SVEUILITE U RIJECI

UITELJSKI FAKULTET U RIJECI

DJECA S OTEENJIMA VIDA

Seminarski rad iz kolegija Inkluzivni odgoj

Sadraj:
1. Uvod ........................................................................................1
2. Prikaz sluaja..............................................................................2
3. Postupci odgajatelja....................................................................3
3.1.
Priprema odgajatelja............................................3
3.2.
Priprema ostale djece...........................................3
3.3.
Organizacija prostora...........................................4
3.4.
Aktivnosti.............................................................4
3.5.
Razvoj samostalnosti............................................5
3.6.
Poticanje socijalne interakcije..............................5
3.7.
Suradnja sa strunim suradnicima........................6
4. Zakljuak.....................................................................................7
5. Literatura.....................................................................................8

1. Uvod

Kod djeteta pod oteenja vida podrazumjavamo slijepou i slabovidnost.

Oteenja vida mogu biti razliita po uzorku, vrsti i stupnju oteenja to utjee na
izbor metode odgoja i obrazovanja (Jergovi, Vrgo, 1985). Najee anomalije vida
jesu: kratkovidnost ili myopia, dalekovidnost ili hypermetropia, astigmatizam,
strabizam, te sljepoa na boje. Simptomi koji upuuju na smetnje vida su: esto
trljanje oiju rukama, guranje glave naprijed, podizanje pogleda prema gore, napeto
dranje, konstantno treptanje pri itanju, dranje knjige preblizu, odnosno predaleko
od oiju, zatvaranje jednog oka, naginjanje glave na stranu, kiljenje, esto gubljenje
mjesta na stranici. Uenici s oteenjem vida esto imaju vrtoglavice, glavobolje i
munine (Zrili, 2011).
Slabovidnost je poremeaj vidnoga sustava karakteriziran oslabljenim ili
zamuenim vidom u oku koje je inae normalno (Jergovi, Vrgo, 1985). Poremeaj
je uzrokovan oslabljenim prijenosom ili izostankom prijenosa vidne slike u mozak u
periodu disfunkcije oka ili tijekom ranoga djetinjstva.
Djeca predkolske dobi oteena vida zbog svoga su fizikog obiljeja
djelomino ovisna o drugima. Dijete s takvom tekoom ogranieno je i sputano u
govorno-socijalnoj komunikaciji. Ukljuivanje te djece u redovne programe moe
biti jako korisno kao prvi korak ire socijalne integracije. Ako djecu s oteenjem
vida elimo osposobiti za uobiajen socijalni ivot trebamo s tim procesom zapoeti
to ranije, kada su djeca najprilagodljivija, i to u redovnim integracijskim, a ne
posebno izdvojenim uvjetima (Stani, 1983).

2. Prikaz sluaja

Djeak s oteenjem vida, roen 2001. ivi s majkom, ocem i dva starija
brata. Djeak ima slabo razvijeno osjetilo vida, za to se pretpostavlja da je genetski
jer su u obitelji ve bili zabiljeni sluajevi slabovidnosti i potpune slijepoe.
Ukljuen je u stariju vrtiku skupinu s pet i pol godina. Skupina u kojoj se nalazi
broji 25 djece.

Dijete je mirno, pristojno ali pomalo srameljivo. Ima izrazito

razvijeno osjetilo sluha, pa ak prepoznaje odreene djelatnike vrtia po zvuku

automobilskog motora. (Zrili, 2011).
Voli itati, ali u mogunosti je, uz naprezanje, vidjeti samo velika debelo
otisnuta slova, pa ne moe itati veinu literature ponuene u vrtiu. esto oi trlja
rukom, te pokuava rukama odstraniti ''zamagljene'' djelove iz oka (Zrili, 2011).
Razvoj motorike kod djeaka je usporen, a razvija se istim redoslijedom kao
kod djece bez potekoa. Ima problema s oblaenjem i zakopavanjem jer nije u
mogunosti imitirat pokrete i radnje iz okoline. Bez vidne stimulacije razvoj fine
motorike je usporen, pa se zato koriste zvune stimulacije i vjebe za koordinaciju.
Procesom edukacijske rehabilitacije tekoe se nastoje ublaiti, a izvoenje
motorikih radnji koje zahtjeva svakidanji ivot maksimalno unaprijediti u skladu s
mogunostima samoga djeaka. Kod djeaka pojam o okolini gradi se na temelju
drugih osjetilnih modaliteta, tako da se s njim posebno radi i na jaanju osjetila sluha
i opipa.
Usporen je razvoj kognicije uslijed nedostatka ranog vizualnog iskustva.
Djeak je ovisan o verbalnom opisivanju predmeta i dogaaja iz okoline (Stani,
1991). Primjeuje se i sputanost od strane roditelja da djeak sudjeluje u situacijama
u kojima bi mogao radi oitog straha.

3. Postupci odgajatelja

Prisutnost djeteta s oteenjem vida u skupini zahtjeva od odgajatelja poseban

angaman. Odgajatelj mora biti educiran kako bi znao prepoznati potrebe djeteta s
oteenjem vida, te znati na koji nain se treba odnositi prema djetetu. Dijete s
oteenjem vida ima razliit modalitet uenja, to izaziva mnoge specifinosti u radu
(Zrili, 2011).
3.1.

Priprema odgajtelja

Prije samog ulaska djeaka u grupu odgajateljica je proitala literaturu koja e

joj pomoi da se upozna s oteenjem i nainima na koje da olaka djeaku
snalaenje u prostoru, te je razgovarala s odgajateljima koji su ve imali slijepo dijete
u skupini. Odrala je informativni razgovor s roditeljima djece iz skupine u koju
dolazi slabovidno dijete gdje ih je upoznala s injenicom da dijete s potekoom koje
dolazi u skupinu nije ni po emu drugaije od ostale djece. Naglasila je da njegovim
dolaskom ostala dijeca nee biti zakinuta za razne aktivnosti, ve upravo suprotno,
bogatija za novo iskustvo humanosti (Zrili, 2011).
3.2.

Priprema ostale djece

Odgajateljica je zatim struno pripremila djecu kroz razgovor, igre i razliite

prie na dolazak novog djeteta u skupinu. Tim aktivnostima pobudila je u njima
empatiju i prihvaanje razliitosti. U suradnji s ostatkom grupe pripremila je prostor
koji e bit poticajan svakom djetetu i primjeren potrebama djeaka. S pedagogom,
tiflopedagogom, ostalim odgajateljima i osobljem preipremila je kvaliteta odgojnoobrazovni plan rada, te plan terapijskog rada. Soba u kojoj djeca borave prilagoena
je potrebama djeaka jer je njegov prvi susret s novim prostorom, vrnjacima i
odgajateljicom posebno vaan.
3

Djeaka su doekali pjesmom dobrodolice. Zatim je svatko rekao svoje ime,

a djeak je radi lakeg pamenja opipao po licu i kosi (Zrili, 2011).
3.3.

Organizacija prostora

Edukacijska integracija nikako ne smije biti bazirana samo na fiziki smjetaj

djeteta u redovne programe i ustanove ako se istodobno ne ostvari niz uvjeta za dijete
(Stani, 1991). Potrebno je obratiti panju na svaki detalj u prostoriji u kojoj
borave, od prikladnog osvjetljenja, do poloaja predmeta i nastavnog materijala.
Prostorije moraju biti opskrbljene svim potrebnim sredstvima i pomagalima za rad, a
odgajatelji imati pozitivan stav i biti osposobljeni za rad s djecom s oteenjima vida
(Zrili, 2011).
3.4.

Aktivnosti

Djeak je ukljuen u niz igara i aktivnosti u vrtiu. Aktivnosti se provode

kroz prie, pjesme, manipulativne igre, likovna modeliranja plastelinom, tijestom i
glinamolom. Vano je naglasiti kako se dijete kod kojeg je prisutno oteenje vida
moe ukljuiti u veinu aktivnosti u skupini. Naravno, postoje i neke aktivnosti u
kojima djeak zbog nedostatka vida nee moi ravnopravno sudjelovati. Ukoliko se
ne mogu prilagoditi, takve aktivnosti se osmiljavaju na nain da mu se omogui ili
dodijeli neka uloga u kojoj on moe sudjelovati i biti lan grupe. Ako nije mogue
ukljuivanje u zajedniku igru ili aktivnost, u skupini se uvijek nae dijete koje bi s
djeakom eljelo sudjelovati u nekoj drugoj aktivnosti.

3.5.

Razvoj samostalnosti

Djeak je u domu prezatien zbog brige roditelja, pa odgajateljica pomae

djeaku stei samostalnost u aktivnostima poput higijenskih navika, hranjenja i
oblaenja. Presudnu ulogu u postizanju ozraja u skupini u kojem e dijete oteena
vida moi dobro funkcionirati imaju pravila. Odgajateljica ustraje u tome kako bi
djeak stekao sigurnost u samostalnom kretanju po prostoriji, a da bi dolo do toga
on mora znati kako soba izgleda, a nepredviene prepreke poput odbaenog stolca
mogu izazvati strah i nesigurnost.
3.6.

Poticanje socijalnih interakcija

Djeca u skupini prilaze djeaku s oteenjem vida kako bi zapoeli

komunikaciju. Problem se javlja kada djeak zbog nedostatka vida ne shvaa o emu
drugo dijete govori, kao ni geste i mimiku lica djeteta koje je zapoelo komunikaciju.
Ono tada ne reagira na uobiajen nain, odnosno ne daje odgovor, pa dijete koje je
pokualo zapoeti komunikaciju - odustaje. Osim izostanka odgovora, dijete u
skupini ne razumije da slabovidnom djetetu treba prilagodit nain komunikacije.
Upravo radi toga djeak se u skupini priklanjaja odrasloj osobi, odnosno odgajatelju.
Odrasli se bolje mogu prilagoditi i na odgovarajui nain odgovoriti na potrebe
djeteta. Iz navedenog je vidljivo da je uloga odgajatelja u skupini, posebice na
poetku, vrlo vana. Odgajatelj je taj koji e pomoi u procesu privikavanja, kako
ostale djece na djeaka, tako i djeaka na ostalu djecu u skupini. No, pokazalo se
kako su vremenom djeca nauila prilagodit komunikaciju djeaku s oteenjem vida
te ga sada rado ukljuuju u sve aktivnosti (Zrili, 2011).
Odgajateljica se djetetu uvijek obraa imenom, te potie sve da to ine kako
bi ono znalo da se obraamo njemu. Napominje kako bi bilo dobro da se imenom
obraa i drugoj djeci kako bi dijete s oteenjem vida moglo pratiti tijek dogaaja u
skupini. Vrlo je vano da se ne koriste rijei poput tamo, ondje, tu i sl. Treba koristiti
konkretne rijei kako bi se objasnilo ono to se eli, poput - na drugoj polici u
lijevom kutu.
5

3.7.

Suradnja sa strunim suradnicima

Radi stalnog pogoranja vida s njime radi i tiflopedagog. Upoznaje ga sa

estotokom na drvenoj kocki i s njime radi predvjebe za pisanje Brailleovim
pismom. Osim na socijalizaciju, djeaka se potie i na samostalnost. Roditelji i
odgajatelji moraju biti otvoreni za suradnju i uiniti sve kako bi djetetu pribliili sve
ono to ne vidi, a moe dotaknuti, osjetiti, pomirisati.

4. Zakljuak

Djeca s oteenjima vida zahtjevaju pomo i podrku okoline. Okolina mora

biti spremna na prilagodbu kako bi djeci s oteenjima u razvoju pruila mogunost
rasta i razvoja. Izuzetno je bitno da se radi na razvoju i jaanju ostalih osjetila.
(Kostelnik, Onaga, Rohde, Whiren, 2004.) Treba imati strpljenja za dijete i pomoi
mu u aktivnostima koje moe izvesti uz pomo vrnjaka ili odgajatelja.
Postoji niz specifinosti u radu s djecom oteena vida, ali se one uz malo
truda i volje odgajatelja mogu svladati. U tom procesu nuna je struna podrka
odgajatelju koji ne smije ostati preputen sam sebi i vlastitom snalaenju. Jedina
potrebna kvalifikacija odgajatelja, uz kvalitete koje mora imati kako bi uope bio
odgajatelj jest kreativnost. Kad jednom shvatimo kako djeca s oteenjem vida
doivljavaju svijet oko sebe, potrebna nam je samo kreativnost da im sadraje
prilagodimo na nain da ih mogu doivjeti, te tako uiti o svijetu u kojem ive.

5. Literatura

Jergovi M., Vrgo H., (1985.) Odgoj, obrazovanje i rehabilitacija djece i

omladine s tekoama u razvoju, Zagreb, Zavod za prosvjetno-pedagoku
slubu SR Hrvatske

Kostelnik J., Onaga E., Rohde B., Whiren A., (2004.) Djeca s posebnim
potrebama, Zagreb, Educa

Stani, V. (1991.), Oteenja vida biopsihosocijalni aspekti, Zagreb, kolska

knjiga

Zrili, S. (2011.), Djeca s posebnim potrebama u vrtiu i niim razredima

osnovne kole, Zadar, Sveuilite

http://www.savez-slijepih.hr/hr/kategorija/ostecenje-vida-3/

http://www.savez-slijepih.hr/hr/kategorija/dijete-ostecenjem-vida-vrticu-653/

http://www.vuk-centar.edu.rs/index.php?
option=com_content&view=article&id=34&Itemid=27

http://bs.scribd.com/doc/25912998/8/Dijete-o%C5%A1te%C4%87ena-vida

http://www.google.hr/url?
sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=18&ved=0CFUQFjAHOAo&url=
http%3A%2F%2Fwww.unipu.hr%2Fuploads%2Fmedia
%2Fuc_odgpp_13_OSTECENJE_VIDA.ppt&ei=O3iGUK_jBeXT4QTwvYH
4Dg&usg=AFQjCNGengPEoxcO34Y1ExVUsJWMw2csQ&sig2=5lhrGGxPxOrFTY8iNtF_oQ