RETORIKA ZNANOSTI I

AKADEMSKO PISMO

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

STUDENTI: Loris Derenčinović i Marta Horvat
KOLEGIJ: Metodologija znanstvenog istraživanja
NOSITELJ KOLEGIJA: prof. dr. sc. Nina Kudiš
AK. GOD. 2018./2019.
 TERMIN AKADEMSKO PISMO
• nastalo po analogiji s terminima „žensko pismo”, „ratno pismo” i
na tradiciji Derridaove dekonstrukcije razlike između govora i
pisma
• pismo po Derridau nije sustav grafičkih znakova, nego ukupna
simbolična proizvodnja značenja izražena bilo kojim tipom znaka
(govor, slova, brojevi i sl.)
• termin ak. pismo obuhvaća mnoštvo značenja: proces pisanja,
pisani tekst, službeno pismo, rukopis,...
• termin ak. pismo obuhvaća ukupnu diskurzivnu aktivnost u
akademskoj zajednici usmjerenu na stvaranje i pisanje teksta
bilo kojeg oblika, žanra i vrijednosti
 DEFINICIJA POJMA AKADEMSKO PISMO
• Akademsko pismo ne može se odrediti terminima samo jedne
znanosti, već je potrebna interdisciplinarna suradnja različitih polja i
grana (Oraić-Tolić nudi interdisciplinarnu definiciju akademskog
pisma s ishodištem u retorici znanosti)

akademsko je pismo oblik argumentacijskoga diskursa –

retorički pothvat koji se poduzima u akademskoj zajednici radi
širenja i prenošenja, svladavanja i ovjeravanja znanja te postizanja
akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva
obuhvaća sve oblike argumentacijskog diskursa koji se proizvode
u akademskoj zajednici u rasponu od zamišljanja ideje i
prikupljanja građe do pisanja, izlaganja na simpozijima i
objavljivanja u znastvenim i stručnim časopisima ili knjigama
(znanstveni i stručni članci, sudjelovanje na simpozijima, recenzije,
izvješća, protokoli, bilješke i sl.)
• posebna vrsta akademskog pisma studentski radovi na
preddiplomskome, diplomskome i poslijediplomskome studiju
 eseji, referati, seminarski radovi, završni i diplomski rad,
magistarska teza i doktorska disertacija (njihov ishod ide od
izbora teme, prikupljanja literature i izrade bilježaka do pisanja
teksta, prezentacije na seminaru i obrane radove pred
povjerenstvom)
 RETORIKA ZNANOSTI I ZNANSTVENI
DISKURS
• Teoretičar znanosti Lawrence J. Prelli  spojio je klasičnu
retoriku i Kuhnovu teoriju paradigme te analizirao znanstveni
diskurs kao retorički pothvat kojemu je cilj konstrukcija
objektivne istine u sklopu znanstvene zajednice i njezinih
uvjerenja
• izdvaja 5 retoričkih aspekata znanstvenog diskursa:
1. simbolično poticanje
2. retorička situacija
3. adresiranost
4. znanstvena racionalnost
5. izumljenost
 1. SIMBOLIČNO POTICANJE
• znanstvenici rade u sklopu određene paradigme – generalnih
uvjerenja koja vode znanstveno istraživanje u okviru znanstvene
zajednice
• znanstveno istraživanje i pisanje uvijek je selekcija činjenica i
njihova interpretacija u sklopu konstelacije uvjerenja
• U „intraparadigmatskoj retorici“, tj. u doba dominacijeodređene
paradigme, znanstvenici potiču jedni druge na rješavanje pitanja u
sklopu te paradigme, njezine disciplinarne matrice, njezinih procedura,
metoda i termina
• U „interparadigmatskoj retorici“, najčešće u doba znanstvenih
revolucija, kada nema dominantne paradigme, simbolično poticanje
može ići od polemičkoga odbijanja važeće paradigme i isticanja
komparativnih prednosti nove orijentacije do složenih prožimanja,
natjecanja i suradnje različitih paradigma, orijentacija i disciplina.
 2. RETORIČKA SITUACIJA
• u znanstvenom diskursu situaciju čine: generalna paradigma,
dostupnost financijskih sredstava, kvaliteta opreme, interesi
kolegica i kolega, politička potpora projektima i sl.
• u finalnome znanstvenom proizvodu (tekst) takve su okolnosti
„zamućene”, a znanje nastalo u sklopu vladavine paradigme i
različitih pragmatičnih okolnosti u životu znanstvene zajednice
retorički se prikazuje kao univerzalno i objektivno
• znanstveni etos (vrline poput originalnosti, univerzalnosti,
nepristranosti, skromnosti, samozatajnosti itd.) nije unaprijed dan
kao zakon ili formalno pravilo, nego je retorički proizveden – to su
toposi znanstvene vjerodostojnosti
 3. ADRESIRANOST

• znanstvenici pišu za profesionalnu publiku – znanstvenu zajednicu

s kojom dijele interese, probleme i standarde
• znanstvena publika prihvaća ili ne prihvaća ponuđene argumente,
verificira otkrića, ovjerovljuje zakone i teorije
• znanost je „poput poduzeća koje postoji na temelju razmjene
znanja’’, a znanstvena je publika „poput agencije za
autorizaciju“
 4. ZNANSTVENA RACIONALNOST
• posebni toposi (standardi, vrijednosti) koji čine specifičnu
znanstvenu racionalnost
• primjenjuje se tijekom znanstvene argumentacije
• „retoričku logiku” znanosti čine znanstveni standardi koje
znanstvenici stvaraju i očekuju od sebe i drugih da ih se
pridržavaju kada „prave znanost”
• Prelli je dao opće topose znastvene racionalnosti koji se mogu
odnositi na svaki znanstveni diskurs – takvi se racionalni
standardi mogu mijenjati ovisno o paradigmama i posebnim
situacijama
• unatoč razlikama među znanostima i povijesnim mijenama u
shvaćanjima znanosti postoji čvrsta jezgra znanstvene
racionalnosti jedinstvena za sve znanosti
• znanstvenu racionalnost čine 4 toposa:

1. rješavanje problema (eksperimentalna i opservacijska

kompetencija, originalnost, snaga razjašnjavanja, kvantitativna
preciznost, empirijska adekvacija)

2. evaluacija (točnost, unutarnja i vanjska konzistentnost,

jednostavnost, plodnost)

3. egzemplarnost (primjeri, analogije, metafore)

4. znanstveni etos (zajedništvo, univerzalnost, nesebičnost,

originalnost, skepticizam)
• svaka znanost, da bi bila znanost, mora:
 uočavati i rješavati probleme
 ispunjavati određene vrijednosne standarde
 služiti se primjerima
 pridržavati se znanstvenoga etičkoga kodeksa
• svako pojedino područje, polje ili grana imaju svoja posebna
opća mjesta koja utemeljuju njihov posebni diskurs i njihove
tijekove argumentacije (specifični termini, teme, metode i
postupci)
• bez univerzalnih općih mjesta znanstvene racionalnosti nema
znanosti kao društvene institucije i retoričkoga pothvata ni
uvjerljive znanstvene argumetnacije, a bez specijalnih općih
mjesta nema posebnih terminološki i metodološki usustavljenih
znanstvenih diskursa
 5. IZUMLJENOST
•u tom aspektu sabiru se sve prethodne osobine znanosti i
znanstvenosti
• znanstveni diskurs je „izumljen”, ali ne u smislu izmišljanja retoričkih
figura i lijepoga stila, nego u smislu klasičnog retoričkog kanona
inventio , tj. pronalaženja ideja i argumenata
• kako bi došli do svojih ideja i izložili ih znanstvenomu auditoriju na
procjenu i prihvaćanje, znanstvenici uvijek donose retoričke odluke:
 odabiru retorički cilj, tj. traže rješenje kakva problema u pravo
vrijeme i na pravome mjestu (kairós)
 određuju točke prijepora u tome problemu (stásis)
 istražuju relevantnu literaturu (vanjski tópoi) kako bi pronašli
argumente i uvjerili znanstvenu zajednicu u svoje tvrdnje (opći
tópoi ili argumentacijske strategije, posebne topike pojedinih
znanstvenih područja)
 AKADEMSKO PISMO U SKLOPU
„SIMBOLIČNOG POTICANJA”
• preddiplomski i diplomski studij – profesori u sklopu svojih kolegija
potiču studente da pišu različite vrste akademske proze kako bi
svladali gradivo za koje se obrazuju

• niži stupnjevi akademskog obrazovanja

 nudi se znanje u okviru prihvaćene paradigme (Thomas Kuhn to
naziva „normalna” ili „zrela znanost”) – to je uvođenje u
konstelaciju uvjerenja o kojima postoji konsenzus znanstvene
zajednice i pristajanje na ta uvjerenja
  glavni komunikacijski medij na tom stupnju su udžbenici
i njihova objektivistička retorika koja prikazuje znanje u
konačnom stupnju znanstvenoga konsenzusa kao da je to
znanje dano prirodno, a ne dobiveno dugim raspravama i
pregovorima u prethodnome procesu uvjeravanja 
anomalije u sklopu paradigme najčešće se ne otkrivaju
zato što studenti svladavaju „normalne” znanosti i
„normalno znanje”)

viši stupnjevi akademskog obrazovanja

 simboličko poticanje sklonije je isticanju neriješenih pitanja
i problematičnih mjesta u sklopu „normalne znanosti” (to
vrijedi i u vrijeme promjene znanstvenih paradigma i
„znanstvenih revolucija”)
potiče se odabir novih tema i primjena novih metoda (napose
kod doktorskih disertacija) – profesori upozoravaju na neriješena
pitanja i slaba mjesta u postojećem znaju te potiču na
prihvaćanje novih oblika znanja
primjer u studiju književnosti na hrvatskim sveučilištima na
kraju 20. i na početku 21. stoljeća – važeća paradigma
imanentnog pristupa književnom djelu zamijenjena je različitim
oblicima kulturoloških pristupa (umjesto terminološke matrice s
pojmovima i topikama kao što su dijakronija, funkcija,
označeno, označitelj, sinkronija, struktura, sustav poučavali su
se i vježbali pojmovi i topike kao identitet, kapital, konstrukt,
kultura, reprezentacija, rod, simulakrum)
 Tu LORO AKADEMSKO PISMO I
RETORIČKA SITUACIJA
• retoričke situacije mogu biti različite, od socioloških uvjeta
pisanja i znanstvenog stila do znanstvene paradigme u sklopu
koje se piše
• u većim znanstvenim radovima situaciju čini sama paradigma,
tj. konstelacija znanstvenih uvjerenja koju dijeli znanstvena
zajednica (ako se doktorska disertacija radi u sklopu poznate
paradigme, pa se samo izolira neki problem, trebat će manje
retoričkoga umijeća da se uvjeri povjerenstvo u ispravnost
tvrdnja nego ako se piše u okvirima novoga znanja, koje
najprije treba obrazložiti, pa tek onda primijeniti)
• etičke situacije –ako netko svjesno ili nesvjesno prepisuje tuđi
tekst, prepisuje tekst s interneta ili plaća da mu se napiše rad –
kršenje znanstvenog etosa i propuštanje kairósa (traženje
rješenja kakva problema u pravo vrijeme i na pravome mjestu)
= osramoćivanje pred kolegicama i kolegama ili kazna na neki
drugi način
 AKADEMSKO PISMO I ADRESIRANOST
ZNANSTVENOGA DISKURSA
• kao i svaki znanstveni diskurs, akademsko je pismo upućeno
određenoj publici
na nižim stupnjevima studija publika su profesori i
znanstvena zajednica određenoga kolegija, kolege koje
slušaju isti predmet i pišu slične radove
potvrda i legitimacija rada: ocjene u indeksu, prikupljeni
bodovi i pljesak nakon prezentacije rada
posebni su oblici ovjeravanja rada nagrade i priznanja (npr.
rektorova nagrada za najbolji studentski rad iz različitih
područja)
 na višim stupnjevima studija (diplomski rad, magistarska teza,
doktorska disertacija) publika su mentor i znanstveno povjerenstvo
radovi se pišu pod stalnim stručnim nadzorom, prilagođuju se
utvrđenim standardima i brane pred auditorijem

• u svim oblicima akademski se rad piše s orijentacijom na stručnu

publiku i očekivane znanstvene standarde – pridržavanje
znanstvenih standarda donosi odobravanje publike, uspjeh i dobre
ocjene, a kršenje standarda ljutnju i neraspoloženje publike te loše
ocjene
 AKADEMSKO PISMO I ZNANSTVENA
RACIONALNOST
• akademsko je pismo medij u kojemu se studenti uče
znanstvenoj racionalnosti: općim i posebnim strategijama
znanstvenoga logosa
• racionalnost akademskog pisma nije formalnologička
racionalnost, nego posebna vrsta racionalnosti vezana uz
određene standarde, odnosno topose znanstvene racionalnosti
• akademski je rad racionalan ako:
 rješava problem ili zadaću na kolegiju ili studiju
 iznosi kvalitetne tvrdnje
 podastire uvjerljive dokaze
 pisan jednostavnim i jasnim stilom
 dosljedno primjenjuje citatne tehnike i citatne stilove
 drži načela znanstvene etičnosti i znanstvenoga etosa
 IZUMLJENOST AKADEMSKOG PISMA
• u cjelini svih aspekata, akademsko je pismo izumljeno, tj.
retorički pronađeno i konstruirano
• pisani tekst je točka u kojoj se sabiru sve razine akademskoga
diskursa kao retoričkog pothvata
• u okviru stanovite situacije u procesu obrazovanja, na studiju ili
kolegiju, u sklopu nastavnoga programa i svojih obveza, studenti
odgovaraju na neodgodive potrebe i zadaće studija te donose
retoričke odluke i izvršavaju ih u pravo vrijeme i na pravome
mjestu (kairós)
• na poticaj svojih profesora i mentora studenti odabiru temu,
izdvajaju neriješeni problem koji će obraditi u akademskome radu,
postavljaju pitanja (stásis)
• studenti prikupljaju građu i istražuju literaturu (eksterni dokazi ili
vanjski tópoi)
• studenti postavljaju i razvijaju tvrdnje u sklopu problematike kojom
se bave, primjenjuju određenu terminologiju i metode (opći i
posebni tópoi)
• studenti argumentiraju svoje tvrdnje po logičkim standardima
služeći se dedukcijom (silogizmima i entimemima) i indukcijom
(činjenicama i primjerima)
• studenti se drže znanstvenoga etosa i svih standarda koje očekuje
znanstvena publika (patos)
• Na višim stupnjevima akademske naobrazbe simbolično je
poticanje sklonije isticanju neriješenih pitanja
• Potiče se odabir novih tema i primjena novih metoda
(upozoravanje na neriješena pitanja i slabe točke u postojećem
znanju)
• Npr. studij književnosti- zamjena terminološke matrice s
pojmovima kao što su (dijakronija, funkcija, označeno,
označitelj...) sa pojmovima (identitet, kapital, kultura,
reprezentacija, rod...)
 RETORIČKI KANON I METODIKA
AKADEMSKOG PISMA
• iz klasičnoga retoričkog kanona Oraić – Tolić preuzima i
potrebama akademskoga pisma prilagođava 4 dijela:
• inventio – pronalaženje ideja i argumenata
• dispositio – raspoređivanje ideja i argumenata
• elocutio – sastavljanje, jezik i stil akademskoga pisma
• memoria – pamćenje ideja i argumenata u citatnim tehnikama i
stilovima citiranja
• inventio - naglasak je na trima tehnikama: kairós, stásis i vanjski
tópoi
• dispositio - „velika“ dispozicija (raspoređivanje ideja i argumenata
na razini strukture i dijelova); „mala“ dispozicija (strategije
argumentacije u odlomcima)  u objema dispozicijama klasična
retorika nudi tehnike općih toposa i topika, jednom u funkciji
izgradnje kompozicije teksta, a drugi put za razvijanje
argumentacije
• elocutio - odnosi se na stil akademskoga diskursa 
uključuje posebne jezično-stilske, diskursno-retoričke, pravopisno-
mehaničke i medijsko-reprezentacijske standarde važne za
akademsko pismo
• memoria - kanon je shvaćen u širem smislu, kao memorija kulture;
obuhvaća strategije i tehnike kao što su citiranje, parafraziranje,
sažimanje i citatni stilovi
• actio
Hvala na pažnji!