daa

Barbara Taylor Bradford

BOGATAICA
1
Naslov izvornika:
A Woman of Substance

Preveli s engleskog:
Nedeljka i Janko Paravi

1
Bocca

daa

Bobu i mojim roditeljima - koji znaju zato

2
Bocca

daa

Vrijednost ivota ne mjeri se duljinom dan ve nainom njihova

iskoritenja: ovjek moe ivjeti dugo, ali imati malo od ivota. Zadovoljstvo
ivotom ne ovisi o godinama ve o volji.
Montaigne, Eseji

Imam muko srce, ne ensko, i niega se ne bojim...

Elizabeta I, engleska kraljica

3
Bocca

daa

Prvi dio

Dolina
1968.

4
Bocca

daa

Kopitom zemlju veselo raskapa, neustraivo srlja na oruje.

Job (39, 21)

5
Bocca

daa

Emma Harte se prignula i pogledala kroz prozor. Privatni mlanjak Lear, vlasnitvo
korporacije Sitex Oil of America, ravnomjerno se dizao kroz magliaste komuluse,
ostavljajui pruge na nebu tako izrazito modrom da je njegova svjetlucava vedrina pekla
oi. Na trenutak zaslijepljena tom ranojutarnjom svjetlou, Emma je okrenula glavu od
prozora, naslonila glavu na sjedalo i sklopila oi. No i ispod vjea naas se zadralo ivo
plavetnilo, i u tom trenutku obuzela ju je takva neoekivana nostalgija, i ugodna i bolna,
da joj je od iznenaenja zastao dah. To je nebo s Turnerove slike iznad kamina u salonu
na prvom katu u Pennistone Royalu, nebo u Yorkshireu za proljetnog dana kad vjetar
otjera maglu s vritine.
Blag osmijeh zaigrao joj je na krutim usnama, zaobljujui njihovu odlunu crtu i
omekavajui je, dok je, donekle sa zadovoljstvom, razmiljala o Pennistone Royalu, o toj
velikoj kui koja je izrasla u nemilosrdnom, krutom i pustom krajoliku i koja joj je
oduvijek nalikovala na neku prirodnu silu to ju je ondje projektirao boanski arhitekt, a
ne samo na objekt to ga je podigao, smrtnik. Bilo je to jedino mjesto na ovom
nemirnom planetu gdje je nala mir, neogranieni mir koji joj je godio i krijepio je.
Njezin dom. Ovaj put je dugo nije bilo, gotovo est tjedana, i ta joj se odsutnost doista
otegla. No, u toku slijedeeg tjedna vratit e se u London, a ve potkraj mjeseca
otputovati na sjever, u Pennistone. U mir, u tiinu, u svoj park, svojoj unuadi.
Ta ju je pomisao neizmjerno obradovala, pa se opustila na sjedalu, a napetost, koja
se u njoj nagomilala u nekoliko posljednjih dana, poela je poputati i naposljetku je
nestala. S usana joj se oteo uzdah, koji je odraavao i umor i olakanje. Bila je mrtvo
umorna od bitaka to su posljednjih nekoliko dana bjesnjele na sastancima upravnog
odbora u sjeditu korporacije Sitex u Odessi; odlazei iz Teksasa i vraajui se u
razmjerni mir svoga ureda u New Yorku osjeala je neizmjerno olakanje. Ne zato to joj
se u Teksasu nije svialo; oduvijek je osjeala sklonost prema toj velikoj dravi, jer je u
surovoj snazi tog prostranstva vidjela slinost s rodnim Yorkshireom. No, posljednje ju
je putovanje iscrpio. Prestara sam da se motam po svijetu avionima, tuno je pomislila, a
zatim potisnula tu pomisao smatrajui je nedostojnom. Bila je neiskrena, a ona prema
sebi nije nikada bila neiskrena. Avionom se moe utedjeti mnogo vremena. Osim toga,
zaista se nije osjeala starom, ve samo povremeno malo umornom, pogotovu kad bi se
razljutila na budale, a Harry Marriott, predsjednik Sitexa, bio je budala i stoga opasan,
poput svih budala.
Otvorila je oi i nestrpljivo se uspravila na sjedalu, i misli su joj se ponovno vratile
na posao. Bila je neumorna, uvijek budna, opsesivna, kad se radilo o njezinim poslovima
koji su joj rijetko naputali misli. Prebacila je nogu preko noge, zauzevi uobiajeni stav,
suzdran i kraljevski. Bilo je i neeg zapovjednikog u nainu dranja glave i u njezinu
opem ponaanju; njezine zelene oi, hladne poput elika, bile su pune neizmjerne
snage. Podigla je malu, snanu ruku i zagladila glatku, moderno podianu srebrnu kosu.
Ta je kretnja bila nepotrebna, jer joj je frizura kao i uvijek bila savrena. A takva je,
dakako, bila i ona sama u jednostavnoj ali elegantnoj tamnosivoj vunenoj haljini, iju su
strogost ublaavali mlijena bjelina prekrasne biserne ogrlice i lijep smaragdni bro na
ramenu.

6
Bocca

daa

Bacila je pogled na unuku koja joj je sjedila suelice i marljivo neto biljeila,
pripremajui se za poslovne obaveze koje su je ekale u New Yorku slijedeeg tjedna.
Jutros izgleda izmueno, pomislila je Emma, previe je natjeravam. Osjetila je
neuobiajenu grinju savjesti, ali ju je nestrpljivo odagnala. Mlada je, izdrat e, i samo
e na taj nain ispei zanat, uvjeravala je sebe Emma i rekla: - Budi dobra i zamoli onog
simpatinog mladog stjuarda... zove se John, zar ne?... da skuha kavu. Molim te, Paula,
umirem jutros za njom.
Djevojka je podigla glavu. Premda nije bila ljepotica u uobiajenom smislu te rijei,
bila je tako vitalna i privlana da se doimala lijepom. Tom je dojmu pridonosila i
izrazitost kolorita. Njezina sjajna kosa bila je crna poput ugljena, priljubljena uz glavu,
linija rasta kose upadljivo se uiljila na elu, a njeno je lice, vedro i prozrano, izgledalo
kao isklesano u blijedom i sjajnom mramoru. To lice, prilino duguljasto, istaknutih
jagodica i irokih obrva, bilo je ivo i izraajno, a na bradi se donekle nazirala Emmina
odlunost; no, oi su joj bile najupadljivija znaajka, jer su bile krupne i inteligentne,
plave, vrlo tamne, gotovo ljubiaste.
Vedro se nasmijeila baki i rekla: - Naravno, bako. I ja bih je rado popila. - Digla se i
pola, a njezin visok i vitak lik kretao se s lakoom i elegancijom. Tako je mrava,
pomisli Emma, premrava za moj ukus. No, oduvijek je bila takva. Takva je po prirodi. U
djetinjstvu krakato drijebe, sada trkai konj. Emmino strogo lice zasjalo je od ljubavi i
ponosa, i oi su joj se ispunile iznenadnom toplinom dok je netremice gledala za
djevojkom, svojom ljubimicom, kerkom Emmine najdrae kerke Daisy.
Mnogi Emmini snovi i nade bili su usredotoeni na Paulu. Jo kao posve malu
djevojicu, Paulu je nagonski privlaila baka, ali, zaudo, i obiteljski poslovi. Najvie ju je
uzbuivao odlazak s Emmom u ured u kojem bi sjedila dok je Emma radila. Jo u
pubertetu pokazivala je nevjerojatno shvaanje sloene poslovne mainerije, pa je
Emma bila iskreno iznenaena, jer nijedno njezino dijete nije pokazivalo toliko
prirodenog dara za njezine poslove. Emma je potajno uivala, ali ju je budno promatrala
i ekala, donekle uznemireno, bojei se da e Paulino mladenako oduevljenje
splasnuti. No, ono nije jenjavalo, ve je tovie raslo. Sa esnaest godina Paula je s
prezirom odbila prijedlog da ode na kolovanje u vicarsku, ve se odmah zaposlila kod
bake. Otad je Emma nemilosrdno naganjala Paulu, bila prema njoj stroa i traila od nje
vie nego od ostalih slubenika, uvodei u sve poslove svojih brojnih poduzea. Pauli su
sada bile dvadeset tri godine, i bila je vrlo pametna, vrlo sposobna i mnogo zrelija od
veine djevojaka svoje dobi, pa ju je Emma nedavno unaprijedila na vaan poloaj u
koncernu Harte. Postavila je Paulu za svoju osobnu pomonicu na veliko zaprepatenje i
negodovanje Emmina najstarijeg sina Kita koji je takoer radio u njezinu koncernu. Kao
Emmina desna ruka, Paula je bila upuena u veinu njezinih djelatnosti, poslovnih i
privatnih, i kad god je Emma smatrala uputnim, povjeravala je Pauli obiteljske stvari, to
je Kitu bilo nepodnoljivo.
Djevojka se vratila iz kuhinjice smijui se. Polako se sputajui na sjedalo, obratila
se Emmi: - Ve ti je pripravljao aj, bako. ini mi se da on misli, kao i svi drugi, da je aj
jedini napitak koji Englezi piju. No, rekla sam mu da bismo radije kavu. Ti je vie voli,
nije li tako?
Emma je odsutno kimnula glavom, zaokupljena mislima. - Da, svakako, mila. Otvorila je torbu za spise na sjedalu pokraj sebe te izvadila naoale i sveanj mapa.
Jednu je pruila Pauli i rekla: - Pogledaj, molim te, brojke za robnu kuu u New Yorku.
Zanimalo bi me to ti misli. Uvjerena sam da smo spremni za veliki korak naprijed. U
rentabilno poslovanje.

7
Bocca

daa

Paula ju je paljivo pogledala. - Jo i prije no to si se nadala, nije li tako? Dodue,

tvoja je reorganizacija bila vrlo drastina. Rezultati su se ve trebali pokazati. - Paula je
sa zanimanjem otvorila mapu i usredotoila se na brojke. Kao i Emma, mogla je vrlo
brzo preletjeti svaku bilancu i gotovo na prvi pogled otkriti njezine jake i slabe strane, i
poput bake, posjedovala je golemu poslovnu pronicavost.
Emma je polako stavila naoale ronata okvira, te izvukla veliku plavu mapu s
podacima za Sitex Oil. Dok je hitro listala spise, lice joj je, usprkos osmijehu, poprimilo
neumoljiv izraz, a oi su joj zasvjetlucale od zadovoljstva. Pobijedila je. Napokon, poslije
tri godine najodvratnijih manipulacija smijenili su Harryja Marriotta s mjesta
predsjednika Sitexa i postavili ga za predsjednika upravnog odbora.
Emma je jo prije mnogo godina uoila Marriottove mane. Ako i nije bio posve
opsjednut novcem - to je i te kako dobro znala - njegovi su zahtjevi bili nedvojbeno
veliki, premda ih je dobro prikrivao, toliko dobro da se posve uivio u tu licemjernu
ulogu. Uspjeh i bogatstvo to ga je nagomilao u toku godina samo su potkrijepili te
njegove karakterne crte, pa se s njim nije moglo vie suraivati ni na kakav razuman
nain. Po Emminu miljenju, izgubio je mo prosuivanja, pa i ono malo dalekovidnosti
to ju je nekada imao, i nije vie uope mogao pratiti nagle promjene u meunarodnom
poslovnom svijetu.
Biljeei podsjetnike na spisima, nadala se da vie nee biti nezgodnih sukoba u
Sitexu. Juer ju je gotovo hipnotizirala drskost Harryjevih postupaka; s nijemim
zaprepatenjem promatrala ga je kako vrlo spretno manevrira, ali je znala da sam sebe
tjera u kut iz kojeg nema uzmaka. Samo je jedanput apelirao na njihovo
etrdesetogodinje prijateljstvo, zamuckujui, bespomoan, izgubljen; brbljavi idiot
pred neprijateljima, meu kojima je ona bila najopasniji. Emma je potpuno mirno
odgovarala na njegove izjave, poput baziliska, s nepopustljivim pogledom u
nemilosrdnim oima. I pobijedila je. S potpunom podrkom odbora. Harry je izletio.
Doao je novi ovjek, njezin ovjek, i Sitex Oil nije vie bio u opasnosti. No, pobjeda je
nije razveselila, jer za Emmu nije bilo nieg radosnog u neijem padu, a nije bila ni
osvetoljubiva.
Zadovoljna stanjem na spisima, Emma je stavila mapu i naoale u torbu, ponovno se
udobno zavalila u sjedalo i stala pijuckati kavu. Za nekoliko trenutaka obratila se Pauli. Bila si prisutna ve na nekoliko sastanaka u Sitexu. Misli li da e se uskoro moi i sama
uhvatiti ukotac s njima?
Paula je podigla glavu s bilance, i lice joj je odraavalo iznenaenje. - Pa ne bi me
valjda tamo poslala samu? uskliknula je. - Osjeala bih se kao rtveno janje. Ne bi mi to
valjda uinila ve sada. - Promatrajui baku, znala je da je taj uobiajeni nedokuivi izraz
samo maska za prikrivanje Emmine neumoljive odluke. Boe moj, pa ona se ne ali,
pomisli Paula klonulo, ali ju je ipak pomalo plaljivo upitala: - Ne misli valjda ozbiljno,
bako?
- Mislim, naravno! - Traak srdbe preletio je Emminim licem. Iznenadila ju je
Paulina neoekivana ali oita uzrujanost, jer se djevojka ve navikla na teke pregovore i
oduvijek je pokazivala hrabrost i pronicavost. - Zar sam se ikada alila s takvim
stvarima? Valjda me bolje poznaje, Paula - rekla je strogo.
Djevojka je utjela, a tiina je jo vie naglasila napetost i zapanjen izraz koji se
zadrao na njezinu licu. Zar se moda boji, pitala se Emma. Svakako ne. Jo nikada nije
pokazala strah. Paula nije slabi. Ona nee poi putem kojim su poli ostali. Ili moda
hoe? Ta deprimirajua mogunost presjekla je Emmina proraunata dalekosena
razmiljanja poput otrice noa, ali joj je bila tako neprihvatljiva da ju nije htjela ni uzeti

8
Bocca

daa

u obzir. Stoga je zakljuila da je Paula uznemirena samo zbog jueranjeg sastanka,

moda i vie no to pokazuje. Emmu sastanak nije uznemirio; vie ju je uzrujao, jer je
sve te smicalice smatrala nepotrebnima i gubitkom dragocjena vremena, pa ih je stoga i
osuivala. No, sve je to ve doivjela, bila svjedokom neobuzdane pohlepe za moi
cijelog svog ivota, pa je to nije stajalo mnogo napora. Snana kakva je bila, mogla je
mirno i nepristrano rjeavati takve probleme. I Paula e morati to nauiti, pomisli.
Lice joj je zadralo strog izraz, ali joj je glas bio blai kad joj se obratila. - Meutim,
neu te samu poslati u Sitex sve dok ne bude sigurna, kao to ja ve jesam, da moe
uspjeno voditi korporaciju.
Paula je jo drala mapu u rukama; bile su njene i tankih prstiju, ali i sposobne.
Brzom i elegantnom kretnjom spustila je mapu i naslonila se. Ve se sabrala, pa je mirno
pogledala baku i rekla: - Zato misli da e me sluati kao to sluaju tebe? Znam to
odbor misli o meni. Smatraju me razmaenom unukom bogate i mone ene. Misle da
sam praznoglava budala, ljepotica bez mozga, pa me kao takvu otpisuju. Nee se
odnositi prema meni s istim potovanjem kao prema tebi, bogataica a zato i bi? Ja
nisam ti.
Emma je stisnula usne da prikrije osmijeh zadovoljstva, jer je opazila da djevojku
mui povrijeeni ponos, a ne strah. - Da, znam to o tebi misle - rekla je blae - ali obje
znamo da uope nemaju pravo. I shvaam da te ljuti njihov stav, draga. Takoer znam da
e ih lako razuvjeriti. No, pitam se, Paula, eli li ti to uope?
Podrugljivo je pogledala unuku, s lukavim sjajem u oima, a kad Paula nije
odgovorila, nastavila je: - Potcjenjivanje mukaraca bilo je za mene najvei kri koji sam
morala nositi cijelog ivota, a posebno me uzrujavalo kad sam bila tvojih godina. No,
time sam stekla prednost koju sam ubrzo znala vrlo dobro iskoristiti, vjeruj mi. Zna,
Paula, kad mukarci vjeruju da imaju posla s glupaom, gube oprez, postaju nemarni, a
katkada i posve nepromiljeni. esto ti nesmotreno prue prednost na tanjuru.
- Da, ali...
- Nema ali, Paula, molim te. I nemoj mene potcjenjivati. Misli li doista da bih te
olako prepustila nesigurnoj i opasnoj situaciji? - Odmahnula je glavom i nasmijeila se. Poznate su mi tvoje sposobnosti, draga moja. Uvijek sam bila sigurna u tebe. Sigurnija
nego u bilo koje svoje dijete, osim tvoje majke, dakako, i nikada me nisi razoarala.
Hvala ti na povjerenju, bako - mirno odgovori Paula - ali ipak smatram da e mi biti
teko uspjeno raditi s ljudima koji me ne shvaaju ozbiljno, a takav je odbor u Sitexu. Tvrdoglavost joj je zamaglila oi, i usta su joj se izduljila u tanku i napetu crtu, nesvjesnu
reakciju na odluni izraz njezine bake.
- Doista ti se udim, zna. Strahovito si samouvjerena, i znala si izii na kraj sa
svakakvim ljudima, iz svih slojeva, dok si jo bila posve mlada djevojka. Nikada te to
prije nije smetalo. - Emma je duboko uzdahnula. - Nisam li ti bezbroj puta rekla da nije
vano to ljudi o tebi misle na poslu. Vano je da ti zna tko si i to si. Istini za volju,
oduvijek sam mislila da ti to zna.
- Znam! - uzvikne Paula. - No, nisam sigurna da u moi raditi poput tebe, a nemam
ni tvog iskustva.
Emma se smrknula. - Sve ti to moe. Osim toga, ima sve prednosti obrazovanja
koje ja nisam imala, pa nemoj da te vie ujem kako negativno govori o sebi! Za
iskustvo ima pravo, ali samo donekle. Ali, i sama ga sve vie stjee sa svakim danom.
Bit u ti posve iskrena, Paula, mogla bih te bez grinje savjesti ve sutra poslati u Sitex...
samu. Zato to znam da bi sve briljantno rijeila. Napokon, ja sam te odgojila, obuila.
Misli li da ne znam to sam stvorila?

9
Bocca

daa

Stvorila si kopiju, a kopija nije nikad tako dobra kao original, zlovoljno pomisli
Paula, ali je ipak rekla: - Nemoj se ljutiti, bako, molim te. - Glas joj je bio njean. - Obavila
si fantastian posao. Ali, ja nisam ti. A upravni odbor to dobro zna. I to e utjecati na
njihovo dranje!
- Dobro me sluaj! - Emma se nagnula i stisnula oi, sada nalik na tanke crte od
zelenog stakla ispod starih i namrekanih vjea. Govorila je mnogo sporije no inae,
kako bi rijeima pridala vie vanosti.
- ini mi se da si jednu stvar zaboravila! Kad doe u Sitex na moje mjesto, doi e s
neim to oni moraju shvatiti ozbiljno! A to je mo! Bez obzira na to to misle o tvojim
sposobnostima, mo je neto to oni ne mogu zanemariti. Onoga dana kad me naslijedi,
poslije moje smrti, zastupat e svoju majku koja e tada biti najjai dioniar u Sitexu. S
njezinom punomoi kontrolirat e dvadeset pet posto privilegiranih akcija i petnaest
posto obinih akcija multimilijunske korporacije. - Zastala je i zagledala se u Paulu, pa
nastavila: - Nije to obina mo, Paula. To je neizmjerna mo, pogotovu onda kad je u
rukama jedne osobe. Imaj to uvijek na umu. Vjeruj mi, oni to nee zaboraviti kad zagusti.
Nisu ni juer. No, usprkos njihovu besprimjernom ponaanju - tek sad poinjem shvaati
koliko te to uzrujalo - nisu me mogli ignorirati niti zaboraviti to predstavljam! - Emma
se naslonila, ali je njezin pronicavi pogled i dalje bio usredotoen na Paulu, a lice
neumoljivo.
Djevojka je paljivo sluala baku, kao i uvijek, i njezina je uzrujanost popustila. Bila
je hrabra i poletna, a od bake je naslijedila i odlunost. No, doista ju je bogataica
zaprepastila estina sukoba u Sitexu, kako je Emma i sumnjala. Dok je netremice gledala
baku razmiljajui o njezinim rijeima, divila joj se jednako kao juer. Emmi je bilo
sedamdeset osam godina. Bila je starica. No, nije niim odavala tipinu staraku nemo,
niti je izgubila ljupkost. Bila je puna ivota i potpuno je vladala svojim sposobnostima.
Paula je sa strahopotovanjem pratila bakin nastup u Sitexu divei se njezinoj
neunitivoj snazi, a najvie se divila cjelovitosti njezine linosti suoene s nevjerojatnim
pritiskom i otporima. Paula se samo pitala, hladno i trezveno, hoe li ikada biti svjesna
cilja poput bake, hoe li ikada moi tako uporno i domiljato manipulirati tim
mukarcima. Nije bila sigurna u to. No, sumnje to su je nagrizale odjednom su se
rasprile kad je shvatila istinitost bakinih rijei. Naposljetku ju je pokretaka sila
vlastitih ambicija nagnala da konano svlada ostatke straha.
Progovorila je ohrabrena novom snagom i samopouzdanjem. - Ima pravo, naravno.
Mo je najjae oruje, vjerojatno jae od novca. I uvjerena sam da upravni odbor Sitexa
doista razumije samo mo. - Zastala je i pogledala baku u oi. - Nemoj misliti, bako, da ih
se bojim! Premda moram priznati da su mi zaista odvratni. Ako sam se i bojala, ini mi
se da sam se bojala samo zato da te ne razoaram. - Samosvjesno se nasmijeila Emmi, a
s lica joj se izgubila zabrinutost. - Mislim da sam samo zato i bila nervozna, ali je sada i
to prolo, bako.
Emma se prignuta i ohrabrujue je potapala po ruci. - Nikada se nemoj bojati da
nee uspjeti, Paula. Mnoge je takav strah sprijeio u postizanju cilja. Kad sam bila tvojih
godina, nisam imala vremena brinuti o tome kako neu uspjeti. Morala sam uspjeti da
bih preivjela. I uvijek pamti ono to si mi upravo rekla o moi. Ona jest osnovno oruje.
Mo je vana, ne novac. Novac je bitan samo kad si doista siromaan, kad ti je potreban
za krov nad glavom, za hranu i odjeu. im se pobrine za te bitne stvari, novac postaje
samo sredstvo, radno orue. I nemoj nikada nikom dopustiti da te uvjerava kako mo
kvari. Ne kvari uvijek, samo onda kad monici ne biraju sredstva da je zadre. Katkada

10
Bocca

daa

moe i oplemeniti. - Nasmijeila se pa vrlo odluno dodala: - I nee me razoarati, draga

moja.
- Nadam se da neu, bako - rekla je Paula, ali je, ugledavi prijetei izraz na Emminu
licu, brzo dodala: - Znam da neu! No, to u s Harryjem Marriottom? On je predsjednik
upravnog odbora i oito je da me mrzi.
- Mislim da te ne mrzi, Paula. Moda te se boji. - Emmin je glas odjednom postao
jednolian, bezizraajan, ali su joj oi zloslutno zasjale. Imala je mnogo uspomena u vezi
s Harryjem Marriottom, ali nijedna nije bila ba ugodna, jer se u prolosti bezbroj puta
sukobila s njim.
- Boji? Zato? - Djevojin glas upadljivo se pojaao od iznenaenja, pa se nagnula
prema baki i vrlo je pozorno pogledala.
Emmino lice lagano je zadrhtalo od prezira kad se sjetila Marriotta. - Zato to ga
previe podsjea na svoga djeda, i to ga smeta. Harry se bojao tvoga djeda od samog
poetka kad su osnovali prvobitnu Sydney-Texas Oil Company i poeli traiti naftu. Tvoj
je djed oduvijek znao kakav je Harry, a Harry je to nagonski osjetio. Odatle strah. Tvoj
djed ostavio je meni Sitexove akcije pod uvjetom da ih ne prodam sve dok sam iva.
Trebalo je da ih deponiram u korist tvoje majke i njezine djece, bude li ih imala. Vidi,
tvoj je djed bio vrlo dalekovidan, Paula. Shvatio je prije mnogo godina da e Sitex postati
velika kompanija kakva je danas, pa je htio da od nje imamo koristi. I htio je da Harry
bude pod kontrolom. Htio je da ga uvijek obuzdavam.
- Mislim da on vie ne moe nauditi Sitexu. Praktiki je lien moi, bako, zahvaljujui
tebi. Djed bi se ponosio tobom - ree Paula, a zatim radoznalo upita: - Doista sam mu
slina? Djedu, mislim?
Emma brzo i prodorno pogleda Paulu. Avion je uletio u sunani pojas, pa je kroz
prozor ulazilo svjetlo, zlatno i vrlo intenzivno, obasjavajui Paulu. Emmi se njezina kosa
inila sjajnijom i tamnijom na zlatnom svjetlu; sputala se u mekim, barunastim
pramenovima oko blijedog i mirnog lica, a oi su joj bile tamnije i ivlje no ikada.
Njegove oi. Njegova kosa. Njeno se nasmijeila, i oi su joj bljesnule. - Katkada, kao
upravo sada. Ali, mislim da u tvom ponaanju ima neega to zbunjuje Harryja
Marriotta. I nema razloga da bude zbog njega zabrinuta, Paula. Nee on tamo dugo
biti. - Obratila je panju na torbu pokraj sebe i poela razvrstavati papire. Nakon
nekoliko minuta podigla je glavu i rekla: - Spremit u bilancu njujorke robne kue ako
si je pogledala. I isput, slae li se sa mnom?
- Da, slaem se, bako. Imali su fantastian promet.
- Nadajmo se da emo barem njih zadrati na pravom putu - ree Emma uzimajui
mapu od Paule. Stavila je naoale i poela prouavati podatke o prometu robne kue u
Parizu i ve razmiljala o promjenama koje e ondje morati provesti. Emma je znala da
je ta robna kua zapala u tekoe, pa su joj se od srdbe stisnule usne dok je paljivo
prouavala neugodne brojke i razmiljala o potezima to e ih povui kad se vrate u
Englesku.
Paula je natoila sebi jo jednu alicu kave i dok ju je srkala, paljivo je motrila baku.
To lice gledam i ljubim cijelog ivota, razmiljala je osjeajui kako je preplavljuje plima
njenosti. to god ona mislila, baki se uope ne bi reklo da joj je toliko godina. Izgledala
je kao da je tek navrila ezdeset. Paula je znala da je njezina baka imala teak ivot,
esto i bolan, ali je njezino lice ostalo, zaudo, nevjerojatno uuvano. Gledajui Emmu,
Paula je shvatila da tako izgleda uglavnom zbog grae kostura. Opazila je mreu bora
oko bakinih oiju i usta, pa i dvije duboke bore koje su joj se urezale izmeu nosnica i
brade. No, obrazi iznad njih bili su jo jedri, a zelene oi, koje bi se znale ukrutiti kao

11
Bocca

daa

kamen kad je bila ljuta, nisu bile krmeljive i treperave oi stare ene. Bile su inteligentne
i ive. Ipak se na njezinu licu odraava poneto iz njezina munog ivota, razmiljala je
Paula, promatrajui Emmine nepopustljive usne i ratoborno isturenu bradu. Morala je u
sebi priznati da njena baka i jest kruta i stroga, a za mnoge i pravo udovite. No, znala
je takoer da je to autokratsko dranje Bradford esto ublaavala oaravajuim
armom, smislom za humor i prirodnim ponaanjem. A sada, kad nije bila na oprezu,
izgledala je ak ranjiva, a lice joj je odraavalo otvorenost i mudrost.
Paula je znala da je i onima koji su se bojali njezine bake bilo teko porei da je ona
karizmatska linost, i malo ih se moglo oduprijeti njezinoj snazi koja je pobuivala
divljenje. Paula se nikada nije bojala svoje bake, ali je zamjeivala da je se veina lanova
obitelji boji, pogotovu ujak Kit. Paula se sjetila kako joj je jednom bilo drago kad ju je
ujak Kit usporedio s Emmom.
- Nemogua si kao i tvoja baka - rekao joj je kad joj je bilo est-sedam godina. Nije ga
posve shvatila, ali je po izraaju njegova lica nagaala da je to bio prijekor. Bila je
ushiena to ju je proglasio nemoguom kao baka, jer je to sigurno znailo da je zacijelo i
ona neto posebno kao i baka, i da e se svi bojati nje, kao to se boje bake.
Emma je podigla glavu i prekinula tok Paulinih misli. - Kad ve govorimo o energiji,
Paula, kako bi bilo da ode u pariku robnu kuu kad otputujemo iz New Yorka? Po
onome to vidim u bilanci, doista mislim da moram neto promijeniti u upravi.
- Ii u u Pariz ako eli, ali, otvoreno govorei, namjeravala sam provesti neko
vrijeme u Yorkshireu, bako. Htjela sam ti predloiti da posjetim tamonje robne kue primijeti Paula, trudei se da zadri nehajnost i leernost u glasu.
Emmu kao da je pogodio grom, pa nije ni pokuavala prikriti zaprepatenje. Polako
je skinula naoale i promotrila unuku sa ivim zanimanjem. Djevojka je porumenjela
pod tim ispitivakim pogledom i njezino lice boje bjelokosti poprimilo je ruiast ton.
Skrenula je pogled, oborila oi i promrmljala: - Pa, zna, ii u tamo gdje ti smatra da
sam najpotrebnija. To je oito Pariz. - Sjedila je vrlo mirno osjeajui bakino
iznenaenje.
- Zbog ega to nenadano zanimanje za Yorkshire? - strogo je upitala Emma. - ini mi
se da ondje ima nekakvu opasnu simpatiju! Pretpostavljam da je to Jim Fairley - dodala
je. Nije ju mogao prevariti Paulin lak pristanak, na njezin prijedlog.
Paula se pomakla na svojem sjedalu izbjegavajui bakin netremini pogled.
Nesigurno se nasmijeila i rekla branei se: - Ne budi smijena! Samo sam mislila da bih
morala provjeriti zalihe u robnim kuama na sjeveru.
- Ma hajde, kakve zalihe! - usklikne Emma i pomisli: itam je kao knjigu. To je
Fairley, naravno. Naglas je rekla: - Znam da se s njim via, Paula.
- Vie ne! - uzvikne Paula zaarenih oiju. Usne su joj podrhtavale. - Ve se
mjesecima ne viamo! - im je to izgovorila, uvidjela je greku. Baka ju je tako lako
namamila u klopku, pa joj je priznala tu jednu jedinu stvar za koju se zaklela da joj
nikada nee priznati.
Emma se blago nasmijala, ali joj je pogled ostao elian. - Nemoj se tako uzbuivati.
Ne ljutim se. Nisam se nikada ni ljutila. Samo sam se pitala zato mi to nisi rekla. Obino
mi sve kae.
- U poetku ti nisam o tome priala, jer znam to misli o Fairleyjevima. Znam sve o
vaem dugom ogorenom sukobu! I nisam te htjela uzrujati. Imala si i bez mene
dovoljno brige u ivotu. Kad sam se prestala s njim viati, inilo mi se kako vie nema
smisla da te gnjavim neim to je gotovo. Nisam te htjela nepotrebno uznemiriti, to je
sve.

12
Bocca

daa

- Fairleyjevi me ne uzrujavaju - prasne Emma. - Ako si sluajno zaboravila, Jim

Fairley radi za mene, draga moja. Zar bih mu dopustila da upravlja Jorkirskom
zdruenom novinskom kompanijom da nemam u njega povjerenja? - Emma upitno
pogleda Paulu, pa je brzo i radoznalo upita: - Zato se vie ne viate?
- Zato to... mi... on... jer... - poela je Paula i zastala, pitajui se smije li nastaviti ili ne
smije. Nije htjela povrijediti baku. No, lukava kakva jest, zacijelo je znala sve o naoj vezi
cijelo vrijeme, pomisli Paula. Uzdahnula je i, znajui da je u klopki, rekla: - Prestala sam
se viati s Jimom, jer sam osjetila da se zagrijavam. Znala sam da bih, ako se nastavim
viati s njim, samo zadala bol i sebi i njemu, a i tebi. - Zastala je, skrenula pogled i
nastavila posve smireno: - Zna i sama da ne bi primila jednog Fairlevja u obitelj, bako.
- Nisam ba tako sigurna - odvrati Emma jedva ujnim glasom. Znai, dotle je dolo,
pomislila je. Odjednom je osjetila neizreciv umor. Boljele su je jagodine kosti, a oi
pekle od iscrpljenosti. Tako je eljela sklopiti oi, dokrajiti taj glupi i jalovi razgovor.
Pokuavala se nasmijeiti Pauli, ali usta su joj bila suha, pa se usne nisu ni pomakle. Srce
joj se stezalo, i bila je ispunjena bolnom tugom, tugom za koju je mislila da je odavno
zbrisana. Vratilo se sjeanje na njega, uspomena, probuena i tako iva da ju je poput
kiseline zapekla u mislima. Njezino cijelo lice kao da se odjednom promijenilo, a kosti
ispod koe rastegnute. Vidjela je Edwina Fairlevja tako ivo kao da stoji pred njom. A u
njegovoj sjeni Jim Fairley, njegova slika i prilika. Edwin Fairley, inae duboko potisnut u
njezinim sjeanjima, sada je opet jasno izronio i oivio svu bol koju joj je zadao. Svladala
ju je takva tjeskoba da nije mogla progovoriti.
Paula je napeto promatrala baku i uplaila se za nju opazivi tugu na tom strogom
licu. Emmine oi gledale su u prazno i dok je zurila pred sebe, usta su joj se stisnula i
izduila u krutu crtu gorine. Do vraga i ti Fairleyjevi, svi, proklinjala ih je Paula.
Nagnula se prema baki i zabrinuto je uhvatila za ruku. - To je prolost, bako. Nije mi bilo
vano. Nisam uznemirena zbog toga, asna rije. I hou ii u Pariz, bako! O, draga bako,
nemoj me tako gledati, molim te. Ne mogu to podnijeti. - Paula se smjekala drhtavo,
zabrinuto, uplaeno, pomirljivo. Ti pomijeani osjeaji stopili su se u jedan glavni, u
srdbu na samu sebe to je dopustila da je baka potakne na taj glupi razgovor koji je
mjesecima izbjegavala.
Ubrzo je bol izblijedjela s Emmina lica. Zatomila ju je i pribrala se primijenivi
strahovitu, eljeznu volju, temelj svoje snage i moi. - Jim Fairley je dobar ovjek.
Drugaiji od ostalih ... - poela je. Zastala je i duboko udahnula. Htjela je jo rei Pauli da
nastavi prijateljstvo s Jimom Fairleyjem, ali nije mogla. Juer se pretvorilo u danas.
Prolost je bila nepromjenljiva.
- Prekinimo razgovor o Fairleyjevima. Rekla sam da u ii u Pariz - uzvikne Paula
vrsto drei bakinu ruku. - Ti najbolje zna, i moda bih ipak trebala provjeriti to se
dogaa u parikoj robnoj kui.
- Da, mislim da bi morala otputovati u Pariz, Paula, i sve ispitati.
- Otputovat u im se vratimo u London - brzo je rekla Paula.
- Da, to je dobra ideja - sloi se Emma prilino ustro, jer joj je kao i Pauli bilo drago
to moe promijeniti temu, ali je i nagonski urila jer je cijeli ivot provela u
vremenskom kripcu. Emmi je vrijeme bilo dragocjeno. Vrijeme su oduvijek
preraunavali u novac, pa ga nije htjela uludo troiti zadravajui se na prolosti,
oivljavajui bolne dogaaje koji su se zbili prije ezdesetak godina.
Emma je uvijek nekamo urila, pa je i sada rekla: - Mislim da u morati odmah u
ured im stignemo u New York. Charles moe odnijeti prtljagu u stan kad nas doveze.

13
Bocca

daa

Zabrinuta sam zbog Gaye, zna. Jesi li zapazila neto posebno dok si s njom telefonski
razgovarala?
Paula se naslonila, oputena i ponovno pribrana, sretna to je razgovor o Jimu
Fairleyju tako brzo zavrio. - Ne, nisam. to hoe time rei?
- Ne mogu to povezati ni sa im odreenim - zamiljeno nastavi Emma - ali neto mi
govori da je posrijedi neto vrio neugodno. Bila je vrlo razdraljiva dok smo razgovarale.
Primijetila sam to onog dana kad je stigla iz Londona i telefonirala mi u Sitex. Nisi li
nita otkrila u njezinu glasu?
- Nisam. Osim toga, uglavnom je razgovarala s tobom, bako. Ne misli valjda da
neto nije u redu s poslovanjem u Londonu? - uznemireno je upitala Paula.
- Iskreno se nadam da nije tako - ree Emma, ali nije mogla prikriti brigu u glasu. Samo mi je jo to potrebno nakon cirkusa u Sitexu. - Lupkala je prstima nekoliko
trenutaka, a zatim pogledala kroz prozor, zaokupljena mislima o poslu i svojoj tajnici
Gaye Sloane. Razmotrila je, domiljato i proraunato kao i uvijek, sve to bi moglo
krenuti nizbrdo u Londonu, a zatim odustala. Svata se moglo dogoditi, i bilo je jalovo
razmiljati i nagaati. I to je bio gubitak vremena.
Obratila se Pauli i suho joj se nasmijeila. - Na vrijeme emo saznati, draga moja.
Ubrzo slijeemo.

14
Bocca

daa

Ameriko sjedite koncerna Harte zaposjelo je est katova modernog uredskog bloka u
najotmjenijem dijelu Park Avenuea.
Ako je lanac engleskih robnih kua, koji je Emma Harte osnovala prije mnogo
godina, bio vidljivi simbol njezina uspjeha, onda je koncern Harte bio njegova dua i
tijelo. Ta je organizacija bila poput goleme hobotnice s krakovima koji su se protezali
preko pola svijeta; upravljala je tvornicama konfekcije i vunenih tkanina, nekretninama,
kompanijama za trgovinu na malo, novinskim kuama u Engleskoj i velikim tranama
akcija u drugim velikim engleskim kompanijama.
Kao osniva te privatne korporacije Emma je jo posjedovala sve akcije koncerna
Harte, i koncern je bio iskljuivo pod njezinom kontrolom, a tako je bilo i s lancem
robnih kua s njezinim imenom u sjevernoj Engleskoj, Londonu, Parizu i New Yorku.
Koncern Harte bio je akcionarska korporacija ije su dionice kotirale i na Londonskoj
burzi, premda je Emma bila zapravo jedini dioniar i predsjednica upravnog odbora. Uz
ostalo, koncern Harte posjedovao je u Americi nekretnine, kompaniju za proizvodnju
enske konfekcije u Sedmoj aveniji, a dio kapitala bio je uloen i u kupnju dionica raznih
amerikih kompanija.
Premda su robne kue Harte i koncern Harte bili vrijedni milijune funti, bili su samo
dio njezina bogatstva. Pored etrdeset posto dionica u korporaciji Sitex Oil of America,
imala je goleme posjede u Australiji, koji su obuhvaali nekretnine, rudnike, ugljenokope
i jednu od najveih i najrentabilnijih ovarskih farmi u Novom Junom Walesu. U
Londonu je mala ali bogata kompanija, E. H. Incorporated, upravljala njezinim osobnim
investicijama i nekretninama.
Emma je obino odlazila u New York nekoliko puta na godinu. Aktivno je
sudjelovala u svim podrujima svog poslovnog carstva i premda nije bila naroito
nepovjerljiva prema onima kojima je dala izuzetna rukovodea ovlatenja, jer se
oslanjala na vlastitu pronicavost i sposobnost prosuivanja kad ih je odabrala, bilo je u
njoj lukave jorkirske opreznosti. Znala je da ne smije nita prepustiti sluaju i da je
njezina povremena prisutnost u New Yorku od ivotne vanosti.
Kad se Cadillac, koji ih je dovezao s aerodroma Kennedy, zaustavio ispred nebodera
u kojemu su bili uredi njene korporacije, Emmine misli vratile su se na Gaye Sloane.
Emma je odmah osjetila njezinu nervozu u toku prvog telefonskog razgovora kad je
Gaye stigla iz Londona. Isprva je Emma mislila da je to zbog umora od dugog leta iznad
Atlantika, ali se u posljednjih nekoliko dana nervoza poveavala umjesto smanjivala.
Nije joj promaklo podrhtavanje Gayina glasa, odsjenost, oita zelja da to prije zavri
razgovor. Emmu to nije samo zbunilo nego i uznemirilo, jer se protivilo Gayinu
karakteru. Razmiljala je i o mogunosti da Gaye mue osobni problemi, ali je odbacila i
te misli jer je dobro poznavala Gaye. Nagonski je osjetila da je Gaye uznemirena zbog
nekakva poslovnog problema, vanog i u nekakvoj vezi s njom. Stoga je odluila da
porazgovara s Gaye prije negoli se posveti ostalim pitanjima.
Emma je zadrhtala kad su izile iz automobila. Bio je hladan sijeanjski dan, i
premda je sunce sjalo na vidrom nebu, vjetar je bio otar i nosio mraz i kiu s Atlantskog
oceana. Gotovo se nije sjeala vremena kad nije osjeala tu ledenu hladnou u cijelom
tijelu, a ponekad joj se inilo da su joj se smrzle sve kosti i pretvorile u ledene blokove,

15
Bocca

daa

kao da joj se mraz uvukao u tijelo te joj i samu krv pretvorio u kamen. Ta bolna,
paralizirajui hladnoa prvi put ju je obuzela u djetinjstvu i rijetko ju je naputala;
utjela ju je i pod vruim tropskim suncem, pokraj rasplamsane vatre, i uz njujorko
centralno grijanje koje ju je katkada guilo. Kaljala je dok je s Paulom hitala prema
zgradi. Prehladila se prije no to su otile u Teksas. Prehlada joj se zaustavila u prsima,
pa ju je neprekidno muio suh kaalj. Kad su kroz okretna vrata ule u zgradu, Emma je
iznimno bila sretna zbog te paklenske vruine u svojim uredima.
Pole su dizalom na trideseti kat na kojem su bili smjeteni njihovi uredi. - Mislim
da e biti bolje da odmah poem k Gaye, sama - rekla je Emma kad su izile iz dizala. - Ti
bi mogla s Johnstonom pregledati bilancu njujorke robne kue, a ja u doi kasnije predloila je.
Paula je kimnula glavom. - Dobro. Pozovi me ako me treba, bako. Od srca se nadam
da e sve biti u redu. - Paula je skrenula lijevo, a Emma produila u svoj ured te prela
prostoriju za primanje posjetilaca brzim i ustrim korakom. Nasmijeila se tajnici i
srdano se s njom pozdravila hitajui kroz dvostruka vrata to su vodila u njezinu
privatnu domenu. Odluno je zatvorila za sobom vrata, premda su u Americi
rukovodioci obino ostavljali otvorena vrata svojih soba. Smatrala je da je taj obiaj
udan i da odvraa panju, jer je bila pristaa potpunog mira. Nehajno je bacila kaput od
tvida i runu torbicu na sofu i s torbom za spise prila pisaem stolu na drugom kraju
sobe. Stol je zapravo bio divovska ploa od tekog stakla na jednostavnim nogarima od
sjajnog elika, pa je odmah privlaio panju u ionako impresivno ureenoj sobi. Bio je
postavljen poprijeko u kutu, i od njega se irio pogled na lijepu sobu i prema prozoru od
debelog stakla. Prozor je pak zauzimao cijeli zid sve do stropa i kroz njega se pruao
blistav panoramski pogled na siluete nebodera, i Emma ga je oduvijek smatrala ivom
slikom neizmjerne snage i bogatstva, bilom amerike privrede.
Uivala je u njujorkom uredu koji se toliko razlikovao od njezina londonskog
direktorskog apartmana, punog engleskih umjetnina blagih boja iz osamnaestog
stoljea, koje je vie voljela. Ovdje je okolina bila suvremena i sjajna, jer je Emma imala
vrlo razvijen smisao za stil, pa je znala da stilski namjetaj, koliko god ga voljela, ne bi
pristajao uz elegantnu arhitekturu te velianstvene zgrade od elika i stakla to se dizala
u nebo. Stoga je namjestila sobu pokustvom koje su oblikovali najbolji suvremeni
dizajneri. Stolice Miesa van der Rohea bile su pomijeane s drugim, elegantnim
talijanskim sofama, pojastuenim i presvuenim tamnom koom, mekom i podatnom
poput svile. Bilo je tu i visokih polica od elika i stakla punih knjiga, ormaria od sjajno
ulatene palisandrovine i stolia s ploama od talijanskog mramora na blistavim
kromiranim nogarima. No, usprkos svim tim modernim tonovima, u njezinu uredu nije
bilo nieg krutog ili hladnog, nego je odisao klasinom elegancijom i odraavao
neobino profinjen ukus. Bio je, zapravo, prekrasan u svojoj mirnoi i blagosti, ispunjen
magliastom mjeavinom suzdranih plavih i sivih tonova to su se razlijevali na
zidovima i podu, oivljeni tu i tamo plohama ivih boja na ukrasnim jastuiima na
sofama i na neprocjenjivim slikama francuskih impresionista to su ukraavale zidove.
Emmina ljubav prema umjetnosti oitovala se i u kipovima Henryja Moorea i Brancusija,
kao i u skulpturama iz hrama Angkor Vat to su uokolo stajale na postoljima od crnog
mramora. Velianstveni visoki prozor bio je prekriven tankim plavkastosivim zavjesama
koje su se sputale sa stropa poput guste magle, a kad su bile rastvorene, kao sada, soba
se stapala s nebom, kao da lebdi u svemiru iznad visokih betonskih monolita
Manhattana.
Nasmijeila se kad je sjela za pisai stol, jer je djelo Gayinih ruku bilo oito. Duga
staklena ploa bila je uredna i nepretrpana, ba onakva kakva joj se sviala, i na njoj su

16
Bocca

daa

stajali samo telefoni, srebrna aa za pisai pribor, blok utog papira kojim se najradije
koristila za biljeke i praktina metalna svjetiljka na rastezanje kojom se mogao
osvijetliti cijeli stol. Njezina korespondencija, interna pota i mnotvo teleksa bili su
sloeni u odgovarajue mape, a telefonske poruke bile su privrene spojnicom i
sloene pokraj telefona. Izvadila je naoale i proitala telefonske poruke i telekse,
pravei na njima razne biljeke, a zatim pozvala Gaye. im je Gaye ula, Emma je znala
da njezine strepnje nisu neosnovane. Gaye je bila preplaena, imala je tamne podonjake
i inilo se da vibrira od napetosti. Gaye Sloane bilo je trideset osam godina i radila je est
godina kao Emmina osobna sekretarica, premda je kod nje bila zaposlena ve dvanaest
godina. Bila je uzor marljivosti i efikasnosti, odana Emmi kojoj se nije samo divila, nego
ju je i prilino simpatizirala. Bila je to visoka, lijepo graena ena, privlana, povuena i
mirna, obino vrlo pribrana.
No, kad je prela sobu, Emma je otkrila razdraljivost koju Gaye nije mogla prikriti.
Poto su se ljubazno pozravile, Gaye je sjela u naslonja nasuprot Emmi, drei blok u
ruci.
Emma se naslonila u svom naslonjau, svjesno oputena, kako bi se i Gaye to je vie
mogue smirila. Ljubazno je pogledala sekretaricu i mirno je upitala: - to se dogodilo,
Gaye?
Gaye je malo oklijevala, a zatim prilino uurbano, glumei iznenaenje, rekla: - Pa,
nita, gospoo Harte. Zaista, samo sam umorna. Zbog vremenske razlike, mislim.
- Pustimo vremensku razliku, Gaye. Mislim da ste vrlo uzrujani i uznemireni otkako
ste stigli u New York. Hajde, draga moja, recite mi to vas mui. Zabrinjava li vas neto
ovdje ili neto u vezi s poslom u Londonu?
- Ne. Ne, naravno! - uskliknula je Gaye, ali je problijedjela i okrenula glavu
izbjegavajui Emmin uporni pogled.
Emma je to opazila i napela se, pa se nagnula i stavila ruke na stol, dok su joj oi
sijevale iza naoala. Sve je vie osjeala Gayinu suzdranost slutei da je mui neto vrlo
ozbiljno. Prouavajui je, uinilo joj se da e Gaye doivjeti slom ivaca.
- Jeste li bolesni, Gaye?
- Nisam, gospoo Harte. Savreno sam zdrava, hvala na pitanju.
- Mui li vas neto u privatnom ivotu? - Emma ju je ispitivala to je strpljivije
mogla, jer je vrsto odluila prodrijeti u sr problema.
- Ne, gospoo Harte. - Glas joj se pretvorio u apat.
Emma je skinula naoale, pogledala Gaye dugim i prodornim pogledom i odrjeito
rekla: - Hajde, hajde, draga moja! Predobro vas poznajem. Neto vam lei na srcu, i ne
razumijem zato mi se neete povjeriti. Jeste li moda negdje pogrijeili, pa mi se to
bojite objasniti? Valjda ne, nakon toliko godina. Nitko nije neprogreiv, i ja nisam
udovite kakvim me prikazuju. Barem biste vi to trebali znati.
- Ah, znam, gospoo Harte... - Gaye zastane. Gas joj je drhtao. Bila je na rubu plaa.
Srce joj je lupalo, pa je mislila da e se probiti kroz prsni ko.
ena nasuprot Gaye bila je smirena i potpuno je vladala sobom. Osim toga, nije bila
slabi. Gaye je to i predobro znala. Bila je ilava i neslomljiva, nepopustljiva ena koja je
postigla fantastian uspjeh zahvaljujui vrstom karakteru i snanoj volji, sposobnosti i
poslovnoj genijalnosti. Za Gaye je Emma Harte bila neunitiva poput najtvreg elika
koji se ne moe ni savinuti ni polomiti. Ali, ja u je sada slomiti, pomislila je, i ponovno ju
je zgrabio panian strah.

17
Bocca

daa

Emma je paljivo promatrala Gaye i s uobiajenom pronicavou zapaala kako se

na Gayinu licu izmjenjuju uvstva. Opazila je, sve uznemirenija, da joj podrhtavaju miii
na licu i raste strah u oima. Emma je odluno ustala i prila ormariu za pie od
palisandrovine na drugom kraju sobe, vrtei zbunjeno glavom. Otvorila je ormari,
natoila konjak u aicu i donijela ga Gaye.
- Popijte ovo, draga. Bit e vam bolje - rekla je i srdano potapala sekretaricu po
ruci.
Gaye su navrle suze na oi, a grlo joj se stegnulo. Konjak je bio jak i zapekao ju je u
grlu, ali joj je ipak prijala njegova oporost. Polako ga je pila sjeajui se kako je svih tih
godina Emma bila ljubazna prema njoj, i ba u tom trenutku eljela je svim srcem da ona
ne bude ta koja e joj saopiti novosti. Gaye je znala da ima ljudi koji su Emmu smatrali
opasnim neprijateljem, cininom, lakomom, lukavom i bezobzirnom. No, Gaye je takoer
znala da ona irokogrudno poklanja svoje vrijeme i novac i da je puna razumijevanja,
ba kao i sada. Moda Emma i jest svojeglava i nasilna, pa i opsjednuta moi, ali ju je
zacijelo ivot uinio takvom. Svima koji su Emmu kritizirali Gaye je vrlo iskreno govorila
da ona, za razliku od ostalih magnata njezina kalibra i ugleda, zna suosjeati s ljudima,
da je pravedna, obzirna i beskrajno ljubazna.
Gaye je naposljetku postala svjesna duge tiine to je zavladala meu njima i
Emmina prodornog pogleda. Spustila je au na rub stola i nemono se nasmijeila
Emmi. - Hvala, gospoo Harte. Doista mi je bolje.
- Dobro. A sada, Gaye, zato mi se ne povjerite? Pa, nije valjda tako strano.
Gaye je bila kao oduzeta, pa nije mogla ni progovoriti.
Emma se pomakla u naslonjau i napeto se nagnula naprijed. - Sluajte, Gaye, ima li
to nekakve veze sa mnom? - Glas joj je bio miran i energian.
ini se da je u Gaye donekle pobudio povjerenje. Kimnula je glavom i ba kad se
spremala otvoriti usta, zamijetila je Emmin zabrinut pogled, pa ju je hrabrost ponovno
napustila. Rukama je prekrila lice i nehotice uzviknula: - Boe moj, kako da vam to
kaem?
- Istinu na sunce, Gaye - otresla se Emma. - Ako ne znate gdje da ponete, ponite od
sredine, ali istresite to iz sebe. esto je to najbolji nain kad je rije o neem neugodnom,
a pretpostavljam da i jest neugodno.
Gaye je kimnula glavom i poela, zastajkujui i zatomljujui suze; reenice su joj bile
nepovezane, ruke se nervozno grile, a izbuljene oi zurile pred sebe. Govorila je brzo, u
rafalima, jer je htjela ispriati sve u jednom dahu i to prije se rasteretiti. Odahnut e, jer
ju je to ve danima morilo.
- Bilo je to zbog vrata... sjeam se... vraala sam se... ula sam ih kako razgovaraju...
ne, vikali su . . . bili su ljuti... svaali su se.. . rekli su.. .
- Samo trenutak, Gaye - Emma ju je uhvatila za ruku da zaustavi nepovezanu bujicu
rijei. - Ne bih vas htjela prekidati, ali nastojte biti malo jasniji. Znam da ste uzrujani, ali
usporite i smirite se. Kakva vrata?
- Oprostite. - Gaye je duboko udahnula. - Vrata kartoteke koja vode u konferencijsku
dvoranu u Londonu. U petak naveer zaboravila sam ih zakljuati. Izlazila sam iz ureda i
sjetila se da sam zaboravila iskljuiti magnetofon, pa me to podsjetilo i na vrata. Vratila
sam se u ured, jer sam trebala u subotu naveer putovati u New York. Otkljuala sam
vrata koja iz moje sobe vode u kartoteku, prola kroz nju i htjela zakljuati vrata na
drugom kraju.

18
Bocca

daa

Dok je Gaye govorila, Emma je imala pred sobom predodbu kartoteke u

direktorskom apartmanu londonske robne kue. Bila je to duga i uska prostorija s
ormariima za odlaganje spisa, postavljenih s jedne i druge strane sve do stropa. Prije
godinu dana Emma je probila stranji zid kartoteke i postavila vrata koja su vodila u
konferencijsku dvoranu. Uinila je to kako bi olakala pristup dokumentima za vrijeme
sastanaka, ali se pokazalo da je to i koristan put koji spaja konferencijsku dvoranu s
direktorskim uredima, pa se time tedjelo na vremenu.
Emmi se stegnulo grlo od strepnje. Gaye je oito ula vrlo vaan razgovor, jer ne bi
bila tako uplaena. Kroz Emminu glavu projurilo je bezbroj pitanja, ali ih je sauvala za
kasnije. Dala je sekretarici glavom znak da nastavi.
- Znam kako izriito zahtijevate da se ta vrata zakljuavaju, gospoo Harte. Kad sam
iz svoje sobe ula u kartoteku, opazila sam da vrata nisu samo otkljuana, nego i
otvorena... pritvorena. Tada sam ih ula ... kroz odkrinuta vrata. Nisam znala to da
radim. Bojala sam se da e me uti kako zatvaram i zakljuavam vrata. Nisam htjela da
itko pomisli kako prislukujem. Stoga sam zastala i ugasila svjetlo kako ne bi znali za
moju prisutnost u kartoteci. Gospoo Harte, ja... - Gaye je stala, zagrcnula se, i na
trenutak uutjela.
- Samo nastavite, Gaye.
- Nisam prislukivala, doista nisam, gospoo Harte. Znate da nisam takva. Bilo je to
posve sluajno... da sam ih ula, htjela sam rei... ula sam ih kako kau... kau...
Gaye je ponovno zastala, tresui se cijelim tijelom, a usne su joj se iznenada stisnule
i osuile. Pogledala je Emmu koja je sjedila posve ukoena u svom naslonjau, lica
nedokuivog poput maske.
- ula sam ih kako kau... ne, jedan od njih je rekao da ste prestari za voenje
poslova. Da e biti teko dokazati vau senilnost ili nesposobnost, ali da ete pristati na
odlazak kako biste izbjegli skandal, sprijeili katastrofalan pad vrijednosti akcija vae
korporacije na burzi. Svaali su se oko toga. A zatim je on, to jest onaj koji je najvie
govorio, rekao da robne kue treba prodati konzorciju i da e to biti lako, jer je nekoliko
kompanija zainteresirano da ih preuzme. Zatim je rekao da bi se koncern Harte mogao
rasprodati u dijelovima... - Gaye je zastala i paljivo pogledala Emmu da vidi kako
reagira, ali nije mogla nita proitati na Emminu licu.
Sunce se probilo iza sloja sivih oblaka i njegove su zrake prodrle u sobu, snop
zasljepljujue svjetlosti, nezadrive i nepopustljive. To nesmiljeno svjetlo blistalo je u
sobi i vrlo se intenzivno odbijalo od elika, stakla i mramornog namjetaja,
preplavljujui golemu prostoriju bljetavilom zbog kojeg je soba Emmi izgledala
neobina, nestvarna i zastraujua. Neugodna svjetlost kao da joj je prodirala u mozak,
pa je stala mirkati i zaklonila oi rukama.
- Hoete li, molim vas, navui zavjese, Gaye? - promrmljala je promuklim apatom.
Gaye je potrala i pritisnula automatsko dugme za pokretanje zavjesa. Zautale su
dok su prekrivale golemi prozor, pa su se prodorne zrake blago rasprile. Vratila se i
sjela u svoj naslonja ispred Emmina stola i zabrinuto je upitala: - Jeste li dobro,
gospoo Harte?
Emma je zurila u papire na pisaem stolu. Polako je podigla glavu i bezizraajno
pogledala Gaye. - Jesam. Molim vas, nastavite. elim sve uti. Potpuno sam sigurna da
ima jo toga.
- Ima. Onaj drugi je rekao da je sada uzaludno boriti se protiv vas, i osobno i pravno,
da jo neete dugo ivjeti, da starite, da ste vrlo stari, da vam je skoro osamdeseta. A
drugi je rekao da ste vrlo otporni i da e vas naposljetku morati ubiti. - Gaye je rukom

19
Bocca

daa

prekrila usta da prigui jecaj i zatomi suze to su je pekle u oima. - Oh, gospoo Harte.
Oprostite.
Emma je bila nepomina kao da se pretvorila u kamen. Oi su joj odjednom postale
hladne i proraunate. - Hoete li mi rei tko su ta dva gospodina, Gaye? Naravno, taj
izraz upotrebljavam vrlo slobodno - rekla je jetko ledenim glasom. Prije no to je Gaye
imala prilike odgovoriti, Emma je duboko u dui znala koga e Gaye osuditi im otvori
usta. A ipak, dio nje nije vjerovao, jo se nadao, pa je osudu morala uti iz Gayinih usta
da bi doista u nju povjerovala. Kako bi pogubnu sumnju prihvatila kao injenicu.
- Boe moj, gospoo Harte! Rado bih da vam to ne moram rei! - Duboko je
udahnula. - Bili su gospodin Ainsley i gospodin Lowther. Ponovno su se poeli svaati,
pa je gospodin Lowther rekao da moraju privoljeti i ene. Gospodin Ainsley je rekao da
ene jesu uz njih, da je ve s njima razgovarao, ali da nije razgovarao s gospoom
Amory, jer ona nee nikada pristati. Rekao je da se njoj ne smije nita rei, ni u kojem
sluaju, jer e odmah otrati k vama i sve vam ispriati. Tada je gospodin Lowther
ponovno rekao da oni ne mogu nita uiniti kako bi preuzeli posao sve dok ste vi ivi.
Rekao je gospodinu Ainsleyju kako oni nee nikada uspjeti, jer nemaju moi ni dovoljno
akcija da steknu kontrolu nad poslovanjem. Kazao je da e jednostavno morati ekati da
umrete. U tome je bio nepopustljiv. Takoer je rekao gospodinu Ainsleyju da on polae
pravo na glavni paket akcija robnih kua Harte i da je siguran da ete im ostaviti te
akcije. Zatim je obavijestio gospodina Ainsleyja da kani upravljati tim robnim kuama i
da nikada nee pristati da ih proda konzorciju. Gospodin Ainsley je bio bijesan, gotovo
histerian, pa je poeo dobacivati gospodinu Lowtheru najstranije stvari. No,
naposljetku ga je gospodin Lowther smirio, pa je rekao da e ipak pristati na prodaju
koncerna Harte i da e time gospodin Ainsley doi do svih tih milijuna koje eli. Zatim je
gospodin Ainsley upitao gospodina Lowthera zna li to pie u vaoj oporuci. Gospodin
Lowther je rekao da ne zna, ali da misli kako ete biti poteni prema svima njima. Rekao
je da ga donekle brine gospoica Paula, jer vam je vrlo privrena. Rekao je da ne zna to
je ona uspjela laskanjem izmamiti od vas. To je uznemirilo gospodina Ainsleyja, pa se
ponovno uzrujao i rekao da moraju odmah pripremiti strateki plan koji e ostvariti
poslije vae smrti, ne bude li im po volji vaa oporuka.
Gaye je zastala bez daha balansirajui na rubu naslonjaa. Bilo joj je muno, premda
je prestalo strano drhtanje koje ju je obuzelo dok je priala, i udovi su joj bili savreno
mirni. No, osjeala se iscijeenom i praznom dok je puna iekivanja promatrala Emmu.
Emma nije mogla ni govoriti, ni pokrenuti se, ni misliti, jer je bila naobino
zaprepatena i potresena. Soba koja se jo maloprije kupala na suncu kao da se smraila
dok je Gaye govorila, a topli zrak, taj zaguljivi zrak, postao je hladan kao da je na
sjevernom polu. Dok je razmiljala o Gayinim rijeima, krv joj je navrla u glavu, pa joj se
maglilo. Bila je izgubljena, poput brodolomca preputenog vjetru i valovima, i osjeala je
kako joj sve kosti u tijelu proima uasan umor koji ju je posve omamio.
Njezino srce, njezino izmueno srce, pokrenulo se u njoj, pomaklo se, i u tom trenu
Emmi se uinilo da je umrlo i pretvorilo se u komadi hladnog i tvrdog kamena.
Neizmjerna bol preplavila je cijelo njezino bie. Bila je to bol zbog oaja. Bol zbog izdaje.
Njezina dva sina urotila su se protiv nje. Robin i Kit. Polubraa koja nikada nisu bila
bliska, odjednom su se zbliila; udruili su se u izdaju. Svemogui boe, pomislila je
zaprepateno, obuzeta nevjericom, pa to je nemogue. To ne moe biti. Ne Kit. Ne Robin.
Pa, oni nikada ne bi mogli biti tako pohlepni i zahtjevni. Nikada. Ne moji sinovi! No,
negdje u podsvijesti, u dubini due, znala je da je to istina. A tada je strepnju u srcu, dui

20
Bocca

daa

i tijelu potisnula srdba i ledena okrutnost, razbistrila joj misli i podigla je na noge. Kao
kroz maglu, kao iz daljine, ula je kako do nje dopire Gavin glas.
- Gospodo Harte! Gospoo Harte! Je li vam zlo?
Emma se nagnula preko pisaeg stola i vrsto se uhvatila za njega da se smiri,
napeta i izmuena lica.
Glas joj je bio tih, gotovo piskav kad je rekla: - Jeste li sigurni u sve to ste rekli,
Gaye? Ne sumnjam u vas, no jeste li sigurni da ste sve dobro uli? Uvjerena sam da
shvaate ozbiljnost svojih rijei, pa dobro razmislite.
- Gospoo Harte, potpuno sam sigurna u sve to sam vam ispriala - mirno je
odgovorila Gaye. - tovie, nisam nita ni dodala ni oduzela, a ni preuveliala.
- Je li to sve?
- Ne, nije. - Gaye se sagnula i podigla runu torbicu. Otvorila ju je i izvukla vrpcu, pa
ju je stavila na stol pred Emmu.
Emma je gledala vrpcu dok su joj se oi lukavo stiskale. - to je to?
- Vrpca sa snimkom svega to je reeno, gospoo Harte. Osim onog to su govorili
prije mog ulaska u kartoteku. I prvih nekoliko reenica to sam ih ula. Njih nema.
Emma ju je pogledala ne shvaajui, podigla je obrve, a pitanja su joj bila na vrhu
jezika. No, prije no to ih je izgovorila, Gaye je pourila da joj sve potanko objasni.
- Gospoo Harte, magnetofon je bio ukljuen. Zato sam se i vratila u ured. Kad sam
ula u kartoteku i ula ih kako viu, naas sam se zbunila. Ugasila sam svjetlo u kartoteci
kako oni ne bi uli i vidjeli me. Tada sam ugledala crveno svjetlo kako treperi na
magnetofonu, pa sam htjela i njega iskljuiti. Odjednom mi je sinulo da snimim njihov
razgovor, jer sam shvatila njegov tok i vanost. Stoga sam pritisnula dugme za snimanje.
Sve to su tada rekli snimljeno je, pa i ono to su govorili poto sam zatvorila vrata i
nisam ih vie razgovijetno ula.
Emma je osjetila neodoljivu elju da se glasno nasmije, gorko i muklo. Oduprla se
tom porivu da Gaye ne pomisli kako je poludjela ili barem dobila histerini napadaj.
Budale, savrene budale!, pomislila je. I kakve li ironije! Odabrali su njezinu
konferencijsku dvoranu da kuju zavjeru protiv nje. To im je prva i kljuna pogreka.
Neopoziva pogreka. Kit i Robin bili su direktori koncerna Harte, ali nisu bili u
upravnom odboru lanca robnih kua. Nisu stoga ni dolazili na sastanke upravnog
odbora, niti znali da je nedavno instalirala savrenu opremu za snimanje zapisnika, jo
jednu napravu koja tedi vrijeme. Oslobaala je Gaye za druge zadatke, pa bi Gaye samo
otkucala zapisnik snimljen na vrpci kad joj je bilo zgodno. Mikrofoni su bili prikljueni
ispod stola u konferencijskoj dvorani, skriveni iz estetskih razloga, a ne radi tajnog
snimanja, u toj elegantnoj sobi s vrlo vrijednim umjetninama i slikama iz osamnaestog
stoljea. Emma je gledala vrpcu na staklenom pisaem stolu kao neto zlo to pred njom
lei smotano poput zmije otrovnice. Stresla se kad je ponovno sjela za stol, ne skidajui
pogled s malog podmuklog namotaja, sredstva njihova unitenja, njihove propasti.
- Pretpostavljam da ste je presluali, Gaye?
- Jesam, gospoo Harte. ekala sam da odu, a zatim je odvrtjela na poetak i
posluala snimku. Ponijela sam je sa sobom kui u petak i odonda je ne isputam iz vida.
- Ima li jo toga mnogo na njoj? Vie od onoga to ste mi ispriali?
- Jo desetak minuta. Razgovarali su o...
Emma je podigla ruku, posve iscrpljena. Nije vie htjela sluati taj grozni dijalog. Nije vano, Gaye. Kasnije u je odsluati. Ionako ve dosta znam!

21
Bocca

daa

Digla se i prila prozoru, uspravna i sabrana, premda su joj koraci bili spori i jedva
je vukla noge na tekom ilimu. Malo je odmakla zavjese. Poeo je padati snijeg.
Kristalne, svjetlucave pahuljice gusto su padale, kovitlajui se i kruei na vjetru, slaui
se na prozor i prekrivajui ga tankim slojem, njenim i finim poput bijele ipke. No,
pahuljice su se brzo topile na suncu, slijevajui se u potoiima niz staklo i pretvarajui
se u kiicu prije silaska na zemlju. Emma je gledala dolje. Daleko ispod nje protezala se
Park Avenue. Promet se kretao u sporim i beskrajnim kolonama, gore-dolje, i taj joj se
prizor inio udno dalekim. I sve u ovoj sobi bilo je prigueno, kao da je stao i zautio
itav svijet, kao da se zauvijek smirio.
Pritisnula je bolnu glavu na prozor, sklopila oi i razmiljala o sinovima, o svoj
svojoj djeci, ali najvie o svom oboavanom Robinu, najdraem sinu. O Robinu, koji je
postao njezin protivnik poslije neslaganja u vezi s ponudom za preuzimanje lanca
robnih kua prije nekoliko godina. Ponudom koja je dola kao grom iz vedra neba i za
koju nije htjela ni uti, a kamoli je razmatrati. Kad je odbila razgovarati s predstavnicima
zainteresiranog konzorcija, vrlo ju je buno osuivao, ljutito viui da ne eli prodati
robne kue, jer se ne eli odrei moi. Bio je tako srdit i uljiv da najprije nije vjerovala
u ono to uje, a zatim se doista razbjesnjela. Odakle mu hrabrosti, odakle drskosti,
pomislila je u to vrijeme, da joj diktira kako e voditi poslove. I to posao koji ga uope ne
zanima osim novca to mu ga donosi. Privlani Rubin, poletni i briljantni lan
Parlamenta. Robin sa svojom vrlo strpljivom enom, svojim ljubavnicama, svojim
prilino sumnjivim prijateljima i osobitom sklonou za ivot na visokoj nozi. Da, Robin
je bio zaetnik te niske, ubojite zavjere, u to je bila uvjerena.
Kit, njezin najstariji sin, nije imao ni mate ni smionosti da zamisli takav opaki plan.
No, nedostatak mate nadoknaivao je napornim radom i tvrdoglavou, a bio je i
neobino strpljiv. Kit je mogao godinama ekati neto to je doista elio, a ona je
oduvijek znala da on eli robne kue. No, nije imao nimalo smisla za trgovinu na malo, i
vrlo davno, dok je jo bio mlad, ona ga je smicalicama prebacila u koncern Harte i
povjerila mu voenje vunarskih pogona u Yorkshireu, to je obavljao donekle uspjeno.
Da, s Kitom se uvijek moglo manevrirati, a Robin to nedvojbeno i ini, pomislila je s
prezirom.
Razmiljala je i o trima kerima, i usta su joj se iskrivila u gorak osmijeh kad se
sjetila Edwine, najstarije, prvoroene. Radila je kao konj i borila se kao tigrica za
Edwinu dok je jo i sama bila djevojka, jer ju je voljela svim svojim srcem. A ipak je
oduvijek znala da joj Edwina nije nikada iskreno uzvraala ljubav. Bila je neobino
povuena kao djevojica, nepristupana kao djevojka, i ta se suzdranost pretvorila u
stvarnu hladnou u kasnijim godinama. Edwina se udruila s Robinom u doba ponude
za prodaju robnih kua, podravajui ga svim srcem. Ona mu je nedvojbeno bila glavni
saveznik u toj podmukloj zamisli. Bilo joj je teko povjerovati da bi se Elizabeth,
Robinova sestra blizanka, udruila s njim. Dodue, nikad se ne zna. Prelijepa, divlja,
neukrotiva Elizabeth, profinjena lica i neodoljiva arma, sa svojom sklonou prema
skupim muevima, skupoj odjei i obui i skupim putovanjima. Nikada nije bilo dovoljno
novca da je zadovolji, i oduvijek ga je oajniki trebala, poput Robina.
Samo je u Daisy bila sigurna, jer je znala da je Daisy jedino dijete koje je iskreno voli.
Daisy zacijelo nije bila upletena u taj plan, jer se ne bi nikada sloila sa zavjerom to su
je skovali njezina braa i sestre radi cjepkanja Emmina poslovnog carstva. Osim to ju je
voljela i bila joj vjerna, Daisy je bila puna potovanja prema njoj i vjerovala je u njezin
sud. Daisy nije nikada sumnjala u njene razloge ili odluke, jer je shvatila da se temelje na
potenju i razumnom planiranju.

22
Bocca

daa

Daisy je bila njezino najmlae dijete i razlikovala se i karakterom i izgledom od

Emme poput ostale djece, ali je bila najtjenje povezana sa svojom majkom, a jedna
prema drugoj gajile su duboku i snanu ljubav koja je graniila s oboavanjem. Daisy je
bila suta ljupkost i njenost, uglaena, potena i dobra. Emma je katkada u prolosti
razmiljala o Daisynoj priroenoj istoi i potenju, i to ju je zabrinjavalo, jer je smatrala
da joj prijeti opasnost zato to je i suvie otvorena i blaga. Emma je smatrala da bi je
dobrota mogla uiniti vrlo osjetljivom. Naposljetku je poela shvaati da je Daisy u dui
vrsta i da ne poputa ni pod kakvim pritiskom. Na svoj nain mogla je biti nesmiljena
poput Emme, i u svojim je uvjerenjima bila nepokolebljiva, poduzetna i hrabra na djelu i
vrsta u privrenosti. Emma je napokon shvatila daje Daisyna zatita upravo njena
dobrota. Obavijala ju je poput sjajnog i neprobojnog vitekog oklopa, pa je stoga ostala
netaknuta i nepokvarena.
I ostali to znaju, pomisli Emma zurei i dalje u siluete nebodera u Manhattanu, dok
joj je u glavi vladala zbrka, a srce se guilo od oaja. Jo je bila potresena; meutim, bol
od udarca koji ju je bio omamio poeo je polako poputati. Premda je isprva bila kao
gromom oinuta, ustanovila je da je i takva reakcija prolazna. Zapravo, vie je uope nije
udila Gayina pria. Ne zato to nije oekivala takve korake od svoje djece, jer ih, istini
za volju, i nije oekivala. No, malo je stvari udilo Emmu, a kako je bila mudra, puna
razumijevanja i ivotnog iskustva, obiteljska izdaja nije je nimalo iznenadila.
Emma se odavno uvjerila da krvne veze ne znae ni vjernost ni ljubav. Varaju se kad
kau da krv nije voda, razmiljala je, ali to se ne odnosi na Daisy. Ona je doista dio mene.
Sjetila se jednog razgovora sa svojim bankarom Henryjem Rossiterom. Bilo je to prije
mnogo godina, ali sve joj se iznenada i vrlo snano vratilo u sjeanje, a svaka nijansa i
pojedinost bili su tako izraziti kao da se sve dogodilo tek juer. Rekao je sumornim
glasom da je Daisy poput golubice baene u leglo zmija otrovnica, Emma se stresla od
odvratnosti zauvi tu sablasnu i okrutnu usporedbu. Da rastjera stranu predodbu
koju je on pobudio, rekla mu je da se ponaa kao u melodrami i pretjeruje, pa se i
nasmijala kako ne bi zapazio njenu pravu reakciju. Danas, ovog sijeanjskog dana, u
sedamdeset devetoj godini, sjetila se Henryjevih rijei, lako zloslutnih, dok je razmiljala
o prvih etvero djece to ih je rodila i odgojila i koja su se okrenula protiv nje. Pravo
leglo otrovnica, pomislila je. Naglo se okrenula od prozora i vratila se k pisaem stolu.
Sjela je i irom otvorenih oiju zurila u ogavnu vrpcu, a zatim je podigla torbu sa
spisima, otvorila je i bez rijei spustila vrpcu u nju.
Gaye ju je zapanjeno promatrala. Uznemirio ju je Emmin izgled. Lice kao da joj se
ukrutilo u masku, a doimala se oronulom i iscrpljenom. Fine kosti njezina lica, uvijek
zaobljene, kao da su strale sve do koe, pa se inilo da na njima nema mesa. Prirodno
blijedo lice poprimilo je pepeljastu boju. minka joj se jo vie isticala na sablasno
blijedim obrazima, a usne pomodrile ispod tankog premaza rua. Emmine zelene oi,
obino lako bistre, sjajne i pune razumijevanja, sada su bile mutne od dubokog bola,
razbijenih snova, otrenjenja i patnje zbog izdaje, sada potvrene. Lice joj je poprimilo
boje posmrtne maske, i Gaye je znala da su tu naglu i drastinu promjenu Emmine
vanjtine uzrokovala bolna razmiljanja o djeci i odvratna izdaja koju su planirali.
Gaye je u tom trenutku opazila da u Emmi ima neeg krhkog i ranjivog, i izgledala je
vrlo stara, pa je osjetila poriv da pohrli k njoj i zagrli je. No, obuzdala se bojei se da joj
se ne nametne, jer je dobro poznavala Emmino neumorno samopouzdanje i jak ponos,
koji su joj branili da joj se priblii. Osim toga, Emma je voljela sama rjeavati svoje
privatne stvari.

23
Bocca

daa

Umjesto toga, Gaye je traila utjene rijei da izrazi dubinu suosjeanja i vjernosti,
ali nije pronala prave rijei suuti i zabrinutosti, jer ju je obeshrabrio Emmin izgled.
Stoga ju je tiho i brino upitala: - Da vam nije pozlilo, gospoo Harte? Da vam neto
donesem?
- Bit e mi posve dobro za nekoliko minuta, Gaye. - Emma se pokuavala nasmijeiti.
Pognula je glavu i osjetila kako je suze peku u oima. Napokon je digla pogled i rekla: Mislim da bih rado ostala sama neko vrijeme, Gaye. Da razmislim. Hoete li mi, molim
vas, pripraviti alicu aja i donijeti je za desetak minuta?
- Naravno, gospoo Harte. Jeste li sigurni da e vam biti bolje ako ostanete sami? Digla se i oklijevajui pola prema vratima.
Emma se nasmijeila. - Jesam, Gaye. Ne brinite. - Gaye je izila iz sobe, a Emma je
umorno sjela u naslonja i sklopila oi oputajui ukoene miie. Najprije Sitex, a sada
ovo, umorno je razmiljala, pa Paula i njezino trajno zanimanje za Jima Fairleyja. Uvijek
me progoni ta prolost, tuno je razmiljala, premda je duboko u dui znala da nitko ne
moe pobjei od prolosti. Bila je teret sadanjosti i budunosti, i uvijek e ga morati
nositi. Je li za sve ona bila kriva? Treba li je uope okriviti? I to da radi? Traila je
odgovore dok se u mislima ponovno predala svojoj djeci.
Prije mnogo godina, dok je bila mlada i poela otkrivati zabrinjavajue karakterne
crte koje su se poele razvijati u njezinoj djeci, pomislila je: ja sam kriva. Ja sam ih
uinila takvima. Neke sam zanemarila, neke previe voljela, a sve sam ih uglavnom
razmazila i ugaala im. No, s godinama je postala mudrija, i osjeaj krivnje se rasplinuo
kad je zakljuila da je svatko odgovoran za svoj karakter. Ako karakter doista odreuje
ovjekovu sudbinu, naposljetku je ustvrdila, tada svatko stvara vlastiti raj ili pakao. Tek
je tada shvatila to je Paul McGill mislio kad joj je rekao: - Svatko od nas je tvorac svoga
ivota, Emma. ivimo u onome to smo sami stvorili. Krivnju ne moemo svaliti na
drugoga i samo sebi moemo odati priznanje na ivotu kakav smo sebi stvorili. - Od tog
trenutka bila je u stanju uhvatiti se ukotac sa svojim pomijeanim i esto zbrkanim
osjeajima prema svojoj djeci. Prestala je tjeskobno razmiljati o njima i sebe kriviti
zbog njihovih slabosti i greaka. Sama su bila odgovorna za ono to su uinila od svog
ivota, a ona se mogla otresti osjeaja krivnje.
Svega se toga sjetila kad su joj pale na um Paulove rijei. Ne, pomislila je, nisam
kriva. Motivirala ih je vlastita pohlepa, vlastita razmetljiva i bolesna ambicija. Ponovno
se digla i prila prozoru, vrim koracima, odlunija izraza lica. Odsutno je gledala kroz
prozor. Prestao je padati snijeg, nebo se razvedrilo i zasjalo je sunce. Razmiljala je
nekoliko trenutaka, pa se vratila za stol. Znala je to e poduzeti. Pritisnula je dugme i
pozvala Gaye koja je odmah odgovorila i ula u sobu nosei posluavnik sa ajem.
Spustila ga je na pisai stol pred Emmu koja joj je zahvalila, a zatim je sjela u naslonja
nasuprot pisaem stolu. Doista je nepobjediva, rekla je u sebi Gaye kad je, gledajui
Emmu, zamijetila hladnokrvnost u njezinim oima, mirnu ruku koja je toila aj.
- Bolje mi je, Gaye - obrati joj se Emma i nasmijei se. - Rezervirajte mi, molim vas,
tri karte za bilo koji veeranji avion za London. Znam da nekoliko kompanija ima ranije
veernje letove. No, svejedno mi je koja, samo se pobrinite za rezervacije.
- Dobro, gospoo Harte, odmah u telefonirati. - Digla se da poe.
- Usput, draga Gaye, posve sam sigurna da e se Paula zauditi to se vraamo u
London prije no to smo se nadale. Rei u joj da imam hitnog posla za koji se moram
pobrinuti. Radije bih da nita ne dozna o ovoj... - Zastala je traei pravu rije i gorko se
nasmijala. - ...zavjeri. ini mi se da je to pravi izraz.

24
Bocca

daa

- Nije mi ni na kraj pameti da to spominjem gospoici Pauli ili bilo kome! strastveno je uzviknula Gaye.
- I, Gaye ...
- Izvolite, gospoo Harte?
- Hvala vam. Ispravno ste postupili. Vrlo sam vam zahvalna.
- Oh, gospoo Harte, nemojte, molim vas... to bih drugo uinila? Samo sam se bojala
da vam kaem, jer sam znala kako e vas to raalostiti.
Emma se nasmijeila. - Znam, draga. A sada se pobrinite za avion.
Gaye je kimnula glavom i izila iz sobe. Emma je srkala aj, a misli su joj stalno
navirale. Misli o poslu, o djeci, o unucima. O obitelji koju je podigla, o dinastiji koju je
stvorila. Znala je to treba uiniti da sve to sauva. No, hoe li biti u stanju? Srce joj je
podrhtavalo. Strepila je predoavajui sebi dane koji je ekaju. No, te su strepnje bile
samo prolazne, i znala je da e nekako smoi snage. Pala joj je na um ironija ivota.
Njezini su sinovi napravili neopozivu greku kad su kovali zavjeru u njezinoj
konferencijskoj dvorani. Dodue, smatrali su da su izabrali pogodno vrijeme, petak pred
veer, kad vie nikoga nema. Bez obzira na to, zapanjila ju je njihova posvemanja
glupost. No, postojala je jo jedna greka u njihovoj zavjeri, a ona je bila fatalna.
Potcijenili su je. I, naposljetku, igrom sudbine ona je upozorena na izdaju. Sada se
pripremila, moi e uspjeno rijeiti situaciju, predvidjeti njihove poteze i pretei ih.
Kruto se nasmijeila sama sebi. Oduvijek je bila kockar u poslovima, openito u ivotu, i
ponovno je imala sve adute u rukama. Srea ju nije napustila. Nadala se da je nee
napustiti dok joj je jo potrebna.

25
Bocca

daa

Henry Rossiter pritisne telefonsku slualicu na uho, kao da e tako bolje uti enin glas,
pa usredotoi panju na njezine rijei, napet i paljiv, jer je Emma govorila tie no inae,
iako joj je glas bio jasan kao i uvijek.
- I bila bih ti zahvalna, Henry, kad bi jo prije podne, oko pola dvanaest, doao
ovamo u robnu kuu. Mogli bismo razgovarati otprilike jedan sat, pa ruati ovdje u sobi
za sastanke. Naravno, ako si slobodan.
Zastao je, gotovo nezamjetno, ali je znao da je Emma to osjetila, pa je brzo rekao: - U
redu, draga. Hvala ti na pozivu.
- Ima li kakav drugi sastanak, Henry? Ne bih te htjela ometati u poslu.
Imao je, i to vaan sastanak s rukom, ve ugovoren, ali nije ni sluajno htio
uvrijediti svog najvanijeg klijenta, a usput i jednu od najimunijih ena u Engleskoj,
moda i na svijetu, jer je bilo teko tono procijeniti njezino stvarno bogatstvo. Znao je
da je vrlo pronicava i da je shvatila kako ve ima ugovoren sastanak, pa je stoga odustao
od prozirnih lai, nakaljao se i rekao: - Imam, ali u ga lako odgoditi ako eli.
- Dobro. Hvala ti, Henry. Vidjet emo se u pola dvanaest. Do vienja, Henry.
- Do vienja, Emma - promrmljao je, ali je ona ve spustila slualicu.
Henry je poznavao Emmu skoro etrdeset godina, dovoljno dugo da potpuno shvati
kako se iza njezinih blago izreenih elja uvijek krije nekakva zapovijed i da su njezine
rijei zapravo nareenja izgovorena najblaim glasom na najarmantniji nain. Taj ju je
uroeni arm daleko doveo, a Henry je to prvi priznao.
Zagledao se u tintarnicu od oniksa na pisaem stolu, razmiljajui o njezinim
rijeima. Nije mu rekla nita neuobiajeno, i nije mogao otkriti nikakve prizvuke
uznemirenosti ili srdbe u njezinu glasu. Ipak, obuzele su ga zle slutnje dok su
razgovarali. Henry je bio domiljat i otrouman, roeni bankar, pa se uvijek paljivo
prilagoavao svojim klijentima, potpuno svjestan njihovih osnovnih crta, hirova i mana
pojedinih linosti. Morao je biti takav, jer je radio njihovim novcem, a obino dobrim
dijelom i utjecao na njihove poslove, pa je jo prije mnogo godina zakljuio da veliki
bogatai mogu biti vrlo teki, osobito kad je posrijedi njihov novac.
Odjednom mu je sinulo da ga je zbunio Emmin neoekivani poziv na ruak. To se jo
nije dogodilo i stoga se pomalo zabrinuo. I predobro je znao da je Emma rob navika.
Rijetko je ugovarala sastanke uz ruak, ali ih je tada danima paljivo planirala. To
odstupanje od pravila bilo mu je vrlo udno, i to je dulje o tome razmiljao, sve je vie
bio uvjeren da neto nije u redu. Dodue, ve je triput s njom razgovarao otkako se
vratila iz New Yorka prije tjedan dana, i doimala se kao i obino - ustro i poslovno i, na
izgled, bezbrino.
Skinuo je naoale, naslonio se, te se upitao nije li moda nezadovoljna kako se banka
brine o njezinim poslovima. Henry je oduvijek bio sklon brizi, pogotovu zbog banke, a u
posljednje vrijeme briga je poprimila kronine razmjere. - Vjerojatno postoji
jednostavno objanjenje tog poziva. Samo mi se privia da neto nije u redu promrmljao
je donekle uzrujano, ali je ipak pritisnuo interfon i rekao sekretarici neka zamoli
Osbornea da odmah doe u njegovu sobu.

26
Bocca

daa

Tony Osborne i jo dvojica funkcionara Rossiterove privatne banke bili su

odgovorni za interese Emme Harte u Engleskoj, i korporacijske i privatne. Svi su bili
podreeni neposredno njemu, a on je i sam provjeravao sve podatke dvaput,
povremeno i triput na tjedan. Osborne mu je esto zamjerao to na to troi toliko ljudi i
uporno tvrdio da bi se morali koristiti elektronikim raunalima za praenje Emminih
poslova. No, Henry nije vjerovao raunalima, jer je bio konzervativan, pa i staromodan u
poslovanju. tovie, smatrao je da za kontrolu neega to je vrijedno trista milijuna
funti, plus-minus nekoliko milijuna, vrijedi uposliti vie ljudi koliko god oni stajali
banku. Emma je bila zahtjevna i pronicava, vjerojatno pronicavija od bilo kojeg bankara
to ga je poznavao, pa i njega samoga. Henry je morao biti potpuno siguran da u bilo
koje vrijeme moe odgovoriti na bilo koje pitanje, pa su svakodnevno kontrolirali sve
raune i izvjetaje. Henry je sve vane informacije htio imati u malom prstu, danju i
nou ako je potrebno.
Osborne je prekinuo njegove misli kad je pokucao na vrata i polako uao.
Umiljenog li momka, ve je i sada suvie egoistian i ambiciozan i preelegantan, pomisli
Henry promatrajui mladia u besprijekorno skrojenom odijelu to se naao pred njim.
Ali, to drugo i moe oekivati od etonskog aka.
- Dobro jutro, Henry.
- bro jutro, Osborne.
- Lijep dan, zar ne? Mislim da e ove godine proljee rano stii, Henry. Slaete li se?
- Nisam vjetrulja - promrlja Henry.
Osborne ili nije zamijetio Rossiterov otresiti ton ili je preao preko njega. Meutim,
poprimio je slubenije dranje, a i glas mu je bio neto hladniji. - Htio bih s vama
razgovarati o raunu Rowe... - pone Tony.
Henry podigne ruku i odmahne glavom. - Ne sada, Osborne. Pozvao sam vas, jer sam
maloprije razgovarao s gospoom Harte. Zamolila me da je kasnije posjetim u robnoj
kui. Je li sve u redu? Nema nikakvih problema?
- Sve je u savrenom redu! - naglasi Osborne iznenadivi se. - Sve je pod kontrolom.
- Pretpostavljam da budno pratite njezine poslove u inozemstvu. Jeste li juer
pregledali dokumentaciju? - Henry se igrao kemijskom olovkom na stolu, jo zabrinut.
- Uvijek je kontroliramo ponedjeljkom. Provjerili smo amerike i australske poslove,
sve je stabilno. Sitex napreduje. Akcije su ak porasle otkako je doao novi predsjednik.
Sluajte, Henry, da neto nije u redu? to se dogodilo? - upita Osborne, oito uznemiren.
Henry odmahne glavom. - Nita o emu bih neto znao, Osborne. No, htio bih biti u
toku i posve informiran prije sastanka s njom. Pogledat u s vama njezine raune.
Hajdemo u va ured.
Nakon sat i pol paljivog pregledavanja najvanijih rauna Henry je bio potpuno
zadovoljan, jer su Osborne i njegovi pomonici vrlo precizno i revno obavljali svoj
posao. Dokumentacija je sadravala najnovije podatke u vezi s poslovima u Engleskoj, a
podaci koji su se odnosili na inozemne poslovne aktivnosti Emme Harte bili su aurirani
onoliko koliko su mogli biti s obzirom na promjene na svjetskom tritu, razliite
vremenske zone, te uspon i pad teaja akcija. Tono u jedanaest sati Henry, koji je uvijek
pazio na vrijeme, odjenuo je crni kaput, uzeo polucilindar i kiobran, te iziao iz ureda.
Zastao je na stubitu i onjuio zrak. Vani je bilo hladno i sunano, a zrak otar. Osborne
je imao pravo, bio je prekrasan dan za sijeanj, vedar kao u proljee. Brzo je poao
ulicom, otmjeno maui kiobranom. Rossiter je bio visok, naoit mukarac koji je tek

27
Bocca

daa

preao ezdesetu, a za njegovim dostojanstvenim dranjem skrivao se izraziti smisao za

humor i sklonost prema lijepim enama.
Rossiter je bio vrlo staloen i domiljat, te neobino inteligentan. Bio je i vrlo
obrazovan, izvanredan poznavalac umjetnosti, kolekcionar rijetkih prvih izdanja knjiga,
ljubitelj drame i glazbe. Kao pravi gospodin bio je izvrstan jaha i lovac, pa je bio i
predsjednik lovakog drutva u grofoviji u kojoj je bio dom njegovih predaka. Kao
izdanak imune, stare i ugledne plemike i zemljoposjednike obitelji, predstavljao je u
dananje vrijeme udnu mjeavinu engleskih konzervativnih principa viih drutvenih
slojeva i internacionalne kultiviranosti. Dvaput se enio i rastavljao, pa je stoga bio
jedan od najpoeljnijih londonskih enika, a posebno su ga esto pozivale dame iz
visokog drutva, jer je bio zabavan, armantan, vjet poznavalac svih drutvenih pravila
i pomalo bonvivan. Ukratko, bio je privlaan, uspjean na poslu i u drutvu.
Pozvao je taksi na uglu i uao u njega. Prignuo se prema vozau i rekao: - Harte,
molim vas. - Zatim se naslonio i opustio uvjeren da se Emma ne moe poaliti na banku.
Nimalo! Jo nije otkrio razlog njezina iznenadnog poziva, ali je potisnuo poetnu
zabrinutost. ene, pomisli razdraljivo, ali ne bez simpatije, tko bi ih uhvatio za rep.
Doista je vjerovao da su sve ene nemogue, jer su ga zbunjivale i oaravale cijelog
ivota. No, sada je bio prisiljen promijeniti miljenje, jer se radilo o Emmi. Istini za volju,
jednostavno je nije mogao opisati kao nepredvidivu ili ak nemoguu. Mogao ju je
nazvati svojeglavom, katkada i nepopustljivom do krutosti. No, Emmu je uglavnom
poznavao kao staloenu i mudru, a opreznost je nedvojbeno bila njezina osnovna
znaajka. Ne, nepredvidivost je bila rije koju nikada ne bi povezao s Emmom.
Dok se taksi probijao kroz gust promet prema Knightsbridgeu, Henryjeve misli
usredotoile su se na Emmu Harte. Godinama su bili prijatelji i poslovni suradnici, i
njihov je odnos bio skladan i obostrano koristan. S Emmom je uvijek lako suraivao, jer
je bila logina i neposredna. Nije razmiljala onako komplicirano kako to obino ine
ene, niti su joj se glavom motale uobiajene enske gluposti. Nasmijeio se sam sebi.
Jedanput joj je rekao da uope nema enski nego muki mozak. - Oh, ima li razlike? odbrusila mu je, ali joj je na licu proitao da je to zabavlja. Tada je bio pomalo uvrijeen,
jer je smatrao da joj je dao veliki kompliment s obzirom na svoje omalovaavajue
miljenje o enama ili, zapravo, o njihovim intelektualnim sposobnostima.
Bio je oduevljen Emmom od dana kad ju je upoznao. Tada je mislio da je ona
najzanosnija ena koju je ikad susreo, i njegovo se miljenje nije promijenilo. Nekada,
prije mnogo godina, bio je ak uvjeren da je zaljubljen u nju, premda ona nikada nije
doznala za njegove osjeaje. Tada je imao dvadeset i etiri godine, a ona trideset i devet,
i smatrao ju je, kao to svi mladi mukarci smatraju iskusne starije ene, najpoeljnijim
biem na svijetu. Bila je vrlo upadljive vanjtine, guste kose koja se u iljastom luku
dizala iznad irokog ela i krupnih, ivahnih i blistavih zelenih oiju. esto se pitao
odakle joj nepresuna energija, snana i zarazna vitalnost, izdrljivost i nevjerojatni
optimizam. Osjetio se preporoenim poslije dosadnih i neprirodnih ena kojima je bio
okruen cijelog ivota. Bila je zajedljivo duhovita, premda se znala nasmijati i sebi i
svojim nevoljama, te puna priroene radosti i izuzetne strasti za ivotom. Otada, pa sve
do dananjeg dana, divio se njezinoj inteligenciji, njezinoj sposobnosti predvianja i
njezinoj nepokolebljivoj odlunosti. Uvijek je bio pod dojmom njezina prirodnog arma,
arma to ga je s godinama svjesno usavravala i kojim se nauila savreno vjeto sluiti,
paljivo ga iskoritavajui kako bi postigla cilj.
Bio je njezin financijski savjetnik skoro trideset godina. Uvijek ga je paljivo sluala i
cijenila njegove prijedloge, i nisu se nikada posvaali. Na nekakav poseban, posjedniki

28
Bocca

daa

nain ponosio se Emmom i onim to je postala. Velika dama. Postigla je poslovni uspjeh
kojemu nije bilo premca. Bilo je dobro poznato da je robna kua Emme Harte u Londonu
nadmaivala sve ostale u svijetu, ne samo veliinom nego i kvalitetom i raznolikou
robe. Ne bez razloga ubrajali su je u trgovake magnate, premda je malo ljudi znalo,
poput Henryja, koliko ju je taj uspjeh stajao. Oduvijek je smatrao da je njezino beskrajno
trgovako carstvo bilo plod njezina samoodricanja i eljezne volje, genijalne trgovake
sposobnosti, nagonskog razumijevanja hirova kupaca, nepogreivog oka za uoavanje
novih tendencija i hrabrosti da hazardira kad god je bilo potrebno. Jednom je rekao
Tonyju Osborneu da je Emmina robna kua djelo njezine velike vizije, zapanjujue
financijske spretnosti i neizrecive sposobnosti da se izvue iz nemoguih situacija i
pobijedi. I doista je tako mislio. Henry je bio uvjeren da je sve to samo njezino djelo, a od
svih robnih kua to ih je posjedovala, robna kua u Londonu bila je najsnaniji dokaz
njezine neunitive snage.
- Evo nas, gospodine - veselo objavi taksist. Henry izie, plati i pouri pobonom
ulicom do ulaza za osoblje i prema dizalu koje e ga odvesti na najgornji kat, u Emmin
ured.
Gaye Sloane razgovarala je s jednom od sekretarica u prijemnoj kancelariji kad je
Henry uao. Srdano ga je pozdravila. - Gospoa Harte vas eka - rekla je otvarajui
vrata Emmina ureda i pokazujui mu da ue.
Emma je sjedila za pisaim stolom prekrivenim papirima. Izgledala mu je nekako
krhko za tim stolom.
Podigla je glavu kad je uao, skinula naoale i digla se. Shvatio je da je njezina
krhkost bila samo prividna zbog masivnosti stola, jer je pola prema njemu brzo, lakim
koracima, puna ivota, i lice joj se ozarilo smijekom. Bila je elegantno odjevena u
tamnozeleni kostim od baruna, dok joj je oko vrata lepralo neto bijelo i svileno
prikopano oko vrata smaragdnim broem. Na uima su joj svjetlucale smaragdne
naunice.
- Henry, dragi, kako se radujem to te vidim - rekla je i toplo mu stisnula ruku.
Namijeio se i prignuo da je poljubi u obraz. Izgleda mi sabrana i zdrava, pomisli on. No,
nije mu promakla njezina napetost, a bila je i bljea no inae.
- Daj da te pogledam, draga Emma - rekao je i odmaknuo je od sebe kako bi je bolje
promotrio. Nasmijao se i mahnuo glavom glumei zaprepatenje: - Morat e mi odati
svoju tajnu, draga. Ne znam kako to ini, ali ti cvjeta od ljepote.
Emma se nasmijei, dok su joj oi veselo poigravale. - Od napornog rada, ednog
ivota i iste savjesti. No, ni ti se ne moe potuiti, Henry. Izgleda fantastino. Hajde,
dragi, popijmo eri i popriajmo. - Odvela ga je do garniture udobnih naslonjaa ispred
kamina u kojem je plamsala vatra. Sjeli su suelice. Emma je podigla bocu od bruena
stakla i natoila eri u dvije kristalne ae.
- ivio veliki ovjek koji se zove Emma - rekao je diui au i kucnuo se s njom prije
no to je srknuo malo erija.
Emma mu je dobacila brz, iznenaen pogled i veselo se nasmijala. - Zaboga, Henry! Ponovno je prasnula u smijeh i rekla podsmjeljivo: - Uza sve duno potovanje, ja
nisam Katarina Velika niti si ti Voltaire. No, hvala ti, u svakom sluaju. Pretpostavljam da
je to bio kompliment.
Srdano se nasmijeio, donekle iznenaen njezinom brzom reakcijom, uivajui u
njezinu drutvu. - Ima li iega to ne zna, draga? Naravno, bio je to kompliment.

29
Bocca

daa

Emma se jo smijala. - Mnogo toga ne znam, Henry. No, prije tebe bio je ovdje jedan
od mojih unuka. Juer mi je kavalirski rekao isto to i ti. A kad sam mu zahvalila na
komplimentu, udostojao se i otkrio mi izvor. Kasni jedan dan, dragi!
Henry je hihotao s njom. - Pa, oito slino razmiljamo. A koji je to unuk bio? - upita.
Uvijek ga je zanimalo to se zbiva u Emminoj velikoj i neobinoj obitelji.
- Imam ih dosta, zar ne? - rekla je Emma smijeei se s ljubavi. - ovjek se lako
zbuni. Bio je to Alexander, Elizabethin sin. Stigao je ovamo juer poslije podne iz
Yorkshirea, sav uzrujan zbog ujaka Kita koji se uporno protivi postavljanju novih
strojeva u jednu od tvornica. To je skup potez, ali e nam utedjeti mnogo novca i
ubrzati proizvodnju. Alexander je imao potpuno pravo, pa sam to naposljetku sredila
bez prevelikog krvoprolia.
- On je bistar momak i privren ti je, Emma. Kad ve govorimo o Christopheru... zastao je i nasmijeio se. - Oprosti, Emma, nikad ga nisam mogao zvati Kit. No, da
nastavim. Naletio sam na Christophera prije nekoliko tjedana i malo se iznenadio kad
sam ga vidio s Edwinom i Robinom. Veerali su u Savoyu.
Nestalo je oputenosti koju je osjetila srdano avrljajui s Henryjem i sluajui
njegove komplimente. Emma se napela, ali joj je lice ostalo mirno i nedokuivo. - O,
stvarno? Drago mi je to se moja djeca ipak dobro slau - rekla je veselo, paljivo
pohranjujui tu informaciju.
Henry pripali cigaretu i nastavi: - Iznenadio sam se, jer nisam shvatio da je
Christopher u prijateljskim odnosima s njima. Osim toga, otvoreno govorei, nisam znao
da je Robin jo prisan s Edwinom. Mislio sam da su se samo privremeno zbliili kad je
dolo do one guve zbog ponude za prodaju robnih kua prije nekoliko godina. Zapravo,
nisam nikada razumio tu vezu, Emma. Uvijek sam mislio da se njih dvoje mrze sve dok
se nisu tako zbliili. Prisnost je oito potrajala.
Emma se ukoeno nasmijei. - Kae da ne razumije njihovo prijateljstvo, Henry, a
ja ve odavno znam da mrane i bezobzirne zavjere zdruuju vrlo neobine ljude. Ima
pravo. Naravno, oni se doista nisu trpjeli, ali se nevjerojatno dobro slau poslije one
guve s konzorcijem.
- Hm, bilo je to vrlo neugodno, zar ne? Hvala bogu, sve je prolo. Pa, kako rekoh, bilo
mi je vrlo udno to njih troje vidim zajedno - dovrio je misao i srknuo erija, ne slutei
kakvu je buru izazvao u Emminim mislima.
Paljivo ga je promatrala prodornim pogledom i rekla posve leernim glasom: - Ah,
mislim da tu nema nieg udnog, Henry. Iskreno govorei, naula sam u obitelji da njih
troje namjeravaju okupiti porodicu za moj roendan - mirno je lagala. - Rekla bih da su
se sastali radi dogovora.
- Mislio sam da je tvoj roendan potkraj travnja.
- I jest, dragi. No, do travnja je jo samo nekoliko mjeseci.
- Nadam se da u dobiti pozivnicu - ree Henry. - Napokon, trebat e ti pratilac, a ja
sam tvoj najvjerniji oboavatelj ve skoro etrdeset godina.
- Dobit e je - odvrati Emma. Odlanulo joj je kad je tako lako prebrodila trenutak
neugodnosti. - Meutim, nisam te pozvala da brbljamo o mojim potomcima. Htjela bih s
tobom porazgovarati o nekoliko stvari...
Uto zazvoni telefon i Emma se naglo digne.
- Oprosti, Henry. Zacijelo me zove Paula iz Pariza. Rekla sam Gaye da me prespoji
samo ako telefonira Paula.

30
Bocca

daa

- Samo izvoli, draga - ree on i takoer ustane. Prila je svom pisaem stolu, a on je
sjeo oputajui se ispred vatre i, neoptereenih misli, uivajui u eriju i cigareti. Emma
je izgledala umorno, ali ipak nije mogao otkriti nikakvih vanjskih znakova koji bi
pokazivali da je neto mui. Zapravo, inila mu se prilino veselom. Pogledom je prelazio
po sobi dok je ona razgovarala. Zavidio je Emmi na tom uredu koji je vie nalikovao na
knjinicu u raskonu domu nego na uredsku prostoriju. Sa zidovima obloenim drvom,
visokim policama za knjige, velianstvenim engleskim slikama i prekrasnim
umjetninama iz osamnaestog stoljea, ova je prostorija bila divno utoite kakvo bi i
sam volio imati i raditi u njemu.
Emma je zavrila razgovor, pa je ustao, a ona mu se pridruila pokraj kamina. U ruci
je drala mapu sa spisima koju je Henry odmah opazio. Stavila je mapu na stol pokraj
svog naslonjaa i sjela. Henry se naslonio i pripalio drugu cigaretu.
- Paula te pozdravlja, Henry. U Parizu je i obavlja neke stvari umjesto mene.
- Prekrasna djevojka - odgovori Henry s prizvukom divljenja u glasu. - Vrlo je nalik
na Daisy, draga i otvorena, jednostavna. Kad se vraa?
Emma nije Paulu uope smatrala jednostavnom, ali se uzdrala od bilo kakvog
objanjenja u vezi sa svojom unukom. - U etvrtak. Jo erija, Henry? - upita ga zastavi s
bocom nad njegovom aom.
- Molim te, draga. Prije razgovora s Paulom rekla si da eli sa mnom razgovarati o
nekoliko stvari - ustro e Henry elei prijei na posao. Radoznalo je pogledao mapu. Neto ozbiljno?
- Ne, uope nije. Htjela bih pretvoriti dio osobne imovine u gotovinu, pa sam mislila
da mi to moe ti srediti - odvrati Emma leernim glasom, oputena lica. Pijuckala je eri
i napeto ekala promatrajui Henryja, znajui vrlo dobro kako e reagirati.
Usprkos prijanjoj strepnji bio je iznenaen. Nije to uope oekivao. Spustio je au
na stol i nagnuo se prema njoj. Oi su mu poprimile ozbiljan izraz, a obrve se nabrale od
zabrinutosti. - Ima li nekakvih problema, Emma? - upita je mirno, prodorno je
promatrajui.
Emma ga pogleda ravno u oi i ree vrstim glasom: - Nemam, Henry. Rekla sam ti
da elim unoviti dio vlastite imovine. Iz osobnih razloga. Nemam nikakvih problema.
Pa, ti bi to morao znati, dragi. Ne vodi li veinu mojih financijskih poslova?
Henry je naas razmislio i brzo razmotrio brojke to ih je jutros vidio. Je li mu
nehotice promaklo neto vrlo vano? Nije. Nemogue. Odahnuo je, pa se nakaljao. - Da,
tako je - ree zamiljeno. - Zapravo, prije no to sam doao ovamo, pregledao sam sve
tvoje raune. Sve je u redu. U savrenom redu. Istini za volju ... nikad i nije bilo bolje zavri on iskreno.
- Treba mi malo gotovine, Henry. Gotovine. Iz osobnih razloga, kako rekoh. Budui
da ne bih rado prodavala akcije, mislila sam da bi bilo bolje kad bih se rijeila nekih
nekretnina, nakita i dijela umjetnike zbirke.
Henry je bio tako zapanjen da je na trenutak ostao bez rijei. Prije no to se dovoljno
pribrao da joj odgovori, pruila mu je mapu. Izvadio je naoale, stavio ih na oi i
pogledao popise u mapi, preneraen i zabrinut. Dok mu je pogled klizio popisima
imovine, sjetio se jutronjih zlih slutnji. Moda ga nagon ipak nije prevario.
- Emma! Sve to ne predstavlja malo gotovine, kako si se nehajno izrazila. Ta imovina
vrijedi milijune funti!
Oh, znam. Oko sedam-osam milijuna funti, kako sam na brzinu izraunala. to
misli, dragi Henry? - pribrano ga upita Emma.

31
Bocca

daa

- Zaboga, Emma! Zato ti odjednom treba sedam-osam milijuna funti? Pita me to

mislim. Mislim da neto nije u redu i da si mi to preutjela. Sigurno ima problema, a ja o
njima nemam pojma! - Njegove sive, iskrene oi plamtjele su dok je pokuavao zatomiti
srditost. Bio je uvjeren da Emma neto krije, i to ga je smetalo.
- No, no, Henry - smirivala ga je Emma. - Nemoj se uzrujavati. Nita se nije dogodilo.
Treba mi, zapravo, samo est milijuna za... recimo, jedan moj privatni projekt. Radije bih
prodala te stvari, jer ih ionako ne trebam. Nikad ne nosim nakit. Ti zna da nisam osobit
ljubitelj dijamanata. A i kad se sve to proda, jo u imati vie no to dolikuje eni mojih
godina. Ne elim se vie optereivati ni nekretninama. Smatram da je sad najbolji
trenutak da ih prodam i na njima dobro zaradim. Zna i sam da sam lukava - rekla je kao
da sama sebi estita i ljupko se nasmijeila Henryju.
Zapanjeno je zurio u nju. Bila je pravi majstor u opravdavanju svojih poteza, a on je
obino bio izvan sebe zbog toga. - Ali, umjetnika zbirka, Emma! Draga moja, uloila si
toliko ljubavi, vremena i brige dok si sakupljala... ta remek-djela. Zar e ih se samo tako
odrei? - Glas mu je poprimio sjetan prizvuk. Bacio je pogled na popis u ruci. - Pogledaj
samo to si navela na popisu! Sisleyje, Chagalle, Monete, Manete, Dalije, Renoire i
Pissarroe, te jednog Degasa. Zapravo, dva. Fantastina zbirka.
- Koju si mi godinama svesrdno pomagao sakupiti svojim vezama u umjetnikom
svijetu. Zahvalna sam ti zbog toga, Henry. I vie no to misli. No, elim se toga rijeiti.
Kako kae, to je fantastina zbirka, pa emo postii i fantastinu cijenu - odrjeito je
rekla, spretno mu vraajui lopticu.
- U to ne sumnjam! - potvrdi Henry u kojemu se iznenada probudio bankar. - Lako
u je prodati, ako si potpuno sigurna da eli meni povjeriti prodaju. Zapravo - nastavio
je oduevljeno - u New Yorku imam klijenta koji bi se rado domogao tih slika. A platit e
i odgovarajuu cijenu, draga moja. Ali, Emma, ne znam to bih ti rekao. ini mi se da je to
takva teta... - Odjednom je zanijemio, jer je shvatio da ga je spretno izigrala i odvratila
mu panju od razloga koji su je naveli na prodaju.
- Dobro - ustro e Emma iskoritavajui priliku da jo vie potakne Henryjevo
oduevljenje, njegov bankarski nagon. - A to misli o nekretninama u Leedsu i
Londonu? Mislim da emo za stambene zgrade u Hampsteadu i gradilite u industrijskoj
zoni East End postii dobru cijenu.
- Da, hoemo, a i za poslovnu zgradu u West Endu. Ima pravo, naravno, sada je
povoljan trenutak za prodaju. - Usredotoio se na popise koje mu je dala i brzo
proraunavao. Prenisko je procijenila ukupnu vrijednost, zakljuio je. Umjetnike slike,
nekretnine i nakit vrijede otprilike devet milijuna funti. Spustio je mapu, pripalio
cigaretu, obuzet sve jaom tjeskobom.
- Emma, draga ... Mora mi rei ako ima problema. Tko e ti pomoi ako neu ja? Nasmijetio joj se i srdano je potapao po ruci. Nije se nikada mogao dugo ljutiti na nju.
- Henry, dragi moj Henry. Nemam nikakvih problema - odgovori Emma to je
uvjerljivije i pomirljivije mogla. - Zna da nemam. Sam si rekao da stanje nije nikada bilo
bolje.- Dignula se, sjela pokraj njega na sofu i uzela ga za ruku. - Sluaj, Henry, trebam taj
novac iz osobnih razloga, a oni nisu povezani s problemima. Obeavam ti. Molim te,
Henry, vjeruj mi. Rekla bih ti. Ve smo godinama prijatelji, i uvijek sam imala u tebe
povjerenja, nije li tako? - Nasmijeila mu se koristei se svim svojim armom.
Uhvatio joj se smijeak i stisnuo ruku. - Da, oduvijek smo vjerovali jedno drugome.
Kao tvoj bankar znam da nema ni poslovnih ni novanih problema, Emma, ali
jednostavno ne razumijem zbog ega treba est milijuna i zato mi nee nita rei. Zar
ne moe?

32
Bocca

daa

Lice joj je u trenu poprimilo zagonetan izraz. Odmahnula je glavom. - Ne, ne mogu.
Hoe li se onda pobrinuti za prodaju te imovine? - ustro ga upita to je slubenije
mogla.
Henry uzdahne. - Naravno, Emma. Ne misli valjda da bih te odbio?
Ona se nasmijei. - Hvala, Henry. A koliko e sve to trajati?
On slegne ramenima. - Ne znam tono. Vjerojatno nekoliko tjedana. Znam da
umjetniku zbirku mogu prodati slijedei tjedan. Mislim da imam i kupca za nakit, pa
moemo izbjei javnu prodaju. I nekretnine bi se trebale lako prodati. Rekao bih da e se
sve rijeiti najkasnije za mjesec dana.
- Izvrsno! - usklikne Emma. Skoila je i prila kaminu okrenuvi lea vatri i toplo
pogledala Henryja. - to si se tako rastuio, dragi? Zna i sam da e banka zaraditi. I
drava, zbog svih poreza koje u morati platiti!
On se nasmije. - Katkada mislim da si nepopravljiva, Emma Harte.
- I jesam! Najnepopravljivija ena. A sada poimo ti konferencijsku dvoranu na
ruak, pa mi moe ispriati sve o svojim najnovijim prijateljicama i uzbudljivim
drutvima u kojima si bio dok sam bila u New Yorku.
- Sjajna zamisao! - veselo je uzviknuo, premda ga je jo muila udna strepnja dok ju
je slijedio.
Idueg dana Emma se poela loe osjeati. Kaalj koji se razbuktao u New Yorku jo
ju je muio, a u prsima ju je stezalo. No, proao je cijeli tjedan prije no to je podlegla, i
cijeli taj tjedan ustrajno je odbijala priznati da s njom neto nije u redu, tvrdei da je
otporna i zdrava. Odluno je odbijala svaki prijedlog uznemirene Gaye Sloane i svoje
kerke Daisy da pozovu lijenika. Nije htjela odustati od uobiajenog radnog programa,
pa je svakodnevno savjesno odlazila u ured u sedam i trideset i vraala se naveer kui
na Belgrave Square u sedam sati. Budui da se navikla raditi u svom ekskluzivnom
uredu u robnoj kui do osam i trideset, a ponekad i do devet sati naveer, smatrala je
ranije odlazak kui velikim, ali i jedinim ustupkom.
Katkada, potkraj dana, dok je marljivo itala gomile bilanci, izvjetaja o stanju
akcija, obrauna dividenda i pravnih spisa, razdirao ju je iscrpljujui kaalj, pa bi neko
vrijeme bila posve iscrpljena i bezvoljna. I sama je znala da joj je loe, ali je ipak
nastavila raditi, jer ju je progonio osjeaj strahovite urbe. Nisu je muili rutinski
poslovi, jer ih je obavljala brzo, tono i vjeto, kako je samo ona znala. Najvie su je
zabrinjavali pravni dokumenti koje su na njezin zahtjev sastavljali pravni zastupnici.
Rasprostrla bi ih ispred sebe na golemom pisaem stolu, osvijetljenom zaslonjenom
svjetiljkom, pa bi se katkada prestraila silnog posla to ga je jo trebalo dovriti. Neu
zavriti, znala bi pomisliti. Nije mi ostalo dovoljno vremena. Mozak bi joj se ukoio od
trenutane panike. No, ta duevna uzetost bila je samo prolazna, i ponovno bi se primila
posla, brzo, marljivo, pronicavo, itajui i pravei biljeke za pravnike. Dok je radila,
mislila je samo na jedno: dokumenti moraju biti besprijekorni. Moram biti sigurna,
potpuno sigurna da ih nitko ne moe osporiti na sudu.
Bolovi u prsnom kou esto bi bili prodorni, otri i gotovo neizdrljivi. Tada bi bila
prisiljena neko vrijeme prekinuti posao. Digla bi se i prola kroz raskono namjetene
uredske prostorije, srvana bolovima, pa neko vrijeme ne bi ni bila svjesna njihove
neprolazne ljepote, ljepote koju je strpljivo stvarala i koja joj je inae pruala veliko
zadovoljstvo. Zatim bi otvorila mali kuni bife i drhtavim rukama natoila sebi konjaka,
te se nekoliko minuta odmorila na sofi ispred kamina. Nije osobito voljela konjak, ali bi
je ugrijao i privremeno umrtvio bolove, pa ga je smatrala manjim od dva zla. Osim toga,

33
Bocca

daa

omoguavao joj je da se vrati za pisai stol i nastavi raditi na pravnim spisima. Dok je
natjeravala sebe na rad do granica fizike izdrljivosti, ljutila se i proklinjala svoje
izdajniko tijelo koje joj je otkazalo poslunost u najkritinije vrijeme.
Jedne veeri potkraj tjedna grozniavo je radila za pisaim stolom kadli je osjetila
neodoljiv poriv da sie u robnu kuu. Najprije je odbacila tu zamisao smatrajui je
glupim hirom stare, ranjive ene, ali je poriv ostao, tako snaan i uporan da ga nije
mogla zanemariti. Doslovce ju je svladala neobjanjiva elja, potreba, da dolje proeta
tim golemim, velianstvenim dvoranama, kao da eli uvjeriti samu sebe u njihovo
postojanje. Polako se digla. Kosti su je boljele od groznice, a bolovi u prsima nisu vie
poputali. Sila je dizalom i razmijenila nekoliko rijei s deurnim uvarom, pa prola
kroz predvorje to je vodilo u prizemlje robne kue. Zastala je na pragu odjela za
galanterijsku robu promatrajui nijem i sablastan prizor to se pruao pred njenim
oima. Danju je svjetlucao pod svjetlom golemih lustera od ijih su se kristalnih kugli i
bridova odbijale zrake raznobojnog svjetla. Sada, u nonoj tiini i mraku, prostorija joj je
nalikovala na okamenjenu umu. zarobljenu u vremenu i prostoru, neivu, ukoenu i
beivotnu. Nadsvoenim stropom katedralskih dimenzija titrale su plavkaste ipkaste
are, sablasne i tajanstvene, dok su zidovi, obloeni drvom, poprimili tamnoljubiast
odsjaj od blagog, difuznog svjetla sa zidnih svjetiljki. Beumno se kretala podovima
obloenim debelim sagovima sve dok nije stigla do odjela za prehrambene proizvode,
niza golemih, pravokutnih prostorija koje su se nastavljale jedna iza druge, odijeljene
visokim lukovima to su donekle podsjeali na srednjovjekovnu samostansku
arhitekturu.
Za Emmu su odjeli s prehrambenim proizvodima oduvijek bili sr robne kue, jer su
oni u biti bili poetak svega, siuno sjeme iz kojeg se razvio i rascvjetao lanac robnih
kua Harte, pretvorivi se u mono poslovno carstvo. Za razliku od drugih odjela robne
kue, ovdje su i nou i danju svijetlili lusteri punim ledenim sjajem, sputajui se s
nadsvoenih stropova poput divovskih stalaktita, ispunjajui i susjedne dvorane
iskonskim i blistavim svjetlom. Svjetlo se odbijalo od plavih i bijelih ploica na zidu, od
mramornih ploa na tezgama, staklenih vitrina, blistavih elinih hladnjaka, bijelih
podnih ploica. Emmi je sve to bilo lijepo, isto i neokaljano poput golemih i nijemih
planinskih vrhunaca zastrtih snijegom pod blistavim otrim sunevim svjetlom. Ila je iz
dvorane u dvoranu, razgledajui matovito izloenu hranu, gurmanske artikle,
delikatese uvezene iz svih dijelova svijeta, dobra stara engleska jela i izvanredan
asortiman vina i drugih alkoholnih pia, neizmjerno se ponosei svime to je vidjela.
Emma je znala da ni u jednoj robnoj kui na svijetu ne postoji odjel prehrambenih
proizvoda koji bi se mogao mjeriti s ovim, i nasmijeila se sama sebi s iskrenim i
potpunim zadovoljstvom. Robne kue Harte odraavale su Emmin priroeni dobar
ukus, nadahnuto planiranje i pronicav trgovaki duh; u itavoj hijerarhiji koncerna
Harte samo je ona mogla tvrditi da su one njezino djelo. Obuzeo ju je takav osjeaj
zadovoljstva da su bolovi u prsima praktiki nestali.
Kad je dola u odjel za suhomesnatu robu, u mislima joj se iznenada ukazala
predodba njezina prvog duana u Leedsu, posve izrazita, sa svim pojedinostima. Bila je
tako snana da je smjesta zastala. Mala prodavaonica od koje je sve to poteklo; kako li je
samo bila skromna i beznaajna u usporedbi s ovom elegantnom zgradom iz koje je
zraila profinjenost i bogatstvo! Stajala je nepomino, budno, napeto, oslukujui, kao da
moe uti jake i rezonantne zvukove iz davnina u tiini ove noi. Zaboravljene
uspomene, nostalgine i bolne, izrazito su se oblikovale i snano navirale u sjeanje.
Nejasne predodbe poprimile su ive oblike. Dok je rukom prelazila po sjajnoj
polituri hrastove tezge, inilo joj se da prstima dotie izribanu povrinu jelove tezge u

34
Bocca

daa

staroj prodavaonici. Osjetila je jedak zadah karbolnog sapuna kojim se sluila da izriba
trgovinu svaki dan; mogla je uti zveket staromodne, rabljene registar-blagajne kako
veselo zvoni oglaavajui njezin mravi promet.
Oh, kako li je samo voljela taj bijedni, skueni duan, prekrcan domaom hranom
koju je sama pripravila, pekmezima, bocama s pepermintima, upovima od kamenjae s
ukiseljenim povrem i mirodijama.
- Tko bi pomislio da e se iz onoga razviti ovo? - glasno ree Emma, i jeka njezina
glasa vratila joj se u tiini prazne dvorane u kojoj je stajala. - Gdje sam smogla energiju?
- Naas je ostala zapanjena. Ve godinama nije razmilala o svojim dostignuima, jer je
uvijek bila i suvie zaokupljena poslovima da bi gubila vrijeme na razmiljanje o svom
uspjehu. Taj je zadatak odavno prepustila svojim konkurentima i neprijateljima.
Dvolini i bezobzirni, ne bi nikada mogli shvatiti da se lanac robnih kua Harte temeljio
na nekim bitnim znaajkama, na potenju, nadahnutoj smjelosti, strpljenju i rtvi.
rtva. Rije joj je ostala zarobljena u mislima poput muhe u jantaru. Ona je doista
podnijela goleme rtve kako bi postigla uspjeh, bez premca, veliko bogatstvo i
nepobitnu mo u svijetu meunarodnog biznisa. Odrekla se svoje mladosti, obitelji,
obiteljskog ivota, velikog dijela osobne sree, cijelog slobodnog vremena i nebrojenih
drugih malih, nitavnih ali ipak potrebnih zadovoljstava u kojima je uivala veina ena.
Bila je i te kako svjesna koliko je time izgubila, kao ena, supruga i majka. Suze su joj
nekontrolirano tekle niz obraze i donekle joj ublaile bol.
Suze i sipljilvo disanje polako su jenjali. Dok je nastojala srediti misli i smiriti se, nije
joj palo na um da se svojevoljno odrekla svih tih stvari za kojima je sada alila, zbog
nezadrive ambicije i neobuzdane elje za sigurnou koja kao da joj je uvijek izmicala
koliko god se bogatila. Nije nikada mogla izii na kraj s tom dvojnou svog karaktera.
No, veeras nije mislila ni na sigurnost ni na bratstvo, jer se borila protiv neuobiajenog
osjeaja gubitka, samoe i oaja pomijeanog s kajanjem.
Ubrzo se potpuno pribrala i osjeala se postienom to je popustila takvim
negativnim osjeajima kakav je samosaaljenje; prezirala je slabost u drugima, a njoj
samoj to uvstvo nije bilo poznato. ivim onakvim ivotom kakav sam sama stvorila,
razmiljala je. Sada ne mogu nita promijeniti. Moram tako nastaviti do kraja.
Trgnula se i ponosno uspravila. Uloila sam prevelik dio sebe u sve ovo, nastavila je
razmiljati. Neu dopustiti da to prijee u krive ruke, bezvrijedne, nemarne, koje e sve
to razoriti. To mi daje pravo da sprijeim zavjeru, planiram, manipuliram. Ne samo zbog
prolosti i svoga uloga, nego zbog budunosti i svih onih koji ovdje rade i ponose se
ovom kuom poput mene. Trenutanu slabost zamijenila je ledena odlunost, i Emma je,
visoko uzdignute glave, izila iz odjela prehrambenih proizvoda. Koraci su joj muklo
odjekivali dok je prelazila preko poploenih podova i vraala se u raskone uredske
prostorije visoko iznad prostranih odjela robne kue.
Dogaaji iz proteklih nekoliko tjedana dokazali su joj da bi poslije njene smrti
mogao nastati velik razdor u obitelji zbog upravljanja poslom i podjele imetka ako sama
ne sprijei namjere odmetnikih lanova obitelji prije negoli umre. Sada e
prekontrolirati posljednje pravne dokumente kojima e sprijeiti raspadanje ove robne
kue i svog golemog poslovnog carstva - briljivo sroene dokumente kojima e
neopozivo sauvati sve ovo i svoje veliko osobno bogastvo i predati u prave ruke, ruke
koje e ona izabrati.
Idueg ponedjeljka ujutro bolovi u prsima tako su se pojaali, a disanje tako otealo,
da Emma nije mogla ustati iz kreveta. Tek je tada dopustila Pauli da pozove doktora
Rogersa, svog osobnog lijenika u Londonu. Prethodnog vikenda veina dokumenata

35
Bocca

daa

bila je potpisana u prisutnosti svjedoka i zapeaena, pa je Emma smatrala da sada

moe sebi priutiti bolest. Poto ju je dr Rogers pregledao, on i Paula povukli su se u
drugi kraj sobe. Dogovarali su se priguenim, gotovo neujnim glasovima. Naula je
nekoliko rijei, ali nije morala prislukivati; ve je nekoliko dana sumnjala da se
ponovno razboljela od upale plua, pa su rijei to ih je naula samo potvrdile njezinu
dijagnozu. Istog jutra odvezli su je kolima hitne pomoi u Londonsku kliniku, ali je
pristala tek poto je od Paule izmamila obeanje da e joj jo istoga dana dovesti u
posjet Henryja Rossitera. Henry je stigao kasno poslije podne i zaprepastio se kad ju je
ugledao u atoru s kisikom, okruenu svakakvim aparatima, sestrama u antiseptikoj
odjei koje su se uzvrtjele oko nje i zabrinutim lijenicima. Smjekala se u sebi ugledavi
Henryjevo blijedo lice i brine oi koje su ga lako odavale, jer je znala koliko Henry ovisi
o njoj ili, tonije reeno, o njezinim poslovima. Stisnuo joj je ruku i rekao joj da e ubrzo
ozdraviti. Pokuala mu je uzvratiti stisak, ali je bila tako slaba da joj se ruka jedva
pomakla u njegovoj. S nadljudskim naporom upitala ga je apatom da li e sve biti u
redu. No, on ju je pogreno shvatio, uvjeren da ga pita za svoje zdravlje, iako je nju
zanimala samo prodaja imovine, o kojoj se on brinuo. On ju je i dalje umirivao,
neprekidno je uvjeravajui da e uskoro doi kui, sve dok se nije razljutila i predala
nemonom bijesu.
Upravo u tom trenutku Emma je shvatila kako je potpuno sama, kakva je oduvijek
bila kad bi iskrsnule zloslutne okolnosti. U svim nedaama to ih je doivjela, kad god bi
se suoila s najteim problemima, uvijek je bila potpuno naputena i prisiljena da se
osloni samo na vlastite snage. Znala je da se i sada moe pouzdati samo u sebe kako bi
dovrila ono to je zapoela i sauvala carstvo i dinastiju. Kako bi to postigla, mora
ivjeti, pa je odluila da ne podlegne toj smijenoj bolesti to napada njezino slabo,
starako tijelo; ivjet e i disati, pa makar trebala u to uloiti svu svoju snagu. Upregnut
e svu snagu volje na poslunost. Bit e to nedvojbeno najvei napor volje to ga je
iskusila, ali e sebe natjerati na ivot.
No, bila je umorna, vrlo umorna. Nejasno, kao iz daljine, ula je kako bolniarke
mole Henryja Rossitera da ode. Dali su joj nekakve lijekove i ponovno je stavili pod ator
s kisikom. Sklopila je oi. Spavalo joj se i, dok je tonula u san, osjeala se sve mlaom i
mlaom. Ponovno je bila esnaestogodinja djevojka, ponovno u Yorkshireu, trala po
svojim omiljenim vritinama, visoko iznad sela Fairley, trala na Vrh svijeta. Pod
stopalima je osjeala vrijesak i mahovinu, vjetar se poigravao njezinom dugom suknjom,
nadimajui je, a kosa je poput svilenih vrpci leprala za njom. Nebo je bilo modro poput
estoslavice, a eve su kruile i okretale se prema suncu. Vidjela je Edwina Fairleyja
kako stoji pokraj golemih stijena, ispod same sjene litica iznad Ramsdenske gudure. Kad
ju je spazio, mahnuo joj je i nastavio se penjati prema grebenu na kojem su uvijek sjedili,
zatieni od vjetra, i prelazili pogledom svijet duboko ispod sebe. Nije se okretao, nego
se samo penjao. - Edwine! Edwine! ekaj me! - dozivala ga je, ali glas joj se izgubio u
vjetru, i on je nije uo. Kad je stigla na Ramsdenske hridi, ostala je bez daha, i njezino je
blijedo lice porumenjclo od napora. - Tako sam trala da sam mislila kako u umrijeti rekla je zadihano, a on joj je pomogao da se popne na greben. Nasmijeio joj se. - Nikada
nee umrijeti. Emma. Oboje emo vjeno ivjeti, ovdje, na Vrhu svijeta. - San se raspao
u stotine beskonano malenih komadia i polako poeo blijedjeti, dok je zapadala u
dubok san.

36
Bocca

daa

Emma je preivjela. Svi su se udili kako je ta sedamdesetosmogodinja ena ve drugi

put uspjela preboljeti bronhopneumoniju i razne komplikacije io su ovaj put popratile
bolest. Takoer su se udili nejverojatnoj otpornosti njezina organizma, jer je ve
potkraj treeg tjedna mogla izii iz bolnice. Emma nije nita rekla kad su joj otvoreno
izrazili uenje, samo se zagonetno smjekala. Ah, razmiljala je, oni ne znaju da je volja
za ivotom najjaa sila na svijetu.
Nakon dva dana prisilnog odmora u svojoj kui na Belgravia Squareu nestrpljivo je
ustala i, ne obazirui se na lijenike savjete, otila u robnu kuu. Nije to bio samo
besmislen prkos kako se na izgled inilo; imala je iskustva i nije bila lakoumna, a i svoje
je tijelo dobro poznavala, pa je mogla ocijeniti svoju snagu i znati da je sada potpuno
zdrava. Doekali su je srdani pozdravi njenih namjetenika koji su joj veinom bili
skloni. Njezin su iznenadni povratak smatrali najnormalnijom stvari. Brina i
uznemirena, Paula se neprekidno vrzmala oko nje i mazila je.
- Molim te, draga, prestani skakati oko mene - rekla joj je ozbiljno Emma kad je
Paula pola za njom u ured mrmljajui neto o ugroavanju zdravlja. Emma je skinula
kaput od tvida podstavljen krznom i objesila ga u ormar. Nekoliko trenutaka stajala je
pokraj vatre i zagrijavala ruke, a zatim prela sobu uobiajenim, energinim, elastinim
koracima, uspravna i autoritativna dranja, samouvjerena i potpuno oputena.
Crne misli, zaprepatenje i oaj, koji su je preplavili kad joj je Gaye otkrila zavjeru
njezine djece, povlaili su se, dodue sporo i bolno, ali su se ipak povlaili. Podla
objeivanja koja su se mogla razabrati iz tog prokletog razgovora na vrpci i svijest o
njihovoj izdaji samo su je oeliili. Promatrala je stvari s hladnom objektivnou, vidjela
ih upravo onakve kakve jesu, nepomuene nepotrebnim emocijama. Dok je bila bolesna,
naoruala se eljeznom voljom i, nesmiljeno se borei za ivot, nagodila se sa samom
sobom. A jednoga dana doao je veliki mir i zapljusnuo je poput vala toplog svjetla
dajui joj utjehu i novu unutarnju snagu. inilo joj se da joj je sukob sa smru ojaao duh
i potakao hrabrost. Vratila joj se ivotna snaga, a s njom i spokoj koji ju je okruio poput
zatitne ljuture.
Zauzela je svoje mjesto za velikim rezbarenim pisaim stolom iz osamnaestog
stoljea, ponovno na vlasti i na svom terenu. Srdano se nasmijeila Pauli. - Zna, posve
sam zdrava - rekla je vedro i umirujue. A tako je doista izgledala, premda donekle i zato
to je taj varljivi dojam postigla jutros vjeto i vrlo mudro. Opazivi bijedou i bore oko
oiju i usta dok se oblaila, odustala je od tamnih boja koje je inae voljela, pa je u svojoj
garderobi odabrala vedru haljinu boje koralja. Bila je od fine vune, diskretna kroja, s
ovratnikom poput kukuljice to se u enstvenim naborima sputala oko njezina vrata.
Dobro je znala da topla boja i diskretni izrez oko vrata dobro pristaju njezinu licu i gode
oku, pa je, uz dodatak briljivo nanesene minke, postigla eljeni uinak. Oko nje kao da
se irila aura ilavosti i zdravlja, koja nije promakla Pauli.
Paula je odmah shvatila da je dojam donekle postigla trikom znajui da se njezina
baka slui brojnim i razliitim sredstvima kad eli nekoga zavarati. Nasmijeila se u sebi.
Njezina baka zna biti tako lukava. No, Paula je takoer osjetila kako Emma iznutra
vibrira novom energijom i odlunou. Briljivo je prouavajui morala je priznati da je
baka ponovno ona prijanja Emma. tovie, razmiljala je, kao da se pomladila.

37
Bocca

daa

Nasmijeila se baki i rekla njeno, premda donekle prijekorno: - Poznajem te, bako.
Pretjerat e s poslom. Ne smije precijeniti snage prvi dan.
Emma se udobno naslonila, sretna to je iva i ponovno na nogama i to se mogla
vratiti na posao. U tom trenutku rado je prihvaala sve. - Ah, neu, draga - brzo je rekla. Moram obaviti nekoliko telefonskih razgovora i neto izdiktirati Gaye, i to je sve. uvat
u se, obeavam!
- U redu - polako odgovori Paula pitajui se da li Emma doista ozbiljno misli to to je
rekla. Mogla je nepromiljeno upasti u vrtlog dnevnih poslova. - Vjerujem ti da e
odrati obeanje - doda Paula ozbiljna lica. - Sada moram ii na sastanak s kupcem
modela za odjel visoke enske mode. Navratit u kasnije da vidim kako si, bako.
- Da ne zaboravim, Paula, htjela bih drugi vikend ii u Pennistone Royal. Nadam se
da e moi sa mnom - dovikne joj Emma s drugog kraja sobe.
Paula je zastala pokraj vrata i okrenula se. - Naravno! Vrlo rado - usklikne blistavih
oiju. - Kad kani krenuti, bako?
- Sutra osam dana. U petak rano ujutro. No, kasnije emo o tome.
- Divno. Poslije sastanka otkazat u sve dogovore za idui petak. Nemam nita vano
na programu, pa se mogu odvesti s tobom.
- Dobro. Doi k meni na aj u etiri poslije podne, pa se moemo o svemu
dogovoriti.
Paula je kimnula glavom i s radosnim smijekom na licu poela razmiljati o
vikendu u Yorkshireu. Osjetila je i veliko olakanje to e baka produiti oporavak
odlaskom u svoju vilu na sjeveru.
Emma je odrala rije. Sredila je hitnu korespondenciju, obavila kratki razgovor s
Gaye, a zatim s Davidom Amoryjem, Daisynim muem i Paulinim ocem koji je bio i
generalni direktor lanca robnih kua Harte. David je bio mukarac kojemu se Emma
divila i slijepo mu vjerovala i koji je nosio teak teret svakodnevnog upravljanja robnim
kuama. Upravo je dovravala posljednji telefonski razgovor tog poslijepodneva kad je
Paula ula u njezin ured nosei posluavnik s ajem. Zastala je do vrata, upitno
pogledala Emmu i apnula joj: - Mogu li ui?
Emma je kimnula glavom, nestrpljivo joj rukom dala znak da ue i nastavila
razgovor: - Dobro. Znai, dogovoreno je. Dolazi u subotu. Do vienja. - Spustila je
slualicu i prila kaminu do kojeg je sjedila Paula za niskim stoliem i toila aj.
Emma se prignula da zagrije ruke i rekla: - Najbuntovnija je od svih njih, pa nisam
bila sigurna hoe li prihvatiti, ali je prihvatila. - Njezine zelene oi bljesnule su tamnim
sjajem na svjetlu plamena, a lice joj se iskrivilo u prezriv osmijeh. - Doista nije imala
izbora - promrmljala je za sebe kad je sjela.
- Tko, bako? O kome govori? - upita Paula pruajui joj alicu s ajem.
- Hvala, draga. Tvoja tetka Edwina. Najprije nije tono znala hoe li moi promijeniti
planove. - Emma se cinino nasmije. - Meutim, predomislila se i odluila ipak doi u
Pennistone Royal. Bit e to pravi obiteljski skup. Svi dolaze.
Paula se nadvila nad posluavnik. Brzo ga je podigla, pa se vedro i radoznalo
nasmijeila. - Tko, bako? to si htjela time rei? - upitala je zbunjeno.
- Dolaze svi. Tvoje tetke, ujaci i bratii.
Paulinim licem preletjela je sjenka izbrisavi smijeak. - Zato? - iznenaeno
uzvikne uspravivi se u naslonjau. - Zato svi moraju doi? Zna da e napraviti guvu.
Uvijek su takvi! - Razrogaila je oi, i na licu joj se italo pravo zaprepatenje.

38
Bocca

daa

Emma se zaudila Paulinoj reakciji. Mirno ju je promatrala, ali je rekla otrim

glasom: - Sumnjam! Zapravo sam posve sigurna da e se vrlo lijepo ponaati. - Na licu
kao da joj se na trenutak ukazao podrugljiv izraz. Naslonila se, prekriila noge pa stala
bezbrino i leerno srkati aj. - O da. Posve sam sigurna u to, Paula - rekla je vrstim
glasom, a podsmijeh se pretvorio u samouvjeren smijeak.
- O, bako! Kako si samo mogla?! - povikala je Paula i prijekorno pogledala Emmu. Mislila sam da se moemo veseliti ugodnom i mirnom vikendu. - Zastala je i ugrizla se za
usnu. - Sve si pokvarila - nastavila je optuujuim glasom. - Nemam nita protiv bratia,
ali imam protiv drugih. Uh! Kit, Robin i svi ostali... tko bi ih sve podnio! - Stresla se i
namrtila pri pomisli na vikend s tetkama i ujacima.
- Molim te, draga, imaj u mene povjerenja - ree Emma blagim glasom koji je bio i
vrlo uvjerljiv, pa se Paulina zabrinutost poela stiavati.
- Pa, dobro, ako te to veseli. Ali, tek si ozdravila. Misli li da e podnijeti kuu
punu... punu... ljudi? - Nespretno je zastala, oneraspoloena i odjednom bespomona.
- Mislim da ih ipak ne moe strpati u openitu kategoriju. Niti ih samo tako otpisati.
Napokon, oni su moja obitelj.
Paula je zurila u ajnik, pomalo uznemirena. Dobacila je Emmi pogled, jer je u
bakinu glasu raspoznala cinizam. No, izraz Emmina lica bio je neodreen i nije joj nita
otkrio. Samo se smijeila. Neto snuje, pomislila je pomalo uplaena. No, brzo se
oslobodila te pomisli, ljutei se na vlastitu sumnjiavost. Uspjela se ak i vedro
nasmijeiti kad se obratila Emmi: - U svakom sluaju, drago mi je to dolaze mama i tata.
ini mi se da ih ve godinama nisam vidjela kad toliko putujem. - Zastala je, radoznalo
gledajui Emmu, pa brzo upitala: - Zato si pozvala cijelu obitelj, bako?
- Bit e mi drago da vidim svu svoju djecu i unuad poslije bolesti. Ne viam ih esto,
mila - rekla je blago. - Nije li tako?
Uzvraajui baki pogled, odjednom je sa zaprepatenjem shvatila da su bakine oi,
za razliku od blagog glasa, hladne i tvrde poput velikog McGillova smaragda to je
svjetlucao na njezinu prstu. Paulino srce zadrhtalo je od pravog straha, jer je prepoznala
taj pogled. Bio je nesmiljen i opasan.
- Ne, mislim da ih ne via esto, bako - rekla je Paula tiho, gotovo apatom, ne
usuujui se istraivati dublje. Osim toga, nije htjela potvrditi svoje sumnje. I time je
zavrio njihov razgovor.
Nakon tjedan dana, u petak u zoru, krenule su iz Londona u Yorkshire. Dok su
automobilom izlazile iz grada, pratila ih je kiica. No, kad je Rolls-Royce skrenuo na
suvremeni auto-put, koji je zamijenio staru veliku sjevernu cestu, poelo se
razvedravati. Prestalo je kiiti i premda je nebo jo bilo zastrto, sunce se poelo probijati
kroz sive oblake. Smithers, Emmin voza ve petnaestak godina, poznavao je cestu kao
svoj dep, pa je na vrijeme reagirao na loe dijelove ceste, nagle zavoje i oteenja,
usporavao kad je bilo potrebno i ubrzavao na ravnim dionicama. Emma i Paula avrljale
su dio puta; no, Emma je uglavnom drijemala, a Paula strepila zbog vikenda koji ju je
muio poput more usprkos bakinom razuvjeravanju. Tupo je zurila kroz prozor i
uznemireno razmiljala o tetkama i njihovim muevima, te o ujacima i njihovim enama.
Kit. Naduvenko koji svakoga gleda svisoka i, po Paulinu miljenju, neiskren i
ambiciozan, ovjek koji je svoju neopisivu mrnju prema njoj nevjesto prikrivao
krinkom lane srdanosti. S njim e nedvojbeno doi June, njegova hladna i frigidna
ena, koju su ona i njezin brati Alexander s uitkom zvali Studenka dok su bili djeca.
Ledena ena bez duha koja je s godinama postala dosadna kao i Kit. Zatim ujak Robin; i
on je bio premazan svim mastima, ali posve drugi tip. Naoit, zajedljiv, slatkorjeiv i

39
Bocca

daa

pokvaren. Nalikovao joj je na gmaza i smatrala ga je opasnim. Osim toga, uza sav njegov
arm i uglaenost bio joj je odbojan i posebno antipatian zato to je prema svojoj vrlo
simpatinoj eni Valerie postupao s hladnim prezirom koji je graniio s pravom
okrutnou. Tetku Edwinu nije dobro poznavala, jer se Edwina uglavnom motala po
irskim movarama sa svojim konjima. Dodue, tetka joj je ostala u sjeanju kao odurna
ena, naduvena, dosadna i kisela. Tetka Elizabeth bila je lijepa i zabavna usprkos
naglosti, ali je znala biti nepredvidiva, i njezina je razdraljivost Pauli ila na ivce.
Paula je uzdahnula i otresla se misli o roacima koje je smatrala uglavnom
neugodnima, pa i opasnima. Kao da su uvijek bili u pripravnosti, naoruani i spremni za
borbu, poput agresivne vojske. No, kao vojska uope nisu bili sloni, jer su se previe
svaali. U misli je dozvala sliku Pennistone Rovala, te divne stare kue, ispunjene
ljepotom i toplinom, koju je ona voljela ba kao i Emma. Zamiljala je sebe kako jae
vritinama na otrom i istom zraku, a zatim joj se nenadano ukazalo lice Jima Fairleyja.
Sklopila je oi, srce joj se stisnulo, a glavom sijevnula prodorna bol. Ne smije misliti na
njega. Mora ga izbaciti iz glave. Borila se protiv osjeaja, tih burnih, munih osjeaja to
bi se rasplamsali u njoj kad god bi se samo sjetila Jima.
Paula je otvorila oi i pogledala kroz prozor, odluno odbacujui misli o Jimu
Kairleyju. O svojoj ljubavi. Svojoj jedinoj ljubavi. Zabranjenoj zbog prolosti njezino
bake. Malo kasnije pogledala je na sat. Ve su odavno preli Grantham i sada su se vozili
u pravcu Doncastera. Brzo smo ovo preli, pomisli. Prometa je bilo razmjerno malo jer je
bilo rano. Naslonila se i sklopila oi. Smithers je ukljuio radio, i tiha glazba usklaena s
kretanjem automobila poela je uspavljivali Paulu. Trgnula se nekoliko puta i pogledala
baku, ali ona je izgledala savreno oputena i mirna, sklopljenih oiju i s blagim
osmijehom na licu.
Pola sata kasnije Emma se pomakla i uspravila na sjedalu, budna i svjea. Malo se
pomakla da pogleda kroz prozor, tiho se smjekajui u sebi. Uvijek je znala kad je u
Yorkshireu. Tu su joj bili korijeni i njezine su kosti atavistiki reagirale na taj kraj. Njezin
kraj. Jedini kraj kojemu je doista pripadala.
Vozili su se brzo obilazei poznate gradove: Doncaster, Wakefield i Pontefract.
Naposljetku su stigli u Leeds. Sivi, natmureni Leeds, a ipak moan i bogat, nabijen
snanom energijom, jedan od velikih industrijskih centara Engleske s tvornicama
tekstila, predionicama i tkaonicama vune, ljevaonicama eljeza, tvornicama strojeva,
cementarama i velikim tamparijama. Njezin grad. Sjedite njezine moi, temelj njezina
uspjeha i velikog imetka. Proli su mimo njezinih zgrada i tvornica, te goleme robne
kue s njezinim imenom, usporavajui dok su se probijali kroz prijepodnevni poslovni
promet u centru grada, a zatim su se ponovno nali na otvorenoj cesti.
Za jedan sat zaustavili su se na poploenom dvoritu Pennistone Rovala. Emma je
tako rei iskoila iz auta. Bilo je vrlo hladno i vjetar s vritina prodirao je do kosti, ali je
sunce poput zlatne kugle sjalo na vedrom, kobaltnoplavom nebu. Vjetar je uzbibao
bezbroj sunovrata koji su se utjeli i talasali na pokoenim travnjacima to su se
protezali do jezerca s lopoima, daleko ispod duge, poploene terase. Emma je duboko
udahnula. Osjeao se otar miris treseta i paprati s vritina, vlane zemlje i propupale
vegetacije koja je najavljivala proljee poslije otre zime. No prije padala je kia i
premda je bilo podne, rosa se jo zadrala na drveu i grmlju, pa se sve prelijevalo na
otrom svjetlu.
Kao i uvijek, Emma je podigla glavu da pogleda kuu dok joj je prilazila s Paulom.
Ponovno ju je dirnula njena velianstvena ljepota, ljepota koja se moe nai samo u
Engleskoj, jer nigdje drugdje takva kua ne bi dosegla takvo savrenstvo i izvanredni

40
Bocca

daa

sklad s okolnim krajolikom. Potjecala je iz sedamnaestog stoljea, i bilo je uzvienog

dostojanstva u toj mjeavini renesansne i stjuartovske arhitekture, u tim neunitivim i
vjenim starim tornjevima nazupanih krunita i prozorima s olovnim okvirima,
vertikalno ralanjenim stupiima, u tamnom odsjaju na izlizanom sivom kamenu. No,
bilo je i neke blagosti u toj velianstvenosti, pa se ni izboeni izljevi za kinicu
grotesknih oblika nisu vie doimali tako zastraujue. Nisu se zadravale na terasi.
Usprkos jakom sunevu svjetlu, nije bilo nimalo toplo, pa je vjetar, koji je puhao sa
Sjevernog mora preko jorkirskih dolina, bio vrlo otar. Uza svu svoju ljepotu i proljetnu
svjeinu, dan je bio varljiv. Emma i Paula brzo su se uspinjale stubitem, obrubljenim
figurativno obrezanim ukrasnim grmljem ije su se siluete isticale na barunastim
travnjacima poput ponosnih straara iz nekog davnog doba. Velika hrastova vrata irom
su se otvorila i prije no to su stigle do njih. Hilda, domaica, stajala je na kamenim
stubama, lica naborana od smijeka. - O, madame! - uzviknula je uzbueno i pritrala
Emmi kako bi joj stisnula pruenu ruku. - Tako smo bili zabrinuti za vas. Hvala bogu da
vam je bolje. Doista mi je drago to ste ponovno doli. I vi, gospoice Paula. - Ponovno se
nasmijala i hitro ih uvela u kuu. - Uite, uite, vani je hladno.
- Ne mogu vam rei kako mi je drago to sam kod kue - rekla je Emma kad su ule. Kako ste, Hilda?
- Izvrsno, madame. Samo sam bila zabrinuta zbog vas. Kao i svi ostali. Ovdje je sve u
savrenom redu. Sve je spremno za doek obitelji. Nosi li Smithers prtljagu? Mogu
poslati Joea do kola, ako mislite da mu je potrebna pomo. - Bila je vrlo uzbuena, pa su
rijei samo navirale iz nje.
- Ne, hvala, Hilda. Smithers moe i sam - odgovori Emma. Zastala je usred velikog
kamenog predvorja i stala se ogledali, smjekajui se od zadovoljstva. Pogled joj se
zadrao na prekrasnom starom hrastovom namjetaju, zidnim tapetama, golemoj
bakrenoj zdjeli punoj sunovrata i maca na dugakom i uskom pravokutnom stolu.
- Kua prekrasno izgleda, Hilda - rekla je s toplim osmijehom. - Dali ste si mnogo
truda, kao i uvijek.
Hilda je blistala od zadovoljstva. Imam kave, madame, a mogu vam skuhati i aj.
No, moda biste radije popili aicu serija prije ruka? Pripremila sam va omiljeni eri
u salonu na katu, madame.
- Dobro ste se sjetili, Hilda. Idemo gore. Ruak neka bude u jedan. U redu? - upitala
je Emma i ve zakoraila na prvu stepenicu.
- Naravno, madame. - Hilda je pourila u kuhinju tiho pjevuei, a Paula je pola za
Emmom visokim stubitem divei se bakinoj vitalnosti.
- Zaas u ti se pridruiti, bako - ree Paula dok su hodale dugim hodnikom koji je
vodio u brojne spavae sobe i u salon. - Htjela bih se osvjeiti prije ruka.
Emma je kimnula glavom. - I ja, draga. Eto me za desetak minuta. - Ula je u svoju
sobu, a Paula je produila hodnikom do svoje. Poto je skinula putni kostim i presvukla
se u laganu vunenu haljinu, poeljala se i napudrala, Emma je krenula u salon uz svoju
sobu. Bila joj je to najmilija prostorija u Pennistone Royalu. Vatra je plamsala u ognjitu,
a Hilda je upalila nekoliko svjetiljki sa svilenim zaslonima, pa je soba bila ispunjena
blagim svjetlom. Emma je sve to gledala s odobravanjem, a zatim prila kaminu da se,
kao i obino, zgrije.
Salon na prvom katu odlikovao se ljepotom, profinjenou i dobrim ukusom. Bio je
namjeten diskretno i nepretenciozno, i upravo ta jednostavnost mogla je zavarati
svakoga osim osobu s vrlo iskusnim okom. Takva vrsta diskrecije mogla se postii samo
uz velike novane izdatke i vrlo strpljivom i strunom kupnjom namjetaja. Na tamnom

41
Bocca

daa

ulatenom podu isticao se prekrasni sag, proizvod manufakture Savonnerie, izblijedjelih

ali jo privlanih pastelnih boja. Zidovi su bili obojeni najsvjetlijom nijansom ute boje,
pa se cijela soba doimala sunano i prozrano, a posvuda je svjetlucalo srebro i kristal u
skladnom kontrastu s blagom patinom prelijepih georgijanskih stolova, regala, ormara i
velikog, elegantnog pisaeg stola.
Dvije duge sofe, postavljene jedna nasuprot drugoj s obje strane stolia za
serviranje ispred kamina bile su intimne i udobne poput dubokih, mekih postelja. Bile
su prekrivene pamunim platnom s cvjetnim uzorcima ivahnih boja svijetloruiastom, utom, plavom i crvenom - isprepletenim zelenim povijuama na
bijeloj podlozi. Na malim stolovima s dva preklopna krila i na konzolnim stoliima
stajale su skupocjene porculanske zdjele i vaze pune svjeih zumbula, lunjeva, tulipana,
sunovrata i uvoznih mimoza. Cvijee se od topline vatre otvorilo, pa je zrak bio ispunjen
mjeavinom miomirisa. Prekrasni ormari chippendale bio je pun rijetkog porculana
famille-rose, dok su na stolovima sa strane stajale svjetiljke neprocjenjive vrijednosti od
kristala i rezbarenog nefrita sa ukastobijelim zaslonima od najfinije svile. Ispred
jednog visokog prozora s olovnim okvirom stajao je okrugli stol iz georgijanskog doba s
odabranim najnovijim knjigama, a iza jedne sofe jo jedan stol s hrpom najnovijih
brojeva dnevnih listova i asopisa.
Okvir kamina, do kojeg je Emma stajala i odakle je promatrala sobu, bio je od
izbijeljene hrastovine i ukraen ornamentalnim rezbarijama, a na njemu su bili
smjeteni stari srebrni svijenjaci s bijelim svijeama, a u sredini je stajao sat s kuitem
u obliku koije iz sedamnaestog stoljea. Turnerov pejza dominirao je zidom iznad
kamina. Kao i uvijek, magliasti zeleni i izraziti plavi tonovi, te idilini ambijent, pobudili
su u Emmi snane emocije i nostalginu enju kad se okrenula prema slici i divila joj se.
Portreti mladog plemia i njegove ene, djelo Joshue Reynoldsa, visili su sjedne i
druge strane ormaria chippendale, a iza pisaeg stola, na zidu, bila je grupirana zbirka
minijatura izuzetne izrade. Emmino nepogreivo oko za boju i oblik i njeno umijee
smjetanja i rasporeivanja pokustva bili su oiti svuda, ali to ipak nije bila pretjerano
enska soba, jer nije bila pretrpana beskorisnim predmetima i starudijom. Bio je to lijep
i ugodan salon u kojem se ovjek mogao i opustiti, uivati u diskretno rasporeenoj
ljepoti i osjeati se vrlo ugodno.
Kad se zagrijala, Emma je prila konzolnom stoliu na kojem je bio srebrni
posluavnik s piima i kristalnim aama. Natoila je dva serija i donijela ih do kamina.
ekajui Paulu, bacila je pogled na jutarnje novine. Njezine novine, Yorkshire
Morning Gazette, izgledale su mnogo bolje otkako je Jima Fairleyja postavila za glavnog
urednika. Uveo je mnoge promjene, a sve su one koristile listu. Promijenio je format,
grafika oprema bila je vedrija i suvremenija, a takve su postale i njezine veernje
novine, Yorkshire Evening Standard, koje je takoer vodio Jim Fairley. Prihodi od oglasa
su se poveali, a i naklada obaju listova. Izvrsno je obavljao svoj posao, i Emma je bila
prezadovoljna. Jim Fairley... Paula... Nije vie mogla misliti o njemu, a da se u isto
vrijeme ne sjeti i Paule. Njegova sjena kao da je sudbonosno pratila djevojku. Uzdahnula
je. Vrata su se otvorila, i Emma se otrgla od svojih misli. S ljubavlju je pogledala Paulu
dok je prelazila sobom. - Imam ovdje za tebe eri, draga - ree pokazujui joj rukom
prema stolu.
Paula se veselo smjekala, jer je u osami svoje sobe odluila da e se ovoga vikenda
pokazati u najljubaznijem izdanju prema svojim neugodnim roacima. Drugo joj nije
preostalo, i u tim okolnostima njenoj je baki trebala to vea podrka u krugu tih

42
Bocca

daa

pijavica, kako ih je nazivala Paula, premda je o tome mogla priati jedino sama sa sobom
ili s bratiem Alexanderom i sestrinom Emily koji su bili njezini istomiljenici.
- Pola bih poslije podne na jahanje, ako nema nita protiv, bako - rekla je kad se
pridruila Emmi pokraj kamina. - Dan je prekrasan, premda je hladno.
Emma je zadovoljno kimnula glavom. Htjela je biti sama poslije ruka, pa je ve
razmiljala kako e poslati Paulu u Leeds pod nekakvim izgovorom. Sada to vie nije bilo
potrebno. - Da, mora poi, draga. Prijat e ti. No, toplo se obuci. Ja u se malo.. .
odmoriti. Moram razmisliti kako emo sjediti sutra za obiteljskom veerom, pa u se
onda odmoriti.
- Kad dolaze ostali? - upita Paula, namjerno leernim glasom.
- Neki e vjerojatno stii veeras, a ostali sutra. - Emmin glas bio je blag kao Paulin,
jer je osjetila djevojino nezadovoljstvo zbog vikenda, pa je nije htjela jo vie
oneraspoloiti.
- Bit e ih puna kua, bako. Ve se godinama nismo svi ovdje sakupili.
- To je istina.
- Vodi li tetka Elizabeth svoga mua?
- Ima li kojega u ovom trenutku? - upita Emma pomalo zlobno.
- Oh, strana si, bako! - nasmije se Paula dok su joj oi poigravale. - Zna da ima.
Talijanskog grofa. Zove se Gianni.
- Hm. Ako je on grof, onda sam ja papa - prezrivo e Emma. - Prije e biti nekakav
talijanski konobar. - Pijuckala je eri i njezine zelene oi svjetlucale su iznad ae.
- Bako! Grozna si! On je vrlo simpatian. Presimpatian za tetku Elizabeth.
- Ima pravo! Ovaj brak potrajao je dulje od prijanjih, kad zdravo razmislim. udim
se da jo nije pobjegla. Nije li ve vrijeme?
Paula se ponovno nasmije. - Ne znam. Tko zna kad je rije o njoj? U svakom sluaju,
moda e joj taj brak biti uspjeniji od prologa.
- I svih ostalih prije toga - oporo doda Emma.
Paulu je to zabavljalo. - Pa i sama si imala nekoliko mueva, bako.
- Ne toliko koliko Elizabeth. Osim toga, nisam nizala razvode kao ona. Niti su moji
muevi bili sve mlai i mlai kako sam ja bivala starija - naglasi Emma, ali se ipak
nasmije. - Jadna Elizabeth. Ona je veliki idealist u pogledu ljubavi i braka. Romantina je
sada kao i kad joj je bilo esnaest godina. Samo bih htjela da se smiri.
- I odraste, bako. U svakom sluaju, pretpostavljam da e povesti Giannija i blizanke.
Emily je bila proli tjedan u robnoj kui u Bradfordu, pa mislim da e stii veeras.
- Hoe. Juer sam s njom razgovarala i rekla je...
Hilda je pokucala na vrata i utrala u sobu, a njezino veselo sjevernjako lice jo je
bilo zaareno. - Ruak je gotov, madame - objavi i ponosno doda: - Kuharica je pripravila
vaa najmilija jela, madame.
Emma se nasmijei. - Odmah emo sii, Hilda. - Voljela je domaicu koja je bila u
njezinoj kui ve trideset godina i s kojom cijelo to vrijeme nije nikada razmijenila
nijedne rune rijei. Najvei dio ivota Hilda je posvetila upravljanju kuanstvom u
Pennistone Royalu, i taj je posao obavljala nenametljivo i marljivo, s ponosom i ljubavi.
- to si ono govorila o Emily, bako? - upita Paula dok su izlazile za Hildom iz salona.
- Ah, da. Juer sam s njom razgovarala, i rekla mi je da e doi kolima i stii na
veeru s nama i da e moda Alexander doi s njom. Inae e on stii kasnije.

43
Bocca

daa

Hilda je stajala u hodniku ispred blagovaonice. Pridrala im je vrata, pa ula za

njima u sobu. - Kuharica je skuhala juhu od povra koju volite i ispekla divnog iverka. Pritrala je kredencu da im servira i dodala: - I krumpirie. Znam da ste rekli da vie
neete peeno zbog dijete, ali jedanput vam nee koditi, madame - rekla je, grabei
kutlaom juhu i prelijevajui je u zdjele od porculana Royal Worcester.
- Kad ti kae, Hilda - nasmije se Emma i namigne Pauli koja se tako iznenadila toj
neoekivanoj grimasi svoje bake da joj je skoro ispala iz ruke aa s vodom.
Tog poslijepodneva, dok je Paula jahala vritinom, Emma je sjedila u salonu u kojem
je uvijek radila i pregledavala sve pravne spise to su ih priredili njeni odvjetnici prije
negoli se razboljela. Neko vrijeme zamiljeno ih je prouavala, a kad je bila gotova,
telefonirala je Henryju Rossiteru u London.
Brzo je prela preko uobiajenih uvodnih ljubaznosti, kao obino, te ustro
nastavila: - Henry, kako stojimo s prodajom moje imovine?
- Sva je dokumentacija preda mnom, Emma. Upravo sam je pregledavao - odgovori
on nakaljavi se.
Emmi je njegov glas odjednom zazvuao drhtavo i umorno. Moj dugogodinji
prijatelj je ostario, tuno je pomislila. Nedostajat e mi kad ode u mirovinu. Njoj nije
padalo na um da prestane raditi. Umrijet e uspravna, za svojim pisaim stolom.
- Da, sada imam sve dokumente, Emma. Sve je prodano po povoljnoj cijeni. Odlinoj,
zapravo. Ostvarili smo malo manje od devet milijuna funti. Nije loe, ne?
- Fantastino, Henry! Gdje je novac?
- Pa ovdje, u banci. Gdje bi drugdje bio, draga? - Bio je oito zapanjen, pa i malo
uvrijeen, i Emma se nasmijeila.
- Znam da je u banci, Henry, ali na kojem raunu? - strpljivo ga je upitala.
- Stavio sam ga na tvoj privatni poslovni raun, E.H. Incorporated.
- Molim te, Henry, jo danas ga prebaci na moj tekui raun. Moj osobni tekui
raun.
Emmi je bilo jasno da je Henry zbunjen. Nekoliko trenutaka vladala je tiina, i samo
je ula njegovo glasno disanje. Napokon je ipak smogao snage: - Emma, to je smijeno!
Nitko ne stavlja gotovo devet milijuna funti na osobni tekui raun. Na tom raunu ve
ionako ima dvjesta tisua funti. Sluaj, rekla si da ti treba oko est milijuna funti za
nekakav osobni projekt, ali ostatak novca od prodaje trebala bi uloiti.
- Ne elim ga ulagati, Henry. elim ga na svom tekuem raunu. - Nasmijala se i nije
mogla a da ga ne pecne. - Moda bih htjela malo u kupovinu, Henry.
- U kupovinu! - prasne Rossiter, ne shvaajui njezinu alu. - Ma hajde, Emma! Ni ti
ne moe potroiti tu svotu na kupovinu! Pa, to je neto najsmjenije to sam ikad od
tebe uo svih tih godina otkako te poznajem. - Bio je bijesan.
- A tko ti kae da ne bih mogla potroiti taj novac, Henry? Dakako, ovisno o tome to
kupujem - jetko je odgovorila, razmiljajui kako se Henryjev fantastian smisao za
humor odmah raspline im je posrijedi novac. - Molim te, Henry, neemo vie o tome.
Odbij od toga bankovnu proviziju i porez, a ostatak stavi na moj osobni tekui raun.
Umorno je uzdahnuo: - U redu. Valjda zna to radi. Napokon, to je tvoj novac,
Emma.
Nego iji, do vraga, pomisli Emma, ali je bila prevelika dama da bi to rekla, jer bi
Henryja ta primjedba uvrijedila i zbunila. Stoga je promijenila temu, pa su jo malo
nevezano porazgovarali i oprostili se.

44
Bocca

daa

Prihvatila se rasporeda sjedenja za subotnju obiteljsku veeru i pripremila Hildi

jelovnik, a tada, zakljuavi dokumente u torbu, pola u spavau sobu da se odmori. im
je legla, Emma je umorno uzdahnula. Bit e to vrlo teak vikend, u to nije bilo sumnji.
No, nije se nimalo bojala ni strepila. Osjeala je samo hladnu ravnodunost i prirodno
gnuanje predoavajui sebi scene koje e neizbjeno uslijediti poslije obiteljske veere
u subotu.
Scene su joj se gadile, odbijale je i ljutile zbog estine i uzaludnosti, pa ih je potopoto htjela izbjei, pogotovu kad je rije o njezinoj djeci. Premda je nastojala razuvjeriti
Paulu, znala je da e biti neizbjenih prepirki slijedeih nekoliko dana. Pomirila se s tom
injenicom i ve se duevno pripremila. Nije bila sigurna da li je itko od njezine djece,
osim Daisy, ipak u posljednje vrijeme stekao dovoljno unutarnje snage da se hrabro
suoi s iznenadnom krizom. Iznenadila bi se kad bi tako bilo, ali i obradovala, jer bi to
moda ublailo neke neugodnosti. Dodue, nije morala nagaati kako e reagirati na
njezine novosti.
Emma ih je sve dovoljno dobro poznavala, pa je mogla predvidjeti i ocijeniti njihove
reakcije. Osim Daisy, koje se sve to nije ticalo, svi e biti okirani i bijesni zbog vijesti
koje e im ona saopiti, pogotovu zato to se nee moi suprotstaviti njenoj neslomljivoj
volji, superiornoj inteligenciji, iskustvu i prepredenosti. Znala je da e im zadati brz i
straan udarac, udarac koji e utjecati na njihov ivot. No, nije osjeala ni nemir ni suut,
jer su je sami prisilili da se lati maa kako bi se obranila od njihovih drskih djela na koja
su ih potakli egoizam i pohlepa.
Nije je muio ni osjeaj krivnje zbog planova to ih je skovala za budunost. Nije
osjeala ni truna samilosti ni prema onima koji e time biti najvie pogoeni. Samo joj se
srce kidalo od velike tuge koja bi je katkada guila elinom rukom, tuge zbog boli i
razoaranja u djeci, zbog neizrecivog uasa izazvanog saznanjem da su njena vlastita
djeca tako hladnokrvno kovala zavjeru protiv nje. Emma se jo prije mnogo godina
prestala nadati njihovoj ljubavi i divljenju, ali, usprkos tome, nije mogla zamisnti da e
ikada imati razloga da posumnja u njihovu lojalnost. Razorne implikacije njihovih
spletaka isprva su je zaprepastile, ali tu poetnu reakciju brzo je zamijenio slijepi gnjev,
a naposljetku je osjeala jo samo prezir. Tuno se osmjehnula razmiljajui o njihovoj
dvolinosti i planovima kojima je nedostajala i spretnost i mata.
Moda bi ih malo vie potovala da nisu bili tako prozirni i nespretni spremajui
zavjeru. Emma se uvijek, premda nerado, mogla diviti jakom i vjetom protivniku. No,
njena su djeca, i to ju je najvie pogodilo, bila posve nerazborita i naivna, to ih je i
navelo na te bezobzirne i pogubne korake i oito ih potaklo da je potcijene.
Namrtila se i potisnula misli o obiteljskim otpadnicima. Njena ljubav pripadala je
Daisy, Pauli i svim ostalim unucima. Naposljetku se uspjela potpuno smiriti, pa je
zaspala dubokim i nepomuenim snom.
Poslijepodnevni aj bio je godinama obred u Pennistone Royalu. Emma je uivala u
tom obredu, a da i nije, Hilda ne bi dopustila da ga ukinu. Kad joj je Emma to predloila
prije mnogo godina, Hilda je uzviknula: - Samo preko mene mrtve, madame. - Emma je
slegnula ramenima i bespomono se nasmijala. Hilda je bila iz tog kraja i dola je raditi k
Emmi kad je Emma kupila i restaurirala Pennistone Royal, pa je bila vie lan obitelji
nego plaena slukinja. Bila je vjerna Emmi koju je svakome tko bi je htio sluati
opisivala kao dobru jednostavnu enu bez hirova, na to bi dodala, s tipinom
jorkirskom otvorenou, i prava dama bez obzira na porijeklo. Vea dama, kaem
vam, od mnogih koje su se takve rodile! Emma je ve bila legenda u tom kraju, ne samo
zbog svog bogatstva i moi, nego i zbog dobrotvornih djela koja je inila tiho, bez

45
Bocca

daa

prenemaganja i elje za odavanjem priznanja. No, zato bi Hilda, kad god joj se pruila
prilika, ponosno nabrajala sva Emmina dobra djela i ponavljala ih kao papiga, ne
zaboravljajui spomenuti kako je Madame kolovala i njezina sina Petera na sveuilitu i
dala niz stipendija za nadarenu djecu iz Pennistonea i Fairleyja. A njezina zaklada!,
nastavila bi izvijajui vrat, prezirno frkui nosom i lukavo stiui oi: Zaklada daje
vie novca nego to smijem pomisliti. Milijune! Da, milijune. Emma Harte nije nimalo
krta, za razliku od nekih drugih bogataa u okolici. Radije bi crkli, negoli se odijelili od
nekoliko novia da pomognu siromanima. Kad nije Emmi pjevala hvalospjeve, prela
bi na Pauline vrline, jer ju je poznavala od malih nogu i voljela kao vlastito dijete.
I tako je Hilda, tono u etiri sata, dohrlila u salon nosei velik srebrni posluavnik s
prekrasnim georgijanskim srebrnim priborom za aj i s krhkim, providnim
porculanskim alicama. Pratila ju je jedna od dviju mlaih djevojaka koje su danju
pomagale u kui. I ona je nosila veliki posluavnik pun poslastica to ih je kuharica
briljivo pripravila.
- Stavi to naas na pisai stol, Brenda - rekla je Hilda - pa donesi jedan stoli i
postavi ga pokraj kamina. - Spustila je svoj posluavnik na stoli za serviranje, malo
zastala, sva zapuhana, pa pokazala Brendi kamo da smjesti drugi stol. Paljivo su sloile
posluavnike ispred kamina, a zatim je Brenda izila iz sobe i ostavila Hildu da sve
dotjera. Kritiki je pregledala kuhariino djelo, a tada se zadovoljni osmijeh stao polako
iriti njezinim bucmastim, ruiastim licem. Bilo je tu vruih pogaica, tankih kriki
kruha, maslaca, domaeg dema od jagoda, gustog vrhnja, dimljenog lososa, krastavaca i
rajice, keksa i vonih kolaa ukraenih bademima. Kao u dobra stara vremena. Hilda je
briljivo sloila fine salvete od batista i stavila ih na tanjure, namjestila male srebrne
viljuke i noeve sa sedefnim drcima, bacila nekoliko cjepanica na vatru, poravnala
ukrasne jastuie i jo jednom sve pregledala. Kad se uvjerila da je sve u redu, pokucala
je na vrata Emmine spavae sobe.
- Jeste li budni, madame?
- Jesam, Hilda. Uite - pozove je Emma.
Hilda odkrine vrata i proviri kroz otvor. - aj je gotov! - objavi veselo. - Gospoica
Paula se vratila s jahanja. Poruuje vam da e doi za nekoliko minuta. Upravo se
presvlai.
- Hvala ti, Hilda. I ja u uskoro doi.
- Pozvonite ako neto trebate, madame - doda Hilda, a zatim sie u kuhinju da i
sama popije aj i pohvali kuharicu.
Kad je malo kasnije dola Paula, zastala je na pragu i na trenutak ostala bez daha,
neoekivano dirnuta ljepotom salona. U njemu je bilo tiho i spokojno, kao da ga je
vrijeme obilo. Jedini zvuk bilo je pucketanje vatre u golemom ognjitu. Sunce se
probijalo kroz visoke prozore s olovnim okvirima, pa je sve bilo preplavljeno zagasitom
zlatnom bojom. Pokustvo i slike kupali su se u blagom svjetlu, a zrakom se irio opojan
miris zumbula i proljetnog cvijea, lebdio oko nje, obavijao je. Ta velianstvena
starinska prostorija bolno je dirnula Paulu, i srce joj se ispunilo sjetom dok su se u njoj
budile uspomene, gotovo neuhvatljive i eznutljive. Polako je klizila po sobi, gotovo se
bojei kretanja kroz tiinu, plaei se da bi utanje njezine haljine moglo poremetiti i
unititi taj ugodni mir. Utonula je u jednu od sofa, i oi su joj stale lutati po sobi,
zadravajui se na svim dobro poznatim predmetima s kojima je provela cijeli ivot.
Ovdje se lako mogao zaboraviti vanjski svijet, bolan, ruan i oajan. U mislima je
odlutala u djetinjstvo u ovoj staroj kui, u sretno doba to ga je ovdje proivjela s
majkom i ocem, bratiima, sestrinama, prijateljima. I s bakom. Uvijek s bakom. Njezina

46
Bocca

daa

baka nije nikada bila daleko, uvijek bi se nala pri ruci da joj obrie suze, da se smije
njezinim djejim psinama, da se divi njezinim malim podvizima, da je kori, mazi i ljubi.
Baka je stvorila od nje ono to danas jest. Baka joj je rekla da je pametna, lijepa,
posebna. Jedinstvena, znala je rei. Baka joj je pruala unutarnju sigurnost, povjerenje i
snagu, nauila je da se hrabro suoi s istinom...
Nije ula Emmu kad je ula, jer su joj koraci bili vrlo tihi. I Emma je zastala da se
divi, ali je njezina panja bila usredotoena samo na Paulu. Kako li je samo lijepa,
pomisli Emma, poput lika sa stare umjetnike slike, daleka i sjetna, djevica s
jednorogom. U Paulinoj vanjtini bilo je doista srednjovjekovne drai, jer je nosila
haljinu s visokim nabranim ovratnikom i dugim rukavima koji su se irili na manetama
i sputali se u dubokim naborima na njezine njene rune zglobove. Tamnoljubiasta
haljina divno je pristajala njezinim krupnim blistavim ljubiastim oima koje su se
isticale na licu kao od alabastera. Paulina crna kosa bila je strogo zaeljana i na zatiljku
privrena antiknom ukosnicom od kornjaevine, pa joj se usiljena linija rasta kose
osobito isticala. Jedini nakit bile su stare fine naunice od ametista i dijamanata, koje su
se prelijevale na suncu.
- Stigla si, mila! - uzvikne Emma i prie joj lakim koracima. - Izgleda lijepo i svjee
poslije jahanja.
Paula naglo podigne glavu. - Oh, bako, uplaila si me. Zamislila sam se.
Emma je sjela nasuprot Pauli, a tada ugledala posluavnik. - Zaboga, pogledaj svu tu
hranu. Hilda je pretjerala - promrmlja, tresui glavom kao da se ljuti. - Kako emo sve to
pojesti? Jo nekoliko sati, pa emo veerati.
Paula se nasmije. - Znam! Moda misli da se mora okrijepiti. Zna kako se usplahiri
kad te vidi. No, danas je zbilja dala sve od sebe. Kao kad sam bila mala, pa nije znala
kako da mi ugodi.
- Nisam uope gladna - mrmljala je Emma - a uvrijedit e se ako ne budemo nita
jele.
- Gladna sam kao vuk, pa se nemoj brinuti - primijeti Paula uzimajui sendvi. - Na
vritini je bilo hladno, i dugo sam jahala, pa sam dobila apetit. - Zagrizla je sendvi, i
Emma je pogleda s odobravanjem.
- Drago mi je to te barem jednom vidim da jede. Uvijek samo prka po hrani. Nije
udo to si tako mrava ...
Prekinula ju je zvonjava telefona na pisaem stolu. Paula skoi. - Ne daj se smetati,
bako - ree, hitajui prema stolu. - Vjerojatno je netko od obitelji.
Paula podigne slualicu. - Dobro je, Hilda, ja u preuzeti razgovor. Halo? Ovdje
Paula. Hoe li razgovarati s bakom? - Sluala je nekoliko trenutaka i rekla: - Da. U redu.
Dobro. Do vienja. - Paula se vratila i sjela na sofu. - Bila je to tetka Elizabeth. Dolazi
sutra ujutro i dovodi blizanke... i mua!
- Sad barem znamo - primijeti Emma i zahihoe. Telefon ponovno zazvoni. - O boe,
nee valjda svi zvati i rei kad stiu. To bi moglo potrajati do veeri - nestrpljivo e
Emma.
Paula je pourila i preuzela liniju, jer je uvijek Hilda prva dizala slualicu. - Emily!
Kako si? - usklikne kad je ula sestrinin glas. Bile su vrlo bliske. - Moe, naravno.
Upravo je ovdje. - Paula je stavila telefon na pisai stol i dala Emmi znak. - To je Emily,
bako, eli s tobom razgovarati.

47
Bocca

daa

- Poznavajui Emily, to bi mogao biti vrlo kompliciran razgovor - rekla je Emma

srdano se smjekajui. Uzela je alicu s ajem i ponijela je sa sobom da je stavi na pisai
stol. Sjela je. uzela slualicu i ustro rekla: - Zdravo, draga. Kako...
- Dobro, bako - prekine je Emily s mladenakim arom, bez daha i, kao uvijek, sva
usplahirena. - Ne mogu dugo razgovarati! Strano se urim! Samo sam ti htjela rei da
Sarah poslije podne polijee iz Londona. Doekat u je na aerodromu Yeadon u pola
sedam, pa emo svakako zajedno stii na veeru. Oh, da, i Alexander ti poruuje da e
moda zakasniti. Ujak Kit je podivljao zbog tih strojeva. Natjerao je Alexandera da
ponovno pregleda kalkulacije. Alexander je pobjesnio! Usprkos tome, nada se da e do
osam stii u Pennistone, ako to nije prekasno. Jonathan dolazi vlakom iz Londona. No,
rekao je da ne treba slati Smithersa u Leeds. Doi e taksijem.
Emily je sve to izgovorila u jednom dahu, to je za nju bilo tipino, pa se Emma na to
navikla. Naslonila se, smjekala i paljivo sluala, pijuckajui aj. Emily je uvijek bila u
vremenskom kripcu, i vie od nje same, pa se Emmi esto inilo da njezina ivahna i
blagoglagoljiva mlada unuka poznaje samo uskline reenice. - Ovaj je razgovor vrlo dug
za nekoga kome se toliko uri, draga Emily - naali se Emma.
- Bako! Ovo je bio nizak udarac! Nisam ja kriva to su me tvoji idiotski unuci
pretvorili u agenciju za prijenos svojih poruka. ekaj! Imam jo jednu. Philip e nastojati
doi sa mnom; ako ne stigne, dovest e se s Alexanderom. Draga bako... - Emily je
zastala, glas joj se stiao, odjednom postao njean i ispunjen mladenakom ljupkou. Mogu li te zamoliti za uslugu?
- Naravno, draga - odvrati Emma zatomljujui smijeh. Dobro je poznavala Emilyn
laskav ton kad god bi neto htjela postii.
- Mogu li posuditi jednu od tvojih veernjih haljina, molim te? Ponijela sam samo
nekoliko stvari kad sam dola u Bradford proli tjedan. Nisam znala da prireuje pravi
obiteljski banket. Nemam to obui. Pregledala sam danas haljine u ovdanjoj robnoj
kui ali sve je tako neukusno! A jednostavno nemam vremena otii u Leeds u tvoju
robnu kuu!
Emma se nasmije. - Ako misli da je odjea u robnoj kui neukusna, ne znam to e
ovdje nai, draga primijeti ona, pitajui se to bi toj eksplozivnoj plavokosoj djevojci
moglo odgovarati u njezinoj garderobi. Emily je navrila tek dvadeset i jednu godinu.
- Onu crvenu haljinu od sifona! Onu iz Pariza! Dobro mi stoji. I one crvene svilene
cipele - uzbueno doda Emily. - Znam da ne bi imala nita protiv da ih probam, pa sam
to uinila prolog vikenda kad sam bila u Pennistoneu. Izgledam super u tome, bako.
Molim te, smijem li? Pazit u.
- Zaboravila sam da imam tu haljinu, Emily. Naravno, moe je odjenuti ako eli. Ne
znam ni zato sam je uope kupila. Moda bi je rado i zadrala? - velikoduno predloi
Emma.
Emily duboko udahne od radosnog iznenaenja, ali ree: - O bako, ne mogu! Zastala je. - Zar je ti ne eli, bako?
Emma se nasmijei. - Zapravo i ne, Emily. Previe je upadljiva za mene. Neka ti bude.
- O bako! Boe moj! Hvala ti, bako. Ti si aneo!...
- Da, Emily? Jesi li jo neto htjela?
- Nije li nezgodno ako te zamolim da mi posudi one tvoje stare dijamantne
naunice? Uz tu haljinu treba malo... ovaj... treba neka sitnica, zar ne? - oduevljeno je
kliktala Emily. - Treba lijep nakit, to misli?

48
Bocca

daa

Emma prasne u smijeh. - Ba si smijena, Emily. Ne znam to misli kad kae stare
dijamantne naunice. Imam li ja tako neto?
- Ima! One male. Kao suzice. Nikad ih ne nosi! Moda si i njih zaboravila - natukne
Emily s nadom u glasu.
- Ah, te. Dobro. Moe staviti i njih i bilo to drugo. U meuvremenu, kako je u
robnoj kui u Bradfordu?
- Hvala, bako, za rinice, mislim. Situacija je ovdje vrlo dobra! Rei u kad se vidimo
kakve sam promjene provela. Inae je nekako mirno i dosadno.
- Pa, slijedeeg tjedna bit e u Leedsu, pa nee biti tako strano - naglasi Emma. - A
veeras emo porazgovarati o promjenama. Usput, nije vano ako momci zakasne. Hilda
uvijek petkom pripravlja hladnu veeru - objasni Emma i nastavi: - Maloprije je
telefonirala tvoja mama. Sutra dolazi s...
- Bako! Zaboga! Zaboravila sam! - prekine je Emily. - Moram te upozoriti na neto
strano! Mama je digla uasnu galamu na blizanke! Zbog nekakvog kipa to su ga
napravile za tebe. One ga silom hoe donijeti, a mama kae da je grozan i da nee stati u
auto. To me ne iznenauje, uza svu onu prtljagu koju vue sa sobom. Uglavnom, bila je
strana guva, i blizanke su uzrujane, pa se hoe doseliti k tebi i ivjeti s tobom! Samo
sam mislila da mora tono znati to te eka! - Dramatino je uzdahnula. - Kakve li
obitelji!
- Hvala to si mi rekla - zamiljeno e Emma. - Ali, nemojmo se sada zabrinjavati.
Dok Elizabeth stigne, blizanke e se smiriti, budi uvjerena. Mogu ostati neko vrijeme kod
mene ako ele. Je li to sve, Emily? - strpljivo upita Emma, premda je ve jedva ekala da
svri razgovor.
- Da. Zaboga! Moram trati, bako. Kasnim. Do vienja. Vidjet emo se veeras.
- Do vienja... - Emma je zurila u telefon, pa prasnula u smijeh. Emily je ve spustila
slualicu. Naslonila se i odmahnula glavom, jo se smijui. - Uope se ne udim to se
direktori robnih kua tresu kad se Emily pojavi na sceni. Ona je pravi vihor.
Paula se nasmijei. - Znam, ali na poslu je izvrsna, bako. Trebala bi razmisliti o tome
da je poalje u pariku robnu kuu na neko vrijeme. Bila bi fantastina.
Emma je iznenaeno pogleda. - Ali, ona ne govori francuski - ree - inae bih to
razmotrila.
- Govori, bako - Paula se uspravi i prodorno pogleda Emmu. - Ide na satove
francuskog - objasni Paula, oprezno ispipavajui teren. - Ona bi rado ila, a mislim da bi
ti ona mogla rijeiti problem koji te mui.
- Pa, razmislit u - primijeti Emma, obradovavi se Paulinoj obavijesti. Znala je da je
Emily marljiva. Moda to i jest rjeenje. Emily je poput njezinih ostalih punoljetnih
unuka radila u njezinoj kompaniji i pokazala se neumornom i marljivom. Poslije e
razmisliti o tome. Sada mora razmisliti o neposrednijim problemima. - Napravila sam
raspored sjedenja za veerom - pone Emma i natoi sebi jo jednu alicu aja.
Paula je pogleda sa zanimanjem. Smijeak joj je lebdio oko usana. - Da, rekla si mi da
e to uiniti, bako.
Emma se nakalje. - Mislim da sam svakoga postavila na pravo mjesto. Nastojala
sam odvojiti one koji se ne slau najbolje, premda sam sigurna, kako rekoh, da e se svi
ponaati pristojno i pokazati se u najboljem izdanju. - Gurnula je ruku u dep, i njezini
su prsti vrsto uhvatili papir. Jo je oklijevala da ga izvue i pokae Pauli.
- U to ne sumnjam, bako! Mnogo ih je, pa sama zna kako neki od njih mogu biti
teki. - Paula se podrugljivo nasmije. Nemogui, kako bi se ti izrazila.

49
Bocca

daa

- Da, svakako - odvrati Emma. Naslonila se i zagledala u Paulu. - Svi su vjerojatno

prije nekoliko tjedana mislili da u izdahnuti, nije li tako?
Neoekivano pitanje iznenadilo je Paulu, pa je hitro pogledala Emmu, ali je bakino
lice bilo nedokuivo, kao i obino. - Ne znam - pone zamiljeno. - Moda... - Oklijevala je,
a zatim ju je svladao gnjev na tetke i ujake. - Oh, kakve su to pijavice, bako! - ljutito
vikne. - Ne znam zato se toliko trudi oko njih! Oprosti. Znam da su ti djeca, ali uhvati
me bijes kad god ih se sjetim.
- Ne mora mi se ispriavati, draga. I predobro ih poznajem - ree Emma
neraspoloeno. - Znam da me ne dolaze posjetiti zato to su zabrinuti. Prihvatili su moj
poziv samo iz znatielje. Leinari koji dolaze da vide strvinu. No, jo nisam mrtva, niti
namjeravam tako skoro umrijeti - ree prkosno.
Paula se ustro prigne i zagleda u Emmu. - A zato si ih onda pozvala, bako, kad zna
kakvi su? - namjerno upita.
Emma se zagonetno nasmijei, i pogled joj se ukruti. - Htjela sam ih posljednji put
vidjeti sve na okupu.
- Ne govori tako, bako! Bolje ti je, i ovaj put emo se za tebe svojski brinuti. Do vraga
i posao i robne kue - strastveno uzvikne Paula.
- Kad sam rekla posljednji put, mislila sam na posljednji put to sam ih pozvala na
ovakav vikend - ree Emma. - Moram srediti jedan obiteljski problem, a budui da se to
njih tie, moraju biti ovdje. Svi. Svi zajedno. - Usne su joj se stegnule u odlunu crtu, koju
je Paula dobro poznavala, a oi zasjale tamnim sjajem.
Pauline oi zamaglile su se od brige. - Obeaj mi da im nee dopustiti da te uzrujaju
- ree, zapazivi izraz Emmina lica. - Osim toga, ovog vikenda ne bi te smio brinuti
nikakav obiteljski problem. Zar je tako vaan da ne moe ekati? - estoko je upitala.
- O, nije ivotno pitanje - lakonski odgovori Emma i slegne ramenima. - Radi se
samo o nekim pojedinostima u vezi s obiteljskim zakladama. Brzo emo sve rijeiti, a ja
im, dakako, neu dopustiti da me uzrujaju. - Slab osmijeh preletio joj je licem. - Zapravo,
ak se tome veselim.
- Ja ne - oprezno ree Paula. - Mogu li vidjeti raspored sjedenja?
- Naravno, draga - Emma se pomakne i spusti ruku u dep. Napipa papir i zastane, a
zatim ga duboko udahnuvi izvue. - Izvoli. - Prui ga Pauli, napeta i ukoena ne
usuujui se ni disati.
Dok ju je Emma netremice promatrala, Pauline oi brzo su prelazile papirom. A tada
su odjednom zastale. I rairile se. Zatim su se ponovno pokrenule, pa se vratile na
prethodno mjesto. Na licu joj se ukazao izraz potpune nevjerice. - Zato, bako? Zato? Glas joj se ljutilo pojaao, i papir je odleprao na pod kad se gotovo grevito pomakla u
naslonjau. Emma je utjela ekajui da jenja poetno iznenaenje, da se Paula smiri.
- Zato? - uporno e Paula, poskoivi, blijeda lica, drhtavih usana. - Zato si to
uinila, bako? Nema pravo pozvati Jima Fairlevja sutra na veeru. On nije lan obitelji.
Ne elim ga ovdje! Neu ga ovdje! Neu! Kako si samo mogla, bako?
Pritrala je prozoru, i Emma je vidjela kako se bori sama sa sobom da se pribere.
Ramena su joj se povila dok je elo pritiskala na prozorsko staklo, a lopatice slrale pod
svilenom haljinom. Emma ju je voljela, i srce joj se paralo dok ju je gledala, jer je duboko
suosjeala s njezinom boli. - Doi ovamo i sjedni. elim s tobom razgovarati, draga blago je pozove Emma.
Paula se naglo okrene. Oi su joj potamnjele, postale tamnoplave. - Neu s tobom
razgovarati, bako. Barem ne o Jimu Fairleyju! - Ostala je stajati do prozora, prkosna,

50
Bocca

daa

povrijeena, gnjevna. Drhtala je, krila ruke od uzrujanosti. Kako li je baka mogla biti
tako nepromiljena? Pozvati Jima Fairlevja na veeru bilo je okrutno i nepoteno, a baku
nije nikada takvu upoznala. Okrenula je Emmi lea i ponovno pritisnula elo na prozor,
gledajui zelene vrhove drvea, ali ne videi nita, zatomljujui suze to su joj navirale.
Emmi je odjednom izgledala vrlo mlada i ranjiva. Ona je jedino blago koje cijenim,
pomisli Emma dok joj se srce stezalo od ljubavi. Nju volim najvie od sve unuadi. Ona
mi nadoknauje sve jade i tegobe to sam ih doivjela. Paula, snana, neustraiva,
hrabra, vjerna, koja zapostavlja i svoju sreu da bi ugodila meni.
- Doi, draga. Moram ti neto rei.
Paula je odsutno zurila u Emmu kao da je u oku. Protiv volje vratila se do kamina,
poput mjesearke, bezizraajna lica. Jo je bila ljuta, ali je prestala drhtati. Oi su joj bile
mutne, bez sjaja, poput lazurnog kamena, a nce pepeljasto. Sjela je na sofu i ukoila se.
Bilo je u njoj neeg suzdranog, nepopustljivog, neeg ega se Emma plaila, pa je znala
da joj mora brzo dati objanjenje kako bi taj izraz zauvijek nestao s lica njezine unuke.
Emma je odabrala zaobilazni put da obavijesti Paulu kako je pozvala Jima Fairleyja na
veeru, jer nije znala kako da joj to rijeima objasni. No, sada e morati progovoriti.
Objasniti. Izbaviti djevojku od tih stranih muka.
- Pozvala sam Jima Fairleyja na sutranju veeru, jer je posredno povezan s
obiteljskim poslovima koje sam ti prije spomenula. - Zastala je i duboko udahnula, a
zatim nastavila vrim glasom, paljivo gledajui Paulu. - Ali, to nije jedini razlog.
Pozvala sam ga i zbog tebe. I priznat u ti, s radou je prihvatio poziv.
- to hoe ti... time rei... zbog mene? - uzmucala se Paula. Bila je kao oduzeta, jer
nije vjerovala njezinim rijeima. Osjetila je kako joj se tamno crvenilo razlijeva vratom i
nadire u obraze, a usta su joj ponovno zadrhtala. - Ne razumijem ... pozvala si ga... zbog
mene... - Bila je sva zbunjena. Kosa joj se izvukla iz ukosnice, pa ju je nestrpljivo odmakla
s lica. Usplahireno je stresla glavom. - O emu to govori, bako? Oduvijek si mrzila
Fairleyjeve. Ne razumijem.
Emma posegne za Paulinom lijepom, duguljastom rukom i prekrije je svojim malim,
jakim akama. Netremice je promatrala Paulu, i srce joj se stezalo dok joj je gledala u oi,
velike i duboko usaene na blijedom i bolnom licu. Emma je dotakla to beskrvno lice i
blago joj se nasmijeila, a zatim rekla promuklim apatom: - Ja sam stara ena, Paula.
ilava starica koja se borila za svaki pedalj puta to ju je vodio do onoga to danas ima.
Jaka, da, ali i umorna. Ogorena? Moda sam bila, ali sam postala i donekle mudra u
svojoj ivotnoj borbi, u borbi za opstanak, pa sam se neki dan upitala ima li smisla da se
ponos krute starice preprijei na putu osobi koju volim najvie na svijetu. Iznenada mi je
palo na um da sam sebina i glupa kad doputam da mi dogaaji od prije ezdeset
godina pomute razum.
- Jo ne razumijem - promrmlja Paula sa zbunjenim izrazom u oima.
- Pokuavam ti objasniti da nemam vie nita protiv toga da se via s Jimom
Fairleyjem. Juer sam s njim dugo razgovarala, pa sam razabrala da se njegovi osjeaji
prema tebi nisu promijenili. Da je oduvijek imao ozbiljne namjere. Ako se eli tobom
oeniti, rekla sam mu dobit e ne samo moju dozvolu nego i moj blagoslov. elim vam
od sveg srca da budete sretni.
Paula je ostala bez rijei, kao da jo ne shvaa bakine rijei. Mjesecima je sebe
upozoravala da ne smije misliti na Jima i naposljetku je prihvatila injenicu da za njih
nema budunosti. Bila je kruta prema sebi, nemilosrdno potiskivala osjeaje, ljubav,
troei energiju na rad da ne misli na tugu. Kroz oi zamagljene od suza vidjela je
Emmino lice, lice ene koju je voljela otkako ivi. Kojoj je vjerovala. Emma se s ljubavlju

51
Bocca

daa

smjekala, ekajui, a iz oiju joj je zraila mudrost i razumijevanje. Suze su polako

klizile Paulinim obrazima, i ona odmahne glavom. - Ne mogu vjerovati da si se
predomislila rekla je guei se u suzama.
- Jesam.
Ta jednostavna rije, izgovorena odluno i uvjerljivo, naposljetku je doprla do
Paulina mozga, do njezina izmuenog srca. Njezina se suzdranost rastopila poput leda
na toplom suncu. Zajecala je, i cijelo joj se tijelo ustalasalo kad su se oslobodili svi
mjesecima zatomljivani i prikrivani osjeaji. Zatim je klonula, naslijepo pruajui ruke
prema Emmi koja ju je zagrlila i njihala u naruaju kao malo dijete, gladei je po kosi i
apui joj njene rijei, kako je inila kad je Paula bila mala djevojica. - Sve je u redu.
Smiri se, mila. Sve je u redu. Obeavam ti da je sve u redu.
Naposljetku su jecaji utihnuli, i Paula digne glavu i pogleda Emmu, s drhtavim
smijekom na licu. Emma je obrisala suze s njezinih obraza i, netremice je gledajui,
rekla: - Ne elim te vie nikada vidjeti nesretnu sve dok sam iva. Bila sam dovoljno
nesretna za obje.
- Ne znam to da kaem. Ostala sam bez rijei. Ne mogu vjerovati - tiho odgovori
Paula. Jim. Jim! Srce joj je poskoilo od sree.
Emma kimne glavom. - Znam kako ti je - ree, i njezine se umorne oi razvedrie. - A
sada mi napravi uslugu i telefoniraj Jimu. Jo je u redakciji. eka te. Pozovi ga na veeru
ako eli. Ili, jo bolje, odvezi se u Leeds, pa veerajte sami. Emily i Sarah e mi praviti
drutvo, a moda e stii Alexander i ostali. - Veselo se nasmijala, a oi su joj blistale. Imam jo unuka, zna. - Paula ju je vrsto zagrlila i poljubila, a zatim bez rijei otrala u
svoju sobu.
Kao daje dobila krila, pomisli Emma, pa leti svojoj ljubavi. Sjedila je neko vrijeme na
sofi, zaokupljena mislima o Pauli i Jimu i o mnogim drugim stvarima. Zatim je iznenada
ustala, prila prozoru, protegla ukoene udove, rukama poravnala haljinu i srebrnu
kosu. Otvorila je prozor i stala gledati kroz njega.
U vrtu ispod nje drvee se ljeskalo na veernjem zraku, i sve je bilo tamnozeleno i
savreno mirno. Nije se micala ni vlat trave ni list, a i ptice su utihnule. Gledala je kako
sunovrati brzo gube blistavu boju i blijede poslije zalaska sunca, a ukrasno grmlje
polako poprima tamnu boju. Dugo je tako stajala u sumraku i gledala kako se sputa
tama, a kristalno sjeverno svjetlo blijedi na horizontu, iza niskog planinskog hrpta. U vrt
je poela prodirati maglica, obavijajui sve ispred sebe poluprozirnim opalim velom koji
se iznenada poeo dizati i zastirati drvee, grmlje i staru poploenu terasu sve dok se
sve te slike nisu stopile.
Zadrhtala je i zatvorila prozor, pa se vratila u ugodnu toplinu salona. Prela je preko
izblijedjela francuskog saga, jo drhtei od vlane hladnoe to je kroz prozor prodrla u
sobu. Podigla je ara i energino razgrnula klade, pa ih bacila jo nekoliko u kamin kako
bi se razbuktala golema vatra kakvu je voljela.
Sjedila je do kamina i zurila u plamenove, zadovoljna i smirena, i dok je ekala
ostalu unuad, u misli su joj navirala zaboravljena sjeanja iz mladosti. Razmiljala je o
Fairleyjevima. Svi su ve pomrli osim Jamesa Arthura Fairleyja, posljednjeg u obitelji. Zato bi on i Paula trpjeli zbog pogreaka mrtve generacije? - upitala se naglas, a zatim
pomislila: Imala sam pravo. To je moj dar Pauli. I njemu i njoj.
Vani je bivalo sve mranije, i na priguenu svjetlu u sobi vatra je bacala neobine i
tajanstvene sjene na zidove i strop, a meu njima je ugledala mnoga stara poznata lica.
Svoje prijatelje. Svoje neprijatelje. Sve odavno mrtve. Duhove... samo duhove koji vie ne
mogu nauditi ni njoj ni njezinima...

52
Bocca

daa

ivot je udan, pomisli, kao da se vrti u krugu. Moj je ivot poeo s Fairleyjevima i s
njima e zavriti. Dvije toke sada su se spojile i zatvorile krug.

53
Bocca

daa

Drugi dio

Ponor
1904-1905.

54
Bocca

daa

Dug je put
i teak, to iz
pakla vodi na svjetlo.
John Milton, Izgubljeni raj

55
Bocca

daa

- Mama... Mama... Jesi li budna? - blago je dozivala Emma s praga. Odgovora nije bilo.
Nesigurno je zastala, naulivi ui da uje i najslabiji zvuk, ali u sobi je bilo tiho kao
u grobu. Uznemireno je stegnula tanki al oko uskih ramena, drhtei u tankoj spavaici
od otre jutarnje hladnoe, a blijedo lice sablasno joj je svjetlucalo u mrkloj tami.
- Mama! Mama! - glasno je apnula i ula u sobu, oprezno hodajui, napipavajui put
dodirivanjem bijednog pokustva, jer joj se oi jo nisu navikle na tamu. Jedva je disala,
jer je ustajali zrak bio vlaan, hladan i smrdljiv. Zadrhtala je osjetivi iznenadnu
odvratnost prema pljesnivim zidovima, prljavoj posteljini i kiselkastom znoju. Bio je to
nedvojben zadah siromatva i bolesti. Zadrala je dah i pola naprijed.
Kad je stigla do eljeznog kreveta, srce joj je zastalo dok je piljila u bolesnicu koja je
nepomino leala pod zguvanom posteljinom. Njezina je majka umirala. Moda je ve
mrtva. Emmino mravo malo tijelo nekontrolirano se treslo od paninog straha.
Prignula se i pritisnula lice na majino tijelo, privijajui se tom krhkom liku kao da ga
eli nadahnuti novom snagom, novim ivotom. vrsto je sklopila oi i stala se tiho moliti,
strastveno i usrdno, unosei se cijelim biem u molitvu. Molim te, Boe, ne daj da umre
moja mama! Bit u dobra do kraja ivota. Uinit u sve to trai. Boe, hou! Samo ne
daj da mama umre. Emma je vjerovala da je Bog dobar. Majka joj je rekla da je Bog
dobar. Da razumije i oprata. Emma nije vjerovala u gnjevnog Boga, Boga koji uzvraa i
osveuje se, kojim je prijetio metodistiki sveenik u svojim nedjeljnim propovijedima.
Njezina je majka govorila da je Bog nepojmljiva ljubav, a majka je, znala najbolje. Emmin
Bog bio je milosrdan. On e svakako usliiti njezinu molitvu.
Otvorila je oi i poela gladiti enino oznojeno elo. - Mama! Mama! uje li me?
Kako si? - ponovno je upitala glasom drhtavim od strepnje. Jo nije bilo vidljive reakcije.
Na treperavu svjetlu siunog plamena svijee jasno se razabiralo enino lice.
Obino je bilo blijedo, ali je sada poprimilo pepeljastu boju, a kapljice znoja stopile su se
na njemu u blistavu prevlaku koja je izgledala sablasno na slabu svjetlu. Nekada bujna
smea kosa mlitavo je visila i padala na vlano elo, mrsila se i lijepila na jastuku
natopljenom znojem. Bilo je ljupkosti na tom licu, koju ni muka ni bol nisu potpuno
izbrisali, ali sve tragove njezine nekadanje mladenake ljepote poharalo je nemilosrdno
siromatvo, godine sudbonosne borbe za opstanak i, naposljetku, ta ubitana i teka
bolest. Aureola smrti lebdjela je oko Elizabeth Harte, i bilo je oito da ona nee dugo
poivjeti ni doekati proljee. Bolovala je od suice koja ju je malo-pomalo ispijala, pa je
venula i naborala se poput starice. Bile su joj nepune trideset i etiri godine.
Bolesnika soba bila je sumorna, jer nita u njoj nije moglo utjeiti ili razvedriti
bolesnicu. Nije imala nikakva komfora. Krevet je bio glavni komad namjetaja i
zauzimao je najvie mjesta ispod kose strehe. Ostalo pokustvo bilo je oskudno. U kutu
izmeu kreveta i malog prozora bio je uklijeten pleteni stol od bambusovine, a na
njemu je leala istroena crna Biblija, zemljani vr i lijek to ga je propisao doktor
Malcolm. Pokraj vrata stajala je komoda od neobraena drva, dok je umivaonik na
tamnosmeem postolju s ploom od bijelog mramora bio smjeten uza zid, s druge
strane prozora. Koliba se naslanjala na obronak tresetita, pa je u njoj bilo izuzetno
vlano i nezdravo u svim godinjim dobima, pogotovu za otrih sjevernjakih zima kad
olujni vjetar nesmiljeno vije vritinama donosei kiu i snijeg. No, usprkos vlazi,

56
Bocca

daa

spartanskoj oskudnosti i sablasnoj sredini, soba je bila besprijekorno ista. Tek oprane i
nkrobljene pamune zavjese visile su na prozoru, bogataica i malobrojno rustikalno
pokustvo blistalo je od glaanja voskom i Emmine stalne njege. Ni zrnce praine nije
uhuavalo istou istroenog drvenog poda, djelomice pokrivenog krparama izraenima
od komada veselo obojenih krpica uivenih u vreovinu. Samo je krevet bio neuredan i
zaputen, jer je Emma mogla presvui posteljinu samo jedanput na tjedan kad bi se
vratila kui iz Failey Halla gdje je sluila.
Elizabeth se s mukom i nemirno pomakne. - Je li to naa Emma? - Glas joj je bio
slabaan od napora i jedva ujan.
- Da, mama, ja sam - ree djevojka stiui majinu ruku.
- Koliko je sati, Emma?
- Tek je prolo etiri. Stari Willy nas je jutros rano probudio. Oprosti ako sam te
probudila, mama, ali sam prije odlaska u Hall htjela provjeriti da li je s tobom sve u redu.
Elizabeth uzdahne. - Ne brini, Emma. Nije mi iako loe. Ne boj se. Kasnije u ustati i...
- Poela je estoko kaljati, pa je krhkim rukama stisnula prsa nastojei suzbiti napadaje
koji bi je svu uzdrmali. Emma je natoila lijek u zemljanu alicu na stolu, pa zagrlila
majku i podigla je tako da moe popiti lijek. - Popij ovo, majko. To je od doktora Maca,
koristit e ti - uzviknula je to je vedrije mogla. Elizabeth je pokuala srknuti iz alice
izmeu napadaja upornog kalja koji joj je razdirao tijelo. Tvrdoglavo sviranje u njenim
prsima polako je popustilo, pa je naposljetku uspjela otpiti veliki gutljaj lijeka. Izmuila
se i teko je disala, ali je ipak uspjela progovoriti.
- A sada sii i pobrini se za oca i djeake, mila. Ja u se malo odmoriti, pa mi moe
donijeti malo aja prije odlaska na posao. - Grozniavi sjaj u oima polako se gubio, i kao
da je bila svjesnija okoline i djevojke koja je stajala pokraj kreveta.
Emma se sagnula i njeno poljubila majku u izborani obraz, te joj podvila pokrivae
oko mravih ramena da je zatiti od hladnoe. - Dobro, hou. - Polako je izila iz sobe i
tiho zatvorila vrata. Dok je trala uskim kamenim stubama, ne obazirui se u urbi na
njihovu veliku kosinu, do nje su doprli povieni glasovi. Ukoila se i duboko udahnula, a
neto ju je steglo u elucu. Obuzela ju je munina dok je zamiljala runu scenu koja je
eka. Winston, njezin brat, i otac ponovno su se svaali, a estina sukoba bila je
naglaena jainom njihovih ljutitih glasova. Neugodna pomisao da bi mogli uznemiriti
majku natjerala ju je da nehotice vikne. Zatomila je uplaeni krik, prekrivi usta
hrapavim rukama, te umorno sjela na hladne kamene stube bespomono se pitajui
kako da sprijei te svae. Ako ih mama uje, izvui e se iz kreveta da ih pomiri, pa
makar u to uloila posljednju mrvicu snage. Elizabeth Harte oduvijek je bila tampon
izmeu Winstona i mua. No, posljednjih nekoliko tjedana tako je oslabila da nije mogla
ustati, pa je praktiki bila zarobljena u bijednoj sobici u potkrovlju. Kad bi ula njihovu
divljaku svau, poela bi vikati, pa bi joj porasla temperatura, bolest bi se pogorala i
kaljala bi do potpune iscrpljenosti.
- Budale! - izusti naglas Emma. Odrasli mukarci, a ponaaju se kao djeca, i suvie su
sebini da pomisle na moju jadnu mamu. Ta pomisao kao da ju je naelektrizirala. Brzo je
skoila, a muninu je zamijenio hladni gnjev koji je bivao sve jai kako se Emma sputala
stubama. irom je otvorila kuhinjska vrata, te stala ukoeno i napeto na prag, vrsto se
uhvativi za dovratnik. Dok je promatrala scenu, njezine zelene oi bivale su sve
neumoljivije.
Za razliku od sumorne sobe na katu, ova je prostorija bila udobna i topla. Vatra je
plamtjela u ognjitu na kojem je itao eljezni kotao. Divovske duhovske rue na
tapetama odavno su izgubile ljetnu svjeinu, ali ostali su razmazani ruiasti obrisi koji

57
Bocca

daa

su davali zidovima topao i blag ton. Oko ognjita blistali su mjedeni predmeti, nekad
dijelovi orme, svjetlucajui na priguenom svjetlu poput tek iskovanih zlatnika. S obje
strane ognjita stajale su dvije udobne drvene stolice visokih naslona, a na suprotnoj
strani visoki kredenc, pun plavog posua s bijelim uzorkom vrbe. U samom sreditu
sobe isticao se stol od neobraena drva, okruen na est stolica sa sjedalima od
rogozine. Bijele ipkaste zavjese krasile su prozore, a pod od crvene opeke je blistao.
Bljetava vatra oivljavala je prostoriju vedrim ruiastim odsjajem, plamenovi su
veselo sukljali u dimnjak, a na polici iznad ognjita treptalo je svjetlo petrolejke.
Taj je prizor Emma stalno nosila u sebi, pogotovu u Fairley Hallu, jer je poticao u
njoj ugodu i tjeio je kad je bila sama. No, sada je ta slika, koju je tako briljivo uvala,
bila unitena. Sve je bilo na svom mjestu, nita se nije pomaklo, ali je atmosfera bila
naelektrizirana, a od zidova su odzvanjale rune i ljutite rijei. Dva mukarca, njezin
otac i brat, gledali su se kao ivotinje, zaboravljajui nju, zaboravjajui sve osim kobne
meusobne netrpeljivosti.
John Harte bio je visok i snaan mukarac, pa su ga stoga i zvali Veliki Jack. Borio se
protiv Bura u Africi 1900. godine kao narednik u puku Seaforth Highlanders, i prialo se
da moe oboriti ovjeka jednim udarcem svoje glomazne ake. Bio je krupne grae,
krna i privlana lica, kovrave kose, crne i sjajne poput bruenog ahata.
Nadvio se iznad svog sina Winstona, ake dignute u srdbi i spremne da momku
zada teak udarac. Lice mu je pomodrilo od neobuzdana gnjeva, a oi opasno sijevale. Ne ide u mornaricu, i neu to vie ni uti u ovoj kui, mome! Nisi punoljetan, a od
mene nee dobiti dozvolu. Izbij to sebi zauvijek iz glave, Winstone, jer u te inae
izdevetati. Jo te mogu izlemati, mome, imaj to na umu!
Winston je mrko gledao oca, i njegovo neobino lijepo lice bilo je zajapureno i
iskrivljeno od nemonog bijesa i srdbe, a oi ledene. - Ako hou ii, ii u naprasito je
vikao. - Ne moe me sprijeiti ako pobjegnem, i sigurno u pobjei iz te rupe bogu iza
lea, gdje nema niega osim bijede i nevolje i smrti...
- Ti, mali avole! Odgovara mi i prkosi, da ne bi! E, pobrinut emo se za to!
Winston je naas ostao kao prikovan, a tada, kad je bijes prokljuao u njemu i navro
mu u glavu, zakoraio prema ocu i dignuo ruku kao da e ga udariti. No, kroz vrtoglavu
maglicu svog slijepog bijesa vidio je neto prijetee u tim oima, pa je problijedio i
ustuknuo, zateturavi, u smrtnom strahu od oeve snage. Premda nije bio ni visok ni
miiav kao otac, Winston je bio dobro graen i jak, ali je bio njeniji, vie nalik na
majku. Znao je da fiziki nije dorastao Velikom Jacku Harteu. Spasio ga je i jak poriv za
samoodravanjem. Premda mu je bilo tek petnaest godina, bio je sve svjesniji svoje
upadljive vanjtine, pa je znao da je ona njegova najvanija prednost.
- Nemoj misliti da to nisam vidio, Winstonc! Nauit u ja tebe da ne die ruku na
mene! Tako u te isprebijati da to nee zaboraviti dok si iv. To sam ve odavno trebao
uiniti! - Dok je govorio, raskapao je crni konati remen oko pojasa na hlaama i naglo
ga strgnuo od bijesa. Omotao ga je oko desne ake preko kope i stao prilaziti Winstonu,
prijetei mu svojom neizmjernom snagom.
- Ne moe me uplaiti, oe! prodorno povie Winston, ali se ipak povukao prema
kredencu tako da se stol naao izmeu njih. - Nee se usuditi da me udari! Moja mama
ne bi ti nikada oprostila kad bi me udario tim remenom - opomenuo ga je posluivi se
jedinom prijetnjom koja bi mogla utjecati na oca.
No, inilo se da ga Veliki Jack nije uo. Brzo i ustro mu se pribliavao dok se crni
remen zlokobno njihao u njegovoj stisnutoj aci. Podigao je ruku i bio bi udario djeaka
po glavi da Emma nije utrala u tom trenutku i skoila pred oca. Zgrabila ga je za

58
Bocca

daa

podlakticu objema rukama i drala je svom snagom. Lice joj je izgledalo sablasno na
svjetlu plamena. Drhtala je cijelim tijelom. Stajala je ispred oca ne uzmiui. Samo se
Emma usuivala suprotstaviti ocu, prigovoriti mu. Obino ga je znala smiriti i obuzdati.
Premda joj je glas bio miran, u njezinim rijeima bilo je estine. - Dosta, tata! to te
je spopalo? Dere se u ovo doba, a naa mama lei gore teko bolesna. To bi trebao znati,
oe. Stidi se! Sada sjedni i popij aj, bez vike, jer u inae ja pobjei, i to e onda biti s
vama svima, ha? - Stezala je oevu ruku, stala ga vui, ali ga nije uspjela pomaknuti. Hajde, tata - rekla je laskavo, mazim tonom - ne budi tvrdoglav. Winston nee pobjei u
mornaricu. Samo se pravi vaan.
- To ti misli, zar ne, gospoice Zabadalo? - bijesno je viknuo Winston iz svog
sigurnog kuta na drugom kraju prostorije. - Pa, ovaj put nema pravo, Emma. Mislim
ozbiljno. Doista.
Emma se naglo okrenula da pogleda brata. Borila se da sauva hladnokrvnost. Prestani, Winstone - prosiktala je. - Inae e mama sii, a tako je slaba. I prekini ve
jednom s tim glupim priama o Kraljevskoj ratnoj mornarici. Tata ima pravo. Premlad si.
Mami e slomiti srce ako pobjegne. Zato prekini. Smjesta!
Winstonove oi bljesnule su od neobine mrnje i neprijateljstva. - Ti, mala
kaplarice, eto to si - podrugljivo je viknuo. - Ne petljaj se u tue stvari. Uvijek to ini.
Smui mi se kad te vidim. Nema te to vidjeti, i to li uope zna. Emma Harte! - uljivo
je vikao, ali je ipak ustuknuo pred njezinim prodornim i hladnim pogledom. No, izraz
lica joj je bio posve ravnoduan kad mu je namjerno okrenula lea. Winston je bio
pomalo svjestan injenice da se boji svoje sestre. Ne onako kako se bojao oeve surove
snage, ali na posve drugi nain koji mu nije bio potpuno jasan. - Umiljena si, Emma
Harte. Umiljena guska! - Emma se nije obazirala na posljednji izljev gnjeva. Stisnula je
usne i snagom volje zatomila reakciju.
Jack je kao kroz maglu sluao unu prepirku svoje starije djece, pa je tih nekoliko
trenutaka iskoristio da sredi uzburkane misli, stia gnjev. Sada je polako okrenuo lavlju
glavu prema sinu i prodorno ga pogledao. - Dosta, Winstone - ree glasom jo
promuklim od gnjeva, ali smirenijim. - Pusti sestru na miru. Previe si toga zakuhao u
jednom danu, i neu ti to dugo zaboraviti, obeavam ti, mome!
- Ona uvijek zabada nos u moje stvari... - odvrati Winston, ali smjesta zastane
prepoznavi ljutit blijesak u oevim oima. Osjetio je kako mu rumenilo navire u vrat i
oblijeva lice. Jack se nemirno pomaknuo kad je Emmin stisak popustio, i Winston je
shvatio da ne bi smio vie izazivati oca. Povukao se poput make u drugi kraj kuhinje
prema mlaem bratu Franku koji se uurio do bakrenog kotla tresui se od straha i
tiho plakao za vrijeme svae.
Emma je nepopustljivim, hladnim i prijekornim pogledom pratila Winstonovo
kretanje kuhinjom. U njoj je kuhalo zbog njegove gluposti i nesposobnosti da procijeni
oevo raspoloenje i zato to nije znao kada treba drati jezik za zubima. Gledajui ga
kako apui tjei Franka, poeljela je da doista pobjegne, pa bi onda moda imali malo
mira. Ta izdajnika misao tako ju je paralizirala da je pustila oevu ruku. Winstonova
prisutnost oduvijek joj je bila potrebna. Bili su nerazdruivi. Bio joj je saveznik, jedini i
prijeko potrebni prijatelj, pa ju je zaprepastila pomisao da se moda vara. Brzo se
okrenula prema ocu, zgrabila ga za ruku i rekla mu tiho, premda malo nesigurno: Hajde, tata, sjedni.
Jack Harte nije se htio odmah pokoriti odlunom ali laganom stisku njezinih ruku.
Pogledao je djevojku odozgo. Kako li je mrava, pomislio je znajui da bi mu bilo lako
osloboditi se njezina stiska. Kad bi samo malo zakrenuo runi zglob, njezino bi krhko

59
Bocca

daa

tijelo odletjelo na drugi kraj kuhinje. No, nikada nije tukao Emmu. Opustio se i dopustio
joj da ga odvede do stolice i posjedne. Zagledao se u to blijedo lice, obino tako ozbiljno i
zamiljeno, koje se jo malo trzalo od srdbe, i ganula ga je, kako ga je od sve djece samo
ona mogla ganuti. Dok je razmiljao o keri koja mu se jedina smjela suprotstaviti,
Velikom Jacku odjednom je neto sinulo. Tek je sada osjetio nepokolebljivu snagu
njezine volje, eljeznu volju koja se doimala zastraujuom u tako mladoj osobi. To
sitno, nepopustljivo lice ispunilo ga je dotad nepoznatim osjeajima, potaklo je u njemu i
ponos i strah. Ponosio se Emminom snagom, ali je zato i strepio za nju. Jednoga dana
uvalit e se u neprilike, u to je bio siguran. Bila je nepokoriva, a takvima nije bilo mjesta
u njihovu svijetu. Njihovu klasu gazila je izma gospodara. Oni e slomiti Emminu jaku
volju, i on se uasavao toga dana. Molio je Boga da to ne doivi, jer bi to slomilo i njegovo
i njezino srce.
Paljivo ju je gledao, kako da je tek sada jasno vidi nakon tolikih godina. Vidio je
njezino pothranjeno tijelo, tanak vrat, koata ramena ispod otrcane spavaice. No, vidio
je jo neto. Vidio je njezinu prozirnu kou, bijelu poput snijega na najviim brdima.
Vidio je njezine blistave oi, pune smaragdne vatre, odraz njegovih. Vidio je bujnu
crvenkastosmeu kosu koja se u iljastom luku sputala na ponosno elo. Vidio je u tom
nerazvijenom djejem tijelu pupanje ljepote; hoe li se ikada rascvjetati? Srce mu se
stezalo od nepodnoljive boli, pa je duboko ojaen tuno razmiljao o munom ivotu
koji je eka. Ve se kinjila ovdje, u Fairley Hallu, a bila je lako mlada.
Njezin jasni, djevojaki glas trgnuo ga je iz razmiljanja. - Tata, tata, zar ti nije
dobro? udno izgleda. - Nadvila se nad njega.
- Nita mi nije, djevojice. Jesi li pogledala mamu? Kako joj je?
- Bilo joj je loe prije negoli sam sila, ali sada joj je lake. Odmah u joj odnijeti malo
aja.
Udaljila se od njega, a on joj se nasmijeio, pokazujui svoje bljetave, bijele zube,
gledajui je s ljubavi, ali nije mu uzvratila srdanost, kako je obiavala, kako se on nadao.
Samo ga je potapala po ruci i uputila mu dug, prodoran pogled, i on se odjednom osjeti
prekoren i postien od vlastitog djeteta, kao da je on dijete a ona roditelj. To ga je
beskrajno smetalo, jer Emma mu je bila najdraa, razumio ju je i duboko ljubio. Nije htio
biti ponien u njezinim oima. Njezina ocjena bila mu je vrlo potrebna. On se mehaniki
nagne i posegne za cipelama uz ognjite. Ve je bilo kasno i ubrzo e morati poi u
ciglanu Fairley u kojoj su radili on i Winston. Bila je na cesti za Pudsey, pa im je trebalo
jedan sat pjeice do lamo.
Emma je prela preko kuhinje, nabijena energijom i sa vrstim nakanama. Htjela je
raspriti neraspoloenje, vratiti stvari na uobiajeni kolosijek, jer se nije mogla dugo
ljutiti, premda ju je jo izjedala njihova nepromiljenost. Kriom je pogledavala Franka
pokraj bakrenog kotla. Ponovno se smirio i usredotoio na pravljenje sendvia to e ih
ponijeti za ruak u limenim porcijama. Pourila je da mu se pridrui i odluno je
zasukala rukave, a zrak je bio nabijen njezinom vitalnou.
- to to radi, Frank? - uzvikne priavi djeaku i rairi oi od iznenaenja, tresui
glavom od uzbuenja. - Premazuje kruh kao da i sutra nije dan! - Zgrabila je no iz ruke
preplaena djeaka i, ljutito cokui jezikom, stala skidati sloj masti s kruha. Zatim je tu
mast briljivo spremila u smei kameni up na dasci za meso to je prikrivala otvor na
bakrenom kotlu. - Jo nismo gospoda, Frank - nastavi ona i vjeto dovri sendvie,
preklopivi krike kruha i prerezavi ih na polovice odlunim zamasima.
Frank je ustuknuo od Emme, donja mu je usna drhtala, oi boje ljenjaka bile su
prepune vrelih suza, a upalo lice preplaeno. Franku je bilo dvanaest godina, i bio je

60
Bocca

daa

premalen za svoju dob. Zbog svijetle kose, meke kao paperje, mlijene puti i njena lica
doimao se ljupko, gotovo kao djevojica. Na njegovo veliko ponienje, zbog ljepukaste
vanjtine nazivali su ga sekicom u Fairleyjevoj tvornici, u kojoj je radio kao nosa
kalema. Pod Winstonovim strunim nadzorom nauio je uzvraati udarce, ali se radije
klonio bockanja i izazivanja, pa bi visoko uzdignuo glavu kao da ih nije uo. Bio je
osjetljiv i tankoutan, ali je znao podnijeti uvrede, te ponosno i dostojanstveno prijei
preko njih.
Svijetla kosa pala mu je na oi, pa ju je nervozno uklonio i uzbueno se obratio
Winstonu, svom branitelju koji se upravo oprao nad sudoperom. - Nisam htio nita loe,
Winstone - rekao je jecajui, a suze su mu se slijevale niz pjegave obraze. Emma mi
nikada prije nije prigovorila kad bih predebelo namazao kruh. - Iznova se rasplakao, sav
zbunjen i povrijeen.
Winston je isprva zaueno pratio njihov razgovor, a zatim ga je on poeo
zabavljati, jer je znao da Emma svojom ustrou ponovno dokazuje majinski autoritet
i uspostavlja uobiajenu jutarnju koloteinu. Znao je da prigovaranjem i galamom zbog
masti nije mislila nita loe. Spustio je runik, privukao djeaka i podigao ga u naruje
tjeei ga.
- Neka me vrag odnese! - uzvikne glumei zgraali je i obraajui se ocu. Ugrizao se
za usnu da zatomi smijeak, pa nastavio: - Nisam ni mislio da u doivjeti dan kad u
vidjeti nau Emmu kako se pretvara u krticu. ini mi se da je naa djevojka pobrala
neke navike od starog Fairlevja. - Izgovorio je to blagim glasom, a iz njegovih, sada
vragoljastih oiju nestalo je neprijateljstva.
Emma se naglo okrenula prema njima, sva zajapurena na svjetlu vatre to se dizala
u dimnjak i pozlatila joj kosu. Zamahnula je noem ispred sebe. - To nije poteno! Nisam
krtica! Je li tako, tata? - obratila mu se za pomo i bez daha nastavila prije negoli je
uspio odgovoriti: - U svakom sluaju, stari Fairley je tako bogat da su mu se iskrivile
noge od teine novca, a znate li zato? Ne bi s vama podijelio ni mrvu kruha. Eto, zato! Sva se usplahirila, premda ne i naljutila, a lice joj se zaarilo od neugodnosti. Winston je
znao da je svojim bockanjem pogodio cilj, jer je Emma prezirala krtost, i bila je to
najtea optuba koju joj je netko mogao uputiti, pa i u ali. Osjeala se postienom.
Zabacila je glavu i rekla, sva nakostrijeena: - Premazao ih je prst debelo. Ne biste
mogli ni pojesti te sendvie. Bilo bi vam zlo, eto.
Zurili su u uzrujanu djevojku koja je jo mahala noem prema njima, zajapurena kao
rak, a zatim je Winston prasnuo u smijeh, jer vie nije mogao sakriti koliko ga sve to
zabavlja. Jack ga je zapanjeno pogledao i skupio guste crne obrve koje su se sada u cikcak liniji protezale njegovim elom dok je zbunjeno zurio u momka. No, vidio je da
Winstonov smijeh nije zloban, a zamijetio je i Emminu sve jau zbunjenost i osjeaj
ponienja. Gledajui as jedno as drugo zarazio se Winstonovim smijehom. Zahihotao
je i udario se akom po koljenu.
Emma ih je bijesno gledala, a zatim se njezinim licem poeo polako iriti smeten
osmijeh. I sama se nasmijala. - Koliko strke oko malo masti - promrmlja kroz smijeh
tresui glavom dok je sputala no. Frank ih je sve zbunjeno pratio pogledom, najprije
nita ne shvaajui, a kad se uvjerio u njihovo veselje, stao se i sam smijati briui suze
rukavom sive koulje. Emma ga je vrsto zagrlila. - Nemoj to tako uzeti k srcu, mili.
Nisam mislila nita loe, mala budalo. I ne brii nos rukavom - opomenula ga je otrim
glasom zagladivi mu kosu i poljubivi ga njeno u tjeme.
Smijeh je prekinuo napetost to je vladala u kuhinji i, kao nekim udom, ponovno
uspostavio ugodnu i toplu obiteljsku atmosferu. Emma je odahnula i ponovno poela

61
Bocca

daa

zapovjednikim glasom: - Moramo to prije krenuti, jer emo inae zakasniti na posao! uzvikne bacivi pogled na sat iznad ognjita. Bilo je etvrt do pet, a njezin otac i Winston
morali su poi u pet kako bi stigli u ciglanu do est, jer su se tada morali javiti
predradniku. Opipala je ajnik ispod pokrovca. Jo je bio topao. - Hajde, Frank, ponesi
gore mami aj umjesto mene - rekla je ulijevajui aj u veliku alicu i dodajui obilnu
koliinu mlijeka i eera. - Tata, stavi jo drva na vatru, molim te. Natrpaj dosta tako da
vatra potraje do dolaska tetke Lily. Winstone, operi sue dok pripremim porcije. Tata,
ne zaboravi staviti reetku ispred ognjita.
Pruila je Franku alicu aja i nastavila: - Pitaj mamu ako hoe kruha i dema i
pouri, deko, jer jo imam mnogo posla u kui prije odlaska u Hall. - Frank je paljivo
obuhvatio alicu ruicama i pohitao kuhinjom, i koraci su mu muklo odzvanjali na podu
od opeke dok je urio prema stubitu. Tiho zvidei, Winston je pokupio prljave alice i
tanjure sa stola i odnio ih u sudoper, dok je Jack stavljao cjepanice u ognjite. Emma se
smjekala u sebi. Mir je bio uspostavljen. Prila je bakrenom kotlu i poela zamatati
sendvie pamunim ubrusima to ih je mama tako briljivo porubila, najprije ih vlaei
kako bi sendvii ostali svjei.
Jack je posvetio panju vatri i na cjepanice razasuo dragocjene komadie ugljena,
zatim naslagao odozgo hrpu ugljene praine da bi se vatra odrala do dolaska njegove
sestre Lily koja e se kasnije brinuti za Elizabeth. Okreui se svojim velikim tijelom da
uzme reetku kradomice je pogledao Winstona koji je mehaniki prao sue u sudoperu;
bilo mu je ao zbog provale bijesa. Nisu se mrzili, ali su sve tee obuzdavali razdraenost
to bi ih obuzimala kad god bi se poveo razgovor o Winstonovu odlasku. Nije ak ni
krivio momka to eli otii iz Fairleyja, ali mu ipak nije mogao dopustiti da ode. Doktor
Malcolm nije rekao nita odreeno o Elizabethinu zdravstvenom stanju, ali Jacku nije ni
trebalo lijeniko miljenje da bi potvrdio svoje sumnje. Umirala je. Winstonov odlazak
strpao bi je odmah u grob. Bio joj je najdrae dijete. Voljela je svu svoju djecu, ali
Winston je za nju bio neto posebno, jer je bio najstariji i vanjtinom vrlo nalik na nju.
Jack ga se nije usudio pustiti, a ipak nije djeaku mogao otkriti razlog. - A on uvijek
izabere krivi trenutak da govori o tome - promrsi Jack stavljajui zatitnu reetku ispred
ognjita. Na trenutak se naslonio na reetku i zagledao u vatru, obnevidio od silne tuge i
oaja. Tugovao je zbog Elizabeth prema kojoj je ivot tako nemilosrdan i oajavao zbog
djece koja e ostati bez majke prije negoli okopni snijeg.
Osjetio je lagan dodir na ruci i znao je da je Enmin. Grlo mu se stisnulo. Glasno se
nakaljao i uspravio, nastojei se nasmijeiti. - Da, mila, to hoe?
- Zakasnit e, tata. Poi k mami i pozdravi je prije odlaska.
- Dobro, djevojko. Samo da operem ruke od ugljena. - Jack prie sudoperu pokraj
kojega je Winston brisao sue. - Idi gore pa pogledaj mamu, Winstone, a ja u odmah
doi. Zna i sam kako se uzruja ako je svi ne pozdravimo prije odlaska. - Winston kimne
glavom, brzo obrie posljednje alice, pa izie iz kuhinje, jo nervozno zvidei.
Jack dobaci pogled Emmi koja je stajala pokraj bakrenog kotla s limenkom za aj u
ruci. Odmjerila im je mjeavine aja i eera i istresla ih u komadie papira, pa paljivo
zavrnula krajeve da se nita ne prospe. - Nazepst e u toj spavaici, Emma, a taj al nije
uope i opao! Obuci se, jer je ovdje sve gotovo.
- Dobro. Hou, tata. Upravo sam spremila aj za vas - rekla je vedro se smjekajui, i
ta je vedrina iznenada ozarila njezino cijelo lice. Njezine oi, neobino intenzivne i ive
zelene boje, sada su blistale, i Jack je znao da njezina ljubav prema njemu nije ugroena.
S drugog kraja kuhinje pritrala je ocu. On joj se odozgo smjekao. Stala je na prste i,
zagrlivi ga mravim rukama, povukla njegovu glavu dolje, prema sebi. Poljubila ga je u

62
Bocca

daa

obraz i rekla: - Do vienja do idue subote, tata. - Jack ju je na trenutak zadrao u

zagrljaju, i njegove su se ruke zatitniki stegnule oko nje kad ga je zapljusnuo val
njenosti. - Dobro, ljubavi, pazi na sebe u Hallu - promrmljao je. Otrgnula se iz njegova
zagrljaja, te munjevito projurila kroz kuhinju, i Jack je ostao sam.
Uzdahnuo je i posegnuo za kaputom koji je visio na kuki iza vrata. Prstima je pipao
po depovima pa izvukao konate remenie kojima je vezivao nogavice hlaa od
kordsamta radi zatite nogu od praine u ciglani. Sjeo je za stol i zakopao ih, pitajui se
da li da kae Elizabeth kako je u ciglani dao otkaz. Namrtio se i krupnim rukama
spretno pritegnuo remenie. Jack se na to teko odluio, jer radnih mjesta nije bilo
dovoljno, pa su mnogi mukarci bili nezaposleni. Osim toga, volio je raditi na zraku,
premda je prebacivanje vlane gline deset sati na dan bilo krvav posao. Nije mu smetao
naporan rad, ali mu je smetala plaa koju mu je donosio, pa je to i rekao Stanu,
predradniku, prolog petka. - Osamnaest ilinga i deset penija nije nikakva plaa, Stane.
Pogotovu ne za ovjeka s obitelji. Imam troje djece. Naravno, za djecu ne krivim nikoga
osim sebe, ali s plaom prokletog starog Fairlevja mogao bih crknuti od gladi. Ba tako, a
ti to dobro zna. Stane - rekao mu je otvoreno.
Stan je odmahnuo glavom, i premda je donekle suosjeao s njim, nije mogao
pogledati Jacku u oi. - Da, Veliki Jack, ima neeg u tome to govori. To je zloin, znam.
Ali, ima i predradnika koji dobivaju samo dvadeset ilinga na tjedan. Ni sam ne dobivam
mnogo vie. Ali, ne mogu nita. Prihvati to, ili daj otkaz, ovjee. - Jasno i glasno je rekao
Stanu da e otii, pa je protiv volje otiao u Fairleyjevu tvornicu u subotu ujutro, s
kapom u ruci, progutavi ponos. Posjetio je Eddieja, predradnika, svog prijatelja od
djetinjstva, koji ga je primio u slubu s poetkom rada za tjedan dana i plaom od
dvadeset ilinga na tjedan, svakako veom, premda ni to nije bilo nita naroito.
Razmiljao je da li da to ispria Elizabeth, ali je odjednom odluio da uti. Znala je da mi
prezire tvorniki rad, pa bi je time samo raalostio i oteao joj stanje. Ne, nee joj nita
rei sve dok slijedeeg tjedna ne pone ondje raditi. Tjeilo ga je samo jedno. Tvornica je
bila na kraju sela, u dolini, na obali rijeke Aire, samo deset minuta od kue. Bit e blizu
ako ga Elizabeth zatreba, ako iskrsne neto hitno, i ta ga je pomisao tako razvedrila da
mu se tvorniki posao vie nije toliko gadio.
Crkveni sat u selu otkucao je pet puta, pa je skoio i brzo proao kroz kuhinju s
lavljom elegancijom pokreta svojstvenom visokim mukarcima. Skakao je po dvije
siepenice, a cipele okovane avlima odzvanjale su na kamenom stubitu otrim
metalnim zvukom, neobinom i otunom jekom u tiini kuice.
Emma se obukla i stajala je s Winstonom i Frankom pokraj kreveta. Doimali su se
tuno u neuglednoj i iznoenoj odjei punoj zakrpa. No, ta je odjea bila besprijekorno
ista i uredna, kao i oni sami, umiveni i briljivo poeljani. Koliko god su se vanjtinom
meusobno razlikovala, bilo je u toj djeci profinjenosti koja se toliko isticala da se
njihova bijedna i izlizana odjea nije gotovo ni zamjeivala. Bili su neobino
dostojanstveni dok su ondje stajali mirni i sveana lica. Razdvojili su se i napravili
mjesta Jacku kad je ustrim koracima uao u sobu, nabijen energijom, s veselim
smijekom namijenjenim bolesnici.
Elizabeth je leala poduprta jastucima, blijeda i iscrpljena, ali je grozniava izraza
nestalo s njezina lica, pa se doimala smirenom. Emma ju je umila i poeljala. Plavi al
to ga je omotala oko majinih ramena naglaavao je plavetnilo Elizabethinih
neuobiajeno lijepih oiju, a njezina se kosa lepezasto irila na jastucima poput
povjesma meke svilene pree. Ni traak boje nije naruavao bljedou njezina lica, pa je
Jacku, na svjetlu svijee, nalikovala na rezbarenu bjelokost to ju je vidio u Africi, fino

63
Bocca

daa

oblikovanih obrisa i ploha, dotjeranih oblika. Doimala se poput male i vrlo njene
figurine. Lice joj se ozarilo kad je ugledala Jacka. Slabano je ispruila mrave ruke
prema njemu i kad je on stigao do kreveta, privukao ju je gotovo divlje, vrsto privijajui
njezino krhko tijelo uza svoje, jako i muevno, kao da je nikada nee pustiti da ode.
- Danas izgleda neusporedivo bolje, ljubavi - ree on tako njeno kao da dahom
gladi zrak. U tom trenutku glas mu je bio gotovo neprepoznatljiv.
- Bolje mi je, John - izjavi ona hrabro. - Bit u veeras na nogama kad se vratite s
posla i skuhat u vam juhu od ovnee glave s valjucima i ispei pogau.
Njeno ju je pustio i ponovno smjestio na jastuke, i dok je gledao to dirljivo, isueno
lice, nije ga vidio onakvim kakvo je uistinu bilo. Vidio je samo prekrasnu djevojku koju je
poznavao cijelog ivota. Promatrala ga je s takvim povjerenjem i divljenjem da mu se
srce kidalo od tuge, a nije mogao nita uiniti da je spasi. Ponovno ga je svladao
neobian poriv, poriv to ga je utio sve ee i jae, prisila da je uzme u naruje i iznese
iz te bijedne sobice i otri s njom na visoravan, za ime je oduvijek eznula. Ondje, na
vrhu, zrak je bio ist i svije, a nebo golemi odraz njezinih oiju, pa je na neobjanjiv i
tajanstven nain pomislio da bi vjetar na visoravni rastjerao njezinu bolest, da bi
udesno uskrsnula, nadahnuta novim ivotom.
No, olujni vjetrovi sa sjevera rastjerali su boje i blijede isparine dugih ljetnih dana.
Kad bi barem bilo ljeto, on bi je svakako odnio gore, na Vrh svijeta, kako ga je zvala, i
poloio bi je na humak od vrijeska, usred zelene paprati i njenog, mladog lia
borovnice, pa bi ondje zajedno sjedili, zadovoljni, zatieni Ramsdenskim hridima, a
sunce bi ih grijalo i drutvo bi im pravile samo konopljarke i eve, leprajui na
magliastom zlatnom svjetlu. Na alost, to je bilo nemogue. Zemlja je bila tvrda od
neumoljivog februarskog mraza, a nepregledna vritina divlja i pusta pod sumornim i
kinim oblanim nebom.
- Johne, ljubavi, jesi li uo to sam rekla? Veeras u biti na nogama, pa moemo svi
zajedno veerati ispred ognjita, kao prije moje bolesti. - Elizabethin glas bio je ispunjen
novim ivotom, treperavim uzbuenjem to ga je nedvojbeno potaknula Jackova
prisutnost.
- Ne smije iz kreveta, ljubavi - upozori je on promuklo. - Lijenik kae da mora
potpuno mirovati, Eizabeth. Lily e doi kasnije i brinuti se o tebi i nama napraviti
veeru. Mora mi obeati da nee praviti gluposti, mila. Hajde, obeaj mi.
- Oh, previe se brine, Johne Harte. No, obeavam ti, ako ti to priinja zadovoljstvo.
Ostat u u krevetu.
On se nagne i apne joj tako tiho da ga je samo ona mogla uti: - Volim te, Elizabeth.
Svim srcem.
Zagledala se duboko u njegove oi i ugledala u njima odraz ljubavi, jasan,
nepromjenjiv i trajan.
- I ja tebe volim, Johne - ree - sve do svoje smrti, pa i poslije.
Brzo ju je poljubio, gotovo se ne usuujui da je ponovno pogleda, a zatim se udaljio
od kreveta trzavim kretnjama, nekoordinirano, kao da je izgubio vlast nad i i jelom.
Preao je spavau sobu u tri brza koraka. - Hajde, Winstone, poljubi mamu, pa idemo.
Kasnimo, mome - grubo ga pozove da prikrije osjeaje.
Winston i Frank poljube majku i posve se tiho udalje prema vratima. Winston se
nije obratio Emmi od svae u kuhinji, ali sada joj je dobacio svoj najprivlaniji i
najvedriji osmijeh. Na vrhu stubita joj je rekao: - Do vienja, mila, do subote.

64
Bocca

daa

Mahnula mu je i nasmijeila se. - Do vienja, Winstone. - Zatim je dodala, kao da se

tek sada toga dosjetila: - A ti, Frank, bit e bolje da se spremi za posao. Sii u zaas, pa
moemo poi zajedno. - Frank je popustljivo kimnuo malom glavom nekoliko puta,
blijeda i ozbiljna lica. - Dobro, Emma - uzvikne i buno se spusti stubitem iza Winstona.
Emma sjedne na rub kreveta. - Treba li neto prije nego to odem, mama?
Elizabeth odmahne glavom. - aj je bio dobar, mila. Nita mi ne treba dok ne stigne
tetka Lily. Nisam gladna.
Nikad nije gladna. Kako e uope ikada ozdraviti ako nikada ne jede, pitala se
Emma, pa dodala, glumei vedrinu: - Dobro, mama, ali mora pojesti ono to donese
tetka Lily. Mora prikupiti snagu.
- Hou, mila - ree Elizabeth i slabo se nasmijei.
- Da ugasim svijeu? - upita Emma na odlasku.
Elizabeth s ljubavlju pogleda djevojku. - Da, moe. Jo u se malo odmoriti. Ti si
dobra djevojka, Emma. Ne znam to bih bez tebe. A sada idi u Hall, ne bih htjela da
zakasni kad te ve gospoa Turner puta kui usred tjedna da vidi kako sam. I pazi
kako se ponaa. Gospoa Fairley je prava dama, zna.
- Dobro, mama - apne Emma, trepui da prikrije suze. Njeno je poljubila majku i
namjestila joj krevet, ustro protresavi jastuke i poravnavi plahtu i poplun. - Kad se u
subotu budem vraala kui, donijet u ti granicu vrijesa, mama. Moda ih pod hridima
mraz nije sve unitio - ree prije odlaska.

65
Bocca

daa

Jack i Winston otili su u ciglanu, a Frank je ostao sam u kuhinji u kojoj je sada svjetlo
bilo prigueno, jer je Jack, kao i uvijek prije odlaska, ugasio petrolejku. Jedino
osvjetljenje bile su svijea na stolu i vatra, koja bi se povremeno rasplamsala i na
trenutak ispunila prostoriju blagim drhtavim svjetlom. Mrane sjene sablasno su
vrebale u kutovima kuhinje, i sve se smirilo, samo su cjepanice na ognjitu neprekidno
pucketale i povremeno pitale i iskrile se.
Frank je sjedio na stolici s visokim naslonom, pokraj vatre, i na njoj je izgledao
poput patuljka, jer je bila velika, pa se doimao jo sitnijim i krhkijim. Bio je vrlo njene
grae, ali usprkos tome bio je neoekivano vrst i ilav, poput malog terijera.
Jutros se doimao izgubljeno u sivoj radnoj koulji i vreastim hlaama, naslijeenim
od Winstona, a njegove noge u briljivo pokrpanim sivim arapama, koje su se njihale
preko ruba stolice, pobuivale su samilost i izgledale preslabe za noenje tekih,
prevelikih i runih cipela, koje su takoer nekada bile Winstonove. Usprkos takvoj
vanjtini, Frank Harte nije, zapravo, bio nimalo izgubljen, jer je njegov unutarnji svijet
bio ispunjen prekrasnim predodbama i uzvienim snovima i nadama, pa mu je
svakodnevni ivot bio potpuno nevaan. Taj savreni unutarnji svijet titio ga je od
nesmiljenosti ivota u siromatvu, ulijevao mu snagu, pa je uglavnom zaboravljao
odricanja i oskudne prilike u kojima su ivjeli.
Frank je, zapravo, bio sretan djeak, zadovoljan to se moe povui u svijet mate,
iv i bogat, i bio je doista obeshrabren i tuan samo onda kad je prolog ljeta morao
napustiti crkvenu kolu u selu. Pomirio se nekako sa sudbinom i hrabro prihvatio
injenicu da mora raditi u tvornici s ostalim djeacima i skupljati prazne kalemove za
preu. Otac mu je rekao sa aljenjem, premda odluno, da im je potrebno tih nekoliko
ilinga to ih donese kui svaki tjedan, pa je stoga napustio kolu kad je navrio
dvanaest godina. Bio je neobino bistar uenik, eljan znanja koje je upijao
nevjerojatnom brzinom, zadivljujui uiteljicu. Smatrala ga je jedinstvenim i rastuila se
kad je ustanovila da ga eka sudbina tvornikog radnika. Znala je da bi mogao postii
mnogo vie u ivotu samo kad bi mu se dala prilika; no, takoer je znala da mu je takva
sudbina odreena porijeklom.
Premda Frank nije vie iao u kolu, nastavio je uiti sam koliko je god mogao. itao
je i ponovno itao mravu hrpicu majinih izlizanih knjiga i sve ega se mogao dokopati.
Rijei su u njemu budile strahopotovanje i opinjavale ga, pa ih je silno volio, i ta je
ljubav graniila s oboavanjem. U glavi bi oblikovao i preobliavao reenice i nije
prestajao pisati kratke odlomke u prozi na dragocjenim komadima papira to ih je
Emma donosila kui iz Halla. Neprestano je bio zaokupljen apstraktnim pojmovima,
premda jo nije shvaao da su to apstraktni pojmovi, pa su mu bili zagonetni i izazivali
ga. Frank Harte bio je doista pravi mali mislilac sa svim znaajkama koje rese
briljantnog intelektualca.
Sjedio je i netremice zurio u vatru, sa alicom aja u ruicama, ushiena lica i oiju,
sanjarei o beskrajnim i nevjerojatnim vizijama to su mu se ukazivale u treperavim
plamenovima. U jednom trenutku potpuno ga je zaokupila jedna pjesnika misao, tako
krhka da je gotovo bila neopipljiva, pa mu je radostan izraz preletio licem, a njena se
usta izvila od ushita.

66
Bocca

daa

Vrata su zakripala, uplaila ga i on je naglo dignuo glavu i okrenu se. Emma je ula
u kuhinju, tiha i zaokupljena mislima. Frank je poeo pijuckati aj, a njegove su oi boje
ljenjaka zurile preko ruba alice i pratile njezine pokrete. Zastala je pokraj prozora,
pomakla zavjese i, gledajui van, rekla ne okreui se: - Vani je jo mrak, ali jo ne
moramo poi. Moemo priekati da se malo razdani, a ja u trati dio puta do Halla, pa
neu zakasniti.
Frank je spustio alicu do ognjita i rekao: - Tata je napunio ajnik vrelom vodom i
rekao mi da ti napravim sendvi. Ondje je, na bakrenom kotlu.
Paljivo je pogledala sendvi, pa je Frank, zamijetivi izraz njezina lica, uzviknuo
branei se: - Nisam ga debelo namazao. Premazao sam ga i skinuo sloj, ba kako si rekla,
Emma. - Emma je zatomila smjeak, a koa oko oiju joj se namrekala od zadovoljstva
dok je toila sebi aj i stavljala sendvi na tanjur. Ponijela ih je do ognjita i sjela
nasuprot Franku. Zvakala je sendvi odsutna duhom, jo zabrinuta zbog majke.
Njezin mali brat promatrao ju je zamiljeno i pomalo znatieljno, jer je bio vrlo
osjetljiv na reakcije svoje sestre koju je oboavao. Neprekidno joj je nastojao ugoditi, ali
bi od arke elje obino izveo neto smijeno i glupo i time je razljutio i izvrgao se
njezinoj srdbi. No, ne bi nikada potrajala. U njegovim svijetlim oima italo se ne malo
divljenje kad se prignuo i rekao joj, povjerljivo i vrlo sveano: - Drago mi je to si
prekinula njihovu svau. Bojim se kad viu. Bojim se, Emma.
Odsutno ga je pogledala, zamiljena, sputajui tanjur na ognjite. - Znam. I uvijek ni
zbog ega.
- Eto, jo se bojim - brzo nastavi djeak - zato sam i debelo namazao kruh, zna. Bio
sam sav ivan - ree nastojei se rasteretiti krivnje.
Emma se nasmije. - Oh! I ti si mi neki junak, Frankie! - ukori ga.
Djeak se nakostrijeio. Njegovo se mravo tijelo napne i blage oi iznenada sijevnu
kad je uzviknuo neuobiajeno estoko: - Mama kae da me ne smije zvati Frankie,
Emma!
Emma ga je paljivo pogledala. Iznenadila ju je njegova temperamentna reakcija
kakvu nije poznavala. Opazila je da se ne ali, pa mu je, smijeei se, rekla: - Oprosti, mili.
Ima pravo, mama mrzi nadimke.
Frank se uspravi na stolici, vana i dostojanstvena dranja. - Mama kae da sam
veliki momak, a Frankie je ime za bebe! - uzvikne kretavim, ali ipak zaudno odlunim
djeakim glasom.
- Istina je, velik si - odvrati Emma, srdano mu se smjekajui. - No, mislim da bismo
trebali ubrzo krenuti. - Pokupila je prljavo sue i odnijela ga u sudoper, oprala ga i brzo
obrisala, a zatim se vratila do ognjita. Uzela je svoje cipele s mjesta gdje ih je otac
ostavio da se zgriju i odluno ih obula. Vezujui ih, Emma je kriom pogledala Franka i
nestrpljivo pomislila: Eto ga, opet sanjari. Ba e mu koristiti ti njegovi snovi! Ona je
rijetko imala vremena da se preda matanju, ali i kad bi mu se predala, njezini su snovi
bili neromantini, konkretni i praktini. Snovi praktine osobe. Sanjala je o toplim
kaputima za sve njih. O mnogo lijepog kamenog ugljena u podrumu. O smonici
prekrcanoj dimljenim unkama i kolutovima sira, velikim komadima govedine, pa
redovima i redovima voa i povra, ba kao u ostavi u Hallu. O zlatnicima to zveckaju u
njezinoj torbici, dovoljno da podmiri sve potrebe, da majci kupi poneku delikatesu i ocu
nove cipele. Uzdahnula je. Frank je sanjao o knjigama i o posjetu Londonu i o vonji u
lijepim koijama i odlasku u kazalite, a te su snove pothranjivali ilustrirani asopisi to
ih je povremeno donosila iz Halla. Winston je sanjao o odlasku u mornaricu i o

67
Bocca

daa

putovanju oko svijeta i o pustolovnom ivotu u egzotinim krajevima. Frank i Winston

sanjali su o uitku i slavi. Emma je sanjala, kad je za to imala vrernena, o opstanku.
Ponovno je uzdahnula. Kakvi zlatnici! Bila bi zadovoljna i da dobije nekoliko ilinga
vie na tjedan kako bi im svima pomogla. Odluno se digla, uzela kaput i obukla ga, pa
pozvala Franka: - to sjedi i zuri u vatru ko tele u arena vrata! Obuci kaput. Sada je
dvadeset do est, i zakasnit u ako ne pourim.
Pruila je Franku kaput i al koji je zavezao oko vrata. Emma je, cokui i tresui
glavom, odmah razvezala al i omotala ga oko njegove male plavokose glave i privrstila
ga ispod brade. Uzela je kapu pa mu je vrsto nabila preko ala na glavu, ne obazirui se
na njegovo izvijanje i negodovanje.
- Oh, Emma, ne volim tako nositi al - prkosno je viknuo. - Smijat e mi se deki i rei
da sam curica.
- Od toga ti se nee zgrijati ui, a ve sam ti rekla, Frank, da se ne obazire na ono to
drugi govore. A sada pouri.
Zavezala je i sebi al, pruila Franku limenu porciju, jo jednim pogledom
obuhvatila kuhinju i ugasila svijeu. Uhvativi Franka vrsto za ruku, izvukla ga je iz
kolibe.
Uronili su u mrkli mrak, koji ih je doekao ledenim udarom vjetra, natopljenim
vlagom i mrazom. Pohitali su poploenim puteljkom, mimo zgrenih i smrznutih grmova
bazge i jorgovana u bijednom vrtu i sumorne negostoljubive zemlje, tvrde i
nepopustljive poput eljeza. ulo se samo zavijanje vjetra i otro lupkanje njihovih
cipela po hladnom kamenju dok su silazili niz Top Fold. Ta slijepa ulica s kolibama, u
kojoj su ivjeli, bila je najvii dio sela Fairley. Iza nje, jo vie, protezale su se prostrane
vritine. Bila je osamljena, prazna i negostoljubiva, i samo bi poneko blijedo svjetlo to
je tinjalo iza nekih prozora pokazivalo da tu ive ljudi. Kad su napokon stigli do kraja
ulice, Frank je podigao malo promrzlo lice prema Emmi i rekao: Da navratim k tetki
Lily?
- Da, mili. I reci joj da jutros rano poe k mami. Reci joj daje malo buncala, ali da je
mirno leala prije naeg odlaska. I nemoj se zadrati brbljajui s tetkom Lily, zna da
predradnik zatvara tvornika vrata tono u est sati. Ako se nade pred zakljuanim
vratima, morat e ekati do osam sati, pa e ti smanjiti nadnicu. I budi dobar! - Poljubila
ga je u lice i jo mu jae nabila kapu.
- Hoe li priekati i gledati me dok ne stignem k tetki Lily? - upita Frank drhtavim
glasom, trudei se svim silama da ne pokae kako se boji u ovo doba. Emma kimne
glavom. - Hou, mili. Poi.
Frank je otrao u maglicu; tu i tamo bi se poskliznuo na grbavim kamenim ploama,
jer su bile klizave i prevuene bjelkastom caklinom mraza. Promatrala je njegov mali lik
kako juri ulicom sve dok se nije pretvorio u slab obris na tmurnom svjetlu. No, ula je
lupkanje njegovih cipela na kamenim ploama i kad je prestalo, znala je da je stigao do
tetkine kue, kolibe u glavnoj ulici to se sputala prema sreditu sela i rijeci Aire.
Glasno lupanje limenom porcijom po vratima uvjerilo ju je da je doista stigao na
odredite. Probudit e i mrtve, a ne samo tetku Lily, pomisli zajedljivo Emma, a zatim
zaali to je pomislila na mrtve. Zadrhtala je kad se okrenula na drugu stranu i krenula
prema vritini.
Djelovala je osamljeno i neustraivo u crnoj suknji i otrcanom, premalenom kaputu,
dok je uporno i odvano gazila prema Fairley Hallu, povremeno pogledom pretraujui
olovnosivo nebo i sumorne vritine to su se unedogled protezale ispred nje.

68
Bocca

daa

Breuljci to se uzdiu u valovitoj, nepreglednoj liniji i dominiraju selom Fairley i

dolinom Aire ispod njega uvijek su tamni i sumorni i kad je najljepe vrijeme. No, kad
zima pone svoju dugu i ubitanu opsadu, krajolik se oboji sivim tonovima pod
pepeljastim oblacima, vritine poprime divlji izgled, a goli kamenjari i obronci ostanu
bez boje i ivota pod kiom i snijegom to ih neprekidno donosi divlji i surovi vjetar sa
Sjevernog mora. Ti breuljci od pjeanika, neusporedivo sumorniji od zelenih vritina
oblinjih vapnenastih dolina, proteu se u sumornoj tiini koju prekida samo bolno
zavijanje vjetra, jer su se smrzli i stiali ak bezbrojni potoii, te svjetlucave bujice to
se obruavaju i razbijaju monotoniju u proljee i ljeto.
Vritine se proteu tom prostranom nenastanjenom pustoi sve do Shipleyja i
velikog industrijskog grada Leedsa. Pusto je izrazito monotona, i samo poneka hrid,
pocrnjelo drvo, zakrljalo trnovito grmlje i naputene ruevne kolibe naruavaju sivilo
tih hladnih i golih prostranstava. Gusta i sveobuhvatna magla stalno lebdi iznad tog
surovog krajolika, prekrivajui vrhunce breuljaka i zastirui im podnoja, pa se zemlja i
nebo stapaju u beskonano sivilo, vlano, hladno i sveprisutno, i sve je raspreno,
nepokretno, obavijeno sablasnom samoom. Ovdje ima malo dokaza ljudske prisutnosti,
malo onoga to bi ovjeka privuklo u taj negostoljubivi kraj u to doba godine, pa je malo
i onih koji se osmjele i pou u ta sumorna i osamljena prostranstva.
Ba u tu surovu vritinu uputila se Emma tako hrabro tog ledenog februarskog jutra
1904. godine. Uska zavojita cesta to je krivudala kroz breuljke bila je najbri put do
Fairley Halla, pa se Emma morala hrabro suprotstaviti vritinama u svako vrijeme i u
svako godinje doba.
Drhtala je hitajui cestom i jo se vie uvukla u stari kaput to ga je dobila u Hallu.
Ovako izlizan i pun zakrpa nije je titio vie od papira. Ve je bio bijedan i iznoen kad
joj ga je kuharica dala prolog ljeta, ali Emma ga je zahvalno primila i strpljivo ga
pokrpala, produljila i priila novu dugmad. Prerasla ga je suvie brzo, pa joj se napinjao
na leima, a rukavi su bili prekratki, i njene tanke ruke strale su iz njih kao u straila
preputajui djeja zapea na milost i nemilost vremenskim nepogodama. Vjetar je
izdajniki prodirao kroz tanki kaput, a vlaan ga zrak promoio do koe prodirui joj do
kostiju, pa noge nije ni osjeala, kao da je iz njih nestalo ivota. Stegnula je al oko glave i
brzo gurnula ispucane ruke u depove. Cvokotala je, a na oi su joj navirale suze od
udara ledena vjetra, pa je jedva ekala da stigne u Hall, koliko god je mrzila tu kuu.
Razbjenjeli vjetar trzao joj je suknjom, gurao je i obavijao uskovitlanom maglom,
pa je morala prilino usporiti korak. S nadom je pogledala u nebo. Ubrzo e svanuti.
Ostala je bez daha kad je stigla na polje, omeeno kamenim zidom, koje je vodilo na
vritinu. Odmorila se naslonivi se na trenutak na prijelaz preko zida, teko diui, a
srce joj je lupalo u grudima kao da je podivljalo. Osvrnula se niz strmu cestu to ju je
upravo prevalila. Ispod nje magla se irila u krpama i ponegdje se prorijedila, pa je u
daljini ugledala treperava svjetla to su sada gorjela u svim kolibama. Selo se budilo. I s
druge strane, u dolini, dopiralo je slabo i prigueno svjetlo, znak da se tvornica Fairley
priprema za posao. Ubrzo e se iz tvornice oglasiti prodorno zvidanje, prekidajui
tiinu kripavim zvukom i objavljujui otvaranje vrata. Tada e mukarci i ene iz
Fairleyja pohrliti u tvornicu i primiti se mukotrpnog posla, eljati sirovu vunu, presti i
tkati fine kamgarne koje su otpremali u sve dijelove svijeta.
I Frank je bio meu tim radnicima. Frank, tako sitan, tako krhak i tako fiziki
nedorastao da se uhvati ukotac s dugim satima tekog rada, sortiranjem i slaganjem
kalma, pranjenjem kaveznih dizala, metenjem podova i ienjem strojeva.
Neprekidno je strepila za Franka. Bila je uasna nepravda to je morao raditi u tvornici.

69
Bocca

daa

Pa bio je jo dijete. Kad se jadao ocu na otar, uljasti smrad vune od kojega mu je bilo
muno, otac bi samo nemono okrenuo glavu, bez rijei, sa zbunjenim izrazom u oima.
Emma je znala da im treba novac to ga Frank zaradi, tih bijednih nekoliko penija, ali bi
joj bilo milije da mu je otac naao prikladniji posao koji ne bi bio tako naporan i tako
sumoran kao u tvornici. Razmiljala je o njihovim nevoljama i o tome kako ih otac mirno
prihvaa, o njegovoj ravnodunosti koju je Emma smatrala groznom i zastraujuom.
Razmiljala je o majci koja je leala bolesna u Top Foldu, i odjednom se uplaila. Jutros
se bojala majku ostaviti samu. No, Emma je znala da nije imala izbora. Ne bude li ila u
Hall i odradila cijeli tjedan, nee dobiti nadnicu.
Pogledom se zadrala na selu u kojem je leala majka i koja e ostati i posljednji
znak ivota dok ne stigne u Hall, pa se naglo okrenula. Dovoljno se odmarala, a sad je
morala pouriti ako eli stii u Hall do est sati, jer ju je kuharica ekala u to doba.
Skupila je suknju, popela se preko prijelaza i ustro skoila na polje. Zemlja pod
njezinim nogama nije se ugnula zbog mraza, a pred njom je magla, koju je vjetar
raznosio krajolikom, lebdjela i klizila zastirui mrtvo grmlje borovice i nekoliko bijednih
stabala, unitenih od mraza. Ponegdje su se razabirali snjeni zapusi, fantastini
svjetlucavi oblici nalik na privienja. Emmi je vritina u ovo doba dana bila strana,
gotovo zlokobna. Drhtala je, ali je hrabro nastavila put. Jedva je vidjela stazu, ali je u
Hallu radila ve dvije godine pa ju je dobro poznavala i bila sigurna da nee zalutati.
kripanje njezinih koraka na smrznutoj zemlji bio je jedini zvuk tog ranog jutra.
Misli su joj se vratile k ocu. Emma ga je voljela i shvaala njegovu narav, ali se
prilino zabrinula za njega u posljednjih nekoliko mjeseci. Nekako se promijenio otkako
se vratio iz burskog rata. Emmi se inilo da je potpuno klonuo duhom. U jednom
trenutku bio bi sklon povuenosti, dok bi pak u slijedeem planuo i zapadao u gotovo
nekontrolirani bijes kad bi ga razljutio Winston, ili bilo tko osim nje ili majke.
Te nedosljednosti u oevu ponaanju i njegova potpuno razliita raspoloenja
zbunjivali su Emmu, a kad bi se zagledao u nju praznim pogledom, inilo joj se da gleda
izgubljeno dijete. Katkada bi ga najradije zgrabila i divlje protresla kako bi ga potakla na
novi ivot. Bila je za to premalena i preslaba, pa bi ga pokuala trgnuti iz potitenosti
pitanjima, dosaivati mu traei od njega novac, podsjeajui ga na majinu bolest.
Njegovo je lice uvijek ostajalo nepomino i zatvoreno, ali su mu oi bile ispunjene
bolom. Elizabethina bolest i tuga zbog enine sudbine, a ne rat, promijenile su Jacka
Hartea i otupile mu duh, praktiki ga onesposobile.
No, u svojoj mladenakoj bezazlenosti Emma to nije mogla potpuno shvatiti.
Strastveno se posvetila jednom jedinom cilju - poboljanju bijednih uvjeta u kojima su
ivjeli, pa se usredotoila samo na opstanak i ni na to drugo. Znala je samo to da joj otac
ne moe odgovoriti, da nema rjeenja za njihove nevolje. Da bi je smirio, pribjegao bi
jednoj te istoj reenici koju je tako esto izgovarao u posljednje vrijeme: - Bit e uskoro
bolje, mila - govorio bi. Njezin se brat Winston uvijek zavaravao tim oevim
samosvjesnim i optimistikim raspoloenjima, i oi bi mu uvijek zablistale u oekivanju
boljih dana. Tada bi uzbueno upitao: - Kada, tata? Kada? - Ali, Emma je bila praktina,
pa bi najradije uzviknula: - Kako, tata? Kako? - premda ne bi izustila ni rijei. Bojala se
izazivati oca dok je pokuavao uvjeriti Winstona, ali je takoer nedvojbeno znala, iz
iskustva, da nee biti pravog odgovora niti praktinih rjeenja. Emma je bila realist, pa je
ve mjesecima shvaala tu neminovnost i pomirila se s njom, jer nije znala kako da se
bori protiv oeve nepokretnosti i nemoi, odugovlaenja i nepoduzetnosti.
- Nita se nee dogoditi niti promijeniti nau sudbinu, jer moj tata nita ne
poduzima da je promijeni! - izusti Emma silovito penjui se preko zidia i izlazei na

70
Bocca

daa

puteljak koji je vodio preko vritine. Ljutito je uzdahnula, premda je znala da otac ne
moe promijeniti svoj stav, ali nije znala zato. Emma jo nije mogla razumjeti da
ovjeku, kad mu oduzmu nadu, ne ostaje nita, a katkada ni volja za ivotom. A Jacku
Harteu je odavno nasilno oduzeta svaka nada.
Puhnula je u promrzle ruke i ponovno ih gurnula u dep, a zatim krenula blagim
obronkom koji e je dovesti u Ramsdensku guduru, a zatim do vrha vritine i na cestu za
Fairley Hall. U posljednje vrijeme Emma nije ocu spominjala novac, ali joj novac nije
izlazio iz glave. I sada je o njemu razmiljala. Moraju ga imati vie ako ele preivjeti,
ako ele da majka ozdravi i ojaa. Emma je znala da ovjek nije nita bez novca, samo
nemona i ugnjetavana rtva vladajue klase, ujarmljena i sputana teglea marva
osuena na ivot bezumne patnje i puki opstanak, tako bijedan i tako beznadan, tako
ispunjen strahom i oajem da nije bio vrijedan ni razmiljanja, a kamoli ivljenja. Bez
novca bio si preputen svim hirovima, raspoloenjima i ludostima bezbrinih,
lakomislenih bogataa, svim ivotnim nedaama. Bez novca bio si preputen na milost i
nemilost svijetu.
Otkako je radila u Fairley Hallu, Emma je poela shvaati mnoge stvari. Odlikovala
se izvrsnim darom zapaanja i otroumnou, koji su bili neobini za njezine godine.
Odmah je uoila pretjeranu i udovinu suprotnost ivota u Fairley Hallu i u selu.
Fairleyjevi su ivjeli u bogatstvu, ak raskoi, potpuno odvojeni od grube stvarnosti u
kojoj su ivjeli radnici, od njihovih muka koje su tim bogataima omoguavale lagodan i
raskoan ivot u privilegiranom svijetu.
Paljivo promatrajui Fairleyjeve i njihov nain ivota svojim otrim i inteligentnim
okom, Emma je poela shvaati da se novcem ne zadovoljavaju samo najosnovnije
ivotne potrebe, nego i mnogo vie toga. Uvidjela je da vlasnik novca posjeduje i mo,
to je Emmi bilo najvanije, jer je ve znala da mo ini ovjeka neranjivim i prua mu
sigurnost. Iz istog razloga Emma je poela s velikim ogorenjem shvaati injenicu da za
siromane nema ni pravde ni slobode. No, ve je slutila, na svoj pronicavi nain i pomalo
ciniki, da i jedno i drugo moe lako kupiti. Lako kao i lijekove i zdravu hranu to su im
bili potrebni za majku, dakako, ako ima dovoljno ilinga da ih spusti na tezgu. Da,
razmiljala je, novac jest odgovor na sve.
Mora postojati nain da zaradim vie, zakljuila je hodajui puteljkom. Na svijetu
ima siromanih i bogatih ljudi, i ako neki mogu biti bogati, onda to oito mogu biti i
drugi, razmiljala je. Otac je uvijek govorio da je bogatstvo samo pitanje porijekla i sree.
Emma je prezirala takve spremne odgovore, jer je sumnjala u njihovu vjerodostojnost,
pa ih stoga i nije prihvaala. Ako ovjeku sine briljantan plan i doista se potrudi, mnogo
vie od drugih, takav ovjek moe zaraditi. Mnogo. Moda imetak. Emma je ve neko
vrijeme imala taj cilj pred oima, i nita je nije moglo pokolebati niti obeshrabriti, jer je
nedostatak ivotnog iskustva nadoknaivala moda dragocjenijim znaajkama intuicijom, matom i ambicijom. Nagonski je shvaala mnoge stvari, uz ostalo i injenicu
da se novac ne mora naslijediti ili sluajno stei. Usprkos oevim rijeima, znala je da
ima i drugih naina zgrtanja imetka. Uzdahnula je. Dok je hitala, prozebla do kostiju i sva
oajna zbog majke, inilo joj se da je posve sama i da nema prijatelja, da se bori protiv
svijeta bez ruke koja bi joj pomogla, bez ohrabrujue rijei. No, ve prije mnogo mjeseci
vrsto je odluila da nee prihvatiti poraz. Nai e naina da zaradi novac, mnogo
novaca, jer e tek tada biti sigurni.
Noge su joj automatski slijedile uski puteljak i znala je, usprkos gustoj magli, da
stie na vrh obronka, jer je dahtala, i noge su je boljele od penjanja. Drhtala je od sve
jaeg vjetra to je fijukao s visokih stijena i dizao joj ovratnik kaputa. Ruke su joj se

71
Bocca

daa

ukoile od hladnoe, ali noge su joj bile tople. Otac joj je proli tjedan popravio cipele.
Kupio je u tavionici jaku kou i debeli pust za uloke. Stajala je pokraj njega i
promatrala ga kako izrezuje potplate i vrsto ih pribija na izlizane gornje dijelove na
starom postolarskom kalupu u kuhinji. Razmiljala je i o vreloj juhi s kojom e je
doekati kuharica i o toplini goleme kuhinje u Hallu, pa ju je to potaklo da pouri.
Ugledala je ispred sebe nekoliko golih stabala. Na staklastozelenom nebu nalikovala
su na ukoene i sablasne kosture. Srce joj je odjednom stalo lupati, donekle od napora,
ali i od straha, jer se iza tog osamljenog drvea strmo sputao puteljak u Ramsdensku
guduru, u malu, umovitu dolinu izmeu breuljaka. Ta joj je gudura bila najomraenije
mjesto na putu u Hall, jer je bila sablasna, puna grotesknih kamenih oblika i panjeva.
Zarobljena izmeu dva vrhunca to su se dizala iznad doline, magla se skupila i zgusnula
u sivu, gotovo neprohodnu masu.
Emma se plaila tog mjesta, ali je ipak brzo nastavila put, korei samu sebe zbog
straha dok se puteljkom sputala u guduru. Bojala se udovita, zlih duhova i sablasti
vritina, koji kao da su lebdjeli poput pare, a ipak prijetei, izmeu velikih stijena od
kremenog pjeenjaka. Bojala se i izgubljenih dua koje, kako su priali praznovjerni
seljaci, lutaju gudurom. Da bi iz misa istjerala slike zlih duhova, udovita i izgubljenih
dua, poela je u sebi pjevati. Nikada nije pjevala naglas u to doba na vritini, jer se
bojala da ne probudi mrtve. Nije znala mnogo pjesama, osim onih nekoliko to su ih svi
uili u koli, a smatrala ih je dosadnim i djetinjastim. Stoga je umjesto tih pjesama
zapjevala Naprijed, kranski vojnici, nijemo sriui rijei i hrabro koraajui po taktu
koji joj je odzvanjao u mislima.
Ve je prela pola puta kroz guduru kad su joj rijei odjednom zastale u grlu.
Prestala je koraati i naglo stala. Sva se ukoila napeto oslukajui. Usprkos huanju
vjetra zaula je neobino tropotanje, kao da se neto golemo i snano, tjerano
strahovitom silom, sputa puteljkom s druge strane gudure. Skupila se i stala uz jednu
stijenu i zadrala dah, dok joj je strah kolao tijelom poput ledene vode. A tada je zastao
pred njom, ne neodreeno udovite poput stijene ili stabla, nego potpuno oblikovano
udovite, ovjek, neobino visok, koji je odozgo zurio u nju kroz uskovitlanu maglu.
Emma je duboko udahnula i stisnula ake u depovima. Grozniavo se pitala da li da
jurne ispred njega ili potri natrag puteljkom, ali je bila oduzeta od straha pa se nije
mogla ni maknuti. A zatim je udovite progovorilo i jo je vie preplailo.
- Ne znam da li je to sudbina ili ba imam sreu to sam naletio na ivahnu djevojku
na toj prokletoj vritini u ovo nemogue doba. Pa, tu sam avo ivi, pomislih, i nitko ne
bi ovuda prolazio u to hladno jutro.
Emma je ostala bez rijei. Digla je glavu i pogledala mukarca to se uzdizao pred
njom, ali u mraku nije mogla razabrati crte njegova lica. Stisnula se u pukotinu izmeu
stijena, elei da se stopi s njima, a oi su joj se rairile od straha.
Mukarac je ponovno progovorio, a glas to je prodirao kroz maglu inio joj se
sablasnim, bestjelesnim. - A, cura se uplaila, nije ni udo to sam te tako uplaio. Ne boj
se, ja sam samo glupan koji se izgubio u toj prokletoj magli na putu za Fairley Hall.
Moe li mi pokazati put, pa da krenem?
Srce joj vie nije lupalo tako divlje, ali se jo tresla i bojala, jer bi neznanac na
vritini - a on je doista bio neznanac - mogao biti isto toliko opasan koliko i udovite.
Otac ju je uvijek upozoravao da ne razgovara s neznancima, jer je svaki stranac u tom
kraju bio sumnjiv. Priljubila se uza stijenu, usrdno se nadajui da e otii, i vrsto
stisnula usne. Ako mu ne odgovori, moda e nestati isto tako iznenadno kako se i
pojavio.

72
Bocca

daa

- Potenja mi, ini mi se da joj je maka odgrizla jezik. Ba tako - nastavio je kao da
se obraa treoj osobi. Emma se ugrizla za usnu i tjeskobno ga pogledala. inilo joj se da
u guduri nema vie nikoga, premda bi to bilo teko rei u jutarnjem sivilu.
- Neu ti nita, curo - nastavi nepoznati glas. - Samo mi pokai put do Fairley Halla, i
ja odlazim. Sigurno.
Emma jo nije mogla vidjeti njegovo lice jer se gubilo u magli koja ih je oboje
okruila. Spustila je pogled, pa uspjela razabrati njegova velika stopala u tekim, avlima
okovanim cipelama i krajeve njegovih hlaa. Nije se ni pomaknuo s mjesta na kojem se
zaustavio, ve je stajao kao ukopan, kao da je slutio da bi je nagli pokret mogao
prestraiti i otjerati iz skrovita u maglu.
Nakaljao se i rekao tiim glasom: - Neu ti nita, mala. Ne boj me se.
Njegov ju je glas smirio, i drhtanje u udovima polako je poputalo. Glas mu je bio
neobian, ali lijep, melodiozan i ritmian, drugaiji od svih to ih je dosad ula. A tada je,
ula jo napetih od oekivanja nevolje, shvatila da mu je glas njean, dapae, topao i
srdaan. Ipak. bio je stranac. I sama se zaprepastila kad ga je spontano upitala: - A zato
eli ii u Fairley Hall? - Tako je bila ljuta da bi najradije sama sebi odgrizla jezik.
- Idem popraviti dimnjake i dimovodne kanale. On sam me potraio proli tjedan.
Squire* Fairley. Da, zaista, sam je doao i posjetio me u Leedsu, i bio je ljubazan i
velikoduan i, dodao bih, ponudio mi je posao.
Emma ga je sumnjiavo odmjerila, diui lice, promoeno vlagom, da bi ga pogledala
kroz maglu. Jo nije vidjela vieg mukarca. Na sebi je imao grubo radniko odijelo, a s
ramena mu je visila vrea.
- Znai, ti si zidar? - upitala ga je oprezno, jer se upravo sjetila da joj je kuharica
rekla kako su pozvali zidara radi nekih popravaka u Hallu.
Grohotom se nasmijao. Smijeh kao da mujenavirao iz trbuha, a pri tom se sav tresao.
- Nego, taj sam! Zovem se Shane ONeill, ali me cijeli svijet zove Blackie, Crni.
Ema je zakiljila prema njemu i pokuavala prouiti njegovo lice kroz maglovite
isparine. - Nisi valjda crnac? - upitala ga je drui, a zatim prekorila sebe zbog gluposti.
ONeill je bilo irsko ime, i time se mogao objasniti njegov melodiozni govor koji joj je bio
nepoznat. No, ula je za irski naglasak, pa se ovjek oito njime sluio.
Njezino pitanje kao da je jo vie zagolicalo diva, pa se ponovno nasmijao i rekao: Ne, nisam crnac, curo. Nisam uope, nisam! Samo crni Irac. A kako se ti zove?
Oklijevala je. to manje ljudi zna za tebe, vjerovala je Emma, bolje za tebe i
bezopasnije, jer ako se o tebi nita ne zna, ne moe ti se ni nauditi. No, iznova je samu
sebe iznenadila kad mu je rekla: - Emma, zovem se Emma Harte.
- Drago mi je, Emma Harte. Pa, kad smo se ve upoznali, budi dobra pa mi, molim te,
reci gdje je put za Fairley Hall.
- To je onaj koji si doao, tebi iza lea - rekla je Emma drhtei, sva prozebla od
zadravanja u vlanoj i ledenoj dolini, pa dodala, prije no to se uspjela obuzdati: - Ja
idem u Hall. Moe poi sa mnom ako eli.
- Ba ti hvala, Emma. Onda, krenimo! Ovdje je vraki hladno i vlano. Gore od
movara kad zimi preplave stare livade, potenja mi! - ree Irac topui nogama po
smrznutoj zemlji da bi se zgrijao.
Emma se izvukla iz skrovita izmeu stijena i pola stazom koja e ih izvesti iz
Ramsdenske gudure na visoravan, na vritine to su sc protezale sve do Fairley Halla.
*

Titula veleposjednika

73
Bocca

daa

Staza je bila uska i donekle opasna, te se strmo uspinjala, pa su morali hodati jedno iza
drugoga. Emma je urila ispred Irca, penjui se brzo i posrui da to prije izie iz
gudure. Nisu razgovarali, jer su se penjali strmim obronkom i uvali dah. Staza je bila
neravna, puna kamenja i kvrgavog korijenja to je virilo iz smrznute zemlje, pa je zimi
bila izuzetno nepouzdana i nesigurna.
Kada su izali iz gudure i nali se na visoravni, magla se rasprila od udara vjetra to
je bjesomuno vijao s kamenjara. Jutarnji zrak bio je bjelkast poput opala, a modrosivo
nebo zasjalo je neobinim svjetlom, koje kao da je zrailo iz nekog sakrivenog izvora
ispod horizonta. Jarko svjetlo, svojstveno tim sjevernim krajevima, preplavilo je valovitu
liniju breuljaka iznenadnim bljetavilom, pa su se zaarili i zasvjetlucali poput
rastaljene mjedi.
Emma je zastala hvatajui dah i okrenula se prema Ramsdenskim hridima u daljini,
kako je uvijek inila. - Pogledaj konje - ree i upre prstom na goleme litice to su se
osamljeno i dostojanstveno uzdizale na horizontu.
Blackie je pratio njezin pogled, pa dahnuo od iznenaenja. Djevojka je imala pravo.
Stijene su doista nalikovale na goleme konje to se propinju prema nebu, a njihovi grubi
likovi iznenada su oivjeli poput divovskih mitskih bojnih konja to galopiraju nebom i
svjetlucaju poput kovanog zlata na blistavom nebu.
- Prekrasan prizor. Kako se zovu ove stijene? - upita Blackie.
- Ramsdenske hridi, ali seljaci ih ponekad zovu Letei konji. Moja ih mama zove Vrh
svijeta - povjeri mu se Emma.
- Ba tako i izgledaju, potenja mi - promrmlja Blackie, sputajui vreu na zemlju i
duboko udiui svje zrak, zadovoljan to su izili iz zamagljene gudure.
Emma jo nije u cijelosti vidjela Blackieja ONeilla. Bio je iza nje na puteljku to je
vodio iz gudure, a i sada, na visoravni, stajao je iza nje. Majka ju je uvijek uila lijepom
ponaanju i govorila joj da nije pristojno zuriti u ljude i odmjeravati ih, ali Emmu je ipak
svladala znatielja, pa se ohrabrila i polako okrenula. Pogledala je mukarca kojeg se u
poetku tako uplaila, pa se iznenadila kad je ustanovila da je mlad. Moda mu nije bilo
vie od osarnnaest godina. No, bio je doista najneobiniji mukarac to ga je ikad vidjela.
Blackie joj je uzvratio pogled, vedro se smjekajui, i djevojci je odmah sinulo zato
ga se iznenada prestala bojati u guduri. Usprkos njegovoj visini i prostoj odjei, u tom je
ovjeku bilo neeg neizrecivo njenog i finog, i u vanjtini i opem ponaanju. Lice mu je
bilo otvoreno, ljubazno i posve bezazleno, osmijeh vedar, srdaan i donekle vragolast, a
pogled tamnih oiju dobar i pun razumijevanja. Spontano mu je uzvratila osmijeh.
Privukao ju je kao jo nitko dotada, jer je uvijek bila oprezna i sumnjiava prema
neznancima.
- Odavde ne moe vidjeti Hall - objasni Emma - ali nije vie daleko, odmah iza onog
grebena na vritini. Hajde, pokazat u ti put, Blackie! - uzviknula je vedro, oduevljena
novim znancem.
Blackie je samo kimnuo i podigao veliku vreu, te je s lakoom prebacio na rame
kao da je mali, beznaajni zaveljaj. Uskladio je korak s Emmom koja je ve ustro
koraala cestom, te poeo bezbrino zvidati, zabacivi glavu, dok su mu nestane
kovre vijorile na vjetru.
Od vremena do vremena Emma bi ga kriomice pogledala. Dosad jo nije upoznala
nikoga poput njega, i on ju je oarao. Naravno, Blackieju nisu promakli njeni pogledi;
tovie, oni su ga silno zabavljali. Ocijenio je djevojku u tren oka, jer je bio brz,
inteligentan i imao je dobar dar zapaanja. Nagaao je da joj je otprilike etrnaest
godina, da je iz tog kraja i da ide na posao u Fairley Hall. Prava mala vila. Nije ni udo to

74
Bocca

daa

ju je uplaio u magli. Dok su zajedno hodali cestom, smijeio se i divio se upornosti

kojom se trudila da odri s njim korak. No, usporio je kad je opazio da djevojka gubi dah.
Shane Patrick Desmond ONeill, poznat svima kao Blackie, bio je visok gotovo metar
devedeset, ali je izgledao mnogo vii zbog irokih leda i snanih ramena. Bio je
crnomanjast i dobro graen, krupan, ali bez trunke suvinog sala. Sav se pretvorio u
miie. Zraio je muevnou, zdravljem i nesavladivom snagom. Noge su mu bile duge,
a struk zaudo uzak i lijepo izraen ispod irokog prsnog koa. Nije bilo teko pogoditi
zato ga zovu Blackie, Crni. Njegova gusta i neobuzdana kovrava kosa bila je crna i
sjajna poput ebanovine, a smee oi vrlo tamne, pa su i one izgledale crne i nalikovale
na komadie blistavog ugljena. Bile su krupne, blage i vrlo esto mudre, premda su znale
zasvjetlucati i bijesnuti od gnjeva kad bi ga netko izazvao, a mogle su odraavati i tugu i
duboku bol kad bi njegovu keltsku duu muile sjetne misli. No, uglavnom su bile pune
nezatomljive radosti i prtale od veselja.
Bio je tamnoput. Koa mu je, zapravo, bila boje ljenjaka, proarana rumenilom na
visokim jagodicama, ili svijetlog mahagonija, nedvojbeno zbog dugotrajnog izlaganja
suncu i vjetru. Nos mu je bio ravan i prilino uzak, premda se malo irio prema vrhu.
iroka usta i duga gornja usna, karakteristina za Irce, odavale su njegovo keltsko
porijeklo. Brada mu je bila snana i izrazita, a kad se smijao, to je bilo esto, na
obrazima bi mu se pojavile jamice, a lice poprimilo neobinu ivotnu snagu.
Blackie ONeill bio je, zapravo, izuzetno privlaan mladi. No, od ostalih mukaraca
najvie se razlikovao ponaanjem i dranjem. Zraio je ivotom i radou. Lice mu je
uvijek bilo vedro i ivahno, odraavajui priroenu duhovitost. ivot je prihvaao
onakvim kakav jest i kao da je u njemu uvijek nalazio neto to ga je zabavljalo. Po
prirodi bio je bezbrino samosvjestan, i dok ga je promatrala, Emmi se inilo da ne zna
za umor, strah i beznae koji su optereivali mukarce u selu, pa bi se povijali i prerano
starjeli.
Emma se prvi put u ivotu susrela s osobom nesalomljiva duha i vedre naravi
nepomuene ogorenou, s ovjekom koji je volio ivot i znao u njemu uivati, i sve joj
je to bilo arobno, tajanstveno i impresivno.
Dok je ustro hodala uz tog privlanog mladog diva, esto je pogledom skretala
prema njemu i ustanovila kako je ispunja jaka i nezatomljiva radoznalost da dozna sve o
njemu. Bio je ugodan u drutvu, pa se, neobino i neobjanjivo, osjeala sigurnom dok je
koraao pokraj nje dobacujui joj vedre osmijehe, i povreme no veselo zvidei, budno
pratei pogledom greben na vritini, oekujui kako e ubrzo ugledati tornjeve Fairley
Halla. Poneto njegove vedrine i raspoloenja kao da je tajanstveno prelazilo na Emmu,
pa joj se lice, preozbiljno i prenapeto za njene godine, ublailo trakom prikrivene
radosti.
Zinula je od iznenaenja kad je Blackie otvorio usta i poeo pjevati. Njegov zvuni
bariton ispunio je tiinu oko njih melodioznim zvucima koji su je zapanjili svojom
ljepotom. Zaneseno ga je sluala, i sve su joj se misli rasprile dok je njegov glas lebdio
oko nje dirajui je u srce i opinjavajui je. Blackiejev glas odzvanjao je iskrenou,
vedrinom i istoom.
Pjesnik mlad u rat je poo,
U redovima Smrti njega e nai.
O pojasu oev ma mu visi,
A rame mu divlja harfa resi...

75
Bocca

daa

Dok je sluala Blackieja kako pjeva, Emma je odjednom osjetila jaku i prodornu bol, pa
su joj suze navrle na oi, jer je bila ganuta kao nikad prije. Dirnule su je te rijei i tuna
melodija, a u grlu su je pekle suze, tako iznenadne, tako neoekivane, i nastojala ih je
zatomiti, bojei se da ne ostavi dojam djeteta, pa i budale, pred ovim mukarcem.
Blackie ju je pogledao i, opazivi blistave suze to su podrhtavale na njezinim
trepavicama, tiho primijetio:
- Zar ti se nije svidjela moja pjesma, mala?
Emma je progutala suze i proistila grlo nakaljavi se. Napokon je mogla
progovoriti. - O da, svidjela mi se, Blackie. Doista jest. Samo je vrlo tuna, zna. - Rukom
je obrisala suze. a kad je zapazila zabrinut izraz njegova lica, brzo je dodala: - Ali, glas ti
je lijep, lijepo pjeva. - Nasmijeila se nadajui se da ga nije uvrijedila svojim suzama.
Blackie se iznenadio djevojinoj osjetljivosti i reakciji na njegovu pjesmu, pa joj je
uzvratio osmijeh i rekao vrlo njeno: - Da, to je tuna, ali prekrasna pjesma, Emma, zna.
Ipak, to je samo stara balada. Ne smije se uzbuivati. Ali, rekla si mi da ti se svia moj
glas, pa u ti otpjevati pjesmu koja e te sigurno nasmijati.
I nasmijao ju je. Njegov zvuni glas oblikovao je sada vedrije tonove i ivahne rijei
jednog irskog napjeva veselo su navirale s njegova hitrog jezika. Namjerno je odabrao
zabavne i luckaste stihove u kojima je nabrajao sva mogua, teko izgovorljiva klanska
imena, pa se Emma ubrzo radosno nasmijala, zaboravljujui tugu koja ju je obuzela dok
je sluala baladu.
Kad je otpjevao, veselo je povikala: - Hvala, Blackie, ba ti hvala. Doista je bilo
smijeno. Mora tu pjesmicu otpjevati gospoi Turner, kuharici u Hallu. Svidjet e joj se,
sigurna sam da hoe, i sigurna sam da e je nasmijati.
- Rado u to uiniti, vidjet e, Emma - ljubazno odgovori Blackie, a zatim radoznalo
upita: - Smijem li te pitati zato tako rano odlazi u Fairley Hall?
- Sluim ondje - odvrati Emma sveanim glasom i pogleda ga. Lice joj se ponovno
uozbiljilo.
- Ma, nemoj ni rei! A to moe ovakav mrviak raditi da neto zaradi? - upita on i
nasmije se, kao da ga njen odgovor neobino zabavlja, bockajui je, ali ne zlonamjerno.
- Ja sam pomonica u kuhinji. - Zamijetivi njezin poluodvraen pogled, objeene
usne i nezadovoljstvo to je prelo njezinim licem, Blackie je shvatio da Emma ne uiva
u svom poslu u Hallu. Nije mu nita vie rekla, ve je ukoena lica samo gledala preda se.
Naslutivi njezinu nelagodu, nije ju vie ispitivao, pa su nastavili hodati, utei, a njezino
iznenadno neraspoloenje kao da je zbrisalo radost to su je maloas podijelili.
U sebi se udio toj neobinoj djevojci, toj curi s vritine na koju je neoekivano
naletio, tom bijednom krljavom stvorenju. Bila je sama kost i koa. inilo mu se da je
treba dobro nahraniti, davati joj nekoliko potenih obroka na dan iduih nekoliko
mjeseci. Doista su joj bili potrebni. Bila je oito dijete siromaha, koje bi trebalo ostati
kod kue u krevetu, a ne lutati vritinom, bogu iza lea, u ranu zoru, usred cie zime.
Jadna mavourneen, pomislio je, i srce mu se na trenutak stegnulo suosjeaju i s
djevojkom koja ga je iskreno ganula.
Premda otrcana, odjea joj je bila vrlo ista i ured no pokrpana, a opazio je i da
blista od istoe. Dodue, nije joj vidio mnogo lica, jer je bilo umotano debelim crnim
alom. No, zato je dobro vidio njezine oi koje su bile nevjerojatno lijepe. Bile su krupne,
blistave, ive zelene boje, najzelenije oi to ih je ikada vidio. Blackieja su podsjeale na
more koje oplakuje obale njegove rodne Irske. Bile su isto tako tamne, vjene i
nedokuive.

76
Bocca

daa

Emma je prekinula Blackiejeve misli upitavi ga: - Prije si rekao da si crni Irac. to to
znai? - Blackie se okrenuo prema Emmi i opazio da se napetost izgubila s njezina lica.
Oi su mu vragoljasto bljesnule kad joj je odgovorio: Eto, mavourneen, nisam
crnac iz Afrike kako si mislila. Kau da smo takvu put, crnu kosu i crne oi, naslijedili od
panjolaca.
Upravo ga je htjela upitati to znai mavourneen, ali ju je posljednja tvrdnja tako
iznenadila da je to pitanje smetnula s uma. - Od panjolaca! Pa, u Irskoj nema
panjolaca. Sigurno znam! - ree Emma pomalo podrugljivo, sijevajui oima. - Ila sam
u kolu, zna - ponosno je dodala, pa pomislila: valjda me ne smatra budalom.
Blackieja je zabavljala njezina reakcija, ali je zadrao ozbiljno lice. - Pa, kad si ve
tako obrazovana, onda sigurno zna da je panjolski kralj Filip poslao nepobjedivu
Armadu da osvoji Englesku u doba kraljice Elizabete. Pria se da su se neke galije
nasukale i potopile blizu irske obale i da su se preivjeli ratnici, svi panjolci, nastanili
na Smaragdnom otoku, kako nazivaju Irsku. Od njih, kau, potjeu crni Irci, i Bog mi je
svjedok da je to istina.
- Znam za panjolsku i Armadu, ali nisam ula nita o panjolcima koji ive u Irskoj ree Emma pozorno ga gledajui.
Pogledala ga je tako sumnjiavo da se Blackie pljesnuo po nozi i grohotom se
nasmijao. - Eto, kako ona sumnja u mene! Ali, govorim ti istinu, Emma. Kunem se svim
svecima da je istina to ti govorim mavourneen.
- Hej, to znai ta rije mavourneen? - upita ga Emma izazovno. - Neprekidno mi
se tako obraa, Blackie. Nisam tu rije nikada ula. Nadam se da nije prosta.
Odmahnuo je glavom, i njegovi su ivahni uvojci veselo poskoili. - To je irska rije
za zlato ili draga, Emma. Ba kao to vi u Yorkshireu upotrebljavate luv. Nije
prosta, djevojice, nego njena, pa mislim da je tako treba opisati. Osim toga, tko bi
mogao biti prost prema tako ustroj mladoj obrazovanoj dami kakva si ti? - zavri on
najozbiljnijim glasom i to je uglaenije mogao.
- Aha - ree Emma, ali joj se u glasu osjetila jorkirska sumnjiavost.
Zautjela je, ali ubrzo zatim upitala, napola se okrenuvi i dodirnuvi mu impulzivno
ruku: - ivi li u Leedsu, Blackie? - Lice joj je ivnulo od iznenadne radoznalosti, i on
osjeti kako u njoj raste novo uzbuenje.
- ivim. Naravno. To je veliki grad. Jesi li kad bila ondje?
Lice joj se objesilo, i na njemu se italo razoaranje. - Nisam, ali u jednoga dana
otii tamo! Tata mi je obeao da e me povesti na jednodnevni izlet u Leeds, i znam da e
odrati obeanje kad bude imao slobodnog vremena.
I novaca za voznu kartu, pronicavo pomisli Blackie. No, dirnula ga je nesigurnost u
njezinu glasu i potitenost, pa je energino i uvjerljivo rekao: - Hoe, sigurno. Emma!
Tako mi svega, mavourneen, vidjet e da je to najuzbudljivije mjesto na svijetu. I te
kako uzbudljivo. A tek kakva guva! Prava metropola! Pod velianstvenim arkadama su
fantastini duani puni finih stvari za dame i, naravno, za gospodu. Da, fine stvari
dostojne i same kraljice, Emma. Sama svila i saten, ne da se ni opisati. Prekrasni eiri s
velikim perjem i velima, fine arape i cipele na kopanje od mekane koe, suncobrani i
enske torbice. Sve to ti srce poeli. I svilene kravate za gospodu koja ih sebi mogu
priutiti. Pa igle za kravate s dijamantima, tapovi od ebanovine sa srebrnim drkama,
elegantni cilindri. Kakve tamo ima robe, Emma, takvu nisi nikada vidjela u ivotu, ini
mi se.

77
Bocca

daa

Zastao je. Primijetivi divljenje u njezinim oima, treperavo uzbuenje kojim joj je
sada bilo ozareno lice i arku elju da uje jo vie, nastavio je opisivati Leeds. - Ima
otmjenih restorana u kojima slue nevjerojatne delikatese od kojih ti samo cure sline,
Emma. I plesnih dvorana, pa varijete koji zovu City Varieties, otmjena kazalita u kojima
prikazuju drame to dolaze ak iz Londona. Zna. vidio sam Vestu Tilley i Marie Lloyd na
pozornici u Leedsu, vlastitim oima, mavourneen. Pa tramvaji! udna vozila, zna, koja
idu na tranicama, pa ih vie ne moraju vui konji. Voze od itne burze u sve dijelove
grada. Vozio sam se u jednom, asna rije. Sjedio sam na gornjem katu, otvoren je, pod
vedrim nebom, pa gleda grad kao pravi gospodin. asna rije, u Leedsu vidi svakakva
udesa, stvarno.
Emmine su oi blistale, a sav umor i briga, koji su je jo jutros titili, nestali su kao
udom, mata joj se rasplamsala, i Blackiejev monolog vrlo je vidljivo potakao njezina
uvstva. Kao i uvijek, htjela se obuzdati, ali je bila i suvie radoznala, suvie eljna da
uje jo informacija o tom izvanrednom gradu, pa joj se glas pojaao i postao prodoran. Pa, zato si otiao ivjeti u Leeds, Blackie? Priaj mi jo o tome!
- Otiao sam u Leeds jer u mojoj rodnoj Irskoj nije bilo posla. - Glas mu se stiao,
rastuio, ali u njemu nije bilo zlovolje ili ogorenja, samo neodreenog mirenja sa
sudbinom.
- Moj stric Pat ivi ve mnogo godina u Leedsu, pa me je pozvao da s njim radim. U
Leedsu ima mnogo posla, jer se pretvara u metropolu, kako sam ti ve rekao. Emma. Kad
sam vidio kako rastu sve te manufakture, pa tvornice i eljezare, pa otmjene gospodske
kue, pomislio sam: to je pravo mjesto za momka poput tebe, Blackie ONeill, koji nema
nita, ali se ne boji tekog rada, koji je ravan svakom mukarcu. To je doista mjesto u
kojem treba ostati, potenja mi, jer su ulice poploene zlatom! ovjek se moe obogatiti
u Leedsu; tako sam mislio i ostao. Bilo je to prije pet godina. Sada stric Pat i ja imamo
samostalnu firmu. Vrimo popravke i zidamo za tvorniare i gospodu. Dobro nam ide,
mala moja. Posao se jo nije razgranao, ali s vremenom hoe. Zna, jednoga u se dana
obogatiti. Zgrnut u hrpu novaca i postati milijuner!
Samosvjesno je stresao glavom i nasmijao se, a lice mu je bilo ozareno mladenakim
optimizmom. Zagrlio ju je jednom rukom i rekao joj povjerljivo i vrlo samosvjesno: Kupit u dijamantnu iglu za kravatu i postat u otmjeni gospodin, pravi kico, vidjet e,
mavourneen. Bit e tako, kunem ti se svim svecima!
Emma ga je paljivo sluala. Blackiejeva pria bila je uzbudljiva i zaarala ju je,
pobudila u njoj svakojake enje. No, najvie su na nju utjecale rijei novac i obogatiti
se. Samo je na to mislila, zaboravivi prie o otmjenoj odjei i kazalitima. Bile su
nevane u usporedbi s Blackiejevim otkriima o mogunostima bogaenja u Leedsu.
Napokon je upoznala ovjeka po svojoj volji, ovjeka koji je znao da se novac moe i
zaraditi, a ne samo naslijediti. Srce joj je snano lupalo, pa je pomislila da e joj se prsni
ko raspasti i morala je uprijeti sve snage da sauva pribranost. inilo joj se da ne moe
govoriti, ali ga je ipak uspjela upitati priguenim glasom: - Moe li se djevojka poput
mene obogatiti u Leedsu? - Ostala je bez daha u oekivanju odgovora.
Blackie se uope nije nadao takvom pitanju. Zanijemio je od zaprepatenja.
Zagledao se u Emmu, u tu polugladnu djevojku koja mu je dopirala jedva do prsiju, tako
krhku, blijedu i neuhranjenu, pa mu se srce stalo stezati od suuti i elje da je zatiti.
Jadna mala mavourneen, pomisli on, trebao sam drati jezik za zubima. Ba sam glup to
sam joj napunio glavu snovima o boljem ivotu, o svijetu koji nee nikada vidjeti. Ve se
spremao da joj odgovori negativno, ali je tada u njezinim oima, nedvojbeno jasno,
zamijetio dobro poznati ar ambicije, neobuzdane i nepopustljive. Jednim pogledom

78
Bocca

daa

obuhvatio je to lice, kruto u svojoj postojanosti, s oima to su plamtjele nemilosrdnim

zelenim svjetlom. Bilo je to najneumoljivije lice to ga je ikad vidio, pa se uplaio tog
izraaja. Osjetio je hladnu jezu na potiljku, a njegov mu je keltski nagon govorio da se
Emma nimalo ne ali. Pa, ona bi bila u stanju pobjei u Leeds, pomisli, moram je nekako
smiriti.
I tako je Blackie pregrizao ne koji mu je ve bio na jeziku, duboko udahnuo,
nasmijeio se i odgovorio joj to je uglaenije mogao: - Potenja mi, mogla bi, ali ne sada,
Emma. Jo si djevojica. Tek kad bude starija, moe u Leeds, mislim. To je lijep grad,
naravno, pun mogunosti, ali grozan i opasan za mladu curu kakva si ti.
Emma kao da ga nije ula. Barem se nije obazirala na njegove rijei. - Gdje bih mogla
raditi da se obogatim? - neustraivo je navalila. - to bih mogla raditi?
Blackie je shvatio da je nee moi lako smiriti. Pretvarao se da ozbiljno razmilja o
njezinu pitanju, jer je znao da nee popustiti dok ne dobije odgovor. Sirota, pomisli
Blackie, sudei po izgledu, nee moi stii ni do Fairley Halla, a kamoli do Leedsa. Nije li
on samo u mati vidio taj nepopustljiv izraz na njezinu licu? Pa da! Sve je mogue na tim
sablasnim vritinama u to doba dana, usred zime.
- Pa, pusti me da malo razmislim - oprezno ree. - Moda bi mogla raditi u kakvoj
manufakturi i ivati otmjene haljine ili moda u otmjenom duanu prodavati damama
fine stvari. Ima mnogo toga to bi mogla raditi, ali, kako rekoh, moram o tome briljivo
razmisliti. To je svakako vano. Moramo ti nai pravo zanimanje. To je tajna uspjeha,
zna, Emma. Barem sam ja tako uo.
Kimnula jc glavom, shvaajui da ima pravo, razmiljajui da li da se jo povjerava
Blackieju, ali su jorkirska pronicavost i priroena opreznost nadvladale. Zakljuila je da
mu je ve dosta rekla. No, ipak mu je morala postaviti jo jedno pitanje, neobino vano
za nju: - Ako jednog dana doem u Leeds kad odrastem, jer si rekao da najprije moram
odrasti, hoe li mi pomoi i uputiti me u sve to trebam znati, Blackie? - Zagledala se u
njega, i on je ponovno vidio samo djeje lice i odahnuo, premda nije znao zato.
- Potenja mi, hou, Emma. Vrlo rado. ivim u pansionu gospoe Riley pokraj
eljeznikog nasipa, nedaleko od Leylandsa. Ali, to nije ugodna etvrt, puna je grubijana
i razbijaa! Ondje djevojke ne hodaju same, mislim. Ako me eli nai, samo otii u
Runo pae u York Roadu i potrai Rosie. Ona je pipniarka i znat e gdje sam ako
nisam u krmi. Zna, mogao bih biti u Zlatnom runu u Briggateu. Moe Rosie ostaviti
poruku, mavourneen, a ona e je predati meni ili stricu Patu jo istog dana.
- Hvala ti, Blackie, ba ti hvala - ree Emma, briljivo ponavljajui u sebi imena to ih
je odverglao kako ih ne bi zaboravila, jer je doista namjeravala poi u Leeds i obogatiti
se.
Zautjela je. Hodali su utei, predajui se mislima, ali se pri tom nisu osjeali
nelagodno. Premda su se tek sreli, neto ih je meusobno privuklo i zbliilo, uspostavilo
meu njima razumijevanje.
Blackie je ivahno gledao oko sebe razmiljajui o tome kako je divno biti iv, imati
posao, nekoliko ilinga u depu i, to je najvanije, izglede da e ih biti mnogo vie. ak
mu se i vritina inila neobino i neodoljivo lijepom kad ju je bolje vidio. Magla se ve
davno digla, i u zraku vie nije bilo vlage. Dan je bio svje, i puhao je blag vjetar tiho
umei kroz grane golog drvea, ukoenog i beivotnog kao i ovo godinje doba. Ni nebo
nije vie bilo olovnosivo i ponegdje je poprimilo krutu metalnoplavu boju.
Ve su gotovo stigli do kraja visoravni, pa se Blackie poeo pitati hoe li uope stii
u Fairley Hall, kadli je Emma objavila: - Hall je ondje, Blackie - rekla je kao da mu ita
misli. Pokazivala je ravno naprijed.

79
Bocca

daa

Pogledom je slijedio smjer njezine pruene ruke. No, nije vidio nita osim vritine. Gdje? Mora da sam slijep, Emma. Ne vidim nikakve tornjeve ni dimnjake, onakve kakve
mi ih je opisao proli tjedan.
- Ugledat e ga kad stigne na vrh hrpta, ondje - ree Emma. - Odande nas eka
samo nizbrdica. Za nekoliko trenutaka bit emo na Baptist Fieldu, a to je odmah pokraj
Halla.

80
Bocca

daa

Emma i Blackie stajali su na vrhu hrpta koji mu je maloprije pokazala. Iza njih uzdizale
su se prema vedru nebu visoke stijene na kojima je tu i tamo svjetlucao posljednji snijeg
nalik na nepravilne krpice bijelog satena, mrekajui se na blijedoj sunevoj svjetlosti.
Pod njima se ukazala mala dolina, tipina za West Riding, okruena vritinama to su se
protezale do horizonta.
U toj sivosmedoj dolini uzdizao se Fairley Hall. S mjesta na kojem su stajali nazirali
su se samo tornjevi i dimnjaci, jer je niz stabala zastirao samu zgradu. Za razliku od
krljavog drvea koje je ovdje-ondje prekidalo golotinju vritine, ova su stabla bili visoki
i dostojanstveni hrastovi, i njihove su se iskrivljene grane isprepletale i tvorile zamrene
are. Perjanice dima iz dimnjaka savijale su se iza drvea i punile hladno plavo nebo
pramenastim sivim upitnicima. Iznenada je iz umarka izletjelo jato vrana gakua,
kruei dugom vijugavom linijom poput debelog crnog ueta nehajno baenog uvis.
Inae nije bilo drugog znaka ivota u toj skladnoj maloj dolini to je nesmetano
drijemala tog ranog jutra, blaena i smirena u beskrajnoj tiini.
Hrbat na kojem su Emma i Blackie stajali nije se, zaudo, strmo sputao kako je
Blackie oekivao. Naprotiv, pred sobom je ugledao blagi obronak koji se sputao do ruba
malog polja. Kao i druga polja u daljini, bilo je okrueno suhozidovima, koje su davno
podigli mali zakupnici, pa je dolina bila podijeljena na pravilne arene povrine koje su
odudarale od divljine prostranih vritina. Kao da je divovska ruka vrlo uredno
razdijelila zemlju, a zatim svaku esticu ogradila grubim zidom.
Emma je potrala naprijed i stala dozivati Blackieja: - Hajde, utrkivat emo se do
vrata! - Sjurila se niz obronak tako brzo da se na tren zapanjio, i zbog njezine
nevjerojatne brzine i neoekivane provale energije. Zgrabivi vreu jednom rukom,
Blackie je isprva ustro skakutao iza nje. Onako jak i dugonog lako bi je prestigao, ali
kad ju je sustigao, zaostao je, usporio, tako da ona moe pobijediti.
Emma ga je likujui ekala pokraj vrata. - Morat e vie pripaziti i biti bri ako eli
mene pobijediti - objavila je pomalo se razmeui. - Dobro trim, zna - dodala je
daui.
Blackie se nasmijao tom djejem izljevu tatine, pa ju je pogledao s divljenjem. Vidim, mavourneen! Brza si kao hrt na utrkama, ini mi se. Kladit u se na tebe kad god
hoe, budi sigurna.
Emma ga je nagradila zadovoljnim smijekom, i lice joj se na trenutak ozarilo
zadovoljstvom. Zatim se brzo okrenula, otvorila vrata i skoila na prvu preku i vrsto
se za nju drala dok su se vrata otvarala prema polju nosei je na sebi. Osvrnuvise,
povikala je Blackieju preko ramena: - Uvijek se vozim na ovim vratima premda ne bih
smjela. - Kad su vrata zakripala i tresui se stala, ustro je sila s preke i povukla ih
natrag, jer je oito htjela ponoviti cijelu radnju, zaarena lica i radosnih oiju.
Blackie je bacio vreu na zemlju. - Hajde da te gurnem, Emma. Bolje e se voziti ako
ti malo pripomognem.
Uzbueno je kimnula i ponovno se popela na prvu preku, te se vrsto uhvatila za
vrata svojim malim ispucanim rukama kad ju je Blackie odgurnuo, pa je poletjela prema
polju bre no ikada prije. Izlizani kaputi nadimao se iza nje, a smijeh joj je preobrazio

81
Bocca

daa

lice. Blackie ju je promatrao uivajui u njezinoj srei i sitnim radostima. Pa, ona je
pravo dijete, pomisli srdano. Kako sam mogao i pomisliti neto drugo? Ba glupo od
mene.
Emma se spustila s vrata i domahnula mu. - Doi! Hajdemo. Uvijek kasnim, pa
dobijem svoje od gospoe Turner.
Blackie je podigao torbu i pridruio joj se. Bratski ju je zagrlio jednom rukom,
uhvatio s njom korak, pa su se tako spustili do kraja polja. - Moram ti priznati da sam
strano znatieljan kakvi su ljudi u Fairley Hallu. Kakvi su, mavourneen?
Naas su zautjeli.
- Vidjet e za koji trenutak - ree Emma i udno se nasmijei. - Jo malo pa smo
stigli. - Oslobodila se njegova zagrljaja i bez rijei potrala naprijed.
Blackie je gledao za njom, mrtei se, zbunjen zbog njezina udnog smijeka.
Izgledala je tako siuna na puteljku ispred njega, skakuui gotovo bezbrino. Morao je
priznali da ga ona zbunjuje. U jednom trenutku bila je dijete koje se blago smjeka, a ve
u drugom inila mu se poput starice lica odljevenog u bronci. Da, svi su oni udaci, ti
Jorkirci, sa svojim jednolinim tvrdim akcentom, sa svojom samosvjesnou,
nepopustljivou i tvrdoglavou, sa svojom fantastinom sumnjiavou kad su
posrijedi stranci, sa svojom pronicavou i dobrim darom zapaanja i prepoznavanja
tueg karaktera. I sa svojim oboavanjem novca. No, znali su biti velikoduni i
gostoljubivi i imali su smisla za humor, premda katkada grub i previe soan. Doista su
bili udni, i moda su ba osebujnosti to ih je zamjeivao na Emmi bile znak tih
jorkirksih znaajki. Da, bit e da je tako, pomislio je i pourio da je sustigne.
Emma ga je ekala pokraj umarka na rubu polja. - Evo Halla, Blackie - rekla je
posve ravnodunim glasom.
Blackie je zapanjen stao i pustio dug zviduk od iznenaenja. Fairley Hall se pruao
neposredno pred njihovim oima i nije bio nimalo nalik na predodbe to ih je zamislio
poslije razgovora sa squireom Fairleyjem u Leedsu.
- Isuse i Marijo! - uzvikne Blackie i razrogai oi od nevjerice. - To je nemogue,
mavourneen. Nitko ne bi mogao sagraditi takvu kuu! - Grevito je zatvorio oi i kad ih
je ponovno otvorio, ustanovio je da nije samo razoaran nego i strahovito zaprepaten.
- Hall je najvea kua u blioj i daljoj okolici. Nema vee - naglasi Emma istim
ravnodunim glasom. - Moj je otac zove Fairleyjeva ludost. - Nije opazio ogoren osmijeh
na njezinim usnama.
- Vidim i zato - promrmlja Blackie. Jo nije nikada vidio groteskniju kuu. Dok je
zurio u nju irom otvorenih usta, sa zaprepatenjem je shvatio da ta graevina nema
nijednu znaajku koja bi ublaila njezine negativne crte, jer Blackie ONeill je imao otro
oko za perspektivu i liniju, i njegov jedini san u ivotu bio je da studira arhitekturu. Nije
mogao studirati, ali je na poticaj svog upnika, oca ODonovana, kao djeak sam uio
koliko god je mogao iz malobrojnih knjiga, pa se zbog arke elje za znanjem i prirodne
nadarenosti izvrsno razumio i projektiranje i gradnju.
Odmjerio je kuu otrim i kritikim okom. to su se vie pribliavali, to se doimala
udovinije. Nalikovala mu je na neumoljivo udovite to gmie usred briljivo
zasnovanih, ali ipak neskladnih nasada, a zacrnjeni kameni zidovi bili su mrki i
negostoljubivi. Gotiki tornjevi uzdizali su se iz etiri kuta sredinje, etvrtaste zgrade
okrunjene bizarnom kupolom. Ta sredinja zgrada bila je najstariji dio Halla, vjerojatno
sagraen devedesetih godina osamnaestog stoljea, i da je ostala jedina, moda bi
izgledala dostojanstveno, moda i donekle velianstveno. No, s godinama su dogradili
ostala krila, oito bez mnogo razmiljanja, koja su opkolila sredinji dio s jedne i druge

82
Bocca

daa

strane ne potujui ni oblik ni konstrukciju. Bile su to naknadne interpretacije stila

regency i viktorijanskog stila, pa je taj sklop ostavljao kaotian dojam.
Svi ti razliiti stilovi stapali su se u neskladno, nesimetrino i runo proelje. Fairley
Hall bio je prostran, masivan i oito skup, prava palaa, ali je zbog svojih arhitektonskih
nedosljednosti izgledao strano. Blackie je uzdahnuo. Volio je jednostavnost, pa je s
enjom razmiljao o lijepim georgijanskim kuama u Irskoj, skladnih linija i klasinih,
savreno uravnoteenih dimenzija. Nije se ni nadao da e na tim surovim jorkirskim
vritinama naii na takvu zgradu, ali je ipak oekivao - poznavajui ugled i vanost
obitelji Fairley i njihovo veliko bogatstvo - neto ukusnije i profinjenije.
Ve su gotovo stigli do kue kad mu je Emma prekinula tok misli. - Onda, to misli o
njoj? - Znatieljno ga je pogledala i povukla ga za ruku.
- Nita naroito! Ludost, sasvim sigurno, ba kako je rekao tvoj tata. Moda to i jest
najotmjenija kua u ovom kraju, ali nije po mom ukusu.
- Zar nee imati kuu poput Halla kad postane fini gospodin, milijuner? - paljivo
ga je ispitivala lukavo ga gledajui. - Mislila sam da svi milijuneri ive u otmjenim
kuama poput ove.
- Istina je, istina! - brzo je odgovorio. - Naravno, ive u otmjenim kuama, ali ne
uvijek u tako runima kao to je Fairley Hall, Emma. Sebi ne bih nikada poelio takvu
kuu. Vrijea mi oi, vjeruj mi, jer nije ni lijepa, ni skladna ni fina. - Pogledao je jo
jednom Hall i gadljivo se iscerio od pomisli da bi morao stanovati u takvu grotesknom
mauzoleju.
Na Emminim ustima ponovno je zaigrao osmijeh gorine popraen zluradim
pogledom. Premda nije poznavala svijet izvan vritina, pa nije imala osnove za
usporedbu, nagon joj je govorio da u Hallu nema ljepote ni otmjenosti, da je aka u
oko. Njezin tata i seljaci mogu ga podrugljivo nazivati Fairleyjevom ludou, ali ih je
ipak impresionirao. Zlobno se nasmijala u sebi. Blackie je upravo potvrdio njezino
miljenje o Fairley Hallu, i to joj je godilo.
Okrenula se prema Blackieju koji je jo vie porastao u njezinim oima i radoznalo
ga upitala: - Pa, u kakvoj e kui ti ivjeti kad postane milijuner?
Neraspoloenje na njegovu licu zamijenila je prtava energija, i oi su mu zablistale
kad je uzviknuo: - Bit e u georgijanskom stilu, od istog bijelog kamena, a sprijeda e
imati iroko stubite. Imat e mnogo visokih sjajnih prozora koji e gledati na lijepe
zelene travnjake i parkove, mnogo prostranih soba visokih stropova, i sve e one biti
prozrane i pune svjetla. Podovi e biti od ulatene hrastovine, a svi kamini bit e u stilu
Roberta Adama. U predvorju, koje e biti golemo, imat u pod od bijelog mramora, a
veliko zavojito stubite vodit e u gornje katove. Svaku sobu obojit u pastelnim bojama,
svijetloplavim i blijedozelenim, njenim bojama koje odmaraju oi, i namjeravam kupiti
izuzetan namjetaj za sve te sobe. Da, doista! Odabrat u najbolje to su ikad proizveli
Sheraton i Hepplewhite, a i Chippendale. I umjetnike slike u imali, ali i mnoge druge
fine i lijepe stvari. Ah, mavourneen, bit e to kua od koje e ti zastati dah, potenja mi.
Obeavam ti. Sam u je graditi, po vlastitom projektu, sigurno!
- Sam e je graditi, po vlastitom projektu? - ponovila je priguenim glasom, vrlo
zauena lica. - A zna li kako se projektiraju kue, Blackie?
- Znam, potenja mi, djevojko - ponosno je odgovorio. - Idem u veernju kolu u
Leedsu da nauim kako se prave nacrti, a to je najblie arhitekturi. Vidjet e, Emma,
sagradit u takvu kuu jednoga dana, a ti e me posjetiti kad postane otmjena dama.
Emma ga pogleda sa strahopotovanjem. - Moe li svatko u tu veernju kolu? upitala je, razmiljajui o Franku.

83
Bocca

daa

Blackie se zagleda u njezino napeto lice, puno nade, i povjerljivo joj ree: - Moe,
svakako. U veernjoj koli ui to god eli.
Njegov je odgovor razveselio Emmu i dobro je zapamtila tu obavijest kako bi je
poslije mogla prenijeti Franku, a zatim ga upitala, oito umirui od znatielje: - A tko je
taj Robert Adam, i oni drugi to si ih spomenuo? Zna, Sheraton, Hepplewhite i
Chippendale?
Blackiejevo lice se zaarilo, jer su preli na temu koja mu je bila vrlo bliska. - Robert
Adam bio je veliki arhitekt iz osamnaestog stoljea, Emma. Sagradio je mnogo otmjenih i
prekrasnih kua za gospodu, divota ih je pogledati. Ah, Adam je bio i vie od toga,
mislim, jer ih je nadahnuo stilom i ukusom. Nitko ga nije nadmaio, mavourneen. A oni
drugi o kojima sam govorio - nastavio je oduevljeno - tri su najvea proizvoaa
pokustva u georgijanskom razdoblju. Sasvim sigurno. Pravi majstori koji su izraivali
pokustvo za otmjen svijet.
Nacerio se i namignuo joj. - Zna, imat u samo najbolje kad se obogatim. esto
govorim sam sebi: Kakve li koristi od novca, Blackie ONeill, ako ne uiva njegove
plodove? Zato u ga i troiti. Zato i postoji, mislim. Zar se ne slae sa mnom?
Emma ga je staloeno promatrala. Kad god joj se glavom motao novac, razmiljala je
o njemu kao o sredstvu podmirenja ivotnih potreba. Blackie joj je predoio nove
mogunosti. - ini mi da ima pravo - oprezno je rekla. - Naravno, ako ima dovoljno
novca za kupnju svih tih lijepih stvari.
Grohotom se nasmijao, pa su mu suze navrle na oi. - Ti si prava mudra jorkirska
djevojka, ve vidim - rekao je kroz smijeh. - Ali, to znai dovoljno, Emma? uo sam da
ima ljudi kojima nikada nije dosta novaca.
Poput squirea Fairlevja, gorko je pomislila. - A gdje e sagraditi tu svoju lijepu
kuu, Blackie? U Leedsu?
Otro je oi rukavom. Smijeh je popustio, pa je odmahnuo glavom. - Ne, mislim da
nee biti u Leedsu. Razmiljam o tome da je napravim u Harrogateu u kojem ivi sav
otmjeni svijet - vano je rekao. - Da, mislim da e biti ondje - nastavio je uvjerljivije. - To
je lijep grad. Toplice. Ba za momka poput mene. Jesi li kad ula za njega, Emma?
- Jesam, moja mama je davno bila u Harrogateu kad je posjetila roakinju Fredu u
Riponu. Jednom mi je priala o tome. Rekla je da je to mjesto zbilja otmjeno.
Nasmijao se. - I jest! Reci mi, Emma, kako ti se ini sve to sam ti ispriao o kui koju
u sagraditi jednog lijepog dana?
- O. svia mi se. Blackie! Tvoja e kua biti lijepa, znam a hoe. Ne kao ova. Treba
je vidjeti nou. Vie se plaim nje nego hodanja mimo groblja - povjerila mu je.
Blackie se namrtio i pogledao njezini malo lice, djetinjasto i puno povjerenja, pa se
ohrabrujue nasmijao: - Ah, to je samo kua, djevojice. Kua ti nita ne moe.
Nije mu odgovorila, ve je stisnula usne i ubrzala korak. Odjednom su se nali u
plavosivoj sjeni Fairley Halla. Sad kad su joj bili posve blizu, Blackie je postao svjestan
jo jedne znaajke te kue, koja ga je odmah zasmetala. Promatrajui je, Blackieju se
inila nekako mranom i neprijateljskom, kao da se u njoj nikada nije znalo za ivot,
smijeh ili veselje. Obuzeo ga je udan osjeaj da je svatko tko prekorai taj prag vjeni
zarobljenik te kue. Premda je smatrao tu reakciju glupom, podila ga je ipak jeza dok se
pokuavao otresti te bolesne i apsurdne pomisli.
Pogledao je uvis. Golemi prozori zurili su dolje u njih, prozori s tekim zavjesama
radi zatite od vanjskog svijeta, nalik na slijepe oi, prazne, uplje i mrtve. Zraka sunca
dotakla je zacrnjene zidove i te mutne i tajanstvene prozore, i to svjetlo, nemilosrdno i

84
Bocca

daa

jasno, kao da je jo vie naglasilo neprobojnost i sumornost Fairley Halla. Pokuao je

pripisati taj osjeaj bujnoj mati, ali on ga nije napustio ni kad ga je Emma odvela iza
ugla, pa su izili iz sjene. Poli su sunanim, poploanim dvoritem ispred konjunice
prema ulazu za poslugu. Automatski ju je zagrlio oko ramena, a zatim se nasmijao tom
besmislenom inu. Dolazila je ovamo mnogo dulje od njega, pa joj sigurno nije bila
potrebna njegova zatita. Zatita od ega, pitao se udei se sam sebi.
Emma ga je pogledala i nasmijeila se kao da mu je ponovno proitala misli. No, kad
su se popeli stubama, smijeak joj je nestao s usana, a pogled se smraio. Lice joj je
poprimilo oprezan izraz kad je okrenula eljeznu kvaku na vratima i ula u kuhinju.

85
Bocca

daa

- to misli koliko je sati kad sada dolazi? Kao da nemamo posla preko glave? I kao da
nema nikakvih briga na svijetu! Ah, djevojko, ve sam mislila da nee doi! Ba tako!
Prodorni glas to je odjekivao kuhinjom potjecao je od niske i debele ene. Bila je
ira nego dua. Smee, ptije oi to su virile iznad ruiastih obraza plamtjele su od
srdbe, a ukrobljena bijela kapa stajala joj je poput krune na kestenjastoj, prosijedoj
kosi i skakutala amo-tamo dok je mahala glavom.
- I nemoj buljiti u mene ko tele u arena vrata! - ljutito je nastavila, maui kutlaom
prema Emmi. - Hajde, pokreni se kad si ve dola, djevojko! Danas ne smijemo gubiti
vrijeme!
- Oprostite, gospoo Turner - uzvikne Emma i ustri se kuhinjom skidajui al i
muei se da se oslobodi kaputa. Smotala ih je u sveanj, pa se nastavila ispriavati. Pola sam na vrijeme, doista, gospoo Turner. Ali, na vritini je bila takva magla, i u
guduri i...
- Barem sam se nadala da e se prestati voziti na onim vratima kao obino nestrpljivo ju je prekinula glavna kuharica. - Kaem ti, nastradat e zbog njih jednoga
dana, djevojko!
Emma je nestala u spremitu ispod stubita koje je vodilo u dio kue u kojoj je
ivjela obitelj Fairley, i glas joj je bio priguen kad je viknula: - Sve u nadoknaditi,
gospoo Turner. Znate da hou.
- I morat e, budi uvjerena - strogo odvrati kuharica. - Danas imamo pune ruke
posla. Dobro zna da je gospoa Hardcastle u Bradfordu, da dolazi drutvo iz Londona i
da je Polly teko bolesna. - Stresla je glavom, duboko uzdahnula zbog pomisli na poslove
koji je ekaju, namjestila kapu i tresnula kutlaom po stolu. Zatim se naglo okrenula i
zagledala u Blackieja, na kojeg dosad nije obraala panju. Stavila je ruke na bokove i
odmjerila ga okruglim, sumnjiavim oima. - A koga si to dovukla? Prosca? - jetko upita.
Blackie zakorakne i otvori usta, ali prije negoli je progovorio, iz ormara se zau
Emmin glas. - Zidar, gospoo Turner. ekali ste ga da popravi dimovodne cijevi i ostalo.
Zove se Shane ONeill, ali svi ga zovu Blackie.
- elim vam dobro jutro - usklikne Blackie, pa se vedro nasmijei i kavalirski se
nakloni.
Kuharica se nije obazirala na njegov ljubazni pozdrav, nego je samo rekla: - Irac, ha?
Pa, mislim da me to ne smeta. Vidim da si jak. Slabiima ovdje nema mjesta! - Zastala je,
a tada zamijetila staru i prljavu vreu koju je spustio do sebe na pod. - A to ti je u toj
prljavoj stvari? - upita.
- Samo alat i... ovaj... ovaj... nekoliko osobnih stvari - odgovori Blackie tapkajui na
mjestu od neugodnosti.
- Ne vuci to udo po mom istom podu! - prekori ga. - Stavi je u kut da nikome ne
smeta. - Zatim je odmarirala prema tednjaku i dodala blaim glasom. - No, prii vatri i
zgrij se, mome.
Ushodala se oko tednjaka, zveckala poklopcima, zavirivala u lonce u kojima je
kljualo, neprekidno mrmljajui. Gnjev joj se stiao. Bila je to prije usplahirenost nego
prava srdba, uglavnom zbog brige za Emmu, samu na osamljenim vritinama, a ne zato

86
Bocca

daa

to je zakasnila, jer to ionako nije bilo vano. to je, na kraju krajeva, pola sata?
Nasmijeila se. Emma je bila dobra djevojka, to se u dananje grozno doba ne bi moglo
rei za veinu djevojaka njezinih godina.
Blackie je spustio vreu u kut i dugim koracima priao golemom ognjitu koje je
zauzimalo gotovo cijeli zid. Tek tada, dok je ispred vatre grijao ruke, shvatio je da je
promrzao do kostiju i da je gladan. Tome je pridonijela toplina u kuhinji i ugodni mirisi
jela to su se irili kuhinjom. Onjuio je zrak i sline su mu procurile dok je udisao miris
prene domae dimljene slanine, miomiris svjee peenog kruha, a pored svih tih
primamljivih mirisa do nosa mu je doprla i bogata aroma juhe od povra. U trbuhu mu je
kruljilo, pa je gladno oblizao usne.
Polako se ugrijavao i rastegnuo se poput velike make, brzo prelazei oima po
prostoriji, i ono to je vidio beskrajno ga je razvedrilo, pomoglo da raspri prijanje zle
slutnje, jer u toj kuhinji nije bilo nieg sumornog ni zloslutnog. Bila je to ugodna, topla,
vedra i neobino ista prostorija. Bezbroj bakrenih lonaca i tava bljetalo je na
okreenim zidovima, a pod, obloen kamenim ploama, blistao je na svjetlu plinskih
plamenika i pucketave vatre iji su plamenovi sukljali prema velikom dimnjaku.
Masivno hrastovo pokustvo, sjajno ulateno, blago je blistalo pri zlatastom rumenilu.
Zauo je kljocanje vrata, pa je dignuo glavu kad je Emma izila iz spremita.
Presvukla se u plavu haljinu od sera, oito skrojenu iz istog komada kao i za kuharicu.
Upravo je vezivala veliku pamunu pregau s bijelim i plavim prugama. - Jeste li rekli da
Polly opet nije dobro, gospoo Turner? - upita hitajui prema tednjaku.
- Da, djevojko. Strano kalje. Uasno. Natjerala sam je da jutros ostane u krevetu.
Moe je kasnije posjetiti i pogledati da li to treba. - U kuhariinu glasu bilo je iskrene
topline, i lice joj se raznjeilo dok je gledala djevojku. Bilo je oito da neobino voli
Emmu.
- Dobro. Kad serviramo doruak, navratit u k njoj i odnijeti joj malo juhe - ree
Emma trudei se da ne pokae preveliku zabrinutost za Polly. Bila je uvjerena da boluje
od iste bolesti kao njezina majka, jer je otkrila iste oite znakove: slabost, groznicu i
grozni kaalj.
Kuharica kimne. - Ba lijepo od tebe. - Uozbiljila se i kroz paru se zagledala u Emmu.
- Danas e morati obaviti i Pollyn i svoj posao, to zna, mila. Tu se ne da nita uiniti.
Murgatroyd mi kae da poslije podne dolazi u posjet gospoda Wainright, a doista nas je
premalo kad je gospoa Hardcastle na putu. - Glasno je uzdahnula i bijesno udarila
licom po loncu. - Ah, rado bih da sam ovdje domaica, doista bih rado! Ba je lagodan
posao dobila Nellie Hardcastle. Uvijek digne sidro i nekamo ode, eto kakva je!
Emma zatomi smijeak. To je uvijek bio kamen smutnje. - Imate pravo, gospoo
Turner, ali nekako emo se snai - hrabrila ju je. Voljela je kuharicu, jer je ona jedina u
Hallu bila ljubazna prema njoj, pa joj je uvijek nastojala ugoditi. Emma je potrala prema
ormaru ispod stubita, te izvukla veliku koaru s etkama, krpama, latilima i crnilom,
pa pola prema stubitu.
- Idem na posao - doviknula je i stala se uspinjati stubama, mahnuvi usput
Blackieju.
Kuharica je naglo stresla glavom. - Hej, djevojko, pa nisam ja tako bezduna! Sva se
raspada. Prii vatri i zgrij se, popij malo juhe prije negoli ode gore. - Podigla je
poklopac velikog eljeznog lonca, snano promijeala juhu, pucnula jezikom od
zadovoljstva i kutlaom nalila juhu u zdjelicu. - Hoe li i ti jednu, mome? - obratila se
Blackieju, ve punei zdjelicu za njega.
- Zapravo hou, i ba vam hvala - odvrati Blackie.

87
Bocca

daa

- Hajde, djevojko, daj Blackieju zdjelicu i uzmi svoju - ree kuharica i ustro nastavi:
- A sendvi od slanine, mome? Pae s juhom.
- Hvala vam. Vrlo rado. Pregladnio sam.
- Hoe li i ti, Emma?
- Ne, hvala, gospoo Turner - odgovori Emma uzimajui zdjelice od kuharice. Nisam gladna. - Kuharica je otro pogleda. - Ah, djevojko, ne jede dovoljno. Nikad se
nee udebljati od juhe i aja.
Emma je paljivo odnijela zdjelice do ognjita i jednu bez rijei pruila Blackieju, ali
kad je sjela na drugu stolicu i digla pogled prema njemu, nasmijeila se i lice joj se
iznova ozarilo. - Hvala ti, mavourneen - rekao je uzvraajui joj smijeak. Oi su mu se
suzile, jer ju je tek sada mogao dobro vidjeti.
Dok su u tiini srkali juhu, Blackie je kradomice promatrao Emmu i nastojao prikriti
iznenaenje to ga je osjetio. Doista je bio zapanjen. Bez ala kojim se sva bila umotala i
uskog, starog kaputa nije izgledala tako krljavo kako je u poetku mislio. Moda je ne bi
ba mogao nazvati lijepom u usporedbi sa standardnim djevojkama na popularnim
razglednicama. Nije ni u kojem sluaju bila tipina edvardijanska ljepotica, sva ruiasta
i krhka, kako da e se svakog trenutka sruiti u nesvijest, a niti leprava zavodnica. No,
privlaila je panju, i u njoj je bilo neeg neobjanjivog to je potaklo njegovu matu,
zaokupljalo ga i oduzimalo mu dah dok ju je prouavao. Lice joj je bilo savren oval,
visokih, prilino istaknutih jagodica, ravna i tanka nosa i njene krivulje usana koje su
zavravale jamicama kad bi se smijeila. Zubi su joj bili mali, pravilni i izrazito bijeli
izmeu blijedoruiastih usana koje su odavale, kako je ubrzo opazio, njenost i
osjetljivost kad nije bila na oprezu. Premda joj je elo bilo malo preiroko, nije nipoto
bilo neprivlano, zahvaljujui liniji rasta kose koja se u iljastom luku sputala na elo te
prekrasnim zlatnosmeim obrvama. A njene zelene oi, koje su ga zadivile jo i ranije,
blistale su poput smaragda ispod gustih i uvijenih zlatnosmeih trepavica. Put joj je bila
glatka i mekana poput svile, a raskona crvenkastosmea kosa zaeljana, pa joj je jo
vie isticala lice. Pletenice od blistave kose bila je smotala u punu na zatiljku, pa je na
treperavu svjetlu vatre nalikovala na barunastu kapu protkanu zlatnim nitima.
Mrava je i jo mala, pofnislio je. No, porast e. Po njezinoj grai mogao je zakljuiti
da e biti visoka i vitka kad sazrije u mladu enu. Ve je propupala, jer je opazio kako joj
se blago nadimlju mlade grudi i oblikuju bokovi ispod velike pregae.
Blackiejev priroeni smisao za ljepotu i profinjenost nije bio ogranien samo na
arhitekturu i umjetnost, nego se protezao i na ene i konje. Zanosio se enama, a slino
su ga privlaili konji i konjske utrke, pa se naroito ponosio sposobnou ocjenjivanja
konja i prepoznavanja istokrvnih grla. Kad je paljivije pogledao Emmu, odmah je
pomislio: Tako je! istokrvna je! Znao je da je siromana djevojka iz radnike obitelji,
ali je imala aristokratsko lice, plemenito i profinjeno. Upravo su ti elementi pobudili u
njemu onaj neodreeni dojam to ga je ve ranije otkrio. Isticala se priroenom i
jedinstvenom dostojanstvenou. Samo jedna znaajka odavala je njezin drutveni
poloaj - ruke. Bile su male i vrste, ali crvene i raspucane, a nokti polomljeni i grubi.
Dobro je znao da su takvi zbog tekog posla to ga je obavljala.
to li e biti s Emmom, pitao se, pa ga je ispunila tuga dok je razmiljao o njezinoj
budunosti. to je mogla oekivati u toj kui i tom sumornom tvornikom selu na
osamljenoj vritini? Moda ima pravo to eli iskuati sreu u Leedsu. Moda e ondje
imati izgleda da ivi, a ne samo da preivi.
Misli mu je prekinula kuharica koja je doskakutala do ognjita i ustro mu dodala
tanjur sa sendviima. - Evo sendvia sa slaninom, mome. Pojedi ih prije negoli sie

88
Bocca

daa

Murgatroyd. On je stari krtac i najradije bi nam davao tek toliko hrane da ne umremo
od gladi. Prava gnjida... - Naglo je zastala i pomalo sa strepnjom pogledala prema
vratima na vrhu stubita.
- Danas ne mora crniti reetke - obratila se Emmi. - Izdrat e do sutra. Ali, upali
vatru u jutarnjem salonu, obrii prainu, poisti ilim aspiratorom i postavi stol za
doruak, kako ti je Polly pokazala. Zatim se vrati da mi pomogne oko doruka. Kasnije
moe poistiti blagovaonicu, salon i knjinicu... Ah, pripazi dok brie prainu s drvene
oplate u knjinici, djevojko, najprije poprijeko, zatim prema dolje tako da praina pada
na vijenac, a ne na knjige, i oisti sve prostirke. Zatim mora pospremiti salon gospoe
Fairley na prvom katu. Kad zavri, upravo e doi vrijeme da odnese doruak. Prije
ruka moe namjestiti krevete i obrisati prainu u djejim sobama. Poslije podne
moe poeti glaati. Zatim moe ulatiti srebrninu i oprati porculan...
Kuharica je zastala, gotovo bez daha, pa izvukla iz depa komadi zguvana papira.
Izravnala ga je i nakubila usne usredotoujui panju na itanje.
- Da, gospoo Turner - tiho je promrmljala Emma i skoila sa stolice. Poravnala je
dugu pregau i ekala nove upute pitajui se kako e posvravati tu gomilu poslova.
Blackie je paljivo pogledao Emmu i osjetio kako mu se eludac gri od srdbe.
Kuhariina litanija ga je isprva zabavljala, ali se tada razbjesnio. Nitko ne moe obaviti
toliko posla u jednom danu, a najmanje Emma. Ta, jo je dijete! No, Emmu kao da to nije
zabrinjavalo dok je strpljivo stajala pokraj kuharice. Promatrajui je jo briljivije,
Blackie je u njezinim tamnim oima zamijetio tjeskobu, a usne su joj se nesvjesno
stisnule. Brzo je pogledao kuharicu. Znao je da ona ne iskoritava Emmu, jer je u biti bila
ljubazna, ali je ipak bio zaprepaten. Upregnula je Emmu kao konja, pa je doista bio
zbunjen i nije mogao izdrati da ne kae: - Mislim da je to teak teret za djevojicu.
Kuharica se iznenaeno zagledala u njega i pocrvenjela. - Tako je, mome. No, Polly
je teko bolesna, i ja tu nita ne mogu, jer dolaze gosti. Ah, da ne zaboravim, Emma nastavila je uurbano s izrazom nelagode na licu - mora pripremiti sobu za gospou
Wainright.
Emma se okrenula prema kuharici koja je paljivo prouavala papiri u ruci. - Da
krenem gore? - upitala je. I sama se zaprepastila dok je sluala, ne alei se, nabrajanje
svih poslova koje joj je dodijelila kuharica. Nee imati vremena ni da predahne ako do
veeri mora zavriti sve to, pa je jedva ekala da se baci na posao.
- Samo trenutak, djevojko - rastreseno e kuharica. - Samo da proitam jelovnike.
Moda u uspjeti sama pripraviti doruak. - Stisnula je oi i piljila u papir. - Da vidimo.
Kajgana i slanina za mladog gospodina Edwina. Bubrezi, slanina, kobasice i preni
krumpir za mladog gospodina Geralda. Dimljeni losos za squirea. aj, prepeenac, svjei
kruh, maslac, dem, pekmez. To je sasvim dovoljno! - Glava joj se divlje trzala na malom,
debelom vratu dok je mrmljala: - Ne znam zato u ovoj obitelji ne mogu svi jesti isto!
Uutjela je, pa nakon nekog vremena izjavila: - Mislim da u se sama snai s
dorukom, mila. A ruak je jednostavan. Samo unka, umak madeira, pire od krumpira i
pita od jabuka s kremom od jaja. - Okrenula je papir i promrsila: - Mislim da e mi ipak
morati pomoi oko veere, djevojko. Murgatroyd je predloio jelovnik. Mmm! Doista
jest. Bistra kokoja juha, ovji hrbat s umakom od kopra, peeni krumpir i cvjetaa s
umakom od sira. Biskvit s preljevom. Sir Wensleydale i keksi. Krika prenog sira za
mladog gospodina Geralda... - Zastala je, zamirila i bijesno pogledala papir. - Kriku
prenog sira za mladog gospodina Geralda! Da ne bi! - ponovila je u nevjerici. - Kao da
ne jede dosta cijeli dan. Pretvorit e se u prasca na mladi gospodin Gerald. Ako neto ne
podnosim, onda je to prederavanje! - rekla je ne obraajui se nikome posebno, pa

89
Bocca

daa

energino gurnula papir u dep. - Sada moe poi gore, mila, i pazi dok brie prainu upozorila je Emmu.
- Da, gospoo Turner - ree Emma bezizraajna lica. - Nadam se da emo se poslije
vidjeti, Blackie - uzvikne i nasmijei mu se.
- Hoemo, svakako, mavourneen, jer mislim da u se zadrati ovdje nekoliko dana.
- Ima pravo - javi se kuharica. - Squire je u posljednje vrijeme zanemario kuu, jer
je mladi gospodin Edwin bolestan od Boia, a gospoa je tako slaba ovih dana... Drago
mi je to dolazi gospoa Wainright, jer uvijek unosi veselje... Da, naa je gospoa nekako
izvan... - Stala je usred reenice i rukom prekrila usta.
Blackie i Emma slijedili su njezin pogled usmjeren k vratima na vrhu stubita. Kroz
njih je upravo proao mukarac i zamiljeno silazio stubitem. Blackie je pretpostavljao
da je on butler, glavni sluga.
Murgatroyd je bio visok i mrav. Licem je podsjeao na le, a lice mu je bilo izjedeno
borama gorine i sloga odbojno. Male oi, vrlo blijede, gotovo prozirne, bile su duboko
usaene u one upljine. Te svinjske oi izgledale su jo sitnije no to su bile, jer su ih
zastirale guste crne obrve to su strale poput ekinja u ravnoj i neprekinutoj liniji
preko ela. Na sebi je imao crne hlae, bijelu koulju s crnim prugama i visokim
ovratnikom i batlersku pregau od zelene ohe. Rukavi su mu bili zasukani i otkrivali
krakate ruke proarane venama.
Pogledao ih je, sumorna lica i s neprikrivenim neprijateljstvom u pogledu. - to je
sve to? to je sve to? - uzviknuo je visokim glasom kad je stao na dnu stubita. - Nije ni
udo to danas kasnimo. Klepeete kao svrake. Vidim da zanemarujete svoju dunost,
kuharice - naduveno je nastavio. - A ta djevojka, ta lijena nitarija, trebala se primiti
posla jo prije dobrih pola sata! Da, ba tako! Squire ne vodi dobrotvorno drutvo, zna.
Premalo radi za novac koji dobiva. Squire je suvie dareljiv. Tri ilinga na tjedan.
Kraljevska svota ni za to. - Mrko je pogledao Emmu koja je stajala pokraj spremita pod
stubama. - to eka? Smjesta se penji! - prodere se.
Emma je nijemo kimnula glavom, podigla koaru, lopaticu za smee i aspirator, pa
krenula prema stubitu. Kad je obilazila Murgatroyda, dio pribora ispao joj je iz koare,
uz ostalo i grafitni prah. Limenka se otkotrljala, poklopac je odletio i crni se prah prosuo
po Murgatroydovim nogama. Emma je zinula od zaprepatenja i sagnula se da ga poisti.
Kad je to uinila, Murgatroyd je zamahnuo rukom i snano je udario nadlanicom po
glavi.
- Ti, glupa gusko! - vrisnuo je. - Zar nita ne zna napraviti kako treba? Vidi to si
napravila na istom podu.
Emma se savinula od neoekivanog i divljeg udarca, pa zateturala, i pri tom su joj
ispali aspirator i lopatica za smee. Blackie je uasnut skoio sa stolice. U njemu je
kiptjelo od gnjeva. Stisnuo je ake i zloslutno stao pred slugu. Ubit u ga, pomislio je.
Ubit u tu svinju!
Kuharica je ve bila nasred kuhinje i, prolazei mimo Blackieja, gurnula ga je natrag
na stolicu, stresla glavom i opomenula ga sikui: - Bolje da se ne plete, mome.
Prepusti ga meni.
Stala je pred Murgatroyda i pogledala ga poput ratobornog pijetla. Lice joj je
pomodrilo od bijesa, a iz oiju su joj sijevale munje. Prijetei je podigla malu aku i
zatresla je prema njemu. - Gnjido jedna pokvarena! - vatreno je viknula. - To je bila samo
nezgoda. Djevojka to nije namjerno uinila. - Vatra joj je frcala iz oiju dok je gledala
Murgatroyda. - Ako jo ikada vidim da ste digli ruku na ovu djevojku, poalit ete to ste

90
Bocca

daa

ivi. Neu rei nita squireu! O ne! Ali u zato sve ispriati njenom ocu! A vi znate to e
od vas ostati kad vas dohvati Veliki Jack Harte! Nee od vas ostati ni mrlja na podu!
Murgatroyd je bijesno gledao kuharicu, ali se suzdrao od odgovora. Blackie je
poput jastreba pratio pogledom Murgatroyda i ustanovio da se sluga boji. Pa, on je
kukavica, pomisli Blackie. Prokleti straljivac, podvirep, samo se pravi vaan!
Kuharica se s gaenjem okrenula od Murgatroyda i sagnula se prema Emmi koja je
kleala na podu i uredno slagala u koaru sve to je bilo ispalo. - Je li sve s tobom u redu,
mila? - zabrinuto je upitala. Emma je podigla glavu i polako kimnula. Lice joj je bilo
nepomino poput isklesana bijelog mramora. Samo su njezine malahitne oi bile ive,
izgarajui od silne mrnje prema Murgatroydu. - Uzet u mokru krpu i oistiti crnilo rekla je tiho obuzdavajui gnjev.
Murgatroyd je sada svu panju posvetio Blackieju. Uao je u kuhinju laganim
korakom kao da se nita nije dogodilo. - ONeill, je li tako? Zidar iz Leedsa. Squire mi je
rekao da te jutros oekuje. - Odmjerio je Blackieja hladnim oima i s odobravanjem
kimnuo glavom. - Pa, ini se da si jak. Nadam se da se ne boji posla, mome.
Blackie se morao prisiliti da uljudno razgovara s butlerom, ali je znao da nema
izbora. Svladao se i rekao to je slubenije mogao: - Svakako. Recite mi to trebate, i
odmah u se latiti posla.
Murgatroyd je izvadio iz depa komadi papira i pruio ga Blackieju. - Sve je tu
zapisano. Zna itati, zar ne?
- Znam.
- Dobro. A sada da se dogovorimo za nadnicu. Petnaest ilinga za tjedan dana rada i
stan i hrana dok si ovdje. Tako je rekao squire. - Prepredeno ga je gledao.
Blackie je zatomio smijeak da ne pokae Murgatroydu kako ga je prozreo. Pa, on
me pokuava prevariti, podmukli avo, pomisli, ali ree: - Ne, gospodine! Jedna gvineja
je cijena kojusmo squire i ja ugovorili u Leedsu. I jedna gvineja e biti, gospodine
Murgatroyde!
Slugine oi rairile su se od iznenaenja. - Valjda ne misli da u ti povjerovati kako
te je squire osobno posjetio, mladiu? Njegov zastupnik u Leedsu uvijek obavlja takve
sitnice.
Otro promatrajui Murgatroyda, Blackie je odmah opazio da se ovjek doista
zautio, pa se samo nasmijao. - Potenja mi, sam je doao k meni i stricu Patu. Mi smo
vlasnici malog graevinskog poduzea, znate. On me unajmio da obavim ovdje neke
popravke, a strica Pata za neke poslove u tvornici i u novinskim kuama u Leedsu. I
siguran sam za cijenu. Moda bi trebalo da sami pitate squirea. Vjerojatno se radi o
zabuni. - Blackie se silno zabavljao gledajui kako se sluga ne samo zbunio ve i
ozlovoljio uvi njegove rijei.
- Svakako. Ja i kanim razgovarati sa squireom! - prasne Murgatroyd. - Zacijelo je
zaboravio to se s tobom dogovorio. On se bavi pametnijim stvarima. No, prihvati se
posla, mladiu. Konjuar je u staji. Pokazat e ti sve to treba. Spavat e iznad staje.
Kimnuo je kao da time hoe Blackieju pokazati da vie ne eli s njim razgovarati, pa
je sjeo za kuhinjski stol. - Popit u aj i pojesti sendvi od slanine - doviknuo je kuharici
koja ga je runo pogledala. Podigla je no i poela ga divlje zabadati u kruh, a po izrazu
njezina lica bilo je oito da bi ga radije zabadala u Murgatroyda.
Blackie je podigao vreu na rame. Emma je jo skupljala pribor za ienje pri dnu
stubita. - Vidjet emo se veeras, mavourneen - rekao joj je tiho i nasmijeio se.

91
Bocca

daa

- Dobro, ako dotad zavrim posao - snudeno mu je odgovorila. No, spazivi

uznemirenost koja se iznenada ukazala na njegovu licu, nasmijeila se. - Ah, zavrit u.
Ne brini, Blackie. - Promatrao ju je kako nestaje na stubitu, a zatim je otvorio kuhinjska
vrata i iziao na hladni jutranji zrak, dok mu se glavom vrzmalo mnotvo neugodnih
misli u vezi s ukuanima Fairley Halla. Najvie ga je brinula Emma, bespomona u toj
udnoj kui.
Emma je zastala u malom predvorju to se nastavljalo na kuhinjsko stubite i
spustila na pod pribor za ienje, pa se naslonila na zid. Lice joj je bilo izmueno, a
glava ju je boljela od omamljujueg udarca. U njoj je kiptjelo od srdbe. Murgatroyd
nikada nije propustio priliku da je zlostavlja. inilo joj se da uiva kad je uka, i premda
je neprekidno reao na Polly, prema njoj nije nikada bio tako grub. Ta provala bijesa
prije nekoliko minuta nije uope bila neuobiajena, i znala je da bi je ponovno udario da
se nije uplela kuharica. No, jednom e mi prekipjeti, razmiljala je sumorno, a tada u
mu pokazati.
Namjestila je teku koaru na ruku, podigla ostali pribor i polako krenula hodnikom,
napetih ula, paljivo oslukujui ne bi li ula neobine umove u kui. No, nije se ulo ni
zvuka, jer je cijela obitelj jo spavala. Hodnik je bio mraan. Odisao je voskom i
ustajalom prainom, a pomalo zaudarao i na plijesan zbog dugo zatvorenih prozora i
kapaka i zaguljivih soba u kojima nitko nije boravio. Kad bi barem bila u kuhinji, jedinoj
vedroj prostoriji u Fairley Hallu.
Usprkos otmjenosti i bogatom namjetaju, kua je ispunjavala Emmu neopisivim
strahom, pa se esto jedva svladavala da ne pobjegne. Bilo je neeg zastraujueg i
tjeskobnog u hladnim i tamnim prostorijama s visokim stropovima i masivnim
pokustvom, u tim beskrajnim hodnicima i krivudavim prolazima kojima se nije znalo ni
broja. Bila je to kua tiine, odvojenosti od svijeta i skrivenih tajni, tajnovita kua koja je
odisala nesreom i propadanjem. A ipak, uza sav muk, posvuda se osjeao pritajeni
nemir, zatomljen ali zloslutan, kao da samo eka da se oslobodi i bukne.
Drhtala je dok je neujno prelazila preko bogatog turskog ilima u golemom
predvorju i odgurnula dvostruka vrata jutarnjeg salona. Stala je na pragu i nervozno se
osvrnula. Tanke zrake magliastog suneva svjetla s mukom su se probijale u sobu kroz
visoke prozore s lekim zavjesama od bijele svile i draperijama od debelog plavog
baruna. Potamnjeli portreti sumorno su zurili odozgo, sa zagasitoplavih barunastih
tapeta na zidovima, i Emma je u mati vidjela kako je njihove drevne oi prate dok se
pribliavala kaminu, probijajui se mimo mnogih tekih komada viktorijanskog
pokustva od mahagonija, tako tamnog da su se doimali crni na sumornom svjetlu.
Jedini zvuk bilo je tugaljivo kucanje sata na okviru kamina od reljefnog crnog mramora.
Odloila je pribor za ienje na pod i kleknula ispred kamina. Odstranila je pepeo,
pa u kamin naslagala komad papira i trijeske to ih je Murgatroyd ostavio pokraj kamina
zajedno sa ibicama. Pripalila je papir, a kad su se trijeske zapalile, otvorila je mjedenu
posudu za ugljen, izvadila nekoliko komadia i paljivo ih nasladila na gorue drvo.
Ugljen se nije odmah zapalio, pa je podigla pregau i mahala njome nad vatrom sve dok
se nije rasplamsala.
Jednolino kucanje sata podsjetilo je Emmu da ne smije gubiti vrijeme. Pospremila
je sobu brzo i vjeto, iako je bila pretrpana loe rasporeenim pokustvom. Kad je
zavrila, izvadila je iz komode stolnjak od bijelog uskog platna i stavila ga na veliki
okrugli stol. Postavila je etiri srebrna pribora za jelo i ponovno pritrala komodi da
izvadi posue. Dok je vadila tanjure od porculana Crown Derby, bila je sva napeta i
ukoena. Odjednom je osjetila trnce u vratu i mrave u rukama, jer je znala da vie nije

92
Bocca

daa

sama. Iako nije nita ula, osjetila je neiju prisutnost u sobi. uei se okrenula. Squire
Fairley stajao je na pragu i netremice je gledao. Brzo se digla i lagano se naklonila. Dobro jutro, squire - promrmljala je plaljivo, stiui tanjure vrsto na prsima da ne
zazveckaju u njezinim drhtavim rukama. Noge su joj se tresle, premda vie od
iznenaenja nego od straha.
- bro jutro. Gdje je Polly?
- Bolesna je, gospodine.
- Aha - lakonski je odgovorio.
Prodorno ju je pogledao, pa se namrtio, a lice mu je poprimilo zbunjen izraz. Emma
se zagledala u njega kao zaarana, dok ju je utei promatrao, zatim je kratko kimnuo
glavom, naglo se okrenuo i otiao. Zaula je treskanje vrata biblioteke kad ih je grubo
zalupio za sobom, i to ju je osvijestilo, pa se trgnula. Tek je tada odahnula i dovrila
postavljanje stola za obiteljski doruak.

93
Bocca

daa

Adam Fairley stajao je nasred biblioteke i rukama prekrio lice. Bio je umoran, zapravo
iscrpljen, jer je ponovno slabo spavao. Njegova nesanica nije bila nita novo. Muila ga je
ve mnogo dana ili, bolje reeno, mnogo beskrajnih noi. Nije ga smirivalo ni vino, iako
bi popio pet, a katkada i est aa porta, i to vrlo kvalitetnog. Spavao bi nekoliko sati kao
omamljen, ali bi se zatim iznenada probudio u ranu zoru, oznojen ili drhtei, ovisno o
nonim morama, obuzet uskovitlanim bolnim sjeanjima i mislima o ivotu kojim ve
dugo nije bio zadovoljan.
Polako je hodao sobom gore-dolje, utonuo u misli, snaan, skladno graen i visok
mukarac, privlana, inteligentna lica, pravilna i profinjena, koje je danas bilo blijedo i
izmueno, s duboko urezanim tragovima umora. Njegove lijepe oi bile su sivkastoplave
i blistave, gotovo arke, izvanredno bistre, i u njima se krila nedokuiva dubina i
nazirala produhovljenost. No, danas su bile zakrvavljene i mutne. Najneobinija
znaajka na njegovu pomalo asketskom licu bila su upadljivo senzualna usta, premda je
ta senzualnost obino bila potisnuta i pokrivena strogim izrazom lica. Njegova
svijetlosmea kosa prelijevala se u jo svjetlijim tonovima i bila je ravna i gusta. Bila je
nehajno zaeljana na lijepo oblikovanoj glavi, i malo dulja no to je bilo moderno. Nije
volio frizure s kosom premazanom pomadama kakve su trenutano bile u modi meu
otmjenom gospodom. Stoga mu je jedan uvojak stalno padao na iroko elo, pa bi ga
nervoznom i brzom kretnjom zagladio, to mu je prelo u naviku. inio je to i sada dok je
koraao sobom.
No, ta nestrpljiva kretnja nije nikada izazivala dojam neurednosti, jer je Adam
Fairley bio jedan od onih mukaraca koji uvijek izgledaju dotjerani, bez obzira na
okolnosti ili posao kojim se bave. Vanjtina mu je bila besprijekorna. Uvijek je bio
odjeven prvorazredno i u skladu s prigodom, sa smislom za odijevanje kakvo se obino
pripisuje kicou, ali ipak nikada upadljivo.
Njegova odijela iz Savile Rowa bila su besprijekorno skrojena, moderna i savreno
saivena, pa su izazivala zavist drutva u kojem se kretao u Londonu i kolega iz
vunarske industrije u Leedsu i Bradfordu. Ta su odijela uglavnom bila izraena od finih
tkanina iz njegovih tvornica ili iz tvornica njegovih prijatelja - vunenih tkanina
proizvedenih na tkalakim stanovima Yorkshirea, neospornog centra svjetske vunarske
industrije iji je Adam Fairley bio neosporni kralj. Sve u svemu, Adam Fairley bio je
olienje elegancije. Mrzio je neukus, pa je slabost prema finoj odjei bila jedan od
rijetkih uitaka to ih je sebi dopustio. Dodue, nije mu nikad palo na um da kui u kojoj
ivi nedostaje ljepota. Nije ju gotovo ni zamjeivao.
Poslije nekoliko minuta prestao je hodati po sobi, pa je priao golemom
izrezbarenom pisaem stolu od ebanovine. Sjeo je u tamnocrveni konati naslonja i
tupo se zagledao u rokovnik. Oi su ga svrbjele i pekle od nesanice, tijelo ga je boljelo, a
u glavi mu je nabijalo, ne samo od umora nego i od munih misli. inilo mu se da u
njegovu ivotu nema nieg vrijednog. Ni radosti, ni ljubavi, ni topline, ni drutva, pa ni
zanimanja u koja bi mogao kanalizirati, svoju energiju. Nije bilo nieg... nieg... osim
beskrajnih osamljenih dana koji su se nemilosrdno razvlaili u beskrajne jo osamljenije
noi, dan za danom, godina za godinom.

94
Bocca

daa

Dok je tako sjedio, s lica mu je nestala sva ivost. Veliki ljubiasti podonjaci odavali
su njegove none muke, duevno propadanje, bezbrojne sate to ih je proveo hodajui
spavaom sobom, izmrcvaren neizdrivom tjeskobom. Bilo je ipak neeg djeakog na
tom licu, premda tunom i iscrpljenom, i Adam Fairley izgledao je vrlo mladoliko za
svoje etrdeset i etiri godine.
ivot mi vie nita ne vrijedi, nezadovoljno je razmiljao. emu onda ivjeti? I za
koga? Kad bih barem imao hrabrosti da prosviram glavu metkom i zauvijek sve
dokrajim.
Ta ga je pomisao tako zaprepastila da se naglo uspravio u naslonjau i zgrabio
rukohvate. Pogledao je ruke. Drhtale su. Dotad ni u najgorim trenucima, kakvih je bilo
mnogo u posljednje vrijeme, nije ni pomiljao da oduzme sebi ivot. Nekada je
samoubojstvo izjednaavao s kukavilukom, ali je sada sam sebi priznao da za taj in
moda ipak treba hrabrosti. Odjednom mu je sinulo, dok je sjedio zaokupljen
melankolinim osjeajima, da samo budale nikada ne pomiljaju na samoubojstvo. Tko
zna da li i ostali inteligentni ljudi kad-tad razmiljaju o tome, pitao se. Shvatio je, s
bolnim osjeajem ispraznosti, da poznavanje ivota i ivotnih prilika neizbjeno dovodi
do razoaranja i beznaa. U njemu je ono pobudilo i osjeaj bespomonosti koja mu je
bivala sve nepodnoljivijom.
Usprkos bogatstvu i poloaju, Adam Fairley bio je izmuen ovjek koji se gorko
razoarao u ivotu. Nije se vie nadao srei, ali je udio barem za zadovoljstvom,
smirenjem. Nije nalazio lijeka za nepodnoljivu osamljenost i zdvojnost. No, sam je bio
kriv. Bio je iznevjerio sama sebe, svoje ambicije, snove i ideale. Nisu mu pomogli ni
razum ni moralno uvjerenje.
Polako je podigao glavu i osvrnuo se bibliotekom, kao da je vidi nakon duga
putovanja. Bila je velianstvena i impozantna, vrlo visoka stropa i golemih dimenzija,
zidova obloenih izbijeljenom hrastovinom, s biranom zbirkom uenih knjiga i lijepim
antiknim predmetima. Skupocjeni perzijski ilimi oivljavali su ulateni drveni pod
treperavim crvenim i tamnoplavim tonovima, a grafike s lovakim prizorima ukraavale
su one zidove koji nisu bili pokriveni knjigama. Pokraj kamina s okvirom od bogato
izrezbarene hrastovine bila je smjetena udobna esterfildska sofa tapecirana tamnom
smeecrvenom koom, a uz nju nekoliko dubokih naslonjaa s visokim naslonom,
presvuenih tamnocrvenim barunom. Nedaleko od njih stajao je i stoli od ebanovine,
pun dnevnih novina, tjednika i ilustriranih asopisa, a u kutu komoda od crne orahovine
sa srebrnim posluavnikom i kristalnim bocama s portom, konjakom, erijem, viskijem i
dinom, te aama od tekog Waterford kristala koji je svjetlucao na slabom sivkastom
svjetlu.
Biblioteka nije bila tako pretrpana kao druge prostorije u Fairley Hallu, i Adam se
uvijek borio protiv nastojanja svoje supruge da je prekrca starudijom i drangulijama,
kako je prezrivo nazivao njezine ukrasne triarije. Stoga je biblioteka odisala mukom
elegancijom i dostojanstvom. Poput njegove spavae sobe, koja je bila malo stroa,
biblioteka je savreno odraavala Adamov karakter i ukus. Adam je u njoj provodio
veinu vremena, osim kad su imali goste, to je bilo rijetko u posljednje vrijeme, pa je
biblioteka postala niegovo utoite u koje se rado povlaio da ita ili razmilja,
neometan u samoi.
Izvukao je depni sat i pogledao koliko je sati. Bilo je ve skoro pola osam, a posluzi
jo nije bilo ni traga, osim one zbunjene sirote to je pospremala jutarnji salon.
Proklinjui odsutnost domaice, povukao je uzicu zvonca i ljutito gledao hladne i prazne
reetke u kaminu. Dok je ekao dolazak Murgatroyda, zapela mu je za oko foto-gravira s

95
Bocca

daa

vlastitim likom u sveanoj uniformi etvrtog husarskog puka. Okrenuo se i sagnuo da je

bolje pogleda, pa nakubio usne napeto zurei u nju. Tuno se nasmijao. Kakva li lica!
Lica punog nade, oekivanja, ah da, i sree. Jedva je prepoznao sebe u tom ovjeku. Oh,
bezbrine li i glupe mladosti, pomislio je i podrugljivo se nasmijao. Kako li samo malo
znamo to nas eka kad tako hrabro krenemo da pobijedimo ivot. No, moda je tako i
najbolje.
Murgatroyd je pokucao na vrata i uao prekidajui Adamove misli. - Dobro jutro,
Murgatroyde - pozdravi ga Adam hladnim i zvunim glasom.
Butler mu je priao popravljajui crni haljetak. - Dobro jutro, squire. Nadam se da
ste dobro spavali, gospodine. Danas je lijep dan za vae putovanje u Leeds. Sunano je i
suho, gotovo i nema vjetra. Kuharica e odmah biti gotova s dorukom. Pripremila vam
je dimljenog lososa, gospodine. - Izrekao je to tako pokornim glasom da se Adam trgnuo
i okrenuo glavu kako Murgatroyd ne bi zamijetio gaenje u njegovim oima.
Kad Adam nije odgovorio, Murgatroyd je nastavio: - Hoete li jo neto, gospodine,
osim lososa?
Ljigava budala, pomisli Adam gledajui Murgatroyda ravno u oi. - Vatra bi bila
poeljna.
- Izvolite, gospodine? Molim? - Murgatroyd kao da se zbunio. Bacio je pogled na
kamin i u sebi proklinjao Emmu.
- Vatra, Murgatroyde! - ponovi Adam. - Ovdje je tako hladno da bi se i Eskimu
smrznula muda... - Zastao je i nakaljao se prekrivi dlanom usta, s iskrom zadovoljstva
u oima kad je opazio da je Murgatroydu neugodno. - Eto, da se drukije izrazim, klima u
ovoj sobi moe se jutros usporediti samo s arktikom. ini mi se da zapoljavam i
previe posluge, a ne mogu uivati ni u osnovnom komforu. - Bio je ljut, ali je sve to kao i
uvijek izgovorio suzdranim glasom, jer je rijetko pokazivao raspoloenje, a najmanje
pred slugama.
Do avola! Ba je jutros neraspoloen, pomisli Murgatroyd, pa ree ponizno: Oprostite molim vas, gospodine, doista mi je ao. Polly je bolesna, a druga djevojka je
zakasnila. Ne znam, ako ne stojim nad njima svaku minutu u ovoj kui, te djevojke ne
rade nita. Rekao sam odavno toj curi da ovdje upali vatru, jesam...
- to vam je, ovjee? Jeste li bolesni? - prekine ga ledenim glasom Adam.
Strah je zatitrao na Murgatroydovom otunom licu. - Nisam! Nisam, gospodine,
naravno! Odmah u se pobrinuti za vatru, gospodine - ustro je rekao i pokorno se
naklonio nekoliko puta, trzajui tijelom.
- Dobro. Upalite je!
- Odmah, squire. - Ponovno se naklonio i stao se povlaiti iz biblioteke.
- Oh, Murgatroyde!
- Izvolite, gospodine?
- Je li stigao zidar iz Leedsa? Mladi ONeill?
- Jest, gospodine. Jutros rano je stigao. Dao sam mu popis onoga to treba popraviti.
- Dobro. Pripazite da dobije sve to treba kako bi dobro obavio posao. Pobrinite se
da mu u kuhinji dadu da dobro jede i tako dalje.
Murgatroyd je kimnuo glavom, iznenaen to se squire brine za obinog fizikog
radnika. To ga je zapanjilo i zagolicalo njegovo zanimanje. - Dobro, gospodine. Moete
se, kao i uvijek, osloniti na mene. Ja u se za to pobrinuti. Usput, gospodine, koliko da mu
platim za tjedan dana rada? - Pogled njegovih lukavih oiju nije silazio s Adamova lica.

96
Bocca

daa

Adam se namrtio. - Ve sam vam sino rekao da e za svoj rad dobiti jednu gvineju.
Naputa li vas pamenje, ovjee?
- Ne, gospodine. Zacijelo sam to smetnuo s uma.
- Shvaam. Ne smeta. U meuvremenu, pobrinite se za vatru. Ve se pretvaram u
santu leda. Htio bih i alicu vrelog aja, Murgatroyde, ako vam nije teko.
Sarkastini prizvuk u Adamovu glasu nije promakao Murgatroydu. - Odmah,
gospodine - rekao je klanjajui se. Okrenuo se i istrao iz sobe, spreman da svu u
istrese na kuharicu i djevojke, ali zlovoljan i prema gospodinu. Sve to pie u gluho doba
noi, eto to ga ini razdraljivim, promrmljao je sebi u bradu zatvarajui vrata.
Adam je zurio u vrata stisnutih oiju. Murgatroyd je poeo stjecati udnu naviku da
zaboravlja razgovore o novcu, osobito kad su posrijedi bile nadnice za vanjske radnike
koji su povremeno dolazili u Hall. Butler je doista postao previe tedljiv, i to ga je
smetalo. I Adam, koji je Murgatroyda smatrao priglupim, poeo je sumnjati da se sluga
ponaa kao tiranin prema ostaloj posluzi.
Nezadovoljno je odmahnuo glavom i ponovno se vratio k svom mladenakom
portretu. Nije morao ni pogledati to lice da se sjeti vojnike karijere koju je napusito.
Poeo je vjerovati da bi njegov ivot bio posve drugaiji da je slijedio svoju zvijezdu
vodilju i da se nije okrenuo od nje zbog privrenosti ocu. Sada je bilo prekasno za
aljenje, ali je ipak tugovao za tim vremenima.
Dok je stajao u mranoj i hladnoj sobi, u mislima je vidio sebe kao mladia. Vidio je
vitkog i ivahnog djeaka kako iz Etona dolazi kui na praznike i objavljuje ocu, sa
strau koja je graniila s fanatizmom, da se namjerava posvetiti vojnoj karijeri. Njegov
otac ne samo da se zabezeknuo, nego se i snano opirao toj zamisli koju uope nije
odobravao.
Sjeao se kako je bio nepokolebljiv u svojoj odluci i kako je upornou i dugotrajnim
nagovaranjem napokon uvjerio oca da to iskreno eli. Stari je squire naposljetku
popustio i nerado pristao da ga pusti na prijemni ispit u Sandhurstu, koji je lako poloio.
Stari se doista pristojno ponio, pomisli Adam s odreenom toplinom sjeajui se oca.
Stari squire, Richard Fairley, bio je srdani, buni Jorkirac, jedan od najmonijih i
najbogatijih tvorniara u sjevernoj Engleskoj, s instinktom kockara, pronicavim,
trgovakim okom i izuzetno bistrim umom. im se Adam dokazao kao primjerni kadet u
vojnoj akademiji, upotrijebio je svu svoju mo i novac da osigura sinu dostojno mjesto u
vojsci. Kad je Adam izrazio elju da ue u konjiki puk, jer je bio jaha bez premca,
Richard Fairley pokrenuo je i nebo i zemlju da mu ispuni tu elju. Svojim bogatstvom i
politikim vezama pribavio je Adamu mjesto u etvrtom husarskom puku. Lako je
mogao plaati dvije stotine funti na godinu, koliko je stajao oficirski in u konjici, kao i
trokove dranja dvaju konja, te konja za polo to ih je kupio mlaem sinu. Budui da je
izvrsno poznavao ljudsku prirodu, stari je squire opazio da Adam ima sve karakterne
osobine potrebne za vojnika. Bio je stvoren za vojniki ivot, jer je bio otrouman, vrlo
discipliniran, astan i smion. Imao je u sebi neeg romantinog, jer je eznuo za
avanturama u stranim zemjama, a kako je bio odan ciljevima i ambicijama kraljice
Viktorije, teio je da slui svojoj domovini i svojoj kraljici u carstvu koje se brzo irilo.
Adam je upravo postao oficir u etvrtom husarskom puku kad se njegov stariji brat
utopio na jedrenju. Starom se squireu slomilo srce. I on je vjerovao da je odanost
dunosti mjerilo ljudskog karaktera, pa je, premda je izvrsno poznavao Adamovu ud,
jasno i glasim naredio mlaem sinu da se vrati u Yorkshire i preuzme Edwardovo
mjesto u golemom obiteljskom poslovnom carstvu.

97
Bocca

daa

Jasno je uo jeku oeva glasa kako dopire iz prolosti: - Nema vie epirenja na
konjima u elegantnim uniformama i guenja domorodakih ustanaka u stranim
krajevima, bogu iza lea - rekao je bez uvijanja, trudei se da potisne i prikrije iskrenu
tugu za Edwardom. Adam se s bolom odrekao vojnike karijere. Gorko je alio za njom,
ali je postupio samo onako kako su ga uili - kao oficir i dentlmen kojega kodeks asti i
obaveze veu za obitelj. Spremno je prihvatio sinovsku dunosi, ali tada nije shvatio da
je njegovo pokoravanje oevoj zapovijedi neopoziva greka. Sada je to znao. Ta ga je
injenica progonila. Kad se vratio za pisai stol, Murgatroyd je pokucao na vrata i urno
uao nosei kantu s ugljenom. - Va aj stie za minutu - rekao je.
- Hvala, Murgatroyde. Molim vas, upalite svjetiljke na drugom kraju sobe. - Dok je
govorio, Adam je kresnuo ibicom i pripalio svjetiljku na svom stolu, a zatim primaknuo
rokovnik. Pregledao je termine sastanaka s nezainteresiranou koja je jasno odraavala
njegovo nezadovoljstvo. U Leedsu ga je ekao sastanak upravnog odbora u Yorkshire
Morning Gazette, novinskoj kompaniji u kojoj je bio najjai dioniar. Zatim ruak s
posjetiocem iz Londona, jednim od njegovih najveih kupaca tkanina. Zapravo, dan i
nee biti naporan. Imat e vremena da na putu u Leeds svrati u tvornicu u Fairleyju i
porazgovori s Wilsonom, upraviteljem, te ga upita kako napreduje njegov sin Gerald.
Zatomio je uzdah. Poslovi su mu poeli dosaivati. Nije vie bilo izazova. No, ako dobro
razmisli, nije ih nikada ni bilo. Tranje za novcem nije ga nikada zanimalo; zapravo, nije
nikada imao velikih ambicija da nagomila veliko bogatstvo ili stekne mo. Njegov uspjeh
bio je uspjeh njegova oca, i prije toga njegova djeda, a on je samo ponjeo rezultate.
Dakako, Adam Fairley poveao je imetak to ga je naslijedio, ali njemu se inilo da se
to dogodilo sluajno, a ne njegovom zaslugom. U tome je bio donekle nepravedan prema
sebi, jer se nije moglo rei da u poslu nije pokazao veliku pronicavost, premda ona nije
bila tako upadljiva kao oeva. Bio je poznat kao nepopustljiv poslovan ovjek usprkos
uglaenosti, a neki njegovi saradnici smatrali su ga ak proraunatim oportunistom
kakav mu je bio i otac.
Odgurnuo je rokovnik i uobiajenom nestrpljivom kretnjom zagladio kosu. Vatra se
sada rasplamsala, i premda se toplina jo nije proirila ogromnom prostorijom, pogled
na blistave plamenove to su se uzdizali u kaminu razvedrio ga je, a ledeni obru to ga
je maloprije stezao poeo je poputati. Iz biblioteke je nestalo sablasne sumornosti.
Ostao je samo strog ali ugodan duh muevnosti, obiteljske tradicije i dugogodinjeg
bogatstva.
Murgatroyd se uzvrtio oko kamina, a zatim priao Adamovu pisaem stolu i
nakaljao se. Adam je dignuo glavu s godinje bilance novinske kompanije, koju je
upravo prouavao. - Da, Murgatroyde? Jeste li neto htjeli?
- Pitao sam se, gospodine, da li kaem djevojci da pripremi istu sobu za gospou
Wainright? Sivu sobu u glavnom krilu? Voli tu sobu, gospodine, znam. A uvijek elim da
gospoi Wainright bude doista ugodno.
Ovaj put butlerovo ulagivanje nije razljutilo Adama. Toliko se iznenadio da ga
gotovo nije ni opazio. Zagledao se u Murgatroyda i na trenutak se naao u neprilici, a
zatim se sjetio. Zaokupljen svojim problemima potpuno je zaboravio da njegova
urjakinja dolazi poslije podne. - Da, da, u redu je, Murgatroyde - sloio se i brzo dodao: I, molim vas, pogledajte to je s mojim ajem. Obavijestite me kad djeca sidu na doruak.
Danas u ih priekati.
- Svakako, gospodine. - Murgatroydovo lice poprimilo je osvetniki izraz im je
iziao iz biblioteke i pourio u kuhinju da oita Emmi bukvicu i oamari je. Radila je
protiv njega zavlaei s ajem.

98
Bocca

daa

Adam je otvorio srednju ladicu pisaeg stola i potraio Olivijino pismo Adeli,
shvaajui da je zbog malodunosti i razmiljanja o sebi postao vrlo zaboravilo. Morao
se trgnuti iz te depresije koja se pretvarala u trajno stanje, jer e inae poludjeti.
Poludjeti kao ona ena gore.
Adam se uglavnom uspijevao oduprijeti iskuenju da nagaa o duevnoj stabilnosti
svoje ene, pripisujui njezino udno ponaanje posljednjih nekoliko godina valunzima,
opoj depresiji, hipohondriji i neobinoj rastresenosti koja je oduvijek bila glavna
znaajka njezina karaktera. Stalno su je progonile nekakve strepnje i halucinacije, ali su i
one, zakljuio je, bile samo plod enske mate. Sada se pitao, s laganim osjeajem
krivnje, nije li njegovo dranje plod osjeaja samozatite, jer nikada nije htio sebi
priznati da Adela moda gubi razum. Sve dok o tome nije razmiljao, nije se morao
suoiti s tom stvarnou.
Sada se s njom suoio shvativi da se katkada ponaala poput lude Ofelije,
izgubljeno lutajui hodnicima na gornjem katu, staklena izraza lica, raskutrana, s
omiljenim ifonskim penjoarom to je lebdio oko nje poput nimbusa. Prije nekoliko
mjeseci, kad je bio na slubenom putu u Londonu, opisao je njezino ponaanje svom
prijatelju Andrewu Meltonu, poznatom lijeniku, koji ga je paljivo sluao i predloio da
Adelu pregleda jedan doktor u Leedsu ili, jo bolje, on sam. Adam je bio pripravan da
smjesta povede Adelu u London. No, kad se vratio u Fairley, zaudio se i odahnuo kad je
utvrdio da neobinom ponaanju nema vie ni traga. Otada je izgledala savreno
normalno. Bila je krhka, naravno, ali je nisu progonile halucinacije. Oblio ga je hladan
znoj, jer je svladan strahom slutio da se tanka kukuljica duevnog zdravlja oko nje moe
svakog trenutka raspasti.
Tvrdoglavo je odbacio tu uznemirujuu misao i proitao pismo Olivije Wainright.
Trebala je stii na eljezniku stanicu u Leedsu u tri i trideset vlakom iz Londona. Moi
e je doekati odmah poslije ruka. Preao je na bilancu, na rubu napisao neke
primjedbe, a zatim pregledao ostale spise koje je bio zanemario i koje je trebalo odmah
rijeiti.
Dok je radio, Adam nije ni osjetio kako mu se lice vidljivo promijenilo. Izmueni
izgled udom je nestao, a oi su mu zablistale i zadrale sjaj. Samo je znao da se
iznenada i posve neobjanjivo razvedrilo. S vrata se zaulo tiho kucanje. Adam je
podigao glavu i uzviknuo: - Naprijed - pomaknuvi se u naslonjau da vidi vrata. Polako
su se otvorila, i Emma je ula. Nosila je alicu aja na malom srebrnom posluavniku i
zastala na pragu.
- Va aj, gospodine - promrmljala je. Glas joj se jedva uo. Lagano se naklonila i
skoro prolila aj. Njezine ozbiljne zelene oi netremice su ga promatrale, ali se nije ni
pomakla da mu donese aj, pa je Adam pomislio da se boji prii stolu.
Nasmijeio joj se. - Stavi ga tamo, na stol pokraj kamina - rekao je mirno. Uinila je
kako joj je rekao, spustila posluavnik i pourila prema vratima. Ponovno se lagano
naklonila i okrenula da ode.
- Tko ti je rekao da to radi? Da se klanja kad god me vidi?
Emma mu je uzvratila pogled zaprepatena lica, a njezine rairene oi, barem se
tako njemu inilo, odavale su puki strah.
Svladala se i plaljivo rekla: - Murgatroyd, squire. - Zastala je, pogledala ga ravno u
oi i upitala ga glasnije: - Zar to ne inim dobro?
Zatomio je smijeh. - ini, ali me strano uzrujava kad te vidim da se stalno klima.
Ne treba mi se klanjati. Nisam kralj Edward, zna. Rekao sam i Polly da se od toga

99
Bocca

daa

uzdri, a pretpostavio sam da je obavijestila Murgatroyda o mojim eljama. Oito nije. Ti

kai Murgatroydu to sam rekao i nemoj to vie initi.
- Razumijem, gospodine.
- Kako se zove, djevojko?
- Emma, gospodine.
Zamiljeno je kimnuo glavom. - Moe ii, Emma, i hvala ti za aj.
Emma se automatski poela sagibati, ali se brzo uspravila i istrala iz sobe. Silazei
stubama prema kuhinji tiho se nasmijala u sebi, ali to nije bio smijeh zadovoljstva. Misli
li on da je ona slaboumna kad joj se obraa laskavim glasom? Govorei joj da se ne treba
klanjati? Fukalo joj se! to god on radio, ona nee nikada promijeniti miljenje o njemu.
Nikada. Sve dok je iva.
Adam je priao kaminu, ali mu je u mislima ostalo Emmino lice. Pobudilo je neto u
njegovu sjeanju, ba kao i ranije tog jutra kad ju je ugledao, ali sjeanje je bilo vrlo
maglovito i mutno. Zacijelo je iz sela, a ipak nije bila slina ni na koga u selu, jer je
poznavao sve obitelji. Njegovo se privlano lice namrtilo dok je o tome razmiljao
kopajui po sjeanju i nastojei potpuno oivjeti uspomene i vratiti ih u svijest. No,
bjeale su mu. To mlado djevojako lice odisalo je istoom, nevinou i plemenitou, i
bilo je vrlo izraajno, a te oi, prodorne, sjajne, zelene i ledene, bile su najljepe oi to ih
je ikada vidio. Stresao je glavom, pomalo ljut na sebe. Podsjeala ga je na nekoga, ali se
nije nikako mogao sjetiti na koga.
Podigao je alicu i brzo popio aj da se ne ohladi. Grijao se ispred vatre kadli je
ponovno zauo kucanje na vratima, isto lagano kucanje kao i prije, ali ovaj put mnogo
energinije. Kad je rekao naprijed, vrata su se otvorila i na pragu je ponovno stajala
Emma. Kao da nije vie toliko oklijevala. Adam ju je netremice gledao, a sjeanje mu je,
zaudo, ponovno poelo navirati, no jo nejasno.
Pogledi su im se sreli i ukrstili, i neko su se vrijeme netremice gledali. Odjednom mu
je sinulo, pa se zaprepastio: Boe, ta me se djevojka ne boji. Ona me mrzi! Prvi se
trgnuo. On je zao i pokvaren, ovjek koji ivi od muke drugih ljudi, razmiljala je
Emma osjeajui kako u njoj raste mrnja prema njemu. Obratila mu se vrstim i
hladnim glasom: - Murgatroyd vam poruuje da vas djeca ekaju u salonu, squire. vrsto se uhvatila za dovratnik da ne padne, jer joj se vrtjelo u glavi od drugog udarca
kojim ju je Murgatroyd upravo kaznio nesmiljenom rukom.
Adam je kimnuo glavom znajui da u toj udnoj ali privlanoj djevojci ima
nepopustljivog neprijatelja, premda mu razlog nije bio poznat. Tiho se povukla ne
pogledavi ga, i Adam je opazio da se djevojka vie nije ni pokuala nakloniti. Brzo je
uila, bila je neustraiva, pa je Adam sa svojim izvanrednim darom zapaanja odmah
jasno shvatio, i ne poznavajui je, da je neobino ponosna i da ima nepopustljivu,
eljeznu volju. Dok je o tome razmiljao, sjeanja su ponovno poela navirati iz magle,
nejasno ali uporno, te lebdjeti poput duha na rubu njegove svijesti. No, kad ih je pokuao
uhvatiti, rastjerati maglu, ponovno su mu izmakla. Ubrzo je rezignirano slegnuo
ramenima i odbacio te misli kao nevane. Bilo je hitnijih stvari koje je morao rijeiti.

100
Bocca

daa

10

Nekoliko trenutaka kasnije Adam je sabrana lica i ustrim korakom uao u jutarnji
salon. Prolazei sobom naletio je na jedan od krhkih stolia. Uspio ga je uhvatiti, zajedno
s pastiricom od majsenskog porculana to je na njemu stajala, prije no to su pali na pod,
i dok ih je namjetao, tiho je psovao od srdbe i osjeaja nemoi.
Pogledavi butlera, koji je stajao do kredenca i ekao da im servira doruak, Adam
ree tihim glasom: - Molim vas, maknite poslije ovaj stoli, Murgatroyde. Naite za njega
drugo mjesto. Svejedno gdje, samo mi ga uklonite s puta. Uvijek se spotaknem o njega.
- Dobro, gospodine - odgovori Murgatroyd, namjetajui poklopce na brojne
srebrne posude s grijalicom.
Adam je sjeo i pogledao sinove koji su ve sjedili za stolom. - Dobro jutro - ree
srdano. Gerald je promumljao odgovor, ali je Edwin odmakao svoju stolicu, brzo se
digao i priao Adamu. Njeno ga je poljubio u obraz i odzdravio mu ozarena lica: - Dobro
jutro, oe.
Adam je uzvratio smijeak svom mlaem sinu i toplo ga potapao po ramenu. Koliko
je bio razoaran tvojim ivotom i brakom, toliko je bio nezadovoljan i svojom djecom,
iako je iskreno volio Edwina koji je bio simpatiniji. Bio je i fiziki upadljivo nalik na oca.
- Kako si, stari moj? - njeno ga upita Adam. - Nadam se da ti je bolje. - Opazivi
Edwinovo blijedo lice, brzo nastavi: - No, moramo se pobrinuti za malo boje na tvojim
obrazima, Edwine. Mislim da bi trebalo poslije podne poi na jahanje ili proetati
vritinom i provjetriti mozak. to misli o tome?
- U redu, oe - ree Edwin, sjedne i paljivo protrese i rairi platneni ubrus. - Ve
juer sam htio izii, ali je majka rekla da je prehladno za mene. - Njegovo lice, zaudo
zrelo za petnaestogodinjaka, razvedrilo se od nade. - Smijem li rei majci kako si ti
rekao da danas mogu van?
- Ne brini, Edwine, sam u joj rei - odrjeito je odgovorio Adam, razmiljajui o
tome kako e Adele pretvoriti i djeaka u hipohondra, bude li neoprezan. Adam je znao
da je u posljednje vrijme zanemario Edwina. Odluio je da bolje pripazi na njega i udalji
ga od majinog bolesnog i pogubnog utjecaja.
U meuvremenu je Murgatroyd donio srebrni pladanj na stol. Stao je do Adama i
pokazao mu lososa, razmetljivo i smijeno se prenemaui. - Ba izgleda ukusan,
gospodine. Uvjeren sam da e vam prijati. Da vam ga serviram, gospodine?
Adam kimne u znak pristanka i zatomi osjeaj munine dok je promatrao pladanj.
eludac mu se okretao od jakog zadaha dimljene ribe, pa mu je bilo ao porta to ga je
noas pio. Dok je Murgatroyd servirao ribu, Adam je podigao srebrni ajnik i natoio
sebi alicu aja, pa ga rastreseno zasladio i dolio mlijeka, oajniki se nadajui da e aj
smiriti njegovu uljivost. Obratio se Murgatroydu. - Hvala. Momci e se jutros posluiti
sami. Budui da smo ostali bez dijela posluge, moete se prihvatiti drugih dunosti,
Murgatroyde.
- Hvala, gospodine. - Murgatroyd je vratio pladanj na kredenc te iziao iz sobe.
Gerald je buno i grubo odmaknuo kienu viktorijansku stolicu i pohitao prema
kredencu, a za njim je polako i mirno poao Edwin, dostojanstven u svako doba.

101
Bocca

daa

Kad su se vratili k stolu, Adam se s gaenjem zagledao u velike koliine jela

naslaganog na Geraldovu tanjuru i ponovno ga je preplavio val munine, pa je osjetio
slabost i laganu vrtoglavicu. Boe, momak je postao pravi prodrljivac. Odluio je
kasnije porazgovarati s Geraldom nasamu. Sedamnaestogodinji Gerald bio je ve
gojazan, a njegova vanjtina u kombinaciji s prostakim i bunim ponaanjem smetala je
Adama kad god bi ga pogledao, jer se Geraldovo tijelo pretvorilo u bezoblinu masu
obloenu debelim slojem sala, kao u kita. Gomila masti, mrzovoljno pomisli Adam. Brdo
masti, ispravi se.
- Kako napreduje u tvornici, Geralde? Jo uvijek dobro? - Adam je nestrpljivo ekao
da njegov stariji sin provae hranu i proguta je. inilo mu se da je prola cijela vjenost.
Gerald je obrisao hermafroditska usta ubrusom, nimalo ne urei, i naposljetku
rekao: - Dobro, oe. Wilson je vrlo zadovoljan sa mnom. Kae da doista imam dara za taj
posao, a i uivam u njemu. Kae kako nema smisla da me dri u samoj tvornici i da uim
sve faze rada. Misli da dovoljno znam, pa e me danas premjestiti u svoj ured - umiljeno
je dovrio. Njegovo okruglo, rumeno lice bilo je spokojno, ali su njegove tamnosmee oi
odavale lukavost i sposobnost.
- To su dobre vijesti, Geralde. Drago mi je - ree Adam, premda nije bio posebno
iznenaen. Gerald je oduvijek pokazivao sklonost prema poslovnoj karijeri, a odlikovao
se i silnom energijom i marljivou, usprkos golemoj tjelesnoj teini. Osim toga, bio je i
prekomjerno krt, to je Adam osuivao. U posljednje vrijeme poeo je, zapravo,
vjerovati da je Geraldu novac najvea strast, ak jaa od hrane. I jedno i drugo smatrao
je vrijednim aljenja.
Adam je proistio grlo i zamiljeno nastavio: - Sam u kasnije razgovarati s
Wilsonom. Namjeravam navrati u tvornicu na putu za Leeds. Imam ondje nekoliko
sastanaka prije negoli odem na stanicu da doekam tetku Oliviju. Valjda znate da e
ostati kod nas nekoliko mjeseci, zar ne?
- Znamo, oe - ree Gerald bezbojnim glasom, oito ravnoduan prema tetkinu
dolasku, pa nasrne na ostatak doruka novom i neobuzdanom snagom.
No, s Edwinova lica nestalo je sumornosti koja ga je tako esto pratila u posljednje
vrijeme. - Drago mi je to e tetka Olivia ostati, oe - uzbueno je objavio. Sjajna je. Ba
je gala!
Adam se nasmijeio. Premda sam ne bi opisao Oliviju Wainright tim rijeima, znao
je to njegov sin misli, pa je s odobravanjem kimnuo glavom. Podigao je The Times,
sloen pokraj njegova tanjura, pa ga je otvorio, a stranice su ukale dok je itao dnevne
novosti.
U sobi je zavladala tiina. ulo se samo pucketanje klada u kaminu, slabo pitanje
plinskih plamenika i tiho zveckanje srebrnog pribora za jelo na porculanu dok su sinovi
dorukovali. Znali su da je bolje utjeti dok je otac zadubljen u novine. To im nije bilo
teko jer je Gerald imao malo zajednikog s Edwinom koji se odavno otuio od njega.
- Do vraga! Ba su sve lijepo zakuhali! - eksplodirao je odjednom Adam iza novina, i
njegov je zvuni glas odjeknuo sobom i prekinuo tiinu. Nenaviknuti da vide oca ljutog
ili da ga uju kako die glas, sinovi su se zaprepateno zagledali u njega.
Napokon se Edwin odvaio: - to se dogodilo, tata? Je li te uzrujalo neto iz novina? upitao je.
- Slobodna trgovina! Tek to se Parlament sastao, odmah je poela rasprava o tome.
Bit e uasne guve, zapamtite moje rijei. To e sruiti Balfoura i njegovu vladu, uvjeren
sam. Moda ne sada, ali svakako u bliskoj budunosti, ako se ta glupa besmislica nastavi.

102
Bocca

daa

Edwin je proistio grlo. Svijetle sivoplave oi, toliko nalik na oeve, oivjele su na
njenom licu. - Da, mislim da ima potpuno pravo, oe - rekao je s razumijevanjem. - U
jueranjim sam novinama itao da se Winston Churchill otro protivi Zakonu o
slobodnoj trgovi, a zna i sam kako je pronicav. Ogoreno se bori protiv njega, i uvjeren
sam da e vlada proivljavati teka vremena, ba kako kae.
Adam nije krio iznenaenje. - Nisam znao da te zanima politika, Edwine. To je neto
novo, zar ne?
Edwin je ve zaustio, ali Gerald se ciniki zahihotao i prezrivo uzviknuo: - Churchill!
Tko jo dri do njegova miljenja! On je ionako samo predstavnik Oldhama. Obinog
industrijskog grada u Lancashireu. Ako krene oevim stopama, njegova e politika
karijera biti kratkotrajna kao i ona lorda Randolpha. Samo se pravi vaan. Puno dima,
malo vatre!
Adam se nakaljao pokrivi dlanom usta. Kad je progovorio, glas mu je bio hladan
ali miran, kao uvijek. - Ne slaem se s tobom, Geralde. Mislim da Edwin ima pravo.
Winston Churchill je pronicav mladi politiar koji zna u emu je pravi problem.
Proslavio se ve u Junoj Africi kad je pobjegao od Bura. Doekali su ga kao junaka, a
njegov nastupni govor u parlamentu, kad se poeo baviti politikom, izvrsno je primljen.
Slaem se potpuno s Edwinom.
Gerald ga je napeto sluao, pa se inilo kao da se sprema zajedljivo odgovoriti. Ipak
se predomislio, pa ustao i uzeo tanjur, priao kredencu i natovario jo hrane na tanjur.
Njegove tamnosmee oi bljesnule su pakosnim sjajem, a dranje mu je bilo oholo dok
se kretao od zdjele do zdjele.
No, Edwinovo se lice ozarilo kad se okrenuo prema ocu, nasmijeio mu se i
pogledao ga blistavim oima. Barem jedanput je imao pravo i u ocu je naao
neoekivanog saveznika.
Adam se srdano nasmijeio mlaem sinu. - Razumije li zbog ega je uope sporna
slobodna trgovina, Edwine?
- Mislim da razumijem, oe. Nije li posrijedi oporezivanje hrane i druge robe?
- Tako je, premda stvar nije tako jednostavna. Vidi, protekcionisti, na elu sa
Chamberlainom, nastoje nagovoriti vladu da napusti sistem slobodne trgovine i jeftine
hrane zahvaljujui kojem se ova zemlja tako dugo bogatila. ele nametnuti carine i
poreze na svu uvoznu robu kako bi zatitili engleske proizvoae od takozvane strane
konkurencije. - Adam je zastao, a zatim nastavio: - To bi imalo smisla da smo u krizi, ali
sada je naa privreda vrlo zdrava. Stoga je Chamberlainov prijedlog besmislen, kako je
velika veina nas i uvjerena. Bio bi katastrofalan potez za zemlju. U prvom redu, svi se
boje da bi hrana tada poskupjela. Naravno, skupoa ne bi pogodila nas ili ljude naeg
drutvenog poloaja. Meutim, nje se s pravom boji radnika domaica koja i te kako
budno prati cijene mesa i kruha. Osim toga, openito se vjeruje, pogotovu meu
liberalima, da je slobodna trgovina jedini nain da se sauva meunarodni mir i
razumijevanje. Upravo mi pada na pamet stara izreka, Edwine: Ako roba ne prijee
granicu prijei e je vojska. Churchillu je sve to jasno. Neprestano ponavlja da
protekcionisti grijee u privredi, u politikim koncepcijama, a najvie u procjeni javnog
miljenja. I ima pravo, mali moj.
- to e se dogoditi, oe? - upitao je Edwin.
- Mislim da emo doivjeti ogorenu i bespotednu bitku izmeu Lige za reformu
carina, koja podrava Joea Chamberlaina, i Unionistike lige protiv uvoznih carina na
hranu, koju su osnovali pristae slobodne trgovine, Chamberlainovi protivnici. Vojvoda

103
Bocca

daa

od Devonshirea je predsjednik potonje skupine i okupio je oko sebe mnoge ugledne

konzervativce, ukljuujui i Churchilla.
- Misli li da e oni pobijediti? Churchillovi?
- Svakako se nadam, Edwine, radi dobrobiti ove zemlje.
- Ali, Parlament je podijeljen, zar ne, oe?
- Doista jest. Ko i konzervativci. Stoga sam i rekao da e biti guve. Arthur Balfour
nastoji biti neutralan, ali mu to nee nimalo koristiti. Mogao bi izletjeti iz Downing
Streeta 10 prije nego to se nada.
Gerald se buno vratio za stol i sjeo tako naglo i svom teinom da se stol zatresao,
porculan i srebrni pribor zazveali, a aj se prolio iz njegove alice i na bijelom stolnjaku
ostavio runu mrlju. Adam je hladno i bijesno pogledao Geralda. Iao mu je sve vie na
ivce. - Sluaj, Geralde! Daj pokuaj biti malo pristojniji za stolom. Zar se ne moe
obuzdati? To neogranieno deranje nije dobro za tvoje zdravlje. Osim toga, odvratno je!
Gerald se nije obazirao na oev prijekor, ve je mirno posegnuo za biberom i obilato
zainio jelo. - Majka kae da imam normalan apetit za momka u razvoju - primijetio je
samozadovoljno. Adam se suzdrao od otrog odgovora i nastavi pijuckati aj.
Gerald je jedui dobacio ocu lukav pogled. - Da se vratimo na raniji razgovor, oe.
Uvjeren sam da e se sloiti sa mnom kako moemo imati razliita miljenja, ali se, kao
dentlmeni, ne moramo pri tom svaati. - Adam se trgnuo na tu drskost, a Gerald je
nastavio: - Htio sam samo rei da ipak nemam visoko miljenje o Churchillu, premda ti
misli drugaije. Napokon, koga on predstavlja? Radnike u predionicama pamuka, one u
klompama i prljavim kapama na glavi!
- Nije ba tako, Geralde. I nemoj prebrzo otpisati radniku klasu. Vremena se
mijenjaju.
- Govori kao jedan od tih novih socijalista, oe. Kade za radnike? Zna i sam da e u
njih trpati samo ugljen.
- To su lane i smijene glasine to ih u posljednje vrijeme proturaju zadrti
konzervativci bojei se promjena u ovoj zemlji - odbrusi Adam. - No, to su samo glasine, i
zaprepaten sam da si im i ti povjerovao. Nadao sam se boljem od tebe, Geralde.
Gerald se glupo cerio, ali mu je pogled bio vrlo neugodan. - Nemoj mi rei, oe, da
namjerava svojim radnicima dati kade.
Adam ledeno pogleda sina. - Ne, ne namjeravam. Ali, oduvijek sam nastojao
poboljati uvjete u vunari, kao to dobro zna, pa u svakako i nastaviti istim putem.
- Ja se ne bih trudio - uzbueno uzvikne Gerald.
- Ljudi su ve ionako prilino nemirni. Ne daj im da se uzdignu, neka samo marljivo
rade i gladuju. Tako se nee buniti, a imat emo ih pod kontrolom.
- Nije ba geslo kojem bi se trebalo diviti, Geralde, a ni politiki dalekovidno - prasne
Adam. - No, o vunari emo kasnije razgovarati. U meuvremenu bih htio samo naglasiti
da mora jo mnogo nauiti o ljudskoj prirodi i radnicima, dragi moj. S njima se jo
uvijek grozno postupa. Jo se mnogo toga mora promijeniti, a nadam se da e tako i biti,
bez nepotrebnog krvoprolia.
- Pazi da te kolege u vunarskoj industriji ne uju kako govori, jer e te inae napasti
kao izdajicu svoje klase - odgovori Gerald.
- Ne budi drzak! - uzvikne Adam, a iz oiju su mu frcale iskre. Ozbiljno se raestio,
premda mu se to rijetko dogaalo. No, uspio se svladati. Umor i duevna iscrpljenost
istroili su zalihe njegova strpljenja, a i sa ivcima je bio na rubu.

104
Bocca

daa

Gerald se nacerio i namignuo Edwinu koji je zapanjeno zurio u brata sluajui

njegov izuzetno bezobrazni ispad. Zaprepastila ga je Geraldova drskost, pa je
pogledavao as oca, as Geralda, a zatim oborio oi.
Bijesan, ali pribran. Adam je otvorio novine i upravo kad je htio nestati iza njih,
Edwin mu je, opazivi oevu uznemirenost, pokuao skrenuti panju na neto drugo: Jesi li poznavao Kitchenera dok si bio u vojsci, oe?
- Ne, nisam, Edwine. Zato pita? - nestrpljivo upita Adam. Spustio je novine i
radoznalo se zagledao u Edwina.
- Juer sam proitao reportau o njemu i njegovu sukobu s lordom Curzonom u
Indiji. Jesi li vidio tu reportau u Timesu, oe? Pitam se zato se zapravo uvijek svaaju.
Zna li ti?
- Da, itao sam tu reportau, Edwine, a nateu se uglavnom zato to je Kitchener,
doavi u Indiju kao vihovni zapovjednik britanskih vojnih snaga, prerasporedio trupe.
Time je ubrzo postigao veu administrativnu kontrolu nad vojskom, a potkralju to nije
po volji, kako se meni ini. No, mislim da se Curzon tu namjerio na dostojnog protivnika.
Kitchener nije ovjek koji bi dopustio da mu se netko plete u posao. Provest e ono to je
naumio, kud puklo da puklo.
- Kitchener ti nije simpatian, zar ne, oe? - nabaci Edwin.
- Ne bih rekao sinko. Odakle ti ta pomisao?
- Jednom si mi rekao, kad sam bio mali, da je Kitchener kriv to su Gordona ubili u
Kartumu.
Adam je prodorno pogledao Edwina. - Ima izvanredno pamenje. No, nisam se ba
tako izrazio. Ako se dobro sjeam, rekao sam da je Kitchener prekasno krenuo u vojni
pohod za spaavanje generala Gordona. Kartum su ve bili osvojili mahdisti koji su
okrutno ubili Gordona. Nije to bila ba Kitchenerova krivnja. Kriv je, zapravo, bio
Gladstone jer je predugo oklijevao sa slanjem vojne ekspedicije koja je trebala pomoi
Gordonu. Bila je to prava senzacija u to doba. Zapravo, negodovanje javnosti zbog
ostavljanja Gordona na cjedilu pridonijelo je padu Gladstoneove vlade. Ne krivim
Kitchenera za Gordonovu smrt, da odgovorim na tvoje pitanje. Osim toga. Kitchener je
dobar i savjestan vojnik, sinko.
- Jasno mi je - ozbiljno odgovori Edwin i odahne opazivi da se otac smirio.
- Zanima li te vojska, Edwine, ili moda politika? Vidim da te zanima oboje - upita
Adam. Nije se mogao dugo ljutiti, pa je srdba na Geralda poela splanjavati.
- O, ne, oe, mislim da bih rado bio odvjetnik - objavi Edwin oduevljeno. No,
snudio se kad je opazio kako se Adam namrtio. - Zar se ne slae, oe?
Adam se brzo nasmijeio osjetivi sinovljevo iznenadno razoaranje. - Naravno,
slaem se sa svime to eli, stari moj. Samo sam se prilino iznenadio. Nije mi palo na
pamet da bi te zanimalo pravo. Dodue, oduvijek sam znao da nisi ba stvoren za
poslovnog ovjeka. Osim toga, Gerald se ionako izvrsno snalazi u tvornici. - Dobacio je
pogled starijem sinu, i glas mu je poprimio oporiji prizvuk kad je nastavio: - Je li tako,
Geralde?
Gerald je kimnuo glavom i rekao: - Apsolutno! Znam da e Wilsonov izvjetaj o meni
biti povoljan. - Zastao je i ispod oka pogledao brata. - Uostalom. Edwin ne bi volio raditi
u vunari i prekrhka je zdravlja za teke uvjete rada. Neko sam vrijeme mislio da ga
zanima novinarstvo, ali kad nije tako, podravam od sveg srca njegovu elju da studira
pravo. Uostalom, zato i ne bi? Nije na odmet imati pravnog strunjaka u obitelji.

105
Bocca

daa

Izgovorio je to sve najslaim glasom i rijeima koje mi vjeto prikrivale lukavost.

Bio je neobino ljubomoran na mlaeg brata pa nije nimalo elio da se Edwin uplee u
obiteljske poslove. Kao najstariji sin Gerald je trebao naslijediti obiteljsko poslovno
carstvo i namjeravao ga je zadrati za sebe i samo za sebe.
Adam je paljivo motrio Geralda. Njega nije mogao prevariti. Odmah je prezreo
Geraldovo lukavstvo, pa je u takvim okolnostima vjerojatno bila srea to Edwin nije
imao nikakvih ambicija da se posveti obiteljskim poslovima. Adam je slutio da bi Gerald
mogao biti bezobzirni protivnik ako se osjeti ugroenim. - Pa, ini se da smo to sredili,
Edwine - polako je rekao, lagano bubnjajui prstima po stolu. - Po svemu sudei, i Gerald
ti eli svaku sreu.
Edwin se vedro nasmijeio Geraldu pa ocu. - Tako mi je drago to se slaete i to
imam tvoj pristanak, oe - veselo je uskliknuo. - Mislio sam da e mi prigovoriti.
- Neu, naravno. - Adam je podigao Yorkshire Morning Gazette i posvetio se
bradfordskom tritu vune. Paljivo je proitao izvjetaj i obratio se Geraldu. - Dobro je.
Cijene vune su razmjerno stabilne, a i izvoz je prilino dobar. Jo drimo monopol na
svjetskom tritu. Izvoz engleskih tkanina iznosi prosjeno dvadeset i i sedam milijuna
tekuih jardi godinje, isto kao prole i pretprole godine. Nije uope loe.
Geraldove pohlepne oi zasjale su mranim sjajem na blijedom licu. - Wilson mi je
rekao juer da emo i mi imati sjajnu godinu. Posao cvate. Da ne zaboravim, hoe li se
jutros sastati s onim trgovcem vune iz Australie? S Bruceom McGillom? Sigurno zna da
dolazi u vunaru.
- Do vraga! Zaboravio sam - usklikne Adam ozlojeeno. - Na alost, neu se moi s
njim sastati. Wilson e morati s njim razgovarati.
- U redu, oe. Pa, vrijeme je da poem u tvornicu. - Gerald se digne i buno izie iz
sobe.
Dok je izlazio, Adam ga je namrteno gledao, a zatim se obratio Edwinu. Porazgovarat u s mojim odvjetnikom o tebi, sinko, kad se sastanem s njim idueg
tjedna. Moda e mi moi dati korisne savjete o nastavku tvog kolovanja poslije
privatne srednje kole. Morat emo odluiti na koje e se sveuilite upisati, Edwine.
- Da, oe, i mnogo ti hvala. Doista cijenim tvoje zanimanje za mene - ree Edwin
vrstim i ozbiljnim glasom. Volio je i potovao oca.
Uto je Emma pokucala na vrata, pa ula nosei veliki posluavnik. Hladno je
pogledala Adama, a zatim brzo odvratila pogled i zagledala se u srebrni ajnik. Murgatroyd me poslao da pospremim stol ako ste dorukovali, squire - obratila mu se
oporim glasom, vrsto stiui posluavnik i stojei kao ukopana.
- Dorukovali smo, Emma. Hvala ti. Moe sve odnijeti, ali ostavi ajnik. Moda u
popiti jo aja prije odlaska. - Srdano ju je pogledao i nasmijeio se.
Emma, koja se samo djelomice okrenula prema njemu i sluala ga s pola uha, nije
opazila srdanost ni samilost to je preplavila Adamovo blago lice. - Dobro, gospodine rekla je ozbiljno i prila kredencu. Stavila je na njega posluavnik i vratila se k stolu da
pokupi sue.
Adam je uzdahnuo i nastavio razgovor s Edwinom koji ga je gorljivo sluao.
Emma se tiho kretala oko okruglog stola sakupljajui prljavi srebrni pribor za jelo i
tanjure to je tie i paljivije mogla. inilo joj se da i u tome nalazi zatitu, jer, mislila je,
to manje osjete tvoju prisutnost, lake e izbjei nevolje. Na alost, mladi gospodin
Gerald uvijek ju je opaao i uivao u tome da je bocka, ba kao i maloprije u hodnku.

106
Bocca

daa

Naletio je na nju i tako je estoko utipnuo za bedro da joj je zamalo ispao posluavnik.
Sjeajui se toga srce joj se ispunilo srdbom i ponienjem.
Odnijela je sue na kredenc i poela ga slagati na posluavnik pitajui se kako e
dugo izdrati ivot u toj kui i s tim stranim ljudima koji u njoj ive. Kad bi barem
mogla pobjei s Winstonom, ali je znala da je to nemogue. U Kraljevsku mornaricu nisu
uzimali djevojke. Osim toga, bila je potrebna mami, tati i malom Frankieju. Obuzeo ju je
strah, i kapljice znoja izbile su joj na elo i stale se slijevati izmeu prsiju. Mora pobjei
iz ove kue. Iz Fairleyja. Prije negoli se dogodi neto strano. Strah se uskovitlao i
pretvorio u pravu paniku, neshvatljivu paniku od koje je obamrla. A tada joj je sve
postalo jasno, pa se sledila. Bila je nemona u toj kui i maloduno je zakljuila da bogati
mogu raditi to im je volja sa siromanima. Novac. Mora se domoi novca. Ne samo onih
nekoliko ilinga to ih zaradi krpanjem i prepravkom odjee u selu, nego mnogo novca.
Da, to je odgovor. Oduvijek je to znala. Mora nai naina da se obogati. Ali, kako? Gdje?
Tada se sjetila Blackieja ONeilla i njegovih pria o Leedsu, gradu ije su ulice poploene
zlatom. To je bio klju, i ondje e otkriti tajnu zaraivanja novca, toliko novca da se vie
nikada nee plaiti nemoi. A zatim e se batina okrenuti prema Fairleyjevima. Strah je
polako splanjavao.
Podigla je natrpani posluavnik i gotovo posrnula pod njegovom teinom. No,
stisnula je zube i tiho izila iz sobe, visoko uzdignuvi glavu, s ponosnim izrazom lica.
odluno ispravivi ramena. Uza svu mladost i neiskusnost u njezinu je dranju bilo
kraljevskog dostojanstva.
Edwin se vrpoljio na stolici sve dok naposljetku nije rekao: - Mogu li otii, oe?
Moram zavriti zadau, inae u zaostati kad se vratim u Worksop.
Adam ga je pohvalno pogledao. - Doista si marljiv. Samo naprijed, mome. No,
uhvati poslije podne malo svjeeg zraka.
- Svakako, oe. - Edwin je ustao i poao k vratima.
- Ah, Edwine.
- Izvoli, oe? - Djeak je stao s rukom na kvaci.
- Bilo bi lijepo kad bi danas veerao s tetkom Olivljom i sa mnom.
- Zaboga, oe! Hvala, bit e mi neobino drago! - Uzbuen zbog neoekivanog poziva
Edwin se zaboravio i u zanosu zalupio vratima tako snano da su plinske svjetiljke na
zidovima zatropotale i opasno se zatresle.
Adam se nasmijeio. Edwin se preobraavao u lijepog mladia, i Adamu je bilo drago
to poinje pokazivati malo nezavisnosti. Moda bolesni utjecaj njegove majke ipak nije
tako opasan. Ah, Adele. Morao bi poi gore i pogledati je. Morao je s njom porazgovarati
o mnogim stvarima, iako je te razgovore, kao obino, ve tjednima izbjegavao. Iskreno
govorei, htio je i sada izbjei odlazak k njoj. Razmiljao je o svojoj eni. Krhka, lijepa,
tata, nagla Adele. Sa svojim slatkim smijekom. Tim neprekidnim smijekom kojeg se
poeo groziti. Adele blistave plave kose, koja ga je svojom lepotom tako zarobila prije
mnogo godina. Kako li je samo brzo otkrio da je to hladna ljepota kojom je prikrivala
sebinost i srce hladno poput mramora. Ta je ljepota oito skrivala i duevnu
nestabilnost. Zapravo, ve godinama nisu imali pravog kontakta. Tono deset godina,
kad se Adele sa zadovoljstvom uvukla u ljuturu hipohondrije i poluinvalidnosti. Sa
slatkim smijekom, naivnim kao i uvijek, vrsto je zatvorila vrata svoje spavae sobe,
otvoreno ih zakljuavajui pred njim. Tada je Adam zaprepateno ustanovio da se s
velikim olakanjem pomirio s njezinim prekidom branih dunosti.
Ve je odavno znao da njegov brak bez ivota i ljubavi nije nipoto bio jedinstven.
Mnogi njegovi prijatelji bili su vezani slinim sumornim i jalovim zajednicama, premda

107
Bocca

daa

je sumnjao da su se morali boriti i s duevnim poremeajima. Ne susteui se i ne

razmiljajui, njegovi su prijatelji traili utjehu u zagrljaju drugih ena. Adamova
izbirljivost i priroeni smisao za dobar ukus spreavali su ga da se upusti u povrne
veze s lakim enama. Usprkos ulnoj naravi, Adamu Fairleyju nije bilo toliko stalo do
tjelesnih uitaka, i u enama je traio druge znaajke osim ljepote lica i tijela. I tako je s
godinama prihvatio taj prisilni celibat kao trajno stanje koje je ve graniilo s
asketizmom. Nije shvaao da njegova situacija i te kako privlai ene s kojima je dolazio
u drutveni kontakt i koje su ga smatrale neodoljivim. Zbog nezadovoljstva u ivotu bio
je slijep na nemire to ih je izazivao, a da ih je i zamjeivao, ne bi se na njih ni obazirao.
Priao je prozoru, razmaknuo zavjese i pogledao van. Tamni kini oblaci rasprili su
se, pa je nebo bilo ive svijetloplave boje, izrazite i sjajne poput unutarnje strane
pocakljene zdjele, a blijedo ali jarko sunce pojaavalo je njegov hladni sjaj. Tamni
breuljci bili su sablasni i goli kao uvijek, ali su Adamu bili neodoljivo i tajanstveno
lijepi. Stajali su ondje vjeno, prije njegova roenja i ostat e jo dugo poslije njegove
smrti. Zemlja uvijek ostaje, nepromjenjiva i vjena, izvor snage i moi Fairleyjevih. U
opem poretku stvari on je bio samo kapljica u golemom svemiru, i odjednom su
njegove nevolje postale beznaajne i sitne, jer je bio tek prolazno bie na toj bogatoj i
divnoj zemlji i, budui da je bio smrtan poput svih ljudi, jednoga e dana umrijeti. I to
e onda biti vano? Zbog ega je uope ivio? Tko e uope mariti?
Njegovo razmiljanje naglo je prekinuo topot konjskih kopita: Gerald se u dvokolici
brzo provezao dvoritem ispred konjunice na odlasku u tvornicu. Stao je razmiljati o
Geraldu i Edwinu. Jutros je postao svjestan mnogih injenica, ne samo o sebi i o svojim
sinovima, zbog prava prvoroenog sina, Gerald e naslijediti zemljine posjede
Fairleyjevih, Hall, vunaru i sve ostale posjede pod uvjetom da se doivotno brine za svog
brata. No, Edwin nee naslijediti nita to je doista vrijedno, pa e se morati osloniti
samo na Geraldovu dobrostivost. Izgledi nisu ba ugodni, pomislio je Adam. Shvatio je
da mora oporuno osigurati budunost mlaem sinu. Odluio je prvom prilikom
posjetiti svog odvjetnika. Nije imao povjerenja u Geralda. Ne, u Geralda nije uope imao
povjerenje.

108
Bocca

daa

11

Bogatstvo obitelji Fairley, sada u rukama Adama Fairleyja, temeljilo se na dva zdrava
naela - na gomilanju zemlje i na proizvodnji tkanina. Najprije je dola zemlja.
Adam Fairley mogao se pohvaliti lozom koja je sezala sve do dvanaestog stoljea.
Prema povelji iz 1155. godine, pohranjenoj u trezoru Fairley Halla, kralj je darovao
Hubertu Fairleyju zemljine posjede Arkwith i Ramsden u jorkirskom West Ridingu.
Povelja je sastavljena u prisutnosti Henrika II, a potpisalo ju je etrnaest svjedoka u
dvorcu Pontefract u kojem je kralj obino odsjedao kad je dolazio u Yorkshire. Hubertu
je dobro ilo, a bio je i poznat kao kraljev ovjek, pa je Arkwith naposljetku postao
Fairley. Hubert je sagradio i dvorac na mjestu gdje je sada stajao Fairley Hall.
Hubertovi nasljednici dobivali su nove posjede i uivali u blagonaklonosti svojih
zahvalnih vladara. Kao nepokolebljivi rojalisti, mnogi od njih latili su se oruja i branili
svoju krunu i zemlju, pa su za to bili i dostojno nagraivani. U doba rasputanja
samostana Henrik VIII dodijelio je Johnu Fairleyju i susjedne Ramsdenske vritine u
znak priznanja za Johnovu podrku u provoenju crkvenih reformi. Poslije je Henrikova
kerka Elizabeta Tudor prodala dolinu Kirkton na obalama rijeke Aire Williamu
Fairleyju, squireu i gospodaru posjeda i zaseoka Fairley. Elizabeta I, koja se uvijek
oajniki trudila da napuni kraljevsku blagajnu, brzo je pribjegla rasprodaji krunskih
zemljinih posjeda. Njezina blagonaklonost nije mimoila ni Williama Fairleyja, jer je
njegov sin Robert bio pomorski kapetan koji je s Drakeom plovio u Zapadnu Indiju.
Poslije se njegov brod pridruio velikoj engleskoj floti pod vodstvom neustraivog
Drakea koja je uplovila u luku Cdiz i pobijedila panjolsku Armadu 1588. godine. Stoga
je kraljica prodala Kirkton po pristojnoj cijeni. Upravo je kupnja tog zemljita na rijeci
Aire bila faktor koji je odluujue pridonio bogaenju obitelji Fairley, jer je rijeka bila
izvor energije za prvu tvornicu.
Robertov sin Francis, koji je dobio ime po Drakeu, nije imao ni pomorskih ni
vojnikih ambicija, pa zapravo od toga doba nije vie bilo vojnika u obitelji sve do
Adama koji je samo neko vrijeme bio konjiki oficir u etvrtom husarskom puku. Radin,
marljiv, ali ne i prematovit, Francis je imao barem dosta trgovakog njuha da predvidi
sve veu vanost vunene tkanine kao jednog od bitnih i osnovnih proizvoda. Poeo je s
malom domaom tkaonicom vune potkraj esnaestog stoljea. Mjetani su nastavili
presti i tkati u svojim kolibama, ali ono to se prije tkalo za osobnu upotrebu, sada se
tkalo radi prodaje. Poetak je bio skroman, ali su se iz njega razvila velika poduzea, pa
su se Francisovi nasljednici ne samo obogatili nego i postali najmoniji kraljevi vune u
okrugu West Eiding. Ve poetkom sedamnaestog stoljea selo Fairley se proulo po
vrlo uspjenoj proizvodnji vune sa siriarom, valjaonicom sukna na rijeci i umjetnim
jezerom.
Francis Fairley je zemljinim posjedima pridruio proizvodnju sukna.
No, bez zemlje ne bi bilo ni sukna. Geografski poloaj Fairleyja u West Ridingu,
geoloki sastav tla i klima uvelike su doprinijeli uspjehu obiteljske vunarske
proizvodnje i trgovine.
Selo Fairley smjestilo se na obroncima Peninskog gorja, velianstvenog planinskog
lanca koji se valovito sputa sredinjim dijelom Engleske od gorja Cheviot na granici
Engleske i kotske do Peaka u Derbyshireu, a stanovnici tih krajeva nazivaju ga

109
Bocca

daa

kimom Engleske. Geoloki sastav tla u Peninama je razliit. U sjevernom Yorkshireu

gorje je graeno od vapnenastih stijena na kojima raste sona trava. No, u tom kraju ima
malo izvora, a i voda je vapnenasta, pa nepovoljno utjee na kvalitetu vlakna. Jo junije
Peninsko gorje iznenada prekida klanac koji nazivaju Aire Gap, a kroz njega protjee
rijeka Aire na svom putu prema Leedsu. Upravo ondje, juno od Skiptona i Aire Gapa,
poinje West Riding. Peninsko je gorje tu graeno od tamnog i tvrdog kremenog
pjeenjaka s primjesom ugljena i treseta ili ilovae. Na kremenom pjeenjaku raste
oskudna vegetacija. Zob i otra trava jedine su biljke, ali su odlina hrana za kratkodlake
ovce. Osim toga, taj kraj bogat ugljenom i pjeenjakom obiluje vodenim tokovima koji
rijetko presuuju, jer vrlo vlani vjetrovi to puu u tim brdima dolaze s Atlantika i
tokom cijele godine donose obilne kie. Voda u tim brdskim potoiima nema vapnenca.
Mekana je i blagotvorna za vlakno. Ovja vuna i mekana voda dva su osnovna uvjeta za
proizvodnju sukna, a njima West Riding obiluje.
Zahvaljujui tim prirodnim elementima, vunarska se proizvodnja Fairleyjevih
uspjeno razvijala, osobito u osamnaestom stoljeu. No, izvanrednom razvoju
pridonijele su poduzetnost i dalekovidnost trojice Fairleyjevih: oca, sina i unuka Joshue, Percivala i Davida. Sva trojica bili su pioniri u vunarstvu i odmah su shvatili
vanost novih izuma za poveanje produktivnosti. Za razliku od mnogih konkurentnih
proizvoaa u West Ridingu, Fairleyjevi se nisu opirali novim tehnolokim otkriima
koja su izmijenila drutvenu i ekonomsku strukturu Engleske. Oduevljeno su nabavljali
te mehanike novotarije, kako su ih prezirno nazivali ne toliko dalekovidni
proizvoai sukna, i odmah iskoristili njihove prednosti.
Gerald, vjerojatni budui vlasnik tog neizmjernog bogatstva, naslijedio je od svojih
predaka jedinstvenu znaajku koja je Adamu bila posve nepoznata. Bila je to ljubav
prema vunarstvu. Ona je Geralda strasno uzbuivala poput novca i hrane. Kad je Gerald
bio u vunari, meu bunim strojevima, i on je, poput svojih predaka, bio u svom
prirodnom elementu. Tek bi tada oivio, nabijen novom snagom. tropotanje strojeva,
koje bi Adamu probijalo ui i zagluivalo ga, bilo je Geraldu skladna i najljepa glazba
koju je ikada uo. A smrad masne vune, tako neugodan njegovu ocu, bio je Geraldu
poput mirisa najzamamnijeg parfema. Kad god bi Gerald ugledao velike naslage stotina i
stotina bala njihovih tkanina, obuzelo bi ga uzbuenje koje se nije moglo usporediti ni sa
ime to je osjetio u sedamnaest godina svoga ivota.
Tog jutra, dok se Gerald vozio donjom cestom koja je, polazei iz Halla, presijecala
dolinu, razmiljao je o vunari ili, tonije, o ocu i Edwinu u vezi s tvornicom. Nije vidio
krajolik, ni kakvo je vrijeme, niti je osjetio otru hladnou. Izgubio se u labirintu
zamrenih misli. Edwina se jednostavno rijeio za dorukom. Doista, vrlo jednostavno. I
mnogo bre no to je mogao zamisliti u svojim najluim i najbezobzirnijim snovima. Ne
stoga to bi ga Edwin ugroavao. Napokon, on, Gerald, bio je nasljednik pravom
prvoroenog sina i sve je bilo njegovo po zakonu. No, u posljednje vrijeme esto mu je
padala na um mogunost da bi se Edwin moda htio poeti baviti vunarskim poslovima i
da ga on ne bi mogao sprijeiti. Sada se vie nije morao brinuti zbog Edwina. Njegov je
brat bio onemoguen, i to - vlastitom voljom. A to se oca tie... to je ve tee! Gerald je
bio pokvaren i razdirala ga je neopisiva mrnja prema ocu. Kako je bio bezosjeajan,
Gerald je samo nejasno nasluivao da je njegova mrnja plod uasne zavisti koja ga je
izjedala. U mislima je neprekidno pokuavao poniziti oca. Nasijedio je neke Adamove
crte koje su zapravo bile beznaajne i nevane, ali su u Geraldu bile tako naglaene da su
se pretvorile u velike i neoprostive mane. tedljiv do krtosti, uskogrudan i ogranien,
Gerald se u sebi ljutio zbog novca to ga je otac troio na odjeu, putovanja u London i u

110
Bocca

daa

inozemstvo, a srdio se, ak bjesnio kad god je razmiljao o novcu to ga je otac ulagao u
novine.
Sve mu se to motalo po glavi dok se vozio u tvornicu. Odjednom se glasno nasmijao
kad se sjetio da mu je otac nedostatkom zanimanja za posao i opim stavom zapravo
utro put i prije negoli se nadao.
Razmiljajui o oevu ponaanju vidio je da mu nema druge, nego da preuzme stvari
u svoje ruke. Odluio je da jutros sam razgovara s trgovcem vune iz Australije. Wilson
mu je juer rekao da im Bruce McGill eli prodati australsku vunu. Budui da primaju
sve vie narudbi za tkanine, moda e im zatrebati vune, ali se svekako isplatilo sklopiti
prijateljstvo s McGillom koji je bio jedan od najmonijih i najimunijih ovara u
Australiji.
Takoer je odluio da treba poticati oevu sklonost prema duljim odsutnostima, a
ne boriti se protiv njih. Ti izostanci sada e pogodovati njegovim ciljevima. Ne moe
ekati da se otac povue. Ne moe to doekati. U meuvremenu morat e poeti
uvrivati svoje pozicije u vunari.

111
Bocca

daa

12

Salon Adele Fairley na gornjem katu u Fairley Hallu sadravao je mnoge prekrasne
predmete, ali usprkos tome, ta prostorija nije bila lijepa. Bila je proeta beivotnom i
sumornom atmosferom.
Salon je bio etverokutan i vrlo prostran, s nadsvoenim stropom koji kao da je
lebdio i nestajao negdje u beskrajnim visinama. Bio je obilato ukraen sadrenim
vijencima i reljefima, poljima s umetnutim ovalnim ploicama i kerubinima, te
isprepletenim cvijeem i listovima akantusa, a sve to bilo je obojeno jakim bjelilom. Sa
sredine stropa visio je gigantski i velianstveni kristalni luster koji se prelijevao na
svjetlu. Mnogi prozori, visoki i dostojanstveni, presijecali su zidove, a nasuprot njima
isticao se gotiki kamin iz osamnaestog stoljea od bijelog mramora nalik na led s
ogromnim okvirom, velikim reljefnim stupovima i golemim dimenzijama.
Gotovo sve ostalo u sobi bilo je plavo: zidovi su bili obloeni blijedoplavim
damastom, a od istog materijala bile su zavjese i glatke presvlake na sofama i krhkim
pozlaenim stolicama. Plavio se ak i antikni sag na podu od tamne hrastovine. Zrcala,
kristalni ukrasi, staklene kupole to su prekrivale suho cvijee i votano voe, srebrni
filigranski predmeti i porculan neprocjenjive vrijednosti bili su nabijeni hladnoom i
svjetlucali su ledenim sjajem, naglaavajui ledenu sterilnost sobe. Vatra je neprekidno
buktala u kaminu, svjetiljke od skupocjenog nefrita i porculana oblijevale su salon
blagim svjetlom, antikno pokustvo svjetlucalo je poput ploha savrene tamne boje, ali
nita nije moglo ugrijati tu ledenu atmosferu, a zrak je bio proet osjeajem
naputenosti.
Optereen pokustvom, salon je odavao patetian trud osamljene i poremeene
ene da nae utjehu u materijalnim vrijednostima, pokuaje da uspostavi ravnoteu u
bolesnoj dui okruujui se stvarima, a ne ljudima, kao da e joj one dati privid ivota.
Malobrojni posjetioci tog salona nisu se nikada osjeali ugodno ili oputeno u njemu, te
se i sama Adele, jedini krivac za taj spomenik sumnjiva ukusa, gubila u njemu, kao
preputena sudbini, pa je odsutna duhom i poput sablasti lutala meu mnotvom
predmeta to ih je nagomilala tako revno, tako svjesno, i koje kao da vie nije opaala.
Jutros je ula u salon nesigurno, oprezno zastavi na pragu susjedne sobe, njezine
spavae sobe. Njezine blistave srebrnaste oi, krupne i lijepe, ali sada ispunjene
strepnjom, uurbano su preletjele salonom, a njezini aristokratski prsti uzrujano su
stezali bijeli svileni kuni ogrta, proaran srebrnim prugama. vre je stegnula
koprenastu tkaninu oko sebe da bi se zatitila, osvrui se kako bi se ponovno uvjerila
da je potpuno sama, da se nitko od posluge ne krije negdje u mranom kutu briui
prainu i istei, provaljujui u njezinu intimu.
Adele Fairley bila je visoka i skladne grae, ali vrlo polaganih kretnji, pa se katkada
inilo da se kree kao na usporenom filmu. Tako je izgledalo i sada kad je sila sa
sjenovita praga i uklizila u sobu. Svijetloplava, gotovo srebrna kosa sputala joj se na lice
u blagim uvojcima i njenim viticama, te padala na lea u valovima koji su se stapali sa
snjenosrebrnom svilom to je obavijala njezino tijelo inei s njim gotovo nedjeljivu
cjelinu. Zastala je pokraj jednog prozora i zagledala se u dolinu. Krajolik se promijenio
prolih nekoliko tjedana. Sumorne sive i crne tonove zamijenili su prvi znaci proljetnog

112
Bocca

daa

zelenila. Surovi krajolik kao da se nekako smekao i posvuda se osjealo treperavo i

uzbudljivo obnavljanje ivota. No, Adele je sve to vidjela samo nejasno, kao kroz veo,
zaokupljena vlastitim mislima. Ta poremeena ena koja se potpuno uvukla u sebe
ivjela je potpuno odvojena i odijeljena od svijeta oko sebe, i bila je neobino
ravnoduna na vanjske utjecaje i nesvjesna svega to se oko nje dogaa. Njezin
unutarnji ivot postao je njezina jedina stvarnost.
Dok je nepomino stajala pokraj prozora, sunce joj je obasjalo lice i njegove njene
obrise. Premda joj je bilo trideset sedam godina, u Adeli Fairley bilo je jo neeg
djevojakog i istog, ali bila je to istoa savreno isklesanog mramornog kipa,
godinama zatvorenog iza stakla, kojega nikada nije grijala ljubav niti muila tuga ili
obuzela suut prema patnji drugog bia.
Neoekivano i naglo, potpuno suprotno svojoj prirodi, Adele se okrenula od
prozora, iznenada usredotoena na neto. Brzo je prila vitrini uza zid na drugom kraju
sobe, i oi su joj zasvjetlucale. U njoj su bili mnogi izuzetni predmeti to ih je Adele
sakupljala godinama na putovanjima s Adamom. Nekada se njima ponosila i uvijek
nalazila uitka u njima, ali je sada vie nisu zanimali.
Stajala je ispred vitrine i uznemireno se ogledala prije negoli je iz depa izvukla
kljui. Otkljuavi vitrinu, njezine su se lijepe oi suzile u lukave proreze, a lice joj je
preplavio izraz podmuklosti i tajnovitosti, pa se izobliilo u opaku masku koja je
potamnila njezinu izuzetnu ljepotu. Posegnula je u vitrinu i paljivo izvadila staklenu
stolnu bocu. Bila je od tamnocrvenog venecijanskog stakla, pomno cizelirana srebrom,
vrlo stara i neprocjenjive vrijednosti. Svjetlucala je na suncu i prelijevala se u
neizmjerno mnogo plamenih boja, ali Adele joj se nije divila kao nekada. Umjesto toga,
uurbano je izvadila stakleni ep i drhtavih ruku primakla bocu blijedim i hladnim
usnama. Pila je naglo, pohlepno, poput osobe koja umire od ei, brzo progutala
nekoliko gutljaja, ne prolivi ni kapi. Zatim je vrsto, posjedniki privinula bocu i
zadovoljno sklopila oi, duboku diui. Dok je tekuina polako klizila kroz nju i
zagrijavala je, beskrajni strah koji je nikada nije naputao poeo je nestajati, a iskonska
tjeskoba, uvijek prisutna im bi ujutro otvorila oi, polako je jenjala. Preplavio ju je
osjeaj ugode, euforije, kad je alkohol proeo njezin organizam. Ogledala se salonom.
Sada joj vie nije djelovao tako neprijateljski i zastraujue, pa je poela zapaati blago
sunce to je prodiralo u sobu, jarku vatru u kaminu, proljetno cvijee u vazama.
Nasmijeila se sama sebi, ponovno podigla bocu i primakla je pohlepno usnama.
Samo kap tekuine dotakla je njezin jezik, pa je odmaknula bocu, nestrpljivo je protresla
i zagledala se u nju, bijesno i ne vjerujui vlastitim oima. Bila je prazna.
- Prokletstvo! Prokletstvo! Prokletstvo! - kriknula je estoko i razdraljivo. Ponovno
je pogledala bocu. Ruke su joj se stale tresti, a tijelo joj je drhtalo kao od hladnoe. Zar
sam noas toliko popila, upitala se. Zaprepastila se kad je ustanovila da se ne moe
sjetiti. Zatim ju je doista obuzela prava panika, pa je s velikim zaprepatenjem shvatila
neugodnost svoje situacije. U njezinu apartmanu nije vie bilo alkohola. Gotovo se
skamenila od straha. Premda danju nije podlijegala iskuenju, morala je uvijek biti
sigurna da u salonu ima pia. No, sada nije bilo ni kapi.
Posrui, napipala je naslonja i oajno se zavalila u njega. Jo je vrsto privijala
bocu uz tijelo, zagrlila je i stala se njihati, jadikujui i tiho cvilei od nepodnoljive
tjeskobe. O boe, boe! to da radim? to da radim? Drhtala je i sklopila oi bjeei kao i
obino od stvarnosti.
S lica joj je nestalo ruiaste boje, posivjelo je poput pepela, i dok je leala i mlitavo
objesila glavu na naslon, kosa joj se spustila na ramena, pa je nalikovala na dijete, blijeda

113
Bocca

daa

kao da je iz nje istekla i posljednja kap krvi. Usprkos nevjerojatnoj ljepoti i skupocjenom
jutarnjem ogrtau doimala se tunom i jadnom u toj sobi to je podsjeala na pilju
ispunjenu aurom zle sudbine i tragedije.
Naposljetku je otvorila oi. - Slatka moja bebo rekla je zurei u predmet u svojim
rukama. Slatka i draga bebo. Dragi Geralde. - Zastala je i ponovno se zagledala u svoje
ruke, zbunjena izraza na licu. - Da nije to Edwin? - Polako je kimnula glavom. - Naravno,
to nije Gerald, nego Edwin. - Poela je gukati i mrmljati nerazumljive rijei dok se
bjesomuno njihala u naslonjau.
Otprilike jedan sat kasnije Adele Fairey se sva pieobrazila. Uznemirenost, koja ju je
bila tako nemilosrdno epala, sada je nestala, i ona se pribrala. Gotovo istovremeno
nestalo je i grozniava pogleda, oi su joj se smirile i razbistrile, i pogled joj vie nije bio
prazan kad je nestalo suludog sjaja.
Bacila je pogled prema prozoru i opazila da kii. Nije to bila tipina blaga kia, tako
esta u Yorkshireu u to doba godine, nego pravi pljusak. Prave bujice vode to ih je
donosio jaki vjetar, koji se upravo podigao, divlje su zapljuskivale stakla, pa su se tresla i
zveckala pod njihovim snanim naletima. Drvee se svijalo poput razjarenih bieva, a
park kao da je podrhtavao od udara olujnog vjetra. Samo su vritine odolijevale toj
estini, neumoljive i sumorne, ti breuljci nalik na niz crnih monolita koji su se prkosno
dizali u izblijedjelo nebo. Adele se stresla gledajui ih. Oduvijek su izgledali sablasno
njezinu junjakom oku, jer je ono bilo naviknuto na blago i idilino zelenilo njezina
rodnog Sussexa, pa ih je smatrala zatvorskim zidom koji je okruivao i kuu i selo
odvajajui je od svijeta. Bila je tuinka u tom tuinskom kraju.
Zadrhtala je od hladnoe. Ruke i noge pretvorile su joj se u ledene sige. Stegnula je
ogrta oko sebe, ali je nije zgrijao. Zapanjila se vidjevi da se vatra ugasila i da je ostalo
samo nekoliko tinjajuih eravica. Kad se digla, nagazila je na bocu koja joj je neopazice
spuznula na pod. Zaueno ju je podigla pitajui se to boca ondje radi. Zato je na
podu? Paljivo ju je pregledala ne bi li otkrila nekakvu napuklinu. Zatim se sjetila.
Maloprije je traila pie i izvadila je bocu iz vitrine. Kad je to tono bilo? Prije jedan sat,
dva sata? Nije se mogla sjetiti. No, sjetila se svog ponaanja. Tiho se nasmijala. Kako li je
samo glupa to se tako uplaila! Pa, ona je gospodarica u toj kui i treba samo pozvoniti
po Murgatroyda i rei mu da joj donese bocu viskija i bocu konjaka, kriomice, kao to je
uvijek inio, da Adam ne zna.
Zveckanje porculana na hodniku upozorilo ju je da dolazi slukinja i donosi joj
doruak. Ponovno je stavila bocu u vitrinu, zakljula je, te hitro izila iz salona, dok se
iza nje poput krila nadimao bijeli ogrta, proaran srebrnim prugama, a kosa se vijorila
niz lea, nalik na srebrne trake.
Tiho je zatvorila vrata spavae sobe i naslonila se na njih, zadovoljno se smijeei.
Mora odabrati jutarnju haljinu koja e joj lijepo pristajati, a poslije doruka uredit e
kosu i naminkati se. Zatim e poslati po Murgatroyda. Dok je prilazila ormaru, govorila
je samoj sebi kako mora zapamtiti da je ona gospodarica Fairley Halla i nitko drugi.
Mora se dokazati. Ba danas. Njezina sestra Olivia bila je doista ljubazna kad je u veljai
preuzela mnoge dunosti gospodarice, ali e ih se sada morati odrei.
- Posve mi je dobro, pa ih mogu sama obavljati - ree naglas Adele i sama vjerujui
svojim rijeima. I Adamu e to biti drago, zaljuila je. Odjednom joj se steglo grlo pri
pomisli na mua. Namrtila se. No, hoe li mu to doista biti drago? Smatrao ju je
budalom za razliku od sestre koja je za njega bila uzor svih vrlinu na kugli zemaljskoj.
Sve je ee razmiljala o Adamu i o zidu suzdranosti to ga je podigao oko sebe. Uvijek
joj je bio tako dalek. Stresla se. U posljednjih nekoliko tjedana i sama se zaprepastila

114
Bocca

daa

zamijetivi prijetnju u njegovim oima. I ne samo to, stalno ju je promatrao tim svojim
blijedim oima. Kao i Olivia. No, i ona ih je paljivo promatrala, gledala ih kako apu u
kutovima. Udruili su se. Kovali zavjeru protiv nje. Sve dok je potpuno svjesna da kuju
zavjeru, ne mogu joj nita. Mora se zatititi od njih za sva vremena. Od Adama. Olivije.
Svojih neprijatelja.
Bolesne misli ponovo su je obuzele. Poela je i svlaiti haljinu za haljinom, pa ih
bjesomuno i nehajno bacati na pod. Traila je odreenu haljinu. Specijalnu haljinu sa
specijalnim moima. im je odjene, automatski e se ponovno pretvoriti u gospodaricu
ove kue, u to je bila uvjerena. Znala je da je ta haljina u ormaru. Mora ondje biti... ako je
nije... ako je nije ukrala Olivia. .. ba kao to joj je ukrala i ulogu goispodarice Fairley
Halla. Nastavila je divlje izvlaiti haljine i drugu odjeu i bacati ih na pod sve dok se
ormar nije ispraznio. Zagledala se u njega, a zatim rastreseno u hrpu svile i satena,
oreta i ifona, baruna i vune, gomilu jarkih boja to se sakupila oko njezinih nogu.
Zato njezine kune haljine, jutarnji ogrtai, kostimi, veernje haljine lee na podu?
to li je traila? Nije se mogla sjetiti. Prela je preko njih i prila psihi pokraj prozora.
Stala je pred ogledalom, rastreseno se igrajui kosom, as je diui iznad glave, as je
polako sputajui kako bi uhvatila svjetlo to je na nju padalo. Lice joj je bilo tupo i
potpuno bezizraajno, ali su joj oi blistale luakim sjajem.

115
Bocca

daa

13

Emma je gotovo trei ula u salon Adele Fairley. Njezine noge u novim crnim cipelama
na kopanje, koje su blistale poput svjetlucavih ogledala, kao da nisu doticale pod, a
ukrobljena bijela podsuknja ispod duge plave vunene haljine pucketala je i ukala u
tiini. vrsto je drala teki srebrni posluavnik u ogrubjelim rukama ravno ispred sebe
i visoko da ne naleti na pokustvo i sprijei nezgodu.
Njezino lice, koje se jedva naziralo iznad ogromnog posluavnika, blistalo je od
istoe i mladenakog zdravlja, a blistale su joj i ivahne i inteligentne zelene oi ispod
gustih trepavica. Crvenkasta kosa, ietkana i sjajna, bila je kao i uvijek strogo zaeljana
u debelu punu na potiljku, a danas je iljasti luk kose na elu bio izrazitiji no ikada, jer
ga je naglaavala sluinska kapa koja joj je uokvirivala lice poput svetake aureole. Kapa
je bila snjenobijela i ukrobljena kao i velika pregaa, ovratnik i manete na rukavima.
Sve joj je to nedavno kupila gospoa Wainright u Leedsu. I haljina je bila nova, ali ju je
Emma sama saila od tkanine iz tvornice Fairley, koju je takoer dobila od gospoe
Wainright. Emma je bila radosna zbog nove haljine, ali se njome jo vie ponosila kad je
zamijetila odobravajui osmijeh Olivije Wainright kojoj nije promakla Emmma
spretnost u baratanju iglom, koncem i karama.
U novoj odjei, koliko god je bila jednostavna, nije vie izgledala pregladnjelo i
pokunjeno. tovie, odjea je naglaavala njezinu izrazitu prirodnu ljepotu. Kombinacija
plavog i bijelog bila je originalna, a kroj uniforme i ukusna kapica isticali su profinjene
crte Emmina lica i inili je starijom. No, jo vanija od odjee bila je promjena Emmina
ponaanja u posljednja dva mjeseca. Premda se u sebi jo bojala blizine nekih lanova
obitelji Fairley, a i samog rada u Fairley Hallu, ipak je taj strah sada obuzdavala lake
nego ikada prije u dvije godine slubovanja u toj kui. Nestalo je i srameljivosti koju je
osjetila kad su joj iznenada povjerili i dunost sobarice. Sada je plahost prikrivala
krutim samosvladavanjem koje se izvana oitovalo sabranou, strogim i
dostojanstvenim, gotovo arogantnim dranjem, koje bi kod svake druge osobe njezine
dobi bilo smijeno osim kod Emme kojoj je to bilo posve priroeno. Osjeala je i vee
samopouzdanje, premda jo ne posve izrazito, pa se doimala i pomalo naivno.
Tu promjenu u Emminu dranju potakle su mnoge okolnosti, a najvie radikalne
promjene u domainstvu Fairley Halla to ih je uvela Olivia Wainright. Ta je ena bila
vrlo karakterna, principijelna, realna i razborita. Premda je bila priroeno profinjena i
dobra, te znala razlikovati dobro od zla i negodovati zbog oitog nedostatka ljudskosti u
edvardijanskom drutvu, nije bila sklona lanoj sentimentalosti. Nije nasjedala
nikakvom prozirnom ili jeftinom apeliranju na svoju dobrotu, velikodunost i priroenu
plemenitost. Naprotiv, bila je i te kako nemilosrdna prema licemjerima i profesionalnim
prosjacima i osuivala je takozvane zaslune dobrotvorne organizacije smatrajui da
ine vie zla nego dobra i vrlo esto samo profukaju novac to ga dobivaju. No, estoko
je mrzila nepravdu i bezumnu nemilosrdnost i grubost, pogotovu prema onima koji se
nisu mogli braniti i uzvratiti udarce. Prema posluzi bila je stroga i zahtjevna, ali i
suosjeajna i srdana, jer je cijenila poten rad i potovala ga. Osim toga, bila je dama u
pravom smislu te rijei, obrazovana, profinjena, dobro odgojena, otmjena i uljudna
prema svakome, ne iskljuujui poslugu.

116
Bocca

daa

Olivijina prisutnost u kui, njezino ivo zanimanje za sve kune djelatnosti,

svakodnevni kontakt s poslugom i karakter koji je ulijevao strahopotovanje uzrokovali
su znaajne promjene. Atmosfera u Hallu, osobito meu poslugom, neizmjerno se
popravila. Nije bilo vie toliko neslaganja i spletkarenja. Olivia je posve automatski
postala prirodni tampon izmeu Murgatroyda i ostalih slugu i slukinja, pogotovu
Emme. Emmu je odmah uoila, pa ju je posebno zavoljela i bila prema njoj ljubazna i
obzirna. Premda je Emma i dalje naporno radila, Olivia se pobrinula da nitko ne
poniava djevojku. Murgatroyd ju je nastavio povremeno prekoravati, ali je nijedanput
nije udario otkako je dola Olivia, i Emma je znala da se nee ni usuditi. Moda ga
kuhariine prijetnje da e djevojinu ocu rei kako postupa s njom nisu mogle dugo
plaiti, ali Emma je bila sigurna da se bojao Olivije Wainright.
Emma je donekle bila zahvalna Oliviji Wainright, ali su je ipak muili dvojaki osjeaji
prema njoj. Premda je bila sumnjiava i oprezna sa svakim, katkada bi zatekla samu
sebe kako se i protiv volje divi Oliviji. Taj ju je osjeaj iznenaivao ali i zbunjivo, jer se
njezino iskonsko nepovjerenje prema gospodi, pogotovu prema Fairleyjevima, nije
nimalo smanjivalo. Stoga je uvijek nastojala zatomiti navalu nehotine topline i
srdanosti kad god bi se nala blizu gospoe Wainright. Budui da se ogradila od svijeta
gospodara gotovo ledenim zidom, iskreno je vjerovala da su takvi osjeaji samo znak
slabosti, opasni i nerazumni, jer ine ovjeka ranjivim i, to je jo opasnije, daju drugoj
osobi prednost koja ga neizbjeno preputa njoj na milost i nemilost. No, kako se Olivia
Wainright izuzetno i vrlo oito zanimala za nju, Emma se poela ponositi svojim radom i
uglavnom se nije vie toliko bojala i nije toliko bila kivna na sve kao prije.
Osim toga, kad se Polly razboljela, Emmi je dodijeljena i briga oko Adele Fairley. Taj
bliski dodir s gospodaricom takoer je utjecao na Emmu i donekle pridonio promjeni
njezina ivota u Hallu nabolje. Emma je Adelu smatrala razmaenom, sebinom enom
koja joj oduzima beskrajno mnogo vremena i trai beskrajno mnogo panje, ali je
njezina iskrena srdanost prema djevojci nadjaala sve njene mane. Osim toga, Adelina
kronina rastresenost i nepotivanje strogog kunog reda, uobiajenog u takvim velikim
kuama, dali su Emmi slobodu da se za gospou Fairley brine onako kako su obje
smatrale zgodnim, bez upletanja sa strane. Ta nova nezavisnost, koliko god bila
ograniena, potakla je u Emmi osjeaj slobode, pa i nekakva autoriteta, osjeaje za koje
prije u Hallu nije znala, a i spasila je Murgatroydovih hirova i zlovolje.
Dok je Emma potovala Oliviju Wainright, smatrala je superiornijom i potajno je,
protiv volje, oboavala, Adele Fairley joj je bila simpatina, usprkos njezinim manama.
Uglavnom ju je saaljevala i opratala joj nemarnost i udno ponaanje, jer ju je smatrala
djetinjastom osobom koju treba zatititi u toj udnoj kui. Katkada bi Emma, na svoje
veliko iznenaenje, zatekla samu sebe kako ak opravdava oiglednu nehajnost gospoe
Fairley prema patnjama manje sretnih ljudi, jer je slutila da tu nehajnost nije uzrokovala
ni svjesna zloa ni okrutnost, nego suta nerazboritost i nepoznavanje ivota radnike
klase. Prema Adeli Fairley ponaala se kao kod kue. Sve je preuzela u svoje ruke.
Katkada joj je ak donekle nametala svoju volju. No, Adele kao da to nije opaala; ako i
jest, oito joj to nije smetalo. Emma se sama brinula za Adelu i za sve njezine dnevne
potrebe. Adele je poela ovisiti o njoj i smatrala je nenadomjestivom, ba kao i
Murgatroyda zbog tajnog donoenja pia.
Obje sestre pokazivale su prema Emmi odreenu ljubaznost i razumijevanje, iako
na razliite naine. Premda to nije potpuno ublailo bol zbog ponienja to su joj ga
nanosili drugi lanovi obitelji, ipak joj je ivot u Hallu postao podnoljiviji. No, jedan je
drugi, temeljni i stoga kljuni element najvie pridonio promjeni Emmine linosti. Bilo je
to stapanje prirodnih osobina koje su se pretvarale u odlune faktore u njezinu ivotu -

117
Bocca

daa

neobuzdana ambicija i silna volja. I jedna i druga zdruile su se u nepokolebljivu

upornost i odlunost, pokretaku silu svega to je radila. Blackiejeve prie o Leddsu
odmah su raspalile Emminu matu, a i prilikom njegovih iduih dolazaka u Hall uporno
ga je ispitivala, zanimajui se za sve pojedinosti o izgledima za posao. Iako suzdran,
oprezan, a povremeno i odbojan, Blackie je ipak nesvjesno poticao njezine mladenake
snove o slavi, novcu, boljem ivotu i, neizbjeno, o bijegu sa sela.
Tako je Emma naposljetku shvatila da je njezin ivot ii Fairley Hally samo
privremeno razdoblje koje treba strpljivo izdrati, jer e mu jednog dana doi kraj. Sada
je bila uvjerena, i to saznanje duboko joj se ucijepilo u duu, da e otii u pravo vrijeme i
bila je sigurna da to nee biti u vrlo dalekoj budunosti. No, do tada nee samo brojiti
dane, nego i nauiti sve to moe kako bi se pripremila za vanjski svijet kojeg se nije
nimalo bojala.
Emma je duboko u sebi uvala i jednu tajnu koju nije otkrila ni Blackieju. Bio je to,
zapravo, plan, velianstven plan u kojem nije bilo mjesta sumnji i koji joj je ispunjavao
dane najljepim i najpoeljnijim ljudskim osjeajem - nadom. Nada joj je nadoknaivala
sve u njezinu neveselom ivotu. U njoj je nalazila smisao ivota, pa joj je svaki sat
mukotrpnog rada postao nevaan. To slijepo vjerovanje, ta apsolutna vjera u sebe i u
svoju budunost esto bi joj obodrili korak, povremeno izmamili smijeak na inae
ozbiljno lice i poticali je cijelo vrijeme.
I tog jutra bila je puna nade, pa je, u novoj i urednoj uniformi, vedra lica, prtala od
ivota, nimalo nalik na djevojku koju je Blackie susreo na vritini. Dok je odluno hodala
preko bogatog saga, podsjeala je na dah svjeeg proljetnog vjetra u zaguljivom i
pretrpanom salonu, a njezina ivahna prisutnost kao da je rasprila njegovu sumornu
atmosferu. Oprezno se provlaei izmeu police i konzole, pretrpanih besmislenim
drangulijama, mahala je glavom kao da se uasava. Sva ta svjetlucava starudija,
pomislila je ogoreno kad se sjetila koliko uvijek troi vremena da sa svega toga obrie
prainu. Premda se nije bojala naporna rada, mrzila je brisanje praine, pogotovo u ovoj
sobi.
- Pola toga moglo bi se baciti u smee, i nitko ne bi ni primijetio - glasno je izustila, a
zatim vrsto stisnula usne i zagledala se preda se, oekujui da e ugledati gospou
Fairley kako sjedi u svom najdraem naslonjau pokraj kamina, jer se u zraku osjeao
miris njezina parfema. No, soba je bila prazna, i Emma je odahnula. Onjuila je nekoliko
puta zrak namrekavi nos i uivajui. Ve se navikla na prodoran cvjetni miris to je
proimao Adelin apartman, ak ga je zavoljela, na svoje iznenaenje, jer nije bila sklona
ispraznostima. Ustanovila je da najvie voli miris skupih parfema, dodir finog rublja i
podatne svile i sjaj briljantnog nakita. Kriomice se nasmijeila samoj sebi. Kad jednoga
dana postane otmjena dama, kako je Blackie rekao, i kad se obogati, kako je
namjeravala, kupit e sebi taj parfem. Jasmin, proitala je na etiketi boice to je stajala
na toaletnom stoliu Adele Fairley. Stigao je ak iz Londona, iz parfumerije Floris u kojoj
je Adele kupovala sve parfeme i sapune, potpurije i saete s lavandom za komode u ijim
je ladicama drala fino rublje od batista i svile. Da, kupit e bocu parfema od jasmina i
francuski sapun, pa i nekoliko vreica lavande za rublje. A bude li imala dovoljno novca,
i njezino e rublje biti svileno i meko kao u gospode Fairley.
No, sada nije imala vremena za misli o tim finim stvarima, pa ih je odluno izbacila
iz glave urei s posluavnikom prema kaminu. ekalo ju je jo mnogo posla, a ve je
kasnila. Kuharica ju je opteretila dodatnim kuhinjskim poslovima koji su je prilino
zadrali, pa je bila ljuta. Ne toliko zbog dodatnih poslova, nego zbog toga to su je
zadrali. Emmi je tonost poprimila novo i posebno znaenje i postala joj je vrlo vana u

118
Bocca

daa

posljednjih nekoliko mjeseci. Nerado je kasnila s dorukom gospoe Fairley ili s bilo
kojim poslom, jer je vrlo ozbiljno shvaala svoje dunosti otkako su je unaprijedili u
sobaricu.
Oprezno je spustila posluavnik na stoli iz doba kraljice Ane, ispred naslonjaa,
prireen za gospou Fairley koja je voljela dorukovati pokraj vatre. Pregledala je
posluavnik da provjeri je li na njemu sve kako treba, premjestila porculan da izgleda
privlanije, protresla jastuie na naslonjau, a tada se posvetila vatri koja se gasila.
Kleknula je ispred kamina i stala je ponovno paliti smocima papira, treicama i
komadiima ugljena, oprezno ih pomiui araem da ne zaprlja ruke. Nestrpljivo je
coktala jezikom. Gospoa Turner doista ponekad gnjavi tim dodatnim poslovima! Da je
na vrijeme dola u salon, ne bi morala ponovno podjarivati vatru. Ljutila se, jer joj je to
oduzimalo dragocjeno vrijeme, a Emma, kruta i nepopustljiva prema sebi, mrzila je
svako odstupanje od redovite koleteine, jer bi joj poremetilo dnevni program. Taj
program. Emmino najnovije djelo, bio je za nju Biblija, i ivjela je prema njemu. Znala je
da bi bez njega bila nepovratno izgubljena.
Podigla je mijeh i puhala njime ispred slabane vatre. Pod kratkim ali jakim zranim
udarima tinjajue treice stale su pitati, pucketati i naposljetku su se zapalile i
razgorjele. Plamen joj je obasjao lice. Namrtila se, i s lica je nestalo vedrine kad se s
gorinom sjetila kako se muila bez dnevnog programa.
Onoga dana, poetkom veljae, kad se Polly razboljela i morala ostati u krevetu,
Emma je rezignirano prihvatila injenicu da e morati obavljati i Pollyn i svoj posao.
Znala je da nema izbora. Bila je izdrljiva i uglavnom optimistike prirode, pa je jurila
Hallom poput vihora, neunitive energije, govorei samoj sebi da e se Polly ve
sutradan oporaviti i moi ponovno raditi svoj posao. No, to se nije dogodilo. Emmu su
odjednom opteretili gomilom kuanskih poslova na neodreeno vrijeme, kako je
izgledalo. No, preplavljena bezbrojnim dunostima sve se vie uzrujano pitala hoe li ih
uspjeti djelotvorno obaviti.
Prvih nekoliko dana bila je uveer sva iscrpljena, jer je poinjala raditi u est sati
ujutro, a ne bi stala ni da predahne, a kamoli da se odmori, sve dok u sedam uveer ne bi
sve zavrila. Tada bi ve bila preumorna da veera, pa je obino morala uloiti svu volju
i posljednji gram snage da se tavanskim stubitem odvue u svoju sobu. Blijeda, drhtava
i nijema od iscrpljenosti, gotovo i nije imala snage da se skine, pa bi se redovito sruila
na neudobni krevet, ukoena i omamljena. Odmah bi je svladao san, a ipak se idueg
jutra ne bi nikada budila odmorena. Jo bi je boljela lea i ramena, imala je velike crvene
podonjake od umora, udovi su joj bili teki kao olovo, a ruke bolne i ispucane.
Dok se, drhtei, oblaila u hladnoj tavanskoj sobi i prala ledenom vodom u lavoru,
obuzimala bi je srdba koju je jedva svladavala. Ipak se nije usudila potuiti bojei se
Murgatroydove osvete ili, jo gore, otkaza. Svakodnevno se vukla, sva iscrpljena, kroz tu
golemu kuu nalik na mauzolej, uspinjui se i silazei mnogim stubama, hodajui
krivudavim hodnicima, velikim predsobljima i prostranim sobama, briui prainu,
latei, metui, crnei reetke, loei, namjetajui krevete, istei srebrninu, glaajui
posteljinu i brinui se o Adeli Fairley. Pri tom se esto pitala kako e dugo ovako izdrati
da se ne srui. Sve vie se plaila te grozne pomisli, da bi samo stegnula zube i prikupila
ostatke snage, jer je zaraeni novac bio tako oajniki potreban kod kue. Nije mogla
sebi dopustiti da se srui zbog svoje obitelji, pa je i dalje rintala do granice izdrljivosti,
tjerana samo snagom volje i potaknuta ledenim strahom da ne izgubi posao.
Jednog jutra, poslije otprilike tjedan dana iscrpljujueg rada, Emma je istila ilim u
salonu, urno gazei gore-dolje po tom nepreglednom bujnom cvijeu i arabeskama

119
Bocca

daa

isprepletenim u istonjake vitice, silovito, gotovo razuzdano vitlajui aspiratorom kao

opasnim orujem. Dok je tako jurila amo-tamo, odjednom joj je sve postalo jasno, pa je
zastala kao ukopana na skupini purpurnih rozeta. Naslonila se na aspirator i duboko se
zamisila. Emma je bila praktina, inteligentna, s izvrsnim darom zapaanja, pa je u tom
trenutku shvatila da je teko izai na kraj sa ienjem i ostalim kuanskim poslovima u
Fairley Hallu, jer su bili vrlo loe planirani. Tada joj je takoer sinulo da je to posljedica
Murgatroydove slabe organizacije i neplanske raspodjele posla. Mnogi nevani poslovi
nepotrebno su se ponavljali svaki dan i na njih se troilo previe vremena zbog
Murgatroydove sitniavosti, dok je vee poslove, na primjer ienje srebrnine, glaanje
brda opranog rublja i ienje drvenih oplata u biblioteci, trebalo posvravati u jednom
jedinom danu. Jedna osoba nije mogla istoga dana poteno obaviti sve te poslove i jo
niz drugih. No, Emmi je iznenada sinulo rjeenje dok je stajala naslonjena na aspirator
usred salona. Rjeenje je bilo tako jednostavno, pa se iznenadila da se jo nitko nije toga
dosjetio. Rjeenje je bilo u planiranju. Odjednom joj je postalo jasno da posao treba
pravilno, razumno i sistematski planirati, pametnije ga raspodijeliti, pa e se moi lake
obaviti. Bila je posve sigurna u to, i to je vie o tome razmiljala, sve je vie bila
uvjerena da ima pravo.
Nastojei uspostaviti nekakav red u svom loe planiranom svakodnevnom radu,
Emma je poela mjeriti vrijeme koje joj je bilo potrebno za svaki posao i zapisivati ga na
komadiu papira to ga je izvukla iz koarice za papir u biblioteci. Zatim je napravila
popis dnevnih poslova, te popisala glavne zadatke za cijeli tjedan. Koliko god je bila
iscrpljena, Emma se uveer prisiljavala da ostane budna dok se muila da rijei taj
problem. Uporno je prouavala taj komadi papira, razmiljajui o svom poslu i utroku
vremena na nj, a zatim je stala stvarati vlastiti plan rada. Najprije je ravnomjernije
rasporedila tee poslove, te napravila tjedni plan za sloenije poslove i one koji su
zahtijevali mnogo vremena, kako bi ih mogla lake obaviti uz svakodnevne zadatke.
Takoer je odredila vrijeme potrebno za svaki posao, nemilosrdno pojednostavnjujui
nevane poslove radi brzine. Zadovoljna to je napokon donekle osmislila prijanju
oajnu zbrku, prepisala je svoj improvizirani plan na istiji papir, pa uzbueno i
ponosno odjurila da ga pokae kuharici. Ako se novi raspored bude potovao, posao e
se moi obaviti metodinije i praktinije na ope zadovoljstvo.
Na Emmino iznenaenje kuharica je ostala kao gromom oinuta i razbjesnjela se
kao nikad dotad, a zatim ju je najcrnjim rijeima stala upozoravati na Murgatroydov
ubojiti bijes to e ga nedvojbeno izazvati takvom nezamislivom i neodgovornom
drskou. Njezino bucmasto, crveno lice preplavila je zabrinutost ali i strah. Emma je tek
tada shvatila ozbiljnost svoga prijedloga, pa je zadrhtala pri pomisli na Murgatroydovu
razdraljivost, njegove prostake pogrde i bolne udarce.
No, kuharica nije raunala s Emminom trdoglavou i neslomljivom voljom. One su
nadjaale Emminu poetnu bojazan, pa je vrsto odluila, uporno i svojeglavo, kako
nikome nee dopustiti ni da uniti njezin trud ni da joj pobrka planove ako eli sebi
olakati rad i unijeti u njega malo reda. Dok je nestrpljivo sluala neprekidnu i zloslutnu
bujicu rijei to je navirala iz kuhariinih usta. Emmi je odjednom sinulo kako ne smije
dopustiti kuharici da je sprijei u onome to je naumila, jer je zakljuila da ima posla s
budalom i u istom trenutku odluila kako e najbolje provesti tu svoj namjeru u djelo:
zaobii e Murgatrovda.
- Pokazat u svoj plan gospoi Wainright - objavi Emma krutim, vrstim glasom i
ozbiljna lica, oinuvi kuharicu ledenim pogledom. - Vidjet emo to e ona na to rei.
Ve odreuje jelovnike otkako je dola, a sigurna sam da e uskoro poeti voditi i cijelo
kuanstvo. A i vrijeme je da se ve netko pobrine za to! - zavrila je prkosno. S tim

120
Bocca

daa

rijeima Emma se okrenula i stala se energino uspinjati stepenicama, praena

zaprepatenim pogledom kuharice. Znala je da bi je mogla napustiti hrabrost ako stane.
Inae brbljava kuharica ostala je ovaj put bez rijei, zabezeknuta neoekivanom i
glasnom pobunom te djevojke koja je obino bila tako mirna i posluna.
Napokon je smogla glasa. - Odlazak gospoi Wainright nee ti nimalo koristiti, draga
moja - estoko je viknula za Emmom koja se uspinjala stubama ne osvrui se. - Petlja
se u stvari koje te se ne tiu, djevojko, i time nee nita postii, samo e te izbaciti s
posla! - nastavila je i kad su se iza utljive i odlune Emme zalupila vrata.
Emma je progovorila jedva nekoliko rijei s Olivijom Wainright otkako je Olivia
prije tjedan dana stigla u Fairley Hall, pa je plaho pokucala na vrata biblioteke. Na
Olivijin naprijed otvorila je vrata i nemirno zastala na pragu, oklijevajui, sputenih i
ukoenih ruku od straha. Olivia Wainright sjedila je za Adamovim pisaim stolom.
Zamolio ju je da sredi kuanske raune koje je Murgatroyd potpuno zapustio. U suknji
od tamnog sera i bijeloj ipkastoj bluzi s visokim ovratnikom i nabranim, irokim
rukavima, bila je olienje aristokratske elegancije. Veliki bro s kamejom izuzetne
ljepote ublaavao je strogost visokog ovratnika, a na prsluku od reljefne ipke isticao se
dugi niz svjetlucavih ruiastih bisera. Odgovarajue biserne naunice krasile su joj ui.
Olivijina tamna kosa bila je visoko podignuta i briljivo poeljana u stilu frizure
pompadur, pa joj se lice doimalo krhko, nalik na lijepi cvijet na dugoj i tankoj stapki.
Uplaena i uzdrhtala, Emma je zastala kao ukopana. Zurila je u Oliviju, opinjena
njezinom ljepotom, elegancijom i otmjenou, i dok ju je promatrala sa
strahopotovanjem, postala je bolno svjesna svoje stare pokrpane plave haljine i
zamrljane i posivjele prugaste pregae. Prela je rukama preko zguvane suknje i
pregae kako bi ih izravnala, ali uzalud se trudila. Zagledala se u stare, istroene i
raspucane cipele, pa pocrvenjela od neugodnosti i zastidjela se prvi put u ivotu. Srce joj
se bolno stezalo, kao jo nikada prije, od osjeaja manje vrijednosti i nedostojnosti,
osjeaja koji nee zaboraviti dok je iva. Emma je znala da siromatvo nije sramota, pa
makar ljudi i tako mislili, ali se ipak osjeala bijedno dok je neodluno stajala na rubu
raskonog saga, stidljiva, bojaljiva, stisnutih usana, i te kako svjesna svog izgleda. Zato
bi ta bogata i elegantna dama ozbiljno shvatila to joj moram rei, pitala se Emma.
Uza svu svoju inteligenciju i razvijen dar zapaanja, Emma jo nije mogla znati da je
Olivia Wainright izuzetna ena, puna razumijevanja i plemenita, koja je neobino cijenila
pravdu, potenje i znala suosjeati i pomoi svima koji to zasluuju. Niti je shvatila da je
Olivia ne gleda kritiki, ni podrugljivo, ni s egocentrinom suuti ljubaznog
dobroinitelja, nego s neizmjernom znatieljom i najiskrenijim zanimanjem.
Zaokupljena boleu svoje sestre i Adamovom depresijom otkako je stigla, jo se nije
pozabavila stanjem u kuanstvu Halla. Premda je vidjela tu siunu djevojku kako
trkara kuom, tek sada joj se pruila prilika da je pogleda izbliza. im je Emma ula u
biblioteku. Oliviji je upala u oi djevojina jedinstvena i profinjena ljepota koju ni
otrcana uniforma i prljava kapa nisu mogle umanjiti ili zasjeniti. Emmina odjea
zaprepastila je Oliviju jer su njezine slukinje bile odjevene privlano i pristojno,
premda jednostavno i svrsishodno. Uzvraajui Emmi upornim pogledom, zamijetila je
da su djevojino lice i kosa besprijekorno isti i da zrai urednou i njegovanou
usprkos toj groznoj odjei, to je Olivija smatrala hvalevrijednim.
Emma je u meuvremenu opazila znatieljni izraz na Olivijinu licu i, znajui da vie
nee moi oklijevati na pragu, plaho je zakoraila u sobu. Stare cipele neugodno su
zakripale u tiini, pa je osjetila strahovito ponienje i zastala, zbunjena, postiena i
svjesna svoje vanjtine.

121
Bocca

daa

Olivia nije obratila panju na kripanje cipela, ako ga je uope i ula, ve se ljubazno
nasmijeila i obratila joj se blagim glasom: - to se dogodilo? Ima li kakav problem o
kojem bi htjela sa mnom razgovarati? - Olivia Wainright bila je susretljiva i mogla se
uivjeti u poloaj drugih ljudi, a znala je i stvoriti ugodnu atmosferu u kontaktu sa
svima, osobito s poslugom. I Emma je to osjetila, pa je s vie povjerenja stala prilaziti
stolu nadajui se da joj cipele nee ponovno zakripati. Uzalud, jer su ipak zakripale.
Trgnula se i glasno proistila grlo nadajui se da e time priguiti kripanje. Stala je
ispred Olivije, pribrala se, sjetila se da se mora nakloniti prignuvi koljena, a zatim rekla
drhtavim ali odlunim glasom: - Da, imam problem, da tako kaem, gospoo.
- Najprije mi reci kako se zove, dijete moje - ree Olivia ponovno se nasmijeivi.
- Emma, gospoo - plaljivo odvrati Emma.
- Onda, Emma, kakav to ima problem? Moemo ga rijeiti samo ako o njemu
porazgovorimo. Nijeli tako?
Emma je kimnula glavom i tihim glasom, gotovo apui, stala opisivati
svakodnevne kuanske poslove i tekoe na koje nailazi zbog loe organizacije rada.
Olivia ju je strpljivo sluala, srdano se smijeei i zamiljeno promatrajui djevojku.
Dok je Emma plaho govorila, u Oliviji je tiho rastao bijes zbog nepravinosti i
nesreenog stanja u kuanstvu Fairley Halla, jer se u kui takva ugleda i bogatstva
situacija nije smjela tako nemilo pogorati i postati gotovo nepopravljiva, barem sudei
po djevojinim rijeima.
Kad je Emma izgovorila sve to ju je titilo, Olivia ju je stala jo paljivije prouavati,
donekle iznenaena djevojinim lijepim i melodioznim glasom i njezinim jezgrovitim
objanjenjem. Sve to je rekla bilo je savreno jasno usprkos njezinu ogranienom
rjeniku i narjeju toga kraja, premda se djevojka ipak nije toliko sluila njime koliko je
Olivia oekivala. Olivia je naslutila da djevojka nije nita pretjerala ni uljepala i znala je
da slua vjerodostojnog svjedoka prilika u Hallu, pa se zaprepastila.
- Ti si, znai, trenutano slukinja u ovoj kui? - upita Olivia.
- Ne ba, gospodo - ustro odgovori Emma. - Tu je i djevojka koja povremeno
pomae kuharici. I Polly, Ali, ona je jo bolesna kako sam prije rekla. Zapravo je ona
sobarica.
- A otkako je Polly bolesna, ti sama obavlja i Pollyn i svoj posao? isti cijelu kuu i
brine se i za gospodu Fairley? Imam li pravo, Emma?
- Tako je, gospoo - rekla je Emma nervozno tapkajui.
- Shvaam - mirno odgovori Olivia, jedva obuzdavajui bijes. Olivia Wainright bila je
naviknuta na mir i red u svojoj kui, a kako je vjeto upravljala svojim domainstvom u
Londonu, na seoskom imanju i ostalim poslovima, bila je posve prirodno zaprepatena
besmislenim uvjetima u Fairleyju. - Neoprostivo i krajnje glupo - promrmljala je gotovo
za sebe, uspravivi se u naslonjau.
Emma je krivo shvatila te rijei i uplaila se kad je razabrala srditost u Olivijinu
glasu. - Ne pokuavam se izvui od posla koji moram napraviti - izustila je bojei se da je
ne otpuste zbog odvanosti i drskosti, da Olivia ne pomisli kako bjei od dunosti. - Ne
bojim se tekog posla, nisam takva! Samo je Murgatroyd... samo je on to loe planirao,
gospoo.
- Sluajui te, ini se da je tako, Emma - odgovorila je Olivia zamiljeno. Emma ju je
paljivo pogledala i, ohrabrena Olivijinom mirnoom, izvukla zguvani papiri i
izravnala ga.

122
Bocca

daa

- Evo, napravila sam plan, gospoo. Barem mislim da e mi ovako biti lake raditi.
Mislim da sam ga dobro napravila. - Prila je blie stolu i pruila Oliviji papiri. Olivia se
sa zaprepatenjem zagledala u djevojine ispucane i izranjene ruke, pa u njeno ozbiljno
lice, tamne podonjake ispod krupnih oiju, klonula i strahovito mrava ramena. Ostala
je bez rijei od boli i ganua. Iznenada ju je obuzeo stid zbog Adama, premda je bila
posve sigurna da njemu nisu bile poznate injenice. Uzdahnula je i pogledala prljavi
papiri, stala ga paljivo itati, pa se ponovno iznenadila. Bila je vrlo impresionirana.
Djevojka je bila oito natprosjeno inteligentna i, posve sigurno, vrlo sposobna i
praktina. Svakidanji kuanski poslovi bili su precizno i sistematski razraeni. Ni ona ih
ne bi bolje organizirala.
- Pa, Emma, posve mi je jasno to misli. Vidi se da si mnogo razmiljala dok si
napravila taj plan. estitam ti. Doista ti moram estitati.
- Mislite... mislite... da je ovo moje bolje? - upitala je Emma osjetivi olakanje i ne
ba mali ponos.
- Djelotvornije je, to si mislila, zar ne, Emma? - odgovori Olivia zatomljujui
smijeak. - Mislim da tvoj plan treba poeti odmah primjenjivati, Emma. Svakako se s
njime slaem i uvjerena sam da e i Murgatroyd uvidjeti njegovu vrijednost - rekla je,
izgovorivi slugino ime hladnim glasom. Opazivi zabrinutost u Emminim oima, dodala
je ohrabrujue: - Sama u o tome s njim razgovarati. Takoer u mu rei da zaposli jo
jednu djevojku iz sela da ti pomogne u teim poslovima. Ipak je to previe za tebe samu,
Emma, usprkos tvom vrlo praktinom rasporedu sati.
- Da, gospoo. Hvala vam, gospoo - ree Emma naklonivi se i nasmijeivi se prvi
put nakon dugo vremena.
- To bi bilo sve, Emma. I, molim tc, reci Murgatroydu da ga elim vidjeti. Smjesta ree Olivia kojoj sluga nije bio nimalo simpatian, a najmanje u ovom trenutku.
- Dobro, gospoo. Molim vas, gospoo, smijem li uzeti svoj plan! Svoj raspored sati,
htjela sam rei. Tako da znam to moram raditi.
Olivia je ponovno priguila smijeak. - Naravno. Izvoli. Usput, Emma, je li to jedina
uniforma koju ima?
Emma se zacrvenjela i ugrizla za usnu, te zbunjeno i s nelagodom pogledala
zguvanu haljinu i pregau. - Da, gospoo. Ovo je zimska. Imam i pamunu za ljeto promrmlja.
- To moramo odmah ispraviti. Ako mi kae svoj broj, sama u se pobrinuti za to kad
potkraj tjedna poem u Leeds. Kupit u ih nekoliko, za zimu i ljeto, Emma. Po jedna ne
moe biti dovoljna.
- Ooo! Hvala vam, gospoo, ba vam hvala! - uzvikne Emma. Odjednom joj je jo
neto sinulo, pa je uljudno rekla: - Oprostite, gospoo Wainright, ali mogu ih sama saiti.
Treba mi samo materijal. Mama me nauila ivati, dobro me nauila, znate.
- Zaista? Odlino. Zamolit u squirea da mi dade nekoliko komada vunene tkanine iz
tvornice, a pamune u kupiti u Leedsu za ljetne uniforme. Sada moe ii, Emma. Usput
budi reeno, drago mi je to si dola k meni sa svojim problemom. Uvijek to mora initi
sve dok sam u Fairley Hallu.
- Razumijem, gospoo. Hvala, gospoo. I doi u k vama ako me neto drugo bude
muilo - obeala je Emma. Naklonila se i brzo izila iz biblioteke vrsto stiui svoj plan
kao da dri krunske dragulje. Nije vidjela suutni pogled pomijean s divljenjem na licu
Olivije Wainright, niti je znala da je pokrenula niz dogaaja koji e promijeniti ivot svih
stanovnika Fairley Halla.

123
Bocca

daa

Kako se moglo i oekivati, Emmin nezapameni izljev samostalnosti proao je posve

mirno meu poslugom. Murgatroyd nije rekao ni rijei, jer mu je to fantastino
odgovaralo. Ionako je obraao malo panje na Emmine poslove jer je, kako je Emma
dobro znala, bio suvie zaokupljen zadravanjem vlastitog poloaja u kuanstvu da bi
mario za nju. Pod budnim okom gospoe Wainright morao je paziti na svoje postupke.
Bilo je oito da su Olivijine rijei i te kako djelovale na butlera. Promatrajui
Murgatroyda kako juri amo-tamo, klanja se, kinji i svojski trudi, to mu inae nije bio
obiaj, Emma bi se samo podrugljivo i samozadovoljno nasmijala. Bilo joj je oito da nije
bio dorastao Oliviji Wainright. Premda je Olivia bila uvijek obzirna, vrlo srdana i nije
nikad dizala glas, Emma je znala da se iza te uglaenosti krije jaka volja i pedantna, ali
potena narav.
Kako su tjedni prolazili. Emmin plan rada i njezina dosljednost u njegovu
provoenju poeli su zabavljati kuharicu koja je odavno zaboravila da joj je zbog njega
prigovarala. U toku svih godina slubovanja nije doivjela nita slino. Grohotom se
smijala, pljeskajui se po bedrima, tresui glavom, jedva dolazei do daha: - Ba si prva
mustra, ba jesi. Tko je ikad uo da se netko strogo dri vremena osim eljeznice. A ti to
ozbiljno shvaa, Emma. Tri ovom kuom kao da te svi vrazi gone i ubija se radei. I
kamo e te sve to na kraju dovesti? Rei u ti neto, curo, i dobro upamti moje rijei. to
vie radi, manje te cijene, znam po sebi.
Na te bune ali srdane izljeve raspoloenja Emma bi samo pogledala kuharicu
krupnim oima, ali ne bi nita rekla. Nije imala vremena da joj objanjava svoje razloge.
Vrijeme joj je sada znailo novac, pa nije htjela gubiti dragocjeno vrijeme na brbljarije.
Osim toga, Emma je bila uvjerena da kuharica ionako ne bi nita razumjela. Odakle bi
znala da joj je taj plan rada donekle i zatita? Omoguavao joj je djelotvorniji i sustavniji
rad. Mogla je raspodijeliti kuanske poslove na nekoliko dana i sauvati snagu. No, to
nije bilo sve. Mogla je sada ukrasti malo vremena i za sebe, a to ukradeno vrijeme bilo
joj je neobino vano. Nekoliko poslijepodneva na tjedan i skoro svake veeri povukla bi
se u svoju tavansku sobu i prepravljala ili prekrajala haljine i drugu odjeu za Oliviju
Wainright i Adelu Fairley. Posebno su joj plaali za taj posao, na uporno traenje Olivije
Wainright, pa se kutija za duhan, u kojoj je uvala novac, polako punila ilinzima i
penijima. Nita je nije moglo odvratiti od zaraivanja tog novca, vlastitog tajnog novca,
premda je ponekad morala zabuavati na nekim poslovima kako bi imala vremena za
ivanje. ivala je odluno i marljivo sve do ponoi pri svjetlu triju svijea, a oi su je
pekle, jagodice prstiju boljele i ramena probadala dok se grbila nad haljinama, suknjama
i bluzama sloenih krojeva i nad finim rubljem. Novac to ga je zaraivala ivanjem
spremala je, vrlo metodino i savjesno, za financiranje svog Plana koji je u mislima
uvijek pisala velikim slovom P.
Kuharica je znala za ivanje, ali ne i za kasne sate u koje je Emma radila taj posao; da
je znala, zacijelo bi se ljutila, jer je voljela djevojku i doista joj je bilo stalo do njezine
dobrobiti. Stoga joj Emma ni o tome nije priala, ve je radije tu tajnu uvala za sebe.
Premda je kuharica bila priroeno lukava, nije bila ba obdarena velikom
inteligencijom i sposobnosti zapaanja, pa nije uope razumjela Emminu prirodu, niti je
mogla shvatiti da djevojka pokazuje prve znakove zaudne sposobnosti organizacije koji
e se poslije pokazati impresivnima, niti da su njezina tonost, marljivost i nepopustljiva
djelotvornost prvi vanjski znaci neizmjerne samodiscipline i nepopustljive ambicije koji
e jednog dana poprimiti goleme razmjere i koji e utemeljiti njezin kasniji uspjeh.
Ni Emma to nije mogla jo shvatiti, a budunost joj u tom trenutku nije zaokupljala
misli dok se, loei vatru u Adelinu salonu, sjeala dogaaja iz prolih nekoliko mjeseci.

124
Bocca

daa

Tiho je uzdahnula. Bili su to loi dani, ali su minuli. Vidljivo se razvedrila. Stanje se
doista poboljalo. Uspjeno se drala plana, i ivot joj je bio mnogo laki. Gospoa
Wainright odrala je rije i zaposlila jo jednu djevojku iz sela, Annie Stead, koju je
Emma strpljivo, a katkada i na sav glas poduavala. Kuni poslovi odvijali su se tono
kao sat, pa je to Emma smatrala udom i molila boga da ono potraje. Emmi je bilo
najvanije da joj je gospoda Wainright podigla plau za dva ilinga na tjedan, a to je bio
dobrodoao dodatak obiteljskim prihodima.
Emma je klijetima podigla veliku cjepanicu i spustila je na vatru koja je sada veselo
gorjela i zraila toplinom, pa je ugrijala Emmino lice i zarumenila ga. Digla se, poravnala
pregau, namjestila zgodnu kapicu i izravnala manete, jer se izuzetno ponosila svojom
vanjtinom otkako joj je Blackie rekao da je fe i da je najljepa cura u cijeloj grofoviji
Yorkshire. Ogledala se salonom i namrtila. Grmljavina je prestala naglo kako je i poela,
ali nebo je jo bilo oblano i ispunjavalo sobu mranim sjenama. Ovdje je uvijek tako
mrano, pomislila je i upalila svjetiljke na crnim lakiranim chinoiserie stolovima to su
stajali s jedne i druge strane kamina. Sobu je odmah preplavilo svjetlo, toplo i ivo,
ublaavajui mranu atmosferu i hladnou to ih je stvarao uglavnom plavi namjetaj.
Odmakla se i stala promatrati kamin, naherila glavu i zamislila se ocjenjujui
predmete poredane na mramornom okviru: par prekrasnih srebrnih georgijanskih
svijenjaka s bijelim svijeama, savren porculanski sat koji su podupirala apama dva
lava to su se propinjali s jedne i druge strane i koji je zvonio poput zvonia svakih pola
sata, pa figurice dame i gospodina, u staromodnoj odjei, od majsenskog porculana.
Emma je sama razmjestila sve te predmete na skladniji nain, a isto je uinila i s drugim
predmetima u sobi. Katkada bi zapala u snano iskuenje da posakriva pola tih
drangulija u razne ormare i ladice, jer ih je smatrala suvinima, ali se ipak nije usudila.
Povremeno bi se pitala odakle joj hrabrost da bez pitanja razmjesti veinu predmeta,
premda to, ini se, gospoa Fairley nije opazila, a i nitko drugi. Jo je razmiljala o okviru
kamina divei se uinku koji je postigla, kadli je tiho ukanje privuklo njezinu panju.
Brzo se okrenula i ugledala Adelu Fairley kako stoji na pragu svoje sobe koja je graniila
sa salonom.
- O, gospoo Fairley, dobro jutro - ree Emma i nakloni se. Premda joj je squire ve
odavno rekao da mu se ne mora klanjati jer ga to uzrujava, Emma je smatrala da to mora
initi u prisutnosti gospodarice i gospoe Wainright.
Adele je kimnula glavom i maloduno se nasmijeila, a zatim se zaljuljala i posrnula,
kao da joj je muno, pa se vrsto uhvatila za dovratnik i sklopila oi.
Emma je potrala prema njoj. - Gospoo Fairley, to vam je? Da niste bolesni? zabrinuto je upita Emma uhvativi je za ruku.
Adele otvori oi. - Naas mi se zamaglilo. Ali, nije to nita. Nisam dobro spavala.
Emma je paljivo pogleda. Adele Fairley bila je bljea no ikada, a kosa, obino lijepo
dotjerana, bila je sada nepoeljana i raupana. Emma je opazila da su Adeline oi
crvene i oteene.
- Priite vatri i zgrijte se, gospoo, i popijte malo finog toplog aja - ree Emma
suutno i odluno je povede prema kaminu. Zanosei se i vrsto se naslanjajui na
Emmu. Adele je klizila sobom kao na oblaku jasminova parfema vrlo jaka mirisa, a
srebrnasta kuna haljina objesila se i vukla iza nje.
Emma ju je posjela u duboki naslonja, zabrinuto se zagledala u nju i odrjeito rekla:
- Napravila sam vam kajganu, gospoo Fairley. Znam da je volite, a sino niste mnogo
jeli za veeru, koliko sam vidjela. - Dok je govorila, podigla je poklopac sa srebrne
posude i primakla je gospodarici da bi joj skrenula panju na jelo.

125
Bocca

daa

Adele Fairley se rastreseno okrenula od vatre i bez zanimanja pogledala jaja,

odsutna izraza lica, blijeda kao smrt. - Hvala, Polly - rekla je bezvoljnim, posve
ravnodunim glasom. Polako je podigla glavu i zagledala se u Emmu, pa se na trenutak
zbunila, zatreptala i stresla glavom. - O, pa to si ti, Emma. Naravno. Zaboravila sam da je
Polly bolesna. Je li joj bolje? Kad e se vratiti na posao?
Emmu su potpuno obeshrabrile te rijei, pa se nehotice odmakla i u nevjerici se
zagledala u Adelu irom otvorenih oiju, a srebrni poklopac u njezinoj ruci zastao je
negdje u zraku. Trudei se da prikrije uzrujanost, brzo je spustila poklopac na posudu
tako da je zazveao, te se nervozno nakaljala. Zatim je rekla drhtavim glasom: - Ali,
gospoo Fairley, zar se ne sjeate? - Zastala je, progutala slinu i drhtavo nastavila: - Polly
je... Polly je... - Ponovno je stala, a zatim izgovorila u jednom dahu: - Polly je umrla,
gospoo Fairley. Umrla je proli tjedan, a pokopana je u etvrtak... - Njezin glas, tih
poput apata, izgubio se dok je sa sve veom uznemirenou gledala Adelu.
Adele Fairley je umorno prela rukom preko ela, prekrila njome oi, a tada se
prisilila da pogleda Emmu u lice. - Da, sjeam se, Emma. Oprosti. Zna, te glavobolje.
Strane su, od njih sam posve iscrpljena. Katkada sam, ini mi se, zaboravna. O boe! Da,
jadna Polly. Tako mlada. - Preko Adelina lica, koje je samo na tren pokazalo da je pri
sebi, ponovno se prevukla maska ravnodunosti, pa se okrenula prema vatri i zagledala
u plamen praznim pogledom kao u transu.
Emma se ve privikla na Adelinu kroninu odsutnost duha, ali ju je ovom prilikom
ipak zaprepastila Adelina zaboravljivost. Smatrala ju je stranom i neoprostivom. Kako
je gospoda Fairley mogla tako brzo i, po svemu sudei, tako lako zaboraviti neiju smrt,
pitala se Fmma, uasnuta. Osobito Pollynu, jer je djevojka pet godina radila za nju kao
crv i bila joj je privrena. Sve do tog trenutka Emma je uglavnom opratala Adeli
bezobzirnu ravnodunost prema tuim nevoljama pripisujui to njezinoj razmaenosti,
te njezinim nestvarnim, tovie djetinjastim pogledima na ivot. No, preko te
ravnodunosti nije mogla prijei. Nije ni pokuala sakriti prezir na licu i usnama koje su
se stisnule u strogu i nepopustljivu crtu. Nije nita bolja od ostalih, pomislila je
osuujui je. Svi su isti, ti bogatai. Mi im nita ne znaimo. Mi smo za njih samo teglea
marva, eto to smo, i za njih nismo nita vaniji od zemlje po kojoj gaze. Kad bih sutra
umrla, sigurna sam da me se ne bi ni sjetila.
Emma je s gnuanjem i bijesom pogledala Adelu koja je bezbrino zurila u vatru i
odjednom joj je sinulo da Adele nije bila samo glupa i sebina nego i bezduna. Emmi se
inilo da se Adele ne moe iskupiti ni svojom njenou. No, poslije nekog vremena
Emma je suspregnula srdbu, svladala je elinom voljom znajui da je uzaludna.
Takoer je znala da je smijeno razmiljati o prirodi gospode. Kamo bi to na kraju
odvelo ljude njezina poloaja? to bi time postigli? Nita! Nije mogla sebi dopustiti da
gubi dragocjeno vrijeme trudei se da shvati bogatae iji su joj postupci bili
nepoznanica. Vrijeme i snaga bili su joj potrebni da olaka situaciju mami, tati i
Frankieju koji se upravo oporavljao od hripavca.
Poela je postavljati stoli s upadljivom marljivou. Ponovno se pribrala i postala
suzdrana kao i obino, s licem nedokuivim poput bijelog kamena. No, dok je ulijevala
aj, premazivala prepeenac maslacem i servirala jaja, pred njezinim je oima
neprekidno lebdjelo Pollyno izmueno i upalo lice i njezine tamne oi to su grozniavo
gorjele u dubokim upljinama. Srce joj se stezalo od tuge, a nestalo je i suuti to ju je
maloprije osjetila prema Adeli.
- Pojedite to prije nego se ohladi, gospoo Fairley - ree Emma bezizraajnim
glasom.

126
Bocca

daa

Adele je pogledala Emmu blistavim srebrnastim oima i nasmijeila joj se

smijekom koji bi rastopio svaije srce, dirljivim smijekom koji joj je razvedrio lice, kao
da se o Polly uope nije razgovaralo. Lice joj je bilo spokojno, a pogled bistar i ne vie
prazan.
- Hvala ti, Emma. Malo sam gladna. Moram priznati da se doista dobro brine o
meni. - Otpivi gutljaj aja, razgovorljivo je nastavila: - Kako je tvojoj mami, i Emma? Da
li joj je bolje?
Promjena u Adelinu ponaanju zbila se tako naglo i nevjerojatno da se Emma
ponovno smela i zaueno se zagledala u nju. Zatim je brzo rekla: - Bolje joj je, hvala,
gospoo. Nije ni upola onako loe kako je bilo, bolje joj je otkako se proljepalo vrijeme,
pa je lake i meni i tati sada kad radi u vunari.
Adele je nagnula glavu. - Dobra su jaja, Emma - rekla je kad je pojela jednu viljuku
kajgane, glasom koji je iznenada postao ravnoduan i nehajan.
Emma je shvatila da je trenutak ljubaznog razgovora proao, pa je posegnula u dep
da izvadi jelovnik za veeru, koji joj je dala kuharica. Premda je Adele odavno prepustila
voenje kuanstva Murgatroydu, a u novije vrijeme svojoj sestri, kuharica je uporno
zahtijevala da se Adeli svaki dan donose jelovnici kako bi ih odobrila. Radila je za Adelu
otkako je dola u Fairley kao Adamova nevjesta, pa ju je uvijek sluala, nepopustljivo se
pridravala tog obreda s jelovnicima i svima davala na znanje da je gospoa Fairley, i
nitko drugi, jo uvijek gospodarica Fairley Halla. Stoga se prema njoj i ponaala s velikim
potovanjem i vrlo obzirno. Odanoj kuharici nije ni padalo na um da Adele gotovo i ne
obraa panju na jelovnike, niti ju je smetalo da nema nikakvih primjedbi, ni dobrih ni
loih.
Emma je izvukla jelovnik iz depa i pruila ga Adeli. - Kuharica vas moli da proitate
jelovnik za veeru, gospoo Fairley.
Adele je nakubila usne i bezbrino se nasmijala. - Neu se jutros time gnjaviti,
Emma. Pa, zna vrlo dobro da imam povjerenja u gospou Hardcastle. Ona uvijek dobro
sastavlja jelovnike. Uvjerena sam da dananji dan nije nikakva iznimka.
Emma se uzvrpoljila, i papir joj je zadrhtao u ruci. Zaueno je pogledala Adelu, i
zabrinutost je preplavila njezino lice koje je problijedjelo. to li je s gospoom Fairley,
pitala se, a srce joj je poelo snano lupati. Jutros joj je gore no ikada. Emma se ugrizla za
usnu, i odjednom joj je pala na um vrlo uznemirujua pomisao. Da Adele nije poaavila?
Prije joj nije palo na um da bi i bogati mogli biti udareni. Uvijek je mislila da ta strana
bolest pogaa samo siromane. Tko zna, moda i nemam pravo, razmiljala je Emma.
No, gospoda Fairley se zaista ponaa vrlo udno, pa se ovjek mora tako neto pitati.
Najprije je zaboravila da je Polly mrtva, a sada govori o gospoi Hardcastle kao da ne
zna da je jo prije nekoliko tjedana otputena.
Emma je oklijevala, ne znajui tono to da odgovori. Gospoa Fairley mogla bi se
uvrijediti bude li je i dalje upozoravala na zaboravnost. Stoga je, briljivo birajui rijei,
polako rekla: - Zar vam nisam ve rekla, gospoo Fairley, daje gospoa Hardcastle
otila? Valjda mi je to promaklo. Bilo je to onda kad ste bili bolesni i leali. Gospoa
Wainright dala joj je otkaz. Rekla je da gospoa Hardcastle ima lou naviku da uzima
dopust onda kad nije vrijeme za dopust.
Adele je zurila u posluavnik. Naravno! Olivia je, sva usplahirena od srdbe,
otpremila Hardcastleovu. Olivia je stajala ba u ovoj sobi i rekla joj da je otpustila
Hardcastleovu. Razljutila ju je sestrina drskost, ali nije bila u stanju ponititi njezine
naredbe. Bila je previe bolesna, a Adam je ionako potpuno podravao Oliviju, pa ne bi
koristilo i da im se usprotivila. No, sada se mora sama pripaziti. Obratiti vie panje na

127
Bocca

daa

ono to govori, pa i Emmi, jer bi djevojci mogla postati sumnjivom, ba kao Adamu i
Oliviji. Da, morat e biti opreznija. Podigla je glavu i srdano se nasmijeila s izrazom
ute nevinosti na licu.
Adele je bila vrlo lukava. Znala se i te kako pretvarati i prikriti svoje slabosti kad je
htjela, te hiniti razboritost, pa se njezino ponaanje katkada inilo posve normalnim, kao
sada.
- Moda si mi rekla, Emma. Znam da je to spomenula gospoa Wainright. No, doista
sam bila bolesna i silno zabrinuta za mladog gospodina Edwina u to vrijeme, pa to oito
nisam zapamtila. Pa, nemojmo se zabrinjavati zbog toga. Daj mi da vidim jelovnik. Pruila je ruku i uzela papir. Samo ga je preletjela pogledom, kao i uvijek, i vratila ga
Emmi.
- Odlino! Kraljevska veera, rekla bih - ree Adele smijeei se, ali ipak doda: estitaj kuharici u moje ime i reci joj da je nadmaila samu sebe, Emma.
- Dobro, gospoo - ree Emma, gurajui jelovnik u dep, taktino ne spominjui da
jelovnik nije sastavila kuharica nego Olivia Wainright. - Izvolite Gazette, gospoo Fairley
- nastavi Emma pruajui gospodarici novine. - Idem pospremiti spavau sobu - ree i
lagano se nakloni.
- Hvala, Emma. Kad pospremi, moe mi natoiti vodu u kadu da se okupam i
obuem poslije doruka.
- Dobro, gospoo - odgovori Emma i pouri u spavau sobu.
Emma je priguila krik od zaprepatenja kad je ula u sobu i ugledala odjeu koju je
Adele izvukla iz ormara i razbacala po podu. Rukom je stisnula usta i ukoila se na
mjestu, bijesno gledajui haljine, ogrtae i ostalu finu odjeu u neurednoj hrpi na podu.
to joj je bilo, promrmljala je ispod glasa, buljei u odjeu kao da ne vjeruje vlastitim
oima, a zatim u sebi dodala: moda nije aknuta, ali se ponaa kao daje podivljala! Dok
je paljivo obilazila odjeu, Emmu je preplavila srdba pomijeana s osjeajem nemoi, a
eludac joj se grio. Ljutito je shvatila da e joj trebati vremena da pospremi odjeu u
ormar. Nee moi odrati dananji plan! Metodino je poela dizati odjeu, svaki komad
objesila na vjealicu i spremila u ormar, radei brzo i efikasno kao uvijek, pazei da
utedi to je mogue vie dragocjenog vremena.
U meuvremenu je Adele eprkala po hrani, pa nakon nekoliko zalogaja odgurnula
tanjur, osjetivi muninu. estoko je mahala glavom amo-tamo kao da se eli osloboditi
pauine. Pri tom je neprekidno samoj sebi govorila kako mora biti opreznija i prestati
sanjariti, jer se inae nee nikada vratiti na poloaj gospodarice u ovoj kui. Poslije e
pozvoniti po Murgatroyda koji je barem priznavao njezin autoritet i zapovjediti mu da
joj donese viski.
Netko je snano pokucao na vrata koja su se odmah zatim naglo i irom otvorila.
Zaokupljena mislima o glavnom sluzi, Adele je gotovo oekivala da e ugledati
Murgatroyda, pa je otvorila oi, nestrpljivo se uspravila u naslonjau i okrenula prema
vratima, ve se smjekajui u znak pozdrava. Stoga se iznenadila kad se suoila s
hladnim i zamiljenim pogledom svoga mua. Smijeak joj se sledio, i ukoila se. Ruke su
joj drhtavo poletjele prema grlu, poput ptica to zalepraju u iznenadnom letu, pa je
nervozno dotakla srebrnu ipku na ovratniku haljine. Usta su joj se osuila. Otvorila ih je
da neto kae, ali nije mogla izustiti ni rijei. Tjeskobno je oblizala usne zurei u Adama,
zapanjeno i bez rijei. Zatim je ponovno klonula u naslonja u uvukla se u sebe od
straha. Bila je i vrlo zauena, jer je rijetko dolazio u njezinu sobu.
Adam je opazio njezinu plaljivu reakciju, ali ju je mudro zanemario, premda ga je
obeshrabrila.

128
Bocca

daa

- Dobro jutro, Adele. Nadam se da si dobro spavala - rekao je svojim uobiajenim

blagim ali snanim glasom.
Adele ga je paljivo pogledala, ispunjena neprijateljstvom i najeom odbojnou
prema njemu. Njenim poremeenim umom vladali su strah i sumnja, pa je na sve to bi
rekao ili inio gledala s neopravdanim nepovjerenjem. Stoga je bila oprezna kako bi se
zatitila.
Napokon je progovorila. - Ne, nisam dobro spavala - rekla je hladno.
- ao mi je to to ujem, draga. Moda e se poslije podne moi odmoriti - predloio
je ljubazno.
- Moda - rekla je Adele gledajui ga tupo i pomalo zaprepateno pitajui se to ga je
nagnalo na taj neoekivani posjet.
Adam je ostao stajati na pragu, naslanjajui se na dovratnik. Nije preao praga ove
sobe deset dugih godina, pa nee ni sada. Oduvijek ga je zaprepatavala i bila mu
neugodna sa svojom pretrpanou i hladnim plavetnilom i krhkou i prenaglaenom
enstvenou. Sada mu se gadila.
U posljednje vrijeme razgovori s Adelom bili su mu vrlo muni. Uvijek je imao
najbolje namjere, ali bi ga ona redovito odbijala, pa je otkrio da ga ona sve vie uzrujava
i da je sve manje podnosi. Stoga je jedva ekao da izgovori ono zbog ega je doao, to
mirnije i to bre, pa je ustro rekao: - elim s tobom razgovarati o Edwinu, Adele. Oprezno ju je pogledao, jer je znao da je dotaknuo osjetljivu temu.
Sjela je uspravno kao svijea i stisnula ruke. - to o njemu? - viknula je, a oi su joj se
rairile od straha. Edwin je bio njezin omiljeni sin, i oboavala ga je.
Svjestan Adeline uznemirenosti, obzirno je nastavio: - Vrijeme je da se vrati u
internat, to misli? Premda je prolo polugodite, mislim da se odmah mora vratiti. Htio
bih da u iduih nekoliko tjedana stigne gradivo. Zna da mora mnogo toga nadoknaditi.
Kod kue je od Boia. Mislim da je to predugo.
- Smijeno! emu da se sada vraa u kolu? Mislim da se to ne isplati! Moe se vratiti
poslije Uskrsa! - povikala je uzrujano, pa zastala i nekoliko puta duboko udahnula da se
smiri. - Osim toga, jo je vrlo osjetljiv, Adame - dodala je, a glas joj je poprimio laskav
prizvuk. Nasmijeila mu se svojim najslaim smijekom koji ga se vie nije doimao.
- Glupost! - prijekorno e Adam. - Zdrav je. Otporan je i posve se oporavio od upale
plua. Mazi Edwina, Adele. To nije dobro za njega. I previe mu ugaa, premda to ini
u najboljoj namjeri. Morao bi biti sa svojim vrnjacima u discipliniranoj i strooj okolini,
a ti postupa s njim kao s dojenetom.
- Ne postupam! - vrisnula je Adele branei se, a tinjajua odbojnost to ju je osjeala
prema muu u trenu se pretvorila u mrnju.
- Ne kanim se s tobom svaati zbog toga, Adele - ree Adam ledenim glasom. - Ve sa
odluio, i nitko me nee odvratiti od te odluke, ponajmanje tvoja abnormalna elja da se
pripija uz djeaka. Razgovarao sam i s Edwinom. eli se to prije vratiti u kolu.
Znaajno ju je pogledao. - Njemu se u svakom sluaju ide. Moram rei da je usprkos
okolnostima bio vrlo marljiv i sam uio. No, to nije dovoljno, Adele. - Adam je proistio
grlo i nastavio blaim glasom. - Mora razumjeti Edwina, draga. Nedostaju mu prijatelji i
kola, a to je prirodno. Stoga sam... - Zastao je, pa mirno nastavio - ...i stoga sam ti doao
rei da u ga sam odvesti u Worksop. Sutra.
Adele je priguila uzdah. Tako brzo, pomislila je, i suze su joj navrle u oi, pa je
okrenula glavu da ih Adam ne vidi. Ruka joj se tresla dok je kriomice brisala suze. Adam
ju je htio izigrati. Nije to uope inio radi Edwina. Bio je ljubomoran zato to bi Edwin

129
Bocca

daa

radije ostao kod kue, s njom. Odjednom je osjetila poriv da skoi i poleti prema njemu
da ga udari, da mu kae kako je okrutan i kako joj oduzima jedinu osobu koja je voli i
koju ona voli.
No, kad je ponovno pogledala Adama i opazila nepopustljivost na njegovu strogom i
lijepom licu, maloduno je zakljuila da nee nita postii ako mu se usprotivi. Bio je
nepokolebljiv. - Dobro, Adame, kako god eli - rekla je Adele drhtavim i plaljivim
glasom. Zastala je kao da joj nedostaje snage. - No, znaj da pristajem na tu tvoju... tvoju...
smijenu odluku samo zato to se sam Edwin eli vratiti u kolu. Premda nisam ba
sigurna treba li se osloniti na njegovo miljenje da je ozdravio i da moe tako brzo
ponovno nastaviti kolovanje. Osobno mislim da je to besmisleno, jer polugodite je
skoro gotovo. Tek to e otii, a ve e doi vrijeme da se vrati kui. Od silnog putovanja
tamo i natrag djeak e samo oslabiti, osobito nakon tako teke bolesti. Mislim da si vrlo
okrutan prema Edwinu, Adame. Doista tako mislim.
Adam se nije mogao oduprijeti porivu da joj zajedljivo ne odgovori: - Edwin vie nije
mali. Osim toga, ne elim da bude slabi kad odraste, Adele, a bude li se drao mamine
suknje, sigurno e biti slabi. Oduvijek si ga mazila i kvarila, i pravo je udo da je ispao
tako dobar.
Adele je teko disala, i njezino blijedo lice oblilo je tamno crvenilo. - Nisi nimalo
poten, Adame. Edwin se nikada nije drao moje suknje, kako si se prostaki izrazio.
Kako je i mogao? Poslao si ga u internat kad mu je bilo samo... - Bila je tako uzrujana da
nije mogla nastaviti, ali se zaas pribrala i rekla plaljivo: - ...samo dvanaest godina. Ako
sam ga malo i razmazila, bilo je to samo zato to je osjetljiv, a i zato to je Gerald uvijek s
njim loe postupao.
Adam se iznenaeno zagledao u nju, pa se sarkastino osmjehnuo. - Vidi, vidi, draga
moja, pa ti zapaa vie no to sam mogao pretpostaviti. Drago mi je to uvia da ga
Gerald neprekidno tiranizira i da se prema jadnom Edwinu ponaa vrlo neotesano. To je
jo jedan razlog zato elim da Edwin ode iz ove kue - da ga zatitim od bratove poruge.
U koli e biti mnogo sretniji sve dok dovoljno ne poraste da se ravnopravno suprotstavi
Geraldu. Premda se osobno nadam da se nee sputati na njegov nivo. Na stariji sin nije
ba potomak za divljenje - tiho je rekao, ali mu je glas bio ispunjen beskrajnim prezirom.
Adele je preula Adamove rijei, i lice joj je poprimilo umorni izraz. Duboko je
uzdahnula i rukom prela preko ela. Od sve jae munine vrtjelo joj se u glavi, pa je
arko eljela da Adam ode i ostavi je na miru. Napor da odri duevnu ravnoteu
iscijedio je iz nje i ono malo snage koja joj je ostala. Bila je iscrpljena. - Znai, stvar je
sreena, Adame - rekla je tiho borei se sa sve jaom potrebom da se povue u svoj
unutarnji svijet u kojem joj nitko ne moe nauditi. - Puca mi glava od bolova - zacviljela
je - a sigurna sam da i tebe ekaju vani i hitni poslovi.
- ekaju. - Paljivo ju je pogledao i odjednom ga je preplavila neobina tuga. U
njegovu glasu osjetila se suut kad joj je rekao: - Nadam se da ti je bolje, draga. ao mi je
to ti je ovaj razgovor bio bolan, ali i sama zna da mislim samo na Edwina.
Smatrajui da je time razgovor gotov, Adam se lagano naklonio i okrenuo. Neto ga
je ipak nagnalo da stane, te se okrenuo i pogledao je, namrtivi se, odjednom svjestan
mrana izraza njezinih oiju, staklasta sjaja njezina lica.
- Pretpostavljam da e ti biti dobro i da e nas veeras moi poastiti svojom
prisutnou na veeri? Zna da oekujemo goste - podsjeti je Adam.
Uplaeno se uspravila i kriknula: - Veeras!?

130
Bocca

daa

- Da, veeras. Nemoj mi rei da si zaboravila veeru to ju je Olivia planirala za

Brucea McGilla, australskog uzgajivaa ovaca. Spomenula ti je to ranije ovoga tjedna otro ree Adam, premda se trudio da obuzda uzrujanost.
- Ali, veera je u subotu, Adame. Olivia mi je rekla da je u subotu. Znam da jest. Pa,
ne bih se opet toliko zabunila. - uzviknula je mrzovoljno.
Ma, nemoj, pomisli Adam i hladno se zagleda u nju. - Danas i jest subota, Adele.
Zbunila se i nervozno prstom dotakla elo. - Naravno. Ba sam glupa - uurbano je
promrmljala. - Da, uvjerena sam da e mi biti posve dobro i da u sii na veeru.
- Dobro. - Nasmijeio se. - A sada zaista moram poi, Adele. Moram se sastati s
Wilsonom u tvornici, a zatim putujem u Leeds. Veselim se da u te veeras vidjeti, draga.
- Dobro, Adame - ree Adele i ponovno klone u naslonja s osjeajem slabosti i
velikog straha to e se suoiti s ljudima, pogotovu s nepoznatim ovjekom.
Adam je tiho zatvorio za sobom vrata. Razgovor ga je prilino iznenadio. Bio je
zadovoljan to je uspio istrgnuti Edwina iz njezinih aka s malo borbe. Bilo mu je ak
drago to je ovaj put barem na trenutak pokazala zube. Obino je njezino preklinjanje da
zadri Edwina uza se bilo popraeno poplavama suza, hipohondrinim nesvjesticama i
histerinim ispadima s kojima nije nikada mogao izai na kraj. Ve je doivio mnogo
takvih scena i uvijek bi se poslije njih osjeao ponienim.
Radei u susjednoj spavaoj sobi, Emma nije mogla a da ne uje taj razgovor,
premda nije nikada namjerno prislukivala kao ostale slukinje. Namjestila je krevet,
nakubila usne i pomislila: jadna ena. Tako je grub i prost prema njoj. Kao prema
svakome.
Premda neopravdana i neosnovana, Emmina mrnja bila je ipak stvarna.
Neizmjerno je mrzila i Geralda koji bi uvijek naao priliku da je neim mui. No, Edwinu
nije nalazila zamjerke, jer je uvijek bio ljubazan prema njoj, a Oliviju Wainright doista je
potovala. Pitala se nije li maloprije bila neopravdano srdita na Adelu Fairley, pa je
zastala stiui na prsa svileni jastuk i dobro razmislila. Moda se zbog njega udno
ponaa, pomislila je. Uvijek je zbuni i uzruja. Moda je upravo zbog toga zaboravna, pa
hoda uokolo kao oamuena. Emma je spustila svileni jastuk na krevet, izravnala ga i
prekrila blijedozelenim pokrivaem od tekog satena, dok joj se glavom jo vrzmalo
udno ponaanje Adele Fairley. Odjednom ju je preplavio val samilosti prema toj eni i
priguio strah pomijean s neprijateljstvom, pa je Emma, iz nekog nepoznatog razloga,
osjetila kako je mnogo sretnija to su se njezini osjeaji prema Adeli promijenili.
Emma je pjevuei brisala toaletni stoli od muranskog stakla sa zrcalom u nii s
prozorom kad je Adele ula u sobu. Lice joj je bilo napeto od zabrinutosti, line kosti se
izrazito izboile, a zamagljene oi bile su obrubljene tamnim podonjacima. Strepnja
zbog skore veere prisilila ju je da potisne i oajniku elju da se uvue u sebe i enju
za viskijem koji bi je umirio. Adam joj je svojom nepopustljivou utjerao strah u kosti,
pa se stoga naveer morala pojaviti u drutvu i ponaati se pristojno i dostojanstveno.
Koliko god ju je truda to stajalo, morat e se obuzdavati, opustiti i biti armantna, i nitko
ne smije ni naslutiti njezinu emotivnu uznemirenost.
Odjednom se lukavo nasmijeila. Imala je adut koji je uvijek mogla uspjeno
odigrati. Svoju ljepotu. Znala je da ljudima zastaje dah od njezine neobine ljepote.
Toliko da im odvrati panju od svog udnog ponaanja koje bi inae moda brzo otkrili.
Odluila je da mora izgledati zanosno na veeri. Sakrit e se iza fasade svoje ljepote.
Pourila je prema ormaru koji je Emma upravo pospremila i nestrpljivo otvorila
golema dvokrilna vrata. Emmino se srce spustilo u pete. Odmah je u mislima vidjela
Adelu kako ponovno razbacuje odjeu po cijeloj sobi, pa je podigla glavu i brzo rekla: -

131
Bocca

daa

Spremila sam svu vau odjeu, gospoo Fairley. Neto traite? Neto posebno? - Adele
se, uplaena, naglo okrene. Zaboravila je da je Emma u njezinoj sobi. - Oh, Emma! Da.
Pitam se to da obuem za dananju veeru. Zna, pozvani su vani ljudi. - Odjea je
ukala dok ju je razmicala rukama, a onda je nastavila plaljivim glasom: - Bit e ovdje
da mi pomogne pri oblaenju, zar ne, Emma? Zna da ne bih uspjela bez tebe.
- Dobro, gospoo. Gospoa Wainright mi je naredila da ostanem raditi preko
vikenda umjesto da imam slobodno kao obino, ba zbog veere - mirno odgovori
Emma.
- Hvala bogu! - s olakanjem je uzviknula Adele i nastavila traiti haljinu koja bi joj
odgovarala. Nije se oito uope obazirala na injenicu to se Emma morala odrei
vikenda sa svojom obitelji. Bila je usredotoena samo na sebe. Napokon se njezina ruka
spustila na jednu veernju haljinu. Izvukla ju je i drala da bi je pokazala Emmi. U
posljednje vrijeme bilo joj je teko odluiti se bez dogovora s Emmom, pa je i sada
ekala savjet za haljinu to ju je drala.
- Misli li da je dovoljno lijepa? - upitala je priljubivi haljinu uz tijelo. - Moram
veeras izgledati to ljepe... zapravo, izvanredno.
Emma se odmakla od toaletnog stolia i stala ispred Adele. Naherila je glavu, te
paljivo i kritiki pogledala haljinu. Znala je da je haljina skupa i da je Worthova. To joj je
Adele ve rekla jednom prilikom. Bila je prekrasna, sve sami nabori od bijelog satena i
fina ipka. No, Emmi se zapravo nije sviala. Smatrala ju je suvie kienom i drala da
uope ne pristaje Adeli.
- Pa, prekrasna je gospoo - ree Emma poto je nekoliko trenutaka razmiljala. Ali, mislim da je malo... malo blijeda za vas, nemojte se ljutiti to vam to kaem. Da, tako
je, gospoo Fairley. U njoj izgledate nekako iscrpljeni, rekla bih, uz tu vau blijedu put i
plavu kosu.
Ljubaznosti je nestalo s Adelina lica, i ona je bijesno pogledala Emmu. - Ali, to u
obui? To je nova haljina, Emma. Nemam nita drugo to bi bilo prikladno.
Emma zatomi smijeak. Bilo je tu zacijelo jo najmanje stotinu veernjih haljina,
meu kojima bi Adele mogla odabrati jednu, i sve su prekrasne.
- Trebate neto... neto... - Emma je zastala traei pravu rije. Sjetila se modnih
asopisa s fotografijama haljina po najnovijoj modi i odmah joj je pala na um prava rije.
- Trebate neto elegantnije, neto od ega e se svima zavrtjeti u glavi. Da, tako je,
gospoo Fairley, i znam koja bi vam haljina odgovarala. - Pritrala je ormaru i izvukla
crnu barunastu haljinu. Crno je najidealnije isticalo Adelinu prekrasnu bjelokosnu put i
blistavu srebrnastozlatnu kosu. Emma se namrtila kad je ponovno pogledala haljinu.
Bila je ukraena krvavocrvenim ruama, koje su se sputale s ramena niz jednu stranu
haljine.
- Da, ova - uzviknula je, posve sigurna u svoj izbor, pa dodala: - Ako skinem ove
rue.
Adele ju je uasnuto pogledala, kao da ne vjeruje vlastitim uima. - Skine rue! Pa,
ne bi to valjda uinila. Upropastila bi haljinu. Osim toga, bez tih rua bila bi sumorna.
- Ne bi, gospoo Fairley. Ne bi, asna rije. Bila bi elegantnija. Sigurno. Znam da bi. A
uz nju moete staviti onu lijepu ogrlicu, onu blistavu, i one naunice. A ja u vam dignuti
kosu i napraviti vam onu frizuru pompadur, kao na onoj slici koju ste mi proli tjedan
pokazali u onom asopisu. Oh, izgledat ete tako lijepo u toj haljini, gospoo Fairley,
sigurno hoete.

132
Bocca

daa

Adele ju je sumnjiavo pogledala, pa tromo sjela na stolicu presvuenu zelenim

satenom i ugrizla se za usnu. Emma je potrala prema toaletnom stoliu, podigla karice
za nokte i, ne obazirui se na Adelin glasni prijekor, vjeto prerezala avove kojima su
bile priivene rue.
- Pogledajte, sada je ta haljina doista elegantna, gospodo Fairley - uzbueno je
uskliknula Emma, nehajno parajui rue. Podigla je haljinu likujui.
Adele je bila bijesna. - Upropastila si je! - zaprepateno je viknula prodornim
glasom. - I sada je sumorna, ba kako sam rekla. - Ovaj put se doista razljutila na Emmu,
i oi su joj plamtjele od bijesa.
- Nee biti sumorna kad je obuete i stavite svoj prekrasni nakit - ree Emma
odluno ne obazirui se na Adelin gnjev. - Ako ba elite, kasnije mogu ponovno priiti
te kriave rue. No, najprije emo je probati bez rua, gospoo Fairley. Molim vas zaklinjala ju je.
Adele je utjela, lice joj se potpuno smrailo, pa razdraljivo pogleda Emmu,
nervozno krei ruke u krilu.
- Mogu vam priiti te rue u tren oka kad se obuete. Stoga se nemojte zbog njih
brinuti, gospoo Fairley - tjeila ju je Emma.
- Pa... dobro - nevoljko odvrati Adele, donekle smirena, premda se jo durila.
Emma se nasmijeila. - Neka zasad ostane u ormaru. Ne brinite, gospoo Fairley,
veeras ete biti lijepi, sigurno. Obeavam. A sada u pustiti vodu u kadu da se okupate.
- Hvala, Emma - muklo je odgovorila Adele, jo zabrinuta zbog veere. Emma je
vratila haljinu u ormar i pourila u kupaonicu.
Adele je prila toaletnom stoliu, te izvadila kutiju presvuenu crvenim barunom, u
kojoj je bila dijamantna ogrlica, narukvice i odgovarajue naunice. Izvadila je ogrlicu i
primakla je vratu. Zastao joj je dah od iznenaenja kad je vidjela kako blista i prelijeva
se. Zaboravila je kako je lijep taj nakit i dok ga je sada gledala, znala je da e se savreno
slagati s crnim barunom. Moda Emma ipak ima pravo kad je odabrala tu haljinu. Adele
se zadovoljno nasmijeila. Veeras e doista izgledati zanosno, pa e i Adam ostati bez
rijei.

133
Bocca

daa

14

Kasnije istoga dana, kad je posvravala glavne poslove, Emma je ponovno otila u salon
na katu nosei aj Adeli Fairley. Adele je odbila da sie na ruak, tuei se na glavobolju i
umor, pa se Emma posebno pobrinula za dobru uinu uz aj kako bi gospodarica
prikupila snagu za vanu veeru koja ju je ekala. Budui da je ula razgovor Adele i
Adama, a poslije gledala kako se Adele zabrinula zbog haljine, Emma je nagonski
naslutila da Adele strepi zbog dananje veere. Poto je ponovno osjetila suut prema
Adeli, htjela ju je zatititi i ublaiti njenu uznemirenost koliko god je mogla, premda je to
znala uiniti samo hranom.
Premda je radila vie no obino zbog veere, Emma je briljivo priredila neka jela
koja je Adele voljela uz aj, nadajui se da e time potai njezin slabi apetit. Bilo je tu
malih sendvia s krastavcima i jajima, krekera premazanih pastom od morskih raia,
vruih pogaica s maslacem, domaeg dema od treanja, kuhariinih ukusnih prhkih
kolaia i kolaa s vonim preljevom. Priredila je i omiljeni aj gospoe Fairley i
napunila njime veliki ajnik. Emma se udila kako ga ona moe piti, jer je njoj imao
udan okus, nalik na dimljenu vodu, i uope nije podsjeao na aj, premda je bio skup i
posebno su ga naruivali od Fortnuma i Masona iz Londona. No, tko e znali ukuse
bogataa, zakljuila je Emma dok se s mukom uspinjala stubitem nosei posluavnik.
Oni ionako jedu i piju najneobinije stvari. Voljela je dobru i jednostavnu hranu, pa nije
odobravala gospodska jela i bogate umake i specijalitete koji je nikada nisu privlaili.
Takoer je smatrala da gospoda jedu preesto i previe jela. Bilo joj je odvratno gledati
ih kako se prederavaju poput gladnih svinja. Nije udo to su imali probavne smetnje,
jetrene bolesti i to su bili neraspoloeni. Sve zbog tog silnog jela i pia. Kad se
obogatim, hranit u se jednostavno, razmiljala je ulazei u apartman Adele Fairley.
Adele se odmarala cijelo poslijepodne. Jo je leala na prostranom krevetu sa etiri
stupa, na hrpi blijedozelenih jastuka, itajui Yorkshire Morning Gazette kad je Emma
ula u sobu i prinijela posluavnik krevetu. Adele je digla glavu s novina i ljubazno joj se
nasmijeila.
- Drago mi je to si mi predloila da se odmorim - rekla je Adele namjetajui se na
jastucima. - Dugo sam spavala, pa se doista osjeam odmorenom i okrepljenom za
veeranje drutvo, ba kako si rekla, Emma. - Ponovno se nasmijeila, a u oima joj se
razabirao traak zahvalnosti.
Emma se paljivo zagledala u Adelu. Bore od napetosti i strepnje, koje su joj se
jutros urezale oko usta, sada su nestale. Lice joj je bilo oputeno i mirno, oi bistre, a
pogled gotovo vedar. Ni kapci joj vie nisu bili crveni i oteeni, a samrtno bljedilo
zamijenila je blaga zaarenost obraza odraavajui blijedoruiastu boju satena Adeline
none koulje.
Kako je samo lijepa, pomisli Emma i ree: - Donijela sam vam neto za jelo, gospoo
Fairley. Sigurno ste poteno ogladnjeli kad niste nita jeli od doruka. Pokuajte pojesti
barem neto, makar samo nekoliko zalogaja. - Spustila je posluavnik do Adele na krevet
i nastavila: - ak sam skuhala taj udni aj koji volite.
Adele se nasmijala, ali joj je glas sada bio vedar. - Misli li na aj Lapsang Souchong,
Emma? Hvala ti.

134
Bocca

daa

- Da, tako je. Lapsang Souchong... - ponovila je Emma polako i zastala. Zatim je
upitala: - Jesam li to dobro izgovorila, gospoo?
- Doista dobro - potvrdi Adele pomalo podsmjeljivo, pa natoi aj u alicu.
Emma se zadovoljno nasmijei. Rado je uila sve to bi joj moglo posluiti u
budunosti. Morat e mnogo toga znati kad ode u Leeds da se obogati. - Oprostite,
gospoo Fairley, ali rado bih jo jednom pogledala vau haljinu, ako nemate nita protiv.
Hou biti sigurna da je s njom sve u redu. Da na njoj ne treba nita popravljati. Hou da
veeras bude savrena. Da li u vam smetati?
- Nee, Emma, nipoto. Ako mora neto prepraviti, moe ostati ovdje i raditi. Ne
mora ii gore u svoju sobu. Ali, uvjerena sam da se nije nigdje poderala. Gotovo je i
nisam nosila, zna.
Dok je Adele pila aj, Emma je izvadila iz ormara crnu barunastu veernju haljinu i
stala je paljivo pregledavati. Bila je u izvrsnom stanju osim jedne labave kopice i
nekoliko popucanih avova na porubu povlake, koji je gospoa Fairley oito otetila
potpeticom. Emma je takoer zapazila da je na haljini ostalo jo mnogo konaca od
paranja rua. Morat e ih polako izvlaiti, zakljuila je, da ne oteti skupi crni barun.
Odnijela je haljinu na sofu i prihvatila se posla. Bilo joj je drago to moe napokon
sjesti. Ve su joj otpale noge od tranja cijeli dan, a ekala ju je duga i naporna veer, jer
e morati pomagati Murgatroydu pri serviranju veere. Opustila se dok je radila, pa se
umor to ga je ranije osjetila polako poeo gubiti.
U posljednjih nekoliko mjeseci razvio se odreeni sklad izmeu Emme i Adele
Fairley. Premda posve razliite s obzirom na porijeklo i dob, zaudo su se dobro slagale i
nije im bilo potrebno da to meusobno razumijevanje izraze rijeima. Djevojka je
nagonski osjeala Adelinu groznu tjeskobu, pa je, usprkos mladosti i neiskustvu, bila
svjesna Adeline tragine situacije. Posve automatski i bez mnogo razmiljanja Emma je
znala kako se treba prema njoj ponaati, ne potiui i ne pothranjujui Adeline strepnje
ni na koji nain. Adele je pak zavoljela Emmu i smatrala je strpljivom, ljubaznom i
nenametljivom dok je radila u njezinu apartmanu. Takoer je smatrala Emmu lijepom, i
to joj je godilo, jer nije podnosila runou. Stoga ih je okruivala aura spokoja dok su
zajedno sjedile u sobi, djevojka tiho ivajui, a ena uivajui u aju.
Adelinu spavau sobu preplavilo je vrlo blago svjetlo to je prodiralo kroz visoke
prozore, a u kaminu je pucketala i plamsala vatra, pa je njezin ivahni sjaj davao sobi
ugoaj topline i ugodnosti. Blijedozelena svila to je prekrivala zidove, povijala se oko
prozora i sputala u namrekanim kaskadama iz etiri kuta izrezbarenog hrastovog
kreveta, stvarala je dojam svjeine i spokoji, pa je i u Emmi budila osjeaj mira. Osim
toga, ta soba nije bila krcata drangulijama kao susjedni salon, pa joj se nije inila tako
nesnosnom i manje joj je ila na ivce.
Osim toga, tu je svakako bilo tie nego u kuhinji iz koje je upravo dola i u kojoj je
uvijek bilo velike jurnjave, galame i svae. Annie, pomona slukinja, pomagala je
kuharici u prireivanju veere koja je bila obilna i komplicirana, pa je te veeri
priskoila u pomo i Annina majka. Gospoa Wainright isplanirala je izvanredan
jelovnik, svi su se u tome slagali, premda je kuharica vjeito kukala da jela postaju i
suvie cifrasta za njezin ukus. Emma je slutila da sve to gunanje kuharice, njeni izljevi
neraspoloenja i kukanje potjeu od krajnje nervoze to se mora uhvatiti ukotac s tako
sloenim jelima. Premda je kuharica oduvijek tvrdila da je dobra i solidna jorkirska
kuhinja njezina specijalnost, Emma je odavno shvatila da je to ujedno i sav njezin
repertoar.

135
Bocca

daa

Dok je izvlaila konce, Emma je razmiljala o tom jelovniku i smijala se u sebi

sjeajui se lica kuharice kad ga je jutros proitala. Izbuljila je oi, pa gunala i puhala
cijeli sat. Mogla je zamisliti kako tek sada bijesni u kuhinji. Jadnica, nije jo nikada u toku
svih godina slube u Fairley Hallu pripravljala takvu veeru. Gostima je najprije trebalo
servirati rashlaeni kavijar garniran rezanim tvrdo kuhanim jajima, crvenim lukom,
krikama limuna i tankim prepeencem. Slijedio je sufle od jastoga sa sosom od jastoga,
pa juha od kornjae zainjena erijem. - Ne previe erija - upozorila je gospoa
Wainright - tek toliko da bude pikantna. - Zatim list kuhan u gustom vinskom umaku s
krikama peurki i kozjaka. Glavno je jelo bilo govea peenka s umakom od hrena,
krumpir peen u tepsiji s mesom, mrkvom i grakom i gusti umak od goveih sokova.
Iza toga trebalo je servirati sireve, Stilton, Cheshire i Wensleydale, s odabranim vrstama
krekera i prepeenca, a naposljetku tri vrste deserta za finale veere koju je kuharica
neprekidno nazivala prokletim banketom. Za desert je bio predvien kompot od
mijeanog voa, pripravljen od ukuhanog voa iz ostave, spremljenog u staklenke
prolog ljeta, koje se sada namakalo u kiru, zatim pita od limuna s tuenim vrhnjem i
ledena krema od okolade, koja je, kako je naredila gospoa Wainright, morala biti
lagana i pjenasta da bi doista bila savrena.
Emma je znala da su neka od tih jela stajala kuharicu mnogo truda i da njezine
sposobnosti jo nikada nisu bile na takvoj kunji. ak je i Emma morala priskoiti u
pomo. Skuhala je juhu i umake za ribu i meso, pripravila kremu i prelila kompot
likerom, paljivo sluajui upute gospoe Wainright.
Bila je sretna to je pobjegla barem na neko vrijeme. U toku posljednjeg sata strka
se pojaavala, pa je kuharica postala osorna prema djevojkama, pa i prema Anninoj
majci. Emma se ponovno nasmijeila. Dobro je znala kako bi se kuharica lako uzrujala
kad bi se bilo to promijenilo u kuharskoj koloteini. Osim toga, bila je to prva sveana
veera to ju je squire prireivao nakon nekoliko godina, pa su se svi usplahirili osim
gospoe Wainright. I mene, pomisli Emma, pomalo likujui kad se sjetila kako je
gospoa Wainright hvalila njezinu hladnokrvnost, marljivost i vjetinu pripravljanja
umaka i krema.
Premda joj nisu prijala previe zainjena i sloena jela, Emma je voljela kuhanje, pa
je s uzbuenjem pripravljala neuobiajena jela. S Olivijinim dolaskom jelovnici su
openito postali matovitiji no obino, pa je u posljednje vrijeme i Emma pomagala
kuharici pri kuhanju. Nauila je mnogo toga i od gospoe Wainright koja je pisala
detaljne upute za svako novo jelo i obino silazila u kuhinju da nadzire njihovo
pripravljanje. Emma je uvala sve Olivijine jelovnike i upute, te ih lijepila u staru kolsku
biljenicu. Njezin praktini duh i intuicija automatski su joj govorili da e joj to jednoga
dana koristiti. Morat e u biljenicu zapisati i ime tog neobinog aja - Lapsang
Souchong - kao i nazive vina to ih je gospoa Wainright odabrala u podrumu s
Murgatroydom, uz svako jelo drugo vino. Emma je tog jutra paljivo sluala gospou
Wainright i prvi put ula da se crno vino servira uvijek s mesom, bijelo s ribom, a
ampanjac s desertom. Nazivi na bocama bili su joj vrlo neobini. - Ah, te francuske
gluposti - rekla joj je kuharica razdraljivo i mrtei se. Murgatroyd ju je bijesno
pogledao. - To su najbolja vina, neznalice - prasnuo je.- Plemenita vina koja je sam
gospodin spremio u podrum prije mnogo godina. Nema boljih u okolici, pa ni u
otmjenom Londonu - dodao je naduveno.
Da, moram se sjetiti da tono prepiem nazive vina i zamolim gospou Turner da mi
ostavi jelovnik za veeru i recepte, razmiljala je. Otrgnula je komad crnog pamunog
konca s kalema, jezikom ovlaila kraj, uvukla u iglu i poela ivati rub haljine, stalno
razmiljajui o biljenici. Sve to bi joj moglo koristiti bilo je u njoj zapisano. Nije znala

136
Bocca

daa

to e joj trebati u Leedsu kad pone ostvarivati svoj plan s velikim P, pa mora biti
potpuno pripremljena na sve. U otrcanoj staroj biljenici bili su zapisani jelovnici za
razne prilike, bezbrojni recepti, kuanski savjeti, upute za ivanje, pa skice za haljine
i eire to ih je Emma sama nacrtala, te nekoliko posebnih i tajnih savjeta gospoe
Fairley za ljepotu. Sada e u njoj biti i popis vina, pomisli Emma zadovoljno. Strpljivo je
ivala, razmiljajui o svojim ambicioznim planovima, diui povremeno glavu da
pogleda Adelu Fairley. Morat e dobro pripaziti da se Adele ne uzruja ili uznemiri prije
veere koja je jo bila daleko. Gosti dolaze u osam i petnaest, a veeru e poeti servirati
tono u osam i trideset, rekao joj je Murgatroyd upozoravajui je uobraenim glasom da
bude spremna i odjevena u istu uniformu. Kao da to i sama nije znala.
Adele Fairley bila je neuobiajeno mirna kad je popila aj, podigla novine i nastavila
itati. Puki strah od Adamova gnjeva, bude li se na bilo koji nain veeras udno
ponaala, natjerao ju je da se odrva porivu i silnoj potrebi da poalje po Murgatroyda i
zamoli ga da joj donese pie, jedinu stvar koja joj je ovih dana mogla ublaiti estinu
boli. Pribjegla je alkoholu kao sredstvu za ublaavanje nevolja tek u posljednjih godinu
dana, pa mu je jo mogla odoljeti kad su to zahtijevale okolnosti. Jo nije oglupavjela od
pia niti postala alkoholiarka. Tog poslijepodneva uporno se odupirala iskuenju, pa je
legla. Premda kukavika, lukavtina je posluila svrsi. Osim toga nije ni sama shvatila
koliko je iscrpljena, pa je, obamrla od umora, odmah zapala u dubok san. Kad se
probudila, ustanovila je da joj je bolje i, na svoje veliko iznenaenje, da je ne mui
tjeskoba, to je bilo jo vanije.
Usredotoila se na novine, jo jednu lukavtinu da zaokupi misli i odoli potrebi za
alkoholom i mislima o veeri od koje je strepila. Okrenula je stranicu i bacila pogled na
dvorsku rubriku s izvjetajem o najnovijim dogaajima u Buckinghamskoj palai. Dok
joj je pogled prelijetao stupcem finog crnog tiska, doznala je da je juer kralj Edward
primio ruskog i francuskog ambasadora; markiz od Londonderryja bio je u audijenciji
kod Njegova velianstva nakon sastanka Vijea; kraljica i princeza Viktorija posjetile su
izlobu crtea. S dosadom je ukala novinama listajui stranice sve dok joj za oko nije
zapeo izvjetaj s bradfordskog trita vunom. Brzo je prela na slijedeu stranicu. Samo
joj je jo to trebalo! Jo o vuni. Znala je o njoj dovoljno za cijeli ivot. Kad joj je pogled
pao na reklame za svijetla piva John Smith i Tadcaster, eznutljivo je pomislila na
viski, pa su joj se usta odjednom osuila. Jezikom je ovlaila usne, i pogled joj je
nervozno odlutao na iduu stranicu. Preklopila je novine i stala s mukom itati dugu
reportau o lovu lorda Fitzwilliama u Cliftonu pokraj Doncastera. Sva se usredotoila na
lanak, pokuavajui odagnati upornu predodbu ae s jantarskom tekuinom, koja joj
je neprekidno lebdjela pred oima i zavodniki se postavila na sredinu stranice.
Odjednom se izvana zauo topot kopita, njitanje konja i buka povienih glasova,
naruavajui mir i tiinu spavae sobe.
- Kakva je to grozna buka? To vikanje? - uzbudila se Adele, a oi joj se rairie od
iznenaenja kad su se glasovi uviestruili i postali jo ljui.
Emma je odmahnula glavom, jer ni sama nije znala to je posrijedi. Spustila je
haljinu na kojoj je jo raidila i pritrala prozoru. Razmaknuta je zavjese i pogledala u
dvorite.
- Djeca, gospoo - mirno je rekla, pa se ugrizla za usnu i okrenula prema Adeli
Fairley. - To je mladi gospodin Gerald. ini mi se da se dere i da vie neto strano
mladom gospodinu Edwinu. - Emma je zastala, gotovo se bojei nastaviti. Adele ju je
napeto gledala. - Gospoo Fairley, mislim da plae, jadni gospodin Edwin - zagrcnula se
Emma.

137
Bocca

daa

- Edwin! - vrisne Adele i tako silovito odgurne posluavnik da je Emma pomislila

kako e se sve razbiti. Skoila je iz kreveta i pohitala prema prozoru poput Valkire, a
kosa joj se zaleprala na leima. Kretala se neuobiajeno brzo, pa se Emma odmah
udaljila od prozora kad je Adele divljim trzajem odmaknula bijele ipkaste zavjese i
pogledala van. Ugledavi prizor ispod prozora, Adeli se stisnulo grlo, a lice smrtno
problijedjelo.
Dva su djeaka bila jo na konjima poslije jahanja, a Gerald je vikao na Edwina,
debela lica nadutog i crvenog od srdbe. Premda je plakao, Edwin se hrabro pokuavao
obraniti od bujice bratovih srditih rijei. Adele je silovito irom otvorila prozor,
spremna da se uplete. Ba u tom trenutku Gerald je podbo konja i pribliio se Edwinu, a
Adele se zgrila ne usuujui se ni disati. Promatrala je Geralda kako namjerno udara
izmom u donji dio prsnog koa Ewinova riana. Konj se preplaeno propeo, a nozdrve
su mu se proirile kad je divlje poskoio. Sigurno bi ga bio zbacio na poploeno dvorite
da nije bio odlian jaha poput oca. Sauvao je glavu i zadrao se u sedlu i s izuzetnom
jahakom vjetinom obuzdao riana.
Adelu je zaprepastio taj pakosni in, smuio joj se i razljutio ju je, pa joj se cijelo
tijelo stalo tresti, a grlo joj se stegnulo kao da e se uguiti. Ve je odavno priznala sama
sebi da se zapravo boji Geralda. Bio je grubijan. Meutim, neobuzdani gnjev i
zabrinutost za Edwina omoguili su joj da svlada uroeni strah od kojeg bi se inae sva
ukoila.
Iznenada je na dvoritu zavladala grobna tiina. Gerald se samo otvoreno cerio, a
Edwin nadlanicom brisao obraze umrljane od suza. Adele je iskoristila taj trenutak.
Nagnula se kroz prozor i viknula neuobiajeno strogim glasom: - to znai ova guva,
Geralde? Zbog ega ta grozna svaa? Bijedno se ponaa, ali ja to neu trpjeti.
Gerald je pogledao gore i trepnuo, iznenaen neoekivanom pojavom majke na
prozoru, ali i vrstoom njezina glasa. Oduvijek je prezirao majku, jo od najranijeg
djetinjstva. Smatrao ju je glupom i tatom, pa bi joj se esto smijuljio iza lea.
Uzvrpoljio se u sedlu i nakaljao. - Nita se nije dogodilo, majko. Tvoje drago zlato je
savreno sposobno da se brine samo o sebi, iako je velika beba zahvaljujui tvojem
maenju - rekao je neotesano i prezrivo. - Vrati se u krevet, majko. Ne elimo da se
uplee, niti te elimo kao suca.
- Kako se usuuje govoriti sa mnom tim uvredljivim tonom - uzviknula je Adele
hladnokrvno, zaprepatena Geraldovom drskou. Smatrala ju je neoprostivom. - elim,
ne, zahtijevam objanjenje ili e odgovarati ocu. Smjesta doi u biblioteku. A prije toga
skini te svoje prljave izme!
Gerald je bio tako zapanjen tim izvanrednim obratom ponaanja svoje majke, koja je
inae bila krotka i rastresena, da je zinuo zurei u nju i ne izustivi, zaudo, nijedne
ljutite i prezrive rijei. Edwin nije bio nimalo iznenaen, samo se uplaio za majku, pa
mu je lice na trenutak preplavio val zabrinutosti.
- Ali, nema ni... - poeo je Gerald.
- Smjesta, rekla sam! - odrezala je Adele i uz glasan tresak zatvorila prozor. Usta su
joj se skupila od ozlojeenosti, a tada je stala drhtati, gotovo grevito, premda vie od
gnjeva nego od bilo kojeg drugog osjeaja. vrsto je stisnula zelene svilene draperije da
se smiri.
Emma joj je prila i uhvatila je za ruku. - Oh, gospoo Fairley, nemojte se tako
uzrujavati. Molim vas. Sjetite se veere. Morate biti smireni za veeras. Ne obraajte
panju na mladog gospodina Geralda, gospoo Fairley. Znate kakvi su momci, uvijek se
meusobno gloe i prepiru.

138
Bocca

daa

Doista znam kakvi su momci, naroito to strano malo udovite, pomisli Adele. Da, Emma, ima donekle pravo - ree potresenim glasom. - No, katkada djecu treba
strogo kazniti kad se runo ponaaju i nauiti ih da razlikuju dobro od zla. Sada mi reci
gdje je moja kuna haljina.
- Evo je, gospoo - ree Emma i podigne sa stolulice ispred toaletnog stolia haljinu
od grimizna baruna, obrubljenu ruiastim satenom u skladu sa spavaicom. - A ovdje
su vam papue - nastavila je posegnu za papuama od grimizna baruna, ukraenim
ruiastim orlovim perjem. Odnijela ih je Adeli.
- Hvala. Gdje je gospodin? - upitala je Adele dok je urno navlaila kunu haljinu i
gurala noge u papue.
- Otiao je u Leeds, gospoo Fairley. ula sam kad jc rekao Murgatroydu da se nee
vratiti prije est - rekla je Emma.
- Shvaam. A gdje je gospoa Wainright? Kako bi bilo da je potrai, Emma, i zamoli
je da mi se pridrui u biblioteci - rekla je Adele.
- Nema ni nje, gospoo. Otila je u selo da posjeti veleasnog Martina zbog neega u
vezi sa crkvom - odgovori Emma pitajui se kako e gospoa Fairley sama izai na kraj s
Geraldom. Znao je biti pravi prostak i vrlo neugodan. I sama je to dobro znala.
Adele je duboko uzdahnula i pogledala Emmu, ali nije nita primijetila. Zamislila se,
odluno se borei protiv straha koji ju je poeo opsjedati. Ovaj put morat e sama rijeiti
neugodnu situaciju. Ve je bila odluila da se ponovno potvrdi kao gospodarica, i sada
joj se oito pruala takva prilika. Morat e tu situaciju poto-poto rijeiti, koliko god bila
teka. Taj mrski mladi avo nee se izvui tako lako kako misli, odluila je. Nekoliko je
puta duboko udahnula, a zatim se pogledala u kieno venecijansko zrcalo na toaletnom
stoliu. Uvila je kosu u injon i privrstila je s nekoliko eljeva od kornjaevine.
Zadovoljna svojim izgledom, zabacila je ramena i sigurnim koracima prela sobu, hladno
i dostojanstveno poput kraljice.
No, zastala je ipak na vratima, okrenula se i pogledala Emmu koja je ostala bez rijei,
pitajui se odakle Adeli ta izvanredna snaga.
- Moda bi bilo bolje da me otprati u biblioteku, Emma - tiho je rekla Adele. Premda
joj je srce ubrzano tuklo i premda je osjeala slabost u tijelu, ostala je nepokolebljivo pri
odluci da se suoi s Geraldom. No, vjerovala je da e je Emmina umirujua prisutnost jo
vie ohrabriti.
- Naravno, gospoo Fairley, poi u s vama - rekla je Emma outjevi veliko
olakanje zbog te Adeline elje. Bude li guve, uvijek moe otrati po Murgatroyda.
Kakav god tiranin bio dolje, u kuhinji, bio je privren gospoi Fairley.

139
Bocca

daa

15

Zajedno su pole dugim i polumranim hodnikom i polako se spustile prvim nizom

velianstvenog stubita, obloenim debelim crvenim sagom. Adele se drala ulatene
hrastove ograde da se smiri, a Emma ju je podupirala ispod lakta. Kad su stigle na
srednje odmorite, na kojem se spajalo lijevo i desno stubite, Adele je stala da odahne i
priljubila se uz bogato rezbareni stup koji je podupirao rukohvat.
Golemi prozor od obojena stakla uzdizao se visoko iznad tog odmorita i stubita
blistajui sjajnim bojama, odraavajui obilje vatrenog svjetla, preplavljujui njime
bijele zidove i slijevajui ga u duboku upljinu predvorja. Emma je pogledala dolje i
nenadano se stresla. Prazno predvorje izgledalo je jezivo i stravino u tom sablasnom
plavkastocrvenom bljetavilu, pa su goleme palme u cvjetnim loncima i pokustvo od
tamnog drva nalikovali na uee zvijeri i groteskne likove. Ponovno je osjetila kako joj
ilama kola strah, pa je, kao i uvijek, poeljela da pobjegne iz te sumorne kue pune tajni
i prikrivene silovitosti.
Ne budi glupa, odluno je rekla samoj sebi, ali se ipak vre uhvatila za Adelu
Fairley kako bi ublaila svoj sirah i dala podrku Adeli.
Kad su napokon stigle u predvorje, Adele se brzo okrenula, a zatim stresla i jae
pritegla haljinu oko sebe. Njezine rijei odrazile su Emmine osjeaje: - Ovdje je sablasno
i neugodno, Emma. Upali plinske svjetiljke, molim te.
Emma je posluala i pourila za njom, jer je Adele ve hitala u biblioteku, ravnih
lea i bijela poput oniksa. Murgatroyd je brisao kristalne ae na komodi od tamne
orahovine, pripremljene za tu veer, kad je Adele ula s Emmom za petama. Brzo se
uspravio i pomalo iznenaeno pogledao gospou Fairley koja je rijetko silazila danju,
ako bi se uope i pojavljivala.
- Oh, madame, kako dobro izgledate. Mogu li vam neto donijeti, gospoo Fairley? obratio joj se pokorno.
- Ne, hvala, Murgatroyde - rekla je Adele pokuavjui se nasmijeiti.
- Nije se valjda neto dogodilo, gospoo Fairley? - upitao je, prodorno je gledajui.
Hodajui sobom s Emmom za petama, Adele je brzo odvratila: - Ne, nije,
Murgatroyde. Htjela bih o neemu razgovarati s djecom, to je sve. No, hvala vam na
brrizi.
- Nema na emu, madame - rekao je Murgatroyd. U njemu se probudila znatielja, pa
se uzvrtio oko Adele koju je odbila ponuenu stolicu i stala do kamina. Emma se
povukla u pozadinu, mrka lica i budnih oiju.
Adele se okrenula prema njemu. - Budem li vas trebala, Murgatroyde, pozvonit u
po vas - rekla je i otpremila ga laganim kimanjem glave.
- Svakako, madame - ree butler i servilno se nakloni. Pokupio je svoje krpe i
povukao se iz sobe dobacivi Emmi ruan pogled. Kako li se samo ta mala ulzuje
gospodarici i gospoi Wainright, da ti pamet stane, zavidno je mrmljao. Zalupio je
vratima.
Adele je ostala stajati drei se jednom rukom za okvir kamina, a drugu gurnuvi u
dep i vrsto stisnuvi u aku tako da su joj se nokti zaboli u dlan. Osjetila je poriv da

140
Bocca

daa

otri gore, povue se u svoje odaje i zakljua vrala. Samo briga za Edwina prikovala ju je
na tom mjestu i prepremila na razgovor s Geraldom. Znala je koliko je opak.
Vrata su se otvorila, i Gerald je uao u biblioteku, a odmah iza njega Edwin koji je
stao pokraj oeva pisaeg stola. Lice mu je odavalo strah, i drhtao je.
Gerald se bahato gegao po sobi, i inilo se da e mu uska jahaa jakna i hlae
puknuti od debljine. Lukavi je Gerald upravo zakljuio da je neusporedivo zgodnije
obraunati se s majkom nego s ocem. Smatrao je da e lake manipulirati s tom tatom i
ispraznom enom. Znao je da mu to ne bi uspjelo s ocem.
Glupa kuko, pomislio je, srdano se smijeei. Zastao je i postavio se ravno ispred
nje, pa joj se blago i neuobiajeno ljubazno obratio, ulagujui se: - Majko, molim te,
oprosti to sam bio prost prema tebi. Znam da je to neoprostivo. No, mislim da smo se
malo previe uzbudili. Nisam htio biti drzak prema tebi, niti te uvrijediti. Nadam se da
e mi oprostiti, najdraa majko.
Adele se trgnula, jer je oekivala izljev gnjeva i pogrde ili, u najmanju ruku, nove
uvrede. Preplavio ju je val olakanja, pa se ve htjela opustiti ali se ipak nagonski
obuzdala. Usprkos Geraldovu niskom miljenju o njoj, bila je mnogo otroumnija negoli
se on nadao, pa je znala kakav je i nije mu vjerovala. Takoer je shvatila da je, poput svih
grubijana, kukavica.
Bila je savreno mirna i ukoena, ali i nepokolebljiva. Ako popusti, znala je, nee se
samo osramotiti, nego e izloiti Edwina novim Geraldovim maltretiranjima.
- Doista si se vrlo prostaki ponio, Geralde - rekla je Adele. - Ovaj put u prijei
preko toga, ali se nadam da e se ubudue ponaati s vie potovanja i dostojanstva. Glas joj je bio siguran. Netremice ga je gledala u oi i nastavila: - A sad mi izvoli objasniti
svoje odurno ponaanje na dvoritu. elim znati zato si... - Zastala je i hladno pogledala
sina. - ...zato si se tako grozno ponio prema Edwinu. Mislim da je vrlo runo kako ga
neprekidno bocka. Vlastitog brata. Neu to vie dopustiti, Geralde.
Vrpoljei se, Gerald je odjednom shvatio da nee proi iako lako kako je zamiljao.
tovie, zbunila ga je majina prisebnost. Uvidjevi da se varao pomiljajui kako e
isprika biti dovoljna, duboko je udahnuo i poeo objanjavati pomirljivim tonom: - Bila
je to doista bura u ai vode, draga majko. Vjeruj mi, molim te, to je prava istina. ao mi
je to sam se tako... ovaj... uzrujao. - Zastao je i licemjerno joj se nasmijeio. - Kao to
zna, izjahali smo na vritinu. Na putu natrag naili smo na psa, vjerojatno iz sela, koji se
uhvatio u jednu od zamki to ih je otac postavio za kunie i druge tetoine. Edwin se
uzbudio zbog toga, ak pretjerano, rekao bih, pa je htio osloboditi psa. Nisam mu
dopustio. Zbog toga mo se posvaali, majko, uglavnom zato to nisam htio da se Edwin
ozlijedi. Te su zamke vrlo opasne, zna. Nagovorio sam Edwina da nastavi jahati, ali je iz
nekih razloga, meni posve nepoznatih, Edwin poeo sve vie plakati kako smo se
pribliavali kui. To je sve, majice.
- Shvaam - zamiljeno je rekla Adele. Prodorno je pogledala Geralda, i on je lagano
ustuknuo pod tim ispitivakim pogledom, ali je ipak mirno rekao: - Rekao mi ti istinu,
majko. Pitaj Edwina.
- Oh, pa to i kanim - mrko je rekla Adele. Noge kao da su joj se oduzele, a bilo na
sljepooici poelo je vidljivo lupati. Nemilosrdno je prisilila sebe da nastavi, pa se
obratila Edwinu. - Sada bih htjela uti tvoju... tvoju... verziju te grozne prie, dragi.
- Dobro, majko - ree Edwin i prie joj. Lice mu ji bilo jo blijedo kao krpa, i bio je
oito uznemiren, premda vie zbog brige za majino zdravlje nego zbog straha od brata.
Edwin mu se uglavnom mogao hrabro suprotstaviti iako je bio vrlo osjetljiv.

141
Bocca

daa

Zakaljao se pokrivi usta dlanom i poeo priguenim glasom: - Gerald ti je zaista

ispriao istinu, mama. Uglavnom. Samo je izostavio injenicu da je pas jo bio iv da se
svijao od stranih bolova. Kad mi Gerald nije dao da ga pokuam osloboditi, predloio
sam mu da poaljemo konjuara da on to uini. Ili, ako je to neizvedivo, da ga ubije i time
rijei muka. inilo mi se da bi to bio najmilosrdniji in. - Edwin je zautio i optuujue
pogledao Geralda koji je brzo okrenuo glavu.
Edwin je povisio glas od gnjeva. - Ali, on mi se smijao. Doista smijao i rekao da sam
djetinjast i histerian. ak je rekao kako bi to bio gubitak vremena i metka. Zato sam se
sav usplahirio. - Uzrujano je proao prstima kroz plavu kosu. - Izludila me njegova
okrutnost. A kad sam rekao da u kazati ocu za psa, Gerald je postao strano grub.
Adele se trudila da suzbije osjeaj odvratnosti koji ju je preplavio. - Ba si odvratan.
Kako si mogao pustiti jadnu i bespomonu ivotinju da tako trpi, a nisi je ni pokuao
osloboditi muka. Pa, ti nisi ni... - Bijesnim pogledom probadala je Geralda koji se nije
micao, nego je samo uporno uzvraao majin osuujui pogled.
- Molim te, majko, nemoj se tako alostiti. Opet e se razboljeti - ree Gerald
prikrivajui njenim glasom himbenost. - Pas je ve bio na samrti. Dosad je ve
najvjerojatnije i crknuo. - Slegnuo je ramenima. Gerald je znao da mora sve srediti prije
oeva povratka iz Leedsa, jer e inae biti malo vee guve. Stoga se ponovno njeno
obratio majci. - to da uinim, majko, da sve to ispravim? Ne volim te gledati tako
uzrujanu.
Adele kao da je zurila kroz tustog Geralda, a na licu joj se nije nita moglo razabrati.
- Hou da mi odmah dovede konjuara, Geralde - rekla je Adele.
Gerald je zatreptao i eljust mu se objesila kao u idiota. - Ovamo, u kuu? U oevu
biblioteku? - upitao je kao da ne vjeruje vlastitim uima.
- Da, Geralde, u kuu. Ja svakako ne kanim poi u staju.
- Ali, majko, moda...
- Ne prigovaraj, Geralde.
- Dobro, majko. Kako hoe - progunao je, ne krijui negodovanje.
Adele pogledom potrai Emmu koja je stajala u mranom kutu. Lice joj je bilo
pepeljasto i uznemireno kao Edwinovo. - Molim te, Emma, otri u kuhinju i donesi mi
au vode. Muno mi je od te uasne prie.
- Odmah, gospoo - ree Emma poskoivi.
- A ti e mi, Edwine - nastavila je Adele - napraviti veliku uslugu ako mi donese
miriljive soli iz moje sobe. S toaletnog stolia, dragi. - Edwin je kimnuo glavom i
mugnuo iza Emme.
Adele je sada usredotoila grozniave oi i svu panju na starijeg sina. Krenuo je
prema vratima. - Geralde, prije nego ode po konjuara, elim s tobom razgovati. Adelin glas bio je sladak, osmijeh vedar.
Geralda je odmah zbunila ta korjenita promjena. - O emu? - grubo ju je upitao.
- O neem vrlo vanom. Vrati se ovamo, Geralde - dala mu je rukom znak.
Gerald joj se nevoljko pribliio. Prekasno mu je sinulo da glas njegove majke uope
nije bio sladak. Iz njega se cijedila kiselina, a i taj osmijeh bio je vrlo opasan. Zastao je,
uplaen.
Adele je iznenada zakoraila i munjevito uhvatila Geralda za runi zglob. Bili su
udaljeni samo nekoliko centimetara, i Adele je podigla drugu ruku i divlje ga pljusnula.
Gerald je ustuknuo i pokuao se osloboditi. Adele ga je drala kao klijetima,
iznenaujue vrsto, primakla mu se i zagledala se u njegove oi s dubokim prezirom.

142
Bocca

daa

- Vidim li te ponovno da ugroava Edwinov ivot, na bilo koji nain, ili ujem da to
ini, ne odgovaram za posljedice!
Gerald je sve htio brzopleto zanijekati, ali kad je vidio poznati sjaj u majinim oima,
zakljuio je da je pametnije utjeti. Prvi put u ivotu uplaila ga je ta ena koja je, ovako
strahovito gnjevna, bila ljepa no ikada, ali i opasna.
- Vidjela sam te kako si nogom udario riana - siknula je Adele. - U rebra. I sam vrlo
dobro zna da se lovaki konj sigurno uplaiti kad ga neoekivano i snano udari. Zato
si to i uinio, naravno! Time si lako mogao ubiti Edwina. Zna to se u Engleskoj dogaa
s ubojicama, Geralde, zar ne? Vjeaju ih! Moram li ti jo neto rei? Razumije li me?
Gerald je problijedio. Majini dugi nokti zareali su se u njegovo meso, i crvene
masnice poele su izbijati na njegovu debelom licu. - Da, razumijem te - promrmljao je.
- Dobro. Budi sretan to sam odluila da o tvojoj pakosti ne priam ocu. Ali, ve te
sada upozoravam da u mu odmah sve ispriati ako se ubudue dogodi neto slino. Adele je neko vrijeme promatrala Geralda, a zatim popustila stisak i divlje odbacila
sinovljevu ruku kao da je kuan. - Gubi mi se s oiju! Smjesta! Prije negoli te ponovno
udarim! - prodorno je viknula. Gerald je pobjegao.
Vrata su se zalupila, i Adele je rukama prekrila usta koja su se trzala. Tresla se. Bilo
je to prvi put da je udarila svoje dijete, ili bilo koga drugoga, pa ju je zapanjila vlastita
estina. Klonula je na sofu i sklopila oi. Trgnula se kad je zaula Emmin glas.
- Da vam moda nije pozlilo, gospoo Fairley? Evo vode. - Otvorivi oi, Adele je
ugledala Emmu i Edwina kako stoje pred njom. Zahvalno je popila vodu i pruila Emmi
praznu au. - Hvala ti.
Edwin je kleknuo do majinih nogu i mahnuo joj miriljivim solima nekoliko puta
ispod nosa. Adele se namrtila i odmakla glavu. - Hvala ti, dragi. Ali, dosta je. Ve mi je
posve dobro.
Usprkos njezinu uvjeravanju Edwin ju je i dalje zabrinuto promatrao. - Jesi li
sigurna, mamice? Strano si blijeda.
- Jesam, Edwine. - Adele mu se nasmijeila i potapala ga po glavi. - Dobar si ti
deko. - Pogledala je Emmu. - Molim te, popila bih jo jednu au vode.
- Dobro, gospoo. Donijela sam vr. - Emma je pritrala komodi od orahovine na
kojoj je ostavila vodu i natoila jo jednu au.
- Moda bi trebala popiti konjak, majko. Malo bi te okrijepio.
- Ne! - povikala je Adele.
Viknula je to tako otro da je Edwin ustuknuo. Kao da je bio uvrijeen kad je rekao:
- Oprosti, majko. Samo sam mislio da e te osvjeiti.
- Znam, dragi, i popila bih aicu u svakoj drugoj prilici, naravno, samo u medicinske
svrhe. No, moram sauvati prisebnost za dananju veeru, Edwine. Bit e to duga veer, i
servirat e se razna vina. ne elim prerano poeti piti. - Zapravo, Adeli je oajniniki
trebalo pie, ali se borila protiv te elje. Njeno je pogledala sina. - Nisam htjela biti tako
otra. Oprosti mi, molim te, najdrai moj.
- Nemam ti to oprostiti - rekao je Edwin uzvraajui joj pogled pun ljubavi. - Znam
kako te sve to izmorilo. ao mi je to si se morala uplesti.
Vrata su se otvorila, i u sobu ue Gerald u pratnji konjuara. - Na putu od staje
iskoristio sam priliku i ispriao mu sve o jadnom psu u zamci i o tome kako si se ozbiljno
zbog njega zabrinula, najdraa majko - ree Gerald s prizvukom sarkazma u glasu.
Drskost mu i se potpuno vratila.

143
Bocca

daa

Adele se digla i obojicu ih hladno pogledala. - U redu. - Zatim se obratila konjuaru. Pretpostavljam da znate kako se rukuje zamkama, pa ete lako osloboditi psa. elim da
to odmah uinite.
- Ne znam nita o tome - promrmljao je ovjek. Gazdi se ne bi svialo da ene
zabadaju nos u muke poslove. Znate, ve sam mu rekao da su te zamke opasne. Znao
sam da e biti guve, da, da. Rekao sam gazdi da e biti nesree. Te nove zamke su pravo
smee.
- Ba tako. No, kako ste vi oito jedina osoba koja zna baratati tim zamkama, poite i
uinite to sam vam rekla. Ja u sve objasniti gospodinu - rekla je Adele. - Ne moemo
znati da li je pas uginuo. Zapravo, vjerojatno je iv i trpi strane muke. Idite i smjesta to
sredite. Ako je mrtav, pokopajte ga. Ako je iv i ako ima i najmanje izgleda da preivi,
dovedite ga ovamo i brinite se o njemu. No, ako za jadnika nema nade, ubijte ga i
pokopajte na vritini.
Ljutito je gledala ovjeka koji je strugao cipelama na pragu. - to ekate? Smjesta
idite! Gospodin Gerald poi e s vama i izvijestiti me o svemu kad se vrati - rekla je
otrim glasom, na rubu ivaca.
- Ali, majko! - razdraljivo uzvikne Gerald. - Nema razloga da idem i ja. On je
sposoban da sve to obavi sam.
- Ne izmotavaj se! Uini kako sam rekla - zapovjedila je Adele.
Zamijetivi majin krut pogled, Gerald je slegnuo ramenima i rekao: - Hajde da to
obavimo, ovjee. - Izili su zajedno, Gerald oito bijesan i uvrijeen.
Adele je sjela i zagledala se u vatru. Premda je, zaudo, bila slijepa na ljudske patnje,
pomisao na ozlijeenu ili bolesnu ivotinju uvijek bi je ganula.
Emma joj je donijela vodu. - Uinit e onako kako ste im kazali - rekla je. - Ne
zabrinjavajte se, gospoo Fairley.
- Da ti pomognem uza stube, majko? - predloio je Edwin. - Trebala bi se malo
odmoriti prije veere.
- Ima pravo, Edwine. Dobro si se sjetio - zahvalno mu je rekla Adele. Bila je
izmodena. Razgovor s Geraldom stajao ju je mnogo truda i energije. Veera e biti novi
napor, pa je htjela prikupiti snage da je lake podnese. U tom trenutku najradije bi se
povukla u svoju sobu, sakrila se u toplom krevetu s bocom te se izgubila u svom
unutarnjem svijetu. Naglo se digla, i Edwin ju je uzeo za ruku i izveo iz biblioteke.
Polako su se uspinjali stubama, a Emma ih je posluno slijedila. Kad je Edwin
obzirno uveo majku u njezinu sobu, Emma mu je dala znak da poe za njom. Ispriao se
majci i pourio za Emmom koja ga je ekala u salonu.
- to je, Emma? - upitao ju je ispunjen zlim slutnjama, zapazivi zabrinut izraz
njezina lica.
- Ne ostavljajte majku samu, gospodine Edwine - Emma ga je tiho upozorila. Moete li malo ostati i itati joj ili s njom proaskati, dok se presvuem u istu uniformu
i vratim se kako bih joj pomogla da se spremi?
- Mogu, Emma, naravno. No, ne bi li bilo bolje da malo odspava? - upitao je. - Zato
ne bi smjela ostati sama?
- Zato to je uzrujana, a i uznemirena zbog veere, vrag je odnio. Znam da nee
spavati, jer se poslije podne dugo odmarala. Samo sjedite s njom i pravite joj drutvo.
Pomozite joj da ne razmilja o veeri. Odmah u se vratiti i poeti je eljati.
Edwin je kimnuo glavom u znak pristanka. - Ima pravo, Emma. Zaista je zabrinuta i
lako postane rastresena. - Nagonski je posegnuo za Emminom rukom i lagano je taknuo.

144
Bocca

daa

- Mnogo ti hvala, Emma, to se s toliko njenosti brine o mojoj majci. Doista sam ti
zahvalan. Iskreno te cijenim - rekao je toplo i iskreno, blago je gledajui.
Emma je podigla glavu i pogledala Edwina, jer je bio visok za svoje godine,
iznenaena ali i obradovana tim izljevom zahvalnosti. - Lijepo je to ste mi to rekli,
gospodine Edwine. Trudim se koliko mogu, znate - odgovorila mu je ljubazno, zaarena
od zadovoljstva. Zatim se nasmijeila. Smijeak joj je ozario lice koje je zablistalo na
zamiruem popodnevnom svjetlu, a njezine oi, irom otvorene i usmjerene prema gore,
bile su tako upadljivo zelene i sjajne da je Edwinu zastao dah.
Pa, ona je prekrasna, pomislio je Edwin, na trenutak osupnut i zaslijepljen
Emminom blistavom ljepotom, zamamnim smijekom i nevjerojatnim smaragdnim
oima, ivahnim i inteligentnim, potenim i nevinim, koje su ga netremice i s
povjerenjem gledale. Kako to da nikad dosad nisam zapazio njezinu ljepotu, iznenadio
se, ne mogavi skinuti pogleda s nje. Edwinovo mlado srce neprimjetno je zatreperilo i
stegnulo se, pa su ga svladali snani osjeaji koje jo nikada nije outio i koje nije
razumio. Nastavili su se netremice gledati kao opinjeni, zarobljeni u tom drugom
trenutku tiine, a zrak oko njih kao da je vibrirao od snage tog pogleda. Bili su poput dva
lika koje je vrijeme izdvojilo i okamenilo. Emmino iskreno lice bilo je blijedo, pa su se
line kosti jo vie isticale na njemu. Njegove jasne oi zabiljeile su svaku ravninu i kut i
blage obrise lica ispred sebe kao da ga zauvijek mora zapamtiti. Emma je osjetila kako
joj uz vrat i obraze navire lagano crvenilo, i njezine blijedoruiaste usne blago su se
razdvojile. Edwin ju je zbunio tim svojim napetim pogledom, pa je zabrinutost
prevladala uzbuenje na njezinu licu. Tek tada je nehotice shvatio, negdje u podsvijesti,
da mu se dogodilo neto vano, premda nije tono znao to. U toj dobi nije mogao
shvatiti da gleda jedinu enu koju e ikada u ivotu iskreno ljubiti. enu koja e ga
tragino progoniti svakoga dana u ivotu i ije e ime eznutljivo dozivati u posljednjem
dahu.
Osjetio je kako ga iznenada peku suze, pa je bio prisiljen okrenuti glavu. Zagrcnuo
se, zakaljao od neugodnosti, prekrivi rukom usta, ponien i neobino plah pred tom
djevojkom koja ga je neoekivano uzbudila i podigla buru u njemu. - Oprosti - rekao je i
ponovno se nakaljao, gotovo se ne usuujui da je pogleda, ali nije mogao odoljeti, pa
mu je pogled ponovno odlutao k njoj. Emma mu se smijeila blago i ljubazno, a njezino je
lice bilo tako profinjeno, tako krhko, tako njeno, da je Edwin morao obuhvatiti njezine
obraze i pogladiti ih s divljenjem. Napokon je uspio progovoriti priguenim glasom: - Ti
si dobra djevojka, Emma. I svakako u ostati s majkom, kako si predloila, sve dok se ne
vrati.
Okrenuo se i poao prema majinoj sobi. Dok je hodao lakim koracima, koje je
naslijedio od oca, obuzeo ga je udni osjeaj gubitka, osjeaj duboke osamljenosti, pa je,
svladan njegovom snagom, morao stati. Uzbuen, naglo se okrenuo, i Emma se uplaila.
Zagledao se u nju snano i duboko, i njegove su je oi zbunjeno ispitivale. I Emma ga je
ozbiljno prouavala, i saznanje je odjednom sazrelo u njoj. Slabo mu se nasmijeila i,
prije negoli je uspio jo neto rei, pourila je iz sobe s posluavnikom, glasno zveckajui
posuem.
Strka u kuhinji zaudo se stiala i, premda je kuharica bila rumena i znojna, inilo se
da vie nije toliko uzrujana i usplahirena zbog veere. Likujui je nadzirala lonce i tave iz
kojih se puilo, a samozadovoljni smijeak irio joj se rumenim licem dok je s rukama na
bokovima i kutlaom objeenom o dep pregae stajala uz djelo svojih ruku.
Emma je spustila posluavnik pokraj sudopera i rekla: - Ako me ne trebate, gospoo
Turner, spremila bih se za veeru.

145
Bocca

daa

- Svakako, mila, i pouri - odgovori kuharica gledajui na sat na polici do ognjita. Ovdje je sve pod kontrolom. Sve ide kao podmazano. - Ponosno se nasmijeila Emmi. Zapravo, kad se navikne, ti gospodski recepti nisu nita - nastavila je zadovoljno.- Kad
slijedei put budemo imali sveanu veeru, moi u je pripraviti zavezanih oiju!
Annie, koja je u kutu latila veliku srebrnu zdjelu za meso, podigla je glavu i nacerila
se. Namignula je Emmi koja se okrenula, zatomila osmijeh i rekla: - Uvjerena sam da
hoete, gospoo Turner.
Emma se popela strmim i zavojitim uskim stubama to su vodile u njezinu tavansku
sobu. Stresla se kad je otvorila vrata. Prozor je bio irom otvoren, a plave zavjese bijesno
su se nadimale na hladnom veernjem vjetru to je puhao s vritine. Emma je pritrala
prozoru i zatvorila ga, pa se brzo skinula. Stala je ispred lavora na stalku pokraj malog
prozora s olovnim okvirima i umila se hladnom vodom, a zatim snano trljala lice
flanelom sve dok se nije zarumenjelo od svjeine. Ietkala je dugu kosu, vjeto je uplela
u debelu pletenicu i odjenula veernju uniformu koju je nedavno saila. Bila je to crna
vunena haljina s dugim uskim rukavima i dugom ravnom suknjom, svakako mnogo
ozbiljnija od dnevne uniforme. No, bijeli ovratnik i manete, kao i pregaa od organdija s
volaniima koju je svezala oko tanka struka ublaavali su strogost crne boje.
Pogledala se u zrcalu. Bila je zadovoljna svojim izgledom. Privrstila je draesnu
kapicu od bijelog organdija na tjeme, sretno se osmjehujui sama sebi. Tek joj je sada
sinulo da lijepo izgleda. Blackie joj je uvijek govorio da je zavodljiva, a i mladi gospodin
Edwin oito tako misli. Dobro je to znala, pa makar samo po nainu na koji ju je
maloprije gledao. Misli su joj se zadrale na Edwinu. Nije bio nimalo nalik na ostale
Fairleyjeve. Zgrozila se sjetivi se Geralda i uasne prie o psu. Bio je okrutan i zao, dok
je Edwin bio blag i dobar. Zapravo, on kao da nije pripadao Fairley Hallu. Pitala se nisu li
ga moda negdje ukrali cigani i skupo ga prodali squireu. I sama se glasno nasmijala
svojoj ivoj mati i besmislenoj predodbi. Takve se stvari dogaaju samo u priama to
ih je izmiljao njezin brat Frank piui ih na komadiima papira i itao ih Emmi kad je
imala vremena da ga slua. Iznenada je uzdahnula. Bit e joj ao kad se Edwin vrati u
kolu. Sutra, ula je kad je squire rekao. Nedostajat e joj njegovi ljubazni osmijesi,
njegova uljudnost i paljivost. I majci e nedostajati, pomislila je, svladana osjeajem
duboke tuge prema Adeli. Slutila je da je Edwin jedina osoba koja je donekle mogla
pruiti utjehu toj izmuenoj i opsjednutoj eni.
Trgnula se, znajui da mora pouriti, okrenula se od zrcala, objesila dnevnu
uniformu na vjealicu iza vrata i potrala niza stube. Morala je pomoi gospoi Fairley
da se odjene za veeru. Salon je bio prazan, i kad je Emma, proavi kroz njega, ula u
spavau sobu, iznenadila se opazivi Edwina samoga. - Gdje je vaa majka, gospodine
Edwine?
Edwin je dignuo glavu s knjige koju je itao i priguio uzdah kad ju je ugledao.
Emma je bila jo ljepa, ako je to bilo mogue, pa se zaneseno zagledao u nju. U crnoj
haljini doimala se mnogo viom i vitkijom, ak iznenaujue elegantnom. Crnina je
takoer isticala njezinu put koja je svojom bjelokosnom bojom podsjeala na blistavi
svijetli porculan s njenim primjesama najbljee breskve. Bijela kapica izazovno je
strala na tjemenu lijepo oblikovane glave, istiui Emminu riu kosu, a oi su joj
blistale nevjerojatnim sjajem i intenzivnom bojom. Maje oi, pomislio je. Da, u tom
trenutku u Emmi je nesumnjivo bilo neeg majeg, a to je bilo vrlo privlano.
- Oprostite, gospodine Edwine, ali gdje je gospoa Fairley? - upita Emma ponovno.
Glas joj je odavao nestrpljivost pomijeanu sa zabrinutou.
Edwin se trgnuo iz razmiljanja o Emmi. - Kupa se, Emma - brzo je odgovorio.

146
Bocca

daa

Emma se namrtila. - Ali, obino me eka da joj pustim vodu u kadu - rekla je
ugrizavi se za usnu. Pogledala je na sat. - Nisam zakasnila! Tek je est sati.
- Molim te, ne brini, Emma. Majka nije uzrujana. Sama se htjela poeti dotjerivati
ranije nego obino. Zapravo, ja sam joj pustio vodu u kadu - objasnio joj je.
- Trebali ste mi pozvoniti, gospodine Edwine - naglasi Emma prijekorno, skupivi
usne.
Edwin se veselo nasmijao. Zaboga, Emma, ne ljuti se. Nema u tome nikakva zla.
Misli li da i bez toga nema veeras dovoljno posla? Nije mi bilo teko da natoim majci
vodu u kadu.
- Kako god elite, gospodine Edwine. Hvala vam - uljudno ree Emma. Zatim ga je
tiho upitala: - Kako je vaoj mami? Nije se valjda opet uzrujala?
- Nije, uope nije, Emma. itao sam joj, kako si predloila, i malo smo razgovarali.
Zapravo, nasmijao sam je priajui joj o dekima u koli i njihovim smicalicama. Dobre
je volje, Emma, doista jest.
- Hvala nebesima - ree Emma odahnuvi. Nasmijeila mu se i prihvatila se posla,
askajui s njime, nesvjesna svoga izgleda, a on je promatrao svaki njezin pokret i divio
joj se. - I to se onda dogodilo sa psom, gospodine Edwine? Da li se gospodin Gerald
vratio i rekao to je bilo, kako mu je rekla gospoa Fairley?
- Vratio se, Emma. Maloprije je bio ovdje. Pas je jo bio iv. No, rane su bile tako
teke da je za njega bilo malo nade. Ubili su ga i pokopali na vritini. - Duboko je
uzdahnuo. - Eto, sada se rijeio muka. To je najvanije. Ne podnosim okrutnost, Emma dovrio je povjerljivim tonom.
- Da, znam, gospodine Edwine - rekla je Emma. - teta to se psi uhvatio u zamku promrmljala je suosjeajno. - Te su zamke opasne, znate.
Prije negoli je Edwin mogao odgovoriti, Adele je ula u sobu, omotana debelim
vunenim ogrtaem. - Tu si, Emma. - Dobacila je pogled Edwinu. - Sada e me morati
ispriati, dragi sine. Zna, moram se obui.
- Dobro, majko - rekao je Edwin s mnogo potovanja kao i obino. Pritrao joj je i
poljubio je. - Dobru zabavu, mama - dodao je ljubazno joj se smjekajui.
- Hvala, Edwine. Uvjerena sam da e mi biti lijepo - rekla je Adele, ne vjerujui u
svoje rijei. No, odluila je da ni jedmu jedinu misao ne posveti nadolazeoj veeri, jer e
inae postati histerina i nee uope moi izii iz sobe. Kad je Adele odjenula rublje,
Emma joj je stegnula korzet. - Jae, Emma - uzviknula je Adele udahnuvi i uhvatila se za
stup kreveta kako bi uspostavila ravnoteu.
- Ne, gospoo Fairley. Ako ga jae stegnem, neete moi nita pojesti - upozori je
Emma. - Zapravo, neete moi ni disati!
- Hou, naravno! Ne budi glupa, Emma - ree Adele odrjeito. - Volim tanak struk.
- Voljeli vi tanak struk ili ne voljeli, valjda ne elite da se onesvijestite za veerom,
gospoo Fairley?
Adele je problijedjela kad je uvidjela da Emma ima pravo. Bilo bi grozno kad bi se
onesvijestila. Adam joj ne bi ni povjerovao da je to samo zbog nedostatka daha. - Pa,
moda ima pravo - nevoljko je popustila. - Nemoj me stezati, ali nemoj ni popustiti
vezice, Emma. Ovako je ba dobro. I, molim te, napravi vrstu dvostruku petlju da se
steznik ne otvori.
- Dobro, gospoo - rekla je Emma i brzo obavila tu dunost. - A sada bi trebalo da
vam ponem praviti frizuru, gospoo Fairley. Znate da mi za to treba cijela vjenost.

147
Bocca

daa

Adele je sjela za svjetlucavi toaletni stoli sa zrcalom, divei se svom licu i

zaokupljena samom sobom, dok joj je Emma etkala dugu blistavu kosu i poela
mukotrpni postupak oblikovanja u velianstvenu frizuru pompadour, najnoviji modni
krik, koju je Adele vidjela u jednom ilustriranom tjedniku s novitetima iz londonskih i
parikih frizerskih i krojakih salona. Proli tjedan, kad ju je Emma preslikala za Adelu,
uzela je sebi malo slobode i dotjerala ju je, pridodavi malo mate i prilagodivi je
Adelinu krhkom izgledu. Na Adelino iznenaenje, Emmina frizura nije se isticala samo
ljepotom i originalnou, nego i izrazitom strunou spretne frizerske ruke.
Emma je podigla gomilu kose i odmakla je s Adelina lica slaui duge pramenove u
podlogu za frizuru. Slagala je uvojke oko cijele Adeline glave i time naglasila izuzetne
crte njezina lica, privrstivi svaki uvojak ukosnicom. Emma je radila strpljivo i vjeto,
posve se usredotoivi na rad, u tiini, a u jednom trenutku ak se malo odmaknula kako
bi se divila vlastitom djelu, pa zadovoljno kimnula, blistavih oiju. Ve je bila skoro
gotova kad je spazila da je potroila sve ukosnice.
Stala se ljutito ogledavati. Adele se zagledala u nju kroz ogledalo i namrtila se. - to
se dogodilo? Nadam se da nema problema, Emma. Moja frizura mora biti veeras lijepa.
- I bit e, gospoo - uvjeravala ju je Emma. - Ve jest, ali za uvojke na tjemenu
trebam jo ukosnica. Skoit u do gospoe Wainright i zamoliti je da nam posudi
nekoliko. Oprostite, gospoo. - Emma je spustila srebrni ealj s monogramom na
toaletni stoli, lagano se naklonila i istrala iz sobe.
Hodnik je izgledao sablasno, pun bezoblinih sjena, a viktorijansko pokustvo, koje
je naglaavalo njegovu duljinu, podsjealo je na magliaste fantome na hladnom i
priguenom svjetlu plinskih svjetiljki na zidovima. Emmi je trebala prijei itavu duljinu
tog polumranog hodnika da bi stigla do sobe Olivije Wainright, a kako u njemu nije bilo
ni ive due, trala je cijelim putem, premda ne toliko od nervoze ili straha koliko zbog
utede vremena kojeg nikada nije imala napretek, pa je sva zadihana pokucala na vrata.
- Naprijed - uzviknula je Olivia visokim, melodinini glasom. Emma je otvorila vrata
i pristojno zastala na pragu, i kao i uvijek, stala premjeravati sobu i diviti joj se. Osim
vedre kuhinje, bila je to jedina prostorija koja ju je privlaila u Fairley Hallu.
Olivia Wainright sjedila je ispred rezbarenog hrastovog toaletnog stolia, s leima
prema vratima. Brzo se okrenula. - Da, Emma, jesi li me neto trebala? - upitala je
uljudno kao i obino.
Emma je zakoraila u sobu, uzvratila joj smijeak, ali se odjednom ukoila i stala.
Olivijino lice bilo je neuobiajeno blijedo, bez francuskih rueva i pudera i drugin
kozmetikih sredstava to ih je inae upotrebljavala. Jako bljedilo davalo je njezinu licu i
usnama izgled iscrpljenosti. Njezine oi boje akvamarina svjetlucale su i doimale se
veim i plavijim na bljedoi tog njenog lica, a njihovu gotovo natprirodnu boju jo je
vie naglaavala nebeskoplava haljina. Tamnosmea kosa, obino lijepo dotjerana i
podignuta u modernu frizuru, padala joj je na ramena poput barunaste kukuljice koja
se prelijevala pod zrakama svjetiljki na toaletnom stoliu.
Emma je znala da zuri u Oliviju Wainright i da je to bilo krajnje nepristojno. No, nije
se mogla tome oduprijeti, nije se mogla okrenuti, jer je bila tako zapanjena. Bljedoa,
sputena kosa, te sjajne oi, sve se to stopilo u lice preplavljeno njenou i estinom,
blistavo, sablasno lice koje je Emmi bilo i te kako poznato.
Olivia je odmah opazila Emminu neobinu reakciju. Bila je zbunjena, pa je
promatrala djevojku, isprva radoznalo, a zatim sve nervoznije. Kist za pudranje u
njezinoj ruci zaljuljao se.

148
Bocca

daa

- Zaboga, Emma, to ti je? Izgleda kao da si vidjela duha, dijete. Da nisi bolesna? uskliknula je neuobiajeno snanim glasom.
Emma je odmahnula glavom. Naposljetku je smogla glas: - Ne, ne, gospoo
Wainright. Nita mi nije. Molim vas, ne bojte se, gospoo. Oprostite ako izgledam malo
udno... - zastala je, ne znajui kako da objasni svoje ponaanje koje je zacijelo bilo vrlo
neobino i neuljudno. Nakaljala se prekrivi dlanom usta. - Na trenutak mi se zavrtjelo
u glavi - slagala je, pa nastavila odlunije, jaim glasom. - Trala sam cijelim hodnikom.
Da, od toga.
Olivia je odahnula, ali se i dalje mrtila. - Uvijek tri, Emma. Jednoga dana dogodit
e ti se neka nezgoda. No, pustimo to. Jesi ii sigurna da ti je sada dobro? Ba si blijeda.
Moda bi trebala prilei dok ne dou gosti - predloi Olivia, oito zabrinuta.
- Ba vam hvala, gospoo. No, bolje mi je. asna rije. Samo sam se zapuhala. A sada
se ne mogu odmarati, gospoo Wainright. Moram pomoi gospoi Fairley da se spremi.
Zato sam i dola. Da posudim nekoliko ukosnica, ako imate koju vika - objasni Emma
navrat-nanos da prikrije svoju veliku zbunjenost.
- Naravno. Moe uzeti ove - rekla je Olivia i skupila ih punu aku.
Emma ih je uzela i pokuala se nasmijeiti. - Hvala vam, gospoo Wainright.
Olivijine pronicave oi paljivo su prouavale Emmu. Nije ba povjerovala u
djevojino objanjenje. Meutim, nije mogla zamisliti nikakav drugi logini razlog
pepeljaste boje Emmina lica i oite zbunjenosti, pa ga je prihvatila.
- Malo si mi ipak blijeda, Emma - rekla je polako. Kad gosti dou i kad pomogne
damama da skinu ogrtae, mora se odmoriti u kuhinji sve do serviranja veere u pola
devet. Ne elim da padne od umora. Obavjesti Murgatroyda o toj mojoj elji.
- Dobro, gospoo. Vrlo ste ljubazni - ree Emma. Osjetila je krivnju i stid to se
pretvarala da ima vrtoglavicu i to je lagala gospodi Wainright.
Olivia je pruila ruku i potapala Emmu po ramenu, pa odmahnula glavom i
pogledala Emmu sa simpatijom i pomalo ljutito: - Katkada mislim da e ti ta tvoja
pretjerana marljivost nakoditi, Emma. Zna i sama da sam i vie nego zadovoljna tvojim
radom. Pokuaj malo usporiti tempo, dijete - rekla joj je vrlo ljubaznim tonom.
Gledajui netremice, Emma je osjetila kako joj se grlo stee od ganua i kako je oi
peku od suza to su navirale. Nakaljala se. - Dobro, gospoo. - Lagano se naklonila i
izila iz sobe to je sabranije mogla. im se nala u sigurnom okrilju hodnika, Emma je
odahnula. Naslonila se na rezbareni stoli da se pribere. Osjeala je slabost u nogama i
snano lupanje srca. Okrenula se da pogleda u vrata i stresla glavom u nevjerici. Olivia
Wainright bila je slika i prilika njezine majke. Emma se u to uvjerila vlastitim oima,
koliko god je to bilo nevjerojatno,
Pitala se zato i prije nije uoila tu slinost. No, odmah je shvatila razlog. Bio je vrlo
jednostavan. Otkako je Olivia stigla u Fairley Hall, Emma je nikada nije vidjela ovako
razodjevenu i nedotjeranu u njezinoj sobi sve do prije nekoliko trenutaka. Dok je sjedila
pred toaletnim stoliem, pri difuznom svjetlu, leerno odjevena, nenaminkana, bila je
posve drugaija od ene koju je Emma navikla gledati kako se elegantno i autoritativno
kree kuom. Olivia je i ovako prirodna bila izvanredno lijepa, ali bez elegantne odjee,
dotjeranih frizura i drugih pomodnih trikova, doimala se, naravno, krhko, jednostavno,
bezazleno poput djevojice.
Emma se nije prevarila. Liena vanjskog sjaja elegantne dame, Olivia je doista sliila
Elizabethi Harte. Slinost je, zapravo, bila zapanjujua. Kao da su bile napravljene po
istom kalupu, samo to je Elizabethina ljepota sada bila tek slab odjek Olivijine.

149
Bocca

daa

Iscrpljena od borbe za ivot, izmodena od suice, neuhranjena, izmuena bolovima,

njezina se ljepota poela gubiti i polako blijedjeti. No, Emma je u Oliviji vidjela majinu
nekadanju ljepotu, i to je nije samo iznenadilo nego i ganulo. Emma nije jedina
zamijetila jaku slinost tih dviju ena iz dva tako razliita svijeta. Opazio ju je jo jedan
stanovnik Fairley Halla i, poput Emme, bio potresen do sri zbog tog otkria.
No, Emma nije bila svjesna toga dok je stajala i zurila u vrata sobe Olivije Wainright,
jo tresui glavom. Uspjela se donekle sabrati i barem jedanput u ivotu nije potrala.
Pola je hodnikom, polako, zapanjena tom udnom igrom sluaja. Dok se pribliavala
Adelinoj sobi, Emmi nije palo na um da je moda nesvjesno i prije zapazila tu slinost i
da je moda ba zbog nje potajno oboavala Oliviju. Dodue, ta joj je pomisao sinula i
nasilno joj se nametnula tek poslije.
Za Emmihe odsutnosti Adele se naminkala. Ovaj put je odluila posluiti se svojom
francuskom kozmetikom. Nanijela je na obraze malo crvenila, tek toliko da istakne
jagodine kosti i prikrije bljedou, a isto je uinila i s usnama. Upravo je lagano pudrala
nos kad je ula Emma.
- Evo me, gospoo Fairley - ree Emma tiho i pohita prema toaletnom stoliu i Adeli
koja ju je ekala.
Obino suvie zaokupljena samom sobom da bi bila svjesna nekog drugog, Adele je
veeras bila posebno napeta i uzbuena, pripremajui se za tu vanu a moda i kritinu
veer. Zapravo, bila je toliko prisebna da je osjetila suzdranost u Emminu glasu koji je
uvijek bio tako vedar, pa ju je prodorno pogledala.
- Je li ti gospoa Wainright dala ukosnice? Jesi li imala kakvih problema? - brzo ju je
upitala.
- O ne, gospoo - odgovorila je Emma i ve poela privrivati preostale uvojke. Imala ih je i previe.
- to e gospoa Wainright obui veeras, Emma? - nastavila je Adele znatieljno,
paljivo promatrajui Emmu u zrcalu.
- Nisam vidjela njezinu haljinu, gospoo Fairley - mirno odgovori Emma,
nedokuiva i mirna izraza lica.
Adele je nakubila usne od osjeaja nemoi i razoaranja. Silno je eljela znati koju
je od mnogih elegantnih veernjih haljina Olivia veeras izabrala. Adele se oduvijek
ozbiljno natjecala sa starijom sestrom, a to je nadmetanje sada postalo jo izrazitije.
Poniavala ju je i srdila injenica to je Olivia uspjela izgledati elegantnije i privlanije u
svakoj prilici. Samodopadno se nasmijeila. No ona e veeras zasjeniti sve. Olivia e
izgledati prosto u usporedbi sa mnom, zlurado je pomislila.
- Gotovo je, gospoo, sve smo zavrile! - usklikne Emma i pobjedniki mahne
etkom, odmakavi se da bolje vidi Adelinu kosu. Pruila je Adeli malo srebrno runo
zrcalo. - Pogledajte kako vam izgleda straga, gospoo Fairley.
Adele se pomakla, savijala se i okretala na stolici, promatrajui svoju frizuru iz svih
kutova. - Emma, boanstvena je - povikala je zadovoljno. Veselo se nasmijala Umjetniko djelo. Remek-djelo. I izvrsno im stoji. Doista si spretna.
Obula je lagane veernje cipele, a zatim uz Emminu pomo navukla veernju haljinu.
Stajala je ispred psihe dok je Emma strpljivo zakopavala niz dugmadi na leima,
nadajui se da se Adele nee sjetiti rua to ih je bila oparala. Bile su rune, i Emma je
bila uvjerena da upropatavaju haljinu, koja je bila elegantna i vrlo impresivna u svojoj
jednostavnosti. Kad je zakopala posljednje dugme, Emma je, da odvrati Adelinu panju,
brzo rekla: - Sada nam jo samo treba nakit da haljina bude savrena, gospoo Fairley.

150
Bocca

daa

- Odmah, Emma - rekla je Adele i udaljila se kako bi se bolje vidjela u zrcalu. Bila je
ushiena svojim izgledom. Zbog izvrsnog kroja crna barunasta haljina fantastino je
naglaavala Adelin visok i vitak stas i uzak struk. Duboki izrez na vratu, elegantni nabori
na ramenima i uski prsluk isticali su prekrasnu liniju Adelina tijela. Zakljuila je da je to
njezina najljepa veernja haljina dok se, opijena sama sobom, okretala u elegantnim
cipelama to su virile ispod haljine. Emma je imala potpuno pravo kad je oparala rue.
Bile su uasne, pomislila je, udei se da njezina mlada slukinja ima takav istanan
ukus.
Sjela je i izvadila dijamantne naunice u obliku svijenjaka iz krinjice obloene
crvenim barunom i privrstila ih na ui. Stavila je i nekoliko narukvica i prstenja, a
zatim joj je Emma briljivo zakopala dijamantnu ogrlicu. Nalikovala je na ipkastu
mreu sjajnog i savreno bruenog i optoenog kamenja. Emma je ostala bez daha od tih
dijamanata vatrena sjaja i ive ljepote koja se ni sa ime nije mogla usporediti.
- Izuzetna je, zar ne? - primijetila je Adele. - Dobila sam je od supruga - nastavila je i
uzdahnula. - Nekada mi je poklanjao lijep nakit - tiho joj je povjerila.
- Zastao mi je dah od te ljepote, gospoo Fairley - izusti Emma sa
strahopotovanjem, pitajui se koliko je stajala. Sigurno itavo bogatstvo. Kupljena
mukom drugih, pomislila je ogoreno, sjetivi se Frankieja i tate koji su naporno radili u
vunari.
Adele nije opazila mrk izraz na Emminu licu, ve joj se samo milostivo nasmijeila i
otvorila drugu krinjicu obloenu barunom. Izvukla je veliki dijamantni bro i htjela ga
privrstiti na nabor koji joj je jedva pokrivao rame.
Emma je stisnula usne. - Ovaj... ovaj... gospoo Fairley... ne znam da li vam je
potreban taj bro. .. oprostite to vam to govorim...
- To je od moje majke - prekine je Adele glasom koji nije trpio prigovora.
- Oh! Onda oprostite, gospoo Fairley. Shvaam. Hoete ga staviti iz sentimentalnih
razloga - rekla je Emma to je obzirnije mogla. No,bila je zaprepatena. Bro je bio
nepotreban i upropastio je dojam to ga je htjela postii.
- Iz sentimentalnih razloga, ponovila je Adele u sebi, zurei u zrcalo. Oi su joj bile
hladne i svjetlucave poput dijamanata to ih je imala na sebi. Rastreseno je pogledala
bro, pomislila na majku, a zatim podigla glavu.
Polako, kao u snu, skinula je bro i vratila ga u krinjicu. Nije htjela da je bilo to
podsjea na majku. Nije htjela podsjeati ni Oliviju. Olivia je mislila da je ona luda, ba
kao i njihova majka. I Adam je to mislio. Uroni i su se protiv nje. O da, jesu. Adam i Olivia.
Vidjela ih je kako apuu u kutovima te sablasne kue.
Pogled joj je zastao na Emmi koja je zatvarala krinjice s nakitom, pa ju je vrsto
uhvatila za ruku. Emma se iznenaeno trgnula. Spazivi Adelin stakleni pogled i
grozniav izraz lica, Emma se nije ni branila ni pokuala osloboditi. - Da, gospoo
Fairley? to ste htjeli - obzirno ju je upitala.
- Mora otii iz ove kue. Emma! to dalje. Prije negoli bude prekasno. Ova je kua
amoralna - aputala jo Adele.
Emma je pogledala Adelu, zapanjena njenom izjavom. - Amo... amo ... to? Ne znam
to znai ta rije, gospoo Fairley.
Adele se prodorno nasmijala, a Emmu su od jeze podili marci. - Znai pokvarena,
zla. Zla! Zla! Zla! - vikala je, gotovo vriskala.
- Tiho, tiho, gospodo Fairley - smirivala ju je Emma to je pribranije mogla. Drhtala
je i najeila se. udne li stvari govori, sa strahom je pomislila. No, nije imala vremena da

151
Bocca

daa

sada razmilja o Adelinim rijeima. Morala se brinuti za neto mnogo vanije: za samo
stanje gospoe Fairley. Emma je oprezno oslobodila ruku i pogledala na sat. Srce joj je
zastalo. Ubrzo e doi gosti, a u stanju u kakvom je sada, gospoda Fairley nee moi sii i
pridruiti im se.
Emma se bespomono okrenula razmiljajui to da poduzme, blijeda i napeta lica.
Pitala se ne bi li trebala otrati po gospou Wainright ili, moda, po mladog gospodina
Edwina. No, tada je nagonski osjetila da bi bilo bolje da ih ne uplee u to. Sama e
pokuati izvui gospou Fairley iz tog raspoloenja. Kleknula je na pod i uhvatila Adelu
za vitke, aristokratske ruke svojim malim rukama punim oiljaka. Bile su hladne kao
smrt. Emma ih je tako stiskala da je mislila da e puknuti od pritiska. - Gospoo Fairley!
Gospoo Fairley! Sluajte me - obratila joj se energinim glasom, trudei se da je prisili
na sluanje. - Morate me sluati. Gosti e doi svakog trenutka. Morate se sabrati i
doekati ih. Morate, radi same sebe! - estoko je uzviknula, nastojei da nekako prodre
do Adeline svijesti.
Adele kao da je nije ula i njezine mutne oi slijepo su promatrale Emmu. Emma je
vre stisnula Adeline ruke, premda su na njima poele izbijati rune crvene mrlje.
Stisnula ih je tako vrsto da su je zaboljeti prsti. - Molim vas, gospoo Fairley! Saberite
se. Smjesta, ujete li? Smjesta! - nastavi Emma neumoljivim, zapovjednikim glasom koji
je odraavao njezinu jaku volju i upornost. Odraavalo ju je i njezino lice. Morala je
prisiliti Adelu da je poslua. No, Adele nije dolazila k sebi. Emma se pitala ne bi li je
unula da se trgne iz obamrlosti. Ipak se predomislila. Nije se usudila. Nije se bojala
posljedica, ali nije eljela da na Adelinoj osjetljivoj koi ostane traga.
Adeline oi ipak su napokon zatreptale, a blijede se usne rastavile. Emma je duboko
udahnula i zgrabila Adelu za ramena. - Morate sii, gospoo Fairley. Sada! Prije negoli
bude prekasno! Vi ste squireova ena. Gospodarica ove kue. Gospodin vas eka,
gospoo Fairley.
Emma ju je estoko tresla. - Pogledajte me, gospoo Fairley. Pogledajte me. - Emmi
ne oi zablistale su nemilosrdnim zelenim sjajem. - Morate se pribrati. Ako se ne
priberete, bit e neprilika. Nastat e pravi skandal, gospoo Fairley!
Adele ju je ula kao iz daljine, ali ipak jae od nepodnoljivog zvuka, nalik na
pucanje kristala to je odjekivao u njezinoj glavi. Zvuk se polako stiavao, a i Emmu je
vidjela jasnije kad joj se pogled ustalio, a oi razbistrile. Emmin je glas poeo prodirati
do njezina umornog mozga. Bio je jak. - Bit u uz vas ako me zatrebate. Samo mi dajte
znak za vrijeme veere ako me trebate, gospoo Fairley. Obeavam da u vam pomoi! govorila je Emma laskavim ali vrstim glasom.
Adele je zatreptala i uspravno sjela, naglo, gotovo divlje. to li je to Emma govorila?
Da je gospodarica ove kue... squireova ena. Da, to je govorila. I bila je to istina. Prela
je rukom preko ela, kretnjom koja je odavala njezinu smetenost, umor i oaj.
- Da vam donesem au vode, gospoo Fairley? - upita Emma osjetivi olakanje to
se na Adelinu licu poelo ocrtavati neto nalik na razum, na normalnost.
- Ne, hvala ti, Emma - proaptala je Adele gledajui joj ravno u oi. - Ne znam to se
dogaa. Opet me poela boljeti glava. Eto to mi je, Emma. Opet ta grozna glavobolja. Od
nje sva oslabim. - Slabano se nasmijeila. - No, hvala bogu, prola je.
- Jeste li sigurni, gospoo? - zabrinuto upita Emma briljivo je promatrajui.
- Da, da. I moram sii! - Premda je drhtala, Adele je ustala i prila zrcalu. Emma je
pourila za njom.

152
Bocca

daa

- Samo se pogledajte, gospoo Fairley. Pogledajte kako ste lijepi - naglasi Emma
zadivljenim i ohrabrujuim glasom trudei se da potakne Adelinu samosvijest. Gospodin e se doista ponositi vama. Sigurno hoe.
Oh, boe! Adam! Adele je drhtala i strah joj se poput otrice zario u srce. Mora sii i
ponaati se dolino, dostojanstveno i armantno, jer e je inae stii Adamov gnjev,
unititi je. Promatrala je svoj lik u zrcalu i odjednom ga je vidjela objektivno, kao da
promatra neznanku. Bio je to lik prekrasne ene. Sinulo joj je. Mora se sakriti iza maske
ljepote, pa e sve zavarati. I Adama.
Osmijeh je jo vie uljepao njezino lice, a u njezinim sjajnim oima zaiskrila su
srebrna svjetla. Poravnala je donji dio haljine i lagano se okrenula. - Spremna sam,
Emma - rekla je umiljatim glasom.
- Da poem s vama, gospoo Fairley?
- Ne, hvala. Mogu i sama - odgovori Adele vrstim glasom. Krenula je lakim
koracima kroz salon, pa izila na hodnik ba kad je ura, poduprta porculanskim
lavovima, otkucala puni sat.

153
Bocca

daa

16

Veera je dosad bila izuzetno uspjena, pomisli Adam Fairley s dubokim olakanjem i
velikim zadovoljstvom. Naslonio se na stolici na elu stola, smjekao se u sebi, te
prouavao goste i blistav prizor to se pruao pred njegovim oima.
Blagovaonica je bila previe kiena, ali je u njoj ipak bilo neeg impresivnog,
nekakve jedinstvene elegancije, zahvaljujui lijepom antiknom pokustvu iz doba
Jamesa I, umjetnikim slikama, aubussonskim tapiserijama i brojnim grbovima. Visoki
zidovi bili su obloeni crvenom spitalsfieldskom svilom, a visoki izrezbareni stolci iz
doba Jamesa I oko dugog stola bili su prekriveni crvenim denovekim barunom, od
kojeg su bile i draperije na prozorima. Oslikano flamansko staklo u srednjoj zakrivljenoj
nii zorno je prikazivalo rodoslovlje obitelji Fairley, koje se ponavljalo na obiteljskom
grbu izvezenom na tekoj svili to je visio iznad velianstvenog kamenog kamina. Lijepi
viltonski sag, posebno istkan za goleme dimenzije te prostorije, prekrivao je pod, a na
njegovu runu s barunastom arom ponavljala se ista topla boja svile na zidovima. Na
treperavu svjetlu mnogih svijea soba je poprimila blage tonove koji su smekali njene
velianstvene i intenzivne boje, pa se ni visoki, bijeli kasetirani strop nije doimao tako
uplje na refleksu ruiastog svjetla koje se odbijalo od zidova.
Atmosfera je bila oputena i prijateljska, gotovo razigrana, i inilo se da se svi
osjeaju ugodno. Prolo je mnogo vremena otkako je Adam uo amor vedrog razgovora
i smijeh kako odzvanjaju od tih starih zidova, i to ga je ispunilo osjeajem takva
zadovoljstva da se gotovo zaprepastio. Isprva je bio vrlo nervozan. Strepio je, posve
normalno, jer se sjeao Adelinih prijanjih predstava, i prikrivao strah, pa se nije mogao
opustiti i sva su mu osjetila bila napeta u oekivanju neprilika. No, kako je veera
prolazila bez incidenata, napetost je popustila i poeo se oputati. Povremeno bi se
udio to je depresija, koja je polako jenjala u posljednjih nekoliko tjedana, odjednom
nestala kao udom. inilo mu se kao da mu je netko skinuo veliki teret s lea, pa se
osjeao slobodnim, tovie bezbrinim.
Podigao je kristalnu au sa ampanjcem, koju je Murgatroyd upravo napunio, i stao
ga pijuckati, uivajui u njegovoj pjenuavoj hladnoi. Jela su bila izuzetno ukusna, vina
izvrsna, a Murgatroyd i Emma obavili su svoju dunost neobino savjesno poput
uhodana para naviknuta na takve komplicirane i savrene veere. Znao je da to ne moe
pripisati sluaju. Olivijino struno planiranje i njezin savreni ukus isticali su se
posvuda.
Zagledao se du stola prekrivenog snjenobijelim platnom sve dok mu se pogled
nije zaustavio na Adeli. Briljivo ju je promatrao cijelu veer, i njezino ga je ponaanje
prilino iznenadilo. Bila je armantna i paljiva prema gostima, pa je izgledala, barem
izvana, poput ene kakva je bila nekada. Izgledala je fantastino. Promatrao ju je, krijui
ironiju, kako bezono koketira s Bruceom McGillom koji je bio njome oaran. Adele je
oito imala glumakog dara. Nastup joj je nedvojbeno bio velianstven. Bruce je doao
prije ostalih gostiju radi razgovora o poslu, i kad su polako prolazili predvorjem, ona se
iznenada pojavila na vrhu stubita. Osjetivi da su je opazili, zastala je poput glumice na
srednjem odmoritu i na trenutak se vrsto uhvatila za stup, a zatim je doleprala
stubama poput Afrodite koja silazi s neba. Bruce je zinuo i naas ostao bez rijei, pa je
Adamu izgledao poput aka na pozornici. Zapanjeni se izraz jo zadrao na Australevu

154
Bocca

daa

licu. Sjedio je Adeli slijeva i posvetio joj svu svoju panju, a Adelin zvonki smijeh dopirao
je do Adama. Paljivo ju je pogledao po tko zna koji put. Uza svu ljepotu kao da nije
pripadala ovom svijetu. Snjena kraljica. Koju ne smije nikada dotaknuti.
Pogled mu je skrenuo prema Oliviji koja je sjedila pri sredini stola. Isticala se
posebnom samosvijeu svojstvenom enama iz gornjih slojeva engleskog drutva,
uvijek tako leernima, koje vladaju sobom i situacijom, sjedile na konju ili za sveanom
veerom. Izgledala je divno kao i Adele, ali ne tako krhko. Bila je vrlo elegantna u plavoj
veernjoj haljini s velikim izazovnim izrezom oko vrata, premda ne tako smjelim kao na
Adelinoj haljini. Ogrlica od safira priljubila joj se uz vrat poput prstena modre vatre, isti
dragulji sputali su se u nizu kuglica s njezinih malih uiju, a odgovarajue narukvice
uvijale su joj se oko prekrasnih ruku. Mirno je sluala svog partnera za stolom, vedra i
spokojna lica. Trnoruica koja eka da je probude, pomisli Adam, iznenadivi se to mu
je takva udna pomisao pala na um. Bilo mu je vrlo toplo i pomalo neugodno, pa je
pijuckao hladni ampanjac i, da bi se rastresao, stao promatrati druge ene preko ruba
svoje ae. Adele i Olivia svakako zasluuju najvie priznanja za eleganciju i ljepotu,
zakljuio je.
Uhvatio je Olivijin pogled. Njeno mu se osmjehnula i nagnula glavu prema vratima
blagovaonice. Kimnuo je, shvativi da bi veeru trebalo zavriti.
Dao je znak Murgatroydu koji mu je ustro priao.
- Nadam se da ste stavili pie i cigarete u biblioteku, Murgatroyde.
- O da, jesam, gospodine. Najbolje francuske konjake, porto i Benedictine, te kotski
i irski viski, kao i uvijek. Gospoa Wainright mi je naredila da stavim posluavnik s
piem i u salon za dame.
- Izvrsno, Murgatroyde. - Adam se zatim obratio svojim goama koje su sjedile do
njega za stolom. - Znam da e nas dame ispriati ako ih neko vrijeme prepustimo same
sebi - rekao je smijeei se. Odmaknuo je svoju stolicu i pogledao oko stola. - Hoemo li
prijei u drugu sobu, gospodo? - rekao je ustajui. uo se amor pristanka, a zatim su
mukarci, jedan po jedan, askajui, poli za Adamom iz blagovaonice.
Kad su uli u biblioteku, Bruce McGill uzeo je viski i sodom od Murgatroyda i uputio
se prema kaminu. Visokom i mravom Bruceu McGillu bilo je blizu pedeset godina, a
gegao se u hodu poput ovjeka koji je cijeli ivot proveo u sedlu. Gusta i kovrava smea
kosa uokvirivala mu je krno lice koje je automatski pobuivalo povjerenje, naroito u
ena. No, najvie je privlaio panju vedrinom i poletnou.
Priao je Adamu i rekao: - U tvoje zdravlje, prijatelju, i za dugu i uspjenu poslovnu
vezu. - Nasmijao se od uha do uha, veselo trepui oima. - Mislim da ne treba posebno
naglaavati da e nae prijateljstvo biti ugodno. - Kucnuo se s Adamom.
- I u tvoje, Bruce. - Adamu se Bruce McGill neobino svidio, premda u poslovnim
pitanjima nije bio nimalo popustljiv. McGill je bio otvoren i poten, a Adam je cijenio te
osobine, jer su i njemu bile svojstvene. - Znai idui tjedan putuje u prijestolnicu poto
si obavio posao u Yorkshireu. Koliko e ostati u Londonu?
- etrnaest dana. Plovim za Sydney poetkom svibnja. - eljno je pogledao Adama. Ima li izgleda da se vidimo u Londonu, Adame? Moe li doi na nekoliko dana? Mogli
bismo zajedno na veeru, u kazalite, malo se zabaviti. Imam ondje nekoliko vrlo
zgodnih prijateljica i mislim da bi ti bilo drago da ih upozna. - Zastao je i namignuo. Vrlo su zabavne, ako smijem primijetiti.
Adam je zahihotao i odmahnuo glavom. - Premda mi tvoj poziv zvui vrlo
primamljivo, mislim da u ovom trenutku ne bih smio biti odsutan iz vunare. Moramo
izvriti nekoliko hitnih narudbi, i ne mogu sav teret uprave prepustiti Wilsonu.

155
Bocca

daa

Potreban sam mu. Oprosti, ali moram odbiti tvoj prijedlog, Bruce. Moda idui put kad
doe.
- Bio si mi izvrstan domain prilikom posjeta Jorkshireu u posljednjih nekoliko
mjeseci. Kad ve govorimo o gostoljubivosti, ako te ne mogu nagovoriti da bude moj
gost u Londonu, mogu li te nekako namamiti da doe jo ove godine u Australiju?
Doista bih volio da posjeti Dunoon.
- Lijepo od tebe, prijatelju - ree Adam. Zamisao mu se sviala. - Moda bih i mogao.
Doista, moda i bih.
- Uivao bi. To ti obeavam. Ondje ivimo samo ja i moj sm Paul na ovarskoj farmi u
Coonambleu, a naravno i radnici. ena mi je umrla prije tri godine. No, imam dobru
domaicu, pa emo se pobrinuti da ti bude ugodno. Mogli bismo i neko vrijeme provesti
u Sydneyju. To je zanimljiv grad, iako nije tako rafiniran kao London. - Uutio je, pa
uhvatio Adama za ruku: - Sluaj, imam jo jednu ideju. Zato ne razmisli o kupnji zemlje
u Australiji, Adame? Zna, bio bi to dobro uloen novac. Mogao bi razmisliti i o vlastitoj
maloj farmi ovaca. Naao bih ti dobre radnike, a i nadgledao posao dok te nema. Postao
bi sam sebi dobavlja, ha?
Adam ga zamiljeno pogleda. - Tvoj prijedlog svakako zasluuje panju, Bruce, a o
putovanju u Australiju ozbiljno u razmisliti. Obavijestit u te to sam odluio. - Adam je
izvukao depni sat i pogledao ga. - Hajdemo jo neto popiti, a onda emo se prikljuiti
damama u salonu prije no to se previe uznemire.
- Dobra ideja. Usput, estitam ti na eni, Adame. Vrlo je lijepa i zabavna. Ba si
srekovi.
- Daaa... - odvrati Adam jedva se nasmijeivi. Kad bi samo znao. Kad bi samo znao,
razmiljao je gorko dok su prolazili kroz biblioteku.

156
Bocca

daa

17

- Trebate li jo neto, gospodine? - upita Murgatroyd. Gosti su ve davno bili otili, Adele
i Olivia povukle su se u svoje sobe, a Adam je ostao sam u biblioteci.
- Ne, hvala vam, Murgatroyde. No, da ne zaboravim, htio bih vas pohvaliti zbog toga
to ste veeras izvrsno obavili svoju dunost. Neobino sam zadovoljan i vama i
Emmom. Molim vas, prenesite joj moje rijei i zahvalnost.
- U redu, gospodine - ree Murgatroyd, kojemu to nije bilo ni na kraj pameti. - I
mnogo vam hvala. Ba vam hvala, gospodine.
Adam je uzeo konjak i sodu to mu ih je pripremio Murgatroyd i, ljubazno mu
kimnuvi glavom, uputio se u svoju sobu. Vatra je ve gorjela u kaminu i veselo
plamtjela, pa je Adam zadovoljno pourio k njoj. Stajao i kao i obino, leima okrenut
prema vatri, rairio duge noge i uivao u toplini to se irila iz klada koje su brzo gorjele.
Zurio je pred sebe, pomalo rastreseno, ozbiljna lica, s jo netaknutim piem u ruci,
obuzet svakakvim mislima.
Njegova je spavaa soba bila spartanski stroga, zidovi su bili bijeli i neukraeni, a
visoki su strop presijecale tamne grede. Na ulatenu podu nije bilo niega. Osim tekih
zavjesa tamnocrvene boje i lijepo uokvirenog portreta njegova oca iznad kamina, u sobi
nije bilo nikakvih luksuznih predmeta ni ukrasa uobiajenih u bogatakim kuama.
Podsjeala je na oficirski stan. Malobrojni osobni predmeti, etke od bjelokosti na
toaletnom stoliu, te olovke, pera i papir na pisaem stolu, bili su poslagani vojniki
precizno i uredno kao da ekaju inspekciju pretpostavljenog. Jedini ustupak udobnosti
bio je veliki konati naslonja pokraj kamina. Meutim, Adama je privlaila upravo ta
jednostavnost, jer se u njoj mogao odmoriti od naikanih soba u prizemlju. U toj sobi,
kao i u biblioteci, osjeao se mirno i oputeno. To su bila njegova tiha unutarnja svetita
u kojima je mogao zbaciti svakodnevni teret, neometan u samoi.
Meutim, soba mu se iz nepoznatog razloga veeras inila stranom i, tovie,
pustom usprkos toplom sjaju plamena i difuznom svjetlu stare petrolejke na stolu do
uska kreveta. Ogledao se razdraljivo i napeto, neobino uznemiren. Poeo je koraati
sobom, uzbuen kakav ve godinama nije bio. Bio je izvan sebe, ali nije znao zato.
Odjednom mu je postalo uasno vrue. Povukao je barunastu kravatu s vrata i
uurbano je odvezao. Usplahireno je hodao gore-dolje, ali je nakon deset minuta
suludog koraanja zastao pokraj kamina, ugrabio au i iskapio konjak sa sodom u
nekoliko brzih gutljaja.
Ponovno se osvrnuo, pa rukom rastreseno proao kroz kosu. Bio je skuen,
zarobljen u ta etiri zida. Ali, dobrovoljno si zarobio sama sebe, Adame Fairley, pomislio
je prijekorno. Nisi li? Ironino se nasmijao. Sam je sebi podigao sarkofag. Zidovi kao da
su mu zloslutno prijetili. Suavali su se, zaguit e ga, mora pobjei. Priskoio je vratima
i silovito ih otvorio. Zakoraio je u slabo osvijetljeni hodnik i stao se brzo sputati
stubitem. Naglo je otvorio vrata biblioteke. Mjeseina je prodirala u sobu, pa mu nije
bilo do paljenja svjetiljke. Priao je ormaru od orahovine i drhtavim rukama natoio u
au veliku koliinu konjaka. Iskapio ga je i u urbi se polio po naboranoj maneti svoje
koulje. Natoio je jo jedan. Ruke su mu se i dalje nekontrolirano tresle.
Stao je pokraj ormara od orahovine i pokuao se smiriti. Ipak je naposljetku poeo
normalnije disati, lupanje srca mu se smirilo, a osjeaj tjeskobe polako je nestajao. Zato

157
Bocca

daa

sam veeras tako usplahiren? Zaboga, to mi je? Osjeao se neizrecivo osamljenim i

oajnim. Silno mu je bio potreban razgovor s nekim. S prijateljem koji bi ga razumio. No,
nije imao prijatelja u toj tmurnoj kui bogu iza lea. Osim Olivije. Naravno! Olivia! Ona je
bila mudra i suosjeajna. Poi e i porazgovarati s njom. Ona e sasluati njegove
nevolje, pametno i strpljivo. Odmah e poi k njoj. Smjesta. Iziao je iz biblioteke.
Preskakao je po dvije stube, prtei od nove energije stopljene s osjeajem olakanja pri
pomisli na razgovor s Olivijom, pri pomisli na rastereenje. Stigao je na srednje
odmorite kad je stara zidna ura u predvorju otkucala dvanaest sati. To ga je navelo da
naglo stane. - Budalo - promrmljao je. Ne moe u to doba ii k Oliviji. Bilo bi to
neoprostivo ometanje njezina mira. Sada je ve bila u krevetu i najvjerojatnije je
spavala. Nastavio se polake uspinjati stubama. Noge su mu izgubile gipkost, ramena se
povila.
Zastao je na vratima svoje sobe i ve stavio ruku na kvaku, a zatim je, protiv volje ali
vrlo odluno, produio hodnikom prema Olivijinoj sobi, voen nekom silom, mnogo
jaom od njega samoga. Traak svjetla prodirao je ispod njezinih vrata. Polet mu se
vratio. Dao mu potrebnu hrabrost. Prije negoli je stigao pokucati, vrata su se irom
otvorila i bujica svjetlosti preplavila je mrani hodnik. Adam se na trenutak preplaio,
svjetlost ga je zaslijepila, pa je trepnuo. Olivijina silueta ocrtavala se na svjetlu to je
sjalo iza nje. Njezino vitko tijelo doimalo se nezemaljski, gotovo nestvarno. Nije vidio
izraz njezina lica, jer ga je sama zasjenjivala.
Zurio je u nju, ne mogavi izustiti ni rijei.
Olivia je irom otvorila vrata i bez rijei se odmakla da ga propusti u sobu. Uao je u
nekoliko dugih koraka i, usprkos priroenoj uglaenosti i armu, ozlojeeno utvrdio da
mu se jezik zavezao. Nije imao pojma to da joj kae. Sve prijanje misli isparile su mu iz
glave. Olivia je tiho zatvorila vrata i naslonila se na njih, njeno ga promatrajui. Adam je
nervozno stajao do vrata, nadvisujui Oliviju, suhih usta. Radoznalo je digla pogled
prema njemu.
Adam se napokon nakaljao od neugodnosti. - Oprosti to sam tako kasno upao u
tvoju sobu, Olivia - poeo je, muei se da se dosjeti vjerodostojnog objanjenja. Duboko
je udahnuo. - Nisam... nisam... mogao spavati, pa sam poao dolje po pie. - Pokazao je
au u ruci i pokajniki se nasmijeio. - Vraajui se u sobu, sjetio sam se da ti se nisam
zahvalio to si se pobrinula da dananja veera bude tako uspjena. Doista cijenim sve
to si uinila.
- Ah, Adame, molim te - srdano uzvikne Olivia. Zna i sam da oboavam zabave.
Beskrajno sam u tome uivala.
- Ipak, bio bih doista nezahvalan kad ti ne bih odao priznanje - odvrati Adam. Poeo
je lake disati. Takoer je odahnuo to je donekle vjeto uspio opravdati drsku povredu
njezina mira.
Olivia je utjela i samo ga upitno gledala. Malo se namrtila, a njezine oi, intenzivno
plave i pronicave, nisu silazile s njegova lica. Mnogo je popio, ali nije pijan, pomislila je.
Potpuno vlada sobom. Savren dentlmen, kao uvijek.
Pod njezinim upornim pogledom Adam je postao i to kako svjestan svog neurednog
izgleda. Bilo mu je neugodno kad je opazio da nema sako, a jo vie kad je zamijetio
svoju napola raskopanu koulju i razvezanu kravatu to mu je visila oko vrata. Stao je
nespretno radford pipati po koulji da je zakopa, ali bez uspjeha. Srameljivo se
nasmijeio. - Pa, bit e bolje da odem, draga. Ne elim te vie smetati. Ne bih se usudio
upasti da nisam vidio svjetlo.

158
Bocca

daa

- Uinilo mi se da ujem nekoga na hodniku - rekla je, ali nije dodala kako je
naslutila da je to on.
Adam je nesigurno poao k vratima. Olivia se nije ni pomakla da ih otvori. Ostala je
naslonjena na njih, mirna lica, izvana pribrana, ali joj je srce treperilo, i odjednom ju je
zapljusnuo val straha. Dugo su utjeti, sve dok ga nije pogledala i tiho mu rekla: - Ne idi,
Adame. Molim te, ostani i porazgovaraj malo sa mnom. Uope nisam umorna. itala sam,
kako i sam vidi. - Rukom je pokazala novine na stolu pokraj sofe. - K tome jo i tvoj
ugledni dnevnik - dodala je nadajui se da joj glas zvui leerno. Kad nije odgovorio,
brzo je dodala: - Ako ne eli poi na poinak...
- Ne, ne, ne elim - odluno ju je prekinuo. Opazivi daje postao preglasan zbog
tjeskobe, obratio joj se tiim glasom. - Zapravo, uivao bih u razgovoru s tobom, Olivia.
Ni meni se ne spava. Valjda zbog svih tih poticajnih razgovora veeras - promrmljao je i
nervozno se nasmijao. - Ako si sigurna da te ne odvlaim od kreveta.
- Ne, zaista. Sjedni ovdje do kamina, Adame, i udobno se namjesti - rekla je Olivia i
laganim koracima pola prema vatri. Strepnje su popustile. Prola je tako blizu njega da
je osjetio daak njezina parfema, laganog i primamljivog. Zaboravio je naziv, ali se
zamamni miris zadrao u njegovim nosnicama.
Adam ju je polako slijedio do kamina. Olivia je sjela na sofu. Mogao je posve
prirodno sjesti pokraj nje, ali to nije uinio. Paljivo je izbjegao sofu i sjeo u oblinji
naslonja.
Olivia se smjestila na jastuie, poravnala suknju, pa pogledala Adama i nasmijeila
mu se. U tom smijeku bilo je toliko ljubavi da je Adamu stalo srce. Ukoeno se zagledao
u nju. Bila je skinula veernju haljinu i presvukla se u lepravi svileni ogrta s
istonjakim arama. Jo mu nikada nije bila tako lijepa premda ju je poznavao dvadeset
godina.
Oborio je pogled osjetivi da zuri u nju, stisnuo je usta i zapiljio se u pie, a zatim
automatski primaknuo au ustima. Zaprepastio se zamijetivi da mu ruka dre.
Oliviji nije promakla njegova nervoza. Kad bih barem neto mogla uiniti, pomislila
je, da se opusti, da mu bude ugodno, moda bi onda ostao. - Veeras je bilo divno, Adame
- rekla je.
Trgnuo se. - to si uinila od Adele veeras? - upitao je prilino otresito i nastavio
istim tonom: - Bilo mi je drago kad sam je vidio onako pribranu. - Zatim mi je sinulo, u
salonu poslije veere, da je bila tako normalna da je izgledala gotovo... ovaj...
abnormalno.
Olivia je oprezno pogledala Adama. - Uvjerena sam da je glumila jednu od svojih
uloga, Adame. Katkada to ini, zna, kad se mora suoiti sa situacijom koju smatra
tekom. Mislim da se samo tako moe druiti s ljudima. Uvlai se u sebe, pa stavlja
masku da sakrije prave osjeaje.
Adam se zamislio nad njezinim rijeima. - Zna, mislim da ima pravo, Olivia - rekao
je. - Upravo to. Kako si to otkrila?
Nasmijeila se. - Napokon, ona je moja sestra. - Tuno je uzdahnula i stresla glavom.
Odavno je zapazila Adeline duboke unutarnje sukobe, njezinu nesposobnost da stvori
vrstu vezu s nekim, pogotovu s Adamom. Ponovno je uzdahnula. - Doista joj
pokuavam pomoi otkako sam u Fairlevju, ali ona je plaha, a povremeno i vrlo
naprasita, pa mi nije nimalo lako. - Nagnula se prema njemu i nastavila: - Zna li da je
nepovjerljiva prema meni, Adame, ma kako to udno zvualo.

159
Bocca

daa

- Nije to nimalo udno. Takva je i prema meni ovih dana - odvrati Adam. - Zapravo
mi je ao to o Adelinu zdravlju nisam s tobom razgovarao jo u veljai kad si dola. No,
nisam te htio neopravdano uznemiravati. Ipak ti moram priznati da sam se lani malo
zabrinuo za nju. Njezino je ponaanje bilo tako neobino da...
Zastao je traei prikladnu rije, pa nastavio: - Njezino je ponaanje zapravo bilo
prilino iracionalno. Ne znam kako da ga drugaije opiem. Meutim, stanje joj se doista
popravilo u posljednjih est mjeseci, pa te nisam htio nepotrebno uzrujavati. - Stidljivo
joj se nasmijeio. - A ti si imala pune ruke posla otkako si dola u ovo zaputeno
kuanstvo.
Olivia se pomakla na sofi i prebacila nogu preko noge. Suosjeala je s njim. Izgledao
joj je tako djeaki i ranjivo. - Mogao si sa mnom porazgovarati, Adame. Lake je nositi
teret ako ga s nekim podijeli - rekla je suutno. - Naravno, znam da ti Andrew Melton
mnogo pomae. Rekao mi je da s njim povremeno razgovara o Adeli. Kad sam ga
posljednji put vidjela, priao je o njoj ohrabrujue i vrlo optimistiki... - Olivijin je glas
zadrhtao, pa je zautjela.
Adamovo se lice skamenilo, a u njegovim svijetlim oima pojavio se neizrecivo
hladan izraz. Pripalio je cigaretu i zagledao se pred sebe. Bojao joj se pogledati u lice. Kojom si prigodom vidjela Andrewa Meltona? - upitao ju je.
Izrekao je to tako oporim glasom da se Olivia zaprepastila. - Pa, bio je na mnogim
mojim veerama u Londonu, a nekoliko puta me pozvao u kazalite i na koncert - rekla
je mirno, iznenaena njegovim ponaanjem. - Naravno, pitao me za Adelu. Valjda ne
misli da mi je Andrew odao nekakvu povjerljivu informaciju? - Kad nije odgovorio,
nepopustljivo je nastavila. - No?
Adam se nije obazirao na njeno pitanje. Jedva je obuzdavao gnjev. - Znai, esto si se
sastajala s Andreworn - ree naposljetku napetim glasom.
- Zar u tome ima neeg nedolinog, Adame? to prijateljujem s Andrewom? Nisi li
nas ba ti upoznao? A sada kao da to uope ne odobrava.
- Ne, nema nita loe u tome to se s njim via, naravno. I nemam nita protiv
rekao je tiho.
O, da, ima, pomislila je Olivia, premda jo nije mogla dokuiti razlog. On i Andrew
bili su najprisniji i najstariji prijatelji. Naslonila se na sofu i sklopila ruke na krilu, nita
ne govorei. Nije ga htjela vie uzrujavati.
Adam nije vie izdrao. Morao ju je pogledati. Oi su im se susrele. Razabrao je
nijema pitanja, zbunjenost i bol na njezinu licu. Usne su joj se razdvojile kao da e
progovoriti, ali nije izustila ni rijei. Nevjerojatno je lijepa pomislio je. U tom trenutku
bila je tako krhka, tako ranjiva. Srce mu je zadrhtalo, i dok joj je gledao u oi, plave
poput cvijeta estoslavice, odjednom ga je preplaviti neobina enja. eznuo je za tim
da je zagrli, vrsto privine, zamoli za oprotenje to je bio grub, izbrie poljupcima tu
tugu s njezina lica. Svojim poljupcima. Zapanjio se.
Odjednom mu je sinulo. Shvatio je s velikim zaprepatenjem ali vrlo jasno zbog ega
je toliko uzrujan, napet i uznemiren. Naglo se dignuo i uhvatio za okvir kamina. Budalo
jedna, pomisli. Ba si prava budala. Ljubomoran si. Maloprije si bio ljubomoran na
Brucea McGilla kad se vrtio oko Olivije. Ljubomoran si i na Andrewa Meltona, jer je
slobodan i moe se oeniti kojom god enom hoe. Bit e ljubomoran na svakog
mukarca koji je bude gledao. Ljubomoran si jer je eli za sebe.
Osjetio je kako mu krv navire u lice. Bilo mu je muno, i pomislio je kako joj vie
nikada nee moi pogledati u lice a da ne otkrije svoje osjeaje. Dok je zamiljeno zurio u

160
Bocca

daa

kamin, postao je svjestan ae u svojoj ruci. Kao kroz maglu primakao ju je hladnim
usnama i naduak ispio konjak.
Premda je Adamova reakcija na to iznenadno saznanje bila estoka, ipak nije izbila
na povrinu. eljeznom voljom uspio je sauvati pribranost, to je, s obzirom na
okolnosti, bilo zaista prilino neobino. Usprkos tome, Olivia je sve tee podnosila tiinu
to je zavladala u sobi, pa je vie osjetila nego vidjela njegov nemir, jer je sakrio lice od
nje. Neto ga mui, pomislila je. Pokuala je pogoditi razlog, ali uzalud. Sjedila je vrlo
mirno i ekala nadajui se da e joj se povjeriti. Pogledala ga je ispod oka i zatomila
poriv da prui ruku i pogladi ga kako bi ga utjeila. A tada je pomaknuo glavu, pa je
jasno vidjela njegovo lice. Bilo je ukoeno, a usne blijede, gotovo bijele. Jednom se
rukom uhvatio za okvir kamina, a miii na licu poeli su mu poigravati.
- Adame! Adame! udno izgleda. to ti je, zaboga? - uzviknula je.
Nejasno je uo njezin glas. vrsto je zaklopio oi, pa ih brzo otvorio. - Nita mi nije.
Sve je u savrenom redu - rekao je otresito. Mora izii odavde. Smjesta. Prije negoli
osramoti svoje ime. Napravi od sebe budalu. No, nije se maknuo i morao je maloduno
sebi priznati da se i ne moe maknuti. Ipak, morat e svakako otii. Ne smije
zloupotrijebiti njezin poloaj u ovoj kui, iskoristiti njezinu ranjivost pod svojim
krovom. Poao je prema vratima poput mjeseara.
- Adame! Kamo e? - povikala je Olivia za njim i digla se. Lice joj je bilo sivo, a glas
joj je drhtao kad ga je upitala: - Jesam li te neim uvrijedila, Adame?
Polako se okrenuo i pogledao joj ravno u oi. Opazio je zabrinutost na njezinu licu,
uzrujanost u oima, i bio je ganut onako kako nije godinama bio. Kako bi me ikada mogla
uvrijediti, ljubavi, pomislio je. Jo jednom osjetio je silan poriv da prui ruke prema njoj i
vrsto je zagrli. Guio se. - Nisi rekla ni uinila nita to bi me uzrujalo, Olivia - odgovorio
je to je mirnije mogao, trudei se da se pribere.
Oklijevao je, i u tom trenutku popustio. Vie mu nije bilo spasa.
- Samo sam htio poi u biblioteku po konjak i cigaru - slagao je. Dok je govorio, znao
je da ne moe otii od nje, da je ne moe ostaviti samu sve dok iz njezinih oiju ne
nestane izraz straha i zbunjenosti.
- Imam ovdje bocu konjaka - rekla je i pokazala na stoli. - Na alost, nemam cigara.
Ima, dakako, mnogo cigareta. - Ne ekajui njegov odgovor, uzela je au koju je ostavio
na okviru kamina i uputila se prema stoliu do prozora.
Zakoraio je prema njoj i uzeo joj au. Pri tom joj je dotakao ruku i osjetio kako mu
tijelom prolaze trnci. - Molim te, Olivia, sjedi. Sam u natoiti - rekao je odluno. Njeno
ju je zadrao na sofi. inilo mu se da mu je njezino tijelo opeklo prste kroz tanku svilu
haljine.
Stao je pokraj stolia, okrenuvi joj lea, i vrsto stiskao grlo kristalne boce. Sklopio
je oi. Boe moj, boe. Ljubim je. Ljubim je. Ljubim je ve godinama, govorio je u sebi.
Kako to prije nisam shvatio? elim je. Boe, koliko je elim. elim je vie no to sam ikad
elio neku enu, vritala su sva njegova raspaljena ula. Ali, ne moe je imati, govorio
mu je tih unutarnji glas negdje iz prikrajka due. Ruka mu se stezala oko boce. Mora
obuzdati sebe i svoje osjeaje. Ne smije je dovesti u nepriliku ili je uplaiti. Mora se
ponaati normalno, kao i uvijek u njezinoj prisutnosti i kao astan ovjek.
- Smijem li otvoriti prozor, Olivia? Ovdje je strano vrue - izustio je poslije tko zna
koliko vremena.
- Samo izvoli - mirno odgovori Olivia. Straha je nestalo, ali ju je njegovo ponaanje
jo zbunjivalo.

161
Bocca

daa

Pratila je Adama zabrinutim pogledom dok je prilazio prozoru. Pruio je ruke preko
stola da otvori prozor, i tijelo mu se savilo, svilena se koulja napela na irokim leima i
ramenima, pa se kroz tanku tkaninu jasno nazirala njegova izuzetna tjelesna graa i
miii koji su se zatalasali kad se gipko prignuo. Mili moj, pomislila je. Ljubavi moja. Bol
to ju je osjetila u srcu prenijela se i u njene oi koje su poprimile jo tamniji ton.
Stao je pokraj prozora i duboko udahnuo, a zatim uzeo kristalnu bocu i dvije ae,
pa sve to donio do sofe. - Kako bi bilo da mi se pridrui? - rekao joj je staloeno,
smijeei se. - Nije uitak piti sam. - Natoio je dva konjaka i pruio joj jednu au.
- Hvala ti - rekla je uzvraajui mu osmijeh.
- Oprosti mi to sam maloprije bio grub ree Adam sjedajui. - Nisam smio dopustiti
da me svladaju brige kad me ve podnosi u te kasne sate. - Ispruio je svoje duge noge i
zavalio se u naslonjau. Lupanje u glavi mu je popustilo, a napetost u grudima gotovo
nestala. Razmiljao je samo kako da se iskupi kod nje i kako da je smiri.
- Ne mora se ispriavati, Adame. Osim toga, uvijek u biti tu ako se treba izjadati rekla je tiho i beskrajno njeno.
- Da, znam, Olivia - odgovorio je. Prignuo se i uzeo pie sa stola. Koulja mu se
otvorila otkrivajui prsni ko obrastao svijetlim maljama. Promatrajui ga prodorno
preko ruba ae, Olivia osjeti kako je iznenada i Radford oblijeva rumenilo. Srce joj je
zastalo. Brzo je spustila pogled.
- Ne brini, neu te vie muiti svojim tegobama - mirno je nastavio Adam. - Pogotovu
ne poslije tako ugodne veeri. Zna, ova kua se sve do veeras pretvarala u pravu
grobnicu. Nije vie bilo ni smijeha, ni zabave, ni radosti. Odsada e sve biti drugaije uzviknuo je. Pripalio je cigaretu, iznenada osjetivi zanos.
Olivia ga je paljivo promatrala. U Adamu je vidjela sve osobine kojima se najvie
divila i potovala ih. Njegova inteligencija i kultura stalno su se iznenaivale. Pogled joj
se zadrao na njegovu lijepom licu. Tako je izuzetan i dostojanstven, pomislila je. Ima
prekrasne oi. Krupne, izraajne i blistave. Toliko drugaije od oiju njezina mua.
Njegove su bile sitne, crne i duboko usaene. Charlesa su svi smatrali lijepim
mukarcem. Ona ga je smatrala previe krupnim i mrkim, pa joj nije bio privlaan.
Uope nije voljela Charlesa. Taj je brak bio djelo njezina oca.
- to bih dao da znam to misli - ree Adam napeto je gledajui, potpuno svjestan
njezine zamiljenosti.
Olivia se trgnula iz sanjarenja, pa je, zateena, rekla: - Razmiljala sam o Charlesu.
- Ah, tako. - Znai, o njemu. Adam se zagledao u vrh cipele da prikrije izraz u svojim
oima. Morao je sebi iskreno priznati da je bio ljubomoran i na Charlesa.
- Jesi li sretna, Olivia? - upita je tiho. - esto o tome razmiljam u posljednje vrijeme.
- Naravno da sam sretna - uzviknula je. Zamilja li on... Vjeruje li on doista da ona
eli za Charlesom? - Zato misli da nisam sretna?
Osmijeh mu je lebdio na usnama. - Zapravo, ne znam. Valjda zato to si sama. Jo si
mlada, a k tome i lijepa. Siguran sam da ima jo udvaraa osim Andrewa Meltona. Pokuao se nasmijati. - Promatrao sam i Brucea McGilla kako te veeras guta oima, a ne
sumnjam da ih ima jo koji se nadaju.
Prinijela je au ustima, ali nije oborila pogled. - Andrew nije moj udvara - rekla je.
- Samo dobar prijatelj. A ne zanima me ni Bruce McGill. Zapravo, ne zanima me nijedan
mukarac - uzviknula je malo ee. Osim tebe, mili, pomislila je, ali ti si mu moje
sestre, pa to nikada nee doznati.

162
Bocca

daa

Adam je nestrpljivo proao rukom kroz kosu. - Hoe li time rei da nisi razmiljala
o ponovnoj udaji? - uporno je nastavio.
- Ne, nisam, jer se ne kanim ponovno udavati. Nikada... - Olivia je zastala, a zatim
rekla: - Adame, meni je malo hladno. Hoe li, molim te, zatvoriti prozor?
- Odmah - rekao je i skoio.
Kad se vratio, Olivia se povukla na jedan kraj sofe.
- Molim te, sjedni do mene, Adame. Moram te neto pitati.
Nije mu preostalo drugo nego da se spusti na sofu. Nerado je to uinio, izbjegavajui
i najmanji dodir s njom.
- Da, Olivia? to si htjela, draga?
- Zabrinuta sam, jer si vrlo uzrujan, ili si barem bio. Znam da si rekao kako nee
veeras razgovarati o svojim problemima. Zar nema povjerenja u mene? - Nasmijeila
mu se to je njenije mogla. - Prijatelji ti mogu i te kako pomoi. Osim toga, ne volim te
gledati tunoga.
Adam se pitao kako da se izvue. Nije joj mogao otkriti pravi razlog maloprijanje
uznemirenosti. - Nema niega o emu bismo mogli razgovarati, Olivia - naposljetku je
rekao. - Pretpostavljam da sam zabrinut zbog djece, vunare i novina. Samo uobiajeni
svakodnevni problemi mukarca na mom poloaju. Ali, to nije nita ozbiljno - vjeto je
lagao.
- Zabrinut si i zbog Adele, nije li tako? - poticala ga je.
- Donekle - priznao je Adam, jer nije elio razmiljati o eni.
- Ne razbijaj glavu, molim te, zbog njezina zdravlja. Doista joj je bolje. Sam si mi to
rekao, a i Andrew se slae. Osim toga, ja sam ovdje da ti pomognem. Da ti sve olakam ree Olivia ohrabrujue.
- Ali, ti e otii za nekoliko mjeseci. Rekla si da se u srpnju mora vratiti u London.
- Oh, Adame, zna da u ostati sve dok me trebate.
- Doista? - Raspoloenje mu se naglo popravilo.
Nasmijeila se. - Da. Je li te to brinulo? Zna da sam rado ovdje. U Londonu sam
prilino osamljena, usprkos aktivnom ivotu i injenici da imam mnogo prijatelja. Adele,
djeca i ti... eto, vi ste mi sada jedina obitelj koju imam. - Nagonski je pruila ruku i stavila
mu je na koljeno, kao da ga tom gestom hoe utjeiti. - Ostat u u Yorkshireu sve dok
bude smatrao da sam vam potrebna.
Adam joj nije mogao odgovoriti. Mogao je samo gledati njezinu ruku. Bila je na
njegovu koljenu, meka, hladna i bijela, poput nepomine golubice. No, pekla ga je kroz
tkaninu hlaa poput vrueg elika. Osjetio je kako mu krv navire u vrat i prodire u lice.
Srce mu je bre zakucalo, pa je morao zagristi donju usnu da se obuzda. Podigao je
njezinu ruku da je spusti na njezino krilo, da izbjegne opasnost. Umjesto toga, stao ju je
polako stiskati. Osjetio je njezin drhtaj. Pogledao joj je u lice. Oi su joj bile vrlo tamne,
gotovo crne. I pune one neobjanjive tuge koju je tako esto zapaao u posljednje
vrijeme.
Olivia mu je netremice uzvratila pogled, a tada se trgnula zamijetivi neprikrivenu
udnju u njegovim oima, ulnost na njegovim poluotvorenim usnama, njegovo brzo
disanje. Bojala se. Ne Adama Fairleyja. Sebe. Njeno je izvukla ruku i polako se odmakla.
Licem mu je proletio patnikj izraz, a tada je, prije negoli se uspio obuzdati,
posegnuo za njezinom rukom i primaknuo je usnama. Rairio joj je prste i poljubio je u
dlan, pritisnuvi usta na njega. Sklopio je oi. inilo mu se da e eksplodirati.

163
Bocca

daa

uo je priguen krik. Otvorio je oi. Olivia je spustila glavu na sofu, a usta su joj
podrhtavala. Tanki mii podrhtavao joj je na tankom i bijelom vratu, a prsa su joj se
dizala i sputala pod svilenom haljinom. Pribliio joj se, zagledao joj se u oi i tek tada
shvatio pravo znaenje njezina tunog izraza. Nije to uope bila tuga. Bila je to bolna
enja, neprikrivena udnja - za njim. Nije vie bilo nikakve dvojbe. Izvan sebe od
uzbuenja, nagnuo se nad nju i poljubio je tako divlje da je osjetio njezine zube na
usnama. Zagrlila ga je. Ruke su joj klizile njegovim potiljkom, ramenima, kimom,
privijajui ga sve blie. uo je kako joj srce lupa do njegova. Drhtala je estoko kao i on.
Olivia se malo pomakla u njegovu naruju, pa je osjetio zahtjevni dodir njezinih
ruku na svojim golim grudima. Ljubio joj je kosu, lice i vrat i cijelo vrijeme mrmljao
njezino ime, nazivajui je svojom ljubavi, dragom, svojom jedinom ljubavi, govorei joj
rijei koje jo nikada nije rekao nijednoj eni. Kad mu je uzvratila istim izljevima ljubavi,
glas joj je drhtao od ljubavi i elje, pa se Adam jo vie uzbudio.
Odjednom se naglo otrgao od Olivije i ustao. Stajao je kraj sofe i samo je gledao, pa
su joj se oi rairile od nijemih pitanja.
Olivia se takoer zagledala u Adama. Lice mu se zaarilo od krvi to je navrla u
njega, oi gorjele, a cijelo tijelo drhtalo od neobuzdane strasti. Nije mogao skinuti oiju s
nje kao da je opinjen.
Svladan sve eom, neizdrivom udnjom koja se u njemu razbuktala nakon
mnogih godina suzdravanja to ga je sam sebi nametnuo, potaknut Olivijinom nita
manjom udnjom i raspaljen piem, Adam se vie nije mogao svladavati. Bez rijei ju je
podigao u naruje i ponio preko sobe.
Olivia se priljubila uz njega, vrsto ga zagrlila i zarila lice u meke vitice kose to mu
se kovrala na potiljku. Mirisao je na cigarete, konjak, Guerlainovu Cologne Imperiale i
na pravog mukarca. Osjetila je kako mu srce bjesomuno tue u ritmu s njezinim, pa ga
jo vre zagrlila.
U tom trenutku rasplinuli su se i posljednji ostaci njezinih principa i strogih pravila
po kojima je ivjela. Sve je otplavila snaga njihove strasti i udnje. Godinama zatomljeni
osjeaji napokon su se oslobodili, jer ih vie nrje mogla obuzdati snagom volje i razuma.
Bila je u naruju jedinog mukarca kojega je ikada voljela. Mukarca kojemu je oduvijek
pripadala, od prvog dana kad ga je upoznala. Sada joj je samo to bilo vano.
Noge su mu se tresle dok je kroio prema krevetu. Ne bih to smio raditi, pomislio je.
Ona je sestra moje ene. To se protivi svim pravilima moje vjere, odgoja, kodeksa asti.
Ne bih to smio raditi. To je grijeh, govorio je u sebi, a zatim pomislio: ali, ba me briga.
Njeno je poloio Oliviju na krevet. Naslonila se na jastuke gledajui ga, blijeda i
napeta lica, teko diui. Adam je sjeo na rub kreveta i nagnuo se nad nju, pa paljivo
otkopao ogrlicu i skinuo safire s uiju. Stavio ih je na noni ormari te rukama
obuhvatio njezino lice. Ljubio ju je dugo i strasno. Zatim se digao i brzo poao prema
vratima. uo je njezin glasni uzdah. Okrenuo se i pogledao je. Opazio je bol i zbunjenost
na njezinu licu, uas u oima.
- ekala sam te dvadeset godina - apnula je Olivia posve tiho, priguujui jecaj. - To
je pola moga ivota, Adame Fairley. Nee me valjda sada napustiti?
Adam je odmahnuo glavom. - Ne, neu te napustiti, mila. Nikada. Nikada vie.
Nije skidao oiju s njezina lica. Jednom je rukom zakljuao vrata, a drugom poeo
otkopavati preostalu safirnu dugmad na nabranoj svilenoj koulji.

164
Bocca

daa

18

Emma je sjedila za stolom u kuhinji Fairley Halla priivajui bijeli ipkasti ovratnik na
svilenu bluzu koju joj je poklonila Olivia Wainright zajedno s tamnozelenom pamunom
haljinom i debelim vunenim alom jarkocrvene boje. Sve su to bili dragocjeni dodaci
njezinoj oskudnoj garderobi, pa ovaj put Emma nije zaista mogla potisnuti privrenost
koju je osjeala prema Oliviji Wainright.
U prostranoj kuhinji bilo je ugodno i toplo. Vatra je veselo plamsala u ognjitu,
poslijepodnevno sunce prodiralo je kroz prozore i obasjavalo ih blistavim sjajem, a
cijela se prostorija kupala u svjetlu koje se odraavalo s bakrenih i mjedenih posuda i
zaustavljalo na poploenom podu, pa je i on izgledao kao pozlaen. Atmosfera je bila
iznimno mirna, jer je bila nedjelja. Murgatroyd je upravo otputovao u Pudsey da posjeti
sestru, a Annie, pomona slukinja, bila je gore u blagovaonici i prema Emminim
uputama postavljala stol za veeru. Vatra je huala, pucketala i itala gotovo u taktu s
tihim zvidanjem i hrkanjem bucmaste gospoe Turner. Kuharica se zavalila u stolicu
pokraj ognjita i zadrijemala. Kapa joj se nakrivila, a pune grudi zadovoljno su se dizale i
sputale dok je spavala snom pravednika. Jedini drugi zvuk bilo je kucanje sata, a
povremeno se uo tropot prozora kad bi ih uzdrmao vjetar. Premda je bilo sunano i
vedro, a nebo izrazito plavo, travanjski vjetar je estoko puhao.
Emma je poravnala svilu i podigla bluzu preda se, gledajui je zadivljeno. Njezinu
priroenom smislu za ukusne stvari i pronicavom pogledu nije promakla njezina
elegancija. Bila je gotovo nova, divne plave boje, poput neba, pomisli Emma pogledavi
kroz prozor. Poput maminih oiju, rekla je u sebi i odluila da je pokloni majci kad ode
kui u toku tjedna. Pomisao da moe majci dati neto tako lijepo ispunila je Emmu
neizrecivim zadovoljstvom, pa se njezino lice, inae ozbiljno, odjednom ozarilo vedrim
osmijehom. Podigla je ipkastu manetu i poela je uredno priivati na duge i iroke
rukave, dok su joj se glavom vrzmale misli o Planu s velikim P.
Odjednom su se irom otvorila kuhinjska vrata uz takvu buku i tropot da se Emma
uplaila. Zagledala se u vrata i zakljuila da ih je otvorio jak olujni vjetar. Upravo ih je
htjela zatvoriti kad se iza dovratnika ukazalo vedro lice. Vjetar mu je mrsio ivahne crne
uvojke, vesele crne oi poigravale su iznad preplanulih obraza, a iroka usta su se
iskrivila u objeenjaki osmijeh.
- Nadam se da nee istjerati jadnog promrzlog mladia na taj grozni vjetar. - Glas
mu je bio vedar poput pjesme, pun smijeha i ivotne radosti. - Valjda e mi dati alicu
aja.
- Blackie! - usklikne Emma veselo, posve zaboravivi da kuharica spava, pa poskoi i
potri kuhinjom, lica ozarena od smijeha, dok joj je suknja utala oko dugih nogu.
Blackie je polako uao, a zatim se spustio stubama u tri brza skoka. Naglo je podigao
Emmu na snane ruke i vrtio je sve dok joj se nije poelo okretati pred oima, a zatim ju
je paljivo spustio na pod. Njeno ju je pridrao na udaljenosti od pola metra i netremice
gledao.
- Pa, ti si mi sve zavodljivija svaki put kad doem, mavourneen - uskliknuo je. Uvjeren sam da si najljepa cura u cijeloj Engleskoj, bogami.
Emmu je oblilo rumenilo. - Hajde, Blackie, nemoj me vui za nos. Ba si glup. Premda je to izustila otrijim tonom, ipak se sva ozarila od zadovoljstva.

165
Bocca

daa

Nalet vjetra, buka i galama probudili su kuharicu, pa se naglo uspravila i protrljala

oi. Naas je zbunjeno trepnula. - to se to dogaa, djevojko? - viknula je i ljutito
pogledala Emmu. - Vie tako da bi i mrtve probudila!
Prije negoli je Emma uspjela najaviti dolazak neoekivana posjetioca, Blackie je ve
koraao kuhinjom prema kuharici da je smiri. - Bogami, pa vi ste melem za bolne oi,
draga gospoo Turner - ree joj Blackie. - To sam samo ja, doao sam vas pozdraviti i
donio vam ovo. - Zastao je pokraj njezine stolice, pa teatralno posegnuo rukom u dep
ogrtaa, te izvukao vreicu od smeeg papira i pruio joj je, duboko joj se klanjajui.
Razdraenost kuharice u trenu se rasprila kad je ugledala Blackieja ONeilla kojega je
neobino zavoljela.
- A, to si ti, Blackie - ree kuharica sva ozarena. Zavirila je u vreicu, i njezine su
smee, ptije oi zablistale. - Oh, Blackie, moje najdrae karamele i mentol-bomboni.
Hvala ti, mladiu. Vrlo si paljiv. Jesi, zbilja. A jesi li uo to je kod nas novo? Ne moramo
se vie bojati takvih kakav je Murgatroyd. Bogami, ne moramo.
Likujui mu se povjerila: - Podrezali su mu krila, Blackie, mladiu moj. Jesu, jesu.
Ovdje se mnogo toga promijenilo otkako je dola gospoa Wainright. - Blagonaklono mu
se nasmijeila i nastavila: - Gospoa Wainright nam je ba svima tako dobra. Jest, jest. Ta
ena je pravi aneo.
- Valjda jest kad svi tako govore - potvrdi Blackie veselo. - Vidim i vlastitim oima da
su se stvari promijenile, gospoo Turner. Jesu, potenja mi, hvala bogu.
Blackie je kradomice pogledao Emmu, pa se jo vie oduevio. Rascvjetavala se u
doista lijepu mladu enu. Rumena lica i svilene kose, izgledala je njegovano i privlano u
utavoj plavoj haljini i ukrobljenoj bijeloj pregai.
- Da, stvarno, sav sam razdragan to vidim curu dobro uhranjenu i odjevenu u
pristojnu odjeu - doda Blackie i s odobravanjem kimne. Kuharica je samo coknula
jezikom u znak slaganja i udobno se namjestila, pa stavila karamelu u usta i podboila se
nogama na ognjite da ih dobro zgrije.
Blackie je sjeo za stol nasuprot Emmi. Stao je kopati po depu ogrtaa te izvukao
jedan paketi. - A ovo je za tebe, mavourneen - rekao je vano, sputajui omot na stol
ispred nje. Njegove vesele crne oi njeno su je promatrale.
Emma se irom otvorenih oiju zagledala u paketi, a zatim u Blackieja. - to je u
njemu? - upitala je priguenim glasom.
- Sitnica. Dar za tvoj roendan - odvrati Blackie. Usta su mu zadrhtala od
zadovoljstva dok je promatrao kako u njoj raste znatielja pomijeana s radosnim
oekivanjem.
- Ali, moj roendan je tek potkraj travnja - rekla je Emma. Podigla je paketi i
okretala ga u rukama ispitujui ga sa sve veim zanimanjem. Nije jo nikada primila
takav dar. Dar zamotan u srebrni papir i svezan srebrnom vrpcom. Nikada u ivotu.
Izgledao joj je gotovo prelijep da ga otvori.
- Da, znam kad ti je roendan - rekao joj je Blackie. - No, stric Pat alje me u
Harrogate radi nekakvog velikog zidarskog posla, pa me nee biti tri tjedna ili dulje.
Nisam htio propustiti tu sveanu prigodu, tvoj roendan. Stoga sam ti ga donio danas,
lijepa moja mavourneen.
Emma je ponovno pogledala dar u svojim rukama. Lice joj se zarumenjelo, a ivahne
oi zablistale svjetlucavim zelenim sjajem. - Mogu li ga sada otvoriti? - upitala je izvan
sebe od uzbuenja. - Ne moram ekati, ne?

166
Bocca

daa

- Bogami, ne mora, Emma. Otvori ga - ree Blackie. Beskrajno je uivao u tom

prizoru.
Emma je razvezala srebrnu vrpcu i vrlo briljivo razmotala srebrni papir. Ugledala
je crnu kutijicu i zagledala se u nju razrogaenih oiju i ustreptala srca. Polako je podigla
poklopac. - Oh, Blackie, divan je - rekla je bez daha, a oi su joj se jo jae rairile.
Drhtavih ruku izvukla je mali bro u obliku luka, ukraenog jarkozelenim kamenjem.
Podigla ga je prema svjetlu. Mali zeleni bro tako je zasvjetlucao na suncu da se nije
doimao dreavo, ve je u Emminim rukama poprimio posebnu ljepotu, pa se i sam
Blackie iznenadio.
- Pogledajte, gospoo Turner - usklikne Emma i pritri kuharici da joj pokae bro.
- E, ba si sretna, curo - rekla je kuharica. - Ba je lijepo od Blackieja to se sjetio
tvog petnaestog roendana.
- To je obino staklo - javi se Blackie ispriavajui se. - No, kad sam ga ugledao u
izlogu u Leedsu, u jednom od onih duana pod arkadama, rekao sam sam sebi: - Pa, to je
boja Emminih smaragdnih oiju, bogami jest. - Stoga sam ga kupio ne oklijevajui ni
sekunde. - Nasmijao se - Kad budem fini gospodin, milijuner kakav kanim biti jednoga
dana, kupit u ti isti takav bro, mavourneen. Ali, s pravim smaragdima, obeavam ti naglasio je samopouzdano.
- Ne mora, Blackie - brzo je uskliknula Emma. - Ovo je najljepi bro koji sam ikada
vidjela. Uvijek u ga uvati. Ne elim nikakve smaragde, Blackie. Ovo je savreno. Hvala
ti, ba ti hvala, Lice joj se ozarilo kad ga je poljubila u obraz.
vrsto ju je zagrlio i rekao: - Drago mi je to ti se svia, Emma.
Emma je sjela i nakon nekoliko sekundi vratila bro u kutijicu, ali nije spustila
poklopac da mu se moe jo diviti.
- A, kako bi bilo da popije alicu aja, mladiu? - ree kuharica. Sva se uspuhala
diui se s mukom sa stolice. Poravnala je kapu, izravnala pregau i nastavila: - Kotli je
na polici do ognjita i u tren oka u ga pripraviti. - Dok je to govorila, odgegala se do
kredenca, pa izvukla smei ajnik i limenku s ajem.
- Hvala, gospoo Turner, ba bih ga rado popio - ree Blackie, prui duge noge i
prekrsti ih, te se udobno namjesti na stolici. Zatim je svu panju posvetio Emmi. - A to
radi ovdje u nedjelju, ako smijem pitati? - upitao je mrtei se. - Mislio sam da ti je to
slobodni dan, kao i uvijek. Htio sam svratiti k tvom tati i ostaviti ti dar poslije posjeta
gospoi Turner.
- Squire je juer imao sveanu veeru, pa me gospoa Wainright zamolila da
ostanem raditi i preko nedjelje kad je vidjela koliko toga treba pospremiti - objasnila mu
je Emma. - Ne idem kui do etvrtka, ali gospoa Wainright je uvijek tako ljubazna, pa
mi je dala etiri slobodna dana. Dva za proli tjedan i slijedeu subotu i nedjelju.
- Drago mi je to to ujem - rekao je Blackie. - Znai, gospodin je imao goste na
veeri. Kladim se da je bilo gala, ha, Emma? Mnogo fine gospode, ha? - Blackie se
nacerio. - U to uope ne sumnjam, uope ne. Ah, da, divno je kad ovjek ima novaca.
Emma je sveano kimnula glavom, a oi su joj zasvjetlucale. - Ima pravo, Blackie.
svatko moe biti fini gospodin kad ima novaca. - Odmjerila ga je i nastavila: - Pa, ni ti ne
izgleda loe. Ima li novo odijelo?
Zablistao je od zadovoljstva i uspravio se na stolici, poravnavajui tamni sako
napravljen od finog crnog sukna. - Da, imam. I novu kravatu - dodao je ponosno dotiui
tamnoplavu kravatu. Namignuo je. - U nedjelju nosim uvijek najljepe to imam. Valjda
ne misli da u ovakvu lijepu mladu damu posjetiti u radnom odijelu?

167
Bocca

daa

Emma se nasmijeila, i ne obazirui se na njegovu primjedbu, uzbueno stala priati

o veeri: - Trebao si vidjeti gospou Fairley i gospou Wainright. Ba su bile prekrasne.
Kao na slikama iz ilustriranih asopisa. Stvarno elegantne.
- Mogu zamisliti - ree Blackie i srdano se zagleda u Emmu. - Tako e i ti izgledati
jednoga dana, lijepa moja, kad bude otmjena dama.
Emma je pocrvenjela. - Oh, ne znam - promrmljala je, odjednom stidljiva. - Ali, priaj
mi kako je u Leedsu. Priaj mi malo vie o Leedsu, Blackie. to si radio u posljednje
vrijeme?
- Nema mnogo novosti - oprezno e Blackie, pazei na svaku rije, jer je zamijetio
izraz njezina lica, izraz kakav je uvijek imala kad bi spomenula taj grad. - Sve je isto,
mislim. Nemam ti to uzbudljivo priati, mavourneen, bogami. Otkako sam te posljednji
put vidio u oujku, samo naporno radim. Ja i moj stric Pat imamo mnogo posla, pa ga ne
moemo ni svriti. Zahvaljujui squireu. Bogami, ba nam je on pomogao da
napredujemo. Dao nam je dobre preporuke. - Ne krijui zadovoljstvo i ne obraajui
panju na eventualni uinak svojih rijei, dodao je oduevljeno: - Ne laem ti, Emma, kad
ti kaem da posao u Leedsu cvjeta.
Emma je netremice gledala Blackieja i pomislila: onda u ubrzo morati tamo. - A to
squire time dobiva kad te preporuuje za sve te poslove? - upita ga.
Blackie je zabacio glavu i grohotom se nasmijao. - Pa, nita ne dobiva - rekao je. Zato bi o tome razmiljao, mavourneen? - Izvukao je crveni rupi iz depa, te obrisao
oi i nos.
- Zato to poznajem squirea, a on ne bi nikada nita uinio ako od toga nema koristi
- rekla je znaajno, a usta u joj se iskrivila od prezira. - Ima tako tvrdu kou da bi na njoj
mogao ravnati avle.
Blackie se ponovno nasmijao i udario se po koljenu. - Emma! Emma! Ne tre svi za
dobitkom - blago se pobunio. - Pogotovu ne tako fini gospodin kao to je squire. On nas
preporuuje zato to zna kako radimo. Zna da smo dobri zidari i graditelji, ja i moj stric
Pat. Bogami, zna. - Zastao je, pa dodao uvjerljivo: - Preporuuje nas i zato to smo mu
simpatini, rekao bih.
- Oh, svakako - suho primijeti Emma i sumnjiavo ga pogleda. Ona je o tome imala
drugaije miljenje.
Nagnuo se preko stola i povjerljivo joj apnuo: - To je i vie od puke simpatije,
mavourneen. Zna, stric Pat spasio je squireu ivot prije tri godine, i odonda mu je
zahvalan.
- Spasio je squireu ivot? - hladno ponovi Emma. - A kako je to uspio?
- Squire se vozio u svom jednopregu kroz Leeds, mislim Briggateom, a konj se
odjednom preplaio. Potenja mi. Moj stric Pat je vidio to se dogaa i pribrano skoio
pred konja i zaustavio ga s velikom mukom. Kau da je bilo strano gledati - zamiljeno
e Blackie i nesvjesno zabaci ramena. - Visok je i jak, moj stric Pat, ali je morao
upotrijebiti svu svoju snagu, jest, potenja mi! Squire je mogao poginuti, bogami jest, da
nije bilo strica Pata. Konj je umalo zgazio i strica; mogao je ostati doivotni bogalj.
Znaajno je pogledao Emmu. - U svakom sluaju, mavourneen, squire je bio
zahvalan, kako rekoh, i zadivljen strievom hrabrosti, pa ga je htio nagraditi... Odmahnuo je glavom i podrugljivo nastavio. - Moj stric Pat, on nije htio uzeti novac.
Samo pokvarenjak uzima novac za spas ljudskog ivota, rekao je squireu. Zato nam
squire, iz beskrajne zahvalnosti, daje posao i preporuuje nas - likujui je dovrio
Blackie kimajui glavom. - A nama je drago to ga imamo, mavourneen.

168
Bocca

daa

- Tvoj stric Pat je svakako hrabar ovjek - primijeti Emma. Na trenutak se zamislila,
a usta su joj se stisnula u tanku liniju. - No, nadam se da papreno zaraunavate squireu i
onima kojima vas on preporui - ogoreno je dodala.
- Gle, gle, Emma Harte! Kakvih li rijei! - uzvikne Blackie glumei zaprepatenje. Nije
joj odao koliko ga sve to zabavlja. - Vidim da se pretvara u pravu tvrdoglavu jorkirsku
djevojku.
- aj je gotov - objavi kuharica prekidajui njihov razgovor. - Emma, donesi najbolje
alice i tanjurie i stavi na stol najbolji ipkasti stolnjak, jer je nedjelja i imamo drutvo. Dogegala je do stola s posluavnikom u ruci. - Da vam pomognem, gospoo Turner? upita Blackie diui se.
- Nema potrebe, mladiu. Samo sjedi. Sve e biti gotovo za sekundu. - Usplahireno se
udaljila i vratila za nekoliko trenutaka s drugim posluavnikom, punim tanjura s
debelim sendviima od unke, krikama ukusne pite od teletine i unke, vruim kiflama
nadjevenim mljevenim mesom, zdjelicama s ukiseljenim luicama, ciklom, te raznim
mariniranim povrem, toplim pecivom premazanim maslacem, demom od kupina i
divovskom pogaom posutom kimom.
- Kunem se da jo nikada nisam vidio ovakvu gozbu, gospoo Turner, asna rije izusti zadivljeno Blackie. - Nadmaili ste sami sebe, draga gospoo. Potenja mi, jo
nikad nisam vidio toliko poslastica.
- Vidim da si sladak na jeziku, kao i svi Irci - odvrati kuharica, oito uivajui.
Srdano je pogledala Blackieja i udarila ga po ramenu. - Ma hajde, mladiu, nita nee
postii laskanjem u starice kakva sam ja.
U tom trenutku pojavila se na stubitu Annie, pomona slukinja. Visoka i snana,
smekaste i ruiaste puti, kose boje lana i blijedoplavih oiju, Annie je nalikovala na
tipinu jedru i tromu mljekaricu. Spustivi na stol alice i tanjurie, Emma je podigla
glavu.- Jesi li gotova gore, Annie? Sve u redu, draga? - Annie je polako kimnula glavom,
ali lice joj nije bilo spokojno kao obino, to je Emma odmah zamijetila. - Onda, doi
ovamo i operi ruke, draga, pa emo popiti aj uurbano je nastavila Emma, gurajui
Annie kroz kuhinju i to dalje od dosega kuhariina uha. - Da nisi neto razbila, draga? upita je Emma.
- Nisam, Emma. Ba sam pazila, kako si me uputila - odgovori Annie.
- Pa, to se onda dogodilo? Izgleda mi smrtno zabrinuta. Vidim da nisi pri sebi.
- Radi se o gospoi Fairley - zavjereniki je aptala Annie. - Strano me uplaila, ba
jest, Emma.
- to se dogodilo? - Emma je otvorila pipu i stala se pretvarati da pere ruke kako bi
priguila njihove glasove.
- Kad sam postavila stol, pola sam gore da vidim kako je gospoa, kako si mi rekla.
Pokucala sam na njezina vrata, ali mi nije odgovorila. Ipak sam ula u salon, kad eto ti
nje ondje, sjedi u tami, pa pria i pria...
- Pa, to ima loe u tome? - nestrpljivo je prekine Emma.
- Nisi shvatila, Emma! Nitko nije bio s njom. Priala je s praznom stolicom - apne
Annie, razrogaivi oi.
- Nemoj, Annie, draga. Nemogue. Moda je ondje bila gospoa Wainright. Moda
negdje u sobi gdje je ti nisi vidjela - sumnjiavo e Emma i namrti se, premda je slutila
da djevojka vjerojatno ima pravo.
- Gospoa Wainright jo se nije vratila iz Kirkenda - promrmlja Annie. - Ipak, kad me
gospoa Fairley vidjela, prestala je razgovarati sa stolicom. Pitala sam je hoe li aja, ba

169
Bocca

daa

onako pristojno kako si mi rekla. Odbila je, ali ti je poruila da e kasnije veerati u
svojoj sobi. - Annie kao da je lake disala u okrilju kuhinje.
- Mislim da bih trebala poi gore i vidjeti to je s njom - zabrinuto e Emma.
- Ne mora, Emma. Gospoa mi je rekla da je umorna, pa sam joj pomogla da legne.
Legla je i u trenu zaspala... - Annie zastane i zgrabi Emmu za ruku. - Emma... - pone
oklijevajui i ponovno zastane.
- Da, draga, to je sada? - upita Emma.
- Gospoa Fairley imala je udan dah. Zaudarala je viskijem. Barem se meni tako
inilo - povjeri joj Annie.
Emma se gotovo trgnula, ali je ipak sumnjiavo pogledala Annie. - Oh, Annie, ti oito
ima bujnu matu.
- Ne, nemam. asna rije, Emma!
Emma je bijesno pogleda. - Prije svega, odakle zna kako zaudara viski, Annie Stead?
Tvoj tata pije samo pivo. - Prodorno pogleda Annie i doda zatitniki: - Gospoa Fairley
pije specijalni lijek. Njega si nanjuila, Annie Stead.
- Ako ti kae - ree Annie, jer je potovala Emmu, a i bojala je se. No, ipak je smogla
snage i dodala: - Gospoa je ipak razgovarala sama sa sobom. Sigurna sam!
Osjeajui da mora braniti Adelu Fairley, Emma je brzo razmislila i rekla, znaajno
se smjekajui: - Upravo mi je palo na pamet da gospoa Fairley esto ita naglas.
Sigurno je to inila kad si je dola pogledati, samo nisi vidjela knjigu. - Pogledala je Annie
prijetei, pa je djevojka problijedjela i ustuknula. - No, ako si tako zabrinuta, idem gore doda Emma hladnokrvno.
Annie strese glavom. - Nemoj! Nemoj! Pusti je, Emma. vrsto je spavala kad sam
otila od nje prije nekoliko minuta.
- No, djevojke! Kakvo je to aptanje pokraj sudopera? Znate da ne volim takve stvari
- ljutito povie kuharica i pljesne rukama. - Emma ! Annie! Smjesta doite ovamo na aj.
Neu nikakvo aptanje!
- Ne spominji nita kuharici - upozori Emma djevojku, pa zavrne pipu i obrie ruke,
trudei se da ne izgleda zabrinuto. Znai, i Annie je nanjuila pie, pomisli Emma
zapanjeno. No, kad je sjela za stol, priznala je u sebi kako nema smisla da ode gore ako
gospoa Fairley spava. Zasad joj je to najbolje, zakljui Emma razborito.
Pod utjecajem Blackiejeve neobuzdane veselosti Emma se ubrzo razvedrila. Izvrsno
je priao viceve, pa su se uz aj neprekidno smijale njegovim zabavnim priama i
zadirkivanjima. Emma je prestala razmiljati o Adeli Fairley, pa se i sama poela
zabavljati kao i svi ostali. Mnogo se smijala na Blackiejevo veliko veselje. Smatrao je da
je Emma uvijek i suvie ozbiljna, pa je doista uivao u njezinoj vedrini. Atmosfera je bila
vedra, a kuhinja se orila od Blackiejeva bunog smijeha, djevojakih podvriskivanja i
hihota i povremenih kuhariinih prigovora da spuste glasove, ali bi to izgovorila
dobroudno, i sama se grohotom smijui.
Kad su pojeli, Emma predloi: - Otpjevaj nam neto, Blackie. Hoe li, molim te?
- Bogami, hou, mavourneen. A to bi voljela da pjevam?
- Hoe li pjevati Danny Bov, Blackie? Gospoa Turner voli tu... - Emma zastane i
pogleda prema kuhinjskim vratima koja su se naglo otvorila i sada se njihala na
arkama. Zaprepastila se kad je na pragu ugledala svoga brata Franka. Naglo je zalupio
vrata i stutio se stubama. Njegove cipele glasno su odjekivale na kamenu.
Lice mu je bilo blijedo i hladno, a siuno je tijelo drhtalo u iz noen u kaputiu.

170
Bocca

daa

- Zaboga, to je to? - uzbueno povie kuharica. Emma skoi i potri kroz kuhinju. Frank, to se dogodilo? - upita i zatitniki ga zagrli. Frank je dahtao, oi su mu se
rairile od straha, a pjega jo vie izbile na licu iskrivljenom od boli. Emma ga njeno
povede do ognjita, tepajui mu i umirujue ga tapui po ramenu. Djeak je teko disao,
jer je trao cijelim putem od sela, pa sada nije mogao govoriti. Naposljetku je ipak uspio
prodahtati: - Tata kae da mora odmah doi, Emma. Smjesta!
- to se dogodilo? - upita Emma, uzrujano zurei u njegovo lice, uskovitlanih misli.
Frankove oi ispunie se suzama, i Emma je, jo i prije negoli je progovorio, naslutila to
e rei. Zaustavila je dah molei Boga da je u krivu.
- Naa mama, Emma. Tata ti poruuje da joj je jako loe. Ondje je i doktor Mac.
Hajde! - povie djeak i izbezumljeno je povue za ruku.
Emma je problijedjela kao krpa, a oi su joj potamnjele od straha i poprimile boju
malahita. Razvezala je pregau, pritrala kuhinjskom ormaru, te izvukla kaput i al ne
progovorivi ni rijei. Blackie i kuharica se zabrinuto zgledae. - No, no, djevojko,
uvjerena sam da nije nita ozbiljno - ree kuharica. - Nemoj se bojati. Pa zna da ti je
mami mnogo bolje u posljednje vrijeme. - Htjela ju je utjeiti, ali je njezino bucmasto lice
bilo olienje zabrinutosti.
Blackie se digao i brino pomogao Emmi da se obue. Stisnuo joj je ruku i utjeno
rekao: - Gospoa Turner ima pravo, budi uvjerena, Emma. Ne boj se. Tvoja je mama u
dobrim rukama s tim lijenikom. - Zastao je i zagledao se u njezino uasnuto lice. - Hoe
li da poem s tobom?
Emma ga pogleda i odmahne glavom. - Ako je doktor Mac kod nje, mora biti neto
ozbiljno. - Glas joj je drhtao, a suze navirale na oi.
- Ne nagli se zakljucima - ree Blackie vrlo njeno, nastojei je smiriti. - Mama e ti
ozdraviti, mavourneen. Sigurno hoe. - Emma ga tuno pogleda i ne odgovori. Blackie je
obgrli svojim jakim rukama i vrsto je stisne, a zatim je pusti i njeno joj dotakne lice. Mora vjerovati - apne i vrsto se zagleda u njezine oi.
- Da, Blackie - apne Emma privezujui al, pa zgrabi Franka za ruku i pohita prema
vratima. - Mislim da se neu stii vratiti na vrijeme da vam pomognem oko veere,
gospoo Turner - vikne trei uza stube. - No, nastojat u. Zbogom. - Vrata su se zalupila
za Emmom i Frankom.
Kuharica sumorno sjedne na stolicu. - Izgledalo je predobro da bude istinito. To
kako se njezina mama oporavljala u posljednjih nekoliko tjedana. Zatije pred buru,
rekla bih - promrmlja mrko. - Jadno dijete. A tako je barem danas bila dobro
raspoloena.
- Nemojmo sve gledati samo crno, gospoo Turner. Moda Emmina mama ima samo
blagi napadaj. Moda je sve bila lana uzbuna - ree Blackie. Trudio se da mu rijei zvue
vedro, ali je u srcu osjeao teinu, a sjeta mu je zamaglila pogled.
Kad su izili, Emma nije ni pokuala ispitivati Franka. Znala je da mora stii to prije
kui i da ne smije izgubiti ni minute dragocjena vremena. Otac ne bi poslao po nju da se
majino stanje nije pogoralo. Usprkos utjenim rijeima Blackieja i kuharice, Emma je
bila posve sigurna da je majci loe, i poetna uzrujanost prelazila je polako u ledeni
strah.
Drei se za ruke, Emma i Frank pretrali su dvorite ispred konjunice, a zatim se
spustili puteljkom pokraj hrastika i preko Baptist Fielda. Zajedniki su svladali uspon do
visoravni, pa se dokopali irokog puta to je vodio u selo. Frank je ve pomalo ostajao

171
Bocca

daa

bez daha, i bilo mu je teko drati korak s Emmom koja je jurila sve bre. No, samo je
vre stisnula njegovu ruku i nemilosrdno ga vukla za sobom, ne obazirui se na
njegovo negodovanje i tiho jecanje.
Posrtao je i padao, ali Emma nije ni trenutak zastala niti se obazirala na njegove
tegobe. Vukla ga je s gotovo nadljudskom snagom, a djeak je mlitavo kaskao za njom.
Njegovi jecaji, pa prodorni vrisak, napokon su joj ipak doprli do svijesti, pa je stala kao
ukopana.
- Frank! Zaboga! - divlje je vrisnula i bijesno ga pogledala. - Dii se, mali! Smjesta! Pokuala ga je uspraviti, ali Frank je leao kao mrtav na putu.
- Ne mogu tako brzo kao ti, Emma.
Emma inae nije bila okrutna, ali je sada bila uzrujana i na rubu histerije. Samo je
razmiljala o tome kako e to prije stii kui, k majci koja ju je trebala. - Ja te ne mislim
ekati - viknula je nesmiljeno i hitro krenula dalje.
Uputila se neravnim puteljkom kroz vritinu, tjerana eljeznom voljom i
nadnaravnom energijom. Trala je sve bre pa joj se suknja vijorila na vjetru iza nje. U
mislima je neprekidno ponavljala iste rijei: - Boe, molim te, ne daj da umre moja
mama.
Kad je stigla do Ramsdenske gudure, stala je i okrenula se. Vidjela je Franka kako je
slijedi. No, nije ga mogla ekati, pa je utonula u guduru ne usporavajui korak. U jednom
trenutku posrnula je i gotovo pala, ali se brzo uspravila i nastavila trati. U guduri je bilo
mrano, jer su visoke stijene bacale divovske sjene i potpuno iskljuile svjetlo, ali Emma
nije opaala sablasnu tamu. Ubrzo se ve penjala puteljkom na drugom kraju gudure i
prema jarkom suncu. Dahtala je, ali nije stala. Hitala je gornjim puteljkom, a iza nje je
frcalo kamenje i komadii zemlje, sve dok sopui i jecajui nije doteturala do
Ramsdenskih hridi. Naslonila se na jednu stijenu da se odmori i povrati dah. Tiinu je
odjednom naruio topot konjskih kopita na puteljku. Uplaeno se okrenula i iznenadila
ugledavi Blackieja kako galopira prema njoj na jednom squireovom konju. Ispred sebe
je drao Franka.
Stali su pred njom. Prepoznala je riana mladog gospodina Edwina. Blackie se
prigne, prui joj ruku, pa izbaci stopalo prema Emmi i ree: - Penji se, Emma. Poslui se
mojim stopalom da uzjae. - Emma ga poslua i vine se na konja iza njega. - vrsto se
dri - povie Blackie kad su krenuli laganim galopom. Ubrzo su ugledali crkveni toranj i
za nekoliko minuta stali se uspinjati Top Foldom.

172
Bocca

daa

19

U kuhinji nije bilo nikoga kad je Emma ula i tiho za sobom zatvorila vrata. Bila je
sumrana i naputena. Vatra je izgorjela, pa je reetka na ognjitu bila puna hladnog
pepela, a u zraku se osjeao zadah kupusa i peenog luka i zagorjelih lonaca. Tata je
ponovno upropastio nedjeljni ruak, pomisli Emma rastreseno dok je skidala kaput i al
i ogledala se. U kui je vladala zloslutna tiina, pa je Emma zadrhtala dok se polako
uspinjala kamenim stubama u majinu sobu, obuzeta strahom. I srce joj je lupalo sve
snanije.
Otac je bio sam. Prignuo se nad Elizabeth. Njeno je brisao njezino oznojeno elo
flanelom i s ljubavlju je gladio po vlanoj i zamrenoj kosi. Podigao je glavu kad je Emma
na prstima ula u sobu. Oi su mu potamnjele od tekih misli i tuge, a lice mu se ukoilo i
poprimilo olovnosivu boju.
- Moja mama... to se dogodilo? - promuklo apne Emma.
Jack umorno odmahne glavom. - Doktor Mac kae da se bolest vratila. Sve je slabija i
slabija ovih nekoliko dana. Nema vie snage da se bori - promrmljao je grcajui. Lijenik je upravo otiao. Nema nade... - Glas mu se slomio, pa je naglo okrenuo glavu,
zatomljujui tugu i potiskujui suze to su navirale i pekle ga u grlu.
- Ne govori tako, tata - ree Emma tiho, ali vrlo odluno. Ogledala se po sobi. - Gdje
je Winston?
- Poslao sam ga po tetku Lily. - Elizabeth se nemirno pomakla. Jack se odmah
okrenuo prema njoj i ponovno joj njeno obrisao spuvom lice. - Moe prii krevetu,
Emma. Ali, budi tiha. Mama mora mirovati - ree Jack tihim i tunim glasom. Odmakao
se da Emma moe sjesti na malu stolicu bez naslona, a zatim je taknuo po ramenu. Pitala je gdje si - promrmlja.
Emma uhvati majinu mravu ruku. Bila je ledena i beivotna. Elizabeth polako
otvori oi, kao da joj je samo podizanje vjea beskrajno naporno. Zagledala se u Emmu
kao da je ne poznaje. - Mama, to sam ja - mirno ree Emma, ali joj se oi napunie
suzama. Majino lice bilo je bezbojno, ali nekako neobino sjajno. Na koi oko oiju
izbile su ljubiaste mrlje, a njezine njene usne bile su bijele poput posteljine na kojoj je
leala. I dalje je gledala Emmu zamagljenim oima. Emma je vre stisnula majinu
ruku i osjetila kako u njoj raste strah poput nezadrive plime. - Mama! Mama! To sam ja!
- ponovi Emma uporno.
Elizabeth se slabo nasmijei i oi joj zablistaju kad je napokon prepoznala Emmu, pa
se iznenada razbistre. - Emma, draga - ree slabim glasom. Pokuala je dotaknuti
kerino lice, ali je bila previe iscrpljena, i ruka joj samo klone na krevet. - ekala sam da
doe, Emma. - Glas joj se pretvorio u drhtav apat. Isprekidano je dahtala i drhtala
ispod pokrivaa.
- Mama! Mama! Pa, ti e ozdraviti, zar ne? - ree Emma glasom punim strepnje. Ozdravit e, zar ne, mama?
- Bolje mi je, mila - ree Elizabeth. Njean osmijeh zalebdi joj oko usana. Zatim
duboko uzdahne. - Ti si dobra djevojka, Emma. - Zastala je da doe do daha. - Obeaj mi
da e se brinuti za Winstona i Franka. I za tatu. - Glas joj je postao vrlo slab, gotovo
neujan.

173
Bocca

daa

- Ne govori tako, mama - uzvikne Emma drhtavim glasom.

- Obeaj mi! - Elizabethine oi rairie se od nijeme molbe.
Obeavam, mama - ree Emma grcajui. Suze su joj se slijevale niz obraze. Nagnula
se i dotakla majino upalo lice, pa ju je poljubila i priljubila svoje lice uz njezino. - Idi po
tatu - zajei Elizabeth, tiho daui, osjeajui kako je snaga sve bre naputa.
Emma se okrene i domahne ocu koji je stajao pokraj prozora. Priao je krevetu i
sjeo, te uzeo Elizabeth u naruje i oajniki je privinuo uza se. Osjeao se kao da mu
netko noem para utrobu, upa srce. Nije znao kako e izdrati tu bol, tu njezinu agoniju.
Legla je na jastuke. Lice joj je bilo votano i polako poprimalo sivu boju. Otvorila je oi,
koje su odjednom zablistale novim sjajem. Pokuala mu je stisnuti ruku, ali je bila
preslaba, pa joj je aka drui pala na postelju. Nagnuo se prema njoj. Neto mu je
apnula, a on je kimnuo glavom, ali od boli nije mogao izustiti ni rijei.
Jack je odmakao pokrivae i podigao Elizabeth na jake ruke i paljivo je odnio do
prozora. Bila je tako lagana, poput uvela lista, i nije se gotovo ni micala u njegovu
naruju. Prozor je bio otvoren, i zavjese su se nadimale na veernjem povjetarcu koji joj
je podigao tamnu kosu s lica. Pogledao ju je. Lice joj je preplavila zanesenost, a oi su joj
zablistale. Duboko je udisala svjei zrak, i on osjeti kako joj se cijelo tijelo napinje da
podigne glavu i eznutljivo pogleda prema vritini.
- Vrh svijeta - ree, a glas joj je u tom trenutku bio tako jak i tako mladenaki da se
naas uplaio. Odjeknuo je sobom gotovo neprirodno. Klonula mu je u zagrljaj s njenim,
jedva zamjetnim osmijehom na usnama. Uzdahnula je nekoliko puta, tijelo joj se grilo, a
zatim se smirila.
- Elizabeth! - vikne Jack glasom promuklim od boli, a zatim je stane njihati na
rukama, tresti je, dok su mu suze pljutale po njezinu licu.
- Mama! - krikne Emma i pritri ocu. Jack se okrene i pogleda Emmu, zaslijepljen
suzama to su mu se slijevale niz obraze, pa odmahne glavom. - Izdahnula je keri - ree
i odnese Elizabeth na krevet i pokrije je. Prekrstio joj je ruke na prsima i poravnao kosu
oslobodivi joj lice, spokojno u smrti, a zatim joj sklopi oi. Sagnuo se i poljubio joj
ledena usta usnama koje su drhtale od boli i tuge. Emma je jecala pokraj njega. - Tata,
oh, tata - plakala je i privila se uza nj. On se uspravi i pogleda je u lice obliveno suzama,
pa je zagrli i vrsto stisne, tjeei je: - Oslobodila se, Emma. Napokon se oslobodila
stranih muka. - Zatomio je jecaje i vre stisnuo Emmu. Gladio ju je po kosi i tjeio je, i
dugo su tako stajali zagrljeni u zajednikoj boli.
- Bila je to volja Boja - naposljetku ree Jack i uzdahne.
Emma se odmakne od njega i podigne suzno lice. - Volja Boja! - ponovi polako,
neobino otrim i nepopustljivim glasom. - Boga nema! - krikne Emma, a oi joj planue
od gnjeva. - Sada znam. Da Bog postoji, ne bi dopustio da se mama pati sve te godine, ne
bi dopustio da umre!
Jack se zaprepateno zagleda u nju, no prije negoli je uspio bilo to rei, ona je ve
istrala iz sobe. uo je jeku njezinih koraka na stubama i tresak ulaznih vrata. Umorno
se okrenuo, a tada klonuo, pogledao svoju mrtvu enu i ponovno zajecao. inilo mu se
da je okruen groznom tamom. Oteturao je poput mjeseara do prozora i pogledao van.
Kao kroz maglu, napola slijep od boli, vidio je Emmu kako Top Foldom tri prema
vritini. Jarkocrveno nebo poprimalo je grimiznu boju dok je sunce treperei zalazilo iza
golih breuljaka. Njegove posljednje zrake klizile su poput svjetlucavih pruga
Ramsdenskim hridima, jedva vidljivim u sumraku.
- Ako je Elizabeth bilo gdje, onda je ondje - ree naglas. - Na Vrhu svijeta.

174
Bocca

daa

20

Kad se u subotu rano naveer Adam Fairley vratio iz Worksopa, zatekao je Oliviju kako
sjedi sama u biblioteci. Pourio je prema njoj, sretno joj se osmjehujui, oiju blistavih
od ljubavi. Bio je jo pod utjecajem sinonjih uzbuenja, to se jasno naziralo na njegovu
zaarenom licu, koje se vie nije doimalo asketski upalo, u lakoi njegova koraka i opoj
poletnosti.
No, kad je Olivia podigla glavu i pogledala ga, duboko je udahnuo i paljivije se
zagledao u nju. Bila je neobino blijeda, kao da je neim optereena, pa je odmah
zapazio, na svoje golemo zaprepatenje, da je prilino uzrujana.
Adam je uhvati za ruke i bez rijei je podigne sa sofe, poljubi je u obraz i privine uza
se. Priljubila se uz njega i zarila lice u njegovo rame, drhtei cijelim tijelom, a tada ga
njeno odgurnula i pogledala ga. Trgnuo se kad je u njezinu prodornom pogledu
razabrao zbunjenost i patnju.
- to je, Olivia? - upita je blago. - Zato si zabrinuta?
Odmahnula je glavom i sjela. U lice joj se urezala tuga, a ramena su joj klonula od
potitenosti. Sklopila je ruke na krilu i zamiljeno zurila u njih, ali je jo utjela. Adam je
sjeo do nje na sofu i podigao joj ruku, pa ju je vrsto stisnuo objema rukama.
- No, no, draga, ovo nema smisla - uzvikne Adam toboe vedrim glasom. - Kai mi
to te je uzrujalo? - Dobro je znao da je to najgluplje pitanje to ga je mogao postaviti.
Oito ju je uzrujao razvoj njihove veze, pa se uplaio i uznemirio.
Olivia se nakalje i napokon polako podigne glavu. Oi su joj svjetlucale od suza. Mislim da moram otii odavde, Adame. Odmah. Zapravo, sutra.
Srce mu se steglo od tjeskobe koja ga je obuzela kad je uo njezine rijei. - Ali, zato?
- uzvikne Adam i nadvije se nad nju, pa joj jo vre stisne ruku.
- Zna zato. Adame. Ne mogu ostati ovdje nakon... nakon onoga sino. Moj je
poloaj neodriv.
- Ali, rekla si da me voli - pobuni se on. Olivia se nasmijei. - I volim te. Ve
godinama te volim. I uvijek u te voljeti. No, ne mogu ostati ovdje, Adame, u istoj kui u
kojoj je i moja sestra, tvoja ena, i ivjeti u tajnoj ljubavnoj vezi. Ne mogu!
- Olivia, Olivia, nemojmo se prenagliti. Budemo li diskretni...
- Ne radi se samo o tome brzo - ga je prekinula. - Pogrijeili smo, sino. Poinili smo
strani grijeh.
- Zato to sam poinio preljub - ree Adam gotogrubo. - Jesi li to htjela rei, Olivia? U
oima zakona je sam pogrijeio, ne ti. To je stvar moje savjesti, ne tvoje. Stoga, prepusti
tu brigu meni.
- Oboje smo zgrijeili... u Bojim oima - odgovori ona vrlo tihim glasom.
Srce mu se paralo dok je promatrao njezino ozbiljno lice. Nije htio da je savjest
otjera od njega. Nije ju mogao pustiti da ode. Ne sada kada su napokon pronali jedno
drugo, nakon svih tih godina osamljenosti i nesree to su ih oboje proli, uhvaeni u
zamku nesretnih brakova.
- Olivia, znam kako se osjea - ree Adam gorljivo. - Znam, vjeruj mi. Dobra si i
potena. Dvolinost i tajna ljubavna veza ne pristaju tvojoj naravi. Takoer znam koliko

175
Bocca

daa

ti je stalo do osobne asti. Kao i meni. Sino siim se oajniki borio protiv svojih osjeaja,
enje za tobom.
On zastane i zagleda joj se duboko u oi, pa joj njeno dotakne lice. - Pretpostavljam
da ono noas nije bilo poteno, ali samo u odreenom smislu. No, nismo nikoga
povrijedili, a najmanje Adelu. Ne osjeam nikakvu grinju savjesti ni krivnju, a ne bi ih
smjela osjeati ni ti, jer ionako ne moemo unititi ono to smo uinili, niti moemo
promijeniti injenicu da se volimo. Stvarno te volim. Vie no to sam ikada volio neku
enu.
- Znam - tuno apne Olivia. - Ipak, ne smijemo biti sebini. Dunost nam mora biti
na prvom mjestu. - Oi joj se napunie suzama koje je uzalud pokuavala zatomiti, a lice
se ozari od ljubavi prema njemu. - Znam da se ti ne moe ponaati nedostojno, Adame.
- Sve to kae je, naravno, istina. No, ne mogu vie ivjeti bez tebe, ljubavi. - Stresao
je glavom. - Ne mogu! - Zaklinjao ju je oima. - Molim te, ostani sa mnom, barem do
srpnja, kako si planirala i kako si mi sino obeala. A ja ti obeavam da ti se neu
nametati. - Adam je ponovno uhvati za ruke. - Bilo bi to neoprostivo zbog okolnosti i
tvojih osjeaja prema Adeli i tvog poloaja u ovoj kui. Ali, molim te, Olivia, ostani sa
mnom tih nekoliko mjeseci - preklinjao ju je tihim glasom, promuklim od oaja. - Kunem
ti se da te neu ni dotaknuti. Molim te, nemoj me prepustiti ivotu u ovoj grobnici, u ovoj
beivotnoj kui.
Oliviji se paralo srce od boli dok je sluala njegove rijei. Doista ga je ljubila. ivot
mu je zadao okrutni udarac kad ga je opteretio brakom s njezinom bolesnom,
poremeenom sestrom. Njega, tako vitalnog, tako punog ivota, tako profinjenog i
plemenitog. Promatrajui Adamovo napeto i patniko lice ispred sebe, osjetila je kako se
koleba i kako se rasplinjava njezina odluka da ode iz Yorkshirea. Polako je poputala, jer
ga nije mogla odbiti. Osim toga, doista nije traio od nje nita nerazumno. - Dobro, ostat
u - ree napokon vrlo blagim glasom. - No, samo pod uvjetima koje si maloprije
spomenuo. - Primakla mu se na sofi, obuhvatila rukama njegovo izmueno lice i
poljubila ga u obraz. - Nemoj misliti da ne eznem za tobom, ljubavi, jer eznem proapta. - No, ne moemo se ljubiti u ovoj kui.
Adam odahne. - Hvala bogu! - usklikne. Samrtna hladnoa od koje mu se koilo tijelo
postepeno se gubila, i on odjednom osjeti olakanje, gotovo nalik na euforiju. vrsto je
zagrli i pritisne joj glavu na svoje rame gladei je po kosi. - Toliko si mi potrebna, ljubavi.
Tvoja prisutnost potrebna mi je poput disanja. Kunem ti se da neu ni prst staviti na
tebe, niti u te osramotiti. Sretan sam to sam pokraj tebe, to sam u tvom drutvu, to
znam da me voli. Ne osjea li i ti isto?
- Osjeam - odgovori Olivia. - Ipak moramo biti diskretni i ne smijemo otvoreno
pokazivati to osjeamo jedno prema drugome. - Pogleda ga u lice, tako blizu njezinoga, i
tek se tada nasmijei. - Kao to to inimo sada, na primjer. Bilo bi vrlo neugodno kad bi
sada uao Gerald ili netko od posluge. - S tim rijeima izvukla se iz njegova zagrljaja.
- Ima pravo - primijeti Adam i neveselo se nasmije. Bio je voljan pristati na sve
njene zahtjeve, samo da je zadri. - Onda, ljubavi, ako elimo biti oprezni, moda bi bilo
najbolje da sjednemo svatko na svoj kraj sobe i priamo o beznaajnim stvarima. Hoe
li neto popiti prije veere, mila? - upita Adam smijeei se, ovaj put vedrije.
- Hou, vrlo rado, Adame. Osim toga, na taj nain neemo pobuditi nikakvu sumnju
ako iznenada netko naie. - Oi su joj se razvedrile, pa se i sama nasmijala.
Adam se digne. Pratila ga je pogledom dok je toio pie. Odjednom ju je ponovno
obuzela tjeskoba kad se upitala hoe li biti dovoljno jaki da obuzdaju osjeaje, da se
odreknu jedno drugoga. Moramo biti jaki, odlui u sebi.

176
Bocca

daa

Adam se vrati s dva erija, pa joj prui au i kucne se s njom. - ivjela, draga. Znaajno joj se nasmijei i sjedne u naslonja nasuprot njoj. - Je li ova udaljenost
diskretna? - upita i zatrepe.
- Rekla bih da jest - ree ona i ponovno se nasmije. Naslonila se na sofi i opustila,
napokon se smirivi. Slijepo je vjerovala Adamu. Znala je da e odrati rije, pa joj je ve
i to saznanje ulijevalo snagu.
- Moram ti jo neto rei - oprezno pone Adam. - Rekla si da se ne moemo ljubiti u
ovoj kui. No, kad bih te posjetio u Londonu, moda... bi li moglo biti... drugaije? Ondje
bismo bili slobodni.
Morala se nasmijeiti. - Oh, Adame, dragi, zaista si nemogu - ree ona odmahujui
glavom. - Ne znam to da ti odgovorim. I to bi bio grijeh, zar ne? - Ona pocrvenje i spusti
pogled. - Ne znam to da ti kaem. Moram razmisliti.
- Molim te, nemoj se ponovno uzrujavati, ljubavi - uzvikne Adam, svjestan njezine
uznemirenosti. - Neemo sada razgovarati o tom vidu nae veze, sve dok to sama ne
poeli. Mogu li te ipak zamoliti jednu uslugu?
- Naravno, Adame - ree Olivia.
- Nee valjda odbiti da veera sa mnom kad doem u London? I pratiti me u
kazalite? Valjda e se viati sa mnom? - upita on, a u glasu mu se ponovno razabirao
oaj.
- Dobro zna da hou. Uvijek smo bili zajedno kad si dolazio u London. Zato bismo
to mijenjali, Adame? Ima i drugih razloga da se viamo... u drutvu - rekla je odluno i
pribrano.
To ga je umirilo. - Dobro. Znai, dogovorili smo se - Adam se digne i baci cjepanicu u
vatru. Trudio se da potisne sjeanje na zajedniku strast to su je doivjeli prole noi.
- Je li Edwinu drago to je ponovno krenuo u kolu? - upita Olivia.
- Da, bio je oduevljen - odgovori Adam pripaljujui cigaretu. - Jadni Edwin, bio je
ve prilino frustriran u Adelinu zarobljenitvu svih tih mjeseci. - On uzdahne. - Ona mu
previe ugaa. - Spustio je ruku na okvir kamina, a nogu u sjajno ulatenoj smeoj cipeli
podigao na ogradu oko kamina. Naginjui se prema Oliviji, Adam nastavi tiim glasom: Vjerojatno ti je poznato da Adele i ja ne ivimo kao mu i ena ve vie od deset godina.
- To sam i pretpostavljala - ree Olivia, pa se digne i prie mu, poljubi ga u lice i
pogladi po kosi. - Sve e biti u redu. Znam da hoe. Donijet u ti jo jedan eri.
Uzela je od njega au, a on joj se nasmijei, sretan to je s njim i to e preko ljeta
ostati u Fairlevju. Promatrao ju je kako laganim koracima hoda bibliotekom, privlana,
elegantna i sigurna u sebe, i odjednom shvati da bi bez nje njegov ivot ponovno utonuo
u tamu. Ona i jest njegov ivot. I on odlui da se vie nikada nee odvajati od nje, sve dok
je iv.

177
Bocca

daa

21

- Nikako ne razumijem kako je na Winston mogao uiniti tako neto - ree Emmi Veliki
Jack Harte. - Da pobjegne odmah nakon mamine smrti, bez pozdrava.
- Ali, ostavio ti je poruku, tata - brzo e Emma. Kad nije odgovorio, ona nastavi: - Ne
brini, tata. Nee mu biti nita u ratnoj mornarici. On je veliki deko i zna se brinuti o
sebi. - Nagnula se preko stola i ohrabrujue mu stisnula ruku.
- Znam, Emma. Ipak nije lijepo od njega to se iskrao usred noi sa svojim stvarima.
To nije nalik na naeg Winstona - proguna Jack, oito zlovoljan, pa odmahne glavom. - I
jo bih neto rado znao. Kako je samo dospio u Kraljevsku ratnu mornaricu bez mog
potpisa na dokumentima? Maloljetan je, zna, Emma, pa je morao imati moj potpis.
Emma uzdahne. Taj se razgovor unedogled ponavljao u posljednja tri dana otkako je
dola iz Halla, pa ju je ve uzrujavao.
No, prije negoli je odgovorila, Frank propiskuta: - Krivotvorio je tvoj potpis, tata. Da,
kladim se da ga je krivotvorio! Morao je da bi ga oficir na regrutaciji primio.
Emma bijesno pogleda Franka i ree osorno: - Zaepi, Frank. Ti si jo klinac. to ti
zna o tim stvarima.
Frank je sjedio na drugom kraju kuhinje, piskarajui, kako je obino inio. - Znam ja
mnogo toga, Emma - doda znaajno. - Iz onih ilustriranih tjednika i novina to ih donosi
kui iz Halla. itam tamo sve redom, samo da zna.
- Onda u ih morati prestati donositi - britko e ona - ako se zbog njih pone praviti
vaan i bude drzak. Misli da sve zna, Frank!
- Ah, Emma, ostavi dijete na miru - promrsi Jack. Sisao je lulu, zadubljen u misli. Frank ima pravo - ree nakon nekog vremena. - Winston je sigurno krivotvorio moj
potpis. Nema dvojbe, sigurno je to uinio. Sigurno kao dvaput dva etiri.
- Bit e da jest - ree Emma - jer je to jedini nain da stupi u mornaricu. Ali, to je
uinjeno, uinjeno je, pa sada ne moemo nita. Vjerojatno je ve davno otplovio... tamo
kamo su ga poslali.
- Ima pravo, Emma - odgovori Jack.
Emma je utjela. Netremice je promatrala oca, zabrinuto se mrtei. Majka joj je bila
mrtva ve pet mjeseci, i premda se Jack uporno trudio da skrije svoju duboku bol, Emma
je znala da mu ona izjeda duu. Smravio je, jer je vrlo malo jeo, a njegovo veliko i
snano tijelo kao da se uvuklo u sebe. Emmi je bilo uasno pri dui gledajui ga kako se
svladava, a povremeno, kad ne bi bio svjestan njezina brinog pogleda, oi bi mu se
ispunile suzama, pa bi mu tuga svom snagom izbila na izmueno lice. Emma bi nemono
okrenula glavu, jer bi tada i sama osjetila tugu kako silovito i nezadrivo raste u njoj. No,
morala se obuzdati. Netko je morao drati obitelj na okupu, a apatija u koju je otac bio
zapao jo mjesecima prije majine smrti, bivala je sve oitija. Emma se bojala za oca, i
kako su dani prolazili, sve je vie strepila. Uzrujan zbog Winstonova tajnog odlaska prije
tjedan dana, Jack je postao jo maloduniji, Emma uzdahne. Morala je odgoditi svoj Plan
s velikim P. Nije mogla otii u Leeds sada kada je Winston pobjegao, premda je utedjela
lijepu svoticu. Imala je vie od pet funti, vie nego dovoljno za ostvarenje poetnih
koraka svoga plana da se obogati. No, sada nije bio trenutak za odlazak. Osim toga,

178
Bocca

daa

obeala je majci da e se brinuti za obitelj. To je obeanje bilo za Emmu pitanje asti.

Barem zasad.
Uzela je jedan recept Olivije Wainright i stranju stranu namazala ljepilom to ga je
napravila od brana i vode, pa ga paljivo zalijepila u biljenicu za buduu upotrebu.
Zagledala se u rukopis Olivije Wainright. Kako li je samo bio lijep! Zaobljena slova,
elegantna i kiena. Emma ga je nastojala oponaati. Obraala je panju i na Olivijin nain
govora, pa se trudila da imitira izgovor svake njezine rijei. Blackie je neprekidno
govorio Emmi kako e jednoga dana postati otmjena dama, a znala je da otmjene dame
moraju govoriti pravilno, a ne narjejem.
Tiinu u kuhinjici iznenada prekine Frankov uzbueni glas: - Hej, tata, upravo sam
se neega sjetio. Ako je Winston krivotvorio tvoj potpis, onda njegovi dokumenti ne
vrijede po zakonu, nije li tako?
Jack se iznenadi toj Frankovoj zreloj primjedbi. Njemu ta mogunost nije ni pala na
pamet. Zaueno je pogledao sina. Frank ga je neprekidno iznenaivao ovih dana. - Ima
neega u tome, Frank - ree najzad. - Ima, ima, sinko. - Bio je i vrlo impresioniran, jer je
Frank postao pravo vrelo informacija, a i inteligentnih opaski kad bi im se Jack najmanje
nadao.
- Pa, to onda? - ree Emma, gledajui Franka bijesno i gotovo neprijateljski, to je
bilo neobino za nju, jer se uvijek zatitniki ponaala prema Franku. Meutim, htjela je
prekinuti natezanje o Winstonovu bijegu. Znala je da e nastavak razgovora o tome
samo jo vie uzrujati oca.
- Ako dokumenti ne vrijede, Emma, onda ga tata moe vratiti iz mornarice. Zar ne
shvaa? Morat e ga... morat e ga otpustiti! Jer je krivotvorio dokumente. Da, morat e
- uzvikne Frank likujui, oito zadovoljan vlastitom sposobnosti zakljuivanja.
- Ima on pravo, Emma - ree Jack odlunijim i oito vedrijim glasom.
- Frank moda ima pravo, ali kako e izvui Winstona, tata? - upita Emma bez
uvijanja, kao i obino. - Hoe li onda pisati Kraljevskoj ratnoj mornarici? I kome e,
zapravo pisati? - Mrko je pogledala Franka koji se zadovoljno smjekao. Djeak je bio
inteligentan, to Emma svakako nije mogla porei, ali se ljutila na njega kad bi u kuu
unosio jo vie nemira svojini primjedbama, ma kako pametne one bile.
- Mogao bi pitati squirea to da uini, tata - predloi Frank.
Jack je utio, zamislivi se nad djeakovim rijeima, ali je zato Emma vrisnula: - to
da pita squirea? Nita ja njega ne bih pitala. Ne bi te ni popljuvao da ti to ne naplati! Glas joj je bio leden i proet mrnjom.
Jack se nije obazirao na njezine rijei, ve je nastavio: - Pa, mogao bih otii u Leeds,
u ured za regrutaciju i raspitati se za Winstona. Doznati kamo su ga poslali. U koju
kasarnu. Valjda imaju evidenciju. I mogao bih im rei to je napravio. Zna ve to... da je
krivotvorio moj potpis, eto.
Emma ga odluno i energino pogleda, pa ree nepokolebljivim glasom: - Sluaj me,
tata. Nee ti nita uiniti. Winston je oduvijek elio u ratnu mornaricu, pa je sada otiao
i gotovo. I sjeti se samo jedne stvari, tata. Wisntonu je mnogo bolje u mornarici, nego da
se sate i sate mui u Fairleyjevoj ciglani radei u svoj toj praini i blatu. Pusti ga, tata.
Zastala je i pogledala oca s ljubavlju, pa nastavila mnogo blaim glasom: - Pisat e
nam, javiti se kad se sredi. Samo ga pusti na miru, kako sam ti ve rekla.
Jack kimne glavom, jer je potovao Emmino miljenje. - Da, draga, razborito govori.
Uvijek je nastojao pobjei iz Fairleyja - uzdahne Jack. - Zna, ne mogu rei da ga krivim
zbog toga. Samo me ljuti to to se tako iskrao...

179
Bocca

daa

Emma nije mogla suspregnuti smijeak. - Zna to, tata. Znao je on da ga ti ne bi

pustio kad bi te zamolio, pa je stoga pobjegao prije nego ga sprijei. - Digla se, prila
ocu i zagrlila ga. - Hajde, tata, glavu gore. Zato ne ode u gostionicu i malo se zabavi u
drutvu - predloi mu. Bila je uvjerena da e odbiti njezin prijedlog, kako je uvijek i inio
u posljednje vrijeme, pa se iznenadila kad je rekao: - Dobro, idem, djevojko.
Poslije, kad je otac otiao u gostionicu, Emma se obrati Franku. - Bilo bi bolje da nisi
govorio o tome, Frank, kako je Winston krivotvorio tatin potpis i kako dokumenti ne
vrijede i kako ga treba izvui iz mornarice. Samo si uzrujao tatu. Sada me sluaj, dragi... Kaiprstom je zaprijetila Franku i ozbiljno ga pogledala. - Ne elim vie razgovora o
Winstonu kad se vratim u Hall. uje li me, Frankie?
- Dobro, Emma - ree Frank ugrizavi se za usnu. - Oprosti, Emma. Nisam mislio
nita loe. Nisam uope razmiljao. Nemoj se ljutiti na mene.
- Ne ljutim se, ljubavi. No, misli o tome to sam ti rekla kad bude sam s tatom.
- Hou. I, Emma...
- Da, dragi?
- Nemoj me zvati Frankie, molim te.
Emma prikrije osmijeh. Ve se poeo ponaati kao odrastao ovjek, pomisli. - U
redu, Frank. A sada e biti najpametnije da se spremi za spavanje. Ve je osam sati, a
sutra moramo svi rano ustati da stignemo na posao. I nemoj prosjediti pola noi u
krevetu itajui novine i knjige. - Coknula je jezikom i stresla glavom. - Ne udim se to
nikada nemamo svijea! A sada u krevet, mome. Doi cu gore za minutu da te pokrijem.
I donijet u ti au mlijeka i jabuku kao posebnu poslasticu.
On se namrti. - to misli, Emma Harte, tko sam ja? Mala beba? Neu da me
pokriva - vikne i uzme svoju biljenicu i novine. Okrenuo se prije negoli je iziao iz
kuhinje. - No, jabuku hou - ree i naceri se.
Kad je oprala sue od veere, Emma je pola na gornji kat. Frank je sjedio u krevetu
i neto zapisivao u biljenicu. Emma je stavila jabuku i mlijeko na stol pa sjela na krevet.
- O emu pie, Frank? - upita znatieljno. Poput oca, i ona se neprekidno udila
Frankovoj natprosjenoj inteligenciji i bogatstvu ideja. Imao je i neobino dobro
pamenje.
- Priu o duuuhoooviiimaaa - zastenjao je kao da je plai. Sveano ju je pogledao i
rairio oi. - Priu o duhovima! O kuama koje obilaze duhovi, o duama mrtvih to
izlaze iz grobova i lutaju. Uuuuuuu! - zavijao je tihim i zloslutnim glasom. Zamahnuo je
plahtom prema njoj. - Hoe li da ti je proitam, Emma? Smrtno e se uplaiti - upozori
je.
- Neu! Hvala lijepa ! I ne budi tako glup! - uzvikne Emma i poravna plahtu. Zatim se
nehotice strese, pa u isto vrijeme prekori samu sebe zbog djetinjasta ponaanja, jer je
znala da je Frank samo bocka. No, strah od duhova i sjevernjake praznovjerice bili su
joj uroeni, pa je osjetila kako joj se koa na rukama jei. Da se otrese neugodnih misli,
stala je zadirkivati brata. - Kamo e te odvesti sve to piskaranje, Frank? Samo troi
dragocjeni papir to ga donosim iz Halla, ako ba hoe znati. Nee nikada nita zaraditi
piskarajui te gluposti.
- Hou! - povie Frank tako bijesno da se Emma zapanjila. - I rei u ti kamo e me
odvesti. U novine kad odrastem. Moda ak u Yorkshire Morning Gazette. Eto, tamo! Izdrao je njezin pogled i dodao: - Dobro zapamti to sam ti rekao, Emma Harte!
Vjerovala ili ne!

180
Bocca

daa

Emma se jedva savladavala da ne prasne u smijeh koji ju je kakljao u grlu, ali je

shvatila da se djeak nimalo ne ali. - Shvaam - primijeti ravnoduno. - Ali, tek kad
odraste. Moda emo razmisliti o tome za nekoliko godina.
- Dobro, Emma - ree on i zagrize jabuku. - Oh, Emma, ba je fina. Hvala ti.
Emma se nasmijei i zagladi mu kutravu kosu, pa ga njeno poljubi. Zagrlio ju je
mravim ruicama oko vrata, pa joj se mazno priljubio uz lice. - Volim te, Emma. Ba te
volim - apne djeak.
- I ja tebe volim, Frankie - odgovori Emma i vrsto ga stisne. Ovaj put nije joj
prigovorio to ga zove Frankie.
- Nemoj biti budan cijelu no, dragi - upozori ga Emma i tiho zatvori vrata njegove
sobe.
- Neu, obeavam - povie djeak za njom.
Na hladnom kamenom odmoritu bilo je mrano, pa je Emma polako dotapkala do
svoje sobe, paljivo napipala put do uskog kreveta i ondje zastala. Oprezno je potraila
ibice i pripalila ostatak svijee u mjedenom svijenjaku. Fitilj je gorio tankim
plamenom obasjavajui tamnu prostoriju blijedim svjetlom. Njezina je sobica bila vrlo
oskudno namjetena, gotovo prazna, ali je bila besprijekorno ista kao i sve ostalo u
kolibi. Odnijela je svijeu prema velikoj drvenoj krinji u kutu sobe, stavila je na podvoj
oblinjeg prozora, a zatim kleknula i podigla teki poklopac krinje. Zapahnuo ju je jak
zadah kamforovih kuglica i suene lavande. krinja je pripadala njenoj majci, i sve stvari
u njoj bile su sada Emmine. Tata joj je rekao da je to bila mamina elja. Emma je samo
jedanput pogledala sadraj krinje, i to na brzinu, otkako joj je majka umrla. Sve do
veeras bila je previe obuzeta tugom da bi pregledala majine stvari.
Podigla je crnu svilenu haljinu, staru ali gotovo nenoenu, pa stoga jo u dobru
stanju. Probat e je slijedee nedjelje. Bila je posve sigurna da e joj pristajati, uz male
prepravke. Ispod crne haljino bila jo majina jednostavna bijela vjenanica. Emma je
njeno dotakne. ipka na haljini poutjela je od starosti. U komadu izblijedjele plave
svile pronala je buket suhog i uvelog cvijea koje se ve raspadalo. Outjela je slatkast
zadah uvelih rua. Pitala se zato ga je majka sauvala, zbog ega joj je bilo vano. No,
znala je da joj vie nitko ne moe odgovoriti na to pitanje. Bilo je tu i neto finog rublja
od batista, oito dio bijednog majinog miraza, pa crni al izvezen crvenim ruama i
slamnati eir ukraen cvijeem.
Na samom dnu krinje pronala je malu drvenu kutiju. Emma je ve mnogo puta
vidjela tu kutijicu kad bi je majka izvukla da odabere nakit za nekakvu posebnu i vanu
priliku. Otvorila ju je kljuiem zataknutim u bravu. U kutiji je bilo malo nakita praktiki
nikakve vrijednosti. Izvukla je bro od granata i naunice koje je majka uvijek nosila na
Boi, te prilikom vjenanja i krtenja i u drugim posebnim prigodama. Drei ih na
dlanu, uinilo joj se da pravi rubini svjetlucaju pri svjetlu svijee. Majka je najvie od
svega voljela te granate.
- Nikada se neu rastati od njih - ree Emma naglas, zatomljujui suze od kojih su joj
se ve maglile oi. Spustila ih je na pod i ponovno posegla u kutiju. Izvukla je mali bro s
kamejom i srebrni prsten, pa je jedan i drugi sa zanimanjem pregledala. Iskuala je
prsten. Savreno joj je pristajao. Ruka joj se ponovno spusti u kutiju, i prsti joj dotaknu
zlatni lani s kriiem, koji je majka gotovo uvijek nosila. Emma iskrivi lice. Nije htjela
nikakve podsjetnike na Boga koji za nju vie nije postojao. Stoga je odbila ii u nedjeljnu
kolu, premda je time ljutila oca. Spustila je lanac s kriiem na pod do granata, te
podigla ogrlicu od jantarskih kuglica, velikih i hladnih na dodir. Prelijevale su se tamnim

181
Bocca

daa

zlatnim sjajem, i Emmi su izgledale vrlo otmjeno. Bio je to dar jedne velike dame, rekla
joj je mama prije nekoliko godina.
Poto je neko vrijeme prouavala svoj novi imetak, Emma ga je poela spremati u
drvenu kutiju i tek je u tom trenutku napipala nekakvu grudicu ispod baruna kojim je
kutija bila obloena. Prstima je prola rubom kutije. Barun nije bio privren, pa ga je
lako podigla. Uklonivi ga, Emma ugleda medaljon i malu kopu. Emma izvadi medaljon
i znatieljno ga pogleda. Nije se sjeala da ga je ikad vidjela na majci. Nije ga, zapravo,
nikada ni vidjela. Bio je star i lijepo izraen, napravljen od pravog zlata koje je bljesnulo
na svjetlu. Pokuala ga je otvoriti, uzalud. Ustala je i potraila kare u kutiji za ivai
pribor. Poslije nekoliko sekundi uspjela ga je otvoriti. S jedne strane bila je fotografija
njezine majke iz djevojakih dana. Na poleini nije na izgled bilo niega. Ali samo na
izgled. Kad je paljivije pogledala, opazila je umjesto fotografije uvojak svijetle kose.
ija bi to kosa bila, razmiljala je Emma, pokuavajui podii stakleni poklopac.
Meutim, bio je vrsto usaen, pa je znala da e se tako razbiti bude li ga silom htjela
odii karama. Emma je zatvorila medaljon i radoznalo ga okretala u rukama. Tek je
tada spazila gravuru na poleini. Bila je nejasna i gotovo izlizana, pa ju je jedva
razaznala. Napela je oi, pa prinijela svijeu do krinje i drala medaljon ispod treperava
svjetla.
Slova su se doista jedva vidjela. Polako je naglas proitala: - A - E/1885. - Emma u
sebi ponovi godinu. Bilo je to prije devetnaest godina. Majci je 1885. bilo petnaest
godina. Je li E bila kratica za Elizabeth? Vjerojatno, zakljui. A tko je A? Nije se mogla
sjetiti da je majka ikad spomenula nekoga u obitelji ije bi ime poinjalo s A. Odluila je
upitati oca kad se vrati iz gostionice. Paljivo je spremila zlatni medaljon povrh crne
haljine, pa uzela kopu u ruke i pomno se zagledala u nju. Odakle majci takva kopa,
pitala se. Takvim kopama gospoda privruju kravatu ili al, vjerojatno prilikom
jahanja, jer je kopa bila ukraena minijaturnim biem i siunom potkovom u sredini. I
ona je bila zlatna i oito vrlo skupocjena. Sigurno nije ni bila oeva.
Odmahnula je glavom i uzdahnula, prilino zbunjena, pa automatski spremila
medaljon i kopu na prvobitno mjesto, prekrila ih barunastom oblogom, a zatim stavila
i preostali nakit u drvenu kutiju. Uredno je sloila i druge stvari u krinju i spustila
poklopac, i dalje tresui glavom u nedoumici. Majka je, oito iz nepoznatih razloga,
sakrila medaljon i kopu, pa je to Emmu iznenadilo i kopalo. Sloga je ipak odluila da ih
uope ne spominje ocu, premda nije zapravo znala to ju je navelo na tu odluku. Podigla
je kutiju s priborom za ivanje, puhnula u svijeu da je ugasi i pola u prizemlje.
Kuhinja je bila sumrana na priguenu svjetlu dviju svijea io su gorjele na stolu.
Emma je pripalila petrolejke na okviru kamina i kredencu i stavila na stol koaru s
odjeom iz Halla, koju je trebalo prekrojiti ili pokrpati. Zatim sjedne za stol i pone
ivati. Najprije je prepravljala bluzu Olivije Wainright, a zatim stala priivati rub
podsuknje Adele Fairley. Jadna gospoa Fairley, pomisli Emma neumorno nabadajui
iglom, udna je kao i uvijek. U jednom trenu tiha i mrzovoljna, u drugom vesela i
razgovorljiva. Emma nije mogla doekati povratak Olivije Wainright iz kotske kamo je
otputovala u posjet prijateljima. Nije je bilo samo etrnaest dana, ali se Emmi inilo kao
da su proli mjeseci otkako je otila. Hill nije bio isti bez nje, pa je Emmu poela hvatati
neobina i sve jaa nervoza. Prilino se uznemirila jer joj je ta razdraljivost bila
neshvatljiva.
I squire je otputovao, u lov na ljetarke, kako joj je rekla kuharica. Trebao se vratiti
tek potkraj tjedna. No, on Emmi nije nimalo nedostajao. U Hallu je bilo prilino mirno, a
kad nije bilo Olivije Wainright i squirea, Emmine su obaveze bile manje. Stoga ju je

182
Bocca

daa

kuharica pustila kui ve u petak. - Budi malo s tatom, draga - rekla joj je, pa suosjeajno
dodala: - Sada si mu potrebna, Emma. - I tako je provela puna tri dana kod kue,
spremajui, perui i kuhajui za tatu i Franka. Te dane pokvarila joj je samo strka oko
Winstonova tajnog odlaska. Emma je smatrala da su beskrajni razgovori o Winstonu
besmisleni, jer ionako nije bilo rjeenja.
Nasmijeila se. Budui da je u Hallu bilo manje posla, mogla je otrati na vritinu
poslije podne, kad bi sjalo sunce, pa sjesti pod stijene na Vrhu svijeta s Edwinom.
Sprijateljili su se za vrijeme njegovih ljetnih kolskih praznika.
Edwin joj se sve vie povjeravao. Priao joj je o svemu, o koli i obitelji, ali mu je
uvijek morala obeati da nee nikada otkriti te tajne ni ivoj dui. U etvrtak poslije
podne Edwin joj je za etnje vritinom rekao da im za tjedan dana dolazi u goste, preko
subote i nedjelje, oev veliki prijatelj. Dolazi ak iz Londona i, po Edwinovu miljenju,
bio je vana linost. Nekakav doktor Andrew Melton. Edwin je bio uzbuen zbog tog
posjeta, jer se doktor upravo vratio iz Amerike, a Edwin je htio uti sve o New Yorku. Za
njegov dolazak jo nije znala ni kuharica, pa ni Murgatroyd. Edwin ju je natjerao da
radford se zakune da nee nikome nita ispriati, pa je ak morala rei: - Dabogda umrla
ako kaem - i sveano podii desnu ruku.
Emmine misli o Fairley Hallu, osobito o Edwinu, naglo je prekinuo oev dolazak iz
gostionice, ba kad je s crkvenog tornja odzvonilo deset sati. Odmah je zamijetila da je
popio vie nego obino. Bio je nesiguran na nogama, a oi su mu svjetlucale. Skinuo je
jaknu i htio je objesiti na kuku iza ulaznih vrata, ali nije uspio, pa mu je jakna pala na
pod.
- Ja u je podii, tata. Sjedni. Skuhat u ti aj - ree Emma, odloi podsuknju i brzo se
digne.
Jack je sam podigao kaputi i napokon ga je uspjeno objesio na kuku. - Neu nita promrsi i okrene se. Zateturao je prema Emmi pa slao. Dugo ju je promatrao, a na licu
mu se ocrtavalo iznenaenje. - Ponekad si tako slina mami promrmlja.
Emmu je iznenadila ta neoekivana primjedba. Smatrala je da uope ne nalikuje na
majku. - Zbilja? - zaudi se. - Ali, mama je imala plave oi i tamniju kosu...
- Tvojoj majci nije ni kosa rasla u trokut na elu kao tebi - prekine je Jack. - To si
naslijedila od moje mame, tvoje bake. Ali ipak, upadljivo si slina mami, ba sada. Kad je
bila djevojka. Po obliku lica, uglavnom po crtama lica. I po ustima. A kako si starija, sve
si joj slinija, zna.
- Ali, mama je bila lijepa... - pone Emma i zastane.
Jack se uhvati za stolicu da ne padne. - Da, bila je najljepa djevojka koju sam vidio.
Nije bilo mukarca u Fairleyju koji nije bacio oko na nju. Ni jednog jedinog. Da,
iznenadila bi se kad bi znala... - Prekinuo se i promrmljao neto nerazumljivo u bradu.
- ta si rekao, tata? Nisam te ula.
- Nita, Emma. Nita to bi sada bilo vano. - Jack pogleda Emmu mutnim oima, pa
se nasmijei. - I ti si lijepa. Ba kao tvoja mama. Bogu hvala, otpornija si od nje. Elizabeth
je bila tako njena. Nije bila tako jaka kao ti. - On tuno odmahne glavom i prie joj
nesigurnim koracima. Poljubi je u elo i promrlja laku no, pa se stane uspinjati
kamenim stubama. Kao da se nekako smanjio, pa se Emma pitala hoe li ga jo itko zvati
Veliki Jack. Sjela je na stolicu i stala odsutno zuriti u plamen svijee. Pitala se to li e biti
s njezinim ocem. Bio je potpuno izgubljen bez mame, i ona je znala da vie nikada nee
biti onaj stari. To ju je saznanje ispunilo velikom tugom, jer je bila svjesna injenice da
mu niim ne moe olakati estoku bol i teret alosti. Oplakivat e majku sve do svoje
smrti.

183
Bocca

daa

Naposljetku se trgla iz razmiljanja, uzela podsuknju i nastavila ivati. Radila je do

kasno u no, jer je vrsto odluila da dovri sve to je donijela iz Halla. Olivia Wainright
joj je posebno plaala takve poslove. Kako je Emmi novac bio prijeko potreban,
zanemarila je umor u oima, bolove u prstima i opu iscrpljenost koja ju je polako
svladavala kako su sati otkucavali. Ve je dobrano proao jedan sat poslije ponoi kad je
pokupila posljednje komade odjee i odvukla se gore u krevet, pomno izraunavajui
koliko joj novca gospoa Wainright tono duguje.
Jedanput na godinu tmurne i divlje vritine West Ridinga gube svoj mrani, bezbojni
izgled. Potkraj kolovoza vritina se preobrazi praktiki preko noi kad procvate vrijes
raskonim bojama, pa tamnosmei i sivkasti breuljci zablistaju iznenadnim,
velianstvenim sjajem. Grimizni i ljubiasti valovi talasaju se Peninskim gorjem, krunei
sumorne, industrijom zagaane doline ljepotom od koje zastaje dah i najbeutnijem
promatrau.
Vritina na visoravni koja se prua iznad sela Fairley i koja je dio velianstvenog
Peninskog lanca takoer doivljava takvu preobrazbu. I ovdje u toku rujna i listopada
nestaje sumorne oporosti. U to doba godine kao da je netko velikoduno prekrio
breuljke golemim komadom tkanine u ijoj se osnovi i potki mijeaju kraljevski grimiz,
modrina i zelenilo, jer na obroncima obraslim vrijeskom rastu i zvonii, paprat i
kupina, a i oskudno, kvrgavo drvee blista sitnim treperavim liem.
eve i jurice polako se diu svjetlucavim zrakom, a nebo, tako esto zasjenjeno
tekim kinim oblacima, sada blista plavetnilom i nevjerojatnom prozirnou i
prozranou, tipinom za sjevernu Englesku. U ovo doba godine ovaj kraj gubi
nemilosrdnost i strogost, a sablasnu tiinu odjednom prekinu najljepi zvui. Svi obronci
ispresijecani su dubokim, uskim i umovitim dolinama, a u svakoj od njih brza potoi
bistre vode slijevajui se ulatenim smeim kamenjem ili se pak naglo ruei u
blistavim, svjetlucavim vodopadima s opasnih hridina. Stoga je um vode uvijek
prisutan na jorkirskim vritinama u ljetnim mjesecima, a prati ga milozvuno ptije
cvrkutanje i urlikanje, buno trkaranje kunia meu kupinama i paprati, povremeno
blejanje ovaca to lutaju grimiznim vritinskim breuljcima traei hranu.
Emma je ljubila vritine, pa i onako surove i zastraujue za hladne i nemilosrdne
zime. Poput majke, i ona se ovdje, u tom osamljenom breuljkastom kraju, osjeala kao
kod kue, i u toj osami nije se nikada utjela ni samom ni osamljenom. U tom
prostranstvu, ba u toj praznini, uvijek bi nalazila lijeka za sve to ju je boljelo i titalo,
crpei ohrabrenje i utjehu iz tog velianstvenog krajolika. Emmi je on uvijek bio
prekrasan, u svim godinjim dobima, a najvie potkraj ljeta kad bi se rascvjetao vrijes.
Bio je kolovoz. Tog ponedjeljka ujutro bila je vedra i raspoloena kad se preko
ograde spustila na dugu livadu, ive zelene boje. posutu tratinicama. Hitala je uskim
puteljkom, povremeno diui pogled i prelijeui tamnozelenim oima breuljke to su
se pred njom dizali, najprije u bojama jorgovana, pa grimizni prema nebu koje je bilo
njenoplavo, bez i jednog jedinog oblaka. Sunce je ve prodiralo kroz plavkastu maglicu
na horizontu bojei je zlatnim odsjajem, pa je ve znala da ih eka jo jedan vrui dan,
kakvi su bili cijeli mjesec.
Ovaj put bila je sretna to je otila iz kolibe u Top Foldu. Cijelu subotu i nedjelju
titala ju je oeva tuga zbog Winstonova naglog odlaska, pa je odahnula kad je zatvorila
za sobom vrata i krenula prema Vrhu svijeta. U toj snanoj i izuzetnoj divljini, na istom
i svjeem jutarnjem zraku, osjeala se slobodnom i nesputanom, jer Emma je bila pravo
dijete vritine. Tu se rodila i rasla, pa je i sama bila proeta znaajkama tog kraja, jer je i

184
Bocca

daa

sama bila neukrotiva i nepopustljiva, a vritine su bile dio nje same, poput zraka to ga
je udisala.
Jo kao djevojica neobuzdano je trala visokim grebenima, uskim dolinama i
umovitim usjecima, a jedino drutvo bile su joj ptice i druge plaljive ivotinjice to
obitavaju u tom kraju. Nije bilo kutka koji nije dobro poznavala. Imala je omiljena
mjesta, tajna mjesta, skrivena u pukotinama stijena i uvalama meu divljim breuljcima
na kojima je cvjetalo svakakvo cvijee, eve svijale gnijezda, a kristalnobistra voda se
ruila stjenovitim padinama, caklei se poput leda na suncu. Uivala je u njezinoj
hladnoi kad bi je pila ili bosonoga gazila potoiem po raznobojnom kamenju.
Ovdje, na ljubljenoj vritini, potitenost koja ju je muila posljednjih nekoliko dana
brzo je poela poputati. Hitala je poznatim puteljkom to je krivudao uzbrdo i dok se
uspinjala, neprekidno je razmiljala o Winstonu. Nedostajat e joj, jer su oduvijek bili
bliski i voljeli se, ali joj je ipak bilo drago zbog njega. Smogao je potrebnu hrabrost da
ode, da pobjegne iz sela i ciglane u Fairleyju prije negoli bude prekasno. alila je samo
to joj se brat nije usudio povjeriti, jer je bio uvjeren, posve pogreno, da e sve ispriati
ocu ili ga barem pokuati nagovoriti da se predomisli. Nasmijeila se. Winston ju je oito
krivo prosudio. Ona bi ga rado podrala u njegovim snovima, jer je poznavala njegovu
prirodu, znajui vrlo dobro kako je bio skuen i razoaran i kako se u Fairleyju nije imao
emu nadati osim napornom i slabo plaenom poslu, dosadi i nonim pijankama u
gostionici sa svojim priprostim drugovima.
Zastala je da predahne na blu prvog grebena. Rukom je mahala pred licem da se
rashladi, pa nekoliko puta duboko udahnula prije uspona na Ramsdenske hridi. Uzdizale
su se iznad nje, nalik na goleme granitne konje to su se upeatljivo ocrtavali prema
nebu, obasjani suncem ije su se zrake slijevale njihovom tamnom drevnom povrinom
poput tekueg zlata. Zimi, kad su bile prekrivene ledom, snijegom ili susnjeicom, njihov
bi je sablasni sjaj znao i prestraiti, ali sada, na blagom ljetnom zraku, izgledale su posve
bezopasno i privlano. Osvrnula se i gutala oima krajolik i kao uvijek crpla snagu iz
poznate okoline. Maglica se poela razrjedivati, i usprkos blagom povjetarcu to je
puhao s visoravni, Emma je ve osjeala vruinu. Bila je sretna to je odjenula
tamnozelenu pamunu haljinu koju joj je dala Olivia Wainright. Bila je lagana i hladila ju
je po golim nogama.
Za nekoliko minuta Emma se ve nala u sjeni Ramsdenskth hridi. Spustila je teku
koaru u kojoj je nosila odjeu i sjela na ravnu stijenu. Tih dana uvijek bi se malo
zadrala na Vrhu svijeta, jer bi ovdje snanije osjetila majinu prisutnost nego u njihovoj
kolibici. Za Emmu je majka jo ivjela i disala na tom tihom, zatienom mjestu, koje su
obje toliko voljele. Tu je vidjela majino ljubljeno lice u blijedim sjenkama i prozranim
bojama na vritim, ula njezin zvonki smijeh kako odjekuje liticama istroenim od
vremena, druila se s njom u blagoj tiini koju nije prekidalo nita osim pokojeg ptijeg
pjeva ili tihog zujanja pele.
Naslonila je glavu na stijenu i sklopila oi prizivajui u sjeanje majino lice, pa ih
gotovo odmah otvorila: i uinilo joj se kao da majka stoji pokraj nje, vedra i nasmijana,
njezin cijeli ljubljeni lik. - Oh, mama, mama, kako mi nedostaje - ree Emma glasno,
ispunjena gotovo nepodnoljivom enjom i boli koja ju je guila. Pruila je ruke prema
magliastom liku, ali je on brzo izblijedio. Sjedila je jo neko vrijeme, naslonjena na
hladne stijene, sklopljenih oiju, potiskujui tugu, a zatim odluno podigla kosaru i
krenula u pravcu Ramsdenske gudure.
Pohitala je i premjestila koaru na drugu ruku, pa se stala sputati u guduru,
obavljenu zelenom tamom, punu sjena i hladnu. U guduru su prodirali samo traci

185
Bocca

daa

suneva svjetla niz izboje strmih stijena i prastaro drvee ije su se vornate grane
svijale poput reumatinih kvrgavih prstiju nekog starca. Preko puteljka pretrao je
ispred nje kuni i nestao iza visoke stijene prekrivene busenima mahovine, tamne i
barunaste na priguenu svjetlu. Kad je stigla na sredinu uvale, u kojoj je sunce posve
iezlo, zapjevala je, kao i uvijek ovdje, i njezin je svijetli sopran skladno odzvanjao u
savrenoj tiini. - Oh, Danny Boy, gajde, gajde zovu. Od dola do dola, preko obronaka.
Ljeto je prolo, i rue su uvele. To ti, ti mora poi, a ja ostati.
Prestala je pjevati i nasmijeila se, sjetivi se Blackieja. Bila je to njegova najdraa
pjesma, i on ju je nauio rijei. Nije dolazio u Hall ve vie od mjesec dana. Zavrio je
ondje posao. No, povremeno bi navratio da je vidi kad je bio u tom kraju, pa se ve pitala
kad e ponovno doi. Nedostajao joj je. Za nekoliko minuta Emma je izila iz prohladna
klanca na otvoreno, pod prostrano nebo obasjano suncem, hitajui prema grebenu koji
se strmo sputao prema Hallu. Hodala je sve bre da nadoknadi vrijeme, jer je tog jutra
kasnila vie od jednog sata, pa e kuharica zacijelo gunati zbog njezina zakanjenja.
Potrala je padinom i otvorila stara klimava vrata na rubu Baptist Fielda, paljivo ih za
sobom zatvorila i spustila teki eljezni zasun.
Emma se vie nije vozila na vratima. Smatrala je da je prerasla te djeje zabave.
Napokon, imala je ve petnaest godina i etiri mjeseca, znai - ve je bila u esnaestoj.
Bila je ve gotovo mlada dama, a mlade dame, koje kane jednoga dana postati velike
dame, ne uputaju se u takve ispraznosti.
Uavi na poploano dvorite pred konjunicom Emma se iznenadila ugledavi
konja doktora Malcolma i dvokolicu privezanu za stup. Dvorite je bilo prazno i
neobino tiho, a nije bilo traga ni Tomu Hardyju, konjuaru, koji je obino u to doba
marljivo timario konje i latio mjedene dijelove orme. Namrtila se pitajui se to li
doktor Mac radi u Hallu u sedam sati ujutro. Netko se zacijelo razbolio, pretpostavila je, i
odmah pomislila na Edwina koji se prehladio prije tjedan dana. Sklon je prehladama i
prsnom kataru, rekla joj je gospoa Fairley. Poletjela je kamenim stubitem koje je
vodilo do stranjeg ulaza, ali je ipak zapazila da stubite jo nije bilo izribano. Annie je
poela zaputati svoje obaveze, ljutito pomisli Emma.
im je ula u kuu, Emma je znala da se dogodilo neto strano. Tiho je zatvorila
vrata za sobom i spustila se u kuhinju. Vatra je gorjela kao obino, bakreni je kotli
pitao na ognjitu, ali nije bilo ugodnih mirisa to su se obino irili pri spravljanju
doruka. Kuharica se vrpoljila na stolici pokraj ognjita, priguujui jecaje i briui oi
krajem pregae koja je ve bila natopljena njenim obilnim suzama. Annie je ipak
izgledala dovoljno pribrana, pa joj je Emma hitro prila nadajui se da e iz nje izvui
nekakve informacije. No, ubrzo je opazila da je i Annie sva izvan sebe poput kuharice, jer
se ukoila na stolici kao stup soli. Poput Lotove ene, pomisli Emma.
Emma tresne koaru na pod. - to se dogodilo? - uzviknula je, gledajui as jednu,
as drugu enu.
- Zato je doktor Mac ovdje? Sigurno je neto s mladim gospodinom Edwinom, nije li
tako? Razbolio se! - No, ni kuharica ni Annie kao da nisu ule njezine rijei. U svakom
sluaju, nisu na njih obratile panju. I Emmu je obuzela nelagoda i strepnja, pa je i sama
zadrhtala. Uzrujana kuharica napokon je podigla glavu, tjeskobna bucmasta lica i
crvenih oiju. Samo je nijemo gledala Emmu, oito nemona da progovori, a zatim je
ponovno briznula u grevit pla, glasno jauui izmeu jecaja.
Emma se izbezumila. Pruila je ruku i dotakla Annie po ramenu. Djevojka nervozno
poskoi, kao da su je Emmini prsti opekli. No, na Emmino nijemo pitanje odgovorila je
samo ukoenim pogledom, nekoliko puta zatreptala vjedama, usta su joj se trzala, ali

186
Bocca

daa

nije izpustila ni rijei. Zatim je stala drhtati. Emma je vrsto zgrabi svojim malim, ali
jakim rukama, pokuavajui je smiriti, ispunjena nestrpljivou i sve jaim strahom.
Emma je shvatila da mora smjesta potraiti Murgatroyda, i ba u tom trenutku
pojavio se na vrhu stubita to je vodilo u dio kue u kojem je ivjela obitelj Fairley.
Zagledala se u njegovo lice. Bilo je jo sumornije no inae. Na sebi je imao crni butlerski
kaput, to je bilo neuobiajeno za ovo doba dana kad je obino bio samo n koulji i
pregai od zelene ohe, zauzet dunostima u spremnici srebrnine. Kad je siao, naslonio
se na potporni stup i umorno preao rukom preko ela. Uobiajenu drskost zamijenio je
izraz izgubljenosti, to Emmi nije promaklo.
Zbunjena mu se pribliila nekoliko koraka. - Dogodilo se neto strano. S mladim
gospodinom Edwinom, zar ne? - apne. Bila je to prije tvrdnja nego pitanje.
Murgatroyd je tuno pogleda. - Ne, nego s gospoom - ree.
- Bolesna je, nije li tako? Zato je doao i doktor Mac...
- Mrtva je - grubo je prekine Murgatroyd tihim i prijekornim glasom.
Emma nehotice ustukne. Osjeala se kao da ju je netko estoko oamario, kao da je
sva krv istekla iz nje. Noge su joj drhtale. - Mrtva? - ponovi nesigurnim glasom.
- Da, mrtva - Murgatroyd odree, lica posivjela od nedvojbeno iskrene alosti.
Emma je na trenutak izgubila dar govora. Usta su joj se samo otvarala i zatvarala, jer
je bila posve izbezumljena i okirana. Naposljetku je ipak uspjela progovoriti: - Ali, nije
uope bila bolesna kad sam otila u etvrtak poslije podne.
- Nije, a ni juer joj nije bilo slabo - ucviljeno ree Murgatroyd. Ozbiljno pogleda
Emmu, i ovaj put u njegovu dranju nije bilo nieg neprijateljskog. - Noas je pala niz
stube. Slomila je vrat, kako kae doktor Mac.
Emma zine od zaprepatenja i zatetura, a zatim se uhvati za rub stola da uspostavi
ravnoteu. Sirom otvorenih i zamagljenih oiju zagledala se u Murgatroyda.
Murgatroyd nagne glavu pokazujui prema Annie. - Djevojka ju je nala jutros u pola
est kad je pola gore da oisti pepeo iz kamina. Ve je bila sva ukoena, naa gospoa.
Leala je na dnu stubita s prednje strane, u predvorju. Ondje, u spavaici. Annie se
smrtno uplaila i dotrala po mene kao da je svi vrazi gone.
- To ne moe biti istina - protenje Emma, pritiuti prstima blijede usne. Suze su joj
navrle na oi.
- Da, da, bilo je grozno kako je leala, razrogaenih oiju, ukoena pogleda. A glava
joj je visila kao glava slomljene lutke. Znao sam im sam je taknuo da je ve satima
mrtva. Bila je hladna kao led.
Murgatroyd je zastao u svojoj bolnoj litaniji, a zatim nastavio: - Odnio sam je gore,
paljivo, poloio na krevet. Kao da nije bila mrtva. Bila je prekrasna, ba kao i uvijek, s
onom svojom zlatnom kosom, razasutom na jastuku. Osim ukoenog pogleda. Pokuao
sam joj sklopiti oi, ali nisam mogao. Morao sam joj staviti dva novia na oi do dolaska
doktora Maca. Jadna, jadna gospoa - ree i uputi se u spremnicu.
Potresena i zaprepatena, Emma se s mukom spusti na jednu od stolica za stolom.
Suze su joj se kotrljale niz obraze, pa gurne ruku u dep da potrai istu krpicu koja joj
je sluila umjesto rupia i obrie lice. Zgrbila se na stolici, tako zaprepatena da gotovo
nije mogla ni misliti. Malo-pomalo ipak se pribrala, i tek je tada shvatila koliko je
zavoljela Adelu Fairley. Bilo joj je sueno, pomisli Emma, ali znala sam da e se neto
strano dogoditi jednog dana u ovoj groznoj kui.
U kuhinji obasjanoj suncem vladala je grobna tiina koju su prekidali samo
kuhariini prigueni jecaji. Za nekoliko minuta Murgatroyd se pojavio iz spremnice i

187
Bocca

daa

rekao odsjeno i grubo: - Dosta s tim plakanjem i tulenjem, niste narikae. - Obrati se
svima u kuhinji. - Imamo i svoje dunosti. Treba misliti na obitelj.
Emma ga oprezno pogleda i suutno pomisli na Edwina i bol to ju je zacijelo outio
na vijest o majinoj preranoj i stranoj smrti. - A djeca? - upita zatomljujui suze i briui
nos. - Znaju li?
- Upravo sada doktor Mac razgovara s mladim gospodinom Edwinom u biblioteci obavijesti je Murgatroyd. - Mladog gospodina Geralda obavijestio sam ja kad sam odnio
gospou u njezinu sobu, prije no to sam poslao Toma u selo po lijenika. ekao je
doktora Maca koji ga je smjesta poslao u Newby Hall po oca.
- A gospoa Wainright? - osmjeli se Emma.
Murgatroyd je prezirno pogleda. - Misli li da sam budala? Ve sam se za to
pobrinuo. Doktor Mac je napisao telegram, i mladi gospodin Gerald poslat e joj ga u
kotsku na prvoj otvorenoj poti. - Nakaljao se pa nastavio: - A sada, na posao. Za
poetak, pripravi aj. Doktoru treba alica aja... - Preletio je pogledom kuhinju, i
njegove mije oi zastale su na kuharici.
- Sudei po izgledu, ne bi kodio ni kuharici.
Emma kimne glavom i pouri da izvri nareenje. Murgatroyd se zatim glasnije
obrati kuharici: - No, no, gospoo Turner. Saberite se, eno. Imamo mnogo posla. Pa, ne
moemo sada dii ruke od svega.
Kuharica podigne tuno lice i ljutito pogleda Murgatroyda. Njezine bujne grudi jo
su se dizale, ali je prestala jecati. S mukom se digla sa stolice i kimnula glavom. - Da, da,
moramo misliti na djecu i na gospodina. - Zatim obrie vlano i umrljano lice pregaom,
pogleda je i odmahne glavom. - Najprije u uzeti istu pregau pa pripraviti doruak.
Premda sumnjam da je nekom stalo do jela.
- Moda bi doktor Mac neto pojeo - ree Murgatroyd. - Idem sada k njemu. Navui
u i zavjese. Moramo pokazati dostojno potovanje prema pokojnici.
Kuharica, koja je upravo vezivala istu pregau, brzo ree: - Jeste li poslali Toma u
selo po gospou Stead? Da pripremi gospou za odar? Ona to najbolje radi u ovom
kraju.
- Da, jesam.
Zauvi ime svoje majke, Annie se prvi put poslije nekoliko sati trgnula iz
obamrlosti. - Poslali ste po mamu - ree polako kao da se upravo probudila.
- Jesam, Annie - potvrdi Murgatroyd. - Trebala bi stii svakog trenutka, i bit e bolje
da ivne prije negoli ona stigne. Imat e pune ruke posla. Ne mora jo i brinuti zbog
tebe.
Kuharica se odgega k Annie i zagrli je, pa se zagleda u djevojino blijedo lice. - Je li ti
malo bolje, draga? - upita je brino.
- Da, mislim da jest - promrmlja Annie. - Ba sam se uplaila - ree sopui - kad sam
vidjela gospou kako lei... - Nije mogla nastaviti, a niz lice joj napokon potekoe suze,
tako dugo suspregnute od uasa.
- Dobro se isplai, draga, prije maminog dolaska. Nee je valjda uzrujati, draga? Annie zarije glavu u kuhariino rame da se utjei, tiho jecajui. Kuharica ju je tapala po
ramenu i gladila po kosi, mrmljajui joj njene rijei.
Zadovoljan to je barem donekle uspostavio red, Murgatroyd se okrene i stane se
brzo uspinjati stubitem. Morao se najprije posavjetovati s doktorom Macom i vidjeti
ima li jo kakvih uputa, a zatim se pobrinuti za ostale stvari u kui, navui sve zavjese,

188
Bocca

daa

zamraiti sve prostorije sve do poslije sprovoda, jer je takav obiaj na sjeveru Engleske
poslije smrti u obitelji.
Emma je pripravila aj, pa su ga pile u tiini, tugujui i utei. Prva je progovorila
Annie. Pogleda Emmu preko stola i ree: - Bilo bi mi drae da si ti bila ovdje u nedjelju,
Emma. Onda bi ti nala gospou, ne ja. - Annie razrogai oi. - Nikada neu zaboraviti
njezino lice. Kao da je vidjela neto grozno prije pada.
Emma se zagleda u Annie kroz stisnute oi. - to, zaboga, hoe time rei?
Annie se zagrcne. - Kao da je vidjela... vidjela jednu od onih prikaza koje nou, kako
pria moja mama, hodaju vritinama - proape.
- Jezik pregrizla, Annie! Bogami, neu nikakve izmiljotine o duhovima u ovoj kui odsjeno ree kuharica. - Sva ta seoska praznovjerja. to se mene tie, sve su to same
gluposti.
Emma se namrti. - Pitam se to je gospoa Fairley radila kad se ila usred noi
sputati stubama. Murgatroyd kae da je satima bila mrtva kad ju je naao. Zacijelo je
lutala kuom u dva ili tri sata ujutro.
Annie mirno ree: - Ja znam to je radila.
Kuharica i Emma je znatieljno i iznenaeno pogledae. - A odakle ti to zna, Annie
Stead? - zapovjedniki joj se obrati kuharica. - Ako se ne varam, spavala si kao klada u
svojoj sobici na tavanu. Ili si barem trebala spavati.
- I jesam. Ali, ja sam je i nala. A posvuda oko njezina tijela bilo je polupanog stakla.
Od jedne od najljepih vinskih aa. Jo je stiskala noicu ae, a na ruci joj se sasuila
krv, poput re, tamo gdje se porezala.
Annie se strese sjeajui se tog prizora i apne: - Sigurna sam da je htjela sii u
biblioteku da neto popije, jer sam nanju...
- Murgatroyd mi nije spomenuo razbijenu au - odluno je prekine kuharica i
ljutito je pogleda.
- On to ne bi ni rekao. Ali, vidjela sam ga kako brzo skuplja krhotine - odvrati Annie.
- Mislio je da ga nisam vidjela jer sam se ukoila od straha.
Kuharica je i dalje ljutito i bez rijei gledala Annie, ali Emma je duboko udahnula
znajui da Annie govori istinu. Bilo je to vrlo oito objanjenje. - To nee nikome
ponoviti, Annie, jesi li me ula? Ni gospodinu! - upozori je Emma. - to je bilo, bilo je, i
bolje je da se to manje govori.
- Emma ima pravo, draga - ree kuharica, pribravi se. - Neemo runa ogovaranja u
selu. Neka jadna gospoa poiva u miru.
Annie kimne glavom. - Obeavam da neu nita govoriti.
Emma uzdahne i zamisli se. Zatim znaajno pogleda kuharicu i ree: - udno je sve
to, ako zdravo razmislim. Najprije je umrla Polly, pa moja mama, a sada gospoda Fairley.
Jedna za drugom u samo nekoliko mjeseci.
Kuharica se zagleda u Emmu. - Kau u ovim krajevima da se uvijek dogaaju tri
nesree zaredom.
Sprovod Adele Fairley bio je potkraj tjedna. Toga dana tvornica Fairleyjevih bila je
zatvorena, pa su svi radnici prisustvovali pokopu, kao i posluga iz Halla. Malo crkveno
groblje u Fairleyju bilo je prepuno seljana, mjesne gospode i prijatelja obitelji iz cijele
grofovije.
Dva dana poslije sporovoda Olivia Wainright otputovala je s Edwinom u London.
Tono tjedan dana kasnije i Adam Fairley otputovao je na jug da se pridrui svom
mlaem sinu u kui svoje svastike u Mayfairu.

189
Bocca

daa

Ernestu Wilsonu povjereno je upravljanje vunarom, na veliko ali tajno zadovljstvo

Geralda Fairleyja, jer je beutni, tupi i neodgovorni Gerald, kojega nije dirnula ni
majina smrt, mislio samo na beskrajne mogunosti to su mu se sada otvorile. vrsto je
nakanio da se nametne u vunari u oevoj odsutnosti, pa se usrdno nadao da a ona i
potrajati.

190
Bocca

daa

22

Jednog toplog nedjeljnog poslijepodneva, u lipnju idue godine, Edwin Fairley uputio se
iz Fairley Halla na vritinu. U jednoj je ruci nosio koaru, krcatu svakakvim poslasticama
iz prepune kuhariine smonice, a u drugoj vreu s vrtlarskim priborom i potrebnim
alatom.
Edwina i Emmu ekao je teak posao podno Ramsdenskih hridi, posao koji su
planirali ve nekoliko tjedana. Zbog nepovoljnih vremenskih prilika i estih kia morali
su nekoliko puta odgoditi taj pothvat. U petak, kad je Emma otila kui. Edwin ju je
otpratio sve do hridi. Dogovorili su se da e se tu sastati u nedjelju u tri sata, bude li
lijepo vrijeme.
A vrijeme je doista lijepo, pomisli Edwin i digne glavu. Blijedo sunce neprekidno se
pokazivalo i nestajalo iza bijelih i sivih oblaka porazbacanih na sivomodrom nebu, ali
nije bilo predznaka kie. Nije bilo ni povjetarca koji bi utao u drveu, a providni zrak
bio je vrlo blag, gotovo ljekovit.
Edwin je namjerno zaobiao konjunicu. Prije nekoliko minuta, kad je poao u
kuhinju po koaru, ugledao je Annie Stead i Toma Hardyja kako se smiju i priaju na
dvoritu. Tom udvara djevojci, rekla mu je Emma, pa najvjerojatnije ne bi ni obratili
panju na njega jer su bili previe zaokupljeni jedno drugim. Nije ih ipak htio iskuavati,
a ni pobuditi njihovu znatielju. Ne zato to bi za njega bilo neobino da ide na izlet na
vritinu, nego stoga to bi vrea mogla pobuditi zanimanje. Hitro je priao kroz ograeni
ruinjak, te iziao pokraj starog hrastika. Ubrzo je preao Baptist Field i stao se penjati
uzbrdo na zaravanak obrastao vrijesom i na stazu to je vodila sve do gudure i dalje do
Ramsdenskih hridi.
Edwin je duboko disao punei plua istim zrakom koji je bio mnogo otriji na
visoravni. Sada je ve bio posve zdrav i osjeao kako u njemu raste energija. Poetkom
svibnja se bio prehladio. Prehlada se spustila u prsa, pa se razbolio od bronhitisa.
Proveo je dva tjedna u kolskoj bolnici, a zatim su ga, na uporno traenje kolskog
lijenika, poslali kui da se oporavi.
Tom Hardy doao je koijom po njega u Worksop, jer je Adam Fairley bio na putu,
to nije bilo nimalo neoubiajeno u posljednje vrijeme. Edwin je znao da otac samo
povremeno dolazi u Fairley, kad je bilo prijeko potrebno. esto je bio u Londonu ili je
putovao Evropom radi poslova o kojima nije nita govorio. No, otac je zaposlio
privatnog uitelja kako Edwin ne bi zaostao u koli. Premda je Edwin bio discipliniran
uenik i potpuno sposoban da sam ui, Adam nije htio nita prepustiti sluaju, pa se
osigurao kako bi Edwin zadrao izvrstan uspjeh u koli. Odlueno je da ode u Cambridge
kad napuni osamnaest godina i studira pravo u koledu Downing. Edwin i uitelj bili su
sami u Hallu, osim Geralda i posluge. No, Edwinu je to bilo po volji. Zapravo, uivao je.
Bio je uglavnom preputen sam sebi, osim ujutro kad je intenzivno radio s uiteljem.
Gerald ga je ignorirao i gotovo mu se nije ni obraao. Bio je vrlo zaposlen. Budui da je
Gerald provodio vrijeme uglavnom u vunari u Fairleyju, te u drugim dvjema u
Stanningley Bottomu i Armleyju, braa su se vidjela samo kod jela, a ponekad ni tada.
Katkada bi kuharica spakovala Geraldu ruak, pa bi ga pojeo u vunari, to je Edwinu bilo
odvratno i nezamislivo, te bi mu se smuilo kad bi samo i pomislio na takav obrok.

191
Bocca

daa

Edwin je veselo zazvidao dok je ustro koraao grebenom prema Ramsdenskim

hridima, a svijetla mu je kosa vijorila na povjetarcu. Veselio se susretu s Emmom i
njihovu planu. Emma se nije slagala s njegovom teorijom u vezi s Ramsdenskim
hridima, pa se osjetio prisiljenim, ni sam ne znajui zato, da je dokae. Pitao se nije li
djetinjast. Moda i jesam, pomisli.
Edwin je navrio sedamnaest godina, pa se smatrao potpuno odraslim. Osim toga,
izgledao je mnogo starije. Bilo je to posve prirodno s obzirom na prologodinje
dogaaje, a osobito na majinu smrt, tako iznenadnu i traginu. Njezina je smrt mnogo
dublje djelovala na njega nego na njegova brata, jer je bio mnogo bliskiji i povezaniji s
majkom od Geralda. Isprva mu se inilo da nee izdrati od tuge za majkom, ali kako je
bio intelektualne prirode i gutao knjige poput oca, bacio se svim silama za uenje.
Intenzivna enja za znanjem pomogla mu je da se otrese bolesnih razmiljanja o
njezinoj smrti i groznim okolnostima u kojima je umrla. Posvetio se i mnogim, drugim
kolskim aktivnostima i raznim sportovima koji su mu pomogli da ublai bol. Stoga je
bio zaposlen od rana jutra do kasne veeri, te je mogao sve prihvatiti razboritije, pa i
gubitak koji ga je zadesio.
Olivia je takoer odigrala kljunu ulogu u Edwinovu ivotu, posredno ali ipak vrlo
djelotvorno. Kad ju je posjetio u Londonu i proveo ondje dio kolskih praznika, upoznao
se sa irokim krugom njezinih prijatelja - politiara, pisaca, novinara i umjetnika, a
mnogi od njih bili su slavni i istaknuti ljudi. Ti povlateni susreti u drutvu, koje je bilo
veselo i profinjeno i voljelo uitke, snano su utjecali na njega. Svjesna njegove
privlanosti, a jo vie njegovih umnih sposobnosti, Olivia ga je ukljuivala u mnoge
svoje soareje u kojima je on temeljito uivao i izvrsno se snalazio. Tako je sazrio i stekao
samopouzdanje. Postao je posve drugaiji od mamine maze kakav je bio za Adelina
ivota.
No, osim tih promjena linosti i stavova, Edwin se preobrazio i fiziki, svakako i
zbog novog zanimanja za sport. Narastao je i popunio se, pa se pretvorio u upadljivo
lijepa mladia koji je sve vie nalikovao na oca. Naslijedio je Adamove izraajne
plavkastosive oi, njene i ulne usne, te inteligentno, lijepo oblikovano lice, premda
Edwinovo lice nije bilo toliko asketsko koliko oevo. Bio je visok i jak gotovo kao otac.
Zbog sjajne tjelesne grade i klasine ljepote u Worksopu je dobio nadimak Adonis, i to
ga je strano smetalo. Uvijek mu je bilo neugodno zbog uzbuenja to bi ga poticao kod
sestara i roakinja kolskih kolega.
Edwin ih je smatrao brbljavim, plitkim i nezrelim stvorenjima. Prezirao je njihovu
bljutavu panju koja ga je zbunjivala. Mnogo se radije druio s Emmom koja ga je
neprekidno tjeila dok je tugovao za majkom. Nijedna od tih otmjenih i bogatih mladih
dama to mu ih je otac naguravao nije se mogla usporediti s njegovom Emmom u ljepoti,
dostojanstvenosti, pameti i duhu. Osim toga, bila je prekrasna. Kad god bi se vratio u
Fairley, sve ga je vie oduevljavala. Sa esnaest godina bila je potpuno i prekrasno
razvijena. Bila je ve mlada ena prekrasnih oblika i profinjena lica.
Edwin se sretno smijeio. Radovao se susretu s Emmom, daleko od radoznalih oiju
posluge. Nasmijavala bi ga svojom dosjetljivou i smislom da pogodi u sr. Zahihotao je.
Murgatroyd je bio njezina glavna meta. Iza lea, ali samo pred Edwinom, zvala ga je
Ledenjak. Gerald je dobio nadimak Zgoljavac, pa se zbog toga Edwin valjao od
smijeha, jer je Gerald ve bio odvratno debeo. Pomisao na Emmu ubrzala mu je korak,
pa je brzo stigao do hridi. Spustio je koaru i vreu, pa zasjenio oi rukom i stao pozorno
promatrati krajolik.

192
Bocca

daa

Kad je Emma svladala posljednje bilo uspona, ugledala je Edwina prije negoli je on
vidio nju. Poela je trati. Vrijes i paprat eali su joj se o noge, vjetar se podvlaio pod
njezinu dugu suknju nadimajui je poput oblaka, a kosa joj je bila bujica crvenosmeih
svilenih vrpci to su vijorile iza nje dok je trala. Nebo je bilo plavo poput estoslavice, a
eve su kruile okreui se prema suncu. Sada je jasno vidjela Edwina kako stoji na
golemim stijenama u sjeni litica iznad Ramsdenske gudure. Mahnuo joj je kad ju je
ugledao i stao se penjati prema izbojku na strmoj stijeni, na kojem su uvijek sjedili u
zavjetrini promatrajui svijet duboko ispod sebe. Nije se osvrtao, nego se samo nastavio
penjati.
- Edwine! Edwine! ekaj me! - vikne Emma, ali je Edwin od vjetra nije uo. Stigla je
do Ramsdenskih hridi bez daha, a njezino inae blijedo lice pocrvenjelo je od napora.
- Trala sam brzo pa sam mislila da u umrijeti - rekla je daui dok joj je on
pomagao da se popne na stijenu.
Nasmijeio joj se. - Ti nee nikada umrijeti, Emma. Oboje emo vjeno ivjeti na
Vrhu svijeta.
Emma ga pogleda krajikom oka i nasmije se.
- Vidim da si ponio i vreu - ree bacivi pogled prema podnoju stijene.
- Naravno. I jelo za poslije.
- Mislim da e nam trebati nakon tekog posla to ga moramo obaviti.
- Nee biti tako teak kako misli, Emma, a ja u obaviti glavninu posla. - Siao je po
malim oblim izboinama koje su nalikovale na grubo obraene stepenice i spustio se na
tlo. Otvorio je vreu, izvadio eki, dlijeto i veliki avao, pa sve to spremio u dep.
Gledajui Emmu na izbojku iznad sebe, Edwin ree: - Dokazat u ti da ova stijena u
sredini nije sastavni dio Ramsdenskih hridi, ve jc odvojena od ostalih stijena, te da je
pomina. - Dok je govorio, Edwin je udario nogom osnovicu stijene, visoke etiri i iroke
dvije stope. Bila je uklijetena izmeu veih gromada to su se dizale daleko iznad
izbojka prema nebu.
- Pa, moda i jest - ree Emma gledajui ga odozgo. - Ipak mislim da nee nita iza
nje nai i ako je pomakne. Samo jo kamenja.
Edwin odmahne glavom. - Ne, Emma, ne slaem se. Uvjeren sam da je iza stijene
upljina. - Ponovno se popeo na izbojak, paljivo se provukao mimo Emme i smjestio se
do samog vrha stijene o kojoj su govorili. Bila je odmah do izbojka, ali malo nia i
neznatno izboena. Edwin klekne, izvue eki i dlijeto, te se primakne rubu stijene i
nagne preko nje.
- to kani, Edwine? - radoznalo ga upita Emma i brzo ga upozori: - Pripazi da se ne
strmoglavi.
- Ne brini - odgovori on. - Sjea li se pukotine u koju mi je pao iling prije nekoliko
tjedana? uo sam ga kako je zazveao kad je pao, premda si kazala da nisi ula taj zvuk.
Proirit u tu pokotinu da vidim to je dolje, ispod stijene.
- Nee vidjeti nita osim drugih stijena i kamenja - odbrusi Emma.
Edwin zahihoe i pone dlijetom odlamati stijenu. Emma ga je strpljivo promatrala
tresui glavom. Bila je posve sigurna da Edwin gubi vrijeme, ali mu je popustila jo onda
kad mu je pao iling. Poslije deset minuta neprekidnog nabijanja proirio je pukotinu i
napravio otvor od nekoliko palaca u promjeru. Spustio je glavu i pritisnuo jedno oko na
otvor, drei se za krajeve stijene kako bi odrao ravnoteu.
- Vidi li to? - upita Emma.

193
Bocca

daa

Edwin se uspravi i odmahne glavom. - Ne, sve je crno. Izvukao je avao iz depa i
napola se okrenuo prema Emmi. - Prii blie, Emma, i paljivo sluaj.
- Posluala ga je, dovukla se do njega i priljubila se uza nj. Oboje su se nagnuli nad
otvor, i on spusti avao unutra. Nekoliko sekundi nije se uo nikakav zvuk, a zatim su
oboje uli izrazit zveket kad je avao pao.
- Eto! Jesi li sad ula, Emma?
- Jesam. No, moda je pao na drugu stijenu.
- Ne, mislim da nije. Predugo je padao. Pao je na zemlju - odluno uzvikne Edwin i
ponovno stavi alat u dep. - Oprezno se vrati izbojkom i spusti se, ali polako da se ne
posklizne. Ja u za tobom. - Emma se spustila na izboine na stijeni, oprezno se oslonila
na njih i skoila na zemlju. Edwin se spustio odmah poslije nje. Skinuo je jaknu, nehajno
je odbacio i zasukao rukave. Emma je stajala i sumnjiavo ga promatrala dok je kopao
po vrei. - A to e sada?
- Odstranit u svu mahovinu i ovo malo vrijesa i korova kojima je stijena obrasla objasni Edwin pokazujui osnovicu i bokove stijene. - Moe mi pomoi. - On joj prui
vrtlarsku lopaticu, a sebi uzme drugu. - Ti kopaj s one strane, a ja u s ove.
Emma je sve to smatrala samo gubitkom vremena i snage, ali se ipak ustro primila
posla iskapajui busene vrijesa i mahovine to su se godinama gomilali na stijeni. Poslije
nekog vremena poela se znojiti. Spustila je lopaticu, zasukala rukave i otkopala
ovratnik haljine. Sada joj je bilo ugodnije, pa je nastavila kopati. Nakon dvadesetak
minuta munog rada uspjeli su oistiti prednju stranu i podnoje stijene.
Edwin se odmakne i zamiljeno se zagleda u stijenu. - Pogledaj, Emma - ree, uhvati
je za ruku i privue k sebi, pa pokae prema stijeni. - Vidi li kako ova stijena ima
izrazitije rubove kad smo odstranili sloj vegetacije kojom je obrasla? Ona uope nije
sastavni dio Ramsdenskih hridi. Pogledaj kako je uklijetena izmeu hridi. Nijedna
stijena ne moe pasti tako tono, Emma. Uvjeran sam da ju je netko tu postavio.
Emma kimne. Morala se sloiti. Imao je pravo, pa mu je to i potvrdila. - Ali, Edwine doda - prilino je velika. Kako e je pomaknuti?
On prie stijeni i ree vrlo samouvjereno: - Proirit u ovu pukotinu. - Rukom je
dotakao sredinju stijenu i pokazao pukotinu na podnoju, izmeu same stijene i
golemih hridina to su se dizale iza nje. - A zatim u se posluiti eljeznom ipkom i
klinom da je odmaknem.
- Nee uspjeti, Edwine. A mogao bi se i ozlijediti.
- Ne brini, Emma. Osim toga, dobro sam o svemu razmislio.
Pomou ekia i dlijeta Edwin je ubrzo proirio otvor kako bi se mogao posluiti
eljeznom ipkom kao polugom. Stavio je ipku u otvor i ugurao malu ali vrstu kladu
iza nje, lijevo od stijene. - Makni se, Emma - upozori je - i stani tamo pod drvee. Stijena
e pasti naprijed, i ne bih htio da joj se nae na putu. - Edwin je svom snagom pritisnuo
eljeznu ipku na kladu, koristei se njome kao polugom kako bi odmakao stijenu od
ostalih hridina. No, nije se ni pomakla. Edwin se poeo obilato znojiti. Ruke su ga boljele,
ali je odluno pritiskivao ipku.
Emma je zadravala dah sklopivi ruke. Edwin nije imao pravo. Nee uspjeti. U tom
trenutku stijena se pomakla.
- Edwine! Edwine! Mislim da sam vidjela kako se mie - vikne Emma.
- Znam - ree Edwin teko diui. - I ja sam to osjetio. - Jo je jednom snano
potisnuo polugu, a stijena se pomakla i prevrnula prema naprijed, kako je i predvidio.

194
Bocca

daa

Meu hridima ukazao se otvor irok oko osamnaest palaca i visok dvije stope. Edwin
nije mogao sakriti uzbuenje, pa se naglo okrenuo.
- Gledaj, Emma! Evo otvora! - povie likujui, pa klekne i zagleda se u otvor i polako
gurne unutra glavu. - Izgleda kao mali tunel. A evo i mog ilinga i avla!
- Podigao ih je i odmaknuo se, pa ih pokazao Emmi, ozarena lica.
- to misli, kamo vodi? - upita Emma i pritri otvoru.
- Ne znam. Ispod Ramsdenskih hridi, ini mi se. Zna, one se proteu na milje. Sad u
ui i provjeriti.
- Oh, Edwine, zar ba mora? - Emma ga zabrinuto pogleda. - Unutra moe biti
opasno. to ako doe do odrona, pa ostane unutra?
Edwin se digne te izvadi rupi iz depa. Obrisao je vlano lice i zagladio kosu. - Ui
u samo malo. Osim toga, ponio sam svijee i ibice. U vrei su. Hoe li ih donijeti,
Emma, molim te. I onaj komad ueta.
- Hou, naravno. - Donijela mu je to je traio. - Idem s tobom - izjavi Emma odluno.
On se zagleda u nju i namrti. - Ne, ne ide. Barem ne odmah. Pusti mene prvoga da
istraim, a onda u doi po tebe.
Ona stisne usne i ree odvano: - Ne bojim se, zna.
- Da, znam. No, mislim da mora ostati vani ako neto zatrebam. - Dok je govorio,
Edwin svee ue oko pasa, pa joj prui drugi kraj. - Dri ovo. Moda je unutra labirint
tunela. itao sam o penjanju na stijene i o istraivanju spilja. Pie da se radi sigurnosti
mora uvijek vezati uzetom.
Emma ga zadivljeno pogleda, vidljivo impresionirana Edwinovim otkriem i
znanjem. - Ipak pripazi... - Pogledala je Edwina, visokog i miiavog, pa otvor. - Kako e
se uvui unutra? Ba bi me to zanimalo. Usko je.
- Morat u se nekako ugurati, a zatim puzati.
- Sav e se zaprljati, Edwine. Kuharica e se pitati to si radio. Dobit e svoje!
Edwin prasne u smijeh. - Emma, prestani se toliko brinuti zbog sitnica. Kuharica mi
nee nita rei. Vidi to smo ve postigli. Hajde da zavrimo ovaj posao.
Emma uzdahne. - U redu. Ali, ne uri. Ako me treba, samo povuci ue. Obeava?
- Obeavam.
Emma je prilino uznemireno promatrala kako Edwin nestaje u otvoru. Ue se
polako odmatalo kako je on odmicao u tunelu, sve dok naposljetku nije morala vrsto
uhvatiti njegov kraj opirui se o hridi. Na licu joj se ve ukazala tjeskoba, pa je sagnula
glavu i povikala u tunel: - Jesi li itav, Edwine?
- Jesam - muklo je odjeknuo njegov glas, kao iz velike daljine.
- Nemam vie ueta - povie Emma prodorno.
- Znam. Pusti ga.
- Ne! Neu!
- Emma! Pusti ga! - povie Edwin zapovjednikim tonom. Posluala ga je, premda je
mislila da to nije pametno, a zatim kleknula i, gledajui u otvor, osjetila kako je obuzima
sve vei strah. Tunel se doimao vrlo zloslutno.
No, za nekoliko minuta zaula je nekakvo struganje i, na svoje veliko olakanje,
ubrzo zatim ugledala je Edwinovo plavokoso tjeme. Odmaknula se od otvora kako bi se
mogao izvui. Koulja i hlae bili su mu prekriveni zemljom, a lice zaprljano od blata.
Uspravio se i nasmijeio: - to je unutra? - upita Emma znatieljno.

195
Bocca

daa

- Spilja, Emma! Fantastina spilja! - uzvikne Edwin blistavih oiju. - Vidi da sam
ipak imao pravo. Hajde, pokazat u ti. I ne treba nam ue. Tunel je prilino ravan i vodi
ravno u spilju.
- Prava spilja? Tko bi rekao! - ree Emma i posramljeno se nasmijei. - ao mi je to
sam posumnjala u tvoje rijei, Edwine.
On se nasmije. - Nije vano. Da nisi sumnjala, ne bih se osjetio obaveznim da
dokaem kako imam pravo. Hajde. Idemo. - Pokupio je ostale svijee. - Slijedi me. I sagni
glavu. Tunel je vrlo nizak na poetku.
Uao je u otvor, a Emma se uvukla iza njega, mirkujui dok se nije navikla na tamu.
Najprije su puzali, ali to su dublje ulazili, tunel je bivao vii i iri, pa su mogli uei
nastaviti put. Ubrzo je ugledala slabano treperenije svijee koju je Edwin ostavio u
spilji, a ve za nekoliko sekundi pomogao joj je u spilji da se uspravi.
Poeo je paliti ostale svijee i uredno ih slagati du uske izboine blizu ulaza. Dok je
to radio, Emma se ogledala s velikim zanimanjem. Kad su svijee zablistale u tami,
vidjela je da je spilja doista fantastina, kako je Edwin rekao. Bila je prostrana, sa
stropom koji se dizao poput neobinog stoca. S nekih stijena strale su ravne male
izboine, dok je na drugima bilo dubokih usjeka i ravnih povrina koje su bile savreno
glatke, kao da ih je ulatila divovska ruka. Zastao im je dah od tog velianstvenog i
drevnog djela prirode, moda starog kao i samo vrijeme. U spilji je bilo svjee, suho i
savreno uho. Emma je utjela, obuzeta strahopotovanjem.
Edwin joj prui jednu svijeu, a sam uzme drugu. - Hajdemo istraivati - ree. Kad je
zakoraio, nogom je udario po neemu na podu spilje. Pogledao je dolje i spustio svijeu
da bolje vidi. - Emma, pogledaj! Ostaci vatre! - Edwin odgurne nogom crno i aavo drvo
koje se odmah smrvilo. - Zaboga, netko je otkrio spilju prije nas.
- Ima pravo - potvrdi Emma i zagleda se u aavo drvo, a tada joj pogled padne na
neto nalik na hrpu vrea u kutu na drugom kraju spilje. - Pogledaj tamo, Edwine.
Mislim da su to vree.
Slijedio je pravac njezina kaiprsta i brzim koracima preao spilju. - Doista jesu. A
na izboini iznad njih je komadi lojanice. Doi ovamo! Da vidimo to emo jo nai. Ti
poi s one strane, a ja u pronjukati ovdje! Edwinov glas je drhtao od silne
radoznalosti.
Emma je polako hodala drei svijeu daleko ispred sebe i budno promatrala as
jednu, as drugu stranu, tvrdo zemljano tlo, visoke zidove. No, razoarala se, jer je drugi
kraj spilje izgledao prazan. Ve se htjela okrenuti i pridruiti Edwinu kad je pri slabom
svjetlu svijee razabrala neto na glatkoj stijeni, nekakve neobine oznake, kao da je
ondje netko urezao slova. Pritrala je tom mjestu i pribliila svijeu. Da, bila su to doista
slova.
Zaprepateno je udahnula, jer je prva rije koju je proitala bila Elizabeth. Pomakla
je svijeu. Ispod toga pisalo je Elizabetta, a jo nie Isabella. Emmine oi slijedile su
stupac koji se sputao zidom u spilji. Lilibeth. Beth. Betty. Bess. Eliza. Liza. Lisa. Pokraj
tog stupca bila je samo jedna rije, urezana ogromnim velikim slovima. ADAM. Grlo joj
se stegnulo. Ispod tog imena bilo je malo srce probodeno strelicom, a u srcu samo
inicijali A E.
Nije mogla odvojiti pogled od stijene i tih inicijala. Protrnula je, jer se sjetila
medaljona to ga je pronala u majinoj drvenoj kutijici. Ne moja mama i on!
- Emma! Emma! Gdje si? Heheeej! Heheeej! Trgnula se kad su se stali pribliavati
Edwinovi koraci, odjekujui na tvrdom tlu. Otvorila je usta i odmah ih zatvorila, jer na
trenutak nije vjerovala da e moi suvislo progovoriti. Napokon ga je pozvala. - Tu sam.

196
Bocca

daa

- to si pronala? - upita Edwin i pouri prema njoj. Ona mu bez rijei pokae rijei
na zidu. Odmah je ugledao oevo ime. - Adam! - proitao je, zaueno gledajui ogromna
slova. - Pazi, molim te, otac je zacijelo otkrio tu spilju prije mnogo godina! - Klicao je od
veselja. - Gle, ovdje su sve mogue varijante imena Elizabeth, ak na talijanskom i
panjolskom. O, ovo je stvarno zanimljivo! to misli, tko je bila ta Elizabeth, ili jo jest?
Nije mu odgovorila. Edwin kao da nije zamijetio da je Emma zanijemila, skamenila
se stojei do njega.
- Ipak mislim da ne bih mogao pitati oca. Nita zato, hajdemo jo malo istraivati. Edwin je bio sav zanesen. Ostavio je Emmu da stoji pred imenima urezanima na stijeni,
uasnuta zbog njihova skrivenog znaenja.
- Emma, doi ovamo. Otkrio sam jo neto - povie Edwin nakon nekoliko
trenutaka. Potisnula je elju da istri iz spilje, pa mu se, prilino oklijevajui, pridruila u
kutu u kojem su bile naslagane vree. Edwin je u ruci drao duguljasti plosnati kamen,
dug tri i irok dva palca. Pruio joj ga je i osvijetlio svijeom. - Vidi li, Emma? Kamen je
oslikan. To je minijatura, u ulju, jedne ene. Gledaj! Mislim da je to tetka Olivia. Da,
uvjeren sam da je to ona.
Emma nije nita rekla, ve je samo tuno pomislila: Ne, nije. To je moja mama.
- Ne ini li se i tebi da je to tetka Olivia?
- Da - beivotno odvrati Emma.
Edwin spusti kamen u dep. - Zadrat u ga.
Emma se strese, i svijea joj zadrhti u ruci. Edwinu to nije promaklo. - Emma, tebi je
hladno. - On je suosjeajno zagrli. Emma se morala suzdrati da ga ne odgurne.
- Da, hladno mi je. Hajdemo odavde. Na suncu je toplije. - Ne ekajui njegov
odgovor, ona se izvue iz njegova zagrljaja i otri do izlaza iz spilje. Puhnula je u svijeu,
stavila je na izboinu, te najprije uei, a onda puzei, nevjerojatno brzo prola kroz
tunel te izila na svjei zrak. Odahnula je. Nikada vie nee ui u tu spilju. Nikada.
Za nekoliko trenutaka pojavio se i Edwin, te pogledom potraio Emmu. Stajala je u
sjeni Ramsdenskih hridi, otresajui zemlju i prainu s haljine. Kosa joj je vijorila na
vjetru, a lice poprimilo nedokuiv izraz. Gledajui je, opazio je onu udnu hladnou koja
bi se katkada pojavljivala na njezinu licu. Kako je po prirodi bio osjetljiv, pogotovu
prema Emmi, odmah je otkrio promjenu njezina raspoloenja, temeljitu promjenu koja
ga je uznemirila.
Priao joj je i uhvatio je za ruku. - Emma, da se nije neto dogodilo? - Nije mu
odgovorila, ve je samo okrenula glavu. - to se dogodilo? - ponovno upita Edwin
glasnije.
Odgurnula je njegovu ruku. - Nita, nita se nije dogodilo.
- Ali, udno mi izgleda. Osim toga, pobjegla si iz spilje poput preplaenog zeca.
- Ne, nisam. Samo mi je bilo hladno.
Edwin se okrene shvativi da zasad nee nita postii. Oistio je zemlju s hlaa i
poeo sakupljati alat.
Oduevljenje ga je napustilo. Emma je sjela na ravnu stijenu na kojoj ja uvijek
sjedila. Promatrao ju je kako die dugu kosu i zabacuje je na ramena. Zatim je sklopila
ruke u krilu i ukoeno se zagledala preda se, preko vritine, daleko u dolinu. Doimala se
neobino otmjeno i dostojanstveno. Poput kraljice, pomisli on.
Priao je Emmi, na izgled leerno, pa sjeo na zemlju do njenih nogu i pogledao je. - Je
li ti sada bolje? Ovdje na suncu? - uporno je zapitkivao.
- Da, hvala - tiho ree Emma i ne pogledavi ga.

197
Bocca

daa

Trgnuo se. Glas joj je bio hladan i dalek. Poloio je glavu na ravnu stijenu i sklopio
oi, pitajui se zbog ega je odjednom tako kruta. Bilo mu je jasno da ga je namjerno
iskljuila, pa ga je ponovno obuzeo bolni osjeaj gubitka.
Emma je u meuvremenu grozniavo razmiljala. Kako se njena draga i njena
majka mogla sprijateljiti s Adamom Fairleyjem? S tim stranim ovjekom. Dodue,
majka je dio mladosti provela u Riponu kod roakinje Frede. Sinulo joj je takoer da
Elizabeth nije uope neuobiajeno ime. Da nije to moda bila neka druga Elizabeth ije je
ime bilo urezano u stijeni? Moda plemenitaka koja je poznavala Adama Fairleyja u
mladosti? Mnogo je vjerojatnije da se on sprijateljio s nekom otmjenom djevojkom nego
s nekom iz radnike klase. A kamen to ga je pronaao Edwin? Moda je na njemu ipak
bila slika Olivije Wainright, kako je mislio Edwin. Bila je svakako nalik na nju. Sjetila se i
medaljona. No, ni on nije morao biti znaajan. Imena mnogih ljudi poinju s A. Svatko ga
je mogao dati njezinoj mami. Emmu su sve vie poeli privlaiti svi ti zakljuci. Budui
da ne bi prihvatila niti podnijela pomisao na prijateljstvo njezine majke i Adama
Fairleyja, jer bi ono okaljalo uspomenu na nju, Emma je polako uvjerila samu sebe da
njezina majka nije Elizabeth iz spilje.
U tren oka se oraspoloila i pogledala Edwina koji se odmarao do njezinih nogu.
Jadni Edwin. Bila je prosta i gruba prema njemu, a on je uvijek tako drag prema njoj.
Potapala ga je po ramenu, gotovo nestano.
Edwin otvori oi i pogleda je sa strahom, ne znajui u kakvu je raspoloenju. Srce
mu je poskoilo od radosti kad je ugledao njen draesni i blistavi smijeak, a njezine
smaragdne oi veselo su poigravale.
- Vrijeme je za uinu. Jesi li gladan, Edwine?
- Pregladnio sam! - Bio je presretan to joj se vratila vedrina. Skoio je na noge i
podigao jaknu, te izvadio mali zlatni sat. - Hej, Emma, pa ve je pola pet. Odmah u
izvaditi jelo iz koare.
Prasnula je u smijeh tresui glavom, pa ju je Edwin zbunjeno pogledao. - to ti je? upita.
- Kad bi se barem mogao vidjeti, Edwine Fairley! Izgleda kao dimnjaar. Lice ti je
prljavo, a i ruke. Samo pogledaj moje. - Ona mu prui ruke i pokae dlanove, pa se i on
stao smijati.
- Da vidimo tko e prvi do potoka - uzvikne Emma, pa skoi i stane trati niz
obronak. Edwin je jurio iza nje, sustigao je i zgrabio za pojas. Smijala se, pokuavajui se
otrgnuti, ali ju je on vrsto drao. Posrnuli su i pali, pa se stali kotrljati vritinom, glasno
se smijui.Zaustavili su se uza sam rub potoka, i Emma bi pala u njega da je Edwin nije
drao vrsto u zagrljaju.
- Gledaj to si mi uinio, Edwine - povie Emma i toboe ljutilo pokae haljinu, pa
prasne u smijeh. - Zbog tebe sam smoila haljinu u potoku.
Edwin popusti stisak i sjedne, te stane nestrpljivo dizati uvojak s ela. - Oprosti,
Emma. Mokra je samo na rubu. Brzo e se osuiti na suncu.
- Nadam se da bude.
- Valjda si htjela rei Nadam se da hoe - ispravi je Edwin.
Emma mu dobaci znaajan pogled i stane oponaati njegov ton: - Da, Edwine, ima
potpuno pravo, ne govorim ispravno. - Izgovorila je svaku rije vrlo paljivo, a njezin
glas, uvijek ugodan i melodiozan, bio je sada lako kultiviran da se Edwin zapanjio.
Emma ga prstom bocne u rebra. - Znam govoriti kao ti ako ba elim - ree ona i
povjeri mu se: - esto sam sluala tvoju tetu kako govori. Ima prekrasan glas.

198
Bocca

daa

- I tvoj je prekrasan, Emma, kad govori pravilno, a ne jorkirski. - Srdano joj se

nasmijao. - Nadam se da mi ne zamjera kad te upozoravam na greke u govoru. Ne
zaboravi, sama si me to zamolila.
- Jesam. I zahvalna sam ti zbog toga. - Nasmijeila se. Znala je da ga je iznenadila, pa
se osjeala neizmjerno polaskanom. Prignula se i oprala ruke u potoku, a zatim se umila,
rukama zapljusnuvi lice.
Edwin izvue rupi i prui joj ga kavalirskom kretnjom. - Obrii se.
Kad se Emma uredila, oprao se i Edwin, a zatim su sjeli na rub potoka koji je prtao
niz stjenoviti obronak, pa stali vedro razgovarati, sretni kao i uvijek to su zajedno.
Edwin je oduevljeno priao o odlasku u Cambridge na studij prava i vrlo joj opirno
objanjavao to odvjetnik zapravo radi. Emma mu je pak ponosno pripovijedala o
Winstonu i o tome kako je bio lijep u uniformi kad je doao na dopust iz Kraljevske
ratne mornarice.
- Ve je dvaput bio u Fairleyju - ree Emma - pa je tata zadovoljniji. Pomirio se s
Winstonovim odlaskom... - Ona naglo sjedne i pogleda nebo. - udno, kao da sam osjetila
kap kie.
Edwin podigne glavu. - Ali nebo je plavo. Ima samo nekoliko sivih oblaka.
- Bilo bi najpametnije da uzmemo koaru i pourimo natrag u Hall - ree Emma.
- Oh, ne budi glupa. To je samo ljetni pljusak. Proi e za nekoliko minuta.
Jo dok je govorio, blijedo sunce zastrli su tmasti oblaci koji su sve bre hitali
nebom. Zaulo se i glasno tutnjanje groma. Nebo kao da se otvorilo kad ga je presjekla
uarena otrica blistave munje, a zatim ga je brzo prekrilo sablasno sivilo, kao da je
netko prevukao preko njega crnu tkaninu i zastro svjetlo.
- Doi! - povie Edwin, povue Emmu na noge i stane je pourivati. - Vrijeme je
nepredvidivo na tim nesretnim vritinama. Nikad ne zna kad e oluja.
S mukom su se uspinjali prema hridima. ibale su ih bujice kie. Kia noena
vjetrom spustila se pljutei poput nemilosrdnog vodopada. Kad su stigli do
Ramsdenskih hridi, svjetla je gotovo potpuno nestalo, a tamu su prekidali jedino
bljeskovi munja koje su nabijale nebo elektricitetom. Gromovi su tutnjali i odjekivali od
vrletnih hridi. Ubrzo su bili promoeni do koe, a voda im je curila niz lice, odjeu i kosu.
Edwin zgrabi vreu i mokru jaknu. - Uzmi ovo - povie i stane je gurati prema
otvoru spilje.
- Ne misli li da bismo ipak trebali otrati u Hall? - opirala se Emma.
- Neemo uspjeti, Emma. Zatekla nas je prava grmljavinska oluja. Pogledaj nebo.
Crno je kao no. Ne prepiri se, nego ulazi u spilju, djevojko. Tamo emo biti na sigurnom
i suhom.
Premda Emma nije bila nimalo sklona povratku u spilju, morala je priznati da je
Edwinov prijedlog razuman. Zapravo, nisu mogli birati. Vritina je bila i te kako opasna
na ovakvoj oluji. Stisnula je vreu i jaknu i, ljutito stisnuvi usne, upuzala u otvor. Edwin
ju je slijedio, gurajui pred sobom koaru s hranom.
im su uli u spilju, Emma je zastala na ulazu i pokuala se orijentirati. Edwin je
izvukao rupi, obrisao ruke i pruio ga Emmi, a zatim se odmah prihvatio posla tako
energino i djelotvorno da se Emma na trenutak zapanjila. Pripalio je svijee na izboini
pokraj ulaza i otvorio koaru s hranom.
- Evo nedjeljne Gazette - dovikne Edwin s drugog kraja spilje. - Ponio sam te novine
ako zakasni. Ba e nam dobro doi. Moemo ih smotati i njima pripaliti vatru. - On ih
spusti pred njezine noge i nastavi: - Vidio sam hrpu klada i granica pokraj onih vrea.

199
Bocca

daa

Potpuno su suhe. Zaas u upaliti vatru. - Uzeo je svijeu, uhvatio Emmu za ruku i poveo
je u drugi kraj spilje.
- Ovdje emo zapaliti vatru - ree Edwin struui vrhom cipele po zemlji. - To je
najbolje mjesto jer je izloeno unakrsnom strujanju zraka iz ovog tunela i iz onog tamo. Pokazao joj je jo jedan otvor koji Emma prije nije vidjela.
- Kamo on vodi, Edwine?
- Ne znam tono. Bio mi je premalen da se uvueni u njega kad sam prije istraivao
spilju. No, zrak struji i s vritine. Hajde, Emma. Pourimo. Moi emo tada sjesti na vree
i pokuati se osuiti. Smrzavam se, a uvjeren sam da ni tebi nije bolje.
Nije im trebalo dugo da zapale vatru. Papir i granice odmah su planuli, a kad su se
razgorjeli, Edwin je stavio na vatru nekoliko klada. Zatim je preao na vree. Bilo ih je
desetak. Poslagao ih je na zemlju, a neke smotao u jastuke, pa ih naslonio na stijenu. - Bit
e sasvim udobno, Emma - ree, okrene se i ohrabrujue joj se nasmijei.
Emma je stajala do vatre, drhtei od hladnoe. Lice joj je jo svjetlucalo od vode, a
mokra joj se kosa cijedila niz lea. Pokuavala je ocijediti haljinu koja je bila promoena.
Edwin se priblii vatri, i sam drhtei od hladnoe. Poeo je kaljati. Emma ga
pogleda preko plamena i namrti se. - Oh, Edwine, nadam se da se nee opet prehladiti.
Pa, tek si ozdravio.
- I ja se nadam - ree Edwin daui i stane kaljati prekrivi usta rukom. Trenutak
kasnije nadraaj je popustio, pa on nastavi: - Bit e bolje da skine haljinu, Emma. Rairit
emo je da se osui.
Emma ga poprijeko pogleda. - Da skinem haljinu! - ponovi s nevjericom. - Oh,
Edwine, ne mogu.
- Ne budi smijena. Ta ima podsuknju i... jo neto ispod nje, nije li tako?
- Tako je - promrsi Emma cvokoui od zime.
- Napravi, molim te, kako sam ti rekao - nije poputao Edwin. - I ja u skinuti
koulju. Potpuno je promoena, a budemo li sjedili u mokroj odjei, oboje emo dobiti
upalu plua.
- Da, ima pravo - odgovori Emma namrteno, pa mu okrene lea i pone
srameljivo otkopavati haljinu, obuzeta nelagodom.
- Daj mi tu haljinu - zapovjedi joj Edwin energinim glasom kad je iskoraila iz nje.
Pruila mu je haljinu iza lea, ne okreui se. Tek je tada uvidjela da se glupo ponaa.
Napokon, imala je podsuknju i prslui koji su joj potpuno pokrivali tijelo, sve osim
ruku.
Virila je preko ramena, a zatim se polako okrenula. Edwin je vjeao njezinu haljinu
na izboinu stijene pokraj svoje koulje i potkoulje privrujui ih kamenjom to ga je
naao na podu spilje. Trudei se da ne pokae koliko joj je neugodno, Emma se vrati k
vatri. Grijala je ruke i lice na plamenu, a zatim pokuala osuili dugu kosu, cijedei iz nje
vodu i trljajui je meu dlanovima. Edwin kao da uope nije primjeivao da je
poluodjevena, ve je mirno podigao koaru i prinio je k vreama. Kleknuo je, izvadio
kameni vr s bazgovim sokom i razmotao hranu koju je kuharica paljivo omotala
ubrusima. Odjednom ispusti dug zviduk iznenaenja. Emma ga pogleda. - to ti je?
- Dobra stara gospoa Turner - usklikne Edwin i stane se ceriti kopajui po dnu
koare. - Bogami, misli na sve. Nije samo stavila ubrus i stolnjak nego i pokriva. Kakve li
sree! Barem e nam pomoi da se zagrijemo. - Pokazao joj je pokriva, likujui, ali se
odmah zatim snudio. Voda je kapala s Emmine podsuknje, pa se pod njezinim nogama

200
Bocca

daa

stvorila lokvica. - Gospode, Emma! Pa, ti si doista skroz-naskroz mokra i drhti. Jo ti

nije toplije?
- Malo. Ali, za noge mi je hladno jer mi je podsuknja mokra kao i haljina. - Pribliila
se vatri ljapkajui cipelama, pa stala cijediti rub suknje, trudei se da obuzda drhtanje.
Edwin se digne i pogleda svoje hlae mrtei se. - Mislim da su mi hlae u istom
stanju. - Namrtio se i pridruio joj se ispred vatre, pa su tako stajali pred plamenom
nadajui se da e im se odjea osuiti. No, uzalud, jer je vatra bila slaba, pa stoga nije
davala dovoljno topline, a i u golemoj spilji bilo je hladno.
- Nikakve koristi od toga! - ubrzo izjavi Edwin. Noge su mu se pretvarale u sante
leda, i hladnoa mu je poela proimati cijelo tijelo. Stao je kaljati, gotovo grevito.
Emma ga uznemireno pogleda, razmiljajui o tome kako je sklon prehladama. Kako si?
- Smrzavam se. Nadam se da neu ponovno oboljeti od bronhitisa. - Drhtao je. - To je
zbog mokre odjee. - Oklijevao je. - ini mi se da nam preostaje samo jedno, Emma.
Mislim da moram skinuti hlae, a ti svoju podsuknju i...
- Da se potpuno skinemo! - zabezekne se ona i ustukne prema zidu spilje sa
zaprepatenim izrazom lica. - Edwine! Ne moemo! Ne bi bilo pristojno - estila se
Emma.
Na usnama mu je zatreperio smijeak, a zatim je slegnuo ramenima. - Radi to
hoe, gospoice Harte. Ja u se ipak skinuti i objesiti hlae i rublje na stijenu da se
osue. Ne elim umrijeti zbog lane ednosti.
Emma ga bijesno oine pogledom. - Mislim da bi to bilo vrlo prosto, Edwine - ree
otro. - Bogami, bi. Ne bi bilo... dentlmenski.
Skrueno ju je pogledao. - Nisam te htio uvrijediti, Emma. - Grozniavo je razmiljao
to da radi, svjestan njezinih osjeaja. Pogled mu padne na pokriva i sine mu rjeenje. Sjetio sam se. Omotat u pokriva oko sebe... poput kilta. Potpuno e me prekriti uvjeravao ju je. - Doista mislim da moram skinuti mokru odjeu, jer bismo mogli ovdje
ostati satima.
Emma se ugrize za usnu. Njegove su rijei imale smisla, ali se osjeala vrlo
neugodno pri pomisli da e se Edwin skinuti pred njom. Meutim, nije htjela da se on
razboli. Osim toga, ona se nije morala skinuti. Vjerojatno e se uspjeti osuiti ispred
vatre. - Ipak, prije nego to se skine, provuci se do otvora da vidi kakvo je vrijeme zapovjedila mu je energinim glasom. - Moda je oluja prola, pa moemo krenuti kui.
- Moda i jest - sloi se Edwin i pouri prema izlazu. Stigavi do kraja tunela, Edwin
se zaprepastio kad je gurnuo glavu kroz otvor. Kia je lijevala kao da se sprema potop, a
digao se i olujni vjetar koji je mlatarao mlazovima kie kao snanim biem i zapljuskivao
Ramsdenske hridi. Munje su parale crno nebo, a gromovi tutnjali poput neprekidne
lopovske paljbe. Bilo je oito da se nee tako brzo moi vratiti kui. Uvukao je glavu i tek
tada bijesno shvatio da mora, ako se eli vratiti, ili ispuzati van i ponovo ui u tunel ili
puzati natrake. Odluio se za prvo rjeenje, jer je bilo spretnije, pa se izvukao kroz
otvor, brzo se okrenuo na koljenima i ponovno uao u tunel, ali je pri tom i pokisnuo.
Kad je naposljetku dopuzao u spilju, tresao se od hladnoe, a s njega se cijedila voda.
Emma ga zapanjeno pogleda. - Zato si izlazio? - upita. - Ba si glup!
Uzdahnuo je i objasnio joj razlog, pa uzeo ubrus, te obrisao lice i kosu. Zatim je
podigao pokriva i otiao u drugi kraj spilje, pa se okrenuo. - Oprosti, Emma, ali moje su
hlae skroz-naskroz premoene. Moram ih skinuti, na alost.

201
Bocca

daa

Emma je stavila jo jednu malu kladu na vatru i uurila se ispod plamena, i dalje
cijedei podsuknju, tvrdoglavo zurei u vatru. Ostala je pri vrstoj odluci da se nee
razodjenuti, premda joj je bilo sve hladnije. Edwin je u meuvremenu vjeao hlae, gae
i arape na izboine stijene, pa ih uvrstio kamenjem. Zatim je prinio cipele k vatri i
spustio ih do plamena da se osue. Emma je spustila glavu, jer ga nije mogla pogledati.
Morao se nasmijati, jer je situacija doista bila komina. - Sve je u redu, Emma. Vrlo
dolino izgledam. Uvjeravam te.
Emma polako i pomalo nevoljko podigne glavu. Nije mogla izdrati a da se ne
nasmijei. Edwin je omotao pokriva oko pasa i zauzlao ga. Sputao mu se dobrano
ispod koljena otkrivajui samo glenjeve. - Stvarno nalikuje malo na kilt - ree ona
odahnuvi - i ba te dobro pokriva.
Edwin se spusti do nje i podigne rub njezine podsuknje tresui tuno glavom. - Ba
si glupa, Emma. Prehladit e se. Tek ti se rub osuio. Ostalo je sve mokro. Nestrpljivom kretnjom ispustio je rub podsuknje, ali se odmah razvedrio i posegnuo za
stolnjakom.
- Pogledaj, Emma. I ti se moe umotati. Kao sari to ga nose indijske maharani. Skoio je i rasprostro ga. - Vidi, prilino je velik. - Pokazao joj je to bi trebala uiniti
omotavi stolnjak oko prsa i zauzlavi krajeve. Zatim je provukao lijevu ruku pod
stolnjak, povlaei uzao na lijevo rame. - Ba izvrsno! Dodue, vie mi nalikuje na rimsku
togu nego na sari - primijeti sa smijekom Edwin.
- Ali, to je jedan od najljepih stolnjaka gospoe Turner! - zaprepateno uzvikne
Emma. - Ubit e me ako ga unitim! Vidjet e!
Edwina je sve to zabavljalo, ali se ipak drao ozbiljno. - Mislim da nas to ne treba
brinuti s obzirom na okolnosti. Nije li tako? - On joj prui ruku. - Hajde, glupaice nastavi on blae i povue je na noge. - Poi u drugi kraj spilje i uini to sam ti rekao. Izvukao se iz stolnjaka i pruio joj ga.
Emma ga oklijevajui uzme od njega, a pri tom je bila tako nervozna da se Edwin
morao nasmijeiti. Promatrao ju je kako sumnjiavo prouava stolnjak.
Edwin se vie nije mogao suzdrati od smijeha. - Zaboga, Emma, usplahirila si se kao
da sam nekakav pokvarenjak s neasnim namjerama koji samo nastoji iskoristiti
situaciju. Molim te, budi uvjerena da moje pobude nisu lascivne.
- Nisam na to ni pomislila - ree Emma mrko. Premda nije potpuno razumjela sve
njegove rijei, naslutila je to misli. - Znam da ne bi uinio nita... nita loe, Edwine.
Znam da me nikada ne bi povrijedio.
On je potapa po ramenu, pogleda je i njeno joj se nasmijei. - Ne bih, naravno,
Emma. Pa, ti si mi najbolja prijateljica. Zapravo, najmilija.
- Stvarno? - uzvikne ona, i oi joj zasvjetlucae od radosti.
- Da, jesi. A sada tri i presvui se u... - Edwin zastane i zahihoe - ...sari, kakav bio da
bio. Ondje e nai kamenja, pa objesi stvari do mojih da se osue. U meuvremenu,
pripremit u nam jelo. - Promatrao ju je kako odlazi. Tako je lijepa i umiljata. Ona i jest
moja najbolja prijateljica. Iskreno je volim, pomisli on. Nije mu ni sinulo da je zapravo
ljubi.
Svijee na stijeni u kutu dogorjele su, pa Edwin izvadi jo dvije iz vree. Dok ih je
palio, bio je sretan to je predvidio veliku zalihu. Slagao je hranu na ubruse kad se
Emma vratila k vatri i spustila cipele do njegovih.
Prila mu je plaljivo i stidljivo, pravo utjelovljenje ednosti. vrsto je pridravala
stolnjak, pomalo nalik na pelenu, prekrstivi ruke na prsima. Potpuno je obavijao

202
Bocca

daa

njezino vilko tijelo, premda joj je dopirao samo do koljena otkrivajui lijepo oblikovane
listove i njene glenjeve. Nije znao da ona ima tako duge noge i lijepa stopala. Sjela je,
vrsto stiui stolnjak oko sebe, te utke i plaho podigla glavu i pogledala ga.
- Nije li ti ugodnije bez mokre podsuknje? - upita Edwin hotimice ravnoduno, jer se
nadao da e time ublaiti njezinu plaljivost i nelagodu, znajui kako se osjea.
- Da, ugodnije mi je - promrmlja Emma nervozno, a zatim se nasmijei i pogleda
prostrtu hranu. - Ba sam gladna - izjavi, pokuavajui pridati glasu to normalniji
prizvuk.
- I ja. ao mi je to imamo samo jedan tanjur i jednu alicu. Morat emo ih dijeliti. On natoi malo bazgovog soka i prui joj ga.
- Hvala, Edwine.
- Sad smo u suhom i toplije nam je. Ba je zabavno, zar ne?
- Da - tiho odgovori pijuckajui sok. - Zaboga, to ti je kuharica sve priredila! - Oi su
joj prelazile nizom ukusnih i raznovrsnih sendvia i druge hrane. - Valjda je mislila da
ima apetit kao goljavac kad ti je sve to spremila.
- Pa, zna kakva je. Leti oko mene kao kvoka. Misli da moram ojaati. - Mahnuo je
rukom prema hrani. - Izvoli, Emma. Ima pitu nadjevenu slaninom i jajima, sendvie od
rakovice i rajice, vonog kolaa i jabuka.
Emma je odabrala pitu sa slaninom i jajima, koju je sama pripravila, ali mu to nije
spomenula. Zduno su jeli dodavajui jedno drugom alicu s bazgovim sokom, koju je
Edwin neprekidno dotakao. Edwin je stalno vedro avrljao, pa je Emmina nelagoda
poela poputati. Na njezinu veliku radost, Edwin kao da nije bio svjestan njezine
polugolotinje. tovie, uporno ju je ignorirao. Kad su pojeli, naslonili su se na smotke
vrea grijui noge ispred vatre. - to misli o onome to je pisalo na zidu? Misli li da je
tvoj tata urezao ona imena? - upita Emma, ne gledajui Edwina, na izgled ravnodunim
glasom.
Edwin snano potvrdi glavom. - Mislim da jest. Zapravo, ve sam razmiljao o tome,
naroito o svim tim izvedenicama imena Elizabeth, i uvjeren sam da znam tko je ta
dama. - Oi su mu blistale pri svjetlu plamena kad ju je pogledao. Zastao joj je dah, ali je
utjela, pa je nastavio: - Palo mi je na um da je to zacijelo sestra lorda Sydneyja. Ona se
zvala Elizabeth, a moj otac i Sydneyjevi odrasli su zajedno. Uvjeren sam da su se oni svi
ovdje igrali kao djeca.
- Nisam znala da lord Sydney ima sestru - ree Emma i tiho uzdahne. Oi su joj bile
prikovane na Edwinovu licu. - Nikada je nisam ovdje vidjela, niti sam ikoga ula da je
spominje.
- Umrla je prije desetak godina u Indiji gdje joj je mu bio u diplomatskoj slubi. uo
sam oca kako esto o njoj govori s velikim simpatijama. Bila je njegovih godina. to vie
o tome razmiljam, sve sam uvjereniji da je to ona.
Napetosti je nestalo, a s njom i bolnih misli koje su je muile, pa se potpuno fiziki
opustila. Kako li je samo pogreno i prebrzo pomislila na nedostojnu vezu svoje majke i
njega. Naravno, Edwin je, kao i uvijek, imao pravo.
- Svakako! - uzviknula je i nasmijeila se. Malo je zastala, pa nastavila: - Tko zna
koliko je sati.
- Pogledat u na sat. - Edwin prie ulazu pokraj kojega je bacio jaknu kad su
nahrupili u spilju da se zatite od olujnog nevremena. - est sati - odgovori nosei jaknu
i stavljajui je do vatre. - Vlana je. Rasprostrt u je na podu da se osui. - Odjednom se
zabrinuto zagledao u Emmu. - Hoe li tvoj otac brinuti zbog tebe, Emma?

203
Bocca

daa

Ona odmahne glavom. - Nee. Zna da je kuharica htjela da doem poslije podne
umjesto sutra kako bih joj pomogla pri kuhanju dema. ekala me u pola est.
- Zaboga, onda e ona brinuti zbog tebe - usklikne Edwin.
- Vjerojatno misli da sam jo kod kue s obzirom na oluju. Zna da me tata ne bi
pustio preko vritine po nevremenu - objasni Emma. - Ali, uvjerena sam da je
uznemirena zbog tebe, Edwine, i da se pita gdje si.
- Najvjerojatnije. Dodue, moda misli da sam otrao u selo koje je blie od kue. On uzdahne. - No, ionako ne moemo nita.
- Misli li da jo pada, Edwine?
- Hoe li da otpuem tunelom i pogledam?
- Da, moda ne bi bilo loe. Ali, nemoj izlaziti da se ponovno ne smoi! - opomene
ga Emma gotovo diktatorski.
On podigne svijeu i ode. Vratio se zaas. - Jo lijeva kao iz kabla, grmi i sijeva obavijesti je i spusti svijeu na izboinu. - Jo ne moemo otii. - Sjeo je na vree i
prekrstio noge, pa paljivo pokrio pokrivaem koljena. - Zna i sama kakve su te oluje,
Emma. Mogu trajati satima.
- Da, da, znam. - Emma ustane. - Pogledat u da li nam se osuila odjea. Moda
bismo se ve mogli obui.
Emma je bosonoga, laganim koracima, krenula spiljom. Kosa joj se talasala na
leima. Paljivo je opipala odjeu i sva oajna rekla: - Oh, Edwine, pa sve je jo mokro.
Morat emo je ostaviti da se jo sui. - Naglo se okrenula i zaprepateno ga pogledala.
- Ionako emo morati ostati ovdje sve dok ne popusti prolom oblaka - odgovori on. Moda e za pola sata odjea biti suvlja, a dotad e valjda proi i nevrijeme.
- Nadam se - ree ona i pohita natrag k vatri. Sjedili su u kutu drhtei, jer je u
golemoj spilji bilo ve mnogo hladnije. Edwin baci na vatru jo jednu kladu i ree: Zalihe se smanjuju. Morat emo biti tedljivi s tih nekoliko posljednjih klada. - Privukli
su se jedno uz drugo pokuavajui se meusobno zagrijati. Edwin je zagrli jednom
rukom i privue blie k sebi. Emma ga pogleda rairenih oiju. - Valjda ne misli da emo
ovdje ostati kao u zamci? - upita plaljivo.
On joj se ohrabrujue nasmijei i njeno je pogleda. - Neemo, naravno! Ne budi
glupa - ree veselo. - I ne boj se. Ja u te tititi, Emma. Gledaj, im nam se odjea malo
prosui, moemo se odjenuti i pogledati kako je vani. Ako nevrijeme potraje, morat
emo otrati kui, bez obzira na kiu. Ne smijemo se prekasno vratiti.
- U redu, Edwine - ree ona stisnuvi se uz njega. Edwin je zagrli i drugom rukom i
pone joj dlanom ustro trljati ruku gore-dolje pokuavajui je zagrijati.
- Je li tako bolje? - njeno je upita.
- Da, hvala ti, Edwine.
Sve je poelo vrlo bezazleno. ustro trljanje prelo je postepeno u polagano
glaenje, a gladenje u eznutljivo milovanje njezina lica, vrata i ramena. Emma se nije
branila. Tek kad je Edwinova ruka sluajno dotakla njezina prsa, trgnula se i odmakla,
zurei u njega iznenaeno i pomalo uplaeno. Brzo se izvukla iz njegova zagrljaja i
naslonila na smotane vree, na pristojnoj udaljenosti od njega.
- Oprosti, Emma. Zaista to nisam uinio namjerno. Doista nisam. Vrati se ovamo.
Ozepst e ondje - upozori je Edwin, ljut na sebe i na svoju nehajnost, ali i zabrinut za
nju.
- Ovdje mi je dobro. Hvala ti - ree Emma hladno, nasloni se, te zauzme
dostojanstven i odbojan stav.

204
Bocca

daa

- Kako hoe - promrlja Edwin zbunjeno, privue koljena prsima i rukama obgrli
noge.
Dugo su utjeli. Emma je ukoeno gledala u vatru i nastojala obuzdati drhtanje
udova, nadajui se da on nee opaziti kako joj je sve hladnije. Edwin je spustio glavu na
koljena i kradomice je pogledavao. U jednom trenutku klada se rasplamsala, i njegove se
oi rairie od iznenaenja. Jae svjetlo otkrilo mu je Emminu izuzetnu ljepotu. Prije nije
zamijetio da je pamuni stolnjak zapravo tanak, jer ga je ona sve do ovog trenutka vrsto
obavijala oko sebe. No, sada je jasno nazirao njezine vrste dojke ispod tkanine, obrise
bokova, ravne i duge noge, mali tamni trokut na mjestu gdje su se one spajale. Nije
mogao skinuti pogleda s nje, obuzet sve snanijom enjom i uzbuenjem.
Nije mu bilo prvi put da se uzbudio. Poput veine svojih vrnjaka, ve je i prije
doivio spolno uzbuenje na uobiajeni djeaki nain. No, jo ga nijedna djevojka nije
toliko uzbudila, jer jo nijednu nije vidio tako poluodjevenu. Bio je potresen estinom
svojih ustava. Ostao je bez daha, teko je disao, a grlo mu se stezalo. Poslije nekoliko
trenutaka uspio je odvratiti pogled od njezina lika koji ga je opinio i mamio, pa se
ukoeno zagledao u stijenu ispred sebe, u drhtave sjenke neobinih oblika, nalik na
ivotinje i drvee. Evo kunia, pa starog hrasta, govorio je u sebi, izmiljajui oblike ivih
bia za te razigrane predodbe. Svu je panju usredotoio na tu stijenu, obuzdavajui
enju, odvraajui misli od Emme, borei se protiv estine uzbuenja.
Emma je prva prekinula tiinu. - Edwine, strano mi je hladno - ree naposljetku
tihim glasom. On smjesta okrene glavu da je pogleda. Sva se skutrila i nekontrolirano
tresla, a zubi su joj cvokotali.
Hoe li da doem i zagrijem te, Emma? - upita on plaho, strepei da se ona ne
razljuti ili ga odbije.
Iznenadio se kad je proaptala: - Da, molim te. - Stidljivo ga je pogledala kroz guste
trepavice i dodala: - ao mi je to sam se razljutila na tebe, Edwine.
Nije joj odgovorio, ve etveronoke pohitao k njoj. Zagrlio ju je i jednom joj rukom
opruio koljena. Spustio ju je vrlo njeno na vree, pa su oboje legli na uznak. Dijelom
tijela pokrio je njezino drhtavo i vitko tijelo.
- To je jedini nain da nam bude toplo - ree on. Ona mu se jo malo priblii, traei
utoite u njegovu zagrljaju, gnijezdei se uz njega poput djeteta. - Da, znam - tiho e
Emma.
- Pogledaj one razigrane sjenke - pokae Edwin na stijenu - i sve te udne oblike to
ih stvaraju. ivotinje, drvee i planine.
Smijeila se slijedei njegov pogled. Pred njezinim se oima spilja preobrazila kao
nekim udom. Nije se vie bojala i vie je nije povezivala s majkom i Adamom
Fairleyjem. Postala je magina i udesna. Njihovo posebno, zaarano i tajno mjesto.
Njezino i Edwinovo.
Poeo joj je trljati promrzle ruke i ramena. Sve se manje jeila, i koa joj je pod
njegovom rukom postala vrlo podatna i mekana, poput satena. Ubrzo ju je ponovo poeo
milovati, jer nije mogao odoljeti dodiru njezine koe. Nijemo ga je gledala. Iz njenih oiju
kao da se razlijevala zelena vatra, a ruiaste joj se usne rastvorie, otkrivajui male
bijele zube. On podigne ruku i zagladi joj crvenkastu kosu, lagano prelazei prstima
njezinim okruglim obrazima i sputajui se vratom koji je na plamenu svijee bio tako
bijel i krhak.
- Tako si lijepa, Emma - ree Edwin tihim i promuklim glasom s prizvukom
strahopotovanja. - Daj mi da te poljubim, molim te. Samo jedanput. Molim te - zaklinjao
ju je.

205
Bocca

daa

Nije mu odgovorila, ali ga je i dalje netremice gledala s toliko povjerenja, nevinosti i

neprikrivene ljubavi da su u njemu proradila sva ula. Nagnuo se prema njoj. Mislio je
da e se utopiti u svjetlucavu zelenilu njezinih oiju. Njegove usne lagano dodirnu
njezine. Usta su jo bila vlana, ljupka i izazovna, pa se Edwin Fairley nije mogao
zadovoljiti jednim poljupcem. Ponovno je poljubio Emmu, ljubio je neprekidno, sve
ee, ne dajui joj prilike da se opre.
Naposljetku je digao glavu i pogledao je. Oi su joj bile sklopljene. Pogladio ju je po
licu, ramenima, a zatim je njegova ruka stala putovati sve dok se, oklijevajui, nije
zaustavila na njezinim dojkama. Tek je tada irom otvorila oi. - Oh, Edwine, nemoj! Ne
smije!
- Molim te, Emma. Neu ti uiniti nita naao. Samo me pusti da te na trenutak
drim - preklinjao ju je.
Oklijevala je, ali on pritisne svoje usne na njezine prije negoli ga je uspjela odbiti, pa
je nastavi milovati. Gotovo nesvjesno Edwin zavue ruku pod stolnjak koji ju je obavijao.
Njeno je prstima prelazio preko njezine satenski meke koe, i premda mu je dodir bio
lak, drhtao je od sve jaeg uzbuenja. Emma se naglo odmakne od njega i tiho krikne,
dok joj je rumenilo naviralo u lice, ali je on njeno zagrli, ljubei je u elo - Volim te,
Emma - apne Edwin priljubivi lice uz njezino.
- Ali, nije u redu da smo... da tako... - apne i ona drhtei i strepei, obuzeta stranim
mislima o poroku i putenim iskuenjima zbog kojih se odlazi u pakao.
- Pst, mila moja Emma - ree joj Edwin umirujue, ohrabrujue. - Neu uiniti nita
nedolino. Samo te hou osjetiti blizu sebe. Neu te nipoto povrijediti. Ne moe
povrijediti osobu koju voli najvie na svijetu.
Njegove rijei ispunie je iznenadnom radou, i ona se priljubi uz njega, traei
njegovo lice iznad sebe, to njeno lice koje je tako dobro poznavala. Blistalo je na svjetlu
svijee. Oi su mu bile irom otvorene i promatrale je s beskrajnim divljenjem.
- Stvarno me voli, Edwine? - upita ga ona vrlo njeno.
- Stvarno, Emma. O, kako te volim! Zar ti mene ne voli?
- Volim, Edwine. O, da!
Uzdahnula je, svjesna njegovih drhtavih ruku koje su je gladile i milovale, dotiui
svaki dio njezina tijela, i ti njeni dodiri tako su joj godili da se poela oputati i uivati u
njihovoj toplini. Odjednom su njegovi prsti stali doticati zabranjeno mjesto, laki kao
pero, ali uporni i nepopustljivi. Najprije gotovo i nije bila svjesna toga to on radi. No,
nije se vie mogla opirati niti ga sprijeiti, jer su je svladala neoekivana, neobina, ali
divna ustva od kojih joj je tijelo podrhtavalo, a srce ubrzano kucalo. Prekrio ju je
ustima, rukama, tijelom, privlaio je sve blie i blie sve dok joj se nije uinilo da se
stopila s Edwinom. Obuzela ju je neobina slabost dok ju je milovao potiui u njoj
uzbuenje jednako vlastitome.
Odjednom je zastao i zagledao se u Emmu. Oi su joj bile sklopljene, i podrhtavala je.
Zbacio je sa sebe pokriva, hitrom kretnjom rastvorio stolnjak koji ju je jo napola
pokrivao. Nije se pomakla, premda su joj kapci zadrhtali, a oi se rairile dok ga je
ukoeno gledala kako klei iznad nje. Edwin Fairley nije djeak, nego mukarac, pomisli
ona iznenaeno i pomalo zaplaeno, jer se pred njezinim oima ukazala njegova
mukost. Edwin duboko udahne i pogleda je zadivljeno, obuzet udnjom da je potpuno
posjeduje. Divio se njezinoj ljepoti. Put joj je bila blijeda poput cvijeta, tu i tamo
proarana zlatnim mrljama od svjetla svijee i ruiastog plamena vatre. Nalikovala je
na savreno isklesan mramorni kip.

206
Bocca

daa

Polako i s mnogo njenosti i tankoutnosti Edwin je pomagao Emmi da savlada

strah, suzdranost i priroenu plahost. Njegova se udnja rasplamsala u strast koju vie
nije mogao obuzdati, i upravo ta strast nadahnula ga je profinjenom spretnou, premda
je ni sam nije bio svjestan. Samo se jedanput ukoila i prigueno kriknula, ali je odmah
zatomila krik. No, bio je tako njean i pun ljubavi prema njoj, da je bolni trenutak odmah
proao, pa ih je oboje ponijela plima sve snanijeg zanosa. Potpuno su se stopili,
pokreui se istim, savrenim ritmom, omamljeni slatkom toplinom svojih mladih tijela.
Emmi se inilo da se polako topi pod Edwinom, postaje dio njega. Bili su jedno.
Zastenjala je i pomakla ruke na njegova kria koja su zadrhtala pod njezinim dodirom.
Noen sve eim zanosom, prodirui u samu njezinu sr, nije ni znao da izvikuje
njezino ime molei je da ga nikada ne ostavi.

207
Bocca

daa

23

Nekoliko sati kasnije oluja je prestala, naglo kako je i poela, a bujice kie pretvorile su
se u blago rominjanje koje je takoer odjednom stalo. Uporni olujni vjetar to je
propuhao mirne breuljke stiao se, i posvuda je zavladala sablasna tiina.
Vedro nebo poprimilo je neobinu tamnozelenu, gotovo crnu boju, staklastu i
udesno blistavu, kao da je obasjano vlastitim sjajem. Iziao je puni mjesec, nemilosrdan
u svojoj metalnoj bjelini, savrena kugla koja se smjestila visoko na hladnom i
prostranom nebu, osvjetljavajui vritinu i obronke koji su blistali kao na podnevnom
suncu. Mjeseevo bljetavilo jo je vie istaklo groznu opustoenost. Grmljavinska oluja
poharala je krajolik.
S beskrajne visoravni, koja se uzdizala izhad vritine, te s vrleti, brzale su i ruile se
beskrajne bujice punei vodopade, potoke i rjeice sve dok nisu nabujali i prelili se, a
njihove obale popucale od silnog pritiska bujice. Harale su vritinom poput divovskog
plimnog vala, upajui drvee, grmlje i vrijes, pokreui stijene i kamenje, nemilosrdno i
snano obarajui sve na svojem silaznom putu. Male udoline i gudure to su presijecale
vritinu izmeu breuljaka bile su poplavljene. U naletu oluje zaglavile su i ivotinje koje
nisu stigle pobjei od potopa. Zalutale ovce utopile su se u bujici, pa su njihova ukoena
tijela groteskno plutala na mutnoj vodi. Na zemlji su leale zdrobljene ptice, hrpice
kostiju i krvavo perje. Njihov je pjev zauvijek utihnuo.
I gromovi su posvuda ostavili peat. Raskolili su drvee i sprili oskudno lie od
kojeg je ostao samo crni pepeo. Grom je oborio i konja, sputanog na dugoj livadi blizu
Top Folda, pa je uginuo prije negoli je gospodar mogao doprijeti do njega. Griva mu je
bila spaljena, a siva koa proarana crvenim i crnim mrljama. Ni selo nije ostalo
poteeno. Vjetar je upao crepove s krovova, slupao prozore, buka je popucala ak na
unutarnjim zidovima osipajui se poput siunih pahuljica snijega, a jedna je koliba bila
gotovo potpuno unitena. Oslikano staklo na prozoru crkve u Fairleyju raspalo se u
stotine krhotina koje su se prelijevale u duginim bojama. Bio je to spomen-prozor to ga
je Adam Fairley nedavno zavjetao crkvi u sjeanje na smrt Adele Fairley.
Na uzvisini, voda se prelijevala preko Ramsdenskih hridi kao preko brane, a zemlja
je bila itka poput ulja, prava movara, blatna i kliska. Dva osamljena drveta, koja su
ondje stajala godinama, osamljeni straari s lijeve strane Ramsdenskih hridi, prevrnula
su se poput olovnih vojnika, jer su i njih oborili uporni gromovi.
Edwin se prvi izvukao iz spilje i pruio ruku Emmi koja ga je slijedila u stopu.
Sklonili su se od vode to se nezaustavljivo ruila s Ramsdenskih hridi razmjerno blizu
izlaza, a noge su im do glenja tonule u blato. Napokon se zagledao u polomljeno drvee.
- Iskoristit u nekoliko grana da sakrijem otvor i doi prvom prilikom da postavim
stijenu na mjesto. - Siao je sa stijene, s mukom se probio kroz blato do drvea i dovukao
granje do ulaza u spilju. Zabio ga je duboko u blatnjavu zemlju. Kvrgavo granje uspjeno
je prikrilo otvor.
Premda nisu znali kakve ih jo opasnosti ekaju, hrabro su krenuli. Noge su im
tonule u ljepljivo blato, a cipele ljapkale dok su se urno udaljavali s Vrha svijeta prema
Ramsdenskoj guduri. Dok su s mukom prelazili preko hrpta, Emma se poskliznula na
promoenoj zemlji. Edwin ju je odmah uhvatio i zatitniki je obgrlio jednom rukom
pomaui joj da uspostavi ravnoteu, i tako ju je drao sve do uske staze. Morali su se

208
Bocca

daa

probijati gazei po razbacanu kamenju i slomljenim granama to su popadale na

puteljak kad se zemlja odronila. Kad su stigli u guduru, zastali su i zaprepateno se
zagledali unutra. Jasna mjeseina obasjavala je dio duboke gudure, dovoljno da im
pokae kako se klanac prepunio vodom koja se svakog trenutka mogla preliti. Uginule
ptice, ovce i kunii plutali su meu otpacima na sablasnoj crnoj povrini, uasni
podsjetnici na nedavno razulareno bjesnilo. Emma se stresla i pritisnula lice na
Edwinovo iroko rame.
Edwin se okrenuo i ohrabrujue je zagrlio. - Kako se samo nisam sjetio da e gudura
biti puna vode? Morat emo se vratiti i spustiti hrptom prema potoku, prijei ga i
krenuti donjom cestom u Hall.
- Nije li se i potok ve razlio? - ree mu Emma grickajui usnu od brige.
- Najvjerojatnije. Ali je barem ui i nije tako dubok kao gudura. Moi emo ga
preplivati.
- Ne znam plivati - zajaukne Emma.
- Ne brini. Ja u te uvati, Emma. Ve sam ti rekao da se pokraj mene nee nikada
niega bojati. Nikad neu nikome dopustiti da te povrijedi. Nikada. - S ljubavlju ju je
privukao k sebi, nadajui se da e time ublaiti njezinu uznemirenost, a tada joj je pruio
ruku i poveo je natrag stazom, pa niz padinu, ohrabrujui je cijelim putem. Na nesreu,
Emmino se proroanstvo ispunilo. Potok, u kojem su se prali prije samo nekoliko sati,
pretvorio se u razmahanu bujicu koja se neobino brzo slijevala stjenovitim obronkom,
a uz obale pjenili su se bijeli virovi. Edwin spusti koaru na zemlju, zakrguta zubima i
oprezno zagazi potok. Voda mu je dopirala do prsa. - Ostavi vreu, Emma - povie - i
popni mi se na lea. Zagrli me oko vrata i ne putaj me, ako ti je ivot mio. Preplivat u
na drugu obalu s tobom na leima.
Emma je oklijevala. Premda se zapravo niega nije bojala, osjeala je udan,
neshvatljiv strah od vode. I dok je bila mala, uvijek bi vritala kad bi joj majka prala
kosu. - Nemoj da mi voda doe na lice, mama - vikala bi obuzeta neobjanjivom
panikom.
- Emma, hajde! - povie Edwin. - Voda je hladna kao led.
Pobijedivi strah, Emma je posluala njegov savjet i drhtei se popela na njegova
lea. Edwin je zaplivao preko nabujalog potoka, ali je krivo ocijenio njegovu snagu, pa je
nekoliko puta pomislio da e ih voda odnijeti i da mu bujica poput vira usisava noge.
Dodue, jedanput su potonuli, ali je odmah izronio i zaplivao svom snagom. Za Edwina je
to bila iscrpljujua borba, a za Emmu muan doivljaj. Ipak se vrsto drala za njega.
Napokon su se dokopali druge obale. Edwin je dahtao, pljuvao vodu i hvatao se za
grmlje, to je zaudo ostalo netaknuto na drugoj obali. Zastao je da uhvati dah, a zatim
se vrsto uhvatio za korijenje, pa izvukao i Emmu i sebe iz zahuktale vode, posrui i
klizei dok je izlazio. Pali su na zemlju i ostali na njoj leati nekoliko minuta, daui,
kaljui i briui lice.
- Hvala ti, Edwine - ree naposljetku Emma. - U jednom trenutku sam pomislila da
emo se utopiti. Stvarno. Ali, ti dobro pliva.
Edwin je jedva disao, pa nije mogao ni govoriti, ve se samo nasmijeio i umorno
stresao glavom.
- Je li ti pozlilo? - Emma ga sumnjiavo pogleda. Na mjeseini je izgledao neobino
blijed i iscrpljen, i drhtao je jae od nje.

209
Bocca

daa

- Nije, dobro mi je. - Zastenjao je i ustao. - Hajdemo. Hladno je, Emma. - Nasmijao se
gledajui kako joj se s kose, lica i odjee cijedi voda. - Ponovno izgledamo kao pokisli
mievi.
- Ali, sada smo na sigurnom i uskoro emo biti u Hallu. - odgovori mu Emma veselo.
I donja se cesta pretvorila u glib, a ovdje-ondje bilo je takoer kamenja i granja.
Usprkos klizavici i raznim preprekama dobro su napredovali, a im je Edwin doao do
daha, uhvatili su se za ruke i stali trati, usporavajui samo onda kada su morali obii
nekakvu stijenu ili oboreno drvo. Stigli su pred glavni ulaz u Fairley Hall mnogo prije no
to su se nadali. Jedno krilo velikih eljeznih vrata s grbom obitelji Fairley od polirane
bronce bilo je istrgnuto iz arki i opasno se njihalo na visokom zidu od opeke koji je
okruivao zemljite. Hodajui poljunanom stazom zapazili su da je i ovdje harala oluja.
Cvijee u gredicama bilo je oprueno, grmlje rastrgano, ivica unitena, a neki ukrasni
grmovi tise i imira, dekorativno obrezani u prekrasnim oblicima, bili su sada
raerupani i neprepoznatljivi.
Na Edwinovu veliku alost, grom je oborio i raskolio jedan veliki hrast, spomenik
vremenu to ga je napokon sruio boji gnjev i nepredvidiva priroda. Ondje se Edwin
zaustavio i zagrlio Emmu. Zagladio joj je mokru kosu i zagledao joj se u lice iju ljepotu
nisu nagrdili ni voda ni blato to su joj se u prugama cijedili niz obraze, lice koje je
blistalo blijedim sjajem na mjeseini to se probijala kroz lelujavo zeleno hrastovo lie.
Prignuo se i poljubio je, strasno ali i njeno. Privili su se jedno uz drugo, nita ne
govorei. Tiinu je prvi prekinuo Edwin: - Volim te, Emma. I ti mene voli, zar ne?
Njezine zelene oi, blistave i svjetlucave poput majih u tami, prele su njegovim
licem. Odjednom osjeti otru bol, prodornu i snanu, i obuzme je neko udno uvstvo,
dotad jo nepoznato. Bio je to ugodan osjeaj, premda s primjesom tuge, te nejasne i
neobjanjive enje. - Da, volim te - tiho mu odgovori.
On joj dotakne lice uzvraajui joj prodorni i arki pogled. - Onda e me ekati gore
pokraj spilje na Vrhu svijeta, jo ovaj tjedan kad se vrijeme proljepa, zar ne?
utjela je. Sve do ovog trenutka Edwin nije ni razmiljao o tome da bi ga ona mogla
odbiti, ali sad ga je ta pomisao pogodila kao grom i ispunila strahom. - Molim te, molim
te, reci da hoe - preklinjao ju je, svjestan njezine utnje, njezina oklijevanja. Zagrlio ju
je i rekao umilnim glasom: - Otii emo ponovno na izlet.
Nije mu ni tada odgovorila. - Oh, Emma, molim te, nemoj me odbiti. - apat mu je bio
promukao, a u glasu mu se osjeala strepnja. Odmaknuo ju je od sebe i prouavao
njezino lice, tako blijedo i nedokuivo. - Jesi li moda... uzrujana zbog... zbog... onoga to
se dogodilo? Zbog onoga to smo uinili? - obratio joj se njeno, pitajui se sa sve veim
strahom nije li to ipak razlog njezine iznenadne utnje. Na blijedoj mjeseini to se
probijala kroz drvee zamijetio je kako joj tamno crvenilo oblijeva vrat i obraze. Snudio
se. Bila je ipak ljuta na njega.
Okrenula je glavu, ali nije mogla dugo izdrati njegovo bolno dahtanje, pa se brzo
ponovno okrenula prema njemu i zagledala u njegove plavkastosive oi. inilo joj se da
e se uguiti od radosti kad je ugledala njegov pogled pun ljubavi i enje, ali i straha. U
tom trenutku je spoznala da je Edwin Fairley iskreno voli, ba onako kako je rekao. I ona
je voljela njega. Sada je bio dio nje. Zar je mogue, pitala se, da mi on odjednom toliko
znai, da mi je toliko potreban, vaniji od svega? Osjeaji su je zatekli. Nije vie mogla
podnijeti bol u njegovim oima. - Da, Edwine, sastat emo se pokraj spilje, i ne ljutim se
zbog onoga to smo uinili. - Potvrdila je svoje rijei osmijehom od kojeg joj se ozarilo
lice.

210
Bocca

daa

Miii na Edwinovu licu, napeti od straha, odjednom se opuste, pa se i on nasmijei i

zagrli je, potaknut iznenadnim osjeajem olakanja i sree. - Oh, Emma, Emma, moja
draga Emma. Ti si mi sve.
Ispod starih hrastova, zarobljeni u zagrljaju koji je jo vre zapeatio njihove
sudbine, nisu se obazirali na vlanu odjeu, na drhtave udove, na hladnu no. Bili su
svjesni samo jedno drugoga i svojih rasplamsalih uvstava, pa u svojoj euforiji nisu ni
shvaali da osjeaji mogu opustoiti ovjeka kao to je oluja poharala krajolik oko njih.
Napokon su se razdvojili, traei jedno drugome na licu potvrdu svoje ljubavi. Edwin je
kimnuo i njeno je pogledao, a Emma se nasmijeila, pa su utke stali prilaziti kui
drei se za ruke. Edwin je bio veseo i na izgled bezbrian, ali je Emma, realna kao
uvijek, ve poela razmiljati o dobrodolici koja ih eka. Bila je i te kako svjesna
injenice da nee biti nimalo srdana i da e ih svakako vrlo otro prekoriti.
Kad su skrenuli na poploeno dvorite ispred konjunice, ugledali su irom
otvorena kuhinjska vrata kroz koja je izbijao snop svjetlosti. Na tom svjetlu stajala je
kuharica, oito sva izvan sebe. Bila je savreno mirna, motrei, ekajui, s rukama na
bokovima, a bucmasto lice pretvorilo joj se u kamenu masku, ali se ipak, ba ovako
mirna, doimala poput ene koja je posve svjesna kobne sudbine i groznih posljedica.
Emma izvue ruku iz Edwinove i pusti njega da prvi ue u kuu.
Kuharica se izbezumila od sree i olakanja kad je ugledala Edwina, ali se to
olakanje, zbog straha i prenapetih ivaca, najprije oitovalo kao estok gnjev. Svladala
se samo zato to je Edwin bio gospodarov sin, pa mu je stoga pripadalo duno
potovanje, ali joj je glas ipak bio vrlo prodoran dok ga je netremice gledala.
- Gopodine Edwine! Gdje ste bili! Poteno ste me prestraili kad niste doli kuci! Pa,
ve je skoro deset sati. Mislila sam da ste se izgubili na vritini ili da ste poginuli na toj
stranoj oluji. Stvarno sam tako mislila! - Odluno je mahala glavom, a iz oiju su joj
frcale iskre. - Zaboga, mladi gospodine, dobro je da je squire na putu, a gospodin Gerald
u Bradfordu, jer biste inae svoje uli. Smrtno ste me uplaili, ba jeste. Poslala sam
dvaput i Toma da vas s fenjerom potrai na vritini!
Glasno je uzdahnula, a golema su joj se prsa uzbibala. - No, mladiu, nemojte tu
stajati, nego smjesta uite u kuhinju! - Okrenula se i ula, a Edwin za njom. Nije zapazila
Emmu koja je zastala u sjeni, pa je Edwin stao na kuhinjskim vratima i dao Emmi znak. Hajde, Emma. Ja u obraditi gospou Turner - apne.
- Imam vrele vode u kotlu u praonici - povie kuharica sa sredine kuhinje,
promatrajui Edwinovu zaprljanu odjeu, s koje je kapala voda, te blatno lice. - Pa, ne
izgledate ba lijepo, mladi gospodine Edwine! - promrsi. - Izgledate kao da ste se
natrake vukli kroz ivicu, ba tako!
Tek je tada ugledala Emmu kako se sputa kuhinjskim stubitem. Nije vjerovala
svojim oima, i donja eljust joj se objesila od zaprepatenja. - A ti, to ti radi ovdje?
Mislila sam da si kod kue na sigurnom sa svojim tatom. Nije mi bilo ni na kraj pameti da
si vani na tom nevremenu.
Emma nije odgovorila. Kuharica se zagledala u Emmu, pa u Edwina, zurei u njih
otvorenih usta. Glas joj je bio odrjeit kad je napokon uspjela progovoriti. - Jo mi nisi
odgovorila kako to da se u ovo doba dovlai kui s mladim gospodinom Edwinom kao
pokisli mi. Hajde, govori! - Bijesno je gledala Emmu i nestrpljivo lupala nogom po podu,
s rukama na bokovima.
Prije negoli je Emma stigla odgovoriti, Edwin se obrati kuharici samouvjerenim i
nadmonim tonom kojim joj je jasno dao na znanje da je sin gospodara. - Sluajno sam
naiao na Emmu na vritini za vrijeme oluje, gospoo Turner. Rekla mi je da se poslije

211
Bocca

daa

podne mora vratiti da vam pomogne pripraviti dem ili zbog nekih drugih kuanskih
poslova. Pokuali smo se zajedniki probiti, ali sam zakljuio da je nevrijeme opasno.
Potraili smo zaklon meu Ramsdenskim hridima, sklonili se kako smo najbolje znali i
ekali da se oluja smiri. - Zastao je i hladnokrvno pogledao uzrujanu kuharicu. - Jedva
smo se vratili, ak kad je i kia prestala. Gudura je poplavljena, a voda je opasno porasla
u potoku na donjoj cesti. Ali, eto nas ovdje, ivi smo i zdravi, premda mokri i prljavi. Nasmijeio se, upotrijebivi sav svoj neodoljivi arm to ga je naslijedio od oca.
- Prljavi! Ovo je izjava godine, mladi gospodine Edwine! - uzvikne kuharica. Izgledate kao uliari, ne, kao ugljenari! - Vrtjela je glavom, razrogaenih oiju. - Hvala
bogu da je Murgatroyd u Shipleyju. Ne bi ba bio oduevljen strkom koja je nastala zbog
vaeg nestanka, mladi gospodine Edwine. Ne bi, pazite to vam kaem.
- Pa, nisam nestao, gospoo Turner - odgovori Edwin mirnim ali odlunim glasom. Zapeo sam na toj nesretnoj vritini, ali ne svojom krivnjom.
- Da, zapravo, ima istine u tome to govorite - promrmlja kuharica, pa ih iznenada
bijesno pogleda. - Vidi ti njih dvoje! Samo cijedite prljavu vodu i blato po mom istom
podu. Smjesta gore, mladi gospodine Edwine, i odmah da ste uli u kadu. Neu da se
opet razbolite. I izujte te blatne cipele da ne ostavite gore blatnjav trag na sagovima opomene ga usput.
Kuharica se okrene prema Annie koja je utjela, ali je izbuljila oi od radoznalosti za
vrijeme razgovora. - Annie, otri u praonicu i odnesi dvije velike kante vode u kadu
gospodina Edwina. Zatim donesi ovamo jo dvije za Emmu.
Posvetila je svu panju Emmi. - Nisi smjela ostati na vritini, djevojko, s mladim
gospodinom Edwinom. Trebala si se vratiti. Zapravo, oboje ste mogli zaas stii u selo ree prijekorno i razdraljivo. Mahala je glavom i prodorno pogledavala as jedno as
drugo. - Mislila sam da ima vie pameti u glavi, djevojko, a i mladi gospodin Edwin. A
sad pouri u kupaonicu za sluinad, djevojko. Treba ti vrela kupka, jer e se inae
nasmrt razboljeti.
Emma se usiljeno nasmijei. - Dobro, gospoo Turner. - Potrala je u kupaonicu iza
kuhinje i ne pogledavi Edwina.
Edwin se izuo i poao uza stube. Na vrhu se okrenuo i rekao umiljato, srdano se
smijeei.
- Oprostite, gospoo Turner, to ste se zbog mene alostili i uzrujavali. Nije bilo
namjerno, znate.
- Dobro, dobro, gospodine Edwine, znam.
- Oh, da ne zaboravim. Morao sam ostaviti koaru, ali poi u po nju drugom
prilikom.
- Pa, nadam se da hoete, ako je neto ostalo od nje - promrsi kuharica. Lice mu je
bilo tako potiteno da se odmah smekala, jer je Edwina najvie voljela od svih ukuana.
- Kad se okupate, odmah lezite, a ja u vam donijeti fine hladne janjetine, te kupusa i
krumpira. Znam da to volite - ree ona pokazujui mu povre koje se podgrijavalo na
tednjaku. - Drim ga ve satima na tednjaku da bude toplo za vas, gospodine Edwine.
- Hvala vam, gospoo Turner.
Zagledala se za njim, a tada se umorno sruila na stolicu. Lice joj se naboralo od
brige. Ve ih je viala kako se zajedno smiju u kutovima kad nisu znali da ih ona
promatra budnim okom. Viala ih je zajedno i u vrtu u posljednje vrijeme, ee no to
joj se svialo. Razmiljala je o Edwinovoj prii i na trenutak posumnjala u njezinu
istinitost. Namrtila se. A ipak je zvuala vjerodostojno. Osim toga, nikada nije mladog

212
Bocca

daa

Edwina uhvatila u lai ili neiskrenosti otkako se rodio. Nije bio poput Geralda koji je bio
lukav i laljiv.
Ipak... usprkos brizi i zbunjenosti, nije se mogla otresti sumnje. Nije u redu da se
mijeaju sluge i gospoda, govorila je u sebi. Ta se djevojka mota tamo gdje joj nije
mjesto. - Ne valja. Bit e nevolje - rekla je naglas u praznoj kuhinji. Elsie Turner
neoekivano se stresla i osjetila kako joj se jee debele ruke dok su joj navirale davno
zaboravljene uspomene, tako jasne i ive da se trgnula na stolici. Valjda se ono nee
ponoviti, pomisli i zadrhti. Ne smije se ponoviti.

213
Bocca

daa

24

Emma je prela terasu i spustila se puteljkom koji je vodio u ruinjak, nosei u ruci
koaru za cvijee i vrtne kare. Lord i lady Sydney trebali su doi na ruak, pa ju je
kuharica poslala da odree nekoliko cvjetova za vaterfordske kristalne vaze u
blagovaonici i u salonu. Emma je neobino voljela cvijee, pogotovu rue, pa joj je
ruinjak bio najmilije mjesto na cijelom imanju. Potpuno je odudarao od kue koja joj je
bila runa i otuna, dok joj je ljepota vrta oplemenjivala duu i ispunjavala je mirom.
Lijepi i stari ruinjak bio je sa svih strana okruen kamenim zidom, starim
nekoliko stotina godina, prekrivenim penjaicama koje su se dizale i na dva prastara
drveta na drugom kraju, pa su njihovi cvjetovi blistali meu tamnim liem poput krhke
svilene pree najistije bijele boje. Na irokim rubnicima ispod zidova cvjetale su
floribunda rue, odabrane upravo zbog svojih velikih cvjetova i duge cvatnje, pa se vrt
itavo ljeto kupao u obilju plamene boje. Bile su posaene na velikim povrinama, u
gustim skupinama, svaka drugaija, u svim moguim nijansama, krvavocrvene,
tamnogrimizne, pa rumene i ruiaste, uz bijele i ute rue koje su njenim bojama jo
vie naglaavale rasko jarkih tonova meu zelenim liem.
Sredinji dio vrta, okruen poljunanim stazama, bio je najbrinije njegovan. Taj je
cvjetnjak s ornamentalnim rasporedom cvjetnih gredica razliitih oblika i veliina
potpuno odudarao od rubnjaka slobodno zasaenih obiljem rua. Efekt je, naravno, bio
namjeran. Gredice hibridnih ajevki u tom dijelu vrta bile su okruene imirom,
podrezanim u trokute, rombove i kvadrate nalik na ploe isklesane u najfinijem kamenu.
Kao i cijelo imanje, ruinjak je ozbiljno stradao u estokoj oluji koja je opustoila cijeli
okrug u lipnju. No, Adam Fairley doveo je strune vrtlare, pa i strunjake za rue i
hortikulturu da pomognu njegovu vrtlaru, pa su uz velika ulaganja novca i vremena i
izuzetnom vjetinom vrtlara uspjeli kao nekim udom vratiti vrtu njegov prijanji sjaj.
U blistavoj tiini tog jarkog jutra u kolovozu vrt je odisao oaravajuom ljepotom od
koje je Emmi zastao dah, pa je morala zadivljeno stati. Sunce je plovilo visoko na nebu
boje razlika, bez ijednog oblaka, a zrak je bio proziran i ispunjen tekim mirisom rua
to se irio posvuda oko nje. Nije se micao ni list, a jedini zvui bili su slabo lepranje
krila osamljene ptice koja se vinula u providnu svjetlost i njezin sve tii pjev, nalik na
slabu jeku. Emma je uzdahnula divei se ljepoti oko sebe, a zatim ponovno krenula,
usredotoena na svoj cilj.
Budui da se rue u sredinjem cvjetnjaku nisu nikada rezale, Emma se uputila k
rubnjacima ispod zida. Malo se oznojila urei poljunanom stazom, pa je bila sretna
kad je stigla pod drvee ije su bogate kronje i guste objeene grane pruale
okrepljujuu hladovinu. Kleknula je i poela rezati stabljike, od grma do grma, paljivo
birajui rue. Vrtlar ju je nauio da ree samo nekoliko cvjetova sa svakog grma tako da
praznine ne pokvare cjelokupni izgled velianstvenih floribunda rua. Briljivo ih je
rezala, jer su se njihovi cvjetovi potpuno otvorili, gotovo precvaii, pa je svu panju
obraala boji i vrsti i polako punila koaru.
Smjekala se dok je radila. Edwin se sino vratio u Fairley sa squireom koji se uvijek
vraao u Yorkshire na poetak lova na ljetarke. Edwin je bio dva tjedna u posjetu Oliviji
Wainright u njezinoj ladanjskoj kui na jugu. Emmi se inilo kao da ga nije bilo dvije
godine. Hall se uvijek doimao sumornim, pogotovu kad je u njemu boravio samo Gerald

214
Bocca

daa

Fairley, pa ju je tada titao vie no obino. Sobe visokih stropova, goleme i mrane, bile
su beivotne i sablasno tihe, pa bi uvijek pobjegla iz njih im bi u njima zavrila posao.
Sada, kada se Edwin vratio, sve e biti drugaije. Nedostajali su joj njegovi osmijesi,
njegove njene rijei, njegovo oboavanje, izleti na vritinu koji su se nastavili tokom
cijelog lipnja i srpnja, sve do njegova odlaska.
Katkada bi se Emma popela na Vrh svijeta i sjedila sama na svojoj ravnoj stijeni u
sjeni Ramsdenskih hridi, sanjarei, utonula u misli. Nikada nije ula u spilju bez Edwina.
Prije odlaska na praznike odluno joj je zabranio da pokua sama pomaknuti stijenu, jer
je to bilo opasno, pa bi se mogla ozlijediti.
No, sada se vratio, pa se osjeaj osamljenosti ve rasplinuo. Ranije tog jutra, kad su
se sudarili na hodniku na gornjem katu, apui su se dogovorili da e se sastati u
ruinjaku za nekoliko minuta, prije njegova odlaska na jahanje. Jedva je podnijela muke
ekanja. arko je eljela da pouri, jer je njezina koara ve bila prepuna cvijea, a i
kuharica e se pitati gdje se zadrala. Napokon je zaula njegove korake i kripanje
ljunka i eljno podigla glavu. Osjetila je kako joj srce ubrzano kuca i proima je srea,
pa su joj oi zablistale a lice se ozarilo.
Edwin je brzo i bezbrino koraao stazom, veselo maui jahakim biem u ruci.
Imao je na sebi bijelu koulju sa irokim utim svilenim alom oko vrata, svijetloute
hlae i sjajno ulatene smee jahae izme koje su se ljeskale na suncu. Izgledao je vii,
krupniji, odrasliji no ikada. Kako li je samo lijep, pomisli Emma. Grlo joj se stezalo od
ljubavi.
Nasmijeio se kad ju je ugledao, pa je ubrzao korak. Priao joj je, znatno je
nadvisujui, vedro se smjekajui, oito radostan to se vratio kui. Emma je mislila da
e joj srce puknuti. Pruio joj je ruku i pomogao joj da ustane, pa je odveo u kut gdje ih
nitko iz kue nije mogao vidjeti. Snano ju je zagrlio i strasno poljubio, milujui je po
leima preplanulom rukom. Zatim se malo odmaknuo, zgrabio je za ramena i zagledao
joj se u lice kao da je vidi prvi put. Boe, kakve li ljepotice, pomisli on osjeajui sve
snanije uzbuenje.
- Nedostajala si mi, Emma - ree strastveno i arko je pogleda. - Nisam mogao
doekati da se vratim. Jesam li i ja tebi nedostajao?
- O, da, Edwine, jesi. Bila sam osamljena kad si otiao. - Nasmijei se. - Pa, jesi li
uivao na praznicima?
Nacerio se. - Donekle. No, ondje je drutveni ivot malo pretjeran za moj ukus. Tetka
Olivia ima more gostiju koji neprekidno dolaze i odlaze. Priredila je i dva plesa bez kojih
sam mogao. Te glupe keri njezinih prijatelja to ih upravo uvode u drutvo ile su mi
prilino na ivce.
Emma se sva ukoila, ljubomorna ve i na samu pomisao da bi Edwin mogao drati
u zagrljaju neku drugu djevojku, pa makar samo dok plee. Nije mogla izustiti ni rijei.
Opazivi bolni izraz to je preletio njezinim licem, prekorio je sama sebe zbog
nepromiljenosti. - Mnogo vie volim biti s tobom, Emma, najdraa moja. To sigurno
zna. - Njegov stisak popusti. - Hajde da sjednemo tamo - predloi on pokazujui glavom
na staru rustikalnu klupu od kvrgavih grana u sjeni jednog drveta, na drugom kraju vrta.
Ponio joj je koaru s ruama. Kad su sjeli na klupu, Edwin je upita: - Hoemo li se
sastati na Vrhu svijeta u nedjelju? Imat e slobodni vikend, ne?
- Da, bit u slobodna - ree Emma.
- Doi e, znai?

215
Bocca

daa

Emma ga ozbiljno pogleda, kao da hoe proniknuti u misli iza tog lica, njoj toliko
dragog, lica koje joj je rijetko izlazilo iz glave, o kojem je razmiljala dan i no.
Edwin joj se njeno nasmijei. - Odjednom si tako zamiljena. Nemoj mi rei da si se
predomislila u vezi s naim sastankom? Nee mi valjda rei da me vie ne voli.
- Volim te, naravno - usklikne ona. - Edwine... - Emma je oklijevala. Rijei koje je
morala izgovoriti zastale su joj u grlu.
- Pa, reci mi, zato onda oklijeva kad govorim o naem sastanku?
- Edwine, dobit u bebu! - izlanula je oporim glasom, ne znajui kako da mu to kae
njenije, jer vie nije mogla sama nositi taj muni teret.
No, nije skidala pogled s njegova lica. vrsto je stisnula ruke da sprijei njihovo
drhtanje. U tom bolnom trenutku utnje to se isprijeila izmeu njih poput olovne
zavjese Emmi zastane srce. Bila je i te kako svjesna koenja Edwinova tijela, njegova
nezamjetnog udaljavanja, nevjerice koja je izbrisala smijeak s njegovih usana, uasa
koji mu je sledio lice u masku, rjeiti znak njegova zaprepatenja.
- Boe moj! - uzvikne on i srui se na klupu. Zurio je u nju bez rijei, blijeda i
uzrujana lica. Osjeao se kao da ga je netko svom snagom udario u eludac. Bio je
potpuno skrhan. Uzalud se trudio da obuzda drhtanje. Napokon je uspio progovoriti. Jesi li posve sigurna, Emma?
Ugrizla se za usnu gledajui ga, pokuavajui ocijeniti njegovo dranje. - Da, Edwine,
sigurna sam.
- Isusa ti Boga! - povie on, zaboravljajui zbog tjeskobe na lijepo ponaanje.
Ukoeno se zagledao ispred sebe, a lice mu se grilo. inilo mu se da je slomljen, da ne
moe disati. Napokon se okrene i zagleda u nju oima rairenim od straha. - Otac e me
ubiti - protenje zamiljajui oev gnjev.
Emma mu dobaci brz i znaajan pogled. - Ako tebe tvoj ne ubije, mene moj hoe ree mu otvoreno, tihim i hrapavim glasom.
- Zaboga, to kani napraviti? - upita on.
- Ne bi li trebalo rei to kanimo napraviti, Edwine? - Upitala ga je to prilino blago,
ali je bila svjesna uzrujanosti koja ju je sve vie guila. Ni u jednom trenutku u proteklih
nekoliko tjedana nije oekivala da e Edwin tako reagirati. Znala je da e biti zbunjen i
uzrujan, zabrinut zbog novosti, kao i ona. No, nije ni pomislila da e se ponaati kao da je
samo ona odgovorna. Uasnula se.
- Naravno - naglo odgovori Edwin. - Emma, jesi li zbilja sasvim sigurna? Moda ti je
samo zakasnilo...?
- Ne, Edwine. Sigurna sam.
Edwin je utio. Tisuu misli motalo mu se glavom. Nikad nije razmiljao o toj
mogunosti dok se zanosio njezinom ljepotom i dok je u njemu pobuivala strast. Kakva
li je budala bio kad nije uzeo u obzir tu neizbjenost, najoitiju i najprirodniju posljedicu
ljubavne veze.
Emma prekine tiinu. - Molim te, Edwine, reci mi neto! Pomozi mi! Bila sam izvan
sebe od brige dok te nije bilo, znajui za dijete, ne znajui to da radim. Ne bih to mogla
nikome rei. Bilo mi je strano, doista jest, ekati te da se vrati u Fairley.
Edwin je grozniavo razmiljao. Naposljetku se nakaljao, pomalo nervozno. Glas
mu je drhtao. - Sluaj, Emma, uo sam da ima doktor... doktora koji se znaju pobrinuti
za takve stvari u poetnom stadiju trudnoe za lijepu svotu novca. Moda bi netko to
htio napraviti. U Leedsu ili Bradfordu. Moda naemo nekoga. Mogao bih prodati sat.

216
Bocca

daa

Emma je bila osupnuta. Njegove rijei arile su se u nju poput udarca bodeom, a
njegova ju je beutnost zapanjila i tako joj se zgadila da se sva ukoila. - Da idem
nekakvom nadrilijeniku! - povie ona ljutilo, sva usplahirena, razrogaenih oiju. Nekom arlatanu koji e me izmrcvariti noem, a moda i ubiti! To mi predlae,
Edwine? - Oi su joj sada bile beskrajno hladne i oprezne. Gotovo i nije povjerovala da ga
je ula kako govori te strane rijei.
- Ali, Emma! Ne znam to drugo da ti predloim! Pa, to je grozno. Uas! Ne moe
roditi to dijete.
Edwin ju je i dalje gledao kao omamljen. Misli su mu se kovitlale glavom. Bilo bi
poteno da se njome oeni. Mogli bi pobjei. U Gretnu Green u kotskoj. uo je da se
ondje moe zakonski vjenati poslije trotjednog boravka. Ve je zaustio da joj to kae, ali
je hitro zatvorio usta. A to tada? Skamenio se od pomisli na oev gnjev. Naravno, otac
ga ne bi ubio. Uinio bi neto gore. Razbatinio bi ga. Ostavio ga bez igdje iega. Sjetio se
Cambridgea, svoje budunosti kao odvjetnika. Ne moe sada imati enu na vratu, u tim
godinama, u presudnom razdoblju ivota. Oi su mu lutale njezinim licem i tijelom.
Doista je bila prekrasna. Jutros je podigla crvenkastosmeu kosu, pa su pletenice na
njezinoj lijepoj glavi nalikovale na krunu. Emmino ovalno lice, bljee no obino, blistalo
je poput porculana, izuzetno i profinjeno, a iljasti luk rasta kose na iroku elu i krupne
smaragdne oi jo su jae isticali njezinu neobinu ljepotu. Bila je nedvojbeno
zapanjujue privlana. Prava odjea... govorne vjebe... izmiljeno porijeklo... Sve se to
moe postii, a dobar uitelj mogao bi napraviti uda. Moda bi se moglo nai rjeenje.
Ne, ne bi. Ne bi uspjelo, nikada, uporno se javljao tihi glas negdje u njegovoj podsvijesti.
To bi ga unitilo. Mogao je jasno vidjeti oevu reakciju. Pobjesnio bi do ludila. Ona je
djevojka iz sela. Pogled mu je po tko zna koji put zastao na Emmi, pa je stao o njoj
razmiljati s proraunatom objektivnou koja je u djeliu sekunde zastrla njezinu
ljepotu. Napokon, ona je sluavka. Klasne razlike meu njima bile su prevelike da bi ih
premostili.
Stoga je radije zatomio osjeaje i utio, pa nije ni izrekao rijei to ih je maloprije
namjeravao rei. Tu e greku poaliti dok je iv, jer da ih je izrekao, zamolio djevojku
da bude njegova, suprotstavio se ocu i svijetu, Edwinov bi ivot bio posve drugaiji.
Emma je odmah jasno razaznala, na njegovu licu i u njegovim oima, daje se Edwin
odrekao. Ispravila se i naglo zabacila glavu. Obuzdala se kako bi normalno progovorila,
jer je drhtala, a u srcu je osjeala samo gnjev, uvredu i gaenje. - Neu ii tim doktorima,
a tvoja mi utnja govori da nisi pripreman na brak sa mnom, Edwine. - Cinino se
nasmijala. - Ne bi bilo dolino, mladi gospodine Edwine, zar ne? Da gospoda i radnika
klasa toliko pretjeraju da se vjenaju - naglasi ona proitavi mu misli. Glas joj je bio
leden i jedak.
Trgnuo se kad mu je pogodila misli, pa ga je oblilo tamno crvenilo.- Emma, ne radi
se o tome. Ne radi se o tome da te ne volim. No, premladi smo za brak - izvlaio se. Spremam se u Cambridge. Moj otac...
- Da, znam - prekine ga Emma. - Ubit e te.
Ustuknuo je znajui da nikada nee zaboraviti prodorni pogled kojim ga je tako
otro i prezirno osudila. Nee ga nikada moi izbrisati iz pameti.
- Emma, op... op... oprosti - mucao je, crven kao rak - ali...
Ona ga ponovno otro i zajedljivo prekine, - Morat u otii iz Fairleyja. Ne mogu
ovdje ostati. Ne znam to bi moj tata mogao uiniti. Ne bi mogao podnijeti sramotu, a i
vrlo je nagao.
- Kad odlazi? - upita je nespretno, ne usuujui se pogledati joj u oi.

217
Bocca

daa

Prezir je preplavio Emmino lice. Ne moe doekati da odem, pomisli. Razoaranje je

bilo potpuno. - to prije budem mogla - odbrusi.
Zario je glavu u ruke razmiljajui o njezinim rijeima. Moda je to idealno rjeenje.
Da ona pobjegne. Osjetio je olakanje i pogledao je. - Treba li novaca? - upita.
Emmi se smuilo. Zapanjila ju je Edwinova izdaja, njegova slabost i podlost. Mislila
je da e se sruiti i pasti s klupe na zemlju. Bol se spojila s boli u eljezni obru koji ju je
tako stezao da gotovo nije izdrala. Uvreda, gnjev, ponienje, razoaranje i iznenadni
strah stopili su se u jednu jedinu ljutu bol koja joj je razdirala cijelo tijelo. U glavi joj se
maglilo od mirisa rua, koji se irio zrakom u zaguljivim valovima, slatkastim i tekim.
Guio ju je. Htjela je pobjei daleko iz tog vrta, daleko od Edwina. Napokon je
progovorila tihim i beivotnim bogataica glasom: - Da, imam. Neto sam utedjela.
- Imam samo pet funti. Naravno, dat u ti ih. Malo e ti pomoi, Emma.
Osjetila je kako u njoj buja ponos koji joj je zapovijedao da ne prihvati, da odbije
njegovu ponudu, ali se iz nekih razloga, koji su joj u tom trenutku bili nepoznati, ipak
predomislila. - Hvala ti, Edwine. - Netremice ga je gledala. - Mogao bi jo neto uiniti za
mene.
- Sve to eli, Emma. Zna da u uiniti sve samo da ti pomognem.
Sve, ponovi Emma gorko u sebi. No, ne bi uinio sve, nego samo ono to bi njemu
odgovaralo, samo ono to bi ga oslobodilo odgovornosti.
- Trebat e mi putni koveg - odgovori Emma hladno. Nije se vie ni trudila da
prikrije ogorenje.
- Ostavit u ti ga poslije podne u sobi i staviti unutra pet funti.
- Hvala ti, Edwine. Vrlo si ljubazan.
Nije mu promakla jetkost, a ni iznenadna, neoekivana finoa izraavanja. Trgnuo
se. - Emma, molim te, molim te, pokuaj shvatiti.
- Oh, shvaam, Edwine. Oh, i te kako shvaam!
Ustao je i stao se uzrujano premjetati s noge na nogu, oito jedva ekajui da sve to
proe i zavri. Stajao je pred njom visok i lijep, izvana olienje pravog gospodina. A
iznutra? Slabi. Uplaen djeak s tjelesnim atributima mukarca. I to je bilo sve. Bio je
nitko i nita. Nije bio vrijedan ni crnog pod noktom.
I Emma je ustala i podigla koaru s ruama. Jak miris rua prodirao joj je kroz
nosnice, pa je ponovno osjetila vrtoglavicu i muninu.
- Neu ti moi vratiti koveg jer te vie nikada neu vidjeti, Edwine Fairley. Nikada,
sve dok sam iva.
Jo ga je jednom pogledala, pa se polako udaljila, uspravna, ponosna i vrlo
dostojanstvena, prikrivajui stranu pusto u dui. inilo joj se da je tiina u vrtu
opipljiva, da samo mora pruiti ruku i taknuti je. Sve joj je izgledalo nestvarno,
prigueno i izblijedjelo, a zatim iznova, na trenutak, postalo prodorno blistavo i zapeklo
joj bolne oi. Pred oima joj se zamaglilo, pa joj se inilo da se na vrt spustila gusta
magla kakva prekriva vritine. Smrtna hladnoa prodrla je u nju, a dua kao da joj je
nestajala. Razorena. Srce joj je kucalo brzo kao da e puknuti, a zatim se sve smirilo.
Ukrutilo, pretvorilo u kamen. Automatski je pokretala noge, jednu ispred druge. Osjeala
ih je kao teak teret, kao da su od olova. Pitala se je li se uope nadala da e se Edwin
oeniti njome. Nije mogla odgovoriti na to pitanje, ali je znala da nije oekivala takvu
nebrigu za svoju nevolju, svoju dobrobit, niti takav bijedni kukaviluk vrijedan samo
prezira. Nije pokazao ni zabrinutost zbog djeteta to ga je ekala. Njegova djeteta. Kakva

218
Bocca

daa

li bijednika. Ironino se nasmijeila. On i njegovih pet funti! I sama je imala vie od

njega. Ukupno petnaest funti. Kao i eljeznu volju. I odlunost.
Edwin je ozbiljna lica promatrao kako se Emma udaljava, a tada odjednom osjetio
sve jau nelagodu i nagonski poao za njom. - Emma. - Nije se okrenula. - Emma, molim
te, ekaj - ponovno je viknuo. Stala je. Zadrao je dah nadajui se da e se vratiti. No,
ubrzo je shvatio da je stala samo zato to joj je haljina zapela za grm. Raspetljala se i
nestala na terasi i ne okrenuvi se.
Edwin se ukoio na poljunanoj stazi steui bi tako da su mu iskoili i pobijeljeli
lanci. Obuzeo ga je strah kad je nestala u kui. Noge su mu klecale, misli se komeale u
glavi, a eludac se grio. inilo mu se kao da ivotna snaga istjee iz njega, ostavljajui za
sobom bolnu prazninu koja je nadjaala sva ostala uvstva. Dok je tako stajao u starom
ruinjaku, Edwin Fairley nije znao da ga ta bolna i sveobuhvatna praznina, ta pusto u
srcu i dui nee napustiti sve dok je iv. Ponijet e je sa sobom u grob.
Emma je odnijela rue u staklenik pokraj rasadnika i spustila koaru na stol, a tada
energino povukla zasun na vratima i potrala prema slivniku. Mislila je da e umrijeti
dok je povraala; suze su joj navirale, a sva joj se utroba digla. Za nekoliko trenutaka
munina je ipak popustila, i Emma rukom obrie lice drei se starog pocinanog
slivnika i duboko diui. Zatim se automatski prihvatila rua, stala obrezivati lie i
briljivo aranirati cvijee u kristalnim vazama usredotoujui svu panju na njih. Sada
vie nije podnosila miris rua. Zapravo, prezirat e njihov prodorni miris cijeli ivot, ali
je morala obaviti svoj posao, i taj joj je napor pomogao da smiri uznemirene misli i
drhtave udove.
Dok je radila, sinulo joj je da je Edwin nije ni upitao kamo ide. Pitao ju je samo kada
ide. A kamo ide, ni sama nije znala. No, otii e sutra. Otac i Frank radili su u vunari i
subotom ujutro, kao i neki drugi radnici koji su htjeli jo neto zaraditi prekovremenim
radom. im odu na posao, ona e nestati. Ostavit e ocu poruku, upravo onako kako je
uinio Winston. Nije znala to e napisati u toj poruci. Poslije e razmisliti o tome.
Proklinjala je samu sebe dok je radila. Kakva li je budala samo bila! Nije osjetila ni
kajanje ni aljenje zbog njihovih tajnih sastanaka u spilji. to je bilo, bilo je, a aljenje je
samo gubitak dragocjena vremena. Bila je budala iz drugih razloga: dopustila je Edwinu
da joj odvrati panju od njezina cilja, da joj omete njezin Plan s velikim P, kao to je
dopustila da je majina smrt, Winstonov bijeg i oeva oajnika potreba za njom
pokolebaju u odluci da napusti Fairley.
U mislima joj je slabano odjeknuo glas iz prolosti, rijei upuene njoj prije vie od
godinu dana, onoga dana kad su Fairleyjevi priredili sveanu veeru, dan uoi majine
smrti, davno zaboravljene rijei kojih se sada odjednom sjetila. Bio je to glas Adele
Fairley: - Mora otii iz ove kue, Emma! to dalje. Prije negoli bude prekasno. - Gospoa
Fairley nije bila tako luckasta kako su svi mislili, ree Emma u sebi. Ona je znala. Ona je
nekako slutila da kob, poremeenost i opasnost vrebaju unutar tih zidova.
Zastala je i predala se mislima. Osjetivi iznenadnu drhtavicu, uhvatila se za stol, pa
sklopila oi. Kad ih je ponovno otvorila, nije bila svjesna njihova novog, opasnog sjaja
koji je odraavao svu njezinu gorinu i nepopustljivu proraunatost. Tada se zavjetovala
sama sebi rijeima koje je utjela u svakoj stanici, u svakom atomu svoga bia. To se vie
nikada nee dogoditi. Nikada nee nikome i niemu dopustiti da je skrene s njezina puta,
da joj se isprijei na putu, da joj pomrsi planove ili da je pokoleba. Od danas e vrsto
krenuti prema jednom cilju i iskljuiti sve ostalo. A taj je cilj novac. Goleme koliine
novca. Jer novac je mo. Obogatit e se i postati tako mona da je svijet nee moi
povrijediti. A poslije toga? Osveta. Nasmijeila se nemilosrdno i osvetniki.

219
Bocca

daa

Otvorila je vrata, podigla jednu vazu, pa je odnijela u blagovaonicu. Morala je danas

obaviti sav posao ne pokazujui ni najmanje osjeaja ili panike, morala je poto-poto
izbjegavati Edwina. Vie nije mogla pogledati to lice, jer se njezin prezir pretvorio u
duboku mrnju, u jetku i estoku mrnju koja joj je posve zaposjela misli, zatirui sve
ostalo. Nije ni pomislila na dijete to ga je nosila pod srcem niti na ozbiljne probleme
koji je ekaju. Duboka mrnja prema Edwinu Fairleyju to se rodila toga dana samo je
pojaala prezir to ga je oduvijek osjeala prema Adamu Fairleyju, i ta se strana
pokretaka sila zadrala u njezinu srcu gotovo do kraja ivota. Stapajui se s njezinom
priroenom ambicijom, porivima, energijom i pronicavou, ta e je sila ponijeti u visine
o kojima nije ni sanjala u tom trenutku.

220
Bocca

daa

25

Idueg jutra Edwin je potiteno i besciljno tumarao tvornikim krugom. Od vremena do

vremena bacio bi pogled na selo, gore na breuljku, pitajui se, sav nesretan, to je s
Emmom.
Znao je da e otii iz Fairleyja potkraj tjedna, ako ve nije otila. Bio je posve siguran
u to. Sino vrlo kasno, kad nije mogao zaspati zbog brige i grinje savjesti, otiao je do
Emmine sobice na tavanu. Kovega to ga je ondje ostavio poslije podne vie nije bilo, a
ni odjee u ormaru, ni drugih triarija to ih je drala u Hallu. Nestala je vazica sa suhim
vrijesom na prozoru, Emmin bijedni nakit, pa i grozni bro od zelenog stakla, koji je
toliko voljela i cijenila.
Edwin uzdahne. Osjeao se bijedno. Ponio se kao prava hulja. Da mu je samo sve
ispriala malo-pomalo ili priekala da mu se razbistre misli nakon stranog oka to ga
je doivio uvi katastrofalnu novost. Moda bi tada mogao razboritije promisliti, moda
bi joj mogao vie pomoi. A kako, nagrizao ga je tihi unutarnji glas. Morao je iskreno
priznati da se ne bi njome oenio. To nije dolazilo u obzir, ali... Boe, prestani se muiti
jer e poludjeti, bijesno je prekorio sam sebe. Nije se mogao boriti protiv kaotinih
misli koje su mu se kovitlale u glavi.
Emma je otila, i tu se vie nita nije moglo uiniti. Moda je bilo pametno od nje to
je, u takvim okolnostima, odmah otila. Da je ostala, mogla ga je uvui u neprilike,
premda nesvjesno, pa bi nastao skandal o kakvom se nije usudio ni razmiljati.
Nepoteno je i nedostojno, Edwine Fairley, da tako razmilja o tome, prekorio je sam
sebe posramljeno, jer je barem tog trenutka bio svjestan sutine svoje veze s Emmom.
Ona nikada ne bi tvrdila da je on otac njezina djeteta. Dobro ju je poznavao, pa je znao
da bi ga onda nekako zatitila. S bolom se pitao kako e se uspjeti sama snai, to e
uiniti, kamo je otila ili ide. U jueranjoj panici, praenoj zaprepatenjem i nevjericom,
nije se ni potrudio da dozna kamo ide, pa ga je i to progonilo.
Zastao je kad je stigao do konj privezanih blizu tvornikih vrata. Pogladio je svog
riana, nastojei se smiriti. Moda e se bolje osjeati ako odjae na vritinu, razmiljao
je. Podigao je glavu. Dan nije ba bio lijep. Sumorno nebo bilo je prekriveno niskim i
tekim oblacima, a puhao je i jak vjetar. Dodue, odlazak u Kirkend e mu svakako
barem donekle zaokupiti misli, pa nee neprekidno razmiljati o Emmi i moi e se
rijeiti nelagode koja ga je muila.
Zurio je ispred sebe, pa nije ni opazio trake dima koji su prodirali ispod vrata
oblinjeg velikog skladita. Tek kad je rian iznenada zanjitao i propeo se, Edwin je
ugledao dim koji je sve jae kuljao. Smirio je konja i zabrinuto potrao prema skladitu.
Dok je Edwin hitao dvoritem, naiao je iza ugla Jack Harte, nosei hrpu praznih
vrea iz tkaonice. Proavi pokrajaj bonog prozora skladita, zaprepateno se zagledao
u crveni odsjaj vatre u zgradi. Vidio je i Edwina Fairleyja kako vue zasun na tekim
drvenim vratima. Potrao je, sa strahom na licu, i doviknuo Edwinu da se makne od
vrata. - Ne otvarajte ih, gospodine Edwine! - Edwin ga je samo letimino pogledao, pa
iznova stao petljati oko vrata, ne osvrui se na Jackove rijei. Napokon ih je ipak uspio
otvoriti, pa je uletio unutra ba kad je Jack stigao pred skladite. Jack tresne vree na
pod i potri za Edwinom, viui i upozoravajui ga na opasnost.

221
Bocca

daa

Na drugom kraju golemog skladita vatra je zahvatila nekoliko drvenih dizala za

vunu i kaleme. Iz njih su frcale iskre i padale na bale sirove vune naslagane u
neposrednoj blizini. Vatra ih je ve zahvatila, pa su se ubrzo zapalile i druge bale, jedna
za drugom. Skladite i goleme koliine vune pohranjene u njemu planuli su zaas kao
barut, iskre su frcale, dim se valjao, a grede i drvene stijene pucketale su i pucale pod
plamenim jezicima koji su se dizali prema stropu i irili u svim pravcima. Vjetar koji je
ulazio kroz otvorena vrata razbuktavao je vatru, pa je vruina postala neizdriva, a dim
sve gui.
- Maknite se odavde, gospodine Edwine - vikao je Veliki Jack nadglasavajui buku
plamena koji je gutao drvenu zgradu.
- Moramo odmah neto uiniti! - dahne Edwin zurei u vatru kao opinjen.
- Da, znam, mladiu. Ali, ovo nije za vas - Jack ga snano zgrabi za ruku i odvue. Smjesta odavde! Moramo odmah dovui parni stroj i pumpe da sprijeimo irenje
poara.
Obojica su se okrenuli i poli prema izlazu, Jack sprijeda, kroz gusti dim koji se
vrtloio u skladitu, guei ih. Oi su im bile pune suza dok su se probijali van. Zbog sve
gueg dima Edwin nije zapazio eljezni prsten na podnim vratima, pa mu je za njega
zapela noga i pao je na lice. Nastojao se osloboditi i stao dozivati Jacka. Jack se brzo
okrenuo i potrao natrag. Uasnuo se kad je ugledao da se Edwinova jahaa izma
zaglavila u prstenu. Kleknuo je i pokuao je izvui.
- Moete li izvui nogu iz izme, gospodine Edwine - povie Jack.
- Ne u ovom poloaju. - Ipak se stao pokretati, savijajui nogu, ali bez uspjeha.
- Prsten je labav. Pokuat u ga iupati iz poda promrsi Jack i snano se nakalje
tjerajui dim ispred lica. Napeo se iz petnih ila i stao izvlaiti eljezni prsten. Nakon
nekoliko snanih poteza prsten se poeo odvajati.
U tom trenutku vatra se neobuzdano stala iriti velikom platformom koja je
prolazila skladitem ispod samog stropa. Bale gorue vune poele su padati odozgo kad
se platforma odjednom uleknula i raspala. Jack se uasnuto zagledao uvis i prigueno
kriknuo. Goleme bale ruile su se nasumce s plaforme, nalik na vatrene meteore, tono
iznad mjesta gdje je bespomono leao Edwin. Bez oklijevanja i ne razmiljajui o sebi.
Jack se zatitniki bacio preko mladia i prekrio ga tijelom. Jedna od bala zahvaenih
plamenom pala je na Jackova lea. Zatomio je vrisak ugrizavi se za usnu. Razdirala ga je
bol od bale koja ga je pritisnula svom teinom i smjesta zapalila njegovu odjeu i stala
mu priti tijelo. estoko se borio da odbaci balu, diui iroka ramena i odguravajui se
nogama. Naglim trzajima uspio ju je jednim dijelom zbaciti s ramena, a zatim se jo
jednom oajniki napeo, upotrijebivi posljednji djeli snage, pa se bala otkotrljala na
stranu. Skoio je na noge, guei se od dima to ga je udisao. Nije se osvrtao na jaku bol,
na odjeu koja je gorjela, nego je jo jednom povukao prsten snanim rukama. Budui da
ga je ve prije razlabavio, uspio ga je odmah iupati. Edwin se s mukom podigao. Lice
mu je poplavjelo od straha, ali i od boli zbog ovjeka koji ga je tako nesebino i hrabro
spasio.
Kaljui i posrui istrali su iz skladita ba kad se ni uio srednji dio krova. Jack
posrne i padne na zemlju grei se i savijajui od bolova. Prsa su mu se dizala i sputala,
ali nije mogao doi do daha. I sam kaljui, Edwin strgne sa sebe jaknu i pone njome
udarati po Jackovoj goruoj odjei.
Adam Fairley jurio je dvoritem s Wilsonom, izvikujui naredbe desecima radnika
koji su im bili za petama. Zaprepastio se kad je ugledao Jacka Hartea u plamenu i

222
Bocca

daa

Edwinov uzaludni trud da ugasi vatru na njegovoj odjei. Zbacivi jaknu, Adam dovikne
Wilsonu: - Donesite mi kante s vodom i one vree!
Brzo, djelotvorno i s velikom prisutnou duha, Adam baci svoju jaknu na Jackovu
goruu koulju, zatim zgrabi Edwinovu jaknu i omota je oko Jackovih nogu. Uzeo je i
vree, koje mu je dobacio Wilson, pa i njima omotao Jacka, ne obazirui se na plamen
koji mu je pruio ruke. Wilson je bez daha dotrao s dvije kante vode, a iza njega radnici
su nosili nova vedra s vodom. Adam i Wilson polijevali su Jacka vodom da ga rashlade i
ugase vatru. Na Jacku, koji je leao nepokretno i na izgled beivotno, ostala je
naposljetku samo pougljenjena odjea i vree koje su mu se zalijepile za tijelo.
Adam klekne i opipa Jacku bilo. Jedva ga je osjetio. Jack se zagledao u Adama. Oi su
mu bile zamagljene i podlivene krvlju. Zatreptao je kapcima. S usana mu se oteo tih i
bolan uzdah, a zatim se onesvijestio od oka i jakih opekotina.
Adam se digne i zabrinuto odmahne glavom. - Odnesite ga u moj ured, samo
obazrivo! - povie dvojici radnika. Zatim pogleda Edwina koji je stajao do njega. - Jesi li
ozlijeen?
- Nisam, oe. Samo mi je odjea nagorjela - odgovori Edwin isprekidanim glasom
zbog jakog kalja - i pun sam tog prokletog dima. Inae mi nije nita.
- Onda moe odjahati po Clivea Malcolma. Reci mu da je Jack Harte zadobio teke
opekline. Reci mu da smjesta doe!
Edwin se skamenio. Zurio je bez rijei u oca, jer je iznenada shvatio tko mu je spasio
ivot.
- Bogamu, Edwine! Nemoj stajati kao idiot! - ljutito vikne Adam. - Kreni! ivot ovoga
ovjeka je u opasnosti. Treba mu odmah lijenika njega.
- U redu, oe, - Ponovno se ukoeno zagledao u Adama, pa u Jackovo tijelo koje se
upravo odnosili u ured. - Spasio mi je ivot - ree tiho. - Bala bi pala na mene da se nije
bacio i zatitio me svojim tijelom.
- Dobro, Edwine, dobro! Shvaam! - nestrpljivo odbrusi Adam. - Shvaam to
govori. Ali, o tome emo kasnije. A sada, zaboga, uini ono to sam ti rekao. Idi po
Clivea i jai kao da te svi vrazi gone. Vrijeme je bitno. Reci Cliveu da je vrlo hitno!
- U redu, oe. - Edwin se vine u sedlo i u galopu izjae iz tvornikog kruga. Do
svijesti mu je dopirala samo jedna misao: Emmin otac spasio mu je ivot.
Adam je sada svu panju posvetio goruem skladitu. Bio je dalekovidan, pa je prije
nekoliko godina, upravo za takve sluajeve, nabavio mali stroj na parni pogon za gaenje
poara. Deset radnika ve ga je izvuklo iz upe u kojoj je bio pohranjen. Ugljen je ve
gorio pod kotlom za paru, i radnici su vjeto prikljuili dva crijeva na hidrante. Iz jedne
od stranjih zgrada navirali su u dvorite i drugi radnici, meu njima i mali nosai
kalema. Tu se naao i Frank Harte koji nije prisustvovao nesrei svoga oca. Wilson ih je
poredao u lanac izmeu tvornikog dvorita i rijeke Aire, pa su jedan drugome dodavali
kante pune vode i vraali ih prazne, punili ih i ponovno punili do iznemoglosti.
Izdavajui naredbe i potpuno vladajui situacijom, Adam je radio zajedno sa svojim
radnicima, sretan to je okruen vrstim i otpornim Jorkircima, koji su hladnokrvno i
hrabro izvravali svoje dunosti u toj neoekivanoj i opasnoj situaciji.
Iznenada vjetar promijeni smjer. Adam odahne, a zatim zastenje i zaprepasti se
promatrajui kako se dio gorueg krova rui na grmlje do umarka koji se protezao do
glavne ulice u selu. Sada je umarak bio ugroen promjenom smjera vjetra.
- Wilsone, poaljite mi nekoliko radnika! - povie Adam. - Neka se smjesta pobrinu
za umicu! Ako ne pripazimo, drvee e se zapaliti. Vjetar tjera vatru u tom pravcu.

223
Bocca

daa

- Ali, sama tvornica... - pone Wilson.

- Do vraga, ovjee! Uinite kako sam rekao. Mogu uvijek sagraditi novu. Moramo
misliti na ene i djecu u kolibama. Ako vatra zahvati drvee, ubrzo e se proiriti i na
samo selo.
Wilson je poslao petoricu radnika da se jave Adamu koji ih je odmah poveo u stranu
i dao im upute: - Uzmite iz upe nekoliko sjekira i otiite u umicu. Sasijecite nisko
drvee i grmlje ispred onih grmova koji gore na rubu umice. Sasijecite ih sve do zemlje
i napravite do vatre usjek tako da iskre padaju na golo tlo gdje e se brzo ugasiti. Zatim
vodom polijevajte sve drvee. Moramo poto-poto sprijeiti prodor vatre u umicu.
Kimnuli su, pa se bez rijei udaljili i krenuli po sjekire i vodu, te se odmah latili
posla. U meuvremenu je Adam otrao k Wilsonu koji je nadgledao polijevanje skladita.
Pred vodom iz cijevi i kanti vatra je polako uzmicala, pa su je zbog promjene vjetra
razmjerno dobro drali pod kontrolom.
Adam izvue rupi i obrie znojno lice, prljavo od dima. Okrenuo se kad je uo
koiju kako ulazi u dvorite. Clive Malcolm iskoio je sa svojom torbom i prije no to se
laka koija na dva kotaa potpuno zaustavila. Dobacio je uzde svojoj eni Violet koja ga
je pratila. Edwin je dokasao u dvorite odmah iza koije.
Adam mrko pokae prstom kancelarijske prostorije. - Harte je u loem stanju, Clive.
Uini sve to moe.
- Ima li jo ozlijeenih? - povie Clive trei preko dvoria.
- Nekoliko ih ima slabije opekline, a jednoga je udario dio krova. No, nije nita
ozbiljno, koliko sam mogao utvrditi. Idi najprije k Harteu. Edwine, poi s lijenikom i
gospoom Malcolm. Vidi ako im moe pomoi.
Adam stane kaljati. Nagutao se dima, pa mu je postalo muno. Sa strepnjom je
pogledao umicu. Radnici su ve dobro napredovali i sprijeili irenje vatre, i premda je
grmlje gorjelo, poar nije zahvatio drvee koje se protezalo prema selu. Iskre i eravice
padale su na uski potez istine to su ga usjekli ispred umice, kako je Adam i oekivao.
Ondje su ih odmah gasili vodom iz kanti to su neprekidno prelazile iz ruke u ruku.
Kad se okrenuo prema skladitu, ustanovio je da je vjetar neoekivano prestao
puhati. Zagledao se u nebo. Prokletstvo, zato se ne spusti kia, promrsi, pa iznova
pogleda nebo prekriveno oblacima. Wilson mu pritri.
- ini mi se da smo svladali poar, gospodine. Mislim da vunara vie nije u
opasnosti. - Zagledao se u Adama sa smijekom na aavom licu. - Tako mi svega,
gospodine - mislim da e pasti kia. Znate, upravo sam osjetio jednu kap.
Wilson je imao pravo. Doista se spustila kia. Barem jedanput u ivotu Adam Fairley
obradovao se kii to je pljutala kao da se nebo otvorilo, moei ih i gasei tinjajuu
vatru u skladitu i grmlju. Radnici su prestali raditi, i svi su se okrenuli prema Adamu i
stali pobjedonosno klicati.
- Uvijek gunamo i rogoborimo zbog tog prokletog vremena na vritinama,
gospodine, ali ta kia je pravi dar s neba - povie Eddie, jedan od predradnika.
Adam se nasmije. - Ni ja se ne bih ljepe izrazio, Eddie.
Eddie prie Adamu i Wilsonu. - Mogu li pogledati svoga druga, Jacka Hartea,
gospodine? Moda bih neim mogao pomoi doktoru.
- Samo idite, Eddie, i ja u doi. - Adam spusti ruku na Wilsonovo rame. - Mislim da
ete sada moi i sami. Sudei po izgledu neba, ovo nije slab ljetni pljusak.
- Slaem se, gospodine. Rei u ljudima da donesu ljestve i akije, pa moemo poeti
raiavati sve ovo.

224
Bocca

daa

Wilson pogleda aave i pougljenjene ruevine skladita u kojima je jo tinjalo i

puilo se premda je lijevalo kao iz kabla. - Imali smo sree, gospodine. Ba sree!
Adam kimne. - Kasnije emo razgovarati o tome, Wilsone. - Oi mu se suzie. Jednostavno ne razumijem kako je uope i dolo do poara. - Wilson uzvrati Adamov
elini pogled, ali ne ree nita.
Prije negoli je otiao u uredske prostorije, Adam je sazvao radnike pokraj zgarita. Htio bih vam zahvaliti, momci, to ste se tako svojski i ne gubei glavu prihvatili gaenja
vatre. I tako odvano. Svi ete dobiti posebni dodatak na plau slijedei tjedan, u znak
moje najiskrenije zahvalnosti. Spasili ste vunaru, a time i selo. Neu vam to zaboraviti.
Jedni su se nasmijeili, drugi ispruenim dlanom dotakli elo kao da salutiraju, trei
samo kimnuli glavom. Svi su promrmljali rijei zahvalnosti. - Drugo i nismo mogli
uiniti, gospodine, zar ne? - ree jedan od radnika i istupi pred Adama. - Vunara je, tako
rei, i naa. A ni vi niste bili tako loi, gospodine, ako smijem tako rei. Mislim da
govorim u ime svih kad vam kaem da ste bili glavni, gospodine.
Adam se srdano nasmijei. - Hvala ti, Alfie. - Pogledao ih je jo jednom, pa otiao.
Pronaao je Clivea Malcolma u svom uredu kako prua pomo Jacku Harteu. Eddie je
stajao pokraj prozora, tiho razgovarajui s Edwinom.
- Kako mu je? - upita Adam s praga. Clive se okrene i namrti. - Nije dobro. Ipak
mislim da e biti sve u redu, Adame. Pretrpio je ok, naravno, a ima rune opekline na
leima, ramenima i bedrima. Opekline treeg stupnja. Nastojim mu olakati stanje to
vie mogu, a zatim ga moram to prije prebaciti u bolnicu. Trebat e mi tvoja velika
koija, Adame, da bi mogao leati. Edwin bi mogao odjahati u Hall i poslati Toma
Hardyja odmah ovamo. Ovo je vrlo hitan sluaj. Nemam ovdje ni opremu ni lijekove da
bih ga uspjeno lijeio. Moram ga prebaciti u bolnicu.
- Odmah u poslati Edwina. - Adam se okrene prema sinu. - Kreni, mladiu, i pouri.
Oito je da ne smijemo gubiti vrijeme.
- Razumijem - ree Edwin i ode.
- Gdje su ostali radnici, Clive? I kako su oni?
- Violet ih previja u Wilsonovu uredu. Nisu ozbiljno ozlijeeni. Imaju samo opekline
prvog stupnja. Bit e im dobro za dan-dva.
- Hoe li Jack Harte ostati iv? - upita Adam sjedajui iscrpljeno za pisai stol. Lice
mu je bilo sumorno.
- Mislim da hoe. No, teko je rei, Adame, iskreno govorei. Jo ne znam da li ima
unutranjih ozljeda. Edwin mi je rekao da je na Hartea pala velika bala vune. Takoer je
udahnuo mnogo dima, a vruina mu je nagrizla plua. Mislim da mu je jedno plue ve
kolabiralo.
- O, Boe! - uzvikne Adam i rukom pree preko oiju. - ini mi se da nema mnogo
nade.
- Snaan je, Adame. Nadam se da emo ga moi izvui. - Clive se suutno nasmijei
Adamu. - Nemoj se zabrinjavati, stari moj. Napokon, nisi ti kriv. Budi sretan to je tako
malo ozlijeenih.
Adam uzdahne. - Znam. Lako se moglo dogoditi da Edwin tu lei u takvu stanju,
Clive. Spasio je Edwinu ivot, zna. Riskirajui svoj. Jack Harte je neustraiv i izvrio je
junako djelo koje neu nikada zaboraviti. Bio je tako nesebian. Nema mnogo takvih
ljudi kakav je Jack Harte.
Clive se uspravi i mirno se zagleda u Adama.

225
Bocca

daa

- Znam. Uvijek je bio malo drugaiji, zar ne? No, borit emo se za njega, Adame.
Obeavam ti.
- Sve raune za lijeenje poalji meni, Clive, za Hartea i ostale radnike. I reci im u
bolnici da mora imati najbolju njegu. Nemoj tedjeti s trokovima i nemoj ga smjestiti na
skupni odjel. elim da bude sam u sobi i da dobije sve to mu je potrebno...
Zautio je zauvi kucanje na vratima. - Naprijed - vikne Adam. Vrata se otvore, i na
pragu se ukae mali nosa kalema, aav i uprljan zemljom. Nervozno je stajao na ulazu.
Adam ga iznenaeno pogleda.
- Izvoli, sinko?
Djeak je oklijevao. - Doao sam zbog tate - ree on i pogleda Jacka. Usta su mu
drhtala. - Je li on... je li...? - pone djeak drhtavim glasom, dok su mu suze navirale na
oi.
Adam skoi i prie djeaku, pa ga njeno uvede u sobu i zagrli oko ramena.
- To je Frank, Jackov sin, gospodine - javi se Eddie sa svog mjesta do prozora.
- Dodi, Frank - blago mu se obrati Adam ne sputajui ruku s djeakova ramena.
Suze su se slijevale niz Frankovo lice dok je stajao i netremice gledao oca. - Je li mrtav? uspio je napokon izustiti guei se u suzama.
- Nije, naravno, Frank - pone ga uvjeravati Adam vrlo obzirno. - Teko je ozlijeen,
neu ti lagati. No, doktor Mac mu je ublaio boli, a im stigne moja koija, prevest emo
ga u bolnicu. Dobit e ondje najbolju lijeniku njegu.
Adam izvue rupi i obrie suze s Frankova lica. - Sada mora biti hrabar i ne
smije se zabrinjavati. Tvom e ocu uskoro biti bolje.
Frank sa strahom pogleda Adama. - Jeste li sigurni, gospodine? Ne biste me varali,
zar ne?
Adam se ljubazno nasmijei. - Ne, ne bih, Frank. Govorim ti istinu, sinko.
- Tvoj se tata sada malo odmara - umijea se Clive - i im ga dopremimo u bolnicu,
moi emo ga poteno lijeiti.
Frank je sumnjiavo gledao as Adama as Clivea, mrcajui i zatomljujui jecaje.
utio je i na trenutak se zamislio, a zatim se obratio Eddieju. - Ozdravit e, Eddie, zar ne?
- proapta.
Eddie prie djeaku i na silu se nasmijei, ali mu je lice ostalo sumorno i iscrpljeno. Da, mome, hoe! Tvoj je otac jak. Ne boj se, mome. Hajde, odvest u te k tetki Lily. Eddie brzo pogleda Adama koji u znak pristanka kimne glavom. Adam potapa Franka
po ramenu.
- Poi s Eddiejem, Frank. Doktor e poslije navratiti da te posjeti. - Odjednom je
zabrinuto pogledao djeaka. - Jesi li dobro, sinko? Ti nisi ozlijeen, nadam se?
- Nisam, gospodine - ree Frank mrcajui.
- Onda dobro. A sada idi. Hvala vam na pomoi, Eddie. Zaista ste me zaduili.
- Samo sam se trudio to sam vie mogao - ree Eddie. - Odvest u djeaka njegovoj
tetki. Ona e se pobrinuti za njega. - Eddie uhvati Franka za ruku, ohrabrujue je stisne,
pa izie s njim iz ureda. Neprekidno je tjeio djeaka.
- Idem u Wilsonov ured da pogledam ostale radnike, Clive. Htio bih im zahvaliti i
provjeriti jesu li zbrinuti - primijeti Adam.
- Neka ti Violet pregleda ruke, Adame - upozori ga Clive energino. - ini mi se da su
ozlijeene.

226
Bocca

daa

Kasnije tog poslijepodneva Adam je koraao gore-dolje, u biblioteci Fairley Halla, s

aom konjaka u zavijenoj ruci, sa zamiljenim izrazom lica. Wilson, koji je tek stigao,
sjedio je na sofi i paljivo ga promatrao, mirno pijuckajui viski.
Adam naposljetku zastane i sjedne u naslonja nasuprot Wilsonu, pa pripali
cigaretu. - Kako mislite da se zapalilo skladite, Wilsone? Planulo je zaista iznenada i,
moram rei, malo je prebrzo gorjelo. Ve sam ispitao Edwina, i on mi je rekao da su
drvena dizala gorjela kao luda kad je otvorio vrata i da je vatra ve zahvatila prvu
naslagu bala. Pretpostavljam da su letee eravice zapalile vunu i da je propuh, kad su se
vrata otvorila, razbuktao vatru, ali mi neke stvari ipak nisu jasne. to vi mislite o svemu
tome?
Wilson je utio skupljenih usta i ozbiljna lica, a tada uzdahnuo i pogledao Adamu
ravno u oi. - Moram priznati da me mui slutnja, premda nije nimalo ugodna.
Adam se prigne i napeto zagleda u Wilsona. - Govorite, Wilsone. Oito ste i vi o tome
razmiljali, kao i ja. Cijelo poslijepodne.
Wilson se namrti. - Moda je poar podmetnut.
- Podmetnut! - Adam se zaprepateno uspravio u naslonjau i tresnuo au na stol. Nemojte, Wilsone, to je nemogue. To ne moe biti istina!
- Pa, sirova vuna nije tako zapaljiva, gospodine, ali drvo jest. Razgovarao sam i s
mladim gospodinom Edwinom, i on mi je isto rekao... da su drvena kavezna dizala
gorjela kao barut. Malo petroleja na jednu od hala, da ga upije vuna ... - Wilson zastane i,
uzahnuvi, spusti pogled na au. - Znate, gospodine, sve to jutros moglo je zavriti
katastrofalno da vjetar nije promijenio smjer i da nije poela kia. Vi znate da smo samo
dijelom uspjeli obuzdati vatru u skladitu.
- Ali, zato? - nastavi Adam uporno, jo zapanjen Wilsonovim rijeima.
Wilson je oklijevao i otpio malo viskija, pa otvoreno pogledao Adama. - Osveta.
- Osveta! Osveta za to? Kome? U posljednjih nekoliko godina bio sam vie nego
poten prema radnicima, zaboga. Valjda ne mislite ozbiljno, ovjee?
Wilson, koji je od jutros razmiljao o uzroku poara, paljivo je birao rijei. Znao je
to treba rei, ali je osjetio da mora iznijeti svoje miljenje na vrlo diplomatski nain.
Nakaljao se. - Protekle godine niste esto dolazili u vunaru, gospodine, zbog tih svojih
putovanja i ostalog. Radnici su tako rei izgubili vezu s vama. A kad ste i bili ovdje, vai
su posjeti bili kratki...
- Prijeite na stvar, Wilsone. Spomenuli ste osvetu. elim znati to ste time htjeli
rei - otro e Adam.
Wilson duboko udahne. - Mislim da je netko podmetnuo poar zbog mladog
gospodina Geralda.
Adam se ukoi i izbulji oi. - Zbog mladog gospodina Geralda! to li je on uinio u
mojoj odsutnosti! Zaboga, Wilsone, zapamtit e me ako je kriv za to. ivog u ga oderati!
Wilson nervozno proisti grlo. - Sluajte, mladi gospodin Gerald je vrlo marljiv, i ja
u to prvi rei. I zbilja voli vunaru kao to ju je volio i va otac. Ali, mladi gospodin
Gerald... ovaj... nekako ne zna postupati s radnicima. Veina ih se samo smije i okrene
mu lea. Ne obraaju panju na njega i nastavljaju raditi svoj posao. Ali, u vunari postoji
i mala grupa ekstremista. Moglo bi se donekle rei i da podrivaju red. Laburisti, znate.
Eto, oni zamjeraju mladom gospodinu Geraldu zbog ponaanja prema njima.
- S istinom na sunce, Wilsone - strogo ree Adam, oito vrlo ljut.
- Zbog njegova ponaanja, kako sam rekao - odgovori Wilson pripaljujui cigaretu. Uvijek ih naganja i natjerava, a ponekad tako kao da mu nedostaje samo bi. A kad mu

227
Bocca

daa

dou i trae od njega da im odobri nekakvu sitnicu, na primjer dulju pauzu za aj, on ih
samo otjera...
- Valjda ne mislite ozbiljno! Nemojte oekivati od mene da vam povjerujem kako je
poar izbio samo zato to je Gerald odbio dati radnicima dulju pauzu. To se protivi
zdravom razumu i vrlo je smijeno, Wilsone! - prasne Adam koji je na trenutak izgubio
uobiaje nu vlast nad sobom.
- Ne, gospodine, ne samo zbog toga, nego i zbog mnogih drugih stvari koje su se
nagomilale proteklih mjeseci. Moram priznati da su to sitnice, ali znam da u nekim
radnicima kuha u posljednje vrijeme zbog njegove grubosti, nasilnosti, razdraljivosti i
drugog... - Wilson naglo zauti.
Adam duboko uzdahne i nasloni se, pa zamiljeno pogleda Wilsona. - Znai, vi
mislite da je netko od njih potpalio skladite da bi mu se osvetio. Ali, to je besmisleno,
Wilsone, jer je mogla izgorjeti i sama vunara, pa bi tjednima bili bez posla uz pola plae.
- Da, znam. Uzeo sam u obzir i tu injenicu - umorno prizna Wilson. - Mislim da su
htjeli izazvati samo mali poar da privuku panju i vjerojatno se nisu nadali da e se
vatra toliko proiriti. To je moje miljenje. Znate ve na to ciljam, gospodine. Malo
potpali, uniti nekoliko bala vune. Kako rekoh, htjeli su privui panju. Usporiti
proizvodnju, izazvati male neprilike. Prisiliti nas da se trgnemo i pozabavimo se nekim
stvarima.
- Tko su krivci? - otro upita Adam ljutito gledajui Wilsona.
- U tome je stvar, gospodine, to ne mogu ni u koga uprijeti prstom. Ta skupina
radnika koju sam spomenuo bila je jutros u tvornici i svi su gasili poar kao sumanuti. Wilson nije htio dodati da trojica najveih agitatora protiv Geralda Fairleyja nisu toga
dana bili u tvornici, to je bilo neoekivano i upadljivo. Htio je to poslije sam rijeiti s
njima, jer je doista bio uvjeren da je posrijedi podmetanje poara i gotovo siguran da su
ga podmetnuli odsutni radnici. Natjerat e im smrtni strah u kosti, a molio je Boga da i
Adam Fairley to uini sa svojim sinom.
Adam se zamislio nad Wilsonovim rijeima. - Ono o emu govorite nema ba mnogo
smisla - ree. - Zato bi podmetnuli poar, a zatim se izloili opasnosti zbog njega? To bi
doista bilo suludo.
- Rekao sam vam, gospodine. Htjeli su izazvati mali poar da bi nas malo uplaili, a
nisu ni pomislili da e se toliko rasplamsati, da e se vatra neobuzdano proiriti.
Adam je utio, a u njemu je kiptio bijes na Geralda. Pokuavao se pribrati, trijezno
razmiljati. U Wilsonovim rijeima bilo je smisla, donekle. Budui da je bila uljasta,
sirova je vuna u poetku samo tinjala. Prema tome, netko je mogao politi petrolejem
jednu od bala. Tko god da je potpalio vatru, mislio je da e otetiti samo dio skladita i
nekoliko bala. Budale, pomisli. Proklete budale. Skladite je i te kako zapaljivo jer je
drveno. O tome nisu razmiljali, a ni o krajnjim posljedicama svog neodgovornog ina.
Nisu obraali panju na opasnost koja je prijetila svim tvornikim zgradama i selu.
- Dobro, Wilsone. Prihvaam vae objanjenje. Vjerojatno su vae pretpostavke
tone - napokon ree Adam napeta lica. - Budui da su lanovi te radikalne grupe, o kojoj
ste govorili, jutros radili, pretpostavljam da ne moemo nikoga optuiti. Nije li tako,
Wilsone?
- Tako je, gospodine! - ustro odgovori Wilson.
- Ne moemo. Ne smijemo. Nemamo dokaza, a osim toga, kako su ti ljudi samo radili
da pomognu ugasiti vatru...! Bogami, zamjerili bi nam kad bismo ih optuili. I vrlo su
sloni. Jamim vam da bi nai radnici stupili u trajk kad bismo poeli govoriti o

228
Bocca

daa

podmetanju poara. - Wilson ga ozbiljno pogleda i nakalje se. - Moda biste mogli
porazgovoriti rije-dvije s mladim gospodinom Geraldom kad se sutra vrati iz Shipleyja,
gospodine, i nemojte se ljutiti to vam to predlaem. Upozorite ga na njegovu ud i
grubost prema radnicima.
- To i kanim, Wilsone. Zapravo, oitat u mu takvu bukvicu kakvu jo nije uo.
Vjerujte mi! - ree Adam kojega je ponovno obuzeo bijes. - Nisam ni sanjao da e se tako
uporno opirati mojim uputama o dolinom ponaanju prema radnicima. - Nakon kratke
stanke on nastavi blaim glasom. - U meuvremenu moramo rijeiti bitni problem, a to
su zalihe. Kao to znate, sve su bale iz skladita unitene. Koliko sirove vune imamo u
drugom skladitu?
- Dovoljno za ovaj mjesec, gospodine - odvrati Wilson, brzo procijenivi u glavi
zalihe i narudbe. - Na sreu, za dva-tri tjedna treba nam stii McGillova poiljka iz
Australije. Mislim da emo do tada izgurati.
- Uinite sve to moete, Wilsone. Prihvatite se toga odmah u ponedjeljak ujutro. I ja
u doi rano, pa moemo zajedno procijeniti situaciju. I ponite smjesta graditi novo
skladite. Zidano, ne drveno. Osim toga, naruite jo jedan vatrogasni stroj. Ne oekujem
da e se ta nesrea ponoviti, ali je uvijek pametno pripremiti se za nepredviene
sluajeve. Kako ste rekli, ovaj put smo imali sree, jer se vrijeme promijenilo.
- Mislim da se to vie nee dogoditi, gospodine - naglasi Wilson tako uvjerljivo da ga
je Adam naglo pogledao, ali nije nita rekao. Wilsonu nije promakla Adamova reakcija,
pa je nastavio mirnijim glasom. - No, imate pravo. Uvijek je bolje imati vie vatrogasnih
aparata, za svaki sluaj. Ako hoete, gospodine, mogu sutra otii dolje u vunaru i
napraviti inventar. Tako emo dobiti na vremenu.
- Izvrsna ideja, Wilsone, ako nemate nita protiv toga da radite u nedjelju. I ja u
doi, pa moemo raditi zajedno.
- U redu, gospodine. - Wilson zastane, i oi mu zasvjetlucae lukavim sjajem iza
naoala s elinim okvirom. - I razgovarat ete s mladim gospodinom Geraldom, zar ne?
- uporno e upravitelj.
- Hou, svakako. Budite uvjereni. - Adam se digne. - Dopustite da vam natoim jedno
pie, Wilsone.
- Hvala, gospodine. Neu odbiti jo jedno prije odlaska.
Dok je toio viski, Adamu je odjednom sinulo: Wilson zna tko su krivci, ali oito zbog
neega ne eli otkriti njihova imena. Neka tako i ostane, ree Adam u sebi. Imao je
povjerenja u Wilsona, jer e on znati kako treba obraunati s krivcima. A on e
obraunati s Geraldom. Usta su mu se stegla dok je razmiljao o starijem sinu. Idiot,
unitio je sve dobro koje sam postigao nakon teke borbe. Izazivati otpor radnika nije
samo rezultat loe procjene, nego i ista ludost. Ali, i ja sam kriv, prizna Adam u sebi.
Dao sam mu previe slobode, a ni moja neprekidna odsutnost nije pomogla. Morat u
provoditi vie vremena u Fairleyju, odlui. No, tu je i Olivia. Bilo mu je neizdrivo bez
nje. Postala je jedinom svrhom njegova ivota. Stijena na kojoj se temeljio njegov ivot.
Stoga je s tugom priznao da mora posvetiti vie panje poslovima, jer su oni nesumnjivo
bili u tom trenutku najvaniji. Moda bi mogao nagovoriti Oliviju da doe u Fairley.
Shvatit e. Do vraga i taj Gerald! Licem mu preleti izraz neizmjernog gaenja dok je
razmiljao o starijem sinu i mjerama koje e morati poduzeti da ga obuzda. Gerald je bio
grubijan i stoga kukavica. No, morat e potovati pravila igre. Tako mi svega, potovat e
ih, promrmlja Adam ispod glasa.
Pruio je VVilsonu pie. - Kad bi barem doao doktor Mac. Vrlo sam zabrinut za Jack
a Hartea - primijeti Adam.

229
Bocca

daa

- I ja, gospodine. No, Harte je pravi borac. Izvui e se. Ima djecu o kojoj mora
razmiljati, znate.
Adam uzdahne. - Nadajmo se da hoe. I ja se iskreno nadam. Nikada mu se neu
moi oduiti za spas Edwinova ivota.

230
Bocca