-retorika znanosti polazi od pretpostavke da je znanost argumentacijski diskurs u kojemu se

objektivna istina gradi po određenim zakonima i pravilima (10)

-u antičkoj Grčkoj kulturi znanje se odvaja od mitske sfere i religioznih predodžaba,
utemeljuje se u logosu, sređuje po metodama i područjima (20)
-naziv za školu licej potječe od naziva za hram boga Apolona Likeja u kojemu je podučavao
Aristotel (21)
-zadaća je skolastike prenošenje antičkog znanja u kršćanski svjetonazor, legitimiranje
kršćanstva uz pomoć antike (24)
-u renesansi i ranome novome vijeku akademije su učena društva neovisna o crkvenom
autoritetu, najčešće pod nadzorom svjetovnih vladara ili privatnih mecena (28)
-d'Alambertova i Diderotova Enciklopedija pripremila je francusko građanstvo na pobjedu u
Revoluciji i svrgavanje monarhističkoga sustava kroz demokratizaciju znanja (34)
-Ruđer Bošković otputovao je u Istanbul kako bi promatrao prolazak Venere ispred Sunca, ali
je zakasnio na taj događaj pa je otputovao u Poljsku te svoja iskustva pretočio u putopis (35)
-razvoj moderne znanosti kakvu danas poznajemo počeo je kada su se discipline iz
srednjevjekovnog kvadrivija i druge prirodne znanosti, oslobođene ispod okrilja filozofije,
povezale s prvom industrijskom revolucijom (40)
-suvremena znanost o književnosti ne odriče se zakona vlastite discipline što ih je izgradila u
20.st., ali se okreće prema drugim znanostima, otkriva nova istraživačka područja, i na neki se
čudan način, kao i znanje u drugim sferama, vraća univerzalizmu – preko kulturnih studija i
kulturologije (43)
-u prvoj polovici 20.st. područje filozofije karakterizira podjela na fenomenologiju i
egzistencijalizam; analitičku filozofiju (utemeljenu na pozitivizmu, engleskom imperijalizmu
i američkom pragmatizmu, bavi se logikom i jezikom) te marksističku filozofiju (46)
-Wittgenstein je utemeljitelj logičkog pozitivizma koji je u svom famoznom Traktatu iznio
ideju da se sve što se može izreći može izreći jasno (jezik znanosti), a da o onome što se ne
može jasno izreći valja šutjeti (jezik tradicionalne filozofije i metafizike) (48)
-Wittgenstein se u kasnijem periodu okreće običnome jeziku i ideji 'jezičnih igara' kao
različitih jezičnih upotreba (49)
-drugi važni utemeljitelj filozofije znanosti bio je Karl Popper koji je znanstvenu spoznaju
povezao ne s verifikacijom kroz iskustvo i eksperimente, nego s falsifikacijom i neprestanim
propitivanjem i opovrgavanjem znanstvenih hipoteza kako bi se približilo istini koju se nikada
zapravo ne može dosegnuti (50)
-dekonstrukcija je strategija čitanja tekstova kako bi se u njima otkrile praznine, protuslovlja i
odgode značenja te se pokazalo kako ni u jednom tekstu nema jedinstvenog logosa, smisla,
istine; ta metoda predstavlja kritiku racionalizma, pozitivizma i velikih narativa koji su
utemeljeni na 'prisutnosti' i mogućnosti dostizanja jedinstvene, apsolutne stvarnosti i istine
(62)
-postmoderno je znanje zbog izostanka velikih pripovijesti utemeljeno na igri (kasni
Wittgenstein) i pluralizmu (male pripovijesti); to postmoderno znanje označava kraj moderne
znanosti utemeljene na cjelovitosti, logosu i objektivnoj istini (63)
-dominantna paradigma u suvremenoj znanosti je epistemološki konstruktivizam prema
kojemu spoznaja nije otkrivanje ni odraz stvarnosti nego konstrukt spoznajne i društvene
svijesti; znanje je odraz čovjeka, društva i kulture jer svaka zajednica proizvodi znanje kao
način shvaćanja i oblikovanja svijeta (64)
-postmoderne teorije bacile su sjenu sumnje na ideju objektivne istine i izvan-jezičnog
referenta znanstvene spoznaje te iznijele ideju da možda znanost ne upućuje na nešto izvan
nje same, neku konkretnu stvarnost neovisnu o jeziku i ljudskome umu, nego na samu sebe
-postmoderna je kultura nakon sloma velikih ideologija oživila klasičnu retorike kako bi
prijepore u mišljenjima rješavale kritičkim uvjeravanjem: riječima i argumentima; dok je
moderna kultura iste prijepore rješavala ratovima (77)
-nova retorika 20. i 21.st. utemeljena je na kritici, opovrgavanju, dijalektici, dijalogu,
raspravljanju, a ne na pukoj, logičkoj racionalnosti modernoga doba; u ovom je okviru istina
rezultat uvjeravanja sugovornika kroz argumentaciju (81)
-današnja znanost temelji se na znanstvenoj istini i znanstvenoj retorici, eksperimentiranju i
izgradnji metodoloških okvira te argumentiranju i opravdavanju njihovih rezultata što je
dovelo da preispitivanja znanosti i njezinog osnaženja, znanstvenici više nisu pojedinačni
genijalci koji svojim umom mijenjaju svijet nego pripadnici jedne zajednice, praktičari
jednoga zanata koji posjeduju specifičan diskurs i alate koje moraju, zbog činjenice da
njihovo djelovanje utječe na ostatak društva, razjasniti i proširi na društvo (86)
„Znanost je društvena institucija za stjecanje, unaprjeđivanje i prenošenje znanja“ (101)
-znanost karakteriziraju posebni metodološki okviri utemeljeni na racionalnosti i spoznaji,
jedinstven i poseban diskurs, formira se i razvija u znanstvenim zajednicama, vezana je uz
određene znanstvene i društvene institucije, dio je ukupnog sociokulturnog konteksta,
najuspješnija simbolička reprezentacija zbilje (102)
-esej, referat, seminarski rad, diplomski rad, magistarski rad i doktorska disertacija pripadaju
u žanr akademskog (studentskog) rada (118)
-esej je analiza predmeta ili mišljenja o temi te se najčešće piše u dužini 2-5 kartica, a sastoji
se od uvoda, razrade teme i zaključka kao i kod svih drugih vrsta akademskog rada
-referat se piše s ciljem obrade neke teme iz nastavnoga programa te ima dužinu od 5-10
kartica te u njemu student dokazuje vladanje tematikom
-u seminarskom radu se od autora očekuje da primjeni metodologiju znanstvenog rada i
svlada tehnologiju znanstvenog pisma u strukturiranju teksta i služenju literaturom, piše se od
15 kartica pa nadalje
-u diplomskom radu student treba riješiti neki problem iz struke te doći do nekih originalnih
zaključaka
-u doktorskoj disertaciji originalni su i tema, i metodologija i rezultati (119)
-definicija retorike koja nas zanima je ta da je retorika skup jezično-stilskih tehnika za
učinkovito uvjeravanje i dokazivanje (retorika u užem smislu) (121)
-retorika počiva na tri modusa argumentacije: logos (temeljan na racionalnom zaključivanju i
dokazima pronađenim u samom predmetu retorike), etos (temeljena na govornikovom
karakteru) i patos (temelji se na buđenju emocija slušatelja kako bi ih se uvjerilo u neku
tvrdnju) (123-25)
-klasična retorika temelji se na pet metodičkih kanona, a to su: inventio (prikupljanje ideja i
argumenata za određenu temu ili sadržaj govora), dispositio (organizacija ideja i argumenata;
struktura i dijelovi govora), elocutio (jezik i stil, forma izlaganja ideja i argumenata), memoria
(učenje govora), actio (držanje govora) (127)
-kairos se kao termin u retorici odnosi na uočavanje pravoga trenutka i pravoga mjesta za
rješavanje nekoga problema pred pravom publikom i u pravo vrijeme (129)
-stasis se odnosi na situaciju u kojoj za vrijeme argumentacije na površinu izlazi neko
kontroverzno pitanje oko kojega je potrebno zauzeti određeni stav kako bi se rasprava mogla
nastaviti (130)
-topos predstavlja različite izvore argumenata, ali i samih tema, problema, pitanja, termina,
obrazaca, metoda kojima se retorika može pozabaviti (131)
-jedna od najčešćih logičkih pogrješaka je tvrditi da postoji uzročno-posljedična veza između
dva fenomena na temelju činjenice da jedan slijedi nakon drugoga (post hoc, ergo propter
hoc) (135)
-moglo bi se reći da je retorika znanosti utemeljena na formalnoj logici premisa, zaključaka,
dedukcije, argumentacije, itd. te da nema nikakve veze s stereotipnom slikom o retorici kao
emotivnom, manipulativnom, nakićenom govoru
-akademsko pismo obuhvaća ukupnu diskurzivnu aktivnost u akademskoj zajednici usmjerenu
na stvaranje i pisanje teksta bilo kojeg oblika, žanra i vrijednosti (139)
-budući da je danas u znanosti o književnosti dominantna paradigma kulturoloških studija
dobra je ideja pisati doktorsku disertaciju iz toga područja i baviti se toposima kao što su
popularna kultura, rod, nacionalni identitet, odnos moderniteta i religije, pluralizam, manjine,
itd.
-ako se doktorska disertacija piše unutar neke nove paradigme nju prvo treba obrazložiti, pa
tek onda primijeniti (145)
-akademski rad mora iznositi kvalitetne tvrdnje (empirijski točne, jednostavne i konzistentne),
podastirati uvjerljive dokaze (služiti se literaturom i primjerima), biti napisan jednostavnim i
jasnim stilom, dosljedno primjenjivati citatne tehnike i stilove, držati se načela znanstvene
etičnosti i znanstvenog etosa (146)
„Akademsko je pismo oblik argumentacijskoga diskursa – retorički pothvat koji se poduzima
u akademskoj zajednici radi širenja i prenošenja, svladavanja i ovjeravanja znanja te
postizanja akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva“ (159)
-kada se osjećate obeshrabreno u tijeku pisanja akademskog rada valja se prisjetiti da je to
linearno-kružan proces, što znači da on ima svoj početak i svoj kraj koji se u svakoj fazi
pisanje mogu izmjenjivati i nadopunjavati (160)
-pri odabiru slobodne teme važno je da ona bude nova ili malo obrađivana te da se može
sagledati na djelomice nov ili posve nov način; dobro je da pri odabiru doktorske disertacije
mentor nije u potpunosti upoznat s temom jer će onda biti zainteresiraniji za nju (165)
„Promjenu topike od imanentizma prema kulturologiji navijestio je Davor Dukić, kada je u
magistarskoj tezi Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici obradio temu Drugoga (slike
o Turcima kao kolonizatorima)“ (169)
-za istraživačko pitanje važno je da je relevantno za temu, da je postavljeno u pravi čas te da
vodi do novih spoznaja (da je heuristično), a hipoteze proizlaze iz toga glavnog istraživačkog
pitanja (172)
-prikupljene informacije o nekoj temi ne znače puno za akademski rad ako prvo ne
formuliramo problem kojim ćemo se baviti i ne odredimo glavno istraživačko pitanje (175)
-istraživačko pitanje u pravilu proizlazi iz poznavanja područja i paradigme unutar koje ste
uočili problem, ali ne i iz poznavanja cjelokupne problematike, postavljate ga prije nego
pročitate svu literaturu o nekoj problematici kako biste se mogli usredotočiti na specifične
elemente i kako ne biste otišli preširoko (180)
„Hipoteza je prethodna tvrdnja, sud za koji predmnijevamo da je istinit. Hipoteze se
postavljaju u nultoj fazi invencije u tehnici stásis kako bismo odredili ciljeve i predmet
istraživanja te se pripremili za definiciju teme i postavljanje teze“ (184)
-hipoteza mora biti dokaziva, odnositi se na istraživačko pitanje, doprinositi znanju o nekoj
problematici, biti utemeljene na postojećim znanjima (184)
-najvažnije strategije kojima se služimo tijekom razrade argumentacije i dokazivanju su
definicije, usporedbe, kontradikcije, uzročno-posljedične veze, odnosi između pojmova (187)
„Upoznavanje s izvorima temeljni je oblik invencije u studentskome akademskom pismu,
okvir za izbor i definiciju teme, putokaz za otkrivanje ideja i podataka koji će poslužiti u
razvijanju teme i argumentaciji“ (188)
-nakon što se odabere hipoteza koja pruža najuvjerljiviji odgovor na istraživačko pitanje iz
niza pitanja koja su proizašla kroz čitanje literature i na temelju prethodnoga znanja dolazi do
definiranja teme koja se sastoji od jedne rečenice, odnosno teze koja dominira nad
akademskim radom i kojoj je svaki argument, citat, izvor podvrgnut, odnosno mora biti u
njezinoj svrsi (195)
-glavni dijelovi radnoga nacrta su: naslov, prethodni sadržaj, hipotetični uvod (postavljanje
problema, formulacija teze i osnovna argumentacija), preliminarni zaključak, radna
bibliografija (197)
-primarni izvori u znanosti o književnosti predstavljaju izvorna djela nekoga autora, npr.
romani, poeme, drame, putopisi, gramatike, rječnici, studije koje je napisao autor kojeg
tematiziramo ili se odnose na koncept koji proučavamo u našem radu, a sekundarni izvori su
znanstvena istraživanja koja su drugi napisali a dotiču se teme koju proučavamo (202)
„U sekundarnim izvorima osobito je važno istaknuti drukčija stajališta od vlastitih, obrazložiti
ih i po potrebi pobiti, jer će time argumentacija biti uvjerljivija“ (202)
-bilješke koje vodite tijekom čitanja literature trebale bi se sastojati od definicija raznih
pojmova, usporedbi različitih gledišta, općih informacija o temi kojom se bavite, vaših
vlastitih misli i zapažanja, vaših vlastitih pitanja (212)
-kod prelijetanja (eng. skimming) teksta preporučljivo je pročitati Uvod, a osobitu pozornost
obratiti na nekoliko zadnjih paragrafa Uvoda, te Zaključak djela kako bi se vidjelo jesu li
informacije iznesene u tom djelu relevantne za istraživanje, mogu se pregledati i završni
odlomci pojedinih poglavlja jer oni pružaju sažetak onoga što je izneseno u ostatku poglavlja
(214)
-glavni oblik čitanja u akademskom radu je kritičko čitanje koje je utemeljeno na stvaranju
vlastitih argumenata i dojmova na temelju pročitanoga te procjeni pročitanoga (214)
„Cilj je kritičkoga čitanja analizirati i interpretirati tekst, ocijeniti ga, otkriti podatke i
činjenice vezane uz vašu temu, osloniti se na ideje s kojima se slažete, pobiti ideje s kojima se
ne slažete, zauzeti vlastito stajalište i reći nešto novo o temi“ (215)
-tijekom kritičkoga čitanja možemo se složiti s autorovom argumentacijom i metodologijom,
uz to da dodajemo nešto svoje, nešto novo, ili se ne složiti te ih nastojati opovrgnuti, izložiti
neke greške i zablude u koje je autor upao, analizirati neku problematiku iz nekog drugog
kuta gledišta (216)
-nije potrebno citirati informacije koje su stvar općega znanja, koje su postale opće kulturno
dobro, potrebno je citirati tuđe riječi koje imaju autora i koje su posve nove (225)
-kada koristimo termine koji su vezani za nekog specifičnog autora uvijek je potrebno staviti
ih u navodne znake te navesti ime njihovog izumitelja
-kod parafraze je potrebno parafrazirati cijelu misao, a ne samo jedan njezin dio, tom se
postupku okrećemo kada mislimo da možemo bolje izraziti tu misao nego što je to učinio
autor (226)
-sažimanje se odnosi na kratko iznošenje temeljne ideje nekog dužeg teksta, bilježi se uz
pomoć kratice usp. i potrebnim bibliografskim podacima (227)
-kada se citira uvijek treba citirati primarni izvor, loša je ideja citiranje citata jer ona pokazuje
svojevrsnu lijenost i nemar (227)
-potrebno je paziti da parafraze ne iskrivljuju značenje i smisao originalnog teksta, nego da
izražavaju izvornu misao na bolji način od izvornika (229)
-prvi osvrti na pitanje etičnosti znanstvenoga procesa i znanosti općenito pojavili su se u
distopijskim romanima Mi Evgenija Zamjatina, Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja te 1984.
Georgea Orwella (232)
-jedan od najvažnijih elemenata akademskog pisma je osvrt na samu temu, ono što je ranije
rečeno o toj temi, neke okolnosti u kojima se o njoj raspravljalo, argumenti koji su se prije
iznosili na tu temu a na koje će se u radu osvrnuti (244)
-kod duljega rada u kojemu se nastoji obraditi više argumenata, primijeniti više metodologija
na više subjekata, potrebno je prije svakog od tih elemenata napraviti svojevrsni uvod u njega
koji se zove raščlamba, on „najavljuje kako će se argumenti rasporediti“ (245)
„Najjači argument dolazi na kraju jer će tako ostaviti najsnažniji dojam na publiku“ (246)
-akademski rad sastoji se od dvije razine: velike dispozicije koja označava cijeli tekst kao
jedinstveni argument u obranu neke teze, te male dispozicije koja označava pojedina
poglavlja/paragrafe koji iznose i razlažu pojedine argumente (248)

Dvije vrste numeracije strukturnih

dijelova u akademskim radovima

-kod naslova strukturnih dijelova teksta bitno je da sadrže ključne riječi u obliku eliptičnih
rečenica koje se odnose na sadržaj tog specifičnog dijela (253)
-veći tekstovi mogu biti raščlanjeni u više dijelova, koje je najbolje nasloviti sa Dio +
arapska/rimska brojka + naslov i to na posebnoj stranici (253)
-jedinice niže od dijelova kao što su odjeljci, pododjeljci i niže od toga potrebno je nasloviti i
numerirati u dužim radovima (254)
„Akademska proza ne smije biti kolaž citata i parafraza. Cilj nije pokazati što ste sve pročitali,
nego koji ste problem uočili i kako ste ga riješili.“ (255)
-najbolji način za smišljanje naslova je da se u njega uključe temeljne ključne riječi ili da se
napiše kao pokrata glavne teze rada; podnaslov se dodaje ako se tema ne može sažeti u
naslovu (261)
-u Predgovoru, koji nije obavezan dio akademskoga rada, može se iznijeti kontekst nastanka
djela, problemi s kojima se autor suočio, zahvala osobama i institucijama koje su ga
potpomogle, motivacija za pisanje djela, anegdote vezane za nastanak rada, itd. (269)
-uvod bi trebao iznositi oko 10% cijeloga teksta (271)
-uvod bi se trebao sastojati od konteksta istraživanja (navode se prethodna istraživanja o toj
temi), vapijuće praznine i vlastitog istraživačkog pitanja (istaknuti aspekt teme kojim se
dosad nitko nije bavio/kojeg nitko nije uočio), važnost i doprinos istraživačkog pitanja (što
čini istraživačko pitanje vrijednim postavljanja), tezna rečenica (najbolje ju je iznijeti na kraju
uvoda i na početku zaključka) (271-72)
 Primjer klasičnoga uvoda na temu
Ženski likovi u djelu Povratak Filipa
Latinovicza Miroslava Krleže

-kod doktorske disertacije osim ovih dijelova potrebno je napisati i osvrt na metodologiju i
nacrt strukture (naznačiti tijek argumentacije po dijelovima i poglavljima) (274)
-tijelo teksta predstavlja razradu argumenata u kojoj se nastoji potvrditi ili opovrgnuti neke
tvrdnje koje se odnose na našu tezu
„Dijelovi [tijela teksta] trebaju odgovarati sadržajnoj logici teme i potrebama publike za
jasnim slijedom argumentacije“ (275)
-dominantni retorički modus u akademskom pismu je argumentacija, iako ono sadrži i
elemente ekspozicije, naracije i deskripcije (282)
-najvažniji opći retorički topici su kompozicija s pomoću diobe i klasifikacije (raščlamba na
vremenske periode, skupljanje autora oko neke škole/metode koju su primjenjivali, itd.),
narativna kompozicija (kronološko predstavljanje nekog fenomena), kompozicija s pomoću
usporedbe i kontrasta (utemeljena na sličnostima i razlikama, npr. ponovna izdanja romana za
vrijeme vladavine ANAP-a vs. AKP-a; paziti da se ne obradi prvo jedan element pa drugi,
nego se obadva obrađuju istovremeno oko neke zajedničke teme), kompozicija s pomoću
uzroka i posljedice (npr. može se pokušati argumentirati kako je podrška AKP-ove vlasti za
ponovna izdanja nekih romana s neo-osmanskom primjesom utjecala na širenje te struje i na
druge elemente pop-kulture), kompozicija s pomoću strategije problem-rješenje (postavlja se
problem na koji se traži rješenje, npr. zašto se u početnim godinama vladavine AKP-a nisu
objavljivala neo-osmanistička djela, dok su se kasnije počela objavljivati), kompozicija s
pomoću strategije opće-posebno (npr. prvo utvrdimo da je zaista za vladavine AKP-a došlo do
procvata objavljivanja romana neo-osmanističkog sadržaja, a zatim se fokusiramo na
nakladničku politiku neke specifične kuće), kompozicija s pomoću prostornoga pristupa (npr.
nakladničku politiku neke kuće koja je bliže povezana s vlašću i neke koja je udaljenija od
vlasti), kompozicija od jednostavnijeg prema složenijem (npr. prvo opisati romane koji imaju
neo-osmanističke primjese i njihove karakteristike, pa ih onda povezati s širim kontekstom
nakladničke politike i utjecaja na pop-kulturu), kompozicija od poznatog prema nepoznatom,
kompozicija od važnijeg prema manje važnom i obratno (npr. prvo objasniti neo-osmanizam,
navesti djela i autore koji obrađuju takvu tematiku i povezati ih s ideologijom AKP-a, a zatim
se osvrnuti na utjecaj takve politike na širu pop-kulturu) (284-88)
-u pregledu literature potrebno je osvrnuti se na djela koja su se prethodno bavila temom i
istaknuti aspekt teme koji je ostao neobrađen/zanemaren u tim djelima, kritizirati ih, osvrnuti
se na metodologiju koju su autori koristili u tim djelima i njenu dostatnost/nedostatnost za
obradu teme; najbolje ga je napisati kao dio uvoda ili kao zaseban dio u tijelu teksta (290)
1. Uvod: Ukratko o AKP-u i ideologiji te stranke, o nakladništvu u Turskoj i poveznici
između vlasti i nakladništva, o ideologiji neo-osmanizma i utjecaju vlasti i ideologije na
nakladništvo te utjecaju nakladništva na društvo i kulturu
2. Literatura: Knjige o moći i društvu, o poveznici između vlasti i nakladništva, o ideologiji
neo-osmanizma prvo u književnosti, a zatim u drugim područjima kulturne produkcije, članci
o neo-osmanističkim aspektima odabranih djela
3. Konstrukcija teze: Podupiranje (aksiomi i pretpostavke) – da ideologija vlasti ima utjecaj
na nakladničku politiku, da ukusi čitatelja po pitanju književnih djela utječu i na druga
područja pop-kulture kao što su filmovi, serije, glazba, itd., da je nakladništvo uključeno u
mrežu institucionalne kulturne produkcije koju financira država, da je neo-osmanizam važan
dio kulturnog programa AKP-a,
Obrazlaganje: dokazi za ove argumente iz literature
4. Potvrda teze (teorijski i činjenični dokazi)
5. Rasprava (pobijanje protu-argumenata)
-u zaključku se mora na temelju argumenata i misli iznesenih u ostatku teksta proizvesti nova
misao koja proizlazi iz onoga što je rečeno u prethodnim dijelovima i u novom obliku; u
njemu se formulira teza rada (ako je izrečena u uvodu, ovdje se formulira u novom obliku)
(293)
-razlika između bibliografije i literature je da je bibliografija popis svih djela vezanih za neku
temu, a literatura popis djela korištenih u pisanju rada (296)
„Na doktorskim studijima na Filozofskome fakultetu u Zagrebu sažetak se donosi na kraju
rada iza bibliografije i literature, na hrvatskome jeziku i u prijevodu na strani jezik.“ (299)
-sažetak rada mora izraziti zašto je tema vrijedna istraživanja, rezultate do kojih se došlo,
relevantnost rezultata i moguću primjenu, metodu istraživanja, doprinos istraživanja (299)
-kod induktivne logike, koja se temelji na zaključivanju od pojedinačnog prema općem,
zaključak može biti istinit samo ako su svi slučajevi uzeti u obzir, ako nisu onda je zaključak
vjerojatno istinit (312)
„Induktivni argumenti mogu biti jaki i slabi, ovisno o jakosti i slabosti primjera“ (313)
-akademski radovi u pravilu su utemeljeni na induktivnom modusu argumentacije koji se
temelji na primjerima iz kojih se nastoje izvući vjerojatni zaključci
-kada se zauzima i brani stav prema nekom argumentu u akademskom radu treba paziti na
jezik izražavanja i držati se principa da „jaki izrazi i jak jezik u vrijednosnoj argumentaciji
djeluju manje uvjerljivo nego blaži izrazi i slabiji jezik prošaran modalnim izrazima.“ (323)
-sa stavovima koji su suprotni od stava kojeg zastupamo u akademskom radu treba postupiti
tako da ih se uvaži, da se stvari sagledaju iz njihove perspektive i da ih se vjerno izloži, te da
ih se u konačnici pobije, ili barem pokuša pobiti, da se na neki način uđe u interakciju s njima,
a ne da ih se prešuti i ignorira (324)
-najvažnije opće retoričke topike koje se mogu primjenjivati na razini odlomaka, odnosno u
internoj dispoziciji su definicija, dioba i klasifikacija, opis, usporedba i kontrast, uzrok i
posljedica, nizanje, naracija, analiza, ocjenjivanje, dopuštanje i pobijanje (315)
-važan element pri iznošenju nekoga argumenta je modifikacija, odnosno riječi i izrazi koji
mogu povisiti/sniziti stupanj sigurnosti argumenta koji se iznosi kao što su vjerojatno,
zasigurno, po svoj prilici, moguće, nemoguće, itd. oni su relevantni pogotovo danas jer
dominira post-apsolutistički pogled na znanost (329)
-termin non sequitur (ne slijedi) koristi se za logičku pogrješku u kojoj zaključak ne slijedi iz
premisa, ali se tako predstavlja
-kod citiranja i parafraziranja nekoga autora uvijek je potrebno paziti na moguće nelogičnosti,
predrasude, loše namjere koje autor iskazuje kako ne bi počinili logičku pogrješku
generalizacije (335)
-u akademskom pismu tvrdnje se ne smiju potkrepljivati izrazima kao što su 'Opće je poznato'
ili 'Kao što svi znaju' jer je cilj takvoga rada poduprijeti i dokazati naše tvrdnje, a ne oslanjati
se na prividni društveni, znanstveni, ili bilo kakav drugi konsenzus (338)
„Odlomak je mikrostruktura u kojoj se zrcali makrostruktura teksta. To je diskurzivno polje
malih argumenata u prilog glavnoj tezi i tekstu kao velikome argumentu“ (340)
-kao i cijeli tekst, odlomak se također sastoji od uvoda (koji treba biti povezan s prethodnim
odlomkom), tijela odlomka (argumenti, dokazi, tvrdnje koje se ovdje iznose moraju biti
povezani s glavnom tezom teksta) i zaključka (koji treba biti povezan s narednim odlomkom)
(341)
-jednostavni odlomak sastoji se od uvoda u kojemu iznosimo glavnu tvrdnju odlomka i
povezujemo ga s prethodnim elementima teksta, argumentacije u kojoj navodimo razloge
zbog kojih smo iznijeli tu tvrdnju i dokaze, te zaključka u kojemu sažimamo iznesene dokaze
i povezujemo odlomak s narednim; u složenom odlomku uz te elemente imamo i element
dopuštanja i pobijanja drugih stavova (na neki način ulazimo u dijalog s imaginarnim ili
stvarnim neistomišljenicima) (344-45)
-kada treba definirati neki stručni pojam to se ne smije činiti na temelju rječnika općeg jezika
nego na temelju literature u kojoj se taj pojam koristi u kontekstu toga specifičnoga područja
(349)
-svaki odlomak mora biti posvećen jednoj i samo jednoj ideji, u odlomku se moraju iznijeti
svi argumenti povezani s tom idejom, glavna teza odlomka mora biti jasno izražena u tijelu
odlomka, argumenti moraju biti jasno i koherentno raspoređeni (354)
-kako bi postigli što veći stupanj koherencije u akademskom radu potrebno je u odlomku
koristiti i naglašavati ključne riječi, glavnu ideju i ključne riječi ponavljati kroz sinonime,
koristiti konektore i modifikatore, pravilno citirati (355)
-u uvodu u odlomak potrebno je predstaviti središnju ideju, a u zaključku ponovnu ju izraziti
ovaj puta poduprtu argumentima (356)
„Konektori su sredstvo kohezije i koherencije argumentacijskog diskursa“ (357) => ono što su
veznici na razini rečenice, konektori su na razini diskursa; oni mogu izražavati stav prema
sadržaju teksta, publici ili kontekstu nastanka rada, ali i ne moraju (359)

-stil se može definirati kao 'otklon od standardnojezične norme' koji je utemeljen na figurama
koje čine naš jezik stranim i neobičnim (375)
„Tropi su pak svaka zamjena jedne riječi drugom, transfer (prijenos) uobičajenog značenja
riječi ili fraze na drugu“ (375)
-klasična stilistika doživjela je svoj vrhunac u strukturalizmu, nakon čega dolazi do raspada
moderne znanosti o književnosti utemeljenoj na proučavanju stila i strukture, da bi se pojavila
u novom ruhu u funckionalističkom pristupu stilu (znanstveni, administrativno-poslovni,
novinarsko-publicistički, književno-umjetnički, razgovorni stilovi) i stilu diskursa (378)
-znanstveni stil utemeljen je na jasnim gramatičkim strukturama, nepostojanju emocionalnih
izraza, strogosti i preciznosti, citatnim stilovima i dokumentacijskim tehnikama; te mu
karakteristike daju pravo polaganja vlasništva nad objektivnom istinom što znanost čini
najmoćnijom institucijom zapadne civilizacije (381)
-kada se želimo maksimalno emocionalno udaljiti od publike i privući pažnju isključivo na
objektivne činjenice koje iznosimo najbolje je koristiti treće lice i autorsko „se“ (385)
-kada koristimo autorsko „mi“ koristimo ga kao strategiju skromnosti te svoje tvrdnje,
argumente, rezultate, uvjerenja prikazujemo kao zajedničko dobro znanstvene zajednice (388)
-autorsko „ja“ trebalo bi se koristiti samo kod iznošenja originalnih ideja koje pripadaju
autoru, u ostalim slučajevima najbolje je pribjeći bezličnim konstrukcijama i trećoj osobi (npr.
U ovom se članku analizira ili Ovaj članak analizira…)
„…bez obzira na eufonijsku stanku predsubjektne sintagme u standardnome jeziku, kakav je
akademski, ne treba odvajati zarezom.“ (397)
-brojevi od jedan do sto trebali bi se pisati slovima a brojevi preko toga znamenkama, okrugli
brojevi isto se pišu slovima ako su u izolaciji (411)
-kod citiranja i drugih oblika koji se nalaze izvan glavnog tijela teksta znak koji dolazi iza
točke zamjenjuje točku, pa se tako npr. članak koji citiramo iz 2010. godine može ovako
citirati: Autor u ovom članku navodi da […] (2010: 153); s druge strane kod kratica točku u
kratici (sažeticama kao što su itd., npr., dr.) ne može zamijeniti sljedeći znak i važno je da se
sažetice uvijek pišu s bjelinom između npr.: dr. sc. Marta Andrić, red. prof.
-ako za neki izraz u tekstu planiramo koristiti kraticu, trebamo ga raspisati prvi puta kada ga
koristimo ili u zagradi iza kratice ili u posebnoj fusnoti (418)
„Pravopisni znakovi u pravilu dolaze istim oblikom i veličinom pisma kao riječi, slova i
simboli koji im neposredno prethode. Ako se dio upitne rečenice donosi kosim pismom, istim
tipom slova piše se i upitnik“ (432)
„Zagrade se pišu onim tipom slova koji sadržava tekst u zagradi“ (432)
-tehnika citiranja koristi se kada neka formulacija iz literature koju koristimo u svom radu
podupire ili opovrgava naše stajalište i kada izražava nešto novo (439)
-treba paziti da citati budu relevantni za našu temu i povezani s njom, da se ne citira nekoga
autora samo zato što taj autor ima visok prestiž u nekom području (440)
-ako ne možemo doći do izvornoga djela iz kojega želimo preuzeti citat, nego citiramo preko
citata, potrebno je to naglasiti koristeći formulu preuzeto iz (441)
-trebamo paziti da kod izgradnje argumenata i podupiranja tih argumenata koristimo citate iz
primarne literature jer oni najviše idu u prilog našim tvrdnjama; loša je ideja nastojati
poduprijeti svoje argumente citatima iz sekundarne literature jer se onda u suštini slijepo
pozivamo na autoritet, a ništa ne dokazujemo (442)
-treba paziti da se citat ne kopira slijepo iz literature pa zalijepi u naš rad, nego da bude na
smislen način inkorporiran u tijek naše argumentacije, potrebno je da čitatelj razumije zašto
smo taj citat iskoristili, da razumije kontekst u kojemu se citat koristi i zato je u pravilu bolje
što manje materijala direktno preuzeti iz literature (odnosno preuzeti samo onaj dio koji je
relevantan za naš argument) i što više raspisati kontekst kojega je taj citat dio (444)
-u humanističkim znanostima u pravilu se češće citira nego što se parafrazira, a parafrazira se
samo kada ideja koju iznosimo nije direktno vezana uz izvor iz kojega smo ju pokupili ili
kada nešto možemo bolje formulirati nego u izvorniku (444)
-kod parafraziranja potrebno je: razumjeti izvorni tekst, prepričati ga vlastitim riječima,
usporediti izvornik i parafrazu, paziti da sve riječi i sintagme u parafrazi budu autorske (444)
-objasnidbene fusnote koriste se samo kod bilježenja informacija koje nisu direktno povezane
s temom koju obrađujemo, tu treba paziti da te informacije budu isključivo funkcionalne, a
ako su važni za temu, onda ih je bolje uvrstiti u tekst (452)
-fusnote su obavezan oblik citatnica u humanističkim znanostima te predstavljaju razlikovno
načelo Oxfordskog citatnog stila; tekstnote se mogu koristiti u radovima iz humanistike ako ih
prate fusnote s objašnjenjima i dodatnim informacijama (456-60)
-osim po dominaciji fusnota Oxfordski citatni stil razlikuje se i po uvrštavanju bibliografije,
odnosno sve literature koja je relevantna za neku temu bilo da je ona konzultirana u radu ili ne
(466)

Način citiranja knjige u Čikaškom citatnom

stilu kada je u pitanju pojedinačni autor

Način citiranja knjige u Čikaškom citatnom

stilu kada je u pitanju urednik

Način citiranja knjige u Čikaškom citatnom

stilu kada su u pitanju dva autora
 Način citiranja knjige u Čikaškom
citatnom stilu kada su u pitanju tri
autora

Način citiranja knjige u Čikaškom citatnom

stilu kada je u pitanju više autora

-intervencije u original citata obično se obilježavaju uglatim zagradama, ako citat stavljamo
na kraj rečenice te ga sintaktički uklapamo u rečenicu onda početno veliko slovo možemo
zamijeniti malim slovom, ali ga moramo staviti u uglatu zagradu (489)
-kada tekst koji citiramo u sebi sadrži neki drugi citat, mi u svom radu taj citat stavljamo u
polunavodnike (491)
„Izdvojeni se citati ne obilježuju navodnicima, nego tipografski. To mogu biti isti tip pisma s
manjim proredom, isto pismo u manjemu obliku ili drugi tip pisma“ (491)