Professional Documents
Culture Documents
Čarls Dikens Oliver Tvist
Čarls Dikens Oliver Tvist
Oliver Twist
ili
ivot opinskog djeteta
s engleskog preveo
Zlatko Gorjan
Sadraj
I. POGLAVLJE ____________________________________ 4
II. POGLAVLJE ___________________________________ 6
III. POGLAVLJE _________________________________ 13
IV. POGLAVLJE _________________________________ 19
V. POGLAVLJE __________________________________ 24
VI. POGLAVLJE _________________________________ 31
VII. POGLAVLJE _________________________________ 35
VIII. POGLAVLJE ________________________________ 40
IX. POGLAVLJE _________________________________ 45
X. POGLAVLJE __________________________________ 49
XI. POGLAVLJE _________________________________ 52
XII. POGLAVLJE _________________________________ 58
XIII. POGLAVLJE ________________________________ 63
XIV. POGLAVLJE ________________________________ 70
XV. POGLAVLJE _________________________________ 77
XVI. POGLAVLJE ________________________________ 82
XVII. POGLAVLJE _______________________________ 88
XVIII. POGLAVLJE _______________________________ 95
XIX. POGLAVLJE _______________________________ 101
XX. POGLAVLJE ________________________________ 108
XXI. POGLAVLJE _______________________________ 113
XXII. POGLAVLJE ______________________________ 117
XXIII. POGLAVLJE ______________________________ 122
XXIV. POGLAVLJE ______________________________ 127
XXV. POGLAVLJE ______________________________ 131
XXVI. POGLAVLJE ______________________________ 136
XXVII. POGLAVLJE _____________________________ 144
XXVIII. POGLAVLJE ____________________________ 149
I. POGLAVLJE
U KOJEM SE OPISUJE MJESTO GDJE SE RODIO OLIVER TWIST I PRILIKE U KOJIMA
JE DOAO NA SVIJET
Pored ostalih javnih zgrada u gradu a bit e s mnogih razloga uputno da ga ne spomenem, i zato ga neu nazvati ni izmiljenim imenom istie se jedna zgrada, koja je
zajednika gotovo svim gradovima, velikima i malima, naime ubonica. U toj se ubonici rodio smrtnik ije se ime nalazi u naslovu ovoga poglavlja, no nije potrebno da ponovim dan, mjesec i godinu njegova roenja, jer za itatelja i ne bi bilo vano, barem ne u
prilikama u kojima se to zbilo.
Kad je uz pomo opinskog ranarnika doao na ovaj svijet brig i nevolj, jo je dulje
vremena bilo vrlo dvojbeno da li e dijete uope preivjeti, pa da ga nazovu nekim imenom. U tom bi sluaju bilo vie nego vjerojatno da se ovi zapisi ne bi nikad pojavili, ili,
kad bi se i pojavili, da bi ispunili nekoliko strana te se odlikovali nepromjenljivom vrijednou kao najsaetiji i najvjerniji ivotopis sauvan u knjievnosti ma kojega vremena
ili bilo koje zemlje.
Iako nisam sklon ustvrditi da je injenica biti roen u ubonici ve sama po sebi vrlo sretna i zavidna okolnost koja moe zadesiti ivo stvorenje, a ono ipak elim rei da je u
ovom naroitom sluaju to bilo najbolje to se Oliveru Twistu uope moglo dogoditi. injenica je da su imali mnogo muke dok su privoljeli Olivera da sam preuzme dunost
disanja naporan posao, ali ga je obiaj uinio potrebnim za nae bivstvovanje i on je
neko vrijeme, diui teko, leao na maloj vunenoj prostirci, lebdei izmeu ovoga i drugog ivota, a da ga je prevaga oito vukla k onome drugom. E, da su Olivera u tim kratkim asovima okruavale briljive bake, zabrinute tetke, iskusne dadilje i premudri doktori, on bi u najkraem roku nesumnjivo i sasvim neizbjeno bio umro. No, budui da se
kraj njega nalazila samo jedna stara ubogarka, kojoj se ve vrtjelo uslijed nenavikle porcije piva, i opinski ranarnik koji takve poslove obavlja prema ugovoru, Oliver i Priroda
borili su se sami za odluku. Posljedica je bila da je Oliver poslije kratke borbe udahnuo
zraka, kihnuo i spremao se da stanarima ubonice najavi injenicu da je opini nametnut
nov teret, tako snanim krikom kako se to moglo i oekivati od zdrava djeaka koji je tek
prije tri i etvrt minute ovladao jednom novom snagom svojim glasom.
II. POGLAVLJE
OPISUJE KAKO JE OLIVER TWIST RASTAO I KAKO SU GA ODGAJALI I HRANILI
Iduih osam ili deset mjeseci Oliver je bio rtva sustavnog niza zavaravanja i razoaranja: bio je umjetno othranjen. Starjeine ubonice obavjetavali su, kako bjee red i navika, opinske starjeine o bijedi i izgladnjelosti maloga siroeta. Starjeine opine raspitivali su se sa mnogo dostojanstva kod starjeina ubonice da li u domu nema kakve
ene koja bi Oliveru Twistu mogla pruiti onu okrepu i hranu to mu je tako prijeko potrebna. Starjeine ubonice odgovorili su ponizno da takve ene nema. Nato su opinske
starjeine velikoduno i ovjekoljubivo stvorile odluku da se Oliver poalje na selo ili,
drugim rijeima, da ga poalju u jednu podrunicu ubonice, udaljenu nekih est milja,
gdje se drugih dvadesetak do tridesetak malih zloinaca koji su se ogrijeili o uboki zakon, po cio dan valjalo po podu a da pritom nisu trpjeli od pretrpanosti eluca i navlaenja suvine odjee, i to pod roditeljskim nadzorom starije ene koja je primala grenike,
jer je dobivala sedam pensa i pola penija po glavi na sedmicu. Za sedam pensa i pola penija na sedmicu moe se priskrbiti za djecu dobra hrana, mnogo se ta moe dobiti za
sedam pensa i pola penija, dovoljno da dijete pokvari eludac te da se osjeti nelagodno.
Ta starija ena bijae mudra i iskusna: znala je to je dobro za djecu, a imala je i vrlo jasnu predodbu o tome to je za nju samu dobro. I tako je vei dio tjedne potpore troila za
svoje potrebe, uzimajui za ishranu opinskog narataja jo manju svotu nego to je prvobitno bilo predvieno; tako je u najdubljoj nalazila jo dublju dubljinu, dokazujui time da ima izvanredan smisao za eksperimentalnu filozofiju.
Svima je poznata pria o jednom drugom eksperimentalnom filozofu koji je postavio
sjajnu teoriju o konju koji moe ivjeti bez hrane, pa je to tako temeljito dokazao da je
svoga konja privikao na samo jednu slamku na dan, i sigurno bi mu uspjelo uzgojiti vatrenu bedeviju koju uope ne bi trebalo hraniti da konj nije uginuo ba dvadeset i etiri
sata prije prvog obroka iskljuivo zrane hrane. Na nesreu po eksperimentalnu filozofiju ene kojoj je Oliver Twist bio izruen, primjena njena sistema urodila bi obino slinim
rezultatom, jer ba u asu kad bi koje dijete uspjelo da ivi od najmanje koliine najslabije hrane, u osam i pol od deset sluajeva podmuklo se deavalo da se dijete ili razboli od
oskudice i zime, ili da zbog nedostatka paske padne u vatru, ili da se kojim nesretnim
10
11
12
III. POGLAVLJE
PRIA KAKO OLIVER TWIST UMALO TO NIJE DOBIO NAMJETENJE KOJE NE BI
BILO SINEKURA
Jo tjedan dana otkako je poinio bezbono i pogano nedjelo da trai jo malo, Oliver je
ostao pod strogom paskom zatvoren u mranoj samici, kamo je po mudroj i milostivoj
odluci odbornika bio otpremljen. U prvi se mah ini da ne bi bilo tako neopravdano zamisliti da bi on, osjetivi dolino potovanje prema prognozi gospodina u bijelom prsluku, jedanput zauvijek potkrijepio njegove proroanske sposobnosti, privrstivi jedan
kraj svoga rupca o avao na zidu, a drugi sebi oko vrata. Meutim je izvrenje toga djela
spreavala jedna okolnost, naime da su depni rupci proglaeni luksuznim predmetima,
za sve vijeke uklonjeni ispred nosova ubogara, i to po izriitoj, sveano izdatoj i proglaenoj, svojeruno potpisanoj i peatom potvrenoj zapovijedi odborskog vijea. A jo je
vea zapreka bila u tome to je Oliver bio tako mlad i djetinjast. On je cijeli dan samo
gorko plakao, a kad bi se spustila zloguka no, skutrio bi se u kut i pokuavao da spava:
ovda-onda trgnuo bi se iza sna i drhtao, i pripijajui se sve blie uza zid kao da je nastojao da i u toj hladnoj i tvrdoj povrini osjeti neku zatitu od mrane sumornosti i osamljenosti koje su ga okruavale.
Neka neprijatelji sistema ne misle da su Oliveru za njegove amotinje bile uskraene
blagodati gibanja, zadovoljstvo drutva i korist vjerske utjehe. to se tie gibanja bilo
je divno hladno vrijeme i njemu je bilo doputeno da se svakog jutra pere pod mrkom u
kamenom poploenu dvoritu, a u prisutnosti gospodina Bumblea, koji je pazio da djeak ne nazebe i estom upotrebom svoga tapa izazivao u njegovu tijelu osjeaj vatrenog
strujanja; to se tie drutva odvodili bi ga svakog drugog dana u dvoranu gdje su
djeaci ruavali i tamo ga, u njihovu drutvu, opomene i primjera radi, ibali; a da mu
nikako ne uskrate korist vjerske utjehe, tjerali bi ga udarcima noge svake veeri kad je
bilo vrijeme za molitvu u istu odaju gdje mu je bilo doputeno da okrijepi duh zajednikom smjernom molitvom djeaka, koja je sadravala po ovlatenju odbora umetnuti dodatak, a kojom su zaklinjali boga da ih uini dobrima, kreposnima, zadovoljnima i poslunima i da ih ouva od grijeha i poroka Olivera Twista, koji je u molitvi sasvim jasno
bio prikazan kao stvorenje koje se nalazi pod iskljuivim okriljem i zatitom zlih moi,
kao izravni potomak samoga vraga.
13
14
15
16
17
18
IV. POGLAVLJE
POTO MU JE PONUENO NAMJETENJE,
OLIVER PRVI PUT ULAZI U JAVNI IVOT.
Kad se u slavnim porodicama za dorasla mladia ne moe ishoditi neko unosno namjetenje, bilo na temelju kakva posjeda buduih dohodaka, ostavtine ili ega drugog, vrlo
je uobiajeno da ga poalju na more. Upravni je odbor, povodei se za tako mudrom i
korisnom praksom, vijeao o tome da se Oliver Twist ukrca na kakav trgovaki brodi s
kakvom prikladnom, nezdravom lukom kao odreditem, to se samo po sebi namee kao
najbolje to bi se s njime moglo uiniti; jer sva je prilika da e ga kapetan jednog dana
poslije ruka, u naletu veselog raspoloenja ili batinama dotui ili mu eljeznom prekom prosuti mozak, jer su takve zabavice kako je openito dobro poznato vrlo omiljela i uobiajena razonoda meu gospodom pomorskim kapetanima. to se dulje odbornicima ukazivao taj sluaj s tog stanovita, to su se vee inile mnogostruke prednosti
takva postupka. Konano su doli do zakljuka da je jedini nain da se uspjeno pobrinu
za Olivera da ga bez odugovlaenja poalju na more.
Otposlali su gospodina Bumblea da se prethodno raspita i da pronae bilo kakva kapetana kojemu je potreban brodski mali bez ikoga svoga, i ba se on vraao u uboki dom
da javi rezultat povjerene mu zadae, kad tik pred kapijom koga e da sretne ako ne velevanu osobu gospodina Sowerberryja, vlasnika opinskoga pogrebnog zavoda.
Gospodin Sowerberry bijae visok, mrav i kotunjav ovjek, odjeven u crno, izlizano i
otrcano odijelo, sa zakrpljenim arapama iste boje i primjerenim cipelama. Po prirodi mu
lice nije bilo stvoreno za smjekanje, ali je openito naginjao profesionalnoj aljivosti.
Stupao je gipkim korakom, a lice mu je odraavalo neku skrivenu alu kad je priao gospodinu Bumbleu i srdano mu stegnuo ruku.
Uzeo sam mjeru onim dvjema enama to su noas umrle, gospodine Bumble, ree
gospodin Sowerberry.
Vi ete se obogatiti, gospodine Sowerberry, nato e opinski pisar, gurajui palac i kaiprst u burmuticu, koju mu je nudio vlasnik pogrebnog zavoda, a koja je bila domiljato
napravljena u obliku pravoga pravcatog lijesa. Sluajte, vi ete se obogatiti, gospodine
Sowerberry, ponovi gospodin Bumble, potapavi ga prijateljski tapom po ramenu.
19
20
21
22
23
V. POGLAVLJE
OLIVER SE DRUI S NOVIM ZNANCIMA I, PRIBIVAJUI PRVI PUT SPROVODU,
DOBIVA NEPOVOLJNO MILJENJE O POSLOVIMA SVOGA GOSPODARA.
Kad je Oliver ostao sam u duanu pogrebnog poduzea, spustio je svjetiljku na klupu i s
osjeajem strahopotovanja i strave stao se plaljivo ogledavati oko sebe, to e mnogi, i
stariji od njega vrlo lako shvatiti. Nedovren lijes na crnim nogarima stajao je posred duana te se inio tako mraan i nalik na smrt da su Olivera podizali hladni srsi kad god bi
bacio pogled na onaj jezoviti predmet, pa je gotovo oekivao da e vidjeti kako odonud
polako izviruje glava neke sablasne prikaze. Bilo mu je da poludi od bezumna straha.
Uza zid bijae u redu nanizano mnotvo brestovih dasaka izrezanih po istome kalupu. U
priguenoj svjetlosti bijahu nalik na pleate sablasti s rukama u depu od hlaa. Po podu
leale razasute ploice s imenima pokojnika, avli s blistavim glavicama i krpice crnog
sukna, a zid iza tezge bio ukraen vrlo zornim prikazom dvojice najmljenih alobnika, sa
vrlo ukruenim kravatama, gdje stoje na poasnoj strai pred velikim vratima gospodske
kue, dok se iz pozadine pribliavaju mrtvaka kola sa etiri vranca. U duanu je bilo
zaguljivo i vrue, a zrak kao da je bio natopljen zadahom mrtvakih sanduka. Udubak u
zidu ispod tezge, kamo su mu bacili vunom ispunjenu strunjau, bio je nalik na grob.
No Olivera nisu titali samo ti osjeaji. Bio je sam u toj nepoznatoj kui, a mi znamo kako
se ponekad i najodvaniji od nas ute malodunim i oajnim u takvim prilikama. Oliver
nije imao nikakvih prijatelja koje bi volio ili koji bi njega voljeli. Nije alio ni zbog kakva
rastanka niti ga je srce boljelo pri sjeanju na kakvo voljeno lice. A ipak ga je boljelo srce,
i kad je otpuzao u svoju uzanu postelju, zaelio je da mu to bude lijes i da ga na groblju
poloe u zemlju da mirno sniva svoj vjeni san, da mu se trava nad glavom blago leluja,
a staro zvono dubokim glasom zvoni uspavanku.
Ujutru je Olivera probudilo snano udaranje nogom o vanjska vrata duana, i prije nego
to je mogao da bre-bolje navue odijelo, ti su se bijesni i nasilni udarci do dvadeset i
pet puta ponovili, a kad je uzeo da skida lanac, noge su prestale da udaraju i zauo se
neiji glas:
Otvaraj vrata, uje li? orio se glas koji je pripadao nogama to su lupale u vrata.
Hou, hou, ve otvaram, gospodine, odvrati Oliver skidajui lanac i okreui klju.
24
25
26
27
28
29
30
VI. POGLAVLJE
OLIVER, PODBADAN NOINIM PODRUGIVANJEM,
PRELAZI U NAPAD I PRILINO GA ZBUNJUJE.
Poslije tri mjeseca pokusnog rada po svim propisima Oliver je postao egrt. U to su se
vrijeme ba lijepo irile bolesti. Trgovaki reeno: vladala je velika potranja za ljesovima, i u roku od nekoliko tjedana Oliver je stekao mnogo iskustva. Uspjeh otroumne
zamisli gospodina Sowerberryja nadmaio je njegova najoptimistinija oekivanja. Ni
najstariji stanovnici nisu pamtili vrijeme da su ospice neko tako harale ili ivot djece bio
tako ugroen, i velik je bio broj tih tunih sprovoda to ih je Oliver, s crnom trakom na
eiru koja mu je sezala do koljena, predvodio na neopisivo udivljenje i ganue svih matera u gradu. Budui da je Oliver pratio svoga gospodara gotovo i na sve sprovode odraslih, da bi stekao praksu, da bi se dolino vladao i umio svladati ivce, to je tako vano
za savrena pogrebnika, esto mu se pruala prilika da promatra sa koliko plemenite
smirenosti i duevne hrabrosti poneki ljudi podnose iskuenja i smrt svojih milih i dragih.
Kad bi, na primjer, gospodin Sowerberry dobio narudbu za pogreb kakve bogate stare
dame ili gospodina, okruenih velikim brojem neaka i neakinja, koji su bili naprosto
neutjeivi za vrijeme bolesti tako da ni u najiroj javnosti nisu mogli svladati svoj oaj, ti
su ljudi, kad bi ostali nasamu, bili sretni i veseli da bijae prava milina, vrlo dobro raspoloeni i zadovoljni, razgovarajui tako neusiljeno i bodro kao da im se ba nita nije desilo to bi ih moglo uznemiriti. Muevi su takoer s herojskim mirom podnosili gubitak
svojih supruga, dok bi se ene odijevale u crninu kao da su odluile da ih udoviko ruho
uini to privlanijima. A moglo se i to zapaziti da su se dame i gospoda, obezumljeni od
tuge i oaja za vrijeme pogrebnog obreda, smjesta oporavili tek to bi stigli kui. Potpuno
bi se smirili prije nego to bi popili posljednju alicu aja. Sve je to bilo vrlo zabavno i
pouno gledati, i Oliver je to promatrao s velikim divljenjem.
Premda sam biograf Olivera Twista, ipak ne bih sasvim sigurno mogao ustvrditi da je
primjer tih dobrih ljudi natjerao Olivera Twista da se pomiri sa svojom sudbinom, ali
mogu istai da je mjesece i mjesece i dalje krotko trpio da ga porobljava i zlostavlja Noa
Claypole, koji je sada s njim postupao gore nego ikada prije, jer se u njemu pobudila zavist videi da je djeak novak promaknut, dobivi kao voditelj sprovoda crnu palicu i
31
32
33
34
VII. POGLAVLJE
OLIVER OSTAJE UPORAN
Noa Claypole trao je ulicama to je bre mogao i nije ni jedanput zastao da odahne prije
nego to je stigao do vrata ubokog doma. Odmorivi se koju minutu, da se pripremi za
dovoljan broj jecaja i uvjerljivu glumu uz pomo suza i zaprepatenja, on pokuca snano
na otvorna vrataca u kapiji i pokae tako bijedno lice starom ubogaru koji mu je otvorio
te i ovaj ovjek, koji je i u svojim najboljim danima viao oko sebe sama bijedna lica, u
udu ustukne.
Ta to se dogodilo, deko? upita stari ubogar.
Gospodine Bumble! Gospodine Bumble! vikae Noa u stravi tako dobro hinjenoj i u
sav glas, te gospodin Bumble, koji se sluajno nalazio sasvim blizu, ne samo da ga je uo
nego se i toliko uplaio da je odletio u dvorite bez svog trorogog eira to je bila
vanredno udna i znaajna okolnost pokazujui nam kako i jedan opinski pisar, kad
se zanese neoekivanim i snani porivom, moe trenutano izgubiti prisebnost duha i
zaboraviti lino dostojanstvo.
O, gospodine Bumble! usklikne Noa, Oliver, gospodine... Oliver je...
ta? ta? ubaci gospodin Bumble, i u metalnom sjaju njegovih oiju zatitra odbljesak radosna zadovoljstva. Ta nije valjda, ta valjda nije pobjegao, Noa?
Ne, gospodine, nije pobjegao nego je pomahnitao, uzvrati Noa. Pokuao je da ubije
mene, pa onda arlotu, pa onda nau gospou. Oh! kako to uasno boli! Strahovito boli,
molim vas, gospodine! I pritom se Noa bolno trzao i pregibao i savijao kao jegulja, da bi
tako gospodinu Bumbleu dao naslutiti kako je prilikom bjesomunog i krvolonog napadaja Olivera Twista pretrpio teke unutarnje ozljede od kojih ba u tom asu strahovito pati.
Kad Noa vidje da je gospodin Bumble uasnut onim to mu je saopio, uze da bi pojaao dojam to ga je postigao jo deset puta jae nego prije jadikovati zbog svojih silnih
rana, te kad ugleda nekog gospodina u bijelu prsluku gdje prolazi dvoritem, udari u jo
traginije naricanje, smatrajui posve ispravno da e to biti izvrsno sredstvo da privue
panju i pobudi zgraanje gore spomenutoga gospodina.
35
36
37
38
39
VIII. POGLAVLJE
OLIVER PJEAI U LONDON I NA CESTI SRETNE MLADOG GOSPODIIA, KOJI
JE UDAN SVAT.
Oliver stigne do prijelaza preko ograde, gdje se svravala staza, te ponovo izbije na glavnu cestu. Bilo je osam sati; premda je ve bio gotovo pet milja daleko od grada, ipak je
sve do podneva trao i skrivao se iza ivice pri svakom zavoju, a sve u strahu da ga ne
gone i ne uhvate. Tada sjedne uz miljokaz i prvi put pone razmiljati o tome kamo bi
bilo najbolje da krene i da pokua novi ivot.
Na kamenu uz koji je sjedio bilo je ispisano velikim slovima da od ovoga mjesta do Londona ima ravno sedamdeset milja. To je ime u djeakovoj pameti izazvalo itav niz, novih predodbi. London! Veliki, prostrani grad! Nitko pa ni sam gospodin Bumble
nee ga ondje nikad pronai. esto je u ubokom domu sluao stare ljude gdje govore
kako u Londonu mome sa malo mozga u glavi ne treba da gladuje i da u tom ogromnom gradu ima toliko mogunosti ivota, o kojima oni koji su odrasli na selu nemaju ni
pojma. To je mjesto bilo kao stvoreno za djeaka beskunika koji mora da umre na cesti,
ukoliko mu tko ne pomogne. Kad mu te misli padoe na pamet, on skoi na noge i opet
krene dalje.
Za pune etiri milje smanjio je razmak izmeu sebe i Londona, i istom onda palo mu je
na um koliko je imao jo prevaliti da stigne do svog odredita. Kad mu se nametnula ta
pomisao, usporio je korake te uzeo mozgati o sredstvima kojima je raspolagao za takvo
putovanje. Imao je u svom zaveljaju koricu kruha, prostu koulju i dva para arapa, a u
depu jedan peni to mu ga je poklonio gospodin Sowerberry poslije nekog sprovoda,
poto je naroito dobro izvrio svoj zadatak. ista koulja vrlo je korisna stvar, pomisli
Oliver, vrlo korisna, ali ni dva para arapa, pa ni onaj peni nisu ba na odmet, ali je sve
to od slabe koristi kada ti je u zimsko doba pjeaiti ezdeset i etiri milje! No Oliverove
misli, ba kao i u veine drugih ljudi, iako su vrlo ivo i ustro otkrivale potekoe, nikako da se dosjete prikladnom sredstvu kojim da se te potekoe premoste; i tako poslije
mnogo uzaludna mozganja Oliver prebaci svoj svenji na drugo rame i nastavi klipsati.
Toga je dana Oliver pjeaio dvadeset milja, a za sve to vrijeme okusio je samo suhu koricu kruha i popio nekoliko gutljaja vode to je izmolio na pragu seljakih koliba uz ces-
40
41
42
43
44
IX. POGLAVLJE
SADRI DALJNJE POJEDINOSTI O STAROM PRIJAZNOM GOSPODINU I O
NJEGOVIM NADOBUDNIM UENICIMA
Oliver se ujutro kasno probudio iz duboka i duga sna. U sobi nije bilo ni ive due osim
staroga ida koji je u loncu kuhao malo kave za doruak i zvidukao priguenim glasom, podjednako mijeajui kavu eljeznom licom. Svaki bi as umuknuo i stao prislukivati na najmanji, um, odozdo, pa kad bi se uvjerio da nema niega okrenuo bi kao i
prije da zvidi i da mijea kavu.
Premda se Oliver probudio, ipak je jo malo drijemao. Postoji neko stanje pospanosti izmeu sna i buenja, kada ovjek poluotvorenih oiju i polusvjestan svega to se oko njega zbiva, u pet minuta vie sanja nego to e u pet noi sanjati vrsto sklopljenih oiju i
sasvim obamrlih ula. U takvim asovima smrtnik osjea prilino jasno to njegova svijest radi, da bi sebi mogao stvoriti neku nejasnu predodbu o njenim monim silama,
kako se otkida od zemlje i kako prezire vrijeme i prostor, kad se oslobodi tijela koje ga za
nju vee.
Oliver se nalazio ba u tom stanju. Kroz poluzatvorene oi gledao je ida, sluao njegovo
prigueno fukanje, prepoznavao um lice koja je strugala po loncu, pa ipak su ba ta
ista ula u njegovoj svijesti u isto to vrijeme bila ivo i svestrano zaokupljena gotovo
svim ljudima koje je ikada poznavao.
Kad je kava bila skuhana, id povue lonac na eljezni uloak kamina i, kolebajui se
nekoliko minuta kao u dvoumici to da radi, okrene se, pogleda Olivera i zovne ga imenom. Nije se odazvao; po svemu se inilo da jo spava.
Poto se o tome uvjerio, id tiho prie k vratima, povue zasun te izvue, kako se Oliveru inilo, iz nekog skrovita iz poda krinjicu i oprezno je stavi na stol. Oi mu se zaiskrie kad je podigao poklopac i zavirio unutra. Privukavi k stolu klimavu stolicu, sjedne
pa iz sanduia izvadi divan zlatni sat koji se sav blistao od dijamanata.
Ehe! usklikne id slijeui ramenima, a odvratno cerekanje iznakazi mu sve crte lica.
Vraki pametni vragolani! Ostali su vrsti do kraja! Nisu matorome odali tajnu i nisu
odali starog Fagina! A zato i bi? Omu ne bi skinuli s vrata! Da, da, fini deki! Fini deki!
45
46
47
48
X. POGLAVLJE
OLIVER SE POBLIE UPOZNAJE S KARAKTERIMA SVOJIH NOVIH DRUGOVA I
SKUPO PLAA STEENO ISKUSTVO. OVO JE POGLAVLJE KRATKO ALI VRLO
VANO.
Mnogo je dana Oliver ostao u idovoj sobi parajui monograme sa depnih rubaca, kojih
su svu silu donosili kui, a gdjekad sudjelujui u spomenutoj igri kojom su se dva djeaka i id zabavljali svakoga jutra. Naposljetku ga uhvati elja za svjeim zrakom, pa je u
vie navrata usrdno molio staroga gospodina da ga pusti na posao van kue zajedno sa
ona dva druga.
Kad je vidio strogost staroga gospodina Oliver je jo vie elio da stvarno radi neki posao. Kad god bi Prefriganko ili Charley Bates pred no doli kui praznih ruku, on bi se
nadugo i nairoko i vrlo estoko raspriao o pogubnoj bijedi dokona ivota i besposlice; i
da bi ih silom naviknuo da budu marljivi i poduzetni, tjerao ih je bez veere u postelju.
Jednom zgodom otiao je ak dotle da je obojicu bacio niza stepenice; no na taj nain samo je rijetko kad provodio u djelo svoja moralna naela.
Napokon, jednoga jutra Oliveru bude doputeno to je tako eljno traio. Ve nekoliko
dana nije bilo rubaca za paranje monograma, i veere su bile prilino mrave.
Moda su to bili razlozi koji su nagnali starog gospodina da mu d svoj pristanak, no
bilo kako bilo, rekao je Oliveru da moe poi i stavio ga pod zajedniku pasku Charleya
Batesa i njegova prijatelja Prefriganka.
Tri djeaka pooe u etnju; Prefriganko zasukanih lukava, sa eirom naherenim kao
obino, mladi gospodin Bates drei ruke u depu, a Oliver izmeu njih dvojice, radoznao kamo to idu i u kojoj e ga vrsti zanata najprije pouiti.
Korak im je bio tako lijen, spor i nemaran da je Oliver stao pomiljati kako njegovi drugovi namjeravaju prevariti starog gospodina ne hotei uope raditi. Prefriganko je osim
toga imao opaku naklonost da maloj djeci trga s glave eire i da ih baca u podrumska
dvorita ispred kua, dok je Charley Bates javno provodio u djelo neka vrlo pogrena
shvaanja o pravu vlasnitva kradui jabuke i glavice luka sa stolova prodavaa na rubu
plonika i trpajui sve to u depove koji su bili tako nevjerojatno prostrani te se inilo da
se proteu uzdu i poprijeko ispod itava odijela. Stvar se tako pogorala da je Oliver ve
49
50
51
XI. POGLAVLJE
U KOJEM SE PRIA O POLICIJSKOM SUCU, A ITATELJ STJEE MALO UVIDA U
NAIN KAKO GOSPODIN FANG KROJI PRAVDU.
Prestupak je bio izvren unatrag okruga, i to ba u neposrednoj blizini vrlo uvenoga
velegradskog redarstvenog suda. Rulja je imala zadovoljstvo da prati Olivera samo kroz
dvije-tri ulice i niz mjesto nazvano Mutton-Hill, jer ga onda povedoe kroz nadsvoeni
prolaz i preko prljava dvorita pokrajnjim putem u sudnicu, gdje se na brzu ruku krojila
pravda. Zakrenue u malo, poploeno predvorje i tu se namjerie na krupna ovjeka s
upavim zaliscima, kao sa dva svenja na licu, i sa svenjem kljueva u ruci.
ta je sad opet? upita ovjek nehajno.
Mali lovac na rupce, uzvrati ovjek koji je uvao Olivera.
Jeste li vi okradeni, gospodine? upita ovjek s kljuevima.
Da, sam, odvrati stari gospodin, ali nisam siguran da je djeak zbilja ukrao rubac. Ja
bih radije odustao od optube.
Sada mora pred sud, gospodine, odgovori ovjek. Njegovo gospodstvo odmah e
biti slobodno! No, mali nitkove!
To je bio poziv za Olivera da ue na vrata koja je ovjek otkljuavao dok je govorio, a
koja su vodila u kamenu eliju. Tu su ga pretraili, a poto nisu nita nali, zakljuae ga.
Ta je elija bila po obliku i veliini donekle nalik na dvorini podrum, samo to nije bila
tako svijetla. Bila je neizrecivo prljava, jer je bilo jutro i ponedjeljak, a u njoj je obitavalo
est pijanih ljudi koji su jo od subote uveer tu zatvoreni. U naim redarstvenim ispostavama svake noi zatvaraju i ene i mukarce pod najneznatnijim optubama a ta rije
ba nita ne znai! u najmranije tamnice, prema kojima su one u Newgateu, gdje borave ve sueni i na smrt osueni zloinci, prave palae. Neka ih svatko tko u to sumnja
sam usporedi.
Stari se gospodin inio gotovo isto tako snuden kao i Oliver kada je klju kljocnuo u
bravi; uzdahnuo je i bacio pogled na knjigu koja je bila beznaajan povod itave te neprilike.
52
53
54
55
56
57
XII. POGLAVLJE
U KOJEM OLIVER UIVA BOLJU SKRB NEGO
TO JU JE IKAD U SVOM IVOTU ISKUSIO
Koija je brzo drndala niz Mount Pleasant i kroz Exmouth-street, gotovo istim onim putem to ga je Oliver prevalio kad je prvi put, u drutvu s Prefrigankom, ulazio u London.
Stigavi do Aneoske ceste u Islingtonu, kola zakrenue i napokon se zaustavie pred
lijepom kuicom u tihoj, sjenovitoj ulici blizu Pentovillea. Tu su, ne gubei mnogo vremena, spremili postelju, a gospodin se Brownlow pobrinuo da njegov mali tienik bude
paljivo i udobno smjeten. Stali su ga njegovati s bezgraninom ljubavlju i brinou.
Prooe mnogi dani, a Oliver nije ni mogao osjetiti svu dobrotu svojih novih prijatelja.
Sunce je izlazilo i zalazilo i jo mnogo puta opet izlazilo i zalazilo, a djeak je jo vazda
leao nepomino u bolesnikoj postelji izgarajui od pogubne vatre i groznice, one iste
vatre koja kao to podmukla kiselina izgriza i najtvre eljezo ee i pali, izjeda i
unitava. Taj pritajeni oganj upropauje ivo tijelo sigurnije od crva to rastae mrtvaca.
Najposlije se Oliver, iscrpen, mrav i blijed prenuo iz toga naoko dugog i nemirnog sna.
Jedva se pridigao u postelji i, podnimivi se drhtavom rukom, tjeskobnim pogledom pogledao oko sebe.
Kakva je to soba? Gdje se to nalazim? pitao je Oliver. To nije ono mjesto gdje sam zaspao.
Izgovorio je te rijei slabim glasom, jer je bio vrlo iscrpen; neprestano mu se maglilo. No
netko ga je odmah uo, jer je zavjesa pri uzglavlju naglo povuena ustranu. Neka stara
gospoa materinskog izgleda, vrlo isto i uredno odjevena, die se iz naslonjaa u kojem
je sjedila u neposrednoj blizini, zabavljena runim radom.
Tiho, milo moje, ree blago stara gospoa. Mora biti sasvim miran ili e se opet razboljeti. Bio si teko bolestan da ve nije moglo biti gore. Budi dobar i opet lezi. Rekavi
to, stara gospoa Oliveru opet poloi glavu na jastuk i njeno mu popravi kosu koja mu
je pala na elo, gledajui ga sa toliko blagosti i ljubavi da nije mogao a da ne poloi usahlu ruicu u njene ruke i da ih obavije sebi oko vrata.
58
59
60
61
62
XIII. POGLAVLJE
U KOJEM SE PONOVO VRAAMO ALJIVOM STAROM GOSPODINU I NJEGOVIM
MLADIM PRIJATELJIMA, PA SE POMNI ITATELJ PO NJIMA UPOZNAJE S NOVIM
LICEM; U VEZI S NJIM PRIAJU SE RAZNE ZABAVNE DOGODOVTINE KOJE IDU
U OKVIR OVE PRIPOVIJESTI.
Kada su se Prefriganko i njegov pobratim mladi gospodin Bates prikljuili hajci koja je
progonila Olivera, jer su protuzakonitim nainom 'digli' lino vlasnitvo gospodina
Brownlowa, to je s velikom pronicljivou bilo opisano u jednom od prijanjih poglavlja, oni su to kako smo to imali prilike spomenuti uinili iz veoma hvalevrijednog i
dolinog obzira prema sebi samima. Budui da se svaki iskreni Englez najvie ponosi
slobodom podanika i povlasticama pojedinca, jedva da e biti potrebno da panju itatelja skrenem na injenicu da ih je taj njihov pothvat morao uzdignuti u oima svih dravotvornih i rodoljubnih ljudi gotovo u istoj mjeri kao to taj jasni dokaz o njihovoj zabrinutosti za svoje samoodranje i sigurnost potvruje i potkrepljuje zakone koje su neki
dubokoumni filozofi, vodei se zdravom pameu, proglasili glavnom pokretnom snagom svega onoga to poduzima naa Gospa Priroda. Pritom su spomenuti filozofi sve
njene postupke sveli na maksime i teorije, a mudrost i znanje uzvisili na za nju vrlo laskav nain, ostavljajui sasvim postrani sve obzire srca ili plemenitog nagona i osjeaja
kao neto to je ispod njene asti, jer je, kau, ustanovljeno i priznato da se Priroda visoko uzdigla iznad brojnih slabosti i mana svoga enskog spola.
Kad bih morao navesti jo neto u dokaz da su se oba gospodiia u svome veoma opasnom poloaju vladali kao pravi filozofi, ja bih ga smjesta naao u injenici (takoer zabiljeenoj u jednom od prijanjih poglavlja) da su napustili hajku kad je opa panja bila
usredotoena na Olivera i kako su smjesta krenuli kui udarivi najkraim putem. Iako
ne kanim iz tvrdnje da slavni i veleueni mudraci obiavaju skraivati sebi put, izvesti
bogzna kakav zakljuak (a njihov se put znade oduljiti raznim zaobilaenjima, posrtanjem i stranputicama to je nalik na teturanje pijanih ljudi, a svi pod pritiskom odve jake navale ideja), ipak hou da kaem, i da to kaem glasno i jasno, da se svi veliki filozofi
pri postavljanju svojih teorija u svakoj prilici obiavaju prisjeati kojekakvih mudrolija i
dalekovidnih doskoica da bi se osigurali protiv svake i posve nepredviene sluajnosti
koja bi im mogla nakoditi. I tako da postigne veliku pravicu, moe poiniti i malu kri-
63
64
65
66
67
68
69
XIV. POGLAVLJE
SADRI DALJE POJEDINOSTI O OLIVEROVU BORAVKU U KUI GOSPODINA
BROWNLOWA, KAO I ZNAAJNO PROROANSTVO TO GA JE NEKI GOSPODIN
GRIMWIG IZREKAO KAD SU OLIVERA PO NEKOM POSLU POSLALI U GRAD.
Oliver se ubrzo probudio iz nesvjestice u koju ga je bacio neoekivani uzvik gospodina
Brownlowa. U razgovoru koji je slijedio oboje su, i stari gospodin i gospoa Bedwin, paljivo izbjegavali da spomenu sliku ili Oliverovu prolost i budunost, te su priali samo
o takvim stvarima koje su Olivera mogle zabavljati a da ga pritom ne uzbuuju. Bio je
jo i suvie slab a da bi mogao ustati da dorukuje, ali kad je sutradan siao u gazdariinu sobu, prvo mu je bilo da pogleda na zid, u nadi da e opet ugledati lice one lijepe ene. No, razoarao se u svojim nadama, jer je slika bila uklonjena.
Ah! oglasi se gazdarica gledajui u pravcu u kojem su bile usmjerene Oliverove oi.
Vidi li, nema je vie!
Vidim da je nema, gospoo, odvrati Oliver i uzdahne. Zato su je odnijeli?
Skinuli su je, drago dijete, jer je gospodin Brownlow rekao da bi ona mogla smetati
tvome oporavku, jer si se toliko zbog nje uzbudio, razumije li? uzvrati stara gospoa.
O ne, ona me zbilja nije uzbuivala, gospoo, ree Oliver. Volio sam je gledati, o, bila
mi je tako draga!
No, no, nato e stara gospoa dobroudno, ti se samo lijepo i to bre oporavi, pa
emo sliku opet objesiti. Evo, ja ti to obeavam, a sada daj da razgovaramo o neemu
drugom.
Oliver u tom trenutku nije mogao dobiti nikakvih drugih obavjetenja o toj slici, a budui da je stara gospoa za vrijeme njegove bolesti bila prema njemu tako dobra, on je nastojao da barem zasad ne misli vie o tome. Paljivo je sluao razne zgode koje mu je ona
kazivala o svojoj otmjenoj i lijepoj kerci, koja je bila udata za ljubazna i lijepa ovjeka, a
oboje ivjelo na selu, i o svom sinu koji je bio namjeten kod nekog trgovca u Zapadnoj
Indiji, a koji je takoer bio dobar mladi i pisao kui tako lijepa pisma etiri puta na godinu, tako da su joj oi zasuzile kada je o njima govorila. Kad se stara gospoa do mile
volje napriala o savrenstvima svoje djece i o vrlinama svoga dobroga i plemenitog supruga koji je umro bog mu dao dui lako! ravno prije dvadeset i est godina, dolo je
70
71
72
73
74
75
76
XV. POGLAVLJE
POKAZUJE NAM KOLIKO SU LJUBAZNI STARI ID I GOSPOICA NANCY
VOLJELI OLIVERA TWISTA
U mranoj sobi neke bijedne rakijanice koja se nalazila u najprljavijoj etvrti Little Saffron-Hilla u tamnoj i tmurnoj jazbini gdje treperava petrolejska svjetiljka zimi povazdan gori, a kamo ni ljeti jo nikada nije doprla sunana zraka sjedio je, utonuvi u teke misli, uz kositrenu mjericu i aicu, sav proet zadahom alkohola, ovjek u barunastu kaputu, smeesivim kratkim hlaama, niskim izmama i arapama. I pri tome nejasnom osvjetljenju svaki bi iskusniji detektiv smjesta prepoznao u tom ovjeku gospodina
Williama Sikesa. Do nogu mu je lealo pseto bijele dlake i zakrvavljenih oiju koje je naizmjence mirkalo na svog gospodara i oblizavalo veliku svjeu rasjeklinu na jednoj strani njuke, koju ranu kao da je netom zadobilo prilikom neke borbe.
Ne mii se, gade, ne mii! obrecnu se gospodin Sikes iznenada prekidajui utnju. Je li
njegovo umovanje bilo tako napeto da mu je smetalo psee mirkanje, ili su mu osjeaji
bili tako uznemireni njegovim razmiljanjem da je morao dati oduka i nai olakanje
time to je nogom caknuo bezazleno pseto o tome bi se moglo jo raspravljati i razmiljati. No bilo kako bilo, injenica je da je psa poastio jednom psovkom i udarcem nogom
u isti mah.
Psi po pravilu nisu skloni da se osveuju za nepravde koje im nanose njihovi gospodari.
Ali Sikesov pas, koji je ba kao i njegov gospodar bio razdraljive udi (a moda se u tom
asu kinjio zbog nanesene nepravde), nije se mnogo predomiljao, nego je zario zube u
izmu i valjano je prodrmusao, a onda se, reei, povukao pod klupu i tako za dlaku izbjegao kositrenu mjericu to ju je gospodin Sikes bio namijenio njegovoj glavi.
Hoe da ujeda, a? drekne Sikes i jednom rukom zgrabi ara, a drugom rasklopi veliku kljocu koju je izvukao iz depa. Ovamo, vrae pakleni! Ovamo, uje li?
Pas je bez sumnje uo, jer je Sikes govorio veoma glasno i otro, no ini se da se ivotinja
iz nepoznatih razloga protivila da joj bude prorezan grkljan pa je ostala na mjestu i reala jo bjesnije nego prije. Zubima je hvatala kraj od araa grizui ga kao divlja zvijer.
To je prkoenje jo vie razbjesnilo Sikesa; bacio se na koljena i stao mahnito napadati
ivotinju. Pas je skakao zdesna nalijevo i slijeva nadesno, kljocajui zubima, reei i la-
77
78
79
80
81
XVI. POGLAVLJE
PRIA TA SE DESILO S OLIVEROM TWISTOM POTO JE NANCY USTVRDILA DA
IMA PRAVO NA NJEGA
Uske su se ulice i prolazi zavravali u velikoj, otvorenoj istini gdje su tu i tamo bili obori
i torovi za stoku. Sikes uspori korak kada su stigli do tog mjesta, jer djevojka nije vie
mogla tako brzo hodati. Obrativi se Oliveru, grubo mu zapovjedi da primi Nancy za
ruku.
Jesi li uo? proguna Sikes, jer je Oliver oklijevao i pogledavao oko sebe.
Nali su se u mranu zakutku, sasvim izvan dogleda prolaznika. Oliver je i suvie jasno
vidio da mu nikakvo opiranje ne bi koristilo. Ispruio je ruku koju je Nancy vrsto stegla.
Daj drugu, ree Sikes zgrabivi Oliverovu slobodnu ruku. Ovamo, uko!
Pas die glavu i zarea.
Vidi li, mali, ree Sikes hvatajui drugom rukom Olivera za grkljan te promrsi kletvu,
ako samo zucne jednu rije, a ti apaj! Jesi li me razumio?
Pas opet zarea i oblizujui njuku sumnjiavo pogleda u Olivera, kao da ne moe doekati da mu svoje zuba zarine u grkljan.
Posluan je kao mld, da, oiju mi! ree Sikes gledajui u ivotinju, a lice mu se smrkne od okrutna odobravanja.
Tako, sad zna, mladi gospodine, to te eka. I samo se deri ako hoe, jer e ti pas brzo
zaepiti gubicu! Naprijed, ukane!
uko zamae repom u znak zahvalnosti na tom nenaviklom tepanju, te zareavi jo jednom kao Oliveru za opomenu, potra naprijed.
Prolazili su sada preko Smithfielda, a moda je to bio i Grosvenor Square, jer je Oliveru
to bilo svejedno. No je bila tamna i maglovita. Svjetla u duanima jedva su prodirala
kroz pramenje guste magle koja je sa svakim asom bivala sve gua i omatala ulice i kue sumornim sivilom, ispunjajui to jezivo mjesto jo veom tajanstvenou i pretvarajui
Oliverovu neizvjesnost u zloguku tjeskobu.
82
83
84
85
86
87
XVII. POGLAVLJE
U KOJEM OLIVERA I DALJE BIJE KRUTA SUDBINA; MOAN OVJEK DOLAZI U
LONDON DA OCRNI NJEGOV DOBAR GLAS.
Na pozornici se obino u svim dobrim i krvavim melodramama naizmjence redaju tragini za kominim prizorima kao crveni i bijeli slojevi u razrezanu komadu mesnate i dobro suene slanine. Junak se rui na svoju slamaricu iznemogao pod teretom svojih okova
i nedaa, a u sljedeem prizoru njegov vjerni ali neupueni perjanik razveseljava publiku
nekom aljivom pjesmom. Ustreptala srca gledamo glavnu junakinju u zagrljaju gorda i
nemilosrdna baruna a pritom nije ugroena samo njena krepost nego i njen ivot.
Gledamo kako se ona laa bodea da obrani ono prvo na utrb drugog, i ba u asu naeg najuzbudljivijeg oekivanja zauje se zviduk, i mi smo preneseni ravno u sjajnu
dvoranu nekoga zamka gdje neki sjedokosi seneal 5 pjeva aljivu zbornu pjesmu veseljaka koji svuda imaju pristupa, u crkvi i u palai, te se zajedno potucaju i u drutvu pjevaju vesele pjesme.
Takve se promjene ine apsurdne; ali nisu tako neprirodne kao to se to u prvi mah ini.
Prijelazi od bogata stola do smrtne postelje, od crnine do sveana ruha, u zbiljskom ivotu nisu ni za mrvu neobiniji; samo to pritom mi sudjelujemo kao glumci, a nismo samo
gledaoci, i to je golema razlika. Glumci u pozornikom ivotu slijepi su za takve nagle
prijelaze i provale strasti i osjeanja, pa je sve to u oima obinih gledalaca odmah osueno kao neto pretjerano i smijeno.
Kao to su nagle promjene prizora i brze izmjene vremena i mjesta u knjigama udomaene dugom praksom, i ne samo da su doputene, nego to mnogi smatraju velikim umijeem dotinog autora, a kako takvi kritiari umjenost autorovu uglavnom prosuuju u
omjeru s dilemama u kojima pisac ostavlja svoje junake na kraju svakog poglavlja
uvod ovom poglavlju mogao bi se smatrati suvinim. Ako je to tako, neka se to smatra
njenim migom samoga pisca, koji se sprema da se vrati u grad u kojem se Oliver Twist
rodio.
Senechal feudalni dostojanstvenik u negdanjoj Francuskoj; sudac; najstariji oficir kr. garde.
(Prev.)
5
88
89
90
91
92
93
94
XVIII. POGLAVLJE
KAKO JE OLIVER PROVODIO VRIJEME U FINOM
DRUTVU SVOJIH UGLEDNIH PRIJATELJA
Sutradan oko podne, kad su Prefriganko i mladi gospodin Bates po navadi krenuli za
svojim poslom, gospodin Fagin upotrijebi priliku da Oliveru odri slovo o stranom grijehu neharnosti kojim se on, kako mu je jasno i pokazao i dokazao, u najveoj mjeri ogrijeio kada se od svoje volje udaljio od svojih briljivih prijatelja, a jo vie time to je pokuao da pobjegne od njih, poto su toliko truda i novca utroili da ga pronau, Gospodin je Fagin naroito naglaavao injenicu kako ga je primio u kuu i hranio onda kada
bi on, bez te njegove pomoi u pravi as, jamano bio skapao od gladi, te mu ispriao
zlosretnu i ganutljivu dogodovtinu o nekome malom djeaku kojega je on, u slinim
okolnostima kao sada njega, ovjekoljubivo potpomagao, ali je djeak, pokazavi se nedostojan njegova povjerenja i otkrivi elju da se upusti u vezu s redarstvom, jednog jutra na svoju nesreu bio objeen u Old Baileyu. Gospodin se Fagin nije ni trudio da prikrije svoj udio u toj nedai, samo je sa suzama u oima jadikovao kako je tvrdoglavo i izdajniko vladanje spomenute mlaahne osobe zahtijevalo da padne rtvom ueta uslijed
njegova svjedoenja pred sudom koje je, iako nije ba nadlaku odgovaralo istini, ipak
bilo prijeko potrebno zbog sigurnosti njegove, to jest Faginove, i nekolicine izabranih
prijatelja. Gospodin je Fagin zavrio davi prilino nelagodnu sliku o neprijatnostima
vjeanja te izrazivi na vrlo prijateljski i uljudan nain svoju usrdnu nadu da ga nikad
nee zapasti dunost da i Olivera Twista podvrgne slinoj proceduri.
Malom se Oliveru Twistu ledila krv u ilama dok je sluao idove rijei, donekle shvaajui mrane prijetnje to su se krile iza tih rijei. Da se i samoj Pravdi deava da neduna
ovjeka zamijeni s krivcem ako ih obojicu sluajno uhvate zajedno, to je Oliver znao. A
sada se sjeti svaa izmeu gospodina Fagina i gospodina Sikesa koje bi planule u vezi s
kakvom izdajom. Oliver je vjerovao da postoje pomno izraeni planovi za umorstvo
osoba koje previe znaju ili su odve brbljave; planovi to ih je stari id vie nego jednom izveo. Kada je plaljivo podigao oi i sukobio se s pronicavim pogledima ida, osjetio je da domiljati zlotvor s uivanjem primjeuje njegovo problijedjelo lice, drhtanje
ruku i klecanje koljena.
95
96
97
98
99
100
XIX. POGLAVLJE
U KOJEM SE RASPRAVLJA I DONOSI ODLUKA O JEDNOJ SUDBONOSNOJ OSNOVI
Bila je hladna, vlana i vjetrovita no kada se id, zakapajui vrsto zimski ogrta na
zgrenom tijelu i diui ovratnik iznad uiju, tako da bi potpuno zaklonio donji dio lica,
pojavio iz svoga brloga. Kada su za njim zakljuali vrata i povukli zasun, zastao je na
stepenici oslukujui, dok djeaci nisu sve osigurali te se vie nisu uli njihovi koraci. Oslukivao je, pa kad se vie nisu uli koraci djeaka, odunjao se to je bre mogao.
Kua u koju su Olivera doveli, nalazila se blizu Whitechapela. id zastane za trenutak na
uglu ulice; ogledavajui se sumnjiavo prijee preko ceste i udari u pravcu Spitalfieldsa.
Blato je ljiskalo po kamenju, a crna sumaglica lebdjela nad ulicama. Kia je tromo sipila,
i sve ega bi se dotakao bilo je studeno i ljigavo. No je bila kao poruena da stvorenje
nalik na ida poe na ulicu. Klizei kriomice naprijed, puzei pod zatitom zida i vea,
odvratni je starac bio nalik na ogavna gmaza koji se porodio u glibu i mraku, a sada
gmie po kaljui u potrazi za hranom, za masnim otpacima.
Drao se svoga pravca te proslijedio vijugavim i uskim putovima dok nije stigao do
Bethnal Greena; onda, zaokrenuvi odjednom, nalijevo, nae se u zamrenu spletu ozloglaenih, kaljavih uliica, kojima obiluje taj gusto naseljeni odnosno prenapueni dio
grada.
id je oigledno veoma dobro poznavao kraj kojim je prolazio a da bi zastajao zbog mrke
noi ili zamrenog puta. ibao je kroz mnoge prolaze i ulice te najposlije zakrenuo u jednu to je bila pri dnu osvijetljena jednom jedincatom svjetiljkom. Zakucao je na vrata neke kue; poto je promrmljao nekoliko rijei s osobom koja mu je otvorila vrata, poe uza
stepenice.
Kada se dotaknuo kvake na vratima, pas je zareao, a neki muki glas upitao tko dolazi.
Samo ja, Bille, samo ja, dragi moj, ree id zavirujui u sobu.
Uvuci se unutra, kosture, nato e Sikes. Lezi, glupa ivotinjo! Zar ne prepoznaje avla kad obue zimski ogrta?
101
102
103
104
105
106
107
XX. POGLAVLJE
U KOJEMU SU OLIVERA IZRUILI WILLIAMU SIKESU
Kad se Oliver ujutro probudio, udom se udio spazivi pored postelje par novih cipela s
vrstim, debelim potplatima, a njegovih bijae nestalo. Isprva se obradova tom pronalasku, nadajui se da bi to mogao biti predznak njegova putanja na slobodu, no takve su se
misli ubrzo rasprile kad je sjedio za dorukom nasamo sa idom, koji mu ree da e ga
veeras odvesti do obitavalita Billa Sikesa. Govorio je takvim glasom i nainom da je
Oliverova tjeskoba bivala sve veom.
Za za zauvijek, gospodine? upita Oliver u strahu.
Ne, ne, dragi moj, ne zauvijek, odvrati id. Ne bi nam bilo drago da te izgubimo. Ne
boj se, Olivere, ti e nam se opet vratiti. Ha, ha, ha! Nismo mi tako okrutni, dragi moj,
da te pustimo da ode od nas. O ne, nipoto!
Starac koji je nagnut nad vatrom prio kriku kruha, okrene se dok je tako bockao Olivera i hihotao kao da eli pokazati kako je njemu poznato da bi on vrlo rado otiao od njih
samo kad bi mogao.
Drim, ree id opirui pogled u Olivera, da bi ti volio znati zato odlazi u Billovu
kuu je li, dragoviu?
Oliveru je i nehotice udarila krv u lice kad je vidio da je stari lopov proitao njegove misli, ali je odvano rekao: Da, volio bih to znati.
No, to misli zato? izmakne Fagin izravnu odgovoru.
Zaista ne znam, gospodine, odvrati Oliver.
Kojeta! A ti onda ekaj dok ti Bill ne kae! ree id okrenuvi se razoarano poto je
neko vrijeme paljivo promatrao Oliverovo lice.
id kao da se mnogo kinjio to Oliver nije pokazivao veu radoznalost u toj stvari, no
zapravo je Oliver, koji je bio vrlo radoznao, bio i suvie zaplaen Faginovim ozbiljnim i
lukavim pogledom i odve zaokupljen svojim mislima da bi u tom asu mogao ita drugo upitati. No druga mu se prilika nije nadala, jer je id itave veeri bio vrlo mrzovoljan
i utljiv sve dok se nije spremio da izae.
108
109
110
111
112
XXI. POGLAVLJE
EKSPEDICIJA
Bilo je tamno jutro kada su izali na ulicu; vjetar je puhao a kia lila kao iz kabla, dok su
olujni oblaci brodili naputenim nebom. Svu no je padala jaka kia; cesta je bila ispresijecana lokvama, a voda previrala iz jaraka uz plonik. Na nebu je titrao slabaan odsjev
zore, koji je samo poveavao sumornost itava kraja; ta je nujna svjetlost priguivala rasvjetu ulinih svjetiljaka, a nije toplijim i arenijim bojama osvjetljavala mokre krovove i
puste ulice. inilo se da se u tom dijelu grada jo nitko nije probudio, jer su prozori kua
bili vrsto zatvoreni, a ulice kojima su prolazili bijahu gluhe. A nigdje ive due.
Kad su zakrenuli cestom Bethnal Green, ve je poelo svitati. Mnoge su uline svjetiljke
bile ve pogaene; poneka seljaka kola polagano su drndala prema Londonu, a ovdaonda prola bi poneka blatom poprskana potanska koija; koija bi prestiui teretna
kola prijetei zamahivao biem prema nespretnom i sporom vozau koji vozi krivom
stranom ceste pa time izlae opasnosti putnika kola da okasne za etvrt minute. Gostionice u kojima je gorjelo plinsko svjetlo bile su ve otvorene. Malo pomalo otvarali se duani, a ve su nailazili i neki prolaznici. Onda su se u ratrkanim skupinama primicali
radnici polazei na posao, zatim ljudi i ene nosei na glavi koare s ribom, pa mazge to
su vukle taljige natovarene povrem, teretna kola sa ivom ili zaklanom stokom, mljekarice s vjedricama, nezaustavne gomile ljudi koji su pod bremenom svakovrsnih ivenih
namirnica teko odmicali prema istonim londonskim predgraima. to su se vie pribliavali Cityju, to je buka bivala sve zaglunijom, a prometna vreva i gurnjava sve veom; kada su zali u ulice izmeu Shoreditcha i Smithfielda, sve se ve komealo u meteu i gromoru. Zadanilo je; i nebo nee sinuti jaom svjetlou sve dok opet ne padne
no. A polovica londonskog stanovnitva ve je zapoela svoj svakodnevni posao.
Spustivi se niz Sun-Street i Crown-Street te preavi Finsbury-Square, Sikes proe kroz
Chiswell-Street pa onda u Barbican, otuda skrene u Long-Lane i najposlije u Smithfield, s
kojega se mjesta irila zagluna buka te se Oliver od uda samo snebivao.
Bio je sajmeni dan. Noge su do glenjeva tonule u blato i glib. S govedskih tjelesa koja su
se isparavala neprestano se dizala gusta para to se mijeala s maglom koja kao da se
slegla povrh dimnjaka da tamo otpoine. Svi obori u sreditu prostranog podruja, a isto
113
114
115
116
XXII. POGLAVLJE
PROVALA
Hej! zauje se snaan, grub glas im su stupili u hodnik.
to si se toliko uzgalamio! ree Sikes povukavi zasun na vrata. Deder prisvijetli malo, Toby!
Aha, ti si to, drue! usklikne isti glas. Svijeu, Barney, svijeu! Barney, uvedi gospodina, ali prvo se udostoj da se probudi.
ini se da se ovjek koji je tako govorio izuvaem ili kakvim slinim predmetom bacio na
svoga subesjednika da bi ga probudio, jer se ulo kako je neki drveni predmet tresnuo o
pod; zatim neko nerazgovijetno gunanje kao da se netko budi iza sna.
uje li? povie isti glas. Bill Sikes je u hodniku i nema nikoga da ga doeka; a ti samo
mava kao da si se nalokao bunjike za veeru. Jesi li se ve osvijestio ili treba da te eljeznim svijenjakom maznem po glavi da se sasvim probudi?
Dok su padala ta pitanja, ulo se kako napol obuvene noge struu po golom podu sobe;
tada se ponajprije na vratima s desne strane promoli plamiak svijenjaka, a zatim lik
ovjeka za kojeg smo ve ranije ustanovili da unjka, a slui u krmi u Saffron Hillu.
Gospodine Sikes! usklikne Barney s iskrenim ili hinjenim veseljem, uite, gospodine,
uite!
Ovamo! Ti e naprijed! uzvikne Sikes gurajui Olivera pred sobom. Samo bre ili u
ti prignjeiti pete!
Promrsivi neku psovku na raun njegove sporosti, Sikes je Olivera gurao pred sobom; i
tako uoe u nisku mranu sobu gdje je gorjela dimljiva vatra a namjetaj se sastojao od
dvije-tri rasklimane stolice, stola i vrlo pohabanog kreveta, po kojem se u svoj duljini
mekoljio ovjek koji je noge ispruio iznad razine glave, a puio dugaku glinenu lulu.
Bio je odjeven u kicoki tamnosmei kaput s velikim mjedenim pucetima i imao al naranaste boje, prsluk s orijentalnim arama i smeesive hlae. Gospodin Crackit (jer to je
bio on!) nije imao odvie bujnu kosu i bio je prilino golobrad. Kosa mu je bila rie boje i
pomno zakovrana, a svaki je pojedini uvojak strio kao vadiep. Neobino prostim i prljavim prstima, to bijahu nakinureni jeftinim prstenjem, hvatao bi se ovda-onda za tu
117
118
119
120
121
XXIII. POGLAVLJE
SADRI SUTINU ZANIMLJIVOG RAZGOVORA IZMEU GOSPODINA BUMBLEA I
JEDNE DAME, A POKAZUJE U ISTI MAH KAKO I OPINSKI PISAR U NEKIM
STVARIMA MOE BITI VRLO OSJEAJAN.
Veer je bila jezivo hladna. Na zemlji se povrina snijega smrznula u ledenu koru, tako
da je otri vjetar to je vani hujao mogao da zahvati samo snjene zasipe po pokrajnjim
stazama i zakucima te je, bacajui snijeg na sve strane, bijesno vitlao svoj plijen u vijavicu
snijega i sumaglice. Ta je turobna, mrana i studena no bila kao poruena za site imunike da posjedaju oko toplog ognjita i da zahvaljuju bogu to imaju svoj dom i za izgladnjele, beskune bijednike da polijegaju i da zauvijek usnu. Po takvu nevremenu
mnogi od glada obnemogli i od ljudi odbaeni stradalnici po naim naputenim ulicama
sklapaju svoje umorne oi, i ma kakvi bili njihovi grijesi i zloinstva, teko je zamisliti da
e se probuditi na svijetu emernijem od ovoga.
Takvo je, eto, vrijeme bilo kad se gospoa Corney, upraviteljica ubokog doma s kojim
smo nae itatelje ve upoznali kao s mjestom gdje se rodio Oliver Twist, smjestila u svojoj sobici pored vesele vatre ognjita promatrajui s velikim zadovoljstvom okrugli stoli
s primjerenim majunim posluavnikom to je pokriven svim potreptinama za omiljelo
serviranje aja, u emu stare otmjene dame najvie uivaju. Gospoa se Corney uistinu
spremala da sebi priredi uitak alice aja: i kad je svrnula pogled od stola do kamina,
gdje je najmaleniji od svih majunih kotlia majunim glasom pjevuckao majunu pjesmicu, njeno se duevno raspoloenje jo vie razblai. Razblailo se toliko da se gospoa
Corney doista nasmijeila!
Zbilja, svima je nama dano toliko toga zbog ega treba da smo zahvalni Gospodu, rei
e ona nalaktivi se na stol i promatrajui zamiljenim pogledom vatru, toliko toga, ako
smo samo svjesni toga!
Gospoa Corney alosno zakima glavom kao da ali duevnu obnevidjelost onih ubogara koji toga nisu svjesni i, zarinuvi srebrnu liicu (privatno vlasnitvo!) u najdublju nutrinu ajne limenke od dvije unce, proslijedi da sprema svoj aj.
122
123
124
125
126
XXIV. POGLAVLJE
KRATKO JE I NE PRIA O BOGZNA EMU, ALI SE MOE SMATRATI VANIM ZA
DALJI TOK OVE PRIPOVIJESTI.
Starica koja je naruila tiinu upraviteljiine sobe bila je dostojna glasnica smrti. Godine
su joj pogrbile tijelo, noge i ruke tresle joj se od slabosti, lice joj bilo iskrivljeno od zlobna
cerekanja, a usta sve kao da neto vau, te je ona vie sliila nakaznu crteu sumanuta
crtaa nego biu to ga je stvorila Priroda.
Oh, kako su rijetka ona lica majke Prirode, koja nas mogu razdragati svojom milinom!
Zemaljske brige i nevolje, jadi i gladovanje iznakazit e im vanjtinu kao to e izmijeniti
i srca, te samo kad se stiaju i zauvijek rasplinu strasti, mogu se raspriti i tmurni oblaci i
ponovo sinuti nebeska vedrina. Poznato je da lica mrtvaca unato svojoj ledenoj ukoenosti poprimaju opet davno zaboravljene crte usnula djeteta te onda podsjeaju na lica iz
mladih dana, opet su tako mirna i smirena da oni koji su ih poznavali za njihova sretnog
djetinjstva pokleknu pored lijesa u strahopotovanju i kao da gledaju anele to na zemlji usnue i sad poivaju.
Starica je teturala hodnicima i spoticala se uza stepenice mrmljajui nerazumljive odgovore na sva karanja svoje pratilice; najposlije morade zastati da predahne i prui svjetiljku upraviteljici; okrene se od nje da joj se poslije opet prikljui ako joj bude doputeno,
dok je ustra nadstojnica ula u sobu gdje je leala samrtnica.
Bila je to pusta potkrovnica, a u pozadini je gorjela nekakva slaba svjetiljka. Kraj postelje
bdjela je jo neka druga ena, a pomonik opinskog ljekarnika stajao je kraj kamina izrezujui akalicu od badrljice gujeg pera.
Noas je hladno, gospoo Corney, ree mladi gospodin kada je upraviteljica ula.
Da, zaista je vrlo hladno, gospodine, odvrati ona to je mogla uljudnije te malo poklecne u znak poklona.
Trebalo bi da svoje dobavljae prisilite da vas opskrbe boljim ugljenom, ree ljekarnikov zamjenik razbijajui zaralim araem komadinu ugljena u kaminu, jer se ovim
neete ogrijati kad zahladi kao noas.
127
128
129
130
XXV. POGLAVLJE
U KOJEM SE VRAAMO FAGINU I NJEGOVOJ DRUINI
Dok se to zbivalo u provincijskoj ubonici, gospodin je Fagin sjedio u svojoj staroj jazbini
u onoj istoj odakle je djevojka odvela Olivera podavajui se tekim mislima, sjedei
uza slabu i nujno dimljivu vatru. Na koljenima je drao mijeh kojim je kanda pokuavao
da raspiri vatru, ali se bio zanio u duboke misli; laktima se odupro o koljena, a palcima
podnimio bradu, dok mu se pogled upiljio u zarale reetke.
Njemu za leima sjedili su za stolom Prefriganko, mladi Bates i gospodin Chitling i sasvim se zanijeli partijom whista; 6 Prefriganko je igrao protiv Batesa i Chitlinga 'rober'. Izraz lica prvospomenutog gentlemana bio je napeto paljiv, a sad se jo vie uozbiljio, jer
je s napetou pratio tok igre i otrim okom slijedio svaki pokret gospodina Chitlinga,
dobacujui mu od vremena do vremena, kad bi se za to ukazala potreba, znaajne poglede i udeavajui mudro svoju igru prema kartama svoga susjeda. No je bila hladna te
je Prefriganko imao eir na glavi, to mu je, uostalom, bila navika, bez obzira na to bio
on vani ili u kui, a u zubima je drao glinenu lulu koju bi samo naas vadio iz usta kad
bi mu se uinilo potrebnim da se okrijepi. Onda bi segnuo za velikim vrem, punim borovice s vodom, koji je stajao na stolu, da bi se drutvance njime posluilo.
Mladi se Bates takoer bio zanio igrom, ali kako je bio ivlje udi negoli njegov krasni
prijatelj, padalo je u oi da se mnogo ee maao borovice, a pored toga uivao i u mnogim alama i nevanim primjedbama, to nimalo ne prilii ozbiljnom igrau karata. I zaista se Prefriganko, kao njegov prisni prijatelj, nije nimalo ustruavao da se vie nego jednom ozbiljno s njime pograbi zbog nedolinog vladanja; no mladi je Bates takve prigovore primao veoma mirno i dobroudno. Samo bi svoga prijatelja poslao doavola ili mu
odgovorio kakvom sonom doskoicom, kojoj bi se gospodin Chitling uvelike divio. Bilo
je znaajno kako su obojica gospodin Chitling i njegov partner neprestance gubili a
da to mladog Batesa ne samo da nije ljutilo nego se inilo da ga je ak toliko zabavljalo te
je poslije svakog mijeanja praskao grohotnim smijehom preklinjui se da jo nikad u
svome mladom i lijepom ivotu, nije odigrao tako veselu partiju.
6
131
132
133
134
135
XXVI. POGLAVLJE
U KOJEM SE POJAVLJUJE TAJANSTVENO LICE I DEAVAJU SE SVAKOJAKE
STVARI KOJE SU NAJUE POVEZANE S OVOM PRIPOVIJEU
Starac se naao na uglu ulice prije nego to se mogao da oporavi od svega to mu je Tom
Crackit saopio. Nastavio je nesmanjenom brzinom u svom ludom i bezglavom trku,
dok nije pokraj njega projurila koija i zauli se uasnuti krikovi prolaznika koji su uoili
pogibelj koja mu je prijetila, te on odskoio na plonik. Klonei se to je vie mogao svih
glavnijih ulica i uljajui se preacima i pokrajnjim uliicama, najposlije je izbio na Snow
Hill. Odatle je iao sve bre i bre, dok nije opet zakrenuo u neku dugu usku ulicu gdje
mu se uinilo kao da je kod kue pa je, po staroj navici, opet hodao polaganije struui
nogama, jer mu je oito odlanulo.
Blizu mjesta gdje se Snow Hill spaja sa Holborn Hillom izbija s desne strane, kad dolazite iz Cityja, turobna uliica koja vodi do Saffron Hilla. U njenim su prljavim duaniima
izloeni na prodaju rabljeni depni rupii svake veliine i vrste, jer su tu zasjeli trgovci
koje depari opskrbljuju robom. Na stotine takvih rupia areno je lepralo, a i police u
duanu bile su prepune iste robe. Field Lane mala je uliica, a ipak ima svoju brijanicu,
kavanice, toionice piva i prodavaonice prene ribe. To je trgovaka kolonija koja ivi
svojim zasebnim ivotom, skladite pokradene sitnarije to ga ranim jutrom i u sumrane sate posjeuju utljivi trgovci koji trguju po mranim dvorinim sobama pa odlaze
isto onako tajanstveno kao to su i doli. Tu trgovac starim odijelima, krpo i staretinar
stavljaju svoju robu u izloge da tatima i deparima poslui kao cimer, a gomile stara eljeza i kostiju i hrpe pljesnivih vunenih i platnenih dronjaka gnjiju po zagaenim podzemnim zakucima.
Ovamo se id uputio. Umali stanovnici te uliice dobro su ga poznavali, jer bi mu svi
koji su eljeli da neto kupe ili prodaju prijateljski kimali glavom dok je prolazio. On im
je isto tako odzdravljao ali se ni s kim nije uputao u razgovor sve dok nije dospio do
drugog kraja ulice, gdje je oslovio trgovca majuna rasta, koji se, kako je najbolje mogao,
zbio u neku djeju stolicu i puio lulu pred duanskim vratima.
Pa i mrtvac bi prohodao kad vas ugleda! odgovori potovani trgovac kad ga je id
upitao za zdravlje.
136
137
138
139
140
141
142
143
XXVII. POGLAVLJE
U KOJEM IZGLAUJEMO NEULJUDNOST KADA SMO BEZ IKAKVE ISPRIKE
NAPUSTILI DRUTVO JEDNE DAME
Nikako se ne bi dolikovalo skromnome piscu da svemonu linost kao to je opinski
pisar napusti u asu dok stoji leima okrenut kaminu pridiui skutove svoda kaputa, te
da onda opet skrene na nj panju, jer mu se, eto, tako prohtjelo, a ne bi se priliilo ni pievu zvanju i pozivu, a bogme ni njegovim kavalirskim osjeajima, da tako postupa i s
damom koju je opinski pisar gledao s tolikom njenou apui joj na uho tako slatke
rijei koje bi, s obzirom da dolaze iz usta tako velevane osobe, s pravom mogle da ponosno nadmu grudi svake djevice ili ene, bila ona stara ili mlada. Stoga istinoljubivi pisac ovih redaka, uvjeren da zna ta je red i odajui potovanje ljudima kojima je u naoj dolini suza sudbina dodijelila vanu funkciju, ve hita da iskae strahopotovanje
to ga duguje njihovu poloaju te da im propisno iskae sve poasti to ih oni mogu s
punim pravom zahtijevati i po svom autoritetu i, prema tome, i po svojim odlikama i
vrlinama. Zato mu je i bila namjera da na ovome mjestu uplete raspravu o boanskim
pravima opinskih pisara i, drugo, da objasni kako opinski pisar ne moe pogrijeiti, to
bi uvelike moglo razveseliti dobronamjerna itatelja te mu u isti mah posluiti kao pouka. No pisac je, naalost, zbog pomanjkanja vremena i prostora morao odloiti raspravu,
uvjeren da e, kad se prui prilika, biti dovoljno spreman da dokae da je takvo eljade
ovjek na svome mjestu, pravovaljano izabran i naimenovan. Drugim rijeima opinski pisar dodijeljen ubokom domu, i koji je u tom svojstvu ujedno i lan crkvene opine,
obdaren je ve po svome zvanju svim odlikama i ovjeanskim vrlinama, tako da obini
podvornici, sudski pisari, pa ak ni crkvenjaci (posljednji moda ipak, ali samo u manjoj
mjeri) ne mogu ni u snu pomisliti da se mjere s gospodinom Bumbleom.
Gospodin je Bumble jo jednom prebrojio ajne lice, jo jednom na dlanu odvagnuo maice za eer, jo pomnije razmotrio mlijeni vri i potanko razvidio stanje pokustva
sve do konjske strune kojom su podstavljena sjedita stolica i naslonjaa. Sav je taj muni
posao obavio po nekoliko puta prije nego se konano sjetio kako bi ve bilo vrijeme da se
gospoa Corney vrati. Iz svakog se razmiljanja raaju nove misli, pa kako od gospoe
Corney nije bilo ni traga ni glasa, gospodin se Bumble dosjeti da e neduno i zgodno
144
145
146
147
148
XXVIII. POGLAVLJE
VODI NAS U POTRAGU ZA OLIVEROM TE NASTAVLJA
PRIATI O NJEGOVIM PUSTOLOVINAMA
Vukovi vas zaklali! promrsi Sikes krguui zubima. Eh, kad bi mi samo jedan od vas
dopao aka, ponestalo bi mu sape!
Mrsei tako psovke i kletve to je samo mogao okrutnije i krvolonije, Sikes polegne ranjenog djeaka preko svoga koljena i naas okrene glavu za progoniteljima.
Kroz mrak i maglutinu jedva se moglo to razabrati. uli su se samo povici mukaraca
koji su mu bili za petama, a zrakom se prolamao lave pasa iz susjedstva to ih je zvonjava na uzbunu trgla iz sna.
Stani, kukavice! dovikivao je razbojnik svome drugu koji je dugim koracima grabio to
je mogao bre te bio ve poodmakao, stoooj!
Kad je ponovo odjeknuo taj uzvik, Toby stane kao ukopan, jer se bojao da jo nije izvan
dohvata pitolja, a znao je da u Sikesa nema ale.
Pomozi mi da ponesemo djeaka! urlao je Sikes domahujui bijesno Crackitu. Smjesta
da si se vratio!
Toby je zakoraio kao da e se vratiti i onda sopui i drui stao oklijevati, tako da se
veoma sporo pribliavao.
Bre! krikne Sikes poloivi djeaka u suhu udubinu do svojih nogu i vadei pitolj.
Ne ali se!
Uto se graja pojaa, i Sikes, koji je ponovo okrenuo glavu, primijeti da ljudi koji su se dali
za njima u potjeru ve preskakuju plot ograenoga zemljita gdje se on bio sklonio, a
pred njima juri nekoliko pasa.
Gotovo je, Bille! usklikne Toby. Pusti mladune i podbrusi pete! Davi mu ovaj posljednji savjet, Toby kojemu je oito bilo milije da mu prijatelj puca u lea nego da padne
u ake svojim dumanima, poskoi i udari bjeati koliko ga noge nose. Sikes krgutne
zubima, strgne sa sebe kabanicu i prebaci je preko Olivera koji je nepomino leao, zatim
potri du ivice da tako progonitelje navede na krivi trag i skrene njihovu panju s
onoga mjesta gdje je leao djeak; zastade za trenutak pred drugom vrzinom to se s
149
150
151
152
153
154
XXIX. POGLAVLJE
OPISUJE STANARE KUE GDJE SE OLIVER SKLONIO
TE IZNOSI TA ONI O NJEMU MISLE
U lijepoj sobi, koja je svojim namjetajem vie podsjeala na starinsku udobnost nego na
modernu otmjenost, sjedile su dvije dame za obilnim dorukom. Gospodin je Giles bio
vrlo pomno odjeven u crno odijelo i paljivo ih je posluivao. Stao je nekako na pol puta
izmeu ormara za posue i stola, a drao se sasvim uspravno i zabacio glavu; lijevom je
nogom malo istupio naprijed, desnu je ruku zadjenuo u prsluk, a u lijevoj je drao posluavnik za pisma. Izgledao je kao ovjek koji se lagodno osjea, svjestan svojih zasluga i
svoje vanosti.
Od tih dviju ena jedna je bila dobrano u godinama, ali ni visoki naslon stolca od hrastovine nije bio uspravniji od nje. Bila je obuena veoma briljivo i pomno, staromodno a
ipak donekle po modi, a to nije loe djelovalo na njenu vanjtinu, nego je, naprotiv, isticalo starinsku eleganciju. Sjedila je drei ruke na stolu i pozorno motrila mladu djevojku blistavim oima kojima godine nisu mogle da ugase sjaj.
Mlaa je dama naliila na tek rascvali pupoljak; bila je u cvijetu ljepote kojom bi bog, kad
bi mu se prohtjelo (neka nam oprosti ovu grenu usporedbu), ukrasio svoje anele kad
bi sili na zemlju u ljudskome liku.
Nije prevalila sedamnaestu. Bila je tako draesna i ljupka, njezina je ljepota bila tako
plemenita kao da je neko vanzemaljsko bie i kao da ljudska stvorenja oko nje nisu nimalo u skladu s njenom eterinom osobnou. Inteligencija koja je izbijala iz njenih tamnomodrih oiju i odraavala se i na plemenitom elu kao da nije bila od ovoga svijeta niti u
skladu s njenim godinama. A ipak se na njezinu licu odraavala ljupkost i vedrina, a njezin je osmijeh zadovoljan i blaen treptao tako ivo da se jasno razabiralo kako je
vrsto povezana sa ivotom i s njegovim najboljim i najljepim manifestacijama.
Dok se vrzmala oko stola, zaokupljena svakodnevnim poslom, njezin se pogled sluajno
sreo s pogledom stare dame. Djevojka se nasmijei i prijee rukom preko kose spletene
oko ela, a iz tog je pogleda blistala tolika odanost i nehinjena ljupkost da bi se i aneli
nebeski nasmijeili kad bi je vidjeli.
155
156
157
158
159
160
161
XXX. POGLAVLJE
PRIPOVIJEDA O VRLO KRITINOJ SITUACIJI
Tko je? upita Brittles odkrinuvi vrata a da nije skinuo lanac. Svijeu je zaslanjao rukom.
Otvorite, odgovori ovjek izvana, mi smo policija iz Bow-Streeta. Poslali ste po nas.
Kad je to uo, gospodin Brittles potpuno se smiri, irom otvori vrata i nae se licem u
lice s jednim stasitim ovjekom u zimskom ogrtau; ovjek bez rijei ue i stane brisati
cipele o rogoinu, mirno i samosvjesno kao da je domai.
Poaljite nekoga da odmijeni moga kolegu koji je zaostao da uva kola! ree detektiv.
Imate li ovdje kakvo spremite za kola?
Poto mu je Brittles odvratio potvrdno pokazavi na zgradu, stasiti mukarac izae, ode
do vrtne kapije i pomogne svom kolegi da spremi gig, dok im je Brittles sa mnogo strahopotovanja osvjetljavao put. Poto su svrili taj posao, vrate se u kuu i poskidaju u
gostinjskoj sobi ogrtae, tako da si ih sada mogao bolje ogledati. ovjek koji je pokucao
bio je krupan, osrednjeg rasta, a moglo mu je biti po prilici pedeset godina; crna mu je
kosa bila sjajna i prilino podrezana, imao je kratke zaliske, okruglo lice i pronicave oi.
Drugi je bio riokos i kotunjav, nosio je kratke izme, a njegovo lice s naprenim nosom
bijae prilino neprijatno.
Recite svom gospodaru da su Blathers i Duff stigli! ree prvi zagladivi kosu i stavivi
lisiine na stol. Oh, dobar veer, gosparu. Mogu li s vama porazgovoriti dvije-tri nasamo?
Te su rijei bile namijenjene gospodinu Losberneu, koji je za to vrijeme uao i mahnuo
Brittlesu da izae, a onda uveo obje dame i zatvorio vrata.
Ovo je gospodarica kue, ree gospodin Losberne pokazujui na gospou Maylie.
Gospodin se Blathers pokloni. Poto ga umolie da sjedne, on stavi eir na pod, dohvati
stolicu i domahne Duffu da uini isto. Ovaj kanda nije bio naviknut na otmjeno drutvo,
ili se u njemu nije tako lagodno osjeao, te stane strugati nogama kao da se hoe pokloniti, a onda sjedne i zbunjeno prisloni bradu na drak tapa.
No, gosparu, da odmah prijeemo na stvar, ree Blathers. Kako se ono dogodilo?
162
163
164
165
166
167
168
XXXI. POGLAVLJE
KAZUJE NAM O SRETNIM DANIMA TO IH JE OLIVER
PROVODIO KOD SVOJIH PLEMENITIH PRIJATELJA
Oliver je mnogo patio. Osim to je trpio od dugotrajnih bolova zbog prostrijeljene ruke,
tresla ga je groznica to ga je spopala poslije onih mukotrpnih asova kad je ranjen leao
na zemlji, izvrgnut kii i vjetru. Bolest je trajala tjedne i tjedne, pa je djeak veoma oslabio. No najposlije se pomalo poeo oporavljati te bi katkad smogao toliko snage da suznih
oiju onim dvjema gospoama iskae svoju duboku zahvalnost. Govorio je kako eli da
to prije ozdravi i uzmogne bilo ime dokazati svoju duboku odanost i ljubav koju u
svom srcu goji prema njima; govorio je kako umije cijeniti njihovu plemenitu dobrotu
kojom su ga izbavile bijede i moda, spasile i od same smrti, elei iz svega srca i svom
duom da im se nekako odui.
Jadni moj mali! ree Rose kad su Oliveru jednoga dana opet na usta navirale rijei zahvalnosti, imat e dosta prilike da nam se odui. Polazimo na ladanje, a tetka je odluila da poe s nama. Seoski mir i tiina, svje zrak i sve radosti i krasote proljea, sve e
te to za nekoliko dana uiniti ilim i zdravim, pa emo ti povjeriti stotinu malih poslova i
zadataka.
Nita mi za vas nee biti teko! usklikne Oliver. Oh, draga gospoice, da mi je samo
raditi za vas, makar samo zalijevao cvijee, hranio ptice ili povazdan trao naokolo
sve bih uinio, samo da vas razveselim!
Nemoj uope misliti na to, ree gospoica Maylie i milo se osmjehne, jer, kako ti ve
rekoh, povjerit emo ti stotinu poslova i bit emo sretne, bude li izvravao samo polovicu onoga to sada obeava.
Oh, kako ste dobri, usklikne Oliver, kad tako govorite!
Razveselit e me vie nego to ti mogu rei, odvrati mlada dama. Toliko se radujem
kad samo pomislim na to da je mojoj dobroj tetici bilo dosueno da te izbavi iz one bijede o kojoj si nam priao; ali kad se uvjerim da si doista zahvalan to je prema tebi bila
tako dobra, obradovat u se vie nego to moe i zamisliti. Jesi li me razumio? upita ga
ona promatrajui njegovo zamiljeno lice.
169
170
171
172
173
174
XXXII. POGLAVLJE
U KOJEM SE NEOEKIVANO NARUAVA SREA
OLIVERA I NJEGOVIH DOBROTVORA
Proljee je brzo prohujalo i dolo je ljeto. Selo je ve onda bilo lijepo, ali sada se sve jo
bujnije rascvjetalo i zasjalo u punom obilju i krasoti. Visoko drvee, to je u rano proljee
bilo zgreno i ogoljelo, sada kao da se proteglo i rairilo novom ivotnom snagom i jainom pruajui svoje zelene ruke nad presahlom zemljom, pretvarajui nezaklonjene,
puste zakutke u prisojna mjestanca, odakle je, iz sjene i hladovine, pucao vidik na suncem obasjana polja koja se pruaju u nedogled. Zemlja se zaodjela platem blistava zelenila proimajui zrak najslaim mirisima svoga cvijea. Sve je cvalo i bujalo i odavalo
slast razbuktala ivota.
ivot u ladanjskoj kuici i dalje je mirno tekao, a stanovnici su, kao i dotada, uivali u
svojim tihim malim radostima. Oliver se za to vrijeme ve davno bio oporavio i ojaao,
ali ni zdravlje ni bolest nisu nimalo utjecali (kako to kod ljudi esto biva) na njegove osjeaje prema onima koji su ga okruivali svojom ljubavlju, i on je svejednako pokazivao
onu istu blagost, odanost i srdanost kao u danima kad su mu muke i patnje potkopavale zdravlje i snagu i kad je u svemu bio ovisan o onima koji su ga njegovali.
Jedne blage veeri etali su malo due nego inae, jer po danu zbog velike ege nisu ni
izlazili, a sada je granula mjeseina i puhao svje povjetarac koji e rashladiti zrak. Rose
je bila ivahna i raspoloena, i tako su u veselom avrljanju poodmakli dalje nego to su
obiavali. Gospoa je Maylie malo utala, pa su se sada neto sporijim korakom vraali
kui. Kad su stigli, mlada je dama odbacila svoj eiri i kao obino sjela za pijanino. Prebirui nasumce po tipkama, ona je poslije nekoliko akorda poela svirati neku sveanu i
tunu pjesmu, i dok je jo svirala, njima se uinilo kao da prigueno jeca.
Rose, milo moje, zato plae? upita je stara gospoa.
Rose ne odgovori nego uzme samo malo bre svirati kao da se netom otresla bolnih misli.
Rose, ljubavi moja! usklikne gospoa Maylie i hitro joj priskoi. ta ti je? Pa ti plae!
Dijete drago, reci mi to te mui?
175
176
177
178
179
180
XXXIII. POGLAVLJE
SADRI NEKOLIKO PRETHODNIH OBAVJETENJA O NEKOM MLADOM
GOSPODINU KOJI SE PRVI PUT POJAVLJUJE I KAZUJE O NOVOM SLUAJU KOJI
SE DOGODIO OLIVERU
Srea je bila tolika da su je jedva mogli podnijeti. uvi tu neoekivanu vijest, Oliver je
bio kao omamljen i od uda se sav zapanjio te nije mogao ni plakati ni govoriti niti se
snai. Jedva je mogao shvatiti to se zbilo dok mu poslije duge utnje sred veernje tiine
nije odlanulo te je mogao da se rasplae. Kao da su ga suze opet rastrijeznile, odjednom
je razumio kakva ih je velika srea zadesila i kakvo im se teko breme sa srca svalilo.
Brzo je zanoavalo dok se vraao kui s kitom cvijea, to ga je s posebnom ljubavlju nabrao da arenom tom milinom ukrasi odaju mlade bolesnice. Kako je ustro odmicao cestom, zauje odjednom tropot kola koja su dolazila sve blie. Okrenuvi se opazi da je to
potanska koija. Konji su jezdili divljim trkom, a kako su kola odmicala mahnito brzo i
cesta bila prilino uska, stisnuo se uz jedna vrata dok su kola projurila.
U trenutku kad su kola strelovitom brzinom proletjela, spazi ovjeka s bijelom nonom
kapom, ije mu se lice uini nekako poznato, iako je prizor bio trenutaan. No u magnovenju promolila se kapica iz prozoria koije, a gromki glas stao dovikivati koijau da
stane, to je ovaj i uinio. Zaustavio je s tekom mukom konje, a isti onaj glas stao dozivati Olivera po imenu.
Ovamo, ovamo! ulo se dovikivanje. Mladi gospodine Olivere, kako je gospoici Rose mladi go-spo-di-ne?
Jeste li vi to, Giles? usklikne Oliver pritravi kolima.
Nona se kapica opet promoli kroz prozori, i Giles je ve zaustio da neto kae kad ga
netko naglo povue unatrag te neki mladi gospodin, koji je sjedio u drugom kutu koije,
uzbueno upita kako je gospoici Rose.
Ukratko, vikne gospodin, je li joj bolje ili gore?
Bolje mnogo bolje! pouri se Oliver da odgovori.
Hvala bogu! usklikne gospodin. A je li to sigurno?
181
182
183
184
185
186
XXXIV. POGLAVLJE
GOVORI O NEUSPJEHU OLIVEROVE PUSTOLOVINE I DONOSI PRILINO VAAN
RAZGOVOR IZMEU HARRYJA MAYLIEA I ROSE
Kad su stanovnici kue na Oliverovo zapomaganje dotrali na mjesto odakle su dopirali
ti oajni povici, naoe ga blijeda i uzbuena kako prstom upire u pravcu panjaka iza
kue te jedva moe da promuca rijei: id! id!
Gospodin Giles nije mogao shvatiti to znai taj povik, ali Harry Maylie, koji je umio bre misliti i kojega je njegova majka uputila u Oliverovu historiju, odmah je shvatio o emu se tu radi.
U kojem je pravcu pobjegao? upita on i zgrabi tapinu koja je stajala u kutu.
Ovuda! protisne Oliver i pokae rukom u pravcu kojim su ona dvojica pobjegla; za
as ih je nestalo!
Onda su u jarku! usklikne Harry. Za mnom! I drite se to blie mene! Rekavi to
preskoi ivicu i jurne naprijed tako strelovito da su ga ostali jedva sustizali.
Giles je trao to je bolje i bre mogao. I Oliver je potrao za njim, a nakon dvije-tri minute dao se u trk i gospodin Losberne koji se upravo vratio sa etnje. Pribacio se preko ivice i doekao se na noge vjetije nego to se moglo oekivati. Jurnuvi naprijed zamjerno
brzo, pridruio se i on hajci, raspitujui se u trku za kime su se dali u potjeru.
I svi tako jezde bez predaha, dok Harry ne skrene u polje to mu ga je Oliver pokazao te
uzme pomno pretraivati jarak i meanu ivicu. Dotle su i ostali stali pristizati, i Oliveru se pruila prilika da obavijesti gospodina Losbernea to se desilo i zato su svi tako
divlje jurnuli u potjeru.
Potraga nije imala nikakva uspjeha; nisu otkrili ni tragove od stopa. Stajali su sada navrh
breuljka odakle je pucao vidik na dvije-tri milje uokrug. Nalijevo, u docu, lealo je seoce, ali su bjegunci morali prevaliti komad puta preko otvorenoga polja da bi stigli do
njega, a to za tako kratko vrijeme nisu mogli uiniti. S druge su strane bile livade omeene ikarjem i zahvaene gutikom, no i tamo se bjegunci nisu mogli skloniti, jer je takoer trebalo protrati preko otvorenog polja.
Da sve to nisi sanjao, Olivere? upita ga Harry Maylie povukavi ga malo ustranu.
187
188
189
190
191
XXXV. POGLAVLJE
VEOMA JE KRATKO, A MOGLO BI SE U TOM TRENUTKU SMATRATI NEVANIM,
ALI GA IPAK VALJA PROITATI KAO NASTAVAK PRIJANJEG I RADI BOLJEG
RAZUMIJEVANJA JEDNOGA OD IDUIH POGLAVLJA KOJE EMO, U ZGODAN
AS, JO ISPRIATI.
I tako ste, dakle, odluili da jutros sa mnom putujete je li? ree Doktor kad se Harry
Maylie pridruio gospodinu Losberneu i Oliveru koji su sjedili za dorukom. Ta prije
jednog sata niste bili raspoloeni za put niti ste uope namjeravali da putujete.
Znam da ete uskoro drugaije o tom suditi, ree Harry pocrvenjevi bez vidljiva razloga.
Nadam se da u za to imati opravdana razloga, odvrati gospodin Losberne, premda
vam moram priznali da u to ne vjerujem. No juer ujutro vi ste navrat-nanos odluili da
ostanete tu i da kao dobar sin otpratite majku na more na ljetovanje, a prije ruka objavljujete da ete mi iskazati ast i putovati sa mnom sve do raskra gdje vam se cesta odvaja prema Londonu; naveer me pak vrlo tajanstveno zaklinjete da krenemo uzoru prije
nego to se dame probude. A posljedica svega toga jest da siromaak Oliver sjedi za dorukom kao na eravici, kad bi ve davno morao da eta poljem i livadom u potrazi za
raznovrsnim rijetkim biljkama. teta, prava teta, je li Olivere?
Bilo bi mi vrlo krivo da nisam kod kue u asu kad vi i gospodin Maylie poete na put,
gospodine, odvrati Oliver.
Dobar si ti djeak, ree Doktor, i kad se vrati, treba da mi doe u pohode. No bez
svake ale, Harry, jeste li primili kakvu vijest od vaih dinih prijatelja te ste zato tako
naglo odluili da se vratite?
Moji mi dini prijatelji, a mislim da pod tim nazivom podrazumijevate i moga dinog
ujaka, uope nisu pisali otkako sam ovdje, niti je vjerojatno da e se u ovo godinje doba
ma to desiti te bi moja nazonost u njihovu drutvu postala neminovno potrebna.
No, zaista, nato e Doktor, vi ste mi udan svat. Ali oni vas, dakako, prilikom predboinih izbora kane ugurati u parlamenat, pa ovi vai nagli skokovi u vremenu i prostoru nee biti ni tako loa priprema za politiku karijeru. Da, da, nije to loe: za sve tre-
192
193
194
XXXVI. POGLAVLJE
U KOJEM E SVAKI ITATELJ, BUDE LI PONOVO ZAVIRIO U DVADESET I TREE
POGLAVLJE, LAKO MOI OPAZITI BITNE OPRENOSTI KOJE TAKO ESTO
ISKRSAVAJU U BRANOJ ZAJEDNICI.
Gospodin je Bumble sjedio u dnevnoj odaji ubonice i tunim pogledom piljio as u reetke hladnoga kamina gdje nije pucketala vesela vatra, nego je potitravao samo slabaan odsjev nestalnih i slabih sunanih zraka sumornoga ljetnog dana a as opet dizao pogled prema muholovci koja se jedva primjetno zibala sa stropa; preputao se sumornim mislima; i dok su nerazumne muhe i muice oblijetale blistavu traku, on bi teko
uzdahnuo i lice bi mu se smrklo. Gospodin je Bumble razmiljao, a nerazumne i lakovjerne muice koje su se hvatale za lijepak dozivale su mu, moda, u pamet neke sline
zgode iz nedavnih dana njegova ivota.
Nije samo ta potitenost gospodina Bumblea mogla u srcu paljiva promatraa pobuditi
samilost. Bili su tu i drugi znaci po kojima se moglo zakljuiti da su se u njegovu ivotu
zbile dalekosene promjene. Gdje mu ostade gajtanima ukraeni kaput i trorogi eir?
Dodue, jo je uvijek nosio hlae do koljena, a tamne pamune arape stezale su mu listove. Ali to nisu vie bile one dokoljenice. Kaput mu je imao leprave skutove, i u tom je
smislu bio njegov kaput, a ipak koje li razlike! Velianstveni trorogi eir nije vie krunio njegovu glavu na kojoj je sada sjedio sasvim obian okrugao klobui. Gospodin
Bumble nije vie bio opinski pisar!
U naem drutvu postoje razna zvanja koja ne pruaju samo materijalne probitke: i sami
kaputi i prsluci to ih ti izabranici nose pridaju im neku naroitu vanost i gordost. General ima svoju uniformu, biskup svoju mitru i plat, suci i odvjetnici svoje talare i vlasulje, a opinski pisar trorogi eir. Skini biskupu mitru ili opinskom pisaru trorogi eir i
zlatne gajtane: ta e od njih ostati? ovjek, obian smrtnik! Dostojanstvo, ak i svetost,
katkada mnogo vie nego to to neki ljudi misle, ovise o uniformi ili ornatu.
Gospodin se Bumble oenio gospoom Corney i postao upravitelj ubonice. Drugi je opinski pisar doao na vlast i preuzeo i ona tri simbola vlasti trorogi eir, zlatom optoeni kaput i palicu.
195
196
197
198
199
200
201
XXXVII. POGLAVLJE
IZLAE TA SE DESILO IZMEU SUPRUGA BUMBLE
I MONKSA ZA VRIJEME NONOG RAZGOVORA
Bijae sumorno, sparno i oblano vee. Oblaci to su cio dan nadirali mranim prijetnjama stali su se raspletati u maglu i sumaglicu koja se, gusta i teka, sputala na zemlju, i
ve su se prve krupne kapi rasprskavale na zemlji nagovjeujui estoku oluju koja e
ubrzo zahvatiti itav kraj kad su se supruzi Bumble, zakrenuvi iz Glavne ulice, uputili prema ratrkanoj skupini napol sruenih kuica, udaljenoj milju i po od grada, u movarnoj nizini to se protezala uz obalu rijeke.
Oboje se zaogrnulo starim, pohabanim ogrtaima, moda zato da se zatite od kie, ali
valjda i zato da ostanu nezapaeni. Gospodin je Bumble nosio fenjer u kojem, meutim,
nije gorjela svjetlost i teturao nekoliko koraka ispred svoje ene, valjda radi toga da bi
eni omoguio da gazi po tragovima njegovih stopa, jer je put bio raskaljan. utjeli su
dok su tako ili naprijed, i gospodin bi Bumble od vremena do vremena zastajkivao i
osvrtao se, kao da se hoe uvjeriti ide li njegova vjerna druga za njim. Videi da mu je za
petama, pospjeio je korak da bi to prije doli cilju.
Daleko od toga da bude samo nesiguran i sumnjiv predio, taj je dio grada bio poznat kao
zloglasno prebivalite najopasnijih lopova i razbojnika, koji su u veini ivjeli od pljake
i zloina. Tu se nalazila hrpa bijednih potleuica. Neke su bile skalupljene od nasumce
nabacanih i neobukanih opeka, a druge opet slupane od crvotonih dasaka; najveim
dijelom drale su se tik uz obalu rijeke. Nekoliko je probuenih amaca lealo nasukano
na glibovitoj obali i vezano uz maleni gat, a tu i tamo naziralo se poneko skrhano veslo
ili istrulo klupko ueta. Po tome se moglo zakljuiti da su se stanovnici tih jazbina neko
bavili poslovima u vezi s rijekom. No prolaznik koji samo i letimice pogleda porazbacane i preostale olupine bez svrhe i smisla, lako e se dosjetiti da su one tu samo za obmanu i da ne slue vie niemu.
Usred tih podrtina i daara izdizala se uza samu obalu ovelika zgrada, to je nekad sluila u tvornike svrhe i u svoje vrijeme stanovnicima okolinih koliba pruala zarade, ali
se ve odavna bila sruila. takori, crvi, vlaga i isparivanje sve je to olabavilo nagnjile
potpornje te se dobar dio zdanja uleknuo i djelomice sruio u vodu, dok su se preostali
202
203
204
205
206
207
208
XXXVIII. POGLAVLJE
U KOJEM SE POJAVLJUJU NEKI NAI STARI ZNANCI
I POKAZUJE SE UROVANJE IZMEU MONKSA I IDA
Sutradan uveer, otprilike dva sata prije nego to se sastalo ono troje potenjaka da svre
posao to smo ga u prethodnom poglavlju opirno ispripovjedili, gospodin William Sikes trgne se iz kratkoga sna i pospano gunajui upita koliko je sati.
Soba u kojoj se Sikes nalazio nije bila ni jedna od onih u kojima je obitavao prije svoje
ekspedicije u Chertsey, iako se nalazila u istoj etvrti grada i nedaleko od njegova prijanjeg stana. Njegova je dojakonja soba i po namjetaju i po veliini bila mnogo udobnija
od ove sadanje, gdje je svjetlo ulazilo kroz potkrovni prozori gledajui na uzano i prljavo dvorite. No i po drugim nekim znacima moglo se primijetiti kako taj dini gospodin u posljednje vrijeme sve vie propadaj jer je soba bila gotovo pusta, a nigdje ni traga
od udobnosti doma. Posvemanje pomanjkanje odijela i rublja jasno je pokazivalo njegovu potpunu neimatinu, a to se, uostalom, ve dovoljno jasno vidjelo i po samom gospodinu Sikesu, jer se on utanjio i bio nekako pogruen.
Provalnik je leao u postelji, pokriven svojim bijelim ogrtaem to ga je prebacio umjesto
jutarnjeg kaputa; lice mu bilo blijedo i upalo od bolesti, a usto jo neobrijano, a na glavi
mu se naherila prljava nona kapa. Pas je sjedio kraj kreveta, as gledajui eznutljivo u
svoga gospodara, as opet ulei ui kao da oslukuje, a kad bi kakav tropot s ulice ili
buka iz prizemlja privukla njegovu panju, on bi prigueno zareao. Uz prozor je sjedilo
neko ensko eljade i marljivo krpilo prsluk koji je bio sastavni dio provalnikove svakodnevne odjee. Lice te djevojke bijae tako ispijeno od gladi i probdjevenih noi to ih je
provela uz bolesnikovu postelju te nitko ne bi prepoznao onu gospoicu Nancy, s kojom
su se itatelji ve upoznali, da u tom asu nije odgovorila na Sikesovo pitanje.
Tek je prolo sedam, odgovori djevojka. Kako ti je danas, Bille?
Slab sam kao pilence, odvrati gospodin Sikes proklinjui svoje oi i noge. No ipak,
prui mi ruku da pokuam da se iskobeljam iz te proklete postelje.
Bolest nije ublaila estoku ud Williama Sikesa, jer kad mu je djevojka pomogla da se
pridigne i povela ga do stolca, stao je sipati kletve i grubo odgurnuo djevojku.
209
210
211
212
213
214
215
XXXIX. POGLAVLJE
UDAN RAZGOVOR KOJI JE ZAPRAVO NASTAVAK PROLOG POGLAVLJA
Bila je prava srea po djevojku to je Sikes, imajui novaca, iduega dana samo jeo i pio,
jer je to vrlo blagotvorno djelovalo na njegovu goropadnu ud te nije imao ni vremena
niti bio raspoloen da obrati malo vie panje djevojinu raspoloenju i ponaanju. Otrom oku njegova prijatelja ida sigurno ne bi izmaklo da je odsutna duhom i nervozna
kao ovjek uoi odsudna i opasna pothvata na koji se odvai tek poslije teke unutarnje
borbe i kolebanja. Gospodin bi Sikes zacijelo neto poduzeo da je preduhitri da mu nije
nedostajala sposobnost pravilnoga gledanja i zapaanja. A nisu ga morile ni zle slutnje ni
zlosretne misli koje se pretvaraju u nepopustljivu grubost i surovost protiv svega i svakoga. Osim toga, bio je i neobino blago raspoloen i razdragan, kao to smo to ve spomenuli, i nije zamijetio nita neobino. Nije se ni osvrtao na djevojku te mu ne bi palo u
oi da je njezina uzbuenost bila kudikamo vea.
Ukoliko se dan bliio kraju, njezina je uzbuenost rasla i, kad je zanoalo, ona je svejednako sjedila kraj njega motrei kako provalnik neprestano pijucka dok se nije opio. Lice
joj je obuzelo neobino blijedilo, a oi joj plamsale takvom vatrom da se i sam Sikes udio.
Bio je jo slab od teke groznice koja ga je iscrpla te je leao u postelji; da bi ugasio nutarnji ar, ispijao je redom ae borovice pomijeane s vruom vodom. Sad je ve treu ili
etvrtu pruao djevojci da je do vrha napuni, kadli prvi put opazi da je uzbuena.
Tako mi vatre koja me iva prodire, usklikne ovjek te se objema rukama odupre,
pridigne i zagleda joj se u lice, izgleda kao da si netom ustala iz groba! ta ti je?
ta mi je? ponovi djevojka. Nita! A ta bi mi ve bilo? Zato zuri u mene?
Kakve su to opet ludorije? upita Sikes hvatajui je za rame i drmusajui je srdito. No,
ta je? to si naumila? Na to misli, a?
Na mnogo ta, Bille, odvrati djevojka i protrnu zakrivi oi rukama. Ali ta to mari,
oh, Gospode!
Usiljena i prividna bezbrinost s kojom je izgovorila te posljednje rijei jae je djelovala
na Sikesa nego onaj suludi i ukoeni pogled u njenim oima kad se okrenula njemu.
216
217
218
219
220
221
222
223
XL. POGLAVLJE
SADRI NOVA OTKRIA I POKAZUJE KAKO IZNENAENJA, BA KAO I
NESREE, RIJETKO DOLAZE SAMA.
Ona se zaista nala u sto muka i neprilika, jer dok je svim silama nastojala i iz dna due
eljela da prodre u tajnu koja je poput mrane koprene zastirala Oliverovu najraniju
mladost, ipak je morala utjeti o svemu to joj je sirota djevojka netom povjerila vjerujui
u njenu iskrenost i potenje. Svojim rijeima i itavim svojim biem ona je ganula Rosino
srce; i kao to je ova bila proeta iskrenom ljubavlju za svoga malog tienika, tako je
usrdno eljela da predobije i preobrati sirotu djevojku koju je drutvo odbacilo.
Namjeravali su se zadrati u Londonu samo tri dana i onda otputovati u neko zabitno
mjestance na moru. Sada je upravo bila prola pono izmeu prvoga i drugog dana. ta
je mogla poduzeti u roku od tih etrdeset i osam sati, ili kako je mogla odgoditi to putovanje a da ne pobudi nikakvu sumnju?
Gospodin je Losberne boravio u kui kao njihov gost, a trebalo je da jo dva dana ostane
kod njih. Ali je Rose i suvie dobro poznavala naglost toga potenjaka i sasvim jasno
predviala kako bi on u prvom nastupu bijesa planuo mrnjom protiv osobe koja je bila
upletena u ponovnu otmicu Olivera. Stoga mu nije smjela povjeriti tu tajnu niti ga zamoliti da se zauzme za jadnu djevojku dok je u tom nastojanju ne potpomogne jo neka dobronamjerna i iskusnija osoba. I ba zbog toga morala je biti na oprezu i nipoto nije
smjela odati svoju tajnu gospoi Maylie koja bi se neminovno u prvom naletu uzbuenja
nadugo i nairoko posavjetovala s vrijednim Doktorom. S istog razloga nije smjela ni
pomisliti da potrai neki pravni savjet, kad bi ak i znala kako se to radi. Glavom joj sune
misao da zatrai pomo od Harryja, ali se odmah sjeti njihova rastanka te joj se uini nedostojnim da ga pozove da se vrati. On ju je, moda, za to vrijeme i suze joj navru na
oi dok je raspredala te misli pomalo ve i zaboravio i navikao da bez nje nae svoju
sreu u ivotu.
Izmuena tim raznim mislima i razmatranjima i naginjui as ovom, as opet onom rjeenju i odustajui naposljetku od svih tek to bi malo dulje o njima razmislila, Rose je u
duevnom nemiru i munoj besanici provela no. Poto je sutradan jo uvijek oklijevala,
najposlije donese oajniku odluku da se ipak posavjetuje s Harryjem.
224
225
226
227
228
229
230
XLI. POGLAVLJE
POKAZUJE KAKO STARI OLIVEROV ZNANAC, ISTIUI SE NESUMNJIVIM
ZNACIMA GENIJALNOSTI, ULAZI U JAVNI IVOT GLAVNOGA GRADA
ENGLESKE
Iste one noi kad je Nancy, uspavavi Sikesa, hitjela u kuu Rose Maylie da izvri ono to
je bila naumila, glavnim je sjevernim drumom pjeailo u pravcu Londona dvoje ljudi
kojima bismo barem donekle morali posvetiti svoju panju.
Bili su to ovjek i ena; no moda bi bilo ispravnije da kaemo muko i ensko, jer prvi je bio gegav, kotunjav, iskrivljenih nogu, jedan od onih dugonja za koje nikad ne moe posigurno znati koliko mu je godina, jer su kao djeaci nalik na nedorasle ljude, a
kad porastu do muevne dobi, onda su prije vremena nalik na izrasle djeake. Druga je
osoba bila mlada, jedra i snana djevojka, i sva srea to je bila takva, jer je na leima nosila omaan sveanj. Njezin suputnik nije bio optereen prevelikom prtljagom, jer mu se
o tapu to ga je bio prebacio preko ramena njihao samo omalen zaveljaj, nekoliko
stvarica skljukanih u depni rubac. Zbog toga, kao i s obzirom na njegove neobino duge krake, nije mu bilo teko da izmie kojih desetak koraka ispred svoje pratilice, za kojom bi se od vremena do vremena ogledavao trznuvi samo srdito glavom, kao da joj
spoituje to toliko zaostaje i nagonei je da ubrza korak.
Tako su klipsali po pranjavoj cesti ne gledajui ni lijevo ni desno i ne marei ni za to, te
bi samo naas stali ustranu kad bi potanska koija prodrndala pored njih, jurei iz grada
sve dok nisu stigli do Highgatea; tu je putnik zastao i nestrpljivo se okosnuo na svoju
pratilicu:
Bre! Zar ne moe bre? Ala si mi ti neko mrtvo puhalo, arlota!
Vjeruj mi, teak je teret to ga nosim, odgovori ensko eljade daui od iznemoglosti.
Teak teret! ta ti to bunca? Zar su u tebe kosti od pluta od ega li? drekne na nju
neumorni putnik i prebaci svoj svenji s jednoga ramena na drugo. Evo ti je na! I opet
je sjela! Uz tebe mora i najstrpljiviji ovjek izgubiti strpljenje!
Je li jo jako daleko? upita ena i sjedne na nasip, diui oi prema njemu; znoj joj se
curkom cijedio niz lice.
231
232
233
234
235
236
237
XLII. POGLAVLJE
U KOJEM SE PRIKAZUJE KAKO JE PREFRIGANKO ZAPAO U KRIPAC
Vi ste sami, dakle, taj va prijatelj, je li? upita gospodin Claypole, inae Bolter, kad je
sutradan, kako su se i dogovorili, doao u kuu staroga ida. Oh, ba sam budala! No
ve sam se noas domiljao i doao do zakljuka da e tako nekako biti!
Svatko je sebi prijatelj, dragi moj! odvrati Fagin nakesivi se to je mogao ljubaznije. I
nitko ne moe nai boljeg prijatelja od samoga sebe!
Osim ponekad, odvrati Morris Bolter, a lice mu poprimi izraz iskusna svjetskog ovjeka, jer neki su ljudi, znate, svoji vlastiti neprijatelji.
Oh, ne vjerujte u to! odvrati id. Kada je ovjek svoj vlastiti neprijatelj, to je zato to je
isuvie svoj vlastiti prijatelj, a ne zato to vie mari za druge nego za samoga sebe. Kojeta! Po ljudskoj prirodi ne moe biti da ovjek bude sam sebi neprijatelj.
Bilo bi u redu da tako ne bude, odgovori gospodin Bolter.
To se razumije! ree id. Neki arobnjaci tvrde da je broj tri magian broj, a neki opet
da je to broj sedam. No zapravo nije ni jedno ni drugo, prijatelju, nego broj jedan!
Ha, ha! nasmije se gospodin Bolter. ivio broj jadan!
U maloj zadruzi kao to je naa, ree id koji ja smatrao potrebnim da objasni njihov
odnos, postoji neki zajedniki broj jedan, a to znai da vi sebe ne moete smatrati brojem jedan, a da u isti mah ne smatrate i mene i svu mlaariju brojem jedan.
Oh, dovraga! usklikne gospodin Bolter.
Znate, nastavi id kao da nije opazio taj uzvik, nai se interesi tako isprepleu i poklapaju da drugaije i ne moe biti. Na primjer: vaa je namjera i cilj da se brinete za broj
jedan, to jest za sebe.
Svakako, odvrati gospodin Bolter, to ste sasvim pravo rekli.
No da, ali se ne moete brinuti samo za taj svoj broj jedan, dakle samo za sebe, ako se ne
brinete i za moj broj jedan, dakle za mene!
Htjedoste rei za broj dva, ree Bolter u koga je sebinost bila glavna odlika.
238
239
240
241
242
243
244
XLIII. POGLAVLJE
KAKO JE NANCY BILA SPRIJEENA DA ISKUPI OBEANJE TO GA JE DALA
GOSPOICI ROSE MAYLIE I KAKO JE NOA CLAYPOE POSTAO FAGINOV
OBAVJETAJAC
Koliko je god bila umjena da lae i da se pretvara, Nancy nije mogla sasvim prikriti svoj
strah poslije onoga to je poduzela. Dobro je pamtila kako su joj lukavi id i okrutni Sikes povjeravali svoje zloinake planove to su ih pred svima drugima skrivali, jer su bili
vrsto uvjereni da se u nju mogu pouzdati i biti bez brige da bi ih ona ikad mogla odati.
Ali ma kako bile strane njihove spletke, ma kako opaki njihovi zaetnici i ma kako ona
mrzila starog ida koji ju je korak po korak vodio blie crnom bezdanu zloinstva i bijede, odakle vie nije bilo povratka, ipak bi ponekad i prema njemu osjeala neku samilost
pri pomisli da e njega najposlije stii pravedna kazna kojoj je tako dugo izmicao; ipak,
nije eljela da mu svojom rukom namakne omu na vrat.
No to su bili samo prolazni osjeaji pa ju je mo navike spreavala da ih se tako lako otrese. Ipak je vrsto ustrajala pri svojoj odluci da ni zbog kakvih obzira ne promijeni svoje
miljenje. Strahovanje za Sikesa moglo ju je jo jae potaknuti da za vremena odustane
od svoga nauma. Sama je bila postavila uvjet da se njezina tajna uva te nije dala ni naslutiti po emu bi se njemu moglo ui u trag; njemu za ljubav ak je odbila da bude spaena bijede i poroka to su je okruivali i to je jo mogla uiniti? Ostala je nepokolebljiva pri svojoj odluci.
Iako se svaka njena duevna borba zavravala tom odlukom, ipak su takve misli neprestano nadirale i upijale joj se u svijest. Prolo je samo nekoliko dana, a lice joj je ublijedjelo
i ona je sva omravjela. Na mahove nije marila to se oko nje zbiva niti se upletala u razgovor ona koja je nekad najvie halabuila; onda bi ja opet spopadao smijeh, suh i neveseo, te bi se bez svrhe i povoda kreveljila, a as zatim opet sjedila, tiha i potitena, izgubljena u sumornim mislima, podnimivi glavu rukama. Ve po samoj gesti kada bi se
poslije trgla iz te zamrlosti, moglo se jasnije nego po ostalim znacima razabrati da
joj nita nije po volji, da joj je sve dotuilo i da joj se u glavi vrzu misli koje nemaju nikakve veze s onim o emu drugi razgovaraju.
245
246
247
248
249
250
251
XLIV. POGLAVLJE
NANCY JE DOLA NA SASTANAK
Sa crkvenih tornjeva izbijalo je etvrt do dvanaest kada su dvije spodobe izbile na London Bridge. Prva je bila djevojka koja je ila brzim i lakim koracima i ivo se ogledavala
kao da nekoga iekuje, a druga prilika bio je mukarac koji se drao u najdubljoj sjeni i
u izvjesnoj udaljenosti udeavao korak prema njenom, zastajui kad bi ona zastala i uljajui se naprijed im bi ona pola dalje, ali neprestano pazei da joj se ne bi odve pribliio. I tako prijee most to spaja Middlesex sa Surreyom, kad se djevojka, oito razoarana to meu rijetkim prolaznicima nije nala osobu koju trai, stane vraati. Ona se naglo okrenula, ali ovjek koji ju je motrio bio je na oprezu te se brzo zavukao u jedno udubljenje na mostu i nagnuo se preko ograde da to bolje skrije lice, pustivi je da proe s
druge strane mosta. Kad je opet poodmakla u prvanju razdaljenost, tiho spuzne iz svog
skrovita i opet poe za njom. Gotovo usred mosta djevojka zastane. A i mukarac stane.
No je bila vrlo mrana kao to je i minuli dan bio tmuran i oblaan, pa ih je u to doba i
na tom mjestu samo malo ljudi susretalo, a i ti su brzo odmicali pored njih. Moda ih nisu ni vidjeli, ali u svakom sluaju nisu obraali panje ni djevojci ni mukarcu koji ju je
slijedio, jer ni po svom izgledu ni po vanjtini nisu mogli pobuditi niiju radoznalost u
toj londonskoj etvrti bijede, gdje su beskuni bijednici bili u potrazi za kakvim zaklonom ispod mosta ili naputenom kuicom bez prozora i vrata. ovjek i ena stajali su i
utjeli a da ni s kim nisu progovarali niti je njih tko oslovljavao.
Sumaglica se osula nad rijekom guei crveni odsjev vatara koje su gorjele na brodiima
usidrenim uz male gatove pa su se i mutni obrisi zgrada na obali rasplinjavali u sivoj
atmosferi. Stara, dimom poaavjela skladita s obje strane rijeke strila su, glomazna i
natmurena, iz guste gomile krovova i zabata tako mrana i crna da se njihovi nezgrapni
oblici nisu ni odraavali u vodi. Toranj stare crkve Sv. Spasitelja i kula Sv. Magnusa, koji
od davnine poput dvaju gigantskih straara uvaju most, nazirali su se usred te tame; ali
se ni uma jarbola pod mostom ni crkveni tornjevi u daljini nisu mogli ni naslutiti.
I dok ju je skriveni uhoda budnim okom slijedio, djevojka je poetala nekoliko koraka
gore-dolje kadli sat na tornju Sv. Pavla muklim glasom oglasi posljednji pozdrav jo jednom danu koji ode u nepovrat. Pono je ovladala usnulim velegradom zaogrnuvi crnim
252
253
254
255
256
257
XLV. POGLAVLJE
KOBNE POSLJEDICE
Bilo je skoro dva sata prije osvita zore, dakle jo gluho doba noi, jer je bila jesen. Sve su
ulice bile puste, utonule u duboku tiinu te bi rekao da je svaki i najslabiji um zanijemio
i zamro, jer su se rastronici i razvratnici najposlije razili svojim kuama da otpoinu.
Ali je Fagin bdio u svojoj staroj jazbini; lice mu je bilo blijedo i iscereno, a oi zakrvavljene te je bio vie nalik na jezivu sablast nego na ljudsku spodobu, vie nalik na utvaru koja je netom iskrsnula iz hladna groba.
uao je kraj ugaena ognjita, zaogrnut starim pohabanim pokrivaem, a lica okrenuta
svijei koja je na stolu pokraj njega dogorijevala. Desnu je ruku drao na ustima, zanesen
u misli i griskajui duge crne nokte te su mu se vidjele krezube desni i poutjeli onjaci
koji su provirkivali kao u psa ili takora.
Po strunjai se ispruio Noa Claypole i spavao vrstim snom. Starac je pogledavao as u
njega, as opet u svijeu. Stijenj se gotovo raspleo u dva ika i vrui se loj brzo talio i
kapao na stol, po emu se vidjelo da su ida zaokupljale teke misli.
Tako je zaista i bilo. Tresla ga je srdba to mu je netko pomrsio lukavo smiljeni naum;
kidala ga mrnja na djevojku koja se bez njegova znanja splela s nekim stranim ljudima;
guilo ga krajnje nepovjerenje u njezinu iskrenost, jer nije vjerovao da se protivila da ga
oda. Bilo mu je strahovito krivo to ne moe na Sikesu iskaliti svoj osvetniki bijes, zamirao je od straha da ga ne pronau i osude na smrt, mahnitao je oajno i bijesno protiv
svega i svakoga. Sve se to naizmjence vitlalo u Faginovu mozgu i ujedalo ga za srce dok
je smiljao nova zloinstva puna opake zlobe i gnusne pakosti.
Sjedio je kao okamenjen i kao da uope ne mari kako vrijeme prolazi sve dok mu otro
uho nije zaulo bat koraka s ulice.
Napokon, promuca id i prijee rukom preko usana, usahlih i usijanih od groznice
napokon!
U isti as odjekne zvonce, i on se odulja uza stepenice vratima te se uskoro vrati zajedno
s nekim ovjekom koji je do brade bio umotan alom, a pod mikom nosio neki zaveljaj.
Raskopavajui ogrta ovjek sjedne i razotkrije svoj krupni lik: bio je to Sikes.
258
259
260
261
262
XLVI. POGLAVLJE
SIKESOV BIJEG
Pod okriljem mraka, te noi u Londonu nije izvren straniji zloin od toga. Od svih nonih grozota koje svojim otrovnim zadahom okuuju jutro, ta je bila najodvratnija i najkrvolonija.
Sunce, blistavo sunce koje ljudima ne donosi samo svjetlost, nego ih poslije none pomrine proima novim ivotom, nadama i snagom granulo je da velianstvenim svojim
sjajem obasja velegrad. Sunane su zrake jednako prodirale kroz skupocjena arena stakla kao i kroz papirom zalijepljene prozore, kroz kupole katedrala kao i kroz pukotine
rasklimanih kueraka, i ta ista sunana svjetlost obasjavala je i odaju gdje je leala umorena ena. Ubojica je pokuao da brani suncu da ue, ali je ono u valovima prodiralo.
Pogled na nesretnu rtvu bio je straan u noi, ali sada, u svjetlosti dana, taj je prizor bio
jo grozniji.
Sikes se nije maknuo s mjesta: bojao se svake pa i najmanje kretnje. uo je priguen jecaj,
vidio nemoan trzaj ruke, groza se pretvorila u mrnju, i on je jo jednom zamahnuo toljagom i udario rtvu, zamahivao i udarao, zamahivao i udarao. Bacio je prostirku
preko mrtvoga tijela, no tada mu je bilo jo gore. Zamiljao je kako ga gledaju one oi, i
to mu je bilo mnogo stranije nego da ona ukoenim pogledom zuri gore, kao da motri
kako se zgruana krv na stropu trza i titra u odsjevu sunca. I opet je odbacio prostirku. I
tu je lealo mrtvo tijelo krvavi kup mesa.
Kresnuo je kremen i naloio vatru i bacio toljagu u ognjite. Na njenu se vrhu bila prilijepila kosa koja je mahom planula, svijala se i kovrala i kao puhor odleprala kroz dimnjak, te ga je i to, unato njegovoj gvozdenoj naravi, strailo i zbunjivalo, ali, je svejednako vrsto drao strano oruje koje se u plamenu krhalo, ljutilo i lomilo dok se nije sasvim raspalo u prah i pepeo. Umio se i oprao krv s lica i s ruku, otirao crvene mrlje s odjee, a to nije mogao strljati i oprati, izrezivao bi na itave komade i bacao u oganj. Oh,
kako je itava soba bila iarana tim crvenim mrljama! I same psee ape bile su omatene
krvlju.
263
264
265
266
267
268
XLVII. POGLAVLJE
KAKO SU SE MONKS I GOSPODIN BROWNLOW NAJPOSLIJE SASTALI, O EMU
SU RAZGOVARALI I ZATO JE RAZGOVOR BIO PREKINUT
Ve se poeo hvatati sumrak kad je gospodin Brownlow pred svojom kuom iziao iz
unajmljene koije i tiho pokucao. Kad su se vrata otvorila, neki krupan ovjek izie iz
kola i postavi se s jedne strane ulaza, dok drugi neki ovjek, koji je sjedio uz koijaa, takoer sae i stane s druge strane. Na mig gospodina Brownlowa oni pomognu nekom
treem ovjeku da izie iz kola, uzmu ga izmeu sebe i brzo ga uguraju u kuu. To je bio
Monks.
Gospodin je Brownlow iao naprijed; vodio ih je u neku dvorinu sobu. Monks, koji se
oito vrlo nerado popeo, zastane pred vratima, a ona dvojica pogledaju u gospodina
Brownlowa kao da trae dalja nareenja.
On zna izmeu ega ima da bira, nato e gospodin Brownlow. Ako se opire ili samo
prstom makne, odvucite ga na ulicu i zovnite policiju pa ga u moje ime raskrinkajte i optuite kao zloinca!
Kako se usuujete tako neto da tvrdite o meni? upita Monks.
A kako se vi usuujete da silite ovjeka da vas optui, mladiu moj? odgovori gospodin Brownlow i zagleda mu u oi. Zar biste zbilja mogli poiniti tu ludost da napustite
moju kuu? Pustite ga! Tako, gospodine, sada moete slobodno ii, a mi emo vas slijediti. Ali vam se kunem onim to mi je najsvetije da u vas, tek to stupite na ulicu, smjesta
dati uhapsiti i optuiti zbog prijevare i krae. To sam vrsto odluio, pa ako neete popustiti, krv vaa na vau glavu!
S kojim su me pravom ove psine uhvatile nasred ulice i dovukle ovamo? upita Monks
gledajui bijesno as jednoga, as drugog uvara.
Ja odgovaram za ono to su uinili, odvrati gospodin Brownlow. Ako mislite da vam
je nanesena nepravda to smo vas ugrabili, zato se niste bunili kad smo vas vozili ovamo? Ali ne! Vi ste smatrali pametnijim da ostanete mirni, a ja vam sad ponavljam: idite i traite zatitu vlasti, no upozoravam vas da u ja to isto uiniti, ali me onda nemojte
prekoravati da sam bio okrutan prema vama i da sam vas gurnuo u propast u koju sami
srljate kada traite pravdu!
269
270
271
272
273
274
275
XLVIII. POGLAVLJE
POSLJEDNJA HAJKA I SIKESOVA SMRT
Nedaleko od onoga dijela Temze koji granii s rotherhitheskom crkvom, gdje su zgrade
na obali najprljavije, a brodii na rijeci najgaraviji od ugljene praine i dima to se tromo i
tmurno die iz oniskih krovova gusto natisnutih kua, nalazi se dandanas najodvratniji i
najozloglaeniji dio Londona, i po imenu sasvim nepoznat veem dijelu njegova stanovnitva.
Da biste stigli onamo, valja vam se progurati kroz itav labirint tijesnih i neistih uliica,
kroz koje gmiu najsiromaniji bijednici i najvee propalice toga obalnog predjela. Po
duanima se gomilaju hrpe najjeftinijeg i najneukusnijeg jestiva, sa zabata i dovrataka
klate se najpohabaniji komadi stare, otrcane odjee i obue. Treba da laktima sebi prokrite put kroz uzbibanu vrevu nezaposlenih radnika najniih slojeva, nosaa ugljena i trhonoa, ulinih ena, djece u dronjcima i najveeg oloa lukog stanovnitva, i pogled
vam se magli pred odvratnim prizorima, munina vam stee grlo od smrada to izbija
slijeva i zdesna iz uskih prolaza, a tropot i trijesak glomaznih teretnih kola, pretrpanih
svakovrsnom robom iz nedalekih spremita, zagluuje vas do besvijesti. Kad naposljetku
doete u manje buna ulice, podalje od onih kojima ste maloas prolazili, proi ete kraj
ruevnih kua. Uinit e vam se kao da e se raspucali i rasklimatali zidovi tih straara
sruiti na vas. Dimnjaci su napol uleknuti i jedva se dre krova, a prozori su zatieni
zaralim eljeznim pritkama to su ih vrijeme i neist izgrizli, proglodali i raskrhali. Na
koju god stranu svrnuli pogled, posvuda ete vidjeti samo trulost, pusto i amotinju.
U takvoj se okolini, onkraj Dockheada u predgrau Southwarku nalazi Jakovljev otok,
okruen pitalinom i movarama i zajaen est do osam, a za vrijeme plime i petnaest do
dvadeset stopa dubokim jarkom, to su ga nekad nazivali Mlinskim jazom, a sada je poznat pod imenom Luda graba. To je rijena uvala ili luki bazen to ga tvori Temza, a
koji se za plime, kad se otvori ustava kod Leadskih mlinova, po kojima je jarak i dobio
svoje ime, moe sasvim podvodniti. Stoji li ovjek, kad se to zbiva, na jednom od drvenih
mostova to kod Mlinarske ulice vode na drugu stranu, vidjet e kako stanovnici kua na
objema stranama sputaju sa svojih stranjih vrata i prozora abrove i kablie i svakovrsne kuhinjske sudove da njima zahvataju vodu, a kad zatim baci pogled na same kue,
uvelike e se zauditi prizoru to mu se tamo prua. Pozadine nekih kua spojene su dr-
276
277
278
279
280
281
282
XLIX. POGLAVLJE
U KOJEM SE POKAZUJE POTREBA DA SE OBJASNE JO NEKE TAJNE; UJEDNO SE
PRIA O BRANOJ PONUDI BEZ MIRAZA I DEPARCA
Dva dana poslije dogaaja o kojima smo govorili u prijanjem poglavlju, naao se Oliver
u tri sata poslije podne u putnikoj koiji, koja je brzo odmicala prema njegovu rodnom
mjestu. S njim su putovali gospoa Maylie i gospoica Rose, gospoa Bedwin i dobri
Doktor, dok je gospodin Brownlow putovao potanskim kolima u drutvu nekoga gospodina, ije ime jo nije bilo spomenuto.
Putem nisu mnogo razgovarali, jer je Oliver bio tako uzbuen i u tolikoj neizvjesnosti te
nije mogao pribrati svoje misli ni oblikovati ih rijeima. inilo se da se svi oko njega nalaze u slinu raspoloenju. Gospodin je Brownlow i njega i obje dame vrlo obzirno obavijestio o svemu to je Monks priznao, pa iako su znali da je njihovo putovanje imalo za cilj
da se konano zavri djelo to su ga tako uspjeno zapoeli, ipak je sve jo bilo u mnogo
emu neobjanjeno i tajnovito, pa je njihovo uzbuenje zbog te neizvjesnosti bilo lako
razumljivo.
Njihov se dobri prijatelj u isto vrijeme pobrinuo da ne bi ni na koji nain saznali za strane dogaaje to su se netom odigrali. Istina je, dodue, da e oni ubrzo sve saznati, rekao je on, ali e se moda pruiti kakva zgodnija prilika, jer ovo bi bio ba najnezgodniji
as za takva saopenja. I tako su putovali svejednako zaokupljeni mislima o tome to je
sve njih zbliavalo, ali ni tko od njih nije elio o tome razgovarati.
No ako je Oliver, zanesen u takve misli, cijelo vrijeme utio dok su putovali cestom koja
mu je bila sasvim nepoznata, sada, kad su zakrenuli drumom kojim je on davno neko
pjeaio kao zalutalo siroe bez igdje ikoga, bez prijatelja i druga, bez korice kruha i krova nad glavom sada se prisjeao prolih dana, pa ga je obuzimalo sve vee uzbuenje.
Pogledajte tamo! uzvikivao je Oliver hvatajui ivo Rose za ruku i pokazujui kroz
prozori, ondje je nogostup gdje sam izbio na cestu, a ondje ivica gdje sam se skrivao
da me ne uhvate i vrate u grad, a tamo prijeko vodi poljska staza do stare kue gdje sam
ivio kao malo dijete! Oh, Dick, Dick, moj vjerni i dobri prijatelju, koliko bih sada volio
da te vidim!
283
284
285
286
287
288
289
290
*
E, nije lako kad mora zaljubljene ekati s veerom! rei e gospodin Grimwig budei
se i skidajui rubac kojim se bio pokrio.
Da se kae po istini, svi su na veeru ve neobino dugo ekali, a ni gospoa Maylie ni
Rose ni Harry, koji su svi zajedno uli u sobu, nisu znali kako da se ispriaju.
Veeras sam ve najozbiljnije pomiljao na to kako u morati da pojedem svoju glavu,
ree gospodin Grimwig, jer me ve hvatao strah da neu dobiti nita drugo za veeru.
Uostalom, bit u tako slobodan da pozdravim buduu mladu.
Gospodin Grimwig nije nimalo oklijevao da poljubi mladu djevojku, koja se sva zarumenjela, te je njegov primjer djelovao prelazno, jer su i gospodin Brownlow i Doktor to
isto uinili. Neki pak tvrde da su opazili kako je Harry Maylie ve prije, u dosta tamnoj
sobi, obavio tu vjereniku ceremoniju, dok se s mjerodavne strane opet saznaje da je to
samo zlobno panjkanje, jer da je on jo mlad te je uskoro imao nastupiti svoje pastorsko
mjesto u seoskoj upi.
Olivere, drago dijete, ree gospoa Maylie, gdje si bio, i zato si tako tuan? Pa ti plae! to se dogodilo?
Svijet je taj pun razoaranja, u njemu esto umiru nae najljepe i najplemenitije nade.
Jadni je Dick bio mrtav!
291
L. POGLAVLJE
KAKO JE FAGIN PROVEO SVOJU POSLJEDNJU NO
U sudnici se natiskao svijet. Odasvud su zurile raskolaene oi, od ograde ispred optuenike klupe pa sve do najudaljenijeg i najzabitnijeg kutia na galeriji, odasvud su pogledi bili upereni samo u jednog ovjeka u ida. Pred njim i iza njega, gore, dolje, slijeva i zdesna sa svih strana kao da je zajaen i zaokruen svodom, s kojega se are i
plamte usijane oi.
Tu je on stajao, usred vatre bezbrojnih uagrenih oiju, s jednom rukom na drvenoj ploi
pred sobom, a s drugom prislonjenom na uho dok je glavu ispruio malo naprijed, da bi
to jasnije uo svaku pojedinu rije kad je sudac porotnicima obrazlagao njihovu dunost
i zadatak. Ponekad bi otrim pogledom piljio u njihova lica, ne bi li u njihovu izrazu ugledao ma i najmanji traak neega to bi ilo njemu u prilog, a kada bi navodi u optunici
govorili protiv njega s neumitnom jasnoom, pogledavao je u svoga branitelja i kao da ga
je nijemo zaklinjao da mu pomogne. Ruke su mu i noge kanda bile uzete, i u njega su
ivjele samo oi, as zvjerajui divlje, as opet gasei se u smrtnoj tjeskobi. Otkako je zapoelo suenje, jedva da se pomakao, i kada je sudac sada umuknuo, on je i dalje stajao u
onom stavu napete panje ne skidajui pogleda s njega.
uvi prigueni amor u sudnici, on kao da se tre oda sna i zirkajui oko sebe vidje kako se porotnici dogovaraju kakvu osudu da izreknu. Kad pogledom zahvati galeriju,
opazi kako se ljudi izdiu na prstima gledajui preko ramena onih koji stoje pred njima;
neki apu sa svojim susjedima pa im se na licu ita zgraanje i odvratnost, a drugi stavljaju lornjone na oi, da ga bolje osmotre. Bilo je i takvih, premda vrlo malo, koji mu uope nisu obraali panje, nego su zurili u porotnike te se nestrpljivo udili zato ti ljudi jo
oklijevaju ali ni na jednom licu, ak ni meu enama, a tih je bilo mnogo, nije mogao
otkriti ni traga samilosti, jer su sva ta lica izraavala samo osjeaj nade i oekivanja da e
ga sud proglasiti krivim.
Sve je on to obuhvatio jednim jedinim zaprepatenim pogledom. I tada sva dvorana zanijemi mrtvom tiinom te se on okrene i primijeti kako se porotnici obraaju predsjedniku. Pst!
Ali su oni traili samo doputenje da se povuku.
292
293
294
295
296
297
LI. POGLAVLJE
KOJE JE I POSLJEDNJE
Sudbina osoba koje smo slijedili kroza sve nevolje i nepogode ubrzo se primie kraju, a
ono malo to je njihovu biografu jo preostalo da ispripovjedi, moemo saeti u nekoliko
rijei.
Prije nego to su se navrila tri mjeseca, Rose Fleming i Harry Maylie vjenali su se u seoskoj crkvi, u kojoj e otada mladi pastor sluiti; istoga su se dana uselili u svoj novi i
sretni dom.
Gospoa Maylie smjestila se u kui svoga sina i snahe, da u miru proivi ostatak svojih
dana, u miru i najveem zadovoljstvu to ga asna starost moe pruiti, uivajui u srei
onih koje je za svega svoga vijeka voljela najnjenijom ljubavlju.
Tonim pregledom svih spisa i rauna pokazalo se da e, ako se ostatak potraenog
imutka to je preostao u rukama Monksa, koji ba kao ni njegova majka nije nikad imao
sree s tim novcem, podijeli na dva jednaka dijela izmeu njega i Olivera, svaki od njih
dobiti ne mnogo vie od tri tisue funti. Prema oevoj je oporuci Oliveru pripadao itav
imutak, ali gospodin Brownlow nije htio Monksu uskratiti mogunost da zapone nov
ivot i da okaje svoje grijehe i zablude, pa je predloio tu diobu, na koju je njegov mladi
tienik rado pristao.
Monks je zadrao svoje krivo ime i krenuo sa svojim dijelom novca u neki pusti kraj Novoga Svijeta. Tamo je ubrzo proerdao cijeli imutak i ponovo poao starim putem i tako
dospio u tamnicu poto je poinio nove prijevare i nasilja i bio osuen na dugogodinju
robiju. Tu ga je najposlije opet spopala njegova stara bolest, te je i umro u tamnici. Daleko od domovine poumirali su i svi preostali glavni ortaci Faginove zloinake druine.
Gospodin Brownlow posinio je Olivera, te su se oni zajedno sa starom gospoom Bedwin preselili na milju daleko od one seoske crkvice i upnoga dvora gdje su obitavali
njihovi dragi prijatelji, ispunivi tako jo jedinu preostalu elju plemenitoga malog svog
tienika i stvorivi tako malen ali srdano povezan krug prijatelja koji su bili savreno
sretni, ukoliko se uope moe zamisliti savrena srea na ovome varljivom svijetu.
Uskoro poslije vjenanja mladoga para, potenjaina Doktor vratio se u Chertsey, gdje bi,
poto je izgubio svoje stare dobre prijatelje, zacijelo postao namrgoeno zanovijetalo,
298
U Dickensovo vrijeme postojala je zabrana toenja alkohola nedjeljom, a napose za vrijeme bogosluja. (Prev.)
11
299
300
RJENIK
Angel of Islington - dio londonskog okruga Islington, sjeverno od sredita grada
uskija (tur.) - debeli metalni tap zailjen s jedne strane, za pravljenje rupa u
zemlji i sl.
damast - vrsta skupocjenog platna s ornamentima, od svile ili lana (prema sirijskom gradu Damasku u kojemu se izvorno proizvodilo)
denjak - sveanj, zaveljaj
Dockhead - predio u Londonu, u okrugu
Southwark (v.), juno od sredita grada
akonija (tur.) - poslastica, delikatesa,
slatka hrana
gepiti - ukrasti
Gray's Inn Lane - jedna od glavnih ulica
u okrugu Camden u Londonu
grebenati - istiti, raeljavati (kuinu,
lan, vunu i sl.)
gr'oce - umanjenica od grlo
grustiti se - dosaivati, biti mrzak
ham - dio konjske opreme za uprezanje
u kola
Hampstead - neko selo, a danas etvrt u
sjevernom Londonu, dio okruga Camden; Hampsteaska pustopoljina Hampstead Heath, uma odnosno javni
301
302
303