Vjerska Učenja Islama (Komentar TAHAVIJEVE AKIDE) PDF

AN PRIMJERAK EL-KALEM BESPLATAN PRIMJERAK EL-KALEM BESPLATAN PRIMJERAK EL-KALEM BESPLAT
AK EL-KALEM BESPLATAN PRIMJERAK EL-KALEM BESPLATAN PRIMJERAK EL-KALEM BESPLATAN PRIMJER
IBN EBU-L-IZZ EL-HANEF
VJERSKA UENJA
ISLAMA
[KOMENTAR TAHAVIJEVE AKIDE]
Vjerska ucenja islama PRVE STRANE novembar 2015.indd 1
16.11.15. 09:54
Ibn Ebu-l-Izz el-Hanef
VJERSKA UENJA ISLAMA

[Komentar Tahavijeve Akide]
S arapskog preveo Mustafa Prljaa

Izdava:
EL-KALEM - izdavaki centar Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
www.elkalem.ba
Za izdavaa:
Mesud Smaji
Urednik:
Mustafa Prljaa
Recenzent:
mr. Muharem Omerdi
Redaktori prijevoda: Muhamed Mrahorovi

Elvedin Huseinbai
Lektor:
Sumeja Kapo
Tehniki urednik:
Aida Mujezin-olo
Dizajn:
Tarik Jesenkovi
tampa:
Za tampariju:
Dobra knjiga, Sarajevo

Izedin ikalo
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
28-12
al-HANEF, lIzz
Vjerska uenja islama : (komentar Tahavijeve
Akide) / Ibn Ebu-l-Izz el-Hanefi ; prijevod
Mustafa Prljaa. - Sarajevo : El-Kalem, 2015. 592 str. ; 20 cm
Bibliografske i druge biljeke uz tekst.
ISBN 978-9958-23-374-6
I. El-Hanefi vidi al-Hanef, lIzz
COBISS.BH-ID 21117958
16.11.15. 09:54
IBN EBU-L-IZZ EL-HANEF
VJERSKA UENJA
ISLAMA
[KOMENTAR TAHAVIJEVE AKIDE]
S arapskog preveo Mustafa Prljaa
Sarajevo, 2015./1437. god. po H.
16.11.15. 09:54
BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P
U
Prof. dr. Ahmed Smajlovi (1938-1988), na islamski velikan iz druge polovice XX stoljea,
u proljee 1988. godine pokrenuo je prevoenje ovog djela. Razdijelio ga je u dijelove i ponudio nekolicini arabista s islamskim obrazovanjem da ga prevedu. Naalost, u augustu iste
godine dr. Smajlovi je preselio na bolji svijet. Prevedeni materijali nikada nisu sakupljeni.
Ovaj prijevod uraen je u nastojanju da se zamisao dr. Smajlovia realizira te da se udovolji
izraenoj potrebi naih vjernika za jednim temeljnim djelom iz podruja akaida - vjerskih
uenja islama - na bosanskom jeziku. Time je inicijativa ovog naeg istaknutog uenjaka
doivjela svoje ostvarenje. Neka Uzvieni Allah i njega i nas obaspe svojom milou!
Knjiga je ugledala svjetlo dana zahvaljujui Vladi Kraljevine Saudijske Arabije, koja je ovaj
projekat isfinansirala u cijelosti i uinila ga vakufom za ovdanje muslimane.
PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK
UVODNA RIJE
U ime Boga, Svemilosnog, Milostivog
Hvala Allahu. Blagoslov i selam na naeg vjerovjesnika
Muhammeda, na njegovu porodicu i sve ashabe...
Kraljevina Saudijska Arabija angairana je na obogaivanju islamskih biblioteka knjigama irom svijeta. Smatra da je jedna od njenih dunosti prema
sadanjoj i potonjim generacijama podizanje njihovog naunog i obrazovnog nivoa, osobito u pogledu kuranskih disciplina i onih vezanih za asni
sunnet. Ona to ini na nain da ih snabdije mjerodavnim i pouzdanim izvorima da takve knjige tampa, prevodi ili ih proizvodi. Tako se, na tragu
tog ispravnog kursa, odazvala i pozivu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni
i Hercegovini i izdvojila sredstva za prijevod i tampanje knjige Komentar
Tahvijeve Akde autora Ebu-l-Izza el-Hanefja, koja se smatra jednom od
najznaajnijih knjiga i izvora u oblasti autentinog islamskog uenja. Uz to,
zahvaljujui primjerenom rasporedu poglavlja i tema, vrlo je pogodna za
studente, specijalizante i druge akademske nivoe.
Vlada Kraljevine Saudijske Arabije se, ne asei, odazvala ovom pozivu, to je podrazumijevalo praenje cijelog procesa: prevoenje, redakturu
prijevoda, lekturu i sravnjivanje s izvornikom, na emu su angairani pouzdani strunjaci u tim disciplinama.
Ovim elim izraziti svoju veliku zahvalnost svima koji su uestvovali i
doprinijeli da ova znaajna knjiga poprimi sadanji izgled. Posebnu zahvalnost izraavam inicijatoru ovog posla, dr. Mustafi ef. Ceriu, ranijem reisul-ulemi u Bosni i Hercegovini, te njegovoj eminenciji Husejn-ef. Kavazoviu,
reisu-l-ulemi i glavnom muftiji u Bosni i Hercegovini, koji je propratio prevoenje i tampanje ovog vrijednog djela.
Molim Plemenitog Allaha da ovo djelo uini korisnim i da Kraljevinu

Saudijsku Arabiju nagradi najljepom nagradom za sve to je uinila da djelo
ugleda svjetlo dana, kao i za finansijska sredstva koja je izdvojila za njeno
prevoenje i tampanje.
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!
Ambasador Saudijske Arabije u BiH
Hn Abdullh Momenah
RIZNICA ZNANJA
Potreba ljudi za istinitim naelima prema kojima e urediti svoj lini i drutveni ivot je iznad svake druge potrebe. Od toga, naime, ovisi i kvalitet
samoga ivota, ali i ovjekova konanica, ono u emu e se nai na kraju
svoga puta. Stoga joj je potrebno posvetiti i najveu panju, jer ako ovjekov
ivot nema svrhe ni smisla, onda je i njegovo pojavljivanje u postojanju uzaludno. To je, pak, opreno mudrosti unutar Egzistencije i, stoga, ljudskome
umu nije prihvatljivo. Ono to ovjeku nalae njegov um jeste da on, sa svim
onim potencijalima kojima je, po prirodi svoga bia, obdaren, ima golem razlog i duboki smisao svog postojanja. To je ono prema emu su mudri ljudi
odvajkada teili i to su nastojali dokuiti i objasniti.
Muslimani vjeruju da su naela ispravnosti i tanosti ljudima sputana
odozgo, s neba, sve od samoga poetka ljudskog bitisanja, od prvog ovjeka koji se pojavio u postojanju. Vjeruju da su ta naela uvijek iznova bila
afirmirana i potvrivana - kad god se za tim ukazala potreba i sa svakim
novim Boijim poslanikom ljudima koji su se pojavljivali u vremenu - i da su
ona predstavljala duhovne stupove zahvaljujui kojima se odravala ljudska
vrsta i opravdavala smisao svog postojanja. Ta naela su potom objanjavali
sami vjerovjesnici, kojima su i dostavljana, a poslije njih uenjaci naroda u
kojima su ti vjerovjesnici djelovali.
Muslimani vjeruju da su ta naela upotpunjena i zadnji put s neba
sputena poslaniku Muhammedu, a.s., te da je pritom objavljen i koncept
ureenja ivota u skladu s tim naelima. Takoer vjeruju da e ta naela i te
koncepcije ostati i biti aktuelna sve do kraja ovjekovog prisustva na Zemlji
te da nee biti reafirmirana nekom novom Boijom intervencijom u smislu
sputanja nove objave.
***
Ljudska duhovna povijest je veoma esto osvjeavana sve novom i novom
intervencijom Boijom, jer ono odranije nije bilo dovoljno uvreno, ili je
7
zaboravljano, ili svjesno iskrivljavano, ili usljed pogrenih tumaenja postajalo deformirano gubei svoje izvorne smislove. Iako je Uzvieni Stvoritelj za
svoju zadnju i konanu objavu, Kuran, na Sebe preuzeo njeno uvanje i zatitu od svakog iskrivljavanja, nije je prepustio ljudima na uvanje. On, ipak,
nije rekao da nee biti i onih ljudi koji e tu objavu razumijevati pogreno ili
joj hotimino davati smisao koji ne izraava. A Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoe i ukazuje na Pravi put onome kome hoe. (Ibrahim, 4) Njegov
Poslanik, a.s., je rekao da e se u ovome ummetu uvijek nai jedna grupa ljudi koja e mu uvati temelje vjere. Jedan iz te sretne skupine nesumnjivo je
i autor Akide koju, evo, iznosimo pred nau javnost, Ebu Dafer Ahmed ibn
Muhammed et-Tahavi (239-321. god. po H.). On nam je sabrao, zabiljeio i
u pisanoj formi prenio vijesti o vjerskom nauku prvih - najboljih generacija
muslimana, pozivajui se na imama Ebu Hanifu i njegovu dvojicu uenika:
Ebu Jusufa i Muhammeda ejbanija.
Iza njega pojavile su se razne vjerske frakcije, od kojih mnoge nisu imale iste namjere, pa su vjerskim tekstovima poele davati drukiji smisao i
svojim usiljenim tumaenjima unositi pometnju meu vjernike. To je nalagalo obavezu da se opa vjerska naela ponu temeljito razraivati i potanko tumaiti sukladno kuranskim smislovima i vjerodostojnoj predaji od
poslanika Muhammeda, a.s. Tu zadau su mogli izvriti samo veliki umovi,
duboko porinuti u vjerske znanosti. Jedan od njih svakako je bio i Ebu-l-Izz
el-Hanefi (731-792. god. po H.), iju razradu onih vjerskih uenja, koja je
zabiljeio imam Tahavi u svojoj Akidi, upravo iznosimo pred itateljstvo.
elimo podvui da su vjerska uenja, koja nam je prenio imam Tahavi i koja su u ovoj knjizi rasporeena po tematskim cjelinama i posebno
istaknuta, ista ona uenja kojih su se drale i prve muslimanske generacije,
najbolje generacije koje su stasale uz Poslanika, a.s., odnosno uz one koji su
stasali uz njega, i da njihova izvornost nije naruena. To su vjerovanja koja
bi trebao usvojiti i drati ih se svaki pripadnik ehli-sunneta (glavnog toka
islama) ovdje i svuda u svijetu.
to se, pak, tie komentara tih uenja - u ovom sluaju komentara
Ebu-l-Izza el-Hanefija - oni ne posjeduju tu teinu i mogu biti predmet slaganja ili neslaganja. Uz sve njegove vrijednosti i silno bogatstvo sadraja, ipak
je to komentar ovjeka iz osmog hidretskog stoljea, ovjeka koji je ivio u
odreenim drutvenim okolnostima, u vremenu koje se suoavalo sa specifinim izazovima i shvatanjima te koje je bilo i otilo. Tako ni ovaj komentar
nije ostao dokaraja poteen tih drutvenih utjecaja i tadanjih preokupacija.
Shodno tome i stav komentatora o nekim linostima i pojavama moe se

smatrati samo njegovim linim stavom, s kojim se ne moramo po svaku
cijenu sloiti, osobito kada se ima u vidu da se duboke izjave nekih velikana
mogu razumijevati na razliite naine i sagledavati u razliitim dimenzijama. To je tako bilo ranije i bit e tako uvijek.
Ovdje posebno ukazujemo na ono to je on, neuobiajeno otro, kazao o Ibn Arebiju na str. 545-546. ove knjige komentirajui Tahavijeve rijei: Nijednom evliji ne dajemo prednost ni nad jednim vjerovjesnikom, a.s.
Drimo da je jedan vjerovjesnik bolji od svih evlija! Vjerujemo da je razlog
tome bio taj to su, po svemu sudei, rijei koje on tamo navodi shvaane
doslovno od nekih ljudi i tako predstavljale realnu prijetnju za idejno zastranjivanje i izlaenje iz okvira temeljnih islamskih uenja - a Bog najbolje zna!
Pa ipak, i pored tek nekoliko ovakvih njegovih stavova, prema kojima moemo imati stanovitu rezervu, smatramo da su ih iznudile okolnosti
njegova vremena, ovaj njegov komentar Tahavijeve Akide zavreuje nae
duboko potovanje, jer na jednom mjestu, meu koricama jedne knjige, nalazimo itavu riznicu istinskoga znanja.
Nadamo se da e ova knjiga, ija su idejna uporita precizno navedena
i u sluaju onoga to se prenosi od Poslanika, a.s., struno elaborirana od
mjerodavne linosti, predstavljati snaan impuls za produbljivanje smislova
vjerskih uenja islama kod nas. Bili bismo veoma radosni kada bi nai istraivai, uz obilato koritenje ovim kvalitetnim materijalom, nastavili istraivati
ova uenja i ispitivati njihov konkretan uinak u izgradnji linosti jednog muslimana, te u odravanju njegove idejne stabilnosti i utemeljenosti u istini.
***
Na kraju, izraavamo svoju zahvalnost Vladi Kraljevine Saudijske Arabije,
koja je u cijelosti isfinansirala ovaj projekat, kao i njenoj ambasadi u BiH koja
je u tom poslu bila posrednik. Odajemo priznanje El-Kalemu, izdavakom
centru Rijaseta Islamske zajednice u BiH, izdavau ovoga vrijednog djela, te
prevodiocu knjige, Mustafi Prljai, na zbilja lijepom, dotjeranom i kvalitetnom prijevodu ovog veoma zahtjevnog tiva.
Molim Uzvienog Allaha da ovoj knjizi podari snano, dugotrajno i
pozitivno djelovanje na ovim prostorima.
Reisu-l-ulema
Husein Kavazovi
PREDGOVOR IZDAVAA
(arapskog izdanja)
U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.
Zahvala pripada samo Allahu Uzvienome, Njemu zahvaljujemo i od Njega
pomo i uputu traimo. Njemu se utjeemo od zla dua naih i loih postupaka naih. Koga Allah uputi, taj i jest upuen, a koga On u zabludu odvede,
taj upuivaa nee imati.
Svjedoimo da nema drugog boga osim Allaha, i da je Muhammed
Njegov rob i Njegov poslanik.
Ovo je komentar Akde1 imama Ebu Dafera et-Tahvija, kojeg u novom izdanju iznosimo pred one koji se ele upoznati s vjerovanjem dobrih
predaka (selef) i istim monoteizmom (tevhd) s kojim je Uzvieni Allah slao
Svoje poslanike i vjerovjesnike, mir i blagoslovi Boiji neka su na njima! Moemo slobodno kazati da se ovoj dragocjenoj knjizi teko moe nai premca
u pogledu strune verifikacije, argumentiranog razvianja misaone dubine,
te privrenosti onoj ispravnoj metodologiji u traganju za istinom koje su se
drale prve muslimanske generacije.
Upravo iz tog razloga ova knjiga o teolokim uenjima islama, ova
Akda, naila je na izuzetnu prihvatljivost kod iznimno velikog broja uenjaka2
1
Akda (mn. akid) islamsko vjerovanje; doktrina islama; u ovom sluaju naslov knjige
spomenutog autora. (Nap. prev.)
to se najbolje vidi iz rijei velikana znanosti ejha Abdulvehhba es-Subkja u njegovoj
knjizi Mudu-n-niami ve mubdu-n-nikami (Oivotvoritelj ugodnosti i dokida neugodnosti), koje glase: Ova etiri mezheba - zahvaljujui Uzvienom Allahu - jedinstvena su
u pogledu vjerovanja (akid), izuzimajui one koji se pridruie secesionistima koji su se
odvojili od glavnog toka islama (mutezila) i one koji su nauavali o Boijem utjelovljavanju
(tedsm). Izuzimajui, dakle, njih, ogromna veina pristalica tih mezheba je na ispravnom
putu i priznaje akid Ebu Dafera et-Tahvija, kojeg su uenjaci prenosili iz generacije u
generaciju bivajui saglasni sa njim.
11
12
i doivjela veliki broj komentara, od kojih je, meu poznatim do sada, ovaj
najbolji i najljepe ilustrira vjerovanje prvih generacija muslimana. Pisac obilato koristi sadraje iz knjiga ejhu-l-islama Ibn Tejmijje i njegovog uenika
Ibnu-l-Kajjima, premda to ne naznaava, za ta moda i ima opravdanje.3
Naime, akda (vjerovanje, teoloki nauk) prvih muslimana bila je izloena
snanim nasrtajima fanatika, neobuzdanih razmetljivaca i zlonamjernih
uenjaka, koji su imali velikog utjecaja na neke vladare, usljed ega se pojedine pristalice tog vjerskog nauka (akida) nisu javno eksponirale, osobito
u vremenu kada su neki ljudi po zadatku unitavali knjige ejhu-l-islama.4
Takva situacija dovela je do gubljenja djel ovog velikog imama, pri emu
su spaene samo neke rijetke knjige, to je nagnalo Ibn Urveta el-Hanbelija
ed-Dimekija da ih sakupi i sauva u svom velikom zborniku, poznatom
kao El-Kevkibu-l-durrijju fi tertbi musnedi-l-imam Ahmed e-ejbni,
uvrtavajui u njega mnoga djela ejhu-l-islama, nalazei i najmanji povod
da to uini.
Takva situacija potrajala je sve do skorijih vremena. Tako je jedan
utjecajni ovjek u Damasku na kraju prolog stoljea (tj. XIX) unitavao sve
knjige ejhu-l-islama i njegovih uenika do kojih bi doao, kao i sve druge
knjige u kojima su zastupana slina stajalita, to je bio njegov vid podrke
orijentaciji i uvjerenju kojima je pripadao, a koji su bili panteistike naravi
(el-hull ve-l-ittihd).5
Miljenja sam da su ta kunja i neprijateljstvo prema vjerovanjima
(akid) prvih muslimanskih generacija (selef) bili razlogom zatakivanja
imena autora ovog blagoslovljenog komentara, te preuivanja u komentaru imena ejhu-l-islama Ibn Tejmijje i imama Ibnu-l-Kajjima, mada je on u
svoje djelo uvrstio mnogo toga od njih dvojice, na nekim mjestima ak i po
nekoliko stranica!
Ovo djelo je dosada ve dva puta tampano, meutim nae izdanje
se odlikuje time to je sravnjeno s cjelovitim rukopisnim primjerkom, koji
mi je dopao u ruke nakon to mi je Allah otvorio put do njega. Rukopis se
3
Ovu konstataciju izrekao sam prije trideset godina, a istu potvrdio nakon to sam naiao
na komentar velikog uenjaka Ibn Ebu-l-Izza el-Hanefija i nakon to sam se uvjerio da je
to njegov komentar ove Akde, i spoznao kakve je sve neugodnosti zbog svog teolokog
vjerovanja autor doivljavao od inovatora u vjeri i promicatelja zabluda.
Kad god se u knjizi spomene ova titula, uvijek se misli na Ibn Tejmijju (661-728. po H.) (Nap.
prev.)
V.: Uvod u knjigu El-Kelimu-t-tajjibu (Lijep govor), str. 4; izdava: El-Mektebu-l-islami.
13
odlikovao razgovjetnim pismom i revnosnom tanou. Neke greke na pojedinim mjestima bile su neznatne i lahko prepoznatljive.6
Na kraju rukopisa pisalo je sljedee: Prepis djela zavrio bijedni siromah, sluga vrhunskih uenjaka i pisaca reprezentativnih djela, u damiji
Merdan-medrese - Allah mu se smilovao i bio zadovoljan njime! - Abdul-Muhji, sin Abdu-l-Hamda, sina hadi Muhammeda Mekkija e-ejhalija
el-Bagddija, u ponedjeljak 9. redeba 1322. god. po H. Odatle smo razaznali da je isti prepisan iz originala koji se nalazi u Bagdadu pa sam uznastojao doi u posjed njegova primjerka (duplikata). S tim ciljem obratio sam
se pismom najveem uenjaku Iraka, Behdetu el-Eseriju, sa preporukom
mog cijenjenog profesora ejha Behdeta el-Bejtara. Meutim, profesor ElEseri nije uspio doi do orginalnog primjerka autografa, niti bilo ta saznati
o njemu, pa sam se obratio nekolicini drugih eminencija, meu njima i kolegi knjievniku dr. Abdullhu Dubriju, potom cijenjenom profesoru dr.
Abdulkerimu Zejdnu i drugim, neka ih Allah nagradi svakim dobrom. Uz
to sam i lino vie puta posjetio Irak i tragao za autografom tog rukopisa, no
dosada nita nisam uspio pronai.
Poto se u prvom tampanom izdanju ne navodi ime autora, sukladno
izvorniku po kome je uraen, u drugom izdanju je profesor ejh Ahmed
akir7 obznanio da je autor knjige Ali ibn Ali ibn Muhammed ibn Ebu-lIzz el-Hanefi8 oslanjajui se na podatke koje mu je dao eminentni uenjak
Prvo izdanje izdato je u Mekki 1349. hidretske godine, a izdava je bila grupa islamskih
uenjaka na elu sa ejhom Abdullhom ibn Hasanom ibn Husejnom Al e-ejhom, Allah
mu se smilovao. To izdanje bilo je utemeljeno na jednom primjerku rukopisnog prijepisa
koji je obilovao grekama i odstupanjima od izvornika, budui da nisu mogli doi ni do
kojeg drugog primjerka. Stoga su morali uloiti veliki trud na njegovu ispravljanju i korigiranju pogrenih dijelova - Allah ih dobrom nagradio! I pored toga, ni to njihovo izdanje
nije prolo bez velikog broja greaka. Potom se prihvatio tampanja drugoga izdanja moj
profesor, strunjak za hadis, ejh Ahmed Muhammed akir, Allah mu se smilovao, kojeg je
objavio u Kairu 1373. hidretske godine, oslanjajui se na prethodno izdanje, pokuavi otkloniti greke (napravljene) u samom tekstu Komentatora, podvrgavajui provjeri hadise
i predaje ime je pripremljeno potpunije i ispravnije izdanje od onog prethodnog. Meutim, i jedno i drugo izdanje imaju nedostatak kojeg prireivai nisu uoili, jer nedostatak
onog rukopisnog primjerka, na temelju kojega su tampana oba izdanja knjige nije samo
obilovao grekama i odstupanjima, ve i isputenim tekstom i prazninama na mnogim
mjestima, ponekad i po itav jedan list, ime je naruen kontekst govora i poremeen
njegov ustroj, tako da je veliki dio ove knjige veini italaca bio nerazumljiv.
Umro - Allah mu se smilovao! - u mjesecu zu-l-hidetu 1377. po H./juli 1971.
V.: podatke o njemu na str. 15.
14
ejh Muhammed ibn Husejn Nasif9, naime da je ugledni uenjak Ez-Zubejdi

jedan dio te knjige uvrstio u djelo erhu-l-Ihja, II/146 (Komentar Ihja), naznaivi da je taj dio napisao spomenuti Ibn Ebu-l-Izz.
to se tie naeg primjerka rukopisa, u njemu je ime pisca bilo utvreno ve na njegovoj prvoj stranici, s tim da su se neije ruke poigrale vie puta
po tom mjestu brisanjem i dopisivanjem, da bi se, ipak, na kraju ustanovilo
ono to je utvrdio i ejh Ahmed akir.
Od ostataka prvoga pisanja uspjeli smo deifrirati sljedee rijei: Demaluddin.... Ibn Salhuddn Ebu-l-Berekt Msa ibn Muhammed el-Malt
el-Hanef, iz ega smo zakljuili da se radi o Jsufu ibn Msau ibn Muhammedu Ebu-l-Mehsinu Demluddnu el-Maltiju, umro 803. hidretske
godine, ija se biografija nalazi u Sehvijevoj knjizi Ed-Davu-l-lmiu (Bljetava svjetlost), X tom, str. 335-336, te knjizi ezertu-z-zeheb (Grumenja
zlata) Ibnu-l-Imda (7/40), zatim kod Ibn Ijsa u njegovom Et-Trhu (315)
(Historija) i na drugim mjestima.
Ipak, ne moe se s punom sigurnou prihvatiti da je pisac ovoga komentara - kako to sam on spominje na vie mjesta u knjizi - jedan od uenika Ibn Kesra, budui da niko od onih koji su navodili biografske podatke
spomenutog El-Maltija ne biljei da je on Ibn Kesrov uenik, kao to ne biljee ni podatak da ima svoj komentar na Tahvijevu Akdu. Uostalom, nije
ni razumno pretpostaviti da bi jedan takav selefijski komentar, utemeljen
na Vjerovjesnikovom asnom hadisu, i mogao napisati neko ko je - kako se
to navodi u knjizi ezertu-z-zeheb, 7/40 - govorio: Ko bude itao Buhrija,
taj je postao heretikom! Stoga e ovo pitanje ostati nerijeeno i morat e
saekati da se, eventualno, u naem treem izdanju pronae kategorian
dokaz. to se pak tie ovog naeg izdanja, sasvim pouzdano tvrdimo da je
ovaj komentar napisao Ibn Ebu-l-Izz, neka ga Allah nagradi dobrom za uslugu koju je uinio islamu i muslimanima!10
Na rukopisni primjerak sravnjen je sa tampanim mekanskim izdanjem, kao i sa izdanjem ejha Ahmeda akira s tim to smo na rukopis uinili osnovom tako da smo svaki dodatak koji se u njemu nalazio uvrstili u
ovo izdanje, ne ukazujui na njega. Toga ima mnogo.11 One pak dodatke,
9

11

10
Preselio u milost Boiju 8. dumde-l-snija 1391. po H./31. jula 1971.

V.: primjerak rukopisa koji se nalazi u Maroku, str. 66.
Vidjeti, naprimjer, osmi red na str. 81. naeg tampanog izdanja, koja je sukladna 23. stranici akirovog izdanja, gdje se jasno uoava da je na tom mjestu dolo do isputanja teksta
obima od 34 retka, koji nedostaju i u mekanskom, i u akirovom izdanju.
15
koji se nalaze u jednom od ta dva izdanja, stavili smo u ovakve zagrade [].
Isto tako smo numerisali kuranske ajete i posvetili vie panje kvalitetu
tampe i korekturi, tekstove sravnili s njihovim izvornim oblicima i - koliko
smo bili u stanju - redaktirali one pasae koji su bili manje jasni.
Tekst djela uporedili smo s velikim brojem rukopisnih primjeraka, a
na uvaeni profesor, hadiski strunjak, ejh Muhammed Nsiruddn elAlbn provjerio je vjerodostojnost hadisa, a zatim proveo i superreviziju,
ime je doprinio kvaliteti i veoj upotrebnoj vrijednosti ovoga izdanja.
U sravnjivanju rukopisa i pripremi materijala za tampu, te u redakturi teksta i lekturi ovoga treeg - a naeg prvog - izdanja, uestvovali su
eminentni profesori: Abdurrahmn Albn, Vehbi Sulejmn Gved, Sed
et-Tantv, uajb el-Arnaut i Abdulkdir el-Arnaut.12
Struna javnost je ovo nae izdanje primila veoma dobro, a na uvaeni profesor, veliki muftija, ejh Muhammed ibn Ibrhm - neka je na njega
milost Boija! - uvrstio ga je u nastavni plan i program, kao obaveznu literaturu u viim i visokim kolskim ustanovama u Rijadu, te na medinskom
Islamskom univerzitetu.
Isto tako, Fakultet islamskih nauka u Bagdadu uvrstio je ovo djelo u
svoj nastavni program, a potom ga, uz nau saglasnost, sukusirao za tu svrhu, dok ga je na Univerzitetu Damask, na njegovom erijatskom fakultetu,
na uvaeni profesor dr. Mustafa es-Sibi, tadanji dekan tog fakulteta Allah mu se smilovao! - uvrstio u obaveznu literaturu.
Ovo nae izdanje sadri i neke veoma vrijedne priloge, koji su od velike
koristi. Meu njima nalazi se i sljedee:
- osvrt mog uvaenog profesora, velikog uenjaka, ejha Abdulaziza
ibn Bza koji se moe nai na 109. strani.
- opservacije mog profesora, velikana znanosti, ejha Abdurrezzka
Affija na djela ejhu-l-islama Ibn Tejmijje i njegovog uenika, tako
12
Ja sam ga, kao kopiju, tampao vie puta. Meutim, neki ljudi niskoga morala su plagirali
kopiju, ili su materijal tampali nakon to su iz njega izuzeli neke stvari, dok su jedni od
njih izostavili i ime pisarnice, a neki su ga zadrali, za ta e Allahu raun poloiti. Neki su,
opet, kopirali tampano izdanje profesora akira, pravei nam konkurenciju i nadmeui
se sa nama. No, da je profesor ejh Ahmed akir - Allah mu se smilovao! - s obzirom na
njegovu uenost i objektivnost, vidio ovo nae izdanje on bi njime bio oduevljen i svakako
bi mu dao prednost nad svojim izdanjem, budui da smo mi prihvatili sve one dobre stvari
iz njegovog izdanja i na njih dodali jo mnoge druge.
16
er velikana znanosti, Ibnu-l-Kajjima koje su inkorporirane u ovaj

komentar.
- revizija vjerodostojnosti hadisa od strane mog profesora, hadiskog
strunjaka, ejha Nsiruddna el-Albnija, uz zadravanje njegovog
izvanrednog uvoda.
- zadravanje moga pojanjenja to se, ipak, pokazalo neophodnim,
premda sam mislio i nadao se da e ga Uvod uiniti suvinim. Meutim, oni koji su se neprijateljski ponijeli prema ovome i koji su
radili na irenju neutemeljenih glasina, u svojoj vlastitoj ekspertizi,
i koji su permanentno objavljivali traktate, komentare i lanke, nastojei time uvjeriti javnost da je na Komentar Tahvijeve Akde
iskrivljen i laan, naveli su me da i dalje zadrim svoje Pojanjenje.
Navest u dio onoga to sam kazao u svom uvodu za Tahvijevu Akdu, na
koju je komentar i objanjenje dao hadiski strunjak El-Albn:
Akda imama Ebu Dafera et-Tahvija el-Hanefija predstavlja vjerovanja pripadnika glavnog toka islama (ehlu-s-sunneti ve-l-demah) u pogledu
ijeg slijeenja postoji nepodijeljen stav uenjaka ummeta, budui da korespondira s uvjerenjem uenih ljudi te vjerske zajednice kroz vie stoljea. Meu
onima koji su imali takva uvjerenja su i Ebu Hanfa en-Numn, Mlik, fija
i Ahmed ibn Hanbel, kao i veina njihovih sljedbenika. To je, takoer, i akida
imama Ebu Hasana el-Earija koju je on, na kraju, u cijelosti usvojio. Od te
akide odstupio je samo onaj ije je srce upilo neto od mutezilijskih uenja,13
zatim dehmije14 i onaj koji se neprijateljski postavio prema sunnetu.
Allah mi je ukazao naroitu blagodat pa mi je omoguio tampanje
Komentara Tahvijeve Akde, koji je sainio velikan Ibn Ebu-l-Izz el-Hanefi,
nakon to sam doao u posjed jednog njegovog iznimno vrijednog rukopisnog primjerka.15
13
14
15
Mutezile - pripadnici jednog slobodnog filozofskog pravca koji su se izdvojili (otuda im

ovo ime dosl: secesionisti) svojim miljenjem od ortodoksije u pogledu nekih zasada
islama. (Nap. prev.)
Dehmije - jedna od brojnih sekti koje su se pojavile unutar muslimanske tradicije. Osnovao ju je Dehm ibn Safvn, koji je, kako kae Zehebi, ubijen za vrijeme potomaka druge
muslimanske generacije. Dehm je tvrdio da je Bog jedini inilac, da su ljudska djela ustvari Boija djela i da se ljudima pripisuju samo metaforino. (Nap. prev.)
To moe nai u ovom naem izdanju, koje dajemo u novom ruhu. U njemu moe nai
mnogo toga to ti je neophodno, pa nemoj da bude obmanjen onim izdanjima koja su
pokradena iz naeg etvrtog izdanja, u kojem nije bilo ni Pojanjenja, ni Uvoda ejha
Nsiruddina el-Albnija, kao ni onim koja su se pojavila kao kopija izdanja ejha Ahmeda
17
Ne mogu, u naem izdanju, katogorino ustvrditi da komentar pripada Ibn Ebi-l-Izzu - Allah mu se smilovao! - meutim, moj uitelj ejh Muhammed Nsiruddin el-Albn pri svojoj prvoj posjeti Maroku 1395. po H.,
od uvaenog profesora ejha Muhammeda Ebu Hubza, direktora biblioteke grada Tetuana, u Kraljevini Maroko, dobio je kopiran traktat o rukopisu,
ispod ijeg je naslova stajalo da je autor Komentara Tahvijeve Akde - Ibn
Ebu-l-Izz el-Hanefi.
To me je ponukalo da preispitam sve to je tome prethodilo, pa sam
sve to sakupio kako bih utvrdio ko je ustvari pravi komentator, s tim da sam
odbacio mogunost da to moe biti Demluddn Jsuf ibn Msa el-Malti,
kako se to, s jedne strane, jasno nahodilo iz nekih rijei koje su bile izbrisane
u rukopisnom primjerku, te kako je takvo neto, sa druge strane, nelogino da bi El-Malti mogao napisati neto poput ovoga selefijskog komentara,
utemeljenog na Vjerovjesnikovom hadisu, s obzirom na njegove rijei, kako
se to navodi u djelu ezertu-z-zeheb (7/40): Ko bude itao Buhrija, taj je
otiao u herezu!
On je, naime, izdavao fetvu kojom je doputao upotrebu opojne trave
(haia), te pribjegavanje razliitim doskoicama u pogledu kamate, tvrdei
da to ima uporite u njegovoj pravnoj koli, to je, bez imalo sumnje, njegova potvora - koju njegovi istomiljenici promiu sve do danas - na imama
Ebu Hanifu i na estite i ugledne autoritete njegovoga mezheba.
Na tu injenicu upozorio je i Ibn e-ahna, skladajui mu pjesmu rugalicu, u kojoj kae:
udim se ejhu koji trai bogobojaznost od ljudi
a sam nikad i ne pomisli na Milostivoga,
nit bogobojazan je on!
Doputa upotrebu haia i kamatu,
a onog ko stvarno Objavu slua
u otpadnike svrstava odjednom!
Potom je postalo jasno zbog ega je zatajivano ime Ibn Ebu-l-Izza, odnosno zbog ega je brisano. Bio je to, naime, strah od zlog nasrtaja - to je
u njegovom vremenu bila dominantna praksa, koju su provodili nerazboriti
kira - Allah mu se smilovao! - jer u svemu tome ima nedostataka i iskrivljavanja. Da je
na profesor ejh Ahmed akir mogao vidjeti ovo nae izdanje, sasvim sigurno bi njime bio
oduevljen s obzirom da se odlikovao znanjem i objektivnou.
18
i fanatini ljudi, podravani snagom neukih vladara: Zhira Berkka, njegovog sina Nsira Fereda, Ldna ibn Abdullha erkesija i njima slinih koji
slijedie loe vjerovanje, uz svu onu izopaenost u praktinom ponaanju.
Oni su, naime, odravali bliske odnose sa zagovornicima doktrine transcendentalnog jedinstva Bitka (vahdetu--uhd), sihirbazima, astrolozima
i geomantima,16 tako da skoro i ne moe nai nikoga drugog da im je bio
blizak, a da nije bio iz tih redova.
Najbolji dokaz za to jest ono to navodi Ibn Hader; evo njegovih
rijei: Godine 784. u Damasku se desila afera vezana za ejha Sadruddna
Alija ibn Ebu-l-Izza el-Hanefija. Ona je zapoela tako to je pjesnik Ali
ibn Ejbek es-Safedi spjevao jednu kasidu s rimom na slovo l po uzoru na
kasidu Banet Sud, te je predoio pjesnicima i uenjacima, koji su mu za
to uputili estitku. Meu njima je bio i Sadruddn Ali ibn Aluddn ibn
Ebu-l-Izz el-Hanefi, koji je, meutim, neke stvari u kasidi podvrgao kritici,
to je spomenuti Ali ibn Ejbek opazio, i to je u njemu pobudilo negativna osjeanja. Sadruddn je sa tim listom otiao kod nekolicine uenjaka i
veina njih je osudila smisao onih mjesta koja je on bio naznaio. Tako se
to proulo.
17
Ibn Ejbek je potom od Ibn Ebu-l-Izza nastojao isposlovati da mu da

neto novca a da on njemu, zauzvrat, vrati onaj list, no on na to nije pristao.
Zatim je onaj obiao njegove oponente i stao ih nahukavati protiv njega
tako da se to proulo, sve dok na koncu nije stiglo i do Egipta gdje su na to
ustali neki fanatici, to je dovelo do toga da o tome presudi sultan. On je u
vezi s tim izdao jednu poduu depeu u kojoj je, pored ostalog, stajalo: Doznali smo da je Ali ibn Ejbek jednom svojom kasidom hvalio Vjerovjesnika,
a.s., i da mu je Ali ibn Ebu-l-Izz oponirao u tome i neke stvari zanijekao,
poput obraanja Bogu s pozivanjem na Vjerovjesnika, a.s., (tevessul), nepriznavanja Vjerovjesnikove bezgrenosti i sl., te da su uenjaci Egipta, osobito
oni iz njegovog, hanefijskog mezheba, to osudili, pa je zbog toga izdat nalog
da se dotini ima privesti, da se potrae kadije i vjerski uenjaci i da se prema
njemu poduzmu mjere koje nalae erijat.
U depei, takoer, stoji: Doznali smo da jedni ljudi u Damasku prakticiraju mezheb Ibn Hazma i Davuda i pozivaju druge u njega. Meu njima su

Geomanti - ljudi koji svoja gatanja izvode iz pisanja po pijesku. (Nap. prev.)
V.: Inbu-l-gimr (Obavjetenje neupuenom) I/258 i II/75; izdava: Ihju-t-turs, u redakciji profesora Hasana Habeija.
16
17
19
i El-Kurei, Ibn el-Dj...,18 Ibnu-l-Husbni i El-Jsufi, pa neka budu privedeni:

ako se ustanovi da ita od toga ima pri njima, postupit e se shodno tome,
tj. bit e fiziki kanjeni, prognani ili izopeni na odreeno vrijeme, dok e
se na njihove funkcije imenovati drugi iz glavnog toka islama (ehlu-s-sunneti
ve-l-demah).
Dalje se kae: Doznali smo da jedna skupina afija, hanbelija i malikija
ispoljava novotarije i Ibn Tejmijjeov mezheb..., pa navodi neto slino onome to je reeno u vezi sa zahirijama, pozvavi kadije i druge. Tada su se po
prvi put na okupu nale kadije, njihovi zamjenici i neke muftije pa je pred
njima proitana depea. Zatim je iznesen rukopis Ibn Ebu-l-Izza, i u njemu
su mogli proitati sljedee:
Dovoljan mi je Allahov Poslanik - tako se moe kazati samo za Allaha! Zauzmi se za mene! - od njega se ne trai zauzimanje (efat). Obraam se Bogu pozivajui se na tebe! - Bogu se ne obraa posredstvom njega!
Sauvan od svakog posrtaja - osim posrtaja koji za sobom povlai ukor.
O ti, koji si najbolje stvorenje Boije! - preteno miljenje je da se prednost daje melekima itd.
Potom je zatraeno njegovo izjanjenje i on je rekao: Odustajem od
toga stava. Sada vjerujem drukije od onog kako sam ranije govorio!
To to je on rekao je zabiljeeno i sjednica je bila zavrena.
Zatim je pozvan i ostatak uenjaka, pa su doli na drugu sjednicu,
kojoj su, takoer, prisustvovale i kadije. Meu prisutnima su bili: kadija
emsuddin Sarhadi, kadija erefuddin ibn ureji, kadija ihbuddin Zuhri i
masa drugih. Ponovo je razmatrano isto pitanje, i jedni su tada rekli: Treba
ga sankcionirati!, a drugi: Dovoljna mu je sankcija ono to je ranije izreeno u vezi sa njim! Na tome su se i razili.
Zatim su pozvani i po trei put. Naloeno je da imaju doi i oni koji su
ranije bili odsutni, pa su im imena napisana na jednom listu.Tada je doao
i afiijski kadija, kao i svi koji su ranije izostajali: Eminuddin el-Etka, Burhanuddin Sinhdi, emsuddin ibn Ubejd el-Hanbeli i skupina drugih. I oni
su meusobno razmijenili miljenja i razili se, a zatim su opet bili pozvani.

18
Tako stoji u rukopisu. Mogue je da se radi o Sejfuddnu el-Dbiju el-Jsufiju, glavnom

komorniku i muu majke sultana Zhira Berkka, koji je proteirao erkeze (V.: ezertuz-zeheb, 12/108), ili je pak tako napisano umjesto El-Dbi - u tom sluaju posrijedi bi bio
Ahmed ibn Osman, Jasufijac, poznat kao Ibnu-l-Dbi, umro 787. godine.
20
Kako je onima koji izostanu bilo zaprijeeno otrim sankcijama, svi su doli.
Meu njima je bio i Saduddn Nevevi, Demluddn Kurdi, erefuddn Gazz,
Zejnuddn ibn Redeb, Tekijjuddn ibn Muflih i njegov brat ihbuddn ibn
Hadi - oni su, jedan za drugim, osuivali veinu onoga to je rekao Ali
ibn Ebu-l-Izz. Zatim su upitani o onima koji su se priklonili egzoteristima
(zhirije) i pristali uz Ibn Tejmijjea, pa su svi odreda odgovorili da oni, to
se tie vjerovanja, o imenovanima znaju samo dobro. Jedino je Ibn Muflih
imao neke rezerve prema nekima od njih.
Zatim su se okupili i po peti put i tada su se saglasili da Ibn Ebu-l-Izz
ipak mora biti sankcioniran. Jedino se hanbelijski predstavnik nije saglasio
sa tim.
Ibn Ebu-l-Izz je ponovo upitan ta je mislio pod onim to je napisao,
i njegov odgovor je bio: Nisam htio nita drugo osim drati stranu Vjerovjesnika, a.s., i ispunjavati njegovu naredbu: naime, ne imputirati mu nita
preko onoga to mu pripada!
Na temelju te njegove izjave kadija ihbuddn Zuhr je izdao fetvu po
kojoj je to bilo dovoljno da njegove rijei mogu biti prihvaene, s tim da se
loe izrazio. Tako je i zapisano.
Ibn ureji i drugi bili su miljenja da ga treba sankcionirati, pa je tako
kadija E-fii naloio da se uhapsi, te je i uhapen u Azraviji i prebaen u
Tvravu. Nakon toga je donesena presuda prema kojoj je bio osloboen
svih drugih sankcija osim zatvora, to je preostali dio kadija i ispotovao.
Iza toga je napisana jedna depea u kojoj je dat pregled onoga to se
dogodilo, a koju su potpisale kadije i vjerski uenjaci. Depea je potom poslana u Egipat, da bi u mjesecu zu-l-hidetu bio izdat dekret o skidanju Ibn
Ebu-l-Izza sa poloaja koje je zauzimao, tako da je umjesto njega El-Izjetu-lberniju19 predavao erefuddn Herevi, a Devheriju izvjesni Ali, koji je imao
nadimak Veliki, dok je Ibn Ebu-l-Izz ostao u zatvoru sve do mjeseca rebiul-evvela naredne godine.
Odatle je uveden obiaj da se, poslije sabah-namaza, priziva Boija
milost sa pozivanjem na Vjerovjesnikov ugled kod Boga - takvu naredbu
mujezinima izdao je fiijski kadija i oni su postupali po tome.
19
El-Izjetu-l-bernija i El-Devherija su, pretpostavljamo, nazivi djela prema kojima se drala

nastava. (Nap. prev.)
21
etvrtog dana mjeseca zu-l-kaade Ibn ez-Zuhr je zatraio da mu dovedu emsuddna Muhammeda ibn Halla el-Harrija el-Munsifija pa ga je
kaznio zbog fetve koju je izdao o razvodu braka temeljei je na stavu Ibn
Tejmijjea, te zbog njegovih rijei: Allah je na nebesima.
Onaj ko ga je optuio bio je El-Kure. Tako je naredio da se izbiuje
i da se provede pored vrata kadijskih kua. Potom se Ibn ez-Zuhr izvinuo,
rekavi: Mislio sam da se radi o obinom ovjeku; samo su mi, naime, rekli
da je neki El-Harri rekao tako i tako!
Ovo nam prenosi Ibnu-l-Haddi to sugerira da je onaj prenaglio u
svom postupku prema njemu, da stvar nije ispitao, a Allah e u vezi s tim
postupiti kako On bude htio.
Neto najzanimljivije to se prenosi od Ibnu-l-Munsifija jest da su se
neki ljudi okaharili usljed onoga to se zbilo sa njim, na ta je on rekao: ao
mi je samo to su uzeli mojom rukom napisane rijei da sam earija, a to e
vidjeti i sa, sin Merjemin, kada ponovo sie na Zemlju!
Svi ti faktori doprinijeli su da autor Ibn Ebu-l-Izz zataji svoje ime, ili
da mu ime izostave prepisivai iz straha od onih vladara i njihovih nasilnih
istomiljenika. No, ako bismo temeljito ispitivali taj period i sve nedae i ponienja kojima su u njemu izlagani vjerski uenjaci, otili bismo preiroko.
Nemoj da bude obmanut Kevserijevim komentarima u kojima on dri
stranu Berkka, Ldna i njima slinih, budui da u njima ima i elemenata
pristrasnosti prema svom rodu, pored one pristrasnosti vezane za mezheb
i oblik vjerovanja.
Molimo Allaha Uzvienoga da ovaj na trud uini iskrenim, uloenim
Njemu za ljubav, na Njegovome putu i u Njegovom zadovoljstvu i da nagradi svakog onog ko dadne svoj doprinos u promicanju vjerovanja prvih muslimanskih generacija, a naa zadnja dova je da sva zahvala pripada Allahu,
Gospodaru svih svjetova.
Zuhejr e-wi
Bejrut, 25. abana 1391. g. po H.
PODACI O IBN EBU-L-IZZU EL-HANEFIJU

Velikan meu uenjacima, Sadruddn Muhammed ibn Alauddn Al ibn Muhammed ibn Ebu-l-Izz el-Hanef, el-Ezre, es-Slih, ed-Dimek roen je 731.
Bavio se mnogim naukama i pokazivao veliko umijee u svojim predavanjima
i fetvama. U Husbanu, sjeditu provincije El-Belk, jedno vrijeme je bio hatib
damije, a potom je u mjesecu muharremu 779. imenovan za kadiju Damaska. Nakon toga je preuzeo sudstvo Egipta, na emu se zadrao samo mjesec
dana, a potom dao otkaz i vratio se u Damask svojim ranijim poslovima.
Ibnu-l-Imd biljei njegovo hapenje i zatvaranje zbog toga to je objasnio da u kasidi Ibn Ejbeka ima elemenata mnogobotva (irk), pa je za vrijeme tamnovanja bio i izgladnjivan. Kada je pak na vlast doao En-Nsir,
pred njega je iznesen njegov sluaj i on je naredio da mu se vrate svi poslovi
koje je ranije obavljao. Meutim, to nije potrajalo dugo. Ubrzo nakon toga
preselio je na ahiret.
Insistiranje El-Kevserija i njegovih istomiljenika na tome da autor komentara Tahvijeve Akde nije El-Hanef, predstavlja vid poricanja neega
to je oevidno, neega to se moe ak i opipati. tavie, tu Akdu je komentirao vei broj hanefijskih uenjaka, i o njoj su se pozitivno izrazile desetine hanefijskih autoriteta. Zato je, dakle, ne bi mogao komentirati jedan
hanefija kad je to uenje Imama Ebu Hanfe i njegovih uenika - Allah im se
smilovao! Zar je hanefijski mezheb neto drugo, neto drukije od onoga na
emu su bili Ebu Hanfa i njegovi uenici?!
S obzirom na prethodno navedene prijenose i primjerak onoga rukopisa, ne ostaje ni najmanje prostora za sumnju da je autor ovoga komentara
doista Ibn Ebu-l-Izz, neka ga Allah nagradi dobrim za uslugu koji je uinio
islamu i muslimanima. Umro je u Damasku 792.1 - Allah mu se smilovao!
1
U mekanskom izdanju Komentara Tahavijeve Akde navodi se da je umro 746., to je pogreno. Tano je ovo kako smo mi naveli, a to smo preuzeli iz djela Ed-Dureru-l-kmina
(Skrivena zrna bisera), 3/87, indijsko izdanje, zatim iz egipatskog izdanja br. 2818 i br. 2889,
23
BIOGRAFIJA IMAMA TAHVIJA

- pisca Akde
Puno ime mu je: Ebu Dafer Ahmed ibn Muhammed ibn Selma ibn Selema
ibn Abdu-l-Melik ibn Selema ibn Selim ibn Sulejman ibn Devvab el-Ezd
et-Tahv - prema imenu jednog sela u gornjem Egiptu - vjerski predvodnik, hadiski strunjak, erijatski pravnik i hafiz hadisa.
Roen je - Allah mu se smilovao! - 239. godine. Nakon ranog sazrijevanja odlazi u Egipat u potrazi za znanjem. Obrazovao se pred svojim daidom
Ismailom ibn Jahjom el-Muzenijem, najistaknutijim uenikom imama fije.
Kako su obzorja njegovoga znanja postajala sve ira, sve vie je postajao
zbunjen pred mnogim erijatskopravnim pitanjima, na koja mu ak ni njegov
daida nije mogao dati zadovoljavajui odgovor. Gledajui kako se njegov
daida odnosi prema slinim pitanjima kad se susretne sa njima, zapazio je
da se on vrlo esto poziva na knjige Ebu Hanifinih uenika te da se, veinom,
opredjeljuje za onaj stav koji je zastupao Ebu Hanifa. Ono za ta se on opredijelio ak je sakupio i u knjigu Muhtesaru-l-Muzen (Muzenijev saetak).
Nakon toga je permanentno konsultirao knjige hanefijskih pravnih
strunjaka i prouavao njihov metodoloki pristup u osnovnim i izvedenim
naelima kod definiranja islamskih propisa. Kada je u cijelosti ovladao hanefijskom pravnom kolom tada se i opredijelio za nju, slijedei njezinog
osnivaa i ugledajui se na njega. To mu, meutim, nije smetalo da izrazi i
svoje neslaganje s nekim miljenjima Ebu Hanfe, da u vezi sa tim prednost
dadne nekom drugom imamu.
Nije se - Allah mu se smilovao! - slijepo povodio za stajalitima Ebu
Hanfe, ve je samo drao da je njegova metodologija u rjeavanju pravnih
svezak III/193 (s tim da je tu ovaj drugi broj pogrean - treba da stoji: 2899), te iz djela
ezertu-z-zeheb, VI/326.
25
26
pitanja najprimjerenija i najbolja, pa se drao te metodologije i zadravao se

u njenim okvirima.
Tako emo ga vidjeti kako u svom djelu Meni-l-sr (Smislovi tradicije) preferira ono to njegov imam nije zastupao. Ovu nau tvrdnju podupiru i rijei Ibn Zolaka, koje glase: uo sam Ebu-l-Hasana Alija ibn Ebu
Dafera et-Tahvija kako govori: uo sam Ebu Ubejdea gdje kae... - pa
je istakao kvalitete Ebu Ubejdea Harbevejha i njegovo poznavanje erijatskoga prava - On me propitivao o raznim erijatskopravnim pitanjima,
pa kad sam mu jednom dao odgovor na neko od tih pitanja, rekao mi je:
To nije Ebu Hanfin stav! Kadija, rekao sam mu ja na to, zar ja trebam
govoriti sve kako je govorio i Ebu Hanife?! Ne mislim, rekao je on, da si
ti ita drugo doli mukallid!1 A zar je mukallid neto drugo do fanatik?!
Ili glupan?!, dodao je on. To se ubrzo proulo po cijelom Egiptu, te postalo narodnom izrekom (mesel), koju su tamonji ljudi sauvali u svome
pamenju!2
Tahvi je znanje stjecao pred mnogim profesorima, usvajao ono to
je sluao od njih i izvukao veliku korist od onoga ime su oni raspolagali.
Broj njegovih uitelja dosee tri stotine. Ni od jednoga uenjaka, koji bi iz
razliitih krajeva dolazili u Egipat, nije se odvajao za sve vrijeme njegovog
boravka, to pokazuje kako je veliku panju poklanjao prilikama da proiri
svoje obrazovanje, koliko je vodio rauna o znanju.
Mnogi uenjaci su mu izrekli hvalu, opisujui ga kao pouzdana i korjenita erijatskog pravnika, razborita, uvara vjere, ovjeka iznimno upuena
u erijatsko pravo i hadis.
Zehebi, u svom djelu Et-Trhu-l-kebr (Velika knjiga historije), za njega
kae: Pravnik i hadiski strunjak, hafiz hadisa, jedan od velikana znanosti,
pouzdan i korjenit pravnik, razborit.
Ibn Kesir, u svojoj knjizi El-Bidje ve-n-nihje (Poetak i kraj) kae: Jedan od pouzdanih, temeljitih i snanih hafiza hadisa.
1
Mukallid - dosl. oponaatelj; rije izvedena iz druge vrste korijenskog glagola kalede/jaklidu, to znai: oko vrata objesiti, staviti ogrlicu na vrat, ali znai i: imitirati, oponaati,
povoditi se za nekim. U strunoj terminologiji mukallidom se naziva ona osoba koja nema
dovoljno znanja ni umijea da sama izvodi zakljuke i donosi propise iz opih vjerskih
smjernica te koja, usljed toga, treba slijediti nekog vjerskog autoriteta (imama-mudtehida) u tome kako, zbog vlastitog neznanja, ne bi otila u zabludu. (Nap. prev.)
Vidjeti o tome u Ibn Haderovom Lisnu-l-mznu (Jeziku vage), u biografiji o piscu.
27
to se pak tie njegovih djela - Allah mu se smilovao! - ona odraavaju vrhunsku strunost, iscrpnost, viestruku korisnost i ljepotu realizacije.
Neka od njegovih djela su: El-Akdetu-t-tahvijja (Tahvijeva Akida),
tj. ovo djelo koje, zajedno s njegovim komentarom, iznosimo pred itaoce
u luksuznome izdanju. I pored toga to je maloga obima, njegova vrijednost
je obilata, a metodologija po kojoj je pisano je na tragu one koju su primjenjivale prve muslimanske generacije. Meu svoje dvije korice sadri sve ono
to jedan musliman treba znati o svome vjerovanju.
Zatim Meni-l-sr (Smislovi tradicije) u kojem su izloene erijatskopravne studije, propraene argumentima, u kontekstu kojih su navoena i
ona pitanja oko kojih miljenja uenjaka nisu usaglaena. On pritom nie
dokaze za njih i raspravlja o njima i na koncu iznosi ono miljenje koje smatra
najispravnijim. Ova knjiga tako ui studenta kako e pristupiti pravnim rjeenjima i prua mu uvid u aspekte razilaenja, te u njemu razvija sposobnost
izvoenja zakljuaka kako bi mogao biti samostalan u donoenju odluka.
Spomenut emo i knjigu Mukelu-l-asr (Dvojbene predaje)3, kojom
on pobija kontradiktornost u predajama i izvoenje propisa iz nje. Zatim
knjige: Ahkmu-l-Kuran (Propisi Kurana), El-Muhtesar (Saetak), erhu-lDmii-l-kebr (Komentar Velikog zbornika), erhu-l-Dmii-s-sagr (Komentar Malog zbornika), E-urt (Uvjeti), En-Nevdiru-l-fikhijje (erijatskopravni rariteti), Er-Reddu ala Ebi Ubejda (Odgovor Ebu Ubejdeu), Er-Reddu
ala Is ibn Ebn (Odgovor Isau ibn Ebnu) te druga velika i renomirana djela.
Umro je u Egiptu - Allah mu se smilovao! - u srijedu naveer, poetkom mjeseca zu-l-kadeta 321. godine po H. i ukopan je u mezarlucima
El-Karfa.
Ovo djelo sastoji se od sedam debelih svezaka i nalazi se u sklopu rukopisnoga blaga u
Biblioteci Fejdullah ejhu-l-islam u Istanbulu, dok je jedan njegov dio - neto oko polovine
djela - tampan u etiri dijela u Hajderabadu. Radi se o iznimno vrijednom i korisnom
djelu u kojem se navode hadisi koji se na prvi pogled ine kontradiktornima, meutim,
autor na svoj osoben nain otklanja tu njihovu prividnu kontradiktornost, na veliko zadovoljstvo iskrenog vjernika.
KOMENTAR TAHVIJEVE AKDE

U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog; od Njega pomo traimo.
Hvala pripada samo Allahu, Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomo i
oprost traimo i od Njega utoite traimo od zla nas samih i zla loih postupaka naih. Koga Allah uputi tog niko u zabludu odvesti ne moe, a koga
On u zabludi ostavi tog niko uputiti nee moi.
Svjedoim da nema drugog boga osim Allaha Jedinoga, Koji nema sudruga u Svojoj Boanstvenosti, i svjedoim da je Muhammed Njegov rob i
Njegov poslanik - neka je Allahov blagoslov i spas na njega, njegovu porodicu i sve njegove ashabe.
Poto je nauka o temeljima vjere najasnija nauka, a asnost neke
nauke mjeri se po predmetu kojim se bavi, ona je i veliki fikh (el-fikhu-lekber) u odnosu na onaj fikh koji govori o pravnim pitanjima. Iz tog razloga
je Imam Ebu Hanifa - Allah mu se smilovao! - ono to je kazao i napisao o
temeljima vjere nazvao najveim fikhom. Potreba ljudi za ovom naukom
je iznad svake druge potrebe, nunija im je od svake druge nunosti, budui
da ljudska srca ne mogu ivjeti, niti osjetiti zadovoljstvo i smiraj, izuzev ako
spoznaju svoga Gospodara - kroz Njegova imena, svojstva i djela - Koji ih
je stvorio i Kojega oboavaju, i Koji im, uz sve to, ne bude bio drai od svega
drugoga, i dok njihovo nastojanje da se priblie Njemu ne bude bilo ispred
nastojanja da se priblie bilo kome drugome iz reda Njegovih stvorenja.
Nemogue je pak da sve to do u detalje ljudski um spozna samostalno. Zato je Silni i Milostivi, iz Svoje milosti, slao poslanike/vjerovjesnike koji
su ljudima kazivali o Njemu i pozivali u Njegovu vjeru, te donosili radosne
vijesti onima koji im se odazovu, a prijetnje onima koji se od njih okrenu.
Svevinji je uinio da sutina i klju njihovog poziva bude spoznaja Onoga
Koji je, Jedini, zasluan da bude oboavan; spoznaja Svevinjeg preko Njegovih (lijepih) imena, svojstava i djela. Naime, na toj spoznaji temelje se svi
zahtjevi Objave, od prvog do posljednjeg.
29
30
Nakon toga slijede dva velika naela:

1. definiranje puta koji vodi do Njega, a koji se ogleda u Njegovom
vjerozakonu/erijatu koji sadri Njegove naredbe i zabrane.
2. upoznavanje onih koji budu ili tim putem; kakve ih sve, kada dou
do Njega, trajne ugodnosti ekaju.
Prema tome, najbolji poznavalac Allaha Svevinjega jest onaj ko najdosljednije slijedi put koji ka Njemu vodi i ko najbolje zna kakvo e biti stanje
onih koji tim putem budu ili kada dou kod Njega. Iz tog razloga Allah,
d.., ono to je objavio svome Poslaniku naziva Duhom (rh) - budui se
njime uspostavlja zbiljski ivot - i Svjetlom (nr) - budui se samo time
moe raspoznavati Pravi put.
Uzvieni Allah kae:
...Koji alje duha iz zapovijesti Svoje - kome hoe od robova Svojih, da
upozori na Dan susreta meusobnog... (El-Mumin, 15)
Na takav nain Mi i tebi objavljujemo duha iz zapovijesti Nae1 - ti
nisi znao ta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi uinili
svjetlom pomou kojeg upuujemo one robove Nae koje elimo. A ti, zaista, upuuje na Pravi put, na Put Allahov, kome pripada sve to je na nebesima i sve to je na Zemlji. I, eto, Allahu e se sve vratiti! (E-r, 52-53)
Nema, dakle, Duha mimo onoga sa ime je doao Poslanik i nema
drugoga svjetla osim onoga koje se uzme iz toga.
Uzvieni Allah to naziva i lijekom (if), pa kae: Reci: On je vjernicima uputstvo i lijek... (Fussilet, 44) Kuran je uputa i lijek openito ali, s
obzirom da se njime koriste samo vjernici, samo se oni i spominju.
Allah, d.., Svoga Poslanika je poslao sa Uputom i vjerom istine, te ne
postoji uputa izvan onoga sa ime je on doao.
Nema sumnje da je dunost svakoga ovjeka da, openito i u cjelini,
vjeruje u sve ono to je dato Poslaniku, a da je spoznaja pojedinosti onoga
to je dato Poslaniku obaveza zajednice (fard kifje), tj. ona je duna starati se o tome da unutar nje uvijek bude onih koji e to poznavati - budui da to ulazi u obavezu dostavljanja onoga s ime je Allah, d.., poslao

I u ovom i u prethodnom ajetu opredijelili smo se za doslovan prijevod, budui da se sintagma duh iz zapovijesti Svoje/Nae razliito poima i tumai. (Nap. prev.)
31
Svoga Poslanika, te u obavezu razvianja Kurana, njegovog intelektualnog

razmatranja i razumijevanja; zatim otkrivanja njegovog znanja i mudrosti,
uvanja Objave, pozivanja na dobro, nareivanja dobra i odvraanja od zla,
pozivanja na Put Gospodara mudrou i lijepim savjetom, raspravljanja na
najljepi nain i sl., ime je Uzvieni Allah obavezao vjernike. Sve je to njihova kolektivna obaveza.
to se pak tie onoga to je obaveza svakog od njih pojedinano, to
se razlikuje prema razlici u njihovim sposobnostima, potrebama i znanju
koje posjeduju, te ta je naloeno svakome od njih napose. Tako onome koji
nije u stanju sluati odreenu nauku, ili je razumjeti do u tanine, to i nije
obaveza. Obaveza je onome ko je to u stanju. Isto tako, obaveza je onome
koji je uo odreene ajete i hadise i razumio ih, ali nije obaveza onome koji
ih nije uo. Isto tako, muftija, hadiski strunjak i vladar obavezni su u onome
to drugi nisu.
Potrebno je (znati) da veina onih koji su, u pogledu reenog, skrenuli
sa Prave staze, ili pak nisu bili u stanju dokuiti istinu, nije dovoljno slijedila
ono sa ime je doao Poslanik, s.a.v.s., da je zanemarila izuavanje i argumentovano dokazivanje koji dovode do te spoznaje. Kada su se okrenuli
od Allahove Knjige, tada su zalutali. Uzvieni Allah kae: Od Mene e vam,
sigurno, Uputa dolaziti pa onaj ko bude slijedio Uputu Moju, nee zalutati
i nee nesretan biti. A onaj ko se okrene od Knjige Moje, taj e tjeskobnim
ivotom ivjeti, a na Sudnjem danu emo ga slijepim oiviti. Gospodaru
moj - rei e - zato si me slijepa oivio kada sam vid imao? Evo zato rei e On: Dokazi Nai su ti dolazili, ali si ih ti zaboravljao, pa e danas i ti,
isto tako, zaboravljen biti! (T-H, 123-126)
Ibn Abbs - Allah mu se smilovao! - kae: Allah garantuje onome
ko bude uio (prouavao) Kuran i po Njemu postupao da nee zalutati
na ovom svijetu i da nee nesretan biti na ahiretu. Zatim je prouio ove
ajete.
U hadisu kojeg Tirmizi i drugi autori prenose od Alije - Allah mu se
smilovao! - stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Zaista e biti mnogih iskuenja (fiten). Ja mu rekoh - kae on - ta je izlaz iz njih, Allahov Poslanie? On ree: Allahova Knjiga. U njoj se nalaze vijesti o onima koji su bili
prije vas, obavjetenje o onome to e se desiti poslije vas i propisi vezani
za odnose meu vama. On je govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija
nikakva on nije. Ko ga ostavi iz oholosti, Allah e ga poniziti, a ko bude traio
uputu mimo njega, Allah e ga u zabludu odvesti. On je Allahovo vrsto ue,
32
mudra opomena i Pravi put. Strasti sa njim nee odlutati, niti e jezici njime
govoriti tlapnje. Njegova uda su neprestana i ueni ljudi ga se ne mogu
zasititi. Ko njime bude govorio istinu e kazati, ko po njemu bude postupao
bit e nagraen, ko po njemu bude sudio bit e pravedan, a ko njemu bude
pozivao vodit e prema Pravome putu.2
Mnogo je ajeta i hadisa koji sugeriraju isti ovaj smisao.
Allah, d.., sigurno nee primiti vjeru ni od prvih, niti od potonjih
naroda, osim ako je sukladna Njegovoj vjeri koju je On obznanio jezikom
Svojih poslanika, a.s.
Uzvieni Allah Sebe proglaava istim od nepravilnih ljudskih predstavljanja, i istie da je ispravno samo ono kako su Ga opisivali Njegovi poslanici; On kae: Velianstven je Gospodar tvoj, Gospodar snage, i daleko
od onoga kako Ga predstavljaju oni! Mir poslanicima i hvaljen neka je Allah,
Gospodar svjetova! (Es-Sfft, 180-182)
Uzvieni Allah, dakle, odrie od Sebe svojstva kojim Ga opisuju nevjernici, zatim pozdravlja poslanike i napominje da je ispravno ono kako su Ga
oni opisali, da u tome nema nedostataka i mahana, a potom hvalu izrie
Samome Sebi s obzirom na svojstva koja jedino On posjeduje a zbog kojih
zasluuje potpunu hvalu.
Sudionici prvih, najboljih generacija muslimana bili su na onome na
emu je bio Poslanik, s.a.v.s. To su bili ashabi i oni koji su ih slijedili u dobru
(tabin). Stariji od njih prenosio je emanet onome mlaem, dok se onaj
potonji ugledao na svog prethodnika, a svi zajedno su se u tome povodili
za poslanikom Muhammedom, s.a.v.s., i slijedili njegov pravac, kako to kae
Allah u Svojoj uzvienoj Knjizi: Reci: Ovo je Put moj, ja pozivam k Allahu,
imajui jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi... (Jsuf, 108)
Ukoliko se njegove rijei: ...i svaki onaj koji me slijedi vezuju za podrazumijevajuu zamjenicu ja u glagolu edu - pozivam onda je to dokaz da
su njegovi sljedbenici, obligatno, ba oni, pozivatelji ka Allahu, a ukoliko se
vezuju za odvojenu linu zamjenicu ja (ene), onda on eksplicitno ukazuje
2
Hadis ima veoma lijepo znaenje, meutim, njegov prijenosni niz je slab (daf). U njemu
se nalazi El-Hris el-Aver koji je sporan (lejjin) prenosilac. Neki ga autoriteti ak sumnjie
i za laljivost. Ove rijei - po svemu sudei - potjeu od Alije, r.a., a El-Hris ih, pogreno,
pripisuje Vjerovjesniku, s.a.v.s. Sam Tirmiz, koji hadis i navodi, ocjenjuje ga slabim; on kae:
Nije nam poznato da se prenosi ijednim drugim prijenosnim nizom, osim ovoga, a i ovaj
nije do kraja jasan (medhl). Uz to, El-Hris je kao prenosilac sporan.
33
da samo njegovi sljedbenici imaju sasvim jasno vienje onog to je Poslanik

obznanio, mimo drugih ljudi. Obje implikacije su pak ispravne.
Poslanik, s.a.v.s., izvrio je jasnu dostavu (Objave) i pojasnio taj argument onima koji su pokazali elju da im se vienje toga uini jasnim i koji su
slijedili njegov put - to su bile najbolje generacije.
Zatim su se poslije njih pojavili oni koji su se poveli za svojim nahoenjima i koji su poli razliitim pravcima. Tada je Uzvieni Allah odabrao pojedince iz ovog ummeta da mu sauvaju temelje vjere, ba kako je to najavio
onaj koji je uvijek istinu govorio - mir i blagoslovi neka su na nj! - kada je
rekao: U svakoj generaciji moga ummeta nai e se jedna grupa koja e biti
na istini - njima nee moi nauditi oni koji ih ostave na cjedilu.3
Jedan od muslimanskih uenjaka koji su vrili tu zadau bio je i imam
Ebu Dafer Ahmed ibn Muhammed ibn Selma el-Ezdi et-Tahv - Allah ga
obasuo Svojom milou! Roen je 239., a umro 321. godine po H.4 On nam
je u pisanoj formi prenio vijesti o vjerskom nauku prvih generacija muslimana (selef), pozivajui se na imama Ebu Hanfu Numna ibn Sbita el-Kfija
i njegovu dvojicu uenika: Ebu Jsufa Jakuba ibn Ibrhima el-Himjerija elEnsrija i Muhammeda ibn Hasana e-ejbnija - Allah bio zadovoljan sa
njima!; naime, o njihovoj vjernikoj privrenosti temeljnim naelima vjere i
njihovom ispoljavanju vjerovanja u Gospodara svih svjetova.
Meutim, kako je vrijeme odmicalo pojavljivale su se razne novotarije i umnoavala se kriva tumaenja (tahrf) koja su njegovi nosioci nazivali
tevlom5 kako bi bila prihvaena. Malo ko je bio u stanju ustanoviti razliku
izmeu krivog tumaenja i nastojanja da se otkrije pravi smisao nekih cjelina putem ezoterike duhovne egzegeze (tevl), budui da se i odstupanje
od formalnog znaenja nekih rijei prema drugom smislu koji im se moe
dati ponekad naziva tevlom, makar i ne postojao neki indikator koji bi takvo to nalagao. Otuda je dolo do poremeaja. Kada su, dakle, i to nazvali
tevlom, to je onda bilo prihvatljivo i imalo svoju prohou kod onih koji
nisu bili u stanju uoiti razliku izmeu tog dvoga.
3
Hadis prenosi itava skupina ashaba, a navode ga i El-Buhri i Muslim. V.: Es-Sahha (Vjerodostojnica), br. 270.
Opirnije o njemu vidjeti u Zehebijevoj knjizi Tezkiretu-l-huffz (Katalog hafiza), III/28-29,
te u mnogim drugim djelima.
Tevl - tumaenje kojim se, naelno, ide za tim da se doe do izvornog znaenja odreenih formulacija. (Nap. prev.)
34
Potom su vjernici osjetili potrebu za pojanjenjem dokaza i otklanjanjem sumnji koje su se pojavile u vezi s njima, pa je mnogo toga izreeno
i mnogo nereda proizvedeno, a sve zbog toga to su panju pridavali dilemama promicatelja ideja koje nisu imale svoje utemeljenje u istini, i to su
se uputali u pokuen razgovor kog su prve generacije (selef) smatrale neprilinim i zabranjivale njegovo prouavanje, bavljenje njime i posveivanje
mu panje, odazivajui se tako naredbi svoga Gospodara koji kae: Kada
vidi one koji nedolino raspravljaju o znakovima Naim, nek si daleko od
njih sve dok na drugu temu ne preu (El-Enm, 68), jer ajet podrazumijeva
i njih.
I krivo tumaenje (tahrf) i devijacija (el-inhirf) imaju razliite stepene: nekad su isto nevjerstvo (kufr), nekad grijeh (fisk), nekad neposluh
(masija), a nekad obina greka.
Obaveza je, pak, slijeenje poslanik i onoga to je Uzvieni Allah
objavio posredstvom njih. Allah je slanje poslanika okonao sa Muhammedom, s.a.v.s., uinivi ga posljednjim poslanikom, a Njegovu Knjigu koju je
Muhammedu objavio zatitnim znakom svih ostalih nebeskih knjiga. On
je njemu spustio Knjigu i Mudrost, a njegov poziv uinio opim pozivom
svim ljudima i svim dinima, aktuelnim sve do kraja zemaljskog vremena.
Njime je oboreno svako opravdanje ljudi pred Allahom. Allah je putem njega pojasnio svaku stvar i njemu i njegovu ummetu upotpunio vjeru, kako u
informacijskom, tako i u obligacijskom smislu, uinivi da pokornost njemu
bude i pokornost Allahu, a nepokornost njemu i nepokornost Allahu. Zakleo se Samim Sobom da oni nee biti pravi vjernici sve dok njega ne uzmu
za sudiju u svojim sporovima, i saopio da licemjerni ljudi ele nekog drugog
uzeti za presuditelja, te da se, kada se pozovu Allahu i Njegovu Poslaniku,
tj. Kuranu i sunnetu Allahovog Poslanika, na svaki nain okreu od toga,
tvrdei da im je elja samo dobro i podudarnost sa istinom.
Tako govore i mnogi teolozi-skolastiari (mutekellimn) i kvazifilozofi
- naime:
elimo osjetilno spoznati stvari i njihove sutine, tj. dokuiti ih i upoznati se sa njima; elimo uspostaviti sklad izmeu racionalnih dokaza, koje
nazivaju intelligilibijama - umnim dokazima, a koji su zapravo bezumni - i
onih dokaza koji se tradiraju od Poslanika, s.a.v.s., odnosno elimo postii
sinkretizaciju erijata i filozofije. Isto tako, mnogi inovatori u vjeri iz reda isposnika i sufija kau: elimo djela ostvariti na lijep nain, tj. uskladiti erijat
35
sa neistinom koju zagovaraju i koju nazivaju istinskom stvarnou stvari

(hakkat), a to je zapravo neznanje i zabludjelost. Mnogi govore: elimo
dobroinstvo (el-ihsan) postii dobrom politikom, ustanoviti sklad izmeu
nje i erijata, i tome slino.
Svako onaj ko za presuditelja u neemu vjerskome uzima neto mimo
onoga sa ime je doao Poslanik, s.a.v.s., i vjeruje da je to ispravno, da predstavlja spoj izmeu onoga sa ime je doao Poslanik i onoga to je suprotno
tome, on ima udjela u spomenutom. Meutim, ono sa ime je doao Poslanik, s.a.v.s., dovoljno je i potpuno, u njega ulazi svaka istina. Nedostatnost
se pak nalazi u mnogim koji se vezuju za to, koji nemaju znanja o onome
sa ime je doao Poslanik u pogledu mnogih teoloko-akaidskih pitanja,
te mnogih obredoslovnih situacija i mnogih stvari vezanih za dravniko
upravljanje i rukovoenje; ili koji imputiraju Poslanikovome erijatu - na
temelju vlastitih slutnji i povodljivosti - neto to njemu ne pripada, istovremeno potiskujui iz njega mnogo toga to je njegov sastavni dio.
Tako se, usljed neznanja ovih, njihove zabludjelosti i neumjerenosti, te
usljed neprijateljstva onih, njihovog neznanja i licemjerstva, proirilo licemjerje i zagubio se veliki dio objavljenoga znanja.
Stoga je bilo nuno jedno temeljito istraivanje, sa izrazitom pronicljivou i umnim pregnuem u punom kapacitetu unutar onoga sa ime je
doao Poslanik, s.a.v.s., da bi se imalo znanje i ispravno vjerovanje, da bi se
po tome moglo postupati i formalno i sutinski, a to bi predstavljalo ispravno iitavanje Objave tako da nita ne ostane zanemareno.
Ako ovjek ne bude u stanju neto od toga obuhvatiti svojim znanjem,
ili po njemu postupiti, on nee ni zabranjivati ono s ime je doao Poslanik,
a u pogledu ega je on sam nemoan. Dovoljno mu je to to nee biti koren
zbog te svoje nesposobnosti, ali je zato duan pokazati svoju radost i svoje
zadovoljstvo kad vidi da to ini neko drugi, i eljeti da to i sam moe uraditi.
On ne smije biti od onih koji e u jedan dio Knjige vjerovati, a drugi odbacivati, ve je obavezan vjerovati u cijeli Kuran i paziti da u njegovo uenje ne
unosi predaje ili ljudske miljevine koje mu ne pripadaju, i da ne slijedi neto
to nije dolo od Allaha, bilo u vjerovanju ili postupanju. Uzvieni Allah kae:
I istinu sa neistinom ne mijeajte, i istinu svjesno ne tajite! (El-Bekare, 42)
Ovo je bio put prve generacije i to je put svih onih koji se za njima
povedu u dobru, sve do Sudnjega dana. Na elu takvih nalaze se oni koji su
doli neposredno iza njih (tabin), zatim onih poslije njih. Upravo iz njihovih
36
redova potjeu imami u vjeri, kojima su pripadnici ummeta srednjega puta6

priznali prvenstvo u vjeri.
Prenosi se da je Ebu Jsuf rekao Biru el-Mersiju7: Znanje ilmul-kelma8 je neznanje, a njegovo neznanje je znanje. Ako ovjek postane
velikanom u ilmu-l-kelmu za njega se kae da je zabludio (zindk), ili se
etiketira otpadnitvom.
Pod neznanjem ilmu-l-kelma podrazumijevao je uvjerenje da njegove postavke nisu ispravne, to je, ustvari, korisno znanje, ili je pak pod tim
mislio da ga se treba kloniti i uope ga ne uzimati u obzir, ime e ovjek
sauvati svoje znanje i svoj razum, to je znanje u tome smislu. A Allah najbolje zna.
Od Ebu Jsufa se, takoer, prenosi da je rekao: Onaj ko bude traio
znanje putem ilmu-l-kelma postat e otpadnik (zindk); onaj ko bude traio bogatstvo putem alhemije taj e bankrotirati; ko bude iao za neobinim
hadisima postat e laov!
Imam fija - Allah bio zadovoljan sa njim! - kae: Ja smatram da se
pobornici ilmu-l-kelma trebaju udarati palminim granama i obuom i tako
se provoditi kroz plemena, govorei: Ovo je nagrada onima koji su ostavili
Kuran i sunnet, a prihvatili se isprazna govora (kelma)!
Imam fija je, takoer, izrekao i sljedee stihove:
Sve nauke izvan Kurana puko su dangubljenje,
Izuzev hadisa i pravnog razvianja vjere.
Znanje je samo u onom u emu imaju rijei:
Kazivao nam je...
Sve mimo toga ejtansko je doaptavanje!
Rije srednjeg ovdje ima znaenje: najboljih ljudi, najpravednijih. U tom znaenju je ta rije
upotrijebljena i u ajetu: I tako smo vas uinili (sredinjom, srnom) najboljom zajednicom... (El-Bekare, 143)
7

Puno ime mu je Bir ibn Gijs el-Mers Ebu Abdurrahmn, mutezilijski pravnik, sumnjien za otpadnitvo od vjere, koji je erijatsko pravo uio od Ebu Jsufa. elnik je mersijske
frakcije. U djelu Miznu-l-itidal (u arapskom izvorniku pogreno stoji El-Lisan, nap. prev.)
za njega se kae: Zabludjeli inovator. Ne treba od njega prenositi, on toga nije dostojan!
8

Ilmu-l-kelm - (skolastika) teologija, u to vrijeme temeljena na naelima grke filozofije.
(Nap. prev.)
6
37
Veliki autoriteti hanefijskog mezheba u svojim fetvama navode:

Kada bi ovjek u svome testamentu oporuio da se odreeni dio njegovog imetka dadne vjerskim uenjacima, taj imetak ne bi bio podijeljen i
teolozima-skolastiarima (mutekellimn); kada bi ovjek oporuio da se
njegove naune knjige uvakufe, raniji uenjaci (selef) bi naredili da se iz njih
izuzmu i prodaju knjige iz podruja ilmu-l-kelma, da se takve ne ostavljaju u vakufu. Isti ovaj smisao navodi se i u poznatoj zbirci fetvi (Fetva
zahrijja).
Zar se, dakle, moe doi do znanja o osnovama vjere (ilmu-l-usl) bez
slijeenja onoga sa ime je doao Poslanik, s.a.v.s.?!
Kako je lijepo neko rekao:
O ti koji jutrom rani da nauku kakvu trai
znaj da svako znanje rob je znanju Poslanikovome.
Za sporednom granom ide da njom korijen ti ispravi Zaboravlja znanje koje korijen svakom drugome je?!
Poslaniku, s.a.v.s., je data posebna sposobnost za zapoinjanjem i zavravanjem govora, kao i za njegovom jezgrovitou, kao to je i nadahnut
univerzalnim znanjima, ovosvjetskim i onosvjetskim, u najpotpunijim formama. Tako, kad god bi neki uveli kakvu novotariju nastojali su na nju dati
opiran odgovor. Stoga su rasprave potonjih uenjaka bivale dugake, minimalne korisnosti, nasuprot govoru ranijih generacija, koji je bivao kratak,
ali viestruko koristan. Nije, dakle, onako kako tvrde zabludjeli teolozi-skolastiari i njihove neznalice - naime, da su prve generacije erijatskopravnih
uenjaka bile zauzete drugim stvarima, te se nisu mogle posvetiti razraivanju pravne nauke (fikha), fikhskih pravnih osnova i propisa, za razliku od
kasnijih uenjaka, koji su se posvetili tom poslu, usljed ega su upueniji u
vjerske propise od onih prvih.
Svi koji tako govore uskraeni su saznanja o umnim kapacitetima
prvih generacija (selef) i dubini njihovih znanosti, njihovoj neusiljenosti i
punini njihovih percepcija. Tako mi Allaha, kasnije generacije odlikuju se
nad prethodnim samo po ceremonijalnosti i bavljenju sekundarnim pitanjima, dok su prve generacije vodile brigu o njihovim naelima, o uspostavljanju pravila kojima e ona biti regulirana i na utvrivanju njihovih
spojnica. Njihova panja bila je usredsreena na ono glavno u svakom pitanju. Potonji su jedno, a oni su bili neto sasvim drugo, a Allah je svemu
odredio mjeru!
38
Ovu Tahvijevu Akdu komentirao je vei broj uenjaka. Meutim,

zapazio sam da jedan broj njih inklinira protagonistima one pokudne skolastike, da preuzima njihova stajalita i upotrebljava njihovu terminologiju.
Treba kazati da ni uenjacima iz prvih generacija nije bio mrzak govor
o esenciji, o tijelu, akcidentaliji i sl., samo stoga to su to bili novi termini
kojim su se htjela izraziti vjerodostojna znaenja, to je inae sluaj sa pravim znanostima; nije im, isto tako, bilo mrsko ni ukazivanje na istinu, kao ni
polemiziranje sa zagovornicima neistine - oni su ga smatrali nepoeljnim
zato to je sadravao neispravne postavke, suprotne istini i, prema tome,
Kuranu i sunnetu. Stoga e nai da su pobornici takvog govora (ilmu-lkelma) na manjem stupnju uvjerenja i znanja nego obini vjernici, a nekamo li njihovi uenjaci.
S obzirom na to da premise ilmu-l-kelma uz istinu sadre i neistinu,
dolo je do brojnih svaa i polemika, i na svim stranama se isticalo ta su o
tome rekli jedni, a ta drugi, iz ega su se razvili i stavovi koji su bili suprotni
vjerodostojnom erijatu i zdravom razumu. Prostor nam ne dozvoljava da
se ovdje dublje uputamo u to, no o tome e biti neto vie govora kod tumaenja Tahvijevih rijei: Prema tome, ko bude htio ovladati nekim znanjem koje mu zabranjuje njegovo znanje...
Ja sam pak elio Tahvijevu Akdu prokomentirati slijedei (tradicijsku) metodologiju pravovjernih prethodnika (selef), u kontekstu njihovih
spoznajnih kategorija i terminologije, ostajui doslovce i nenametljivo na
njihovu tragu u nadi da u dosegnuti njihov put te na taj nain privrstiti se
njima i biti proivljen u njihovu odabranom drutvu, u drutvu vjerovjesnika, i pravednika, i ehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao
- a kako su oni lijepo drutvo! (En-Nis, 69)
Budui da sam primijetio da ljudi vie vole saetost, njoj sam i dao
prednost nad dugim izlaganjima i opirnosti, a uspjeh moj zavisi samo od
Allaha; na Njega se oslanjam i Njemu se obraam! (Hd, 88)
On nam je dovoljan pomaga i divan pouzdanik!
39
O njegovim (tj. Tahvijevim) rijeima:

potvrivanju Allahove jedinosti, vrsto vjerujui da nas je
U OAllah
ispravno naputio, kaemo: Allah je jedan i jedini Bog. On u
Svojoj Boanstvenosti nema nikakva sudruga.
Komentar:
Znaj da je potvrivanje Boije jedinosti (tevhd) prvo emu su pozivali poslanici, prva stanica na putu i prva stepenica na stazi ka Allahu, d.. Uzvieni
kae: Mi smo poslali Nha narodu njegovu. O narode moj - govorio je
on - Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! (El-Arf, 59)
Hd, a.s., je svom narodu govorio: O narode moj - govorio je on - Allahu
se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite? (El-Arf,
65) Salih je svom narodu govorio: O narode moj - govorio je on - Allahu
se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! (El-Arf, 73) uajb je svojima govorio: O narode moj - govorio je on - Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! (El-Arf, 85) Uzvieni kae: Mi smo svakom
narodu poslanika poslali: Allahu se klanjajte, a kumira se klonite! (En-Nahl,
36) Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili:
Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte! (El-Enbij, 25) Poslanik,
a.s., kae: Nareeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoe
da nema drugog boga osim Allaha, i da je Muhammed Njegov poslanik.9
Stoga je ispravno rei da je prva obaveza koja se stavlja pred erijatski
obavezanu osobu (mukellef)10 izgovaranje Kelime-i ehadeta - posvjedoenja da je samo Allah Bog, i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov poslanik - a ne
spekulacija (nazar) i smjeranje ka spekulativnom teoretiziranju, niti sumnja,
kako to tvrde prvaci prezrene skolastike. Naprotiv, svi visoki autoriteti (imami) prvih generacija jedinstveni su u stajalitu da je prvo to se trai od ovjeka izgovor Kelime-i ehadeta, te da onaj ko je to izgovorio prije nego to je
postao erijatski punoljetan (blig) nije obavezan to obnoviti - takav treba
da se, kada doivi spolnu zrelost, okupa i klanja namaz, odnosno da se samo
okupa, kako to smatraju neki uenjaci. Niko od njih nije obavezivao njegovog

10
Hadis se prenosi posredstvom Ibn Abbsa i drugih ashaba, a biljee ga i El-Buhri i Muslim.
Struno je valoriziran u djelu Es-Sahha, pod brojem 406.
Tj. osobu koja je punoljetna, razumna, koja ima slobodu izbora i koja eli prihvatiti islam
za svoje ivotno opredjeljenje. (Nap. prev.)
40
staratelja da zatrai od njega ponovno izgovaranje Kelime-i ehadeta, premda je njegovo izgovaranje, po opoj saglasnosti muslimana, obavezno i prethodi obavezi namaza, meutim smatra se da je on tu obavezu izvrio ranije.
Ovdje se pojavljuje nekoliko pitanja o kojima su raspravljali islamski
pravnici, naprimjer: kakav je status onoga ko obavi namaz, a nije izgovorio
Kelime-i ehadet, odnosno ko bude vrio neke druge islamske propise, a
nikada nije izgovorio Kelime-i ehadet - da li time postaje musliman, ili
ne? Ispravno stajalite je da on postaje muslimanom tek sa svim bitnim
osobenostima islama. Prema tome, potvrivanje Allahove jedinosti prvo je
sa ime ovjek ulazi u islam i zadnje sa ime odlazi sa ovog svijeta. Poslanik, a.s., rekao je: ije zadnje rijei budu: Nema boga osim Allaha, ui e u
Dennet!11 On je, dakle, prva i zadnja ovjekova obaveza.
Potvrivanje Allahove jedinosti je, prema tome, prva zapovijed, ali i
posljednja. Pod tim mislimo na potvrivanje Njegove jedinosti u Boanstvenosti (tevhdu-l-ulhijje), budui da potvrivanja Allahove jedinosti imaju
tri vrste:
1. govorom o atributima (fi-s-sift)12
2. potvrivanje jedinosti u stvaralatvu (tevhdu-r-rubbijje), tj. isticanje injenice da je jedini On Stvoritelj svega i
3. potvrivanje jedinosti u Boanstvenosti (tevhdu-l-ulhijje), tj. isticanje injenice da je jedino On, Uzvieni, dostojan da bude oboavan, i da u tome nita drugo ne moe imati svoga uea.
to se tie prve vrste, oni koji negiraju Allahova svojstva to svoje negiranje
podveli su pod korpus onoga ime se potvruje Boija jedinost (tevhd), kako
je to uinio, npr. Dehm ibn Safvn13 i oni koji su pristali uz njega. Oni, naime,
kau: Potvrivanje atribut podrazumijevalo bi pluralnost Nunopostojeeg
Bia! Meutim, neutemeljenost takve tvrdnje je oevidna i nije je potrebno
dokazivati budui da postojanje bia, lienog svih svojstava, u stvarnosti nije
zamislivo. Ljudski um pak moe pretpostaviti neku apsurdnost i uobraziti je
u svojoj mati, to je i krajnji oblik tatla.14 Ova tvrdnja je neke ljude odvela
11
12
13
14
Hadis je dobar, odnosno vjerodostojan (hasen ili sahh). Biljei ga El-Hkim i dr. Ja sam ga
struno elaborirao u knjizi Irvu-l-gall (Taenje ei), pod brojem 687.
Aff kae: Vidi str. 140. u I svesku knjige Muvfekatu sahhi-l-menkl li sarhi-l-makl
(Podudarnost vjerodostojne predaje sa zdravim razumom).
Puno ime mu je: Ebu Muhriz Dehm ibn Safvn es-Semerkand, zabludjeli inovator u vjeri.
Tatl - shvatanje da je Bog lien svih svojstava; deetikecija Boga. (Nap. prev.)
41
do nauavanja o uronuu (hull) i sjedinjenju (itihd) sa biem Allaha,

d.., to je oblik nevjerstva gori od onog kod krana, jer su krani Boga
sveli na Isaa, a.s., a ovi su u Nj ukljuili sva stvorenja.
Jedan od izgranaka takvog izraavanja Boije jedinosti (tevhd) jeste i
tvrdnja da su Faraon i njegov narod bili savrenog vjerovanja i da su Allaha
poznavali objektivno. Zatim, da su oboavaoci kipova na istini i ispravnosti
jer oni, ustvari, oboavaju Allaha, nikoga drugog; da nema nikakve razlike u
pogledu doputenosti ili zabranjenosti izmeu majke i sestre i ene s kojom
se nije u srodstvu, da nema razlike izmeu vode i vina, izmeu vanbranog i
branog seksualnog odnosa, budui da je sve reeno iste biti, da je jednobitno; zatim, da su vjerovjesnici ljude sputali.
Uzvien neka je Allah iznad onoga to oni govore uzvienou golemom!
to se tie druge vrste - potvrivanja Allahove jedinosti u stvaralatvu
(tevhdu-r-rubbijje) - kakvo je potvrivanje da je Allah jedini tvorac svega
to postoji, da svijet nema dvojicu svojih proizvoditelja koji su ravnopravni
u svojstvima i inima. Ova vrsta tevhda je regularna i nije nimalo sporna.
Ona je i krajnji doseg teoretiara, teologa-skolastiara i jednog dijela sufija.
Nijedna od poznatih skupina ljudske vrste ne zastupa neto to bi bilo suprotno njemu. tavie, ljudska srca su prirodno obdarena da ga priznaju vie
nego to su obdarena da priznaju bilo koju drugu egzistencijalnu injenicu,
kao to su govorili poslanici, prema Allahovom kazivanju o njima: Zar se
moe sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje!? (Ibrhm, 10)
Najpoznatiji po prenebregavanju i javnom poricanju Tvorca bio je Faraon, no i on je u svojoj nutrini bio sasvim svjestan Njegovog postojanja,
kako mu je to i rekao Msa: Ti zna da ovo nije dao niko drugi do Gospodar
nebesa i Zemlje, kao oigledna znamenja... (El-Isr, 102) Allah o njemu i
njegovom narodu kae: I oni ih, nepravedni i oholi, porekoe, ali su u sebi
utili njihovu istinitost! (En-Neml, 14) Stoga mu je, kada je, kao znalac koji
se predstavlja neznanim, upitao: A ko je Gospodar svjetova?, Msa odgovorio: Gospodar nebesa i Zemlje i onoga to je izmeu njih, ako vjerujete.
ujete li!? - ree onima oko sebe Faraon. Gospodar va i Gospodar vaih
davnih predaka - ree Msa. Poslanik koji vam je poslan, uistinu je lud
- ree Faraon. Gospodar istoka i zapada i onoga to je izmeu njih, ako
pameti imate! - ree Msa. (E-uar, 24-28)
Jedni tvrde da je Faraon pitao Msa raspitujui se o sutini, a poto
Onaj o kome je pitao nema odredljivu sutinu, Msa nije bio u stanju od-
42
govoriti. Meutim, to je pogreno - radilo se o propitivanju kojim se ciljalo

negiranje i osporavanje, budui da i drugi ajeti Kurana ukazuju na to da je
Faraon poricao Boga, da Ga je negirao; da Ga, dakle, uope nije priznavao da
bi, dalje, tragao za Njegovom sutinom. Iz tog razloga Msa, a.s., im je isticao
da je Allah poznat, da su Njegovi znakovi i pokazatelji Njegovog stvaralatva (rubbijjet) suvie oiti i poznati da bi neko mogao postavljati pitanja
o Njemu. tavie, On, Uzvieni, suvie je poznat, oit i jasan da bi mogao
biti nepoznat. Znanje o Njemu u veoj mjeri je postojano u ljudskim naravima nego znanje o svemu poznatome. Nije poznato da je bilo koja vjerska
sljedba (tavif) tvrdila da svijet ima dva Tvorca koji su jednaki po svojim
svojstvima i djelima. ak su i dualisti iz reda zoroastrovaca, i manihejci koji
nauavaju o dva naela - svjetlu i tami - te da je svijet potekao iz njih dvoga, saglasni u tome da je svjetlo bolje od tame, da je ono hvale vrijedni bog,
a da je tama pokudna i zla, s tim da nisu saglasni u pogledu tame - da li je
oduvijeka, ili je nastala. ak ni oni nisu iznijeli tvrdnju o postojanju dvojice
ravnopravnih bogova!
to se tie krana koji nauavaju o trojstvu (trinitetu Boga), ni oni ne
tvrde da svijet ima tri boanstva, zasebna po sebi. Naprotiv, jedinstveni su u
tome da je Tvorac svemira jedan; govore: U ime Oca i Sina, i Duha svetoga,
Boga jednoga. Njihovo ispovijedanje trojstva je kontradiktorno u samom
sebi, dok im je nauavanje o utjelovljenju (Boga u liku Isaa) jo dalje od
ispravnosti. Zato su konfuzni u razumijevanju toga, u izraavanju o njemu,
tako da skoro niko od njih nije sposoban iskazati taj misterij u loginom
znaenju. Ni dvojica ih se ne mogu saglasiti oko znaenja trojstva. Govore:
On je jedan po biti, a trostruk po emanacijama (eknm) kroz koje se izraava. Te emanacije nekad tumae odlikama, nekad svojstvima a nekad linostima. Allah je pak prirodu ljudi stvorio takvom da ona, nakon to ostvari
puni uvid u takva nauavanja, shvati da su pogrena. U svakom sluaju, ni
krani ne tvrde da postoje dva ravnopravna Stvoritelja.
Ovdje elimo istai da nema nikoga, u bilo kojoj sljedbi, ko tvrdi da
postoje dva ravnopravna Tvorca, iako su mnogi skolastici, teoretiari i filozofi uloili veliki trud da to i dokau, i utvrde. Neki od njih su priznavali da
to nije mogue dokazati razumom, tvrdei da se to ima usvojiti po osnovi
Objave (sem).
Poznato je da spekulativni teoretiari (ehlu-n-nazar) jednou Tvorca
dokazuju argumentom protuslovljenosti (dellu-t-temnui) u smislu, ukoliko
bi postojala dva tvorca svijeta, i meu njima dolo do nesuglasja, primjerice
43
da jedan eli pokrenuti neko tijelo, a drugi ga eli zadrati u stanju mirovanja; ili da mu jedan eli podariti ivot, a drugi zadrati kao neivu tvar - tada
e se: ili ostvariti volja i jednog i drugog, ili pak volja samo jednoga od njih,
ili se, konano, nee ostvariti niija volja. Prva opcija nije mogua, budui da
pretpotstavlja sintezu dviju suprotnosti; ni trea opcija, takoer, nije mogua, jer pretpotstavlja negiranje gibanja i mirovanja tijela istodobno, to
je apsurdno. To bi, isto tako, nuno ukazivalo na nemo svakoga od dva
tvorca, a onaj ko je nemoan ne moe biti bog. Ako bi se pak ostvarila volja
jednog tvorca nautrb drugoga, taj bi, u tom sluaju, bio moan, a drugi
nemoan i time nepodoban za status boga.
Detaljniji govor o ovom pitanju nije zanemaren i nai e se na odgovarajuem mjestu. Mnogi teoretiari spekulativnog miljenja tvrde da se argument protuslovnosti nalazi u Allahovim rijeima: Da Zemljom i Nebesima
upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se! (El-Enbij, 22) Razlog
tome je njihovo uvjerenje da se pod jedinou Boijom u ravni stvaralatva (tevhdu-r-rubbijje), podrazumijeva i jedinost u ravni Boanstvenosti
(tevhdu-l-ulhijje) koju je Kuran objasnio i kojoj su pozivali poslanici, a.s.
Meutim to nije tako, budui da je jedinost Boija (tevhd), kojoj su pozivali
poslanici i koju obznanjuju objavljene nebeske Knjige, jest jedinost Boga u
Njegovoj Boanstvenosti (tevhdu-l-ulhijje) koja u sebi integrira i Njegovu
jedinost u stvaralatvu (tevhdu-r-rubbijje) to podrazumijeva oboavanje
samo Allaha Jedinoga, Koji nema sauesnika u Svojoj Boanstvenosti. Naime, arapski henoteisti ili mnogoboci (el-murikn)15 izraavali su Boiju
jedinost u smislu Njegovoga stvaralatva, priznavali su da je Stvoritelj nebesa i Zemlje jedan, da u tome niko drugi ne sudjeluje. Allah, d.., o njima
kae: A da ih upita: Ko je stvorio nebesa i Zemlju? - sigurno bi odgovorili:
Allah! (Lukmn, 25); Upitaj: ija je Zemlja i sve ono to je na njoj - znate
li? Allahova! - odgovorit e, a ti reci: Pa zato onda ne doete sebi? (ElMuminn, 84-85)
Mnogo je ovakvih primjera u Kuranu. Arapski henoteisti (el-murikn)
nisu vjerovali da kipovi imaju ikakvoga udjela sa Allahom u stvaranju svijeta.
Oni su u tome bili slini henoteistima drugih naroda: Indijcima, Turcima,
Berberima i drugim. Ponekad su vjerovali da su ti kipovi predstavljali likove
dobrih pojedinaca iz reda poslanika i pobonih ljudi te ih, kao takve, smatrali
15
Henoteisti - ljudi koji priznaju postojanje vrhovnog Boga, no koji vjeruju da sa Njim u
Boanstvenosti udjela imaju i neka nia boanstva, kakav je sluaj bio sa predislamskim
Arapima. (Nap. prev.)
44
zagovornicima kod Allaha, posredstvom kojih su se molili Allahu. To je sutina arapskoga mnogobotva (irk). Allah, d.., govorei o Nhovom narodu,
kae sljedee: I govorili su: Nikako boanstva svoja ne ostavljajte, i nikako
ni Vedda, ni Suva, a ni Jegsa, ni Jaka, ni Nesra ne naputajte! (Nh, 23)
U Buhrijevom Sahhu, u tefsirskoj literaturi, u kazivanjima o poslanicima i drugim izvorima navodi se Ibn Abbsova, r.a., izjava, i izjava nekih
drugih ljudi iz prvih muslimanskih generacija, prema kojoj su to bila imena
dobrih ljudi iz Nhovog, a.s., naroda, pa kada su oni umrli Nuhov narod je
ostao privren njihovim grobnicama, na kojima su, potom, podigli kipove
sa njihovim oblijima, da bi ih, tokom vremena, poeli i oboavati. Zatim
su se, isti ti kipovi, nali u arapskim plemenima. Ibn Abbs ih je spomenuo
poimence, jednog po jednog.16
U Muslimovom Sahhu zabiljeena je sljedea izjava Ebu-l-Hejjda
el-Esedija: Alija ibn Ebu Talib, r.a., rekao mi je: Hoe li da te poaljem sa
istom onom zapovijeu sa kojom je mene poslao Boiji Poslanik - meni je
on, naime, naredio da ne ostavim nijedan uzdignuti mezar, a da ga ne poravnam sa zemljom, te da ne ostavim nijedan kip, a da mu trag ne zametem!?17
Kod Buhrija i Muslima navedeno je da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., u svojoj smrtnoj bolesti rekao: Allah prokleo Jevreje i krane: oni su mezarove
svojih poslanika nainili bogomoljama!,18 upozoravajui na ono kako su oni
postupili. Aia, r.a., kae: Da nije toga, njegov mezar bi bio istaknut, ali on se
bojao da bi njegov mezar mogao prerasti u bogomolju!
Buhri i Muslim navode hadis u kome stoji da je Poslaniku, a.s., u njegovoj smrtnoj bolesti spomenuta crkva u Etiopiji i istaknute njena ljepota i
ikone u njoj, pa je rekao: Oni bi, kada bi meu njima umro neki dobri ovjek,
na njegovom mezaru sagradili bogomolju (kapelicu) i u njoj naslikali te slike.
Oni e kod Allaha, na Sudnjem danu, biti meu najgorim stvorenjima!19

16
17
18
19
Predaja je vjerodostojna (sahh). Prenesena je kao izreka ashaba (mevkf), ali ima status
hadisa (merf).
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljee ga: Muslim, Ahmed i drugi autor, posredstvom
veeg broja prijenosnih nizova, koje sam ja naveo u knjigama: Irvu-l-gall i Ahkmu-ldeniz (Propisi o denazi), str. 207.
Hadis je vjerodostojan. Prenosi se posredstvom Aie i Ebu Hurejrea, a podupiru ga i mnogi
drugi hadisi. Ja sam ga elaborirao u knjigama: Tahzru-s-sdid (Podsjetnik onome ko ini
seddu) i Ahkmu-l-deniz, str. 216.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a prenosi se posredstvom Aie. Ja sam ga elaborirao u prethodno naznaenom izvoru (str. 218).
45
U Muslimovoj zbirci vjerodostojnih hadisa (Es-Sahh) stoji da je Poslanik, s.a.v.s., na pet dana prije svoje smrti rekao: Zaista su oni koji su bili prije
vas mezarove svojih vjerovjesnika i dobrih ljudi pretvarali u bogomolje! Vi
pak mezarove nemojte pretvarati u damije - ja vama to zabranjujem!20
Jedan od oblika mnogobotva (irk) jest i oboavanje zvijezda i obraanje kipovima, za koje se dri da odgovaraju naravima odreenih zvijezda. Takvo je - kako se tvrdi - bilo mnogobotvo Ibrhmova, a.s., naroda
a takvo je i ono koje se vezuje za meleke i dinne, te za pravljenje kipova sa
njihovim oblijima.
Eto, oni su vjerovali u jednoga Tvorca; vjerovali su da svijet nisu stvorila
dvojica tvoraca, no spomenuta nia boanstva uzimali su za svoje posrednike u odnosu sa Bogom. Uzvieni Allah za njih kae: A onima koji pored
Njega uzimaju zatitnike: Mi im se klanjamo samo zato da bi nas to vie
Allahu pribliili. (Ez-Zumer, 3); Oni se, pored Allaha, klanjaju onima koji im
ne mogu nauditi, niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: Ovo su nai
zagovornici kod Allaha. Reci: Kako da Allahu kazujete da na nebesima i na
Zemlji postoji neto, a On zna da ne postoji! Hvaljen neka je On i vrlo visoko
iznad onih koje Mu pridruuju u Boanstvenosti Njegovoj! (Jnus, 18)
Isti je sluaj i sa mnogobocima (murikn) prijanjih naroda, koji su
u la ugonili poslanike. Allah, d.., o njima govori u kazivanju o Slihu, a.s.,
i deveterici ljudi iz njegovog naroda koji su se meusobno zakleli Allahom
da e nou iznenada napasti i ubiti Sliha, a.s., i njegovu kunu eljad. Ti zlotvori, mnogoboci, zakleli su se Allahom da e ubiti svog poslanika i njegovu
porodicu, iz ega se jasno nahodi da su oni vjerovali u Allaha, na nain kako
Ga vjeruju svi politeisti.
Iz svega navedenog dolazi se do saznanja da je monoteizam (tevhd)
za kojim se tei zacijelo onaj koncept kojim se samo Allahu priznaje Boanstvenost (tevhdu-l-ulhijje) i koji u sebi integrira priznavanje Njegove
jedinosti u stvaralatvu (tevhdu-r-rubbijje). Allah, d.., kae: Ti usmjeri
cijelo svoje bie, postojano, prema (jedinoj i uvijek istinitoj) vjeri okreui se
od svega to je lano, u skladu sa prirodnom sklonou koju je Allah usadio
u ovjeka (jer) - ne dopustiti da ikakva promjena pokvari ono to je Allah
tako stvorio - to je (svrha jedine) i uvijek istinite vjere; ali veina ljudi to ne
20
Hadis je vjerodostojan (sahh). Prenosi ga, takoer, i Ebu Avna u svojoj zbirci vjerodostojnih hadisa (Es-Sahh), te neki drugi autori. I njega sam, takoer, elaborirao u prethodno
navedenom izvoru (str. 217).
46
zna! (Er-Rm, 30)21 Obraajui Mu se predano! Bojte se Njega i obavljajte

molitvu, i ne budite od onih koji Mu pridruuju neto u Boanstvenosti
Njegovoj, od onih koji su vjeru svoju razgradili i u stranke se podijelili; svaka
stranka zadovoljna onim to ispovijeda. A kad ljude nevolja snae, oni se
Gospodaru svome pokajniki obraaju, a poslije, kad im On da da okuse
milost Njegovu, odjednom neki od njih Gospodaru svome pridruuju druge - da bi tako porekli blagodati koje im Mi dajemo. Pa uivajte, a saznat
ete! Zar smo Mi poslali kakav dokaz koji govori u prilog onih koje su Njemu pridruili u Boanstvenosti!? Kad dopustimo ljudima da se blagodatima
naslauju, oni im se obraduju, a kad ih pogodi nevolja, zbog onoga to su
ruke njihove uinile, odjednom oajavaju. (Er-Rm, 31-36); Zar se moe
sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje? (Ibrhm, 10)
Poslanik, s.a.v.s., kae: Svako dijete se raa u prirodnoj, istoj vjeri (fitret), pa ga roditelji naine Jevrejem, kraninom ili mazdejcem.22
Ne moe se rei da se hadisom hoe kazati to da se dijete raa kao
prosto stvorenje koje ne zna ni za jednobotvo, ni za mnogobotvo - kako
to neki tvrde - s obzirom na ono to smo ranije naveli, te s obzirom na ono
to Vjerovjesnik, s.a.v.s., prenosi od svoga Gospodara, naime: Stvorio sam
Svoje robove u istoj vjeri, ali su ih ejtani od nje odveli!23
U prethodnom hadisu je jasna potvrda toga, jer je Poslanik, s.a.v.s.,
rekao: pa ga roditelji naine Jevrejem, kraninom ili mazdejcem - nije
rekao i: ili muslimanom.
U drugoj verziji ovoga hadisa stoji: ...raa se u islamu (millet), a u
treoj: ...u ovoj vjeri.
Ovo to je Poslanik, s.a.v.s., rekao potvruju i mnogi razumski dokazi.
Tako se moe kazati da ovjek, nesumnjivo, moe stei ispravna uvjerenja
i htijenja, ali i ona koja to nisu pa, budui da je on bie senzibilno, aktivnih
htijenja, nuno mu se dogaa jedno od tog dvoga, tako da mu je potrebno
neto to e dati prednost jednom nad drugim. Jasno je da bi se, kada bi
se nekom od nas ponudilo da vjeruje i od toga ima koristi, odnosno da ne
vjeruje i da od toga ima tetu, svaki od nas, po svom uroenom osjeaju,

21
22
23
U ovom sluaju opredijelili smo se za Asadov prijevod ovoga ajeta, drei da on najvjernije
izraava smisao koji se eli saopiti, a Allah najbolje zna! (Nap. prev.)
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ebu Hurejrea. Struno je
elaboriran u knjizi Irvu-l-gall, br. 1220.
Hadis biljee Muslim i Ahmed, posredstvom Ijda ibn Hammra.
47
opredijelio za ono prvo. Priznanje postojanja Stvoritelja, tj. vjerovanje u Njega je, dakle, ili istina ili nije. Ovo drugo je, nema sumnje, pogreno, pa ostaje
samo ono prvo. Tako proizlazi da ovjek u svojoj naravi nosi neto to ini
da on ima svijest o Stvoritelju, i da vjeruje u Njega. Potom, on po svojoj uroenoj naravi moe voljeti, ili ne voljeti ono to mu je od koristi. Ovo drugo
je, nesumnjivo, pogreno pa, prema tome, on u svojoj naravi nosi ljubav
prema onome to mu je od koristi.
Isto se tako moe kazati da je unutarnjoj naravi ovjeka imanentan
osjeaj za pribavljanjem koristi i odbijanjem tete. Meutim, priroda svakog
ovjeka nije dostatna da to i ostvari, ve joj je potrebna jo neka komponenta, poput npr. obrazovanja i sl., pa kada se to stekne i ne bude nikakve druge
zapreke, ona se tada odazove svojim nutarnjim senzibilnim podsticajima,
koji joj nalau onakvu tenju.
Takoer se moe kazati i sljedee: Poznato je da je svaka dua prijemiva za znanje i tenju ka istini, no samo obrazovanje i podsticaj ne rezultiraju
nuno i ostvarenjem znanja i tenje kao takvih bez postojanja u dui prijemive moi. Naime, kada bi i oni nemuti i stoka bili poduavani i podsticani,
oni ipak to ne bi prihvatali. Meutim, poznato je da je stjecanje njena uvjerenja o Tvorcu mogue bez ikakvog odvojenog izvanjskog inioca, da je za
to dovoljna sama bit ovjekova. Prema tome, ako se to nalazi u samoj dui
i ako nema nikakvih zapreka, tada e uzrok, lien svake zapreke, proizvesti
svoju loginu posljedicu. Iz toga proizlazi da e ista ovjekova narav, ukoliko joj se ne desi neto to e je deformirati, neminovno priznati postojanje
Tvorca i biti Mu pokorna.
Moe se rei i sljedee: Ako ne bi dolo ni do kakvog ni negativnog ni
pozitivnog vanjskog utjecaja, sama ovjekova priroda bi nalagala dobro, s
obzirom na onu pretpostavku za znanjem i tenjom koju nosi u sebi, te s
obzirom na odsustvo svake zapreke za to.
Prenosi se kako je jedna skupina teologa-skolastiara eljela sa Ebu
Hanifom diskutirati o Boijoj jedinosti u stvaralatvu (tevhdu-r-rubbijje),
na ta im je on rekao: Prije nego to ponemo razmatrati to pitanje, kaite
mi ta mislite o lai na Tigrisu, koja ode i sama se natovari namirnicama,
robom i ostalim stvarima, a potom se sama vrati, pristane u luci, isprazni se
i ponovo ode nazad. Sve to sama od sebe, bez nekog ko njome upravlja?!!
To nije mogue!, rekli su oni. To se ne moe desiti! Ako je neto takvo
nemogue sa laom, kazao je on, kako bi moglo biti mogue sa svim ovim
svijetom, sa gornjim i donjim njegovim dijelom?!
48
Ovo se pripovijeda i o drugima, ne samo o Ebu Hanfi.

Prema tome, kada bi ovjek priznavao Allahovu jedinost u ravni
stvaralatva, na nain kako to ine dotini spekulativni polemiari, i u
emu izgaraju mnoge sufije, definirajui to kao krajnju tenju pobonjaka
(slikn) - kako to navodi autor knjige Menzilu-s-sirn (Stanita putnika) i drugi - a ne bi i oboavao samo Allaha i ne bi se odrekao oboavanja
bilo ega drugog mimo Njega, bio bi mnogoboac, poput drugih mnogoboaca te vrste.
Kuran obiluje potvrdama ovakvog izraavanja Allahove jedinosti, njegovoga objanjavanja i primjerima za nj. Tu spada i njegovo potvrivanje
Allahove jedinosti u injenici stvaranja, istiui da ne postoji nijedan drugi
Stvoritelj, osim Allaha, te da to za sobom povlai i obavezu da se i ne oboava niko drugi, osim Allaha. Tako se ono prvo koristi kao argument za ovo
drugo, budui da su oni bili sasvim saglasni sa onim prvim, dok su se onom
drugom suprotstavljali. Stoga im Uzvieni i objanjava: Budui da znate da
nema drugog Stvoritelja osim Allaha (Jedinoga), da jedino On ljudima moe
donijeti korist i od njih otkloniti tetu i da On u tome nema nikakva sudruga, zato onda oboavate neto drugo, zato mislite da pored Njega ima jo
nekih drugih boanstava?
Takve su rijei Uzvienoga: Reci: Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao! ta je bolje: Allah, ili oni koje Mu pridruuju u
Boanstvenosti Njegovoj?! Onaj Koji je nebesa i Zemlju stvorio i Koji vam
sputa sa neba kiu pomou koje Mi dajemo da ozelene bae prekrasne nemogue je da vi uinite da izraste drvee njihovo - pa zar, pored Allaha,
postoji jo neki drugi bog?! Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim
izjednauje. (En-Neml, 59-60)
Allah, d.., na kraju svakog ajeta ovdje postavlja pitanje: Zar, pored
Allaha, postoji jo neki drugi bog!? - tj. zar, zajedno sa Allahom, jo neki
drugi bog sve to ini? Ovo je odrino pitanje koje samo u sebi sadri negaciju, budui da su oni priznavali da to ne ini niko osim Allaha, pa je to
njihovo priznanje uzeto kao dokaz protiv njih. Dakle, ovaj upitni oblik nema
znaenje pitanja: Da li, pored Allaha, ima jo neki bog? - kako to neki misle,
jer to ne bi odgovaralo kontekstu govora s obzirom da su Arapi, pored Allaha, oboavali i druge bogove, kako to Uzvieni kae: Zar vi, zaista, tvrdite da
pored Allaha ima i drugih bogova!? Reci: Ja ne tvrdim. (El-Enm, 19) Oni
su govorili: Zar on da bogove svede na Boga jednoga!? To je, zaista, neto
veoma udnovato! (Sd, 5)
49
Meutim, nisu govorili da, pored Njega, postoji jo neki bog koji je Zemlju prebivalitem uinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomina
postavio i dva mora pregradio. (En-Neml, 61) Naprotiv, priznavali su da je
sve to samo Allah uradio, kako se to konstatira i u ostalim ajetima, poput
ajeta: O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, Koji je stvorio vas i one prije
vas, da biste se kazne sauvali. (El-Bekare, 21); zatim: Reci: Kaite vi meni,
ako bi vas Allah sluha vaeg i vida vaeg liio i srca vaa zapeatio, koji bi vam
bog, osim Allaha, to vratio? (El-Enm, 46) i dr.
Ako bi se pod priznavanjem Allahove jedinosti u injenici stvaranja
(tevhdu-r-rubbijje), kojeg ovi teoretiari, i s njima saglasne sufije, smatraju
vrhuncem izraavanja Boije jedinosti, mislilo i na Njegovu jedinost u Boanstvenosti, o kojoj su nauavali poslanici i koju su navjetavale Objave,
onda treba znati da su kuranski argumenti raznovrsni i brojni, kakvi su, npr.,
oni kojim se potvruje Tvorac, kojim se dokazuje istinitost poslanika i sl.
Naime, sve to je ljudska potreba za nekim znanjem izraenija, argumenti
tog znanja su sve oitiji, to je izraz Allahove milosti prema ljudima.
Allah, d.., je u Kuranu ljudima naveo primjer za sve - to su racionalna mjerila korisna za ostvarivanje vjerskih ciljeva. Meutim, Kuran iznosi
na vidjelo istinu, kako u propisu, tako i u dokazu, a zar poslije istine ima ita
drugo osim zablude?! U sluaju kada postoje premise koje su opepoznate
i irom prihvaene, u pogledu kojih postoji opa saglasnost ljudi, on te premise koristi za argumentiranje, a ne dokazuje ispravnost istih.
U stilistici je primjena isputanja nekih elemenata u reenici sasvim
legitiman metod; to je jedan od dokaznih postupaka (Kurana, suprotno
tvrdnji neznalica, koji dre da u Kuranu ne postoji argumentaciona metoda), no ne treba ga brkati sa onim sluajevima koji bi mogli biti nejasni i,
kao takvi, predmetom sporenja. Kuran takva mjesta objanjava i sugerira
njihova znaenja.
Budui da je pridruivanje Allahu neega u injenici stvaranja apsurdno, da ga svi ljudi takvim smatraju - u smislu vjerovanja u postojanje
dvojice stvoritelja, ravnopravnih u svojstvima i inima - neki mnogoboci
su izali sa tvrdnjom da postoji jo jedan stvoritelj, koji je stvorio dio svijeta,
kako dualisti govore za tamu, kaderije24 za ljudska djela ili materijalistiki

24
Kaderije - indeterministi, frakcija koja se meu muslimanima pojavila ve na samome

poetku islama a koji su nauavali o apsolutnoj slobodi ovjeka da sam stvara svoja djela.
(Nap. prev.)
50
filozofi eternalisti (dehrijjn)25 o kretanju nebeskih tijela, odnosno kretanju

dua ili fizikih tijela. Svi oni potvruju prisustvo fenomena nastalih izvan
Allahova stvaranja. Prema tome, oni Allahu samo djelimino pridruuju neto u pogledu stvaranja. Mnogi arapski i nearapski mnogoboci su, isto tako,
vjerovali da njihova boanstva mogu biti nekad korisna ili tetna, a da to ne
bude stvaralako djelo Allaha.
Poto je ova vrsta mnogobotva prisutna meu ljudima, Kuran objanjava njegovu neutemeljenost. Uzvieni, naprimjer, kae: Allah nije uzeo
Sebi sina, i s Njim nema drugoga boga! Inae, svaki bi bog, s onim to je
stvorio radio to bi htio, i jedan drugog bi pobjeivao! (El-Muminn, 91)
Ta promisli u sebi o tom zadivljujuem dokazu, tako saetim i znakovitim rijeima iskazanom! Ta, istinski Bog neminovno mora biti djelotvoran tvorac
koji svome oboavatelju moe priskrbiti korist i otkloniti od njega tetu, pa
ako bi sa Njim - Uzvienim - bio jo neki drugi bog koji bi sa Njim sudjelovao u Njegovoj vlasti, onda bi i on imao svoje stvaranje i djelovanje. U tom
sluaju njemu to zajednitvo ne bi godilo, te bi onoga ortaka, ako bi bio u
stanju, pokorio i samo za sebe zadrao vlast i boanstvenost. Ako, pak, to
ne bi bio u stanju uiniti, onda bi se odvojio sa svojim dijelom stvorenja,
onako kako to rade i ovosvjetski vladari kada jedan od dvojice nije u stanju
svladati onoga drugog i uzdii se iznad njega. Naime, moralo bi se desiti
jedno od troga:
1. ili da svaki bog ode sa onim to je stvorio i to dri u svojoj vlasti,
2. ili da se jedni uzdignu nad drugima,
3. ili da svi budu potinjeni jednom vladaru koji e se prema njima odnositi kako hoe, a koji se tako nee moi odnositi prema njemu; koji
e, dakle, jedini biti bog, a svi drugi u ropskom odnosu prema njemu,
u njegovoj punoj vlasti, nemoni prema njemu u svakome pogledu.
Sklad koji proima sav svemir i njegova savrena ureenost najbolje govore o tome da time upravlja samo jedan Bog, samo jedan Vladar, jedan
Stvoritelj, da ljudi nemaju drugoga boga osim Njega i da im nema drugog
stvoritelja osim Njega. Onako kako je argument protuslovlja potvrdio da je
Stvoritelj svemira jedan, da osim Njega nema nikakvog drugog stvoritelja, ni
boga - s obzirom da bi dolo do njihove meusobne iskljuivosti u djelovanju i stvaranju - ovaj dokaz govori o meusobnoj iskljuivosti u bogosluju
25
Filozofski pogled o nestvorenosti svijeta. (Nap. prev.)
51
i statusu boanstvenosti. Naime, kako god je nezamislivo postojanje dvojice

ravnopravnih stvoritelja ovoga svijeta, jednako tako je nezamislivo i da ljudi
imaju dvojicu bogova koje e oboavati.
Prema tome, uenje da je svijet nastao stvaralakim aktom dvojice
ravnopravnih stvoritelja, samo po sebi nije mogue, protuslovno je; negacija
njegova pohranjena je u istoj ljudskoj naravi, a apsurdnost toga potvruje
se istim umom. Na taj nain dezintegrira se ideja o postojanju dvaju boanstava. Prema tome, ajet je u punom suglasju s priznanjem Allahove jedinosti u injenici stvaranja, koje je utvreno i postojano u ljudskoj prirodi,
i upuuje, i konstatira, i povlai za sobom izraavanje Allahove jedinosti i u
samoj Boanstvenosti.
Slian smisao sadre i rijei Uzvienoga: Da njima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se! (El-Enbij, 22)
Neki su smatrali da je ovaj ajet potvrda za dokaz o meusobnoj protuslovnosti, o emu smo ranije govorili, tj. kada bi svijet imao dvojicu stvoritelja... itd., meutim, nisu obratili dovoljno panje na sadraj ajeta - naime,
Uzvieni je rekao: Da njima upravljaju drugi bogovi, a ne drugi stvoritelji.
Zatim, predmetni ajet govori o nebesima i Zemlji nakon njihovog postanja. Hoe se, naime, kazati da bi se njih dvoje, nakon to su ve nastali,
zasigurno raspali kada bi njima upravljala boanstva mimo Allaha Jedinoga.
Treba zapaziti i da je Uzvieni rekao: poremetili bi se, tj. poremetili bi
se nakon to su stvoreni; nije rekao ne bi ni nastali.
Ajet ukazuje na to da nije mogue da na njima bude vie bogova, da
Bog moe biti samo jedan i da taj jedan Bog ne moe biti niko drugi osim
Allah, d..; da bi neminovno uslijedio poremeaj nebesa i Zemlje kada bi
na njima bilo vie bogova, kao i kada taj jedan bog ne bi bio Allah; da ne bi
mogli ostati ispravnima ukoliko bog na njima ne bi bio Allah, ukoliko bi bog
bio neko drugi. Hoe se kazati: Kada bi svijet imao dva boga da se oboavaju
na njemu bi dolo do naruavanja reda, budui da se on odrava na pravdi,
da na njoj opstoje nebesa i Zemlja. S druge strane, najvea nepravda je, bez
sumnje, mnogobotvo, a najvea pravda je potvrivanje Allahove jedinosti
u Boanstvenosti (tevhd).
Potvrivanje Allahove jedinosti u Boanstvenosti (tevhdu-l-ulhijje)
u sebi sadri i potvrivanje Njegove jedinosti u stvaralatvu (tevhdu-rrubbijje), ali ne i obratno. Prema tome, onaj ko nije u stanju da stvori jest
nemoan, a nemoni nije dolian da bude bog. Allah, d.., kae: Zar da
52
Njemu smatraju ravnim one koji ne mogu nita da stvore, ve su i sami

stvoreni!? (El-Arf, 191) Pa da li je onda Onaj Koji stvara kao onaj koji ne
stvara?! Urazumite se! (En-Nahl, 17) Reci: Da pored Njega postoje drugi
bogovi, kao to oni govore, oni bi onda potraili put do Vlasnika Prijestolja!
(El-Isr, 42)
Kasniji komentatori Kurana nude dva tumaenja ovog zadnjeg ajeta.
Prema prvome, njime se hoe kazati da bi oni potraili put kako bi Ga potinili. Prema drugome - koje je ispravno, preneseno od uenjaka iz prvih
muslimanskih generacija: Katadea i drugih, kojega navodi i Ibn Derr i ne
spominjui druga miljenja - ajetom se hoe kazati: Oni bi onda potraili
put kojim bi se pribliili Allahu Svevinjem, kako se navodi u rijeima Uzvienoga: Ovo je pouka, pa ko hoe drat e se puta koji Gospodaru njegovu
vodi. (El-Insn, 29) Naime, On kae: Da pored Njega postoje drugi bogovi,
kako oni govore.., tj. ne govore da svijet ima svoja dva tvorca, nego tvrde
da uz Njega postoje i neki drugi bogovi, koje oni uzimaju za posrednike kod
Njega, govorei: Mi im se klanjamo samo zato da bi nas to vie Allahu pribliili! (Ez-Zumer, 3), to je drukije od onog kako se govori u prvom ajetu.
Obziri tevhda kojemu su pozivali poslanici
Potom treba kazati, kada je rije o islamskoj doktrini jedinosti Boga
(islamski monoteizam) tevhd, kojemu su pozivali Allahovi poslanici i obznanjivale ga Boije knjige, da se uvijek podrazumijevaju dva njegova plana:
1. Jedinost (tevhd) na planu posvjedoenja i spoznaje i
2. Jedinost (tevhd) na planu obraanja i duhovnog usmjerenja.
Prva vrsta podrazumijeva potvrivanje sutine Bia Uzvienoga Gospodara,
Njegovih svojstava, djelovanja i imena. U tom smislu Njemu nita nije slino u svemu spomenutom, kao to nas je On obavijestio o Sebi, i kao to je
o Njemu obavijestio Poslanik, a.s. Kuran u potpunosti jasno i razgovijetno
govori o ovoj vrsti tevhda na poetku sura El-Hadd i T-H, na kraju sure ElHar, na poetku sure Es-Sedde, sure Alu Imrn i u suri Ihls u cijelosti, itd.
Drugi obzir tevhda, tj. na planu obraanja i duhovnog usmjerenja, istaknut je, primjerice, u suri El-Kfirn: Reci: O vi koji ne vjerujete...!, zatim u 64.
ajetu sure Alu Imrn: Ti reci: O sljedbenici Knjige (tj. ranije Objave)! Hodite
k Rijei jednakoj i nama i vama..., zatim na poetku sure Junus, na njenoj
sredini i kraju, te na poetku i kraju sure El-Arf, kao i u pretenom dijelu sure
El-Enm. Veina kuranskih sura sadri spomenute obzire tevhda, ustvari
svaka sura pojedinano to sadri. Naime, Kuran je ili obavjetenje o Allahu,
53
Njegovim imenima i svojstvima - to je spoznajno-navjestiteljski tevhd (ettevhdu-l-ilmi el-haberi), ili poziv da se oboava samo On, Koji nema nikakvoga pridruka u Svojoj Boanstvenosti, i da se odbaci sve drugo to se oboava
mimo Njega - to je voljno potraujui tevhd (et-tevhdu-l-irdi et-talebi).
to se pak tie naredbe, zabrane i obavezivanja da se bude u pokornosti
Njemu, ti vidovi pripadaju pravnom aspektu tevhda, kao njegova nadgradnja; to se pak tie kuranskih obavjetenja o Boijim poastima sljedbama
Njegova tevhda, te ta je inio s njima na Ovome svijetu i ime e ih astiti
na ahiretu, ona izraavaju aspekt Allahove nagrade privrenicima doktrine
tevhda, dok obavjetenja o mnogobocima, te o tome kako ih je kaznio na
Ovome svijetu i kakva ih je patnja snala na ahiretu izraavaju kaznu za one
koji su izili iz okvira tevhda.
Prema tome, sav Kuran je proet tevhdom, njegovim zahtjevima i nagradom koja iz njega proistjee, odnosno mnogobotvom, njegovim sljedbenicima i kazni koja iz njega proistjee. Tako se u svim ovim ajetima govori
o tevhdu: Hvala Allahu Gospodaru svjetova, Svemilosnom, Milostivom,
Vladaru Dana sudnjega! Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomo traimo. Na Pravi put Ti nas uputi - tevhd koji sadri molbu za uputom na Put
sljedbenika tevhda - kojima si darove Svoje podario! Ne na put onih koji
su srdbu Tvoju izazvali, niti na put onih koji su zalutali, tj. koji su odstupili
od tevhda.
Uzvieni Allah ovaj tevhd posvjedouje Samome Sebi. Svjedoe Mu
ga i Njegovi meleki, vjerovjesnici i poslanici. Uzvieni kae: Allah svjedoi
da osim Njega drugi bog ne postoji, i meleki, i ljudi ueni, svjedoe isto i
da pravedno postupa! Nema boga osim Njega, Silnoga, Mudroga! Doista je
vjera kod Allaha - islam! (Alu Imrn, 18-19)
Ovaj asni ajet sadri potvrdu sutine tevhda i on je odgovor svim
zabludjelim skupinama. Tako on sadri najvee, najvelianstvenije, najpravednije i najistinitije posvjedoenje - od najuzvienijih kategorija stvorenja
za Najuzvienije Bie kome se svjedoi!
Prve muslimanske generacije pod glagolom ehide26 podrazumijevali
su sud, presudu, obavjetenje, objanjenje i razjanjenje. Svi ti smislovi su
istiniti i jedni druge ne iskljuuju, jer svjedoenje podrazumijeva govor svjedoka i njegovu izjavu, kao i njegovo obavjetenje, objanjenje i razjanjenje.
26
ehide - dosl. on je posvjedoio; on svjedoi; on se oituje. (Nap. prev.)
54
Svjedoenje (oitovanje) se realizira na etiri stupnja. Prvi stupanj podrazumijeva znanje, spoznaju, uvjerenje u istinitost onoga to se posvjedouje, njegovu potvrdu. Drugi stupanj je svjedokov govor o tome, makar se
nikome drugom i ne obraao sa tim; on se tim svjedoenjem moe obraati
samome sebi, imati ga na umu, jezikom ga izgovarati ili ga zapisati. Trei stupanj je onaj kada svjedok i drugoga upozna sa svojim svjedoanstvom, obavijesti ga o tome i to mu objasni. etvrti stupanj je da onoga koga je upoznao
sa tim obavee tim sadrajem i zatrai od njega da ga prihvati kao takvoga.
Prema tome, svjedoenje Allaha Uzvienoga o vlastitoj jednosti i pravednosti sadri sva etiri ta stupnja: Njegovo znanje o tome, Njegov govor
o tome, upoznavanje i obavjetavanje Njegovih stvorenja o tome te njihovo
obavezivanje time.
to se tie stupnja znanja, svjedoenje ga nuno mora sadravati, u protivnom bi svjedok svjedoio o neemu o emu nema znanja. Uzvieni kae:
... Moi e samo oni koji Istinu posvjedoe, i koji Istinu znaju! (Ez-Zuhruf,
86) Poslanik, a.s., kae: Posvjedoi poput njega!, i pokazao je na Sunce.27
to se tie stupnja govora i obavjetenja, Uzvieni Allah kae: I oni
meleke, koji su robovi Milostivoga, enskinjem smatraju! Da li su oni svjedoci bili njihovu stvaranju?! A zapisane e biti njihove tvrdnje i oni pitani
bit e! (Ez-Zuhruf, 19) To je uinio njihovim svjedoenjem iako ga oni nisu
verbalno izgovorili i nisu ga potvrdili pred drugima.
Razina pak upoznavanja drugoga sa sadrajem svjedoenja (oitovanja), njegova obavjetavanja o pojedinostima, moe biti dvojaka: upoznavanje govorom i upoznavanje djelom. Tako postupa svaki onaj koji drugoga
upoznaje o neemu: nekada to ini rijeima, a nekad djelom. Tako je onaj
ko svoj dom pretvori u mesdid, kuna vrata uini otvorenim i uredi prilaz
kui, te ljudima dozvoli da ulaze i klanjaju u njemu, samim tim stavio na
znanje da je to postalo vakufom, makar to verbalno i ne izgovorio. Isto tako,
ovjek koji prema nekome prilazi s prijateljskim manirom, vedrinom u licu
i prijaznou, time i tom ovjeku, i drugima, pokazuje da ga, zapravo, voli,
da je drag njegovome srcu, makar to i ne iskazivao rijeima. To isto vai i u
suprotnom smislu.
27
Hadis je slab (daf). Hafiz Ibn Hader ga navodi u svojoj knjizi Bulgu-l-merm min edilletil-ahkm (Dostatni dokazi za propise). U toj verziji hadis glasi: Posvjedoi poput njega, ili
nemoj ni svjedoiti! On kae: Ibn Add ga navodi sa slabim prijenosnim nizom, dok ga ElHkim, pogreno, ocjenjuje vjerodostojnim! Ja sam ga pak struno elaborirao u El-Irvu,
pod br. 2667.
55
Slino je i sa svjedoenjem Gospodara Uzvienoga, Njegovim objanjenjem i upoznavanjem sa neim: nekada to biva govorom, a nekad djelom. Govor je ono sa ime je slao Svoje poslanike i sa ime je sputao Svoje
objave. to se pak tie Njegovoga obznanjivanja i upoznavanja djelom, to
je onako kako je rekao Ibn Kejsn, naime: Allah svjedoi, Svojim fascinirajuim regulatorstvom i Svojom perfektnou u onome to stvara, da nema
drugoga boga osim Njega.
Drugi je rekao:
U svakoj stvari imade dokaz dostatan
da On je sam Bog, da On je Jedan!
Dokaz da se svjedoiti moe i djelom jesu i rijei Uzvienoga: Ne trebaju mnogoboci da Allahove damije odravaju dok, istovremeno, protiv
samih sebe svjedoe nevjerstvom! (Et-Tevbe, 17), to je njihovo svjedoenje
protiv samih sebe djelima koja ine.
Hoe se kazati da On, Uzvieni, Svoje svjedoenje izraava kroz Svoja
stvorena znamenja koja ukazuju na Nj, tj. sugeriraju injenicu da su nastala
Njegovim stvaranjem i davanjem.
to se tie stupnja zapovijedi i obavezivanja onim to se posvjedoilo, samo svjedoenje njega ne ini neim to bi moralo biti obavezno. Meutim, svjedoenje na tom mjestu upuuje na njega i implicira ga, budui
da ga Uzvieni izrie kao onaj koji tim svjedoenjem i presuuje, odreuje,
nareuje i njime obavezuje Svoje robove, kako se to razaznaje iz rijei Uzvienoga: Gospodar tvoj da samo Njemu robujete nareuje... (El-Isr, 23);
Dvojici bogova vi se ne klanjajte! (En-Nahl, 51); A nareeno im je samo
da Allahu robuju, da Mu odano kao isti vjernici vjeru ispovijedaju... (ElBejjine, 5); ...A nareeno im je samo da tuju Boga Jedinoga! (Et-Tevbe, 31);
Ne stavljaj uz Allaha boanstva drugoga... (El-Isr, 22 i 39); I ne zazivaj uz
Allaha boga drugoga! (El-Kasas, 88)
Cijeli Kuran je pak svjedok tome.
Ono to svjedoenje Uzvienoga ini obavezujuim jest injenica da,
kada On posvjedoi da nema nikojeg drugog boga osim Njega, on time
istovremeno i obavjetava, iznosi na vidjelo, stavlja na znanje, presuuje i
odreuje da nita drugo, osim Njega, nije bog, odnosno da su sva boanstva
mimo Njega lana te da, stoga, nita drugo ne zasluuje da bude oboavano,
da Boanstvenost nije prilina niemu osim Njemu. To za sobom povlai
56
naredbu da se samo On ima smatrati Bogom, odnosno zabranu da se, uz

Njega, uzima jo neki bog. To je ono to iz ovog odricanja i potvrivanja
razumije onaj kome je obraanje upueno, onako kao kada bi ti vidio nekog ovjeka kako o neemu trai mjerodavno pravno miljenje od drugog
ovjeka, odnosno poziva ga za svjedoka, ili da mu bude lijenik, a taj nije u
to upuen, a istovremeno zaobilazi onoga pravog, pa bi mu rekao: Taj ti nije
muftija, ni svjedok, ni lijenik - muftija je taj, svjedok je taj, lijenik je taj!
Za dotinoga bi to, dakle, bila i naredba i zabrana.
Takoer, ajet upuuje na injenicu da jedino On zasluuje oboavanje.
Naime, kada On obavijesti da On jedini zasluuje oboavanje, onda to obavjetenje podrazumijeva i naredbu ljudima, i njihovo obavezivanje na izvrenje onoga na to On kod njih ima pravo, odnosno to kod njih zasluuje
Uzvieni Gospodar, tj. njihovo vrenje toga isto je zadovoljavanje Njegovog
prava kod njih.
Takoer, izrazi sud (el-hukm) i presuda (el-kad) upotrebljavaju se u
izjavnoj reenici, a za izjavnu reenicu se vezuju problem i sud - on je o tom
pitanju presudio tako i tako. Uzvieni Allah kae: Eto, oni zbilja govore iz
svoje lai: Allah je rodio! Pa, oni su, doista, laci! Zar da on odabere kerke
nad sinove, ta vam je, kako vi sudite?! (Es-Sfft, 151-154) Tako je samu
obavijest o njima uinio sudom. Uzvieni Allah kae: Pa zar da uinimo muslimanima kao i zloincima, ta vam je, kako to sudite?! (El-Kalem, 35-36)
Ipak, to je sud uz koji ne ide i obavezivanje.
Sud i presuda da nema drugog boga osim Njega, meutim, sadri i obavezu. Naime, da je cilj bio samo svjedoenje, oni ne bi mogli saznati za nj (niti
bi od tog svjedoenja mogli imati kakve koristi), niti bi se njime ustanovio
dokaz protiv njih. No, iznoenje tog svjedoenja na vidjelo ljudima sadri i
ukazivanje njima, i njihovo upoznavanje sa onim to je posvjedoeno. Takav
je sluaj i sa svjedokom iz reda ljudi: ako ima ta posvjedoiti, pa to zataji i ne
iznese ga na vidjelo, tim se svjedoanstvom niko nee moi okoristiti, niti e
se na temelju njega moi ustanoviti dokaz. Prema tome, budui da se svjedoanstvom moe koristiti samo ako se ono i obznani, Uzvieni ga je i obznanio:
iznio ga je jasnim na vidjelo na tri naina: sluhom, vidom i razumom.
to se tie sluha: sluanjem Njegovih ajeta koji se ue, a koji obznanjuju - krajnje razgovijetno - sva svojstva Njegove savrenosti sa kojima nas je
upoznao, poput jedinosti i dr., na najbolji nain, a ne onako kako smatraju
dehmijje i dio mutezila koji su u tome saglasni sa njima, te onih koji Bogu
57
odriu odreena svojstva (muattila), koji iznose neke neutemeljene tvrdnje

koje bi mogle uzrokovati zbunjenost i koje su u oprenosti sa jasnoom, kojom je Allaha oznaio Svoju Knjigu i Svog asnog Poslanika. On, naime, kae:
H-Mm. Tako Mi jasne Knjige! (Ez-Zuhruf, 1-2); Elif Lm R. Ovo su ajeti
Knjige jasne... (Jsuf, 1); Elif Lm R. Ovo su ajeti Knjige, Kurana jasnoga!
(El-Hidr, 1); Ovo je objanjenje svijetu, i Uputa, i Pouka za bogobojazne.
(Alu Imrn, 138); Znajte da je Poslanik Na duan samo da obznani. (ElMide, 92); A i tebi Kuran objavljujemo da bi ljudima objasnio to to im se
objavljuje, a i da bi oni razmislili. (En-Nahl, 44 i Et-Tegbun, 12)
Isto je i sa sunnetom: on dolazi kao pojanjiva, odnosno potvriva
onoga o emu govori Kuran. U pogledu naela nae vjere na nas Gospodar
nije uinio ovisnim o neijem miljenju, neijem ukusu, niti neijem uvstvu. Stoga emo vidjeti kako su oni koji su u konfrontaciji sa Kuranom i
sunnetom u meusobnom nesuglasju i stihiji. Uzvieni kae: Danas sam
vam vjeru vau upotpunio, i blagodat Svoju prema vama ispunio, i zadovoljan sam da vam islam bude vjera! (El-Mide, 3), to znai da nema potrebe
ni za im drugim, izvan Kurana i sunneta, ime bi trebalo upotpuniti vjeru.
Eto, na to skree panju profesor Ebu Dafer et-Tahvi svojim rijeima:
Mi u to ne zalazimo unosei u nj svoje vlastite miljevine, povodei se za
svojim porivima, jer niko nee ostati ispravan u svojoj vjeri, osim onoga ko
se prepusti Allahu, d.., i Njegovome Poslaniku, a.s.
to se tie Allahovih vizuelnih znamenja u svijetu stvorenosti, treba
kazati da njihovo posmatranje i zakljuivanje na osnovu njih, neminovno
otkriva isti onaj smisao koji otkrivaju i Njegovi rijeima iskazani ajeti, koje
ljudi sluaju svojim uima. Razum sinkretizira jedno i drugo i, prema tome,
odluno potvruje istinitost onoga sa ime su dolazili poslanici. Na taj nain svjedoanstvo sluha, vida, razuma i primordijalne prirode (fitret) dolaze
u puni sklad.
On, Uzvieni, s obzirom na Svoju potpunu pravednost, milost, dobrostivost, mudrost i elju da ima opravdanje i ustanovljen argument, nije
poslao nijednog vjerovjesnika, a da sa njim nije poslao i neki dokaz koji e
ukazivati na istinitost onoga o emu govori. Uzvieni Allah kae: A Mi smo
Nae poslanike s jasnim dokazima slali, i s njima smo Knjigu slali i Mjerilo,
da bi svijet postupao po pravdi. (El-Hadd, 25); I prije tebe samo smo mukarce kao poslanike Mi slali i Mi smo im objavljivali - pitajte Sljedbenike
Knjige ako ne znate! - jasne dokaze i knjige. (En-Nahl, 43-44); Ti reci: Vama
dolazie i prije mene poslanici s dokazima, a i dokazom o kome govorite...
58
(Alu Imrn, 183); Pa, ako tebe u la utjeruju, i druge su poslanike jo prije
tebe u la utjerivali, koji su im dokaze, i Mudrost i Knjigu svjetilju donosili.
(Alu Imrn, 184); Allah je Onaj Koji je Knjigu s Istinom i Mjerilom objavio!
(E-r, 7)
Najmanje zamjetljiv znak nekog poslanika bio je onaj kojeg je pokazao
Hd, a.s., tako da mu je njegov narod ak govorio: Nisi nam donio nikakav
dokaz! Pa ipak, njegovo svjedoanstvo predstavlja jedno od najjasnijih svjedoanstava onome kome Allah omogui da ih shvati. On je, naime, na to
ukazivao rijeima: Ja za svjedoka pozivam Allaha, a budite i vi svjedoci da
ja nemam nita s tim to vi Allahu druge smatrate ravnim pored Njega, pa
deder vi spletke protiv mene smiljajte svi, i nikakve odgode ne pruajte mi!
A ja se oslanjam na Allaha, i moga i vaega Gospodara! I nema niti jednog
ivog bia koje nije u vlasti Njegovoj. Gospodar je moj, zbilja, na Ispravnome
putu. (Hd, 54-56)
Ovo je jedan od najveih dokaza: naime, da se samo jedan ovjek obraa velikom narodu na ovakav nain, bez ikakvog straha, zebnje ili nesigurnosti, potpuno siguran u ono to govori, vrsto uvjeren u to. Stoga je najprije
pozvao Allaha za svjedoka - da on nema nita sa njihovom vjerom i onim na
emu temelje svoje ivote - kao neko ko ima puno pouzdanje u Njega, ko se
oslanja na Njega, a zatim je tom svom narodu rekao da je Allah njegov zatitnik i pomaga, i da im On nee dopustiti da zavladaju nad njim. Potom je njih
pozvao za svjedoke - kao neko ko javno ispoljava svoje suprotstavljanje - da
je ist i daleko od njihove vjere i boanstava na temelju kojih su se prijateljski
ili neprijateljski odnosili prema drugima, i za ije promicanje su davali svoje
ivote i imetke. Potom im je to potvrdio snishodljivo se odnosei prema njima, sa visine i s gordou: kada bi se svi skupili da mu kakvu spletku iskuju i
bijes svoj prema njemu iskale, te nastupe prema njemu ne dajui mu ni asak
vremena, ne bi bili u stanju nita uraditi, osim onoga to mu je Allah propisao.
Nakon svega, pozvao ih je na najljepi nain i objasnio im da je njegov
Uzvieni Gospodar - Koji je i njihov Gospodar, i da su oni u punoj Njegovoj
vlasti - njegov zatitnik, i njegov pouzdanik, Koji e ga pomoi i pruiti mu
Svoju potporu, budui da je on na Pravome putu pa, prema tome, nee
iznevjeriti onoga ko se oslanja na Njega i ko Ga priznaje, nee ga prepustiti
njegovim neprijateljima.
Pa, ima li boljega dokaza i argumenta od onih koje iznesu vjerovjesnici,
a.s., da li je ita izraenije od njih!? To je pak posvjedoenje Uzvienoga Allaha njima, On ga iznosi pred ljude na najjasniji nain.
59
Jedno od Allahovih lijepih imena je i Vjernik/Ovjeritelj (El-Mumin). Jedno od dva tumaenja toga imena jeste da je On ovjeritelj istinitosti, koji potvruje istinitost onima koji govore istinu na nain da im uspostavlja svjedoanstva (dokaze) za njihovu istinu. To znai da On robovima Svojim nuno
pokazuje odreena znamenja u kosmosu i u njima samima - dokaze koji im
jasno potvruju da je Objava koju su im Njegovi poslanici dostavljali istina.
Uzvieni kae: Pokazivat emo im Mi Znake Nae u prostranstvima svemirskim, i u njima samim, sve dok im jasno ne bude da je On Istina. (Fussilet,
53), tj. Kuran, budui da je on spomenut u prethodnom ajetu: Reci: ta
mislite, ako je Kuran od Allaha... (Fussilet, 52), da bi, potom, rekao: A zar
dosta nije to to je Gospodar tvoj svjedok stvari svake?! (Fussilet, 53)
Tako je Uzvieni Svome poslaniku Svojim rijeima posvjedoio da je
ono sa ime dolazi istina, obeavi i da e ljudima pokazivati Svoja stvaralaka, djelujua znamenja koja e to, takoer, potvrivati. Zatim je naveo
neto to je vee i uzvienije od svega toga - injenicu da je On svjedok svake
stvari. Naime, jedno od Njegovih lijepih imena je i Svjedok svega (E-ehd),
tj. Onaj Kojemu nita skriveno nije, niti Mu ita promai moe; Onaj Koji u
sve ima uvid, Koji je svemu prisutan, Koji sve zna u svim njegovim dijelovima.
Ovo potonje je argumentiranje Njegovim imenima i svojstvima, ono
prvo je argumentiranje Njegovim govorom i Njegovim rijeima dok je Njegovo iznoenje kosmikih i dokaza u nama samima argumentiranje Njegovim djelovanjima i stvorenjima.
Prema tome, ako bi ti rekao: Kako se moe dokazivati Njegovim imenima i svojstvima kada to nije uobiajeno u argumentacijskoj metodologiji!? - odgovor bi bio: Uzvieni Allah je pohranio u ljudsku iskonsku narav
(fitret), onu koja se nije inficirala poricanjem, odricanjem Bogu svojstava
(tatl), usporeivanjem Boga sa neim (tebh) i poistovjeivanje sa stvorenjima (temsl), znanje o tome da je On, Uzvieni, savren na planu Svojih
imena i svojstava, da je onakav kakvim je On Sam Sebe oslovio i kakvim
su Ga oslovljavali Njegovi poslanici, a da je ono od Njegove savrenosti to
je ostalo zakriveno od ljudi mnogo vee od onog to oni znaju o Njemu.
U Njegovu svetu savrenost spada i injenica Njegovog svjedoenja svakoj
stvari, Njegovog uvidu u nju, u smislu da ni trunka jedna nije skrivena od
Njega ni na nebesima ni na Zemlji, ni u svojoj vanjtini, ni u nutrini. Kako
bi onda moglo priliiti ljudima da nekome ko je takav pripisuju drugoga u
Boanstvenosti Njegovoj, oboavaju neto drugo ili sa Njim ustanovljavaju
jo neko drugo boanstvo!?
60
S druge strane, kako bi moglo biti prilino Njegovoj Savrenosti da

dadne za pravo nekome ko o Njemu izrie najveu la, ko govori o Njemu
suprotno onome kako jeste, a da ga On, potom, pomogne u tome, podri
ga i uzvisi njegov poloaj, odazove se njegovoj dovi i uniti njegovog neprijatelja, te podupre njegovu vjeru takvim znamenjima i argumentima pred
kojima nemone ostanu sve ljudske sposobnosti, a da on, i pored toga, bude
neumoran u lai?!
Meutim, jasno je da injenica Njegovog svjedoenja svakoj stvari,
Njegova mo, mudrost, dostojanstvo i Njegova sveta savrenost odbijaju
neto takvo. Onaj ko to smatra dopustivim, taj je veoma daleko od znanja
o Njemu.
Kuran je pun primjera ovakvog puta, puta odlinika, koji izvode dokaze o Allahu na osnovu Njegovih djelovanja i onoga kako bi, potencijalno,
mogao djelovati. Uzvieni kae: A da je On o Nama kakve rijei iznosio, zbilja bismo ga za desnicu uzeli i ilu mu zatim kucavicu presjekli, i nikog nema
meu vama ko bi ga mogao odbraniti! (El-Hkkah, 44-47)
O ovome e vie biti govora neto kasnije, ako Bog da.
Takoer, potvrivanjem Njegovih imena i atributa dokazuje se Njegova jednost i odbacuje apsurdnost politeizma, kako to nalazimo u rijeima
Uzvienoga: On je Allah! Osim Njega drugog boanstva nema, Vladar, Sveti,
Podaritelj mira, Darovatelj sigurnosti, Onaj Koji nad svime bdije, Silni, Uzvieni, Gordi! Slavljen neka je Allah, On je iznad onoga ta Mu pripisuju oni!
(El-Har, 23)
O tome se na mnogo mjesta govori u Kuranu. Malo je, meutim, onih
koji idu ovim putem; samo ga odabrani uspijevaju dokuiti. Put kojim ide veina ljudi jest izvoenje dokaza iz vidljivih znamenja, jer je njih lake dosegnuti
i iroko su rasprostranjeni, a Allah jedna svoja stvorenja odlikuje nad drugim.
U Kuranu se objedinjuje neto to se drugdje ne objedinjuje: on je i
dokaz i ono to se dokazuje, i svjedok i ono emu se svjedoi. Za one koji
trae dokaz o istinitosti Njegovoga Poslanika Uzvieni kae: Pa zar njima
dosta nije to Mi tebi Knjigu koja im se kazuje objavljujemo? Doista je u
tome milost i opomena za narod koji vjeruje. (El-Ankebt, 51)
Prema tome, kada se ustanovi da je izraavanje Boije jedinosti u Boanstvenosti (tevhd u-l-ulhijje) ustvari onaj tevhd sa kojim su upuivani
poslanici i sa kojim su objavljivane Objave, kako je to ranije sugerirano tada se nee ni obazirati na rijei onih koji tevhd dijele na tri kategorije:
61
prvu kategoriju tretirajui kao tevhd obinih ljudi (tevhd u-l-amme), drugu kao tevhd elite (tevhdu-l-hssa), tj. tevhd koji se zasniva na nepobitnim
istinama i treu kategoriju, ili tevhd uspostavljen na naelima vjekovitog,
to je tevhd ekstra elite (tevhdu hssati-l-hssa). Naime, meu ljudima
su najpotpuniji tevhd imali vjerovjesnici - Allahovi blagoslovi neka su na
njih! - a meu njima jo potpuniji poslanici, dok su poslanici odluke (ulul-azm) imali najpotpuniji tevhd meu poslanicima; to su: Nh, Ibrhm,
Msa, Is i Muhammed, neka su na sve njih mir i blagoslovi Boiji. Potom,
jo potpuniji tevhd u ovoj skupini imala su dvojica Allahovih prijatelja
(el-hallni): Muhammed i Ibrhm, a.s. Njih dvojica su ispoljila takav tevhd
u smislu znanja, spoznaje, stanja, pozivanja ljudi i borbe na Boijem putu
kakav nije ispoljio niko drugi osim njih.
Prema tome, nema potpunijeg tevhda od onog kojeg su zastupali poslanici, kojemu su pozivali i za koji su se borili protiv drugih vjerskih sljedbi.
Stoga je Uzvieni Svome Vjerovjesniku naredio da se ugleda na njih, da slijedi njihov put rekavi - nakon to je naveo Ibrahimovu polemiku sa njegovim narodom oko neutemeljenosti mnogobotva, a ispravnosti tevhda, te
nakon to je spomenuo vjerovjesnike iz njegovoga potomstva - To su oni
koje je Allah uputio, pa ti njihovu Stazu pravu slijedi... (El-Enm, 90)
Nema, dakle, savrenijeg tevhda od tevhda onih za koje je Poslaniku,
a.s., nareeno da ih slijedi. Poslanik, a.s., je svoje ashabe uio da, kada osvanu, reknu: Osvanuli smo u prirodi islama, u rijei iskrenosti, u vjeri naeg
vjerovjesnika Muhammeda, u milletu naeg praoca Ibrahima, koji je bio
pravovjeran i predan musliman, a ne u skupini onih koji Allahu druge pridruuju u Boanstvenosti Njegovoj.28
Millet Ibrhmov je, dakle, tevhd, a vjera Muhammedova: sva ona
teorija, praksa i vjerovanje koji su mu stigli od Allaha, dok je rije iskrenosti: posvjedoenje da nema drugog boga osim Allaha, a priroda islama je
ona ljubav i oboavanje samo Njega, Koji nema nikakvoga sudruga u Svojoj
28
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljei ga Abdullah ibn Ahmed u Zevidu-l-Musnedu

(5/123), posredstvom Abdurrahmana ibn Ebzija, od Ubeja ibn Kaba, koji je rekao: Boiji
Poslanik, a. s., uio nas je da, kada osvanemo, reknemo: Osvanuli smo u prirodi islama...
itd. Na kraju ima i dodatak: A tako i kada omrknemo, no prijenosni niz tog dijela je slab
(daf). Meutim, biljei ga Ahmed (III/406 i 407), zatim Drimi (II/292), te Ibn Sunni u djelu
El-Jevmu ve-l-lejla (Dan i no), br. 32, s druga dva prijenosna niza, od Abdurrahmana ibn
Ebzija, gdje se kae: Kada bi Vjerovjesnik osvanuo... i tako do kraja hadisa. Njegov prijenosni niz je vjerodostojan (sahh).
62
Boanstvenosti, i ropsko i ponizno pokoravanje Njemu, sa preputanjem i

obraanjem Njegovu vostvu.
To je tevhd najodabranijeg dijela elite (tevhdu hssati-l-hssa). Osoba
koja to odbacuje spada meu najbezumnije. Uzvieni Allah kae: A Ibrahimovu vjeru nee samo onaj ko ne dri do sebe! Mi smo Ibrahima na Ovom
Svijetu izabrali, a i na Onom Svijetu on e me dobrima biti! I kad njemu
naredi Gospodar njegov: Predan budi! A on odgovori: Ja sam predan Gospodaru svjetova! (El-Bekare, 130-131)
Svako ko ima zdrav osjeaj i razum kojim moe razluivati stvari nema
apsolutno nikakve potrebe da se poziva na postavke dogmata skolastika i dijalektiara, niti mu trebaju njihova terminologija i metode dokazivanja. tavie, one mu mogu biti uzrok da zapadne u sumnju i nesigurnost, mogle bi
mu pridonijeti zbunjenost, zabludu i podozrenje. Doista, tevhd donosi korist
samo onome ije srce ostane sauvano od toga. To je ono zdravo srce sa kojim
se, jedino, moe postii uspjeh kod Allaha. Nema pak sumnje da ona druga i
trea vrsta tevhda za koje tvrde da su tevhd elite, odnosno tevhd ekstra
elite, skonavaju u utonuu (utapanju ljudskog duhovnog bitka u Boanski,
el-fen) kojemu stremi veina sufija. To je opasan put, put koji izravno vodi
prema uenju o sjedinjenosti svega postojeeg sa Bogom (el-ittihd).
Pogledaj ta je spjevao ejhu-l-islam Ebu Isml el-Ensri, Allah mu se
smilovao:
Samo Jedini nikoga poistovjetio sa Sobom nije
Ko god poistovjeti nekoga sa Njim poricatelj je on
Tevhid onoga koji govori o golom izgledu Njegovom
Obesnauje sam On, Jedini.
Istinski tevhd onaj je Njegov,
Svaki drugi opis samo lutnja je!
Pa, iako onaj koji je ovo izrekao - Allah mu se smilovao! - nije podrazumijevao sjedinjenje s Bogom (el-ittihd), mada je spomenuo izraz koji je
zagovorniku toga uenja ostavio mogunost da ga proglasi svojim, i Allahom se zakune da je on sa njim, bilo bi ispravnije da se koristio pojmovljem
legalitarnog vjerovanja u kojima se ne navodi nita o sjedinjenju. Uz to, da je
sam smisao s kojim je bio u dosluhu neto to se zahtijeva od nas, Zakonodavac bi na to skrenuo panju i tome pozvao ljude, te to pojasnio. Poslanik
je, naime, duan da jasno prenese poruku, a gdje je to on rekao: Ovo je
tevhd obinih ljudi, ovo je tevhd elite a ovo tevhd ekstra elite?! Gdje je
63
rekao makar neto slino tome! Gdje je makar sugerirao na ove tradicije i
miljevine koje danas imamo?!
Evo Allahovog govora, koji je objavljen Njegovom Poslaniku, evo Poslanikovog sunneta, evo rijei najbolje generacije ljudi nakon Poslanika, evo
odlinika, vrhunskih znalaca vjere - da li se igdje, i od koga od njih, spominje utapanje ili nestajanje u Bogu (el-fen), ili pak ona podjela tevhda!?
To je, bez sumnje, nastalo kao posljedica neumjerenosti u vjeri, poput one
neumjerenosti (kod haridija, odnosno) kod krana u njihovoj vjeri. Uzvieni Allah, meutim, osuuje i zabranjuje pretjerivanje u vjeri; On kae: O
Sljedbenici ranije objave! U vjeri svojoj ne pretjerujte, a o Allahu drugo osim
Istine ne govorite! (En-Nis, 171) Ti reci: O Sljedbenici ranije objave! Vi u
svojoj vjeri ne pretjerujte suprotno Istini, i prohtjeve ne slijedite naroda koji
je zalutao jo prije, a i mnoge u zabludu odveo je, pa tako i sam s Pravoga
puta skrenuo je! (El-Mide, 77)
Poslanik, a.s., kae: Nemojte biti pretjerano strogi pa da i Allah bude
pretjerano strog prema vama, jer, doista, oni prije vas bili su pretjerano strogi, pa je i Allah bio pretjerano strog prema njima. Eto njihovih ostataka u
samostanima i manastirima, eto monatva koje su sami sebi nametnuli, Mi
im ga nismo naredili.29
O njegovim rijeima:
U I nema nita poput Njega!

Komentar:
Sljedbenici sunneta saglasni su u tome da nita nije slino Allahu - ni u
Njegovoj Biti, ni u svojstvima, ni u inima. Meutim, izraz usporeivanje
(tebh), postao je u ljudskom govoru opeupotrebljiv, njime se elio izraziti
ispravan smisao, ono to Kuran porie, a to sugerira sam razum, naime: da
se odlikama Gospodara Uzvienoga ne mogu oslovljavati nikakva stvorenja,
niti da stvorena bia mogu biti identina Njemu u bilo kojem Njegovom

29
Broj 4904. U prijenosnom nizu hadisa (sened) nalazi se i Sed ibn Abdurrahmn ibn Ebil-Amj, kojega jedino Ibn Hibbn smatra povjerljivim, a od kojega prenose samo dvojica
ljudi. Ja sam ga struno elaborirao u djelu Ed-Dafa, br. 3468.
64
svojstvu. Uzvieni kae: Nita nije kao On! (E-r, 11), kao odgovor onima koji Ga usporeuju sa neim ili vjeruju da ima neto poput Njega. Jo
kae: On sve uje i vidi sve! (E-r, 11), kao odgovor onima koji Mu odriu svojstva (muattila).
Prema tome, onaj ko svojstva Stvoritelja stavlja u istu ravan sa svojstvima stvorenja, taj je antropomorfist (muebih), prezreni iznositelj neistina
dok se onaj koji svojstva stvorenja stavlja u ravan sa svojstvima Stvoritelja
nalazi u onakvoj vrsti nevjerstva kakvo je kod krana. Pod tim se eli kazati da se Allahu ne moe priznati nikakvo ekskluzivno svojstvo; da se, npr.,
ne moe kazati da On ima mo, da ima znanje ili ivot, budui da se tim
svojstvima opisuje ovjek! Ovo dalje nalae da se za Nj ne moe rei: ivi,
Sveznajui, Moni, budui da se tako oslovljava ovjek.
Isto je i sa Njegovim govorom, sluhom, vidom,30 (voljom) itd. Oni su
saglasni sa sljedbenicima sunneta u tome da On postoji, da je znan, moan
i iv, ali i za ovjeka se, takoer, kae da postoji, da je iv, znan i moan,
pa se ipak ne tvrdi da se time zapada u antropomorfizam (tebh) ije je
poricanje obavezno. Neto takvo sugeriraju i Kuran, sunnet i zdrav razum,
i niko razuman to ne spori, s obzirom da je Allah Sebe oslovio stanovitim
atributativnim imenima, kojima je oslovio i neke Svoje robove. Isto tako je i
stanovitim Svojim atributima priskrbio imenike oznake - nekima od njih
je oslovio i Svoje robove, pa ipak jedno i drugo nisu isto. Tako je Sebe nazvao ivim, Znalcem, Monim, Samilosnim, Milostivim, Snanim, Mudrim,
Onim Koji uje, Onim Koji vidi, Vladarem, Vjernim, Silnim, Uzvienim. Istim
tim imenima nazvao je i neka Svoja stvorenja. Tako On kae: On iz mrtvog
izvodi ivo. (El-Enm, 95 i Er-Rm, 19) I djeakom znanim ga obradovae!
(Ez-Zrijt, 28) I obradovasmo ga djeakom blagim. (Es-Sfft, 101) Prema vjernicima blag je i samilostan. (Et-Tevbe, 128) Te ga uinismo i da uje
i da vidi! (Ed-Dehr, 2) Tad ena upravnikova ree... (Jsuf, 51) Jer iza njih
vladar jedan bi... (El-Kehf, 79) Zar da vjerniku bude... (Es-Sedde, 18) Eto,
tako Allah peati srce svakog oholog ovjeka, silnika! (El-Mumin, 35)
Jasno je da ivi i ivi nisu isti, niti Znalac i znalac, ni Moni i moni... Isto
je i sa ostalim atributativnim imenima. Uzvieni kae: A ljudi znaju od Njegovog znanja samo onoliko koliko On eli! (El-Bekare, 255) ...I da je objavljeno sa Znanjem Njegovim... (En-Nis, 166) Nijedno ensko ne zanese, niti
30
U izvorniku stoji: Njegov vid i vienje, to je jednoznano. Htjelo se, vjerovatno, kazati:
Njegov vid i Njegova volja, kako i stoji u jednom rukopisnom primjerku.
65
rodi a da to nije sa znanjem Njegovim! (Ftir, 11) Doista, Allah je Opskrbitelj, Posjednik Snage Velike! (Ez-Zrijt, 58) Zar oni ne vide da je Allah Koji
ih je stvorio jai od njih. (Es-Sedde, 15)
Od Dbira, r.a., prenosi se da je rekao: Poslanik, a.s., nas je poduavao
da prakticiramo istihra-namaz u svakoj prilici, onako kako nas je poduavao nekoj suri iz Kurana; govorio je: Kada neko od vas hoe neto da uradi
neka klanja dva rekata dobrovoljnog namaza, a zatim neka rekne: Allahu
moj, molim Te da me opredijeli za ono to je bolje, prema Tvome znanju,
molim Te da mi pomogne Svojom Moi, da mi podari iz Svoje velike blagodati jer Ti moe, a ja ne mogu, Ti zna, a ja ne znam,31 Ti poznaje sve
tajne. Allahu moj, ako je ovaj posao koristan za mene, moju vjeru, ivot i
moju konanicu - ili je rekao: za ovaj i onaj moj svijet - Ti mi ga dosudi i
olakaj mi ga,32 a zatim mi podari beriet u njemu. Ako je pak ovaj posao lo
za mene, moju vjeru, ivot i moju konanicu - ili je rekao: za ovaj i onaj moj
svijet - Ti ga okreni od mene i mene od njega i dosudi mi dobro gdje god se
ono nalazilo, i uini me zadovoljnim njime! Zatim bi imenovao ono za ta
je molio.33 Hadis biljei El-Buhri.
U hadisu koji se prenosi posredstvom Ammra ibn Jsira, a kojeg biljei Nes i neki drugi autori hadiskih zbirki, navodi se da je Poslanik, a.s.,
uio ovu dovu: Allahu moj, budui da Ti poznaje i nama nespoznatljivo i
da ima mo nad svim stvorenim, poivi me dotle dok ivot bude dobar za
mene, a usmrti me onda kad smrt bude bolja za mene! Allahu moj, uini
da Te se bojim i u nevidljivom i vidljivome. Molim Te da govorim istinu u
zadovoljstvu i u srdbi. Molim Te za umjerenost u imustvu i u siromatvu.
Molim Te za blagostanje koje se nee iscrpiti i za zadovoljstvo koje se nee
prekinuti. Molim Te da budem zadovoljan Tvojom odredbom. Molim te
da mi olaka ivot poslije smrti. Molim Te za uitak gledanja u Tvoje Lice
31
32
33
U tampanom primjerku stoji: Jer Ti zna, a ja ne znam, Ti moe, a ja ne mogu. Ovo kako
smo mi naveli sukladno je verziji koju biljei El-Buhri.
U izvorniku stoji: Olakaj, a ne: olakaj mi ga.
Hadis je vjerodostojan (sahh). Dovoljno je rei da ga navodi El-Buhri u svom Sahihu. To
to je Ahmed za jednog od njegovih prenosilaca rekao da prenosi i jedan nepoznat hadis,
tj. ovaj, nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost, osobito nakon to je on za dotinoga
prenosioca rekao da pri njemu nema niega spornog. Problem bi bio kada bi on prenosio
neto to bi bilo u konfrontaciji sa onim to prenosi neko pouzdaniji od njega, to ovdje
nije sluaj. Potom sam mu pronaao i potvrdu u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, a kojeg
Ibn Hibbn ocjenjuje vjerodostojnim (sahh). Ja sam ga uvrstio u zbirku slabih hadisa EdDafa, pod br. 2305, s obzirom na jedan dodatak koji se u njemu nalazi.
66
Plemenito i da udim susretu s Tobom, bez neeg to bi mi moglo natetiti

i bez smutnje koja bi me mogla u zabludu odvesti. Allahu moj, ukrasi nas
vjerovanjem i uini nas upuivaima i upuenima.34
Kako se vidi, Uzvieni Allah i Njegov Poslanik su Allahova svojstva nazvali znanjem, snagom i moi. Uzvieni Allah kae: Potom vam poslije nejakosti snagu daje... (Er-Rm, 54) A on je, doista, znalac bio, jer smo ga Mi
nauili... (Jsuf, 68)
Jasno je da jedno znanje nije kao drugo, da jedna snaga nije kao druga.
Ovakvih primjera ima mnogo. Sa tim e se saglasiti svi koji su razumom obdareni. Onome ko zanijee neko svojstvo kojim je Allah Sebe oslovio, poput
npr. zadovoljstva i srdbe, ljubavi i mrnje i tome slino - usprkos tome to
to pretpostavlja antropomorfizam (tebh, svoenje Boga na neke forme ljudskog nalija) i korporealizam (tedsm, otjelovljenje Boga u ovjeku) - treba
kazati: Ti Mu potvruje volju, govor, sluh i vid, iako ono to potvruje nije
slino svojstvima stvorenja, pa imenuj tako i ono to negira, a to su Allah i
Njegov Poslanik potvrdili, budui da izmeu tog dvoga nema nikakve razlike!
Ako rekne: Ja Allahu ne priznajem nijedno svojstvo!, kazat e mu se:
Pa ti Mu priznaje i potvruje lijepa imena, kao to su: Znalac, ivi i Moni,
a i ovjek se, isto tako, naziva tim atributivnim imenima. Pa, ipak ona od tih
imena koja se potvruju Gospodaru nisu istovjetna onima koja se potvruju i stvorenjima pa, prema tome, reci i o Njegovim svojstvima onako kako
govori o Njegovim imenima!
Ako pak bude tvrdio: Ja Mu i ne priznajem lijepa imena, ve kaem da
je to metafora, da su to imena za neka Njegova izumljenja!, kako to tvrde
ekstremni ezoteristi i kvazifilozofi, treba mu kazati: Kako god, mora vjerovati da je On Postojei i Istiniti,35 Sam po Sebi Opstojei, a da i tijelo postoji
i opstoji samo po sebi, no ne onako kao On!
Ako rekne: Ja nita ne priznajem, naprotiv negiram postojanje Nunopostojeeg!, treba mu kazati: Poznato je zdravom razumu da neki egzistent
moe biti ili nuan po sebi, ili nenuan po sebi; vjean i oduvijek, ili nastao,
postao nakon to ga prvobitno nije bilo; stvorenje ovisno o svome stvoritelju, ili nestvorenje i, prema tome, neovisno o nekome ko e ga je stvoriti;

34
35
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljei ga, takoer, i Ibn Hkim, a s njim je saglasan i Ez-Zehebi. Obraen je i u djelima: El-Kelimu-t-tajjibu (Lijep govor), br. 105, i Zillu-l-Denneti f
tahrdi-s-sunneti (Hladovi Denneta u valorizaciji Sunneta), br. 129.
Tj. Hakk. Tako stoji u izvorniku, a moda bi trebalo da stoji: ivi (Hajj).
67
ovisan o neemu drugome, ili neovisan o bilo emu drugome. Ono to nije
nuno samo po sebi ne moe ni postojati bez onoga to je nuno samo po
sebi; ono to je nastalo moe nastati samo pomou onog oduvijek postojeeg; stvorenje moe nastati samo pomou stvoritelja; ono to je ovisno
moe opstojati samo pomou onoga to je neovisno od njega.
Shodno reenim dvjema kontradiktornim konstantama nuno se nadaje postojanje jednog egzistenta, samog po sebi nunoga, vjenoga, oduvijekoga, stvoritelja, neovisnog o bilo emu drugome, i drugog egzistenta,
drugog vida egzistiranja, koji je suprotan tome. Osjetilnom percepcijom i
elementarnom logikom spoznaje se postojanje nastalog egzistenta, koji je
postao nakon to ga, prethodno, nije bilo. Ono pak to je nastalo ne moe
biti nuno samo po sebi, ni vjeno, ni oduvijeko, ni stvoritelj onog izvan sebe,
ni neovisno o onom izvan sebe. Tako se nuno zakljuuje postojanje dvaju
bia: jednog nunog, i drugog potencijalnog - jedan je vjean, a drugi nastao; jedan je neovisan, a drugi ovisan; jedan je stvoritelj, a drugi stvorenje.
Ono to im je zajedniko jest injenica da i jedan i drugi, evidentno, postoje.
Jasno je pak da jedan nije jednak onome drugom u njegovoj stvarnosti. Kada bi to bilo tako, tada bi bili jednaki i u pogledu konstanti nunog,
mogueg i nemogueg. Vjenost jednoga od njih je nuna, budui da on
postoji sam po sebi, dok vjenost onoga drugog nije nuna, budui da on
ne postoji sam po sebi; jedan je stvoritelj, a drugi nije stvoritelj; jedan je neovisan od bilo ega drugoga, a drugi je ovisan.
Kada bi bili identini, tada bi svaki od njih morao biti nunovjeni koji
nije nunovjean, postojei po sebi koji ne postoji po sebi, stvoritelj koji
nije stvoritelj, neovisni koji nije neovisan... Moralo bi, dakle, doi do spajanja
dvije suprotnosti, s obzirom na njihovu jednakost. Tako proizlazi, na temelju
zdravog razuma, da ta dva egzistenta ne mogu biti jednaka, kako je to eksplicitno naznaeno i u Vjerozakonu.
S obzirom na reeno, jasno se razaznaje istovjetnost tih dvaju egzistenata, po jednom, i njihova neistovjetnost, po drugom obziru. Prema tome,
onaj ko bi nijekao ono u emu su oni podudarni, taj bi bio muattil36 i govorio bi neistinu. Onaj pak koji bi ih stavljao u istu ravan, bio bi muebbih37 i,
takoer, govorio neistinu, a Allah najbolje zna.

36
37
Muattil - pristalica uenja koje odrie Bogu svojstva (tatl). (Nap. prev.)
Muebbih - onaj koji Boga uporeuje sa neim, ko Mu nalazi neku slinost, to Kuran
odluno pobija. Nita nije kao On!, stoji u Kuranu. (Nap. prev.)
68
Naime, iako je to dvoje podudarno u onome u emu su podudarni,

ipak se Allah izdvaja svojim znanjem, svojom moi i drugim svojstvima, tako
da ovjek u tome nema nikakvoga udjela. Dakako, i ovjek ima svoje postojanje i znanje, i svoju mo, no Allah je sasvim ist od toga da ovjek ima
ikakvoga udjela u Njegovim osobenostima.
Ako su, dakle, podudarni u neemu to se zove postojanje, znanje i
mo onda je to njihovo zajednitvo openito, ima ga samo u teoriji, ne i u
stvarnosti, jer je egzistent u stvarnosti uosoben, u njemu ne moe jo neko
imati uea. To je ravan na kojoj su mnogi spekulativni mislioci ostali zbunjeni. Naime, uobraavali su da identinost na razini imenovanja tih pojmljevina nuno uvjetuje da oblik egzistencije Gospodara bude istovjetan
onome kakav je kod ovjeka.
Jedan krug teologa (filozofa) smatrali su da se pojmom bitak (vudd)
podrazumijeva i participacija u pojmu, ime su precijenili vlastito umovanje, budui da je to nazivlje openito i raspodjeljivo. Kae se: Ono to postoji (mevdud) dijeli se na nuno i potencijalno mogue, na vjeno i nastalo.
Ishodite podjele takvih imenica je pak zajedniko meu tim dijelovima.
Neki zajedniki izraz, poput, npr. izraza muter, upotrebljava se i za kupca,
i za planetu (Jupiter), doim njegova oznaevina nije djeljiva, meutim, naznai se: Izrazom muter oznaava se to i to (odnosno to i to) i sl., o emu
e biti vie govora na za to odgovarajuem mjestu.
Greka i nepravilnost proizlaze iz njihove zamisli da su ti opi - univerzalni nazivi38 iji je i predmet oznaavanja openit i univerzalan - kao
takvi zastupljeni, kako u jednom predmetu kojeg oznaavaju, tako isto i u
drugom. Meutim, stvar ne stoji tako. Naime ono to se nalazi u stvarnosti
ne postoji tu kao neto openito i univerzalno, ve kao konkretno i osobeno. Prema tome, kada se nekim od tih izraza nazove Allah, onda ono to se
njime oznaava ima konkretan smisao, specifian za Njega, a kada se istim
tim izrazom nazove ovjek onda on izraava smisao specifian za ovjeka.
Prema tome, Allahovo postojanje i Njegov ivot takvi su da u njima niko
drugi ne sudjeluje sa Njim. tavie, ak ni u egzistiranju odreenoga subjekta ne sudjeluje niko drugi osim njega, pa kako bi neto moglo sudjelovati u
egzistenciji Svoriteljevoj?! Zar ne vidi da ti kae: To je to! - ono, naime, to
se sugerira jeste jedno, meutim na dva razliita naina.

38
U izvorniku, umjesto rijei esm (imena, nazivi) stoji: ej, tj. stvari. Ispravno je, meutim,
ovo kako je kod nas.
69
Sa ovim i slinim primjerima postaje ti jasno da su oni koji Boga usporeuju sa neim (muebbiha) prihvatili ovaj smisao i potom mu nadodali
neto povrh istine pa tako zabludjeli; da su se oni koji Bogu odriu svojstva
(muattila) priklonili potpunom odricanju bilo ega zajednikoga sa stvorenjima, u bilo kojem obliku, pa su i oni u tome, povrh istine nadodali i neistinu dok tako nisu zabludjeli; da Allahova Knjiga sugerira istu istinu koju
dokuuju zdravi i neizopaeni umovi, da je to uravnoteena istina u kojoj
nema nikakve devijacije.
Prema tome, poricatelji Boijih svojstava (nuft) lijepo su nastupili u
izraavanju neusporedivosti Stvoritelja sa bilo kojim Njegovim stvorenjem,
ali su pogrijeili odriui Mu i ona svojstva koja su Mu potvrena. Antropomorfisti (muebbiha) su pak dobro postupili priznajui Allahu svojstava, ali
su pogrijeili u tome to su na to nadodali i Njegovu usporedivost i slinost
sa nekim.
Znaj da sagovornik ne razumije ona znaenja o kojima se izraava
odreenim izrazom ukoliko ne posjeduje znanje o njima, odnosno ne zna
ta je primjereno subjektu na kojega se odnose u smislu da izmeu njega i
toga subjekta, u samoj osnovi znaenja, postoji odgovarajua korelacija i
podudarnost. Bez toga sagovornici, apsolutno, nee moi korektno razumjeti smisao koji im se saopava. Tako je i na poetku uenja smisla govora, tj. uenja smisla pojedinanih rijei, kakvo je odgajanje djeteta koje
se poduava govoru i jeziku: njemu se izgovara jedna rije i pritom mu se
pokazuje ta ona znai - ako je posrijedi neto vidljivo, onda opipom ili
pokazom; rekne mu se: mlijeko, hljeb, mama, babo, nebo, zemlja, Sunce,
Mjesec, voda... Uz taj izraz skrene mu se panja i na sve ono to se njime
izraava, u protivnom nee razumjeti smisao tog pojma, nee mu biti jasno
ta onaj koji ga izgovara eli kazati.
Nijedan ovjek ne moe bez fonetskoga uenja, uenja sluhom. Kako
bi i mogao kada su prvo emu je Allah poduio Adema, praoca ljudske vrste, bile injenice auditivne naravi, tj. imena/nazivi stvari. Obratio mu se govorom i poduio ga - izrijekom Objave - onome to nije mogao doznati
samim razumom.
Ukazivanje pojma na znaenje vri se tako to taj pojam otkriva naum
onoga koji govori, smisao koji eli izrei, ono to nosi u svome srcu a za
ta mu u poetku nedostaje jeziki izraz. Meutim, bez izgovorene rijei ne
moe raspoznati smisao koji ona izraava sve dok ne shvati ta ona podrazumijeva, na ta se misli kad se ona izgovori. Kad to shvati, a potom ponovo
70
uje taj pojam, tada e mu smisao koji on izraava biti jasan i bez pokazivanja na njega. Ako se pak pokazivanje odnosi na neto to se osjea a to nije
vidljivo (npr. glad, sitost, napojenost, e, tuga, radost i sl.), on nee znati
imenovati te pojave sve dok ih ne osjeti u sebi, pa kada ih osjeti, tada e mu
se na to ukazati i on e tek tada spoznati njihove nazive. Jedanput e mu
se ukazati na njegovu glad ili e, kao kada se zapazi da je gladan, pa mu
se rekne: Ogladnio si, ti si gladan, pa kad uje tu rije (primjerenu njegovu
stanju) shvatit e njeno znaenje na osnovu ukazivanja ili neega drugog
to ima tu funkciju, a to konkretizira eljeni smisao, poput npr. pogleda
njegove majke prema njemu kada ogladni i njegova shvatanja iz tog njenog
pogleda i sl. da to znai njegovu glad, ili pak uje druge kako time izraavaju
stanje gladi kod nekog drugog.
Kada je to postalo jasno, onda treba znati da onaj koji se obraa, govornik, kada eli objasniti neke smislove, neminovno se mora susresti sa
jednom od sljedeih injenica: ili da te smislove onaj kome se obraa, tj.
slualac, shvaa svojom osjetilnom percepcijom, odnosno razumnou, ili
da ne bude tako. Ako je iz prve dvije spomenute skupine, u tom sluaju
potrebno mu je samo poznavanje jezika, naime, da naui smislove pojedinanih rijei i smisao konstrukcije, pa kad mu se poslije toga rekne: Zar mu
nismo podarili oka dva, i jezik i usne dvije... (El-Beled, 8-9), ili: Allah vas iz
utroba majki vaih izvodi i nita ne znate vi, i stvara vam sluh, i vid, i srca, da
budete zahvalni. (En-Nahl, 78) i slino tome, onaj kome je obraanje upueno razumjet e to s obzirom da je tu injenicu zapazio svojim osjetilom.
Ako pak posrijedi budu smislovi s kojima ga se eli upoznati, a koje on nije
ranije iskusio, vidio ih svojim oima ili o njima stekao neku racionalnu sliku
tako da pomou nje moe pojmiti ono to mu se hoe kazati tim rijeima,
ve budu neto s ime se on nije susreo niti sa svojim unutranjim, niti sa
vanjskim ulima, sa tim smislovima mora ga se upoznati metodom analogije i isticanja primjera (temsl) uzimajui pritom u obzir elemente slinosti i
adekvacije koji se pojavljuju izmeu toga i racionalnih pojmova stvari koje
je on vidio. Tako, sve to slinost bude snanija time e pojanjenje biti sve
ljepe, a poimanje potpunije.
Tako je Poslanik, a.s., objanjavajui im neke stvari koje prije toga nisu
bile poznate, i za koje u njihovom jeziku nije bilo izraza koji bi mogao izraziti
taj smisao, upotrebljavao one izraze iji je smisao bio sukladan tim smislovima i tim izrazima nazvao te smislove, tako da je izmeu tog dvoga bilo
zajednikih elemenata, poput namaza (es-salt), zekata (ez-zekt), posta
(es-savm), vjerovanja (el-imn) i nevjerovanja (el-kufr). Isto tako, kada ih
71
je izvjetavao o stvarima vezanim za vjerovanje u Allaha i u Sudnji dan - a

koje oni prije toga nisu poznavali da bi za njih imali izraze koji bi upravo njih
izraavali - upotrebljavao je one izraze iz njihovoga jezika koji su bili prikladni za njih, a koji su sadravali neke zajednike elemente iz smislova koje su
izraavali u svijetu pojavnosti, a koji su njima bili poznati, sa tim nepoznatim smislovima. To je propraivao odreenim iaretom i sl., sugerirajui time
ta tano eli kazati, onako kako se ui dijete, kako je rekao Reba ibn Ebi
Abdurrahman,39 naime: Ljudi su u kuama svojih uenjaka poput djece u
kuama svojih roditelja.
to se pak tie pitanja izvan njihova osjetilnog i iskustvenog svijeta, a o
kojima je Poslanik, a.s., govorio, o njima se izraavao koristei njihove ekvivalente koje su oni poznavali svojim ulom, ili razumom. Tako im je govorio
da je vjetar unitio narod Ad, budui da je Ad bio njihove, ljudske vrste, a da
je i vjetar bio poput njihovoga vjetra, mada je bio i ei od njega. Isto je i sa
utapanjem faraonovim u moru, kao i sa svim drugim obavjetenjima o ranijim narodima. Iz tog razloga se u govoru o tome nalazi pouka za nas, kako to
kae Uzvieni: U kazivanjima o njima pouka je umnim ljudima. (Jsuf, 111)
Ponekad o onome o emu je govorio Poslanik oni nisu imali nikakav
primjer koji bi sa tim bio podudaran u svakom pogledu, ali bi pojedinani
izrazi toga sadravali neke elemente njihovih izraza u odreenim aspektima,
npr. kad bi im kazivao o stvarima onoga svijeta, vezanim za Allaha i Sudnji
dan, tada je bilo neophodno da znaju zajedniki smisao i slinost izmeu
svakog pojedinog tog izraza i pojedinih izraza koji su oznaavali ono to su
oni poznavali svojim ulom, ili svojim umom. Ako taj smisao, koji je sa ovoga svijeta, oni jo nisu bili vidjeli, a on elio da ga oni vide u njegovoj cijelosti
kako bi mogli pojmiti ono to je zajedniko izmeu njega i onog nepoznatog smisla, on bi im to pokazivao, ukazivao im na njega i potom im priao
o onome kako bi im pribliio znaenje. Na taj nain su sluaoci dolazili do
saznanja da poznavanje vidljivih injenica predstavlja put za saznavanje nepoznatih stvari. Prema tome, treba razlikovati sljedee nivoe spoznaje:
1. ovjekovo poznavanje opaajnih i fizikih oznaevina;
2. njegovo umsko percipiranje njihovih opih znaenja;
3. definiranje izraza kojim se oznaavaju te racionalne i fizike injenice.
39
To je: Reba ibn Ferrh el-Meden, Ebu Osman; imam, hafiz hadisa, pravnik i mudtehid,
izdavao fetve u Medini. Od njega je erijatsko pravo uio Imam Malik, zbog ega su ga,
ponekad, nazivali Rebatu-r-reji, tj. Mjerilo miljenja.
72
Ta tri stupnja su neminovna u svakoj govornoj formi. Tako, kada nam se govori o nekim nepoznatim stvarima, mi se u tom sluaju moramo upoznati
sa zajednikim elementima tih stvari i onih injenica koje su vidljive naem
oku, te sa slinou meu njima. To se postie tako to se najprije moramo
upoznati sa stvarima koje su nam oevidne, pa ako su one poput njih onda
nema potrebe spominjati razliku, kao to je ranije spomenuto u vezi s kazivanjima o prolim narodima. Ako pak jedno nije identino drugom, nama
oevidnom, tada se pojanjavanje odvija isticanjem diferencirajuih elemenata meu njima; govori se: To nije kao ovo! - i tome slino.
Ako se, dakle, konstatira nepostojanje identinosti onda je samo odreena relacija (odnos) dovoljna da se istakne razlika. Odricanje jednakosti
pak ne iskljuuje mogunost postojanja neega zajednikog u odreenoj
mjeri, a to implicira zajedniki izraz. Na taj nain poimamo nepoznate stvari, to ne bi bilo mogue bez postojanja nekog zajednikog znaenja.
O njegovim rijeima:
U Nita nije nemogue za Njega.

Komentar:
(To je stoga) jer je Njegova mo savrena. Uzvieni kae: Allah, zaista, sve
moe. (El-Bekare, 20) A Allah je nad svakom stvari moan. (El-Kehf, 45)
Allahu ne moe nita umai ni na nebesima ni na Zemlji; On, uistinu, sve
zna i sve moe. (Fatir, 44) Tron Njegov obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi odravanje njihovo; On je Svevinji, Velianstveni! (El-Bekare,
255)
Rijei: Njemu ne dojadi (la jeduhu) znae: Njemu nije optereenje,
nije Mu teko i ne iscrpljuje Ga. Ovom negacijom se potvruje savrenost
suprotnog svojstva. Takoer, svakom kuranskom i sunnetskom negacijom
koja se odnosi na svojstva Uzvienog Allaha potvruje se savrenost suprotnog svojstva. Npr., Uzvieni kae: Gospodar tvoj nee nikome nepravdu
uiniti. (El-Kehf, 49) - to znai da je Njegova pravda savrena. Njemu ne
moe nita, ni trunica jedna, ni na nebesima ni na Zemlji, izmai. (Sebe,
3) - to znai da je Njegovo znanje savreno. ... I nije Nas ophrvao nikakav
umor. (Kf, 38) - to znai da je Njegova mo savrena. Ne obuzima Ga
73
ni drijeme ni san! (El-Bekare, 255) - to znai da su Njegov ivot i bdjenje

potpuni. Pogledi Ga ne mogu obuhvatiti. (El-Enm, 103) - to znai da su
Njegova veliina, velianstvenost i golemost potpuni.
Kada to ne bi bilo tako, tada bismo imali prostu negaciju, u kojoj ne bi
bilo pohvale. Pogledaj rijei pjesnika:
Jedno plemce, ugovor ne kri,
i nikome ne ini ni trunku nepravde.
Kada se uz negiranje njihovog krenja ugovora i injenja nepravde
uzme u obzir ono to pjesnik navodi prije i poslije ovoga distiha, te deminutivno odreenje toga plemena, postane jasno da se time eli rei da su oni
slabi i nemoni, a ne da imaju savrenu mo.
Drugi pjesnik kae:
Ali moj narod, iako brojan,
Nita loe ne radi, ak i ponien bio.
Poto se uz negiranje postojanja zla kod njih navodi i neto za ta im
se upuuje ukor, jasno je da se i ovdje eli rei da su i oni, takoer, slabi i nemoni. Stoga se u Kuranu potvrivanje Allahovih svojstava navodi detaljno, dok se negacija daje saeto, upravo suprotno onome kako rade zastupnici pokudne dogmatike - oni, naime, negaciju daju opirno, a afirmaciju
saeto. Oni govore: On nije tijelo, ni duh, ni truplo, ni lik, ni meso, ni krv,
ni osoba, ni supstanca, ni akcidencija; On nema boje, ni mirisa, ni okusa, ni
roda; nema toplote niti hladnoe, ni vlage, ni suhoe; nema duine, irine
niti dubine; nije sastavljiv niti rasklopljiv; ne kree se niti miruje, i nije djeljiv;
nema ekstremiteta, dijelova, partikula, udova i organa; nema strana: ni desnu ni lijevu, ni prednju ni zadnju, ni iznad ni ispod; ne okruuje Ga mjesto,
ne dodiruje Ga vrijeme; ne moe Mu se pripisati dodirljivost, ni izoliranost,
ni zaposjedanje mjesta; ne mogu Mu se priricati osobine stvorenja, koje
sugeriraju njihovu stvorenost; ne moe se osloviti konanim; ne moe se
kazati da zauzima neku povrinu, da se kree u nekim pravcima; niim nije
ogranien; nije rodio i nije roen; ne moe se izmjeriti nikakvom mjerom,
niti ga zastori mogu zastrijeti, itd., kako to Ebu-l-Hasan el-Eari - Allah mu
se smilovao! - prenosi od mutezilija.
U tim rijeima ima i istine i neistine i to moe uoiti onaj ko poznaje
Kuran i sunnet. Ta prosta negacija, budui da ne sadri pohvalu, izraz je
74
loeg odgoja. Kada bi ti, npr., rekao vladaru: Ti nisi cestar, smetljar, kupiar,
niti tkalac!, on bi te kaznio za takvo izraavanje, iako si istinu rekao. Meutim kada bi negaciju vrlina iskazao na dolian nain i rekao mu: Ti nisi
slian nijednom od svojih podanika, ti si iznad njih, asniji i uzvieniji! u
tom sluaju bi ga pohvalio. Prema tome, ako si uljepao negaciju, uljepao
si i udoree.
Pripadnici glavnog toka islama (ehlu-s-sunne ve-l-dema) se o Istinitom izraavaju izrazima koji su propisani od Allaha i Vjerovjesnika, dok oni
koji zagovaraju lienost Boga svih atributa (muattila) ne priznaju Mu imena
i svojstva koja je On Sam za Sebe naveo, niti razmatraju njihove smislove.
Oni svoje iskonstruirane ideje i nazivlje smatraju legitimnim, drei da je
obavezno vjerovati u njih i akceptirati ih. Za razliku od njih pristalice Istine,
sunneta i ispravnog vjerovanja (imn) smatraju istinom ono to su Allah i
Njegov Poslanik rekli, i dre da se ona ima vjerovati i biti akceptirana. Ono
to zagovaraju oni trebaju ili u cijelosti napustiti, ili ga podrobno objasniti, pa potom to prepustiti sudu Kurana i Sunneta, a ne time presuivati
Kuranu i sunnetu.
Hoe se kazati da veinu njihovih vjerskih nauavanja (akid) ini negacija: Allah nije ovakav, nije onakav..., dok potvrivanje koriste rijetko, npr.
da On zna, da je moan, da je iv. Pored toga, veina tih negacija nije uzeta
iz Kurana i sunneta, pa ak ni iz racionalnih izvora koje su koristili drugi, oni
koji su potvrivali Boija svojstva. Uzvieni Allah kae: Niko nije kao On!
On sve uje i sve vidi. (E-r, 11) Ovdje se susreemo sa konstatacijom,
kojom se potvruje negacija. Iz toga se razumije da jedini On, Uzvieni, posjeduje svojstva savrenosti. Prema tome, On, Uzvieni, onakav je kakvim je
Sam Sebe opisao i kakvim su Ga opisali Njegovi poslanici, tj. nita Mu nije
slino u pogledu Njegovih svojstava, imena i ina o kojima nas je obavijestio,
budui da On posjeduje i neka svojstva s kojima nijedno Svoje stvorenje nije
upoznao, kako je to rekao Njegov istinorjeivi Poslanik u dovi za otklanjanje
nevolja, naime: Allahu moj, molim Te svakim Tvojim imenom, kojim si Sebe
oslovio, ili ga u Svojoj Knjizi saopio, ili mu nekog od Svojih stvorenja poduio, ili ga u Svom neotkrivenom znanju zadrao, da velianstveni Kuran
uini proljeem srca moga i svjetlom grudi mojih, da njime odagna alost
moju, i brigu moju, i nujnost moju!40
40
Hadis je vjerodostojan (sahh), premda ga je Zehebi ocijenio slabim, s obzirom da mu je

Ebu Selema (jedan u nizu njegovih prenosilaca) bio nepoznat. Jedno vrijeme sam se i ja
drao tog njegovog stava u vezi sa tim, ali sam poslije, kroz provjeru ovoga hadisa, za koju
75
O pogrenosti njihovog pristupa Boijim svojstvima bit e govora neto kasnije, ako Bog da.
Tahvijeve rijei - Allah mu se smilovao! - Nita nije nemogue za
Njega, ne spadaju u pokuenu negaciju, jer Uzvieni Allah kae: Allahu nita nije nemogue ni na nebu ni na Zemlji; On, uistinu, sve zna i sve moe.
(Ftir, 44) Uzvieni na kraju ovoga ajeta skree panju na dokaz nepostojanja
nemoi; to je savrenost znanja i moi. Naime, nemo dolazi ili iz nemogunosti da se poduzme ono to odreeni subjekat eli, ili iz njegovog neznanja
o tome, a Uzvienom Allahu ne izmie ni najmanja sitnica i On nad svaim
ima mo. Prostorazumski se pak, kao i samom prirodom, poima savrenost
Njegove moi i znanja, pa Mu se usljed toga odrie nemo, s obzirom na
suprotnost izmeu nje i moi, kao i zbog toga to onaj koji je nemoan
nije prikladan da bude Bog - uzvien neka je Allah nad pominjanjem toga
uzvienou golemom!
O njegovim rijeima:
U Nema drugog boga osim Njega.

Komentar:
Ovo je ona rije kojom se oituje jednost Boija (Kelimetu-t-tevhd) kojoj
su, kao to je reeno, pozivali svi Boiji poslanici. Cilj potvrivanja Boije
jednosti negacijom i afirmacijom je iskljuivanje svake druge mogunosti,
budui da samo potvrdan izraz ponekad ostavlja i drugu mogunost. Zato
- a Allah najbolje zna - kada Uzvieni kae: A va Bog - jedan je Bog!
(El-Bekare, 163) odmah iza toga dodaje: Nema boga osim Njega, Milostivog, Svemilosnog! (El-Bekare, 163), jer bi nekome mogla pasti napamet
ejtanska misao: Pretpostavimo da je na Bog jedan, ali da i drugi imaju
boga, osim Njega! Zato Uzvieni kae: Nema boga osim Njega, Milostivog,
Svemilosnog!
mislim da je niko prije mene nije uradio, doao do saznanja da je taj Ebu Selema pouzdana
i poznata osoba, te da je prijenosni niz (sened) hadisa nepretrgnut i vjerodostojan, pa sam
ga uvrstio u zbirku El-Ehdsu-s-sahha (Vjerodostojni hadisi), pod brojem 199.
76
Autor djela El-Muntehab (Izbor) tako izraava svoje neslaganje sa gramatiarima u pogledu impliciranja predikata u rijeima: Nema boga osim
Njega.41
Oni, naime, kau: Implikacija je: Nema boga u egzistenciji, osim Allaha.
Njegov komentar na to je sljedei: To bi znailo negiranje postojanja
boga, a jasno je da je u nepatvorenome tevhdu negiranje sutine tee od
negiranja egzistencije. Stoga je bolje ostaviti taj izraaj onakvim kakav jeste
i kaniti se tog pretpostavljenoga smisla!
41
Njegova eminencija, ejh Abdulaziz ibn Bz - Allah ga nagradio svakim dobrom! - je na

ovom mjestu napisao sljedei komentar: Stav autora djela El-Muntehab nije dobar, a
nije ispravan ni stav gramatiara koje je podrao ejh Ebu Abdullah el-Murs, prema kojem se predikat ovoga izraaja pretpostavlja kao u egzistenciji, jer pored Allaha postoji
mnogo bogova koji se oboavaju. Odreivanjem predikata u ovom sluaju rijeima u egzistenciji ne postie se nakana, tj. ne ukazuje se na istinitost Boanstvenosti Allaha Uzvienoga a neistinitosti svih drugih, osim Njega. Naime, moglo bi se kazati: Kako moete
rei da nema boga u egzistenciji osim Allaha, kada sam Allah govori o postojanju brojnih
boanstava kod mnogoboaca? Uzvieni, naprimjer, kae: Mi nismo prema njima bili
nepravedni, ve oni sami prema sebi. I kad bi pala naredba Gospodara tvoga, nita im
nisu pomogla boanstva njihova kojima su se, a ne Allahu, klanjali... (Hd, 101) Takoer
kae: A zato im nisu pomogli oni koje su, pored Allaha, prihvatili da im budu posrednici
i bogovi? (El-Ahkf, 28)
Taj prigovor i isticanje veliine te rijei, tj. da je to rije tevhida, koja neutemeljenim
proglaava boanstva mnogoboaca i njihovih molitvi koje upuuju nekome drugom
mimo Allaha, moe se otkloniti samo sa implikacijom drugog predikata, ne onog kojeg
spominju gramatiari. Taj predikat je isputena rije istina (hakk), jer je ona ono ime
se oznaava lanost svih drugih bogova, te ime se istie da je istiniti Bog, onaj koji se na
pravi nain oboava, jedino Allah, kako su na to skrenuli panju brojni uenjaci, meu
njima i Ebu-l-Abbs Ibn Tejmijje, njegov uenik i veliki znalac Ibnu-l-Kajjim i drugi - Allah
im se smilovao!
Jedan od dokaza za to jesu i rijei Uzvienog: To zato to je Allah - Istina, a oni kojima
se, pored Njega, oni mole - neistina... (Lukmn, 30) U ovom ajetu Uzvieni pojanjava da
je On Istina, a da su oni kojima se ljudi obraaju mimo Njega neistina. To podrazumijeva
sva boanstva koja se pored Allaha oboavaju, bez obzira na to da li su ona ljudska bia,
meleki, dinni ili neka druga stvorenja, te na taj nain postaje jasno da je samo On onaj
koji se s pravom oboava. Mnogoboci i jesu zanijekali tu rije i odbili je potvrditi zato to
su bili svjesni da ona ponitava njihova boanstva. Razumjeli su da se njome eli zanijekati pravo na Boanstvenost svemu osim Allahu. Iz tog razloga su, odgovarajui poslaniku
Muhammedu, s.a.v.s., na njegov poziv da izgovore Nema boga osim Allaha, rekli: Zar on
da bogove svede na Boga jednog? To je, zaista, neto veoma udno! (Sd, 5) Takoer su
rekli: Zar da napustimo boanstva naa zbog jednog ludog pjesnika? (Es-Sfft, 36) Ima
jo ajeta u kojima se izraava isti ovaj smisao. Time se otklanja svaka dilema i postie se
istina za kojom se ilo. A Allah upuuje na ono to je ispravno! Abdulazz ibn Abdullh
ibn Bz
77
Ebu Abdullah Muhammed ibn Ebu-l-Fadl el-Murs42 u djelu Rijju-zzamn (Napoj ednome) odgovara na to sljedeim rijeima: Tako govori
onaj ko ne poznaje arapski jezik, jer je ovdje - prema Sibevejhu - rije boga
u funkciji subjekta, a prema drugima, ona je to zajedno sa rijeju nema. I u
jednom i u drugom sluaju subjekat mora imati svoj predikat, pa njegova
tvrdnja da se ima kaniti pretpostavljanja smislova nema osnova. Takoer, nita ne znai ni njegov iskaz da se, pretpostavljanjem onoga smisla negira sutina, jer je negiranje sutine istovremeno i negiranje egzistencije, budui da
se sutina ne moe zamisliti bez egzistencije, tako da nema nikakve razlike izmeu rijei: nema sutine i nema egzistencije. To je orijentacija sljedbenika
sunneta (ehlu-s-sunneta), razliita od one kod mutezila, koji priznaju postojanje sutine bez egzistencije. Sintagma osim Allah (illallahu) je u nominativu43 - za razliku od rijei bog u: Nema boga... - pa, prema tome, ne moe
biti predikat negacijskoj estici ne(ma), kao ni subjektu imenske reenice...
Zatim je za to naveo dokaz.
Ovdje nam nije bila namjera navoditi gramatiku analizu, ve otkloniti
one nedoumice koje su u tome iskrsle pred gramatiare i dokazati da je to
dolo od mutezila, te da nema svoga utemeljenja u istini. Naime, njihov
stav da poricanje egzistencije nije i poricanje svega ne stoji, budui da ono
to je nepostojee nije nita. Uzvieni kae: Stvorio sam te jo prije, kad
nisi bio nita! (Merjem, 9) Ne moe se kazati da su njegove rijei gajruhu
(drugoga, osim Njega) neto razliito od rijei illallah (osim Allaha), budui
da se odrina estica gajr odreuje prema imenu koje se nalazi iza estice
illa (osim) tako da je predikat obiju njih jedan. Eto, iz tog razloga sam ovdje
naveo i nedoumicu i njegov odgovor na nju.
42
43
U izvorniku stoji: El-Mur. Profesor Ahmed akir - Allah mu se smilovao! - kae: Ovaj
Murs se zvao: erefuddin Muhammed ibn Abdullah ibn Muhammed ibn Ebu-l-Fadl elMurs el-Endelus. Jkt za njega kae da je knjievnik i gramatiar, te strunjak za tefsir,
hadis i fikh. Jkt se sa njim i susreo 624. godine u Egiptu, i on mu je tom prilikom rekao da
je roen 570. godine. On navodi mnoga njegova djela, meu kojima i komentar Kurana,
kojeg je nazvao: Rijju-z-zamn fi tefsri-l-Kuran (Napoj ednome u tumaenju Kurana). To
je jedno veoma obimno djelo u kojem je pokuao meusobno povezati kuranske ajete.
Njegov ivotopis vidjeti u djelu: Mudemu-l-udebi (Katalog knjievnika), VII/16,17. Ovaj
erefuddin umro je na putu za Ar (u Egiptu), 655. godine. Podatke o njemu daje i Ibn
Kesir u svom Et-Trhu, XIII/197 i Ibnu-l-Imd u E-ezertu, V/269. On je onaj od kojega
je Redijjuddn et-Taber sluao Ibn Hibbnov Sahh, kako smo to naveli u predgovoru Ibn
Hibbnovom Sahhu, str. 27. Jakut navodi jednu zanimljivu stvar o njemu, naime da je
imao knjiga u svim mjestima u koja je odlazio, kako ih ne bi morao nositi sa sobom, zadovoljavajui se onima koje je imao tamo gdje je putovao - Allah mu se smilovao!
U arapskom jeziku je u nominativu, dok je u bosanskome u genitivu. (Nap. prev.)
78
O njegovim rijeima:
je oduvijeki - nema svoga poetka - i zauvijeki - nema svoga
U On
kraja.
Komentar:
Uzvieni Allah kae: On je Prvi i Posljednji. (El-Hadd, 3), a Poslanik, s.a.v.s.,
govorio je: Boe moj, Ti si prvi - niega prije Tebe nije bilo; Ti si posljednji
- niega nema poslije Tebe!44
Tahvijeve rijei: On je oduvijeki - nema svoga poetka, i zauvijeki nema svoga kraja izraavaju smisao Njegovih imena: Prvi i Posljednji. Znanje
o postojanju ta dva atributa postojano se nalazi u samoj ljudskoj prirodi, naime svijest o tome da sve egzistencije, kauzalno, apsolutno moraju u konanici zavriti kod Onoga koji nuno postoji sam po sebi. Mi smo tako svjedoci
nastajanja ivotinja, biljaka i minerala, te atmosferskih pojava, npr. oblaka,
kie itd. - postojanje njih, kao i drugih pojava, nije nemogue budui da ono
ije je postojanje nemogue i ne postoji, ali nisu, same po sebi, ni nuno postojee, jer onome to je samo po sebi nuno postojee nije svojstveno nepostojanje, dok te pojave nisu postojale, pa su se potom nale. Tako njihovo
prvobitno nepostojanje iskljuuje postojanje, a njihovo kasnije postojanje
iskljuuje nemogunost postojanja. Ono pak to moe i biti i ne biti ne moe
postojati samo po sebi. Uzvieni kae: Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni, ili
su sami sebe stvorili?! (Et-Tr, 35), tj. da li su uvedeni u postojanje bez onoga
ko ih je uveo u svijet stvorenosti, ili su oni sami sebe u nj uveli?! Jasno je da
ono to se odlikuje nastalou nije moglo samo sebe stvoriti. Prema tome,
potencijalno mogui egzistent, ije ni postojanje ni nepostojanje ne potjee
od njega, ne moe biti postojei sam po sebi. On e nastati samo u sluaju da
postoji neto to e prouzroiti njegovo nastajanje, u protivnom ga nee biti.
Sve ono to umjesto nepostojeeg moe biti postojee, odnosno umjesto
postojeeg nepostojee, samo po sebi nema ni egzistenciju ni neegzistenciju.
Kada razuman ovjek razmotri krajnje domete racionalnih metoda, koje
spominju dogmate skolastiari (mutekellimn) i filozofi, zakljuit e da sve
ono ispravno od toga svoje uporite ima u jednom dijelu onih racionalnih
metoda koje se u Kuranu navode na najrjeitiji i najsaetiji nain. U onome
44
Ovaj hadis navodi Muslim (8/78, 79), a njegov poetak glasi: Allahov Poslanik, s.a.v.s., govorio bi nam da, kada legnemo, izgovorimo...
79
to Kuran navodi nalazimo stilsku perfekciju i punu podudarnost sa istinom, to ne nalazimo kod njih. Uzvieni kae: Oni ti nee iznijeti nijedan
primjer, a da ti Mi neemo (u vezi sa tim) iznijeti istinu i najljepe objanjenje navesti! (El-Furkn, 33)
Mi, naravno, neemo rei da nema koristi od dokazivanja skrivenim
premisama i teoretskim dokazima. Skrivenost i otkrivenost su relativne
stvari, pa se moe desiti da neki ljudi vide ono to drugi ne vide, ili da jedan te isti ovjek u jednom stanju primijeti ono to u drugom stanju ne
primijeti. Isto je i sa premisama - iako neprimjetne, neki ljudi ih prihvataju
kao gotovu injenicu, dok se istovremeno spore o neemu to je oitije od
njih. Nekada se ovjek vie obraduje saznanju do kojeg doe istraivakim
radom i teorijskim razvianjem nego saznanju koje mu doe od pojavnih
stvari. Nema sumnje da je znanje o priznavanju Stvoritelja i nunosti Njegove egzistencije nuna i prirodna stvar, premda neke ljude odreene nejasnosti izvedu i na puteve teorijskih razglabanja (o tome).
Dogmatiari skolastici (mutekellimn) su meu imena Uzvienog Allaha ubrojali i El-Kadm (Oduvijek Postojei), iako ono nije jedno od Najljepih
Imena (El-Esmu-l-husn). U arapskome jeziku, jeziku na kojem je objavljen
Kuran, rije kadm znai: onaj koji prednjai, koji prethodi drugome, koji je
prije drugoga. Tako se za ono to je mnogo staro kae da je kadm, a za ono
to je novo da je hads (nedavno postalo, skoro pojavljeno, nakon to ga nije
bilo). Ovaj izraz Arapi upotrebljavaju samo za neto to prethodi drugome,
a ne za neto emu nije prethodilo nepostojanje. Uzvieni kae: ... Dok ne
postane kao stari (kadm), savijen palmin prut. (Ja-Sin, 39) Izraz el-urdnul-kadm (stari savijen palmin prut) oznaava prut koji traje sve do pojave
slijedeeg pruta. Kada se pojavi novi, onda se za onaj prvi kae: kadm (stari).
Uzvieni, takoer, kae: A kako pomou njega Pravi put nisu nali, sigurno e
rei: Ovo je jo davna (kadm) izmiljotina. (El-Ahkf, 11) - tj. koja je prethodila u vremenskome slijedu. Uzvieni, isto tako, kae: A da li ste razmiljali
da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni (akdemn) preci
vai... (E-uar, 75, 76) Izraz akdem (u ovom ajetu) sugerira intenzivirano
znaenje rijei kadm, tj. oni koji su ivjeli mnogo ranije. Takoer se kae stari
(kadm) i novi stav imama afije - Allah mu se smilovao. Uzvieni, isto tako,
kae: Na Sudnjem danu on e svoj narod predvoditi (jakdum) i u vatru ga
uvesti... (Hd, 98) - tj. ii e ispred njih (jetekaddemuhum).
Glagolski oblik ovoga izraza moe biti prelazan i neprelazan. Tako se
rekne: Uzimam i to je ostarjelo i to nije. Takoer se rekne: Ovo je preteklo
80
ovo, tj. ide ispred njega. Odatle je i stopalo (kadem) nazvano tako budui da
ide ispred (jakdumu) ostalih dijelova ljudskog tijela.
to se pak tie uvrtavanja imena El-Kadm u sastav Allahovih Najljepih Imena to je poznata stvar kod veine dogmata skolastiara, to je,
sa druge strane, veina islamskih uenjaka, kako iz prvih tako i iz kasnijih
generacija, osporavala; meu njima je bio i Ibn Hazm. Ako se taj izraz upotrebljava openito za prethoenje, onda nema sumnje da je najprimjerenije
da se, prije nego izata drugo, upotrijebi za Onoga koji je prethodio svim
dogaajima. Meutim, imena Uzvienog Allaha su ona najljepa imena,
koja sugeriraju uu karakteristiku onoga ime se samo On hvali, dok izraz
prethoditi u jeziku ima ope znaenje i ne podrazumijeva samo nekoga ko
prethodi svim dogaanjima, zbog ega ne spada u Lijepa Imena. erijat zato
navodi Njegovo ime Prvi (El-Evvel), to je bolje od Oduvijeki (El-Kadm), jer
ono, za razliku od ovog drugog, izraava injenicu da je sve ono to je dolo
poslije Njega ovisilo o Njemu, slijedilo za Njim, to izraz El-Kadm ne izraava. Allah, naime, ima najljepa a ne lijepa imena.
O njegovim rijeima:
U On nee nestati ni proi.

Komentar:
Ovim se priznaje trajnost opstojanja Allaha Uzvienoga. Allah kae: Sve to
je na Zemlji prolazno je, ostaje samo lice tvoga Gospodara, Velianstvenog
i Plemenitog. (Er-Rahman, 26, 27) Izrazi: nestajanje i prolaznost imaju priblino isto znaenje, a cilj toga to se ovdje zajedno navode jeste pojaanje
znaenja. Usto, to je i opetovana potvrda njegovih (ranije navedenih) rijei:
zauvijeki - nema svoga kraja.
O njegovim rijeima:
U Biva samo ono to On hoe.
81
Komentar:
Ovo je odgovor kaderijama i mutezilama, jer su oni tvrdili da Allah eli da
svi ljudi vjeruju, a da nevjernik eli nevjerstvo. Njihov stav nije utemeljen
u istini i stoga se ima odbaciti, budui da je u konfrontaciji sa Kuranom,
sunnetom i zdravim razumom. Rije je o dobro poznatom pitanju sudbine
(kader) o kojem e biti vie govora kasnije, ako Bog da. Oni su, naime, i
nazvani kaderijama s obzirom na njihovo poricanje sudbine. I debrije, koje
sudbinu uzimaju kao svoj argument, takoer se nazivaju kaderijama, ali se
taj naziv ipak vie koristi za prvu grupaciju.
to se tie sljedbenika sunneta (ehlu-s-sunnet), oni kau: Iako je Allah
htio da - sudbinski - bude i grijeha, On ih ipak ne voli, nije njima zadovoljan i ne nareuje njihovo injenje. Naprotiv, on ih mrzi, srdi se zbog njih,
prezire ih i zabranjuje ih. To je stav svih ranih uenjaka. Oni su govorili: to
Allah hoe biva, a to On nee ne biva! S obzirom na to islamski pravnici
zauzeli su jedinstven stav da, ukoliko bi se neko zakleo, rekavi: Tako mi
Allaha, ja u to i to uiniti, ako Allah dadne!, ne bi se smatralo da je prekrio
zakletvu ako to ne bi uradio, bez obzira da li posrijedi bio neki stroije nareeni in (vdib) ili tek pohvalni (mustehab). Meutim, ako bi rekao: ...ako
bi to Allah volio, smatralo bi se da je prekrio zakletvu, ukoliko bi posrijedi
bio neki vadib ili mustehab!
Uitelji iz glavnog toka islama (ehlu-s-sunnet) kau: U Kuranu se navode dvije vrste volje: jedna sudbinska, kosmika i stvorenjska, a druga vjerska, zapovjedna i legislativna. Ova potonja sadri voljenje i zadovoljstvo, a
ona kosmika je htijenje koje se protee na sva stvorenja.
U tome smislu Uzvieni kae: Onome koga Allah eli da uputi - On
srce njegovo prema islamu raspoloi, a onome koga eli da u zabludi ostavi
- On srce njegovo stegne i umornim uini kao kad ini napor da na nebo
uzleti. (El-Enm, 125) Takoer, navodi rijei Nha, a.s.: Ako Allah hoe da
vas ostavi u zabludi, nee vam savjet moj koristiti, ma koliko ja elio da vas
savjetujem. (Hd, 34) Isto tako, kae: Ali Allah radi ono to On hoe. (ElBekare, 253)
to se pak tie zapovjedne, legislativne, vjerske volje, Uzvieni u tom
smislu, npr., kae: Allah eli da vam olaka, a ne da potekoe imate. (ElBekare, 185) Allah eli da vam objasni i da vas putevima kojima su ili oni
prije vas uputi, i da vam oprosti. - A Allah sve zna i mudar je. (En-Nis, 26)
Allah eli da vam oprosti, a oni koji se za strastima svojim povode ele da
82
daleko s Pravog puta skrenete. Allah eli da vam olaka, a ovjek je stvoren
kao nejako bie. (En-Nis, 27, 28) Allah ne eli da vam priini potekoe,
ve eli da vas uini istim i da vam blagodat Svoju upotpuni... (El-Mide,
6) Allah eli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas
potpuno oisti. (El-Ahzb, 33)
Na taj aspekt volje se misli kada se, za onoga ko radi loa djela, rekne:
Radi ono to Allah ne eli!, tj. to ne voli, sa ime nije zadovoljan i to ne
trai da se ini, dok aspekt kosmike volje odraava izreka muslimana: Bit
e ono to Allah hoe, a to On nee ne moe ni biti!
Oita je razlika izmeu elje eljitelja da sam ini i njegove elje da
drugi neto uradi. Kada odreeni subjekat (akter-inilac) hoe da izvri neki
in ta je njegova volja povezana s njegovim djelovanjem, a kada neko hoe
da neko drugi izvri neki in ta je volja vezana za inidbu drugoga. Obje ove
vrste su ljudima pojmljive. Nalog pretpotstavlja drugu volju, ne onu prvu.
Kada Uzvieni Allah naredi neto ljudima, On nekada onoga kome je izdao
tu zapovijed eli potpomoi da je izvri, ali nekada ne eli - premda eli da
od njega potekne to izvrenje!
Pravilna primjena reenog razrjeava sve sporne stvari koje se odnose na Allahovu zapovijed, tj. da li naredba nuno pretpotstavlja i Njegovu
volju ili ne. Naime, On, Uzvieni, je jezikom Svojih poslanika, a.s., naredio
ljudima ono to je korisno za njih, i zabranio im ono to im je tetno. Meutim, nekima od njih Uzvieni hoe da stvori njihova djela i da ih uini
njihovim izvriteljima, a nekima nee da stvori njihova djela. Prema tome,
Allahovo stvaranje ljudskih djela i drugih stvorenja nije istovjetno Njegovom izdavanju zapovijedi ovjeku u smislu objanjenja ta je za ovjeka
korisno, a ta tetno. Naime, kada je Uzvieni naredio Faraonu, Ebu Lehebu
i drugima da vjeruju, On im je pojasnio ta e im biti od koristi, ta e im
valjati ako ga budu inili, ali injenica da je to zatraio od njih ne znai
obavezno da ih On mora i potpomoi u tome. Naprotiv, mogla bi nastati
teta za njih ako bi im On stvorio to djelo i potpomogao ih u njegovu
izvrenju, budui da bi to bilo Njegovo djelo. Sve to On stvara, povezano
je s mudrou. Tako in koji je On naredio, ako bi pridonio korist onome kome je nareen ukoliko bi ga izvrio, ne znai i da bi bio u interesu
i samoj toj naredbi ako bi je sproveo On, ili prepustio da je realizira onaj
kome je naredba usmjerena. Razlika izmeu stvaranja i nareivanja je pak
ogromna. Tako i neko od ljudi od drugoga zatrai da neto uradi, odnosno
stane ga odvraati od neega, elei ga lijepo posavjetovati i objasniti mu
83
ta je korisno za njega, ali ga, i pored toga, sam ne eli potpomoi da to i

uradi. Naime, nije mi u svemu onom u emu je moj interes da ga naredim
drugome i posavjetujem ga u vezi s tim, i interes da mu pomognem da to
uradi. Naprotiv, nekada mi je u interesu ono to je suprotno od toga. Prema
tome, posavjetovati drugog da neto uradi nije isto to i uraditi to za sebe.
Ako je, dakle, mogue napraviti tu razliku unutar samih stvorenja, to je tim
prije mogue kada se radi o Allahu.
Kaderije navode primjer nekoga ko drugome neto nareuje: on, kau
oni, mora uraditi i neto ime e privoliti onoga kome nareuje da to i uradi,
npr. pokazati mu ozareno i veselo lice, pripraviti mu naslonja i mjesto za
sjedenje itd. Na to im treba kazati da to moe biti dvojako. Prvo je da korist
od nareenja ima naredbodavac, npr. kada vladar naredi vojsci neto ime
e se uvrstiti njegova vlast, ili kada gospodar naredi svome robu neto to
ide u prilog njegovoj moi, ili kada ovjek naredi svome partneru neto to
ide u prilog njihovoj zajednikoj stvari itd.
Drugo je da naredbodavac u pomoi onome kome nareuje vidi i
vlastitu korist, kao to je navoenje na injenje dobra; naime, ako onoga
kome je to nareeno potpomogne u dobru i bogobojaznosti, on zna da e
ga Allah nagraditi za to to je dotinoga pomogao da bude u toj pokornosti,
da On pomae ovjeku dok god je ovjek u pomoi svome bratu. Meutim,
ako se pretpostavi da naredbodavac naredboprimaocu izdaje neku zapovijed iskljuivo u interesu naredboprimaoca, da on nema nikakve koristi
od onoga to taj naredboprimalac uradi - poput nekoga ko samo upuuje
savjete i upute - te se pretpostavi da, ako ga potpomogne u tome to mu
savjetuje, naredbodavac nee imati nikakve koristi od toga ve da, naprotiv,
u ostvarenju koristi naredboprimaoca od njegove naredbe, moe imati jo i
tetu, poput onoga ovjeka koji je dotrao s kraja grada i rekao Musau, a.s.:
Glaveine se dogovaraju da te ubiju; zato bjei, ja sam ti, zbilja, iskren savjetnik. (El-Kasas, 20). Korist za njega je u tome da samo zatrai od Musaa, a.s.,
naputanje grada, a ne i da ga potpomogne u tome, jer bi mu, u tom sluaju,
njegov narod na neki nain nanio tetu zbog toga.
Ovakvih primjera ima mnogo.
Ako bi neko rekao: Allah je ljudima naredio ono to je njima u interesu, to ne znai da e im On obavezno pruiti i Svoju pomo u tome to
im je naredio, a osobito prema uenju kaderija da On ne moe nikome
pomoi u neemu u emu dotini postaje aktivni vrilac radnje. Ako se svi
Njegovi ini smatraju svrhovitim, protkanim odreenom mudrou, onda
84
se ta mudrost svakako nalazi u tome, makar je mi i ne mogli dokuiti svojim umom. Prema tome, ne mora znaiti da, ukoliko naredbodavac ima
neku mudrost u samoj zapovijesti, samim tim mora biti i mudrosti u tome
da onoga kome je izdao zapovijed i pomogne u njenoj realizaciji. Naprotiv,
nekada upravo ta mudrost moe nalagati da ga ne potpomogne u tome.
Pa ako je kod ljudi mogue da bude mudro i korisno to da se neto nekome naredi u njegovom interesu, a da istovremeno bude mudro i u interesu
onoga ko mu je to naredio da mu ne pomogne u tome, time je jo prikladnije da to bude mogue i kod Gospodara.
Hoe se kazati sljedee: ako mudar stvor moe nekome neto narediti
i ne pruiti mu svoju pomo u realizaciji toga to mu je naredio, tim prije to
moe uiniti Stvoritelj, s obzirom na Svoju mudrost. Kome On neto naredi
i pomogne mu u izvrenju toga, to znai da su se na tom planu susreli obzir
imperativne sa inidbenom voljom, u smislu Njegovog iniciranja, stvaranja
i zastupljenosti elje da se ono realizira, to znai da se to htjelo i sa stanovita stvaranja, i sa stanovita zapovijedi, dok u sluaju onoga kome On ne
prui svoju pomo u izvrenju date zapovijedi, znai da se na njega odnosi
samo Boiji nalog, ne i akt Njegova stvaranja - zbog nepostojanja mudrog
razloga za stvaranje toga djela, odnosno zbog postojanja mudrog razloga
za stvaranje njegove suprotnosti. Stvaranje pak jedne od dvije suprotnosti
iskljuuje stvaranje one druge. Naprimjer, stvaranje bolesti - kojom ovjek
postaje ponizan svome Gospodaru, zbog koje Mu upuuje dove, kaje Mu
se, usljed koje dolazi do brisanja njegovih grijeha, do upitomljavanja srca,
iezavanja uobraenosti, umiljene veliine i agresivnosti - iskljuuje stvaranje zdravlja sa kojim se ne bi postigle sve te koristi. Iz tog razloga stvaranje
nepravde nasilniku, ime se onome kome se nanosi nepravda postiu sline
koristi kao i od bolesti, iskljuuje stvaranje pravde mu, budui da time ne bi
dolo do ostvarenja svih onih koristi, premda je interes samoga nasilnika u
tome da bude pravedan.
Ljudski razum nije u stanju dokuiti sve pojedinosti Allahove mudrosti u Njegovom stvaranju i zapovijedanju, i kaderije su zapale u prenaglaeno detaljiziranje interpretacije (tall) pogrenim postupkom: Allaha su
tretirali jednako kao i Njegova stvorenja, a nisu ustanovili mudrost pripadnu Allahu.
85
O njegovim rijeima:
U Zamisao Ga ne moe dokuiti, ni razum pojmiti.

Komentar:
Uzvieni Allah kae: Oni Ga znanjem ne mogu obuhvatiti. (T-H, 110)
Autor Es-Sihha kae da rije tevehheme znai: zamiljati, a rije fehime: znati.45 Profesor Tahvi - Allah mu se smilovao! - hoe da kae da do Allaha
ne moe doprijeti nijedna zamisao, niti Ga moe obuhvatiti nijedno znanje.
Reeno je: Zamisao (vehm) je ono to se nastoji uobliiti u odreen smisao,
odnosno ono za ta se misli da je takvo i takvo, dok se izrazom fehm (poimanje, razumijevanje) oznaava ono to razum moe dokuiti i obuhvatiti.
to se tie Uzvienog Allaha, niko ne zna kakav je On izuzev Samog Njega
- uzvien i slavljen neka je On! - a mi Ga spoznajemo prema Njegovim
svojstvima, tj. da je On Jedan (Ehad), da je Utoite svakom (Samed), da nije
rodio niti je roen, te da Mu niko ravan nije. Allah je - nema boga osim
Njega - ivi Odravatelj! Ne obuzima Ga ni drijeme ni san! Njegovo je ono
to je na nebesima i ono to je na Zemlji! (El-Bekare, 255) On je Allah nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj Koji je bez nedostatka,
Onaj Koji svakog obezbjeuje, Onaj Koji nad svim bdi, Silni, Uzvieni, Gordi,
Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu
ravnim! On je Allah, Tvorac, Onaj Koji iz niega stvara, Onaj Koji svemu daje
oblik, On ima imena najljepa. Njega hvale oni na nebesima i na Zemlji, On
je Silni i Mudri. (El-Har, 23-24)
O njegovim rijeima:
U Stvorenja Mu ne nalikuju.
Komentar:
Ovo je odgovor antropomorfistima (muebbiha), koji Stvoritelja porede sa
Njegovim stvorenjima - uzvien neka je On! Allah kae: Nita nije kao On,

45
U gornjem Tahvijevom izriaju upotrijebljene su rijei evhm i efhm, pa ih komentator

ovdje tumai sa jezikog stanovita. Mi smo ih pak preveli kao: mata i razum. (Nap. prev.)
86
a On sve uje i sve vidi. (E-r, 11) Ovdje se ne ele negirati Njegova svojstva, kako to tvrde inovatori u vjeri. Ebu Hanifa - Allah mu se smilovao! - u
svom djelu El-Fikhu-l-ekber (Najvei fikh) kae sljedee: Ne slii ni jednom
od Svojih stvorenja, niti Njemu nalikuje ita od Njegovih stvorenja. Potom
kae: Sva Njegova svojstva su drukija od svojstava Njegovih stvorenja: On
zna, ali ne onako kako mi znamo; On je moan, ali ne onako kao mi; On vidi,
ali ne onako kako mi vidimo.
Nuajm ibn Hammd46 kae: Ko usporedi Allaha sa bilo im od Njegovih stvorenja zaao je u nevjerstvo, ba kao i onaj ko zanijee neto od
onoga ime je Allah Sebe opisao. U onome ime je Allah Sebe opisao, kao
ni u onome kako Ga je opisao Njegov Poslanik, nema nikakve usporedivosti
sa stvorenjima.
Ishak ibn Rahevejh47 kae: Ko opie Allaha tako da Njegova svojstva
usporedi sa svojstvima ikoga od Njegovih stvorenja, taj ne vjeruje u Uzvienog Allaha. Jo je rekao: Dehm i njegovi sljedbenici mogu se prepoznati
po svom optuivanju uenjaka iz glavnog toka islama (ehlu-s-sunne ve-ldema) - laima koje su sami potpirili - da su muebbihi; meutim, oni su
muattile.48 Veliki broj prvaka vjerskoga uenja iz prvih generacija takoer
kae da se dehmije mogu prepoznati po tome to pripadnike glavnog toka
islama nazivaju antropomorfistima (muebbiha).
Naime, nema niti jednog poricatelja nekog imena ili svojstva Allahova
a da onoga ko to priznaje nee nazvati antropomorfistom. ak i oni najgori krivovjerci, karamiti i filozofi, koji u cijelosti nijeu sva Allahova imena i
koji govore da se ne smije za Allaha rei da je znalac i moan, tvrde da su
oni koji Ga tako nazivaju muebbihi, budui da upotreba te odrednice i za
Allaha i za ovjeka, po njima, neminovno podrazumijeva i slinost u sutini.

46
47
48
Puno ime mu je: Nuajm ibn Hammad el-Huzi el-Mervez Ebu Abdullah. On je prvi koji je
sainio zbirku hadisa po imenu Musned. Bio je jedan od najboljih poznavalaca nasljednog
prava. Jedno vrijeme je ivio u Iraku i Hidazu, tragajui za hadisima, a zatim se nastanio
u Egiptu. Hafiz u svom Et-Takrbu (Aproksimacija) za njega kae: Istinoljubiv, no esto je
pravio greke! Umro je 228. godine po H.
Puno ime mu je: Ishak ibn Ibrahim et-Temmi el-Mervez Ebu Jakb. Bio je najistaknutiji
uenjak svoga vremena u Horasanu. Hatb el-Bagddi za njega kae: U njemu se objedinilo znanje iz hadisa i erijatskog prava (fikh), dobro pamenje, iskrenost, pobonost i skromnost prema dobrima ovoga svijeta. Od njega su predaje preuzimali: El-Buhri, Muslim,
Tirmizi i drugi.
Tj. da Allaha usporeuju sa neim (muebbiha), dok su oni koji Mu odriu svako svojstvo
(muattila).
87
Oni pak koji priznaju Allahova imena, ali ih shvataju samo kao metafore,
kakve su, naprimjer, ekstremne dehmije, tvrde da bi onaj ko bi rekao da je
Allah uistinu znalac i moan bio muebbih. Isto tako, onaj ko porie (Allahova) svojstva i tvrdi da Allah nema znanja, moi, govora, voljenja niti volje,
onoga koji priznaje Njegova svojstva naziva muebbihom i mudessimom
(korporealistom).49 Iz tog razloga se u knjigama onih koji poriu Boija svojstva - kod dehmija, mutezila, rafidija i drugih - oni koji ta svojstva priznaju nazivaju muebbihima i mudessimima. Oni u svojim djelima kau:
Meu mudessime spadaju oni koji se nazivaju malikijama, a vezuju se za
jednog ovjeka po imenu Malik ibn Enes; zatim oni koji se nazivaju afijama,
a vezuju se za ovjeka koji se zove Muhammed ibn Idrs!!
ak su i oni od njih koji su tumaili Kuran, kao to su Abdu-l-Debbr,
Zamaheri i drugi, svakoga onog ko je priznavao ita od Njegovih svojstava
i vjerovao u vienje Allaha (na drugom svijetu) nazivali muebbihom. Ta
upotreba je, kod veine frakcija, bila preovlaujua u kasnijim generacijama.
to se tie upotrebe tog naziva kod uvenih uenjaka glavnog toka
islama (ehlu-s-sunne), poznato je da oni pod negacijom slinosti izmeu
Allaha i stvorenja ne podrazumijevaju i negaciju Njegovih svojstava, niti
nazivaju muebbihom svakoga onog koji priznaje Allahova svojstva. Oni
kau da Allah ne slii stvorenjima ni u Svojim imenima, ni u svojstvima, ni
u djelima, kako je to ranije naznaeno u rijeima Ebu Hanfe - Allah mu se
smilovao! - naime: On zna, ali ne onako kako mi znamo; On je moan, ali
ne onako kao mi; On vidi, ali ne onako kako mi vidimo, to izraavaju i rijei
Uzvienog: Nita nije kao On! On sve uje i sve vidi. (E-r, 11), gdje se
odrie slinost sa stvorenjima, ali i potvruje svojstvo.
Kasnije e u Tahvijevim rijeima biti govora o potvrivanju Allahovih
svojstava, gdje e se skrenuti panja na injenicu da negiranje Njegove slinosti sa stvorenjima ne znai i negiranje Njegovih svojstava.
Ono to prednje reeno dodatno pojanjava jest injenica da se ne
moe za dokazivanje o Boijem znanju koristiti primjerna analogija po kojoj
su u istoj ravni stablo i ogranak, niti opa analogija po kojoj su svi akteri
jednaki, budui da nita nije poput Allaha Uzvienog pa se On ne moe ni sa
im porediti, niti je mogue Njega i jo neto uvrstiti u neko ope pitanje, u
49
Mudessim - onaj koji otjelovljuje Boga, koji Mu imputira neke tjelesne elemente.
88
kojem su akteri u istoj ravni. Zato frakcije filozofa i dogmatiara, budui da

su koristile takve analogije u Boanskim pitanjima, nisu pomou njih mogle
doi do pouzdanog znanja, nego su se njihovi dokazi pokazali kontradiktornim, pa su na kraju, uvidjevi neispravnost ili nedostatnost svojih dokaza,
zapadali u oaj i konfuziju.
Tu, dakako, treba koristiti analogiju primarnog, bilo da se radi o nekoj primjernosti ili openitosti, kao to kae Uzvieni: Allah ima svojstva
najuzvienija. (En-Nahl, 60), tj. da se zna da je svaka potpunost neeg to
je potencijalno mogue u pogledu postojanja, odnosno neeg stvorenog u
smislu odsustva svakoga nedostatka u njemu, po bilo kojem osnovu, a to
je potpunost samo s obzirom na postojanje, ne i za nepostojanje, jo prilinija Onome Nunopostojeem, Oduvijekom; da svaku potpunost, koja ni u
kojem pogledu nema manjkavosti, iji se vid priznaje stvorenju, ovisnom i
potinjenom, ono dobija od svoga Stvoritelja, Gospodara i Potinitelja, pa je
On tako prei od njega da je posjeduje. Isto tako, svaku eventualnu manjkavost i nedostatak po sebi, koji bi implicirali naruavanje te savrenosti, ako bi
se imala odrei nekom stvorenju, nekom potencijalno moguem egzistentu,
neemu stvorenome, tim prije bi se imala odrei Uzvienome Gospodaru.
Najudnije je to to neki najekstremniji poricatelji Boijih svojstava,
koji ovaj asni ajet koriste kao dokaz za negiranje Boijih svojstava i imena,
i koji govore: Nuno egzistirajui nije ovakav, niti onakav..., kau da je u
osnovi filozofije uporeivanje sa Bogom, shodno mogunostima, i to smatraju vrhuncem mudrosti i krajnjim dosegom ljudske savrenosti, u emu
ih podravaju i neki koji toj formulaciji daju opi smisao. Od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenosi se da je rekao: Poprimite Allahovo udoree (ahlak)!50
Meutim, ako nijeu Boija svojstva, ta onda ovjek - po njima - moe
poprimiti?! Kao to Uzvieni ne slii niemu od Svojih stvorenja, tako ni nita od njih ne lii na Njega, sa ime se pak ne slau krani, panteisti i oni
koji vjeruju u inkarnaciju - Allah ih prokleo! Negiranje slinosti bilo kojeg
Njegovog stvorenja sa Njim obavezno znai i negiranje Njegove slinosti sa
stvorenjima.
Zato se profesor Tahvi zadovoljio samo sa rijeima: Stvorenja (elenm) Mu ne nalikuju. Izraz enm znai ljudi. Neki kau da se njime ozna50
Hadis ne nalazimo niti u jednoj hadiskoj zbirci, ak ni u Sujtijevom El-Dmiu-l-kebru

(Velikom zborniku). Tano je da ga on navodi u svome djelu Tejdu-l-hakkati-l-alijja (Podrka uzvienoj istini) (I/89), ali ne navodi i njegov izvor.
89
ava sve to ima duu, a neki opet, da oznaava ljude i dinne. Ono to se
nadaje iz rijei Uzvienoga A Zemlju je za stvorenja (li-l-enm) razastro.
(Er-Rahmn, 10) ide vie u prilog onom prvom nego ostalome - a Allah
najbolje zna!
O njegovim rijeima:
U (Vjeno) ivi, Koji ne umire; (Opi) Odravatelj, Koji ne spava.

Komentar:
Uzvieni kae: Allah je - nema boga osim Njega - ivi Odravatelj! Ne obuzima ga ni drijeme, ni san. (El-Bekare, 255)
Odricanje drijemea i sna ukazuje na savrenost Njegovoga ivota i
odravateljstva. Uzvieni kae: Elif-Lm-Mm. Allah je - nema boga osim
Njega - ivi Odravatelj! On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu. (Alu
Imrn, 1-3) Ljudi e se ivome Odravatelju pokoriti. (T-H, 111) Ti se
pouzdaj u ivog, Koji ne umire, i veliaj Ga, i hvali! (El-Furkn, 58) On je
ivi, nema boga osim Njega. (El-Mumin, 65)
Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Zaista Allah ne spava, niti Njemu treba
da spava!51
Nakon to je Profesor - Allah mu se smilovao! - odrekao usporedivost Allaha sa bilo im od Njegovih stvorenja (tebh), skrenuo je panju na
injenice koje Ga ine razliitim od Njegovih stvorenja, ime se On, Uzvieni, odlikuje nad njima. Meu njima je i ta da je On vjeno iv, Koji ne umire,
budui da je svojstvo vjenog ivota karakteristino za Njega, Uzvienoga,
mimo Njegovih stvorenja; ona, naime, umiru.
Meu njima je i ta da je On Vjenobdijui, Koji ne spava, Kojega karakterizira odsustvo sna i drijemea, mimo Njegovih stvorenja; ona, naime, spavaju. U ovome je i sugestija da se negiranjem Boije usporedivosti sa neim
(tebh) ne ele negirati i Njegova svojstva. Naprotiv, On, Uzvieni, opisan je

51
Hadis biljee Muslim, Ibn Mada i Ebu Seid ed-Drim u svom djelu Er-Reddu ale-ldehmijje (Odgovor dehmijjama). Ovo je dio hadisa kojeg prenosi Ebu Msa el-Ear, a
kojeg emo kasnije navesti u cijelosti u fusnoti br. 171.
90
svojstvima savrenosti s obzirom na savrenost Njegovoga Bia. Tako Onaj

Koji ivi vjeno ne nalikuje ivome, iji je ivot prolazan. Iz tog razloga je
ivot na ovome svijetu uivanje, igra i zabava, a tek je ivot na onome svijetu
pravi ivot. Prema tome, ovosvjetski ivot je poput sna, a onosvjetski poput
jave. Pa ipak, ne moe se kazati (ni) da je taj ahiretski ivot savren, budui
da pripada stvorenju, jer velimo: ivi, iji ivot je neodvojiv atribut Njegove
Biti, On je taj koji stvorenju podaruje taj stalni ivot. Prema tome, taj ivot
je stalan zahvaljujui tome to mu tu stalnost odrava Allah; stalnost nije
svojstvo koje bi, s obzirom na njegovu narav, bilo neodvojivo od njega, za razliku od ivota Gospodara Uzvienoga. Isti je sluaj i sa svim drugim Njegovim svojstvima. Tako su svojstva Stvoritelja onakva kakva dolikuju Njemu, a
svojstva stvorenja onakva kakva dolikuju njemu.
Znaj da su ova dva imena - Vjeno ivi (El-Hajj) i Opi Odravatelj
(El-Kajjm) - u Kuranu zajedno spomenuta u tri sure, kako je ranije navedeno. Ona su jedna od najveih Allahovih Najljepih imena. Ima miljenja i
da su ona ono najvee (Allahovo) ime (El-ismu-l-azam), budui da na najpotpuniji i najvjerniji nain izraavaju svojstva savrenosti. Opi Odravatelj
(El-Kajjm) ukazuje na oduvjekost i zauvjekost, to izraz El-Kadm (Oduvijeki) ipak ne izraava. Usto ukazuje, takoer, i na obzir Njegova bivanja po
Sebi, to se izraava sintagmom Nuno postojei. Oblik kajjm izraajniji je
od oblika kajjm, s obzirom da je slovo vv jae od elifa,52 te s obzirom da on
podrazumijeva i odravanje po sebi, prema opoj saglasnosti komentatora Kurana i jezikoslovaca, a to je aksiomno u smislu znanja.
Da li, meutim, podrazumijeva i osiguravanje opstanka drugome i
njegovo odravanje? O tome postoje dva miljenja - prema onome od njih,
koje je ispravnije, podrazumijeva i to. On, naime, oznaava i neprekidnost
Njegove opstojnosti, tj. njezinu potpunost, s obzirom na onu intenziviranu
komponentu u njemu. Prema tome, On - Uzvieni! - ne prolazi i ne zalazi, jer ono to zalazi, bez sumnje i prolazi. Drugim rijeima, ne gubi se, ne
umanjuje se, ne iezava i ne nestaje. Naprotiv, On je vjeito ostajui, koji
nije proao i kojega neprekidno krase svojstva savrenosti. Njegova neodvojivost od imena ivi nuno uvjetuje savrenstvo i svih ostalih atributa, te
znakovito ukazuje na njihovo nepretrgnuto vjeno trajanje, bivstvovanje,
negiranje njihove nepotpunosti i njihova nepostojanja, u oduvjekosti, i u

52
Naime, u pisanom obliku izraz kajjm sadri slovo vv (k-j-v-m), a izraz kajjm slovo elif
(k-j-elif-m). (Nap. prev.)
91
zauvjekosti. Stoga rijei Uzvienoga: Allah je - nema boga osim Njega ivi Odravatelj! (El-Bekare, 255 ) predstavljaju najuzvieniji ajet u Kuranu,
kako je to konstatirano u (Muslimovom) Sahihu53, u predaji od Vjerovjesnika, s.a.v.s.
U ozraju ova dva imena nalaze se sva Najljepa Imena (Allahova), i
na njima se sukusiraju oznaevine ostalih imena. Naime, ivot implicira sva
svojstva savrenosti - pa neko od njih moe izostati samo usljed slabosti
ivota, te ako je ivot Njega, Uzvienoga, najpotpuniji i najsavreniji ivot,
to po sebi podrazumijeva i priznavanje cjelovite savrenosti, ije bi nijekanje
znailo i poricanje savrenosti ivota! S druge strane, ime El-Kajjm implicira i puninu Njegove neovisnosti i savrenstvo Njegove moi. On je, naime,
Onaj Koji opstoji sam po sebi, pa nema potrebe ni za im drugim, u bilo kojem pogledu. On sve drugo odrava, pa drugo ne moe postojati bez Njegovog odravanja njega. Tako ova dva imena na najpotpuniji nain reguliraju
sva druga svojstva savrenosti.
O njegovim rijeima:
U Stvoritelj bez potrebe, Opskrbljiva bez tekoe.

Komentar:
Uzvieni kae: Dinne i ljude stvorio sam samo zato da Meni robuju. Ja ne
traim od njih opskrbu niti elim da Me hrane. Opskrbu daje jedino Allah,
Moni i Jaki. (Ez-Zarijt, 56-58) O ljudi, vi ste ovisni o Allahu, a Allah je
neovisan i hvale dostojan. (Ftir, 15) Allah je bogat, a vi ste siromani.
(Muhammed, 38) Reci: Zar da za zatitnika uzmem nekog drugog osim
Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje, a On hranu daje, a Njega niko ne hrani!
(El-Enm, 14)
Allah, d.., u hadisi-kudsijju, koji se prenosi posredstvom Ebu Zerra,
r.a., kae: O robovi Moji, kada biste svi vi, prvi i posljednji, ljudi i dinni, imali srce poput najbogobojaznijeg ovjeka od vas, to u Mojoj vlasti ne bi povealo nita. O robovi Moji, kada biste svi vi, prvi i posljednji, ljudi i dinni,

53
Hadis biljei Muslim (II/199), posredstvom Ubejja ibn Kaba.
92
imali srce kao kod onog najgrenijeg ovjeka od vas to u Mojoj vlasti ne bi
umanjilo nita. O robovi Moji, kada biste svi vi, prvi i posljednji, ljudi i dinni,
stali u jedan red i iskali od Mene, i Ja svakome od vas dao ono to je iskao, to
ne bi umanjilo od onoga to ima kod Mene, osim onoliko koliko bi umanjila
igla kojom bi se umoilo u more!54
Njegove rijei Opskrbljiva bez tekoe znae: bez tereta i muke.
O njegovim rijeima:
U Usmrtitelj bez straha, Oivljavatelj bez potekoe.

Komentar:
Smrt je egzistencijalna injenica, suprotno onome kako nauavaju filozofi
i njihovi istomiljenici. Uzvieni Allah kae: (Allah je) Onaj Koji je stvorio
smrt i ivot da bi vas iskuao koji od vas e bolje postupati! (El-Mulk, 2)
Nepostojee se pak ne oslovljava stvorenim biem. U hadisu stoji: Na Sudnjem danu smrt e biti dovedena u obliku dobro uhranjenog ovna, pa e se
zaklati izmeu Denneta i Dehennema.55
Iako je smrt samo jedna akcidentalija, Allah e je tu uiniti uosobljenom jedinkom, onako kako se navodi i za dobro djelo, naime da e ono
doi svome vlasniku u liku lijepog mladia, a loe djelo svome poiniocu
u najrunijem obliku!56 Za Kuran se navodi da e on, doi u liku mladia
njeno blijede boje!57 Misli se na uaevo uenje.

54
55
56
57
Hadis biljee Muslim u svome Sahihu (VIII/17), i Ahmed (V/160).

Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefekun alejhi), posredstvom Ebu Seda el-Hdrija i
nekih drugih ashaba.
Na umu ima El-Berov hadis o kaburskoj kazni i nagradi, te o ispitivanju umrloga od strane
dvaju meleka. Radi se o poduem hadisu i mi emo ga navesti u cijelosti prilikom razmatranja kaburske kazne na kraju ove knjige.
Hadis biljee Ed-Drimi (II/450-451), Ibn Made (3781), Ahmed (V/348, 352) Ibn Adi u djelu El-Kmil (I/35) i El-Hkim (I/256), posredstvom Burejdea ibn el-Husajba. Hadis glasi:
Kuran e na Sudnjem danu doi u liku njeno blijedog ovjeka, pa e onome ko ga je uio
rei: Ja sam onaj zbog kojeg si no provodio budan, zbog koga si edan bio u podnevnoj
pripeci! El-Hkim kae: Hadis je vjerodostojan (sahh) po uvjetima koje je postavio Muslim!, sa im je saglasan i Ez-Zehebi. El-Busr u svom Ez-Zevidu kae: Prijenosni niz mu je
vjerodostojan (sahh).
93
Za ljudska djela se navodi da e biti metnuta na Vagu.58

Jasno je da samo neto konkretizirano moe biti podvrgnuto mjerenju,
ne i akcidentalije. Za sure El-Bekare i Alu Imrn kae se da e na Sudnjem
danu natkriljivati one koji su ih uili, poput dva oblaka, dva pramenova
magle ili dva jata ptica raskriljenih krila.59
U Sahhu stoji: Zaista se ljudska djela uzdiu na Nebo!60
O proivljenju i sakupljanju na Sudnjem danu bit e govora kasnije,
ako Bog da!
O njegovim rijeima:
je Svoja svojstva imao oduvijek, prije nego je ita stvorio. NjiU On
hovo stvaranje nije Mu nadodalo nijedno svojstvo. Ista ona svojstva koja je imao u oduvjekosti, imat e i u zauvjekosti.

60

58
59
Meutim, treba kazati da se meu njegovim prenosiocima nalazi i Ber ibn el-Muhdir
koji je istinoljubiv, no iji hadisi se ne mogu uzeti bezrezervno (saddk lejjinu-l-hadsi),
kako se o njemu izrazio Hafiz u svom Et-Takrbu. Hadisi koje prenose takvi prenosioci
mogu biti samo u kategoriji dobrih (hasen) i teko mogu biti ocijenjeni vjerodostojnima
(sahh).
O ovome se prenosi veliki broj hadisa i autor e ih navesti na kraju knjige.
Hadis biljei Muslim, posredstvom Ebu Ummea, i El-Hkim, posredstvom Burejdea.
Hadis biljei El-Buhri (I/205 u evropskom izdanju), posredstvom Rifa ibn Rfia ez-Zirkija, koji kae: Jednoga dana klanjali smo sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., pa kada se podigao sa jednog rukua rekao je: Semiallahu limen hamideh (Allah uje onog ko Mu izrie
zahvalu). Na to je jedan ovjek iza njega rekao: Rabbena leke-l-hamd, hamden kesren
tajjiben mubareken fihi (Gospodaru na, Tebi hvalu izriemo, zahvalom mnogom i lijepom, i blagoslovljenom)! Kada je zavrio sa namazom Allahov Poslanik je upitao: Ko je
ono onako rekao?! Ja!, kazao je onaj, na ta je Vjerovjesnik rekao: Ugledao sam trideset
i nekoliko meleka kako se natjeu ko e ih prije zapisati!
Biljee ga i Tirmiz (II/254-255), i Nes (I/147), preko drugog prijenosnog niza, takoer
posredstvom Rifa. U toj verziji stoji: Trideset i nekoliko meleka stalo se natjecati koji e
se od njih sa tim uspeti gore! Tirmizi kae: Hadis je dobar (hasen). Ja kaem: Prijenosni
niz mu je dobar (dejjid), a podupire ga i slian hadis koji prenosi Abdullah ibn Ebi Evf, a
u kojem se kae: Vidio sam, Allaha mi, kako ti se te rijei uzdiu u nebo, sve dok im se ne
otvorie jedna vrata i one uoe na njih! Ovu verziju biljei Ahmed (IV/355-356) i njegov
sin u svom Ez-Zevaidu. Svi prenosioci su mu pouzdani, osim Abdullha ibn Seda, kojega
Ibn Hibbn spominje u djelu Es-Sikt (Pouzdani prenosioci hadisa) (I/104-105).
94
Komentar:
Uzvieni Allah permanentno posjeduje svojstva savrenosti, svojstva Bia
i svojstva djelovanja (sift ztijja ve sift filijja). Nije doputeno vjerovati
da je Allah stekao neko svojstvo nakon to ga, prethodno, nije imao budui da su Njegova svojstva - uzvien neka je On! - svojstva savrenosti
pa bi neposjedovanje nekoga od njih predstavljalo manjkavost. Tako nije
zamislivo da je On savrenost stekao nakon to se ranije odlikovao onim to
joj je suprotno. Takvo to nije dopustivo kazati ni o Njegovim stvaralakim
atributima (siftu-l-fil), kao ni o atributima koji iskazuju Njegov voljni izbor
(sift ihtijrijja) i sl., poput stvaranja, oblikovanja, usmrivanja, oivljavanja,
uskraivanja, izljeva dareljivosti, smotavanja, uzdizanja, prilaenja, dolaenja, sputanja, srdbe, zadovoljstva i slinoga, ime je On Sebe opisao i ime
Ga je opisao Njegov Poslanik, svejedno to mi ne moemo dokuiti bit i
stvarnost toga, koje su Njegovo istinsko znaenje, pa se neemo uputati
u to tumaei ga na svoj nain, niti emo se u pogledu toga povoditi za
svojim porivima. Meutim, naelan smisao toga nam je poznat, kako se o
tome izrazio Imam Malik - Allah bio zadovoljan sa njim! - kada je upitan
o rijeima Uzvienoga: Zatim se uzdigao (nad) Arom! (El-Arf, 54) i slinim ajetima, naime: To da se uzdigao poznato je, ali na koji nain - nije
poznato!61, iako se neto takvo dogaa u jednom vremenu a ne i u drugome, kako se naznaava i u hadisu o zauzimanju (efatu): Gospodar moj se
danas rasrdio tako kako se nikada ranije nije rasrdio niti e se ikada kasnije
rasrditi!62
Nastalost u tom smislu nije nezamislivo, niti se ono moe oznaiti kao
nastajanje nakon to ga, prethodno, nije bilo. Zar se za nekoga ko danas
progovori, a i juer je imao sposobnost govora, tvrdi da mu se desio govor?!
A da pak prethodno nije imao sposobnost govora, usljed nekog nedostatka - poput malodobnosti ili nijemosti - pa progovorio, tada bi se moglo
kazati da mu se desio govor. Onaj pak koji ne govori, ali ne zato to ima neku

61
62
Autor se ovdje ograniio na samo dio odgovora Imama Malika, koji u nastavku glasi: Vjerovati u to je obaveza, a zapitkivati o tome je novotarija u vjeri (bidat)! - tj. zabranjeno je
raspravljati o nainu na koji se uzvisio nad Arom. Imam Malik je u svom odgovoru upotrijebio rije poznato (malm) a ne, kako to govore neki inovatori u vjeri, spomenuto
(mezkr), to nema svoga utemeljenja, kako sam to objasnio u djelu Muhtesaru-l-uluvvi
(Saetak Gornjosti), str. 142; izdanje El-Mektebu-l-islami.
Hadis biljee El-Buhri i Muslim u svojim zbirkama hadisa, te neki drugi autori, a njegov
cjelovit tekst bit e dat neto kasnije.
95
mahanu, naziva se potencijalnim govornikom, tj. moe govoriti kada hoe,

dok se u sluaju kada progovori naziva praktinim govornikom. Isto je i sa
osobom sposobnom da pie - takva se osoba naziva praktinim piscem u
situaciji kada pie, no kada nita ne pie ona ni tada ne izlazi iz okvira nekoga ko se tretira piscem.
to se tie nastalosti vezanih za Uzvienoga Gospodara, koja se poriu
u onoj pokudnoj dogmatici, u Kuranu i hadisu se ona niti poriu, niti potvruju. Prema tome, ako bi se pod poricanjem neega takvoga podrazumijevalo to da u Njegovo Sveto Bie ne zalazi nita od Njegovih stvorenja, koja
su nastala, odnosno da On ne zadobija nikakvo novo svojstvo, kojega ranije
nije bilo, onda je to poricanje ispravno. Ako bi se pak pod njim podrazumijevalo poricanje svojstava koja se odnose na izbor, u smislu da On ne ini
ono to hoe, da ne govori ta hoe kada hoe, da se ne srdi i ne izraava
zadovoljstvo, ali ne kao neko od ljudi, da nije onakav kakvim je Sam Sebe
opisao u smislu sputanja, uspinjanja i dolaenja - na nain koji je primjeren
Njegovoj veliini i velianstvenosti - takvo poricanje je neispravno, nema
svoga utemeljenja u istini.
Pristalice one pokudne skolastike dogmatike (ilmu-l-kelm) poriu
bilo kakvo nastajanje vezano za Allaha, to pripadnik glavnog toka islama
(sunn) onome koji tako zbori daje za pravo, idui za tim da on od Uzvienoga odrie ono to nije prilino Njegovoj veliini. Meutim, kada mu on
u tome dadne za pravo, on mu rekne da je, sukladno tome, obavezan negirati i svojstva volje i svojstva djelovanja, to ne stoji. Pripadnik glavnog toka
islama samo je, naime, naelno saglasan sa takvim poricanjem, pa ukoliko
bi zatraio tumaenje i detaljno obrazloenje nikada s njim ne bi zavrio
raspravu.
Isto je i sa statusom atributa, tj. da li je on dodatak na Bie, ili nije?
Izraz je semantiki nepreciziran, ba kao i izraz drugost (el-gajr) - u njemu
je sukusirano vie smislova. Njime se nekada oznaava neto to ne pripada
Njemu, a nekada neto to moe biti odvojeno od Njega. Iz tog razloga,
istaknuti autoriteti vjere iz glavnog toka islama (eimetu-s-sunne) - Allah im
se smilovao! - Allahova svojstva i Njegov govor nisu definirali kao drugost,
neto odvojeno od Njega, ali ni da to nisu, budui da bi to, u onom prvom
sluaju, ostavljalo dojam da je posrijedi neto odvojeno od Njega, dok bi, u
obrnutom sluaju, sugeriralo da je to sam On. Prema tome, s obzirom da
izraz drugost moe izraavati vie smislova, on se ne upotrebljava bez neega to ga pojanjava i izotrava smisao koji se njime eli izraziti.
96
Tako, ako se pod njim podrazumijeva neko apstraktno bie, koje postoji samo po sebi i koje je odvojeno od svih dodatnih svojstava, to onda
nije ispravno. Ako se pak misli na to da su odreena svojstva nadodata na
Bie, Koje se poima drukije od onog kako se poima svojstvo - to je ispravno, s tim da u stvarnosti ne postoji bie koje je lieno svakoga svojstva. Postoji pak Bie, Koje se opisuje svojstvima savrenosti, koja su Mu postojano
imanentna i neodvojiva od Njega. Um, meutim, zamilja Bie i svojstvo,
svakog ponaosob, dok u stvarnosti ne postoji bie koje se ne moe niim
oznaiti. Takvo neto bi bilo apsurdno. Ako bi, ak, imalo samo svojstvo
postojanja i to svojstvo bi bilo neodvojivo od subjekta koji postoji, iako um
zamilja subjekt i postojanje i predoava ih sebi ponaosob. U stvarnosti je,
pak, to dvoje neodvojivo jedno od drugog.
Neki bi mogli kazati: Svojstvo nije ni sam subjekt koji se opisuje, niti
je drugost u odnosu na njega. To ima ispravnoga smisla, tj. da svojstvo nije
i sam subjekt koji se opisuje, a kojeg um zamilja izdvojenim od svega drugoga, ali da jeste odreena drugost u odnosu na njega, no ne i odvojena
od njega. Naime, subjekt koji se opisuje ini jedinstven entitet sa svojim
svojstvima, nije plurikativan. Tako, ako bi ti rekao: Utjeem se Allahu!, to
bi znailo da se utjee Svetome Biu, opisanom istim svojstvima savrenosti, koja su Mu postojana i koja se, ni na koji nain, ne mogu razdvojiti
od Njega.
Ako bih rekao: Utjeem se Allahovoj sili!, pozivao bih se na jedno od
svojstava Uzvienog Allaha, a ne bih se utjecao nekome drugom, mimo
Allaha. Taj smisao se razumijeva iz izraza zt, (bie, posjednik, vlasnik, imalac) koji se u osnovi i upotrebljava samo u nekom suodnosu: zt vudd
(egzistentan; posjednik egzistencije), zt kudret (monik; imalac moi), zt
izz (posjednik sile), zt ilm (znan; imalac znanja), zt kerem (dareljiv; posjednik dareljivosti) i sl. Zt je enski oblik izraza z. To je izvorno znaenje
te rijei, iz ega se zakljuuje da odvajanje svojstava od zta nije mogue ni
na koji nain, makar um i mogao pretpostaviti neki zt odvojen od svojstava, kao to moe pretpostaviti i apsurd.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Traim utoite u Allahovoj sili,
i Njegovoj moi, od zla s kojim se suoavam i kojeg se plaim! (Ezu bi
izzetillhi ve kudretihi min erri ma edidu ve uhzir).63
63
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga Muslim ( broj: 2202). Cjelovit tekst hadisa glasi: Od Osmana ibn Ebi-l-sa es-Sekafija se prenosi da se on poalio Boijem Poslaniku,
97
Jo je rekao: Utjeem se Allahovim rijeima potpunim od zla kojeg je

stvorio! (Ezu bi kelimtillahi-t-tmma min erri ma haleka).64
Poslanik se ne bi utjecao bilo kome osim Allahu. Tako je - Allahovi
blagoslovi i milost neka su na njega! - rekao i ovo: Boe moj, utjeem
se Tvome zadovoljstvu od Tvoje srdbe, Tvome oprostu od Tvoje kazne, i
utjeem se Tebi od Tebe! (Allahumme inn ezu bi ridke min sehatike, ve
bi muftike min ukbetike, ve ezu bike minke).65 Jo je rekao: Utjeemo
se Tvojoj veliini od toga da se izloimo pogibelji neeg ispod sebe! (Ve
nezu bi azametike en nugtle min tahtina).66 Utjeem se svjetlosti Lica
Tvoga, kojim se tmine obasjavaju! (Ezu bi nri vedhikellezi erekat lehuz-zulumt)67
Isto je i s njihovim rijeima: Da li je ime ono to se njime oznaava, ili je
ono drugost u odnosu na to? Budui da su mnogi pogrijeili u vezi sa tim, da
nisu znali ta je tu ispravno, kazat emo da se pod imenom nekada podrazumijeva ono to se njime oznaava, a nekada pojam koji upuuje na njega.
Tako, ako bi ti kazao: Allah kae tako i tako, ili: Allah uje onoga ko Mu izrie
zahvalu i sl., time bi se podrazumijevalo ono to se oznaava imenom, a
ako bi rekao: Allah je arapsko ime, Svemilosni (Er-Rahmn) je arapsko ime,
Milostivi (Er-Rahm) je jedno od Allahovih imena i sl., tada bi se podrazumijevalo samo ime, ne i ono to se njime oznaava. Tako se ne moe kazati
da je ime neka drugost u odnosu na njega, budui da drugost moe znaiti
vie toga. Ako se pod tim misli na to da rije nije isto to i smisao, onda je to
tano. Ako se pak misli na to da je Uzvieni Allah postojao, a da nije imao
64
65
66
67
s.a.v.s., na bol u tijelu koji je osjeao od momenta kad je preao na islam. Boiji Poslanik
mu je rekao: Stavi ruku na mjesto gdje osjea bol i reci: Bismillahi, tri puta, i sedam puta:
Ezu billahi ve kudretihi min erri ma edidu ve uhzir! Ovaj hadis, takoer, biljee i
imam Malik u svom El-Muvettau (Utabanom putu) ( 2/934/9 ), Ebu Davud (br. 3891) i
Tirmizi, koji za nj kae da je dobar i vjerodostojan (hasen/sahih), no bez rijei i kojeg
se plaim (ve uhazir). Biljei ga, isto tako, i Ahmed (IV/217 i VI/390), te Hkim (I/343), sa
dodatkom: pri svakom potiranju (fi kulli meshatin), koji za nj kae: Vjerodostojnog je
prijenosnog niza, to je tano.
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljee ga: Muslim (2708), Ebu Dvud (3898, 3899 ) i drugi,
a vjerodostojan mu je i prijenosni niz (sened).
Hadis biljei Muslim i drugi autori, a ovo je jedna od dova koja se ui prilikom sedde.
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljee ga: Ebu Davud (5074) i Ahmed (2/52) sa vjerodostojnim prijenosnim nizom (sened). Ovo je, inae, jedna od dova koje se ue ujutro i navee.
Hadis je slab (daf); biljei ga Ibn Ishak sa slabim i prekinutim prijenosnim nizom. Neki
hadiski uenjaci ga prenose od njega i s njegovim neprekinutim prijenosnim nizom, ali je
u tome njegovo vlastito tradiranje (ananatuhu). Elaboriran je u djelu Tahrdu fikhi-s-sra
(Elaboracija Sutine ivotopisa), str. 132, i djelu Ed-Daifa (Zbirka slabih hadisa), 2933.
98
imena sve dok Sam Sebi nije stvorio imena, odnosno dok Ga imenima, koja
su sami izmislili, nisu nazvala Njegova stvorenja, onda je to najvea zabluda
i nevjerstvo u pogledu Njegovih imena.
Profesor (Tahvi) - Allah mu se smilovao! - na to je skrenuo panju rijeima: On je oduvijek sa svim Svojim svojstvima, jo od prije nego e stvoriti stvorenja... itd., odgovarajui mutezilama, dehmijama i onim iijama
saglasnim sa njima. Oni su, naime, govorili: On, Uzvieni, postao je kadrim
da djeluje i govori nakon to za to nije bio kadar, budui da su i djelovanje i
govor postali mogui, nakon to to nisu bili. Tako se i On iz (stanja) samonemogunosti preobrazio u (stanje) samomogunosti!
Al ibn Kullb, El-Eari i drugi, koji su bili saglasni sa njima, kau: injenje je Njemu postalo mogue, nakon to Mu je od Njega bilo onemogueno! to se pak tie govora, on, po njima, ne potpada pod htijenje i
sposobnost, ve je to neto neodvojivo od Njegovoga Bia.
Ovakav govor potjee od dehmija, jer su oni govorili: Vjeni kontinuitet dogaanja nije mogu. Dogaanja moraju imati svoj poetak, budui
da ne mogu postojati dogaanja koja nemaju svoga poetka. Tako je nemogue da je Gospodar Uzvieni bio uvijek djelatan i govoran po svome htijenju. tavie, On nije mogao biti ni kadar za to, jer je i sposobnost u odnosu
na nemogue nemogua!
Ovo je, meutim, pogreno rezonovanje. Ono sugerira i nemogunost
nastanka svijeta, premda je on postao, nakon to ga, nekada, nije bilo (hadis). Ono pak to je nastalo, nakon to nije postojalo, neminovno mora biti
neto to je potencijalno mogue, a ta mogunost nema odreenog vremena; nema zamislivog vremena a da ta mogunost nije postojala u njemu,
niti mogunost injenja, njegova dopustivost i vjerodostojnost imaju neki
svoj poetak u kojem bi dosegnuli svoju krajnju taku. Otuda proizlazi neminovan zakljuak da je injenje uvijek mogue, da je dopustivo njegovo
aktiviranje i da je ono vjerodostojno pa, prema tome, i konstatacija da je
Gospodar permanentno kadar za nj. Prema tome, mora se priznati dopustivost dogaanja koja ne moraju imati svoga poetka.
Dehmije, i oni koji su saglasni sa njima, kau: Mi ne prihvatamo mogunost postojanja dogaanja koja nemaju svoga poetka. Potvrujemo
mogunost dogaanja, pod uvjetom da im prethodi nedogaanje, koje
nema svoga poetka. To je zato to su dogaanja, kod nas, nemogua u smislu da su oduvijeka. Dogaanja kod nas ne mogu imati karakter oduvjekosti,
99
ona - takva - moraju nastati, nemogua je njihova oduvjekost. Meutim,

nije neophodno da to nastajanje bude u tano odreenom vremenu. Naprotiv, mogunost dogaanja uvjetovana je prethodeim nedogaanjem,
koje nema svoga poetka, to je razliito od samih dogaanja.
Njima treba kazati sljedee: Uzmimo da vi tvrdite da je to tako - meutim, moe se zapaziti da dogaanje kod vas ima svoj poetak, s obzirom
da samo nastajanje kod vas postaje moguim nakon to nije bilo mogue,
s tim da za tu mogunost ne postoji odreeno vrijeme, ve da nema nijednog zamislivog vremena a da ta mogunost nije bila postojana u njemu, to
podrazumijeva i permanentnost te mogunosti. U protivnom, ono to se
karakterizira postankom moralo bi se transformirati iz stanja nemogunosti
u stanje mogunosti, bez nastanka iega.
Jasno je, meutim, da preobraaj unutranje stvarnosti samog nastajanja, odnosno nastalih stvari, djela, dogaaja i tome slinoga, iz nemogunosti u mogunost, u smislu da oni postanu mogui i dopustivi, nakon to su
bili nemogui, bez opetovanog uzronika, zdravome razumu nije prihvatljiv, ba kao to nije prihvatljiva ni preobrazba neke vrste iz stanja bitne nemogunosti u stanje bitne mogunosti.
Kod njih, naime, nastale stvari postaju mogue nakon to su, prethodno, bile nemogue, a taj preobraaj nije vezan za odreeno vrijeme, budui
da ne postoji nijedno zamislivo vrijeme a da ta mogunost nije bila postojana prije njega. Iz toga bi se trebalo, neminovno, zakljuiti da je taj preobraaj permanentno mogu pa, prema tome, i mogunost da ono to je
nemogue bude mogue! To je pak vie nemogue nego nae rijei da je
ono to nastane uvijek bilo (potencijalno) mogue. Tako ih ono emu su
pribjegli vie demantira od onog od ega su pobjegli! Naime, razumno je
da se ono to je postalo dri potencijalno moguim, razumno je drati da je
ta mogunost permanentna, dok je drati moguim ono to je nemogue
samo po sebi nemogue. ta ako bi neko postavio pitanje: Da li jo uvijek
postoji mogunost te nemogunosti? Ovo je opirno elaborirano na odgovarajuem mjestu.
Radi se o sljedeem: Da li je permanentnost nastalih stvari mogua i u
budunosti i u prolosti, ili nije? Ili je mogua samo u budunosti? Ili samo
u prolosti?
O ovome postoje tri poznata stajalita kod muslimanskih i nemuslimanskih teoretiara:
100
Najslabije od njih je ono po kojem njihova permanentnost nije mogua kako u prolosti, tako ni u budunosti, kako su govorili Dehm ibn Safvn
i Ebu Hudejl el-Allf.
Prema drugome stajalitu, njihova permanentnost je mogua u budunosti, ali ne i u prolosti, kako to tvrde mnoge dogmate skolastiari i oni
erijatski pravnici i drugi, koji su saglasni sa njima.
Tree stajalite je stajalite onih koji tvrde da je njihova permanentnost mogua i u prolosti, i u budunosti, kako to tvrde autoriteti hadisa,
to spada u krupna pitanja.
Niko pak nije tvrdio da je njihova permanentnost bila mogua u prolosti, ali ne i u budunosti.
iroki slojevi ovjeanstva iz svih vjerskih zajednica nesumnjivo tvrde
da je sve osim Allaha stvoreno, da je postalo nakon to ga, prethodno, nije
bilo. To su zastupali i svi poslanici i njihovi sljedbenici: muslimani, jevreji,
krani i drugi.
Iz same primordijalne naravi (fitret) razaznaje se injenica da se uinak
ne moe smatrati oduvijek i zauvijek prateim elementom onoga ko ga je
proizveo, da bi to bila apsurdna tvrdnja, budui da bi, u tom sluaju, kauzalni slijed dogaanja u budunosti uinio moguim da On, Uzvieni, bude
posljednji, iza koga opet postoji neto. Tako kauzalni odnos dogaanja u
prolosti ne ini apsurdnim da On, Uzvieni, bude Prvi, ispred Kojeg nema
niega, jer je Gospodar, Uzvieni, Oduvijeki i Zauvijeki, ini ta hoe i govori
kada hoe. Uzvieni kae: Eto tako - ree on - Allah ini to On hoe! (Alu
Imrn, 40) Ali, Allah radi ono to On eli! (El-Bekare, 253) Gospodar Prijestolja Slavnog radi ta je Njemu volja! (El-Burd, 15-16) Da su sva stabla
na Zemlji pisaljke, a da se u more, kad presahne, ulije jo sedam mora, ne bi
se ispisale Allahove rijei! (Lukmn, 27) Reci: Kad bi more bilo mastilo da
se ispiu rijei Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i rijei Gospodara
moga, pa i kad bismo se pomogli jo jednim slinim! (El-Kehf, 109)
Ono to se ustanovilo kao neupitno jest savrenost mogue egzistencije. Prema tome, ono to nju ini savrenijom od svake druge mogue egzistencije predstavlja injenica da ona prethodi svakoj drugoj jedinki u ukupnosti egzistencije na nain da u svijetu ne postoji niti jedan jedini dio koji
je na bilo koji nain neodvojivo bio oduvijek vezan za nju.
to se tie trajnosti inidbe i ona je, isto tako, komponenta u savrenosti. Naime, ukoliko je inidba atribut savrensva, onda njezino vjeno
101
trajanje identificira se sa vjenou savrenstva. Kau: Kauzalnost (uzronost, ciklus povezanih uzroka i posljedica) je openit izraz, a Kuran i sunnet
ga niti poriu, niti potvruju da bi mu se morala posveivati posebna panja. Dijeli se na: nunu, nemoguu i moguu.
Prema tome, uzrono-posljedini niz, beskonana niska uzronika, je
apsurdan i po sebi nemogu, u smislu da je svaki od uzroka uzrokovan od
onog prethodnog, i tako beskonano.
Onaj, pak, nuni uzrono-posljedini niz jest onaj koji potvruje i razum i Vjerozakon, a koji je izraz permanentnog djelovanja Gospodara Uzvienog u beskonanosti. Naime, kada god se stanovnicima Denneta okona
jedna ugodnost, On e im proizvesti drugu ugodnost, i to se nikada nee
iscrpiti. Isti je sluaj i sa Njegovim djelovanjim - uzvien neka je On! - na
drugoj strani vjenosti, u Praiskonu (El-Ezel), tj. svakome inu prethodio je
jedan drugi in. Ovo je nuno i u pogledu Njegovoga govora, jer je On uvijek govorio kada je htio, svojstvo govora nije stekao u nekom vremenskom
trenutku. Isto je i sa Njegovim djelovanjima, koja su nerazdvojivi pratioci
Njegovoga ivota, budui da je svaki ivi subjekt djelatan. Razlika izmeu
ivog i neivog upravo se i nalazi u aktivitetu, pa je vie uenjaka iz prvih
generacija (umjesto samo ivi) govorio: ivi i Aktivni.
Osman ibn Sed kae: Svaki ivi subjekt je djeluju, a na Gospodar
Uzvieni nikada, ni u jednom trenutku, nije bio bez govora, volje i djelovanja, nikada nije bio lien neega iz Svoje savrenosti!
to se tie kauzalnoga niza koji je (potencijalno) mogu, to je onaj
niz iz ovog smjera, kao i onaj u smjeru beskonanosti u budunosti. Naime,
budui da je On permanentno iv, kadar, voljan i govoran - to su nerazdvojivi elementi samog Njegovog Bia - to Mu je i djelovanje (potencijalno) mogue, s obzirom na Njegovo posjedovanje ovih svojstava. injenica
da je djelovanje savreniji oblik od nedjelovanja ne znai obavezno i da su
stvorenja uvijek bila sa Njim. On, Uzvieni, prethodio je svakom pojedinom
Svom stvorenju na nain da tom Njegovom prethoenju nije prethodilo
nita. Tako, svako stvorenje ima neto to mu je prethodilo, dok Stvoritelju
Uzvienome nije prethodilo nita. Prema tome, jedini je On Stvoritelj, dok je
sve osim Njega stvoreno, postalo nakon to ga, prethodno, nije bilo.
Oni kau: Sve to se kae drukije od ovoga zdravom razumu nije
prihvatljivo i on e to tretirati kao neosnovano. Svaki onaj ko prizna da je
Gospodar Uzvieni uvijek kadar djelovati neminovna mu je jedna od dvije
102
stvari: ili da kae da je djelovanje permanentno (potencijalno) mogue, ili

da kae da je ono permanentno aktuelno. U protivnom e zapasti u oevidnu kontradikciju budui da bi izlazio sa tvrdnjom da je Gospodar Uzvieni
permanentno moan da djeluje, a da je, s druge strane, djelovanje apsurdno
i po sebi nemogue, tj. ako bi ga htio proizvesti, njegovo pojavljivanje u egzistenciji ne bi bilo mogue, pa bi i nametanje Njegove volje prema njemu
bilo nezamislivo, dok bi ga On, istovremeno, bio kadar uiniti to je jedno
prema drugome kontradiktorno.
Hoe se kazati: ono to sugeriraju Vjerozakon i zdrav razum jeste da je
sve mimo Allaha Uzvienoga nastalo, da je postalo nakon to ga, prethodno,
nije bilo. to se pak tie tvrdnje da je Gospodar Uzvieni najprije bio lien
djelotvornosti, a zatim poeo djelovati - ni u Vjerozakonu, ni u samom
razumu, nema nita to bi je moglo poduprijeti. Naprotiv, i jedno i drugo
sugeriraju upravo ono to je suprotno tome.
Ebu-l-Mel, u svom El-Irdu, kao i neki drugi teoretiari, bavili su
se pitanjem uzrono-posljedinoga slijeda u prolosti, pa su rekli: Ako bi
ti rekao: Nisam ti dao ni jedan dirhem, a da ti, nakon njega, nisam dao jo
jedan!, to bi bilo mogue. Meutim, ako bi rekao: Neu ti dati nijedan dirhem, a da ti jedan neu dati prije njega!, to bi bilo nemogue!
Ovaj primjer i ova jednaina nisu adekvatni. Ispravno bi bilo da kae:
Nisam ti dao nijedan dirhem, a da ti jedan nisam dao prije njega!, ime bi
ispred jedne prolosti stavio drugu, kao to, na drugoj strani, na jednu budunost nadodaje drugu. Prema tome, izjava: Neu ti dati a da ti neu dati
prije njega! predstavlja negaciju budunosti dok se ona ne dogodi, kada bi
bila ono prethodee. Tako bi se negirala budunost, dok se ne stekne budunost, to je apsurdno. Meutim, negiranje prolosti prije koje ima neka
prolost, je mogue. Davanje pak u budunosti i zapoinje u budunosti,
tako da ispred davanja koje ima svoj poetak i kraj, ne moe biti neto beskonano, jer je beskonano u konanome apsurdno.
103
O njegovim rijeima:
nije nakon stvaranja stvorenja stekao naziv Stvoritelj, niti je
U On
proizvoenjem svijeta stekao naziv Tvorac.
Komentar:
Iz Profesorovih - Allah mu se smilovao! - rijei jasno se vidi da on ne priznaje beskonanost uzrono-posljedinog niza u prolosti, a kasnije emo
navesti njegove rijei kojima neto takvo doputa u budunosti, naime: A
Dennet i Dehennem su dva stvorenja koja nikada nee proi ni nestati,
to je i opredjeljenje veine uenjaka, kako je prethodno navedeno. Nema
nikakve sumnje da stajalite onih koji mogunost neega takvog negiraju i
u prolosti i u budunosti - kako su to nauavali Dehm i njegove pristalice,
tvrdei da su i Dennet i Dehennem prolazni - nema svoga utemeljenja u
istini, to e, ako Bog da, biti potkrijepljeno dokazima.
to se tie stajalita onih koji dre moguim dogaanja koja nemaju
svoga poetka iz reda onih koji podupiru dogaanja koja nemaju svoga kraja, ono se nadaje kao ispravnije od stajalita onih koji to dvoje razdvajaju,
budui da je On, Uzvieni, permanentno iv, a da je djelovanje nerazdvojiva
sastavnica ivota, pa je On i permanentno djelatan za ono to eli. On je
Sam Sebe time opisao rijeima: Gospodar Prijestolja Slavnog, Koji ini ono
to Mu je volja! (El-Burd, 15-16)
Ajet sugerira nekoliko stvari:
1. da On, Uzvieni, djeluje po Svojoj volji i Svome htijenju;
2. da je On jednako takav, budui da je to kazao u kontekstu izricanja
pohvale i hvale Samome Sebi, to e kazati da je to sastavni dio Njegove savrenosti, te da nije dopustivo da bude bez te savrenosti ni u
jednome vremenu. Naime, rekao je: Pa da li je onda Onaj Koji stvara
kao onaj koji ne stvara?! Urazumite se! (En-Nahl, 17) Budui, dakle,
da su to svojstva Njegove savrenosti, epiteti Njegove veliine, ona
nisu nastala u nekom vremenu nakon to ih, prije toga, nije bilo.
3. da On, kada neto hoe, to i radi, jer estica m (u gore navedenom
ajetu) vezuje se za sve, openito, tj. On uini sve to eli uiniti.
To se odnosi na Njegovu volju, povezanu s Njegovim inom. to
se tie Njegove volje vezane za djela ljudi, ona ima drukiji status.
Naime, ako On eli da ovjek uradi neko djelo, ali mu ne eli u tome
104
pomoi, te ovjeku prepusti njegovu realizaciju, djelo nee biti uinjeno, svejedno to On to voli, sve dok On od Sebe ne htjedne dopustiti da ovjek to i uini. Eto, to je onaj detalj koji je kaderijama i
debrijama68 ostao zaklonit, pa su, s obzirom na to, zabludjeli u vezi
s Boijim odreenjem (kader). Postoji, naime, razlika izmeu Njegove elje da ovjek neto ini i toga da ga i uini iniocem tog djela.
O pitanju Boijega odreenja (kader) e pak biti govora na njemu
odgovarajuem mjestu, ako Bog da.
4. da su Njegovo djelovanje i Njegova volja nerazdvojivi jedno od drugog tako da ono to On eli uiniti to i uini, a to je uinio to je i
elio, za razliku od stvorenja koje eli i neto to ne moe uiniti, a
pokatkad uini neto to ne eli. S obzirom na to, nema nikoga ko i
radi ono to eli, osim Allaha; jedini On je taj.
5. potvrivanje mnogobrojnih volja, sukladno djelima, tj. da za svako
djelo postoji volja koja se odnosi na njega. To je ono to se razumijeva po samim prirodama ljudi. Prema tome, On, Uzvieni, permanentni je posjednik volje i ini ta Mu je volja.
6. da je sve ono to je zamislivo da bi se za nj mogla vezati Njegova volja,
dopustivo i da bude uinjeno. Tako, ako On hoe da se svake veeri
spusti na zemaljsko nebo, da na Sudnjem danu doe kako bi presudio
ljudima, da Se pokae Svojim robovima, da im se otkrije kako to On
hoe, da im se obrati i nasmije, te sve drugo to On, Uzvieni, hoe, to
Mu nee biti nemogue uraditi, budui da On ini ono to hoe. Vjerodostojnost toga pak ovisna je o onome ko to istinito obavjetava o
Njemu, pa kada takav o tome neto rekne, dunost je u to vjerovati.
Isto je i sa brisanjem onoga to On hoe, i sa potvrivanjem onoga to
On eli. On svakoga dana djeluje, slavljen i uzvien je On!
Iz stajalita da sva dogaanja imaju svoj poetak nuno proishodi da prije
toga nije bilo nikakve aktivnosti (tatl), da Allah, d.., nije bio aktivan, te da
je, potom, postao aktivan, to ne podrazumijeva i oduvjekost svijeta, budui
da je sve osim Allaha nastalo i da spada u potencijalno moguu egzistenciju,
egzistenciju koju je Allah uveo u postojanje i koja nema nikakvog vlastitog
udjela u svom nastajanju. Prema tome, ovisnost i potrebitost drugoga su
sutinske odlike, nerazdvojive od svega mimo Allaha, dok je Allah nuno

68
Debrijje - deterministi, koji su drali da ovjek ne posjeduje vlastitu volju, ve da funkcionira kao programirani objekat. (Nap. prev.)
105
postojei po Svome biu, neovisan po Sebi; neovisnost je Njegova sutinska

odlika, nerazdvojiva od Njega.
Ljudi imaju dva stajalita u pogledu ovoga svijeta, tj. da li je on stvoren
od neke materije ili ne? Razliito se izjanjavaju o tome kakav je bio poetak
ovoga svijeta. Uzvieni kae: On je u est dana nebesa i Zemlju stvorio, a
Njegov Prijesto (Ar) je iznad vode bio! (Hd, 7)
El-Buhri - i jo neki autori - biljei sljedeu izjavu Imrna ibn Husajna, r.a.: Ljudi iz Jemena su rekli Boijem Poslaniku, s.a.v.s.: Doli smo ti da se
poduimo vjeri i da te upitamo o (poetku) ove stvari?! On im je odgovorio:
Bio je Allah, i nieg nije bilo prije Njega!69
U drugoj verziji stoji: I niega nije bilo sa Njim!, a u treoj: osim
Njega, a Njegov Prijesto (Ar) je bio na vodi. I sve je zapisao u Spomenu
(Zikr), i stvorio je nebesa i Zemlju. U drugoj varijanti ove verzije stoji: Zatim je stvorio nebesa i Zemlju. Poslanikove, a.s., rijei: zapisao u Spomenu, podrazumijevaju Zatienu Plou (El-Levhu-l-mahfz), kao to Uzvieni
kae: A Mi smo kasnije, nakon Spomena, u Zeburu zapisali (El-Enbij,
105) Tako se ono to je zapisano u Spomenu naziva spomenom, kao to se
ono to je napisano u Knjizi naziva knjigom.
Ljudi su se, u pogledu ovoga hadisa, podijelili u dva tabora. Jedni kau
da njime Poslanik, a.s., hoe kazati da je postojao samo Allah i da je stalno
bilo tako, da bi, potom, On zapoeo sa stvaranjem svega stvorenog, pa je,
prema tome, svakoj pojedinoj vrsti, i svakoj pojedinoj jedinki, prethodilo

69
Hadis je vjerodostojan (sahh), dok verziju u kojoj se kae sa Njim nisam naao kod ElBuhrija, premda on u svome Sahihu ovaj hadis - u dvjema posljednjim verzijama, tj. u
kojima stoji: prije Njega, odnosno: osim Njega - navodi na dva mjesta: u tematskim cjelinama Poetak stvaranja (Bedu-l-halk) i Izraavanje Boije jednosti (Et-Tevhd). Drugu
od te dvije verzije biljei Bejheki u djelu El-Esmu ve-s-sift (Imena i atributi, VI/270), dok
Ahmed biljei onu prvu (IV/431), ali sa rijeima: Allah, d.., bio je prije svake stvari. Zehebi taj hadis, u djelu Muhtesaru-l-uluvv (Saetak Gornjosti, 98/40), pripisuje El-Buhriju i
ocjenjuje ga vjerodostojnim (sahh)! (V.: uvodni dio, str. 27) Rijei hafiza Ibn Hadera u komentaru ovog hadisa sugeriraju da on nije naao onu verziju u kojoj stoji: sa Njim. Naime,
on kae (VI/206): Napomena: U nekim djelima se ovaj hadis navodi u sljedeem obliku:
Bio je Allah i niega nije bilo sa Njim, a On je i sada onakav kakav je i bio! To je dodatak
kojega nema ni u jednom hadiskom djelu, na to je upozorio velikan znanosti Tekijjuddn
ibn Tejmijje. to se pak tie rijei: i niega nije bilo sa Njim, treba kazati da sami odjeljak,
naslovljen sa Niega drugog nije bilo osim Njega izraava isti smisao.
Prema tome, da je Ibn Hader znao za ovu verziju, on bi je svakako i spomenuo, pa ne bi
imao potrebe opravdavati je znaenjem one verzije koju je naveo, kako je to oevidno.
Opet, Allah najbolje zna!
106
nepostojanje, da je i samo vrijeme nastalo u ne vremenu, da je i Allah postao aktivan nakon to prethodno, od Praiskona, nije inio nita, a da je
injenje, sve do njegovog zapoinjanja, bilo potencijalno mogue.
Drugi kau da se hadisom izvjetava o poetku stvaranja ovog pojavnog svijeta, kojega je Allaha stvorio za est dana, a zatim se uzvisio nad Prijestoljem (Arom), kako se o tome Kuran oituje na vie mjesta.
U Muslimovom Sahihu se, posredstvom Abdullaha ibn Amra, navode
sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Uzvieni Allah je odredio sudbine
svih stvorenja pedeset hiljada godina prije nego e stvoriti nebesa i Zemlju,
a Njegov Prijesto (Ar) bio je na vodi!70
Tako nas je Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavijestio da se sudbinsko odreenje ovog svijeta, stvorenog za est dana, desilo pedeset hiljada godina prije
nego e Allah stvoriti nebesa, te da je Prijesto Gospodara Uzvienoga tada
bio na vodi.
Dokaz ispravnosti stajalita ovog drugog tabora nahodi se iz vie stvari. Jedna od njih su rijei onih Jemenaca: Doli smo da te upitamo o poetku ove stvari, pokazujui na neto to je prisutno, to je oevidno, to
postoji. Pod rijeju stvar (emr) podrazumijeva se neto to je stvoreno po
zapovijedi (memr), tj. ono emu je Allah oblik dao svojom zapovijeu.
Poslanik, a.s., dao im je odgovor o tome kako je zapoet ovaj postojei svijet,
a ne o vrstama stvorenja, jer ga oni nisu ni pitali o tome. Obavijestio ih je o
stvaranju nebesa i Zemlje dok je Njegov Prijesto bio na vodi, a nije ih obavijestio o stvaranju Prijestolja, koji je stvoren prije stvaranja nebesa i Zemlje.
Takoer, rekao je: Bio je Allah, i nieg nije bilo prije Njega!, odnosno - kako
se jo prenosi - sa Njim, odnosno nieg drugog. To je rekao na jednom
skupu, pa je, prema tome, upotrijebio samo jedno od to troje, dok je dvoje
preneseno po smislu. Rije prije (kabl) se od njega prenosi i u nekim drugim hadisima, osim ovoga. Tako Muslim, u svom Sahihu, posredstvom Ebu
Hurejrea, biljei da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., u svojim dovama uio: Boe moj,
Ti si prvi, nieg prije Tebe nije bilo.71

70
71
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljee ga, takoer, i Ahmed (II/169) i Tirmizi, koji ga isto
tako ocjenjuje vjerodostojnim, ali bez onog zadnjeg dijela: a Njegov Prijesto (Ar) bio je
na vodi. Taj dodatak nalazi se u verziji koju biljei Muslim. Hadis biljei i Bejheki u djelu
El-Esm (Imena, 269). Njegova verzija glasi: Allah je zavrio sa sudbinskim odreenjima
i ovosvjetskim stvarima na pedeset hiljada godina prije nego e stvoriti nebesa i Zemlju,
kad Njegov Prijesto bijae na vodi!
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je ranije spominjan.
107
to se tie druga dva izraza, nijedan od njih nije potvren ni na jednom

drugom mjestu pa, stoga, mnogi hadiski uenjaci, poput Humejdija, Begavija i Ibnu-l-Esra, ovaj hadis prenose s prilokom odrednicom prije (kabl).
Ako je to tako, onda u toj rijei nema niega to bi stajalo na putu zapoinjanja stvaranja, niti prvom stvorenju. Takoer, reeno je: Bio je Allah,
i nieg nije bilo prije Njega!, odnosno sa Njim, odnosno osim Njega, a
Njegov Prijesto (Ar) bio je na vodi i zapisao je u Spomenu svaku stvar.
Tako je o tom trome saopio upotrebljavajui sastavni veznik vav (i),
dok se dio reenice: stvorio je nebesa i Zemlju, prenosi i sa vavom (i stvorio je) i sa esticom summe (a potom je stvorio). Oevidno je da ih
je Poslanik, s.a.v.s., obavijestio o poetku stvaranja nebesa i Zemlje i onoga
to je izmeu njih dvoga, tj. da su sva ta stvorenja stvorena za est dana, a
ne o zapoinjanju stvaranja onoga to je Allah stvorio prije toga. Tako je
spomenuo nebesa i Zemlju, to sugerira injenicu da je to dvoje stvoreno,
a spomenuo je i ono to je bilo prije njih dvoga, to ukazuje na to da je ono
postojalo, ne dovodei u pitanje da je i to imalo svoj poetak stvaranja.
Takoer, ako se hadis prenosi i u jednoj i u drugoj verziji, onda se ni za
jednu od njih ne moe kategorino tvrditi da upravo ona predstavlja ono
to je Poslanik htio kazati bez podastiranja argumenta za to. Pa ak i kada
jednoj od dvije verzije dadne prednost nad onom drugom i tada e, bez
sumnje, pogrijeiti onaj koji kategorino ustvrdi da je Poslanik elio saopiti
neto drugo, ukoliko u Kuranu ili hadisu ne bude bilo niega to bi ukazivalo na to drugo znaenje. Prema tome, ne smije se kao konstatacija izrei
neto za ta se samo pretpostavlja da je pravi smisao hadisa. Tako se od Poslanika izjava: Bio je Allah i nieg nije bilo sa Njim! ne prenosi kao zasebna
cjelina, ve se prenosi u spomenutom kontekstu, pa se ne moe drati da se
njome eli kazati da Gospodar Uzvieni apsolutno nije bio aktivan sve dok
nije stvorio nebesa i Zemlju.
Isto tako, Poslanikove rijei: Bio je Allah i nieg prije Njega nije bilo,
ili: sa Njim, ili: nieg drugog osim Njega, a Njegov Prijesto je bio na vodi,
nije ispravno razumijevati tako da je On, Uzvieni, postojao sam, da ba nikakvoga stvorenja nije bilo sa Njim, budui da se takvo poimanje njegovih
rijei: a Njegov Prijesto je bio na vodi ini neodrivim. Naime, ta reenica,
tj. a Njegov Prijesto je bio na vodi, ili je reenica stanja ili je veznikom povezana sa drugom. I u jednom i u drugom pak sluaju ona znai da je to
stvorenje postojalo u tom vremenu, iz ega proishodi da se htjelo kazati
kako tada nije bilo niega iz ovog pojavnog svijeta.
108
O njegovim rijeima:
je posjedovao svojstva Gospodarstvenosti i kad Mu nije bilo
U On
nijednog podanika, i bio je Stvoritelj i kada nije bilo nieg stvorenog.
Komentar:
To znai da je Uzvieni Allah bio atributiran injenicom da je Gospodar
(Rabb) i prije nego je bilo ijednog podanika (merbb), kao i injenicom da
je Stvoritelj (Hlik) i prije nego je bilo ijednog stvorenja.
Neki istaknuti autoriteti u svojim komentarima kau: Htio je, naime,
rei: Posjedovao je svojstvo gospodarstvenosti i svojstvo stvoritelja. Nije
rekao i stvoriteljstva budui da je stvoritelj onaj koji neto iz nepostojanja
uvodi u postojanje, i nita osim toga, dok Gospodar podrazumijeva i mnogo toga drugoga, poput vlasti, uvanja, ureenja i uzgajanja, tj. postupnog
voenja neega sve do njegovog upotpunjenja. Stoga je sasvim na mjestu
to to je upotrijebio rije koja u sebi objedinjuje sve te smislove, a to je gospodarstvenost (rubbijjet).
Meutim, to nije ba do kraja tako s obzirom da rije stvaranje (halk)
implicira, takoer, jo i odreivanje mjere (takdr).
O njegovim rijeima:
kako je On oivitelj umrlih, nakon to ih je prethodno,
U Onako
uinio ivima, opravdano nosio to ime i prije no to e ih ponovo
oiviti, tako isto je, opravdano, nosio i ime stvoritelj i prije nego
e ih stvoriti!
Komentar:
To znai da je On, Uzvieni, bio atributiran kao Oivitelj umrlih prije nego
e ih oiviti, kao to je bio atributiran kao Stvoritelj prije nego e ih stvoriti.
Time je mutezile i one koji su zastupali njihove ideje ostavio bez argumenata, kako smo to ranije kazali u prii o njima. Isto tako je ranije utvreno da
On, Uzvieni, permanentno ini to hoe.
109
O njegovim rijeima:
je zato to je On nad svakom stvari moan, to je sve ovisno
U To
o Njemu, to je Njemu sve lahko, to On niemu nije potreban.
Nita nije kao On; On sve uje i sve vidi.
Komentar:
Ovim se sugerira priznavanje Njegovih svojstava u Praiskonu (Ezel), prije
nego e zapoeti proces stvaranja. Govor o nad svakom stvari i onome
ta sve to obuhvata, te o obuhvatnosti svega na (svakome) mjestu, shodno indikatorima koji ga okruuju, doi e kasnije, kada budemo razmatrali
pitanje govora, ako Bog da.
Mutezile su iskrivili onaj smisao koji se nahodi iz rijei Uzvienoga: A
Allah je nad svakom stvari moan! (El-Bekare, 284); rekli su: On je kadar za
sve ono to je u Njegovoj moi. to se pak tie ljudskih djela, On, kod njih,
nad njima nema moi. Meutim, meusobno su se sukobili oko toga da li je
u stanju i Sam uiniti neto slino tim djelima, ili nije!?
Ako bi smisao ajeta doista bio onakav kako to oni tvrde, to bi onda
bilo isto kao kad bi se reklo: On je znalac svega to zna i stvoritelj svega to
stvara!, i slino, to je besmisleno. Na taj nain su zanijekali svojstvo Njegove
potpune moi nad svakom stvari.
Pripadnici glavnog toka islama (Ehlu-s-sunne), meutim, dre da je Allah
nad svakom stvari moan, to podrazumijeva svaku zamislivu mogunost.
Ono pak to je po sebi nemogue, npr. da neto postoji i ne postoji u isto vrijeme, to nema svoje realnosti, niti je njegovo postojanje zamislivo, pa se, stoga, i
ne zove stvar, po opoj saglasnosti svih razumnih ljudi. U to, naprimjer, spada
stvaranje sebi slinoga, injenje sebe nepostojeim i sline apsurdnosti.
Ovo naelo je, ustvari, vjerovanje u Njegovu punu i sveopu Gospodarstvenost, jer da je On Gospodar svake stvari vjeruje samo onaj koji vjeruje da je On moan nad svim tim stvarima. Ne vjeruje u potpunost i savrenost Njegove Gospodarstvenosti onaj koji ne vjeruje da je On nad svakom
stvari moan.
Meutim, sukobili su se oko potencijalno mogueg nitavila, naime da
li je i ono neto, ili nije?! Konstatirali su da nitavilo u vanjskome svijetu nije
neto, ali da Allah zna ta e biti prije nego bude, i propie ga, a moda ga
110
i spomene i izvijesti o njemu, onako kako to nalazimo u Njegovim rijeima:

Zaista je potres Smaka svijeta neto veliko! (El-Hadd, 1) Tako je potres
neto u znanju, Spomenu i Knjizi, ali ne i u vanjskome svijetu, kao to Uzvieni kae: Njegova stvar je takva da, kad On neto hoe, samo joj rekne: Budi!
i ona biva! (J-Sn, 82) Tebe sam jo prije stvorio a nisi bio nita! (Merjem,
9), tj. nisi bio neto, nikakva stvar u vanjskome svijetu, premda je bio neto u
Njegovom znanju. Uzvieni kae: Zar ovjeku nije prethodilo jedno vrijeme
u ukupnosti vremena kad nije bio nita spominjano!? (El-Insn, 1)
Njegove rijei: Nita nije kao On, odgovor su onima koji Allaha usporeuju sa neim (muebbiha), dok su rijei: On sve uje i sve vidi (E-r,
11) odgovor onima koji Mu odriu svojstva (muattila). Naime, Uzvieni
Allah deskribiran je svojstvima savrenosti i u tome Mu niko nije slian. Prema tome, iako se i za stvorenje kae da uje i vidi, njegov sluh, i njegov vid
nisu kao sluh Gospodara i kao Njegov vid. Priznati odreeno svojstvo pak
ne znai, samo po sebi, i usporedbu. Naime, svojstva stvorenja su prilina
njemu, a svojstva Stvoritelja Njemu.
Stoga, nemoj Allahu odricati atribute kojima je oslovio Sam Sebe, ili
kojima Ga je oslovio ovjek koji je najbolje poznavao svoga Gospodara, koji
je najbolje znao ta Mu se mora priznati, a ta Mu se ne moe pripisati,
koji je najiskreniji prema svome ummetu72 i koji je najelokventniji od njih
i najsposobniji u smislu jezikoga izraavanja. Prema tome, ako bi ti neto
od toga zanegirao, time bi izrazio svoje nevjerovanje u ono to je objavljeno
Muhammedu, s.a.v.s., a ako bude Allaha oslovljavao onim ime je On Sam
Sebe predstavio, nemoj Ga porediti sa Njegovim stvorenjima, budui da nita nije kao On. Naime, ako bi Ga usporedio sa Njegovim stvorenjima, time
bi pokazao svoje nevjerovanje u Njega.
Nuajm ibn Hammd el-Huzi, Buhrijev uitelj, kae: Onaj ko Allaha
usporedi (sa Njegovim stvorenjima) taj je zapao u nevjerstvo. Onaj ko zanijee ono ime je Allah Sebe opisao, zapao je u nevjerstvo. U onome pak
ime je Allah opisao Sebe, kao i u onome ime Ga je opisao Njegov Poslanik, nema identifikacije! O ovome e biti vie govora kod Tahvijevih rijei:
Onaj ko se nije sauvao negiranja i usporedbe (u pogledu Allaha), taj je
posrnuo - nije na pravi nain poimao Allaha kao Onoga koji nema nikakve
neprilinosti (tenzh)!
72
Ummet (ar. el-umma) - dosl. zajednica, narod, vrsta, skupina i sl. Terminoloki: svjetska
zajednica muslimana; sljedbenici uenja poslanika Muhammeda, a.s. Svaki musliman na
svijetu je formalni lan toga ummeta. (Nap. prev.)
111
Uzvieni Allah za Sebe kae da Njemu pripadaju svojstva najuzvienija:

Oni koji u onaj svijet ne vjeruju hravih su osobina, a Allah ima svojstva
najuzvienija; On je silan i mudar. (En-Nahl, 60) I samo Njemu pripadaju
svojstva najuzvienija i na nebesima i na Zemlji; On je silan i mudar. (ErRm, 27)
Tako je Uzvieni Allah hrava svojstva - to implicira manjkavosti,
nedostatke i nesavrenost - pripisao Svojim politeistikim neprijateljima i
njihovim idolima, kazavi da najuzvienija svojstva - to implicira injenicu
punoga savrenstva - pripadaju jedino Allahu. Prema tome, onaj ko Allahu
ne bi priznao svojstvo savrenosti svrstao bi Ga meu one koji su hravih
svojstava i odrekao bi Mu ono ime je On Sebe opisao, tj. apsolutnu savrenost, koja implicira i egzistencijalne stvari i postojane smislove koji onoga
ko se opisuje, sve to ih je vie pri njemu, i to su savreniji, ine sve savrenijim i uzvienijim od drugih.
Poto je svojstava Gospodara Uzvienoga vie, i poto su ona savrenija, time Njemu pripadaju i svojstva najuzvienija, On ih zavreuje vie nego
iko drugi. tavie, nemogue je da dvojica sudjeluju u apsolutno najuzvienijim svojstvima, budui da, ukoliko bi bili ravnopravni u svakom pogledu,
jedan od njih ne bi bio uzvieniji od onog drugog. Ukoliko pak ne bi bili
ravnopravni, u tom sluaju bi samo jedan od njih mogao biti opisan takvim.
Prema tome, nije zamislivo da Onaj ko ima najuzvienija svojstva moe imati Sebi slinoga, ili ravnoga.
Komentatori Kurana su se razliito izrazili o sintagmi najuzvienija
svojstva (el-meselu-l-ala). Onaj kojeg je Allah naputio i usmjerio na ono
to je ispravno, sinkretizirao je miljenja komentatora, pa je rekao: Sintagma najuzvienija svojstva implicira najvii atribut, znanje poznavalaca tog
atributa, njegovu opstojnost u znanju, obavijetenost o njemu i njegovo
spominjanje, zatim oboavanje Gospodara Uzvienoga na temelju znanja i
spoznaje, prisutne u srcima Njegovih oboavatelja i onih koji Mu ine zikr.
Ovdje imamo etiri stvari:73
1. potvrivanje najuzvienijih svojstava Allahu Uzvienom, bilo da ljudi znaju za njih, ili ne znaju. To je smisao stajalita onih koji gornju
sintagmu tumae kao svojstvo.
73
Ovog dodatka nema u rukopisu, kao ni u tampanim primjercima, meutim slijed govora
ga nalae.
112
2. njezina opstojnost u znanju i svijesti. To je smisao stajalita onih - iz

reda prvih i kasnijih generacija - koji kau da je to ono to se nalazi
u srcima Njegovih oboavatelja i onih koji Mu ine zikr, a to podrazumijeva Njegovu spoznaju i duhovnu vezanost za Njega (zikr),
ljubav prema Njemu, velianje i uzdizanje Njega, strah od Njega i
nadu u Njega, pouzdavanje u Njega i pribjegavanje Njemu. U tim
najuzvienijim svojstvima, koja se nalaze u njihovim srcima, Njemu u
osnovi nema sudruga, jedini se On time odlikuje u njihovim srcima,
onako kako se time odlikuje i u pogledu Svoga Bia. To je smisao
koji proishodi iz rijei onih komentatora koji kau da sintagma najuzvienija svojstva znai: Stanovnici nebesa Ga veliaju, vole i oboavaju, a isto tako i stanovnici Zemlje, svejedno to Mu sudruga u
Boanstvenosti pripisuju neki od njih, to Mu neposluh izraavaju
neki i to jedni poriu Njegova svojstva. Ipak Ga Zemljani veliaju,
slave Ga i pokoravaju se Njegovoj veliajnosti, i predaju se Njegovoj
snazi i zastraujuoj moi (debert). Uzvieni kae: Njemu pripadaju svi koji su na nebesima i na Zemlji! Svi su oni Njemu pokorni!
(Er-Rm, 26)
3. spomen Njegovih svojstava, obavjetenost o njima i predstavljanje
njih bez manjkavosti, nedostataka i usporedivosti.
4. Ljubav prema Onome koji se odlikuje svojstvima savrenosti, izraavanje Njegove jedinosti, iskrena predanost Njemu, oslanjanje na
Njega i pribjegavanje Njemu. Sve to je vjerovanje u svojstva potpunije, i ova ljubav i iskrenost su sve potpuniji i jai.
Sve to su oni iz prvih generacija kazali o ovome nalazi se unutar ova etira
smisla. Pa, ko je u veoj zabludi od onoga ko se ispreava izmeu rijei
Uzvienoga: Njemu pripadaju najuzvienija svojstva. (Er-Rm, 27) i rijei:
Nita nije kao On. (E-r,11) i ko Njegove rijei: Nita nije kao On.,
navodi kao argument za negiranje svojstava, pokazujui sljepou prema
nadopuni ajeta: On sve uje i sve vidi?! Ta zabluda je neke - npr. Ahmeda ibn Ebu Duda el-Kdija - odvela tako daleko da su sugerirali halifi ElMemnu da na pokrivau Kabe napie: Nita nije kao On! On je silan i
mudar!
Bili su, dakle, spremni izmijeniti Allahov govor da bi mogli porei injenicu da On, Uzvieni, sve uje i sve vidi! Tako je i jedan drugi zabludjeli,
Dehm ibn Safvn, rekao: Volio bih istrugati iz Mushafa rijei Uzvienog:
Zatim se nad Prijestoljem (Ar) uzdigao! (El-Arf, 54)
113
Pa, molimo Allaha Uzvienoga, Onoga koji sve uje i vidi, da nas Svojom dobrotom i plemenitou - osnai postojanom rijeju u ivotu na
ovome svijetu i na ahiretu!
O gramatikoj analizi sintagme kao On (kemislihi )postoji nekoliko gledita. Prema jednome od njih slovo kaf ( kao, poput) je dodato zarad
intenziviranja znaenja.
Evs ibn Hader je rekao:
Takvog stvora kao (kemisli) momka Zuhejra nema, koji bi se s njim

mogao ravnat u vrlinama.
Drugi pjesnik je rekao:
U vrsti ljudskoj ljudi nema ko to oni su (kemislihim)!

Trei je rekao:
A ubijeni ko (kemisli) povaljana debla palmi bijahu!
Tako bi preostali dio predmetne sintagme, tj. mislihi , bio predikat

defektivnog glagola lejse , a njegov subjekat rije ejun ( dosl. neto;
u predmetnom sluaju nita). Ovo gledite je snano i dobro i Arapi poznaju taj smisao u svome jeziku, ne bi im ostao zakriljen ako bi im se neko
tako obratio. Od samih Arapa se, takoer, navodi i dodavanje slova kaf sa
ciljem intenziviranja znaenja, kao u rijeima jednoga od njih:
A kamenje uareno kao ono (ke kem) je na koje lonac stavlja se.74
Tako je i sa rijeima drugoga:
Pa postadoe kao (misle ke) lie izjedeno.
74
Ovo su stihovi iz pjesme u redez-formi Hitma el-Mudaiija, kao to stoji u enciklopedijskom rjeniku arapskog jezika Lisanu-l-Areb kod objanjenja glagola sef. (U izvorniku se
daje i ire objanjenje upotrijebljenih formi rijei, sa stajalita gramatike arapskoga jezika,
to za nas nema nikakvog znaaja pa ga, prema tome, nismo ni prevodili - nap. prev.)
114
Prema drugom gleditu, dio predmetne sintagme, tj. misli , je nadodatak, tako da ona u stvarnosti glasi: Nije kao On nita () ,
to je, meutim, daleko od ispravnosti, budui da je rije misl menica75,
a stanovite o dodavanju slova s ciljem pojaavanja znaenja ima prednost
nad onim o dodavanju imenice.
Prema treem gleditu, tu uope nema nikakvog nadodatka, ve ta sintagma spada u kategoriju njihovih izreka: Neko poput tebe ne ini neto takvo!, tj. ti to ne radi. Tako je tu upotrijebljena rije misl kako bi se izreci
pojaao smisao. Za to u ovom sluaju kau: To znai: Za nekog poput Njega
nema primjera, ak i kada bi On bio zamisliv, a ta tek kad Mu nema slinoga!
Ima i drukijih miljenja o tome, ali je ono prvo najsnanije.
O njegovim rijeima:
U Stvorio je stvorenja po Svome znanju.

Komentar:
Stvorio je, tj. uveo u postojanje, oblikovao i divno kreirao. Rije stvoriti ponekad se upotrebljava i u znaenju odrediti mjeru. Izraz stvorenja (halk), u ovom
njegovom iskazu, ima infinitivno znaenje, tj. ono to je stvoreno (mahlk),
dok sintagma po svome znanju ima funkciju akuzativa stanja, tj. stvorio ih je,
znajui ih. Uzvieni kae: A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, i Onaj koji sve
potanko zna, Koji je o svemu obavijeten. (El-Mulk, l4) U Njega su kljuevi
svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna ta je na kopnu i ta je u moru, i
nijedan list ne otpadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje
niti ieg mokrog niti ieg suhog, nieg to nije u jasnoj Knjizi. On vas nou
uspavljuje - a zna i ta ste preko dana grijeili. (El-Enm, 59-60)
U tome se nalazi i odgovor mutezilama.
Imam Abdulazz el-Mekki - Allah mu se smilovao! - fijin prijatelj
i sabesjednik, u svojoj knjizi El-Hajda76 navodi svoju raspravu sa Birom elMersijem kod halife El-Memna. Naime, kad ga je on upitao ta kae o
75
76
Tj. u arapskom jeziku: mislun dosl. slinjak. (Nap. prev.)

Pripisivanje ove knjige El-Mekkiju je upitno. V. fusnotu br. 142.
115
Allahovom znanju, Bir je odgovorio: Kaem da On nema neznanja! Na

to je on ponavljao pitanje o Allahovu znanju, potvrujui Biru ono to je
rekao, a Bir je jednako odgovarao: Nema neznanja!, ne elei priznati da
On ima znanje. Imam Abdulaziz je tada rekao: Odricanje neznanja ne sadri pohvalu, jer evo i ovaj stub, takoer, nema neznanja, a Uzvieni Allah je
pohvalio vjerovjesnike, meleke i vjernike za posjedovanje znanja, a ne tako
to im je odrekao neznanje. Prema tome, onaj ko priznaje znanje samim tim
odrie neznanje, dok onaj ko odrie neznanje ne znai i da priznaje znanje.
Ljudi su pak duni priznati ono to je Allah Sebi priznao, negirati Mu ono
to je On Sam zanegirao i suzdrati se od onoga od ega se On suzdrao!
Racionalni dokaz Njegovoga - uzvien neka je On! - znanja jest sljedei: Apsurdno je kazati da On stvari u postojanje uvodi s neznanjem, budui
da ih, sve, stvara Svojom voljom, a volja podrazumijeva poimanje onoga to
se hoe, naime poznavanje toga. Tako je uvoenje u postojanje neodvojivo
od volje, a volja je neodvojiva od znanja. Prema tome, uvoenje u postojanje
zahtijeva znanje. Potom, stvorene stvari imaju takve strukturalne elemente
i tako su savreno ureene da to neminovno nalae postojanje znanja kod
onog ko ih je proizveo, budui da je nemogue da jedan savreno ustrojen
akt potekne od neznanja.77 Uz to, i meu samim stvorenjima ima onih koja
su znana, pa kako je znanje svojstvo savrenosti, to je nemogue da Stvoritelj ne bude znalac.
Ovo se moe ilustrirati na dva naina.
Jedan od njih je da se kae: Mi, po prirodi stvari, znamo da je Stvoritelj
savreniji od stvorenja, da je ono ije je postojanje nuno savrenije od onog
ije je postojanje potencijalno mogue. Prema elementarnom znanju, ako
zamislimo dva subjekta - jednoga znanog, a drugoga neznanog - znamo
da je onaj znani savreniji pa, prema tome, ako Stvoritelj ne bi imao znanje,
onda bi ono ija je egzistencija samo potencijalno mogua, bilo savrenije
od Njega, to je apsurdno.
Drugi nain je da se kae: Svako znanje u potencijalno moguim stvarima (el-mumkint), tj. u stvorenim stvarima, je od Njega, pa tako nije zamislivo da sam proizvoa i kreator savrenosti bude bez njega. Naprotiv,
najpree je da ga On posjeduje; Njemu pripada najuzvienije svojstvo, On i
stvorenja ne mogu biti u istoj ravni ni u pojedinosti, ni u cjelini. Naprotiv,
bilo kakva savrenost koja se nae u stvorenju, primarno mora biti priznata
77
U rukopisu stoji: od neznalca.
116
Stvoritelju; bilo kakva nesavrenost, koja se odrekne nekom stvorenju, tim

prije mora biti odreknuta Stvoritelju!
O njegovim rijeima:
U I odredio im je sudbine.
Komentar:
Uzvieni kae: On je sve stvorio i svemu dao preciznu odredbu! (El-Furkan, 2) Mi sve s mjerom stvaramo. (El-Kamer, 49) A Allahova zapovijed
je odredba konana. (El-Ahzb, 38) Koji sve stvara i ini skladnim, i Koji
sudbine odreuje i napuuje. (El-Al, 2-3)
U Muslimovom Sahihu se, posredstvom Abdullaha ibn Amra, navode
sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Uzvieni Allah je odredio sudbine
svih stvorenja pedeset hiljada godina prije nego e stvoriti nebesa i Zemlju,
a Njegov Prijesto (Ar) bio je na vodi!78
O njegovim rijeima:
U I naveo im ivotne rokove.

Komentar:
Znai da je Allah, Uzvieni, svim ivim biima odredio smrtne asove (dl)
tako da, kada im dou njihovi smrtni asovi, ni za jedan tren ih ne mogu
odgoditi, niti ubrzati.
Uzvieni kae: I kad rok njihov doe, ni za tren ga jedan ne mogu ni
odgoditi ni ubrzati. (En-Nahl, 61) I nijedna dua ne umire, osim sa Allahovom dozvolom, Koji joj je ranije zapisao rok! (Alu Imrn, 145)
78
Hadis je vjerodostojan (sahh), i ve je navoen.
117
U Muslimovom Sahihu navodi se sljedea izjava Abdullaha ibn

Mesda: Ummu Habba, supruga Vjerovjesnikova, s.a.v.s., - Allah njome
bio zadovoljan! - rekla je: Boe moj, daj da dugo uivam u svome muu,
Boijem Poslaniku, i u (svom ocu) Ebu Sufjnu i u svom bratu Muviji (tj.
produi im njihove ivote, op. prev.)! Na to joj je Vjerovjesnik rekao: Molila
si Allaha za rokove ve navedene, i za dane ve izbrojane, i za nafake ve
dodijeljene. Nita nee biti dato prije njegovog vremena, i nita nee biti
odgoeno dalje od njegovog vremena. Bilo je bolje i vrednije da si Allaha
molila da te sauva patnje u Dehennemu i patnje u mezaru!79
Prema tome, ubijeni je mrtav zato to mu je istekao ivotni vijek; Allah
je znao, dodijelio sudbinu i odredio da e ovome uzrok smrti biti bolest,
ovome e uzrok biti ubistvo, ovome ruenje, ovome poar, ovaj e se utopiti
itd. Uzvieni Allah stvorio je i smrt i ivot, i stvorio je uzrok smrti i uzrok ivota. Mutezile, meutim, smatraju da je ubijenome prekinut njegov ivotni
vijek, te da bi, da nije ubijen, ivio do svoga roka, ba kao da ima dva smrtna asa, to nema svoga utemeljenja u istini, budui da nije prilino Allahu
pripisati da je dotinome odredio smrtni as znajui da nee poivjeti do
njega, odnosno da mu je odredio jednu od te dvije stvari, onako kako ini
neko ko ne zna konanice stvari.
Donoenje pak propisa o odmazdi nad ubicom (kiss), i odgovornost
ubice, dolaze (samo) otuda to je on poinio neto to nije smio, to mu
je bilo zabranjeno, to je posegnuo za zabranjenim uzrokom. U tom smislu su i Vjerovjesnikove, a.s., rijei: Odravanje rodbinskih veza produava
ivot!80, tj. uzrok je dugog ivota. Tako je Allah odredio da neko odrava
rodbinske veze pa s tim uzrokom doivi tu granicu ivota tako da, kad ne
bi bilo tog uzroka on ne bi dosegao tu granicu. Meutim, On je sudbinski
dosudio taj uzrok i odredio ga, kao to je sudbinski odredio da drugi kida
rodbinske veze pa i on, isto tako, doivi toliko kako smo to kazali u pogledu
ubistva i neubistva.
79
80
Hadis je vjerodostojan (sahh) i Muslim ga navodi u poglavlju o sudbini (El-Kader). Takoer

ga biljei i Ahmed u svom Musnedu (I/390, 413, 433, 445 i 446), te Ibn Ebu sim u djelu
Es-Sunnah (Sunnet), br. 262-263.
Hadis je vjerodostojan (sahh). Ovo je samo dio hadisa kojeg Ebu Jal prenosi od Enesa sa
slabim (daf) prijenosnim nizom, no smisao mu je ispravan - potvruju ga mnogi drugi
hadisi, meu kojima je i onaj koji, takoer, prenosi Enes a koji glasi: Ko eli da mu se dadne
poveanje u opskrbi i produi mu se ivotni trag, neka odrava svoje rodbinske veze! Ovaj
hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi).
118
Ako bi neko rekao: Da li u utjecaju koji ima odravanje rodbinskih veza

na produenje, odnosno smanjenje ivotnoga vijeka, ima neminovnog utjecaja i dova, ili nema? - odgovor bi bio: Ne mora u tome biti i utjecaja dove,
shodno onome to je Vjerovjesnik, a.s., rekao Ummu Habbi, naime: Molila
si Allaha za rokove ve navedene!, kako je maloas navedeno, iz ega se
razumije da su ivotne dobi ranije odreene, te da nije propisana dova da
se one mijenjaju, za razliku od spasavanja od ahiretske patnje, za ta jest
propisana i gdje je od koristi. Zar ne vidi da je dova za promjenom ivotne
dobi, s obzirom da implicira ahiretsku korist, propisana, kako to nalazimo
u dovi koju, posredstvom Ammra ibn Jsira, od Vjerovjesnika, a.s., biljei
En-Nesi, naime: Moj Boe, budui da Ti poznaje i nama nespoznatljivo,
i da ima mo nad svim Svojim stvorenjima, poivi me dotle dok mi ivot
bude dobar za mene, a usmrti me kad smrt bude bolja za mene!81 itd., do
kraja dove.
Ovo potvruje i hadis kojega El-Hkim navodi u svome Sahhu82, posredstvom Sevbna, r.a., u kojem Vjerovjesnik, a.s., kae: Sudbinu moe odbiti samo dova, a produiti ivot moe samo dobroinstvo. ovjek doista
moe biti lien opskrbe zbog nekog grijeha kojega poini!83
U ovom hadisu sadran je i odgovor onima koji vjeruju da je zavjet
sredstvo za otklanjanje nevolje i postizanje odreene blagodati. Naime, u
Sahihima Buhrija i Muslima stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., zabranio zavjetovanje; rekao je: Ono ne donosi nikakvo dobro, njime se jedino izuzima
neto imovine od krtaca!84

81
82
83
84
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ranije je naveden u cijelosti pod br. 55.

Nazivanje El-Hakimovog El-Mustedreka vjerodostojnom zbirkom hadisa, tj. Sahihom,
prenaglaena je tolerantnost, s obzirom na veliki broj slabih i odbaenih hadisa, pa ak
i izmiljenih, koji se nalaze u njemu. Stoga e vidjeti kako vispreni hadiski strunjaci
obiavaju rei: Navodi ga El-Hkim u svome El-Mustedreku!
Hadis je dobar (hasen), ali bez rijei ovjek doista moe biti lien... El-Hkim ga ocjenjuje vjerodostojnim (sahh) sa im se saglasio i Ez-Zeheb. Meutim, u njegovom prijenosnom nizu ima i jedan nepoznat prenosilac. No, podrava ga jedan drugi hadis, ali bez
naznaenog dodatka. Prema tome, hadis je, bez tog dodatka, dobar (hasen). Ja sam se
o njemu izrazio u knjizi El-Ehdsu-s-sahha (Vjerodostojni hadisi), br. 154, tampanoj u
izdanju El-Mektebu-l-islami.
Obojica ga biljee posredstvom Ibn Omera, a Muslim ga biljei jo i posredstvom Ebu
Hurejrea. U toj verziji hadis glasi: Nemojte se zavjetovati, jer zavjet nee nita izmijeniti u
onome to je sudbinom odreeno, jedino e se njime izuzeti neto imovine od krtaca! Ja
sam ga struno elaborirao u Ibn Asimovom djelu Kitbu-s-sunna (Knjiga sunneta) pod br.
312-314, te u El-Irvu (2585).
119
Znaj da je dova legitimna i svrsishodna u nekim stvarima, a da u nekim

nije. Tako je i sa ovom dovom. Shodno ovome, Allah se ne odaziva na dove
onih koji prelaze granice dozvoljenog (el-mutedn). Imam Ahmed - Allah
mu se smilovao! - nije volio da za njega neko upuuje dovu Allahu za dug
ivot; govorio je: To je gotova stvar!
to se tie rijei Uzvienoga: I ne produi se vijek nijednom ivuem,
niti se oduzme od njegovoga ivota, a da to nije zabiljeeno u Knjizi! (Ftir,
11), neki, za navedenu zamjenicu u rijeima min umurihi (dosl. od njegovoga
ivota), kau da joj je znaenje onakvo kao kad reknu: Imam dirhem i njegovu polovicu, tj. polovicu drugog dirhema, pa bi znaenje predmetnog ajeta
bilo: niti se oduzme od ivotnog vijeka drugog ivueg! Prema drugima,
to poveavanje i oduzimanje ivotnog vijeka deava se samo u onim listovima koji se nalaze u rukama meleka. Oni Allahove rijei: Svaki kraj je imao
knjigu. Allah brie i zadrava ta hoe. Kod Njega je Glavna Knjiga! (Er-Rad,
38-39) tumae tako da se to brisanje i zadravanje vri u listovima koji se
nalaze u rukama meleka, a da se dijelom ajeta: kod Njega je Glavna Knjiga
podrazumijeva Ploa Zatiena (El-Levhu-l-mahfz).
Taj smisao sugerira i sam kontekst ajeta, tj. rijei: Svaki kraj je imao
knjigu, nakon ega je reeno: Allah brie i zadrava ta hoe! (Er-Rad, 39),
tj. iz te knjige, a Kod Njega je Glavna Knjiga!, tj. izvorna u odnosu na tu,
naime Ploa Zatiena (El-Levhu-l-mahfz).
Neki kau: Allah brie i zadrava iz (prethodnih) vjerozakonskih sistema, neto iz njih dokida, a neto zadrava, po Svome htijenju. Sam kontekst
vie izraava ovaj smisao nego onaj prvi, a potvruju ga i rijei Uzvienoga:
I nije dato poslaniku da od sebe donese neki ajet, osim sa dopustom Allahovim, a svaki kraj je imao knjigu!
Tako je Allah saopio da Poslanik ne donosi ajete od sebe, ve da mu
oni dolaze od Allaha. Zatim je rekao: Svaki kraj je imao knjigu. Allah brie
i zadrava ta hoe. (Er-Rad, 38-39), tj. svi vjerozakoni imali su rok svoga
trajanja i svoju konanicu, gdje su se zavravali kada bi bili dokidani drugim
vjerozakonom. Tako bi Allah, kada bi dolo vrijeme njihovog kraja, iz njih
dokidao ta je htio, a ta je htio zadravao.
Postoje i druga shvatanja ovoga ajeta, a Allah najbolje zna ta je ispravno.
120
O njegovim rijeima:
nita nije bilo skriveno prije nego ih je stvorio i znao je ta
U Njemu
e initi i prije nego ih je stvorio.
Komentar:
Naime, Uzvieni Allah zna ta je bilo i ta e biti, i zna kako bi izgledalo ono
to nije bilo da je, kao to kae: A i kada bi bili vraeni nazad, oni bi opet
radili ono to im je zabranjeno! (El-Enm, 28). Iako je znao da nee biti
vraani nazad, ipak je kazao da bi oni, kada bi bili vraeni, opet radili onako
kako su radili i prije, kako to Uzvieni kae: Da je Allah znao da od njih
moe biti nekoga dobra, uinio bi da uju, a da je uinio i da uju, oni bi se
opet okrenuli, jer oni i inae glave okreu! (El-Enfl, 23) U tome je sadran i
odgovor rafidijama i kaderijama, koji su govorili: On neto ne poznaje prije
nego ga stvori i uvede ga u postojanje! Ovo je jedan od segmenata pitanja
o sudbini, o emu e kasnije biti dato vie objanjenja, ako Bog da.
O njegovim rijeima:
im je da Mu pokorni budu, a zabranio im da Mu nepoU Naredio
sluh iskazuju.
Komentar:
Profesor navodi naredbu i zabranu nakon to je spomenuo stvaranje i sudbinsko odreenje ime je sugerirao injenicu da je Allah, Uzvieni, ljude
stvorio zato da Ga oboavaju, kako to Uzvieni kae: Dinne i ljude sam
stvorio samo zato da Me oboavaju! (Ez-Zarijt, 56) Onaj koji je stvorio
smrt i ivot kako bi vas iskuao koji e od vas bolje postupati! (El-Mulk, 2)
O njegovim rijeima:
se odvija prema Njegovom odreenju i prema Njegovom htiU Sve
jenju. Njegovo se htijenje provodi, a ne htijenje ljudi, izuzimajui
121
ono to im On hoe. Prema tome, ono to On hoe to i biva, a ono

to On nee to ne biva.
Komentar:
Uzvieni kae: A vi ne moete htjeti osim ono to Allah hoe - Allah, uistinu, sve zna i mudar je! (Ed-Dehr, 3); A vi ne moete nita htjeti ako to Allah,
Gospodar svjetova, nee! (Et-Tekvr, 29); Kad bismo im meleke poslali, i
kad bi im mrtvi progovorili, i kad bismo pred njih oigledno sve dokaze
sabrali - oni opet ne bi vjerovali, osim ako bi Allah htio! (El-Enm, 111); A
da je Gospodar tvoj htio, oni to ne bi uinili! (El-Enm, 112); Da Gospodar
tvoj hoe, na Zemlji bi, doista, bili svi vjernici! (Jnus, 99); Onome koga
Allah eli da uputi - On srce njegovo prema islamu raspoloi, a onome koga
eli da u zabludi ostavi - On srce njegovo stegne i umornim uini kao kad
ini napor da na nebo uzleti! (El-Enm, 125)
Kazivajui o Nhu, a.s., tj. o njegovom obraanju narodu kojem je poslan, Uzvieni kae: Ako Allah hoe da vas ostavi u zabludi, nee vam savjet
moj koristiti, ma koliko ja elio da vas savjetujem! (Hd, 34)
Takoer kae: Onoga koga hoe - Allah ostavlja u zabludi, a onoga
koga hoe - na Pravi put izvodi! (El-Enm, 39)
Osim ovih, postoje i mnogi drugi dokazi o tome da ono to Allah hoe
to i bude, a to nee to i ne biva. Ta, kako bi u Njegovome carstvu i moglo
biti neto ega On nee da bude!? Imali li, dakle, ikoga u veoj zabludi, i da je
u veem nevjerstvu, od onoga koji tvrdi da je Allah od nevjernika htio iman,
a da je nevjernik htio nevjerstvo pa da je htijenje nevjernikovo nadvladalo
nad htijenjem Allahovim!? Uzvien neka je Allah nad onim to govore oni
uzvienou golemom!
Ako bi neko rekao: U tom smislu nejasne su sljedee rijei Allaha Uzvienoga: Oni koji su Bogu neto pridruivali u Boanstvenosti Njegovoj govorit e: Da je Allah htio, mi ne bismo Njemu nita pridruivali u Boanstvenosti Njegovoj, a ni preci nai! (El-Enm, l48) Oni koji Njemu pridruuju
druge u Boanstvenosti Njegovoj govore: Da je Allah htio, ne bismo se mi,
pored Allaha, nikome klanjali! (En-Nahl, 35); Da Milostivi hoe - govore
oni - mi im se ne bismo klanjali. Oni o tome nita ne znaju, oni samo lau!
(Ez-Zuhruf, 20)
122
Allah ih je, kako se vidi, ukorio zbog toga to su mnogobotvo koje je

poteklo od njih, vezali za Allahovo htijenje. Isto tako, ukorio je Iblsa s obzirom da je zavoenje pripisao Allahu kada je rekao: Gospodaru moj, zato
to si me Ti zaveo, ja u njima, doista, na Zemlji poroke lijepim predstavljati
i ja u njih sve zavesti! (El-Hidr, 39)
Odgovor bi bio sljedei: Na ovo je odgovoreno sa vie odgovora. Najbolji je onaj u kojem se kae da im je On to opovrgao jer su posegnuli za
Njegovim htijenjem kao dokazom Njegovog zadovoljstva i Njegove naklonosti. Rekli su: Da On to nije volio, da je to prezirao, ne bi ga ni htio! Tako
su Njegovo htijenje (da neto takvo dopusti, nap. prev.) uinili dokazom
Njegovog zadovoljstva (time), pa im je Allah to odbio; odnosno, opovrgao
im je njihovo uvjerenje da je Allahovo htijenje dokaz da je On to i naredio. Ili im je opovrgavao to to su oponirali Njegovome zakonu i Njegovoj
zapovijedi sa kojom je upuivao Svoje poslanike i s ime je sputao Svoje
objave, na temelju Svoje odluke i Svoga odreenja, drei da ih je Njegovo
ope htijenje tjeralo prema tome. Naime, nisu spomenuli Njegovo htijenje
u pravcu izraavanja Njegove jedinosti (tevhd), ve su ga spomenuli kako bi
se njime suprotstavili Njegovoj zapovijesti, kako bi njime potisnuli Njegov
zakon, onako kako to ine otpadnici i neznalice: naime, kada im se neto
naredi, ili zabrani, oni se pravdaju sudbinskim odreenjem!
Tako je jedan kradljivac, pravdajui pred Omerom - Allah bio zadovoljan njime! - svoj in, kao argument naveo sudbinsko odreenje, pa mu
je Omer na to rekao: Ja u tebi odsjei ruku za to, upravo po Allahovoj
odredbi i odreenju! Potkrepljuju to rijei Uzvienog: Tako isto su on prije
njih poricali! (El-Enm, 148)
Njihova namjera, dakle, bila je iznoenje lanog argumenta u pogledu
onoga to su inili. Kako, naime, zna da Allah to nije sudbinski odredio?! Da
li je ostvario uvid u, za ovjeka, nedokuivi svijet (el-gajb)?!
Ako bi neko rekao: ta oni kau na Ademovo argumentiranje Msu
- mir Boiji neka je na njih dvojicu! - sudbinskim odreenjem, kad mu je
rekao: Zar me to kori za neto to mi je Allah propisao na etrdeset godina prije nego e me stvoriti?!, za ta je Vjerovjesnik, s.a.v.s., potvrdio da je
Adem tim argumentom iz rasprave iziao kao pobjednik nad Musaom.
Odgovar bi bio sljedei: Prihvatit e to pokorno i posluno s obzirom
da je tako vjerodostojno preneseno od Boijeg Poslanika, s.a.v.s., nee to
odbiti i proglasiti ga lanim, zbog naina na koji se taj prijenos realizirao,
123
kako su to uinile kaderije, niti to prihvatiti slabim tumaenjima. Naprotiv,

tano je da se Adem nije pravdao sudbinskim odreenjem za grijeh koji je
poinio, budui da je on najbolje poznavao svoga Gospodara i svoj grijeh.
tavie, ni pojedini njegovi potomci se ne pravdaju sudbinskim odreenjem,
jer ono nema svoga utemeljenja u istini. Isto tako, Ms, a.s., isuvie je znao
o svome (pra)ocu i njegovome grijehu da bi Adema korio za grijeh za koji
se on pokajao, koji mu je Allah oprostio, zatim ga odabrao (za poslanika) i
na Pravi put ga naputio. Ukor se, naime, odnosio na nedau koja je njegovo
potomstvo izvela iz Denneta, pa se Adem pozvao na sudbinsko odreenje
s obzirom na tu nedau, ne na grijeh koji je poinio, jer se za sudbinskim
odreenjem posee kod udaraca sudbine, a ne kod posrnua.
Ovo je i najljepe to je reeno o ovome hadisu. Prema tome, one nedae koje donese sudbina, moraju se prihvatiti mirnoga srca, jer to predstavlja potpunost u smislu zadovoljstva svojim Gospodarom. to se pak tie
grijeha, ovjek ne treba da grijei, a kada ipak pogrijei, treba zaiskati oprost
od Allaha i izraziti svoje kajanje. Tako e se za svoja posrnua pokajati, a kod
udaraca sudbine biti strpljiv. Uzvieni kae: Zato ti budi strpljiv - Allahovo
obeanje je istina - a za svoj grijeh moli oprost! (El-Mumin, 55); A ako
budete strpljivi i uvali se zabranjenoga, njihovo vam lukavstvo nee nimalo
nauditi! (lu Imrn, 120)
Meutim, to se tie Iblsovih rijei: Gospodaru moj, zato to si me Ti
zaveo..., on je ukoren zato to se pravdao sudbinom, a ne zato to je priznavao ono to mu je dosueno, to ga je potvrivao. Posluaj ta kae Nh, a.s.:
Ako Allah bude htio da vas ostavi u zabludi, savjet moj nee vam koristiti,
ma koliko ja elio da vas nasavjetujem. On je Gospodar va i Njemu ete se
vratiti! (Hd, 34)
Lijepo je neko rekao:
to Ti si htio to je i bilo, svejedno to ja ne htjedoh to,
a to ja htjedoh to ne bijae, ukoliko Ti ne htjede ga!
Od Vehba ibn Munebbiha se prenosi sljedea izjava: Bavio sam se sudbinom pa sam ostao zbunjen, potom sam se opet bavio njome, i opet ostao
zbunjen. Onda sam shvatio da sudbinu najbolje poznaju oni koji se njome
najmanje bave, a da je najmanje znaju oni koji najvie govore o njoj!
124
O njegovim rijeima:
upuuje koga hoe, titi ga i zaklanja - iz Svoje dobrostivosti,
U On
a u zabludu odvodi koga hoe, ne prui mu pomo i daje mu iskuenja - iz Svoje pravednosti.
Komentar:
Ovo je odgovor mutezilama u njihovoj tvrdnji da je Bog obavezan initi
ono to je najbolje za ovjeka, to spada u pitanje upute i zablude. Mutezile
kau: Uputa od Allaha: to je objanjenje ispravnog puta, a odvoenje u zabludu (el-idll): to je nazivanje ovjeka zabludjelim. Uzvieni ovjeka tretira
zabludjelim onda kad ovjek u sebi stvori zabludu!
Ovo se zasniva na njihovom pogrenom naelu, naime da ljudi stvaraju svoja djela. Za ovo kako mi kaemo dokaz su rijei Uzvienoga: Ti,
doista, ne moe uputiti na Pravi put onoga koga ti eli da uputi, ve
Allah upuuje koga On hoe! (El-Kasas, 56) Da, dakle, uputa znai samo
pojanjenje Puta, tada odricanje toga Njegovu Vjerovjesniku ne bi bilo korektno, budui da je on - neka su na njega mir i blagoslovi Boiji! - Pravi
put objasnio i onome koga voli, i onome koga ne voli. Zatim, rijei Uzvienoga: A kad bismo htjeli, svakoj dui bismo dali njenu Uputu! (Es-Sedda,
l3); Allah u zabludu odvodi koga hoe, i upuuje koga hoe! (El-Muddessir, 31)
Kada bi, dakle, Uputa od Boga bila samo objanjenje - to je openito
i podrazumijeva svakoga - tada ograniavanje na htijenje ne bi bilo korektno. Isto se moe kazati i za rijei Uzvienoga: Da nije bilo milosti Gospodara moga, i ja bih bio jedan od tu dovedenih! (Es-Sfft, 57); Allah, koga
hoe u zabludu odvede, a koga hoe uini (da bude) na Pravome putu!
(El-Enm, 39)
O njegovim rijeima:
oni variraju u htijenju Njegovome izmeu Njegove dobrostiU Svi
vosti i Njegove pravednosti.
125
Komentar:
Oni su, naime, onakvi kako je za njih rekao Uzvieni, naime: On vas stvara,
pa su neki od vas nevjernici, a neki vjernici! (Et-Tegbun, 2) - to znai da je
onaj koga je On uputio na ispravno vjerovanje (imn) upuen zahvaljujui
Njegovoj dobrostivosti i da za to sva zahvala pripada Njemu, a da je onaj
koga je odveo u zabludu tamo odveden na temelju Njegove pravednosti, za
ta (isto tako) sva zahvala pripada Njemu. O ovome e kasnije biti dato vie
objanjenja, ako Bog da, s obzirom na to da Profesor - Allah mu se smilovao! - govor o sudbini nije objedinio na jednom mjestu, ve ga je raspodijelio na vie mjesta, pa sam se i ja drao tog njegovog rasporeda.
O njegovim rijeima:
U On je iznad svih suprotnika i rivala.

Komentar:
Naime On, Uzvieni, nema nikog ko bi Njemu mogao oponirati, ve biva
samo ono to On hoe, a to On nee to ne moe ni biti, tako da Njemu
nema nikoga ravnog, kako to kae Uzvieni: I niko Mu ravan nije! (El-Ihls,
4) Ovim poricanjem suprotnika i rivala Profesor - Allah mu se smilovao! posredno daje odgovor mutezilama na njihovu tvrdnju da je ovjek taj koji
stvara svoje djelo.
O njegovim rijeima:
toga ko moe pobiti Njegovu odluku, nema toga ko moe
U Nema
prolongirati Njegovu odredbu i nema toga ko moe nadvladati
Njegovu naredbu.
Komentar:
Njegovu odluku ne moe odbiti nikakav odbija, niti je moe prolongirati,
odnosno Njegovu odredbu ne moe odgoditi nikoji odgoiva, niti Njegovu
126
zapovijed moe nadvladati koji nadmonik, ve je On Allah, Jedini i Nad

Svime Dominirajui (El-Kahhr).
O njegovim rijeima:
U U sve to vjerujemo i imamo pouzdano znanje da je sve od Njega.

Komentar:
to se tie vjerovanja (iman), o njemu e govora biti neto kasnije, ako Bog
da. Pouzdanost je pak ustabiljenost znanja u biu, umirenost, onako kako se
voda umiri u izvoru. Potom je, umjesto genitivne veze, data nunacija u rijei
sve (kullen), tj. svaki pojedini egzistent stvorio je Allah Svojom odlukom,
Svojim odreenjem, (Svojom voljom), Svojim htijenjem i Svojim stvaralatvom, o emu e biti vie govora na odgovarajuem mjestu, ako Bog da.
O njegovim rijeima:
da je Muhammed Njegov rob odabrani, Njegov vjerovjesnik odU Ilikovani
i Njegov poslanik s kojim je zadovoljan!
Komentar:
Odabranost, odlikovanost i injenica da se neim zadovoljno imaju meusobno slina znaenja. Znaj da se ovjekova potpunost nalazi u stepenu
ostvarenja njegove ropske potinjenosti prema Allahu Uzvienome. Sve to
ovjek, dakle, u veoj mjeri bude rob Allahov sve je vea njegova potpunost
i uzdie mu se duhovni stepen (dereda). Onaj ko zamilja da ovjek, na neki
nain, izae iz ropske potinjenosti, i da izlazak iz nje predstavlja veu potpunost, taj je najvea neznalica i u najveoj je zabludi. Uzvieni kae: Oni
govore: Milostivi ima dijete! Uzvien neka je On, to su samo robovi potovani! (El-Enbij, 26) i sl. Allah je Svoga Vjerovjesnika, s.a.v.s., nazvao robom
na najasnijem od svih mjesta - u suri El-Isr je rekao: Uzvien neka je
Onaj koji je roba svoga nou proveo...! (El-Isr, 1) Jo je rekao: A kada je rob
Allahov ustao da Mu se pomoli... (El-Dinn, 19); Pa je robu Svome objavio
127
to je objavio! (En-Nedm, 10); A ako budete imali sumnje u ono to smo

Mi objavili Naemu robu! (El-Bekare, 23) Time je on zasluio prvenstvo nad
svim drugim ljudima na ovome svijetu, i na ahiretu. Zato e Mesh (s), a.s.,
na Sudnjemu danu, kada ljudi od njega zatrae da se zauzme za njih, nakon
to su to isto prethodno traili od drugih vjerovjesnika, s.a.v.s., rei: Idite
Muhammedu, robu kome su oproteni i raniji i kasniji grijesi!85
Prema tome, on je takvu poziciju zadobio time to je upotpunio svoju
ropsku potinjenost Allahu.
Poznat je nain, kod skolastikih dogmatiara (ehlu-l-kelm) i teoretiara, da vjerovjesnitvo vjerovjesnika utvruju pomou uda (mudizt),
tako da mnogi od njih i priznaju vjerovjesnitvo vjerovjesnika samo preko
uda. Oni to priznaju na usiljene naine, a mnogi od njih se dre stajalita da
je probijanje granica prirodnog poretka stvari mogue samo vjerovjesnicima, tako da su zanijekali keramete evlija, sihr i sl.
Nema nimalo sumnje da uda (mudizt) predstavljaju vjerodostojan
dokaz. Meutim, dokaz se ne ograniava samo na uda, budui da vjerovjesnitvo za sebe vezuje naiskreniji, ili najlaljiviji ovjek. Razlika izmeu
njih nije uoljiva samo najneukijima budui da propratni elementi koji su
u dosluhu sa njima razotkrivaju i jednog i drugog, definiraju ih, i razluuju
istinskog od lanog, to ima mnogolike izraaje, mimo same tvrdnje da se
posjeduje vjerovjesnitvo. A, ta je sa samom takvom tvrdnjom? Kako je
divno Hassn - Allah bio zadovoljan njime! - rekao:
ak i da ne bjee ajeta, koji s istine skidahu
pokrivku mranu,
sama njegova intuicija uvijek bi ti davala
obavijest tanu!
Nijedan lani vjerovjesnik nije ustvrdio da ima vjerovjesnitvo a da se
na njemu nije pokazalo neznanje, la, pokvarenost i opsjednutost ejtanima, to moe raspoznati svako ko je imalo u stanju razluivati stvari. Naime,
poslanik ljude neminovno mora obavjetavati o nekim stvarima, neke stvari
im nareivati i initi neke stvari (kojima e dokazivati svoju istinitost). U
sluaju lanoga poslanika u samom onom to on nareuje ljudima, u onome o emu ih obavjetava i u onome to ini nalazi se, sa mnogih aspekata,
85
Hadis biljee Buhari i Muslim (muttefek alejhi), s tim da je ovo samo dio hadisa, koji e
kasnije biti naveden u cijelosti.
128
potvrda njegove lai, dok je, u sluaju onoga koji je istinit, stvar upravo suprotna tome.
Tako obojica njih izlaze sa istom tvrdnjom, pa kako jedan govori istinu, a drugi lae, to se istinitost jednoga, a la drugoga, neminovno moraju
pokazati, makar i poslije nekog vremena. Istinitost je, naime, neodvojiva od
dobroinstva, a la od pokvarenosti, kako se to navodi u Sahihima Buharija
i Muslima, tj. u hadisu koji se prenosi od Vjerovjesnika, a.s.: Drite se istinoljubivosti jer istinoljubivost vodi ka dobroinstvu, a dobroinstvo vodi
prema Dennetu. ovjek tako istinito zbori (i tei istini) sve dok i kod Allaha
ne bude ubiljeen kao istinoljubiv. uvajte se pak lai, jer la vodi ka pokvarenosti, a pokvarenost vodi prema Vatri. Tako ovjek neprestano lae i tei
ka lai, sve dok i kod Allaha ne bude ubiljeen kao laov!86 Stoga Uzvieni
kae: Hoete li da vam kaem kome dolaze ejtan? Oni dolaze svakom lacu, greniku. Oni prislukuju - i veina njih lae. A, zavedeni slijede pjesnike.
Zar ne zna da oni svakom dolinom blude i da govore ono to ne rade?!
(E-uar, 221-226)
Prema tome, vraevi i njima slini, makar se ponekad ono to oni govore iz svijeta nepoznatoga pokazalo istinitim, ipak pri sebi imaju lai i pokvarenosti koje nedvosmisleno otkrivaju da im ono to prenose ljudima ne
dolazi od meleka i da nisu vjerovjesnici. Tako je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kada
je Ibn Sajjdu rekao: Sakrio sam ti neto!, i on mu odgovorio: (To je) crni
dim!, kazao mu: Zaepi, ti nee prei svoju mjeru!87, tj. ti si (obini) vra.
86
87
Profesor Ahmed kir kae: Oba ova dodatka (tj. estica inne, dosl. zaista, koja se u izvorniku nalazi ispred rijei dobroinstvo - a dobroinstvo - te dio koji se nalazi u zagradi
(tj. i tei istini), nalaze se u verziji koju biljei Muslim (II/289), dok je u tampanom primjerku na oba mjesta stajalo (umjesto ma jezalu) la jezalu, no mi smo to uskladili prema
onome kako je kod Muslima, budui da je verzija koju navodi autor blia onoj kod Muslima, a koja se prenosi posredstvom Veka i Ebu Muvije, a obojica njih hadis su preuzeli
od El-Amea. Tako ga, u istom obliku, biljei i Ahmed (4101), takoer posredstvom Veka
i Ebu Muvije. Prema tome, autor je ovaj hadis, u ovakvom njegovom obliku, nesmotreno
pripisao Sahhima Buhrije i Muslima, iako Buhari navodi samo dio hadisa, skraeno, sa
slinim znaenjem, ali sa drugim prijenosnim nizom. Autor se, po svemu sudei, u ovome poveo za El-Munzirijevim djelom Et-Tergb ve-t-terhb (Podsticanje i obeshrabrivanje)
(IV/26-27). Takoer ga je, nesmotreno, pripisao Buhriju. V.: Fethu-l-Bri, X/422-423.
Nsiruddin kae: (Hadis je) vjerodostojan. Buhari ga, u saetom obliku, navodi u poglavlju
o etici (El-Edeb), kako je to rekao profesor kir - Allah mu se smilovao! - s tim da ga
u djelu El-Edebu-l-mufred (Jedinstvena etika), pod brojem 386, navodi u jo potpunijem
obliku.
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljee ga Buhari i Muslim, posredstvom Ibn Omera.
129
On je jo rekao Vjerovjesniku, s.a.v.s.: Dolaze mi i istinoljubivi i

laljivi!88 Jo je rekao: Vidim neki prijesto na vodi!89 Radilo se o ejtanovom prijestolju, a ve je objanjeno da pjesnike slijede zabludjeli. Zabludjeli
je pak onaj koji slijedi svoj poriv i svoju strast, makar to po njega u konanici
imalo tetne posljedice.
Prema tome, onaj ko upozna poslanika, njegovu istinoljubivost, vjernost i podudarnost njegovih rijei i djela, taj e pouzdano znati da on nije
ni pjesnik, ni vra.
Ljudi, na temelju raznovrsnih dokaza, prave razliku izmeu istinitog i
lanog, ak i u pogledu zanata i verbalnih tvrdnji, npr. kad neko tvrdi da je
vian zemljoradnji, tkalatvu, pisanju i sl., da poznaje gramatiku, medicinu,
erijatsko pravo i sl. Vjerovjesnitvo pak podrazumijeva neka znanja i djela
kojima se poslanik neminovno mora odlikovati, a to su najasnija znanja
i najasnija djela, pa kako bi onaj ko je u tome istinit u tome mogao nalikovati lacu?! Strunjaci, nesumnjivo, stoje na stajalitu da se obavjetenje
jednog, dvojice ili trojice ljudi - koje prate odgovarajui indikatori i ime se
postie stvaran uvid u tu stvar - moe smatrati aksiomnim, nesumnjivom
injenicom, onako kako ovjek moe prepoznati naklonost drugog ovjeka,
njegovu ljubav, prezir, radost, alost i slino to on nosi u sebi prema onome
to se odraava na njegovome licu, a to se ponekad i ne moe izraziti rijeima. Tako Uzvieni kae: A da hoemo, Mi bismo ti ih, uistinu, pokazali i ti bi
ih, sigurno, po biljezima njihovim poznao! (Muhammed, 30), da bi, potom,
rekao: A poznat e ih po nainu govora njihovog! (Muhammed, 30)
Kae se: Niko nita ne zataji u sebi a da to Allah ne uini vidljivim na
njegovome licu, ili to ne otkrije lapsusom njegovoga jezika! Prema tome, ako
se istinitost, odnosno lanost, govora onoga koji govori raspoznaje odreenim popratnim elementima, ta tek kazati za tvrdnju onoga koji tvrdi da je
Boiji poslanik, kako bi njegova istinitost mogla ostati zakrivena u odnosu
na njegovu, eventualnu, la? Kako se istiniti u tome ne bi mogao razdvojiti
od lanoga brojnim argumentima?
Iz tog razloga je Hadda - Allah njome bio zadovoljan! - budui da
je znala da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., istinoljubiv i dobar, kada joj je, nakon
88
89
Hadis je vjerodostojan i sastavni je dio prethodno naznaenog hadisa.

Hadis je vjerodostojan, biljei ga Muslim (VIII/190) posredstvom Ebu Seida el-Hudrija. U
hadisu stoji da mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., na to rekao: Vidi Iblsov prijesto na moru!
130
dolaska prve Objave rekao: Plaim se za sebe!90, rekla: Boe sauvaj! Allah
tebe, bogme, nee poniziti: ti uva rodbinske veze, govori istinu, olakava
drugim, ugouje gosta, pomae onoga ko je ostao bez sredstava i uvijek
podupire istinu!91
On se nije plaio da bi mogao neto hotimino slagati, s obzirom da
je, po sebi, znao da ne lae, ve se bojao da se, moe biti, s njim nije zbilo
neto runo, to je neka druga pozicija. Na to je Hadda stala nabrajati one
stvari, koje to opovrgavaju. Radi se o izrazima plemenitoga morala i izvrsne
udi, prema emu je on pokazivao prirodnu sklonost, dok je opepoznato iz
Allahova obiaja da On onoga, koga je prirodno obdario lijepim udoreem
i zatitio ga od pokuena morala, nee poniziti.
Isto tako je Negus (En-Nedi), kada se raspitivao o onome o emu
Vjerovjesnik govori, i kada je zatraio da mu neto proue iz Kurana, pa mu
oni prouili, rekao: Ovo i ono sa ime je doao Musa, a.s., doista potjee iz
jedne nie!92
Isto tako je Vereka ibn Nevfel, kada mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ispriao
ta je vidio - a Vereka je bio prihvatio kranstvo i arapskim jezikom i pismom ispisivao Indil (Novi zavjet), pa ga je Hadda zamolila da od svoga
bratia pouje ta je vidio te mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ispriao o tome rekao: To je bio isti onaj pouzdanik koji je dolazio i Msu!93
Tako je bilo i sa Heraklijem, bizantijskim carem. Kada mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao pismo kojim ga je pozvao u islam, on je od onih Arapa
koji su tamo bili - a meu njima je bio i Ebu Sufjn, koji je sa skupinom
Kurejija trgovakim poslom bio doao u am - traio da mu ispriaju o

90
91
92
93
Hadis je vjerodostojan (sahh) i predstavlja dio podueg hadisa o poetku Objave, koji se
navodi na poetku Buhrijevog Sahha (br. 3 u saetku Buhrijeve zbirke, izdavaa ElMektebu-l-islmi). U izvorniku, kao i u mekanskom tampanom izdanju, umjesto za sebe,
stoji za svoju pamet! O tome Ahmed akir kae sljedee: To je oigledna greka, koju je,
vjerovatno, nainio prepisiva. tavie, takvo neto bilo bi nerazumno, Boiji Poslanik,
s.a.v.s., ne bi mogao kazati neto takvo. tavie, i samo tumaenje nekih uenjaka njegove
bojazni za sebe njegovim strahom od ludila, Hafiz (Ibn Hader) u El-Fethu (I/23) dri neprilinim; kae: Ebu Bekr ibn el-Arebi to smatra neutemeljenim, i sasvim je upravu u tome!
Hadis biljei Buhri, posredstvom Aie. Radi se o dijelu prethodno naznaenog hadisa.
Hadis je dobar (hasen) i predstavlja samo dio hadisa Ummi Seleme u vezi sa njenom, openito, prvom hidrom muslimana u Abesiniju. Biljei ga Ibn Ishk u djelu Es-Sra (ivotopis,
I/357-363, Ibn Him). Od njega ga prenosi i Ahmed (I/201-203), sa dobrim prijenosnim
nizom.
Hadis biljei Buhri i predstavlja nadopunu hadisu, koji prenosi Aia, a koji je naveden prije
njega.
131
ivotu Vjerovjesnika, s.a.v.s. Tako je pitao Ebu Sufjna, a od drugih je traio

da ga, ako ne bude govorio istinu, isprave, tako da su oni svojom utnjom
izraavali saglasnost sa onim to je on govorio.
Pitao ih je: da li je neko od njegovih predaka bio vladar, i oni su kazali
da nije. Zatim ih je pitao da li je iko prije njega govorio to to on sada govori,
i oni su kazali da nije. Potom ih je pitao da li je iz ugledne loze meu njima,
pa su oni kazali da jeste. Onda ih je pitao da li su ga ranije, prije nego je poeo ovako zboriti, sumnjiili za la, i oni su rekli da nisu, da ga nisu nikada
uli da lae. Potom ih je upitao: da li ga slijede nie kategorije ljudi, ili vie? i
oni su kazali da ga slijede oni iz niih klasa. Pitao ih je da li se njihov broj poveava, ili se smanjuje, pa su kazali da se njihov broj poveava; pitao ih je da
li se iko od onih koji su poli za njim odvratio od te svoje vjere iz razoarenja
u nju, nakon to ju je prihvatio, i oni su odgovorili da nije; pitao ih je da li su
ga fiziki napadali, i oni su rekli da jesu; pitao ih je o ratu izmeu njih i njega,
pa su mu rekli da jednom on njih nadjaa, a drugi put oni njega; pitao ih je
da li vara, pa su mu rekli da ne vara; pitao ih je ta trai od njih da ine, i oni
su rekli: Trai da oboavamo samo Allaha i da Mu nita ne pridruujemo u
Boanstvenosti Njegovoj, a zabranjuje nam ono to su oboavali nai preci;
nareuje nam namaz, iskrenost, ednost i njegovanje rodbinskih veza!
Tako je njegovih pitanja bilo vie od deset, a onda im je on objasnio
dokaze koje su ta pitanja sadravala. Rekao im je: Pitao sam vas da li je neko
od njegovih predaka bio vladar, i vi ste rekli da nije. Da je, dakle, neko od njegovih ranije bio vladar, rekao bih: ovjek eli povratiti vlast svojih predaka!
Pitao sam vas da li je meu vama iko ranije govorio tako kako on sada govori, i vi ste kazali da nije. Da je, dakle, neko prije njega tako govorio, rekao bih:
ovjek se povodi za onim to je prije njega reeno. Pitao sam vas da li ste ga
sumnjiili za la prije nego je poeo govoriti kako sada govori, i vi ste kazali
da niste. Shvatio sam: nije mogue da ostavi laganje na ljude i poe lagati
na Boga! Pitao sam vas da li ga slijede oni iz niih, ili oni iz viih drutvenih
slojeva, pa ste kazali da ga slijede oni iz niih slojeva, a oni su sljedbenici
vjerovjesnika, tj. u poetku njihove misije! Pitao sam vas da li se iko od onih
koji su prihvatili njegovu vjeru nakon toga odmetnuo od nje, iz razoarenja
u nju, pa ste kazali da nije niko. Tako je to sa vjerovanjem: kada se pomijea
sa vedrinom srca, niko ga vie ne moe poljuljati!94
94
Hadis, u svoj njegovoj duini, biljei Buhri, posredstvom Ebu Sufjna, i on se kod njega
nalazi u integralnom obliku.
132
Ovo su najvei znaci istinoljubivosti i istine. La i sve ono to nema

svoga utemeljenja u istini neminovno se na kraju razotkrije, pa oni koji su ih
zagovarali odustanu od njih, a oni koji nisu bili zali u njih ostanu suzdrani.
La samo kratko vrijeme moe imati svoju prohou, a zatim se razotkrije.
I pitao sam vas kako izgleda rat izmeu vas i njega, pa ste kazali da je
premo sad na njegovoj, sad na vaoj strani. Tako je to sa poslanicima: bivaju iskuavani, da bi na kraju pobjeda pripala njima! Pitao sam vas da li kri
ugovor, pa ste kazali da ne kri - takvi su poslanici - oni ne kre ugovor.
Budui da je imao znanje o tome kako stvar stoji sa poslanicima, i kakav
je Allahov obiaj prema njima, tj. da ih jednom pomogne, a drugi put stavi na
kunju, te da oni ne kre ugovor - shvatio je da su to sve poslanika obiljeja
i da je Allahov obiaj prema poslanicima i vjernicima da ih iskuava dobrim i
loim stvarima, kako bi time postigli stepen zahvalnosti i strpljivosti.
Tako u Sahhu nalazimo sljedeu Vjerovjesnikovu, s.a.v.s., izjavu: Tako
mi Onoga u ijoj je ruci moja dua, Allah vjerniku ne dosudi nikakvu dosudbu a da ona ne bude dobra za njega, i to je tako samo za vjernika; naime, ako
ga zadesi kakvo dobro, on zahvaljuje na njemu, pa to bude dobro za njega; a
ako ga zadesi kakvo zlo, on se strpi na tome, pa opet to bude dobro za nj!95
Uzvieni Allah je objasnio mudrost koja se krije u injenici da je neprijatelj u Bitki na Uhudu bio uspjeniji - rekao je: I nemojte klonuti duhom,
niti se alostiti, vi ete biti gornji, ako budete pravi vjernici! (Alu Imrn,
139) Elif. Lm. Mm. Zar misle ljudi da e im se dati da govore: Mi vjerujemo! - a da na kunju nee biti stavljani?! (El-Ankebt, 1-2) Ima i mnogo
drugih ajeta i hadisa koji ukazuju na Njegov obiaj prema ljudima, i na Njegovu mudrost, koja fascinira ljudske umove.
I pitao sam vas ta trai da se ini, pa ste kazali da trai od vas da samo
Allaha oboavate i da Mu nita ne pridruujete u Boanstvenosti Njegovoj;
da vam nareuje namaz, iskrenost, ednost i panju prema rodbinskim ve95
Hadis biljei Muslim u svome Sahhu (VIII/227), te Ahmed (IV/332, 333, VI/15, 16) u sljedeem obliku: udna je stvar sa vjernikom: kod njega je sve dobro, to nije ni kod koga
drugoga..., dok je preostali dio hadisa identian navedenom. U drugoj verziji, koju biljei
Ahmed, hadis glasi ovako: Boiji Poslanik, s.a.v.s., bio je sa svojim ashabima, pa se nasmijao. Zato me ne pitate zato sam se nasmijao?!, upitao ih je, i oni su ga upitali: Boiji
Poslanie, zato si se nasmijao?! udno mi je kako to stvar stoji sa vjernikom..., rekao im
je i nastavio govoriti onako kako je gore navedeno. Prijenosni niz hadisa (sened) je, prema
Muslimovim uvjetima, vjerodostojan (sahh), a ima potporu i u drugome, i ja sam ga struno elaborirao u svojoj Sahhi (br. 147).
133
zama; da vam zabranjuje da oboavate ono to su oboavali vai preci - to

je svojstvo vjerovjesnika, i ja sam znao da e uskoro biti poslan vjerovjesnik,
no nisam mislio da e biti od vas. Volio bih da mu se mogu pridruiti, i da
nisam na poziciji vlasti, otiao bih k njemu. Ako je istina to to govori, znaj
da e on zavladati i ovim mjestom pod ovim mojim nogama!
Onaj kome se on obraao bio je Ebu Sufjn ibn Harb, tada je bio nevjernik i jedan od onih koji su najvie mrzili Allahovog poslanika, pa sam ja,
kae on, dok smo izlazili od njega, onima koji su bili sa mnom rekao: Bogami, stvar Ebu Kebinog sina postala je velika i vana, i bizantijski ga vladar
velia! Od tada sam bio uvjeren da e Vjerovjesnikova, s.a.v.s., vjera preuzeti
primat, sve dok mi Allah nije dao islam, i pored moga opiranja!
Treba znati da se onaj efekat koji se u srcu proizvede zbirom stvari ponekad ne moe postii samo sa nekima od njih. tavie, ono to se dogodi
ovjeku - zasienje, gaenje ei, zahvalnost, radost, alost - meusobno
su isprepletene stvari, i njihov zajedniki efekat se ne moe postii samo sa
dijelom njih; sa samo jednim dijelom postie se tek ogranien efekat.
Takvo je i znanje o nekoj obavijesti. Naime, obavijest jednoga ovjeka
srcu priskrbljuje djelimino uvjerenje, zatim to uvjerenje osnauje istovjetna obavijest drugog ovjeka, sve dok to ne rezultira (punim) znanjem, koje
se potom moe i dalje poveavati i osnaivati. Isto je i sa argumentima za
istinitost i lanost i sl.
Isto tako, Uzvieni Allah je na ovome svijetu ostavio tragove koji ukazuju na poasti kojima je obasuo svoje vjerovjesnike i vjernike, ali i na kaznu kojom je kaznio one koji su ih u la utjerivali, kao to je ustanovljenje
potopa, potapanje faraona i njegove vojske... Nakon to je Uzvieni naveo
kazivanja o vjerovjesnicima, jedno za drugim, u suri E-uar, kakvo je kazivanje o Msu, Ibrahimu, Nhu i onima koji su doli poslije njega, svako od
tih kazivanja zakljuio je rijeima: U tome, doista, ima pouka - veina njih
nisu bili vjernici, a Gospodar tvoj je, doista, silan i milostiv!
Jednom rijeju: samo znanje o tome - da je na Zemlji postojao neko
ko je govorio da je Boiji poslanik i da su ga jedni ljudi slijedili, a drugi mu
se protivili, da je Allah pomagao poslanike i vjernike i konanicu dodjeljivao njima, a njihove neprijatelje kanjavao - spada u najoitija i najjasnija
znanja, koja su prenesena posredstvom mnogih izvora. Prijenos informacija
o tim stvarima je oitiji i jasniji od prijenosa informacija o perzijskim vladarima i lijenicima iz prolih naroda, poput Hipokrata, Galenusa, Ptolomeja,
Sokrata, Platona, Aristotela i njegovih sljedbenika.
134
Mi danas, na osnovu pouzdanih predaja koje imamo o ivotima vjerovjesnika, te njihovim prijateljima i neprijateljima, sasvim pouzdano i sa
razliitih aspekata moemo znati da su bili iskreno na istini. Jedan od njih
je da su oni obavijestili narode da e se desiti njihov trijumf, a da e oni doivjeti ponienje, te da e oni na kraju izai kao pobjednici. Zatim injenica
da je Allah njima stvarao potporu i unitavao njihove neprijatelje - kada se
zna nain na koji se to dogodilo, kakvo je bilo potapanje faraona, potapanje
Nhova naroda i ostalih stvari vezanih za njih, tada se zna i za istinitost poslanika. Potom, onaj ko se upozna sa propisima sa kojima su dolazili i sa pojedinostima njihovih ivota, tome postaje sasvim jasno da su oni najznaniji
ljudi, i da neto takvo ne moe potei od neukoga laova; da ona dobrobit,
ona milost, razboritost i dobrota, upuivanje ljudi na ono to e im biti od
koristi i odvraanje ljudi od onoga to im je tetno, otkriva sasvim jasno da
neto takvo moe doi samo od nekog ko je ispunjen milou, od nekog
dobrog, kojem je cilj samo dobro i korist za ljude.
Mi smo govoru o dokazima poslanstva Muhammedovoga, a.s., o njegovim udima i njihovome podastiranju predvidjeli drugo mjesto, a neki
ljudi su tome posvetili itava djela, poput Bejhekija i dr.
tavie, negiranje njegovog poslanstva, s.a.v.s., atak je na samog Gospodara Uzvienog i imputiranje nepravednosti i lahkomislenosti Njemu uzvien neka je On od toga uzvienou golemom! Dapae, to predstavlja
cjelovito poricanje Gospodara, nijekanje Njega.
Evo objanjenja toga: Ako Muhammed u njihovim oima nije istinski
vjerovjesnik, nego nepravedni vladar, onda mu je ilo naruku da iznosi potvoru na Boga i kojeta pria o Njemu, inei to tako sve dok nije sam poeo
odreivati ta je dozvoljeno, a ta zabranjeno, te donositi vjerske propise,
promulgirati zakone, dokidati sve ranije vjerske sljedbe, odrubljivati glave,
ubijati sljedbenike vjerovjesnika, dok su na istini, u roblje uzimati njihove
ene, pljakati njihova imanja, porobljavati njihovu djecu i kue i ognjita,
to e mu se ostvarivati sve dok ne osvoji itav svijet, tvrdei da sve to radi
po Boijoj naredbi i iz ljubavi prema Bogu.
Gospodar Uzvieni je gledao ta on radi sa batinicima istine, ustrajavajui u svojoj potvori na Njega itavih dvadeset i tri godine pa mu je,
uprkos svemu tome, pruao svoju potporu i pomagao ga, i uzdizao ono
to je on radio, osiguravao mu takve pretpostavke za pobjedu kakve nisu
uobiajene za ovjeka. to je jo gore, odazivao se na njegove zazive, slamao
njegove neprijatelje i podizao mu njegov spomen.
135
I pored toga on je u njihovim oima predstavljao vrhunac lai, potvore

i nepravde, budui da niko nije vei nasilnik od onog ko na Boga iznosi lai,
ko dokida vjerozakone Njegovih vjerovjesnika, zamjenjuje ih i ubija Njegove
miljenike i permanentno iz toga izlazi kao pobjednik. Bog, Uzvieni, ipak
ga je u svemu tome podravao, nije ga kaznom Svojom kanjavao, nije mu
vratnu ilu kucavicu presijecao, pa im nije ostalo druge do da reknu: Ne postoji Tvorac ovoga svijeta, niti Ravnatelj, jer da svijet ima svoga Ravnatelja,
Mudroga i Monoga, On bi ga epao za ruke i estoko mu se suprotstavio
u tome to ini i kaznio bi ga strogom kaznom zbog onih dobrih. Ta, nita
drugo ne bi bilo ni prilino obinim vladarima, a kamo li Vladaru nad vladarima, Onome koji je mudriji od svakog mudrog.
Nema sumnje da je Bog (Uzvieni) uzdigao njegovo ime, uinio superiornim njegov poziv i priznanje njegovog vjerovjesnitva pred svim ljudima,
diljem svijeta. Mi ne sporimo da su se na pozornici javljali i mnogi lani
vjerovjesnici, da su ak imali i veliku snagu i probojnost, ali nikome se od
njih ta stvar nije i upotpunila, njegovo djelovanje nije potrajalo, ve je Allah
nad njima davao vlast Svojim poslanicima i njihovim sljedbenicima, i oni su
prekidali njihove naume i u korijenu ih sasijecali.
To je Allahova zakonitost koja je tekla i ranijim vremenima, tako da
je to poznato ak i nevjernicima. Uzvieni kae: Zar oni da govore: On je
pjesnik, saekat emo da vidimo ta e mu sueno biti! Ti reci: Pa, ekajte,
i ja u, zajedno sa vama, ekati! (Et-Tr, 30-31) Pa, zar ne vidi da On jasno
stavlja do znanja da Njegova savrenost, Njegova mudrost i mo odbijaju
saglasiti se sa onim ko o Njemu iznosi izmiljotine, da On takve ini poukom
ljudima, kako se ve o tome oitovao Njegov obiaj prema onima koji su o
Njemu iznosili lai?! Uzvieni kae: Zar oni da govore: On izmilja o Allahu
lai! A Allah e, ako hoe, srce tvoje uiniti nepokolebljivim! (E-r, 24)
Tu se zavrava odgovor na uvjet, a potom se izrie odluna i bezuvjetna konstatacija - da Allah brie neistinu a istini osigurava trajanje. Uzvieni kae:
Oni ne poznaju Allaha kako treba kad govore: Nijednom ovjeku Allah nije
nita objavio! (El-Enm, 91) Tako Uzvieni saopava da Njega onaj, ko Mu
odrie slanje poslanika i govor, ne vrednuje na pravi nain.
Navode razlike izmeu vjerovjesnika i poslanika. Najbolje to je o
tome kazano jeste da je onaj kome je Allah spustio obavijest sa neba i naredio mu da to dostavi drugima vjerovjesnik (i) poslanik, a da je onaj kome
nije nareeno da to dostavi drugima vjerovjesnik, no ne i poslanik. Prema
tome, poslanik je specifiniji od vjerovjesnika, budui da je svaki poslanik
136
istovremeno i vjerovjesnik, dok svaki vjerovjesnik nije i poslanik. Meutim,

samo poslanstvo je, samo po sebi, openitije, budui da je vjerovjesnitvo
sastavni dio poslanstva. Naime, poslanstvo tretira i vjerovjesnitvo i drugo,
za razliku od poslanika, koji ne obuhvataju vjerovjesnike i druge, dok je u
onom sluaju stvar obrnuta. Vjerovjesnitvo je, dakle, samo po sebi openitije, dok je s obzirom na njegove nositelje, specifinije.
Slanje poslanika jedna je od najveih Allahovih blagodati prema ljudima, osobito slanje Muhammeda, s.a.v.s., kako je rekao Uzvieni: Allah je
vjernike milou Svojom obasuo kad im je jednog izmeu njih kao poslanika poslao, da im rijei Njegove kazuje, da ih oisti i da ih Knjizi i mudrosti
naui, jer su prije bili u oitoj zabludi. (Alu Imrn, l64); A tebe smo samo
kao milost svjetovima poslali! (El-Enbij, 107)
O njegovim rijeima:
U I da je on peat vjerovjesnika.
Komentar:
Uzvieni kae: Ve je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik. (El-Ahzb,
40) Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Ja i (raniji) vjerovjesnici smo poput jednog lijepo sagraenog dvorca na kojem je nedostajala samo jo jedna cigla,
pa su promatrai obilazili oko nje i divili se ljepoti njenoga zdanja. Na njemu
nije bilo nikakvog nedostatka osim te jedne cigle. Eto, ja sam popunio mjesto
te cigle, mnome je zdanje dovreno i mnome se zavrava slanje poslanika!96
Ovo se navodi u oba Sahha.
On je jo rekao: Ja imam vie imena: ja sam Muhammed (Mnogo hvaljeni), i Ahmed (Najhvaljeniji), i El-Mh (Brisa) - Allah mnome brie nevjerstvo - i El-Hir (Sakuplja) - onaj kod ijih e se nogu sakupiti ljudi, i

96
Hadis je vjerodostojan (sahh), s tim da se nepanjom pripisuje i Buhriju i Muslimu sa

ovakvim oblikom. U ovakvom obliku se, naime, nalazi kod Ibn Askira, u njegovoj knjizi Trhu Dimek (Povijest Damaska) i navodi se posredstvom Ebu Hurejrea, kako se to
naznaava u Sujtijevom El-Dmiu-l-kebr (Velikom zborniku) (II/203/1). Biljee ga, u
slinom obliku, i Buhri i Muslim, posredstvom Ebu Hurejrea i Dbira. Tako ga navodi i
Ahmed (II/244, 256, 312, 398, 412, III/361). On ga, takoer (III/9), biljei i posredstvom Ebu
Seda el-Hudrija.
137
ja sam El-kib (Zaeljac), a zaeljac je onaj koji je na zaelju, iza koga nema
vie vjerovjesnika!97
U Muslimovom Sahhu navodi se sljedea Sevbnova izjava: Boiji
Poslanik, s.a.v.s., rekao je: U mom ummetu bit e trideset laova, svaki e
tvrditi da je vjerovjesnik, a ja sam peat vjerovjesnika, i iza mene vie nee
doi nijedan vjerovjesnik!98
Muslim navodi da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Ja sam nad drugim
vjerovjesnicima odlikovan sa est stvari: dat mi je jezgrovit govor, potpomognut sam strahom, doputen mi je ratni plijen, sva mi je zemlja uinjena
istom i pogodnom za obavljanje namaza, poslan sam svim stvorenjima i
mnome se okonava slanje vjerovjesnika!99
O njegovim rijeima:
U I voa bogobojaznih.
Komentar:
Poslanik, s.a.v.s., je voa za kojim se treba povoditi, tj. u kojeg se ljudi trebaju
ugledati. On je i poslan radi toga da bi bio slijeen, shodno rijeima Uzvienog: Reci: Ako Allaha volite mene slijedite, i vas e Allah voljeti... (Alu
Imrn, 31) Prema tome, svaki onaj koji ga slijedi i ugleda se u njega spada
meu bogobojazne.
O njegovim rijeima:
U I prvak poslanika.

99

97
98
Hadis biljee Buhri i Muslim, posredstvom Dubejra ibn Mutima.

Hadis biljei, takoer, i Ebu Dvud, zatim Ahmed i dr.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a prenosi se posredstvom Ebu Hurejrea. Biljei ga, takoer,
i Tirmiz (I/293), koji ga ocjenjuje kao dobar i vjerodostojan (hasen-sahh), zatim Ahmed
(II/412), koji ga biljei preko vie prijenosnih nizova i u vie varijanti. Hadis je elaboriran u
El-Irvu (285).
138
Komentar:
Poslanik, a.s., kae: Ja u na Sudnjem danu biti prvak ljudi, prvi nad kojim e se kabur otvoriti, prvi zagovornik i prvi kome e zagovornitvo biti
primljeno!100 Hadis biljei Muslim.
Na poetku hadisa o efatu101 kae se: Ja sam prvak ljudi na Sudnjem
danu.102 Muslim i Tirmiz biljee i predaju od Vsile ibn el-Eskaa - Allah
njime bio zadovoljan! - koji kae: Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Allah
je izmeu Ismailova potomstva izabrao Kinnu, izmeu potomaka Kinne
izabrao je Kureja, od Kureja potomke Haimove (Benu Him), a izmeu
potomaka Haimovih izabrao je mene!103
Ako bi neko rekao: Prema ovome, Poslanikove, a.s., rijei: Nemojte mi
davati prednost nad Msom, jer e se svi ljudi na Sudnjem danu onesvijestiti, pa u ja biti prvi koji e doi svijesti, no zatei u Msa kako se dri
za jedan krak Boijeg Prijestolja (Ara), pa ne znam da li je svijesti doao
prije mene ili je bio od onih koje je Allah izuzeo (od tog onesvjeenja)!104
postaju nedovoljno jasne. Hadis je zabiljeen u Sahhima Buhrije i Muslima, pa kako se on moe dovesti u sklad sa hadisom: Ja sam prvak ljudi, a

100
101
102
103
104
Hadis biljee: Muslim (V/59), Ebu Dvud (III/467), Ibn Sad u svojim Kategorijama (EtTabekt) (I/20) i Ahmed (II/540) - svi posredstvom Ebu Hurejrea. Podupiru ga i mnogi
drugi hadisi, od kojih sam neke elaborirao u djelu Zillu-l-Denneti (Hladovi Denneta) br.
792-796.
efat - zauzimanju za ljude kod Boga na Sudnjem danu. (Nap. prev.)
Hadis biljei Muslim (I/127) a, takoer, i Buhri (II/334, III/272), zatim Ahmed (II/435) - jo
i posredstvom Ebu Hurejrea - Drimi (I/27-28), Ahmed (III/144) sa vjerodostojnim prijenosnim nizom, posredstvom Enesa. On jo navodi i dodatak: a nije hvala, te Tirmiz,
posredstvom Ebu Seda, koji e biti naveden kasnije.
Tirmiz kae (II/281): Hadis je dobar i vjerodostojan (hasen-sahh). Gornju verziju biljei
Muslim, premda je verzija koju navodi Tirmiz potpunija, meutim meu njezinim prenosiocima ima i onih koji su u tome mnogo pravili greke, kako sam to objasnio u svojoj
Es-Sahhi (Vjerodostojnici) (302).
Hadis biljei Buhri u Sudskim parnicama/sporovima (El-Husmt) (II/89), zatim u
Vjerovjesnicima (El-Enbij) (XII/359), u Dirljivostima (Er-Rikk) (IV/234) i Izraavanju
Boije jedinosti (Et-Tevhd) (IV/474), zatim Muslim u Vrlinama (El-Fadil) (VII/101), te
Ahmed (II/264) posredstvom Ebu Selemea, koji je hadis uo od Ebu Hurejrea, ali u varijanti: Nemojte me smatrati boljim... to se pak tie varijante: Nemojte mi davati prednost..., nju biljee Buhri i Muslim, posredstvom El-Areda, ali u drugom kontekstu, to
e biti navedeno kasnije. U varijanti koju prenosi Ebu Seleme stoji: ...kad: Msa se dri
za jednu stranu Prijestolja Boijega (El-Ar)! El-Ared pak kae: ...kad: Musa se dri za
Prijesto Boiji! U verziji koju biljei Muslim posredstvom El-Areda i Ebu Seleme stoji: ...
pa u zatei Msaa kako se pridrava za jednu stranu Prijestolja Boijega!
139
nije hvala!105 - odgovor bi bio sljedei: Ovome ima jedan povod. Naime,
jedan je Jevrejin rekao: Ne, tako mi Onog koji je Msa odabrao nad svim
ljudima!, pa ga je jedan musliman zbog toga oamario, rekavi mu: Zar se
usuuje tako govoriti, dok je Boiji Poslanik tu meu nama?! Potom je
dotini Jevrejin doao kod Vjerovjesnika da mu se poali na tog muslimana
koji ga je oamario, i Vjerovjesnik, s.a.v.s., tada je rekao kao gore, budui da
je preferiranje nekoga nad nekim, ako je motivirano netrpeljivou, nacionalizmom ili porivom strasti, pokueno. tavie, i sama borba na Boijem
putu, ako ovjeka u njoj nosi netrpeljivost ili nacionalizam, je pokuena.
Allah je, naime, strogo zabranio hvalisavost; rekao je: Mi smo vjerovjesnike
jedne nad drugim odlikovali! (El-Isr, 55); Neke od tih poslanika odlikovali
smo nad drugim: s nekima od njih Allah je govorio, a neke je za vie stepeni
uzdigao! (El-Bekare, 253)
Kako se vidi, ono to je pokueno jest isticanje (vlastite) prednosti na
nain hvalisanja, odnosno umanjivanja vrijednosti onoga drugog. Taj smisao, isto tako, proishodi i iz Poslanikovih, a.s., rijei: Nemojte praviti vrijednosnu razliku meu vjerovjesnicima!106, pod pretpostavkom da su vjerno

105
106
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljee ga: Tirmizi (II/282), Ibn Mda (4308) i Ahmed (III/2),
posredstvom Ebu Seda el-Hudrija. Tirmiz za njega kae da je dobar i vjerodostojan (hasensahh). Ahmed ga, sa ove strane, prenosi i posredstvom Ibn Abbsa, a svoju potvrdu ima i u
hadisu Ebu Hurejrea, koji glasi: Ja sam prvak ljudi na Sudnjemu danu! Biljee ga jo i: Muslim (V/59), Ebu Dvud (4673) i Ibn Saad (I/20), a slian se hadis nalazi i u Sahhima Buhrija
i Muslima, koji je naveden malo ranije, gdje smo mu naveli i drugog potvrivaa. U Es-Sahhi
(1571) se nalazi i njegov trei potvriva, tj. hadis koji se prenosi posredstvom Selmna.
Hadis je vjerodostojan (sahh). Prenosi se od Ebu Hurejrea - sa ime smo se ve susretali - posredstvom Abdurrahmna el-Areda i glasi: Dok je jedan Jevrejin nudio svoju
trgovaku robu, neko mu je ponudio neki iznos s kojim on nije bio zadovoljan, pa je rekao:
Ne, tako mi Onoga koji je Musa odabrao nad svim ljudima! Te njegove rijei uo je jedan
domicilni stanovnik Medine (el-ensri), pa ga je akom udario po licu, rekavi mu: Zar se
usuuje tako govoriti, dok je Boiji Poslanik tu meu nama?! Dotini Jevrejin je potom
otiao kod Boijega Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: O Ebu-l-Ksime, ja sam pod ugovorom
i jamstvom o zatiti, a ovaj me je udario po licu! Zato si ga udario po licu?, upitao je on
tog muslimana, i on mu je odgovorio: Boiji Poslanie, rekao je: Tako mi Onoga koji je
Msa odabrao nad svim ljudima!, a meu nama se nalazi ti! Na to se Boiji Poslanik,
s.a.v.s., rasrdio do te mjere da se srdba odraavala i na njegovome licu. Zatim je rekao:
Nemojte praviti vrijednosnu razliku meu Allahovim vjerovjesnicima, jer e se puhnuti
u Rog i od toga e izgubiti svijest svi oni izmeu nebesa i Zemlje, osim onih koje Allah
htjedne izuzeti od toga. Potom e se u Rog puhnuti po drugi put i ja u biti prvi koji e biti
oivljen - ili: meu prvima koji e biti oivljeni - pa u se iznenaditi kada ugledam Msa,
a.s. - dri se za Prijesto Boiji! Ne znam da li mu je uraunata ona njegova nesvijest na Gori
sinajskoj, ili je pak proivljen prije mene. (Takoer) ne velim da je iko drugi bolji od Jnusa,
sina Matejevog, a.s.! Hadis biljee El-Buhri (II/360-361) i Muslim (VII/100-101), pa mi nije
140
prenesene od njega. Naime, to se prenosi u samom hadisu o Msu, koji se

nalazi kod Buhrija i drugih autora, meutim neki tvrde da se u (tom njegovom dijelu) nalazi skrivena mahana, za razliku od (kompletnog) hadisa
o Msu, koji je vjerodostojan (sahh) i u kojem, po njihovoj jednodunoj
ocjeni, nema nikakve manjkavosti.
Neki na to daju drugi odgovor, naime da hadisi: Nemojte me smatrati
boljim od Msa!107 i: Nemojte praviti vrijednosnu razliku meu vjerovjesnicima! impliciraju zabranu poimeninog preferiranja nekih vjerovjesnika
nad drugim, tj. da se ne preferira konkretni vjerovjesnik nad drugim konkretnim vjerovjesnikom, ega nema u Poslanikovim, a.s., rijeima: Ja sam
prvak ljudi, a nije hvala!108, koje izraavaju opu preferenciju, za ta ne postoji smetnja. To je isto kao kad bi se kazalo: Dotini je najbolji ovjek u
ovom kraju. Time se on ne postavlja spram pojedinaca tog kraja, to se ne bi
moglo kazati za sluaj da se nekome od njih rekne: Dotini je bolji od tebe!
Potom sam vidio da je i Tahvi - Allah mu se smilovao! - dao isti ovakav
odgovor u svom Komentaru znaenja predaje (erhu meni-l-sr).
to se tie predaje da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Nemojte me smatrati boljim od Jnusa (sina Matejevog)!109 te da je jedan ejh rekao da im
taj hadis nee protumaiti dok mu dobro ne plate za to, pa kada su mu platili, on im je kazao da je Poslanik, a.s., time htio rei da je Jnus u utrobi ribe
bio tako blizak Allahu, kako Mu je on bio blizak u Noi svoga uznesenja na
Nebo (Lejletu-l-Mird), to su oni smatrali velianstvenim tumaenjem. To,
meutim, otkriva njihovo nepoznavanje Allahova govora i govora Njegovoga Poslanika, kako po formi, tako i po sutini. Naime, hadis u takvom obliku
ne navodi niti jedan autor relevantne hadiske zbirke. Hadis, koji se nalazi u
Sahhu glasi: Nijedan ovjek ne treba da kae: Ja sam bolji od Jnusa, sina
Matejevog! U drugoj verziji glasi: Ko kae: Ja sam bolji od Jnusa, sina Matejevog - izrekao je la!

109

107
108
poznato zbog ega je komentator njegovu vjerodostojnost doveo u pitanje, kao ni zato
Hafiz o njemu ne govori u svom El-Fethu (Otkrovenje, VI/318). Hadis svoju potvrdu ima u
hadisu koji od Poslanika, a.s., prenosi Ebu Sed el-Hudr, a ija verzija glasi: Nemojte govoriti da je neki od vjerovjesnika bolji od drugih, jer e svi ljudi biti onesvijeeni... itd. I ovaj
hadis biljee: El-Buhri (II/89), Muslim (VII/102), i Ahmed (III/33), a prenosi ga i Ebu Dvud
(4668) i ona prva reenica prenosi se upravo od njega, a navodi se od Ahmeda (III/31).
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je, maloprije, navoen.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je, maloprije, navoen.
Nije mi poznato porijeklo hadisa u ovakvom obliku, dok je, maloas, naveden Ebu Hurejreov hadis: (Takoer) ne velim da je iko drugi bolji od Jnusa, sina Matejevog, a.s.!
141
(Kako se vidi) hadis u ovakvom obliku sugerira openitost: Niko sebe

ne bi trebao smatrati boljim od Jnusa, sina Matejevog!, i ne sadri zabranu
muslimanima da Muhammeda preferiraju nad Jnusom. To je stoga to je
Allah, d.., za Jnusa rekao da ga je riba progutala nakon to je zasluio
ukor, tj. nakon to je uinio neto to je za osudu. Rekao je: I Zunnnu (tj.
Jnusu, se odazvasmo) kada srdit ode i pomisli da ga neemo kazniti, pa
poslije u tminama zavapi: Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam
se, zaista, ogrijeio prema sebi! (El-Enbij, 87)
Neki zbog toga mogu pomisliti da su savreniji od Jnusa te da im,
stoga, nije potreban ovakav postupak, tj. da oni ne ine nita to bi bilo
za osudu. Ko bi, dakle, imao takvo uvjerenje, taj bi iznosio la budui da
svaki ovjek (treba da) govori to to je govorio Jnus, naime: Nema boga
osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se, zaista, ogrijeio prema sebi! - onako
kako je to govorio i prvi vjerovjesnik, kao i posljednji. Prvi, Adem, je rekao:
Gospodaru na, sami smo sebi uinili nasilje, i ako nam Ti ne oprosti i
ne smiluje nam se, sigurno emo biti izgubljeni! (El-Arf, 23) Zadnji pak
vjerovjesnik, najodabraniji meu njima, njihov prvak Muhammed, s.a.v.s.,
u vjerodostojnom hadisu - hadisu o otpoinjanju (radnji u ihramu) - u
predaji od Alije ibn Ebi Tliba, r.a., i drugih, u kojem, nakon rijei: I okreem
lice svoje..., na kraju kae: Boe moj, Ti si istinski vladar, nema drugoga boga
osim Tebe. Ti si moj Gospodar, a ja sam Tvoj rob - nasilje ja sam uinio prema sebi, priznajem grijeh svoj, pa oprosti mi sve moje grijehe. Niko grijehe
ne oprata, osim Tebe!110 itd. do kraja hadisa.
Slino je govorio i Msa, a.s.: Gospodaru moj, ja sam sebi nasilje uinio, pa oprosti mi! I On mu oprosti. On, uistinu, prata i On je milostiv!
(El-Kasas, 16)
Takoer - poto je za Jnusa, a.s., reeno: Ti strpljivo ekaj presudu
Gospodara svoga i ne budi kao onaj kojeg je riba progutala (Jnus)! (El-Kalem, 48) - naem Vjerovjesniku, s.a.v.s., zabranjeno je da bude kao on, ve
mu je nareeno da bude poput odlunih poslanika (ulu-l-azm); reeno mu
je: Ti izdri, kao to su izdrali i oni odluni meu poslanicima! (El-Ahkf,
35) Neki ljudi za onog - koji govori: Ja sam bolji od Jnusa! - kau: Onaj
koji je bolji i mogao bi se diiti nad onim ko mu nije ravan, ali ta ako nije
bolji?! Pa, Allah, uistinu, ne voli nikojeg hvalisavca gordog.
110
Hadis biljei Muslim, Ahmed i neki drugi autori, posredstvom Alije, r.a. Ovo je samo dio
toga hadisa, koji je ustvari dova za duhovno usmjerenje nakon ihrama. Hadis je struno
elaboriran u djelu Sifatu-s-salh (Izgled namaza, str. 85, VI izdanje).
142
Muslim biljei sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Objavom mi je

sugerirano da budete skromni, tako da se ne uzdiete jedni nad drugim i
jedni drugima ne inite nasilje!111 Ta, Uzvieni Allah je zabranio uzdizanje
nad obinim vjernicima, a kamoli nad jednim asnim vjerovjesnikom! Stoga
je Poslanik i rekao: Nijedan ovjek ne treba da kae: Ja sam bolji od Jnusa,
sina Matejevog! Ova zabrana je generalna, njome se zabranjuje svakom pojedincu da sebe smatra boljim od Jnusa i da se uzdie nad njim.
U pogledu njegovih rijei - Ko kae: Ja sam bolji od Jnusa, sina Matejevog, izrekao je la! - kaemo ovo: ak i pod pretpostavkom da je, doista,
bolji takve rijei bi predstavljale manjkavost pa bi, samim tim, bio laov iako tako ne bi rekao vjerovjesnik asni, radi se o istoj hipotetinosti. Naime,
onaj koji bi tako rekao bio bi laov, premda takvo neto jedan vjerovjesnik
nee kazati, onako kako kae Uzvieni: Ako Allahu bude nekoga pridruivao u Boanstvenosti Njegovoj, tvoja djela e, sigurno, propasti! (Ez-Zumer,
65), iako je Poslanik, s.a.v.s., zatien od svakog oblika pridruivanja Allahu
nekoga, ili neega, u Boanstvenosti Njegovoj. To se, meutim, kae zbog
toga to se obeanje i prijetnja izriu da se istaknu vrijednosti djela.
Poslanik, a.s., kazao je da je on prvak ljudi zato to mi to moemo
znati samo posredstvom njegovog obavjetenja. Nee, dakle, poslije njega
doi neki drugi vjerovjesnik koji bi nas mogao obavijestiti o njegovoj velikoj vrijednosti kod Allaha, onako kako je on nas obavijestio o vrijednostima
vjerovjesnika koji su bili prije njega - mir i blagoslovi Boiji neka su na sve
njih! Zato je tu svoju izjavu zakljuio rijeima a nije hvala, kako stoji u jednoj predaji. Pa zar moe neko ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan kazati da je
pozicija onoga, ko je uzdignut svome Gospodaru, ko je doveden u Njegovu
blizinu, kome je izraeno veliko potovanje i poast, ravna poziciji onoga ko
je baen u utrobu ribe, pokudan. Gdje je onaj prema kome se ima odnos pun
potovanja, onaj bliski, u odnosu na onoga koji je na kunju stavljen i koji
se odgojno kanjava?! Jedan je u krajnjoj primaknutosti, a drugi u krajnjoj
vaspitnoj sankciji.
Pogledaj tu argumentaciju - pa, Poslanik, a.s., nije izrekao takav smisao, nije se tako nakaradno izrazio! I da li ovaj dokaz, kojim se negira Allahova uzdignutost nad Njegovim stvorenjima, pobija sve one kategorine i
nedvosmislene, vjerodostojne argumente koji dokazuju uzdignutost Allaha,
d.., nad Njegovim stvorenjima, a kojih ima vie od hiljadu, na ta e, ako
111
Hadis biljei Muslim (VIII/160), posredstvom Ijada ibn Hammra. Podupire ga i hadis koji
prenosi Enes i ja sam ih, oba, struno elaborirao u svojoj Es-Sahhi (570).
143
Bog da, biti ukazano kod Profesorovih - Allah mu se smilovao! - rijei: On

sve obuhvata i iznad svega je On.
O njegovim rijeima:
U I miljenik Gospodara svjetova.

Komentar:
Poslaniku, s.a.v.s., potvren je najvii stupanj miljenosti, a to je blisko prijateljstvo (el-hulla). Naime, vjerodostojnom predajom se prenose sljedee
njegove rijei: Allah me je uzeo za Svog bliskog prijatelja (hall), onako kako
je i Ibrahima uzeo za bliska prijatelja!112 Takoer je rekao: Da sam nekog
od zemljana sebi uzimao za bliskog prijatelja - uzeo bih Ebu Bekra za bliskog prijatelja. Va je drug, meutim, prijatelj Milostivoga!113 Oba hadisa se
nalaze u (Muslimovom) Sahhu i oni obesnauju stajalite onih koji govore:
Prijateljstvo je za Ibrahima, a miljenitvo za Muhammeda, tako da je Ibrahim Allahov prijatelj, a Muhammed Allahov miljenik! U Sahhu se, takoer,
navodi i ovaj hadis: Nikome ko tvrdi da sam ga uzeo sebi za bliskog prijatelja (hall) ne priznajem takvo prijateljstvo!114
Miljenitvo je, uz to, priznato i nekim drugim. Uzvieni kae: A Allahu
su mili dobroinitelji! (Alu Imrn, 134); Pa, Allahu su mili bogobojazni!
(Alu Imrn, 76); Allahu su mili oni koji se mnogo kaju, i mili su Mu oni koji
se mnogo iste! (El-Bekare, 222) Prema tome, time je obesnaeno stajalite
onih koji prijateljstvo izdvajaju za Ibrahima, a miljenitvo za Muhammeda.
Naprotiv, prijateljstvo je specifikum njih obojice, dok je miljenitvo opega
karaktera. Ibn Abbsov, r.a., hadis - koji prenosi Tirmiz, a u kojemu stoji:
Ibrahim je, doista, Allahov prijatelj, a ja sam Allahov miljenik, bez ikakve
hvale!115 - nije vjerodostojan.
112
113
114
115
Hadis prenose Muslim i Ebu Avna, posredstvom Dunduba, a ovo je samo jedan njegov
dio. Struno je elaboriran u knjizi Ahkmu-l-deniz (Propisi o denazi, 217).
Hadis biljei Muslim, posredstvom Abdullaha ibn Mesda, ali kod njega, umjesto prijatelj
Milostivoga stoji prijatelj Allahov. Tako ga navodi i Tirmiz (II/289) i ocjenjuje ga vjerodostojnim (sahh), te Ibn Ebu sim u djelu Es-Sunna (1226).
Ovo je sastavni dio prethodeeg Ibn Mesdovog hadisa.
Hadis je slab (daf) zbog slabosti njegovih prenosilaca: Zemeaa ibn Sliha i Seleme ibn
Vehrma.
144
Miljenitvo (ljubav) je stupnjevito. Prvi mu je stupanj meusobna vezanost (el-alka), tj. vezanost srca za onog ko se voli. Drugi stupanj je elja
(el-irda), tj. naklonost srca prema onome koga voli, njegovo traenje njega.
Trei stupanj je gorljiva ljubav (es-sabba), tj. gorljiva enja srca prema njemu, tako da ovjek ne moe vladati njime, poput slijevanja vode niz padinu.
etvrti stupanj je srana udnja (el-garm), tj. ljubav koja se ne odvaja od
srca. Odatle se (iz istog korijenskog glagola) i za dunika kae el-garm budui da dug nije odvojiv od njega nijednog trenutka. Tako se i u Kuranu kae:
Dehennemska patnja je, zaista, (stalna) uasna bol! (El-Furkn, 65) Peti
stupanj je dragost (el-mevedda, el-vudd) - to je ista ljubav, njena nepatvorenost i njena sr. Uzvieni kae: Njima e Milostivi dragost dati! (Merjem,
96) esti stupanj je ushiujua ljubav (e-egaf), a to je dosezanje ljubavi do
samog sredita srca. Sedmi stupanj je zaljubljenost (el-ik) - to je pretjerana ljubav koja za ovjeka moe biti pogubna. Stoga se Gospodar Uzvieni
njome ne atributira, kao ni ovjek u svojoj ljubavi prema svome Gospodaru,
iako su je neki upotrebljavali i u tom kontekstu.
Razliita su miljenja o razlogu zbog kojeg je to zabranjeno. Jedni kau
da je razlog njeno nespominjanje u kuranskim i hadiskim tekstovima, dok
drugi navode druge razloge. Moglo bi pak biti da je razlog zbog kojeg je
zabranjeno upotrebljavati je u tom kontekstu to to je zaljubljenost ljubav
sa strau. Osmi stupanj je zanesenost (et-tejm), to implicira oboavanje.
Deveti stupanj je oboavanje (et-teabbud), a deseti blisko prijateljstvo (elhulla), tj. ljubav koja proima duu i srce onoga koji voli.
Navodi se i drukiji redoslijed od ovoga. Meutim, ovaj je, otprilike,
ponajbolji to se moe zakljuiti podrobnijim razvianjem njegovih smislova.
Znaj da se atributiranje Allaha Uzvienoga ljubavlju i prijateljstvom
ima razumijevati na nain dostojan Njegove veliine i veliajnosti, ba kako
je to sluaj i sa ostalim Njegovim svojstvima. Gore pak spomenutim vrstama: eljom (el-irda), dragou (el-vudd), ljubavlju (el-mehabba) i prijateljstvom (el-hulla) Uzvieni Allah se opisuje shodno eksplicitnim objavljenim
iskazima.
U pogledu samog definiranja ljubavi postoji velika arolikost - neto
oko trideset definicija je izreeno o tome. Meutim, ljubav ne moe definirati nita bolje i jasnije od nje same; sve definicije samo joj jo vie zamagljuju smisao. Naime, oigledne stvari, kakve su voda, zrak, zemlja, glad i sl., ne
trebaju definiranje.
145
O njegovim rijeima:
svaka tvrdnja da se ima vjerovjesnitvo nakon njega je zabludjeU Ilost
i hir.
Komentar:
Poto je utvreno da je on peat vjerovjesnika, samim tim se podrazumijeva da je svaki onaj, ko poslije njega ustvrdi da ima vjerovjesnitvo, laov.
Stoga se ne moe kazati: A ako bi onaj ko bi tvrdio da ima vjerovjesnitvo
doao sa nadnaravnostima (mudizama) i istinitim dokazima kako bi se,
u tom sluaju, mogao smatrati lacem?! Mi kaemo: Takvo neto se uope
ne moe zbiti, pa se radi o pretpostavljanju nemogueg. Naime, s obzirom
na to da je Uzvieni Allah rekao da je Muhammed, a.s., peat vjerovjesnika,
to znai da vie nije mogue da poslije njega doe neko i ustvrdi da ima
vjerovjesnitvo, a da se u toj njegovoj tvrdnji nee nazirati biljezi lanosti te
njegove tvrdnje. Tako je zabludjelost (el-gajj) antipod ispravnosti (er-red),
dok se izrazom hir (el-hev) izraava pobuena strast, tj. takva tvrdnja moe
doi samo usljed strastvenog podraaja, a nikako na temelju nekog argumenta pa, prema tome, ne moe imati svoga utemeljenja u istini.
O njegovim rijeima:
je poslan svim dinnima i svim ljudima - sa istinom i uputom,
U On
sa svjetlom i svjetlou.
Komentar:
to se tie injenice da je poslan svim dinnima, o tome Uzvieni, navodei rijei jednih dinna, kae sljedee: O narode na, odazovite se Allahovu
glasniku! (El-Ahkf, 31) Isto tako sama sura Dinni (El-Dinn) sugerira da
je on, takoer, poslan i njima. Muktil kae: Prije njega Allah nijednog poslanika nije poslao i ljudima i dinnima. Ovo miljenje je, meutim, daleko
od istine, budui da Uzvieni kae: O skupe dinski i ljudski, zar vam nisu
dolazili poslanici iz redova vas samih?! (El-Enm, 130) Poslanici (rusul) su
pak bili iskljuivo iz ljudske vrste; iz reda dinna nije bilo nijednog poslanika.
146
Tako je tvrdio Mudhid i neki drugi uenjaci iz ranijih i kasnijih generacija.

Ibn Abbs, r.a., kae: Poslanici (rusul) su bili iz ljudske vrste, dok su iz reda
dinna dolazili opominjai (nuzur). Iz Allahovih rijei o dinnima: Mi smo
uli Knjigu objavljenu nakon Msa. (El-Ahkf, 30) nadaje se zakljuak da
je i Ms, isto tako, bio poslat i njima. A Allah najbolje zna!
Ibn Derr pripovijeda da je Dahhk ibn Muzhim tvrdio da je poslanika bilo i meu dinnima, pozivajui se upravo na gornji ajet. Meutim, pozivanje na taj ajet u tom smislu je diskutabilno, budui da on taj smisao ne
izraava eksplicitno, ve ga samo implicira kao mogunost. To je - a Allah
najbolje zna! - poput ajeta: Iz njih se vadi biser i merdan. (Er-Rahmn,
22) - a ustvari se misli da se vadi samo iz jednog.
to se pak tie injenice da je poslan cijelom ovjeanstvu, Uzvieni o
tome kae: Mi smo te poslali svim ljudima da radosne vijesti donosi i da
opominje. (Sebe, 28) Reci: O ljudi, ja sam - svima vama - Allahov poslanik! (El-Arf, 158) A meni se ovaj Kuran objavljuje i da njime vas i one
do kojih on dopre opominjem. (El-Enm, 19) Mi smo te, kao poslanika,
svim ljudima poslali, a Allah je dovoljan svjedok. (En-Nis, 79) Zato je
udno ljudima to mi objavljujemo jednom izmeu njih: Opominji ljude!
A vjernike obraduj divnom nagradom kod Gospodara njihovog! (Jnus, 2)
Neka je uzvien Onaj Koji robu Svome objavljuje Furkn (tj. Kuran) da bi
svim svjetovima bio opomena! (El-Furkn, 1) I reci onima kojima je (prije
vas) data knjiga i neukima: Hoete li primiti islam! Ako prime islam, onda
su na Pravom putu, a ako odbiju - pa tvoje je jedino da dostavi (ono to ti
se objavljuje)! (Alu Imrn, 20)
Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Meni je dato pet stvari koje nisu date
nijednom vjerovjesniku prije mene: potpomognut sam strahom na razdaljini od mjesec dana hoda; (sva) zemlja mi je uinjena mjestom za obavljanje
namaza i istom, pa gdje god nekog iz moga ummeta zadesi vrijeme namaza
neka tu i klanja; dozvoljen mi je ratni plijen, koji nije bio dozvoljen nikome
prije mene; dato mi je pravo zagovaranja (efat); raniji vjerovjesnici slati su
samo svome narodu, a ja sam poslan svim ljudima!116 Hadis biljee i Buhri
i Muslim. Poslanik, a.s., jo je rekao: Ko god iz ovoga naroda, Jevrejin ili kranin, uje za mene a zatim u mene i ne povjeruje, ui e u Dehennem!117
116
117
Hadis je vjerodostojan (sahh); prenosi se posredstvom Dbira, i ja sam ga elaborirao u

djelu Irvu-l-gall (285).
Hadis je vjerodostojan (sahh) i prenosi se posredstvom Ebu Hurejrea. U Muslimovoj zbirci
zaveden je pod brojem I/93. Meutim, u nekim je detaljima u neskladu sa ovim kako je
147
(Hadis prenosi Muslim) injenica da je Muhammed, a.s., poslan svim ljudima u islamu ima idiomatsku vrijednost.
To to neki krani tvrde da je on poslan samo Arapima, oigledno
nema svoga utemeljenja u istini. Naime, ako mu ve priznaju injenicu poslanstva, onda su duni vjerovati u sve o emu se on izrazio, a on je rekao da
je Boiji poslanik svim ljudima. Poslanik, naime, ne lae pa mu se, neizbjeno,
mora vjerovati u svemu. A on je slao svoje izaslanike i svoja pisma na sve
strane: (perzijskom) kisri, (bizantijskom) caru, (etiopskom) negusu, (egipatskom) mukavkisu i drugim okolnim vladarima, pozivajui ih sve u islam.
Njegova rije kffeti (svim) u genitivnoj vezi sa rijeju ver (tj. kffetil-ver: i svim ljudima) je diskutabilna. Naime, oni kau: Rije kffeti u arapskom jeziku upotrebljava se, iskljuivo, u akuzativu stanja (hl). Tako su u
jezikoj analizi te rijei u ajetu: Mi smo te poslali svim (kffeten) ljudima
(Sebe, 28) zauzeli tri razliita stava. Prema prvome od njih, ona je akuzativ
stanja od slova kf u sloenici smo te poslali (erselnke), pa je, prema tome,
particip aktivni, dok je nastavak te (kffe-ten) u funkciji intenziviranja znaenja. Smisao ajeta bi, dakle, bilo sljedei: (Nismo te poslali nikako drukije)
nego kao odvraivaa (kffen) ljudi od neistine. Prema nekima, to je infinitiv
glagola keffe, u znaenju odvratiti, tj. poslali smo te samo zato da bi ljude
odvraao..., budui da se infinitiv esto nae u ulozi akuzativa stanja.
Po drugome stavu, rije kaffeti je akuzativ stanja od rijei ljudi (nas).
Meutim, prigovara im se da akuzativ stanja, ako se vezuje za rije u genitivu - kod veine gramatiara - ne moe doi prije nje. Njihov odgovor
je da se takva upotreba esto nalazi kod Arapa, pa se, prema tome, mora
prihvatiti kao ispravna. Za to se opredijelio i Ibn Malik - Allah mu se smilovao! - pa bi znaenje bilo sljedee: I nismo te nikom drugome poslali, doli
svim ljudima.
Prema treem stavu rije kaffeti je atribut isputenoga infinitiva, tj.
(Poslali smo te sa, od zla) odvraajuom objavom. Njima se prigovara onim
to je ranije reeno, tj. da se ona upotrebljava, iskljuivo, kao akuzativ stanja.
Njegove rijei: ...sa istinom i uputom, sa svjetlom i svjetlou jesu
atributi za ono s ime je doao Boiji Poslanik, s.a.v.s.: za vjeru, za Vjerozakon poduprt fascinirajuim dokazima iz Kurana, te drugim argumentima.
navedeno u knjizi. Prenosi ga i Ibn Mendeh u svom Izraavanju Boije jednosti (Et-Tevhd)
(Q 44/I) i ta je verzija blia ovoj verziji. Hadis sam elaborirao u Es-Sahhi (157).
148
Svjetlost je pak potpunija od svjetla. Uzvieni kae: On je Sunce izvorom

svjetlosti uinio, a Mjesec svjetlom (odraenim). (Jnus, 5)
O njegovim rijeima:
da je Kuran Allahov govor, koji je potekao od Njega, na nama
U Inepoznat
nain, izriajem i On ga je, odozgo, spustio Svome Poslaniku kao objavu, i vjernici to prihvataju kao istinu, potpuno
uvjereni da je to, u stvarnosti, govor Allaha Uzvienog, koji nije
stvoren, kakav je sluaj s ljudskim govorom. Prema tome, onaj ko
ga uje a potom stane tvrditi da je rije o ljudskom govoru, taj je
zaao u nevjerstvo. Allah je takvoga oznaio pokudnim, ukorio ga
i zaprijetio mu patnjom u ognju, rekao je: Ovo nije nita drugo
do ljudski govor! (El-Muddessir, 25) Mi smo pak shvatili i doli
do sigurnoga uvjerenja da je posrijedi govor Stvoritelja ljudi i da
nije poput ljudskog govora.
Komentar:
Ovo je jedno asno naelo i jedan od velikih temelja vjere. Mnoge ljudske
frakcije su u pogledu njega skrenule sa Pravoga puta. Ovo to je o tome
rekao Tahvi - Allah mu se smilovao! - to je istina i na nju upuuju brojni
dokazi iz Kurana i sunneta za sve one koji ih razmatraju. Nju, isto tako, posvjedouje i nepatvorena priroda na kojoj sumnje, dileme i neutemeljena
miljenja nisu izvrile nikakvu promjenu.
Ljudi su u vezi sa (Boijim) govorom zauzeli devet razliitih stajalita:
1. da Allahov govor ine oni smislovi koji dotjeu ljudskim duama bilo
od Djelujueg Uma - kako to neki nauavaju - bilo od neeg drugog. Ovoga su stajalita sabejci i kvazifilozofi;
2. da je taj govor stvorenje, koje je Allah stvorio i koje je odvojeno od
Njega, to je stav mutezila;
3. da je to jedan smisao koji opstoji po Allahovu Biu a koji se izraava
kroz naredbu, zabranu, vijest i obavijest pa, ako je iskazan na arapskom jeziku tada je Kuran, a ako je na hebrejskom tada je Tevrat
(Stari zavjet). To je stav Ibn Kullba i njegovih istomiljenika, kakav
je El-Eari i dr.;
149
4. da su to praiskonska slova i glasovi, sjedinjeni u Praiskonu, to je stajalite jedne skupine dogmata skolastiara (ehlu-l-kelam) i hadiskih
strunjaka;
5. da su to slova i glasovi kojim je Allah progovorio nakon to se, prethodno, nije izraavao govorom. To je miljenje kerramija i drugih;
6. da je Njegov govor neto to On proizvede iz Svoga znanja i Svoje
volje a to onda zadobiva svoju autonomnu egzistenciju. Ovo miljenje zastupao je autor Razmatranja (El-Muteber), a naginje mu i
Er-Rzi u svojim Visokim zahtjevima (El-metalibu-l-alija);
7. da Njegov govor sadri smisao koji egzistira u Njegovom Biu a koji
On stvara u neemu mimo Sebe. Ovo je stajalite Ebu Mensura elMturidija;
8. da je on jedan korespondent izmeu oduvijekoga smisla koji opstoji Njegovim Biem i onih glasova koje On stvara izvan Sebe. To je
stav Ebu-l-Melija i njegovih sljedbenika;
9. da je On, Uzvieni, permanentni govornik, da govori kad hoe, u
vremenu u kojem hoe i na nain na koji hoe; da njime govori glasom koji se uje; da je vrsta Njegovog govora oduvijeka, iako konkretni glas nije oduvijeki. Ovaj stav prenosi se od najveih autoriteta
(imama) hadisa i ehlu-sunneta.
Profesorove - Allah mu se smilovao! - rijei: I da je Kuran Allahov govor...
nastavak su na njegove prethodne rijei, naime: i da je Allah jedan, Kojemu
nema sudruga u Boanstvenosti Njegovoj, a zatim i na rijei: i da je Muhammed Njegov rob odabrani. injenica kesre na poetku svakog od tih
iskaza sugerira da je sve to predikat onoga to je rekao na poetku, tj.: O
potvrivanju Allahove jedinosti kaemo...
Njegove rijei: Allahov govor, koji je potekao od Njega rijeima na
nama nepoznat nain odgovor je mutezilama i nekim drugim. Naime,
mutezile su tvrdili da Kuran nije potekao od Njega, kako je to ranije izloeno. Oni kau: Vezivanje govora za Njega je samo poasno, onako kako
se kae: Allahova kua, Allahova deva! Meutim, oni rijeima izvru smisao! Takav njihov stav nema svoga utemeljenja u istini, budui da se za
Njega vezuju kako apstraktni smislovi tako isto i konkretni subjekti. Prema
tome, vezivanje za Allaha konkretnih subjekata ini se iz poasti. Hoe se
kazati da su oni stvoreni radi Njega, poput, Allahove kue (Kaba), Allahove deve (Salihova mudiza) i sl. Stvar je, meutim, drukija sa vezivanjem
za Njega odreenih smislova, kao to su Allahovo znanje, Njegova mo,
150
snaga, veliina, gordost, govor, ivot, uzdignutost, premo... Naime, to su sve

Njegova svojstva tako da nita od toga ne moe biti stvoreno.
Odlika govorenja spada u svojstva savrenosti, dok ono to mu je suprotno spada u svojstva manjkavosti. Uzvieni kae: I narod Musaov, poslije odlaska njegovog, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar
nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih Pravome putu ne vodi? (El-Arf, 148)
Tako su oboavaoci teleta, i pored svoga nevjerstva, bolje poznavali Allaha
od mutezila, budui da oni nisu rekli Musau: Ni Gospodar tvoj takoer ne
govori! Uzvieni o (njihovom) teletu jo kae: Zar nisu vidjeli da im ono
ni rijei ne odgovara i da od njih ne moe nikakvu nevolju otkloniti niti im
kakvu korist pribaviti?! (T-H, 89) Iz ovoga se razumije da neuzvraanje na
govor i nemogunost govorenja predstavljaju manjkavost koja se iznosi kao
argument da tele ne posjeduje boansku narav!
Najvie to oni mogu kazati jeste da priznavanje govorenja Bogu neminovno podrazumijeva i Njegovu usporedivost sa neim (tebh) i utjelovljenje (tedsm). Na to e im se odgovoriti: Ako bismo rekli da On, Uzvieni,
govori na nain primjeren Njegovoj veliini, time bi njihova dilema bila rijeena. Zar ne vidi da On, Uzvieni, kae: Danas emo im zapeatiti usta, i
njihove ruke e nam govoriti, a noge njihove e o onome to su radili svjedoit! (Ja-Sn, 65) Mi, naravno, vjerujemo da e one govoriti no ne znamo
na koji nain. Isto je i sa Njegovim rijeima: Zato svjedoite protiv nas?!
- upitat e oni koe svoje. Allah, Koji je svakoj stvari sposobnost govora
dao, obdario je darom govora i nas! - odgovorit e. (Fussilet, 21) Isto je i sa
slavljenjem Allaha od strane kamenia i hrane, nazivanje selama od strane
kamena itd. Sve to bez usta iz kojih izlazi glas kao kod onih koji glasove izvode organima za tvorbu glasova.
Upravo je to Profesor - Allah mu se smilovao! - sugerirao rijeima: ...
koji je potekao od Njega na nama nepoznat nain izriajem, tj. pojavio se od
Njega iako mi ne znamo kako ga je On izrekao. Taj smisao je jo potvrdio
rijeju izriajem, upotrijebivi infinitivni oblik, kojim se precizira odreena
injenica. Isto tako je Uzvieni Allah injenicu Svog govorenja sa Musaom
potvrdio potvrujuim infinitivnim oblikom, iskljuujui time metaforinost, u svom iskazu: I Allah je govorio sa Musaom govorom! Pa, ima li
izvan istine iega osim zablude!?
Jedan je Ebu Amru ibnu-l-Allu, jednom od sedmerice uaa Kurana,
rekao: Hou da taj ajet ui ovako: A Allahu se govorom obraao Musa!,
tj. da govornik bude Musa, ne Allah, pa mu je Ebu Amr na to rekao: Hajde,
151
eto, pretpostavimo da taj ajet ponem uiti tako, ali ta e sa rijeima Uzvienoga: I kad nam Musa doe u odreeno vrijeme, i kada mu se njegov Gospodar obrati govorom?! (El-Arf, 143) Mutezilija je na to ostao bez rijei.
U Kuranu i sunnetu ima mnogo dokaza koji govore o tome da e se
Allah, Uzvieni, stanovnicima Denneta, i drugima, obraati govorom. Uzvieni kae: Mir vama! - bit e rijei Gospodara Milostivog! (Ja-Sn, 58)
Dbir - Allah bio zadovoljan njime! - prenosi da je Boiji Poslanik,
s.a.v.s., rekao: Dok stanovnici Denneta budu uivali u njegovim blagodatima iznenada e im zasjati svjetlost i oni e podii svoje poglede, kad Gospodar Uzvieni odozgo gleda na njih! Potom e im rei: Mir neka je na
vas, o stanovnici Denneta! To je ono na ta se odnosi ajet: Mir vama! - bit
e rijei Gospodara Milostivoga! (Ja-Sn, 58) Tada se nee obazirati ni na
ta od onih ljepota u kojim se nalaze, sve dok budu gledali u Njega, dok se
On ne zakloni od njih i iza Njega ne ostanu (samo) Njegova berietnost i
svjetlost!118 Hadis biljei Ibn Made i neki drugi autori.
U hadisu se, kako se vidi, potvruje svojstvo govora, potvruje se vienje (Allaha na ahiretu), kao to se potvruje i (Njegova) uzdignutost. Kako
bi, dakle, i pored svega toga moglo biti ispravno kazati da je sav govor Gospodarev samo jedan smisao kada Uzvieni kae: Oni koji obavezu svoju
prema Allahu i zakletve svoje zamjenjuju neim to malo vrijedi - na onom
svijetu nikakva dobra nee imati, Allah nee sa njima razgovarati, niti e ih,
na Sudnjem danu, pogledati, niti e ih oistiti - njih bolna patnja eka! (Alu
Imrn, 77) Ponizit e ih tako to e im uskratiti Svoje obraanje govorom.
118
Hadis je slab (daf). Navode ga: Ibn Mde (184) i Ebu Nuajm u djelu El-Hil-ja (Krasnica, VI/208-209). Naime, slab je njegov prijenosni niz (isnd), kako tvrdi Zeheb u svom
El-Uluvvu (99), budui da se u njemu nalazi Ebu Asim el-Abadn, ije je ime Abdullh
ibn Ubejdullh. Zeheb kae: Nepouzdan je. Prenosi se od Fadla er-Rekkija, iji su hadisi slabi (kose se sa hadisima vjerodostojnih prenosilaca)! Tako stoji u Et-Takrbu, odakle
proizlazi da izjava profesora Ahmeda kira: Prijenosni niz mu je dobar! nije tana! Usto,
Ibn el-Devz ga je uvrstio u svoj El-Mevdt (Zbornik apokrifnih hadisa), tj. onu njegovu
predaju koja se prenosi posredstvom Ibn Adija, zakljuivi to rijeima: Hadis je apokrifan.
Fadl je lo ovjek! Sujut se u svome djelu El-Lel (Ostavica) (II/460-461) nije sloio s njim
a za dokaz je naveo da ga je zabiljeio Ibn Made. Ali to mnogo ne znai. Takoer je Sujut
dodao da ga je Ibn Neddr zabiljeio od Ebu Hurejrea, a u nizu prenosilaca nalazi se Sulejman ibn Ebi Kerma. Rekao je Sujuti: Ibn Ad je rekao: Veina njegovih hadisa su slabi
(munker) i nisam vidio nikog od uenjaka starije generacije da ga je ocijenio kao prenosioca. Dodajem (Albani): Kao slabog prenosioca ocijenio ga je Ebu Htim, kako se navodi u
djelu El-Derh ve et-tadil (II/I/138), pa iako on porie da ga prenosi jedino Er-Rekk, to ne
dovodi u pitanje injenicu da je hadis slab. Allah najbolje zna!
152
Hoe se kazati da im se On nee obratiti govorom kako bi ih time poastio.

To je tano, budui da je u drugom ajetu kazao da e im u Dehennemu
rei: Ostanite u njemu prezreni i nita i ne govorite!.. (El-Muminn, 108).
Prema tome, kada se On ne bi govorom Svojim obraao vjernicima, oni bi
onda, u pogledu toga, bili jednaki sa Njegovim neprijateljima, a Njegovo isticanje toga da se Svojim neprijateljima nee govorom obraati bilo bi lieno
svakoga smisla. Buhri u svom Sahihu kae: Poglavlje: Razgovor Uzvienog
Allaha sa stanovnicima Denneta, i u njemu navodi vie hadisa o tome.
Prema tome, najbolji ugoaj za stanovnike Denneta bit e vienje Lica Boijega i Njegovo obraanje njima govorom. Negiranje toga je negiranje duha
Denneta, ali i negiranje najveeg i najboljeg ugoaja u njemu, bez kojeg on
i ne bi bio tako dobar stanovnicima svojim.
to se pak tie njihovog argumentiranja kuranskim ajetom: Allah je
stvoritelj svega! (Er-Rad, 16) pa, kako je i Kuran neto tako i on ulazi u
sastav svega te je, prema tome, i on stvoren - to je, doista, neto najzaudnije! To je zbog toga to, kod njih, nijedno ljudsko djelo ne stvara Allah, ve
ih, sve, stvaraju ljudi. Ne stvara ih, dakle, Allah, ime ih izdvajaju iz ukupnosti
svega, dok Allahov govor svrstavaju u tu ukupnost iako je on jedno od Njegovih svojstava. Na temelju njega, naime, nastaju stvorene stvari. Njegovom
zapovijedi nastaju stvorenja. Uzvieni kae: A Sunce i Mjesec i zvijezde potinjeni su Njegovoj zapovijedi. Samo Njemu pripada stvaranje i zapovijed!
(El-Arf, 53) U ajetu je razdvojio stvaranje i zapovijed. Prema tome, ako bi i
zapovijed bila neko stvorenje to bi, neminovno, znailo da je i ona stvorena
nekom drugom zapovijedi, a ona opet drugom i tako do u beskonanost.
Posrijedi bi, tako, bio beskrajan kauzalni niz to neprihvatljivo.
Neutemeljenost njihovih nauavanja pokazuje se i u sljedstvenoj implikaciji da su sva svojstva Uzvienoga stvorena, poput znanja, moi i dr.
- to je oevidno nevjerstvo - pa kako je i Njegovo znanje neto, i Njegova
mo neto, i Njegov ivot neto, sve bi to onda ulazilo u ukupnost stvari,
znailo bi da je stvoreno nakon to ga, prethodno, nije bilo - uzvien neka
je Allah nad onim to oni smatraju uzvienou golemom!
Potom, kako bi moglo biti ispravno kazati da On govori kroz nekog
drugog? Ako bi to bilo tano to bi znailo da je onaj govor koji On proizvede
u neemu iz neive prirode zapravo Njegov govor, to bi se, takoer, moglo
kazati i za ono to stvara u ivim biima. Tada ne bi bilo nikakve razlike
izmeu govoriti i dati sposobnost govora. Meutim, koe e (na onome svijetu) rei: Allah je nama sposobnost govora dao. (Fussilet, 21), a ne: Allah e
153
govoriti (kroz nas)! tavie, to bi znailo da svakim govorom, koji On stvori

u neemu drugom, ustvari govori On, ak i ako taj govor predstavlja potvaranje, la, nevjerstvo ili besmislenost! Uzvien neka je Allah nad tim!
Pobijaju ih i zagovornici transcedentalnog jedinstva bitka. Ibn Arebi
kae: Svaki govor u svijetu egzistencijalnih injenica Njegov je govor - iste
su nam u tome proza i poezija!
Kada bi bilo ispravno nekoga atributirati nekim svojstvom koje se izraava preko drugoga, tada bismo za onog koji vidi mogli kazati da je slijep, a
za slijepoga da vidi, jer se u pogledu onoga koji vidi sljepoa izraava kroz
drugoga, a u pogledu slijepoga vienje se ostvaruje kroz drugog. Tada bi,
dakle, i Allah Uzvieni mogao biti atributiran svim onim svojstvima koja je
stvorio u drugima, u smislu boje, mirisa, okusa, duljine, kratkoe i sl.
Na slian nain je Imam Abdulaziz el-Mekki pred Memunom119 dokazom pobio Bira el-Merisija, nakon to je razgovarao sa njim pod uvjetom
da ne izlaze iz okvira kuranskog teksta i iznio jasne dokaze protiv njega.
Bir je na to rekao: Vladaru pravovjernih, neka me ne obavezuje
kuranskim tekstom i neka sa mnom raspravlja pozivajui se na neto drugo
(misli na logiku i analogiju), ja dajem svoj ivot da e on istog trena ostaviti
svoje miljenje i priznati da je Kuran stvoren. Abdulaziz ga je upitao: Hoe li ti mene pitati, ili u ja tebe? Pitaj ti!, rekao je Bir mislio je da e me
na tom polju nadjaati u raspravi. Za jedno od troga se, neminovno, mora
opredijeliti, kazao sam mu ja. Ili e kazati da je Allah stvorio Kuran - koji
je kod mene, ovoga, Njegov govor - u sebi, ili da ga je stvorio kao egzistenta
koji postoji kao nezavisni subjekt, ili da ga je stvorio u neemu drugome!?
Na to je on rekao: Kaem: Stvorio ga je onako kako je stvorio i sve druge
stvari! Tako je zaobiao odgovor. Tada mi je Memun rekao: Objasni ti to
pitanje, zanemari Bira - ta on je zavrio sa raspravom! Abdulaziz je rekao:
Ako bi on rekao da je (Allah) Svoj govor stvorio u sebi time bi izrekao apsurdnu konstataciju budui da Allah ne moe biti podruje stvorenih injenica, tj. u Njemu nema nieg stvorenog. Ako bi rekao da je Allah Svoj govor
119
Abdulaziz el-Mekk je Abdulaziz ibn Jahja el-Kinn, istaknuti erijatski pravnik uenik
imama afije. U Bagdad je doao za vrijeme Memunove vladavine, pa se izmeu njega i
Bira el-Mersija, u prisustvu halife Memuna, vodila rasprava o stvorenosti Kurana. Napisao je knjigu El-Hajda (vornica) u kojoj je iznio tok svoje diskusije sa Birom. Meutim,
vjerodostojnost (cijele) te diskusije mora se uzeti s rezervom budui da je prenosi jedino
Muhammed ibn el-Hasan ibn Ezheru-d-du, kojega El-Hatb sumnjii za izmiljanje hadisa. Zeheb navodi da ju je on, ustvari, izmislio. V.: El-Mzn (Mjerilo tanosti) (III/44) i
Tabektu-s-Subk (Subkijeve kategorije, I/265).
154
stvorio u neemu drugom, to bi - po logici i analogiji - znailo da je svaki

govor, koji Allah stvori u nekome drugom, bio zapravo Allahov govor! Ako
bi pak rekao da ga je stvorio kao egzistenta koji postoji kao nezavisni subjekt, to bi mu bila apsurdna tvrdnja. Naime, govor moe doi samo od govornika, ba kao to i neki voljni in moe doi samo od onog ko posjeduje
volju za to, i kao to znanje moe doi samo od znanoga. Nije zamisliv govor
koji postoji sam po sebi i koji govori samim svojim biem. Prema tome, s
obzirom da je, gledano sa svih ovih aspekata, apsurdno tvrditi da je Allahov
govor stvoren, moramo zakljuiti da je on jedno Allahovo svojstvo!
Ovo bi bio sukus kazivanja Imama Abdulaziza u njegovoj El-Hajdi.
Sveobuhvatnost svake stvari je relativna, ne znai uvijek sveobuhvatnost, te se odreuje popratnim elementima. Obrati panju na rijei Uzvienoga: Sruio bi (vjetar) svaku stvar, po zapovijesti svoga Gospodara, pa bi
im se ujutro vidjele samo nastambe njihove! (El-Ahkf, 25)
I nastambe spadaju u svaku stvar, ali zato nisu ule u opi pojam sve
rui? Zato to se pod ruenjem od strane vjetra misli na sve ono to se inae
moe sruiti prilikom puhanja jakog vjetra. Nastambe koje su oni pravili u
brdima i klesali u kamenu ne mogu se sruiti pri puhanju jakog vjetra.
Slian je primjer u kuranskom ajetu koji govori o kraljici Belkisi: Vidio
sam da jedna ena njima vlada i da joj je svega dato (En-Neml, 23) Pod rijeima svega dato misli se na sve ono to obino trebaju vladari. Ovo ograniavanje na odreene stvari, a ne na sve razumijeva se iz konteksta govora.
Hudhud je htio da je predstavi kao savrenu kraljicu u svom carstvovanju,
kojoj ne treba nita da bi upotpunila carstvo.
To isto se eli rei kuranskim ajetom Stvoritelj svega (Er-Rad, 16), tj.
svega stvorenog. Sve to postoji mimo Allaha je stvoreno. U ovu openitost
ulaze i djela robova, ali u openitost ne ulazi Uzvieni Stvoritelj. Njegovi atributi nisu odvojeni dio od Njegovog bia. On je opisan svojstvima savrenstva. Njegovi atributi nuno su vezani za Njegovo sveto bie. Nemogue je
i zamisliti njihovu razdvojenost. Na ovo upuuju rijei koje smo ve naveli:
Njegova svojstva oduvijek postoje, prije nego to je stvorio stvorenja. Isti
dokazi kojima oni argumentiraju svoje stavove mogu se upotrijebiti protiv
njih. Ako bismo rekli da su Allahove rijei Allah je stvoritelj svega stvorene,
onda one ne mogu biti dokaz.
A to se tie njihovog dokazivanja kuranskim ajetom Mi smo ga uinili kao Kuran na arapskom jeziku (Ez-Zuhruf, 3), to je zaista, pogreno!
155
Kada glagol uiniti (deale) doe u znaenju stvoriti onda on prelazi na jedan objekat, kao to je to sluaj u ovim kuranskim ajetima: i tmine i svjetla
stvorio (El-Enm, 1); ...i da Mi od vode sve ivo stvaramo. I zar nee vjerovati? Mi smo po zemlji nepomine planine stvorili da ih ona ne potresa, i
po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda ele stizali. I stvorili smo
nebeski svod osiguranim (El-Enbij, 30-32) A ako glagol uiniti prelazi
na dva objekta onda ne dolazi u znaenju stvoriti. Primjer za to su slijedei
kuranski ajeti: i ne krite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, . (En-Nahl, 91); i ne inite da vam zakletva Allahom bude
prepreka u ispravnom ivotu (El-Bekare, 224); one koji Kuran na dijelove
dijele (El-Hidr, 91); Ne dri ruku svoju stisnutu (El-Isr, 29); i ne dodaji
Allahu drugog boga (El-Isr, 39); Oni meleke, koji su robovi Milostivoga,
enama nazivaju. (Ez-Zuhruf, 19); Mi je objavljujemo kao Kuran na arapskom jeziku.. (Ez-Zuhruf, 3) i mnogi drugi ajeti slinog sadraja.
Kako je samo pogreno dokazivanje kuranskim ajetom A kada doe
do vatre, bijae zovnut sa desne strane doline, iz stabla, u blagoslovljenom
kraju. (Kasas, 30), kojim tvrde da je Allah stvorio govor u drvetu i da ga je
Musa uo od njega!? Previdjeli su, meutim, ono to je navedeno prije, kao
i poslije toga. Naime, Uzvieni kae: A kada doe do vatre, bijae zovnut sa
desne strane doline... Dozivanje je, dakle, govor izdaleka. Musa je poziv, odnosno dozivanje uo iz unutranjosti doline. Reeno je: u blagoslovljenom
kraju., to znai da je to dozivanje bilo iz blagoslovljenog mjesta iz pravca jednog drveta, onako kako neko kae: uo sam Zejdov govor iz kue.
Sintagmom iz kue oznaava se mjesto otpoinjanja radnje, njom se ne eli
kazati da je govornik sama kua! Prema tome, da je govor bio stvoren u
drvetu tada bi drvo bilo ono koje je izgovorilo ove rijei: O Musa, Ja sam
- Allah, Gospodar svjetova! (Kasas, 30) Da li je, dakle, Ja sam Allah, Gospodar svih svjetova! rekao neko drugi, a ne Gospodar svih svjetova!? Da su te
rijei potekle od nekog drugog, a ne od Allaha, tada bi i faraonove rijei: Ja
sam gospodar va najvei (En-Nzit, 24) bile istinite, budui da su oba ta
izriaja - kod njih - stvorena, da nijednog od njih nije izrekao Allah! Oni su,
dodue, napravili razliku izmeu ta dva govora, shodno svojim pogrenim
naelima. Rekli su: Onaj govor je Allah stvorio u drvetu, dok je ovaj govor
stvorio faraon! Tako su iskrivili i izmijenili smisao, te povjerovali da pored
Allaha postoji jo neki stvoritelj. O tome e pak vie rijei biti kod razmatranja problema ljudskih djela, ako Bog da.
Ako bi pak neko rekao: Pa, Uzvieni Allah kae: To je, doista, govor
poslanika asnog! (El-Hkka, 40 i Et-Tekvr, 19) to znai da je poslanik taj
156
od kojega potjee govor koji se objavljuje, bilo Dibrl ili Muhammed - odgovor bi bio sljedei: Izrazom poslanik naznaava se da on samo prenosi govor Onoga koji ga je poslao. Allah, naime, nije rekao: To je govor meleka ili
vjerovjesnika, iz ega se razumijeva da on taj govor samo prenosi od Onoga
koji ga je s tim govorom poslao, a ne da ga je on ustrojio od sebe. Uz to, treba kazati i to da se pod izrazom poslanik u jednom ajetu misli na Dibrla, a
u drugom na Muhammeda. Pripisivanjem govora i jednome i drugome od
njih htjela se istaknuti injenica da je posrijedi samo dostavljanje. Naime,
da ga je proizveo jedan od njih dvojice onda to ne bi mogao uiniti i onaj
drugi. Zatim, Njegove rijei: poslanik pouzdani120 sugeriraju injenicu da
taj poslanik nita od sebe ne dodaje na govor zarad ije dostave je poslan,
kao to nita i ne oduzima od njega, ve da je pouzdan u prenoenju onog
sa ime je poslan, da to vjerodostojno dostavlja u ime Onoga koji ga je poslao. Potom, Uzvieni oznaava nevjernikom onoga ko bi ustvrdio da je to
ljudski govor. Prema tome, s obzirom da je Muhammed, a.s., ovjek, onaj ko
bi kazao da se radi o Muhammedovu govoru - u smislu da je on taj koji ga
je proizveo - taj bi bio nevjernik.
Nema nikakve razlike izmeu toga da se rekne kako je to ljudski govor,
ili govor dinna, ili meleka. Ono to je u tome bitno jeste od koga potjee taj
govor, a ne ko ga saopava u smislu dostave. Tako e onaj ko uje nekoga da
recitira stihove Stani da plaemo, sjeaju se voljene i kue rei: Ovo su stihovi
Imriul-Kajsa. Ako bi pak tog istog uo kako govori: Djela se cijene prema namjerama tako da svakom ovjeku pripada ono to je namjeravao!121 - rekao
bi mu: To su Poslanikove rijei! A ako bi ga uo da govori: El-Hamdu lillahi
Rabbi-l-alemin. Er-Rahmani-r-Rahim. Maliki Jevmi-d-din... - rekao bi mu: To
je Allahov govor!, ukoliko bi bio obavijeten o tome. U suprotnom, rekao bi
mu da ne zna ije su to rijei. Ako bi tome neko osporio to to je rekao, izrekao bi la. Zato onaj onoga, koji od nekoga uje neke stihove ili neki sadraj
izreen knjievnim jezikom, pita: ije su to rijei? Tvoje, ili neije druge?!

120
121
ejh Ahmed kir kae: Ajet koji komentator navodi, naime: To je, doista, govor poslanika plemenitog! navodi se dva puta: jednom u suri El-Hkka, u etrdesetom ajetu i tu
se iza toga ne nalazi atributivna odrednica pouzdani. Drugi put se navodi u suri Et-Tekvr,
u 19. ajetu te sure i tu se, potom, navodi i to svojstvo: Kome se drugi potinjavaju, tamo
pouzdanog! Prema tome, u komentatorovim rijeima: poslanik pouzdani ima stanovite
nepreciznosti, budui da se sintagma koju on navodi ne nalazi u Kuranu, premda sam
smisao nije sporan. Bilo bi, dakle, primjerenije da je rekao: Isto tako, poslanik se atributira
i kao pouzdani..., to je i preciznije i bolje.
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim, posredstvom Omera ibn el-Hattba, r.a. Kod El-Buhrija
se ak nalazi na prvome mjestu u zbirci.
157
Jednom rijeju, svi pripadnici glavnog toka islama (ehlu-sunnet), kako

sljedbenici etiriju mezheba tako i drugi iz ranijih i kasnijih generacija, saglasni su u stajalitu da Allahov govor nije stvoren. Meutim, potonji uenjaci
su se razili o tome da li Allahov govor predstavlja neki smisao postojei u
Allahovom Biu ili su to slova i glasovi kojima je Allah progovorio nakon to
prije toga nije bio govornik; ili je On pak permanentni govornik: govori kada
hoe, ta hoe i kako hoe, te da i govor, kao svojstvo, ima odliku oduvjekosti. Neke mutezile su i za Kuran govorili da nije stvoren, ali su time htjeli
kazati samo to da nije izmiljen, da ne predstavlja nikakvu potvoru i la,
ve da je suta istina i autentinost. Nema sumnje da Kuran nije patvoren i
izmiljen i na tome je opi konsenzus muslimana.
Nesuglasje meu onima koji se u svojim molitvama okreu prema
Kabi izbilo je zbog pitanja da li je Kuran stvorenje koje je Allah stvorio, ili
je to Njegov govor kojim je On progovorio Svojim Biem? Uenjacima iz
reda glavnog toka islama (ehlu-s-sunnet) je postavljeno to pitanje, budui
da meu muslimanima i nema nikakva nesuglasja, niti dileme, o tome da
li je Allahov govor laljiv i izmiljen, ili nije. Istaknuti mutezilijski autoriteti,
kao i drugi inovatori u vjeri, bez sumnje, priznaju da oni svoje uvjerenje o
jednosti Boijoj (tevhd), Njegovim svojstvima i o sudbini nisu preuzeli niti
iz Kurana, niti iz sunneta, kao ni od ashaba, imama i njihovih sljedbenika
u dobru - neka im Allah podari svako dobro! - ve tvrde da ih je njihov
razum doveo do toga. Tvrde pak da su od ranijih vjerskih autoriteta preuzeli
samo zakonodavne odredbe.
Kada bi ljudi mogli biti preputeni svojim zdravim naravima i neiskrivljenim umovima meu njima ne bi bilo spora, meutim ejtan je u neke
ljude ubacio svoju zabludu i njome meu njih unio razdor. A neslozi onih
ija su miljenja o Knjizi podijeljena doista nema kraja! (El-Bekare, 176)
Ono pak to se nadaje iz Tahvijevih rijei jeste da je Allah permanentni govornik, da govori kada hoe i kako hoe, te da je Njegov govor
kao injenica oduvijeki. To oigledno izraavaju i rijei Ebu Hanfe - Allah
njime bio zadovoljan! - navedene u njegovom djelu El-Fikhu-l-ekber (Najvei fikh), naime: Kuran je u knjigama ispisan, u srcima sauvan, jezicima
se izgovara a Vjerovjesniku, s.a.v.s., je objavljen. Nae izgovaranje Kurana je
stvoreno, dok sam Kuran nije stvoren. Ono to Allah u Kuranu spominje
o Musau ili nekome drugome, o faraonu ili Iblsu - sve je to Allahov govor
kojim On samo daje informacije o njima. Govor Musaa i drugih stvorova
je pak stvoren, dok je Kuran Allahov, a ne njihov govor. Musa, a.s., uo je
158
govor Uzvienoga Allaha, pa kada se On govorom obratio Musau govorio

mu je Svojim govorom koji je Njegovo vjeno svojstvo. Sva Njegova svojstva
razliita su od svojstava stvorenja. On zna, ali ne onako kako mi znamo; On
je moan, ali ne onako kako smo mi moni; On vidi, ali ne onako kako mi
vidimo; On govori, ali ne kako mi govorimo.
Prema tome, iz njegovih rijei Kada se On govorom obratio Musau
govorio mu je Svojim govorom koji je Njegovo vjeno svojstvo! razumije
se da je On progovorio onda kada je Musa doao, a ne da On oduvijek, u
svakom trenutku i zauvijek govori: O Musa! - to se jasno razaznaje iz rijei
Uzvienoga: I kad Nam Musa doe u odreeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori...! (El-Arf, 143) Ovo se moe razumjeti kao njegov
odgovor onim njegovim pristalicama koji su mislili da je Boiji govor neki
smisao koji egzistira po sebi, a koji se ne moe uti; koji se uje samo onda
kad Allah u zraku stvori glas, kako su to tvrdili Ebu Mensur el-Maturidi i jo
neki drugi, dok se njegove rijei: ...koji je Njegovo vjeno svojstvo mogu
razumjeti kao odgovor onima koji tvrde da se u Allahu steklo svojstvo govorenja nakon to, prethodno, nije bio govornik.
Moemo zakljuiti sljedee: Sva ona argumentacija koju su iznijele
mutezilije, a koja govori o tome da se radi o govoru koji je povezan s Njegovim htijenjem i moi, te da On govori kada hoe, da govori neto nakon
neega, ispravna je i obaveza ju je prihvatiti. Rijei onoga koji kae: Allahov
govor opstoji po Njegovome Biu, on je Njegov atribut a atribut ne moe
opstojati bez subjekta, takoer su istinite, moraju se prihvatiti i zastupati.
Naime, obaveza je prihvatiti ono to je ispravno i kod jedne i kod druge
strane, kao to je obaveza i odbaciti, kod svake od njih, sve ono to odbacuje
i erijat i razum.
Ako bi nam, dakle, kazali: Prema ovome, neminovno se mora zakljuiti da su se u Njemu desila odreena dogaanja!, mi bismo rekli: Ta je
izjava suvie pojednostavljena. Uostalom, zar ima neki vjerski autoritet koji
je, prije vas, negirao da su se u Njemu, u ovome smislu, desila dogaanja? Takvo neto implicira se i u kuranskim i hadiskim iskazima, kao i u tekstovima
imama. Usto, to podrava i razum.
Nema nimalo sumnje da poslanici, koji su se obraali ljudima i obavjetavali ih da je Allah rekao, da je pozvao, da se diskretno obratio, da kae i
sl., nisu im sugerirali da su to neka stvorenja, koja egzistiraju odvojeno od
Njega. Naprotiv, poruka koju su htjeli saopiti ljudima bila je: da je Sam
Allah taj koji govori, da se govor dogaa Njime, a ne nekim drugim, da je On
159
taj koji je to izgovorio, koji to kazuje, kako se o tome izrazila Aia - Allah
bio zadovoljan njome! - u vezi sa potvorom kojoj je bila izloena, naime: Ja
sam sebe smatrala isuvie nevanom da bi Allah o meni progovorio objavom koja e se itati!122
Da se u svemu ovome mislilo na neto drugo u odnosu na ono to se
iz njega razumije, tada bi se to moralo objasniti. Naime, naknadno objanjenje, nakon to promakne vrijeme kad ga je trebalo dati, nije prihvatljivo.
Nije poznat, ni u jeziku ni u razumu, neki kaziva govornik koji ne kazuje i
ne govori, premda oni tvrde da su bjeali od toga iz bojazni da ne zapadnu u
antropomorfizam (poreenja Allaha sa stvorenjima), pa da tako ne priznaju
neko Njegovo svojstvo i nekom drugom. Meutim, ako oni mogu kazati:
Zna, ali ne onako kako mi znamo!, zato mi ne bismo mogli kazati: I govori, ali ne onako kako govorimo mi! Isto je i u pogledu ostalih svojstava.
Da li je, naprimjer, zamisliv neki monik ija se mo ne moe izraziti, ili ivi u
kome se ivot ne moe zadrati?! Poslanik, a.s., rekao je: Utjeem se s Allahovim rijeima potpunim, koje prevazii ne mogu ni dobri ni loi!123 Hoe
li, dakle, razuman ovjek rei da se Poslanik, a.s., utjecao nekom stvorenju!?
Naprotiv, to je poput njegovih rijei: Utjeem se Tvome zadovoljstvu od
Tvoje srdbe, i utjeem se Tvome oprostu od Tvoje kazne!124 Utjeem se
Allahovoj snazi i moi od zla kojeg osjeam i kojeg se plaim!125 Utjeem
se veliini Tvojoj od toga da nas kakvo zlo iznenadi ispod nas!126 Sve su to,
dakle, svojstva Allaha Uzvienoga.
Tome je vie panje posveeno na njima odgovarajuim mjestima, dok
ih ovdje navodimo samo kao ilustraciju.
Mnogi kasniji hanefijski uenjaci miljenja su da je posrijedi jedan jedinstven smisao a da se pluralnost, mnotvo, parcijalizacija i djelidba pojavljuju samo u dokazima, a ne i u onom to se dokazuje. Prema tome, ti
izrazi su stvoreni i oni se nazivaju Allahovim govorom, budui da upuuju na
Njega i da predstavljaju Njegovu reakciju. Ako se, dakle, izraze na arapskom
jeziku onda je to Kuran, a ako se izraze na hebrejskom onda je to Tevrat.

122
123

126

124
125
Hadis biljee El-Buhri i Muslim. Ovo je samo dio jednog dueg hadisa, koji se odnosi na
dogaanja oko potvore na Aiu.
Hadis je vjerodostojan; biljee ga Ahmed (III/419) i Ibn Sunni (631), posredstvom
Abdurrahmna ibn Hanbea, s vjerodostojnim prijenosnim nizom.
Hadis biljei Muslim i ve je navoen.
Hadis je vjerodostojan i ve je navoen.
Hadis je vjerodostojan i ve je navoen.
160
Znai, izrazi se razlikuju, dok se sam govor ne razlikuje. Kau: Ti izrazi se,
metaforino, nazivaju Allahovim govorom!
Meutim, to nije ispravno. To bi znailo da je smisao ajeta: I ne pribliavajte se bludu! (El-Isr, 32) istovjetan smislu: I obavljajte namaz! (El-Bekare, 43); smisao Ajetu-l-kursijje istovjetan smislu ajeta o dgu!; smisao sure
Ihlas istovjetan smislu ajeta: Proklete neka su ruke Ebu Lehebove...! (ElMesed, 1) Sve to ovjek vie razmilja o ovom stajalitu, sve vie se uvjerava
u njegovu neispravnost i njegovu suprotstavljenost onome kako su govorili
ljudi iz prvih generacija. Istina je da su Tevrat, Indil, Zebur i Kuran istinski
Allahov govor, budui da Allahov govor nema svoje konanice. On govori
ta hoe, kada hoe i kako hoe i to je permanentno tako. Uzvieni kae:
Reci: Kad bi more bilo mastilo da se ispiu rijei Gospodara moga, more bi
presahlo, ali ne i rijei Gospodara moga, pa i kad bismo se potpomogli jo
jednim slinim! (El-Kehf, 109); Da su sva stabla na zemlji pisaljke, a da se
u more kad presahne ulije jo sedam mora, ne bi se ispisale Allahove rijei;
Allah je uistinu, silan i mudar. (Lukmn, 27)
Kada bi ono to se nalazi u mushafima predstavljalo samo znaenje Allahova govora, a ne i sam Allahov govor, tada vjerski neistoj osobi
(dunub) i osobi bez abdesta ne bi bilo zabranjeno da ih dotiu; kada ono
to ua ui ne bi bio Allahov govor, tada vjerski neistoj osobi i osobi bez
abdesta ne bi bilo zabranjeno uenje toga. Nema sumnje, to je Allahov govor sauvan u srcima, uen jezicima, zapisan u knjigama, kako to kae Ebu
Hanife u svom El-Fikhu-l-ekberu. U svim tim oblicima on je stvarnost. Ako
bi pak neko rekao: To je rukopis toga i toga, njegovo pisanje, pa se iz tog
rukopisa razumijeva stvarni i vjerodostojni smisao; i ako bi bilo reeno: Tu
je tinta kojom je ispisan - pa, iz toga se razumijeva stvarni i vjerodostojni
smisao; i ako bi bilo reeno: Tinta je u knjizi; u tom sluaju priloka odredba
za mjesto ne bi bila ista kao ona koja proishodi iz rijei nekoga ko bi rekao:
U njemu su nebesa i Zemlja; u njemu su Muhammed i Isa i sl.
Ova dva znaenja razliita su od onoga koje se nalazi u izjavi: U njemu
je Allahov govor. Ko ne uoava razliku izmeu tih znaenja, taj je zabludio i
on nee dospjeti do ispravnosti. Ista stvar je i s razlikom izmeu uenja, koje
je in uaev, i onog to se ui, to je izriaj Stvoriteljev. Ko to ne razabere,
taj je takoer zabludio. Ako bi neko naao papir na kome je, rukopisom poznatog pisca, napisano: Doista je sve, osim Allaha, lano!, svakako bi rekao:
Ovo su, zbilja, Lebidove rijei, a ovo je, zbilja, rukopis toga i toga! Sve je to,
dakle, stvarno; stvarna je i ta obavijest, ali jedna zbilja ne moe se identificirati s drugom!
161
Rije Kuran je, u osnovi, infinitiv. Nekad se njome podrazumijeva itanje. Uzvieni, naprimjer, kae: i uenje (kuran) u zoru, jer uenju u zoru
mnogi prisustvuju. (El-Isr, 78) Poslanik, a.s., kae: Ukrasite uenje (kuran)
svojim glasovima!127 Nekad se pak podrazumijeva ono to se ui. Uzvieni
kae: Kada hoe da ui Kuran, zatrai od Allaha zatitu od prokletog ejtana! (En-Nahl, 98) A kad se ui Kuran, vi ga sluajte i utite da biste bili
pomilovani! (El-Arf, 204) Poslanik, a.s., rekao je: Ovaj Kuran objavljen je
na sedam harfova!128 Slinih ajeta i hadisa, koji predmetnom rijeju podrazumijevaju jedno ili drugo znaenje, ima mnogo.
Treba kazati da injenice imaju svoj realni, apstraktni, leksiki i grafiki oblik postojanja, no konkretne injenice se (najprije) oznauju, zatim se
spominju a potom zapisuju. Prema tome, njihovo zapisivanje u knjige je tek
etvrti nivo. to se pak govora tie, izmeu njega i zapisa nema nieg posredujueg: on se biljei neposredno, i za to nije potrebno jeziko izgovaranje.
Razlika izmeu injenice da je Kuran spomenut u knjigama poslanika
prijanjih i injenice da je on na pergamentu zapisan, ili na ploi pomno
uvanoj, ili u knjizi briljivo uvanoj je oevidna. Naime, Allahove rijei:
On je u knjigama poslanika prijanjih (E-uar, 196) znae da je Kuran
spomenut u ranijim objavama, da su tamo date informacije o njemu i njegov opis, onako kako je kod njih spomenut i Muhammed. Drugim rijeima,
Kuran je Allah objavio Muhammedu a ne, izvorno, nekome drugome i zbog
toga Allah kae u knjigama a ne u listovima niti na pergamentu. Naime,
izraz zubur je pluralni oblik rijei zebur, a zebr znai pisanje i sastavljanje.
Tako Allahove rijei: On je u knjigama poslanika prijanjih (E-uar, 196)
znae da je spomenut u knjigama koje su njima objavljivane. Na taj nain
nam sam izraz i njegova izvedenica sugeriraju smisao koji se eli saopiti, to
na vidjelo iznosi perfektnost kuranskog izraavanja i njegove lienosti bilo
kakve konfuznosti.
To je poput rijei Uzvienoga: Kojeg oni kod sebe zapisana nalaze!
(El-Arf, 156), tj. nalaze ga spomenutog kod sebe. Ovo je, svakako, razliito
od onog to naznaavaju rijei: na pergamentu zapisan (Et-Tr, 3), na ploi pomno uvanoj (El-Burd, 22), u knjizi briljivo uvanoj (El-Vkia, 78)

127
128
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljei ga Ebu Davud i drugi autori zbirki Sunen, zatim Hakim i Ahmed s vjerodostojnim prijenosnim nizom, posredstvom El-Bera ibn ziba. (Ebu
Davudova zbirka Sahh, br. 1320).
Hadis, koji prenosi Omer, biljee El-Buhri i Muslim. Hadis u nastavku glasi: ...pa uite iz
njega kako vam je lake!
162
budui da je funkcija priloga da istakne smirenost, postojanost, dogoenost

i sl., odnosno da se njime implicira znaenje: zapisan u knjizi ili na pergamentu. Sam izraz knjiga nekad se upotrebljava u znaenju mjesta pisanja,
a nekad se pod njim misli na zapisani govor. Stoga se mora praviti razlika
izmeu zapisivanja govora u knjigu i onih vanjskih subjekata koji su u njoj
zapisani. U ovom potonjem sluaju, naime, zapisan je samo njihov spomen.
Sve to se ovjek u veoj mjeri posveti razvianju ovoga pitanja, to e mu se
razlika izmeu tog dvoga ukazivati u sve jasnijem obrisu.
Vanjska injenica Allahova govora jest ono to se uje bilo od Njega bilo od onoga koji ga prenosi od Njega - tako da, kad ga slualac uje
on ga i razumi i upamti. Tako Allahov govor njemu bude ujan, razumljiv
i upamen. Kada ga slualac izrekne to mu bude njegov verbalni oblik, a
kad ga zapie to mu bude pisani, grafiki oblik. U svim tim vidovima on je
realnost koju nije dopustivo negirati, dok se ono to je metaforino moe
negirati. Tako se ne moe kazati: Ono u knjigama nije Allahov govor, niti:
Ono to je ua prouio nije Allahov govor, budui da je Uzvieni rekao:
Ako te neki od mnogoboaca zamoli za zatitu, ti ga zatiti kako bi mogao
uti Allahov govor (Et-Tevbe, 6) Meutim, on Allahov govor nee uti od
Allaha, ve od onog ko ga prenosi od Njega. Ovaj ajet otkriva neodrivost
stajalita onoga koji kae: Ono to se uje samo je interpretacija Allahovog
govora a ne i sam Allahov govor, budui da Uzvieni kae: kako bi mogao
uti Allahov govor, a ne: kako bi mogao uti interpretaciju Allahova govora!
Osnova je, naime, realnost, pa bi se onaj koji bi rekao: Ono to je napisano
u mushafima samo je interpretacija Allahovog govora, odnosno preprian
Allahov govor; u njima nije i sam Allahov govor - konfrontirao s Kuranom,
sunnetom i prvim muslimanskim generacijama, to je sasvim dostatna zabluda.
Tahvijeve rijei - Allah mu se smilovao! - pobijaju stajalite onih koji
tvrde da je Allahov govor jedan smisao za koji je nezamislivo da moe biti
ut od Njega, te da ono to se slua, to je objavljeno i to se verbalno izgovara i zapisuje nije Allahov govor, ve samo njegova interpretacija.
Tahvi - Allah mu se smilovao! - kae: Allahov govor, koji je potekao
od Njega. Tako su govorili i drugi iz prvih muslimanskih generacija (selef),
naime: Od Njega je potekao i Njemu e se vratiti. Govorili su: Od Njega je
potekao, s obzirom da su dehmije iz reda mutezila, te neke druge frakcije,
tvrdile da je Allah stvorio govor u jednom mjestu, te da on potjee iz tog
mjesta. Iz tog razloga su oni iz prvih muslimanskih generacija isticali da je
163
Njegov govor potekao od Njega, tj. da ga je On izgovorio, odnosno da je

od Njega potekao, a ne od nekih Njegovih stvorenja, kako Uzvieni kae:
Knjigu objavljuje Allah, Silni i Mudri! (Ez-Zumer, 1); Ali Ja sam ve istinu
izrekao (Sedda, 13); Reci: Sputa ga dolje Duh svetosti od Gospodara
tvoga, sa istinom (En-Nahl, 102) to se tie njihove naznake i Njemu e
se vratiti ona znai: bit e uzdignut iz prsa ljudskih i iz mushafa tako da ni
u prsima ljudskim, ni u mushafima, nee od njega ostati nijedan ajet, kako
se to navodi u vie predaja.
to se tie Tahvijevih rijei na nama nepoznat nain, njima se eli
kazati da nain na koji je On taj govor izrekao nije mogue spoznati, no da
taj nain nema preneseno znaenje. I odozgo ga je spustio Svome Poslaniku kao objavu, tj. taj mu je govor potom objavio i saopio mu ga jezikom
meleka. Prema tome, melek Debrail ga je uo od Allaha, a poslanik Muhammed, a.s., uo ga je od meleka i onda ga uio ljudima.
Uzvieni kae: I kao Kuran, sve dio po dio ga objavljujemo, da bi ga
ti ljudima malo po malo kazivao i prema potrebi ga objavljujemo. (El-Isr,
106); Donosi ga Duh Pouzdani na srce tvoje da opominje na jasnom arapskom jeziku. (E-uar, 193-195) U ovim ajetima je i potvrda Allahovog
svojstva gornjosti.
Na ovo je reeno da sputanje Kurana odozgo nalikuje sputanju kie,
eljeza ili sputanju osam parova stoke.
Odgovor na to glasi: to se tie sputanja Kurana prema dolje, u
Kuranu se navodi da je posrijedi sputanje od Allaha. Uzvieni kae: HMm. Sputanje Knjige ide od Allaha, Silnog i Sveznajueg. (El-Mumin, 2);
Sputanje Knjige ide od Allaha, Silnog i Mudrog! (Ez-Zumer, 1); Sputanje
(objave) je od Milostivog, Samilosnog. (Fussilet, 2); Mi smo zapoeli da je
u blagoslovljenoj noi sputamo dolje, i Mi, doista, opominjemo, u njoj se
svaki mudri posao rijei po zapovijedi Naoj! Mi smo, zaista, slali poslanike.
(Ed-Duhn, 3-5); Reci: Pa donesite vi od Allaha knjigu koja bolje od ovih
dviju na Pravi put upuuje - ja u je slijediti, ako istinu govorite! (El-Kasas,
49); A oni kojima smo Mi dali Knjigu dobro znaju da Kuran objavljuje (sputa odozgo) Gospodar tvoj istinito, zato ti ne sumnjaj nikako! (El-Enm,
114); Reci: Od Gospodara tvoga sputa ga melek Dibrl kao istinu (EnNahl, 102)
Za kiu se pak kae da se sputa samo sa neba. Uzvieni kae: I Mi s
neba istu vodu sputamo. (El-Furkn, 48) Izrazom nebo oznaava se ono
164
to se nalazi gore. Na drugom mjestu naznaava se da se kia sputa iz oblaka. Na treem mjestu se kae da se sputa iz oblaka punih vode.
Sputanje eljeza i stoke izreeno je na openit nain. Kako se, dakle,
jedno sputanje moe porediti sa drugim?! Sputanje eljeza odvija se iz rudnih leita koja se nalaze u planinama i koja su uzdignuta nad zemljom. Neki
tvrde da sve to je rudno leite na vioj nadmorskoj visini to je eljezo sve
kvalitetnije. Slino je i sa stokom: ona se stvara rasplodom, to podrazumijeva sputanje muke vode iz kimi mujaka u materice enki. Iz tog razloga je
reeno: Sputa dolje!, a ne: Spustio je dolje. Potom se i mladunad sputaju
iz utroba enki na zemno tlo. Poznato je, naime, da kod stoke mujaci pri
oplodnji uzjahuju na enke pa tako se sjeme mujaka odozgo sputa u matericu enke, dok enka pri poraanju svoje mladune sputa odozgo nadolje. Prema tome, rijei Uzvienoga: I spustio vam je osam vrsta (od) stoke
(Ez-Zumer, 6) mogu se tumaiti dvojako: prema jednom tumaenju estica
min (od) navedena je za oznaavanje vrste, a prema drugome za poetno
oznaavanje cilja. Obje te mogunosti nalazimo i u ajetu: On vam od vas
samih stvara parove, a i od stoke parove... (E-r, 11)
Njegove rijei I vjernici to prihvataju kao istinu odnose se na jeziko
uobliavanje i sputanje tog govora odozgo prema dolje onako kako je to
on naveo, tj. takvog uvjerenja bili su oni iz prvih generacija muslimana i njihovih sljedbenika u dobru - neka budu nagraeni svakim dobrom! - a oni
su dobri preci pa je, prema tome, to istinito i ispravno.
Njegove rijei Potpuno uvjereni da je to, u stvarnosti, govor Allaha
Uzvienog, koji nije stvoren, to je sluaj s ljudskim govorom oigledno
predstavljaju odgovor mutezilama. Njegova naznaka u stvarnosti predstavlja odgovor onima koji kau da se radi o jednom smislu koji je iniciran
Allahovim Biem a koji nije i ut od Njega. Oni smatraju da je to jedan duhovni govor, jer se za ono to se u nekome ostvari kao unutranji, duhovni
govor koji on nije i izgovorio i ne veli da je stvaran govor, budui da bi se, u
tom sluaju, i nijem ovjek trebao smatrati govornikom, kao to bi se i ono
to se nalazi u mushafima trebalo smatrati da nije, kada se ui, Kuran, niti
Allahov govor, ve samo njegova interpretacija, ne i Allahov govor. To je
kao kada bi nijem ovjek nekome gestikulacijom pokazao na neku osobu
i taj shvatio njegovu nakanu - dotini bi tu njegovu gestikulaciju zapisao
kao odgovarajui izraz smisla koji mu je sugerirao taj nijemi ovjek. U tom
sluaju, ono to je zapisano bila bi samo interpretacija smisla koji je dotinoj
osobi naznaen.
165
Ovaj primjer je potpuno korespondentan sa onim to oni govore,

premda Allaha Uzvienoga niko ne naziva nijemim. Meutim, oni tvrde da
je melek od Njega razumio jedan smisao koji je u Njegovom biu, da od Njega nije uo izgovor niti jednoga slova, niti ikakav glas, ve da je samo pojmio
apstraktan smisao a potom taj smisao izrazio rijeima. Tako je, prema njima,
melek taj koji je ustanovio kuransku skladbu i nain njegovog arapskog ispisivanja, s tim da je Allah taj izraz stvorio u nekim tijelima poput zraka, a
ne u meleku.
One koji kau da se radi o jednom smislu treba upitati: Da li je Musa,
a.s., uo itav smisao, ili samo jedan njegov dio? Ako bi kazali da ga je uo
cijeloga, time bi ustvrdili da je uo i itav Allahov govor, to je oevidna nesuvislost. Ako bi pak rekli da je uo samo jedan njegov dio ustvrdili bi da je
taj smisao djeljiv. Tako je i sa svakim s kim je Allah razgovarao, ili mu odozgo
spustio (objavio) neto od Svog govora.
Kada je Uzvieni rekao melekima: Ja u na Zemlji namjesnika postaviti (El-Bekare, 30) i kada im je rekao: Poklonite se Ademu! i sl. - da li je
to sav Njegov govor ili samo jedan dio njega?! Ako bi kazali da je sav govor
time bi pokazali svoju svojeglavost, a ako bi kazali da je samo jedan njegov
dio time bi priznali njegovu mnotvenost.
O tome ta je to govor i izriaj u njihovom ispoljavanju ljudi su zauzeli
etiri stajalita. Prema prvome on podrazumijeva i izraz i smisao, onako kako
izraz ovjek podrazumijeva i duu i tijelo. To je stajalite prvih muslimanskih
generacija (selef). Prema drugome podrazumijeva se samo izraz, dok smisao
nije sastavni dio govora, ve je samo njegov sadraj, to je stajalite jedne skupine mutezila i nekih drugih. Prema treem govor je samo naziv za odreeni
smisao i to to se on upotrebljava i za izraz samo je metafora, budui da on
upuuje na njega. Ovo je stav Ibn Kullaba i njegovih sljedbenika. Prema etvrtom stajalitu on je sudjelnik izmeu izraza i smisla, to je stav nekih kasnijih
kullabija. Oni imaju i jo jedno stajalite, koje se prenosi od Ebu-l-Hasana, a
prema kojem je on, kada je rije o Allahovom govoru, metafora, a u pogledu
govora ljudi, stvarnost, budui da slovni glasovi egzistiraju pomou njih a
govora ne moe biti bez govornika. Stvar je drukija u pogledu Allahovog govora, jer on kod Njega ne moe egzistirati pomou Allaha, pa tako i ne moe
biti Njegov govor. Ovo je opirno elaborirano na odgovarajuem mjestu.
to se pak tie onih koji tvrde da je to jedan smisao, i koji za to navode Ahtalove rijei: Govor je u srcu - jezik je samo kaziva srca! - njihova
argumentacija nije utemeljena. Ako bi neko, naprimjer, za svoj argument
166
naveo hadis koji se nalazi i u Buhrijevoj i u Muslimovoj hadiskoj zbirci, oni

bi rekli da je to hadis koji prenosi samo jedna osoba, makar ga uenjaci jednoglasno ocijenili vjerodostojnim, te ga prihvatili i po njemu postupali! ta
bi se tek imalo kazati za navedeni stih za kojega se tvrdi da je apokrifan,
pripisan Ahtalu, dok ga u njegovom Divanu nema?! Tvrde da je on zapravo
rekao: Objanjenje u srcu je! - to je blie ispravnosti. No, ak i pod pretpostavkom da se stih vjerodostojno prenosi od njega, opet nije doputeno
njime argumentirati, budui da su krani izgubili ispravnu orijentaciju u
pogledu poimanja govora; ustvrdili su da je Isa, a.s., sama rije Boija i da je
boansko sjedinio sa ljudskim, tj. neto Boije s neim ljudskim! Zar se, dakle, moe argumentirati govorom jednog kranina, koji je izgubio ispravnu
orijentaciju u ovome, a ostaviti postrani poznato poimanje govora u jeziku
Arapa?!
Uz to, ono to on izraava nije ni ispravno, budui da iz toga proistjee
da se i nijem ovjek naziva govornikom s obzirom da se govor zbio u njegovome srcu, makar ga on i ne izrekao jezikom i makar to niko nije uo od
njega. To je elaborirano na odgovarajuem mjestu, a ovdje ga navodim tek
uzgredno.
Ovdje imamo neto neobino: ovo stajalite uveliko nalikuje stavu krana koji zagovaraju bogoovjetvo! Naime, oni kau: Boiji govor je jedan
odreeni smisao koji opstoji pomou Bia Boijega a koji se ne moe uti
- to se pak tie one skladbe koja se uje, ona je stvorena. Tako predstavljanje vjenoga smisla stvorenom skladbom nalikuje mijeanju Boanskog
elementa sa ljudskim, kako krani tvrde za Isa, a.s. Pogledaj te udnovate
slinosti!
Tvrdnju onih koji kau da je govor zapravo jedan smisao koji opstoji
samostalno pobijaju i hadisi Boijega Poslanika, s.a.v.s., koji glase: Ovom
naem namazu nije prilino nita od ljudskog govora!129 Allah uvodi kakvu
hoe Svoju zapovijest - eto, uveo je i to da ne govorite u namazu!130
Uenjaci su nepodijeljeni u ocjeni da e klanjau, ukoliko hotimino
progovori u namazu neto to ne spada u namaz, namaz biti pokvaren. Takoer su, svi, jedinstveni u stavu da ono to se uradi srcem u smislu neke

129
130
Hadis biljei Muslim - i neki drugi autori - posredstvom Muavije ibn el-Hakema. Moe se
nai i u Ebu Davudovom Sahihu (862), te u El-Irvau (390).
Hadis biljei En-Nesi i neki drugi autori, s dobrim (hasen) prijenosnim nizom. El-Buhri
ga je naveo u Sahihu bez prijenosnog niza, kao implikaciju da je vjerodostojan kod njega
(muallek medzm) (857).
167
ovosvjetske tenje i akceptacije ne kvari namaz, dok bi namaz bio pokvaren

ukoliko bi progovorio o tome. Postoji opa saglasnost muslimana da se neto takvo ne smatra govorom.
Isto tako, El-Buhri i Muslim u svojim zbirkama vjerodostojnih hadisa navode i sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Allah e mom ummetu
oprostiti one (nepriline) misli koje poniknu u njima, ukoliko ne budu govorili o tome, ili po njima postupali!131 Kako se vidi, obavijestio nas je da
e Allah oprostiti misli koje budu strujale u ovjeku, ukoliko ih ne izrekne
rijeima. Tako je napravio razliku izmeu unutranjih misli i govora kazavi
da ovjek nee biti pitan za to sve dok to ne iskae govorom, tj. dok jezikom
ne izrekne te misli, prema jednoglasnoj ocjeni uenjaka. Iz ovoga se razumije
da je to ono to se podrazumijeva pod govorom u jeziku. Zakonodavac nam
se, naime, obratio na jeziku Arapa.
Takoer se u Sunenima navodi kako je Muz - neka je na njemu Allahovo zadovoljstvo! - upitao: Boiji Poslanie, hoemo li mi biti pitani za
ono to govorimo? A ta e drugo ljude naglavake strovaliti u Vatru, odgovorio mu je Poslanik, nego ono to su ponjeli njihovi jezici!?132 Tako je
istaknuo da je govor ono to se izrekne jezikom. Prema tome, izrazi izriaj i
govor i sve njihove izvedenice: glagoli u perfektu i prezentu, zapovjedni oblici, participi aktivni, u Kuranu, sunnetu i itavom arapskom jeziku razumijevaju se kao jeziki izgovor i smisao. U vezi sa onim ta se podrazumijeva pod
izrazom govor meu ashabima i njihovim sljedbenicima u dobru - neka ih
Allah nagradi dobrim! - nije bilo niega spornog. Spor je izbio meu potonjim uenjacima, onih koji su u vjeru unosili novotarije, a zatim se proirio.
Prema tome, nema nikakve potrebe posezati za iskazom nekog pjesnika u objanjavanju znaenja rijei govor, izriaj i sl., jer su to tretirali i raniji
i kasniji jezikoslovci; oni su definirali smisao toga ba kako su definirali i
znaenje rijei: glava, ruka, noga i sl. Stoga onaj koji bi ustvrdio da je Allahov
govor jedan smisao koji opstoji pomou Njegovoga Uzvienog Bia, a da
je ono to se ui, to se pamti, ispisuje i slua od uaa samo interpretacija
Allahovog govora, i da je to stvoreno, taj bi zagovarao stvorenost Kurana a
da toga ne bi bio ni svjestan. Naime, Uzvieni kae: Reci: Kad bi se svi ljudi i
dinni udruili da saine jedan ovakav Kuran, oni kao to je on, ne bi sainili,
131
132
Hadis biljee El-Buhri i Muslim, posredstvom Ebu Hurejrea Irvu-l-gall, br. 2062.
Hadis biljei Tirmizi i neki drugi autori no s prekinutim prijenosnim nizom, to je sasvim
dostatno objasnio hafiz hadisa Ibn Redeb el-Hanbeli u svom erhu-l-erbenu (Komentar
etrdeset hadisa), pa ko se eli ire obavijestiti o tome, neka konsultira tu knjigu.
168
pa makar jedni drugima pomagali! (El-Isr, 88) Da li vidi da On, Uzvieni,

ukazuje na ono to je u Njemu, ili pak na ono to se ui i to se slua? Nema
nikakve sumnje da On ukazuje na ono to se ui i to se slua, budui da se
na ono to je u Njemu i ne ukazuje, to se ne sputa dolje, tj. ne objavljuje se,
ne ui se i ne slua.
Isto se moe kazati i za Allahove rijei oni, kao to je on ne bi sainili
- da li On, Uzvieni, kae: Oni ne bi mogli sainiti neto slino onom to je
u Meni, a to nisu ni uli niti ga upoznali!? Do onog, naime, to je u Allahu
nema naina da se dospije, da se u to ostvari uvid.
Ako bi oni rekli: Allah je ukazao samo na interpretaciju onog to je u
Njemu, na ono kako je to izraeno: to se ui, to je napisano i to se slua,
a ne i na Svoje Bie - to bi bilo otvoreno zagovaranje teze da je Kuran
stvoren. Time bi oni bili u dubljem nevjerstvu od mutezila, jer je interpretacija neke stvari ravna toj stvari, njezina slika i prilika. Ovo bi bila potvrda
i da su Allahovi atributi samo prepriana znaenja. Meutim, ako bi uenje
Kurana bilo interpretacija, to bi znailo da ljudi ine neto identino Allahovom govoru. Gdje je tu onda njihova nemo (da saine neto slino, to
Kuran naglaava)?! Ua Kurana bi, prema njima, glasom i slovom iskazivao
neto to nije ni glas ni slovo. Kuran pak nije nita drugo do razvrstane sure
i u redove poredani ajeti na listovima istim. Uzvieni kae: Reci: Pa sainite vi deset Kuranu slinih, izmiljenih sura! (Hd, 13); A to su ajeti jasni,
u srcima su onih kojima je dato znanje; a ajete Nae poriu samo oni koji
su nepravedni! (El-Ankebt, 49); Na listovima su cijenjenim, uzvienim,
istim. (Abese, 13-14)
Svakome ko proui i jedan njegov harf pie se deset dobrih djela. Poslanik, a.s., kae: Ja ne kaem da je Elif-lam-mim jedno slovo, ve kaem
da je elif jedno slovo, lam drugo a mim tree.133 Tako se on uva u prsima
onih koji ga pamte, a slua s jezika onih koji ga ue. Profesor Hafizuddin
en-Nesefi - Allah mu se smilovao! - u svom El-Menru (Svjetioniku) kae:
Kuran je pojam za jeziki izraz i znaenje. Tako su govorili i drugi uenjaci
filozofije islamskog prava. Za izjavu koja se pripisuje Ebu Hanifeu - Allah
mu se smilovao! - a koja glasi: Ko bi u namazu uio na perzijskom jeziku,
to bi mu bilo legitimno! treba kazati da ju je on povukao. On kae: Nije ga
133
Hadis je vjerodostojan (sahh), biljee ga: Tirmizi, Ibn Made, te El-Adurri u djelu db
hameleti-l-Kuran (Ponaanje hafiza Kurana), s vjerodostojnim prijenosnim nizom. Obraen je, takoer, i u djelu El-Mikt (Nia) pod brojem 2137.
169
dozvoljeno uiti nikojim drugim jezikom ako postoji mogunost da se ui

na arapskom. Kau: Onaj ko bi ga (u namazu) uio na nekom drugom jeziku bio bi ili luak kojeg treba lijeiti, ili otpadnik od vjere koga treba pogubiti, budui da je Allah njime progovorio na ovom jeziku, pa se nemogunost
njegovog oponaanja nalazi i u jezikom izrazu i u znaenju.
Njegove rijei Onaj ko ga uje a potom stane tvrditi da je rije o ljudskom govoru, taj je zaao u nevjerstvo jasno kazuju da bi se onaj ko bi zanijekao da je Kuran Allahov govor - ko bi, naprimjer, rekao da je to Muhammedov, ili govor nekog drugog stvorenja, meleka ili ovjeka - trebao smatrati
nevjernikom. Ko bi pak tvrdio da jest Allahov govor a onda to na kriv i pogrean nain tumaio, takav bi se jednim dijelom podudario s onima koji su
rekli: To je samo ljudski govor!, u emu se nalazi nevjerstvo. Njih je ejtan na
stranputicu odveo, o emu e, ako Bog da, biti vie govora kod Profesorovih
rijei: Nikog ko se okree prema kibli neemo proglasiti nevjernikom zbog
nekog grijeha, ukoliko on ne ustvrdi da je taj grijeh dozvoljeno initi!
Njegove rijei I da nije poput ljudskog govora znae da se radi o asnijem, stilski dotjeranijem i istinitijem govoru. Uzvieni kae: A iji je govor
istinitiji od Allahovoga?! (En-Nis, 87); Reci: Kada bi se svi ljudi i dinni
udruili da saine jedan ovakav Kuran, oni kao to je on ne bi sainili, pa
makar jedni drugima pomagali. (El-Isr, 88) Reci: Pa dajte vi jednu suru
kao to je njemu objavljena! (Jnus, 38)
Tako, kad nisu bili u stanju oni, najrjeitiji Arapi, i uz svoje silno neprijateljstvo doi sa surom poput njegove, pokazalo se da Poslanik, a.s., govori
istinu tvrdei da je to od Allaha. Neoponaivost Kurana podrazumijeva i
njegov jeziki izraaj i smisao, a ne samo jedno od tog dvoga. Uz to, on je
Kuran na arapskom jeziku, bez ikakve iskrivljenosti, na jasnom arapskom
jeziku, tj. na jeziku Arapa. Time je zanijekana slinost u pogledu injenice
govora, te u pogledu onog izreenog, s obzirom na njegovu jeziku formu i
smisao, a ne u pogledu samih rijei i slova. Ovo je ono to se sugerira onim
poetnim izdvojenim slovima na poecima nekih sura - naime, da je Kuran
dat prema nainu njihovog govora i na jeziku kojim oni komuniciraju. Zar
ne vidi da se poslije tih izdvojenih slova odmah spominje Kuran, kako je to
oevidno, npr., u ajetima: Elif Lm Mm. To je Knjiga u koju nema nikakve
sumnje. (El-Bekare, 1-2); Elif Lm Mm. Allah je - nema boga osim Njega
- ivi i Vjeni. On Tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu (Alu Imrn, 1-3);
Elif Lm Mm Sd, Objavljuje ti se Knjiga! (El-Arf, 1-2); Elif Lm R. Ovo
su ajeti mudre Knjige. (Jnus, 1-2) Tako je i sa svim drugim sluajevima
170
izdvojenih slova: svi im skreu panju na injenicu da im Poslanik ne dolazi s

neim to oni ne razumiju, ve da im se obraa na njihovome jeziku.
Meutim, oni koji stoje na pogrenim stajalitima to uzimaju kao dokaz da to nije izgovorio Allah, i da ga Dibrl nije uo od Njega, onako kako
poseu sa kuranskim ajetom: Nita nije kao On! (E-r, 11) da bi zanegirali Allahova svojstva. Meutim, sam taj ajet pobija takvu njihovu tvrdnju.
Naime, Uzvieni tu kae: On je Onaj Koji sve uje i sve vidi. (E-r, 11)
Isto tako, rijei Uzvienoga: Pa dajte vi jednu suru kao to je njemu objavljena (Jnus, 38) pobijaju tvrdnju onih koji negiraju grafiju (harf). Naime,
Uzvieni kae: Pa dajte vi jednu suru, a ne: Pa dajte vi slovo, ili rije!
Najkraa sura u Kuranu ima tri ajeta. Stoga su Ebu Jusuf i Muhammed
govorili: U namazu se najmanje moraju prouiti tri kratka ili jedan dugi ajet,
jer se u neemu manjem od toga ne nalazi natprirodnost (idaz) Kurana!
A Allah najbolje zna!
O njegovim rijeima:
ko bi Allahu pripisao neki ljudski smisao otiao bi u nevjerU Onaj
stvo. Kome bude to jasno taj e uzeti pouku i kloniti se onoga to
nalikuje govoru nevjernika. Znat e da On, u pogledu Svojih svojstava, nije poput ljudi.
Komentar:
Nakon to je, u prethodno iznesenom, kazao da je Kuran stvarno Allahov
govor, potekao od Njega, autor skree panju na injenicu da On, Uzvieni,
nije poput ovjeka kako bi, odmah iza izreene konstatacije, odrekao bilo
kakvu slinost Allaha sa nekim ili neim (tebh). Naime, i pored toga to se
Uzvieni atributira kao govornik, On se time ne atributira nekim ljudskim
smislom prema kojem je ovjek govornik, budui da nita nije kao On i da je
On onaj Koji sve uje i sve vidi. Kako je samo divno predstavljen ovjek koji
potvruje Allahova svojstva, ali bez primjesa antropomorfizma ili poricanja
svojstava (tatl): kao isto mlijeko, ukusno onima koji ga piju, koje izlazi iz
grizina tatla i krvi antropomorfizma! Poricatelj Allahovih svojstava, naime,
oboava nitavilo, a antropomorfist oboava kip.
171
Kasnije emo se susresti s Profesorovim rijeima: Onaj ko se ne sauva

poricanja Allahu Njegovih svojstava i poistovjeivanja tih svojstava sa neim
drugim, taj se je poskliznuo, nije dosegnuo stupanj tenziha. Isto je i s njegovim rijeima: On je izmeu antropomorfizma (tebh) i odricanja Bogu
svojstava (tatl), tj. vjera islam, s tim da je ovo potonje gore od onog prvog,
o emu emo u nastavku, ako Bog da, neto vie kazati.
Ono ime je Allah Sebe opisao, odnosno kako Ga je opisao Njegov
Poslanik, nije antropomorfizam, ve je rije o svojstvima Stvoritelja kakva
su prilina Njemu.
Tahvijeve rijei: Kome bude to jasno, taj e uzeti pouku znae: ko
svojim duhovnim okom sagleda i shvati ono to je on kazao u vezi s potvrivanjem (Boijih) svojstava, odricanjem Allahove slinosti s neim ili nekim
i loim posljedicama po onoga koji Boga usporeuje sa neim, taj e izvui
pouku i kloniti se svega to nalikuje govoru nevjernika.
O njegovim rijeima:
(Allaha) je istina za stanovnike Denneta, i obuhvatnost
U Vienje
tog vienja nije dokuiva. O njemu govori i Knjiga Gospodara naeg, naime: Toga dana e neka lica blistava biti, u Gospodara svoga e gledati! (El-Kijme, 22-23) Tumaenje toga treba se prepustiti Allahovome naumu i Njegovome znanju, a sve to je o tome
reeno u vjerodostojnim hadisima koji se prenose od Boijega
Poslanika, s.a.v.s., sve je onako kako se naznaava u njima i znai
ono to je on time htio kazati. Mi u to neemo ulaziti i davati mu
smisao shodno svome vienju, niti emo se u tome povoditi za
svojim hirovima, budui da niko nije ostao ispravan u svojoj vjeri
ko se nije predao Allahu, d.., i Njegovome Poslaniku, s.a.v.s., i ko
znanje o onome to mu je nejasno nije prepustio onome ko ima
znanje o tome.
Komentar:
Oni koji osporavaju mogunost vienja (Allaha na ahiretu) jesu dehmije,
mutezilije i njihovi istomiljenici iz reda haridija i imamija. Taj njihov stav je
pak neutemeljen, odbija ga i Kuran i sunnet. Vienje su priznavali i ashabi i
172
tabiini134, kao i svi najistaknutiji autoriteti islama (imami), poznati po svom

predvodnitvu u vjeri, zatim hadiski strunjaci i pripadnici svih orijentacija
unutar ilmu-l-kelama iz glavnog toka islama (ehlu-s-sunne ve-l-dema).
Ovo pitanje spada u red najistaknutijih i najizazovnijih pitanja islamske teologije (usulu-d-din), ono je meta za koju su se ljudi naroito spremali
da je pogode, oko koje su se mnogi natjecali. Bila je pak nedokuiva za one
koji su bili zaklonjeni od svoga Gospodara, koji su bili odbijeni s Njegovih
vrata.
Profesor je - Allah mu se smilovao! - kao jedan od dokaza naveo i
rijei Uzvienoga: Toga dana e neka lica blistava biti, u Gospodara svoga
e gledati! (El-Kijme, 22-23), koje spadaju meu najjae dokaze. Oni pak
koji ne prihvataju nita drugo do to da tim rijeima dadnu drugi smisao,
nazivajui to vraanjem na izvorno znaenje (tevl) - a tako tumaiti one
pasae Objave koji govore o povratku, Dennetu, Dehennemu i polaganju
rauna lake je nego ga tumaiti onako kako to nalau istinski tumai - nai
e naina da ih tako protumae i dadnu im izvankontekstualni smisao, to
istinski tuma tih dijelova ne moe.
To je ono to je iskvarilo i stvari od ovoga svijeta i vjeru. Tako su se
Jevreji i krani ponijeli prema tekstovima Tevrata i Indila, a Allah je nas
upozorio da ne radimo onako kao su oni radili. Meutim, oni koji su skloni
neistini tvrdoglavo slijede njihov put - ta koliko je samo zla vjeri i vjernicima nanijelo pogreno tumaenje!? Pa zar je Osman, r.a., ubijen drukije
nego krivim tumaenjem? Isto je i s tzv. Bitkom pored deve (jevmu-l-demel), sukobom na Siffnu, ubistvom Husejna i s Harrom135. Zar su haridije
istupile, mutezilije se izdvojile, rafidije odbile i muslimanski ummet se pocijepao na sedamdeset i tri frakcije iz nekog drugog razloga doli iz krivog
tumaenja?!
Vezivanjem vienja za lice, koje je njegovo stjecite, u predmetnom
ajetu, i upotrebom prelazne estice ila (dosl.: ka, prema), sasvim jasno se sugerira oinje vienje. injenica, da je iskaz lien svega to bi moglo ukazivati
na neto drugo, nedvosmisleno pokazuje da je Allah time podrazumijevao
gledanje Gospodara Uzvienoga oima.
134
135
Tj. prve dvije muslimanske generacije.

El-Harra - mjesto kod Medine u kojem je dolo do meumuslimanskog sukoba 63. godine
po Hidri, za vrijeme vladavine Jezda ibn Muvije.
173
Izraz gledanje upotrebljava se u vie znaenja shodno njegovu suodnosu sa drugim rijeima ili pak s obzirom na svoju prelaznost: tako, ako je sam
prelazan, tada ima znaenje stajanja i ekanja: Saekajte nas da uzmemo
neto od vaeg svjetla! (El-Hadd, 13), a ako svoju prelaznost zadobiva s
esticom fi (u znaenju: u), npr. u rijeima Uzvienoga: Zar oni ne vide u
carstvu nebesa i Zemlje...?! (El-Arf, 185); ako prelaznost zadobiva esticom
ila (kojom se sugerira pravac) tada ima znaenje sueljenja pogledom, kao
u rijeima Uzvienoga: Pogledajte njegove plodove kada rodi! (El-Enm,
99) ta onda kazati za sluaj kada se dovede u vezu s licem koje je stjecite
pogleda? Ibn Mirdevejh, sa svojim prijenosnim nizom, navodi sljedeu Ibn
Amrovu izjavu: Boiji Poslanik, s.a.v.s., o rijeima Uzvienoga: Toga dana
e neka lica blistava biti, rekao je: Od ljepote i sjaja. U Gospodara svoga e
gledati, tj. u Lice Allaha Uzvienoga!136
Od El-Hasana se prenosi sljedee: Pogledala su u Lice svoga Gospodara, pa su zablistala od Njegove svjetlosti. Ebu Slih u vezi s rijeima Uzvienoga: U Gospodara svoga e gledati, prenosi Ibn Abbsove rijei: Gledat
e u Lice Gospodara svoga Uzvienog. Ikrime kae: Toga dana e neka lica
blistava biti, tj. od Denneta. U Gospodara svoga e gledati - gledat e u
Gospodara svoga oinjim vidom! Zatim je kazao da tako tvrdi i Ibn Abbs.
Takvo stajalite imaju i komentatori Kurana (mufessirn), strunjaci
za sunnet i hadis. Uzvieni kae: U njemu e imati to god zaele - a od
Nas i vie! (Kf, 35) Taberi kae: Alija ibn Ebu Talib i Enes ibn Malik kau:
Misli se na gledanje u Lice Allaha Uzvienoga. Uzvieni jo kae: One koji
ine dobra djela eka lijepa nagrada, i jo nadodatak na to! (Jnus, 26) Tako
se pod lijepom nagradom misli na Dennet, a pod onim nadodatkom
gledanje u Lice Njegovo Plemenito! Tako je to protumaio Allahov Poslanik, s.a.v.s., te ashabi poslije njega, kako to biljei Muslim u svom Sahhu,
posredstvom Suhejba, naime: Allahov Poslanik, s.a.v.s., prouio je ajet: One
koji ine dobra djela eka lijepa nagrada, i jo nadodatak na to! (Jnus, 26),
pa je rekao: Kada stanovnici Denneta uu u Dennet, a stanovnici Dehennema u Dehennem, tada e jedan viknuti: O dennetlije, vi kod Allaha
imate obeanje i On vam ga eli ispuniti! Oni e upitati: ta je sad?! Zar
naa djela nisu bila teka na Vagi, zar nam lica naa nisu uinjena bijelim, zar
nismo uvedeni u Dennet i spaeni vatre?! Tada e biti sklonjen zastor i oni
136
Hadis je veoma slab (daf didden), jer se u njegovom prijenosnom nizu nalazi i Suvejr ibn
Ebi Fhita, kojeg Sevri ocjenjuje kao laca. Hafiz u svom Takrbu kategorino tvrdi da je
slab. (V. predgovor drugom izdanju, str. 4-5).
174
e pogledati u Njega: i nita od onog to im je dao nee im biti drae od tog

gledanja u Njega! Eto, to je taj nadodatak!137
Hadis prenose i drugi, s razliitim prijenosnim nizovima i s drukijim
tekstualnim oblicima, i u svima njima se naglaava da nadodatak znai
gledanje u Lice Allaha Uzvienog. Tako su to komentarisali i ashabi, neka
Allah zadovoljan bude sa njima! Ibn Derr (taj stav) prenosi od veeg broja
ljudi, meu kojima su i Ebu Bekr es-Siddk, r.a., zatim Huzejfe, Ebu Msa elEari i Ibn Abbs, neka Allah bude zadovoljan sa njima!
Uzvieni kae: Uistinu, oni e toga dana od Gospodara svoga zaklonjeni biti! (El-Mutaffifn, 15) Imam fii - Allah mu se smilovao! - i drugi
predvodnici uenjaka ovaj su ajet uzeli kao dokaz da e stanovnici Denneta moi vidjeti Allaha. To od fiije, posredstvom Muzenija, navodi Taberi
i jo neki drugi autori. Hkim kae: Kazivao nam je El-Esamm, pozivajui
se na Reba ibn Sulejmna, koji je rekao: Bio sam kod Muhammeda ibn
Idrsa e-fiija kad mu je iz gornjeg Egipta donesena cedulja s pitanjem: ta
kaete o rijeima Uzvienoga: Uistinu, oni e toga dana od Gospodara svoga
zaklonjeni biti! (El-Mutaffifn, 15), i on je na to rekao: Budui da e zaklon
dotinima biti stavljen zbog srdbe (prema njima), to znai da e Ga Njegovi
miljenici vidjeti zbog zadovoljstva (prema njima)!
to se pak tie mutezilijskog argumentiranja rijeima Uzvienog: Nee Me vidjeti! (El-Arf, 143), te rijeima: Pogledi do Njega ne mogu doprijeti! (El-Enm, 103), treba kazati da ta dva ajeta upravo predstavljaju dokaz
protiv njih:
Iz prvog ajeta se zapravo izvlai zakljuak o mogunosti vienja Allaha, i to iz vie detalja. Jedan od njih jest taj da nije zamislivo da onaj s kojim
Allah razgovara, ko je Njegov poslanik asni i koji je u svom vremenu imao
najvie znanja o svome Gospodaru trai ono to mu nije moguno. Kod
takvih ljudi to je neto to oni nikada ne bi uinili.
Drugo: Allah njemu nije osporio njegovo traenje, a kada je Nh zatraio od svoga Gospodara da mu spasi sina On mu je to njegovo traenje
osporio; rekao mu je: Savjetujem ti da neznalica ne bude! (Hd, 46)
Tree: Uzvieni je rekao: Nee Me vidjeti, a nije rekao: Ja se ne vidim,
ili: Vienje Mene nije mogue, ili: Ja nisam vidljiv. Razlika izmeu tih odgo137
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljee ga, u slinom obliku, Tirmizi, Ibn Made i Ahmed,
posredstvom Suhejba, r.a. Struno je elaboriran u djelu Zillu-l-Denneh (Hladovi Denneta), pod brojem 472.
175
vora je oevidna. Zar ne vidi da bi, ako bi neko pod odjeom nosio kamen,
a drugi mislio da on to nosi hranu te mu rekao: Daj mi te hrane!, ispravan
odgovor glasio: Ovo se ne jede!; no kada bi stvarno bila hrana, ispravno bi
bilo kazati: Ti ovo nee jesti! Tako predmetni iskaz zapravo sugerira da je
On, Uzvieni, vidljiv samo to Musaove snage ne bi mogle podnijeti vienje
Njega na ovome svijetu, s obzirom da su ovjekove snage nedostatne za to
na ovom mjestu boravita.
To dalje pojanjava etvrta taka: naime rijei Uzvienoga: Ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjet e Me! (El-Arf,
143) Tako mu je dao do znanja da brdo sa svom svojom snagom i vrstinom
ne moe ostati postojano i izdrati vienje Njega na ovome svijetu, pa kako
bi to mogao podnijeti ovjek, koji je satkan od slabosti?!
Peto: Uzvieni Allah je bio moan brdo uiniti stabilnim, to je mogue.
Meutim, posrijedi je bilo vienje, pa da je ono kao takvo nemogue tada
bi primjeren odgovor bio ovaj: Ako brdo ostane na svome mjestu onda u
Ja (poeti) jesti, piti i spavati. No kod njih je to sve isto.
esto: To su rijei Uzvienoga: I kad se Gospodar njegov onom brdu
otkri, uini ga sa zemljom sravnjenim! (El-Arf, 143) Prema tome, ako se
mogao pojaviti brdu, koje je mrtva priroda i za koje nije predviena nikakva
nagrada ni kazna, zato se ne bi mogao pokazati i Svome poslaniku i Svojim
miljenicima u Svojoj Kui poasti?! Meutim, Allah je Musau ukazao na to
da kad brdo ne moe ostati postojano pred vienjem Njega, ovdje na ovome svijetu, tim prije pred tim ne moe ostati postojan ovjek, koji je slabiji
od brda.
Sedmo: Allah je razgovarao s Musaom, dozivao ga i obraao mu se
diskretno; prema tome, Onome kome je imanentan govor, govorno komuniciranje i to da onaj kome se On obraa uje Njegov govor bez ikakvoga
posrednika - Tom svojstvo da moe biti vien mora biti jo imanentnije.
Tako, osporavanja Njegovog vienja ne moe biti a da se ne ospori i Njegov
govor. Oni su to dvoje vezali jedno za drugo.
to se tie njihove tvrdnje da je negacija pojaana esticom len, te da
to znai i negaciju vienja na ahiretu, ona je pogrena budui da, ak i da ta
estica oznaava trajnost to opet ne bi znailo da se njome negacija protee
i na ahiret, a ta tek kazati ako to nije tako? Uzvieni, naime, kae: A nee je
nikada zaeljeti! (El-Bekare, 95), to je u dosluhu s Njegovim rijeima: Oni
e dozivati: O Malik, neka Gospodar tvoj uini da umremo! (Ez-Zuhruf,
176
77) Prema tome, da se estica upotrebljava samo za apsolutnu trajnost u

tom sluaju ne bi bilo dopustivo navoditi bilo kakav glagol nakon nje, a toga
ima u upotrebi. Uzvieni kae: Neu napustiti ovu zemlju dok mi otac moj
ne dozvoli. (Jsuf, 80) Kako se iz ovog primjera vidi, negacijskom esticom
len ne podrazumijeva se uvijek trajna negacija.
ejh Demaluddn ibn Mlik - Allah mu se smilovao! - kae:
Onog ko kae da negacija sa len je trajna
ti rije njegovu odbaci, dri se onog drugoga!
to se pak tie drugoga ajeta, njegovo navoenje u prilog vienju Allaha je vrlo lijepo i suptilno. Naime, Uzvieni ga spominje u kontekstu hvaljenja Sebe, a pohvala se, kako je to opepoznato, vezuje za pozitivna svojstva
(sifat subutijja), dok isto nitavilo ne predstavlja potpunost pa se njime i
ne moe hvaliti. Naime, Uzvieni Gospodar se hvali negacijom ukoliko ona
sadri neku postojeu stvar kakvo je, npr., hvaljenje negiranjem drijemea
i sna kod Njega, ime se implicira potpunost Njegovog bdijenja nad svim,
zatim negiranje smrti to implicira potpunost ivota; negiranje umora i posustalosti, to implicira potpunost svemoi; negiranje sudruga u Njegovoj
Boanstvenosti, te druice, djeteta i pomagaa, to implicira potpunost gospodarstvenosti, boanstvenosti i nadmonosti; negiranje jedenja i pijenja,
to implicira potpunost Njegove izdrljivosti i Njegovu neovisnost; negiranje zauzimanja kod Njega, izuzev s dopustom od Njega, to implicira potpunost Njegove jedinosti i neovisnost o Njegovim stvorenjima; negiranje
nepravde, to podrazumijeva potpunost Njegove pravednosti, Njegovog
znanja i neovisnosti o bilo ijoj pomoi; negiranje zaborava i izmicanja neega Njegovom znanju, to implicira potpunost Njegovog znanja i njegovu
sveobuhvatnost; negiranje slinosti, to implicira potpunost Njegovog Bitka
i Njegovih svojstava.
Stoga se On nikada ne hvali neim isto nepostojeim, neim to ne
implicira nita postojee budui da bi neko ko nema nikakvoga svojstva kao
takav bio zdruen sa nekim ko se atributira nepostojanjem. Onaj pak ko je
potpun ne moe se atributirati niim to bi ga u tome inilo zdruenim s
onim nepostojeim.
Prema tome, znaenje je sljedee: On se moe vidjeti, ali se ne moe
obuhvatiti ni u cijelosti vidjeti. Tako rijei Uzvienoga: Pogledi do Njega ne
mogu doprijeti! (El-Enm, 103) sugeriraju potpunost Njegove golemosti,
naime da je On vei od svega te da, usljed Svoje savrene golemosti ne moe
177
biti dokuiv u smislu da bude dosegnut u cjelini, s obzirom da dokuenje

znai dosezanje neega u cijelosti, to je dodatna komponenta u odnosu na
vienje, kako to proishodi iz rijei Uzvienoga: Pa kad jedni druge ugledae,
drugovi Musaovi povikae: Stii e nas (tj. dokuit e nas)! Nee - ree
on. (E-uar, 62) Musa, dakle, nije porekao vienje, ali je porekao dokuenje. Prema tome, vienje i dokuenje idu jedno sa drugim, ali i odvojeno
jedno od drugog.
Uzvieni Gospodar se, dakle, moe vidjeti ali ne i obuhvatiti, onako
kako se o Njemu moe imati znanje ali Ga se znanjem ne moe obuhvatiti u
cijelosti. Eto, tako su predmetni ajet razumijevali ashabi i imami, i ta njihova
stajalita zabiljeena su u komentarima tog ajeta. tavie, ni onaj koji gleda
u sunce, koje je samo stvorenje, ne moe ga obuhvatiti pogledom.
to se pak tie hadis, koji se prenose od Vjerovjesnika, s.a.v.s., i njegovih ashaba a koji govore o vienju, oni su preneseni vjerodostojno i biljee ih
autori sahiha, musneda i sunena.138
Jedan od tih hadisa je i onaj koji prenosi Ebu Hurejre, a koji glasi: Neki
ljudi su upitali: Boiji Poslanie, hoemo li mi na Sudnjem danu vidjeti svoga Gospodara!?, pa je Boiji Poslanik njih upitao: Da li imate imalo dvojbe
u vienje mjeseca u noi utapa? Ne, rekli su oni, nimalo nemamo dvojbe
u to, Boiji Poslanie. A da li imate imalo dvojbe u vienje Sunca kada na
nebu nema nijednog oblaka?, upitao ih je Poslanik. Nemamo dvojbe u to!,
kazali su oni i on im je rekao: Eto, tako ete i Njega vidjeti!139 Hadis, u njegovoj cjelini, u svojim Sahhima navode i El-Buhri i Muslim. Slian hadis oni
navode i posredstvom Ebu Seda el-Hudrija.
Meu te hadise spada i hadis koji se prenosi posredstvom Derra
ibn Abdullaha el-Bedelija - Derr tu kae: Sjedili smo s Vjerovjesnikom,
s.a.v.s., pa je pogledao u mjesec etrnaeste veeri u mjesecu i rekao: Vi ete
oima vidjeti svoga Gospodara ovako kako vidite ovaj mjesec i neete se
stiskati da Ga vidite!140 Hadis se, takoer, nalazi u dva Sahha.
138
139
140
Tj. autori koji su svoje hadiske zbirke naslovili tim imenima, kakav je, npr., El-Buhrijev
Sahh, Ahmeda ibn Hanbela Musned i Ebu Dvudov Sunen.
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejh), a struno je elaboriran u djelu Zillu-lDenneti, br. 453 i 475.
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejh), a struno je elaboriran u prethodno
navedenom izvoru (446-451, 461), s tim da je izraz ajnen/oevidno za mene sporan, to
sam ja tamo i objasnio, pa neka se italac obrati na to djelo.
178
Meu njih spada i ranije navedeni hadis, koji se prenosi posredstvom

Suhejba, a biljee ga Muslim i drugi autori. Isto je i s hadisom, koji od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenosi Ebu Msa, u kojem stoji: I dvije bae od srebra
- posue i sve drugo u njima je od srebra; i dvije bae od zlata - posue
i sve drugo u njima je od zlata, a izmeu onih u njima i vienja Gospodara
njihovog, Uzvienoga, nalazit e se samo plat velikosti na Licu Njegovome u edenskom dijelu Denneta!141 Biljee ga El-Buhri i Muslim u svojim
Sahhima.
Meu njih spada i hadis, koji prenosi Ad ibn Htim, u kojem stoji:
Neki od vas e, doista, susresti Allaha jednog dana, a izmeu te osobe i
Njega nee biti nikakva zastora, ni tumaa koji e mu prevoditi govor, pa e
On upitati: Zar ti Ja nisam poslao poslanika, koji ti je dostavio Objavu?, i on
e Mu rei: Jesi, Gospodaru. Zar ti nisam dao imetak i bio dobrostiv prema
tebi!?, upitat e ga opet Allah. Jesi, Gospodaru!, potvrdit e on. Navodi ga
Buhri u svom Sahhu.142
Hadise o vienju (Allaha) prenosi oko trideset ashaba i onaj ko se upozna s njihovim sadrajem nee imati nimalo sumnje u to da ih je i izgovorio
upravo Poslanik, i da se nisam obavezao da u se drati konciznosti sve bih
te hidise i naveo u ovom poglavlju. Ko se pak eli upoznati sa njima neka
bude ustrajan u sluanju Vjerovjesnikovih hadisa. U njima e, uz konstataciju vienja, nai i to da e se On govorom obratiti kome hoe, i kada htjedne, te da e doi da presudi na Sudnjemu danu, a da je On iznad svijeta, i
da e ih dozivati glasom koji e uti jednako i onaj koji bude daleko kao i
onaj koji bude blizu, da e se pokazati ljudima, da e se nasmijati i sl., to je
za dehmije ravno munjama. Meutim, kako se naela vjere mogu nauiti
drukije doli iz Allahove knjige i sunneta Njegovog Poslanika?! Kako se moe
tumaiti Allahova knjiga mimo onoga kako su je tumaili Njegov Poslanik,
s.a.v.s., i njegovi ashabi - neka je Allahovo zadovoljstvo na njima - na ijem
jeziku je Kuran i objavljen?!
Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Ko o Kuranu izrekne neto po svom nahoenju, neka se pripremi za sjedenje u Vatri!143 U drugoj verziji hadisa se
141
142
143
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejh), a struno je elaboriran u djelu Ed-Dafa
(Zbirka slabih hadisa, pod br. 3465), ispod jednog drugog njemu slinog hadisa koji, meutim, ima i jedan dodatak, pa sam ga iz tog razloga struno elaborirao na tom mjestu.
U poglavlju o pohvalnim osobinama (El-Menkib).
Hadis je slab (daf). Biljei ga Tirmizi, posredstvom Abdullaha ibn Abbasa, kao merfu
predaju. Hadis zapoinje rijeima: uvajte se prenoenja moga govora - prenosite samo
179
kae: Ko o Kuranu rekne neto bez znanja neka se pripremi za sjedenje u

Vatri!144
Kada je Ebu Bekr - neka Allah bude zadovoljan njime! - upitan o rijeima Uzvienoga: I voa i pia... (Abese, 31), tj. kakvo je to pie?, odgovorio
je: Koje bi me to nebo natkrivalo i koja bi me to zemlja nosila na sebi kada
bih o Allahovoj knjizi rekao neto to ne znam?!
Uporeivanje vienja Allaha Uzvienoga s vienjem Sunca i Mjeseca
nije i uporeivanje neega sa Allahom, ve uporeivanje jednog vienja s
drugim, a ne jednog objekta vienja s drugim. Naprotiv, u tome je dokaz
Allahove gornjosti u odnosu na Njegova stvorenja. Inae, da li je zamislivo
vienje bez sueljenja!? Onaj koji kae: Moi e se vidjeti, ali ne u nekom
pravcu! - neka preispita svoj razum! On ili je umiljen, ili se neto desilo s
njegovim umom, u protivnom kada bi rekao: Vidjet e se, ali ne ispred gledaoca, niti iza njega, ni s njegove desne, ni s njegove lijeve strane, ni iznad ni ispod njega, na to bi mu uzvratio svako ko bi ga uo po svojoj zdravoj prirodi.
Stoga su mutezile kazale da bi onaj ko nijee gornjost (boanskoga)
Bia morao nijekati i (Njegovo) vienje. Kau: Kako se moe zamisliti vienje bez sueljenja i bez pravca!? To to Ga na ovom svijetu ne vidimo samo
je stoga to su naa ula vida slaba, a ne zbog nemogunosti samog vienja.
Uzmimo za primjer Sunce: kada se gledalac zagleda u njegove zrake
tada bude slab da ga vidi, no ne zbog nemogunosti u samom objektu gledanja, ve zbog slabosti gledaoca. Kada se bude na ahiretu Allah e usavriti
ljudske potencijale do mjere da e Ga oni moi vidjeti. Iz tog razloga se, kada
se Allah pokazao brdu, Musa onesvijeen strovalio, pa kad se osvijestio
rekao je: Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi! (El-Arf, 143), tj.
nijedan ivi stvor Te ne ugleda, a da ne umre od toga, i nijedna suha tvar,
a da se ne raspadne! Stoga ljudi nisu bili u stanju vidjeti ni meleka u njegovom pravom obliku, osim onih koje je Allah podrao u tome, kao to je bilo
sa naim Vjerovjesnikom. Uzvieni kae: Oni govore: Trebalo je da mu se
poalje melek! A da meleka poaljemo, s njima bi svreno bilo! (El-Enm,
8) Mnogi su iz prvih muslimanskih generacija ovo protumaili ovako: Oni
ne bi mogli podnijeti da vide meleka u njegovom pravom obliku, pa kada
144
ono to znate, jer ko o Kuranu rekne neto po svom nahoenju... Prenosi ga i Ibn Derr,
meutim njegov prijenosni niz (isnd) je slab, kako sam to napomenuo u djelu Tahrdu-lMikt, pod br. 234.
Hadis je slab (daf). Prenose ga Ebu Davud, Tirmizi i drugi autori, posredstvom Dundeba.
180
bismo im i poslali meleka, dali bismo im ga u ljudskom liku, a tada bi im se

to zbrkalo; ne bi znali da li je to ovjek, ili melek!? Tako, injenica da je Allah
meu nas poslao kao poslanika jednoga od nas predstavlja upotpunjenje
Njegove blagodati prema nama!
Mutezile su ih time obavezale budui da su se saglasili sa njima da On
nije ni unutar, ni izvan ovoga svijeta. Meutim, stajalite onih koji priznaju
postojanje nekog egzistenta koji je vidljiv, no ne u nekom pravcu, razumu je
prihvatljivije od stajalita koje priznaje egzistenta koji sam po sebi opstoji, a
koji nije vidljiv i koji se ne nalazi ni na jednoj strani.
Onima koji poriu vienje zbog poricanja neeg to je neodvojivo od
njega, a to je strana, treba kazati sljedee: Da li vi pod stranom podrazumijevate neku egzistencijalnu, ili neku nepostojeu injenicu? Ako podrazumijevaju neto egzistencijalno, onda se mora konstatirati da se nita to se
ne nalazi u neemu egzistencijalnom ne moe vidjeti. Ta premisa, meutim,
nije odriva i nema dokaza koji bi je potvrivao. tavie, apsurdna je, budui
da se povrinski dio ovoga svijeta moe vidjeti, a ovaj svijet se ne nalazi u nekom drugom svijetu. Ako pak pod stranom podrazumijevaju neegzistencijalnu injenicu, onda je druga premisa neodriva; mi, naime, ne prihvatamo
da se On u tom smislu ne nalazi na nekoj strani.
Kako o naelima vjere moe govoriti neko ko svoj govor o tome ne crpi
iz Kurana i sunneta, ve iz onog to su kazali neki ljudi? A ako bi i ustvrdio
da ga uzima iz Allahove knjige onda tumaenje Allahove knjige ne crpi iz
Poslanikovih hadisa, ne ispituje njihov sadraj, niti traga za onim to su u
vezi s tim kazali ashabi i njihovi sljedbenici u dobru, a to su nam prenijeli
pouzdani prenosioci, koje su kritiari ocijenili kao dobre. Oni, naime, nisu
prenijeli samo formu Kurana, nego i formu i znaenje, i oni Kuran nisu uili
onako kako ga ue djeca, nego su ga uili sa njegovim znaenjima. Tako onaj
ko ne ide tim njihovim putem o Kuranu govori po svom nahoenju, a onaj
ko o njemu govori tako i dri da je to Allahova vjera, ne crpei svoj govor iz
samog Kurana, taj je grean makar govorio i ispravno! Onaj, pak, ko uzima
iz Kurana i sunneta imat e nagradu makar pogrijeio, dok e mu nagrada
biti udvostruena ako pogodi istinu!
Njegove rijei: Vienje (Allaha) je istina za stanovnike Denneta apostrofiraju stanovnike Denneta, iz ega se razumije negiranje Njegovog vienja za ostale.
Ne postoji sumnja u to da e stanovnici Denneta u Dennetu vidjeti svoga Gospodara. Oni e Ga, isto tako, vidjeti i na Sabirnom mjestu
181
(Maher), prije nego to uu u Dennet, kako se to konstatira u Buhrijevoj

i Muslimovoj hadiskoj zbirci, u kojima se to prenosi od Boijega Poslanika,
s.a.v.s.,145 te na ta upuuju rijei Uzvienoga: Na dan kada Ga susretnu,
njihov e pozdrav biti selam! (El-Ahzb, 44)
O Njegovome vienju na Sabirnom mjestu zauzeta su tri razliita stajalita: Prema prvome od njih - tu e Ga vidjeti samo vjernici; prema drugome - vidjet e Ga svi koji tu budu stajali, i vjernik i nevjernik, a zatim e
se On zakloniti od nevjernika i oni Ga nakon toga vie nee vidjeti, dok e
Ga - prema treem stajalitu - s vjernicima vidjeti i licemjeri (munafikn),
mimo ostalih nevjernika. Isto je i s Njegovim obraanjem onima na stajanju.
Svi su muslimani saglasni u tome da Ga niko svojim okom nee vidjeti
na ovome svijetu, s tim da se u vezi s tim spore samo kada je rije o naem
Vjerovjesniku, s.a.v.s.: neki osporavaju i njegovo vienje oinjim vidom, a
neki mu to priznaju.
El-Kd Ijd u svome E-ifu (Lijeku) govori o razilaenju ashaba i
onih poslije njih u pogledu njegovoga vienja, te Aiino, r.a., negiranje da je
on svoga Gospodara vidio svojim oima. Naime, ona je, navodi on, kad ju
je Mesruk upitao da li je Muhammed vidio svoga Gospodara, rekla: Kosa
mi se nakostrijeila od toga to si rekao; ko ti rekne da je Muhammed vidio
svoga Gospodara, taj ti je slagao!146
Ijad zatim kae: Jedna skupina zastupa Aiin stav, to se prenosi i od
Ibn Mesda i Ebu Hurejrea - s tim da se od njega prenosi i drugaije miljenje. Jedna skupina hadiskih strunjaka, erijatskih pravnika i teologa osporava da je Allaha mogue vidjeti na ovome svijetu. Od Ibn Abbsa, r.a.,
prenosi se da Ga je on, s.a.v.s., vidio svojim oima,147 dok At, takoer od
njega, prenosi da Ga je vidio svojim srcem.
Zatim navodi miljenja strunjaka i poduke, a potom kae: to se
tie obaveznosti prihvatanja stava da Ga je na Vjerovjesnik, s.a.v.s., vidio
treba kazati da tvrdnja da Ga je vidio svojim oima nije potkrijepljena nekim kategoriim argumentom niti nedvojbenim tekstom Objave. Ono na
emu se zasniva taj stav jesu dva ajeta sure En-Nedm. Meutim, u vezi s

147

145
146
V.: prethodno navoene hadise u ovom dijelu komentara.

Hadis biljee El-Buhri, Muslim i Ahmed (VI/49).
Hadis je slab (daf), a od njega ga biljei Ibn Huzejme u svom Tevhdu u konfrontirajuim
varijacijama.
182
tim ajetima se prenosi neusaglaenost uenjaka, tako da ih je mogue razumijevati i ovako i onako.
Ovo to je rekao El-Kadi Ijjd - Allah mu se smilovao! - to je tano.
Naime, vienje Allaha mogue je jo na ovome svijetu, jer da nije mogue
onda ga Musa, a.s., ne bi ni iskao. Istina, ne prenosi se nikakav pouzdan vjerski iskaz u kojem stoji da je on, s.a.v.s., svoga Gospodara vidio oima svoje
glave, ve se, tavie, prenosi neto to upuuje na poricanje vienja. Naime,
Muslim u svome Sahhu biljei sljedee Ebu Zerrove, r.a., rijei: Pitao sam
Boijega Poslanika, s.a.v.s., da li je vidio svoga Gospodara, i on mi je rekao:
(Vidio sam samo) svjetlo, kako bih mogao vidjeti Njega?!148 U drugoj verziji stoji: Vidio sam samo svjetlo.
Muslim, takoer, biljei i rijei Ebu Msa el-Earija, r.a., koji kae: Boiji Poslanik, s.a.v.s., jednom se digao meu nama i rekao nam pet stvari: da
Allah ne spava i da Mu to nije potrebno; da sputa pravdu i podie je; da
Mu se nona djela uzdiu prije dnevnih; da Mu se dnevna djela uzdie prije
nonih; da je svjetlo Njegov zastor - u drugoj verziji stoji: vatra - i kad bi ga
sklonio velianstveni sjaj Lica Njegovoga spalio bi svako stvorenje do koga
bi dopro Njegov pogled!149
Tako da bi - a Allah najbolje zna! - Poslanikov odgovor Ebu Zerru, tj.
Vidio sam samo neko svjetlo, znaile da je on zapravo vidio samo taj zastor, a rijei: (Vidio sam samo) neko svjetlo, kako bih mogao vidjeti Njega?!
znaile bi: svjetlo, koje je zastor koji onemoguava Njegovo vienje, pa kako
bih Ga mogao vidjeti!, naime kako sam Ga mogao vidjeti kad je izmeu
mene i Njega bilo svjetlo koje je zastor i koje mi je onemoguavalo vienje
Njega. Ovim se jasno odrie vienje, a Allah najbolje zna.
Osman ibn Sed ed-Drimi prenosi da je to bilo i jedinstveno miljenje
o tome ljudi iz prve muslimanske generacije, a nama je pak potrebnije ustanoviti njegovo vienje Dibrla, nego njegovo vienje Gospodara Uzvienoga, premda je vienje Uzvienog Gospodara i krupnije i uzvienije, budui
da se utvrivanje poslanstva nikako ne zasniva na njemu.

148
149
Hadis je vjerodostojan (sahh), a Muslim ga biljei na kraju poglavlja o vjerovanju (Kitabu-lmn). Hadis svoju potvrdu ima i u hadisu koji od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenosi Ibn Omer,
a koji glasi: Sudnji dan je prvi dan u kojem e oko vidjeti Allaha Uzvienoga! Ovaj hadis
biljei Ed-Darekutni, kako se to naznaava u Ed-Durru (VI/191), a potvruje ga i jedna
mursel-predaja, koju navodi Ebu Sed ed-Drimi u svom djelu Er-Reddu ale-l-dehmijje
(Odgovor dehmijama), str. 57 u izdanju El-Mektebu-l-islamja.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je jednom navoen.
183
Njegove rijei: Iako nain i obuhvatnost tog vienja nisu dokuivi

znae: zbog potpunosti Njegove veliine i sjaja, uzvien i slavljen neka je On!
Pogledi ga ne mogu sagledati niti Ga obuhvatiti, kao to se znanjem moe
dokuiti, ali Ga se njime ne moe i obuhvatiti. Uzvieni kae: Pogledi Ga ne
mogu obuhvatiti! (El-Enm, 103); A oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti! (T-H, 110)
Njegove rijei: Tumaenje toga ima se prepustiti Allahovome naumu
i Njegovome znanju..., zakljuno s rijeima: niti emo se u tome povoditi
za svojim hirovima znae, tj. onako kako su mutezile postupile s tekstovima Kurana i sunneta koji govore o vienju (Allaha), to je iskrivljavanje
Allahova govora i govora Njegovog Poslanika, davanje tome drugoga smisla.
Ispravno tumaenje je, prema tome, samo ono koje je podudarno sa onim
to se nalazi u sunnetu, a pogreno je ono koje je u konfrontaciji sa tim.
Tako, bilo koje tumaenje koje ne podrava neki kontekstualni dokaz, Mi u
to neemo ulaziti i davati mu smisao shodno svome vienju, niti emo se u
tome povoditi za svojim hirovima, ili indikator koji bi ga nalagao, nije ono
koje je namjeravao Upuujui Pojanjiva Svojim govorom, jer da jeste tada
bi On taj govor propratio nekim indikatorima koji bi ukazivali na odreeni
smisao suprotan onome koji se nadaje na prvi pogled, kako slualac ne bi
zapao u dilemu i greku. Naime, Allah je Svoj govor objavio kao objanjenje
i uputu, pa kada bi njime podrazumijevao neto drugo od onog to njegova
vanjska forma govori a to ne bi propratio nekim propratnim elementima
koji bi ukazivali na drugi smisao od onoga koji se svakome prvobitno nadadne, tada taj Njegov govor ne bi bio ni pojanjenje, ni uputa. Tumaenje
govora je, dakle, samo obavjetavanje o onome ta je govornik htio kazati, a
nije formiranje novoga smisla.
Na ovoj taki mnogi prave greku jer je cilj da se pojmi ta je govornik
htio kazati svojim govorom. Prema tome, kada se rekne: Smisao tog jezikog izraaja je taj i taj, to je obavijest o onome na ta je mislio onaj koji je
to izrekao, pa ako ta obavijest nije podudarna s njegovom namjerom onda
ona predstavlja iznoenje lai na njega. Nakana govornika se pak spoznaje
na vie naina: jedan od njih je taj da sam on nedvosmisleno saopi ta je
htio kazati tim izriajem; drugi je taj da upotrijebi izraz koji svojom vanjskom formom odraava znaenje shodno mjestu na kojem je upotrijebljen
i koji ne prati nikakav indikator koji bi sugerirao da govornik nema na umu
to bukvalno znaenje - a ta tek da se kae ako je on svoj govor propratio
elementima koji dodatno upuuju na to da je on na umu imao upravo njegovu stvarnost zbog koje je i izreen, kakve su, npr., Allahove rijei: A Allah
184
je, sigurno, sa Musaom razgovarao! (En-Nis, 163) i Vjerovjesnikove rijei:

Vi ete oevidno vidjeti svoga Gospodara onako kako u podne vidite Sunce ispod kojeg nema oblaka!150
Ovo su primjeri govora kod kojeg slualac nema nikakve dileme u
pogledu onoga ta je govornik htio kazati, pa kada izvjetava o njegovoj
namjeri, koju odraava stvarnost izraza koji se i upotrebljavaju da bi se izrazio taj smisao, uz dodatne indikatore koji to potvruju, on e u tom svom
izvjetavanju govoriti istinu. Ako pak taj govor protumai na drugi nain
i dadne mu smisao koji on ne izraava i na koji ne upuuju nikakvi drugi
indikatori, u tom sluaju njegova tvrdnja da je to ono to je govornik htio
kazati predstavljat e iznoenje lai na njega. Eto, to je tumaenje po svome
vienju i povoenje za hirovima.
Radi se o sljedeem - Kada neko rekne: Dat emo mu taj i taj smisao,
ili: Tumaimo ga tako, to predstavlja odbijanje onoga smisla koji se izraava
tim izrazom, zbog kojega je zapravo taj izraz i ustanovljen; pa kada njegov
oponent taj iskaz navede kao argument protiv njega, budui da ne moe
prenebregnuti njegovo navoenje, on pribjegava negiranju njegovog smisla
- govori: Ja to razumijevam drukije od onoga to se nahodi iz njegovog
formalnog jezikog izraza.
Ako bi bilo reeno: Tumaenje mimo doslovnog izraza teksta znai
neto drugo, to vi ne spominjete. Naime, za neke izraze se ni u kojem sluaju ne moe kazati da se njima namjeravao iskazati upravo onaj smisao koji
izraava njihov formalni oblik, pa kako se takvi izrazi ne mogu prenebregnuti, mi ih uzimamo za argument drei da se njima ne izraava onaj smisao
koji se nadaje iz njihove doslovnosti, ve da su oni upotrijebljeni samo metaforino, tako da smo im mi dali takav smisao zbog njihovoga upuivanja
na nj, a ne zato to oni svojom formom izraavaju taj smisao; mi bismo na
to kazali sljedee:
Odgovorit e se: Ali, taj smisao je ono za ta se tvrdi da je govornik namjeravao saopiti, pa to moe biti tano ili netano, kako smo kazali ranije.
Apsurdno je pak tvrditi da je on podrazumijevao neto drugo od onog to
izraava formalni jeziki izraz, koji je njegova stvarnost, a da pritom sluaocu
nije skrenuo panju na onaj smisao koji je podrazumijevao, ve se, tavie, iz
samog njegovog govora raspoznaju elementi koji potvruju injenicu da je
on podrazumijevao ba onaj stvarni smisao koji se i izraava tim izrazom. Mi

150
Hadis biljee El-Buhri i Muslim i ve je ranije navoen, uz spornu upotrebu rijei suelice.
185
ne sporimo da govornik ponekad svojim govorom izraava smisao razliit

od onog koji se nadaje iz formalnog jezikog izraaja; on tome pribjegava
kad eli zavesti sluaoca, i to ide uz to. Meutim, neprikladno je da svojim
govorom ide za tim da izrazi smisao drukiji od onog koji se nahodi iz formalnog jezikog izraaja onda kad mu je namjera objasniti, pojasniti i uiniti
da se pojmi njegova nakana! ta tek kazati ako on svoj govor jo i podupre
neim to iskljuuje metaforinost i jo to vie puta ponovi, te mu za to jo
navede i odreene primjere!
Njegove rijei: Niko nije ostao ispravan u svojoj vjeri ko se nije predao
Allahu, d.., i Njegovome Poslaniku, s.a.v.s., i ko znanje o onome to mu nije
sasvim jasno nije prepustio onome ko ima znanje o tome znae: ko se nije
predao tekstovima Kurana i sunneta, i nije im se isprijeio sumnjiavostima, podozrenjima i krivim tumaenjima; ili ko nije govorio: Razum govori
suprotno onome to sugerira predaja! Razum je osnovica predaje, pa ako
bude u opreci s onim to se tradicijski prenosi, prednost emo dati razumu!
To nikako ne moe biti tako! Ako bi se i pojavilo neto to bi imalo takav prizvuk, onda, ukoliko je ono to se prenosi tradicijom vjerodostojno, e ono
za ta se tvrdi da je razumom dokueno zapravo biti nedokueno, to e
se pokazati sasvim jasnim ukoliko se stvar razmotri ozbiljno. Ako pak ono
to se tradicijom prenosi nije vjerodostojno, onda ono i nije prikladno da
mu se suprotstavlja. Nije, naime, zamislivo da zdrav razum i vjerodostojna
tradicija ikada mogu biti u konfrontaciji. Onome ko tvrdi da toga ima bit
e uzvraeno istom mjerom; rei e mu se: Ako se razum i tradicijska predaja nau u meusobnoj konfrontaciji, tada je obavezno da se prednost da
predaji jer bi akceptiranje dvaju razliitih kazala predstavljalo akceptiranje
dviju suprotnosti, dok bi eliminiranje i jednog i drugog predstavljalo eliminaciju dviju suprotnosti. Tako je apsurdno prednost davati razumu, budui da razum ponekad ukazuje na vjerodostojnost onoga o emu se znanje
moe stei samo preko Objave (sem), te na obaveznost prihvatanja onog o
emu je izvijestio Poslanik, a.s., pa bismo, ukoliko bismo osporili tradicijsku
predaju, tako osporili nalog samog razuma! Ako bismo pak osporili nalog
razuma tada on vie ne bi bio valjan za suprotstavljanje tradiciji budui da
ono to se ne moe uzeti kao dokaz ne moe biti valjano za suprotstavljanje
bilo emu. Tako bi samo preferiranje razuma nalagalo da se njemu ne daje
prednost, pa davanje prednosti njemu ne bi ni bilo dopustivo!
Ovo je sasvim jasno, nedvojbeno, jer je razum taj koji ukazuje da je
ono to se ulo (od Poslanika, a.s.) istinito i da je preneseno vjerodostojno,
te da je ono to je on kazao podudarno sa onim o emu se tako izrazio.
186
Meutim, ako bismo pretpostavili da njegov naputak nije utemeljen u istini,

onda bi to - shodno neutemeljenosti tradicijske predaje - podrazumijevalo da razum nije ispravan vodi, pa ako ve nije takav, onda se ni u kom
sluaju ne bi smjelo ni povoditi za njim a nekamo li mu jo i davati prednost.
Tako se dolazi do toga da je preferiranje razuma nad tradicijskom predajom
atak na sam razum.
Prema tome, obaveza je potpuno se predati Poslaniku, s.a.v.s., staviti se
pod njegovo vostvo i ono to je on kazao prihvatiti s naklonou i povjerenjem, ne oportunirati mu s neutemeljenim umiljajem nazivajui ga razumskom pojmljevinom (makl), pritiskati ga kakvom sumnjom i skepsom ili
u pogledu onoga to je on kazao prednost davati miljenjima nekih ljudi i
neistoi njihovih umova.
Dakle, jedino njega uzimamo za suca, jedino se njemu predajemo,
pokoravamo se i sluamo ga bespogovorno, onako kako i jedino Onome
koji ga je poslao izraavamo pobonost, skruenost, poniznost, pokajnost
i pouzdanje.
Imamo, dakle, odnos prema dvjema jedinostima i ovjek se samo pomou tog dvoga moe spasiti Allahove kazne. Radi se o izraavanju jedinosti
(tevhd) Onoga koji je poslao Poslanika i jedinosti slijeenja Poslanika. Tako
neemo traiti nekog drugog presuditelja osim njega, neemo prihvatiti niiji sud mimo njegovoga, neemo obustaviti realizaciju njegove zapovijedi
i prestati vjerovati u istinitost onoga to je on kazao jer se, moe biti, to ne
slae s onim to je rekao neiji ejh, neiji imam, ljudi iz neijega mezheba,
neije frakcije ili neko do ijeg se miljenja dri, pa ako mu oni dadnu dozvolu on tada provede u djelo ono to je Poslanik rekao i prihvati njegove rijei,
u protivnom, ako bi sebi traio spasa, on bi to preputao njima, okreui se
od Poslanikove zapovijedi i od onog to se prenosi od njega. U suprotnom,
njegovim bi rijeima dao pogrean smisao i to svoje iskrivljavanje nazvao bi
tumaenjem i shvatanjem. Rekao bi: Protumait emo to i navui mu drugi
smisao!
Meutim, da ovjek susretne svoga Gospodara sa svakim grijehom
- osim pripisivanja Allahu sudruga u Boanstvenosti Njegovoj - bolje mu
je nego da ga susretne takav. tavie, kad uje neki vjerodostojan hadis on
treba da smatra da ga je uo neposredno od Boijega Poslanika, s.a.v.s., pa
zar moe odgaati njegovo prihvatanje i postupanje po njemu dok ga ne
iznese pred miljenje neke osobe i ne omjeri ga o njegove rijei i o njegov
pravac?! Stroga obaveza bi bila da odmah pristupi postupanju po onom to
187
je uo, bez obaziranja na bilo ta drugo. Ne moe se izraavati sumnja u

Vjerovjesnikove rijei samo zato to su one u konfrontaciji s neijim miljenjem, naprotiv, podozrenje e se imati prema svakom miljenju koje je
u konfrontaciji s njegovim rijeima. Tako se njegove rijei nee sueljavati s
analogijom ve emo sve analogije u vezi s njima ostaviti postrani i prihvatiti
njegove rijei. Njegovom govoru neemo davati drugi smisao, udaljavati ga
od njegovog stvarnog znaenja zbog nekog umiljaja kojeg njegovi pobornici nazivaju razumskom pojmljevinom, a to je zapravo razumom nedokueno i od istine odvojeno. Isto tako, ni prihvatanje njegovih rijei ne smije
biti motivirano njihovom podudarnou s neijim stajalitem, ma ko on bio!
Imam Ahmed kae: Enes ibn Ijd, pozivajui se na Ebu Hazima, on na
Amra ibn uajba, on na svoga oca, a on na njegovoga djeda, kazivao nam je
sljedee: Moj brat i ja smo bili na jednom skupu, koji mi je drai nego da mi
je umjesto njega data najbolja stoka! Naime, nas dvojica smo doli i zatekli
najuglednije ashabe Boijega Poslanika, s.a.v.s., kako sjede pred jednim od
njegovih vrata, pa kako nam je bilo mrsko da se probijamo izmeu njih, sjeli
smo postrani. Oni su spomenuli jedan ajet iz Kurana, pa su se stali sporiti
oko njega tako da su se i njihovi glasovi povisili. Tad je izaao Boiji Poslanik,
s.a.v.s., a bio je ljut, lice mu svo crveno, pa je stao na njih bacati prainu.
Pritom je govorio: Polahko, narode! Zbog toga su propadali narodi prije vas,
zato to su se razilazili sa svojim poslanicima i to su jedan dio objavljene
knjige suprotstavljali drugome dijelu. Kuran nije objavljen da bi jedan njegov dio opovrgavao drugi, nego jedan njegov dio potvruje drugi! Tako ono
to od njega shvatite po tome postupajte, a znanje o onom to ne mognete
dokuiti prepustite onome koji to zna!151
Allah je, nesumnjivo, strogo zabranio da se o Njemu govori bez znanja. On kae: Reci: Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i
grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za
koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono to ne znate! (El-Arf, 33) i: Ne povodi se za onim to ne zna! (El-Isr, 36) Prema
tome, ovjek je duan ono s ime je Allah slao Svoje poslanike i objavio
Svoje knjige smatrati istinom koja se mora slijediti. Tako e on potvrivati
da je to istina i ispravan govor, te da se sve ono to reknu drugi ljudi ima
mjeriti time, pa ako se pokae sukladno tome onda e to to su rekli biti

151
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga, takoer, i El-Begav u djelu erhu-s-sunneh (Komentar sunneta), br. 121, izdava El-Mektebu-l-islami. Svi njegovi prenosioci su pouzdani, uz poznato razmimoilaenje strunjaka u vezi s Amrom ibn uajbom.
188
istina, a ako bude u konfrontaciji sa tim onda e biti neistina. Ako pak ne
bude znao da li jeste, ili nije u skladu s tim, a posrijedi bude jezgrovit govor
tako da ne mogne dokuiti ta je govornik njime htio kazati, ili pak znadne a
ne bude mu poznato da li je Poslanik o tome neto rekao to bi ga potvrdilo
ili demantiralo, tada je u vezi s tim duan ostati suzdran i o tome govoriti
samo ako ima znanje o njemu, a pod znanjem se podrazumijeva samo ono
to je poduprto dokazom, dok je korisno znanje samo ono s kojim je doao
Poslanik. Znanje pokatkad moe doi i od nekoga drugog, mimo Poslanika,
no to znanje se odnosi na ovosvjetske stvari, kakva je, npr., medicina, matematika i zemljoradnja. to se pak tie boanskih stvari i vjerskih nauavanja,
takvo znanje je samo ono koje je preuzeto od Poslanika, ni od koga drugog.
O njegovim rijeima:
islama moe ostati postojano samo na leima pokornoU Stopalo
sti i predanosti.
Komentar:
Ovo je figurativno metaforino izraavanje, budui da i fiziko stopalo moe
ostati postojano samo kad stoji na neemu. Hoe kazati da islam onoga ko
se ne pokori tekstovima dviju objava i ne prepusti se njihovome vostvu,
ko im ne oponira i ne protuslovi im svojim vienjem, svojom razumskom
pojmljevinom i svojom logikom, ne moe ostati postojan.
Buhri od imama Muhammeda ibn ihba ez-Zuhrija - Allah mu se
smilovao! - prenosi sljedee rijei: Od Allaha je objava, od Poslanika je dostava, a na nama je pokornost, to je jedna vrlo jezgrovita i svrsishodna
izjava.
Najbolji primjer za suodnos tradicijske predaje i razuma jest onaj koji
kae da je razum u odnosu na tradicijsku predaju poput neuka ovjeka, oponaatelja, u odnosu na uenoga mudtehida, odnosno da je izmeu njih jo
i vei jaz, budui da neuki ipak moe jednoga dana postati uen, dok ueni
ne moe postati vjerovjesnikom i poslanikom. Prema tome, kad obini oponaatelj upozna nekog uenog ovjeka, koji je kadar izdavati erijatskopravna rjeenja, pa na njega ukae drugom obinom oponaatelju a zatim doe
do nesuglasja izmeu tog uenjaka i onog koji je ukazao na nj, tada je onaj
189
koji je traio rjeenje problema obavezan posluati ono to je rekao ueni,

a ne ono to govori onaj koji je ukazao na njega. Ako bi, dakle, onaj koji je
uputio na uenjaka rekao: Istina je na mojoj strani, nije na uenjakovoj, jer si
ti zahvaljujui meni saznao da je on muftija pa ako njegovim rijeima dadne prednost nad mojima tada si odbacio onu osnovu zahvaljujui kojoj si
i saznao da je on muftija; treba, dakle, odbaciti izdanak, a ne korijen! Onaj
koji je traio rjeenje problema na to bi rekao: Poto si ti posvjedoio da je
on muftija, i uputio me na nj, ti si samim tim potvrdio da se treba slijediti
on, a ne ti. Prema tome, moja saglasnost s tobom u tome ne znai da se ja
moram s tobom slagati u svakom pitanju. Tvoja pogreka u onome u emu
si se raziao s muftijom, koji je znaniji od tebe, nije istovremeno i pogreka
u tvome znanju da je on muftija! Tako e kazati i pored toga to zna da i
dotini muftija moe ponekad pogrijeiti.
Razuman ovjek zna da je Poslanik u onome to prenosi od Uzvienog Allaha nepogreiv, da mu greka u tome nije dopustiva, zbog ega je
duan pokazati mu pokornost i postupati po njegovoj naredbi. Ono to
neminovno znamo iz islama jest sljedee: kada bi neki ovjek rekao Poslaniku: Kuran koji nam predoava i mudrost s kojom nam dolazi - i jedno
i drugo sadravaju mnogo toga to je u konfrontaciji sa onim to smo mi
dokuili svojim umovima. Mi smo pak upravo tim umovima spoznali tvoju
istinitost, pa ako bismo prihvatili sve to ti rekne, i pored toga to se nai
umovi tome opiru, time bismo obezvrijedili upravo ono ime smo spoznali
tvoju istinitost. Stoga vjerujemo da se trebamo drati onoga to nam kazuju nai umovi, koji su oportuni onome to se ukazuje iz tvoga govora, a
da tvoj govor trebamo ostaviti postrani i ne uzimati iz njega ni uputstvo ni
znanje! Takav ovjek ne bi bio vjernik, ne bi se smatrao nekim ko vjeruje u
ono s ime je doao Poslanik, i Poslanik svakako ne bi bio njime zadovoljan.
Zna se da bi, kada bi takvo stajalite bilo ispravno, svaki ovjek tada mogao vjerovati u neto od onog s ime je doao Poslanik budui da se ljudski
umovi meusobno razlikuju, da dilema ima mnogo i da ejtani neprestano
u ljudske due ubacuju zavodljive misli. Tako bi svako mogao kazati ovako
za sve to je rekao Poslanik i to je naredio da se ini. Meutim, Uzvieni je
rekao: A Poslanik je jedino duan da jasno obznani! (En-Nr, 54); A zar
su poslanici bili duni to drugo ve da jasno obznane!? (En-Nahl, 35); Mi
nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga,
da bi mu objasnio, a Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoe i ukazuje na
Pravi put onome kome hoe! (Ibrahim, 4); A od Allaha vam dolazi svjetlost
i Knjiga jasna! (El-Mide, 15); H-Mm, tako mi Knjige jasne! (Ed-Duhn,
190
l-2) - kao i u suri Ez-Zuhruf, u prvom i drugom ajetu, Ovo su ajeti Knjige
jasne. (Jsuf, 1); Kuran nije izmiljena besjeda, on priznaje da su istinite
knjige prije njega objavljene, i objanjava sve, i putokaz je i milost narodu
koji vjeruje. (Jsuf, 111); Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objanjenje za
sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.
(En-Nahl, 89) Ovakvih ajeta u Kuranu ima velik broj.
Tako, to se tie vjerovanja u Allaha i u Sudnji dan stvar je ovakva: ili je
Poslanik o tome govorio kako je istina, ili kako je neistina. Ovo drugo je neosnovano, a ako je govorio neim to ukazuje na istinu, no suvie zbijenim
i vieznanim izrazima, tada nije jasno dostavio Objavu! Meutim, najbolja
generacija ljudi mu je potvrdila da je Objavu dostavio kako treba, a on je za
to Allaha uzeo za svjedoka pred njima na velianstvenome mjestu, pa ko
ustvrdi da Poslanik o temeljima vjere Objavu nije dostavio jasno, taj e na
njega, s.a.v.s., iznijeti potvoru.
O njegovim rijeima:
ko bude udio za znanjem o onome to mu je uskraeno znati,
U Pa
i ko u svom shvatanju ne bude uvjeren da se treba pokoriti (Poslanikovim rijeima) ta njegova udnja e ga zakloniti od istog
izraavanja Boije jednosti, od nepomuene spoznaje i od ispravnoga vjerovanja!
Komentar:
Ovo je potvrda prethodnog govora i dodatno upozorenje da se u pogledu
vjerskih naela (usulu-d-din), ali i u drugim stvarima, govori bez (dostatnog)
znanja. Uzvieni kae: I ne povodi se za onim to ne zna! I sluh, i vid, i razum - za sve to e se, zaista, odgovarati! (El-Isr, 36); Ima ljudi koji se bez
ikakva znanja prepiru o Allahu i koji slijede svakog ejtana prkosnoga, za
koga je ve odreeno da e svakog onog ko ga uzme za zatitnika na stranputicu zavesti i u patnju ga ognjenu dovesti. (El-Hadd, 3-4); Ima ljudi koji
o Allahu raspravljaju bez ikakva znanja i bez ikakva nadahnua i bez knjige
svetilje, hodei nadmeno da bi s Allahovog puta odvraali - njih na ovom
svijetu eka ponienje, a na onom svijetu dat emo im da iskuse patnju u
ognju. (El-Hadd, 8-9); A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast
191
svoju, a ne Allahovu uputu? Allah, doista, nee ukazati na Pravi put narodu
koji sam sebi nepravdu ini. (El-Kasas, 50); Oni se povode samo za pretpostavkama i onim za im due ude a ve im dolazi od Gospodara njihovog
prava uputa! (En-Nedm, 23)
Postoji jo mnogo ajeta koji izraavaju isti ovaj smisao.
Od Ebu Umamea el-Bhilija, r.a., prenosi se sljedee: Allahov Poslanik,
s.a.v.s., je rekao: Nijedan narod nije odlutao od upute koju je imao, a da nije
zapao u polemiku (dedel)!, a zatim je prouio ajet: A naveli su ti ga kao
primjer samo zato da bi polemizirali! (Ez-Zuhruf, 53) Hadis prenosi Tirmizi
i svrstava ga u kategoriju dobrih (hasen) predaja.152
Od Aie - Allah bio zadovoljan sa njom! - prenosi se sljedee: Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Allahu najmri ljudi jesu zagrieni svadljivci!
Hadis biljee El-Buhri i Muslim.
Onome ko se ne pokori Poslaniku njegov tevhd e, nesumnjivo, biti
umanjen, budui da e takav govoriti po vlastitome miljenju i porivima, ili
se povoditi za miljenjem i porivom nekoga drugog, bez upute od Allaha.
Tako e njegovo izraavanje Boije jednosti (tevhd) biti umanjeno u onoj
mjeri u kojoj je iziao izvan onoga s im je doao Poslanik, jer je on to prihvatio za boga mimo Allaha. Uzvieni kae: Jesi li vidio onoga koji je strast
svoju za boga svoga uzeo!? (El-Furkn, 43), tj. stao oboavati ono za im
strast njegova udi. Naime, poremeaj u svijetu i dolazi od triju skupina,
kako kae Abdullah ibn Mubrek, Allah mu se smilovao:
Ja vidjeh da grijesi srca mrtvima ine
da onom ko ogrezne u njima ponienje u naslijee daju.
Naputanje pak grijeha srcima podaruje ivot,
stoga najbolje ti je grijesima nepokoran biti.
Zar vjeru razara neto drugo
doli vladari, i zli uenjaci, i pobonjaci neuki?!
Nasilni vladari oponiraju Boijem zakonu (erijatu) svojim nasilnikim
politikama i njima mu se suprotstavljaju, stavljajui ih ispred Allahovoga
propisa i propisa Njegovoga Poslanika. Zli uenjaci, tj. uenjaci koji odstupaju od Boijega zakona svojim pogrenim miljenjima i logikama, kojima

152
Hadis je dobar (hasen) kao to je i rekao Tirmizi. Vidi: El-Mikah (180) i Sahih Et-Tergib
(137).
192
proglaavaju doputenim ono to su Allah i Njegov Poslanik oznaili kao

zabranjeno; proglaavaju zabranjenim ono to je Allah oznaio doputenim;
uzimaju u obzir ono to je On dokinuo, odnosno dokidaju ono to je On
uzeo u obzir; oznaavaju openitim ono to je On oznaio specifinim, odnosno specifinim neto to je On oznaio openitim i sl.
A neuki pobonjaci su neuke sufije. Oni oponiraju injenicama vjerovanja i Vjerozakona svojim subjektivnim doivljajima (ezvk), uvstvima
(mevdd), uobraziljama (hajlt) i lanim, ejtanskim otkrovenjima koja
sadre vjerozakon koji Allah nije odobrio te stavljanjem van snage vjere koju
je On propisao jezikom Svoga Vjerovjesnika, s.a.v.s., kompenziranjem istina
vjerovanja ejtanovim obmanama i udjelima strasti.
Tako oni prvi govore: Ako se politika i vjerozakon nau u konfrontaciji,
prednost emo dati politici! Oni drugi govore: Ako se razum i tradicijska predaja nau u konfrontaciji, prednost emo dati razumu! A zagovornici subjektivnih doivljaja govore: Ako subjektivni doivljaj i otkrovenje dou u koliziju
s formalnim vjerozakonom, prednost emo dati doivljaju i otkrovenju!
Ebu Hmid el-Gazli - Allah mu se smilovao! - u svojoj knjizi koju je
naslovio sa Oivljavanje znanosti vjere (Ihju ulmi-d-dn), koja je jedna od
njegovih najvrednijih, ako ne i najvrednija knjiga, pored ostalog kae sljedee: Ako bi ti upitao da li je dijalektika (dedel) i apologetika (kelam)
znanost pokuena, naprimjer zvjezdoznanstvo, ili je doputena, ili je preporuljiva? - treba znati da su ljudi u vezi s tim pokazali krajnju ekstremnost
i neumjerenost. Jedni kau da je ta znanost novotarija i, prema tome, strogo
zabranjena, te da je ovjeku bolje susresti Allaha s bilo kojim grijehom, izuzimajui pripisivanje Njemu sudruga u Boanstvenosti Njegovoj, nego Ga
susresti s apologetikom; drugi kau da je ona zapravo stroga vjerska obaveza (farz), kolektivna ili pojedinana, da spada meu najpribranija djela i da
predstavlja najbolji nain da se ovjek priblii Allahu, da je ona realizacija
nauke o islamskom monoteizmu (ilmu-t-tevhd) i odbrana Allahove vjere.
El-Gazli dalje kae: O njenoj zabranjenosti izjasnili su se: E-fii, Malik, Ahmed ibn Hanbel, Sufjan i najvii hadiski autoriteti iz prvih muslimanskih generacija, navodei njihove izjave o tome, da bi potom rekao: Hadiski
strunjaci iz prvih muslimanskih generacija jedinstveni su u takvoj ocjeni i
ne moe se ni izbrojiti koliko mnogo se prenosi njihovih strogih upozorenja
na nju. Oni kau: Ljudi iz prve muslimanske generacije, a oni su bolje od
drugih poznavali stvarnosti stvari i bili su viniji u upotrebi rijei od njih,
nisu se htjeli uputati u tu nauku samo zbog toga to iz nje iznie zlo. I sam
193
Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: Propali su cjepidlaci!153 - tj. oni koji zalaze preduboko u detaljisanje i tanine. Da to spada u vjeru, argumentiraju dalje oni,
onda bi bavljenje tom naukom bilo neto najvanije to bi Boiji Poslanik,
s.a.v.s., naredio, ijem bi pravcu poduio i ije bi nositelje pohvalio.
Potom je naveo ostatak njihovih argumenata, a onda iznio i argumente druge strane. Iza toga je rekao: Pa ako bi ti upitao ta ja mislim da je, u
vezi s tim, najbolje...? te izloio svoj iscrpan odgovor, da bi na koncu rekao:
U toj znanosti ima i koristi i tete, pa kada od nje ima koristi ona je tada
dozvoljena, preporuljiva ili pak obavezna, zavisno od situacije. Meutim,
kad ona za posljedicu ima tetu, tada je zabranjena... A njena tetnost nalazi
se u izazivanju sumnji, iskrivljavanju vjerskih doktrina (akaid) i poljuljavanju
njihove vrstoe i nepokolebljivosti. To je ono to se u osnovi i dogaa, kao
i posezanje za sumnjivim dokazima u pogledu kojega se ljudi razilaze. To je
njena tetnost u pogledu uvjerenja u istinu, no ona djeluje tetno i u uvrivanju uvjerenja u novotariju, u etabliranju novotarije u srcima ljudi tako
da se rasplamsavaju njihove tvrdnje i njihovo ustrajavanje u tom uvjerenju
postaje sve odlunije. Ova teta stie posredstvom fanatizma koji se pobuuje dijalektikom.
to se pak tie njene korisnosti, vjeruje se da se njome otkrivaju istine,
da se one upoznaju onakve kakve jesu u svojoj biti i formi. Meutim, apologetikom se ne moe postii taj plemeniti zahtjev. Mislim da u njoj ima vie
zabluivanja i zavodljivosti nego otkrivanja i spoznajnosti.
Kad gornje uvjerenje uje od nekog hadiskog uenjaka ili onoga ko
se pri tumaenju hadisa dri samo oblika rijei, kae on dalje, moda e
se tada sjetiti da su ljudi neprijatelji onoga to ne znaju, pa zato posluaj
ovo od onoga ko je iskusio apologetiku pa govori nakon stvarnoga iskustva
i nakon to je u nju bio zaao sve do krajnje granice do koje su doprle apologete, pa ak otiao i dalje, sve do udubljivanja i u druge znanosti, mimo
same apologetike, kad se sasvim uvjerio da je put ka istinama spoznaje
u tom pravcu zatvoren. Kunem se, apologetika nije sasvim odvojena od
otkrivanja, upoznavanja i pojanjavanja odreenih stvari, samo to su ti
sluajevi rijetki! Kraj navoda kojeg sam prenio od El-Gazlija, Allah mu se
smilovao!

153
Hadis biljei Muslim, posredstvom Ibn Mesda, a struno je obraen u djelu Gjetu-lmerm f tahrdi ehdsi-l-halli ve-l-harmi (Krajnja udnja u elaboriranju hadis o dozvoljenom i zabranjenom), br. 7.
194
Govor nekoga poput njega u predmetnom pitanju predstavlja snaan

argumenat. Naime, prve muslimanske generacije apologetiku (ilmu-l-kelam) nisu prezirale stoga to je to bio novi termin, koji je izraavao vjerodostojne smislove, poput termina neke druge ispravne nauke, kao to nisu prezirali ni iznoenje dokaza za istinu i rasprave sa zagovornicima neistine, ve
su je prezirali zbog toga to je u sebi sadravala i neke lane stvari, oprene
istini, od kojih su neke bile u konfrontaciji s Kuranom i sunnetom. Oteali
su put do ispravnog znanja u apologetici i nairoko su govorili, koristi je
bila mala - poput mesa mrave deve na vrhu teko prohodnog brda: niti
je lahko doi do njega, niti je debelo da bi se za njega podnosio napor. Ono
najbolje to ima kod njih, to je u Kuranu jasnije izreeno i ljepe objanjeno
tako da kod njih nema niega doli usiljenosti, mnotva nepotrebnog govora
i kompliciranja stvari, kao to je reeno:
Da na ovome svijetu nema nadmetanja
ne bi bilo ni poleminih knjiga:
ni Mugnija, ni Umda,
da, kako tvrde, razvezuju uzlove,
a zapravo samo jo vie zamrsuju stvari!
Oni, dakle, tvrde da onim to su napisali otklanjaju sumnje i dileme, a dobri
meu njima je onaj koji zna da su sumnje i dileme time postale samo jo
vee.
Apsurdno bi bilo vjerovati da se izljeenje, uputa, znanje i pouzdanost
ne mogu postii na osnovu Allahove knjige i rijei Njegovog Poslanika, a
da mogu na osnovu govora dotinih smetenjaka. Naprotiv, ono to su rekli
Allah i Njegov Poslanik mora se uiniti osnovom, smislovi toga se trebaju
razviati i treba ii za tim da se to pojmi, da se upozna argument toga, njegov racionalni i tradicionalni dokaz, te na ta sve ono ukazuje. Potom e se
ljudske izjave, bilo da su sa tim podudarne ili ne, staviti u istu ravan i saeti,
a onda njihovim pobornicima kazati: Ove rijei mogu znaiti to i to..., pa
ako se ustanovi da su oni njima podrazumijevali neto sukladno onome
to je rekao Poslanik, a.s., bit e prihvaene, u protivnom e biti odbaene.
To se, npr., odnosi na izraze kao to su: spojena konstrukcija (murekkeb),
tijelo (dism), prostornost (tehajjuz), bit (devher), strana (dihet), domen
(hajz), akcidentalija (ared) i sl., s obzirom da se oni ne navode u Kuranu i u
sunnetu u znaenju koje pred oima imaju oni koji ih upotrebljavaju u svom
strunom izraavanju, kao to se u tom znaenju ne nalaze ni u samom
195
jeziku. Oni, naime, te izraze upotrebljavaju iskljuivo da bi izrazili neke smislove o kojima se niko drugi nije tako izrazio. Zbog toga se to mora tumaiti
drugim izrazima vodei pritom rauna kakve sve implikacije o tome daje
Kuran u smislu racionalnih i nadracionalnih (semi) argumenata pa kad se
to provede i iznijansira, tada se istina moe jasno razluiti od neistine.
Uzmimo za primjer izraz terkb (spoj), koji je poprimio vie znaenja.
Jedno od njih je: spoj dviju i vie razliitih stvari. Zove se jo i: kombinirani
spoj, kakav je spoj ivog bia od etiri elementa, organa i sl. Taj smisao se
odrie Allahu Uzvienome, i njime se ne podrazumijeva da je On, s obzirom
da se atributira gornjou i drugim slinim svojstvima savrenosti, spojen u
navedenom znaenju.
Drugo njegovo znaenje je: spoj susjednosti, poput dvaju vratnih krila
i sl., i taj smisao se, takoer, ne moe primijeniti pri utvrivanju Allahovih
svojstava.
Tree znaenje: spoj meusobno slinih dijelova, koje se jo nazivaju i
pojedinane supstance.
etvrto znaenje je: spoj tvari i oblika, poput prstena, ija je tvar srebro i koji ima poznati oblik. Apologetiari kau: Tijelo ini spoj pojedinanih
supstanci, i oni su o tome izrekli mnogo toga od ega nema nikakve koristi
- a to se moe svesti na sljedee: Da li je mogu spoj iz dva dijela, ili iz etiri,
ili iz osam, ili iz esnaest? Meutim, takav spoj nije neminovan za potvrivanje Allahovih svojstava i Njegove uzdignutosti nad onim to je stvorio. Istina
je da tijelo nije spoj ovih stvari, ve takav njihov govor predstavlja samo
proizvoljnu tvrdnju, o emu je opirno govoreno na odgovarajuem mjestu.
Peto znaenje je: spoj bia i svojstava. Oni su to nazvali spojem kako bi
time mogli odricati svojstva Gospodaru Uzvienom. To je njihov izraz. On
u jeziku nije poznat, kao to nije poznat ni u upotrebi Zakonodavca, pa ih
mi stoga i ne podravamo u takvom nominiranju, takvom udotvorstvu.
Ako bi pak oni konstatiranje svojstava nazvali spojem (terkb), mi bismo im
na to kazali: Bitna su znaenja a ne formalni izrazi. Moete to nazvati kojim
hoete imenom, no propis se ne donosi na osnovu samoga naziva, lienog
odreenog smisla! Ako bi se, naprimjer, mlijeko nazvalo vinom, ono ne bi
bilo zabranjeno zbog toga to je nazvano tim imenom.
esto znaenje je: spoj biti i njenog egzistentnog oblika, to razum zamilja kao dvije razlinosti, no da li je u vanjskom svijetu zamisliva bit liena
svog egzistentnog oblika, odnosno egzistentan oblik lien svoje biti?! Neto
196
takvo je, svakako, apsurdno pa ipak e vidjeti apologete kako govore: Da li

je Bie Gospodarevo ujedno i Njegov egzistent, ili je neto drugo od Njega?
Oni su o tome izrekli mnoge nesuvislosti a najbolje su od njih proli oni koji
su u vezi s tim ostali suzdrani i zadrali se samo na toj dilemi. A koliko se
samo zabluda i neistina moe eliminirati traganjem za odgovorima (istifsr)
i presuujuim elementima (tefsl) (u Allahovom govoru i govoru Njegovoga Poslanika)!
Uzrok zabluivanja jeste okretanje od razmatranja Allahovog govora i govora Njegovog Poslanika, zaokupljenost govorom Grka i razliitim
stajalitima. Oni su i nazvani apologetama (ehlu-l-kelam154) ne zato to su
dosegnuli neko znanje koje ranije nije bilo poznato, ve zato to su doli s
vikom govora od kojeg, pokatkad, nema nikakve koristi. Naime, podvodili
su govor pod logiku kako bi pojanjavali neto to se zna po samom ulu,
iako se tom i njoj slinom logikom na nekom drugom mjestu moe koristiti
ak i sa onim koji negira ulo.
Svaki onaj koji govori po svom vlastitom miljenju, vlastitom duhovnom doivljaju i vlastitoj politici o onome o emu postoji objavljeni tekst, ili
se pak objavljenom tekstu suprotstavi razumskom pojmljevinom, taj konkurira Iblsu, koji se odbio pokoriti zapovijesti svoga Gospodara, pa je rekao:
Ja sam bolji od njega, mene si od vatre stvorio, a njega od ilovae hude!
(El-Arf, 12)
Uzvieni kae: Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu, a
onaj ko glavu okree - pa, Mi te nismo poslali da im ti uvar bude! (EnNis, 80); Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas e Allah voljeti i grijehe vam oprostiti! - a Allah prata i samilostan je! (Alu Imrn, 31); I tako
mi Gospodara tvoga oni nee biti vjernici dok za sudiju u sporovima meusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u duama svojim
nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore! (En-Nis, 65)
Uzvieni Allah se Samim Sobom zaklinje da oni nee biti vjernici dok
za sudiju ne prihvate Njegovoga Vjerovjesnika, dok ne budu zadovoljni njegovom presudom i dok mu se sasvim ne pokore.
154
Ehlu-l-kelam - dosl. ljudi govora. (Nap. prev.)
197
O njegovim rijeima:
on e se kolebati izmeu nevjerovanja i vjerovanja, izmeu priU Iznavanja
istinitosti onoga to je objavljeno i dranja toga lanim,
izmeu potvrivanja i osporavanja, smeten i zbunjen, sumnjiav,
ni potvrujui vjernik, ni osporavajui poricatelj.
Komentar:
On e se kolebati, tj. bit e nesiguran i neodluan. Ovo stanje, koje je Profesor - Allah mu se smilovao! - opisao jest stanje svakog onog ko je od
Kurana i sunneta skrenuo u pokudnu apologetiku, ili ju je pokuao usaglasiti sa Kuranom i sunnetom, a kada bi naiao na njihovu meusobnu
konfrontaciju pribjegao bi preformuliranju smisla svetoga teksta i njegovom svraanju na odreeno miljenje, odnosno na razliita miljenja. Na
taj nain bi sebe doveo u stanje zbunjenosti, zablude i skepse, onako kako
je u svojoj knjizi Tehfutu-t-tehfut (Nesuvislost nesuvislosti) rekao Ibn Rud
Mlai, koji je bio jedan od najupuenijih ljudi u filozofske pravce i njihova
gledita, naime: Ko je taj ko je u ontolokim pitanjima (ilahijjt) rekao neto u to bi se moglo sasvim pouzdati?!
Isto je i sa midijem, najveim umom svoga vremena. I on je pred krupnim pitanjima ostao zbunjen, ba kao i El-Gazal - Allah mu se smilovao!
- i on je na koncu ostao zaprijeen i zbunjen pred apologetskim pitanjima,
da bi potom napustio taj put i okrenuo se Poslanikovim, a.s., hadisima tako
da je i umro s Buhrijevim Sahhom na prsima. Isto je i sa Ebu Abdullahom
Muhammedom ibn Omerom er-Razijem, koji je u svojoj knjizi Aksmu-llezzt (Podioci uitaka) rekao sljedee:
Krajnji domet umova ljudskih jeste vor
a konanica nastojanja svih je zabluda.
Due nam u nespokoju od naih tijela
a sve to ovaj svijet nam dade prokletstvo je i patnja sama.
Od cjeloivotnoga traganja ne imadosmo mi nita
osim to sakupismo mnotvo toga rekla-kazala.
Koliko velikana i drava vidjesmo mi prohujae s vihorom i nestae zaas!
Nad koliko planina uzdigoe se neki,
ali odoe oni, a planine ostae ono to bijahu i dotad!
198
Ja sam razmotrio sve apologetske orijentacije i filozofske pravce i nisam naao da oni utoljuju glad i utauju e, ve sam naao da je najblia orijentacija ona kuranska. Vidi ta Kuran kae o potvrivanju (svojstava): Milostivi, Koji se iznad Ara uzdigao! (T-H, 5); Njemu se uzdie lijep govor!
(Ftir, 10), a pogledaj ta kae o odricanju: Nita nije kao On! (E-r, 11);
Oni Ga znanjem obuhvatiti ne mogu! (T-H, 110) Zatim je rekao: Onaj
ko iskusi ono to sam ja iskusio, shvatie ono to sam ja shvatio!
Isto je tako ejh Ebu Abdullah Muhammed ibn Abdulkerim eihristn rekao da kod filozofa i apologeta nije naao nita drugo doli zbunjenost i kajanje. Ovo su njegove rijei:
Kunem se ja sve kole obioh
i kruih me tim zdanjima svim,
al sve to u njima vidjeh bijae
samo oajnik podnimljeni
il pak pokajnik snudeni!
Tako je i Ebu-l-Meli el-Duvejn rekao: Prijatelji moji, ne bavite se apologetikom. Da sam ja znao do ega e me dovesti apologetika, nikada se njome
ne bih bavio! Na samrti je govorio: Zalazio sam u more bez granica, ostavljajui one odane islamu i njihove nauke, zalazio u ono to su mi oni branili,
a sada - ako mi se Gospodar moj ne smiluje - teko Ibnu-l-Duvejniju! I evo
me, sada umirem s vjerovanjem kakvo je imala moja majka!, ili je rekao: S
vjerovanjem kakvo imaju nejsaburske starice!
Isto je jednom uglednom ovjeku rekao i emsuddin el-Husrevhi,
jedan od najistaknutijih uenika Fahruddina er-Rzija. Naime, on je jednoga
dana doao kod njega i upitao ga: Kakvo ti je vjerovanje? Onakvo kakvo
je kod muslimana!, rekao je on. Jesi li u tome spokojan?, upitao ga je. Da li
si ba sasvim uvjeren u to?, ili je rekao neto slino tome, pa kad mu je odgovorio potvrdno, dotini je kazao: Budi zahvalan Allahu na toj blagodati,
jer ja, Allaha mi, i ne znam u ta vjerujem! Allaha mi, ne znam u ta vjerujem!
Allaha mi, ne znam u ta vjerujem! Zatim je stao plakati tako da su mu suze
natapale bradu!
Ibn Ebi-l-Hadd, jedan iraki uglednik, spjevao je sljedee stihove:
U tebi, o zabludilice misli, zbunjenost me obuze cijelog
i prohuja mi sav ivotni vijek.
Umovi nai jezdie prostorima tvojim,
199
al nieg osim zamora putovanja ne dobie oni!

Allahu, prokuni prve od njih koji ustvrdie
da poznat Ti moe biti teoretisanjem!
La iznesoe oni:
ono to rekoe izvan je moi ovjekove!
El-Havfed je na samrti govorio: Nakon sveg znanja koje sam postigao
znam samo to da ono to je potencijalno mogue potrebuje onoga ko e
mu omoguiti da se ostvari, i da je ta potrebitost negativno svojstvo... Evo
umirem, a nita nauio nisam! Drugi je govorio: Legnem u postelju i lice
prekrijem jorganom, pa stanem sueljavati argumente jednih i argumente
drugih. Tako sve do zore, a ni jedni od njih ne odnesu prevagu!
Onaj ko zapadne u ovakvo stanje odluta u nevjerstvo, ukoliko ga Allah
ne obujmi Svojom milou. Ebu Jsuf kae: Onaj ko vjeru bude traio kroz
apologetiku taj e biti bez vjere; onaj ko bude traio bogatstvo kroz alhemiju taj e biti bez igdje iega, a ko bude iao za nepoznatim hadisima taj e
lagati!
Imam fi - Allah mu se smilovao! - kae: Ja smatram da one koji
se bave apologetikom treba istui palminom granom i obuom, a onda ih
provesti kroz plemena i rodove i govoriti: Ovo je nagrada onima koji su
ostavili Kuran i sunnet i okrenuli se apologetici! Kod apologetiara sam
itao i takve stvari za koje nisam vjerovao da bi ih musliman mogao izgovoriti, i da ovjek poini bilo ta od onoga to je Allah zabranio, izuzimajui
pripisivanje kakvog Mu sudruga u Boanstvenosti Njegovoj. manje je zlo
nego da bude stavljen na kunju apologetikom!
Tako vidimo kako se jedan od njih na samrti vraa vjerovanju kakvo
imaju starice, i potvruje ono to one potvruju, distancirajui se od svih
onih sitnih pojedinosti koje su u konfrontaciji sa tim, koje je ranije drao
kategorinim, a koje su mu se potom pokazale neodrivim, odnosno nisu
mu se pokazale ispravnim. Tako u zadnjim trenucima svojih ivota, ako i
izbjegnu kaznu, postaju poput sljedbenika uenih ljudi, kakvi su djeca, ene
i ljudi iz zabaenih mjesta.
Djelotvoran lijek za ovu bolest jest ono to je govorio lijenik za srca,
Vjerovjesnik, s.a.v.s., kada bi zapoinjao klanjati noni namaz, naime: Boe
moj, Gospodaru Dibrla, Mikla i Isrfla, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Poznavaoe vidljivog i nevidljivog, Ti presuuje ljudima u onom u emu se
razilaze - naputi me na ono to je istina u onome oko ega postoji spo-
200
renje, jer Ti na Pravi put upuuje onoga koga Ti hoe!155 Hadis biljei
Muslim.
Kako se vidi, Poslanik, a.s., obraa se Gospodaru svome, pozivajui se
na potinjenost Njemu Dibrla, i Mikla, i Isrfla, molei Ga da ga u onome oko ega se ljudi razilaze naputi na ono ispravno u tome, uz Njegov dopust, budui da se ivot srca i nalazi u Njegovoj upuenosti. Uzvieni Allah je
pak tu trojicu zaduio za ivot: Dibrla je zaduio Objavom, koja je sredstvo
za ivot srca; Mikla je zaduio za padavine koje su sredstvo za ivot tijela
i svih ivotinja, dok je Isrfla zaduio za puhanje u rog, koje je sredstvo
za ivot itavoga svijeta i vraanje dua njihovim tijelima. Tako obraanje
Allahu Uzvienome pozivanjem na potinjenost Njemu tih velikih duhova,
zaduenih za ivot, ima velikoga udjela u postizanju onoga to se trai. A,
samo od Allaha treba traiti pomo!
O njegovim rijeima:
da e stanovnici Denneta vidjeti (Allaha) nee biti
U Vjerovanje
ispravno kod onih koji to vienje budu smatrali uobraziljom, ili
ga protumae po nekom svom po shvatanju, jer tumaenje tog
vienja, kao i tumaenje svakoga smisla koji se dovodi u vezu s
Boanstvenou, vri se upravo sustezanjem od tumaenja i pristajanjem uz ono kako se o tome izjasnila Objava. Na tome je vjera
(svih) muslimana i onaj ko se ne bude uvao poricanja (vienja) i
antropomorfizma (tebh), taj e se poskliznuti i nee biti na uenju da Allahu nije primjereno nikakvo nesavrenstvo (tenzh).
Komentar:
Profesor - Allah mu smilovao! - indirektno odgovara mutezilijama i onima koji su saglasni sa njima u negiranju vienja, te onima koji Allaha usporeuju s bilo kojim Njegovim stvorenjem. Naime, Vjerovjesnik, s.a.v.s.,
rekao je: Vi ete vidjeti svoga Gospodara onako kako vidite Mjesec u noi
utapa!156
155
156
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga, takoer, i Ebu Avna u svom Sahhu.
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), i ve je ranije navoen.
201
Usporeujua estica ke je u hadisu pripojena infinitivnoj estici ma

(tj. reeno je kema, dosl. onako kako), koja je u znaenjskoj vezi sa rijeju vidite, a koja u takvoj kombinaciji izraava smisao infinitivne imenice vienje.
Tako se predmetno poreenje odnosi na injenicu vienja, a ne na predmet
vienja. Prema tome, jasno je i oigledno da se hadisom htjelo potvrditi
vienje i njegova istinitost i odbiti sve pretpostavke u vezi sa tim.
ta onda ostaje nakon tog pojanjenja i razjanjenja?
Ako bi se jednom takvom svetom izriaju (nass) nametnulo odreeno
proizvoljno tumaenje, kako bi se onda bilo koji sveti izriaj mogao uzeti kao
dokaz?! Da li bi, primjerice, predmetni Vjerovjesnikov iskaz mogao znaiti i
ovo: Vi ete znati svoga Gospodara onako kako znate Mjesec u noi utapa!?
I da li se za takvo neutemeljeno tumaenje za argument mogu uzeti i rijei
Uzvienoga: Zar nisi vidio ta je Gospodar tvoj sa vlasnicima slona uinio?!
(El-Fl, 1) i drugi ajeti u kojima je upotrijebljen izraz vienje, u smislu sranih gesta!? Izraz vidi, dakako, nekada podrazumijeva oinje vienje, nekada
srano a nekada snovienje itd. Meutim, govor uvijek prati neki popratni
indikator koji jedan smisao odvaja od drugih. U protivnom, ako bi govornik
ispustio taj indikator, tada bi njegov govor bio suvie sukusiran i zagonetan,
njime se nita ne bi pojanjavalo ni razjanjavalo. Ima li pak jasnije izraenog
smisla i jaeg indikatora od onih koje nalazimo u Vjerovjesnikovim rijeima:
Vidjet ete Gospodara svoga onako kako vidite Sunce u podne kad ispod
njega nema nijednog oblaka?! Da li je neto ovakvo u dosluhu s onim vidom, ili sa sranim? Moe li to ikome biti nerazgovijetno doli onome kome
je Allah srce uinio slijepim?!
Ako bi oni rekli: Mi smo pribjegli ovakvom tumaenju s obzirom da je
prosudba razuma da vienje Njega, Uzvienoga, nije mogue, da nije zamislivo! - odgovor bi bio ovaj: To je vaa proizvoljna tvrdnja i veina umnih
ljudi nije saglasna sa vama. U razumu nema niega to bi neto takvo inilo
nemoguim. Naprotiv, ako bi se pred njega iznio neki egzistent koji sam po
sebi opstoji a kojega nije mogue vidjeti, njegova bi prosudba bila da, zapravo, takvo to nije mogue!
Njegove rijei: Kod onih koji to vienje budu smatrali uobraziljom
znae: Ko bude uobraavao da se Allah Uzvieni vidi tako i tako, ime e
zamiljati vienje nalik postojeem vienju, ime bi, ukoliko bi stao zastupati oblik koji je uobrazio, bio antropomorfist, a ukoliko bi, usljed te uobrazilje u osnovi negirao vienje, bio poricatelj muattil. Meutim, obaveza je
samo odbiti tu uobrazilju, ne treba poricati i istinu i neistinu i tako reagirati
202
prema onome ko zastupa neistinu. Mora se, dakle, pobiti neistina a potvrditi istina.
Eto, to je onaj smisao koji je sugerirao Profesor - Allah mu se smilovao!
- svojim rijeima: Onaj ko se ne bude uvao poricanja (vienja) i antropomorfizma (tebh), taj e se poskliznuti i nee biti na uenju da Allahu nije primjereno nikakvo nesavrenstvo (tenzh), budui da one mutezilije tvrde da
oni tim svojim poricanjem ustvari Allaha zatiuju od svakog nesavrenstva!
Moe li se, pak, Allah tititi od nesavrenstva poricanjem svojstva savrenosti?! Naime, ono to je nepostojee i ne moe se vidjeti. Savrenstvo se pak
nalazi u priznavanju vienja i negiranju mogunosti da Ga onaj koji Ga vidi
moe sasvim i obuhvatiti svojim vienjem, kakva je stvar i sa znanjem, jer poricanje znanja o Njemu ne predstavlja savrenost, ve je savrenost u priznavanju znanja i u odricanju (mogunosti) da Ga se znanjem moe i obuhvatiti.
Njegove rijei: Ili ga protumae po nekom svom shvatanju znae:
Stanu tvrditi da je to pravi smisao vienja, dajui mu (svojevoljno) tumaenje, suprotno njegovom vanjskom znaenju i onome smislu koji iz toga
razumijeva svaki Arapin. Naime, tek su kasnije generacije poele izraz tevil
upotrebljavati u znaenju preusmjeravanje izraza od onog smisla koji on
izraava svojom vanjskom formom. Time su oni koji su bili skloni izvrtanju
smislova zapoeli svete tekstove (nusus) uzimati pod svoju vlast, i govoriti:
Mi emo davati tumaenje onome to je u opreci sa naim stajalitima!
Tako su izvrtanje smisla (tahrf) nazvali tevilom (tumaenjem) kako bi mu
dali lijepu vanjtinu i ukrasili ga kako bi imao prohou. Allah je pak pokudio
one koji su ukraavali neistinu; rekao je: I tako smo Mi svakome vjerovjesniku neprijatelja odreivali: ejtane u vidu ljudi i dinna, koji su jedni drugima
kiene besjede govorili! (El-Enm, 112)
Sutina je pak u smislovima a ne u formalnim jezikim izrazima. Ta
koliko je samo neistine za koju je iznesen kitnjast dokaz kojim se oponiralo
dokazu istine?! Njegove rijei na ovome mjestu jesu poput onih rijei koje
smo naveli ranije, naime: Mi u to neemo ulaziti i davati mu smisao shodno
svome vienju, niti emo se u tome povoditi za svojim porivima. Potom je
taj smisao potvrdio rijeima: Jer tumaenje tog vienja, kao i tumaenje
svakoga smisla koji se dovodi u vezu s Boanstvenou, vri se upravo sustezanjem od tumaenja i pristajanjem uz ono kako se o tome izjasnila Objava.
Na tome je vjera (svih) muslimana.
Mislio je na ostavljanje onoga tumaenja koje oni nazivaju tevilom,
a koje je, ustvari, izvrtanje smisla. Profesor je - Allah mu se smilovao! - to
203
samo kazao biranim rijeima, raspravljajui na najljepi nain, onako kako

je to naredio Uzvieni Allah, naime: I s njima raspravljaj na najljepi nain!
(En-Nahl, 125) Nije, dakle, htio kazati da treba ostaviti sve to se naziva tumaenjem, niti da neki trebaju ostaviti neto od vanjske forme zbog nekog preteeeg dokaza iz Kurana ili sunneta. Htio je kazati da treba ostaviti
samo ona neutemeljena tumaenja, kojima se u vjeru unosi neto to joj ne
pripada, koja su u konfrontaciji s orijentacijom prvih muslimanskih generacija i na iju neutemeljenost ukazuju i Kuran i sunnet, te da treba ostaviti
svaki govor o Allahu iza kojeg ne stoji znanje.
Meu takva neutemeljena tumaenja svakako spada i tumaenje dokaza o vienju (Allaha), dokaza o gornjosti, te tumaenje toga da On nije
razgovarao s Musaom govornim izriajem i tumaenje toga da nije Ibrahima Sebi za prijatelja uzeo!
Potom se izraz tevil (tumaenje) poeo upotrebljavati izvan svog
izvornog znaenja.
U Allahovoj knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika tumaenje znai iznoenje upravo onoga znaenja koje je i saopeno. Tumaiti neto znai i vriti ono nareeno, kako je rekla Aia, Allaha bio zadovoljan sa njom: Boiji
Poslanik, s.a.v.s., na pregibu u namazu je govorio: Uzvien neka si Ti, Boe
moj, Gospodaru na, Tebi neka je hvala. Boe moj, oprost Ti meni daruj Svoj!,
primjenjujui Kuran!157 Uzvieni kae: A ekaju li oni da se obistine prijetnje
njene (dosl. njeno tumaenje)? Onoga dana kada se obistine, rei e oni koji
su na njih prije zaboravili: Istinu su poslanici Gospodara naega donosili!
(El-Arf, 53)
Jedno od znaenja toga izraza jeste i tumaenje snova i tumaenje djela, kakve su, npr., rijei Jsufove: Ovo je tumaenje moga sna nekadanjeg!
(Jsuf, 100), i rijei: To vam je bolje i za vas rjeenje ljepe (dosl. i ljepeg je
tumaenja!) (En-Nis, 59), i rijei: Eto, to je objanjenje (dosl. tumaenje)
onoga nad im se ti nisi mogao strpiti! (El-Kehf, 82)
Moe li, dakle, iko poricati takvo tumaenje i znanje do kojega se
dolazi na temelju njega a koje je vezano za naredbu i zabranu?! to se pak
tie onoga to je samo obavijest o neemu, kakvo je, naprimjer, obavjetavanje o Allahu i Sudnjem danu, tumaenje toga, koje bi izraavalo njegovu stvarnost, ne moe se doznati. Stvarnost neega takvog ne moe se

157
204
dokuiti pukom obavijesti, jer ako onaj kome je obavijest data ne moe sebi
uobliiti u mislima ono o emu je obavijeten, ili ako mu to od ranije nije
bilo poznato, on nee moi ni shvatiti njegovu sutinu, koja bi bila njegovo
pravo tumaenje, na temelju same obavijesti. To je ono tumaenje koje zna
samo Allah. Meutim, odricanje znanja o tumaenju ne znai obavezno i
odricanje znanja o onom smislu s kojim je govornik namjeravao upoznati
onoga kome se obratio. Nema, naime, u Kuranu niti jednog ajeta da Allah
za nj nije naredio da se razmilja o njemu. On nije objavio nijedan ajet a da
nije elio da ljudi saznaju ta je On njime podrazumijevao, makar njegovo
tumaenje ne znao niko drugi do Allah. To je znaenje tevila (tumaenja)
u Kuranu, sunnetu i rijeima prvih muslimanskih generacija, svejedno da li
ono bilo podudarno ili nepodudarno s formalnim izrazom rijei.
Veliki broj komentatora Kurana (mufessira), poput Ibn Derra i njemu slinih, pod tevilom podrazumijeva tumaenje Allahovog govora i
objanjavanje njegovoga smisla, bilo to ili ne bilo podudarno s formalnim
jezikim izrazom. Taj termin je poznat, a takav tevil (tretira se) kao i tefsir:
ono ispravno u njemu se prihvata, a ono neispravno odbacuje. to se pak
tie rijei Uzvienoga: Njegovo tumaenje zna samo Allah i oni dobro upueni u nauku! (Alu Imrn, 7) one se itaju dvojako: po jednom od njih,
iza rijei zna samo Allah ima stanka, a po drugome te stanke nema. No,
i jedno i drugo je ispravno. Prvim nainom uenja misli se na ono to je
u sebi nejasno i ije tumaenje je Allah zadrao za Sebe, dok se u sluaju
drugog uenja misli na ono to je nejasno zbog neke dodatne komponente,
to rastumaiti mogu samo oni duboko upueni u nauku, a to je njegov
smisao (tevl). Oni koji se u ovom ajetu zaustavljaju na rijeima (njegovo
tumaenje) zna samo Allah ne misle da se pod tumaenjem misli na objanjavanje smisla.
Ako ovo znai da je Allah Svome Poslaniku objavio i neto iji smisao
ne zna niko iz ummeta, pa ni sam Poslanik, tada ni oni duboko upueni u
nauku ne mogu imati udjela u dokuivanju smisla tog govora, ve samo
mogu kazati: Vjerujemo u to, sve je to od Gospodara naeg! (Alu Imrn, 7)
Meutim, tako isto kau i vjernici koji nisu duboko upueni u nauku, a oni
koji su duboko upueni u nauku moraju se u tome razlikovati od obinih
vjernika.
Ibn Abbs, r.a., kae: Ja sam jedan od onih duboko upuenih u nauku,
koji znaju tumaenje toga! I istinu je rekao - Allah njime bio zadovoljan!
- jer je Vjerovjesnik, s.a.v.s., za njega uputio dovu: Moj Boe, uputi ga u
205
razumijevanje vjere i podui ga tumaenju!158, to biljei Buhri i dr. Vjerovjesnikova se pak dova ne odbija.
Mudhid kae: Ja sam pred Ibn Abbsa iznio Mushaf, ispisan od poetka do kraja, pa sam se zaustavljao kod svakog ajeta i pitao ga o njemu!
Postoji velik broj predaja o tome da je on govorio o smislovima cijelog
Kurana, da ni za jedan ajet nije rekao da je nejasan te da niko ne zna njegovo tumaenje osim Allaha.
Stav hanefija - Allah im se smilovao! - u djelima usulu-l-fikha je bio
taj da se pod nejasnim dijelovima Kurana (el-mutebih) podrazumijevaju
ona izdvojena slova na poecima nekih sura, to se prenosi i od Ibn Abbsa.
Pa ipak, veina je govorila o znaenju tih slova. Prema tome, ako se zna kakav je njihov smisao onda se zna i znaenje onog nejasnog; ako se pak ne
zna, onda ono to je u Kuranu nejasno jesu samo ta slova, dok je smisao
svega drugoga dokuiv, a to je ono to je za nas ovdje vano.
Isto tako, Allah kae: U njemu su ajeti jasni - oni su glavnina Knjige,
i drugi manje jasni! (Alu Imrn, 7), ta izdvojena slova - prema veini onih
koji broje ajete - nisu ajeti.
Tevil su kasniji erijatski pravnici i apologete definirali kao preusmjerenje smisla formalnog jezikog izraza od pretene ka manje pretenoj mogunosti s obzirom na neku komponentu koja to nalae, i to je onaj tevil u
kojem je dolo do sporenja oko mnogih pitanja zahtjevne i izjavne naravi.
Tako je od toga ispravno ono to je sukladno tekstovima Kurana i sunneta,
dok ono to je u konfrontaciji sa tim tekstovima predstavlja tevil koji nije
valjan, o emu je vie rijeeno na odgovarajuem mjestu.
U Tebsiri se navodi kako Nusajr ibn Jahj el-Belh prenosi od Amra
ibn Ismla ibn Hammda ibn ebi Jahja ibn Muhammeda ibn el-Hasana Allah im se smilovao! - da je on upitan o onim ajetima i obavjetenjima u

158
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljee ga: Ahmed (I/314, 327, 335); Taberni u El-Mudemul-kebru (Velikom zborniku) I784/2); Bejheki u Delilu-n-nubuvveh (Dokazi vjerovjesnitva); Dij el-Makdis u El-Muhtri (Zbirci izabranih hadisa) s vjerodostojnim prijenosnim
nizom od Ibn Abbsa. to se pak tie njegovog pripisivanja El-Buhriju, radi se o lapsusu,
jer hadis kod njega glasi: Boe moj, podui ga mudrosti!, te, u drugoj varijanti, umjesto
mudrosti, stoji: Knjizi. On ga navodi na vie mjesta (I/31, II/445, IV/499), to je forma koju
biljee Ahmed (I/214, 269, 359) i Taberni. Muslim ga navodi u skraenom obliku (VII/157):
Boe moj, podari mu razumijevanje!, to je verzija koju prenosi Ahmed (I/327), koji ima
i drugu varijantu (I/330), gdje Ibn Abbs kae: Pa je Allahu uputio dovu da mi povea
znanje i shvaanje!
206
njima u kojima se navode neka Allahova svojstva koja svojom formalnom

stranom vode antropomorfizmu, te da je on na to rekao: Prelazit emo preko njih takvih kakvi jesu i vjerovati u njih, i neemo govoriti: Kako, kako?
Treba, meutim, znati da iskvarenog smisla, koji ovjeka vodi u nevjerstvo, nema ni u formalnom jezikom izraaju svetoga teksta, ni u njegovoj
implikaciji, tako da se neto takvo iz njega moe razumjeti samo usljed krnjavosti shvatanja i nedostatka znanja o tome.
Ako se i moe za rijei nekih ljudi kazati:
Koliko je onih koji ispravan govor
doekuju rijeima kritike punim,
a samo stoga to razumjet ga nisu mogli!
Jo je reeno:
Na meni je da rimu iskleem divnu
iz njenih rudaa pravih,
a krivnje nee biti na meni
ako ih goveda pojmiti ne mognu!
kako bi se moglo kazati za Allahove rijei, koje predstavljaju najistinitiji
i najljepi govor, koji je knjiga iji se ajeti pomno niu i od vremena do vremena objavljuju, od Mudrog i Sveznajueg?! (Hd, 1)
Sutina njihovih rijei prema kojima je formalni jeziki izraz Kurana i
hadisa zabluda i da oni ne sadre objanjenje onoga to bi bilo pogodno da
se vjeruje u nj, kao ni objanjenje tevhda i tenziha, zapravo je sutina rijei
onih koji su skloni samovoljnom tumaenju (muteevviln). Istina je da je
ono na ta upuuje Kuran ispravno, a da na ono to je neispravno on ne
upuuje. Oni pak oportunisti tvrde da on upuuje na neistinu, od ega se
mora odvratiti!
Na to im treba kazati sljedee: Vratima koja ste otvorili - makar to
tvrdite da njima dobijate premo nad svojom braom vjernicima na nekim
rijetkim i skrivenim mjestima - otvorili ste vrata protiv sebe mnogim vrstama mnogoboaca i inovatora u vjeri, i neete ih vie moi zatvoriti. Naime,
vi ste opravdali odvraanje Kurana od onog smisla koji se iz njega razumije
a da za to niste imali nikakvog erijatskog argumenta, pa koji je onda kriterij
kojim e se razluivati ta je dozvoljeno tako tumaiti, a ta nije?!
207
Ako biste vi kazali: Ono to razum kategorino ocijeni kao nemogue

tome emo dati drugi smisao (teevvelnhu), u protivnom emo to prihvatiti! bili biste upitani: A kojim razumom emo mjeriti tu razumsku kategorinost?! Naime, karamit ezoterista e tvrditi da posjeduje kategorine
razumske sudove o neodrivosti nekih erijatskih vanjskih izraaja! Filozof
e tvrditi da ima kategorine razumske dokaze o neodrivosti nauavanja
o ponovnom oivljavanju tijela! Mutezilija e tvrditi da ima takve dokaze o
nemogunosti vienja Allaha Uzvienoga, te o nemogunosti da se u Njemu, Uzvienome, dogodi znanje, govor ili milost!!
Vrata samovoljnih tumaenja (tevilt), za koja njihovi zagovornici tvrde da se trebaju obavezno poduzeti razumskim pojmljevinama, mnogo su
ira i na ovome mjestu se ne mogu pobrojati. Iz toga proizilaze dvije velike opasnosti: jedna od njih je da ne prihvatimo nita od onog to izraava
Kuran i sunnet prije nego poduzmemo opsena istraivanja o tome da li
je to prihvatljivo razumu! Naime, svaka od onih skupina koje se razilaze u
pogledu kuranskih iskaza ustvrdit e da razum nalae upravo ono to oni
zastupaju, pa e se to tako pretvoriti u opasnu konfuziju.
Druga: srca ljudska postat e neodluna u svemu o emu nas je obavijestio Poslanik, a.s., a u ta su bila uvjerena, tj. nee biti sigurna da je ono to
se nahodi iz vanjskog jezikog izraaja ono to se htjelo kazati, dok e tumaenja toga biti neusaglaena, pa e se, u tom sluaju, Kuran i sunnet morati
iskljuiti iz naputaka i vostva prema onome o emu je Allah obavijestio
Svoje robove. Naime, bitno svojstvo Vjerovjesnikovo i jeste davanje vijesti
o onom nepoznatom, dok Kuran predstavlja samu vijest veliku. Tako emo
vidjeti kako oni skloni samovoljnom tumaenju sadraje Kurana i sunneta
navode samo kao podrku, ne i kao temeljni oslonac: ako su podudarni sa
onim za ta oni tvrde da na to upuuje razum, prihvaaju ih, a ako nisu daju
im drugi smisao! To, svakako, predstavlja otvaranje vrata otpadnitvu od
vjere, da nas Allah sauva od toga!
O njegovim rijeima:
ko se ne bude uvao poricanja (Allahovih svojstava) i anU Onaj
tropomorfizma (tebh), taj e se poskliznuti i nee biti na uenju da Allahu nije primjereno nikakvo nesavrenstvo (tenzh).
208
Komentar:
Poricanje svojstava i antropomorfizam su dva srana oboljenja. Naime, imaju dvije vrste bolesti od kojih obolijevaju srca: jedna je vezana za sumnju a
druga za strast, i obje su spomenute u Kuranu. Uzvieni kae: Na sebe panju govorom ne skreite, pa da u napast doe onaj ije je srce bolesno! (ElAhzb, 32) Ovdje je posrijedi bolest uzrokovana strau. Uzvieni jo kae:
Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest jo poveava! (El-Bekare,
10); A to se tie onih ija su srca bolesna, ona im je nevjerovanje dodala na
nevjerovanje koje ve imaju! (Et-Tevbe, 125)
Ovo oboljenje zove se sumnja i ono je opakije od oboljenja koje se
zove strast, jer za ovu potonju postoji nada da e se izlijeiti zadovoljenjem
strasti, dok za sumnju nema lijeka, osim da Allah ovjeka obuhvati Svojom
milou.
to se tie sumnje u pitanju o svojstvima, to je njihovo poricanje i
poistovjeivanje sa stvorenjima, poricanje je gore od ovog potonjeg, budui
da sumnje koje u sebi nose poricanje predstavljaju odbijanje i proglaavanje
lanim onoga s ime je doao Poslanik, a.s., za razliku od onih sumnji koje su
u dosluhu s antropomorfizmom. One, naime, predstavljaju prekomjernost,
prelaenje granice u onome s ime je doao Poslanik, a.s.
Tako je usporeivanje Allaha s Njegovim stvorenjima nevjerstvo, jer
Uzvieni Allah kae: Nita nije kao On! (E-r, 11), kao to je i poricanje
svojstava isto tako nevjerstvo, jer Uzvieni Allah kae: On je onaj Koji sve
uje i sve vidi! (E-r, 11) Ovo je osnova obiju vrsta antropomorfizma,
jer antropomorfizma imaju dvije vrste: ona u kojoj se Stvoritelj usporeuje
sa stvorenjima - i apologete se veoma trude da ga odbiju i stave ga van
snage - a pristalica ovog antropomorfizma ima manje nego pristalica druge vrste kojoj pripadaju oni koji stvorenja usporeuju sa Stvoriteljem, kakvi
su oboavatelji Isaa159, oboavatelji Uzejra, Sunca, Mjeseca, idola, meleka,
vatre, vode, teleta, grobova, dinna i sl. To su, naime, oni kojima su slati
poslanici da bi ih pozvali oboavanju Allaha Jedinoga, Koji nema sudruga u
Boanstvenosti Svojoj.
159
U izdanju djela koje smo koristili pri prevoenju (El-Mektebu-lislami, Kuvajt, 1996.) stoji: oboavatelji ejhova, meutim u izdanju Er-Risale (Bejrut, 1999.) stoji: oboavatelji
Isaa, to je vjerovatnije i sukladnije kontekstu govora. (Nap. prev.)
209
O njegovim rijeima:
je na Gospodar Uzvieni opisan svojstvima jednoe i atribuU Jer
tiran atributima jedinstvenosti u kojima niko drugi nema svoga
udjela.
Komentar:
Profesor - Allah mu se smilovao! - ukazuje na predstavljanje Gospodara
Uzvienog kao slobodnog od svake manjkavosti (tenzh) onim kako je On
Sebe opisao, kako u smislu odricanja, tako i u smislu potvrivanja. Njegov
govor je na tragu onoga smisla kojeg izraava sura El-Ihls. Tako su njegove
rijei: opisan svojstvima jednoe izvedene iz rijei Uzvienoga: Reci: On,
Allah je jedan. Allah je utoite svakome! (El-Ihls, 1-2), a rijei: atributiran
atributima jedinstvenosti iz rijei Uzvienoga: Allah je utoite svakome.
Nije rodio i roen nije. (El-Ihls, 2-3), dok su njegove rijei: u kojima niko
drugi nema svoga udjela izvedene iz rijei Uzvienoga: I niko Mu ravan
nije! (El-Ihls, 4) Uz to, to je i potvrda onoga to je ranije reeno u smislu
potvrivanja svojstava i odricanja antropomorfizma.
Opis (vasf) i atributativan prikaz (nat) su sinonimni, odnosno, prema
nekima, bliski su po smislu. Tako je opis vezan za Bie, a atributativan prikaz
za djelovanje. Isto je i s jednoom i jedinstvenou, premda neki kau da i
meu njima ima razlike: naime, da se jednoa vezuje za Bie a jedinstvenost
za atribute. Tako je On, Uzvieni, jedincat u pogledu Svoga Bia, jedinstven
u pogledu Svojih svojstava. To je istina i tome niko ne oponira. Meutim, u
predmetnom iskazu postoji vid opetovanja. Profesor pak slinih opetovanja
ima na vie mjesta u svojoj El-Akdi160, to vie nalikuje hutbama i dovama
nego vjerskim dogmama (el-akid), budui da rima vie pristaje uz hutbe.
Nita nije kao On! (E-ra, 11) potpunije izraava injenicu Allahove lienosti svakoga nedostatka od njegovih rijei: u kojima niko drugi nema
svoga udjela.
160
Tj. u djelu koje se komentira. (Nap. prev.)
210
O njegovim rijeima:
je iznad granica i konanica, i ekstremiteta, i organa, i pomaU On
gala; i Njega ne sadrava onih est pravaca kakav je sluaj sa svim
u postojanje uvedenim subjektima.161
Komentar:
Prije nego se pozabavim ovim Profesorovim - Allah mu se smilovao! rijeima, dat u jedan kratak uvod. Naime, ljudi su u pogledu koritenja
ovakvih rijei zauzeli tri stajalita: jedna skupina se naspram njih postavila
negativno, druga ih priznaje a trea ralanjuje. Ovi potonji slijede put prvih muslimanskih generacija tako da se o tome ne izraavaju ni pozitivno ni
negativno prije nego se stvar ne razjasni, pa ono to se ustanovi kao tano
to e se takvim i priznati, a ono to se ustanovi kao netano to e se i tretirati takvim, budui da su ovakvi izrazi u terminolokoj upotrebi kasnijih
generacija uopeni i nejasni, poput i drugih terminolokih izraza, tako da
ih svi ne upotrebljavaju u istom leksikom znaenju. Stoga negatori njima
negiraju i ono to je istinito i to nije, te onima koji njima izraavaju svoje
potvrivanje imputiraju ono to oni ne tvrde, dok neki od onih koji takve
izraze zagovaraju u njih unose i neistinit smisao, suprotan onome to su
rekli oni iz prvih generacija, suprotan onome na ta upuuje Kuran i Mjerilo, i o emu se nije izrazio ni Kuran ni sunnet, kako u smislu njegovog
negiranja tako ni u smislu njegovog potvrivanja. Mi pak nemamo pravo
Allaha, d.., opisivati neim ime On Sebe nije opisao, i ime ga nije opisao
Njegov Poslanik bilo u odrinom ili u potvrdnom smislu. Mi se, dakle, samo
povodimo za onim to je dolo posredstvom Objave, i u to ne uvodimo
nikakve inovacije.
Prema tome, ovaj segment, tj. pitanje svojstava, mora se dobro razmotriti, pa ono to su potvrdili Allah i Njegov Poslanik, potvrdit emo i mi,
a ono to su odrekli Allah i Njegov Poslanik, odricat emo i mi. Onih izraza
koji su upotrijebljeni u svetom tekstu treba se pridravati i u priznavanju
i u odricanju. Tako emo i mi priznavati sve one izraze i smislove koje su
priznali Allah i Njegov Poslanik, dok se oni izrazi koji nisu ni potvreni ni
zanegirani svetim tekstom nee upotrebljavati prije nego se tano ustanovi
ta onaj koji ih upotrebljava podrazumijeva pod njima. Ako podrazumijeva
161
Ti pravci su: gore, dolje, desno, lijevo, ispred, iza. (Nap. prev.)
211
ispravan smisao, bit e prihvaeni s tim da se ti smislovi imaju izraziti onim

izrazima koje koriste sveti tekstovi, a kloniti se onih prenapuenih izraza,
osim kada je to neizbjeno. Pa i tada u to treba unijeti neke indikatore kojima e jasno biti naznaeno ta se eli kazati. Neizbjeno je, npr., posegnuti
za takvim izrazima kad se komunikacija s nekim ne moe obaviti na potpun
nain ukoliko se ne koriste takvi izrazi i sl.
Profesor je - Allah mu se smilovao! - ovim rijeima imao namjeru
odgovoriti antropomorfistima poput Dvuda el-Devribija i njemu slinih,
koji tvrde da je Allah neko tijelo, da ima svoj trup, organe i sl., uzvien neka
je Allah nad tim uzvienou golemom!
Sve ono to je Profesor - Allah mu se smilovao! - gore naveo u smislu
odricanja istina je, meutim dogodilo se da su neki ljudi nakon njega u ukupnost njegovoga odricanja unijeli i istine i neistine, tako da je to potrebno
razjasniti.
Tako kaemo da su prve muslimanske generacije (selef) bile jedinstvene u tome da ljudi Allahu ne poznaju granicu, te da ne ograniavaju nijedno Njegove svojstvo. Ebu Dvud et-Tajlisi kae: Sufjn, ube, Hammd
ibn Zejd, Hammd ibn Seleme, urejk i Ebu Avne ne postavljaju granice
(svojstava Boijih), ne usporeuju ih i ne primjeruju, ve prenose hadis i
ne postavljaju pitanje: Kako, a kad im neko postavi takvo pitanje, odgovaraju onim to se prenosi tradicijskim putem, o emu e vie rijei biti kad
budemo obrazlagali Profesorove rijei: Njegova stvorenja nisu Ga u stanju
obuhvatiti, iz ega razaznajemo da mu je namjera bila kazati kako je Allah
iznad toga da Ga neko moe obuhvatiti cijeloga, budui je smisao taj da je
On poseban u odnosu na Svoja stvorenja, odvojen od njih, razliit od njih.
Abdullh ibn Mubrek je upitan: ime poznajemo naega Gospodara?, pa je rekao: Time to je On na Prijestolju (Aru), odvojen od Svojih
stvorenja! Granicom?!, upitan je, pa je rekao: Granicom!
Zna se pak da se granicom naziva ono ime se neto odvaja i razluuje
od neeg drugog a Allah Uzvieni ne boravi u Svojim stvorenjima, niti opstoji pomou njih, ve je On onaj Koji Sam po Sebi opstoji i Koji je odravatelj svega drugoga. Prema tome, u pogledu granice, u ovom smislu rijei,
u osnovi ne bi smjelo biti niega spornog budui da bi iza neprihvatanja
toga ostalo samo neprihvatanje postojanja Gospodara i poricanje Njegove
stvarnosti. to se pak tie granice u smislu znanja i govora, tj. da Ga ljudi u
tome mogu ograniiti, takvo neto se mora odbiti, to meu pripadnicima
glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) nije sporno.
212
Ebu-l-Ksim el-Kuejr u svojoj Poslanici (er-Risla) kae: uo sam

profesora Ebu Abdurrahmna es-Sulemija, koji je rekao: uo sam Ebu
Mensra ibn Abdullha, koji je rekao da je uo Ebu-l-Hasana el-Anberija, a
on Sehla ibn Abdullha et-Tusterija kad je, nakon upita o Allahovome Biu,
rekao: Allahovo Bie atributirano je znanjem i nije ga mogue do kraja pojmiti; nije vidljivo za oko na ovome svijetu; postoji prema istinama vjerovanja
bez granice, bez obuhvatnosti i bez zalaenja (u ono to je stvorio); oi e
Ga moi vidjeti na onome svijetu, bit e oevidan u Svome carstvu i Svojoj
moi; stvorenja su zaklonjena od shvatanja sutine Njegovoga Bia, no On
ih na to upuuje Svojim znamenjima (jt), pa Ga, tako, srca shvaaju a oi
Ga ne vide; vjernik e Ga gledati svojim oima, ali Ga nee moi obuhvatiti
(pogledom), niti Mu dosegnuti kraj!
to se pak tie izraza i ekstremiteta, i organa, i pomagala njih poricatelji
koriste kao argumente za poricanje nekih svojstva utvrenih kategorikim
dokazima, poput (posjedovanja) ruke i lica. Ebu Hanife - neka je na njemu
Allahovo zadovoljstvo! - u svom djelu El-Fikhu-l-ekber kae sljedee: On
ima ruku, lice i duu (nefs), budui da ih je Uzvieni u Kuranu spomenuo
tako: kao ruku, lice i duu (nefs). To je Njegovo svojstvo, a mi o tome ne trebamo raspravljati. Ne treba govoriti: Njegova ruka je ustvari Njegova mo i
Njegova blagodarnost, jer to iskljuuje svojstvo.
Ovo to je rekao Imam - neka je na njemu Allahovo zadovoljstvo!
- utvreno je kategorikim dokazima. Uzvieni kae: ta te navelo da na
seddu ne padne pred onim koga sam Ja Svojim dvjema rukama stvorio?!
(Sd, 75); itava Zemlja e na Kijametskome danu u aci Njegovoj biti, a nebesa e u Njegovoj desnici smotana ostati! (Ez-Zumer, 67); Sve e propasti,
osim Lica Njegovoga! (El-Kasas, 88); Ostat e samo Lice Gospodara tvoga,
Velianstvenog i Plemenitog! (Er-Rahmn, 27); Ti zna ta je u mojoj dui,
a ja ne znam ta je u Tvojoj dui!162 (El-Mide, 116); Gospodar va je Sam
Sebi (nefs) propisao milostivost! (El-Enm, 54); Ja sam te za Svoju duu
sainio!163 (T-H, 41); Allah vas upozorava na Sebe! (Alu Imrn, 28)

162
163
Ajet u Korkutovom prijevodu glasi: Ti zna ta ja znam, a ja ne znam ta Ti zna!, to je

samo razumijevanje ajeta od strane prevodioca. Mi smo se, meutim, slijedei autorovu
intenciju, opredijelili za doslovan prijevod. U izvorniku je, naime, upotrijebljen izraz nefs
koji, pored ostalog, znai i dua. (Nap. prev.)
Ajet u Korkutovom prijevodu glasi: Ja sam te za Sebe izabrao! Meutim, u izvorniku je
upotrijebljen izraz istanea koji ne nosi znaenje izabrati, ve napraviti, izraditi, proizvesti,
konstruirati i sl., te smo ajet preveli kao gore. (Nap. prev.)
213
Poslanik, a.s., u hadisu o zauzimanju na Sudnjem danu (efat) kae:

Kada ljudi na Sudnjem danu dou Ademu pa mu reknu: Allah je tebe stvorio Svojom rukom, i melekima naredio da ti seddu uine, i nauio te nazivima svih stvari...!164
Tako nije ispravno to samovoljno tumaiti, govorei: Pod rukom se podrazumijeva mo, budui da se Njegove rijei: ...pred onim koga sam Ja Svojim dvjema rukama stvorio?! (Sd, 75) ne mogu protumaiti kao: svojom
moi uz iskljuivanje ruke. Kad bi se to moglo tako uiniti onda bi i Ibls
mogao kazati: I mene si, isto tako, stvorio Svojom moi pa, prema tome, on
u tom pogledu nema nikakve prednosti nada mnom! Meutim, Ibls, i pored svoga nevjerstva, bolje je poznavao svoga Gospodara od dehmija! Oni
pak ne mogu za svoj dokaz uzeti rijei Uzvienoga: Ili, zar oni ne vide da
Mi njima stoku stvaramo - izmeu onog to smo Svojim rukama uradili - i
da oni njome raspolau kao vlasnici?!165 (J-Sn, 71), jer Uzvieni tu upotrebljava pluralni oblik ruke vezujui to za zamjenicu u mnoini. Tako Njegove
rijei: ...izmeu onog to smo Svojim rukama uradili nisu poput rijei: ...
koga sam Ja Svojim dvjema rukama stvorio.
Vjerovjesnik, s.a.v.s., o svom Gospodaru Uzvienome kae: Njegov zastor je svjetlost i da ga On strgne, bljetavilo Lica Njegovoga sagorilo bi sva
stvorenja koja bi obuhvatio Njegov pogled!166
Meutim, za ova svojstva ne moe se kazati da su to organi, dijelovi
tijela, pomagala ili ekstremiteti budui da je ekstremitet sastavni dio neega, a Allah Uzvieni je jedan, On je utoite svakome, i nije djeljiv - slavljen
i uzvien neka je On! - dok organi u sebi nose smisao djeljivosti i partikularnosti - uzvien neka je Allah nad tim! Taj smisao ekspliciraju i rijei Uzvienoga: Koji Kuran dijele na dijelove! (El-Hidr, 91) Ekstremiteti takoer
nose smisao stjecanja i okoritenja. Isto tako i pomagala su alati kojim se
koristi da bi se njima pribavila korist ili otklonila teta. Svi ti smislovi moraju
se odbaciti u pogledu Uzvienoga Allaha. Stoga se oni i ne navode u sastavu
Allahovih svojstava.

164
165
166
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljee ga El-Buhri (III/454, 464) i Ahmed (III/116) u sklopu hadisa o zauzimanju (efat), koji prenosi Enes. U nastavku e biti naveden i u neto
drukijoj verziji.
Ajet u Korkutovom prijevodu glasi: Kako oni ne vide da Mi samo zbog njih stoku stvaramo i da oni njome raspolau kao vlasnici! Meutim, u izvorniku se doslovno kae: izmeu onog to smo Svojim rukama uradili, pa smo ajet i preveli kao gore. (Nap. prev.)
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ranije je naveden u cijelosti.
214
Prema tome, izrazi koji se koriste u erijatskoj terminologiji u sebi nose

ispravan smisao, ist od svih devijantnih moebitnosti, pa se, s obzirom na to,
ne smije odstupati od njih, bilo da se njima priznaje ili odrie neki smisao kako
se ne bi potvrdio neki izopaeni, odnosno kako se ne bi zanegirao neki ispravni smisao. A svi ovi prenapueni izrazi tu opasnost potencijalno nose u sebi.
to se pak tie izraza pravac (el-dihetu), njime se nekad misli na neto egzistencijalno, a nekad na neegzistencijalno. Poznato je pak da u egzistencijalnom nema niega drugog osim Stvoritelja i stvorenog. Prema tome,
ukoliko se pod pravcem podrazumijeva neka egzistencijalna injenica mimo
Allaha Uzvienoga, onda to mora biti neko stvorenje. Allaha Uzvienoga pak
ne ograniava nita, niti Ga ijedno Njegovo stvorenje obuhvaa - uzvien
neka je On nad tim!
Ako se pak pod izrazom pravac misli na neegzistencijalnu injenicu, tj.
na neto iznad svijeta, treba kazati da tamo nema niega osim Allaha Jedinoga. Ako bi neko rekao: On je u pravcu upravo u tom smislu, to bi onda bilo
tano, to bi znailo da je On iznad ovoga svijeta, tamo gdje je krajnja granica
svih stvorenja. Tako je On iznad svega, uzdignut nad svime. Oni koji poriu
pravac, koji time ele osporiti gornjost, za argumente navode da su svi pravci
stvoreni, a da je On postojao i prije pravaca, te da onaj ko zastupa stav da je
On u nekom pravcu mora ustvrditi i da je neto od ovoga svijeta oduvijeko,
odnosno da On najprije nije bio u pravcu i da se potom naao u njemu!
Ovakvi i slini izrazi ukazuju na to da On nije ni u emu od stvorenja,
bilo da se zove pravcem ili ne, to je tano. Meutim, pravac nije egzistencijalna injenica, ve apstraktna. Nema pak nikakve sumnje da pravci nemaju
svoje konanice, a ono to ne egzistira u neemu to je beskrajno i nije egzistent (mevdd).
Profesorove rijei: I Njega ne sadrava onih est pravaca kakav je sluaj sa svim u postojanje uvedenim subjektima izraavaju istinu u smislu
da Njega nita od Njegovih stvorenja ne obuhvata, a da On obuhvata sve i
da je i iznad toga. To je ono to je Profesor - Allah mu se smilovao! - elio
kazati, s obzirom da e on u nastavku rei da On, Uzvieni, obuhvata sve i da
je i iznad toga. Tako, ako se ta dva njegova iskaza objedine, tj. da Njega ne
sadrava onih est pravaca kakav je sluaj sa svim u postojanje uvedenim
subjektima i da On obuhvata svaku stvar i da je i iznad toga, doi e se do
zakljuka da je htio kazati da Allaha Uzvienoga ne sadrava nita, da Ga nita ne obuhvata, kakav je sluaj s Njegovim stvorenjima, te da On obuhvata
sve i da je i iznad svega.
215
Meutim, u onome to je kazao ostale su dvije stvari.

Prvo: upotrebu jedne takve formulacije, s obzirom da u sebi sadri
uopenost i vieznanost (ihtiml), bilo je bolje izbjei jer se moe neko
okomiti i imputirati kontradiktornost u priznavanju obuhvatnosti i nadvienosti a negiranju pravca gornjosti, iako je odgovor na to onako kako je gore
navedeno. Naime, On porie da Njega sadrava ita od Njegovih stvorenja.
Prema tome, pree je bilo drati se vjerozakonom ustanovljenih izraza.
Drugo: Iz njegovih rijei sa svim u postojanje uvedenim subjektima
moe se razumjeti da nema niti jedne u postojanje uvedene stvari a da nije
sadrana u neemu, to je sporno. Naime, ako se misli da je svaka stvar sadrina neega konkretnog, onda treba znati da je to neprihvatljivo budui
da se ovaj svijet ne nalazi unutar nekog drugog svijeta, u protivnom bi se
morao prihvatiti beskrajni slijed. Ako se pak misli na neku apstraktnu stvar,
onda treba kazati da nije svaka u postojanje uvedena stvar u nekoj apstrakciji, ve da (meu njima ima i takvih koji se nalaze u neem drugom, kao
to se, nebesa i Zemlja nalaze u Kursijji i sl.) meu njima ima i onoga to je
vrhunac svih stvorenja, kakav je Prijesto Boiji (el-Ar). Prema tome, vanjska
ovojnica ovoga svijeta ne nalazi se u nekom drugom stvorenju, kako bi se
prekinulo beskrajno nizanje, kako je ranije reeno.
Na ovu nedoumicu moe se odgovoriti da je izraz svim (sir) dat u
znaenju ostalim, a ne u znaenju svih stvari, to i jest njegovo osnovno znaenje. Odatle se za ono to iza onog koji pije ostane u ai kae sur (ostatak). Tako bi proizlazilo da je htio kazati sa veinom stvorenih stvari, a ne
sa svakom stvari. Izraz sir (svim) i izraava u veoj mjeri znaenje izraza
glib (preteno), nego izraza dem (sve stvari). Tako bi znaenje bilo da
Uzvieni Allah nije sadran u neemu kao to je sadrana veina stvorenja,
ve da Njega nita ne sadri u sebi - uzvien neka je On nad tim!
Mi ne vjerujemo da je Profesor - Allah mu se smilovao! - bio jedan
od onih koji je govorio da Allah nije ni unutar ovoga svijeta, ni izvan njega,
poriui oba ta entiteta - kako su to mislili neki komentatori - ve da je
htio kazati da je Allah Uzvieni ist od toga da Ga moe obujmiti bilo ta od
Njegovih stvorenja, te da je u ovisnosti o bilo emu od njih, o Prijestolju ili
neemu drugom.
Takoer, sporno je i to da li one rijei doista pripadaju imamu Ebu
Hanifi - neka je na njemu Allahovo zadovoljstvo! - s obzirom da su njegovi
protivnici protiv njega reagirali i na bezazlenije stvari, i da su od njega uli
ovakve rijei njihove estoke reakcije na njih brzo bi se proule. Ebu Mut
216
el-Belh, meutim, od njega prenosi priznavanje gornjosti, o emu e neto

vie rijei biti kasnije, ako Bog da.
Iz ovih njegovih rijei jasno se razaznaje njegovo poricanje, dok neto
slino tome ne sadri ni Kuran ni sunnet. Stoga ja i kaem da je prenoenje toga od Imama diskutabilno, te da bi najbolje bilo ne navoditi te rijei,
budui da su takve rijei opasne za razliku od onih koje dolaze od Zakonodavca, kakve su uzdizanje (istiv), sputanje (nuzl) i sl. One neznalice koje
vjeruju da kada se On spusti na Zemaljsko nebo167 - kako nas je o tome
obavijestio onaj koji uvijek istinu govori, s.a.v.s. - tada Prijesto (el-Ar) bude
iznad Njega i da On tada bude sveden na prostor izmeu dvaju slojeva pojavnog svijeta u konfrontaciji su s jednodunim stajalitem prvih muslimanskih generacija, te su u konfrontaciji sa Kuranom i sunnetom.
ejhu-l-islam Ebu Osman Ismil ibn Abdurrahmn es-Sbni kae: Ja
sam profesora Ebu Mensra ibn Hammda uo kad je, nakon to je prenio
hadis u kojem se govori o sputanju, rekao: To pitanje postavljeno je i Ebu
Hanifi - neka je na njega Allahovo zadovoljstvo! - pa je on rekao: Sputa se,
ali na nama nepoznat nain!
Onaj ko je u odbijanju toga ostao suzdran, uinio je to zbog svog
slabog poznavanja Kurana, sunneta i stajalita prvih muslimanskih generacija. Iz tog razloga nekima od njih nije prihvatljivo da On bude iznad Prijestolja, ve govore: Niti je odvojen, niti je tik uz njega, niti je unutar ovoga
svijeta, niti izvan njega! Time Ga atributiraju svojstvom neegzistentnosti
i apsurdnosti, a ne opisuju Ga onim ime je On Sebe opisao: gornjou
i uzdizanjem iznad Prijestolja. Neki od njih govore: Svojim zalaenjem u
sve postojee!, ili govore: On je postojanje svakog egzistenta! i sl. Neka
je uzvien Allah uzvienou golemom nad onim to govore nevjernici i
poricatelji!
O priznavanju Allahu svojstva gornjosti bit e, ako Bog da, dodatnoga
pojanjenja kad budemo razmatrali Profesorove - Allah mu se smilovao! rijei: On obuhvata sve i iznad je toga!
167
Hadis biljee El-Buhri i Muslim i prenosi ga veliki broj ljudi (mutevtir). Ja sam ga elaborirao u djelu Irvu-l-gall pod br. 450. O nekim njegovim vjerodostojnim izrazima moe se
pogledati u djelu Sahhu-l-dmii-s-sagr, br. 1914.
217
O njegovim rijeima:
je istina. Vjerovjesnik, s.a.v.s., nou je preveden i uzdignut
U Mird
na nebo sa svojim tijelom i duom, u budnom stanju do neba, a
onda do visine do koje je Allah htio i Allah ga je poastio ime
je htio, i objavio mu ta je objavio. Srce nije poreklo ono to je
vidjelo. Pa, neka je na njega mir i blagoslov Allahov i na onom i na
ovom svijetu!
Komentar:
Rije mird nastala je od rijei ard, to znai uspinjalite kojim se penje; neto poput stepenita, s tim da nije poznato kako izgleda, tako da se
prema njemu treba odnositi kao i prema drugim pojmovima nevidljivog
svijeta. Vjerujemo u njega, no neemo se baviti njegovom kakvoom.
to se tie njegovih rijei: Vjerovjesnik, s.a.v.s., nou je preveden i uzdignut na nebo sa svojim tijelom u budnom stanju, treba kazati da su ljudi
u pogledu isra zauzeli razliita stajalita.
Prema jednima, isr se odigrao samo s njegovom duom, s tim da se
pritom njegovo tijelo nije gubilo iz vida. Taj stav prenosi Ibn Ishk od ie i
Muvije, Allah neka bude zadovoljan s njima dvoma!
Slino se prenosi i od Hasana Basrija. Meutim, treba zapaziti da
postoji razlika izmeu izjava: Isr se dogodio u stanju sna! i: Dogodio se
samo duom, bez tijela! Izmeu tog dvoga je ogromna razlika. Naime, ia
i Muvija - Allahovo zadovoljstvo neka je na njima dvoma! - nisu kazali:168
Desilo se u snu! ve su rekli: Isr se odigrao samo s njegovom duom, bez
tijela!
Razlika izmeu tog dvoga sastoji se u tome to ono to spava ugleda
u snu mogu biti primjeri u kojima je apstraktn prikazano u fizikom obliku, tako da vidi kao da se uspeo na nebo, da je odveden do Mekke, dok se
njegova dua nije uspinjala gore niti je igdje odlazila, ve da mu je melek
zaduen za snove to samo tako prikazao (u snu). Njih dvoje nisu htjeli kazati
da se isra dogodio u snu, ve da je nou odvedena samo njegova dua, da
se ona pritom odvojila od tijela da bi se, potom, opet vratila u nj, istiui to

168
(Albani kae): Budui da to nije vjerodostojno preneseno od njih, nije bilo ni potrebe za
njegovim tumaenjem.
218
kao jednu od njegovih osobenosti, budui da drugi ne mogu postii to da

im se dua potpuno uzdigne u nebo, osim poslije smrti.
Prema drugima, isr se desio dvaput: jednom u budnom stanju, a jednom u snu. ini se da su zagovornici toga ili za tim da postignu sklad izmeu hadisa koji prenosi erik, u kome (Vjerovjesnik, a.s.) kae: zatim sam
se probudio, i drugih predaja. Takoer, neki od njih kau: Tano je da se
desio dvaput: jednom prije nego e dobiti Objavu, a drugi put poslije! Neki
pak kau: To se desilo triput: jednom prije nego e poeti primati Objavu,
a dvaput poslije toga! Tako, kad god im neki izraz ne bi bio sasvim jasan oni
bi dodavali jo jedno dogaanje isra kako bi sve to doveli u sklad. Tako pak
rade slabiji hadiski strunjaci, jer velikani tradicije su na stanovitu da se isr
dogodio samo jednom, u Mekki, nakon to je poeo primati Objavu a prije
Hidre na godinu dana, odnosno na godinu i dva mjeseca prije nje, kako
navodi Ibn Abdulberr.
Sunce vjere Ibn Kajjim kae: Kako su samo udni oni koji tvrde da se
isr dogaao vie puta! Kako bi mogli tvrditi da im se tako svaki put propisivalo pedeset namaza i da se on kretao izmeu svoga Gospodara i Musa sve
dok tih pedeset nije postalo samo pet, kad je rekao: Zadrao sam obavezu
koju sam propisao, a Svojim robovima sam olakao!, a zatim i drugi put ponovo propisivao pedeset i potom ih svodio na pet!? Hafizi hadisa dre da je
erik napravio greku u izrazima u hadisu o isru, dok je Muslim naveo sve
ono to se prenosi od njega a zatim rekao: Neto je stavljao naprijed, a neto
nazad; neto dodavao, a neto isputao!, te hadis nije uvrstio u svoju zbirku.
I dobro je uradio, Allah mu se smilovao!
Iz hadisa o isru (proishodi): da je on, s.a.v.s., nou preveden tijelom,
prema najvjerodostojnijoj varijanti, u budnom stanju od Harema (blie
okolice Kabe) u Mekki do Najudaljenijega hrama (el-Mesdidu-l-Aks, Aksa
damije)169 u Jerusalemu, jaui na buraku, u drutvu Debraila, a.s., pa da se
tamo zaustavio i s drugim vjerovjesnicima klanjao kao imam, dok je buraka
svezao za halku vrata Najudaljenijeg hrama.
Prema nekima, on se najprije zaustavio u Betlehemu i tu klanjao, to
nikako ne moe biti tano.

169
Nazvan je Najudaljenijim hramom budui da je, prema predaji, sagraen etrdeset godina nakon izgradnje Kabe u Mekki i da je, iz te perspektive, bio najudaljeniji hram u kom
se veliao jedan Bog, Allah. Sve dalje od toga je, naime, bilo neznabotvo. Ili je, pak, tako
nazvan u odnosu na dva hrama: Kabu i Poslanikovu damiju u Medini. (Nap. prev.)
219
Zatim je te veeri iz Kue svetosti (Bejtu-l-makdis) uzdignut na zemaljsko nebo, gdje je Dibrl zatraio da mu se otvore vrata pa su im otvorena i
on je tu vidio Adema, praoca ljudi i nazvao mu selam, a on mu je izrazio dobrodolicu i uzvratio mu na selam, te potvrdio njegovo vjerovjesnitvo. Zatim je uzdignut na drugo nebo, gdje je, takoer, zatraeno da mu se otvori,
pa je tu vidio Jahja, sina Zekerijjova i Isa, sina Merjemina, te se susreo sa
njima, nazvao im selam a oni su mu selam uzvratili, izrazili mu dobrodolicu i potvrdili mu vjerovjesnitvo. Zatim je uzdignut na tree nebo, pa je u
njemu vidio Jsufa, te mu je nazvao selam a on mu je izrazio dobrodolicu
i potvrdio mu vjerovjesnitvo. Zatim je uzdignut na etvrto nebo, pa je tu
vidio Idrsa, te mu nazvao selam, a on mu je na selam uzvratio i potvrdio
mu vjerovjesnitvo. Zatim je uzdignut na peto nebo gdje je ugledao Hruna
ibn Imrna, pa mu je nazvao selam, a on mu je izrazio dobrodolicu i potvrdio mu vjerovjesnitvo. Zatim je uzdignut na esto nebo na kojem je
susreo Msaa, pa mu je nazvao selam a on mu je izrazio dobrodolicu i potvrdio mu vjerovjesnitvo, a kad je otiao dalje od njega Msa je zaplakao,
a kad je upitan zato plae, rekao je: Plaem zbog toga to je ovaj mladi
poslan poslije mene a iz njegovog ummeta e u Dennet ui vie ljudi nego
iz moga!
Zatim je uzdignut na sedmo nebo pa je tu susreo Ibrhima i nazvao
mu selam, a on mu je izrazio dobrodolicu i potvrdio mu vjerovjesnitvo.
Zatim je uzdignut do Krajnjeg Lotosa (Sidretu-l-munteh) - tu mu je podignuta Nebeska Kaaba (El-Bejtu-l-mamr) a onda je uzdignut do Silnoga (ElDebbr) - uzviena nek je Njegova veliina a sveta imena Njegova! I On mu
se pribliio na dva luka ili jo i blie, i Svome robu objavio ono to je objavio
i propisao mu pedeset namaza. On se potom vratio i u putu susreo Msaa,
te ga je on upitao: ta ti je nareeno? Pedeset namaza, rekao mu je, na
ta mu je on kazao: Tvoj ummet to nee moi izdrati. Vrati se Gospodaru
svome i moli Ga da tvom ummetu olaka! On je tada pogledao Dibrla kao
da ga pita ta on misli o tome, pa mu je on rekao: Uini to, ako hoe! Tako
je Dibrl otiao sa njim gore dok ga nije doveo do Silnoga, Blagoslovljenog
i Uzvienog, Koji je bio gdje je i bio - tako stoji kod Buhrija u njegovom
Sahhu i u jo nekim prijenosnim varijantama - i On mu je umanjio za deset. Zatim se sputao dok nije opet naiao pored Msaa i obavijestio ga o
tome, na ta mu je on rekao: Vrati se svome Gospodaru i moli Ga da jo
olaka! Tako je iao izmeu Msaa i Allaha, d.., dok se nije dolo do pet
namaza. Msa mu je i tada rekao da se vrati i moli da ih bude jo manje, no
on mu je rekao: Stidim se Gospodara svoga, s ovim sam zadovoljan i ovo
220
prihvatam! Kada je krenuo, zauo se glas: Zadrao sam obavezu koju sam
propisao, a Svojim robovima sam olakao!170
Ve smo ranije govorili o tome da su ashabi imali razliita stajalita o
tome da li je on, a.s., Gospodara svoga vidio svojim onim vidom, te smo
zakljuili da je ispravno kazati da Ga je vidio svojim srcem, a ne onim vidom. to se pak tie Allahovih rijei: Srce nije poreklo ono to je vidio! (EnNedm, 11) i: On ga je drugi put vidio! (En-Nedm, 13) od Vjerovjesnika,
s.a.v.s., vjerodostojno se prenosi da je taj kojeg je vidio bio Dibrl, kojeg je
dvaput vidio u liku u kojem je stvoren.
to se tie rijei Uzvienoga u suri En-Nedm: Zatim se primakao i pribliio!, to nije ono primicanje i pribliavanje koje se navodi u interpretiranju
isra. Ovo to se nalazi u suri En-Nedm predstavlja primicanje Dibrla i
njegovo pribliavanje, kako su to kazali ia i Ibn Mesd - Allah bio zadovoljan sa njima dvoma! - s obzirom da Allah kae: Ui ga jedan ogromne
snage, razboriti, koji se uspravio u liku svome, na obzorju najviem, zatim
se pribliio! (En-Nedm, 5-7) Lina zamjenica se, dakle, u svim ovim sluajevima odnosi na tog veoma snanog uitelja, dok se ono primicanje i pribliavanje koje se navodi u hadisu o isru, oigledno, odnosi na Gospodara
Uzvienoga.171 Ono pak to nalazimo u suri En-Nedm, naime da ga je vidio
i drugi put kod Krajnjeg Lotosa (Sidretu-l-munteh), odnosi se na Dibrla
- njega je dvaput vidio: jednom na Zemlji i drugi put kod Krajnjeg Lotosa.
Ono to ukazuje na to da se isr zbio i s njegovim tijelom u budnom
stanju jesu rijei Uzvienoga: Uzvien neka je onaj Koji je nou svog roba
preveo iz Hrama u Mekki u Hram Daleki! (El-Isr, 1) Naime, izraz abd (rob)
podrazumijeva kombinaciju due i tijela, onako kako je i insan izraz za kombinaciju due i tijela. To razumu nije neprihvatljivo, pa ako bi negiranje mogunosti uspinjanja ovjeka bilo dopustivo, tada bi bilo dopustivo i negiranje
sputanja meleka. To bi pak vodilo poricanju vjerovjesnitva, to je nevjerstvo.
Ako bi neko kazao: Pa, kakva je mudrost u tome to je on najprije nou
preveden do Kue svetosti (Bejtu-l-makdis)?! odgovor bi - a Allah najbolje

170
171
Hadis o isru je vjerodostojan (sahh) i sastavljen je od veeg broja hadisa, s tim da se

on pribliavanje koje se navodi u kontekstu govora nalazi u verziji koju prenosi erik ibn
Abdullh ibn Ebi Nemir, za kojeg hafizi hadisa tvrde da je pravio greke u izrazima u hadisu
o isru, kako je maloprije rekao i sam autor. Jedna od tih greaka jest i to pribliavanje,
kako je to objasnio hafiz hadisa Ibn Kesir u svom tumaenju sure El-Isr, a prije njega i
Bejhek u svom djelu El-Esmu ve-s-sift, str. 440-442.
Meutim, vjerodostojnost takve predaje je sporna, kako smo maloprije kazali.
221
zna! - bio sljedei: To je bilo zato da bi se pokazala istinitost Poslanikove,

a.s., tvrdnje da je (te veeri) uzdignut na nebo kad su ljudi plemena Kurej
od njega zatraili da im opie Kuu svetosti, pa im ju je opisao i obavijesti ih
i o drugome na ta je naiao na tom svom putu. Da je, dakle, njegovo uzdignue u nebo realizirano iz Mekke, tada toga ne bi bilo. Naime, on im ne bi
mogao pokazati ono to se nalazi na nebesima, dok su imali priliku vidjeti
Kuu svetosti, pa im je on dao njen opis.
U hadisu o miradu nalazi se i potvrda Allahovog svojstva gornjosti i
to u vie aspekata za onog ko ga bolje razmotri, a pomo dolazi od Allaha!
O njegovim rijeima:
Zdenac (havd), kojim ga je poastio Uzvieni Allah u vidu pripoU Imoi
njegovom ummetu, istina je!
Komentar:
Hadisi u kojima se spominje Zdenac (el-Havd) dostiu stupanj mutevatira
budui da ih iz reda ashaba prenosi njih vie od trideset. Sve njihove prijenosne puteve pobrojao je na uitelj, stub vjere, Ibn Kesir - neka ga Allah obujmi Svojom milou - na kraju svog velikog historijskog djela Poetak i kraj
(El-Bidje ve-n-nihje). Izmeu njih izdvajamo ono to biljei Buhri - Allah
mu se smilovao! - posredstvom Enesa ibn Mlika, r.a., naime da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Veliina moga Zdenca je onolika koliko je izmeu Ejle
i Sane u Jemenu, a u njemu ima ibrika koliko je zvijezda na nebu!172 Posredstvom njega se, takoer, prenose i ove Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Meni
e, doista, doi neki ljudi iz reda mojih ashaba pa kada ih ja prepoznam oni
e biti povueni od mene, a ja u rei: To su moji ashabi!?, no kazat e mi: Ti
ne zna ta su oni uradili poslije tebe!173 Hadis biljei Muslim.

172
173
Hadis je vjerodostojan (sahh), a od njega ga biljei Ahmed (III/225, 238) - onaj drugi njegov
dio s dva vjerodostojna niza prenosilaca; u jednom od njih navodi i dodatak: ibrici od
zlata i srebra, to je verzija koju biljei i Muslim. Takoer ga u cijelosti navodi i El-Buhri
(IV/248).
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga, takoer, i El-Buhri (IV/248, 249), pa je bilo uputnije da ga je autor vezao za njega, jer navedena forma i pripada njemu, dok je forma koju
navodi Muslim njoj slina.
222
Imam Ahmed biljei sljedee rijei Enesa ibn Malika: Boiji Poslanik,
s.a.v.s., jednom je zakunjao, a onda podigao glavu osmjehujui se, pa ili
je on njima rekao, ili oni njemu: Zato si se nasmijao?, i Boiji Poslanik,
s.a.v.s., je rekao: Maloprije mi je objavljena sura... i potom stao uiti: U ime
Allaha, Milostivog, Svemilosnog. Mi smo ti Kevser dali! (El-Kevser, 1) prouivi je do kraja. Zatim ih je upitao: Znate li ta je to Kevser? Allah i Njegov
Poslanik najbolje znaju!?, rekli su oni. To je jedna rijeka, kazao je on, koju
mi je Gospodar moj Uzvieni dao u Dennetu; na njoj je mnogo dobro. Na
nju e dolaziti moj ummet na Sudnjemu danu. Posue na njoj je brojno
poput zvijezda. Neko e od njih biti zadran, pa u ja rei: Gospodaru, i on
je iz mog ummeta, no kazat e mi se: Ti ne zna ta su oni uradili poslije
tebe!174 Hadis biljei Muslim. U jednoj verziji hadis glasi: To je jedna rijeka
koju mi je obeao Gospodar moj: na njoj je mnogo dobro. To je jedan zdenac na koji e dolaziti moj ummet na Sudnjem danu. Preostali dio hadisa
je isti kao prethodno navedeni.
To znai da iz tog Kevsera dotjeu dva dotoka, a da se Zdenac nalazi
na platoima (el-Arest) prije Sirat-uprije jer e tu biti sprijeeni da dou do
njega i zaprijeeni neki ljudi koji su se stopama svojim predislamskim vratili,
a takvi nee moi prijei Sirat-upriju.
Buhri i Muslim navode sljedee rijei Dundeba ibn Abdullaha elBedelija: uo sam Boijeg Poslanika, s.a.v.s., kad je rekao: Ja sam va prethodnik na Zdencu!175 Prethodnik (ferat) je onaj koji prvi doe do vode.
Buhri od Sehla ibn Sada el-Ensarija biljei sljedee: Boiji Poslanik, s.a.v.s.,
rekao je: Ja sam va prethodnik na Zdencu i onaj ko doe do mene taj e
se napiti, a ko se napije taj vie nikada nee oednjeti. Kod mene e, doista,
doi i neki ljudi koje ja poznajem i koji mene poznaju a zatim e se izmeu
mene i njih postaviti zapreka!176
Ebu Hzim kae: Kad sam to rekao uo me je Numn ibn Ebi Ajj
pa me je upitao: Jesi li ga tako uo od Sehla?!, pa kad sam mu odgovorio

174
175
176
Hadis je vjerodostojan (sahh) i nalazi se u Musnedu pod brojem (III/102). Ima vjerodostojan prijenosni niz, prema Muslimovim uvjetima, koji ga i navodi u svom Sahhu, kako je i
autor naznaio.
Hadis je vjerodostojan (sahh) a biljee ga El-Buhri i Muslim. tavie, mutevatir je. Ibn Ebi
sim ga u svom Sunnetu navodi posredstvom deveterice ashaba (736-746) a ja sam nadodao
jo devetericu drugih u djelu Zillu-l-Denneti (I/347) s njihovom strunom elaboracijom.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga, takoer, i Muslim (V/66). Struno je elaboriran
u djelu Ez-Zill (741-743).
223
potvrdno, rekao je: Za svjedoka uzimam Ebu Seda el-Hudrija: od njega

sam sluao taj hadis, no on je jo nadodavao i ovo: Pa u ja rei: Oni su iz
moga ummeta! meutim, rei e mi: Ti ne zna ta su oni nakon tebe
uradili! Zatim je rekao: Pa, daleko bio, daleko bio svaki onaj ko poslije mene
neto izmijeni (u vjeri)!
Ono to se moe zakljuiti iz hadisa u kojima se opisuje Zdenac jest da
je to ogroman zdenac i asno mjesto dolaska; da u njega dotjee dennetsko pie iz rijeke Kevser koja je bjelja od mlijeka a hladnija od snijega; slaa
od meda i ljepeg mirisa od miska; da je veoma prostran, jednake duine
i irine; da izmeu svakog njegovog ugla ima mjesec dana hoda. U nekim
hadisima stoji da se on, kada god se neko napije iz njega, jo vie povea
i proiri; da po njemu iznie misk a (dno mu prekriva) tucanik od bisera i
zlatnih poluga; da mu se raaju razni dragulji. Pa, neka je uzvien Stvoritelj
Kojega nita ne moe sprijeiti da ini ta hoe!
U nekim hadisima se navodi da e svaki vjerovjesnik imati svoj izvor, a
da je izvor naeg Vjerovjesnika, s.a.v.s., najvei, najslai i da e na njega doi
najvei broj ljudi!177 Neka Allah, iz Svoje dobrostivosti i plemenitosti, uini
da i mi budemo jedni od njih!
Veliki uenjak Ebu Abdullh el-Kurtub Allah mu se smilovao! u
svojoj Podsjetnici (Et-Tezkira) kae: Ljudi imaju razliita miljenja o Vagi
(Mzn) i Zdencu (Havd), tj. koje e od njih biti prije drugoga? Jedni kau da
e to biti Vaga, a drugi Zdenac. Ebu-l-Hasan el-Kbis kae: Ispravno je to da
e Zdenac biti prije Vage. Kurtub kae: To nalae i sam smisao toga, jer e
ljudi iz svojih mezarova izai edni, kako smo kazali, to znai da e Zdenac
biti prije Vage i Sirt-uprije.
Ebu Hmid el-Gazal Allah mu se smilovao! u svojoj knjizi Otkrivanje znanja o onom svijetu (Kefu ilmi-l-ahireti) kae: Neki raniji predstavnici tesavvufa kazivali su da e se na Izvor dolaziti nakon to se prijee
Sirat-uprija, to nije tano.
177
Hadis je dobar (hasen), biljei ga Tirmiz (II/67), indijsko izdanje. On kae: Usamljeno
predanje (garb)!, a zatim napominje da se prenosi i kao mursel, te da je kao takav vjerodostojniji. Biljei ga, takoer, i Taberan, kako se naznaava u El-Medmeu (Zborniku,
X/363). On kae: Mervna ibn Dafera es-Semurija Ibn Ebi Htim ocjenjuje kao pouzdana
prenosioca. El-Ezd kae: Razliito se izjanjavaju o njemu, dok su svi ostali prenosioci
pouzdani. Ja sam, meutim, pronaao i neto to dodatno osnauje ovaj hadis, to sam
iznio u Es-Sahhi (1589).
224
Kurtub kae: Tako je kako on kae!, a zatim dodaje: I ne misli da

je Zdenac na ovoj Zemlji, bit e na drugoj zemlji kojom e se zamijeniti
ova, koja e biti bijela poput srebra, na kojoj nee biti proljevena niija krv
i na kojoj nee biti uinjeno nikakvo nasilje, a koja e se pojaviti za silaenje
Silnoga, d.., radi suenja! Pa, neka Allah ubije one koji poriu postojanje
Zdenca i neka im stvori neto to e im onemoguiti prilazak njemu na Dan
velike ei!
O njegovim rijeima:
zauzimanje (efat), koje im je pripremio, istina je, kako se preU Inosi
u obavijestima.
Komentar:
Zauzimanja ima vie vrsta. Meu njima je i ono u pogledu ega meu muslimanskim ummetom nema razmimoilaenja, ali i ono o emu mutezilije i
njima slini inovatori u vjeri izraavaju svoje neslaganje.
Ona prva vrsta je ono veliko zauzimanje, koje je specifikum naeg
Vjerovjesnika, s.a.v.s., mimo ostale njegove brae iz reda vjerovjesnik i
poslanik, neka su na sve njih blagoslovi Boiji! U zbirkama vjerodostojnih
hadisa El-Buhrija i Muslima, ali i u drugim hadiskim zbirkama, zabiljeeni
su hadisi o efatu (zauzimanju) od itave skupine ashaba, Allah bio zadovoljan sa njima!
Jedan od takvih hadisa je i onaj koji se prenosi posredstvom Ebu Hurejrea Allah bio zadovoljan sa njim! koji glasi: Pred Boijega Poslanika,
s.a.v.s., izneseno je meso pa je njemu od njega dat but, koji je on jako volio,
i on je od njega odgrizao jedan zalogaj, a zatim rekao: Ja u biti prvak ljudi
na Sudnjem danu, a znate li zbog ega? Allah e na jednom platou sakupiti i
prve i posljednje ljude i jedni drugima e rei: Vidite u kakvoj ste situaciji, vidite u ta ste dospjeli zato ne pogledate ima li nekog ko bi se za vas zauzeo
kod Gospodara vaeg? Onda e jedni drugima rei: Va praotac Adem! Tako
e otii Ademu i rei mu: Ademe, ti si praotac ljudi, zauzmi se za nas kod
Gospodara svoga, vidi u kakvoj smo situaciji, vidi u ta smo dospjeli?! On e
im rei: Moj Gospodar danas se rasrdio tako kako se nikad prije nije rasrdio,
i kako se nikad poslije nee rasrditi. A On je meni zabranio jedno drvo pa
225
sam Mu ja u tome bio neposluan. Boe, daj da se ja spasim, daj da se ja spasim! No, idite kod nekog drugog, idite Nhu! i oni e otii Nhu i rei mu: O,
Nh, ti si prvi poslanik na Zemlji i Allah je tebe nazvao robom zahvalnim
zauzmi se za nas kod Gospodara svoga, vidi u kakvoj smo situaciji, vidi
u ta smo dospjeli!, a Nh e im rei: Moj Gospodar danas se rasrdio tako
kako se nikad prije nije rasrdio, i kako se nikad poslije nee rasrditi ja sam
imao svoju dovu i upotrijebio sam je protiv svoga naroda. Boe, daj da se ja
spasim, daj da se ja spasim! No, idite kod nekog drugog, idite Ibrhmu!, i oni
e otii Ibrhmu i rei mu: O, Ibrhime, ti si Allahov vjerovjesnik i Njegov
prijatelj iz reda zemljana vidi u kakvoj smo situaciji, vidi u ta smo dospjeli,
a Ibrhim e im rei: Moj Gospodar danas se rasrdio tako kako se nikad prije
nije rasrdio, i kako se nikad poslije nee rasrditi! te e im spomenuti one
svoje lai (koje je izrekao) Boe daj da se ja spasim, daj da se ja spasim! No,
idite nekome drugom, idite Msu! I oni e otii Msu i rei mu: O, Ms,
ti si Allahov poslanik, Allah je tebe odabrao za Svoje objave i razgovarao s
tobom zauzmi se za nas kod svoga Gospodara, vidi u kakvoj smo situaciji,
vidi u ta smo dospjeli!, a Ms e im rei: Moj Gospodar danas se rasrdio
tako kako se nikad prije nije rasrdio, i kako se nikad poslije nee rasrditi ja
sam pak ubio ovjeka za ije ubistvo nisam imao nareenje. Boe, daj da se
ja spasim, daj da se ja spasim! No, idite nekome drugom, idite Isu! Oni e
potom otii Isu i rei mu: O, Is, ti si Allahov poslanik i rije Njegova koju
je On dao Merjemi i duh si od Njeg! i rekao je: To je tako! Govorio si
ljudima iz kolijevke, pa zauzmi se za nas kod svoga Gospodara, vidi u kakvoj
smo situaciji, vidi u ta smo dospjeli!, i Is e im rei: Moj Gospodar danas se
rasrdio tako kako se nikad prije nije rasrdio, i kako se nikad poslije nee rasrditi i nee im spomenuti nikakav svoj grijeh idite nekome drugom, idite
Muhammedu! Tako e doi kod mene i rei: O, Muhammede, ti si Allahov
poslanik i zadnji vjerovjesnik. Allah je tebi oprostio grijehe, i one prve i one
kasnije zauzmi se za nas kod svoga Gospodara, vidi u kakvoj smo situaciji,
vidi u ta smo dospjeli! Ja u tada ustati i otii pod Prijesto Boiji (el-Ar), te
uiniti seddu svom Gospodaru Uzvienom, a zatim e mi Allah dati inspiraciju i nadahnuti me da Mu najljepe izraze hvale i pohvale izrazim, kako
nikoga prije mene nije nadahnuo, te e mi se rei: O, Muhammede, podigni
glavu i trai dat e ti se! Zauzmi se, zauzimanje tvoje bit e primljeno! Na
to u ja kazati: Gospodaru, ummet moj, ummet moj (Gospodaru, ummet
moj, ummet moj! Gospodaru, ummet moj, ummet moj!), i bit e mi reeno:
Uvedi one iz svog ummeta, koji nee polagati raun, na desna dennetska
vrata a oni e ulaziti i na druga vrata sa drugim ljudima! Zatim je rekao:
226
Tako mi Onoga u ijoj je ruci moja dua, izmeu njihovih dvaju krila iz
okvira dennetskih krila je onoliko koliko je izmeu Mekke i Hedera,178 ili
koliko je izmeu Mekke i Busre!179
Hadis biljee El-Buhri i Muslim s istim smislom no s razliitim jezikim
izrazima. Verzija pak koju smo naveli nalazi se kod imama Ahmeda.
Veoma je zaudno kako imami navode ovaj hadis u veini njegovih
prijenosnih puteva oni uope ne spominju ovo prvo zauzimanje na mjestu dolaska Gospodara Uzvienoga radi presuivanja onako kako se to navodi u hadisu o puhanju u Rog,180 budui da je upravo ono bilo u prvom
planu na ovom mjestu, te ono to je nalagao poetni dio hadisa.
Naime, ljudi e traiti zauzimanje od Adema i od potonjih vjerovjesnika u smislu presuivanja meu ljudima kako bi se rijeili pozicije u kojoj
su se nalazili, kao to to sugeriraju njegovi konteksti iz ostalih prijenosnih
puteva, pa kada dou do izricanja presude, tada spominju zauzimanje za
grenike ummeta i njihovo izvoenje iz Vatre. Meutim, ljudi iz prvih generacija su u svom ograniavanju samo na taj dio predmetnog hadisa imali
namjeru odgovoriti haridijama i onim mutezilijama koje su se povodile za
njima, a koji su negirali bilo iji izlazak iz Vatre nakon ulaska u nju. Tako su
navodili samo ovaj dio hadisa u kojem se nalazi jasno oitovanje svetoga
teksta (nass) protiv njihovih tvrdnji, protiv inovacija koje su zastupali a koje
su bile u suprotnosti sa hadisima.
Potvrda ovoga nalazi se u hadisu o puhanju u Rog i da se ne plaim da
neu suvie oduljiti, ja bih ga ovdje naveo u cijelosti. Hadis govori o tome
kako e oni doi kod Adema, pa kod Nha, pa kod Ibrhima, pa kod Msa,
pa kod Isa a zatim kod Boijeg poslanika Muhammeda, a.s., te kako e on
otii i podno Prijestolja Boijega (el-Ar) uiniti seddu na mjestu koje se
zove Fahs (el-Fahs), a Allah e ga upitati: Zato si doao? a On najbolje
zna zato je doao i ja u, kae Boiji Poslanik, s.a.v.s., kazati: Gospodaru, Ti si mi obeao pravo zauzimanja pa prihvati moje zauzimanje za Tvoje
stvorove presudi meu njima!

178
179
180
Heder je ime mjesta i oblasti u junoj Arabiji, u Bahrejnu, dok je Busr ime mjesta na
sjeveru, u Siriji.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i nalazi se u Musnedu (II/435) s prijenosnim nizom zbirki vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima, i struno je elaboriran u djelu Zillu-l-Denneti u
redakcijskoj obradi Sunneta (811).
Njegova osnovna poruka bit e data nakon nekoliko narednih redaka.
227
Uzvieni e na to rei: Prihvatam tvoje zauzimanje: doi u i presuditi

meu njima!
Ja u se, kae on, vratiti i ostati stajati s ljudima...
Zatim je spomenuo cijepanje nebesa, sputanje meleka u oblacima, zatim dolazak Gospodara Uzvienoga zarad izricanja presude dok e meleki patnje (kerbijjn) i meleki bliski slavu Mu izricati razliitim oblicima slavljenja.
Zatim e, kae on, Allah postaviti Svoj Tron (el-Kursijj) gdje bude htio
na Svojoj zemlji, a onda e rei: Ja sam, sve od kako sam vas stvorio pa do
danas, sluao vae rijei i gledao vaa djela, pa sada vi sluajte mene radi
se o vaim djelima i vaim listovima koji e se itati pred vama pa onaj ko
se suoi s dobrim neka zahvalu izrekne Allahu, a onaj ko se suoi s neim
drugim, neka ne kori nikoga drugog do sebe...!, zakljuivi rijeima: Pa kad
dennetlije budu dovedene do Denneta oni e upitati: Ko e nam se zauzeti kod Gospodara naeg pa da uemo u Dennet?! Rei e: Ta, ko je za to
primjereniji od praoca vaeg njega je Allah stvorio Svojom rukom i u nj
udahnuo iz Svoga duha, i suelice razgovarao sa njim pa e otii kod njega
i to zatraiti od njega...
Onda je spomenuo Nha, zatim Ibrhma, zatim Msa, zatim Isa,
zatim Muhammeda, s.a.v.s. Zatim (prenosilac hadisa) kae: Boiji Poslanik,
s.a.v.s., rekao je: Pa u ja doi do Denneta, uhvatiti za halku njegovih vrata
i zatraiti da mi se otvori, te e mi se otvoriti i bit u pozdravljen i izrazit e
mi se dobrodolica. Kada uem u Dennet i pogledam u svog Gospodara,
d.., uinit u mu seddu i On e mi dopustiti da Mu izrazim takvu zahvalu kakvu nije dopustio nikom od svojih stvorova, a zatim e mi Allah rei:
Podigni se, Muhammede i zauzmi se zauzimanje e ti biti prihvaeno!
Trai dat e ti se! Kada ja podignem glavu, Allah e me a On najbolje zna
kako stvar stoji upitati: ta hoe? Gospodaru, kazat u ja, Ti si mi obeao
(pravo) zauzimanja, pa primi moje zauzimanje za dennetlije neka uu
u Dennet! Allah e na to kazati: Primam tvoje zauzimanje i doputam im
da uu u Dennet!181 Hadis biljee imami: Ibn Derr u svom komentaru
Kurana, zatim Taberni, Ebu Jala el-Mosuli, Bejheki i dr.

181
Hadis je slab (daf). Navodi ga Ibn Derr u svom tefsiru, kako to naznaava i komentator
(II/330-331); XXIV/30, 186-187) posredstvom Ebu Hurejrea. Prijenosni niz mu je slab, budui da ide preko Ismla ibn Rfia el-Medenja i Jezda ibn Ebi Zijda - a obojica njih su
slabi prenosioci - te nekog ensarije, iji identitet nije poznat. Stav hafiza hadisa Ibn Kesira
u njegovom tefsiru (I/248; IV/63) da se radi o poznatom hadisu itd. ne znai, obavezno, da
je hadis i vjerodostojan (sahh), to strunjacima nije nepoznato.
228
Druga i trea vrsta zauzimanja: to je njegovo, s.a.v.s., zauzimanje za

ljude ija dobra i loa djela budu podjednaka, pa e se on zauzeti za njih da
uu u Dennet, te e se zauzeti i za druge, za koje e biti izdata naredba da
se uvedu u Dehennem, tako da se nee uvesti u nj.
etvrta vrsta: njegovo zauzimanje za poveanjem stepeni onih koji
uu u Dennet, naime, da budu smjeteni iznad onoga kako nalae nagrada
za djela koja su inili. Mutezilije su, iznimno, bili saglasni s ovim zauzimanjem, dok su se protivili drugim postajama i pored hadisa o tome koji se
prenose mutevatir-predajama.
Peta vrsta: zauzimanje za neke da u Dennet uu bez polaganja rauna. Primjereno je za ovu vrstu zauzimanja za argument uzeti hadis koji
prenosi Uke ibn Mihsan, kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., za njeg uputio dovu
da bude meu onih sedamdeset hiljada koji e u Dennet ui bez polaganja
rauna.182 Taj hadis navodi se u oba Sahha.
esta vrsta: zauzimanje za ublaavanje patnje onome ko to zasluuje,
kakvo je bilo njegovo zauzimanje za amidu mu Ebu Tliba da mu se ublai
njegova patnja.183
Kurtub, zatim, u Et-Tezkiri (Podsjetnici), nakon spominjanja ove vrste,
kae: Pa, ako bi neko posegnuo za ajetom: Njima nee koristiti zauzimanje
onih koji e se zauzimati! (El-Muddessir, 48) bilo bi mu reeno: Nee im
koristiti u smislu njihovog izlaska iz Vatre, kako e to ve biti sluaj s grenicima koji su Allahu izraavali Njegovu jedinost (muvehhidn), koji e iz nje
biti izvedeni i uvedeni u Dennet.
Sedma vrsta: njegovo zauzimanje za to da svim vjernicima bude doputen ulazak u Dennet, kako je ranije reeno. U Muslimovoj zbirci vjerodostojnih hadisa Sahh biljei se predaja, posredstvom Enesa, r.a., u kojoj stoji
da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Ja u biti prvi zauzima za Dennet!184
Osma vrsta: njegovo zauzimanje za poinioce velikih grijeha iz njegovog ummeta, koji su bili uvedeni u Vatru, te e iz nje biti izvedeni. O ovoj
vrsti postoji toliko predaja da njihov broj dostie stupanj mutevatira. No, poznavanje toga ostalo je zaklonjeno od haridija i mutezilija pa su u vezi s tim

182
183
184
Hadis je vjerodostojan, biljee ga i El-Buhri i Muslim. To je onaj hadis u kojem se nalaze

Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Pretee te Uke u tome!
Hadis biljei Muslim i drugi autori, posredstvom Ebu Seda el-Hdrja i drugih. Ja sam ga
struno elaborirao u djelu El-Ehdsu-s-sahha, br. 54, 55.
Biljei ga, takoer, i Ahmed (III/140), i drugi autori. V.: prethodni izvor, br. 1570.
229
zauzeli suprotan stav, budui da im je bilo nepoznato da se ti hadisi prenose

vjerodostojno, ali i zbog tvrdoglavosti onih kojima je to bilo poznato i koji
su ustrajavali u svojoj (vjerskoj) novotariji. U ovom njegovom zauzimanju sa
njim e uestvovati jo i meleki, vjerovjesnici i drugi vjernici. Ovo zauzimanje
ponovit e se etiri puta. Jedan od hadisa koji se prenosi o ovoj vrsti jest i
hadis Enesa ibn Mlika Allah bio zadovoljan sa njim! koji kae: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Moje zauzimanje e biti za poinioce velikih grijeha iz
moga ummeta!185 Hadis biljei imam Ahmed, Allah mu se smilovao!
Buhri Allah mu se smilovao! u poglavlju Izraavanje Allahove
jednosti (Et-Tevhd) biljei sljedee: Kazivao nam je Sulejman ibn Harb,
pozivajui se na Hammda ibn Zejda, a on na Hilla el-Anezija, koji je rekao:
Jednom prilikom smo se sastali, mi iz Basre, i otili kod Enesa ibn Malika, a
sa sobom smo k njemu poveli i Sbita (el-Bunnija) da ga, u nae ime, upita
za hadis o zauzimanju na Sudnjem danu. Nali smo ga u njegovom dvorcu
i zatekli ga kako klanja pretpodnevni namaz (duha-namaz), te smo zatraili
dopust da uemo, pa nam je doputeno. On je sjedio na svojoj postelji, a mi
smo Sabitu rekli da ga ne pita nita drugo prije hadisa o zauzimanju. Tako je
on rekao: Ebu Hamza, ovo su tvoja braa iz Basre, doli su da te upitaju za
hadis o zauzimanju na Sudnjem danu!
On je zapoeo: Ovako nam je govorio Muhammed, s.a.v.s.: Na Sudnjem danu e ljudi u talasima prodirati jedni me druge, pa e tako doi i
do Adema i rei mu: Zauzmi nam se kod Gospodara svoga! na ta e im on
kazati: Nisam ja za to, nego idite Ibrhmu on je prijatelj Milostivoga! i oni
e otii kod Ibrhima, a on e im rei: Nisam ja za to, nego idite Msu on
je Allahov sagovornik! i oni e otii kod Msa, a on e im rei: Nisam ja za
to, nego idite Isu on je Allahov duh i rije Njegova! i oni e otii Isu, a on
e im rei: Nisam ja za to, nego idite Muhammedu! i oni e doi kod mene.
Ja u im rei: Ja sam za to! te u zatraiti dozvolu od svoga Gospodara, i On
e mi dopustiti i nadahnuti me izrazima hvale koje u Mu izrei a koje sada
nemam na pameti pa kad Mu izreknem te zahvale, pred Njim u uiniti
seddu, a onda e mi se rei: Muhammede, podigni glavu i reci bit e ti

185
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ima vie prijenosnih nizova i potvrda u drugim hadisima,
El-Mikat (5598-5599), a obraen je i u djelu Zillu-l-Denneti (831-832), i jedan je od brojnih
hadisa koje je osporavao izvjesni Izzuddn Bulejk u svojoj knjizi El-Minhd (Pravac kretanja, str. 622), povodei se za Rebom ibn Habbom el-Ibdijem, koji se proglaavao imamom
i za kojeg je ovaj vezivao mnoge hadise, iako se o njemu ne zna nita to bi nalagalo povjerenje u njega a nekamo li to bi ovome opravdavalo da ga uzme za svoga imama!
230
udovoljeno, zauzmi se zauzimanje e ti biti prihvaeno, trai bit e ti

dato! Ja u rei: Gospodaru, ummet moj, ummet moj! Utom e mi biti reeno: Idi i izvedi iz Vatre svakog ko u srcu bude imao vjere koliko i zrno jema!
i ja u otii i to uiniti. Zatim u se vratiti i opet Mu izrei one zahvale i pred
Njim pasti na seddu, a onda e mi se rei: Muhammede, podigni glavu i
reci bit e ti udovoljeno, zauzmi se zauzimanje e ti biti prihvaeno, trai
bit e ti dato! Ja u rei: Gospodaru, moj ummet, moj ummet! a On e mi
rei: Idi i izvedi iz nje svakog u ijem srcu bude bilo vjere i koliko jedno zrno
goruice! i ja u otii i to uiniti. Zatim u se ponovo vratiti s onim izrazima
zahvale i pred Njim se spustiti na seddu, pa e mi se rei: Muhammede,
podigni glavu i reci bit e ti udovoljeno, trai bit e ti dato, zauzmi
se zauzimanje e ti biti prihvaeno! i ja u rei: Gospodaru, ummet moj,
ummet moj! a On e mi rei: Idi i izvedi svakog ko u srcu bude imao vjere i
koliko najmanje zrno goruice izvedi ih iz Vatre! i ja u otii i to uiniti!
Kada smo, kae on, izili od Enesa ja sam nekim saputnicima rekao:
ta mislite o tome da svratimo i kod Hasana, on se bijae povukao u kuu
Ebu Hulejfa, pa da i sa njim porazgovaramo o onome o emu smo razgovarali s Enesom ibn Malikom, pa smo otili i kod njega i nazvali mu selam
pa kad nam je dopustio da uemo, rekli smo: O, Ebu Seide, dolazimo ti od
tvog brata Enesa ibn Malika, a nismo vidjeli nita poput onog to nam je on
rekao o zauzimanju na Sudnjem danu!? A o emu se radi?, upitao je on i mi
smo mu naveli hadis, zavrivi na onom mjestu. Dalje!, rekao je on i mi smo
mu kazali da nam (Enes) nije kazao nita vie od toga. Meni je on, rekao je,
prije dvadeset godina ispriao itavu cjelinu, pa ne znam da li je zaboravio
ili se pobojao da se vi neete suvie opustiti?! O, Ebu Seide, rekli smo mi,
pa daj, ispriaj nam to!, na ta se on nasmijao, rekavi: ovjek je stvoren
brzopletim! Pa i spomenuo sam to samo stoga to sam vam to namjeravao
ispriati! I meni je on kazivao taj hadis, kao i vama, ali s dodatkom Zatim
u Mu se vratiti i po etvrti put i izrei Mu one zahvale, te pred Njim pasti
na seddu, te e mi se rei: O Muhammede, podigni glavu i reci bit e ti
udovoljeno, trai bit e ti dato, zauzmi se zauzimanje e ti biti prihvaeno! Ja u tada rei: Gospodaru, dopusti mi (da iz Vatre izvedem) svakoga
ko je rekao da nema drugog boga osim Allaha! i On e mi rei: Tako mi
dostojanstva i veliine Moje, i ogromnosti i veliajnosti Moje, izvest u iz
nje svakog ko je rekao: Nema boga osim Allaha!186 Tako ga biljei Muslim.

186
Hadis je vjerodostojan (sahh) - kako je to naveo i autor, Allah mu se smilovao! - i prenosi

se posredstvom Enesa.
231
Hafiz Ebu Jal pak biljei sljedeu Osmanovu, r.a., izjavu: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Na Sudnjem danu e se zauzimati tri kategorije ljudi:
vjerovjesnici, zatim uenjaci, zatim ehidi!187
U Sahhu se navodi hadis koji prenosi Ebu Sed Allahovo zadovoljstvo neka je na njemu! a koji glasi: Pa e Allah Uzvieni rei: Zauzimali su
se meleki, zauzimali su se vjerovjesnici, zauzimali su se vjernici i samo je jo
ostao Najmilostiviji milosnik!, pa e zahvatiti iz Vatre, te e tako iz nje izvesti
i neke ljude koji nikad nikakva dobra nisu uradili!188
Ljudi u pogledu zauzimanja imaju tri stajalita. Mnogoboci, krani
i inovatori koji pretjeruju poput ejhova i sl. dre da se za njih kod Allaha
zauzima onaj koga oni veliaju onako kako se zauzima na ovome svijetu.
Mutezilije i haridije pak ne priznaju zauzimanje ni naeg Vjerovjesnika,
s.a.v.s., niti ikoga drugog, za poinioce velikih grijeha, dok pripadnici glavnog toka islama (ehlu-s-sunne ve-l-dema) priznaju da e se na Vjerovjesnik, s.a.v.s., na Sudnjem danu zauzimati za poinioce velikih grijeha, te da
e to moi initi i drugi, no da se niko nee moi zauzimati ni za koga dok
mu to Allah ne dopusti i dok mu za to ne odredi granicu, kako se to naznaava u vjerodostojnom hadisu, hadisu o zauzimanju, naime: Oni e otii
Ademu, zatim Nhu, zatim Ibrhmu, zatim Msu, zatim Isu, pa e im Is
rei: Idite Muhammedu, jer je on rob kojem je Allah oprostio i ranije i kasnije grijehe, i oni e doi kod mene a ja u otii pa kada ugledam Gospodara
svoga pred Njim u pasti na seddu i izrei Mu zahvale kojima e me On
inspirirati, a koje sada ne osjeam, i On e mi kazati: Muhammede, podigni
glavu i reci bit e ti usliano, zauzmi se zauzimanje e ti biti prihvaeno!,
na ta u ja rei: Gospodaru, moj ummet, moj ummet!, i on e mi odrediti
broj i ja u ih toliko uvesti u Dennet. Zatim u ponovo otii i pred Njim pasti na seddu, i On e mi opet odrediti broj!189 to je spomenuo tri puta.
to se tie moljenja Allaha u dovi tako da Ga se zaklinje poslanikom
ili nekim drugim na dunjaluku, to treba razjasniti. Naime, onaj koji upuuje

187
188
189
Hadis je izmiljen (mevd); biljei ga Ibn Mada (4313) i Ukajl u djelu Ed-Duaf (Slabi
prenosioci) str. 331. u biografiji Anbesea ibn Abdurrahmna el-Kureja, gdje kae: Ne
prenosi ga niko drugii! Od El-Buhrija se prenosi da je rekao: Ostavili su ga (kao nepouzdana)!, dok Ebu Htim kae: Izmiljao je hadise! Hadis je struno elaboriran u djelu
Silsiletu-l-ehdsi-d-dafah (Niska slabih hadisa) pod br. 1978.
Hadis je vjerodostojan (sahh), biljee ga: Muslim (I/115-116) i Ahmed (III/94).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim, posredstvom Ebu Seda el-Hdrija, Allah bio zadovoljan
sa njim!
232
dovu nekada rekne: Tako ti prava Tvoga Vjerovjesnika kod Tebe, ili: Tako ti
prava toga i toga! i na taj nain Allaha zaklinje nekim od Njegovih stvorova,
to je zabranjeno iz dva razloga:
1. zaklinje se nekim mimo Allaha;
2. vjeruje da Allah prema nekome ima neku obavezu.
Zaklinjanje nekim drugim, mimo Allaha, nije dozvoljeno, dok Allah ni prema kome nema nikakvu obavezu osim obaveze koju je Sam preuzeo, kakve
su rijei Uzvienoga: Naa je obaveza pomoi vjernicima! (Er-Rm, 47) Isto
je i s onim to se nalazi u dvjema zbirkama vjerodostojnih hadisa (Es-Sahihajn) a to je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao Muzu Allah bio zadovoljan
sa njim! kad je jahao s njim na jahalici, naime: O Muz, zna li ti koje je
Allahovo pravo kod ljudi? Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!, kazao je
on. Njegovo je pravo, rekao je, da samo Njega oboavaju i da Mu nita ne
pridruuju u Boanstvenosti Njegovoj. A zna li koje pravo imaju ljudi kod
Allaha ako tako postupe? Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!, rekao je.
Njihovo je pravo kod Njega, kazao je on, da ih ne izloi patnji!190
Prema tome, to je pravo koje je uinjeno obavezujuim na temelju
Njegovih potpunih rijei i istinitoga obeanja, a ne na temelju toga da sam
ovjek kod Allaha ima neko pravo, kako je to sluaj u suodnosu meu stvorenjima, budui da je Allah taj koji ljude dariva svakim dobrom, te je njihovo
pravo steeno Njegovim obeanjem da ih nee kazniti, tako da zaklinjati Ga
da ih ne kanjava gubi smisao.
Njihovo nekanjavanje je neto to nije prilino da se zakljinje njime,
da se ie s pozivanjem na njega ili da se vezuje za nj u obraanju Bogu, jer
je sredstvo samo ono to je Allah podario kao sredstvo. Isti je sluaj i s hadisom koji se nalazi u Musnedu a koji od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenosi Ebu
Sed u vezi s rijeima onoga koji koraa na namaz, naime: Molim Te, na temelju prava ovih mojih koraka i na temelju prava onih koji trae od Tebe!191
Naime, to je pravo onih koji trae, budui da je Allah to Sam Sebi stavio u
obavezu On se, dakle, onima koji trae obavezao da e im se odazvati,
onima koji su Mu pokorni da e ih nagraditi. Kako je samo lijepo rekao onaj
koji je rekao:

190
191
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ibn Abbsa, i ja sam ga
struno elaborirao u djelu El-Irv pod br. 855.
Hadis je slab (daf), to sam opirno elaborirao u Niski vjerodostojnih hadisa (Silsiletu-lehdsi-s-sahha) pod br. 24.
233
ovjek nema prava neotuivoga, niti truda

da uzaludan mu je.
Ako kanjeni budu, pa prema Njegovoj pravdi je to!
Ako pak nagraeni budu, onda zahvuljujui
dobrostivosti Njegovoj.
On plemenit je i sve uje On!
Ako bi neko rekao: Pa, kakva je razlika izmeu rijei onog koji upuuje dovu:
na temelju prava onih koji trae od Tebe! i rijei onoga: na temelju prava
Vjerovjesnika Tvog?!, odgovor bi bio taj da ono prvo znai: jer si Ti onima
koji budu traili od Tebe obeao da e im se odazvati, a evo i ja sam jedan
od njih pa odazovi se mojoj dovi!, za razliku od rijei onoga: na temelju
prava toga i toga, budui da u pogledu dotinoga iako on kod Allaha ima
svoje pravo, zahvaljujui Njegovom istinitom obeanju ne postoji odgovarajui suodnos izmeu toga i odziva na dovu onoga koji trai. Naime, takav kao da kae: Budui da je taj i taj jedan od Tvojih dobrih robova, odazovi
se na moju dovu! Ima li, dakle, veze izmeu tog dvoga i ima li ita zbog ega
bi jedno zahtijevalo ono drugo?! Naprotiv, to je prelaenje granice u dovi!
Uzvieni kae: Molite Gospodara svoga skrueno i bojaljivo, jer On ne voli
one koji granicu prelaze! (El-Arf, 55) Ovakve i sline dove nastale su u potonjem vremenu, ne prenose se od Vjerovjesnika, s.a.v.s., ni od ashaba, ni od
tabiina, ni od bilo kojeg imama u vjeri, Allah bio zadovoljan sa njima! Neto
takvo moe se nai samo u hamajlijama i grafikonima koje ispisuju neznalice i pripadnici nekih sufijskih tarikata. Dova je pak jedan od najvrednijih
oblika pobonosti, no oblici pobonosti moraju biti utemeljeni u sunnetu i
zastupanju njegovih naputaka, a ne zasnovani na hirovima i izmiljanjima!
Ako je, pak, njegova namjera bila zaklinjanje Allaha pravom neke osobe, to je, takoer, zabranjeno budui da zaklinjanje stvorenjem nije dozvoljeno, pa kako bi moglo biti dozvoljeno zaklinjanje Stvoritelja stvorenjem?!
Vjerovjesnik, s.a.v.s., kae: Ko se zakune neim drugim, osim Allahom, taj je
zaao u mnogobotvo!192 Iz tog razloga Ebu Hanfe i dvojica njegovih uenika kau: Pokueno ja da onaj koji upuuje dovu govori: Molim Te pravom toga i toga! ili: pravom Tvojih vjerovjesnika i poslanika; pravom Kabe;
pravom Muzdelife (Mearu-l-harama) i sl. Ebu Hanfe i Muhammed Allah
bio zadovoljan sa njima! ak su oznaili pokudnim i to da ovjek rekne:

.192
Hadis je vjerodostojan (sahih); Biljee ga: Ahmed i El-Hkim, koji ga ocjenjuje vjerodostojnim. (V.: Irvu-l-gall, 2561)
234
Boe moj, molim Te bitvom asti Tvoga Prijestolja!, dok Jsuf Allah mu se
smilovao! to nije smatrao pokudnim, s obzirom da je ustanovio da o tome
postoji predaja.193
Nekada onaj koji upuuje dovu rekne: Tako Ti ugleda koji taj i taj uiva kod Tebe!, ili: Obraamo Ti se Tvojim vjerovjesnicima, poslanicima i miljenicima! On hoe kazati: Taj i taj je kod Tebe ugledan, cijenjen i pribran,
pa usliaj dovu nau! I to je, isto tako, zabranjeno jer da je to ono obraanje
kakvo su prakticirali ashabi za Vjerovjesnikova, s.a.v.s., ivota oni bi to nastavili prakticirati i nakon njegove smrti. Oni su se, naime, Allahu obraali za
vrijeme njegovog ivota sluei se njegovom dovom, traili su od njega da
on za njih uputi dovu a oni su na tu dovu aminali, npr. prilikom uenja kine
dove i sl. Meutim, nakon Vjerovjesnikove smrti Omer je neka Allah bude
zadovoljan sa njim! kada su izili da ue kinu dovu rekao: Boe moj, mi
smo se Tebi, kad bi nas sua zadesila, obraali preko naeg Vjerovjesnika pa
si nam Ti davao kiu, a sad Ti se evo obraamo preko amide naeg Vjerovjesnika, tj. njegovim moljenjem svoga Gospodara, njegovim zauzimanjem
i iskanjem. A nije rekao: Zaklinjemo te njime, ili: Molimo Te ugledom njegovim kod Tebe, jer da je to tako, onda je svakako Vjerovjesnikov, s.a.v.s., ugled
mnogo vei od El-Abbasovoga!
Nekad upuiva dove rekne: Pozivam se na svoje slijeenje Tvoga Poslanika, svoju ljubav prema njemu, svoje vjerovanje u njega i u sve druge
Tvoje vjerovjesnike i poslanike, u svoje srano uvjerenje u istinitost onoga s
ime su dolazili i sl. To je neto najljepe to moe da se nae u dovi, u obraanju Allahu preko neega (tevessul) i u traenju zauzimanja.
Prema tome, konstrukcija obraanje Allahu preko konkretne osobe i
usmjeravanje k Njemu na taj nain prilino je razvodnjena tako da su u
vezi s tim pravili greku oni koji nisu razumijevali ono to ona znai. Tako,
ako se pod tim misli na uzimanje nekoga kao sredstva u smislu da dotina
osoba bude lice koje upuuje dovu i koje se zauzima za stvar koja se trai
to znai da ta osoba mora biti iva ili u smislu injenice da je upuiva
dove Allahu mio, da je pokoran Njegovoj zapovijesti, da se povodi za njom,
takav je svakako dostojan da se voli, da mu se bude posluno i da se ugleda
u nj. U tom sluaju posredovanje je ili dova posredujue osobe i njegovo
zauzimanje za stvar koja se trai, ili omiljenost lica koje trai i povoenje

193
Navodno, ta predaja se prenosi od Poslanika, a.s. Meutim, izmiljena je, kako je to objasnio Zejlei u djelu Nasbu-r-rje (Pobadanje zastave, IV/273).
235
za njim; ili se pak misli na zaklinjanje njime i obraanje s pozivanjem na

njegovu linost. Ovo posljednje je ono to su oznaili pokudnim i to su
zabranili.
Isto je i s iskanjem s pozivanjem na neto: nekad se time misli na uzimanje toga kao dostatnog razloga za postizanje onog to se trai, a ponekad
se pod tim podrazumijeva zaklinjanje Allaha njime.
Primjer za ono prvo jest hadis o onoj trojici ljudi koji su se sklonili u
peinu. Radi se o poznatom hadisu, koji se nalazi u zbirkama vjerodostojnih
hadisa Buhrija i Muslima, kao i u drugim zbirkama, kad im je stijena zatvorila izlaz pa kad su se obraali Allahu pozivajui se na svoja dobra djela koja
su uradili iskreno u Njegovo ime. Tako je svaki od njih rekao: Ako sam to
uinio samo radi Tvoga zadovoljstva, podaj nam izlaz iz situacije u kojoj smo
se nali!, pa se stijena pomjerila i oni su izali odatle.194 Prema tome, dotini
su Allahu upuivali dovu pozivajui se na dobra djela, jer su dobra djela ono
najvee na ta se ovjek moe pozvati u svom obraanju Allahu, s ime se
moe okrenuti k Njemu i s ime Ga moe moliti za neto, budui da je On
obeao da e se odazvati onima koji budu vjerovali i dobra djela inili, te da
e im, od Sebe, dati i preko toga.
Kako se vidi, zauzimanje kod Allaha nije kao zauzimanje kod ljudi. Naime, onaj ko se zauzima kod ljudi, kako god je sauesnik sa onim koji trai
tako isto sudjeluje i u predmetu traenja, tj. unosi u to parnost, nakon to
je bilo neparno. Uz to, sebe unosi i kod onog kod koga se zauzima tako da
svojim zauzimanjem i on postaje subjektom u pogledu predmeta traenja.
Tako se spario i s onim koji trai i s onim od koga se trai, dok je Allah neparan i niko Ga ne moe uiniti parnim.
Tako e i prvaku svih zauzimaa na Sudnjem danu, kada padne na seddu i Allahu Uzvienom izrazi zahvalu i kada mu Allah rekne: Podigni glavu i
reci bit e ti udovoljeno; ii dat e ti se; zauzmi se zauzimanje e ti biti
prihvaeno, Allah odrediti broj i on e taj broj ljudi uvesti u Dennet. Prema tome, odredba u cjelini pripada Allahu, kako je to rekao Uzvieni, naime:
Reci: odredba, sva, pripada Allahu! (Alu Imrn, 154); Ti s tim nema ba
nita! (Alu Imrn, 128); Njemu pripada i stvaranje i zapovijed! (El-Arf, 54)
Budui da se kod Njega niko ne moe zauzimati, osim onoga kome On
htjedne to dopustiti, onda e zagovara biti poaen time to e njegovo

194
Hadis biljee El-Buhri i Muslim, posredstvom Ibn Omera.
236
zagovaranje biti prihvaeno, onako kako je rekao Vjerovjesnik, s.a.v.s.: Zauzimajte se, imat ete nagradu, a Allah e jezikom Svoga Vjerovjesnika presuditi kako bude htio!195
U Sahhu stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: O ljudi plemena Abdu
Menf, ja vas od Allaha nimalo ne mogu zatititi! O Safijja, tetko Boijega
Poslanika, ja te od Allaha nimalo ne mogu zatititi! O Abbase, amido Boijega Poslanika, ja te od Allaha nimalo ne mogu zatititi!196
Takoer se u Sahhu navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei:
Nemojte da se nekome od vas desi to da na Sudnjem danu doe a za vratom mu devac koji rie, ili ovca koja bleji, ili platno koje se vihori, a da on
govori: Pomozi mi! Pomozi mi!, pa da mu moradnem rei: Rekao sam ti da
te ja od Allaha nimalo ne mogu zatititi!197
Prema tome, ako prvak svih stvorenja i najbolji zauzima ljudima koji
su mu najblii govori: Ja te od Allaha nimalo ne mogu zatititi!, ta misli
kako stvar stoji s nekim drugim?! Kada Mu se obrati onaj koji dovu ui, kada
se kod Njega zauzima zauzima, pa On uslia dovu i prihvati zauzimanje, to
na Njega ne izvri nikakav utjecaj, onako kako jedno stvorenje izvri utjecaj
u drugom stvorenju, jer je On uzvien neka je On! taj Koji je uinio da
ovaj upuuje dovu, ovaj da se zauzima; On je stvoritelj djela ljudskih; On
je onaj Koji ovjeka naputi na pokajanje a potom to pokajanje primi; On
je onaj Koji ga naputi na djelo a potom ga nagradi za to; On je onaj Koji ga
naputi na dovu, a zatim se toj dovi odazove. To je ispravno i na naelima je
sljedbenika sunneta, koji vjeruju u sudbinsko odreenje, te (koji vjeruju) da
je Allah stvoritelj svake stvari.
O njegovim rijeima:
koji je Uzvieni Allah uzeo od Adema i njegovog potomU Zavjet
stva istina je.
195
196
197
Hadis biljee El-Buhri i Muslim, posredstvom Ebu Msa, a struno je elaboriran u Vjerodostojnici (Es-Sahha), pod br. 1464.
Hadis biljei Muslim (I/133), posredstvom Ebu Hurejrea, u potpunijoj formi s obzirom da
je sastavljen od dviju predaja od njega.
Hadis biljee El-Buhri (II/266), Muslim (VI/10) i Ahmed (II/426) posredstvom Ebu Hurejrea, Allah bio zadovoljan sa njim!
237
Komentar:
Uzvieni kae: I kad je Gospodar tvoj iz kimi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatraio od njih da posvjedoe samima sebi: Nisam li Ja
Gospodar va? oni su odgovorili: Jesi, mi svjedoimo i to zato da na
Sudnjem danu ne reknete: Mi o ovome nita nismo znali. (El-Arf, 172)
Allah kae da je izveo potomstvo sinova Ademovih iz njihovih kimi
da sami sebi budu svjedoci da je Allah njihov Gospodar i njihov vladar, te da
nema drugog boga osim Njega.
Prenosi se vie hadisa o izvoenju potomstva iz Ademove, a.s., kime
te o njihovom razdvajanju na one desne i one lijeve (denetlije i dehenemlije). U nekim od tih hadisa navodi se i da je od njih zatraeno da sami sebi
budu svjedoci da je Allah njihov Gospodar.
Navest emo nekoliko takvih hadisa:
Imam Ahmed, posredstvom Ibn Abbsa neka Allah bude zadovoljan sa njim! biljei sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Allah je zavjet
iz Ademovih lea uzeo u Namnu na Dan Arefta, pa je tada iz njegove
kime izveo cjelokupno potomstvo koje e (se) izroditi, zatim ih je razasuo
pred Sobom i suelice im se obratio govorom upitao ih je: Nisam li ja
Gospodar va? oni su odgovorili: Jesi, mi svjedoimo, sve do rijei: Zar
e nas kazniti za ono to su laljivci inili?198 Hadis biljee jo i Nesi, Ibn
Derr, Ibn Htim i El-Hkim u El-Mustedreku, koji kae: Prijenosni niz mu je
vjerodostojan, premda ga Buhri i Muslim ne biljee.
Isto tako, imam Ahmed biljei kako je Omer ibn el-Hattb neka
Allah bude zadovoljan sa njim! upitan o ovom ajetu, pa je odgovorio:
uo sam kad je Boiji Poslanik, s.a.v.s., upitan o njemu, pa je rekao: Allah
je stvorio Adema, a.s., zatim je Svojom Desnicom potrao njegova lea i iz
njih izveo potomstvo a onda rekao: Ove sam stvorio za Dennet, i oni e
raditi djela stanovnika Denneta! Zatim je ponovo potrao njegova lea i iz
njih izveo potomstvo, a onda rekao: Ove sam stvorio za Dehennem i oni e
raditi djela stanovnika Dehennema! Neko je tada rekao: Boiji Poslanie,
emu onda rad!? Kada Allah nekoga stvori za Dennet, kazao je Poslanik,
On ga i upregne da ini djela stanovnika Denneta pa on tako i umre radei
neko djelo stanovnika Denneta, te njime ue u Dennet; a kada nekoga

198
Hadis je vjerodostojan (sahh) zbog svojih prijenosnih puteva i potvrda koje ima u drugim
hadisima, a struno je elaboriran u Vjerodostojnici (Es-Sahha) pod brojem 1623.
238
stvori za Dehennem, On ga i upregne da ini djela stanovnika Dehennema

tako da i umre radei neko djelo stanovnika Dehennema, te njime ue u
Dehennem!199
Hadis biljee jo i: Ebu Dvud, Tirmiz, Nes, Ibn Eb Htim, Ibn Derr
i Ibn Hibbn u svom Sahhu.
Tirmiz, posredstvom Ebu Hurejrea, biljei sljedee: Boiji Poslanik,
s.a.v.s., rekao je: Kad je Allah stvorio Adema, potrao je njegova lea, pa je
iz njih ispala osoba svakog njegovog potomka, koju e stvoriti do Sudnjeg
dana, i izmeu oiju svakog od njih dao je svjetlosni biljeg, a zatim ih predoio Ademu. Ko su ovi, Gospodaru?!, upitao je on, i Allah mu je rekao: To
su tvoji potomci!
Onda je on meu njima ugledao jednoga iji ga je biljeg meu oima
naroito zadivio, pa je upitao: Gospodaru, ko je ovaj?! To je jedan iz reda
zadnjih naroda tvoga potomstva; zove se Dvud. (Gospodaru), upitao je
on, koliki e mu biti ivotni vijek? ezdeset godina, kazao je On. Gospodaru, rekao je Adem, dodaj mu etrdeset godina od moga ivota!
Kad je pak Ademu istekao njegov ivotni vijek, doao mu je Melek
smrti, i on ga je upitao: Pa, zar mi nije preostalo jo etrdeset godina ivota?! Zar ih nisi poklonio svome potomku Davudu?!, upitao je melek.
On je to porekao, pa i njegovi potomci poriu. Zaboravio je, pa i njegovo potomstvo zaboravlja. Poinio je grijeh, pa i njegovo potomstvo grijei.200
Tirmiz kae: Hadis je dobar i vjerodostojan (hasen-sahh). Biljei ga i
El-Hkim i kae: Hadis je vjerodostojan prema Muslimovim uvjetima, ali ga
ne navodi ni on, ni Buhri.
Takoer, imam Ahmed, posredstvom Enesa ibn Mlika, r.a., biljei sljedei Vjerovjesnikov, s.a.v.s., hadis: Na Sudnjem danu e se nekome od dehennemlija rei: Vidi, kada bi sve ono na Zemlji bilo tvoje, da li bi to dao
da se iskupi? i on e rei da bi dao. Eto, kazat e mu Allah, a Ja sam od
tebe traio manje od toga i od tebe sam, dok si jo u kimi Ademovoj bio,

199
200
Hadis je vjerodostojan (sahh) na osnovu drugih hadisa, izuzev onog dijela o potiranju
lea za to nisam uspio nai potporu u drugim hadisima. Zbirka slabih hadisa (Ed-Dafa,
3070).
Hadis je vjerodostojan (sahh). Pronaao sam etiri njegova prijenosna niza. Neke od njih
navodi Ibn Ebi sim u Sunnetu (Es-Sunna) br. 204, 205 u mojoj redakcijskoj obradi, u izdanju El-Mektebu-l-islami.
239
uzeo obavezu da Mi nita nee pridruivati u Boanstvenosti Mojoj, a ti si

sve odbijao osim da Mi neto pridruuje u tome!201
Hadis, takoer, biljee i Buhri i Muslim u svojim zbirkama vjerodostojnih hadisa.
On, takoer, navodi i druge hadise i svi oni govore o tome da je Allah
izveo Ademovo potomstvo iz njegove kime i razdijelio ih na stanovnike
Dehennema i stanovnike Denneta. Na temelju toga neki tvrde: Due su
stvorene prije tijela.202
Meutim, ove predaje ne govore o tome da su due stvorene prije
tijela na jedan postojan nain. Najvie to se u tom smislu moe razumjeti
iz njih jest to da je njihov Stvoritelj i Tvorac uzvien neka je On! bistvu
dao oblik, odredio mu vrijeme kad e biti stvoreno, smrtni as i ono to e
raditi i potom te oblike izveo iz njihove materije, a onda ih ponovo u nju
vratio, te svakom pojedinom od njih odredio vrijeme koje mu je odreeno
da se pojavi.
Prema tome, te predaje ne govore o tome da su due stvorene na jedan
postojan nain, da su nastavile egzistirati razumne, sve na jednome mjestu,
i da su zatim, odatle, u mahovima upuivane u tijela, kako je to tvrdio Ibn
Hazm. Predaje, dakle, ne govore o neem takvom.
Da, Gospodar Uzvieni stvara due jedne za drugim u mahovima
(kako i on tvrdi) ali prema prethodeem odreenju. Tako vanjsko stvaranje
dolazi sukladno prethodeem odreenju, onako kako stvar stoji i sa svim
drugim Njegovim stvorenjima. Naime, On svima njima najprije odredi sudbine i smrtne asove, svojstva i pojavne oblike a onda ih uini vidljivima u
egzistenciji, sukladno tom prethodeem odreenju.
Prema tome, sve ono to se prenosi o tome govori o tom prethodeem
odreenju, dok neke predaje sugeriraju da je On, Uzvieni, izveo njihove
reprodukcije (emsl) i fizionomije i one sretne (denetlije) od njih razluio
od onih nesretnih (dehenemlije).
201
202
Hadis je vjerodostojan (sahh; biljee ga i El-Buhri i Muslim. U Musnedu se nalazi pod

brojem III/127, 129 u izdanju El-Mektebu-l-islmi.
El-Affi kae: Vidi osamnaestu raspravu u Ibn Kajjimovoj Knjizi o dui (Er-Rh), kao i Ibn
Kesrov Tefsr, tj. njegovo tumaenje rijei Uzvienoga: I kad je Gospodar tvoj iz kimi
Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo, iz sure El-Arf.
240
to se pak tie njihovog svjedoenja samima sebi, to se nalazi u samo

dva hadisa koji se prenose kao mevkuf-predaje203 od Ibn Abbsa i Omera,
r.a., zbog ega neki uenjaci, kako iz ranijih, tako i iz kasnijih generacija, stoje
na stanovitu da se pod tim misli na njihovo predisponiranje (fitra) za vjeru
u Allahovu jednou, kako je ranije navedeno (misli se na ono to su komentatori Kurana kazali u vezi s ovim asnim ajetom) u hadisu koji prenosi Ebu
Hurejre neka je Allahovo zadovoljstvo na njemu! u pogledu kuranskih
rijei: ...mi svjedoimo, tj. oni su rekli: Jesi, mi svjedoimo da si Ti Gospodar na!
Prema tome, to je miljenje Ibn Abbsa i Ubejja ibn Kaba. Ibn Abbs,
takoer, kae: Zatraio je da budu svjedoci jedni protiv drugih.
Neki misle da su: ...mi svjedoimo, rekli meleki, i da nakon rijei
jesi treba zastati (prilikom uenja predmetnog ajeta). To je bilo miljenje
Mudhida i Dahhka, dok Sudd kae: To je obavjetenje Allaha Uzvienog
o Sebi i Svojim melecima, tj. da su oni prisustvovali inu izraavanja priznanja sinova Ademovih.
Ono prvo je pak ubjedljivije, a sve drugo je samo slutnja (ihtiml) za
koju nema dokaza, dok ono prvo podupire bukvalno slovo ajeta.
Treba znati da neki komentatori Kurana, poput Salebja, Begavja i
dr., i ne spominju nita drugo do to da je Allah iz Ademovih lea izveo potomstvo njegovo i da je od njih zatraio da budu svjedoci protiv sebe, te da
ih je, zatim, ponovo vratio nazad. Neki ne spominju ni to, ve samo kau
da im je postavio dokaz o Svojoj Boanstvenosti i jednosti, te da su to potvrdili njihovi razumi i razbori koje je Allah instalirao u njima. Takav je stav
Zamaherja i dr.
Neki opet spominju oba ta miljenja, poput Vhidja, Rzija, Kurtbja
i dr., s tim da Rzi ono prvo miljenje pripisuje pripadnicima glavnog toka
islama (ehlu-s-sunne), a drugo mutezilijama. Ajet, bez imalo sumnje, ne
upuuje na prvo miljenje, tj. da je izvoenje potomstva bilo iz Ademovih
lea, ve se iz njega moe razumjeti da je bilo iz lea Ademovih potomaka.
Izvoenje potomstva iz Ademovih lea i traenje posvjedoenja protiv
njih tamo spominje se u nekim hadisima, dok se u drugim spominje izvoenje
i odreivanje da e jedni u Dennet, a drugi u Dehennem kako to nalazimo

203
Mevkf-predaja je predaja koja se prenosi kao izjava ashaba i gdje se ne istie da je to rekao
Allahov Poslanik (s.a.v.s).
241
u hadisu koji prenosi Omer, Allah neka bude zadovoljan sa njim!; u treim se
pak navodi izvoenje i njihovo pokazivanje Ademu, bez odreivanja i traenja posvjedoenja, kako to nalazimo u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre.
Onaj hadis u kojem se spominje traenje posvjedoenja, u smislu o kojem govore zagovornici prvoga stava, predstavlja rijei Ibn Abbsa i Omera
i strunjaci hadisa izrazili su svoju rezerviranost prema njemu tako da ga
niko nije unio u svoju zbirku vjerodostojnih hadisa a izuzev Hkima, koji ga
navodi u svom djelu Nadodatak na dva zbornika vjerodostojnih hadisa (ElMustedrek ale-s-sahhajni), no on je Allah mu se smilovao! poznat po
svojoj popustljivosti.
Onaj, pak, hadis u kojem se spominje odreivanje da e neki u
Dennet, a neki u Dehennem predstavlja dokaz u pitanju vezanom za sudbinsko odreenje (kader) i ima brojne potvrde u drugim hadisima. Meu
pripadnicima glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) on nije nimalo sporan. U
pogledu njega svoje neslaganje izraavaju samo kaderije, a oni su zagovarai
neistine i inovatori u vjeri.
to se tie onog prvog, u pogledu njega meu strunjacima glavnog
toka islama postoji razilaenje kako meu ranijim tako i meu kasnijim generacijama i da se ne drim konciznosti naveo bih sve hadise koji se prenose
o tome, kao i sve ono to je reeno o njima, te kakvi su sve zakljuci izvedeni
iz njih i kakvi su sve napuci zapaeni u jezikim izrazima predmetnog ajeta.
Kurtub kae: Ovaj ajet nije sasvim jasan i uenjaci su mnogo toga
izrekli u njegovom tumaenju. Mi emo navesti neto od toga, onoliko koliko nam je bilo dostupno.
Jedni kau: Ajet znai: Allah je iz lea Ademovih potomaka, (slijedom)
izveo jedne za drugima, dok rijei: ...i zatraio od njih da posvjedoe protiv
sebe: Nisam li Ja Gospodar va? (El-Arf, 172), znae da ih je uputio na izraavanje Njegove jednosti (tevhd), budui da svaka zrela osoba aksiomno
zna da ima samo jednog Gospodara, (slavljen i uzvien neka je On!), to je
u funkciji posvjedoenja samih sebi, onako kako Uzvieni kae za nebesa i
Zemlju: Pojavljujemo se drage volje! odgovorili su. (Fussilet, 11) Ovo je
miljenje Kaffla koji je o tome govorio opirno.
Prema nekima On, Uzvieni, izveo je due prije nego je stvorio tijela
i podario im sposobnost razumijevanja kojom su shvaale ono to im On
govori.
Kurtb potom navodi hadise koji se prenose o tome, itd.
242
Najjai dokaz koji potvruje istinitost prvoga stava jest hadis koje prenosi Enes, a koji se nalazi i u Buhrijevoj i u Muslimovoj zbirci vjerodostojnih
hadisa. U njemu, pored ostalog, nalazimo sljedee rijei: Ja sam od tebe
htio manje od toga. Od tebe sam, jo u Ademovoj kimi, uzeo obavezu da
Mi nita nee pridruivati u Boanstvenosti Mojoj, ali ti si odbio sve drugo
do to da Mi pridruuje nekoje drugo boanstvo!204
Meutim, drugim prijenosnim nizom prenosi se ovako: Traio sam od
tebe manje od toga i lake, ali ti to nisi uinio!, pa e biti odveden u Vatru.
U ovoj verziji ne nalazimo: u leima Ademovim. Treba kazati i to da
se ni u onoj prvoj predaji ne govori o njihovom izvoenju iz lea Ademovih u onom smislu kako to tvrde pobornici prvoga stava. Naprotiv, taj prvi
stav implicira dvije neobine stvari. Prva je ta da su tada ljudi progovorili i
jezikom potvrdili svoje vjerovanje, ime je uspostavljen dokaz protiv njih na
Sudnjem danu.
Druga stvar je da i ajet, navodno, sugerira tu injenicu, meutim ajet
takvo to ne sugerira, to se nadaje iz vie fakata:
1. Uzvieni kae: iz (kimi) sinova Ademovih, a ne: iz (kime) Ademove;
2. On kae: iz njihovih kimi, a ne: iz njegove kime, to je permutativ cjeline njenim dijelom, ili permutativ implikacije, to je i
primjerenije;
3. On kae: potomstva njihovog, a ne: potomstva njegovog;
4. On kae: i zatraio od njih da posvjedoe sami sebi. Svjedok se
pak mora sjeati onog to je svjedoio, dok se on sjea svog svjedoenja nakon dolaska na ovaj svijet, kako emo to vidjeti kasnije,
a ne sjea se nikakvog ranijeg svjedoenja;
5. On, Uzvieni, kazao je da je razlog tog uzimanja za svjedoka uspostavljanje dokaza protiv njih kako na Sudnjem danu ne bi mogli

204
Hadis je vjerodostojan (sahh) i zapravo je sastavni dio hadisa koji mu je prethodio. Muslim ga biljei drugim prijenosnim nizom (VIII/134, 135), a isto tako i El-Buhri (IV/239) i
izmeu njega i onoga ispred njega nema proturjeja, budui da je nadodatak koji se nae
kod pouzdanog prenosioca prihvatljiv kao to je poznato. Hadis ima i drugih nadodataka
i ja sam ih sve sakupio u njega i tako ga zaveo u Niski vjerodostojnih hadisa (Silsiletu-lehdsi-s-sahha) pod br. 172, te objasnio da drugi prijenosni put nije onaj koji se navodi
kod El-Buhrija i Muslima, ve onaj kod Ahmeda i Hkima, koji je vjerodostojan - prema
Muslimovim uvjetima - i iji je tekst doslovno ovakav kako ga navodi pisac. Taj prijenosni
put nalazi se i u Vjerodostojnici (Es-Sahha) pod brojem 3008.
243
rei: Mi o ovome nita nismo znali. (El-Arf, 172) Meutim, dokaz je uspostavljen slanjem poslanika i iskonskom naravi na kojoj
su stvoreni, kako to kae Uzvieni: o poslanicima koji su radosne
vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva
opravdanja pred Allahom imali. (En-Nis, 165);
6. iz njihovog podsjeanja na to kako na Sudnjem danu ne bi mogli
kazati: Mi o ovome nita nismo znali. (El-Arf, 172) Zna se pak da
oni nita ne znaju o tome da su, svi, bili izvedeni iz kime Ademove
i da je tada od svih njih zatraeno da budu svjedoci toga se niko
od njih ne sjea!;
7. iz rijei Uzvienoga: Ili da ne reknete: Nai preci su prije nas druge
Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. (E-Arf,
173), gdje je naveo dva razloga tog uzimanja za svjedoka: da ne bi
mogli tvrditi da o tome nita nisu znali, i da se ne bi mogli pozivati
na to da su samo slijedili svoje pretke. Onaj, dakle, koji nita ne zna
nema ni svijesti o tome, dok se oponaatelj u svom oponaanju
povodi za nekim drugim. Prema tome, za to dvoje moe odgovarati samo neko protiv koga je uspostavljen dokaz slanjem poslanika i instaliranjem svijesti u samoj njegovoj konstituciji (fitret);
8. iz Njegovih rijei: Zar e nas kazniti za ono to su laljivci inili?
(El-Arf, 173), tj. On e im, kada oni to reknu, kazati da e izvriti
Svoje obeanje vezano za njihovo poricanje i pridruivanje Njemu
neega u Boanstvenosti Njegovoj naime, da e ih kazniti zbog
njihovog suprotstavljanja poslanicima i utjerivanjem istih u la.
Naime, Uzvieni Allah je kazao da nee nepravedno kazniti stanovnike nijednog mjesta iji stanovnici ne budu imali znanja, ve
da e ih kazniti nakon to im, slanjem poslanika, oduzme ispriku i
poalje im upozorenje;
9. On, Uzvieni, svakoga je pojedinano uinio vlastitim svjedokom
da je On Gospodar njegov i njegov Stvoritelj, to kao dokaz protiv
njega navodi na vie mjesta u Svojoj Knjizi, npr.: A da ih upita: Ko
je stvorio nebesa i Zemlju? sigurno bi rekli: Allah! (Lukmn, 25)
To je onaj dokaz, ono za ta ih je pozvao da posvjedoe protiv sebe
i na ta su ih podsjeali poslanici rijeima: Zar se moe sumnjati u
Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje?! (Ibrhm, 10);
10. On je to uinio znamenjem (ajetom) naime jasnim i nedvosmislenim naputkom, vjernim pokazateljem smisla koji izraava, kako
244
je to ve sluaj sa svim znamenjima Gospodara Uzvienoga. Tako

Uzvieni kae: I tako, eto, Mi potanko iznosimo dokaze, ne bi li se
oni povratili. (El-Arf, 174)
To se odvija preko one iskonske naravi na kojoj je Allah stvorio ljude, a u
Allahovom stvaranju nema izmjene. Tako nema nijednog novoroeneta a
da se nije rodilo na toj iskonskoj naravi; nijedno se, dakle, ne rodi na neem
drugom, to je neto to se uzima kao gotova stvar, za ta nema ni zamjene,
ni promjene, o emu je ve bilo rijei. A Allah najbolje zna!
Na to su nadoli Ibn Atijja i drugi. Meutim, pobojali su se konfrontiranja s bukvalnim smislom tih hadisa u kojima se eksplicitno govori o tome
da ih je Allah izveo (iz kime) i zatraio da budu svjedoci samima sebi, a
zatim ih ponovo vratio nazad.
Tako profesor Ebu Mensr el-Mturdi u djelu Komentar tumaenj
(erhu-t-tevilt) navodi oba miljenja, dajui prednost ovome drugom,
koje je ire obrazloio i kome se priklonio.205
Priznavanje Boanstvenosti je, bez sumnje, ovjeku priroena stvar,
dok je pridruivanje Bogu neega u Boanstvenosti Njegovoj (irk) naknadni postupak, u kojem djeca oponaaju svoje roditelje. Tako, kada oni na
Sudnjem danu stanu govoriti da su njihovi preci u mnogobotvo otili a da
su oni samo slijedili njihove obiaje, onako kako ljudi obino slijede svoje
pretke u jelu, oblaenju i stanovanju, njima e biti reeno: Vi ste priznavali
Stvoritelja, potvrivali ste da je Allah va Gospodar i da On nema sudruga
u Boanstvenosti Svojoj. Time svjedoite protiv samih sebe! ovjekovo svjedoenje protiv samog sebe, prema tome, jest njegovo priznavanje neega,
nije nita drugo. Allah, d.., kae: O vjernici, uvijek postupajte pravedno,
svjedoite Allaha radi, pa ak i protiv samih sebe! (En-Nis, 135)
Time se ne misli da se kae: Svjedoim protiv samoga sebe tim i tim,
ve onaj ko neto prizna, on samim tim svjedoi protiv sebe. Naime, zato
ste od onog to ste znali i to ste potvrdili, i ime ste postali svjedoci protiv
samih sebe, odstupili i otili u mnogobotvo? tavie, odstupili ste od onog
o emu imate sigurno znanje ka onom ija stvarnost nije poznata, slijedei
one koji nemaju valjana argumenta. Stvar je sasvim drukija u pogledu vaeg slijeenja njih u ovosvjetskim obiajima jer vi za neto takvo niste imali
nikakva dokaza da to nije ispravno. Naprotiv, u tome ste nalazili svoj interes,

205
Profesor Affi kae: Vidi 18. raspravu u Ibn Kajjimovoj Knjizi o dui (Er-Rh).
245
za razliku od mnogobotva za njega ste, naime, imali i znanje i vlastito

svjedoanstvo o njegovoj neispravnosti, o tome da ste skreui u nj odstupili od onog to je ispravno.
Vjera koju dijete preuzme od roditelja jest ona vjera koja se postigne
odgojem i obiajnom navadom, to se ini zarad ovosvjetske koristi, budui da dijete neminovno mora imati skrbnika, za ta su najpozvaniji njegovi
roditelji. Iz tog razloga erijatski je stav da se dijete nalazi u vjeri svojih roditelja u pogledu onih propisa koji se tiu ovoga svijeta i za tu vjeru Allah
ga prema ispravnome miljenju nee kazniti dok ne postane punoljetno, intelektualno zrelo i dok se protiv njega ne uspostavi valjan argument.
Tek nakon toga ono treba da slijedi: ili vjeru znanja i razuma za koju svojim
razumom zna da je ispravna vjera, pa ako su i njegovi roditelji na Pravome
putu tada e, kako je to uinio Jsuf, a.s., u vezi sa svojim precima, kazati:
Ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrhima i Ishka i Jakba. (Jsuf, 38),
ili, kako su Jakbu rekli njegovi sinovi: Oboavat emo odgovorili su
Boga tvoga, Boga tvojih predaka Ibrhima i Ismla i Ishka, Boga jednoga!
(El-Bekare, 133)
Ako pak njegovi roditelji ne budu slijedili poslanike, njegova dunost
je da on slijedi poslanike, kako to kae Uzvieni: Mi smo svakog ovjeka
zaduili da bude dobar prema roditeljima svojim. Ali, ako te oni budu nagovarali da Meni nekoga pridruuje u Boanstvenosti Mojoj, o emu ti nita
ne zna, onda ih ne sluaj! (El-Ankebt, 8)
Prema tome, onaj ko bude slijedio vjeru svojih predaka bez vlastitog
uvida i znanja o njoj, odnosno, ko joj se prikloni ostavljajui znanu mu istinu, taj se povodi za porivom strasti, kako to kae Uzvieni: A kada im se
rekne: Slijedite Allahovu Objavu! oni odgovaraju: Neemo, slijedit emo
ono na emu smo zatekli pretke svoje. Zar i onda kada im preci nisu nita
shvaali i kada nisu na Pravom putu bili?! (El-Bekare, 170)
Takav je sluaj s mnogim ljudima koji su roeni u islamu, kada se dijete povede za svojim roditeljem u njegovom uvjerenju i idejnome pravcu,
makar on bio i pogrean, i makar on ne imao vlastitoga uvida u nj. Takav je
samo musliman po kui u kojoj je roen, ne i musliman po sopstvenom izboru. Kad takav u mezaru bude upitan: Ko je tvoj Gospodar?, on e kazati:
Ah, ah, ne znam. uo sam kako ljudi neto govore, pa sam i ja tako govorio!
Pa, neka razuman ovjek razmotri tu situaciju, i neka bude iskren prema
sebi, pa neka onda vidi kojoj skupini pripada on! Neka je Allah na pomoi!
246
Naime, za priznavanje jednosti Allaha u sferi gospodarstvenosti ne treba

nikakav dokaz, s obzirom da je to neto to je usaeno u samoj ovjekovoj
naravi, a ono to ovjek moe najbolje vidjeti jeste on sam: najprije je bio
kapljica sperme a iziao je izmeu kime i grudi grudi su pak prsne kosti
a zatim se ta kapljica sperme nala na sigurnome mjestu, u trima tminama,
dok je panja roditelja i svih drugih stvorenja pritom bila daleko od njega.
Da je ta kapljica stavljena na kakvu plou ili tanjir, i da su se sakupili mudraci
itavog svijeta da od nje ta oblikuju, ne bi to bili u stanju uiniti!
S druge strane, apsurdno je zamisliti da su u njemu djelovanje izvrile
prirodne sile (tabi), budui da su i one mrtve i nemone, da se ne odlikuju
ivotom, dok od neivih tvari ne moe potei nikakvo djejstvo ni upravljaki
in. Tako, kada se razmisli o tome, te o prelasku kapljice sperme iz jednog
stadija u drugi, time se postie spoznaja o postojanju samo jedne Gospodarstvenosti, a potom i spoznaja o postojanju samo jedne Boanstvenosti.
Naime, kada ovjek svojim razumom shvati da on ima Gospodara Koji ga je
stvorio, kako bi mu onda, nakon toga, moglo biti prilino da oboava nekoga drugog?! I sve to vie razmilja i razvia tu stvar, sve vie mu se poveava
uvjerenje i svijest o Allahovoj jednosti. Pa, neka je Allah na pomoi. Nema
drugoga stvoritelja osim Njega, ni boga mimo Njega!
O njegovim rijeima:
Allah je oduvijek znao broj onih koji e ui u Dennet i
U Uzvieni
broj onih koji e ui u Dehennem, tako da na taj broj nema nadodavanja, niti oduzimanja od njega. Isto je i s njihovim djelima
- oduvijek je znao ono to e oni poiniti.
Komentar:
Uzvieni Allah kae: Allah, zaista sve zna. (El-Enfl, 75); A Allah je sve dobro znao. (El-Ahzb, 40)
Prema tome, Uzvieni Allah se odlikuje poznavanjem svake stvari oduvijek i zauvijek tako da Njegovome znanju nije prethodilo neznanje. Gospodar tvoj nije zaboravan. (Merjem, 64)
Od Alije ibn Ebu Tliba neka Allah bude zadovoljan sa njim! prenosi se sljedee: Bili smo na jednoj denazi u Beku-l-garkadu, pa nam je
247
priao Boiji Poslanik mir i blagoslovi Allahovi neka su na njemu! i sjeo,

pa smo i mi posjedali oko njega. Uz sebe je imao tap i neko vrijeme je
glavu drao oborenu i tapom tupkao po zemlji, a onda je rekao: Nema
nijedne udahnute due, a da Allah nije zapisao njeno mjesto u Dennetu ili
Dehennemu svaka je zapisana kao nesretna, ili kao sretna! Jedan ovjek
je na to rekao: Boiji Poslanie, zato ne bismo i ostali na tome to nam je
zapisano u naoj knjizi i ostavili rad?! Onaj ko bude od onih sretnih, kazao
mu je Poslanik, a.s., on e i raditi djela sretnika, a onaj ko bude od onih
nesretnih, on e radit djela nesretnika! Zatim je rekao: Vi radite, a svakome e biti olakano ono za ta je stvoren. to se tie onih sretnih, njima e
biti olakano da rade djela onih sretnih, a to se tie nesretnika, njima e
biti olakano da rade djela onih nesretnih. Potom je prouio: Onome koji
udjeljuje i ne grijei i ono najljepe smatra istinitim njemu emo Dennet
pripremiti; a onome koji tvrdii i osjea se neovisnim i ono najljepe smatra
lanim njemu emo Dehennem pripremiti. (El-Lejl, 5-10)
Hadis biljee Buhri i Muslim u svojim zbirkama vjerodostojnih hadisa
(sahihajn).
O njegovim rijeima:
je olakano da radi ono za ta je stvoren, a djela se cijene
U Svakome
po svrecima. Sretan je pak onaj ko je uinjen sretnim Allahovom
odredbom, a nesretan je onaj ko je uinjen nesretnim Allahovom
odredbom.
Komentar:
Maloprije smo naveli hadis koji prenosi Alija neka Allah bude zadovoljan
sa njim! tj. Poslanikove rijei: Vi radite, a svakome e biti olakano ono za
ta je stvoren. Zuhejr, posredstvom Ebu Zubejra, od Dbira ibn Abdullha
neka Allah bude zadovoljan sa njima! prenosi sljedee: Doao je Surka
ibn Mlik ibn Duem i rekao: Boiji Poslanie, objasni nam nau vjeru kao
da smo sada stvoreni: u emu se sastoji nae dananje zalaganje da li je to
ono ije se ispisnine tinta davno osuila i ije dosudbe su davno izreene, ili
u onom to tek treba da zapisano bude?! i Poslanik mu je odgovorio: To je
ono ije se ispisnine tinta davno osuila i ije dosudbe su davno izreene!
248
Pa emu onda rad!?, upitao je Surka, a zatim je Ebu Zubejr kae Zuhejr
govorio neto to ja nisam razumio, pa sam upitao: ta je rekao? Vi radite,
kazao je on, a svakome je olakano.206 Hadis biljei Muslim.
Od Sehla ibn Sada es-Sidija neka Allah bude zadovoljan sa njim!
prenosi se da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Neko, doista, radi djela stanovnika Denneta kako ljudima izgleda a on je jedan od stanovnika Vatre, a neko opet radi djela stanovnika Dehennema kako ljudima izgleda
a on je jedan od stanovnika Denneta!207
Hadis biljee Buhri i Muslim u svojim zbirkama vjerodostojnih hadisa.
Kod Buhrija ima i nadodatak: A djela se cijene po svrecima.
U tim dvjema zbirkama navodi se i sljedea izjava Abdullha ibn
Mesda, neka Allah bude zadovoljan sa njim: Ovako nam je govorio Boiji
Poslanik, s.a.v.s., a on govori istinu i istinitost njegovog govora je potvrena:
ovjekovo stvaranje se u utrobi njegove majke etrdeset dana odvija u obliku sperme, zatim isto toliko bude zakvaak, zatim isto toliko grudva mesa a
zatim mu se upuuje melek i on u nj udahnjuje duu i njemu se tada nareuju etiri stvari: da zapie njegovu nafaku, njegov smrtni as, njegovo djelo i to
da li je nesretnik (dehenemlija) ili sretnik (denetlija). I tako mi Allaha, osim
Kojeg drugog boga nema, neki e od vas raditi djela stanovnika Denneta
tako da e izmeu njega i njega ostati jo samo jedan arin a onda e ga
pretei ono to je ve zapisano u knjizi i on e poeti raditi djela stanovnika
Vatre, pa e tako i ui u nju, dok e drugi raditi djela stanovnika Vatre tako
da e izmeu njega i nje ostati jo samo jedan arin, a onda e ga pretei ono
to je ve zapisano u knjizi i on e poeti raditi djela stanovnika Denneta, pa
e tako i ui u njega!208
Hadisa o ovome ima velik broj, a isto tako i onoga to se prenosi od
onih iz prvih muslimanskih generacija (selef).
Ebu Omer ibn Abdulberr u svom Uvodu (Et-Temhd) kae sljedee:
Ljudi su zabiljeili mnogo toga to se prenosi o ovome i apologete su o
tome mnogo raspravljale. Oni koji se dre sunneta (ehlu-s-sunne) jednodu
206
207
208
Hadis biljei Muslim u poglavlju o sudbini (El-Kader) (VII/48), a isto tako i Ahmed (III/292293). Ibn Hibban ga ocjenjuje vjerodostojnim (sahh) (1808 i 1809).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), a struno je elaboriran u Hladovima
(Ez-Zill) pod br. 216.
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), a struno je elaboriran u Hladovima
(Ez-Zill) pod br. 175 i 176.
249
no vjeruju u te predaje, vrstog su uvjerenja u njihovu istinitost i o njima ne

raspravljaju. Od Allaha traimo da nas od greke sauva i uputi!
O njegovim rijeima:
odreenje (kader) u osnovi je zagonetka Uzvienog
U Sudbinsko
Allaha u Njegovim stvorenjima. U njeg uvida nema ni melek bliski, ni vjerovjesnik poslani. Duboko poniranje u njeg i teoretiziranje o tome vodi razoarenju, predstavlja stepenice prema zabranjenom podruju i prelaenju granice (tugjn). Stoga se prema
njemu mora biti krajnje oprezno - teorijski, intelektualno i sugestivno, budui da je Uzvieni Allah znanje o sudbinskom odreenju skrio od ljudi i zabranio im da idu za njegovim otkrivanjem,
kako je to rekao u Svojoj Knjizi, naime: On se ne pita za ono to
radi, a oni e biti pitani. (El-Enbij, 23) Tako bi onaj ko bi pitao:
Zato je On to i to uradio?, odbacio odredbu Knjige, a onaj ko
odbaci odredbu Knjige taj je nevjernik.
Komentar:
Sudbinsko odreenje u osnovi je tajna Uzvienog Allaha u Njegovim stvorenjima. Naime, On je onaj Koji daje i oduzima, Ko ini siromanim ili bogatim, Ko smrt i ivot daje, Ko u zabludu odvodi i Pravim putem vodi... Alija,
neka Allah lice njegovo uini plemenitim! rekao je: Sudbinsko odreenje
Allahova je zagonetka, koju mi ne moemo rijeiti!
Razliito poimanje sudbinskog odreenja meu ljudima odve je poznato. Pripadnici glavnog toka islama (ehlu-s-sunne ve-l-dema) vjeruju da
je sve prema Allahovoj odredbi i odreenju, te da je Uzvieni Allah stvoritelj
i ljudskih djela. Uzvieni kae: Mi sve s mjerom stvaramo. (El-Kamer, 49); I
sve je (On) stvorio i precizno mu odreenje dao! (El-Furkn, 2); Oni vjeruju
da Allah eli nevjerstvo od nevjernika i da ga hoe, ali da njime nije zadovoljan i da ga ne voli eli ga kao postojeeg subjekta (kevnen), ali njime nije
zadovoljan kao ovjekovom duhovnom orijentacijom (dnen).
Kaderije i mutezilije imaju drukije stajalite. Prema njima, Allah hoe
vjerovanje od nevjernika, ali nevjernik hoe nevjerstvo. Tome su pribjegli kako
ne bi kazali: (Allah je) htio nevjerstvo od nevjernika, a onda ga za to kaznio!
250
Tako su se doveli u situaciju da budu kao neko ko od vreline pijeska spas potrai u vatri!209 Naime, od jedne situacije pobjegli su u goru. To
bi, naime, podrazumijevalo da je nevjernikovo htijenje nadvladalo htijenje
Allaha Uzvienog, budui da je Allah kako tvrde od njega htio vjerovanje, dok je nevjernik htio nevjerovanje pa se nevjernikovo htijenje ostvarilo,
a htijenje Allaha Uzvienog ostalo neostvareno! Ovo je pak najloije uvjerenje, stajalite koje nije potkrijepljeno dokazom. Zapravo u konfrontaciji je
sa dokazom!
El-Lleki navodi hadis koji Bekijja prenosi od El-Evzija, koji kae: Kazivao nam je Al ibn Haddad, pozivajui se na Muhammeda ibn Ubejda
el-Mekkija, a on na Ibn Abbsa, da je Ibn Abbsu reeno: Doao nam je jedan
ovjek koji porie sudbinsko odreenje (kader)!? Pokaite mi ga! rekao je
on, a tada je ve bio slijep. ta e uraditi sa njim?, upitali su ga i on je rekao:
Tako mi Onoga u ijoj je ruci moja dua, kada bih mogao ugrizao bih ga za
nos tako da bih mu ga i odgrizao, a ako bi mi ruku dopao njegov vrat, doista
bih mu ga zdrobio, jer sam uo Boijega Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: Kao
da dovodim ene iz plemena Ben Fihr koje tavaf ine (tj. vre ritualno obilaenje) oko Harzeda210 dok im se tresu njihove mnogoboake zadnjice! To je
prvo mnogobotvo (irk) u islamu. Tako mi Onoga u ijoj je ruci moja dua,
njihovo loe miljenje e ih dovesti dotle da e iskljuiti Allaha i iz dosuivanja dobra, kao to su Ga iskljuili i iz toga da On dosuuje zlo!211
Rijei: To je prvo mnogobotvo u islamu, pa dalje do kraja iskaza, pripadaju Ibn Abbasu, to je sukladno njegovim rijeima: Sudbinsko odreenje (kader) je korpus islamskog monoteistikog vjerovanja (tevhd), pa onaj
ko bude vjerovao u Allahovu jednost a nepriznavao sudbinsko odreenje,
njemu e to njegovo nepriznavanje razoriti njegov tevhd.212

209
210
211
212
Prvi dio stiha glasi: Onaj ko kod Omera spas potrai u nevolji koja ga zadesi
Hazred je bilo jedno od dva velika arapska plemena, koja su ivjela u Medini, i koja su prije
islama oboavala boicu Menat, pa se, vjerovatno, ovdje i misli na nju. (Nap. prev.)
Hadis je slab (daif) zbog toga to se meu njegovim prenosiocima nalazi i El-Ala ibn elHaddad, koji spada meu nepoznate prenosioce. Niko ga nije ocijenio pouzdanim, ak
ni Ibn Hibbn! Naprotiv, El-Ezdi ga je oznaio slabim, kako kae Zehebi. Njegova ocjena slabosti inae nije jaka, ali u ovom sluaju je prihvatljiva jer se ne kosi s neijom drugom ocjenom o pouzdanosti. Zbog toga, ocjena prijenosnog niza dobrim (hasen) od ejha Ahmeda
akira - Allah mu se smilovao! - za ovakav lanac prenosilaca, moe se smatrati njegovom
pretjeranom tolerantnou po emu je poznat kod strunjaka. Ibn Ebi sim ga navodi u
svom Sunnetu (Es-Sunne), pod br. 79.
Hadis je slab (daf) i u sluaju kad mu se prijenosni niz zavrava na ashabu (mevkf) i kad
se vezuje za samoga Poslanika, a.s., (merf). Kao mevkf-predaju navodi ga El-Laleki u
251
Amr ibn Hejsem prenosi sljedee: Putovali smo laom a s nama u

drutvu bili su i jedan kaderija i jedan medusija. Kaderija je madusiji rekao: Hajde, primi islam! Primit u ako to Bog bude elio! odgovorio je
medsija. Bog to eli, rekao mu je kaderija, ali avo ne eli! eli Bog i eli
avo, kazao je medsija, pa je onako kako eli avo! Taj avo je izgleda
veoma jak!
U drugoj varijanti stoji da je rekao: Ja sam s onim koji je od njih dvojice jai!
Jedan ovjek iz pustinje (beduin) doao je do halke u kojoj se nalazio i
Amr ibn Ubejd, te stao vikati: Ljudi, ukradena mi je deva, pa molite Allaha
da mi je vrati! Amr ibn Ubejd je na to rekao: Boe, Ti nisi elio da njegova
deva bude ukradena, pa je ukradena, ali molim Te vrati mu je!
Ne treba meni tvoja dova!, kazao je beduin. Zato? upitao je on.
Bojim se, rekao je, da ne bude kao i ranije: nije elio da bude ukradena, pa
je ukradena; da ne poeli da mi bude vraena, pa da mi se ne vrati!
Neki ovjek je Ebu Isma Kastalnija213 upitao: ta misli, ako bi mi
Allah uskratio uputu i odveo me u zabludu, a zatim me kaznio da li bi bio
pravedan? Ebu Ism mu je odgovorio: Ako je uputa neto to Njemu pripada, onda On ima pravo da je kome hoe dadne, a kome hoe ne dadne!
to se pak tie dokaza iz Kurana i sunneta, Uzvieni kae: A kad bismo htjeli, svakog ovjeka bismo na Pravi put uputili, ali Ja sam ve istinu
213
Komentaru sunneta (erhu-s-sunne), I/142/1, VI/262/2, gdje se nalazi i jedna neimenovana

osoba. Kao merfu-predaju slian hadis biljei Taberni u svom Sredinjaku (El-Evsat), s
prijenosnim nizom u kojem se nalazi Hni ibn el-Mutevekkil, koji je slab prenosilac (daf).
Hadis je struno elaboriran u Zbirci slabih hadisa (Ed-Dafa), pod br. 4072.
Abduldebbr el-Hemdni, jedan od mutezilijskih uitelja, uao je kod prijatelja Ibn
Abbda, kod kojeg se nalazio Ebu Ishk el-Isferini, jedan od imama glavnog toka islama
(ehlu-s-sunne), pa kad je ugledao Profesora rekao je: Slavljen neka je Onaj koji je ist od svakog razvrata!, na ta mu je Profesor asom uzvratio: Slavljen neka je Onaj u ijem se kraljevstvu ne deava nita to nee On! Zar na Gospodar, upitao ga je kadija (tj. Abduldebbr
el-Hemdni), eli da se Njemu izraava neposluh!? Moe li Mu se, upitao je Profesor, neposluh izraavati iz nadmoi nad Njim? ta misli, upitao je kadija, ako bi mi On uskratio
uputu i odredio mi sunovrat - da li bi prema meni lijepo, ili runo postupio? Ako bi ti
uskratio ono to je tvoje, odgovorio je Profesor, onda bi postupio runo, a ako bi ti uskratio
ono to je Njegovo pa - On je taj Koji Svojom milou obuhvata koga On hoe!, i kadija Abduldebbr je time bio zateen. U Taberijevoj Historiji (Et-Trh) (VIII/125) stoji da je
Gajln Mejmna ibn Mehrna, u prisustvu Hima ibn Abdulmelika koji ga je doveo da
raspravlja sa njim, upitao: Da li na Gospodar eli da Mu se izraava neposluh? Mejmn mu
je odgovorio pitanjem: Pa zar Mu se neposluh izraava iz nadmoi nad Njim!?
252
rekao: Napunit u, doista, Dehennem dinnima i ljudima zajedno! (EsSedda, 13); Da Gospodar tvoj hoe, na Zemlji bi, doista, svi bili vjernici.
Pa zar e ti nagoniti ljude da budu vjernici? (Jnus, 99); A vi ne moete
nita htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, nee! (Et-Tekvr, 29); A vi ete
htjeti samo ono to Allah hoe Allah, uistinu, sve zna i mudar je! (EdDehr, 30); Onoga koga hoe Allah ostavlja u zabludi, a onoga koga hoe na
Pravi put izvodi. (El-Enm, 39); Onome koga Allah eli da uputi On srce
njegovo prema islamu raspoloi, a onome koga eli da u zabludi ostavi On
srce njegovo stegne i umornim uini kao da ini napor da na nebo uzleti.
(El-Enm, 125)
Ishodite zablude nalazi se u poistovjeivanju htijenja (meah) i volje
(irdah), te voljenja (mehabba) i zadovoljnosti (rid).
Debrije i kaderije su to poistovjetile, a zatim su se meusobno razile.
Debrije su rekle: Sav ovaj svijet ustrojen je po Njegovoj odredbi i odreenju pa je zato omiljen i njime se zadovoljno!, dok su kaderije, odricatelji,
kazale: Izrazi neposluha nisu Allahu mili, niti je On njima zadovoljan prema tome, nisu ni sudbinski dodijeljeni, ni odredbom odreeni, ve se nalaze
izvan Njegovog htijenja i Njegovog stvaranja!
Meutim, Kuran, sunnet i nepatvorena priroda ukazuju na to da su
htijenje i voljenje dvije razliite stvari. Mi smo ve naveli neke kuranske pasae koji govore o htijenju i volji. Neki pak od onih pasaa koji govore o voljenju i zadovoljnosti jesu sljedei: A Allah ne voli nered! (El-Bekare, 205);
On nije zadovoljan da robovi Njegovi poriu istinu. (Ez-Zumer, 7) Uzvieni,
netom po izricanju zabrane pridruivanja Allahu neeg u Boanstvenosti
Njegovoj, injenja nasilja i razvratnosti i oholjenja, kae: Sve je to runo,
kod Gospodara tvoga omraeno. (El-Isr, 38)
U Sahhu se od Vjerovjesnika, s.a.v.s., navodi sljedee: Allah vam tri
stvari ne voli: rekla-kazala, mnogo zapitkivanja i upropatavanje imovine.214
U Musenedu se navodi: Allah voli da se koristi Njegovim olakicama
kao to mrzi da Mu se izraava neposluh.215
214
215
Hadis je vjerodostojan (sahh), navode ga i El-Buhri i Muslim: El-Buhri u poglavlju Pozajmljivanje (El-Istikrd), a Muslim u poglavlju Podmirivanje dugovanja (El-Akdije).
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljei ga Ahmed i drugi autori s vjerodostojnim prijenosnim nizom. Struno je elaboriran u Taenju ei (Irvu-l-gall), pod br. 564.
253
Jedna od Poslanikovih, a.s., dova bila je i ova: Boe moj, utjeem Ti se

Tvojim zadovoljstvom od Tvoje srdbe, Tvojim oprostom od Tvoje kazne.
Utjeem se Tebi od Tebe!216
Obrati panju kako se on utjee svojstvom zadovoljstva od svojstva
srdbe, inom oprosta od ina kazne. Ono prvo je svojstvo, ono drugo je posljedica, rezultanta svojstva. Potom je sve to vezao za Allahovo Bie uzvien neka je On! jer se sve to u konanici svodi na Njega, ni na koga drugog. Ono, dakle, od ega se utjeem ostvarit e se samo Tvojim htijenjem i
Tvojom voljom; ono ime se utjeem, naime Tvojim zadovoljstvom i Tvojim
oprostom, takoer e se desiti samo Tvojim htijenjem i Tvojom voljom: ako
htjedne, bit e zadovoljan Svojim robom i oprostit e mu grijehe, a ako
htjedne bit e srdit na njega i kaznit e ga! Prema tome, moje utjecanje
od onoga to mi nije drago i zatita od njega, takoer je stvar Tvoga htijenja. I ono to je drago i ono to se mrzi sve je po Tvojoj odredbi i Tvome
htijenju. Zato se utjeem Tobom od Tebe, utjeem se Tvojom moi, Tvojom
snagom i Tvojom milou od onoga to isto tako biva Tvojom moi, Tvojom
snagom, Tvojom pravednou i Tvojom mudrou. Zato se ne utjeem nekim drugim od nekog drugog, niti se utjeem Tobom od neeg to potjee
mimo Tvoga htijenja, ve od neeg to je od Tebe!
Koliko u ovim rijeima ima tevhda, znanja i izraza pokornosti, znaju
samo oni koji imaju duboko znanje o Allahu, koji Ga dobro poznaju i koji se
temeljito razumiju u izraze Njegovog oboavanja.
Ako bi neko postavio pitanje Kako bi Allah mogao eljeti neto ime
nije zadovoljan i to ne voli!? Kako bi ga mogao htjeti i stvarati? Kako se
moe objediniti Njegova volja za tim i Njegova mrnja i prezir toga!? odgovor bi bio sljedei: Ljudi su se oko toga podijelili na brojne skupine i o
tome su zauzeli razliite pravce i izrekli razliita miljenja. Treba pak znati da
onoga to se eli ima dvije vrste: jedno se eli radi samog sebe, a drugo radi
neeg drugog.
Ono to se eli radi samog sebe zahtijeva se i voli se zbog toga to je
takvo kakvo jest, te zbog onog dobra koje nosi u sebi. Prema tome, ono se
eli s obzirom na konane ciljeve i namjere.
216
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je navoen. Struno je elaboriran u Ebu Dvudovom

Sahhu, pod br. 823.
254
Ono pak to se eli radi neeg drugog ponekad ne predstavlja i krajnju

taku onoga to se hoe, niti je u tome njegova dobrobit s obzirom na njega, ve je samo sredstvo za ono to se namjerava i za im se ide. Tako Mu je
to mrsko s obzirom na njega kao takvog. Meutim, drago Mu je s obzirom
na Njegovo odreenje i injenicu da dovodi do onog to On voli. Tako se u
tome sjedinjuju dvije stvari: Njegova mrnja i Njegovo voljenje. To dvoje nije
u meusobnoj iskljuivosti budui da su im razliite povezanosti.
To je poput odbojnog lijeka: kada onaj ko ga uzima zna da se u njemu
nalazi njegovo ozdravljenje; ili kao amputacija oboljelog organa, kada zna
da se njegovim amputiranjem osigurava ostanak preostalog tijela; ili kao
prevaljivanje ogromne razdaljine kada ovjek zna da e ga to dovesti do
njegovog cilja i do nekog koga voli. tavie, razumnom ovjeku dovoljno
je i samo preovlaujue miljenje pa da dadne prednost onome to mrzi
i posegne za njim, makar mu konanica toga bila i zaklonjena, pa ta bi se
onda moglo kazati za Onoga kojemu nita zaklonjeno nije?! Prema tome,
On uzvien neka je On! neto mrzi, ali to ne iskljuuje Njegovu volju da
toga bude radi neeg drugog, odnosno s obzirom da ono uzrokuje neto
vie to je Njemu drae od toga.
Jedan od primjera neega takvog jest da je On stvorio Iblsa koji je
ishodite kvarenja vjera, djela, uvjerenja i volja. On je i uzrok nesree velikog
broja ljudi, te uzrok njihovih djela koja izazivaju srdbu Gospodara Uzvienog.217 On nastoji da se uradi neto suprotno onome to Allah voli i s ime
je zadovoljan. I pored toga, on je sredstvo za mnoge stvari koje Uzvieni
Gospodar voli, koje je on uzrokovao da poteknu od ljudi a koje su Allahu
drae nego da nisu uinjene.
Potom, neto takvo ljudima pokazuje sposobnost Uzvienog Gospodara da stvara meusobno suprotne i suprotstavljene stvari tako je stvorio to
bie koje je najgore i najzloudnije meu svim biima, koje je uzronik svakoga zla, nasuprot Dibrlovom biu, koje je najasnije, najistije i najestitije
bie, ishodite svakoga dobra. Pa, uzvien neka je Tvorac i ovoga i onoga!
Njegova mo se, isto tako, pokazuje i u stvaranju noi i dana, lijeka
i bolesti, ivota i smrti, lijepog i runog, dobrog i loeg, to je i najsnaniji pokazatelj savrenstva Njegove moi, snage, vlasti i nadmoi, budui da

217
Affi kae: V.: Stupnjeve pobonjaka (Medridu-s-slikn), (I/252-255), izdava Es-Sunnetu-l-muhammedijja. V.: Ibnu-l-Kajjimovo djelo Prizori ljudi u neposluhu Bogu (Mehidu-lhalki fi-l-masijeh), u redakcijskoj obradi prof. Nezra Utme, izdava El-Mektebu-l-islam.
255
je On taj koji je stvorio te meusobno suprotne stvari, suelio ih jedne sa

drugima i uinio ih podrujem Svoga djelovanja i ravnanja. Tako bi potpuni
izostanak nekih od tih stvari naruavao Njegovu mudrost i krnjio savrenost
Njegovog djelovanja i upravljanja Njegovim carstvom.
Potom, u to spada i manifestiranje tragova Njegovih nadvlaujuih
imena, kao to su El-Kahhar (Nadmonik), El-Muntekim (Osvetnik), ElAdlu (Pravednik), Ed-Drru (tetnik), E-eddu-l-ikb (Strogi kanjiva),
Es-Seru-l-ikb (Brzi kanjiva), Zu-l-bati--edd (Snani monik), ElHfidu (Uniziva), El-Muzillu (Poniziva).
Naime, ova imena i djejstva predstavljaju savrenstvo te je neophodno
postojanje onoga za ta se vezuju. Tako, kada bi dinni i ljudi posjedovali
narav meleka, tada djelovanja ovih imena ne bi mogli doi do izraaja.
Potom, tu je i manifestiranje tragova onih Njegovih imena koja sadre
Njegovu blagost, pratanje, opratanje grijeha, prekrivanje onoga to ne valja, prelaenje preko povrede Njegovoga prava i oslobaanje od vatre onih
koje hoe od svojih robova pa da nije stvorio i one pretpostavke koje mrzi
a koje dovode do ukazivanja tragova ovih Njegovih imena tada bi te mudrosti i korisnosti bile obesnaene. Vjerovjesnik, s.a.v.s., skrenuo je panju
na to kad je rekao: Kada vi ne biste grijeili, Allah bi vas potisnuo sa scene
i namjesto vas doveo druge, koji bi grijeili i molili Ga za oprost, pa bi im
opratao!218
Potom, tu je i manifestiranje tragova (Njegovih) imena mudrosti i obavijetenosti, jer je On Mudri (El-Hakm) i o Svemu Obavijeteni (El-Habr),
Onaj koji stvari stavlja na njihova mjesta, Koji ih postavlja na njima prilina
mjesta. Tako On nikada neto ne stavlja na mjesto koje nije njegovo, niti
ga postavlja tamo gdje, po nalogu Njegovog savrenog znanja, mudrosti i
obavijetenosti, ne bi trebalo biti. Tako On najbolje zna koga e odabrati za
Svoje objave; najbolje zna ko je valjan da ih primi i ko e Mu biti zahvalan
na tome to je Objava dola ba njemu; najbolje zna ko nije pogodan za to.
Da je odredio nepostojanje mrskih pretpostavki, tada bi bile obesnaene
brojne mudrosti i promakao bi veliki broj onog to je korisno. Da nije tih
pretpostavki, s obzirom na ono zlo koje nose u sebi, tada bi bilo obesnaeno
ono dobro koje je mnogo vee od tog zla koje se nalazi u njima. To je poput

218
Hadis biljei Muslim (VIII/94) posredstvom Ebu Hurejrea i njemu slian hadis posredstvom Eb Ejjba. Oba ta hadisa nalaze se i u Vjerodostojnici (Es-Sahha) (968, 969), u kojoj
hadis ima i svoje potvrde u drugim hadisima (967, 970).
256
Sunca, kie i vjetrova219 u kojima su koristi viestruko vee od zla kojeg (ponekad) priine.
Potom, tu je ostvarivanje razliitih oblika pokornosti kojih ne bi bilo
da nije stvoren Ibls naprimjer, pokornost u obliku borbe na Boijem putu
(dihd) Njemu je najdrai oblik pokornosti i kad bi svi ljudi bili vjernici,
tada ta pokornost i njene implikacije ljubav i prijateljstvo u ime Allaha
Uzvienoga, te neprijateljstvo zbog odnosa prema Njemu ne bi bili mogui. Isto je i sa pokornou predstavljenom u nareivanju dobra i odvraanju od zla, zatim onom predstavljenom u strpljivosti i opiranju strastima, te
preferiranju onih stvari koje Allah voli; onom predstavljenom u pokajanju i
traenju oprosta za poinjene grijehe; onom predstavljenom u ovjekovom
iskanju pomoi od Allaha da ga zatiti od njegovog neprijatelja, od neprijateljske spletke i uznemirenja, kao i brojnim drugim mudrostima koje ljudski
umovi ne mogu sve ni dokuiti.
Moda e neko postaviti pitanje: Da li su se te mudrosti mogle nai i
bez tih pretpostavki?
Pitanje, meutim, nije logino budui da pretpostavlja postojanje posljedice bez njezinoga uzroka, kao kad bi se pretpostavilo postojanje sina
bez oca, kretanja bez pokretaa, pokajanja bez pokajnika!
Pa ako bi neko rekao Ako su te pretpostavke poeljne s obzirom da
dovode do (ostvarenja) odreenih mudrosti, da li one u tom smislu mogu
biti i drage i eljene ili su one u svakom pogledu predmet srdbe? (odgovor bi bio) Ovo pitanje je dvojako:
a) moe se ticati Gospodara Uzvienoga, tj. da li On te uzronike voli s
obzirom na injenicu da oni dovode do onog to On voli, makar ih
mrzio kao takve? i
b) moe se ticati ovjeka, tj. da li je njemu prilino da i on njima bude
zadovoljan u onom smislu u kojem i njegov Gospodar?!
Prema tome, ovo pitanje ima svoju teinu. Znaj da se svako zlo svodi na
nepostojanje, tj. odsustvovanje dobra i uzronika koji vode k njemu. Ono
je s te strane zlo, dok u samoj injenici njegovog postojanja nema nikakvog
zla. Naprimjer, postojanje zlih dua je dobro sa stanovita samog njihovog

219
Affi kae: Ovaj prigovor i iscrpan odgovor na njega pogledaj na strani 193-198 u Ibnu-lKajjimovim Stupnjevima pobonjaka (Medridu-s-slikn), te na 282-283 stranici njegovog djela Bolest i lijek (Ed-Du ve-d-devu) nazvanom Dostatni odgovor (El-Devbu-lkf). Ovo gore je, naime, samo interpretacija toga.
257
postojanja. U njima se pak zlo stekne tako to im se prekine dotok dobra.

One su, naime, u osnovi stvorene pokretljivima, pa ako budu podrane
znanjem i nadahnute dobrom, onda time bivaju i pokretane, a ako budu
ostavljene tada se, voene svojom prirodom, pokreu u suprotnom pravcu.
Tako je i samo njihovo kretanje, kao takvo dobro i zlo postaje tek s nekim
nadodatkom, ne zbog same injenice kretanja.
Svo zlo je nasilje, tj. stavljanje neega na njemu neodgovarajue mjesto.
Prema tome, ukoliko bi se to neto stavilo na njemu odgovarajue mjesto,
tada ne bi bilo zlo. Proizlazi da je dio zla u tome relativan. Iz tog razloga sve
one kazne koje su postavljene na svoje mjesto u samima sebi predstavljaju
dobro mada su zlo za onaj objekat na kojem se primjenjuju, budui da u
njemu izazivaju bol dok je njegova priroda bila pripravna za ono suprotno
od njega, za uitak, spremna za nj, te je bol tako postala zlo u odnosu na nju,
dok je dobro za izvritelja budui da ga je postavio na za njeg prilino mjesto.
Uzvieni Allah, naime, nije stvorio isto zlo, koje bi takvo bilo sa svih
aspekata i sa svake take gledita. Njegova mudrost to odbija. Visosti Uzvienoga ne prilii da eli neto to je loe sa svake strane i u emu nema
ba nikakve koristi za Njegove stvorove. Takvo to bilo bi najoevidnija apsurdnost, budui da je u Njegovim rukama svako dobro, a da Mu zlo nije
imanentno. Naprotiv, sve to se vezuje za Njega dobro je, dok zlo nastaje
usljed odsustva te veze i vezanosti za Nj. Kad bi se, dakle, vezalo za Njega
tada ne bi bilo zlo. Obrati panju na to prekid veze sa Njim jest zapravo
ono to ga je pretvorilo u zlo!
Ako bi neko rekao: Pa, njegova veza sa Njim ipak se ne prekida ni u
pogledu stvaranja, ni u pogledu htijenja; odgovor bi bio sljedei: Ono sa tog
stanovita i nije zlo, jer se samo njegovo postojanje i vezuje za Njega, tako da
s te strane ono i nije zlo. Zlo koje se nae u njemu dolazi usljed nepostojanja
njegovog opskrbljivanja dobrom i njegovim uzronicima. Nepostojanje pak
nije neka stvar da bi se mogla vezivati za Onog u ijoj je ruci smo dobro.
Ako eli dodatno pojanjenje toga, onda znaj da postoje tri pretpostavke dobra; to su: uvoenje u postojanje (el-dd), pripremanje (el-idd)
i opskrbljivanje (el-imdd). Tako je stvaranje toga dobro, i potjee od Allaha,
ba kao i njegovo pripremanje i opskrbljivanje. Ukoliko mu pak izostane
priprema i opskrba onda se u njemu pojavi zlo, usljed nepostojanja toga, i
ono se ne vezuje za Aktivnog inioca, za Nj se vezuje njegova suprotnost.
Ako bi neko rekao: Zato ga nije opskrbio im ga je stvorio? odgovor
bi glasio: Mudrost nije nalagala njegovo uvoenje u postojanje i istovremeno
258
oprskrbljivanje, ve je nalagala njegovo uvoenje u postojanje i izostavljanje

njegove opskrbe. Tako je stvaranje toga dobro, dok je zlo nastalo zbog njegovog neopskrbljivanja.
Ako bi bilo reeno: Pa zato nije opskrbio sve postojee? pitanje bi
se moralo smatrati loim, jer bi otkrivalo da onaj ko ga je postavio dri da je
nivelacija meu svim postojeim subjektima snanije zastupljena u mudrosti, to je isto neznanje. Naprotiv, mudrost se nalazi upravo u toj ogromnoj
nejednakosti koja postoji meu stvarima, premda nejednakosti nema i u
stvaranju svake njihove vrste. Naime, u stvaranju svake pojedine vrste nema
nejednakosti do nejednakosti dolazi usljed nepostojeih stvari, s kojima
stvaranje nije povezano. Inae, u samom stvaranju nema nejednakosti. Ako
ti je ovo suvie komplikovano i ako ga ne moe shvatiti kako treba, povedi
se za rijeima onog koji je rekao:
Ono to ne moe, toga se i kloni,
i onome to moe ti se prikloni!220
Ako bi neko rekao: Kako On neto Svom robu moe eljeti a ne pomoi ga u
tome? odgovor bi bio: To je stoga to bi to Njegovo pomaganje ovjeka u
tome moglo rezultirati gubljenjem neega to je Njemu mnogo drae od te
pokornosti221 s kojom je On zadovoljan od njega, a moe biti i da ovjekovo
izvrenje te pokornosti sadri neki kvarljivi elemenat prema kojem Njegova
mrnja uzvien neka je On! moe biti vea od Njegove ljubavi prema
tom izrazu pokornosti. Uzvieni ukazuje na to rijeima: Da su imali namjeru da pou, sigurno bi za to pripremili ono to je potrebno, ali Allahu nije
bilo po volji da idu, pa ih je zadrao. (Et-Tevbe, 46)
Tako je Uzvieni kazao da Njemu nije bio po volji njihov polazak s Njegovim Poslanikom u boj to je izraz pokornosti pa ih je, budui da nije
volio da to potekne od njih, zadrao od toga. Zatim je naveo i neke negativne
posljedice kojima bi rezultirao njihov izlazak s Njegovim Poslanikom, rekao je:
Da su poli s vama, bili bi vam samo na smetnji. (Et-Tevbe, 47), tj. napravili
bi vam nered i zlo, i brzo bi meu vas, tj. aktivno bi radili na tome, smutnju
ubacili, a meu vama ima i onih koji ih rado sluaju (Et-Tevbe, 47), tj. onih
koji bi to prihvatili od njih i koji bi im se odazvali, pa bi se iz nastojanja onih

220
221
Stihovi se pripisuje pjesniku Amru ibn Mad Jekribu.

Affi kae: Pogledaj neslaganja i odgovore koje je komentator naveo na str. 206, a za dublji
uvid u ovo obratiti se na Stupnjeve (El-Medrid) (II/198).
259
i sluanja ovih izrodilo zlo koje bi bilo mnogo vee od koristi koju biste imali
od njihovog izlaska s vama. Tako su mudrost i milost nalagali da ih (Allah)
zadri od toga. Ovaj primjer uzmi za pravilo i prema njemu se ravnaj!
to se tie druge strane, tj. da se pitanje odnosi na ovjeka, i to je, takoer, mogue, tavie prisutno je u stvarnosti, jer i ovjek mrzi prost govor
i grijeenje i prezire ih u smislu da su to ini koji potjeu od ovjeka, da se
deavaju njegovim djelovanjem, njegovom voljom i izborom, dok je zadovoljan Allahovim znanjem, onim to je u Njegovoj knjizi zapisano, Njegovim
htijenjem, Njegovom voljom i Njegovom stvaralakom zapovijedi. Tako je
on zadovoljan onim to je od Allaha, dok je srdit na ono to potekne od
njega, kako to poima jedna skupina uenjaka.
Druga ih pak skupina apsolutno prezire, iako se i njihovo stajalite
svodi na ovo, jer oni pod apsolutiziranjem svoga prezira ne misle na to da
on zahvaa i Gospodarevo znanje, ono to je zapisano u Njegovoj knjizi te
Njegovo htijenje.
Tajna problema nalazi se u tome da ono to se od toga vee za Gospodara nije prezrivo, dok ono to se vee za ovjeka jest.
Ako bi neko rekao: ovjeku ne pripada nita od toga! odgovor bi bio
sljedei: To je nutemeljeni determinizam (debr) koji onome ko mu je odan
ne doputa da se oslobodi te skuenosti. ak je i oportuni kaderija blii
izbavljenju iz toga od deterministe, dok su pripadnici glavnog toka islama
(ehlu-s-sunne), koji stoje na sredinjoj taki, izmeu indeterminista (kaderija) i determinista (debrija) u najboljem izgledu za prevladavanje toga.
Ako bi neko upitao: Kako onda dolazi do kajanja i pokajanja uz svijest
o postojanju mudrosti u sudbinskom dosuivanju, te svijest o Boijem vjenom bdijenju nad svime (kajjmijja) i apsolutnoj provodivosti Njegovoga
htijenja?! odgovor bi glasio: Upravo je to ono to je one kod kojih je duhovno oko ostalo bez svoga svjetla navelo da stvar vide onakvom kakva ona
nije, pa su svaki taj in vidjeli kao izraz pokornosti, budui da su podudarni
s Allahovim htijenjem i sudbinskim odreenjem, zbog ega ih se moe uti
kako govore: Ako i nisam bio pokoran Njegovoj naredbi, bio sam pokoran
Njegovom htijenju!
O tome je izreena i skladba:
Slijedim samo ono to On je odabrao za me
i svaki moj in pokornost Njemu je prava!
260
Ovi ljudi najslabije vide sutine stvari i imaju najmanje znanja o Allahu,
te najmanje poznaju Njegove vjerske i prirodne odredbe! Naime, pokornost
se sastoji u postupanju u skladu s vjerozakonskim nalogom, a ne u skladu sa
sudbinskim odreenjem i (Boijim) htijenjem, jer da podudarnost sa sudbinskim odreenjem predstavlja pokornost, tada bi Ibls Njemu bio najpokorniji stvor, a narodi Nha, Hda, Sliha, Lta, uajba i faraona bili bi, svi,
Njemu pokorna bia!
To je pak vrhunac nepoznavanja stvari.
Stvar je sasvim drukija kad ovjek uvidi da je nemoan, da se na njemu ostvaruju sudbinske dosudbe, da je potpuno ovisan o svome Gospodaru, da bez Njegove zatite i brige ne moe ni onoliko koliko treba za treptaj
oka tada on funkcionira po Allahu a ne po sebi, i u takvom stanju od njega
nikako ne moe potei grijeh jer je na njemu tvrda utvrda: Mnome slua,
Mnome gleda, Mnome hvata, Mnome hodi! Nije zamislivo da, u takvom
stanju, od njega moe potei grijeh. Ako pak bude zaklonjen od tog prizora i
ostane preputen sebi, tada e ga ponijeti poriv strasti i tu se na njega nabacuju mree i remenja, i lovci se upuuju k njemu, pa kad mu se ukloni magla
tog prirodnog bitisanja tada mu dolazi kajanje, pokajanje i pribjegavanje
Bogu, jer je on u neposluhu Bogu sobom bio zaklonjen od svog Gospodara
pa kad se odvoji od takvog bitisanja i pree u drugo, tada ostaje sa svojim
Gospodarom, a ne sa sobom.
Ako bi neko rekao: Ako nevjerovanje dolazi po Allahovoj odredbi i Njegovom odreenju a nama je nareeno da budemo zadovoljni s Allahovom
odredbom kako ga onda moemo osuivati i mrziti?! u odgovoru najprije treba kazati: Nama nije nareeno da budemo zadovoljni sa svime to je
Allah odredio i dosudio; takvo to ne nalazi se ni u Kuranu ni u sunnetu. Naprotiv, meu onim to je odreeno (el-makdijj) ima onog ime se mora biti
zadovoljno, a ima i onog to pobuuje mrnju i prezir, i ime nije zadovoljan
ni Onaj koji provodi svoje odredbe uzvien neka je On! Naime, meu odreenjem ima i onog to izaziva (Njegovu) srdbu, kao to i meu dosuenim
stvarima ima onih za koje se On srdi, koje prezire, proklinje i kudi.
Drugo to treba kazati jest da tu postoje dvije stvari: Allahova odredba, koja je djelovanje koje opstoji po samom Biu Allahovom uzvien neka
je On! i efekat odredbe, tj. uinak koji je odvojen od nje. Prema tome, sva
Allahova odredba je dobro, pravednost i mudrost, i mi smo s njom u cijelosti zadovoljni, dok su efekti odredbe dvojaki: jednima smo zadovoljni, a
drugima nismo.
261
Tree: Allahova odredba ima dva aspekta jedan je povezan s Gospodarom Uzvienim i on je u dosluhu sa Njim, to je ono s ime se mora biti
zadovoljno. Drugi se pak aspekt vezuje za ovjeka i u dosluhu je sa njim,
i s te strane se dijeli na ono s im se zadovoljno i ono s im se nije zadovoljno. Primjer za to je ubistvo ovjeka. Ono se moe promatrati dvojako:
s obzirom na to da je njega sudbinski dosudio Allah, da ga je On odredio,
propisao i htio, uinivi ga smrtnim asom ubijenoga i svretkom njegovog
ivotnog vijeka i mi s tim moramo biti zadovoljni, dok njime ne moemo
biti zadovoljni s obzirom da je poteklo od ubice, da ga je on izvrio, poinio
i poduzeo ga po svom vlastitom izboru, ime je izrazio neposluh Allahu. S
te strane ubistvo preziremo i njime nismo zadovoljni.
to se tie njegovih rijei: Duboko poniranje u nj i teoretiziranje o
tome vodi razoarenju one znae da je krajnja granica u njemu duboko poniranje, tj. prekomjerno traganje za neim, to e kazati da prekomjernost u istraivanju sudbinskoga odreenja (kader), zaranjanje u dubine
govorom o njemu, predstavlja put prema neuspjehu. Pod izrazom ez-zera
(put, vodilica) podrazumijeva se sredstvo koje vodi neemu. Slian smisao
izraavaju i drugi izrazi, kakvi su preka (dereda), stepenice (sulem) i sl. Isto
je i sa izrazima hizln (razoarenje, neuspjeh), hirmn (zabranjenost, nedostupnost) i tugjn (prekograninost) i oni, takoer, izraavaju slian smisao. Meutim, hizln (neuspjeh) stoji nasuprot zafra (uspjeh, pobjeda), a
tugjan (prekograninost) nasuprot istikameta (hodanja ispravnom stazom).
to se tie njegovih rijei: Stoga se prema njemu mora biti krajnje
oprezan teorijski, intelektualno i sugestivno, od Ebu Hurejrea Allah bio
zadovoljan sa njim! prenosi se sljedee: Neki ashabi doli su Boijem Poslaniku, s.a.v.s., i rekli mu: Mi ponekad u sebi outimo neto o emu se ne
usuujemo ni govoriti?! Ve ste se susretali sa tim?!, upitao ih je on. Jesmo,
kazali su oni, i on im je na to rekao: To je jasno vjerovanje!222
Hadis biljei Muslim, dok se Vjerovjesnikove rijei: To je jasno vjerovanje odnose na ono to su oni kazali, naime da se ne usuuju ni govoriti o
onome to ponekad oute u sebi.
Muslim, isto tako, navodi sljedee rijei Abdullha ibn Mesda, Allah
bio zadovoljan sa njim: Boiji Poslanik, s.a.v.s., upitan je o ejtanskom doaptavanju (vesvesa), pa je rekao: To je isto vjerovanje!223 to izraava isti

222
223
Hadis biljee Muslim (I/83) i Ahmed (II/456).

Hadis posredstvom njega biljei Muslim, dok ga Ahmed biljei posredstvom Aie (VI/106).
262
smisao kao i Ebu Hurejreov hadis, jer je sugestija strastvenoga poriva (nefsa),
odnosno odbijanje njegovih sugestija u razini stvarne komunikacije izmeu
dvojice (sagovornika). Prema tome, odbijanje ejtanskih sugestija i doaptavanja i kvalificiranje prianja o njima krupnom stvari, jasno su i isto vjerovanje. To je bio i put ashaba Allah bio zadovoljan sa njima! kao i put svih
onih koji su ih slijedili u dobru.
Zatim su iza njih dole generacije koje su listove knjiga ispunjavale tim
doaptavanjima (vesvesama), koje su sve same sumnje i dileme, i njima su
jo ispunile i ljudska srca i tako su posezali za onim to je neistinito kako bi
njime pobijali ono istinito. Upravo iz tog razloga Profesor se Allah mu se
smilovao! due zadrao na osudi dubljeg uputanja u govor o sudbinskom
odreenju (kaderu) i istraivanju toga.
Od Aie Allah bio zadovoljan njome! prenosi se sljedee: Boiji
Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Allahu najmri ovjek je zagrieni polemiar!224
Imam Ahmed kae: Kazivao nam je Ebu Muvija, pozivajui se na
Dvuda ibn Ebu Hinda, on na Amra ibn uajba, on na svoga oca a on na
njegovog djeda, koji je rekao: Jednog dana Boiji Poslanik, s.a.v.s., izaao je
napolje u trenutku kada su ljudi priali o sudbinskom odreenju, pa se tako
rasrdio da je izgledalo kao da su mu po licu prosute sjemenke nara.225 ta
vam je, rekao im je, pa jedan dio Allahove knjige suprotstavljate drugom?!
Tako su propali koji su bili prije vas!
(Prenosilac hadisa) kae: Nisam se smatrao toliko sretnim ni zbog jednog drugog skupa u kojem je bio Allahov Poslanik, a u kojem ja nisam bio, koliko sam bio sretan to nisam bio u tome skupu!226 Hadis biljei i Ibn Made.
Uzvieni kae: A i vi slatkim ivotom ivite i isto onako kao to su oni
prije vas ivjeli; i vi se uputate u ono u to su se i oni uputali. (Et-Tevbe,
69); Takvi na onom svijetu nee imati nita! (El-Bekare, 200), tj. i vi se naslaujete vaim dijelom slatkoga ivota isto onako kako su se oni prije vas
naslaivali svojim dijelom, i uputate se u ono u to su se oni uputali u
podruje u koje su i oni zalazili kao eta, bataljon ili kao generacija. Tako

224
225
226
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi).

Ovo je rekao onaj to je vidio Poslanikovu srdbu, kad ih je uo da se uputaju u raspravu
o sudbinskom odreenju (kaderu), budui da je to u konfrontaciji s Allahovim vjerozakonom. (Nap. prev.)
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljee ga Ahmed i neki drugi autori s dobrim (dejjid) prijenosnim nizom.
263
je On, Uzvieni, jedno uz drugo stavio naslaivanje svojim dijelom slatkoga

ivota i uputanje (u ono u ta se ne treba uputati), jer do kvarenja vjere
dolazi ili u djelu ili u uvjerenju. U onom prvom se deava posredstvom strasti (ehevt), a u onom drugom posredstvom sumnji (ubeht).
Buhri, posredstvom Ebu Hurejrea Allah bio zadovoljan sa njim!
biljei sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Moj ummet e, doista, slijediti
one prije njega: pedalj po pedalj, lakat po lakat! Perzijance i Bizantijce?!,
upitali su ga i on je rekao: Pa koga drugog ako ne njih?227
Od Abdullha ibn Omera Allah bio zadovoljan sa njim! prenosi
se sljedee: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: I moj ummet e, posigurno,
stii isto ono to je stiglo i Benu Isrl: ako je meu njima bio neko ko je
javno opio sa svojom majkom i u mom ummetu e biti neko ko e to isto
raditi! Benu Isrl se pak podijelio na sedamdeset i dvije skupine, dok e se
moj ummet podijeliti na sedamdeset i tri, i sve e otii u Vatru, osim jedne.
Koje, Allahov Poslanie?, upitali su oni. One koja bude na onome na emu
smo ja i moji ashabi!, kazao je on.228 Hadis biljei Tirmiz.
Posredstvom Ebu Hurejrea neka Allah bude zadovoljan sa njim!
prenose se sljedee Vjerovjesnikove, a.s., rijei: (Jevreji) su se podijeli na sedamdeset i jednu ili na sedamdeset i dvije skupine, krani na isto toliko, a
moj ummet e se podijeliti na sedamdeset i tri skupine!229
Hadis biljee: Ebu Dvud, Ibn Made i Tirmiz, koji za nj kae da je dobar i vjerodostojan (hasen sahh).
Od Muvije ibn Ebi Sufjna neka Allah bude zadovoljan sa njim!
prenosi se sljedee: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: I jevreji i krani su se
u svojim vjerama podijelili na sedamdeset i dvije skupine, a ovaj ummet e
se podijeliti na sedamdeset i tri!230 tj. sekte, i sve e zavriti u Vatri osim
jedne one koja bude slijedila obrazac prve zajednice (el-dema).
Najvee pitanje oko kojeg se ummet podijelio jest pitanje sudbinskog
odreenja (kader) o emu se govor proirio do krajnje granice.
227
228
229
230
Hadis biljei El-Buhri u Dranju (za Boije ue) (El-Itism), te Ahmed (II/325, 367).
Hadis je, s ovakvim tekstualnim oblikom, slab (daif), iako ga Tirmiz u nekim rukopisnim
primjercima ocjenjuje dobrim (hasen), to je mogue s obzirom na podrku koju ima
u drugim hadisima, zbog ega sam ga i uvrstio u Vjerodostojni dio Zbornika (Sahhu-ldmii) pod. br. 5219, kao i u Vjerodostojnicu (Es-Sahha), br. 1348.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u Vjerodostojnici (Es-Sahha), pod br. 203.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u prethodnom izvoru, br. 204.
264
to se tie njegovih rijei: Tako bi onaj ko bi pitao: Zato je On to i

to uradio? odbacio odredbu Knjige, a onaj ko odbaci odredbu Knjige taj je
nevjernik znaj da se temelj pobonosti (el-ubdijje) i vjerovanja u Allaha, Njegove knjige i Njegove poslanike zasniva na preputanju (Allahu) i na
nepostavljanju pitanja o pojedinostima mudrosti koja je sadrana u naredbama, zabranama i drugim propisima erijata. Tako Allah uzvien neka
je On! ne kazuje ni o jednom sluaju gdje je neki narod prihvatio svog
vjerovjesnika i povjerovao u ono s ime im je doao a da ga je zapitkivao o
pojedinostima mudrosti u onom to im je nareivao, to im je zabranjivao
ili to im je prenosio od njihovog Gospodara. Da su to radili tada ne bi bili
vjernici u svog poslanika. Naprotiv, oni su to prihvatali, preputali se tome i
pokoravali mu se. Onu mudrost koju su dokuivali potivali su, dok ih ono
to im je ostajalo zakriveno nije navodilo da mu se ne povinuju i ne pokore
dok ne upoznaju njegov smisao. Poslanik je u njihovim oima bio mnogo
vei od toga da ga pitaju o tome, kao to se navodi u Indilu: O sinovi
Izraelovi, ne pitajte: Zato je na Gospodar naredio?, ve pitajte: ta je na
Gospodar naredio?
Tako emo vidjeti kako ljudi iz prve generacije ovog ummeta, koji je
najpotpuniji ummet u pogledu razboritosti, spoznaje i znanja, nisu pitali:
Zato je Allah ovo naredio? Zato je ovo zabranio? Zato je odredio da bude
tako i tako? Zato je uradio tako i tako?, jer su znali da je to protivno vjerovanju i predanosti (Allahu), da e se islam moi ustabiliti samo ako bude na
stupnju pokornosti (teslm).
Prema tome, prva stvar u potovanju naredbe jest vjerovanje u nju,
zatim vrsta odluka da e se postupati po naredbi, potom brzo izvrenje
iste, bez odlaganja, eliminacija svih prepreka koje joj prijee ostvarivanje,
zatim ulaganje truda i panje da se izvrava na najpotpuniji nain; potom
njeno upranjavanje s obzirom da je to nareeno tako da to ne ovisi o tome
da li se poznaje mudrost toga, pa ako ih poznaje da e ih primjenjivati, a ako
ne poznaje nee, jer to iskljuuje pokornost i ugroava naelo izvravanja
zapovijedi.
Kurtubi, citirajui Ibn Abdulberra, kae: Onaj ko bude pitao zato to
mu neto nije jasno, idui za stjecanjem znanja i odagnavanjem neznanja
od sebe, tragajui za onim smislom na kom se u vjeri mora zadrati, taj je
na ispravnome putu, jer pitanje i jest lijek za neznanje. Meutim, onaj ko
pita samo zato da bi raspravljao, a ne da bi razumio ili nauio, takvome nije
doputeno da pita, ni puno ni malo.
265
Ibnu-l-Areb231 kae: Ono s ime uenjak treba da se okupira jest iznoenje dokaza, pojanjavanje naina razmatranja, postizanje pretpostavki za
samostalno rjeavanje erijatskih pitanja (idtihad) i pribavljanje odreenog
sredstva za oprskrbu.
Zatim kae: Ako iskrsne neki problem onda e mu se prii s prave
strane i rjeenje e mu se potraiti tamo gdje se misli da e se najprije nai,
a Allah e ve otvoriti put ka njegovom pravilnom rjeenju.
Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: U lijep islam jednog ovjeka spada i
ostavljanje onog to ga se ne tie.232 Hadis biljei Tirmiz i drugi autori.
Nema pak nikakve sumnje da se moe oznaiti nevjernikom onaj koji
odbije neku odredbu Knjige. Meutim, onaj koji neemu dadne drugi smisao usljed neke dileme koja mu se isprijeila, njemu e se pojasniti ta je u
tome ispravno kako bi se tome priklonio.
Uzvieni Allah, dakle, nee biti pitan za ono to radi zbog savrenosti
Svoje mudrosti, milosti i pravednosti, a ne zbog svoje nadmoi i monosti,
kako tvrde Dehm i njegovi sljedbenici. O tome e biti dodatnog pojanjenja kod Profesorovih rijei: Nikog ko se (namazom) okree prema Kabi
neemo proglaavati nevjernikom zbog nekog grijeha ukoliko on za nj ne
bude tvrdio da je dozvoljen.
O njegovim rijeima:
bi, dakle, bilo ono to je potrebno onom miljeniku Uzvienog
U To
Allaha ije je srce prosvijetljeno, i to je stupanj onih koji imaju duboko znanje. Znanja, naime, imaju dvije vrste: znanje koje je meu
ljudima prisutno i znanje koje meu njima nije prisutno. Negiranje prisutnog znanja je nevjerstvo, kao to je nevjerstvo i tvrdnja
da se posjeduje neprisutno znanje. Nema vjerovanja bez prihvaanja prisutnog i ostavljanja potrage za neprisutnim znanjem.
231
232
Radi se o imamu Muhammedu ibn Abdullhu el-Mefiriju el-Ibliju, jednom od hafiza hadisa, umro 543. godine po H. On nije Muhammed ibn Ali el-Htem, sufija i proelnik uenja
o transcedentalnom jedinstvu bitka (vahdetu-l-vudd), koji je umro 638. godine po H.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i prenosi se od itave skupine ashaba. Ja sam ga struno
obradio u djelu Svjea baa (Er-Revdu-n-nadr), pod br. 293, 321.
266
Komentar:
To bi, dakle, bilo ono..., tj. sve ono to je ranije navedeno u ta se mora vjerovati i po emu se mora raditi, a s im je doao islamski vjerozakon (erijat),
dok rijeima: I to je stupanj onih koji imaju duboko znanje podrazumijeva poznavanje onoga to je dolo preko Poslanika, s.a.v.s., u cjelini i pojedinostima, u smislu odricanja i potvrivanja. Pod neprisutnim znanjem
misli se na znanje o sudbinskom odreenju (kader) koje je Allah zaklonio
od Svojih stvorova i zabranio im da idu za njegovim dosezanjem, dok se
pod prisutnim znanjem misli na znanje o erijatu i njegovim primarnim i
sekundarnim nauavanjima, pa onaj ko zanijee neto od onoga s ime je
doao Poslanik, s.a.v.s., taj spada u nevjernike, ba kao i onaj ko ustvrdi da
posjeduje znanje nedosezljivoga (ilmu-l-gajb). Uzvieni kae: On tajne zna
i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere, zato On i ispred i iza njega postavlja one koji e ga uvati. (El-Dinn,
26-27); Samo Allah zna kad e Smak svijeta nastupiti, samo On sputa kiu
i samo On zna ta je u maternicama, a ovjek ne zna ta e sutra zaraditi i
ne zna ovjek u kojoj e zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je
obavijeten. (Lukmn, 34)
To to je Allahova mudrost zakrivena od nas ne znai da ona i ne postoji, kao to ni nae neznanje o njoj na znai i njeno poricanje.233 Zar ne vidi da
zakrivenost Allahove mudrosti od nas u stvaranju zmija, korpiona, mieva i
insekata, za koje se zna da nam nanose samo tetu, ne iskljuuje injenicu da
je Uzvieni Allah i njihov stvoritelj, niti znai da u njima nema neke mudrosti
koja je za nas skrivena, jer odsustvo znanja nije i znanje o neemu ega nema.
O njegovim rijeima:
u Plou (El-Levh) i Pero (El-Kalem) i u sve to je u njoj
U Ivevjerujemo
zapisano.
Komentar:
Uzvieni kae: A ovo je Kuran velianstveni, na Ploi pomno uvanoj. (ElBurd, 21-22)

233
U rukopisu je razliit red rijei no u istom znaenju.
267
Hafiz Ebu-l-Ksim el-Taberni, posredstvom svog prijenosnog niza, navodi sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Allah je stvorio Plou Zatienu
(Levhi-mahfz) od bijelog bisera: stranice su joj od crvenog rubina, pero joj
je svjetlost i ispisnina joj je svjetlost. Allah u njoj u svakom danu ima tri
stotine i ezdeset pogleda. irina joj je koliko je izmeu neba i Zemlje i On
u nju svakoga dana pogleda tri stotine i ezdeset puta: stvara, opskrbljuje,
usmruje, oivljava, uzdie, unizuje i ini ta hoe!234
Spomenuta Ploa je ona u kojoj su zapisane dosudbe svih stvorenja
(mekdr), dok je spomenuto Pero ono koje je Allah stvorio i kojim je, na
spomenutoj Ploi, zapisao sve one dosudbe, kako stoji u Ebu Dvudovim
Sunnetima (Es-Sunen), u predaji od Ubdea ibn Smita koji kae: uo sam
Boijega Poslanika, s.a.v.s., kad je rekao: Prvo to je Allah stvorio bilo je Pero,
pa mu je rekao: Pii! Gospodaru, upitalo je ono, ta da piem?! Ispii, rekao mu
je Allah, sudbine svih stvari, sve do Smaka svijeta!235

234
235
Hadis je slab (daf). Biljei ga Taberni u svom Velikom zborniku (El-Mudemu-l-kebr)

(III/165/1) a u njegovom prijenosnom nizu nalazi se i Zejd ibn Abdullh, tj. El-Buki koji hadis
prenosi od Lejsa, tj. Ibn Ebu Sulejma, a obojica njih su slabi prenosioci. Taberni u istom
djelu (III/88/2) navodi slian hadis ali preko drugog prijenosnog niza, kojim se prenosi od Ibn
Abbsa (mevkf) i ovaj niz je mogue ocijeniti kao dobar (hasen), budui da su svi njegovi
prenosioci pouzdani, osim Bukejra ibn ihba, Kufijca, kojeg Ebu Htim titulira ejhom
(uiteljem) dok ga Ibn Hibbn spominje u svojim Pouzdanim prenosiocima (Es-Sikt) (II/32).
Napomena: Ovaj hadis bio je izopaen u izdanju Ahmeda kira, i on ga je ispravio, preuzevi ga iz djela Zbirka nadodataka (Medmeu-z-zevid) gdje prijenosni niz hadisa see
samo do Ibn Abbsa, a ne i do Poslanika, a.s., (mevkf). Mi smo ga pak ispravili u onoj
verziji koja se, takoer, posredstvom Ibn Abbsa prenosi od Poslanika, a.s., a koja se nalazi
u Leksikonu (El-Mudem), to je ispravno jer ga i autor navodi s predajom koja see sve do
samoga Poslanika. Prema tome, nije dozvoljeno neto to se prenosi mevkf-predajom - a
u emu se desila deformacija - dovoditi u vjerodostojnu formu, kako je to poznato, zbog
razliitosti u njihovim tekstualnim oblicima, na ta sam sugerirao izrazom slian.
Hadis je vjerodostojan (sahh), s tim da nisam posve siguran u autentinost upotrebe konstrukcije pa mu je rekao (fe kle), koju autor navodi. Naime, u nekim predajama stoji:
potom je rekao (summe kle).
Tako Ebu Dvud hadis biljei i posredstvom Ebu Hafse koji kae: Ubde ibn Smit kae...,
a zatim ga navodi s esticom pa je rekao (fe kle).
Ebu Hafsino ime je Hubej ibn urejh e-mi i njega jedino Ibn Hibbn oznaava pouzdanim prenosiocem. U Et-Takrbu se za nj kae da je prihvatljiv (makbl) ali samo kad prenosi
hadis koji je na tragu nekog drugog (mutbea), u protivnom se hadisi koje on prenosi
smatraju slabima (lejjinu-l-hads) kako je o njemu reeno u predgovoru. I drugi su hadis
prenijeli s njim, ali niz prenosilaca do njih nije vjerodostojan. Tako Tajlis kae: Kazivao
nam je Abdulvahid ibn Sulejm, pozivajui se na Ata ibn Ebi Rebha koji kae da je njemu
hadis kazivao El-Veld ibn Ubde ibn Smit, prenosei ga od svoga oca... (577) Hadis,
posredstvom Tajlisja, biljei Tirmiz (II/232), koji za njeg kae da je dobar i neobian
(hasen-garib), te da se kod njega nalazi i u predaji posredstvom Ibn Abbsa.
268
Uenjaci su se podijelili u dva tabora o tome da li je prvo stvoreno Pero

ili Prijesto (el-Ar) i njihova stajalita navodi hafiz Ebu-l-Al el-Hemdni.
Ispravniji je pak stav da je Prijesto stvoren prije Pera, s obzirom da je tako
konstatirano u Zbirci vjerodostojnih hadisa (Es-Sahh) hadisom koji prenosi
Abdullh ibn Amr koji kae: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Allah je zapisao
dosudbe svih stvorenja pedeset hiljada godina prije nego e stvoriti nebesa i
Zemlju, dok je Njegov Prijesto nad vodom bio!236
236
Meutim, spomenuti Abdulvahid je slab (daf) prenosilac, kako stoji u Et-Takrbu.

Ipak, Ejjb ibn Zijd kae drukije. Kazivao mi je, veli on, Ubde ibn el-Veld ibn Ubde
(koji kae): Taj hadis mi je kazivao moj otac i, prema njemu, Vjerovjesnik je rekao: Potom
je rekao: Pii!
Ovaj hadis biljei Ahmed (V/317) i njegov prijenosni niz je dobar (hasen), dok su svi prenosioci u nizu pouzdani (sikt) i poznati, osim ovog Zijda, od kojeg opet hadis prenosi
itava skupina ljudi. Ibn Hibban ga ak ocjenjuje pouzdanim, tako da se moe kazati da su
njegovi hadisi, ako Bog da, dobri (hasen). No, durr ga u svom erijatu (Kitbu--eriati,
str. 177) navodi u verziji u kojoj se kae: Fe kale lehu: Idri! (Pa mu je rekao: Poteci!, tj.
zaponi s pisanjem).
Jezid ibn Ebu Hubejb ga, posredstvom El-Velda ibn Ubdea, biljei kao: Summe kale lehu:
uktub (Zatim mu je rekao: Pii!), a svi njegovi prenosioci su pouzdani, osim Ibn Lehe,
koji je imao loe pamenje, no potvrda ovom hadisu je hadis koji od Vjerovjesnika, s.a.v.s.,
prenosi Ebu Hurejre, a koji glasi: Prvo to je Uzvieni Allah stvorio bilo je pero, zatim je
stvorio nun, tj. mastilo, a zatim je rekao: Pii!
Ovaj hadis biljei El-durr, te El-Vhid u svom tefsiru (IV/157/2). U njegovom prijenosnom nizu nalazi se i El-Hasan ibn Jahja el Hueni, koji je sporan prenosilac. Za njega se u
Et-Takrbu kae da je iskrenog govora, ali da mnogo grijei.
Helem, predaje se razlikuju u pogledu ovog veznika pa se, stoga, autorova argumentacija
samo onom prvom verzijom prema kojoj je stvaranje Prijestolja prethodilo stvaranju Pera,
ne bi mogla smatrati potpunom dok se ne bi ustanovilo da li ta verzija prevae nad drugim, u kojima stoji: Zatim je rekao...
Ako je ve neophodno izvriti vrednovanje meu njima, onda prednost treba dati ovoj
drugoj predaji, budui da nju prenosi veina prenosilaca, a ima i svoju potvrdu u hadisu
koji prenosi Ebu Hurejre, kao to je napomenuto, te budui da sadri i dodatno znaenje.
Treba kazati i to da nema proturjenosti izmeu ove predaje i hadisa koji prenosi Abdullah ibn Amr, a u kojem se eksplicitno naznaava da je zapisivanje sudbinskih odreenja
dolo poslije stvaranja Prijestolja, dok hadis, prema preteeoj predaji, eksplicitno govori
o tome da je Pero bilo prvo stvorenje i da je njemu potom nareeno da zapie sve ta e
biti, meu im je i Prijesto. Ja sam, dakle, skloniji stavu da je Pero prethodilo Prijestolju, a
Allah najbolje zna!
Hadis sadri i jednu suptilnu naznaku, koja bi se mogla uzeti kao odgovor onim naunicima
koji stoje na stanovitu da stvorenja nemaju svoga poetka, tj. da ne postoji nita stvoreno
a da mu nije prethodilo neko drugo stvorenje i tako u nedogled, pa razmisli o njoj! U vezi s
tim konsultiraj i Nisku vjerodostojnih hadisa (Silsiletu-l-ehdsi-s-sahha), br. 133.
Hadis je vjerodostojan (sahih), i ve je jednom navoen.
269
Ovim se eksplicitno naznaava da se odreivanje sudbina desilo nakon stvaranja Prijestolja, te netom po stvaranju Pera, prema Ubdeovom
hadisu. Njegove pak rijei: Prvo to je Allah stvorio bilo je Pero itd., mogu
initi jednu, a mogu i dvije reenice. U sluaju da se radi o jednoj reenici,
to je ispravno, znaenje bi bilo: da mu je Allah netom po njegovom stvaranju rekao: Pii! (kako stoji u jednoj verziji tog hadisa, naime: im je Allah
stvorio Pero, rekao mu je: Pii!), dakle s akuzativnom vokalizacijom rijei:
evvel i el-kalem.237
U sluaju pak da se radi o dvjema reenicama u verzijama u kojima se
hadis prenosi s nominativnom vokalizacijom dviju navedenih rijei onda bi
smisao hadisa bio taj da je Pero bilo prvo stvorenje iz ovog svijeta i time bi ova
dva hadisa bila podudarna. Naime, hadis Abdullha ibn Amra eksplicitan je
u tome da je (stvaranje) Prijestolja prethodilo odreivanju sudbina, a da je
odreivanje sudbina vremenski bilo korespondentno sa stvaranjem Pera.
U drugoj verziji hadisa stoji: Poto je Allah stvorio Pero, rekao mu je:
Pii! Prema tome, to Pero je bilo prvo pero, najbolje i najimpozantnije. Vie
komentatora Kurana kae da je to ono Pero kojim se Allah zaklinje u ajetu:
Nn. Tako mi Pera i onoga to oni piu! (El-Kalem, 1-2), dok je drugo pero
pero Objave: ono kojim je ispisivana Allahova objava Njegovim vjerovjesnicima i poslanicima, a vlasnici tog pera su vladari nad ovim svijetom. Sva
pera su samo sluge njihovim perima. Vjerovjesnik, s.a.v.s., u noi svog nonog putovanja uzdignut je do stepena na kojem je mogao uti kripu pera
ta pera ispisivala su regulative koje je Uzvieni Allah objavljivao upravljajui
gornjim i donjim svijetom.
O njegovim rijeima:
bi se svi ljudi sakupili da neto, to je Uzvieni Allah odredio
U Kad
da bude, uine da ga ne bude - oni to ne bi bili u stanju uiniti, a
kada bi se svi sakupili da neto, to Uzvieni Allah nije odredio da
bude, uine da ga bude - oni to ne bi bili u stanju uiniti. Tinta
onoga to e se dogoditi do Sudnjega dana - osuila se!

237
to u arapskom jeziku daje znaenje kao u navedenoj verziji u zagradi, dakle: im je Allah
stvorio..., a ne: Prvo to je Allah stvorio..., kao u hadisu Ubdea ibn Smita, navedenom
nekoliko redaka ranije. (Nap. prev.)
270
Komentar:
Ve smo navodili hadis koji Dbir prenosi od Poslanika, s.a.v.s., u kojem
se kae: Doao je Surka ibn Mlik ibn Duem i rekao: Boiji Poslanie,
pojasni nam nau vjeru kao da smo sada stvoreni: u emu se sastoji nae
dananje zalaganje da li je to ono od ije se ispisnine tinta davno osuila i
ije dosudbe su davno izreene, ili u onom to tek treba da zapisano bude?
Ne, rekao mu je Poslanik, to je ono ije se ispisnine tinta davno osuila i ije
sudbine su davno izreene!238
Od Ibn Abbsa Allah bio zadovoljan sa njim! prenosi se sljedee:
Jednom sam bio iza Poslanika, s.a.v.s., pa mi je rekao: Dijete, hoe li da te
nauim neke rijei: uvaj Allaha, pa e i On tebe uvati! uvaj Allaha, nai
e ga pred sobom! Ako bude neto iskao, ii od Allaha; ako bude traio
pomo, trai je od Allaha. Znaj kada bi se sav narod okupio da ti uini neku
korist, ne bi ti mogli koristiti nita vie od onog to ti je Allah odredio, a kada
bi se sav narod okupio da ti priini neku tetu, ne bi ti je mogli priiniti osim
onoliko koliko ti je Allah odredio. Pera su odloena, a tinta na (ispisanim)
listovima se davno osuila!239
Hadis biljei Tirmiz i kae da je dobar i vjerodostojan (hasen-sahh).
U verziji koju navode drugi autori hadis glasi: uvaj Allaha, nai e
Ga pred sobom! Znaj za Allaha u blagostanju, pa e On znati za tebe u nevolji. Znaj da te ono to te promailo nije moglo pogoditi, a da te ono to
te pogodilo nije moglo promaiti. Znaj da pobjeda ide sa strpljivou, da
rastereenje ide uz nedae i da sa mukom ide i last!
U ovim i drugim hadisima pera (aklm) data su u mnoini, to e kazati da za ispisivanje onoga to je dosueno postoje neka pera mimo onoga
prvog, ranije spomenutog s Ploom zatienom (Levhi mahfz).
Prema napucima sunneta, postoje etiri vrste pera, i ova njihova podjela je razliita od one ranije spomenute:
Prvo pero je ono univerzalno, koje obuhvaa sve stvoreno; to je ono
Pero koje je ranije spomenuto s Ploom zatienom.
Drugo pero je ono koje se u hadisu vezuje za stvaranje Adema i ono
je, isto tako, ope ali samo za ljudski rod. O ovome postoje i ajeti kojima

238
239
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je ranije spomenut (pod brojem 240, tj. u izvorniku).
Hadis je vjerodostojan (sahh) zahvaljujui potvrdi koju ima u drugom hadisu i ja sam ga
struno elaborirao u Ibn Eb simovom Sunnetu (Es-Sunne) (316-318).
271
se kazuje da je Allah (sudbinski) odredio djela ljudi, njihove nafake, smrtne

ase i (stupanj njihove) sretnosti, netom po stvaranju njihovog praoca.
Tree pero je ono koje je vezano za upuivanje meleka fetusu u majinoj utrobi, pa kada u nj udahne duu izdaju mu se etiri zapovijedi: da zapie njegovu nafaku, smrtni as, djelo i da li e biti nesretnik (dehenemlija) ili
sretnik (denetlija),240 kako se to navodi u vjerodostojnim hadisima.
etvrto pero je ono koje se postavlja na ovjeka kada postane punoljetan, i koje bude u rukama plemenitih pisara (kirmen ktibn) koji biljee ono to ljudi rade, kako se to navodi u Kuranu i sunnetu.
Tako, kad ovjek zna da je sve od Allaha, onda je duan samo se Allaha
bojati i samo se Njega uvati. Uzvieni kae: Ne bojte se ljudi, ve se bojte
Mene! (El-Mide, 44); I strahujte samo od Mene! (El-Bekare, 40); I samo
se Mene bojte! (El-Bekare, 41); Oni koji se Allahu i Poslaniku Njegovu budu
pokoravali, koji se Allaha budu bojali i koji od Njega budu strahovali oni
e pravi dobitnici biti! (En-Nr, 52); On je jedini dostojan da Ga se boje i
On jedini grijehe oprata! (El-Muddessir, 56) Ajeta sa slinim znaenjem u
Kuranu ima mnogo.
Svaki se ovjek, neminovno, mora uvati nekih stvari, budui da ne ivi
sam. ak i ako je kralj kome se drugi pokoravaju, i tada se mora uvati nekih
stvari kako bi mogao bdjeti nad svojim podreenim. Prema tome, svaki ovjek se mora neega uvati, pa ako se ne uva Allaha, uvat e se stvorenja.
Ipak, ne mogu se svi ljudi usaglasiti u ljubavi ili u mrnji, jer to ovaj voli to
onaj mrzi, pa ovjek, stoga, i ne moe svima udovoljiti kako kae E-fii,
Allah bio zadovoljan njime:
Zadovoljstvo ljudi imati svih, to cilj je nedostian
Stog dri se samo onog to dobro je za te ne odvajaj se od tog!
Sve drugo ostavi ti, ne optereuj se sa njim.
Ta, zadovoljenje ljudi dostino nije, a ni nareeno Zadovoljenje Stvoritelja i moguno je, i zapovjeeno!
Uz to, stvorenje ne moe nita zatititi od Allaha, pa ako se ovjek boji svog
Gospodara On mu pomo ljudi ini nepotrebnom. Tako je Aia pisala Muaviji, to se prenosi i kao hadis posredstvom nje (merfan), a i kao njena

240
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ibn Mesuda, i ranije je
naveden u cijelosti, pod brojem 242 (u izvorniku).
272
izreka (mevkfen alejha): Ko Allaha zadovolji uz srdbu ljudi, Allah e njime biti zadovoljan i uinit e da i ljudi budu njime zadovoljni, a ko zadovolji
ljude srdivi Allaha, onaj od ljudi ko ga bude hvalio poet e ga kuditi!241
241
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga Tirmiz (II/67) posredstvom Abdulvehhaba ibnu-l-Verda koji se poziva na jednog ovjeka iz Medine, koji je rekao: Muavija je pisao
Aii, majci pravovjernih - neka Allah bude zadovoljan njima oboma! - molei je da mu
napie savjetno pismo, ali da mu ne nabroji mnogo toga, pa mu je Aia - Allah njome bio
zadovoljan! - napisala sljedee: Selamun alejkum, a potom... ula sam Boijega Poslanika,
s.a.v.s., kad je rekao: Ko bude traio Allahovo zadovoljstvo uz srdbu ljudi, Allah e njemu
pomo ljudi uiniti nepotrebnom, a ko bude traio zadovoljstvo ljudi uz srdbu Allaha,
Allah e ga prepustiti ljudima! Selam.
Zatim hadis biljei i posredstvom Hima ibn Urvea, koji ga prenosi od svoga oca a on od Aie
- da je pisala Muaviji, te je naveo hadis slinog sadraja, no ne vezujui ga za Poslanika, a.s.
Meutim, prijenosni niz (sened) hadisa koji se vezuje za Poslanika, a.s., je slab (daf) s obzirom da se prenosi posredstvom nepoznatog neimenovanog ovjeka, dok je predaja koja
se zadrava na Aii (mevkuf) vjerodostojna i svi njeni prenosioci su pouzdani.
Slian pak hadis prenosi i Osman ibn Vkid od svoga oca, on od Muhammeda ibn el-Munkedira a on od Urvea ibn Zubejra, koji ga prenosi od Poslanika, s.a.v.s., naime: Ko bude
traio Allahovo zadovoljstvo uz srdbu ljudi, Allah e njime biti zadovoljan a uinit e da i
ljudi njime budu zadovoljni, a ko bude traio zadovoljstvo ljudi uz srdbu Allaha, Allah e
se rasrditi na njega i uinit e da se i ljudi srde na njega! Ovaj hadis biljee: Kudai u djelu
Musnedu--ihb (k 42/2), Murek ibn Abdullh u svom Hadisu (El-Hads) (k 61/2) te Ibn
Askir (15/278/1).
Prijenosni niz ovog hadisa je dobar (hasen), a svi njegovi prenosioci su pouzdani i poznati.
U pogledu samog Osmana ibn Vakida ima nekih primjedbi, ali one nisu takve da bi hadis
koji on prenosi spustile na kategoriju niu od dobrih (hasen) hadisa. U Et-Takrbu se za nj
kae da je iskren u govoru (sadk), moda ponekad zbunjen.
Dio hadisa biljei i Ibn Burn u svojim Diktiranjima (El-Eml) (144/145), Ibnu-l-Arabi
u Leksikonu (El-Mudem) (82/1), Ebu-l-Ksim el-Mehrni u Izabranim znaenjima (ElFevidu-l-muntehaba) (3/23/1), Ibn zn el-Ezed u Proienim znaenjima (El-Fevidul-muntekt) (1/118/2) i El-Kudai (42/2) posredstvom Kutbea ibni-l-Ala ibni-l-Minhla elGanevija, koji kae da je njima Him ibn Urve kazivao sljedee: Ko bude nastojao dobiti
pohvale od ljudi inei grijeh prema Allahu, onaj ko ga bude hvalio poet e ga kuditi!
El-Mehrani kae: Hadis je neobian (garib) i ne znam da ga iko drugi prenosi od Hima
osim El-Ala ibn el-Minhla.
Hadis se od njega prenosi i u ovoj verziji: Ko bude traio pohvale ljudi grijeei prema
Uzvienom Allahu, oni koji ga budu hvalili poet e ga kuditi!
Hadis biljei Harit u djelu Runo ponaanje (Mesviu-l-ahlk) (2/5/2), zatim Ukajli u Slabim prenosiocima (El-Duaf) (325), Ibn Ad u Upotpunjenoj zbirci (El-Kmil) (k 272/2) i
Ebu-l-Hasan ibnu-s-Salt posredstvom Ibn Abdulaziza el-Hemija (k 76/1). Ukajl kae:
Niko ne prenosi ovaj hadis sa El-Alom ibn el-Minhlom, a ovaj hadis je poznat samo
preko njega.
Ibn Ad kae: Nije jak prenosilac.
Ibn Hibbn ga pak spominje meu pouzdanim prenosiocima!
Ukajl dalje kae: Kao hadis koji se vezuje za Poslanika, a.s., on ovdje nije vjerodostojan i
moe se smatrati Aiinom izjavom (mevkuf).
273
Prema tome, ko zadovolji Allaha, On e uiniti da mu pomo ljudi

bude nepotrebna, a On e biti zadovoljan njime. Potom e njime biti zadovoljni i ljudi. Naime, konanica pripada bogobojaznosti. Tako e ga Allah
zavoljeti pa e ga onda zavoljeti i ljudi, kako se navodi u dvjema zbirkama
vjerodostojnih hadisa (tj. u Sahihima Buhrija i Muslima), u kojima se biljee
sljedee Vjerovjesnikove, a.s., rijei: Kada Allah zavoli nekog ovjeka On vikne: O Debraile, Ja sam zavolio toga i toga, pa zavoli ga i ti!, pa tog ovjeka
zavoli i Debrail, a zatim Debrail obznani po nebesima: Allah voli tog i tog
ovjeka, pa ga volite i vi! Tako ga zavole stanovnici nebesa, a potom bude
prihvaen i na Zemlji!242
Slino ovome kae se i za omraenost.
Kako je pojanjeno, svaki se ovjek, neminovno, mora bojati ili stvorenja ili Stvoritelja. Kod bojazni od stvorenja teta je vea od koristi iz mnogih
razloga, dok se bojaznou od Allaha postie srea i ovog i onog svijeta.
Naime, On, Uzvieni, dostojan je bojaznosti i dostojan opratanja, jer je On
taj koji oprata grijehe, dok stvorenje nije u stanju ni grijehe oprostiti, ni nekoga uzeti u zatitu od njih. On je taj koji uzima u zatitu, a niko od Njega ne
moe zatititi. Neki iz prvih muslimanskih generacija su govorili: Bogobojazan ovjek nikada nee ovisiti o drugom, shodno rijeima Uzvienoga: A
onome ko se Allaha bude bojao, Allah e dati neki izlaz i opskrbiti ga odakle
se i ne nada! (Et-Talk, 2-3)
Allah je tako bogobojaznima dao garanciju da e im nai neki izlaz iz
tekoe koja pritisne ljude i da e ih opskrbiti odakle se i ne nadaju. Ako, pak,
to izostane onda je to znak da u bogobojaznosti ima neka falinka, pa neka se
takav obrati Allahu za oprost grijeha i neka Mu izrazi svoje kajanje. Uzvieni
zatim kae: A onome ko se na Allaha osloni, On mu je dovoljan! (Et-Talk,
3), tj. On mu je dostatan, nee ga pustiti da bude ovisan o drugome.
Neki ljudi misle da oslanjanje na Allaha (tevekkul) iskljuuje rad na
stjecanju zarade (iktisb) i korienje sredstvima, te da, ako su stvari sud-
242
Meutim, prema naem miljenju, hadis je vjerodostojan (sahih) i u jednom i u drugom

sluaju: kao mevkuf-predaja oigledno je vjerodostojna, no to se moe kazati i za predaju
koja se vezuje za Poslanika, a.s., (merfu) budui da se prenosi dobrim prijenosnim nizom
od Osmana ibn Vkida, kako je ranije reeno. Ako se tome pridoda i Tirmzijev prijenosni
niz onda se hadis moe, s Boijom pomoi, podii i na stepen vjerodostojnoga (sahh).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ebu Hurejrea, a struno je
elaboriran u Zbirci slabih hadisa (Ed-Dafa) pod brojem 2207, ispod jednog drugog hadisa,
koji se prenosi posredstvom Enesa i koji se tekstualno razlikuje od ovog.
274
binski odreene, za sredstvima nema potrebe, to je pogreno. Naime, neko

stjecanje zarade je stroga obaveza (farz), nekada je pohvalno (mustehab),
nekada dozvoljeno (mubh), nekada pokueno (mekrh) a nekad strogo
zabranjeno (harm) kako je ve definirano na odgovarajuem mjestu za
to. Sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., vie se od svih oslanjao na Allaha, ali je na sebe
stavljao ratnu opremu i iao trgovitima kako bi neto zaradio, tako da su i
sami nevjernici govorili: ta je ovom Poslaniku, on hranu jede i po trgovima
hoda?! (El-Furkn, 7) Zato e vidjeti mnoge od onih koji smatraju da je rad
na stjecanju zarade u opreci s oslanjanjem na Allaha, kako ive od onog to
im drugi dadnu kao sadaku ili poklon, npr. ubira poreza, ef policije i dr., o
emu e vie rijei biti na njemu odgovarajuem mjestu, budui da mu ovaj
saetak ne osigurava dovoljno prostora.
Ranije je sugerirano na neka stajalita vezana za tumaenje Allahovih
rijei: Allah dokida ta hoe, a ta hoe ostavlja postojanim; u Njega je Glavna knjiga. (Er-Rad, 39) to se pak tie Njegovih rijei: Svakog asa On se
zanima neim. (Er-Rahman, 29) Begav navodi sljedee Muktilove rijei:
Ajet je objavljen u vezi s Jevrejima, naime, kada su rekli da Allah ne sudi
subotom! Komentatori Kurana kau da je Allah takav da: oivljava, usmruje, opskrbljuje, jedne uzdie a druge uniava, ozdravljuje bolesnoga, skida
okove s okovanoga, rastereuje unesreenoga, odaziva se na dovu onoga ko
Mu se obraa, daje onome ko ie od Njega, oprata grijeh i ini nebrojene
druge stvari i stvara meu Svojim stvorenjima ta On hoe.
O njegovim rijeima:
to je ovjeka promailo nije ga moglo pogoditi, a ono to ga
U Ono
je pogodilo nije ga moglo promaiti.
Komentar:
Ovo se temelji na onome o emu je ve bilo govora, naime da e se ono to
je propisano neminovno i desiti. Kako je divno rekao jedan:
to je Allah odredio to neminovno e bit dogaanje,
stog nesretnik je i neznalica onaj ko ali se na svoje stanje!
275
i drugi:
Zadovoljan ti budi s onim to ima, mladiu
Ta Gospodar na ni mrava ne zaboravlja jednog!
Na noge dii se pred onim to vrijeme ti donosi,
za onim to prolo je hajd mirno spavaj ti!
O njegovim rijeima:
treba da zna da je Allahovo znanje prethodilo svakom biu
U ovjek
iz Njegovih stvorenja i da je On to sudbinski odredio na jedan konaan i nepobitan nain, tako da to niko od Njegovih stvorova na Njegovim nebesima ili Njegovoj Zemlji - ne moe ni ponititi,
ni odgoditi, ni otkloniti, ni izmijeniti, ni umanjiti, ni uveati.
Komentar:
Ovo se temelji na ve reenome, tj. da je Allahovo znanje prethodilo svim
biima, te da je On odredio njihove sudbine prije nego ih je stvorio, kako
je to rekao Poslanik, s.a.v.s.: Allah je odredio sudbine ljudi pedeset hiljada
godina prije nego e stvoriti nebesa i Zemlju, kad je Njegov Prijesto bio na
vodi!243
Proizlazi da je Allah (unaprijed) znao da e stvari postati egzistentne
kad doe njihovo vrijeme, prema nalogu Njegove vrhunske mudrosti (pa je
i bilo onako kako je On znao). Zapravo, nastanak ivih bia, sa svim onim
udesnim mudrostima u njima, i moe se zamisliti samo od nekog znalca
ije je znanje prethodilo njihovom stvaranju. Uzvieni kae: Pa zar da ne
zna Onaj koji stvara, a On sve do u sitnicu znade i o svemu je obavijeten!
(El-Mulk, 14)
Ekstremne mutezilije nisu priznavale da je Allah oduvijek bio znalac.
Govorili su: Uzvieni Allah nema znanja o ljudskim djelima (dok ih oni ne poine). Uzvien neka je Allah nad onim to oni govore uzvienou golemom!
Imam fii - neka Allah bude zadovoljan njime! - kae: S kaderijama
polemizirajte o (Allahovom) znanju, pa ako ga priznaju time e biti poraeni

243
Hadis je vjerodostojan (sahih), i ve je jednom navoen ( pod br. 80 u izvorniku).
276
(u debati), a ako ga ne priznaju time e zai u nevjerstvo, jer Allah (Uzvieni)

zna da je ovaj kadar i da ini ono to moe pa ga zato nagrauje, a da je i
onaj kadar no da ne ini ono to moe, pa ga zato kanjava. Kanjava ga,
dakle, zbog toga to ne ini i pored sposobnosti koju ima za to, to je Allahu
bilo poznato kod njega, dok onom ko nije sposoban i ne nareuje, niti ga
kanjava za neto za ta nije bio sposoban.
Ako bi neko rekao: ovjek bi onda morao biti kadar promijeniti Allahovo znanje, jer je u Allahovom znanju da on neto nee uiniti, pa ako je
ovjek u stanju to uiniti, u stanju je, time, promijeniti i Allahovo znanje! odgovor bi bio sljedei: To je velika greka, budui da sama njegova mogunost za taj in ne znai obavezno i promjenu znanja. Onaj ko tako misli vjeruje da e, u sluaju da ovjek poduzme jedan takav in, doi do promjene
znanja, dok bi, u sluaju da se on zbilja dogodi, to dogaanje bilo ono to se
nalazilo u znanju, a ne njegovo nedogaanje, pa je tako apsurdno da doe
do dogaanja neega uprkos Allahovom znanju da se ono nee dogoditi.
Naprotiv, ako se dogodi, to znai da je Allah znao da e doi do njegovog
dogaanja, a ako se ne dogodi znao je da se nee dogoditi.
Mi, naime, ne poznajemo Allahovo znanje, osim onoga to se pokae.
Njegovo znanje je podudarno sa stvarnou pa je nemogue da se dogodi
neto to bi zahtijevalo izmjenu u (Njegovom) znanju. Naprotiv, ta god
da bude - to je ono to je On znao da e biti, tako da ovjek koji neto ne
uradi nije uinio nita to bi mijenjalo (Njegovo) znanje (nego on samo ima
sposobnost za neto to se nije desilo, a da se jeste desilo to bi bilo ono to
je Allah znao da e se desiti, a ne da se nee desiti).
Ako bi neko rekao: Tek kada se (neto) ne dogodi Allah saznaje da se
nee ni dogoditi, pa ako je ovjek u stanju uiniti da se to dogodi, u stanju
je i promijeniti (Allahovo) znanje!? - odgovor bi bio sljedei: To nije tako,
ve ovako: ovjek je imao sposobnost da to uini, ali ga nije uinio, a da ga je
uinio tada bi ta injenica bila ono to se nalazilo u Boijem znanju, ne neto
drugo. Prema tome, kada se ovjekova potencijalna sposobnost za neki in
i ostvari, u tom sluaju je to ostvareno bilo ono za ta je Allah znao da e se
desiti, dok su dotini pretpostavljali njegovo dogaanje i pored Allahovog
znanja o njegovom nedogaanju. To je, meutim, apsurdna pretpostavka,
ba kao kad bi neko rekao: Zamisli dogaanje toga zajedno s njegovim nedogaanjem! - to je sastavljanje dviju suprotnosti.
Ako bi neko rekao: Ako je dogaanje neega i pored Gospodarevog
znanja o njegovom nedogaanju apsurdno, to znai da se ono i nije nalazilo
277
u sferi moguega!? - odgovor bi bio sljedei: Izraz muhl (apsurdan, nemogu) je openit, i u konkretnom primjeru to nije apsurdno usljed njegove
nemogunosti da ga poduzme, usljed slabosti u odnosu na nj ili usljed neke
zapreke u samom sebi - naprotiv, taj in je mogu, dokuiv i uinljiv i, ako
se dogodi, znai da je Allah znao da e se dogoditi, a ako se ne dogodi, znai
da je Allah znao da se nee dogoditi.
Ako bi se pak pretpostavilo njegovo dogaanje uz odsustvo uzronika
dogaanja time bi ono postalo apsurdno, budui da bi se u tom sluaju morala priznati posljedica bez uzronika. Stvari su, u toj perspektivi, apsurdne.
Ono pak to dotine ostavlja bez aduta jest da tada niko ne bi ostao kadar
za bilo ta, ni Gospodar, ni ljudi. Naime, ako Gospodar Sam po Sebi zna da
e neto uiniti, to Njegovo znanje ne znai obavezno i odsustvo Njegove
moi da to ne uini. Isto je i s Njegovim (sudbinskim) odreivanjem ljudskih
djela. Opet, Uzvieni Allah najbolje zna!
O njegovim rijeima:
To spada u doktrinu (akd) vjerovanja, u naela spoznaje i u
U priznavanje
jednosti Uzvienog Allaha i Njegove stvoriteljnosti,
244
kako Uzvieni kae u svojoj Knjizi: Koji je sve stvorio i precizno

odredio. (El-Furkn, 2); A Allahova zapovijed je odredba konana. (El-Ahzb, 38)
Komentar:
Aluzija na ono to je ranije reeno o vjerovanju u sudbinu i tome da je Njegovo znanje prethodilo stvaranju bia, da je ono postojalo i prije njihovog
stvaranja. U odgovoru jednome koji ga je pitao o vjerovanju Vjerovjesnik,
s.a.v.s., rekao je: (To je) Da vjeruje u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige,
Njegove poslanike i Sudnji dan; i da vjeruje u sudbinsko odreenje, bilo da
se radi o dobrom ili loem!245 Na kraju hadisa, Poslanik je upitao: Omere,
zna li ko je ovaj pitac? Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!, odgovorio je

244
245
U izvorniku umjesto ove jednine stoji mnoina: akid.

Hadis je vjerodostojan (sahh), biljei ga Muslim posredstvom Omera, te El-Buhrija i Muslim posredstvom Ebu Hurejrea.
278
Omer. To je, kazao je Poslanik, Dibrl, doao je da vas podui vaoj vjeri!
Hadis biljei Muslim.
Njegove rijei: Potvrivanje Allahove jednosti i Njegove stvoriteljnosti znae da izraavanja Allahove jednosti, potvrivanja Njegove stvoriteljnosti nema bez vjerovanja u Njegove atribute. Tako onaj ko ustvrdi da
postoji neki drugi stvoritelj mimo Allaha postaje mnogoboac, a ta je tek
s onim ko ustvrdi da svako stvara svoje djelo!? Iz tog razloga su kaderije
medusije ovoga ummeta, a hadisi o njima zabiljeeni su u zbirkama naslovljenim sa Sunen.
Ebu Dvud, posredstvom Ibn Omera, biljei sljedee Vjerovjesnikove,
s.a.v.s., rijei: Kaderije su medusije (vatropoklonici) ovoga ummeta - ako
se razbole nemojte ih obilaziti, a ako umru nemojte prisustvovati njihovoj
denazi!246
Ebu Dvud, takoer, biljei i izjavu Huzejfea ibnu-l-Jemna - neka je
Allah zadovoljan sa njim! - koja glasi: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Svaki
ummet ima svoje vatropoklonike (medus), a vatropoklonici ovog ummeta
su oni koji govore da nema sudbine - kad neki od njih umre, nemojte prisustvovati njegovoj denazi, a kad se neko od njih razboli nemojte ga obilaziti.
Oni su Dedalova stranka i Allahovo je pravo da ih i pridrui Dedalu!247
Ebu Dvud jo biljei, posredstvom Omera ibnu-l-Hattba, i ove Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Nemojte sjediti s kaderijama, niti im se prvi
obraati!248
Tirmizi biljei Ibn Abbsove rijei: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je:
Dvije vrste ljudi nemaju udjela u islamu: murdie i kaderije!249
Treba, meutim, kazati da su svi hadisi koji se prenose o kaderijama
slabi. Vjerodostojne su samo one predaje o njima koje se prenose kao rijei ashaba (mevkf). Tako se od Ibn Abbsa prenosi sljedee: Sudbinsko

246
247
248
249
Prijenosni niz hadisa (isnad) je slab, meutim ima i druge nizove koji ga ojaavaju. Struno sam ga elaborirao u Hladovima Denneta u verifikaciji sunneta (Zillu-l-denneti fi
tahrdi-s-sunneti) pod br. 338-342.
Prijenosni niz hadisa (isnd) je slab i ja sam ga struno elaborirao u prethodno navedenom
izvoru pod br. 329.
Prijenosni niz mu je slab; struno je elaboriran u Nii (El-Mikt) (108) i Hladovima (Zill)
(330).
Prijenosni niz hadisa je slab i ne treba da nas zavara to to ga autor Zajednike krune naela
(Et-Tdu-l-dmiu li-l-usl) ocjenjuje vjerodostojnim (sahh). Ja sam ga struno elaborirao u Verifikaciji sunneta (Tahrdu-s-sunneti) (344-345).
279
odreenje (kader) je korpus islamskog monoteistikog vjerovanja (tevhd),

pa onaj ko bude vjerovao u Allahovu jednost a nepriznavao sudbinsko odreenje, njemu e to njegovo nepriznavanje razoriti njegov tevhd.250
To je zato to vjerovanje u sudbinsko odreenje (kader) implicira i vjerovanje u Allahovo oduvijeko znanje i u ono to je iz Svog znanja, koje nije
mogue sagledati u cjelini, pokazao, te u zapisanost onoga to je ljudima
sudbinski odreeno. Na ovom pitanju su zabasali mnogi politeisti, sabejci,
filozofi i dr. koji su negirali da Allah poznaje pojedinosti ili neto drugo. Sve
to, naime, ulazi u sastav poricanja sudbinskog odreenja (kader).
to se pak tie Allahove moi nad svakom stvari nju kaderije u cijelosti
negiraju, budui da stoje na stanovitu da Allah ne stvara i ljudska djela,
ime Ga izvode iz Njegove svemoi i (sve)stvaralatva.
Sudbinsko odreenje, na koje upuuju Kuran, sunnet i jednoduje
muslimanskih uenjaka, tako da su oni koji ga poriu, nesporno, prave kaderije, jesu one dosudbe ljudima (mekdr) koje je Allah odredio, tako da se
u svim onim izjavama ashaba i istaknutih muslimanskih autoriteta (imama)
u kojima se kude kaderije misli na njih, poput Ibn Omerovih - Allah bio
zadovoljan sa njim! - rijei koje je izrekao kad mu je reeno da oni tvrde
kako ne postoji nikakvo ranije odreenje i da sve zapoinje inom svog aktueliziranja - on je, naime, na to kazao: Reci im da ja nemam nita sa njima,
a ni oni sa mnom!
Sudbinsko odreenje (kader), tj. odreivanje sukladno znanju, sadri
krupna naela. Jedno od njih je to da Allah zna predviene stvari (umr mukaddera) i prije nego ih stvori, ime se potvruje Njegovo oduvijeko znanje
i u emu se nalazi odgovor onima koji Mu odriu takvo znanje.
Drugo naelo je da sudbinsko odreivanje (takdr) sadri dosudbe svih
ivih bia - njihove dosudbe jesu njima imanentna odreena svojstva, jer je
Allah svemu odredio mjeru. Uzvieni kae: I stvorio je svaku stvar i precizno
joj odredio mjeru! (El-Furkn, 2)
Stvaranje, dakle, podrazumijeva odreivanje mjere, mjere o samoj
stvari, u smislu odreivanja svih njenih dimenzija, to se ini prije njenog
nastanka. Prema tome, ako je On svakom stvorenju zapisao njegovu mjeru
koja se striktno odnosi na nj u smislu njegove zapremine i kakvoe, onda je
250
Predaja je slaba, bilo da se prenosi kao Ibn Abbsova izjava, ili kao hadis Boijega Poslanika, s.a.v.s., kako je to ranije objanjeno (pod br. 245) (u izvorniku).
280
to i najbolji pokazatelj znanja o partikularijama - suprotno tvrdnji onih koji

takvo znanje negiraju, koji tvrde da Allah zna samo generalije (kullijjt), a ne
i partikularije (duzijjt). Sudbinsko odreenje (kader), dakle, podrazumijeva i oduvijeko znanje i znanje o pojedinostima.
Tree: sadri i injenicu da je On dao obavjetenje o tome i to iznio na
vidjelo prije nastanka ivih bia, i to na jedan podroban nain, to znai da
on ljudima moe podariti podrobno znanje o nekim stvarima i prije nastanka tih stvari, to moe biti indirektno ukazivanje na injenicu da Stvoritelj
tim prije posjeduje takvo znanje; naime, ako ve Svoje robove upoznaje sa
tim, kako moe biti da to On Sam ne zna!
etvrto: Ono podrazumijeva da On izabire ta e uiniti, da On to
stvara po Svome htijenju i po Svojoj volji i da nita nije uzrok samom sebi.
Peto: Ono ukazuje na to da e se to to je odreeno i dogoditi, da e
biti nakon to ga nije bilo, jer ga je On (najprije) odredbom predvidio, a
zatim ga i stvorio.
O njegovim rijeima:
teko onome ko u vezi sa sudbinskim odreenjem (kader) poU Pa,
stane oponent Allahu i ko u razvianje o njemu ue bolesna srca
- takav svojom slutnjom, istraivanjem nedokuivoga traga za
dobro zapretenom tajnom i ta god rekne o njoj ispast e laljivac
greni!
Komentar:
(Znaj da) srce ima ivot i smrt, bolest i zdravlje, i da je to izraenije nego
kod tijela. Uzvieni kae: Zar je onaj koji je bio mrtav pa smo ga mi oivili
i podarili mu svjetlo pomou kojeg se kree meu ljudima, kao onaj koji je
u tminama iz kojih nikako ne izlazi.! (El-Enm, 122), tj. bio je mrtav nevjerstvom, pa smo ga Mi oivili vjerovanjem. Prema tome, kada se pred ivo
i zdravo srce iznese neistina ili bilo ta runo, ono po svojoj prirodi osjeti
odbojnost prema tome, prezre ga i okrene se na drugu stranu, dok je stvar
s mrtvim srcem sasvim drukija: ono ne razluuje lijepo od runog, kako
kae Abdullh ibn Mesd, Allah njime bio zadovoljan: Propao je onaj ko
281
ne bude imao srce kojim moe razlikovati dobro od zla!251 Isto je i sa srcem
oboljelim od strasti - ono, usljed svoje slabosti, naginje prema onome od
toga to mu se nudi, shodno stepenu svog oboljenja.
Postoje dvije vrste oboljenja srca, kako je ranije reeno: ono od strasti i
ono od sumnje. Ovo potonje je opakije, a najgora sumnja je ona koja se tie
sudbinskog odreenja (kader). Ponekad srce oboli tako jako da ga njegov
vlasnik vie i ne osjea,252 usljed svoje odvraenosti i ne posveivanja panje zdravlju srca i pretpostavkama njegovog zdravlja. tavie, srce ponekad
moe i umrijeti a da njegov vlasnik ne bude svjestan njegove smrti! Znak
toga jeste da njega ne bole rane koje mu nanose rune stvari, niti ga boli to
to ne poznaje istinu i to ima pogrena vjerovanja. Naime, srce u kojem ima
ivota osjea bol kada mu doe neto runo, kao to ga boli i nepoznavanje
istine, ve prema intenzitetu svoga ivota. Rane na mrtvacu ne bole!
ovjek ponekad i osjeti da mu je srce bolesno, ali mu bude teko
podnositi gorinu lijeka i strpjeti se na tome te rae trpi ostanak bola nego
tekou terapije, budui da terapija srca ne prija strastima, ivotinjskom
elementu u ovjeku (nefs). To je neto najtee, premda za nj nema nita
korisnije od toga.
Ponekad ovjek sebe prisili na strpljivost, no nakon nekog vremena
njegova odlunost splahne tako da ne moe dalje sa tim, usljed slabosti svog
znanja, svog duhovnog vienja i strpljivosti. On je poput nekoga ko je izaao
na put pun stranih izazova no koji vodi ka sigurnosti i za ta zna da e, ako
ostane ustrajan, strani izazovi iiliti i da e poslije njih doi sigurnost - takav mora imati veliku strpljivost i vrsto pouzdanje u ono do ega e doi,
pa kada to dvoje kod njega oslabe on se s tog puta vrati nazad, ne imajui
volje da podnosi njegove tekoe, osobito ako na njemu nije imao drutva,
ako se osjetio potpuno usamljenim i stao govoriti: Idem i ja tamo gdje idu
drugi ljudi!
Tako to bude s veinom ljudi, to je ono to ih odvede u propast. Istinski
strpljiv253 ovjek nee se osjetiti usamljenim ni zbog pomanjkanja drutva,
ni zbog njegovog potpunog izostanka, kada njegovo srce osjeti drutvo proelnika onih kojima je Allah blagodat Svoju dao: vjerovjesnika i pravednika
i ehida i dobrih ljudi. A kako oni divno drutvo mogu biti! (En-Nis, 69)

253

251
252
Ova njegova izjava mi nije poznata.

U izvorniku stoji jarifu (tj. zna) umjesto jeuru (osjea).
U izvorniku stoji: fe-l-basru (onaj koji ima jasno vienje stvari), a u tekstu sbir (strpljiv).
282
Kako je divno rekao Ebu Muhammed Abdurrahmn ibn Ismil - poznat kao Ebu ma - u svojoj knjizi Dogaaji i noviteti (El-Havdisu ve-lbidau): Tako je stigla i naredba o dranju uz demat - pred oima se, dakle,
imalo dranje istine i njeno slijeenje, makar onih koji su se nje drali bilo
malo, a onih drugih mnogo, jer je istina ono na emu je bio prvi demat iz
vremena Vjerovjesnika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, Allah bio zadovoljan sa
njima! Stoga se neemo obazirati na mnotvo onih poslije njih, koji su se
poveli za neistinom.
Od Hasana Basrija - Allah mu se smilovao! - prenosi se sljedee:
Sunnet se, tako mi Onoga osim koga drugog boga nema!, nalazi izmeu
onog prekomjernog i onog nedomjernog, pa ostanite na tome - Allah vam
se smilovao! - jer su sljedbenici sunneta u proteklom vremenu bili manjina,
pa e takvi biti i u preostalom vremenu. Oni nisu sudjelovali s raskonicima
u njihovom raskoju, niti s inovatorima u njihovim novotarijama u vjeri, ve
su bili strpljeni na svom sunnetu sve dok nisu susreli svog Gospodara. Pa,
takvi budite i vi!
Znak oboljelosti srca jest njegovo odustajanje od odgovarajue, korisne hrane i okretanje tetnoj hrani, te njegovo odustajanje od za njega
korisne terapije i priklanjanje za njega tetnoj terapiji. Imamo, dakle, etiri
stvari: korisnu hranu i ljekovit lijek i tetnu hranu i poguban lijek. Zdravo
srce e dati prednost onome to je korisno i ljekovito nad onim to je tetno
i pogubno, dok e bolesno srce postupiti suprotno. Najkorisnija hrana je
ona imanska, a najbolji od svih lijekova jeste kuranski lijek, dok u svakome
od njih dvoga ima i hranljivosti i ljekovitosti. Tako onaj ko bude traio lijeka
izvan Kurana i sunneta taj je najvea neznalica i u najdubljoj je zabludi. Naime, Uzvieni Allah kae: Reci: On je za one koji vjeruju uputa i lijek, dok je
u uima onih koji ne vjeruju gluhoa i slijepi su za njega - oni e biti pozvani
sa mjesta udaljenog! (Fussilet, 44); Mi od Kurana objavljujemo ono to je
lijek i milost za vjernike i to nevjernicima samo propast poveava! (El-Isr,
82) estica od u rijeima: od Kurana data je da se njome oznai vrsta, a ne
dio. Uzvieni, naime, kae: O ljudi, dola vam je od Gospodara vaeg pouka
i lijek za ono to je u grudima, i uputa i milost vjernicima! (Jnus, 57)
Prema tome, Kuran je potpuni lijek za sve srane i tjelesne bolesti, lijek
ovoga i onoga svijeta, iako nije svako vian da se lijei njime. Ako ga oboljeli
ispravno upotrijebi kao terapiju i na svoju bolest ga metne s punom iskrenou, imanom i prihvaanjem, s vrstim uvjerenjem i uz zadovoljenje svih njegovih uvjeta, bolest se, u tom sluaju, nikada nee moi oduprijeti. Ta, kako
283
bi se bolesti mogle oduprijeti rijeima Gospodara Zemlje i neba koji bi, da je

objavljen brdu, zdrobio brdo, da je objavljen Zemlji raskomadao bi je?! Tako
nema nijedne bolesti, one koja se odnosi na srce i one koja se odnosi na tijelo,
a da za onog kome je Allah podario shvaanje Svoje Knjige, u Kuranu nema
odreene sugestije kako da se lijei, ta je uzrokuje i kakva je zatita od nje.
Njegove rijei: Takav svojom uobraziljom, istraivanjem nedokuivoga traga za dobro zapretenom tajnom znae: svojom uobraziljom u eprkanju po nedokuivom trai dobro zapretenu tajnu. Prema tome, sudbinsko odreenje (kader) je Allahova tajna u Njegovom stvaranju, tako da
takav svojim traganjem udi za ostvarenjem uvida u ono to je zaklonjeno
od nas (gajb), dok Uzvieni kae: On je znalac onog to je zaklonjeno od vas
(gajb) i to ne otkriva nikome osim onome s kojim je zadovoljan da Mu bude
poslanik! (El-Dinn, 26-27) pa dalje, do kraja sure.
Njegove rijei: I ta god rekne o njoj - tj. o tajni sudbinskog odreenja - ispast e laljivac greni, tj. bit e grean.
O njegovim rijeima:
U Prijesto (Ar) i Tron (Kursi) - istina su.

Komentar:
Kako je to objasnio Uzvieni u Svojoj Knjizi, naime: Vlasnik Prijestolja (Ara)
Slavnog, Koji ini ono to eli. (El-Burd, 15-16); Onaj koji podie poloaje, Vlasnik Prijestolja (Ara). (El-Mumin, 15); Zatim se uzdigao na Prijesto
(Ar). (El-Arf, 54) i drugim kuranskim ajetima,254 zatim: Milostivi, na Prijesto (Ar) se uzdigao. (Ta-Ha, 5); Nema boga osim Njega, Gospodara Prijestolja (Ara) plemenitog. (El-Muminn, 116); Allah je, nema boga osim
Njega, Gospodar Prijestolja (Ara) Velianstvenog. (En-Neml, 26); Oni
koji nose Prijesto (Ar) i koji su oko njega slave svoga Gospodara, izriui
Mu zahvalnost, i vjeruju Ga i mole za oprost grijeha onima koji vjeruju. (ElMumin, 7); I nosit e toga dana Prijesto (Ar) tvoga Gospodara iznad sebe
osam nosaa. (El-Hkka, 17); Vidjet e meleke okupljene oko Prijestolja
(Ara) slave svoga Gospodara iskazujui Mu zahvalnost. (Ez-Zumer, 75)
254
U suri El-Arf, 53; Jnus, 3; Er-Rad, 2; El-Furkn, 59; Es-Sedda, 4; El-Hadd, 4.
284
U dovi za otklanjanje nedaa, koja se navodi u Vjerodostojnoj zbirci

hadisa (Es-Sahh) kae se: Nema boga osim Allaha, Velianstvenog i Blagog;
nema boga osim Njega, Gospodara Prijestolja (Ara) velianstvenog; nema
boga osim Allaha, Gospodara nebesa, i Gospodara Zemlje, i Gospodara Prijestolja (Ara) plemenitog!255
Imam Ahmed biljei hadis o divojarcima (evl)256 koji se prenosi posredstvom Abbasa ibn Abdu-l-Muttaliba - Allah njime bio zadovoljan!
- u kojem stoji: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Znate li koliko je izmeu
neba i Zemlje? Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!, kazali smo mi. Izmeu njih je, rekao je, razdaljina od pet stotina godina hoda, a i izmeu
jednog i drugog neba razdaljina je pet stotina godina hoda; debljina svakog neba je pet stotina godina hoda, a iznad sedmoga neba ima jedno
more - od njegovog dna do vrha je onoliko koliko je izmeu neba i Zemlje;
(zatim, iznad toga, ima osam divojaraca: izmeu njihovih koljena i papaka
je onoliko koliko je izmeu neba i Zemlje); zatim je, iznad toga, Prijesto
(Ar): izmeu njegovog podnoja i vrha je onoliko koliko je izmeu neba
i Zemlje, a Allah je iznad svega toga i nita od onog to ljudi rade nije Mu
skriveno!257
Hadis biljee: Ebu Dvud, Tirmiz i Ibn Mde.
Ebu Dvud, i neki drugi autori, sa svojim prijenosnim nizom, koji see
sve do Boijega Poslanika, s.a.v.s., biljei hadis o kripi pera, gdje stoji da je
Poslanik, a.s., rekao: Njegov Prijesto je na Njegovim nebesima doista ovako! - pa je svojim prstima napravio svod (kubbe)!258
U Buhrijevoj Zbirci vjerodostojnih hadisa (Es-Sahh) navode se sljedee Poslanikove, a.s., rijei: Kada od Allaha molite Dennet, molite ga za
Firdevs: to je sredinji dio Denneta a iznad njega je Prijesto Milostivog!259

255
256
257
258
259
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Abdullha ibn Abbsa,
r.a., a struno je elaboriran u Zabirci slabih hadisa (Ed-Dafa), pod brojem 5443, zbog
jednog nadodatka koji se, na njegovom kraju, nalazi kod Tabernija i nekih drugih autora,
a za kojeg se ne zna odakle dolazi.
Misli se na meleke nositelje Ara. (Nap. prev.)
Prijenosni niz hadisa je slab (daf), a struno je elaboriran u Hladovima Denneta (Zillul-Denneti), (br. 577).
Prijenosni niz hadisa je slab (daf), i nema nijednog vjerodostojnog hadisa koji govori o
kripi Prijestolja Boijeg. Ovaj hadis struno je valoriziran u Hladovima (Zill) pod br. 575,
576. U vezi s njim pogledaj i hadis ispred njega.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga, isto tako, i Imam Ahmed. Struno je elaboriran
u Vjerodostojnici (Es-Sahha), pod br. 921, te u Hladovima (Ez-Zill), pod br. 581.
285
U jednoj varijanti iznad njega (fevkahu) prenosi se s akuzativnom odrednicom, kao priloka odrednica za mjesto, ali se prenosi i s nominativnom
odrednicom sa sugestijom na subjekat, tj. iznad njegovog stropa.
Jedna skupina apologeta (mutekellimn) smatra da je Prijesto (Ar)
jedno ovalno nebesko tijelo, sa svih strana okruuje svijet. Ponekad ga nazivaju Atlaskim nebom, odnosno Devetim nebom, to nije tano budui da
je erijatom potvreno da on ima stubove i da ga nose meleki. Poslanik, a.s.,
kae: Svi e ljudi izgubiti svijest, i ja u biti prvi koji e se pribrati kad - tu
Ms, dri se za jedan stub Prijestolja (Ara), pa ne znam da li e on doi
svijesti prije mene ili e mu se uzeti u obzir ono njegovo padanje u nesvijest
na Sinaju!260
Izraz prijesto (ar) u leksici znai: vladarev tron (serr), kako to Uzvieni
kae za (kraljicu) Belkisu: A ima i prijesto (ar) velianstveni. (En-Neml, 23)
Ar, prema tome, nije neko nebesko tijelo, niti Arapi tako razumijevaju taj
izraz, a Kuran je objavljen na jeziku Arapa. Ar je, dakle, tron sa stubovima,
koji nose meleki, on je kao svod ponad ovoga svijeta, natkorvlje svih stvorenja. Tako je Umejje ibn Eb Salt izrekao i ove stihove:
Slavite Allaha, jer On je dostojan slave.
Na Gospodar na Nebu je omrkao velik
U visokoj udaljenosti, koja fascinira ljude.
Iznad neba postavio je tron
Al tako visoko, da pogled do njega doprijet ne moe.
Oko njega svud moe vidjeti
samo meleke vratova iskrivljenih prema gor!
Izraz sr (u gornjim stihovima) je pluralni oblik rijei asver, to znai:
onaj koji je iskrivio vrat gledajui prema gore; izraz erde oznaava ekstremnu daljinu u pravcu prema gore; izraz serir jeziki znai: prijesto.
Abdullh ibn Revha - Allah bio zadovoljan sa njim! - prikriveno se
obraajui svojoj eni nakon to ga je optuila za preljub sa slukinjom, izrekao je sljedee stihove:
Allahovo obeanje je istina - to ja posvjedoih;
i Vatra da je prebivalite nevjernika;
260
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), a slian hadis je ve jednom navoen
(pod br. 126) (u izvorniku).
286
i Prijesto da kruio je iznad vode;

i da Gospodar svjetova svih je iznad Prijestolja,
kog nose meleki snani,
meleki Boga, obiljeeni svi!
Ove stihove navodi Ibn Abdulberr i neki drugi istaknuti vjerski autoriteti (imami).
Ebu Dvud od Vjerovjesnika, s.a.v.s., biljei sljedee: Data mi je dozvola da govorim o jednom od onih meleka Uzvienog Allaha koji nose Prijesto
(Ar) - razdaljina izmeu podnoja njegovog uha i ramena je 700 godina
hoda!261 Hadis biljei i Ibn Ebu Htim i u njegovoj verziji stoji: 700 godina
ptiijeg leta.
ta e pak oni koji izvru Allahov govor, pa Prijesto tumae kao vlast, kazati za rijei Uzvienoga: A Prijesto Gospodara tvoga e toga dana iznad njih
osmerica nositi. (El-Hkka, 17); A Njegov prijesto je iznad vode bio. (Hd, 7)
Hoe li rei: Njegovu vlast e tog dana nositi osmerica?! Njegova vlast je iznad
vode bila?! Hoe li kazati da se Ms, a.s., drao za jedan od stubova vlasti?!
Moe li razuman ovjek, koji je svjestan onoga to govori, kazati neto
takvo?!
to se pak tie Trona (el-Kursi), Uzvieni kae: Njegov Tron (el-Kursi)
obuhvata Nebesa i Zemlju. (El-Bekare, 255)
Neki dre da je Tron (el-Kursi) isto to i Prijesto (Ar), meutim ispravno je da je to dvoje razliito, to se prenosi i od Ibn Abbsa - Allah bio zadovoljan njime! - te od nekih drugih. Ibn Ebi ejba u knjizi Izgled Prijestolja
(Sifetu-l-Ar) te Hkim u svom Nadodatku (el-Mustedrek), koji kae da predaja ispunjava uvjete Buhrija i Muslima iako je oni ne navode, posredstvom
Seda ibn Dubejra biljee Ibn Abbsovu izjavu u vezi s kuranskim ajetom:
Njegov Tron (el-Kurs) obuhvata Nebesa i Zemlju. (El-Bekare, 255) - Tron
(el-Kurs) je postolje za noge, a Prijesto niko procijeniti ne moe, izuzev Uzvienog Allaha!262

261
262
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljei ga Ebu Dvud i drugi. Struno sam ga elaborirao u
Vjerodostojnici (Es-Sahha) pod br. 151.
Predaja je vjerodostojna (sahh) kao mevkuf, a slaba (daf) kao merf, kako sam objasnio
u strunoj obradi Alsijeve knjige Kuranske sugestije o onome to podupire novi izgled s
mjerodavnim argumentom (Ma delle alejhi-l-Kuranu mimma jadudu-l-hejete-l-dedidete-l-kavimete-l-burhani), koju je tampao El-Mektebu-l-islmi. Konsultirati o tome i Hladove (Ez-Zill), 102/36.
287
Ovo se prenosi i kao Poslanikova, a.s., izjava, meutim ispravno je da

su to Ibn Abbsove rijei. Sudd kae: Nebesa i Zemlja su u unutranjosti
Trona (el-Kurs), a ispred Prijestolja (Ar).
Ibn Derr kae: Ebu Zerr - Allah bio zadovoljan sa njim! - kae: uo
sam Boijeg Poslanika, s.a.v.s., kad je rekao: Tron je u odnosu na Prijesto poput gvozdene halke baene na pustinjsko tlo!263
Prema nekima, Njegov tron je Njegovo znanje. Ovo se pripisuje Ibn
Abbsu, meutim ono to je sauvano od njega jest ono to biljei Ibn Ebu
ejba, a to je ranije navedeno. Ko tvrdi neto drugo, taj nema nikakvoga
dokaza, ve samo pretpostavku. Oevidno je pak da takvo neto potjee iz
kuhinje pokudnog govora, ba kao to toga ima i u vezi s Prijestoljem. No,
vie uenjaka iz prvih muslimanskih generacija (selef) kazali su je da je Tron
(el-Kurs) pred Prijestoljem (Ar) kao jedan stub prema njemu!
O njegovim rijeima:
je neovisan o Prijestolju i svemu drugom, obuhvata sve i iznad
U On
svega je, i niko Ga od Njegovih stvorenja obuhvatiti ne moe.
Komentar:
to se tie njegovih rijei: On je neovisan o Prijestolju i svemu drugom
Uzvieni kae: Allah je, doista, neovisan od svih svjetova. (El-Ankebt, 6);
A Allah je nezavisan i hvale dostojan. (Ftir, 15)
Profesor je - Allah mu se smilovao! - ovo izrekao na ovome mjestu jer,
nakon to je spomenuo Prijesto i Stolicu, iza toga je spomenuo neovisnost
Uzvienoga o Prijestolju i svemu drugom mimo prijestolja, kako bi objasnio
da Njegovo stvaranje Prijestolja da bi zasjeo na nj nije dolo iz Njegove potrebe za njim, ve iz neke Njegove mudrosti koja je to nalagala. Naime, injenica da je gornje iznad donjega ne znai obavezno da ono donje i sadri ono
gornje, ili da ga obuhvata, ili da ga nosi, kao ni to da ono gornje ovisi o tom
donjem. Pa, pogledaj u nebo kako je iznad Zemlje, a nije ovisno o njoj. Tako
je Gospodar Uzvieni mnogo vei i velianstveniji od toga da bi injenica
263
Hadis je vjerodostojan (sahh), kako sam to objasnio u prethodnom izvoru; struno je elaboriran u Vjerodostojnici (Es-Sahha) pod br. 109.
288
Njegove gornjosti mogla znaiti takvo to. Naprotiv, imanencije Njegove

gornjosti su Njegove odlike, koje podrazumijevaju Njegovo noenje, Njegovom moi, onog donjeg, ovisnost onog donjeg i neovisnost Njega, Uzvienog, o onom ispod, Njegovo obuhvatanje toga, tako je on na Prijestolju s
tim da on, svojom moi, nosi i Prijesto i njegove nosae; Njegova neovisnost
o Prijestolju i ovisnost Prijestolja o Njemu, Njegovo obuhvatanje Prijestolja i
neobuhvatanje Njega od strane Prijestolja, Njegovo svoenje Prijestolja, ali
ne i svoenje Njega od strane Prijestolja - sve su to imanencije koje se ne
mogu pripisati stvorenju.
Da su poricatelji gornjosti (muattiln) ovako ralanili ovu injenicu,
pronali bi put ka ispravnosti, uvidjeli bi da je razum podudaran s Objavom i
ili bi iza dokaza. Oni su se, meutim, odvojili od dokaza pa su, tako, odlutali s Pravoga puta. Stvar je, naime, onakva kako se o njoj izjasnio Imam Mlik
kad je u vezi s rijeima Uzvienoga: A zatim se uzdigao na Prijesto (Ar).
(El-Arf, 54) upitan: Kako se uzdigao?; rekao je: Uzdizanje je poznato, a
nain je nepoznat! Ovaj odgovor se prenosi i od Umm Seleme - Allah bio
zadovoljan sa njom! - i kao njena izjava (mevkf) i kao izjava koju ona prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., (merf).264
to se pak tie njegovih rijei: Obuhvata sve i iznad svega je u nekim
rukopisima stoji: obuhvata (i) sve stvari iznad sebe. Meutim, ova prva verzija je ispravna i ona znai da On, Uzvieni, obuhvata sve stvari i da je iznad
svake stvari, dok bi u ovom drugom sluaju znaenje bilo: On obuhvata (i)
svaku stvar iznad Prijestolja - do toga je, vjerovatno, a Allah najbolje zna! dolo tako to su neki prepisivai nehotino ispustili [veznik vav]265 a onda
su se oni prepisivai koji su knjigu prepisivali iz tog rukopisnog primjerka
poveli za njima u tome, ili tako to su taj veznik hotimino ispustili neki zabludjeli manipulatori s ciljem izazivanja smutnje i osporavanja svojstva gornjosti! Bilo kako bilo, uspostavljen je dokaz da se Prijesto (Ar) nalazi iznad
svih stvorenja i da iznad njega nema nijednog stvorenja. Tako njegove rijei:
Obuhvata... u smislu obuhvatanja svih stvari iznad Prijestolja, ukoliko je
stvar ovakva, ostaju bez smisla, budui da iznad Prijestolja nema nijednog
stvorenja koje bi obuhvatao. Na taj nain se postojanje veznika vav (ispred
prilokog veznika fevka/iznad) ini nespornim, pa bi znaenje bilo ovakvo:
On, Uzvieni, obuhvata svaku stvar i iznad je svake stvari!
264
265
To nije tano: ispravno je da su to ili Malikove rijei, ili rijei Umm Seleme, s tim da je ono
prvo zastupljenije.
I time izmijenili smisao. (Nap. prev.)
289
to se pak tie injenice da On obuhvata svaku stvar, pa Uzvieni kae:

A iza njih je Sveobuhvatni Allah! (El-Burd, 20); A On, doista, obuhvaa
svaku stvar?! (Fussilet, 54); Allahovo je ono to je na nebesima i ono to je
na Zemlji; Allah obuhvaa svaku stvar! (En-Nis, 126)
Pod Njegovim obuhvatanjem Njegovih stvorova ne eli se kazati da
je On poput nekog nebeskog tijela a da se sva stvorenja nalaze unutar Njegovog Svetog Bia - uzvien neka je Allah nad tim uzvienou golemom!
- ve se misli na obuhvatnost Njegove veliine i na irokost Njegovog znanja i moi;266 na to da su ona u odnosu na Njegovu veliinu kao zrno goruice. Tako se od Ibn Abbsa - Allah bio zadovoljan sa njim! - prenose
sljedee rijei: Sedam nebesa i sedam zemalja, sa svim onim to se nalazi
na njima i izmeu njih, u ruci Milostivoga su poput zrna goruice u ruci
nekog od vas!
Poznato je, a Allahu pripada najuzvieniji primjer, da neko od nas, ako
kod sebe ima zrno goruice moe to zrno uzeti u aku tako da posvuda oko
nje bude njegova aka, a moe je staviti i ispod sebe. I u jednom i u drugom
sluaju on je odvojen od nje, izdignut nad njom, ponad nje sa svake strane.
ta bi se tek moglo kazati za Velianstvenoga iju veliinu ne moe niko opisati?! Prema tome, ako bi htio mogao bi danas epati i nebesa i Zemlju i s
njima uiniti ono to e uiniti na Kijametskom danu. Naime, Njegova mo
nee nastati tek tada, On nju podjednako ima i sada, pa kada se to ima u
vidu zato bi onda razumu bilo neprihvatljivo da se On, Uzvieni, moe pribliiti nekim dijelovima svijeta i istovremeno biti na Svome Prijestolju, iznad
Svojih nebesa?! Ili da Sebi moe pribliiti koga hoe od Svojih stvorova? Ko
to negira on Njega ne vrednuje kako treba.
U poznatom hadisu o vienju Gospodara Uzvienog, kojega od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenosi Ebu Rezn stoji da je on upitao Poslanika, a.s.: Kako
nas (Allah) obuhvata, Boiji Poslanie: On je jedan, a nas je mnogo!? Objasnit u ti to, kazao mu je Poslanik, a.s., slinim primjerom u Allahovim
stvorenjima: evo, ovaj Mjesec je Allahovo znamenje i vi ga svi vidite sama
sa sobom, a Allah je vei od toga, pa kada Mjesec zae, postane jasno da je
Allah velianstveniji i vei od svake stvari!267
266
267
U izvorniku stoji: Obuhvatnost veliine, irokosti, znanja i moi, no oboje je korektno.

To je metaforino znaenje (tevl), to komentator snano kritizira, meutim u nekim
situacijama to je neminovno.
Hadis je slabog prijenosnog niza, dok je tekst hadisa dobar (hasen), kako je to objanjeno
u Hladovima (Ez-Zill), pod br. 459 i 460.
290
Ovo otklanja sve nejasnoe i obara sve fikcije.

to se pak tie injenice da je On iznad svih stvorenja, pa Uzvieni kae:
On je nadmoan (i) iznad je Svojih stvorenja. (El-Enm, 18 i 61); Boje se
Gospodara svoga, Koji je iznad njih! (En-Nahl, 50)
U ranije navedenom hadisu o divojarcima Poslanik, a.s., kae: Zatim
je, iznad toga, Prijesto (Ar)..., a Allah je iznad svega toga!268
Abdullh ibn Revha je spomenute stihove izdeklamovao pred Vjerovjesnikom, a.s., i on mu je potvrdio te njegove rijei, i nasmijao se na njih.269
Isto tako je i Hassn ibn Sbit - Allah njime bio zadovoljan! - izrekao
sljedee stihove:
Ja, s dozvolom Allaha, posvjedoih da
Muhammed je poslanik
Onog ko gore je, visoko, iznad nebesa;
i posvjedoih da otac Jahjaov a i Jahja sam
kod Gospodara svog djelo imaju koje primio je On;
i da je onaj, kom Jevreji neprijateljstvo iskazae,
sin Merjemin
poslanik koji od Vlasnika Prijestolja doe ovamo poslan;
i da se brat onih u Ahkfu, kad pojavio se meu njima,
borio za Bie Boije i pravdu irio svud.
I ja svjedoim to!, rekao je na to Vjerovjesnik, s.a.v.s.270
Posredstvom Ebu Hurejrea - Allah bio zadovoljan sa njim! - prenose se sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Kada je Allah zavrio stvaranje
stvorenja, zapisao je u jednu knjigu, koja je kod Njega, na Prijestolju (Ar):
Moja milost pretie Moju srdbu!271
U drugoj verziji stoji: nadvladava Moju srdbu, a biljei je Buhri i
drugi autori.

268
269
270
271
Hadis je slab (daf), i naveden je neto ranije (pod br. 294) (u izvorniku).
Ta je predaja slaba (daf), dok su rijei Ibn Abdulberra: Prenosili smo ga s pouzdanih
strana, dvojbene. Zehebi u svojoj Gornjosti (El-Uluvv), str.106., osvrui se na nj, kae:
Prenosi se samo kao mursel-predaja, (tj. njegov prijenosni niz see samo do druge muslimanske generacije) a zatim ju je naveo.
Predaja je slaba; biljei je Ibn Sad u svojim Kategorijama (Et-Tabekt) sa slabim i prekinutim prijenosnim nizom.
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejh), a struno je elaboriran u Hladovima (EzZill) pod br. 608 i 609.
291
Ibn Mde, posredstvom Dbira, biljei sljedee Vjerovjesnikove,

s.a.v.s., rijei: Dok stanovnici Denneta budu u svom uivalitu iznenada
e im bljesnuti svjetlost i oni e prema njemu podii svoje glave kad - Silni,
gleda ih iznad njih! O dennetlije, govorit e im, mir neka je na vama!
Zatim je prouio Njegove rijei: Mir! - bit e rijei Gospodara Milostivog!
(Ja-Sn, 58) Pa e On gledati u njih, a oni u Nj, i sve dok budu gledali u Nj,
nee se obazirati ni na ta iz Uivalita!272
Muslim, u komentaru rijei Uzvienog: On je Prvi i Posljednji, Pojavni
i Nepojavni (El-Hadd, 3) biljei sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Ti si
Prvi, nieg prije Tebe nije bilo; Ti si Nepojavni, nieg drugog iza Tebe nema!273
Pod izrazom zuhr274 ovdje se podrazumijeva gornjost. On se, u tom
znaenju, upotrebljava i u rijeima Uzvienog: I nisu mogli da preu preko
njega! (El-Kehf, 97), tj. da ga nadvise.
Ova Njegova etiri imena su nasuprotna: dva od njih kazuju o oduvjekosti Gospodara Uzvienoga, odnosno Njegovoj zauvjekosti, a druga dva o
Njegovoj gornjosti, odnosno blizini.
Ebu Dvud, posredstvom Dubejra ibn Muhammeda ibn Dubejra ibn
Mutima, koji se pozivao na svoga oca, a on na njegova djeda, biljei sljedee: Boijem Poslaniku, s.a.v.s., doao je jedan ovjek iz zabiti (beduin) i
rekao mu: O Allahov Poslanie, iznurie se due, i nastrada eljad, i izmuze
se imetak, i pomrije stoka - zamoli Allaha da nam kiu dadne, molimo te da
nam se zauzme kod Allaha, i molimo Allaha da nam se zauzme kod tebe!
Pobogu, rekao mu je na to Poslanik, jesi li svjestan rijei koje izgovara?!
- pa je tako dugo subhanao da je to ostavljalo traga na licima njegovih ashaba, a zatim je nastavio - Pobogu, Allah se ne moli da se zauzme kod bilo
koga od Svojih stvorova, On je mnogo vie od toga! Pobogu, zna li ti ta je
Hadis je slab (daf), i ve je jednom spominjan (br. 141) (u izvorniku), a rijei rahmetli ejha
Ahmeda akira: Njegov prijenosni niz je dobar (dejjid) ne stoje, iz razloga koje sam tamo
naveo.
273
Izraze zahir (vidljivi, pojavni) i batin (unutranji, nepojavni) preveli smo na ustaljen nain.
Meutim, oni u sebi impliciraju i znaenje gornjosti, odnosno donjosti, to komentator,
ini se, eli sugerirati na jedan suptilan nain, kako se to nahodi iz nastavka njegova govora. Implikacija je da je stvoreni svijet konaan i po horizontali On (Allah) je prvi i posljednji i po vertikali On je iznad (Zahir) stvorenog svijeta, ba kao to je i ispod njega
(Batin). Tako se i Vjerovjenikove, a.s., rijei koje slijede mogu shvatiti i kao: nieg drugog
ispod Tebe nema. (Nap. prev.) Hadis je vjerodostojan (sahh), i ve je navoen (pod br. 46)
(u izvorniku).
274

Zuhr - dosl. pojavljivanje.
272
292
Allah? Allah je ponad Svog Prijestolja, a Njegov Prijesto je ponad Njegovih

nebesa - pa je pritom prstima napravio oblik kubbeta - i cilie pod Njim
kao sedlo pod jahaem!275
Kada je Sad ibn Muz, prilikom sukoba s (jevrejskim plemenom)
Benu Kurejza, presudio da se svi njihovi borci pobiju, a da se njihove ene i
djeca uzmu u roblje, Vjerovjesnik, s.a.v.s., tada mu je rekao: Presudio si im
po presudi onog Vladara Koji je iznad sedam nebesa!276
Hadis je vjerodostojan (sahh), navodi ga El-Emev u svojim Vojnim pohodima (El-Megz), a osnova mu se nalazi u zbirkama vjerodostojnih hadisa Buhrija i Muslima (Sahhajn).
Buhri biljei kako se Zejneba - Allah bio zadovoljan sa njom! - hvalila drugim Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., enama govorei im: Vas su udale vae
porodice, a mene je udao Allah, odozgo iznad sedam nebesa!277
Prenosi se da je Omer - Allah njime bio zadovoljan! - jednom prolazio pored neke starice pa ga je ona zaustavila i on je stao priati sa njom.
Utom je jedan ovjek rekao: O vladaru pravovjernih, ljudi te ekahu dugo
zbog te starice!? Pazi ta govori, kazao mu je on. Zna li ti ko bijae
ona starica? To je ona ena iju je albu Allah uo iznad sedam nebesa! To
je Havla o kojoj je Allah objavio: Allah je uo rijei one koja se s tobom
o muu svome raspravljala i Allahu se jadala!278 (El-Muddela, 1) Hadis
biljei Drim.
275
276
277
278
Hadis je slab (daf), i ve smo se susretali sa njim (na str. 278)

Hadis je vjerodostojan (sahh) bez rijei: iznad sedam nebesa. Takav se navodi u Dvjema
zbirkama vjerodostojnih hadisa (sahihajn), te u Musnedu. Naznaeni dodatak navodi samo
Muhammed ibn Salih Et-Temmar, kako stoji u Gornjosti (El-Uluvv) (br.102), gdje se za nj
kae da je istinitog govora (saduk), dok se u Et-Takrbu ocjenjuje kao istinitog govora,
ali pravi greke u prenoenju hadisa. Neko takav ne moe se bezrezervno prihvatiti ako
je usamljen u prenoenju nekog hadisa, makar ga autor ocjenjivao vjerodostojnim, kao i
Zehebi. U potvrivanju (Allahove) gornjosti, meutim, postoji vie vjerodostojnih hadisa
tako da oni potrebu za ovim hadisom ine izlinom. Neke od njih e spomenuti i sam autor. Vidi strunu elaboraciju ovog hadisa u Saetku Gornjosti (Muhtesaru-l-Uluvv), 87/11.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i kod El-Buhrija se nalazi u poglavlju Izraavanje Allahove jednosti (Et-Tevhd); prenosi se posredstvom Enesa, i u njemu stoji: Pa se Zejneba
hvalila... itd. Prema tome, ovo se ne prenosi neposredno od nje, kako to sugerira pieva
interpretacija, Allah mu se smilovao!
Hadis je slab (daf); bljei ga Ebu Sed ed-Drim u djelu Odgovor dehmijama (Er-Redd alel-dehmijje) na str. 26. u izdanju Islamske uionice (El-Mektebu-l-islm) posredstvom Ebu
Jezda el-Medenija, koji ga prenosi od Omera. Zehebi kae: (113) Ovaj prijenosni niz je dobar
(slih), s tim da mu nedostaje jedna karika, budui da se Ebu Jezd nije susreo s Omerom.
293
Ikrime prenosi sljedee Ibn Abbsove rijei (vezane za kuranski ajet

u kome se nalazi Iblsova izjava - nap. prev.): Pa u im i sprijeda, i straga, i
zdesna, i slijeva prilaziti, i Ti e ustanoviti da veina njih nee zahvalna biti!
(El-Arf, 17) - Nije mogao rei da e im prilaziti i odozgo, jer je znao da je
ponad njih Uzvieni Allah!
Onaj ko je sluao Poslanikove, s.a.v.s., hadise i rijei uenjaka iz prvih
muslimanskih generacija (selef) mogao je nai neizbrojivo obilje potvrda
(Allahove) gornjosti. Nema pak sumnje da ih Uzvieni Allah, kada ih je stvarao, nije stvorio u Svom Svetom Biu - uzvien neka je On nad tim! - ta, On
je Jedan, On je utoite svakom, nije rodio i roen nije, iz ega proizlazi da ih
je stvorio izvan Svoga Bia. Da se On, Uzvieni, ne predicira gornjou Bia s tim da On opstoji Sam po Sebi, da nije pomijean sa svijetom - predicirao
bi se onim to je suprotno od toga, jer ono to je naporedno neemu ne
moe bez tog neeg, ili bez svoje suprotnosti. Suprotnost, pak, od gornjosti
je donjost, koja je, u odnosu na nju svakako pokudna, budui da je ona prebivalite Iblsa, njegovih sljedbenika i njegovih vojski.
Ako bi neko rekao: Ne prihvatamo da je On prijemiv za gornjost, pa
da moramo priznati njenu suprotnost - odgovor bi bio sljedei: Kada On
ne bi bio prijemiv za uzdignutost i gornjost, tada ne bi posjedovao ni realnost koja opstoji po sebi, pa budui da vi priznajete to da je On bie koje
opstoji samo po sebi, i da nije pomijean sa ovim svijetom, ve da egzistira
izvan njega, Njegovo postojanje nije samo apstraktno ve je, bez imalo sumnje, i izvan apstrakcija.
Razumni ljudi aksiomno znaju da neto to posjeduje takvu egzistenciju mora biti ili unutar ovoga svijeta, ili izvan njega. Osporavanje te injenice je, nesumnjivo, osporavanje neega najoitijeg i najistaknutijeg meu
aksiomima, tako da se za to ne moe navesti nijedan dokaz a da samo znanje o tome nee biti snanije od njega, izraenije i nedvojbenije.
Prema tome, ukoliko je svojstvo uzdignutosti i gornjosti svojstvo savrenosti, u kojoj nema nikakve manjkavosti, koja ne nalae manjkavost, ne
zahtijeva neto ega bi se trebalo uvati, niti je u konfrontaciji s Kuranom,
sunnetom ili muslimanskim jednodujem (idm), onda je poricanje njegove realnosti ista zabluda, apsurd koji u naelu ne moe zastupati nijedan vjerozakon. ta tek kazati ako se potvrivanje Njegovog postojanja,
priznavanje Njegovih poslanika, vjerovanje u Njegovu knjigu i u sve ono s
ime dolazi Njegov Poslanik i temelji na tome?! ta ako se tome pridoda
i svjedoenje zdravih razbora i nepatvorene naravi, te jasnih i raznovrsnih
294
svetih tekstova, koji eksplicitno naznaavaju da je On uzdignut nad Svojim

stvorenjima, da je iznad Svojih robova, a kojih ima skoro dvadeset vrsta?!
Evo, navest emo ih redom:
1. u jednom od njih injenica gornjosti izraava se nedvojbeno u
kombinaciji s esticom min, kojom se odreuje gornjost odreenog subjekta, kako to nalazimo u rijeima Uzvienoga: Boje se
Gospodara svoga koji je iznad njih! (En-Nahl, 50)
2. injenica gornjosti izraava se bez ikakvog pomonog sredstva,
kao to je sluaj u rijeima Uzvienoga: On je Nadmoni, iznad
Svojih robova! (El-Enm, 18 i 61)
3. jasna izjava o uzdizanju k Njemu, poput ajeta: K Njemu se uzdiu
meleki i Dibrl. (El-Merid, 4), te Poslanikovih, s.a.v.s., rijei: Oni
koji su no proveli sa vama dignu se gore i On ih upita...279
4. jasno naznaavanje uspinjanja k Njemu, kao u rijeima Uzvienoga: K Njemu se uspinje lijep govor. (Ftir, 10)
5. jasno izjavljivanje da je On neka Svoja stvorenja uzdigao ka Sebi:
Ve ga je Allah uzdigao Sebi. (En-Nis, 158); I kada Allah ree: O
Is, duu u ti uzeti i k Sebi te uzdignuti! (Alu Imrn, 55)
6. jasna izjava o opoj uzdignutosti, kojom se ukazuje na sve nivoe uzdignutosti: bia, kvaliteta i asnosti, kao u rijeima Uzvienoga: On je Svevinji, Velianstveni! (El-Bekare, 255); On je
Uzvieni,Veliki! (Sebe, 23); On je, doista, Uzvien i Mudar. (Er, 51)
7. jasna izjava o sputanju odozgo od Njega (tenzl) Objave, kao u
ajetima: Knjiga se sputa (objavljuje) od Allaha, Silnog i Sveznajueg! (Gfir, 2); Knjiga se sputa (objavljuje) od Allaha, Silnog
i Mudrog! (Ez-Zumer, 1); Sputanje (Objave) je od Milostivog,
Svemilosnog. (Fussilet, 2); Sputanje (Objave) je od Mudroga i
Hvale Dostojnoga. (Fussilet, 42); Reci: Od Gospodara tvoga sputa ga dolje Duh svetosti kao istinu. (En-Nahl, 102); H-Mm.
Tako mi Knjige jasne, Mi smo poeli da je u Blagoslovljenoj noi
sputamo dolje, i Mi, doista, opominjemo - u kojoj se svaki mudar posao rijei po zapovijedi Naoj! Mi smo, zaista, slali poslanike! (Ed-Duhn, 1-5)
279
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi). Ovo je sastavni dio hadisa koji prenosi
Ebu Hurejre - Allah bio zadovoljan njime! - a koji zapoinje rijeima: Kod vas se smjenjuju noni i dnevni meleki... Hadis je struno elaboriran u Hladovima (Ez-Zill), pod br. 491.
295
8. jasna izjava o davanju posebnog statusa nekim stvorenjima da

budu kod Njega, te da su Mu jedna stvorenja blia od drugih, kako
to nalazimo u ajetima: I oni koji su kod Gospodara tvoga. (ElArf, 206); Njegovo je ono to je na nebesima i na Zemlji! A oni
koji su kod Njega ne zaziru da Mu se klanjaju i ne zamaraju se.
(El-Enbij, 19) U ovom ajetu napravljena je razlika izmeu onog
to je Njegovo i onog to je kod Njega, tj. odabranih meleka i
robova. Ovome treba dodati i ono to je Poslanik, s.a.v.s., rekao za
Knjigu koju je Gospodar Uzvieni napisao za Sebe, naime da je ona
kod Njega, iznad Prijestolja (Ara).280
9. jasna izjava o tome da je On, Uzvieni, na nebu, to se kod sunijskih komentatora Kurana razumijeva dvojako: da je prijedlog f
(dosl. u) ovdje (fi-s-sem - dosl. u nebu) dat u znaenju prijedloga
al (dosl. na), odnosno da se pod nebom misli na uzdignutost,
na neto to se nalazi gore iznad. Meu njima u tom smislu nema
razilaenja pa, stoga, predmetnom iskazu nije doputeno davati
nikakav drugi smisao;
10. jasna izjava o zaposjedanju (el-istiv) s upotrebom priloga na
(al) s konotacijomi na Prijesto (Ar), koje je najuzdignutije stvorenje. Izjava je, u najveem broju sluajeva, propraena i esticom
potom (summe) koja sugerira vremenski slijed i zadrku;
11. jasno naznaavanje dizanja ruku prema Uzvienom Allahu, poput
Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., rijei: Allah se stidi Svoga roba, koji prema Njemu podigne ruke, da mu ih vrati prazne!281 Miljenje da
je gornjost samo pravac upuivanja dove oevidno nema svoga
utemeljenja, a odbija ga i sama ovjekova priroda, to u sebi uti
svako ko upuuje dovu, kako emo to, ako Bog da, vidjeti kasnije;
12. jasna izjava o sputanju Njega, Uzvienoga, na najnie nebo svake
veeri. Pod sputanjem se pak, kod svih naroda, podrazumijeva
silazak odozgo prema dolje;
13. pokazivanje prema Njemu neim fizikim, onako kako je to uinio onaj koji je imao najvie znanja o svome Gospodaru,282 a on
280
281
282
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) i ve je navoen (pod br. 308) (u izvorniku).
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljei ga Hkim i drugi. Vjerodostojnim su ga ocijenili i on
i Zehebi, a prije njih dvojice i Ibn Hibbn.
U izvorniku stoji: o Njemu.
296
najbolje od svih ljudi zna ta se za Allaha mora obavezno vjerovati,

a ta nije doputeno, kad je bio na impozantnome skupu (kakav
nikome drugom nije prireen) u velianstvenom danu i na velianstvenom mjestu - tada je rekao: Vi ete biti pitani o meni, pa
ta ete rei? Svjedoimo da si dostavio (Objavu), da si izvrio
(svoju zadau) i da si (nas dostatno) posavjetovao283 - odgovorili
su oni. Na to je on svoj asni prst usmjerio prema nebu, diui ga
prema Onome ko je iznad njega, i iznad svega drugoga, i rekao:
Boe moj, Ti budi svjedok ovoga! Kao da vidimo taj asni prst,
podignut prema Allahu, i kao da ujemo taj asni jezik koji govori
Onome prema kome je podigao svoj prst: Boe moj, Ti budi svjedok ovoga! Stoga i mi svjedoimo da je (Objavu) dostavio jasnom
dostavom, da je izvrio nalog svoga Gospodara onako kako mu je
naredio i da je svoj ummet posavjetovao na najbolji mogui nain,
tako da mu, pored njegovih objanjenja, njegove dostave, njegovih otkrovenja i njegovih pojanjenja nije potrebno cjepidlaenje
cjepidlaka ni sitnienje sitniavaca! Hvala neka je Allahu, Gospodaru svjetova svih;
14. nedvosmislena upotreba upitne estice gdje, kako ju je upotrijebio
ovjek koji je imao najvie znanja o Njemu, koji je najvie uputstava dao svome ummetu i koji se najpreciznije i jeziki najkorektnije
izraavao, upotrebljavajui izraze koji ne daju ni naslutiti nikakvu
netanost - on je, vie puta, upitao: Gdje je Allah?284
15. Poslanikovo, s.a.v.s., potvrivanje onome, ko je rekao da se Gospodar njegov nalazi na nebu, da je vjernik;
16. obavjetenje Uzvienoga o faraonu: da je imao namjeru uspeti se
na nebo da vidi Msovog Boga, kako bi Msa mogao optuiti
283
284
Hadis je vjerodostojan (sahh). Ovo je izvadak iz Dbirovog dueg hadisa o Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., hadu. Hadis navode: Muslim, Ebu Dvud, Drim, Ibn Mde i dr. Ja sam
ga izdvojio u jedan fin odjeljak i prikljuio mu sve verzije i nadodatke koji se prenose posredstvom Dbira - Allah njime bio zadovoljan! - poredavi ih u jedan niz i proprativi ih
korisnim zapaanjima, to je agilna Islamska uionica (El-Mektebu-l-islm) izdavala vie
puta.
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljei ga Muslim (II/71) i dr. posredstvom Muvije ibn
Hakema es-Sulemija naime, da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., upitao jednu robinju: Gdje je
Allah? Na nebu, kazala je ona. A ko sam ja, upitao je i ona mu je rekla: Ti si Allahov
poslanik. Oslobodite je ropstva, kazao je on, ta, ona je vjernica! Hadis je struno obraen u Hladovima (Ez-Zill) pod br. 489 i 490, te u Saetku Gornjosti (Muhtesaru-l-Uluvv)
(str. 81.) Zeheb za njega kae: Hadis je vjerodostojan (sahh), biljei ga Muslim.
297
da time to govori da je On, Uzvieni, iznad nebesa iznosi lai: O

Hmne - ree faraon - sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao
do staza, staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga ja,
naime, smatram da je on, doista, laac! (El-Mumin, 36) Prema
tome, onaj od dehmijja koji porie (Allahovu) gornjost, on je faraonist, a ko je priznaje on je muhamedanski musaovac;
17. Poslanikovo, s.a.v.s., kazivanje o tome kako se u Noi Mirada kretao izmeu Msa, a.s., i svoga Gospodara radi smanjenja broja
namaza, kad se vie puta uspinjao do svoga Gospodaru i vraao se
Msu, a.s.285
18. pasai Kurana i sunneta (nuss) koji govore o tome da e stanovnici Denneta vidjeti Njega, Uzvienoga, te Vjerovjesnikovo, s.a.v.s.,
obavjetenje da e ga vidjeti onako kako vide Sunce i Mjesec u
utapu, kad ispod njega nema oblaka - prema tome, nee Ga vidjeti nikako drukije nego iznad sebe, kako je rekao, s.a.v.s.: Dok
stanovnici Denneta budu u svom uivalitu iznenada e im bljesnuti svjetlost i oni e prema njemu podii svoje glave kad - Silni,
gleda ih iznad njih! O dennetlije, govorit e im, mir neka je na
vama! - Zatim je prouio Njegove rijei: Mir! - bit e rijei Gospodara Milostivog! (Ja-Sn, 58) Zatim e im se izgubiti iz vida, a u
njihovim boravitima e se zadrati Njegova milost i berietnost!286
Hadis biljei imam Ahmed u svom Musnedu, te neki drugi autori,
posredstvom Dbira, Allah bio zadovoljan njime!
Osporavanja (Allahove) gornjosti ne moe biti bez osporavanja vienja
(Njega). Stoga su dehmijje odbacivali oboje,287 dok su sljedbenici sunneta
priznavali to oboje. Onaj pak ko je priznavao vienje, a negirao injenicu
gornjosti, ostao je neodluan, kolebao se izmeu toga - niti se mogao prikloniti jednima, ni drugima. Ako bi se ova vrsta argumenata iznijela pojedinano, njihov bi broj dostigao neto oko hiljadu, pa onaj ko bi im elio dati
drugi smisao morao bi na sve njih dati odgovor! Meutim, teko da moe
ispravno odgovoriti i na samo neke od njih.
285
286
287
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi). V.: Saetak Gornjosti (Muhtesaru-lUluvv), br. 17.
Hadis je slab (daf) i ve je jednom spominjan (br. 141) (u izvorniku), a rijei rahmetli ejha
Ahmeda akira: Njegov prijenosni niz je dobar (dejjid) ne stoje iz razloga koje sam tamo
naveo.
U rukopisu stoji: nefjejn (obje negacije).
298
Uenjaci iz prvih muslimanskih generacija (selef) puno su toga kazali

u prilog svojstva gornjosti. Meu tim mnotvom nalazi se i ono to ejhu-lislam Ebu Isml el-Ensri navodi u svojoj knjizi Razluiva (El-Frk), naime
da je Mut el-Belhi upitao Ebu Hanfu kakav je status u vjeri onoga koji kae:
Ne znam da li je moj Gospodar na nebu, ili je na Zemlji! Takav je otiao u
nevjerstvo, odgovorio je Ebu Hanfa, budui da Allah kae: Milostivi se na
Prijesto (el-Ar) uzdigao. (T-H, 5), a Njegov Ar je iznad sedam nebesa!
A ako bi rekao, upitao sam ja i nastavio: Uredu, On jeste na Prijestolju, ali
ja ne znam da li je Prijesto na nebu, ili je na Zemlji?! i on je odgovorio: Bio
bi nevjernik, jer bi poricao da je On na nebu! Naime, onaj ko porie da je
Prijesto Boiji na nebu, taj je zaao u nevjerstvo! Drugi dodaju: jer je Allah
u najgornjem dijelu Illijjuna, koji je svoj naziv i dobio iz rijei ala288, a ne iz
rijei esfel289.
Na one koji to ne priznaju, a formalno pripadaju mezhebu Eb Hanfe,
nee se obazirati. Tako su se za nj vezivale i neke mutezilijske frakcije i dr.,
koji su se s njim razilazili u mnogim doktrinarnim pitanjima (itikdt). Isto
tako su i Mlikovog, fiinog i Ahmedovog mezheba i oni koji se s njima
razilaze u (nekim) doktrinarnim pitanjima. Poznat je sluaj Eb Jsufa u vezi
s traenjem pokajanja od Bira el-Mersija kada je ovaj odbio priznati da je
Uzvieni Allah ponad Prijestolja, o emu nam vijest prenosi Abdurrahmn
ibn Ebi Htim i dr.
Onaj ko rije fevka (iznad) tumai kao: bolji je i odliniji od Svojih
robova, odnosno, bolji je i odliniji od Prijestolja, onako kako se kae: Vladar je iznad ministra, dinar je iznad dirhema i sl. - to njegovo tumaenje
zdrav razum odbacuje a zdrava srca prema njemu osjeaju odbojnost. Naime, izjava nekoga ko bi rekao: Allah je bolji od Svojih robova, bolji je od
Svog Prijestolja! bila bi istovrsna s izjavom: Snijeg je hladan, vatra je topla,
Sunce snanije sija od svjetiljke, nebo je vie od stropa kue, brdo je tee
od kamenia, Boiji Poslanik je bolji od tog i tog Jevrejina, nebo je iznad
Zemlje! U tome nema nikakvog slavljenja, velianja ili pohvale; to je najloiji
govor, najprostiji i najnii, pa kako bi mogao priliiti da bude Allahov govor,
(iji kvalitet) ne bi mogli postii ni svi ljudi i dinni kada bi se sakupili i jedni
drugima bili pomagai! tavie, u tome je njegovo omalovaavanje, kao to
se kae u poslovici:

288
289
Ala - dosl. biti na vrhu; biti najuzvieniji. (Nap. prev.)

Esfel - dosl. biti najnii; biti u najdonjem dijelu. (Nap. prev.)
299
Zar ne vidi da sablji vrijednost pada

kad se rekne da otrija je od tapa!?
Ako bi neko rekao: Dijamant je iznad lukovine i riblje krljuti - razumni ljudi
bi se tome nasmijali s obzirom na nesrazmjer izmeu toga. Nesrazmjer pak izmeu Stvoritelja i stvorenja uveliko je vei. Stvar je, meutim, drukija kada to
situacija zahtijeva, npr. da se iznese argument pred nekog zagovaraa zablude,
kao to to nalazimo u rijeima istinoljubivog Jsufa, a.s.: Ili su bolji raznovrsni
bogovi ili Allah, Jedini i Svemoni?! (Jsuf, 39), ili u rijeima Uzvienoga: ta
je bolje: Allah ili oni koje Njemu pridruuju u Boanstvenosti Njegovoj!? (EnNeml, 59); A Allah bolje nagrauje i kanjava trajnije! (T-H, 73)
Ova gornjost se potvruje samim potvrivanjem apsolutne gornjosti sa svih aspekata. Naime, Njemu, Uzvienome, pripada gornjost u smislu
moi, u smislu kvaliteta (kadr)290 i u smislu Bia. Onaj ko neto od toga priznaje, a neto ne priznaje, on govori neprilino, budui da je gornjost Njega,
Uzvienoga, apsolutna i podrazumijeva sve aspekte.
Ako bi oni rekli: Misli se na gornjost pozicije (mekana), ne na gornjost
mjesta (mekan) - mi bismo kazali da se tu radi samo o enskom, odnosno
mukom rodu, jer se i enski oblici mekana i menzila upotrebljavaju i za
duhovna i fizika mjesta, kao to se i njihovi muki oblici mekan i menzil
upotrebljavaju za fizika. Ako bi neko rekao: Ti u naim srcima ima mjesto (menzila) - trebao bi se sjetiti da se moe kazati i ovako: Mjesto te i
te osobe u naim srcima i duama vee je od mjesta toga i toga. U jednoj
predaji se kae: Ako neko od vas eli znati svoje mjesto kod Allaha, neka
pogleda kakvo je Allahovo mjesto u njegovom srcu, jer Allah kod Sebe ovjeka postavlja na onakvo mjesto na kakvo ovjek postavlja Njega u svome
srcu!291

290
291
U rukopisu stoji: fadl (prednost, vrijednost).

Ova predaja mi nije bila poznata, no kasnije sam je, u slinom obliku, pronaao, zahvaljujui naputku neke brae - Allah ih nagradio dobrim! - u Hkimovom Nadodatku (ElMustedrek), I / 494-495, i on je ocjenjuje vjerodostojnom (sahh). Zehebi pak kae da se u
njegovom prijenosnom nizu nalazi i Omer ibn Abdullh, Gufretov osloboeni rob, koji je
slab (daf) prenosilac, a da je Ebu Jal i neki drugi autori, navode upravo posredstvom njega. Struno je elaboriran u Zbirci slabih hadisa (Ed-Dafa) pod br. 5427. Radi se o jednom
od mnogobrojnih hadisa, slabih i apokrifnih, kojima je osoba po imenu Izzuddin Bulejk
ispunila stranice svog Jasnog puta (El-Minhd), u kojem ima blizu etiri stotine to slabih,
to apokrifnih hadisa. I pored toga u predgovoru te knjige kae da su svi hadisi njegovog
Jasnog puta vjerodostojni! Nadam se da u imati priliku i tampati tu knjigu, kao svoj odgovor njemu. Takoer se nadam da e to biti vrlo skoro, ako Bog da.
300
Rijei: Allahovo mjesto u njegovom srcu podrazumijevaju poznavanje Allaha, ljubav prema Njemu, potivanje Njega i sl. Prema tome, ako
se zna da su mekana i menzila samo enski oblici rijei mekan i menzil, a
enski rod je sekundaran u odnosu na muki i u formi i u znaenju, povodi
se za njim, onda uzdignutost one predstave koja se nalazi u umu ide za
stvarnom uzdignutou: ako je podudarna sa njom, istinita je, u protivnom nije.
Ako bi bilo reeno: Misli se na Njegovu uzdignutost u srcima, na to da
je On u srcima iznad svega drugoga - odgovor bi bio sljedei: To je tano
tako, ta uzdignutost je sukladna Njegovoj uzdignutosti u Samom Sebi nad
svim drugim. Da On pak nije uzdignut, Sam po Sebi, nad svim drugim, tada
Njegova uzdignutost u srcima ne bi bila kompatibilna, kao kad neko neto
to (po sebi) nije najuzdignutije uini najuzdignutijim.
Allahovu gornjost (uluvv), pored toga to je utvrena Objavom, potvruju i razum i sama ovjekova priroda. to se tie njezina potvrivanja
razumom tu, pored ostalog, spada i kategorino, aksiomno znanje da su
svaka dva egzistenta ili takva da se jedan od njih nalazi u sastavu onog drugog i da opstoji njime, kakav je sluaj sa svojstvima, ili da opstoji sam po
sebi, odvojen od onog drugog.
Drugo: Kada je Allah stvarao svijet, stvarao ga je ili u Samom Sebi, ili
izvan Svog Bia. Ono prvo je neutemeljeno, prvo po jednodunoj ocjeni, a
drugo jer bi to znailo da je On i mjesto za prostote (hasis)292 i prljavtine - uzvien neka je Allah nad tim uzvienou golemom! Ono pak drugo
podrazumijevalo bi da se svijet nalazi izvan Njegovog Bia, dakle odvojen,
pa se tako utvruje razdvojenost, jer stajalite da On niti je spojen sa ovim
svijetom niti je odvojen od njega nije logino.
Tree: Tvrdnja da Uzvieni nije ni unutar, ni izvan ovoga svijeta znaila
bi potpunu negaciju Njegovog postojanja, budui da nije logina. Prema
tome, On se nalazi ili unutar, ili izvan ovoga svijeta. Ono prvo je neutemeljeno, pa ostaje ovo drugo, to podrazumijeva razdvojenost.
to se tie potvrivanja Njegove gornjosti ovjekovom prirodom: pa
svi ljudi, po samim svojim naravima i zdravim srcima, podiu ruke kod obraanja Njemu, a i kad skrueno stoje pred Bogom Uzvienim svojim srcima
smjeraju prema gore.

292
U izvorniku stoji: hai (trave, biljke).
301
Muhammed ibn Thir el-Makdis navodi da je ejh Ebu Dafer elHemdn jednom doao posluati predavanje profesora Ebu-l-Melija elDuvejnija, poznatog kao Imam dva harema (Immu-l-haremejn), ba kad
je ovaj u svom govoru negirao svojstvo gornjosti. Allah je postojao, govorio
je, i kad nije bilo Prijestolja, On je i sada kakav je bio! Na to je ejh Ebu
Dafer rekao: Onda nam, profesore, objasni ovu nau neophodnost koju
nalazimo u svojim srcima, jer poznavatelj Allaha nikada ne rekne: O Allahu!
a da u srcu ne outi neophodnost traenja gornjosti; ne okree se ni desno,
ni lijevo - pa kako da tu neophodnost odagnamo od sebe!? Na te njegove
rijei Ebu-l-Meli se lupio po glavi i siao! Mislim da je rekao: I stao plakati,
govorei: Hemdn me uzdrma, ba me uzdrma!
Profesor je htio kazati: To je neto to je Allah uinio priroenim Svojim robovima, neto to nisu morali uzimati od poslanika, to su u svojim
srcima utili kao nuan zahtjev da se u obraanju Bogu okreu prema gore.
Postoji i prigovor na racionalni dokaz, sastoji se u osporavanju njegove
aksiomnosti, s obzirom da to osporava veina umnika - naime, da je on
doista aksioman, tada meu umnim ljudima ne bi bilo nikakve spornosti u
pogledu njega, pa je on, prema tome, samo uobraziljska, fikcijska stvar!
Odgovor na ovaj prigovor dat je na njemu odgovarajuem mjestu, te
u se ja, stoga, ovdje samo ukratko osvrnuti na njega. U odgovoru se, dakle,
moe kazati da ako um prihvata ono to vi govorite, onda e on jo bolje
prihvatati ono to govorimo mi, a ako um odbija prihvatiti ono to mi govorimo, onda e ono to vi govorite odbijati jo snanije! Ako je nae stajalite
za um neutemeljeno, pa vae je jo neutemeljenije, a ako je to to vi govorite
za um istinito i prihvatljivo, onda mu je prihvatljivije ono to govorimo mi.
Naime, pozivanje na aksiomnost je zajednika, pa emo mi kazati: Mi po
aksiomnosti znamo da vae miljenje nema svoga utemeljenja u istini, a
to isto govorite i vi, pa kada vi kaete: Ta aksiomnost koja nae stajalite
prosuuje neutemeljenim u istini produkt je (vae) fikcije, a ne uma! - mi
emo to isto kazati za vas. Isto tako, veina ljudskih naravi, kod ljudi koji nisu
ni iz vaeg, ni iz naeg tabora - podrava ono to mi tvrdimo pa ako emo
u obzir uzeti i ono to je priroeno ljudskoj naravi i time emo odnijeti prevagu nad vama, a ako emo to odbaciti, tada e vae stajalite biti potpuno
obesnaeno, budui da ste ga i temeljili na neemu za ta ste tvrdili da su
premise koje se znaju po samoj ovjeku priroenoj naravi. Time e, takoer,
biti obesnaena i naa umna razvianja (aklijjat), ali e zato ono to se zna
samo preko Objave (es-semu), ono s ime su dolazili vjerovjesnici, biti samo
302
na naoj, ne i na vaoj strani. Tako to (znanje) imamo samo mi, dok um

imamo i mi i vi.
Ako biste vi kazali: Veina umnika zastupa nae stajalite!?, bilo bi vam
reeno da to nije tako. Naime, oni koji iznose stav da je Tvorac svijeta neto
postojee, te da nije iznad svijeta, da nije odvojen od njega niti integriran u
njemu jest samo jedna skupina teoretiara, a prvi od koga je meu muslimanima poteklo neto takvo bili su Dehm ibn Safvan i njegovi sljedbenici.
Prigovoreno je i argumentu ovjekove naravi, tj. injenici da se nebo
uzima pravcem upuivanja dove, onako kako je Kaba pravac okretanja u
namazu,293 to se, navodno, obara samom injenicom sputanja ela na zemlju i pored toga to se On ne nalazi u pravcu zemlje!
Na ovaj prigovor odgovorit e se sa vie stvari:
Prvo: To to vi kaete da je nebo pravac prema kome se upuuje dova
(nema svoje osnove) niko iz prvih muslimanskih generacija nije rekao neto
takvo, niti je Allah za to objavio neki dokaz, a kako to spada u stvari vjerske
legislative, to ne bi moglo ostati nepoznato prvim muslimanskim generacijama i njihovim uenjacima.
Drugo: Smjer (kibla) za dovu isti je kao i za namaz, budui da je lijepo
da se onaj ko upuuje dovu Allahu okrene prema Kabi, jer se i Poslanik,
s.a.v.s., u mnogim sluajevima294 u svojoj dovi okretao prema njoj. Prema
tome, onaj ko ustvrdi da smjer dove nije isti kao i smjer namaza, odnosno da
postoje dvije kible, dva smjera - jedan Kaba, a drugi nebo - taj u vjeru unosi
novotarije i odstupa od zajednice muslimana.
Tree: Kibla je ono prema emu se vjernik okree svojim licem, onako
kako se okree prema Kabi pri obavljanju namaza, uenju dove, injenju
zikra i klanju kurbana, te kao to se umrli i onaj koji se ukopava, takoer,
okreu u tom pravcu, zbog ega se taj smjer i zove smjerom u kome je
okrenuto lice (vidhe). Okrenutost prema neemu (istikbal) suprotna je
od okrenutosti od neega (istidbar): ono prvo podrazumijeva okrenutost

293
294
Affi kae: Vidi Ibn Kajjimovo djelo Mosulijev saetak Otposlatih munja (Muhtesaru-lMusli li-s-saviki-l-mursela), svezak II, str. 51.
Hadis je vjerodostojan (sahih), i na ovu temu prenosi se veliki broj hadisa. Meu njima je
i onaj koji prenosi Abdullah ibn Zejd, koji kae: Boiji Poslanik, s.a.v.s., izaao je na ovu
musallu zarad kine dove, pa je inio dovu i molio za kiu a zatim se okrenuo prema Kabi.
(Muttefek alejhi). El-Buhri ga u poglavlju Dove (Ed-Davat) predstavlja sa: Odjeljak o
dovi u pravcu kible.
303
licem prema njemu, a ono drugo okrenutost leima. Prema tome, ono prema emu je ovjek okrenut glavom, rukama ili bokom ne naziva se kiblom,
ni stvarno ni metaforino, pa da je nebo doista pravac prema kojem se
upuuje dova, tada bi bilo propisano da se ua dove mora licem okrenuti
prema njemu, a to nije propisano. Ono prema emu se podiu ruke ne
naziva se kiblom, ni stvarno ni metaforino. Okrenutost prema Kabi pri
uenju dove je erijatska stvar, u vezi s njom su proizali odreeni propisi,
a poslanici nisu traili da se ua dove licem okrene prema nebu. Naprotiv,
to su zabranjivali.
Poznato je pak da su: okrenutost srcem, okrilje i onaj poticaj kojeg
upuiva dove uti u sebi prirodna stvar, to ini i musliman i nemusliman,
i ueni i neuki. Najee to ine nevoljnik i stradalnik, voeni priroenom
naravi da se, kad ih nevolja pritisne, obraaju Bogu.
Treba kazati i to da je pitanje kible podlono derogaciji i promjeni, kao
to je s Jerusalema preusmjerena na Kabu, dok je okrenutost u dovi prema
gore utisnuto u samoj prirodi. Onaj ko se okrene prema Kabi zna da Uzvieni Allah nije tamo, za razliku od uaa dove; on se okree svome Gospodaru
i Stvoritelju u nadi da e mu od Njega doi milost.
to se tie obaranja argumenta injenicom sputanja lica na zemlju,
ono je izrazito loe, budui da onaj ko svoje lice sputa na zemlju time namjerava pokazati svoju skruenost i poniznost onome iznad sebe, a ne da
bi se nageo prema nekome ko je ispod njega! Takvo neto i ne naumpada
onome ko je na seddi.
Pripovijeda se o Biru el-Mersiju da su ga uli kako (na seddi) izgovara: Slava Gospodaru mom najniem! (Subhne Rabbije-l-esfel)!295
Uzvien neka je Allah uzvienou golemom nad onim to govore nevjernici i poricatelji! Onaj koga njegovo odricanje dovede u ovakvo stanje
vrlo lahko e zapasti u nevjerstvo, ukoliko ga Allah ne dohvati Svojom milou. Od takvih ljudi ispravnost je daleko. Uzvieni kae: Mi emo srca
njihova i oi njihove zapeatiti i nee vjerovati kao to ni prije nisu vjerovali,
i ostavit emo ih da u zabludi svojoj lutaju smeteni. (El-Enm, 110); I kad
oni zastranie, Allah uini da i srca njihova zastrane! (Es-Saff, 5)

295
Naime, kako je spomenuti Bir spadao u red onih koji su poricali Allahovu gornjost on je,
navodno, tragom takvog svog uvjerenja, na seddi u namazu, na kojoj se izgovara Subhne
Rabbije-l-al! (Slava Gospodaru mom Uzvienom!) izgovarao ono to je suprotno tome.
(Nap. prev.)
304
Prema tome, ko ne bude traio uputu iz njenih pravih mjesta, bit e

kanjen uskraenjem upute. Molimo Allaha da nas ne kazni i sauva.
Njegove rijei: I niko Ga od Njegovih stvorenja obuhvatiti ne moe
znae: Ne mogu Ga obuhvatiti ni znanjem, ni vienjem, ni na bilo kakav
drugi nain. On obuhvata sve, a Njega ne obuhvata nita!
O njegovim rijeima:
Allah je Ibrahima uzeo za prijatelja i Msu se obraU Itiokaemo:
govornim izriajem - vjerujemo u to, potvrujemo istinitost
toga i prihvatamo to!
Komentar:
Uzvieni (Allah) kae: A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja! (En-Nis, 125);
A Allah je, sigurno, sa Msom razgovarao! (En-Nis, 164).
Pod izrazom el-hulleh296 podrazumijeva se punoa ljubavi. Dehmije
pak poriu realnost ljubavi i s jedne i s druge strane, tvrdei da ljubavi moe
biti samo ako izmeu onog koji voli i onog to se voli postoji srodnost, dok
nikakve srodnosti, koja bi mogla nalagati ljubav, ne moe biti izmeu Onoga
koji postoji oduvijek i nekog ko je nastao u vremenu!
Isto tako negiraju i realnost obraanja govorom, kako smo to ranije
vidjeli, a prvi koji je u islamu izaao s ovom novotarijom bio je Dad ibn
Dirhem na poetku drugog (hidretskog) stoljea, zbog ega ga je Hlid
ibn Abdullh el-Kasri, namjesnik Iraka i istonih predjela (Marik), u Vsitu
zaklao kao kurban. Naime, on je, drei hutbu na Kurban-bajram ljudima
rekao: O ljudi, koljite (danas) kurbane - Allah vam primio vae rtve! to se
mene tie, ja u kao kurban zaklati Dada ibn Dirhema, jer on tvrdi da Allah
Ibrahima nije uzeo Sebi za prijatelja i da se nije govornim izriajem obratio
Musau! Iza toga je siao (sa minbera) i zaklao ga! Tako je postupio shodno
erijatskoj deciziji (fetvi) uenjaka iz druge muslimanske generacije - Allah
bio zadovoljan sa njima! - pa neka ga Allah nagradi dobrim zato to je stao
u odbranu vjere i vjernika!

296
El-Hulleh - dosl. prisno prijateljstvo. (Nap. prev.)
305
Ovu orijentaciju je, potom, od Dada preuzeo Dehm ibn Safvn i

javno je zagovarao i polemizirao za nju, tako da je po njemu i dat naziv
dehmije. Njega je pogubio Muslim ibn Ahvez, namjesnik Horasana. Zatim
je to nauavanje prelo kod mutezila, sljedbenika Amra ibn Ubejda, i na
scenu stupilo u vrijeme Memnova hilafeta, kad su najvei autoriteti islama
bili stavljeni na veliku kunju, budui da su ovi od njih traili da javno izraze
svoju saglasnost sa tim. To je, meutim, preuzeto od politeista i mandejaca - oni su, naime, bili ti koji su negirali da je Ibrahim bio prisan prijatelj a
Ms sagovornik Boiji, jer prisno prijateljstvo podrazumijeva punou ljubavi koja ispunjava onog koji voli.
Reeno je:
Onako kao dua zaao si u me,
prisni prijatelj je po tome dobio ime!
Treba, meutim, kazati da su Njegova ljubav i Njegovo prijateljstvo
dolini Njemu, Uzvienom, ba kao i sva druga Njegova svojstva. Ono na
ta ukazuje asni ajet svoju potvrdu ima i u predaji od Vjerovjesnika, s.a.v.s.,
koja se posredstvom Ebu Seida el-Hudrija navodi u Zbirci vjerodostojnih
hadisa (Es-Sahh), a koja glasi: Kad bih nekog od stanovnika Zemlje sebi
uzimao za prisna prijatelja uzeo bih Ebu Bekra za takvog prijatelja, meutim
va drug je Allahov prisni prijatelj!297 (mislio je na sebe).
U drugoj verziji predaje stoji: Svakom prijatelju se odriem prisnog
prijateljstva sa njim, a kad bih ikoga od stanovnika Zemlje sebi uzimao za
prisna prijatelja uzeo bih Ebu Bekra za takvog prijatelja! U treoj verziji se
kae: Allah me je uzeo Sebi za prisna prijatelja onako kako je i Ibrahima
uzeo za prisna prijatelja! Tako je objasnio da njemu nije prilino da iz reda
stvorenja nekog sebi uzme za prisna prijatelja, te kad bi to mogao da bi
najprije za takvog prijatelja uzeo Ebu Bekra es-Siddka, premda je sebe predicirao time da voli neke osobe, kao to je rekao Muazu: Ja tebe, Allaha
mi, doista volim!298 Isto to je rekao i ensarijama,299 dok je Zejd ibn Hris bio

297
298
299
Hadis je vjerodostojan (sahih) a hadis slian njemu je ve spominjan (br. 126).

Hadis je vjerodostojan (sahh); biljei ga Ahmed i drugi autori. Ibn Huzejme i Ibn Hibbn
ga ocjenjuju vjerodostojnim (sahh). Struno je elaboriran u Ebu Davudovoj zbirci vjerodostojnih hadisa pod brojem 1362.
Sugerira na hadis koji prenosi Enes a koji glasi: Jedna ena, ensarijka, dola je kod Boijeg
Poslanika, s.a.v.s., nosei svoje dijete, i Boiji Poslanik, s.a.v.s., razgovarao je sa njom, te je
rekao: Tako mi Onoga u ijoj je ruci moja dua, vi ste meni najdrai ljudi (ponovivi to
dvaput)! Hadis biljei El-Buhri.
306
ljubimac Boijeg Poslanika, s.a.v.s., kao i njegov sin Usme itd. Amr ibn els ga je upitao: Koga od ljudi najvie voli? i on mu je kazao: Aiu. A od
mukaraca?, upitao je. Njenoga oca!, odgovorio je on.300
Iz ovog proizlazi da prisno prijateljstvo (el-hulleh) ima ui smisao od
openitog voljenja. Onaj ko se tako voli, s obzirom na potpunost toga, voli
se zbog samog njega a ne zbog neeg drugog, jer onaj ko se voli zbog neeg
drugog u voljenju dolazi iza tog drugog. Prema tome, prisno prijateljstvo,
s obzirom na njegovu potpunost, ne prihvata sudjelstvo ni zdruivanje,
zato to je u cijelosti proeto ljubavlju. U njemu se nalazi punoa bliskosti
(tevhd) i punoa ljubavi.
Iz tog razloga, kada je Allah Ibrahima uzeo za prijatelja - a Ibrahim je
svoga Gospodara molio da mu podari dobrog potomka, pa mu je On dao
Ismaila - sin je bio zauzeo dio njegovog srca. Tada je Prijatelj postao ljubomornim prema srcu Svog prijatelja - zar da u njemu ima mjesta i za nekog
drugog?!, pa ga je stavio na kunju (zatraivi od njega) da ga zakolje, kako
bi do izraaja dolo prisno prijateljstvo u promicanju ljubavi prema Prijatelju nad ljubavlju prema vlastitom djetetu! A nakon to se pokorio naredbi
svoga Gospodara i pokazao odlunost da to zbilja i uini - kad je na vidjelo
izala mo prisnoga prijateljstva u spremnosti da se zakolje (svoje) dijete,
dajui tako prednost ljubavi prema Prijatelju u odnosu na ljubav prema djetetu - tada mu je Allah ukinuo izreenu mu naredbu i iskupio ga velikim
ovnom. To je stoga to je bio postignut cilj koji se elio postii klanjem, a
to je spremnost i pripravnost due da uradi ono to joj se nareuje. Kad je
to bilo postignuto, tada je samo klanje (djeteta) postalo tetno pa je zbog
toga i dokinuto, a klanje ovnova i drugih ivotinja kurbana postalo je praksa
njegovih sljedbenika sve do Smaka svijeta.
I kao to je u poziciji ovog prisnog prijateljstva, koja je potvrena Ibrahimu, a.s., sudjelovao i na Vjerovjesnik, s.a.v.s., isto je tako sudjelovao i u
poziciji koju je imao Musa, a.s.; naime, imao je privilegiju da neposredno
razgovara s Uzvienim Allahom, kako je to potvreno u hadisu o Nonom
putovanju (el-Isr).
Ovdje nailazimo na ono poznato pitanje: naime, zato je Vjerovjesnik,
s.a.v.s., koji je pribraniji od Ibrahima, a.s., za sebe iskao onakav blagoslov kakav je imao Ibrahim, jer je u osnovi onaj s kojim se neko poredi bolji od onog
300
Hadis biljee El-Buhri i Muslim, posredstvom Amra ibn el-sa.
307
koji se poredi sa njim!? Kako je, dakle, mogue uskladiti te dvije meusobno
iskljuive stvari? Uenjaci su na to dali brojne odgovore, no prostor nam
ne dozvoljava da ih sve ovdje navedemo. Najbolji od njih je onaj odgovor
koji glasi da je iz Ibrahimove porodice bilo vjerovjesnika kakvih nee biti iz
Muhammedove porodice, pa kad se iu blagoslovi na Poslanika, s.a.v.s., i
njegovu porodicu poput onih kakvi su dati Ibrahimu i njegovoj porodici, u
kojoj je bilo i vjerovjesnika, time se lanovima Poslanikove porodice priskrbljuje ono to prilii njima, budui da oni nee dostizati stupnjeve vjerovjesnika. Ostaje ono to pristoji vjerovjesnicima, meu kojima je i Ibrahim, i to
pristoji Muhammedu, s.a.v.s., te se tako njemu priskrbljuje odlika koja se ne
priskrbljuje drugima.
Jo je bolje kazati da je i sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., iz porodice Ibrahima,
a.s., da je, tavie, napribraniji meu njima, pa nae rijei: kao to si blagoslov svoj spustio na (porodicu) Ibrahimovu podrazumijevaju i blagoslov na
njega i na sve druge vjerovjesnike iz loze Ibrahimove, a.s., a podrazumijevaju,
takoer, i samog Ibrahima, kako to nalazimo u rijeima Uzvienoga: Allah je
odabrao Adema, i Nha, i Ibrhimovu porodicu, i Imrnovu porodicu nad
ostalim svijetom! (Alu Imrn, 33) iz kojih se vidi da i Ibrhim i Imrn ulaze
u sastav Ibrahimove i Imrnove porodice; i kako nalazimo u Njegovim rijeima: ...samo ne na Lutovu porodicu, nju u svitanje spasismo! (El-Kamer, 34),
gdje i Lut spada u Lutovu porodicu; i kako nalazimo u Njegovim rijeima:
I kada smo vas od faraonove porodice izbavili. (El-Bekare, 49); Uvedite
faraonovu porodicu u patnju najeu! (El-Mumin, 46), koje podrazumijevaju da i faraon spada u faraonovu porodicu. Upravo iz ovog razloga - a
Allah najbolje zna! - u veini predaja koje govore o sputanju blagoslova
na Vjerovjesnika, s.a.v.s., nalazi se i dio: kao to si blagoslov Svoj spustio na
porodicu Ibrahimovu!
U mnogim od tih predaja stoji samo: kao to si blagoslov Svoj spustio
na Ibrahima, a ne i: kao to si blagoslov Svoj spustio na Ibrahima i na porodicu Ibrahimovu, ega ima u samo malom broju predaja.301 To je samo
iz razloga to rijei: Kao to si blagoslov Svoj spustio na Ibrahima podrazumijevaju, sljedstveno, i njegovu porodicu, onako kako i rijei: Kao to si
blagoslov Svoj spustio na porodicu Ibrahimovu podrazumijevaju da u nju
spada i Ibrahim, a.s.

301
to ne znai i da te predaje nisu vjerodostojne. Neke od njih navode se i u El-Buhrijevom

Sahihu. (V. nau knjigu Izgled namaza (Sifatu-s-salt), str. 147; XI izdanje; izdava ElMektebu-l-islmi)
308
Tako je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kad mu je Ebu Evf, r.a., donio svoj zekat, za njeg uputio dovu, rekavi: Boe moj, blagoslov Svoj spusti na Ebu
Evfovu porodicu...!302
Budui da je Ibrahimova, a.s., porodica najasnija porodica na svijetu
openito, Allah je nju odlikovao s vie odlika. Neke od njih su i sljedee:
a) unutar nje je sveo poslanstvo i objavu, tako da nakon Ibrahima vie
nije doao nijedan vjerovjesnik a da nije bio iz njegove loze;
b) Allah je njih uinio imamima koji e napuivati prema njegovoj
uputi sve do Smaka svijeta, to znai da e svaki Allahov miljenik
koji u Dennet ue nakon njih tamo ui posredstvom njih, na temelju njihovog poziva;
c) Allah je izmeu njih odabaro dvojicu za Svoje prisne prijatelje, kako
smo vidjeli;
d) Allah je rodoelnika te porodice ljudima uinio uzorom u vjeri;
Uzvieni Allah kae: Uinit u da bude ljudima u vjeri uzor! I
moje potomke! - zamoli on. Obeanje Moje nee obuhvatiti nevjernike! kaza On. (El-Bekare, 124)
e) On je preko njegovih ruku realizirao izgradnju svog Hrama, koji je
uinio preporodom za ljude, utoitem i sigurnim mjestom za njih,
njihovom kiblom i mjestom hodoaa. Tako je taj Hram ponikao
meu najuglednijim ljudima.
f) ljudima je naredio da blagosiljaju ovu porodicu itd.
O njegovim rijeima:
vjerujemo u meleke i u vjerovjesnike i u knjige objavljene poslaU Inicima
i svjedoimo da su svi bili na jasnoj istini.
Komentar:
Ovo to je navedeno spada u temelje ispravnog vjerovanja (imana). Uzvieni kae: Poslanik vjeruje u ono to mu se objavljuje od Gospodara njegovog, i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove,
302
Hadis biljei El-Buhri u svom Sahhu, posredstvom Abdullaha ibn Ebi Evfa.
309
i poslanike Njegove! (El-Bekare, 285); Nije estitost u tome da okreete

lica svoja prema istoku i zapadu; estiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj
svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike! (El-Bekare, 177) Tako je Allah,
d.., ispravno vjerovanje definirao kao vjerovanje u ovo to je naveo, a one
koji vjeruju u to nazvao je pravovjernicima (el-muminn), dok je, s druge
strane, one koji ne vjeruju u to oznaio nevjernicima; rekao je: A onaj ko ne
bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike
Njegove, i u onaj svijet - daleko je zalutao! (En-Nis, 136)
Boiji Poslanik, s.a.v.s., u vjerodostojnom hadisu, na Dibrlovo pitanje:
ta je pravo vjerovanje?, odgovorio je: (To je) da vjeruje u Allaha i Njegove meleke i Njegove knjige i Njegove poslanike i u Sudnji dan; i da vjeruje u
Boije odreenje, i dobro i zlo!303 Prema tome, to su ona naela na kojima
su saglasni bili svi vjerovjesnici i poslanici - neka su na njima mir i blagoslovi
Boiji! - i u njih su istinski vjerovali samo oni koji su slijedili poslanike.
to se tie njihovih neprijatelja i filozofa i inovatora u vjeri onih koji su
ili njihovim putem, oni se meusobno razlikuju u nijekanju i poricanju tih
naela. Najvie ih pak poriu filozofi, oni koje njihovi potovaoci nazivaju
mudracima (el-hukem). Naime, oni kojima je poznata sutina onog to
oni govore znaju da oni nemaju ispravno vjerovanje u Allaha, ni u Njegove
poslanike, ni u Njegove knjige, ni u Njegove meleke, ni u Sudnji dan jer,
prema njihovom uenju, Allah je jedna egzistencija koja nema svoje biti ni
realnosti, i koja ne poznaje svaku pojedinost - a sve to postoji u vanjskom
svijetu je pojedinost - niti, prema njima, djeluje po svojoj moi i svom htijenju. Svijet je kod njih Njegov nerazluiv pratilac, oduvijeki i zauvijeki. To
to ga nazivaju Njegovim uinkom samo je nastojanje da u svojim izrazima
budu korespondentni s muslimanima - On kod njih nije ni uinak, ni stvorenje, ni neto to je samo potencijalno mogue; oni Njemu odriu Njegov
sluh, Njegov vid i sva druga Njegova svojstva! Eto, to je njihovo vjerovanje
u Allaha.
to se pak tie Njegovih objava (knjiga) oni Ga u tom pogledu ne prediciraju govorom, tako da se On, po njima, ne obraa drugom govornim
izriajem, nije kazivao, niti kazuje. Tako je i sam Kuran, prema njihovom
nauavanju, samo jedna emanacija koja se iz Aktivnoga Uma prolila na ljudsko srce, iz istog uma neporone due, koji se od ljudske vrste razlikuje po
trima karakteristikama:

303
Hadis biljee El-Buhri i Muslim, posredstvom Ebu Hurejrea.
310
a) snagom i brzinom shvatanja tako da moe postii znanja vie od

drugih;
b) duevnom snagom tako da moe vriti utjecaj u materiji svijeta i
jedan lik premetati u drugi;
c) snagom imaginacije tako da se njome umne sile mogu zamiljati u
fizikim oblicima, a to su kod njih meleki!
Tako u vanjskom svijetu, prema njima, ne postoji neko odvojeno bie koje
se uzdie i sputa, odlazi i dolazi, vidi i obraa se Poslaniku, ve se radi samo
o mentalnim projekcijama koje u realnosti ne postoje.
to se tie Sudnjega dana, oni su u stvarnosti njegovi najei poricatelji i osporavatelji. Po njima ovaj svijet nee biti devastiran, nebesa se nee
rascijepiti i raspuknuti, zvijezde se nee zamutiti, niti e Sunce i Mjesec izgubiti svoj sjaj; ljudi se nee dii iz svojih mezarova, ni biti upueni u Dennet
ili Dehennem! Sve su to kod njih samo metafore, date zarad obinog puka,
koje nemaju svoje realnosti u vanjskom svijetu, kako ih razumijevaju sljedbenici poslanika.
Eto, ova bijedna i prezrena skupina ima takvo vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike i Sudnji dan - a to je pet
temeljnih principa vjere.
Mutezile su ih pak zamijenile sa svojih pet naela kojima su poruili
znatan dio vjere. Naime, svoju vjeru temeljili su na tijelu i akcidentaliji to je
kod njih subjekat koji se atributira i atribut. Tako atribute, tj. akcidentalije,
uzimaju kao dokaz nastanka onog to se atributira, tj. tijela, i o Allahovoj
jednosti su raspredali na toj osnovi, pa su Allahu odrekli bilo kakvo svojstvo imajui pred oima svojstva kojima se karekteriziraju druge opisnine,
tj. tijela. Potom su raspredali o Njegovim inima, tj. odredbama (kader),
to su nazvali pravinou (el-adl). Zatim su raspredali o vjerovjesnitvu,
vjerozakonima, naredbi i zabrani, (Boijem) obeanju i prijetnji - to su
pitanja vezana za Imena i propise koji su u dosluhu s meupozicijom304 (elmenziletu bejne-l-menziletejni) te pitanje izvrenja prijetnje. Zatim su raspredali o obavezivanju time drugoga, a to je nareivanje dobra i suzbijanje
zla, to su jamili doputanjem oruane pobune protiv nosilaca vlasti. To
304
Meupozicija (el-menziletu bejne-l-menziletejni) - Poznati mutezilijski stav da se veliki

grjenik nalazi u meupoziciji: niti je u poziciji vjernika, s obzirom da je initelj velikog grijeha, niti je u poziciji nevjernika, s obzirom na svoje posvjedoenje da nema drugog boga
osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik. (Nap. prev.)
311
je pet njihovih naela koje su usvojili namjesto onih pet vjerskih s kojima je
Poslanik poslan.
Kasnije, rafidije su naela sveli na etiri; to su: izraavanje Allahove jednosti (tevhd), pravinost (el-adl), vjerovjesnitvo (nubuvvet) i vjersko liderstvo (immet).
Temeljna su, pak, naela vjere kod onih iz glavnog toka islama (ehlus-sunnneti ve-l-demaah) ona s kojima je doao Poslanik, s.a.v.s., a osnova
vjere je vjerovanje u ono s ime je doao Poslanik, s.a.v.s., kako je ranije pojanjeno. Stoga ona posljednja dva ajeta iz sure El-Bekare, upravo iz razloga
to sadre tu osnovu, imaju izniman znaaj, kakav nemaju drugi ajeti. Tako
se u vjerodostojnim zbirkama hadisa Buhrija i Muslima, posredstvom Ebu
Mesda Ukbeta ibn Amra, navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei:
Ko u jednoj noi proui zadnja dva ajeta sure Bekare - to mu je dovoljno!305
Muslim u svojoj zbirci vjerodostojnih hadisa (Es-Sahh) biljei sljedeu
Ibn Abbsovu, r.a., izjavu: Dok je Dibrl jednom sjedio kod Vjerovjesnika,
s.a.v.s., iznad sebe je ouo neku kripu, pa je podigao glavu i rekao: Ovo su
se jedna vrata nebesa danas otvorila, koja nikada prije nisu otvarana, i kroz
njih se spustio jedan melek! Zatim je dodao: Ovaj melek, koji se spustio na
Zemlju, nikad do danas nije silazio! (Melek) je nazvao selam i rekao: Raduj
se dvama svjetlima koja su ti data a koja nisu data nijednom vjerovjesniku
prije tebe; to su sura Fatiha i posljednji ajeti sure Bekare - nee prouiti
nijedno njihovo slovo a da ti nee biti i dato!306
Ebu Tlib el-Mekki kae: Ispravno vjerovanje ima sedam stubova tj. ovih pet, te vjerovanje u sudbinsko odreenje i vjerovanje u postojanje
Denneta i Dehennema i to je istina, za ta postoje postojani dokazi, jasni i kategorini. Mi smo ve ukazali na dokaz Allahove jednosti (tevhd) i
Objave.
A to se tie meleka, oni su zadueni za nebesa i Zemlju tako da svaki
pokret u svijetu potjee od meleka, kako to kae Uzvieni: i onih koji ureuju stvar... (En-Nazit, 5); i onih koji rasporeuju stvar! (Ez-Zrijt, 4) To
su, kod onih to ispravno vjeruju i koji slijede poslanike, meleki, dok oni koji
ne vjeruju u poslanike i poriu Tvorca kau da su to zvijezde.

305
306
Hadis je vjerodostojan (sahh), budui da je zabiljeen u oba Sahiha. To to ga je autor djela

El-Dmiu-s-sagr (Mali zbornik) pripisuje autorima Sunena ista je omaka. V. Sahhu-ldmi, 6341.
Muslim, III/198.
312
Kuran i sunnet ukazuju na vie vrsta meleka, sugerirajui njihovu zaduenost za razne vrste stvorenja, te da je Uzvieni Allah jedne meleke zaduio za brda, jedne za oblake i kiu, jedne za maternicu da vode proces
razvoja sperme sve do kraja njenog razvoja; zatim da je jedne meleke zaduio za ovjeka kako bi pamtili ono to on radi, brojali to i zapisivali; jedne je
zaduio za smrt, jedne za ispitivanje u mezaru, jedne za nebeska tijela da ih
pokreu; jedne za Sunce i Mjesec; jedne je zaduio za Dehennem i njegovo
potpaljivanje, za muenje njegovih stanovnika i njegovo punjenje; jedne je
zaduio za Dennet i njegovu izgradnju i zasaivanje, te za izradu njegovih
krasota... Prema tome, meleki su najvea Allahova vojska. Meu njima su
oni koji se jedan za drugim alju (El-Murselt, 1); i onih koji objavljuju
(El-Murselt, 3); i onih koji razdvajaju (El-Murselt, 4); i Objavu dostavljaju (El-Murselt, 5).
Meu njima su i: oni koji upaju grubo (En-Nzit, 1); oni koji vade
blago (En-Nzit, 2); oni koji plove brzo (En-Nzit, 3); oni koji nareenja izvravaju urno. (En-Nzit, 4)
Meu njima su i: oni u redove poredani i oni koji odvraaju, i oni koji
Opomenu itaju. (Es-Sfft, 1-3)
Zato je u svim ovim sluajevima upotrijebljena mnoina enskog
roda? Zato to se time oznaavaju skupine, grupe i zajednice, pa se na svim
tim mjestima podrazumijeva njihova jednina, tj. skupina, grupa, zajednica.
Meu njima su i meleki milosti i meleki kazne; zatim meleki zadueni
za noenje Ara (Prijestolja Boijega), meleki zadueni za ispunjavanje nebesa namazom, velianjem i slavljenjem Allaha te druge vrste meleka iji broj
zna samo Allah.
Izraz melek sugerira da je to poslanik koji provodi naredbu svog poiljaoca i da on u tome nema nikakvog vlastitog izbora, ve da sve pripada
Jedinom, Silnom; da oni samo izvravaju Njegovu zapovijest: Oni ne govore
dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi. (El-Enbij, 27)
On zna ta su uradili i ta e uraditi i oni e se samo za onog kojim On
bude zadovoljan zalagati, a oni su i sami iz strahopotovanja prema Njemu
brini! (El-Enbij, 28); Boje se Gospodara svoga ponad sebe, i ine ono to
im se naredi. (En-Nahl, 50)
Prema tome, oni su cijenjeni Allahovi robovi; neki od njih stoje u redove poredani, a neki Mu stalno slavu izriu. Nema niti jednoga od njih a da
mu mjesto nije odreeno i on ga ne prelazi, permanentno obavlja ono to
313
mu je nareeno, niti to umanjujui, niti prelazei njegovu mjeru. Oni od njih

koji su kod Njega na najvioj razini ne zaziru da Mu se klanjaju, i ne zamaraju se, hvale Ga nou i danju, ne malaksavaju. (El-Enbij, 19-20)
Njihovi elnici su trojica meleka: Debrail, Mikail i Israfil koji su zadueni za ivot. Debrail je zaduen za objavu pomou koje ive srca i due,
Mikail je zaduen za padavine pomou kojih ivi zemlja, biljke i ivotinje
a Israfil je zaduen da puhne u Rog (es-Sr) ime e ljudi ponovo biti oivljeni, nakon njihove smrti. Oni su, dakle, Allahovi izaslanici u (svjetovima)
Njegovog stvaranja i zapovijedanja, emisari izmeu Njega i Njegovih robova. Oni od Njega provode Njegovu odredbu po cijelome svijetu, i Njemu se uzdiu po zapovijedi. Nebesa se komeaju njima, a kako se i ne bi
komeala kad na sebi nemaju prostora ni koliko za etiri prsta a da na
njemu nema neki melek u stojeem poloaju (kim), ili preget (rki), ili
niice padnut Allahu (sdid). Svakoga dana u Nebesku Kabu (El-Bejtul-mamr, dosl. Kuu naseljenu) ulazi njih 70 hiljada i vie se ne vraaju
u nju; to im bude zadnja zadaa njihova. Kuran obiluje spominjanjem
meleka, njihovih vrsta i njihovih kategorija. Jednom Uzvieni Svoje ime
spominje uz njih, svoje blagosiljanje uz njihovu dovu i vezuje ih za Sebe
na mjestima izraavanja poasti; drugi put spominje njihovo kruenje oko
Prijestolja Boijega (el-Ar), njihovo noenje tog prijestolja i njihove stepene u pogledu blizine; trei put ih naziva potovanim, bliskim, uzdignutim,
istim, snanim, iskrenim.
Uzvieni kae: Svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove. (El-Bekare, 285); Allah svjedoi da nema drugog
boga osim Njega - a i meleki i ueni. (Alu Imrn, 18); On vas blagosilja, a
i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo. (El-Ahzb, 43); Meleki
koji nose Prijesto i oni koji su oko njega veliaju i hvale Gospodara svoga
i vjeruju u Nj i mole se da budu oproteni grijesi vjernicima! (El-Mumin,
7); I vidjee meleke kako Prijesto okruuju, veliajui i hvalei Gospodara
svoga. (Ez-Zumer, 75); A meleki su samo robovi potovani. (El-Enbij, 26);
Oni koji su bliski Gospodaru tvome doista ne zaziru da Mu se klanjaju;
samo Njega hvale i samo pred Njim licem na tlo padaju. (El-Arf, 206); A
ako oni nee da te posluaju - pa, oni koji su kod Gospodara tvoga hvale
Ga i nou i danju i ne dosauju se. (Fussilet, 38); ... kod Nas cijenjeni pisari. (El-Infitr, 11); ...asnih, estitih. (Abese, 16); Nad njom bdiju oni
Allahu bliski. (El-Mutaffifn, 21); ... da ne prislukuje meleke uzviene.
(Es-Sfft, 8)
314
Isto tako i Vjerovjesnikovi hadisi obiluju njihovim spomenima, tako da

je vjerovanje u meleke uinjeno jednim od pet naela koja su temelji ispravnog vjerovanja (imana).
Ljudi su raspravljali o tome da li su bolji meleki ili dobri, poboni ljudi.
Pripadnicima glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) pripisuje se stav da su dobri i poboni ljudi i vjerovjesnici - dakle, samo te dvije kategorije - bolji od
meleka, dok se mutezilijama pripisuje stav da su meleki bolji. Earije, pak,
imaju dva stajalita: jedni daju prednost poslanicima i Allahovim miljenicima (el-evlij), a drugi su suzdrani i ne izjanjavaju se kategorino o tome,
premda se za neke od njih navodi da su skloniji prednost dati melekima, to
se, takoer, prenosi i od nekih drugih iz reda glavnog toka islama, te nekih
sufija. iije pak kau: Svi imami su bolji od svih meleka!
Neki su ovo pitanje objanjavali na drugi nain, no niko od onih ije
stajalite ima svoju teinu nije rekao da su meleki bolji od nekih, a ne i od
svih poslanika. Ja sam se kolebao da li da govorim o ovom pitanju s obzirom
da je njegov znaaj mali, da na njega skoro i ne treba obraati panju, a u
lijep islam ovjeka spada i to da se ne bavi onim to ga se ne tie!307
Profesor (tj. Tahvi) - Allah mu se smilovao! - nije se izjasnio o ovom
pitanju ni negativno ni pozitivno. Mogue je da je hotimino izostavio govor o njemu, jer se i imam Ebu Hanfe - neka Allah bude zadovoljan njime!
- suzdrao od odgovora na njega, kako se navodi u djelu Meli-l-fetva.308
Naime, autor tog djela navodi neka pitanja o kojima Ebu Hanfe nije dao
decidan odgovor, pa je u to ubrojio i preferiranje izmeu meleka i vjerovjesnika.
I to je ispravno, budui da je naa obaveza vjerovati i u meleke i u vjerovjesnike, a nije nam obaveza imati uvjerenje o tome koja je od tih dviju
skupina bolja, jer da to jeste obavezna stvar tada bi nam ona bila objanjena Objavom. Naime, Uzvieni kae: Sada sam vam vjeru vau usavrio i
blagodat Svoju prema vama upotpunio! (El-Mide, 3); Gospodar tvoj ne
zaboravlja! (Merjem, 64)
U vjerodostojnom hadisu stoji: Allah je propisao stroge vjerske obaveze (farzove) pa ih ne isputajte, odredio je granice pa ih ne prelazite i za307
308
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljei ga Ahmed i drugi autori; ve je jednom spominjan

(br. 267) (u izvorniku).
Meli-l-fetva u djelu Kefu-z-zunn se pojanjava da je njegov autor imam Nsiruddn
es-Semerkandi el-Hanefi, koji ga je zavrio u mjesecu abanu godine 549.
315
branio je neke stvari pa ih ne skrnavite, dok je neke stvari preutio iz milosti

prema vama, a ne iz zaborava, pa ne pitajte o njima!309
Prema tome, najbolje je ne izjanjavati se o ovom pitanju, ni negativno,
ni pozitivno; no, ne moe se kazati da je ovo pitanje poput drugih slinih
pitanja koja se deriviraju iz Kurana i sunneta budui da su dokazi, u ovom
potonjem sluaju, sasvim dostatni na ta u ja, ako Bog da, i ukazati.
Ono to je mene navelo da na ovom mjestu govorim o ovom pitanju
jeste to to se neke neznalice neprilino izraavaju kad govore: Melek je
bio Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sluga!, ili da su neki meleki sluge nekim ljudima!
- mislei pritom na meleke koji su zadueni za ljude i sl. - to je opreno
erijatu i uz to nepristojno.
Nema, pak, sumnje da preferiranje u smislu umanjivanja vrijednosti,
zagrienosti i pristranosti vrsti nije prihvatljivo i da se mora odbaciti. Ovo
pitanje ne moe se tretirati isto kao i preferiranje meu vjerovjesnicima,
budui da o tome postoji izriit tekst Objava. To su rijei Uzvienoga: Neke
od tih poslanika odlikovali smo vie nego druge. (El-Bekare, 253) i: Mi smo
jedne vjerovjesnike nad drugima odlikovali! (El-Isr, 55)
O ovome je ve bilo govora kod Profesorovih rijei: I prvaka poslanika, mislei na Vjerovjesnika, s.a.v.s. Ono to treba uzeti u obzir jest snaga
argumenta, tako da ne treba odbaciti odreeni stav zbog toga to su se neki
od onih koje je ponijela strast saglasili sa njim, nakon to je o tome dolo
do razilaenja u stavovima meu samim pripadnicima glavnog toka islama.
Ebu Hanife je prvobitno zastupao stajalite da su meleki bolji od ljudi, a
potom je tvrdio suprotno. Oigledno je da je jedno od njegovih miljenja
o tome bilo i to da o ovome treba ostati suzdran. Dokazi koji su o ovom
pitanju izneseni s jedne i s druge strane ukazuju na prednost, a ne na to da
su jedni bolji u odnosu na druge, i u tome nema spornosti.
Profesor Tduddn el-Fezri - Allah mu se smilovao! - napisao je
djelo pod naslovom El-Iretu fi-l-bere (Nagovjetaj radosti) o prednosti
ovjeka nad melekom, zavrivi ga rijeima: Znaj da je ovo pitanje jedna
od novotarija dijalektike apologetike (ilmu-l-kelam), da o njemu prve generacije muslimana nisu raspravljale, kao to ga se nisu doticali ni istaknuti

309
Hadis je dobar (hasen) po osnovu drugog hadisa. Biljei ga Ed-Drekutni i dr. Ja sam, meutim, ustanovio da su oni hadisi koji su ga uzdigli na stepen dobrog hadisa zapravo dva izuzetno slaba hadisa, koji se ne mogu uzeti za potporu, to sam objasnio u knjizi Gjetu-l-merm
(4).
316
autoriteti vjere iz vremena poslije njih. Na njemu se ne zasniva nijedno naelo islamskog vjerovanja (akid), niti se za njeg vezuje ikakva znaajnija vjerska stvar. Stoga se i ne nalazi u jednom dijelu literature iz ove oblasti, a itava
jedna skupina uglednih uenjaka nije se uope htjela baviti njime. Govor o
tome kod egzoterijskih uenjaka (ulemu-z-zhir) uvijek u sebi nosi slabost
i nedoreenost. A Allah napuuje na ono to je ispravno.
U svom argumentiranju stava da su vjerovjesnici u prednosti u odnosu
na meleke on, pored ostalog, navodi i injenicu da je Allah melekima naredio da uine seddu Ademu, to samo po sebi sugerira njegovu prednost
nad njima, zbog ega je Ibls odbio to uiniti, pokazujui time svoju oholost,
rekavi: Evo ovoga koga si iznad mene u asti uzdigao! (El-Isr, 62)
Drugi kau: Sedda meleka (Ademu) predstavlja samo izvravanje
naredbe njihovog Gospodara, to je izraz njihovog oboavanja i pokornosti Njemu, uz odavanje poasti i potovanja Ademu, no to ne mora znaiti
nikakvu (njegovu) vrijednosnu prednost, kao to ni Jakubova sedda njegovom sinu, a.s., nije dokaz da mu je sin bolji od njega, i kao to davanje prednosti Kabi nad ljudima time to oni prema njoj padaju niice, izvravajui
tako zapovijed svoga Gospodara, ne znai da je ona bolja od njih. to se tie
Iblsovog odbijanja da niice padne pred Ademom ono je rezultat njegovog
suprotstavljanja izriitoj Boijoj rijei (nass) svojim vlastitim vienjem i pogrenom prosudbom da je on bolji od Adema. To je ona mala premisa, dok
je ona velika isputena, a ona implicira da vie vrijedan ne pada na seddu
manje vrijednom. Meutim, i jedna i druga premisa su pogrene.
Prva stoga to zemlja nadilazi vatru u veini svojih svojstava, pa je
Iblsa prevario njegov elemenat (od kojeg je stvoren), i on je na temelju toga
odbio uiniti seddu i pokazao oholost, jer je vatri svojstvena uzdignutost,
plahovitost, nestalnost, jogunastost, te kvarenje onog do ega dopre, spravanje toga, nitenje i sagaranje. Ademu je pak elemenat od kojeg je on
stvoren bio od koristi - rezultirao mu je pokajanjem (tevba), poniznou,
popustljivou i predavanjem Allahu, te priznanjem (svoje pogreke) i traenjem oprosta, jer su svojstva zemlje postojanost, mirnoa, vrstina, skromnost, pokornost, skruenost i poniznost tako da ono to se njoj primakne
klija, raste, razvija se i daje plod, suprotno vatri.
to se pak tie one druge premise, naime da vie vrijedan ne pada
na seddu manje vrijednom, ni ona nema svoga utemeljenja u istini, jer
je sedda bila pokornost Allahu, predstavljala je in izvravanja Allahove
zapovijedi. ak i kada bi Allah Svojim robovima naredio da seddu uine
317
kamenu, oni bi bili obavezni izvriti Njegovu zapovijed, poduzeti aktivnost

u tom pravcu, no to opet ne bi upuivalo na to da je ono pred im se ini
sedda vrednije od onog koji tu seddu ini, makar u tome bilo i izraavanja
potovanja i ukazivanja poasti njemu; to bi ukazivalo samo na vrijednost
onoga (pred im se sedda ini). Mogue je pak da su njegove rijei: Evo
ovoga koga si iznad mene u asti uzdigao! (El-Isr, 62) izreene nakon njegovog progona zbog odbijanja da uini seddu (Ademu), a ne prije toga. U
tom sluaju se ovaj ajet ne moe uzimati kao dokaz.
Pored ovoga, u prilog svojoj postavci on navodi i injenicu da meleki
imaju razum, ali da nemaju strasti, dok vjerovjesnici imaju i razum i strast,
pa poto su nadvladali svoju strast i obuzdali je od onog emu naginje njena
narav, time su postali boljim.
Drugi kau: Moglo bi se kazati da je permanentna pokornost meleka,
njihovo podnoenje bogosluja bez malaksavanja i klonulosti ravno izbjegavanju poriva strasti kod vjerovjesnika, osobito kada se uzme u obzir i sva
duina bogosluja meleka.
Uz to, kao jo jedan dokaz za svoju tvrdnju, navodi i to da je Uzvieni
Allah meleke slao kao poslanike vjerovjesnicima, inio ih emisarima izmeu Sebe i njih. Ove rijei su dostatan argument onome ko zastupa tezu da
su meleki bolji, njihovim se argumentiranjem pretee u odnosu na drugu
stranu, jer vjerovjesnici poslanici, ako se i saglasimo sa tim da su bolji od
onih kojima su poslati, zahvaljujui Objavi, moramo se saglasiti i s tim da
su poslanici koji su njima slati iz reda meleka bolji od njih. Naime, melekski
poslanik je poslanik ljudskom poslaniku.
Kao dokaz navodi i rijei Uzvienog: I poui On Adema nazivima svih
stvari, a onda ih predoi melekima i ree: Kaite Mi vi nazive njihove, ako
istinu govorite! Hvaljen neka si, rekoe oni, mi znamo samo ono emu si
nas Ti pouio! (El-Bekare, 32-33)
Drugi pak kau: Ovo je dokaz za odreenu vrijednost, a ne za boljost,
jer i Adem i meleki znaju samo ono emu ih Allah podui. Tako Hidr nije
bolji od Msa zbog toga to je znao neto to Ms nije znao, te je Musa
sa svojim slugom putovao ka Hidru u potrazi za znanjem, spremio se za to
putovanje i eksplicitno od njega traio da mu to znanje otkrije na ta mu
je Hidr rekao: Ti ima jedno znanje od Allaha... itd. do kraja tog njegovog
govora. Isto tako, ni ptica Hudhud nije bolja od Sulejmana, a.s., samo zato
to je znala neto to Sulejman nije znao.
318
Kao dokaz navodi i rijei Uzvienog: ta te odvratilo od toga da se ne

pokloni onome koga Sam stvorio svojim dvjema rukama!? (Sd, 75)
Drugi pak kau: Ovo je dokaz odreene prednosti, ne i boljosti, inae
bi to znailo da je bolji i od Muhammeda, s.a.v.s. Ako biste vi kazali: On je
jedan od njegovih potomaka? - pa, meu njegovim potomcima ima dobrih
i loih. tavie, kada se na Sudnjem danu Ademu rekne: Izdvoji iz svog potomstva one za Vatru!, on e od svake hiljade njih izdvojiti 999 za Vatru, a
samo jednog za Dennet.310 Pa o kakvoj boljosti se moe govoriti kad se ona
nalazi u jednom od njih hiljadu?!
Tu su i rijei Abdullha ibn Selma - Allah bio zadovoljan sa njim!
- naime: Allah nije stvorio stvorenje koje Mu je asnije od Muhammeda,
s.a.v.s.!311 Ova konstatacija, pod pretpostavkom da se vjerodostojno prenosi od njega, je njegova vlastita, premda je mogue da ovo spada u israilijjate.
Tu je i hadis koji prenosi Abdullh ibn Amr - Allah bio zadovoljan sa
njim! - u kojem se kae da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Meleki su rekli:
Gospodaru na, Ti si ljudima dao dunjaluk: oni u njemu jedu, piju i oblae
se, a mi Te slavimo i zahvalu Ti izriemo, a niti jedemo, niti pijemo, niti se
zabavljamo - pa kako si njima dao dunjaluk, hajde tako nama daj ahiret!
Na to im je On rekao: Neu dobre potomke onog koga sam stvorio Svojom
rukom tretirati isto kao one za koje sam samo rekao: Budi! i koji su tako
postali!312 Hadis biljei Taberni. Isto tako, biljei ga i Abdullh ibn Ahmed

Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ebu Hurejrea.
V.: El-Mustedrek, IV/568-569), gdje se navodi s vjerodostojnim prijenosnim nizom. Hkim
ga oznaava vjerodostojnim, a isto tako i Zehebi.
312

Hadis je slab (daf), kako to sugerira i sam autor. Iako je ejh Ahmed kir za ovaj hadis
rekao: Ovako je komentator ovaj hadis oznaio manjkavim i u pogledu njegovog prijenosnog niza i tekstualnog oblika, meutim moramo rei da u tome nije imao pravo, da
je podbacio u njegovoj elaboraciji. Naime, to se tie predaje koju navodi Taberni, ona
je, zbilja, slaba, ak veoma slaba. Nju, zajedno s nizom njenih prenosilaca, Ibn Kesr prenosi u svom tefsiru (V/206) iz El-Mudemu-l-kebra, dok je Hejsemi prenosi iz Medemuz-zevida (I/82) i kae: Biljei je Taberni u svom El-Kebru i El-Evsatu. Meu njegovim
prenosiocima nalazi se i Ibrahim ibn Abdullah ibn Hlid el-Massi, koji je laov i odbaen
prenosilac. U onoj verziji koju navodi u El-Evsatu u prijenosnom nizu se nalazi Talha ibn
Zejd, koji je takoer laov! Prema tome, ta dva prijenosna niza nisu relevantna, meutim
ovaj hadis navodi i imam Osman ibn Sed ed-Drimi u knjizi Er-Reddu ale-l-Mersi (str. 34.)
s vjerodostojnim prijenosnim nizom i u duem obliku: navodi ga posredstvom Abdullaha
ibn Sliha, Lejsa ibn Sada, Hiama ibn Sada, Zejda ibn Eslema, Ata ibn Jesra i Abdullaha
ibn Amra ibnu-l-sa. U toj prijenosnoj niski nema niega spornog, na ta je ukazao i hafiz
Ibn Kesr u svom Et-Trhu (I/55), u sukusiranom obliku, spominjui da ga tako navodi
Osman ibn Seid, ukazujui time na njegovu vjerodostojnost.
310
311
319
ibn Hanbel posredstvom Urveta ibn Ruvejma, koji je rekao: Obavijestio me

to se, pak, tie predaje Abdullaha ibn Ahmeda ibn Hanbela, ona spada u njegove nadodatke u Kitbu-s-sunna, koju on inae prenosi od svoga oca (str. 148. u selefijskom izdanju u Mekki). Naime, Abdullah kae: Kazivao mi je Hejsem ibn Hrida, pozivajui se
na Osmana ibn Ulaka, tj. na Osmana ibn Hisna ibn Allka (u tampanim primjercima
stoji: Mihsana, to je pogreno!) koji je rekao: uo sam Urveta ibn Ruvejma kad je rekao:
Obavijestio me je El-Ensri, prenosei sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei... Ovaj njegov
prijenosni niz takoer se ini vjerodostojnim, premda to ne bih mogao potvrditi i kategorino, budui da Urvet ibn Ruvejm nije nedvosmisleno naznaio da je El-Ensri, koji mu
je ispriao ovaj hadis, bio ashab. No, injenica da se ne zna da li je neko, ili nije, ashab, ne
predstavlja smetnju, (osobito to) on hadise prenosi i od Enesa ibn Mlika el-Ensrija, pa
ako je ovdje mislio na njega, onda je prijenosni niz hadisa vjerodostojan (sahh). Vrlo je
vjerovatno da je to ba tako, iako to ne mogu tvrditi s punom sigurnou... Naime, ovaj
hadis spominje i Ibn Kesr u svom tefsiru (V/206-207), preuzimajui ga od Ibn Askira, s
njegovim prijenosnim nizom koji ide preko Osmana ibn Ulaka, koji kae: uo sam Urveta ibn Ruvejma el-Lahmija, koji kae da je njemu Enes ibn Mlik prenio sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei... Ovo je ono to nas opredjeljuje za stav da se pod El-Ensrijem
u predaji Abdullaha ibn Ahmeda podrazumijeva Enes ibn Mlik el-Ensri. Meutim, za
prijenosni niz koji navodi Ibn Askir ne mogu kazati ni da je vjerodostojan, ni da je slab.
Bilo kako bilo, i predaja Abdullaha ibn Ahmeda i Ibn Askirova predaja se mogu koristiti
kao dokaz i one osnauju vjerodostojnost hadisa Abdullaha ibn Amra, s Ed-Drimijevim
prijenosnim nizom.
to se tie njegova oznaavanja hadisa manjkavim i u samom tekstualnom obliku i u znaenju, ono nije dobro, ni prihvatljivo, jer meleki ovim nisu oponirali svome Gospodaru, niti
su bili nezadovoljni svojom pozicijom, ve su samo iskali od svog Gospodara, oni Njegovi
robovi pokorni, zadovoljni onim to im je naredio Gospodar Uzvieni i ako ne uslia njihovu
molbu. Takvi su i oni ajeti koji govore o stvaranju ovjeka na poetku sure El-Bekare: Zar
e na njoj stvoriti nekoga ko e na njoj nered praviti i krv prolijevati, a mi Te slavimo i zahvalu Ti izriemo, veliajui Te?! Ja znam ono to vi ne znate!, ree On. (El-Bekare, 30-33)
Prema tome, u hadisu ne vidimo nita to bi nalagalo da ga tretiramo vjerodostojnim.
Ukratko emo to i objasniti:
to se tie onoga to je rekao za Ed-Drimijev prijenosni niz, naime da u toj prijenosnoj niski
nema niega spornog, na ta je ukazao i hafiz Ibn Kesr to je diskutabilno iz dva razloga:
Prvo: Mi ga ne priznajemo kao vjerodostojna sve dok se meu onima koji ga prenose nalazi
i Abdullah ibn Slih jer on, iako El-Buhri u svom Sahhu navodi njegove hadise, ipak izraava svoju rezervu prema njegovu pamenju. Prostor nam ne doputa da navedemo ta
su sve o njemu kazali vodei autoriteti, pa emo se zadovoljiti navoenjem samo onoga
to je za nj rekao hafiz Ibn Hader, govorei o njemu u svom Et-Takrbu, gdje je, obino,
iznosio sukus onoga to su drugi kazali o njemu. On za nj kae: Istinoljubiv je, no esto je
pravio greke, dok je u onom to je pisao pouzdan. Pri sebi je imao stanovite nemarnosti.
Drugo: Ne slaemo se ni s tim da je Ibn Kesr ukazao na njegovu vjerodostojnost, jer najvie
to je on rekao za njega jeste da je ispravniji, to ne znai oznaavanje hadisa potpuno
ve samo relativno vjerodostojnim. To ne iskljuuje mogunost da bi mogao biti ak i slab.
Et-Tirmizi je za mnoge hadise govorio da je to neto najvjerodostojnije to se prenosi o
tome, i to se ne smatra njegovim oznaavanjem tih hadisa vjerodostojnim, kako je to
utvreno u terminologiji. Ista je stvar i sa Ibn Kesrovom kvalifikacijom u predmetnom
sluaju, a Allah najbolje zna!
320
je El-Ensri da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Meleki su rekli... U ovoj verziji

ima i nadodatak: ...i spavaju, i odmaraju se - i Uzvieni Allah im je odgovorio odrino. Oni su to ponovili tri puta, i On im je svaki put dao odrian
odgovor!
U potvrivanju autentinosti ovih dviju verzija ovog hadisa treba kazati da bi se mogla staviti primjedba i na njihove prijenosne nizove i na njihove tekstualne oblike - ta, kako bi se moglo i pomisliti da meleki vie puta
oponiraju Allahu, kad je Allah za njih rekao da Ga oni ne pretiu svojim
govorom i da rade samo ono to im On naredi!? Da li se za njih moe kazati
da su nezadovoljni svojom pozicijom, da ude za neim drukijim - za ljudskim strastvenim porivima?! San je brat smrti, pa kako bi im mogli zavidjeti
na tome? Kako bi se moglo pomisliti da oni ljudima zavide na zabavi, a ona
to se tie hadisa Abdullaha ibn Ahmeda, kojeg on navodi s prijenosnim nizom preko
El-Ensrija, tu ne postoji ni najmanja sumnja u pravednost svih prenosilaca, izuzev ElEnsrija. Naime, sporan je njegov identitet, tj. da li je on Enes ibn Malik, r.a., ili nije. Ako
jeste, onda hadis ima spojen i vjerodostojan prijenosni niz, kako kae ejh Ahmed, iako
njegovo posezanje u tome za predajom Ibn Askira, koju prenosi iz tefsira Ibn Kesra, nije
korektno budui da Ibn Askir hadis navodi (XV/66/1-2) posredstvom Muhammeda ibn
Ejjba ibnu-l-Hasana es-Sajdelnija; naime, on hadis i navodi u sklopu njegove biografije,
ne elaborirajui i sam hadis, dok osim njega ima jo jedna skupina njih o ijim biografijama
nisam naao da je iko pisao. Prema tome, jedan tako krhak prijenosni niz ne moe prevagnuti u korist konstatacije da je El-Ensri ustvari Enes. Usto, ja sam kod Ibn Askira pronaao da se ovaj hadis navodi i preko drugog prijenosnog niza, koji je takoer slab, a u kojem
se taj ashab imenuje kao Abdullah Dbir el-Ensari - on ga biljei (IX/407/2) posredstvom
Hiama ibn Ammra, koji kae: Kazivao nam je Abdu Rabbihi ibn Slih el-Kurei - on
kae: uo sam Urveta ibn Ruvejma kako od Dbira ibn Abdullaha el-Ensarija prenosi
Vjerovjesnikov, s.a.v.s., hadis... Ja, meutim, o ovom El-Kureiju nisam pronaao nikakve
podatke, a to se tie Hiama ibn Ammra, El-Buhri, iako biljei neke njegove hadise,
prema njemu izraava rezervu. Hafiz (Ibn Hader) u svom Et-Takrbu kae: Isitinoljubiv je,
ua Kurana, no kad je ostario postao je nemut. Jednom rijeju, ovaj hadis Ibn Ruvejma
je slab (daf) usljed nepoznavanja identiteta El-Ensrija i nepodudarnosti dviju potonjih
predaja u pogledu njegovog odreivanja. Naime, prema prvoj od njih rije je o Enesu, a
prema drugoj o Dbiru. Po mom miljenju, hadis se ne bi smio osnaivati hadisom Abdullaha ibn Sliha, s obzirom da postoji mogunost da je on neosnovano ukljuen u njega.
Naime, Ibn Hibbn kae: On je, po sebi, istinoljubiv, meutim nepodoptine u njegovim
hadisima dolaze od jednog njegovog komije, s kojim je bio u neprijateljskim relacijama
- taj bi izmislio neki hadis i vezivao ga za ejha Ebu Saliha a potom bi ga zapisivao rukopisom koji je veoma nalikovao onome kod Abdullaha, a onda bi ga u njegovoj kui umetao
meu njegove knjige, tako da bi Abdullah mislio da ga je on zapisao svojom rukom, pa bi
ga dalje prenosio!
Pored ovoga, postoji i mogunost da hadis spada u israilijjate, koje su pronosili neki iz reda
sljedbenika ranije Objave, koji su primili islam, a onda su neki prenosioci pravili greku pripisujui to samom Vjerovjesniku, s.a.v.s., kako su to uinili, naprimjer, sa priom o Hrtu
i Mrtu. Opet, Allah najbolje zna!
321
je (veinom) nevaljaltina? Kau: Stvar je upravo suprotna, jer je Ibls bajao

Ademu i zavodio ga time to je u njemu pobuivao udnju da postane melekom, govorei mu: Gospodar va vam zabranjuje ovo drvo samo zato da
ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili! (El-Arf, 20) to implicira da je boljost meleka poznata stvar, injenica ukorijenjena u prirodi, to
potvruju i rijei Uzvienoga kod kazivanja o onim enama koje su se po
rukama svojim porezale kada su ugledale Jusufa: Boe, Boe! - uskliknue - ovo nije ovjek, ovo je melek plemeniti! (Jsuf, 31), te Njegove rijei:
Reci: Ja vam ne kaem: U mene su Allahove riznice, niti: Meni je poznat
nevidljivi svijet, niti vam kaem: Ja sam melek! (El-Enm, 50)
Prvi kau: To je samo stoga to je u dui usaeno da su meleki jedna
divna i velianstveno lijepa stvorenja, sposobni za impozantna djela, to je
posebno bilo izraeno kod Arapa. Oni su meleke zamiljali tako velianstveno lijepim da su govorili da su to Boije keri - uzvien neka je Allah nad tim
njihovim rijeima uzvienou golemom!
Kao dokaz za svoju tvrdnju navodi i rijei Uzvienoga: Allah je odabrao Adema, i Nha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svjetovima! (Alu Imrn, 33)
Drugi kau: Izrazom svjetovi ponekad se ne eli izraziti apsolutna sveobuhvatnost, ve se na svakom mjestu ravna prema situaciji, kao to je u
rijeima Uzvienoga: Da bi svjetovima bio opomena! (El-Furkn, 1); A zar
ti nismo zabranili da ikoga prima (dosl. sve svjetove)? - povikae oni. (ElHidr, 70); Zato vi, mimo sav svijet (dosl. sve druge svjetove), sa mukarcima opite?! (E-uar, 165); I znajui kakvi su, izmeu svih drugih (dosl.
svjetova) smo ih odabrali! (Ed-Duhn, 32)
Kao dokaz navodi i rijei Uzvienog: A oni koji vjeruju i ine dobra
djela - oni su, zbilja, najbolja stvorenja! (El-Bejjine, 7)
Izraz el-berijje (stvorenja) izveden je iz rijei el-ber to znai stvor, iz
ega proizlazi da su dobri ljudi najbolja stvorenja. Drugi kau: Postali su najbolja stvorenja budui da su povjerovali i inili dobra djela, a meleki su u
tome potpuniji od njih: njih ne obuzima ni dosada, ni zamor pa, prema
tome, ne mora znaiti da su oni bolji od meleka. Stvar je takva kada izraz
el-berieh uimo s hemzetom ili s jaom. Tada, naime, moemo kazati da je dat
bez udvajanja suglasnika, a moemo ga dovesti i u vezu s rijeju berri, to
znai zemlja, kako je tvrdio El-Fer, prema onome kako to od njega prenosi
El-Devheri u svom Es-Sihhu. U tom sluaju smisao toga bi bio da su oni
322
ono najbolje to je stvoreno od zemlje, tako da on nema openit smisao naime, i svi drugi su stvoreni od zemlje!
Prvi kau: Kada smo govorili o boljosti dobrih ljudi nad njima, mislili
smo na ono kada oni dostignu svoju potpunost, kada stignu do svoje krajnje granice i dosegnu svoje krajnje domete, to se dogaa onda kada uu u
Dennet i postignu bliskost, kad se nastane na visokim stupnjevima i kada
im Milostivi podari jo vie Svoje blizine i kada im se otkrije da bi se naslaivali gledanjem u Lice Njegovo Plemenito.
Drugi kau: Radi se o tome da li se oni mogu nai u stanju kojim bi
prevazilazili meleke, ili bili s njima u ravni? Ako bi se utvrdilo da oni mogu
dospjeti u takvo stanje kojim bi nadilazili meleke, tada bi tvrdnja imala svoje
opravdanje, u protivnom ne bi.
Ono ime se argumentira stav da su meleki bolji od ljudi jesu i rijei
Uzvienoga: Mesihu nee biti zazorno da prizna da je Allahov rob, a ni melekima bliskim. (En-Nis, 172)
Lingvistiki je ustanovljeno da je ono za a se vezuje bolje od onog to
se dovodi u korelaciju sa njim. Tako nije korektno kazati: Ministru nee biti
zazorno da kralju bude sluga, kao ni policajcu, ni straaru itd., ali je korektno
rei: Policajcu nee biti zazorno da bude sluga vladaru, ni ministru!
U ovakvim konstrukcijama ide se od nieg prema viem pa, prema
tome, ako je utvreno da su oni bolji od Isa, a.s., to isto se mora konstatirati
i za druge, budui da niko nije ustvrdio da su oni bolji od nekih vjerovjesnika, a ne i od drugih.
Drugi su dali vie odgovora od kojih je najbolji, ili je jedan od najboljih:
da nema sporenja o boljosti melekove snage, sposobnosti, estine i veliine
njegovoga bia a u robovanju Bogu je skruenost, poniznost i pokornost,
i Isu, a.s., to nije zazorno biti, ba kao ni onome ko je moniji od njega,
snaniji i vei po svome biu. Ipak, iz ovakvih konstrukcija ne proishodi i
neminovan zakljuak da se radi o apsolutnoj boljosti u svakom pogledu.
Argumentira se i rijeima Uzvienoga: Reci: Ja vam ne kaem: U mene
su Allahove riznice, niti: Meni je poznat nevidljivi svijet, niti vam kaem: Ja
sam melek! (El-Enm, 50)
Ovakvo neto ima sljedeu implikaciju: Kada bih neto takvo rekao,
tvrdio bih da sam na viem poloaju od onog na kojem jesam, a ja to ne
tvrdim!
323
Drugi odgovaraju: Nevjernici su govorili: ta je ovom poslaniku, on

hranu uzima i po trgovima hoda?! (El-Furkn, 7) pa mu je nareeno da im
rekne: Ja sam ovjek kao i vi, potrebno mi je to je potrebno ovjeku: da stjeem zaradu, da jedem i pijem; nisam od meleka kojima Allah nije dao potrebu za hranom i piem!, no to ne podrazumijeva apsolutnu boljost u svemu.
Argumentira se i hadisom koji biljei Muslim s njegovim prijenosnim
nizom preko Ebu Hurejrea, u kojem Boiji Poslanik, s.a.v.s., kae: Snaan vjernik je bolji i Allahu drai od slabog vjernika, a i u jednom i drugom je dobro!313
Poznato je da ljudska snaga nije ni priblina snazi meleka, i da joj se ne
moe ni primaknuti.
Drugi kau: Jasno je da se pod vjernikom misli na ovjeka - a Allah
najbolje zna! - i da se meleki tu ne podrazumijevaju.
Argumentiraju i hadisom iz Sahiha, koji prenosi Ebu Hurejre, a u kojem
Vjerovjesnik, s.a.v.s., u onome to prenosi od svoga Gospodara kae: Uzvieni Allah kae: Ja se odnosim prema svom robu shodno onome kako on
misli o Meni; Ja sam sa njim kada Me spomene: ako me spomene u sebi i Ja
njega spomenem u sebi, a ako me spomene u drutvu Ja njega spomenem u
drutvu boljem od njih!314 to jasno naznaava boljost.
Drugi kau: Mogue je da se ovdje htjelo kazati: boljem od konkretnog drutva, a ne boljem openito!
Argumentira se i onim to, zajedno s prijenosnim nizom preko Enesa
- Allah neka bude zadovoljan njime! - biljei predvodnik najistaknutijih
autoriteta vjere, Muhammed ibn Huzejme, u svojoj knjizi Et-Tevhd. Naime,
to je hadis u kome Boiji Poslanik, s.a.v.s., kae: Dok sam jednom sjedio
iznenada mi doe Dibrl i akom me udari izmeu pleki, pa sam poao
prema jednom drvetu koje je imalo neto poput dva ptiija gnijezda i on
je sjeo na jedno od njih, a ja na drugo. Zatim se podiglo i uzdiglo dok nije
zatvorilo i istok i zapad. Ja sam sve prevrtao oima i da sam htio mogao sam
dotaknuti nebo. Onda sam pogledao u Dibrla - on bijae poput pruene
prostirke. Tada mi je bilo jasno da on ima vee znanje o Allahu (od mene)!315
313
314
315
Ovo je samo dio hadisa koji biljei Muslim (VIII/56). Struno je elaboriran u Zillu-lDenneti (356).
Hadis je vjerodostojan (sahh) budui da ga biljee i El-Buhri i Muslim. Struno je elaboriran u knjizi Es-Sahha, pod brojem 2287.
Hadis je slab (daf). Meu njegovim prenosiocima nalazi se El-Hris ibn Ubejd el-Ejdi, koji se
smatra slabim prenosiocem zbog svog slabog pamenja. Tako rijei ejha Ahmeda akira: U
324
Drugi kau: Njegov prijenosni niz je sporan, tako da ne prihvatamo argumentiranje ovim hadisom dok se ne ustanovi njegova vjerodostojnost!
U zakljuku moemo kazati da ovo pitanje spada u marginalna pitanja zbog ega se veliki broj strunjaka iz temeljnih vjerskih disciplina nije
ni bavio njime, dok se Ebu Hanfe, kako smo kazali, suzdrao kod davanja
odgovora na njega. A Allah najbolje zna ta je tu ispravno.
to se pak tie vjerovjesnika i poslanika mi smo duni vjerovati u sve
poslanike koje je Allah spomenuo u Svojoj Knjizi, kao to smo duni vjerovati i da je Allah poslao i druge poslanike, mimo tih koje je spomenuo, te
u vjerovjesnike ija imena i broj zna samo Allah Koji ih je i poslao. Duni
smo, dakle, vjerovati u njih openito jer se Objava nije izjasnila o njihovom
broju. Uzvieni kae: ...i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali. (En-Nis, 164); I prije tebe smo poslanike
slali, o nekima od njih smo ti kazivali, a o nekima ti nismo kazivali. (ElMumin, 78)
Duni smo vjerovati da su oni dostavili sve ono s ime su bili poslani,
onako kako im je Allah naredio, i da su to tako objasnili da niko od onih
kojima su poslati nije mogao to ne znati, niti mu je bilo dozvoljeno neto
drukije od toga. Uzvieni kae: A zar su poslanici bili duni to drugo ve
da jasno obznane? (En-Nahl, 35); A ako oni okrenu glave, pa ti si duan
samo da jasno obznanjuje. (En-Nahl, 82); Pa ako mu budete posluni, bit
ete na Pravom putu; - a Poslanik je jedino duan da jasno obznani. (EnNr, 54); I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu; a ako lea okrenete
- pa, Poslanik Na je jedino duan da jasno obznani. (Et-Tagbun, 12)
pogledu njega izraavala se rezerva, no bez osnova. Preteno miljenje je da ga treba smatrati
pouzdanim prenosiocem! treba odbaciti. Naime, imam Ahmed za njeg kae: Konfuzan je
u prenoenju hadisa. Ebu Htim kae: Nije snaan prenosilac. Hadisi koje prenosi mogu se
biljeiti, ali se ne mogu upotrebljavati kao argument! Ibn Hibbn kae: Bio je jedan od onih
koji su preesto sumnjali (u preciznost onoga to su prenosili) tako da je izaao iz kruga onih
ijim se hadisima moglo argumentirati ak i onda kad bi samo oni prenosili neki hadis. U
terminologiji, pak, vai pravilo da je oevidna ranjivost jaa od mogue prilagodljivosti. Iz
ovih rijei postaje jasno da se on smatra slabim prenosiocem zbog svog slabog pamenja.
Interesantno je da se ni od jednog imama ne prenosi stav da je on pouzdan prenosilac. Najbolje to je o njemu kazano jest ono to je rekao En-Nesi, naime da je dobar. Moe li, dakle,
ta konstatacija pobiti sve ono kompromitirajue to su imami kazali o njemu?!
Nakon toga naao sam jo jednu slabost u hadisu - radi se o tome da je on u konfrontaciji s
jaim predajama, te da se prenosi samo od tabiina (mursel). Na te slabosti ukazao je El-Bejheki u djelu ubu-l-mn (1/109). Kako nam prostor ne doputa da sve to ovdje pojasnimo,
moe se obratiti na djelo Ed-Dafa (5444).
325
to se pak tie odabranih poslanika (ulu-l-azmi), o njima je izreeno vie

miljenja, od kojih je najbolje ono koje prenosi El-Begavi i neki drugi autori,
od Ibn Abbasa i Katadea; naime, da su to sljedei poslanici: Nh, Ibrhim,
Msa, Is i Muhammed - Allahovi blagoslovi i mir neka su na njima. Oni
su spomenuti u rijeima Uzvienog: Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov
uzeli, i od tebe, i od Nha, i od Ibrhima, i od Msaa, i od Isa, sina Merjemina smo vrst zavjet uzeli. (El-Ahzb, 7), te u rijeima Uzvienog: On vam
propisuje u vjeri isto ono to je propisano Nhu i ono to objavljujemo tebi,
i ono to smo naredili Ibrhimu i Msau i Isu: Pravu vjeru ispovijedajte i u
tome se ne podvajajte! Teko je onima koji Allahu druge pridruuju u Boanstvenosti Njegovoj da se tvome pozivu odazovu! (E-ra, 13)
to se tie vjerovanja u Muhammeda, s.a.v.s., ono znai dranje istinitim svega to je govorio i slijeenje propisa koje je donio, openito i u
pojedinostima.
to se tie vjerovanja u knjige koje su objavljene poslanicima - vjerujemo u one koje je Uzvieni Allah spomenuo poimenice u Svojoj Knjizi, a to
su: Tevrt, Indl i Zebr, kao to vjerujemo da je Allah Svojim vjerovjesnicima objavljivao i druge knjige, pored ovih, i da njihove nazive i broj ne zna
niko osim Allaha Uzvienoga.
to se tie vjerovanja u Kuran - to je njegovo priznavanje i slijeenje
onoga to je u njemu. Ovo potonje je dodatna komponenta u odnosu na
vjerovanje u druge (objavljene) knjige. Mi smo, naime, duni vjerovati da su
sve knjige, koje su objavljene poslanicima, njima dole od Allaha Uzvienog
i da su sve bile istina, uputa, svjetlo, objanjenje i lijek za ljude.
Uzvieni kae: Recite: Mi vjerujemo u Allaha i u ono to se objavljuje
nama, i u ono to je objavljeno Ibrhimu, i Ismilu, i Ishku, i Jakbu, i unucima, i u ono to je dato Msau i Isu, i u ono to je dato vjerovjesnicima.
(El-Bekare, 136); Elif-Lm-Mm. Allah je - nema boga osim Njega - ivi i
Vjeni! On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvruje, a
Tevrat i Indil objavio je jo prije, kao putokaz ljudima, a objavio je i ostale
koje rastavljaju istinu od neistine! (Alu Imrn, 1-4); Poslanik vjeruje u ono
to mu se objavljuje od Gospodara njegovog, i vjernici - svaki vjeruje u
Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove! (El-Bekare, 285); A zato oni ne
razmisle o Kuranu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u
njemu nali mnoge proturjenosti! (En-Nis, 82)
Ima i drugih ajeta koji govore o tome da se Allah jeziki izrazio tim
knjigama, te da su one objavljene od Njega, u emu se potvruje svojstvo
326
govora i svojstvo gornjosti. Uzvieni kae: Svi ljudi su sainjavali jednu zajednicu, i Allah je (odozgo) slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i
opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu! (El-Bekare, 213); A on
je, zaista, knjiga zatiena, la joj je strana, bilo s koje strane, ona je Objava
(odozgo) od Mudroga i Hvale Dostojnoga! (Fussilet, 41-42); Oni kojima je
dato znanje dobro znaju da je ono to ti se (odozgo) objavljuje od Gospodara tvoga istina i da vodi na Put Silnoga i Hvaljenog! (Sebe, 6); O ljudi,
ve vam je stigla poruka od Gospodara vaeg i lijek za vaa srca i uputstvo
i milost vjernicima. (Jnus, 57); Reci: On je vjernicima uputstvo i lijek!
(Fussilet, 44); Zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegovog i u svjetlo koje
sputamo odozgo! (Et-Tagbun, 8)
Ovakvih primjera u Kuranu ima veoma mnogo.
O njegovim rijeima:
koji se u svojim molitvama okreu prema naoj kibli naziU One
vamo muslimanima i muminima, sve dok priznaju ono s ime je
doao Vjerovjesnik, s.a.v.s., i koji dre istinitim sve to je on rekao
i o emu je obavijestio.
Komentar:
Boiji Poslanik, s.a.v.s., kae: Ko obavlja na namaz, okree se prema naoj kibli
i jede meso ivotinje koju mi zakoljemo, on je musliman: ima sva prava kao i
mi, i obaveze kao i mi!316
Profesor - Allah mu se smilovao! - ovim rijeima ukazuje na to da su
islam i iman jedno, te da musliman ne izlazi iz islama poinjenjem nekog grijeha, ukoliko ne tvrdi da je taj grijeh dozvoljeno initi. Njegove rijei: ...koji
se u svojim molitvama okreu prema naoj kibli podrazumijevaju sve koji
tvrde da su u islamu i koji se u svojim namazima okreu prema Kabi, makar
se povodili za svojim strastima, ili inili grijehe, ukoliko ne poriu neto od
onog s im je doao Poslanik, s.a.v.s. Kasnije emo neto vie kazati o tom
316
Hadis biljei El-Buhri u poglavlju o namazu, posredstvom Enesa, i u njegovoj verziji stoji:
Ima pravo kao i svaki musliman, i obaveze kao i svaki musliman. Slian hadis biljei i Ebu
Dvud i drugi autori. Struno je elaboriran u Es-Sahhi (303).
327
dvome, kad budemo razmatrali Profesorove rijei: Nikoga od onih koji se

u namazu okreu prema kibli neemo proglasiti nevjernikom zbog nekog
grijeha, ukoliko on taj grijeh ne bude smatrao dozvoljenim, te njegove rijei:
Islam i iman su jedno, i njihovi pripadnici su istovjetni.
O njegovim rijeima:
ne zalazimo u rasprave o Allahu bez znanja, niti se prepiremo
U Mi
o Allahovoj vjeri.
Komentar:
Profesor - Allah mu se smilovao! - ukazuje na potrebu odustajanja od neutemeljenih postavki skolastikih apologetiara (mutekellimn), i dranja
pokudnim njihovog znanja, budui da oni o Bogu govore bez znanja i bez
dokaza kojeg im je On dao: Oni se povode samo za pretpostavkama i za
onim za im due ude, a ve im je od Gospodara njihovog dola prava
uputa! (En-Nedm, 23)
Od Ebu Hanfe - Allah mu se smilovao! - prenose se sljedee rijei:
Niko ne treba da ita prozbori o Biu Boijem (Ez-Zt) - Allaha treba oslovljavati samo onim ime je On oslovio Sebe!
Jedan kae: Uzvieni Allah je rekao: Onoga koga sam obavezao da se
dri Mojih imena i svojstava obavezao sam ga na uljudnost, a onoga kome
sam otkrio stvarnost Svoga Bia obavezao sam na razorenje, pa izaberi
uljudnost, ili razorenje!
Ovo potvruje i injenica da se ono brdo, kojem je Allah otkrio Svoje
Bie, raspalo i sa zemljom sravnilo, da nije moglo ostati postojanim pred
veliinom Bia Boijega.
E-ibl kae: Nairoko raspredanje o Allahu predstavlja izlazak iz
okvira uljudnosti!
Njegove rijei: Niti se prepiremo o Allahovoj vjeri znae: Ne prepiremo se sa sljedbenicima Istine suprotstavljajui im se dilemama onih koji se
povode za vlastitim porivima, nastojei im poljuljati njihove stavove i predstaviti ih krivim, jer neto takvo znai pozivanje neemu to nema svoga
utemeljenja u istini, zamagljivanje istine i kvarenje vjere Islama.
328
O njegovim rijeima:
ne polemiziramo o Kuranu. Potvrujemo da je on govor GospoU Idara
svjetova, kojeg je odozgo donio Dibril Pouzdani i njemu poduio prvaka poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. On je, dakle, govor
Uzvienog Allaha i nije mu ravno nita od govora stvorenja. Ne
govorimo da je stvoren i ne proturjeimo zajednici muslimana.
Komentar:
Mogue je da je Profesor rijeima: Ne polemiziramo o Kuranu htio kazati:
Mi za nj ne govorimo onako kako govore oni koji su otili na stranputicu pa
se razili meu sobom i poeli polemizirati neistinom da bi njome potrali
istinu, ve kaemo: On je govor Gospodara svjetova, kojeg je odozgo donio Duh Pouzdani... pa do kraja ovog njegovog iskaza, a mogue je i da je
htio kazati ovo: Mi ne polemiziramo o utvrenim nainima uenja Kurana
(kiret) ve ga uimo onako kako je utvreno i kako je vjerodostojno preneseno. I jedno i drugo je pak istina. Ovo potonje potvruju rijei koje se
prenose od Abdullaha ibn Mesda - Allah bio zadovoljan njime! - a koje
glase: uo sam jednog ovjeka kako jedan ajet ui drukije od onog kako
sam uo da ga ui Boiji Poslanik, s.a.v.s., pa sam ga uzeo za ruku i s njim
otiao do Boijeg Poslanika, s.a.v.s., pa kad sam mu kazao o emu se radi, na
njegovom licu sam vidio da mu to nije bilo po volji. Obojica uite ispravno,
rekao je, i nemojte se razilaziti, jer su se oni prije vas meusobno razilazili
pa su propali! Hadis biljei Muslim.317
Boiji Poslanik, s.a.v.s., tako je zabranio razilaenje u kojem jedan uesnik spora porie istinu kod onog drugog, jer su oba uaa u svojim uenjima zastupala ispravnost. To je obrazloio injenicom da su se oni prije nas
tako razilazili meu sobom i da su zbog toga doivjeli propast. Iz tog razloga
je Huzejfa - Allah bio zadovoljan njime! - Osmanu rekao: Povedi rauna o
ovom ummetu da se ne pocijepa meu sobom, onako kako su se pocijepale
ranije zajednice!, pa je on ljude okupio oko jedinstvenog uenja Kurana,

317
Hadis je vjerodostojan (sahh), ali ga ne biljei Muslim, ve samo El-Buhri. On ga navodi u

odjeljcima El-Husmt i El-Enbij. Interesantno je da komentator prije njegovog navoenja daje izraz ruvije (dosl. prenosi se) kojim se u terminologiji hadiskih strunjaka sugerira njegova slabost! Ova omaka promakla je mnogim kasnijim uenjacima, meutim na
nju je ukazao Nevevi i jo neki drugi autori.
329
to su oni listom prihvatili, a bili su zatieni od toga da se listom saglase na

nekoj zabludi. U tome nije bilo naputanja nareene stvari, niti injenja zabranjene, jer je uenje Kurana na sedam naina (harfova) bilo samo doputeno, a ne i obavezno. Bila je to samo olakica od Allaha Uzvienoga. On je,
naime, njima dao mogunost da Kuran ue na bilo koji od sedam naina za
koji se opredijele. Isto tako im ni redoslijedni raspored sura nije bio nareen
tekstom Objave, pa se raspored sura u Abdullahovom mushafu, ili u mushafu nekih drugih ashaba, razlikovao od onog kakav je bio u onome kojeg je
Osman proglasio slubenim. to se pak tie redoslijeda ajeta u surama, on je
bio nareen tekstom Objave, tako da nisu imali pravo neki ajet staviti ispred
drugog, za razliku od sura.
Kada su ashabi vidjeli da bi muslimanska zajednica mogla doivjeti
unutranji razdor, pocijepati se i zavaditi meu sobom ako se ne okupi oko
jedinstvenog naina uenja Kurana, oko jednoga harfa, oni su ljude okupili oko tog jednog naina. Tako tvrdi najvei broj uenjaka i uaa iz prvih
muslimanskih generacija. Sve to je rekao Ibn Derr i drugi uenjaci. Neki od
njih kau: Olakica, kojom se odobravalo uenje Kurana na sedam naina
vrijedila samo za prvo vrijeme islama, budui da bi tim ljudima uenje na
samo jedan nain u poetku predstavljalo tekou, a kada su njihovi jezici
svikli na uenje i kada je njihovo objedinjavanje oko jedinstvenog naina
uenja postalo lahko, i prihvatljivije, tada su se objedinili oko onog naina
koji je primijenjen na zadnjem presluavanju (Dibrila i Poslanika).
Neke skupine erijatskih pravnika i apologeta su, meutim, stale na
stanovite da mushaf sadri svih sedam naina uenja (harfova) budui da
nije dopustivo zanemariti ita od njih, iako su se saglasili da se u obzir uzme
samo Osmanov mushaf, a da se ostali ostave postrani, i mi smo ranije sugerirali odgovor na ovo - on glasi: uenje Kurana na sedam naina bio je
samo doputen in, ne i obavezan, ili je pak to kasnije bilo dokinuto.
Oni, pak, koji tvrde da je Ibn Mesd doputao uenje Kurana samo
po smislu, takvi na njega iznose la. On je, naime, rekao: Pozabavio sam se
uaima Kurana, pa sam ustanovio da su njihova uenja bliska meusobno
- kao kada bi neko od vas rekao: Hodi! ili: Prii! ili: Doi! - pa stoga uite
onako kako ste nauili!, ili kako je ve rekao.
Uzvieni Allah nam je naredio da sa sljedbenicima ranijih Objava raspravljamo na najljepi nain, osim sa onima od njih koji su nasilje poinili,
pa kako tek da sueljavamo argumente s onima koji se okreu prema kibli,
jer su oni koji se okreu prema kibli u globalu bolji od sljedbenika ranijih
330
Objava, tako da ni s njima, tj. s onim od njih koji nisu poinili nasilje, nije
doputeno raspravljati drukije nego na najljepi nain!? Tako se za nekoga
od njih kad neto pogrijei nee kazati da je nevjernik prije nego se za nj
ne donese nepobitan dokaz za to, neto za ta je Poslanik, a.s., rekao da
znai nevjerstvo ako se izostavi. Uzvieni Allah je, naime, pripadnicima ovog
ummeta oprostio ono to uine grekom, ili iz zaborava. Iz to razloga su
prve muslimanske generacije (selef) kudile one koji su se povodili za svojim
porivima i napominjali da se oni u krajnjem sluaju imaju zaustaviti i sabljom. Mi emo o ovome neto vie kazati kasnije, ako Bog da, kod Profesorovih rijei: I drimo da je jedinstvo muslimana (demt) istina i ispravnost,
a da je razjedinjenost zastranjenje i kazna.
to se tie Profesorovih rijei: Potvrujemo da je on govor Gospodara
svjetova o tome smo govorili ranije kad smo objanjavali njegove rijei: I
da je Kuran Allahov govor, koji je potekao od Njega kao jeziki izriaj na
nama nepoznat nain.
Njegove, pak, rijei: ...kojeg je odozgo donio Duh Pouzdani (E-uar,
193) podrazumijevaju Debrila, a.s., koji je nazvan duhom s obzirom na
to da je donosio Objavu poslanicima iz ljudske vrste - neka su na svima
njima Allahovi blagoslovi! - kojom se ljudska srca odravaju u ivotu. On
je pouzdan do krajnjeg stepena pouzdanosti, neka su Allahovi blagoslovi
na njemu! Uzvieni kae: ...donosi ga Dibrl Pouzdani, na srce tvoje, da bude onaj koji opominje na jeziku arapskom jasnom. (E-uar, 193-195);
Kuran je, zbilja, kazivanje Izaslanika Plemenitog, monog, od Gospodara
Prijestolja cijenjenog, kome se drugi potinjavaju, tamo pouzdanog! (EtTekvr, 19-21)
Ovako je predstavljen Debril, za razliku od rijei Uzvienog: Doista je Kuran govor poslanika plemenitog, a ne govor pjesnika nekog... (ElHkkah, 40-41) gdje je spomenuti poslanik Muhammed, s.a.v.s.
Profesorove rijei: i njemu poduio prvaka poslanika eksplicitno
naznaavaju da ga je (Kuranu) poduavao Debril te pobijaju umisao
karmita i dr. da je on Objavu u sebi utio kao nadahnue.
Njegove rijei: Ne govorimo da je stvoren i ne proturjeimo zajednici
muslimana upozoravaju na to da onaj ko iznosi tvrdnju da je Kuran stvoren
time proturjei zajednici muslimana, budui da su prve muslimanske generacije, bez izuzetka, bile saglasne u tome da je Kuran zbiljski, nestvoreni Allahov govor. tavie, njegove rijei; i ne proturjeimo zajednici muslimana
331
imaju opi smisao i znae: Ne proturjeimo zajednici muslimana ni u emu

o emu postoji njihova saglasnost, jer bi nasuprotno postupanje predstavljalo zastranu, zabludu i novotariju u vjeri.
O njegovim rijeima:
nikog od onih koji se okreu prema kibli ne proglaavamo neU Ivjernikom
zbog nekog grijeha, ukoliko on taj grijeh ne smatra
dozvoljenim, niti tvrdimo da u sluaju kad postoji ispravno vjerovanje (mn) poiniocu grijeha grijeh ne kodi.
Komentar:
Pod onima koji se okreu prema kibli Profesor podrazumijeva one koji
su spomenuti kod njegovih rijei: One koji se u svojim molitvama okreu prema naoj kibli nazivamo muslimanima i muminima; naime, sve
dok priznaju ono s ime je doao Vjerovjesnik, s.a.v.s., i koji dre istinitim
sve to je on rekao i o emu je obavijestio. Time implicite odgovara haridijama, koji su zastupali stav da se ovjek za svaki grijeh moe nazvati
nevjernikom.
Znaj - Allah se smilovao i tebi i nama! - da je podruje kvalificiranja
nevjerstvom, ili pak nekvalificiranja njime, podruje u kojem je dolo do
velike smutnje i nevolje, do velikog broja razlaza, gdje su iznesene najrazliitije proizvoljnosti i stajalita i suelili se njihovi dokazi. Ljudi se u pogledu
kvalificiranja nevjerstvom za odreena stajalita i kriva vjerovanja, koja su
u konfrontaciji sa onom istinom o tome s kojom je Allah poslao Svoga Poslanika, ili za koja neki vjeruju da su u konfrontaciji sa njom, dijele na dvije
ekstremne i jednu umjerenu kategoriju. Sutina njihovog razmimoilaenja
jeste u tome da li treba kvalificirati nevjerstvom praktine poinitelje velikih
grijeha, ili ne treba.
Jedna skupina kae: Mi nikog od onih koji se okreu prema kibli neemo nazvati nevjernikom! i time generalno odbacuju kvalificiranje nevjerstvom, i pored injenice da meu onima koji se okreu prema kibli ima
i licemjera, od kojih su neki, prema Kuranu, sunnetu i jedinstvenom stavu
muslimana, u veem nevjerstvu od Jevreja i krana, dok neki elemente
nevjerstva ispolje samo onda kad im se ukae prilika za to, dok se inae
332
u javnosti pokazuju u duhu dva ehadeta.318 Takoer, meu muslimanima

nema razilaenja o tome da e se od onog ko javno zanegira glavne vjerske propise utvrene na nesumnjivo vjerodostojan nain, odnosno zabrane
utvrene na isti takav nain i sl., zatraiti da se pokaje, pa ako se ne pokaje
treba se pogubiti kao nevjernik, otpadnik od vjere.
Indikacije licemjerstva i otpadnitva od vjere jesu novotarije u vjeri i
poronost, kako to navodi El-Halll u Knjizi o sunnetu (Kitbu-s-sunne), u
kojoj, s navedenim nizom prenosilaca, biljei sljedeu izjavu Muhammeda
ibn Srna: Od vjere se najbre odmeu oni koji se povode za svojim porivima! On je smatrao da je upravo o njima objavljen ajet: A ti, kad vidi one
koji se naim dokazima izruguju, od njih se okreni, sve dok drugi govor ne
zapodjenu! (El-Enm, 68) Stoga mnogi istaknuti autoriteti vjere (imami)
nisu htjeli kazati: Mi nikoga neemo okvalificirati nevjerstvom zbog nekog
grijeha! ve su govorili: Neemo ih kvalificirati nevjerstvom za svaki grijeh,
kako to ine haridije!
Postoji razlika izmeu generalnog odbacivanja i odbacivanja generaliziranja. Obaveza je drati se ovoga drugog, suprotno onome to zastupaju
haridije koje kvalificiraju nevjerstvom za svaki poinjeni grijeh. Iz tog razloga - a Allah najbolje zna! - Profesor je to uvjetovao rijeima: ukoliko on taj
grijeh ne smatra dozvoljenim. U tim rijeima je, naime, sadrana naznaka
da on pod tim generalnim odbijanjem da se neko okvalificira nevjerstvom
misli samo na praktine, ne i na teorijske grijehe, to nije dovoljno jasno
budui da se Zakonodavac kod osobe obavezane vjerskim propisima (mukellef) u injenju ina ne zadovoljava samo praktinom dimenzijom, bez
akceptiranja teorijske podloge (el-ilm), niti se zadovoljava teorijskom podlogom bez akceptiranja praktine dimenzije.
Djelo se, naime, ne svodi samo na vanjske organe tijela, ve su upravo
srane ini uinjene osnovom za sva djela vanjskih organa - ova potonja
samo se povode za onim prvim.
Stvar je, pak, drukija ako su njegove rijei: smatra dozvoljenim date
u znaenju: ima uvjerenje da je to po vjeri dozvoljeno i sl.
Njegove rijei: Niti tvrdimo da u sluaju kad postoji ispravno vjerovanje (mn) poiniocu grijeha grijeh ne kodi, predstavljaju odgovor
318
Tj. oitovanja pripadnosti islamu, dva posvjedoenja: a) da nema drugog boga osim Allaha
i b) da je Muhammed Boiji rob i Boiji poslanik. (Nap. prev.)
333
murdijama, koji su zastupali stajalite da ako ovjek posjeduje ispravno

vjerovanje (mn), tada mu ne kodi nikakav grijeh, isto kao to nikakva pokornost Bogu ne vrijedi ako je ovjek u nevjerstvu. Ovi su jedna ekstremna
struja, a haridije su druga, budui da kau: Mi emo muslimana okvalificirati nevjerstvom za svaki grijeh!, odnosno: za svaki veliki grijeh. Isto je i s
mutezilijama koje kau: Poinjenjem velikog grijeha ovjeku propada svo
njegovo vjerovanje, tako da s njim ne ostane nita od njega! Haridije su,
meutim, stava da ovjek tada izlazi iz okvira ispravnog vjerovanja i ulazi u
nevjerstvo!, dok mutezilije zastupaju stajalite da izlazi iz okvira ispravnog
vjerovanja, ali ne ulazi u nevjerstvo, ve se nalazi u jednoj meupostaji!
Samom injenicom da misle kako on tim inom izlazi iz okvira ispravnog
vjerovanja, oni mu nalau obaveznost vjenog boravka u Vatri!
Neke skupine apologeta, erijatskih pravnika i hadiskih strunjaka takvo to ne tvrde za praktine ini, ali tvrde za novatorska vjerovanja. Obrazlaui to govore: Smatrat e se nevjernikom onaj ko zastupa to stanovite! - ne pravei tu nikakvu razliku izmeu pogrenog stava mudtehida i
drugih - ili: Nevjernikom e se smatrati svaki inovator u vjeri!
U ovu njihovu openitu konstataciju ulazi iznimno velik broj stvari, jer
pouzdano preneseni tekstovi Objave ukazuju na to da e iz Dehennema
izai svako u ijem srcu bude makar i trunka ispravnog vjerovanja (mna),
dok su tekstovi Objave koji govore o obeanju, a kojima ovi argumentiraju
svoje stavove, suprotni tekstovima koji govore o prijetnji, kojima svoja stajalita argumentiraju ovi drugi. Vie rijei o Boijoj prijetnji bit e pak dato na
za to odgovarajuem mjestu, a neto od toga moi e se nai i u obrazlaganju Profesorovih rijei: Poinioci velikih grijeha nee vjeno ostati u Vatri,
ukoliko umru kao monoteisti.
Ovdje se hoe kazati to da i novatori u vjeri spadaju u ovu vrstu, jer
vjernik biva vjernikom i u svojoj nutrini i u svom vanjskom izraaju, i on
ponekad moe neto protumaiti pogreno - bilo kao mudtehid, bilo kao
neumjereni grenik - pa se zato ne moe kazati da njegovo vjerovanje propada samo zbog toga. Za neto takvo mora postojati erijatski dokaz, a ovo
spada u ono to govore haridije i mutezilije.
Mi, isto tako, neemo kazati ni da se nee kvalificirati nevjernikom,
tako da je najispravnije ono izmeu tog dvoga, a to je: da se na neutemeljena, novatorska, erijatom zabranjena stajalita, koja u sebi sadre negaciju
neeg to je Poslanik potvrdio, ili pak potvrivanje neega o emu se on izrazio odrino, odnosno nareivanje neega to je on zabranio, ili zabranjivanje
334
neeg to je naredio, mora iznijeti istina o tome, utvrditi na kakvu prijetnju

za to ukazuju objavljeni tekstovi, te objasniti da to znai nevjerstvo. Potom
e se kazati: (Prema tome) ko iznosi ovakva stajalita on je nevjernik! i sl.,
kao to e se spomenuti i prijetnja koja je izreena za nasilje u vezi sa ivotom i imovinom, te ono to su kazali mnogi istaknuti pripadnici glavnog
toka islama (Ehlu-s-sunne) za onog ko bude iznosio tvrdnju o tome da je
Kuran stvoren (te da Allah nee biti vidljiv ni na onom svijetu ili da On ne
poznaje stvari prije njihovog dogaanja). Tako se od Ebu Jsufa - Allah mu
se smilovao! - prenosi sljedea izjava: Jedno vrijeme sam polemizirao s Ebu
Hanfom, sve dok se nije saglasio sa mojim miljenjem: da je nevjernik onaj
ko ustvrdi da je Kuran stvoren!
Kad je, pak, posrijedi konkretna osoba, ako bi neko upitao: Moete li
posvjedoiti da on spada meu one na koje se odnosi prijetnja, te da je nevjernik? mi protiv te osobe ne bismo to posvjedoili, izuzev ako bi postojalo
neto to bi nam to inilo doputenim, jer je neto najneumjerenije da se za
konkretnu osobu ustvrdi da joj Allah nee oprostiti i smilovati joj se, ve da
e je zauvijek smjestiti u Vatru, to inae sljeduje nevjernika nakon smrti.
Stoga je Ebu Dvud u svom Sunenu jedno poglavlje naslovio sa Poglavlje o zabrani prelaenja mjere, navodei u njemu izjavu Ebu Hurejrea Allah bio zadovoljan njime! - koja glasi: uo sam Boijeg Poslanika, s.a.v.s.,
kad je rekao: Meu starim Jevrejima (Benu Isrl) bila su dva pobratima: jedan od njih je inio grijehe, a drugi bio priljean u izvravanju bogougodnih
ina. Ovaj potonji je onog grenika stalno viao u grijehu i traio od njega
da prestane sa tim. Tako, kad ga je jednom ugledao u grijehu i rekao mu:
Prestani s tim!, onaj mu je rekao: Prepusti ti mene mome Gospodaru! Jesi
li ti to poslan da me nadzire!? Ovaj mu je na to rekao: Allaha mi, Allah
ti nee oprostiti! ili: Nee te uvesti u Dennet!, pa kad su im uzete due,
sastali su se kod Gospodara svjetova i On je ovoga drugog upitao: Jesi li
ti Mene poznavao? Ili imao mo nad onim to je u Mojoj ruci?!, te onom
greniku rekao: Idi i ui u Dennet po Mojoj milosti!, a ovome: Vodite ga
u Dehennem!
Ebu Hurejre kae: Tako mi Onoga u ijoj je ruci moja dua, kazao je
samo jednu rije i ona mu je upropastila i ovaj i onaj svijet!319 Hadis je dobar
(hasen).

319
Hadis je dobar (hasen) kako i sam autor kae, Allah mu se smilovao! Meu njegovim prenosiocima nalazi se i Ikrime ibn Ammr, kojim Muslim argumentira hadise, premda pri
njemu ima slabosti.
335
To je tako zbog toga to odreena osoba moe biti mudtehid koji je

pogrijeio u svojoj procjeni, a kome se to oprata (a moe biti i neko kome
nisu bili poznati objavljeni tekstovi koji govore o tome), a moe biti i neko s
velikim vjerovanjem i mnotvom dobrih djela koja iziskuju Allahovu milost,
kao to je oproteno onome koji je rekao: Kada umrem, pretvorite me u
prah a potom me prospite!, pa mu je Allah oprostio grijehe zbog njegovog
straha od Njega!320 Naime, mislio je da ga Allah tako nee moi sakupiti i
vratiti ga u prvobitni oblik, ili je pak sumnjao u to.
Meutim, ova zadrka u stvarima onoga svijeta nije nam brana da
grenika sankcioniramo na ovome svijetu kako bismo suzbili njegovo uvoenje novotarije u vjeru, ili da zatraimo od njega da se pokaje, pa ako to ne
uini da nad njim izvrimo smrtnu kaznu. Potom, ako odreena izjava sama
po sebi predstavlja nevjerstvo tada e se rei: To je nevjerstvo!, dok e onaj
koji je to izjavio biti okvalificiran nevjernikom pod odreenim uvjetima i
nakon to se eliminiraju sve prepreke za to, a to se moe desiti samo ako je
dotini postao licemjer koji je napustio vjeru (zindk). Nezamislivo je pak da
se nazove nevjernikom neko od onih koji se okreu prema kibli i koji javno
ispoljavaju islam, osim ako nije licemjer koji je napustio vjeru. To, opet, na
vidjelo iznosi Kuran. Naime, Allah je ljude razvrstao u tri kategorije: jednu
ine nevjernici iz reda mnogoboaca i iz reda sljedbenika ranije Objave - oni
ne potvruju smisao dva ehadeta. Drugu kategoriju ine vjernici, koji su
takvi i u tajnosti, i u javnosti, a treu kategoriju ine oni koji potvruju islam
u javnosti, no ne i u tajnosti.
Ove tri kategorije spomenute su na poetku sure El-Bekare, a svaki
onaj za koga se utvrdi da je nevjernik iznutra dok istovremeno potvruje
smisao dva ehadeta, nije nita drugo do naputa vjere (zindk), a taj je
licemjer.
Ovdje se pokazuje greka obaju ekstremnih skupina. Naime, onaj ko
kvalificira nevjerstvom svakog ko u tajnosti izrekne neto to sadri novotarstvo u vjeri morao bi nevjerstvom okvalificirati mnoge ljude koji u svojoj
nutrini nisu licemjeri ve koji u nutrini vole Allaha i Njegovog Poslanika, i
vjeruju u Allaha i u Njegovog Poslanika iako su grenici, kako je to potvreno
u Buhrijevom Sahhu, gdje se posredstvom Eslema, Omerovog osloboenog roba, navodi Omerova izjava prema kojoj je za vrijeme Vjerovjesnika,
s.a.v.s., bio jedan ovjek ije je ime bilo Abdullah, a nadimak Hammr, koji je
320
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljee ga El-Buhri i neki drugi autori.
336
zasmijavao Boijeg Poslanika, s.a.v.s. Meutim, Boiji Poslanik, s.a.v.s., bievao ga je zbog pijenja alkohola, pa kad je jednoga dana doveden pred njega
i on ponovo naredio da ga izbiuju, jedan ovjek je rekao: Allahu moj, spusti
prokletstvo na njega! Na to je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Ne proklinji ga!
(Tako mi Allaha, koliko ja znam) on voli Allaha i Njegovog Poslanika!321
Ovo je neto u pogledu ega ne postoji ni najmanja sumnja kod mnogih skupina i najviih autoriteta znanja i vjere. Meu njima su i neke izjave
dehmija, murdija, kaderija, iija ili haridija. Meutim, predvodnici u znanju i vjeri tu novotariju nisu prihvatali u cijelosti ve samo jedan njen dio, pa
su se stoga sljedbenici tih poriva vezivali za uvene frakcije (tavif) iz prvih
muslimanskih generacija. Jedna od velikih mahana pobornika novotarija u
vjeri bila je ta to su jedni druge etiketirali nevjerstvom, dok je jedna od
pozitivnosti ljudi od znanja bilo to to su takve oznaavali grenicima, a ne
nevjernicima.
No, ovdje je ostala jedna nejasnoa u Profesorovom govoru - Allah
mu se smilovao! - a to je da je sam Zakonodavac neke grijehe nazvao nevjerstvom. Uzvieni, naprimjer, kae: A oni koji ne sude prema onome to
je Allah, d.., objavio, oni su pravi nevjernici! (El-Maide, 44) Boiji Poslanik,
s.a.v.s., kae: Psovati muslimana322 je grijeh, a ubiti ga je nevjerstvo!323 Hadis
biljee i Buhri i Muslim posredstvom Ibn Mesda.
Poslanik, a.s., jo kae: Nemojte da biste se poslije mene vratili nevjerstvu pa jedni drugima sjekli glave!324 Kada ovjek svom bratu rekne:
Nevjernie!, tada je jedan od njih dvojice doista nevjernik!325 Hadis biljee i
Buhri i Muslim posredstvom Ibn Omera, Allah njime bio zadovoljan!
Poslanik, a.s., jo kae: U kome se nau etiri svojstva, taj je isti licemjer, a u kome se nae neto od njih u njemu se nalazi neto licemjerstva
sve dok ga ne odagna od sebe. Ta etiri svojstva su: kad govori - lae; kad
obea - ne ispuni obeanje; kad mu se neto povjeri - iznevjeri; kad se
prepire - bestidan je!326

323

321
322
324
325
326
Hadis se kod El-Buhrija nalazi u poglavlju o erijatskim kaznama (El-Hdd).

U izvorniku stoji: vjernika.
Hadis je, u zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima, zabiljeen u poglavlju o
vjerovanju. V.: Sahhu-l-Dmii-s-sagr (3589 i 3596).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim, a struno je elaboriran u djelu Gjetu-l-merm, pod br.
443.
337
Hadis biljee i Buhri i Muslim posredstvom Abdullaha ibn Omera,

Allah njime bio zadovoljan!
Poslanik, a.s., jo kae: Bludnik, dok bludnii, nije vjernik; kradljivac,
dok krade, nije vjernik; pijanac, dok pije alkohol, nije vjernik, a nakon toga
pokajanje je na raspolaganju!327 Izmeu muslimana i nevjerstva je ostavljanje namaza!328 Hadis biljei Muslim, posredstvom Dbira, Allah njime
bio zadovoljan!
Jo kae: Ko ode gataru pa povjeruje u ono to mu on rekne, ili ko svoj
spolni organ unese eni u stranjicu, taj ne vjeruje u ono to je objavljeno
Muhammedu!329 Ko se zakune nekim drugim, osim Allahom, taj je otiao
u nevjerstvo!330 Ovako ga biljei Hkim.
Jo kae: Dvije stvari u mom ummetu odvode u nevjerstvo: vrijeanje
nekoga kroz njegovo porijeklo i naricanje za umrlim!331
Ovakvih stvari ima velik broj.
Odgovor: Pripadnici glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) jedinstveni su u
stavu da se poinilac velikog grijeha nee kvalificirati nevjerstvom koje bi ga
u cijelosti izvodilo iz islama, kako to zastupaju haridije, jer ako bi bio okvalificiran nevjerstvom koje ga izvodi iz vjere tada bi bio otpadnik od vjere (murtedd) zbog ega bi u svakom sluaju bio osuen na smrt - ne bi se prihvaao
oprost za njega od onog ko polae pravo na pravino poravnanje, niti bi se
nad njim izvravale kazne za blud, krau i pijenje alkohola... Neutemeljenost i
pogrenost ovoga stava je u islamu opepoznato, po samoj naravi vjere.
Takoer su meusobno saglasni (da nije tano) da takva osoba niti
izlazi iz okvira ispravnog vjerovanja i vjere, niti ulazi u nevjerstvo, ni da zasluuje vjeni ostanak u Vatri s nevjernicima, kako to zastupaju mutezilije.
Naime, ni njihov stav, isto tako, nema uporita u istini budui da je sam
Allah poinioca velikog grijeha ubrojio meu vjernike; naime, rekao je: O vi
koji vjerujete, propisuje vam se pravino poravnanje za ubijene... - pa sve
do rijei: ...A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka velikoduno postupi!
(El-Bekare, 178)

329

330

331

327
328

Hadis biljei Muslim.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u djelu Adbu-z-ziff, III svezak, str. 31.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je navoen.
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljei ga Muslim (I/58), s tim da kod njega stoji: Dvije stvari
u ljudima..., dok je preostali dio hadisa kao gore.
338
Kako se vidi, ubica se ne tretira kao osoba izvan skupine vjernika. tavie, naziva se bratom onoga ko polae pravo na pravino poravnanje, a
nema sumnje da se tu misli na bratstvo po osnovi vjere. Uzvieni, takoer,
kae: Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih! - pa sve do rijei: ...
Vjernici su samo braa, zato pomirite svoja dva brata... (El-Hudurt, 9-10)
Jasni tekstovi Kurana, sunneta i konsenzusa muslimanskih uenjaka
ukazuju na to da se bludnik, kradljivac i klevetnik nee pogubiti, ve da e
se nad njima izvriti erijatom predviena kazna za djelo koje su poinili, to
dokazuje da takav nije otpadnik od vjere (murtedd).
U Zbirci vjerodostojnih hadisa (Es-Sahh) navode se sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Onaj od vas ko je uinio neku nepravdu prema svome bratu u pogledu njegove asti ili neega drugog, neka odmah danas od
njega zatrai halala prije nego (doe vrijeme kad) nee biti dirhema i dinara,
kada e se od njegovih dobrih djela, ako ih bude imao, oduzimati u visini
nepravde koju mu je nanio, pa ako ne bude imao dobrih djela, uzimat e se
loa djela onoga kome je nanio nepravdu i nabacivati na njega, a potom e
biti baen u Vatru!332 Hadis biljee i Buhri i Muslim.
Ovim se potvruje da e i nasilnik imati dobrih djela iz kojih e se
podmirivati pravo onoga kome je uinio nasilje.
U Zbirci vjerodostojnih hadisa (Es-Sahh) navodi se da je Vjerovjesnik,
s.a.v.s., jednom upitao: Za koga vi meu sobom kaete da je muflis333? Prisutni su odgovorili: Muflis je kod nas onaj ovjek koji je ostao bez dirhema
i dinara! Muflis je, rekao im je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ovjek koji se na Sudnjem danu pojavi s dobrim djelima poput planina golemih, ali kad doe:
ovoga je psovao, ovoga materijalno zakinuo, ovome krv prolio, ovoga oklevetao, ovoga udario, pa ovaj to poravna iz njegovih dobroinstava, i onaj
poravna iz njegovih dobroinstava, pa ako mu nestane dobrih djela prije
nego se svima odui, uzme se od njihovih grijeha i nabaci na njega, a zatim
se on baci u Vatru!334 Hadis biljei Muslim.
332
333
334
El-Buhri ga biljei u poglavlju o nepravdama (El-Mezlim) i poglavlju o tankoutnostima

(Er-Rikk), posredstvom Ebu Hurejrea, ali bez zavrnih rijei: A potom e biti baen u
Vatru. Biljei ga, takoer, i Ahmed (II/435 i 506). Kod Muslima ga pak nisam vidio. (V.:
Ahkmu-l-deniz, str. 4)
Muflis - bankroter, finansijski propao ovjek. (Nap. prev.)
Hadis biljei Muslim i neki drugi autori, posredstvom Ebu Hurejrea. Struno je elaboriran
u djelu Es-Sahha, pod brojem 847.
339
Uzvieni kae: Dobra djela, zaista, ponitavaju hrava! (Hd, 114),

to ukazuje na to da, ako ovjek nakon to uradi neka loa djela, uradi neka
dobra djela, tim dobrim djelima ponitava loa djela, o emu e vie govora
biti na za to predvienom mjestu.
Mutezilije su ovdje saglasne s haridijama u pogledu ahireta: dijele
njihovo stajalite da e poinilac velikog grijeha vjeno boraviti u Vatri, s tim
da haridije kau: Mi (poinioca velikog grijeha) nazivamo nevjernikom!
dok mutezilije kau: Mi ga nazivamo pokvarenjakom (fsik)! Prema tome,
razlika meu njima je samo pojmovna.
I pripadnici glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) takoer su saglasni u
tome da takav zasluuje prijetnju koja proishodi iz poinjenja takvoga grijeha, kako se to navodi u tekstovima Objave, suprotno stavu murdija prema kome grijeh, u sluaju postojanja ispravnog vjerovanja, nema tetnoga
djejstva, onako kao to ni nikakva pokornost ne koristi kod nevjerstva! Kada
se pak sakupe tekstovi Objave koji se odnose na obeanje kojima murdije
potkrepljuju svoje stavove, i tekstovi Objave koji govore o prijetnji, a kojima
haridije i mutezilije podupiru svoje stavove, tada se jasno ukazuje neutemeljenost stajalita i jednih i drugih. U njihovom govoru tako nema nikakve
vrijednosti, osim to ti govor jedne od tih dviju strana moe posluiti kao
argument za pogrenost orijentacije one druge strane!
Potom, nakon ove saglasnosti ispostavlja se da su se i sljedbenici sunneta (ehlu-s-sunne) meusobno pojmovno podijelili, ali da to nije rezultiralo
kvarljivou njihovih stavova. Naime, oni su se podijelili oko toga da li se i
nevjerstvo (kufr) dijeli na stupnjeve, da li je jedno nevjerstvo manje od drugog?, kao to su se razili i o tome da li je stupnjevito ispravno vjerovanje,
da li takvog vjerovanja ima u manjem obimu od drugog? Ovo njihovo razmimoilaenje proisteklo je iz razliitog razumijevanja izraza mn (ispravno
vjerovanje) - tj. da li on podrazumijeva rijei i djela koja se mogu uveavati
i smanjivati, ili ne? - nakon to su imali jedinstven stav o tome da emo
onoga koga su Allah i Njegov Poslanik nazvali nevjernikom i mi nazvati nevjernikom, budui da je nezamislivo da Uzvieni Allah onoga ko sudi mimo
onoga to je Allah objavio naziva nevjernikom i da Njegov Poslanik ranije
spomenutog naziva nevjernikom a da mi takve ne etiketiramo nevjerstvom.
Tako oni koji su na stanovitu da ispravno vjerovanje ine rijei i djela koja
se poveavaju i smanjuju kau: (Veliki grijeh), to je praktino a ne idejno
nevjerstvo i ono je tu stupnjevito; to je nevjerstvo manje od (pravog) nevjerstva, ba kao to je sluaj i s ispravnim vjerovanjem kod jednog takvog ina!
340
Oni pak koji su na stanovitu da se pod ispravnim vjerovanjem (mn)

podrazumijeva iskreno posvjedoenje da nema drugog boga osim Allaha i
da je Muhammed, a.s., Njegov rob i Njegov poslanik (tasdk), te da se tim
izrazom ne podrazumijeva i djelo, a da - s druge strane - nevjerstvo znai
poricanje, pa se, prema tome, to dvoje ne poveavaju i ne umanjuju, kau:
(Veliki grijeh) je metaforino, a ne stvarno nevjerstvo. Stvarno nevjerstvo je
samo ono koje ovjeka izmjeta iz vjere! Tako Allah neka djela naziva ispravnim vjerovanjem (mn), kao u ajetu: A Allah nee uiniti da se izgubi vae
vjerovanje! (El-Bekare, 143) - tj. vai namazi u kojima ste se okretali prema
hramu u Jerusalemu. Ta su djela ispravnim vjerovanjem nazvana metaforino, s obzirom da je njihova ispravnost ovisna o njemu, odnosno da ona kao
takva ukazuju na ispravno vjerovanje, tj. upuuju na to da je njihov initelj
ispravan vjernik (mumin). Zato e se i za nevjernika koji obavlja na namaz
kazati da je u islamu.
Meu muslimanskim pravnicima nema razmimoilaenja u pogledu grenika koji tajno i javno potvruju istinitost onoga s ime je doao
Poslanik, a.s. U vezi s njima se vjerodostojno prenosi da spadaju u one
koji potpadaju pod izreenu prijetnju. Meutim, u kriva stajalita spada
stav prema kojem e oni vjeno ostati u Vatri, to zastupaju haridije i
mutezilije, koji su time pokazivali zagrienost protiv stajalita onih koji su
bili na suprotnom stajalitu od njihovog, idui za tim da onog ko govori
drukije od njih natjeraju da prihvati neto, to zapravo ne mora prihvatiti,
da bi ga uvjerili.
Budui da nam je nareeno da budemo pravedni u raspravljanju s
nemuslimanima, da se s njima mora raspravljati na najljepi nain, zato
onda nismo pravedni i jedni prema drugima u sluaju ovakvih razilaenja?!
Uzvieni kae: O vjernici, dunosti prema Allahu izvravajte i pravedno
svjedoite! Neka vas mrnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne
navede da budete nepravedni! Pravedni budite, to je najblie estitosti!
(El-Mide, 8)
Ovdje ima neto na ta se mora obratiti panja. Naime, suenje po neemu drukijem od onog kako je Allah objavio u jednom sluaju je nevjerstvo koje ovjeka izmjeta iz vjere, a u drugom sluaju je izraz neposlunosti
prema Bogu, vei ili manji, kada biva ili metaforino nevjerstvo, ili malo nevjerstvo - shodno dvama navedenim stajalitima - zavisno od stanja onoga
koji sudi. Ako je on uvjerenja da suenje po onome to je Allah objavio nije
obavezno ve da je to preputeno njemu na volju, ili ako se prema tome
341
odnosi s nipodatavanjem, iako sasvim dobro zna da je od Allaha - onda je

to veliko nevjerstvo.335
Ako, pak, vjeruje da je suenje po onome to je Allah objavio obavezno, i ako mu je poznato ta je objavio o tome, a odstupi od njega priznajui
da za to zasluuje kaznu - tada je grenik i naziva se nevjernikom u smislu
metaforinog, odnosno malog nevjerstva. Ukoliko mu nije bilo poznato
kakav je Allahov propis o tome, i pored truda koji je uloio da to dozna
i iscrpljivanja svih svojih mogunosti da se upozna s tim propisom, pa je
pogrijeio u tome - on je pogreilac: imat e nagradu za intelektualni napor
koji je uloio, dok e mu greka biti oprotena.
Svojim rijeima: ...niti tvrdimo da u sluaju kad postoji ispravno vjerovanje (mn) poiniocu grijeha grijeh ne kodi Profesor je htio izraziti
neslaganje s murdijama, koji su svojim nauavanjima bili iskuenje dijelu
prvih muslimana, pa su se ashabi saglasili da se imaju pogubiti ukoliko se ne
pokaju i ne okane se toga.
Tako je Kudme ibn Abdullh, zajedno sa skupinom drugih ljudi, pio
alkohol nakon to je izreena njegova zabrana, pozivajui se na Allahove
rijei: Onima koji vjeruju i dobra djela ine nema nikakva grijeha u onome
to pojedu i popiju kada se klone onoga to im je zabranjeno i kada vjeruju
i dobra djela ine! (El-Mide, 93)
Kada su to spomenuli Omeru ibnu-l-Hattbu - Allah bio zadovoljan
sa njim! - on, Alija ibn Ebu Tlib i drugi ashabi su se saglasili da se oni, ukoliko priznaju da je alkohol zabranjen - izbiuju, a ako budu ustrajavali u tome
da je doputen - pogube! Omer je rekao Kudmeu: unuo si na pogrenu
rupu! Da si se ti istinski bojao Allaha, da si istinski povjerovao i posvetio se
injenju dobrih djela, ti ne bi pio alkohol!
To je tako jer je Uzvieni Allah objavio gornji ajet kada su neki ashabi,
nakon to je objavljen ajet o zabrani pijenja alkohola, to je bilo nakon bitke
na Uhudu, postavili pitanje: ta e biti s onim naim drugovima koji su umrli
a pili su alkohol!? Allah ga je, dakle, objavio kao odgovor na to objasnivi
335
ejh Ahmed kir kae: Ovo je poput onoga ime su na kunju stavljeni neki muslimani i
muslimanke koji su studirali evropske zakone, i koji su te zakone upili u svoja srca, oduevili se njima i stali u njihovu odbranu, po njima poeli suditi i promovirati ih, bijui odgojeni
od razorno djelujuih misionara, neprijatelja islama. Neki od njih to neprijateljstvo izraavaju otvoreno, a neki prikriveno, ali skoro da su svi isti. No, Allahovi smo i Njemu emo se
vratiti!
342
im da oni koji su uradili neto prije nego je to proglaeno zabranjenim nee

imati grijeha za to ako su bili poboni vjernici i dobroinitelji, kako je to bilo
i u pogledu okretanja u namazu u pravcu Hrama u Jerusalemu. Potom su
oni koji su inili to to su inili, shvativi da su pogrijeili, izgubili nadu u pokajanje, pa je Omer Kudmeu napisao sljedee: H Mm. Knjigu objavljuje
Allah, Silni i Sveznajui, koji oprata grijehe i prima pokajanja, koji strahovito
kanjava i obilno nagrauje; drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve
vraa! (El-Mumin, 1-3) Ne znam koji ti je grijeh vei: onaj prvi kad si haram
smatrao halalom, ili ovaj drugi - kad si izgubio nadu u Allahovu milost!
Ovo je, dakle, ono oko ega su se usaglasili i ashabi i, kasnije, najvii
vjerski autoriteti islama.
O njegovim rijeima:
nadamo se da e onim vjernicima koji su bili dobroinitelji oproU Istiti
i uvesti ih u Dennet Svojom milou, ali nismo im sigurni za
to, niti im potvrujemo sa sigurnou da e ui u Dennet. Za one
od njih koji su loe postupali molimo se za oprost grijeha i bojimo
se za njih, ali ne mislimo da za njih nema nade.
Komentar:
Vjernik je duan da vjeruje u ovo to je rekao Profesor - Allah mu se smilovao! - kako u pogledu sebe, tako i u pogledu drugoga. Uzvieni kae: Oni
kojima se oni mole sami trae naina kako e se to vie Gospodaru svome pribliiti i nadaju se milosti Njegovoj i plae se kazne Njegove. A kazne
Gospodara tvoga svako treba da se uva! (El-Isr, 57); I ne bojte ih se, a
bojte se Mene, ako ste vjernici! (Alu Imrn, 175); I samo se Mene uvajte!
(El-Bekare, 40); I samo se Mene bojte! (El-Bekare, 41); Njih se ne bojte,
Mene se bojte! (El-Bekare, 150) I pohvalno se izrazio o onima koji imaju
straha, rekao je: Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju, i
oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju... (El-Muminn, 57-58) sve do
Njegovih rijei: Oni hitaju da ine dobra djela i radi njih druge pretiu. (ElMuminn, 61)
U Musnedu i kod Tirmizija navodi se sljedea Aiina izjava: Upitala
sam: Boiji Poslanie, da li se Allahove rijei: I oni koji od onoga to im se
343
daje udjeljuju i ija su srca puna straha (El-Muminn, 60) odnose na onog
koji ini blud, pije alkohol i krade!? Ne, keri Siddkova, kazao je on, ve se
odnose na ovjeka koji posti, klanja i daje sadaku i boji se da mu to nee biti
primljeno kod Allaha!336
Hasan - Allah bio zadovoljan sa njim! - rekao je: Radili su, Allaha mi,
djela kojima su izraavali pokornost Bogu i trudili se u tome, i uz to se bojali
da im to nee biti primljeno. Vjernik u sebi objedinjuje dobroiniteljstvo i
strah, a licemjer grijeenje i bezbrinost. Uzvieni kae: Oni koji vjeruju i koji
se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti, a
Allah prata i samilostan je! (El-Bekare, 218)
Pogledaj kako je njihova nadanja vezao za ispravno vjerovanje i ona
bogougodna djela! Nade, dakle, moe biti samo onda kada se zadovolje
pretpostavke koje nalae Allahova mudrost, Njegov zakon, Njegova svemo, Njegova nagrada i plemenitost.
Kada bi se neki ovjek koji posjeduje zemlju nadao prihodima sa nje
koji e mu biti od koristi, a tu zemlju zapostavio i ostavio je neuzoranu i
nezasijanu, i potom oekivao da e od nje ubrati prihode ba kao i onaj koji
ju je orao, obraivao, sijao i nadzirao je, ljudi bi ga smatrali najveim glupakom! Isti je sluaj i s onim koji se nada i misli da e imati dijete bez spolnog
odnosa, ili da e bez stjecanja znanja i punog nastojanja i elje postati najvei uenjak svoga vremena i sl. Takav je i onaj koji optimistino i sa snanom
nadom oekuje uspjeh i dosezanje najviih stupnjeva u vjenom blagostanju bez djela pokornosti Bogu i bez nastojanja da se priblii Allahu Uzvienom izvravanjem Njegovih naredbi i izbjegavanjem Njegovih zabrana.
Ono to treba znati jeste da nada onoga koji se neemu nada mora
biti propraena sa vie stvari. Jedna od njih je da voli ono emu se nada;
druga je da se plai da mu to ne izmakne; trea je ulaganje napora da doe
do toga, koliko mu to bude mogue. Tako ono nadanje koje ne proprati
nita od toga predstavlja samo pustu elju. Realno nadanje i pusta elja su
pak dvije razliite stvari. Prema tome, svaki onaj koji se nada posjeduje i
strah, a kad strahuje onda on putem ide to bre moe bojei se da mu se
ne izjalovi nada. Uzvieni kae: Allah nee oprostiti da Mu se to pripisuje
u Boanstvenosti Njegovoj, a oprostit e manje grijehe od toga kome On
hoe! (En-Nis, 48, 116)

336
Hadis je dobar (hasen) i ja sam ga struno elaborirao u djelu El-Ehdsu-s-sahha (162).
344
Prema tome, za onog ko Allahu pripisuje sudruga u Boanstvenosti

Njegovoj (murik) nema nade u oprost, jer mu je Allah odrekao oprost, dok
su svi drugi grijesi preputeni Allahovu htijenju: ako htjedne, oprostit e ih,
a ako htjedne kaznit e za njih.
U Tabernijevom Mudemu stoji: Kod Allaha e na Sudnjem danu
biti tri registra: jedan iz kojega Allah nee oprostiti nita: to je onaj u kojem
je zavedeno pripisivanje Allahu sudruga u Boanstvenosti Njegovoj, zatim
je prouio ajet: Allah nee oprostiti da Mu se pripisuje sudrug u Boanstvenosti Njegovoj! (En-Nis, 48, 116); drugi je onaj iz kojeg Allah nita nee
ostaviti postrani: u njemu su nepravde koje su ljudi inili jedni drugima,
a trei registar je onaj kojem Allah nee pridavati naroitu vanost, a to je
nasilje koje je ovjek inio prema sebi u odnosu prema svome Gospodaru!337
Islamski uenjaci su se razliito izrazili o razlici izmeu velikih i malih
grijeha, na ta e biti ukazano kod Profesorovih - Allah mu se smilovao! rijei: A poinioci velikih grijeha iz Muhammedovog ummeta nee vjeno
ostati u Vatri. Meutim, ima neto to ovdje ne bi smjelo izmai panji naime, veliki grijeh ponekad bude propraen stidom, strahom ili dubokom
svijeu o veliini dotinog grijeha, to ga moe prikljuiti malim grijesima,
dok mali grijeh moe biti propraen pomanjkanjem stida, bezbrinou,
izostankom bojazni i omalovaavanjem to ga moe prikljuiti velikim grijesima, ovisno o reakciji srca. To je onaj nadodatak na poinjeni in, to ovjek
zna od samog sebe i od drugoga.
Isto tako, mogue je da se velikom dobroinitelju oprosti neto to se
ne oprosti drugome. Naime, initelju runih djela se, iz desetak razloga, ukida dehennemska kazna, to je dokueno iitavanjem Kurana i sunneta.
Prvi razlog jest pokajanje (tevba) - Uzvieni kae: osim onoga koji
se pokaje. (Merjem, 60; El-Furkn, 70); osim onih koji se pokaju. (El-Bekare, 160) i drugi ajeti koji izraavaju isti smisao. Za iskreno pokajanje (tevbetunash) ne vezuje se jedan grijeh, mimo drugih grijehova, no pitanje je: da li
je za njenu ispravnost uvjet da mora biti openita, tj. da li bi bila primljena
ako bi se ovjek pokajao za jedan grijeh, a ustrajao u injenju drugog grijeha? Ispravno je da se prima i takvo pokajanje.

337
Hadis je slab (daf) i ne biljei ga Taberni, nego Ahmed (VI/240) i Hkim (IV/575-276),
koji kae da mu je prijenosni niz vjerodostojan (sahh)! Zehebi mu je, meutim, replicirao
rijeima: to se tie Sadeke, njega strunjaci oznaavaju kao slabog prenosioca, dok je Ibn
Bbunus nedovoljno poznat!
345
Potom, da li prihvatanje islama od ovjeka odstranjenje prethodno

poinjene grijehe - mnogobotvo i dr. - makar se i ne pokajao za njih, ili
je on obavezan da se, pored islama, i pokaje za sve njih, izuzimajui mnogobotvo? Ako bi ovjek, prihvativi islam, ustrajao u, npr., injenju bluda i
konzumiranju alkohola, da li e snositi posljedice i za one takve grijehe koje
je poinio u svom nevjerstvu, ili se mora pokajati za takve grijehe i pored
svoga islama? Ili mora uiniti openito pokajanje za sve grijehe? Ovo je najispravnije: naime, da je, uz islam, duan uiniti i pokajanje, budui da meu
muslimanima nema sporenja oko toga da je pokajanje uzronik opratanja
grijeha i nesnoenja posljedica za njihovo poinjenje. Nita drugo osim pokajanja ne moe uzrokovati opratanje svih grijeha. Uzvieni kae: Reci, o
robovi Moji koji ste se prema sebi ogrijeili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah e, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prata i On je
milostiv! (Ez-Zumer 53), to se odnosi na onoga ko se pokaje, to sugeriraju
rijei: ne gubite nadu, budui da se u slijedeem ajetu kae: i pokajte se
Gospodaru svome! (Ez-Zumer, 54)
Drugi razlog je: obraanje Allahu za oprost grijeha (istigfr). Uzvieni
kae: I Allah ih nee kazniti sve dok oni mole da im se oprosti! (El-Enfl,
33) Meutim, istigfr se nekada spominje samostalno, a nekada uz tevbu,
tako da se, i kad se spominje samostalno podrazumijeva i tevba, kao to se, i
u sluaju kad se spominje samo tevba podrazumijeva i istigfar. Prema tome,
tevba implicira istigfr, a istigfr implicira tevbu, tako da svako od njih ulazi
u sastav naziva onog drugog. Meutim, kada se navedu jedan uz drugi tada
istigfr znai iskanje zatite od zla onoga to je bilo u prolosti, a tevba znai
odustajanje od toga i iskanje zatite od zla koje bi ovjeka od njegovih loih
djela moglo zadesiti u budunosti.
Slino tome je i sa izrazima fakr i miskn (siromah i bijednik). Kada se
jedno od tog dvoga samostalno spomene tada ono obuhvata i ono drugo,
a kada se upotrijebe zajedno tada svaki od njih ima svoje posebno znaenje. Uzvieni kae: da deset siromaha (miskn, mn. meskn) nahranite (ElMide, 89); da ezdeset siromaha (miskn) nahranite (El-Muddela, 4);
ali je za vas bolje ako sadaku dajete siromasima (fukar) kad vas niko ne
vidi. (El-Bekare, 271) Nema razmimoilaenja u tome da svaki od dvaju naziva u ovim ajetima kad se navodi samostalno podrazumijeva i onoga koji
ima malo imovine i onog koji je nema nikako, a da se, tamo gdje se navode jedan uz drugog, kao, u rijeima Uzvienog: Zekat pripada siromasima
(fukar) i bijednicima (miskn, mn. meskn) (Et-Tevbe, 60) jednim od njih
346
oznaavaju siromasi, a drugim bijednici, uz nesuglasje o tome koji od njih

znai jedno, a koji drugo.
Isti je sluaj i s izrazima el-ism i el-udvn (grijeh i neprijateljstvo), zatim izrazima: el-birr i et-takv (dobroinstvo i bogobojaznost), zatim: fusk
i isjn (grijeenje i nepokornost), a slino je i s izrazima: el-kufr i en-nifk.
Kufr (nevjerstvo) ima openitiji smisao, pa kad se upotrijebi rije kufr ona
obuhvati i rije nifk, a kad se upotrijebe jedna uz drugu tada svaka od njih
ima svoje posebno znaenje. Isto je i s imenicama iman i islam,338 kako emo
to vidjeti u nastavku, ako Bog da.
Trei razlog su: dobra djela, jer svako dobro djelo se nagrauje deseterostruko, dok za grijeh sljeduje kazna prema njegovoj veliini, pa teko
onome kome jedinice nadvladaju desetice! Uzvieni kae: Zaista dobra djela briu loa! (Hd, 114), a Muhammed, s.a.v.s., rekao je: Iza svakog loeg
djela uini dobro djelo - da ga izbrie!339
etvrti razlog su: ovosvjetske nedae. Boiji Poslanik, s.a.v.s., kae:
Vjernika ne zadesi ni muka ni tekoa, ni alost, ni briga, ni tuga, pa ni trn
ga ne ubode a da mu to ne bude iskupnina za njegove grijehe!340 U Musnedu stoji: Kada je objavljen ajet: Onaj ko radi zlo bit e kanjen za to! (EnNis, 123) Ebu Bekr je upitao: O Allahov Poslanie, objavljen je kimolomac
- a ko to od nas nije uradio neko zlo!? Ebu Bekre, rekao mu je Poslanik, zar
se ti ne mui? Zar ne tuguje? Zar ne dopada rana? Pa to je ono za ta ete
imati kompenzaciju!341

338

341

339
340
Aff kae: Vidi iz kojih razloga se ovjek razrjeava kazne u Fetvama ejhu-l-islama Ibn
Tejmije, str. 487-501.
Hadis je dobar (hasen), a struno je elaboriran u djelu Er-Revdu-n-nadr (855).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim, posredstvom Ebu Seda i Ebu Hurejrea.
Hadis je slabog prijenosnog niza, ali ispravnog znaenja. Ahmed akir u svom komentaru
ovdje kae: Ovaj Ebu Bekrov hadis nalazi se u Musnedu pod brojem 68 sa naim komentarom, s tim da se tamo na poetku hadisa kae da je Ebu Bekr rekao: Boiji Poslanie, kako
je mogue biti ispravan nakon ovog ajeta?!... Pa, za svako loe djelo koje smo uradili bit
emo kanjeni!? Takoer, tamo nema Ebu Bekrovih rijei: Objavljen je kimolomac!, to
je slab (daf) hadis, s prekinutim prijenosnim nizom. Stoga je komentatoru bilo primjerenije da je naveo Ebu Hurejreov hadis koji se u Musnedu nalazi pod brojem 7380, u kojem
stoji da je, nakon to je ovaj ajet objavljen to muslimanima veoma teko palo i u njima
izazvalo veliku zabrinutost pa su se u vezi s tim poalili Boijem Poslaniku, s.a.v.s. Na to im
je on rekao: Nastojte biti to blii onome to je objavljeno i postupati to bolje moete, a
svaka tekoa koja zadesi muslimana predstavlja njegovu otkupninu (za grijehe), pa ak
i ogrebotina koju zadobije! Ovo je vjerodostojan (sahh) hadis, biljee ga Muslim u svom
Sahhu (II/282), s tim da kod njega na kraju stoji: ak i trn koji ga ubode. Da se komentator
obratio na tumaenje ovog ajeta svoga uitelja Ibn Kesra (II/590-856), tu bi naiao na Ebu
347
Prema tome, same ovosvjetske nedae briu grijehe, jer e ovjek za

strpljivost u njima biti nagraen, a za bijes zbog njih imat e grijeh. Strpljivost i bijes imaju drukiji status od nedae. Naime, nedaa je Allahov in, a
ne ovjekov. Ona je kazna koja ovjeku stie od Allaha zbog njegovog grijeenja i predstavlja mu iskupninu za to grijeenje. ovjek se, pak, nagrauje
ili kanjava, za svoj vlastiti in, a strpljivost i bijes spadaju u to, premda se
nagrada moe zadobiti i bez djela koje potekne od ovjeka: to moe biti
poklon od nekog drugog, ili doi iz iste Allahove dobrostivosti, bez nekog
razloga. Uzvieni kae: I On od Sebe daje nagradu golemu! (En-Nis, 40)
Tako i sama bolest predstavlja sankciju i iskupninu za neto to je ranije
uinjeno. U mnogim sluajevima se iz izraza nagrada razumijeva upravo
oprost grijeha, premda on po sebi ne izraava taj smisao, ve to iz njega
proishodi kao implikacija.
Peti razlog je: mezarska patnja, o emu e kasnije biti vie govora, ako
Bog da.
esti razlog su: dove vjernika i njihovo iskanje oprosta grijeha za ivota
i nakon smrti.
Sedmi razlog je: ono to se dobije kao poklon, nakon smrti, kao to je
sevap od sadake, uenja Kurana, hada i sl., o emu e kasnije biti govora,
ako Bog da.
Osmi razlog su: zastraujue manifestacije Kijametskog dana i njegove
tekoe.
Deveti razlog je: ono to se navodi u dva Sahha, naime, da e vjernici,
kada preu Sirat-upriju biti zaustavljeni na jednom mostu (kantara) izmeu Denneta i Dehennema i tu e se meu njima izvriti poravnanje prava
jednih prema drugima, pa kada se tako dotjeraju i proiste, tada e im se
dopustiti ulazak u Dennet!342
Deseti razlog je: zauzimanje (efat) onih koji e imati pravo da se zauzimaju, kako je reeno kod govora o efatu i njegovim vrstama.
342
Hurejreov hadis i druge hadise slinog sadraja od kojih neki imaju vjerodostojniji prijenosni niz od Ebu Bekrovog hadisa. On se nalazi i u Musnedu Ebu Bekra es-Sidika autora
hafiza hadisa Ebu Bekra el-Mervezija (br. 20 i 111), izdava El-Mektebu-l-islami, u redakcijskoj obradi profesora uajba el-Arnauta, i od Ebu Bekra es-Siddka - Allah bio zadovoljan
njime! - prenosi se dvama slabim prijenosnim nizovima.
Ovo je samo dio hadisa kojeg El-Buhri biljei u poglavljima: Nepravde i Tankoutnosti, te
Ahmed (III/13, 63, 74) posredstvom Ebu Hurejrea od Poslanika, s.a.v.s. Kod Muslima ga,
pak, nisam naao, niti ga je Sujti njemu pripisao.
348
Jedanaesti razlog je: oprost Najmilostivijega, bez iijeg zauzimanja,

kako kae Uzvieni: ...A oprostit e manje grijehe od toga kome hoe! (EnNis, 48, 116), pa ako neko bude od onih kojima Allah ne htjedne oprostiti
zbog veliine njegovog zlodjela, njemu je neminovan ulazak u uarenu vatru kako bi se u njoj ljepota njegovoga vjerovanja proistila od neistoe
grijeha, tako da u vatri nee ostati niko u ijem srcu bude bilo i najmanje
trunke ispravnog vjerovanja (imana), odnosno onaj ko je izgovorio da nema
drugog boga osim Allaha, kako smo to ranije vidjeli u hadisu koji prenosi
Enes, Allah bio zadovoljan njime.343
Ako je stvar ovakva, onda se ni za koju konkretnu osobu iz muslimanske zajednice ne moe kategorino tvrditi da e pravo u Dennet ili Dehennem, izuzimajui one za koje je Boiji Poslanik, s.a.v.s,. rekao da e u Dennet. Stoga, za sve dobroinitelje gajimo nadu, ali i strahujemo za njih.
O njegovim rijeima:
potpune sigurnosti i osjeaj beznadenosti izvode iz islaU Osjeaj
ma. Za one koji se okreu prema Kabi ispravan put je onaj izmeu
to dvoje.
Komentar:
ovjek mora biti izmeu straha i nade. Istinit i pozitivan strah je onaj strah
koji stoji kao brana izmeu ovjeka i Allahovih zabrana, pa ako pree tu
granicu tada postoji bojazan da ovjeka ne zahvate oaj i beznae. Pozitivna, pak, nada je ona koju gaji onaj koji radi u pokornosti Allahu, prema
Allahovom svjetlu - takav se nada Njegovoj nagradi; ili koju gaji onaj koji
je poinio neki grijeh a zatim se Allahu pokajao za njega - takav se nada
Njegovom oprostu. Uzvieni kae: Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na
Allahovu putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti, a Allah prata i samilostan je. (El-Bekare, 218)
Meutim, ako ovjek prelazi granicu u nedomjernosti i grijeenju, nadajui se Allahovoj milosti bez vlastitoga djela, tada je posrijedi zavedenost,
pusto nadanje i lana nada. Ebu Al er-Ruzbri - Allah mu se smilovao!
343
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi).
349
- rekao je: Strah i nada su poput dva ptiija krila - ako se oba raire ptica
poleti i uspjeno leti, a ako jedno krilo bude krnjavo krnjav e biti i ptiiji let;
ako pak ostane bez oba krila, ptica se moe smatrati mrtvom!
Allah se pohvalno izrazio o onima koji u sebi gaje strah i nadu, rekao
je: Da li je onaj koji u nonim asovima u molitvi vrijeme provodi padajui
licem na tlo i stojei, strahujui od onoga svijeta i nadajui se milosti Gospodara svoga (Ez-Zumer, 9); Bokovi njihovi se postelja liavaju i oni se
Gospodaru svome iz straha i elje klanjaju. (Es-Sedda, 16) Prema tome,
nada zahtijeva strah, jer da nije straha ona bi bila sigurnost. Isto tako, strah
nalae nadu, jer da nije nade on bi bio beznadenost i oaj. Od svakog koga
se boji ti bjei, osim od Allaha. Njega ako se boji, ti Njemu i bjei! Tako
onaj koji se boji bjei od svoga Gospodara svome Gospodaru!
Autor knjige Menzilu-s-sirn - Allah mu se smilovao! - kae: Nada
je najslabija muridova postaja! Meutim, te su njegove rijei upitne. Naime,
nada i strah, onako kako smo ih mi predstavili, spadaju u najasnije muridove postaje. U Sahhu se navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei:
Uzvieni Allah kae: Ja sam onakav kakav Moj rob misli da sam, pa neka
misli o Meni ta hoe!344
U Muslimovom Sahhu se navodi sljedea Dbirova izjava: uo sam
Vjerovjesnika, s.a.v.s., kada je, tri dana prije nego e preseliti, rekao: Neka
niko od vas ne umre a da nema lijepo miljenje o svome Gospodaru!345 Stoga se kae: Kod ovjeka u bolesti nada treba biti izraenija od straha, za razliku od vremena zdravlja, kad strah treba biti izraeniji od nade. Neki kau:
Ko Allaha oboava samo iz ljubavi, on je otpadnik od vjere (zindk), a ko Ga
oboava samo iz straha, on je harurija!346

344
345
346
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) posredstvom Ebu Hurejrea, s tim da se
tamo nalaze i rijei: ...i Ja sam sa njim kada Me spomene Hadis je ve jednom navoen
(pod br. 355), takoer vezan za Sahh. Meutim, ovdje ga vezivati za Sahh je pogreno.
Ispravno je da ga, u ovakvom obliku, biljei Ahmed, posredstvom Ebu Hurejrea, i u njegovom prijenosnom nizu nalazi se Ibn Leha, no potvruje ga hadis koji prenosi Vasila, a
koji takoer biljei Ahmed i neki drugi autori s vjerodostojnim prijenosnim nizom. Ibn
Hibbn, Hkim i Zehebi ga oznaavaju vjerodostojnim, a struno je elaboriran u Es-Sahhi
pod brojem 1663.
Hadis biljei Muslim i neki drugi autori, kako stoji u djelu Ahkmu-l-deniz (str. 3).
Harrija - izraz nastao prema jednome mjestu, dvije milje udaljenom od irakog grada
Kufe u vremenu etvrtog halife Alije ibn Ebu Taliba (vladao od 35. do 40. po H.), u koje se
bila sklonila jedna grupa njegovih protivnika (hridija), koja je pokazivala izniman strah
od Allaha. Tako su sve one koji su pretjerivali u svom bogosluju - iz pretjeranog straha od
Allaha - poeli nazivati harrijama. (Nap. prev.)
350
(Prenosi se i ovo) Ko Ga oboava samo sa nadom on je murdija, a ko

Ga oboava s ljubavlju, strahom i nadom, on je istinski vjernik, monoteist!
Lijepo je rekao Mahmd el-Verrk:
Ako i iza neznatnog dobra vidi nagradu,
zadivit e te njena veliina!
A ako iza maloga zla vidi kaznu tad e se
sustegnuti da ga uini, iz opreza!
O njegovim rijeima:
ne izlazi iz imana, osim poricanjem onoga to ga je i uvelo
U ovjek
u njega.
Komentar:
Profesor ovim sugerira odgovor haridijama i mutezilijama koji stoje na stanovitu da poinitelj velikog grijeha izlazi iz imana. Usto, ovo je potvrivanje
onoga to je ranije rekao, naime da nikog od onih koji se okreu prema kibli
ne proglaavamo nevjernikom zbog nekog grijeha, ukoliko on taj grijeh ne
smatra dozvoljenim, o emu je ve bilo govora.
O njegovim rijeima:
vjerovanje (iman) - to je izgovaranje jezikom i potvriU Ispravno
vanje srcem. Svi propisi i objanjenja koji su vjerodostojno preneseni od Boijeg Poslanika, s.a.v.s., istina su. Ispravno vjerovanje je
jedno, a vjernici su u osnovi jednaki - meu sobom se razlikuju
po strahu i bogobojaznosti, po suprotstavljanju strastima i po dranju onoga to je prioritetno.
Komentar:
Ljudi su se razili o tome ta se podrazumijeva pod ispravnim vjerovanjem
(iman). Malik, afija, Ahmed, Evzai, Ishak ibn Rahevejh i drugi hadiski stru-
351
njaci i uenjaci Medine - Allah im se smilovao! - te egzoteristi (zhirije) i

jedna skupina apologeta (mutekellimn) stali su na stanovite da se pod tim
misli na oitovanje srcem, izgovaranje jezikom i djelovanje organima. Mnogi
nai autoriteti, pak, podravaju ovo miljenje koje je naveo Tahvi - Allah
mu se smilovao! - naime, da je ispravno vjerovanje: izgovaranje jezikom i
potvrivanje srcem. Neki od njih kau: Izgovaranje jezikom je tek nadodatak, ne i temeljna potka, za ispravno vjerovanje! Ovog miljenja je bio i Ebu
Mensr el-Mturdi - Allah mu se smilovao! - a prenosi se i da je taj stav
imao i Ebu Hanfe - Allah bio zadovoljan sa njim!
Kerrmije su smatrale da je ispravno vjerovanje (iman) samo izgovaranje posvjedoenja jezikom! Tako su kod njih i licemjeri vjernici potpunog
imana! Istina, govorili su da ipak zasluuju kaznu kojom im je Allah zaprijetio! Ovaj njihov stav je, oevidno, nitavan. Dehm ibn Safvn i Ebu-l-Hasan es-Slihi, jedan od lidera kaderija, zastupali su stav da je iman srana
spoznaja! Nitavnost ove tvrdnje je jo izraenija od one prethodne, jer ona
podrazumijeva da su Faraon i njegov narod bili ispravni vjernici (mumini)
budui da su spoznali isitinitost Msa i Hrna, a.s., iako nisu povjerovali u
njih (kao poslanike). Stoga je Msa rekao Faraonu: Ti zna da ovo nije dao
niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje kao oigledna znamenja! (ElIsr, 102) Uzvieni kae: I oni ih, nepravedni i oholi porekoe, ali su u sebi
vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skonali smutljivci! (En-Neml,
14) Isto tako su i sljedbenici ranije Objave znali da je Muhammed, a.s., vjerovjesnik onako kako su znali svoje sinove, ali ga nisu htjeli priznati takvim,
ve su ga poricali i neprijateljski se postavljali prema njemu.
Po njemu je i Ebu Tlib bio vjernik, jer je rekao:
Ja vidjeh da je vjera Muhammedova najbolja
me svim ljudskim vjerama.
I da se ukora ne bojim, upozoravanja il psovke,
ja javno bih bio u njenim vodama!
tavie, kod Dehma bi i Ibls bio vjernik potpunog vjerovanja, budui
da mu njegov Gospodar nije bio nepoznat - on je, naime, znao za Njega:
Gospodaru moj, ree on, daj mi vremena do dana kada e oni oivljeni biti! (El-Hidr, 39); E tako mi dostojanstva Tvoga, ree, sigurno u ih
sve na stranputicu navesti! (Sd, 82) Naime, nevjerstvo, po Dehmu, znai
nepoznavanje Uzvienog Gospodara, a eto o Njemu nema neznanijeg stvora od njega! On Ga je oznaio Apsolutnom Egzistencijom (vudd mutlak)
352
i odrekao Mu sve Njegove atribute. Nema, pak, veeg neznanja od ovog!

Time on biva nevjernikom po vlastitom posvjedoenju.
Pored ovih, postoje i drugi pravci miljenja koji se u nekoj mjeri razlikuju od navedenih, no ja ih nisam spomenuo idui za tim da ostanem u
granicama saetosti. Sve ih je, pak, naveo Ebu-l-Men en-Nesefi347 u djelu
Tebsiretu-l-edilleh, kao i neki drugi autori.
Kada se u obzir uzmu sva navedena stajalita, proizlazi da je ispravno vjerovanje: ili ono to se ini srcem, jezikom i drugim organima - to je
stav veine uenjaka iz prvih generacija, meu kojima su i trojica imama i
dr. - Allah im se smilovao! - kako smo to vidjeli ranije; ili ono to se ini
srcem i jezikom, mimo drugih organa, kao to je Tahvi naveo za Ebu Hanfu
i njegove uenike - Allah im se smilovao!; ili ono to se izgovori samo jezikom, kako smo to vidjeli kod kerramija, odnosno ono to se ini samo srcem. U ovom potonjem sluaju to je: ili spoznaja (marifa), kako je to tvrdio
Dehm, ili je srano potvrivanje (tasdk), kako je zagovarao Ebu Mensr
el-Mturd, Allah mu se smilovao!
Neutemeljenost onoga to su zastupale kerramije i Dehm ibn Safvan
je oevidna, dok je razilaenje Ebu Hanfe s ostalim imamima glavnoga toka
islama (ehlu-s-sunne) samo formalno budui da su djela organa neminovan
rezultat sranog vjerovanja, odnosno dio vjerovanja, s tim da su svi oni saglasni u tome da poinilac velikog grijeha ne izlazi iz okvira ispravnog vjerovanja, ve se preputa Allahovom htijenju: ako hoe kaznit e ga, a ako
hoe oprostit e mu. Ovo je, dakle, samo retoriko neslaganje koje nema za
posljedicu kvarenje vjerovanja.
Tako oni koji stoje na stanovitu da je nevjernik osoba koja ostavi namaz, toj osnovi moraju pridodati i druge dokaze, jer je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,
odrekao vjerovanje bludniku, kradljivcu, pijancu i razbojniku, meutim to
ne znai da oni time gube status vjernika u cjelini, o emu postoji opa saglasnost uenjaka.
Meu uenjacima glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) nema razmimoilaenja o tome da Uzvieni Allah od ljudi trai i rijei i djela. Pod rijeju se
misli na srano potvrivanje i jeziko oitovanje, i to je ono to se podrazumijeva u njihovim rijeima: Ispravno vjerovanje - to su rijei i djela.

347
Puno ime mu je Mejmn ibn Muhammed Ebu-l-Men en-Nesefi el-Hanefi, strunjak za filozofiju erijatskog prava i apologetike. ivio je u Semerkandu, a potom u El-Buhri. Napisao je vie djela (418-508).
353
Ali, da li to to se trai od ljudi ulazi u sastav naziva: ispravno vjerovanje (iman), ili taj naziv obuhvata samo jedno od tog dvoga, tj. samo jeziko
oitovanje, dok je djelo odvojeno od njega i ne potpada pod taj naziv kada
se spomene samostalno, a kada se oboje nazovu tim imenom tada se djelo
tu navodi samo metaforino? Ovo je ono oko ega postoji sporenje.
Oni su jedinstveni u stavu da je onaj, ko srcem povjeruje i jezikom izrazi
oitovanje svog vjerovanja, a sustegne se da i (propisana) djela vri svojim
organima, grenik, nepokoran Allahu i Njegovom Poslaniku, te da je zasluan da se nad njim izvri izreena prijetnja. Meutim, meu onima koji su
miljenja da djela ne ulaze u sastav nazivnika ispravno vjerovanje (iman),
jedan kae ovako: Budui da je ispravno vjerovanje (iman) jedna te ista stvar,
moj iman je kao i iman Ebu Bekra es-Siddka i Omera - Allah bio zadovoljan
njima dvojicom! - i, tavie, kao i iman vjerovjesnika i poslanika, i Debrla i
Mkila, a.s.!, to je, naravno, neumjereno. Naime, nevjerovanje je u odnosu
na vjerovanje poput sljepoe u odnosu na vienje, dok se oni koji vide, dakako, meusobno razlikuju u pogledu jaine svoga vida: jedni vide samo nou,
a drugi nou ne vide; neki vide samo debelu ne i tanku crtu, osim uz povealo i sl.; neki vide samo iz neuobiajene blizine, a neki suprotno od toga.
Iz tog razloga je Profesor - a Allah najbolje zna! - rekao da su vjernici
u osnovi jednaki ukazujui na to da se ta jednakost odnosi samo na naelo
vjerovanja,348 a ne i na jednakost u svakom pogledu. Naprotiv, svu razliitost
intenziteta svjetlosti La ilahe illallah u srcima vjernika poznaje samo Allah
Uzvieni! U srcima nekih ljudi svjetlost La ilahe illallah je poput Sunca; kod
nekih je poput blistave zvijezde, kod nekih je poput ogromne svijee; kod
nekih je poput plamtee arulje, a kod nekih tek poput slabane arulje.
Tako e se i na Sudnjem danu s njihove desne strane i ispred njih svjetlost
pokazivati upravo u tim omjerima, tj. shodno jaini njihovog imana u srcima i stupnja tevhda (jednobotva) u teoriji i praksi. U onoj mjeri u kojoj
svjetlost te maksime bude jaka i golema u toj mjeri e i sagorijevati sumnje
i strasti, tako da e biti i takvih situacija kada nee naii ni na jednu strast,
sumnju ili grijeh a da je nee sagoriti. Takvo e biti stanje onog koji je bio
(potpuno) iskren u svom tevhdu, jer je nebo njegovoga imana bilo zatieno kamenovanjem svakog kradljivca.
Ko ovo shvata, shvatit e i Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Allah je Vatri
uinio zabranjenim onog ko je izgovorio: La ilahe illallah, elei time samo
348
U izvorniku stoji na znanje (el-ilm).
354
postii Allahovo zadovoljstvo!349, te njegove rijei: U Vatru nee ui onaj

koji izgovori: La ilahe illallah!350 kao i sve druge hadise kojim se izraava
ovaj smisao, a koji su mnogima ostali nejasni tako da su ih neki smatrali
derogiranim, neki da su izreeni prije izricanja naredbi i zabrana a neki su
ih tumaili vatrom idolopoklonika i nemuslimana, dok su jedni ulaenje u
Vatru tumaili kao trajno zadravanje u njoj i sl.
Zakonodavac, s.a.v.s., to nije uinio ostvarivim samo pukim jezikim
izgovorom - to spada u aksiomna nauavanja islama - jer te rijei jezicima
svojim izgovaraju i licemjeri, koji e biti u najdonjem dijelu Dehennema,
ak ispod samih poricatelja, jer se djela ne vrednuju po svojim oblicima i
brojnosti, ve po onome kakva su bila u srcima. Obrati panju na hadis koji
govori o onoj kartici koja e biti metnuta na tas, dok e na suprotnom tasu
Vage biti devedeset i devet registara, svaki dugaak za doseg oka, kad e
kartica prevagnuti a svi oni registri e se raspriti tako da njihov vlasnik nee
biti kanjen!351 Zna se, pak, da e svaki jednoboac imati takvu karticu, pa
ipak mnogi od njih e biti uvedeni u Vatru.
Obrati, takoer, panju ta su u srcu ubice stotine ljudi uinile istine
imana - one ga, kod samrtnih muka, nisu odvratile od toga da krene prema onom naselju, ve su ga, dok se nalazio u takvom stanju, navele da se
nastavi kretati puzei, suoavajui se pritom sa samrtnim hropcima. Obrati
panju ta je iman uinio i u srcu bludnice kada je izula svoju obuu i iz bunara napojila ednoga psa, pa joj je zbog toga oproteno!
Isto je i s razumom - i on je podloan razliitosti u vrijednosti, dok su
oni koji su njime obdareni jednaki u pogledu samog naela. Naime, jednaki
su u tome da su razumni a ne ludi, ali je razum nekih od njih superiorniji od
razuma drugih. Stvar je takva i kod obavezivanja i zabranjivanja - jedno obavezivanje je blae od drugoga, a neke zabrane su blae od drugih. To je ono
to je ispravno, premda neki to odbacuju u pogledu razuma i obavezivanja.
to se tie poveavanja vjerovanja (mna) u smislu openitosti i detaljnosti: poznato je da na poetku Objave nije bilo obavezno sve to je
bilo obavezno nakon cjelovite objave Kurana. Isto tako nisu za svakoga
obavezne sve pojedinosti onoga o emu je obavijestio Poslanik - iako to

351

349
350
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Itbna ibn Mlika.
Slino biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Itbna.
Hadis je vjerodostojan (sahh), prenosi ga Abdullah ibn Amr; biljee ga: Ahmed, Tirmizi
i drugi autori, a struno je elaboriran u djelu El-Ehdsu-s-sahha, pod br. 135 i na drugim
mjestima. Tekst hadisa bit e naveden kasnije, pod br. 567 (u izvorniku).
355
jest obaveza onih koji su s tim upoznati - kao to je, naprimjer, bio sluaj s
Negusom i njemu slinim.
to se, pak, tie poveavanja vjerovanja djelima i (sranim) potvrivanjem koje zahtijeva sranu aktivnost i postupke organa, ono je potpunije od
onog potvrivanja koje to ne zahtijeva. Naime, znanje po kojem njegov posjednik postupa potpunije je od znanja po kojem ne postupa. Prema tome,
odsustvo sutine ukazuje na slabost forme. Stoga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Onaj koji je (samo) obavijeten o neemu nije kao oevidac toga!352
Kada je Msa, a.s., obavijeten da je njegov narod poeo oboavati tele, nije
tada bacio ploe, ve onda kad ih je vidio kako ga oboavaju. To nije bilo
stoga to je Musa sumnjao u Allahovu obavijest, ve stoga to izvijetena
osoba, makar potpuno vjerovala izvjestiocu, ipak ne moe pojmiti [ono o
emu je izvijetena onako] kako to moe onaj ko je bio oevidac toga - kao
to je rekao Ibrahim, Allahov prijatelj, neka su na njemu i na naem vjerovjesniku Muhammedu mir i blagoslovi Boiji, naime: Gospodaru, pokai
mi (da vidim) kako mrtve oivljava! Allah ree: Zar ne vjeruje? Vjerujem,
ree on, ali bih da mi se srce smiri! (El-Bekare, 260)
Isto tako, onaj ko je, npr., duan obaviti had i dati zekat njega njegovo
vjerovanje obavezuje da ima i znanje o onom to mu je nareeno i da vjeruje da je Allah njega obavezao neim ime nije obavezao nekog drugog (da
vjeruje u to), osim u opoj formi. U ovom sluaju on je obavezan imati detaljno vjerovanje. Isto je i s ovjekom koji tek prihvati islam - on je duan to
izraziti na jedan openit nain, a potom kad doe vrijeme namaza duan je
vjerovati u njegovu obaveznost i obaviti ga. Prema tome, ljudi nisu jednaki
u vjerovanju koje im je nareeno. Onaj ije srce bude ispunjeno odlunim
potvrivanjem imana kojem se ne moe suprotstaviti ni strast ni sumnja,
uz njega nesumnjivo nee izraziti neposluh Bogu. Da nije strasti i sumnje, ili
samo jedne od njih, ovjek uope ne bi bio neposluan, meutim njegovo
srce se u tim trenucima pozabavi nepusluhom koji ga spopadne pa iz njega
iili ona potvrda vjerovanja i ona prijetnja koja je izreena za taj in, te on
poini grijeh. Upravo iz toga razloga - a Allah najbolje zna! - Boiji Poslanik,
s.a.v.s., rekao je: Bludnik, dok bludnii, nije vjernik!353

352
353
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljee ga Ahmed (1/215, 271), Taberni, Hatb i drugi autori
s vjerodostojnim prijenosnim nizom, no u ovakvoj formi: Vijest nije kao oevidnost! (V.:
Tahrdu-l-Mikt) (5738).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) i ve je jednom navoen (pod br. 373/u
izvorniku).
356
Naime, za vrijeme dok bludnii potvrda njegovog vjerovanja iezava

iz njega, usljed zabranjenog bludnienja - premda se osnova potvrde jednako zadrava u njegovom srcu - a potom mu se ponovo vraa. Stoga su
bogobojazni onakvi kakvim ih je opisao Allah, naime: Oni koji se Allaha
boje im ih sablazan ejtanska dodirne sjete se i odjednom dou sebi! (ElArf, 201) Lejs (u vezi s ovim) od Mudhida prenosi sljedee rijei: Takav
je onaj ovjek koji naumi uiniti grijeh, a onda se sjeti Allaha pa odustane
od njega!
Strast i srdba su ishodita loih postupaka, [pa kada ovjek doe sebi
on se povrati. Uzvieni zatim kae: Dok prijatelje ejtanove ejtani podravaju u zabludi i oni ne dolaze sebi. (El-Arf, 202), tj. ejtansku brau ejtani
podravaju u zabludi te oni ne dolaze sebi. Ibn Abbs kae: Niti se ljudi
prolaze loih postupaka], niti ih se ejtani prolaze. Tako, ako ne doe sebi
i ne progleda, njegovo srce ostane u sljepilu i ejtan ga nastavi podravati
u njegovoj zabludi. Ako srano potvrivanje vjerovanja u njegovom srcu
ne lae ono mu je svjetlo i vienje, dok mu srce naputaju bojazan i strah.
To je kao kad ovjek zatvori oi: on tada ne vidi, premda nije slijep! Isto je
i sa srcem koje prekrije hra grijeha - ono ne vidi istinu, iako nije slijepo,
poput onog kod nevjernika. Ovaj smisao izraen je u hadisu koji se prenosi
od Vjerovjesnika, s.a.v.s., u kojem se kae: Kad ovjek ini blud od njega se
odstrani iman, pa kad se pokaje ponovo mu se vrati!354
Budui da je neslaganje o ovome meu pripadnicima glavnog toka
islama (ehlu-s-sunne) samo formalne naravi, u njemu nema niega to bi
moglo biti zabranjeno, izuzev eventualnog neprijateljstva jedne strane
prema drugoj i mogueg rascjepa meu njima zbog toga, te to bi moglo
posluiti kao opravdanje za novotarije sljedbenika pokuene apologetike
iz reda murdija i njima slinih, te dovesti do pokvarenosti i nepokornosti Bogu u smislu da se kae: Ja sam istinski vjernik i musliman, potpunog
imana i islama, Allahov miljenik (evlija)! - ne obazirui se na one izraze
neposluha Bogu koji poteknu od njega. Upravo to su zagovarale murdije; govorili su: Ako ovjek posjeduje ispravno vjerovanje (mn) tada mu
nijedan grijeh koji poini ne moe nakoditi!, to je, bez imalo sumnje, pogrean stav. Tako je imam Ebu Hanfe - Allah sa njim bio zadovoljan! - na
sutinu vjerovanja gledao s jezikog stanovita uz potporu onoga to je o
354
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljee ga Ebu Dvud i Hkim, koji ga je oznaio vjerodostojnim, kao i Zehebi. Struno je elaboriran u djelu Es-Sahha (509).
357
tome rekao Zakonodavac, dok su ostali imami - Allah im se smilovao! - na

njegovu sutinu gledali samo sa stanovita onoga kako se o tome izjasnio
Zakonodavac, koji je sranom potvrivanju pridodao jo neke komponente
i uvjete, ba kao i u pogledu namaza, posta, hada i sl.
Jedan od dokaza Ebu Hanfinih - Allah mu se smilovao! - uenika jeste da se pod izrazom mn (vjerovanje) u jeziku podrazumijeva tasdk (potvrivanje istinitosti). Uzvieni, kazujui o brai Jusufovoj, kae: Ti nama ne
vjeruje! (Jsuf, 17), tj. ne priznaje istinitost naeg govora. Neki ak tvrde
da o tome postoji i saglasnost jezikih strunjaka. Potom, ovaj leksiki smisao, tj. srano potvrivanje istinitosti, ovjekova je obaveza prema Allahu,
naime, da vjeruje u sve ono to je Poslanik, s.a.v.s., prenio od Allaha. Tako
je onaj ko Poslaniku srcem potvrdi istinitost svega to je prenio od Allaha
vjernik (mumin) u odnosu izmeu sebe i Allaha Uzvienog, dok je jeziko
oitovanje uvjet za primjenu islamskih propisa na ovome svijetu. Ovo je
ovako prema jednom od dva miljenja, kako smo kazali ranije, a uz to i stoga
to je iman (vjerovanje) suprotan kufru (nevjerovanju), tj. smatranju lanim
i poricanju, to se takoer dogaa u srcu, ba kao i ono to im je suprotno.
Allahove rijei: Osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane vrsto u vjerovanju! (En-Nahl, 106) ukazuju na to da je mjesto imana srce, a ne
jezik. Usto, da se pod imanom podrazumijevaju i rijei i djela tada bi nestankom jednog dijela nestalo i cjeline. Na ovo se moe nadodati i to da se djela
veznikom nadovezuju na iman, a veznikom se sugerira odvojenost jednog
od drugog. Tako Uzvieni kae: Vjeruju i rade dobra djela. (El-Bekare, 25),
to se u Kuranu spominje na mnogo mjesta.
Neki su se njihovom dokazivanju da vjerovanje (mn) jeziki znai
potvrivanje istinitosti (tasdk) suprotstavljali nedoputanjem sinonimije
izmeu jednog i drugog izraza. Pretpostavimo, kau oni, da to i moe biti
korektno u ovom sluaju, no zato tvrdite da se sinonimija mora prihvatiti
i u svakom drugom sluaju? Isti prigovor upuen je i za tvrdnju za sinonimnost izmeu islama i imana, no ono to ukazuje na nesinonimnost jeste
injenica da se za onoga ko povjeruje u ono to mu neko rekne kae: Priznao mu je istinitost! (Saddekah), a ne kae se: Oznaio ga je povjerljivim!
(meneh), niti: Povjerovao je u njega! (mene bihi), ali se kae: Povjerovao
mu je! (mene leh), kako to nalazimo u rijeima Uzvienoga: I Lut mu je
povjerovao! (El-Ankebt, 26); I ne povjerova Musau niko osim malo njih
iz naroda faraonova iz straha (Junus, 83); Vjeruje u Allaha i ima vjere u
vjernike. (Et-Tevbe, 61) Ovdje je napravljena razlika izmeu glagola ije je
358
znaenje ostvareno prijelaznim slovom b i onog ije je znaenje ostvareno

prijelaznim slovom lm - prvi se upotrebljava za predmet izvjetavanja, a
drugi za izvjestitelja. Ovo se ne moe opovrgnuti injenicom da je korektno
rei: Ti nama ne vjeruje!, jer je slovo l ovdje dato radi pojaavanja regensa, [kao i kada objekat doe ispred, odnosno kada regens bude] particip
aktivni ili glagolska imenica, kako se to moe vidjeti na za to odgovarajuem mjestu.
Jednom rijeju, ne kae se: Oznaio sam ga povjerljivim (mentuh),
niti: Priznao sam mu istinitost (Saddaktu leh), ve se kae: Povjerovao sam
mu (mentu leh) onako kako se kae i: Potvrdio sam mu (Akrertu leh).
Tako je tumaenje rijei mn sa potvrdio sam (akrertu) prikladnije od
tumaenja sa priznao sam istinitost (saddaktu), ne gubei iz vida njihovu
razliitost, budui da ta razlika meu njima ima postojan smisao. Naime,
svakom izvjestiocu o neem vidljivom ili nevidljivom se, prema jezikim
pravilima, kae: Istinu si rekao! (Sadakte), kao i: Slagao si! (Kezebte) Tako,
ako bi neko rekao: Nebo je iznad nas! - kazalo bi mu se: Istinu si rekao!
(Sadakte)
Izraz vjerovanje (mn) se, pak, upotrebljava iskljuivo za neto to je
u dosluhu s nevidljivim. Tako se za nekoga ko nam je rekao: Izalo je Sunce
- kae: Saddeknhu! (Potvrdili smo mu da je istinu rekao), a ne: menn
leh (Povjerovali smo mu), jer je tu u osnovi povjerenje, a ono je potrebno u
izvjetavanju o neem nevidljivom, tako da je nevidljiva stvar ono u pogledu
ega izvjestilac uiva povjerenje. Stoga se u Kuranu, i drugdje, konstrukcija
povjerovao mu je upotrebljava iskljuivo u ovom smislu. Isto tako, nikada se
nasuprot rijei mn (vjerovanje) ne stavlja rije tekzb (smatranje lanim)
kako se to prakticira u sluaju izraza tasdk (priznavanje istinitim), ve se
nasuprot nje upotrebljava rije kufr (poricanje), a ona ne znai samo smatranje lanim (tekzb). Naime, ako bi neko rekao: Ja znam da si ti iskren, ali
te neu slijediti, ve u ti pokazati neprijateljstvo, mrzit u te i izraavati
neslaganje s tobom!, to bi bio jo vii stadij poricanja (kufra).
Tako dolazimo do saznanja da vjerovanje (mn) nije samo smatranje
istinitim (tasdk), i da kufr (poricanje) nije samo smatranje lanim (tekzb),
jer kufr moe biti smatranje lanim (tekzb), ali moe biti i neslaganje i neprijateljstvo bez smatranja lanim. Isto je i sa imanom - on je i potvrivanje
istinitosti (tasdk), ali i slaganje, odanost i potinjavanje; samo potvrivanje
istinitosti nije dostatno. Tako jedan dio islama potpada pod nazivnik mn, a
ako bismo se ovdje saglasili sa sinonimijom, onda bi potvrivanje istinitosti
359
moralo biti uinjeno, takoer, i djelima kako je to utvreno u vjerodostojnoj

predaji od Vjerovjesnika, s.a.v.s., u kojoj stoji: Oko ini blud - njegov blud
je gledanje; i uho ini blud - njegov blud je sluanje..., pa sve do njegovih
rijei: ...a spolni organ potvruje istinitost ili lanost toga!355
Hasan el-Basri - Allah mu se smilovao! - rekao je: Vjerovanje (mn)
nije gizdanje i pusto nadanje, ve ono to se upostojilo u srcu i to potvruju djela! Ako i jest priznavanje istinitosti (tasdk) onda je specifino priznavanje, kao ono u namazu i sl., kako smo to vidjeli ranije.
Ovo nije prometanje izraza niti njegovo mijenjanje, jer Allah od nas
ne trai uopeno ve specifino vjerovanje koje je opisao i objasnio. Prema
tome, najmanji oblik potvrivanja istinitosti (tasdk) koji je iman jeste vid
generalnog potvrivanja, tako da on ne moe biti podudaran sa njim i u
onom openitom i u posebnom bez promjene u jeziku i u srcu. U govoru
Zakonodavca iman se sastoji od opeg i posebnog, poput ovjeka za kojeg
se kae da je bie koje govori. Usto, puno priznavanje istinitosti koje se
nalazi u srcu neodvojivo je od sranih ina i postupaka organa, a to su opet
imanencije potpunog imana. Odsustvo sutine ukazuje i na odsustvo (njezine) posljedice. Stoga kaemo da i te posljedice jednom ulaze u sastav formalnog jezikog izraza, a drugi put izlaze iz tog sastava, odnosno da je izraz
zadrao svoje jeziko znaenje, ali da je Zakonodavac na njega nadodao
jo neke elemente, ili ga je upotrijebio u njegovom metaforikom znaenju
tako da on predstavlja erijatsku injenicu a jeziku metaforu, ili ga je, pak,
Zakonodavac samo presadio.356
Ovo su izjave onih koji su slijedili ovaj put.
Oni kau: Poslanik je saglasan s naim poimanjem smisla imana. Mi
smo iz onoga to je on namjeravao kazati na jedan aksioman nain saznali
da onaj, za kojeg se kae da je srcem priznao istinitost (vjere) a jezikom nije
izrazio svoje vjerovanje i pored toga to je bio kadar to uiniti, te nije klanjao,
ni postio, ni volio Allaha i Njegovog Poslanika, niti se bojao Allaha, ve je
mrzio Poslanika i izraavao mu neprijateljstvo, ratujui protiv njega, nije vjernik. Takoer, saznali smo da je on uspjeh i spasenje vezao za izgovaranje dva
ehadeta jezikom, uz iskrenost u tome i postupanje po onom to oni nalau.
Naime, on je, s.a.v.s., rekao: Iman ima sedamdeset i nekoliko dijelova njegov najgornji dio su rijei: La ilahe illallah, a najdonji je uklanjanje s puta

355
356
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) i ve je navoen.

Affi kae: Pogledaj 290-296 stranice poglavlja o vjerovanju, VII svezak Zbirke fetvi.
360
onog to smeta (prolaznicima)!357 Takoer je rekao: Stid je dio imana.358

Najpotpunijeg su imana oni vjernici koji su najljepeg morala!359 Rekao je i
ovo: Neuglaenost je dio imana!360
Prema tome, ako je iman korijen koji ima velik broj izdanaka, onda se
svaki pojedini izdanak naziva imanom. Tako je namaz sastavni dio imana,
i zekat, i post, i had, kao i nutarnji in poput stida, oslanjanja na Allaha
(tevekkul), straha od Allaha, pribjegavanja Njemu itd., pa sve do uklanjanja
s puta onog to smeta prolaznicima, to takoer spada u iman. Meu ovim
dijelovima imana ima onih s ijim iezavanjem iezava i iman [prema konsenzusu muslimana] poput onoga dijela koji sainjavaju dva posvjedoenja
(ehdeta), a ima i onih s ijim iezavanjem ne iezava i iman, prema konsenzusu muslimana, kakvo je, npr., uklanjanje smetnje sa puta. Izmeu tog
dvoga postoje dijelovi koji se meusobno veoma razlikuju - neki od njih su
bliski onom dijelu koji sainjavaju dva ehadeta, a neki dijelu koji sainjava
uklanjanje smetnje s puta.
I kako god su svi dijelovi imana iman, isto tako su i svi dijelovi nevjerstva nevjerstvo. Tako, npr., suenje po onome to je Allah objavio predstavlja dio imana, a suenje po neemu drugom, mimo onoga to je Allah
objavio, nevjerstvo. Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Ko od vas vidi neto
pokueno neka ga promijeni svojom rukom, a ako ne mogne rukom onda
neka to uini rijeima, a ako ni to ne mogne onda neka to prezre srcem, a to
je najslabiji iman!361 Hadis biljei Muslim.
U drugoj verziji ovog hadisa nalazi se i dodatak: Ispod toga nema imana ni koliko je zrno goruice.
Tirmizi biljei sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Ko bude volio
radi Allaha i mrzio radi Allaha, i davao radi Allaha, i ne davao radi Allaha
357
358
359
360
361
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ebu Hurejrea. Navedeni
oblik hadisa nalazi se kod Muslima, uz neznatnu razliku. Struno je elaboriran u Es-Sahhi,
u njenom etvrtom svesku, pod br. 1769, ije je tampanje u toku.
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) i dio je prethodnog hadisa.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljee ga: Ebu Dvud, Ibn Hibbn, Hkim, Ahmed i drugi
autori.
Hadis je dobar (hasen); biljee ga: Ebu Dvud, Ibn Mde, Hkim, Ahmed i Taberni, a
struno je elaboriran u Es-Sahhi, pod brojem (341). Pod izrazom neuglaenost podrazumijeva se skromnost u odijevanju, odnosno izbjegavanje provokativnosti u tome.
Muslim biljei obje verzije, a struno je elaboriran u djelu Tahrdu mukileti-l-fakri, pod
br. 66, kao i u Sahh Ebi Davud, pod br. 1034.
361
- taj je upotpunio iman!362 To znai - a Allah najbolje zna! - da voljenje i

mrzenje predstavljaju osnovu sranog pokreta, dok dijeljenje i uskraivanje
imetka predstavljaju njihovu puninu. Naime, imetak je posljednja spona sa
duom, a tijelo je posrednik izmeu srca i imetka, pa ija i prva i posljednja
stvar bude posveena Allahu, Allah je njegov Bog u svemu i u njemu nema
nimalo idolopoklonstva (irk), tj. nimalo elje za nekim mimo Allaha, nimalo stremljenja prema tom drugom i vezivanja nade za njega, tako da je on
upotpunjenog imana. Pored ovoga postoje, dakako, i drugi hadisi kojim se
ukazuje na jainu, odnosno slabost imana sukladno djelima.
Profesor e, kako emo to vidjeti kasnije kod razmatranja onoga to je
rekao o ashabima - Allah bio zadovoljan sa njima! - kazati: Voljeti njih je
vjera, iman i ihsan, a mrziti njih je nevjerstvo, licemjerstvo i obijest. Tako je
voljenje ashaba nazvao imanom, a mrzenje nevjerstvom.
Vrlo je zaudno ono to je rekao Ebu-l-Men en-Nesefi i neki drugi o
njihovom argumentiranju spomenutim hadisom o dijelovima imana: naime, da je sam prenosilac hadisa rekao: ezdeset i nekoliko, ili sedamdeset
i nekoliko, tako da je sam posvjedoio sebe izrazivi sumnju kad je rekao:
ezdeset i nekoliko, ili sedamdeset i nekoliko, jer se ne moe pretpostaviti
da je Poslanik, s.a.v.s., imao kakvu dilemu o tome! Zatim da je hadis u konfrontaciji sa Kuranom.
Tako je hadis ocijenio neprihvatljivim s obzirom na prenosioevu nepanju i na konfrontiranost hadisa s Kuranom. Vidi kako je ta kritika zaudna! Ta, to to je prenosilac bio neodluan u pogledu broja, tj. da li je reeno
ezdeset ili sedamdeset, ne znai samim tim i da je nepouzdan u prenoenju. Usto treba kazati i da Buhri ovaj hadis biljei sa rijeima: ezdeset i
nekoliko dijelova, bez prenosioevog kolebanja u tome.363 to se, pak, tie
primjedbe da je hadis u konfrontaciji sa Kuranom, pa ta je to u Kuranu to
ukazuje na neto drukije od onog to on naznaava?! Naprotiv, u njemu se
nalazi neto to ukazuje na njegovu sukladnost s njim, tako da je ova kritika
samo rezultat nesretne povodljivosti i pristrasnosti.
Jo su kazali: Ovdje ima i neto drugo; naime, govora ima dvije vrste:
govor srca a to je uvjerenje, i govor jezika a to je jezino izgovaranje rijei
362
363
Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u djelu Tahrdu-l-Mikt (30-31), te

u Es-Sahhi, pod br. 380.
U verziji koju biljei Muslim stoji: sedamdeset i nekoliko, kako je ranije navedeno, to
smatram ispravnijim, to je objanjeno u naznaenom svesku Es-Sahhe.
362
kojom se oznaava pripadnost islamu. Isto tako i djela imaju dvije vrste: djelo
srca a to su njegova namjera i njegova iskrenost, i djelo organa. Tako, ako bi
ovo etvero ieznulo, ieznuo bi i iman u cijelosti, a ako bi ieznula samo
srana potvrda (tasdku-l-kalb), tada ni ono preostalo ne bi bilo od koristi, jer
je ona uvjet da bi se i oni mogli smatrati korisnima. Ako bi pak ostala srana
potvrda a ostalo ieznulo, onda bi to bilo poprite bitke!
Nepokornost organa neminovno znai i nepokornost srca. Kada bi,
dakle, srce bilo pokorno i posluno, tada bi pokorni i posluni bili i organi.
Usto, nepokornost i neposlunost srca neminovno znai odsutnost srane
potvrde (tasdk) koja je neizbjena pretpostavka pokornosti. Boiji Poslanik,
s.a.v.s., rekao je: U tijelu ima jedna grudva mesa - ako je ona zdrava zdravo
je i ostalo tijelo, a ako je nezdrava nezdravo je, zbog toga, i ostalo tijelo. Ta
grudva mesa jest srce!364 Prema tome, kod onoga ije je srce zdravo nesumnjivo je je zdravo i tijelo, to nije sluaj i kad je stvar obrnuta. Stoga, tvrdnja
da se gubitkom jednoga dijela imana nuno gubi i cijeli iman mora biti pojanjena: ukoliko se pod tim misli na to da tada skupna struktura prestaje
biti objedinjena na nain na koji je to bila do tada, onda je ona prihvatljiva,
inae gubitak jednog njenog dijela ne znai samim tim i gubitak ostalih dijelova, ve se time samo naruava njena potpunost.
Dokaza o poveavanju i smanjivanju imana ima veoma mnogo u
Kuranu, sunnetu i u onome to su nam ostavile prve muslimanske generacije. Jedan od njih jesu i rijei Uzvienoga: A kad im se rijei Njegove kazuju, one im vjerovanje (iman) poveavaju! (El-Enfl, 2); A Allah e poveati uputu onima koji Pravim putem idu! (Merjem, 76); I da se onima koji
vjeruju vjerovanje povea! (El-Muddessir, 31); On ulijeva smirenost u srca
vjernika da bi im se postojee vjerovanje jo povealo! (El-Feth, 4); One
kojima je, kad su im ljudi rekli: Neprijatelji se okupljaju radi vas, treba da
ih se priuvate!, to jo povealo vjerovanje, pa su rekli: Dovoljan je nama
Allah, divan je On zatitnik! (Alu Imrn, 173)
Moe li se, dakle, kazati da se u ovom ajetu i u onom prije njega govori
o uveavanju imana u Onoga u koga se vjeruje!? Da li se u rijeima ljudi:
Neprijatelji se okupljaju radi vas, pa ih se priuvajte! radi o nadodatku na
vjerozakonski propis? I da li se u ulijevanju smirenosti u srca vjernika radi o
364
Ovo je samo dio hadisa koji biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom
Numna ibn Bera, a struno je elaboriran u djelu Gjetu-l-merm f tahrdi-l-hall ve-lharm, pod br. 20.
363
nadodatku na ono vjerozakonom propisano?! Allah je, naime, smirenost u

srca vjernika ulio kad su se vraali s Hudejbije kako bi im se poveala spokojnost i uvjerenje, to potvruju rijei Uzvienog: Tada su bili blie nevjerovanju nego vjerovanju! (Alu Imrn, 167), te Njegove rijei: A kad se objavi
neka sura ima ih koji govore: Kome od vas je ona uvrstila vjerovanje? to
se tie vjernika, njima je uvrstila vjerovanje i oni se raduju, a to se tie onih
ija su srca bolesna, ona im je nevjerovanje dodala na nevjerovanje koje ve
imaju i oni kao nevjernici umiru! (Et-Tevbe, 124-125)
erijatski pravnik Ebu-l-Lejs es-Semerkand - Allah mu se smilovao!
- u svom tumaenju ovog ajeta navodi sljedeu predaju: Kazivali su nam
Muhammed ibnu-l-Fadl i Ebu-l-Ksim es-Sbzi; rekli su: Priao nam je Fris
ibn Mirdevejh, pozivajui se na Muhammeda ibnu-l-Fadla ibnu-l-bida, on
na Jahju ibn Isa, on na Ebu Muta, koji je od Hammda ibn Seleme, on od
Ebu-l-Muhezzema a on od Ebu Hurejrea prenosio sljedee: Boijem Poslaniku, s.a.v.s., dolo je izaslanstvo plemena Sekf, pa su mu rekli: Boiji Poslanie,
da li se iman poveava i smanjuje? Ne, rekao im je on. Iman je upotpunjen u
srcu, pa bi njegovo poveanje bilo nevjerstvo, a umanjenje mnogobotvo!365
Na uitelj ejh Imduddn ibn Kesr - Allah mu se smilovao! - upitan
je o ovom hadisu, pa je odgovorio da se u prijenosnom nizu od Ebu-l-Lejsa
do Ebu Muta nalaze nepoznati ljudi kojima nema nikakvog spomena u relevantnoj literaturi o prenosiocima, a to se tie samog Ebu Muta, njegovo
puno ime je: El-Hakem ibn Abdullah ibn Mesleme el-Belhi. Njega su oznaili
slabim: Ahmed ibn Hanbel, Jahja ibn Men, Amr ibn Ali el-Fells, Buhri,
Ebu Dvud, Nesi, Ebu Htemi er-Rzi, Ebu Htemi Muhammed ibn Hibbn
el-Busti,366 El-Ukajli, Ibn Adi, Ed-Drekutni i drugi. to se, pak, tie Ebu-lMuhezzema, prenosioca hadisa od Ebu Hurejrea, on je kod autora pogreno
zabiljeen - njegovo ime je: Jezd ibn Sufjn. I njega mnogi oznaavaju slabim prenosiocem, dok ga ube ibnu-l-Haddd potpuno odbacuje. Nesi
kae: On je odbaen prenosilac. ube tvrdi da je izmiljao hadise. On za
njeg kae: Da mu dadnu samo dva filsa ispriao bi im sedamdeset hadisa!

365
366
Hadis je apokrifan (mevd), upravo zbog ovog Ebu-l-Muhezzema, za kojega je ube tvrdio da izmilja hadise, kako je to rekao i komentator, ali i drugi. I Ebu Muta su, takoer,
El-Dzekni i Zehebi sumnjiili za izmiljanje hadisa, kako se to naznaava u El-Lisnu, a
neto slino se o njemu prenosi i od Ibn Hibbna, to emo spomenuti kasnije.
U djelu Ed-Duaf ve-l-medrhn (I/250) on za nj kae: On je bio jedan od predvodnika
murdija, od onih koji su prezirali sunnete i one koji su ih zastupali. On je osoba koja prenosi hadis , te je citirao ovaj hadis.
364
Vjerovjesnik, s.a.v.s., za ene je rekao da su krnjavog razuma i vjere.367

Takoer je rekao: Nijedan od vas nee vjerovati sve dok mu ja ne budem
drai od njegove djece, roditelja i svih drugih ljudi!368 Naravno, misli se na
potpunost u vjerovanju, o emu je izreeno mnogo slinih stvari. Kako onda,
nakon hadisa u kom se govori o dijelovima imana, zatim hadisa o zagovornitvu (efatu), hadisa prema kojem e iz Dehennema izai svaki onaj u
ijem srcu je bilo imana koliko je i najsitnije zrno goruice, neko moe kazati
da je iman stanovnika nebesa i Zemlje jednak, i da se vrijednosna prednost
jednih nad drugim temelji na nekim drugim smislovima, mimo imana!?
I ashabi su mnogo toga kazali o ovome.Tako je Ebu Derd - Allah bio
zadovoljan njime! - rekao: U ovjekovo primjereno shvatanje vjere spada
i to da brine o svom imanu i da vodi rauna o onome to ga umanjuje.
Takoer, o njegovom shvatanju vjere govori i to da zna da li se njegov iman
poveava ili smanjuje!
Omer - Allah bio zadovoljan njime! - svojim prijateljima je govorio:
Hodite da poveamo svoj iman!, pa su inili zikr Allaha Uzvienog!
Ibn Mesd - Allah bio zadovoljan njime! - u svojoj dovi je govorio:
Boe moj, poveaj nam iman, uvjerenje i razumijevanje vjerskih propisa!
Muz ibn Debel - Allah bio zadovoljan njime! - znao je nekome rei:
Sjedi sa nama da malo vjerujemo!369 - to se prenosi i od Abdullaha ibn
Revhe, Allah bio zadovoljan njime!
Od Ammra ibn Jsira - Allah bio zadovoljan njime! - vjerodostojno
se prenosi sljedee: Onaj ko pri sebi bude imao ove tri stvari taj je upotpunio
iman: pravednost prema sebi, udjeljivanje u neimatini i nazivanje selama cijelome svijetu!370 Ovo biljei Buhri - Allah mu se smilovao! - u svom Sahhu.

367
368
369
370
Postoje razliita tumaenja tog hadisa, no uenjaci ga, uglavnom, razumijevaju u svjetlu
kuranskog ajeta iz sure El-Bekare, u kojem se sugerira vea zaboravnost kod ena u odnosu na
mukarce. Naime, u tom ajetu, u kom se inae govori o dugu, Uzvieni Allah kae: I navedite
dva svjedoka - dva mukarca vaa, a ako nema dvojice mukaraca, onda jednog mukarca i
dvije ene koje prihvatate kao svjedoke: ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti! (El-Bekare, 282); dok se pod krnjavou vjere misli na enino izostavljanje namaza i posta u
mjesecu ramazanu u doba mjesenice i postporoajnog krvarenja. (Nap. prev.)
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Enesa ibn Mlika.
Ovo biljei Ibn Ebi ejbe u djelu El-mn (pod brojem 105 i 107 u mojoj redakcijskoj obradi), zatim Ebu Ubejd takoer u El-mnu (20) s vjerodostojnim prijenosnim nizom od
njega, dok ga El-Buhri navodi kao uvjetovanu predaju u svom Sahhu (pod br. 2 u ElBuhrijevom saetku), kojeg je izdao El-Mektebu-l-islami.
Predaju biljei Ibn Ebi ejba u El-mnu (pod br. 131) s vjerodostojnim prijenosnim nizom,
no koji ne see do Poslanika (mevkf). Navodi je i El-Buhri u El-mnu kao uvjetovanu i
365
Drimo da je ovo to je reeno sasvim dovoljno, a uspjenost je od

Allaha!
to se pak tie tvrdnje da nadovezivanje djela na iman nalae njihovu
razdvojenost tako da djelo ne ulazi u sastav onoga to se imenuje imanom,
treba kazati da se iman nekada spominje samostalno, neovisno od djela i
islama, nekada u kombinaciji s dobrim djelom a nekada u kombinaciji s islamom. No, i onda kad se spominje samostalno podrazumijevaju se odreeni
ini - Uzvieni kae: Pravi vjernici su samo oni ija se srca strahom ispune
kad se Allah spomene. (El-Enfl, 2); Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha
i Poslanika Njegovog vjeruju i poslije vie ne sumnjaju. (El-Hudurt, 15);
A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i u ono to se njemu objavljuje, oni
sa njima ne bi prijateljevali. (El-Mide, 81) Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je:
Bludnik, za vrijeme dok ini blud, nije vjernik!371 Neete biti vjernici dok
se ne budete meusobno voljeli!372 Ko nas vara ne pripada nama!373 Ko
na nas digne oruje, ne pripada nama!374 Kako je daleko od istine onaj ko
sintagmu: ne pripada nama, tumai kao: nije poput nas. O da mi je znati
da li je svaki onaj ko ne vara poput Vjerovjesnika, s.a.v.s., i njegovih ashaba?!
U sluaju kada se s imanom povee dobro djelo, treba znati da vezivanje neega uz neto podrazumijeva razdvojnost izmeu onoga to se povezuje i onoga s im se neto povezuje, s tim da oboje njih sudjeluju u onome
to je reeno o njima. Prema tome, ta razdvojnost je stepenasta: najvii stupanj je da budu potpuno razlueni, da jedna od njih nimalo ne bude ona
druga, niti njezinim dijelom, niti da meu njima ima nerazdvojivosti, kao u
rijeima Uzvienoga: Stvorio je nebesa i Zemlju i tmine i svjetlo dao. (ElEnm, 1); I objavio je Tevrat i Indil. (Alu Imrn, 3) Ova vrsta razdvojnosti
371
372
373
374
nepotpunu, iji prijenosni niz ne dosee do Poslanika, a.s., (br. 9 u El-Buhrijevom saetku).
Neki autori je biljee s prijenosnim nizom koji see do Poslanika, a.s., to je pogreno, kao
to je rekao Ebu Zura i dr. Spominje je i Ibn Hader u svome El-Fethu (I/90) u izdanju Mustafe el-Halebija, gdje kae: Neto ovakvo se ne govori kao vlastito miljenje, pa se, stoga,
treba smatrati hadisom koji se prenosi od Poslanika! Ovo je struno elaborirano u mojoj
redakcijskoj obradi djela El-Kelimu-t-tajjibu (br. osvrta 142; izdava El-Mektebu-l-islmi).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ebu Hurejrea. Biljei ga,
takoer posredstvom njega, ali i posredstvom Aie i Ibn Ebi Evfa, i Ibn Ebi ejba (br. 38, 41
i 73).
Hadis biljee Muslim i Ebu Avna u svojim Sahhima, te jo neki autori. Tirmizi ga ocjenjuje
vjerodostojnim (sahh), a struno je elaboriran u El-Irvu (777).
Hadis biljee Muslim i Ebu Avna u svojim Sahhima, te jo neki autori. Tirmizi i El-Hkim
ga ocjenjuju vjerodostojnim (sahh), a struno je elaboriran u El-Irvu (1319).
366
je i ponajea. Slijedi je ona u kojoj ima meusobnog proimanja izmeu

jednog i drugog, kao u rijeima Uzvienog: I istinu s neistinom ne mijeajte
i istinu svjesno ne tajite! (El-Bekare, 42); I pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku! (El-Mide, 92)
Trea vrsta je nadodavanje na neto jednog dijela neega, kao u rijeima Uzvienog: Bdijte nad namazima i nad sredinjim namazom! (ElBekare, 238); Ko je neprijatelj Allahu i melekima Njegovim i poslanicima
Njegovim i Dibrlu i Mikailu (El-Bekare, 98); Mi smo od vjerovjesnik
zavjet uzeli i od tebe (El-Ahzb, 7)
U ovoj vrsti imaju dva oblika: u jednom od njih nadodata stvar zalazi
u onu prvu, tako da se spominje dva puta; u drugom obliku ono to se nadodaje znai da na tom mjestu ne ulazi u ono na ta se nadodaje, premda
ulazi u to kad se spomene samostalno, kao u sluaju kada se rekne: siromasi
i bijednici (el-fukaru ve-l-meskn) i sl., kad se naznaka toga razvrstava
prema onome kako je upotrijebljeno, tj. da li samostalno ili u kombinaciji.
etvrta vrsta je nadodavanje neega na neto usljed razliitosti dviju
atributativnih odrednica, kao to je to u rijeima Uzvienog: Oprata grijeha i Primalac pokajanja. (Gfir, 3) U poeziji se upotrebljava takvo nadodavanje samo zbog razliitosti izraza, kao u stihu:
I on nae da njene rijei su la i neistina!
Neki tvrde da ovoga ima i u Kuranu, poput rijei Uzvienoga: Svima
vama smo zakon i pravac propisali. (El-Mide, 48), no o tome je govoreno
na njemu odgovarajuem mjestu.
Budui da se nadodavanje u govoru odvija na spomenute naine, mi
smo osmotrili govor Zakonodavca kako bismo vidjeli kako je u njemu navoen izraz iman. Ustanovili smo da se, kad se upotrebljava uopeno, njime
eli kazati ono to se kazuje izrazima: birr (dobroinstvo), takv (bogobojaznost), dn (vjera) i dnu-l-islam (vjera islam). U povodima objave navodi se
da su ljudi pitali o imanu, pa je Allah na to objavio: Nije dobroinstvo (birr)
u tome da okreete lica svoja prema istoku ili zapadu... (El-Bekare, 177)
Muhammed ibn Nasr kae: Kazivao nam je Ishak ibn Ibrahim, pozivajui se na Abdullaha ibn Jezda el-Mukria i El-Mulija, koji su rekli da je
njima El-Mesdi prenio sljedee El-Ksimove rijei: Jedan ovjek je doao
kod Ebu Zerra - Allah bio zadovoljan njime! - i upitao ga o imanu, pa je on
prouio ajet: Nije dobroinstvo da okreete lica svoja (El-Bekare, 177) do
kraja ajeta. Nisam te pitao o tome!, rekao je dotini, a Ebu Zerr je nastavio:
367
Jedan je doao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i pitao ga o onome o emu si ti

pitao mene, pa je on njemu prouio ono to sam ja tebi,375 a onaj mu je na
to rekao isto ono to si ti rekao meni, pa kako onaj nije bio zadovoljan dobivenim odgovorom, Vjerovjesnik, s.a.v.s., mu je rekao: Vjernik je onaj ovjek
kojeg, kada uradi kakvo dobro djelo, ono obraduje i on se ponada da e za
nj biti nagraen, a kada uradi kakvo loe djelo ono ga oneveseli i on se poboji da e za nj biti kanjen!376
Isti ovakav odgovor dala je i jedna skupina uenjaka iz prvih generacija (selef). U Sahhu je zabiljeeno i ono to je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao
izaslanstvu plemena Abdu-l-Kajs, naime: Nareujem vam vjerovanje samo
u Allaha, a znate li ta je to vjerovanje u Allaha? (To je) posvjedoenje da
nema drugog boga osim Allaha Jedinoga, Koji nema sudruga u Boanstvenosti Svojoj, zatim obavljanje namaza, davanje zekata i da izdvojite petinu
iz ratnog plijena!377
Jasno je da nije htio kazati da sama ova djela ine vjerovanje u Allaha,
bez vjerovanja srca, budui da je u drugim prilikama rekao da je neophodno
i vjerovanje srca. Tako zakljuujemo da ova djela, sa vjerovanjem srca, ine
iman. Pa, ima li jaeg dokaza da i djela ulaze u sastav onoga to se nominira imanom?! Naime, on je iman protumaio djelima ne spominjui srano
potvrivanje (tasdk) imajui na umu injenicu da su ta djela beskorisna
ukoliko bi se inila s poricanjem (vjerovanja). U Musnedu se, posredstvom
Enesa, navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Islam je ono to se ispoljava, a iman je u srcu!378 U ovom hadisu je dokaz da su islam i iman dvije
razliite stvari, to potvruju i njegove rijei [u hadisu u kojem ga je Dibrl

375
376
377
378
Affi kae: Pogledaj 172. stranu i dalje u djelu El-mn.

Hadis je slab (daf) u ovom obliku i s ovim prijenosnim nizom, a razlog njegove slabosti
je prekinut prijenosni niz, te El-Mesdijeva konfuznost. Meutim, hadis je vjerodostojan
(sahh) u Ebu Ummeovoj predaji, u kojoj stoji da je jedan ovjek upitao Boijeg Poslanika,
s.a.v.s.: Boiji Poslanie, ta je iman?, i on mu je odgovorio: Ako te tvoje dobro djelo raduje, a loe titi - ti si vjernik! A ta je grijeh, Boiji Poslanie?, upitao je dotini i on mu je
rekao: Ako u svojim prsima od neeg osjeti nelagodnost - to ostavi! Hadis biljei Hkim
(I/14) i ocjenjuje ga vjerodostojnim (sahh), prema uvjetima El-Buhrija i Muslima, s im se
saglasio i Zehebi, premda hadis zadovoljava samo uvjete koje je postavio Muslim, budui da
El-Buhri hadise koje je prenosio Memtr nije unosio u svoj Sahh. (V.: Es-Sahha) (550)
Hadis biljee El-Buhri i Muslim, posredstvom Ibn Abbsa - Allah bio zadovoljan njima
dvojicom!
Prijenosni niz hadisa je slab (daf), budui da se u njemu nalazi Ali ibn Mesada. El-Ukajli,
u djelu Ed-Duaf, kae: El-Buhri za nj kae da je sporan, a Abdulhakk el-Ezdi u djelu
El-Ahkmu-l-kubr (III/2) kae: Hadis nije pouzdano sauvan u pamenju!
368
pitao o znaenju islama i imana] kad je rekao: Ovo je (bio) Dibrl, doao
vam je da vas poui vaoj vjeri!379, definirajui vjeru kao: islam, iman i ihsan,
iz ega proizlazi da naa vjera u sebi objedinjuje to troje, tj. da ima tri nivoa:
musliman, mumin pa muhsin.
Pod imanom se, nesumnjivo, podrazumijeva i ono to je spomenuto
uz islam, ba kao to se i pod ihsanom podrazumijeva i (sve) ono to je
spomenuto uz iman i uz islam; pod njim se ne misli ne neto odvojeno od
imana. Ta, to bi bilo apsurdno. Ovo je onako kako stoji u rijeima Uzvienoga: Mi emo uiniti da Knjigu poslije naslijede oni Nai robovi koje Mi
izaberemo - bit e onih koji e se prema sebi ogrijeiti (zlim li nefsihi),
bit e onih ija e dobra i loa djela podjednako teka biti (muktesid) i bit
e onih koji e, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmaiti
(sbik bi-l-hajrt)! (Ftir, 32) Ove dvije potonje kategorije ui e u Dennet
nekanjeno, dok e onaj koji se prema sebi ogrijeio biti izloen izreenoj
prijetnji. Isto je i s onim ko bude ispoljavao islam, uz potvrivanje toga srcem, no ne bude vrio ono to mu je nalagao unutranji iman - i on e biti
izloen izreenoj prijetnji.
to se pak tie ihsana on je, sam po sebi, openitije naravi no s obzirom na one koji su ga dostigli ima specifinije znaenje, dok je iman po
sebi openitije naravi a ima specifinije znaenje od islama s obzirom na
one koji ga imaju. Prema tome, u sastav ihsana ulazi i iman, a u sastav imana islam. Oni koji su dostigli stupanj ihsana (muhsinun) imaju specifinije
znaenje od (obinih) vjernika, dok vjernici imaju specifinije znaenje od
muslimana. To je poput poslanstva i vjerovjesnitva: naime, vjerovjesnitvo
ulazi u sastav poslanstva, dok je poslanstvo samo po sebi openitije, no specifinijeg znaenja s obzirom na one koji su ga imali. Tako je svaki poslanik
istovremeno i vjerovjesnik, dok svaki vjerovjesnik nije i poslanik.
U pogledu znaenja rijei islam zauzeta su tri osnovna stajalita. Jedna
skupina je miljenja da je islam izgovaranje Kelime-i ehadeta, druga je dala
onakav odgovor kakav je dao Vjerovjesnik, s.a.v.s., kad je upitan o islamu i
imanu pa kad je za islam rekao da su to oevidna djela a za iman da je vjerovanje u pet naela (pet imanskih arta),380 dok je trea skupina stala na
stanovite da je islam sinoniman imanu. Oni su Poslanikove, a.s., rijei: Islam

379
380
Hadis biljei Muslim, posredstvom Ibn Omera, a slian hadis biljei i El-Buhri, posredstvom Ebu Hurejrea.
Hadis biljei Muslim, a rije je o hadisu o Dibrlu, koji je maloprije naveden.
369
je posvjedoenje da nema drugog boga osim Allaha i obavljanje namaza381

razumijevali kao: obredi islama, meutim osnova je da se znaenja ne pretpostavljaju. I oni, naime, govore: Iman je potvrivanje srcem!, a zatim tvrde
kako su islam i iman jedna te ista stvar. Tako bi onda i islam bio potvrivanje srcem!
Ovo pak ne zastupa nijedan lingvist, ve da je islam poslunost i pokornost. Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: Boe moj, Tebi se predajem (eslemtu)
i u Te vjerujem (mentu)!382, objasnivi islam kao oevidna djela, a iman
kao vjerovanje u pet naela tako da mi nemamo pravo - kada ih spomenemo zajedno - odgovoriti drukije od onog kako je odgovorio Vjerovjesnik,
s.a.v.s. Ali kada se iman navede samostalno, on tada sadri i islam, a kada se
samostalno spomene islam - pa, ovjek je i sa islamom mumin (vjernik),
to nije sporno. To je ono to je obavezno, dok je o tome da li moe biti
musliman a da se ne zove muminom bilo rijei ranije.
Takoer, spomenuto sporenje odnosi se i na to da li islam nuno podrazumijeva iman. Treba kazati da Allah u Kuranu obeaje Dennet i spas
od Vatre na temelju imana - On, Uzvieni, kae: I neka se niega ne boje i
ni za im neka ne tuguju Allahovi miljenici, oni koji budu vjerovali i koji se
budu Allaha bojali! (Jnus, 62-63); Nadmeite se da u Gospodara svoga
zasluite oprost i Dennet, prostran koliko su nebo i Zemlja prostrani i pripremljen za one koji u Allaha i poslanike Njegove vjeruju! (El-Hadd, 21)
to se, pak, tie samostalnog spominjanja imena islam za njega se u
Kuranu ne vezuje ulazak u Dennet, meutim to je ono to je On propisao
i za ta je rekao da je Njegova vjera i da ni od koga nee primiti nita drugo
osim njega; da je to ono to je slao preko vjerovjesnika: A onaj ko eli neku
drugu vjeru osim islama, nee mu biti primljena! (Alu Imrn, 85)
Jednom rijeju, situacija kad se islam i iman spominju jedno uz drugo
razliita je od one u kojoj se spominju odvojeno jedno od drugog. Islam je u
odnosu na iman poput odnosa jednog (dijela) Kelime-i ehadeta na drugi posvjedoenje poslanstva (Muhammeda, a.s.) nije isto to i posvjedoenje
Allahove jednosti. To su, naime, dvije stvari u bitima, ali je jedna s drugom
povezana u pogledu znaenja i tretmana kao da su jedna stvar. Isto je i sa
islamom i imanom: naime, imana nema onaj ko nema islama, niti ima islama

381
382

Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ibn Abbsa. Radi se o dijelu
Vjerovjesnikove, s.a.v.s., dove koju je uio stupajui u noni namaz. (V.: knjiga Sifatu-s-salti)
370
onaj ko nema imana. To znai da vjernik ne moe biti bez islama budui da
njime ostvaruje svoje vjerovanje, kao to ni musliman ne moe biti bez imana jer je njegov islam ispravan samo s imanom.
Primjera za to u Allahovom govoru, govoru Njegovog Poslanika i ljudi
openito ima mnogo, tj. kad se dvije stvari spominju odvojeno i u kombinaciji jedna sa drugom. Takav je, npr., sluaj s izrazima nevjerstvo (kufr) i
licemjerstvo (nifk): kada se nevjerstvo spomene samo u smislu prijetnje
za onosvjetsku kaznu tada u to ulaze i licemjeri, kao u rijeima Uzvienoga:
A onaj ko porekne vjerovanje - uzalud e mu biti djela njegova i on e,
na onom svijetu, biti meu stradalnicima! (El-Mide, 5) Ovakvih primjera
ima mnogo. Kad se, pak, spomenu jedno uz drugo tada je nevjernik onaj
koji javno ispoljava svoje nevjerstvo, dok je licemjer onaj ko svojim jezikom
izraava vjerovanje, ali srcem ne vjeruje u to.
Isto je i s izrazima dobroinstvo (birr) i bogobojaznost (takv), grijeh
(ism) i neprijateljstvo (udvn), pokajanje (tevba) i molba za oprost (istigfr),
siromah (fakr) i bijednik (miskn) i sl.
Razliitost, pak, izmeu islama i imana potvruju rijei Uzvienog: Beduini govore: Mi vjerujemo (amenna). Reci: Vi (jo) ne vjerujete, ali recite:
Primili smo islam! (El-Hudurt, 14) itd., do kraja sure. Neki nisu saglasni
s ovim, mislei da rijei iz ajeta: Recite: Primili smo islam znae: Prihvatili
smo islam u svom vanjskom izraavanju!, tako da su u stvarnosti bili licemjeri, to je jedno od dvaju miljenja komentatora Kurana o ovom ajetu.
Na ovo je uzvraeno drugim stavom, koji se smatra ispravnijim, prema
kojem oni nisu bili vjernici u smislu punog vjerovanja, a nisu bili licemjeri,
onako kako se odrie vjerovanje ubici, bludniku, kradljivcu i osobi koja u
sebi nema povjerljivosti, emu u prilog ide i sam kontekst ajeta, budui da
ova sura od poetka pa sve dovde govori o zabrani injenja grijeha, o propisima vezanim za neke grenike i sl., i gdje se licemjeri uope ne spominju.
Zatim se, nakon toga, kae: A ako budete posluni Allahu i Njegovom Poslaniku, On vam nimalo nee umanjiti nagradu za djela vaa! (El-Hudurt,
14) Naime, da su licemjeri tada im poslunost ne bi bila ni od kakve koristi.
Zatim se kae: Vjernici su samo oni koji vjeruju u Allaha i Njegovog Poslanika i potom nimalo ne sumnjaju! (El-Hudurt, 15), to znai - a Allah najbolje zna! - da se pod vjernicima podrazumijevaju on potpunog imana,
tj. oni su takvi, a ne i vi; vi jo nemate potpuno vjerovanje. Ovom u prilog ide
i injenica da im je Allah naredio, odnosno, dopustio im da reknu: Primili
smo islam! (Eslemn), dok se za licemjera tako ne govori, pa prema tome,
371
da su bili licemjeri bio bi im odreknut i islam onako kako im je odreknut i

iman. Usto, zabranio im je da Poslaniku predbacuju svoje primanje islama,
ime im je potvrdio injenicu islama. Da se kod njih nije radilo o pravom
islamu, On bi im, nesumnjivo, rekao: Niste primili islam, vi samo laete!, onako kako im je rekao da lau kada govore: Svjedoimo da si ti, zaista, Allahov
poslanik! (El-Munfikn, 1), a Allah najbolje zna ta je tano!
Nakon ove valorizacije i detaljnog razmatranja, otpada tvrdnja o sinonimnosti (islama i imana) te do izraaja dolazi izoblienost stajalita, prema
kojem islam, pod pretpostavkom da je on ono vidljivo, ne bi trebao biti
primljen kao takav, kao to ne bi trebao biti primljen ni sam iman onoga
ko iskreno vjeruje! Neutemeljenost ovoga je oevidna. Mi smo ranije naveli
teorijsko obrazloenje imana i islama s dva posvjedoenja i nekim drugim
stvarima, te smo konstatirali da situacija s njima nije ista kada se navode
jedno uz drugi i kad se navode odvojeno jedno od drugoga. Pogledaj Kelime-i ehadet - Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: Nareeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoe da nema drugog boga osim Allaha!383
Meutim, ak i kada bi oni rekli: Nema drugog boga osim Allaha! a poricali
poslanstvo, time ne bi bili zatieni (od njega), ve bi morali rei: Nema
drugog boga osim Allaha i onda postupiti po onome to te rijei nalau!, a
nee na pravi nain izvravati ono to te rijei nalau ukoliko ne priznaju i
poslanstvo. Isto je i s onim ko posvjedoi da je Muhammed Boiji poslanik
[ni on nee na pravi nain izvriti ono to to posvjedoenje nalae ukoliko ne povjeruje ovome Poslaniku u svemu to je dolo preko njega). Tako
ono sadri izraavanje Boije jednosti, pa kad se prikljui posvjedoenju da
je Muhammed Boiji poslanik] tada se posvjedoenjem da nema drugog
boga osim Allaha eli potvrditi jednoa Boija, a posvjedoenjem da je Muhammed Boiji poslanik eli se potvrditi poslanstvo.
Isto je i sa islamom i imanom: kada se spomenu jedno uz drugo kao u rijeima Uzvienog: Zaista muslimani i muslimanke, vjernici i vjernice (El-Ahzb, 35) i u rijeima Poslanika, s.a.v.s: Allahu, Tebi se predajem
(eslemtu) i u Te vjerujem (mentu)384 - tada se jednim od njih eli kazati
jedno, a drugim neto drugo, kako je to Poslanik, a.s., rekao: Islam je ono
383
384
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), a prenosi ga jedna skupina ashaba, i spada u predaje koje su prenesene na nesumnjivo pouzdan nain (mutevtir), kako je rekao
Sujuti. Jedan dio njegovih prijenosnih nizova struno sam obradio u djelu El-Ehdsu-usahha (407).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), kako je maloprije spomenuto.
372
to se ispoljava, a iman je u srcu!385, a kada se spomenu odvojeno tada jedno

od njih obuhvata i smisao i propis onog drugog. Tako je i sa siromahom
i bijednikom i slinim situacijama. Naime, kad se izrazi siromah i bijednik
spomenu zajedno tada imaju razliita znaenja, a kad se spomenu odvojeno tada im je znaenje zajedniko. Ta, da li se za rijei Uzvienoga: Da
deset bijednika (miskn/mesakn) nahranite. (El-Maide, 89) moe kazati da
one znae to da e se hrana dati samo onome ko ima malo sredstava, a ne i
onome ko nema nita, ili obrnuto?! I da li se takvo neto moe kazati za rijei
Uzvienog: Ali je za vas bolje ako je dajete siromasima (fukar) kad niko ne
vidi! (El-Bekare, 271)
Ovim se otklanjaju napadi onih koji pitaju: Kakav je status onoga ko
povjeruje a ne primi islam, odnosno primi islam a ne povjeruje? Kakav e
tretman imati na ovom, a kakav na onom svijetu? Onaj ko bi jednome od
tog dvoga potvrdio status koji ne bi potvrdio i drugome time bi pokazao
neutemeljenost svoga stava, i njemu bi, u sueljenju s njegovim napadima,
bilo reeno: Ti kae: Musliman - to je vjernik (mumin), a Uzvieni Allah
kae: Zaista muslimani i muslimanke, vjernici i vjernice... (El-Ahzb, 35),
uinivi ih dvjema drugostima. Boijem Poslaniku, s.a.v.s., neko je rekao: Zato si izostavio tog ovjeka, ja njega, doista, smatram muminom! Odnosno muslimanom!?, rekao mu je na to Poslanik, a.s.,386 i to ponovio tri puta.
Tako mu je potvrdio islam, ali je ostao suzdran u pogledu imana. Prema
tome, onaj ko bi ustvrdio da su oni jedno te isto, taj bi bio u konfrontaciji s
onim to je rekao Poslanik, a.s., a obaveza je kod spornih mjesta obratiti se
Allahu i Njegovom Poslaniku, jer kod nekih svetih tekstova (nuss) ponekad
se uini da ima oportunosti, a nje, Allahu hvala, nema, samo to te tekstove
treba sinkretizirati. Pa, neka je Allah na pomoi!
to se pak tie argumentiranja rijeima Uzvienog: I mi iz njega vjernike izvedosmo, a u njemu samo jednu muslimansku kuu naosmo! (EzZrijt, 35-36) da su islam i iman sinonimni, treba kazati da ovaj ajet ne
moe posluiti kao argument za to, budui da su lanovi te jedne muslimanske kue koji su izvedeni iz onog mjesta pri sebi imali svojstvo i islama i
imana, no to ne znai da je to dvoje sinonimno.
Oigledno je da ove oprenosti nisu potvrene od Ebu Hanfe - Allah
bio zadovoljan sa njim! - ve da potjeu od sljedbenika njegova mezheba,
385
386
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), a prenosi se posredstvom Sada ibn Ebi
Vekksa.
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), kao to je reeno maloprije.
373
budui da je veina toga isuvie krhka da bi Ebu Hanife mogao biti saglasan
sa tim. Tahvi je ispriao Ebu Hanifinu zgodu s Hammadom ibn Zejdom [tj.
da mu je Hammad ibn Zejd] citirao hadis: Koji je islam najbolji itd. do
kraja hadisa,387 te mu rekao: Zar ne vidi da je rekao: Koji je islam najbolji?!,
a da mu je on odgovorio: Iman, a potom i hidru i dihad uvrstio u dijelove
imana!? Ebu Hanife je na to zautio, a kad su ga neki uenici upitali zato
mu ne odgovori, rekao im je: ime da mu odgovorim kad mi on ovo prenosi od Boijeg Poslanika, s.a.v.s.!
Jedan od rezultata ovog razilaenja jest i pitanje izuzimanja u pogledu (posjedovanja) imana, tj. da ovjek rekne: Ja sam vjernik (mumin), ako
Bog da! O ovome su zauzeta tri stava: dva ekstremna i jedan umjereni. Jedni
dre da je obavezno tako kazati, a drugi da je zabranjeno tako govoriti; trei
su pak miljenja da je to u jednom sluaju doputeno kazati, a da u drugom
sluaju nije, to je i najispravnije.
Oni koji su stava da je obavezno tako kazati svoje argumente crpe iz
dvoga:
a) iz injenice da je iman ono na emu ovjek umre, tako da je ovjek
kod Allaha vjernik ili nevjernik, s obzirom na ono kako je preselio
na onaj svijet a to se ve nalazilo u Allahovom znanju, te da se ne
uzima u obzir ono kako je bilo prije toga. Kau: Vjerovanje (iman)
iza kojeg nastupi nevjerovanje u kojem ovjek umre kao nevjernik,
ne moe se smatrati vjerovanjem. Ono je poput namaza kojeg klanja pokvari prije nego ga dovri, ili poput posta u kojem se posta
omrsi prije zalaska Sunca.
Ovo je neto to su naroito eksploatirale kullabije, ali i drugi. Prema njima, Allah je jo u praiskonu volio nevjernika znajui da e
umrijeti kao vjernik, tako da su ashabi bili voljeni i prije svoga islama, dok su Ibls i oni koji su se odmetnuli od islama kod Allaha bili
prezreni i prije svoga nevjerstva!
Ovako, pak, nisu govorile prve muslimanske generacije (selef), pa
ni oni iz njihovih redova koji su se o svom vjerovanju izjanjavali
rijeima: ako Bog da. To je, dakako, pogreno, budui da Uzvieni
Allah kae: Reci: Ako vi volite Allaha, mene slijedite pa e i Allah
vas voljeti! (Alu Imrn, 31) Prema tome, Allah e ih voljeti ako
387
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ebu Msa el-Earija, a
slian hadis biljee i posredstvom Ibn Amra, pa ako eli, pogledaj tekstualni oblik i jednog
i drugog hadisa u saetku El-Buhrijeve zbirke (Muhtesaru-l-Buhri), 8 i 9.
374
budu slijedili Poslanika. Tako je slijeenje Poslanika postavljeno kao

uvjet za zadobivanje Allahove ljubavi, a ono to je uvjetovano svakako dolazi iza uvjeta. O ovome bi se moglo navesti jo dokaza.
Zatim se ovom miljenju prikljuila jedna skupina koja je u tome
zala u krajnost, tako da je njihov ovjek upotrebljavao izuzimanje ak i u dobrim djelima, te govorio: Klanjao sam, ako Bog da
(in aallah)! i sl., htijui kazati da mu nije poznato da li mu je taj
namaz kod Allaha primljen, ili nije. Potom su se mnogi od njih poeli tako odnositi u svemu. Govorili bi: Ovo je odjea, ako Bog da!;
Ovo je ue, ako Bog da! Ako bi im neko rekao: Pa, ovo je neto u
ta nema sumnje!, oni bi odgovarali: Tano, ali ako bi Allah htio,
mogao bi to promijeniti!
b) iz injenice da openito vjerovanje (imn) implicira injenje svega
onoga to je Allah naredio Svome robu, te izbjegavanje svega onoga
to mu je zabranio, pa kad bi ovjek, s obzirom na to, rekao: Ja sam
vjernik (mumin)! time bi sam sebi posvjedoio da je jedan od dobrih i bogobojaznih ljudi koji izvravaju sve ono to im je nareeno,
i izbjegavaju sve ono to im je zabranjeno, to bi znailo da je jedan
od bliskih Allahovih miljenika! Ako bi to posvjedoenje, uz injenicu da ovjek njime sam sebe proglaava istim od grijeha, bilo
tano, u tom sluaju on bi trebao sebi potvrditi i Dennet, ukoliko
bi umro u takvom stanju.
Ovo je bilo uporite za stav veine onih iz prvih muslimanskih generacija (selef) koji su u govoru zastupali izuzimanje, premda su doputali i njegovo izostavljanje u jednom drugom smislu, kako emo to
vidjeti u nastavku, ako Bog da. Isto tako, iznosili su i argumente za
to da je doputeno upotrebljavati izuzimanje i u onome u pogledu
ega nema nimalo sumnje, kao to je uinjeno u rijeima Uzvienog:
Sigurno ete ui u asni hram bezbjedni, ako Bog da! (El-Feth, 27)
Isto tako je i Poslanik, a.s., kada je jednom zastao pored mezarova
rekao: I mi emo se, doista, ako Bog da, vama prikljuiti!388 Rekao je i ovo: Zbilja se nadam da bih ja mogao biti najbogobojazniji
meu vama!389 i sl.
388
389
Hadis biljei Muslim, posredstvom Aie, Allah bio zadovoljan njome! (V.: Ahkmu-ldeniz ve bidauh, str. 189).
Hadis biljei Muslim, a slian hadis biljei i El-Buhri.
375
Oni, pak, koji dre zabranjenim upotrebu izuzimanja jesu oni koji vjerovanje
(iman) smatraju jednom stvari pa, prema tome, ovjek moe da kae: Ja
znam da sam vjernik, ba kao to znam da sam izgovorio dva posvjedoenja!
Tako su moje rijei: Ja sam vjernik (mumin)! iste kao i moje rijei: Ja sam musliman. Onaj, dakle, ko bi u pogledu svoga imana upotrebljavao izuzimanje
(tj. ko bi na izjavu da je vjernik dodavao rijei: ako Bog da), taj bi time pokazivao svoju sumnju u nj. One koji su tako postupali nazvali su sumnjivcima.
Za navoenje izuzimanja u ajetu: Sigurno ete ui u asni Hram bezbjedni, ako Bog da! (El-Feth, 27) govorili su da se to odnosi na bezbjednost
i strah, dok nema sumnje u sami ulazak. Neki su govorili: Tj. doista ete ui
- svi, ili neki od vas!, budui da je Allah znao da e neki od njih umrijeti!
Meutim, oba odgovora su upitna: naime, upali su u ono od ega su
bjeali! Ta, u pogledu bezbjednosti ili straha Allah je rekao da e oni tamo
ui bezbjedni, s obzirom na Njegovo znanje o tome. Dakle, nema sumnje da
e ui, nema sumnje da e pritom biti bezbjedni i nema sumnje da e ui
svi, ili dio njih, budui da Allah zna ko e ui, pa ni u to nema sumnje, tako
da rijei ako Bog da ovdje znae potvrdu nesumnjivosti ulaska. Takve su i
rijei ovjeka koji odlui da e, nesumnjivo, neto uiniti: Allaha mi, uinit
u to i to, ako Bog da! On to ne rekne zato to sumnja u svoju volju i odluku, ve onaj koji se na ovakav nain zakune nee prekriti zakletvu budui
da nije siguran da e se i ostvariti ono to je nakanio.
Dat je i drukiji odgovor, koji je, takoer, prihvatljiv. Naime, On je
[tako] rekao kako bi nas poduio kako emo upotrijebiti izuzimanje kad
budemo govorili o neemu u budunosti.390 Meutim, upitno je da li se ba
to htjelo kazati ovim ajetom, budui da se govor i postavlja kontekstualno
kako bi se time sugeriralo ono to se eli saopiti. Zamaheri je dao dva
druga, no neutemeljena odgovora, a to su: da je to rekao melek te da je to,
potom, uvrteno u Kuran, odnosno da je to rekao Poslanik! [Tako kod ovog
jadnika u Kuranu ima i neega mimo Allahovog govora, ime potpada pod
prijetnju izreenu za onog koji govori: Ovo nije nita drugo do govor ljudski! (El-Muddessir, 25) Neka nas Allah sauva od toga!]
to se tie onih koji dre doputenim upotrebu izuzimanja, kao i njegovu neupotrebu, oni imaju jai argument od ovih dviju skupina, a najbolje stvari su one sredinje. Prema njima, ako ovjek izuzimanjem izraava
390
Affi kae: Pogledaj stranice od 429. do 460. iz Medmu-l-fetv i od 336. do 393. iz

knjige El-mn, iji je izdava El-Mektebu-l-islmi.
376
sumnju u samu osnovu svog vjerovanja tada mu je zabranjeno posezati za

njim, to je neto [u pogledu ega nema razmimoilaenja], a ako njime hoe
kazati da ne zna da li je i on jedan od onih vjernika koje je Allah portretirao
u Svojim rijeima: Pravi vjernici su samo oni ija se srca strahom ispune kad
se Allah spomene, a kad im se rijei Njegove kazuju, vjerovanje im uvruju
i samo se na Gospodara svoga oslanjaju. Oni namaz obavljaju i dio od onoga
to im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja, pravi vjernici, njih poasti i oprost
i obilje plemenito kod Gospodara njihovog ekaju! (El-Enfl, 2-4), te u rijeima: Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegovog vjeruju
i poslije vie ne sumnjaju i bore se na Allahovom putu imecima svojim i
ivotima svojim. Oni su iskreni! (El-Hudurt, 15), tada je upotreba izuzimanja doputena. Isto je i u sluaju kad ovjek izuzimanje upotrijebi imajui
pred oima injenicu da mu nije poznata konanica (njegovog vjerovanja),
te kada to vezuje za Allahovo htijenje, a ne za sumnju u svoj iman.
Ovo miljenje, kako se vidi, ima veliku argumentsku snagu.
to se tie njegovih rijei: Svi propisi i objanjenja koji su vjerodostojno preneseni od Boijeg Poslanika, s.a.v.s., istina su, Profesor - Allah
mu se smilovao! - njima ukazuje na odgovor dehmijama, muattilama,
mutezilijama i rafidijama koji stoje na stanovitu da onog to se tradira (od
Poslanika, a.s.) ima dvije vrste:391 ono to se prenosi masovnom (mutevatir) i
ono to se prenosi pojedinanom (ahad) predajom. Tako ono to se prenosi
masovnom predajom, premda kategorino u pogledu vjerodostojnosti predaje (sened), nije kategorino i u svojoj naznaci, budui da (samo) verbalni
argumenti ne izraavaju sigurno znanje! Iz tog razloga drali su nepouzdanim kuranske naznake vezane za (Allahove) atribute! Za one, pak, predaje
koje su prenoene pojedinanom predajom tvrdili su da ne mogu biti na
stepenu znanja (el-ilm), te da se, stoga, ne mogu koristiti kao argument ni
sa stanovita svog prijenosnog puta, ni sa stanovita svog sadraja! Tako su
ljudskim srcima zaprijeili spoznaju Gospodara Uzvienog, Njegovih imena,
atributa i ina iz pravca Poslanika, a.s., i ljude usmjerili prema fiktivnim problemima i fantazijskim392 premisama, nazivajui ih razumskim injenicama
i nepobitnim dokazima!! One su, pak, u biti: kao fatamorgana u ravnici u
kojoj edan vidi vodu, ali kad do tog mjesta doe nita ne nae, no nae
Allaha i On e mu potpuno isplatiti raun njegov jer Allah veoma brzo

391
392
Affi kae: Pogledaj 446. stranicu knjige El-mn.

U izvorniku (umjesto hajlijja) stoji hlija.
377
obraunava393 ili su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi
sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedne iznad drugih, prst
se pred okom ne vidi - a onaj kome Allah ne da svjetlo taj svjetla nee ni
imati! (En-Nr, 39-40)
Zaudno je da su oni to stavili ispred tekstova Objave, da su zbog njih
te tekstove ostavili postrani ime su im srca ostala uskraena za uputu iz
Objave a, s druge strane, nisu se domogli394 zdravog razuma, podranog nepatvorenom prirodom i Vjerovjesnikim izjavama, a da su za presuditelja
uzeli tekstove Objave imali bi ispravan rezon, sukladan zdravoj prirodi.
Meutim, svaka skupina promicatelja novotarija tekstove Objave
omjerava o svoju novotariju i o ono to ona dri da je razumno, pa za ono
to je saglasno s njihovim stavom govore da je jasno izraeno (muhkem),
te ga prihvataju i uzimaju ga za argument, a za ono to se ne podudara s
njihovim stavom govore da nije dovoljno jasno (mutebih), te ga odbacuju
nazivajui to odbacivanje preputanjem znaenja Allahu (tefvd), ili mu pak
dadnu drugi smisao i to nazovu vraanjem na izvorno znaenje (tevl). Iz
tog razloga su kod pripadnika glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) naili na
estoku osudu!
Pravac kojeg se dre oni iz glavnog toka islama jeste da ne odstupaju od vjerodostojno prenesenog teksta niti se tom tekstu suprotstavljaju
nekom ljudskom miljevinom, ni neijim stavom, kao to je na to ukazao
Profesor - Allah mu se smilovao! - i kao to je rekao El-Buhri - naime:
uo sam Hamejdija kad je rekao: Bili smo kod afije - Allah mu se smilovao! - kad mu je priao neki ovjek i upitao ga za neto. On mu je rekao da
se Boiji Poslanik, s.a.v.s., o tome izjasnio tako i tako. A ta ti kae o tome?!,
upitao ga je onaj. Subhanallah!, odgovorio je afija. Vidi li me moda u crkvi!? Ili u sinagogi?! Ili u samostanu?! Kaem ti Boiji Poslanik, s.a.v.s., o tome
se izjasnio tako i tako, a ti me pita ta ja mislim o tome!?
Slinih izjava kod ljudi iz prvih muslimanskih generacija ima velik broj,
a Uzvieni kae: Kada Allah i Poslanik Njegov neto odrede onda ni vjernik
ni vjernica nemaju pravo da po svom nahoenju postupe! (El-Ahzb, 36)
Onaj, pak, hadis kojeg prenosi samo jedna osoba (ahad), ako su ga
muslimani objeruke prihvatili i postupili po njemu, vjerujui u njegovu

393
394
Affi kae: Pogledaj 450. stranicu knjige El-mn.

U izvorniku stoji: Nisu se domogli pitanja...
378
vjerodostojnost, izraava [pouzdano] znanje, kako to smatraju najvei dijelovi ummeta, i predstavlja jedan od dvaju dijelova predaje koja se prenosi na nesumnjivo pouzdan (mutevatir) nain to meu ljudima iz prvih
muslimanskih generacija nije bilo sporno. Takav je, npr., sluaj s hadisom
koji prenosi Omer ibnu-l-Hattb - Allah bio zadovoljan sa njim! - a koji
glasi: Djela se cijene prema namjerama!395 zatim s hadisom koji prenosi Ibn
Omer - Allah bio zadovoljan sa njim! - u kojem stoji da je (Vjerovjesnik)
zabranio prodavanje i poklanjanje prava naslijea na imovinu osloboenog roba396 zatim s hadisom koji prenosi Ebu Hurejre: ena se ne udaje za
ovjeka koji je u braku sa njenom tetkom po ocu ili majci!397 te s hadisom:
Srodstvo po mlijeku ini zabranjenim sve to ini zabranjenim i srodstvo
po krvi!398 i sl. Prema tome, hadis koji se prenosi posredstvom samo jedne
osobe (ahad) u ravni je hadisa onog ovjeka koji je doao u damiju u Kuba
i klanjae obavijestio da je dolo do preusmjerenja kible pa su se oni (na
temelju tih njegovih rijei) zakrenuli u pravcu nove kible.399
Uz to, Boiji Poslanik, s.a.v.s., i svoje izaslanike je slao pojedinano, po
pojedincima je slao i svoja pisma, i oni koji su ta pisma dobijali nisu govorili:
Ne prihvatamo ih jer nam stiu preko pojedinaca! Uzvieni pak kae: On je
onaj Koji Svog poslanika s uputom i vjerom istinitom alje da bi je uzdigao
nad svakom drugom vjerom! (Et-Tevbe, 33) Bilo je, dakle, neophodno da
Allah sauva Svoje argumente i jasne dokaze protiv ljudi kako ne bi bili obesnaeni. Stoga je onoga ko je iznosio lai na Njegovog Poslanika izlagao sramoti i za njegovog ivota i nakon smrti mu, i na vidjelo iznosio njegovo stanje.
Sufjn ibn Ujejne kae: Allah nije zakrio nikoga ko je u hadisu lagao!
Abdullh ibnu-l-Mubrek kae: Kad bi neko na morskoj puini400 naumio u hadis unijeti neku la, osvanuo bi a ljudi bi za njeg ve govorili da je
laov!
395
396
397
398
399
400
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Omera, to je i prvi hadis
u El-Buhrijevom Sahihu.
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ibn Omera.
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), a struno je elaboriran u El-Irvu pod
br. 1882.
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Aie, a struno je elaboriran u El-Irvu pod br. 1876.
Hadis koji govori o tome biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Bera
ibn ziba. V.: tekst tog hadisa i njegovu strunu elaboraciju u djelu Sifatu-s-salti.
U izvornom rukopisu stoji: u zatvoru.
379
Iako predaja koju prenosi samo jedno lice moe biti i istinita i lana, razluiti istinite od lanih moe samo onaj ko najvei dio svog vremena provodi bavei se hadisom i ispitujui ivotopise prenosilaca kako bi se upoznao
s njihovim nainom ivota i njihovim govorom i ko je bio krajnje oprezan
iz bojazni od nepravednosti, da se ne bi spotakao i napravio greku. Bili su
takvi da ni po cijenu ivota ne bi bili popustljivi ni prema kome ko bi makar
samo jednu rije lano prenosio od Boijeg Poslanika, s.a.v.s., a nekamoli da
sami ine neto takvo. Oni su nam ovu vjeru prenijeli onakvom kakva je
prenesena njima - prema tome, oni su eljezni titnici glave islama,401 eta
imana, filteri predaja, virtuozi u hadisima. Kad ovjek uvidi da su, doista,
bili takvi, kad se upozna sa stanjem u kakvom su bili i spozna nivo njihove
iskrenosti, pobonosti i povjerljivosti, njemu se tada ukae znanje u onom
to su oni prenijeli i zabiljeili. Onaj ko ima razuma i znanja taj zna da su hadiski strunjaci tako dobro poznavali okolnosti svog Vjerovjesnika, njegov
ivotopis i informacije koje se prenose od njega da drugi toga nisu ni svjesni,
a nekamoli da im je to poznato ili da to slute, onako kako gramatiari imaju
informacija o Sibevejhu i Halilu i njihovim rijeima vie nego drugi. Isto je i
sa ljekarima: i oni poznaju rijei Hipokrita i Galena, koje drugi ne poznaju. I
u svakom zanimanju oni koji se njime bave o njemu znaju vie od drugih, pa
ako bismo, npr., piljara upitali o mirisima, ili prodavca mirisa o tofu i tome
slino, to bi se smatralo velikom neukou.
Poricatelji Allahovih svojstava (nufat) rijei Uzvienoga: Nita nije kao
On! (E-r, 11) uzeli su kao uporinu taku za svoje odbacivanje vjerodostojnih (sahh) hadisa. Tako bi odbacili svaki hadis koji bi oponirao njihovim
naelima, miljenjima i postavkama koje bi bile rezultat aktivnosti njihovih
misli - sve su to odbacivali pravdajui to rijeima: Nita nije kao On! (Er, 11), obmanjujui i varajui one ija su srca u veoj sljepoi od njihovih,
dajui ajetima drugi smisao od onog koji se njima eli saopiti. Iz hadisa u
kojima se govori o Allahovim svojstvima razumijevali su ono to nije bila
namjera ni Allaha, ni Njegovog Poslanika, i to niko od istaknutih prvaka
vjere nije razumijevao, naime, da priznavanje tih svojstava znai njihovo
uslinjavanje s onim svojstvima koja posjeduju stvorenja! Kao argument za
neosnovanost toga navodili su ajet: Nita nije kao On! (E-r, 11), iskrivljujui tako i smisao hadisa i smisao ajeta!
Ar. turuk, to je pluralni oblik rijei terika, to znai: eljezna kaciga. Ovdje je ta rije upotrijebljena metaforino u znaenju: titovi i uvari islama.
401
380
Oni ispisuju knjige i govore: Ovo su naela vjere islama koju Allah trai od ljudi i kakva je dola od Njega! i itaju mnoge pasae Kurana Allahu
preputajui znanje o njihovom znaenju, ne razviajui njihove smislove u
svjetlu onoga kako ih je Poslanik, a.s., objasnio i za ta je rekao da je to ono
to je Allah namjeravao kazati.
Uzvieni Allah je osudio sljedbenike ranijih Objava za ova tri svojstva i
nas upoznao sa tim da bismo uzeli pouku iz toga i da bismo se odvratili od
tog njihovog puta - rekao je: Zar se vi nadate da e vam se oni odazvati i
vama za ljubav vjernici postati, a neki meu njima su Allahove rijei sluali
pa su ih, poto su ih shvatili, svjesno izvrnuli... (El-Bekare, 75) pa sve do
rijei: Neki od njih su neuki, oni ne znaju za knjigu, nego samo imaju puko
itanje - oni samo neosnovano misle! (El-Bekare, 78)
Pod pukim itanjem (el-emn) podrazumijeva se uenje (svete knjige) bez poimanja smisla. Potom Uzvieni kae: A teko onima koji svojim
rukama ispisuju knjigu, a zatim govore: Evo, ovo je od Allaha! - da bi za to
triavu korist izvukli. I teko njima zbog onoga to ruke njihove piu i teko
njima to na taj nain zarauju! (El-Bekare, 79)
Tako ih je osudio i zato to su ono to su ispisivali pripisivali Allahu i
zato to su time stjecali zaradu. Pokudno je, dakle, i jedno i drugo: da se Allahu pripie neto to nije dolo od Njega i da se jo, kao kompenzacija za to,
ostvari kakva materijalna dobit ili upravni poloaj. Molimo Allaha Uzvienog da nas, Svojom dobrohotnou i plemenitou, sauva od spotaknua
u rijeima i djelima!
Profesor - Allah mu se smilovao! - svojim rijeima svi propisi ili
objanjenja skree panju na injenicu da onoga to se vjerodostojno prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., ima dvije vrste: jedno je promulgirani erijatski
propis, a drugo objanjenje neeg to je Allah propisao u Svojoj Knjizi, te da
je sve to istinito i da ga je obaveza slijediti.
to se tie njegovih rijei: A vjernici su u osnovi jednaki - meu sobom se razlikuju po istinitosti (bi-l-hakka) i po suprotstavljanju strastima,
te po dranju onoga to je prioritetno treba kazati da u nekim rukopisnim
primjercima stoji: po strahu i bogobojaznosti umjesto po istinitosti. U
prvom sluaju ukazuje se na to da svi vjernici uzimaju uea u naelu sranog priznavanja istinitosti vjere, ali da je jedno priznavanje snanije i postojanije od drugog, poput jaine i slabosti oinjeg vida, kako smo ranije kazali,
dok se - u drugom sluaju - ukazuje na to da se vjernici meusobno razlikuju po sranim inima, a da meu njima nema razlike u pogledu sranog
381
priznavanja istinitosti vjere. Ono prvo se nadaje kao snanije, a Allah najbolje zna ta je ispravno!
O njegovim rijeima:
U Vjernici, svi oni, miljenici su (evlije) Milostivoga.

Komentar:
Uzvieni kae: Zar nije tako da za Allahove miljenike nee biti straha i da
oni ni za im nee tugovati!? To su oni koji vjeruju i Allaha se boje! (Jnus,
62-63)
Izraz miljenik (el-velijj) nastao je od rijei el-velajet, to znai prijateljstvo, suprotno rijei el-advet, to znai neprijateljstvo. Hamza je, za razliku
od ostalih uaa Kurana, rije veljet u ajetu: Ma lekum min veljetihim
min ejin: Vi njih ne moete uzeti u zatitu (El-Enfl, 72) uio kao viljet
(vlast). Prema nekima, to su samo dva arapska jezika narjeja, dok drugi
kau da veljet znai pomo (en-nusrah), a viljet vlast. Zeddd kae da
se ta rije moe uiti i kao vilajet, budui da u preuzimanju zatite jednih o
drugima ima odreene vrste zanatstva i djelatnosti, a sve to je takvo dolazi s genitivnom odrednicom (kesrom), poput krojatva (hijta) i sl. Tako
su vjernici Allahovi miljenici i tienici, a Allah je njihov zatitnik. Uzvieni
kae: Allah je zatitnik onih koji vjeruju: On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a
onima koji ne vjeruju zatitnici su ejtani i oni ih odvode sa svjetla u tmine.
(El-Bekare, 257); Zato to je Allah zatitnik onih koji vjeruju i to nevjernici
(istinskog) zatitnika nemaju. (Muhammed, 11); Vjernici i vjernice su prijatelji i zatitnici jedni drugih... (Et-Tevbe, 71); Oni koji vjeruju i iseljavaju
se, i u borbi na Allahovom putu zalau imetke svoje i ivote svoje, i oni koji
pruaju utoite i pomau - oni su prijatelji i zatitnici jedni drugih... i tako
do kraja sure. (El-Enfl, 172); Vai prijatelji i zatitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno namaz obavljaju i zekat daju. Onaj ko za
zatitnika uzme Allaha i Poslanika Njegovog i vjernike - pa, Allahova strana
e, svakako, pobijediti! (El-Mide, 55-56)
U svim ovim pasaima potvruje se meusobna zatita vjernika i izrie konstatacija da su oni Allahovi miljenici i tienici, te da je Allah njihov
zatitnik i Gospodar. Prema tome, Allah uzima u zatitu Svoje robove -
382
vjernike, pa ih voli i oni vole Njega, zadovoljan je njima i oni su zadovoljni

Njime. Onaj ko se neprijateljski ponese protiv Njegovog miljenika taj Njemu
najavljuje rat. Ova zatita proizlazi iz Njegove milosti i dobrostivosti, i nije
poput zatite koju stvorenje prua drugom stvorenju usljed njegove potrebe za njom. Uzvieni kae: I reci: Hvaljen neka je Allah, Koji Sebi nije uzeo
djeteta i Koji u vlasti nema sudruga, i Kome ne treba zatitnik zbog nemoi
- i veliaj Ga mnogo! (El-Isr, 111)
Allah nema nikakvog zatitnika koji bi Ga trebao tititi od neke nemoi. Naprotiv, sva snaga pripada Allahu, za razliku od (ovosvjetskih) vladara i
dr. koje neko titi zbog njihove nemoi i potrebe za nekim zatitnikom koji
e im pomagati.
Prijateljstvo (el-velje) je poput imana, pa je Profesor htio kazati da su
oni koji ga uivaju u osnovi jednaki, te da ono moe biti potpuno i nepotpuno. Tako potpuno prijateljstvo i zatitu imaju bogobojazni vjernici, kako
to kae Uzvieni: I neka se niega ne boje i ni za im nek ne tuguju Allahovi
miljenici, oni koji vjeruju i koji se Allaha boje: za njih su dobre vijesti i na
ovom i na onom svijetu... (Jnus, 62-64) Dio ovoga ajeta: oni koji vjeruju
i koji se Allaha boje dat je u akuzativu budui da je to svojstvo Allahovih
miljenika, ili neto to je u funkciji toga, ili se radi o isputenoj rijei emdehu
(tj. zasluuju veu pohvalu), ili je ovaj dio ajeta dat u nominativu s obzirom
na isputenu zamjenicu hum (oni), ili je to drugi predikat estice inne, ili se tu
moe upotrijebiti i genitiv umjesto zamjenice alejhim (za njih). Kako god, u
svakom sluaju prijateljstvo je rezervirano za one koji vjeruju i koji se Allaha
boje i na njih se odnosi obeanje izreeno u ova tri ajeta kojima se sugerira
sukladnost sa Hvaljenim Zatitnikom u pogledu onoga to On voli i onog to
izaziva Njegovu srdbu, a ne mnotvo posta i namaza, laskanja ili uvjebanosti. Neki kau da je oni koji vjeruju subjekat, iji je predikat za njih su dobre
vijesti, no to je neutemeljeno s obzirom na smisaono odvajanje reenice od
onog to je navedeno prije nje, te na naruavanje jezike skladnosti ajeta.
U vjerniku se mogu sjediniti, s jedne strane, prijateljstvo (veljet), a s
druge strane, neprijateljstvo (advet), ba kao to se u njemu istovremeno
mogu nai i nevjerstvo i iman, i mnogobotvo i jednobotvo, i bogobojaznost i razvratnost, i licemjerstvo i iskreno vjerovanje. Iako u pogledu ovog
naela postoji formalno sporenje meu pripadnicima glavnog toka islama
(ehlu-s-sunne), te sutinsko sporenje izmeu njih i inovatora u vjeri, kako
smo to vidjeli kod razmatranja pitanja vjerovanja, ipak je podudarnost sa
Zakonodavcem i u formi i u znaenju bolja od podudarnosti sa Njim samo
383
u znaenju. Uzvieni kae: Veina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu pridruuje u Boanstvenosti! (Jsuf, 106); Reci: Vi jo ne vjerujete, no
recite: Primili smo islam! (El-Hudurt, 14)
O ovome ajetu je ve bilo govora gdje smo vidjeli da ovi, prema onom
ispravnijem miljenju, nisu licemjeri. Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Onaj
kod koga se nau etiri osobine pravi je licemjer, a kod koga se nae jedna od
tih osobina on e pri sebi imati i jedan dio licemjerstva sve dok to ne ostavi;
te osobine su: kada govori - lae, kada se obavee na neto - prevari, kada
obea - ne ispuni obeanje i kad se prepire - bestidan je u tome!402 U drugoj verziji umjesto kad obea - ne ispuni obeanje stoji kad mu se neto
povjeri - iznevjeri. Ovu verziju biljee i Buhri i Muslim u svojim zbirkama
vjerodostojnih hadisa. Naveli smo i onaj hadis koji govori o dijelovima imana,
kao i Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Iz Vatre e izai svako u ijem srcu bude
bilo imana i koliko je zrno goruice403 iz ega se razumije da onaj ko u svom
srcu bude imao i najmanji dio imana nee vjeno ostati u Vatri, pa ako pri
sebi bude imao mnogo licemjerstva bit e u Vatri kanjavan prema koliini
toga, a potom e izai iz Vatre. Prema tome, djela kojima se izraava pokornost Allahu ulaze u sastav dijelova imana, a djela kojima se izraava neposluh
Allahu ulaze u sastav nevjerstva, iako se na elu dijelova nevjerstva nalazi
poricanje, a na elu dijelova imana srano potvrivanje istinitosti (tasdk).
Ono, pak, to se, navodno, prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s.: Kada god
se oformi jedna druina (demt) u njoj se uvijek nae jedan Allahov miljenik - oni ne znaju ko je on, a ni on ne zna da je on taj! nema nikakve
osnove i govor je bez utemeljenja u istini, budui da lanovi druine mogu
biti nevjernici, odnosno pokvarenjaci koji e kao takvi i pomrijeti. to se,
pak, tie potpunih Allahovih miljenika oni su opisani u ajetu: Zar nije tako
da za Allahove miljenike nee biti straha i da oni ni za im nee tugovati!?
To su oni koji vjeruju i Allaha se boje! Za njih su dobre vijesti i na ovom i na
onom svijetu... (Jnus, 62-64), dok je bogobojaznost (et-takv) spomenuta
u rijeima Uzvienog: Dobroinstvo je da se vjeruje u Allaha, i u onaj svijet,
i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike..., pa do rijei: Oni su iskreni, i oni su
bogobojazni! (El-Bekare, 177)
Njih su dvije vrste: jedni su minimalisti, a jedni bliski. Minimalisti su
oni koji se Allahu pribliavaju izvravajui obavezne propise (farzove), kako

402
403
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) i ve je navoen (pod br. 372/u izvorniku).
384
u pogledu sranih ina tako i u pogledu ina organa, dok su oni koji druge
pretiu (sbikn) ljudi koji se Allahu pribliavaju i neobaveznim djelima pokornosti (nfile), nakon onih obaveznih, kako se to navodi u Buhrijevom
Sahhu, gdje je, posredstvom Ebu Hurejrea, zabiljeeno sljedee: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Uzvieni Allah kae: Ko se neprijateljski ponese
prema Mom miljeniku taj mi je otvoreno najavio rat. Moj mi se rob niim vie ne moe pribliiti nego izvravanjem onog to sam mu Ja stavio u
obavezu, a onda mi se Moj rob nastavi pribliavati dobrovoljnim oblicima
pobonosti (nfile) sve dok ga Ja ne zavolim, pa kad ga Ja zavolim Ja tada
postajem njegovo uho kojim slua, njegovo oko kojim gleda, njegova ruka
kojom hvata, njegova noga kojom hodi, i da on neto zatrai od Mene ja
bih mu to dao, da zatrai utoite kod Mene ja bih mu utoite pruio i Ja
se ne kolebam ni u emu to u uiniti onako kako se kolebam da uzmem
duu Svom robu vjerniku: ne voli smrt, a Ja ne volim da mu uinim to
naao!404
Rije el-velijj (miljenik, prijatelj) suprotna je rijei el-aduvv (neprijatelj),
i izvedena je iz rijei el-vel, to znai: primaknutost i priblienost. Prema
tome, Allahov miljenik je onaj koji se prijateljski odnosi prema onome to
je Allahu drago, koji Mu se pribliio inei stvari na kojima je Njegovo zadovoljstvo. Oni su onakvi kako se Allah izrazio o njima, naime: A ko se Allaha
bude bojao On e mu dati neki izlaz i opskrbit e ga odakle se i ne nada!
(Et-Talk, 2-3)
Ebu Zerr - Allah bio zadovoljan njime! - kae: Kad je objavljen ovaj
ajet, Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: Ebu Zerre, kada bi se ljudi drali ovog
ajeta on bi im bio dovoljan!405 Prema tome, Allah e bogobojaznima dati
izlaz iz onog to pritisne ljude i dati im opskrbu odakle se i ne nadaju, te
tako od njih odbiti pogibelj, a pribaviti im ono to e im biti od koristi i
dati im i neke druge stvari, otkrovenja i utjecajnosti, ije bi se objanjavanje
ovdje oduljilo.
404
405
Hadis je vjerodostojan (sahh) budui da ga biljei El-Buhri, dok mu je prijenosni niz snaan zbog jednog drugog hadisa, koji ima vie predajnih puteva i potvrda. Ja sam ih struno
elaborirao u djelu El-Ehdsu-s-sahha, pod br. 1640. Meutim, izraza otvoreno nema
kod El-Buhrija, ve se nalazi kod drugih autora, u hadisu koji se prenosi posredstvom Ebu
Ummea a u ijem prijenosnom nizu se nalaze dvojica slabih prenosilaca, kako sam to
tamo objasnio.
Hadis je slab (daf). Biljee ga Ahmed i Hkim, no u njegovom prijenosnom nizu postoji
prekid.
385
O njegovim rijeima:
kod Allaha su najpribraniji oni najpokorniji od njih, koji u najU Aveoj
mjeri slijede Kuran.
Komentar:
Htio je kazati da je najpribraniji vjernik onaj koji je najpokorniji Allahu i koji
se u najveoj mjeri dri Kurana. Takav je najbogobojazniji, tj. onaj najbogobojazniji je najpribraniji (kod Boga). Uzvieni kae: Kod Allaha su od vas
najpribraniji oni koji su najbogobojazniji! (El-Hudurt, 13)
U Sunenima se navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Nema
prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, ni bijelac nad crncem, ni crnac nad bijelcem osim po bogobojaznosti. Ljudi potjeu od Adema a Adem je (stvoren) od zemlje!406
Ovim argumentom na vidjelo izlazi minornost njihovog sporenja oko
toga da li je kod Allaha pribraniji strpljiv siromah ili zahvalan bogata, te
davanja prednosti jednom od njih u odnosu na drugog. Na temelju njega
zakljuuje se da se prednost ne vezuje za samo siromatvo ili bogatstvo, ve
za postupke, situacije i stvarnosti stvari tako da je sporenje oko ovoga u osnovi pogreno, budui da se kod Allah prednost postie iskljuivo bogobojaznou i istinama imana, a ne siromatvom ili bogatstvom. Iz tog razloga
je - a Allah najbolje zna! - hazreti Omer rekao: Bogatstvo i siromatvo su
samo dvije jahalice i ne marim koju u od njih uzjahati!
I siromatvo i bogatstvo su iskuenje od Uzvienog Allaha kojim On
iskuava Svoga roba, kako to kae Uzvieni: ovjek, kada Gospodar njegov hoe da ga iskua pa mu poast ukae i blagodatima ga obaspe, govori:
Gospodar moj je prema meni postupio plemenito! (El-Fedr, 15)
Prema tome, ako strpljiv siromah i zahvalan bogata budu podjednaki
u pogledu bogobojaznosti, bit e podjednaki i u svom duhovnom stupnju, a
406
Hadis je vjerodostojan (sahh) s tim da je njegovo vezivanje za Sunene pogreno. Naime, ne

biljei ga nijedan autor takve hadiske zbirke! Hadis se nalazi u Musnedu imama Ahmeda.
Ja sam, prije vie godina, bio rezerviran prema njemu, no Allah mi je olakao da sakupim
vei broj njegovih predajnih puteva, i sve sam ih struno elaborirao, iz ega mi se pokazalo
da je hadis vjerodostojan u svakoj od tih predaja. Pojedinosti o tome dao sam na naznaenom mjestu. Shodno tome, dopustio sam da se hadis uvrsti u moju obimnu knjigu Sahhul-dmii-s-sagr ve zijdtihi (1780).
386
ako jedan od njih bude bolji od drugoga u tome, on je i kod Allaha bolji, jer
se ne mjere siromatvo i bogatstvo, nego strpljivost i zahvalnost.
Neki od njih ovom pitanju pristupili su iz drugog ugla, naime sa stanovita da je iman pola strpljivost a pola zahvalnost, tako da bi obojica njih pri
sebi morali imati i strpljivosti i zahvalnosti. Tako su uzeli ta dva dijela imana
i stali raspravljati koji je od njih bolji. Bogatog su sveli na ovjeka koji daje
sadaku i troi svoj imetak u ono to e ga pribliiti Allahu i zahvaljuje Allahu
na imetku koji mu je dao, a siromaha na ovjeka posveenog pokornosti
Allahu i izvravanju vjerom propisanih dunosti, strpljivo podnosei svoje
siromatvo. U tom sluaju se moe kazati da je od njih dvojice potpuniji
onaj koji je pokorniji i koji se u veoj mjeri pridrava Allahovih naloga, pa
ako su u tome jednaki, jednaki su i u svom duhovnom stupnju, a Allah najbolje zna! Ako bi se to moglo tako postaviti, onda bi se moglo postaviti i
ovo pitanje: Ko je bolji: zdrav i zahvalan, ili bolestan i strpljiv; onaj kome se
pokorava a on zahvalan, ili onaj koga poniavaju a on strpljiv; onaj ko je u
sigurnosti a zahvalan, ili onaj ko je u strahu a strpljiv je i sl.
O njegovim rijeima:
je: vjerovanje u Allaha, u Njegove meleke, u Njegove objave,
U Iman
u Njegove poslanike, u Sudnji dan i u sudbinsko odreenje, tj. da
je ono, bilo dobro ili loe, slatko ili gorko, od Allaha.
Komentar:
Ranije smo vidjeli da ove komponente predstavljaju temeljna naela vjere.
To je ono to je naveo Vjerovjesnik, s.a.v.s., u svom odgovoru na Dibrlov
upit, kako stoji u poznatom Dibrlovom hadisu, oko ije vjerodostojnosti
postoji saglasnost Buhrija i Muslima, kada je Vjerovjesniku, s.a.v.s., doao
u liku jednog beduina i upitao ga ta je to islam i kad mu je on odgovorio:
Da posvjedoi da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik; da obavlja namaz; da daje zekat; da posti mjesec ramazan;
i da hodoasti Kabu ako bude u mogunosti. Zatim ga je upitao ta je
to iman, i on mu je odgovorio: Da vjeruje u Allaha; u Njegove meleke; u
Njegove knjige; u Njegove poslanike; u Sudnji dan, i da vjeruje u sudbinsko
odreenje, dobro i loe. Zatim ga je upitao ta je to odlinost u vjerovanju
387
(ihsn), i on mu je odgovorio: Da vjeruje u Allaha kao da Ga vidi, jer ako

ti Njega ne vidi, vidi On tebe!
U Sahhu je, takoer, utvreno, u predaji od njega, s.a.v.s., da je on na
dva rekata sabah-namaza nekad uio dvije sure Ihls, tj. Kul j ejjuhe-lkfirn i Kulhuvallahu ehad, a nekad ajete o imanu i islamu koji se nalaze
u suri El-Bekare Kl menn billhi ve m unzile ilejn... (El-Bekare, 136),
odnosno u suri Alu Imrn Kul j ehle-l-kitbi... (Alu Imrn, 64)
U hadisu o izaslanstvu plemena Abdu-l-Kajs, o ijoj vjerodostojnosti
postoji saglasnost Buhrija i Muslima, on je iman objasnio rekavi im: Nareujem vam da vjerujete u Allaha Jedinog, a znate li ta je to vjerovanje u
Allaha Jedinog?! (To je) posvjedoenje da nema drugog boga osim Allaha
Jedinog, Koji nema sudruga u Boanstvenosti Svojoj, (zatim) obavljanje namaza, davanje zekata, i davanje petine onog to zadobijete kao ratni plijen!407
Jasno je da on ovim nije htio kazati da samo ova djela ine vjerovanje u
Allaha, bez vjerovanja srca, budui da je na vie drugih mjesta kazao da je
neophodno i vjerovanje srca, iz ega se razumije da ova djela s vjerovanjem
srca sainjavaju iman, o emu je ranije bilo rijei.
Kuran i Sunnet prepuni su onoga to ukazuje na to da se ovjeku iman
priznaje samo uz djela i srano potvrivanje istinitosti vjere (tasdk), to prevazilazi sam namaz i zekat - njih je, naime, protumaio sunnet, dok su znaenje imana objasnili i Kuran i sunnet. Kuran je to uinio rijeima: Pravi
vjernici su samo oni ija se srca strahom ispune kad se Allah spomene...
(El-Enfl, 2); Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegovog
vjeruju, i poslije vie ne sumnjaju... (El-Hudurt, 15); I tako mi Gospodara
tvoga, oni nee biti vjernici dok za sudiju u sporovima meusobnim tebe ne
prihvate i dok onda zbog presude tvoje u duama svojim nimalo tegobe ne
osjete i dok se sasvim ne pokore! (En-Nis, 65)
Prema tome, odricanje imana onome ko nije dostigao ovaj cilj ukazuje
na to da je taj cilj ljudima propisan kao obaveza, pa onaj ko ga zanemari biva
meu onima za koje je izreena prijetnja kaznom budui da nije doao s neophodnim vjerovanjem ijim posjednicima je obean ulazak u Dennet bez
izlaganja patnji. Ne moe se kazati da izmeu Vjerovjesnikovog tumaenja
imana u Dibrlovom hadisu i onog tumaenja u hadisu o izaslanstvu plemena Abdu-l-Kajs postoji kontradiktornost, jer je on u prvom sluaju iman
objasnio nakog to je objasnio islam, pa je tada on znaio vjerovanje u Allaha,
407
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi).
388
u Njegove meleke, u Njegove knjige, u Njegove poslanike i u Sudnji dan, uz

ona djela koja je spomenuo kod objanjavanja znaenja islama, onako kako i
ihsn (odlinost u vjerovanju) sadri iman ije mu je objanjenje prethodilo.
Stvar je, pak, drukija u pogledu hadisa koji govori o izaslanstvu plemena
Abdu-l-Kajs - on je, naime, iman tu protumaio ispoetka, tom tumaenju
nije prethodilo tumaenje islama. Ovaj odgovor, meutim, nije podudaran
sa onim kako je Profesor - Allah mu se smilovao! - protumaio iman. Hadis
o dolasku izaslanstva plemena Abdu-l-Kajsa njemu je ostao nejasan.
Ono na ta bi se mogla staviti primjedba jest injenica da onih vanjskih
postupaka koje je Allah ljudima uinio obaveznim ima vie od ovih pet koje
je Vjerovjesnik, s.a.v.s., spomenuo u svom odgovoru na Dibrlovo pitanje.
Na ovu opasku neki su odgovorili da to petero predstavlja najizrazitije i najvee obrede islama te da ovjek, vrei njih, upotpunjuje svoju predanost
Allahu, odnosno da njihovim zanemarivanjem ostavlja utisak da je njegovo
pokoravanje Allahu prestalo.
Zakljuak je da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., istaknuo onu vjeru koja oznaava ovjekovu punu predanost njegovom Gospodaru, a koja predstavlja isto
Allahovo pravo kod svakog pojedinca, tako da je svako ko je kadar obavezan
iskreno Allahu ispovijedati vjeru. To se izraava kroz onih pet elemenata,
dok je sve mimo toga obavezno iz interesnih razloga i njihova obaveznost
ne obuhvata sve ljude. To je ili kolektivna obaveza, kakva je borba na Allahovom putu (dihd), nareivanje dobra, suzbijanje zla i sve ono to prati
to dvoje: upraviteljstvo, vlast, izdavanje fetvi, pouavanje Kuranu, hadisu i
dr., ili je takvo zbog prava ljudi, kad se odnosi samo na one koji na to imaju
pravo, odnosno obavezu, i kad prestaje biti aktuelno, kad to pravo ili obaveza budu realizirani, kakvo je vraanje dugova, vraanje stvari povjerenih na
uvanje i otetih, pravedno postupanje u meuljudskim nepravdama vezanim za ivot, imetak, ast, prava supruge i djece, rodbinsku vezu i sl. Ono to
je u tome obaveza za Zejda nije i za Amra, to nije sluaj s postom mjeseca
ramazana, hodoaem Kabe, obavljanjem pet dnevnih namaza i zekatom,
s tim da je zekat, premda materijalna dunost, ipak obaveza prema Allahu,
a onih osam kategorija predstavlja podruje njegove tronje, zbog ega je
tu neophodna i namjera i zbog ega ga ne moe izvriti drugi bez dozvole
onoga ko ga daje, i zbog ega se ne zahtijeva od nemuslimana.
to se, pak, tie prava ljudi, tu se ne uvjetuje namjera tako da ako ih
izmiri neko drugi, bez dozvole onoga ko ih je duan izmiriti, njegova obaveza time prestaje. Izmirivanje tih prava zahtijeva se i od nemuslimana, dok
389
ono to postaje obavezom u smislu Allahovog prava, kakve su iskupnine za

odreene prekraje, uzrokuju ljudi i u njima ima stanovite sankcije. Iz tog
razloga se za zekat uvjetuje vjerozakonom obavezana osoba tako da on nije
obaveza za malodobnu i maloumnu osobu, prema miljenju Ebu Hanfe i
njegovih uenika - Allah im se smilovao! - kako je to razjanjeno na za to
odgovarajuem mjestu.
to se tie njegovih rijei: I u sudbinsko odreenje, tj. da je ono,
bilo dobro ili loe, slatko ili gorko, od Allaha - ta, mi smo ranije naveli, u
Dibrlovom hadisu, Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: ...i da vjeruje u sudbinsko odreenje, dobro i loe, dok Uzvieni kae: Reci: Zadesit e nas samo
ono to nam je Allah zapisao! (Et-Tevbe, 51); Ako ih zadesi kakvo dobro,
govore: Ovo je od Allaha!, a snae li ih kakvo zlo, tada govore: Ovo je od
tebe! Reci: Sve je od Allaha! Pa ta je tim ljudima?! - oni kao da ne razumiju
ono to im se govori!? (En-Nis, 78); Dobro koje ti se dogodi od Allaha je,
a zlo koje te stigne od tebe je! (En-Nis, 79)
Ako bi neko upitao: Kako je mogue uskladiti Njegove rijei: Sve je
od Allaha. (En-Nis, 78) i Ovo je od tebe. (En-Nis, 79) - odgovorilo bi se
da Njegove rijei: Sve je od Allaha znae da je i rodnost i sua, i pobjeda
i poraz, sve to od Allaha, a rijei: Ovo je od tebe znae: sve loe to te zadesi od Allaha posljedica je tvoga grijeha i za tebe je to kazna, kako to kae
Uzvieni: Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili...
(E-r, 30)
Na to ukazuje i ono to se prenosi od Ibn Abbsa - Allah bio zadovoljan sa njim! - naime da je on, prouivi ajet: A zlo koje te stigne od tebe je!
(En-Nis, 79), rekao: A Ja sam ti ga dosudio! Ovdje se, prema najispravnijem
stajalitu, pod dobrim (el-hasene) misli na blagodat, a pod zlim (es-sejjieh)
na iskuenje nedaom. Prema nekima, pak, ono dobro je poslunost Bogu, a
zlo je neposlunost. Ima i miljenja da se pod dobrim (u predmetnom ajetu)
podrazumijeva ono kako je proao na Bedru, a pod zlom ono to ga je zadesilo na Uhudu. Onaj prvi stav, meutim, sadri i ovaj trei, dok se onaj drugi
stav ne moe posmatrati odvojeno od onog prvog, s tim da i zlo djelo i zla
posljedica mogu biti od njega, premda je i jedno i drugo sudbinski odreeno.
Naime, drugi neposluh Bogu moe biti sankcija za onaj prvi i tako predstavljati zlu nagradu iako je formalno zlo djelo, kao to i druga blagodat moe
predstavljati nagradu za onu prvu, kako to sugeriraju Kuran i sunnet.
Kaderije se ne mogu pozivati na rijei Uzvienog od tebe je s obzirom
da stoje na stanovitu da svako ovjekovo djelo, i dobro i loe, potjee od
390
njega, a ne od Allaha! Kuran, pak, pravi razliku izmeu tog dvoga, a oni ne
prave. Uzvieni, naime, kae: Sve je od Allaha, sugerirajui da sva dobra
potjeu od Allaha, ali i sve ono loe, dok oni to ne zastupaju i u pogledu
djela, ve samo u pogledu sankcije. Njegove rijei nakon ovoga: Dobro koje
ti se dogodi i zlo koje te stigne su poput rijei: Ako ih zadesi kakvo dobro i snae li ih kakvo zlo. Uzvieni pravi razliku izmeu dobara koja su
blagodati, i izmeu zala koja su nedae: za one prve kae da su od Allaha, a
za druge da su od ovjeka, budui da se blagodat prispodobljuje Allahu, tj.
On je njome dao dobro u svakom pogledu tako da nema niti jednog njezinog aspekta a da se neminovno ne prispodobljuje Njemu. Ono, pak, loe
On stvara radi odreene mudrosti tako da i ono, s obzirom na tu mudrost,
spada u Njegovo blagodarivanje. Naime, Gospodar nikada ne ini nita loe,
ve je svaki Njegov in lijep i dobar.
Stoga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., pri oblaenju ihrama govorio: Svo dobro
je u Tvojim rukama, a zlo Ti nije imanentno! - tj. Ti ne stvara sutinsko
zlo, ve sve to stvori ono u sebi nosi mudrost i ono je, s obzirom na tu
mudrost, dobro pa, iako u tome moe biti zla za neke ljude, ono je samo
djelimino, nadodatak (na izvorno dobro). to se tie cjelovitog, apsolutnog
zla, Uzvieni Gospodar je od toga ist. To je, dakle, ono zlo koje Njemu ne
pripada, i zato se zlo Njemu nikada ne pripisuje samostalno, ono ili ulazi u
sastav svih stvorenja, kao to je u rijeima Uzvienoga: Allah je Stvoritelj
svega. (Er-Rad, 16); Sve je od Allaha. (En-Nis, 78); ili se vezuje za neki
uzronik, kao u Njegovim rijeima: Od zla onoga to je stvorio. (El-Felek
2); ili je njegov inilac isputen, kao u rijeima dinna: I mi ne znamo da li se
onima na zemlji eli zlo ili im Gospodar njihov eli dobro. (El-Dinn, 10)
Ako Allah stvori neto to je neprijatno za neka iva bia, to ne znai da je to lieno mudrosti. Naprotiv, Allah ima toliko milosti i mudrosti
da veliinu njihovu samo On moe odrediti! Ono djelimino, nadodato zlo
koje se nae u stvorenjima nije cjelovito [sveope] zlo. Ope, cjelovite stvari
samo su dobro ili korist za ljude, poput ope kie ili slanja opeg poslanika.
Iz ovog proizlazi da On one koji se lano izdaju za Njegove poslanike nikada
nee podrati nadnaravnostima (mudizt) kojima je podravao Svoje istinite poslanike, jer bi to predstavljalo ope zlo za ljude, odvelo bi ih u zabludu i izopailo im njihovu vjeru i pokvarilo im i ovaj i onaj svijet.
Ovo nije poput nepravednog vladara [i neprijatelja, jer nepravednim
vladarem] Allah neminovno otklanja vie zla nego to je njegova nepravda.
Kae se: ezdeset godina s nepravednim vladarem bolje je nego samo jedna
391
no bez vladara! Pod pretpostavkom da su njegove nepravde brojne, to za

vjeru moe biti dobro, poput nedaa, i moe biti iskupnina za grijehe koje su
poinili, kao to mogu postii i nagradu za strpljivost na njoj i u tome se povratiti Allahu, zamoliti Ga za oprost grijeha i izraziti Mu pokajanje. Isto je i u
sluaju kad Allah njihovom neprijatelju dadne vlast nad njima. Zbog toga,
Allah mnogim vladarima silnicima omogui da tako vladaju neko vrijeme,
dok lanim poslanicima ne ostavi mnogo vremena, ve ih, neminovno, unitava jer je njihova kvarnost openita i u pogledu vjere, i u pogledu ovoga i
onoga svijeta. Uzvieni kae: A da je on o Nama kojekakve rijei iznosio, Mi
bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda bismo mu ilu kucavicu presjekli!
(El-Hkka, 44-46)
Njegove rijei od tebe je imaju vie korisnih sugestija. Jedna od njih je
i ta da ovjek ne moe imati potpuno povjerenje u sebe, da u pogledu sebe
ne moe biti ba sasvim spokojan, jer se zlo krije u njemu i iskljuivo odatle
mu dolazi. Stoga ne treba da se bavi grenjem ljudi, niti da njih osuuje kad
se loe ponesu prema njemu jer su to samo uinci nekih loih djela koja je
poinio - stigli su ga zbog njegovih grijeha. Zato treba da obrati panju na
grijehe, da od Allaha zaie utoite od svoga zla i od runih postupaka svojih; treba da zamoli Allaha da mu pomogne u tome da Mu bude pokoran.
Time e mu se postii svako dobro, a od njega se odvratiti svako zlo.
Stoga je najkorisnija, najvea i najmudrija dova - dova Fatihe: Uputi
nas na Pravi put, na Put onih koje si obasuo Svojim blagodatima, a ne na
put onih na koje si se rasrdio i koji su zalutali. (El-Ftiha, 5-7) Naime, ako
bi ga izveo na ovaj put, On bi ga time pomogao da Mu bude u pokornosti
i da napusti grijeenje prema Njemu, pa ga ne bi zadesilo zlo ni na ovom, ni
na onom svijetu. Meutim, grijesi su neodvojiv pratilac ljudske due, tako
da je ovjek svakog trenutka ovisan o uputi. tavie, potrebnija mu je uputa
nego hrana i pie. Stoga nije tano ono to kau neki komentatori Kurana
- naime da ga je jednom ve naputio, a pod daljnjim traenjem upute podrazumijeva se odravanje u njoj, odnosno poveanje!
Meutim, ovjek ima potrebu za tim da ga Allah podui i kako e postupiti u detaljima situacije u kojoj se nalazi, odnosno koje e pojedinosti
ostaviti postrani, u svakom danu, te da ga On nadahne da i postupi tako,
budui da samo znanje nije dovoljno ukoliko u njemu ne pokrene volju da
i postupi po onom to zna. U protivnom, znanje e biti argument protiv
njega, a on nee biti upuen ovjek. Takoer mu je potrebno da ga uini
kadrim da djeluje tom dobrom voljom, jer onoga to nam je nepoznato ima
392
viestruko vie od onog to nam je poznato, a onog to ne elimo uraditi

usljed nedobrinosti, ili lijenosti, ima koliko i onoga to elimo, ili vie ili
manje od toga, kao i onoga to elimo ali ne moemo uraditi, dok onog to
poznajemo u globalu, no ne i u pojedinostima, ima toliko da ga nije mogue
ni izbrojati.
Mi trebamo potpunu uputu, pa onaj kod koga se upotpune sve ove
stvari kod njega se traenje upute svodi na njeno odravanje, to je najvii
stadij.
Nakon svega toga ima i jedna druga uputa - uputa na put koji vodi
Dennetu na onom svijetu. Iz tog razloga je ljudima nareeno da ue ovu
dovu u svakom namazu, s obzirom da su u iznimnoj potrebi za tim. Zapravo, ni za im nemaju tako veliku potrebu kao za ovom dovom! Treba znati
da je Uzvieni Allah, Svojom milou, ovu dovu uinio jednim od najveih
sredstava kojima se postie dobro, i koja tite od zla. Kuran je istaknuo injenicu da loe stvari dolaze od ovjeka, premda po Allahovom odreenju,
a dobre od Allaha. Ako je to tako, onda se Uzvienome treba izraavati zahvalnost, ovjek Ga treba moliti za oprost svojih grijeha i oslanjati se samo
na Njega, Jednoga, budui da dobro daje samo On. Prema tome, to nalae
izraavanje Njegove jednosti u Boanstvenosti (tevhd), oslanjanje na Njega,
Jednoga, zahvaljivanje Njemu, Jednome, i moljenje za oprost grijeha.
Vjerovjesnik, s.a.v.s., sve je to objedinjavao u namazu. U Sahhu stoji
da je on, kad bi se dizao s pregiba (ruk) u namazu, izgovarao: Rabben leke-l-hamd, hamden kesren, tajjiben, mubreken fhi! (Gospodaru na, Tebi
zahvaljujemo zahvalnou mnogom, istom i blagoslovljenom!)408 Miles-semvti, ve mile-l-erdi, ve mile m ite min rjin badu, ehle-s-semi
ve-l-medd. Ehakku m klehu-l-abdu ve kullun leke-l-abd. (Koliko moe
napuniti Nebesa i Zemlju, koliko Ti hoe jo, zahvalom onih koji Te hvale i
slave. To je najistinitije to izrekne rob, a svaki od nas Tvoj je rob!)409
Ovo je, dakle, zahvala, tj. zahvaljivanje Allahu Uzvienom, i objanjenje
da je zahvaljivanje Njemu ono najistinitije to izrekne ovjek. Potom kae:
L mnia lim atajte , ve l mutije lim menate, ve l jenfeu ze-l-deddi

408
409
Predaju biljei El-Buhri, no ne kao Vjerovjesnikovu, s.a.v.s., praksu nego kao neto to
je on uo da izgovara neki ovjek, te da mu je na to rekao: Vidio sam trideset i nekoliko
meleka - natjeu se ko e ih prvi zabiljeiti! (V.: moju knjigu Sifatu-s-salti, str. 119.)
Hadis je vjerodostojan (sahih), a biljee ga i El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), i on je
drugi hadis, no autor ga je unio u prvi pa se stjee dojam da se radi o jednom hadisu. (V.:
prethodno naznaeni izvor!)
393
minke-l-deddu. (Nema zapreke onome to Ti daje, i nema davanja koje Ti

prijei, a imustvo imunoga protiv Tebe je beskorisno!) Ovim je izraena
Njegova jednost i jednoa Njegove Gospodarstvenosti u smislu stvaranja,
odredbe, poetka i kraja: On je onaj Koji daje i uskrauje i niko ne moe
uskratiti ono to On hoe da dadne, niti iko moe dati ono emu je On stavio zapreku. Takoer je izraena i jednost Njegove Boanstvenosti u smislu
izricanja zakona, zapovijedi i zabrane. Iako se ljudima podaruju razni vidovi
sree, vidljivi: vlast, veliina, materijalno obilje i upravni poloaj, i zakriveni:
poput onih kod ljudi koji imaju duhovna otkrovenja i sposobnost poduzimanja natprirodnih ina, opet je svako imustvo imunoga protiv Tebe
beskorisno, tj. nee ga to spasiti, niti izbaviti! Zato je i rekao: Protiv Tebe je
beskorisno, a ne Kod Tebe je beskorisno!, jer da je tako reeno to bi ostavljalo utisak da se ovjek time ne moe pribliiti Njemu. Ovim se, pak, kazalo
da mu to ne mora ni tetiti. Prema tome, ove rijei predstavljaju potvrivanje tevhda, odnosno potvrivanje Allahovih rijei: Samo Tebe oboavamo,
i samo od Tebe pomo traimo! (El-Ftiha, 4)
Naime, ako bi se pretpostavilo da je neki uzronik neovisan u dosezanju onog to se hoe, a da se opet sve dogaa prema Allahovom htijenju i
upravljanju, i tada bi trebalo stremiti samo za Allahom, samo se na Njega
oslanjati, samo od Njega iskati, samo od Njega moliti izbavljenje iz nevolje,
samo od Njega pomo traiti, jer Njemu pripada zahvala i samo je On onaj
Kome se treba aliti - On je onaj od Kojeg se pomo trai, On se u pomo
doziva i nema snage ni moi osim sa Njim. Pa, kako je tek kad nijedan uzronik nije neovisan u dosezanju onog to se hoe, kad se njemu moraju
prikljuiti drugi uzroci, te se od njega eliminirati zapreke i prepreke da bi se
stiglo do cilja?! Tako svaki uzrok ima svog saveznika i protivnika, pa ako ga
saveznik ne pomogne i ne odbije od njega protivnika rezultat nee biti postignut. Sama kia ne ini da raste bilje, njoj se mora prikljuiti i zrak, tlo i dr.
Potom se rastinje nee upotpuniti ukoliko se od njega ne odstrane elementi
koji ga nite; hrana i pie se ne mogu konzumirati osim organima i snagama
pohranjenim u tijelu, a sve to nije ni od kakve koristi ukoliko se od njega ne
otkloni ono to ga razara.
Da bi ti, pak, stvorenje neto dalo, ili te pomoglo, ono, uz injenicu da je
Allah taj Koji u njemu daje volju, snagu i sposobnost djelovanja, svoj in davanja moe dovesti do kraja tek nakon to se steknu mnoge pretpostavke koje
e mu pomoi u dosezanju onog to eli, a koje su izvan okvira njegove moi,
makar bio i autoritativni vladar, tako da on od tih saveznikih pretpostavki
394
mora otkloniti sve ono to im stoji na putu i sputava ih u djelovanju. Prema

tome, ono to se eli postii moe se ostvariti samo uz postojanje neophodnih pretpostavki za to i uz nepostojanje zapreka.
Svaki povoljni uzrok samo je jedan dio onog to je neophodno, jer
u itavoj egzistenciji nema nieg to bi bilo, samo, potpuna neophodnost,
makar se i nazivalo takvim, a ostalo to ga podupire, uvjetima, samo je jeziko sporenje. Tvrdnja da meu stvorenjima ima neki neovisan uzronik koji
izaziva svoju posljedicu nema svoga utemeljenja.
Ko ovo ispravno shvati pred njim se otvore vrata za izraavanje Allahove jednosti (tevhd), i on time saznaje da niko ne zasluuje da se moli,
osim Njega, a nekamoli da se oboava osim Njega, te da se ne treba oslanjati
ni na koga drugoga, niti za drugog vezivati svoja nadanja.
O njegovim rijeima:
mi vjerujemo u sve to, ne pravimo razliku meu Njegovim poU Islanicima,
i potvrujemo, svima njima, istinitost onoga s ime su
dolazili.
Komentar:
Ovo je ukazivanje na ono to je reeno ranije a u ta je obaveza vjerovati i u
pojedinostima. Njegove rijei: Ne pravimo razlike meu Njegovim poslanicima, i dalje do kraja iskaza, znae: Ne pravimo razliku meu njima tako da
u neke od njih vjerujemo a u neke ne vjerujemo,410 ve vjerujemo u sve njih i
svima njima potvrujemo istinitost, jer onaj ko u jedan dio vjeruje, a u drugi
ne vjeruje - nevjernik je u pogledu toga kao cjeline. Uzvieni kae: I govore:
U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo - ele da izmeu toga neki stav
zauzmu. Oni su, zbilja, pravi nevjernici! (En-Nis, 150-151)
To je stoga to se isto ono zbog ega je povjerovao u one od njih u koje
je povjerovao nalazi i kod onoga u koga nije povjerovao. Poslanik u kojeg je
povjerovao doao je da potvrdi istinitost [ostalih] poslanika, pa ako ne vjeruje u neke poslanike on ne vjeruje ni u onoga za koga tvrdi da vjeruje u nj,
410
Affi kae: Vidjeti str. 316. djela Medmu-l-fetva, svezak IV.
395
budui da je i taj poslanik doao s potvrdom istinitosti svih poslanika. Prema tome, stvarno je nevjernik, premda misli da je vjernik. Jedan je od onih
koji e u pogledu djela biti na najveem gubitku, ije e nastojanje u ivotu
na ovome svijetu uzaludno biti a koji e raunati da postupa lijepo.
O njegovim rijeima:
velikih grijeha iz Muhammedovog, s.a.v.s., umU Ametapoinioci
nee vjeno ostati u Vatri, ako su umrli kao monoteisti
(muvehhidn), makar se (prije toga) i ne pokajali - nakon to
Allaha susretnu kao oni koji su znali za Nj, preputaju se Njegovome htijenju i Njegovoj odluci: ako hoe oprostit e im po Svojoj
dobrostivosti, kako je rekao u Svojoj Knjizi, naime: A oprostit e
ono to je manje od toga (tj. pridruivanja Njemu sudruga u Boanstvenosti Njegovoj) kome On hoe. (En-Nis, 48 i 116), a ako
hoe kaznit e ih u Vatri po Svojoj pravdi, a potom e ih izvesti iz
nje po Svojoj milosti i zauzimanjem zauzimaa iz reda onih koji
su Mu bili u pokornosti, a zatim ih poslati u Svoj Dennet. To je
tako jer Allah titi one koji su znali za Njega, pa ih nee tretirati
i na jednom i na drugom svijetu kao one koji Ga nisu poznavali:
koji su bili beznadeni u pogledu prihvatanja Njegove upute, pa
stoga nisu postigli Njegovu zatitu. Boe na, zatitnie islama i
njegovih pripadnika, uini nas postojanim u islamu sve dok Te ne
sretnemo sa njim!
Komentar:
Njegove rijei: A poinioci velikih grijeha iz Muhammedovog, s.a.v.s.,
ummeta nee vjeno ostati u Vatri, ako su umrli kao monoteisti ustvari su
odgovor haridijama i mutezilijama koji su stajalita da e poinioci velikih
grijeha vjeno ostati u Vatri, s tim da haridije takve smatraju nevjernicima, a mutezilije da su izali iz imana, a nisu uli u nevjerstvo, ve da se
nalaze u postaji izmeu tog dvoga, kako smo to vidjeli kod razmatranja
Profesorovih rijei: I nikog od onih koji se okreu prema kibli ne proglaavamo nevjernikom zbog nekog grijeha, ukoliko on taj grijeh ne smatra
dozvoljenim.
396
Iz njegovih rijei: iz Muhammedovog u kojima izdvaja Muhammedov ummet, razumije se da se status poinioca velikih grijeha iz drugih
vjerskih zajednica, mimo Muhammedove, s.a.v.s., prije nego su ti vjerozakoni dokinuti njegovim poslanstvom, razlikuje od onih u Muhammedovom
ummetu, to je diskutabilno, budui da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., saopio da
e iz Vatre izai svako ko u svom srcu bude imao makar i trun imana411 to nije vezao samo za svoj ummet, ve je iman spomenuo openito, pa je
potrebno obratiti panju na to, osobito s obzirom da se u nekim rukopisnim
primjercima ummet i ne spominje.
Njegove rijei u vatri priloka su odredba za mjesto, i u suodnosu su sa
nee vjeno ostati, a naprijed su stavljene zbog rime a ne stoga to su predikat rijei: poinioci velikih grijeha, kako su to mislili neki komentatori.
Uenjaci su se razliito izjasnili o velikim grijesima, tako da je o tome
izreeno vie stavova. Prema jednima takvih grijehova ima sedam, prema
drugima sedamnaest; jedni su miljenja da su to oni grijesi o ijoj zabrani su
saglasni svi vjerozakoni; drugi dre da je to sve ono to zatvara put spoznaji
Allaha; jedni su miljenja da su oni ono to unitava imovinu i zdravlje; prema nekima nazvani su velikim s obzirom na one koji su manji od njih; drugi
kau da se u osnovi i ne zna koji su, odnosno da su oni zakriveni, poput
Kaderske noi; po nekima njihov broj je blii broju sedamdeset; za druge je
veliki grijeh sve ono to je Allah zabranio; trei kau da su to oni grijesi koji
za sobom povlae erijatom ustanovljenu kaznu (hadd), odnosno za koje je
zaprijeeno Vatrom, ili za koje je reeno da izazivaju prokletstvo ili srdbu
(Boiju).
Ovo je najblie istini. Prve muslimanske generacije (selef) su se razliito
izrazile i o malim grijesima. Neki od njih su rekli: Mali grijeh je ono to ne rezultira ni ovosvjetskom, ni onosvjetskom kaznom. Drugi su bili miljenja da
je to svaki onaj grijeh ije se spominjanje (u vjerskim tekstovima) ne zavri
jednom od ovih rijei: prokletstvo, srdba ili Vatra. Trei su govorili: Mali
grijeh je ono za ta nije predviena erijatom ustanovljena kazna (hadd),
niti je izreena neka ahiretska prijetnja. Pod prijetnjom se pak misli na konkretnu prijetnju Vatrom, prokletstvom ili srdbom, jer je konkretna prijetnja
na ahiretu poput konkretne kazne na ovom svijetu, naime, tano je odreena. Prema tome, preventivna kazna tazr na ovome svijetu ekvivalentna
411
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi). Struno je elaboriran u Zillu (849852).
397
je prijetnji koja je izreena za onaj svijet a kojom se ne podrazumijeva vatra,

ili prokletstvo, ili srdba (Boija). Ovoj normi se ne mogu uputiti prigovori
koji se mogu izrei za drugo, jer se ona odnosi na sve to je Objavom oznaeno kao veliki grijeh, poput pridruivanja Allahu sudruga u Boanstvenosti
Njegovoj (irk), ubistva, bluda, sihra, potvaranja estitih vjernica i sl., zatim
bjeanja s bojnog polja, uzimanja imetka siroeta, upotreba kamate, neposlunosti prema roditeljima, krivokletstva, lanog svjedoenja i sl.
Ovaj stav pretee nad drugim iz vie razloga. Jedan od njih je injenica
da se on prenosi od ljudi iz prvih muslimanskih generacija, kao to su: Ibn
Abbs, Ibn Ujejne, Ibn Hanbel - Allah bio zadovoljan sa njima! - i dr. Drugi
razlog su rijei Uzvienoga: Ako se klonite velikih grijeha, onih o kojima
vam je izreena zabrana, Mi emo prei preko manjih ispada vaih i uvest
emo vas u divno mjesto! (En-Nis, 31)
Ovo divno obeanje svakako ne zasluuje neko kome je zaprijeeno
srdbom Boijom, Njegovim prokletstvom ili Njegovom vatrom. Isto tako,
onaj ko zaslui da se nad njim izvri erijatom ustanovljena kazna (hadd)
njegovi runi postupci nee biti izbrisani izbjegavanjem velikih grijeha. Tree:
ova norma svoje uporite ima u onim grijesima koje su spomenuli Allah i
Njegov Poslanik, to je granica uzeta iz diskursa Zakonodavca. etvrto: ovom
normom moe se napraviti razlika izmeu velikih i malih grijeha, to s drugim
stavovima nije sluaj. Naime, oni koji tvrde da velikih grijeha ima sedam, ili
sedamnaest, ili blizu sedamdeset i sedam, iznose samo neosnovane tvrdnje.
Tvrdnja, pak, onih koji kau da su veliki grijesi ono o ijoj zabrani su
saglasni svi vjerozakoni, a ne i ono to je u njima tretirano razliito, podrazumijevala bi da konzumiranje alkohola, bjeanje s bojnog polja, enidba sa
nekim (po islamu) zabranjenim rodicama, te s onima s kojima se je u srodstvu po mlijeku ili tazbinstvu i sl., ne spada u velike grijehe, a da prisvajanje
ili kraa neega sitnog iz imetka siroeta, zatim jedna sitna la i sl. spadaju u
velike grijehe, to je neosnovano.
Tvrdnja onih koji kau da su veliki grijesi sve ono to zatvara put spoznaji Allaha, odnosno ono to unitava imovinu i zdravlje podrazumijevala
bi da konzumiranje alkohola, jedenje svinjskog mesa, crkotine, krvi, potvaranje estitih vjernica, ne spada u velike grijehe, to je neosnovano. Oni koji
kau da su velikim grijesima nazvani samo s obzirom na one koji su manji od
njih, odnosno da sve ono to je Allah zabranio predstavlja veliki grijeh, podrazumijevaju da se grijesi unutar sebe ne dijele na male i velike, to je pogreno
budui da je u konfrontaciji s objavljenim tekstovima (nusus) koji govore o
398
podjeli grijeha na velike i male. Oni, pak, koji govore da se u osnovi i ne zna
koji su to veliki grijesi, da su oni neodreeni, govore o sebi, o tome da oni ne
znaju koji su to grijesi, to ne znai da ih ne znaju i drugi. A Allah najbolje zna!
to se tie njegovih rijei: makar se (prije toga) i ne pokajali - treba kazati da nema razilaenja oko toga da pokajanje brie grijehe, ve oko
osobe koja se nije pokajala (za uinjene grijehe); a to se tie njegovih rijei:
nakon to Allaha susretnu kao oni koji su znali za Nj - bolje je bilo da je
umjesto oni koji su znali za Nj rekao vjernici, budui da je onaj ko je znao
za (postojanje) Allaha a nije povjerovao u Nj - nevjernik! Onaj ko se zadovoljio samom spoznajom bio je Dehm, no njegovo nauavanje je odbaeno
kao neosnovano, kako smo to vidjeli ranije. Usto i Ibls je poznavao svog
Gospodara: Ree: Gospodaru, daj mi roka do dana njihovog proivljenja!
(El-Hidr, 36); E tako mi dostojanstva Tvoga, ree, sigurno u ih sve na
stranputicu navesti, osim Tvojih meu njima robova iskrenih! (Sd, 82-83)
Isto je i s Faraonom i s veinom poricatelja Istine (kfirn). Uzvieni kae: A
da ih upita: Ko je stvorio nebesa i Zemlju? rekli bi: Allah! (Lukmn, 25);
Upitaj ih: Kome pripada Zemlja i sve to je na njoj, ako znate? - rei e:
Allahu! (El-Muminn, 84-85)
Postoji velik broj ajeta kojim se izraava isti ovaj smisao. Izgleda da je
Profesor - Allah mu se smilovao! - mislio na potpunu spoznaju koja je neodvojiva od slijeenja Pravoga puta, a o kojoj govore sufije, koji su daleko od
toga da bi bili poinioci velikih grijeha, ve su prvaci meu ljudima, njihov
elitni dio.
to se tie njegovih rijei: preputaju se Njegovome htijenju i Njegovoj odluci: ako hoe oprostit e im po Svojoj dobrostivosti itd. do kraja iskaza - njima se ukazuje na to da je Allah na jednu stranu stavio irk
(pripisivanje Njemu sudruga u Boanstvenosti Njegovoj), a na drugu sve
ostale grijehe, jer je irk najvei meu velikim grijesima, kako je to rekao
Boiji Poslanik, s.a.v.s. Uzvieni Allah je saopio da je irk neoprostiv grijeh,
dok je sve druge grijehe vezao za Svoje htijenje. Za htijenje se, pak, vezuje
samo ono prema emu se moe odnositi na vie naina, to nije sluaj i s
onim mimo toga. Da je sve u istoj ravni tada ovo razdvajanje ne bi imalo
nikakvog smisla, a On je ovo opratanje vezao za htijenje, dok su veliki i
mali grijesi nakon uinjenog pokajanja posigurno oproteni, nisu preputeni htijenju, kako to kae Uzvieni: Reci: O robovi Moji koji ste se prema
sebi ogrijeili, ne gubite nadu u Boiju milost! Allah e, sigurno, sve grijehe
oprostiti. On, doista, sve grijehe prata i On je milostiv! (Ez-Zumer, 53)
399
Proizlazi neminovan zakljuak da se oporatanje grijeha koje je preputeno

htijenju odnosi na sve grijehe, izuzimajui pridruivanje Allahu sudruga u
Boanstvenosti Njegovoj, [za koje se ovjek za ivota nije pokajao].
to se tie njegovih rijei: To je tako jer Allah titi one koji su znali
za Nj na njih se moe staviti blag prigovor, kako smo vidjeli, dok u vezi s
njegovim rijeima: Boe na, zatitnie islama i njegovih pripadnika, uini
da se pridravamo islama - u drugom primjerku rukopisa stoji: uini nas
postojanim u islamu - sve dok Te ne sretnemo sa njim!, ejhu-l-islam Ebu
Ismil el-Ensri, u svojoj knjizi El-Frk, sa svojim prijenosnim nizom preko
Enesa - Allah njime bio zadovoljan! - navodi sljedee: Jedna od Poslanikovih, a.s., dova bila je i ova: O zatitnie islama i njegovih pripadnika, uini da
se pridravam islama sve dok Te i ne susretnem takav!412 Jasan je razlog zato je prethodni govor zavren ovom dovom; naime, slinu dovu upuivao
je Jsuf, Allah ga obasuo Svojim blagoslovima!; uio je: Boe, dao si mi dio
vlasti i pouio si me tumaenju snova, Stvaraoe nebesa i Zemlje, Ti si moj
zatitnik na ovome i na onome svijetu, usmrti me kao muslimana i pridrui
me dobrim robovima Svojim! (Jsuf, 101) To su molili i arobnjaci koji su
bili prvi koji su povjerovali Musau, neka njega, i Vjerovjesnika naeg, Allah
obaspe Svojim blagoslovima!; uili su: Boe na, obaspi nas strpljenjem i
usmrti nas kao muslimane! (El-Arf, 126)
Onaj, pak, ko ova dva ajeta uzima kao dokaz da je dozvoljeno prieljkivati smrt treba znati da mu oni ne mogu biti argumenti za to, jer se u njima
moli za smrt u islamu, a ne smrt kao takvu, niti smrt ovoga trenutka. Razlika
izmeu tog dvoga je oevidna.
O njegovim rijeima:
smatramo da se namaz moe obaviti za svakim, i pobonim oU Ivjekom
i grjenikom koji se okree prema kibli, te da onome od
njih koji umre treba klanjati denazu.
412
Hadis biljei Ed-Dij el-Makdis u djelu El-Ehdsu-l-muhtra (150/1). Navodi ga posredstvom Tabernija, s njegovim prijenosnim nizom preko Enesa ibn Malika. Taj prijenosni
niz je dobar (dejjid), kako sam to objasnio u strunoj elaboraciji djela El-Ehdsu-s-sahha
(1833). V.: Uvod za tree izdanje, str. 6.
400
Komentar:
Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Klanjajte za svakim, i pobonim ovjekom
i grjenikom!413 Hadis prenosi Mekhl od Ebu Hurejrea - Allah bio zadovoljan njime! - a biljei ga Ed-Drekutni, uz opasku da Mekhl nije susreo
Ebu Hurejrea! Meu njegovim prenosiocima nalazi se i Muvija ibn Slih, o
kome su se strunjaci izjasnili razliito, iako se Muslim u svome Sahhu poziva na njega. Ed-Drekutni, uz Ebu Dvuda, biljei i drugi hadis koji Mekhl
prenosi od Ebu Hurejrea - naime da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Duni
ste namaz klanjati sa svakim muslimanom, bio on poboan ili prijestupnik,
makar inio i velike grijehe. I duni ste ii u borbu na Boijem putu (dihad)
sa svakim zapovjednikom, bio on poboan ili prijestupnik, makar inio i velike grijehe!414
U Buhrijevom Sahhu navodi se da je Abdullah ibn Omer klanjao za
Hadddom (ibn Jsufom) es-Sekafijem, ba kao i Enes ibn Mlik, iako je
Haddd bio prijestupnik i nasilan ovjek. U Buhrijevom Sahhu se, takoer, navodi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Oni e vas predvoditi u namazu,
pa ako budu ispravno klanjali za to ete imati nagradu i vi i oni, a ako budu
klanjali pogreno, vi ete imati nagradu a oni e to imati protiv sebe!415
Od Abdullaha ibn Omera - Allah bio zadovoljan sa njim! - prenosi
se da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Klanjajte za onim ko govori da nema
drugog boga osim Allaha i obavite denazu onom ko umre a ko je javno
potvrivao da nema drugog boga osim Allaha!416 Hadis biljei Ed-Drekutni
preko veeg broja nizova predaje, a potom ga je oznaio slabim (daf).
Znaj - Allah se smilovao i tebi i nama! - da je ovjeku, po saglasnosti
najviih autoriteta vjere (imama), doputeno klanjati za onim za koga ne
zna da ini neku novotariju u vjeri (bidat) ili da je veliki grjenik. Nije uvjet
za onog ko klanja za imamom da zna i kakvo je uvjerenje njegovog imama,
niti ga on treba propitivati o tome - npr. da ga pita: Kakvo je tvoje uvjerenje
o tome i tome? - ve e klanjati iza onog ije mu je stanje zakriveno. ak
413
414
415
416
Hadis je slab (daf) budui da nedostaje posredujui prenosilac izmeu Mekhla i Ebu
Hurejrea. Hadis je struno elaboriran u djelu Dafu Musnedi Ebi Dvud ( 97).
Hadis je, takoer, slab zbog prethodno navedenog razloga, a struno je elaboriran u ElIrvu (527).
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljei ga, takoer, i Ahmed. U saetku El-Buhrijeve zbirke
vjerodostojnih hadisa (Muhtesaru-l-Buhri) nalazi se pod br. 383.
Hadis je slab (daf).
401
ako bi imam bio inovator u vjeri koji poziva svojoj novotariji, ili ovjek veliki grjenik, no namjetenik ije zaobilaenje nije mogue, poput imama za
duma-namaz i dva bajram-namaza, te hadski imam na Arefatu i sl., i tada
se moe klanjati za njim, prema stavu veine uenjaka iz prvih i potonjih
muslimanskih generacija. Onaj ko bi napustio dumu i obavljanje namaza u
dematu kojeg predvodi veliki grjenik imam taj bi, prema miljenju veine
uenjaka, bio inovator u vjeri. Ispravno je da on treba obavljati takav namaz
i da ga ne treba nanovo klanjati, jer su i ashabi - Allah bio zadovoljan sa
njima! - klanjali duma-namaz i namaz u dematu i iza velikih grjenika
imama i da te namaze nisu ponavljali. Tako je Abdullah ibn Omer - Allah
bio zadovoljan sa njim! - klanjao iza Haddda ibn Jsufa, kao i Enes kako
smo naprijed naveli. Isto je postupio i Abdullah ibn Mesd - Allah bio zadovoljan sa njim! - klanjajui za Veldom ibn Ukbeom ibn Ebi Muajtom
koji je pio alkohol tako da im je jednom prilikom sabahski farz klanjao s
etiri rekata, a zatim ih upitao: Hoete li da vam jo poveam?! Ibn Mesd
mu je odgovorio: Mi smo od danas s tobom u stalnom poveanju!
U Sahhu se navodi da je, kada je Osman ibn Affn - Allah bio zadovoljan sa njim! - bio opkoljen, ljude u namazu predvodila druga osoba, pa mu
je jedan ovjek rekao: Ti si opemuslimanski imam, a ovaj koji je sada ljude
predvodio u namazu je imam smutnje!? Osman mu je na to odgovorio: Bratiu moj, namaz je neto najljepe to ljudi rade, pa kad to rade lijepo, lijepo
to i ti radi sa njima, a kada rade loe, tada se kloni tog njihovog loeg ina!417
Prema tome, namaz velikog grjenika i inovatora u vjeri je sam po sebi
valjan, tako da onome ko klanja za takvom osobom namaz nije pokvaren.
Oni, pak, koji dre da je za takvom osobom pokueno klanjati polaze od toga
da je musliman obavezan nareivati dobro a odvraati od zla. Odatle, onaj
ko javno ini neku novotariju u vjeri ili neki veliki grijeh ne bi trebalo da se
postavlja za redovnog imama muslimanima, budui da takav zasluuje preventivnu sankciju dok se ne pokaje za to to ini, a bilo bi jo i bolje da se,
ukoliko je to mogue, prekine komunikacija s njim dok se ne pokaje. Ako bi,
pak, samo neki ljudi odbili klanjati za takvim imamom i otili klanjati za drugim, to bi svakako doprinijelo osudi onog loeg kod njega i moda ga navelo
da se pokaje, ili bi ga izoliralo, ili bi druge odvratilo da ine to to on ini. U
odbijanju tih ljudi da za takvim imamom klanjaju namaz ima erijatske koristi
417
Hadis biljei El-Buhri u poglavlju o ezanu. U Saetku El-Buhrijeve zbirke (El-Muhtesar)

nalazi se pod br. 384.
402
dok, istovremeno, onima koji klanjaju za imamom ne uskrauje obavljanje

duma-namaza i zajednikih namaza. Meutim, ako neklanjanje za takvim
znai proputanje duma i demata, onda namaz za takvim imamom odbit
e da klanja samo inovator u vjeri i onaj ko postupa suprotno postupanju
ashaba - Allah bio zadovoljan sa njima! Isto je i u sluaju kad imama imenuju
nadreene vlasti - u odbijanju da se klanja namaz za takvim imamom nema
erijatske koristi pa, stoga, ne treba naputati klanjanje namaza za njim ve je,
naprotiv, bolje klanjati za njim.418
Ukoliko ovjek moe da za imama ne postavi nekog ko javno ini neto nevaljalo, obavezan je tako postupiti, no ako takvu osobu za imama postavi neko drugi a on ne bude u stanju stati tome na put, odnosno ako bi
sklanjanje takvoga na njegovo mjesto dovelo nekog ije bi tetno djelovanje bilo vee od njegovog, tada nije doputeno manje zlo potiskivati veim,
niti potiskivati ono manje od njih dvoga da bi se postiglo ono vee. Naime,
vjerozakoni su i objavljeni da bi se postigle i upotpunile koristi za ljude, a
umanjile i obesnaile stvari koje im uzrokuju tetu u mjeri u kojoj je to mogue. Tako bi u izostavljanju duma-namaza i namaza u dematu bila vea
teta nego u klanjanju za imamom grjenikom, osobito ako neklanjanje tih
namaza ne bi potisnulo grijeenje. U tom sluaju ispustio bi se erijatski interes a kvarna stvar ne bi bila potisnuta (sa scene). Meutim, ako je mogue
duma-namaz i namaz u dematu obaviti iza estitog imama tada je bolje
tako postupiti. Ali, ta ako bi ovjek (i pored te mogunosti), bez opravdana
razloga, klanjao iza velikog grjenika? Uenjaci su o tome zauzeli razliita
stajalita: [jedni su kazali da se takav namaz mora ponovo klanjati], a drugi
da ne mora emu je vie prostora dato u literaturi iz islamskog prava.
Kada, pak, imam u namazu neto pogrijei ili zaboravi, a onome koji
je klanjao za njim to bude nepoznato, tada ovaj potonji nije duan obnoviti taj namaz shodno ranije navedenom hadisu. Tako je Omer - Allah bio
zadovoljan sa njim! - ljude predvodio u namazu zaboravivi da je dunub,
pa je on ponovio namaz dok od onih koji su za njim klanjali nije traio da
to urade i oni.419
Ako bi onaj ko je klanjao za imamom nakon obavljenog namaza saznao da je njegov imam bio neist, u tom sluaju bi, prema Ebu Hanifi,

418
419
Aff kae: V. str. 342-360 u 23. svesku djela Medmu-l-fetv.

Predaju biljei Abdurrezzk u djelu El-Musannef (II/347-349); izdava: El-Mektebu-l-islami; te Ibn Ebi ejba (I/393) s vie prijenosnih nizova od kojih su neki vjerodostojni.
403
morao ponoviti taj namaz, a prema Maliku, afiji i Ahmedu, shodno njegovom poznatijem miljenju, ne bi. Isto je i ako bi imam uradio neto to
onaj ko klanja za njim smatra neprilinim a to je detaljno obrazloeno u
literaturi iz islamskog prava. Ako bi, pak, znao da njegov imam klanja bez
abdesta, tada ne bi smio klanjati za njim, jer bi taj u tom sluaju bio puki
igra, a ne klanja!
Kuran i Sunnet, kao i jednoduje prvih muslimanskih generacija, upuuju na to da se vladar, imam u namazu, sudija, komandant u ratu i ubira
zekata, moraju posluati u situacijama koje se reguliraju vlastitim umnim
pregnuem (idtihad). U takvim situacijama, oni ne moraju sluati one koji
njih slijede. Naprotiv, ovi potonji moraju njima biti pokorni, svoje miljenje
potisnuti i prikloniti se njihovom miljenju budui da su interes zajednice
i sloga, s jedne, a podijeljenost i razdor, s druge strane, iznad sekundarnih
pitanja. Iz tog razloga dravnim dunosnicima (hukkm) nije doputeno da
jedni drugima osporavaju regulativu, a ono to se moe kategorino potvrditi jest da je namaz kojeg obave jedni za drugima ispravan.
Prenosi se da je Ebu Jsuf otiao obaviti had s Hrunom er-Redom,
te da je tom prilikom halifa dao da mu se, u vidu terapije, pusti krv a Mlik
mu je izdao fetvu da (zbog toga) ne mora ponovo uzeti abdest pa je takav
s ljudima obavio namaz. Kada su Ebu Jsufa upitali: Zar si i ti klanjao za
njim!? on im je odgovorio: Subhnallh, pa on je voa pravovjernih! Htio
je kazati da odbijanje klanjanja namaza za pretpostavljenim licima spada u
postupke onih koji u vjeru unose novotarije.
Hadis koji prenosi Ebu Hurejre, a koji biljei Buhri, u kojem stoji da je
Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Oni e vas predvoditi u namazu, pa ako budu
ispravno klanjali za to ete imati nagradu i vi i oni, a ako budu klanjali pogreno, vi ete imati nagradu a oni e to imati protiv sebe!420 vjerodostojna
je i eksplicitna potvrda da je imamova greka samo njegova, a ne i onih koji
su klanjali za njim. Onaj ko neto zakljui svojim vlastitim umnim naporom
(mudtehid) najvie to moe pogrijeiti jest da e izostaviti neku obavezu
drei je neobavezom, odnosno da e uiniti neto zabranjeno drei ga
nezabranjenim.
Nikome ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan nije doputeno postupiti
suprotno ovom vjerodostojnom i nedvosmislenom hadisu nakon to sazna
za nj. On je argument protiv onih hanefijskih, afijskih i hanbelijskih uenjaka

420
Hadis je je vjerodostojan (sahh) i ve je navoen (u izvorniku pod br. 481).
404
po kojima se, ako imam izostavi neto to onaj koji klanja za njim smatra
obaveznim, ovaj potonji ne smije povesti za njim! Naime, jedinstvo i sloga
demata jesu ono to se mora uvati, kao i izbjegavanje razilaenja koje dovodi do poremeaja (unutranjih odnosa).
Njegove rijei: ...te da onome od njih koji umre znae: I smatramo da
onome od njih koji umre, bio on estit ili grjenik, treba klanjati denazu,
premda se iz tog opeg pravila izuzimaju oni koji nepravedno diu ustanke
protiv halife (bugt) i drumski razbojnici, te samoubice, suprotno stavu Ebu
Jusufa, no ne i ehidi od njih, suprotno stavu Malika i afije - Allah im se
smilovao! - kako je to objanjeno na za to odgovarajuem mjestu.
Profesor se, pak, ovako izrazio da bi pojasnio da mi neemo izostaviti
klanjanje denaza-namaza onima koji su u vjeru unosili novotarije i onim
nemoralnim koji umru, a ne da bi time obuhvatio sve i svakoga. Naime, onih
koji javno ispoljavaju islam ima dvije vrste: jedni su vjernici, drugi licemjeri.
Prema tome, onome za koga se sa sigurnou zna da je licemjer nije doputeno klanjati denazu, niti moliti Allaha za oprost njegovih grijeha, dok e
se denaza klanjati onome za koga se to ne zna sa sigurnou. Ako, pak,
jedna osoba pouzdano zna da je druga osoba licemjer, ona joj nee klanjati
denazu, ali e joj denazu klanjati oni kojima to nije poznato. Tako Omer Allah njime bio zadovoljan! - nije htio klanjati denazu osobi kojoj denazu
nije htio klanjati Huzejfe, budui da je on u pohodu na Tebuk saznao koji
su ljudi bili licemjeri. Uzvieni Allah je Svom Poslaniku, s.a.v.s., zabranio da
licemjerima klanja denazu, obavijestivi ga da im On nee oprostiti grijehe
time to e se on moliti za njih. To je obrazloio njihovim nevjerovanjem u
Allaha i Njegovog Poslanika.
Onima, dakle, koji su vjerovali u Allaha i Njegovog Poslanika nije zabranio da klanja denazu, koliki god bili njihovi grijesi u smislu novotarnog
uvjerenja ili postupanja, odnosno nemorala. tavie, Uzvieni mu je naredio
da se moli za oprost grijeha vjernicima - rekao mu je: Znaj da nema drugog
boga osim Allaha i moli oprost za svoje grijehe i za grijehe vjernika i vjernica! (Muhammed, 19)
Kako vidimo, Uzvieni mu nareuje izraavanje Allahove jednosti
(tevhd) i moljenje oprosta grijeha za sebe, vjernike i vjernice - ono prvo je
temelj vjere, a ovo drugo je upotpunjenje tog temelja.
Upuivanje dove za njih s molbom da im se dadne oprost grijeha,
milost i druga dobra ili je obavezan, ili pohvalan in. To je dvojako: ope i
posebno. Ono ope je oevidno, onako je kako je navedeno u navedenom
405
ajetu, a ono posebno je denaza-namaz. Naime, u sluaju smrti vjernika,

drugim vjernicima je nareeno da mu klanjaju denazu. Istovremeno im je
nareeno da za njega u tom namazu upute dovu. Ebu Dvud i Ibn Mdde
biljee sljedee Ebu Hurejreove rijei: uo sam Boijeg Poslanika, s.a.v.s., kad
je rekao: Kada umrlome klanjate denazu, iskreno za njega uputite dovu!421
O njegovim rijeima:
U I nikoga od njih ne smjetamo ni u Dennet, ni u Dehennem.

Komentar:
Hoe kazati da mi ni za kog konkretnog pojedinca od onih koji se u svojim
namazima okreu prema kibli neemo tvrditi da e biti stanovnik Denneta ili Dehennema. Izuzetak su samo oni za koje je Istinugovorei, s.a.v.s.,
rekao da e biti stanovnici Denneta, kakav je sluaj s onom desetericom
ashaba422, Allah bio zadovoljan sa njima! Dodue, kaemo da e u Vatru
neminovno ui poinioci velikih grijeha koje Allah htjedne uvesti tamo, i
da e potom biti izvedeni iz nje zauzimanjem zauzimaa. Ostajemo, meutim, suzdrani kada se radi o konkretnoj osobi - njoj ne potvrujemo ni
Dennet, ni Dehennem, izuzev ako bismo imali znanje o tome, budui da
(nam) je stvarno stanje skriveno tako da svojim znanjem ne moemo dokuiti na emu je dotini umro. Stoga imamo nadu za dobroinitelje, a bojimo
se za one koji su postupali loe.
Uenjaci iz prvih muslimanskih generacija imali su tri stajalita o
potvrivanju nekome ulaska u Dennet. Prema prvome od njih to se ne
moe potvrditi nikome drugom osim vjerovjesnicima. Ovaj stav prenosi
se od Muhammeda ibnu-l-Hanefijje i El-Evzija. Prema drugome, ulazak u
Dennet moe se potvrditi svakom vjerniku o kojem se, u vezi s tim, oitovao sveti tekst (nass). Ovo gledite zastupao je veliki broj uenjaka i hadiskih
strunjaka. Prema treem stajalitu ulazak u Dennet moe se potvrditi takvima, te onima za koje to posvjedoe vjernici, shodno hadisu koji se nalazi
u Buhrijevoj i Muslimovoj zbirci vjerodostojnih hadisa, u kojem stoji da je

421
422
Prijenosni niz hadisa je dobar (dejjid). V.: Ahkmu-l-deniz (123) i Irvu-l-gall (732).
O njima e vie rijei biti u nastavku, na 530. stranici knjige. (Nap. prev.)
406
Poslanik, s.a.v.s., naiao pored jedne denaze pa su oni koji su je ispraali o

umrlome govorili dobro, i on je rekao: To ga, neminovno, i sljeduje! Potom
je naiao pored druge denaze, gdje su oni koji su je ispraali umrloga spominjali po zlu, i on je rekao: To ga, neminovno, i sljeduje! U drugoj verziji
predaje ovog hadisa triput je ponovio: To ga, neminovno, i sljeduje. Omer
ga je upitao: Boiji Poslanie, ta ga to, neminovno, sljeduje? i Boiji Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: Onog kojeg ste spominjali po dobru neminovno
sljeduje Dennet, a onog kojeg ste spominjali po zlu neminovno sljeduje
Dehennem. Vi ste Allahovi svjedoci na Zemlji!423
Boiji Poslanik, s.a.v.s., jo je rekao: Uskoro ete moi znati ko e u
Dennet, a ko u Dehennem! Po emu (emo to moi znati), Boiji poslanie?!, upitali su i on im je rekao: Po tome kako e ljudi govoriti o njemu:
da li e ga hvaliti, ili kuditi!424 Ovim nas je obavijestio po emu se mogu
raspoznavati stanovnici Denneta, a po emu stanovnici Dehennema.
O njegovim rijeima:
ne tvrdimo za njih da su nevjernici, idolopoklonici ili licemjeri
U Iukoliko
neto od toga oevidno ne potekne od njih, a ono to kriju u sebi preputamo Uzvienom Allahu.
Komentar:
To je stoga to nam je nareeno da sudimo prema onom spoljanjem, i to
nam je zabranjeno da se povodimo za pretpostavkama i idemo za onim
o emu nemamo znanja. Uzvieni kae: O vjernici, neka se mukarci jedni drugima ne rugaju, moda su oni bolji od njih! (El-Hudurt, 11); O
vjernici, klonite se mnogih sumnjienja, neka sumnjienja su, zaista, grijeh!

423
424
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u djelu Ahkmu-l-deniz (str. 44).

Za prijenosni niz hadisa moe se rei da je dobar (hasen). Naime, od Vjerovjesnika, s.a.v.s.,
prenosi ga Ibn Ebi Zuhejr es-Sekafi posredstvom svog oca, a biljee ga Ibn Mdde (4221)
i Ahmed (III/416; VI/466). U Ez-Zevidu stoji: Prijenosni niz hadisa je vjerodostojan, a prenosioci su mu pouzdani ljudi. Meutim, od ovog Ebu Bekra (tj. jednog od onih od kojih
se hadis prenosi, prim. prev.) prenose svega dva prenosioca, dok ga pouzdanim oznaava
samo Ibn Hibbn (I/267). U Et-Takrbu se za nj kae da je prihvatljiv (makbl), tj. kad jo
neko prenosi s njim. Inae, hadisi koje on prenosi smatraju se nedovoljno pouzdanim
(lejjinu-l-hads).
407
(El-Hudurt, 12); Ne povodi se za onim to ne zna! I sluh, i vid, i razum, za

sve to e se, zaista, odgovarati! (El-Isr, 36)
O njegovim rijeima:
ne mislimo da je dozvoljeno upotrijebiti sablju ni za jednog priU Ipadnika
Muhammedovog, s.a.v.s., ummeta osim za onog za koga
se mora upotrijebiti.
Komentar:
U Sahihu se navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Nije dozvoljeno
proliti krv nijednog muslimana koji svjedoi da nema drugog boga osim
Allaha i da sam ja Allahov poslanik, osim u tri sluaja: kad osoba koja je u
braku poini blud, kad se radi o pravinom poravnanju (kiss) u sluaju
hotiminog ubistva i kada musliman napusti svoju vjeru i odvoji se od zajednice (muslimana)!425
O njegovim rijeima:
ne mislimo da se treba dizati protiv naih voa i pretpostavljeU Inih,
makar postupali i nepravedno. Neemo ih proklinjati, niti im
otkazivati poslunost. Drimo da pokornost njima spada u pokornost koju nam je naredio Uzvieni Allah, ukoliko ne nareuju
neto to je grijeh. Za njih upuujemo dove da budu na ispravnosti i u oprostu Boijem.
Komentar:
Uzvieni kae: O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i
nadreenim svojim! (En-Nis, 59), a u Sahihu se navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Ko se pokorava meni, taj se pokorava i Allahu, a ko
425
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) posredstvom Ibn Mesuda, a struno je
elaboriran u El-Irvu (2196) i Ez-Zillu (60, 893 i 894).
408
je nepokoran meni, nepokoran je i Allahu! Ko se pokorava zapovjedniku,

pokorava se i meni, a ko je nepokoran zapovjedniku, nepokoran je i meni!426
Ebu Zerr - Allah bio zadovoljan sa njim! - kae: Moj voljeni mi je
oporuio da sluam i pokoravam se (nadreenom), makar on bio i sakati
abesinski rob!427
U verziji ovog hadisa koju biljei Buhri stoji: Makar bio i Abesinac,
glave poput crne groice! 428
U dvjema zbirkama vjerodostojnih hadisa (Buhrijevoj i Muslimovoj)
navodi se hadis koji glasi: Musliman je duan sluati i pokoravati se (pretpostavljenom) i u onome to voli i u onome to ne voli, osim ako mu se
nareuje neto to je grijeh [pa ako mu se naredi neto to je grijeh] tada ne
treba da slua, ni da se pokorava!429
Od Huzejfea ibnu-l-Jemna se prenosi sljedee: Ljudi su Boijeg Poslanika, s.a.v.s., pitali o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojei se da me ne zadesi.
Tako sam ga jednom upitao: Boiji Poslanie, mi smo bili u neznanju i zlu pa
nam je Allah dao ovo dobro; hoe li nakon ovoga dobra opet biti neko zlo!?
Hoe!, odgovorio je on. A hoe li nakon tog zla biti opet dobra?, upitao
sam, i on mi je rekao: Hoe, ali e u njemu biti mutnoe! A kakva e mu to
mutnoa biti?, upitao sam. Bit e to ljudi, odgovorio je, koji e se ponaati
mimo mog sunneta i koji e traiti uputu mimo moje upute. Vidjet e od
njih i dobrog i loeg! A hoe li nakon tog dobra opet biti zla?, upitao sam
ja i on mi je rekao: Hoe. To e biti oni koji e pozivati na dehennemska
vrata, pa ko im se odazove, bacit e ga u njega! Opii nam ih, Boiji poslanie!, rekao sam ja. Hou, kazao je. Iz naeg su naroda, govore naim jezicima! Boiji Poslanie, upitao sam ga, ta da radim ako to doivim? Dri se
zajednice muslimana i njihovog voe. A ako im ne bude bilo ni zajednice,
ni voe?, upitao sam. Onda se povuci iz svih skupina, makar morao gristi
korijen drveta dok te tako ne stigne smrt, a ti na tome!430
Od Ibn Abbasa - Allah njime bio zadovoljan! - prenosi se sljedee:
Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Ko kod svog pretpostavljenog spazi neto
426

429

430

427
428
Hadis biljee El-Buhri i Muslim, posredstvom Ebu Hurejrea, a struno je elaboriran u ElIrvu (394).
Hadis, posredstvom njega, biljei Muslim.
Hadis biljei El-Buhri (IV/385) posredstvom Enesa.
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) posredstvom Ibn Omera.
409
to mu nije drago, neka se strpi jer onaj ko se odvoji od zajednice samo

jedan pedalj i umre u takvom stanju, njegova smrt je dahilijjetska (tj. kao
kod ljudi prije islama)!431
U drugoj verziji se kae: Skinuo je ogrlicu islama sa svoga vrata!432
Od Ebu Seda el-Hudrija se prenosi da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao:
Ako se dvojici halifa iskae lojalnost, ubijte onog potonjeg od njih dvojice!433
Avf ibn Mlik - Allah bio zadovoljan sa njim! - prenosi sljedee rijei
Boijeg Poslanika, s.a.v.s.: Vai najbolji lideri su oni koje vi volite i koji vole
vas, koji ue dove za vas, i za koje vi uite dove, a vai najgori lideri su oni
koje vi mrzite i koji mrze vas, koje vi proklinjete i koji proklinju vas! Boiji
poslanie, upitali smo mi, hoemo li ih, kada budu takvi, svrgnuti maem?
Neete, rekao je on, dok meu vama budu obavljali namaz. Stvar, to se
toga tie, stoji ovako: kad se nad ovjekom nae neki namjesnik pa on zapazi da dotini ini neke neposluhe Allahu [neka prezre to to on ini], ali neka
mu nipoto ne otkazuje poslunost!434
I Kuran i sunnet ukazuju na obavezu pokoravanja predstavnicima vlasti, ukoliko ne nareuju neto to je grijeh. Obrati panju na rijei Uzvienog: O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i svojim
nadreenim! (En-Nis, 59); vidi kako je rekao: i pokoravajte se Poslaniku,
a ne: I pokoravajte se svojim nadreenim! Naime, oni nadreeni se ne tretiraju izdvojeno u pogledu pokornosti njima, ve im se mora pokoravati
samo u onim stvarima u kojima je sadrana pokornost Allahu i Njegovom
Poslaniku. Ponovio je, dakle, glagol pokoravati se i kod Poslanika, jer onaj
ko se pokorava Poslaniku taj se pokorava i Allahu, budui da Poslanik ne
nareuje nita to bi izlazilo iz okvira pokornosti Allahu. Naprotiv, on je u

431
432
433
434
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) posredstvom Ibn Abbsa, a struno je
elaboriran u El-Irvu (2453).
Hadis je vjerodostojan (sahh). Ovo je dio iz jednog dugog hadisa koji prenosi El-Hris elEari, a kojeg biljei Ahmed (IV/130) i drugi autori s vjerodostojnim prijenosnim nizom.
Prema tome, ovo nije iz hadisa koji se prenosi od Ibn Abbsa, kako se to inilo komentatoru. Cjelovit tekst hadisa navodi se u djelu Sahhu-t-tergb (553) i djelu Sahhu-l-Dmii-ssagr (1720). Tu se nalazi i odgovor nekim savremenim doktorima koji su pokuali dokazati
da hadis ima manjkavosti, no argumentima koji ne stoje, pa ko eli neka konsultira ova
djela, nai e u njima zadovoljavajui odgovor.
Hadis biljei Muslim, dok Sujti u djelima El-Dmiu-l-kebr i Ez-Zijde ale-l-Dmii-ssagr navodi da ga biljei, takoer, i Ahmed. Meutim, ja ga nisam pronaao u Ahmedovom Musnedu.
Hadis biljei Muslim i drugi autori, a struno je elaboriran u djelu Es-Sahha (907).
410
tome nepogreiv, dok nadreeni moe narediti i neto izvan pokornosti

Allahu - u tom sluaju ne treba mu se biti pokorno, osim u onom u emu
je sadrana i pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku.
to se, pak, tie obaveze da im se bude u pokornosti i kad su nepravedni, to je stoga to je u otkazivanju poslunosti njima mnogostruko vea
teta od one koju oni ine svojom nepravdom. tavie, u podnoenju njihove nepravde nalazi se iskupnina za grijehe i udvostruenje nagrade, jer
Uzvieni Allah im je i dao vlast nad nama samo zbog pokvarenosti naih
djela, a sankcija pripada istoj vrsti kojoj i djelo kojim je izazvana. Stoga smo
duni moliti se za oprost grijeha, kajati se za uinjene grijehe i popravljati
svoja djela.
Uzvieni kae: Koja god vas nedaa zadesi to je zbog onoga to su
ruke vae uradile, a On mnogo ta i oprosti! (E-r, 30); Zar kad vas je
snala nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, moete rei: Otkud sad
ovo?! Reci: To je od vas samih! Allah, zaista, sve moe! (Alu Imrn, 165);
Dobro koje ti se dogodi od Allaha je, a nesreu koja te zadesi sam si zasluio! (En-Nis, 79); Tako isto Mi preputamo vlast jednim silnicima nad
drugim zbog onoga to su zaradili! (El-Enm, 129)
Prema tome, ako se podanici ele rijeiti nepravde nepravednog vladara, neka sami ostave nepravdu. Od Mlika ibn Dnra se prenosi da je u nekoj
od Boijih objava reeno: Ja sam Allah, Posjednik pune vlasti. Srca vladara su
u Mojoj ruci, i Ja u ih onima koji Meni budu pokorni uiniti milou, a onima koji Meni budu neposluni kaznom! Stoga se ne bavite grenjem vladara,
nego se pokajte i Ja u njih uiniti blagima prema vama!435
O njegovim rijeima:
435
I slijedimo sunnet i demat, a izbjegavamo izdvajanje, razdor i

razjedinjenost.
Ovo je predaja koja je preuzeta od Jevreja (isrilijjt). Neki slabi prenosioci hadisa je, navodno, prenose od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Taberni je biljei u djelu El-Evsat posredstvom
Ebu-d-Derda. Hejsemi (V/249) za nju kae: U nizu njenih prenosilaca nalazi se i Ibrahim
ibn Rid, koji je odbaen prenosilac (metrk).
411
Komentar:
Sunnet je Poslanikov, s.a.v.s., put i pravac. Demat je zajednica muslimana,
tj. ashaba i onih koji njih slijede u dobru sve do Sudnjega dana. Prema tome,
slijediti njih je Pravi put, a oponiranje njima je zabluda. Uzvieni Allah Svome Vjerovjesniku, s.a.v.s., kae: Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas
e Allah voljeti i grijehe vam oprostiti! - a Allah prata i samilostan je! (Alu
Imrn, 31) Uzvieni jo kae: Onoga koji se suprotstavi Poslaniku a poznat
mu je Pravi put, i koji poe putem koji nije put vjernika, pustit emo da ini
ta hoe, i bacit emo ga u Dehennem - a uasno je on boravite! (EnNis, 115); Reci: Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku!, a ako
ne htjednu: on je duan da radi ono to se njemu nareuje, a vi ste duni
da radite ono to se vama nareuje, pa ako mu budete posluni, bit ete na
Pravom putu. A Poslanik je jedino duan da jasno obznani! (En-Nr, 54); I
doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega drite i druge puteve ne slijedite,
pa da vas odvoje od puta Njegovog! Eto, to vam On nareuje, da biste se
grijeha klonili! (El-Enm, 153); I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u
miljenju podvojili kad su im ve jasni dokazi doli! Njih eka patnja velika!
(Alu Imrn, 105); Tebe se nita ne tiu oni koji su vjeru svoju raskomadali i
u stranke se podijelili, Allah e se za njih pobrinuti. On e ih o onome to su
radili obavijestiti! (El-Enm, 159)
U Es-Sunenu se navodi hadis, kojeg Tirmizi oznaava vjerodostojnim
(sahh), a koji se prenosi od El-Irbda ibn Srije, koji kae: Boiji Poslanik,
s.a.v.s., drao nam je vrlo sugestivan govor - nama su od njega oi suzile,
a srca se grila. Na to ga je neko upitao: Boiji Poslanie, ovo kao da bijae
oprotajni govor, pa ta nam ostavlja u amanet? U amanet vam - rekao je
on - ostavljam da sluate i pokoravate se, jer ko od vas poivi nakon mene
vidjet e mnogo razilaenja. Stoga se drite moga sunneta i prakse pravopostupajuih halifa poslije mene. Drite se za to svom snagom i strogo se
uvajte novotarija, jer je svaka novotarija zabluda!436
Jo je rekao: Sljedbenici dviju ranijih objava u svojoj su se vjeri podijelili u sedamdeset i dvije skupine, a ovaj e se ummet podijeliti na sedamdeset i tri skupine, tj. koje e se povoditi za strastima, i sve e otii u vatru osim
jedne. To je ona koja e initi demat (muslimana)!437
436
437
Hadis je vjerodostojan (sahh), kao to kae Tirmizi. V.: El-Irv ( 2455) i Es-Sunne od Ibn Ebi
sima (br. 27-34).
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u djelu Es-Sahha (203-204), te u
Tahrdu-s-sunne pod br. 63-69.
412
U drugoj verziji ovog hadisa stoji: Upitali su: Ko e initi tu skupina,

Boiji Poslanie?, i on je rekao: Oni koji e biti na ovome na emu smo ja i
moji ashabi!438 Ovim je, s.a.v.s., pojasnio da e propasti svi oni koji se budu
meusobno razilazili; da nee propasti samo oni koji se budu drali sunneta
i demata.
Kako je samo lijepo rekao Abdullah ibn Mesd, Allah bio zadovoljan
sa njim: Ko od vas htjedne nekoga sebi uzeti za uzor, neka ga uzme iz reda
onih koji su umrli, jer se za ivog ne moe biti sigurno da nee biti zaveden.
Ovdje primarno mislim na Muhammedove ashabe - oni su bili najbolji dio
ovog ummeta, njihova srca bila su najestitija i imala najdublje znanje i najmanju izvjetaenost. Bili su ljudi koje je Allah odabrao da se drue s Njegovim Vjerovjesnikom, s.a.v.s., i da uspostavljaju Njegovu vjeru, pa im priznajte
njihovu vrijednost, slijedite njihove stope i drite se koliko god moete njihovog morala i njihove vjere, jer su oni bili na Pravoj uputi!
Ovo e, ako Bog da, biti dodatno pojanjeno kada budemo razmatrali
Profesorove rijei: Smatramo demat istinom i ispravnou, a razjedinjenost zastranom i patnjom.
O njegovim rijeima:
volimo pravedne i pouzdane, a mrzimo nepravedne i nepouzU Idane.
Komentar:
Ovo spada u potpunost imana i u upotpunjenost ropske potinjenosti Allahu (el-ubdijje), budui da izraavanje pokornosti Bogu (el-ibade) implicira
potpunost ljubavi i njenu krajnost, te potpunost poniznosti i njenu krajnost. Tako ljubav prema Allahovim poslanicima, vjerovjesnicima i Njegovim
vjernim robovima spada u ljubav prema Allahu, premda onu ljubav koja je
posveena Allahu ne zasluuje niko drugi osim Njega. Svi drugi se, naime,
vole zarad Allaha, a ne sa Allahom. Onaj koji voli, voli ono to voli njegov
438
U ovoj verziji postoji slabost (ed-daf), dok je Tirmizi u El-mnu oznaava dobrom (hasen),
to je mogue s obzirom na potvrde koje ima u drugim predajama, kako smo to vidjeli u
osvrtu na nju (u izvorniku br. 263). Potvrdu za nju ja sam naveo i u Es-Sahhi, pod hadisom
br. 204, na str. 17.
413
voljeni, mrzi ono to on mrzi, prijatelj je onome ko se prijateljski odnosi

prema njemu, a neprijatelj onome ko se prema njemu odnosi neprijateljski;
njegovo zadovoljstvo podudarno je s njegovim zadovoljstvom, a srdba s
njegovom srdbom; nareuje ono to on nareuje, a zabranjuje ono to on
zabranjuje - u svakoj situaciji on je u suglasju sa njim.
Tako Uzvieni Allah voli dobroinitelje, voli bogobojazne, voli pokajnike, voli one koji se iste, pa i mi volimo one koje Allah voli. Allah ne voli
nepouzdane, ne voli one koji nered ine, ne voli ohole pa ih, zato, ne volimo
ni mi. Mrzimo ih da bismo bili u suglasju s Njim.
U dvjema zbirkama vjerodostojnih hadisa (Buhrijevoj i Muslimovoj)
navode se sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Onaj u kome se nau ove
tri stvari osjetit e slast imana: kome Allah i Njegov Poslanik budu drai od
bilo koga drugog; ko nekog bude volio samo radi Allaha i ko se ne bi volio
vratiti u nevjerstvo, nakon to ga je Allah izbavio iz njega, kao to ne bi volio
biti baen u Vatru!439
Prema tome, potpuna ljubav podrazumijeva podudarnost s voljenim
u onome to on voli i to mrzi, s kim je u prijateljstvu i s kim je u neprijateljstvu. Jasno je da onaj ko Allaha voli obaveznom ljubavlju neminovno mrzi
Njegove neprijatelje a voli one koje On voli, koji se protiv njih bore, kao to
kae Uzvieni: Allah voli one koji se na Njegovom putu bore u redovima
kao da su bedem vrsti! (Es-Saff, 4)
Ljubav i mrnja temelje se na svojstvima dobra i zla koja se nalaze u
ljudima. Naime, u ovjeku se mogu istvoremeno nai uzronik prijateljstva
i uzronik neprijateljstva, ljubavi i mrnje, tako da s jedne strane moe biti
voljen, a s druge mren. U tom sluaju sud se donosi prema onome to
prevladava. Takav tretman ovjek ima i kod Allaha, jer i Allah s jedne strane
moe neto voljeti, a s druge mrziti, kako je to rekao (Vjerovjesnik), s.a.v.s.,
prenosei to od svoga Gospodara: Ja se ne kolebam ni u emu to u uiniti
onako kako se kolebam da uzmem duu Svom robu vjerniku: ne voli smrt, a
Ja ne volim da mu uinim naao, no smrt mu je neminovna!440
Tako je kazao da se koleba, jer kolebanje predstavlja suprotstavljenost
dviju volja - On, Uzvieni, voli ono to voli Njegov rob vjernik, a mrzi ono
to on mrzi, pa budui da Njegov rob mrzi smrt, mrzi je i Uzvieni, kao to je
439
440
Hadis biljee El-Buhri i Muslim, posredstvom Enesa.

Hadis je vjerodostojan (sahh). Ovo je, pak, samo njegov dio, dok je ranije naveden u cijelosti (br. 458/u izvorniku), gdje sam kazao neto vie o njemu.
414
rekao: a Ja ne volim da mu uinim naao. Uzvieni je, pak, ovjeku dosudio

smrt - prema tome, On eli da se ona dogodi. To je nazvao kolebanjem, a
potom je objasnio da je to neto to se neminovno mora desiti, naime, vodi
neemu to je mnogo drae!
O njegovim rijeima:
U I kaemo: Allah najbolje zna ono to je nama nejasno.

Komentar:
Ve ranije je u Profesorovim - Allah mu se smilovao! - rijeima naznaeno
kako niko ne moe ostati ispravan u svojoj vjeri osim onoga ko se preda Allahu Uzvienom i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., i ko ono to je njemu nejasno
prepusti onome kome je to znano. Onaj, pak, ko o neemu govori bez znanja
ustvari se povodi za svojom strau, a Uzvieni kae: A zar je iko gore zalutao
od onoga koji slijedi strast svoju a ne Allahovu uputu? (El-Kasas, 50); Ima
ljudi koji se bez ikakvog znanja prepiru o Allahu i koji slijede svakog ejtana
prkosnoga, za koga je ve odreeno da e svakoga onog ko ga uzme za zatitnika na stranputicu zavesti i u patnju ga ognjenu dovesti. (El-Hadd, 3-4);
One koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije
doao, pa izazivaju jo veu Allahovu mrnju i mrnju vjernika. - Tako Allah
peati srce svakog oholog i nasilnog. (El-Mumin, 35); Reci: Gospodar moj
zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da
Allahu pridruujete u Boanstvenosti one za koje On nikakav dokaz objavio
nije, i da o Allahu govorite ono to ne znate. (El-Arf, 33)
Allah je Svome Vjerovjesniku, s.a.v.s., naredio da Njemu prepusti znanje o onome to ne zna; rekao je: Reci: Allah najbolje zna koliko su ostali;
tajne nebesa i Zemlje jedino On zna! (El-Kehf, 26); Reci: Gospodar moj
najbolje zna koliko ih je bilo. (El-Kehf, 22) Kada je upitan o djeci idolopoklonika, Poslanik, a.s., rekao je: Allah najbolje zna ta bi oni radili!441
Omer - Allah njime bio zadovoljan! - rekao je: Nemojte imati povjerenja u vlastito miljenje kad je posrijedi vjera, jer da si me mogao vidjeti
441
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ebu Hurejrea i Ibn Abbsa,
Allah bio zadovoljan njima dvojicom!
415
na dan Ebu Dendela, vidio bi me kako ono to je govorio Boiji Poslanik,

s.a.v.s., pobijam svojim miljenjem, ustrajavam na njemu i ne odstupam. Bilo
je to na dan Ebu Dendela za vrijeme ispisivanja sporazuma, kad je Poslanik,
a.s., rekao: Pii: U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog. i kad je onaj drugi rekao: Ne, nego napii: U Tvoje ime, Boe moj! Boiji Poslanik, s.a.v.s., pristao je
na to pa je tako i zapisano, a ja sam odbijao to prihvatiti, pa mi je on rekao:
Omere, zar odbija iako vidi da sam se ja saglasio?!442
On je - Allah njime bio zadovoljan! - rekao i ovo: Sunnet je ono to
su ustanovili Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., pa nemojte pogreku vlastitog
miljenja zajednici muslimana predstavljati kao sunnet! Ebu Bekr es-Siddk
- Allah njime bio zadovoljan! - rekao je: Koja bi me to zemlja htjela drati i koje bi me to nebo htjelo natkriljivati ako bih o nekom kuranskom
ajetu rekao neto po svom nahoenju, ili neto o emu nemam sigurnog
znanja?!
El-Hasan ibn Ali el-Hulvni kae: Kazivao nam je rim, koji je sluao
Hammda ibn Zejda kako, pozivajui se na Seda ibn Ebi Sadeku, prenosi
sljedee Ibn Srnove rijei: Niko se vie nije plaio onog to ne zna od Ebu
Bekra, a nakon Ebu Bekra najvie se toga plaio Omer, Allah njime bio zadovoljan! Kad bi se pred Ebu Bekra iznio neki problem, pa on za njegovo rjeenje ne bi naao osnovu u Kuranu, niti u sunnetu Boijeg Poslanika, s.a.v.s.,
on bi ga nastojao rijeiti vlastitim umnim naporom, a zatim bi rekao: Ovo je
moje miljenje, pa ako je ispravno, od Allaha je, a ako je pogreno, od mene
je i molim Allaha da mi oprosti!
O njegovim rijeima:
da se (pri uzimanju abdesta) moe mesh initi po obui,
U Drimo
kako na putovanju tako i u mjestu boravka, kako je to naznaeno
u tradiciji.

442
Hadis biljee Taberni u El-Kebru (I/5/1) i Ibn Hazm u El-Ahkmu (VI/46). Svi prenosioci ovog
hadisa su pouzdani, izuzev Fudlea ibn Mubreka koji je podmetao hadise (mudellis), kako
se to navodi u djelu Et-Takrb, iako on ovaj hadis prenosi s pozivanjem na druge prenosioce.
Hejsemi u svom El-Medmeu (I/179) kae: Hadis biljei i Ebu Jal, a svi njegovi prenosioci su
pouzdani, premda se meu njima nalazi i Mubrek ibn Fudla. Na drugom mjestu (VI/145146), navodei ga u formi duoj od ove, no ne i u njegovoj cjelovitosti, kae: Biljei ga ElBezzr, posredstvom ljudi koji prenose vjerodostojne hadise. Prvi dio hadisa nalazi se i u
zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima, kao predaja Sehla ibn Hunejfa.
416
Komentar:
Od Boijeg Poslanika, s.a.v.s., na nesumnjivo vjerodostojan (mutevtir) nain preneseno je injenje mesha po obui i pranje nogu. Rfidije, pak, postupaju suprotno ovom vjerodostojno prenesenom sunnetu, pa im treba
kazati ovako: Broj onih koji su od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenijeli abdest u
njegovoj teorijskoj i praktinoj ravni, koji su abdest uili od njega i abdestili
se za vrijeme njegovog ivota a on ih gledao i to im odobravao, i koji su takav abdest prenijeli onima koji su doli iza njih, mnogo je vei od broja onih
koji su prenijeli tekst ovog ajeta. Naime, svi su muslimani abdest uzimali za
vrijeme njegovog ivota i ni od koga drugog nisu nauili abdest osim od njega, budui da im taj postupak nije bio poznat u vremenu prije islama. Oni su
njega nebrojeno puta gledali kako uzima abdest i od njega prenijeli pranje
nogu u velikom broju hadisa. tavie, veim brojem prijenosnih puteva od
njega su prenijeli i rijei: Teko petama i tabanima od vatre!443, koje se navode u zbirkama vjerodostojnih hadisa i dr.
Usto, ako je mesh potiranje samo gornjeg dijela stopala, onda je pranje cijele noge napor kojem ovjekova narav ne naginje onako kako naginje vlasti i imetku. Pa ako bi bilo prostora za kakvu primjedbu u pogledu
uzimanja abdesta o kome postoji nesumnjivo vjerodostojna (mutevtir)
predaja, tada bi jo vie prostora moralo biti za primjedbu u pogledu prijenosa teksta ajeta (o abdestu)! Ako bi oni rekli: Tekst ajeta utvren je tako
vjerodostojnom predajom da nije mogue da se u njoj nae bilo kakva la
ili omaka - (mi bismo kazali) da se to u jo potpunijoj formi moe kazati za predaju o nainu uzimanja abdesta od njega. Tekst ajeta, pak, nije u
konfrontaciji s pouzdano prenesenim sunnetom, jer izraz mesh kako god
znai: pogoditi, zadesiti (el-isbe), isto tako znai i: politi (el-isle), kao to
[Arapi] kau: Temessahtu li-s-salti (Polio sam se vodom radi namaza). U
samom ajetu, pak, ima neto to ukazuje na to da se pod meshom ne misli
na potiranje nogu u smislu drugog naina pranja ve na mesh kao pranje.
Naime, u ajetu se kae do dvaju zglavaka (El-Mide, 6), a ne do lakata
(El-Mide, 6), to ukazuje na to da se na svakoj nozi ne nalazi samo jedan
zglavak, onako kao to se na svakoj ruci nalazi samo jedan lakat, ve da se
na svakoj nozi nalaze po dva zglavka. To znai da Uzvieni nareuje mesh
443
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), ali bez rijei i tabanima. U ovakvom
obliku hadis biljei Ahmed (IV/191) s vjerodostojnim prijenosnim nizom, posredstvom
Abdullha ibn el-Hrisa ibn Deza ez-Zubejdija.
417
do dviju ispupenih kostiju, to je, zapravo, pranje jer oni koji dozvoljavaju onaj specifini mesh pod njim podrazumijevaju potiranje samo gornjih
dijelova stopala pa kao argument protiv rafidijskoga stava navode upravo
navoenje dviju ispupenih kostiju u predmetnom ajetu. Time se njihova
tvrdnja da je obavezno potirati stopala do dvaju zglavaka, tj. onih mjesta
na kojima se spajaju potkoljenica i stopalo, gdje se vezuje obua, pobija i
Kuranom i sunnetom.
Poznata su dva naina uenja ovog ajeta, s akuzativom, i s genitivom,
i gramatika analiza toga data je na za to odgovarajuem mjestu. U sluaju
akuzativa, ajet predstavlja jasan tekst o obaveznosti pranja, jer se prijedlog
za mjesto upotrebljava u sluaju kad je znaenje istovjetno, kao u stihu:
Fe lesn bi-l-dibli ve le-l-hadda
(Pa, ni brda mi nismo, ni gvoe!)
Nije isto znaenje kad kaemo: Mesahtu bi res ve ridl (Potrao sam po
svojoj glavi i nozi), i kad kaemo: Mesahtu res ve ridl (Potrao sam svoju
glavu i nogu), budui da navoenje estice bi sugerira dodatnu znaenjsku
komponentu u injenici potiranja, tj. nanoenje na glavu manje koliine
vode, to dalje pojanjava ono to se nastavlja na ovo: naime ve ejdijekum, i
vae ruke. Prema tome, pouzdano preneseni sunnet iskljuuje bukvalno razumijevanje ovog ajeta, kojem pribjegavaju neki ljudi, jer je Poslanik, s.a.v.s.,
ljudima objanjavao Kuran, i njegovu formu i smisao. Ebu Abdurrahmn
es-Sulemi kae: Oni koji su nas poduavali Kuranu, Osman ibn Affn, Abdullah ibn Mesd i drugi, govorili su nam da oni, kad bi od Vjerovjesnika,
s.a.v.s., nauili deset ajeta ne bi prelazili na uenje drugih ajeta dok ne bi
nauili znaenje ovih.
U injenici da je u ajetu za pranje nogu upotrijebljen izraz mesh (potiranje) nalazi se naputak da se pri tome treba troiti manja koliina vode, jer
obino upravo pri pranju nogu dolazi do velikog rasipanja vode. Ovo pitanje
je odve poznato i njegova elaboracija moe se nai u fikhskim djelima.
O njegovim rijeima:
i dihad moraju se vriti s predvodnicima muslimana, doU Had
brim ili loim, sve do Kijametskog dana. To dvoje nita ne moe
obesnaiti niti dokinuti.
418
Komentar:
Profesor - Allaha mu se smilovao! - ovim sugerira odgovor rafidijama koji
su govorili: Nema borbe na Boijem putu sve dok se ne pojavi Er-Rid, iz
loze Muhammedove, i dok glasnik sa neba ne vikne: Slijedite ga!
Neutemeljenost ovoga stava isuvie je oita da bi za nju trebalo iznositi neki dokaz. Oni su za imama postavili uvjet da mora biti bezgrean
(masm) za ta nemaju nikakva dokaza. Naprotiv, u Muslimovom Sahhu
navodi se sljedea izjava Avfa ibn Mlika el-Edaija: uo sam Boijeg
Poslanika, s.a.v.s., kad je rekao: Vai najbolji lideri (imami) su oni koje vi
volite i koji vas vole [i koje vi blagosiljate] i koji vas blagosiljaju, a najgori
vai lideri su oni koje vi mrzite i koji vas mrze, koje vi proklinjete i koji vas
proklinju! Ja sam ga, kae on, upitao: Boiji Poslanie, hoemo li ih u tom
sluaju napustiti? Neete, rekao je, sve dok meu vama budu uspostavljali namaz! Onaj ko bude imao nekog upravitelja koji ini neposluhe Allahu,
neka prezre te njegove neposluhe Allahu, ali neka mu ne otkazuje svoju
pokornost!444
Ranije su ve navoeni neki hadisi slini ovome koji govore o voama i ni u jednome od njih ne stoji da imam (predvodnik) mora biti
bezgrjean. Rafidije su u ovome najvei gubitnici, jer su stvar postavili tako
da je bezgreni imam ustvari nepostojei imam, koji im nije od koristi ni
u pogledu vjere, ni u pogledu ovoga svijeta! Oni tvrde da je to oekujui
imam, Muhammed ibn el-Hasan el-Askeri koji je, kako tvrde, uao u jedan
podzemni prostor 260. god., ili u vremenu bliskom toj godini, u Smurri.
Na to mjesto izvode ivotinju, mazgu ili konja, kako bi je mogao uzjahati
kada izae! U odreenim vremenima odrede nekoga da ga poziva da izae; da vie: Na velikanu - izai! Na velikanu - izai! Pritom isukuju
oruje iako ih tamo niko ne napada, i ine druge stvari zbog kojih im se
smiju razboriti ljudi.
Profesor kae: ...s predvodnicima muslimana, dobrim ili loim, jer su
had i dihad dvije obaveze koje su povezane s putovanjem, tako da je u
njima neophodan neko ko e predvoditi ljude i boriti se protiv neprijatelja,
to se moe postii i s dobrim i s loim liderom (imamom).
444
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je navoen pod br. 499 (u izvorniku).
419
O njegovim rijeima:
vjerujemo u kiramen-katibine - plemenite pisare, koje je Allah
U Iodredio
da nad nama bdiju.
Komentar:
Uzvieni kae: A nad vama bdiju uvari, kod nas cijenjeni pisari, koji znaju
ono to radite. (El-Infitr, 10-12); Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s
desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti nijednu rije a da pored njega nije
prisutan onaj koji bdije. (Kf, 17-18); Uz svakog od vas su meleki, ispred
njega i iza njega - po Allahovom nareenju nad njim bdiju. (Er-Rad, 11);
Zar oni misle da Mi ne ujemo ta oni nasamo razgovaraju i kako se meusobno dogovaraju? ujemo Mi, a izaslanici Nai, koji su uz njih, zapisuju!
(Ez-Zuhruf, 80); Ova Knjiga Naa o vama e samo istinu rei, jer smo naredili da se zapie sve to ste radili! (El-Gije, 29); Izaslanici Nai ono to vi
ispletkarite, doista, zapisuju! (Jnus, 21)
U Sahhu se navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Kod vas se
smjenjuju meleki dana i meleki noi. Oni se susreu za vrijeme sabah-namaza
i ikindija-namaza, pa se oni koji su bili kod vas uzdiu Allahu i On ih - iako
ih On zna najbolje - upita: U kakvom stanju ste ostavili robove Moje? Kad
smo im doli, reknu Mu oni, klanjali su, i kad smo otili od njih - klanjali su!445
U drugom hadisu stoji: Sa vama se nalaze (i meleki) koji vas ne naputaju osim za vrijeme dok vrite nudu i dok ste u spolnom odnosu, pa
imajte obzira prema njima i ukaite im poast!446
U tumaenju se kae: Dvojica, jedan s desne a jedan s lijeve strane,
biljee djela. Onaj na desnoj strani biljei dobra djela, a onaj na lijevoj loa.
Druga dva meleka ga uvaju i tite: jedan je iza, a drugi ispred njega, tako da
se on nalazi izmeu etiri meleka danju i etiri meleka nou, koji se smjenjuju - dva ga uvaju, a dva biljee.
Ikrime prenosi Ibn Abbsovo tumaenje ajeta: Po Allahovom nareenju nad njim bdiju! (Er-Rad, 11) - To su meleki koji ga uvaju: jedan ispred,
a jedan iza njega, ali kad doe Allahova odredba, oni joj se uklone s puta!

445
446
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ebu Hurejrea, a struno je
elaboriran u Ez-Zillu (491)
Hadis je slab (daf). V.: Ed-Dafa br. 2241.
420
Muslim i Ahmed navode sljedee Abdullahove rijei: Boiji Poslanik,

s.a.v.s., rekao je: Nema niti jednoga od vas a da za nj nije zaduen njegov
pratilac iz reda dinna i njegov pratilac iz reda meleka! Je li tako i s tobom,
Boiji Poslanie?, upitali su oni i on je rekao: Jeste, ali je mene Allah potpomogao protiv njega pa mi se on pokorio, tako da me navodi samo na
dobro!447
Ovo je verzija u kojoj se rije fe esleme navodi s akuzativnom odrednicom na kraju rijei, [a oni koji tu rije biljee s nominativnom odrednicom
(tj. kao fe eslemu) biljee pogreno. Fe esleme pak znai] i ona znai istesleme (predao mi se i pokorio), prema ispravnijem od dva shvatanja. Stoga je
rekao: Tako da me navodi samo na dobro. Onaj, pak, koji kae da je ejtan
postao vjernik, iskrivio je njegovo znaenje, budui da ejtan ne moe biti
vjernikom!448
Za Allahove rijei: Po Allahovom nareenju nad njim bdiju! (ErRad, 11) neki kau da znae: Njihovo uvanje njega jedna je od Allahovih

447
448
Abdullah je Abdullah ibn Mesd. Od njega ga, takoer, biljei i Ed-Drimi, u djelu ErRikk, koji kae: Neki tvrde da rije esleme (prepustiti se, pokoriti se) ovdje znai istesleme
(predati se), odnosno zelle (postati ponizan).
Profesor Ahmed kir kae: Razmimoilaenje u pogledu vokaliziranja slova mim u rijei
fe eslem je staro, a ispravnije je ono miljenje prema kojemu to slovo treba vokalizirati akuzativnom odrednicom, kako to kae i komentator. Meutim, znaenje koje on preferira
nije ono dominantno. Tako El-Kdi Ijd u djelu Meriku-l-envr (II/218) kae: Ovaj hadis
biljeimo i s nominativnom i akuzativnom odrednicom (rijei fe eslem). Oni koji ga biljee
s nominativnom odrednicom (tj. kao fe eslemu) smatraju da se to odnosi na Poslanika, a.s.,
pa bi znaenje bilo ovako: Pa sam sauvan od njega, dok oni koji ga biljee s akuzativnom
odrednicom (tj. kao fe esleme) dre da se to odnosi na ejtana, pa bi u tom sluaju znaenje
bilo: Pa je primio islam. U drugim, glavnim djelima, mimo ovih, hadis se navodi i s izrazom:
istesleme (predao se). Pod glavnim djelima on misli na Malikov El-Muvetta i El-Buhrijev i
Muslimov Sahh, na kojima je i temeljio svoju knjigu, premda ovaj hadis ne biljee ni Malik,
ni El-Buhri.
Nevevi u svom komentaru Muslimove zbirke vjerodostojnih hadisa (Sahh Muslim) kae:
Ovo su dvije poznate varijante ovog hadisa, i strunjaci nisu saglasni u tome koja je od
njih pretenija. Hattbi tvrdi da je pretenija ona s nominativnom odrednicom, fe eslemu; a
El-Kdi Ijd da itanje s akuzativnom odrednicom ima snanije uporite. Hafiz Ibn Hibbn
ovaj hadis takoer biljei u svom Sahihu (II/283, fotokopija rukopisa) i kategorino tvrdi da
se predmetna rije treba itati s akuzativnom odrednicom, tj. kao: fe esleme. On kae: U
hadisu se govori o tome da je Odabranikov ejtan primio islam tako da ga je navraao samo
na dobro, a ne da je on bio miran od njegovih spletki, iako je bio nevjernik! Ovo je ispravno,
to potvruju i argumenti. Tvrdnja komentatora da ovo predstavlja iskrivljavanje znaenja,
budui da ejtan ne moe biti vjernik samo je skretanje panje, jer se u hadisu kae njegov pratilac iz reda dinna, a ne njegov ejtan. Drugo: Dinna ima vjernika i nevjernika
- ejtani su njihovi nevjernici, pa oni od njih koji povjeruju prestaju se nazivati ejtanima.
421
zapovijedi, odnosno: Allah im je naredio da to ine, emu u prilog ide i uenje ovog ajeta kao: Jahfazneh bi emrillh (tite ga po Allahovoj naredbi).449
Potom, navedenim svetim tekstovima je utvreno da meleki biljee i
rijei i djela, ali i namjere, jer su namjere djela srca, tako da i one spadaju u
ope znaenje ajeta: Oni znaju ono to vi radite. (El-Infitr, 10-12) To potvruju i Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Uzvieni Allah kae: Kad Moj rob
namjeri uiniti loe djelo vi mu ga nemojte biljeiti, pa ako ga uradi tada mu
ga ubiljeite kao jedno loe djelo, a ako Moj rob namjeri uiniti dobro djelo
pa ga ne uini, vi mu ga ubiljeite kao dobro djelo, a ako ga uini ubiljeite
mu ga kao deset dobrih djela!450
Boiji Poslanik, s.a.v.s., jo je rekao: Meleki reknu: Ovaj ovjek hoe da
uradi runo djelo! - a On to najbolje vidi! - pa im kae: Pratite ga, pa ako
ga uradi ubiljeite mu ga onakvim kakvim ga je i uradio, a ako ga ne uradi
ubiljeite mu ga kao dobro djelo jer ga nije uradio radi Mene!451 Hadis biljee Buhri i Muslim u svojim zbirkama vjerodostojnih hadisa (Es-Sahihajn),
a ovu verziju navodi Muslim.
O njegovim rijeima:
U I vjerujemo u meleka smrti, zaduenog za uzimanje dua svih ljudi.

Komentar:
Uzvieni kae: Reci: Melek smrti, koji je za to odreen, due e vam uzeti,
a poslije ete se Gospodaru svome vratiti. (Es-Sedda, 11) Ovaj ajet nije
u kontradiktornosti s Njegovim rijeima: A kad nekom od vas smrt doe,
izaslanici Nai mu, bez oklijevanja, duu uzmu. (El-Enm, 61) i rijeima:
Allah uzima due u asu njihove smrti, a i onih koji spavaju, pa zadrava
one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka odreenog.
(Ez-Zumer, 42) jer melek smrti poduzima uzimanje i vaenje due, a potom
je od njega preuzimaju meleki milosti ili meleki patnje. Tako je oni preuzimaju nakon njega - sve je to tako po Allahovom doputenju, po Njegovoj

451

449
450
Umjesto: Jahfazneh min emrillh, kako se obino ui. (Nap. prev.)

422
odredbi i odreenju, po Njegovom propisu i zapovijesti, pa je sasvim korektno usmrivanje pripisati svakom prema njegovoj ulozi.
Postoje razliita shvatanja nefsa - ta je on? Da li je jedan od dijelova tijela? Ili jedna od njegovih akcidentalija? Ili je i ona neko tijelo koje
koegzistira s ovjekovim, koje je inkorporirano u njega? Ili je neka apstraktna supstanca? Ili je dua (ruh), ili neto tree? Potom, da li je ona koja je
sklona zlu (el-emmra), ona koja samu sebe kori (el-levvma), ona smirena
(el-mutmeinna) jedna dua, ili su posrijedi tri due? Da li i dua (rh) umire,
ili umire samo tijelo? Ovo pitanje zahtijeva itav jedan svezak, no ja u, ako
Bog da, u saetom obliku ukazati na njega.
Jedni kau da je dua oduvijeka, no svi poslanici su saglasni u tome da
je ona nastala u vremenu, da je stvorena, proizvedena, potinjena i da se
njome upravlja. Ovo je aksiom njihove vjere, tj. da je svijet postao (nakon
to ga nije bilo), na emu su bile i prve dvije muslimanske generacije, sve
dok se na sceni nisu pojavili ljudi ije je shvatanje Kurana i sunneta bilo
ogranieno - oni su izali sa tvrdnjom da je dua oduvijeka, argumentirajui
to injenicom da ona potjee iz svijeta Allahove zapovijedi (min emrillhi),
a da ono to potjee odatle ne pripada svijetu stvorenosti, te injenicom da
ju je Allah prispodobio Sebi, kako to nalazimo u Njegovim rijeima: Reci:
Dua je iz zapovijedi moga Gospodara! (El-Isr, 85)452 I u nj udahnem iz
Svoga duha. (El-Hidr, 29), isto onako kako je Sebi prispodobio i Svoje znanje, Svoju mo, Svoj sluh, Svoj vid i Svoju ruku.
Drugi su, pak, ostali suzdrani u vezi s ovim pitanjem, dok su pripadnici glavnog toka islama (ehlu-s-sunne ve-l-demaa) jedinstveni u stavu da
je dua stvorena. Konsenzus o tome prenijeli su Muhammed ibn Nasr elMervezi, Ibn Kutejbe i drugi.
Jedan od dokaza da je dua stvorena jesu i rijei Uzvienog: Allah je
stvoritelj svega. (Er-Rad, 16; Ez-Zumer, 62), koje imaju sveobuhvatan smisao, bez ijednog izuzetka po bilo kojoj osnovi. U ovo, dakako, ne spadaju i
Allahovi atributi, budui da su oni implikacije Njegovog imena. Naime, Uzvieni je Bog koji je prediciran svojstvima savrenosti. Tako Njegovo znanje,

452
Ovaj ajet je vrlo teko prevesti na na jezik, budui da je izraz emr, upotrijebljen u njemu,
prilino neodreen i njime se moe izraziti vei broj znaenja; pored ostalih, znai: stvar,
zapovijed, neto... dok je prevodilac prinuen opredijeliti se za samo jedno od njih. Ta
injenica ostavila je mogunost da se ajet tumai, ali i prevodi, na mnogo naina. Dok smo
se mi opredijelili za to doslovniji prijevod, uz elemente vlastitog poimanja, Korkut, npr.,
ovaj ajet prevodi ovako: Reci: ta je dua - samo Gospodar moj zna... (Nap. prev.)
423
Njegova mo, Njegovi: ivot, sluh, vid i sva ostala svojstva spadaju u sam
Njegov nazivnik. To znai da je On, Uzvieni, po Svome Biu i Svojim atributima - Stvoritelj, a da je sve drugo, osim Njega - stvoreno. Nesporno se,
pak, zna da dua - ruh nije ni Allah, ni neko Njegovo svojstvo, ve da je jedan
od Njegovih proizvoda. Na to, pored ostaloga, ukazuju i rijei Uzvienoga:
Zar je to davno bilo kad ovjek nije bio spomena vrijedan? (Ed-Dehr, 1),
kao i Njegove rijei upuene Zekerijau: I tebe sam ranije stvorio, a nisi bio
nita! (Merjem, 9)
Naziv ovjek podrazumijeva i njegovo tijelo i njegovu duu. Obraanje Zekerijau jeste obraanje i njegovoj dui i njegovom tijelu. Usto, i dua
(rh) predstavlja se kao ona koja umire, koja se uzima [zadrava] i puta,
to je svojstveno neemu stvorenom, nastalom u vremenu. to se, pak, tie
njihovog argumentiranja rijeima Uzvienog: iz zapovijedi moga Gospodara (El-Isr, 85), treba kazati da emr ovdje nije dat u znaenju zapovijedi ili
zahtjeva, ve u znaenju participa pasivnog (memur), tj. ona je ono nareeno od moga Gospodara. Upotreba infinitiva u znaenju participa pasivnog
opepoznata je stvar i u praksi je vrlo zastupljena.
to se, pak, tie njihovog argumentiranja injenicom da Allah duu
prispodobljuje Sebi, kao u ajetu iz Svoga duha (El-Hidr, 29), treba znati
da prispodobljavanja neega Allahu ima dvije vrste: jedna vrsta su atributi,
koji ne mogu opstojati sami po sebi. Takvi su: znanje, mo, govor, sluh i vid.
Ovdje se radi o prispodobljavanju svojstva Onome ko se njime odlikuje.
Prema tome, Njegovo znanje, Njegov govor, Njegova mo, Njegov ivot sve su to Njegova svojstva. Isto je i s Njegovim licem i Njegovom rukom,
Uzvien neka je On! Druga vrsta jeste prispodobljavanje Njemu pojedinih
subjekata odvojenih od Njega, poput: kue, deve, roba, poslanika i due. U
ovom sluaju radi se o prispodobljavanju stvorenja njegovom Stvoritelju i
ovakvo vezivanje podrazumijeva posebnost i poaenost, po emu se ono
to se vezalo za Allaha razlikuje od drugih stvorenja.
U pogledu due zauzeta su razliita stajalita: da li je ona stvorena prije
tijela, ili poslije njega? O tome je pak bilo rijei prilikom govora o Zavjetu
(El-Msk).
Ljudi su se razliito izjasnili i o samoj naravi due. Prema jednima, ona
je neko tijelo, a prema drugima akcidentalija; trei kau: Mi ne znamo ta je
dua: da li je neka bit (devher) ili tek akcidentalija (ared). Neki su drali da
dua nije nita drugo doli uravnoteenost etiri elementa. Drugi su govorili: Dua je ista, nepomuena krv, liena svake pomutnine i kvarnosti. Trei
424
su drali da je ona nagonska toplina, odnosno ivot. etvrti su govorili:

Ona je jedna prosta bit, rasprostrta po cijelome ivom svijetu u smislu da
vri njegovo djelovanje i upravljanje njime. Ona je, i pored injenice svoje
posvemanje rasprostrtosti po svijetu, jedinstvena u svome biu i strukturi,
nije razdijeljena, i u svakom ivom stvoru na svijetu prisutna je u identinome smislu! Peti su bili uvjerenja da je dua onaj ulazei i izlazei dah koji se
odrava disanjem.
Izreeno je i jo drugih stavova o dui.
Podijeljena su shvatanja i o tome ta je ovjek: da li je on samo dua?
ili samo tijelo? ili spoj tog dvoga? ili svako od tog dvoga ponaosob? I u pogledu ljudskog govora, imaju ova etiri stava: da li je on samo onaj formalni
jeziki izraz? ili je samo smisao? ili je spoj tog dvoga? ili je i jedno i drugo
ponaosob?453 Razilaze se i o govorniku i njegovom jezikom izraavanju. Istina je, pak, da se izrazom ovjek podrazumijeva i jedno i drugo, premda se
ponekad upotrebljava za samo jedno od njih dvoga, uz njegov indikator, to
se moe kazati i za govor.
Ono na ta ukazuju Kuran, sunnet, jednoduan stav ljudi iz prve muslimanske generacije i argumenti razuma jeste da je dua jedno tijelo po
biti razliito od ovog fizikog tijela: jedno vie, svjetlosno tijelo, fino, ivo i
pokretljivo, koje se rasprostire kroz organe onako kako se ruin sok rasprostire po rui, ili kako se masnoa rasprostire po maslini, ili kao vatra po uglju.
Tako, sve dok su ovi organi pripravni da primaju ove podraaje koji se u njih
emaniraju iz ovog finog tijela, dotle se to fino tijelo rasprostire po njima i ti
im podraaji odravaju ula i voljne pokrete. No, kad se oni poremete tako
to ih svladaju osnovne tjelesne tekuine i tako prestanu biti sposobni primati ove podraaje, tada dua naputa tijelo i odvaja se u svijet dua. Dokaz
za to jest kuranski ajet: Allah uzima due u asu njihove smrti, a i onih koji
spavaju, pa zadrava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge
do roka odreenog. (Ez-Zumer, 42) Ajet nam daje informaciju o tome da se
one usmruju, da se neke zadravaju, a neke putaju.
Dokaz su, takoer, i rijei Uzvienoga: A da ti je vidjeti nevjernike u
smrtnim mukama, kada meleki budu ispruili ruke svoje prema njima: Izvedite svoje due! (El-Enm, 93) Ovdje nalazimo pruanje ruku od strane meleka kako bi je uzeli, a dui se prispodobljuje izvoenje i izlazak, te se govori
o njezinom paenju toga dana, kao i njezinom dolasku svome Gospodaru.

453
Affi kae: Vidjeti razmatranje o dui na 216. str. IV sveska djela Medmu-l-fetv.
425
Dokaz su i rijei Uzvienoga: On vas nou uspavljuje - a zna ta ste

preko dana grijeili - zatim vas budi! (El-Enm, 60) Ovdje se ukazuje na
uspavljivanje dua nou, i na njihovo ponovno upuivanje u tijela danju, te
na meleksko usmrivanje dua pri umiranju.
Dokaz su i rijei Uzvienoga: A ti, o duo smirena, vrati se Gospodaru
svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa ui meu robove Moje, i
ui u Dennet Moj! (El-Fedr, 28-30) U ovim ajetima dui je prispodobljeno
vraanje, ulaenje i zadovoljnost. Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Kada se
dua uzima nju pogled prati!454 U hadisu se dui prispodobljuje uzimanje,
te istie da nju oko vidi. U hadisu koji prenosi Bill Boiji Poslanik, s.a.v.s.,
kae: Uzeo vam je vae due, i vratio vam ih!455 Jo je rekao: Vjernikova
dua je ptica koja brsti dennetsko drvee!456
Kad budemo govorili o mezarskoj patnji navest emo mnoge dokaze
o obraanju meleka smrti dui, te o tome da ona izlazi curei, onako kako
kapljica vode iscuri na otvor mjeine za vodu, te da se uspinje i da od nje
[u sluaju vjernika] dopire prelijep miris, a u sluaju nevjernika najruniji
zapah i sl. O tome postoji jedinstven stav prvih muslimanskih generacija
(selef) a na to upuuje i razum. Oni koji se s ovim ne slau u ruci nemaju
nita do laljivih pretpostavki i neosnovanih dilema s kojima se ne moe
stati naspram onoga na ta upuuju tekstovi Objave i racionalni argumenti.
to se, pak, tie razliitih stavova u pogledu onoga to se podrazumijeva pod izrazima nefs i rh, tj. da li su to dvoje razliite stvari, ili su to samo
dva naziva za jedan te isti smisao, kazat emo sljedee: Izraz nefs upotrebljava se za vie stvari, ba kao i izraz ruh. Tako se njima nekad izraava isti,
a nekad razliiti smislovi. Izraz nefs upotrebljava se i za sam rh, premda se
preteno upotrebljava za ono to je povezano sa tijelom, no kad se ima na
umu ono odvojeno od tijela, tada se veinom koristi izraz rh.
Izrazom nefs naziva se i krv. U hadisu se kae: Ako u vodi ugine neto
to u sebi nema tekue krvi (nefs), ono vodu nee uiniti neistom.457

Hadis biljei Muslim posredstvom Umm Seleme, u Propisima o denazama, str. 25.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga El-Buhri, no ne posredstvom Billa, kako se nadaje iz autorovih rijei, ve posredstvom Ebu Katdea. Takoer ga biljee i Ahmed i drugi
autori. V.: Sahh Ebi Dvud (465)
456
V.: Es-Sahha (995).
457

Nije mi poznato da je ovo hadis - ovo su rijei erijatskih pravnika!
454
455
426
Nefs se upotrebljava i u znaenju urok - kae se: Toga i toga je pogodilo urokljivo oko!
Nefsom se oznaava i bie: Fe sellim al enfusikum! Vi ukuane (dosl.
svoja bia) pozdravite! (En-Nr, 61); Ve la taktul enfusekum! I ne ubijajte
se! (En-Nis, 29), itd.
Izraz ruh ne upotrebljava se za tijelo - ni sam, ni u kombinaciji s izrazom nefs, dok se upotrebljava za Kuran i za Debrila: Na takav nain Mi
ti objavljujemo (rh) ono to ti se objavljuje. (E-r, 52); Donosi ga Duh
(rh, Debril) Povjerljivi. (E-uar, 193)
Izraz ruh upotrebljava se, isto tako, i za zrak koji krui u tijelu ovjekovom, dok je ono ime Allah podupire Svoje miljenike (evlija) jedan drugi
ruh, kako to kae Uzvieni: Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i
duhom Svojim (rh) ih osnaio! (El-Mudadela, 22)
Isto je i sa silama u tijelu, i one se, takoer, nazivaju rhom. Tako se
rekne: duh vida (er-rhu-l-bsir, dosl. videi duh), duh ujenja (er-rhu-ssmi, dosl. ujei duh), duh mirisa (er-rhu--mmu, dosl. miriui duh).458
Izraz ruh upotrebljava se i za neto to je specifinije od svega: za sposobnost spoznaje Boga, za iskreno pokajanje Njemu, za ljubav prema Njemu
i pobuivanje tenje za traenjem Njega i elje za Njim. Odnos ovoga ruha
prema pravome ruhu je poput odnosa due prema tijelu. Tako je i znanje
ruh; i dobroinstvo je ruh; i ljubav je ruh; i pouzdavanje u Allaha je ruh; i
iskrenost je ruh... Ljudi su, to se tie ovoga ruha, na razliitim stupnjevima.
Kod nekog od njih prevladaju ovi duhovi (ruhovi) pa on postane duhovnjak,
dok se kod nekog oni, ili veina njih, ne nau pa on postane prizeman i prost.
Kod mnogih moemo naii na tvrdnju da ovjek posjeduje tri due:
smirenu duu, duu koja samu sebe kori i duu sklonu zlu. Kau: Kod nekih
ljudi prevagne ova, kod nekih ona, kao to kae Uzvieni: O smirena duo!
(El-Fedr, 27); I kunem se duom koja sebe kori! (El-Kijme, 2); Zaista,
dua je sklona zlu! (Jsuf, 53)
Ipak, radi se o jednoj dui, koja ima vie osobina - tako je ona sklona zlu,
ali kad joj se isprijei vjera ona postaje ona koja sebe kori - poini grijeh, a
onda kori onog ko ga je poinio. To korenje moe se odnositi na neto poinjeno, ili na neto izostavljeno, pa kada vjera osnai ona tada postaje smirena.
Stoga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Koga njegovo dobro djelo raduje a loe

458
Affi kae: Pogledati Ibn Tejmijino djelo El-Aklu ve-n-naklu, II svezak, str. 177.
427
titi, on je vjernik!459 A rekao je i ovo: Bludnik, za vrijeme dok vri bludnu

radnju, nije vjernik!460
Ljudi su se razili i o tome da li dua (er-rh) umire ili ne. Jedna skupina
stoji na stanovitu da umire, budui da je nefs a, svaki nefs e okusiti smrt.
Uzvieni jo kae: Sve to je na Zemlji prolazno je; ostaje samo Lice Gospodara tvoga, Velianstvenog i Plemenitog! (Er-Rahmn, 26-27); Sve e, osim
Njega, propasti! (El-Kasas, 88) Oni kau: Ako e i sami meleki pomrijeti,
onda je smrt ljudske due jo izvjesnija!
Drugi kau: Due ne umiru, one su stvorene da traju. Umiru samo
tijela. Na to, kau oni, ukazuju i mnogi hadisi koji govore o uivanju dua
ili pak o njihovoj patnji nakon to napuste tijela sve dok ih Allah ponovo ne
vrati u njihova tijela.
Ispravno je kazati da se pod smru dua podrazumijeva njihovo naputanje tijela, izlazak iz njih, pa ako se eli kazati da je to njihova smrt, u
tom sluaju i one kuaju smrt. Ako se, pak, time eli kazati da one nestaju
i u cijelosti se gube, treba rei da one, u tom smislu, ne umiru ve da, nakon
to su jednom stvorene, ostaju trajati u uitku, ili u patnji, kako emo to
vidjeti u nastavku, ako Bog da. Naime, Uzvieni nas je obavijestio o tome
da stanovnici Denneta u njemu, poslije one prve smrti, smrt vie nee
okusiti (Ed-Duhn, 56), a ta, prva smrt, jest duino naputanje tijela. to se
tie rijei stanovnika Dehennema: Gospodaru na, dva puta si nas usmrtio
i dva puta si nas oivio. (El-Mumin, 11), te rijei Uzvienoga: Kako moete
da ne vjerujete u Allaha, vi koji ste bili nita, pa vam je On ivot dao?! On
e, zatim, uiniti i da pomrete i poslije e vas oiviti. (El-Bekare, 28) - njima
se hoe kazati da su oni bili mrtvi u kimama svojih oeva i u maternicama
svojih majki, pa ih je On potom oivio, zatim ih usmrtio a zatim e ih oiviti
u Danu proivljenja. U tome nema usmrivanja njihovih dua prije Sudnjega
dana, u protivnom bismo imali tri umiranja.
Onesvjeivanje dua prilikom puhanja u Rog ne znai obavezno i
njihovo umiranje. Ljudi e, naime, na Sudnjem danu pasti u nesvijest kada
doe Allah da im presudi, a Zemlja e tada biti obasjana svjetlom svoga
Gospodara, no to ne podrazumijeva umiranje, o emu e kasnije biti rijei.
Isto je i s Musaovim padanjem u nesvijest; naime, on tada nije i umro. Ono
to se da zakljuiti iz puhanja usljed koga e doi do onesvjeivanja jeste 459
460
Es-Sahha (550).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) i ve je navoen pod br. 373 (u izvorniku).
428
a Allah najbolje zna! - da e od njega umrijeti sva stvorenja koja prije toga
nisu iskusila smrt, dok ajet ne ukazuje na to da e od toga umrijeti i ona
stvorenja koja su ve jednom iskusila smrt, odnosno ona kojima smrt nije ni
dosuena, poput hurija, dennetskih djeaka i dr. Opet, Allah najbolje zna!
O njegovim rijeima:
u patnju u mezaru za one koji su je zasluili, u postavljanje umrU Ilome
pitanja Munkira i Nekira u mezaru o njegovom Gospodaru,
vjeri i vjerovjesniku, shodno onome kako je navedeno u hadisima
koji se prenose od Boijega Poslanika, s.a.v.s., i od njegovih ashaba
- Allah bio zadovoljan sa njima! - te u to da je mezar ili jedna od
dennetskih bai, ili jedna od dehennemskih jama.
Komentar:
Uzvieni kae: A faraonove ljude zla kob zadesi. Oni e se ujutro i naveer
u vatri priti, a kada nastupi as: Uvedite faraonove ljude u patnju najeu! (El-Mumin, 45-46); Zato ih pusti dok se ne suoe s Danom u kome
e pomrijeti, Danom kada im lukavstva njihova nimalo nee koristiti i kada
im niko nee pomoi. A za sve nasilnike i druga e kazna prije ove biti, ali
veina njih ne zna! (Et-Tr, 45-47)
Ovo moe znaiti njihovu patnju u smislu ubijanja i sl., ovdje na ovome
svijetu, ali i patnju u berzahu461, to je oitije, budui da su mnogi od njih
umrli a da nisu doivjeli kaznu na ovom svijetu, ili je pak smisao iri od toga.
Od El-Bera ibn ziba - Allah bio zadovoljan sa njim! - prenosi se
sljedee: Bili smo na jednoj denazi u Beki-l-Garkadu, pa nam je priao
Vjerovjesnik, s.a.v.s., i sjeo, a mi smo posjedali oko njega i bili nepomini,
kao da su nam na glavama stajale ptice, dok se umrlome pripremao mezar.
Vjerovjesnik je rekao: Utjeem se Allahu od mezarske patnje! To je ponovio triput, a zatim je rekao: Doista, kada ovjek [vjernik] bude na ulasku u
onaj i izlasku sa ovoga svijeta, njemu se sputaju meleki na ijim licima kao
461
Berzah - dosl. pregrada; to je naziv za onaj meuprostor izmeu ovog i onog svijeta u
kojem borave due od vremena njihovog odlaska s ovoga svijeta pa do Dana proivljenja.
(Nap. prev.)
429
da se nalazi sunce, nosei dennetske efine i dennetski balzam, te sjedaju

na udaljenost od njega dokle moe doprijeti oko. Zatim dolazi melek smrti,
sjedne kod njegove glave i rekne: Dobra duo, izai u oprost i Allahovo zadovoljstvo! i njegova dua stane curiti onako kako iscuri kapljica iz mjeine
za vodu i on je prihvati i u ruci svojoj je zadri tek za jedan treptaj oka, a
onda je od njega preuzmu oni meleki i metnu je u one efine i onaj balzam,
pa od nje tada dopre miris poput najljepeg mirisa miska na Zemlji. Zatim
se sa njom stanu uspinjati i sa njom ne prou ni pored jednih meleka a da
oni ne upitaju: Kakav je ovo lijepi miris?! a ovi reknu: Ovo je dua toga i toga,
i nazovu ga najljepim imenima kojima je nazivan na ovom svijetu, sve dok
tako ne dou do neba. Tada zatrae da mu se otvori, te mu se otvori, pa
ga na svakom nebu oni najodabraniji meleki tog neba isprate do sljedeeg
neba, sve dok tako ne dou do onog neba na kojem je Allah. On rekne:
Knjigu Moga roba zavedite u Illijjnu i vratite ga nazad na Zemlju, jer Ja sam
njih od nje stvorio, u nju ih vraam i iz nje u ih po drugi put izvesti! Potom
mu se dua vrati u njegovo tijelo, a onda mu dou dva meleka i posade
ga u sjedei poloaj, i upitaju ga: Ko je tvoj Gospodar? i on im rekne: Moj
Gospodar je Allah! A koja ti je vjera?, upitaju ga zatim i on im rekne: Moja
vjera je islam. A ko je ovaj ovjek koji vam je poslan?, upitaju ga oni i on im
odgovori: To je Allahov poslanik. Kako zna za to?, upitaju oni i on im rekne:
itao sam Allahovu knjigu, pa sam povjerovao u nju i drao je istinitom.
Zatim sa neba doe glas: Istinu je rekao Moj rob, pa mu postavite postelju iz Denneta i otvorite mu vrata prema Dennetu! Do njega tada dopru
dennetski dah i miris, a mezar mu se proiri za doseg oinjeg vida. Zatim
mu doe ovjek lijepoga lica, lijepe odjee i lijepog mirisa i rekne mu: Raduj
se onome to e te veseliti - ovo ti je onaj dan koji ti je obeavan! Ko si ti?!,
upita ga on. Lice ti je kao kod onog koji donosi dobro!? Ja sam tvoje dobro
djelo!, odgovori mu on, a on na to rekne: Gospodaru moj, uini da odmah
sad nastupi Sudnji dan, pa da se vratim svojoj porodici i svom imetku!
A kada nevjernik bude na izlasku s ovoga i ulasku u onaj svijet, njemu
se sa neba sputaju meleki crnih lica, nosei grubu odjeu, te sjedaju na
udaljenost od njega dokle moe doprijeti oko. Zatim dolazi melek smrti,
sjedne kod njegove glave i rekne: O odvratna duo, izai u srdbu Allahovu
i bijes!, i ona se uspanii u tijelu pa je on istrgne onako kako se istrgne drnda
iz nakvaene vune i on je prihvati, pa kad je on uzme oni meleki je ne ostave u njegovoj ruci ni koliko za treptaj oka ve je metnu u onu grubu odjeu
a od nje dopre najneugodniji miris kakvoga ima na Zemlji. Zatim se s njome stanu uspinjati i sa njom ne prou ni pored jednih meleka a da oni ne
430
reknu: Kakav je ovo odvratni miris?462, a ovi reknu: To je taj i taj!, i nazovu ga
najgorim imenima kojim je nazivan na ovom svijetu, sve dok tako ne dou
do neba. Tada zatrae da mu se otvori, ali mu ne htjednu otvoriti - onda
je Vjerovjesnik, s.a.v.s., prouio ajet: Kapije nebeske nee se otvoriti, i prije
e debelo ue kroz iglene ui proi nego to e oni u Dennet ui! (El-Arf,
40) - i Allah rekne: Knjigu njegovih djela zavedite u Siddnu, u najnioj
zemaljskoj sferi! i njegova dua bude snano baena! - Potom je prouio
ajet: A onaj ko Allahu bude pridruivao neto u Boanstvenosti Njegovoj bit e kao onaj ovjek koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj
kojeg je vjetar u daleki predio odnio! (El-Hadd, 34) - Potom mu se dua
vrati u njegovo tijelo, a onda mu dou dva meleka i posade ga u sjedei
poloaj, i upitaju ga: Ko je tvoj Gospodar? i on im rekne: Hm, hm, ne znam.
A ko je ovaj ovjek koji vam je poslan?, upitaju ga zatim, i on im rekne: Hm,
hm, ne znam. Zatim sa neba doe glas: On lae, pa ga postavite u postelju iz
Dehennema i otvorite mu vrata prema Dehennemu! Do njega tada dopre
vrelina Dehennema i njegova jara a mezar mu se toliko stijesni da mu se rebra ispremeu. Zatim mu doe ovjek runoga lica, rune odjee i ogavnog
mirisa, i rekne mu: Dolazim ti s neim to e te okahariti - ovo ti je onaj dan
koji ti je obeavan! Ko si ti?, upita ga on. Lice ti je kao kod onog koji dolazi sa
neim loim!? Ja sam tvoje runo djelo!, rekne mu on, a on na to rekne: Gospodaru moj, nemoj da ikad doe Sudnji dan!463 Hadis biljee imam Ahmed
i Ebu Dvud. Nesi i Ibn Mdde navode samo njegov prvi dio a biljee ga i
El-Hkim i Ebu Avna el-Isfirini u svojim Sahhima, te Ibn Hibbn.
Svi uenjaci glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) i hadiski strunjaci ravnaju se po ovom hadisu, koji ima i svoju potporu u drugim, vjerodostojnim hadisima. Tako Buhri - Allah mu se smilovao! - posredstvom Seda i
Katdea biljei Enesovu predaju, tj. da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Kada
se ovjek poloi u svoj u mezar i od njega se ponu razilaziti oni koji su ga
ispraali, on uje bat njihove obue! Potom mu dou dva meleka, postave
ga u sjedei poloaj i upitaju ga: ta si govorio o ovom ovjeku?, tj. Muhammedu, i vjernik im rekne: Svjedoim da je on Allahov rob i poslanik!
Pogledaj svoje mjesto u Dehennemu, rekne mu jedan od njih, koje ti je
Allah zamijenio mjestom u Dennetu! Tako on ugleda oba ta mjesta.464
462
463
464
Afifi kae: Pogledaj etvrtu raspravu o smrti due od Ibn Kajjima (u njegovoj Knjizi o dui;
nap. prev.)!
Hadis je vjerodostojan (sahh). V.: Ahkmu-l-deniz, str. 156-159.
Es-Sahha (1344).
431
Katde kae: Preneseno nam je da mu mezar bude proiren!, a zatim

je naveo ovaj hadis.
U zbirkama vjerodostojnih hadisa Buhrija i Muslima navodi se Ibn
Abbsova predaja, u kojoj stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., jednom naiao
pored dva mezara i rekao: Ova dvojica, doista, trpe bolnu kaznu, no ne
kanjavaju se za neto veliko. Jedan od njih se nije istio od mokrae, a drugi
je prenosio tue rijei! Zatim je zatraio svjeu palminu granu i prepolovio
je na dva dijela. Nadam se da e im patnja biti blaa, rekao je, dok se grane
ne osue!465
Ebu Htim u svom Sahhu, posredstvom Ebu Hurejrea biljei sljedee
Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Kad nekog od vas, ili nekog ovjeka, stave u
mezar, njemu dou dva tamnoplava meleka - jedan od njih se zove Munkir,
a drugi Nekr...466 i zatim navodi ostatak hadisa.
U mnogim predajama koje se od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenose na nesumnjivo vjerodostojan (mutevtir) nain potvruje se mezarska patnja i
uivanje u njemu - prema zaslugama - kao i postavljanje pitanja dvojice
meleka pa je, stoga, obavezno vjerovati u to bez zalaenja u naine i oblike
toga, budui da razum nije u stanju pojmiti njegovu kakvou s obzirom da
on s tim nema iskustva na ovome svijetu. erijat, pak, ne donosi nita to
ljudski um ocjenjuje nemoguim, ali ponekad dolazi s neim pred im on
moe ostati zbunjen.
Prema tome, vraanje due u tijelo ne odvija se na nain koji je uobiajen na ovom svijetu, ve se to deava na jedan drukiji nain, neuobiajen
za ovaj svijet. Naime, dua ima pet vidova vezanosti za tijelo i za svaki od
njih vae razliiti propisi. Prvi je onaj u majinom stomaku dok je ovjek
jo fetus. Drugi je onaj nakon izlaska tijela na lice zemlje. Trei je njena povezanost s tijelom za vrijeme sna, kad je sa jedne strane povezana sa njim
a, s druge strane, odvojena od njega. etvrti vid jest njena povezanost sa
njim u berzahu - iako ga je napustila i odvojila se od njega, ipak ga nije u
cijelosti napustila, u smislu da sa njim vie nema apsolutno nikakvog dosluha, budui da postoje hadisi u kojima se govori o tome da se dua vrati u

465
466
Hadis biljee i El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi). V.: Sahh Ebi Dvud (15).
Hadis je dobar (hasen), a biljei ga, takoer, i Tirmizi (I/119) koji za nj kae da je dobar
i neobian (hasen garb). Meutim, njegov prijenosni niz je dobar, a hadis predstavlja
odgovor nekim savremenim autorima koji negiraju nazivanje onih dvaju meleka imenima
Munkir i Nekr. Hadis je struno elaboriran u djelu Es-Sahha (1391).
432
tijelo kada se onom u mezaru nazove selam, te hadisi u kojima se naznaava

da ukopani uje bat obue onih koji odlaze od njega. Ovo vraanje due u
tijelo je specifino, i ne podrazumijeva vraanje ivota u tijelo prije Kijametskoga dana. Peti vid je njena povezanost sa tijelom u Danu proivljavanja
tijela, to je i najpotpuniji oblik njene povezanosti sa njim, koji se ne moe
porediti niti sa jednim od prethodnih vidova, budui da tijelu, nakon njega,
vie nee biti svojstvena smrt, san ni propadanje, jer je san brat smrti. Ovo
dobro razmotri i ono e ti razrijeiti brojne nedoumice.
Ispitivanje u mezaru ne vezuje se samo za duu, kako to tvrdi Ibn Hazm
i dr. Neprihvatljivije i od tog njegovog stava jest stajalite onih koji dre da se
ispitivanje u mezaru odnosi iskljuivo na tijelo, ne i na duu! Vjerodostojni
hadisi, pak, pobijaju oba ta miljenja. Isto je i s mezarskom patnjom - i ona
se odnosi i na duu i na tijelo po jednodunom stavu pripadnika glavnog
toka islama. Dua, dakle, uiva u blagodati i trpi kaznu, i odvojeno od tijela,
i u dosluhu sa njim.
Znaj da je mezarska patnja ustvari berzahska patnja, pa svakog ko
umre a bude zasluio kaznu neto od nje e ga i stii [bio, ili ne bio zakopan
u mezar], makar ga pojele zvijeri, ili ga sagorila vatra pa postao pepeo kojeg
je raznio vjetar, ili bio razapet, ili se utopio u moru - i do njegove due i tijela doprijet e ista ona patnja koja dopre i do onoga zakopanog u mezaru.
to se, pak, tie uspravljanja u sjedei poloaj, premetanje rebara i sl., to se
navodi u hadisima, iz toga treba razumjeti ono to je Poslanik, s.a.v.s., htio
kazati, bez prelaenja mjere u tome ili pak nedostatnog shvaanja. Ono to
tu treba imati na umu jest da se njegovom govoru ne dadne smisao koji on
ne moe podnijeti, niti da se pritom odstupi od onog to je on kanio rei,
na ta je htio uputiti i objasniti. Ta niko, osim Allaha, ne zna do kolikih je zabluda i odstupanja od onog to je ispravno dolo usljed zanemarivanja toga
naela i odstupanja od njega! Zapravo, pogreno razumijevanje onog to je
dolo od Allaha i Njegovog Poslanika ishodite je svih novotarija i zabluda
koje su se pojavile meu muslimanima. To je i izvorite svake pogreke kako
u sporednim tako i u temeljnim pitanjima, osobito kada se tome pridoda
jo i loa namjera. A Allah je onaj od Kojeg treba traiti pomo!
Kako se vidi, prebivalita ima tri: ovosvjetsko, zagrobno (berzah) i trajno (ahiretsko). Za svako od njih Allah je dao posebne propise. ovjeka je,
pak, sainio od tijela i due. Ovosvjetske propise vezao je za tijela, i tu se
due povode za tijelima, dok je propise zagrobnoga ivota vezao za due, i
tu se tijela povode za duama, a kada doe dan proivljavanja tijela i ljudi
433
se dignu iz svojih mezarova, tada e se propisi, nagrade i kazne odnositi i na

due i na tijela podjednako.
Ako istinski razmotri ovo to smo kazali, tada e ti biti sasvim jasno
da je injenica da je mezar jedna od dennetskih bai, ili jedna od dehennemskih jama, saglasna s razumom, da je to istina u koju nema nimalo
sumnje. Po tome se oni koji vjeruju u svijet koji je nedostupan ljudskim ulima (gajb) razlikuju od onih drugih.
Mora se znati da ona vatra u mezaru, kao ni mezarski ugoaj, ne pripadaju vrsti ovosvjetske vatre i ovosvjetskog ugoaja. Iako Uzvieni Allah
zemlju i kamenje koji su iznad i ispod umrloga uari do te mjere da budu
ei od ovosvjetske ari, opet to ljudi s ovoga svijeta, kad bi ih dotaknuli, ne
bi osjetili. Ono to je jo zaudnije od toga jeste da dva ovjeka mogu biti zakopani jedan pored drugoga a da jedan od njih moe biti u dehennemskoj
jami, a drugi u dennetskoj bai, te da do ovoga ne dopre nita od vatre
njegovog susjeda, a njemu nita od ugodnosti onog! Allahova mo je jo i
vea od toga i zaudnija, ali ljudske due sklone su da zaas zanegiraju ono
to ne mogu obuhvatiti svojim znanjem.
Allah nam je, pak, jo na ovom svijetu pokazao neka uda Svoje moi
koja su znatno izraajnija od ovoga pa kada hoe da nekim Svojim robovima otvori uvid u njih On to i uini, a od drugih ih zakloni, pa kad bi svim
ljudima otvorio uvid u njih tada bi se izgubio smisao zaduivanja vjerskim
obavezama i vjerovanja u nevidljivo, a ljudi bi prestali ukopavati jedni druge.
U Sahhu se navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Da se ne bojim
da ete se prestati ukopavati zamolio bih Allaha da i vi ujete ono to ja
ujem od mezarske patnje!467 Budui da ova mudrost gubi svoj smisao u
pogledu ivotinja one tu patnju uju i opaaju.
O tome da li je ispitivanje Munkira i Nekra u mezaru specifikum
samo ovoga ummeta postoje tri miljenja. Tree od njih je da u pogledu
toga treba ostati suzdran, to je stav jedne skupine uenjaka, meu kojima je i Ebu Omer ibn Abdulberr, koji kae: U hadisu, koji od Vjerovjesnika,
s.a.v.s., prenosi Zejd ibn Sbit, stoji: Doista se pripadnici ovoga ummeta
izlau kunji u svojim mezarovima!468 Neki ovaj hadis biljee tako to umjesto rijei izlau kunji navode rijei ispituju se. S obzirom na ovo potonje
mogue je da je to neto to je ovome ummetu posebno dodijeljeno, no to
467
468
Hadis biljei Muslim, posredstvom Ebu Seda i Enesa, no bez rijei: ono to ja ujem.
Hadis biljee Muslim i Ahmed, a struno je elaboriran u djelu Es-Sahha (159).
434
se ne moe tvrditi s punom sigurnou jer izgleda da to, ipak, nije specifikum samo ovoga ummeta, a Allah najbolje zna!
Isto tako, zauzeta su razliita stajalita i o ispitivanju djece, te o tome
da li je mezarska patnja neprekidna ili je vremenski ograniena. U odgovoru
se moe kazati da toga ima dvije vrste. Jedna je neprekidna, kako kae Uzvieni: Oni e se ujutro i naveer u vatri priti, a kada nastupi as: Uvedite
faraonove ljude u patnju najteu! (El-Mumin, 46) Isto to nalazimo i u hadisu koji prenosi El-Ber ibn zib, u dijelu u kojem se govori o nevjerniku:
Zatim mu se otvore vrata prema Dehennemu i on ugleda svoje mjesto
(koje ga eka) u njemu - tako sve do Kijametskog dana!469 Hadis biljei
imam Ahmed u nekim svojim predajnim putevima.
Druga traje jedno izvjesno vrijeme a zatim se prekida. Takva je patnja
nekih grenika iji su grijesi bili manji - oni e kuati patnju shodno svojim
grijesima, a potom e im ona biti ublaena, kako smo to naveli [u] Deset
stvari koje iste od grijeha.
Postoje, takoer, razliita miljenja i u pogledu boravita dua u periodu izmeu smrti i Sudnjega dana. Jedni kau: Due vjernika borave u
Dennetu, a due nevjernika u Dehennemu. Drugi kau: Due vjernika
borave u predvorju Denneta, na dennetskim vratima, gdje im dopire njegov miris, njegova ljepota i opskrba iz njega. Trei su miljenja da due obitavaju na rubovima mezarova, dok Malik kae: Do mene je dolo da se dui
puta da se slobodno kree kud hoe! Jedna skupina kae: Naprotiv, due
vjernika borave kod Allaha Uzvienoga! i nita vie ne dodaju na to. Neki
smatraju da due vjernika borave u Dbiji kod Damaska, a due nevjernika
u Berehtu, jednom bunaru u Hadramevtu! Kab kae: Due vjernika borave u Illijjnu, gore na sedmom nebu, a due nevjernika u Siddnu, dolje u
sedmoj zemlji, ispod Iblsovog obraza!470 Neki tvrde da due vjernika obitavaju u Zemzem-bunaru, a due nevjernika u bunaru Bereht, a neki da se
due vjernika nalaze s desne Ademove strane, a due nevjernika sa lijeve. Ibn
Hazm i neki drugi kau: Boravite dua je tamo gdje su bile i prije nego su
im stvorena tijela! Ebu Omer ibn Abdulberr kae: Due ehida borave u
Dennetu, a due ostalih vjernika u predvorjima njihovih mezarova. Od Ibn
ihba se prenosi da je rekao: Saznao sam da su due ehida poput jednih
zelenih ptica, okaene za Prijesto Boiji (El-Ar), da jutrom i veeri odlaze

469
470
Hadis biljei Ahmed i ranije je naveden u cijelosti (hadis br. 525 u izvorniku).
Affi kae: Pogledaj raspravu br. dvanaest iz knjige Er-Rh (Dua).
435
u dennetske bae, i da svakoga dana odlaze svome Gospodaru i nazivaju

Mu selam! Jedna sljedba dri da je boravite dua isto nitavilo. To je
stajalite onih koji dre da je dua jedna od akcidentalija tijela, poput njegovog ivota i njegovog poimanja, to je u nesuglasju s Kuranom i sunnetom.
Druga sljedba kae: Due, nakon smrti, borave u drugim tijelima koja su
sukladna njihovom moralu i svojstvima koja su zadobile u toku ivota. Tako
svaka dua pree u tijelo ivotinje koja nalikuje toj dui! Ovo je stajalite
reinkarnista, koji negiraju ponovno proivljenje, i ono izlazi izvan okvira svih
muslimanskih pravaca.
Prostor nam, pak, ne doputa da iznesemo i argumente svih ovih stajalita i da damo svoj osvrt na njih.
Iz njihovih argumenata moe se saeti zakljuak da se due u berzahu
veoma razlikuju meu sobom, da meu njima ima onih koje se nalaze u
vrhu Illijjna u najgornjem drutvu471 - to su due vjerovjesnika - mir i
blagoslovi Allahovi neka su na njima! - a da se i oni razlikuju po svojim stanitima; da neke due obitavaju u voljkama jednih zelenih ptica koje se slobodno kreu po Dennetu - to su due nekih ehida, ne svih, jer ima i takvih
ehida ijim se duama onemoguava ulazak u Dennet zbog duga koji je
ostao iza njih. U Musnedu se, posredstvom Abdullaha ibn Daha,472 navodi
da je neki ovjek doao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao mu: Boiji Poslanie,
ta me sljeduje ako poginem na Allahovom putu? Dennet, kazao mu je
on, a kad je ovaj otiao, dodao je: Osim ako iza sebe ne ostavi kakav dug!
To mi maloas doapnu Dibrl!473; da se neke due zadravaju na dennetskim vratima, kako se navodi u hadisu [u kojem] Boiji Poslanik, s.a.v.s., kae:
Vidio sam vaeg druga kako je zadran na dennetskim vratima!474; da se
neke zadravaju u mezaru umrloga; da neke obitavaju u zemlji; da neke borave u penici za bludnike i bludnice; da neke due borave u rijeci krvi, da
plivaju u njoj i gutaju kamenice...
O svemu ovome potvrdu nalazimo u sunnetu, a Allah najbolje zna.
to se, pak, tie ivota koji se vezuje samo za ehida i kojim se on odlikuje nad drugima - na ta nailazimo u rijeima Uzvienog: Nikako ne

471

474

472
473
Affi kae: Pogledaj ta su uenjaci rekli o boravku due od smrti do Sudnjega dana u
raspravi br. petnaest iz Ibn Kajjimove knjige Er-Rh (Dua).
U izvorniku stoji: posredstvom Muhammeda ibn Abdullaha ibn Muhsina.
Hadis je vjerodostojan (sahh). V.: Ahmedov Musned (IV/139 i 350).
Hadis je vjerodostojan (sahh). V.: Ahkmu-l-deniz (15)
436
smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli! Ne, oni su ivi i u
obilju su kod Gospodara svoga! (Alu Imrn, 169); I ne recite za one koji su
na Allahovom putu poginuli: Mrtvi su! Ne oni su ivi, ali vi to ne osjeate!
(El-Bekare, 154) [pod njim se podrazumijeva to] da je Allah njihove due
smjestio u njedra jednih zelenih ptica, kako stoji u hadisu koji prenosi Abdullah ibn Abbs - Allah bio zadovoljan sa njim! - u kojem Boiji Poslanik,
s.a.v.s., kae: Kada su izginula vaa braa, tj. u Bitki na Uhudu, Allah je
njihove due smjestio u njedra jednih zelenih ptica koje piju s dennetskih
rijeka, hrane se dennetskim plodovima i sklanjaju u kandilje od zlata u hladu Prijestolja Boijega.475
Tako stoji u hadisu koji biljee imam Ahmed i Ebu Davud, a isti taj smisao nalazimo i u hadisu koji prenosi Ibn Mesud, a navodi ga Muslim. Naime,
budui da su rtvovali svoja tijela za Uzvienog Allaha, tako da su ih Njegovi
neprijatelji iskasapili, Allah ih im je u berzahu nadoknadio drugim, boljim
tijelima u kojima e biti sve do Sudnjeg dana, tako da e pomou njih moi
kuati uitke u znatno veoj mjeri od dua koje nee imati tijela. Iz tog razloga dua vjernika bude u obliku ptice, ili kao ptica, dok dua ehida bude
u utrobi ptice. Obrati panju na izraze koji su upotrijebljeni u dva hadisa! U
Muvettau se navodi da je Kab ibn Malik kazivao da je Boiji Poslanik, s.a.v.s.,
rekao: Vjernikova dua je ptica koja brsti po dennetskom drveu sve dok
je [Allah] ponovo ne vrati u njeno tijelo na dan kad ga proivi!476 Prema
tome, njegove rijei vjernikova dua obuhvataju i ehida i druge, da bi
potom ehide izdvojio, rekavi da su njihove due u njedru jednih zelenih
ptica. Naime, ako se nalaze u njedrima ptica onda se i za njih moe kazati
da su ptice, pa tako i one ulaze u sastav onog o emu govori drugi hadis.
Proizlazi da oni imaju vei udio uitka u berzahu nego oni koji su umrli na
svojim posteljama, iako meu takvima ima i onih koji su na vioj razini od
mnogih ehida - takvi opet imaju sebi svojstveno uivanje u kojem nemaju
udjela oni koji su na nioj razini od njih, a Allah najbolje zna!
Allah je zemlji zabranio da jede tijela vjerovjesnika, kako se to navodi u
Sunenima. to se, pak, tie ehida, neki od njih su vieni, nakon dueg vremena od kako su bili ukopani, kako su ostali isti, kako se nimalo nisu promijenili,
pa je mogue da e takvi i ostati u zemlji sve do dana kada e biti proivljeni,
a mogue je i da e, nakon dugog vremena, i istruhnuti, a Allah najbolje zna!

475
476
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga El-Hkim i oznaava ga vjerodostojnim (sahh),

prema Muslimovim uvjetima, s im je saglasan i Zehebi. V.: El-Mikt (3853).
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je navoen (518).
437
Izgleda - a Allah najbolje zna! - da je, sve to je pogibija na Boijem putu

potpunija a ehid odabraniji, sve dui period ouvanja njegovog tijela!
O njegovim rijeima:
u proivljenje, u vrednovanje djela na Sudnjem danu,
U Iuvjerujemo
izlaganje ljudskih djela, u svoenje obrauna, u itanje knjige
djela, u nagradu i kaznu, u Sirat-upriju i u Vagu.
Komentar:
Vjerovanje u budui svijet je neto na ta upuuje Kuran i sunnet, razum i
nepatvorena ljudska priroda. O njemu je izvijestio Uzvieni Allah u Svojoj
asnoj Knjizi, i za nj uspostavio dokaz i u veini kuranskih sura dao odgovor
onima koji ga poriu. To je stoga to su svi vjerovjesnici - mir Boiji neka
je na njima! - meusobno saglasni u pogledu vjerovanja u Allaha,477 a priznavanje Gospodara je generalno u ljudskoj vrsti, ono je ovjeku priroena
stvar, tako da svi ljudi priznaju postojanje Gospodara, osim onih koji pokazuju prkos, poput faraona.
Meutim, stvar nije takva i s vjerovanjem u onaj svijet - njega, naime,
mnogi poriu. Muhammed, a.s., budui da je peat svih vjerovjesnika, da
je poslan tik pred Kijametski dan i da je Sakuplja (El-Hir) i Zaeljnik
(El-Mukaff), dao je takvo pojanjenje prednosti onoga svijeta nad ovim kakvo nije dato ni u jednoj vjerovjesnikoj knjizi. Upravo stoga jedna skupina
filozofa, i njima slini, drali su da niko drugi i nije otvoreno govorio o ponovnom proivljavanju ljudskih tijela osim Muhammed, a.s., to su uzeli kao
dokaz da je on govorio voen matom i pukim diskursom.
Kuran, pak, na vie mjesta govori o povratku due prilikom smrti i
povratku tijela prilikom Velikog kijametskog dana, dok ovi poriu Veliki kijametski dan i ponovno proivljavanje tijela. Dio njih kae da je o neemu
takvom govorio samo Muhammed, na jedan matovit nain, to nije tano,
s obzirom da je Veliki kijametski dan bio poznat kod svih vjerovjesnika: od
Adema do Nha, do Ibrhima i Msa, do Isa i drugih vjerovjesnik, mir
Boiji neka je na njima! Allah je o njemu govorio sve od kako je Adema

477
U izvorniku stoji: u onaj svijet.
438
sputio na Zemlju. Uzvieni je rekao: Siite dolje - jedni drugima bit ete
neprijatelji! Na Zemlji ete boraviti i uivati za neko vrijeme! (El-Arf, 24); I
Allah ree: Na Zemlji ete ivjeti, na njoj ete umirati, i iz nje ete oivljeni
biti! (El-Arf, 25)
Kada je prokleti Ibls rekao: Gospodaru moj, daj mi vremena do Dana
kad e oni proivljeni biti! On mu je rekao: Daje ti se vremena do Dana ve
odreenog! (Sd, 79-81) Nh, a.s., rekao je: A Allah vas od zemlje poput
biljki stvara, zatim e vas u nju vratiti i iz nje, doista, ponovo izvesti! (Nh,
17-18) Ibrhm, a.s., rekao je: I Koji e mi, nadam se, greke moje na Sudnjem danu oprostiti...! (E-uar, 82) itd. do kraja ovog kazivanja. Takoer
je rekao: Gospodaru na, oprosti meni, i roditeljima mojim, i vjernicima na
Dan kad se bude polagao raun! (Ibrhm, 41) Jo je rekao: Gospodaru
moj, pokai mi kako mrtve oivljava!? (El-Bekare, 260)
Msau je, pak, Allah, kad je razgovarao sa njim, rekao: as oivljenja
e, zasigurno, doi - od svakoga ga tajim - kad e svaki ovjek, prema zasluzi, nagraen ili kanjen biti. I neka te nipoto ne odvrati od vjerovanja
u as oivljenja onaj ko ne vjeruje u njega, koji strast svoju slijedi, pa da
upropaten bude! (T-H, 15-16) tavie, i onaj vjernik iz reda faraonovih
ljudi znao je za Dan proivljenja, budui da je povjerovao u Msa. Uzvieni
Allah, kazujui o njemu, kae: O narode moj, ja se, zbilja, bojim za vas na
Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kada budete uzmiui bjeali,
kada vas od Allaha nee moi niko odbraniti! A onoga koga Allah u zabludi
ostavi toga nee niko uputiti! (El-Mumin, 32-33); O narode moj, ivot na
ovome svijetu samo je prolazno uivanje, a onaj svijet je, zbilja, kua vjena!
(El-Mumin, 39); Uvedite faraonovu svitu u patnju najteu! (El-Mumin,
46) Msa govori: Dodijeli nam milost na ovome svijetu, i na onome svijetu,
mi se vraamo Tebi! (El-Arf, 156)
U govoru o kravi Allah kazuje: Mi rekosmo: Udarite ga jednim njezinim dijelom! - Eto, tako Allah oivljava mrtve, i pokazuje vam znakove
Svoje, da biste shvatili! (El-Bekare, 73)
Uzvieni nam, takoer, u vie kuranskih ajeta govori o tome kako je
slao Svoje poslanike kao donosioce radosnih vijesti i kao opominjae, a za
stanovnike Dehennema - kad ih njegovi uvari upitaju: Zar vam nisu dolazili vai poslanici, koji su vam ajete Gospodara vaeg kazivali i opominjali
vas da ete ovaj va Dan doivjeti?! - kae: Jesu, rei e oni, ali jo je davno odreeno da e nevjernici kanjeni biti! (Ez-Zumer, 71) Ovo e, dakle,
biti priznanje razliitih vrsta nevjernika, koji e se nai u Dehennemu, da su
439
ih poslanici opominjali na to da e se suoiti s ovim svojim danom. Prema

tome, svi poslanici su upozoravali na ono na ta je upozoravao i posljednji
od njih: na ovosvjetske i ahiretske kazne za grenike. Tako u svim kuranskim
surama u kojima se spominju obeanje i prijetnja stoji i naznaka: na ovome
svijetu i na ahiretu. Usto, Svome Vjerovjesniku je naredio i da se zakune da
e Dan proivljenja doi; rekao je: A oni koji ne vjeruju govore: as proivljenja nee nam doi! Ti reci: Hoe, tako mi Gospodara moga, koji zna i ono
to je skriveno, zacijelo e vam doi! (Sebe, 3)
Uzvieni jo kae: I pitaju te: Da li je to, zbilja, istina?! Reci: Da, tako
mi Gospodara moga, to je, doista, istina i vi tome neete moi umai!
(Jnus, 53); Oni koji ne vjeruju misle da nee biti proivljeni; ti reci: Hoete,
Gospodara mi moga, zbilja ete proivljeni biti, a zatim ete o svemu to ste
inili obavijeteni biti! A to je Allahu lahko! (Et-Tegbun, 7)
O pribliavanju toga Dana Uzvieni kae: Priblii se as i raspoluti
Mjesec! (El-Kamer, 1); Ljudima se blii as polaganja rauna njihovog, a
oni, bezbrini, ne mare za to! (El-Enbij, 1); Zatrai neko izvravanje kazne
nad nevjernicima...! (El-Merid, 1-2); Oni ga, zbilja, vide dalekim, a Mi ga
vidimo bliskim! (El-Merid, 6-7)
O onim koji poriu Dan proivljenja Allah izraava Svoje kuenje: Na
gubitku e biti oni koji su susret s Allahom poricali i koji Pravi put nisu slijedili! (Jnus, 45); I kad im Sudnji dan iznenada doe, rei e: O, tuge nae,
ta na Zemlji propustismo! (El-Enm, 31); Eto, doista, oni koji u as proivljenja sumnjaju, u dalekoj su zabludi! (E-r, 18); Zar da oni neto o
onom svijetu znaju!? Ne znaju! Oni samo u njega sumnjaju. tavie, oni su
spram njega slijepi! (En-Neml, 66); Oni se Allahom, najveom zakletvom,
zaklinju: Allah nee oiviti onoga koji umre! A hoe! To je obeanje Allahovo koje e se ispuniti, sigurno! (En-Nahl, 38); as oivljenja e, zaista, doi.
U njega nema sumnje, ali veina ljudi ne vjeruje. (El-Mumin, 59); I na Danu
sudnjem Mi emo ih sakupiti, slijepe, nijeme i gluhe, lica prema zemlji okrenutih! Stanite njihovo Dehennem e biti, kad god malaksa - dat emo da
im se vatra jo vie rasplamsa! (El-Isr, 97); To im je kazna zato to nisu
vjerovali u znakove Nae i to su govorili: Zar kad kosti i prah postanemo,
zar emo, zbilja, kao nova stvorenja proivljeni biti?! (El-Isr, 98); Zar oni
ne znaju da je Allah, Koji je stvorio nebesa i Zemlju, moan stvoriti sline
njima i da im je ve odredio rok u koji sumnje nema? Ali nevjernici samo
poriu! (El-Isr, 99); I jo kau: Zar kad se u kosti i prainu pretvorimo, zar
emo kao nova bia, doista, biti oivljeni?! Ti reci: Hoete, i da ste kamenje
440
ili gvoe, ili bilo kakvo stvorenje za koje mislite da ne moe biti oivljeno!
Oni e upitati: A ko e nas u ivot vratiti? Ti reci: Onaj Koji vas je i prvi put
stvorio! Oni e prema tebi odmahnuti svojim glavama i upitati: Kad to?!
Ti reci: Moda ubrzo! Bit e to onog Dana kad vas On pozove, i odazvat
ete se, hvalei Ga, i pomislit ete da ste samo malo vremena ostali! (ElIsr, 49-52)
Obrati panju kako im je detaljno odgovoreno na svako pitanje! Prvo
su se zapitali: Zar kad se u kosti i prainu pretvorimo, zar emo kao nova
bia doista biti oivljeni?! (El-Isr, 49) U odgovoru na ovo pitanje reeno
im je: Ako tvrdite da nemate svog Stvoritelja i Gospodara, zato onda niste
stvorenja koja smrt ne unitava, kao kamen, eljezo ili neto to je, u vaim
oima, i vee od toga?! Ako kaete: Takvi smo kakvi jesmo, stvorenja kojima
nije svojstvena trajnost - ta bi onda moglo onemoguiti vaeg Stvoritelja,
Koji vas je napravio takvima, da vas opet ne oivi kao nova stvorenja?!
Argument se moe postaviti i drukije, naime: I da ste bili od kamena,
eljeza ili od neeg i veeg od toga, [On bi opet bio] kadar unititi vas i preobraziti vaa bia, transformirati ih iz jednog stanja u drugo, a ta bi onog ko
je kadar takva tijela, i pored njihove tvrdoe i vrstoe, unititi i transformirati moglo onemoguiti da to uini s onim manjim od njih?!
Potom nas je Uzvieni obavijestio o njihovom drugom pitanju - naveo je njihove rijei: Ko e nas ponovo oiviti nakon to se naa tijela preobraze i izgube? Na to im Uzvieni odgovara: Reci: Onaj Koji vas je i prvi put
stvorio! (El-Isr, 51) Poto su time dobili odgovor na koji nisu mogli nita
prigovoriti, morali su to prihvatiti kao neumitnu injenicu, pa su preli na
drugo pitanje pravdajui se njime, poput nekoga ko je ostao bez rijei: Kad
to?!, na ta im je odgovoreno: Moda ubrzo!
U ovo spadaju i rijei Uzvienoga: I Nama navodi primjer, a zaboravlja
kako je stvoren. I govori: Ko e oiviti kosti, kad budu truhle!? (Ja-Sn, 78),
pa dalje do kraja sure.
Kada bi i najueniji, najrjeitiji i najsposobniji ovjek u objanjavanju
stvari htio iznijeti bolji argument od ovoga, ili njemu ravan u pogledu jezgrovitosti iskaza, jasnosti onoga to se njime izraava i tanosti dokaza, on
to ne bi bio u stanju uiniti. Naime, Uzvieni ovaj argument zapoinje pitanjem koje je postavio nevjernik i koje zahtijeva odgovor, pa je u Njegovim
rijeima: A zaboravlja kako je stvoren! odgovor dat u sasvim dostatnoj
mjeri. Time je ustanovio dokaz i eliminirao sumnju, no elei taj dokaz jo
441
ojaati i dodatno ga potvrditi rekao je: Reci: Oivit e ih onaj Koji ih je i

prvi put stvorio! (Ja-Sn, 79) Tako je za ponavljanje kao dokaz naveo zapoinjanje, a za drugo stvaranje ono prvo, budui da svaki razuman stvor zna
aksiomno da je onaj koji je u stanju uraditi jedno u stanju uraditi i drugo, tj.
da nije kadar uraditi ovo drugo tim prije bi se moralo kazati da nije kadar
uraditi ono prvo. A poto injenica stvaranja podrazumijeva i sposobnost
Stvoritelja da vlada onim to je stvorio i da ga poznaje u svakom njegovom
djeliu, Uzvieni je to propratio rijeima: I On svako stvorenje savreno poznaje! (Ja-Sn, 79), tj. On savreno poznaje sve pojedinosti prvoga stvaranja,
njegove i najsitnije dijelove, komponente i oblik, pa je isti sluaj i s drugim
stvaranjem. Prema tome, ako ima potpuno znanje i posjeduje savrenu
mo, kako ne bi mogao biti u stanju oiviti kosti koje su struhle?!
Potom je to potvrdio neoborivim argumentom, nadmonim dokazom, koji sadri i odgovor na pitanje jednog drugog nevjernika koji govori:
Kada kosti istruhnu, one postaju hladne i suhe, a priroda onoga to bi (potencijalno) moglo primiti i nositi ivot u sebi mora biti topla i sona - samo
neto takvo bi moglo ukazivati na to da bi moglo doi do ponovnog proivljenja!? u emu je istodobno sadran i dokaz i odgovor: Onaj Koji vam
iz zelenog drvea vatru stvara vi njome potpaljujete! (Ja-Sn, 80) Saopio je
- uzvien neka je On! - da On taj elemenat, koji je iznimno vru i suh, izvodi
iz zelenog drvea, prenapuenog vlanou i hladnoom pa, prema tome,
onaj ko neto izvodi iz njegove suprotnosti i kome se pritom potinjavaju
tvari ivih bia i njihovi elementi [a] ne opiru mu se, taj e uiniti i ono to
nevjernik porie i odbija - oivit e kosti koje su struhle!
Potom je to i dodatno osnaio navodei neto mnogo vee i opsenije
kako bi ukazao na ono lake i manje, budui da svaki razuman stvor zna da
je onaj ko je moan za neto veliko i golemo daleko moniji za ono to je
manje od toga. Onaj ko moe podii jedan kintar taj jo lake moe podii
jednu okiju.478 Uzvieni kae: Zar onaj Ko je stvorio nebesa i Zemlju nije kadar stvoriti njima sline? (Ja-Sn, 81) Ovim je kazao da je onaj Koji je stvorio
nebesa i Zemlju479 u svoj njihovoj ogromnosti i golemosti, u veliini njihovih
tijela i njihovoj razuenosti i fascinantnosti njihovih pojava tim moniji oiviti truhle kosti i povratiti ih u prvobitno stanje. Na drugom mjestu Uzvieni
kae: Stvoriti nebesa i Zemlju vee je nego stvoriti ljude! (El-Mumin, 57);

478
479
Kintar i okija su mjere za teinu. Prva tei oko 45 kg, a druga oko 250 g. (Nap. prev.)
Affi kae: Vidi Mosulijev saetak djela Es-Saviku-l-mursela, str. 106-107, I svezak, mekansko izdanje.
442
Zar onaj Ko je stvorio nebesa i Zemlju nije kadar stvoriti njima sline? Jeste!
On sve stvara, On je Sveznajui! (Ja-Sn, 81)
Zatim je to - uzvien neka je On! - potvrdio i objasnio na drugi nain:
napomenuo je da Njegovo djelo nije u ravni djela nekoga drugog, koji djeluje alatkama i troi se, napree i mui, i koji ne moe biti neovisan u svome
djelovanju, ve neminovno mora imati neko orue i pomagaa, dok On ono
to hoe stvoriti stvara Svojom voljom - samo mu rekne: Budi! i ono biva
onakvim kakvim ga je htio i poelio. Potom je ovaj dokaz zaokruio izjavom
da je carstvo svaega u Njegovoj Ruci i da On u njemu postupa kako hoe
Svojim djelovanjem i Svojom rijeju: A Njemu ete se vratiti! (Ja-Sn, 83)
U ovo spadaju i Njegove rijei: Zar to ovjek misli da e zaludu ostavljen biti?! Zar nije kaplja bio koja se iz sjemena ubaci, a zatim je zametak bio
pa ga On stvori i oblije podari, i od njega onda par, mukarca i enu, stvori!
Pa, zar Taj nije kadar mrtve oiviti!? (El-Kijme, 36-40) Tako je Uzvieni kao
dokaz iznio injenicu da On ovjeka nee ostaviti izvan naredbe i zabrane,
nagrade i kazne, te da Njegova mudrost i Njegova mo neto takvo kategoriki odbijaju, kako to On navodi eksplicitno: Zar ste mislili da smo Mi vas
uzalud stvorili i da se Nama neete vratiti!? (El-Muminn, 115), i tako dalje
do kraja sure. Naime, onaj Ko ga je od kapljice preobrazio u zametak, potom
u grudvu mesa, zatim mu upario ui i oi, i u njega instalirao druga ula i sile,480
kosti i druge tjelesne funkcije, ivce i krvne ile; Koji je savreno uredio njegov
ustroj i izveo ga u ovakvom obliku i formi, to je i najpotpunija forma i najljepi oblik, kako bi mogao ne biti u stanju povratiti ga i po drugi put stvoriti?
Ili, kako bi Njegova mudrost i Njegova briga o stvorenjima mogla zahtijevati
da ovjeka zaludu ostavi? Takvo to ne bi bilo prilino Njegovoj mudrosti, niti
bi bilo izvan domaaja Njegove moi. Pa, pogledaj to fascinantno argumentiranje, tako saeto da saetije ne moe biti, i tako velelijepo objanjenje da
se jasnije od njega ne moe ni zamisliti, te tu nadohvatnost uporine take
argumenta da neto bliskije od toga ovjeku ne moe ni naumpasti!
U Kuranu ima mnogo slinog iznoenja argumenata, kao u rijeima
Uzvienog: O ljudi! Ako ste u sumnji spram proivljenja pa - Mi vas ve stvaramo od zemlje, a potom od kaplje sjemena...! (El-Hadd, 5), pa do rijei:
I Allah e, doista, oiviti one u grobovima! (El-Hadd, 7) Uzvieni, takoer,
kae: A Mi smo ovjeka od biti zemlje stvorili... (El-Muminun, 12), da bi potom rekao: Zatim ete na Danu sudnjem proivljeni biti! (El-Muminun, 16)
480
Affi kae: Vidi saetak djela Es-Saviku-l-mursela, str. 106-107, I svezak.
443
Navodei sluaj stanovnika peine, te kako ih je kao mrtve u peini

ostavio da provedu tri stotine sunevih, odnosno tri stotine i devet mjeseevih godina, rekao je: I Mi smo tako uinili da se oni o njima obavijeste, kako
bi znali da je, uistinu, Allahovo obeanje istina, i da u as oivljenja sumnje
nikakve nema! (El-Kehf, 21)
Oni koji stoje na stanovitu da su tijela sastavljena od pojedinanih
supstanci u pogledu ponovnog proivljavanja su nejasni i kolebljivi. Oni o
tome imaju dva gledita: prema jednome od njih te supstance se gube i
nestaju, i kasnije e biti ponovo oivljene, a prema drugome dolazi do potpunog razdvajanja dijelova, a potom do njihovog ponovnog spajanja. Njima
je za primjer naveden ovjek kojega je pojela neka ivotinja, a onda tu ivotinju pojeo neki ovjek: ako e dijelovi ovoga ponovo biti oivljeni, nee biti
ponovo oivljeni dijelovi onoga?! Potom, ovjek se permanentno razlae, pa
ta e od toga biti ponovo oivljeno? Da li ono to je bilo u trenutku smrti?
Ako bi se reklo da je to ono to e biti ponovo oivljeno, to bi znailo da e
ovjek biti oivljen u slaboj formi, to se kosi sa onim kako se o tome izraavaju sveti tekstovi (nuss). Ako bi se, pak, reklo da e biti proivljeno neto
drugo, (a ne to stanje njegovog tijela) tada se postavlja pitanje po emu bi
jedno stanje tijela bilo prioritetnije da se oivi od drugog stanja? Stoga su
neki ustvrdili da u ovjeku imaju neki sutinski dijelovi koji se ne razlau i u
koje ne dopire nita od one ivotinje koju je pojeo drugi ovjek.
Razumni ljudi, pak, znaju da se svo ljudsko tijelo razlae i da nita od
njega ne ostaje vjeno pa je ono to su oni naveli o ponovnom proivljavanju jo vie osnailo sumnju samozvanih filozofa tako da su jo ee stali
negirati ponovno proivljavanje tijela.
Ono na emu su bile prve muslimanske generacije, te umni ljudi openito, jeste da tijela prelaze iz jednog stanja u drugo i da se na kraju pretvaraju u zemni prah, nakon ega e ih Allah, novim stvaranjem ponovo
stvoriti, onako kako je bilo i kod prvog stvaranja: naime, ovjek je najprije
bio kapljica sperme, potom je postao zakvaka, potom gruda mesa, potom
spoj kostiju i mesa i, konano, skladno stvoreno stvorenje. Isto je i s proivljenjem: Allah e ga povratiti u ivot nakon to je sav bio istruhnuo, osim repne kosti,481 kako je to utvreno u Sahihu, u predaji od Vjerovjesnika, s.a.v.s.,
u kojoj on kae: ovjek sav truhne, osim repne kosti - od nje je ovjek i

481
El-adbu (repna kost) je jedna krhka koica u korijenu kime. Ona je vrh trtine kosti, odnosno mjesto odakle zapoinje rep kod etveronoaca, kako kae Hfiz u svome El-Fethu.
444
stvoren, i od nje e ponovo biti sazdan!482 U drugom hadisu stoji: Iz neba483

e pasti kia poput sperme kod mukaraca - tako e i ljudi poniknuti iz
mezarova, onako kako ponikne bilje!484
Prema tome, ova dva stvaranja su dva vida pod jednom vrstom485 s jedne strane podudarni i slini, a s druge strane nepodudarni i razliiti.
Ponovno proivljenje je ono prvo, iako izmeu nunih komponenata proivljenja i komponenata prvog stvaranja postoji razlika. Naime, repna kost
je ono to zadrava svoju trajnost, dok se ostali dijelovi tijela transformiraju
tako da e ono ponovo biti stvoreno iz one tvari u koju se transformiralo.
Poznato je, pak, da onaj ko neku osobu vidi dok je mala i mlada, a potom
je ponovo vidi u njenoj starosnoj dobi, zna da je to ona osoba iako je ona
permanentno bila u procesu razlaganja i transformiranja. Isto je i sa svim
ivotinjama i biljkama. Tako e onaj ko je vidio neko drvo dok je jo malo a
potom ga vidi i golemog, nesumnjivo kazati: Ovo je ono drvo.
To drugo formiranje nije identino ovome tako da se moe kazati da
su atributi ti koji ine tu razliitost, osobito kada se radi o stanovnicima
Denneta. Naime, oni e u Dennet ui a bit e poput Adema, ija je visina
bila 60 laktova, kako je navedeno u zbirkama vjerodostojnih hadisa Buhrija
i Muslima, te u nekim drugim hadiskim zbornicima, a prenosi se i da mu je
irina bila 7 laktova. To drugo formiranje je trajno i ne podlijee defektnostima, dok je ovo formiranje prolazno i podlono defektnostima.
to se tie Profesorovih rijei: u vrednovanje djela - Uzvieni kae:
Vladaru Dana sudnjeg. (El-Ftiha, 3); Tog Dana Allah e ih po zasluzi kazniti,
482
483
484
485
Hadis biljee: El-Buhri, Muslim i Ahmed, a gore navedena forma je Ahmedova, u nekim
njegovim predajama (II/428). On jo, s dobrim prijenosnim nizom, navodi i dodatak: ... i
zemlja ga izjeda.
U izvorniku stoji: zemlja.
Hadis je slab (daf); biljei ga Taberni u djelu El-Mudemu-l-kebr (I/46/1-2), u sklopu jednog dueg hadisa koji prenosi Ebu-z-Zara; on kae: Jednom su pred Abdullhom spomenuli Deddla, pa je rekao..., pa je naveo ovaj hadis u svoj njegovoj duini, ali ta predaja see samo do ashaba (mevkf), premda ima status predaje koja se prenosi neposredno
od Vjerovjesnika, s.a.v.s. (merf). Prekid u predaji nalazi se izmeu Ebu-z-Zara, ije je
pravo ime Jahja ibnu-l-Veld, i nekoga iz reda ashaba, budui da on ne prenosi nita od njih,
ve samo od nekih iz druge generacije (tabin). Usto, u hadisu se nalazi i jedan dio koji
se ovdje ne spominje, a koji je u konfrontaciji s vjerodostojnim hadisom o ovome, kojeg
zastupa Hejsemi (X/330). Hadis biljei i El-Hkim (IV/600), oznaavajui ga vjerodostojnim
(sahh), prema uvjetima El-Buhrija i Muslima. Ez-Zehebi ga, meutim, odbacuje opravdavajui to injenicom da njih dvojica Ebu-z-Zara nisu smatrali mjerodavnim prenosiocem.
Promaklo mu je, pak, da je i prijenosni niz hadisa prekinut, kako smo objasnili.
Affi kae: Vidi saetak djela Es-Saviku-l-mursela, str. 107-108, I svezak.
445
i oni e saznati da je Allah Istina Oigledna. (En-Nr, 25) (Rije ed-dn u

ovom ajetu znai zasluga, kao to se kae: Kako zaslui, tako e i dobiti!)
Uzvieni, takoer, kae: ...Nagrada za ono to su inili. (Es-Sedde, 17), (ElAhkf, 14), (El-Vkia, 24); ... Kazne srazmjerne... (En-Nebe, 26); Ko uini
jedno dobro djelo deseterostruka mu nagrada pripada, a ko uini jedno zlo
djelo, bit e kanjen samo onoliko koliko je ono! Ljudima nikakva nepravda
nee biti nanesena! (El-Enm, 160); Ko uini dobro djelo njemu pripada
nagrada bolja od toga, oni e na Sudnjem danu od straha sigurni biti. A ko
zlo djelo uini takvima e lica u Vatru gurnuta biti. Pa, zar se vi za drugo kanjavate, osim za ono to ste radili? (En-Neml, 89-90); Ko uini dobro djelo
dobit e nagradu od toga bolju, a ko uini zlo djelo, pa oni koji ine zla djela
bit e kanjeni samo toliko koliko su zaradili. (El-Kasas, 84) itd.
U jednom hidisi-kudsijju, koji se prenosi posredstvom Ebu Zerra elGifrija, Vjerovjesnik, s.a.v.s., prenosi sljedee rijei svoga Gospodara: O
robovi Moji, to su vaa djela, Ja vam ih registrujem, a kasnije u vam ih i
isplatiti, pa ko se suoi s dobrom, neka zahvalu izrekne Allahu, a ko se suoi
s neim drugim, neka za to ne kori nikog drugog doli sebe!486
to se tie njegovih rijei: u izlaganje ljudskih djela, u svoenje obrauna, u itanje knjige djela, u nagradu i kaznu - Uzvieni kae: Tog Dana
Smak svijeta e da se desi, i da se rascijepi Nebo, toga Dana rasklimano e
biti ono! A meleki na krajevima njegovim bit e, Prijestolje Gospodara tvoga toga dana iznad njih osmerica nosit e - toga Dana izloeni ete vi biti,
nijedna skrovita stvar vaa nee skrovita ostati...! (El-Hkka, 15-18) itd. do
kraja sure. Tad e ti, o ovjee, koji se mnogo trudi, trud svoj pred Gospodarom svojim nai, pa onaj kome bude knjiga njegova u desnicu njegovu
data lahko e raun svidjeti, svojoj e se eljadi on radostan vratiti! A onaj
kome knjiga njegova iza lea njegovih bude data nesreu e prizivati i u Vatri usplamtjeloj gorjeti, jer je sa svojom eljadi zbilja radostan bio i snovao da
se nikada nee vratiti - a hoe! Zbilja, Gospodar njegov o njemu znade sve!
(El-Inikk, 6-15); Pred Gospodarom tvojim oni e biti izloeni, u redove
poredani - evo, Nama ste doli kao to smo vas prvi put stvorili... I Knjiga
e se postaviti, a ti e grenike vidjeti ojaene zbog onog to je u Knjizi, pa
e povikati: Teko nama! Kakva je samo ova Knjiga! Ni grijeh mali, ni grijeh
veliki ona izostavila nije, sve je obuhvatila! I nai e prisutno sve ono to
inie, a Gospodar tvoj nikome nee nanijeti nepravde. (El-Kehf, 48-49);
Na Danu kad se Zemlja bude drugom Zemljom zamijenila, a i nebesa, i kad
486
Hadis biljee Muslim i Ahmed, posredstvom Ebu Zerra.
446
svi izau pred Allaha, Jedinoga, nad svime Bdijuega... (Ibrhm, 48) pa do
kraja poglavlja. On je najuzvienije razine, [Vlasnik Prijestolja! On alje rijei
Svoje iz odredbe Svoje robovima Svojim kojima On hoe...] (El-Mumin, 15)
pa do rijei: Allah e sve, zbilja, brzo obraunati. (El-Mumin, 17); I bojte se
Dana u kome ete se Allahu vratiti, zatim e se svakom ovjeku to je uradio
namiriti, i ljudima nepravda nee nanesena biti. (El-Bekare, 281)
Buhri - Allah mu se smilovao! - u svome Sahihu, posredstvom Aie,
biljei sljedee Vjerovjesnikove, a.s., rijei: Nema nikoga ko bi na Sudnjem
danu raun polagao za svako svoje djelo, a da ne bi nastradao! Boiji Poslanie, kazala je Aia, zar Uzvieni Allah nije rekao: Onaj kome bude knjiga
njegova u desnicu njegovu data lahko e raun svidjeti?! On joj je na to rekao: To je samo izlaganje, a ko god na Sudnjem danu pri polaganju rauna
bude propitivan (o svojim djelima) taj e biti i kanjen!,487 tj. kad bi Allah
pri vrenju obrauna propitivao Svoje robove (o svemu to su radili), kaznio
bi ih, a da im pritom ne bi nepravdu uinio, ali On - uzvien neka je On! prata i prelazi preko runih postupaka njihovih, to e, ako Bog da, kasnije
biti dodatno objanjeno.
U Sahihu su zabiljeene sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Ljudi
e na Sudnjem danu pasti u nesvijest, i ja u biti prvi koji e se osvijestiti
kad - Musa se dri za stub Prijestolja Boijeg (el-Ar)!, pa ne znam da li e
se prije mene osvijestiti, ili e biti izuzet od tog onesvjetenja na ime kompenzacije za onu njegovu nesvijest (kad mu se Allah ukazao) na Tru!?488
Ovo padanje u nesvijest desit e se na mjestu gdje e se polagati raun, kad
Allah doe da izrekne konanu presudu, i kad se Zemlja obasja Njegovim
svjetlom. Tada e, naime, sva stvorenja pasti u nesvijest.
Ako bi neko rekao: A ta ete s Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., rijeima: Ljudi e na Sudnjem danu pasti u nesvijest, i ja u biti prvi s kojeg e se zemlja
rastvoriti. I zatei u Msa kako se dri za stub Prijestolja Boijega!489 487
488
489
Hadis je vjerodostojan (sahh).

Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) i ve je jednom navoen (u izvorniku
pod br. 297).
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga El-Buhri na poetku poglavlja El-Husmt,
posredstvom Vuhejba, koji je rekao: Kazivao nam je Amr ibn Jahj, s pozivanjem na svoga
oca a on s pozivanjem na Ebu Seda el-Hdrija - on je, priajui o sluaju kad je jedan
musliman udario jednog Jevrejina, naveo sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Nemojte
postavljati pitanje ko je meu vjerovjesnicima bolji! Ljudi e na Sudnjem danu pasti u nesvijest i ja u biti prvi s kojeg e se zemlja rastvoriti - kad, ugledat u Msa uz jedan od
stubova Prijestolja Boijega, pa ne znam da li je i on bio meu onima koji su pali u nesvijest,
447
kazalo bi mu se: Nema sumnje da se hadis doista prenosi u takvom obliku

i da je upravo to uzrokovalo nejasnou. Radi se o tome da je prenosilac tu
jedan hadis umetnuo u drugi i tako napravio jedan hadis. Ta dva hadisa
glase ovako:
1. Ljudi e na Sudnjem danu pasti u nesvijest, a ja u biti prvi koji e
se osvijestiti!, kako smo to vidjeli ranije, i:
2. Ja u biti prvi s kojeg e se zemlja rastvoriti na Sudnjem danu!490
Tako je prenosiocu jedan hadis zaao u drugi, na ta je upozorio jo
Ebu-l-Haddd el-Mizz, zatim ejh sunce vjere Ibnu-l-Kajjim te na uitelj ejh Imd ibn Kesr - Allah im se smilovao!
Nekim prenosiocima su se, takoer, pobrkale i njegove rijei: Pa ne znam
da li se on osvijestio prije mene, ili je bio meu onima koje je Allah izuzeo!491
Onaj hadis koji je prenesen posredstvom velikog broja vjerodostojnih
prijenosnih nizova jest onaj prvi i njime se izraava pravi smisao. Naime, ljudi e na Sudnjem danu pasti u nesvijest kad im se ukae Allah da im izrekne
konanu presudu, pa ako se tada i Msa, a.s., ne onesvijesti sa njima to e
znaiti da mu se u obzir uzela ona njegova nesvijest kad se njegov Gospodar
490
491
ili mu je uraunato ono njegovo ranije padanje u nesvijest!? Ovaj hadis takoer biljei i
Muslim (br. 2374) posredstvom Sufjna koji ga prenosi od Amra ibn Jahja. Meutim, on
ne navodi cijeli tekst hadisa, ali ga zato navodi Ahmed (III/33) preko istog predajnog niza.
U toj verziji hadis glasi: ... Ja u biti prvi s kojeg e se zemlja rastvoriti na Sudnjem danu.
Tako u doi svijesti i zatei Msa...
Ovu predaju podupire Ebu Hurejreov hadis, koji je kod Muslima (2373) naveden u sljedeem obliku: Nemojte vriti preferenciju meu Allahovim vjerovjesnicima, jer e se puhnuti u Rog pa e u nesvijest pasti svi i na nebesima i na Zemlji, osim onih koje Allah htjedne
izuzeti od toga. Zatim e se ponovo puhnuti u Rog, i ja u prvi biti proivljen - ili meu
prvima koji e biti proivljeni - kad, Msa, a.s., dri se za Prijesto Boiji! Ne znam da li mu
je uraunata ona njegova nesvijest sa Tra, ili e on biti proivljen prije mene!
Iz ova dva hadisa jasno se razaznaje da je ova druga nesvijest nesvijest proivljavanja, koja
se spominje u ajetu, a ne nesvijest do koje e doi usljed izricanja konane presude, kako je
to naveo komentator, povodei se za Ibnu-l-Kajjimom. Prema tome, u hadisu nema nieg
nejasnog, a Allah najbolje zna.
Hadis biljei Muslim (br. 2278) u odjeljku o prednosti naeg Vjerovjesnika, s.a.v.s., u sljedeem obliku: ...I prvi nad kim e se rastvoriti kabur! Biljee ga jo i Ebu Dvud, Tirmizi i
Ahmed.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i predstavlja zavretak Ebu Hurejreovog hadisa navedenog
prije njega u El-Buhrijevoj zbirci. Pod njegovim rijeima: ...ili je bio meu onima koje je
Allah izuzeo misli se: koje nije onesvijestilo puhanje u Rog, kako se to eksplicitno naznaava u predaji koju navodi Ibn Ebi-d-Dunja u knjizi El-Bas, posredstvom Hasana, s nepotpunim prijenosnim nizom (mursel), kako stoji u El-Fethu.
448
ukazao brdu usljed ega se ono pretvorilo u prah, i da mu je to kompenzirano nepadanjem u nesvijest kad se sva druga stvorenja onesvijeste od
ukazivanja im njihovog Gospodara na Sudnjem danu. Paljivo razmotri ovaj
veliki smisao i nipoto ga ne zanemaruj!
Imam Ahmed, Tirmizi i Ebu Bekr ibn Ebi-d-Dunja biljee sljedeu ElHasanovu izjavu: uo sam Ebu Msa el-Earija kad je rekao: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Ljudi e na Sudnjem danu imati tri smotre: u dvije od
njih bit e polemiziranje i pravdanja, a u treoj e biti razlijetanje listova, pa
kome knjiga njegova bude data u desnu ruku i zakratko mu bude svien
raun on e ui u Dennet, a kome njegova knjiga bude data u lijevu ruku
on e ui u Dehennem!492
Ibn Ebi-d-Dunja prenosi [od Ibnu-l-Mubreka] da je on u vezi s tim
izrekao stihove:
I listovi e se u rukama posvud razletjeti razasuti na njima tajne i podaci svima oevidni!493
Kako da miran bude kad uskoro vijest e se obistiniti
a ti ne znade ta e sa sobom donijeti:
hoe li u perivoje i sreu trajnu otii
ili u oganj uareni koji nit ta ostavlja, niti puta?!
U kom stanovnici mu njegovi padaju dolje dugo,
a on ih potom odozdo ponovo uzdie gore a ako iza poele iz njega silom bivaju vraeni nazad.
Dugo e plakati oni, ali njihovoj molbi u njemu
nee se smilovat niko,
ni pjesme bajalice da bol ublai nee bit,
ni samilost odnekud doi.
Znanje znanoga stoga nek od koristi mu bude
prije njegove smrti,
jer neki u Dehennemu traie da se vrate,
ali od njih se ne vrati niko!

492
493
Hadis je slab (daf), jer je El-Hasan el-Basri mudellis (preuti posrednika od kojeg je uo hadis). U ovom sluaju je pak naveo osobu od koje prenosi to i jeste mahana predmetnog
hadisa. Naime, ak i kad bi se ustanovilo da je sluao govor Ebu Hurejrea i Ebu Msa, ni
ta injenica ne bi bila dostatna sve dok on eksplicitno ne bi naznaio da im je neki od njih
prenio odreeni hadis, kako je to utvreno u El-Mustalehu. Stvar e biti drukija ukoliko se
utvrdi da je pouzdana njegova predaja u ovoj knjizi gdje se eksplicitno navodi da ju je El-Hasan uo od Ebu Musa.
Affi kae: Pogledaj etvrtu raspravu u Ibnu-l-Kajjimovoj knjizi Er-Rh!
449
Njegove rijei: ...u Sirat-upriju znae: vjerujemo u postojanje Siratuprije. To je most iznad Dehennema. Kada ljudi napuste Mevkif494 oni e
ui u Tminu, koja se nalazi prije Sirat-uprije, kako je to rekla ia - Allah
bio zadovoljan sa njom! - naime da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., kada je upitan:
Gdje e ljudi biti na dan kada Zemlja bude zamijenjena drugom Zemljom,
a i nebesa? rekao: Bit e u Tmini, prije Sirat-uprije!495
Na tom mjestu e se licemjeri razdvojiti od vjernika, ostat e iza njih,
a vjernici e otii naprijed i izmeu njih e biti stavljena pregrada koja e ih
prijeiti da dou do njih. El-Bejheki, sa svojim prijenosnim nizom posredstvom Mesrka, biljei sljedeu Abdullahovu izjavu: Allah e na Sudnjem
danu okupiti ljude..., da bi rekao: pa e svako dobiti svoje svjetlo shodno
svojim djelima. Tako e jedni pred sobom imati svjetlo veliine brda, a neki
i vee od toga; neki e u svoju desnu ruku dobiti svjetlo veliine palme, a
neki i manje od toga; oni posljednji koji e dobiti svjetlo dobit e ga na svoje
none paleve, i ono e naizmjenino sijati i gasiti se: kad zasija, iskorait e
korak, a kad se ugasi, zaustavit e se. Tako e i oni i ostali doi na Sirat-upriju, a ona je kao otrica sablje, klizava i skliska. Onda e im se rei: Prelazite,
prema veliini svoga svjetla!, i neki e prei brzinom zvjezdanog blijeska,
neki brzinom vjetra, neki za jedan treptaj oka, neki brzinom spremnog putnika koji se kree veoma brzo...
Prelazit e, dakle, shodno svojim djelima, pa e naii i oni ije je svjetlo
na njihovim nonim palevima - njima e jedna ruka visiti, a drugom e se
pridravati, jedna noga e im visiti, a drugom e se drati, dok e ih sa strana
dohvaati vatra. Na koncu e se i oni izbaviti, pa kad se izbave rei e: Hvala
Allahu, Koji nas spasi od tebe nakon to nam te pokazao - dao nam je to
nikom drugom dao nije...!496

496

494
495
Mevkif - mjesto stajanja na Sudnjem danu. (Nap. prev.)

Hadis biljei Muslim (I/173).
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljei ga El-Hkim (II/376) a mislim da ga i Bejheki navodi
ba preko njega. El-Hkim kae da je vjerodostojan, prema uvjetima El-Buhrija i Muslima, s im se saglasio i Ez-Zehebi! Meutim, meu njegovim prenosiocima nalazi se i Jezd
ibn Abdurrahmn Ebu Hlid ed-Dlni od kojeg ni El-Buhri ni Muslim ne biljee nita.
Osim toga, premda je on iskren prenosilac (sadk), esto je grijeio u svom prenoenju i bio
mudellis (preuivao je posredne prenosioce), kako stoji u Et-Takrbu. U ovoj, pak, predaji
on imenuje onog od koga prenosi hadis tako da moemo biti sigurni da ga ne podmee, ali
zato moe biti da grijei u samom prenoenju. No kako hadis prenose i drugi, kako emo
vidjeti, moemo iskljuiti i tu mogunost. Hadis, takoer, El-Hkim biljei (IV/590-592) u cijeloj njegovoj duini, kao i Et-Taberni u El-Mudemu-l-kebr (III/46/;II/47/2), posredstvom
ovog Ebu Hlida, koji ga prenosi od Ibn Mesda. Slijedi ga Zejd ibn Ebu Unejse, koji ga isto
450
Komentatori Kurana imaju razliite stavove o stizanju do vatre (variduha) spomenutom u rijeima Uzvienoga: Nema od vas niti jednoga a
da nee stii do vatre! (Merjem, 71); naime, o emu se tu radi? Ono to se
u tome nadaje kao najispravnije jeste da se tu radi o prelasku preko Siratuprije. Uzvieni kae: A potom emo one bogobojazne spasiti, a nevjernike ostaviti da klee u Vatri! (Merjem, 72) U Sahhu se navode sljedee
Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Tako mi Onoga u ijoj je ruci moja dua, niko
od onih koji su mi se pod drvetom zakleli na vjernost, nee ui u Vatru!
Hafsa kae: Ja sam rekla: Boiji Poslanie, zar Allah nije rekao: Nema od vas
niti jednoga a da nee stii do Vatre! Zar ne uje Njegove rijei, kazao je
on - A potom emo one bogobojazne spasiti, a nevjernike ostaviti da klee
u vatri!497
Time je ukazao na to da stizanje do vatre ne znai obavezno i ulazak
u nju, kao to spaavanje od zla ne znai i njegovo dogaanje, ve znai
i izmicanje pretpostavkama njegovog dogaanja. Tako se za onog koga je
tjerao neprijatelj da ga ubije pa ga se nije uspio domoi rekne: Allah ga je
spasio od njih. Uzvieni kae: Pa kad je Odredba Naa dola, Mi smo milou Naom spasili Huda. (Hd, 58); Pa kad je Odredba Naa dola, Mi smo
milou Naom spasili Saliha. (Hd, 66); Pa kad je Odredba Naa dola, Mi
smo milou Naom spasili uajba. (Hd, 94) Njih kazna nije dohvatila, ali
druge jeste i da im Allah nije dodijelio pretpostavke za spaavanje i njih bi
zadesilo ono to je zadesilo one.
tako prenosi kao nepretrgnutu (merf) predaju od Poslanika, a.s., to je u cjelovitom obliku
zabiljeeno kod Et-Tabernija. Budui da je Zejd pouzdan prenosilac, hadis time ulazi u
sastav vjerodostojnih, Bogu hvala.
497
1. Ovako stoji u predaji koju El-Hkim navodi s nepotpunim prijenosnim nizom (mevkf),
dok je u onoj koju navodi s potpunim prijenosnim nizom (merf) upotrijebljen izraz
dne (manje, nie, prije), a kod Et-Tabernija umjesto nje stoji asgar (manje). Ova njegova predaja je primjerenija, budui da kontekst hadisa upuuje upravo na to.
2. Ovako stoji u predaji koja se biljei preko nepotpunog prijenosnog niza, dok u onoj s
potpunim prijenosnim nizom, kod El-Hkima i Et-Tabernija, stoji fe jemurrne (pa e
prelaziti).
3. Ovako je i u El-Mustedreku i u El-Mudemu, dok je ona predaja koju ejh Ahmed kir
- Allah mu se smilovao! - ovdje navodi kao uvjetovanu (muallek), a u kojoj stoji: neki
kao spremni putnici, neki poput svog obinog hoda ustvari druga El-Hkimova predaja (II/275) koju on biljei mimo Ed-Daltijevog prijenosnog niza, na koji se ejhov pogled
nije spustio usprkos injenici da se nalazi odmah na sljedeoj stranici iza one s onom
drugom predajom. Uspjeh, pak, daje samo Allah Uzvieni!
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga Muslim. Slian hadis navodi i Ahmed, posredstvom Ummu Ber.
451
Isto je i sa onima koji stignu do Vatre: prelazit e iznad nje preko Siratuprije, pa e Allah spasiti one koji su bili bogobojazni, a one druge e ostaviti da klee u Vatri. U navedenom hadisu kojeg prenosi Dbir Poslanik, a.s.,
jasno je naznaio da stizanje do vatre (vurd) znai dolazak na Sirat-upriju. Hafiz Ebu Nasr el-Vili498 prenosi sljedee Ebu Hurejreove rijei: Boiji
Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Poduavaj ljude mome sunnetu, makar to njima i
ne bilo drago, a ako eli da se na Sirat-upriji ne zadri ni koliko treptaj oka
prije nego ue u Dennet, onda u Allahovu vjeru ne unosi nikakvu novotariju po svome nahoenju!499 Ovo navodi El-Kurtubi, a Ebu Bekr ibn Ahmed
ibn Sulejman en-Neddr, posredstvom Jala ibn Munje, navodi sljedee
rijei Boijega Poslanika, s.a.v.s.: Na Sudnjem danu Vatra e vjerniku rei:
Prelazi vjernie - tvoje svjetlo je utrnulo moj plamen!500
to se tie njegovih rijei: ...i Vagu one znae: i vjerujemo da (na Sudnjem danu) ima Vaga. Uzvieni kae: I Vage pravednosti Mi emo na Sudnjem danu postaviti, i nijednom ovjeku nikakva se nepravda nee uiniti.
A ako neto teko bude koliko zrno goruice to je, donijet emo ga! I dosta
je da Mi svidimo raune. (El-Enbij, 47); Pa iji tegovi teki budu, takvi e
uspjeti i spaeni biti, a iji tegovi lahki budu, takvi su sebe upropastili, u Dehennemu e vjeno biti! (El-Muminn, 102-103)
El-Kurtubi kae: Uenjaci kau: Kad se obraun svede, pristupit e
se vaganju djela, jer e nagrada biti prema teini pa, prema tome, to mora
uslijediti iza izvrenog obrauna. Obraun je radi potvrivanja djela, dok je
vaganje radi utvrivanja njihove teine kako bi se, sukladno toj teini, mogla
odrediti nagrada. Naime, rijei Uzvienoga: I Vage pravednosti Mi emo
na Sudnjem danu postaviti mogle bi znaiti da e tamo biti vie vaga kojima e se vagati djela, a mogle bi podrazumijevati i ono to e se vagati - u
tom sluaju pluralni oblik (vage) dat je s obzirom na raznovrsnost djela koja
e se vagati, a Allah najbolje zna!
Ono na ta ukazuje sunnet jeste da vaga kojom e se vagati djela
ima dva vidljiva i opipljiva tasa. Imam Ahmed biljei sljedeu izjavu Ebu
498
499
500
Radi se o Hafizu El-Viliju el-Bekriju Ebu Nasru es-Sedeziju, umro 444. godine (po Hidri).
Podatke o njemu iznosi Ez-Zehebi u djelu Tezkiretu-l-huffz (III/279-298).
Ovo je izmiljen hadis (mevd), odnosno dio je hadisa kojeg Ebu Nuajm i El-Hatb prenose od Ebu Hurejrea kao predaju s potpunim prijenosnim nizom (merfu), a kojeg Ibnu-l-Devzi navodi u djelu El-Mevdt (Izmiljeni hadisi). Ja sam o njemu govorio u djelu
El-Ehdsu-d-dafa (Slabi hadisi), str. 265.
Hadis je slab (daf); biljee ga: Et-Taberni, Ibn Adijj, Ebu Nuajm i dr., sa slabim i prekinutim prijenosnim nizom.
452
Abdurrahmna el-Hublija: uo sam kad je Abdullah ibn Amr rekao: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Allah e, na Sudnjem danu, izbaviti ovjeka iz
moga ummeta na oigled svih stvorenja: pred njega e razastrijeti devedeset i devet registara, a svaki registar bit e dugaak do dosega oinjeg vida,
i upitat e ga: Da li od ovog ita porie? Jesu li ti ita moji pisari pogreno
ubiljeili?, i on e rei: Nisu, Gospodaru! A ima li kakvo opravdanje ili neto
u ta se moe pouzdati?, upitat e ga Allah i on e biti time zateen. Nemam, Gospodaru!, rei e a Allah e mu kazati: Ima! Kod Nas ima jedno
dobro djelo, i tebi danas nee biti uinjena nepravda! Zatim e mu pokazati
karticu na kojoj e stajati: Svjedoim da nema drugog boga osim Allaha, i
da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik! Onda e rei: Privedite ga!
Gospodaru, upitat e on, ta je ta kartica prema svim ovim registrima?! Nee
ti se uiniti nepravda, rei e mu se. Potom e svi oni registri biti stavljeni
na jedan tas [a kartica na drugi tas] i registri e poskoiti gore, a kartica
e usljed svoje teine otii nadolje, jer nita ne moe odnijeti prevagu nad
Bismillhir-rahmnir-rahm!501
Ovako hadis biljee Tirmizi, Ibn Mde i Ibn Ebi-d-Dunja, posredstvom
El-Lejsa. Kod Tirmizija ima jo i dodatak: A nita nema teine pored Allahovoga imena! Hadis u drugom obliku glasi: Na Sudnjem danu e se postaviti
vage, pa e ovjek biti doveden i metnut na tas!502 U ovom sluaju imamo
neto iznimno vrijedno - podatak da e i inilac biti vagan s onim to je
inio! Tome u prilog ide i ono to Buhri, posredstvom Ebu Hurejrea, biljei
od Vjerovjesnika, s.a.v.s.: Na Sudnjem danu e doi velik i gojazan ovjek, no
kod Allaha nee teiti ni koliko krilo jedne muice! Prouite, ako hoete, ajet:
Na Sudnjem danu nikakvu vanost njima neemo pridati! (El-Kehf, 105)503
Imam Ahmed od Ibn Mesuda prenosi da je on skupljao misvak s misvak-drvea pa, kako je imao iznimno mrave noge, vjetar ga je zanosio
ustranu. Ljudi su se smijali tome i Boiji Poslanik, s.a.v.s., upitao ih je emu

501
502
503
Hadis je vjerodostojan (sahh); tako ga je okarakterizirao El-Hkim, pozivajui se na Muslimove uvjete, s im se saglasio i Ez-Zehebi. Tirmizi ga, pak, ocjenjuje dobrim (hasen). U
verzijama hadisa i kod jednog i kod drugog stoji: A nita nema teine pored Allahovog
imena! Predaja koja se navodi u ovoj knjizi nalazi se kod Ahmeda (II/213) i spada u red slabih (zz) predaja. O prijenosnom nizu ovog hadisa govorio sam u knjizi Silsiletu-l-ehdsis-sahha, str. 135.
Ovo je ranije spominjani hadis, radi se samo o njegovoj drugoj verziji, i nije vjerodostojan
s aspekta svog prijenosnog niza, budui da se meu njegovim prenosiocima nalazi i Ibn
Leha, koji je imao slabo pamenje, tako da se hadisi koji se prenose samo posredstvom
njega ne mogu uzeti kao erijatski argument. Hadis biljei Ahmed (II/221).
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga, takoer, i Muslim (VII/125).
453
se smiju. Allahov Vjerovjesnie, kazali su, smijemo se mravosti njegovih

nogu! On je na to rekao: Tako mi Onoga u ijoj je ruci moja dua, te dvije
noge e na Vagi biti tee od Uhuda!504
Isto tako, prenosi se i vie hadisa koji govore o vaganju samih djela.
Naprimjer, u Muslimovom Sahhu se, posredstvom Ebu Mlika el-Earija,
navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: istoa je pola imana, a (rijei) Elhamdu lillah e napuniti Vagu!505
Na kraju Buhrijevog Sahha navodi se ova Poslanikova, a.s., izjava:
Dvije rijei koje su jeziku lahke, Milostivome drage a na Vagi teke - to su:
Subhnallhi ve bihamdihi subhnallhi-l-azm.506
Hafiz Ebu Bekr el-Bejheki, posredstvom Enesa ibn Malika, r.a., biljei
sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: ovjek e biti doveden na Sudnjem
danu i postavljen izmeu dva tasa Vage, a za njega e se zaduiti jedan
melek, pa ako njegov tas prevagne, melek e viknuti glasom kojeg e sva
stvorenja uti: Taj i taj je postigao sreu nakon koje vie nikada nee biti
nesretan!, a ako njegov tas bude lahak, melek e viknuti glasom kojeg e
sva stvorenja uti: Taj i taj je postao nesretan, nakon ega vie nikada nee
biti sretan!507 Tako ne treba obraati panju na ono to govori svojeglavi
krivovjernik, naime: Djela su akcidentalije, i nije ih mogue vagati vagom;
vagom se mogu vagati samo tijela!, budui da e Allah akcidentalije pretvoriti u tijela, kako smo vidjeli ranije, i kako Imam Ahmed posredstvom od
Ebu Hurejrea - Allah bio zadovoljan sa njim! - biljei da je Boiji Poslanik,
s.a.v.s., rekao: Smrt e biti dovedena u liku lisastog ovna508, i zaustavljena
izmeu Denneta i Dehennema. O dennetlije, bit e reeno i oni e okrenuti glave i pogledati. O dehennemlije, bit e reeno i oni e okrenuti glave
i pogledati, mislei da je konano stiglo rastereenje. Potom e ovan biti
zaklan i rei e se: (Od sada je) vjenost, smrti vie nema!509
504
505
506
507
508
509
Hadis je dobar (hasen), a biljei ga Ahmed u svom Musnedu (1/450) s dobrim prijenosnim
nizom.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u djelu Tahrdu mukileti-l-fakri, pod
br. 59.
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) i ve je navoen.
Hadis je izmiljen (mevd), a biljei ga, takoer, i Ebu Nuajm u El-Hilji (VI/174), gdje kae:
Prenosi ga jedino Davud ibnu-l-Muhabber. Meutim, strunjaci su ga odbacili kao prenosioca, s obzirom da je izmiljao hadise.
U izvorniku stoji pranjavog (agber).
Hadis je vjerodostojan (sahh); imam Ahmed ga biljei u svom Musnedu (II/423), s vjerodostojnim prijenosnim nizom.
454
Hadis sa ovim smislom biljei i Buhri. Tako je utvreno vaganje i djela,

i djelatnika i listova na kojima su djela zapisana, kao to je utvreno i to da
Vaga ima dva tasa, a Allah najbolje zna kakva je narav toga.
Mi smo duni vjerovati u svijet nedokuivoga (el-gajb), onako kako
nas je o tome obavijestio Istinugovorei, a.s., bez ikakvog nadodavanja na
to ili oduzimanja od toga. O kakve nesree ekaju onoga ko nijee postavljanje Vaga pravednosti na Sudnjem danu, kako je o tome obavijestio
Zakonodavac,510 a samo stoga to mu je mudrost toga ostala zaklonjena! On
omalovaava svete tekstove govorei: Vagu trebaju samo piljari i prodavci
kuhanog boba! Kako samo zasluuje da bude od onih kojima Allah na Sudnjem danu nikakav znaaj nee pridati! Da u vaganju djela nema nikakve
druge mudrosti osim iznoenja na vidjelo Allahove pravednosti prema Njegovim robovima bilo bi sasvim dovoljno, budui da niko ne voli vie imati
opravdanje od Njega. Zbog toga je slao i poslanike da ljudima prenesu radosne vijsesti i da ih opomenu. Pa ta tek kazati ako iza toga ima jo mnogo
drugih mudrosti u koje mi nemamo uvida?!
Obrati panju na ono to su kazali meleki kad im je Allah rekao: Na
Zemlji u, doista, Ja postaviti namjesnika!, rekli su: Zar e na njoj postaviti
onoga ko e na njoj nered initi i krv prolijevati?! A mi Te slavimo, zahvaljujui Ti i, kako Tebi dolikuje, veliamo! On im je na to rekao: Ja znam ono
to vi ne znate! (El-Bekare, 30) Uzvieni jo kae: A vama je dato samo malo
znanja. (El-Isr, 85)
Ranije smo se, govorei o Poslanikovom Izvoru (El-Havd), susreli s
Kurtubijevim - Allah mu se smilovao! - rijeima da je Izvor prije, a Siratuprija poslije Vage. U zbirkama vjerodostojnih hadisa Buhrija i Muslima
zabiljeeno je da e vjernici, kada preu Sirat-upriju, biti zaustavljeni na
jednom vijaduktu (Kantara) izmeu Denneta i Dehennema, i da e tu izmiriti svoja meusobna dugovanja, pa tek kad se tako urede i proiste, bit
e im dozvoljen ulazak u Dennet!511
El-Kurtubi u svome djelu Et-Tezkire iznosi stav da je ovaj vijadukt jedan
drugi most namijenjen samo za vjernike, i da sa njega niko nee pasti u Vatru, a Uzvieni Allah najbolje zna!

510
511
Affi kae: Pogledaj hadise o prijetnji u djelu Medridu-s-slikn (I/395-397).

Hadis biljei El-Buhri na poetku poglavlja o meusobno nanesenim nepravdama
(Kitbu-l-mezlim), zatim Ahmed (III/13/63/74), posredstvom Ebu Seda el-Hdrija, dok
ga kod Muslima nisam vidio.
455
O njegovim rijeima:
i Dehennem su dva stvorenja, koja nikada nee ieU Dennet
znuti ni nestati. Uzvieni Allah je Dennet i Dehennem stvorio
prije nego je stvorio ljude, i jednom i drugom od njih stvorio je
stanovnike, pa koga je htio stvorio ga je za Dennet - iz Svoje dobrostivosti, a koga je htio stvorio je za Dehennem - iz Svoje pravednosti. Svako radi ono emu je posveen i zavrit e u onome
za ta je stvoren. I dobro i zlo su ljudima odreeni.
Komentar:
to se tie njegovih rijei: Dennet i Dehennem su dva stvorenja treba kazati da pripadnici glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) imaju jedinstven stav
o tome da su Dennet i Dehennem dva stvorenja koja i sada postoje. Oni
su permanentno bili na tome sve dok se na scenu nije stupila generacija
mutezila i kaderija i to zanijekali i rekli da e Dennet i Dehennem Allah
stvoriti tek na Sudnjem danu! Na to ih je navelo njihovo pogreno naelo
kojim oni reguliraju Allahovo djelovanje: da Allah treba raditi ovako, a ne bi
trebao raditi onako! Allaha su mjerili prema Njegovim stvorenjima u njihovim postupcima tako da su oni, u pogledu djela, antropomorfisti. U njihova
uenja uvukao se dehmizam, ime su postali muattile. Govorili su da bi
stvaranje Denneta prije izricanja konanog suda bila besmislica, budui da
bi on, u tom sluaju, predugo vremena bio izvan upotrebe. Tako su odbacivali sve svete tekstove koji nisu bili podudarni s ovim lanim erijatom kojeg
su ustanovili za Gospodara Uzvienog i tim tekstovima davali drugi smisao.
One koji se nisu slagali s njihovim erijatom smatrali su zabludjelima i inovatorima u vjeri.
Neki od kuranskih tekstova jesu ovi:
a) rijei Uzvienoga o Dennetu: On je pripremljen za bogobojazne.
(Alu Imrn, 133); Pripremljen za one koji vjeruju u Allaha i Njegove poslanike. (El-Hadd, 21)
b) rijei Uzvienoga o Dehennemu: On je pripremljen za nevjernike.
(Alu Imrn, 131); Zbilja, Dehennem zasjeda bit e, nasilnicima
mjesto povratka. (En-Nebe, 21-22)
Uzvieni jo kae: A vidio ga je i pri silasku drugome, kod Sidretu-lMunteha, kod nje Dennet utoita je. (En-Nedm, 13-15) Vjerovjesnik,
456
s.a.v.s., vidio je Sidretu-l-Munteh, a kod nje je vidio Dennet utoita, kako

se to navodi u zbirkama vjerodostojnih hadisa Buhrija i Muslima, u hadisu
koji prenosi Enes - Allah bio zadovoljan sa njim! - o Isru. Na kraju hadisa stoji: Zatim je Dibrl iao sa mnom sve dok nismo stigli do Sidretu-lMunteha. Nju su prekrivale neke boje, za koje nisam znao ta su. Potom
sam uao u Dennet: kad on kupolasti biseri, a tlo mu misk!512
U zbirkama vjerodostojnih hadisa Buhrija i Muslima navodi se, posredstvom Abdullha ibn Omera - Allah bio zadovoljan sa njim! - da je
Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Kad neko od vas umre njemu se pokazuje
mjesto koje ga eka, ujutro i naveer - ako je dennetlija onda mjesto meu
dennetlijama, a ako je dehennemlija mjesto meu dehennemlijama. I govori mu se: Ovo ti je mjesto kada te Allah proivi na Sudnjem danu!513
Ranije smo naveli i hadis El-Bera ibn ziba u kojem se, pored ostalog,
kae: S neba e doi glas: Moj rob je rekao istinu pa mu nainite dennetsku postelju i otvorite mu vrata prema Dennetu! Tako e mu doprijeti dah
i miris Denneta! Takoer smo naveli i hadis koji prenosi Enes, a kojim se
izraava isti smisao kao i ovim El-Berovim.
U Muslimovom Sahhu navodi se sljedea Aiina izjava: Za ivota Boijeg Poslanika, s.a.v.s., dolo je do pomraenja Sunca... pa je ispriala predmetni hadis, u kojem Boiji Poslanik, s.a.v.s., kae: Na ovom svom mjestu
vidio sam sve ono to vam je obeano. ak sam vidio i sebe kako elim uzeti
plod iz Denneta onda kad ste me vidjeli da sam iskoraio naprijed! A vidio
sam i Vatru - plamenovi joj prodiru jedni druge. Bilo je to onda kad ste
vidjeli da sam koraknuo nazad!514
U zbirkama vjerodostojnih hadisa Buhrija i Muslima navodi se sljedea izjava Abdullha ibn Abbsa (verzija koju navodimo je Buhrijeva): Za
vrijeme Boijeg Poslanika, s.a.v.s., dolo je do pomraenja Sunca... pa je i on
spomenuo hadis. U njemu, uz ostalo stoji i ovo: Boiji Poslanie, rekli su,
vidjeli smo te kako uzima neto sa tog svog mjesta, a potom smo te vidjeli
kako ustuknjava?! Vidio sam Dennet, kazao im je on, i htio sam uzeti
groa - da sam ga uzeo vi biste ga jeli sve dok postoji ovaj svijet! A vidio

514

512
513

Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga, takoer, i Ahmed (II/16, 51, 113, 123).
Hadis je vjerodostojan (sahh) i zapravo je dio jednog dueg hadisa u kom se govori o
namazu kod pomraenja Sunca (Kitbu salti-l-kusf). Kod mene je struno elaboriran u
dijelu posveenom ovom namazu.
457
sam i Vatru - nikada prije nisam vidio tako straan prizor. Zapazio sam da
veinu njenih stanovnika ine ene! A zbog ega, Boiji Poslanie!?, upitali
su i on im je rekao: Zbog njihovog poricanja! Zbog poricanja Allaha!?,
upitali su i on im je rekao: Poriu muu, poriu dobroinstvo koje im se
uini: da nekoj od njih sve vrijeme ini dobro, a onda joj jednom iskvari,
rekla bi: Nikada od tebe nisam vidjela nikakvog dobra!515
U Muslimovom Sahhu zabiljeen je hadis koji prenosi Enes - u njemu
Poslanik, a.s., kae: Tako mi Onog u ijoj je ruci moja dua, da ste vi vidjeli
ono to sam ja vidio, malo biste se smijali, a mnogo biste plakali! A ta si
vidio, Boiji Poslanie!?, upitali su ga i on im je rekao: Vidio sam Dennet i
Dehennem!516
U Muvettau i u Sunenu navodi se sljedea izjava Kaba ibn Mlika: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Dua vjernikova je jedna ptica517 koja se hrani
s dennetskog drvea sve dok je Allah na Sudnjem danu ne vrati u njegovo tijelo!518 U ovom hadisu nedvosmisleno se naznaava duin ulazak u
Dennet prije Sudnjega dana.
U Muslimovom Sahhu, te u Sunenu i Musnedu navodi se hadis koji
prenosi Ebu Hurejre - Allah njime bio zadovoljan! - u kojem stoji da je Boiji
Poslanik, s.a.v.s., rekao: Kada je Allah stvorio Dennet i Dehennem, poslao
je Debraila do Denneta i rekao mu: Idi i pogledaj ga, i vidi ta sam u njemu
pripremio za one koji e boraviti u njemu! On je otiao i pogledao ga i vidio
ono to je Allah u njemu pripremio za one koji e boraviti u njemu, pa kad se
vratio rekao je: Tako mi dostojanstva Tvoga, ko god uje za njega taj e i ui
u njega! Zatim je (Allah) naredio da se Dennet okrui tekoama, pa mu je
rekao: Vrati se pa ga ponovo pogledaj i vidi ta sam u njemu pripremio za
one koji e boraviti u njemu! On ga je pogledao, pa kad se vratio rekao je:
Tako mi dostojanstva Tvoga, bojim se da niko nee ui u njega! Zatim ga je
poslao do Dehennema i rekao mu: Idi i pogledaj ga, i vidi ta sam u njemu
pripremio za one koji e boraviti u njemu!, i on ga je pogledao - kad tamo
plameni jezici, jedni druge zahvaaju, pa kad se vratio rekao je: Tako mi dostojanstva Tvoga, u njega nee ui niko ko uje za njega! Zatim je (Allah)
naredio da se Dehennem okrui strastima, pa mu je rekao: Vrati se pa ga

517

518

515
516
Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je, takoer, elaboriran tamo.

Affi kae: Ovo se nalazi u Ibnu-l-Kajjimovom djelu Hdi-l-ervh.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u djelu Es-Sahha ( 995).
458
ponovo pogledaj i vidi ta sam u njemu pripremio za one koji e boraviti u

njemu! On je otiao i pogledao ga, pa kad se vratio rekao je: Tako mi dostojanstva Tvoga, bojim se da se niko nee spasiti njega, da e svi ui u njega!519
U sunnetu ima jo mnogo slinih hadisa.
to se tie stajalita onih koji govore da je ovaj obeani Dennet isti
onaj u kojem je boravio Adem, i iz kojeg je izveden, i njime se naznaava da
Dennet i sada postoji, iako je o samom stajalitu poznato razmimoilaenje
uenjaka.
A to se tie dileme onih koji su stava da Dennet jo nije stvoren,
naime, ako on sada postoji, onda neminovno i njega mora nestati na Kijametskom danu, i sve u njemu mora propasti i umrijeti, shodno rijeima
Uzvienog: Sve e propasti - osim Lica Njegovoga! (El-Kasas, 88); Svako
ivo bie smrt e okusiti. (Alu Imrn, 185) - Tirmizi u svome El-Dmiu
biljei sljedeu Ibn Mesdovu izjavu: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Susreo sam Ibrahima u noi svoga uznesenja na Nebo (el-isr), i on mi je
rekao: Muhammede! Prenesi svome ummetu selam od mene i reci im da
Dennet ima mirisno tlo i bistru vodu, da je sve sama ravan i da su mu sadnice Subhanallh, El-hamdu lillh, La ilhe illallh i Allahu ekber!520 Tirmizi za ovaj hadis kae da je dobar i neobian (hasen garb). Kod njega se,
takoer, nalazi i hadis koji, posredstvom Dbira, od Vjerovjesnika, s.a.v.s.,
prenosi Ebu ez-Zubejr, a koji glasi: Ko izgovori Subhanallhi ve bi hamdih
u Dennetu mu se zasadi jedna palma!521 Tirmizi za ovaj hadis kae da je
dobar i vjerodostojan (hasen sahh).
Da je ve stvoren i prazan, kau oni, u tom sluaju ne bi bio sve sama
ravan a one zasade u njemu ne bi imale nikakvog smisla. U prilog ovome
idu i rijei faraonove ene koje Uzvieni navodi u Kuranu: Gospodaru moj,
sagradi mi kod Sebe kuu u Dennetu! (Et-Tahrm, 11)
Odgovor na ovo je sljedei: Ako time hoete kazati da Dennet trenutno ne postoji onako kako ne postoji ni puhanje u Rog ni uskrsavanje
ljudi iz mezarova, onda to nema svoga utemeljenja, opovrgavaju ga dokazi

519
520
521
Hadis je vjerodostojan (sahh); takvim su ga ocijenili i Tirmizi i El-Hkim (I/26), s ime

se saglasio i Ez-Zehebi. Autor ga je, pak, grekom, pripisao Muslimu; V.: Sahhu-l-dmi
(5086) i El-Mikt (5696); naime, u verziji koju biljei Muslim stoji: Dennet je okruen...
Dehennem je okruen strastima, kako biljei i El-Buhri.
Hadis je struno elaboriran u djelu Es-Sahha, str. 105.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u prethodnom izvoru, na str. 64.
459
koje smo naveli, i drugi koje nismo naveli. Ako, pak, hoete kazati da jo nije
dovreno stvaranje svega onoga to je Allah u njemu predvidio za one koji
e tu boraviti, te da Allah permanentno u njemu stvara novo i novo i da e,
kada vjernici uu u Dennet, pri njihovom ulasku stvoriti jo neke druge
stvari - onda je to istina koja se ne moe opovrgnuti. Dokazi koje vi nudite
upuuju upravo na neto takvo.
A to se tie vaeg argumentiranja kuranskim ajetom: Sve e poumirati, osim Lica Njegovoga! (El-Kasas, 88), za njim ste posegnuli samo zbog
svog pogrenog razumijevanja njegovog smisla tako da je vae argumentiranje njime da sada ne postoje ni Dennet ni Dehennem ravno argumentiranju vae brae o njihovom nestanku, razaranju i smrti njihovih stanovnika!
Meutim ni vi, ni vaa braa niste pravilno shvatili smisao ovog ajeta, to
je, pak, polo za rukom istaknutim autoritetima islama. Oni kau da se pod
sintagmom kullu ejin (sve; dosl. svaka stvar) podrazumijeva sve ono emu
je Allah odredio nestanak, sve to je takvo e poumirati, dok su Dennet
i Dehennem stvoreni za trajanje, a ne za nestajanje. Isto je i s Prijestoljem
Boijim (el-Ar) - on je, naime, plafon Denneta.
Neki kau da se ajetom hoe kazati da e sve propasti osim Njegove
vlasti; drugi su miljenja da se ajetom eli kazati kako e propasti sve ono to
nije uraeno u Njegovo ime; trei kau: Uzvieni Allah je objavio: Sve to
je na Zemlji - prolazno je. (Er-Rahmn, 26), pa su meleki rekli: Stanovnici
Zemlje e svi poumirati, mislei kako su oni lieni toga. Onda ih je Uzvieni
obavijestio da e poumirati i oni na nebesima i oni na Zemlji - rekao je: Sve
e poumirati, osim Lica Njegovoga! (El-Kasas, 88), jer je On Vjeno ivi, Koji
ne umire. Tada je melekima postalo jasno da e poumirati i oni. Oni su ovo
kazali usklaujui predmetni ajet i nedvosmislene svete tekstove koji govore o neprolaznosti Denneta i, takoer, neprolaznosti Dehennema, o emu
e, ako Bog da, uskoro biti vie rijei.
to se tie njegovih rijei: koja nikada nee ieznuti ni nestati one odraavaju stajalite najveeg dijela istaknutih autoriteta vjere, ranijih
i kasnijih, dok je jedna skupina njih, ranijih i kasnijih,522 zatupala stav da je

522
Treba kazati da, ipak, nije utvreno da je bilo ko iz prvih muslimanskih generacija (selef) zastupao stajalite o prolaznosti Dehennema. O neemu takvom govore tek blijede predaje
koje se ne mogu uzeti za argument, dok je dio hadisa na koje se poziva izmiljen, a ak i da
su vjerodostojni, opet ne bi ukazivali na navodnu prolaznost, ve na trajnost Dehennema,
te tek na izlazak vjernika iz njega. Neke od tih hadisa struno sam elaborirao u djelu EdDafa, pod br. 606 i 707. Potom mi je dopao ruku jedan rukopisni traktat u biblioteci El-
460
Dennet neprolazan, a Dehennem prolazan, to se navodi u mnogoj tefsirskoj i drugoj literaturi.

Stav o prolaznosti Denneta i Dehennema zastupao je El-Dehm ibn
Safvn, predvodnik frakcije koja je Allahu odricala svako svojstvo (muattila),
u emu nije imao prethodnika,523 ni meu ashabima, ni meu onima koji
su ih slijedili u dobru, ni meu istaknutim muslimanskim autoritetima, ni
meu pripadnicima glavnog toka islama openito (ehlu-s-sunne). To su mu
osudili ak i obini ljudi iz glavnog toka islama, oznaili ga nevjernikom zbog
toga i digli svoj glas protiv njega i njegovih sljedbenika irom zemlje. On je,
pak, takav stav zauzeo s obzirom na pogreno naelo kojeg se drao - naime da je nezamislivo beskonano postojanje neeg stvorenog! To je i glavni
oslonac pobornika pokudne apologetike kojim su dokazivali injenicu postalosti tijela i postalosti svega onoga to nije poteeno promjena. To im je
bio i glavni argument u dokazivanju postalosti ovoga svijeta.
Dehm je smatrao da isto ono to je iskljuivalo bespoetnost dogaanja u prolosti iskljuuje ih i u budunosti u smislu njihove beskrajnosti.
Tako je permanentno Gospodarevo djelovanje - po njemu - u budunosti
nezamislivo, isto kako je nezamislivo i u prolosti! Ebu-l-Huzejl el-Allf, prvak mutezila, prihvatio je to njegovo naelo, i jo je rekao: To nalae prestanak svake kretnje! Tako je istupio sa stavom o prestanku kretanja stanovnika Denneta i Dehennema, o njihovom pretvaranju u vjeno mirovanje, u
kojem nijedan od njih nee biti u stanju nainiti nikakav akt!
Mi smo ve ranije ukazali na razmimoilaenje ljudi u pogledu kauzalnih dogaanja u prolosti i budunosti, to je pitanje permanentnosti
Allahovog inilatva - On je, naime, permanentno Gospodar, moan da
ini ta hoe, budui da je permanentno ivi, Sveznajui i Svemoni. Stoga je nezamislivo da Mu djelovanje najprije ne bude mogue a potom da
se situacija promijeni i ono Mu postane mogue, bez obnavljanja [neega].
Za ono prvo morala bi, pak, postojati odreena granica na kojoj bi Njemu
djelovanje postalo mogue, dok bi Mu ono prije nje bilo nemogue. Prema
tome, samo to je dovoljno da se uvidi neispravnost ovoga stava.
523
Mektebu-l-islmi, koji je napisao veliki uenjak, princ Es-Sann, koji se bavio vanim pitanjem, kao odgovor na ono to je o tome kazao Ibnu-l-Kajjim - Allah mu se smilovao! - pa
sam ja dao svoj komentar na njega, izvrio strunu elaboraciju hadisa koji se tamo navode
i napisao obiman predgovor, to je i tampano pod patronatom spomenute biblioteke.
Misli na njegovo stajalite o prolaznosti Denneta. Mi emo, pak, dodati da on nije imao
prethodnika ni u pogledu stava o prolaznosti Dehennema, kako smo to maloas kazali.
461
to se tie zauvjekosti Denneta, injenice da on nee ieznuti ni nestati - pa, to je aksiomna stvar, budui da je Poslanik, a.s., dao obavjetenje
o tome. Uzvieni je rekao: A oni sretni u Dennetu e biti, vjeno, koliko
traju nebesa i Zemlja u Dennetu e ostati, osim ako tvoj Gospodar drukije
ne odredi. To je dar koji e neprekidno trajati. (Hd, 108), tj. koji se nikada
nee prekinuti. To, pak, nije u konfrontaciji s Njegovim rijeima: osim ako
tvoj Gospodar drukije ne odredi.
Raniji uenjaci su se razliito izjasnili o ovom izuzimanju. Jedni su kazali da se pod tim misli na period njihovog boravka u Vatri, to se odnosi
samo na one od njih koji su uli u Dehennem, a potom izvedeni iz njega,
no ne i na sve njih. Drugi su rekli da bi se to izuzimanje moglo odnositi na
vrijeme koje su proveli na Mjestu stajanja (el-Mevkif), prilikom polaganja
rauna. Trei su drali da se odnosi na vrijeme koje su proveli u mezarovima
i na Mjestu stajanja. etvrti su bili stava da je to ono Gospodarevo izuzimanje koje On nikada nee sprovesti u djelo, kao kad bi rekao: Allaha mi u te
udariti, osim ako budem mislio neto drugo!, dok istodobno ne misli nita
drugo, nego si vrst u odluci da ga udari. Peti kau da je izuzimajua estica
illa (osim) ovdje data u znaenju veznika vv (i), to je tvrdnja nekih gramatiara, a to je slabo stajalite.
Sibevejh, pak, tu izuzimajuu esticu razumijeva kao lkin (ali), ime bi
to izuzimanje bilo odvojeno i Ibn Derr je taj njegov stav drao najprihvatljivijim; rekao je: Uzvieni Allah ne iznevjerava obeanje koje je dao, pa je
to izuzimanje povezao s rijeima: To je dar to e neprekidno trajati. (Hd,
108) Kau: To je kao kad bi ti rekao: Nastanjujem te u svoju kuu na godinu
dana, osim ako htjednem drukije!, tj. osim toga to hou, no ja neu htjeti
nita na to nadodati. Neki kau da je ovo izuzimanje dato da bi im se stavilo
na znanje da su, i pored toga to se nalaze u vjenom boravitu, jednako
ovisni o Allahovome htijenju, a ne da su, s obzirom na tu injenicu, izvan
Njegovog htijenja, to nije u proturjeju s Njegovom odlunou i kategorinom tvrdnjom da e oni tu boraviti vjeno.524 Neto ovakvo nalazimo i u
rijeima Uzvienoga: A da hoemo, uinili bismo da zbilja iezne ono to
smo ti objavili, pa nakon toga ne bi nikoga naao ko bi te u tome protiv Nas
pomogao! (El-Isr, 86); Pa, Allah e, ako hoe, zapeatiti tvoje srce! (Er, 24); Ti reci: Da Allah nije htio, ja vam Kuran ne bih uio, niti bi vas
Allah s Kuranom upoznao. (Jnus, 16)

524
Affi kae: V.: Medmu-l-fetv, II svezak, str. 48.
462
Ovakvih ajeta ima velik broj. U njima Uzvieni obavjetava Svoje robove da se sve stvari odvijaju po Njegovom htijenju: to On hoe to i biva, a
to On nee to ne biva.
Neki kau da je estica ma (to) u predmetnom ajetu (tj. illa ma ae
Rabbuke) data u znaenju men (koji, koga), tj. osim onih iz reda sretnika
koje Allah htjedne uvesti u Dehennem zbog nekih grijeha koje su poinili.
Osim ovih, izreeno je jo razliitih miljenja o znaenju ovog ajeta. U
svakom sluaju, ovo izuzimanje u ovom ajetu spada u dvojbena mjesta u
Kuranu, dok je onaj dio koji ga slijedi: To je dar koji e neprekidno trajati
(Hd, 108) sasvim jasan i nedvojben. Isto je i s rijeima Uzvienoga: Doista
je to Naa opskrba, njoj nema prestanka. (Sd, 54); ...S plodovima kojih
uvijek ima, i hladovinom koja ne jenjava. (Er-Rad, 35)525; Iz bai izvedeni
nee biti. (El-Hidr, 48)
Uz to, Allah na vie mjesta u Kuranu stanovnicima Denneta potvruje vjeni boravak u njemu, dajui obavjetenje o tome da oni u dennetskim baama nee smrt kuati, osim prve smrti. (Ed-Duhn, 56) Ovo izuzimanje je, pak, netipino, pa ako bismo ga pridodali onom izuzimanju u
ajetu: Osim ako tvoj Gospodar drukije ne odredi (Hd, 108) pokazalo bi
se da se i u jednom i u drugom ajetu misli na izuzimanje vremena u kojem
jo nisu bili u dimenziji dennetske vjenosti, poput izuzimanja prve smrti
iz ukupnosti smrti. Naime, ta smrt je prethodila njihovom zauvjekom ivotu, to je komponenta razliitosti od Denneta, koja je prethodila njihovoj
vjenosti u njemu.
U sunnetu ima velik broj dokaza o zauvjekosti Denneta i njegovom
vjenom trajanju, poput hadisa: Onaj ko ue u Dennet samo e uivati,
nee nesretan biti; vjeno e ivjeti, nee umrijeti!526 Zaut e se glas: O
stanovnici Denneta, imate to da ete zastalno zdravi biti, da se nikad neete razboljeti; da ete zastalno mladi biti, da nikad ostariti neete; da ete
zastalno ivjeti, da nikad umrijeti neete!527 A ranije smo naveli i hadis u
kojem se govori o klanju smrti izmeu Denneta i Dehennema, kad e se

527

525
526
Affi kae: V.: 251. str. knjige Hdi-l-ervh.

Hadis biljei Muslim, a struno je elaboriran u djelu Es-Sahha (1086).
Hadis biljei Muslim (VIII/148) posredstvom Ebu Seda i Ebu Hurejrea, s tim da je zadnja
reenica navedena ispred one koja joj prethodi i da ima dodatak: Imat ete to da ete
zastalno biti u uitku i da nikada neete biti nesretni! To izraavaju rijei Uzvienog: I oni
e biti dozivani: Eto, vi ste Dennet ovaj naslijedili za ono to ste radili! (El-Arf, 43)
463
rei: O dennetlije, (od sada je) vjenost, smrti vie nema! O dehennemlije,
(od sada je) vjenost, smrti vie nema!528
to se, pak, tie zauvjekosti i vjenog trajanja Dehennema ljudi su o
tome zauzeli osam razliitih stajalita:
Prvo od njih je da onaj ko ue u njega nikada vie nee izai iz njega.
To je stav haridija i mutezilija.
Drugo je da e stanovnici Dehennema u njemu biti u patnji a zatim e
doi do transformacije njihove prirode i ona e postati priroda vatre tako da
e oni u njoj nalaziti slast, usljed podudarnosti njihovih priroda! Ovo je stav
Ibn Arebija et-Tija, predvodnika onih koji stoje na stanovitu o transcendentalnom jedinstvu bitka (el-ittihdijje).
Tree je da e njegovi stanovnici u njemu biti u patnji neko odreeno
vrijeme a potom e ga napustiti a u njemu e ih naslijediti neki drugi ljudi.529
Ovo su Jevreji ispriali Vjerovjesniku, s.a.v.s., i on im je to oznaio lanim,
to je uinio i Uzvieni Allah objavivi: Oni vele: Nas e vatra pei samo
nekoliko dana! Ti reci: Da li vi uzeste zavjet od Allaha?! - jer Allah zavjet
Svoj sigurno ne kri - ili vi govorite o Allahu ono to ne znate. Nije tako! Oni
koji budu zlo radili i grijesi ih njihovi budu zarobili, takvi e u Vatri boraviti!
U njoj e vjeno ostati! (El-Bekare, 80-81)
etvrto je da e ga njegovi stanovnici napustiti, a on e ostati kakav je
i bio, bez ikog u sebi.
Peto je da e Dehennem nestati sam po sebi, budui da spada meu
stvorenja, da je nastao nakon to ga, prethodno nije bilo, a da je neemu
takvom nezamisliva stalna opstojnost. Ovaj stav zastupali su Dehm i njegova frakcija. Kod njega, u tom smislu, ne postoji nikakva razlika izmeu
Denneta i Dehennema, kako smo to ranije vidjeli.
esto je da e doi do prestanka kretnji njegovih stanovnika i do njihove pretvorbe u neivu tvar kad vie nee osjeati bol. Ovaj stav zastupao
je Ebu-l-Huzejl el-Allf, kako je ranije navedeno.
Sedmo je da e Allah iz njega izvesti koga bude htio - kako se to naznaava u hadisu - a onda e ga zadrati jo neko vrijeme, a potom okonati njegovo postojanje, budui da je za nj odredio rok kad e se zavriti.

528
529

Affi kae: V.: ezdeset i sedmi odjeljak knjige Hdi-l-ervh, str. 298.
464
Osmo stajalite je ono prema kojemu e Uzvieni Allah iz njega izvesti

one koje htjedne, kako je to reeno u sunnetu, a da e u njemu zadrati
nevjernike i da e oni tu zauvijek ostati, kako je to rekao i Profesor, Allah mu
se smilovao!
Kako se vidi, sva navedena stajalita su neosnovana, izuzimajui ova
dva zadnja. To su ujedno i stajalita pripadnika glavnog toka islama (ehlu-ssunne), pa da vidimo ta su njihovi dokazi.
Prvi od njih, pored ostalog, temelji se na sljedeem:
Uzvieni Allah kae: Allah e rei: Stanite vae Vatra e biti - u njoj
ete zauvijek ostati, osim ako Allah drukije ne htjedne. A, zbilja, Gospodar
tvoj je mudar i sveznaju. (El-Enm, 128); A oni koji su nesretni u Vatri e
biti, njima u njoj teko e biti izdisati i udisati, vjeno, koliko traju nebesa i
Zemlja u njoj e ostati, osim ako tvoj Gospodar drukije ne htjedne, a tvoj
Gospodar doista ini to hoe! (Hd, 106-107) Nakon ova dva izuzimanja
nije reeno ono to je reeno nakon onog izuzimanja navedenog za stanovnike Denneta, naime: To je dar koji e neprekidno trajati. (Hd, 108), ve
je za boravak u Dehennemu reeno: U njemu e boraviti u vremenskim
ciklusima (ahkb)! (En-Nebe, 23)
Ovaj stav, tj. stav o prolaznosti Dehennema, no ne i Denneta, prenosi se od Omera, Ibn Mesda, Ebu Hurejrea, Ebu Seda i drugih. Abd ibn
Humejd, u svome uvenom komentaru Kurana, posredstvom svog prijenosnog niza, navodi Omerovu - Allah bio zadovoljan sa njim! - izjavu koja
glasi: Kad bi stanovnici Dehennema u njemu ostali onoliko koliko ima pjeanih breuljaka, opet bi im dolo vrijeme da izau iz njega!530

530
Predaja je slaba (daf), jer je prenosi El-Hasan, koji eksplicitno kae: Omer je rekao, no
El-Hasan nije sluao Omera, Allah bio zadovoljan sa njim! Ibnu-l-Kajjim u svome djelu Hdil-ervh (II/71, El-Kurdijevo izdanje), ovu predaju je propratio rijeima: El-Hasan nije sluao
Omera, no i pored toga nastojao je predaji priskrbiti snagu govorom Hattabija koji nema
neke vrijednosti, a koji glasi: Dovoljno ti je to je ovaj prijenosni niz ovako respektabilan (!)
jer El-Hasan, iako nije sluao Omera, predaju prenosi od nekog iz druge muslimanske generacije (tabin). Prema tome, da nije smatrao da se radi o vjerodostojnoj Omerovoj izjavi, ne
bi to ni rekao onako kategorino; ne bi, naime, rekao: Omer ibnu-l-Hattb je rekao!
Meutim, zaudno je da je neko poput Ibnu-l-Kajjima - Allah mu se smilovao! - mogao izrei neto ovakvo. Naime, ovo znai uzimanje za argumenat hadisa nekog tabiina
nepoznatog identiteta, jer ako je El-Hasan predaju preuzeo od nekog tabiina, ostaje nepoznato ko je taj ovjek? Kakav je njegov status u prenoenju hadisa u pogledu pamenja
i preciznosti? Zar ovakva Ibnu-l-Kajjimova logika ne vodi izvrtanju pravila i naruavanju
naela hadiske znanosti, prema kojima se svaki hadis koji se prenosi od nepoznate osobe
smatra slabim (daf), ba kao i hadis koji se prenosi nepotpunim ili prekinutim prijeno-
465
On ovo navodi tumaei rijei Uzvienoga: U njemu e boraviti u

vremenskim ciklusima (ahkb)!531 (En-Nebe, 23) Kau: Dehhenem je
nalog Allahove srdbe, a Dennet nalog Njegove milosti, a Vjerovjesnik,
s.a.v.s., rekao je: Kad je Allah zavrio stvaranje napisao je jedan list, koji se
nalazi kod Njega na Prijestolju (na kojem pie): Moja milost je ispred Moje
srdbe!532
U drugoj, pak, verziji stoji: Moja milost nadvladava Moju srdbu. Hadis
biljei Buhri u svom Sahhu, posredstvom Ebu Hurejrea, Allah bio zadovoljan sa njim!
531
532
snim nizom (mursel i munkati), budui da se vezuju za prenosioca koji se ne spominje, ili
se ne imenuje?! Uz to, vodi i prihvatanju hadisa El-Hasana el-Basrija, za koje on navodi i
nisku prenosilaca (muanan) a da i ne govorimo o hadisima koje prenosi s nepotpunim ili
prekinutim prijenosnim nizom, kakav je, npr., hadis koji on prenosi od Semure, a koji glasi:
Kad je Hav zatrudnila, oko nje je stao obilaziti Ibls - a njoj djeca inae nisu ostajala u
ivotu - pa joj je rekao: Daj mu ime Abdu-l-Hris!, i ona je djetetu dala ime Abdu-l-Hris
pa je poivjelo. To je bilo nadahnue i njegov nalog!
To je slab hadis (daf), tavie laan, a jedini mu je nedostatak El-Hasanovo navoenje
njegovog prijenosnog niza (anana). Naime, on je prokomentirao jedan ajet, koji su neki
komentatori tumaili ba ovim hadisom, na nain koji je odudarao od onog to ovaj njegov hadis izraava, u emu su ga slijedili i neki eksperti (muhakkikn), meu kojima i sam
Ibnu-l-Kajjim, to sam objasnio u djelu Silsiletu-l-ehdsi-d-dafa (hadis br. 342).
Isto je s njegovim hadisom o tome da glasno smijanje kvari abdest, koji se od njega prenosi
kao predaja s nepotpunim prijenosnim nizom (mursel); i on je slab (daf), po opoj saglasnosti hadiskih strunjaka.
Neka se Allah smiluje Ibnu-l-Kajjimu i neka mu oprosti grijehe - on je svojim oznaavanjem ovakvih predaja od Omera - Allah bio zadovoljan sa njim! - vjerodostojnim otvorio
opasna vrata pred nekim zabludjelim sektama koje to koriste za podupiranje svoje zablude, poput, npr., kadijanija. Naime, oni su ti koji plasiraju stajalite o prolaznosti Dehennema i prestanku kazne za nevjernike, kako sam to objasnio u navedenom djelu, govorei
o hadisu kojim se izraava isti smisao kao i ovom predajom. Govorei o Omerovoj izreci
ukazao sam na taj hadis, a kad sam ustanovio koji je njegov prijenosni niz, podrobnije sam
se osvrnuo na nj i pridodao ga naznaenom hadisu.
Jednom rijeju: Ova predaja se ne moe vezati za Omera, niti za nekog drugog ko bi je
prenosio od Poslanika, a.s., a ispravnost je u Allahovim rukama. U vezi s ovim konsultiraj
djelo velikana znanosti Es-Sananija Refu-l-estr li ibtli edilleti-l-kiline bi feni-n-nr, s
naim predgovorom i komentarom.
Slina izjava prenosi se i od Abdullaha ibn Amra, kao predaja od ashaba (mevkuf), no sa
slabim prijenosnim nizom, te od Ebu Ummea kao predaja od Poslanika, a.s., (merf) s
konstruiranim prijenosnim nizom o emu sam govorio u djelu Silsiletu-l-ehdsi-d-dafa
ve-l-mevda, kako sam to maloas rekao.
Korkut, npr., izraz ahkba (sing. hukb), upotrijebljen u ovom ajetu, prevodi kao: zauvijek
ostati, to je samo jedna od mogunosti njegove eksplikacije. Jeziki, pak, ovim izrazom
se oznaava period od osamdeset i vie godina. (Nap. prev.)
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejh) i ve je navoen (pod br. 308) (u izvorniku).
466
Oni jo kau: Uzvieni Allah, govorei o kazni, kae da je ona patnja u velikom danu (El-Enm, 15); patnja u bolnom danu (Hd, 26);
patnja u estokom danu (El-Hadd, 55) - no, ni na jednom mjestu
[nije rekao] o mjestu uivanja da se radi o uivanju toga i toga dana. Osim
toga, rekao je: Ja kaznom Svojom koga hou kanjavam,533 a milost Moja
sve obuhvata! (El-Arf, 156) Navodei rijei meleka, kae: Gospodaru
na! Ti samilou i znanjem svaku stvar obuhvata! (El-Mumin, 7) Prema tome, Njegova milost neminovno obuhvaa i dotine paenike, pa
ako bi u patnji ostali beskrajno, to bi znailo da njih Njegova milost nije
obuhvatila.
U Sahihu se konstatira da e Sudnji dan trajati pedeset hiljada godina,534
a paenici u Dehennemu e se meusobno razlikovati u pogledu vremenskog perioda provedenog u patnji, zavisno od svojih zlodjela, no u mudrosti
Najmudrijega i u milosti Najmilostivijega nema neeg to bi moglo opravdati stvaranje nekih bia koje e izloiti vjeitoj patnji, patnji koja nee imati
svoga kraja, dok je sasvim smisleno da stvori stvorenja koja e obasuti Svojom milou i ukazati im dobroinstvo time to e im podariti vjeno blagostanje. Pokazivanje dobrostivosti je po sebi poeljna stvar, dok je osvetniko
kanjavanje neto sporedno.
Kau: Sve ono to se navodi o vjenom boravku u Dehennemu, o trajnosti toga, o neizlasku iz njega, o tome da je patnja u njemu neprestana i
neminovna - sve je to nepobitna i nesporna istina. To podrazumijeva vjeni
boravak u Kui patnje sve dok ona postoji, to znai da e iz nje, dok jo
bude postojala, izai svi oni koji su priznavali Boiju jednost. Prema tome,
postoji razlika izmeu onog ko izae iz tamnice dok ona i dalje ostaje biti
onakvom kakva jeste, i onoga iji se boravak u tamnici prekine zbog razaranja tamnice i njenog dokrajenja.
Oni, pak, koji zastupaju stajalite o vjenom trajanju Dehennema,
o njegovoj neprolaznosti, meu svoje dokaze uvrtavaju i rijei Uzvienoga: Oni su u patnji neprestanoj. (El-Maide, 37); Oni e u Vatri oajavati.
(Ez-Zuhruf, 75); Samo emo vam kaznu uveavati. (En-Nebe, 30); Bit e
u dehennemskoj vatri, u njoj e vjeno ostati. (El-Bejjine, 6); Oni odatle

533
534
Affi kae: V.: stranice 254-279 u djelu Hdi-l-ervh.

Hadis je vjerodostojan (sahh); biljei ga Muslim, posredstvom Ebu Hurejrea, u sklopu hadisa u kome se govori o kazni na Sudnjem danu onom ko ne bude davao zekat. U istom
tom odjeljku nalazi se i kod El-Hkima (IV/572), u predaji od Ibn Amra, i on ga je ocijenio
kao vjerodostojnog (sahh), s im se saglasio i Ez-Zehebi.
467
nikad izvedeni nee biti!535 (El-Hidr, 48); I iz Vatre oni nee izlaziti. (El-Bekare, 167); A prije e i deva kroz iglene ui proi nego to e takvi u Dennet
ui! (El-Arf, 40); U Dehennemu nee na smrt osueni biti, pa da umru,
niti e im se patnja u njemu olakati. (Ftir, 36); Patnja Dehennema je,
zbilja, neminovna. (El-Furkn, 65)
I brojni hadisi govore o tome da e iz Dehennema izai svi koji su potvrdili da nema drugog boga osim Allaha, a u hadisima koji govore o zauzimanju na Sudnjem danu (efaat)536 eksplicitno se naznaava da e grenici
iz reda onih koji su izraavali Allahovu jednost jednom izai iz Dehennema,
i da je to neto to se odnosi iskljuivo na njih, pa ako bi i nevjernici izali
iz Vatre, u tom sluaju bi bili izjednaeni sa njima, tako da izlazak ne bi bio
specifikum samo za vjernike. A ni Dennet, ni Dehennem nisu vjeni sami
po sebi, oni su takvi stoga to ih Allah odrava takvima.537
to se tie Profesorovih rijei: i jednom i drugom od njih stvorio je
stanovnike - Uzvieni Allah kae: A za Dehennem Mi smo mnoge dinne
i ljude stvorili. (El-Arf, 179) Od Aie - Allah bio zadovoljan sa njom! - prenosi se sljedee: Boiji Poslanik, s.a.v.s., pozvan je na denazu jednom ensarijskom djetetu, i ja sam rekla: Blago njemu, Boiji Poslanie, on je jedna od
dennetskih ptica - niti je kakvo zlo uradio, niti e kakvo zlo snai! Ili to ba
i nije tako, Aia!, kazao je on. Allah je za Dennet stvorio stanovnike - stvorio ih je za njeg dok su jo bili u kimama svojih oeva, a i za Dehennem je
stvorio stanovnike - stvorio ih je dok su jo bili u kimama svojih oeva!538
Hadis biljee Muslim, Ebu Dvud i En-Nesi.
Uzvieni Allah kae: Mi ovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kunju stavili i inimo da on uje i vidi. Mi mu na Pravi put
535
536
537
538
Ovaj ajet govori o stanovnicima Denneta, kako smo to kazali na 426. str. (u izvorniku), pa
je komentator, po svemu sudei, mislio na 37. ajet sure El-Mide, koji glasi: Ali im iz nje
izlaska nee biti! Ovaj previd napravio je Ibnu-l-Kajjim i drugi; V. moj komentar na djelo
Refu-l-estr li ibtli edilleti-l-kiline bi feni-n-nr.
Pogledaj kraj prvog dijela djela Muhtesaru-l-Mosuli li-s-saviki-l-mursela.
Ovi dokazi su, pak, kategorini u svom naznaavanju vjenosti Dehennema i vjenom
boravku u njemu njegovih stanovnika iz reda nevjernika, to se ne moe kazati i za dokaze
onih koji zastupaju prethodni stav. Naime, u njihovim dokazima nema nieg eksplicitnog i
nedvojbenog, kako je to nairoko obrazloio imam Es-Sanni u djelu Refu-l-estr, a istinu
treba raspoznavati po njenim dokazima, a ne po ljudima, a od svakog ovjeka moe se
neto uzeti ili ne uzeti, izuzev od Vjerovjesnika, s.a.v.s.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u djelu Zillu-l-denneti tahrdu-ssunneti od Ibn Ebi sima (251).
468
ukazujemo, a njegovo je da li e zahvalan ili nezahvalan biti! (Ed-Dehr, 2-3)

Misli se na ope upuivanje, dok je ono upuivanje koje se navodi u ajetu:
Koji je svemu onom to je stvorio dao ono to mu je potrebno, zatim ga,
kako da se time koristi, nadahnuo! (T-H, 50) jo openitije. Prema tome,
imaju dvije vrste stvorenja: jedna su potinjena po svojoj prirodi, a druga se
pokreu po svojoj volji. Tako je Allah prvu vrstu uputio time to je potinjenost uinio njenom prirodom, a drugoj je dao voljnu uputu koja slijedi
svijest i poznavanje onog to joj koristi, a to teti.
Ovu drugu vrstu potom je podijelio u tri skupine: jednu koja ne eli nita drugo osim dobra i u kojoj se ne raa elja ni za im drugim osim za njim,
kakvi su, naprimjer, meleki; druga skupina eli samo zlo i od nje ne potjee
elja ni za im drugim osim za njim, kakvi su, naprimjer, ejtani; kod tree,
pak, skupine javlja se elja i za jednim i za drugim - to su ljudi.
Potom je i ljude podijelio u tri kategorije: kod jedne kategorije vjerovanje, znanje i razum prevladavaju nad njihovim porivima i oni se prikljuuju
melekima. Kod druge kategorije je stvar obrnuta i oni se prikljuuju ejtanima, dok kod tree kategorije ivotinjski nagoni prevladaju nad razumom
i oni se prikljuuju ivotinjama. Hoe se kazati da je Allah objema vrstama
stvorenja dao dvojakost u egzistiranju: fiziku i znansku, pa kako god nita
ne moe postati bez Njegovog uvoenja u postojanje, tako isto nita ne
moe biti napueno na ono to mu je potrebno bez Njegove poduke, to sve
ukazuje na potpunost Njegove moi, potvruje Njegovu jednost i dokazuje
Njegovu Gospodarstvenost - uzvien neka je On!
to se tie njegovih rijei: pa koga je htio stvorio ga je za Dennet
- iz Svoje dobrostivosti, a koga je htio stvorio je za Dehennem - iz Svoje
pravednosti mora se znati da Uzvieni Allah nagradu uskrauje samo onda
kad se uskrati njena pretpostavka, a to je dobro djelo, jer onaj ko je dobra djela inio, a vjernik bio, nee se nepravde ni zakidanja nagrade plaiti!
(T-H, 112) Isto tako, Uzvieni nee kazniti nikoga dok ne poini ono to
uzrokuje kaznu, jer On kae: Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijeha
koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti! (E-r, 30) Allah je Onaj Koji daje
i Onaj Koji uskrauje i ono to On daje niko uskratiti ne moe, a ono to On
uskrati niko dati ne moe.
Meutim, kada ovjeku ukae blagodat i podari mu ispravno vjerovanje i injenje dobrih [djela], to Njega u osnovi ne spreava da mu dadne
i neto drugo. Naprotiv, dat e mu takvu nagradu i takve blagodati blizine
Boije kakve ljudsko oko vidjelo nije, ljudsko uho ulo nije i kakve ovjeku
469
nisu mogle ni naumpasti. Ako mu, pak, to uskrati, onda je to stoga to je

izostala pretpostavka toga, a to je dobro djelo.
Nema sumnje da Allah upuuje na Pravi put koga On hoe, i da u zabludi ostavlja koga hoe, no sve je to od Njega mudrost i pravda.
to se, pak, tie onih posljedica koje nastanu nakon to su se ostvarile njihove pretpostavke, On njih ni u kom sluaju nee uskratiti, osim ako
te pretpostavke nisu valjane, to moe biti zbog neeg nevaljalog u djelu
ili zbog neeg to stoji na putu dodjeli onoga to one nalau. Uskraivanje
posljedice tada dolazi ili otuda ili od postojanja odreenog zaprenika. Ako
Njegovo uskraivanje i kanjavanje dou usljed nevjerovanja i nepostojanja
dobroga djela - pa On je to [i kao iskuenje] i izvorno dao [samo] iz Svoje
mudrosti i pravde. Prema tome, u oba sluaja Njemu pripada zahvala, a On
je i u svakom sluaju Hvaljeni: svaki dar dobrostivost je od Njega, a svaka kazna pravednost je od Njega. Uzvieni Allah je, naime, mudar i stvari postavlja
tamo gdje pripadaju, na za njih odgovarajue mjesto, kako to kae Uzvieni:
A kad im kakav dokaz doe, govore: Neemo vjerovati sve dok i nama ne
bude dato neto slino onom to je poslanicima Allahovim davano! A, Allah
najbolje zna kome e povjeriti poslanstvo Svoje! (El-Enm, 124); I tako Mi
jedne drugima iskuavamo da bi nevjernici rekli: Zar su to oni kojima je
Allah, mimo nas, milost ukazao? A zar Allah dobro ne poznaje one koji su
zahvalni? (El-Enm, 53) itd. O ovome e, ako Bog da, kasnije biti vie rijei.
O njegovim rijeima:
koja se, neminovno, ispoljava djelovanjem u smislu
U Mogunost
takve uspjenosti kakvom se ne moe atributirati nikoje stvorenje [biva] asovito s djelovanjem, dok ona mogunost koja zahtijeva zdravlje, monost, sposobnost i ispravnost sredstava mora
prethoditi djelovanju. Mi emo se pozabaviti ovom potonjom
mogunou, na tragu rijei Uzvienoga: Allah nikoga ne optereuje preko mogunosti njegove (El-Bekare, 286)
Komentar:
Izrazi: Mogunost, snaga, sposobnost i kapacitet imaju meusobno slina
znaenja. Mogunosti (el-istita) ima dvije vrste, kako to kae Profesor -
470
Allah mu se smilovao! - to je i stajalite veine pripadnika glavnog toka

islama (ehlu-s-sunne) i srednji put. Kaderije i mutezilije, pak, stoje na stanovitu da mogunost neminovno mora postojati prije djelovanja. Jedna
skupina pripadnika glavnog toka islama uzvratila im je na to [kazavi da
mogunost biva samo s djelovanjem. Veina, pak, pripadnika glavnog toka
islama stoji na stanovitu] da ovjek posjeduje stanovitu mogunost i da
su mu, upravo s obzirom na nju, date naredbe i zabrane. On tu mogunost
moe posjedovati i prije djelovanja, ona se ne mora nai istovremeno sa
njim, dok ona mogunost kojom se vri djelovanje mora postojati paralelno
s djelovanjem, budui da nije zamislivo djelovanje s nepostojeom mogunou.
to se, pak, tie one mogunosti koja zahtijeva zdravlje, monost, sposobnost i ispravnost sredstava, ona prethodi izvrenju djela i na nju se misli
u rijeima Uzvienoga: Hodoastiti hram duan je, Allaha radi, svaki onaj
koji je u mogunosti. (Alu Imrn, 97) Tako je obavljanje hada stavljeno u
dunost onome ko ima mogunost da ga obavi, pa kad bi tu mogunost
imali samo oni koji ga i obavljaju, tada bi had bio obavezan samo za njih,
i niko ne bi bio sankcioniran za izostavljanje obavljanja hada, to je u konfrontaciji s aksiomnim uenjima islama.
Isto je i s rijeima Uzvienoga: Zato se Allaha bojte koliko god moete (Et-Tegbun, 16) - i bogobojaznost je, kako se vidi, naloena shodno
mogunosti, pa kada bi onaj ko se ne boji Allaha bio neko ko nema mogunosti da Ga se boji, tada bi bogobojaznost bila obavezna samo za one koji
Ga se boje tako da oni koji Ga se ne boje ne bi za to bili sankcionirani, to
oigledno nema svoga utemeljenja.
Tako je i s Njegovim rijeima: A onaj ko ne moe, duan je da ezdeset
siromaha nahrani (El-Muddele, 4) - misli se na mogunost u pogledu
sredstava i pretpostavki.
Isto je i s kuranskom eksplikacijom rijei licemjera: Da smo mogli,
doista bismo sa vama poli! (Et-Tevbe, 42) - Kuran istie lanost te njihove izjave, a da su oni mislili na mogunost u smislu same biti sposobnosti
djelovanja, tada time to bi je odricali od sebe ne bi bili laovi, no budui da
Kuran tu njihovu izjavu oznaava lanom proizlazi da su oni pod tim podrazumijevali bolest ili neposjedovanje materijalnih sredstava, to je Uzvieni objasnio rijeima: Nee se ogrijeiti nemoni i bolesni ... (Et-Tevbe, 91)
pa do rijei: A ima razloga da se prigovara onima koji od tebe trae dozvolu
da izostanu, a imuni su. (Et-Tevbe, 93)
471
Isti smisao izraavaju i rijei Uzvienoga: A onom meu vama koji nije
dovoljno imuan da se oeni slobodnom vjernicom, neka se oeni robinjom
vaom! (En-Nis, 25) - misli se, naime, na mogunost u smislu sredstava i
pretpostavki.
Tako je i Boiji Poslanik, s.a.v.s., Imrnu ibn Husajnu rekao: Klanjaj
stojei, a ako nisi u mogunosti onda sjedei; ako nisi u mogunosti ni to,
onda leei na boku!539 mislei na nepostojanje mogunosti koja bi korespondirala s izvrenjem tog djela.
to se, pak, tie potvrivanja mogunosti koja je sutina moi, u vezi s
njom navode rijei Uzvienoga: Nisu mogli ni da uju, ni da bilo ta vide!
(Hd, 20), ime im se odrie sutina moi, a ne sredstva i organi, budui da
oni nisu ni bili upitni, o emu emo, ako Bog da, neto vie rei kod razmatranja njegovih rijei: Oni mogu podnijeti samo onoliko koliko ih je Allah
opteretio.
Isto je i s rijeima onog Musaovog sagovornika: Ti se, zbilja, nee
moi sa mnom strpjeti! (El-Kehf, 67), te s njegovim rijeima: Ne rekoh li
ja tebi da se, zbilja, nee moi sa mnom strpjeti!? (El-Kehf, 75) - njima se
misli na sutinu sposobnosti trpljenja, a ne na pretpostavke [strpljivosti] i
ono ime se ona ostvaruje, to je Musa posjedovao: zar ne vidi da ga on
kori za njegovu nestrpljivost, a prijekor se ne upuuje nekome ko nije djelovao usljed neposjedovanja sredstava i odsustva prilike za djelovanje, ve
se kori onaj ko nije djelovao usljed proputanja mogunosti za djelovanje,
bilo stoga to se bavio neim drugim, mimo onoga to mu je nareeno, ili
stoga to sposobnost djelovanja nije mobilizirao u izvrenje onoga to mu
je nareeno.
Oni koji zastupaju stanovite da mogunost postoji samo u momentu
ostvarivanja djela kau da ona nije pogodna za dvije oprene stvari, jer ona
mogunost koja je u dosluhu s realizacijom odreenog djela vrijedi iskljuivo za to djelo, neodvojiva je od njega, tako da faktiki bez njega i ne postoji.
Ono, pak, to zastupaju kaderije, na temelju svog pogrenog naela, jeste da
Allah podaruje istu mogunost540 i vjerniku i nevjerniku, i dobroinitelju i
greniku. Oni ne stoje na stanovitu da Allah pokornoga vjernika obdaruje
odreenom potporom kojom se stjee ispravno vjerovanje (mn), ve tvrde da se ovaj sam od sebe opredjeljuje za pokornost, a onaj sam od sebe za

539
540
Hadis biljee El-Buhri i drugi autori; V.: Sifatu-s-salti, str. 58, jedanaesto izdanje.
U izvorniku umjesto osposobljenost (ikdr) stoji postavljenje (ikrr).
472
nepokornost - poput oca, kau oni, koji svakom od dvojice svojih sinova
dadne sablju, pa se jedan od njih svojom sabljom stane boriti na Boijem
putu, a drugi svojom sabljom stane presretati i pljakati ljude!
Ovaj stav je, meutim, pogrean po jednodunoj ocjeni pripadnika
glavnog toka islama, koji priznaju postojanje sudbinskog odreenja. Naime, oni su saglasni u tome da Allah Svom pokornom robu podaruje jednu
vjersku blagodat, koju nevjerniku ne podaruje, te da mu prua potporu za
pokornost kakvu nevjerniku ne prua, kao to to kae Uzvieni: Ali Allah
je nekima od vas pravo vjerovanje omilio i u srcima vaim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i raskalaenost i neposlunost vam omrazio. Oni
su na Pravom putu. (El-Hudurt, 7) Kaderije, pak, tvrde da je Allahovo
omiljavanje i ukraavanje ispravnog vjerovanja ope naravi i da obuhvata
sve ljude, da se pod tim misli na prikladno objanjenje i iznoenje na vidjelo dokaza istine. Meutim, navedeni ajet nalae zakljuak da se to odnosi
samo na vjernike, budui da je zakljuen rijeima: oni su na Pravom putu,
jer nevjernici nisu na Pravom putu. Uzvieni kae: Onome koga Allah eli
da uputi - On srce njegovo prema islamu oraspoloi, a onome koga eli da
u zabludi ostavi - On srce njegovo stegne i umornim uini, kao kad ini
napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrke
ostavi. (El-Enm, 125)
U Kuranu ima velik broj slinih ajeta, u kojima se jasno naznaava da
Uzvieni nekog upuuje, a nekog ostavlja u zabludi. On kae: Kome Allah
ukae na Pravi put, on e Pravim putem ii, a koga u zabludi ostavi, ti mu
nee nai zatitnika koji e ga na Pravi put naputiti. (El-Kehf, 17) Ovo pitanje e, ako Bog da, kasnije biti ire obrazloeno.
Ako bi neko rekao: On se sam opredijeli, bez ikoga sa strane! - ukoliko
bi pod rijeima sam se opredijeli podrazumijevao jedan dodatan smisao
ponad same realizacije tog ina, tada bi taj dodatni smisao bio Onaj sa
strane, a ako ne bi mislio ni na kakav dodatni smisao, onda bi to znailo
da je stanje subjekta prije poduzimanja tog ina bilo istovjetno stanju kod
njegovog poduzimanja, iz ega bi proizlazilo da je do ina dolo u jednom
od ta dva stanja, a ne u oboma, bez utjecaja nekog vanjskog uzronika, to
razumu nije prihvatljivo.
Budui da je osnova kaderijskog stava da su onaj ko izvrava Boije
naredbe i onaj koji ih ne izvrava jednaki u pogledu potpore i date im mogunosti, to, shodno tome, znai da uz djelo ne postoji nikakva mo koja
bi se ticala iskljuivo tog djela, jer bi se ona iscrpljivala u tom djelu i ne bi
473
postojala i kod onoga ko to djelo nije poduzeo, ve samo kod onoga ko

jeste pa, prema tome, ta mo moe dolaziti samo od Allaha Uzvienoga.
Uvidjevi tako da, u tom sluaju, mo mora postojati prije izvrenja djela,
stali su na stanovite da nje nema i sa samim djelom, jer je mo neto ime
se dogaa i realizacija djela i njegova nerealizacija, tako da u sluaju ostvarenja djela biva nezamislivo njegovo neostvarenje. Stoga su zauzeli stav da
mo moe postojati samo prije djela, to je apsolutno pogreno, budui da
postojanje odreene stvari bez ispunjenja nekog uvjeta za njeno postojanje nije zamislivo. Naprotiv, nuno je da se kod nastajanja djela steknu sve
egzistencijalne pretpostavke njegovog postojanja tako da je istina upravo
suprotna onome kako oni govore, tj. istina je da ostvarenje djela neminovno
mora pratiti mo.
Meutim, oni koji priznaju da i ovjek ima stanovitu mo ovdje se
dijele na dvije frakcije. Jedna od njih kae da ta mo postoji samo u asu
realizacije djela drei da je ona jednovrsna i da nije prijemiva za dvije suprotnosti, odnosno, prema miljenju nekih od njih, da je ona samo jedna
akcidentalija, trenutno stanje koje se ne moe zadrati u dva razliita vremena, tako da nije mogue njeno postojanje prije djela.
Ispravno je, pak, da imaju dvije vrste moi, kako smo vidjeli: jedna vrsta
je korektor za djelo i s njom je mogue djelo i uiniti i ne uiniti - to je ona
mo za koju se vezuju naredbe i zabrane, i nju posjeduje i pokorni i nepokorni
ovjek; ona postoji prije poduzimanja djela i traje sve do njegovog nastanka,
bilo sama po sebi, kako dre oni koji zagovaraju stav o trajanju akcidentalija,
ili obnavljanjem njenih reprodukcija, prema stavu onih koji smatraju da se akcidentalije ne mogu nai u dva razliita vremena. Ova mo se ponekad moe
primijeniti na dvije suprotnosti i Allahova zapovijest uvjetovana je ovom sposobnosti, tako da On ne optereuje onoga ko nema te sposobnosti; a suprotno ovoj sposobnosti je nesposobnost, kako smo to ranije vidjeli.
Isto tako, uvjetovana mogunost u erijatu ima specifiniji smisao od
one mogunosti usljed ijeg odsustva se djelo ne moe izvriti, jer erijatska
mogunost moe biti i ona kad je djelo zamislivo i pored njenog nepostojanja, makar ovjek i ne bio nemoan da ga uradi. Zakonodavac, naime, Svojim robovima olakava, On im eli lahkou, a ne potekou, On im u vjeri
nita teko nije propisao. Bolesnik ponekad moe klanjati namaz stojei, ali
da mu se bolest povea i odgodi mu se ozdravljenje. U erijatu se takav
smatra nesposobnim, s obzirom da bi imao tetnih posljedica po sebe, iako
je formalno sposoban to uraditi.
474
Kako vidimo, Zakonodavac erijatsku mogunost ne vidi kao puku

mogunost izvrenja djela, ve u obzir uzima i reperkusije toga. Tako, ako
je neko djelo mogue uiniti, ali uz pretenu tetu, tada to nije erijatska
mogunost - erijat to, naime, ne smatra mogunou. Takav je, naprimjer,
onaj ko moe obaviti had, ali uz tetu koju e imati od toga u svome tijelu,
ili imetku; ili onaj ko moe klanjati stojei, ali uz pogoranje svoje bolesti; ili
onaj ko bi mogao postiti dva mjeseca, ali uz gubitak sredstava za ivot i sl.
Ako, dakle, Zakonodavac, da bi neto oznaio mogunou, u obzir uzima
nepostojanje pretene tete u tome, kako bi onda mogao nekoga obavezivati neim kod potpune nemogunosti za to?!
No, ta mogunost, i pored toga to postoji sve do samog izvrenja djela, nije dostatna za nastanak djela, jer da jeste, tada bi onaj ko djelo ne realizira bio kao i onaj koji ga realizira. Prema tome, neophodna je jedna druga
potpora koja e ii uz tu mogunost, naprimjer da se u subjektu pobudi
volja za izvrenjem djela, jer se odreeni in i ne ostvaruje drukije nego
uz pridolu snagu. U tu istodobnu mogunost spada i odluujua volja, za
razliku od one uvjetovane mogunosti kod propisivanja obaveza, kod koje
se volja ne uvjetuje. Naime, Uzvieni Allah Svojom naredbom obuhvata i
onoga ko je ne eli prihvatiti, ali je ne izrie i onome ko je, ako bi je htio
izvriti, ne bi bio u stanju izvriti.
Stvar je takva i kod ljudi u pogledu njihovog nareivanja jednih drugima. Tako ovjek svom slugi nareuje i neto to on ne eli da uradi, ali mu
ne nareuje da uradi neto to nije u stanju uraditi. Kad se objedine odluujua volja i puna snaga tada nuno nastaje djelo.
Na ovome se temelji stav prema kome se radi o obavezivanju neim
to nije moguno, pa onaj ko stoji na stanovitu da mogunost postoji samo
sa djelom govori: Svaki nevjernik ili grenik obavezan je neim za ta nema
mogunosti. Ono, pak, to nije moguno objanjava se dvjema stvarima:
a) time da se ne moe podnijeti u smislu nemoi da se uradi - to je
neto ime Allah nikoga nije obavezao;
b) da se ne moe podnijeti usljed okupiranosti neim suprotnim, u
emu su ovjeku izdate obaveze.
To je kao i u nareivanju ljudi jednih drugima - oni, naime, prave razliku
izmeu jednog i drugog: tako gospodar, naprimjer, nikada nee svom slijepom slugi narediti da punktira mushafe, ali mu hoe narediti da, ako sjedi,
ustane. Razlika izmeu tog dvoga jasna je i raspoznatljiva svakom razboritom stvoru.
475
O njegovim rijeima:
U Ljudska djela stvara Allah, a ljudi ih stjeu.

Komentar:
Ljudi su zauzeli razliita stajalita u pogledu ovjekovih djela koja on ini po
svom izboru. Deterministi (debrijje) i njihov lider Dehm ibn Safvn es-Semerkandi stali su na stanovite da svim ljudskim djelima u cijelosti upravlja
Uzvieni Allah pa su, prema tome, prinudna, poput pokreta drhteeg ovjeka, pulsiranja krvnih sudova ili njihanja drvea, te da je njihovo vezivanje
za ljude samo metaforino, poput vezivanja neke stvari za njenu lokaciju, a
ne za njenog proizvoaa!
Mutezilije su pak zauzele suprotan stav - rekli su: Sva djela koja se ine
po slobodnom izboru, od svih ivih bia, stvaraju sama ta bia; s njihovim
stvaranjem Uzvieni Allah nema nikakvog dodira! Potom su se meu sobom
razili o tome da li Uzvieni Allah moe imati utjecaj na ljudska djela ili ne.
Oni koji su na istini kau: Ljudska djela su ono to ih odreuje da
li su pokorni, ili nepokorni Bogu, i njih stvara Uzvieni Allah. On, Uzvieni, jedini je stvoritelj stvorenja, ona nemaju drugog stvoritelja osim Njega.
Tako su deterministi (debrijje) pretjerali u zastupanju sudbinskog udjela,
pa su porekli bilo kakvu ovjekovu ulogu u djelovanju [u osnovi], onako
kako su uinili antropomorfisti (muebbiha) u potvrivanju svojstava, pa su
Allaha predstavili slinim Njegovim stvorenjima, dok su kaderije, inae poricatelji sudbinskog odreenja, stvoriteljima oznaavali i ljude, pored Allaha
Uzvienoga, zbog ega su i nazvani vatropoklonicima (medusijama) ovog
ummeta. tavie, oni su i gori od njih, jer vatropoklonici priznaju samo dvojicu, a oni mnotvo stvoritelja!
Allah je pak vjernike, sljedbenike sunneta, u onome u emu su ljudi zauzeli razliita stajalita uputio na ono to je, ako Bog da, ispravno jer
Allah na Pravi put upuuje koga On hoe! Tako svaki vjerodostojni dokaz
koji iznese determinist (debrijj) ukazuje na to da je Allah stvoritelj svake
stvari; da je On nad svakom stvari moan; da su ljudska djela sastavni dio
Njegovih stvorenja; da ono to On hoe to i biva, a da ono to On nee ne
biva. Nijedan taj dokaz, pak, ne ukazuje na to da ovjek nije aktivan inilac u
stvarnosti; da nema svoje volje, ni svog vlastitog izbora; da su njegove voljne
radnje na razini pokreta drhteeg ovjeka, puhanja vjetra i njihanja drvea.
476
S druge strane, svaki vjerodostojni dokaz koji iznese pristalica uenja

o potpunoj slobodi ovjekove volje (kaderija) ukazuje na to da je ovjek
stvarni izvrilac svog djela; da ga je, stvarno, izvrio po svojoj volji i svome
izboru, i da se to djelo vezuje za ovjeka i istinski pripada njemu. Nijedan
takav dokaz, pak, ne ukazuje na to da to djelo nije pod Allahovom moi, da
se dogodilo mimo Njegovog htijenja i Njegove moi. Prema tome, kada se
ono istinito kod jednih prikljui onom istinitom kod drugih tada to ukazuje
na ono na ta ukazuju Kuran i sve druge nebeske knjige, naime, da se Allahova mo i Njegovo htijenje proteu na sve u svijetu, na subjekte i na djela,
te da su ljudi stvarni izvritelji svojih djela i da oni za njih zasluuju pohvalu,
ili pokudu.
To je stvarno tako u ovome, jer dokazi istine nisu meusobno kontradiktorni, ve jedan dio istine potvruje drugi dio.
Ovaj saetak nam ne ostavlja prostora da iznesemo i argumente i jedne i druge strane, no njihovi su argumenti ravnopravni jedni prema drugima
i meusobno se obaraju, tako da se argumenti jedne strane mogu upotrijebiti u dokazivanju pogrenosti druge strane. Ipak, navest u neto od onog
ime jedna, odnosno druga strana, potkrepljuje svoje stajalite i potom
objasniti da ti dokazi ne ukazuju na ono to oni njima dokazuju, a to nema
svoga utemeljenja u istini.
Ono ime deterministi (debrijje) potkrepljuju svoj stav jesu rijei
Uzvienoga: I nisi ti bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio...! (El-Enfl, 17),
u kojima Allah Svome Vjerovjesniku odrie bacanje i injenicu bacanja pripisuje Sebi, Uzvienome, to ukazuje na to da ovjek ne posjeduje vlastito
djelovanje. Oni kau: Nagrada ili kazna nisu posljedica djela, to dokazuju i
Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Niko u Dennet nee ui svojim djelom! Zar
ni ti, Boiji Poslanie?!, upitali su na to prisutni, na ta im je on rekao: Ni ja,
ukoliko me Allah ne obaspe Svojom milou i dobrotom!541
Ono, pak, ime kaderije potkrepljuju svoj stav jesu rijei Uzvienoga:
Pa, neka je uzvien Allah, Najljepi (od) Stvoritelj(a)! (El-Muminn, 14)
Oni kau: Nagrada, odnosno kazna, posljedice su djela, kao protuvrijednost za njih, onako kako kae Uzvieni: nagrada za ono to su inili (EsSedda, 17; El-Ahkf, 14; El-Vkia, 24); Taj Dennet ste u nasljedstvo dobili
za ono to ste inili! (El-Arf, 43) i sl.

541
Hadis biljei Muslim, posredstvom Ebu Hurejrea, Dbira i Aie, sa slinim tekstualnim oblicima.
477
Argument kojim deterministi (debrijje) potkrepljuju svoj stav, tj. ajet:

I nisi ti bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio...! (El-Enfl, 17), zapravo je
dokaz protiv njih, budui da Uzvieni Svome Poslaniku, s.a.v.s., potvruje
bacanje (strijele) rijeima kad si bacio, a ono to se priznaje nije ono to
se porie, jer gaanje strijelom ima svoj poetak i svoj kraj. Tako poetak
predstavlja odapinjanje strijele, a kraj pogaanje cilja, premda se i jedno i
drugo nazivaju gaanjem, odnosno bacanjem strijele. Prema tome, znaenje bi bilo - a Uzvieni Allah najbolje zna! - sljedee: Nisi ti pogodio kad si
odapeo strijelu, nego je Allah pogodio! U protivnom, ovakav njihov pristup
bi se morao primijeniti i na sve drugo - I nisi klanjao kad si klanjao, nego je
Allah klanjao! Nisi postio kad si postio! Nisi blud poinio kad si bludniio!
Nisi ti ukrao kad si ukrao...! - to je, oevidno, neutemeljeno.
to se tie tvrdnje da su nagrada, odnosno kazna, posljedica ovjekovih djela na tome su mnoge debrijje i kaderije skliznule u zabludu, dok je
Allah u vezi s tim pripadnike glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) naputio na
ono to je ispravno, za ta samo Njemu pripadaju zahvala i blagodarnost.
Naime, estice b (bi-l-ameli, dosl. svojim djelom) koje se u predmetnom
hadisu upotrebljavaju i u negaciji i u potvrivanju nisu istovjetne. U sluaju
negacije u Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., rijeima: Niko u Dennet nee ui svojim djelom! ta je estica kompenzaciona (bu-l-ivedi), tj. ovjekov ulazak
u Dennet nije cijena koja mu se isplauje za djela koja je radio, kako su to
tvrdile mutezilije, naime, da initelj djela ima pravo kod svoga Gospodara
da, zahvaljujui svom djelu, obavezno ue u Dennet. ovjek, meutim, u
Dennet ulazi Allahovom milou i dobrotom. Ona, pak, estica b koju nalazimo u rijeima Uzvienoga: kao nagrada za ono to su radili (bi m kn
jameln) (Es-Sedda, 17) i u drugim ajetima, jeste uzrona (bu-s-sebeb),
tj. emu su uzrok vaa djela, pa kako je Uzvieni Allah onaj Koji stvara i uzroke i posljedice, to se na koncu sve svodi na Njegovu dobrotu i milost.
Ajet kojim mutezilije potkrepljuju svoj stav: Pa, neka je uzvien Allah,
Najljepi (od) Stvoritelj(a)! (El-Muminn, 14) znai: najbolji oblikovatelj i
davalac mjere. To je onaj smisao koji se ovdje hoe izraziti, to potvruju
rijei Uzvienoga: Allah je stvoritelj svake stvari. (Er-Rad, 18; Ez-Zumer, 62),
tj. Allah je stvoritelj svega stvorenog, tako da i ljudska djela ulaze u sastav
ovog svega.
Veoma je neprilino u to sve ukljuiti i Allahov govor, budui da je
govor jedno od Njegovih svojstava, pa je nezamislivo da bi mogao biti neko
stvorenje, dok istovremeno svoja djela, koja su stvorena, izuzimaju iz sastava
478
svega! A zar u openitost svega ulazi ita drugo do ono to je stvoreno?!

Prema tome, Njegovo Sveto Bie i Njegova svojstva ne ulaze u sastav te ope
naznake, dok ulazi sve ono to je stvoreno.
To izraavaju i rijei Uzvienoga: Allah stvara vas i ono to radite. (EsSfft, 96) Mi ne tvrdimo da je estica ma ovdje infinitivna, tj. da je ovaj ajet
dat u znaenju: stvorio je vas i vae djelo, jer to ne doputa kontekst ajeta,
budui da Ibrahim - neka je na njemu mir Boiji! - ovim rijeima svome
narodu osporava oboavanje isklesanog, a ne injenicu klesanja. Tako ovaj
ajet ukazuje na to da je ono isklesano Allah stvorio, a da je ono isklesanim
postalo njihovim djelanjem, tj. poprimilo je takav oblik usljed njihovog djelanja koje je stvorio Uzvieni Allah. Kada klesanje ne bi bilo Allahovo stvaranje tada ni ono to je isklesano ne bi bilo Njegovo stvorenje, nego bi bilo tek
drvo ili kamen, nita drugo.
Ebu-l-Husejn el-Basri, lider kasnijih mutezilija, kae: Znanje o tome da
ovjek proizvodi svoje djelo je aksiomno. Razi navodi da je znanje o tome
kako novonastalo djelo ovisi o nekom odluujuem faktoru koji ga ini postojeim u smislu da bi njegovo nepostojanje uz taj faktor bilo nezamislivo
- aksiomno. Tako su i jedan i drugi upravu to se tie tog aksiomnog znanja, no ne moemo bezrezervno prihvatiti i tvrdnju svakoga od njih dvojice
da to aksiomno znanje obara onu aksiomnost koju spominje onaj drugi, ve
obojica govore istinu u pogledu tog aksiomnog znanja. Pogreno je to to
svaki od njih dvojice osporava istinu koja se nalazi kod onog drugog. Naime,
nema meusobne iskljuivosti izmeu tvrdnje da ovjek proizvodi svoje
djelo i injenice da se to proizvoenje nuno odvija po htijenju Uzvienog
Allaha. Uzvieni kae: I due i Onoga Koji ju je stvorio, pa je za njenu stranputicu i za njenu bogobojaznost nadahnuo.542 (E-ems, 7-8) Tako Njegove
rijei: pa je za njenu stranputicu i za njenu bogobojaznost nadahnuo (Eems, 8) predstavljaju potvrdu sudbinskog odreenja (kader) s obzirom na
Njegove rijei nadahnuo, te potvrdu ovjekovog udjela s obzirom da je i
stranputicu i bogobojaznost vezao za njega kako bi znao da je njegova dua
sklona i stranputici i bogobojaznosti. Njegove rijei nakon toga: Uspjet e
samo onaj ko je oisti, a bit e izgubljen onaj ko je na stranputicu odvede.
(E-ems, 9-10) takoer potvruju ovjekov udio u djelovanju.
Slinih primjera u Kuranu ima velik broj.

542
Korkut ovaj ajet prevodi ovako: ...pa joj put dobra i put zla shvatljivim uinio, to je samo
jedno od moguih tumaenja ovog ajeta. Mi smo, pak, ovakvim prijevodom, nastojali biti
blie izvornom izrazu. (Nap. prev.)
479
Druga njihova dilema, koja ih je podijelila i temeljito pocijepala, jest

sljedei upit: Kako da se prihvati kao ispravan va stav da Allah one pod vjerskom obavezom kanjava za njihove grijehe, koje im je On stvorio?! Gdje je
tu pravda da ih kanjava za neto to je On stvorio i proveo u pogledu njih!?
Ovo pitanje je u svijetu i danas jednako aktuelno i ljudi ga esto postavljaju.
Svaki od njih na njeg daje odgovor shodno svom znanju i obrazovanju, i tu
im se putevi razilaze. Jedni su ljudska djela izuzeli iz moi Uzvienog Allaha;
drugi su osudili iznoenje suda o ovom pitanju i njegovo razmatranje, te
zatvorili vrata pitanjima o njemu; trei su prihvatali stjecanje, ali na razumu
nepojmljiv nain, bazirajui nagradu [i kaznu] na tome; etvrti su se, radi
ovoga, drali naela efekta dvaju monika, odnosno uinka dvaju subjekata;
peti su slijedili naelo determiniranosti prema kojem Allah kanjava ljude za
neto nad im oni nisu imali moi!
Ovo pitanje je, dakle, neminovno moralo rezultirati razdorom i neslogom.
Ispravan, pak, odgovor na njeg jest sljedei: Sadanji grijesi koje ovjek
ini, iako ih stvara Uzvieni Allah, za njega su kazna za one grijehe koje je
poinio ranije. Tako jedan grijeh proizvodi drugi, dok iz kazne za jedan ruan postupak proizlazi drugi ruan postupak, nakon njega. Tako se grijesi
nahode kao bolesti gdje jedna bolest uzrokuje drugu. Prema tome, ostaje
da se zadrimo na onom prvom grijehu koji je za sobom povukao sve one
koji su uslijedili kasnije.
Prema nekima, i on je, isto tako, kazna zbog neinjenja neeg za ta
je stvoren i to mu je uprirodnjeno, jer je Uzvieni Allah ovjeka stvorio da
samo Njega oboava i da Mu nita ne pridruuje u Boanstvenosti Njegovoj,
a u njegovu prirodu je utkao ljubav prema Sebi, oboavanje i obraanje Njemu - On kae: Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik - prirodi prema
kojoj je On ljude stvorio... (Er-Rm, 30), pa kad je propustio da uradi ono za
ta je stvoren i na kojoj prirodi je sazdan, u smislu voljenja Allaha i Njegovog
oboavanja, te obraanja Njemu, kanjen je time (to je preputen) da mu
ejtan idolopoklonike ine i grijehe prikae lijepim, budui da je naiao na
prazno srce prijemivo i za dobro i za zlo. Da je, pak, u njemu bilo onog
dobra koje ne doputa prisutnost njegove suprotnosti, tada to srce zlu ne bi
bilo dostupno, kako to kae Uzvieni, naime: Tako b, da od njega odvratimo razvrat i zlo, jer je on, uistinu, bio Nama posveen rob. (Jsuf, 24) Ibls
je rekao: E, tako mi dostojanstva Tvoga, ja u njih, zbilja, sve na stranputicu zavesti, osim onih, meu njima, Tebi posveenih! (Sd, 82-83) Uzvieni
480
Allah je rekao: Ovo je Moj Pravi put, a ti nad robovima Mojim vlasti nee
imati! (El-Hidr, 41-42)
Posveenost Bogu (ihls) znai lienost srca od oboavanja bilo ega
drugog osim Allaha, te od izraavanja naklonosti i ljubavi prema tom drugom, tako da u cijelosti bude posveeno Allahu, kad ga se ejtan ne moe
domoi. Ali, kada on naie na srce prazno od toga on ga se i domogne, ve
prema obimu njegove praznine, tako da su u tom sluaju grijeh i prijestup
za ovjeka kazna za nepostojanje te posveenosti Bogu, to je ista pravednost.
Ako bi ti rekao: Dobro, a ko je to nepostojanje stvorio u njemu? odgovor bi glasio: To je nesuvislo pitanje jer, nepostojanje, kako to sugerira
i samo njegovo ime, nije u dosluhu sa stvaranjem u smislu njegovog uvoenja u postojanje. Nepostojanje nije neka egzistencijalna stvar koja bi se
mogla dovesti u vezu s odreenim iniocem; ono je isto zlo, a zlo ne ide uz
Allaha Uzvienoga, kako je to rekao Vjerovjesnik, s.a.v.s., u hadisu o pristupnoj namaskoj dovi, naime: Odazivam Ti se, Boe, i pokoravam - u Tvojim
rukama je svako dobro, a zlo Ti nije imanentno!543
Isto tako, u hadisu o zauzimanju (efat) na Sudnjem danu stoji da e
on, s.a.v.s., kad mu se Allah obrati rijeima: Ja Muhammed! rei: Odazivam
Ti se, Boe, i pokoravam - u Tvojim rukama je dobro, a zlo ne ide uz Tebe!544
Uzvieni Allah je kazao da ejtan ima vlast samo nad onima koji njega uzmu za svog zatitnika i time Allahu pridrue nekog u Boanstvenosti
Njegovoj, pa kada tako postupe onda budu kanjeni tako to ejtan i zagospodari nad njima. Na taj nain to tienje i pridruivanje Allahu nekoga u
Boanstvenosti Njegovoj biva kazna za ispranjenost srca, za odsutnost iz
njega posveenosti Bogu. Prema tome, inspiracija za dobroinstvo i bogobojaznost plod je ove posveenosti Bogu, njegov je rezultat, dok je inspiracija za grijeenje kazna za odsutnost (iz srca) te posveenosti.
543
544
Hadis je vjerodostojan (sahh), a ovo to je navedeno samo je dio hadisa o pristupnoj namaskoj dovi kojeg prenosi Alija, r.a. Hadis je struno elaboriran u jedanaestom izdanju
djela Sifatu-s-salati (str. 73), iji je izdava El-Mektebu-l-islami.
Hadis biljei El-Bezzr posredstvom Huzejfea, kao predaju s prijenosnim nizom (mevkf),
s tim da ga prenose ljudi koji prenose vjerodostojne hadise. Biljei ga i Taberani u svom
El-Evsatu, takoer posredstvom Huzejfea, s prijenosnim nizom do Poslanika (merf),
meutim meu prenosiocima se nalazi i Lejs ibn Ebi Sulejm, koji je mudellis (preuivao
prenosioce), dok su ostali prenosioci pouzdani, kako se navodi u El-Medmeu (X/ 377).
Posredstvom ovoga (Lejsa) ga, takoer, biljei i El-Hkim (IV/574), koji kae: (Hadisi koje
prenosi) Lejs ibn [Ebi] Sulejm iji hadisi mogu posluiti za pojaavanje drugih predanja.
481
Ukoliko bi ti rekao: Ako je ovo naputanje (posveenosti Bogu) neka

egzistencijalna stvar, onda pitanje ne gubi na svojoj aktuelnosti,545 a ako je
neto nepostojee, kako onda ovjek moe biti kanjen za isto nitavilo?
- odgovor bi bio sljedei: Naputanje ovdje ne znai obuzdavanje poriva,
njegovo zapreavanje od onog emu stremi i to mu je drago, jer bi se za neto takvo u nekim sluajevima moglo kazati da je egzistencijalna stvar, ve
se ovdje radi o nepostojanju, o odsutnosti pretpostavki dobra, tako da ono
nije nita drugo doli lienost srca od onog to mu je najkorisnije. Stoga se
kazna za nepostojeu stvar sastoji u injenju grijeha, nju ne ine one kazne
s kojima se ovjek suoi nakon to se protiv njega uspostavi dokaz slanjem
poslanika.
Prema tome, Allah u pogledu naputanja (posveenosti Bogu) ima
dvije kazne:
a) jedna od njih sastoji se u dovoenju ovjeka u situaciju da postane grenik i prestupnik - to je kazna za ovjekovu neposveenost
Bogu, za njegovo neobraanje i neokrenutost Njemu. Od ove kazne
ovjek moe i da ne osjea bol i tetu po sebe s obzirom da je ona
sukladna njegovoj strasti i elji, iako je ona, u stvarnosti, jedna od
najveih kazni;
b) drugu kaznu ine one bolne kazne koje nastupaju nakon to ovjek
poini grijehe. Uzvieni Allah ove dvije kazne navodi jednu uz drugu - On kae: I kada bi oni zaboravili ono ime su opominjani, Mi
bismo im kapije svega otvorili (El-Enm, 44) - to je prva vrsta
kazne; ...a kada bi se onome to im je dato obradovali, iznenada
bismo ih kaznili! (El-Enm, 44) - ovo je ona druga vrsta.
Ako bi neko rekao: No, da li su oni mogli doi s posveenou Bogu, s pokajanjem Njemu i ljubavlju prema Njemu Jedinom, a da to nije On stvorio
u njihovim srcima i uinio ih Njemu posveenim, koji su se Njemu kajali i
voljeli Ga, ili su to mogli imati samo tako to je On dao da se to nae u njihovim srcima, to je On to ubacio u njih? - odgovor bi bio ovaj: To je ista
Allahova dobrota i dar; to je jedno od najveih dobara u Ruci Njegovoj, a
svo dobro nalazi se u Rukama Njegovim i niko nije u stanju nita uzeti od
tog dobra ukoliko mu to On ne dadne, i niko se zla sauvati ne moe ukoliko
ga On ne sauva od njega.

545
Affi kae: Vidjeti 329. stranicu mekanskog izdanja Ibn Kajjimovog djela Muhtesaru-l-Mosuli li-s-saviki-l-mursela, i 331. stranicu XII sveska djela Medmu-l-fetv.
482
Ako bi neko rekao: Pa, ako On to ne bi stvorio u srcima njihovim, i ako

to oni sami ne bi pronali, niti bi imali naina da to sami dokue, opet bismo
imali isto pitanje! Uskratiti im to bila bi nepravda pa biste morali kazati da se
pravdom zapravo oznaava Vladarevo ponaanje u Njegovom carstvu kako
Mu se prohtije, u smislu da On nee biti pitan za ono to ini, a oni e biti
pitani! - odgovor bi bio sljedei: Uzvieni Allah ne bi bio nepravedan ako bi
im to uskratio. Naime, onaj koji uskrauje nepravedan je samo onda kada
drugome uskrauje njegovo pravo koje on ima kod njega, a to je neto to
je Gospodar Sebi zabranio i Sebi u dunost stavio upravo ono suprotno od
toga. Meutim, ukoliko bi drugome uskratio neto to nije njegovo pravo,
ve samo izraz Njegove dobrote i darivanja, tada On ne bi bio nepravedan
kada bi to nekome uskratio. Prema tome, nepravda je samo uskraivanje
neijeg prava, dok je uskraivanje dobrote i dobroinstva pravednost. On,
Uzvieni, pravedan je u Svom uskraivanju, kao to je dobroinitelj i darivatelj u Svom davanju.
Ako bi neko rekao: Ako su Njegovo davanje i uputa dobroinstvo i
milost, zato se i samo (ovjekovo) djelo ne bi pripisalo Njemu i Njegovoj
dominaciji u izvrenju tog djela, onako kako Njegova milost dominira nad
Njegovom srdbom? - odgovor bi bio ovaj: Na ovom mjestu bitno je kazati
da ova kazna, koja je posljedica ovog uskraivanja, a uskraivanje neminovno podrazumijeva kaznu, nije nepravda, ve ista pravda.546 Ovo je pitanje
o mudrosti koja je naloila da se pravdi na nekim mjestima dadne prednost
nad dobrotom. Zato ljude nije stavio u istu ravan u pogledu dobrote? Pitanje se svodi na ovo: zato Allah pokazuje dobrotu prema jednome, a ne pokazuje je i prema drugome? Na ovo je Sam Allah, d.., dao odgovor, rekavi:
To je Allahova blagodat, On je daje kome On hoe, a u Allaha je blagodat
velika. (El-Hadd, 21); I neka sljedbenici ranije Objave znaju da se oni nieg
od Allahove blagodati nee moi domoi, jer je sva blagodat u Allahovoj
Ruci i On je daje kome On hoe, a u Allaha je blagodat velika. (El-Hadd, 29)
Kada su Ga Jevreji i krani upitali zato je ovom ummetu dao dvije, a
njima samo po jednu nagradu, On im je odgovorio: Da li vam je ijedno vae
pravo uskraeno?, pa kad su rekli da nije, rekao im je: To je Moja blagodat,
dajem je kome Ja hou!547
546
547
Affi kae: Vidjeti 331. stranicu iz prvog sveska djela Muhtesaru-l-Mosuli li-s-saviki-lmursela.
Hadis biljei El-Buhri posredstvom Ibn Omera, a poinje rijeima: Va opstanak....
483
U mudrost ne spada to da On svakom pojedincu omogui uvid u savrenstvo Svoje mudrosti u pogledu Svog davanja i uskraivanja. tavie, kada
Allah nekome skine pokrov s njegovog vida pa on ugleda samo mali dio Njegove mudrosti u onom to je stvorio, u Njegovoj zapovijedi, nagradi i kazni,
izdvajanju jednih u davanju blagodati i uskraivanju blagodati drugima, te
razvidi okolnosti toga, on tada ono to je spoznao koristi kao argument za
ono to nije spoznao. Kada su Njegovi neprijatelji idolopoklonici izrazili dilemu u pogledu ovog privilegiranja u blagodati, rekli su: Zar su ovi ti kojima
je Allah izmeu nas milost ukazao?!, a Allah im je na to odgovorio: A zar
Allah ne zna najbolje ko su oni zahvalni? (El-Enm, 53)
Dobro razmotri ovaj odgovor,548 zapazit e u njemu da On, Uzvieni,
najbolje zna koje je mjesto pogodno da se u njeg zasadi stablo blagodati
koje e roditi plodom zahvalnosti, a koje mjesto nije pogodno za takav zasad, tako da kad bi se u njega zasadila takva stabljika, ona ne bi dala ploda njeno zasaivanje na tome mjestu bilo bi uzaludno pa, prema tome, neprilino mudrosti, kako to kae Uzvieni: Allah najbolje zna kome e povjeriti
Svoje poslanstvo! (El-Enm, 124)
Ako bi neko rekao: Ukoliko je va sud da je ovjekovo stvaranje nezamislivo, to bi onda znailo da ovjek u osnovi i nema vlastitog djelovanja?!
- odgovor bi glasio: ovjek je stvarni poinilac svog djela [i on za to ima
stvarnu mo]. Uzvieni kae: A za dobro koje vi uradite Allah zna! (El-Bekare, 197); Zato se ne alosti zbog onoga to oni rade! (Hd, 36) i sl.
Sada, kada smo ustanovili da je ovjek stvarni subjekt djelovanja, kazat
emo da njegovih djela ima dvije vrste:
a) jedna vrsta potjee od njega a da nije u dosluhu s njegovom moi i
voljom - u tom sluaju je to njegovo svojstvo, a ne njegov in, kakvi
su, naprimjer, nekontrolirani pokreti drhtee osobe;
b) drugu vrstu ine postupci koji su u dosluhu s iskazivanjem njegove
moi i njegovog izbora - takvi njegovi inovi tretiraju se njegovim
svojstvom, njegovom aktivnou i njegovom steevinom, kakvi su
svi postupci koje on naini po svojoj volji i po svom izboru. Allah je,
pak, taj koji ovjeka uini iniocem i izbornikom; On to jedini moe
i u tome s Njim niko ne sudjeluje.
548
Affi kae: Vidjeti 331. stranicu prvoga sveska djela Muhtesaru-l-Mosuli li-s-saviki-lmursela.
484
Stoga prve muslimanske generacije (selef) nisu prihvatale determinizam,

budui da se on moe odnositi samo na nekog bez ikakve moi i moe se
provoditi samo s prisilom. Kae se: Otac moe [tj. ima vlast] svoju malodobnu kerku primorati na udaju,549 ali punoljetnu, ve udavanu, ne moe!,
tj. nema vlasti da je uda mimo njezine volje.
Uzvienom Allahu se ne moe pripisati prisiljavanje u ovom smislu,
jer je On, Uzvieni, stvoritelj i volje i onog to se voljom postie, tako da
jedini On ovjeka moe uiniti izbornikom, i niko drugi. Stoga Zakonodavac
upotrebljava izraz debl (disponiranost) umjesto debr (primoranost). Tako
je Boiji Poslanik, s.a.v.s., Eeddu Abdu-l-Kajsu rekao: U tebi imaju dvije
karakteristike koje Allah voli - to su: razboritost i promiljenost!550 Jesu li
se one stekle u meni, upitao je on, tako to sam ih ja razvio u sebi, ili tako
to su mi utisnute u moju narav? Tako to su ti utisnute u tvoju narav!,
kazao mu je on. Hvala Allahu, rekao je, Koji mi je u narav utisnuo dvije
karakteristike koje voli!551
Uzvieni Allah tako ovjeka kanjava samo za ono djelo koje je uradio
po svom izboru, a razlika izmeu kazne za djelo koje je uraeno po slobodnoj volji i one za djelo uraeno mimo slobodne volje postojana je u ljudskoj
prirodi i umu.
Ako bi neko rekao: Stvoriti djelo a onda kanjavati za njeg jeste nasilje!
- mi bismo kazali: To je isto kao kad bi neko rekao da je nasilje i stvaranje
mogunosti da se ispije otrov to moe rezultirati smru. Onako kako ovo
prouzroi smrt, tako ono prouzroi kaznu, tako da ni u jednom ni u drugom
sluaju nema nasilja.
Jednom rijeju: ovjekovo djelo je djelo koje ima svoju realnost,552 meutim stvoreno je i realizirano po Allahu Uzvienome, no ono nije i Njegovo djelo. Postoji, dakle, razlika izmeu djela i realizacije, izmeu stvaranja i
onog to je stvoreno, i to je ono na ta ukazuje Profesor - Allah mu se smilovao! - rijeima: Ljudska djela stvara Allah, a ljudi ih stjeu, potvrujui da
ljudima pripada djelo i steevina, a stvaranje vezuje za Allaha Uzvienoga.
Ibidem.
Affi kae: Vidjeti 332. stranicu prvoga sveska djela Muhtesaru-l-Mosuli li-s-saviki-lmursela.
551

Hadis biljei Muslim i drugi autori posredstvom Ibn Abbsa; struno je elaboriran u djelu
Er-Revdu-n-nadr (406).
552

Affi kae: Pogledati djelo Medmu-l-fetv, I svezak, str. 333, i XIV svezak, str. 327.
549
550
485
Steevina je uradak od kojega se korist ili teta vraa na onog ko ga je

uradio, onako kako kae Uzvieni, naime: U njegovu korist je dobro koje
uini, a na njegovu tetu zlo koje uradi! (El-Bekare, 286)
O njegovim rijeima:
Allah zaduio ih je samo onim to oni mogu izvriti,
U Uzvieni
a oni ne mogu nita vie od onog ime ih je On zaduio, to je
objanjenje rijei: La havle ve la kuvvete illa billah (Nema ni snage ni moi, osim uz Allaha!) Mi kaemo: Niko nema naina [nije
u stanju], niti moe bilo ta uiniti da izbjegne neposluh Allahu,
mimo Allahove pomoi, i niko nema snage vriti pokornost Allahu i ostati postojan u njoj bez Allahove podrke. Sve se odvija
prema htijenju Allaha Uzvienog, po Njegovome znanju, odredbi i odreenju. Njegovo htijenje nadvladava sva druga htijenja
[Njegova volja preokree sve druge volje] i Njegova odredba
nadvladava sve doskoice. On ini ono to hoe i nikad nije nepravedan. On nee biti pitan za ono to radi, a oni e biti pitani!
(El-Enbij, 23)
Komentar:
to se tie njegovih rijei: Uzvieni Allah zaduio ih je samo onim to oni
mogu izvriti Uzvieni kae: Allah nikoga ne obavezuje preko mogunosti
njegovih... (El-Bekare, 286); Mi nikoga preko njegove mogunosti ne obavezujemo (El-Enm, 152; El-Arf, 42; El-Muminn, 62)
Ebu-l-Hasan el-Ear smatra da je obavezivanje neim nepodnoljivim
sa stajalita razuma prihvatljivo. Njegovi uenici su, potom, u vezi s tim bili
u dilemi: da li toga ima u erijatu ili ne? Oni koji smatraju da ima argumentiraju to naredbom Ebu Lehebu da prihvati ispravno vjerovanje, budui da
je Uzvieni objelodanio da on nee prihvatiti to [ve da e se priti u vatri
rasplamsaloj]. Prema tome, bilo mu je nareeno da vjeruje da nee vjerovati, a to je obavezivanje dvjema suprotnostima, to je apsurdno.
Na ovo se odgovara odbijanjem: Mi, naime, ne prihvatamo kao gotovu injenicu to da je njemu bilo nareeno da vjeruje [u to da nee vjerovati] jer je mogunost da se moe vjerovati postojala tako da on nije
486
bio nemoan da prihvati ispravno vjerovanje.553 Prema tome, njemu se u

obavezu nije stavljalo neto to nije bio u stanju izvriti, kako smo to vidjeli
kod tumaenja izraza mogunost.
Rijei Uzvienoga, upuene melekima: Kaite Mi nazive njihove ako
istinu govorite! (El-Bekare, 31), ili koje e se uputiti kiparima na Sudnjemu
danu: Oivite ono to ste stvorili! i sl., u ovome ne mogu posluiti kao
argument, jer one ne predstavljaju zaduivanje nekim inom iji bi izvrilac
bio nagraen, a neizvrilac kanjen, ve je to obraanje kojim se sugerira
nemo onoga kome se obraa u pogledu onog to se trai od njega. Isti je
sluaj i s dovom vjernika, navedenom u rijeima Uzvienoga: Gospodaru
na, nemoj na nas natovariti neto to neemo moi podnijeti! (El-Bekare, 286), budui da tovarenje neega nepodnoljivog ne znai obavezivanje
vjerskim obavezama (teklf) ve ono moe da znai tovarenje brda na njega
pa da od toga umre.
Ibnu-l-Enbri kae: Tj. nemoj na nas natovariti neto ije bi nam noenje bilo preteko, iako bismo to mogli nositi uz veliku muku i silno iznurivanje. Tako se Arapima obratio na nain koji je njima bio razumljiv, jer bi
kod njih ovjek nekome koga mrzi rekao: Ne mogu da te gledam! - iako
to stvarno moe, no neto takvo bi mu bilo suvie teko. S druge strane,
mudrost ne doputa da se neko zadui noenjem brda u smislu da e, ako
to uini, biti nagraen, a ako ne uini da e biti kanjen, ba onako kako je
Uzvieni obavijestio o Sebi, naime, da On nikoga ne obavezuje neim preko
mogunosti njegove.
Neki od njih su govorili: Moe se u obavezu staviti i neto to se, obino, ne moe izvriti ali ne i neto to se kao takvo ne moe uiniti, budui
da je nezamislivo te bi bilo nerazumno traiti njegovo izvrenje, za razliku
od onog prvog.
Drugi su govorili: Ono to je nepodnoljivo u smislu da se za njega
nema moi ne moe se stavljati u obavezu, dok je stvar drukija u pogledu
onoga to se ne moe podnijeti zbog zauzetosti neim suprotnim njemu ovo se moe staviti u obavezu. Ovi su na tragu onoga to su u pogledu ovoga
zastupale prve muslimanske generacije i istaknuti autoriteti vjere, s tim da
njihovo objanjenje, kako ovaj to ne moe podnijeti te ga izostavlja stoga to

553
Affi kae: Vidjeti Ibn Tejmijjeovo djelo Muvafektu sahhi-l-menkli li srhi-l-makli,

I svezak, str. 36-37, te Minhdu-s-sunne, I svezak, str. 90-91 u El-Medenijevom izdanju,
odnosno str. 34. u Blkovom izdanju.
487
se bavi neim njemu suprotnim, predstavlja novotariju i u erijatu i u jeziku,

budui da implicira smisao da ovjek ono to ne ini i nije u stanju initi! Oni
su se drali ovoga s obzirom na svoj stav da sposobnosti, odnosno mogunosti, odnosno monosti, ima samo uz in. Govorili su: Onaj ko neto nije
uradio, nije ga ni mogao uraditi!, to je u suprotnosti s Kuranom, Sunnetom
i konsenzusom prvih muslimanskih generacija, ali i opreno onome to smatra veina umnih ljudi, na ta je ukazano kod razmatranja mogunosti.
Ono, pak, ega moe biti samo sa djelom ne moe biti predmetom
obavezivanja u smislu vjerskog zaduenja, makar u stvarnosti i postojala elja da se to ostvari. Kao argument navode rijei Uzvienoga: ... Nisu mogli
da uju. (Hd, 20); Ti, posigurno, nee moi sa Mnom da izdri. (El-Kehf,
67, 72, 75) Ovdje se, pak, ne misli na ono to oni nazivaju mogunou, a
ega ima samo sa inom, s obzirom da Allah one kudi zato to nisu mogli
da uju, jer da se tu misli na sam in sluanja, to bi znailo da niko od ljudi
ne moe da uje dok ne uje, pa izdvajanje onih ne bi imalo nikakvog smisla.
Smisao je, meutim, sljedei: Oni su mrzili istinu, ona im je padala teko,
bilo stoga to su zavidjeli njenome donosiocu, ili stoga to su ih nosili hirovi
- pa zato nisu mogli da uju, dok se Ms, a.s., nije mogao strpjeti zbog toga
to je onaj ovjek inio stvari koje formalno nisu bile u skladu s vjerozakonom, a o kojima on nije imao znanja. Tako se izraava u arapskom jeziku,
kao i u jezicima drugih naroda, za onoga ko nekog mrzi rekne se da mu ne
moe initi dobro, a za onoga ko nekog voli rekne se da ga ne moe kazniti,
usljed velike ljubavi prema njemu, a ne usljed nesposobnosti da ga kazni.
Prema tome, to se tako govori metaforino, onako kako reknemo: Ubit u
ga! kad nakanimo nekoga dobro istui.
Ovo nije opravdanje, jer da Allah ljudima nije naredio nita drugo
osim onoga emu ih vuku njihovi prohtjevi, poremetili bi se i nebesa i Zemlja. Uzvieni kae: Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno
bi nestalo poretka na nebesima i na Zemlji i u onom to je na njima! (ElMuminn, 71)
Njegove rijei: ...a oni ne mogu nita vie od onog ime ih je On zaduio... itd. do kraja izjave znae: Oni mogu uiniti samo ono za ta ih je
On kadrim uinio. Pod tim se misli na Allahovu podrku, a ne na onu sposobnost ije su pretpostavke zdravlje, monost, sposobnost i ispravnost
sredstava, dok se rijeima Nema ni snage ni moi, osim uz Allaha potvruje Allahovo odreenje (el-kader), to je Profesor objasnio u nastavku.
Meutim, u Profesorovim rijeima ima stanovite nejasnoe, budui da se
488
pod zaduivanjem propisima (teklf) ne podrazumijeva osposobljavanje

(el-ikdr), ve izricanje naredbe i zabrane. On, pak, kae: Zaduio ih je samo
onim to oni mogu izvriti, a oni ne mogu nita vie od onog ime ih je On
zaduio.
Iz ovih njegovih rijei nadaje se da se to dvoje svodi na isto, to nije
tano, budui da su oni u stanju uraditi vie od onog ime ih je On zaduio.
Meutim, On, Uzvieni, Svojim robovima eli lahkou i olakanje - On kae:
Allah vam eli lahkou, a ne eli vam tekou. (El-Bekare, 185); Allah eli
da vam olaka... (En-Nis, 26); I nije vam u vjeri nainio nikakvu tekou...
(El-Hadd, 78) Prema tome, da je jo toga nadodao na ono ime smo zadueni, mi bismo i to bili u stanju izvriti, ali je On prema nama pokazao dobrotu i smilovao nam se, olakao nam i nita nam teko u vjeri nije propisao.
Na onu nejasnou se, dakle, odgovara, ovim to smo maloas rekli, naime,
da se pod izrazom kapacitet (et-tkkah) podrazumijeva Allahova podrka,
a ne sposobnost i ispravnost sredstava, tako da u predmetnoj reenici ima
stanovite konfuzije, pa na to treba obratiti panju.
to se tie njegovih rijei: Sve se odvija prema htijenju Allaha Uzvienog, po Njegovome znanju, odredbi i odreenju - treba kazati da on
ovdje pod Njegovom odredbom misli na kosmiku, a ne na vjerozakonsku
odredbu, budui da odredba moe biti i ovakva i onakva, kao to je sluaj i
s voljom, naredbom, dozvolom, zapisninom,554 presudom, zabranjivanjem i
sl. Tako kosmiku odredbu nalazimo, naprimjer, u rijeima Uzvienoga: Pa
je odredio da ih bude sedam nebesa u dva dana! (Fussilet, 12), a vjerozakonsku u Njegovim rijeima: A Gospodar tvoj je odredio da oboavate
samo Njega! (El-Isr, 23)
to se, pak, tie kosmike i vjerske volje o njoj smo govorili ranije, kod
razmatranja Profesorovih rijei: I biva samo ono to On hoe!, dok kosmiku naredbu nalazimo u rijeima Uzvienoga: Njegova naredba je, kad
neto eli, da samo rekne: Budi! - i ono biva! (J-Sn, 82); te, prema jednome tumaenju, koje je i najjae, u rijeima: A kad hoemo da unitimo
neko naselje, Mi naredimo njegovim bogataima, pa se oni u njemu odaju
grijeenju, i tako se na njemu ispuni Rije, i Mi ga do temelja razorimo! (ElIsr, 16) Vjersku, pak, naredbu nalazimo u rijeima: Allah nareuje pravdu
Dosl. knjigom (kitb). Kako se tim izrazom, ba kao i njegovim glagolskim ishoditem ketebe-jektubu, oznaava neto to je zapisano, propisano, pismenim putem nareeno i sl.,
to e kazati Objavom regulirano u najirem smislu te rijei, tako smo ga preveli kao gore.
(Nap. prev.)
554
489
i dobroinstvo! (En-Nahl, 90); Allah vam nareuje da povjerene stvari vratite njihovim vlasnicima! (En-Nis, 58)
to se tie kosmike dozvole, nju nalazimo u rijeima Uzvienog: A
nisu oni ti koji su tetili time ikome, izuzev dozvolom Allahovom... (El-Bekare, 102), dok vjerozakonsku dozvolu nalazimo u Njegovim rijeima: ta
ste posjekli od palmi ili ih ostavili uspravno na korijenju njihovom, pa bilo je
s dozvolom Allahovom... (El-Har, 5)
Kosmiku zapisninu nalazimo u govoru Uzvienog: I niiji ivot se ne
produi niti skrati, a da to nije zapisano u Knjizi; to je Allahu, uistinu, lahko!
(Ftir, 11); Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, zapisali da e Zemlju Moji
estiti robovi naslijediti. (El-Enbij, 105), dok vjerozakonsku zapisninu nalazimo u rijeima Uzvienog: Mi smo im u njoj propisali (dosl. zapisali): glava
za glavu... (El-Mide, 45); O vjernici, propisuje vam se (dosl. zapisan vam
je) post... (El-Bekare, 183)
Kosmiki propis nalazimo u Allahovoj eksplikaciji rijei sina Jakubovog,
a.s.: Zato neu napustiti zemlju, dok mi ne dopusti otac moj, ili mi Allah
ne presudi; a On je najbolji presuditelj! (Jsuf, 80), te u Njegovim rijeima:
Gospodaru moj, ree on, presudi s Istinom! - a Gospodar na je Milostivi,
od Njega se pomo ie protiv onog to vi pripisujete! (El-Enbij, 112), dok
vjerozakonski propis nalazimo u rijeima Uzvienog: Dozvoljavaju vam se
ivotinje - stoka, izuzev one koja e vam se navesti; dok ste u ihramima nije
vam dozvoljeno loviti. Uistinu, Allah propisuje ta On hoe. (El-Mide, 1);
To vam je Allahov propis, On sudi meu vama... (El-Mumtehane, 10)
Kosmiko zabranjivanje nalazimo u rijeima Uzvienog: Pa uistinu ree On - ona e im biti zabranjena etrdeset godina, lutae po zemlji...
(El-Mide, 26); I zabranjeno je za naselje koje smo unitili - oni se nee
povratiti. (El-Enbij, 96), a vjerozakonsko u Njegovim rijeima: Zabranjuje
vam se leina i krv i meso svinje... (El-Mide, 3); Zabranjene su vam: majke
vae... (En-Nis, 23)
to se, pak, tie kosmikih rijei njih nalazimo u rijeima Uzvienog: I
ispunila se lijepa rije Gospodara tvoga nad sinovima Israilovim, zato to su
se strpili... (El-Arf, 137), te u rijeima Boijeg Poslanika, s.a.v.s.: Utjeem se
Allahovim potpunim rijeima koje ne moe prekoraiti ni dobri ni loi!555,
dok vjerozakonske rijei, rijei vjere, nalazimo u rijeima Uzvienoga: I kad je
kuao Ibrahima Gospodar njegov rijeima, pa ih je ispunio... (El-Bekare, 124)

555
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je navoen (pod br. 148/u izvorniku).
490
to se tie njegovih rijei: On ini ono to hoe i nikad nije nepravedan one ekspliciraju sve one kuranske navode Allahovog odricanja od Sebe
nepravde prema ljudima i predstavljaju srednji stav izmeu (ekstremnih) stavova ideterminista (kaderija) i determinista (debrija). Tako djela nepravde i
runi postupci ljudi nisu i nepravda i runi postupci Njegovi, kako to tvrde
kaderije, mutezilije i njima slini. To je, naime, usporeivanje Allaha s Njegovim stvorenjima i Njegovo predstavljanje po analogiji na njih! Meutim, On
je Gospodar, Neovisni i Moni, a oni su robovi, ovisni i potinjeni.
Nepravdom se ne naziva neto nemogue, to nije u domenu moi,
kako to tvrde neke apologete i dr., koji kau: Nemogue je da [u] Kadrom i
Monom bude nepravde, tako da bi sve to bi On uradio od onog to moe,
to bi od Njega bilo pravedno; nepravda, pak, moe potei samo od nekog
podreenog kome je neko drugi neto zabranio, a Allah nije takav.
Naprotiv, Njegove rijei - A ko je radio dobra djela, a bio vjernik, on
se nee bojati nepravde ni zakidanja. (T-H, 112); Ne mijenja se Rije
kod Mene, i Ja nisam nepravedan prema ljudima! (Kf, 29); I nismo im
uinili nepravdu, meutim, oni su bili nepravedni. (Ez-Zuhruf, 76); I ono
to su radili nai e prisutno, a Gospodar tvoj nikome nee nepravdu uiniti! (El-Kehf, 49); Danas e se svakome isplatiti ono ta je zasluio; danas
nema nepravde! Allah, zaista, brzo svia obraun! (El-Mumin, 17) - govore upravo suprotno njihovoj tvrdnji. Isto je i s Njegovim rijeima koje
od Njega prenosi Njegov poslanik: O robovi Moji, Ja sam nepravdu Sebi
zabranio i uinio sam je zabranjenom i meu vama pa - nemojte jedni
drugima initi nepravdu!556
Ovo ukazuje na dvije stvari: jedna od njih je da je On Sebi zabranio nepravdu, a neko ko nije moguan ne moe se neim takvim atributirati; druga
je da On kae kako je nepravdu Sebi zabranio, onako kako je rekao da je
Sebi propisao milostivost. Ovo pobija njihovu argumentaciju da nepravda
moe potei samo od nekog podreenog kome je neko drugi neto zabranio,
a da Allah nije takav. Stoga e im se kazati: On je Sebi propisao, i Sebi je zabranio neto to je u stanju uiniti, a ne neto to Mu, kao takvo, nije dostupno.
Isto tako, Njegove rijei: ...nee se nepravde ni zakidanja plaiti (TH, 112) uenjaci iz prvih muslimanskih generacija rije nepravda (zulm)
protumaili su kao tovarenje na njega grijeha drugoga, a zakidanje

556
Hadis biljei Muslim i prethodno je spomenut pod br. 56. V.: Muhtesaru Sahhi Muslim
(1828).
491
(hedm) kao odvaivanje njegovih dobrih djela, onako kako kae Uzvieni:
I nijedan grenik tue grijehe nee nositi. (El-Isr, 15)
Takoer, ovjek se ne boji nemogueg, neega to nije u domenu
moi, pa da bi mu se trebala pruiti sigurnost od toga, ve mu se sigurnost
daje od neeg potencijalno mogueg. Tako, dajui mu garanciju da mu nee
biti uinjena nepravda kazavi da se nee plaiti (T-H, 112), Uzvieni je
sugerirao da je i to potencijalno mogue, da je u Njegovoj moi.
Isto je i s Njegovim rijeima: Ne prepirite se preda Mnom...! (Kf,
28), pa do rijei: Ja prema ljudima nisam nepravedan! (Kf, 29) Naime, On
ovim ne porie neto to nije u Njegovoj moi, to ne bi moglo potei od
Njega, ve neto to On moe, to je realno mogue - a to je da oni mogu
biti nagraeni i mimo svojih djela. Prema stajalitu ovih, Allahu se, u osnovi,
ne moe odrei nikakav postupak, niti se moe kazati kako je suvie svet da
bi uinio neto takvo, tako da se Njemu ne moe odrei bilo ta to je mogue. Svaki Njegov in je, pak, dobar, tako da lo in nema realne osnove. Takvo
to je nemogue, a ono to je nemogue nema realne osnove!
Kuran, pak, na vie mjesta upuuje na neto suprotno od ovoga, gdje
Allah od Sebe odrie injenje neega to Njemu ne prilii i ne dolikuje. Iz
toga doznajemo da je On ist i iznad injenja loeg djela i svakog pokudnog i
neprilinog ina, kao to je ist i iznad toga da bi Ga se moglo dovesti u vezu
s bilo im runim ili pripisati Mu bilo koje pokudno i neprilino svojstvo. To
je onako kako On kae, naime: Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i
da Nama neete biti vraeni!? (El-Muminn, 115), gdje On od Sebe odrie
uzaludno stvaranje ljudi i osuuje one koji to smatraju takvim, a to je in.
Njegove pak rijei: Zar da muslimane izjednaimo s nevjernicima!?
(El-Kalem, 35), te rijei: Ili da one koji vjeruju i rade dobra djela izjednaimo
s onima koji ire pokvarenost na Zemlji, ili da bogobojazne izjednaimo s
razvratnicima?! (Sd, 28) - Njegov su demant onima koji dre dopustivim
da Allah stavi u istu ravan jedne i druge. Isto se moe kazati i za Njegove
rijei: Misle li oni koji ine zla djela da emo s njima postupati jednako kao
s onima koji vjeruju i dobra djela ine, da e im ivot i smrt biti isti? Kako
loe rasuuju! (El-Dsije, 21) - njima se osporava stajalite onih koji dre
da e to i biti tako; saopava im se da je to runa i loa prosudba, neto od
ega je Gospodar ist.
Ebu Dvud i El-Hkim u El-Mustedreku, posredstvom Ibn Abbsa,
Ubdea ibn Smita i Zejda ibn Sbita, biljee sljedee Vjerovjesnikove,
s.a.v.s., rijei: Kada bi Allah (sve) stanovnike Svojih nebesa i stanovnike Svoje
492
Zemlje kaznio, kaznio bi ih a ne bi bio nepravedan prema njima, a kada bi im

se smilovao, Njegova milost bi im bila bolja od njihovih djela!557
Ovaj hadis deterministi (debrijje) uzimaju kao argument za svoje
tvrdnje, dok se ideterministima (kaderije) on ne uklapa u njihova pogrena
naela pa su ga, ili oznaavali lanim, ili mu davali drugi smisao! Najvie sree
sa njim su, pak, imali pripadnici glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) koji su
ga prihvatili kao istinitog i iz Allahove veliine i uzvienosti spoznali razmjeru Allahovih blagodati prema ljudima i ljudsko neadekvatno uzvraanje
na te blagodati - iz razloga nemoi, neznanja, neumjerenosti ili traenja,
ili pak zbog pomanjkanja izraavanja mogue zahvalnosti, makar u nekim
aspektima. Naime, Njegovo pravo kod stanovnika nebesa i Zemlje je da Mu
se bude pokorno i da Mu se ne izraava neposluh, da se spominje i da se
ne zaboravlja, da Mu se zahvaljuje i da Mu se blagodati ne poriu, te da
snaga ljubavi i pokajanja, pouzdanja i bojazni, samokontrole, straha i nade
- sve to skupa bude upravljeno prema Njemu, vezano za Njega, tako da
srce bude odano u ljubavi prema Njemu i oboavanju Njega, odnosno da je
takvo samo prema Njemu, da jezik bude zarobljen spominjanjem Njega, a
svi organi budu u pokornosti Njemu.
Ovo je, bez sumnje, openito mogue, ali ljudi krtare u tome i oni su
u pogledu toga na razliitim nivoima iji broj sam Allah zna. Veina Allahu
pokornih ljudi krtare u neemu, makar to i izvrili na neki drugi nain. Gdje
je taj kod koga se nekada nije javila elja za neim suprotnim od onog to
Allah voli da potekne od njega? Ima li toga koji nije uinio neto suprotno
od onog za ta je stvoren, makar jedanput? Prema tome, kada bi Gospodar
Uzvieni Svoju pravdu spustio na stanovnike Svojih nebesa i Svoje Zemlje,
On bi ih po Svojoj pravdi i kaznio i pritom ne bi bio nepravedan prema
njima. Najvie to se tu moe uiniti jest da se ovjek pokaje za to i prizna
svoju pogreku, no primanje tog pokajanja isto je Njegova dobrostivost i
dobroinstvo, inae: kad bi Svoga roba kaznio za njegov prijestup On u tom
sluaju ne bi bio nepravedan, ak i pod pretpostavkom da se on pokajao
za to to je uinio. Meutim, On je Sebi stavio u obavezu, po nalogu Svoje
dobrostivosti i Svoje milosti, da nee kazniti onog ko se pokaje za grijeh koji
poini; On je Sebi propisao milost, pa ljudima ne preostaje nita drugo doli
Njegova milost i oprost, a niije djelo ne dosee taj nivo da bi se njime moglo spasiti od Vatre i ui u Dennet, kako je to rekao onaj koji je najpokorniji

557
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno sam ga elaborirao u djelu Tahrdu-s-sunne (245).
493
svome Gospodaru i ije je djelo najbolje i najvrednije, i koji je najvie veliao i uzdizao svoga Gospodara, naime: Nikoga od vas nee spasiti njegovo
djelo! ak ni tebe, Boiji Poslanie!?, upitali su ga oni, i on im je rekao: Ni
mene, osim ako me Allah ne obuhvati Svojom milou i dobrotom!558
(Ebu Bekr) es-Siddk ga je jednom upitao koju dovu da ui u namazu,
i on mu je rekao: Reci: Boe moj, ja sam sebi mnogo nepravde uinio, a
grijehe ne oprata niko osim Tebe, pa oprosti mi Svojim oprostom i smiluj
mi se - ta Ti si oprata milostivi!559
Ako je, dakle, ovakvo Siddkovo stanje, koji je najbolji ovjek poslije
vjerovjesnika i poslanika, ta se onda moe misliti o drugima, osobito kada
se zna da je on to ime i dobio (tj. iskreni) jer je ispunio sve njegove uvjete,
gdje se podrazumijeva spoznaja Gospodara, dunost prema Njemu, svijest
o Njegovoj veliini, zatim ta Mu ovjek treba initi, kakvo je Njegovo pravo
kod ovjeka i svijest o ovjekovom zakazivanju u tome. Pa, daleko nek bude
onaj koji tvrdi da stvorenju nije potreban oprost njegovog Gospodara, da
ono nema potrebe za njim.
Od ovog nepoznavanja Allaha i Njegovog prava nema veega! Ako
tvoje shvatanje nije dostatno da ovo pojmi, onda se spusti na razinu blagodati i samo vidi koliko se dunosti ima u pogledu njih, pa omjeri ko je
zahvalan na njima a ko ih porie. Tada e vidjeti da On, Uzvieni, kada bi
kaznio (sve) stanovnike Svojih nebesa i Svoje Zemlje, kaznio bi ih a da pritom prema njima ne bi nepravedan bio.
O njegovim rijeima:
U Dova i sadaka ivih koriste umrlim.

Komentar:
Pripadnici glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) imaju jedinstven stav o tome
da umrli imaju koristi od nastojanja ivih po dvije osnove:

558
559
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ebu Hurejrea. Ranije je
naveden hadis slian ovome (br. 613/u izvorniku).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), posredstvom Ebu Bekra es-Siddka. (V.:
Musnedu Ebi Bekr es-Siddk, izdava El-Mektebu-l-islmi, str. 122).
494
a) po onom to je sam umrli uzrokovao za vrijeme svoga ivota560 i

b) po osnovi dove koju za njih upute muslimani, njihovog moljenja
Allaha da im oprosti grijehe, te sadake i hada, s tim da su miljenja razliita o tome ta do umrloga stie od hadske nagrade. Od
Muhammeda ibnu-l-Hasana se, naprimjer, prenosi da do umrlog
stie sevap od sredstava koja su utroena za obavljanje hada, dok
sam had pripada onome ko ga je obavio. Meutim, veina uenjaka smatra da hadska nagrada pripada onome za koga je obavljen
had, i to je ispravno.
to se, pak, tie tjelesnih obredoslovlja (ibadt bedenijja), poput posta, namaza, uenja Kurana i zikra, tu su miljenja razliita. Ebu Hanfe,
Ahmed i veina uenjaka iz prvih muslimanskih generacija miljenja su da
sevap od njih stie umrlome, dok su afija i Malik, prema veini onoga to
se od njih prenosi o tome, drali da ne stie.
Neki inovatori u vjeri iz reda apologeta (ehlu-l-kelm) opet smatraju
da umrlima od ivih ne stie ba nita, ni dova, ni bilo ta drugo, to, meutim, opovrgava i Kuran i sunnet. Oni, pak, to svoje stajalite podupiru onim
ajetima iz Kurana koji se mogu tumaiti razliito (mutebih), poput ovih:
I da ovjeku pripada samo ono to sam uradi. (En-Nedm, 39); A vi ete
prema onome kako ste radili nagraeni biti. (J-Sn, 54); U njegovu korist
je dobro koje uini, a na njegovu tetu zlo koje uradi. (El-Bekare, 286)
Meutim, od Vjerovjesnika, s.a.v.s., pouzdano se prenose sljedee rijei: Kad ovjek umre njegovo se djelo prekida, osim od troga: od trajne
sadake, od dobrog potomka koji za njega ini dovu i od nekog znanja kojim
se ljudi koriste nakon njega!561 Tako je ljude upoznao sa tim da umrli ima
koristi od onog to je sam uzrokovao za svog ivota, dok je ostao odsjeen
od onog to nije sam uzrokovao za ivota. Oni koji stoje na stanovitu da
umrlome ne stie sevap od onih vjerskih radnji koje se ni u kom sluaju ne
mogu uiniti za drugoga, poput islama, namaza, posta, uenja Kurana i sl.,
od kojih sevap pripada iskljuivo onome ko ih je uinio i ne protee se na
drugoga, onako kako te radnje ni u ivotu niko ne moe uraditi za drugog,
niti njihovog izvrioca moe zamijeniti neko drugi, to dokazuju hadisom kojeg posredstvom Ibn Abbsa biljei En-Nesi u kojem Vjerovjesnik, s.a.v.s.,

560
561
Affi kae: V.: Muhtesaru-s-savik, I svezak, str. 335.

Hadis biljee Muslim i drugi autori posredstvom Ebu Hurejrea, a struno je elaboriran u
djelu Ahkmu-l-deniz, str. 174.
495
kae: Niko ni za koga ne moe obaviti namaz i niko ni za koga ne moe

postiti, ali moe umjesto drugoga nahraniti siromaha jednim pregrtom
penice za svaki dan (njegovog proputenog posta)!562
Dokaz da umrli ima koristi i od neega to nije sam uzrokovao za svog
ivota jesu Kuran, sunnet, konsenzus muslimana (el-idm) i vjerodostojna
analogija (el-kijs). to se tie Kurana, u njemu Uzvieni kae: Oni koji poslije njih dolaze govore: Gospodaru na, oprosti nama i brai naoj koja su nam
u vjeri prethodila! (El-Har, 10) Allah ih, naime, hvali zbog njihovog traenja
oprosta za vjernike koji su ivjeli prije njih, to ukazuje na to da umrli imaju
koristi od dove kojom se ivi obraaju Allahu za oprost njihovih grijeha.
Na injenicu da umrli imaju koristi od dova koje za njih upuuju ivi
upuuje i jednoduan stav muslimana da se za umrloga ui dova prilikom
obavljanja denaza-namaza. U sunnetu se navodi velik broj takvih dova, kao
i onih dova koje se ue nakon ukopa. U Ebu Dvudovom Sunenu navodi
se sljedea izjava Osmana ibn Affna, Allah bio zadovoljan sa njim: Kad
bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., ukopao nekog umrlog, stao bi ponad njega i rekao:
Molite za oprost grijeha svome bratu, traite od Allaha da ga uini postojanim, jer se on upravo sada ispituje!563
Isto je i s dovom koju ivi upuuju za umrle kad posjeuju njihove
mezarove, kako to nalazimo u Muslimovom Sahhu, u hadisu koji se prenosi
posredstvom Burejde ibnu-l-Husajba, koji kae: Boiji Poslanik, s.a.v.s., uio
ih je da, kada odu u mezarluke, reknu: Mir neka je na vama, o vjernici i
muslimani ovih kua - i mi emo se vama, ako Bog da, prikljuiti! Molimo
Allaha da oprosti i nama i vama! (Es-selmu alejkum ehle-d-dijri mine-lmuminne ve-l-muslimne, ve inn in allahu bikum lhikn. Neselullhe
len ve lekumu-l-fije).564
Isto tako, u Muslimovom Sahhu se navodi sljedea iina - Allah bio
zadovoljan sa njom! - izjava: Upitala sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., ta da reknem ako bih se molila za oprost grijeha onih u mezarovima565 i on je rekao:
562
563
564
565
Nije mi poznato da se ovaj hadis od Vjerovjesnika prenosi s potpunim prijenosnim nizom (merf), ni kod Nesija, ni kod nekoga drugog. Nesi ga u djelu El-Kubr (IV/43/1),
te Tahvi u Mukelu-l-sru (III/141), biljei kao Ibn Abbsovu izjavu, s vjerodostojnim
prijenosnim nizom.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u djelu Ahkmu-l-deniz, str. 155.
Affi kae: V.: Muhtesaru-s-savik, I/33.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u djelu Ahkmu-l-deniz (189-190).
Affi kae: V.: Muhtesaru-s-savik, I/354.
496
Reci: Mir neka je na stanovnicima ovih kua, vjernicima i muslimanima!

Neka se Allah smiluje naim (i vaim) prethodnicima i onima iza nas (i vas). I
mi emo se, ako Bog da, vama prikljuiti! (Es-selmu al ehli-d-dijri mine-lmuminne ve-l-muslimn. Jerhamullhu-l-mustakdimne minn (ve minkum)
ve-l-mustehirn. Ve inn inallahu bikum lhikn).566
to se tie dospijea sevapa od sadake567 do umrloga, u zbirkama vjerodostojnih hadisa Buhrija i Muslima se posredstvom ie - Allah bio zadovoljan sa njom! - biljei da je neki ovjek doao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i
rekao mu: Boiji Poslanie, moja majka je iznenada ispustila duu ne ostavivi za sobom oporuku, a da je to stigla uraditi, mislim da bi oporuila da se
dadne sadaka pa - hoe li ona imati nagradu ako ja za nju dadnem sadaku?
Hoe, odgovorio mu je Poslanik.568
U Buhrijevom Sahhu navodi se, posredstvom Abdullha ibn Abbsa
- Allah bio zadovoljan sa njim! - da je Sadu ibn Ubdeu umrla majka dok
je on negdje bio odsutan, pa je otiao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao mu: Boiji Poslanie, majka mi je umrla dok sam bio odsutan, pa hoe li joj biti od
koristi ako ja za nju dadnem sadaku? Hoe, odgovorio je. Eto, onda, rekao
je on ti budi svjedok da je moj palmovik Mihrf sadaka za nju!569
Slinih primjera u sunnetu ima velik broj.
O dospijevanju sevapa od posta do umrloga u zbirkama vjerodostojnih hadisa Buhrija i Muslima se od ie - Allah bio zadovoljan sa njom!
- navodi da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Ko umre, a za sobom ostavi
neispotenih dana (mjeseca ramazana), neka te dane za njeg naposti njegov
nasljednik!570 Iako u Sahhu ima jo slinih hadisa, Ebu Hanfe - Allah mu
se smilovao! - dri da se tu misli na kompenzaciju u hrani za neispotene dane umrle osobe, a ne na post za nju, shodno ranije navedenom Ibn
Abbsovom hadisu.571 Razmatranje tog pitanja je, pak, poznato u erijatskopravnoj literaturi.
to se tie dospijevanja sevapa od hada do umrloga, u Buhrijevom
Sahhu se od Ibn Abbsa - Allah bio zadovoljan sa njim! - biljei da je neka

Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u djelu Ahkmu-l-deniz (181-183).

Affi kae: V. raspravu broj esnaest u Ibnu-l-Kajjimovoj knjizi Er-Rh.
568

Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u djelu Ahkmu-l-deniz, str. 172.
569
Ibidem.
570
Ibidem, str. 169.
571

Kako smo vidjeli, radi se o predaji iji se prijenosni niz zavrava na osobi iz prve muslimanske generacije (mevkf).
566
567
497
ena iz plemena Duhejna dola Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekla mu: Moja majka se zavjetovala da e obaviti had, ali je umrla prije nego ga je obavila - pa
mogu li ja za nju obaviti had? Obavi za nju had, rekao joj je on. Vidi,
da je tvoja majka za sobom ostavila neki dg, zar ga ti ne bi vratila!? Izmirite
dg prema Allahu, jer je Allah najprei da se izmire obaveze prema Njemu!572
Slinih hadisa, takoer, ima velik broj.
Muslimani su saglasni oko toga da izmirenje duga s umrlog skida odgovornost za nj, makar ga izmirila i neka strana osoba i makar bio izmiren iz
imetka koji nije zaostavtina umrloga. Na to ukazuje hadis Ebu Katadea koji
je uzeo na sebe da vrati dva dinara duga koji je ostao iza umrlog - kada ih
je vratio Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: Sada mu se ohladila njegova koa!573
Sve je to suklado naelima erijata, a i ista je logika. Naime, sevap je
pravo onog ko ga je zaradio, pa ako bi ga on poklonio svom bratu muslimanu, tome ne bi bilo nikakve smetnje, isto onako kako ne bi bilo smetnje
da mu je poklonio neto iz svog imetka dok je bio iv, ili ga razrijeio duga
nakon njegove smrti.
Zakonodavac je dospijevanjem sevapa od posta do umrloga ukazao
i na dospijevanje do njega sevapa od uenja Kurana i slinih tjelesnih ibadeta. Naime, post je sustezanje od svega onoga to ga kvari, uz postojanje
namjere da se posti, i Zakonodavac se eksplicitno izjasnio o tome da sevap
od toga dospijeva umrlome, pa kako bi tek stvar mogla stajati sa uenjem
Kurana koje je jo i aktivan in i namjera!?
Na njihovo argumentiranje rijeima Uzvienog: I da ovjeku pripada
samo ono to sam uradi. (En-Nedm, 39) uenjaci su dali vie odgovora od
kojih su najispravnija ova dva:
1. ovjek svojim trudom i lijepim ophoenjem stekne prijatelje, izrodi
djecu, oeni ene, uini dobro, zblii se s ljudima i oni usljed toga osjete al za njim, za njeg upute dovu i poklone mu sevap nekih dobrih
djela. Tako to bude izdanak njegovog vlastitog truda. tavie, i sam
ulazak muslimana sa svim drugim muslimanima u djelokrug islama
jedan je od najveih faktora pomou kojega korist svakog muslimana
572
573
Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u djelu El-Irv (993). Objanjenje

onoga to se njime htjelo kazati vidi u Ibnu-l-Kajjimovim rijeima u djelu Ahkmu-ldeniz, poglavlje Od ega umrli ima koristi, str. 170-171.
Hadis je dobar (hasen); biljei ga El-Hkim i drugi autori, a struno je elaboriran u djelu
Ahkmu-l-deniz, str. 16.
498
moe dospjeti do njegovog prijatelja, kako za ivota mu tako i nakon

njegove smrti, a dova muslimana obuhvata sve njih. Naime, Uzvieni
Allah je ispravno vjerovanje (el-mn) uinio sredstvom koje onome
ko ga posjeduje osigurava da moe imati koristi od dove svoje brae
vjernika i njihovih nastojanja, pa kada preseli s takvim vjerovanjem
time je zadobio sredstvo koje mu osigurava dostavu koristi.
2. Drugi odgovor je jo snaniji: Kuran, naime, ne porie da ovjek
moe imati koristi od truda drugoga, ve samo porie to da on moe
biti njegovim vlasnikom, a izmeu toga dvoga je razlika oevidna.
Tako je Uzvieni izjavio da ovjek posjeduje samo svoj trud, dok trud
nekoga drugog pripada onome ko ga je uloio, pa on taj svoj trud
moe, ako hoe, pokloniti drugome, a moe ga i zadrati za sebe.
Rijei Uzvienog: ...da nijedan grenik tue grijehe nee nositi i da je
ovjekovo samo ono to sam uradi! (En-Nedm, 38-39) predstavljaju dva
jasna ajeta kojima se naglaava pravda Gospodara Uzvienog. Prvi od njih
izraava smisao da On nikoga nee kazniti za zlodjelo nekoga drugog, niti e
ikoga sankcionirati za neiji tui dg, kako to ine ovosvjetski vladari. Drugi,
pak, ajet kazuje o tome da ovjek moe postii spas samo svojim radom,
ime mu se prekida svaka nada da bi mogao biti spaen djelima svoga oca,
svojih predaka ili ejhova, kako se nadaju oni sa lanom nadom. On, Uzvieni,
nije rekao da ovjek moe imati i koristi samo od onoga to je sam uradio.
Isto je i s Njegovim rijeima: U njegovu korist je dobro koje uini. (ElBekare, 186); I vi ete prema onom kako ste radili nagraeni biti. (J-Sn,
54) - kontekst ovog ajeta ukazuje na to da ono to se negira jest kanjavanje ovjeka zbog djela koje je poinio neko drugi, jer je Uzvieni rekao: Danas se nikome nee nepravda uiniti i vi ete prema onome kako ste radili
nagraeni biti. (J-Sn, 54)
Njihovo, pak, argumentiranje Poslanikovim, a.s., rijeima: Kad ovjek
umre njegovo se djelo prekida...574 je neodrivo, budui da Poslanik, a.s.,
nije rekao da se prekida i ovjekovo okoritavanje, ve samo njegovo djelo.
to se tie djela drugoga, ono pripada onome ko ga je uradio, [pa ako] bi ga
njemu poklonio tada bi do njega stigao sevap od djela kojeg je uradio njegov izvrilac, a ne sevap od njegovog vlastitog djela. To je poput dga kojeg
ovjek moe izmiriti za drugog i time ga rijeiti odgovornosti za nj, iako ono
ime je taj dg izmiren nije njegovo.

574
Hadis je vjerodostojan (sahh) i maloas smo se susreli sa njim (br. 633/u izvorniku).
499
to se tie onog razluivanja koje neki prave izmeu materijalnih i tjelesnih vjerskih ina (el-ibdt) treba napomenuti da je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,
legitimirao post za umrloga, kako smo vidjeli, mada u postu nije doputeno
da jedna osoba posti za drugu. Isto je i s Dbirovim - Allah bio zadovoljan sa
njim! - hadisom u kome on kae: Klanjao sam s Boijim Poslanikom, s.a.v.s.,
kurbanski bajram-namaz, pa kad je zavrio doveo je jednoga ovna i zaklao ga.
Tada je rekao: U ime Allaha, Allah je najvei! Boe moj, ovo je za mene i za one
iz moga ummeta koji nisu (mogli) zaklali kurban!575 Hadis biljee Ahmed, Ebu
Dvud i Tirmizi. Ovome moemo pridodati i hadis o dva kurbana, gdje je za
jednoga od njih Poslanik, s.a., rekao: Boe moj, ovo je za sav moj ummet!576,
a za drugoga: Boe moj, ovo je za Muhammeda i Muhammedovu porodicu!
Hadis biljei Ahmed. Ono, dakle, ime se ovjek u pogledu kurbana pribliava
Bogu jest putanje krvi, a Poslanik, a.s., je to uradio za drugoga.
Isto tako, i vjerski in obavljanja hada je tjelesan, a [imetak] nije njegov neizostavni dio, ve samo sredstvo. Zar ne vidi da je onaj iz Mekke
duan obaviti had samo ako moe pjeice otii do Arefta - materijalna
sredstva mu se u tome ne postavljaju kao uvjet. Ovo je ono to se nadaje
kao najispravnije, tj. da se had ne sastoji od tjelesnog i materijalnog, ve je
on isto tjelesan vjerski in, kako se o tome eksplicitno izjasnila jedna skupina kasnijih uenjaka hanefijskog mezheba. Obrati panju na one stroge
kolektivne obaveze muslimana (furdu-l-kifje) - vidi kako u njima jedan
dio zamjenjuje ostale! To je tako jer se tu radi o poklanjanju sevapa, a ne o
zamjenjivanju (u obavljanju radnje), onako kako lini unajmljenik ne moe
nekom drugom dati da uradi ono za ta je unajmljen, ali ima pravo svoju
zaradu dati kome hoe.577
to se, pak, tie unajmljivanja nekih ljudi da ue Kuran i poklanjaju
ga umrlome, takvo neto nije radio niko iz prvih muslimanskih generacija (selef), niti je to zastupao iko od najviih autoriteta vjere (imami), niti
575
576
577
Hadis je vjerodostojan (sahh) shodno drugim hadisima koji ga potvruju. V.: El-Medme
(IV/22-23). Jedan od hadisa koji ga potvruju jeste i ovaj koji se navodi odmah poslije njega.
Potom sam, u El-Irvu, ustanovio i da je vjerodostojan sam po sebi, pa ko se eli uvjeriti u
to neka se obrati na to djelo (br. hadisa je 1138).
Hadis je dobar (hasen), a nalazi se u El-Musnedu (VI/391-392). O njegovom prijenosnom
nizu postoje razliita miljenja i ja sam to tamo objasnio.
Ovo je diskutabilno, kako je to oevidno za paljivijeg itaoca. Ja sam o ovom pitanju iznio
i obrazloio relevantan stav, koji se mirne due moe prihvatiti i koji e razgaliti srce znatieljnika, u poglavlju na koje smo maloas ukazali (na str. 454-455/u izvorniku), pa neka se
italac obrati na njega jer je od velike vanosti.
500
je izrazio svoje razumijevanje za to. Unajmljivanje za samo uenje Kurana

nije doputeno i o tome nema razilaenja. Razili su se, pak, o tome da li je
doputeno unajmiti nekoga da poduava (Kuranu) i sl., u emu ima koristi
koja se prenosi na druge. Sevap, naime, nee stii do umrloga ukoliko djelo
nije uinjeno u ime Allaha, a kako ovo nije isti ibadet, njegov izvrilac [od
tog] svog sevapa ne bi imao ta pokloniti umrlima! Stoga niko nije govorio
da je iznajmio nekoga ko e postiti i klanjati i sevape od toga poklanjati
umrlome. Meutim, ako bi ovjek dao nekih sredstava onom ko ui Kuran,
ko puduava Kuranu ili ko ui uiti u njemu kako bi time pomogao onima
koji se bave Kuranom, to bi se smatralo vidom sadake za umrloga, i to je
dozvoljeno. U djelu El-Ihtijr pie: Ako bi umrli ostavio oporuku da se dio
njegovog imetka dadne nekome ko e uiti Kuran na njegovu mezaru, ta bi
oporuka bila nevaea, jer bi implicirala unajmljivanje. Ez-Zhid u svojoj
El-Gunji navodi da bi kad bi ovjek uvakufio neto za nekog ko e uiti kod
njegovog mezara, to uvakufljenje bi bilo nevaee.
to se tie uenja Kurana i njegovog dobrovoljnog poklanjanja umrlome, bez materijalne naknade, sevap od toga stie do umrlog, kao to stie
i sevap od posta i hada. Ako bi neko rekao: Takvo to nije bilo poznato
prvoj muslimanskoj generaciji, niti ih je na to naputio Vjerovjesnik, s.a.v.s.,
- odgovor bi bio sljedei: Ukoliko bi onaj od koga bi poteklo ovo pitanje
priznavao da do umrloga stie sevap od hada, posta i dove, postavilo bi
mu se pitanje: Kakva je razlika izmeu toga i stizanja sevapa od uenja
Kurana? To to prve generacije to nisu prakticirale nije dokaz da taj sevap
ne stie do umrlih, pa odakle nam ovo ope osporavanje toga?! Ako bi on
rekao: Zato to ih je Boiji Poslanik, s.a.v.s., naputio na post, had i sadaku,
a ne i na uenje Kurana!, kazalo bi mu se: On im to nije rekao kao inicijator
toga, ve je to izrekao na njihov upit, kao odgovor na nj: jedan ga je pitao da
li moe obaviti had za svog umrlog i on mu je to dopustio; drugi ga je pitao
o postu za umrloga, pa mu je to dopustio, no nije im zabranio neto mimo
toga - prema tome, kakva je razlika izmeu stizanja sevapa do umrloga od
posta, koji je puka namjera i sustezanje i stizanja sevapa od uenja Kurana
i zikra!?
Ako bi neko rekao: ta mislite o poklanjanju (uenja Kurana) Poslaniku, s.a.v.s.? - odgovor bi bio: Neki uenjaci iz kasnijih generacija to smatraju
pohvalnim inom (mustehab), a drugi novotarijom u vjeri budui da to ljudi
iz prve generacije muslimana (ashabi) nisu radili. Osim toga Vjerovjesniku,
s.a.v.s., ionako pripada jednaka nagrada za svako dobro djelo koje uradi neko
501
iz njegovog ummeta kolika i onome koji je to djelo uradio, s tim da se poiniocu takvog djela nimalo nee umanjiti od njegove nagrade, s obzirom da
je on taj koji je svome ummetu ukazao na svako dobro i naputio ga na nj.
Onome ko kae: Umrli ima koristi od uenja Kurana kod njega, s obzirom da slua Allahov govor treba kazati da takvo to nije vjerodostojno
preneseno ni od jednog poznatog velikog autoriteta vjere (imama). Nema,
pak, sumnje da umrli uje uenje, no ne moe se kazati da on ima koristi od
toga, budui da se nagrada za sluanje Allahovog govora uvjetuje postojanjem ivota, ono je dobrovoljan in koji se, kao takav, prekida smru ovjeka. tavie, umrli moe od toga imati neprijatnosti i osjetiti bol s obzirom
da, moda, nije izvravao Allahove naredbe i izbjegavao Njegove zabrane,
odnosno da nije uinio vie dobrih djela.
Uenjaci su se razliito izjasnili o uenju Kurana kod mezarova - da li
je pokueno, ili ne smeta za vrijeme ukopa, a poslije toga je pokueno? Oni
koji smatraju da je uenje Kurana kod mezara pokueno (mekruh), poput
Ebu Hanfe, Malika i Ahmeda, prema jednoj predaji, tako dre s obzirom
na to da je ta praksa uvedena kasnije, da joj u sunnetu nema spomena, te
da uenje Kurana nalikuje namazu pa, budui da je obavljanje namaza kod
mezara zabranjeno, isto se moe kazati i za uenje Kurana.
Oni, pak, koji dre da uenju kod mezara nema zapreke, poput Muhammeda ibnu-l-Hasana i Ahmeda, prema drugoj predaji, to argumentiraju
onim to se prenosi od Ibn Omera - Allah njime bio zadovoljan! - naime
da je on oporuio da se na njegovom mezaru, za vrijeme ukopa, ue prvi i
zadnji ajeti sure El-Bekare.578 I od nekih doseljenika iz Mekke (muhadira) se,
takoer, prenosi uenje sure El-Bekare.579
Oni koji smatraju da se Kuran kod mezara moe uiti samo u vrijeme
ukopa, to se prenosi od Ahmeda, to potkrepljuju onim to se prenosi od Ibn
Omera i nekih muhadira,580 a da je poslije toga, kao kad bi se smjenjivali kod
mezara da bi tu uili Kuran, pokueno (mekruh) budui da nema potvrde u
sunnetu, niti se neto slino prenosi od nekog iz prve muslimanske generacije.
Ovo bi moglo biti i najispravnije budui da predstavlja pomirbu dva dokaza.
578
579
580
Prijenosni niz hadisa nije vjerodostojan, jer se u njemu nalaze i nepoznati prenosioci kako
je to objanjeno u djelu Ahkmu-l-deniz, str.192; izdava El-Mektebu-l-islmi.
Nigdje nisam mogao pronai predaju u kojoj stoji: muhadira; svuda stoji: ensarija.
Tako, pak, navodi Ibnu-l-Kajjim, meutim to se za njih ne moe tvrditi sa sigurnou to
sam objasnio u djelu Ahkmu-l-deniz, str.193.
Ispravno je i nekih ensarija (domicilnih stanovnika Medine za vrijeme Poslanika, a.s.).
502
O njegovim rijeima:
U Uzvieni Allah odaziva se dovama i udovoljava potrebama.

Komentar:
Uzvieni kae: Gospodar va je rekao: Pozovite Me, odazvat u vam se!
(El-Mumin, 60); A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno,
blizu, odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli! (El-Bekare, 186)
Veina muslimana i pripadnika drugih vjera, te ostalih, dre da je dova
jedno od najsnanijih sredstava kojim se postiu koristi a odbijaju zla. Uzvieni je i za nemuslimane (kuffr) rekao da se, kad ih zadesi nevolja na moru,
mole Allahu iskreno Mu ispovijedajui vjeru, te da ovjek openito, kada
ga nevolja zadesi priziva Njega u pomo, leei, sjedei ili stojei. Allahovo,
pak, odazivanje na ovjekov zaziv, bio on musliman ili nemusliman, i Njegovo udovoljavanje njegovom traenju vid je Njegove opskrbe njima, pomoi
koju im prua. To je neto to nalae injenica Njegove Gospodarstvenosti
(rubbijjet) u odnosu na ovjeka kao takvog, a potom to za njega moe
biti iskuenje i rezultirati tetnim posljedicama po njega, ukoliko to nalae
njegovo nevjerstvo i pokvarenost. U Ibn Maddeovom Sunenu se navodi
sljedea Ebu Hurejreova izjava: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Allah se ljuti
na onog ko ne ie od Njega!581
Neko je taj smisao izrazio i stihom; rekao je:
Gospodar se ljuti ako od Njega prestane traiti,
a ovjek se ljuti ako ta trai od njega!

581
Hadis je vjerodostojan (sahh) i struno je elaboriran u djelu El-Mikt (2238), drugo izdanje.
Ovako je navedeno u estom izdanju erhu-l-akideti-t-tahvijje, meutim na drugom
mjestu u tom izdanju, dvije stranice ranije (516) za nj se kae: Prijenosni niz hadisa je slab
(daf), jer se u njemu nalazi i Ebu Slih el-Hzi. U Et-Takrbu se za njega kae: Slabih je
hadisa, dok El-Hkim za ovaj hadis (I/491) kae: Vjerodostojnog je prijenosnog niza, a
Zehebi ga je preutio! Tirmizi je rekao: Ne znamo da se prenosi ikojim drugim prijenosnim nizom. Nije mi, pak, dostupan moj primjerak El-Mikta, u kojem se nalazi druga
redakcijska obrada pa da ovo ocjenjivanje slabim usporedim sa onim ta sam tamo rekao
o ovome, pa da ovdje damo ono to je ispravno od tog dvoga. Sada mi se ini - a Allah
najbolje zna! - da bi prije moglo biti da je hadis slab, jer sam ga ja uvrstio u zbirku slabih
hadisa (Ed-Dafa) pod brojem 4040 i skrenuo panju na njega u prvom svesku te zbirke,
na str. 542, ukazujui na greku na 29. str., gdje je reeno da je hadis dobar (hasen), tako
da se na sve to moralo upozoriti, a bezgrijean je samo onaj koga Allah uini bezgrijenim.
503
Ibn Akl kae: Uzvieni Allah podstie na dovu, to implicira vie smislova. Prvo: to podrazumijeva (Njegovo) postojanje, jer se nekome ko ne
postoji ne obraa; drugo: podrazumijeva bogatost, jer se od siromaha ne
ie; tree: podrazumijeva sluh, jer se gluhi ne doziva; etvrto: podrazumijeva dareljivost, jer se od krtaca ne trai; peto: podrazumijeva milostivost,
jer se grubijanu ne obraa; esto: podrazumijeva mo, jer se od nemonog
ne trai pomo. Oni, pak, koji stoje na stanovitu da svijetom ravnaju prirodni elementi, znaju da se vatri ne moe rei: Ne sagorijevaj! ni zvijezdi:
Popravi mi raspoloenje! jer one, po njima, djeluju kako djeluju po svojoj
prirodi, a ne po (neijem) izboru. Stoga je Allah propisao dovu i namaz za
kiu da bi na vidjelo iznio laljivost njihove tvrdnje.
Neki filozofi i ekstremne sufije zauzeli su stanovite da od dove nema
koristi - rekli su: To je stoga to, ako Allahovo htijenje iziskuje da se desi
ono to se trai, onda za dovom nema potrebe, a ako ne iziskuje onda od
dove nema koristi! Neki od njih ovo vezuju samo za najelitniji dio spoznavatelja Boga (havssu-l-rifn), drei da je upuivanje dove za njih mahana
s obzirom na poziciju elite. To, pak, spada u pogreke nekih ejhova, jer kako
god je oevidna neispravnost toga s obzirom na aksiomna nauavanja islama, isto tako je oevidna njegova neispravnost i prema aksiomima razuma,
budui da je korisnost dove neto na emu se zasniva iskustvo svih sljedbi.
ak i filozofi kau: amor glasova u hramovima, nastao stapanjem razliitih jezika, razvezuje i ono to su zvijea utjecajna zamrsila! Tako govore,
iako Allahu pridruuju druge u Boanstvenosti Njegovoj.
Odgovor na ovu primjedbu bio bi neslaganje s ove dvije premise,582 jer
ono kako su se oni izrazili o Allahovom htijenju, tj. da ono po sebi ili iziskuje
ono to se trai, ili ga ne iziskuje, nije i sve to se o tome moe kazati [jer]
postoji i trea mogunost: da ga, naime, iziskuje pod uvjetom, a da ga ne iziskuje kod izostajanja tog uvjeta. Tako taj uvjet moe biti i dova, onako kako i
nagrada neminovno dolazi sa dobrim djelom, a ne dolazi u sluaju njegovog
izostanka, i kao to sitost i napojenost neminovno slijede kod jela i pia, a
ne slijede kod njihovog izostanka i kao to dijete dolazi spolnim odnosom,
a usjev sijanjem sjemena.
Prema tome, ako je odreeno da se ono to se trai moe postii dovom, onda nije ispravno kazati da od dove nema koristi, kao to se ne moe
582
Tako stoji u izvorniku. Ispravno bi, pak, moglo biti ovako: neslaganje sa svoenjem samo
na ove dvije postavke, to sugerira dalji kontekst govora.
504
kazati da nema koristi od jela i pia, sijanja i poduzimanja drugih uzronika.

Ova njihova tvrdnja, dakle, ne samo da je u konfrontaciji s vjerozakonom,
nego je i u konfrontaciji s osjeajem i ljudskom prirodom.
Uz to, treba imati u vidu i ono to je kazala jedna skupina uenjaka,
naime, da svoenje sve panje na uzroke naruava naelo Allahove jednosti
u Njegovoj Boanstvenosti! Iskljuivanje, pak, uzronika u smislu njihovog
uzrokovanja neega odraava manjkavost uma, a okretanje od njih kao cjeline predstavlja povredu Vjerozakona. Pouzdavanje u Allaha (et-tevekkul) i
vezivanje nadanja za Njega (er-red) sastoji se od akceptiranja Allahove
jednosti, razuma i Vjerozakona.
Objanjenje toga je sljedee: Ograniavanje na uzrok znai srano
oslanjanje na njega, vezivanje nadanja za njega i oslanjanje na njega, a meu
stvorenjima nema takvoga koje to zavreuje, budui da nijedno nije neovisno, ve neminovno mora imati saveznike i oponente sa ovim, pa ako taj
uzrok ne potini Uzronik svih uzroka on nee biti podreen svrsi.
Na njihovu konstataciju da ako Allahovo htijenje iziskuje da se desi
ono to se trai, onda za dovom nema potrebe mi kaemo: Naprotiv, za
njom moe biti potrebe da bi se postiglo neko drugo dobro, prije ili kasnije,
ili otklonila neka teta, prije ili kasnije. Isto tako, na njihovu konstataciju:
a ako ne iziskuje onda od dove nema koristi kaemo: Naprotiv, od nje
ima velikih koristi - one se ogledaju u zadobijanju raznih korisnih stvari i u
odbijanju onih tetnih, na ta je upozorio Vjerovjesnik, s.a.v.s. tavie, njome
ovjek vrlo brzo postie neke stvari, kakvo je (bolje) spoznavanje njegovog
Gospodara i priznavanje Njega u smislu da On uje, da je blizu, da je moan, sveznaju, milostiv; zatim kakvo je njegovo priznanje da je on ovisan o
Njemu, da mu je On nuno potreban, kao i sva ona ista stanja i uzviena
znanja, koja spadaju u red najveih potranji, a koja idu uz to.
Ako bi neko rekao: Ako je Allahovo davanje uvjetovano ovjekovim
postupkom, ono nalikuje davanju onog od koga se ie onome koji ie, to
znai da je iska izvrio utjecaj na onoga od koga je iskao, te da mu je on po
toj osnovi dao mi bismo kazali: Gospodar Uzvieni je onaj koji je pokrenuo
ovjeka da Mu se obrati dovom, to znai da je to dobro, da se ono u cijelosti vezuje za Njega.
Omer je - Allah bio zadovoljan sa njim! - u tom smislu rekao: Ja se ne
optereujem time da li e mi se dova usliati, ve se optereujem samom dovom, jer kad ve budem nadahnut dovom onda uz nju ide i njeno uslianje!
Isti smisao izraava i kuranski ajet: On upravlja svim, od neba do Zemlje, a
505
onda se sve to Njemu vraa u danu koji hiljadu godina traje kako vi raunate! (Es-Sedda, 5)
Uzvieni nas ovim upoznaje sa tim da od Njega zapoinje regulacija
[odreene stvari], i da se potom ta stvar, koju je On uredio, uzdie k Njemu.
Prema tome, Uzvieni Allah je taj koji u srcu ovjekovom potakne aktivnost
za dovom i koji tu dovu uini uzronikom onoga dobra koje mu dadne,
to je sluaj i s djelom i nagradom. Tako On ovjeka naputi da uini tevbu
(pokajanje), a potom tu tevbu i primi [i naputi ovjeka da ini dobra djela,
a potom ga nagradi za to], i naputi ovjeka na dovu, a potom je uslia od
njega. Kako se vidi, nijedno stvorenje ne izvri nikakav utjecaj na Njega, ve
On ono to uradi uini uzrokom onome to e uraditi.
Mutarrif ibn Abdullah ibnu--ihhr, jedan od najveih autoriteta vjere iz druge muslimanske generacije, kae: Razmiljao sam o ovome pa sam
zakljuio da i inicijacija i dovrenje pripadaju Allahu, a da je okosnica toga
dova. Ovdje imamo ono poznato pitanje: naime, da neki ljudi iu od Allaha, ali ne dobiju nita, ili dobiju neto drugo od onog to su iskali?! Na ovo je
dat velik broj odgovora, od kojih su tri struno verificirana i, stoga, vrijedna
panje. Radi se o sljedeim odgovorima:
1. Ajet ne govori o tome da e ono to se trai neminovno i biti dato;
njime se naznaava samo to da e onome koji se dovom obrati biti
uzvraeno. Onaj, pak, koji se obraa dovom (ed-d) ima iri smisao od onog koji ie (es-sil), tako da i uzvraanje na dovu ima iri
smisao od davanja onome koji ie. Stoga Vjerovjesnik, s.a.v.s., kae:
Na Gospodar se svake veeri spusti na zemaljsko nebo i upita: Ko
Me zaziva dovom pa da mu se odazovem? Ko ie od Mene pa da
mu dadnem? Ko Me moli za oprost pa da mu oprostim!?583 Kako
se vidi, postoji razlika izmeu onog ko Ga zaziva dovom i onog ko
(neto) ie, izmeu odziva i davanja, to je razlika izmeu opeg
i konkretnog. Uz to je pridodao i onoga koji moli za oprost, takav
spada u jednu vrstu onih koji iu, tako da zapaamo kako je najprije
spomenuo onog koji Ga zaziva openito, zatim onog koji ie neke
konkretnije stvari, pa onog koji trai neto ba sasvim konkretno.
Tako kad ljudi shvate da je On blizu, da se odaziva dovi onog ko
Mu se obraa, shvate kako im je zapravo blizak i kako mogu iskati
583
Hadis je vjerodostojan (sahh) i prenosi se na nesumnjivo pouzdan nain (mutevtir). Neke

njegove nizove predaje naveo sam u djelu Irvu-l-gall (450).
506
od Njega: postanu im jasni Njegovo znanje, Njegova milost i Njegova mo, pa Ga u jednom sluaju zazivaju voeni pobonou, u
drugom sluaju udei za tim da im se udovolji njihovoj tranji [u
treem sluaju obraaju Mu se dovom koja sadri i jedno i drugo].
Dova, naime, i jest neto to je istovremeno i poboan in i molba
za pomo. Tako se i Njegove rijei: Gospodar va je rekao: Pozovite
me, Ja u vam se odazvati..! (El-Mumin, 60) tumae kao upuivanje dove u smislu pobonog ina, ali i kao obraanje dovom u smislu iskanja. Njegove rijei koje se navode poslije toga: Oni koji se
ohole prema oboavanju Mene... (El-Mumin, 60) pak idu u prilog
prvog tumaenja.
2. Odazov na dovu kojom se neto ie ima iri smisao od samog davanja ba onog to se ie, kako je to protumaio Vjerovjesnik, s.a.v.s.,
u hadisu koji biljei Muslim u svom Sahhu, u kojem Vjerovjesnik,
s.a.v.s., kae: Nema nijednog ovjeka koji se dovom u kojoj nema
grijeha ili kidanja rodbinske veze obrati Allahu, a da mu Allah nee
dati jedno od troga: ili e mu brzo dati ono za ta Ga je molio, ili e
mu pohraniti (za kasnije) dobra onoliko koliko je traio u dovi, ili
e od njega otkloniti zla u tolikoj mjeri! Boiji Poslanie, kazali su
oni, u tom sluaju emo to vie initi dovu! Allah e (vam tada
davati) jo vie!, rekao je on.584 Time nas je onaj koji govori istinu i
ijim rijeima se bezuvjetno vjeruje upoznao sa tim da za dovu koja
ne sadri nita zabranjeno neminovno slijedi ili brzo davanje onoga
to se njome trailo, ili kasnija kompenzacija toga nekim drugim
dobrom, ili odagnavanje istomjernoga zla.
3. Dova je sredstvo za dosezanje onoga to se trai, a sredstvo ima svoje
uvjete i zapreke, pa ako se zadovolje njegovi uvjeti i eliminiraju njegove zapreke dobije se ono to se trailo, u protivnom se ne dobije,
ili se, pak, dobije neto drugo. Tako je i sa svim drugim dobrim rijeima u tradicijskim dovama koje su u dosluhu s pribavljanjem koristi
i odbijanjem teta. Naime, rijei su poput alatke u ruci djelatnika i
584
Hadis je vjerodostojan (sahh), meutim, ne nalazi se u Muslimovoj zbirci, nego ga biljei

Ahmed - i drugi autori - posredstvom Ebu Seda el-Hdrija. El-Hkim i Zehebi su ga
oznaili vjerodostojnim, to je tano. Muslim ga, pak, biljei u skraenoj verziji, posredstvom Ebu Hurejrea, dok ga Tirmizi biljei u duem obliku, s tim da on za ono tree kae:
ili e mu oprostiti grijeha u mjeri onoga to je molio. Budui da je hadis u tom obliku
odbaen (munker), ja sam ga uvrstio u zbirku slabih hadisa (Ed-Dafa, 4483), s tim da sam
ispod njega naveo i ono to je od njega vjerodostojno, kakav je ovaj Ebu Sedov hadis.
507
meusobno se razlikuju shodno njegovoj snazi i onom to je podupire, tako da im se moe isprijeiti neka prepreka. Pasai svetih tekstova koji se odnose na obeanje nagrade i prijetnju kaznom ine se
meusobno proturjenim. Tako e se esto susresti s dovama koje
su neki ljudi uili i one su im bile usliane, a takvu dovu pratila je
prijeka potreba onog koji ju je inio i njegova iskrena posveenost
Allahu, ili je pak prethodno bio uradio neko dobro djelo, pa je Allah
tu dovu usliao kao zahvalu za to dobro djelo, ili je dotini dovu
uputio u trenutku usliavanja dova i sl., pa mu je dova primljena
zbog toga, a ljudi misle da je tajna u samoj dovi pa je prihvataju lienu tih okolnosti koje su je pratile onda kad je njome molio dotini
molitelj.
To je isto kao kada bi ovjek upotrebljavao neki efikasan lijek u za
njeg predvieno vrijeme i od njega imao koristi, a onda drugi pomislili da je sama upotreba tog lijeka dovoljna za prevazilaenje bolesti, pa tako napravili greku. Isto tako se moe desiti da neko ko
je u velikoj nudi uini dovu kod mezara pa mu Allah uslia dovu a
on pomisli da je tajna u mezaru, ne shvatajui da je tajna u nudi u
kojoj se naao i u iskrenosti pribjegavanja Uzvienom Allahu, a da je
on to uinio u nekoj damiji, to bi, svakako, bilo bolje i drae Allahu
Uzvienom.
Prema tome, dove, obraanja Allahu radi zatite i lijeenje oduavanjem (rukja) - sve je to poput oruja, a ubojitost oruja zavisi i od
onog ko njime rukuje, a ne samo od njegove otrine, pa kada oruje
bude vrhunsko, onaj ko ga koristi jak i sposoban a meta dostupna,
te ne bude nikakve zapreke, tada e se neprijatelju zadati udarac.
Ukoliko, pak, izostane jedno od tog troga tada e izostati i djejstvo.
Tako, ako dova sama u sebi nije dobra, ili ako onaj koji je upuuje
pri tome nije objedinio jezik i srce, ili neto bude prijeilo njeno
uslienje, tada nee biti nikakvoga efekta.
O njegovim rijeima:
posjeduje sve, a Njega ne posjeduje nita. Bez Uzvienog AllaU On
ha ne moe se ni za jedan treptaj oka. Ko se osjeti neovisnim o
Allahu makar i za samo jedan tren taj je zaao u nevjerstvo i postao od onih koji su u propasti.
508
Komentar:
Ovo su istinite i sasvim jasne rijei, bez ieg skrivenog (tako da nema potrebe ni za kakvim komentarom).
O njegovim rijeima:
U Allah biva srdit i zadovoljan, ali ne kao neko stvorenje.

Komentar:
Uzvieni kae: Allah je s njima zadovoljan. (El-Mide, 119; Et-Tevbe, 100;
El-Muddele, 22; El-Bejjine, 8); Allah je zadovoljan vjernicima koji su ti
se zakleli na vjernost pod onim drvetom... (El-Feth, 18) Uzvieni jo kae:
Onom koga je prokleo Allah i rasrdio se na njega... (El-Mide, 60); Rasrdit
e se Allah na njega i proklet e ga... (En-Nis, 93); I navukli su srdbu od
Allaha... (El-Bekare, 61)
Ovakvih ajeta u Kuranu ima velik broj. Ljudi iz prvih muslimanskih
generacija i svi istaknuti autoriteti vjere priznavali su (Allahu) srdbu, zadovoljstvo, neprijateljstvo, prijateljstvo, voljenje, mrnju i slina svojstva koja
se navode u Kuranu i sunnetu i njihova tumaenja koja bi ih udaljavala od
njihovih biti, primjerenih Allahu Uzvienom, nisu se doputala. Isti stav imali su i prema injenici (Allahovog) sluha, vida, govora i drugim svojstvima,
na ta je Profesor ukazao u ranije navedenim njegovim rijeima: Ako se radi
o tumaenju vienja ili tumaenju svakog drugog smisla koji se pridodaje
uz Boanstvenost - njega treba ostaviti postrani i obaveza je prihvatiti to
onakvim kako je reeno; na tome je vjera muslimana.585
Vidi kako je imam Malik - Allah bio zadovoljan sa njim! - odgovorio
na pitanje o Allahovom uzdizanju na Prijesto (el-istiv) - rekao je: Da je
dolo do Njegovog uzdizanja, to (nam) je poznato, a kako, to (nam) je nepoznato!
Isto to se, takoer, prenosi i kao izjava Ummu Seleme - Allah bio zadovoljan sa njom! - ali i kao Vjerovjesnikov, s.a.v.s., hadis.586
585
586
U izvorniku stoji: poslanika.

Predaja kao Vjerovjesnikov, s.a.v.s., hadis (merf) nije vjerodostojna.
509
Profesor je - Allah mu se smilovao! - kako smo to ranije vidjeli, rekao

i ovo: Ko se ne bude uvao negiranja (nekih injenica vezanih za Allaha) i
(Allahovog) uporeivanja s neim stvorenim on je skliznuo sa istine i nema
jasnu predstavu o onom ta jest, a ta nije Allahu primjereno (tenzh). Meu
njegovim rijeima naii emo i na ove: Islam se nalazi izmeu prekomjernosti i nedomjernosti, izmeu usporeivanja Allaha sa neim i poricanja
Njegovih svojstava. Prema tome, gornje Profesorove - Allah mu se smilovao! - rijei: Ali ne kao neko stvorenje predstavljaju negiranje Allahove
usporedivosti, odnosno slinosti s neim stvorenim (tebh).
Ne moe se, pak, kazati da je zadovoljstvo eljenje dobra, a da je srdba eljenje kanjavanja, budui da bi to znailo negiranje tog svojstva. Pripadnici glavnog toka islama (ehlus-s-sunne) imaju jedinstven stav o tome
da Allah nareuje iskljuivo ono to voli i ime je zadovoljan, makar neto
i ne elio i ne htio, te da zabranjuje iskljuivo ono to izaziva Njegov bijes i
to prezire, to mrzi i zbog ega mrzi one koji to ine, makar upravo to htio
i elio - kod njih, naime, ponekad bude zadovoljan neim to ne eli (da se
radi), a ne voli i mrzi neto to eli.
Onog ko srdbu i zadovoljnost tumai kao eljenje dobra treba upitati: Zato to uope tumai?!, na ta e on svakako kazati: Pa, srdba je kljuanje srane krvi, a zadovoljstvo je naklonost i poriv, a to Uzvienom Allahu
ne dolikuje! Na to e mu se rei: Kljuanje srane krvi u ovjeku jest neto
to nastane iz svojstva srdbe, a nije i sama srdba. Takoer e mu se rei:
Isto je i sa eljom i htijenjem u nama. Naime, to je naklonost ivoga prema
nekoj stvari, odnosno prema neemu to mu prilii i odgovara, budui da
svaki ivi meu nama eli samo ono to e mu donijeti korist, ili mu otkloniti
tetu, tako da on ima potrebu za onim to eli, to mu to nedostaje; njegovim
zadobivanjem on ima vie, a nezadobivanjem manje. Prema tome, smisao
koji si ti dao izrazu isti je kao i onaj od kojega si odstupio, pa ako je ovo prihvatljivo, prihvatljivo je i ono; ako nije prihvatljivo jedno, nije ni drugo.
Ako bi on rekao: [Ona elja] kojom se opisuje Allah razliita je od elje
kojom se opisuje ovjek, premda je svaka od njih stvarna!? mi bismo mu
kazali: Takoer moe kazati da su i srdba i zadovoljstvo kojima se opisuje
Allah drukiji od onih kojima se opisuje ovjek, premda je i jedno i drugo
stvarno. Prema tome, ako bi se ono to bi on rekao za elju moglo kazati i
za ova svojstva, tada tumaenje nema svrhe. Naprotiv, moralo bi se ostaviti
postrani, jer e time biti siguran da nee zapasti u kontradikciju i, takoer,
da nee, sasvim nepotrebno, porei smisao Allahovih imena i svojstava.
510
Naime, odvoenje Kurana od njegovog vanjskog izraza i njegove biti, bez

opravdanog razloga, strogo je zabranjeno (haram), a opravdanim razlogom
za neto takvo ne moe se smatrati ono na ta bi upuivao njegov razum, jer
su razumi razliiti pa bi svako govorio da ga njegov razum upuuje na neto
drugo od onog kako se o tome izraavaju drugi!
Ovako e se kazati svakome ko zanijee neko svojstvo Uzvienog Allaha, budui da se ono to se podrazumijeva pod izrazom za to svojstvo ne
moe nai u stvorenju. Naime, Allahu se mora priznati neto razliito od
onog smisla na koji smo mi svikli (da se podrazumijeva pod odreenim
izrazom), ak i u pogledu samog svojstva postojanja (vudd), budui da je
ovjekovo postojanje onakvo kakvo prilii njemu, a postojanje Uzvienog
Stvoritelja onakvo kakvo prilii Njemu! Prema tome, za postojanje Njega,
Uzvienoga, nije zamislivo nepostojanje, dok takav sluaj nije i s postojanjem stvorenja - njegovo nepostojanje je sasvim zamislivo.
Tako je i s onim ime Gospodar naziva i Sebe i Svoja stvorenja, naprimjer ivi, ueni, moni, odnosno ime je nazvao neka Svoja svojstva, poput
srdbe i zadovoljnosti, kao i neka svojstva Svojih robova - mi svojim srcima
poimamo smisao ovih imena kada se ona odnose na Uzvienog Allaha, te da
je to egzistentna i postojana istina, kao to poimamo i njihov smisao kada se
odnose na neko stvorenje. Naime, znamo da izmeu tih dvaju smislova ima
neeg zajednikog, ali isto tako shvatamo da taj smisao vani nije zajedniki,
tj. da openit zajedniki smisao postoji samo u umovima, dok u vanjskome
svijetu postoji samo kao konkretan i poseban. Tako proizlazi da se [na] svaki
od ta dva subjekta odnosi onaj smisao koji mu prilii.
tavie, ako bi neko rekao: Srdba Mlika, dehennemskog uvara, i
srdba drugih meleka ni tada se ne bi moralo raditi o identinosti sa ljudskom srdbom, budui da meleki nisu stvoreni od smjese etiri elementa,
pa da bi im krv u srcima bila uzavrela, onako kako kod srdbe uzavrije srce
ovjekovo. Tim prije je, dakle, razliita srdba Allahova!
Dehm i oni koji su bili saglasni sa njim nijekali su sve ono ime je Allah
Sebe opisao: Njegov govor, zadovoljnost, srdbu, voljenje, mrenje, aljenje
i sl. Oni kau: Sve su to stvorene injenice, odvojene od Njega. On se, u
Samom Sebi, ne karakterizira niim od toga!
Njima se, iz reda atributera (es-siftijje), suprotstavio Ibn Kullab i oni
koji su bili saglasni sa njim; rekli su: Allah se, u naelu, ne opisuje niim to je
u dosluhu s Njegovim htijenjem i moi, sve su to samo svojstva imanentna
511
Njegovome Biu, praiskonska i vjena. Tako On nije zadovoljan u jednom, a

ne i u drugom vremenu, ni srdit u jednom a ne i u drugom vremenu, kako
je to reeno u hadisu o zauzimanju (za grenike) na Sudnjem danu, naime:
Moj Gospodar se danas rasrdio kao nikada prije i kako se nikada kasnije
nee rasrditi!587
U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima (Es-Sahhajn)
navode se, posredstvom Ebu Seda el-Hudrija - Allah bio zadovoljan sa
njim! - sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Uzvieni Allah e stanovnicima Denneta rei: O dennetlije! Odazivamo ti se, Gospodaru na, kazat
e oni, spas i svako dobro su u Tvojoj ruci! Jeste li zadovoljni?, upitat e
ih On, i oni e rei: Kako bismo mogli biti nezadovoljni, Gospodaru, kad si
nam dao to nisi dao nijednom Svom stvoru?! Hoete li da vam dam neto
jo bolje od toga?, upitat e ih On, i oni e rei: A ta to, Gospodaru, moe
biti bolje od ovog?! Da na vas spustim Svoje zadovoljstvo, rei e im On, pa
da se vie nikad ne naljutim na vas!588
Iz ovoga proizlazi da Njegovo zadovoljstvo biva na sceni u jednom vremenu, mimo drugoga, te da nekada moe biti zadovoljan a potom se rasrditi, kao to moe biti i obratno, dok e na ove spustiti Svoje zadovoljstvo tako
da nakon njega vie nee biti srdbe.
Oni, pak, kau: (On) ne govori kad hoe, ne smije se kad hoe, ne
srdi se kad hoe, niti je zadovoljan kad hoe. Stoga su prinueni: ili zadovoljstvo, srdbu, voljenje i mrenje tretirati kao volju, ili to smatrati drugim
svojstvima. I u jednom, i u drugom sluaju nita od toga nije u dosluhu s
Njegovim htijenjem i Njegovom moi, jer da jeste tada bi On bio podruje
dogaanja i promjena! Tim naelom ovi su zanijekali Allahovom Biu svojstvena djelujua svojstva, kao to su oni zanijekali svojstva openito, rekavi
da On nije poligon za privremena stanja!
Moda e neko rei: Naprotiv, radi se o postupcima, a oni se ne nazivaju dogaanjima, onako kako je i to nazvano svojstvima, a ne privremenim
stanjima ili akcidentalijama!
Meutim, ranije je ukazano na ovo, no Profesor - Allah mu se smilovao! - u Saetku nije govor o svojstvima objedinio na jednom mjestu, kao
587
588
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) posredstvom Ebu Hurejrea i ranije je
naveden u cjelini (br. 198/u izvorniku).
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u djelu Sahhu-l-Dmi-s-sagr, br.
1907.
512
ni govor o sudbinskom odreenju i tome slino - on u tome nije vodio

rauna o rasporedu. Najbolje je - knjigu o naelima vjere rasporediti prema
Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., odgovoru Dibrlu kada ga je ovaj pitao o ispravnom vjerovanju (el-mn), i kad mu je rekao: Da vjeruje u Allaha, Njegove
meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, u Sudnji dan i sudbinsko odreenje [dobro i zlo]589 - zapoeti govorom o izraavanju Boije jednosti
(et-tevhd) i (Boijim) svojstvima, te onim to je u dosluhu sa tim, a onda
govoriti o melekima i tako redom.
O njegovim rijeima:
volimo ashabe Boijeg Poslanika, s.a.v.s., ali u toj ljubavi ne
U Mi
pretjerujemo ni prema jednome od njih, niti se odriemo ijednoga od njih. Preziremo one koji njih preziru i koji ih ne spominju
po dobru. Mi ih, pak, spominjemo samo po dobru. Ljubav prema
njima sastavni je dio vjere, vjerovanja i odlinosti u vjeri (ihsn), a
mrnja prema njima sastavni je dio nevjerstva, licemjerstva i nepokornosti Bogu (tugjn).
Komentar:
Profesor - Allah mu se smilovao! - ovim smjera odgovoriti rafidijama i nasibijama. Allah Uzvieni je, naime, izrekao pohvalu ashabima, kao to je to
uinio i Njegov Poslanik, izrazio svoje zadovoljstvo njima i obeao im lijepu
nagradu. On je doslovno rekao: Allah je zadovoljan prvim muslimanima,
muhadirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela inei, a i
oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio dennetske bae kroz koje
e rijeke tei. I oni e vjeno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.
(Et-Tevbe, 100); Muhamed je Allahov poslanik i njegovi sljedbenici su strogi
prema nevjernicima, a samilosni meu sobom; vidi ih kako se klanjaju i licem na tle padaju... (El-Feth, 29), i dalje sve do kraja sure. Jo je rekao: Allah
je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod onim drvetom na vjernost
zakleli. (El-Feth, 18); Oni koji vjeruju, i iseljavaju se, i u borbi na Allahovom
putu zalau imetke svoje i ivote svoje, i oni koji daju utoite i pomau,
oni jedni druge nasljeuju... (El-Enfl, 72) pa sve do kraja sure; zatim: Nisu
589
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), kako je prethodno objanjeno.
513
jednaki oni meu vama koji su davali priloge prije pobjede i lino se borili - oni su na viem stupnju od onih koji su poslije davali priloge i lino se
borili, a Allah svima obeava nagradu najljepu;590 - Allah dobro zna ono to
radite! (El-Hadd, 10); I siromanim muhadirima koji su iz rodnog kraja
svoga protjerani i imovine svoje lieni, koji ele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegovog pomognu - to su, zaista, pravi
vjernici - i onima koji su Medinu za ivljenje izabrali i domom prave vjere
jo prije njih je uinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim
nikakvu tegobu, zato to im se daje, ne osjeaju, i vie vole njima nego sebi,
mada im je i samima potrebno. A oni koji se uuvaju lakomosti, oni e,
sigurno, uspjeti. Oni koji poslije njih dolaze, govore: Gospodaru na, oprosti
nama i brai naoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima naim
bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru na, Ti si, zaista, dobar i
milostiv! (El-Har, 8-10)
Svi ovi ajeti sadre pohvalu muhadira i ensarija, ali i onih koji poslije
njih dolaze, onih koji e za njih Allaha moliti da im oprosti i da im iz srca
odstrani i najmanju zlobu prema njima. Ajeti, takoer, naglaavaju da su oni
ti kojima pripada plijen dobijen bez borbe, dok oni koji u sebi nose zlobu prema onima koji vjeruju i ne mole se za njih591, u tome nemaju nikakva udjela,
prema eksplicitnom kuranskom izriaju.
Isto tako, u zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima nalazimo hadis koji se prenosi od Ebu Seda el-Hudrija koji kae: Neto je iskrslo izmeu Halida ibnu-l-Velda i Abdurrahmna ibn Avfa, pa mu je Halid
neto runo rekao, na ta je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Nemojte vrijeati
nikoga od mojih ashaba, jer kad bi neko od vas potroio i koliko je brdo
Uhud zlata (na Allahovom putu), to ne bi imalo vrijednost ni jedne pregrti,
pa ak ni polovine pregrti, onoga to je potroio neko od njih!592
Ovaj detalj, tj. da je Hlid neto runo rekao Abdurrahmnu, navodi
samo Muslim, dok ga El-Buhri ne registruje. U svakom sluaju Poslanik je
rekao Hlidu i ostalima: Nemojte vrijeati moje ashabe!, tj. Abdurrahmna
i njemu sline, jer su oni ti koji su pretekli ostale u vjerovanju, koji su prvi primili islam i borili se jo prije osloboenja Mekke; oni su ti koji su dali prisegu

592

590
591
Affi kae: Pogledaj 662. str. u sedmom svesku knjige Medm u-l-fetv!
Tj. ne mole Allaha da im oprosti grijehe njihove. (Nap. prev.)
Hadis je vjerodostojan (sahh), a Muslim ga biljei jo i posredstvom Ebu Hurejrea. Struno je
elaboriran u djelu Zillu-l-denneh (str. 988-991), gdje je naznaeno da je vezivanje Ebu Hurejrea za ovaj hadis izdvojen sluaj (zz), pa se italac, ako hoe, moe obratiti na ovo djelo.
514
na vjernost kojom je Allah bio zadovoljan (Bejatu-r-ridvn), [pa su, prema

tome, oni bolji i imaju prioritet u tome da su Poslaniku posebniji od onih
koji su islam primili poslije toga], dok su ovi u islam uli nakon Hudejbije,
kad je Poslanik postigao mir sa stanovnicima Mekke, meu kojima je bio
i Hlid ibnu-l-Veld. Ovi su prvi dakle pretekli one iji je islam ekao osloboenje Mekke, one koje su oni nazvali osloboenicima (tulek), meu
kojima su bili i Ebu Sufjn i njegovi sinovi Jezd i Muvija.
Iz ovoga se razumije da je Poslanik zabranio onome koji je postao ashab u potonjem vremenu da neto neprilino rekne onome ko je bio ashab
mnogo prije njega, budui da se takvi odlikuju nekim kvalitetama zbog kojih se ovi kasniji nikada ne mogu s njima izjednaiti, tako da, ako bi neki od
njih potroio zlata koliko je brdo Uhud (na Allahovom putu), to opet ne
bi imalo vrijednost ni jedne pregrti, pa ak ni polovine pregrti, onoga to
su potroili oni prvi! Prema tome, ako je stvar takva sa onima koji su islam
primili nakon Hudejbije, pa makar to bilo i prije osloboenja Mekke, kako
tek stoji s onima koji uope nisu ashabi u odnosu na one koji to jesu?! Neka
sve njih obujmi Allahovo zadovoljstvo!
Sintagma es-sbikne-l-evveln prvaci meu ashabima iz reda muhadira i ensarija obuhvata one koji su svoje imetke troili prije Hudejbije
i borili se, svi koji su dali prisegu zadovoljstva a bilo ih je vie od hiljadu i
etiri stotine.
Postoji, istina, i miljenje po kojem se u najprve muslimane ubrajaju
svi oni koji su klanjali u pravcu dvije kible, no ono je slabo.593 Naime, klanjanje u pravcu dokinute kible nije vrlina samo po sebi, budui da to dokidanje
nije njihova zasluga, niti na takvu eventualnu prednost upuuje bilo kakav
erijatski argument, kao to je to sluaj s isticanjem prednosti onih koji su
prije drugih troili svoj imetak na putu Boijem, borili se i prisegnuli na vjernost u prisezi koja se dogodila pod jednim drvetom.
to se, pak, tie predaje koja se vee za Poslanika, s.a.v.s., gdje je on,
navodno, rekao: Moji su ashabi poput zvijezda - za kojim god se od njih
povedete, biete upueni!594 ona je slaba (daf). El-Bezzr kae: Ovaj hadis
nema vjerodostojnu predaju od Boijeg Poslanika i ne nalazi se ni u jednoj
mjerodavnoj hadiskoj zbirci.
593
594
Affi kae: Vidjeti str. 398. i dalje, u etvrtom svesku Ibn Tejmijjeovog djela Medm u-lfetv!
Rije je o lanom hadisu (btil), kako sam to pojasnio u knjizi El-Ehdsu-d-dafetu ve-lmevdatu (br. 58).
515
U Muslimovom Sahihu, u predaji od Dbira, stoji: Aii je, r.a., reeno:

Ljudi kojeta priaju o ashabima Boijeg Poslanika, pa ak i o Ebu Bekru i
Omeru! A to se udite tome!?, odgovorila je ona. Njihova su djela prestala
tei, pa je Allah poelio da im ne prestane tei i nagrada!595
Ibn Betta, s vjerodostojnim nizom prenosilaca, biljei sljedee Ibn
Abbsove rijei: Nemojte vrijeati Muhammedove ashabe, jer je asak
(sat) stajanja nekoga od njih s Poslanikom, alejhi-s-selam, doista bolji od
etrdesetogodinjeg djelanja nekoga od vas!596 a u verziji koja se prenosi
posredstvom Veka stoji: Bolji je od cjeloivotnog ibadeta nekoga od vas!
U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima nailazimo na
hadis koji prenosi Imrn ibn Husajn i jo neki prenosioci, u kojem se navodi
da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Najbolji ljudi jesu ova moja generacija,
potom oni koji e doi poslije njh, pa oni iza njih! Imrn kae: I ne znam
da li je, nakon svoje, spomenuo jo dvije ili tri generacije!597
U Muslimovom Sahhu zabiljeen je i vjerodostojan hadis, koji prenosi
Dbir, u kojem stoji da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Niko od onih koji su
pod onim drvetom dali prisegu na vjernost nee ui u Dehennem!598
Uzvieni Allah kae: Allah je oprostio Vjerovjesniku, muhadirima i
ensarijama, koji su ga u tekom asu slijedili. (Et-Tevbe, 117) Abdullh ibn
Mesd, r.a., pravilno ih je opisao kad je rekao: Allah je pogledao u srca ljudi,
pa je naao da je Muhammedovo srce najbolje od svih ljudskih srca, te ga je
stoga odabrao za Sebe i poslao ga sa Svojom Objavom. Nakon toga je opet
pogledao u srca ljudi i naao je da su najbolja srca Poslanikovih ashaba, pa
ih je uinio pomonicima i saradnicima (vuzer) Svoga Vjerovjesnika, da se
595
596
597
598
Ovaj hadis je kod mene slab (garb), a jo je udnije to to se on pripisuje Muslimu! Ja ga,
naime, kod njega nisam naao, ak ni nakon korienja svih raspoloivih sredstava, s tim
da ga (prvobitno) nisam mogao provjeriti u jo nekim izvorima meu hadiskim knjigama.
Meutim, kako sam ubrzo otputovao za Medinu, tamo sam se potpuno uvjerio da se on,
doista, ne nalazi kod Muslima, nakon to sam, prije nekoliko godina, zavrio rad na skraenoj verziji Muslimovog Sahha, a trenutno radim i na skraenoj verziji El-Buhrijevog
Sahha, drei se pritom strogog naunog metoda. Njegov prvi svezak je ve izaao iz
tampe i u njemu se nalazi oko hiljadu hadisa s punim nizovima prenosilaca, te 318 hadisa
bez niza prenosilaca (muallek) i 409 predaja iji su nizovi prenosilaca tradirani samo do
ashaba (mevkf).
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u Ez-Zillu (1006).
Hadis je vjerodostojan (sahh). Navodi ga i Ibn Ebi sim u svom djelu Es-Sunneh, s razliitim nizovima prenosilaca (1468-1472), od kojih Ibn Hibbn jednog oznaava vjerodostojnim. Struno je elaboriran u Es-Sahhi (699).
516
bore za Njegovu vjeru. Tako, ono to muslimani smatraju dobrim, to je i kod

Allaha dobro, a to oni smatraju pokuenim, to je i kod Allaha pokueno!599
U drugoj verziji stoji jo i dodatak: Svi Muhammedovi ashabi bili su miljenja da halifa treba biti Ebu Bekr.
Ranije smo, pak, spomenuli i Ibn Mesdove rijei: Ko od vas htjedne
slijediti sunnet, neka se povodi za onima koji su umrli...! itd., kad smo komentirali Profesorove rijei: I slijedimo sunnet i demat. Pa eto, zar ima
neko ko je u veoj zabludi od onoga koji u svome srcu osjea zlobu prema
elitnim vjernicima, elnicima Allahovih miljenika (evlijullh) ije je mjesto
odmah iza Poslanika?! tavie, nad njima su, u jednome, u prednosti i sami
Jevreji i krani! Naime, kad su Jevreji upitani koji su najbolji ljudi njihovog
ummeta, oni su rekli: Msovi ashabi!, krani su odgovorili: Isovi ashabi!, a kad je rfidijama postavljeno pitanje: Ko su najgori ljudi vaega
ummeta? oni su kazali: Muhammedovi ashabi!, i samo su mali broj njih
izuzeli. Uz to, oni koje oni proklinju i runo govore o njima mnogostruko su
bolji od onih koje su izuzeli!
Profesorove rijei: I ne pretjerujemo u svojoj ljubavi ni prema jednome od njih znae: mi ne prelazimo granicu u izraavanju svoje ljubavi
prema nekome od njih, onako kako to ine iije, to bi nas moglo svrstati
u grupu onih koji prelaze mjeru. Uzvieni Allah kae: O sljedbenici ranije
Objave, ne pretjerujte u svojoj vjeri! (En-Nis, 171)
Njegove rijei: Niti se odriemo ijednoga od njih odnose se na ono
to su uinile rfidije. Po njima, nema ljubavi bez mrnje! - tj. ne moe se
voljeti ni jedan lan Poslanikove porodice (Ehlu-l-Bejt) dok se ne odrekne
Ebu Bekra i Omera, r.a. Pripadnici glavnog toka islama (ehlu-s-sunne), meutim, sve njih vole i daju im mjesta koja oni zasluuju, po pravdi i nepristrasnosti, a ne po hiru i fanatizmu, budui da sve to spada u kategoriju mrnje
i neprijateljstva, to je opet prelaenje granice. Uzvieni Allah kae: A oni su
se podvojili ba onda kad su do saznanja doli, i to zbog neprijateljstva i meusobne zavisti. (El-Dsije, 17) Ovo nam pojanjava zato su neki ljudi iz
prvih generacija muslimana govorili da je potvrivanje (ehdet) novotarija,
599
Hadis je dobar (hasen), s nizom prenosilaca do ashaba (mevkf). El-Tajlisi, Ahmed i dr. ga
biljee s dobrim nizom prenosilaca, dok ga El-Hkim uvrtava u kategoriju vjerodostojnih
(sahh) hadisa, s im se saglasio i Ez-Zehebi. U opticaju je i kao hadis koji se prenosi od
samog Boijeg Poslanika (merf), meutim u nizu njegovih prenosilaca nalazi se jedan
laac (kezzb), pa ga stoga treba tretirati samo kao predaju s prijenosnim nizom do ashaba
(mevkf). Obje varijante struno su elaborirane u djelu Ed-Dafa (532-533).
517
a takoer i odricanje (beret). Takvo to se prenosi od velikog broja istaknutih linosti iz generacije ashaba i tabiina, kao to su: Ebu Sed el-Hudri,
El-Hasan el-Basri, Ibrahim en-Nehai, Ed-Dahhk i dr. Potvrivanje (ehdet)
ovdje ima znaenje: potvrditi nekom konkretnom muslimanu da e on biti
stanovnik Dehennema, odnosno da je nevjernik, iako se ne zna kako je
Allah s njim zavrio.
Njegove rijei: Ljubav prema njima sastavni je dio vjere, vjerovanja i
odlinosti u vjeri (ihsn) podrazumijevaju slijeenje Boije zapovijesti u ajetima koje smo naprijed spomenuli. Et-Tirmizi biljei predaju od Abdullha
ibn Mugaffela u kojoj on kae: uo sam Boijeg Poslanika, s.a.v.s., kada je
rekao: Na Allaha se pozivam za svoje ashabe! Nemojte ih (nakon mene)
uzimati na nian. Ko njih voli, voli ih stoga to voli mene, a ko ih mrzi, mrzi
ih zato to mrzi mene! Ko njih vrijea, mene vrijea, a ko mene vrijea, taj
vrijea Allaha! Ko Allaha vrijea, njega On samo to nije epao!600
Profesorovo - Allah mu se smilovao! - nazivanje ljubavi prema ashabima imanom je, pak, problematino u odnosu na Profesora (Tahavija), budui da je ljubav srano djelo, a ne potvrivanje (tasdk), tako da bi u ovom
sluaju i djelo ulazilo u nazivnik imana. On je, meutim, kako smo to ranije
vidjeli, rekao da iman (vjerovanje) znai: jezikom oitovati i srcem potvrditi,
tako da djelo nije podveo pod nazivnik imana, a uvrtenje djela u iman je
opepoznato u opredjeljenju glavnog toka islama (ehlu-s-sunne), osim ako u
ovom sluaju autor to nije nazvao metaforino.
Njegove rijei: Mrnja prema njima sastavni je dio nevjerstva, licemjerstva i nepokornosti Bogu ve su tretirane kad smo razmatrali stav po
kojem su inovatori u vjeri nevjernici (tekfru ehli-l-bida). Ova vrsta nevjerstva potpada pod onu kategoriju koja je spomenuta u ajetu: A oni koji ne
sude prema onome to je Allah objavio, oni su pravi nevjernici! (El-Mide,
44), no o tome je ranije ve bilo govora.
O njegovim rijeima:
prvenstvo Ebu Bekru es-Siddku - Allah bio zadovoU Priznajemo
ljan sa njim! - da poslije Boijeg Poslanika, s.a.v.s., on preuzme
600
Hadis je slab (daf). Tirmizi za nj kae da je slab (garb), a struno je elaboriran u djelu ElEhdsu-d-dafa (2901).
518
hilafet, i na taj nain mu dajemo prednost i primat u odnosu na

sav ostali ummet.
Komentar:
Uenjaci glavnog toka islama razliito se izjanjavaju o hilafetu Ebu Bekra esSiddka, r.a., naime: da li je bio odreen vjerskim tekstom, ili je na to mjesto
doao izborom? El-Hasan el-Basri i jedna grupa hadiskih uenjaka miljenja
su da je Ebu Bekrov hilafet odreen implicitnim svetim tekstom i aluzijom,
dok neki od njih misle da je to, tavie, uinjeno na jasan i nedvosmislen,
eksplicitan nain, vjerskim tekstom.
Druga grupa hadiskih uenjaka, meutim, kao i mutezilije i earije,
tvrde da je on halifa postao izborom (bi-l-ihtijr).
Oni koji tvrde da je njegov hilafet odreen svetim tekstom (bi-n-nass),
to argumentiraju sljedeim predajama:
El-Buhri, sa punim nizom prenosilaca, biljei predaju od Dubejra ibn
Mutima koji kae: Vjerovjesniku je dola jedna ena, pa joj je on rekao da
doe drugi put. A ta ako te tada ne naem?! upitala je ona, mislei pritom
na njegovu smrt. Ako mene ne nae, rekao joj je on, obrati se Ebu Bekru!
Ovo se navodi i u jednom drugom kontekstu, a ima i vie ovakvih hadisa, to sve skupa predstavlja potvrivanje njegovog imameta. O tome govori i hadis koji prenosi Huzejfe ibnu-l-Jemn, a u kojem Boiji Poslanik kae:
Pristanite za dvojicom iza mene - Ebu Bekrom i Omerom!601 Ovaj hadis
biljee svi autori sunena, a u zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija
i Muslima stoji predaja koja se biljei posredstvom Aie, r.a., a koja glasi:
Boiji Poslanik je doao kod mene u danu u kojem mu se pojavila smrtna
bolest i rekao mi: Zovni mi svoga oca i brata, da Ebu Bekru napiem dokument! Potom je rekao: Allah i muslimani odbijaju svakoga drugoga osim
Ebu Bekra!602 U drugoj verziji stoji: Pa da niko drugi, u vezi s ovim, ne gaji
aspiracije!, a u treoj: Poslanik je rekao: Pozovi mi Abdurrahmna, sina
Ebu Bekrovog, da Ebu Bekru napiem dokument, kako u vezi s njim ne bi
bilo nesuglasica! Zatim je rekao: Boe sauvaj da bi se vjernici mogli razii
u pogledu Ebu Bekra!

601
602
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u Es-Sahhi (1233).

Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u Es-Sahhi (690). Vidjeti i: Zillu-ldenneh (1156).
519
Mnogobrojni su i opepoznati hadisi koji govore o tome da je Vjerovjesnik odreivao Ebu Bekra da ljude predvodi u namazu. Recite Ebu Bekru
da bude ljudima imam!603 govorio je. To se redovno ponavljalo i Ebu Bekr je
predvodio ljude u namazu za svo vrijeme Vjerovjesnikove bolesti.
El-Buhri i Muslim u svojim zbirkama vjerodostojnih hadisa biljee
predaju od Ebu Hurejrea, koji je rekao: uo sam Boijeg Poslanika kad je
govorio: Sanjao sam kako stojim nad jednim bunarom, na kojem je bila
neka kanta, pa sam zagrabio iz bunara izvjesnu koliinu, a potom je kantu
uzeo Ibn Ebi Kuhfa (tj. Ebu Bekr, nap. prev.) i zagrabio jednu ili dvije kante,
a u tom njegovom zahvatanju je bilo neke nemoi, Allah mu oprostio! Zatim su se razmjere kante veoma uveale, pa ju je uzeo Ibnu-l-Hattb, i ja ne
vidjeh da neki majstor neim vjetije rukuje od njega tom kantom, tako da
su se ljudi (zadovoljni) razmilili po odmoritima!604
U Sahhu stoji da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., sa svoga minbera rekao: Da
sam sebi ikoga od zemljana uzimao za prisna prijatelja, uzeo bih Ebu Bekra
za prisna prijatelja! U ovom mesdidu, doista, nee ostati nijedna praznina
koja nee biti popunjena, osim one koja ostane iza Ebu Bekra!605
U Sunenu Ebu Davuda i kod drugih autora zabiljeen je hadis koji
prenosi El-Eas od El-Hasana, a ovaj od Ebu Bekrea, u kojem stoji da je
Vjerovjesnik jedanput upitao: Je li neko od vas neto sanjao? Jesam ja!,
odgovorio je neki ovjek. Sanjao sam kako se sa neba spusti vaga, pa se
na njoj izvagaste ti i Ebu Bekr, te ti pretegnu Ebu Bekra; potom se izvagae
Omer i Ebu Bekr, pa pretegnu Ebu Bekr; zatim se vagae Omer i Osman, pa
Omer pretegnu; utom se vaga podie! Ja vidjeh na licu Vjerovjesnikovom
da mu to ne bijae drago. Zatim on ree: (To je) hilafet koji e biti na tragu poslanstva (hilfetu nubuvveh), a potom e Allah vlast dati kome On
htjedne!606

603
604
605
606
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), a struno je elaboriran u Ez-Zillu (1164,
1167). Vidjeti i: (1159 i 1160)!
Hadis je vjerodostojan (sahh), a navodi ga i Ibn Ebi sim u svojoj Es-Sunni (1457).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), a njemu slian hadis je naveden ranije
(br. 136/u izvorniku).
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljei ga Ebu Davud (3634 i 3635), s dva niza prenosilaca od
Ebu Bekrea. Tekst koji se nalazi u knjizi jest verzija koja ide preko El-Easa, to navodi i sam
autor, meutim, u njoj se ne nalazi zadnji dio hadisa: Hilafet... Taj dodatak je on uzeo iz
druge verzije kod koje se, u nizu njenih prenosilaca, nalazi i Ali ibn Zejd, tj. Ibn Dudn, koji je
slab prenosilac. No, podupire ga hadis koji prenosi Sefna, a koji se navodi kao trei hadis po
redu iza ovoga. Hadis je struno elaboriran u djelu Zillu-l-denneh (1131-1133, 1135 i 1136).
520
Tako je Boiji Poslanik, s.a.v.s., pojasnio da e uprava (viljet) spomenutih ljudi biti hilafet poslanstva,607 a da e nakon toga poprimiti karakteristike monarhistike vlasti (mulk). Ovdje se ne spominje i Alija, r.a., budui
da u njegovom vremenu zajednica vie nije bila jedinstvena. Naprotiv, bili
su podijeljeni meu sobom, a uprava nije bila ureena ni kao hilafet poslanstva, ni kao monarhija.
Ebu Dvud takoer prenosi od Dbira, r.a., koji je kazivao da je Boiji
Poslanik, s.a.v.s., rekao: Noas je jednom dobrom ovjeku pokazano u snu
kako je Ebu Bekr vezan za Boijeg Poslanika, kako je Omer vezan za Ebu
Bekra a Osman za Omera. Dbir kae: Kad smo se udaljili od Boijeg Poslanika, s.a.v.s., rekli smo: Poboni ovjek - to je on, Boiji Poslanik, a ovi to
su vezani jedni za druge to su, sigurno, oni koji e preuzeti upravljanje ovim
s ime je Allah poslao Svoga Poslanika!608
Ebu Dvud biljei jo i predaju od Semure ibn Dunduba u kojoj stoji
da je jedan ovjek rekao: Boiji Poslanie, ja sam sanjao kao da je s neba
sputena jedna kofa, pa doe Ebu Bekr i uze za njene preke, te se malice
napi iz nje. Potom doe Omer, uze za preke kofe i pijae iz nje sve dok
se dobro ne napi. Zatim doe Osman, pa uini to isto kao i Omer, a onda
doe Alija, uze za preke kofe, no ona mu se istrgnu, a njega uprska neto
od njene sadrine...609
Prenosi se od Seda ibn Dumhna, a on od Sefne, koji kae: Boiji
Poslanik je rekao: Hilafet (koji e biti na tragu) poslanstva trajae trideset
godina - potom e Allah Svoju vlast dati kome htjedne610 ili je, pak, rekao
samo vlast.
Oni koji stoje na stanovitu da Poslanik nije nikoga odredio za svoga
nasljednika, argumentiraju to predajom koja se prenosi od Abdullaha ibn
Omera, a on od Omera, r.a., koji je rekao: Ako ja odredim svoga nasljednika,
pa uinio je to i bolji od mene, tj. Ebu Bekr, a ako ga ne odredim, pa nije odredio ni onaj ko je bolji [od mene], tj. Boiji Poslanik, s.a.v.s.! [Abdullh kae:
Ja sam, kad je spomenuo Boijeg Poslanika, s.a.v.s., znao da on nee odrediti
ko e ga naslijediti u upravljanju zajednicom.]611

609

607
608
610
611
Tj. upravljanje zajednicom vjernika e biti potpuno na tragu poslanstva. (Nap. prev.)
Hadis je slab (daf), to je pojanjeno u djelu Zillu-l-denneh (1134).
Hadis je slab (daf), budui da se u nizu njegovih prenosilaca nalazi Abdurrahman el-Deremi, koji je nepoznat. Posredstvom njega ga, takoer, biljei i Ahmed (V/21).
Hadis je dobar (hasen), a potvruje ga i hadis koji se nalazi dva hadisa ispred njega.
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi). Ovdje je navedena Muslimova verzija.
521
Oni, u prilog svom stanovitu, navode i predaju od hazreti Aie, u kojoj

stoji da je ona bila upitana koga bi Boiji Poslanik, s.a.v.s., da je nekoga imenovao, imenovao za svoga nasljednika. Oito je, a Allah najbolje zna, da se
ovdje misli na to da Poslanik takvo to nije uinio nikakvim pisanim dokumentom, a da je napisao ikakav dokument o tome, napisao bi ga Ebu Bekru.
tavie, on je to prvobitno i namjeravao uiniti, ali je kasnije odustao od
toga. No, rekao je: Allah i muslimani odbijaju svakoga drugoga osim Ebu
Bekra!612
Bilo je to efektnije od samog dokumenta, a Vjerovjesnik je sugerirao
muslimanima i upuivao ih na izbor Ebu Bekra na razliite naine, kako rijeima i djelima, tako i otvorenim iskazivanjem svoga zadovoljstva time
blagosiljanjem tog ina! Zatim je bio odluio da o neemu takvome saini i
dokument, no vidjevi da su muslimani jedinstveni oko toga, odustao je od
pisanja i zadovoljio se usmenom preporukom. Kasnije se, u svojoj bolesti, u
etvrtak, ponovo htio vratiti tome, no kad se kod nekih ljudi javila dilema u
to da li je to posljedica bolesti ili je to rije koja se ima ispotovati, odustao
je od pisanja i zadovoljio se svijeu o tome da je hilafet Ebu Bekra Allahov
izbor, a i izbor vjernika. Prema tome, da je njegovo imenovanje bilo imalo
upitno za zajednicu on bi, u cilju otklanjanja te nejasnoe, to nesumnjivo
pojasnio na jasan i nedvosmislen nain. Meutim, budui da je on njima na
brojne naine sugerirao da je za tu zadau ustvari imenovan Ebu Bekr, i da
su oni to jasno razumjeli od njega, cilj je time bio postignut.613
Tako je Omer, r.a., u svom govoru koji je odrao u prisustvu velikog
broja muhadira i ensarija, pored ostalog, rekao: Ti si najbolji od nas, najcjenjeniji i najdrai Boijem Poslaniku, s.a.v.s.!, i to mu niko od prisutnih
nije osporio.
Takoer, niko od ashaba nije smatrao da je iko od muhadira dostojniji hilafeta od Ebu Bekra. Primjedbu su imale samo neke ensarije614 koje su ile
za tim da se uprava povjeri dvojici ljudi - jednom od muhadira i jednom
od ensarija. Meutim, taj njihov stav je bio neodriv, to je osporeno i neupitnim (mutavatir) rijeima samog Vjerovjesnika, s.a.v.s. Nakon toga su sve
ensarije izrazile svoju lojalnost Ebu Bekru. Jedini izuzetak u tome bio je Sad
ibn Ubdea, koji je upravu traio za sebe.

Hadis biljei Muslim i dr. (br. 676), a struno je elaboriran u Ez-Zillu (II/535).
Tako nije bilo potrebe za nekim dodatnim aktom. (Nap. prev.)

Ensrije - domicilni stanovnici Medine koji su, zajedno s doseljenicima iz Mekke (muhadiri), tvorili jedinstvenu muslimansku zajednicu. (Nap. prev.)
612
613
614
522
Takoer, niko od ashaba nikada nije ustvrdio da je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,

odredio nekog drugog, mimo Ebu Bekra. Nije to rekao ni Alija, ni El-Abbs,
niti bilo ko drugi, kako to tvrde inovatori u vjeri (ehlu-l-bidei).
Ibn Betta, sa svojim nizom prenosilaca, navodi da je Omer ibn
Abdulazz poslao Muhammeda ibnu-z-Zubejra el-Hanzalija do El-Hasana
da ga upita da li je Vjerovjesnik zbilja Ebu Bekra odredio za nasljednika?
A zar tvoj prijatelj sumnja u to?!, upitao je El-Hasan. Jest, tako mi Allaha,
osim kojeg drugog boga nema, on ga je odredio za svog nasljednika! Sam
Ebu Bekr je bio isuvie poboan da bi bespravno zaposjeo to mjesto!
Jednom rijeju, niko od onih za koje se zna da su traili imenovanje nekoga drugoga, osim Ebu Bekra, nije naveo erijatski legitiman argument, kao
to nije rekao ni da je neko drugi bolji do Ebu Bekra, odnosno zasluniji od
njega. Jedini njihov motiv bila je njihova velika ljubav i odanost njihovom
plemenu, odnosno narodu. Svima je njima sasvim dobro bila poznata kvaliteta i odlije Ebu Bekra, r.a., kao i velika ljubav koju je Boiji Poslanik, s.a.v.s.,
gajio prema njemu. U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima
zabiljeena je predaja od Amra ibnu-l-sa u kojoj stoji da je njega Boiji
Poslanik, s.a.v.s., odredio da poe u pohod na Zatu-s-selasil615 pa sam, kae
on, otiao kod njega i (tom prigodom) upitao ga ko mu je najdrai? Aia,
odgovorio je. A od mukaraca?, upitao sam. Njen otac, kazao je on. A
onda? Onda Omer..., pa je poeo nabrajati ostale ljude.616
U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima se, takoer,
navodi i Ebu Derdova izjava koja glasi: Jedanput sam sjedio kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i utom je naiao Ebu Bekr drei rubove svoje odjee tako
da su mu se mogla vidjeti koljena. S nekim se neto sporjekao!, rekao je
Poslanik. On je nazvao selam i odmah poeo kazivati: Boiji Poslanie, izmeu mene i Omera ibnu-l-Hattba je dolo do neke razmirice, pa sam ja
odmah, pokajavi se, pohitio k njemu, i molio ga da mi oprosti (pa je on to
odbio, i evo sam doao kod tebe)! Allah e tebi oprostiti, Ebu Bekre!, rekao
je Poslanik i to ponovio tri puta. Utom se i Omer pokajao, te otiao do Ebu
Bekrove kue, pa kako ga tamo nije naao i on je doao kod Vjerovjesnika,
s.a.v.s. (Nazvao je selam), a Poslanikovo lice se zacrvenjelo od gnjeva, pa
je to u Ebu Bekru izazvalo saaljenje tako da je kleknuo na koljena. Boiji
615
616
Zatu-s-selasil je izvor u Duzamu i po tome je pohod dobio ime. (Nap.prev.)

Hadis je vjerodostojan (sahh), a u Ibn Ebi simovoj knjizi Kitbu-s-sunneh navodi se s
razliitim nizovima prenosilaca koji idu preko Amra (1233-1236).
523
Poslanie, rekao je, ja sam, Allaha mi, bio vie nepravedan!... i to je ponovio dva puta. Allah je mene poslao svima vama, rekao je Vjerovjesnik, pa
ste svi vi govorili: Lae!, a (jedino je) Ebu Bekr govorio: Istinu zbori!, i stao
je uz mene ivotom i imetkom svojim, pa hoete li ga ve jednom ostaviti na miru?!, to je ponovio dva puta. Nakon toga, Ebu Bekr vie nije bio
uznemiravan!617
Saet karakter ovog izlaganja ne dozvoljava nam da opirnije govorimo o njegovim vrlinama.
U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima zabiljeena je
i predaja od Aie, r.a., u kojoj stoji da se Ebu Bekr, kada je Boiji Poslanik,
s.a.v.s., preminuo, nalazio u Sunhu618,619 pa je ispriala itav taj dogaaj, zavrivi ga rijeima: Ensarije su se bile sakupile kod Sada ibn Ubdea u taboru Benu Sade. Oni su govorili: Jedan upravitelj (emir) od nas, a jedan od
vas! Potom su kod njih otili Ebu Bekr (es-Siddk), Omer ibnu-l-Hattb i Ebu
Ubejde ibnu-l-Derrh, i Omer je odmah poeo govoriti, pa ga je Ebu Bekr
uutkao. Omer je kasnije govorio: To sam, Allaha mi, uinio samo zato to
sam ve bio smislio ta u im rei, pa me je to navelo da tu budem brzoplet,
jer sam mislio da to Ebu Bekr nee kazati! Zatim je govorio Ebu Bekr i - kao
da je govorio najrjeitiji ovjek! Rekao je: Mi smo upravitelji, a vi pomonici!, na ta je Hubb ibnu-l-Munzir uzvratio: Ne, Boga mi, neemo tako!
Jedan upravitelj od nas, a jedan od vas! Ne!, bio je odluan Ebu Bekr. Mi
smo upravitelji, a vi pomonici! Ovo su vam najistokrvniji Arapi, najplemenitijega roda - zato prisegnite na vjernost Omeru (ibnu-l-Hattbu) ili Ebu
Ubejdeu ibnu-l-Derrhu! Naprotiv!, uzvratio je Omer. Mi tebi dajemo
prisegu na vjernost! Ti si na prvak, ti si najbolji od nas i od svih nas najdrai
si Boijem Poslaniku, s.a.v.s.! Zatim ga je Omer uzeo za ruku i izrazio mu
svoju prisegu na vjernost, a onda su to uinili i ostali. Utom je neko rekao:
Ubiste Sada! Ubi ga Allah!620 odgovorio je Omer.

617
618
619
620
Hadis biljei El-Buhri posredstvom Ebu Derda, dok ga kod Muslima nisam pronaao,
kao to mu nije pripisan ni u Zehiru, niti u El-Dmiu-l-kebru, a biljei ga i Ibn Ebi sim
(1223), ograniavajui se samo na onu njegovu verziju koja se tradira sve do Boijeg Poslanika (merf).
Sunh - poznata baa na jednoj od medinskih uzviica. (Nap. prev.)
Razdaljina izmeu njega i kue Boijeg Poslanika, s.a.v.s., bila je jedna milja. Tu se nalazio
Ebu Bekrov dom.
Hadis je vjerodostojan (sahh) i, za razliku od onog kako to navodi autor - Allah mu se
smilovao! - biljei ga samo El-Buhri, a ne i Muslim. Njegov drugi dio biljei i Ibn Ebi sim
(1166), dok dio gdje ensarije kau: Jedan upravitelj od nas, a jedan od vas! prenosi iz ha-
524
O njegovim rijeima:
U Potom Omeru ibnu-l-Hattbu, r.a.

Komentar:
Nakon Ebu Bekra, r.a., potvrujemo hilafet (priznajemo pravo na hilafet,
nap. prev.) Omeru ibnu-l-Hattbu, r.a., budui da mu je to povjerio Ebu Bekr
i da se zajednica vjernika (ummet) s tim saglasila. Njegove vrline i kvalitete
(fadil) su isuvie poznate da bi ih neko mogao zanijekati, ali i suvie brojne
da bi sve mogle biti pobrojane.
Od Muhammeda ibnu-l-Hanefije se prenosi sljedee: Upitao sam
svoga oca: Oe, ko je najbolji ovjek poslije Boijeg Poslanika, s.a.v.s.? Zar
ti to ne zna, sine?! zaudio se on. Ne znam, rekao sam, a on je odgovorio:
Ebu Bekr. Pa ko onda?, nastavio sam. Omer, rekao je on a ja sam se bio pobojao da nee rei: Pa onda Osman. A zatim si ti!, reko sam ja. Ja sam samo
jedan od muslimana!, odgovorio je.621
Mi smo jo ranije naveli Poslanikove rijei: Pristanite za dvojicom iza
mene - Ebu Bekrom i Omerom!622 U Muslimovom Sahhu zabiljeena je
predaja od Ibn Abbsa, r.a., u kojoj on kae: Omer je bio postavljen na svoj
tabut i ljudi su se skolili oko njega, upuivali su za njega dove, izricali pohvale i blagosiljali ga (...) prije nego je ponesen. Meu njima sam bio i ja, no
mene niko nije primjeivao. Tek u neka doba neko me iza lea uze za rame
i ja se okrenuh, kad to bijae Alija. On se saali nad Omerom i ree: Nisi iza
sebe ostavio nikoga s ijim bih djelima - kako je to s tobom sluaj - ja volio
susresti Allaha! Boga mi sam [bio sasvim siguran da e Allah i tebe prikljuiti
dvojici tvojih drugova, budui da sam] toliko puta uo Boijeg Poslanika,
s.a.v.s., kako kae: Doli smo - ja, Ebu Bekr i Omer; Uli smo - ja, Ebu Bekr i
Omer; Poli smo - ja, Ebu Bekr i Omer; i ja sam vjerovao, tj. bio sam siguran,
da e Allah i tebe prikljuiti njima dvojici!623
621
622
623
disa Ibn Mesda (1159). Takoer ga prenose i Ahmed i drugi autori, a struno je elaboriran
u Ez-Zillu.
Hadis je vjerodostojan (sahh), premda injenica da autor njegovo navoenje zapoinje sa
prenosi se, moe sugerirati da se radi o slaboj predaji. Meutim, biljei ga El-Buhri i dr.,
s vie prijenosnih nizova, koji idu preko Ibnu-l-Hanefije. Struno je elaboriran u Ez-Zillu
(1204, 1206 i 1207).
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je navoen (br. 675).
Hadis je vjerodostojan (sahh); prenosi ga i Ibn Ebi sim (1210).
525
Ve je ranije spomenut hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., a koji govori o snu Boijeg Poslanika, s.a.v.s., u kojem se navodi njegovo zahvatanje
iz bunara, zatim Ebu Bekrovo zahvatanje, pa kako je kofa poprimila velike
razmjere, pa kako ju je uzeo Ibnu-l-Hattb...624
U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima zabiljeen je
hadis Sada ibn Ebi Vekksa u kojem se kae: Omer ibnu-l-Hattb je zatraio
dozvolu da ue kod Boijeg Poslanika, s.a.v.s., a kod njega su bile kurejevike ene koje su mu govorile povienim tonom..., itd. do kraja hadisa. Pored
ostalog, tu stoji da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., tad rekao: uj, Ibnu-l-Hattb!
Tako mi Onoga u ijoj je ruci moja dua, tebe ejtan nikada nije vidio da
ide jednom dolinom, a da on nije krenuo drugom!625
U istim je zbirkama hadisa takoer zabiljeeno da je Poslanik, s.a.v.s.,
govorio: U narodima koji su vam prethodili bilo je ljudi koji su bili nadahnuti (muhaddesn), pa ako u mome ummetu ima ijedan takav, onda je to,
posigurno, Omer ibnu-l-Hattb!
Ibn Vehb kae: Rije muhaddesn (oni kojima se govori, kojima se
kazuje, doaptava) znai oni kojima se daje nadahnue (mulhemn)!
O njegovim rijeima:
U Zatim Osmanu, r.a.

Komentar:
Nakon Omera priznajemo Osmanovo, r.a., upravljanje muslimanskom zajednicom (hilafet).
El-Buhri - Allah mu se smilovao! - u svom Sahhu je zabiljeio dogaaj oko ubistva Omera, r.a., zatim savjetovanje (r) i davanje prisege
na vjernost Osmanu, pa drim umjesnim da ga ovdje citiram, s njegovim
nizom prenosilaca preko Amra ibn Mejmna, koji je kazao:
Vidio sam Omera (ibnu-l-Hattba), r.a., u Medini nekoliko dana prije no to e biti smrtno ranjen: zaustavio se kod Huzejfea ibnu-l-Jemna i

624
625
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je navoen (br. 678).

Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi), a prenosi ga i Ibn Ebi sim (1261 i 1262).
526
Osmana ibn Hunejfa i upitao ih: ta ste to uradili? Zar se ne bojite da ste
opteretili zemlju preko njene mogunosti?! Opteretili smo je onim to ona
moe podnijeti, odgovorili su oni. Koliko ja vidim, rekao je Omer, vi ste je
opteretili preko njene mogunosti. Ne, ne!, odgovorili su oni, a Omer je dodao: Ako mi Allah podari zdravlja i ivota, zbilja u uiniti da irake udovice
ne ustrebaju vie nikoga poslije mene!626
etiri dana nakon toga, kae Amr, Omer je ubijen. Tog jutra kad e
se to desiti ja sam stajao, a izmeu mene i njega je bio samo Abdullah ibn
Abbs. On je prolazio izmeu ljudi poredanih za namaz i govorio: Poravnajte se, poravnajte se!, i kad je vidio da su svi safovi pravi i popunjeni, proao je
naprijed (i izrekao tekbir te, ini mi se, prouio suru Jsuf, ili suru En-Nahl, ili
neto slino tome na prvom rekatu, da bi se ljudi skupili u namazu, a onda je
opet izgovorio tekbir). Ja sam tad uo kako ree: Ubi me!, ili Ujede me pas!
On je to rekao kad je bio uboden.
El-Ild (rob nearapin) je tada poskoio s isukanim dvokrakim noem,
sijekui i zdesna i slijeva na koga god je naiao. Tako je ubo trinaestericu
ljudi, od kojih su sedmerica podlegla. Jedan od muslimana je, vidjevi ta se
zbiva, na njega bacio burnus627 i Ild je, vidjevi da e biti uhvaen, samog
sebe preklao!
Omer je uzeo za ruku Abdurrahmna ibn Avfa i proturio ga naprijed, i
svi oni koji su bili iza Omera vidjeli su isto ono to i ja, dok oni koji su stajali
sa strana damije, jo nita nisu znali; njima se samo bio izgubio Omerov
glas! Oni su govorili: Subhanallh, Subhanallh!, pa je Abdurrahmn s njima klanjao kratak namaz, i kad su zavrili, Omer je rekao: Ibn Abbs, pogledaj ko me to ubi! i on je malo proao izmeu ljudi i kad se vratio, rekao
je: Mugirin rob! Zanatlija!, kazao je Omer. Allah ga ubio! A, vidi, ja sam
naredio da se prema njemu postupa lijepo! Hvala Allahu Koji nije uinio da
poginem od ovjeka koji tvrdi da je u islamu! A, eto, ti i tvoj otac ste eljeli
da njih628 u Medini bude to vie! (El-Abbs je, zbilja, u Medini imao najvie
takvih robova.)
Ako hoe, ja u to uiniti!?, rekao je on; tj. ako hoe, mi emo ih sve
pobiti! Ne petljaj!, kazao je Omer. Zar nakon to su progovorili vaim jezikom, to su se u namazu okrenuli prema vaoj kibli i va hadiluk obavili!?

628

626
627
T. uinit u da budu potpuno zbrinute. (Nap.prev.)

Burnus - vrsta ogrtaa s kapuljaom. (Nap. prev.)
Tj. ovakvih robova, stranaca.
527
Potom je prenesen u svoju kuu, a s njim smo ili i mi. Ljudi su se ponaali kao da ih prije toga nije ni zadesila nevolja - jedni su govorili: Nee
mu biti nita!, a drugi: Bojimo se za njega!
Utom mu je ponuen sok od datula i on ga se napio, no odmah ga je
cijelog povratio. Isto je bilo i s mlijekom, pa kad su ljudi to vidjeli, svima je
bilo jasno da mu smrt nije daleko.
Mi smo uli kod njega, a ljudi su dolazili i obasipali ga pohvalama. Tako
je doao i jedan mlad ovjek. Raduj se, voo pravovjernih, rekao mu je, radosnom nagovjetaju koji ti Allah alje! Ti si bio uz Boijeg Poslanika, s.a.v.s.,
meu prvima si primio islam, kao to zna, izabran si za vou pa si vladao
pravedno i eto - na kraju odlazi kao ehid!
Volio bih da proem nerijeeno, da ne bude ni protiv mene, a ni za
mene, ree Omer.
Kad je dotini ovjek poao od njega, vidjelo se da mu ogrta dotie
zemlju. Vratite mi toga mladia!, naredio je Omer. Bratiu, rekao mu je
potom, podigni svoju odjeu - to ti je za odjeu ie, a i drae je tvome
Gospodaru!629
O Abdullahu, sine Omerov!, obratio se zatim svom sinu. Pogledaj koliko imam dga!
Kad su obraunali ukupan dg, ustanovili su da on iznosi neto oko
86 hiljada.
Ako ga moe podmiriti imetak Omerove porodice, izmirite ga odatle,
rekao je, a ako ne moe, obrati se familiji Benu Adijj ibn Kab. Ako ni njihova
imovina ne bude dovoljna, onda se obrati plemenu Kurej i njih ne prelazi!
Tako izmiri ovaj moj dg!
Sada otii kod Aie, majke pravovjernih, i reci joj: Selami te Omer, a
nemoj rei: voa pravovjernih, jer ja danas muminima vie nisam voa!
Reci: Omer ibnu-l-Hattb te moli da mu dozvoli da bude ukopan uz dvojicu svojih prijatelja!
On je otiao, nazvao joj selam i zatraio dozvolu da ue. Zatekao ju je
kako sjedi i plae.
629
Podigni svoju odjeu - to ti je za odjeu ie, a i drae je tvome Gospodaru! - dio hadisa koji je tradiran sve do Boijeg Poslanika. Tirmizi ga biljei u svom emilu (i u saetom
izdanju, ije je tampanje u toku, nalazi se pod brojem 97), a dio je zabiljeen i u Es-Sahhi
(1441).
528
Omer (ibnu-l-Hattb) ti alje selam, rekao joj je, i moli te da dozvoli

da bude ukopan kod dvojice svojih prijatelja!
To sam mjesto uvala za sebe, odgovorila je ona, ali eto, danas u
njemu dati prednost nad sobom!
Kada se vratio, ljudi su rekli: Eto Abdullha!
Podignite me!, rekao je Omer, i jedan ga je ovjek podupro. ta ima?!,
upitao je.
Ono to e ti biti drago, voo pravovjernih!, odgovorio je on. Dozvolila je!
Allahu neka je hvala!, rekao je Omer. Nita mi nije bilo vanije od toga!
Kada umrem, odnesite me tamo, pa joj ti nazovi selam i reci joj: Omer ibnul-Hattb trai dopust!, pa ako dozvoli, unesite me unutra, a ako me odbije,
vratite me na muslimanske mezarluke!
Tada je stigla majka pravovjernih Hafsa, a uz nju su ile i druge ene.630
Kad smo je ugledali, mi smo svi poustajali, a ona je ula i nakratko kod njega
plakala, a onda su mukarci traili da uu, i ona je ula u njihovu unutranju
odaju i mi smo ak otud uli njen pla.
Oporui, voo pravovjernih!, govorili su ljudi. Odredi nekoga za halifu!
Ne vidim631, rekao je on, da je iko za to priliniji od one grupe s kojom je Boiji Poslanik, s.a.v.s., bio zadovoljan kad je naputao ovaj svijet.
Onda je poimenice spomenuo: Aliju, Osmana, Ez-Zubejra, Talhu, Sada i
Abdurrahmna.
Neka sa vama bude i moj sin Abdullh, premda on s tim nema nita!
- neka to bude samo vid utjehe njemu. Ako vlast pripadne Sadu pa - on je
nje dostojan, a ako ne, ko god preuzme rukovoenje, neka se njime potpomogne, jer ja njega nisam otpustio ni zbog njegove nesposobnosti, niti zbog
pronevjere. Oporuujem halifi poslije mene da vodi rauna o prvacima muhadirima - neka im se prizna njihovo pravo i neka im se sauva svetost!
Tom halifi oporuujem da se na najljepi nain odnosi prema ensarijama,
onima koji su Medinu za ivljenje izabrali i domom prave vjere jo prije
630
631
Ovako stoji u izvorniku, dok se u predaji koju je zabiljeio El-Buhri kae: A s njom iahu
i druge ene, (tj. glagol ii - tesru meah - upotrijebljen je u prezentu, nap. prev.).
U izvorniku umjesto ma edidu, to znai ne vidim, ne nalazim, stoji ma ehadun, to znai
nije niko (priliniji)...
529
njih je uinili - da akceptira svaki njihov lijep gest i da prijee preko nekog
njihovog eventualno runog postupka. Takoer mu oporuujem da lijepo
postupa s graanima, jer oni su tit islama, rezervoar imetka i bijes neprijatelja! - neka od njih uzima samo ono to njima pretekne, i uz njihovu saglasnost! Isto tako mu oporuujem da se lijepo odnosi prema stanovnicima
pustinje (arb), jer oni su kima Arapa i tkivo su islama. Neka od njihove
imovine uzima samo ono to je sekundarno i neka to, potom, vrati njihovim
siromasima! Oporuujem mu i one koji se nalaze u Allahovoj zatiti i zatiti
Njegovog Poslanika632 - neka im ispuni sve take iz ugovora koji se ima sa
njima i neka se bori protiv onih koji njih napadnu, i neka ih ne optereuje
preko mjere!
Kad je Omer izdahnuo, mi smo ga iznijeli i ili za njegovom denazom.
Abdullh, sin Omerov, nazvao je selam i rekao: Doputenje trai Omer
ibnu-l-Hattb!
Unesite ga!, rekla je Aia.
On je unesen unutra i poloen uz dvojicu svojih prijatelja. Nakon njegovog ukopa, sastali su se oni ljudi koje je on imenovao i Abdurrahmn je
rekao: Dajte da kandidate svedemo samo na trojicu!, na ta je Ez-Zubejr
odmah odgovorio: Ja se povlaim u korist Alije!, a Talha A ja u korist Osmana! Sad je rekao: Ja odustajem u korist Abdurrahmna (ibn Avfa)! Koji
e od vas dvojice odustati?, upitao je Abdurrahmn, pa da on odlui - da
ga prepustimo Allahu i njegovom islamu, i da on sam procijeni koji je od
dvojice priliniji?!
Kako su obojica njih bila uutkana, Abdurrahmn je upitao: Biste li
to prepustili meni? Allah mi je svjedok da neu odustati od onoga kojeg
budem smatrao adekvatnijim?!
Kad su se oni s tim saglasili, on je uzeo za ruku jednoga od njih i rekao:
Ti si rodbina Boijeg Poslanika, s.a.v.s., i kao to se zna, odmah si na poetku
primio islam: eto, neka ti Allah bude svjedok, hoe li, ako tebi povjerim
rukovoenje, doista pravilno postupati? Hoe li, ako to povjerim Osmanu,
zbilja njega sluati i pokoravati mu se?!
Tako je isto postupio i s onim drugim, i kad je od obojice dobio saglasnost, rekao je: Prui ruku, Osmane!
632
Tj. zimmije, nemuslimane koji ive pod muslimanskom vlau.
530
On mu je prvi prisegnuo na vjernost, a onda je to uinio i Alija. Zatim

su uli i svi ostali ukuani i prisegnuli mu na vjernost.633
Od Humejda ibn Abdurrahmna se prenosi ono to je njemu ispriao
El-Misver ibn Mahreme, naime: Da se [ona grupa ljudi], koju je Omer poimenice spomenuo, sastala i meu sobom se konsultirala. Abdurrahmn
im je rekao: Ja vam nisam u tome konkurent, pa ako hoete ja u izvriti
izbor meu vama!? Oni su se s tim saglasili i kad je on tu obavezu preuzeo na sebe, ljudi su se sjatili oko njega tako da ja nisam vidio nikoga da
ide za nekim od ostalih ili da se obazire na koga drugog. Tih noi svi su
bili nagrnuli oko Abdurrahmna da se s njim konsultiraju i posavjetuju,
i te noi u kojoj smo osvanuli s prisegom Osmanu - kae El-Misver ibn
Mahreme - Abdurrahmn je doao kod mene negdje nakon prvog dijela
noi i kucanjem na vrata me probudio. Ti, vidim, spava!?, rekao je. Ja bogme, ove tri noi ne vidjeh velika sna.634 Idi i zovni mi Ez-Zubejra i Sada! Ja
sam ih pozvao i on se s njima konsultirao, a onda me opet pozvao. Zovni
mi Aliju!, rekao je, i ja sam pozvao Aliju i on je s njim nasamo razgovarao sve do ponoi.635 Kad je Alija odlazio od njega, izgledao je zadovoljno636 - Abdurrahmn se, naime, plaio njegove reakcije!637 Zatim je rekao:
Zovnite mi Osmana!, i ja sam ga pozvao, te su njih dvojica razgovarali u
etiri oka sve dok ih nije razdvojio ezan za sabah-namaz. Nakon obavljenog sabah-namaza ona imenovana grupa ljudi se iskupila kod minbera, a
Abdurrahmn je poslao da se pozovu svi tu prisutni muhadiri i ensarije,
poslao je i po vojskovoe koji su te godine s Omerom bili obavili had.
Kad su svi bili tu, Abdurrahmn je izrekao Posvjedoenje vjere (ehadet),
a onda je rekao: Alija, ja sam dobro razvidio raspoloenje meu ljudima i
nisam vidio da su spremni bilo koga zamijeniti za Osmana, pa zato nikako
ne dozvoli da te ponese strast! Potom se okrenuo Osmanu. Priseem ti na
vjernost, rekao mu je, po sunnetu [Allaha i] Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i
po sunnetu dvojice halifa poslije njega!
Nakon Abdurrahmna, prisegu su mu dali i muhadiri, ensarije, vojni
komandanti i ostali muslimani.638

635

636

637

633
634
638
Sahhu-l-Buhri (3700 - El-Feth - Es-Selefijja).

Kod El-Buhrija stoji: Ne vidjeh puno (bi kesr) sna.
Tj. do kraja prve polovice noi.
Tj. s nadom da e on imenovati njega.
El-Hafiz iz toga izvodi zakljuak da se Abdurrahmn plaio da ga Alija nee posluati ukoliko prisegu iskae nekome drugom.
Sahhu-l-Buhri (7207).
531
Meu posebnim Osmanovim, r.a., odlikama jesu i ove:

Bio je zet Boijeg Poslanika, s.a.v.s., dvije kerke su mu bile udate za
njim639. U Muslimovom Sahhu nalazimo predaju koja se prenosi od Aie,
r.a., koja kae: Boiji Poslanik, s.a.v.s., jedanput je leao u svojoj kui, a
koljena, ili bedra, su mu bila otkrivena. Utom mu je pokucao Ebu Bekr i on
mu je rekao da ue i dalje leei tako kakav je i bio. Nakon to su porazgovarali, doao je Omer i Poslanik je postupio na isti nain. Kad je i s njim
obavio razgovor, doao je Osman i pokucao na vrata, Poslanik je ustao i
zategao svoju odjeu. Onda je Osman uao i oni su razgovarali, pa kad je
otiao ja sam mu rekla: Ue Ebu Bekr, a ti ga i ne primi ba najljubaznije,
pa tako ni Omera, a kada ue Osman, ti se ispravi i zategnu svoju odjeu?!
Kako da se ne postidim ovjeka od kojeg se stide meleki!?, odgovorio je
Poslanik.640
U Sahhu je, takoer, zabiljeeno i ovo: Na dan u kojem e se zbiti ona
prisega pod drvetom - Bejatu-r-ridvn - Vjerovjesnik je Osmana, r.a., poslao
u Mekku, pa se ta prisega dogodila nakon njegovog odlaska. Boiji Poslanik
je tako, tom prigodom, pokazao svoju desnu ruku i rekao: Ovo je Osmanova
ruka! i njome udario u svoju ruku. Ovo je za Osmana! rekao je.641
O njegovim rijeima:
U Zatim Aliji ibn Ebi Talibu, r.a.

Komentar:
Nakon Osmanovog, priznajemo Alijino, r.a., upravljanje muslimanskom zajednicom (hilafet).
Kada je ubijen Osman i kad su ljudi svoju prisegu na vjernost dali
Aliji, on je time postao istinski predvodnik, voa kojemu se moralo biti u
639
640
641
Rukajja i Umm Kulsum. (Nap. prev.)

Hadis je vjerodostojan (sahh). U El-Irvu je struno elaboriran pod brojem 269, s vie nizova prenosilaca - svi od Aie, r.a. U nekim verzijama stoji: A bedra su mu bila otkrivena,
dakle bez dileme da li su to bila koljena ili bedra. Ovaj hadis ima jo dva druga hadisa koji
ga podupiru a koja sam tamo struno elaborirao. Jedan se prenosi od Hafse, a biljei ga Ibn
Ebi sim u svojoj Es-Sunni (1284 i 1285) sa dva prijenosna niza.
Hadis je vjerodostojan (sahh). El-Buhri ga biljei posredstvom Ibn Omera.
532
pokornosti. I on je halifa ije vrijeme upravljanja spada u vjerovjesniki hilafet (hilfetu nubuvveh), kako je to i nagovijestio hadis koji prenosi Sefna,
a koji smo ranije spomenuli: Hilafet koji e biti na tragu poslanstva (hilfetu
nubuvveh) trajat e trideset godina, a potom e Allah Svoju vlast dati kome
htjedne!642
Hilafet Ebu Bekra es-Siddka trajao je dvije godine i tri mjeseca, hilafet
Omera deset godina i est mjeseci, hilafet Osmana dvanaest godina, hilafet
Alije etiri godine i devet mjeseci, a hilafet El-Hasana est mjeseci.
Prvi monarh kod muslimana bio je Muvija, r.a. On je i najbolji muslimanski monarh a istinski, legitimni voa postao je tek onda kad mu je ElHasan, sin Alijin, r.a., prepustio hilafet. Naime, El-Hasanu su Iraani bili iskazali prisegu na vjernost nakon smrti njegovog oca, no on je hilafet, nakon
est mjeseci, predao Muviji, ime su se obistinile Vjerovjesnikove, s.a.v.s.,
rijei: Ovaj moj sinak je uglednik - Allah e njime pomiriti dvije velike muslimanske skupine!643
Kazivanje o tome je poznato i navedeno je na njemu odgovarajuem
mjestu.
Voi pravovjernih, Aliji ibn Ebi Talibu, r.a., hilafet je verificiran nakon
Osmana, r.a., na taj nain to su mu prisegnuli svi ashabi osim Muvije sa
stanovnicima ama. Pravo je ipak bilo na strani Alije, r.a., uprkos tome to
su se, nakon ubistva Osmana, r.a., bile proirile mnoge lai i izmiljotine
(potvore) o njemu i o istaknutim ashabima koji su bili tu u Medini, poput
Talhe i Zubejra. Kod onih koji nisu poznavali pravo stanje stvari uvukla se
bila velika sumnja, dok su u duama nekih stanovnika ama, ije su kue
bile daleko odatle, a koji su imali skrivene namjere i aspiracije, proradili
porivi.
Allah je, meutim, uvao Osmana od toga da ta runo pomisli o istaknutim ashabima, a o njima su mu dolazile razne vijesti,644 od ega je neto
bila ista la, neto iskrivljeno, a neto puka glasina (...) a uz sve to ili su i svemu tome se pridruivali i porivi onih kojima je bilo milo oholiti se po Zemlji.
U taboru Alije, r.a., takvi osornici su bile haridije, koje su i ubile
Osmana, premda se ne zna tano koji je od njih to uinio i koje ga je pleme

644

642
643
Hadis spada u kategoriju dobrih (hasen) hadisa i ve je navoen (pod brojem 683).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) posredstvom Ebu Bekrea.
U izvorniku je glagol uti, doznati (belega) upotrijebljen u formi perfekta (belega anhum
ahbaren).
533
pomoglo u tome. Protiv izvrioca se nije imalo nikakvog dokaza, a taj koji je
u svome srcu tajio licemjerstvo nije ga smio cijelog pokazati.
Talha i Zubejr su tako smatrali da e, ako se ehidu kojem je nasilje
uinjeno ne prui potpora i ne suzbiju se oni koji nered i neprijateljstva ire,
svi time izazvati Allahovu srdbu i zasluiti Njegovu kaznu.
Tako je dolo do Bitke kod deve, premda to nije bila opcija ni Alije,
ni Talhe i Zubejra, ve su tu smutnju raspirili smutljivci, mimo opredjeljenja
spomenutih. Potom je dolo do Bitke na Siffnu, i to zbog jednog stajalita.
Naime, stanovnici ama su smatrali da se prema njima nije postupilo pravedno, ili da se nije bilo u stanju postupiti pravedno, te da e se oni stoga
suzdrati dok se ne objedini rije na nivou muslimanske zajednice, budui
da se oni plae nasilja nekih nasilnih ljudi koji se nalaze u (Alijinom) taboru,
onako kako su nasilje uinili i Osmanu.
Alija, r.a., pravopostupajui je halifa, jedan od el-hulefu-r-ridna, kojemu je pokornost bila obavezujua, te oko kojega se trebala okupiti kompletna muslimanska zajednica. Stoga je on vrsto vjerovao da se ta pokornost i to ope pristajanje uz njega (demat) - to je bilo obavezujue za
sve muslimane - moe postii jedino borbom protiv onih koji su se tome
opirali, kako bi (tj. kako je to jedini nain) uzeo svoje pravo koje je imao kod
njih, odnosno bio je uvjerenja da e oni jedino tako ispuniti svoju obavezu.
On nije vjerovao da se oni mogu pridobiti na nain kako su se pridobijala
ljudska srca za vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s., i prve dvojice halifa, da je to
ono to bi trebao zastupiti. Takvo njegovo vienje i opredjeljenje, naime,
da njih treba kazniti i suzbiti njihovu pobunu, a ne nastojati pridobiti ih
za sebe, navelo ga je da protiv njih povede rat. Meutim, veina istaknutih ashaba se nije htjela uputati u jednu takvu borbu, slijedei eksplicitnu
zapovijest svetih tekstova da se [kod pojave smutnje] mora tako postupiti,
s jedne strane, a s druge strane bilo im je sasvim jasno da negativne konsekvence nastale smutnje prevazilaze one pozitivne.
Mi, meutim, o svima njima kaemo samo dobro: Gospodaru na,
oprosti nama i brai naoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima naim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru na, Ti si, zaista,
dobar i milostiv! (El-Har,10)
Allah je, pak, nas zatitio od smutnji i nereda koji su se pojavili za vrijeme njegove vladavine, u smislu da mi u tome nismo imali nikakvog udjela,
i mi Ga, Uzvienoga, molimo da nam daruje i blagodat kojom e od toga
zatititi i nae jezike.
534
Neke odlike koje su krasile vou pravovjernih Aliju ibn Ebi Taliba, r.a.,
nalazimo zabiljeene u zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima, sa nizom prenosilaca koji se zavrava sa Sadom ibn Ebi Vekkasom, koji
kae: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je Aliji: Ti si, u odnosu na mene, poput
Haruna u odnosu na Msa, s tim da poslije mene vie nema vjerovjesnika!645
Boiji Poslanik je u Bitki na Hajberu rekao: Sutra u, zbilja, zastavu
dati ovjeku koji voli Allaha i Njegovog Poslanika i kojeg vole Allah i Njegov
Poslanik!
Mi smo - kae Sad - izmeu sebe dugo itali kome bi mogla pripasti ta ast, a Poslanik je rekao: Zovnite mi Aliju!, i Alija je doao, a u oima
mu je bilo nekakve upale od ega mu se pravila krmelj, pa mu je Poslanik
malo pljucnuo u oi, i potom zastavu predao njemu. Allah je preko njega
dao pobjedu!646
Kada je objavljen ajet: Reci: Hodite, pozvaemo sinove nae i sinove
vae, i ene nae i ene vae, a doi emo i mi i vi... (Alu Imrn, 61) Boiji
Poslanik je pozvao Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna i rekao: Boe moj, oni su
moja porodica!647
O njegovim rijeima:
su pravopostupajue halife (el-hulefu-r-ridn) i napueni
U Oni
predvodnici ljudi (el-eimmetu-l-mehdijjn).
Komentar:
Ve smo ranije citirali hadis iz reda jakih hadisa, kojeg Tirmizi kvalificira
vjerodostojnim (sahh), a koji prenosi El-Irbd ibn Srija, koji kae: Boiji

645
646
647
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u El-Irvu (1188). Biljei ga i Ibn Ebi
sim u svojoj Es-Sunni, s vie nizova prenosilaca, posredstvom Sada i drugih ashaba (13461351).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) posredstvom Sehla ibn Sada, a biljei ga
i Ibn Ebi sim u svojoj Es-Sunni posredstvom druge skupine ashaba (1351, 1377-1380, 1386,
1387).
Hadis biljei Muslim u svom Sahhu (7/120-121) posredstvom Sada ibn Ebi Vekksa, te
Tirmizi koji ga, takoer, smatra vjerodostojnim (sahh). Kod Ibn Ebi sima se nalazi jo
jedan hadis koji ga podupire (1351).
535
Poslanik, s.a.v.s., nam je drao iznimno sugestivan govor, sa snanim emotivnim nabojem (meviza belga), tako da su nam oi suzile a srca se grila. ini
nam se da je to oprotajni govor, Boiji Poslanie, neko je rekao, pa ako jest,
ta nam ostavlja u amanet? U amanet vam ostavljam poslunost i pokornost, odgovorio je Poslanik, jer oni koji poive poslije mene, bit e svjedoci
mnogih razdora i nesuglasica. Stoga se drite moga sunneta i sunneta pravopostupajuih i na Pravi put napuenih halifa poslije mene (el-hulefu-rridne-l-mehdijjn). Toga se drite vrsto i dobro se uvajte novotarija, jer
je svaka novotarija zabluda!648
Redoslijed pravopostupajuih halifa, r.a., u pogledu vrijednosti istovjetan je njihovom redoslijedu u hilafetu. Tako je, naprimjer, jedna od osobenosti Ebu Bekra i Omera, r.a., bila ta to nam je Vjerovjesnik, s.a.v.s., naredio da slijedimo sunnet pravopostupajuih halifa, a nije nam naredio da
se povodimo za njima (el-iktid) u djelima, osim u sluaju njih dvojice. On
je, naime, rekao: Poslije mene se ugledajte na dvojicu ljudi: na Ebu Bekra i
Omera!649 Kako se vidi, razdvojio je slijeenje njihovog sunneta i ugledanje
na njih. Prema tome, Ebu Bekr i Omer su na vioj razini od Osmana i Alije,
r.a. Dodue, od Ebu Hanfe se prenosi njegov stav da Aliji treba dati prednost nad Osmanom. Meutim, sam njegov mezheb je izriit u preferiranju
Osmana (nad Alijom). Na tom stanovitu su i gotovo svi pripadnici glavnog
toka islama (ehlu-s-sunne). Neto ranije su navedene i rijei Abdurrahmna
ibn Avfa,650 koje je on rekao Aliji, naime: Ja sam dobro razvidio raspoloenje meu ljudima i nisam vidio da su spremni bilo koga zamijeniti za
Osmana!
Ejjb es-Sihtijni kae: Onaj koji Osmana ne stavi ispred Alije, taj je
omalovaio muhadire i ensarije!
U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima zabiljeene su
rijei Ibn Omera: Jo dok je Boiji Poslanik, s.a.v.s., bio iv, mi smo govorili:
Najbolji dio Vjerovjesnikovog ummeta, izuzimajui njega, ine: Ebu Bekr,
zatim Omer, zatim Osman!651

650

651

648
649
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je navoen.

Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve je navoen (pod brojem 675/u izvorniku).
Vidjeti podiok koji govori o davanju prisege Osmanu.
Hadis je vjerodostojan (sahh). Posredstvom njega ga biljei Ebu Dvud, s vjerodostojnim
nizom prenosilaca, a slina verzija se nalazi i kod El-Buhrija, dok ga Muslim ne biljei. Ibn
Ebi sim ga biljei s vie nizova prenosilaca (1190-1199), takoer posredstvom Ibn Omera, i
s jednim nizom od Ebu Hurejrea. Struno je elaboriran u djelu Zillu-l-denneh (II/566-569).
536
O njegovim rijeima:
koje je Boiji Poslanik, s.a.v.s., imenovao i obradovao
U Deseterici,
ih Dennetom, potvrujemo Dennet, na temelju injenice da im
je to potvrdio Boiji Poslanik, ije su rijei istinite. To su: Ebu Bekr,
Omer, Osman, Alija, Talha, Zubejr, Sad, Seid, Abdurrahmn ibn
Avf i Ebu Ubejde ibnu-l-Derrh, koji je povjerenik ovoga ummeta - neka je na svima njima Allahovo zadovoljstvo!
Komentar:
Ve smo ranije naveli neke odlike prve etverice halifa, pa je preostalo da to
uinimo i sa estericom preostalih iz ove grupe.
Muslim biljei sljedeu Aiinu, r.a., izjavu: Jedne veeri Boiji Poslanik,
s.a.v.s., nije imao sna pa je rekao: Da ima kakav moj dobri ashab, pa da me
noas priuva!! Nedugo zatim uli smo zvuk oruja i Vjerovjesnik je upitao:
Ko je to? Sad ibn Ebi Vekkas je rekao: Doao sam da te uvam!, a u drugoj
verziji stoji da je rekao: U meni se javio strah za Boijeg Poslanika i ja sam
otiao da ga uvam! - i Boiji Poslanik je za njega uputio dovu Allahu, a
potom zaspao!652
U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima zabiljeeno
je da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., Sadu ibn Ebi Vekkasu u Bitki na Uhudu
spomenuo oba svoja roditelja; rekao mu je: Bacaj! Zalog su ti moji i otac i
mati!653
U Muslimovom Sahhu navodi se predaja od Kajsa ibn Ebi Hzima, koji
kae: Ja sam vidio da se Talhina ruka, ona kojom je u Bitki na Uhudu titio
Boijeg Poslanika, s.a.v.s., oduzela!654
U Sahhu su zabiljeene i sljedee rijei Ebu Osmana el-Mehdija: Ponekad, kad bi Vjerovjesnik bio u borbi, uz njega ne bi bilo nikoga drugog doli
Talhe i Sada!655
U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima zabiljeene
su rijei Dbira ibn Abdullha koji je, prema verziji koju navodi Muslim,

654

655

652
653
Ove rijei od njega biljei Muslim, a i Ibn Ebi sim (1411).

Hadis je vjerodostojan (sahh), biljei ga i Ibn Ebi sim (1405-1407).
Hadis je vjerodostojan (sahh). Meutim, biljei ga samo El-Buhri, a ne Muslim!
Hadis je vjerodostojan (sahh), kojeg takoer biljei i El-Buhri.
537
rekao: Boiji Poslanik, s.a.v.s., prilikom Bitke na Hendeku pitao je ko se javlja

da bude njegov izaslanik, pa se je javio Zubejr. Poslanik je ponovo pitao, i
opet se javio Zubejr. Poslanik je rekao: Svaki je vjerovjesnik imao svog odanog pomonika (havrijj), a moj takav pomonik je Zubejr!656
El-Buhri i Muslim isto tako biljee i predaju od Zubejra, r.a., koji kae:
Vjerovjesnik je upitao: Ko e otii do plemena Benu Kurejza i donijeti mi
vijesti o njima?, pa sam ja otiao i kad sam se odatle vratio, Boiji Poslanik,
s.a.v.s., mi je spomenuo oba svoja roditelja. Zalog su ti moji i otac i mati!,
rekao je.657
U Muslimovom Sahhu nalazi se predaja koja se prenosi od Enesa ibn
Mlika, koji kae: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Svaki ummet ima svoga
povjerenika (emn), a na povjerenik, o ummete!, jest Ebu Ubejde ibnu-lDerrh!658
U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima zabiljeena je
predaja od Huzejfea ibnu-l-Jemna, koja glasi: Neki stanovnici Nedrna
su doli kod Boijeg Poslanika, s.a.v.s., i rekli: Poslanie, poalji nam jednog
pouzdanog ovjeka! i Poslanik im je rekao: Ba u vam i poslati jednog istinski pouzdanog! Ljudi su razmiljali ko bi to mogao biti, i on je poslao Ebu
Ubejdea ibnu-l-Derrha!659
Od Seda ibn Zejda, r.a., prenosi se sljedee: Uzimam za svjedoka Boijeg Poslanika, s.a.v.s., da sam ga uo kad je rekao: Deseterica e u Dennet:
Poslanik e u Dennet, Ebu Bekr e u Dennet, Talha e u Dennet, Omer e
u Dennet, Osman e u Dennet, Sad ibn Mlik e u Dennet, Abdurrahmn
ibn Avf e u Dennet!, a da hou, imenovao bih i desetoga! Ko je taj?!, upitali su, i on je rekao: Sed ibn Zejd. Zatim je rekao: Samo jedno dranje
nekoga od njih uz Boijeg Poslanika, s.a.v.s., kad mu je lice zasipala praina,
bolje je od djela nekoga od vas, makar poivio onoliko koliko je ivio Nh!660
Hadis biljee Ebu Dvud i Ibn Made a Tirmizi ga uvrtava u kategoriju vjerodostojnih (sahh) hadisa, navodei ga od Abdurrahmna ibn Avfa.

656
657

660

658
659
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljee ga El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi). Ibn Ebi
sim ga u svojoj Es-Sunni (1388-1393) biljei i posredstvom velikog broja drugih ashaba.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljee ga El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi). Navodi ga
i Ibn Ebi sim (1390).
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga, takoer, i El-Buhri.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljee ga El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi).
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u djelu Er-Revdu-n-nadr (425);
biljei ga i Ibn Ebi sim (1435).
538
Od Abdurrahmna ibn Avfa, r.a., se jo prenosi da je Vjerovjesnik,

s.a.v.s., rekao: Ebu Bekr e u Dennet, Omer e u Dennet, Alija e u
Dennet, Osman e u Dennet, Talha e u Dennet, Zubejr ibnu-l-Avm e
u Dennet, Abdurrahmn ibn Avf e u Dennet, Sed ibn Zejd ibn Amr ibn
Nufejl e u Dennet i Ebu Ubejde ibnu-l-Derrh e u Dennet!661 Ovo biljei imam Ahmed u svom Musnedu, a prenosi ga i Ebu Bekr ibn Ebu Hajsema,
s tim da se u njegovoj verziji Osman spominje prije Alije, r.a.
Od Ebu Hurejrea, r.a., prenosi se sljedee: Boiji Poslanik, s.a.v.s., nalazio se na brdu Hira, a s njim su bili i Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Talha
i Zubejr. Utom se stijena na kojoj su stajali pokrenula, a Poslanik je rekao:
Miruj, jer je na tebi ili poslanik, ili siddk, ili ehid!662
Hadis biljee Muslim, Tirmizi i drugi autori, i ima vie nizova prenosilaca.
Pripadnici glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) jedinstveni su u izraavanju poasti toj deseterici i njihovom preferiranju nad ostalima - sve to
zahvaljujui mnogim odlikama i vrlinama po kojima su se prouli. Kako je
samo neuk onaj koji prezire upotrebu rijei deset, ili raditi neto deset puta!?
To preziru samo oni koji se s mrnjom odnose prema odabranim ashabima,
tj. prema onoj deseterici kojima je posvjedoen Dennet, iz ega izuzimaju
samo Aliju, r.a.! udno je da su oni nakloni prema broju devet, a istovremeno se s velikom mrnjom odnose prema deveterici od desetorke! Oni se, isto
tako, sa mrnjom odnose i prema ostalim muhadirima i ensarijama, prema
prvim muslimanima, koji su prije drugih primili islam, koji su Boijem Poslaniku pod onim drvetom prisegu na vjernost dali, a bilo ih je hiljadu i etiri
stotine, i o kojima je Allah Svoje zadovoljstvo izrekao, kako to stoji u suri
El-Feth, 12. ajet: Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti pod drvetom
prisegnuli...
U Muslimovom Sahihu se, vjerodostojnim prijenosnim nizom, posredstvom Dbira, r.a., navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Nijedan
od onih koji su pod drvetom prisegnuli na vjernost nee ui u Dehennem!663
Tu se, takoer, posredstvom Dbira, biljei i da je rob Htiba ibn Ebi
Belteaa rekao: Boiji Poslanie, Htib e, posigurno, u Dehennem!, na ta
661
662
663

Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga i Ahmed (II/419), te Ibn Ebi sim (1425-1427,
1439-1443, 1445-1447).
Hadis je vjerodostojan (sahh). Takoer ga prenosi i Ibn Ebi sim (860 i 861), a struno je
elaboriran u Es-Sahhi (2160).
539
je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Grijei, [on nee ui u Dehennem], jer je

on uesnik Bedra i Hudejbije!664
I pored toga, rfidije se svih njih odriu. tavie, oni se odriu i svih
drugih ashaba Boijeg Poslanika, osim nekolicine - njih neto vie od deset! Jasno je, meutim, da ak i pod pretpostavkom da se na svijetu nae
deset najokorjelijih nevjernika, ni u tom sluaju izraz desetorka ne bi bio
eliminiran iz upotrebe! Kada Uzvieni Allah, naprimjer, kae: I u gradu bjee
deveterica koji nered na zemlji pravljae i dobro ne inie... (En-Neml, 48)
to nikako ne znai da se izraz deveterica obavezno mora izbaciti iz upotrebe.
tavie, na nekoliko mjesta u Kuranu se izrazu deset izrie pohvala: To je
punih deset! (El-Bekare, 196); Mi odredismo da as susreta sa Msom
bude kad se napuni trideset noi, i dopunismo ih jo sa deset! (El-Arf,
143); Tako mi zore, i deset noi! (El-Fedr, 1-2) Uz to, Boiji Poslanik, s.a.v.s.,
povlaio se u itikf posljednjih deset dana ramazana.665 On je o Lejletu-l-kadru rekao: Traite je u deset posljednjih noi ramazana!666 Jo je rekao: Ni
u jednim danima dobro djelo nije tako drago Allahu kao to je to u deset
dana (mjeseca zu-l-hideta)!667
Rfidije, umjesto deseterici koji su obradovani Dennetom, svoju naklonost izraavaju dvanaesterici imama, na elu s Alijom ibn Ebi Tlibom,
r.a., za kojeg tvrde da je Vjerovjesnikov oporueni halifa (vasijj), za ta nemaju ba nikakav valjan dokaz. Zatim slijede: Hasan, Husejn, Ali ibn Husejn Zejnu-l-bidn, Muhammed ibn Ali el-Bkir, Dafer ibn Muhammed
es-Sdik, Ms ibn Dafer el-Kzim, Ali ibn Ms er-Rid, Muhammed ibn
Ali el-Devd, Ali ibn Muhammed el-Hdi, Hasan ibn Ali el-Askeri i Muhammed ibn Hasan. Oni pretjeruju u svojoj ljubavi prema njima i u tome
prelaze svaku mjeru.
Meutim, dvanaest imama nigdje nije spomenuto, izuzev u formi koja
pobija njihovu tvrdnju i obesnauje je. Rije je o predaji koja se prenosi od
Dbira ibn Semure, a koja je zabiljeena i u El-Buhrijevoj i u Muslimovoj
zbirci vjerodostojnih hadisa; predaja glasi: Ja sam sa svojim ocem uao kod

666

667

664
665

Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) posredstvom Ibn Omera.
Hadis biljei El-Buhri posredstvom Ibn Abbsa, a vjerodostojnim ga ocjenjuje i Tirmizi.
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) posredstvom Ibn Omera, s neznatnim
tekstualnim razlikama. El-Buhri i neki drugi autori biljee ga posredstvom Ibn Abbsa,
u gore navedenom obliku, dok ga Muslim i drugi biljee posredstvom Ebu Seda. Hadis je
struno elaboriran u Es-Sahhi (1471) i u Sahhu Ebi Dvud (1250 i 1252).
540
Boijeg Poslanika, s.a.v.s., i uo sam ga kad je rekao: Ovaj e ummet ii naprijed sve dok mu se na elu ne izmijeni dvanaest ljudi! Zatim je Poslanik
rekao neto to ja nisam uo, pa sam upitao oca ta je to on rekao. Svi e biti
iz plemena Kurej!, rekao je.668
U drugoj verziji ove predaje stoji: Islam e biti snaan za vrijeme dvanaesterice halifa!669 a u treoj: Ova e vjera (haze-l-emru) biti snana za
vrijeme dvanaesterice halifa!
Tako je i bilo - upravo onako kako je rekao Vjerovjesnik, s.a.v.s. Ta
dvanaesterica su: etverica pravopostupajuih halifa (el-hulefu-r-ridn),
zatim Muavija i njegov sin Jezd, Abdulmelik ibn Mervn i njegova etiri
sina, izmeu kojih je vladao i Omer ibn Abdulazz. Situacija se, nakon toga,
poela pogoravati.
Rafidije, meutim, smatraju da je vlast ummeta (hilfet) za sve vrijeme
njihove vladavine bila nelegitimna i poremeena, te da su sve te halife bili
nasilnici i uzurpatori, te - tavie - licemjeri i nevjernici, a da su sljedbenici
istine, u itavom tom periodu, bili u gorem poloaju od Jevreja!670
Ovakav njihov stav je, oevidno, neutemeljen. Istina je da je islam, za
vrijeme spomenute dvanaesterice, bio snaan i u permanentnome usponu.
O njegovim rijeima:
koji lijepo govori o ashabima Boijeg Poslanika, s.a.v.s., o
U Onaj
njegovim enama, istim od svake neistoe i o njegovim potomcima, oienim od svake neisti, taj se liio licemjerstva.
Komentar:
Mi smo ve ranije naveli neke primjere iz Kurana i hadisa u kojima su istaknute neke odlike ashaba, r.a. U Muslimovom Sahhu zabiljeena je predaja
od Zejda ibn Erkama, koji kae: Boiji Poslanik, s.a.v.s., jedanput je meu

668
669
670
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u Es-Sahhi (376 i 964); biljei ga,
takoer, i Ibn Ebi sim (1122 i 1123).
Hadis je vjerodostojan (sahh). Takoer ga biljei i Muslim.
Affi kae: Vidi predgovor knjige Minhdu-s-sunneh, I svezak, str. 24, novo izdanje, i str.
9-10 u Blkovom izdanju!
541
nama ustao da nam odri govor, negdje izmeu Mekke i Medine, pored
jedne vode po imenu Humm, i tom prilikom je rekao: Ljudi, i ja sam samo
ljudsko bie, i izaslanik moga Gospodara mi samo to nije stigao, pa da se
odazovem pozivu! Iza sebe u vam ostaviti dvije stvari (sekalejni): Allahovu
knjigu, u kojoj je uputa i svjetlo, pa je prihvatite i vrsto je se drite..., te je
puno toga podsticajnoga izrekao o Kuranu, a zatim je rekao: I moja porodica! Podsjeam vas na Allaha u vezi s mojom porodicom!, i to je ponovio
tri puta.671
El-Buhri biljei predaju od Ebu Bekra el-Siddka, r.a., u kojoj on kae:
Potivajte Muhammeda kroz lanove njegove porodice!672
Profesor - Allah mu se smilovao! - meutim kae: Taj se liio licemjerstva, budui da je temelj rafidijskom uenju udario jedan licemjer,
raskolnik, s ciljem da potkopa islam i baci ljagu na Poslanika, a.s., kako to
navode uenjaci.
Naime, formalno prihvatajui islam, Abdullh ibn Sebe je svojom
prepredenou i podlou namjerio taj islam izvitoperiti, onako kako je
to uinio Pavle s kranstvom, pa se s tim ciljem pokazivao kao isposnik,
a potom i kao veliki pregalac na putu promicanja dobra i suzbijanja zla,
sve dok nije ispleo spletku oko Osmana i ubio ga! Zatim je, preselivi se
u Kfu, izraavao krajnji ekstremizam u pogledu Alije i pruanja potpore
njemu, smjerajui tim putem ostvariti svoje nakane. Kad je Alija doznao za
to, zatraio je da se smakne, no on je pobjegao od njega u Karkis, kako je
to poznato u historiji.
Mi smo ve ranije istakli da je Alija one koji bi njega isticali iznad Ebu
Bekra i Omera kanjavao bievanjem, onako kako se kanjavaju oni koji
iznose potvore!
Kvasac novotarije koja je potekla od haridija zadrao se u duama
onih koji su skloni lai, kao to su harrije i iije, zbog ega je rfidijska sekta konstantno predstavljala vrata raskolnitva (bbu-z-zendeka), kako to
pripovijeda El-Kdi Ebu Bekr ibnu-t-Tajjib673 u svom kazivanju o ezoteristima (el-btinijja) i nainima na koje su nastojali izvitoperiti islam. On kae:
Onome koga bi upuivali da poziva u njihov pravac rekli bi: Kad naie na
muslimana kojeg htjedne pozvati u nae uenje, mora mu se predstaviti

673

671
672
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljei ga i Ibn Ebi sim u svojoj Es-Sunni (1550, 1551 i 1555).
Sahhu-l-Buhri (3713 i 3751).
Tj. Ebu Bekr el-Bakillni, Muhammed ibnu-t-Tajjib.
542
kao da slijedi njegov pravac. Prilaz njemu neka ti bude isticanje nepravde
koju su prvi muslimani uinili prema Aliji, te kako su ubili Husejna, a zatim
odricanje od svih pripadnika plemena Tejm i Adijj, kao i od Umejevia i
Abasovia. (Ustvrdi) da Alija poznaje nepoznato, da je njemu preputeno
stvaranje svijeta, i slina iijska udesa i nebuloze, a kad kod nekog iije
osjeti naklonost,674 kod njega se zadri na klevetanju Alije i njegovih potomaka (r.a.).
On, bez sumnje, od psovanja ashaba ide prema psovanju Poslanikove
porodice, a zatim i na psovanje samog Poslanika, s.a.v.s. Naime, [kod] tih
zabludjelih aktivista, i Poslanikova porodica i njegovi ashabi su takvi kao
oni![675]
O njegovim rijeima:
prvih muslimanskih generacija, kao i oni koji su slijedili
U Uenjaci
iza njih, istinski su dobroinitelji, izvrsni poznavaoci islamske tradicije, te vanredni pravnici i teoretiari, koji se imaju spominjati
samo po lijepome. Ko ih spomene po neem runom, taj nije u
pravu!
Komentar:
Uzvieni kae: Onoga koji se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi
put, i koji poe putem koji nije put vjernika, pustit emo da ini ta hoe,
i bacit emo ga u Dehennem - a uasno je on boravite! (En-Nis, 115)
Prema tome, dunost je svakog muslimana da, nakon svoje ljubavi prema
Allahu i Njegovom Poslaniku, voli i vjernike, kako to eksplicitno kazuje
Kuran, osobito one koji su nasljednici Boijih poslanik, koje je Allah uinio
da su poput zvijezda prema kojima se orijentira676 u tami mora i kopna.
Muslimani su saglasni u tome da su oni bili upueni i da su jasno razaznavali

674
675
676
U izvorniku umjesto eneste (to znai: osjetiti bliskost, naklonost) stoji ejeste (to znai:
izgubiti nadu u uspjeh).
Nijedan rukopisni primjerak na ovom mjestu nije bio jasan, pa bi smisao mogao biti dokuen dodatkom: Ono to on prenosi od El-Bakillanija, zapravo se nalazi kod drugoga!
Pogledaj: El-Karmita, str. 52, redaktura: Muhammed es-Sabbg.
U izvorniku umjesto juhteda (orijentira se) stoji juhda (vodi).
543
stvari. Treba znati da su kod svih vjerskih zajednica prije677 poslanstva Muhammeda, a.s., njihovi uenjaci bili najgori soj, i da su jedino kod muslimana
uenjaci najbolja kategorija ljudi - oni su nasljednici Poslanika u njegovom
ummetu; oni oivljavaju ono to zamre od njegovog sunneta; preko njih se
Kuran uspostavlja, oni po Kuranu rade; preko njih se Kuran oglaava - oni
govore njime! Uz to, svi su jedinstveni u uvjerenju da je obavezno slijediti
Poslanika, s.a.v.s. Meutim, ako neko od njih zauzme odreeni stav, a neki
vjerodostojan (sahh) hadis mu proturjei u tome, on, da bi ga smio prenebregnuti, mora za to imati opravdanje. To se opravdanje, pak, svodi na tri
sluaja:
1. ako nije uvjeren da je Vjerovjesnik zbilja izrekao taj hadis;
2. ako ne vjeruje da se hadis odnosi ba na taj problem i
3. ako je uvjerenja da je taj propis dokinut.
Oni imaju prednost u odnosu na nas i privilegiju da su nam prethodili u
vjeri; oni su nam prenijeli Objavu koja je dostavljena Poslaniku, s.a.v.s, i
pojasnili nam one Poslanikove geste koje bi nama, da njih nije bilo, ostale
zakrivene. Neka je Allahovo zadovoljstvo na svima njima; neka Allah i njih
uini zadovoljnima! Gospodaru na, oprosti nama i brai naoj koja su nas
u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima naim bude imalo zlobe prema
vjernicima; Gospodaru na, Ti si, zaista, dobar i milostiv! (El-Har, 10)
O njegovim rijeima:
evliji ne dajemo prednost niti nad jednim vjerovjesniU Nijednom
kom, a.s. Drimo da je jedan vjerovjesnik bolji od svih evlija!
Komentar:
Profesor - Allah mu se smilovao! - ovim odgovara pobornicima uenja o
transcedentalnom jedinstvu bitka (el-ittihdijje) i neznalicama meu sufijama, s obzirom da oni koji su na ispravnom putu insistiraju na tome da se
mora postupati po znanju i erijatu. Allah je, naime, stavio u obavezu svim
ljudima da slijede poslanike; rekao je: A mi smo poslali svakog poslanika
677
U izvorniku stoji: poslije!
544
zato da bi mu se, prema Allahovom nareenju, pokoravali. A da oni koji su

se sami prema sebi ogrijeili dou tebi... (En-Nis, 64), zavrivi rijeima:
dok se sasvim ne pokore! (En-Nis, 65) Takoer je rekao: Reci: Ako Allaha
volite, mene slijedite, i vas e Allah voljeti i grijehe vam oprostiti! - a Allah
prata i samilostan je! (Alu Imrn, 31)
Ebu Osman el-Nejsabri kae: Ko sebi za zapovjednika uzme sunnet,
u teoriji i praksi, taj progovara mudrou, a ko se opredijeli za poriv, taj progovara novotarijom! Drugi kau: Neki su zanemarivali sunnet samo zbog
svoje oholosti! I to je, doista, tako! Naime, ako ovjek ne slijedi ono to je
objavljeno Poslaniku, on u tom sluaju radi po svojoj volji, to znai da on
slijedi svoj hir, bez ikakvog uputstva od Boga. To je samoobmana, vid oholosti, i slino je stavu onih koji su govorili: Mi nikada neemo vjerovati, sve
dok i nama ne bude dato ono to je davano Boijim poslanicima! - a Allah
najbolje zna kome e dati Svoju objavu! (El-Enm, 124)
Mnogi su od njih uvjereni da su svojim predvodnitvom i iznimnim zalaganjem u vrenju bogougodnih radnji (ibadet), te svojim ienjem sebe,
postigli ono to su postigli i vjerovjesnici, a da pritom nisu slijedili njihov
put! Neki od njih idu tako daleko da tvrde da su oni bolji i od samih vjerovjesnika! Drugi govore kako vjerovjesnici i poslanici svoje znanje o Bogu
ustvari crpe iz nie peata evlija (htemu-l-evlij)! Ovaj sam za sebe tvrdi
da je upravo on taj peat evlija!
Takvo [nauavanje] je u osnovi istovjetno Faraonovoj tvrdnji - da je
ova pojavnost nuna sama po sebi i da nema nekog od sebe odvojenog
Tvorca! Ovi, pak, kau: Ona je sam Bog! Iz ovoga proistjee da je Faraon
javno izraavao potpuno poricanje, no, u sutini, njegova svijest o Bogu je
bila razvijenija od njihove! Naime, on je, ipak, priznavao postojanje Tvorca,
dok dotini tvrde da je stvorena egzistencija zapravo stvarajua egzistencija, kako to nauava Ibn Arebi i njemu slini. On je, uvidjevi da se erijat u
njegovom formalnom obliku ne moe izmijeniti, izaao sa tvrdnjom da je
vjerovjesnitvo zavreno, ali ne i vilajet, te je ustvrdio da je jedan vid vilajeta iznad samog poslanstva i svega onog to ide uz vjerovjesnike i poslanike,
te da se i vjerovjesnici koriste vilajetom! On kae:
Mjesto vjerovjesnitva u berzahu678
malice je iznad poslanika
a ispod je evlije!
678
Tj. u duhovnom svijetu. (Nap. prev.)
545
Ovdje se radi o izvraanju erijata. Vilajet je, naime, potvren za bogobojazne vjernike, kako to kae Uzvieni, naime: Allahovi miljenici - za njih
nema straha i oni nee tugovati! - oni koji budu vjerovali i bojali se Boga!
(Jnus, 62-63), no vjerovjesnitvo (nubuvvet) je specifinije od vilajeta, dok
je poslanstvo (rislet) specifinije i od samog vjerovjesnitva, na ta smo
ranije ukazali.679
Ibn Arebi u svom El-Fussu kae i ovo: Vjerovjesnik, s.a.v.s., je vjerovjesnitvo (nubuvvet) predstavio kao zid od opeka, koje je on vidio upotpunjenim, osim mjesta za jo jednu opeku. Tako je on, s.a.v.s., bio mjesto
za tu opeku [s tim da je on nije vidio, budui da je rekao: (nedostaje) jedna
opeka!] Meutim, to se tie peata evlija, on tu opeku nuno mora vidjeti.
On tako vidi ono to je Vjerovjesnik naveo kao primjer i na tom zidu vidi
sebe kako zauzima mjesto dviju opeka; vidi kako se utiskuje u mjesto dviju
opeka! i kako se time zid sasvim dopunjuje. Zato on vidi dvije opeke? Zato
to zid ini jedna opeka od srebra i jedna o zlata. Srebrna opeka jest spoljanji dio zida i svi oni propisi koji idu uz to, onako kako je to u Vjerozakonu680
preuzeto od Allaha i to ima svoj vanjski obol, koji se u njemu slijedi, jer on
stvar vidi onakvom kakva jeste, pa je nuno mora vidjeti takvom, meutim,
u unutranjosti on zauzima mjesto zlatne opeke budui da zahvata iz istog
rudnika iz kojeg je zahvatao i melek kojem se objavljivala objava za Poslanika, s.a.v.s.!
Ako si dobro razumio ovo to smo ukazali, kae on, onda si stekao
korisno znanje!681
Pa, ima li neko da je u veem nevjerstvu od onog koji sebe predstavlja kao zlatnu opeku, a Poslanika Boijeg kao srebrnu?! i tako sebe preferira
i uzdie iznad Poslanika?! To su samo njihove puste elje: U njihovim je
prsima samo oholost: oni to nee dostii! (El-Mumin, 56) Zar se nevjerstvo moe skriti kod onoga koji ovako govori? On ima puno slinih iskaza,
u kojim je nevjerstvo negdje prikriveno, a negdje oito. Stoga se njegova
djela moraju dobro kritiki valorizirati kako bi se njegova la ukazala sasvim jasno, jer neto od onog to je lano bude prepoznato od svakog ispitivaa, dok ima i takvih falsifikata koje moe prepoznati samo pronicljiv,

679
680
681
Na str. 158 (u arapskom izvorniku, nap. prev.) Affi kae: Pogledaj str. 231-232, s poetka
poglavlja Refu-l-melm, u 20. svesku djela Medmu-l-fetv!
U izvorniku stoji fi-s-sirr, to znai: u tajni.
Fussu-l-hikem (I/63), komentar: Ebu-l-Al Affi, iji je i onaj nadodatak (u zagradi, nap.
prev.).
546
vjet ispitiva.682 Nevjerstvo Ibn Arebija i njemu slinih iznad je nevjerstva

onih koji kau: Mi neemo vjerovati sve dotle dok i nama ne bude dato
ono to je dato poslanicima Boijim! (El-Enm, 124)
Ibn Arebi i njemu slini jesu licemjeri, raskolnici i panteisti (ittihdijje),
i u najdonjem su dijelu Dehennema.
Licemjeri se, ipak, tretiraju kao muslimani budui da javno ispoljavaju
islam, dok u sebi taje nevjerstvo, kako su to inili i za vrijeme Vjerovjesnika,
s.a.v.s. Poslanik se, u svom odnosu prema njima, ipak rukovodio onim to su
oni javno ispoljavali. Meutim, ukoliko bi neko od njih javno ispoljio ono to
taji u sebi, u tom bi se sluaju na njega primijenio propis koji je predvien za
otpadnika od vjere (murtedd), s tim da postoji razmimoilaenje u pogledu
prihvatanja njegovog pokajanja. Ispravno je, pak, da se njegovo pokajanje
ne treba prihvatiti, kako to prenosi Muall od Ebu Hanfe, r.a.
A Allah je Onaj od Kojeg treba iskati pomo!
O njegovim rijeima:
vjerujemo u njihove keramete koji se navode i o kojima se vjeroU Idostojno
prenose izjave pouzdanih ljudi.
Komentar:
Mudiza (udo), semantiki, obuhvata sve to se dogodi mimo uobiajenih
zakonitosti. [Isto je i s kerametom] u jezikoj praksi starijih autoriteta znanosti, dok veliki broj potonjih ta dva izraza razdvaja, pa mudizu vezuju za
vjerovjesnika, a keramet za evliju, dok je i jednom i drugom zajedniko to
to izlaze iz okvira uobiajenog poretka stvari.
Treba kazati da se svojstvo savrenosti zasniva na trome: na znanju,
moi i neovisnosti o drugom. To troje se moe stei samo za Allahovu savrenost, jer On Svojim znanjem obuhvata sve, moan je nad svim i ni o kome
nije ovisan. Stoga je On Vjerovjesniku, s.a.v.s., naredio da se ogradi od tog
troga - rekao mu je: Reci: Ja vam ne kaem: U mene su Allahove riznice;
682
Affi kae: Vidi poglavlje Odgovor Ibn Arebiju, odakle je i preuzet ovaj citat, str. 204. i
dalje, u drugom svesku Ibn Tejmijjeovog djela Medmu-l-fetv!
547
niti: Meni je poznat nevidljivi svijet; niti vam kaem: Ja sam melek - ja slijedim samo ono to mi se objavljuje! (El-Enm, 50)
Isto to rekao je i Nh, a.s. On je, pak, prvi od najodabranijih poslanika
(ulu-l-azm) i uope prvi poslanik kojeg je Allah poslao zemljanima, a ovaj je
zadnji poslanik i zadnji od najodabranijih poslanika, i obojica su se ogradili
od toga! To je stoga to su ljudi od njih nekad traili znanje o onom to je
nedokuivo (el-gajb) kao to se to, naprimjer, navodi u rijeima Uzvienoga:
Pitaju te o smaku svijeta: kada e se zbiti? (El-Arf, 187); nekad da izvre
utjecaj na prirodna zbivanja, to nalazimo u rijeima Uzvienoga: I govore:
Neemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje ivu vodu ne izvede... (El-Isr,
90) a nekad su im prigovarali za potrebe koje imaju kao ljudi, kako to nalazimo, naprimjer, u rijeima Uzvienoga: I oni govore: ta je ovom poslaniku:
on hranu uzima i po trgovima hoda... (El-Furkn, 7) Poslaniku je, stoga,
nareeno da im saopi da on ne vlada time, ve da od tog troga ima samo
onoliko koliko mu Allah dadne - pa zna samo ono emu ga je Allah poduio, neovisan je samo od onog od ega ga je On uinio neovisnim i moan
je samo nad onim stvarima koje su iznad sposobnosti drugih ljudi, ili barem
veine njih, za koje mu je Allah dao mo. Prema tome, nijedna mudiza i
nijedan keramet ne izlazi iz tih okvira.
Potom, ono to probija granice prirodnog poretka (el-hrik), ako se
njime postie neka korist koju nalae vjera, spada u dobra djela koja su nareena po vjeri i Vjerozakonu, pa je kao takvo ili obavezno ili preporueno;
ako se njime postie neto doputeno po vjeri, tada se ubraja u Allahove
ovosvjetske blagodati i nalae da se na njemu bude zahvalno, a ako u sebi
sadrai elemente koji su Vjerozakonom zabranjeni strogo ili u blaoj mjeri,
tada za sobom povlai kaznu ili srdbu, kakav je bio sluaj sa onim koji je
bio obasut znacima (Allahove milosti) pa ih zbacio i ostavio postrani, poput
Belma ibn Bra, usljed vlastitog umnog pregnua, slijepog povoenja
za drugim, maloumnosti, pomanjkanja znanja, stjecanja nepovoljnih okolnosti, nemoi ili nude.
Prema tome, onog to probija granice prirodnog poretka ima tri vrste:
ono to je po vjeri pohvaljeno, ono to je pokueno i ono to je doputeno.
to se tie onog doputenog, ako u njemu ima koristi tretira se kao bagodat,
u protivnom je poput svih drugih dozvoljenih stvari u kojima nema koristi.
Ebu Ali el-Devzedni kae: Trudi se da postigne istikmet (izvravanje
propisa vjere) a ne kermet, jer tvoj nefs se rado pokree da trai kermet
dok tvoj Gospodar od tebe trai istikmet!
548
ejh Suhreverdi u svom djelu Avrifu-l-merif kae: U ovome je to

krupna stvar. Naime, mnogi vrhunski erijatski pravnici, revnosni u obavljanju vjerskih dunosti, sluali su o dobrim ljudima iz ranijih generacija, o kerametima koje su imali i postupcima kojima su probijali granice prirodnog
poretka stvari, pa su u sebi iekivali da se to desi i njima, gajili nadu da e i
njima biti dato neto od toga. Neki od njih su zapadali i u teka stanja i poinjali sumnjati u ispravnost onoga to su radili s obzirom da nisu postizali
nikakvu neobinost, a da su znali u emu je tajna bilo bi im mnogo lake.
Proizlazi da Allah nekim iskrenim trudbenicima u vezi s tim otvori jedna
vrata kako bi im probijanja granica prirodnog i manifestacije moi jo vie
uvrstili uvjerenje i osnaila im se odlunost u odricanju od zamamnosti
ovoga svijeta, te kako bi prenebregnuli porive strasti. Prema tome, put koji
treba da slijedi iskreni (Allahov rob) jest da od sebe trai izvravanje naloga
vjere, jer je to sav keramet!
Srca, nesumnjivo, imaju vei utjecaj od tijela, pa ako su dobra i njihov
utjecaj je dobar, a ako su loa i njihov je utjecaj lo. U jednom sluaju je,
dakle, njihov utjecaj Allahu mio, a u drugome nemio.
erijatski pravnici su govorili o tome da se treba kazniti otkupninom
onaj za koga se utvrdi da je duhovnim djelovanjem (fi-l-btin) nekog ubio.
On, pak, pred svojim nutrinama i svojim srcima imaju samo fiziki uinak
pa kada neki od njih probije granicu prirodnog poretka stvari oni mu to raunaju kao da je od Allaha dobio keramet. Ne znaju da je keramet, u stvarnosti, izvravanje vjerskih propisa, da Allah nikoga nije poastio veim kerametom od toga to ga je podrao da bude u onome to On voli i s ime je
zadovoljan, a to je pokornost Njemu i Njegovome Poslaniku, ljubav prema
Njegovim miljenicima i mrnja prema Njegovim neprijateljima. Eto, to su
Allahove evlije, za koje je Uzvieni Allah rekao: Za njih nema straha i oni ni
za im nee tugovati! (Jnus, 62)
Kada, pak, Allah nekog ovjeka iskua tajnom probijanja prirodnog poretka stvari, tajnom neega drugoga ili pak oskudicom i bijedom, to ne mora
biti rezultat ovjekove zasluge kod njegovog Gospodara, odnosno Allahovog
neuvaavanja njega. Naprotiv, neki time postignu sreu ako Mu pokau pokornost, a neki nesreu ako Mu pokau nepokornost, kako to kae Uzvieni,
naime: ovjek, kada Gospodar njegov hoe da ga iskua, pa mu poast ukae i blagodatima ga obaspe, rekne: Gospodar moj je prema meni plemenito
postupio. A kada mu, da bi ga iskuao, opskrbu njegovu oskudnom uini,
onda rekne: Gospodar moj me napustio! - A nije tako. (El-Fedr, 15-17)
549
Prema tome, u ovim stvarima ima tri kategorije ljudi:

a) jednoj kategoriji se uzdie stepen probijanjem prirodnog poretka;
b) druga kategorija se time izlae Allahovoj kazni;
c) kod tree kategorije to ima status dozvoljene stvari, kako smo ranije
napomenuli.
Otkrovenja i utjecaji raznovrsni su prema raznovrsnosti Allahovih rijei.
Allahovih, pak, rijei ima dvije vrste: stvaralake i vjerske. Njegove stvaralake rijei jesu one na koje se u dovi pozivao Vjerovjesnik, s.a.v.s., molei
zatitu: Molim zatitu, pozivajui se na Allahove rijei potpune, koje ne
moe prekoraiti ni dobri, ni loi!683 Uzvieni kae: Stvar je kod Njega ovakva: kad neto hoe, On samo za to rekne: Budi! - i ono bude! (J-Sn, 82);
Rijei Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; Njegove rijei niko ne
moe promijeniti! (El-Enm, 115) Sav (fiziki) svijet potpada pod ove rijei,
kao i sve neobinosti.
Druga vrsta su vjerske rijei; to su Kuran i Allahov zakon - erijat, s
kojim je Allah poslao Svoga Poslanika, tj. Njegova naredba, zabrana i obavijest. Od toga je ovjekovo onoliko koliko ima znanja o tome i koliko to
primjenjuje,684 a naredba je ono to je naredio Allah. Isto tako, ljudi openito i posebno mogu postii onoliko koliko poznaju prirodne zakonitosti
(kevnijjt) i njihove utjecaje, tj. koliko svoje djelovanje usklade sa tim. Tako
je ona prva vrsta regulatorna i kosmika, a druga legislativna i vjerska.
Otkrovenje (kef, otkrivanje tajne) kod one prve jest zadobijanje znanja o kosmikim dogaanjima, dok otkrovenje kod ove druge predstavlja
znanje o Vjerozakonom nareenim stvarima. Mo kod prve vrste sastoji se
u utjecanju na prirodne zakonitosti bilo u pogledu samoga sebe poput, naprimjer, hodanja po vodi, letenja po zraku ili sjedenja u vatri, bilo u pogledu
drugih, u smislu njihovog injenja zdravim ili unitenim, bogatim ili siromanim; dok se mo kod druge vrste sastoji u utjecanju u vjerozakonskim
stvarima bilo u pogledu samoga sebe, u smislu pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku i pridravanju Kurana i sunneta Allahovog Poslanika tajno
i javno, bilo u pogledu drugih, u smislu da od njih zatrai da budu pokorni
Allahu i Njegovom Poslaniku pa da mu se oni u tome pokore na nain vjerozakonske pokornosti.
683
684
Hadis je vjerodostojan (sahh) i do sada je vie puta navoen.

Affi kae: Vidjeti 319. stranicu u XI svesku Ibn Tejmijjeovog djela Medmu-l-fetv.
550
Ako ovo stoji ovako, onda znaj da neposjedovanje znanja i moi u

stvarima kojima se probija prirodni poredak stvari nema nikakve tetne posljedice po vjeru jednog muslimana. Prema tome, onome kome nije otkriveno nita iz svijeta nedokuivog ljudskim ulima (el-gajb), ili kome nije nita potinjeno iz podruja prirodnih zakonitosti time nije umanjen njegov
poloaj kod Allaha, ve to, naprotiv, moe biti ono to je korisnije za njega.
Naime, ako bi to ilo uz vjeru (bilo bi samo jo jedna Allahova blagodat prema dotinom ovjeku), a ako ga ne bi pratila vjera, posjednik neeg takvog
bio bi stradalnik i na ovome svijetu i na ahiretu, jer probijanje prirodnog
poretka stvari moe se dogaati s vjerom, a moe i bez vjere ili pak s izopaenom, odnosno manjkavom vjerom. Tako su korisna probijanja prirodnog
poretka stvari samo ona u kojima se slijedi vjera i koja slue vjeri onako kao
to je i korisno elnitvo ono koje se pridrava vjere, kao i koristan imetak, i
kako su korisni i vlast i imetak bili u rukama Vjerovjesnika, s.a.v.s., Ebu Bekra
i Omera.
Onaj, pak, kome neto takvo bude krajnji cilj i ko vjeru upregne da ide
za tim, da ona bude sredstvo njegovog dogaanja, dakle, u osnovi ne radi
same vjere, jest poput onoga ko vjeru koristi za stjecanje zarade na ovome
svijetu; nije poput onoga ko se odao vjeri iz straha od Dehennema, odnosno iz udnje za Dennetom, a to je ono to mu je nareeno, time se on
nalazi na Putu spasa i u ispravnom Vjerozakonu. Zanimljivo je da mnogi od
onih koji tvrde da je njihova tenja iznad toga, da je nosi strah od Dehennema ili udnja za Dennetom, svoju vjersku tenju svode na makar i najmanji
vid probijanja prirodnog poretka na ovome svijetu!
Treba kazati i to da vjera, ukoliko je ispravna u teoriji i u praksi, neminovno za sobom povlai probijanje uobiajenog poretka stvari, ako to
zatreba takvom vjerniku. Uzvieni kae: A onome koji se Allaha boji, On
e izlaz nai i opskrbie ga odakle se i ne nada! (Et-Talk, 2-3); O vjernici,
ako se budete Allaha bojali, On e vam sposobnost darovati pa ete istinu
od neistine moi rastaviti. (El-Enfl, 29); A kada bi oni onako kako im se
savjetuje postupali, bilo bi im bolje i bili bi vri u vjeri, i tada bismo im Mi,
posigurno, veliku nagradu dali i na Pravi put ih usmjerili. (En-Nis, 66-68); I
neka se niega ne boje i ni za im ne tuguju Allahovi miljenici, oni koji budu
vjerovali i koji se budu Allaha bojali - za njih su dobre vijesti i na ovom i na
buduem svijetu. (Jnus, 62-64)
Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: uvajte se pronicljivosti vjernika, jer
on gleda Allahovim svjetlom! Zatim je prouio ajet: To su, zaista, pouke za
551
one koji posmatraju znakove! (El-Hidr, 75) Hadis biljei Et-Tirmizi posredstvom Ebu Seda el-Hudrija.685
Uzvieni Allah, u onome to od Njega prenosi Boiji Poslanik, s.a.v.s.,
kae: Ko se neprijateljski ponese prema Mome miljeniku (evliji) Mene je
izazvao na dvoboj, a Moj rob Mi se niim ne moe vie pribliiti kao to
moe izvravanjem onoga to sam mu Ja propisao kao strogu obavezu. ovjek Mi se potom nastavi pribliavati dobrovoljnim izrazima pobonosti
(nfile) sve dok ga Ja ne zavolim, pa kad ga Ja zavolim tada mu bivam uho
kojim slua, oko kojim gleda, ruka kojom dohvaa i noga kojom hodi, pa
ako bi neto zaiskao od mene, Ja bih mu to, doista, i dao; a ako bi Me pozvao upomo, Ja bih mu pruio pomo. Ja se ni u emu to u uiniti ne
kolebam kao to se kolebam da uzmem duu Svom robu vjerniku: on ne
voli smrt, a Ja ne volim da prema njemu postupim kako on ne voli, no to
mu je neminovnost!686
Ovim postaje oevidno da je izvravanje vjerskih propisa (istikmet)
ono to trai Gospodar, a da je udnja za kerametom ono to trai ovjekov
nefs, pa neka je Allah na pomoi!
Mutezilijsko, pak, negiranje kerameta je oigledno pogreno i u ravni
je negiranja osjetilnih stvari. Njihova primjedba: Da je keramet istinit, bio
bi kao mudiza pa bi se Vjerovjesnik, s.a.v.s., brkao s evlijom, to nije prihvatljivo!? bila bi umjesna kada bi evlija demonstrirao neki nadnaravan in
tvrdei da ima vjerovjesnitvo, to se nikada nije dogodilo, a da jeste on ne
bi ni bio evlija ve lani prorok, a ranije smo, kod razmatranja Profesorovih
rijei: I da je Muhammed Njegov rob izabrani i Njegov vjerovjesnik odabrani, govorili o razlici izmeu vjerovjesnika i proroka.
Ovdje treba upozoriti na to da pronicljivosti ima tri vrste:
a) ona koja proishodi iz ispravnog vjerovanja (mnijja) - ona se pojavljuje kao posljedica svjetlosti koju Allah ubaci u srce Svog roba
i koja se na njega baci onako kako se lav baci na plijen, odakle je
i dobila svoj naziv.687 Snaga ove pronicljivosti sukladna je snazi
685
686
687
Hadis je slab (daf). Biljei ga Tirmizi i neki drugi autori. U nizu njegovih prenosilaca nalazi
se i Atijje el-Avf, koji je slab prenosilac i ne navodi osobe od kojih prenosi hadis. Struno
je elaboriran u djelu El-Ehdsu-d-dafa (1821).
Hadis je vjerodostojan (sahh). Biljei ga El-Buhri, a ranije je dato objanjenje njegovog
smisla (V.: hadis br. 458/u izvorniku)
U arapskom jeziku za pronicljivost se kae firsa, a za plijen fersa, to su dva oblika glagolskih imenica nastalih iz istog korijenskog glagola fe-re-se. (Nap. prev.)
552
ispravnog vjerovanja, pa to je ovjekovo vjerovanje snanije to je i

njegova pronicljivost vea. Ebu Sulejmn ed-Drni - Allah mu se
smilovao! - kae: Pronicljivost je duevno razotkrivanje i ostvarenje uvida u nadosjetilni svijet i spada u postaje ispravnog vjerovanja
(mna).
b) vjebovna pronicljivost (rijdijja) - ona se postie glau, nonim
bdijenjem u molitvi i povlaenjem u osamu, jer kad se nefs oslobodi spta postigne pronicljivost i otkrovenje sukladno mjeri u kojoj
se toga oslobodio. Ovu vrstu pronicljivosti moe imati i vjernik i
nevjernik i ona ne ukazuje na vjerovanje ni na evlijaluk, niti otkriva
neku korisnu istinu ili pravi put. Ono to se njome dokuuje spada
u onu vrstu pronicljivosti koju posjeduju namjesnici, tumai snova,
ljekari i njima slini.
c) fizionomna pronicljivost (hilkijja) o kojoj su pisali medicinari i dr.,
koji su po fizionomiji zakljuivali o udi, budui da je to dvoje meusobno povezano, po zahtjevu Allahove mudrosti, kao, naprimjer,
zakljuivanje da onaj ko ima neuobiajeno malu glavu ima i mali
mozak, odnosno da onaj ko ima veliku glavu ima i veliki mozak;
ko ima iroka prsa da ima i iroku narav, a onaj ko ima tijesna prsa
tijesnu i narav; da je onaj ko ima apatine oi i klonuo pogled tupav
i da mu je srana toplina slaba i sl.
O njegovim rijeima:
u predznake Sudnjeg dana, pojavu Deddala, sputaU Vjerujemo
nje sa neba Isa, sina Merjeminog, a.s.; i vjerujemo u pojavljivanje
Sunca sa zapada i izlazak Puzavca iz svog boravita.
Komentar:
Od Avfa ibn Mlika el-Edaija se prenosi sljedee: Ja sam, pri vojnom
pohodu [na Tebk], doao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., a on se tada nalazio
u atoru od koe, i on mi je rekao: Zapamti est (stvari) koje e se desiti pred Smak svijeta: moja smrt, osloboenje svetoga hrama u Jerusalemu
(El-Mesdidu-l-Aks), poast koja e vas kositi kao ovija kuga ovce; zatim
izobilje imetka tako da e ovjek i kada dobije stotinu dinara jednako biti
553
mrzovoljan; zatim jedno iskuenje od kojeg se nee sauvati nijedna arapska

kua; zatim primirje izmeu vas i bljedolikih ljudi, koji e prekriti dogovor
i krenuti protiv vas idui pod osamdeset bajraka, a pod svakim bajrakom
dvanaest hiljada (boraca)!688
Hadis biljee: El-Buhri, Ebu Dvud, Ibn Mde i Et-Taberni.
Od Huzejfe ibn Esda se prenosi sljedee: Kod nas se pojavio Vjerovjesnik, s.a.v.s., upravo kada smo mi razgovarali o Smaku svijeta, pa nas je
upitao o emu raspravljamo. Govorimo o Smaku svijeta!, kazali su i on im
je na to rekao: On se nee zbiti dok [prethodno] ne vidite deset znamenja!
[pa je spomenuo:] dim, Deddla, ivotinju, pojavljivanje Sunca sa zapada,
silazak Isa, sina Merjeminog, Jedda i Medda, tri utonua zemlje:
jedno na istoku, jedno na zapadu i jedno na Arabijskom poluotoku, a zadnje
od njih bit e vatra koja e se pojaviti u Jemenu i koja e ljude tjerati prema mjestu gdje e se sakupiti!689 Hadis biljei Muslim, a u zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima zabiljeena je izjava Ibn Omera, r.a.,
koja, u verziji koju navodi El-Buhri, glasi: Neko je kod Vjerovjesnika, s.a.v.s.,
spomenuo Deddla pa je on rekao: Allah vama nije nepoznat, Allah nije
orav - i rukom pokaza na jedno oko - a lani mesija (Deddl) je orav
u desno oko690 - ono mu je izboeno, kao ispupena boba grozda!691
Od Enesa ibn Mlika, r.a., prenosi se sljedee: Boiji Poslanik, s.a.v.s.,
rekao je: Nema nijednog vjerovjesnika a da svoj narod nije upozoravao na
oravog Deddla. On je, doista, orav a va Gospodar nije orav. Izmeu
oiju mu pie: k, f, r!692 U drugoj predaji je ta slova i protumaio kao: kfir
(nevjernik).
El-Buhri i drugi autori navode sljedee Ebu Hurejreove, r.a., rijei: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Tako mi Onoga u ijoj je ruci moja dua, nee

688
689
690
691
692
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u djelu Fadilu--m, str. 23 i 62,

etvrtog izdanja djela iji je izdava El-Mektebu-l-islmi.
Sahhu Muslim (VIII/179); Ahmed (IV/6-7).
U nekim hadisima navodi se da je orav u lijevo oko, meutim ovaj Ibn Omerov hadis ima
veu snagu s obzirom da ga navode i El-Buhri i Muslim, kako kae Hafiz Ibn Hader, a na
ta ukazuje i Ibn Abdulberr. Neki su, pak, pokuali uskladiti te predaje, to je izneseno u
El-Fethu, (XIII/97), pa ko hoe moe se obratiti na nj.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga Et-Tirmizi (II/39), koji za nj kae da je dobar i
vjerodostojan (hasen sahh). Hadis zadovoljava uvjete El-Buhrija i Muslima. Na koncu
sam ga i naao i kod jednog (VII/31), i kod drugog (VIII/195).
554
proi mnogo vremena a meu vas e se spustiti Sin Merjemin kao pravedan
sudac, pa e polomiti krst, ubiti svinju i ukinuti glavarinu (dizju);693 imetka
e biti toliko da ga niko nee htjeti uzeti, a jedna sedda e tada biti bolja
od itavog ovog svijeta sa svim to ima na njemu!694 Ebu Hurejre je zatim
rekao: Ako hoete, moete prouiti ajet: I nema nijednog sljedbenika Knjige a da nee povjerovati u njeg prije nego umre, a na Sudnjem danu on e
svjedoiti protiv njih! (En-Nis, 159)
U ovom naem saetku imamo premalo prostora da bismo mogli navesti sve one hadise koji govore o Deddlu, o silasku sa neba Isa, a.s.,
i njegovom ubijanju Deddla, o pojavi Jedda i Medda za vrijeme njegovog boravka na Zemlji nakon Deddlova ubistva i o njihovom
unitavanju u samo jednoj noi na osnovu dove koju e on Allahu uputiti
protiv njih.
to se, pak, tie izlaska puzavca (dbbetu-l-erd) i raanja Sunca sa zapada, o tome Uzvieni kae: I kada doe vrijeme da oni budu kanjeni, Mi
emo uiniti da iz zemlje izae jedna ivotinja koja e im govoriti da ljudi u
dokaze Nae nisu uvjereni. (En-Neml, 82) Uzvieni jo kae: Zar oni ekaju
da im meleki dou, ili kazna Gospodara tvoga, ili neki predznaci od Gospodara tvoga? Onoga dana kada neki predznaci od Gospodara tvoga dou,
nijednom ovjeku nee biti od koristi to to e tada vjerovati, ako prije nije
vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio. Reci: Samo vi ekajte,
i Mi emo, doista, ekati! (El-Enm, 158)

693
694
Affi kae: Pogledaj vrste pronicljivosti na str. 482-495, drugi svezak, u djelu Medridu-sslikn.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a navodi ga, takoer, i Muslim (I/93-94). Struno je elaboriran u djelu Es-Sahha, pod brojem 2457. Treba napomenuti da se hadisi o Deddalu i
silasku Isa, a.s., prenose na nesumnjivo pouzdan (mutevtir) nain pa se, stoga, mora
vjerovati u ono o emu se govori u njima. Ne smije se biti zavedeno tvrdnjama onih koji
tvrde da ti hadisi ne dostiu stepen mutevatira (ahad), budui da oni o tome nemaju
znanja. Meu njima nema nikoga ko je ispitao prijenosne puteve tih hadisa, jer da jeste,
ustanovio bi da su oni iznimno brojni i da ne ostavljaju prostora sumnji u vjerodostojnost,
kako su to potvrdili i najvii autoriteti ove strune discipline, poput Hafiza Ibn Hadera i
dr. alosno je, zbilja, to se neki ljudi usuuju govoriti o stvarima za koje nisu kvalificirani,
naroito kad se ima u vidu da se radi o vjeri i vjerskoj doktrini. Jedan od takvih je i izvjesni
Izzuddn Bulejk, autor knjige Mevznu-l-Kurni ve-s-sunneh u kojoj, povodei se za drugim nekompetentnim ljudima, iznosi tvrdnju da se predaje o silasku Isa, a.s., nakon pojave Deddla prenose posredstvom Vehba ibn Munebbiha i Kabu-l-Ahbra, to je ista
izmiljotina - ta dvojica ljudi se, naime, uope ne nalaze meu prenosiocima tih hadisa!
Ja sam jo davno izvrio strunu elaboraciju etrdesetak hadisa (koji govore o tome) pa tu
nijednome od njih dvojice nisam naao ni spomena!
555
El-Buhri, kod tumaenja ovog ajeta, navodi sljedeu Ebu Hurejreovu

izjavu: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Nee nastupiti smak svijeta dok se
Sunce ne pojavi sa zapada, pa kad ga ljudi ugledaju svi [na Zemlji] e povjerovati, ali tada nikome nee koristiti njegovo vjerovanje ako prije toga nije
vjerovao!695
Muslim biljei sljedeu izjavu Abdullha ibn Amra: Od Boijeg Poslanika, s.a.v.s., upamtio sam jedan hadis kojeg jo nisam zaboravio, naime, uo
sam Boijeg Poslanika, s.a.v.s., kad je rekao: Prvi predznaci koji e se ukazati
bit e izlazak Sunca sa zapada i izlazak pred ljude jedne ivotinje u predpodnevskom vremenu, pa koje se od tog dvoga pojavi prvo ono drugo e
se pojaviti ubrzo poslije njega!696 Ovdje se misli na one predznake koji nisu
uobiajeni, dok e se Deddl i Isov, a.s., silazak sa neba desiti prije toga,
kao i pojava Jedda i Medda, no oni su u okvirima uobiajenog jer su
svi ljudska bia na koja je ljudsko oko naviknuto. to se, pak, tie pojave ivotinje udnog i neuobiajenog izgleda, te njenog govorenja ljudima i njihovog
obiljeavanja vjerom ili nevjerom - to je neto izvan uobiajenih tokova.
Prema tome, ta ivotinja je prvi zemaljski znak, kao to je izlazak Sunca sa
zapada - suprotno od onog kako je izlazilo do tada - prvi nebeski znak.
Neki autori su o predznacima Sudnjeg dana napisali uvena djela, no
mi ih u ovom saetku neemo navoditi.
O njegovim rijeima:
vjerujemo vraaru, ni gataru, niti onome ko tvrdi neto to je
U Ne
u konfrontaciji s Kuranom, sunnetom i konsenzusom islamskog
ummeta.
Komentar:
Muslim i Ahmed, posredstvom Safijje bint Ebi Ubejd, biljee rijei jedne
Vjerovjesnikove, s.a.v.s., ene koja kae: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Ko

695
696
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga, takoer, i Muslim (I/95) koji ga navodi u sljedeem obliku: Pa kada se pojavi sa zapada, svi e ljudi tada povjerovati, ali tada nee
koristiti... Slina predaja nalazi se i kod El-Buhrija, a i kod jednog i kod drugog hadis ima
potporu u Ebu Zerrovom hadisu.
Sahhu Muslim (VIII/202).
556
ode gataru i upita ga za neto, tome namaz nee biti primljen etrdeset
(narednih) veeri!697 Imam Ahmed u svom Musnedu, posredstvom Ebu
Hurejrea, r.a., biljei sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Ko doe gataru
ili vraaru pa povjeruje u ono to mu on rekne zanijekao je ono to je objavljeno Muhammedu!698
Neki uenjaci pod gatarom (el-arrf) podrazumijevaju i onog koji prorie iz poloaja zvijezda (el-muneddim), dok drugi smatraju da ovaj potonji tek izraava smisao slian onome prvom. U svakom sluaju, ako ovako
stvar stoji sa onim koji neto pita (gatara ili vraara) kako je tek sa onim koji
se pita?! U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima, te u Musnedu Imama Ahmeda zabiljeena je predaja od Aie, r.a., koja kae: Boiji
Poslanik, s.a.v.s., upitan je o vraarima, pa je rekao: Ne znaju nita! Oni su na
to rekli: Boiji Poslanie, oni ponekad reknu neto to se pokae istinitim!?,
na ta je Boiji Poslanik, s.a.v.s., kazao: To je rije istine koju ugrabi dinn i
smjesti je u uho svog tienika, pa onda oni sa njom pomijeaju [vie od]
stotinu lai!699
U Sahhu se navode i ove Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Zarada od
prodaje psa je prezrena; mehr razvratnici je prezren; napojnica vraaru je
prezrena!700 Napojnicu obini svijet naziva pekeom. U to spada i ono to
uzimaju astrolozi i bacai strelica kojim se gata, kakva su ona drvcad na
kojima su napisana neka abecedna slova, te bacai graha i oni koji gataju
pisanjem po pijesku. Dakle, ono to oni uzimaju (za svoje gatanje) je strogo
zabranjeno (harm). Vie uenjaka, meu njima i El-Begav, El-Kdi Ijd i
dr., tvrde da ak postoji i konsenzus islamskih uenjaka o strogoj zabranjenosti toga.
U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima navodi se
sljedea izjava Zejda ibn Hlida: Boiji Poslanik, s.a.v.s., na Hudejbiji nam
je drao govor, nakon kie koja je padala prethodne veeri, pa nas je tom
prilikom upitao: Znate li ta je va Gospodar noas rekao!? Allah i Njegov

697
698
699
700
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u djelu Gjetu-l-merm (284).

Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u djelu dbu-z-ziff, str. 31 (tree
izdanje kao i u Gjetu-l-mermu (285).
Hadis je vjerodostojan (sahh); nalazi se u Musnedu (VI/87).
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljei ga Muslim posredstvom Rfia ibn Hadda, no bez
etvrte reenice, koja se nalazi u zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buharija i Muslima, u
predaji koju od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenosi Ebu Mesd el-Bedri, koja glasi: (Boiji Poslanik, s.a.v.s.,) zabranio je zaradu od prodaje psa, mehr prostitutki i napojnicu vraara!
557
Poslanik to najbolje znaju!, rekli smo mi. Rekao je, kazao je on, Ujutro e
neki Moji robovi osvanuti kao vjernici u Mene, a neki kao nevjernici! Vjernik
u Mene je onaj koji rekne: Kiu smo dobili Allahovom dobrotom i Njegovom milou! - taj vjeruje u Mene, a ne vjeruje u zvijezdu, [a onaj koji rekne:
Kiu smo dobili zahvaljujui toj i toj zvijezdi!, taj ne vjeruje u Mene, a vjeruje
u zvijezdu].701
U Muslimovom Sahhu, te u Musnedu Imama Ahmeda, posredstvom
Malika el-Earija, se navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: U mom
ummetu etiri stvari potjeu iz predislamskog perioda (dahilijjeta) i muslimani ih nee ostaviti - to su: hvalisanje porijeklom, vrijeanje zbog familijarne loze, oekivanje kie od (poloaja) zvijezda i naricanje za umrlim!702
Onoga to se prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., od njegovih ashaba i drugih
istaknutih autoriteta vjere a u emu se naglaava zabrana toga, ima isuvie
mnogo da bi se ovdje moglo navesti. Vjetina proricanja iz zvijezda - koje
podrazumijeva odredbe i utjecaje, sastoji se u tumaenju zemaljskih dogaaja na temelju nebeskih situacija, odnosno u dovoenju u korelativnu
vezu nebeskih sila sa zemljskim udesima - jest vjetina koja je po Kuranu i
sunnetu zabranjena, odnosno koja je oznaavana zabranjenom preko svih
Boijih poslanika. Uzvieni kae: A arobnjak nee, ma gdje doao, uspjeti.
(T-H, 69); Zar ne vidi one kojima je dat dio Knjige kako u vradbine
(dibt) i ejtana vjeruju... (En-Nis, 51)
Omer ibnu-l-Hattb, r.a., i neki drugi ashabi su izraz dibt (u navedenom ajetu) protumaili kao sihr (vradbina). U Buhrijevom Sahhu navodi
se sljedea Aiina, r.a., izjava: Ebu Bekr je imao jednog roba od ije je zarade
jeo. On mu je jednom neto donio i Ebu Bekr je to pojeo. Zna li odakle mi
ovo!, upitao ga je taj njegov rob. Ne znam. Odakle ti?, rekao je Ebu Bekr.
Jednom sam ovjeku prije islama neto proricao, kazao je on, premda nisam znao proricati, no obmanuo sam ga - eto, on me ugledao i darovao me
time! To je ono to si pojeo! Na to je Ebu Bekr stavio ruku u usta i ispovraao
sve iz svog stomaka!703
Vlast - i svako ko je u mogunosti - duna je ukloniti sa scene dotine
astrologe, vraare, gatare, bacae pijeska, graha, kocke i sl., i onemoguiti im

701
702
703

Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u djelu Ahkmu-l-deniz (str. 27),
te u djelu El-Ehdsu-s-sahha (734).
Hadis je vjerodostojan (sahh); navodi se i u djelu Menkibu-l-ensr (3842) u neto saetijoj
formi.
558
sjedenje po hanovima i javnim mjestima, ili da ljudima radi toga zalaze po

kuama. Onome ko zna da je to zabranjeno, a ne uloi napor da to eliminira
i pored mogunosti da to uini, dovoljne su rijei Uzvienoga: Jedni druge
nisu odvraali od grenih postupaka koje su inili. Runo li je, zaista, to kako
su postupali! (El-Mide, 79)
Ovi prokletnici govore lai i, prema jedinstvenom stavu muslimana,
jedu na nedozvoljen nain steenu imovinu (suht). U Sunenu se, posredstvom Ebu Bekra es-Siddka, r.a.,704 navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s.,
rijei: Ako ljudi, kad vide neko runo djelo, ne poduzmu mjere da to djelo
suzbiju, svakog trenutka Allah odatle moe dati kaznu!705
Onih koji se bave ovim poslovima, koji su izvan okvira Kurana i sunneta, ima vie vrsta: Jedna vrsta obmanjuje, lae i vara ljude, a neki od njih
otvoreno govore da imaju sebi pokorne dinne, ili tvrde da posjeduju neka
nezamisliva stanja, kao to to ine samozvani ejhovi, laljivi dervii i prepredeni pripadnici nekih vjerskih pokreta. Svi oni zasluuju otru kaznu koja e
njih i njima sline odbiti od lai i obmanjivanja ljudi. Neki od njih moda ak
zasluuju i smrtnu kaznu, kao onaj ko bi, uz ovakve nebuloze, jo ustvrdio
da ima i poslanstvo, ili traio izmjenu nekog erijatskog propisa i sl.
Drugu vrstu ine oni koji o ovim stvarima govore na ozbiljan i realan
nain, raznim vrstama vradbine (sihra). Veina uenjaka, pak, smatra da
sihirbaz treba biti pogubljen, to je bilo opredjeljenje Ebu Hanfe, Mlika
i Ahmeda, prema jednoj zabiljeci od njega. Isto to prenosi se i od ashaba:
Omera, njegovog sina, Osmana i dr. Potom se razilaze o tome da li prethodno od njega treba zatraiti da se pokaje, ili ne treba; da li ga zbog njegovog
bavljenja sihrom treba smatrati nevjernikom, ili ga treba pogubiti zato to
po zemlji iri nered? Jedna skupina kae: Ako je on nekoga ubio svojim sihrom, treba i sam biti ubijen, u protivnom se treba kazniti nekom drugom
kaznom, mimo smrtne, ukoliko u onome to govori i radi nema nevjerstva.
To je ono to se prenosi od E-fiija, a isto to zastupaju i neki uenjaci hanbelijskog mezheba.
Uenjaci se meusobno spore o stvarnosti sihra i njegovim vrstama.
Veina njih dri da on u nekim sluajevima moe utjecati na smrt i bolest
opsihrene osobe, a da do nje nita vidljivo ne doe, dok neki tvrde da on
nije nita vie od optike varke. Svi su, meutim, saglasni u tome da ono, to

704
705
Affi kae: Pogledaj 422. stranicu treega sveska Ibn Tejmijjeovog djela Medmu-l-fetv.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u djelu El-Mikt (5142).
559
spada u prizivanje sedam zvijezda, ili drugih nebeskih tijela, to predstavlja

obraanje ili injenje sedde njima, ili pribliavanje njima oblaenjem odgovarajue odjee, stavljanjem odgovarajueg prstenja, upotrebom odreenog kda (tamjana) i sl., spada u nevjestvo (kufr), da predstavlja najvea
vrata viebotva (irka) te da ih, stoga, treba zatvoriti, odnosno zasuniti! To
je, naime, istovrsno sa onim to je radio Ibrhmov, a.s., narod, zbog ega je
on i rekao ono to je rekao, kako to Allah pripovijeda o njemu, naime: I on
baci pogled na zvijezde, pa ree: Ja u se, evo, razboljeti! (Es-Sfft, 88-89);
I kad nastupi no, On ugleda zvijezdu... (El-Enm, 76) i dalje do rijei Uzvienoga: Bit e sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogobotvom ne mijeaju; oni e biti na Pravom putu! (El-Enm, 82)
Takoer se svi slau u tome da nije dozvoljeno izgovaranje bilo kakve
bajalice, vraalice ili zakletve koje u sebi sadre viebotva (irk), makar se
time upokoravali dinni i dr., kao to nije dozvoljeno izgovarati ni bilo koji
drugi govor u kojem ima nevjerstva. Isto tako, nije dozvoljeno ni izgovaranje
neega iji se smisao ne zna, zbog mogunosti da u tome bude elemenata
viebotva za koje ovjek ne zna. Stoga je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Bajanje (rukja) ne smeta, ukoliko u njemu nema viebotva!706 Takoer nije
dozvoljeno ni iskanje zatite od dinna, budui da je Allah osudio nevjernike
za to - rekao je: Bilo je ljudi iz ljudske vrste koji su pomo traili od ljudi iz
dinske vrste, pa su im tako obijest poveavali. (El-Dinn, 6)
Kau: Kada bi ovjek (prije islama) zanoio u nekoj dolini, rekao bi:
Molim se ceribai ove doline da me titi od njenih bezumnika!, a onda bi
poinuo u miru i u (uvjerenju da je u) zatiti sve do zore - pa bi im tako
obijest poveavali (El-Dinn, 6), tj. ljudi dinnima; naime, time to bi od njih
molili zatitu poveavali bi im grijeh, osornost, drskost i zlo, pa bi oni govorili: Gospodarimo i dinnima i ljudima! Dinni se uzobijeste i nevjerstvo im
se jo vie povea kad se ljudi ovako ponesu prema njima. Uzvieni kae: A
na Dan kad ih sve sabere, pa meleke upita: Zar su se ovi vama klanjali?, oni
e odgovoriti: Hvaljen neka si, Ti si Gospodar na, izmeu nas i njih nije bilo
prijateljstva; oni su se dinnima pokoravali i veina njih je vjerovala u njih!
(Sebe, 40-41)
Prema tome, oni koji tvrde da prizivaju meleke i da se njima obraaju
svojim vraalicama te da im oni dolaze u zabludi su - njima zapravo dolaze
ejtani! Uzvieni kae: A na Dan kada On sve sakupi: O skupe ejtanski,

706
Hadis biljei Muslim posredstvom Avfa ibn Mlika el-Edaija.
560
vi ste mnoge ljude zaveli! Gospodaru na, rei e ljudi, tienici njihovi,
mi smo jedni drugima bili od koristi i stigli smo do roka naeg koji si nam
Ti odredio! Vatra e biti prebivalite vae, rei e On, u njoj ete vjeno
ostati, osim ako Allah drugaije ne odredi. Gospodar tvoj je, zaista, mudar i
sveznajui. (El-Enm, 128)
ovjek dinna iskoritava za neke svoje potrebe, da izvrava njegova
nareenja i da ga obavjetava o nekim nepoznatim ili izgubljenim stvarima i
sl., dok dinn ovjeka iskoritava da ga velia, da se njime pomae, da njega
doziva u pomo i da izvrava ono to on zatrai od njega.
Jedna vrsta njih je u ejtanskim stanjima, ima otkrovenja, komunicira
s ljudima iz nevidljivog svijeta (ridlu-l-gajb) i probija granice prirodnog
poretka stvari to odaje utisak da su Allahovi miljenici (evlije)! Meutim,
neki od njih su pomagali idolopoklonike protiv muslimana, tvrdei da im je
Poslanik naredio da se s idolopoklonicima bore protiv muslimana, budui
da su muslimani pokazali neposluh! Dotini su, pak, u stvarnosti, bili braa
idolopoklonika.
Ljdi od znanja u odnosu prema ovima ima tri tabora: jedni dre lanim postojanje ljudi iz nevidljivog svijeta, meutim [neki ljudi] vidjeli su ih
[i potvreno je od onih koji su ih vidjeli] ili su im pouzdane osobe kazivale
o onome to su vidjele. Ovi, pak, kada ih ugledaju i uvjere se u njihovo postojanje, potine im se.
Drugi su ih upoznali i to pripisali sudbini, te stekli uvjerenje da u duhovnom svijetu (fi-l-btin) postoji put ka Allahu, mimo vjerovjesnikog puta.
Oni iz treeg tabora nisu mogli prihvatiti mogunost postojanja evlije izvan Poslanikovog kruga, te su stali na stanovite da je Poslanik taj koji
prua potporu i jednoj i drugoj skupini. Ovi veliaju Poslanika, a ne poznaju
ni njegovu vjeru ni njegov Vjerozakon. Istina je, pak, da oni [spadaju] meu
one koji slijede ejtane, a da su ljudi iz nevidljivoga svijeta ustvari dinni, i
da se samo nazivaju ljudima, onako kao to kae Uzvieni: Bilo je ljudi iz
ljudske vrste koji su pomo traili od ljudi iz dinske vrste, pa su im tako
obijest poveavali. (El-Dinn, 6) Inae su ljudi oni koji se opaaju, koji su
(po prirodi) vidljivi, premda se, ponekad, i ovjek zakrije, no ne moe vjeno
ostati tako zakriven od ljudskih pogleda. Ko bi pomislio da su oni ljudska
bia pogrijeio bi i pokazao svoje neznanje.
Ono to dovodi do zablude u pogledu njih i to je podijelilo ova tri
tabora jest nerazluivanje ejtanovih miljenika od miljenika Milostivoga.
561
Neki kau: Derviima se mirne due moe priznati njihovo stanje!, to je

pogreno, budui da najprije treba ispitati da li su njihova djela i njihova
stanja sukladna muhammedanskom Vjerozakonu, pa ono to od toga bude
u skladu sa njim, to e im se priznati, a to ne bude saglasno sa njim, bit e
odbaeno, kao to je rekao Vjerovjesnik, s.a.v.s., naime: Ko uradi neto to
nije u skladu s ovim na emu smo mi, to treba biti odbaeno!707 U drugoj
predaji hadis glasi: Ko u ovu nau stvar (islam) unese neto to joj ne pripada, to se treba odbaciti!
Prema tome, nema drugoga puta (tarkata) osim Poslanikovoga; nema
druge istine (hakkat) osim njegove; nema drugog vjerovanja (akdet) osim
njegovoga, tako da niko [od ljudi nakon njega] nee dospjeti do Allaha, do
Njegovog zadovoljstva, Njegovog Denneta i Njegove poasti osim slijeenjem njega tajno i javno. Onaj ko ne povjeruje u ono to je on kazao, ne
bude bio u pokornosti njemu u pogledu onoga to je on naredio - u unutranjim stvarima koje se nalaze u srcu i u vanjskim postupcima koje trebaju
vriti tjelesni organi - taj uope nije vjernik, a kamoli miljenik Allaha Uzvienoga, makar letio po zraku, hodao po vodi, troio iz nevidljivog svijeta i
zlato izvodio iz drveta,708 ili mu se dogaale kakve god druge nadnaravne
stvari. Naime, s njegovim neinjenjem onog to mu je nareeno a injenjem
onog zabranjenog on moe biti samo jedan od onih s ejtanskim stanjima,
koja onoga ko ih posjeduje samo udaljavaju od Uzvienog Allaha i primiu
ga Njegovom bijesu i kazni.
to se, pak, tie ludih osoba i djece, njihovi se grijesi ne biljee pa se,
stoga, nee ni kanjavati, no oni ne posjeduju takvo vjerovanje u Allaha i
takvo unutranje i vanjsko potvrivanje (istina vjere) na osnovu kojega bi
mogli biti Allahovi bliski miljenici, lanovi Njegove uspjene partije i Njegovi
pobjedniki vojnici, jer oni u islam ulaze povodei se za svojim roditeljima,
kao to kae Uzvieni: Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova
u vjerovanju povela prikljuit emo djecu njihovu, a djela njihova neemo nimalo umanjiti - svaki ovjek je odgovoran za ono to sam ini. (Et-Tr, 21)
Ko bi, dakle, vjerovao da je neki slabouman ovjek ili neurastenik Allahov miljenik (evlija), iako u svom govoru, svojim postupcima i stanjima ne
slijedi Poslanika, i takvome davao prednost nad onima koji slijede Poslanikov,

707
708
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejh) posredstvom Aie, r.a., a struno je elaboriran u El-Irvu (88) i Gjetu-l-mermu (5). Biljei ga i Ibn Ebi sim u svojoj Es-Sunni (52, 53).
U izvornom rukopisu stoji: iz depa.
562
s.a.v.s., put taj je zabludjeli novator u vjeri, ovjek pogrenog uvjerenja, jer
dotini slaboumnik moe biti i ejtan heretik, vjerski manipulator (zkrijj),709
odnosno luda ili mentalno retardirana osoba. ta god da je od toga, njoj se,
razumije se, ne moe dati prednost nad nekim ko je Allahov miljenik (evlija)
koji slijedi Njegovog Poslanika, ili se, pak, staviti u ravan sa njim.
Ne moe se kazati: Mogue je da dotina osoba u tajnosti slijedi Poslanika, iako to svoje slijeenje u javnosti zanemaruje!? jer je i to isto tako
pogreno, budui da se Poslanik, a.s., mora slijediti i javno i tajno. Jnus ibn
Abdu-l-Al es-Sadefi kae: Ja sam rekao E-fiiju: Na prijatelj Lejs je govorio: Ako vidite nekoga da hoda po vodi, nemojte da vas to zavara kod
njega dok ga ne podvrgnete Kuranu i sunnetu! E-fii mu je na to rekao:
Lejs se - Allah mu se smilovao! - nije najbolje izrazio - trebalo je da kae:
Ako vidite nekoga da hoda po vodi i leti po zraku, nemojte da vas to zavara
kod njega dok ga ne podvrgnete Kuranu!
to se, pak, tie onoga to neki prenose od Vjerovjesnika, s.a.v.s., naime:
Pogledao sam stanovnike Denneta - vidio sam da veinu njih ine slaboumni ljudi!710 to se od Boijeg Poslanika, s.a.v.s., ne prenosi vjerodostojno i,

709
710
Profesor Ahmed kir kae: Izraz zkrijj unesen je u arapski jezik. U erhu-l-kamusu
(III/24) stoji: Ez-zuvakera znai: manipuliranje vjerom u smislu da javno pokazuje pobonost i revnosno vrenje vjerskih dunosti, a da u sebi taji licemjerstvo i pokvarenost. Ovako navodi El-Mukr u djelu Nefhu-t-tb!
Hadis je slab (daf). Biljee ga Ebu Bekr el-Kelbzi u djelu Mifthu-l-men (I/275) i Ibn
Askir (XII/345/2), koji kae: Ibn hn kae da ovo prenosi samo Musab ibn Mhn. On
je iskren ovjek, no pri prenoenju hadisa je esto pravio greke, kako se naznaava u EtTakrbu. Meutim, u prijenosnom nizu prema njemu nalazi se i Ahmed ibn Is el-Hab,
za kojeg Ibn Addi kae: Prenosi i neke hadise koji su protuslovni, a potom to ilustrira i
ovim hadisom, za kojeg je rekao da je, to se tie ovog prijenosnog niza, neosnovan. Ibn
Addi ga, potom, biljei, kao i neki drugi autori, posredstvom Enesa ibn Mlika, gdje stoji
da je Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Veinu dennetlija ine slaboumnici! i za nj kae: Hadis
se, to se tie ovog prijenosnog niza, ima odbaciti (munker), jer ga ne prenosi niko drugi
osim Selmea ibn Revha. I on je, meutim, slab prenosilac, zbog svog slabog pamenja.
U tome ga je slijedio i Sufjn ibn Ujejne, kako to navodi Ebu Msa el-Medni u svom ElLatifu (I/75), s tim da on kae: Hadis je veoma neobian (garb didden), po predaji Ibn
Ujejnea od Ez-Zuhrija, i poznat je samo u predaji od Selmea ibn Revha.
Prenosi se i kao mursel-predaja, s dva prijenosna niza. Prvi od njih ide preko Muhammeda
ibnu-l-Munkedira, pa je El-Mufi ibn Imrn u svome Ez-Zuhdu (I/249) rekao: Kazivao nam
je Muhammed ibn Ebi Humejd el-Medeni, pozivajui se na Muhammeda ibnu-l-Munkedira,
kojim se predaja vezuje za Poslanika, a.s., meutim ovaj El-Medeni je slab prenosilac, kako
se naznaava u Et-Takrbu. Drugi prijenosni niz ide preko Omera ibn Abdulazza, i posredstvom ovog prijenosnog niza prenosi se i kao mursel i kao merfu predaja. U ovom sluaju
ima i dodatak koji glasi: a najgornji dio Illijjna predvien je za one razumom obdarene!
Ovaj oblik biljei Abdulvehhb el-Kilbi u svom Hadsu (II/176), navodei i njegov prijeno-
563
stoga, te rijei ne treba pripisivati njemu, jer je Dennet stvoren upravo za one
razumom obdarene (ulu-l-elbb), one koje su njihovi umovi i njihova srca naputili na vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike i Sudnji dan. Allah je u Svojoj knjizi stanovnike Denneta spomenuo po
njihovim osobinama, a meu tim svojstvima nije spomenuo i slaboumnost.
Boiji Poslanik, s.a.v.s., je, naime, rekao: Pokazan mi je Dennet pa sam vidio
da veinu njegovih stanovnika ine siromasi!711 - nije rekao: slaboumnici.
Pokudna skupina, a to su oni koji rade ono to rezultira kuenjem,
govore: Mi u tajnosti slijedimo (ono s ime je doao Poslanik, a.s.)!, imajui
pred oima ono kako se skrivaju oni koji u tajnosti nisu vjernici dok se u
javnosti pokazuju takvima, ime svoju zabludu opravdavaju drugom zabludom. Pravi put se, pak, nalazi izmeu tog dvoga. Isto je i s onima koji u nesvijest padaju kad uju lijepu melodiju - i oni su zabludjeli inovatori u vjeri,
jer ovjeku ne prilii da ide za neim to e ga liiti razuma. Meu muslimanima prve i druge generacije muslimana nije bilo onih koji su to radili, ak
ni kada bi sluali Kuran, ve su bili onakvi kakvim ih opisuje Uzvieni Allah,
naime: Pravi vjernici su samo oni ija se srca strahom ispune kad se Allah
spomene, a kad im se rijei Njegove kazuju, vjerovanje im uvruju i samo
se na Gospodara svoga oslanjaju. (El-Enfl, 2); Allah objavljuje najljepi govor, Knjigu slinu po smislu, ije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi
jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo,
koe njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On
ukazuje onome kome On hoe; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na
Pravi put nee moi uputiti. (Ez-Zumer, 23)
711
sni niz koji ide preko Abdulazza ibn Omera ibn Abdulazza i njegovoga oca. Abdulazz
je, pak, iskren prenosilac, no u prenoenju hadisa je pravio greke, kako se naznaava u EtTakrbu. Uz to, u prijenosnom nizu ove predaje nalaze se i neki za koje ne znam da je neko
sainio biografiju. U ovoj predaji nalazi se i odgovor onima koji tvrde da ovom dodatku se
ne zna za izvor, odnosno da su to rijei Ahmeda ibn Ebi-l-Hivrija koje su umetnute u nju.
Meutim, ovaj Ahmed se u ovoj predaji uope ne spominje. Ja sam se, naime, neto due
zadrao na ovome hadisu budui da sam vidio kako se profesor Ahmed kir - Allah mu se
smilovao! - osvrnuo na njega rijeima: Iz svega onog to se nadaje iz onog to je reeno o
njemu proizlazi da hadis nema osnove! Nije mi, pak, poznato da se ijedan strunjak tako
izrazio o ovom hadisu. Neki su tako kazali samo za navedeni dodatak, kako smo vidjeli, pa
ako e se hadis odbaciti zbog njega, onda je prioritetnije da se odbaci samo taj dodatak. U
terminologiji hadiskih strunjaka nije doputeno da se za neki hadis, ako ima jedan ili vie
prijenosnih nizova, makar bio i slab, rekne da nema izvora, pa neka se to ima na umu.
Hadis biljei Muslim posredstvom Ibn Abbasa, te El-Buhari posredstvom Imrna, a oba
su struno elaboriran u djelu Ed-Daifa (2800), pod jednim drugim hadisom u kome se
pojavljuje neprihvatljiv nadodatak.
564
to se, pak, tie onih razumnih luaka koje uenjaci spominju po

dobru, to su oni u kojima je bilo dobra a potom su izgubili razum. Oni se
karakteriziraju time da, kada u njihovom ludilu doe do neke vrste budnosti duha, tada progovaraju ispravnim vjerovanjem koje su ranije imali u
svojim srcima i time se rukovode u stanju lienosti uma. Stvar je, meutim,
drukija kod onoga ko je prije ludila bio nevjernik ili pokvarenjak - kod
njega ludilo ne eliminira ono njegovo nevjerovanje ili njegovu pokvarenost
koja se u njemu bila ustalila. Isto tako, bogobojazni vjernici koji polude bit
e proivljeni zajedno s drugim bogobojaznim vjernicima. Gubitak razuma
nastupom ludila ili usljed neega drugog, svejedno da li se takav nazivao neurastenikom ili smetenjakom, ne povlai za sobom uveavanje stanja; njegovo stanje u pogledu vjerovanja i bogobojaznosti ostaje onakvim kakvo je
bilo ranije, dobro ili loe. Gubitak razuma ga niti poveava, niti umanjuje.
Ludilo rezultira samo time da ovjeku uskrauje poveavanje dobra, kao to
ga i titi od kazne u sluaju da poini neko zlo, no ne brie mu ono na emu
je bio prije toga.
Ono to se nekima deava kad sluaju lijepe melodije - poput buncanja ili govora nekim jezicima drukijim od jezika kojim inae govore - govor
je ejtana koji govori njegovim jezikom, onako kako govori jezikom epileptiara. Sve to spada u ejtanska stanja, pa kako bi gubitak razuma mogao biti
razlogom, uvjetom ili nainom pribliavanja Allahovom miljenitvu, kako to
misli velik broj onih koji su u zabludi?!
Jedan od njih ak kae:
Oni skupina su koja naruava poredak i probija ograde sve
kod njih ni farza nema ni nafile ti kreposne.
Luaci oni su, al tajna ludila njihovoga nedokuiva je ba,
na vratima njezinim um na seddu pada joj.
Ovo je govor zabludjelog, ili ak nevjernika, koji je uvjeren da [u]
ludilu ima neke tajne na ijim vratima razum seddu ini!, s obzirom na
neku vrstu otkrovenja koja se javlja kod nekih luaka, odnosno na udne
postupke koji probijaju okvire uobiajenog poretka stvari, a to dolazi kao
posljedica ejtanskih uplitanja u to, kako je to i kod arobnjaka i vraeva.
Ovaj zabludnik je, pak, pomislio da je svaki onaj, kome se pomuti um ili
ko (nekim postupkom) probije granicu uobiajenog, Allahov miljenik! Ko
je takvoga uvjerenja taj je nevjernik! Uzvieni, naime, kae: Hou li vam
kazati kome dolaze ejtani? Oni dolaze svakom lacu, greniku! (E-uar,
565
221-222) Prema tome, kod koga god dolaze ejtani kod njega neminovno
mora biti lai i pokvarenosti.
to se tie onih koji ine ibadet vjebama i osamljivanjima, izostavljajui duma-namaze i klanjanje u dematu, njihov trud e na ovom svijetu
uzaludan biti, a oni raunaju da postupaju dobro. Allah je zapeatio njihova
srca, kako se to naznaava u zbirci vjerodostojnih hadisa (Es-Sahh) u kojoj
se navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Ko tri dume izostavi iz
nehajnosti, bez opravdanog razloga, tome e Allah zapeatiti srce! Svako,
pak, ko odstupi od Poslanikovog sunneta, poznajui ga, protiv sebe izaziva
srdbu (Boiju), a ako ga ne poznaje tada je u zabludi. Stoga nam je Allah
propisao da Ga u svakom namazu molimo da nas uputi na Pravi put, na put
onih kojima je Svoje blagodati darovao: poslanika, iskrenih vjernika, ehida i
dobrih ljudi, a kako su oni lijepo drutvo, a ne na put onih koji su protiv sebe
srdbu izazvali i onih koji su zalutali.
to se tie onoga koji se poziva na kazivanje o Msu i Hidru, a.s., naime, o doputenosti zaobilaenja Objave i ograniavanju na mistino znanje (el-ilmu-l-ledunn), za koje neki neupueni tvrde da ga posjeduju, taj je
bezbonik i heretik, jer Ms, a.s., nije bio poslan Hidru, niti je Hidru bilo
nareeno da ga slijedi, pa mu je zato i rekao: Jesi li ti Ms Benu Israiliana?
Jesam, rekao mu je on. Muhammed, s.a.v.s., poslan je, pak, svim ljudima i
dinnima, i da su i Ms i Is ivi i oni bi morali biti njegovi sljedbenici, a
kada se Is, a.s., spusti na Zemlju, on e suditi po Muhammedovom vjerozakonu, pa ko za sebe ustvrdi da je on sa Muhammedom, a.s., u onakvom
odnosu u kakvom je Hidr bio sa Msom, ili to prizna bilo kome iz muslimanskog ummeta, taj neka obnovi svoj islam, i neka izgovori posvjedoenje
(ehdet) istine, jer je potpuno izaao iz vjere islama, a da se i ne govori o
tome da, kao takav, nije Allahov miljenik (evlija). Takav je, ustvari, ejtanov
miljenik.
Ovo je taka razlaznica izmeu heretika meu sufijama i onih koji su
na ispravnome putu. Isto je i s onima koji govore da Kaba krui (tavaf ini)
oko nekih njihovih ljudi gdje god da se oni nau! Pa zato Kaba nije izala na
Hudejbiju da tavaf uini oko Poslanika, s.a.v.s., onda kada je on bio sprijeen
da doe do nje, a volio ju je vidjeti?! Ovi su slini onima koje Allah u Kuranu
ovako opisuje: Svaki bi od njih htio da mu se daju listovi raireni. Nikada,
jer oni se onoga svijeta ne plae! Uistinu, Kuran je pouka, i ko hoe, na umu
e ga imati, a na umu e ga imati samo ako Allah bude htio. On je jedini
dostojan da Ga se boje i On jedini prata. (El-Muddessir, 52-56)
566
O njegovim rijeima:
demat (zajednitvo) drimo istinom i ispravnou, a razjediU Injenost
odstupanjem od ispravnosti i kaznom.
Komentar:
Uzvieni Allah kae: Svi se vrsto Allahovog ueta drite, i nikako se ne
razjedinjujte! (Alu Imrn, 103); I ne budite kao oni koji su se razjedinili
i u miljenju podvojili kada su im ve jasni dokazi doli - njih eka patnja
velika! (Alu Imrn, 105); Tebe se nita ne tiu oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili, Allah e se za njih pobrinuti. On e ih o onome to su radili obavijestiti. (El-Enm, 159); Oni e se uvijek u vjerovanju
razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje! (Hd, 119), izuzevi
iz razdora one koji su u milosti. To je zato to je Allah objavio Knjigu, pravu
istinu. A neslozi onih ija su miljenja u Knjizi suprotna, doista, nema kraja!
(El-Bekare, 176) Ranije smo se susreli s Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., rijeima:
Sljedbenici dviju ranijih objava u vjeri su se podijelili na sedamdeset i dvije
frakcije, a ovaj e se ummet podijeliti na sedamdeset i tri frakcije, tj. sekte, i
sve e u Dehennem, osim jedne, a to je ona koja se bude drala zajednice
muslimana (demat)!712 U drugoj predaji stoji: A ko e sainjavati taj demat, Boiji Poslanie?, upitali su i on im je rekao: Oni koji budu na onome
na emu smo ja i moji ashabi!
Iz ovoga se razumije da e svi oni meusobno podijeljeni nastradati
osim onih koji se budu drali sunneta i demata (zajednitva), te da e meu
muslimanima doista doi do meusobne pocijepanosti. Imam Ahmed posredstvom Muza ibn Debela biljei da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: [ejtan] je, zbilja, ovjeku vuk, poput vuka za ovce - on epava onu koja se
izdvojila od stada [koja je postrani], pa se, stoga, dobro uvajte sporednih
staza, ve se drite demata, veine i damije!713
U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buhrija i Muslima navodi se da
je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kad je objavljen ajet: Reci: On je kadar poslati protiv

712
713
Hadis je vjerodostojan (sahh); biljei ga Ebu Dvud i drugi autori. Ranije smo se susreli sa
njim (str. 260/u izvorniku), dok u predaji koja slijedi iza njega ima slabosti, kako smo to
tamo naznaili.
Za prijenosni niz hadisa se kae da je vjerodostojan, meutim nije mi jasno odakle to dolazi kad je njegov prijenosni niz slab, kako je to objanjeno u djelu Tahrdu-l-Mikt (184),
te u djelu El-Ehdsu-d-dafa (3016) i Dafu Dmii-s-sagr (1477).
567
vas kaznu iznad vaih glava ili ispod vaih nogu... rekao: Utjeem se Licu
Tvome od toga!, pa kad je nastavljeno: ...ili da vas u stranke podijeli i uini
da silu jedni drugih iskusite! (El-Enm, 65) rekao je: O, pa ono dvoje je
lake!714
Tako je ukazao na to da e ih Allah, neminovno, u stranke podijeliti i
uiniti da jedni iskuse silu drugih, s tim da e Poslanik biti ist od toga. Oni
e u takvom stanju biti u stanovitom neznabotvu. Stoga je Ez-Zuhri rekao:
Dogodio se raskol dok je jo bilo mnogo Poslanikovih ashaba, pa su zauzeli
jedinstven stav da je svaka prolivena krv, svaka uzurpacija imetka ili svaka
rana nanesena na osnovu tumaenja Kurana uzaludna stvar, pa su ih (u pogledu toga) spustili na razinu neznabotva. Malik,715 sa svojim potvrenim
prijenosnim nizom, navodi sljedeu Aiinu, r.a., izjavu: Ljudi su propustili
da postupe po ovom ajetu mislei na ajet: Ako se dvije skupine vjernika
sukobe, poduzmite mjere da ih pomirite, pa ako jedna od njih nastavi atakovati na drugu, povedite rat protiv one koja atakuje sve dok se ne prikloni Allahovoj naredbi! (El-Hudurt, 9) Prema tome, kad su se muslimani
sukobili meu sobom, bila ja obaveza izmiriti ih, kako je naredio Uzvieni
Allah, pa poto nije tako uraeno, dolo je do raskola i to je poprimilo obiljeje neznabotva a sukob se nastavio dalje nizati.
[Stvari] oko kojih su se muslimani sporili u primarnim i sekundarnim
pitanjima vjere, ukoliko nisu bile preputene Allahu i Poslaniku, jesu one u
kojima nije bilo do kraja jasno ta je u njima istinito, pa oni koji su se sporili
nisu imali sasvim jasan dokaz o tome. Ako bi im se Allah smilovao jedni
drugima su tada izraavali priznanje i ne bi se dizali jedni na druge, kako je
to bilo za vrijeme Omerovog i Osmanovog hilafeta. Naime, ashabi su se tada
sporili o nekim pitanjima koja su zahtijevala ulaganje osobnog umnog pregnua i jedni drugima su priznavali ono do ega su dolazili svojim vlastitim
naporima i niko nije nasrtao na drugog, niti je sam bio izlagan nasrtaju. Ako
im se, pak, Allah ne bi smilovao, tada bi meu njima dolazilo do pokudnog
razilaenja pa su se dizali jedni protiv drugih bilo verbalno, tako to su se
nazivali nevjernicima ili grenicima, bilo praktino, kad bi dolazilo do hapenja, fizikog maltretiranja i ubijanja. Oni koji su ljude doveli u kunju u vezi
sa stvorenou Kurana bili su od ovih potonjih: izumili su novotariju i one

714
715
Hadis je vjerodostojan (sahh). Vezuju ga za El-Buhrijevu i Muslimovu zbirku hadisa, to

je lapsus, budui da ga biljei samo El-Buhri, kako to sugerira struna valorizacija hadisa
u Ibn Kesrovom Tefsru, te Mizzijeva elaboracija u djelu Et-Tuhfe (II/251).
Ovu predaju ja nisam uspio pronai u (Mlikovom) Muvettau.
568
koji se s njima nisu slagali u tome nazivali su nevjernicima i doputali su da

im se uskrate njihova prava i da budu kanjavani.
Prema tome, kada je ljudima skriveno neto od onog s ime je Allah
poslao Poslanika, oni tada bivaju pravedni, ili nepravedni. Pravedan bude
onaj ko postupi prema onim predajama od Vjerovjesnika, koje je dosegnuo,
i koji u vezi sa tim ne ini nasilje drugome. Nepravedan, pak, bude onaj koji
nasre na drugoga, a veina njih pokazuje se nepravednima i pored toga
to znaju da su nepravedni, kako to kae Uzvieni, naime: A oni kojima je
ranije data objava podvojili su se ba onda kad im je dolo znanje, i to iz
meusobne zavisti! (Alu Imrn, 19) Naime, da su slijedili onu pravednost
koju su poznavali, i da su jedni druge priznavali, onako kako to ine oni koji
slijede najvie autoritete znanosti, koji su svjesni da nisu kadri sami dokuiti
kakav je u tome Allahov propis, odnosno propis Njegovog Poslanika - oni,
naime, svoje istaknute autoritete tretiraju Poslanikovim zamjenicima i govore: Ovo je najvie to smo mi kadri uiniti! Tako onaj pravedni od njih ne
ini nepravdu drugome, niti nasre na njega, ni rijeju ni djelom, u smislu da
tvrdi kako je stav onoga za kojim se on povodi jedino ispravan, a da pritom
ne iznosi i argument, kudei one koji se ne slau sa njim, i pored toga to
imaju pravo na to.
U osnovi postoje dvije vrste raskola i nesloge: onaj koji se karakterizira
raznolikou, i koji se karakterizira suprotnou.
Razilaenja u smislu raznolikosti ima mnogo vidova:
a) Jedan od njih je onaj gdje je svaki od dvaju stavova ili postupaka
ispravan i legitiman, kakav je, naprimjer, sluaj s nainima uenja
Kurana (kirat) u emu su se razilazili ashabi, r.a., tako da ih je i sam
Vjerovjesnik, s.a.v.s., ukorio (zbog prepirke oko toga), rekavi im:
Obojica uite ispravno!716 Kao primjer ovog razilaenja moe se
navesti i forma ezana, ikameta, zapoinjanja namaza, zatim kada se
ini sehvi-sedda, uenje na sjedenju u namazu, namaz usljed velikog straha, bajramski tekbiri i sl. Sve to se prenosi o tome, naime,
legitimno je premda je neto od toga pretenije u odnosu na drugo,
ili je bolje. I pored toga, vidjet e brojne pripadnike muslimanske
zajednice kako su se u tome razilazili do te mjere da su neke njihove
frakcije bile spremne ratovati samo zbog parnog ili neparnog uenja
ikameta i slinih stvari! - to je oevidan haram. Isto tako, vidjet e
716
Hadis biljei El-Buhri posredstvom Abdullha ibn Mesda, r.a.
569
da kod mnogih njih u srcu ima zagrienosti za jedan od tih oblika

i tolike netrpeljivosti prema drugim oblicima i zabranjivanja njihovog upranjavanja da su time zali u ono to je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,
zabranio.
b) Drugi vid ovakvog razilaenja jeste onaj gdje svaki od dvaju stavova
izraava smisao onoga drugog, i gdje je razlika samo u formalnom
jezikom izrazu. Tako se, naprimjer, mnogi razilaze u pogledu termina za definicije, za oblike dokaza, za jeziko oznaavanje odreenih
pojmova i sl., a potom neznanje ili nepravednost doprinesu da se
jedan stav o tome hvali, a drugi kudi i da se na njegovog zastupnika
atakuje i sl.
to se, pak, tie razilaenja koje se karakterizira suprotnou, ono podrazumijeva dva meusobno iskljuiva stajalita u primarnim, ili u sekundarnim pitanjima, kod veine uenjaka koji zastupaju stav da upravu moe
biti samo jedan! Ovdje je stvar mnogo ozbiljnija, jer su ta dva stava meusobno iskljuiva. Meutim, ustanovit emo da mnogi od njih, i onda kad
u pogrenom stavu njegovog oponenta ima i neke istine, odnosno kad on
ima neki dokaz koji potvruje stanovitu istinitost, odbacuju i istinu zajedno
s neistinom, tako da i on postane djelimino izvan istine, onako kako je onaj
prvi u osnovi izvan istine. Ovoga ima mnogo meu sunnijama.
Stvar je u ovome jasna to se tie inovatora u vjeri, dok onaj kome
Allah podari uputu i svjetlo iz ovoga razabire ono to mu ini sasvim jasnom
svrhu zabrane neega ovakvog i njemu slinoga koja se navodi u Kuranu i
sunnetu, premda zdrava srca to po prirodi osuuju, no ovdje se radi o svjetlu na svjetlo.
to se tie prve vrste razilaenja, tj. onog koje se karakterizira raznolikou, ukor unutar njega zasluuje onaj ko se digne protiv onoga drugog.
Inae, Kuran upuuje na pohvalnost obiju skupina u tome, ukoliko meu
njima nema mrnje i neprijateljstva, to se naznaava u rijeima Uzvienoga:
To to ste neke palme posjekli, ili ih da uspravno stoje ostavili, Allahovom
voljom ste uinili! (El-Har, 5) - Oni su, naime, imali razliita stajalita o
sjei drvea tako da su ga jedni sjekli, a drugi nisu; te u rijeima Uzvienoga:
I Davudu i Sulejmanu kada su sudili o usjevu to su ga nou ovce neije
opasle - i Mi smo bili svjedoci suenju njihovu - i uinismo da Sulejman
pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali! (El-Enbij, 78-79), gdje
se istie Sulejmanovo pronicanje, ali se obojici priznaju mudrost i znanje. To
nalazimo i u Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., potvrivanju ispravnosti postupka
570
svih onih koji su uestvovali u pohodu na pleme Benu Kurejza, kada su jedni ljudi ikindija-namaz klanjali u njenom vremenu, a drugi je odgodili dok
nisu stigli do Benu Kurejze.717 Istu injenicu nalazimo i u njegovim rijeima:
Kad onaj koji uloi svoj intelektualni napor u razrjeavanju neke situacije,
pa pogodi ono to je u tome ispravno, tada e imati dvije nagrade, a kad se
potrudi da to pravilno rijei pa u tome pogrijei, imat e jednu nagradu!718
U drugoj vrsti razilaenja pohvalna je samo jedna od dviju skupina,
dok se druga izlae kuenju, kao u rijeima Uzvienoga: A da je Allah htio,
ne bi se meusobno oni poslije njih ubijali, kad su im jasni dokazi ve doli,
ali oni su se razili pa su neki od njih vjerovali, a neki su poricali! (El-Bekare,
253), te u Njegovim rijeima: Ova dva protivnika tabora spore se oko Gospodara svoga; onima koji ne budu vjerovali bit e odijela od vatre skrojena!
El-Hadd, 19)
Veina razilaenja koje dovodi do frakcionatva meu muslimanima
pripada onoj prvoj vrsti, i ono dovodi do prolijevanja krvi, uzurpiranja imovine, neprijateljstva i mrnje. To je stoga to jedna strana onoj drugoj ne priznaje ono istinito kod nje, to je ne tretira objektivno, ve na onu istinu koju ima
u svojim rukama nadodaje neistine. Isto tako postupa i druga strana. Allah je
naznaio da je ishodite toga meusobna mrnja i zavist: A povod neslaganju bila je meusobna zavist, ba od onih kojima je data Knjiga, i to kada su
im ve bili doli jasni dokazi! (El-Bekare, 213), jer je mrnja prekoraenje granice, to se u Kuranu spominje na vie mjesta, kao pouka ovome ummetu.
Blisko ovome je i izjava Ebu Hurejrea, r.a., koju El-Buhari i Muslim biljee u svojim zbirkama vjerodostojnih hadisa, posredstvom Ebu Zinda i
El-Areda, koja glasi: Boiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Nemojte me pitati o
onim stvarima koje sam vama prepustio, jer su oni prije vas stradali zato to
su stalno postavljali pitanja i to su se razilazili sa svojim vjerovjesnicima.
Prema tome, ono to vam zabranim vi se toga klonite, a to vam naredim
to izvravajte koliko budete mogli!719 Tako im je naredio da se suzdravaju
od onog to im nije nareeno, obrazlaui to injenicom da su raniji narodi

717
718
719
Hadis biljee El-Buhri i Muslim posredstvom Ibn Omera.

Hadis biljee El-Buhri, Muslim, Ahmed i drugi autori posredstvom Ebu Hurejrea i Amra
ibnu-l-sa.
Hadis je vjerodostojan (sahh), a struno je elaboriran u djelu El-Ehdsu-s-sahha (850),
prema predaji koju biljei Et-Tirmizi i njegovoj ocjeni o njenoj vjerodostojnosti, te u ElIrvu (314 i 155), prema predaji koju biljee El-Buhri, Muslim i drugi autori. Za hadis se
navodi jo sedam predajnih linija - svaka ide preko Ebu Hurejrea, r.a.
571
stradavali zato to su postavljali mnoga pitanja i to su se, nakon toga, razilazili s poslanicima, inei grijehe.
Postoji i razilaenje o samoj Boijoj objavi, meu onima koji je priznaju, i njega ima dvije vrste: jedna se odnosi na njezino objavljivanje, a druga na njezino tumaenje. U oba sluaja prisutno je vjerovanje u jedan dio,
mimo drugoga.
Primjer za prvu vrstu jest njihovo razilaenje o Allahovom izgovaranju
Kurana i njegovom objavljivanju. Tako jedna skupina kae: Taj govor postignut je Njegovom moi i htijenjem, budui da ga je stvorio u neem drugom,
nije ga Sam poduzeo!, dok druga skupina kae: Naprotiv, govor je Njegovo
svojstvo, On ga ostvaruje Svojim Biem; nije stvoren pa, prema tome, (Allah)
ne govori Svojim htijenjem i Svojom moi! Tako su i jedna i druga skupina u
svom govoru objedinile istinu i neistinu, pa su vjerovale u dio istine osporavajui onu istinu koju je zastupala druga strana, na ta je ranije ukazano.
to se tie razilaenja oko njegovog tumaenja, koje sadri vjerovanje
u samo jedan dio, mimo drugoga, toga ima puno. U predaji koju prenosi
Amr ibn uajb od svoga djeda, posredstvom svoga oca, stoji: Boiji Poslanik, s.a.v.s., jednog dana je izaao pred svoje ashabe dok su se oni prepirali
o sudbini, podupirui svoja stajalita ajetima iz Kurana. Njemu kao da je
na lice neko prosuo zrnevlje nara; rekao je: Zar vam je to nareeno? Ili vam
je to stavljeno u obavezu? Da jedan dio Kurana suprotstavljate drugom!?
Gledajte u ono to vam je nareeno pa to slijedite, i u ono to vam je zabranjeno pa se toga klonite!720
U drugoj verziji ove predaje stoji: Ljudi, pa oni prije vas su otili u
zabludu tako to su se razlazili sa svojim vjerovjesnicima i to su jedan dio
Objave suprotstavljali drugom. Kuran nije objavljen da biste vi jedan njegov
dio suprotstavljali drugome, ve je objavljen tako da jedan njegov dio potvruje drugi. Zato, postupajte po onome to dokuite iz njega, a u ono to
vam bude nejasno vjerujte!
U treoj verziji stoji: Ranije vjerske sljedbe nisu bile proklete dok se
nisu razile meu sobom, a neutemeljena rasprava o Kuranu je nevjerstvo!721
Ovo je poznati hadis, zabiljeen u musnedima i sunenima. Njegovu,
pak, osnovu navodi Muslim u svom Sahhu, posredstvom Abdullha ibn

720
721
Hadis je vjerodostojan (sahh) i ve smo se susretali sa njim (na str. 201/u izvorniku).
572
Rebha el-Ensrija, koji kae da je Abdullh ibn Amr rekao: Jednom sam
poranio kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je on uo glasove dvojice ljudi koji su
se sporili oko jednog ajeta, te je izaao pred nas a na licu mu se mogla primijetiti srdba. Oni su prije vas stradali, rekao je, zbog toga to su se sporili u
onom to im je bilo objavljeno!722
Svi se, pak, inovatori u vjeri razilaze u tumaenju Kurana i vjeruju u
jedan njegov dio, mimo drugoga, priznajui samo one ajete koji odgovaraju
njihovim stajalitima. Ajete koji nisu u suglasju sa tim ili tumae tako to im
daju drugi smisao od onoga koji izraavaju, ili za njih govore: Ovo je nejasno, nikome nije poznato njegovo znaenje!, ime poriu sve one smislove
koje je Allah objavio u tome!, to ima prizvuk nevjerstva, jer vjerovanje u
jeziku formu Objave, bez smisla koji se njome izraava, spada u onu vrstu
vjerovanja koja je svojstvena sljedbenicima ranije Objave, za koje Uzvieni
kae: Oni kojima je nareeno da prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slini su magarcu koji knjige nosi! (El-Dumua, 5); Neki od njih su neuki, oni ne znaju za Knjigu, nego samo za puko itanje! (El-Bekare, 78), tj. oni
objavljenu knjigu samo formalno itaju, ne razumijevajui i smisao onoga o
emu se tu govori. Takav ovjek nije poput onog vjernika koji razumije ono
to razumije iz Kurana i onda postupa po tome to je razumio, a znanje o
onome to mu je nejasno prepusti Allahu, kako mu je to naredio Vjerovjesnik, s.a.v.s., rijeima: Pa ono od njega to razumijete sprovedite u djelo, a
to vam ostane nepoznato to prepustite njegovome znalcu!723, i time izvri
njegovu, s.a.v.s., zapovijest.
O njegovim rijeima:
vjera i na Zemlji i na nebesima je jedna. To je islam. UzviU Allahova
eni Allah kae: Vjera kod Allaha je islam! (Alu Imrn, 19) Jo
kae: I zadovoljan sam da vam islam bude vjera! (El-Mide, 3)
Ona se nalazi izmeu [prekomjernosti] i nedomjernosti; izmeu
uenja o usporedivosti Boijoj s neim stvorenim (tebh) i uenja o Njegovoj lienosti svakoga svojstva (tatl); izmeu determinizma i identerminizma; izmeu sigurnost od kazne i beznaa.

722
723
Hadis je vjerodostojan (sahh) s obzirom da ga navodi Muslim.

Hadis je vjerodostojan (sahh), a ova verzija nalazi se kod Ahmeda (II/181), kod hadisa br.
462.
573
Komentar:
U Sahihu se, posredstvom Ebu Hurejrea, r.a., navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Svi mi vjerovjesnici bili smo iste vjere!724 Uzvieni kae: Ko
bude elio neku drugu vjeru osim islama, ona mu nee biti primljena! (Alu
Imrn, 85) Ovo ima openit smisao i podrazumijeva sva vremena, s tim
da su se vjerozakoni razlikovali, kako to kae Uzvieni, naime: Svima vama
smo zakon i pravac propisali! (El-Mide, 48) Prema tome, vjera islam je ona
vjera koju je Uzvieni Allah propisivao Svojim robovima jezicima Svojih poslanika, tako da su njegovi i primarni i sekundarni dijelovi preneseni preko
poslanika. To je krajnje jasna vjera, tako da svaka razborita osoba, mlada
i stara, obrazovana i neobrazovana, inteligentna i neinteligentna u najkraem vremenu moe ui u nju, a jo bre moe izai iz nje: zanegiranjem
jedne rijei, oznaavanjem neistinitim neke vjerske tvrdnje, suprotstavljanjem, iznoenjem lai na Allaha, izraavanjem sumnje u Allahov govor, odbijanjem neega to je On objavio, sumnjanjem u neto od ega je Allah
otklonio svaku sumnju i sl.
Kuran i sunnet su ukazali na jasnost vjere islama, na lahkou njegovog
uenja, na to da ga pridolica moe nauiti na licu mjesta i odmah otii odatle. Vjerovjesnikovo, s.a.v.s., poduavanje islamu razlikovalo se od sluaja do
sluaja. Ako bi neko doao iz dalekog kraja, kao, npr., Dimm ibn Saleba
en-Neddi, ili deputacija iz plemena Abdu-l-Kajs, poduio bi ih tek toliko
koliko im ne bi bio nepoznat, s tim da je on znao da e se njegova vjera
proiriti na sve strane. Takoer je takvima slao ljude koji e im objanjavati
sve drugo to im bude potrebno. Ako bi, pak, taj neko bio iz oblinjeg mjesta iz kojeg mu moe doi kad god poeli i postupno se uvoditi u vjeru, ili
ako je Poslanik, s.a.v.s., znao da dotini ve posjeduje elementarno znanje iz
njegove vjere, njemu je odgovarao shodno njegovome stanju i potrebama,
ve prema indikatoru stanja onog koji bi ga neto pitao. Takve su, naprimjer,
njegove rijei: Reci: Vjerujem u Allaha i ustraj u tome!
Ako bi, pak, neko propisao neku vjeru koju Allah nije odobrio, jasno
je da naela na kojima bi se zasnivala ta vjera ne bi mogla biti prenesena od
Vjerovjesnika, s.a.v.s., niti od nekog drugog poslanika, ve bi to bila vjera
koja ne bi bila utemeljena u istini. A i ono to je uvjet za neistinu je, takoer,
neistina onako kako je ono to je neodvojivo od istine, takoer, istina.

724
Hadis biljee El-Buhri i Muslim (muttefek alejhi) u slinom obliku, a gore navedena verzija
se moe nai u djelu Sahhu-l-Dmii-s-sagr (1465).
574
to se tie njegovih rijei: izmeu [prekomjernosti] i nedomjernosti

pa, Uzvieni kae: Reci: O sljedbenici ranije Objave, ne pretjerujte u svojoj
vjeri...! (El-Mide, 77); O vi koji vjerujete, ne zabranjujte lijepe stvari koje
vam je Allah dopustio, i ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji prelaze
mjeru. I jedite od onog to vam je Allah dao, a to je lijepo i doputeno, i
bojte se Allaha u Kojeg vjerujete! (El-Mide, 87-88)
U zbirkama vjerodostojnih hadisa El-Buharija i Muslima navodi se Aiina izjava u kojoj stoji da su neki ashabi Boijeg Poslanika, s.a.v.s., pitali
ene Boijeg Poslanika, s.a.v.s., o tome ta je Poslanik radio izvan oiju javnosti, nakon ega je jedan od njih rekao: Ja od sada ne jedem meso!, drugi
je rekao: Ja neu stupati o odnos sa enama!, a trei: Ja vie neu spavati na
posteljini! Kad je to doprlo do Vjerovjesnika, s.a.v.s., rekao je: ta misle oni
koji su rekli tako i tako?! Pa, ja postim, ali i mrsim; i spavam i nou bdijem
u molitvi; i jedem meso; i stupam u odnos sa enama - pa ko se okrene od
mog sunneta, taj meni ne pripada!725
U drugim hadiskim zbirkama, mimo El-Buhrijeve i Muslimove, navodi se verzija: Pitali su o njegovom ibadetu izvan javnosti (u kui), pa kao da
im se to uinilo nedovoljnim!726
O povodu objave ajeta navodi se, posredstvom Ibn Durejda i Ikrimea, da su: Osman ibn Mazn, Alija ibn Ebu Tlib, Ibn Mesd, El-Mikdd
ibnu-l-Esved i Slim, osloboeni Huzejfeov rob, r.a., odluili da se u potpunosti posvete vjeri, pa su se povukli u kue, razdvojili se od ena, obukli
odjeu od kostrijeti, zabranili sebi ukusna jela i lijepa odijela, te se ograniili
samo na ono to su jeli i oblaili pustinjaci Ben Isrila, ak su razmiljali i
da se kastriraju, te su spajali nono bdijenje u molitvi i dnevni post - pa je
objavljeno: O vi koji vjerujete, ne uskraujte sebi lijepe stvari koje vam je
Allah dopustio, i ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji prelaze mjeru! (El-Mide, 87) Htjelo se kazati: Ne idite putem mimo onoga kojim idu
muslimani, mislei na njihovo sustezanje od ena, jela i odjee, na spajanje
nonog bdijenja i dnevnog posta i na njihovo pomiljanje da se kastriraju,
725
726
Hadis je vjerodostojan (sahh), meutim njih dvojica ga biljee posredstvom Enesa, a ne

Aie, s tim da navode jedan drugi Aiin hadis, no izvan ovog sluaja. U tom hadisu Vjerovjesnik, s.a.v.s., kae: ta misle neki ljudi, okreui se od onog u emu mi je data olakica
- tako mi Allaha, ja bolje od njih poznajem Allaha i vie Ga se bojim od njih! U ovom
hadisu nema rijei: ...pa ko se okrene...
Naprotiv, i ovu verziju biljei El-Buhri, na poetku poglavlja o braku, u vezi sa sluajem
navedenim prije ovoga, ali bez rijei: izvan javnosti, to se nalazi kod Ahmeda (III/259).
575
pa kad je o njima tako objavljeno Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao je po njih i

rekao im: Vi imate prava kod sebe i vae oi imaju prava kod vas - pa postite i mrsite, i klanjajte i spavajte, jer nama ne pripada onaj ko napusti na
sunnet! Boe na, kazali su oni na to, predajemo se i drat emo se onoga
to si Ti objavio!727
to se tie njegovih rijei: izmeu uenja o usporedivosti Boijoj s neim stvorenim (tebh) i uenja o Njegovoj lienosti svakoga svojstva (tatl)
mi smo ranije vidjeli da Uzvieni Allah voli da Ga se oslovljava onim ime
je On Sebe oslovio, i ime Ga je oslovio Njegov Poslanik, bez elemenata antropomorfizma. Tako se ne moe kazati da On uje onako kako mi ujemo,
da vidi kako mi vidimo i sl., ali Mu se ne mogu ni odricati ta svojstva. Nita
od onog ime je On Sebe opisao, odnosno ime Ga je opisala osoba koja
Ga najbolje poznaje, tj. Njegov Poslanik, nije doputeno poricati, jer bi to
znailo odricati Mu Njegova svojstva (tatl). O ovome je, pak, ranije bilo
rijei. Ove njegove rijei su poput onih koje smo prethodno razmatrali, a
koje glase: Ko se ne sauva poricanja Allahu Njegovih svojstava i poistovjeivanja tih svojstava sa neim drugim, taj nije dosegnuo stupanj tenziha!
Taj smisao izveden je iz rijei Uzvienoga: Nita nije kao On, a On sve uje i
sve vidi! (E-r, 11) Tako Njegove rijei: Nita nije kao On predstavljaju
odgovor antropomorfistima, a rijei: On sve uje i sve vidi odgovor onima
koji Mu odriu svako svojstvo.
I o onome to izraavaju njegove rijei: izmeu sigurnosti od kazne i
beznaa takoer je ranije bilo govora, gdje je napomenuto da On voli da
ovjek bude u strahu od kazne svoga Gospodara i u nadi u Njegovu milost,
te da su to dvoje, strah i nada, poput dvaju ovjekovih krila na njegovome
putu ka Allahu Uzvienome i onosvjetskome boravitu.
O njegovim rijeima:
je, dakle, naa vjera i nae uvjerenje izvana i iznutra i AllaU Ovo
ha Uzvienog molimo da nas oslobodi odgovornosti za svakog
onog ko je na neemu drukijem od onog to smo spomenuli i
objasnili. Molimo Uzvienog Allaha da nas uvrsti u ispravnom
727
Hadis je slab (daf) u ovom kontekstu, a prenosi se kao predaja s nepotpunim prijenosnim
nizom (mursel).
576
vjerovanju (mn) i da nam u njemu okona (na ovosvjetski ivot), te da nas zatiti od raznih frakcija, od raskolnih stavova i
loih idejnih pravaca kakvi su oni antropomorfista, mutezilija,
dehmija, debrija, kaderija i dr., koji su se razili sa sunnetom
i dematom i savez sklopili sa zabludom. Mi nemamo nita sa
njima, oni su kod nas zabludjelost i loost, a zatita i pomo su
uz Allaha.
Komentar:
Konstrukcijom: Ovo je, dakle, Profesor podrazumijeva sve to je prethodno rekao, od poetka knjige do ovog mjesta.
Antropomorfisti su oni koji Allaha Uzvienoga porede sa stvorenjima
u pogledu Njegovih svojstava. Njihov stav je suprotan stavu krana - oni,
naime, stvorenje, tj. Isa, a.s., porede sa Stvoriteljem i smatraju ga Bogom,
a ovi Stvoritelja porede sa stvorenjem, kako su to inili Dvud el-Devribi
i njemu slini.
Mutezilije, Amr ibn Ubejd, Vsil ibn At el-Gazzl i njihovi uenici,
tako su nazvani s obzirom da su se izdvojili iz veinskog dijela muslimana
(demata) nakon smrti El-Hasana el-Basrija - Allah mu se smilovao! - na
poetku drugog stoljea. Oni su sjedili izdvojeno od drugih, pa bi Katde i
drugi govorili: Ono su separatisti (mutezila)!
Tvrdi se da je Vsil ibn At bio taj koji je definirao naela mutezilijskog
pravca i da ga je u tome slijedio Amr ibn Ubejd, uenik El-Hasana el-Basrija, pa kad je halifa bio Hrunu-r-Red, Ebu-l-Huzejl im je napisao dvije
knjige u kojima je objasnio njihov pravac, temeljei ga na pet naela koje
su nazvali: pravednost (el-adl), monoteizam (et-tevhd), realizacija prijetnje
(infzu-l-ved), meupozicija (el-menziletu bejne-l-menziletejn) i zalaganje
na injenju dobra a suzbijanju zla (el-emru bi-l-marfi ve-n-nehju ani-lmunker)! U tome su, pak, istinu pomijeali sa neistinom. Ta je uvijek sluaj
s novotarijama. Oni su antropomorfisti u pogledu Allahovih djela, jer su
Allahove postupke tretirali analogno postupcima Njegovih robova, drei
da je ono to je kod ljudi lijepo lijepo i kod Njega, a da je ono to ljudi
smatraju runim i kod Njega runo. Govorili su: On je obavezan postupiti
tako i tako! On ne smije postupiti tako i tako!, sve shodno toj pogrenoj
analogiji.
577
Ako bi, npr., ovjek gospodar vidio svog roba kako bludnii s njegovom robinjom i ne bi ih sprijeio u tome, on bi se smatrao ili ovjekom koji
taj runi postupak smatra lijepim, ili nesposobnim; prema tome, kako se
postupci Uzvienog Allaha mogu tretirati analogno postupcima Njegovih
robova!? O ovome je, pak, ire govoreno na za to odgovarajuem mjestu.
to se tie pravednosti (el-adl), pod nju su skrivali negiranje sudbinskog odreenja (el-kader). Govorili su: Allah ne stvara zlo, niti odreuje da
se ono ini, jer da ga stvara a potom kanjava ljude zato to ga ine, bio bi
nepravedan, a Allah je pravedan i ne ini nepravdu! Tako proizlazi, shodno
ovom pogrenom naelu, da u carstvu Uzvienog Allaha biva i ono to On
ne eli, odnosno da On neto eli a toga ne bude, to bi znailo Njegovu
nemo! Uzvien neka je Allah nad tim!
A to se tie monoteizma (et-tevhd), pod njim su sakrili tvrdnju o
stvorenosti Kurana, tj. da on nije stvoren, tada bismo neminovno imali vei
broj oduvjekosti! Meutim, ta njihova pogrena tvrdnja bi, neminovno, podrazumijevala i to da su i Njegovo znanje, mo i sva druga svojstva takoer
stvorena, ili bismo zapali u kontradiktornost!
Za prijetnju (el-ved), pak, kau: Ako nekim Svojim robovima izrekne
prijetnju, onda nije dopustivo da ih ne kazni i ne ispuni Svoju prijetnju, jer
On obeanje ne kri! To znai da On, kod njih, ne moe prei preko runih
postupaka kome hoe, niti oprostiti kome eli!
to se tie meupozicije (el-menziletu bejne-l-menziletejn), kod njih
onaj ko poini veliki grijeh izlazi iz (okvira) ispravnog vjerovanja, ali ne ulazi
u nevjerstvo, a to se tie zalaganja na injenju dobra (el-emru bi-l-marfi),
oni za nj kau ovako: Mi smo duni zahtijevati od drugoga ono to se zahtijeva od nas i traiti od njega da se dri onog to nam je stavljeno u obavezu
- eto, to je nareivanje dobra a suzbijanje zla! To podrazumijeva i doputenost oruanog ustanka protiv vladara ako ponu initi nepravdu!
Ranije je, pak, na odgovarajuem mjestu, dat odgovor na ovih pet postavki. Kod njih su monoteizam i pravednost racionalna naela tako da se
tek nakon njih moe saznati vjerodostojnost onog o emu znanje imamo
iskljuivo preko Objave, pa kad za to iznesu neki dokaz iz onog to je dolo
Objavom oni ga navedu samo kao pripomo u onom to zastupaju a ne da
bi se oslonili na to. Tako govore: Mi ovo ne moemo potvrditi samo onim
kako se o tome izjasnila Objava nego znanje o tome mora biti ispred znanja o vjerodostojnosti predaje! Neki od njih to ak i ne ubrajaju u osnovna
578
naela budui da su to, prema njima, beskorisne stvari, dok ih drugi navode
samo zato da bi objasnili njihovu podudarnost s razumom, i da bi ih obikli
ljudima, a ne da bi to bile uporine take (za tvrdnje koje iznose).
Kuran i hadis, kod njih, u tome su samo kao dodatni svjedoci za ve
utvrenu injenicu! A i bez one pomoi koja se naknadno prikljui vojsci se
moe! Oni su tu da bi se onaj koji slijedi svoj poriv mogao saglasiti s tim da
je erijat upravo ono to mu kazuje njegov poriv, kako je rekao Omer ibn
Abdulazz, naime: Nemoj biti od onih koji slijede istinu samo ukoliko je
saglasna s njihovim porivom, a ne slijede je ako je u konfrontaciji sa njim,
jer u tom sluaju nee kod Allaha imati nagradu za onu istinu s kojom si se
podudario, dok e biti sankcioniran za onaj dio nje koji si ostavio, jer si se i
u jednom i u drugom sluaju povodio za svojom strau!
Isto tako djela se cijene prema namjerama, i svakom ovjeku pripada ono to je imao na umu. Djelo dolazi iza namjere onog ko ga ini, ono
je izraz njegove volje. Tako i snano uvjerenje dolazi iza poznavanja onog
(u ta se vjeruje) i njegovog sranog potvrivanja, pa ako je uslijedilo iza
ispravnog vjerovanja onda i ono spada u to vjerovanje, onako kao to je i dobro djelo, ako je poteklo iz dobre namjere, dobro, u protivnom nije. Prema
tome, govor onih koji imaju vjerovanje, ako potjee iz neeg drugog a ne iz
njega, jest poput djela onih koji ine dobro ali ne iz onih pobuda iz kojih ta
djela ine dobroinitelji. Meu mutezilijama tako ima puno otpadnika od
vjere (zendika), a ima i onih iji trud e uzaludan biti u ivotu na ovome
svijetu a oni raunaju da postupaju ispravno.
Dehmijje se vezuju za Dehma ibn Safvna es-Semerkandija. On je
javno negirao Allahova svojstva i zastupao stav da je Allah lien svojstava
(tatl), to je preuzeo od El-Dada ibn Dirhema, kojeg je Hlid ibn Abdullah el-Kasri u Vsitu zaklao kao kurban. Naime, ljudima je drao bajramsku
hutbu, pa je rekao: Ljudi, prinosite rtve - Allah vam primio vae kurbane!
Ja u, pak, kao kurban zaklati El-Dada ibn Dirhema - on tvrdi da Allah nije
Ibrahima uzeo za Svog bliskog prijatelja i da se nije Musau obratio govornim
izriajem. Neka je Uzvien Allah nad onim to El-Dad govori, uzvienou
golemom! Zatim je siao s minbera i zaklao ga! Uinio je tako nakon to
je zatraio fetvu od uenjaka svoga vremena, koji spadaju u dobre pretke,
Allah im se smilovao!
Dehm je bio poslije njega u Horasanu i tamo je obzanino svoje stajalite, te stekao neke pristalice nakon to je etrdeset dana izostavljao namaz,
sumnjajui u svog Gospodara! Uinio je to nakon polemiziranja s jednim
579
idolopoklonicima iz reda metempsihozista (sumenija, indijskih filozofa) koji

su negirali svako znanje osim znanja o opipljivim stvarima. Oni su ga, naime,
upitali: Da li se taj tvoj Gospodar moe vidjeti, pomirisati, okusiti ili dotaknuti?!, i on im je rekao da ne moe. Onda Ga i nema!, kazali su oni i on
etrdeset narednih dana nije oboavao nita, pa kad je tako njegovo srce
ostalo prazno od predmeta oboavanja, ejtan je u njeg ugravirao uvjerenje
koje je njegova misao potom uobliila, pa je rekao: On je Opa Egzistencija! i odrekao Mu sva svojstva, te se povezao sa El-Dadom.
Prema nekima, Dad je bio u vezi s nekim mandejcima, filozofima iz
Harrna, te preuzeo neka uenja od Jevreja koji su bili iskrivili svoju vjeru a
koji su bili u kontaktu s Lebdom ibnu-l-Asamom, sihirbazom koji je spravio
vradbinu Vjerovjesniku, s.a.v.s. Dehm je pogubljen u Horasanu, pogubio
ga je Selm ibn Ahvez, no njegovo uenje se proirilo meu ljudima, tako da
su ga poslije njega usvojile mutezilije. Dodue, Dehm je u poricanju Boijih
svojstava bio otiao mnogo dublje od njih, budui da je stvarno poricao
Allahova imena, dok oni imena nisu poricali, ve samo svojstva.
Uenjaci se spore u pogledu dehmijja, tj. da li i oni spadaju u one
sedamdeset i dvije frakcije, ili ne. Oni o tome imaju dva stava. Meu onima
koji su bili miljenja da oni ne spadaju meu one sedamdeset i dvije frakcije
bili su i Abdullh ibnu-l-Mubrek i Jsuf ibn Esbt. Uenje dehmijja svoju
je afirmaciju doivjelo nakon iskuenja kroz koje je proao imam Ahmed
ibn Hanbel i drugi sunnijski uenjaci, kad su, za vrijeme Memnove uprave,
dosta ojaali i omasovili se. Memn je, naime, neko vrijeme proboravio u
Horasanu gdje se susretao sa njima, da bi potom 218. godine, godine u kojoj
je i umro, iz Tarssa poslao pismenu naredbu da se uhapsi Ahmed ibn Hanbel, koji je zatim sproveden i smjeten u bagdadski zatvor u kojem je ostao
do 220. godine. U Bagdadu je imao velikih problema s Mutesimom i polemikama sa njima, pa kad je pobio sve njihove argumente i dokazao da oni
u tim svojim uenjima nemaju nikakvog argumenta, te da, shodno tome,
njihov zahtjev za saglasnou ljudi sa njima i njihovo maltretiranje ljudi
predstavljaju neznanje i nasilje, El-Mutesim ga je bio naumio osloboditi, ali
mu je neko od njih sugerirao da ga je bolje fiziki kazniti kako ne bi dolo do
naruavanja autoriteta hilafeta. No kad su ga izvrgli fizikom kanjavanju u
narodu je buknulo nezadovoljstvo pa su se pobojali i pustili ga iz zatvora,
to je zabiljeeno u historijskoj literaturi.
Meu uenjima po kojima se Dehm izdvajao bila je i njegova tvrdnja
da Dennet i Dehennem imaju svoj kraj; da je iman samo spoznaja; da je
580
nevjerstvo samo neznanje; da u sutini svako radi po Allahu Jedinome, a da

se ljudska djela ljudima pripisuju samo metaforino, onako kako se kae:
Drvo se zanjihalo, ili: Vasiona krui, ili: Sunce se nagelo prema zapadu!
Kako je lijepo neko rekao:
Ja zauen sam ejtanom: on
(tj. Dehm) ljude javno poziva u Vatru,
a samo ime mu je izvedeno
iz (rijei) Dehennem!
Prenosi se da je Ebu Hanfe - Allah mu se smilovao! - kad je upitan
ta misli o onome to se govori o akcidentalijama i tijelima, rekao: Neka
Allahovo prokletstvo stigne Amra ibn Ubejda - on je ljudima otvorio put
prema tome!
to se tie debrijja, osnova njihovog uenja potjee od Dehma ibn
Safvna, kako smo to vidjeli ranije, a eksplicira ga stav da je ovjekovo djelovanje u ravni njegove visine i boje! Oni su upravo na suprotnom stavu od
kaderija, poricatelja predodreenja, jer su kaderije i dobile naziv po kaderu (sudbinsko odreenje) s obzirom da su ga poricali, kao to su nazivane
i murdijama s obzirom na svoje poricanje Allahovog kasnijeg odluivanja
(el-ird), tj. da se niko ne preputa kasnijem Allahovom opredjeljenju o
tome hoe li ga kazniti ili mu oprostiti.728 Ponekad se debrijje nazivaju i
kaderijama s obzirom na svoje pretjerano zastupanje injenice predodreenja, kao to se tim imenom nazivaju i oni koji ne priznaju kategorinost
nijednog Boijeg obeanja i prijetnje ve pretjeruju u neodreenosti svega, pa ak i za svaku vrstu (grijeha), pa ne tvrde kategorino da e onaj
ko se iskreno pokaje za grijeh biti nagraen, kao to ne tvrde kategorino
ni da e biti kanjen onaj ko se ne pokaje za grijeh, onako kako se to ne
moe potvrditi ni za kog konkretnog. Prve murdije su i Osmana i Aliju
preputale Allahovoj kasnijoj odluci i nisu (im) priznavali ni vjerovanje ni
nevjerovanje!
O osudi kaderija prenosi se vie hadisa u sunenima. Meu njima nalazi
se i hadis koji biljei Ebu Dvud u svom Sunenu posredstvom Abdulazza
ibn Ebi Hzima, koji hadis prenosi od svoga oca, a on od Ibn Omera, u kome
Vjerovjesnik, s.a.v.s., kae: Kaderije su medusije ovog ummeta, pa kad se
728
Asocijacija na 106. ajet iz sure Et-Tevbe koji glasi: Ima i drugih koji su u neizvjesnosti da li
e ih Allah kazniti ili e im oprostiti! (Nap. prev.)
581
neki od njih razboli nemojte ga obilaziti, a kad neki od njih umre, nemojte
prisustvovati njegovoj denazi!729
O osudi kaderija navode se i mnogi drugi hadisi o ijem vjerodostojnom prenoenju od Poslanika, a.s., su se hadiski strunjaci izjasnili razliito.
Ispravno je da se svi oni prenose kao mevkuf-predaje, za razliku od onih
hadisa u kojima se kude haridije, jer takvih hadisa samo u Sahhu ima deset, od kojih tri navodi El-Buhri, a preostale Muslim. Ipak, njihova slinost
s medusijama je oigledna. tavie, ono to oni govore gore je od onog to
govore medusije, jer medusije vjeruju u postojanje dvaju stvoritelja, dok
kaderije vjeruju u postojanje mnotva stvoritelja!
Ove meusobno sueljene novotarije proistekle su iz raskolnikih
smutnji meu muslimanima, kao to navodi El-Buhri u svom Sahhu, s pozivanjem na Seda ibnu-l-Musejjeba, koji kae: Prva smutnja koja se dogodila,
tj. ubistvo halife Osmana, nije potedila nijednog uesnika Bitke na Bedru.
Zatim se desila druga smutnja - ona nije potedila nijednog uesnika sporazuma na Hudejbiji; potom je dolo do tree i ona nije prestala, iako ljudi
imaju i razuma i snage. Tako su se haridije i iije dogodile kod prve smutnje;
kaderije i murdije kod druge, a dehmijje i njima slini nakon tree, ime su
dotini postali oni koji su svoju vjeru raskomadali na stranke (El-Enm, 195),
uzvraajui na novotariju drugom novotarijom. Jedni su pretjerivali u svom
izraavanju ljubavi prema Aliji, dok su ga drugi proglaavali nevjernikom! Ovi
su pretjerivali u pogledu Allahove prijetnje pa su ak i neke vjernike trajno
smjetali u Dehennem, a oni su pretjerivali u pogledu te prijetnje tako to
su neke prijetnje i poricali, kako su to inile murdije! Jedni su pretjerivali
u tenzihu do te mjere da su ak poricali i svojstva, dok su drugi pretjerivali
u priznavanju svojstava do mjere da su zapali u antropomorfizam. Tako su
poeli izumijevati dokaze i probleme koji im nisu bili propisani a okretati se
od onog to im je propisano. Neki meu njima su se u tome potpomagali i
onim to su nalazili u knjigama ranijih sljedbi: Jevreja, krana, zoroastrovaca
i mandejaca. itali su njihove knjige pa su tako usvajali i neke njihove zablude i potom ih unosili u pitanja koja su razmatrali i u dokaze koje su iznosili,
nekad im samo mijenjajui formalni jeziki izraz, a nekad mijenjajui smisao!
Tako su istinu zaogrnuli neistinom i zatajili onu istinu s kojom je doao njihov
Vjerovjesnik, pa su se razili meu sobom i podvojili se i tada poeli govoriti
o akcidentaliji i otjelovljenju, potvrujui to ili negirajui.

729
Hadis je dobar (hasen) i ranije je ve navoen.
582
Uzrok zablude ovih frakcija i njima slinih jest njihovo odstupanje od

Pravoga puta, koji nam je Allah naredio da ga slijedimo. Uzvieni kae: I
da je ovo Moj pravi put, pa ga slijedite, a nemojte slijediti druge puteve pa
da vas oni odvoje od puta Njegovoga! (El-Enm, 153); Reci: Ovo je Moj
put, pozivam Allahu s jasnim dokazom, ja i onaj koji me slijedi! (Jsuf, 108)
Tako je dao u jednini Svoj Put, bilo da ga oznaava izrazom sirat ili izrazom
sebil, dok je druge puteve dao u mnoini, s obzirom da su svi u konfrontaciji
s Njegovim putem. Ibn Mesd, r.a., kae: Boiji Poslanik, s.a.v.s., povukao
nam je jednu liniju i rekao nam: Ovo je Allahov put, a onda povukao vie
drugih linija zdesna i slijeva i rekao: Ovo su drugi putevi, na svakom od njih
ima ejtan koji poziva k njemu! Zatim je prouio ajet: I da je ovo Moj pravi
put, pa ga slijedite, a nemojte slijediti druge puteve pa da vas oni odvedu od
Puta Moga. To vam on savjetuje, da biste bogobojazni bili! (El-Enm, 153)730
Iz ovoga postaje jasno da je ovjekova potreba da moli uputu na Pravi
put iznad svake druge potrebe. Stoga je Uzvieni Allah propisao da se u
namazu na svakom rekatu ui Fatiha, bilo kao farz ili kao vadib, ve prema
razliitosti u stavovima uenjaka o tome, s obzirom na ovjekovu potrebu
za tom iznimno vrijednom dovom koja sadri najasniju i najveu tranju.
Tako nam je Uzvieni Allah naredio da govorimo: Uputi nas Pravim putem,
Putem onih kojima si blagodat Svoju dao, a ne putem onih na koje si se
rasrdio, niti onih koji su zalutali! (El-Ftiha, 5-7)
Od Vjerovjesnika, s.a.v.s., pouzdanom predajom se prenosi da je rekao:
Jevreji su oni na koje se Allah rasrdio, a krani su oni zalutali!731 U Sahhu
se, pouzdanom predajom, navode sljedee Vjerovjesnikove, s.a.v.s., rijei: Vi
ete, sasvim sigurno, slijediti obiaje onih prije vas, sve malo-pomalo, pa
kad bi oni uli u guterovu logu i vi biste uli u nju! Misli na Jevreje i krane, Boiji Poslanie?, upitali su oni i on je rekao: Pa na koga bih drugog
mislio!?732
730
731
732
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga El-Hkim i drugi autori. V.: Tahrdu-s-sunne (br.
17).
Hadis je vjerodostojan (sahh), a biljei ga Et-Tirmizi i drugi autori. Vjerodostojnim ga je
ocijenio Ibn Hibbn (1715, 2279).
Hadis biljee El-Buhri i Muslim posredstvom Ebu Seda el-Hudrija, r.a., a struno je elaboriran u sklopu moje redaktorske obrade djela Islhu-l-mesdid ejha El-Ksimija (br. 31).
Hadis biljei i Ibn Ebi sim u svojoj Es-Sunni (74 i 75), zajedno s drugim hadisima koji ga
podupiru (72, 73). Hadis ima i drugog potpornika, elaboriranog u djelu Es-Sahha (6348)
Uzvien neka si Ti, Boe moj i Tebi neka je hvala! Svjedoim da nema drugog boga osim
Tebe, molim Te za oprost grijeha i Tebi se kajem!
583
Jedna skupina ranijih uenjaka je govorila: (Islamski) uenjak koji zastrani postane slian Jevrejima, a pobonjak koji zastrani postane slian kranima! Stoga e vidjeti da su mnogi koji su zastranili iz reda apologetiara, mutezilije i njima slini, toliko slini Jevrejima da i jevrejski uenjaci itaju
knjige mutezilijskih prvaka i pohvalno se izraavaju o njihovome pravcu a, s
druge strane, mutezilijski prvaci pokazuju naklonost prema Jevrejima i daju
im prednost nad kranima! S druge strane, veina pobonjaka koji su zastranili, sufija i njima slinih, poprimili su slinost s kranima i zato naginju
nekoj vrsti monatva, utjelovljavanja, sjedinjavanja (s Bogom) i sl. Prvaci ovih
negativno se izraavaju o apologetici i njenim pobornicima, a prvaci onih
pokudno se izraavaju o duhovnom putu (tarkat) ovih i piu djela o pokudnosti dervikog plesa (sem), ekstaze (el-vedd) i mnogih oblika asketskih
izraavanja i bogougodnih ina (ibadeta) koje su ovi uveli u praksu.
Zabludjele frakcije se prema onome to je objavljeno odnose dvojako:
jedne su govorile o razliitosti u odnosu na kazano (ehlu-t-tebdl), a druge
o zabluivanju i nepoznavanju (ehlu-t-tedhl). Onih prvih ima dvije vrste:
one koje govore o ilustracijama i matovitim predstavama (ehlu-l-vehmi vet-tahjl) i one koje idu za preinaavanjem smisla i podeavanjem tumaenja
(ehlu-t-tahrf ve-t-tevl).
Oni koji su stanovita da se radi o ilustracijama i matovitim predstavama jesu oni koji tvrde da su vjerovjesnici o Allahu, Sudnjem danu, Dennetu
i Dehennemu govorili neke stvari koje nisu podudarne s onim na ta se odnose, ve su im tako govorili da bi im se time stekla predodba o tome da je
Allah neto ogromno veliko; (govorili su im) da e tijela biti ponovo stvorena
i da e posjedovati fiziku ugodnost i fiziku patnju, iako to nije tako, budui
da je u tome sadran interes ljudi pa iako je la, u slubi je dobrobiti za ljude!
Ibn Sina i njemu slini su na tom naelu zasnivali svoj zakon.
Oni, pak, koji su zagovarali preinaavanje smisla i podeavanje tumaenja, jesu oni koji su tvrdili da vjerovjesnici onim to su govorili nisu mislili
na ono to je u tome istinito, budui da je tu istinito ono to mi doznamo
svojim razumima! Potom su se trudili da ono to su govorili vjerovjesnici
Damask, 11/12/1381. godine po H. Muhammed Nsiruddn el-Albni
Potom sam hadis ponovo razmotrio, te sam zapazio jo toga to mi je bilo promaklo u
ranijoj elaboraciji, pa sam tako dao mnogo korisnih dodataka na sve prethodne elaboracije, te ispravio neke tamparske greke koje su previene u Indexu Netano-tano. A
podrku ispravnosti daje Allah Uzvieni!
Ammn, 1/11/1403. Muhammed Nsiruddn el-Albni.
584
protumae tako da bude sukladno njihovim stavovima, koristei se pritom

raznim vrstama tumaenja. Iz tog razloga veina njih nije davala nikakvo
kategorino tumaenje, ve su govorili: Mogue je da se time misli na to
i to... Njihov krajnji domet bio je iscrpljivanje svih mogunosti koje prua
odreen jeziki izraz.
to se tie onih koji govore o zabluivanju i nepoznavanju (ehlu-ttedhl ve-t-tadll), njihov govor se u sutini svodi na to da su vjerovjesnici
i sljedbenici njihovih uenja neznalice i zabludjeli ljudi kojima nije poznato
kakvu je Allah poruku elio saopiti onim ajetima i izjavama vjerovjesnika u
kojima je predstavljao Sebe! Oni kau: Bit e da objavljeni tekst sadri neko
objanjenje koje nije poznato nikome drugom osim Allahu, koje ne zna ni
Debrail, ni Muhammed, ni bilo koji drugi vjerovjesnik a nekamoli neko od
ashaba ili onih koji su ih slijedili u dobru. Muhammed, s.a.v.s., uio je: Milostivi, koji se na Prijesto uzdigao! (T-H, 5); K Njemu se diu lijepe rijei!
(Ftir, 10); (O Iblisu) ta te je navelo da se ne pokloni onome koga sam
stvorio sa Svoje dvije ruke! (Sd, 75) a nije poznavao smislove ovih ajeta, jer
ono na ta oni ukazuju ne poznaje niko osim Allaha Uzvienoga!
Uz to, oni vjeruju da su tog miljenja bile i prve muslimanske generacije!
Neki od njih kau: Ovim se eli (saopiti) neto drugo, razliito od
onog to se nadaje iz vanjskog jezikog izraza, a niko ne zna ta je to, onako
kako se ne zna ni kad e nastupiti Smak svijeta!, dok drugi kau: Onako je
kako to naznaavaju formalni jeziki izrazi! I jedni i drugi, pak, imaju zajedniki stav da Poslanik nije objasnio smisao odreenih pasaa Objave koje
oni dre nejasnim ili zbrkanim, a potom jedna skupina njih nejasnim oznaava jedne, a druga druge ajete!
Neki kau: (Poslanik) nije poznavao ni smisao takvih ajeta!, dok drugi
kau da ih je poznavao, ali ih nije (nama) objasnio, ve je prepustio da njihov
smisao dokuujemo racionalnim argumentima, da ga doseemo trudei se
da znanje o tome steknemo tumaenjem takvih pasaa! Svi su, pak, stajalita da Poslanik ili nije znao, ili nije otkrio znanje o tome, tako da mi tu istinu
treba da dokuimo svojim umovima, da se potrudimo da Poslanikovim rijeima dadnemo onaj smisao koji e biti saglasan s onim to su nam kazali
nai razumi!
Potom, kau oni, vjerovjesnici i njihovi sljedbenici ne poznaju racionalne znanosti (aklijjt), niti razumiju ono to se zna samo preko Objave
(semijjt).
585
Sve je to, pak, zabluda i zabasanje s Pravoga puta.

Molimo Allaha da nas sauva i zakloni od svih neosnovanih stavova koji one koji ih zastupaju vode ravno u ponor Dehennema! Uzvien
je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako Ga predstavljaju
oni! - i mir poslanicima i hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova svih!
(Es-Sfft, 180)
Na kraju izvornog rukopisa stoji: Prijepis dovrio siromah, sluga velikih uenjaka i prepisiva knjiga u damiji Merdn-kole - neka su na njemu milost i zadovoljstvo Allahovo! - Abdulmuhj ibn Abdulhamd ibnul-Hdd Muhammed Mekk e-ejhal el-Bagdd, u ponedjeljak devetog
dana mjeseca redepa gluhog,733 godine 1322.
Ar. el-esamm - tako je nazvan zbog zaustavljanja ratnih djejstava u njemu. (Nap. prev.)
733
SADRAJ
Uvodna rije.....................................................................................................................................5
Riznica znanja..................................................................................................................................7
Predgovor izdavaa (arapskog izdanja).......................................................................... 11
Podaci o Ibn Ebu-l-Izzu El-Hanefiju................................................................................. 23
Biografija Imama Tahvija - pisca Akde....................................................................... 25
Komentar Tahvijeve Akde.................................................................................................. 29
O potvrivanju Allahove jedinosti.............................................................................. 39
I nema nita poput Njega!................................................................................................ 63
Nita nije nemogue za Njega........................................................................................ 72
Nema drugog boga osim Njega..................................................................................... 75
On je oduvijeki i zauvijeki................................................................................................ 78
On nee nestati ni proi.................................................................................................... 80
Biva samo ono to On hoe............................................................................................ 80
Zamisao Ga ne moe dokuiti, ni razum pojmiti................................................ 85
Stvorenja Mu ne nalikuju................................................................................................. 85
(Vjeno) ivi, Koji ne umire; (Opi) Odravatelj, Koji ne spava.................. 89
Stvoritelj bez potrebe, Opskrbljiva bez tekoe................................................. 91
Usmrtitelj bez straha, Oivljavatelj bez potekoe............................................. 92
On je Svoja svojstva imao oduvijek, prije nego je ita stvorio...................... 93
On nije nakon stvaranja stvorenja stekao naziv Stvoritelj,
niti je proizvoenjem svijeta stekao naziv Tvorac............................................103
On je posjedovao svojstva Gospodarstvenosti
i kad Mu nije bilo nijednog podanika......................................................................108
On je bio oivitelj umrlih i prije nego to e ih ponovo oiviti..................108
On je nad svakom stvari moan i niemu nije potreban..............................109
Stvorio je stvorenja po Svome znanju.....................................................................114
I odredio im je sudbine....................................................................................................116
I naveo im ivotne rokove..............................................................................................116
I znao je ta e initi i prije nego ih je stvorio......................................................120
587
588
Naredio im je da Mu pokorni budu,

a zabranio im da Mu neposluh iskazuju.................................................................120
Sve se odvija prema Njegovom odreenju
i prema Njegovom htijenju...........................................................................................120
On upuuje iz Svoje dobrostivosti
i u zabludu odvodi iz Svoje pravednosti.................................................................124
Svi oni variraju u htijenju Njegovome izmeu
Njegove dobrostivosti i Njegove pravednosti.....................................................124
On je iznad svih suprotnika i rivala...........................................................................125
Nema toga ko moe pobiti Njegovu odluku
i nema toga ko moe prolongirati Njegovu odredbu.....................................125
U sve to vjerujemo i imamo pouzdano znanje da je sve od Njega..........126
I vjerujemo da je Muhammed Njegov rob odabrani,
Njegov vjerovjesnik odlikovani i Njegov poslanik
s kojim je zadovoljan.........................................................................................................126
I da je on peat vjerovjesnika.......................................................................................136
I voa bogobojaznih..........................................................................................................137
I prvak poslanika..................................................................................................................137
I miljenik Gospodara svjetova......................................................................................143
Svaka tvrdnja da se ima vjerovjesnitvo
nakon njega je zabludjelost i hir.................................................................................145
On je poslan svim dinnima i svim ljudima sa istinom i uputom, sa svjetlom i svjetlou......................................................145
Kuran je Allahov govor, koji je potekao od Njega,
na nama nepoznat nain................................................................................................148
Onaj ko bi Allahu pripisao neki ljudski smisao
otiao bi u nevjerstvo........................................................................................................170
Vienje (Allaha) je istina za stanovnike Denneta,
i obuhvatnost tog vienja nije dokuiva................................................................171
Stopalo islama moe ostati postojano
samo na leima pokornosti i predanosti...............................................................188
Ko bude udio za znanjem o onome
to mu je uskraeno znati bit e zaklonjen od spoznaje...............................190
On e se kolebati izmeu nevjerovanja i vjerovanja
i nee biti ni potvrujui vjernik, ni osporavajui poricatelj.......................197
Vjerovanje da e stanovnici Denneta
vidjeti (Allaha) nee biti ispravno kod onih
koji to vienje budu smatrali uobraziljom............................................................200
589
Ko se ne bude uvao poricanja (Allahovih svojstava)

i antropomorfizma, taj nee biti na uenju da Allahu
nije primjereno nikakvo nesavrenstvo..................................................................207
Na Gospodar Uzvieni opisan je svojstvima
jednoe i atributiran atributima jedinstvenosti
u kojima niko drugi nema svoga udjela..................................................................209
On je iznad granica i konanica, i ekstremiteta,
i organa, i pomagala; i Njega ne sadrava
onih est pravaca kakav je sluaj sa svim
u postojanje uvedenim subjektima..........................................................................210
Mird je istina....................................................................................................................217
I Zdenac, kojim ga je poastio Uzvieni Allah
u vidu pripomoi njegovom ummetu, istina je..................................................221
I zauzimanje, koje im je pripremio, istina je.........................................................224
Zavjet koji je Uzvieni Allah uzeo od Adema
i njegovog potomstva istina je................................................................................236
Uzvieni Allah je oduvijek znao broj onih
koji e ui u Dennet i broj onih koji e ui u Dehennem.........................246
Svakome je olakano da radi ono za ta je stvoren,
a djela se cijene po svrecima.......................................................................................247
Sudbinsko odreenje u osnovi je zagonetka
Uzvienog Allaha u Njegovim stvorenjima...........................................................249
Znanja imaju dvije vrste: znanje koje je meu ljudima prisutno
i znanje koje meu njima nije prisutno..................................................................265
I vjerujemo u Plou i Pero i u sve to je u njoj ve zapisano........................266
Kad bi se svi ljudi sakupili da neto, to je Uzvieni Allah odredio
da bude, uine da ga ne bude - oni to ne bi bili u stanju uiniti.............269
Ono to je ovjeka promailo nije ga moglo pogoditi,
a ono to ga je pogodilo nije ga moglo promaiti.............................................274
ovjek treba da zna da je Allahovo znanje prethodilo
svakom biu iz Njegovih stvorenja i da je On to
sudbinski odredio na jedan konaan i nepobitan nain...............................275
To spada u doktrinu vjerovanja, u naela spoznaje i u priznavanje
jednosti Uzvienog Allaha i Njegove stvoriteljnosti, kako Uzvieni
kae u svojoj Knjizi: Koji je sve stvorio i precizno odredio........................277
Teko onome ko u vezi sa sudbinskim odreenjem postane
oponent Allahu i ko u razvianje o njemu ue bolesna srca......................280
Prijesto i Tron - istina su................................................................................................283
590
On je neovisan o Prijestolju i svemu drugom,

obuhvata sve i iznad svega je, i niko Ga
od Njegovih stvorenja obuhvatiti ne moe..........................................................287
I kaemo: Allah je Ibrahima uzeo za prijatelja
i Msu se obratio govornim izriajem..................................................................304
I vjerujemo u meleke i u vjerovjesnike
i u knjige objavljene poslanicima
i svjedoimo da su svi bili na jasnoj istini...............................................................308
One koji se u svojim molitvama okreu prema naoj kibli
nazivamo muslimanima i muminima, sve dok priznaju
ono s ime je doao Vjerovjesnik...............................................................................326
Mi ne zalazimo u rasprave o Allahu bez znanja,
niti se prepiremo o Allahovoj vjeri............................................................................327
Ne polemiziramo o Kuranu, ne govorimo
da je Kuran stvoren i ne proturjeimo zajednici muslimana.....................328
I nikog od onih koji se okreu prema kibli
ne proglaavamo nevjernikom zbog nekog grijeha..........................................331
I nadamo se da e onim vjernicima
koji su bili dobroinitelji oprostiti
i uvesti ih u Dennet Svojom milou.....................................................................342
Osjeaj potpune sigurnosti
i osjeaj beznadenosti izvode iz islama.................................................................348
ovjek ne izlazi iz imana, osim poricanjem
onoga to ga je i uvelo u njega.....................................................................................350
Ispravno vjerovanje - to je izgovaranje jezikom
i potvrivanje srcem..........................................................................................................350
Svi vjernici su miljenici (evlije) Milostivoga..........................................................381
Kod Allaha su najpribraniji oni najpokorniji,
koji u najveoj mjeri slijede Kuran............................................................................385
Iman je: vjerovanje u Allaha, u Njegove meleke,
u Njegove objave, u Njegove poslanike,
u Sudnji dan i u sudbinsko odreenje.....................................................................386
Mi ne pravimo razliku meu Njegovim poslanicima
i svima potvrujemo istinitost onoga s ime su dolazili...............................394
Poinioci velikih grijeha iz Muhammedovog ummeta
nee vjeno ostati u Vatri...............................................................................................395
Smatramo da se namaz moe obaviti za svakim,
i pobonim ovjekom i grjenikom koji se okree prema kibli..................399
591
I nikoga od njih ne smjetamo ni u Dennet, ni u Dehennem................405

I ne tvrdimo ni za koga da je nevjernik
dok oevidno nevjerstvo ne potekne od njega..................................................406
I ne mislimo da je dozvoljeno upotrijebiti sablju
ni za jednog pripadnika Muhammedovog ummeta.......................................407
I ne mislimo da se treba dizati protiv naih voa
i pretpostavljenih, makar postupali i nepravedno............................................407
I slijedimo sunnet i demat, a izbjegavamo
izdvajanje, razdor i razjedinjenost..............................................................................410
I volimo pravedne i pouzdane,
a mrzimo nepravedne i nepouzdane.......................................................................412
I kaemo: Allah najbolje zna ono to je nama nejasno...................................414
Drimo da se moe mesh initi po obui,
kako na putovanju tako i u mjestu boravka........................................................415
Had i dihad moraju se vriti s predvodnicima muslimana,
dobrim ili loim, sve do Kijametskog dana...........................................................417
I vjerujemo u kiramen-katibine,
koje je Allah odredio da nad nama bdiju...............................................................419
I vjerujemo u meleka smrti,
zaduenog za uzimanje dua svih ljudi...................................................................421
I vjerujemo u patnju u mezaru za one koji su je zasluili..............................428
I vjerujemo u proivljenje, u svoenje obrauna,
u nagradu i kaznu, u Sirat-upriju i u Vagu..........................................................437
Dennet i Dehennem su dva stvorenja,
koja nikada nee ieznuti ni nestati........................................................................455
Mogunost mora prethoditi djelovanju................................................................469
Ljudska djela stvara Allah, a ljudi ih stjeu............................................................475
Uzvieni Allah ljude je zaduio samo onim to oni mogu izvriti............485
Dova i sadaka ivih koriste umrlim...........................................................................493
Uzvieni Allah odaziva se dovama i udovoljava potrebama.......................502
Ko se osjeti neovisnim o Allahu makar i za samo jedan tren
taj je zaao u nevjerstvo...................................................................................................507
Allah biva srdit i zadovoljan, ali ne kao neko stvorenje.................................508
Volimo ashabe Boijeg Poslanika, ali u toj ljubavi
ne pretjerujemo ni prema jednome od njih,
niti se odriemo ijednoga od njih..............................................................................512
Priznajemo prvenstvo Ebu Bekru es-Siddku
da poslije Boijeg Poslanika on preuzme hilafet................................................517
592
Potom Omeru ibnu-l-Hattbu....................................................................................524

Zatim Osmanu.....................................................................................................................525
Zatim Aliji ibn Ebi Talibu................................................................................................531
Oni su pravopostupajue halife i napueni predvodnici ljudi...................534
Deseterici, koje je Boiji Poslanik imenovao
i obradovao ih Dennetom, potvrujemo Dennet........................................536
Onaj ko lijepo govori o ashabima Boijeg Poslanika,
o njegovim enama i njegovim potomcima,
taj se liio licemjerstva......................................................................................................540
Uenjake prvih muslimanskih generacija
treba spominjati samo po lijepome..........................................................................542
Nijednom evliji ne dajemo prednost
niti nad jednim vjerovjesnikom..................................................................................543
I vjerujemo u keramete evlija.......................................................................................546
Vjerujemo u predznake Sudnjeg dana....................................................................552
Ne vjerujemo vraaru, ni gataru, niti onome ko tvrdi neto
to je u konfrontaciji s Kuranom, sunnetom i konsenzusom
islamskog ummeta.............................................................................................................555
I demat drimo istinom i ispravnou,
a razjedinjenost odstupanjem od ispravnosti i kaznom................................566
Allahova vjera i na Zemlji i na nebesima je jedna - to je islam.................572
Ovo je naa vjera i nae uvjerenje izvana i iznutra............................................575

Vjerska Učenja Islama (Komentar TAHAVIJEVE AKIDE) PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Vjerska Učenja Islama (Komentar TAHAVIJEVE AKIDE) PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

AN PRIMJERAK EL-KALEM BESPLATAN PRIMJERAK EL-KALEM BESPLATAN PRIMJERAK EL-KALEM BESPLAT

AK EL-KALEM BESPLATAN PRIMJERAK EL-KALEM BESPLATAN PRIMJERAK EL-KALEM BESPLATAN PRIMJER

IBN EBU-L-IZZ EL-HANEF

[KOMENTAR TAHAVIJEVE AKIDE]

Vjerska ucenja islama PRVE STRANE novembar 2015.indd 1

Ibn Ebu-l-Izz el-Hanef

VJERSKA UENJA ISLAMA

S arapskog preveo Mustafa Prljaa

mr. Muharem Omerdi

Redaktori prijevoda: Muhamed Mrahorovi

Dobra knjiga, Sarajevo

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Vjerska ucenja islama PRVE STRANE novembar 2015.indd 2

IBN EBU-L-IZZ EL-HANEF

[KOMENTAR TAHAVIJEVE AKIDE]

S arapskog preveo Mustafa Prljaa

Sarajevo, 2015./1437. god. po H.

Vjerska ucenja islama PRVE STRANE novembar 2015.indd 3

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

Ibn Ebu-l-Izz el-Hanef

Molim Plemenitog Allaha da ovo djelo uini korisnim i da Kraljevinu

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

Ibn Ebu-l-Izz el-Hanef

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

VJERSKA UENJA ISLAMA

Shodno tome i stav komentatora o nekim linostima i pojavama moe se

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

Ibn Ebu-l-Izz el-Hanef

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

VJERSKA UENJA ISLAMA

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

Ibn Ebu-l-Izz el-Hanef

ejh Muhammed ibn Husejn Nasif9, naime da je ugledni uenjak Ez-Zubejdi

Preselio u milost Boiju 8. dumde-l-snija 1391. po H./31. jula 1971.

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

VJERSKA UENJA ISLAMA

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

Ibn Ebu-l-Izz el-Hanef

er velikana znanosti, Ibnu-l-Kajjima koje su inkorporirane u ovaj

Mutezile - pripadnici jednog slobodnog filozofskog pravca koji su se izdvojili (otuda im

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

VJERSKA UENJA ISLAMA

PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK

BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN PRIMJERAK WWW.ELKALEM.BA BESPLATAN P

Ibn Ebu-l-Izz el-Hanef