Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

Vuina Zori

SOKRATOVA DIJALOKA METODA

Saetak: Filozofski i pedagoki aspekti sokratovske dijaloke metode u nastavi filozofije u
srednjoj koli predstavljaju predmet ovoga rada. Posebno suprouavani: bit, predmet,
pretpostavke i uvjeti za njezno pravilno i raznovrsno koritenje, prednosti, nedostatci i
mogunosti utjecaja na uspjenu realizaciju nastave, to jest vii stupanj znanja i razumijevanja
sadraja filozofije. Kreativna primjena sokratovske dijaloke metode jedna je od moguih
puteva motivacije i poticanja uenika te svojevrsnoga uvoenja u sadraje filozofije kroz
istraivanje.
Kljune rijei: Sokrat, dijalog, metoda, filozofija, nastava, srednja kola, istraivanje.

UVOD (DIJALOG KAO METODIKI POSTUPAK)

Dijalog kao nastavna metoda oblik je komunikacije izmeu nastavnika i
uenika ili samih uenika kojom se razmjenjuju iskustva, shvaanja i stavovi o
nastavnim sadrajima. To nije borba izmeu neprijatelja za pobjedu ili prevlast,
ve je prije suradnja saveznika koji podravaju, podraavaju, potrauju i istrauju
istinu. esto se odreuje i kao metoda pouavanja pomou pitanja i odgovora. U
tradicionalnoj se nastavi dijaloka metoda sastoji u tome da nastavnik postavlja
pitanja, a uenik odgovara. U suvremenoj nastavi dijalog nije tako jednosmjeran,
on je sve vie dvosmjeran i viesmjeran oblik komunikacije. Dijalog u nastavi
filozofije jedna je od metoda uvoenja u filozofski nain miljenja i istovremeno
pretpostavka onog iskustva o filozofiji za koje se trudimo da ga uenik stekne1.
To je put problematiziranja, aktualizacije, slijeda pitanja i odgovora, put
verifikacije postojeega i otkrivanja neotkrivenoga. Ovisno o tomu to se
konkretno eli postii dijalogom, u strunoj se literaturi imenuje vie razliitih
varijanti (popularno predavanje, katehetiki, heuristiki, razvojni, sokratovski
dijalog, itd.) ove nastavne metode meu kojima esto nema otrih i jasnih
granica.
Dijalog filozofiju proima na dva naina:
- dijalog kao kreativna, to jest stvaralaka istraivaka metoda svojstvena
filozofima i filozofiji;
1

Marinkovi, J. (1983.), Metodika nastave filozofije. Zagreb: kolska knjiga, str. 43.

27

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

- dijalog kao metoda u nastavi filozofije, nain prezentacije i pojanjenja

nastavnoga sadraja, faktor interakcije izmeu uenika, nastavnika i sadraja
nastave filozofije, provjere i procjene usvojenih sadraja te uspjeha nastave
filozofije. Bilo bi dobro da ona u sebi sadri ili potie dijalog kao istraivaku,
otkrivajuu i razvojnu metodu pri emu nastava filozofije zalazi i prelazi u samu
filozofiju, sokratovski dijalog to moe omoguiti. Meutim, to podrazumijeva
sokratovski dijalog i kako on moe pronai odgovarajue mjesto i primjenu u
realizaciji nastave filozofije u srednjoj koli?
SOKRATOV DIJALOG (IRONIJA, MAJEUTIKA I DEFINIRANJE
SADRAJA POJMA)
Sokratova metoda spoznaje je dijalektika: kretanje (istraivanje) u podruju
miljenja usuglaavanjem razliitih pa i proturjenih stavova. Sokratovom
sustavu imanentna je samospoznaja kao cilj dijalektike i gnoseoloka
kategorija. Da bi taj cilj postigao, on nije izgradio vrsti sustav ni drao gotova
monoloka predavanja, nego se sluio svojom dijalektikom, to jest osobnom
vrstom raspravljanja u vrlo ivom razgovoru. Sokratov ispitivaki postupak
sastoji se u tome to je on zajedno s drugima u razgovoru (kao dialegomenos) u
obliku elastine konverzacije ukazivao na nedostatke u znanju drugih, otkrivao
proturjenosti i pronalazio pogrjeke u njihovim shvaanjima i tvrdnjama,
razdirao korijene prividnoga znanja i samoodbrane te tako kretao pravim putem
k spoznavanju istine i moralnih naela. Dijalektika je dijalogika u kojoj se
posredstvom razgovora, raspravljanja, dolazi do biti stvari u svakom
pojedinom sluaju. Ovaj put ima tri stupnja (a dvije varijante sokratovskoga
dijaloga): ironija, majeutika i definicija pojma.
Najjae Sokratovo oruje (orue), zapravo lukavstvo uma jest ironija,
kojom on metodiki proiuje teren za istraivanje istine. On je s velikom
strau i zadovoljstvom razobliavao (sa)znanja arogantnih sofista, dokazujui da
je to samo prividno znanje, to jest neznanje. Do istine se dolazi stalnom
upitnou i zapitikivanjem. Sokrat zahtijeva za dijalog poeljan kratak odgovor
(brachiloga) na postavljeno pitanje. Sokratovska su pitanja tako formulirana da
iziskuju saete i precizne odgovore, a svojom prirodom sugovornika u dijalogu
vode zaplitanju u proturjenost. Besjedama se narod ne pouava jer se djelatnost
retora sastoji u pridobivanju neznalica. Rijeima (a ne pojmovima), iskrivljenim
prividom istine stvara se kod neznalica privid, tako da privid privida stupa na
mjesto istine.
Drugi stupanj svoje metode spoznaje sam je Sokrat oprimjereno oznaio
kao majeutiku. Sokratov princip jeste to da ovek mora da doe do istine sam od
sebe, da on u samom sebi ima da nae ta je njegova namjena, ta je njegova

28

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

svrha, ta je krajnja svrha svijeta, ta je istinito, ono to postoji po sebi i za sebe2

On je vjetim propitivanjem pomagao sugovornicima da porode pravo znanje
(ono ope i nuno), koje je duboko sakriveno u njihovim duama. Naime, Sokrat
je zaobilaznim putem priopavao djelomine spoznaje sugovornicima im bi
zaprijetila opasnost da razgovor postane prazan. Samo dobar nastavnik moe
pomoi da se misli sponatno, bez sile, da se porode, to jest probude znanja pri
emu vjetim postavljanjem pitanja i sugeriranjem moguih odgovora pomae pri
otkrivanju puta k istini, a da se oni u gotovom obliku ne priopuju ili nameu.
Uvjeren da je istina, iako nespoznata, ve u svakom ovjeku, Sokrat je sebi i
drugima stavio u zadatak da je trae u sebi, a svoju je posebnu ulogu vidio u
tome da metodom dijaloga pomogne porodu znanja. Pri dubljoj analizi, ini se da
se polazite njegove metode sastoji u sljedeem: budui da mu je stalo do toga da
u ovjeku probudi miljenje, samim tim nastoji da kod ljudi izazove sumnju u
vlastite pretpostavke, a nakon to im je vjerovanje pokolebano, oni su potaknuti
da ono to jest trae u sebi samima. Sokrat ini da ljudi iz onoga to smatraju
istinitim izvuku sami zakljuke pa da na taj nain uvide kako u tome proturjee
neem drugom to za njih, kasnije u razvoju dijaloga, takoer predstavlja vrlo
pouzdano naelo. To je, zapravo bila metoda imanentne (samo)kritike kojom je
sugovornik uz Sokratovu pomo, pretraivao vlastito miljenje (promiljaoo
svojim stavovima) proiujui ga od svega onoga to se u njega na koherentan i
konzistentan nain nije uklapalo.
Sokratova metoda se odlikuje time to je ovjeku, ponosnom na svoje
obrazovanje, miljenje i stavove, predoio da je uvid u vlastito neznanje poetak
znanja. Vindelband istie da tko je tada kod Sokrata izdrao, s tim je zapoeo
ozbiljno, u zajednikom razmiljanju, prelaziti na odreenje pojma, preuzevi
vodstvo u razgovoru, dovodio je sagovornika korak po korak do jasnijeg
neproturjenog razvitka njegovih vlastitih misli. Tako je pomagao da ono to je u
sugovorniku drijemalo kao nejasna slutnja samouvjereno i jasno izrazi. Sokrat se
prema uenju odnosi kao prema obostranoj potrebi uenika i uitelja. Kao uitelj
on se dokazuje ne nameui bilo kome svoje miljenje, a pomaui razviti
vlastito. Sokrat je vjerovao da se svaki ovjek (u naelu) moe uzdii do spoznaje
(do pravoga znanja) i stoga, iako je prezirao svjetinu, nikoga nije smatrao
nevrijednim dijaloga.
Njegova misao suprostavlja se prije svega subjektivizmu i relativizmu
sofista nastojei da iznae u mnotvu i razliitostima ono to je opevaee, u
promjenljivosti raznolikih ulnih privida, u nesigurnosti i sluajnosti
pojedinanoga mnijenja ono to je stalno, nepromjenljivo, sigurno, zasnovano na
logikoj nunosti. Filozofija po Sokratu poinje tada kad ovjek naui sumnjati, a
posebno onda kada pone sumnjati u vlastite dogme i oite injenice.

Hegel, G. V. F.: Istorija filozofije II, Beograd 1964, BIGZ, str. 41.

29

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

Filozof pomou ironije pokazuje sugovornicima kako je njihovo znanje

osnovano na lanim i neprovjerenim pojmovima. On nije tvrdio da je vlasnik
mudrosti, ve njezin tragatelj.
Majeutikom se u planski voenom razgovoru dolazi do definicije
odreenoga pojma koji se ne moe zasnivati na varljivim ljudskim opaanjima.
Naime, ishod sokratovski voenoga dijaloga istinsko je znanje, to jest
definiranje sadraja pojma od kojeg se u metodiki voenom razgovoru krenulo.
Zbog toga to je tragao za onim opim u pojedinanom, Aristotel Sokrata naziva
osnivaem pojmovne filozofije. Iako je Sokrat visoko uvaavao Heraklita,
dijalektiku interpretira prije svega kao subjektivnu vjetinu razgovaranja,
odnosno metodu dolaska do istinske spoznaje. Ipak, jasni i razgovjetni pojmovi,
to jest istinska spoznaja, za Sokrata nisu bili krajnji cilj. Znanje za Sokrata ima
pedagoko-etiku funkciju. Ono treba oplemenjivati i usavravati ovjeka. Nije
samo znanje vrlina ve je i vrlina znanje, to jest istinsko je samo ono znanje iz
kojega proistjeu vrline, kao trajna svojstva ovjeka. Dakle, znanje osim
obrazovne funkcije ima jo i odgojnu funkciju.
PREDMET I PRETPOSTAVKE SOKRATOVSKOGA DIJALOGA
Sokrat je teio k znanju. Postojanje znanja podrazumijeva postojanje onoga
to se zna. Taj predmet znanja, to to se zna, ne ine mnijenja ni pojedinani
predmeti i pojave. Prema Sokratovom miljenju, predmet znanja su pojmovi:
znati neto znai znati njegov pojam. Znanje, meutim, nije neto to je dano, to
bi se moglo jednostavno odnekud preuzeti, zadrati za sebe pa onda moda, i
drugima prenijeti. Ono mora nastati, ali ni ovo nastajanje ne dogaa se samo od
sebe. Zato oni koji tee znanju moraju ulagati stalni napor kako bi ovladali
znanjem. Na kraju dijaloga Sokrat i njegov sagovornik dolaze do znanja, ali ono
nije isto jer se odnosi na razliite predmete. Sokratov sugovornik zna da ne zna
predmet svoje tvrdnje, a Sokrat zna neistinitiost same tvrdenje. Sokratovski se
dijalozi zavravaju pokazivanjem ove razlike, ali se time ne ostvaruje i njihov
cilj.
to pretpostavlja raspravljanje, to jest koje su pretpostavke njegove
mogunosti? Zapaa se da dijalog ne poinje bez ikakve pretpostavke. Prije
traganja za znanjem, sugovornici ve imaju neko pred-znanje, neko uvjerenje
koje oni smatraju neproblematinim, bilo zato to ga jo nisu preispitali ili zbog
toga to pretpostavljaju da to i nije potrebno. Ovo pred-uvjerenje, dakle ono to
prethodi dijalogu i njegovom ishodu, ako se raspravljanjem razotkrije kao
zabluda, Platon je nazvao doksom ili mnijenjem. Ipak, Sokrat u raspravljanje ne
ulazi s nekim miljenjem koje bi se moglo oznaiti kao njegovo vlastito. On se ne
pretvara, ne pravi se da ne zna ono to u stvari zna - o predmetu raspravljanja on
zaista nema nikakvo znanje.

30

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

Filozof zahtijeva da se o predmetu razgovora kae to on jest, da se odredi

njegov pojam kako bi se na taj nain ovladalo njegovim znanjem. Na ovaj
zahtjev Sokratov sugovornik odgovara tako to izraava neko svoje novo
miljenje, neko svoje znanje, odnosno mnijenje, a ne znanje openito.
Nadalje, do znanja koje polae pravo na ope vaenje nikada se ne dolazi
osim, ako se pod traenim znanjem ne podrazumijeva znanje neznanja. Tako
raspravljanje nuno vodi neuspjehu u tom smislu.
Budui da Sokratovi sugovornici ne bi mogli sami ovladati znanjem, slijedi
to da osim priznanja vlastitoga neznanja, ne znaju ni vjetinu stjecanja znanja.
Tako Sokrat posjeduje dvostruko znanje: on zna da postoji znanje koje je znanje
znanja pojma, ali i nain dolaenja do znanja, odnosno raspravljanje.
Sokrat esto najavljuje potrebu ponavljanja raspravljanja, to jest
istraivanja, s tim da ono ne bi imalo smisla kada se ne bi gajila nada da je do
znanja mogue doi, da je znanje znanje pojma. Znanje neznanja nije cilj
raspravljanja, ve ono prije predstavlja prekid do sljedeega ponovljenoga
istraivanja, to jest raspravljanja. Dakle, raspravljanje se produuje dok se ne
doe do znanja. Ono nije samo metoda kojom se vri dekonstrukcija mnijenja
ve ono ukljuuje u sebe i konstruktivno otkrivanje znanja. Da bi ovo otkrivanje
znanja moglo otpoeti, mora mu prethoditi (sokratovska) svijest o neznanju.
Sugovornicima ova svijest nije dana, ve do nje moraju doi. Ovo se dogaa
preispitivanjem njihovih mnijenja. Dakle, (sokratovska) svijest o vlastitom
neznanju pretpostavka je raspravljanja. Poto je Sokrat bio mudar u svojoj
svijesti o neznanju, da bi se ovoga neznanja oslobodio, morao je raspravljati.
KONKRETIZACIJA SOKRATOVSKE DIJALOKE METODE
Naravno da je iluzorno davati izuzetno precizne i u svakom trenutku
nastavnoga procesa programirane instrukcije u svezi s primjenom sokratovske
dijaloke metode, ali se nastavnicima mogu dati usmjerenja kao upute koje mogu
pomoi prilikom njegove eljene upotrebe. Polazna pretpostavka kod kvalitetne
upotrebe sokratovske dijaloke nastavne metode jest njegova svrsishodna
karakteristika isprepletanost s dijalogom kao istraivakom, kritikom i
stvaralakom metodom u samoj filozofiji, u jednom viem modalitetu i kvaliteti.
Bez tog spoja dijalog u nastavi filozofije nije razvojan. Meutim, ta ga sinteza
ini razvojnim i u kontekstu opeg i potpunijega razvoja osobnosti uenika,
nastavnoga procesa, interpersonalnih odnosa, itd. Takoe, dijalog mora pratiti
sam razvoj, to jest put i tijek same nastave i nastavnoga sadraja. Njegova
posebna
karakteristika je futuroloka dimenzija, odnsono uinci poslije
zavretka nastave i pozitivne posljedice koje ostavlja na uenicima.
Sokratovski se dijalog uspjenije odvija i postie bolje uinke uz
kombinaciju i integraciju dijalokih formi, raznovrsne izbore nastavnih sadraja,
pristupe nastavnim sadrajima, oblike rada, nastavne metode, naine
31

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

provjeravanja i vrjednovanja znanja, nastavna sredstva i uenika u sreditu

nastavnoga procesa. Karakteriziraju ga sljedei imbenici: fleksibilnost,
prilagodljivost i spontanost, motivacija, radoznalost i aktivnost (emocionalna i
intelektualna), problematiziranje, matovitost i pretpostavljanje, otvorenost,
tolerancija i povjerenje, psiholoka i logika struktura, upuenost na razvoj
osobnosti svih uenika, istraivaki i kritiki duh, razumijevanje i transfer
steenih znanja, uenje i prioritetna pitanja. Moe se analizirati putem utjecaja
na poboljanja: kvantitete i kvaliteta znanja, kritikoga miljenja uenika,
motivacije uenika, odnosa prema nastavnom predmetu, aktivnosti uenika i
odnosa izmeu uenika i nastavnika.
U sokratovskom dijalogu sredinje mjesto zauzima nastavnikovo ili
uenikovo postavljanje problema i pitanje koje pokree uenike u otkrivanju
novoga. Ovdje je vaan osobina otkrivanja. Pitanja donose nove spoznaje. Ona
sadre dio poruke koju odgovor upotpunjuje. Pitanja su nedoreena, a odgovori
neizvjesni. Tehnika sokratovskoga dijaloga, odnosno izbor pitanja, ovisi o prirodi
nastavnih sadraja, uenikovih sposobnosti, ciljeva i zadataka koje treba
ostvariti. Sokratovski dijalog najee podrazumijeva sljedee vrste pitanja:
problemska, alternativna, orijentacijaska (usmjeravajua), perspektivna (ona koja
sigurnije vode k cilju) i opa pitanja (zahtijevaju iru razradu i obrazloenja).
Jedna od funkcija pretpostavljanja, koju dijalog moe imati u nastavi
filozofije je otkrivanje moguih rjeenja, odnosno odgovora na pitanja ili
probleme, a sam in otkrivanja usko je povezan s razvijanjem mate i interesa
uenika. U odgojnome smislu, otkrivanje shvaeno kao stvaralatvo, nije samo
intelektualni akt ve i emocionalni, voljni, motivacijski, uz stjcanje samostalnosti
i odgovornosti. Razmatrajui vanost otkrivanja u nastavnom procesu Krklju,
Slavko3 istie da se veina istraivaa slae da okosnicu pedagokoga voenja u
otkrivanju, objanjene metode otkrivanja, ini dijalog kao nastavna metoda.
Upravo taj in iji je verbalni izraz heureka, predstavlja plodonosan kraj
induktivnoga puta u nastavi u kojoj dominira spomenuti oblik dijaloga.
Otkrivanje bi u nastavi trebalo obuhvatiti samostalno izvoenje pravila,
osobina, uoavanje i iznalaenje naina otklanjanja pogrjeaka i pronalaenje
razliitih putova u postavljanju i rjeavanju pitanja ili problema. U te procese
ukljuuju se i sve one komponente koje se izraavaju kao procesi traganja,
pronalaenja i otkrivanja u uenju pa se za uenje putem otkria moe rei da
ima transferne efekte u poboljanju stava prema spoznajama i unaprjeenju
sposobnosti za otkrivanje naela.
U sokratovskoj dijalokoj metodi pitanja postavljati nastavnik i uenici. Ta
metoda moe biti koritena u veliim skupinama, malim skupinama, jedan na
jedan, ili ak sa samim sobom. Ono to im je svima zajedniko je to da se neije
misli razvijaju kao rezultat ili posljedica upotrebe stimulativnih pitanja. Dijalog,
3

Krklju, S. (1977:), Uenje u nastavi otkrivanjem. Novi Sad: Radniki univerzitet Radivoj ipranov,
str. 108.

32

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

kao i samo miljenje ima strukturu koja vodi uenikovo miljenje od nejasnoga k
jasnom, od nerazlonoga k razlonomu, od implicitnoga k eksplicitnomu, od
nedovrenoga k dovrenomu, od nekonzistentnoga k konzistentnomu, od
neartikuliranoga k artikuliranom, itd.
Pitanje je u sreditu dijaloga. Priroda pitanja nije samo ta da se kroz dijalog
ide (svrsishodno i strogo, ali u svezi s njima) kroz reference filozofskih teorija,
ve prije da smjeraju na konkretna iskustva jednoga ili vie sudionika, koja su
prihvatljiva za sve ili veinu. Sustavna refleksija kroz ova je iskustva sadrana u
traganju za zajednikim sudovima i argumentima. Ako se dijalog oslanja samo
na iskustvo i znanja uenika, a ne osigurava logiki pravilan put rjeavanja
postavljenoga pitanja, on ne e dovesti do zakljuaka i pomoi da uenici
pravilno sude i filozofski promiljaju. Ako je tijek dijaloga takav da se ne oslanja
na promatranja i iskustvo uenika, pa makar on bio i logiki pravilan, njihovo
iskustvo, znanja i zakljuci imat e isto verbalnl karakter. Vrijednost dijaloga se
odreuje po tome kakvo je njegovo ishodite i kakav je logiki put kretanja
uenika od neznanja k znanju.
Sokratovski dijalog mogao bi se zasnivati na sljedeim postupcima:
1. Dobro formulirana opa pitanja ili tvrdnje osmiljava i planira nastavnik
(ponekad uz savjetovanje s uenicima) prije nego to dijalog pone.
2. Sljedei korak je iznoenje konkretnih primjera iz iskustva uenika u
kojima su sadrani elementi opega pitanja, problema ili tvrdnje.
3. Odabire se primjer u skupini na bazi analize i argumentacije kroz dijalog.
4. Glavne se tvrdnje uenika zapisuju na ploi tako da ih svi mogu vidjeti
kako bi im bile jasne, kao i tijek razmiljanja i posljedice tih sudova.
Kriteriji za adekvatne primjere koji se mogu koristiti u sokratovskom
dijalogu:
1. Primjer mora proizilaziti iz uenikovih vlastitih iskustava; uopeni
primjeri (Dogaa mi se esto da...) nisu prikladni.
2. Primjeri ne bi trebali biti jako sloeni jer su najjednostavniji najee i
najbolji. Kada sekvenca ili doivljaj budu prezentirani, bilo bi najbolje da
skupina bude usredotoena na jedan vid jednoga dogaaja.
3. Primjer mora biti relevantan za glavnu temu dijaloga i da interesira sve ili
veinu uenika. Nadalje, svi uenici moraju biti sposobni ili osposobljeni da se
stave na mjesto ili u ulogu osobe koja je prezentirala svoj doivljaj.
4. Primjer mora biti neko iskustvo koje je svreno. Ako uenici budu i dalje
zainteresirani za dijalog, to jest ako taj doivljaj nadilazi njihove interese u
okviru teme ili pitanja koja se razmatraju, to moe dovesti do neplaniranih i
neeljenih efekata. Na primjer, ako se diskusija i dalje razvija, postoji rizik da
uenici postanu ocjenjivai ili da nude razne vrste savjeta, a ako postoji i
33

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

emocionalna upletenost daljnja diskusija moe otvoriti izvjesne emotivne

uspomene i rane.
5. Uenici koji iznose primjer moraju biti voljni prezentirati primjer u
cjelini i ponuditi sve relevantne informacije i odgovore na sva pitanja uenika
kako bi razumijeli u potpunosti primjer i sve to je relevantno u vezi s tim i
sredinjom temom.
6. Pozitivni primjeri su oni koji su u skladu s pitanjem ili stavom do
kojega se eli doi.
Okvirne upute za uenike tijekom odvijanja sokratovskoga dijaloga:
1.
2.
3.
4.

5.
6.
7.
8.

Svaki uenikov doprinos zasniva se na njegovom osobnom iskustvu,

odnosno ne na onome to su drugi (izvan uionice) doivjeli, uli ili
proitali.
Pitanja trebaju biti u skladu s miljenjem - iskrena. To znai da svi stavovi i
sumnje u vezi s onim to je reeno trebaju biti iznijete.
Odgovornost je svih uenika da iskau svoje misli jasno i jezgrovito, koliko
je to mogue, tako da svatko bude u mogunosti razvijati svoje miljenje na
idejama drugih ranije iznijetih u dijalogu.
Uenici se ne trebaju usredotoiti samo na svoje misli ve bi trebali nastojati
razumijeti ideje drugih uenika. Pomaui u ovome, nastavnik moe pitati
uenike da njihovim rijeima, uz svoja vienja, iskau ono t su drugi
uenici ve iznijeli.
Uenik koji je izgubio iz vida ili mu je nejasan dio pitanja ili neto u
diskusiji treba zatraiti pomo ostalih kako bi saznao kakve su trenutane
pozicije i stajalita u dijalogu.
Apstraktni stavovi trebaju biti utemeljeni u konkretnom iskustvu ili primjeru
koji je sredinji u razgovoru u kontekstu koji potvruje takve stavove.
Istraivanje o relevantnom pitanju nastavlja se dokle god, (koliko nastava
omoguava) uenici imaju suprotna gledita ili dok ih jo nisu potvrdili.
Vano je da uenici sudjeluju u dijalogu i kada se ne slau. Nitko ne bi
trebao naputati sudjelovanje u dijalogu dok ne bude potpuno obraen
problem, odnosno tema dijaloga.

Iz prethodno navedenoga vidimo da se konkretna ivotna iskustva uenika,

u kontekstu sadraja ili teme nastave filozofije, mogu iskoristiti za razvijanje
dijaloke komunikacije. Ta se ivotna iskustva mogu nazivati problemima, a tako
i dijalog problemskim.
Na koji bi se jo nain mogao voditi problemski dijalog? Poslije iznoenja
opega ili teoretskoga problema nastavnika, uenici odreeno vrijeme trebaju
razmiljati i meusobno razgovarati o njemu. Mogu dati svoje dopunske teme,
stavove i pitanja o postavljenom problemu. Nastavnik treba sluati meusobni
34

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

razgovor uenika i pravitzi biljeke. Na osnovu ovoga maloga istraivanja

nastavnik moe izabrati i iznijeti pitanja ili razmiljanja uenika koja bi bila
opa, odnosno zajednika svima ili veini te tako potaknula uenike. Takoe,
nastavnik moe ideje ilustrirati i potkrijepiti prikladnim pisanim dijalogom,
priom, fotografijom, slikom, crteom, i sl. Svaka situacija moe sadravati
osobna i socijalna suprotstavljanja, a neslaganja mogu biti vrlo vana za uenike.
Nastavnici mogu poeti serijom induktivnih pitanja koja vode i pomjeraju
dijalog od konkretnosti k analitinosti. Problemski pristup upuuje uenike da
odrede problem, razumiju kako se on odnosi na njih, odreuju uzroke, uopavaju
ih na druge probleme i konano predlau, pretpostavljaju alternativna rjeenja
problema. Odgovornost je nastavnika u problemskome dijalogu u tome da se
slui miljenjima i govorom uenika kao osnovom za razvijanje kritikoga
razumijevanja.
Kao to su pitanja i odgovori neophodni u dijalogu, tako je i aktivno
sluanje ono to ih prati. Utvreno je da se pomnim sluanjem onoga to se
govori dolazi do dvostrukih spoznaja: prvo, provjeravamo je li se izloeno slae
sa sustavom naih znanja i uvjerenja i drugo, je li to izloeno donosi neto novo,
neto to nismo znali. Za razvoj nije bitno prihvaamo li reeno, ve da nas to
reeno motivira kako bismo se usmjerili traganju za istinom, odnosno razvojem.
Razvoj zahtijeva spremnost za sluanje i otvorenost prema svim izvorima
spoznaja. Sluati to drugi govore i biti otvoren prema svemu ne znai naivnost
ve vrsto opredjeljenje da se sve podvrgne provjeri, stavi na stol za raspravu, ali
bez predrasuda i unaprijed formiranih stavova.
Sokratovski dijalog podrazumijeva ravnopravnu, tolerantnu, demokratsku i
na empiriji i kritici zasnovanu komunikaciju izmeu nastavnika i uenika i
izmeu samih uenika, koji uz analizu, sintezu i evaluaciju, pitanjima i
odgovorima, zajedniki razmatraju konkretne probleme, te heuristiki i razvojno
ulaze u sadraje nastave filozofije. Sadrajno-razvojni pristup se ne bavi
usvajanjem pojma u njegovom gotovom obliku, ve se oslanja na specifinu
delatnost uenika koja sadri odgovarajue naine radnje na osnovu kojih je
mogue otkriti sadraj pojma.4 Osim toga, takav nain spoznaje omoguava
pospjeenje sposobnosti za uenje.
Sokratovska dijaloka metoda, koja usmjerava uenike da sami trae reenja
postavljenoga problema, naroito primjenom induktivnih postupaka, najee se
koristi ciljem davanja novih znanja. Ova metoda podrazumijeva izlaganje nekog
znanja onim redom i nainom kako se do njega dolazilo. Rjeavanje se problema
moe potaknuti, a traganja tijekom dijaloga obogatiti primjenom razliitih
nastavnih materijala ili tehnikih sredstava. U takvim sluajevima dolazi do
pojavljivanja novih injenica koje zahtijevaju odgovarajue usporedbe i
suprotstavljanja prethodnima.
4

Saranovic-Bozanovic, N. (1989.), Teorijske osnove saznavanja u nastavi-problemi nesaznatog. Beograd:

Prosveta, str. 89.

35

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

Dobre su strane sokratovskoga dijaloga u tome to ima velike mogunosti

upravljati traganjem uenika, njihovim usmjeravanjem i postupnim dovoenjem
do moguih rjeenja. Pojam istraivanja mnogo je znaajniji od pojma uenja.
Uenici se trebaju dovesti u uvjete koji se po svom karakteru pribliavaju
procesu nastajanja filozofske i naune spoznaje. To se postie tako da se na
dovoljno sloenoj teorijskoj materiji osnuju spoznajni zadatci istraivakoga
karaktera, pri emu se namee nunost da se postave hipoteze za rjeenje novih
spoznajnih zadataka. U pravilnoj organizaciji nastave uenici su zahvaeni
stvaralatvom, koje karakterizira visoka aktivnost i samostalno miljenje, koje
ukljuuje otkrie.
Osnovna je vrijednost sokratovskoga dijaloga u tome to uenike dovodi u
situaciju da aktivno i samostalno rjeavaju probleme, ime se razvija njihovo
logiko miljenje i filozofsko poimanje stvarnosti, poveava samosvijest i
omoguava uvid u razumijevanje i znanje uenika.
Za uspjeniju i obuhvatniju realizaciju programa nastave filozofije potrebno
je organizirati i vie oblika rada: filozofske sekcije, tribine, rasprave u kojima bi
uenici kroz ravnopravan i slobodan dijalog mogli ispoljiti interes i samostalnost
za misaono izraavanje i istraivanje odreene filozofske problematike.
PREDNOSTI SOKRATOVSKE DIJALOKE NASTAVNE METODE
Prednosti su ove metode brojne. Poveava se aktivnost, pozornost,
samostalan rad, povezuju se novi sadraji s prethodnim, pospjeuje provjeravanje
usvojenih znanja, razvija se inicijativa, sposobnost rasuivanja, uopavanja,
dokazivanja i kritikoga miljenja, motivacija i kultura dijaloga. Njezina je
posebna vrijednost u tome to se moe vrlo uspjeno kombinirati s drugim
metodama. U nastavi filozofije kombinacija dijaloke, monoloke metode i
tekstualne metode pojavljuje se kao neminovnost i neophodnost.
Bit je ove metode u tome da se svi uenici u razredu pokrenu na aktivan,
umni rad, da im se omogui usvajanje znanja i uspostavljanje novih veza i
zakljuaka o prouavanim pojavama i idejama. U usporedbi s drugim metodama,
sokratovski dijalog velikim dijelom omoguava razvijanje pozornosti,
samostalnoga miljenja i govora uenika. Pri obradbi nastavnoga sadraja
dijalogom su uenici prinueni da sami uoavaju odnose izmeu pojmova,
sudova, izvode zakljuke i definicije pa se tako vjebaju u samostalnome
miljenju i radnim aktivnostima. Naueno na ovaj nain svrhovito se i trajno
razumije, shvaa i pamti.
Dijalog moe biti koriten kao put kroz razne filozofije i njihove razlike, a
koristi se kad god je to prikladno i potrebno. Koristei sokratovski dijalog uenici
imaju vee anse osjetiti i razumijeti ono to su proitali ili napravili, neki
materijal u jednostavnoj monolokoj formi, a moe im pobuditi elju i interes da
itaju vie i upoznaju se s razliitim filozofijama. Ova metoda odlian je nain da
36

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

uenici zaista pokuaju filozofirati, a pisanje u formi dijaloga jasan je nain

predstavljanja njihove ekspresije, argumentacije i odbrane vlastitih ideja.
Sokratovski dijalog ima veliki nastavni znaaj i odgojnu vrijednost.
NEDOSTATCI I TEKOE
DIJALOKE METODE

PRIMJENI

SOKRATOVSKE

Osnovne slabosti dijaloke nastavne metode:

- Prezentacija novih nastavnih sadraja. Ovom se metodom uenicima ne
pruaju sustavna i u jednoj cjelini zaokruena znanja (kao npr. monologom), ve
je nastavna graa koju uenici trebaju usvojti ispresijecana nizom pitanja i
odgovora.
- Provjeravanje i obnavljanje znanja. Kada je rije o uporabi sokratovskoga
dijaloga kao metode provjeravanja znanja uenika ili pri obnavljanju sadraja u
cilju utvrivanja onoga to je obraivano, dijalog esto ne prua mogunost da se
uenik izjasni o cjelini sadraja koje se obnavlja, niti da pokae osposobljenost
za kontinuirano i opsenije povezivanje i izraavanje svojih misli, ve se dijalog
obino svodi na kratko ueniko odgovaranje na konkretno postavljena pitanja.
- Neekonominost (vremenska).
- Diskonituitet. U primjeni sokratovske metode mnogi nastavnici, u tenji da
aktiviraju to vei broj uenika, idu tako daleko da ne omoguuju svojim
uenicima da na postavljeno pitanje daju odgovor dui od jedne reenice. Kod
takvih je nastavnika itav uvodni dio sata ispresijecan na veliki broj pitanja iza
kojih slijede odgovori uvijek drugih uenika. Slaem se i s tim da ovakav nain
rada nekad ne prua mogunost da nastavnik sagleda kako je pojedini uenik
ovladao cjelinom obraenoga sadraja (ali moe uputiti na njegovo elementarno
ne/razumijevanje), a to je jo vanije, ovakav nain rada esto ne omoguuje
uenicima vjebanje u misaonom povezivanju i govornom izraavanju logikih
cjelina kakve se trebaju stvarati u uenikoj svijesti na bazi prouavane nastavne
grae.
- Komplicirana i duga priprema nastavnika.
- Kontrola. Opasnost skretanja s govorne cjeline (teme dijaloga).
Sloivi se s tim da smatramo negativnim takav rad koji se u osnovi svodi
na pitanje - odgovor, moemo li kao pravilan prihvatiti zahtjev, ukoliko je on
kao takav zaista postavljen, da samo jedan uenik izloi cijelu materiju koja je
planirana za obnavljanje na uvodnom ili kojemu drugome dijelu sata? Smijemo li
uope u ovom podruju utvrditi neka stroga pravila od kojih se ne bi smjelo
odstupati i koja bi se nuno izrodila u sheme? Svakako da ne, to je nepravilan i
neprihvatljiv, kako jedan tako i drugi od ve spomenutih ekstremnih zahtjeva.
U emu onda lei rjeenje ovoga spora? Kako zapravo treba ili je li mogue
koristiti metodu sokratovskoga dijaloga pri obnavljanju sadraja ili analizi
uenikoga iskustva, pa da ne doemo ni do suvinog cjepkanja logikih cjelina
materije koja se obnavlja, a da se pri tom angaira vie uenika i u isto vreme da
37

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

im se prui mogunost za vjebanje u duem izraavanju svojih misli i cjelina

nauenoga nastavnoga sadraja, a nastavniku potpunije sagledavanje znanja i
sposobnosti svojih uenika? Jedno je od moguih rjeenja u tome to emo se,
osim izuzetnih potreba diktiranih prirodom samoga gradiva koje se obnavlja,
orijentirati na to da nam uenici daju due odgovore kojima e biti obuhvaene
izvjesne manje logike cjeline nastavnoga sadraja. Na primjer, ako se radi o
nastavnoj temi Antika filozofija, jedan e uenik izloiti to zna o relevantnim
povijesnim podatcima vezanima za antiku Grku, drugi e rei koji su glavni
filozofski periodi toga doba, trei e navesti glavne predstavnike, etvrti
prezentirati filozofiju pojedinoga filozofa, peti analizirati poseban filozofski
problem pojedinoga filozofa, itd. Na ovaj e nain biti uklonjene odreene slabe
strane i jednoga i drugoga ekstremnoga puta u primjeni metode dijaloga, a u isto
vrijeme osigurat e se odreeni mogui uinci koje nam ona moe pruiti u
nastavnome radu. Ovu nastavnu metodu smatramo pozitivnom i korisnom, treba
je primjenjivati u svim sluajevima kada to konkretna situacija nalae i
omoguava, bilo da se radi o obradbi, utvrivanju, provjeravanju ili vrjednovanju
znanja uenika.
ZAKLJUNE MISLI
Sokratovski dijalog omoguava nastavniku poticanje miljenja uenika, a
istovremeno, na osnovu njihovih odgovora i pitanja, provjerava cjelovitost
postavljenih problema i opravdanosti svojih postupaka u nastavi. Na osnovu
toga, on je u mogunosti a prema potrebi unositi neophodne korekcije u pogledu
dopune, koliine i dubine nastavnoga sadraja koje obrauje.
Ova nastavna metoda moe se primjenjivati u veini etapa nastavnoga
procesa, u mnogim nastavnim predmetima i za ostvarivanje i rjeavanje razliitih
didaktikih ciljeva i zadataka. Polazei od iskustva uenika i njihovih
sposobnosti za samostalno promiljanje problema i aktivno sudjelovanje u
dijalogu koji nastavnik usmjerava, ova se metoda uspjeno moe primjenjivati i
kao osnova za prezentiranje i izuavanje novoga nastavnoga sadraja, njegovu
obradbu i tumaenje, za ponavljanje, utvrivanje, produbljivanje i usustavljivanje
znanja, formiranje vjetina, a takoe i za provjeravanje i ocjenjivanje znanja
uenika. Ipak, njezina je dominantna primjena i pripadnost u okviru jednoga
irega i znaajnijega problema - uvoda ili uvoenja uenika u svijet filozofije i
filozofskoga miljenja.
Dijalog je svojstven svim nastavnim predmetima, ali ipak je sokratovska
forma dijaloga imanetna i prioritetno primjerena filozofiji i nastavi filozofije te
tako i nema nakane na opu vanost i upotrebljivost. Sokratovski je dijalog
metoda, postupak stjecanja znanja kroz traganje i otkrivanje, nain istraivanja
istine. On u filozofiji nije razgovor kojim se prenosi neko ve postojee, dano
znanje, ali u nastavi filozofije i to moe biti. Kao istraivaka metoda moe biti
38

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

vrlo upotrjebljiva i korisna u nastavi filozofije kao nastavna metoda. Filozofija

kao konverzacija, modelirana u originalu kao sokratovski dijalog, jest forma i put
koji nudi mogunosti za razvoj filozofije kao prakse i istraivanje teoretske
misli, argumentacijsku i istraivaku teoriju.

LITERATURA
Gvozdenovi, S. (1999.), Metodika nastave filozofije. Podgorica: ZUNS
Hegel, G.V.F. (1964.), Istorija filozofije II. Beograd: BIGZ
Krklju, S. (1977.), Uenje u nastavi otkrivanjem. Novi Sad:Radniki univerzitet
Radivoj ipranov
Marinkovi, J. (1983.), Metodika nastave filozofije. Zagreb: kolska knjiga
Platon (1960.), Drava. Beograd: Kultura
Platon (1979.), Ijon, Fedar i Gozba. Beograd:BIGZ
Platon (1939.), Misli o vaspitanju. Beograd: BIGZ
Platon (1968.), Protagora, Gorgija. Beograd: BIGZ
Platon (1976.), Odbrana Sokratova, Kriton, Fedon. Beograd: BIGZ
aranovi-Boanovi, N. (1989.), Teorijske osnove saznavanja u nastavi-problemi
nesaznatog. Beograd: Prosveta

SOCRATIC DIALOGUE METHOD

Abstract: This paper focuses on the philosophical and pedagogical aspects of the
Socratic dialogue in teaching philosophy in secondary schools. Special attention is
diverse use, advantages, disadvantages, possibilities of better teaching, i.e. reaching a
higher level of knowledge and understanding of philosophy. The creative use of the
Socratic dialogue method is one of the possibilities for motivating students and using
research for introducing philosophical issues.
Key words: Socrates, dialogue method, philosophy, teaching, secondary school,
research.

39

Vuina Zori, Sokratova dijaloka metoda

ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56., str. od 27. do 40.

Author: mr. sc. Vuina Zori, Filozofski fakultet Univerziteta Crne Gore, Niki
Review: ivot i kola, br. 20 (2/2008.), god. 56, str. od 27. do 40.
Title: Sokratova dijaloka metoda
Categorisation: znanstveni rad
Received on: 27. svibnja 2008.
UDC: 371,3:1
Number of sign (with spaces) and pages: 34.747 (: 1800) = 19,303 (: 16) = 1,206

40