203

JOHN LAUGHLAND:
ZATROVANI IZVOR:
NEDEMOKRATSKI
KORIJENI EUROPSKE
IDEJE

MARKO LUCI

Slovo M, Zagreb, 2005., 330 str.

(izv.: Little Books, London, 1997.)

204

John Laughland britanski je profesor politike znanosti i ilozoije, posebno usmjeren na pitanje suvereniteta u meunarodnim odnosima. Studirao
je na Mnchenskom sveuilitu, doktorirao u Oxfordu, predavao na Sorbonni i na parikom Institutu politikih znanosti. Pojavljuje se kao redoviti politiki komentator u, meu ostalim, Guardianu, Sunday Telegraphu
i Wall Street Journalu. Osim u knjigama, novinskim i znanstvenim lancima, svoju konzervativnu euroskeptinu orijentaciju slijedi i ravnajui
Europskom zakladom, britanskim euroskeptinim think-tankom kojeg je
osnovao Bill Cash, konzervativni zastupnik u britanskom Parlamentu. Na
ovim prostorima moglo se uti za njega povodom objave knjige Travesty:
the trial of Slobodan Miloevi and the corruption of international justice
(Pluto, London, 2007.), u kojoj promatra suenje Miloeviu i NATO-ovu
intervenciju u Srbiji kao prijelomne toke u suvremenim meunarodnim
odnosima, veliko ogrijeenje o vladavinu prava, taj najsjajniji dragulj zapadne civilizacije: prema Laughlandu, spomenutim je dogaajima ona
konano zamijenjena licemjernim univerzalnim reimom ljudskih prava koji, inei meunarodnu pravdu politikom farsom, slui kao ideoloko oruje zapadnim silama u provoenju svojih interesa na globalnom
geopolitikom planu. Osim to se ta Laughlandova knjiga mirno moe
smatrati u najmanju ruku neinformiranim pledoajeom u korist Miloeviu i velikosrpskoj politici (Laughland se u njoj ne libi izricati sudove o
krivnji slovenskih i hrvatskih separatista za sukobe u bivoj Jugoslaviji),
spominjem je ovdje jer demonstrira (usudit u se rei,dosadni) kontinuitet Laughlandovih politikih nazora klasinog millovskog liberalizma,
skopanog s burkeovskim konzervativizmom, stavljenih u funkciju normativne analitike optike kroz koju on promatra meunarodne odnose
oni su, naime, istovjetni onima izraenim u deset godina ranije objavljenoj knjizi Zatrovani izvor: nedemokratski korijeni europske ideje, kojom
se ovdje bavimo, kao to je zakljuak dotine knjige istovjetan uvodu i
zakljuku knjige o suenju Miloeviu.
U prvom poglavlju Zatrovanog izvora Laughland ih jasno izlae, a
svodivi su na nekoliko postavki. Ona temeljna glasi da je jedino u okviru nacionalne drave mogue ouvati svetu vladavinu prava. Najsvetije
stvari koje ine vladavinu prava jesu ustav nacionalne drave i nacionalni
parlament. Zato su nadnacionalne organizacije, kakva je EU, vrlo opasne;
naime, otprilike u vrijeme pisanja knjige, francuska i belgijska vlada potpisale su sporazume o ulasku u monetarnu uniju ne pitajui parlamente
i jednostrano mijenjajui ustavne odredbe. Nadalje, meunarodni odnosi trebali bi biti(!) ureeni naelom ravnotee sila, a ne sumnjivim konceptom kolektivne sigurnosti (ovdje Laughland slijedi H. Kissingerovo

205

razlikovanje tih dvaju naela meunarodnog poretka), koji zabauruje

stvarne nacionalne interese. Razliiti nacionalni interesi nuno su u sukobu, a sukob meu individuama i meu dravama na politikom i na
gospodarskom planu u liberalnoj politikoj ilozoiji oslikan je pozitivnim
tonovima on je motor napretka. Nevolja s nadnacionalnim organizacijama i integracijama (EU i NATO) je u tome to one sukob stavljaju pod
administrativni nadzor. Naposlijetku, ta administrativna mainerija sa
svojstvenim netransparentnim, dakle i nedemokratskim procedurama
na nadnacionalnoj razini otvara prostor proizvoljnosti moi u gospodarstvu i politici, koja nije odgovorna zakonodavnoj vlasti, a prisvajanjem i
hipertroiziranjem izvrne vlasti ta se proizvoljna administrativna mo
s Laughlandovog liberalnog stajalita razrasla preko svojih prirodnih
okvira minimalne drave, nastojei urediti odnose meu ljudima (u EU
se to ponajprije oituje u sferi ekonomskih odnosa), umjesto da tim odnosima tek poda granice, u obliku minimalnog skupa zakonskih pravila igre.
Laughlandovo zaziranje od tog europskog diriizma, tj. strasti planiranja
i samovolje centralnog upravljakog mehanizma, sasvim oekivano podrazumijeva pozivanje na klasine protivnike planske ekonomije, F. Hayeka i L. von Misesa, rasvijetlivi tako do kraja Laughlandovo vrijednosno
stajalite, odnosno njegov znanstveno-politiki proil.
Saevi Laughlandov pristup u nekoliko bitnih odrednica, sad mogu
rei da od prve do zadnje stranice knjige taj Laughlandov normativni konstitucionalizam pokazuje jednu svoju bitnu konceptualnu slabost: analiza
bilo ega, od uspostavljanja Europske ekonomske zajednice, preko monetarne politike Europske sredinje banke (odnosno njenih pretea, kao
to je Zajedniki valutni odbor), do NATO-ove intervencije u Srbiji, moe
zavriti samo zapomaganjem nad nesronou politike zbilje s navedenim odrednicama Laughlandovih nazora (a fortiori, liberalnim dogmama). Tako e itatelj, ako eli originalne konceptualne uvide u tu davno
dijagnosticiranu proizvoljnost moi na planu europskih politika, ostati
razoaran, a isto e biti i s onima koji tragaju za slabije poznatim (medijski manje obraenim) kontroverzama na onoj anegdotalnoj, faktografskoj razini, koja esto ini minimalni horizont itateljskih oekivanja od
ovakvih publicistikih naslova. Kad se pak Laughland ostavi monotonog
ukazivanja na odstupanje zbilje od dobrog, starog drutvenog ugovora i
krene u dalekosenija promiljanja o povijesnim uzrocima sadanjih politikih praksi, ta anegdotalna razina, s jedne strane, biva popunjenom, ali
zato se, s druge strane, dolazi do udnih i neuvjerljivih zakljuaka, neskriveno ideoloki nabijenih. U nastavku emo, uz saimanje sadraja knjige,
ukazati na nekoliko takvih momenata.

206

U drugom poglavlju, naslovljenom Faisti i federalisti, Laughland

se upustio u istraivanje genealogije europske ideje, poevi svoj narativ s citiranjem faistikih manifesta koji su zazivali europsko jedinstvo,
s osnovom u francusko-njemakom saveznitvu. Pa iako se na poetku
poglavlja izrijekom ogradio od poistovjeivanja europske ideje s faistikim projektima, itatelj se teko moe oteti dojmu da mu je upravo to
namjera, jer isprativi sudbinu nekoliko faistikih asopisa i kruoka iz
prijeratnog razdoblja, Laughland na kraju poglavlja apostroira kompromitirajuu, a uistinu prilino marginalnu vezu najvanijih korifeja ideje
europskog jedinstva, dapae osnivaa Europske ekonomske zajednice
R. Schumana, J. Monneta i J. Delorsa s vichyjevskom vladom i tim i
takvim politikim habitusom.
Jo dalje zadrijevi u povijesnu pozadinu europske ideje, tree poglavlje Laughland poinje ustanovivi paralelizam europskih meunarodnih odnosa razvijenog srednjeg vijeka s uvjetima u pozadini osnivanja
EEZ-a Rimskim ugovorima 1957.: nadnacionalna vladavina u obliku papinskog sporazuma s francuskim kraljevstvom u 14. st. slui kao protutea moi Svetog rimskog carstva njemakoga naroda, kao to podijeljena
Njemaka i nadnacionalni savez Zapadne Njemake s ostalim zemljama
slue kao jamstvo da se 1939. nee ponoviti. Tu Laughland ustanovljava
formulu za meunarodne odnose u Europi od srednjeg vijeka do danas:
Dok Njemakoj ne omrkne, drugim europskim silama ne osvane. Tako
se kao jo jednu etapu u oslabljivanju Njemake u korist ostalih, odnosno
kao jo jedan analogon podjeli Njemake nakon Drugog svjetskog rata,
moe promatrati njena podjela Westphalskim mirom 1648. Meutim,
problemi za sve ostale nastupaju ujedinjenjem Njemake nakon pada
Berlinskog zida tada ona preuzima vodeu ulogu u europskim integracijama. To je loe jer je Njemaka oduvijek pokazivala hegemonistike
tendencije: zbog svog sredinjeg poloaja (tako glasi naslov poglavlja)
oduvijek je bila primorana boriti se protiv sviju i provoditi ekspanzionistiku politiku nautrb svih, tj. osvajati da ne bi bila osvojena, rijeima
pruskog kralja Friedricha Wilhelma II. Britansko kraljevstvo, nasuprot
tome, zbog svog je otonog poloaja moglo odmjerenije nastupati prema
ostalima, pa ono nikad nije teilo hegemoniji na Kontinentu (!). Britanija
je tako mirne due mogla ostati uvaricom ravnotee sila, pomaui as
jednima, as drugima u obilnoj povijesti europskih sukoba. Uspostavivi
vrlo nejasnu vezu izmeu blagotvornog naela ravnotee sila i morala, Laughland je britanskoj politici pridao obiljeje moralnosti, nasuprot emu stoji oportunistika, grabeljiva, tj. realpolitika Njemaka.
Govorei istovremeno o moralu i o ravnotei sila, Laughland je zapravo

207

ponovio neke reenice iz knjige Diplomacija H. Kissingera kojeg smo

ve spomenuli, pridajui Richelieuovoj politici udnih saveznitava pod
znakom raison d etat u Tridesetogodinjemu ratu neki moralni znaaj
eristikim trikom retorsio argumenti, bez daljnjeg obrazloenja, raunajui valjda na nekritike simpatije koje itatelj s intelektualnim pretenzijama obino pokazuje prema tezi protivnoj uvrijeenom promatranju,
u ovom sluaju promatranju Richelieua kao spletkara bez principa. No,
da se vratimo na glavni tok izlaganja Njemaka je, dakle, lo deko u
Europi. Uz vojno-politiku, i njena intelektualna povijest prema Laughlandu to jasno odraava: naao je, naime, sukrivca za tragediju 1939.1945. u geopolitici C. Schmitta i K. Haushofera, cininoj paradigmi u
analiziranju meunarodnih odnosa, koja ih promatra kao stalnu borbu
izmeu drava, pojmljenih analogijom s racionalnim, grabeljivim individuama. Osim to je olako preao preko injenice da je osniva geopolitike Britanac Harold Mackinder, Laughland je naprosto zaboravio da
se i njegovo blagotvorno naelo ravnotee sila zasniva na vrlo slinom
poimanju, te da je geopolitika postala i ostala normom promatranja
meunarodnih odnosa u anglosaksonskome svijetu (ako ostavimo po
strani najnovije tendencije odmicanja od dravocentrine paradigme u
sigurnosnim studijima). U svjetlu svega ovog, namee nam se zakljuak
da sadraj gorespomenute izrazite ideoloke obojenosti Laughlandova
rada uvelike iscrpljuje izvjesno anti-nijemstvo. Ako pak do krajnjih konsekvenci dovedemo ovakvo (germanofobno) razvrstavanje intelektualne
povijesti po nacionalnom kljuu, Laughlandovo pozivanje na Hayeka i
Misesa, koji su kao Austrijanci bili pod irim utjecajem njemakoga kulturnog kruga, ispada nedosljedno. Laughland u vrednovanju nacionalnih
intelektualnih povijesti nije potedio ni drugi kraj za Europu sudbonosne francusko-njemake osovine naime, korijene diriizma nalazi i u
spoju reformizma s pozitivistikim determinizmom u Saint-Simona i A.
Comtea, to je sve suprotstavljeno Hayekovom spontanom drutvenom
poretku. Drim da itava ova Laughlandova ekskurzija u dalju europsku
prolost, koja je zapravo narativ o kontinuitetu nacionalnih politika iz
davnina i suvremenih politika u EU, pati od jednog temeljnog nedostatka: mijeanja genealogije ideja s genealogijom moi (kritika s vie strana
upuena M. Foucaultu). Da bi se pokazao kontinuitet u praksama provoenja politike, treba pomnije pratiti konkretne aktere i konstelacije moi,
a ne pruiti tek kronoloki pregled ideja i dogaaja iz tako meusobno
udaljenih sfera kao to su vojno-politika povijest i socijalna ilozoija,
tako natkriven jedinstvenom idejom vodiljom, kao to stvarna povijest
nigdje i nikad nije.

208

Slijedei dalje nit svog anti-nijemstva, Laughland u narednom poglavlju europskoj ideologiji pridaje pretpostavljene znaajke njemake
politike kulture, odnosno nedostatka iste njemako kulturno i gospodarsko, a ne politiko poimanje drave, tj. nacije bez drave, postaje
projekt namijenjen itavoj Europi. Sve to stoji nasuprot (anglosaksonskoj)
liberalnoj doktrini nepodijeljenog i u sebi dovrenog suvereniteta (ustavne neovisnosti), koja pitanje suvereniteta nuno postavlja u obliku ili-ili:
drava ili ima apsolutni suverenitet ili ga nema uope. Drave lanice Europske unije prema tome su u nekom nedopustivom limbu izmeu imanja
i nemanja suvereniteta, budui da je jedinstvena europska drava nemogua u blioj budunosti, a i nepoeljna stoga to se stare europske nacije
ne bi trebale odrei svojih drava. Na stranu ve spomenuti nedostatak
normativnih teorija koje su posvaane sa suvremenom zbiljom (moe li
se u suvremenom svijetu, kojeg osim nadnacionalnih organizacija i integracija karakteriziraju i rastua globalna ekonomska meuovisnost, pa
napokon i toliko puta uoeno rastakanje nacije-drave, uope govoriti o
apsolutnom suverenitetu), ini mi se da imalo pomnije kritiko preispitivanje ovog stajalita mora postaviti pitanje je li se i prije o takvom suverenitetu moglo govoriti. Napokon, i europske nacionalne drave prije osnivanja EEZ-a nastale su objedinjavanjem manjih teritorijalno politikih
jedinica (kneevina i sl.) u vee cjeline, pa su tako postojale i prijelazne
faze suvereniteta podijeljenog izmeu tih manjih jedinica i nastajuih
nacionalnih drava...
U poglavlju Vana novana pitanja Laughland daje jezgrovit prikaz
povijesti novarstva i institucije sredinje banke, pokuavi razloiti da je
emisija novca iz sredinjih banaka bez pokria u zlatu jedno od najveih
zala naega vremena, zato to razara svetu ugovornu vrijednost koju novac ima, tj. oekivanje da je njegova vrijednost nepromjenjiva. Upozorivi da luktuiranje teajeva, suprotno navodno uvrijeenom shvaanju, ne
upuuje na slobodno trite deviza, koje u nae doba naalost ne postoji,
ve na samovolju sredinjih banaka koje kao da operiraju u ratnoj ekonomiji, Laughland se zalae za povratak jedne davno zaboravljene pretpotopne ivotinje zlatnog standarda. Na stranu objektivna mogunost da i
sasvim prosjean itatelj dnevnog tiska ima jasnu predodbu o emu teajevi ovise, zanimljiva je u Laughlanda, kao i u drugih liberala njegova kova
koji imaju natprosjean uvid u ekonomiju, ta gotovo utopijska tendencija
u miljenju osim to je slobodno trite ideal nimalo ostvariviji od ideje komunizma ili Platonove Politeje, predmnijevano sredstvo za njegovo
ostvarivanje voenje naelima klasine politike ekonomije Davida Ricarda i povratak na zlatni standard u dananje je vrijeme (2011., kao i

209

1997., kad je knjiga objavljena u izvorniku) temeljito posvaana sa zbiljom,

u kojoj se godinja inlacija od dva posto, posljedica djelovanja sredinjih
banaka, uzima samorazumljivo kao to se uzima da dan traje 24 sata.
Laughland ovdje navodi i cilj izdane makroekonomske politike
EU (koju, dakako, vode Nijemci): diriistiko ouvanje i poboljavanje
standarda graana, kupovina njihove lojalnosti poretku udobnostima
zasnovanim na nerealnoj vrijednosti proizvedenih roba i usluga. Poluga
u tom mehanizmu jest i socijalna drava graane se njome uva od providnosti nevidljive ruke, kao to se drave djelovanjem sredinjih banaka
nepoteno uzdravaju od natjecanja na nekom izmatanom slobodnom
tritu. Moemo rei da je vrijeme u kojem piemo recenziju osporilo tu
hipotezu u suvremenom diskursu rezanja javnog sektora socijalna prava
prva su se nala na udaru.
U ostalim razmatranjima europskih politika, teko je rei da je knjiga anakrona u Europi poslije Lisabonskih ugovora postavljaju se ista
pitanja kao i neposredno prije njih: npr., u ovoj se knjizi kao i u najsvjeijim raspravama o EU postavljaju pitanja suvereniteta ili, da navedemo
ue specijalizirani primjer iz ekonomije, staro pitanje integracije iskalne i monetarne politike. Upravo ta injenica nezastarijevanje knjige s
upitnom argumentacijom i spoznajnom vrijednou svjedoi o problematinoj poziciji u kojoj se politiki-konzervativna-ekonomski-liberalna
paradigma danas nalazi, uzmemo li ovu knjigu kao njen ogledni primjer.
Dakako, mislim pritom da je ta pozicija spoznajno problematina, ne moe se nikako rei da joj ide loe u politici i medijima, s euroskeptinim
predznakom ili bez njega.