time i nii stupanj biodegradacije to znaajno
utjee na dugotrajnost restorativnog zahvata.

194

22.5. MIKROHIBRIDNI SMOLASTI KOMPOZITNI MATERIJAL

Mikrohibridni materijal nastao je zbog potrebe da se materijal poveanih
fizikomehanikih svojstava uporabi i u podruju prednjih zubi, s tenjom da uz to iskae vii
stupanj povrinske poliranosti od hibridnog materijala.
Mikrohibridni kompozitni materijal sadri estice punila znatno manje veliine od
hibrida (0.4- 0.8 mikrometara ) uz istodobni nii volumni postotak anorganskog punila (56 66 vol%)
estice manje veliine osiguravaju bolju poliranost i sjaj povrine slian onom u
kompozitnog smolastog materijala s mikropunilom zadravajui pritom vii stupanj otpornosti
na troenje.

22.6. TEKUI SMOLASTI KOMPOZITNI MATERIJAL

Tekue kompozitne smole uvedene su u kliniku praksu godine 1995. kao novi
materijal koji e omoguiti bre, bolje i jednostavnije rukovanje. Ove materijale odlikuje
niska viskoznost, manji udio anorganskog punila (44 54 % volumnog udjela ), prosjene
veliine estica od 0.04-1 mikrometar, nizak modul elestinosti. Zbog svog sastava pokazuju
neto slabija fiziko-mehanika svojstva od ostalih kompozitnih materijala, ali izrazita
sposobnost teenja te nii modul elastinosti daju im sposobnost apsorbiranja stresa i zbog
toga prednost u odreenim specifinim indikacijama.
Tekui kompozitni materijal indiciran je u sljedeim klinikim situacijama:
-

peaenje fisura i jamica,

mikrokaviteti,

mali defekti cakline i dentina,

defekti u cerviksnom podruju,

premazi na dnu kaviteta kao tzv. elastini sloj,

premazi kod direktnog prekrivanja pulpe,

izrada elastinih parodontolokih splintova.

195

22.7. PAKIRAJUI SMOLASTI KOMPOZITNI MATERIJAL

Pakirajui ili kondenzibilni kompozitni materijal nastao je kao prava alternativa
dentalnom amalgamu jer se pokazalo da su restoracije zubi dosadanjim kompozitnim
materijalom pokazale brojne nedostatke kao to su potekoe oblikovanja aproksimalnih
kontaktnih odnosa, postojanost boje i oblika, rubna adaptacija i proputanje te
poslijeoperativna osjetljivost zuba. U svrhu prevladavanja spomenutih potekoa pojavio se
godine 1998. tzv. pakirajui ili kondenzibilni kompozitni materijal ALERT (Jeneric, Pentron,
USA) kao supstitut amalgamu. Materijal je preporuen kao idealno sredstvo koje se moe
kondenzirati u kavitetu slino kao amalgam. Smatralo se da je na taj nain mogue postii
optimalne aproksimalne kontaktne odnose, zaobljenje rubova kao i visoku otpornost na
troenje i ouvanje anatomskog izgleda restoracije. Naalost, ovi materijali nisu ispunili
oekivanja jer su istraivanja su pokazala da hibridni kompozitni materijali, optimalno
primijenjeni, pokazuju bolja fiziko-mehanika i estetska svojstva od pakirajuih.

22.8. MEHANIZAM STVRDNJAVANJA KOMPOZITNIH SMOLA

Kompozitni smolasti materijal odlikuje se specifinim nainom stvrdnjavanja, koji se
oituje konverzijom molekula monomera u makromolekule polimere krinim povezivanjem
(cross linking), stvarajui pritom mreu u koju se ukljete estice anorganskog punila.
Polimerizacija kompozitnih smola jest proces stvrdnjavanja, a odvija se putem tzv.
radikalske polimerizacije u tri stupnja:
1) inicijacija - homolitikom razgradnjom fotoinicijatora dolazi do oslobaanja primarnog
radikala, koji adicijskom reakcijom s monomerom stvara novi slobodni radikal,
2) rast ili propagacija lanane reakcije - uzastopna adicija velikog broja molekula monomera
uz nastanak makromolekulskih radikala,
3) zaustavljanje ili terminacija rasta makromolekula - poveanjem koncentracije
polimerizacije dolazi do bimolekulskih reakcija nastalih radikala i zaustavljanja rasta
lananih makromolekula.

196

Svrdnjavanje smolastog kompozitnog materijala je inicirano osvjetljavanjem plavim

svjetlom koje emitira halogena arulja ili svjetlosno emitirajua dioda (LED). Inicijator u
veini smolastih kompozitnih materijala jest kamforkinon koji reagira u intervalu valnih
duljina od 400-500 nm s maksimumom apsorpcije na 468 nm.
Kakvoa polimerizacije mjeri se stupnjem konverzije monomera u polimer (koji
nikada nije 100%), a ovisi o sljedeim imbenicima:
-

kemijskom sastavu materijala posebice vrsti monomera,

koncentraciji inicijatora polimerizacije,

veliini, vrsti i koliini anorganskih estica punila vei udio punila

smanjit e polimerizacijsko skupljanje, ali e poveati krutost materijala,

intenzitetu, vremenu i udaljenosti izvora svjetlosti od povrine kompozita.

Pomicanje i prostorna organizacija molekula monomera odgovorni su za promjene

volumena tijekom polimerizacije.
Na poetku procesa polimerizacije smola ulazi u prijegelacijsku fazu u kojoj je
organska matrica u viskoznoj plastinoj formi, koja joj omoguuje razlijevanje odnosno
teenje. U toj fazi se monomeri jo uvijek mogu pomicati ili skliznuti u novi poloaj u
organskoj matrici. Proces polimerizacije se dalje nastavlja pri emu se stvaraju sve vee
molekule, a kompozit stvrdnjava i homogenizira se u tvrdo tijelo. Toka u kojoj vie nije
mogue bilo kakvo kretanje naziva se gel toka, a oznauje prijelaz iz prijegelacijske faze u
poslijegelacijsku fazu. Materijal je u kruto elastinom stanju, ali jo uvijek se skuplja . Kada
se skupljanje zavri pojavljuje se napetost odnosno stres.
Gelacija se moe prikazati kao trenutak kada tijek molekula u materijalu vie ne moe
kompenzirati skupljanje. Ukupno skupljanje materijala odreuje prijegelacijska faza u kojoj
materijal jo uvijek moe kontrolirati i kompenzirati polimerizacijsko skupljanje. Postgelacijska faza ili faza vitrifikacije smatra se odgovornom za pojavu napetosti i sila stresa
Postoji nekoliko oblika polimerizacijskog skupljanja:

Slobodno skupljanje
- ako kompozitni materijal ne lei na vrstoj povrini skupljat e se prema centru. Budui da
skupljanje nije ometano nee se razviti stres.

Efektivno skupljanje
- ako je kompozitni materijal privren za samo jednu vrstu povrinu na skupljanje e

197

utjecati novostvoreni granini uvjeti i nee se razviti gotovo nikakav stres, jer e gubitak
volumena biti kompenziran skupljanjem spram povrine svezivanja.

Skupljanje izmeu suprotnih zidova kaviteta

- stres zbog polimerizacijskog skupljanja razvit e se ako je skupljanje ometano suprotnim
zidovima kao sila koja vue kompozit od zidova kaviteta. Ako stres prekorai snagu
adhezijske sveze, doi e do kidanja te sveze i pojave rubne pukotine.

22.9. SVOJSTVA KOMPOZITNOG SMOLASTOG MATERIJALA

Fizikomehanika svojstva kompozitnih smola odreuju njihova tvrdoa, vrstoa,
elastinost, otpornost na savijanje, kidanje, torziju, troenje, toplinska i elektrika
provodljivost, polimerizacijsko skupljanje, hidropska i termika ekspanzija. Ova svojstva
odreuju restorativnu vrijednost samog materijala i trajnost restoracije. Zbog toga neka od
ovih svojstava moemo smatrati poeljnim, a druga nepoeljnim. Meu nepoeljna svojstva
ubrajaju se: polimerizacijsko volumetrijsko skupljanje, hidropska ekspanzija i termika
ekspanzija.
Krino povezivanje u mreu tijekom polimerizacije dovodi do volumetrijskog
skupljanja ili kontrakcije, koja se oituje kao dimenzijska nestabilnost samog materijala
poznato kao polimerizacijsko skupljanje. Ovo skupljanje moe uzrokovati pojavu stresa. Stres
zbog polimerizacijskog skupljanja moe u znaajnoj mjeri utjecati na stvaranje rubne
pukotine i kompromitaciju trajnosti restorativnog zahvata.
Da bi se izbjeglo polimerizacijsko volumetrijsko skupljanje kompozitnih smola danas
se u organsku matricu ukljuuju ekspandirajui monomeri, odnosno viefunkcijski cikliki
oligomeri kao to su spiroortoesteri i cikliki akrilati. Kompozitni smolasti materijal s veim
postotkom organskog dijela posjeduje vie monomera koji trebaju prei u polimer i pokazivat
e vei stupanj polimerizacijskog skupljanja. Hibridni kompozitni materijal s visokim
teinskim i volumnim postotkom anorganskog punila pokazuju manje ukupno skupljanje
materijala, meutim zbog visokog modula elastinosti potrebno je prevenirati polimerizacijski
stres. Ovaj problem danas se pokuava kompenzirati promjenom sastava materijala
(ekspandirajui monomeri), slojevitom tehnikom postavljanja materijala u kavitet i
optimalniom polimerizacijom materijala.

198

Toplinska ekspanzija kompozitnih smola oituje se irenjem materijala uslijed

stalnih temperaturnih promjena u usnoj upljini, tijesno je povezana i s polimerizacijskim
skupljanjem , a ovisna je o koeficijentu termalne ekspanzije materijala.
Sve kompozitne smole podlone su djelovanju vode iz usne upljine. Tijekom
vremena materijal apsorbira vodu koja dovodi do ekspanzije materijala, a kao posljedica
toga nastaje rubno obojenje i pukotina koja omoguuje proputanje mikroorganizama u
smjeru zubne pulpe.

22.10. STRES ZBOG SKUPLJANJA KOMPOZITNE SMOLE

Stres je napetost ili sila koja nastaje zbog polimerizacijskog skupljanja, a djeluje na
adhezijsku svezu dviju povrina. Jednaka je skupljanju pomnoenom s Youngovim modulom
elastinosti. Povezanost stresa i modula elastinosti kompozitnog materijala je izrazito velika
S jedne strane poveani udio anorganskog punila smanjuje polimerizacijsko skupljanje, a s
druge strane poveava krutost materijala. Zbog toga Youngov modul elastinosti i udio
anorganskog punila znaajno utjeu na stupanj i ukupni iznos stresa pri skupljanju.
Na pojavu stresa najvie utjeu sljedei imbenici:
-

volumen i konfiguracija kaviteta

svojstva smolastog materijala

tehnika postavljanja materijala

polimerizacija smolastog materijala

LITERATURA
1. Bayne CL, Thompson JY, Swift E J, Stamatiades P, Wilkerson MA. Characteraizatin of
first generation flowable composites JADA;129:567- 77.
2. Bowen RL. Dental filling material compromising vinyl silane treated silica and binder
consisting of the reaction product of bis-phenol and glycidyl acrylate. US Patent
3,066,112; Nov., 1962.
3. Buonocore MG. A simple method of increasing the adhesion of acrylic filling materials to
enamel surfaces. J Dent Res 1955;34:849-53.
199

4. Davidson CL, Feilzer AJ. Polymerization shrinkage and polymerization shrinkage stress
in polymer-based restoratives. J Dent 1997;6:435-40.
5. Duke ES: The introduction of a new class of composite resins: ceromers. Compendium
1999;20:246.
6. Ferracane JL. New polymer for dental restorative materials. Oper Dent 2002;suppl: 199209.
7. Hickel R, Dasch W, Janda R, Tyas M, Anusavice K. New direct restorative meterials. Int
Dent J 1988;48:3-16.
8. Lutz F, Phillips RW. A classifIcation and evaluation of composite resin systems. J
Prosthet Dent 1983;4:480-8.
9. Nakabayashi N, Kojima K, Matsuhara E. The promotion of adhesion by the infiltration of
monomers into tooth substrtats. J Biomed Mater Res 1982;6:265-73.
10. Peutzfeld A. Resin composites

in dentistry: The monomer systems. Eur J Oral Sci

1997;105:97 116.
11. Tarle Z, Meniga A, Kneevi A, utalo J, Risti M, Pichler G. Composite conversion and
temperature rise using a conventional, plasma arc and an experimental blue LED curing
unit. J Oral Rehabil 2002;29(7):662-67.
12. Unterbrink GL, Liebenberg WH. Flowable resin composites as filled adhesives:
literature review and clinical recommendations. Quintessence Int 1999;30:249- 57.
13. Willems G, Lambrechts P, Bream M, Vanherle G. Composite resins in the 21 st century.
Quintenssence Int 1993;24(9):641- 58.
14. Yap AU, Teoh S H, Chew C L. Effect of cyclic loading on occlusal contact area wear of
composite restoratives. Dent Mater 2002;18:49- 58.

200

23. CAKLINSKO-DENTINSKI ADHEZIJSKI SUSTAVI

Zrinka Tarle

Adhezijske tehnike i uporaba kompozitnih materijala temelj su moderne restorativne

stomatologije.
Openito, adhezija je spajanje razliitih materijala privlaenjem atoma i molekula.
Caklinsko-dentinski adhezijski sustavi imaju ulogu posrednika u svezivanju i retenciji
kompozitnih materijala uz tvrda zubna tkiva. Osnovni princip adhezije temelji se na izmjeni
anorganskog materijala uklonjenog iz zuba sa smolastim monomerom koji se mikromehaniki
ukljeuje u stvorenim porama.
Adhezivi prijanjaju uz tvrda zubna tkiva mikromehaniki (prodorom jednog materijala
u drugi), kemijski (ionskim, kovalentnim i vodikovim svezama) i fiziki (van der Waalsovim
svezama).
Zbog navedenog naina svezivanja adhezijski ispuni omoguuju maksimalnu tednju
tvrdog zubnog tkiva, minimalno invazivne preparacije, te popravke postojeih ispuna bez
ponovnog otvaranja prethodno zabrtvljenih dentinskih tubulusa. Osim anatomske i funkcijske
naknade izgubljenog tvrdog zubnog tkiva, osiguravaju estetski optimalna rjeenja i uvelike
proiruju indikacijski spektar konzervativnih zahvata.
Za ostvarenje adhezije potrebno je pripraviti povrinu zuba kako bi se ostvario blizak
kontakt adheziva i adherenda i omoguiti vlaenje dentina adhezivom niske viskoznosti.
Sam koncept svezivanja smola uz tvrda tkiva poeo je uvoenjem postupka 30
sekundnog jetkanja cakline fosfornom kiselinom jo 1955. godine. Buonocore je uoio
mikromehaniku retenciju poli (metil-metakrilatne) smole (PMMA) u caklini. Meutim, bez
obzira na uspjenu adheziju u caklini, za kompenzaciju volumetrijskog skupljanja
kompozitnih materijala i usavravanje izrade adhezijskih ispuna, nuno je bilo ostvariti i
adheziju u dentinu. Kako su caklina i dentin strukturno razliiti, i postupci adhezije ovise o
supstratu koji se tretira.

201

23.1. ZAOSTATNI SLOJ

Zaostatni sloj (smear layer) nastaje kao posljedica mehaniko-toplinske obrade
kaviteta, a sastoji se od 1-2 m debelih nakupina estica anorganskog tkiva, organskih
sastojaka, krvnih stanica, sline, vode i mjehuria zraka.

23.2. ADHEZIJA U CAKLINI

Zbog izrazito visokog mineralnog sadraja caklina je ekstremno tvrda. Sadri 95-96 %
kristala hidroksilapatita (kalcijevog fosfata), 1-2 % organske tvari i 3 % vode. Graena je od
prizmi prosjenog promjera 5 m. Ima ih 20000-30000/mm2. Unutar prizmi, kristali
hidroksilapatita paralelni su sa smjerom same prizme, dok su u interprizmatskom prostoru
orjentirani u drugom smjeru. Prizme poinju okomito na caklinsko-dentinsko spojite (CDS),
a spram povrine zuba ine kut od 55-100. Okomite na povrinu zuba su samo na vrhu
kvrice i na kutu interproksimalnih grebena.
-

Jetkanje cakline provodi se najee i najuspjenije 30-40 % ortofosfornom

kiselinom 30 sekundi. Jetkanjem se razaraju kristali hidroksilapatita, odstranjuje se
stara i kemijski zasiena povrina cakline, uklanja glikoproteinska ovojnica i
zaostatni sloj i tako poveava reaktivna povrina. Selektivno rastapanje kristala
hidroksilapatita praeno je polimerizacijom smole koja se apsorbira kapilarnim
privlaenjem unutar stvorenih pora. Nastaju dva tipa ukljetenja: makro-zupci
(macro-tags) na periferiji prizme i brojni mikro-zupci (micro-tags) kao rezultat
polimerizacije smole unutar sitnih jetkanih pora u sri svake prizme.

23.3. ADHEZIJA U DENTINU

Dentin je manje mineralizirano tkivo od cakline, a sadri 67 % anorganske tvari, 21 %
organske tvari i 12 % vode. Anorganski dio je uglavnom hidroksilapatit, a organski tip I

202

kolagena. Dentin je po tvrdoi izmeu cakline i kosti i vrlo je elastian, to je nuno za

pravilno funkcioniranje zuba jer omoguava fleksibilnost i prevenira frakture lomljive
cakline.
Dentin je vrlo heterogene strukture. Graen je od gusto sloenih dentinskih kanalia
(tubulusa) koji sadre citoplazmatske produljke formativnih stanica dentina - odontoblaste i
periodontoblastini

prostor

ispunjen

proteinskom

intratubulusnom

tekuinom,

intratubulusnim depozitom kolagenih vlakana, minerala i organske tvari odontoblastinog

nastavka i mehanoreceptora ivanog zavretka. Prosjean broj tubulusa varira od 65000/mm2
neposredno uz pulpu do 15000/mm2 uz caklinsko-dentinsko spojite. Promjer tubulusa varira
od 2.5 m uz pulpu do 0.9 m uz CDS.
Dentinski tubulusi sadre i ogranke koji se odvajaju svakih 1-2 m pod kutem od 45 ,
a promjera su 3001000 nm. Unutranjost tubulusa prekrivena je intratubulusnim dentinom
koji tvori visoko mineraliziran zid debljine 45 nm uz pulpu i 750 nm uz CDS. Navedeni
parametri uvelike utjeu na permeabilnost dentina s obzirom na udaljenost od pulpe. Vano je
poznavati razlike u histolokoj grai primarnog, sekundarnog, tercijarnog, intratubulusnog,
intertubulusnog, interglobularnog i sklerotinog dentina.
Svezivanje za dentin je mikromehaniko i kemijsko. U dentinu, jetkanjem
ortofosfornom kiselinom (maksimalno 15 sekundi) dolazi do izlaganja kolagene mree
ogoljene od hidroksilapatita. Povrinskom demineralizacijom kolagen gubi potporu i nastaje
upava povrina kolagenih niti koje vire iz intertubulusnog dentina. Dentinski tubulusi su
ovoreni, a njihovi zidovi takoer su demineralizirani. Primarni mehanizam svezivanja baziran
je na difuziji smole u tubuluse i infiltraciji eksponirane kolagene mree smolom. Kakvoa
sveze ovisi o vlanosti povrine dentina, koncentraciji i aplikaciji kiseline i nainu
polimerizacije. Kemijska se sveza ostvaruje izmeu intertubulusnog dentina i bifunkcijskih
molekula primera. Karboksilne kiselne mogu adherirati za hidroksilapatit ionskim
svezivanjem to rezultira stvaranjem kalcijevih soli. Meutim, pravo kemijsko svezivanje je
nesigurno zbog slabog afiniteta funkcijskih monomernih skupina spram ogoljenog kolagena.
Takva

izazovna

monomerno-kolagena

interakcija

vjerojatno

je

osnovni

razlog

nanoproputanju.
20.4. HIBRIDIZACIJA DENTINA
Hibridni sloj definirao je Nakabayashi 1982. godine kao interdifuzijsku podruje
smole, kolagenih niti i djelomice demineraliziranog intertubulusnog i intratubulusnog dentina.
203

Za stvaranje hibridnog sloja nuno je pripraviti dentinsku povrinu uklanjanjem ili

otapanjem zaostatnog sloja i demineralizirati dentin (jetkanjem ili kondicioniranjem). Slijedi
infiltracija ekspandirane kolagene mree polimerizirajuim hidrofilnim monomerima
(priming-temeljni premaz; promotor adhezije) i konani, hidrofobni adhezijski premaz
(bonding) koji ostvaruje potpunu infiltraciju nenapunjenih meukolagenih pora smolom.
Rezultat ovakvog pristupa u tri odvojena koraka ili, pak, neki mogu biti spojeni, rezultira
hibridizacijom, odnosno stvaranjem smolom infiltriranog dentina, smolastih zubaca (resin
tags) u otvorenim dentinskim tubulusima i mikrozupcima u lateralnim tubulusnim ograncima.
Tri su specifine ultramorfoloke promjene rezultat hibridizacije monomerom: obloena
kolagena vlakna poput upavog tepiha, hibridizacija tubulusnog zida i smolasti zupci koji
hermetski zatvaraju pulpo-dentinski kompleks i tite ga od mikroproputanja i posljedinog
ulaska bakterija i mikro-smolasti zupci, odnosno lateralna tubulusna hibridizacija. Na taj
nain dolazi do pomirbe hidrofilnog dentina i hidrofobne restorativne kompozitne smole.
Hibridni sloj moe djelovati kao elasini odbojnik jer apsorbira stres koji se javlja pri
polimerizaciji i na taj nain prevenira nastanak rubne pukotine.

23.5. SASTAV CAKLINSKO-DENTINSKIH ADHEZIJSKIH SUSTAVA

Caklinsko dentinski adhezijski sustavi sastoje se od tri zasebne ili dijelom spojene
komponente specifinog djelovanja. To su:
Jetkajua ili kondicionirajua otopina odgovorna je za demineralizaciju supstrata i
eksponiranje ogoljele kolagene mree. Pojam jetkanja podrazumjeva uklanjanje zaostatnog
sloja i epova i uzrokuje povrinsku demineralizaciju dentina do dubine 2-5 m. Kisela
komponenta dovodi do uklanjanja anorganskog dijela zuba, za razliku od pojma
kondicioniranja, gdje dolazi do proirenja tubulusa poveanjem njihovog unutarnjeg
volumena, dok dio anorganske komponente zuba ostaje sauvan.
Primer kao temeljni namaz odnosno promotor adhezije odgovoran je za infiltraciju,
proimanje supstrata.
Adheziv ili bond kao zavrni premaz, odgovoran je za zavrno oblikovanje hibridnog
sloja, smolastih zubaca i lateralnih mikrozubaca konanom polimerizacijom.

204

23.6. PODJELE CAKLINSKO-DENTINSKIH ADHEZIJSKIH SUSTAVA

1.

Podjela caklinsko-dentinskih adhezijskih sustava prema generacijama

2.

Podjela caklinsko-dentinskih adhezijskih sustava prema broju komponenti

3.

Podjela caklinsko-dentinskih adhezijskih sustava prema broju faza rada

Ad 1, 2, 3) Najee rabljena podjela caklinsko-dentinskih adhezijskih sustava je kronoloka

klasifikacija temeljena prema pojavljivanju proizvoda na tritu. Do danas razlikujemo est
generacija. Vrlo je uobiajena podjela adhezijskih sustava prema broju komponenti u sustavu
ili broju faza u radu. Meutim, s obzirom na znanstvenu neutemeljenost ovakvih podjela i
mogunost podjele adhezijskih sustava spram relevantnih imbenika, loginije je dijeliti ih na
sljedei nain.
4.

Podjela caklinsko-dentinskih adhezijskih sustava prema otapalu

5.

Podjela caklinsko-dentinskih adhezijskih sustava prema interakciji sa zubnim

tkivom

Ad 4) Najistaknutiji imbenik za odlike rukovanja caklinsko-dentinskog adhezijskog sustava

je otapalo koje ima ulogu transportirajueg sredstva za monomere primera, poboljava
vlaenje i penetraciju. Nakon infiltracije ogoljele kolagene mree primerom, otapalo se mora
ukloniti ispuhivanjem. Otapala koja se rabe su:
-

aceton

voda

alkohol
Ovisno o otapalu, preferira se svezivanje na vlaan ili suhi dentin. Teko je odrediti i

razluiti pojam suhog i vlanog dentina. Nakon jetkanja dentin je vlaan nakon njenog
ispuhivanja zrakom ili apsorbcije vode sterilnom vaticom, sjajne je povrine bez vidljive
vode. Suh dentin predmnijeva ispuhivanje dentina do povrine koja nije sjajna, ali to
iskljuuje presuivanje. Meutim, presuivanje ili ostavljanje pretjerano vlane povrine
dentina rezultira nano-proputanjem, mikro-proputanjem i preosjetljivou te posljedinim
kompromitiranjem adhezijskog ispuna.

205

Svezivanje za demineralizirani dentin temelji se na infiltriraciji vodom popunjenih

prostora

izmeu

kolagenih

fibrila

hidrofilnim

monomerom

zamjenom

vode

polimerizirajuom organskom matricom, nakon evaporacije otapala.

Aceton kao otapalo nema sposobnost reekspandiranja i infiltracije kolabirane,
presuene kolagene mree. Stoga se acetonski adhezivi nanose na vlaan dentin gdje je
kolagena mrea u ekspandiranom stanju. Aceton lako prodire kroz kolagenu mreu istiskujui
vodu, hlapei i ostavljajui bifunkcijski monomer u meukolagenim prostorima.
Voda kao otapalo ima izvanrednu sposobnost vlaenja kolagene mree i sposobna je
reekspandirati kolabiranu kolagenu mreu pa se stoga nanosi na suh dentin. Vodeni adheziv u
vlanom dentinu rezultirao bi nemogunou hlapljenja otapala i dodatnim razrjeenjem
monomera i konanom insuficijentnom infiltracijom demineraliziranog dentina.
Alkohol kao otapalo karakterizira mogunost funkcioniranja i u vlanom i u suhom
dentinu. Bitno je istaknuti da se na vlani dentin adheziv nanosi u vie slojeva, a na suhi s
produenim kontaktnim vremenom.
Ad 5) Podjela caklinsko-dentinskih adhezijskih sustava spram interakcije sa zubnim
tkivom moe se promatrati kroz tri aspekta:
A. Adhezijski sustavi koji uklanjaju zaostatni sloj - jetkajue/ispirui adhezijski
sustavi (JIAS);
B. Adhezijski sustavi koji rastapaju zaostatni sloj - samojetkajui adhezijski sustavi
(SAS)
C. Stakleno-ionomerni adhezijski sustavi (SIAS)
A. Veina suvremenih adhezijskih sustava oslanja se na koncept potpunog jetkanja to
predmnijeva zasebne faze jetkanja i ispiranja (JIAS). Nadalje, mogu se aplicirati u tri
konzekutivna koraka: jetkanje kiselinom, temeljni premaz - primer i konani premaz-adheziv.
Prvi korak, jetkanje ukljuuje aplikaciju kiseline koja demineralizira povrinski dentin
eksponirajui 3-5 m kolagenu mreu.
Drugi

korak je

aplikacija

primera

promotora

adhezije.

Primer

sadri

polimerizirajue, hidrofilne monomere otopljene u acetonu, vodi ili alkoholu. Nosi ih kroz
206

nano-kanale vlane kolagene mree i stvara zasebni omota oko svakog kolagenog vlakna.
Njenim ispuhivanjem povrine premazane primerom, uklanja se otapalo i zaostaje sjajan film
na povrini.
Konani korak je nanoenje hidrofobne smole, adheziva u svrhu zavrnog
popunjavanja meukolagenih pora.
Rezultat toga je stvaranje hibridnog sloja i zubaca nisko-viskozne smole u
tubulusima. Tri su specifine ultramorfoloke promjene rezultat hibridizacije: izgled kolagena
poput upavog saga, hibridizacija tubulusnog zida kao produljka hibridnog sloja, i lateralna
tubulusna hibridizacija sa stvaranjem mikrozubaca to osigurava hermetsko brtvljenje pulpnodentinskog

kompleksa.

Optimalna

procedura

omoguava

sprjeavanje

mikro

nanoproputanja.
elei pojednostavniti postupak nastali su adhezivi sa spojenom fazom primera i
adheziva u jednoj otopini (boici, one-bottle) uz zasebno poetno jetkanje i ispiranje. U
ovom je sluaju vano ne samo saturirati kolagenu mreu monomerom, nego i ostvariti
dostatno debeo smolasti sloj na vrhu hibridnog sloja i omoguiti koncept elastinog
svezivanja. Ovaj se problem rjeava viestrukim nanoenjem acetonskih adheziva ili
uporabom nanopunjenih adheziva kako bi se postigla jednolinost hibridnog sloja, te
poboljala stabilnost i trajnost sveze.
Prednost potpuno jetkajuih adheziva je zadovoljavajue svezivanje uz caklinu i
dentin i dostatna debljina hibridnog sloja, a nedostaci su osjetljivost procedure, rizik od
pretjeranog jetkanja, neodgovarajueg ispiranja, mogunost ostavljanja presuenog ili
prevlanog dentina, rizik od pretankog sloja nedostatno polimeriziranog zbog inhibicije
kisikom (adhezivi u jednoj boici), i nedostatnog proimanja demineraliziranog dentina.
B. Samojetkajui adhezijski sustavi (SAS) su adhezivi koji rastapaju zaostatni sloj. Temelje se
na simultanom kondicioniranju i infiltriranju (priming) demineralizirane caklinske i dentinske
povrine. Kliniki pokazuju vrlo dobar uspjeh jer ne zahtijevaju postupak jetkanja i ispiranja,
ime se smanjuju pogreke koje nastaju pri aplikaciji i rukovanju s kiselinom, nisu osjetljivi
na uvjete vlanosti supstrata, to uvelike reducira postoperacijsku preosjetljivost i tede
vrijeme. Objedinjenje dvije poetne faze u adhezijskom tretmanu mogue su zbog primjene
tzv. samojetkajuih primera, temeljenih na fosfatnim (PENTA, 10-MDP, HEMA-fosfat, diHEMA-fosfat) ili polikarboksilnim monomerima i kiselinama (4-MET, metakrilatna
polialkenoina kiselina, maleina i itakonina kiselina).

207

Ovi adhezivi otapaju i djelimice demineraliziraju zaostatni sloj, a s obzirom da se ne

ispiru s tretirane povrine, nego se samo ispuhuju zrakom, otopljeni zaostatni sloj kao i
kristali hidroksilapatita ugrauju se u novonastali hibridni sloj. Kako kolagena vlakna nisu u
potpunosti ogoljela, preostali hidroksilapatit moe sluiti kao receptor za kemijsku svezu
fosfatnih ili karboksilnih skupina s funkcijskim monomerima. Uz navedene prednosti, nuno
je istaknuti da je hibridni sloj tanji, a epovi u tubulusima krai. Pitanje je je li debljina
hibridnog sloja presudna. Kod uporabe SAS hibridni sloj je tanji, ali je zbog usklaene
demineralizacije tvrdog zubnog tkiva i infiltracije smolom jednolian. Miljenja oko jetkanja
sklerotinog dentina i cakline su podijeljena. S obzirom na kiselost i agresivnost kiseline,
mogu se razlikovati jaki, blagi i umjereni SAS.
Jaki samojetkajui adhezivi obino imaju pH 1 ili nie to dovodi do jaeg
demineralizacijskog uinka. U sluaju cakline uinak je daleko bolji od uinka umjerenih
SAS, a u dentinu je kolagen gotovo u potpunosti demineraliziran. Debljina hibridnog sloja
iznosi 2-3 m i pokazuje sva svojstva dubinske interakcije s dentinom, to predmnijeva izgled
kolagena poput upavog saga na vrhu hibridnog sloja, hibridizaciju tubulusnog zida i lateralnu
tubulusnu hibridizaciju. Prigovara im se slabljenje svezujuih sposobnosti zbog zaostale vode
unutar adhezijske povrine.
Blagi SAS imaju pH oko 2 i samo povrinski (1 m) demineraliziraju dentin to uz nunu
mikromehaniku

retenciju

osigurava

kemijsko

svezivanje

za

kalcij

preostalog

hidroksilapatita. Rezidualni hidroksilapatit omoguava kemijsku intetrakciju na molekulskom

nivou stvaranjem stabilnih kalcij-karboksilatnih i kalcij-fosfatnih sveza otpornih na hidrolizu i
degradaciju. Jasno da i kod blagih SAS postoji problem, a to je nedostatno proimanje
cakline i sklerotinog dentina. Kako je caklina visoko mineralizirano tkivo, a sklerotini
dentin je takoer hipermineraliziran i posjeduje intratubulusne kristale koji naruavaju ulazak
smole u tubuluse, ovakav je supstrat potrebno dodatno tretirati.
Umjereno jaki SAS imaju pH oko 1.5 i dovode do potpuno demineraliziranog vrha
hibridnog sloja i djelimice demineralizirane baze. Prijelaz demineraliziranog do intaktnog
dentina je postupan i ukljuuje nazonost hidroksilapatita u dubini od 1 m to omoguuje
kemijsku meumolekulsku interakciju, dok im pojaana kiselost u odnosu na blage SAS
omoguuje bolje ukljetenje u caklini i dentinu.

208

SAS mogu biti jednokomponentni ili dvokomponentni. Zbog ugradnje zaostatnog

sloja u hibridni sloj danas je nakana inkorporirati antibakterijsku komponentu (12-metakriloil-oksi-dodecil-piridinium-bromide MDPB) u samojetkajue sustave.
C. Stakleno-ionomerni adhezijski sustavi (SIAS) temelje se na kombinaciji smole i staklenog
ionomera. Bez obzira na mogunost izravnog svezivanja uz tvrda zubna tkiva, tretman zuba
slabom poliakrilnom kiselinom (kondicionerom), u trajanju od 10-20 s, bitno pojaava uinak
svezivanja. Nakon ispiranja i njenog suenja povrine, dolazi do uinka ienja uklanjanjem
zaostatnog sloja, parcijalnom demineralizacijom i stvaranjem mikroporoznosti do dubine 0.5
m. Dolazi do mikromehanikog ukljetenja plitkom hibridizacijom i kemijske interakcije
poliakrilne kiseline sa zaostatnim hidroksilapatitom. SIAS ostvaruju i primarnu kemijsku
svezu stvaranjem ionske sveze izmeu karboksilne skupine poliakrilne kiseline i kalcija
hidroksilapatita koja ostaje oko eksponirane kolagene mree. Kalcijeve soli su vrlo teko
topljive to omoguava postojanost kemijske sveze. Za staklene ionomere je tipino stvaranje
stabilne i snane gel-faze na dodirnoj povrini izmeu 0.5-1 m plitkog hibridnog sloja i
stakleno ionomernog matriksa. Snaga adheriranja uz zub je slina blagim SAS uz razliku da
SAS rabe monomere niske molekulske teine, a stakleni ionomeri polimere na bazi
poliakrilne kiseline visoke molekulske mase.

LITERATURA
1. De Souza Costa CA, Hebling J, Hanks CT. Current status of pulp capping with dentin
adhesive system: a review. Dent Mater 2000;16:188-97.
2. Goracci G. The latest discoveries in adhesion: Recent studies. Proceeding from the second
International Symposium St. Margherita Ligure, Italy 1998;36-40.
3. Imazato S, Kinimoto Y,Tarumi H, Ebisu S, Tay FR. Antibacterial activity and bonding
characteristics of an adhesive resin containing antibacterial monomer MDPB. Dent Mater
2003;19:313-9.
4. Inoue S, Van Meerbeck B, Vargas M, Yoshida Y, Lambrechts P, Vanherle G. Adhesion
mechanism of self-etching adhesives. 3 rd Int. Kuraray Symposium; Advanced Adhesive
Dentistry; 1999 December 3-4; Granada. Cirimido: Grafiche Erredue, Copyright-Kuraray
Co.Ltd., 2000; pp131-48.
209

5. Lenhard M. Composite restorations 1.0. Ivoclar/Vivadent 2001:15-7.

6. Nakabayashi N, Kojima K, Masuhara E. The promotion of adhesion by the infiltration of
monomers into tooth substrates. J Biomed Mater Res 1982;16:265-73.
7. Nakaoki Y, Nikaido T, Burrow MF, Tagami J. Effect of residual water on dentin bond
strength and hybridization of a one-bottle adhesive system. Oper Dent 2002;27:563-68.
8. Pashley DH. Dynamics of the pulpo-dentinal complex. Critical rewiev in oral biology and
medicine 1996;7:104-33.
9. Sano H, Yoshikava T, Pereira PN, Kanemura N, Morigami M, Tagami J, Pashley DH.
Long- term durability of dentin bonds made with a self-etching primer, in vivo. J Dent Res
1999;78(4):906-11.
10. utalo J. Kompozitni materijali u stomatologiji. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske, 1988.
11. Tarle Z, Meniga A, Kneevi A, utalo J, Risti M, Pichler G. Composite conversion and
temperature rise using a conventional, plasma arc and an experimental blue LED curing
unit. J Oral Rehabil 2002;29(7):662-67.
12. Van Meerbeck B, Vargas M, Inoue S, Yoshida Y, Peumans M, Lambrechts P, Vanherle
G. Adhesives and cements to promote preservation dentistry. Oper Dent 2001;6:119-24.
13. Van Meerbeck B, De Munck J, Yoshida Y, Inoue S, Vargas M, Vijay P, Van Landuyt K,
Lambrechts P, Vanherle G. Adhesion to enamel and dentin: current status and future
challenges. Oper Dent 2003;28-3:215-35.

210

24. MATERIJALI ZA PUNJENJE KORIJENSKOG KANALA

Ivica Ani

Prvo zabiljeeno punjenje korijenskog kanala izvreno je prije gotovo 2200 godina.
Nalaz je potvren radiografskom snimkom naenog kostura na kojem je vidljiva bakrena ica
implantirana u endodontski prostor. Dvije tisue godina nakon toga, korijenski kanali
pokuavali su se ispuniti gipsom, azbestom, bambusom, a potom i zlatom ili irido-platinskom
legurom. Tijekom desetljea razvoja stomatologije, mnoga sredstva su izbaena iz uporabe, a
uvedena nova.
Punjenje korijenskog kanala zadnji je korak u endodontskom lijeenju. Svrha punjenja
je ispuniti prostor glavnog korijenskog kanala i to je mogue potpunije zabrtviti apeksni
otvor, lateralne i akcesorne kanale.
Naela koja bi trebao ispunjavati materijal za brtvljenje kanala zadana su prije vie od
pola stoljea, usprkos razvoju kemije i pojavi polimera i modernih materijala, takav materijal
do danas nije razvijen. Gutaperka, koja se rabi vie od 120 godina za punjenja korijenskog
kanala, najprije u obliku konusa, a potom i kao termoplastina gutaperka, ne moe sama, bez
punila, dovoljno dobro zabrtviti kanal.
Prema Grossmanu, materijali za punjenje korijenskog kanala ostaju trajno u kanalu
stoga moraju imati neka svojstva:
- biokompatibilnost
- stalni volumen
- polagano stvrdnjavanje
- dobro svezivanje za dentin
- radiokontrastnost
- ne boji zubna tkiva
- mogunost uklanjanja iz korijenskog kanala (topljivost u otapalu)
- netopljivost u tkivnim tekuinama
- bakteriostatian uinak
- neporoznost

211

Vrste punila s obzirom na konzistenciju dijelimo na: meka punila koja ostaju trajno
meka (paste), meka punila koja s vremenom stvrdnjavaju u korijenskom kanalu (cementi),
polutvrda (gutaperka tapi), tvrda punila (mogu biti elastina kao to su srebrni i zlatni
tapi i rigidna npr: krom-kobaltni tapi). Kao zasebnu skupinu moemo spomenuti
materijale za retrogradno zatvaranje kaviteta poput Super EBA (Super Ethoxybenzoic Acid)
(Staident International, Staines, Middx, Velika Britanija), IRM (Intermediate Restorative
Material) (DeTrey, Dentsply, Konstanz, Njemaka) i MTA (Mineral Trioxide Aggregate)
(DeTrey, Dentsply, Konstanz, Njemaka). Prije su se rabili non-cink srebrni amalgam za
zatvaranje eksternih resorpcija ili retrogradno zatvaranje korijenskog kanala nakon
apikotomije.
Do danas niti jedno sredstvo ne zadovoljava u potpunosti sve postavljene uvjete, stoga
se pri punjenju rabe najmanje dvije vrste punila zajedno. Najee je to kombinacija
polutvrdog materijala (gutaperka tapii) i punila koje stvrdnjava u kanalu (cement). Pri tome
punilo zapunjava prostore izmeu tapia i stijenki kanala, a isto tako prodire u lateralne i
akcesorne kanalie gdje tapii ne mogu doprijeti.

24.1. MEKA PUNILA KOJA TRAJNO OSTAJU MEKA (PASTE)

24.1.1 Paste temeljene na kalcij hidroksidu
Paste temeljene na kalcij hidroksidu, zbog svoje kemijske nestabilnosti rabe se za
privremeno punjenje kanala. Ne stvrdnjavaju se i resorbiraju se tijekom vremena.
Konzistencija pasta postie se razliitim dodacima (npr: metilceluloze), a radiokontrastnost
dodatkom npr. barijeva sulfata. Zajedniko im je svojstvo alkalinost koja ovisi o koliini
hidroksilnih iona koji prodiru u dentinske tubuluse. Kalcijev hidroksid u dodiru s vezivnim
tkivom proizvodi teko topljive kalcijeve soli koje se taloe na povrini te je stoga otputanje
iona vremenski i prostorno ogranien proces. Lako se ispiru iz korijenskog kanala.
Predstavnici grupe su:
Pulpodent, vodena otopina (Pulpodent Corp, Watertown Mass, USA)
Calasept (Speiko GmbH, Muenster, Njemaka) sadri 56% kalcijeva hidroksida i u
tragovima natrij, kalij i kalcij klorid otopljene u sterilnoj vodi.

212

Apexit baza (ne smije se mijeati s aktivatorom jer potom stvrdnjava (Vivadent,
Schaan, Liechtenstein)
Sealapex baza (ne smije se mijeati s aktivatorom jer potom stvrdnjava, Kerr,
Karlsruhe, Njemaka)
Calxyl (Oco-Prparate GmbH, Dirmstein-Pfalz Njmaka) sadri: kalcij hidroksid i
barij sulfat
Rabe se kao dezinfekcijski uloak prije trajnog punjenja korijenskog kanala ili kod
mladih trajnih zuba za poticanje apeksogeneze ili apeksifikacije, te za punjenje korijenova
mlijenih zubi. Osim toga, rabe se kod pacijenata gdje se oekuje dugi razmak izmeu
pojedinih posjeta. Kalcij hidroksid je vrlo uinkovit intrakanalni dezinficijens. Meke paste je
potrebno ukloniti iz kanala po zavretku lijeenja i zamijeniti trajnim punilima koji
stvrdnjavaju u kanalu.

24.2. MEKA PUNILA KOJA STVRDNJAVAJU U KORIJENSKOM KANALU

(CEMENTI)
Klasini predstavnici punila su: Kloraperka, Eukaperka i Jodoform cement koji
moe biti brzo ili spororesorbiraji.
Kloraperka se dobiva otapanjem gutaperke u kloroformu dok se ne postigne gusta
pastozna konzistencija. Prema nekim podacima, masu je preporuio jo 1914 godine
Callahan, dok drugi navode da se prvi put pojavila oko 1939 godine u Norvekoj (Cohen).
Isparavanjem kloroforma, masa stvrdnjava, ali zbog toga masa mijenja volumen i javlja se
porozitet mase. Sastav kloraperke N-O (Nygaard-Ostby 1939) je: praak sadri Canada
balzam (19,6%), Rosin (11,8%), Gutaperku (19,6%) i cink oksid (49,0%). Tekuina je
kloroform. u SAD-u, prema izvjeu FDA (Food and Drug Administration), kloroform je
kancerogen te se ne preporuuje za uporabu. Eukaperka je gutaperka otopljena u eukaliptolu
koji je glavni sastojak eukaliptusova ulja. Manje je toksian od kloroforma, ali puno sporije
otapa gutaperku. Eukaliptol posjeduje antibakterijski i antiupalni uinak.
Jodoform pasta poznata je od poetka stoljea (Printz 1913). Kod jodoform paste,
radiokontrastni jodoform je ujedno i najzastupljeniji materijal. Vrlo brzo se resorbira ne samo
ako je kanal prepunjen, ve i u kanalu te je originalna formula paste modificirana dodavanjem
cink oksida ime je usporena apsorpcija. Sporo resorptivna antiseptina jodoform pasta sastoji
213

se od: cink oksida, jodoforma, timola, kamforiranog klorofenola i lanolina. Nedostatak paste
je u tome to kod prepunjenja kanala izaziva dugotrajnu iritaciju i bol sve dok se ne resorbira.
Osim toga, teko se uklanja iz kanala ako se za to ukae potreba. Isto tako je teko, a ponekad
i nemogue ukloniti cink-oksifosfatni cement te se toga ne preporuuje za punjenje
korijenskog kanala.
Danas se u endodonciji za punjenje korijenskih kanala uglavnom ne rabe cementi koji
stvrdnjavaju u korijenskom kanalu.

24.2.1. Cementi temeljeni na kalcij hidroksidu

a) Skupina kalcij salicilat cemenata koji stvrdnjavaju u kiseloj reakciji koja se zbiva
pri dodiru salicilat estera s kalcij oksidom ili kalcij hidroksida u vodenoj bazi. Stvrdnjavanje
se temelji na stvaranju kalcij salicilat kelatora. Ostaju trajno u kanalu i moraju biti kemijski
stabilni. Ne otputaju, ili minimalno otputaju hidroksidne ione jer alkaliziranje dentina nije
primarna zadaa ovih preparata za razliku od pasta za privremeno punjenje kanala. Na trite
dolaze kao dvije paste (baza i katalizator u zasebnim trcaljkama) od kojih jedna sadri
kalcijev oksid ili kalcijev hidroksid (akceptor protona), kontrastno sredstvo (barij sulfat),
punilo (cink oksid), plasticizere (npr: etil-toluen sulfonamid). Druga pasta sadri salicilatni
ester (donator protona).
Predstavnici su:
CRCS - Calcibiotic root canal sealers (Hygenic, Akron, USA) bio je jedan od prvih
kalcij hidroksidnih cemenata (praak: cink oksid, hidrogenirani rosin ester, barij sulfat,
kalcij hidroksid, bizmut subkarbonat; tekuina: eugenol, eukaliptol). Svrstavaju ga i u
cink oksid - eugenol cemente.
Sealpex - (Kerr, Karlsruhe, Njemaka) pojavio se ubrzo nakon CRCS-a. Tijekom
vremena ekspandira, apsorbira vodu i mijenja radiokontrastnost.
Apexit (Vivadent, Schaan, Liechtenstein). Mijea se u omjeru 1:1 kroz 10 do 20
sekundi. Za to vrijeme postigne se jednolina, kremasta masa koja se unosi u
korijenski kanal. Na sobnoj temperaturi ostaje mekan nekoliko sati, a u kanalu
stvrdnjava za 10 do 30 sati.
Biocalex (Ondex SA, Quetigny, Francuska)

214

24.2.2. Punila temeljena na cink oksidu-eugenolu

Cink oksid-eugenol cementi razvijeni su poetkom tridesetih godina. Prvi je bio Kerr
sealer (Kerr, Karlsruhe, Njemaka) (Rickert 1931). Praak je sadravao cink oksid,
precipitirano molekulsko srebro, oleosmolu, timol jodid, a tekuina je bila: ulje klinia i
Canada balzam. Zbog prebrzog stvrdnjavanja cementa godine 1936 Grossman je dao novi
recept (ProcoSol radiopaque silver cement): praak je sadravao cink oksid, precipitirano
srebro, hidrogeniziranu smolu, magnezij oksid, a tekuina je bila Canada balzam i eugenol.
Obje formule su bile nepogodne za uporabu zbog srebra koje je intenzivno bojalo zube, a
dodavalo se kao radiokontrastno sredstvo. Stoga Grossman, 1958 godine, modificira svoju
formulu (ProcoSol nonstaining cement).
Stvrdnjavanje zamijeane mase zbiva se zbog stvaranja kristala cink eugenolata
(Ca10H11O2)2Zn koji obuhvaaju masu cink oksida. Nereagirani eugenol ostaje zarobljen u
masi koju moe oslabiti, ali to je vanije moe djelovati toksino. Poveana temperatura i
vlanost usporavaju, a produeno i vrsto mijeanje ubrzavaju proces skruivanja cementa.
Kod prepunjenja kroz apeksni otvor, cink oksid eugenol cementi su citotoksini i induciraju
upalnu reakciju. Mogu izazivati upalu godinama nakon zavrene endodontske terapije sve dok
makrofagi ne resorbiraju materijal. Eugenol moe senzibilizirati organizam, a dokazan je i
razvoj stomatitisa kod pojedinih pacijenata tretiranih ZnO cementima.
Komercijalni preparati dostupni na tritu su:
ProcoSol (DentalEZ, Hertfordshire, Velika Britanija) (Grossman 1958). Praak sadri:
cink oksid, staybelit smolu, bizmut subkarbonat, barij sulfat. Tekuina sadri: eugenol
i slatko ulje badema.
Tubliseal (Kerr, Karlsruhe, Njemaka) (1961). Tona formula nije dostupna, ali
praak priblino sadri: cink oksid, oleosmole, bizmut trioksid, timol jodid, ulja i
vosak. Katalizator sadri: eugenol, polimeriziranu smolu i anidalin.
Hermetic (Lege Artis, Dettenhausen, Njemaka). Praak sadri cink oksid, cink
acetat, cink stearat, cirkonij oksid, a tekuina sadri eugenol i perubalzam. Ekspandira
3%, vee vlagu 6%.
Osim navedenih postoje i brojni drugi materijali (Rickerts, Roth 501 i 801), a u cink
oksid eugenol cemente ubrajaju se kloraperka, N2 i Endomethasone, ali ih mi klasificiramo u
npr. zadnje dvije u paraformaldehidne paste zbog izrazite toksinosti paraformaldehida.
215

24.2.3. Punila temeljena na umjetnim smolama

Cementi temeljeni na umjetnim smolama su: epoxy smoli (AH26), epoxy-amin smoli
(AH Plus) akrilatu, polietilenu i polivinil smolama (Diaket), polikarboksilatni cementi i
staklenoionomerni cementi.
Predstavnici su:
Diaket (ESPE, Seefeld, Njemaka) je polivinilna smola. Uao je u uporabu u Europi
(Schmitt 1951. godine). Keto kompleks u kojem soli i metalni oksidi reagiraju s
neutralnim organskim agensima stvarajui poliketone. Poliketoni stvaraju jedinice s
metalnim sastojcima koji stvaraju ciklike komplekse koji su netopljivi u vodi i
organskim otapalima. Nakon mijeanja, smola je ljepljive konzistencije i adherira na
dentin. Ima dobra fizikalna svojstva. Prije stvrdnjavanja otapa masti i organsko tkivo
te apsorbira tragove vlage u kanalu. Na sobnoj temperaturi je plastian oko 6 minuta,
ali u kanalu bre stvrdnjava. Tijekom mijeanja (2 kapi tekuine + 1 mjerica praha)
potrebno je obratiti panju na koliinu praha. Zbog nedovoljne zasienosti, materijal
moe iritirati tkivo i ne posjeduje dovoljnu radiokontrastnost. Instrumenti se iste
alkoholom ili priloenim otapalom.
Praak se sastoji od: bizmut fosfata i cinkova oksida. Tekuina sadri: diklorfen,
trietanolamin, propionilacetofenon, kopolimere vinil acetata i vinil klorida,
vinilisobutil eter. Otapalo sadri: diklorfen, trietilen glikol diacetat i dimetil formamid.
Otapalo omoguava uklanjanje punila iz kanala.
AH26 (De Trey, Ballaignes, vicarska) je epoksi smola. Uveden je u uporabu u
Europi (Schroeder 1957. godine). Praak sadri: srebrni prah, bizmut oksid,
heksametilen tetraminium, titanij oksid, a aktivator je epoksibisfenol smola.
Stvrdnjava za 36 do 48 sati u korijenskom kanalu, a na sobnoj temperaturi za 5 do 7
dana. AH26 dobro adherira za dentin, ali je jako toksian za vrijeme strvrdnjavanja.
Budui je srebro bojalo zube, razvijen je cement bez udjela srebra AH26 silver free.
AH Plus (De Trey, Ballaignes, vicarska) je epoksi amin smola. Proizvoa navodi da
ima poboljana svojstva u odnosu na konvencionalni AH26 tj. bre vrijeme
stvrdnjavanja i pojaani radioopacitet, manju topljivost, ne dovodi do promjene boje
zuba, dobru biokompatibilnost i lako se uklanja iz korijenskog kanala. Na trite
dolazi u obliku dvije paste od kojih jedna sadri epoksi smolu, kalcij tungstat, cirkonij
oksid, silicijevu kiselinu, pigmente eljeznog oksida. Druga pasta sadri amine, kalcij
216

tungstat, cirkonij oksid, silicijevu kiselinu i silikonsko ulje. Vrijeme rada je 4 sata na
23C, a vrijeme stvrdnjavanja je minimalno 8 sati na 37C.
Stakleni ionomeri (polikenoati) su razvili Wilson i Kent (1972. godine). Svezuju se na
caklinu i dentin preko karboksilnih grupa. Njihovo prijanjanje na gutaperku je
otprilike podjednako klasinim cink oksid eugenolnim cementima. Prednost im je to
otputaju fluoride. Tvorniki preparat Ketac-Endo (3M Dental Products Division,
Mineapolis USA) je staklenoionomerni cement za punjenje korijenskih kanala. Na
trite dolazi kapsuliran ime se olakava rukovanje s materijalom.
U novije se vrijeme uvode u uporabu materijali na bazi polidimetilsiloksana, jedan od
takvih preparata je i RoekoSeal (Roeko Dental Products, Langenau,Njemaka).

24.3. POLUTVRDA PUNILA

24.3.1. Gutaperka
Gutaperka se za punjenje korijenskog kanala rabi od 1867. godine kada je Bowman
izvjestio o njenoj moguoj uporabi. Gutaperka je dugi hidrokarbonski lanac i izoprenski dio
prirodne gume. Materijal je crvenkaste boje, translucentan i krut na sobnoj temperaturi.
Postaje gipka na temperaturi od 25C, a meka iznad 60C. Relativno je dobar toplinski
izolator, a plastinost koju dobiva zagrijana na 40C do 45C omoguava njenu vertikalnu
kondenzaciju u kanalu. Otapa se u organskim otapalima, a najbolje u kloroformu, karbon
disulfidu, benzenu, ksilolu, halotanu, ali i u eteru, i acetonu. Izloena zraku i svjetlu postaje
krta i krhka zbog oksidacije i promjene kristalne strukture. Gutaperka (trans-poliizopren) ima
vie linearnu strukturu i CH2 lance postavljene na suprotnoj strani od dvostrukih veza, za
razliku od prirodne gume (cis-poliizopren) koja ima CH2 lance na istoj strani gdje i dvostruke
veze. Zbog toga je gutaperka tvra, krhkija i manje elastina od prirodne gume. Ako se
prirodno stvorena kristalina gutaperka zagrije na 65C topi se i postaje amorfna. Ako se
takva masa polagano hladi (0,5C na sat) ponovo se stvara gutaperka. Bre hlaenje
rezultira kristaliziranjem -forme gutaperke. Tijekom vremena -gutaperka prelazi u
stabilniju gutaperku i zbog toga postaje krhka. Taj proces se usporava dranjem gutaperke
na hladnom mjestu. Ako postanu krhke, gutaperke se treba drati u vruoj vodi kroz 1 minutu.
Za uporabu u stomatologiji, gutaperka dolazi u formi standardiziranih i nestandardiziranih

217

tapia koji promjerom i oznakama (brojevi ili boja) odgovaraju endodontskim

instrumentima. Gutaperka tapii zapravo sadre samo 18 do 22% gutaperke, a 56 do 75%
cinkova oksida, 1,5 do 17% sulfata tekih metala, te voska i smole od 1 do 4%. RTG
mikroanalizom dokazana je nazonost cinka, silikona, abrija, titanija, kadmija, bakra, i eljeza
u gutaperka tapiima, a sadraj ovisi o proizvoau.
Gutaperka je relativno netoksina, a citotoksinost ovisi o dodacima. Protisnuta kroz
apeksni otvor izaziva stvaranje tanke vezivne kapsule bogate stanicama i brojnim
makrofagima te drugim eksudacijskim stanicama.

24.4. TVRDA PUNILA KORIJENSKOG KANALA

24.4.1. Srebrni tapi
Srebrni tapii su se nekad iroko rabili u endodonciji, danas se vie ne primjenjuju
zbog korozije i citotoksinosti istog srebra. Mogu se zamijeniti zlatnim ili titanskim
tapiem.
Zakljuak
Bioloki uinak materijala za punjenje kanala:
1. Svi endodontski materijali poakzuju toksinost kada su svjee zamijeani (vrlo su
toksini sastojci: eugenol, eucalyptol, kloroform, iodofor, paraformaldehid i kiseline).
2. to prije i potpunije stvrdne i postane stabilan u korijenskom kanalu to je materijal
biokompatibilniji. Suprotno tom zahtijevu, materijal mora osigurati dovoljno vremena
za rad izvan kanala.
3. Materijali koji bolje brtve, koji su netopljivi i kemijski stabilni pokazuju bolju tkivnu
snoljivost

218

LITERATURA

1. Cohen S & Burns RC. Pathways of the pulp. VII ed. CV, Mosby Inc. St. Louis, 2002.
2. De Almeida WA, Leonardo MR, Tanomaru Filho M, Silva LAB. Evaluation of apical
sealing of three endodontic sealers. Int Endod J 2000; 33:25-7.
3. De Moor RJG & Hommez GMG. The long-term sealing ability of an epoxy resin root
canal sealer used with five gutta percha obturation techniques. Int Endod J 2002;
35:275-82.
4. Gerosa R, Menegazzi G, Borin M, Cavalleri G. Cytotoxicity evaluation of six root
canal sealers. J Endodon 1995;21:446-448.
5. Grossman LI, Oliet S, Del Rio CE. Endodontic practice. Lea&Febiger: Philadelphia
1988.
6. Ingle JI & Bakland LK. Endodontics. BC Decker Inc, Hamilton, London, 2002.
7. Ingle JI. A new paradigm for filling and sealing root canals. Compendium
1995;16:306-20.
8. Oksan T, Aktener BO, Sen BH, Tezel H. The penetration of root canal sealers into
dentinal tubulea. A scanning electron microscopic study. Int Endod J 1993;26:301-95.
9. ztan MD, Yilmaz S, Kalayci A, Zaimoglu L. A comparison of the in vitro
cytotoxicity of two root canal sealers. J Oral Rehabil 2003; 30:426-9.
10. Sahli CC, Aguade EB, Vilalta JS, Bruix SA. The apical seal of root canal sealing
cements using a radionuclide detection technique. Int Endod J 1992;25:250-6.
11. Saunders WP, Saunders EM, Herd D, Stephens E. The of glass ionomer as a root canal
sealer - a pilot study. Int Endodon J 1992;25:238-44.
12. Seltzer S. Endodontology. Lea& Febiger, Philadelphia 1988.
13. Staehele HJ, Pioch TH, Hoppe W. The alkalizing properties of the calcium hydroxide
compounds. Endod Dent Traumatol 1989;5:147-52
14. Staehle HJ, Spiess V, Heinecke A, Mller HP. Effect of root canal filling materials
containing calcium dydroxide on the alkalinity of root dentin, Endod Dent Traumatol
1995;11:163-168.
15. Wilson AD, Prosser HJ, Powis DM: Mechanism of adhesion of polyelectrolyte
cements to hydroxyapatite. J Dent Res 1983;590-2.

219

25. MATERIJALI U PEDODONCIJI

Domagoj Glavina i Ilija krinjari

Dentalni materijali koji se upotrebljavaju u pedodonciji za ispune i lijeenje mlijenih i

mladih trajnih zubi moraju zadovoljiti specifine zahtjeve ne samo u pogledu fizikalnih i
kemijskih svojstava materijala, nego i u pogledu jednostavnog i brzog rukovanja materijalom,
anatomsko-morfoloke osobitosti mlijenih zuba (debljina i sastav tvrdih zubnih tkiva-cakline i
dentina, voluminoznost pulpne komore), koje mogu utjecati na svojstvo adhezije materijala te
karaktera samog ispuna. Danas je osobito vaan i preventivni uinak materijala, odnosno njegovo
svojstvo sprjeavanja razvoja karijesne lezije ili doprinos mineralizaciji demineraliziranog zubnog
tkiva. Unato velikom napretku u razvoju tehnologije dentalnih materijala i pojave brojnih
razliitih sredstava, jo uvijek ne postoji idealan materijal za ispune. On bi trebao objedinjavati
dobra mehanika i fizikalna svojstva, idealne osobine adhezije za tvrda zubna tkiva te preventivni
uinak.
Materijale, koji se koriste u pedodonciji za lijeenje i ispune mlijenih i mladih trajnih
zuba, moemo podijeliti u nekoliko skupina:

materijali za lijeenje pulpe (kalcijev hidroksid),

materijali za zatitne podloge (kalcijev hidroksid, stakleno jonomerni cementi),

materijali za ispune (amalgam, stakleno jonomerni cementi, kompomeri, kompoziti,

keramiki ispuni i fasete),

materijali za peaenje (kompozitne smole, stakleno jonomerni cementi, kompomeri).

Specifinosti koje moraju zadovoljavati materijali u pedodonciji odnose se prije svega

na kooperativnost djeteta, vrijeme rukovanja materijalom, mogunost odravanja suhog

radnog polja, indikaciju te privremeni karakter ispuna na mlijenim zubima.

25.1. KALCIJEV HIDROKSID

Kalcijev hidroksid (Ca(OH)2) kao sredstvo za lijeenje zuba u stomatoloku praksu

uveo je Herman godine 1915. Frank je prvi preporuio koritenje kalcijeva hidroksida u

220

pedodonciji godine 1966. kao preparata za stimuliranje zatvaranja apeksnog otvora mladih
trajnih zubi s nezavrenim rastom korijena i nevitalnom pulpom (apeksifikacija).
Kalcijev hidroksid (Ca(OH)2) se odlikuje visokom alkalinou (pH 12,4 12,6).
Djelatne komponente predstavljaju Ca2+ i OH- ioni. Mehanizam djelovanja kalcijeva
hidroksida (Ca (OH)2) ukljuuje:
1.

Protuupalno djelovanje: visoka alkalinost preparata djeluje puferski na kisele produkte

upalnih reakcija (neutralizira mlijenu kiselinu), a Ca2+ ioni smanjuju propusnost
kapilara (eksudaciju).

2.

Antibakterijsko djelovanje: destrukcija staninih membrana i proteinske strukture

bakterija (Gram + i Gram aerobi i anaerobi).

3.

Inaktivaciju bakterijskih enzima: Ca2+ i OH- ioni.

4.

Aktivaciju tkivnih enzima: posebice alkalne fosfataze.

5.

Adsorpciju plinova (CO2): antibakterijsko djelovanje na anaerobe.

6.

Proteolitiko djelovanje: otapanje nekrotinog tkiva.

7.

Indukciju sklerozacije dentina: poveanje radiografske gustoe kliniki zdravog dentina.

8.

Indukciju stvaranja reparatornog dentina: stimulacija odontoblasta i diferencijacije

nediferenciranih mezenhimskih stanica.

9.

Otapanje dentinskog matriksa i oslobaanje faktora rasta: poticanje stvaranja

reparatornog dentina

Pripravci kalcij hidroksida (Ca (OH)2) mogu se podijeliti u dvije velike skupine koje
ine:

25.1.1. Mekane paste odnosno preparati koji se ne stvrdnjavaju

Kao primjeri takvih preparata mogu se navesti Calasept, Calcipulpe, Endocal,
Calcicur, Calen, Vitapex i neki drugi. Po sastavu preparat je Ca (OH)2 uloen u vehiculum
koji moe biti vodeni (fizioloka otopina, metilceluloza, polietilen glikol ili anestetika
otopina (2% ksilokain, s vazokonstriktorom itd.), viskozni (kamforirani monoklorfenol CMPC, glicerin, polietilenglikol, propilenglikol) ili uljni (maslinovo ulje, masne kiseline,
metakresilacetat).

221

Calasept je vrlo prikladan preparat za primjenu u djejoj stomatologiji. Radi se o

vodenoj suspenziji kalcijeva hidroksida kojoj su dodani fizioloka otopina, natrijev klorid,
kalijev klorid, kalcijev klorid i natrijev bikarbonat. Preparat Calasept complete, vedske
tvrtke Scania Dental dolazi kao 56% -tna otopina kalcijeva hidroksida, dok preparat istog
imena njemake tvrtke Speiko sadri 46%-tnu suspenziju kalcijeva hidroksida. Oba dolaze
u sterilnim karpulama i vrlo su prikladni za aplikaciju. Za istiskivanje preparata koriste se
posebne karpulo-price, sline onima za davanje anestezije. Uz oba preparata dolaze
jednokratne sterilne igle sa zaobljenim vrhovima koje se koriste za njegovu aplikaciju u
kavitet ili korijenski kanal.
Glavne indikacije za njegovu primjenu su indirektno prekrivanje pulpe (IPP),
parcijalna pulpotomija, cervikalna pulpotomija, antiseptiki uloak tijekom endodontske
terapije, apeksifikacija i lijeenja resorpcijskih procesa.
Svi pripravci kalcijeva hidroksida imaju jako antibakterijsko djelovanje i kliniki su
jednako vrijedni. Ustanovljeno je da zbog difuzije OH- iona dolazi do promjene kiselosti
(pH) na vanjskoj stijenci radikularnog dentina sa 6-7 na 7-8 nakon 30 dana, to traje
slijedeih 60 dana. Radi odravanja djelovanja Ca (OH)2 potrebno je unutar toga vremena
mijenjati intraradikularni uloak kod terapijskih postupaka koji zahtijevaju dulje lijeenje.
Viskozni i uljni vehikulum omoguavaju sporije oslobaanje OH- iona i dulje djelovanje
dok vodeni vehikulum zbog vee topljivosti odputa vie OH- ali ga je potrebno ee
mijenjati.

25.1.2. Preparati koji se stvrdnjavaju

Tu skupinu ine dvokomponentni pripravci koji se nakon mijeanja stvrdnjavaju
(kemijski polimeriziraju). Kao predstavnici mogu se navesti Alkaliner, Dycal, Life, Calcimol
CC i drugi. U svom sastavu ti pripravci imaju Ca(OH)2 u inertnoj tekuini te salicilatna
kelatna sredstva.
Takoer, Ca(OH)2, mogu biti dodani i dimetakrilati to rezultira pripravcima koji se
svjetlosno polimeriziraju te olakava rukovanje materijalom. Nedostatak tih pripravaka je
mogunost nepotpune adhezije na dentinsko tkivo zbog polimerizacijske kontrakcije, te ih
stoga treba paljivo koristiti. Kao predstavnici te skupine materijala mogu se navesti Prisma
VLC, Dycal, Basic L, Calcimol LC itd.

222

Takvi pripravci su indicirani za indirektno prekrivanje pulpe (IPP), direktno

prekrivanje pulpe (DPP), vitalnu pulpotomiju mlijenih zubi te za parcijalnu pulpotomiju.
Terapijsko djelovanje pripravaka kalcijeva hidroksida Ca(OH)2 koji se stvrdnjavaju
ovisi o koliini slobodnih Ca2+ i OH- iona nakon stvrdnjavanja. Zapaeno je djelovanje
Ca(OH)2 i 14 dana nakon stvrdnjavanja. Ranije generacije tih materijala imale su osobinu
prekomjernog otputanja Ca2+ i OH- iona to je dovodilo do gubitka vulomena materijala.
To se ponekad smatralo dekompozicijom. Meutim, noviji pripravci imaju slabije, ali zato
stabilnije i dugotrajnije otputanje Ca2+ i OH- iona to ima povoljniji terapijski uinak, a pri
tom ne dolazi do gubitka volumena materijala ispod ispuna.
Reakcija pulpnog tkiva u kontaktu sa pripravcima Ca(OH)2 nakon dva dana
manifestira se nekrozom povrinskog sloja stanica i blagom upalnom reakcijom tkiva ispod
toga sloja. Moe se zapaziti oteenje cirkulacije i krvarenje, te nepostojanje
odontoblastinog sloja. Ostali dio pulpnog tkiva je vitalan i ne pokazuje znakove upale.
Stvaranje dentinskog tkiva (dentinski most) na mjestu ekspozicije (prekrivanja) poinje ve
nakon 7-10 dana kod jednokomponentnih pripravaka (pasta) i 14 dana kod pripravaka koji
se stvrdnjavaju. Nakon 30 dana potpuno nestaju znakovi upalne reakcije, a izmeu
dentinskog mosta i mjesta ekspozicije nema koagulacijske nekroze i nekrotinog pulpnog
tkiva. Pulpno tkivo u dubini je vitalno i bez patolokih promjena.
Suvremena istraivanja reparatornog potencijala pulpnog tkiva na traumatske
ozljede, karijes, abraziju, atriciju smatraju kljunom ulogu faktora rasta, osobito skupine transformirajuih faktora rasta (TGF-) - TGF-s, kotani morfogenetski proteini (BMPs)
kao i druge bioaktivne molekule te skupine (TGF- 1, 2, 3; BMP 2, 4, 6 itd) koji se
nalaze u dentinskom

matriksu i ijim oslobaanjem se potie sekrecijska aktivnost

odontoblasta, diferenciranje odontoblastima slinih stanica te fibroblasta kao i sekrecija

mineraliziranog tkiva. Na taj nain reparatorni dentin se

stvara

fokalno, dakle, u

ogranienim podrujima kao obrambena reakcija pulpnog tkiva na vanjske podraaje.

25.2. MATERIJALI ZA PRIVREMENO ZATVARANJE KAVITETA

Primjena tih materijala indicirana je u sluajevima kada se terapijski postupak ne
moe zavriti u jednoj posjeti, ve ga je potrebno nekoliko puta ponoviti. Indikacije za

223

privremeno zatvaranje kaviteta su direktno prekrivanje pulpe (DPP), indirektno prekrivanje

pulpe (IPP), endodontsko lijeenje, lijeenje resorpcijskih procesa, lijeenje pulpe mlijenih i
mladih trajnih zuba. Materijali koji se najee koriste za privremeno zatvaranje kaviteta su
paste na bazi cinkova oksida i eugenola (na primjer ZnOE pasta, IRM), te cink oksisulfatni
cement (Cavit).
Paste cink oksida i eugenola djeluju smirujue na hipereminu pulpu (eugenol inhibira
sintezu prostaglandina), pokazuju takoer higroskopno djelovanje (ublaavaju bol izvlaei
tekuinu iz pulpe kroz dentinske tubule) i antibakterijsko djelovanje. Dobro opturiraju kavitet
u vlanim uvjetima mijeanjem cink oksida s eugenolom u prisutnosti male koliine vode
dolazi do kelacijske reakcije koja rezultira stvrdnutim cementom koji se sastoji od
nereagiranih estica zink oksida u matriksu cinkovog eugenolata. Ova reakcija je reverzibilna,
kada stvrdnuti cement doe u dodir s vodom eugenolat na povrini hidrolizira i oslobaa
eugenol i reakcija se opet ponavlja.
Najbolji preparat za privremeno zatvaranje kaviteta je IRM. Dolazi u kapsulama koje
sadre odvojene dijelove praha cinkova oksida i tekuine eugenola, te acetine kiseline koji se
strojno mijeaju. Tako pomijeane daju pastu cinkova oksida i eugenola koja se moe
aplicirati u kavitet.

25.3. AMALGAMI
Premda u novije vrijeme amalgame dijelom potiskuju razni suvremeni materijali,
oni i dalje nalaze iroku primjenu u djejoj stomatologiji za ispune na mlijenim i mladim
trajnim zubima. U novije vrijeme postoji trend naputanja amalgama kao materijala za
ispune, prvenstveno zbog ekolokih razloga jer iva i kapsule nakon mijeanja odlaze u
okoli na razne naine. Unato rairenoj uporabi najrazliitijih suvremenih materijala,
amalgam kao sredstvo za ispune na zubima u djece nije naputen niti u jednoj zemlji.
Amalgamski ispuni se primarno odlikuju dobrim mehanikim svojstavima.
Suvremeni amalgami bez 2 faze pokazuju i antibakterijsku aktivnost, a mogue je koristiti
i amalgam sa dodatkom fluora to je vano u prevenciji sekundarnog karijesa. Vane
prednosti amalgama pred drugim materijalima za ispune su relativno lako rukovanje, tj.
nije potrebna apsolutna suhoa radnog polja i mogunost vrlo brze izrade ispuna. To je
posebice vano pri lijeenju male i slabije kooperativne djece. Nadalje, izradba

224

amalgamskih ispuna ne ukljuuje vie radnih faza kao npr. kod rada s kompozitima. Pored
dobrih strana, amalgami posjeduju i odreene slabe strane. Nedostaci su im: 1. potreba
klasine preparacije kaviteta (po Black-u), 2. nedovoljna estetika, 3. nemogunost
kemijske i mikromehanike sveze s caklinom i dentinom, 4. mogunost finiranja i poliranja
ispuna tek nakon 24 sata. Glavne indikacije za uporabu amalgama u pedodonciji su ispuni
I, II i V razreda na mlijenim i mladim trajnim zubima.

25.4. STAKLENO JONOMERNI CEMENTI

Stakleno jonomernim cementima pripada posebno mjesto u pedodonciji. Zbog svojih
hidrofilnih odlika tijekom stvrdnjavanja i nakon toga otputaju fluoride. Jo vanije svojstvo
im je da mogu djelovati i kao depo fluorida. To znai da se nakon topikalne fluoridacije zuba
koncentracija fluorida jako poveava u stakleno jonomernim ispunima (vie nego pri
njihovom stvrdnjavanju) ime se osigurava dugotrajni antikarijesni uinak i prevencija pojave
sekundarnog karijesa. Ta ih svojstva, uz jednostavnost rukovanja i primjene, ine posebno
prikladnim za uporabu u djejoj stomatologiji.
Stakleno jonomerne cemente su prvi opisali Wilson i Kent godine 1972., ali je njihova
intenzivna klinika primjena zapoela tek osamdesetih godina prolog stoljea. Glavne su im
odlike dobra adhezija na tvrda zubna tkiva (osobito caklinu i dentin) i otputanje fluorida u
mikro-okoli. Stalnim razvitkom i poboljanjima tih materijala u kliniku primjenu se uvode
preparati sve bolje rezistencije na abraziju, s mogunou postizanja sve vieg stupnja
estetike. Uz to je ouvana jednostavnost tehnike rada s tim materijalima. Wilson i McLean su
godine 1988. predloili podjelu stakleno jonomernih cemenata prema indikaciji za njihovu
primjenu u slijedee kategorije:

Tip I - cementiranje inleja, krunica i mostova

Tip II - za ispune

- estetski cementi
- pojaani (cermeti)

Tip III - za podloge (lining) i cementi za peaenje fisura.

Razvojem stakleno jonomernih materijala, kao i dentalnih materijala openito, ta je

podjela s vremenom prela u podjelu prema sastavu materijala (hidrofilnost - hidrofobnost)
(tablica 1).

225

Tablica 1. Podjela stakleno ionomernih i kompozitnih materijala (Wakefield CW,

Kofford KR. Advances in restorative materials. Dent Clin N Am 2001;
45(1):7-27)

STAKLENI IONOMERI
(hidrofilni)

KONVENCIONALNI - Ketac-fil, Ketac molar, Fuji II,

Fuji IX GP, Hi Dense TC
SMOLOM MODIFICIRANI (HIBRIDNI) Photac-fil,
Vitremer, Fuji Plus, Fuji II LC Imp

KOMPOMERI
Hytac, Compoglass F, Dyract AP, F-2000, Elan
SMOLE KOJE OSLOBAAJU FLUORIDE
VariGlas, Geristore
MIKROPUNJENI
KONVENCIONALNI

Silux Plus, Renamel MF, Durafill VS

KOMPOZITI
(hidrofobni)

HIBRIDNI

Prodigy,

Tetric,

Z-250,Vitalescence,

Renew, Charisma F, Tetric Ceram

OPTIMALNE VELIINE ESTICA
Point 4, Esthet-X

Po fizikalno-kemijskom sastavu, nainu stvrdnjavanja i klinikoj aplikaciji svi se stakleni

jonomeri mogu svrstati u slijedee skupine:
1. konvencionalni stakleno jonomerni cementi
- pojaani metalima (Cermet)
- visokoviskozni
2. smolom izmijenjeni (hibridni) stakleno jonomerni cementi

226

25.4.1. Konvencionalni stakleno jonomerni cementi

Klasini stakleno jonomerni cementi svrstavaju se u skupinu kiselinsko-baznih
cemenata. Za njih je karakteristino da se stvrdnjavaju acido-baznom reakcijom. Razlikuju
se od ostalih vrsta stakleno jonomernih preparata upravo po tom to se u potpunosti
stvrdnjavaju iskljuivo kemijskom reakcijom. Zbog toga su i jedini pravi predstavnik stakleno
jonomernih cemenata. Njihova reakcija stvrdnjavanja ukljuuje neutralizaciju kiselinskih
skupina na vodeno topljivom polimeru s prakastom bazom. Baza ovih cemenata je Caalumosilikatno staklo koje sadri i fluoride, a reagira kao proton akceptor iako nije topljivo u
vodi. Voda tijekom stvrdnjavanja ima viestruku ulogu unutar materijala i ponaa se kao:
1.

otapalo za samu reakciju - bez nje polimerna kiselina (npr. poliakrilna) ne bi mogla
ispoljiti karakteristike kiseline

2.

produkt reakcije

3.

koordinira izluivanje metalnih iona iz stakla i hidraciju na definirana mjesta oko

polianiona i

4.

daje materijalu plastinost i smanjuje rigidnost neobraenog materijala unesenog u

kavitet.

Kiselinski dio stakleno jonomernih cemenata predstavljaju polialkilne kiseline, od kojih

je najea poliakrilna. Osim ovih glavnih sastojaka postoje jo kelacijska sredstva, kao
tartarina kiselina, itakonina kiselina i maleina kiselina. Njihova je funkcija ubrzavanje
reakcije stvrdnjavanja i poveavanje vrstoe stvrdnutog cementa na tlak (kompresivna
vrstoa).
Prema Nicholsonu reakcija stvrdnjavanja klasinog stakleno jonomernog cementa tee u
3 faze:
1.

faza - dekompozicija stakla pod utjecajem vodene polialkilne kiseline i otputanje

Ca2+ i Al3+ iona koji reagiraju s ionima fluora i stvaraju komplekse CaF2, AlF2,
AlF2+. Ovu fazu prati lagano povienje temperature (3-7C).

2.

faza ( faza hidrogela) - reakcija Ca2+ iona s lancima polialkilne kiseline, na to se

nastavlja sporija reakcija Al3+ iona koji se postupno oslobaaju od anionskog
kompleksa. Reakcija se odvija oko 5 min. nakon poetka mijeanja materijala.
Ovom reakcijom istiskuje se voda s nekih hidracijskih mjesta i dolazi do ionskog

227

umreavanja (poprenog povezivanja) polikiselinskih lanaca (proces stvrdnjavanja

materijala).
3.

faza (faza stvrdnjavanja) - postupna hidracija anorganskih fragmenata, to dovodi

do poveanja vrstoe, otpornosti na dehidraciju i poboljanje translucencije.
Umreavanje se zavrava zahvaljujui sporijem odputanju iona Al3+. Stvrdnuti
materijal ima formu polisoli koja okruuje estice stakla koje su nepotpuno
reagirale. Al-poliakrilati su netopljivi.

Adhezija staklenih jonomera na tvrda zubna tkiva temelji se na stvaranju

mikromehanike i kemijske sveze. Povrina tvrdih zubnih tkiva (caklina, dentin, cement)
tretira se blagom polialkilnom kiselinom (npr. poliakrilnom) 10-20s ime se ostvaruje blagi
demineralizirajui efekt i omoguuje hibridizaciju u podrujima mikropukotina i stvaranje
zone izmjene iona gdje se odvija kemijsko svezivanje ionskim vezama preko karboksilnih
skupina polialkilne kiseline i kalcija hidroksiapatita. Ovaj je sloj mikromehanike i kemijske
sveze debeo oko 1 m koliko iznosi povrinska demineralizacija tkiva.
Glavna prednost ovih materijala za uporabu u pedodonciji je visok postotak
izluivanja fluorida (karijes profilaksa). Poviena koncentracija fluorida postie se ne samo u
podruju neposrednog kontakta s materijalom za ispun nego i u slini. Time se postie i
generalizirano profilaktiko djelovanje na sve zube u usnoj upljini. Slijedee odlike tih
materijala su dobra adhezija na tvrda zubna tkiva mlijenih i mladih trajnih zuba i potreba
minimalne preparacije kaviteta. Nedostaci su im relativno slaba vrstoa i niska otpornost na
abraziju, osjetljivost na vlagu tijekom stvrdnjavanja (povrinske frakture), dugo vrijeme
stvrdnjavanja te relativno slabija estetika od drugih obojenih dentalnih materijala (npr.
kompozita). Osobito su prikladni za ispune na mlijenim zubima zbog njihovog privremenog
karaktera (fizioloka eksfolijacija).
Kao predstavnici ove skupine staklenih jonomera mogu se navesti Ketac-fil (3M
Espe), Ketac-bond (3M Espe), Ketac-molar (3M Mspe), Fuji IX (GC), Fuji VII (GC) i drugi.
Indikacije za uporabu konvencionalnih stakleno jonomernih cemenata su podlaganje
kaviteta, ispuni I, III i V razreda, posebice na mlijenim zubima, peaenja fisura i
preventivni ispuni. Vana indikacija je takoer i izrada ispuna kod tunel preparacija, kojima
se nastoji ouvati aproksimalne plohe zuba uz ekskavaciju karijesne lezije. Kako je u takvim
sluajevima nemogua potpuna vizualna kontrola uklanjanja demineraliziranog dentina,

228

stakleni ionomeri predstavljaju materijal izbora zbog svojstva otputanja iona fluora i
dugotrajnog karijes protektivnog djelovanja.

25.4.2. Pojaani stakleno jonomerni cementi (Cermet)

Nastojanja da se poboljaju mehanika svojstva klasinih stakleno jonomernih

cemenata rezultirala su pokuajem dodavanja razliitih metalnih estica i slitina tim
cementima. Tako su stvoreni stakleno jonomerni cermeti (Ceramic-Metal). U tu su svrhu
staklenim jonomerima dodavane estice zlatne ili srebrne slitine. Fuzijom stakla i srebra
dobivene su estice srebrnog cermeta. Ti su materijali trebali posluiti kao zamjena za
amalgame. Oni su zadrali dobre karakteristike odline adhezije za zubna tkiva, hidrofilnost i
jednostavnost obrade, ali u usporedbi s klasinim stakleno jonomernim cementima nije
znaajno poveana njihova tvrdoa.
Indikacije za njihovu primjenu uglavnom su ispuni na mlijenim molarima i dogradnja
karijesom destruiranih kruna zuba.
Kao predstavnici skupine mogu se navesti slijedei materijali: Ketac-Silver (ESPE),
Chelon-Silver (ESPE), Miracle Mix (GC) i Hi-Dense (Shofu). U dananje vrijeme ovi se
materijali postepeno naputaju prije svega zbog loe estetike kao i pojave visokoviskoznih
(kondenzirajuih) stakleno jonomernih materijala s izvrsnim mehanikim i dobrim estetskim
svojstvima.

25.4.3. Visoko viskozni stakleni jonomeri

Pojavili su se poetkom 1990-ih primarno za izradu ispuna A.R.T. tehnikom
(Atraumatic Restorative Treatment). Visoka viskoznost tih materijala ostvaruje se dodatkom
poliakrilne kiseline prahu i finom distribucijom estica unutar matrice, te manjom veliinom
estica (2,7 m). Reakcija stvrdnjavanja je ista kao kod konvencionalnih staklenih jonomera.
Prednosti tih materijala su poboljana vrstoa i poveana otpornost na abraziju.
Stakleno jonomerni materijali openito pokazuju visoku biokompatibilnost s oralnim
tkivima. Reakcija pulpe se ograniava samo na blagu iritaciju kada se koriste kao materijali za
ispune. Kada se koriste kao materijali za cementiranje, mogu biti povezani s osjetljivou
pulpe, te su u nekim studijama ustanovljene bakterije u aktivnom metabolikom stanju te
229

upala pulpe. To moe ukazivati na eventualno postojanje rubne pukotine pri uporabi tih
materijala. Zbog svojih odlinih mehanikih svojstava i otpornosti na abraziju oni su materijal
izbora za ispune mlijenih zubi, a mogu sluiti i kao zamjena za amalgam.
Indikacije za uporabu visokoviskoznih stakleno jonomernih cemenata su podlaganje
kaviteta, ispuni I, III i V razreda, posebice na mlijenim zubima, peaenja fisura i
preventivni ispuni.
Najvaniji predstavnici te skupine stakleno jonomernih cemenata su Ketac molar (3M
Espe) i Fuji IX GP (GC).

25.4.4. Smolom izmijenjeni (hibridni) stakleno jonomerni cementi

Dodatkom organskih smola (kompozitne smole) klasinim staklenim jonomerima

poboljana su njihova mehanika svojstva i smanjena osjetljivost na vlagu, prikladniji su za
rukovanje, bolja im je adhezija na tvrda zubna tkiva, a uz sve to zadravaju sve pozitivne
osobine konvencionalnih staklenih jonomera. Oni su svjetlosno polimerizirajui materijali pa
su po nainu stvrdnjavanja sliniji kompozitima nego klasinim staklenim jonomerima.
Smolom modificirani stakleni jonomeri sastoje se od kompleksa komponenata
ukljuujui poliakrilnu kiselinu ili kopolimer poliakrilne kiseline u koju je dodan
svjetlosnostvrdnjavajui postranini lanac (svjetlosnostvrdnjavajui monomeri - HEMA),
kalcij-aluminij-silikatno staklo i voda. Kod tih materijala smole se polimeriziraju i
kopolimeriziraju s modificiranom poliakrilnom kiselinom. Prema nainu stvrdnjavanja oni
nisu pravi staklenoionomerni cementi uz acido-baznu reakciju postoji i svjetlosna
polimerizacija.
Reakcija stvrdnjavanja je neto modificirana prema konvencionalnim materijalima i
ukljuuje:
1. reakciju kiseline i baze
2. rakciju svjetlosno aktivirane polimerizacije smole i
3. samoinicirajuu polimerizaciju slobodnih radikala.
Dok konvencionalni stakleni jonomeri formiraju u kontaktu s dentinom zonu izmjene
iona, smatra se da smolom izmijenjeni materijali mogu formirati hibridni sloj na povrini
dentina te takoer ulaze u dentinske tubule slino adhezivnim sustavima. Time je bitno
poboljana adhezija i vrstoa njihove veze s tvrdim zubnim tkivima. Novija istraivanja

230

pokazuju da se kvaliteta adhezije moe poboljati upotrebom samojetkajuih adhezivnih

sustava u kombinaciji sa stakleno jonomernim materijalom.
Indikacije za uporabu smolom modificiranih stakleno jonomernih cemenata su
podlaganje kaviteta, ispuni I, III i V razreda, posebice na mlijenim zubima, peaenja fisura i
preventivni ispuni.
Najvaniji predstavnici tih materijala su PhotacFil (3M ESPE), Fuji II LC Imp(GC),
Fuji Plus (GC), Vitremer Tri-Cure ( 3M ESPE) i drugi.
Prednosti smolom modificiranih staklenih ionomera prema klasinim stakleno
jonomernim materijalima su poveana vrstoa i smanjena topljivost, visok stupanj
izluivanja iona fluora (posebice vano u pedodonciji za ispune na mlijenim zubima), nizak
stupanj ekspanzije i kontrakcije tijekom polimerizacije te smanjena dehidracija i poroznost na
povrini materijala. Laka manipulacija i brzina rada s ovim materijalima su takoer vane
prednosti pri radu s nekooperativnom djecom.
Nedostaci tih materijala su nedovoljna vrstoa i relativno niska otpornost na abraziju.
Polimerizacijska kontrakcija zbog prisutnosti smole moe dovesti do stvaranja rubne pukotine
i slabije mogunosti poliranja u odnosu na kompozitne materijale.

25.5. ADHEZIJA NA TVRDA ZUBNA TKIVA

25.5.1. Caklina
Vano dostignue suvremene stomatologije je razvoj svojstva adhezije kompozitnih
materijala na tvrda zubna tkiva, prije svega na caklinu i dentin. Svojstvo adhezije na caklinu
ustanovio je Buonocore 1955 godine upotrijebivi fosfornu kiselinu za nagrizanje povrinskog
sloja cakline radi poveavanja retencijske povrine i slobodne energije povrine. Nagrizanjem
cakline stvaraju se pore u koje kasnije prodire smola ili adhezivni sustav. Silverstone je
ustanovio razliite morfoloka oblike jetkane cakline:
Tip 1 ukljuuje demineralizaciju sredita caklinskih prizama,
Tip 2 demineralizaciju periferija caklinskih prizama, dok kod
Tipa 3 nepostoji pravilna morfologija jetkane cakline ve prevladava amorfna
struktura.

231

Povrina cakline nakon nanoenja fosforne kiseline demineralizirana je u debljini 510m, to je zona jetkane cakline. Ispod povrine stvaraju se pore vidljive polarizacijskim
mikroskopom u debljini oko 20m to se naziva zona kvalitativnih pora, a ispod ove zone
slijedi zona kvantitativnih pora debljine takoer oko 20m. Za jetkanje cakline se najee
koristi 30-40% fosforna kiselina. Vrijeme aplikacije fosforne kiseline na povrinu cakline za
postizanje kvalitetnog jetkanja trebalo bi biti 15-30s.
Primjenom samojetkajuih adhezivnih sustava na povrinu cakline takoer se moe
postii dobra adhezija. Niskoviskozni monomeri prodiru u povrinu cakline te unutar kao i
oko caklinskih prizama formiraju hibridni sloj kao mikromehaniku retenciju. Obzirom da se
ove strukture mogu vidjeti tek pod vrlo velikim poveanjima (scanning i transmisijski
elektronski mikroskop) govorimo o nanoretenciji na povrini cakline. Ustanovljeno je takoer
postojanje kemijskog svezivanja ionskim vezama preko iona Ca2+. Vano je napomenuti da je
djelovanje samojetkajuih adhezivnih sustava na povrini cakline manje agresivno od
fosforne kiseline, a demineralizacija povrine iznosi 1-2m.

21.5.2. Dentin

Analogno ovom revolucionarnom postupku jetkanja (nagrizanja) cakline pokualo se

slian princip primijeniti i na dentinsko tkivo. Meutim, zbog morfolokih i histolokih
svojstava dentina (odnosa organske i anorganske tvari, postotka vode, irine i orijentacije
dentinskih tubula) adhezija na dentinsko tkivo se postupno razvijala (Tablica 2).
Tablica 2. Sastav dentinskog tkiva
Sastav

Mineraliziran

Demineraliziran

Mineralni

50%

0%

Kolagen

30%

30%

Voda

20%

70%

Najvei problem u pokuaju poboljanja adhezije dentalnih materijala na dentin

predstavljalo je svojstvo vlanosti dentina, tj. Tekuine koja se nalazi u dentinskim
tubulima ijim je djelovanjem dolazilo do hidrolize adhezivnih sustava prve i druge
232

generacije. Nadalje, tijekom preparacije kaviteta i uklanjanja karijesne lezije dolazi do

modifikacije povrine dentinskog tkiva. Zbog oslobaanja topline i plastine deformacije pri
bruenju na povrini dentina stvara se zaostatni sloj(smear layer). On sadri organske estice
kalcificiranog tkiva, dijelove odontoblastinih nastavaka, bakterija, stanice hematogenog
porijekla, sline. Odnos prema zaostatnom sloju je kod svakog dentinskog adhezivnog sustava
drukiji - ili ga uklanja potpuno ili djelomino ili se pokuava iskoristiti za poveanje
retencijske povrine.
Najvei napredak u postupku adhezije na dentin je tzv. tehnika totalnog jetkanja, gdje
se razliitim kiselinama (fosforna, maleina, citrina, Al-oksalat, mlijena, eljezni klorid
itd.), slino kao kod jetkanja cakline, uklanja povrinski sloj dentina i oslobaaju dentinski
tubuli za prodiranje smole i ostvarivanje maksimalne adhezije.
Pri jetkanju se uklanja (demineralizira) povrinski sloj dentina (3-5 m) te ostaje samo
organska komponenta - kolagena mrea kroz koju prodire adhezivno sredstvo (primer) i
proima je u cijeloj demineraliziranoj povrini (to je idealna situacija). To se takoer dogaa i
prodorom adhezivnog sredstva to dublje u dentinske tubule. Sloj koji se formira na povrini
dentina i ukljuuje smolu, demineralizirani i adhezivno tretirani dentin, kolagenu mreu i
dentinske tubule naziva se hibridni sloj i ini temelj mikromehanike retencije kompozitnih
materijala na dentin (Slika 1).
Osim mikromehanike retencije dolazi takoer i do kemijskog svezivanja adhezivnog
sustava na dentinsko tkivo preko ionskih veza s ionima Ca2+. Teko je razluiti znaenje
svakog pojedinog naina svezivanja (mikromehaniki, kemijski) za kvalitetu i vrstou veze
dentalnog materijala za dentin.

SLOJ ADHEZIVA
HIBRIDNI SLOJ
traci adhezivne smole
KOLAGENA STRUKTURA

DENTINSKI TUBULI

prostor demineraliziranog dentina

Slika 1. Mikromehanika veza adhezivnog sustava za dentin

233

Vrijeme aplikacije kiseline na dentin i caklinu (totalno jetkanje) trebalo bi biti od 15 30 sekundi. Za to vrijeme dolazi do demineralizacije samo 5 m dentinske povrine. U
idealnim uvjetima adhezivna smola bi trebala proeti kolagenu mreu u cijelom
demineraliziranom podruju. S obzirom na vrlo male prostore unutar mree kolagenih fibrila
(10 - 30 nm ili 0.01 - 0.03 m), ukoliko je sloj demineraliziranog dentina irok moe doi do
kolapsa kolagene mree. Tako se onemoguava prodiranje adhezivnog sredstva kroz kolagenu
mreu i stvaranje nanopukotina kroz i ispod adhezivnog sredstva i dentina (nanoleakage). To
izravno utjee na kvalitetu i vrstou veze adhezivnog sustava jer kasnije dolazi do
hidrolitike degradacije adhezivnog sustava pa je mogu i prodor bakterija te razvitak
karijesne lezije kao i iritacije pulpe. Da bi prevenirali kolabiranje kolagene strukture dentina
nakon demineralizacije, Kanca i Gwinnett preporuili su tehniku rehidracije (wet bonding)
kolagene mree 2%-tnom otopinom klorheksidina i primjenu visokoviskoznih adhezivnih
sustava. Istraivanja su pokazala da vlani medij ne predstavlja zapreku postizanju vrlo
visokih vrijednosti vrstoe veze adhezivnog sustava na povrinu dentina.
vrstoa sveze adhezivnog sustava na dentinsko tkivo ovisi o nekoliko skupina
initelja:
1.

Dentinsko tkivo - zaostatni sloj; gustoa, veliina i irina dentinskih tubula; skleroza
dentina.

2.

Zub - veliina i oblik lezije; struktura cakline i dentina; fleksija zuba; lokacija zuba.

3.

Materijal - geometrijski uinak, reoloki uinak; vlaenje; viskoznost; osjetljivost

na tehniku rada (greka terapeuta).

4.

Terapeut - indikacija; preparacija kaviteta; tehnika aplikacije; polimerizacija

(tehnika, vrijeme).

5.

Pacijent - bruksizam; traumatska okluzija; dob; higijena; preventivni postupci;

navike; suradnja tijekom tretmana.

Adhezivni sustavi 4. i 5. generacije koriste kao adhezijska sredstva smole vrlo niske
viskoznosti,

to

omoguuje

njihovo

optimalno

proimanje

kolagene

strukture

demineraliziranog dentina i vrlo visoke vrijednosti vrstoe veze (ak do 32 Mpa). Najee
smole koje se koriste kao adhezijska sredstva su HEMA, 4-META, BPDM, GPDM, PMDM,
PMGDM, PENTA itd. (Tablica 3.).
Samojetkajui adhezivni sustavi predstavljaju napredak u smislu ujedinjavanja postupka
jetkanja i istovremene infiltracije kolagene mree monomerom. Glavna prednost ovih sustava
je izbjegavanje faze ispiranja kaviteta to ubrzava rad i smanjuje mogunost pogreke.
234

vrstoa adhezije koja se ovim sustavima moe postii usporediva je s klasinim adhezivnim
sustavima 4. i 5. generacije. Meutim ovi su sustavi manje agresivni na povrini cakline i
dentina i stvaraju hibridni sloj debljinje 1-2m. Najei monomeri koji se koriste su MDP,
4-MET, HEMA, metakrilirani ester fosforne kiseline itd. Znaajan je i razvoj samojetkajuih
adhezivnih sustava sa antibakterijskim djelovanjem kako prije tako i poslije polimerizacije
koritenjem MDPB monomera (Clearfil Protect Bond, Kuraray).
Prema Perdigao-u (2002.) I van meerbeek-u i sur. (2003.) Danas je na tritu mogue
nai adhezivne sustave 4 i 5 generacije te samojetkajue adhezivne sustave:
1. Viekomponentne uz totalno jetkanje (fosforna kis., primer 1-2 boice, tekua smola)
(4.generacija)- All-bond 2, EBS Multi, Optibond FL, Schotchbond Multi-purpose.
2. Jednokomponentne uz totalno jetkanje (fosforna kis., primer i tekua smola ista, jedna,
boica) (5.generacija)- Single Bond, One Step, Optibond Solo Plus, Excite, PQ 1,
Prime&Bond NT.
3. Viekomponentne samojetkajue (kiselina i primer jedna ili dvije komponente, tekua
smola)-Clearfil SE bond, Clearfil Liner Bond 2V, Experimental ABF, Etch&Prime 3.0
itd.
4. All-in-one samojetkajue - Prompt-l-Pop, One-up bond itd.

Radi lake orijentacije i pojave novih adhezivnih sustava sa osobitostima ranijih

generacija u broju komponenata (ne po kemijskom sastavu !) Suvremena se podjela temelji na
broju radnih faza, tj. Broju komponenata:

Klasini sustavi:
1. Trokomponentni sustavi (tri stupnja-radne faze)
jetkanje (H3PO4) ispiranje

primer (hidrofilni monomeri+otapala) suenje

smola polimerizacija

ScotchBond MP(3M ESPE), All Bond 2 (Bisco), Optibond FL (Kerr), Syntac Classic
(Vivadent)

2. Dvokomponentni sustavi (dva stupnja-radne faze) (tzv. mono-komponentni adhezivi)

235

jetkanje (H3PO4) ispiranje

primer + smola

polimerizacija

Otapalo alkohol (etanol najee): Optibond Solo (Kerr), Scotchbond One (3M ESPE),
Excite (Vivadent), Gluma Comfort (Heraeus), Permaquick (Ultradent)
Otapalo aceton: One Step (Bisco), Prime&Bond NT (Dentspy), Gluma One Bond (Heraeus),
Tenure Quick (Den Mat), Solist (DMG), Definitive B (Gnrique)
Otapalo voda: Syntac Sprint (Vivadent), One-Coat (Coltne)

Sustavi koji ne zahtijevaju jetkanje (samojetkajui):

1. Dvokomponentni sustavi

kiselina + primer nema ispiranja smola

polimerizacija

Clearfil SE Bond (Kuraray), Clearfil Liner B 2V (Kuraray), NRC+P&B NT (Dentspy), Mac

Bond II (Tokuyama), Clearfil Protect bond (Kuraray), AdheSE (Vivadent), Optibond Solo
Plus Self-Etch (Kerr), FL-Bond (Shofu), Clearfil protect bond (Kuraray) itd.

2. Jednokomponentni sustavi (tzv. All-in-one ili sve-u-jednom)

Kiselina + Primer + Smola
Etch&Prime 3 (Degussa), Prompt-l-pop (ESPE/3M), AQ Bond (Sun Medical), One Up Bond
(Tokuyama), Tenure No Etch (Den Mat), Xeno CF Bond, Xeno III (Dentsply), Reactmer Bond
(Shofu) itd.

236

Osobitost primjene adhezivnih sustava u pedodonciji nalae uporabu sustava to je

mogue vee jednostavnosti primjene. U tom pogledu pojava i razvoj all-in-one
svejetkajuih adhezivnih sustava predstavlja vaan napredak i bitno pojednostavljenje tehnike
i brzine izrade kompozitnih ispuna. Daljnim poboljanjem svojstava adhezivnih sustava i
tehnike njihove primjene proirivati e se i indikacije u pedodonciji.

KRATICA
AA
Bis - GMA
BPDM
DMA
EDTA
G
HEMA
MA
MDP
MDPB
MMA
MMEM
MPDM
NPG
NTG - GMA
PEG - DMA
PENTA
GPDM
PMGDM
PMDM
SA - HEMA
TBB
TEG - DMA
TEG - GMA
THF
UDMA
4 - META

Tablica 3. Kemijski sastojci adhezivnih sustava

KEMIJSKI SASTAV
Acetina kiselina
Bisfenol-glicidil metakrilat
Bifenil dimetakrilat
Dimetakrilat
Etilen diamin tetra-acetina kiselina
Glicin
Hidroksietil metakrilat
Metakrilat
10-metakriloksi-11-andekadikarbolina kiselina
12-metakriloksi dodecil piridin bromid
Metilmetakrilat
Mono-metakriloksietilmaleat
Metakril propan diol monofosfat
N - fenilglicin
N-tolilglicin-glicidil metakrilat
Polietilen glikol dimetakrilat
Fosfonirani penta-akrilatni ester
Glicerofosforni dimetakrilat
Piromelitini glicerol dimetakrilat
Piromelitini dietilmetakrilat
Sukcinil anhidrid-hidroksietilmetakrilat
Tri-n-butilboran
Trietilen glikol-dimetakrilat
Trietilen glikol-glicidil metakrilat
Tetrahidrofuran
Uretan dimetakrilat
4-metakriloksietil trimelitat anhidrid

237

25.6. KOMPOMERI
Kompomeri ili polikiselinama modificirane kompozitne smole su se pojavili 1994.
godine kao materijali koji kombiniraju svojstva kompozitnih materijala i stakleno jonomernih
cemenata (glass ionomer). Njihovo ime je izvedenica iz obje rijei: kompozita i jonomera
(kompomer). Posebno su prikladni za uporabu u pedodonciji zbog lakoe rukovanja,
tolerancije suhoe radnog polja i izluivanja fluora u okolinu. Prednosti kompomera pred
staklenim ionomerima su bolja mehanika svojstva (vea otpornost na abraziju, vea
vrstoa) i estetika uz mogunost izluivanja iona fluora (F-), te manji sadraj vode. To im
daje postojaniju stabilnost boje uz manje dimenzijske promjene. Nedostaci tih materijala su
manje izluivanje iona fluora od stakleno ionomernih cemenata te manja tvrdoa i otpornost
na abraziju i slabija estetika (loija kvaliteta poliranja) u usporedbi s kompozitnim
materijalima. Uvjeti za rad s kompozitnim materijalima je potpuno suho radno polje, primjena
adhezivnih sustava u nekoliko radnih faza to je kod djece vrlo teko potpuno provesti. Stoga
je vana prednost kompomernih materijala u pedodonciji lake rukovanje, tolerancija suhoe
radnog polja (i ovdje mora postojati !), a zbog privremenog karaktera ispuna na mlijenim
zubima mogu se tolerirati slabija mehanika svojstva.
Sastav materijala (stakleno ionomernu komponentu) doputa modifikaciju adhezivnog
sustava dodatkom kiselinom modificiranog metakrilata. Adhezija se odvija mikromehanikim
i kemijskim svezivanjem preko hibridnog sloja.
Za ostvarivanje dobre adhezije na tvrda dentalna tkiva koriste se svejetkajui
adhezivni sustavi koji su primarno i bili razvijeni za rad s kompomerima.
Sastav kompomernog materijala ini Ca- Al- Zn- fluorno staklo (66%), metakrilati
(15%), anorgansko punilo (SiO2, kvarc), iterbij trifluorid (oslobaanje fluorida), pigmenti,
inicijatori i stabilizatori.
Kiselinski dodatak primeru (npr. 5% maleina kiselina) osim to omoguava reakciju
polimerizacije materijala takoer i jetka (demineralizira) povrinu dentina i cakline, prodire u
dubinu i tu se polimerizira. Na taj se nain uspostavlja hibridni sloj i mikromehanika
retencija.
Reakcija polimerizacije kompomera odvija se u dvije faze:
1.

svjetlosna polimerizacija monomera u trodimenzijsku mreu sa esticama staklenog

punila (kao kod klasinog kompozita).

2. reakcija kiseline i baze, koja se odvija sporije i samo onda kad polimerizirane estice
punila apsorbiraju vodu iz sline. Voda difundira kroz materijal i ponaa se kao otapalo za
238

kisele ugljikove skupine u polimernoj mrei koje reagiraju s ugraenim staklenim

esticama. Na taj nain dolazi do otputanja metalnih iona iz reaktivnog silikatnog stakla i
otputanja fluorida.
Vano je napomenuti da su estice punila silanizirane obloene smolom prije
polimerizacije.

To

rezultira

veom

vrstoom,

manjom

kontrakcijom

prilikom

polimerizacije i potpunijom polimerizacijom materijala. vrstoa sveze kompomera iznosi

12-22 Mpa (tablica 4).
Indikacije za uporabu kompomera su ispuni III i V razreda, ispuni mlijenih zubi,
peaenje fisura, preventivni ispuni, klinasti defekti i privremeni ispuni. Najpoznatiji
preparati kompomera su Dyract (Dentsply), Compoglass (Vivadent) i Hytac (Espe).
Tablica 4. Fizikalno kemijska svojstva dentalnih materijala (Hickel R, 1997.)

E-modul
(GPa)
25-60

vstoa veze
na caklinu
(Mpa)
0

vrstoa veze
na dentin
(Mpa)
0

Amalgam

350-520

vstoa po
Vickersu
(kg/mm2)
120

Hibridni
kompozit
Mikropunjeni
kompozit
Kompomer

280-480

70-130

10-25

20-28

12-25

350-500

50-60

3-7

18-25

12-25

200-260

50-60

5-8

14-22

12-22

Hibridni
stakleni ionomer
Visokoviskozni
stakleni ionomer

100-200

35-45

5-20

6-20

5-18

140-220

60-90

12-20

3-12

2-8

Materijal

vstoa na
tlak (Mpa)

25.7. GIOMERI
Predstavljaju poseban oblik kompomernih materijala kod koje je stakleno jonomerna
komponenta stabilizirana. To se postie dodatkom ve reagiranih estica staklenog jonomera.
Prednosti ove skupine materijala u usporedbi s klasinim kompomerima su ponaanje poput
baterije (odputanje i ugradnja fluora iz okoline), manja hidrofilnost i hidrolitika degradacija
zbog adsorpcije vode, poboljana estetika, a kombinacijom sa staklenim esticama punila

239

(kompozitna komponenta) postiu se dobra mehanika svojstva. Primjer ovakvog materijala

je Beautifil (Shofu).

25.8. KOMPOZITNI MATERIJALI U PEDODONCIJI

Kompozitni materijali takoer imaju iroke indikacije u pedodonciji, osobito za ispune

mlijenih i mladih trajnih zuba, dogradnje nakon traumatske ozljede zuba te estetske korekcije
razliitih defekata krune zuba (diskoloracije, hipoplastina stanja, dijasteme izmeu zubi itd.).
Suvremeni kompozitni materijali na tritu ukljuuju konvencionalne materijale,
tekue kompozite te tzv. materijale koji se mogu pritiskom zgusnuti odnosno kondenzirati.
Njihov se volumen pod pritiskom smanjuje (condensable, packable composites). Oni su
nastali kao zamjena za amalgam te je i tehnika njihova unoenja u kavitet prema navodima
proizvoaa slina onoj koja se primjenjuje za amalgam. Vana prednost koju navode
proizvoai je mogunost polimerizacije sloja debljine ak 5mm. Najvaniji predstavnici su
Filtek P-60, SureFil, Synergy, Ariston PHC, Pyramid, Quick-fil itd.
Prema veliini estica suvremeni kompoziti mogu biti: 1. nanofilni (estice 0,0050,01m); 2. mikrofilni (0,01-0,1m); 3. minifilni (0,1-1,0m); 4. midifilni (1,0-10m); 5.
makrofilni (10-100m) i 6. megafilni (0,5-2,0mm).
Konvencionalne

kompozite

predstavljaju

mikrofilni

materijali

(Silux

Plus,

Helioprogress, Heliomolar RO, Durafil VS i dr.) ije su estice punila (40-50 teinskih
postotaka ili 25-35 volumnih postotaka) sline veliine, daju se dobro polirati, meutim imaju
loija mehanika svojstva od hibridnih kompozitnih materijala koji kombiniraju mikrofilne
estice punila s veima.
Prednost hibridnih kompozitnih materijala su bolja mehanika svojstva: vea vrstoa,
visoki postotak punila (75-80 teinskih postotaka), manji koeficijent termalne ekspanzije (to
manji to je vie punila) to rezultira manjim marginalnim stresom i rubnim proputanjem.
Najvei nedostatak ove skupine kompozita je u kvaliteti poliranja koja je zbog razliite
veliine i oblika estica punila loija.
Najnovija vrsta kompozitnih materijala koja se pojavila na tritu koristi tzv.
optimalnu veliinu estica punila (oko 0,4-0,8m) koja je dovoljno mala za postizanje
kvalitete poliranja slinog mikrofilnim kompozitima a istodobno dovoljno velika da omogui

240

visoki postotak punila i mehanika svojstva slina hibridnim kompozitima. Najvaniji

predstavniciove skupine su Esthet-X (Dentsply), Point 4 (Kerr) itd.
Rad s kompozitnim materijalima ukljuuje obaveznu pripremu cakline i dentina
kiselinom (jetkanje omoguavanje mikromehanike i kemijske veze) i primjenu smole ili
adhezivnog sustava prije aplikacije kompozitnog materijala.
U novije vrijeme postoje pokuaji uvoenja materijala koji kombiniraju uz
zgunjavanje i terapijska i preventivna svojstva. To su tzv.smart materijali (npr.
Ariston pHc (Vivadent)) koji imaju mogunost otputanja iona F-, Ca2+ i OH-, u
uvjetima pada kiselosti u slini i kavitetu (pH <4) to bi znaajno proirilo indikacije za
uporabu kompozitnih materijala u pedodonciji. Meutim, ti pokuaji do sada nisu bili
uspjeni.
Najvanije obiljeje ovih kompozitnih materijala je induciranje visoko alkalne
reakcije u uvjetima pada kiselosti to ima za posljedicu znaajan karijes protektivni efekt i
remineralizacijski uinak. Osim izluivanja F-, Ca2+ i OH- iona pokazuju i pufersko djelovanje
prema kiselinama.

25.9. KERAMIKI ISPUNI I FASETE

Keramiki ispuni i fasete takoer imaju svoju primjenu u pedodonciji, prije svega za
nadogradnju frakturiranih zubi, zbrinjavanje diskoloracije ili hipoplastinih defekata te
preoblikovanje krune zubi npr. kod dijastema. Mogu se izraivati laboratorijski

ali i u

ordinaciji Cerec postupkom (CAD/CAM). Za Cerec postupak koriste se tvorniki keramiki

blokovi tvrtke Vita privreni na metalni nosa koji se montiraju u Cerec aparat te se na
temelju skeniranog prepariranog zuba izreu i cementiraju. Najsuvremeniji sustav predstavlja
Cerec 3 sa dodatkom Cerec Inlab kao mobilne jedinice smjetene bilo u ordinaciji ili
laboratoriju. Ovaj ssustav omoguuje izradu ne samo inleja, onleja, faseta i pojedinanih
krunica nego i male mostove od tri lana.

25.10. MATERIJALI ZA PEAENJE FISURA I PEATNE ISPUNE

Peaenje fisura se moe definirati kao preoblikovanje dubokog fisurnog sustava
ispunjavanjem fisura materijalom za peaenje. Svrha postupka je spreavanje zadravanja
241

mekih naslaga i plaka, a time i razvoja karijesne lezije u fisurnom sustavu. Vane osobitosti
materijala koji se koriste su dobra penetracija u jamice i fisure kao i odlina marginalna
adaptacija te izostanak rubne propustljivosti. Prvi su tehniku opisali Cueto i Buonocuore
1965 god. primjenjujui postupak jetkanja cakline fosfornom kiselinom za postizanje retencije
kompozitne smole (Cueto&Buonocuore, 1965). Kompozitne smole su materijal koji se
najee koristi za peaenje. Njihov razvoj moemo podijeliti u nekoliko generacija:
1. generacija dvokomponentne smole (npr. White Sealant)
2. generacija smole koje se polimeriziraju UV svjetlom
3. generacija - jednokomponentne smole koje se polimeriziraju plavim svjetlom
4. generacija jednokomponentne smole koje se polimeriziraju svjetlom valne duljine
400-500 nm (Visioseal, Helioseal, Helioseal F itd.).
Sastav suvremenih kompozitnih smola za peaenje fisura temelji se na Bowenovoj
formuli: Bis- GMA uz dodatak dimetakrilata u vie od 99 teinskih postotaka. Dodatni
stabilizatori i katalizatori ine manje od jedan teinski postotak. Osim bis-GMA, materijali
mogu imati u svom sastavu i DMA, TEGDMA, UDMA monomere, bez punila, odnosno sa 510% punila. Primjeri ovih materijala su Concise White Sealant (3M ESPE), SealRite
(Pulpdent Co.), Conseal F (SDI), ClinPro Sealant (3M ESPE) itd. Oni mogu biti potpuno
prozirni ili mogu imati u dodatku pigment uoljive boje (najee bijele). Takoer est je
dodatak fluorida ime se poboljava preventivno djelovanje. Materijal bez pigmenta ima
prednost u mogunosti praenja eventualne pojave karijesne lezije okluzalne plohe ispod
peata, dok je prednost pigmentiranog materijala mogunost bolje kontrole nanoenja
materijala te klinikog ponaanja (pojave rubnih fraktura uslijed mastikacije, rubna
diskoloracija, kontrola stupnja retencije peata).
Relativno niska otpornost ovakvih kompozitnih smola na troenje, te nedostatna
marginalna vrstoa u regijama okluzalne plohe izloenih djelovanju vanih sila mogu
rezultirati rubnim frakturama, diskoloracijama te rezultirati gubitkom retencije. U svrhu
poboljanja mehanikih svojstava i smanjenja polimerizacijske kontrakcije suvremenim
kompozitnim materijalima za peaenje dodane su

estice punila obino submikronske

veliine (0,04m) u vrlo visokom postotku 18-60%. Neki od takvih materijala su Deguseal
mineral (Degussa), Delton FS+ (Dentspy/De Trey), Helioseal F (Vivadent), Admira seal
(Voco), Fissurit FX (Voco), Ultraseal XT Plus (Ultradent), Aeliteseal (Bisco), Guardian Seal
(Kerr) itd. Neki materijali, poput Aeliteseal-a imaju mogunost dvostruke polimerizacije
(osim svjetlosne i kemijsku) to omoguuje potpuniju polimerizaciju.
242

Za peaenje fisura takoer se mogu koristiti i stakleni ionomeri, kompomeri te

kompozitni materijali. Osobito se mogu preporuiti tzv. flow materijali koji se dobro
razlijevaju po fisurnom sustavu. Kao primjeri mogu se navesti Dyract flow, Compoglass flow,
Tetric flow X-flow i drugi. Osim za peaenje ti se materijali mogu koristiti i za izradu
peatnih (preventivnih) ispuna i mikroinvazivnih preparacija (enameloplastika, preventivna
odontomija) kao preventivnih i terapijskih postupaka.
Upotreba staklenih jonomera kao materijala za peaenje predloena je jo 1970-tih
godina zbog svojstva izluivanja fluorida u okoli. Izluivanje fluorida dogaa se ne samo
neposredno u tvrda zubna tkiva s kojima je materijal u kontaktu nego takoer u slinu i tako
djeluje na sve ostale zube u usnoj upljini. Vana je osobitost ovih materijala ponaanje poput
baterije koja se puni u kontaktu s topikalnim fluorom iz zubnih pasta i tekuina za ispiranje.
Iako, zbog svojih loijih mehanikih svojstava stupanj retencije, troenje, marginalna
cjelovitost su viestuko loiji u usporedbi s kompozitnim smolama smatra se da je preventivni
uinak ovih materijala znaajan. To se objanjava mikroskopskim esticama materijala koje
penetriraju u dubinu jamica i fisura i imaju preventivno djelovanje i nakon gubitka retencije
peata. Indicirano ih je koristiti kod pacijenata s visokim karijes rizikom te kod pacijenata sa
smetnjama u razvoju. Primjeri ovih materijala su Fuji III, Fuji II (GC), Ketac Fil (3M ESPE),
te najnoviji Fuji VII (GC) ija je koliina izluivanja fluora est puta vea u usporedbi s
klasinim staklenim jonomerima. Mehanika svojstva staklenih jonomera poboljana su
dodatkom dimetakrilata smolom modificirani stakleni jonomeri. Rukovanje je takoer
olakano zbog mogunosti svjetlosne polimerizacije uz ve postojeu acido-baznu reakciju.
Primjeri ovih materijala su Fuji II LC, Fuji Plus (GC), Vitremer, Photac Fil (3M ESPE) itd.
Kompomeri zbog svoje acido-bazne komponente imaju sposobnost izluivanja fluorida u svoj
okoli. Unato manjem izluivanju u usporedbi s staklenim jonomerima, ona moe biti vana
ukoliko postoji visoki postotak retencije. Mehanika svojstva ovih materijala u usporedbi s
kompozitnim smolama su bolja to smanjuje rizik pojave rubnih fraktura materijala tijekom
mastikacije. Tekui kompomerni materijali poput Dyract Seal-a (De Trey/Dentsply), IonositSeal a (DMG), Compoglass Flow (Vivadent) itd. predloeni su za peaenje kao materijali
usporedivog stupnja retencije sa kompozitnim smolama. Problem ovih materijala predstavlja
nedostatak duih klinikih istraivanja za potvrdu vrijednosti kompomera kao materijala za
peaenje.
Osim kompomera, zbog svojih dobrih mehanikih svojstava te viskoznosti, tekui
kompozitni materijali poput Tetric Flow (Vivadent), AeliteFlow(Bisco), Ultraseal XT Plus
(Ultradent, preporua se i kao smola za peaenje i kao tekui kompozit), Revolution Formula
243

2 (Kerr) itd. takoer su interesantni kao materijali za peaenje fisura. Prednosti ovih
materijala su dobra adhezija na tvrda zubna tkiva, manje dimenzijske promjene tijekom
polimerizacije u usporedbi s kompozitnim smolama, te bolja mehanika svojstva (troenje,
umaranje, vrstoa) i marginalna vrstoa. Glavne nedostatke predstavljaju manja viskoznost
materijala u usporedbi s kompozitnim smolama i staklenim jonomerima to moe utjecati na
penetraciju materijala u fisurni sustav.
Za poboljanje svezivanja na caklinu upotreba adhezivnih sustava, osobito 5.
generacije moe smanjiti rubnu propustljivost kada se koriste sami ili u kombinaciji s
kompozitnim smolama. Vano je napomenuti da je njihovo djelovanje efikasno i u uvjetima
slinom kontaminirane okluzalne plohe. Nedostatak primjene adhezivnih sustava je sloeniji
kliniki postupak. Pojava svejetkajuih adhezivnih sustava, koji istovremeno kombiniraju
tretman cakline i aplikaciju adheziva moe bitno pojednostaviti i ubrzati postupak (ne
zahtijeva ispiranje i suenje okluzalne plohe kao kod primjene jetkanja fosfornom kiselinom)
peaenja bez obzira o kojoj se vrsti materijala za peaenje radi (kompozitna smola, tekui
kompozit, kompomer)
Klinika istraivanja pokazala su visoku efikasnost i znaajnu redukciju karijesa
peaenih zubi: nakon 4 godine postotak zubi s potpuno retiniranim peatom je 70-90%, a
nakon 10 godina jo uvijek 28% peata ostaje intaktno dok je 36% djelomino retinirano.
Peaenje se moe smatrati i terapijskim postupkom lijeenja inicijalne karijesne lezije
okluzalne plohe. Mertz-Fairhurst i sur. (1992.) su pokazali zaustavljanje razvoja karijesne
lezije i prestanak aktivnosti bakterija u leziji nakon peaenja. Takoer, efikasnost ovisi ne
samo o duini retencije ve i o svojstvima materijala za peaenje (fizikalna svojstva, nain
polimerizacije, polimerizacijska kontrakcija, sastav, izluivanje iona fluora).
1.
LITERATURA

1. Al-Obaidi FF, Salama FS. Resin-modified glass ionomer restorations in primary molars: a
comparison of three in vitro procedures. J Clin Pediatr Dent 1996; 21(1):73 -78.
2. Attin T, Buchalla W, Kielbassa AM, Hellwig E. Curing shrinkage and volumetric changes
of resin modified glass ionomer restorative materials. Dent Mater 1995; 11:359-362.
3. Beltes PG, Pissiotis E, Koulaouzidou E, Kortsaris A. In vitro release of hydroxide ions
from six types of calcium hydroxide nonsetting pastes. Journal of Endodontics 1997;
244

23(7): 413-415.
4. Belvedere P. Contemporary posterior direct composites using state-of-the-art techniques.
Dent Clin N Am 2001; 45(1):49-70.
5. Cueto EI, Buonocore MG. Adhesive sealing of pits and fissures for caries prevention.
Abstract Book of 43. General Meeting IADR 1965; Abs. No. 400.
6. Frankenberger R, Sindel J, Kramer N. Viscous glass-ionomer cements: A new alternative
to amalgam in the primary dentition? Quintessence Int 1997; 28(10): 667-676.
7. Friedl KH, Schmalz G, Hiller KA, Shams M. Resin-modified glass ionomer cements:
fluoride release and influence on Streptococcus mutans growth. Eur J Oral Sci 1997;
105:81-85.
8. Garcia-Godoy F, Hosoya Y. Bonding mechanism of compoglass to dentin in primary teeth.
J Clin Pediatr Dent 1998; 22(3): 217-20.
9. Hickel R, Kremers L, Haffner C. Kompomere. Quintessenz 1996; 47(11):1581-1589.
10. Hickel R. Moderne Fllungswerkstoffe. Dtsch Zahnarztl Z 1997; 52(9): 572-584.
11. Malferrari S, Finger W, Garcia-Godoy F. Resin bonding efficacy of Gluma 2000 to
dentine of primary teeth: an in vitro study. International Journal of Pediatric Dentistry
1995; 5: 73-9.
12. Mallow P, Durward M, Klaipo M. Comparison of two glass ionomer cements using the
ART technique. J Dent Res 1995; 74:405 (abs 33).
13. Mazzeo N, Ott NW, Hondrum SO. Resin bonding to primary teeth using three adhesive
systems. Pediatr Dent 1995; 17: 112-15.
14. Morrier JJ, Suchett-Kaye G, Nguyen D, Rocca J-P, Blanc-Benon, Barsotti O.
Antimicrobial activity of amalgams, alloys and their elements and phases. Dent Mater
1998; 14: 150-57.
15. Mochizuki K, Fujii H, Machida Y. Dentin bridge formation following direct pulp capping
in dogs. Bull Tokyo dent Coll 1998; 39(1):31-39.
16. Ngo H, Mount GJ, Peters MCRB. A study of glass-ionomer cement and its interface with
enamel and dentin using a low-temperature, high-resolution scanning electron
microscopic technique. Quintessence Int 1997; 28:63-69.
17. Nicholson JW, Croll TP. Glass-ionomer cements in restorative dentistry. Quintessence Int
1997; 28:705-714.
18. Perdigo J. Dentin bonding as a function of dentin structure. Dent Clin N Am 2002;
46(1):277-301.
19. Staehle HJ, Thom C, Mller H-P. Comparative in vitro investigation of different
245

methods for temporary root canal filling with aqueous suspensions of calcium hydroxide.
Endod Dent Traumatol 1997; 13: 106-112.
20. Tziafas D, Smith AJ, Lesot H. Designing new treatment strategies in vital pulp therapy.
J Dent 2000;28:77-92.
21. Van Meerbeek B, De Munck J, Yoshida Y, Inoue S, Vargas M, Vijay P, Van Landuyt K,
Lambrechts P, Vanherle G. Buonocore memorial lecture: Adhesion to enamel and dentin:
current status and future challenges. Oper Dent 2003; 28(3): 215-235.
22. Wasson EA, Nicholson JW. New aspects of the setting of glass-ionomer cements. J Dent
Res 1993; 72:481-483.
23. Welbury R, Raadal M, Lygidakis NA. EAPD guidelines for use of pit and fissure sealants.
Eur J Paediatr Dent 2004; 5: 179-184.
24. Wilson AD, Nicholson JW. Acid - Base Cements: Their Biomedical and Industrial
Applications.Cambridge, England: Cambridge University Press, 1993.

246

26.

MATERIJALI U ORTODONCIJI
Mladen laj

Suvremena ortodoncija se kao znanost, ali i kao specijalistika klinika disciplina

izuzetno brzo razvija, osobito posljednjih desetljea.
Moe se rei da tako brz razvoj diktiraju slijedei imbenici: pojava novih suvremenih
dijagnostikih postupaka, ubrzano uvoenje elektronikih raunala u svakodnevni kliniki
rad, nova saznanja iz podruja biomehanike u ortodonciji i osobito, munjevit razvoj novih
materijala i njihova gotovo trenutna primjena u najirem krugu praktiara, a ne samo u
najelitnijim svjetskim klinikama i uilitima kao to je do nedavno bilo uobiajeno.
Ipak u nekim fazama provoenja terapije i najsuvremenije koncepcije primjenjuju
materijale kakvi su se koristili i prije desetak, dvadesetak ili ak tridesetak godina. Dok je na
primjer ica koja se koristila u fiksnoj ortodontskoj terapiji prije samo desetak godina danas
gotovo zastarjela, alginati za otiske koriste se jo i danas s nepromijenjenim rezultatima i
oito bez potrebe da se uvede neto novo na trite.
Ovdje e biti prikazani samo najosnovniji materijali, koji se koriste u ortodontskoj
terapiji, odnosno u pripremi za njen poetak, te njihove najosnovnije karakteristike, a svakako
je potrebno naglasiti da je gotovo nemogue izlagati detalje o ortodontskim materijalima kao
to ih je nemogue i razumijeti bez da se barem ne dotakne klinika ortodoncija i neki detalji
iz ortodontske biomehanike.
Materijali koji se opisuju u drugim podrujima, biti e samo spomenuti da se gradivo
ne bi ponavljalo, odnosno biti e istaknuti samo detalji gdje se materijali razlikuju u primjeni
ili svojstvima za primjenu u ortodonciji.

247

26.1. MATERIJALI KOJI SE KORISTE U PRIPREMNIM POSTUPCIMA ZA

ORTODONTSKU TERAPIJU

26.1.1. Uzimanje otiska

Nekada su se u ortodonciji za uzimanje otiska koristili sadra i ploe termoplastinog
materijala. Oba su materijala potpuno izbaena iz upotrebe iz vie razloga. Termoplastina
masa kojoj se nekad kao prednost navodila mogunot viekratne primjene, danas u eri AIDS-a
i hepatitisa naravno ne dolazi vie u obzir, a ni preciznost otiska zbog razvlaenja pri vaenju
iz usta nije zadovoljavala. Sadra je vrlo komplicirana za primjenu, izrazito neudobna za
pacijenta, a ionako se mogla koristiti samo u mjeovitoj denticiji kada zubi jo nemaju
izraene ekvatore, pa je otisak bez lomljenja bilo mogue izvaditi iz usta.
Alginati potpuno zadovoljavaju suvremene zahtjeve: daju dovoljno precizan otisak i
za studijske modele i za radne modele na kojima se naprave izrauju, ugodni su za pacijenta,
laki za rukovanje, jeftini. Za ortodontsku primjenu esto im se dodaju boje, okusi i mirisi, ali
se jednako uspjeno koriste i uobiajeni materijali. Prednost im je to u primjeni s adekvatno
izabranim ortodontskim licama dobro otiskuju visoki vestibulum ili gotsko nepce, a otisak se
bez potekoa moe odstraniti i iz vrlo podminiranih prostora. Obino se za alginate kao
najvei nedostatak navodi brza mogunost deformacije otiska i naglaava potreba gotovo
trenutnog odlijevanja modela. U ortodonciji to nije toliko vano kao npr. u protetici, osobito
ako se otisak uzima za izradu studijskih ili arhivskih modela na kojima se nee izraivati
naprava. Naravno da je, ipak, optimalno ako se otisci to prije odliju, ili do odlijevanja
pohrane u hermetiki zatvorenim kutijama u koje je potrebno dodati vlanu stanievinu ili
vatu. Potrebno je, dakle, sprijeiti isuivanje, odnosno bubrenje do kojeg bi dolo kada bi se
alginatni otisak odloio ili transportirao u vodi.

26.1.2. Izlijevanje odljeva

Za izradu studijskih, radnih ili arhivskih modela koriste se razliite vrste sadre. Radni
se modeli izlijevaju od tvrde sadre, ali ne takve kvalitete kao modeli za arhiviranje. Kako je
esto potrebno modele uvati vie godina, sadra mora biti vrlo kvalitetna, obino bijele boje,
vrlo glatka i precizna, a u bolje opremljenim ustanovama, sadreni se odljevi tehnikom toplog
248

preanja (Biostar, Ministar, Ercopress), prekrivaju tankom zatitnom plastinom folijom.

Kako bi se izbjegle najee greke koje nastaju u postupku odlijevanja (ostatak vode od
ispiranja u otiscima, neista posuda ili spatula za mijeanje, sadra pregusto ili prerijetko
zamijeana, pojava zranih mjehuria, lom modela prilikom oslobaanja iz otiska), potrebno
je strogo potovati proceduru i po mogunosti koristiti predozirana pakiranja i vakumske
mjealice, te vibratore za vrijeme ulijevanja sadre u otisak.

26.1.3. Situacijski i konstrukcijski zagriz

Situacijski zagriz se uobiajeno uzima ruiastim voskom. Pri tom se vrlo esto
javljaju greke upravo zbog esto krivo odabranog materijala ili njegove neadekvatne
primjene. Materijal ne smije biti mekan na sobnoj temperaturi, ve samo na 40-55 C, za to
se obino koriste vodene kupke, a rjee plamenici. U posljednje se vrijeme koriste materijali
na bazi polivinilsiloksana ili vinilsiloksana (Bayer Memosil, Kerr Stat BR i sl.), koji
omoguuju preciznu registraciju, brz rad i kontrolu terapeuta za vrijeme izvoenja zagriza.
Konstrukcijski se zagriz uobiajeno uzima pomou zagrizne ablone koja je najee
cijela (nepani svod i bedemi) izraena od voska. U posljednje se vrijeme zbog stabilnosti
prilikom zagriza nepani svod izrauje od akrilata kakav se koristi u protetici za istu svrhu, ili
od preanog plastinog materijala tehnikom preanja (Biocryl, Imprelon i sl.).

26.2. MATERIJALI KOJI SE KORISTE ZA IZRADU MOBILNIH ORTODONTSKIH

NAPRAVA
26.2.1. Akrilati
Klasina polimerizacija. Godinama se za izradu mobilnih ortodontskih naprava
koristila ista tehnika i materijal kakav se koristi za izradu akrilatnih proteza. Naprava se dakle
cijela modelira od voska u koji su postavljeni retencioni (kvaice), ili aktivni elementi
(labijalni luk, vijci, opruge i sl.).
Oba odljeva se zasite vodom i na njih se adaptira po jedna ploa ugrijanog voska na
kojoj se mora otro odraziti reljef svih oralnih struktura na koje naprava prilijee (tvrdo nepce,
rugae pallatinae, raphae mediana, papilla incisiva, okluzalne plohe i incizalni bridovi, te
249

lingvalne i palatinalne plohe zubi, kao i gingivni sulkusi ). U donjoj eljusti se podminirani
prostori ne moraju forsirano ispuniti voskom, jer se izmodelirana naprava ne bi mogla skinuti
s odljeva.
Granice gornje i donje votane ploe ovise o vrsti naprave koja se izrauje. Kod izrade
razliitih modifikacija aktivatora, pa i kod reduciranih, obino je vosak (kasnije akrilatni dio
naprave) voluminozniji, dok je kod npr. Bionatora; gracilniji. Kod nekih pak naprava akrilatni
dio ima potpuno drugaiji izgled. Kod regulatora funkcije po Frnkelu akrilatni dio naprave je
smjeten vestibularno, a samo pojedini iani elementi oralno. Kod nekih naprava akrilatni
dio ima oblik dvije ploe, a kod nekih pak izgleda kao bimaksilarni splint, koji je koji put ak
izraen od mekog akrilata.
Nakon privrivanja labijalnog luka i ostalih eventualnih ianih elemenata na
sadreni model, doda se novi sloj voska, obino oblika potkovice, visine oko 5 mm, koji
omoguava spajanje obje polovice (gornje i donje) pomou fiksatora i mjerne spojke. Pristupa
se zatim zavrnom oblikovanju naprave uklanjanjem vika voska. Naprava se isproba u
ustima i postupak modeliranja zavrava tako to se tijelo bimaksilarne naprave zagladi na
slabom plamenu.
Prije nego se izmodelirana naprava uroni u kivetu, ispere se alkoholom da bi se
uklonila oneienja. Dublja polovina kivete ispuni se sadrom i u nju uroni naprava, koso pod
kutem od 40oC, tako da su labijalni luk i nepani dio orijentirani prema dnu kivete, a ostali
dio je slobodan. Kada sadra stvrdne, izolira se izolacionim lakom, stavlja drugi dio kivete i
puni sadrom do vrha. Nakon to se sadra vezala, kiveta se grije u vreloj vodi, otvara i ostaci
voska uklone, a kalupi izoliraju lakom. Kiveta se puni akrilatom i postepeno tlai. Stezaem
zategnutu kivetu treba ostaviti 15 min., zatim staviti u hladnu vodu, polako zagrijavati oko 30
min. do 65 -70oC. Na toj je temperaturi treba drati 30 min., onda vodu zagrijati do vrelita i
kivetu kuhati zavrnih pola sata.
Nakon polaganog hlaenja kivete, bimaksilarna naprava se oslobaa iz sadrenog
kalupa. Nakon grube obrade, preree se na mjestu gdje je ugraen vijak. Slijedi fina zavrna
obrada i poliranje nakon ega se dovrena naprava predaje pacijentu.
Skraena polimerizacija. Izrada mobilnih bimaksilarnih naprava skraenom
polimerizacijom, novijeg je datuma. Postala je mogua posljednje desetljee napretkom
tehnologije, osobito u podruju dentalnih materijala. Svrha ovog postupka je da se koliko je
god mogue smanji udio ljudskog rada i to strunoga u konanoj cijeni naprave.

250

.Suvremeni autopolimerizirajui akrilati znatno su pojednostavili i ubrzali izradu

mobilnih ortodontskih naprava. U poetku su se koristili samo za izradu aktivnih ploa i nekih
interceptivnih pomagala (vestibularna ploa, kosina, podbradna kapa), a danas se uobiajeno
koriste i za bimaksilarne ortodontske naprave (aktivator i njegove mnogobrojne modifikacije,
bionator i sl.).
Uzimanje otiska provodi se potpuno identino kao i kod izrade naprave klasinim
postupkom.Treba naglasiti da se kvaliteta suvremenih otisnih materijala (alginata), toliko
popravila da se naprava moe bez bojazni izraditi bez probe u ustima. ak postoje alginati za
uzimanje korekturnog otiska u fiksnoj protetici (Svedia).
Izrada sadrenog odljeva i postolja je takoer ista kao i kod predhodno opisanog
postupka. U novije vrijeme razvijeni su takvi ureaji i materijali za dubliranje, pa je
uobiajeno cijeli postupak izrade naprave provesti na duplikatima, a originalni modeli se zbog
potreba dijagnostike i dokumentacije uvaju nedirnuti u plastinim postoljima.
Uzimanje konstrukcijskog zagriza ne ovisi o nainu izrade i vrsti polimerizacije
naprave.
Treba ipak naglasiti da posljednjih godina, osobito u Kanadi i SAD-u, postaju
popularne bimaksilarne naprave, kod kojih je konstrukcijski zagriz esto mnogo vii, nego to
je to uobiajeno kod veine tipinih bimaksilarnih europskih naprava i modifikacija.
Fiksator ima u postupku skraene polimerizacije neto drugaiju ulogu. Osim to
fiksira modele nakon uzimanja konstrukcijskog zagriza, slui za fiksaciju modela do kraja
postupka izrade naprave. Sadreni se odljevi artikuliraju u FKO fiksatoru, prema
konstrukcijskom zagrizu uzetom na pacijentu
Ovaj fiksator moe se upotrebljavati neogranieno mnogo puta, a za razliku od svih
ostalih, omoguuje neometen pristup svim dijelovima gornjeg i donjeg odljeva, njihovo
razdvajanje i ponovno vraanje u potpuno istu poziciju
Ako se upotrebljava split-cast varijanta fiksatora, na odljevima mogu ostati metalne
ine koje omoguuju kasnije ponovno postavljanje odljeva u poloaj fiksiran konstrukcijskim
zagrizom
U daljnjem radu potreban je viefazni postupak, jer se najprije pojedinano izrauju
iani elementi u gornjoj, odnosno donjoj eljusti. Ovisno o napravi elementi mogu biti vrlo
razliiti.
Bez obzira o kojim se ianim elementima radi, potrebno ih je fiksirati voskom na
odljeve na nain, da dovoljno odstoje, to omoguuje akrilatu pri kasnijim fazama postupka
da obuhvati retencije.
251

Nakon postave ianih elemenata izrauju se akrilatni dijelovi naprave skraenom

polimerizacijskom tehnikom nasipanja.
Akrilati koji se koriste u ovoj tehnici neto su drugaijih karakteristika od uobiajenih
akrilata koji se koriste za uobiajenu toplu polimerizaciju. Proizvodi ih mnotvo razliitih
tvrtki u Europi i SAD pod razliitim komercijalnim imenima.
Primjenom raznih vrsta autopolimerizirajuih akrilata, kao to su primjerice Ortocryl
(Dentaurum), Ortopoly (Polident) Steady - Resin S i Steady Resin M (Scheu Dental) i slinih,
znatno se skrauje proces izrade ortodontskih naprava. Neki od takvih preparata zahtijevaju
proces grijanja pod pritiskom, dok je druge dovoljno nakon aplikacije i oblikovanja drati
kratko vrijeme u toploj kupelji. Praksa pokazuje da je ipak najbolje sve ovakve materijale
polimerizirati pod pritiskom u posebnom loncu, jer se na taj nain postie vea tvrdoa,
smanjuje poroznost i koliina rezidualnog monomera.
Uteda vremena kod ovog postupka proizilazi iz izostavljanja nekih radnih faza, kao
to su modeliranje u vosku, ulaganje u kivetu i zamjena voska akrilatom, koje su neizbjene
pri konvencionalnom postupku polimerizacije. Skraen postupak, pa i uteda materijala imaju
i svoje ekonomsko opravdanje. Prednosti skraene polimerizacije osobito dolaze do izraaja
pri izradi jednostavnijih ortodontskih naprava, kao to su aktivne ploe, vestibularne ploe,
kosine i sl., ali se danas u najveem broju sluajeva sve naprave izrauju na ovaj nain.
Obino se primjenjuju dva naina: metoda nasipanja (spray-tehnika, salt and peppertehnika) ili metoda ranijeg mijeanja (premix-tehnika).
Treba u stvari rei da svaki tehniar modificira postupak izrade u skladu sa svojim
eljama i navikama, to materijal i omoguuje.
Koji put se obje komponente akrilata pomijeaju i formira tijesto od kojeg se naprava
modelira (premix-tehnika), prvo na rastavljenim modelima, a zatim u zatvorenom fiksatoru.
Ovo omoguuje rad s razliitim konzistencijama materijala, a naprava se moe zagladiti tako
da kasnija obrada nakon polimerizacije ne predstavlja velik posao.
Ponekad se akrilat spray-tehnikom nanosi posebno na gornju, a posebno na donju
eljust, naravno preko ianih elemenata, a zatim se od tijesta formira svitak koji se umetne
izmeu gornjeg i donjeg odljeva te fiksator zatvori.
Mogue je naneeni akrilat na oba odljeva prvo polimerizirati, a zatim umetnuti bedem
izmeu, pa polimerizaciju dovriti.
Postoji i mogunost nanoenja svih dijelova naprave spray-tehnikom odjednom, to
moe biti nepraktino zbog curenja akrilata i potrebe za kasnijom opsenijom obradom. Kod

252

ove posljednje tehnike potrebno je od voska izraditi zatitne bedeme da bi se prije spomenuto
curenje sprijeilo ili bar smanjilo na najmanju moguu mjeru.
Zbog toga je tehnika modificirana razvojem i poboljanjem materijala, ija je
karakteristika da tekuina prodire u prah vrlo brzo pa je apsorpcija potpuna, stoga nema
curenja (salt and pepper -tehnika).
Nakon zavrene polimerizacije, bimaksilarna se ortodontska naprava uobiajeno grubo
i fino obrauje, kao to je ve ranije spomenuto, i predaje pacijentu.
Tehnika toplog preanja (Biostar, Ercopress). Ove tehnike i materijali uvode se u
ortodonciju ne samo zbog boljeg terapijskog uinka, nego i vrlo esto zbog smanjenja cijene
naprave, koja se moe postii smanjenjem cijene i utroka materijala ili utroka ljudskog rada.
esto je uvoenje nove tehnike kombinacija spomenutog. Razlozi uvoenja tehnika toplog
preanja u ortodonciju su, osim navedenog, i pokuaj da se otklone nedostatci akrilata, a
obino se navode slijedei: poroznost, iritacija sluznice, djelovanje ostatnog monomera,
mogue alergijske reakcije.
Tehnike toplog preanja (Biostar, Ercopress i sl.), ispunjavaju veinu gore navedenih
uvjeta, a otklanjaju veinu nedostataka akrilata. Najee se koriste polikarbonati, polivinili,
ili akrilati koji su ranije tvorniki polimerizirani u obliku ploa razliite debljine, tvrdoe, boje
i vrstoe, koje dolaze pod razliitim tvornikim imenima kao: Biocryl, Bioplast, Imprelon,
Impredur i sl. U tehnici se koriste naprave koje rade na principu pozitivnog ili negativnog
pritiska (vakuum-pumpe), gde je se ploa koja je prethodno zagrijana infracrvenim toplinskim
zrakama u posebnoj kiveti (komori), ili bez nje, prea preko sadrenog odljeva. Ovom je
tehnikom mogue izraditi razliite naprave i pomagala koje se koriste u protetici i ortodonciji.

26.2.2. ica za izradu retencionih i aktivnih elemenata

ica koja se koristi u mobilnoj ortodontskoj terapiji ne mora ispunjavati tako stroge
zahtjeve kao u primjeni na fiksnim ortodontskim napravama. Obino se koristi elina ica
zbog niske cijene kotanja, dobre otpornosti na koroziju i biokompatibilnosti. U posljednje se
vrijeme na tritu prodaje u nekoliko tipova. Tako se za izradu labijalnih, vestibularnih i
palatinalnih lukova na funkcionalnim napravama najee koristi elina tvrda ica (hard), jer
u ovoj vrsti djelovanja nije potrebna elastinost, niti aktivno djelovanje, ve samo prilijeganje
ice. Za izradu retencionih elemenata (kvaice) i aktivnih elemenata (labijalni lukovi, opruge i
253

sl.) na ploastim aktivnim napravama, ali i nekim funkcionalnim (Frnkel, Bimler,), koristi se
manje ili vie elastina ica (spring hard, super spring hard). Spomenuta elina ica u stvari
je krom-nikal elik i dolazi pod raznim tvornikim imenima, ovisno o proizvoau. U zadnjih
nekoliko godina, zbog sve eih alergijskih reakcija na nikal, uvedena je tehnoloki
promijenjena ica gdje je nikal zamijenjen manganom i duikom, to iskljuuje alergijske
reakcije i ak poboljava elastinost ice. Proizvoai navode da se radi o procesu lijevanja
ice pod visokim pritiskom s naknadnim poliranjem i termikom obradom, ali ne navode
precizne detalje o tehnolokom procesu i sastavu. Sve eline ice koje se koriste u mobilnoj
terapiji mogu se vrlo uspjeno savijati, termiki obraivati, variti i lemiti.

26.2.3. Ortodontski vijci (ekstenzori)

Ortodontski vijci najei su aktivni elementi koji se ugrauju u mobilne ortodontske
naprave. Godina 1929. predstavlja skoro senzacionalan korak u tadanjoj mobilnoj
ortodontskoj terapiji. Tada je naime Nord opisao prve vijke za mobilne naprave. Vijci su imali
jednostavni navoj s vodilicom kroz cjevicu i zakrivljenje na krajevima za retenciju, a kasnije
i dvije cjevice s etverokutnom glavom. To su prvi vijci koji su dozvoljavali doziranu i
usmjerenu primjenu sile pa su postali osnovom svih kasnijih konstrukcija vijaka ukljuujui i
dananje. Druga generacija vijaka koja je slijedila ukljuuje dvostruko voene ekstenzore
razliitih veliina, a najee se ti vijci dijele na zatvorene, reducirane, skeletirane i potpuno
skeletirane. Nakon uvoenja novih materijala (kauuk je zamijenjen toplo polimerizirajuim
umjetnim smolama) uestale su potekoe u vezi korozije i mehanikih smetnji. Sedamdesetih
godina ovog stoljea razvijena je trea generacija standardnih i specijalnih vijaka. Bitna
znaajka ove generacije je primjena suvremenih materijala kao to je V2A elik, a plemeniti
materijali kao kromirano ili niklano srebro, te neplemeniti elici gotovo su u potpunosti
izbaeni. Suvremeni vijci sastoje se najee iz tri dijela:
tijelo vijka s navojima,
vodilje koje osiguravaju voenje i onemoguuju deformaciju naprave,
kuite koje titi osjetljive dijelove i retinira vijak u akrilatu.
Suvremeni vijci imaju mogunost irenja od etiri pa i do petnaest milimetara,
jednostavan nain aktiviranja, malih su dimenzija, imaju malu visinu navoja, ne djeluju na
tkiva usne upljine i otporni su na koroziju. Obino se vijci aktiviraju za jednu etvrtinu
254

okretaja tjedno. Ve prije spomenuta mala visina navoja osigurava da pomak ne prijee 0,2
mm, to je daleko ispod fiziolokog pomaka zuba, pa obino ne dolazi ni do kakvih patolokih
promjena. Od vremena prvih vijaka konstruirano je mnogo razliitih tipova ekstenzora.
Dausch-Neumann 1972. godine navodi nekoliko stotina vijaka koji se primjenjuju u Evropi.
Danas je ta brojka drastino smanjena, jer je sve ea upotreba fiksnih ortodontskih naprava i
na starom kontinentu. Treba napomenuti da se u SAD-u nikada nije koristilo vie od desetak
tipova vijaka. Kako se i u Evropi aktivne ploe najee zamjenjuju fiksnim napravama, a
retencijske ploe, ak i kada se primjenjuju, obino nemaju vijak. Primjena vijaka uglavnom
je ograniena na funkcijske naprave, a aktivne naprave, u koje se takvi vijci ugrauju, sve
ee primjenjuju stomatolozi -nespecijalisti u tretmanu lakih anomalija.
Vijke je mogue svrstati u pet kategorija:
- za pomicanje jednog zuba,
- za paralelnu transverzalnu ekspanziju,
- za neparalelnu transverzalnu ekspanziju,
- za pomicanje zubi uzdu zubnog luka,
- za korekciju meueljusnih odnosa.
Ovoj osnovnoj podjeli potrebno je dodati i neke relativno rjee koritene vijke, kao na
primjer one za cijepanje sutturae medianae gornje eljusti (cijepanje nepca), razne
viesmjerne vijke (Bertoni, Beutelspacher) mikrovijke, vijke za rotaciju, vijke za dijasteme, te
vijke koji umjesto ekstenzora imaju ugraenu oprugu (Kunz-Rossi, Hausser), za koje se tvrdi
da zbog elastinosti najefikasnije i najprirodnije djeluju.
Svi suvremeni vijci prilagoeni su za primjenu kod izrade mobilnih naprava i
tehnikama skraene polimerizacije i preanja. Naime plastinim titnikom, koji titi navoje i
sredite vijka od jo rijetkoga akrilata, mogue je fiksirati vijak na sadreni odljev prije
aplikacije materijala.

26.3. MATERIJALI KOJI SE KORISTE ZA IZRADU FIKSNIH ORTODONTSKIH

NAPRAVA
Pojavom Eduarda Angle-a (1855.-1930.) poinje drugi i novi period ortodoncije.
Angle uvodi u ortodonciju pojam "Edgewise", to znai postrance, a potjee od njegove ideje
255

o bonom smjetaju etverokutnog profila ice (uom dimenzijom) u odgovarajui utor

bravice.
Angleova prva naprava bio je luk za ekspanziju ili tzv. "E-Arch" (1887.). Prvi molari
su nosili prsten snabdjeven maticom i vijkom, koji je bio u vezi sa vestibularno postavljenom
debelom icom. Zubi postavljeni izvan zubnog luka bili su povezani za luk ligaturama.
Obzirom da je kontrola zubnih pomaka kod ovog postupka bila nezadovoljavajua, Angle je
kasnije prstenovao sve zube. Pri tome su prsteni nosili vertikalne cjevice (tube) u koje su se
ubacivali klinovi, zavareni na luku. On je konstruirao taj aparat 1911. godine i nazvao ga "Pin
and Tube Appliance". Izrada takvog luka zahtijevala je mnogo vjetine, tako da se rijetko
koristio.
Godine 1916. Angle uvodi u ortodonciju "Ribbon Arch", koji se primjenjuje bez ligatura, a
djelovanje labijalnog luka prenosi se putem prstenova i bravica na zube. Mehaniko rjeenje
ovog aparata je bolje, jer se zubi translatorno pomiu.
Godine 1928. Angle je razvio "Edgewise Arch Mechanism". Osnova je naprava
multiprstenastog tipa, a sastoji se od labijalnog luka savijenog od etvrtaste ice, privrenog
u horizontalne utore bravica koje se nalaze na prstenovima cementiranim na svim stalnim
zubima. Luk je izraen od etvrtaste ice, iji su orginalni promjeri bili 0,022 x 0,028 ina.
Luk se oblikovao i postavljao tako da su njegove ue povrine prema zubu, obrazu i usnama,
a ire gingivalno i okluzalno. Angle je na taj nain osigurao izuzetno precizno pomicanje
pojedinih zuba (translacijske, rotacijske pomake i aksijalne inklinacije zuba). Od tada pa do
danas fiksna tehnika je doivjela mnogo promjene i modifikacije u konstrukciji prstenova,
bravica i lukova.
Glavni elementi ove tehnike su iani lukovi i njihovi privrsni elementi. Kao
privrsni elementi koriste se bravica (bracket) i cjevica (tube).
Danas se, najee bravice apliciraju direktno na labijalne ili bukalne povrine zuba i
to uglavnom na sjekutiima, onjacima i premolarima. Uloga je bravica da prenosi silu,
odnosno moment sile s luka na zub. Kvadratini lijeb bravice omoguuje kontrolu pomaka u
sve tri dimenzije. Krila omoguuju privrivanje ice za bravicu. Bravice su zbog svoje
vanosti doivjele niz modifikacija, od onih Angleovih s vertikalnim cjevicama, preko tzv.
Ribbon arch bravica, Lewisovih i Steinerovih bravica s rotacijskim krakovima do "sijamskih
blizanakih bravica". Karakteristino obiljeje edgewise bravice je etverokutni horizontalni
lijeb. Vertikalni promjer lijeba odgovara dimenziji luka. Najei promjeri lijeba bravice
su 0,45mm (0,018 incha) i 0,55mm (0,022 incha).

256

Cjevice su najvaniji i najei privrsni element na prstenovima molara. Postavljene

su tako da su paralelne okluzalnoj povrini i u liniji sa bukalnim kvricama, a mogu imati
razliitu namjenu.
Pozicioniranje bravica na zube orjentira se prema okluzijskim bridovima i duinskim
osovinama zuba.
Navedeni privrsni elementi se fiksiraju na zub posredno putem prstena (banding) i
izravnim putem (bonding).
Prsteni. Ortodontski prsteni su se u fiksnoj ortodontskoj terapiji do prije petnaestak
godina koristili na svim zubima, a danas je njihova primjena ograniena na kutnjake, iako se
ponekad apliciraju i na premolare. Ve se godinama materijal, od kojeg se prsteni izrauju,
nije bitnije promijenio. Koristi se krom-nikal-elik, za ovu aplikaciju vrst i neelastian, jer
se prsten mora adaptirati precizno uz zub prije cementiranja. Suvremeni ortodontski prsten
ima zaobljene rubove, visoko poliranu vanjsku povrinu, lagano hrapavu unutarnju povrinu
zbog bolje retencije cementa, debljinu od 0,10 - 0,15 mm. Prsteni su standardno oznaeni
laserski, da se oznaka o kojem se prstenu radi ne bi izbrisala niti nakon dvije godine u ustima.
Ovo prua mogunost reciklae, sterilizacije i ponovne upotrebe. Na prsten je tvorniki
zavarena cjevica, takoer laserski, a u praksi se moe koristiti uobiajene ureaje za tokasto
varenje i lemljenje. Prije nekoliko su se godina pojavili pozlaeni prsteni (Forestadent,
ORMCO, TP), koji bi trebali iskljuiti pojavu alergijskih reakcija, ali nisu u iroj primjeni.
Cementiranje slijedi nakon temeljitog ienja zuba i prstena. Uobiajeno su se
koristili fosfatni cementi, ali se danas sve ee primjenjuju ionomerni, koji imaju nekoliko
prednosti: bolja retencija, netopivost u slini, to je osobito vano ako prsten nije savreno
adaptiran, pa je cementni sloj na mjestima eksponiran, a ionomerni cementi otputaju fluor i
time eliminiraju jedan od najveih problema - nastanak karijesa uz rubove prstena ili ak
ispod prstena. Suvremeni kompozitni cementi se ne koriste za cementiranje prstena, jer je
skidanje na kraju tretmana gotovo nemogue.
Bravice. Metalne bravice imaju nekih prednosti zbog svojih retencijskih svojstava,
higijenski su besprijekorne, otporne na koroziju i mehaniki vrlo otporne na deformaciju. Na
stranjoj strani imaju retenciju u obliku mreice ili perforacija ime se postie vrsta veza
izmeu bravice i adheziva.

257

Plastine, keramike i kombinirane bravice koriste se da bi zadovoljile estetici.

Plastine se bravice ubrzano usavravaju jer imaju mnogobrojne prednosti nad keramikima i
mnogo su jeftinije.
Keramike bravice se esto lome na krakovima, mogu abradirati antagonistini zub, a
glavni im je problem vrlo teko skidanje s povrine zuba na kraju terapije. Koji put pucaju i
nemogue ih je skinuti, ve se moraju sloj po sloj izbrusiti, ili kod skidanja dolazi do loma
cakline ili ak cijele krune zuba. Na tritu postoje i posebni elektronski "debonding" ureaji,
koji jakim i vrlo kratkim impulsom struje rastapaju kompozit na bazi keramike bravice, ali
nisu u osobito irokoj primjeni i prilino su skupi. Novije verzije keramikih bravica imaju
kompozitnu podlogu zbog lakeg skidanja. Inae keramike bravice moraju imati ranije
silaniziranu povrinu, da bi se mogle fiksirati uobiajenim materijalima.
Plastine bravice sve su kvalitetnije, i izrauju se od posebno ojaane stakloplastike ili
nekih kompozitnih materijala, a neke verzije imaju metalni lijeb, to daje prednosti koje
inae imaju samo metalne bravice.
Na tritu se pojavljuju i bravice izraene od "egzotinih " materijala kao npr. od
industrijskog safira, koje su transparentne i vrlo otporne, ali i preskupe za rutinsku primjenu,
osobito u naim uvjetima.
Bravice se danas na zube lijepe tehnikom "Direct bonding". Temeljni principi ove
tehnike su:
1. ienje zuba
2. apsolutno suenje zuba
3. jetkanje zuba kiselinom (37% fosforna kiselina)
4. ispiranje vodom
5. aplikacija bravica pomou adheziva
Aplikacija bravica prua mnoge prednosti u odnosu na "klasian" rad sa prstenovima:
-

nema separacije zuba niti adaptacije prstenova

izrazita estetska superiornost (plastine, keramike)

preciznije i jednostavnije pozicioniranje

bolje stanje gingive

mogua je konzervativna terapija zuba i u toku ortodontskog tretmana

mogua je reciklaa

Metoda ima i nedostataka:

258

slabija fiksacija

smanjena kontrola pri pomicanju zuba jer se na zub djeljuje s mnogo

manje povrine

mogunost pojave karijesa

Nedostaci su danas gotovo izbjegnuti, uglavnom zbog sve boljih materijala i

jednostavnije procedure za aplikaciju bravice na zub.
Materijali za direktno lijepljenje bravica. Godine 1995. su po prvi put za ljepljenje
bravica, osim uobiajenih kompozitnih materijala, uvedeni i ionomeri. Kompoziti koji se
primjenjuju za ovu svrhu neto su drugaijih karakteristika od onih koji se koriste u
konzervativnoj stomatologiji, iako se mogu upotrebiti i uobiajeni. Materijale za ljepljene
bravica mogue je podijeliti na nekoliko osnovnih grupa:
Kompozitni dvokomponentni materijali (pasta-pasta, mix- tehnika). Prvi materijal koji
se koristio prije dvadesetak godina bio je dvokomponentni (Concise - 3M), i sastojao se od
dvije paste koje su se uobiajeno mijeale. Obino se uspjelo zaljepiti dvije do tri bravice, pa
se moralo mijeati ispoetka. Nakon uobiajenog jetkanja ispiranja i suenja, smola se
premae na povrinu krune i bravice, odmah aplicira kompozit i bravica postavlja na zub.
Vrijeme namjetanja bravice je vrlo ogranieno. Materijalom se postiu dobri rezultati, i neki
ortodonti jo i danas koriste ovu metodu.
Dvokomponentni materijal je meutim prikladniji za tehniku indirektnog bondinga,
gdje se bravice prvo privrste na sadrenom odljevu i to pomou karamela bonbona, pa se
preko odljeva i bravica uzima otisak u nekom gumastom silikonu, vinilsiloksanu i sl. ili se ak
Biostar ili slinom tehnikom naprea gumasta ploa. Nakon toga se u toploj vodi otopi
bonbon i otisak skida s modela zajedno s bravicama. Na ovaj se nain dobio "klju" u kojem
su bravice fiksirane vrlo precizno, a retencione se povrine mogu dodatno odmastiti, oistiti ili
kondicionirati, ako su bravice keramike ili plastine. U ustima se tada zubi uobiajeno
pripreme, materijal za ljepljenje brzo aplicira na retencione povrine svih bravica i klju
zajedno s bravicama postavlja u usta. Nakon stvrdnjavanja kompozita, klju se trganjem
odstrani iz usta i odstrani eventualni viak materijala. Na ovaj su nain sve bravice odjednom
fiksirane u jedan zubni luk, to smanjuje vrijeme rada terapeuta, ali je rad tehniara ili samog
ortodonta na pripremi bitno produen. Ova se metoda danas sve rjee primjenjuje i
ograniena je na neke rijetke tehnike kod kojih se bravice apliciraju na lingvalne povrine
zubi, to je na direktan nain vrlo teko.
259

Kompozitni kontaktni materijali (no-mix tehnika). Najee se koriste u suvremenoj

ortodonciji zbog mnogobrojnih prednosti. Jedna je komponenta pasta, a druga obino tekui
gel koju proizvoai zovu primer, bonding i sl. Nakon uobiajene pripreme jetkani zubi i
povrina bravice premau se primerom. Nakon toga se vrlo mala koliina paste aplicira na
bravicu i bravica pritisne na povrinu zuba. Terapeutu je na raspolaganju 5 - 10 sekundi za
pozicioniranje bravice, a nakon toga se bravica dri pod pritiskom desetak sekundi. Postupak
je jednostavan, retencija vrlo dobra, a s veinom modernih materijala mogue je bez posebnih
pripremnih postupaka ljepiti sve vrste bravica.
Svjetlosno polimerizirajui materijali. Radi se o jednokomponentnim materijalima,
gdje se povrina zuba i bravice prvo premae bondingom ili adhezivom, te aplicirani materijal
osvjetljava 20 sek. s okluzalne i 20 s gingivalne strane. Metoda je obino prespora za vrlo
iskusnog praktiara, ali vrlo prikladna za neiskusnog ili sporijeg ortodonta. Vrijeme
namjetanja bravice u pravu poziciju je gotovo neogranieno. Metoda nije prikladna za
indirektne tehnike niti za primjenu na plastinim bravicama. Materijal je u poetku bio
rijedak, ali su dananji tvrdi i ne dozvoljavaju klizanje aplicirane bravice.
Ionomerni materijali. Treba napomenuti da se na tritu nalazi samo jedan materijal iz
ove grupe (Fuji Ortho LC - GC), da je materijal vrlo nov i da je teko govoriti o iskustvima i
rezultatima. Radi se o dvokomponentnom materijalu (prah - tekuina), za kojeg proizvoa
tvrdi da se moe koristiti i bez jetkanja, to je sigurno velika prednost. Vlastita iskustva su
takva da se materijalom postiu dobri rezutati samo nakon uobiajenog jetkanja, jer inae
bravice relativno esto padaju. Postupak se provodi na slijedei nain: Prah i tekuina se
mijeaju na propisani nain, tako da se odjednom mijea materijala dovoljno za najvie 3 do 5
bravica. Materijal se aplicira na bravicu i osvjetljava uobiajenih 40 sek. Najbolje je postaviti
sve bravice odjednom i onda osvjetljavati. Postupak je relativno spor, ali se moe ubrzati ako
se koristi nekoliko polimerizirajuih lampi odjednom, uz obaveznu asistenciju. Potroak
materijala je dosta vei nego kod no-mix tehnika gdje suvika praktiki i nema. Materijal je
takoer prikladan za poetnike, a prednost mu je svakako otputanje fluora, to ima karijespreventivni uinak.
ice. Prije gotovo stotinu godina, kada se fiksna ortodoncija poela razvijati u
Sjedinjenim Dravama, tehnoloke mogunosti toga vremena nisu dozvoljavale osobito irok
izbor materijala. Kao jedini izbor u to vrijeme nametnulo se zlato. Zlato je bilo jedini
materijal koji nije korodirao u vrlo agresivnim uvjetima koji vladaju u usnoj upljini, a ve
tada poznatom tehnologijom izrade legura, najee s platinom i bakrom, osiguravala se
260

dovoljna elastinost za kakvu takvu primjenu. Napretkom biomehanike i saznanja o biolokim

reakcijama tkiva koje nastaju djelovanjem ortodontskih naprava postalo je jasno da materijali
moraju ispuniti i neke druge uvjete osim elastinosti. Kasnije su zlatne legure zamijenjene
prvo elinim legurama koje su biokompatibilne, vrste, elastine i kada je potrebno plastine.
Krom nikal eline legure vei su dio ovog stoljea bile osnovni materijal za izradu ica u
fiksnoj ortodonciji, ali kao to je spomenuto i prstena i bravica. Posljednjih dva desetljea
uvedene su nikal-titanske legure, titan - molibden legure, a u najnovije vrijeme i
superelastine legure (martenzitine).
Karakteristike ortodontskih ica. Optimalna pomak zuba postie se laganom,
kontinuiranom silom. Vrlo je zahtjevno konstruirati ortodontsku napravu koja djeluje
sustavom sila takvih karakteristika, da sile nisu niti prevelike niti da previe variraju.Vano je
da se tako lagane sile ne smanjuju prenaglo, bilo zbog karakteristika materijala, bilo zbog
pomaka zuba kojeg su izazvale.
Osobine ice koje se koriste u fiksnoj ortodonciji najee ovise o sastavu legure, iako
treba naglasiti i mogunost da se s istom legurom mogu postii razliita svojstva. U dananje
se vrijeme smatra da suvremena ica za primjenu u fiksnoj ortodonciji mora ispunjavati
slijedea svojstva: visok modul elastinosti, visok stupanj plastinosti, biokompatibilnost, to
manje trenje izmeu ice i ljeba bravice, mogunost jednostavnog lemljenja i varenja.
Elastina svojstva nekog materijala definiraju se u uvjetima kada naprezanja i
deformacije u materijalu nastaju zbog vanjskog optereenja.
U analizama ove vrste ortodonske se ice mogu promatrati kao grede fiksirane samo
na jednom kraju (konzola) ili poduprte na oba kraja. Najvanija svojstva koja su kritina za
odreivanje upotrebljivosti nekog materijala kao ortodontske ice su snaga, krutost/elastinost
i domet.
Svako od njih moe se definirati na dijagramu koji prikazuje odnos izmeu
optereenja i otklona (force-deflection) ili onom koji prikazuje odnos izmeu naprezanja i
deformacije (stress-strain)
Tri su karakteristine toke koje definiraju svojstva materijala. Najkonzervativnija je
elastini limit, toka koja oznaava trenutak prvog uoljivog otklona (deformacije).
Praktiniji indikator je toka koja oznaava deformaciju od 0.1% (Yield strenght - YS).
Maksimalno optereenje koje ica moe podnijeti (ultimate tensile strenght), dosegnuto je
nakon odreene trajne deformacije i vee je od YS. Ova karakteristika oznaava maksimalnu
silu koju ica moe podnijeti, da bi i dalje djelovala kao opruga, to je kliniki vano, osobito
261

zato to odnos ove dvije toke mnogo vie varira kod novih nikal - titanskih legura, nego kod
eline ice.
Vea elastinost ice omoguuje jau aktivaciju pri istoj, odnosno manjoj sili.
Elastinost u stvari znai da je icu mogue jae saviti a da ne doe do trajne deformacije.
Suvremeni elastiniji materijali mogu djelovati i nekoliko mjeseci, nakon toga ih se moe
sterilizirati i ponovno upotrebiti. Ovo je osobito vano u poetnim fazama tretmana
(nivelacija) jer gotovo u potpunosti osigurava djelovanje bez patolokih promjena.
Plastinost je karakteristika koja omoguuje savijanje odreenih elemenata koji se
primjenjuju u pojedinim fazama tretmana (stopovi, loopovi, petlje i slino). Ova karakteristika
potrebna je praktiaru da bi lake oblikovao luk, ali u tretmanu nije poeljna, pa se ice koje
imaju ovo svojstvo temperaturno obrauju nakon izrade te postaju elastine.
Krutost (load deflection rate) predstavlja jainu sile kojom ica djeluje. Visoka krutost
ini napravu stabilnom, ali su sile prevelike, dok niska krutost omoguuje primjenu slabijih
sila koje su bioloke i to kroz dulje vremensko razdoblje, ali je naprava nestabilna. Idealan
spoj bi bio stabilna naprava i slabe sile, ali se ove dvije karakteristike naalost iskljuuju.
Biokompatibilnost ukljuuje otpornost na koroziju, ali dodatno ica mora u uvjetima
koji vladaju u usnoj upljini biti neutralna, odnosno ne smije tetno djelovati. Treba
napomenuti da su sve ee registrirane alergijske reakcije na nikal i rjee na krom.
Najsuvremenije legure nikla i titana stabilne su, pa vjerojatno nema ni alergijskog djelovanja.
Vee trenje moe, osim usporavanja terapije tj. pomaka zuba po ici, utjecati i na
sidrite te ak dovesti i do njegovog gubitka. Vrlo malo trenje koje je povoljno, a
karakteristino je za najsuvremenije ice moe izrazito ubrzati terapiju, ali moe takoer
dovesti do potekoa. Naime esto se dogaa da zbog normalne funkcije ica polako sklizne u
jednu stranu zubnog luka i nakon to izviri iz cjevice posljednjeg kutnjaka koji puta jae
traumatizira meka tkiva. Zbog toga se posljednjih dvije, tri godine na sredini lukova tvorniki
ugrauju savijutci (dimple) koji onemoguuju klizanje.
Mogunost lemljenja i varenja je vana zbog dodavanja sekundarnih elemenata na luk (kuke,
loopovi i sl.).
Zlatne legure. Danas se u ortodonciji vie ne koriste, a sadravale su zlato, srebro,
bakar, nikal platinu i paladij. Otpornost na koroziju je besprijekorna kao i mogunost
lemljenja, a uobiajeno se provodila odgovarajua termika obrada kojom se poveavala
vrstoa ice. Sile kojima ove ice djeluju manje su nego kod elinih ica, a osnovni razlog

262

zbog kojeg se ove ice vie ne primjenjuju je visoka cijena. Ponekad se samo Crozatova
naprava i danas izrauje od zlata, u skladu s originalnim dizajnom iz poetka ovog stoljea.
eline legure. Jo i danas se eline legure najee primjenjuju u ortodontskoj
terapiji. Najei im je sastav: 71% eljeza, 18% kroma, 8% nikla i manje od 0,2% ugljika.
Ovakva se ica najee naziva 18-8 stainless steel. Visoki modul elastinosti i visoka krutost
mogu dovesti do oteenja u poetnim fazama terapije osobito ako je ica predebela. Ako je
pak ica pretanka stabilnost naprave i kontrola pomaka su upitni kao to je ve ranije
spomenuto. Zbog toga se u poetnim fazama terapije primjenjuju isprepletene (twist flex) ice
s efektom "elinog ueta". Naime ica istoga promjera isprepletena od vie tankih ica
elastinija je i djeluje manjom silom. U poetku su se proizvodile i primjenjivale ice
isprepletene od tri niti, kasnije od pet, a u posljednje vrijeme i od sedam do osam niti. Koriste
se i etvrtaste isprepletene ice koje djeluju malim silama u finalnim fazama terapije uz dobru
kontrolu pomaka i nekodljivost (osobito kod torkviranja). eline ice mogue je termiki
obraivati da bi se smanjila unutranja napetost i poveala elastinost. Problem je kod
primjene ove ice relativno brza trajna deformacija zbog ega se lukovi moraju esto mijenjati
ili aktivirati. Ove je ice mogue dobro lemiti i variti, a otporne su na koroziju. Otpornost na
koroziju dolazi od relativno visokog postotka kroma. Najea oteenja uzrokuju u zavrnim
fazama terapije kada se primjenjuju etvrtasti i relativno debeli profili. Kao to je spomenuto
vrlo je mala granica izmeu premalene sile ili ak nedjelovanja i bitno prevelike sile odnosno
oteenja tkiva.
Krom-kobalt legure. Ova se legura sastoji od kobalta, kroma, nikla, molibdena,
eljeza i mangana. Legura je izrazito plastina, to je vrlo povoljno za izradu i
najkompliciranijih elemenata na lukovima. Elastinost se moe poveati termikom obradom
do crvenog ara (480 C) kroz 7 - 12 minuta to dovodi do rekristalizacije pa svojstva postaju
slina onima kod eline ice iste debljine. Proizvode se u etiri vrste: plava, uta, zelena i
crvena, ovisno o elastinosti.
Kod svih vrsta Elgiloy ice preporuljivo je provesti termiku obradu ali ih nakon toga
ne bi trebalo vie savijati jer moe doi do loma. Ove ice djeluju due od elinih, mogu se
lemiti i variti te su otporne na koroziju.
Titanske legure. U klinikoj su primjeni od 1972. godine iako je Nitinol izumljen
ranih ezdesetih. Ime mu dolazi od skraenice Ni- od nikal, Ti- od titan, Nol- od Naval
263

ordnance laboratory. Sastoji se od oko 52% nikla, 45% titana i 3% kobalta. Beta titanium
(TMA) razvijen je kasnije (ORMCO), posjeduje dobar odnos izmeu krutosti i elastinosti,
djeluje jaim silama od Nitinola, a slabijim od eline ice. Moe se lemiti i variti te relativno
lako formirati, ak i u kompliciranije oblike. Nitinol se primjenjuje u poetnim fazama
terapije kada je potrebno primjenjivati slabije sile. Visoko je elastian, ali je izrazito
ograniene plastinosti. To onemoguuje izradu kompliciranijih elemenata na lukovima ili
malih zavijutaka, a najee se primjenjuje u tehnici ravnoga luka (SWA). Ve u ranim
fazama terapije mogue je upotrijebiti etvrtastu icu i poeti s istovremenim niveliranjem,
torkviranjem, anguliranjem i rotiranjem zubi. Ne moe se lemiti, ni variti, a podloniji je
koroziji od ostalih ortodontskih ica.
U svemirskom programu za koji je Nitinol razvijen postignute su karakteristike ice
koje se nazivaju memory-efekt. To je sposobnost ice da se vrati u prethodno odreeni oblik
nakon to se zagrije na odreenu temperaturu. Pravilno odabrana temperatura "tranzicije"
omoguuje savijanje i postizanje eljene forme, te kasnije djelovanje u ustima. Neki novi
oblici ove legure (kineski Ni- Ti) imaju tzv. superelastina svojstva. To je svojstvo ice da
djeluje istom silom neovisno o iznosu aktivacije, to moe ubrzati terapiju i eliminirati
mnoga ranije esta oteenja.
Gumeni i plastini aktivni elementi. Lanci, gumice za intermaksilarn gumeni vlak,
gumeni separatori, elementi za ekstraoralnu vuu i slini elementi izrauju se uglavnom od
suvremenih silikonskih materijala, iako su se nekada izraivali od prirodne gume. Silikonski
materijali su otporniji na utjecaj oralnog okruenja i dueg su djelovanja. Glavni problem sa
svim vrstama gume je u mogunosti apsorpcije vlage i gubitku elastinosti unutar 24 - 36 sati.
Opruge. Vune opruge, potisne opruge i slini elementi izrauju se od elinih ili
nikal-titanskih legura i imaju ista svojstva kakva imaju ice od istih materijala.

264

LITERATURA
1. Alkire RG, Bagby MD, Gladwin MA, Kim H. Torsional creep of polycarbonate
orthodontic brackets. Dent Mater 1997;13:2-6.
2. Anstis GR, Chantikul P, Lawn BR, Marshall DB. A critical avaluation of indentation
techinques for measuring fracture toughness. I. Direct crack measurements. Bull Am
Ceramic Soc 1981;64:533-8.
3. Kovatch JS, Lautenschlager EP, Apfel DA, Keller JC. Load extension-time behavior
of orthodontic alastiks. J Dent Res 1976;55:783-6.
4. Morena R, Lockwood PE, Fairhurst CW. Fracture toughness of comercial dental
porcelans. Dent Mater 1986;2:58-62.
5. Wiskott HW, Nicholls JI, Belser UC. Stress fatigue: basic principles and prosthodontic
implications. Int J Prosthodont 1995;8:105-16
6. Pruett JP, Clement DJ, Carnes DL Jr. Clclic fatigue testing of nickel-titanium
endodontic instruments. J Endod 1997;23:77-85.
7. Brantley WA, Myers CL. Measurment of bending deformation for small diameter
orthodontic wires. J Dent Res 1978;57:609-15.
8. Funk AC. The heat-treatment of stainless steel. Angle orthod 1979;49:126-30.
9. Howe GL, Greener EH, Crimmins DS. Mechanical properties and stress relief of
stainless steel orthodontic wire. Angle Orthod 1968;38:244-9.
10. Brick RM, Pense AW, Gordon RB. Structure and properties of engineering materials,
4th ed. New York: McGraw-Hill; 1977: Chap. 14.
11. Craig RG, edr. Restorative dental materials, 10th ed. St. Louis: Mosby, 1997: Chap.
10.
12. Kingery WD, Bowen HK, Uhlmann DR. Introduction to ceramics, 2nd ed. New York:
Wiley 1976;783-97.

265

13. von Fraunhofer JA, Coffelt MTP, Orbell GM. The effect of artificial saliva and topical
fluoride treatments on the degradation of the elastic properties of orthodontic chains.
Angle Orthod 1992; 62: 265-74.
14. Billmeyer FW. Textbook of polymer science. New York: Wiley; 1984.
15. Braden M, Causton EE, Clarke RL. Diffusion of water in composite filling materials. j
Dent Res 1974; 5:730-2.
16. Tavas MA, Watts DC. A visible light-activated direct bonding material: An in vitro
comparison study. Br j Orthod 1984;11:33-7.
17. Norevall L, Sjogren G, Persson M. A clinical evaluation of a glass ionomer cement as
an orthodontic bonding adhesive compared with an acrylic resin. Eur j Orthod
1996;18:373-84.
18. Voss A, Hickel R, Molkner S. In vitro bonding of orthodontic brackets with glass
ionomer cements. Pediatr Dent 1998;20:43-8.
19. McCourt J, Cooley R, Barnwell S. Bond strenght of light cure fluoride-releasing baseliners as orthodontic bracket adhesives. Am J Orthod Dentofac Orthop 1991;100:4752.
20. Hamid A, Hume WR. A study of component release from resin pit and fisure sealants
in vitro. Dent Mater 1996;13:98-102.

266

27. MATERIJALI U ORALNOJ KIRURGIJI

Jaka Grgurevi

U oralnoj kirurgiji se uglavnom upotrebljavaju isti materijali koji se upotrebljavaju i u

drugim granama stomatologije, ali se koriste i materijali koji su tipini za ovu stomatoloku
disciplinu.
Materijali koji se upotrebljavaju u oralnoj kirurgiji a ne upotrebljavaju se uope ili se
koriste rjee ostalim stomatolokim granama jesu:
-

sintetiki materijali kojima se nadomjeta kost,

materijali od kojih se izrauju epiteze i resekcione proteze,

materijali od kojih se izrauju implantati,

materijali za ivanje.

27.1. SINTETIKI MATERIJALI KOJIMA SE NADOMJETA KOST

Postoje dva tipa sintetikih materijala na bazi keramike kojima se nadomjeta kost: To su
hidroksil-apatit (HA) i tri-kalcijev fosfat (TCP). Oba spadaju u grupu aloplastinih implantata.
Aloplastian materijal je neivi, umjetni materijal, strano tijelo koje se koristi za implantaciju u
ivo tkivo.
Oba materijala su biokompatibilna, budui da ne pobuuju upalnu niti imunoloku
reakciju nakon dodira s kotanim ili mekim tkivom primatelja. HA je trajno neresorbilni
materijal, dok je TCP bioresorbilan.
HA u kotanim upljinama ostaje nepromijenjen i u njega urasta okolna kost, dok TCP
potie osteogenezu i kod toga bude postupno resorbiran te slui kao matriks u koji urasta
primateljevo kotano tkivo. TCP ima ogranieniju primjenu, zbog resorptivnosti i krhkosti, dok
HA ima mnogostruku primjenu u oralnoj i maksilofacijalnoj kirurgiji.
HA Ca10(PO4)6(OH)2 je matrijal kalcij-fosfata s fizikalnim i kemijskim svojstvima
slinim onima zubne cakline i kosti. Veliina estica varira od 70 do 500 mikrometara. Dobiva
se sintezom ili hidrotermalnim postupkom kojim se kalcij-karbonat oienog morskog

267

koraljnog kostura pretvara u HA. Razlikujemo pripravke u vidu zrnaca (granula) ili blokova koji
slue za nadoknaivanje veih kotanih defekata kada se ne oekuje regeneracija kosti.
TCP Ca3(PO4)2 materijal dolazi u obliku poliporoznih granula veliine 47O do 800
mikrometara. Nakon unoenja u organizam materijal oslobaa ione u osteotropnim
mehanizmima organizma te tvori granine spojeve koji se ponaaju slino matinoj kosti tj.
dovode do spajanja na molekularnom nivou s prirodnom kosti.

27.2. MATERIJALI OD KOJIH SE IZRAUJU EPITEZE I RESEKCIONE PROTEZE

Epiteze ili proteze lica su izradci kojima se nadoknauju izgubljeni djelovi lica, kao na
primjer oko, uho, nos, obraz. Resekcione proteze su izradci koji nadoknauju izgubljene djelove
eljusti i zubi. Za izradu epiteza i resekcionih proteza koriste se tvrdi i meki akrilat (PMMA) i
razni drugi materijali.

27.2.1. Materijali za epiteze

Od 16 stoljea, kada je francuski kirurg Ambroise Pare opisao jednostavnije proteze lica,
poinje njihov sustavni razvitak. Svjetski ratovi bili su veliki pokretai u razvoju
maksilofacijalnih proteza, epiteza. Uspjeh protetske rehabilitacije je limitiran osobinama
materijala za izradbu proteza.
Moderni materijali na bazi elastomera i polimera znatno su poboljali osobine epiteza ali
nisu jo idealan materijal koji moe sliiti ili duplicirati ljudsku kou.
Idealan materijal za epiteze mora imati razne osobine; mora biti jednostavan za uporabu i
jeftin, biokompatibilan, jak, dovoljno stabilan i izdrljiv. Epiteza mora izgledati poput koe,
mora biti meka na dodir, te biti boje i strukture kao koa. Osim toga proteza mora biti otporna na
sunevo svjetlo (ultraljubiaste zrake), toplinu, hladnou, mora biti stabilne boje, otporna na
utjecaj kemikalija i dovoljno rezilijentna. Mora biti jednostavna za ienje i odravanje od
strane pacijenta. Savrena proteza bi trebala takoer biti termoreaktivna na tjelesnu temperaturu
te, sukladno tome, mjenjati boju s okolnim tkivom, te takoer reagirati na svjetlost, kako bi se
prilagodila ambijentalnom svijetlu.
Naalost, do danas nema materijala koji ispunjava sve ove uvjete.

268

Prvi moderan materijal koji je ispunio dosta opisanih uvjeta je bio polimetilmetakrilat,
(PMMA). Glavni nedostatak PMMA je krutost.

27.2.2. Materijali koji su se koristili za izradu epiteza

Prirodni lateks je mekan, jeftin i jednastavan za obradu te daje relativno "ivotnu"
protezu. Epiteza je neotporna na fizikalne i kemijske utjecaje, pa se brzo dezintegrira i mijenja
boju. Lateks se vie ne upotrebljava kao materijal za epiteze.
Sintetski lateks razvijen je kao tripolimer od butilakrilata, metilmetakrilata i
metilmetakrilamida. Boljih je osobina od prirodnog lateksa. Lateks "koa" je skoro prozirna i
kroz nju boja prodire na stranju ili konu stranu proteze, to izgleda vrlo prirodno i dobro se
stapa s protezom. Tehniki postupak spajanja lateks "koe" i skeleta od pjenaste gume dugo traje
a takva proteza ima relativno kratak vijek trajanja i to je glavni nedostatak ovog materijala.
Vinil-plastisol je vinilna smola koja se uz dodatak plastifikatora (omekivaa)
upotrebljava za neke tipove proteze. Plastisol je gusta tekuina, sastavljena od malih estica
vinila rasprenih u plastifikatoru
Smoli se mogu dodati pigmenti da se postigne individulana boja koe. Plastinost se
postie zagrijavanjem plastisoldisperzije da se djelomino otope vrste estice.
Vremenom proteza postaje tvrda zbog gubitka plastisola s povrine. Ultraljubiaste zrake
imaju vrlo negativni uinak na ovu masu.
Poliuretan je noviji materijal za izradu epiteze. Obrada poliuretana obuhvaa tri
komponente, to zahtijeva potivanje odgovarajuih odnosa i mjeanja komponenti. Jedna od
komponenti je akrilat, ija obrada zahtijeva paljivo rukovanje. Poliuretanske proteze imaju
ivotni osjet i izgled. Stabilnost boje je bolja nego kod polivinil.klorida.
Osnovni materijal za izradbu resekcionih proteza je tvrdi PMMA, s time da se rubovi
proteze koji su u dodiru s tkivom mogu izraditi od mekog PMMA ili silikona.

27.2.3. Silikonska guma

Silikon je uveden u stomatologiju oko godine 1946. a samo se posljednjih godina koristi
kao materijal za izradu epiteza. Silikoni su istisnuli tvrde akrilate za izradu epiteza. Akrilati,
zbog svoje tvrdoe, mogu uzrokovati razne probleme. Najee su to ozljede defektnog podruja
269

te slabi estetski uinak zbog loe mogunosti prilagodbe na okolno meko tkivo, posebice tijekom
mimike.
Suvremene silikonske mase za epiteze su danas svakome dostupne i mogu se nabaviti u
raznim oblicima, pod razliitim trgovakim imenima. Njihova najvea prednost je to su mekane
i za bolesnika udobne te se mogu vjerno obojati.
Postoje dva naina obrade: vulkanizacija pri sobnoj temperaturi i vrua vulkanizacija.
Danas se oba koriste i svaki ima svojih prednosti i nedostataka.
Veinom se koriste silikoni koji vulkaniziraju pri sobnoj temperaturi. Tvorniki su
prozirni ili zamueno bijeli. Prije dodatka katalizatora silikon se pomijea sa suhim zemljanim
pigmentima da dobije boju koe, koja je kod svakog ovjeka drugaija. Stvarna, unutarnja boja
silikona je monokromatska.
Epiteza se moe raditi na modelu od tvrde sadre, na modelu od epoksidne smole ili
metala.
Silikon vulkaniziran pri sobnoj temperaturi nije vrst kao silikon vulkaniziran pri
povienoj temperaturi.
Vrue vulkanizirani silikon je polutvrd ili materijal poput kita. Pri vruoj obradi materijal
treba samljeti i puniti pod tlakom te polimerizirati na 180oC tijekom 30 minuta. Pigment se
umijea u masu i rasporedi na odreena mjesta na modelu. Na ovaj nain se moe postii boja
silikona poput boje tkiva koja ne zahtijeva dodatno bojenje vanjske povrine. Ovo je materijal
izbora posebice to se tie stabilnosti boje i vrstoe. Glavna prednost ovog materijala nad
silikonom koji vulkanizira pri sobnoj temperaturi je bri postupak bojenja koji je unutarnji i
polikromatski. Glavni nedostatci su potrebna oprema; mlin za drobljenje i prea te metalni model
ija izrada je dugotrajna.
U sluaju potrebe, silkoni se mogu pomou raznih bonding agensa i primera vezati za
tvrde akrilate i poliuretanske folije.

27.3. MATERIJALI OD KOJIH SE IZRAUJU IMPLANTATI

Postoje tri glavna tipa legura za implantate, to su:
-

legure kobalt-krom-molibdena,

nehrajui elik,

titan,

270

Legure kobalt-krom-molibdena i nehrajui elik mogu se upotrebljavati za izradu

individualnih implantata, endodonskih ili subperiostalnih, dok se titanove legure koriste za izradu
tvornikih standardiziranih endoosealnih implantata.
Legure kobalt-krom-molibdena satavljne su od priblino 62% kobalta, 28% kroma i 6%
molibdena. Koriste se prvenstveno za izradu implantata postupkom lijevanja. Otpornost na
koroziju ovih legura u biolokoj sredini mnogo je bolja nego kod nehrajueg elika
Nehrajui elik sadrava 18% kroma i 8-12% nikla. To je tzv. 18/8 nerajui elik.
Implantati se izrauju postupkom lijevanja ili tancanja. Glavne prednosti nehrajueg elika su
u tome to ga ima u dovoljnim koliinama. Trokovi izradbe implantata su niski jer ne zahtijeva
sloene postupke oblikovanja u razliite oblike. Hladno obraeni ima izvanredne karakteristike,
pogotovo to se tie zamora materijala. Glavni nedostatak mu je slaba otpornost na rubnu
koroziju.
Titan koji se upotrebljava za izradu implantata u stvari je legura titana koja ima znatno
bolje mehanike osobine od istog titana. Testovi su pokazali da titan ima izvanrednu otpornost
na koroziju u biolokoj sredini.
Osim od metalnih legura implantati se mogu izraivati i od:
Biokeramika: aluminijev oksid i biougljik. Keramiki materijali obuhvaaju veliku grupu
materijala slinih osobina ali razliite strukture. Openito govorei, keramiki materijali se
sastoje od sloenih kombinacija metalnih i nemetalnih elemenata. Njihova struktura sadri
ionske veze i moe imati dugu ili kratku kristalnu strukturu. Keramiki materijali su tvrdi i krhki.
Ovi materijali mogu biti isti kristalni oksidi, kao to je aluminij-oksid, ili mjeavine oksida kao
to su staklo ili porculan. Uprkos loim mehanikim osobinama i potekoama koje se javljaju
kada treba proizvesti sloene oblike, keramiki materijali imaju velike mogunosti kao
implantacijski materijali zbog njihove glatke povrine i zbog povoljne rekcije tkiva. Koristi se za
izradu endosealnih implantata.
Paljivo kontroliranom karbonizacijom mogu se proizvesti ugljikova vlakna slina
staklu. Ovaj materijal ima veliku tvrdou i otpornost na koroziju. Glavni nedostatak ovog
materijala je njegova krtost. Teko ga je modelirati u eljeni oblik nakon same proizvodnje.
Koristi se kao tzv. monokristal za izradu transdentalnih implantata.

271

27.4. MATERIJALI ZA IVANJE

Razlikuju se dva osnovna tipa materijala za ivanje. Jedno su materijali koji se
resorbiraju u organizmu i nije ih potrebno odstranjivati, drugo su materijali koji se ne resorbiraju
i potrebno ih je odstraniti.
S obzirom na podrijetlo materijala za ivanje razlikujemo prirodne i sintetike materijale.
Openito govorei, idealan konac bi bio onaj koji se moe upotrijebiti kod bilo koje
operacije a da ne izaziva reakciju tkiva i ne stvara pogodne uvjete za razvitak bakterija. Mora biti
dovoljno jak kako se nebi prekinuo, vor mora ostati vrst, te se ne bi smio skupljati u tkivu, ne
bi smio izazivati elektrolitiku reakciju, mjenjati kapilarno stanje, izazivati alergiju ili biti
kancerogen i morao bi se resorbirati uz minimalnu tkivnu reakciju.
Neki konci, naroito kada se koriste u ustima, proizvode reakcije tkiva i stvaraju neugodu
za pacijenta.
Sve vrste konaca imaju svoju dimenziju i tenzijsku vrstinu, to je regulirano posebnim
propisima (standardima).
Promjer konca se po amerikoj Farmakopeji (U.S.P.) izraava brojem nula (0), to je taj
broj vei promjer konca je manji i obrnuto.
Svaki konac koji je upotrijebljen za ivanje, bez obzira od ega je graen, u stvari je
strano tijelo u organizmu.
Kako enzimi u organizmu nastoje eliminirati strano tijelo putem razgradnje, oni nastoje
razgraditi i uneseni materijal za ivanje. Neke konce enzimi mogu razgraditi, dok druge ne.
S obzirom na broj niti od kojih je konac sastavljen razlikujemo monofilamentne
(jednonitne) i polofilamentne (mnogonitne) konce.
Monofilamentni konci manje iritiraju tkivo, dok polifilamentni imaju bolja mehanika
svojstva i lake je s njima raditi. Zbog toga se sve vie proizvode i upotrebljavaju polifilamentni
zatieni konci, tj. konci koji imaju polifilamnetnu jezgru a povrinu kao monofilamentni konac.

27.4.1. Resorptivni konci

Najpoznatiji predstavnik iz ove grupe konaca prirodnog podrijetla je catgut. Kako mu
ime kae, nekada se proizvodio od majih crijeva, nakon toga od ovjih, a danas se proizvodi iz
kolagena dobivenih iz ivotinjskih tetiva i fascija. Graen je od kolagena koji se u organizmu
brzo resorbira, a da bi se usporila resorpcija kolagen se boji ili impregnira solima tekih metala.
272

Najee upotrebljavane soli za impregnaciju su soli kroma i takav se konac naziva

chrom catgut. Sama impregnacija moe biti potpuna, kada se svaka pojedina nit impregnira pa
upreda, ili povrinska, gdje se prvo upredaju niti u jednu, a onda potapa u otopinu kroma.
Postupak kromiranja mora biti takav da se soli kroma podjednako raspodijele cijelom duinom
niti.
Obian catgut se brzo resorbira i upotrebljava se tamo gdje se oekuje brzo zaratavanje
rane, a kromirani catgut se sporije resorbira i upotrebljava se tamo gdje se ooekuje produljeno
zacijeljivanje. Kromirani catgut manje iritira tkivo od obinog.
Druga velika grupa resorptivnih konaca je sintetikog podrijetla i osnovu im ini
poliglikolna kiselina. Konci proizvedeni od poliglikolne kiseline takoer dolaze kao mono ili
polifilamentni. Sporije se resorbiraju od prirodnih materijala procesom hidrolize u organizmu. U
praksi sve vie potiskuju konce od prirodnih materijala.

27.4.2. Neresorptivni konci

U ovu grupu spadaju konci koji su otporni na djelovanje tkivnih enzima te se zbog toga
moraju odstraniti iz tkiva.
Mogu biti izraeni od prirodnih ili sintetikih materijala. Od prirodnih materijala
ralikujemo organske i metalne niti.
Kapilarnost je svojstvo niti da omoguuje prolaz tkivnoj tekuini duinom konca, ime
se omoguava, ako postoji, irenje infekcije du konca. Prirodni organski konci imaju jako
izraena kapilarna svojstva.
Kirurka svila je najee upotrebljavani konac prirodnog porijekla. Izrauje se od niti
koje izluuje svilena buba. Nakon ienja od voska i gume, niti se boje i upletu i nastaje kirurki
konac. Konac je vrst i lagan za rukovanje.
Laneni konac se dobije uvijanjem lanenih niti, promjer mu se teko dade odrediti te mu
vrstina varira. Rijetko se upotrebljava.
Kirurki nerajui elik izraen je od specijalne legure s malim sadrajem ugljika. isti
je metal, jak i savitljiv. Tkivo ga odlino podnosi ali mu je loa strana to je nespretan za
rukovanje jer se lako urezuje u tkivo ako ga se jae stegne. Najee se upotrebljava za ivanje
tetiva.

273

Konci od prirodnih materijala mogu se dobiti na kalemima u velikoj duini, iz kojih se

izrezuje duljina konca po potrebi, ili izrezani na odreenu duljinu pakirani pojedinano ili u
tucetima sa ili bez igle za ivanje.
Konci na kalemima dolaze iz tvornice nesterilni, tako da ih je potrebno prije uporabe
sterilizirati i uvati u posebni sterilnim spremnicima za konac.
Pojedinani konci, sa ili bez igle, obino dolaze tvorniki sterilno pakirani.

27.4.3. Sintetiki neresorptivni konci

Poliamidni polimer, najlon, je monofilament dobiven kemijskom sintezom. Vrlo je vrst,
elastian i ne izaziva jaku reakciju tkiva. Vrlo je "iv" pa trai vie vorova za vezanje. Mogue
ga je izraditi vrlo tankim pa se upotrebljava u mikrokirurgiji.
Poliesterska vlakna su napravljena od sintetikog polimera. Dolazi kao neobraeni
upleteni multifilament ili upredeno impregnirano vlakno. Vrlo je indiferentan prema tkivu.
Polipropilen je polimer od kojeg je napravljen monofilamentni konac, zadrava vrstinu
u tkivu i izaziva minimalnu reakciju. Kako je monofilament nema svojstvo kapilarnosti pa se
moe upotrijebiti i za inficirane rane.

27.4.4. Igle za ivanje

Igle za ivanje su napravljene od nehrajueg elika. Na poprenom presijeku mogu biti
okrugle, i upotrebljavaju se za ivanje sluznica i crijeva, ili trokutaste koje se upotrebljavaju za
ivanje koe.
U oralnoj kirurgiji najee se koriste igle duljine 16 do 20 mm i konac debljine 3/0.
Konac za ivanje koji je tvorniki uveden u iglu, lako prolazi kroz tkivo, a ubodna rana nije vea
od rane prolaska igle, zove se atraumatski materijal za ivanje.
Konac koji se neposredno prije ivanja mora uvesti u iglu s proirenom uicom, tee
prolazi kroz tkivo i stvara u njemu veu ranu i traumatizira ga, pa se zove traumatskim
materijalom za ivanje.

274

LITERATURA
1. Jarcho M, Bolen CH, Thomas MB. Hydroxylapatite synthesis and characterization in
dens polycrystalline form. J Mater Sci 1976;11:2027-34.
2. Kent JN, Zide MF, Kay JF, Jarcho M. Hydroxylapatite blocks and particles as bone graft
substitutes in orthopedic and reconstructive surgery. J Oral Maxillofac Surg
1987;44:597-605.
3. Phillips RW. Skinner's science of dental materials. 8th Ed. WB Philadelphia: Saunders
Co., 1982.
4. Stahl SS, Froum S. Histological evaluation of human intraosseous healing response to the
placement of triclacium phosphate ceramic implants. J Periodontol 1986;57:211-17.
5. Thomas KF. Prosthetic rehabilitation. London: Quintessence Publishing Co., Ltd., 1994.

275

28. ZAVRNA OBRADA STOMATOLOKIH RADOVA

Vlado Carek

Zadaa stomatolokog lijeenja nije samo u tome da se sauvaju i nadomjeste manjkavi

zubi, nego i da se restituira nedovoljna i promijenjena oralna funkcija, te uspostavi naruena
funkcijska harmonija. Mnogi suvremeni materijali zahtjevaju posebnu tehniku rada, preciznost u
radu i poseban nain obrade i poliranja.
Zavrna obrada doprinosi boljem inkorporiranju materijala u novi bioloki medij,
produuje materijalu vijek trajanja i poboljava estetski uinak.
U ovom se poglavlju opisuju sredstva koja se koriste u modernoj stomatologiji pri obradi
materijala, kao i nova dostignua pri njihovoj primjeni.
Kvalitetna obrada dentalnih radova doprinosi higijenskoj i estetskoj vrijednosti ispuna,
proteza, ortodontskih naprava i dr. Hrapavost i poroznost njihove povrine omoguuje
zadravanje hrane, podravanje upalnog procesa i razvijanje karijesa na preostalim zubima.
Dakako, i sam pacijent sa pravilnom higijenom treba doprinijeti estetskoj i higijenskoj
vrijednosti stomatolokih radova.
Sredstva koja se koriste u zavrnoj obradi su razni glodai, silikonski kameni, brusna
sredstva, polireri, gumice, etkice izraene od razliitih materijala, prilagoene zahtjevima
ordinacije i zubne tehnike.
To su uglavnom rotirajui instrumenti koji razliitom tvrdoom svog povrinskog sloja,
grubim ili finim ozubljenjem tog sloja, razliitim veliinama i oblicima, pomau pri gruboj i
finoj obradi stomatolokih materijala.
Freze za tvrde metale, s krupnim krinim ozubljenjem, slue za obradu krom-kobalt
legura, plemenitih legura, kompozitnih materijala, akrilata i dr. Razliitih su oblika i veliine.
Freze za tvrde metale sa finim krinim ozubljenjem primjenjuju se za obradu plemenitih
legura i keramike, dok one sa superfinim krinim ozubljenjem slue najfinijoj obradi i
neplemenitih i plemenitih legura te keramike i kompozita. Specijalno ozubljenje freze, u pravilu s
velikim brusnim noiima, rabe se za skidanje akrilata i sadre.
Specijalne, spiralno ozubljene freze, slue za obradu ilavih materijala, na primjer titana.
Freze ili glodalice sa paralelnim stijenkama ili konus freze primjenjuju se u tzv. frez-tehnici.

276

Dijamantni rotirajui instrumenti primjenjuju se za obradu krom - kobalt legura, legura

na bazi paladija, keramike i dr. Fleksibilne i superfleksibilne okrugle dijamantne ploice sa
dvostrano galvanski naneenim dijamantnim zrncima imaju iroku primjenu u stomatologiji,
osobito za konturiranje protetskih radova. Dijamantom presvueni kistovi i etkice od elinih
vlakana obrauju krom - kobalt legure, legure na bazi paladija, legure s reduciranim udjelom
zlata, plemenite legure, titan, metalkeramiku i dr. Skidaju povrinski sloj oksida.
Ploice za rezanje privruju se vijkom za nosa (mandrel). Slue za piljenje lijevnih
kolia, za rezanje zlatne i legure za keramiku. Mreaste separirne ploice, najlonom uvrene,
rabe se za obradu krom - kobalt legura. Ne pucaju i dugotrajnije su od uobiajenih ploica.
Kameni (plemeniti korund) razliitih veliina i oblika slue za grubu i finu obradu legura.
elina svrdla su izraena od hipereutektine legure koja sadri perlit i cementit. Takva
svrdla esto sadre primjese mangana i molibdena koji pridonose vrstoi legure. Ona uinkovito
reu dentin, no njihove otrice relativno brzo otupi zubna caklina. Vano je oprezno sterilizirati
elina svrdla.
Kod kemijske ili sterilizacije parom potrebno je koristiti inhibitore korozije kao nitrijnitrit (ili di-ciklo-heksil-amonij-nitrit) te izbjei meusobni kontakt elinih instrumenata zbog
elektrolitske korozije.
Zamjenu za elina svrdla su izraena od estica volfram-karbida u matriksu od kobalta
(5-10%). Izraena su u metalurkom procesu izrade praka, izmodeliranog u prvobitni oblik,
sintetiziranog i spojenog za elini drak. Na kraju obrade slijedi finalno modeliranje
dijamantnim instrumentima.
Volfram - karbid ima slijedee karakteristike u odnosu na elik:
1. Veu vrstou (uinkovitije djeluje na obraivani dentalni materijal)u
2. Veu tvrdou, uz visok modul elastinosti.
3. Nije otporan kao elik, ve je lomljiviji te se ne moe koristiti u pretankim slojevima.
Pri kemijskoj sterilizaciji kontraindicirani su agensi koji razgrauju i korodiraju kobaltni
matriks, lem ili elini drak. To su ,npr., halogenirani fenoli, jod, vodikov peroksid. Druge se
metode uspjeno koriste.
U trgovakoj mrei nalazimo ih pod imenom Hartmetallfrser, Hartmetallbohrer,
Hartmetallfinierer i dr. Izrauju se razliitih veliina, oblika i finoe. Slue za obradu dentalnih
legura kao i materijala koji imaju znatno manju tvrdou od metala.
Dijamanti su jo tvri od volfram-karbida. Dijamantni vrh je vezan za povrinu metalnog
drka, a za spoj se najee koriste keramiki agensi. Takvi instrumenti raznih su oblka, pa mogu

277

biti kuglasti, valjkasti, cilindrini, obrnuto konini, leasti i dr. Ploice razliitih promjera i
debljina vijkom se fiksiraju za osovinu nosaa instrumenta.
Gruba obrada izvodi se brusnim sredstvima, frezama, kamenima i ploicama razliitih
veliina. Nakon toga izvodi se zavrna obrada sa silikonskim ili dijamantnim brusnim, tzv.
finirajuim instrumentima, ili brusnim tijelima izraenim iz tvrdog metala. Mehanika obrada
povrine protetskog rada ili konzervativnog ispuna finiranjem izvodi se dijamantnim polirerima,
ili polirerima iz tvrdog metala, a moe se raditi i super finim fleksibilnim silikonskim
kolutovima. Nakon finiranja pristupa se poliranju povrine specijalnim gumicama razliitog
stupnja finoe abrazijskih estica.
Grubim poliranjem skidaju se sve neravnine i na taj nain se priprema za optimalno
poliranje do visokog sjaja. Za grubo poliranje - gumiranje koriste se dijamantne etkice te
silikonski i gumeni polireri.
Silikonski polireri za grubo poliranje metala dolaze u obliku koluta, lea, iljatog stoca,
valjkasti ili u obliku ae. Silikonski polireri srednje finoe koriste se za obradu akrilata i legura.
Superfini silikonski polireri slue za poliranje akrilata i metala do visokog sjaja.
Gumeni polireri dolaze u obliku koluta, lijevaka i valjaka. Koriste se za obradu ispuna i
zavrnu obradu legura. Poliranje do visokog sjaja je zavrna faza u obradi dentalnog rada. Kako
bi se izbjeglo zadravanje sline i hrane na povrini protetskog, ortodonskog ili konzervativnog
rada, treba postii glatku i sjajnu povrinu pomou pasta, instrumenata i etkica razliitih finoa.
Za poliranje do visokog sjaja osobito protetskih legura koriste se etkice od razliitih
materijala, finiji silikonski polireri, specijalni prstenasti polireri, kolutovi od koe i dr.
etkice i polirajua tijela trebaju imati sljedee karakteristike:
1. Kvaliteta materijala mora odgovarati visokoj razini moderne stomatologije.
2. Optimalni uinak poliranja postie se ako se strogo pridrava propisanim uvjetima
proizvoaa, osobito to se tie broja okretaja instrumenata.
Okrugle etkice sa plastinim tijelom i drvenim sreditem imaju veliku postojanost, koja
se postie gustim porubom ekinja. Drveno sredite osigurava besprijekorno sjedite na osovini
motora. vrsto usidrenje ekinja osigurava plastino tijelo koje ne podlijee nikakvim vanjskim
utjecajima (vlaenje ili isuivanje). Uski oblik etkica olakava pravilnu primjenu. Izrauju se od
razliitih materijala. One od srebrne ice slue za poliranje Co-Cr legura. Jo se rade ili od
konjske strune, ili u kombinaciji konjske strune sa dodatnim ulokom od koprive. Uloak od
koprive zadrava vlagu i zbog toga je ova etkica naroito prikladna za vlano poliranje.
etkice od mekane bijele kostrijeti slue za poliranje do visokog sjaja. Sastoje se od
akrilatnih prstenova, meu koje je umetnut vanjski prsten koji moe biti od runa ili od listova
278

koprive. Slue za poliranje metala i akrilata. Kolutovi za suho i vlano poliranje izraeni su od
mekane koe i slue za poliranje visokog sjaja svih materijala.

28.1. ZAVRNA OBRADA JEDNOKOMADNIH ODLJEVA

Kada se odljev izvadi iz cilindra za lijevanje najprije se pjeskari. Unese se u pjeskaru,
gdje kroz cijev pod pritiskom izlazi pijesak koji odstranjuje ostatke ulone mase.
Obrada zapravo poinje odsjecanjem lijevnih kanala od osnovne konstrukcije. To se radi
pomou karborund ploica ili otrog tokastog kamena, ili pomou glodalica od tvrdog metala.
Sredstva koja se koriste za grubu i finu obradu su: freze od tvrdog metala, karborund kamen,
hrapavi brusni papir, gumeni valjak, etkica za poliranje, pasta za poliranje i pasta za visoki sjaj.
Poliraju se samo povrine koje ne lee na modelu, dok se ostale povrine poliraju elektrolitiki.
Vrlo je vano kojom se brzinom okree motor stroja za poliranje. Vea brzina daje bolje
rezultate, ali pri tom treba voditi rauna da ne doe do svijanja skeleta.
Elektrolitiko poliranje se izvodi u porculanskoj ili staklenoj kadi. Na ovaj nain se
poliraju one povrine koje se mehaniki ne obrauju. Anoda (plus - pol) se ukljuuje na predmet
koji se polira, a katoda (minus - pol) na ploicu koja vertikalno stoji u kadi. Kao elekrolit slui
kromna kiselina. Poliranje se izvodi na principu isputanja elekrona s izboenih mjesta, jer je na
njima koncentracija najvea. Katodi se okrene ginginalna strana skeleta i od nje je udaljena 5 cm.
Jednokomadni odljev Co-Cr proteze uranja se 5 minuta u elekrolit, zatim se vadi i ispere u vodi,
pa se ponovo vrati u elekrolit, gdje elekroliza traje jo 5 minuta, poslije ega skelet dobija
srebrnasti sjaj.

28.1.1. Abrazija i poliranje

Vano je da svi nadomjestci u stomatologiji imaju glatku povrinu. Tako se nastoji
sprijeiti odlaganje ostataka hrane (naroito kod loe oralne higijene) a i korozija metala.
Glatka povrina nastaje postupkom abrazije, prigodom kojeg estice abraziva prelaze
povrinom obraivanog predmeta. Svaka estica abraziva ponaa se kao fini alat te se
povrina zaglauje, no ostaje mikro ogrebotina, ija je dimenzija ovisna o veliini estica
abraziva. Pri zavretku obrade koriste se abrazivi sve vee finoe estica, a nakon primjene
jednog abraziva i prelaskom na drugi, potrebno je dobro oprati obraivani predmet.
279

Ogrebotine nastaju u svim smjerovima. estice abraziva su tvre od obraivane povrine te su

povezane (traka, ploica) ili se nanose etkom.
Na abraziju utjee tvrdoa abrazionih estica (dijamant je najtvri materijal, dok su razni
kamenii, kao na pr. granit, relativno blagi abrazivi), zatim oblik abrazivnih estica (to su
otrije to su uinkovitije). Vee estice utiskuju vee povrine i daju bolji rezultat. Uz mehanike
odlike abraziva i brzina okretaja abrazivnih estica utjee na rezultat abrazije. Nastajanje topline
ovisi o pritisku kojim se obrauje materijal, o brzini okretaja instrumenata i o vrsti materijala koji
se abradira.
Hlaenje je potrebno kod bruenja zuba velikim brojem okretaja (vodeno prskanje) i kod
obrade akrilata jer toplina moe prouzroiti svijanje i izoblienje polimera.

28.1.2. Obrada i poliranje fiksno-protetskih radova

Za skidanje lijevnog kolia koriste se karborund ploice. U daljnjoj obradi koriste se
freze razliitih finoa i montirano cilindrino ili konusno kamenje. Prije stavljanja krunice na
radni model treba provjeriti njenu unutranju povrinu, da nije zaostalo vika metala u obliku
perli ili ostataka mase za ulaganje. Uklanjaju se okruglim svrdlom, a zatim se krunica ili tijelo
mosta vraa na radni bataljak pod laganim pritiskom. Obrada aproksimalnih povrina i
pristupanih dijelova okluzalne povrine nastavlja se finim papirnatim kolutovima. Za obradu
fisura i lijebova na griznoj povrini koriste se mali okrugla elina brusna sredstva. Grebeni
kvrica obrauju se malim gumenim diskom ili konusom, te se na taj nain ine fini prijelazi
prema centralnoj ili bonim fisurama. Prije poetka zavrne obrade etka se lagano okree da
njene dlake zahvate dio mase za poliranje. Pri poliranju, odrava se stalni kontakt etke sa
povrinom protetskog rada, pod jednakim pritiskom, da njene dlaice dodiruju poliranu povrinu,
kao i najdublje dijelove i detalje na griznoj povrini. U tu svrhu koristi se Tripoli-pasta koja se
sastoji od finog praka poroznih stijena i voska koji slui kao adheziv abrazivnih estica.
U drugoj fazi poliranja dobije se visoki sjaj legure, pomou mekane etkice i posebne
paste na bazi eljeznog oksida ili nikla.

280

LITERATURA
1. Angelini E, Bonino P, Pezzoli M, Zucchi F. Tensile strenght of Cr-Co dental alloys solder
joints. I Dent Mater 1989; 5:13-7.
2. Bates J F. Removable partial denture construction. Bristol: John Wright and Sons LTD.
1978
3. Combe E C. Zahnrtzliche Werkstoffe. Mnchen: Hanser, 1984.
4. Craig R G. Restorative dental materials. St Louis: C V Mosby Company, 1985.
5. Phillips R W. Skinner's Science od Dental Materials, 7th Ed. London - Philadelphia: W B
Saunders, 1973.
6. Reinhard J W and al. Determining smootheness of polished microfilled composite resins. J
Prosthet Dent 1983; 49:485-90.

281