Professional Documents
Culture Documents
T A ČA ROB NA MI NI JA TU RA, ČIJI NASLOV GO VO RI o par iškom travnju, mor ala je zapravo biti skica iz Parker o-
va podsjetnika na francuske dane. Poentilistički raspršena i razigrana, eleg antna, virtuo zna i opasno
šašava, kao da se na toj star oj snimci probijala kroz metež i žamor publike u dvor ani, koja je u raj
be-bopa ušla zabunom. Uistinu, s kovitlacem takve glazbe u glavi ne možeš kazati kako si normalan
tip na kojeg a se može računati, pomisli Banić, znajući kako u tom već završenom odsječku velikog a
doba, slomljen opijatima i alkoholom, Charlie puše u pisak, već pomalo nagnut na onu drug u stranu,
kamo će preseliti koju godinu poslije. Sasvim pogrešan okvir za pregledavanje jutrošnje pošte,
zaključi u sebi privatni istražitelj iz prolaza kina Apolo, pa ugasi svoj novi CD-player.
A pošta se, nažalost, sastojala samo od jednog jedincatog pisma u luksuznoj omotnici bež boje, s
prozorčićem u kojem su se jasno vidjeli njeg ovo ime i adresa. Da, pošte je bilo sve manje, baš kao i
poslova. Unatoč tomu što je zakonodavac posve leg alizir ao rad privatnih detektiva i njihovih agenci-
ja, donio kodeks ponašanja u toj djelatnosti i uveo detektivske iskaznice kojima se moglo mahati pred
klijentelom kao u amer ičkim filmovima, detektivske uslug e kao da više nitko nije trebao. Od posljed-
njeg posla što ga je Nikola Banić obavio prošla su već dva mjeseca u kojima nije zar adio ni prebijene
pare, ali je svejednako plaćao najamninu, režije, alimentaciju, por ez i ostale proklete gluposti,
smišljene samo radi toga da se poštena čovjeka što prije dotjer a do prosjačkog štapa. A i taj je posao
bio više katastrofa no poslovni uspjeh! Za nekakvog imućnog idio ta, inače trgovca i nižeg političkog
dužnosnika, trebao je izvidjeti vara li ga petnaestak godina mlađa žena. Svaki normalan čovjek, čim
bi vidio zadriglog trbonju i njeg ovu mlađahnu suprug u playboyevski napuhana poprsja, rekao bi mu:
Star i moj, nemoj uludo trošiti lovu na privatnog detektiva, ali je gospodin agnostik ipak htio cijelu
stvar imati »crno na bijelom«. Nakon što je Banić desetak dana poput pseta njuškao za gospođinom
bundom i visokim potpeticama, uspio ju je uhvatiti u trenu kada je skinula gaćice u sutonu jelenovač-
kog parka, te je iz potaje ovjekovječio jednu od njezinih preljubničkih romansa na cijelom jednom
osjetljivijem filmu marke Ilford. Većina fotosa pripadala je dosta dobroj mekoj pornografiji što bi je
objavili i poneki erotski časopisi kakvima su krcati kio sci Tiska. No dog odilo se upravo ono što je u
ovovrsnim poslovima najveća opasnost. Nakon dramatične svađe supružnici Lelas ipak su se pomir i-
li, ona je svojeg a idio ta uvjer ila u to »kako sve to nije ono što on misli«, on joj je oprostio, pali su si
u zagrljaj, i preko nekog skupog odvjetnika za otmjeniju klijentelu tužili Banića zbog povrede članka
2. Pravilnika o obavljanju detektivskih poslova, prema kojem se vršitelj istražnih radnji ne smije slu-
žiti obmanama, prijevar ama i krivotvor inama. Suvišno je i kazati da mu, osim simboličnog pre-
dujma, Lelas nije platio uslug u te da je, uz naknadu za pretrpljenu duševnu bol, tražio i povrat tog
predujma.
Nikola Banić, koji od uredskog pribor a nije posjedovao gotovo ništa, pa tako ni nož za otvar a-
nje pošte, razder e grubo rub omotnice i izvadi iz nje bijeli papir poprilične gramatur e na kojemu su
bila otisnuta zlatna kaligrafska slova. Na finom reljefnom papir u, zapravo mekšem kartonu,
rasprostro se kitnjast, pompozan poziv:
Ispod masno otisnutog poziva nalazilo se i kratko objašnjenje o čemu se tu zapravo, radi, kao i
to da će se promocija »snova« održati u dvor ani hotela Palace danas u dvanaest sati, i to samo za
pozvane novinar e i zainter esir ane uglednike. Banić se iznenadi pitajući se po čemu bi on to trebao biti
zainter esir an za tlapnje dolazećeg milenija, to više što je nekakav neo tesani bedak u donjem lijevom
uglu poziva utisnuo i krajnje nepristojnu napomenu: Tamno odijelo poželjno! Još jedanput uzme gru-
bo razder anu poštansku omotnicu, pogleda log otip Lucky holdinga na njezinoj lijevoj gornjoj strani,
a zatim spazi kako je u njoj zao stao još jedan manji kartončić. Izvuče ga i shvati da je to posjetnica
stanovitog Romana Pešelja koji je, kako se dalo zaključiti, bio nekakav manager tvrtke, a ujedno i
osoba koja je Banića pozvala na podnevni domjenak u otmjenom zagrebačkom hotelu.
Umjesto tamnog odijela koje, nar avno, nije imao, Banić navuče tamne levisice i crni pulover,
čiji V-izrez ukrasi nemarno zavezanom kravatom, pa potom priđe prozor u i zagleda se van pitajući se
kakva se to tama navukla nad prolaz kinematografa Apolo. Bili su to zag asiti, olovni, kasnojesenski
oblaci iz kojih se, dok je još stajao uz prozor, rasuo gusti pršić, prvi ovosezonski zagrebački snijeg.
Skine s vješalice svoj podosta izblijedjeli montgomery, pitajući se neće li mu u baloner u ipak biti
prehladno. U tome, u zimskom kaputu, a ne u tamnom odijelu, ležao je njeg ov najveći problem. Svoj
osobni pror ačun nesmotreno je raspor edio na posve pogrešan način; kupio je rabljenu Technicsovu
glazbenu liniju, tri kompleta najvažnijih CD-izdanja slavne etikete Blue Note, izdvojio je predujam za
novi star i automobil i na zimski kaput sasvim zabor avio. Imao je, doduše, jedan star i, ali je on bio u
tako nečuvenu stanju da mu je pri svakom neo preznom pokretu mogla otpasti kompletna podstava.
Odjene ipak svoj star i baloner, zakopča ga do grla, podigne ovratnik, pa izađe van na snijeg, shva-
tivši istog a trena kako je, nažalost, bio u pravu – montgomery je stvarno bio prelak odjevni predmet
za ovo doba godine.
Žur eći prema kafiću Kico, baci onako usput pogled na Pakov stan i nemalo se iznenadi. Iznad
vrata ovdašnjeg kinoo per ater a i muljator a osvanula je zelena ploča, zacijelo odrezana od kakvog a
prastar og stola za ping-pong, na kojoj je, ne baš urednim bijelim slovima, pisalo PRED-
STAVNIŠTVO. Donji dio ploče bio je prazan, baš kao da se »predstavnik« još nije odlučio koga će i
što predstavljati. Nag ađajući kako se radi o još jednoj »poslovnoj« ludor iji njeg ova susjeda, Banić
samo zavrtje glavom i uđe u kafić.
U ugodnoj toplini, stalnom žamor u i oblacima cig ar etnog a dima star o je društvo već dežur alo
za svojim stolom. Mali, pogrbljeni inkasator gospon Mar ijan i Pako imali su ispred sebe obvezne
čaše gemišta, bivši štemer Kembra zadubio se u zeleni fascikl pun kojekakvih papir ića, a do Kembre
je sjedio tip povelike glave pokrivene šar enom vunenom kapicom, na čijem je vrhu bilo ono što
Zagrepčani nazivaju coflek. Tip kojeg a Banić do sada nikada nije vidio u kafiću šutio je i pobožnom
pozornošću pratio sve što su govor ili drug i, kao da se radi o važnom gradivu koje i sam mora svla-
dati.
– Bute pivo? – upita Banića šanker ica Zdenka, a on promrmlja kako je prer ano pa nar uči samo
kavu.
Sjedne potom za stol shvativši odmah kako se društvo dobro zabavlja zafrkavajući inkasator a
Mar ijana, inače gorljivog pobornika aktualne vlasti.
– Kaj si već ispunil imovinski karton? – upita ga Pako namig ujući Kembri koji se nije odvajao
od svojeg fascikla s papir ićima.
– Kakav karton?
– Je, pa to je sad u modi. Kaj to nisu već svi vaši ispunili?
– Jebo te karton! – promrmlja Mar ijan shvativši konačno na što cilja Pako.
– Pazi sam da te ne vlove na krivoj nozi! Napišeš da si, kak i svi vaši, bog ec, a novinar i skužiju
da si oročil dvesto somova mar aka.
Banić zapali Marlboro i prihvati kavu koju mu je donijela Zdenka, a zatim, kao da želi spasiti
inkasator a Mar ijana, upita Paka:
– Kakvu si to ploču nabio iznad vrata?
– Otvar am predstavništvo.
– Kakvo predstavništvo? – srkne Banić malo vruće kave.
– Praf za praf, još se ne zna. Al nekaj bum već našel. To ti je danas jedina sig urna stvar.
– Kak sig urna? – umiješa se Mar ijan, očito željan osvete.
– Tak! Lepo! Nađeš nekog kog buš zastupal, dilaš mu stvar i i sam ber eš proviziju. Ak ide, ide!
Ak nejde, jebe ti se! Ionak si pobral proviziju, pak si najdeš drug og a. Kaj te košta? Malo farbe da pre-
farbaš Sony i napišeš Benetton...
– Evo, mog el bi zastupat Kembru – nije odustajao inkasator.
– Koji ti je kur ac!? – razljuti se Pako. – Kak bi ga zastupal?
– Lepo – cer ekao se Mar ijan. – Fur aš mu gemište i ber eš proviziju. Tu Kembra ima veliki pro-
met.
– Dečki, ovo je čista pizdar ija! – javi se iznenada bivši štemer koji je, jedva prateći što se dog a-
đa, završio proučavanje dokumentacije. – Stoput sam vam rekel da ti doktor i nemaju pojma s
pojmom!
Svi se sa zanimanjem okrenu prema njemu, osobito ga pozorno pogleda došljak s vunenom ka-
picom na glavi.
– Našli su mi nekakvu početnu cir ozu – tumačio je Kembra. – Al se iz ovog a kaj su napisali
jasno vidi da to ni ništ!
– Ti se razumiješ u liječničke papir e? Znaš latinski? – upita ga Banić otresajući pepeo u pretrpa-
nu pepeljar u.
– Ma kaj bi znal! – odmahne rukom Kembra. – Al zadnji bi bedak iz ovog skužil da se od te stva-
ri nemre sam tak riknut.
– Dobio si lijekove? – upita istražitelj.
– Joj, baš sam te u vezi s tim štel pitat! – tresne se Kembra dlanom po čelu, hineći kako se baš
sad sjetio te tako važne stvar i. – Bil sam u apoteki, al nekakva nadrkana apotekar ica traži akontaciju...
– Participaciju – ispravi ga Banić.
– E, to, to! Uglavnom, hoćeju dvajst kuna. I to, zamisli, baš u svim apotekama. Jebote, dokle smo
došli! Treba ti za zdravlje, a oni bi zar ađivali! Čuj star i, kaj bi ti mog el financir at moju jetru s te tri
banke?
Banić se okrene i pozove šanker icu Zdenku koja odmah priđe njihovu stolu.
– Molim vas, Zdenka, uzmite Kembrine recepte i ove novce, pa skoknite tu do apoteke...
– Pa mog el sam i sâm! – bunio se Kembra.
– Kur ac si mog el! – ljutio se Pako. – Ti bi tam prek u onom rumlu drmnul litru i vodu, vratil se i
izjavil kak u apoteki imaju inventur u. A dobro znaš da su ti rekli kak mor aš manje pit!
– Pa i počel sam manje pit! Ti bedak! – razgor opadio se Kembra, koji je prije tridesetak godina
bio strah i trepet ispred trnjanskog kina Romanija. – Još do jučer sam znal polokat i četri litre vina, a
sad ne pijem više od pol litre džina s tonikom. A tonik ni ne smeš računat ko cugu! On je čista medici-
na!
Čuvši Kembrinu filozofiju, Banić pokrije oči dlanom desne ruke, pa gurne Zdenki u ruke novča-
nicu od pedeset kuna. Bilo mu je jasno kamo vodi cir oza jetre i žalio je Kembru, ali je znao da taj
simpatični štemer, čak i u vremenima kada je mog ao pretući svaku trojansku bar abu, nije bio jači od
jedne jedine banalne stvar i, od svoje alkoholičarske nar avi.
– Sad kad nema nikog za šankom – oglasi se prvi put glavati tip s vunenom kapicom – bi li si ja
mog ao natočiti jedan mentol liker?
Pako, koji je držao da je Zdenka big mama lokala, osoba koju se ni za živu glavu ne smije
potkradati, pogleda ga strog o i prijekorno, a zatim se hitro okrene prema Baniću.
– Oprosti, detektiv! Nisam te ni upoznali Ovo je moj bratić iz Gar ešnice. Oduvek ga zovemo
Flegma.
– Flegma – predstavi se bratić iz Gar ešnice pa, gledajući pomalo tupo i zbunjeno, pruži ruku
prema Baniću i pritom nesmotreno prevrne Mar ijanov gemišt.
– Jebote, zakaj nisi ostal u Gar ešnici!? – protestir ao je televizijski inkasator hitro spašavajući
ono što se u čaši moglo još spasiti.
– Došel je jučer vlakom. Dočekal sam ga, ušli smo u tramvaj i... Zamisli, ja sam izišel tu na Bri-
tancu, a on ni skužil pa je ostal. Vozil se četri sata na relaciji Dubrava – Črnomer ec i ni mu opće bilo
dosadno. Kaj ne, Flegma?
– Flegma – još jedanput će došljak pružajući ruku Baniću kao da ono prvo upoznavanje nije
sasvim uspjelo. Uplašivši se, Mar ijan brzo privuče sebi čašu s ostacima svog a gemišta.
– Flegma je došel u Zagreb na specijalizaciju i ostal bu kod mene bar do Božića.
Banić je htio upitati o kakvoj je specijalizaciji riječ, ali ga je prekinula šanker ica koja se u taj čas
vratila u lokal i bacila pred Kembru nekoliko raznobojnih kutijica na kojima je munjevitim apote-
karskim rukopisom bio naznačen način upor abe. Vrati potom Baniću njeg ovu novčanicu, a on je
pogleda s čuđenjem.
– Zdenka, pa niste valjda sami platili lijekove?
– Bedak ima nekakvo osig ur anje za koje se opće ne plaća participacija. Lag al je, uopće ni bil u
apoteki!
– Kaj bi lag ali? – lupi Kembra šakom po stolu, prevrnuvši Mar ijanov gemišt. – To su valjda
najnoviji propisi. Menjaju ih svaki dan tri puta!
– Ste vidli da Hadeze brine za najsir omašnije bolesnike! – ponosno će inkasator Mar ijan. – Čak i
kad su cug er i kak Kembra!
Ne čekajući daljnji razvoj svađe, Banić ugasi cig ar etu, ustane i krene prema vratima.
– Oprostite dečki, ali u podne mor am biti u Palaceu.
– Kak ideš kad ti je »četvorka« definitivno riknula? – zanimao se Pako toliko sućutno, baš kao da
on ima kola kojima bi ga prebacio.
– Pješice – nasmije se istražitelj i izađe van na snijeg koji mu se, nošen jakim sjevernim vjetrom,
zalijetao u lice.
2.
UŠAVŠI U PO LU TA MU I OTMJE NI MIR SKU POG HO TE LA, Banić priđe garder obi, svuče baloner i pruži ga garde-
robijer u koji mu doda okrugli metalni broj, pogledavši ga pritom tako prijekorno da je istražitelju
odmah bilo jasno kako je primijetio njeg ovu sasvim nepriličnu odjeću. Obećavajući samome sebi
kako će, čim to bude mog uće, kupiti bar neki bolji sako i topli kaput, uđe polako u veliku hotelsku
prostor iju namijenjenu prijamima. Nar avno, odmah shvati da je ovdje, izuzmu li se ženske osobe, je-
dini živi stvor bez odijela, pa se stade suzdržano i pomalo stidljivo kretati samo onim tamnijim dije-
lovima prostor ije. Nasred dvor ane stajalo je nekoliko reflektor ima osvijetljenih stolova s futur istički
oblikovanim maketama i raznobojnim nacrtima, skicama i grafikonima ucrtanima u nekakvu foliju
koja uopće ne reflektir a svjetlost. Podalje, bliže zidovima, bili su rasprostrti stolovi s raznim jelima,
među kojima je uspio prepoznati kavijar, dimljeni losos, jastog e i riblji aspik, dok dobar dio ostalih
jestvina nije nikada ni vidio. Između stolova s jelom nalazili su se i oni s pićem, kojeg a je bilo toliko
da bi se i čovjek poput bivšeg štemer a Kembre zacijelo obeznanio. Budući da toga dana nije još ništa
okusio, Banić uzme prazan tanjur pa priđe jednom od pladnjeva s kojeg a je neka mlada žena u sre-
brnastoj haljini grabila svjetlucave komade nekakva mesa.
– Oprostite, što je to? – upita je Banić.
Ona se okrene, odmjer i ga od glave do pete, pa, zacijelo nezadovoljna njeg ovim plebejskim
izgledom, odg ovor i preko volje:
– Zar ne znate!? Kare s ananasom i ušećer enim trešnjama.
Sjetivši se naziva promocije, Banić se ispriča riječima kako on, čini se, još uvijek pripada dva-
desetom stoljeću, pa krene dalje s praznim tanjur om u ruci, tražeći postoje li gdje stvar i poput koba-
sica, ćevapčića ili hrenovki. Začudo, uspio je pronaći kobasice, doduše od veprova mesa, stavio dvije
na tanjur, a zatim, sav ushićen, zastao ispred stola na kojem se ponosno rašir ilo dvadesetak vrsta
uvoznog piva. Iz čiste obijesti odaber e stout, irski Murphy’s, pa njime zalije toplu kobasicu koju je
smazao nepriličnom brzinom, služeći se više prstima no vilicom i nožem. Murphy’s je bio mekan i
nježan, za crna piva uistinu blag i dobro mu je leg ao na veprovinu, za koju se nije mog ao nikako sje-
titi kada ju je posljednji put jeo.
– Trebate li štog od? – iznenadi ga ljupkim i ljubaznim glasom hostesa u tirkiznoj haljinici koja
joj je jedva sezala do polovice bedar a. Bila je uistinu zanimljiviji dio »promidžbe«; vedra plavuša s
ukusnom kapicom na kojoj je pisalo Lucky holding. Već po licu joj se vidjelo kako pripada onom
soju o kojem se u posljednje vrijeme pričaju toliki vicevi.
– Kao što vidite, prijeko mi je potrebno tamno odijelo modernijeg a kroja.
Ona se nasmije; zacijelo je bila unajmljena cura s per ifer ije koja se ni sama nije baš ponajbolje
osjećala u ovako napadno uglačanom i ušminkanom ambijentu.
Kako je i dalje uporno stajala ispred njeg a, Banić joj tutne u ruku tanjur s preo stalom polovicom
veprove kobasice i čašu s pivom, pa počne kopati po džepovima.
Pronađe posjetnicu onog mister io znog »manag er a«, preda je hostesi, zamijetivši u jednom trenu
kako je na besprijekornoj bjelini kartona ostao mastan trag kobasice. Ona mu vrati tanjur i čašu, pa se
zagleda u zamašćenu posjetnicu na kojoj je zacijelo bilo ime nekog a tko je u holdingu velika zvjerka,
što se dalo zaključiti po tome kako se djevojka iznenada uozbiljila i pogledala Banića pogledom
kakvi su, valjda, bili namijenjeni samo iznimno važnim tipovima.
– Gospodin Pešelj vam je dog ovor io sastanak? – upita ona, dok joj se lice namještalo u izraz
službene ljubaznosti.
– Poslao mi je poziv i posjetnicu.
– Oh, da, svakako, svakako... – zacvrkuće mala. – Biste li se tu raskomotili, smjesta ću ga pozva-
ti.
Smiješno, pomisli Banić, dok je ona odskakutala na visokim potpeticama. Da se »raskomoti«;
treba li to značiti da skine pulover i ostane u košulji kad već nije došao u propisanom odijelu? Jedva
je uspio odložiti tanjur i čašu te neprimjetno obrisati prste u jedan od stolnjaka, a Pešelj je već, vedar
i nasmijan, stajao ispred njeg a.
Bio je to čovjek četrdesetih godina, blijeda lica kojem su stanovitu profinjenost naglašavali sku-
pi, zacijelo zlatni okvir i nao čala. Bio je pravi izlog posvemašnje besprijekornosti. Savršeno izbrijan,
kose začešljane prema gore, odijela kojem bi sofisticir aniji promatrač odmah pog odio zvučnu
marku, azurno plave košulje i svilene kravate s pomalo star omodnom dijamantnom iglom.
– Vi ste sig urno privatni detektiv Nikola Banić – upita pozorno ga pogledavši svojim nježnim
plavim očima.
– Jesam – kratko će Banić prešavši nehajno dlanom preko usta, kao da se boji da je na njima za-
ostao trag masne veprove kobasice.
– Ah, raduje me što ste došli! Jeste li već pogledali našu promociju kojom najavljujemo za
Hrvate blistavo dvadeset prvo stoljeće? Ili treći milenij, kako već želite...
– O, pa to će im se svakako dopasti – veselo će istražitelj. – Imali su i previše loših stoljeća.
– Svakako! U pravu ste! – otpovrne manager ne znajući treba li se Banićevoj primjedbi nasmijati
ili je zbog njezine ironičnosti jednostavno prešutjeti. – No, jeste li pogledali?
– Mor am vam priznati – s nelag odom u glasu će Banić – da nisam. Predug o sam se gnjavio s ne-
kakvom kobasicom od divlje svinje.
– Tada ću, ako dopustite, biti vaš vodič.
Rekavši to, Pešelj ga povede do središnjeg stola, oko kojeg a je bilo podosta mjesta, jer je već
dobar dio gostiju marno prio nuo na jar ebice u kar amelu i biserke u burgundcu. Pričao mu je nešto o
tome kako je njihov holding jedna od najkrupnijih tvrtki u zemlji, koja ima značajan udio u cjelo-
kupnoj proizvodnji, od konzervir anog mesa preko modernih građevnih mater ijala sve do visokoso-
fisticir ane farmaceutike. O uvozu i izvozu da se i ne govor i! Na stolu pred kojim su zastali nalazio se
komplicir ani sklop raznobojnih kubusa, premrežen svijetlećim strelicama što su označavale tipove
veza između pojedinih sastavnica.
– Znate li što je ovo?
Banić se zagleda u stol, zacijelo zatečen izravnošću Pešeljeva pitanja. Nar avno, nije imao pojma
o tome što bi mog ao značiti taj šar eni kaos, niti ga je to previše zanimalo.
– Lego kockice – bubne ravnodušno prisjećajući se kako se, dok je Nika još bila sasvim malena,
mučio s tim kombinatornim užasom pokušavajući od stotina djelića sastaviti dvor ac naslikan na kutiji
intrig antne igračke.
– Ha, ha, ha! – nasmije se Pešelj usiljeno. – Vi ste čovjek sklon šali! Dopustite da vas časkom
uvedem u svijet budućnosti kojemu nepogrešivo kor ačamo ususret. To vam je taj čuveni COL kojemu
ste mogli toliko mnog o čitati u novinama.
Banić je uistinu slabo pratio novine i nikada ništa nije pročitao ni o kakvom COLu; ponajmanje
da je to ono čemu »nepogrešivo kor ačamo ususret«. Dapače, prije mu se činilo kako svi skupa kor a-
čamo ususret mraku sir omaštva, ali takvo što nije smio spomenuti pred čovjekom čiji ga je holding
počastio veprovim kobasicama i pivom Murphy’s.
– Croatia On Line! – slavodobitnim će glasom Roman Pešelj, brzo i elokventno objašnjavajući o
čemu je riječ. – Novi internet provider koji stostruko nadmašuje kapacitete današnjeg HPT-a. Golem
broj server a umrežen optičkim kablovima koji vam dopuštaju da u trenu optrčite svijet i budete na ra-
zini globalnog znanja sutrašnjeg a društva.
– Fascinantno – promrsi Banić poželjevši popiti još jedan Murphy’s. – To će nam svima olakšati
život. Znate, jebeni mi je telefon svaki čas zauzet zbog dvojnika...
Čuvši riječ koja nikako nije pripadala tom ambijentu, Pešelj se kiselo nasmije, a zatim nastavi:
– Znate, COL nema izravne veze s telefonskim linijama, ali smo unutar njeg a do 2002. godine
zamislili otvor iti i internet telefoniju, sustav besplatnog pristupa telefonskim linijama, praktično za
cijeli svijet.
Ne baš previše zadovoljan slabom Banićevom pozornošću, Pešelj ga povede do drug og stola,
gdje je uz pomoć nečeg a što je također bilo sasvim nalik na lego kockice, bio predočen sustav »brze
pošte« i nove mobitel mreže. Nar avno, revni manager nije ni zamijetio kako mu se pratilac na tren
izgubio među gostima, zgrabio još jedan Murphy’s i čašu i vrlo se brzo pridružio domaćinu.
Jasno, Banić nije pokazao dostatno zanimanje ni za taj velebni telekomunikacijski projekt, ali je
s hinjenom strpljivošću odg ledao ogledni primjer ak restor ana Chop-Stop ugostiteljske mreže, kakvu
će holding već u dolazećem stoljeću postaviti na svim prometnicama koje su ovog a časa još u izgrad-
nji.
Spašavajući se od novog a promidžbenog predavanja, Banić zastane pa sasvim izravno priupita
svojeg a ljubaznog domaćina:
– Poštovani gospodine Špeg elj...
– Pešelj – ispravi ga manager.
– Oprostite – zbuni se Banić. – Štovani gospodine Pešelj, vi me zasig urno niste pozvali ovamo
zbog internet providera budućnosti, kao ni zbog nove mobitel mreže. Znate, svaka čast tom vašem bu-
dućem stoljeću, ali ja se, prije no što zasjednem u vaš Chop-Stop restor an, mor am temeljito pobrinuti
za financijsku konstrukciju kojom ću se probiti kroz ovih dvanaestak mjeseci što su nam preo stali od
tekućeg stoljeća...
Pešelj ga pogleda radoznalo, ali i pomalo prijekorno; on je zacijelo bio čovjek dug ih uvoda, je-
dan od onih koji, prije no što zatraže uslug u, ispričaju cijelu osobnu povijest od prenatalne dobi.
– Znači, ne zanima vas budućnost? – nasmije se Pešelj, pa se bolje zagleda u njeg ov pulover i
traper ice. – No to mi je jasno. Vaš odjevni stil govor i mi kako živite u vremenu Beatlesa i Boba Dyla-
na.
– Moj bi vam odjevni stil trebao govor iti da sam u financijskoj gabuli i da me zanima imate li za
mene kakav posao na kojem bih mog ao nešto zar aditi. Bože moj, pa pozvali ste me kao privatnog
istražitelja, a ne kao internetskog hackera.
Roman Pešelj ga još jedanput odmjer i od glave do pete, a zatim ga bez riječi povede u pokrajnju
prostor iju, koja je bila svojevrstan na brzinu improvizir an ured u kojemu se obavljaju poslovi za tra-
janja futur ističke izložbene seanse. Banić sjedne na ponuđeno mjesto, u onu nespretnu i prenisku glu-
post koju bir okrati nazivaju klupskom garnitur om, pa s olakšanjem zapali cig ar etu.
– Ovdje se, valjda, smije pušiti? – reče otpuhujući guste dimove, tako da Pešelj, na čijem se
smrknutom licu jasno vidjelo da se ni ovdje ne smije pušiti, nije imao kamo. Uzdahne tek umorno,
prekriži ruke, pa počne Baniću našir oko objašnjavati razlog e zbog kojih ga je pozvao.
– Vidite, drag i gospodine Baniću, sa sve većom ekstenzivnošću našeg a poslovanja, sa šir enjem
mreže holdinga, s novoo svojenim poslovima u tuzemstvu i inozemstvu, mi se, kao i svaka respekta-
bilna europska tvrtka, susrećemo s onim problemom koji nastaje kad prijeđete određene prag ove
rasta. Taj problem jest security, sig urnost dakle, posvemašnja sig urnost. I ona koja se odnosi na ne-
ometano komunicir anje, i ona koja se odnosi na poslovne tajne, i ona koja se odnosi, da tako kažem,
na gornji dio personala. Trebali bismo stručnjaka koji bi nam projektir ao model zaštićenog i si-
gurnog komunicir anja, ali se jednako tako pobrinuo i za zaštitu naše intimnosti, privatnosti i životne
sig urnosti...
– Malo ste nejasni – primijeti Banić ispijajući pivo što ga je ponio sa sobom.
– Jednostavno, trebamo security managera, profesio nalca koji bi za početak osig ur ao naše sre-
dišnje poslovne prostor e i naše domove. Protupožarna i protuprovalna osig ur anja, moderni sustavi
nadzor a, televizijski monitor ing, brza detekcija neželjenih osoba u privatnom posjedu i slično...
Zemljom se sve više širi val kriminala, posvuda lutaju ucjenjivači, otmičar i i reketaši kojima su
poslovni ljudi prva meta...
– Trebate se samo malo strpjeti – zajedljivim će tonom Banić. – Nešto malo više od godine dana.
Čim uđemo u milenij ostvar enih snova, te će neželjene stvar i nestati kao da ih je tko gumicom obri-
sao.
– Ne budite ironični – uzrujanim će glasom Pešelj. – Recite mi samo, jeste li vi osoba koja bi
mogla preuzeti takav zadatak?
– Mislim da nisam – otpovrne Banić, gaseći cig ar etu. – Vama zapravo nije potreban privatni de-
tektiv.
– Nego? – radoznalo ga pogleda Pešelj.
– Nego Kevin Costner.
Pešelj nije razumio aluziju, on je već sasvim živio u dolazećem stoljeću, u kojemu se, nažalost,
nije prikazivao Bodyguard.
– Uza sve te stvar i, obavljali biste i neke delikatne radnje, o kojima vam, nar avno, dok ne potpi-
šete, iz diskrecijskih razlog a ne mogu ništa više kazati, Sa svoje strane holding bi vam osig ur ao lju-
de, novi auto po vašem izbor u, pror ačun za rad, sva sredstva i ugovor s više nego pristojnom mjeseč-
nom nadoknadom.
– Bi li holding mog ao popraviti »četvorku« kojoj su se posve rasuli fergazer i getriba?
– Gospodine Baniću! – reče sad Pešelj već vidno ljutit. – Refer encije što smo ih dobili o vama
apsolutno su izvrsne. Okanite se tog detektivskog humor a! Poslovna ozbiljnost od vas zahtijeva da
bar posjetite središnjicu Lucky holdinga i vidite što bismo to od vas trebali. Uvijek možete odustati,
čak i nakon što potpišete ugovor u koji, vama za uslug u, ne bismo stavljali nikakav otkazni rok. Naš
većinski vlasnik, gospodin Krsto Lakota, osobno se zauzimao da angažir amo baš vas. I to unatoč mo-
jemu protivljenju, koje je sada još veće...
– A zašto je veće? – upita Banić s tug om pogledavši u nepovratno ispražnjenu bocu piva
Murphy’s.
– Zato što nikad nisam poklanjao povjer enje ljudima koji se ne znaju odjenuti adekvatno situaci-
ji.
Banić se nasmije; bila je to rečenica zbog koje mu se taj besprijekorni čovjek prvi put svidio.
– Trebali ste onda otići na kakvu aukciju slika u Esplanadu. Ondje biste našli svu silu adekvatno
odjevenih budućih security managera.
Pešelj namjerno prijeđe preko njeg ove zločeste primjedbe.
– Ako dođete i pristanete bar pokušati, već za usmeni predug ovor isplatili bismo vam predujam
od pet tisuća mar aka, u što, nar avno, ne ulazi nijedan od troškova koji ćete imati. No, hoćete li nas bar
informativno posjetiti?
Banić se zamisli; mozak mu je šaptao: kloni se toga!, dok je prazan džep upravo vrištao: zgrabi
tu priliku, idio te!
Vidjevši kako ga Roman Pešelj nestrpljivo promatra, on odluči odg ovor iti:
– Vidite, gospodine manag er u, ja sam oduvijek bio samotnjak koji se slabo snalazio sa sur adni-
cima, skupim autima i sofisticir anim poslovima za idući milenij. Još sam se lošije snalazio i osjećao
u društvu ljudi sa zlatnim nao čalama i u odijelima s imenima iz modnih žurnala. Ali ipak ću doći i vi-
djeti...
– Odlično! – zadovoljno će Pešelj, baš kao da je prečuo žao ku u istražiteljevim riječima. –
Gospodin Lakota bit će veo ma zadovoljan. Ja, nažalost, već danas letim poslovno u Vaduz i München,
ali sutra, ili prekosutra, dobit ćete jasnu obavijest o tome gdje i kome se trebate javiti. Biste li sad na
kraju popili još jedno... to... crno pivo? Ne znam kako se zove.
– Bih. Zove se Murphy’s – reče Banić zadovoljan bar jednom stvar i. On nije znao imena otmje-
nih odijela, a Pešelj nije imao pojma o otmjenom pivu!
3.
NA KON ŠTO JE IZA ŠAO IZ USPI NJA ČE gore na Katar inskome trgu, Banića iznenadi za to doba dana neo bična
živost. Bilo je nekoliko minuta do podneva i trg je upravo vrio od ljudi koji su nailazili sa svih strana
u manjim ili većim skupinama, da bi se zaustavili na trgu ispred muzeja, svađajući se i spor eći oko
nekih samo njima znanih stvar i. Kako su neki od njih nosili transpar ente, drug i pak državne zastave,
podsjećali su pomalo na športske navijače, ali se po njihovu ogorčenom držanju moglo vidjeti da je
riječ o sasvim drukčijoj vrsti adrenalina. Prišavši im bliže, Banić uspije pročitati tekstove s njihovih
transpar enata i odmah shvati da je riječ o prosvjednicima koji u posljednje vrijeme sve češće i redo-
vitije pohode to mjesto, nadajući se da će uspjeti doći do vlade ili parlamenta i ondje naletjeti na
kakvu dobru dušu koja će imati živaca saslušati sav njihov jad i udovoljiti njihovim zahtjevima. U toj
patetičnoj vjer i da ondje gore sjede neki jako dobri ljudi koji su dušom i tijelom uz njih, ali nisu toč-
no i potpuno obaviješteni o tome što se dog ađa, bilo je nečeg a naivno folklornog a, i jedina stvar koja
je opasno nar ušavala tu folklornost bio je sve veći broj policajaca koji su također nailazili iz okolnih
ulica zauzimajući svoja mjesta, spremni da i za malu plaću razdvoje radnike od njihove voljene vlade
i parlamenta.
Banić uđe u Tavernu, kafeter iju na uglu Ćir ilometodske ulice, pronađe stol u blizini prozor a s
kojeg a se prilično dobro vidjelo što se dog ađa vani, pa nar uči pivo.
Ne, nije ga radoznalost zadržala na tome mjestu, nego nešto drug o, dog ovor eni sastanak s auto-
mehaničar em Francom koji se trebao pojaviti oko pola jedan. Pivo što ga je dobio bilo je za njeg ov
ukus previše mlako, a sa zabavnjacima što su treštali s male linije na šanku nije baš bio na ti. Otkako
su iz domaćeg eter a protjer ana srpska hopsanja i bosanske sevdalinke, hrvatski su glazbeni majstor i i
pjevači svojski prio nuli na posao i, danonoćno rintajući, uspjeli proizvesti zamamnu količinu doma-
ćeg smeća koje je trebalo zamijeniti bolnu odsutnost Lepe Brene i Hanke Paldum.
Kako bi to bivši ideo lozi kazali, situacija tamo vani pod prozor ima kafića sve se više intenzivi-
rala, postajući neugodnom i rizičnom, tako da se Baniću u jednom trenu učinilo kako je sastanak s
Francom dog ovor io na posve pogrešnome mjestu, ili bar u zao čas. I baš kad je čovjek za šankom, i
sam već valjda iznervir an, stišao glazbu, izvana se začuje nejasno skandir anje, a zatim i prodorno
fućkanje, baš kao da se pred radnicima pojavio netko koga su ponajmanje željeli vidjeti. Tko bi to
mog ao biti, Banić nije znao, jer je za takvo neg odovanje bilo i previše visokih kandidata. Primakne
se stog a prozor u, ali po onome što je odande mog ao nazreti, nije bilo jasno tko se pojavio, i je li se
uopće itko pojavio. Vidio je samo kako su ljudi podigli u vis svoje transpar ente s uobičajenim ster e-
otipijama, od onih poput »Hoćemo posla« i »Tražimo kruha«, pa sve do onih u kojima se posve
izravno tvrdi kako su predsjednik vlade, ministar financija i još neki drug i dužnosnici lopovi.
– Ne bi trebalo prezreti njihovu pučku neo rig inalnost – rekao je čovjek koji je u taj čas posve
nepozvan sjeo za Banićev stol. Istražitelj ga sumnjičavo pogleda, kao da ga želi upozor iti kako je,
prije no što se sjedne nekome za stol, pristojno zatražiti dopuštenje, a potom se začudi kako je
došljak na neki način pog odio sadržaj njeg ovih misli.
Čovjek je imao pomalo boemski izgled, premda je danas sve teže razlikovati boeme od običnih
sir omaha. Bio je pedesetih godina, visok i iznimno mršav, neo brijan i duge masne kose što mu je u
pramenovima padala na ramena i mastila mu ovratnik iznošena sakoa. Raskopčani baloner koji ga je
slabo štitio od iznenadne zime bio je lošiji od Banićeva. O svakom mu je ramenu bio obješen po je-
dan skupi fotografski apar at, po čemu se dalo zaključiti da je fotor eporter ili novinar na silaznoj ži-
votnoj putanji. Činilo se, naime, da je svaki od ona dva fotoapar ata višestruko skuplji od sveg a što je
čovjek imao na sebi. Usto, dok je prilazio stolu, blag o je zatetur ao, po čemu se vidjelo kako je već
djelomice pijan, što je, sudeći po njeg ovu općem izgledu, mor alo biti stanje u kojem se nije baš ri-
jetko nalazio.
– Joe Štakor – predstavi se čovjek pružajući Baniću ruku. – Novinar Mag azina X. Čuli ste,
valjda?
Ma koliko se trudio, Banić se nikako nije mog ao prisjetiti da je negdje, osim možda u stripovi-
ma, zamijetio tako neo bično ime i prezime, ili pseudonim, jer je zacijelo to i bilo. Premda ga nije či-
tao, za Mag azin X je znao. Ako se nije var ao, bilo je to nekakvo žuto bulevarsko smeće, revolverblatt
koji se bavio pikanter ijama iz života poznatih, proizvodeći podjednakim intenzitetom razne afer e i
sudske postupke kojima se procjenjuje novčana vrijednost danas toliko popularne »duševne boli«.
– Zamijetio sam kako promatrate prosvjed, pa mi se učinilo da ste zbunjeni i da vam nije jasno
što se to vani dog ađa. Mislio sam vam objasniti... i usput se prepor učiti... da me počastite jednim
duplim vinjakom...
– Znači, pada vam naklada – mrzovoljno će Banić pozivajući rukom konobar icu.
– Ne – preko volje se nasmije čovjek koji se predstavio kao Štakor. – Prije bi se reklo da mi
raste potrošnja.
– Dupli vinjak i još jedno pivo – kratko će Banić konobar ici.
– Joj, pa i vas je ulovili – sažali se postar ija konobar ica nad Banićem, a zatim neprijateljski
pogleda novinar a: – Koji ti je to dupli vinjak?
– Kaže se dvostruki, a ne dupli – odbrusi novinar, a zatim drsko doda: – I što te brig a, star a
frajla!
Uvrijeđena konobar ica ode prema šanku, a novinar se nagne bliže Baniću.
– To su vam radnici Zag orke, jednog od nekada najvećih trgovačko-prehrambenih lanaca u gra-
du. Netko ih je kupio za male pare, namjerno ih upropastio, i sada će za desetostruke novce prodati
upravne zgrade, zemljišta i lokale. Najprije su krenuli u štrajk, i dok su štrajkali, vlasnik je spretno
ispraznio lokale i zapečatio ih. Sada idu pred vladu, i dok se tamo budu der ali na sav glas, neće ni
znati da je u tom trenu vlasnik možda već sve prodao. Naivci i pušači.
– Mislite da će ih pustiti do vladine zgrade?
– Nemojte biti naivni! Koliko god ih došlo, vlast će dovesti bar isto toliko policajaca. Pripustit
će njihove predstavnike u vladu, gdje će ih neki niži činovnik ponuditi krafnama i toplim čajem i obe-
ćati im sve što požele. Zatim će otići lijepo kućama, sjediti bez posla i buljiti u televizor e, sve dok im
netko ne isključi struju. Zbog neplaćanja, nar avno. Tako vam to biva.
– Vi ste ovdje zbog njih? – upita Banić, pokazujući prstom na jedan od Štakor ovih fotoapar ata.
– Zbog njih!? Taman posla! Ja sam ovdje zbog opće nesavršenosti stvarnosti i trag ičnog osjeća-
nja života. Drug im riječima... zbog alkohola!
– Nisam mislio na razlog e zbog kojih ste tu u lokalu. Mislio sam da ste ih došli snimiti, napisati
nešto...
– Koga to još zanima!? – odbrusi novinar, uzimajući čašu vinjaka od konobar ice koja mu baš
nije bila naklonjena. – Pisanje o socijalnim problemima čisto je prosipanje tinte, zlopor aba tipkovni-
ce koja se nekoć zvala tastatur om... Znate tko još jedino piše o socijalnim problemima?
Banić ga pogleda sa zanimanjem, što zbog pitanja, što zbog brzine kojom je sasuo vinjak u sebe.
– Državni mediji! Oni još jedini pišu o bokcima, beskućnicima, štrajkovima i socijalnom neza-
dovoljstvu. I to zato da bi ih učinili sveprisutnima, svakidašnjima i samim time posve nezanimljivima.
Ha, ha, ha... Mene zanimaju uzvišenije teme! Preljubi, prevar e, ubojstva s predumišljajem, čedo-
morstva, osvete, tko je kome preo teo ženu, koga zanimaju dječačići, tko se u hubertusu šulja parkovi-
ma, tko koga prisluškuje, tko kome prijeti, tko će koga za malo publiciteta oklevetati. Velegradsko
podzemlje! Vrline javne, por oci tajni! Cloaca maxima! Frajla, daj još jedan dupli!...
Baniću se učini da je novinar neo bična nadimka već prešao svoj alkoholičarski prag te da bi bilo
dobro riješiti ga se. To više što automehaničar najvjer ojatnije neće uopće moći doći na Gornji grad
jer je atmosfer a vani već bila kao u košnici. I baš kad mu se učinilo kako na trgu više nema mjesta ni
za jednog novog prosvjednika, svjetina se zaljulja i u ner edu krene dolje prema kuli Lotršćak.
Isprva polako, zatim sve brže, potom kao pravi stampedo što nosi sve pred sobom.
– Počeli su pendrečiti – objasni mu Joe Štakor koji se u takvim situacijama mor ao naći već ne-
brojeno puta. – U tom trenu većina njih obično odmah zabor avi na sve svoje zahtjeve i pojur i spasiti
živu glavu. Oni užar eniji, poneseni višim osjećajima pravde, suprotstave se drotovima i dobiju po
piksi. Poslije se osjećaju kao her oji, ali nekoliko dana nose bubotke i imaju blag u vrtoglavicu.
– Mogu li mu dati? – upita konobar ica, držeći na pladnju čašu s vinjakom i upitno promatrajući
Banića.
Istražitelj kimne potvrdno, a novinar uzme čašu, pomir iši je, umoči prst u žutu tekućinu i lizne
ga.
– Bojite se da bi vas mogla otrovati? – upita istražitelj, čudeći se što i drug u čašu nije ubacio u
sebe istom hitrinom kojom je nestala prva.
– Ne, ne... guštam. Osjećam nekako da mi idući nećete platiti. Ali i ovo je u redu. I budite uvjer eni
da ću vam se već nekako odužiti. U ovom trenu možda obojica ne vjer ujemo u takvu mog ućnost, ali
sam sig ur an da ćete i to doživjeti.
– Možda biste mi se mogli odužiti već sada – nekako mister io zno će Banić, povjerljivo se
nagnuvši prema pijanom novinar u Mag azina X.
Štakor ga pogleda poprilično mutnim pogledom.
– Osobno sumnjam. Znate, za konstruktivne sam stvar i sposoban samo kad sam koliko-toliko
trijezan. A to je uvijek prije devet ili deset sati ujutro. Oko podneva već imam sedam do osam vinjaka
u guzici, a onda – adio realnosti!
– Trebao bih ući u stanoviti aranžman s tvrtkom Lucky holding. Vi ste novinar pa biste mogli biti
upućen u takve stvar i. Jesu li oni neka mutljavina kao i ta Zag orka, ili su solidna tvrtka?
– Lucky holding! Ha, ha, ha! – počne se suludo cer ekati Joe Štakor. – Lucky holding! E, jesu lije-
po ime našli! A zašto ne Kamenjar holding? Svi su ti klipani bosonog i i golog uzi nekoć tabanali po
kamenjar u, a sad su vlasnici nekakvih holdinga, trustova, expoa, infoa, luckyja, transova, eura i što ja
znam kakvih sve švarc-kinstler aja! Igraju tenis! I to reketima skupljim od Samprasova! A zašto ne ba-
caju kamena s ramena? Zamislite, bacanje kamena s ramena u tri dobivena seta, i to bez tie-breaka u
zadnjemu, ha, ha, ha... Slušajte vi mene, ako želite ući u posao s tvrtkom čiji vas bonitet ne brine, onda
radite samo za policiju! To je jedina tvrtka na čvrstim nog ama, sa stručnjacima koji imaju bar tride-
setog odišnje iskustvo. Vidite kako su vani sve uredno počistili.
Banić pogleda prema prozor u. Trg je bio posve ispražnjen, ako se ne računa onih nekoliko poli-
cijskih automobila i dvadesetak policajaca. Na pločniku su ležale izgubljene kape, u hitnji odbačeni
transpar enti, ostavljeni ceker i i najlonske vrećice; od sveg a onog pravednički nabijenog meteža ostao
je samo prazan prostor s nešto malo smeća na vlažnom asfaltu.
Banić ustane, uredno plati konobar ici i izađe, ne znajući uopće je li pijani novinar zamijetio nje-
gov odlazak, ili je već posve pao u ono blaženo stanje kada je čovjeku svejedno je li sam ili u
društvu.
Izlazeći iz lokala, kada se tome ponajmanje nadao, naleti na automehaničar a Franca, zajapur e-
nog i uzrujanog, u vječito raskopčanoj vjetrovci od podstavljene kože.
– Oprosti, al nisam mog el prije! Pak te jebene demonstracije! Ne moš ovuda, ne moš onuda!
Svaki drot te leg itimir a, tak su mi već izlizali dokumente da bum mor al zeti nove.
– Jesi li dovezao auto?
– Neg kaj! Pa zbog tog sam se tak i nazajebaval. Eno ga, parkir al sam ga ispred Palainovke.
Krenuli su polako prema mjestu gdje je Franc ostavio golfa što ga je kao posrednik kupio za Ba-
nića. Nar avno, uzrujan i ljut kao i uvijek, Franc nije prestajao s objašnjenjima, prošar anima raznim
prir učnim psovkama.
– Čuj, na ciferblatu mu piše devet banki, al sam sto posto sig ur an da je frajer bar tri skinul. Jebi
ga, svi tak delaju. Al unutra je kak nov. Zapraf, onakav kakav mora bit nakon devet let. A i koji će ti
kur ac novi auto!? Ni nova ženska ti ne vozi kak ona koju su frajer i već razlaufali. Kužiš? Zemi ga, fu-
raj ga par dana, a onda dojdi k meni i izrecitir aj sve kaj mu škripi. Za tebe bum ga zrihtal. Smo
frendovi, kaj ne?
– Ima li radio kasetofon? – reče Banić nešto što se automehaničar u mor alo učiniti nezamislivom
glupošću.
– Ima! Al zakaj ti je to važno? Jebo me pas, ti si ko onaj ginekolog Kukuljica koji me tražil da
mu nabavim rabljenu mazdu s modernim presvlakama i kromir anim ratkapama!
Ispred Palainovke čekao ih je devet godina star i golf, sivi, dizelaš, samo malo trul na prag ovi-
ma, ali stvarno lijepo razvožen i dosta dobro uščuvan.
– Obećal sam frajer u osam somova – tumačio je Franc. – To ti je super cena! Na sajmu, ii prek
oglasa, ne bi ga ni u snu dobil ispod osam i pol.
Ne uvidjevši baš neku preveliku razliku u tih petsto mar aka, Banić izvadi iz džepa plavu kuvertu
u kojoj su bile njeg ove posljednje četir i tisuće mar aka, tutne to automehaničar u u ruke, uzme od nje-
ga ključić, otvor i auto i uđe u nj.
Spustivši se u to strano sjedalo i zagledavši se u nepoznati upravljač, Banić osjeti kako mu je ve-
liki komad leda nalegnuo na srce. Petnaestak godina proveo je u renaultovoj »četvorki«, dakle više
no u braku, a sada je mor ao preći na nešto drug o, na nešto što mu se uopće nije mililo, premda je i
zadnja budala znala da je golf ipak bolji automobil.
– Kužiš kak idu brzine? – gnjavio ga je Franc, zavir ujući kroz otvor eni prozor, premda je Banić
u ovako teškom i složenom trenutku poželio biti sam.
– Nemoj me jebat, Franc! – opsuje Banić uzrujano. – Sve kužim!
– Dobro, dobro, sam pitam! Sad ti idem na nerve, a kad ti već sutra nekaj rikne, došel buš meni i
cvilil: Franc, daj ovo, Franc, daj ono...
– Kada si obećao dati drug u polovicu love?
– Frajer u sam rekel da bu još četri soma dobil do polovice siječnja. Al, ak si u velikoj gabuli,
možemo ga zajebat za jedno dva tjedna.
Banić okrene ključ, pritisne kvačilo, pa promaši mjenjač, koji se, nar avno, nije nalazio gore kao
u »četvorki«, nego dolje, između sjedišta. Ubaci potom u prvu i pritisne papučicu gasa, svjestan kako
će mu još bar nekoliko dana ruka automatski tražiti nepostojeći renaultov kišobranski mjenjač.
Golf je vozio sasvim dobro, djelovao je snažno i poslušno, ali je imao ritam, zvuk i nar av
sasvim drug ačiju od one kojoj se istražitelj, vozeći »četvorku«, već gotovo ovisnički prilag odio. Na-
gazio je na gas i isprobao mu brzinu na onom razmjerno ravnom dijelu Gornjeg Prekrižja, sjur io se
niz Pantovčak, iskušao kočnice pokraj škole u Herceg ovačkoj, a zatim mirno sišao na Britanski trg i
parkir ao auto u Rokovoj, desetak metar a od mjesta na kojem je već tjedan dana mir ovala njeg ova sta-
ra »četvorka«, s rasutom getribom koju se nije isplatilo promijeniti. Izađe iz golfa, zaključa ga i
pogleda prema svom bivšem automobilu, osjetivši pritom silnu tugu, baš kao da se našao pred gro-
bom neke drag e osobe.
Oko »četvorke« su se vrzmala tri klinca i Baniću padne na pamet jedna dobra i plemenita nami-
sao. Pozove ih, izvuče iz džepa ključ star og a renaulta i pruži ga jednome od dječaka.
– Evo, dečki, možete se svaki dan igrati u autu. Samo ga s vremena na vrijeme očistite.
Jedan od klinaca, onaj s najmasnijom kosom i najprljavijim hlačama, uzme ključ, otre rukavom
kaputića šmrkavi nos i zahvali.
– Hvala vam, gospodine. Sig urno vam je taj auto mnog o značio.
Pobojavši se da bi mu pred tim šmrkavcem mogle zasuziti oči, Banić se brzo okrene i pođe pre-
ma prolazu kinematografa Apolo. Na tržnici je bila poprilična gužva i on, i ne nadajući se tome, u bli-
zini štanda s per adi, naleti na bivšu ženu, koja se, sama i nekako izgubljena, vrzmala između zaklanih
kokoši i pataka.
– Bok, Nikola! – reče ona, ne baš previše iznenađena, jer su stanovali tako blizu da je bila prava
umjetnost ne naletjeti s vremena na vrijeme na bivšeg a muža. – Sve sam pregledala i nema ni jedne
jedine guske.
– Oho! – nasmije se on. – Tražiš gusku? Znači neka svečana prig oda...
– Baš si nemog uć! – prekor i ga ona. – Zar ne znaš koji je danas dan?
– Čekaj... dvadeset prvi studeni – promrmlja on zamišljen, pokušavajući se dosjetiti ne nailazi li
kakav blagdan. Ali ništa mu nije padalo na pamet. Do Božića je bila još cijela mala vječnost.
– Ti me zbilja znaš baciti u bed! Prošli sam ti tjedan telefonir ala da dvadeset drug og a dolazi
Nika iz Londona.
– Isuse! – lupne se on po čelu, i sam se čudeći kako je tako što mog ao zabor aviti. Uistinu je ima-
la pravo, pokatkad je bio baš nikakav otac. – To je, dakle, prekosutra?
– To je, dakle, sutra! – odbrusi ona ljutito. – Već su na putu. Javili su se iz Par iza. Dolaze oboje. I
ona... i Tim.
Da, to je bio taj problem s kojim se on intimno nikako nije mog ao pomir iti, ali nije smio ništa
kazati, pog otovo ne pred Lidijom. Kada mu je kći prije tri godine otišla u London, objasnila je kako
će godinu ili dvije biti baby sitterica, te će se nakon toga vratiti. Ali stvar i se u mladih gdjekad promi-
jene tako iznenadno i hir ovito da se čovjek na njih ne može ni naviknuti, a kamoli im se suprotstaviti.
Mali su joj Englezi veo ma brzo počeli ići na živce, u Zagreb joj se, sad zbog ovog, sad zbog onog,
uopće nije vraćalo, zaposlila se najprije na nekakvom kio sku, potom u pakirnici parfema, u početku
je stanovala kod jedne, zatim kod drug e prijateljice i na kraju javila kako već šest mjeseci hoda s ne-
kim Englezom kojemu je čak prije pet i pol mjeseci preselila. Eto, to je bio taj Tim kojeg a je Banić,
premda uopće za tim nije čeznuo, mor ao sada i upoznati. I to na zajedničkoj večer i kod bivše žene, s
pečenom guskom, štruklima i drug im glupostima koje ti Englezi tobože ne poznaju.
– U redu, Lidija! U redu! Priznajem, svinja sam! Sve sam zabor avio. Evo, iskupit ću se. Dopusti
mi da ja kupim tu jebenu gusku.
– Dobro, ali, mor at ćeš do Dolca – smekša se ona, zapravo još uvijek spremna na opraštanje i
brzi zabor av, čak i kada je riječ o nepodopštinama bivšeg a muža. Ili možda baš zato!
Zabor avljajući već polako na gusku i Tima, Banić uđe u prolaz kina Apolo, baci letimičan
pogled na prozor kafića Kico i uđe u svoj ured. Ne, nije se namjer avao zadržati u njemu. Čeznuo je za
toplom kupkom i popodnevnim obrokom džeza. Odbacio je montgomeri na vješalicu, a zatim na podu
spazio bijelu omotnicu koju je poštar, našavši zaključana vrata, ubacio kroz pror ez za poštu.
U omotnici je bila službena por uka kojom ga pozivaju da se već sutra u deset sati svakako pojavi
na »interviewu« u upravnoj zgradi Lucky holdinga, na nekoj od onih novih cesta što su se dizale od
Kremator ija prema jug oistočnim pristrancima Sljemena.
4.
IAKO SVI JET IMA ČE TI RI STRA NE, smjer kojim se šir io Zagreb doimao se nekako dvostranim, i u toj
dvostranosti pravilnim: jug, s prekosavskim ledinama i močvar ištima, godinama je osvajala sir otinja
sa svojim divljim gradnjama i zgradur inama košnicama, dok se bog at i otmjen svijet polako penjao
prema sjevernim, sljemenskim pristrancima. Zgrada koju su Baniću označili kao upravu Lucky
holdinga pripadala je posljednjem valu te sjeverne migracije. Bila je podignuta uz posve novu cestu,
koja je baš na tome mjestu imala prošir enje za parkir anje, i utopljena u sklad pitomog a zelenila, na-
ravno tek u proljeće i ljeto. Sada, u studenome, baš kao i sav okoliš, djelovala je pomalo sumorno. Na
južnoj strani, uz samu cestu, bila je opkoljena povišom kovanom ogradom, ispred ulaza je imala ma-
nji travnjak presječen prilazom od žute ukrasne cigle, a sam ulaz činila su dva poveća ovalna stupa sa
željeznim vratnicama koja su se otvar ala automatikom iz kuće. Na sjevernoj je strani, čini se, cijeli
kompleks bio otvor en prema padini kojom se, nakon poduljeg pješačenja, moglo stići do prvih slje-
menskih šumar aka. Inače, sama je zgrada bila poveća bijela dvokatnica s ukusno izvedenim proče-
ljem i balkonima, te se stog a podosta . razlikovala od novobog ataške arhitektur e, preuzete izravno iz
slikovnica s Andersenovim i Grimmovim bajkama. Vlasnik je, dakle, bio čovjek od ukusa, ili je bio
bar toliko pametan da zna odabrati vrsna arhitekta i pustiti ga da radi po svojoj volji i savjesti.
Ostavivši svoj novi star i golf na parkir alištu među audijima, BMW-ima i cher okee džipovima,
Banić priđe ulazu i na gornjem dijelu ovalnog stupa zamijeti malu kamer u učvršćenu metalnim
konzolama i usmjer enu prema prostor u ispred ulaza. Bio je to, dakle, dio alarmnog i sig urnosnog
sustava koji je trebao pripadati u nadležnost budućeg security managera. Začudo, na samom ulazu
nije bilo nikakvog a jasno istaknutog natpisa s imenom tvrtke, premda se, kako su mu to objasnili, ov-
dje trebala nalaziti uprava holdinga. Znajući da je kamer a već mor ala reg istrir ati njeg ovu nazočnost,
Banić se sagne prema prenisko postavljenom taster u zvonca i tek po pločici iznad njeg a shvati kako
je došao na pravu adresu. Jer, na pločici je sitnim slovima pisalo:
LUCKY HOLDING
I tad pomisli kako ovo pred njim i nije prava upravna zgrada s gomilom činovnika, šefova i
podšefova, nego privatna Lakotina rezidencija, mjesto gdje živi i s kojeg a nadzir e i vodi sve poslove
tvrtki koje su sastavni dio tako zvučno imenovane središnjice. Kao čovjek koji nije gajio osobite
simpatije prema bog atunima sa sjever a grada, bahatim šefovima s nepotpunom srednjom školom i
novopečenim vlasnicima skupe teniske opreme, Banić pomisli kako se ovdje zacijelo sastaju u potaji
i uz fina uvozna vina kojima ni ime ne znaju ponoviti, odlučuju o važnim poslovnim potezima, skri-
veni i anonimni, poput newyorških ili chicaških kumova iz amer ičkih filmova.
Premda još nije stig ao ni pritisnuti zvonce, vrata se otvor e i Banić prijeđe onih petnaestak meta-
ra popločenih ukrasnom ciglom i uskor o se nađe u prvom krug u Lakotina poslovnog a carstva. Veli-
ko predvorje, na čijem se ulazu nalazila svojevrsna futur istička recepcija, bilo je osvijetljeno
diskretnim sustavom halog enih žar ulja i ugodno zagrijano. Iznad pulta stajao je monitor na kojemu
se mogla vidjeti crno-bijela slika ulaza, a iza police s gusto poslag anim video kasetama, na čijim su
hrptima bili ispisani nadnevci. Za tim malim kontrolnim separ eo m sjedio je visok, posve ćelav
čovjek šezdesetih godina, u odijelu od plavog a samta i s tamnim nao čalama na nosu.
– Vi ste Nikola Banić, novi security manager? – obrati mu se čovjek brzo ustavši i pruživši mu
ruku.
– Vidjet ćemo – reče Banić, čudeći se kako je tom krutom tipu nervoznih pokreta ruka hladna i
vlažna poput uginule ribe.
– Drag o mi je da ste stigli. Bit će dosta posla i trebat će vam pomag ač... pa vam se u tom smislu
prepor učujem...
Banić shvati da mu se čovjek u plavom samtu, zacijelo uplašen za svoj posao, gura pod skute.
Ako je tako, pomisli istražitelj, mog ao je odabrati neki prijazniji izraz lica i bar malo zagrijati dlan.
– Koliko imate kamer a? – upita potom pokazujući rukom prema monitor u iznad pulta. Ako i ne
prihvati taj glupi posao, nije zgor eg a već od početka glumiti kompetentnu osobu.
– Samo jednu, ali u planu ih je još nekoliko... – s blag im će stidom ćelavi, baš kao da je on
izravni krivac što se tako golem prostor nadzir e samo jednim objektivom. – Ali se noću sve snima.
Vidite ove kasete s datumima? Čuvaju se mjesec dana, potom se brišu. Nar avno, ako sve prođe u redu.
Banić još jedanput pogleda reg al koji je podsjećao na uzor itiju kućnu video teku, a potom začuje
tihu zvonjavu telefona koji se nalazio na pultu. Čovjek podigne slušalicu, a zatim se, nakon što je
valjda shvatio zapovijed, okrene prema istražitelju.
– Gospodin Lakota vas očekuje u svojoj radnoj sobi. Tamo lijevo, drug a vrata...
Pa prije no što će Banić otići, dometne:
– Ako pristanete, imajte me na umu. Ja sam Rudi Lepen. Imam trideset godina policijskog
iskustva. Nar avno, u poslovima nadzor a.
Banić na čas pomisli kakvi bi to poslovi nadzor a mogli biti, pa, ne odvrativši ništa, krene polako
prema sobi vlasnika holdinga.
Krsto Lakota sjedio je u suzdržano eleg antnom i posve funkcio nalno namještenom uredu kojim
je dominir ao veliki ovalni stol s nekoliko kožnih fotelja što su se mogli okretati. Po posvemašnjoj
odsutnosti papir a, reg istrator a, raznih pisaljki, klamer ica, žig ova i ostalih kancelar ijskih gluposti
moglo se odmah zaključiti kako je Lakotin temeljni posao razmišljanje i donošenje odluka. Bio je to
čovjek srednjih četrdesetih godina, stasit, vrlo dobro uščuvan, čak i dopadljiv. Imao je čvrste crte lica
i bistar pogled, jaku vilicu koja naglašava odlučnost kar akter a, ali i bujnu, sjedinama prošar anu kosu,
koja fizio nomiji daje neku vrstu suptilnosti i mekoću. Govor io je polako, blag im glasom, vidjelo se
kako zna biti pristojan, odmjer en i nenametljiv. U skladu s modom, odijelo mu je bilo vrlo komotno i
meko, ali nijednim svojim detaljem nije vrištalo: pogledaj me, ja sam svjetska marka! Banić je, bar
na televiziji, vidio svu silu tih nabijenih, kabastih i od gruba mater ijala istesanih novih bog ataša, koje
su, bar po njemu, posve neo pravdano nazivali tajkunima. Jer, za Banića je slika tajkuna odg ovar ala
onoj u poznatoj Fitzger aldovoj knjizi, koju ga je, nekoć davno, Lidija natjer ala da pročita. Dakle, ni s
jednom od tih opskurnih gorštačkih fizio nomija Krsto Lakota nije imao ništa zajedničkog a. Čak i
kurtoazno upoznavanje uz obvezatne fraze »kako ste«, »izvolite sjesti«, »što ćete popiti« Lakota je
izveo u posve nenamještenom i izvježbano pristojnom stilu, tako da se Baniću učinilo kako mjesto na
kojemu se pomalo preko volje našao i ne djeluje tako loše.
– Vaš me je čovjek pozvao kako bismo por azgovar ali o poslovima sig urnosti – počne Banić,
kao da i nije previše sig ur an u to zna li vlasnik holdinga uopće zbog čega je došao. – Doduše, mor am
vam odmah priznati da u tim stvar ima ne mogu jamčiti najsuvremenija i najbolja rješenja.
– Jasno mi je – nasmije se Lakota. – Razgovar ali ste s gospodinom Pešeljem?
– Da. Mislim da se tako zove.
– Žalim vas – dometne Lakota. – Iz petnih se žila trudi da ostavi dojam yuppieja iz površnih ame-
ričkih filmova. Nepodnošljivo je elokventan i dosadno cer emonijalan. Mora da vas je pošteno udavio.
– Pa, nisam ga previše ni slušao. Više sam se zabavljao s nekoliko boca Murphy’s piva.
– Za moj je ukus malo prelag ano – primijeti Krsto Lakota, pa ustane i priđe velikom amer ičkom
hladnjaku koji se nalazio u kutu ureda, poluskriven mekom zavjesom što je prekrivala polovicu zida.
– Imam nešto bolje za vas... Ako baš volite stout.
Lakota otvor i vrata hladnjaka i izvadi dvije orošene tamne boce, otvor i ih, pa jednu pruži Bani-
ću.
– Iako sam desetak godina živio u Engleskoj, belgijski crni Leffe daleko mi je bolji od irskog a
Guinessa i Murphy’sa.
Banić oprezno otpije malo piva, shvativši odmah da je posrijedi izvrsno piće. Lakota ulije pivo u
svoju čašu, pazeći da ne napravi previše pjene. Zatim nastavi:
– Vidite, za te najsloženije poslove same izvedbe osig ur anja namjer avao sam vam dovesti opre-
mu i konzultante iz Londona. Ruku na srce, oni su u tim stvar ima ipak daleko ispred nas. Ako to ne
vrijeđa vaš profesio nalni ponos, vi biste im bili nekom vrstom neo bvezna pomoćnika, te biste tako i
sami stekli neka kor isna znanja. Od vas bih pak očekivao da mi, prije no što donesete konačnu odlu-
ku, obavite jednu drug u, vrlo diskretnu i pomalo neugodnu uslug u.
– Mogu li zapaliti? – upita Banić.
– Samo izvolite – mekim će glasom Lakota, pa mu preko glatka stola gurne ker amičku pepelja-
ru. – Iako nisam pušač, veliki sam protivnik ovog pomodnog anti-duhanskog fašizma.
Banić pripali Marlbor o ne skidajući pogleda s Lakote, tog valjda prvog bog ataša koji je na nj
počeo ostavljati sasvim povoljan dojam.
– Pešelj vam je zacijelo potanko objasnio one grozomorno zamršene stvar i oko novog internet
providera. Da vam odmah bude jasno, ja do te proklete novotar ije ne držim baš nimalo, ali me podu-
zetnička log ika tjer a na ulag anja u profitabilne poslove budućnosti. To možda zvuči antipatično, ali
uopće nije nepošteno.
– Slažem se – promrmlja Banić kojemu se Leffe počeo sve više sviđati.
Poduzetnik nastavi:
– Dakle, posredstvom amer ičke agencije otkupili smo najmoderniju tehnolog iju s rješenjima
koja sežu možda i pet godina u budućnost. U svijetu informatike pet godina, navodno, jako mnog o
znači. Ne možete ni zamisliti koliko smo novca dali za nešto malo papir a, nekoliko manuala i
softverskih diskova. I nakon toga dog odila se nečuvena glupost, posve prispodobiva sa žalosnim
okolnostima vremena u kojemu živimo. Netko nam je to ukrao. Glupo, zar ne?
– Treba vam čovjek koji će pronaći lopova?
– Ah, ne! – nasmije se Lakota, kao da je u Banićevu pitanju vidio običnu naivnost. – Lopov nam
se već javio rekavši kako je za stanovitu svotu spreman sve vratiti. Ionako ne zna kamo bi i što bi s
tim. Pa neće se valjda sam upuštati u posao težak nekoliko desetaka milijuna dolar a.
– Zašto se ne obratite policiji?
– Zato što ne smijemo – objasni Lakota odlazeći ponovno prema hladnjaku. Vidio je, naime, da
je Banićeva boca već prazna. – Stvar mi je previše vrijedna da bih dopustio da je uprska kakav novo-
pečeni policijski inspektor koji je možda do jučer bio vozač kombija ili monter centralnog a grijanja.
Kradljivci o kojima nemamo gotovo nikakvih podataka traže vrlo složenu razmjenu koju bi izvela
neutralna osoba. Po njihovu savjetu – odvjetnik ili privatni detektiv. U suprotnome će sve uništiti i
nestati. No, dakle, vi, ili čovjek koga angažir amo, trebao bi otići noću na dog ovor eno mjesto, dati im
novce, te preuzeti... Zapravo, još nam ni samima nije jasno što bi trebalo preuzeti! Vjer ojatno obavi-
jest o tome gdje se nalazi naš paket, adresu, ključ ili nešto slično...
– Kada i gdje? – upita Banić paleći novu cig ar etu. Marlbor o i Leffe uistinu su se dobro slag ali.
– Sve će nam javiti u idućih četrdeset osam sati. Čini se da su lukavi i iskusni. Zacijelo će uraditi
sve da izbjegnu zamku ili kakvu drug u smicalicu. Zato je i teško povjer ovati da će nam dokumentaci-
ju dati u ruke prije no što budu sig urni u uzmak. Baš zbog toga mislim da ćete dobiti samo ključ ili
adresu.
– Govor ite kao da ste sig urni u moj pristanak.
– Ako pristanete, ponudit ću vas još jednom pivom – nasmije se Lakota.
– Zar samo to?
– Nar avno, dobit ćete i pristojan honor ar, ali o tome ćete razgovar ati s gospodinom Pešeljem
čim se vrati iz Vaduza. Imamo i ondje mnoštvo problema s našim tvrtkama. Gospodine Baniću, ne-
mojte se nikad upuštati u poduzetničke vode! Čim vam nešto krene, eto odmah stotine nitkova koji
vam žele oder ati kožu, podmetnuti vam nogu, uništiti vas...
– To je dobar savjet – mirno će Banić. – Baš sam razmišljao o kupnji jedne avio kompanije.
– Bilo bi mi drag o kada bih imao toliko vremena da s vama popijem još nekoliko boca piva, ali
me, nažalost, zovu drug e obveze – reče Lakota, kao da mu je neugodno zbog te sitne neljubaznosti,
pa ustane i krene prema istražitelju pružajući mu ruku.
– Bilo mi je drag o što smo popričali i što sam vas upoznao s jednim od pivskih biser a – do-
metne na kraju. – Vi ćete odlučiti hoćete li prihvatiti ovaj posao. Ako ga ne prihvatite nadam se da
vam to ne mor am posebno ni naglašavati, očekujem od vas apsolutnu diskreciju.
Koji trenutak poslije, ni sam ne znajući je li već pristao na neo bičan posao ili će to tek učiniti,
Banić pođe prema izlazu iz stožerne zgrade Lakotina holdinga koji je svojom svedosežnom rukom
već obg rlio dobar dio zemlje. U predvorju više nije bilo ćelavca s tamnim nao čalama. Na pultu iza
njeg ova stolca svjetlucala je zelena kontrolna žar uljica skupog video rekorder a, a gore na monitor u
mir ovala je plavičasta slika prostor a ispred glavnog ulaza u dvor ište. Spustio se niz onih nekoliko
stuba i izašao na hladan i vlažan zrak, premda snijeg što su ga ponovno najavljivali još nije počeo pa-
dati.
I kad je pošao žutom stazom prema vratima, iza sjevernog ugla kuće spazi kako mu se približava
visok, plećat muškar ac u kožnom kaputu kakav su, prema pričanju, nekoć nosili viši dužnosnici Udbe.
Čovjek je bio razmjerno mlad, zacijelo ne star iji od trideset pet godina, imao je azijatsku fizio nomiju
s iskošenim obrvama i sitnim očima, jake jag odične kosti i brkove blag o povijene preko ruba usana.
U jednoj je ruci držao snajpersku pušku, a u drug oj, na koju je navukao gumenu rukavicu, veliku ubi-
jenu lisicu.
– Novi stručnjak za security? – upita, odmjer ivši dobro Banića kao da ne vjer uje kako spodoba u
star ome montgomeriju može obavljati tako složene i odg ovorne poslove. – Ja sam Siniša Smokovina,
jedan od poslovnih tajnika. Za prijatelje Štrig a.
– Štrig a!? – začudi se Banić.
– Da. To je onaj opaki kukac za kojeg a se vjer uje da se može uvući čovjeku u uho i pregristi mu
bubnjić.
– Dojmljiv nadimak – tiho će istražitelj, spreman da ode. Ipak zastane zainter esir an mrtvom lisi-
com koju je čovjek držao za rep.
– Ah, bio sam malo gore... tamo na rubu šume – objasni mu Štrig a prepoznavši radoznalost u
njeg ovim očima. – Stalno se spuštaju dolje prema gradu. Navodno ih je oko pedeset posto zar aženo
bjesnoćom. Ovu treba poslati na ispitivanje.
– Prava epidemija bjesnoće – složi se Banić. – Na kraju će sve sići s brda i preuzeti grad.
– Hoće li tome itko moći stati na kraj?
– Mislim da neće – promrmlja Banić i pođe prema vratima koja se istog a trena automatski otvo-
re.
Pola sata nakon toga ostavio je auto u Rokovoj i pod nadsvođem na kojemu je bio svijetleći na-
ziv kinematografa Apolo zamalo se sudar io s Nikom. Nije se pravo ni snašao, a ona mu se objesila
oko vrata, poljubila ga i odmah počela komentir ati njeg ov izgled govor eći kako je premršav, kako
djeluje previše umorno, kako ne bi smio hodati po takvoj zimi u lag anom baloner u, kako je znao
imati i bolju frizur u... Uglavnom, čudila se koji se to vrag dog odio s njim otkako ga je posljednji put
vidjela. On zapali cig ar etu slušajući je strpljivo i gledajući je pozorno. Izgledala je izvrsno, prava
mlada i lijepa žena, ni trag a onoj hir ovitoj štrkljavici kojoj je pokušavao sastaviti dvor ac od lego
kockica.
– Mama je rekla da ćeš prekosutra doći na večer u. A i Tim jedva čeka da te upozna. Znaš, njemu
je to strašna fora što mi je tata private investigator. A mama mu je...
– Isuse! Prokleta guska! – reče on ljutit na sebe i na svoju zabor avnost.
Nika ga pogleda sva u čudu, a on se, brzo shvativši zabunu, nasmije i objasni:
– Nije to što misliš. Obećao sam Lidiji da ću za tu večer u nabaviti gusku... a ne znam...
– Nar avno! – rug ala mu se ona. – Znaš gdje u gradu trenutačno imaju najveći izbor Johna
Coltranea, znaš gdje se mogu nabaviti rane ploče Charlieja Parker a i koja prodavao nica ima najveći
izbor irskog piva, ali ti nije poznato gdje bi se to mogli kupiti guska, matovilac ili patlidžan.
– Hoćeš li ti to obaviti umjesto mene? – upita on krenuvši rukom prema džepu u kojem je držao
novac.
– Guska je već kupljena – umir i ga Nika. – Mama te i predobro poznaje da bi se u takvim stvar i-
ma pouzdala...
– Odlično. Pao mi je kamen sa srca.
– Nego, ne pitaš me što sam ti donijela iz Londona?
On je pogleda radoznalo, znao je na što misli. Uvijek bi mu se tako obraćala kada bi ga htjela
iznenaditi kakvom pločom za kojom je čeznuo.
– Kind of Blue.
– Isuse! Nije mog uće! – uzbudi se on posve iskreno. Bila je to esencijalna ploča Milesa Davisa,
nešto što treba istog a trena ubaciti u player.
– Please! – molio ju je – Skokni do kuće i donesi je odmah. Nešto u meni naprosto čezne za Mi-
lesom i Coltraneo m.
Na licu joj je bio osmijeh u kojemu je odmah prepoznao banićevsku tvrdoglavost i svojeglavost.
Nije bilo šanse da je nag ovor i!
– Nema ništa! Dobit ćeš je prije večer e. Premda je uopće nisi zaslužio jer si zabor avio kupiti
gusku.
5.
POSTO JI JED NA STVAR ARC HI EJA SHEPPA u kojoj saksofon, truba i fluegelhorn, svaki na svoj fingir ano
nevješt način, pokušavaju pratiti kristalno jasan vokal koji u visokom reg istru oblikuje nekakav bi-
blijski sadržaj. Kada tu stvar odslušaš više od sto puta, što je Baniću uspjelo, e, tada taj vokal, ma ko-
liko sonor an bio, počneš doživljavati kao tišinu, a nadmudrivanje puhaljki kao pokušaj oblikovanja
neke važne por uke koja stoji iza pravog a sadržaja. U tom združenom napor u, punom polomljenih to-
nova i raspalih riffova, saksofon gdjekad zazvuči kao da netko debelim usnama puše u napeti celofan,
gdjekad pak kao da mu se slomio pisak, a koji put i tako kao da zračna struja jednostavno nije imala
dostatnu silinu da iz instrumenta izmami jasan zvuk. Dakle, nakon što ju je nebrojeno puta preslušao,
Baniću se počelo činiti kako baš ta Sheppova bolesna improvizacija na najdjelotvorniji način
opovrgava onu bedastu i smiješnu tvrdnju neznalica po kojoj je saksofon jedini instrument nalik na
ljudski govor. Jer, prava istina glasi da je on daleko iznad mog ućnosti onih nesavršenih zvukovnih
sastavnica koje nazivamo govor om!
Zadovoljan svojim patetičnim zaključcima koje ionako nije imao kome povjer iti, Banić ugasi
player, ogrne se baloner om i izađe van na sitan suhi snijeg što je prštio između olovno sivih zidova
kinematografskog prolaza. Iako je bilo prilično hladno, ipak se činilo kako se snijeg neće uspjeti
održati, kako će nestati prije no što zabijeli okoliš. Osjećajući kako mu je život zapao u preveliki ne-
red, poželio je da snijeg zapadne jače, jer mu se činilo da njeg ova besprijekorna bjelina ipak stvar i-
ma daje bar prividnu mekoću i red.
I baš kad je htio produžiti do Kica, zastane spazivši Paka kako se popeo na vrh sklopivih ljestava,
s kojih je upravo dovršavao natpis na ploči što ju je postavio iznad vrata. Ispod već napisane riječi
PREDSTAVNIŠTVO, pomalo klimavim, nesig urnim slovima dodao je ŠANEL.
– Koji ti je to vrag? – začudi se Banić.
– Pa Šanel! – rašir i ruke Pako, prosuvši malo crvene boje što ju je umiješao u star oj konzervi od
goveđeg a gulaša.
– Ne piše se tako.
– Kaj? Da dodam još jedno »l«? – upita kinoo per ater hvatajući kist.
– Piše se c-h-a-n-e-l – sricao je Banić. – Osim toga, slova su ti klimava kao da si se već napio.
– Neg kaj da jesam! – prizna Pako, pa nastavi vrlo uzrujan. – To me Flegma zajebal. On je u
ŠUP-u završil za soboslikar a i obećal je da bu mi to napisal. Al je već u osam prešel. Po celi se dan
fura u tramvaju.
– Zašto?
– Ka’ ja znam! Valjda zato kaj tu pizdar iju nemaju tam u Gar ešnici! – odbrusi Pako pa se polako
i nesig urno spusti s ljestava. Uistinu se vidjelo da je dor učkovao više od tri gemišta.
– Detektiv, odi bum ti pokazal ka’ je roba! – dometne ponosno pa otvor i vrata svojeg a stana.
Ne ulazeći, Banić zavir i u Pakov hodnik, gdje ugleda devet kartonskih kutija na kojima je pisalo
nešto na jeziku za koji mu se učinilo da bi mog ao biti turski.
– Isuse, što ti je to? – snebi se istražitelj.
– Pa kaj nisi pročital? Otvor il sam predstavništvo Šanela. U svakoj kištri je po šesto paketa
parfema.
– Ne mogu vjer ovati! – zine Banić od iznenađenja. – Postao si predstavnik Chanela?
– Praf za praf, postal sam predstavnik predstavnika Šanela. Nekog Barbar ovića iz Bar utanskog
jarka. On te stvar i dobiva dir ekt iz Šanelove tvornice u Istambulu.
– Pa Chanel je francuska tvrtka!
– Kur ac francuska! – razljuti se Pako pokazujući prstom prema natpisima na kutijama. – Kaj ti je
ovo morti francuski jezik? Kaj je to vulevu kuše avekmoa? Iskopal sam pravu firmu, a ti me jebeš sa
sitnicama! Odi, nekaj bum ti dal. Imaš bivšu ženu, imaš klinku, a svaki komad voli na sebe bacit nekaj
kaj onak fest mir iši. To im je kak nama muškima gembač, pivo ii vinjak. Kužiš?
Rekavši to, Pako poder e poklopac jedne od kutija i izvuče dva bijela paketića na kojima je crnim
slovima pisalo Chanel. Zatim doda:
– Kaj ne vidiš da sam dobro napisal? Ima samo jedno »l«.
Časak kasnije već su stajali za šankom Kica i pili svaki svoje piće slušajući nasrtljivog inkasato-
ra Mar ijana kako ponovno na sva usta hvali vlast, govor eći nešto o tome kako sve nove ankete poka-
zuju da HDZ ponovno može računati na sedamdesetak posto glasova.
Pako, koji HDZ nije mog ao smisliti ponajviše zbog toga što je promijenio ime kluba za koji
oduvijek navija, otrese se ljutito na dosadnog gospona Mar ijana:
– Si čul neki dan onog tvog glavatog iz vlade ka’ je rekel da buju vratili ime Dinamu, a ukinuli
TV pretplatu. Onda buš kur ac ubir al po kućama! Ostal buš doma sa svojih osamsto kuna penzije, a u
birtiji buš kuš! Ak buš opće imal zakaj dolazit u birtiju.
Mar ijan se snuždi i udubi u svoju čašu, unezvjer eno kimajući glavom.
– Ne bi mogli takvu stvar napravit nar odu... ne, to nikak ne bi mogli...
– Kaj ste vi inkasator i nar od!? – i dalje se ljutio Pako na već rezignir anog a inkasator a. – Kad
prvog krenete u ofenzivu, pred vama svaki pošten čovek zar igla vrata i prog uta ključ! Ak vas koja
budala i pusti u ganjak, zavir ujete dal ko ima neprijavljen telkač! Kaj se nisi raspitival dal bi se oni
cucki kaj na grani šnjofaju drog u mogli nekak izdresir at da traže neprijavljene telkače. Reci, kaj to ni
istina?
Nakon što je popio četir i Amstela, Banić se vrati u ured, zavali se u fotelju, stavi noge na stol i
nekako tup od piva odluči malo zadrijemati. U tom podosta neudobnom položaju spavao je do četir i
poslije podne. Ponovno nitko nije navraćao u njeg ov ured, ponovno se pokazalo kako nikakva posla
nema na vidiku. Baš kao da više nijedna žena nije var ala muža, kao da nitko više nije tražio izgublje-
nu rodbinu, kao da nikome više nije trebao dokaz da mu neki od uposlenika neumjer eno troši ukrade-
ni ili pronevjer eni novac. Sve, baš sve ga je tjer alo da, pritisnut oskudicom i preo biljem slobodna
vremena, prihvati neo bičnu ponudu Lucky holdinga. I tad, kao da je riječ o telepatiji ili kakvoj drug oj
sličnoj nadnar avnoj pojavi, zazvoni telefon i iz slušalice se začuje poznati mu glas Rudija Lepena, će-
lavog nadzornika Lakotine upravne zgrade.
– Gospodin Lakota izvolijeva pitati jeste li odlučili.
– Nije li mi dao četrdeset osam sati? – kao da je kupovao vrijeme Banić.
– Ne znam koliko vam je dao – jednoličnim će i bezličnim tonom Lepen – ali posao treba obaviti
noćas poslije ponoći. S tim u vezi trebali biste doći u holding večer as oko jedanaest. Radi podrobnih
uputa.
– Tako kasno? – upita istražitelj, još uvijek mučen onim što se zove pivski drijemež.
– Odustajete li?
– Ne odustajem – odvrati, i sam se začudivši kako je tako na brzinu pristao. Odloži potom sluša-
licu, zaključa vrata i popne se gore na kat, znajući da će ga mlaki tuš najbolje osvježiti.
Navečer, u jedanaest i nekoliko minuta, Banić zaustavi golf ispred samog ulaza podsljemenske
centrale Lucky holdinga. U svjetlosti dviju kugla od bijelog a stakla, što su bile postavljene na vrhovi-
ma ovalnih stupova, prštio je sitni gusti snijeg, a nešto niže uporno je žmirkalo crveno kontrolno
svjetlo video kamer e kojom se nadzir ao prilaz zgradi. Banić ugasi motor. Sve što se čulo bili su
snažni huk vjetra koji se, silovit i hladan, spuštao odozgo sa Sljemena, te daleki i samotni lavež pasa.
Gospodin Roman Pešelj, manager tvrtke, i tajnik Štrig a, inače stručnjak za hvatanje bijesnih lisi-
ca, izašli su istog a trena i obavili sve što je potrebno, brzo i spretno, kao da je riječ o precizno dog o-
vor enom i jasno razrađenom poslu. Pešelj je donio kovčežić od crne kože, brzo ga otvor io, stavio u
nj crnu plastičnu vreću, u kojoj su vjer ojatno bili svežnjevi novčanica, zaključao ga, uhvatio jednim
krajem policijskih lisica njeg ovu ručku, a drug i kraj provukao kroz metalnu sklopku kojom se
iznutra otvar aju vrata automobila. Pružio je ključić lisica Baniću i rekao mu suhim, službenim gla-
som, u kojemu je bilo i prizvuka prijeteće ozbiljnosti:
– Dobro pazite! Iz ruke u ruku!
Potom je izvadio iz džepa mobitel, provjer io radi li, a zatim ga sklopio i pružio Baniću, kojeg a
su sve više čudile tako brze i odlučne pripreme.
– Slušajte pažljivo! Ovaj je mobitel danas prijavljen. Njeg ov broj znamo samo mi i ljudi s koji-
ma ćete se sastati. Točno u pola noći mor ate biti s autom na cesti kojom se iz Samobor a ide prema
Breg ani. Tu ćete stati, ugasiti sva svjetla i čekati da vam se jave. Uz pomoć mobitela odvest će vas do
mjesta gdje će se obaviti razmjena. Budite strpljivi, pretpostavljam da će vozikanje potrajati. Igrat će
se s vama sve dok ne budu sig urni da nemate nikakvu pratnju. Tek tada će biti voljni obaviti razmjenu.
– Što ćemo razmijeniti? – upita Banić već ljut na takvu mister io znost.
– Dat ćete im novac iz kovčežića. Još uvijek ne znamo što ćete dobiti za novac, ali smo sig urni
da će to biti nešto što će nam pomoći da se domognemo onog a što nam pripada.
– Koliko novca nosim?
– To vas se ne tiče! Ali budite uvjer eni da je riječ o svoti na koju vrijedi pripaziti.
Ne postavljajući više pitanja, Banić mirno uzme mobitel i gurne ga u desni džep sakoa. Vani je
sve jače puhao sljemenski vjetar, noseći oštre iglice snijeg a, kao što pobješnjela bura raznosi ledene
kapi mora, ali se lavež pasa više nije čuo.
Sada mu s drug e strane auta priđe Štrig a i on spusti prozorsko staklo. U Štrig inoj je ruci bilo
nešto tamno, metalno...
– U ovoj ćete noći biti posve sami.
Banić prepozna predmet na njeg ovu dlanu, pa s nelag odom upita:
– Mislite da će biti toliko opasno?
– Nikad se ne zna. Niste valjda mislili kako ćete malom noćnom vožnjom zar aditi velike pare.
Uzmite samokres.
– Ne vjer ujem samokresima – odvrati Banić, kojemu je ta riječ zvučala kao da je riječ o pu-
caljkama iz davnih turskih ratova. – Radije nosim revolver. Rekavši to, neznatno pomakne lijevu stra-
nu sakoa ispod kojeg a se mogla nazreti star a kožna futrola s dobro održavanim revolver om marke
Smith&Wesson. Bio je to star i model, ali još uvijek vrlo prikladno i cijenjeno oružje.
Star a samoborska cesta bila je posve pusta i osvijetljena razmjerno slabašnom uličnom rasvje-
tom, tako da su joj pojedini dijelovi bili skriveni mrklim mrakom oblačne noći. Na tim se dijelovima
vidio samo roj snježnih pahulja osvijetljen automobilskim far ovima i blijeda, već potrošena linija
kojom je označena razdjelnica ceste. Grijanje u autu dobro je radilo, unatoč snijeg u cesta nije bila
previše skliska, ali se Baniću ipak nekako činilo da mu je ovo jedna od onih sasvim suvišnih noći u
životu.
Kada je zastao na desnom rubu ceste koja je vodila prema Breg ani i pog asio svjetla, bilo je već
pet do dvanaest. Izvadi mobitel i stavi ga na sjedište, kako bi bio sig ur an da će ga čuti kada se oglasi.
Zapali potom cig ar etu i zagleda se u mrak ispred sebe. Kroz zavjesu sve gušćeg a snijeg a vidio je vrlo
mali dio ceste, i na njemu nije bilo ničeg a što bi privuklo njeg ovu pozornost. Tek kada je velika ka-
zaljka prešla preko dvanaest, zamijeti kako mu se približava biciklist. Pomisli isprva kako je možda
to neki orig inalni način kojim su kradljivci odlučili obaviti razmjenu, ali vrlo brzo odbaci tu mog uć-
nost kao suludu. To više što se biciklist nekako previše zanosio i vrludao, po čemu se dalo zaključiti
da je to okašnjeli povratnik s kakve pijanke.
Našavši se uz Banićev auto, biciklist s velikom mukom i krajnje nespretno zaustavi svoje vozilo,
pa se nagne prema prozorčiću koji je istražitelj spustio tek toliko da može čuti što pijanac na dva ko-
tača hoće.
– Kaj vam treba kakva pomoć? – upita biciklist koji je jedva mog ao pomoći samome sebi.
– Ne – nevoljko promrmlja istražitelj.
– Mislim, ionak imam vremena... Ak vas treba pog ur at...
– Ne, ne treba...
– A kaj tu delate po ovom pasjem vremenu?
– Filozofir am.
– No, to je lep poso! A o čem to filozofir ate?
– O prolaznosti života i neprolaznosti pijanih biciklista! – odbrusi istražitelj pa zatvor i prozor
do kraja.
Pijani biciklist slegne ramenima, zajaši na bicikl i krene dalje, ali se odmah potom posklizne i uz
nesnosnu buku rastepe se po snijeg om prekrivenom asfaltu. Samo mi još to treba, pomisli Banić, pre-
dosjećajući kako ga oni s kojima se treba sastati odnekuda promatraju. Srećom, biciklist se ipak pri-
digne, sjedne na sjedalo i nestane u mraku.
U taj čas oglasi se mobitel!
S jezom koju je osjećao kao da mu je netko šakom stisnuo grlo, Banić uzme mobitel, pritisne ze-
leno dugme i prisloni ga uz uho.
– Ti si taj koji nosi novac? – začuje mutan glas čovjeka koji je govor io vrlo polako.
– Da. Gdje ćemo se sastati? Imam instrukcije...
– Čekaj! Smiješ samo odgo-ovar ati! I to s da i ne. Ta-ako je dog ovor eno – prekine ga glas s mo-
bitela. – Pođi ravno i na trećem raskrižju skreni lijevo. Za-atim stani pokraj ružičastog raspela. I vozi
pol-lako.
– Da – otpovrne Banić baš u času kada se veza prekinula.
Upali motor i krene uistinu polako. Sada je već padao tako gusti snijeg da je mor ao dobro paziti
da ne previdi raskrižje. Na onom trećem skrene ulijevo, pa se nakon stotinjak metar a počne polako
uspinjati brežuljkom, utonuvši ubrzo u gustu šumu. Ubacio je brisače u najveću brzinu, sagnuo se bli-
že vjetrobranu, gledajući pomno ne nalazi li se u blizini nešto nalik na raspelo. Istodobno se trudio
zapamtiti put. Cesta je vrludala kroz breg ovitu šumu, ali raspela nigdje nije bilo, sve dok po
razmjerno ravnoj cesti nije shvatio da se uspeo na vrh brijeg a. Na maloj čistini cesta se račvala na
desni i lijevi odvojak i upravo je na tome mjestu uvis stršio bar tri metra visok križ na kojemu se na-
lazila raspeta fig ur a natkrivena malim limenim krovištem. Iako je automobilsko svjetlo bilo prilično
jako, s ovog a mjesta nije mog ao utvrditi je li raspelo ružičasto ili ne. Zastane nadajući se ipak da je
na pravome mjestu.
Tu je čekao beskonačno dugo, možda puna dva sata. I baš kad je pomislio kako je promašio
raskrižje ili raspelo, mobitel ponovno zazvoni.
– Sada ćeš se tim golfom spu-ustiti do ceste koja ide uz prug u i sače-ekati sto metar a ispred br-r-
klje.
– Da – odvrati poslušno, pa ponovno upali motor i pojača grijanje. Prsti su mu se već ukočili, a
noge gotovo zaledile. Po tome što je glas s mobitela spomenuo marku njeg ova vozila naslutio je da
ga prate ili na neki drug i način nadzir u. Ali i on je nešto znao o njima! Taj glas, da, taj glas bio je
nešto što bi se poslije dalo sasvim lako prepoznati. Čovjek je mucao, ali je tu govornu manu pokuša-
vao prikriti govor eći polako i odmjer eno, praveći predahe baš u trenu kada se više nije mog ao svla-
dati.
Možda će se baš taj podatak, mislio je istražitelj, pokazati drag ocjenim nakon što se obavi
razmjena, odnosno kada Lucky holding cijelu stvar preda policiji.
Cestu što je išla uspor edno s prug om našao je bez ikakvih problema. Brklju također. U petnaest
do tri prošao je spor i ter etni vlak čija je lokomotiva otegnuto zapištala, baš kao da ga pozdravlja. A
pet minuta nakon što se vlak izgubio u snijeg u i tmini, još se jedanput oglasio mali mobilni telefon.
Ovaj put glas je djelovao malo sig urnije, govor io je brže i zamucao samo jedanput.
– Pođi uz prug u i skreni lijevo u šu-šumar ak. Nakon dva kilometra vidjet ćeš zapuštenu kapelicu.
Skreni desno na šumski putić... tu ćemo obaviti razmjenu.
Osjetivši olakšanje što se to glupavo noćno vozikanje bliži kraju, Banić postupi onako kako se
od njeg a tražilo. Odvojak koji je vodio u šumu pronašao je posve lako, a nakon dva kilometra vožnje
po valovitu ter enu ugledao je i nazubljeni obris polur azrušene kapelice. Skrenuo je na putić, ugasio
motor i svjetla i zapiljio se u mrak nadajući da će mu se oči brzo sviknuti na nj. Čekao je strpljivo
gotovo cijeli sat, ali se ništa nije dog odilo. Niti se tko pojavio, niti je mobitel zazvonio. Ništa, osim
što je snijeg prestao padati. Ponovno ga načnu sumnje kako se možda zag ubio, ali je ipak
pretpostavljao da bi ga u tom slučaju već obavijestili. Pa i njima je mor alo biti važno da što prije do-
biju novac iz kovčežića! Gubeći već polako nadu da će do razmjene doći ove noći, gonjenom svojom
prokletom profesio nalnom radoznalošću, on još jedanput provjer i je li revolver na svome mjestu, a
potom polako, gotovo nečujno, otvor i vrata automobila i izađe. Pouzdavši se u svoj nesavršeni sluh
čovjeka srednje dobi, on naćuli uši, ali osim vjetra u suhim krošnjama i dalekog treštanja vlaka ništa
nije mog ao čuti. Zatim krene prema deblu čija se mrka kontur a ocrtavala u noći, osjeti kako mu se
noga zapliće u granje koje je prekrio snijeg i on pade potrbuške opsovavši pritom. Odmah pokuša
ustati, pridigne se na koljena, otrese snijeg s baloner a, a zatim iznenada začuje krckanje grančica što
su se lomile pod nečijim nog ama. Životinjskim ili ljudskim? Što li je to, upita se i odmah dobije od-
govor. Prije no što se uspio okrenuti, nešto tvrdo i snažno spusti se na njeg ov zatiljak i on ponovno
pade potrbuške, zar ivši glavu u hladnoću i svježinu meka snijeg a, pitajući se u jednom bezmjerno
kratkom časku treba li nagli nestanak boli zahvaliti okrepljujućoj studeni ili nesvjestici.
Kada se probudio, osjećao se uistinu jadno. Zatiljak ga je strašno bolio, pred očima mu se muti-
lo, u želucu je osjećao mučninu, a udovi su mu bili toliko promrznuli da ih je jedva micao. Pogleda
na fosfor escentni brojčanik ručnog a sata i shvati da je u nesvijesti bio petnaestak minuta. Teškom mu-
kom ustane i, tetur ajući, uspije se dovući do automobila. Sjedne, zabaci glavu preko naslona, duboko
udahne, a zatim ga presiječe bol u želucu, pa se brzo nagne van i povrati nešto što je mor alo biti
samo obilje pjene. Znao je dobro da su glavobolja, vrtoglavica i mučnina sasvim pouzdan znak
potresa mozga, ali ga je u ovom trenu zanimalo nešto posve drug o. Zavuče ruku pod sako, zaključi
da je revolver još uvijek tu, a zatim upali svjetlo iznad vjetrobrana. Na sjedištu do njeg a ležao je mo-
bitel, ali kovčežića s novcem više nije bilo. Netko ga je nasilno istrgnuo pokidavši mu pritom dio
oplate vrata. S očajanjem shvati da nikakvu razmjenu nije uspio obaviti. Odnijeli su mu novac, a za
uzvrat mu nisu ostavili baš ništa. To su okolnosti koje neće razveseliti Krstu Lakotu, ali će svakako
razor iti ugled njeg ove detektivske prakse, pomisli Banić, bor eći se protiv novog vala mučnine.
6.
KADA JE SLJE DE ĆE GA DANA OKO DE SET SATI zaustavio auto ispred ulaza u Lucky holding, nije mu ni samo-
me bilo sasvim jasno kako je uopće uspio stići do toga mjesta. Glava ga je, naime, boljela upornim
tupim bolom, koji se u pojedinim trenucima, kao u kakvim napadajima, pojačavao gotovo do neiz-
držljivosti, a znoj mu je tekao niz čelo i vrat vlažeći mu ovratnik košulje. Posve razumljivo, bio je u
vrućici; prespavati u tankom baloner u petnaestak minuta u snijeg om zasutom šumarku nije bila samo
bezazlena nestašnost.
– Oho! Novi security manager! – gotovo obradovan pozdravi ga Rudi Lepen, koji je za tu prili-
ku, kao da se želi uvjer iti o kome je riječ, čak skinuo svoje tamne nao čale. – Kako ste danas?
– Imao sam i boljih dana – s mukom će Banić, pa se, zatetur avši pritom, uhvati za Lepenov pult.
U jednom se trenu učinilo da će pasti na pod.
– Što vam je? – upita Lepen glasom u kojemu je bilo više iznenađenja no brig e.
– Imam blag o povišenu temper atur u i glavobolju. Negdje me dobrano propuhalo.
– U tom bih vam slučaju ponudio Ketonal – reče Lepen vadeći iz džepa sakoa kutijice s lijekovi-
ma.
Banić ga radoznalo pogleda; prije mu je djelovao kao hipohondar nego kao bolesnik kojemu
sve to šar eno smeće treba.
– Ne, neće biti potrebno.
– Bože, izgledate kao smrt na dopustu! – inzistir ao je Rudi gur ajući mu u ruku plavu tabletu i
pružajući mu čašu vode.
Mučen sve jačom glavoboljom i smetnjama u vidnom polju, koje su mu se poput razigranih
iskrica rojile pred očima kamo god bi pogledao, Banić se pokor i, pa prog uta lijek i zalije ga s neko-
liko gutljaja vode. Zatim se objema rukama osloni na pult i zagleda u sitna svjetla video-rekorder a
koji je bio postavljen iza Rudijeva stolca. Trebao mu je taj časak predaha prije no što ode Krsti Lakoti
i upozna ga sa žalosnim rezultatima noćašnje »razmjene«. I baš kada se činilo kako će mu Lepen po-
nuditi još koji od svojih lijekova, Banić duboko udahne, uspije se pribrati, pa krene prema vlasnikovu
uredu, unatoč tomu što mu nitko nije kazao je li ga gazda uopće spreman primiti.
Kada je pokucao i ušao u njeg ovu radnu sobu, Krsto Lakota je stajao uz prozor i, odjeven u
meki kućni ogrtač, gledao van prema zabijeljenoj sljemenskoj padini. U ruci mu je bila kristalna čaša
u kojoj su se, okupani zlatnom tekućinom, bljeskali komadići leda. Promrmljavši nešto nalik na poz-
drav, Banić sjedne u fotelj, prekriži noge i rukavom otre znoj s čela. S izrazom zabrinutosti i čuđenja
vlasnik holdinga odloži čašu na stol i sjedne nasuprot istražitelju, čiji ga je opći izgled zacijelo mo-
rao nagnati na neugodnu pomisao kako noćašnja stvar nije dobro završila.
– Moj vas tajnik pokušava nazvati od pet ujutro – mirno će i polako Lakota. Stvarno nije bio
čovjek kojeg a je lako uzbuditi. – Očekivali smo da ćete nam se javiti još noćas.
– Spavao sam. Probudio sam se prije pola sata.
– Ne zvuči baš poslovno – reći će Lakota s jedva primjetnom ironijom u glasu.
– Ne zvuči... osim u slučaju kad imate potres mozga i vrućicu.
I tad mu Banić ispriča sve, od trena kada su mu se prvi put javili, pa sve do onog a časa kada ga je
netko, oko četir i ujutro, onesvijestio udarcem u glavu. Bila je to duga i složena priča, ali ju je već
poslovično ner azgovorljivi Banić uspio ustrojiti u desetak jednostavnih rečenica. U tih nekoliko tre-
nutaka Lakota se samo jedanput namrštio, ali se po njemu vidjelo da je odmah sve shvatio te da ni
sam ne pripada onima koji rasipaju riječi ili uživaju u slušanju dug ačkih brbljar ija.
Saslušavši ga čudesnom strpljivošću, vlasnik holdinga ustane, vrati se svojoj čaši u kojoj se led
već rastopio, pa se, udubljen u vlastite misli, ushoda po sobi kao da je kor acima pokušava premjer iti.
Konačno priđe zidu i nekako odsutno popravi sliku koja se bila nakrivila.
– Gospodine Baniću – reče nakon duge šutnje. – Vama svakako mora biti jasno kako bi svakome
razumnom čovjeku pale na pamet dvije var ijante... dva objašnjenja. Prema jednome, lopovi su nas
obojicu prevar ili. Zaskočili su vas, onesvijestili, oteli kovčežić s novcem, a da zauzvrat nisu ostavili
baš ništa. Ako je tako, mog ao bih vas kriviti zbog nebudnosti, aljkavosti, neprofesio nalnosti i tomu
sličnih stvar i. Ta je var ijanta za vas poprilično loša. Prema drug oj pak, lopovi nisu prevar ili nas,
nego ste vi prevar ili mene. Uzeli ste novce, vozikali se noću i sada mi ovdje pokušavate prodati
uvjerljivu priču, uvjerljivu glavobolju i uvjerljivu vrućicu. Ta var ijanta nije za vas poprilično nego
upravo katastrofalno loša. Po njoj vas, doduše, ne mogu kriviti za aljkavost, ali mogu za kriminalno
djelo. A za takve se stvar i ide u zatvor i u njemu ostaje do poprilične star osti. Gotovo da se čovjeku i
ne isplati vraćati.
– Kojoj ste var ijanti skloniji? – upita Banić, onoliko radoznalo koliko mu je to nesnosna glavo-
bolja dopuštala.
– Nisam sklon nag ađanjima. Vrlo ću brzo saznati što se zapravo dog odilo i u skladu s tim posta-
viti se prema vama. Nar avno, mora vam biti jasno da u ovom trenu ne dolazi u obzir vaš honor ar od
pet tisuća mar aka. Nemam vam ga za što platiti. Samo bi luđak platio nekome tko ga je lišio dvjesto
pedeset tisuća mar aka.
Banić zine od iznenađenja; podatak što ga je izrekao Lakota kao da je nadjačao njeg ovu glavo-
bolju.
– Gospodine Lakota – reče i on jednako mirnim glasom trudeći se izbjeći i najmanji znak uzru-
janosti. – Jasno vam je da i meni kao razumnu čovjeku padaju na pamet dvije var ijante. Prema jednoj
ste me poslali u tu glupu razmjenu zatajivši da se u kovčežiću nalazi bezobrazno mnog o love, onoli-
ko koliko bih ja možda i odbio ponijeti. Prema toj var ijanti postupili ste neo dg ovorno i lakomisleno,
pa ste možda i zaslužili Božju kaznu kojom ste lišeni tih svojih disketa i sličnih kompjutorskih glu-
posti. Prema drug oj pak var ijanti našli ste jeftinog detektiva koji je naivno povjer ovao u vašu iskre-
nost, napunili ste mu kovčežić nar ezanim komadićima novinskog papir a, provozali ga samoborskom
okolicom i u mraku ga onesvijestili, natovar ivši mu na grbaču dug koji on u idućih dvjesto godina
neće moći vratiti. Nar avno, niste to uradili sami, jer ste čovjek od ukusa i manir a, čovjek koji se kre-
će po salonima, hotelskim apartmanima i nadzornim odbor ima. Vi ne bar atate toljag ama, nego
rashlađenim viskijem i zlatnim nalivper ima...
– Dobro – prekine ga Lakota, prišavši radnom stolu. – Previše riječi za moj ukus.
Potom se nalakti na stol, popravi ovratnik svog a svilenog kućnog haljetka, nasmije se kutovima
usana i promotri ga pogledom u kojemu Banić prvi put zamijeti nešto opasno, odbojno i podmuklo,
nešto što je u njemu u jednom sasvim kratkom djeliću vremena do temelja srušilo sliku Lakote kao
dobronamjernog i prijaznog bog ataša.
– Kad već spominjete Boga – govor io je vlasnik holdinga svejednako staloženim tonom – baš
biste se njemu trebali pomoliti da nam se lopovi ponovno jave i objasne što se dog odilo, što namjer a-
vaju i koliko još novca traže. U suprotnome ću vas držati dužnikom kod kojeg a je mojih četvrt mili-
juna mar aka. Znate, ja sam svoj poslovni imper ij, kako to nazivaju zavidni odrpanci iz takozvanih ne-
ovisnih žutih tiskovina, ostvar io uglavnom leg alno i pošteno. Ali nemojte to nikada smetnuti s uma,
riječ »uglavnom« uvijek razumijeva i nekakav mali ostatak, nekakav promil u kojemu su sadržane
sve one metode uz pomoć kojih ću znati vratiti sav svoj novac. Ili ga naplatiti na neki drug i način.
– U to ne sumnjam – odg ovor i Banić ustavši s fotelja. Začudo, sad mu se činilo kako ga glava
ipak manje boli. Znači li to da Lepenova plava tableta nije bila hipohondrijska opsjena nego dje-
lotvorno sredstvo? – Znam da svi vi imate te vaše male promile kojima se uspješno penjete ka vrhu, i
taj vaš »uglavnom« koji skupi odvjetnici tumače kad vas tko pokuša zaskočiti u krivolovu.
– Razgovor je završen – odmahne Lakota rukom, a Baniću se učini da je to ona ista gesta kojom
je okončavao razgovor e u svim onim nadzornim odbor ima u kojima je log ikom svoje moći mor ao
sjediti.
Zatekavši ga kako se vraća iz vlasnikova ureda, Lepen ga presretne znatiželjnim pitanjem:
– Je li pomog ao Ketonal?
– Čudesna stvar! Gotovo me više i ne boli – otpovrne Banić zadovoljno.
– Tad ću vam pokloniti cijelu kutiju – reče Lepen, pružajući mu paketić tableta. – Vi ćete me se
već sjetiti kada postanete security manager. Zar ne?
– O, ta će stvar sada napredovati nešto spor ije – primijeti Banić uzimajući lijek. – Ali nikad ne
reci nikad!
Lepen se blag o nasmije toj otrcanoj frazi, a Banić, uz određeno sažaljenje, pomisli kako tom
čovjeku zacijelo gori pod nog ama. Ipak, ako i izgubi posao, bar neće mor ati reći kako je nekome
ostao dužan četvrt milijuna mar aka. I kad je vani ulazio u automobil, padne mu na pamet kako poslo-
davcu još uvijek nije vratio mobitel. Isprva se pomisli vratiti i obaviti tu stvar, ali odmah potom
odustane vjer ujući kako će za to još biti prilike.
Kod kuće je popio još jednu Lepenovu tabletu, razmišljajući što bi bilo najpametnije poduzeti.
Nar avno, najjednostavnije bi bilo da se javi primar ijusu Šar iću koji je bio sasvim ugodna osoba kad
bi se našli u birtiji i prisjećali se psina iz gimnazijskih dana. Ali kad bi se radilo o liječničkoj pomoći
ili savjetu, kao nekadašnji pedant i štreber odmah bi iznio kakav, za Banića neo stvar iv plan, koji bi u
njeg ovu sadašnjem stanju obuhvaćao rendg ensku snimku glave, encefalogram, kompjutorsku to-
mografiju, dvotjedno mir ovanje u mraku, fluo rografiju pluća, krvnu sliku, bris grla, vitaminske
injekcije, kuru antibio tika i tko zna što sve ne. Jasno, čovjeku kojeg a su zeznuli u šumi, klopili ga po
glavi i tako otjer ali u dug koji bi uzbudio i kakvu srednje jaku tvrtku, od cijelog tog liječničkog re-
pertoara, dolazilo je u obzir samo mir ovanje u mraku, ali ne dva tjedna nego najviše nekoliko sati.
Skuha si na brzinu čaj, baci u njeg a Alka-seltzer, jedini lijek koji je redovito trošio, i to kad bi se zgo-
dilo da popije više od sedam-osam piva, pa popivši to, legne i utone u san.
Kad ga je probudila zvonjava telefona, posve bunovan i smeten, uspio je nekako napipati slušali-
cu što je ležala na podu do kreveta, prinio je uhu i pogledao na sat koji je već pokazivao sedam i dva-
deset.
– Detektivski ured Banić – reče službeno, onako kako je to uistinu rijetko radio.
– Slušaj me, detektivski uredu – začuo se s drug e strane Lidijin glas. – Ovdje te se čeka na veče-
ru. Juha samo što nije na stolu. Nemoj mi samo kazati kako si opet zabor avio!
– Kako bih mog ao zabor aviti!? – odg lumi on. – Upravo odabir em kravatu.
Znajući posve sig urno kako ga na nošenje kravate nisu mogle natjer ati čak ni novonastale
okolnosti u kojima se s ponosom tvrdilo kako su taj besmisleni odjevni rekvizit svekolikoj svjetskoj
kultur i kao važan doprinos podar ili baš Hrvati, Lidija spusti slušalicu.
Nemajući kamo, Banić hitro ustane, istušir a se mlakom, gotovo hladnom vodom i odjene ono
što je uvijek nosio, nar avno bez kravate, koju, istini za volju, nigdje nije mog ao pronaći. Glavobolja
mu je donekle popustila, a tušir anje mlakom vodom povišenu mu je temper atur u spustilo na
razmjerno podnošljivu razinu. Jedini problem bio je kašalj koji se, nakon što se probudio, pojavio
kao novi znak teške prehlade. Počešlja se, navuče montgomer i, prog uta za svaki slučaj još jedan Ke-
tonal i izađe.
Da je bio pribraniji i zdraviji, ulazak u stan na Britanskom trgu, dakle u ambijent u kojemu je
proveo popriličan dio svojeg a neuspjelog braka, zacijelo bi ga ispunio raznim prisjećanjima, od ko-
jih bi neka bila i ugodna, jer je s Lidijom imao i lijepih trenutaka. No ovako načet opakom influ-
encom i potresen udarcem u glavu, nevješto je odg lumio srdačnost, nasmiješio se i poklonio Lidiji i
Niki po kutiju Chanelova parfema što ga je dobio od Paka, a potom se kurtoazno upoznao s Timom,
postidjevši se pomalo što i za njeg a nije ponio bar kakav poklončić. Tim je bio godinu dana star iji od
Nike, djelovao je malo stidljivo i suzdržano, bio je visok i vitak, imao je gustu kovrčavu kosu i oksi-
dir anu naušnicu u uhu, traper ice i šir oku kar ir anu košulju koja mu je nemarno padala preko hlača. A
kad su Lidija i Tim otišli u sobu iz koje se već šir io mir is toplog a guščjeg pečenja, Nika mu tutne u
ruke nekakav veliki paket, zamotan u šar eni blagdanski papir.
– Oh, hvala! Baš lijepo od tebe – reče on bez prevelika oduševljenja, pa spusti paket na pod
pokraj vješalice kako ga na odlasku ne bi zabor avio.
– Zar ga nećeš otvor iti? – upita Nika razočar ano. – To je ono što si oduvijek želio. McGreg or ov
duffel coat. S kapuljačom i bambusovim gumbima. Točno onakav kao u Trećem čovjeku, samo tamni-
ji.
Uistinu je već dugo želio takav kaput, pog otovo sada kada je sve upućivalo na to da će zima biti
duga i žestoka, ali mu se nekako nije dalo glumiti manekena, probavati ga i okretati se pred njezinim
oduševljenim pogledom.
Nar avno, otac kojeg a kći ne bi mogla nag ovor iti na takvo što i ne bi bio pravi otac.
– Joj, fenomenalno ti stoji! – veselila se Nika, a zatim dodala tišim glasom, kao da joj je pomalo
neugodno: – Znaš, bio... bio je dosta skup, ali me Tim natjer ao da ga kupimo.
Znao je da najvjer ojatnije laže, pokušavajući mu svog dečka predstaviti kao brižna čovjeka i bu-
dućeg zeta na kojeg a se čovjek može osloniti, ali ipak nije rekao ništa što bi zazvučalo ironično ili
pakosno. Šutio je, pokušavajući suzbiti grebuckanje u ždrijelu što ga je tjer alo na kašalj.
– Stavi ruke u džepove – smijuckala se Nika – da vidimo jesu li na pravoj visini.
On gurne ruke u džepove i odmah shvati njezin mali trik. U desnom džepu bila je plastična kuti-
ja, onakva u kakve se pakir aju glazbeni diskovi. Izvadi je i odmah shvati da ga neki dan nije obmanji-
vala; bio je to Kind of Blue, remek-djelo Milesa Davisa, snimljeno u New Yorku 1959. Suludo važna
stvar, dostatna da čovjek smjesta zabor avi čak i novi duffel coat, kaput koji je svojedobno proslavio
Trevor a Howarda. Htjede još jedanput zahvaliti, ali ga u tome spriječi jak i iznenadan kašalj.
– Vidiš, opet si prehlađen! – kor ila ga je kći. – U ovom ti se kaputu takve stvar i više neće dog a-
đati.
Večer ali su pomalo ukočeno i suzdržano, što je bilo i posve razumljivo. Bivši supružnici koji se
rijetko viđaju, kći s kojom nisi bio više od godine dana, njezin novi dečko koji govor i samo
engleski, svi za istim stolom čine dostatan broj prepreka za uspostavljanje opuštenije atmosfer e. Lidi-
ja se trudila da popravi opći ugođaj, svomu bivšem mužu obraćala se jednostavno i srdačno, kao da
se nikada nisu ni razvodili, Timu je svaki čas postavljala pitanja na svome skromnom engleskom,
koja je Nika mor ala odmah prevoditi na pravi engleski, a Tim je odg ovar ao stidljivim, jednostavnim
odg ovor ima kao što su oh, yes... no, never... I don’t mind... if you like it... Ipak, Lidija se baš nije do-
imala sretnom, bila je blijeda, jelo je jedva i okusila, a u pojedinim trenucima, dok su drug i razgova-
rali, Baniću bi se znalo učiniti kako djeluje bolesno i zabrinuto.
Najveseliji trenutak večer i između malo premasne guske i deserta zbio se kada su Nika i Lidija
otvor ile poklone koje im je on donio, mir ise s Pakova tajnog skladišta. Zastale su s bočicama u ruci,
kao da ne vjer uju u ono što vide. Prvi se snašao Tim, veselo uskliknuvši:
– Wow! What’s that!
Iako ni Lidijina u tom smislu nije zao stajala, bočica u Nikinoj ruci bila je pravo čudo. Chanelov
log otip na njezinoj šir oj strani bio je umrljan, otisnut nao pako, s dva, a ne s jednim l. Na vrhu je ima-
la poklopac od grubog a lima, nalik na one kakvi su se nalazili na bočicama antibio tika iz pedesetih
godina, a iznad tog, zapanjujuće aljkavo izvedenog poklopca bio je atomizer sličan onima sa spreja
protiv komar aca i drug e leteće gamadi. Susprežući smijeh, Nika prinese bočicu vratu, lag ano pritisne
atomizer, ne bi li provjer ila mir is ovog krajnje neo bičnog Chanela. Na njezino veliko iznenađenje,
atomizer se ponašao kao ručica soda-vode; iz bočice naglo prsne gotovo polovica njezina sadržaja
ispunjavajući sobu slatkastim mir isom malina.
Svi prasnu u smjeh, a Banić, ozlojeđen i postiđen, pokuša Timu objasniti o čemu se zapravo ri-
ječ:
– I’ve bought it from Pako...
Iako je na spomen Pakova imena Lidiji i Niki odmah sve postalo jasno, Tim ga je i dalje gledao
s čuđenjem i ner azumijevanjem.
– Pako is bootlegger – doda Banić, ne nalazeći bolje riječi u svom skučenom engleskom jeziku i
svladavajući kašalj koji ga je iznutra razdir ao.
– I would like to buy some – razveseli se Tim. – We’ll have a lot of fun in London.
Okruženi nesnosnim slatkastim mir isom, koji je čak uspio neutralizir ati okus torte od oraha za
koju je Lidija bila prava majstor ica, nastavili su razgovar ati. Govor eći brzo i oduševljeno, Nika je
pričala o svemu što im se dog ađalo proteklih mjeseci, kao i o planovima koji su pred njom i Timom.
Banić je predmnijevao kako je cijela priča zapravo namijenjena njemu, jer je Lidiji sve to mor ala već
ispripovijedati. Uglavnom, stigli su iz Londona u star om fordu koji im se putem četir i puta pokvar io,
što ih je koštalo više no da su došli avio nom. Ondje su živjeli podosta boemski, u trosobnom stanu
što ga je Tim naslijedio od pokojne tetke. On je zapravo sur adnik jedne advertising agency i radi tek
povremeno, a ona nešto zar ađuje u privatnoj pakirnici voća i povrća, te u večernjoj smjeni kao pro-
davačica u trgovini s kavom. Njihov je veliki san da unajme razmjerno jeftin lokal u prizemlju
susjedne zgrade i u njemu urede malu galer iju s radio nicom za uramljivanje slika, jer su tajnama tog
posla ovladali na nekakvu večernjem tečaju. Usto Niku jako zanima studij history of art, što bi joj,
kako je mislila, bilo od neprocjenjive kor isti u galer ističkom poslu. Nažalost, za početak studija tre-
bala bi uplatiti školar inu od tri tisuće funti, što joj je u ovom trenu nedostižno.
Slušajući optimističnu priču svoje kćer i, Banić se prisjeti kakvi su sve velebni planovi za buduć-
nost kolali njeg ovom glavom dok je imao tridesetak godina manje. Besplatna odvjetnička kancelar ija
koja brani sir otinju pred nepravednim nasrtajima režima, zvijezda istražnog novinarstva koja ra-
zotkriva pokvar enost i gramzivost političar a, privatna nakladnička kuća koja svojim subverzivnim
izdanjima baca u očaj aktualnu vlast... Razmišljajući tako, posve slučajno pogleda svoju bivšu ženu
koja se, snuždena i utihnula, doimala poput osobe koja pred drug ima pokušava prikriti bol. U jednom
času ona mu uzvrati pogled i nasmije se, kao da želi kazati kako joj nije ništa nego se samo malo za-
mislila. I kao da to želi dokazati, ona se uplete u Nikin dugi monolog.
– Nikola, zar ne bi bilo super kada bi stekla britansku nao brazbu? Možda bih ja mogla dignuti
kredit za njezinu školar inu? To je zapravo samo desetak tisuća mar aka.
– Mama, molim te! – prekine je Nika. – Od kolovoza nisi dobila plaću!
– Pa jest... – zamisli se Lidija, zacijelo suo čena s gorkom stvarnošću. – Mnog i uopće i ne dobiva-
ju plaću, ali to će se promijeniti...
– Promijenit će se na lošije! – odbrusi Nika. – Za godinu ili dvije više nitko neće ni dobivati pla-
ću, osim onih nasmiješenih nitkova koji vam svaki dan lažu s televizijskih ekrana!
Osjećajući sasvim jasno kako se i od njeg a očekuje da nešto izjavi o Nikinoj školar ini, Banić
prozbor i tihim glasom onog a na koga, nažalost, u ovom času ne bi trebalo računati.
– U ovom sam trenu dužan dvjesto pedeset četir i tisuće mar aka – reče, a zatim, nakon što se
susreo s njihovim prener aženim pogledima, kašlj ući doda: – Od toga četir i soma za novi star i golf.
– Isuse! – snebi se Nika. – Zar si kupio banku?
– Banke su, čini se, u takvom stanju da se mogu dobiti i za manju lovu – odvrati, a potom, ne že-
leći im ništa objašnjavati, zamoli čašu vode.
– Mor ao bih popiti tabletu – dometne. – Malo me boli glava. Valjda sam predug o buljio u televi-
zor.
Mor ale su znati da laže, pripadao je onoj zanemar ivoj manjinskoj skupini koja gotovo i ne
uključuje televizijski prijamnik.
7.
PRO BU DIVŠI SE, BA NIĆ POGLE DA PRE MA PRO ZO RU i zaključi kako snijeg više ne pada. Po kapima što su
ravnomjerno udar ale o prozorsku dasku čak se činilo kako se počeo topiti. Nije loše, pomisli, jer
ovako rani dolazak zime, s obilnim snijeg om na kraju studenog a nikome ne bi donio ništa dobra.
Umije se, odjene na brzinu i zao grne novim engleskim kaputom koji se uistinu doimao pouzdanom
obranom od hladne zime. Potom ga potrese takav napadaj kašlja da se mor ao pridržati za rub stola.
Nar avno, s kašljem se pojavi i glavobolja, ne previše jaka, ali sasvim dostatna da je čovjek u svakom
trenu bude posve svjestan.
Ispred kafića Kico naletio je na bivšeg štemer a Kembru koji je izlazio strašno ljut i gotovo trije-
zan. Banić se začudi; to nije bilo vrijeme kada Kembra odlazi iz lokala, prije bi se reklo da mu je to
bilo vrijeme dolaska.
– Ak ti je stalo do života, nemoj opće ulazit! – gotovo je vikao Kembra. – Odi radije s menom na
gembač tu prek u podrum.
– Što je bilo? – čudio se istražitelj.
– Onaj idio t Pako poklonil je Zdenki nekakvi jebeni parfem. Ona ga je blesača išla odmah pro-
bat. Jebate, kad ga je pritisnula sve ka’ je bilo u flašici je izletilo van. I sad sve smrdi po pekmezu od
malina. A to ni za moju bolesnu jetru.
– Da, da, mor aš se čuvati – promrmlja Banić, pa prođe pokraj kafića, ostavivši Kembru na trgu
ispred kio ska pa ode do mjesta gdje je obično ostavljao auto.
Ulazeći u golf, sa sjetom pogleda prema napuštenoj »četvorki«, a zatim sa zadovoljstvom shvati
kako su klinci, kojima je star i auto služio kao igračka, već očistili snijeg s vozila, ulaštili lim i teme-
ljito obrisali prozorska stakla.
Otprilike pola sata poslije već se polako vozio vlažnom cestom što vodi od Samobor a prema
Breg ani. Danju mu je sve izgledalo nekako drug ačije. Mog ao je jasno vidjeti obiteljske kuće s čijih se
krovova cijedio okopnjeli snijeg, njihova sumorna dvor išta s polegnutom travom, ogoljelim voćka-
ma i drvenim kućicama za pse, raznobojne plotove i jarke što su se punili vodom. Sasvim lako je
pronašao onaj odvojak koji je vodio gore prema brdu, skrenuo i pošao mnog o užom cestom na kojoj
je još bilo mekog a, vlažnog snijeg a što je prštao i ugibao se pod kotačima vozila. Na malom je
proplanku naišao i na raspelo. Sada, pri danjem svjetlu, jasno se vidjelo da je raspeti Krist obojen ru-
žičastom bojom koja ga je lijepo izdvajala iz bijele šumske pozadine.
– Daj, pomozi da ne popušim tu silnu lovu! – promrmlja Banić više u sebi, pitajući se smije li
uopće na takav način razgovar ati s Božjim sinom ili je njeg ov tihi i ne baš usrdni zaziv samo mala
blasfemija. Sjeti se jedne star e pjesme Woo dyja Guthrieja, u kojoj se kaže da je Krist tesar ev sin,
dakle dijete iz radničke obitelji, pa se ponada kako netko takva podrijetla mora znati što znači »popu-
šiti lovu«.
Ne zaustavljajući se, spusti se razmjerno lako niz padinu i izađe na cestu uz koju je išla nekakva
spor edna, zacijelo industrijska prug a. Nakon nekoliko trenutaka već se vozio kroz šumar ak, cestom
koja se čas blag o uzdizala, čas spuštala. Vidio je čak i ono što one snježne noći nije mog ao vidjeti; u
šumarku je bilo i stambenih objekata, uglavnom samostojećih kuća, što su se, tu i tamo, nazir ale kroz
nazubljene, ogoljele krošnje. Sada je shvaćao kako one noći i nije prevalio baš preveliki put nego su
ga zapravo vozali nao kolo, odnosno da je između mjesta s kojeg a je krenuo i onog a na koje je stig ao
sasvim mala zračna udaljenost. Nar avno, u mrkloj noći, na labir intnom putu punom zavoja, takvo što
nije mog ao zamijetiti. Došavši do mjesta gdje se nalazila star a kapelica, zamijeti u snijeg u trag ove
kotača, skrene nadesno i zaustavi se na onom istome mjestu gdje su ga iznenadili i udar ili po glavi.
Ugasi motor i osloni se o sjedalo iščekujući nov napadaj kašlja. A kad se neugoda u grlu smir ila, iza-
đe van, zaključa auto i počne pregledavati tlo. Nije bio Indijanac koji se lako snalazi među trag ovima,
ali je u djelomice otopljenom snijeg u uspio nazreti uleknuće što je nastalo kada je pao na tlo, kao i
mnoštvo trag ova nogu. Nekoć, dok je još radio u bivšoj miliciji, u takvim se situacijama okupljala
sva sila raznih eksper ata koji bi najprije sav prostor omeđili žutim vrpcama, a zatim dugo i minuci-
ozno slikali trag ove, mjer ili ih, crtali arabeske što bi ih u snijeg u ostavile razne vrste potplata... Banić
tako nešto nije mog ao učiniti niti bi od toga imao bilo kakve kor isti. Što bi mu sad značilo da zna
kako onaj tko ga je mlatnuo nosi Borovo cipele broj četrdeset pet, s gumenim potplatom čiji otisak
podsjeća na sustav mer idijana i par alela?
Ipak, kako je jasno mog ao vidjeti da jedan par trag ova nečijih nogu vodi uzbrdo, krene za njim i
uskor o se nađe na vrhu blag og brežuljka, pred novom nizbrdicom koja je završavala šir okim iskrče-
nim prostor om na kojemu se nalazila velika, ali trošna, i zacijelo napuštena katnica. Na ovoj, južnoj
strani brijeg a, snijeg se već gotovo istopio tako da se nije dalo odg onetnuti u kojem je smjer u otišao
čovjek čije je trag ove dovde mog ao pratiti.
I tad, u nekoliko kor aka udaljenom grmlju, Banić spazi nešto crno. Priđe radoznalo, sagne se i
podigne ostatak polomljenog kovčežića kakvim inače par adir a nadobudna poslovna gospoda. Fine
šarke kojima su bila spojena njeg ova dva dijela bile su polomljene, oplata udubljena i popucala, a na
dobrano istegnutoj dršci visjele su policijske lisice kojima je nekoć bio učvršćen o vrata Banićeva
automobila. Nar avno, crnoj plastičnoj vrećici u kojoj se nalazio novac nije bilo trag a.
Gazeći po mekoj zemlji što se poput tijesta ugibala pod njeg ovim nog ama, Banić krene polako
niz padinu i za nekoliko se minuta nađe ispred zgrade koju je ugledao s vrha brežuljka.
Zgrada je imala nešto secesijsko i vjer ojatno je bila izgrađena početkom stoljeća, zacijelo kao
vila za odmor, što se dalo zaključiti po njezinoj udaljenosti od grada i šumskom okolišu. Pročelje joj
se sastojalo od šir oka stubišta s kolonadom od šest oblih, zidanih stupova i reda prozor a okruženih
bog atim fasadnim ukrasima, što su se s vremenom dobrano oljuštili. Iste takve ukrase imao je i red
prozor a na katu koji se, upravo iznad onog dijela s kolonadom, šir io u prostran balkon sa zidanom
ogradom i drvenom nadstrešnicom. Po visokom krovu, kao i po brojnim ovalnim prozorčićima, vi-
djelo se da zgrada mora imati potkrovlje uređeno za stanovanje. Nar avno, svakom je došljaku otprve
mor alo biti jasno kako je ta, nekoć otmjena kuća već dulje vrijeme napuštena. Ne samo zbog trošnosti
fasade, nego i zbog lošeg a, popucanog crijepa na krovu, por azbijanih prozor a, zapuštenih i šikar om
obraslih prilaza, neo brezanog a zimzelenog raslinja i slomljenih, hrđavih oluka što su popadali po
mrkome, spar ušenom grmlju. Ipak, i takva kakva jest, mor ala je biti pravi raj za nekog od novih bo-
gataša koji su uživali u kupnji star ih otmjenih zgrada što su ih, uz pomoć pravog potoka novca,
pretvar ali u raskošna čuda nalik na vilinske nastambe iz slikovnica, radeći to s osobitim veseljem ako
su pritom svojim intervencijama mogli upropastiti koju od zaštićenih spomeničkih vrijednosti.
Banić se zaustavi uz visoku ogradu na čijem je vrhu bila postavljena nova bodljikava žica kao
jasan znak da je netko već bacio oko na tu kuću ili je čak kupio pa započeo radove na njezinoj obno-
vi. Da je u pravu, shvatio je čim je dolje iza stupova spazio veliku količinu uredno poslag anih vreća
cementa, a malo podalje i improvizir anu natkrivku od dasaka pod kojom su bile sklonjene dvije mije-
šalice za beton, velika količina zapakir anog crijepa, nešto zidarskog alata i veliki koluti željeza za
armir anje.
Ali nikakva trag a živom stvor u nije se dalo nazreti. Iza svih prozor a bio je mrak, nikakva auto-
mobila nije bilo u blizini, iz dimnjakâ se nije vio dim, a električne žice s križnog priključka na krovu
visjele su niz zgradu i nestajale u niskom grmlju.
S drug e strane kuće, dakle iza njezina zabata, podizao se još jedan neveliki brijeg, i na toj se
strani mog ao vidjeti ravan stup dima. Zgrada je, dakle, posjedovala nešto što se moglo nazvati
bliskim susjedstvom i njezina je šumska samotnost bila tek privid.
Ne našavši pravog a puta, Banić krene blatnjavom šumskom stazicom polako se penjući ka vrhu
brežuljka. Ono što bi možda u proljetnim danima bilo ležerna šumska šetnja, sred ovog zimskog bla-
ta bio je pravi pothvat, tako da se nakon pet minuta našao na uzvisini, sav zadihan, znojan i cipela
prljavih od blata. Sretan što ipak nije nijedanput pao i upropastio si novi kaput u kakvom se nekoć
razmetao sada već pokojni Trevor Howard, Banić duboko udahne hladni zrak, prepusti se potom
snažnom napadaju kašlja, a onda se zagleda u kućicu koja je, obrubljena neurednim plotom od letava,
stajala dolje, kojih dvjesto metar a od njeg a. Ako je u onoj prvoj zgradur ini s kolonadom nekoć sta-
novala zagrebačka ili samoborska gospoda, pomisli istražitelj, tad su u tom neuglednom star om ku-
ćerku mogli stanovati samo njihovi konjušar i ili vrtlar i. Kućer ak je, naime, bio sav naher en, krivog a
krova i trošnog pročelja nekakve sive, zapravo neo dređene boje, a dvor ište puno raznih dogradnji od
lima, valovite ljepenke, žičane mreže i trošnih dasaka.
Kao da ćuti nailazak nepozvana gosta, dolje ispred kuće, na lancu, očito predebelom za njeg ovo
slabašno kudravo tijelo, razlajao se neugledni psić mješanac na čijem bi »rodoslovlju« desetak kino-
log a imalo što raditi bar mjesec dana. Približivši se kući, Banić spazi visoka muškarca četrdesetih go-
dina u prljavome mehaničarskom kombinezonu kako pomno guli kožu s mrtvog zeca obješenog o
nisku granu golog a trešnjina stabla.
– Dobar dan – pozdravi Banić približivši se ogradi.
Zauzet svojim važnim poslom, muškar ac se i ne osvrne. Natezao je kožu ispod koje se promalja-
la crvena sluzava muskulatur a ubijene životinje.
– Dobar dan – odvrati mu žena koju je u taj čas spazio na otvor enim kućnim vratima. Bila je ne
mnog o mlađa od muškarca, debela i potrošena onoliko koliko to znaju biti žene koje su velik dio ži-
vota teško radile.
Kao da je pozdrav svoje gazdar ice shvatio kao znak da se nije pojavio nitko opasan ili zlonamje-
ran, psić prestane lajati i uz zveket prevelikog lanca ode u toplinu svoje male drvene kućice na kojoj
je pisalo Šarko. Pedeset posto seo skih pasa nosilo je to jednostavno i opisno ime.
– Dajte mu recite da baci tog prokletog zeca – obrati se žena Baniću kao da ga moli za uslug u. –
Sav je kraj prepun bijesnih lisica. Ko može biti sig ur an da i zec nije zar ažen.
– Odi, prosim te, nutra! – izder e se čovjek na ženu. – Zec je u redu. Čak da i nije, kuhanje sve
izvuče! Kaj ne?
– Ne znam baš – slegne Banić ramenima. – Možda biste ga ipak trebali dati na pregled.
– Pa da ga oni tam veter inar i požder u! – otpovrne čovjek, zacijelo više no uvjer en u vlastitu lo-
giku. – A kaj vi tražite?
Banić se jako zakašlje i pridrži za dvor išnu ogradu. Zatim se priber e, otar e nos i reče:
– Molim vas čašu vode. Mor am popiti lijek.
– Kaj ste tlakaš, kak ja? – upita čovjek, spretno skidajući ostatke krzna s ubijene životinje.
– Hvala Bogu, nisam. Boli me glava.
– No, to ni nikakva bolest. Da živite s ovom mojom babom, bolila bi vas još i više, ha, ha, ha!
U međuvremenu je žena već iznijela plavi metalni lončić s vodom i pružila ga Baniću. I dok je
on gutao tabletu Ketonala, ona se ljutito okrene prema mužu.
– Ni ja ni deca to ne bumo jeli! Si čul?
– Ruža, jebem ti Boga! Odi nutra i pusti me na miru! Sam bum ga jel, a vi žder ite žgance s mle-
kom!
Nadajući se da će bar malo smir iti situaciju, Banić upita ono što ga je zanimalo:
– Ona velika kuća iza brijeg a... Čija je zapravo?
Čovjek odbaci zečju kožu u stranu i pogleda ga sumnjičavo, onako kako se gledaju njuškala i
suvišni radoznalci. Pošuti nekoliko časaka, oper e ruke u lavor u što je stajao na drvenom stolcu, obri-
še ih o kombinezon, i baš kad je zaustio da odg ovor i, žena ga pretekne.
– Od nekakvog Mar uševskog.
– I gdje je sad taj čovjek?
Muškar ac pogleda bijesno ženu kao da joj želi kazati kako je on tu da razgovar a s radoznalim
došljacima, pa počne tumačiti:
– On vam je bil inženjer tam u Zagrebu. I u nekom komitetu, vrag bi ga znal kakvom. Onda su ga
optužili da je nekaj pronever il, pa se prek noći spakir al i zbrisal u Kanadu.
– To je bilo nedavno?
– Je, kak se zeme – mudrovao je muškar ac. – Ak mislite da je deset let nedavno, onda je to bilo
nedavno. Ak tak ne mislite, onda je bilo davno. Kužite?
– Znači, u kući već deset godina nema nikog a?
– Da, al se pripoveda da su je njeg ovi nasljednici proljetos prodali nekom za lepe novce. Taj se
sad sprema za preuređenje. Angažir at je arhitekte, dovlekel mešalice, crep, drot, cigle...
– A tko ju je kupio?
Čovjek ga pogleda prijekorno, baš kao da ga Banić uzrujava glupošću svojih pitanja.
– Kak, ko ju je kupili? – gotovo da je vikao muškar ac. – Kaj mislite da ju je kupil kakvi penzi-
oner ii invalid Domovinskog rata? Sig urno ju je kupil neki od ovih bahatih hadezejskih bog ataša kaj
se razbacuju s našom lovom!
– Joža, daj se smir i! Znaš da si tlakaš! – umir ivala ga je žena. – I kog se vrag a sad pjeniš! Sam si
glasal za njih i okolo pripovedal kak su oni jedina prava var ijanta za Hrvatsku...
– Ruža, ovo ti je zadnja javna opomena! – izder e se on na ženu koja ga je zasig urno znala izbe-
zumiti. – Ak sam glasal za njih dosad, to ne znači da bum i odsad! Taj film više ne buju gledali!
– Znači, ne znate tko ju je kupio? – upita istražitelj, još jedanput spašavajući debelu Ružu od mu-
ževa bijesa.
– Nemam pojma. Ak vas zanima, ote na katastar pa lepo pitajte. Znam sam to da ju je netko kupil.
Motali su se tu ovih dana, mer ili nekaj, čak su ostali nekoliko noći tam u potkrovlju, ko da im je bilo
teško vrnut se u Zagreb ili uzet sobu u hotelu...
– Bili su tu? – sa zanimanjem će Banić.
– Da, mislim da su prekjučer prešli nekam.
– Jučer! – ispravi ga žena.
– Kaj ti znaš!? – promrmlja on, razvezujući oguljena zeca.
8.
KADA JE PO DVU KAO CRTU ISPOD POSLOVNOG pothvata zvanog istambulski Chanel, Pakov je score bio
sasvim loš. Dvije je bočice poklonio Baniću, jednu šanker ici Zdenki, točnije, zamijenio ju je za tri
gemišta, jednu je dao inkasator u Mar ijanu na poček, šest je komada prodao Timu za funte koje je pi-
jan izgubio, a četir i je paketića prodao nekim prigradskim tipovima koji su s cur ama naletjeli u lokal
nakon kinopredstave. Dva od ta četir i mor ao je uzeti natrag i vratiti novce zbog neispravna atomizer a
koji je na pritisak izbacio sav sadržaj bočice. Možda bi prodao još kutiju, dvije da tog jutra u »pred-
stavništvo« nije upala policija i zaplijenila svu preo stalu robu, nar edivši nesuđenom »predstavniku«
da smjesta skine natpis s lokala, odnosno s ulaza unajmljenog stana. Dok su ga odvodili u policijsku
postaju, s iskrenim užasom u glasu pozivao se na svoj »kinoo per aterski imunitet« i der ao se iz sve
snag e:
– Kaj vam je!? Kaj ste popizdili!? Ko bu večer as vrtil Godzilu?
Izbjeg avši tu neugodnu afer u, koju je Kembra protumačio kao nečastan čin policije koja je, po
njemu, bila potkupljena od proklete ljubomorne konkur encije, Banić se izvukao iz stana, sjeo u auto i
odvezao se pod Sljeme, namjer avajući razgovar ati s vlasnikom Lucky holdinga. Izašao je iz auta i
stao pred ulaz, prateći žmirkanje kontrolne lampice na kamer i što je nadzir ala prilaz kući. Znao je da
je ovdje nepoželjna osoba i sumnjao je da će mu uopće otvor iti vrata. Ipak, nakon nekog vremena,
zapravo već u trenu kada se spremao otići, začuje kako je brava na vratima kvrcnula i on otvor i vrata.
Rudija Lepena našao je baš u trenu dok je iz video-rekorder a vadio kasetu snimljenu prošle noći.
Kao da ga nije ni primijetio, Rudi nalijepi samoljepljivu vrpcu na hrbat kasete, pa na nju urednim,
štreberskim rukopisom napiše 27. XI. i odloži je u reg al gdje su ležale ostale snimke. Banić počne
kašljati kao da će mu se rasprsnuti pluća. Rudi ga isprva pogleda kao da misli kako tim kašljem želi
privući njeg ovu pozornost, a zatim, čini se, ipak shvati da je istražiteljev napadaj autentičan i bolan.
Sagne se pod pult i izvadi kutiju u kojoj je bila bočica s natpisom Pholcodin, istrese iz nje na dlan
dvije crvene kapsule i ponudi ih Baniću.
– Glavobolja vam je prošla?
Istražitelj kimne potvrdno.
– Onda će vam proći i kašalj. Popijte ovo! Djeluje na moždane centre i apsolutno ublažava suhi
kašalj. Samo, bilo bi dobro da nakon toga ne vozite.
– Oh, hvala – reče Banić, pa pun povjer enja u čovjeka koji ga je spasio glavobolje, uzme crvene
kapsule i prog uta ih. – Neću voziti. Prepustit ću to osobnom šofer u. Hoćete li provjer iti bi li me
gospodin Lakota primio? Raspolažem nekim novim...
– Neće vas primiti – kratko će Rudi. – Otišao je u Rukolu pokraj Dug og a Sela. Ondje je lijep
prosvjed radnika ciglane koju je nedavno kupio.
– Prosvjed?
– Da – nešto će tiše Rudi, pa se nagne prema istražitelju kao da mu želi prišapnuti povjerljive
stvar i. – Po mom sudu, holding propušta vodu na sve strane. Mor at će prodati brojne tvrtke i smanjiti
broj zaposlenih. Sva je prilika da će u toj sječi glava pasti i moja. Osim... osim ako me vi odredite za
pomoćnika u poslovima sig urnosti i nadzor a...
Predosjećajući kako će mu taj čovjek još zacijelo trebati, Banić prešuti kako taj posao nikada
nije ni namjer avao prihvatiti, te kako sada od njeg a, baš kada bi se i predomislio, ne bi bilo ništa.
Razmišljajući o tome što da mu kaže, spasi ga novi napadaj kašlja.
– Za nekoliko minuta lijek će početi djelovati – tješio ga je Rudi, kao da mu je neugodno što mu
već nije bolje.
Obrisavši nos i duboko udahnuvši, Banić spazi kako dolje pod prozor om prolazi Štrig a, po-
novno s puškom u jednoj, a ubijenom lisicom u drug oj ruci.
– On zbilja ne može bez tih bijesnih lisica? – upita istražitelj, pokazujući prstom prema prozor u.
– Možda bi bez lisica i mog ao – mirno će Rudi Lepen – ali otkako se vratio iz rata, čini se da
više ne može bez oružja. Što ćete, rat nas je sve promijenio.
– Da, da – promrmlja Banić – pog otovo u financijskom smislu.
– Što je, niste baš neki rodoljub? – namigne Lepen.
– Ne... rodoljub sam – ušeprtlja se Banić. – Ali nisam budala...
Rekavši to, kratko mahne Rudiju, pa, pazeći da ne naleti na Štrig u, oprezno napusti zgradu Lucky
holdinga.
Nije imao pojma gdje bi se mogla nalaziti ta ciglana, ali se nadao da će mu netko u Dug om Selu
već znati objasniti. Vozio je polako i oprezno, osjećajući kako mu se sve više spava. Rudi je imao
pravo. Crvene su kapsule bile neo bično djelotvorne, više ga ništa nije tjer alo na kašalj, ali mu se zato
tako drijemalo da je mor ao otvor iti prozor i osvježiti se hladnim zrakom. Nar avno, već prvi pro-
laznik uz kojeg a je zastao, došavši u Dugo Selo, pokazao mu je odvojak kojim se najbrže moglo stići
do ciglane. Pošao je polako tom uskom spor ednom cestom i nakon nekoliko minuta naletio na gužvu
što se stvor ila pred nevelikom zgradom zacijelo zastarjele i ner entabilne ciglane. Izašao je iz auta i
pridružio se skupini od pedesetak ogorčenih radnika koji su čas fućkali, čas skandir ali »hoćemo
posla!, hoćemo kruha!«. Ispred radnika, na šir okom prostor u prekrivenom utabanom crvenom šlja-
kom, stajao je plavo-bijeli policijski automobil oko kojeg a su se vrzmala tri uzrujana i vjer ojatno
uplašena policajca. Nekoliko metar a iza njih, pokraj neuredno naslag anih kupova cigle, bio je parki-
ran veliki audi A8, iz kojeg a su upravo izlazili Krsto Lakota, njeg ov pomoćnik Roman Pešelj i još je-
dan oniži, nabijeni čovjek velike glave i podužih majmunskih ruku.
Čim su izašli iz auta, iz pedesetak se grla prolome uzvici neg odovanja pomiješani sa zvižduci-
ma. Sa svojeg a mjesta Banić je dobro mog ao vidjeti kako se Lakota i Pešelj ponašaju sasvim mirno,
po čemu je zaključio da su im takve situacije najobičnija svakodnevica. U jednom trenu Lakota da
mig onom nabijenom tipu i on se, kao poslušno pseto kad začuje gospodar ov glas, uspne na vrh onog
nepravilnog kubusa cigle kako bi ga svi mogli vidjeti i čuti. A kad se našao na vrhu i uspravio, svjeti-
na zaurla iz sveg a glasa:
– Lopovi, lopovi, lopovi!
Stojeći iznad njih, glavati je svojim dug ačkim ručetinama davao znak masi da se stiša i sasluša
ga. Konačno, kad su se ciglar i umor ili od vikanja, nastane tišina koju čovjek iskor isti i počne im
glasno govor iti:
– Ja sam Jerko Soldo, vaš novi dir ektor! Htio bih vam objasniti situaciju i uvjer iti vas kako dola-
ze bolji dani za naš kolektiv.
Ljudi koji su već izgubili svaku nadu u budućnost i koji su priču o »boljim danima« doživljavali
kao neku vrstu por ug e, zažamor e i počnu ponovno vikati:
– Hoćemo posla! Hoćemo kruha!
I sam izgubivši strpljenje, Soldo se počne s njima uporno nadvikivati. Začudo, iz te je svađe iza-
šao kao pobjednik, tako da je nakon nekoliko minuta ponovno nastao mir sred kojeg a su njeg ove
glasne riječi pune raznih lijepih obećanja upravo grmjele iznad utihnule gomile:
– Vi znate kroz kakav smo rat prošli i što smo njime dobili! Golema razar anja i patnje koje smo
svi zajedno osjetili na vlastitim leđima uzrokovali su razne gospodarske probleme na svim stranama.
Zajedno ćemo ih i složno prevladati! Dajem vam svoju riječ da nitko, baš nitko neće ostati bez posla.
Dobit ćete pristojnu pomoć i pričekati nekoliko tjedana dok se ne završi restruktur ir anje tvrtke i do-
nesu planovi nove proizvodnje. Tada ćete se vratiti na posao i startati od nule. Onaj tko je imao tisuću
kuna plaće tada će imati dvije, onaj tko je izgubio zdravlje uz lopatu ići će u ured, onaj koji je ovdje
proveo dulje od deset godina dobit će plaketu, novčanu nagradu i srebrnjak s likom Svetog Oca,
onaj...
Čak bi i idio t shvatio da čovjek majmunolikih ruku laže, pomisli Banić, pa se približi maloj sku-
pini ciglar a koji su stojeći postrance o nečemu razgovar ali. Premda se Soldo der ao iz sveg a grla,
mog ao ih je posve jasno čuti. Pričali su o tome kako je Lakota već otkupio cjelokupnu proizvodnju
jedne velike ciglane negdje u Mađarskoj, te kako ovu namjer ava zatvor iti i srušiti te na njezinu mjestu
izgraditi veliki terminal za kamio nski promet jer će ovuda, kako se govorkalo, prolaziti velika zao bi-
laznica autoceste za Mađarsku. A ako već i ne napravi robni terminal, nag ađali su ciglar i, sve redom
mlađi dečki, zasig urno će napraviti nešto mnog o unosnije od star e, gotovo manufakturne ciglane.
– Možda Chop-Stop restor an – primijeti Banić, a oni mu uzvrate pogledima punim nepovjer enja,
kao da žele kazati kako im nije drag o što prisluškuje.
Shvativši kako uopće nije trenutak kad bi Lakoti trebao izići pred oči, Banić se vrati do automo-
bila, spreman da napusti taj tužan skup, na kojemu se optimističkom retor ikom ukida jedna star a
ciglana zajedno s ljudima koji su od nje živjeli. Vraćajući se uskom cestom, u jednom je trenu mor ao
skrenuti na nog ostup kako bi propustio i auta sa specijalcima koji su očito žur ili na »cer emonijal«
zatvar anja spontanog prosvjeda.
U tri popodne pozvonio je na ulazu velike kuće na Britanskom trgu i sačekao da se Nika i Tim
spuste. Obećao je da će ih izvesti na simbolični ručak u pizzer iju Mama. Premda je on svoj život mo-
gao sasvim lijepo zamisliti i bez te talijanske gluposti, Nika je uvijek govor ila kao u cijelom Londo-
nu nema tako dobre pizze koja bi se mogla mjer iti sa zagrebačkom. Sišli su brzo, Tim mu je do-
viknuo jedno zafrkantsko Hi, dad, a Nika ga poljubila u obraz.
Časak nakon toga Nika i Tim rezali su goleme tople pizze prekrivene šampinjonima i šunkom, a
Banić je, ispričavši se kako je netom bio prisiljen ručati s uvijek gladnim Komar om, nar učio samo
jedan hladni Heineken. Polako je pijuckao svoje pivo čudeći se brzini kojom je njeg ova kći tamanila
pizzu. U jednom trenu ona ga pogleda i punim ustima prozbor i:
– Ti bi je mor ao natjer ati da ode liječniku!
– Koga!? – začudi se on.
– Pa mamu! Zar nisi vidio da s njom nešto nije u redu?
– Pa može i sama...
– Čekaj, Nikola – reče ona ljutito oslovivši ga imenom, što je činila uvijek kada bi ga za nešto
htjela okriviti.
– You’ve called him Nikola!? - začudi se Tim koji je zacijelo razumio. – But, he’s your father!
– Šuti, Englez! – odbrusi mu ona pa se nagne bliže ocu.
– Stalno je boli nešto tu iznad želuca. Kaže da se osjeća... kao da joj je nešto zapelo u ždrijelu. I
ne jede gotovo ništa. Samo loče Apaurine jer misli da je to od nervoze. A nije... To je sig urno nešto
gore.
Banić je šutke pogleda. O Lidijinim teg obama nije znao baš ništa, što je bilo posve razumljivo.
Čak i dok su bili u braku gotovo se nikad nije ni na što žalila. Jednom mu je čak prešutjela i akutnu
upalu bubreg a, praćenu temper atur om od četrdeset stupnjeva. Tek kad ju je vidio kako se trese u kre-
vetu i govor i besmislice, panično je odjur io po kućnog liječnika Šar ića.
– Misliš li da bi to mog ao biti rak? – reče Nika tihim, drhtavim glasom. Vidjelo se da ju je i
zgrozila sama pomisao na takvo što.
– Isuse, pa valjda nije! – zabrine se Banić. – Mogu pitati doktor a Šar ića.
– Šar ić je idio t! – odbrusi ona. – Preko telefona će ti ispričati cijelu internu medicinu na najstruč-
niji način i ostaviti te u još većem neznanju. Mor aš je nag ovor iti da ode k liječniku. Mene ne sluša.
Tebe će poslušati, ti si uvijek znao s njom.
Da, zato smo se i rastali, pomisli Banić, ali odustane od te uistinu neprikladne primjedbe.
– Lidia will have to see a doctor! – primijeti Tim, dovršavajući svoju pizzu.
– Isuse! – zakoluta Nika očima. – Inače je sasvim u redu, ali me koji put zna toliko iznervir ati!
Slušaj, tata, ako je nešto ozbiljno, ja je vodim u London! Ni po koju cijenu neću je pustiti u koju od
ovih bolnica gdje više nemaju ni ferbande, ni aspir ine, a rane zamataju u toaletni papir. I gdje liječnici
rade za plaću za koju u Londonu nitko ne bi počistio pseći drek s ulice.
Uistinu, vijesti o domaćem zdravstvu što su u posljednje vrijeme punile stranice domaćeg tiska
bile su više no zastrašujuće. Cijele klinike i bolnice najavljivale su prestanak rada, a velik dio medi-
cinske opreme bio je ili u kvar u ili pred rashodovanjem zbog star osti.
– Predsjednik vlade kaže kako će se to već srediti... – reče Banić tiho i neo dlučno, kao da ni sam
ne vjer uje u tako fantastičnu mog ućnost.
– Ma kakav predsjednik vlade! Dok je to govor io, sig urno mu je bila vaterpolska kapica na gla-
vi! – ljutila se Nika. – Sve to sranje ne bi popravio ni David Copperfield, koji je izveo nestajanje Kipa
slobode! Zar ne znaš da se svi oni liječe u Zürichu, da ih je pun Walter Reed i John Hopkins Hospital?
– Dobro, dobro! – umir ivao ju je Banić. – Natjer at ću tvoju majku da ode k liječniku.
Nakon tog posve neugodnog ručka, mučen crnim slutnjama na koje ga je nagnala njeg ova kći,
Nikola Banić uđe u prolaz kina Apolo koji je još uvijek mir isao na maline. Odustavši od posjeta kafi-
ću Kico, požur i prema svom uredu i nemalo se začudi naletjevši na Paka, koji je, namjestivši drug u
rolu Godzile, sišao malo na zrak.
– Nisi u zatvor u? – začudi se Banić.
– Si lud!? Kaj ti je? Pa znam ja s njima. Tko bi inače vrtil Godzilu?
– Da, da, ti si jedini koji to zna! Stručnjak za Godzilu i drug e nemani! – zajedljivim će glasom
istražitelj. – Hajde, kako su te pustili?
– Pa, prvo su mi rekli da mor am otkucat onog od kog sam preuzel robu. Poslal sam ih u kur ac i
rekel da me mogu rastezat, nabijat mi čavle pod nokte, gazit mi kurje oči i čupat jaja... al da Pako ni
cinkar oš.
– I onda?
– Je, nisam štel popustiti Onda su prešli na lukavu var ijantu i rekli da me buju pustili da se bra-
nim sa slobode ak im rečem...
– I onda si popustio? – nasmije se Banić.
– Koji se kur ac smiješ!? – ljutio se kinoo per ater. – Jasno da sam popustili Pa to su bile nove
okolnosti! Prefrig ana su me naveli na tanak led. Inače su me mogli oder at živog, a da im ja ne bi ni-
kaj rekel.
– I što ćeš sad kad si popušio Chanelovo predstavništvo?
– Joj, detektiv, nemaš pojma kak se sve dobro poklopilo – reče Pako koji se uvijek znao radovati
raznim poslovnim bedastoćama u koje se zaplitao kao muha u paukovu mrežu. – Sutra ili preksutra
dolaze Casio ure. Koštale buju me dvajst marki po kili, a jedan komad se može frknut za pet banki.
Čisti Diznilend!
9.
T EK ŠTO SE SNI JEG ISTO PIO, NEG DJE SA SJE VE RA dovaljao se novi hladni val, prosuo po gradu svoje studene
vjetrove i prekrio nebo gustim tamnim oblacima boje oksidir ana olova. U čudesnoj, Baniću posve
nejasnoj dig italnoj kutiji brzo se okretao svjetlucavi disk koji je prošao dug put od londonskog
Camden Towna do kina Apolo. Evansov umorni klavir u lakim je potezima razbacao nešto od
atmosfer e pustih ulica, rijetke kiše i očajno tur obne noći, sve dok ga nije presjekla Milesova truba,
zavapivši tužno, pokislo, promrzlo, kao da meditir a o tome kako život može biti sasvim zeznuta
stvar. Takvih se tur obnih pastelnih boja moglo naći još samo u Cheta Baker a. Iako se zvala Blue in
Green, stvar je bila siva do kosti, čisti opijat, savršena mješavina emocija zbog kojih bi čovjek najra-
dije skočio s mosta.
Vani na ulici, na sig urnoj distanci od Milesovih opor ih lamentacija, radnici su spremali Ilicu za
božićne i novog odišnje blagdane, premda je do njih ostalo još gotovo mjesec dana. Postavljali su ni-
zove žar uljica, svijetleće zvjezdice i razne drug e ukrase koji su trebali otopiti mučno sivilo grada na
koji je, poput spor og sutona, padala jedna teška, zla zima. Tamo na Britancu umir ovljenici su se nad
prepunim kontejner ima nadali boljoj kakvoći predblagdanskih otpadaka, a profesio nalni prosjaci,
»opskrbljeni« bosonog om djecom, mekšim srcima užurbanih prolaznika.
U svojoj samotnjačkoj filozofiji Banić je uresima pretrpan grad i izvanjsku razdrag anost držao
dobrim razlog om za privatnu sjetu, baš kao što je sveo pću tugu držao pravim povodom za privatnu
ravnodušnost. Ma koliko i sâm u tom par adoksu nazir ao jasan znak mizantropije i mrzovolje srednjih
godina, nije bilo načina da si pomogne. Do kraja ispunjen takvim nezgodnim i neprikladnim osjećaji-
ma, ušao je u suter en svoje omiljene iličke prodavao nice nasuprot kinematografa August Cesarec i
odlučio se opskrbiti nekim namirnicama koje su nedostajale u njeg ovu kronično praznom hladnjaku.
Budući da je jeo uglavnom vani, gdje bi se našao, i to ponajviše brza jela koja se pojedu s nogu, ona
koja Amer ikanci zovu junk food, od prehrambenih je stvar i uzeo nekoliko konzervi sardina, suhu ko-
basicu i kilogram vakuumir anog kikir ikija, ali se na raskošnom odjelu piva i drug ih pića zadržao,
opčinjen kao hacker na izložbi novih računalnih dostignuća. Bio je to pravi pivopijski raj sa slobod-
nim razgledom i self-service prodajom, tako da je nakon pola sata premišljanja odabrao četir i li-
menke Plsen Urqella, dvije boce preskupog Murphy’s piva, dva Kilkenyja, tri konzerve devetpostotne
Bavarije i četir i boce svijetlog Molsona. Uzeo bi i mnog o više, ali je od sveg a ponajviše mrzio
tegljenje pretrpanih ceker a i najlonskih vrećica, zbog čega je, dok je još bio u braku, uspio markir ati
gotovo sve odlaske u Trst ili Graz na koje ga je tjer ala Lidijina prostodušna potrošačka nar av.
Na Britancu je od svog »diler a« Cigle preuzeo u novinski papir i star e najlonske vrećice dobro
zamaskir ane dvije šteke dug og a Marlbor a, koji je po kutiji bio četir i kune jeftiniji od onog a kratko-
ga, kakav se prodavao na kio scima, a zatim produžio do kolporter a Robija da uzme bar neke od
jutrošnjih novina.
– Kaj bute danas, gospon detektiv? – upita Robi skrivajući se pod velikom kapuljačom koja mu
je bila drag ocjena u gotovo cjelodnevnom stajanju na otvor enome.
Među šar enom salatom raznih dnevnika i tjednika Banić spazi novi broj Mag azina X, čiji mu
udarni naslov privuče pozornost. Mag azin X nije imao ni lažne ni istinite nego članke promjenjiva
kar akter a. Njeg ove bi vijesti isprva zvučale istinito, no već bi drug og a dana bile opovrgnute kao laž,
dok bi se trećeg a dana u ostalim tiskovinama pojavljivali napisi što su svjedočili o njihovoj istini-
tosti, da bi pak četvrtog a dana pljuštale tužbe zbog njihove izmišljenosti... Riječju, Mag azin X živio je
u toj čudnoj dijalektici istine i laži, i ipak nekako istrajavao u svojoj ne prevelikoj, ali ipak isplativoj
nakladi. Vijest zbog koje je istražitelj spremno kupio novi broj senzacio nalističkog tabloida bila je
kratka, ali vrlo znakovita. Glasila je:
Znajući da to mora pročitati na miru kod kuće, plati novine, nag ur a ih u vrećicu s konzervama
piva i požur i prema kinu Apolo. Prolazeći pokraj Kica, kroz svježe oprano okno spazi kako se oko
jednog stola svađaju Kembra, Pako i Flegma, pa požur i, bojeći se da će ga spaziti i natjer ati da uđe u
lokal. Naime, ta je čuvena trojka znala po cijeli dan vrebati neo prezne znance za koje su
pretpostavljali da bi im mogli platiti piće.
Banić odloži pivo u hladnjak, svuče kaput, pa se nalakti nad otvor ene novine koje je rasprostro
po radnom stolu. Tko zna što je u svemu tome istina, a što bezočna laž, pitao se prelijećući preko re-
daka u kojima su se smjenjivale opće trivijalnosti s nevjer ojatnim saznanjima tobožnjih informator a
Mag azina X. Raskošno razvedena i pikantno dor ađena vijest imala je ipak neku srž u koju se moglo
manje-više povjer ovati. Stvar i su otprilike stajale ovako.
Chriss ili Krsto Lakota otišao je 1983. u London. Prema riječima jednih, zbog financijskog
skandala koji mu je prijetio robijom, po drug ima, zbog već općepoznatih prohrvatskih ili protuju-
goslavenskih stavova. Ondje se počeo baviti uvozno-izvoznim poslovima u kojima su mu, prema jed-
noj verziji, pomag ali neki engleski biznismeni koji su trgovali s balkanskim zemljama, a prema dru-
goj, jak je oslonac imao u krug ovima oko jug oslavenske ambasade. I kako to u Mag azinu X uvijek
biva, prema jednima se uspio obog atiti, dok je prema drug ima, financijski skrahir ao. Kažu da je neg-
dje oko 1989, dakle već potkraj svog britanskog egzila, upoznao Elizabeth Key, kćer vlasnika nekoli-
ko prilično uglednih londonskih knjižar a. Tada dvadesetpetog odišnja Bety nije uspjela odoljeti nje-
govu egzotičnom šarmu, ostavila je zar učnika i udala se, na užas roditelja, za deset godina star ijeg
Hrvata. Nakon uspostave hrvatske države rodoljubivi se Chriss odazvao zovu domovine i vladajuće
stranke, pa se 1990. vratio u Zagreb, nar avno, zajedno s mladom i prelijepom ženom. Kor isteći se
svojim britanskim vezama, uvelike je lobir ao za Hrvatsku, organizir ao dopremu humanitarne, ali i
nehumanitarne pomoći, među kojom su mor ale biti i znatne količine oružja. Ali kako je država
zapravo organizir ani skup pojedinaca, kako to duhovito zamjećuje autor teksta, Lakota je, radeći za
domovinu, sve više radio i za sebe sama, tako da je popis tvrtki što ih je, poput Građanina Kanea,
osvajao brzo i lako, postao predug ačak za skučeni prostor jednog lista kakav je Mag azin X. No kako
članak nije želio biti tek poslovni portret novopečenog a domaćeg bog ataša, ono zbog čega je strpan
na prvu stranicu nalazilo se u masnom okvir u, ispod fotografije koja je sretne supružnike zatekla na
nekoj dobrotvornoj aukciji slika koju su, kako je pisalo, gotovo u cijelosti počistili sami. U tom se
tekstu tvrdilo kako je lijepa Bety Lakota oteta prije gotovo tri tjedna, te kako otmičar i, zacijelo ljuti
poslovni neprijatelji njezina muža, traže golemu otkupninu. Bojeći se za sig urnost svoje žene, u koju
je oduvijek bio zaljubljen na uzor an i pomalo star omodan način, tajkun namjerno nije obavijestio po-
liciju nego se upustio u preg ovor e s otmičar ima nadajući se kako će uz pomoć novca sve riješiti sam.
U gusto otisnutom tekstu bilo je i raznih nevjer ojatnosti, koje su zacijelo trebale biti šlag uz koji
će čitateljstvo lakše prog utati novinski kolač. Pisalo je, primjer ice, kako je galantni bog ataš svojoj
ženi koja je voljela pjevati namjer avao izgraditi pravi kabar e na Tuškancu, kako je, posredovanjem
jake veze iz nekog muzeja za mali novac otkupio tri Kraljevićeva platna, kako je za svoj golemi
ljetnikovac na Lošinju htio kupiti vlastiti kanader i slične bedastoće. I sam ponesen smio nom analog i-
jom domaćeg tajkuna i Wellesova fikcijskog lika, autor teksta kao da se u smiješnim pretjer ivanjima
nadahnjivao elementima iz slavnog a filma.
Ispod teksta je bio i novinar ov potpis, zapravo pseudonim po kojemu je zacijelo postao slavan
među ograničenom publikom ovog a lista. U dnu stranice sitnim je italicom pisalo Rattus Croaticus, i
Baniću odjednom sine kako se iza tog smiješnog pseudonima krije ruka pijanog boema kojeg a je
upoznao u gostio nici na Gornjem gradu. Da, to je svakako mor ao biti Joe Štakor.
Iznenađen i vidno zainter esir an, istražitelj ode do hladnjaka, otvor i bocu Molsona, zapali
Marlbor o, pa cijeli tekst pročita još jedanput. A zatim, premda nije očekivao da bi se u Mag azinu X
dalo pronaći još štog od zanimljivog a, počne prevrtati stranice i razgledavati uglavnom velike fo-
tografije, praćene sitnim tekstovima u kojima se nešto nag ađalo, lag alo ili podmetalo. Ipak, na
posljednjoj stranici nađe i člančić koji je zasluživao da se nađe na prvoj. Ovdje je bio zacijelo samo
zbog toga što je u redakciju stig ao prije samog zaključenja lista. U članku su bili kratki odg ovor i na
upit uredništva, koji su značili zao stali relikt novinarske profesio nalnosti i poštenja na koje se u
groznom tabloidu više nije moglo ni pomišljati. Tu je neki od brojnih policijskih glasnog ovornika
tvrdio kako nemaju nikakvih podataka o otmici gospođe Elizabeth Key-Lakota, te kako, u skladu s
tim, nisu ni poduzimali policijsko-istražnu obradu. Ispod policajčeva iskaza bilo je i ono čime je pri-
kaz cijele afer e mor ao započeti: osobna izjava gospodina Krste Lakote koji tvrdi kako mu žena uopće
nije oteta nego se trenutačno nalazi kod rodbine u Londonu. On je, navodno, jučer s njom dugo i po-
tanko razgovar ao, nakon čega su odlučili tužiti novine zbog zlonamjerne izmišljotine iskonstruirane
radi pukog povećanja naklade.
Listajući pomalo odsutno novine, Banić je razmišljao kako iz perspektive te afer e i pogled na
neo bičan posao što ga je trebao obaviti za Lakotu dobiva sasvim nove kontur e. Nar avno, ako je sve
bar u malom dijelu istinito! Jer, ako je lijepa Britanka uistinu oteta, tad bi i njeg ovo vozikanje samo-
borskom okolicom moglo biti dijelom neke radnje kojom se tajkun želio izvući iz nevolje. Možda je
donekle i razumljivo što se bojao povjer iti stvar policiji, koja ionako ne bi ulazila ni u kakve noćne
razmjene, nego bi svojim općepoznatim metodama nastojala uhititi počinitelje. Ali zašto mu onda
nije sve rekao? Privatni je detektiv ipak neka vrsta odvjetnika za prljave i poluleg alne poslove, i pred
njim klijent nema što tajiti.
I tad mu, onako zamišljenom i pomalo zbunjenom, još jedan člančić zao kupi pozornost. Uistinu
je ovaj broj lista bio više no kor istan!
Na trećoj stranici, uz sliku bradatog čudaka, stajao je naslov:
U TRI UJUTRO NETKO POZVO NI DO LJE na vratima Banićeva ureda, isprva dva, tri puta kratko, poslije dugo i
uporno. Banić se prene iz laka sna pitajući se tko bi to mog ao biti. Pijanci iz Kica već su poo davno
napustili poprište svoje vječite bitke s alkoholom, ljubavnice koje nenadano dolaze u sitne sate nije
odavno imao, a pred policijom, koja u ovo doba voli privoditi ljude na informativne i drug e razgo-
vor e, bar zasada nije bio ništa kriv. Pomisli zatim i na onu najgor u var ijantu. Lidiji je moglo noćas
pozliti, pa ne bi bilo nikakvo čudo da su Nika ili njezin Englez dolje pod prozor om. Prekor avajući se
što je ponovno propustio otići do Nikine majke, ili je bar nazvati i por azgovar ati o tome što je zapra-
vo muči, pronađe u mraku šlape, priđe prozor u i otvor i ga.
Kroz slabim svjetlom osvijetljen prolaz kinematografa hujao je jak sjeverni vjetar, klopar ajući
prozorskim krilom koje je netko u susjedstvu zabor avio zatvor iti. Dolje u sjenci, uz sama vrata, sta-
jao je čovjek u dug om zimskom kaputu i s tamnim šešir om na glavi. Osjećajući kako mu u tankoj
prug astoj pidžami biva sve hladnije, Banić upita neznanca što traži.
– Šef bi htio razgovar ati s vama – otpovrne čovjek sa šešir om trudeći se da ne probudi susjed-
stvo.
Iako je po glasu odmah prepoznao Sinišu Smokovinu, Lakotina pasio nir anog lovca na bijesne i
ostale lisice, istražitelj mu odg ovor i drskim i odlučnim glasom:
– Neka dođe ujutro!
Rekavši to, zalupi prozor om i zavuče se pod topli pokrivač. Predmnijevao je da je Lakotina
iznenadna potreba za razgovor om u nekakvoj vezi s člankom u jučer ašnjim novinama, ali ipak nije
htio pitomo i krotko udovoljavati njeg ovim željama. K vrag u, mog ao se strpjeti tih nekoliko sati i
doći ujutro!
Sad se zvono oglasi dug im, otegnutim zvukom, po čemu se moglo zaključiti da se taster zagla-
vio, ili da onaj dolje ne skida prst s njeg a. Sve svjesniji toga da se Štrig inoj upornosti i Lakotinoj ulti-
mativnosti neće tek tako lako oduprijeti, Banić ponovno izađe na prozor.
– Čekam vas. Šef ima dobre vijesti za vas.
Misleći svejednako na onaj silan novac kojim mu je
Lakota mog ao zag orčati život, Banić upali svjetlo i počne se odijevati. Nar avno, zvono se više
nije oglašavalo. Osokoljen svjetlom na njeg ovu prozor u, Štrig a je zacijelo čekao, pocupkujući od
hladnoće u vjetrom ispunjenom prolazu.
Nakon desetak minuta Banić izađe i krene za Štrig om koji ga je brzo vodio preko Britanskog
trga do parkir ališta pokraj autobusnog stajališta.
– Sjeverni vjetar i nekoliko stupnjeva ispod ništice najgor i su znak. Ako sad zapadne snijeg, bit
će ga do Uskrsa – govor io je Štrig a, tek toliko da prekine mučnu tišinu.
Banić ne odg ovor i; uopće ga nije zanimala meteo rolog ija jednog lovca na lisice. Svejednako je
šutio, a zatim, kad mu je Štrig a otvor io stražnja vrata BMW-a, spretno je ušao i zavalio se na stražnje
sjedište.
Jednako brzo Štrig a otvor i i prednja vrata i sjedne do vozača, u kojemu Banić odmah prepozna
Jerka Soldu.
– Oho, i dir ektor ciglane je ovdje! – reče ironično, pa zapali cig ar etu.
Soldo se okrene prema istražitelju i pogleda ga očima punim nevjer ice, kao da mu nije jasno
odakle zna za tu neo bičnu pojedinost.
– Molio bih vas da ne pušite! – upozor i ga Štrig a.
– Molite me uzalud! – odbrusi Banić. – Ako me vaš šef želi vidjeti u ovako neprilično vrijeme,
kada se i psa pušta na miru, onda će to biti uz komfor koji meni odg ovar a!
Štrig a samo slegne ramenima, a Soldo pokrene auto, napravi cijeli krug preko praznog trga i
krene uzbrdo Nazor ovom ulicom.
– Čekajte! – prosvjedovao je Banić tobože ozbiljnim glasom. – Rekli ste da idemo šefu, a ne
predsjedniku!
– Suzdržite se od duhovitosti! – opomene ga Štrig a koji je, znajući da se u toj ulici nalazi
raskošna vila predsjednika države, shvatio Banićevu aluziju.
Nakon nekoliko minuta oni prođoše zavoje Nazor ove ulice i nađoše se na Cmroku. Soldo za-
ustavi BMW ispred poznatog a gradskog sanjkališta, na mjestu gdje je danju stajao autobus za
Prekrižje, a Štrig a pokaže prstom prema stablima što su se nadvila iznad restor ana Šumski dvor.
– Tamo vam je u autu. Želi da razgovar ate u četir i oka.
Banić izađe iz automobila i bor eći se sa snažnim vjetrom krene prema autu što se nazir ao u mra-
ku. Bio je to nekakav raskošan, golem i nevjer ojatno skup mercedes kojemu istražitelj uopće nije
znao oznaku. Sjećao se samo da je jednom na televiziji vidio taj tip vozila, i to ljetos, kada su njime
dovezli Micka Jagger a u hotel Inter-Continental.
Krsto Lakota ga je dočekao mirno sjedeći na stražnjem sjedištu. Banić otvor i vrata, uđe i sjedne
do njeg a. Mercedes je uistinu bio toliko prostran da se u njemu moglo komotno sjediti i ugodno
razgovar ati, kao u povećem separ eu kakvog boljeg lokala.
– Dobra večer, gospodine Baniću – pozdravi ga Lakota svojim apsolutno staloženim tonom.
– Prije bih rekao da je jutro.
– Ja sam probdio cijelu noć bor eći se s prilično jakim uzbuđenjima. Zato na jutro još i ne po-
mišljam.
– Ali ste imali jakih razlog a da me izvučete iz kreveta. Budući da mi vaši gor ile nisu polomili
prste, odbili bubreg e ni slomili vilicu, pretpostavljam da još nije prošao rok u kojemu vam mor am
vratiti vaših »uglavnom« pošteno zar ađenih četvrt milijuna.
Lakota duboko uzdahne, a Banić izvadi Marlbor o i zapali. Nakon što je otpuhnuo prvi dim,
vlasnik Lucky holdinga se zakašlje, a istražitelj zajedljivo primijeti:
– Taj vaš kašalj zacijelo je lag ani lar ingitis. Koliko znam, vi ste veliki protivnik protuniko-
tinskog fašizma.
– Znam da imate prava na ljutnju i ne zamjer am vam – reče Lakota, pa pokretom ruke rastjer a
oblačić dima koji mu je ušao u lice. – Dužan sam vam tisuću isprika i pet tisuća mar aka honor ar a.
Najbolje će biti da ih odmah uzmete.
Rekavši to, Lakota mu pruži podebelu plavu omotnicu u kojoj su se mor ale nalaziti sve same
stotice.
– Otkud sad ta promjena? – začudi se istražitelj spremno uzevši omotnicu s novcem. Financijska
situacija u kojoj se nalazio nije mu dopuštala dug otrajna kolebanja i razmišljanja o poslovnome mo-
ralu i ponosu.
– Ispričat ću vam sve po redu kako biste upoznali situaciju u kojoj se nalazim. To je jedini način
da shvatite moje poteze i odluke.
Banić ga šutke pogleda, zatim ugasi cig ar etu u pepeljar i što se nalazila u vratima. Ne toliko zbog
bog ataša, koliko zbog sebe sama; i njeg ov je dušnik podnosio cig ar etni dim tek pošto bi se dobro
nakljukao Pholcodinom.
– Moja je suprug a prije gotovo tri tjedna trebala poslovno otputovati u München. Na aerodrom
je otišla sama, ali mi navečer nije javila da je sretno stigla. Sljedećeg sam dana nazvao zrakoplovnu
kompaniju i otkrio da čak nije bila u avio nu premda je imala rezervir anu kartu. Isprva sam se tješio
misleći kako je riječ o kakvu nespor azumu ili ženskom hiru, ali sam nakon četir i ili pet dana shvatio
da se dog odilo ono najgor e. Bety je netrag om nestala. Prije otprilike deset dana telefonom su mi se
javili neki ljudi koji su tvrdili da se moja žena nalazi u njihovim rukama i da je zasada na sig urnome.
– Kako ste znali da ne lažu?
– Ne razumijem – gotovo se zbuni Lakota.
– Mislim, jesu li vam poslali neki dokaz za to?
– Ah da – dosjeti se on – poslali su mi njezinu avio nsku kartu. No kazali su mi da ću je ponovno
vidjeti samo ako im isplatim pola milijuna mar aka.
– To vam se činilo prevelikom svotom? – upita istražitelj zajedljivo, pretpostavljajući kako
samo vrijednost upravne zgrade holdinga višestruko nadmašuje tu otkupninu.
– Ah, ne poznajete vi mene – uzdahne bog ataš, pa nastavi: – Nema tog novca koji ne bih dao za
Betynu sig urnost! Pristao bih biti gol i bos, sir omašan kao crkveni miš, samo da je ponovno vidim.
No otmičar i su cijelu stvar jako zakomplicir ali, javljali su se rijetko i stalno mijenjali uvjete i način
razmjene, po čemu mi se učinilo kako ni sami nisu sig urni na koji bi način okončali sve to, a da se
pritom ne izlože opasnosti uhićenja.
– Niste obavijestili policiju?
– Nisam – odvrati Lakota. – Ne stog a što su mi oni to najstrože zabranili, nego zato što sam po
svaku cijenu htio izbjeći rizik. Uostalom, oni nikada ne bi pristali raditi po mojim uputama niti bi se
dog ovar ali s otmičar ima. Sve bi svoje napor e usmjer ili na to da ih uhvate. Na taj bih način svoju ženu
izložio prevelikoj opasnosti.
– I što je bilo dalje?
Lakota se zavali dublje u sjedalo i pokrije oči rukama. Vidjelo se da je silno zabrinut za ženu, te
da mu čak i to što mora pričati o svemu nanosi bol.
– Prije tjedan dana su mi se javili rekavši mi kako samo u znak dobre volje mor am ispor učiti
polovicu novca, a da za uzvrat ne dobijem ništa osim obećanja da će s njom dobro postupati. Bojeći
se cjenkanja i prig ovar anja, pristao sam i na tu ner azumnost.
– Tad ste potražili mene?
Odg ovor je bio toliko očit da ga je Lakota prešutio.
– Tražili su da im novac donese neutralna osoba, odvjetnik ili privatni detektiv koji ima adresu i
broj u imeniku, kako bi mu mogli provjer iti vjer odostojnost. Ostatak priče sa samoborskom cestom i
mobitelom znate i sami, ali vam se kunem da ni u jednom trenu nisam znao da će novac pokupiti na
onako brutalan način, da će vas napasti i ozlijediti. Da sam na to mog ao i pomisliti, zacijelo ne bih
pristao.
– Prije ste mi rekli kako sam im trebao dati novac i dobiti nešto za uzvrat.
– Da. To je bila njihova ideja. Tražili su od mene da vam o pravoj biti posla ništa ne kažem.
Rekli su da za vas smislim nekakvu zgodnu, prikladnu priču, te da će vam oni već nešto dati. Kakav
ključić, pismo, adresu ili neku drug u bezvezar iju koju ćete vi donijeti kao rezultat dobro obavljena
posla.
– Zgodno – nasmije se Banić gorko. – Lijepo ste se zabavili sa mnom. I vi i oni. Da su me ubili,
stvar bi djelovala još uvjerljivije. Pa da, zašto se niste tako dog ovor ili? Za drug i dio novca mogli ste,
za promjenu, unajmiti kakvog a odvjetnika.
– Znao sam da ćete o meni svašta misliti.
– To je rečenica kakvu izgovar aju uspaljenice nakon što su već skinule grudnjak i gaćice – od-
brusi Banić nesvjesno vadeći novu cig ar etu.
Drskost te primjedbe pomutila je Lakotin mir i on, prvi put te noći, povisi glas:
– Slušajte me, gospodine Baniću! Nismo se sastali kako bih cvilio pred vama, ispričavao se i slu-
šao vaše drske primjedbe.
– Nego?
– Nego kako bismo nastavili započeti posao. Noćas su me ponovno nazvali i rekli kako je prvi
dio posla uspješno obavljen, te kako žele da se sutra obavi i ostalo. Traže istog posrednika.
– Oho! Dopalo im se šutir ati me u glavu!
– Za to sam spreman izdvojiti dvadeset tisuća mar aka. Za vas to zasig urno nije svota koju biste
tek tako odbacili – reče Lakota kao da se nada kako će priča o novcu umir iti istražiteljevu ogorče-
nost.
– Nar avno da nije! Ali sam se na ovu glavu već poprilično navikao i ne bih je tek tako odbacio.
Slušajte me, gospodine Lakota, toliki novac za jednu ženu! Zar vam se ne bi više isplatilo naći novu i
prištedjeti četvrt milijuna mar aka plus dvadeset tisuća? Za te se novce može kupiti bar pet, šest ne-
rentabilnih ciglana.
– Ne dopuštam da tako razgovar ate sa mnom! – prosikće Lakota. – Ako niste sposobni obaviti taj
sitan posao, telefonski je imenik prepun odvjetničkih kancelar ija.
– Ne bih vam baš savjetovao da za takav posao uzimate odvjetnika. Ako ga netko klopi po glavi i
otme torbu s novcem, natezat ćete se s njim godinama i obilaziti razne sudove.
– Znači li to da ipak pristajete?
– Treba mi tih dvadeset somova. Dezinficir at ću ih u var ikini i uvjer avati sama sebe da sam ih
dobio na lutriji – reče Banić preko volje, razmišljajući ponajprije o Nikinoj školar ini i Lidijinu
eventualnom liječenju.– U velikoj nuždi, kakvu vi ne biste razumjeli, čovjek je spreman nosom zar o-
vati po kojekakvim govnima. No kakav je sada plan? Hoće li biti vozikanja po karlovačkoj ili križe-
vačkoj okolici?
Lakota se okrene ustranu, pritisne taster i spusti prozorsko okno, puštajući u auto hladan noćni
zrak. Potom, ne gledajući više u Banića, odg ovor i:
– Zvat ćemo vas tijekom dana na mobitel, ali će se razmjena svakako obaviti noću. Dobit ćete
ponovno kovčežić s novcem... mobitel već imate. Nazvat će vas samo jedanput i kazati vam mjesto
sastanka i vrijeme u koje mor ate stići na odredište. Predat ćete im novac i dovesti moju jadnu Bety.
Sve je prilično jednostavno, ali, nažalost, ne i posve bezopasno.
11.
U DVA POSLI JE PO NO ĆI MAHNI TI JE VJE TAR preko puste Avenije Bologne raznosio prašinu, sitne otpatke i
poneku plastičnu bocu. S desne strane ceste šir io se niz star ih kustošijskih kuća, na čijim prozor ima
nije gorjelo baš nijedno svjetlo, a s lijeve, na vrhu pružnog a nasipa, mir ovala je dug ačka kompozici-
ja ter etnog a vlaka. Osjećajući se ponovno kao jedina budala koja radi u ovo doba noći, Banić je pri-
tiskao papučicu svog a golfa, jer je za nekoliko minuta trebao biti ispod nadvožnjaka kojim završava
ova dug ačka ulica. U Lakotinu su mu holdingu dali kovčežić s novcem koji ovaj put nisu učvrstili po-
licijskim lisicama. Cijelo je vrijeme pogledavao u retrovizor ne bi li otkrio prati li ga tko, ali nikog,
baš nikog a nije bilo na cesti. Onih nekoliko automobila što ih je zamijetio iza sebe već je odavna
skrenulo u pokrajnje ulice i otišlo svojim putem.
Onog a trena kada je prikočio nadsvođen tamnim lukom nadvožnjaka zazvonio je mobitel. U po-
malo uzaludnoj nakani da im pokaže kako ove noći on vodi igru, pustio je mobitel da zvoni i uzeo ga
u ruku tek nakon što se peti ili šesti put oglasio.
– Za pet minuta uđi u pod-odsusedsku cementar u! – bilo je sve što je čuo iz slušalice.
Banić odmah shvati da je to onaj isti glas, glas čovjeka koji pokušava prikriti govornu manu.
Prije no što će krenuti dalje, on izvadi Smith&Wesson iz kor ica što ih je nosio pod sakoo m, pa ga sta-
vi na sjedište tako da mu bude nadohvat ruke.
Podsusedska cementar a bio je golemi sivi objekt što je, nakon što su ga prije mnog o godina
zatvor ili, ostao kao prljavi ružni spomenik nepromišljenostima socijalističkog a gospodarstva. Izdi-
zao se jasno i visoko nad okolišem, i svojim je golemim i prljavim konusima, redovima hrđavih pro-
zor a i metalnih konstrukcija, potamnjelim i umrljanim zidovima upropaštavao inače pitomi pejsaž
kraja.
Nakon manje od pet minuta Banić skrene s ceste i prođe kroz šir om otvor ene i djelomice razva-
ljene vratnice napuštene tvornice cementa. Iako mu nitko nije rekao gdje treba stati, on zaustavi auto
desetak metar a od ulaza, ugasi motor, zatrepće svjetlima, pa onda i njih ugasi. Uzme potom revolver
u desnu ruku, a kovčežić s novcem u lijevu, pa se mirno nasloni na sjedište. Znao je da sada treba
samo oprezno i strpljivo čekati.
Iz tame u kojoj se skrivala jedna od pokrajnjih zgrada, zacijelo bivša portirnica ili čuvarnica,
pojavi se visoka sjena muškarca. Imao je gotovo do zemlje dug ačak kaput od tvrdog i nepromočivog
mater ijala, koji je pri neznančevim kor acima šuštao. Na glavi je nosio šešir pošir oka oboda, nalik na
one kakvi se mogu vidjeti u filmovima o Divljem zapadu. Šešir je tako nabio na čelo da mu se zacije-
lo ni danju ne bi moglo vidjeti lice. Hodao je polako i nekako par adno, baš kako običavaju činiti ba-
hati i samouvjer eni ljudi, oni koji su svjesni kako su sve stvar i pod njihovim nadzor om.
Vidjevši ga kako se polako ali odlučno približava automobilu, Banić otvor i prozor i čvršće
stegne revolver što ga je svejednako držao u ruci. Bio je oprezan i sumnjičav; bilo je očito da nezna-
nac sa šešir om dolazi po svojih četvrt milijuna mar aka, ali otete žene nije bilo nigdje. Pet ili šest ko-
raka od golfa muškar ac zastane, odbaci opušak ustranu, pa se tihim i zapovjednim glasom obrati Ba-
niću:
– Spusti torbu s novcem!
– Gdje je žena?
– Previše pitaš!
Banić ispruži lijevu ruku kroz otvor eni prozor i spusti kovčežić na tlo.
– Dobro. Sad vozi dolje do one nads-strešnice. Čeka te u toyoti.
I dok je promatrao visokog muškarca koji je čekao da golf ode, Baniću su padale na pamet sva-
kojake misli. Mog ao je mirne duše potegnuti revolver i napuniti mu trbuh sa šest metaka. Imao bi na-
kon toga niz neugodnih razgovor a na policiji, ali bi na kraju, uz Lakotino svjedočenje i utjecaj, si-
gurno sve dobro završilo. Nitko nije volio otmičar e pa bi i policija, unatoč tome što se nije radilo o
nužnoj samoo brani, najvjer ojatnije zažmir ila. No uz njeg ovu nar av još ga je jedna stvar sprečavala u
tome da cijeli slučaj završi na takav način. Naime, postojala je vrlo velika opasnost da tip sa šešir om
nije sam. U tom je slučaju netko iz tame mog ao zapucati na Banića ili na otetu ženu. Isto se tako, tamo
dalje u mraku, uz toyotu u kojoj je navodno čekala preplašena Bety, mog ao nalaziti još netko tko pro-
matra teče li razmjena u redu, netko tko bi mog ao brzo sjesti u auto i pobjeći s otetom ženom.
Ne, to nije dolazilo u obzir, pomisli istražitelj, nije on Robin Hood pa da sam dijeli pravdu, nego
profesio nalac koji mora poštovati dog ovor ena pravila razmjene. Okrene stog a ključ, otpljune pre-
zirno kroz otvor eni prozor i krene prema drug om kraju napuštene cementar e. U retrovizor u je mo-
gao jasno vidjeti kako je onaj sa šešir om zgrabio kovčežić, zavir io u nj, a zatim svom snag om
potrčao prema izlazu iz cementar e, gdje ga je mor ao čekati automobil pripremljen za bijeg.
Nakon stotinjak metar a Banić upali svjetla i pod šir okom nadstrešnicom, sagrađenom od star ih
dasaka i crnog a smolastog papir a spazi parkir anu zelenu toyotu. Zaustavi se nekoliko kor aka iza nje,
strpa revolver u džep, izađe iz auta, zaključa ga i prijeđe u toyotu.
Otmičar i su se ovog a puta očito držali dog ovor enih pravila. Ispod upravljača Banić spazi ključ
koji je bio na svome mjestu, okrene se i ugleda Bety, suprug u Krste Lakote. Sjedila je u toploj i zaci-
jelo skupoj bundi, na glavi je imala šešir ić, a na nosu velike tamne nao čale. Po bljedilu njezina lica i
po tome kako se opustila i zabacila glavu na naslon moglo se lako zaključiti kako je umorna i nasmrt
uplašena.
– Ne brinite se, gospođo – pokuša je ohrabriti – za manje od pola sata bit ćete s mužem.
Rekavši to, on upali motor, pritisne papučicu gasa, napravi nagli zao kret, spreman da pojur i pre-
ma izlazu iz cementar e. Čuvši tupi udar ac, naglo zakoči, okrene se prema ženi i shvati da je ona pri
tom naglom manevru izgubila ravnotežu i pala na sjedalo.
– Oprostite – reče postidjevši se zbog svoje neo preznosti. – Jeste li se udar ili?
Nije mu odg ovor ila.
Banić brzo upali unutarnje svjetlo, okrene se i, koliko mu je to razmak između sjedišta dopuštao,
nagne nad nesretnu ženu.
Pri padu su joj pale nao čale i šešir ić, a kosa joj se prosula preko blijedog lica. Oči su joj bile
zatvor ene, a usnice posve tamne. Banić joj dotakne ledeni obraz, a zatim prstima potraži vratnu arter i-
ju, shvativši istog a trena kako je jedna jedina stvar posve sig urna: Bety Lakota bila je mrtva!
I tada, baš kao da im je nekakav nevidljivi cer emonijal-majstor dao znak, prostrano se dvor ište
cementar e ispuni blještavim automobilskim far ovima, podivljalim zavijanjem sir ena i plavičastim
žmig anjem rotacijskih svjetala. Policijski automobili, njih tri ili četir i, možda čak i više, pojavljivali
su se sa svih strana i uz škripu guma zaustavljali se oko zelene toyote. Kroz vrata koja su se hitro i
bučno otvar ala, poput naglo izletjelih čepova šampanjca, iskakali su ljudi u odor ama, s oružjem i pa-
licama u rukama.
S čudnim i glupavim osjećajem kako je kao zadnja budala dopustio da ga dva puta ugrize zmija
iz istog a grma, Banić brzo izađe iz toyote s visoko podignutim rukama.
– Ja sam privatni detektiv! – vikao je, ali se nitko nije obazir ao ni na njeg ove riječi ni na službe-
nu iskaznicu koju je držao u jednoj od podignutih ruku. Dva ili tri plavca sručila su se poput oluje na
njeg a, nemilosrdno ga obor ila na tvrdo, zaleđeno tlo, netko mu je svinuo ruke na leđa, drug i mu je na
zglavke nataknuo lisičine, a treći oduzeo revolver iz džepa. Ostali su ga tek tu i tamo udar ili nog om u
slabine. Osjetio je kako ga podižu i odnose nekamo, čuo je povike i psovke, vidio bljeskalice foto-
apar ata kako razdir u tminu hladne noći, a potom se teško i bolno spustio na neku metalnu podlog u,
shvativši kako su ga ubacili u »mar icu«.
Pola sata kasnije, s rukama na leđima, sjedio je na neudobnome drvenom stolcu u prostor iji po-
licijske postaje. Nisu mu uprli reflektor u lice, ali se ipak, sjedeći nasred sobe, obasjan usmjer enim
snopom svjetiljke što je visjela iznad njeg a, osjećao poput entomološkog uzorka u koji su uprte ra-
doznale oči onih koje skriva polutama rubnih dijelova prostor ije. Znao je da u policiji, osim Dog ana
i Komar a, više gotovo i nema ljudi s kojima je nekoć radio i na čije bi se povjer enje oslonio, tako da
mu je bilo više no jasno kako razgovor što slijedi neće biti nimalo ugodan. To više što su ovi novi u
njemu kao privatnom istražitelju mogli vidjeti samo neku vrstu smiješne i prezir a vrijedne konku-
rencije.
U sobu uđe čovjek srednje visine, uredno izbrijan, valovite kose i s nao čalama metalna okvir a na
nosu. Djelovao je gospodski odmjer eno, baš kao da je u ovaj noćni posao nekom nevoljom zalutao.
Kad bi se procjenjivalo po fizio nomiji, prije bi se reklo da je agent tur ističke agencije ili viši
bankovni službenik.
Rekavši kako se zove Mrkša, uzeo je Baniću osnovne podatke i potanku izjavu o tome kako se i
zašto našao noću u pola tri u automobilu s mrtvom ženom. I još k tome u krug u napuštene tvornice
cementa. Banić je rekao sve što je imao kazati, a potom zatražio nazočnost svog odvjetnika.
– Ovo je samo informativni razgovor.
– Nema informativnog razgovor a bez poziva niti ga ima s lisicama na rukama.
– Onda ovo shvatite kao informativni razgovor s nekoliko procedur alnih pogrešaka – nasmije
se Mrkša. – Moći ćete primijeniti sve pravne lijekove, ali tek kad odg ovor ite na sva pitanja.
– Pa u izjavi su vam odg ovor i na sva pitanja koja mi uopće možete postaviti! Odlučno tražim
odvjetnika!
– Što je, traži odvjetnika!? – začuje se bijesni glas čovjeka koji se u taj čas pojavio na vratima. –
Zadnja lopuža i lupež danas se poziva na ljudska prava, demokraciju i slične pizdar ije!
Čovjek je bio nižeg a rasta, prilično ćelave glave i nekako uglata, kvadratična lica, kao da mu ga
je netko istesao u tri, četir i poteza. Nosio je preusko odijelo boje cigle pod kojim se jasno nazir ala
njeg ova muskulatur a. Priđe Baniću i zagleda mu se u lice opasnim, prodornim pogledom u kojemu
se nisu baš mogle pročitati dobre namjer e.
– Što je, odvjetnika bi? Hoćeš li i stjuardesu da te dvor i dok budeš odg ovar ao? Je li?
Rekavši to, ošamar i Banića iz sve snag e punim dlanom, najprije s lijeve, a zatim i s desne strane.
Jedva očuvavši ravnotežu, Banić opipa jezikom zube nadajući se da su još uvijek svi na mjestu.
– Recimo da sam se predomislio – reče, znajući da nijedan od njeg ovih zahtjeva neće biti
prihvaćen. I predobro je znao taj soj inspektorâ. – Ne trebam odvjetnika. Možda bih se zadovoljio s
tim da mi dok govor ite ne pljujete u lice.
– Koji ti je taj!? – pogleda nabijeni tip Mrkšu iznenađen drskošću ispitanika, pa zgrabi ručetinom
Banićevu kosu i dobro mu prodrma glavu.
– Gospodine Zadro, on je privatni detektiv Nikola Banić – odvrati Mrkša tonom po kojemu se
dalo naslutiti da mu je taj Zadro šef. – Tvrdi da je u podsusedskoj cementar i obavljao posao za svog a
klijenta.
Mrkša pruži Zadri Banićevu službenu iskaznicu koja se nalazila na stolu, među oduzetim stvar i-
ma.
– Privatni detektiv! Srce ti ljubim! Ko u filmu! Jesi mu uzeo izjavu?
– Jesam – odvrati Mrkša i pruži Zadri gusto ispisan list papir a.
Inspektor se zadubi u čitanje izjave. Pripadao je onim ljudima kojima se, dok čitaju u sebi, usnice
lag ano miču kao da čitaju naglas. Po tome koliko mu se nabor alo čelo moglo se vidjeti kako s izja-
vom uopće nije zadovoljan.
– Nikada ti, moj Mrkša, nećeš naučiti hrvatski jezik. Ne reče se »prisutan«, nego »nazočan«... i
nije »revolver«, nego »samokres«... – promrmljao je, a zatim se okrenuo Baniću kojeg a su već bolje-
le ruke od uskih lisica.
– Ništa o tome da si je ubio. Jel’? Ni riječi.
Razdražen njeg ovom šutnjom, inspektor ga još jedanput lupi po glavi. Banić izgubi ravnotežu i
zacijelo bi pao sa stolca da ga Zadro nije zadržao zgrabivši ga za kosu.
– Po plavilu usana i ukočenosti bila je mrtva mnog o prije no što sam stig ao u Podsused – reče
Banić dok mu je pred očima još uvijek iskrilo od udarca. – Zašto ne pričekate obdukcijski izvještaj?
– Ma nemoj! Ti ćeš me učiti! Ti to valjda znaš!
– Gospodin Banić je radio ovdje do devedesete na sličnim poslovima, pa... pa... pa donekle zna...
– oprezno će Mrkša, koji kao da je bio na osumnjičenikovoj strani.
– Ma nemoj! – skoči Zadro kao da je baš na to čekao. – Kažeš radio do devedesete! Znači u SUP-
u, a ne u MUP-u! E, pa, gospodo moja, nije to isto! Ako je radio u SUP-u, onda je prog anjao Hrvate.
Hajde, ptičice, reci koliko si Hrvata ukokao?
– Samo Brunu Bušića – promrmlja Banić, pa otpljune malo krvi što mu se nakupila u ustima.
Mrkša zakoluta očima pa pogleda prema stropu, zacijelo nezadovoljan tonom kojim je Banić
odlučio razgovar ati s gor opadnim inspektor om.
– Ti ćeš se zajebavati sa mnom! – izder e se Zadro, pa krene prema uhićeniku kao da će ga po-
novno udar iti.
Zasig urno bi to i uradio da se u taj čas nije oglasio telefon na stolu. Umjesto toga, priskoči stolu
i podigne slušalicu. Slušao je tiho i pozorno, i ono što je čuo sig urno ga je dobrano iznenadilo.
– Pa srce ti jebem, znaš li ti čija je to žena? Od Krste Lakote! A znaš li ti tko je Krsto Lakota? –
snebivao se gledajući prema Baniću.
– Ne znam. Svi su ljudi pred zakonom jednaki.
– Nemoj ti meni citir ati Ustav!
– To nije Ustav – otpljune Banić još malo krvi – nego Deklar acija o pravima čovjeka, Robespi-
erreo va i Dantonova tlapnja star a dvjesto godina. Da niste po izjavi tražili »nazočnost« i »samokre-
se«, mogli ste pročitati da se ubijena zove Bety Key-Lakota, te da sam noćas u Podsusedu bio po na-
log u njezina suprug a, nad čijim ste se imenom tako dirljivo raskokodakali. Ponudio mi je da za njeg a
obavljam poslove security managera, ako nakon razgovor a s vama budem sposoban obavljati ikakve
poslove. Iako posve opravdano mislim da o tome što je security znate jednako toliko koliko i o Ro-
bespierreu i Dantonu, tražim od vas da istog a časa nazovete gospodina Lakotu i o svemu se obavi-
jestite. Usto zahtijevam da o mom privođenju smjesta obavijestite gospodina Vinka Dog ana, koji je
moj prijatelj i, kako pretpostavljam, vaš nadređeni. Njemu ću se požaliti kako ste me uhitili u akciji
koju sam obavljao posve u skladu s Pravilnikom o obavljanju detektivskih poslova i zamoliti ga da
vas premjesti u Benkovac ili Kistanje, ako ne želi i u Zagrebu imati slučaj poput »šibenskog a«.
Na Mrkšinu licu zaigra diskretan izraz zadovoljstva, a na Zadrinu bijes pomiješan s nevjer icom i
čuđenjem. Stajao je tako časak, dva, a zatim je u njemu nešto prekipjelo, pojur io je prema uhićeniku i
opalio nog om po stolcu na kojemu je on sjedio. Stolac odleti u kut sobe, a Banić se ispruži po podu.
Zadro ga jedanput dohvati nog om u slabine, a nakon toga se okrene, ode do stola, sjedne na rub, izva-
di češalj, pa njime nekoliko puta prođe kroz jadne ostatke kose.
Banić teškom mukom ustane, a Mrkša priskoči i donese mu stolac kako bi mog ao ponovno
sjesti.
– Vi ste velika dobit za policiju – reče hvatajući zrak i previjajući se od bolova – ali i velik gubi-
tak za zoo loški vrt.
Zadro spremi češalj u džep i krene prema Baniću. Začudo, ovaj se put Mrkša ispriječi između
njeg a i uhićenika.
– Slušajte, Zadro, bilo bi bolje da nazovete Dog ana! Prošli smo puta zbog slične stvar i obojica
bili na ledu.
Bijesni inspektor zastane. Bio je crven u licu, a na čelu su mu se nakupili veliki grašci znoja. U
jednom se trenu činilo da će odg urnuti i Mrkšu, ali je onda ipak odustao, okrenuo se i pošao ka vrati-
ma odbrusivši glasom punim gorčine:
– Ti ga zovi! Jebem ja vama sve po spisku!
Nakon što je srditi inspektor otišao, Mrkša glasno uzdahne, izvadi iz džepa ključić lisica i Bani-
ću oslobodi ruke. Zatim reče:
– Prilegnite tamo na trosjed. Ja ću odmah nazvati gospodina Dog ana.
Glave pune noćašnjih dog ađaja, Banić se ispruži na neudobnom i prekratkom trosjedu misleći
kako je ipak dobro što je Mrkša odlučio nazvati Dog ana, a ne Lakotu, jer mu je vlasnik velikog
holdinga, ozlojeđen i potresen ženinom smrću, mog ao i namjerno napakostiti. U Dog ana se ipak mo-
gao više pouzdati. Činjenica je da je i Dog an dok je bio mlađi pokazivao sličnu arog anciju, pa čak i
brutalnost, ali je zasig urno bio mnog o intelig entniji i školovaniji. Usto, premda Banića baš i nije pre-
više volio, cijenio je njeg ove sposobnosti i poštenje.
Dog an se pojavio gotovo dva sata kasnije, kada je premor eni Banić već utonuo u san.
– Znam, sve već znam! – govor io je uzrujan zbog toga što su ga probudili. – Pregledao sam spis
i ne pada mi na pamet da bi ti bio ubojica. Zadro je primitivac koji misli da je kriv onaj tko prizna, a
da prizna svatko koga se propisno pritisne. Dosad mi je već trojicu natjer ao da priznaju nešto što su
na sudu por ekli i što se uopće nije dalo dokazati. Boga mu njeg ova! Već sam ga se toliko puta poku-
šao riješiti, ali ga netko odozgo podržava...
– Mogu kući? – upita Banić kao da još ne vjer uje da je slobodan.
– Što je? – nasmije se Dog an. – U financijskoj si gabuli pa bi malo ostao na zatvorskoj košti?
Dog an ga povede niz stubište i otprati do izlaza, a zatim mu, prije no što će se rastati, objasni:
– Kako mi Zadro ne bi podmetao da te protežir am, mor at ću ti na neko vrijeme zadržati iskazni-
cu, revolver i putovnicu. Trebat ćeš nam u istrazi, pa je poželjno da ne napuštaš grad, a da nas prije ne
obavijestiš.
A zatim, namignuvši, doda:
– Imaš valjda drug i revolver i kopiju iskaznice?
12.
USTAO JE U JE DA NA EST, PO PIO DVA KE TO NA LA i dvije kapsule protiv kašlja, a nakon toga se odvukao do ku-
pao nice i zagledao se u zrcalo. Izgledao je uistinu loše; imao je tamne podočnjake, ozljede na nosu i
licu te posjekotinu na donjoj usni, djelovao je strašno umorno i bio neo brijan. Pokuša oprati zube, ali
ga na dodir četkice zaboli cijela vilica. Od brijanja odustane zaključivši kako će mu se na izbrijanom
licu one modrice i posjekotine još više isticati. Vrati se potom u sobu i u ormar u pronađe berettu,
svoj star i rezervni pištolj, pomišljajući kako bi Zadro zacijelo rekao: »Ne reče se rezervni nego pri-
čuvni.« Dolje u ladici imao je i kopiju detektivske iskaznice koju je dobio oglasivši svojedobno onu
prvu i pravu izgubljenom. Bio je to star i provjer eni štos kojim se već godinama služe neo dg ovorni
vozači automobila koji lako gube dozvolu. Znao je da bi sada mor ao otići do Krste Lakote, ali mu se
tamo nikako nije išlo. Policija mu je mor ala kazati sve što se dog odilo u podsusedskoj cementar i,
njeg ovu je izjavu također najvjer ojatnije dobio na uvid, tako da je odlazak u Lucky holding slobodno
mog ao odg oditi za neko prikladnije vrijeme. Konačno, kad za taj razgovor dođe vrijeme, Lakotine će
slug e sasvim sig urno doći i pozvoniti, bez obzir a na doba dana ili noći. Ono što je Banić osjećao da
mu treba kao kruh nasušni bilo je hladno pivo i vruća kava. A to se moglo dobiti u kafiću Kico.
Ušao je u kafić i nar učio kratku crnu i ledeni Plzenj od pola litre te sjeo za stol. Poput morskog
psa koji nepogrešivo ćuti mir is hrane, do njeg ova stola doplazi Kembra s praznom čašom i sjedne
mu nasuprot.
– Kako jetra? – upita Banić tek toliko da pokaže nekakav oblik prijateljske brig e.
– Super! Imam strašno jaku jetru. Doktor Jazbec kaže da je triput veća neg kod prosečnog čove-
ka – odvrati Kembra zag onetno kružeći kažiprstom po obodu svoje čaše.
Beskrajno mrzeći onaj ponižavajući trenutak u kojemu su pijanci prisiljeni užicati piće, Banić
mu samoinicijativno nar uči džin s tonikom.
Spazivši piće, Kembra se dobrodušno nasmije, otpije nekoliko gutljaja, a zatim iz džepa izvadi
dig italni sat s jednostavnim remenom od crne plastike.
– Gle ka’ je Pako nabavili Casio! Ko pravi.
Banić preko volje pogleda sat jer su mu oduvijek išle na živce kinoo per ater ove kupoprodajne
ludor ije.
– A što mu fali?
– Gledaj! – reče Kembra pa mu tutne dig italni displej pod nos. Na satu su se vidjele brojke 11:45.
– A gle sad! – veselo će Kembra, pa poput mađio ničar a stavi ruke na leđa, protrese sat, počeka
malo, a zatim ga slavodobitno pokaže istražitelju. Na displeju je pisalo 11:43.
– Što je to? – začudi se Banić.
– Kaj bi bilo!? Ide nao pak! Natraške! – smijao se Kembra. – Dal mi ga je jučer i sad pijem svoj
džin od prekjučer, ha, ha, ha!
Na ulazu u lokal pojavi se sitna Pakova fig ur a u onoj svima dobro poznatoj smeđoj vinter ici od
strašno iznošena skaja i s plastičnim krznom na ovratniku. Približavajući se njihovu stolu, kinoo per a-
ter već izdaleka shvati o čemu je riječ i to ga jako rasrdi.
– Kaj zajebavaš, Kembra!? Sam ti rekel da nejde nao pak neg da si krivo stavil bater iju? Mor aš
promeniti polove!
– Probal sam, al onda opće nejde.
– Onda ga ostavi tak kak je! – još više se razljuti Pako.
– Bolje da ti nejde neg da ide nao pak. Tak bar dvaput na dan imaš točno vreme.
– I kad ide nao pak imam dvaput na dan točno vreme
– primijeti Kembra, a zatim se i sâm zamisli vjer ojatno ispitujući točnost te tvrdnje.
– Pusti bedaka – nagne se Pako prema Baniću. – Neg da se nas dva onak ozbiljno por azgovar a-
mo.
Banić se strese od nelag ode; kad god bi Pako ovako započeo razgovor, redovito se radilo o ne-
kakvom suludom planu u koji je pokušavao uvući i drug e. Ili, točnije, njihov novac! Ne bi li se ohra-
brio, popije nekoliko gutljaja ledenog piva, a zatim se počne koncentrir ati na neki spretan i uvjerljiv
odg ovor kojim će se izvući iz Pakove klopke.
– Čuj me, detektiv – počne Pako povjerljivim glasom kao da se boji da bi ih Kembra mog ao čuti.
– Kaj bi mi ti mog el na jedno deset dana posudit šesto četrdeset somova kuna? Vraćam duplo.
Baniću se učini da će pasti u nesvijest. Od Paka je već čuo svašta, ali nikad nešto tako nevjer o-
jatno.
– Što će ti?
– Jebate, znaš na kakvu sam zlatnu koku naletil? Imam nekakvog klinca tam na Trešnjevki. Ima
cviker e kak ovo dno od krigle i celi dan bulji u kompjutor. E, on ti je napravil nekakav program s ko-
jim se sto posto dobiva na lotu. Kužiš? On sam’ stisne gumbek i iz nekakve mašine za štampanje iscu-
ri pol kile papir a na kojem su sve mog uće kombinacije za glavni zgoditak. To se onda ispuni, plati i
sam’ se čeka.
– I to košta šesto četrdeset tisuća?
– Da. Zapraf šesto četrdeset dva soma. Obećal sam Kembrinu sinu dva soma da to sve prepiše na
listiće. Imal bu bar pet dana kaj delat – tumačio je Pako, zacijelo već sig ur an kako je uspio Banića na-
vući na tako sig urnu i primamljivu stvar.
– Nemam toliko novca.
– Tog sam se i bojal – uzdahne Pako. – A jel bi mogli uć u tu stvar fifti-fifti? Tristo dvajst somo-
va ti, tristo dvajst ja.
– A otkuda tebi toliki novac?
– Kak otkud!? – ljutio se Pako kao da je ta stvar jasna sama po sebi. – Pa posudil bi! U tak si-
gurnu stvar svak bu ušel. Al ja bi ipak prvo htel ić na ruku frendovima.
– Ipak imaš praf! – prekine ih Kembra kojemu je zacijelo u tom trenu nešto dozor ilo u glavi.
Obojica ga začuđeno pogledaju, a on im objasni:
– Ak stoji, onda zbiljam dvaput na dan pokaže točno vreme. Ak ide natraške, onda nijedanput ne
pokaže. Kužite? To je zato kaj se prošlost i budućnost nikad ne mogu sresti.
– Joj, Kembra, samo mi ti nemoj filozofir ati Ideš mi na jetra! – odmahne rukom Pako, a zatim,
kao da se u tom trenu sjetio, izvadi iz džepa bočicu s nekakvom kao tuš tamnom tinktur om i pruži je
Kembri.
– Ka’ je to? – začudi se Kembra.
– Pa pročitaj! Išel si u školu.
– Jet... Jetral-vit – promuca bivši štemer koji dulje vrijeme nije vježbao čitanje.
– To ti je superstvar za jetru. Leči sve, od raka pa do cir oze, i to na bazi peršina i koprive... Na-
bavil sam je kod nekog travar a u Dubravi.
– Kupil si je za mene? – reče Kembra gotovo ganut.
– Kaj bi kupil? Dal sam mu jednu Casio uru. Još je nekaj vikal za menom, al sam brzo prešel.
– A tak – zamišljenim će glasom Kembra, pa otvor i bočicu i ulije nekoliko kapi u čašu s džin to-
nikom.
Nakon tri piva koja su ga okrijepila, Banić izađe iz lokala, ode do kuće broj dvanaest na Bri-
tanskom trgu pa pritisne taster zvona iznad kojeg a je bilo napisano Lidijino ime. Bilo je krajnje vrije-
me da ozbiljno por azgovar a s njom i natjer a je da ode liječniku. Kako se ništa nije dog odilo, pozvoni
još jedanput i sagne se prema prokletom parlafonu koji je ili bio u kvar u ili je zvučao tako nejasno da
se nijedna riječ nije mogla razumjeti. Pritisne zvonce još nekoliko puta, ali bez ikakva rezultata. Si-
gurno su svi troje nekamo otišli, pomisli, uvjer avajući se kako će ih popodne nazvati. Uostalom,
možda je i bolje da ga ne vide s tim modricama i ozljedama!
Kod kolporter a Robija spazi naslovnicu novog Mag azina X, na kojoj je bio veliki naslov:
– Kaj bute danas, gospon Banić? – upita ga vječito nasmijani Robi. – Ak oćete nekaj otrovnog a,
stig el vam je novi Fer al!
Zamijetivši kako su i na prvim stranicama ostalih novina naslovi o otmici i smrti Bety Lakota,
zavuče ruku u džep, izvadi novac i reče začuđenom kolporter u:
– Sve, Robi! Osim Glasnika i modnih pizdar ija.
Malo poslije već je sjedio za svojim uredskim stolom po kojemu je rašir io sve dnevne novine
koje je uopće mog ao kupiti. Uglavnom, u svima je bilo malo vijesti, jer je stvar bila previše svježa,
pa se sve svodilo na ono malo što je policija dala u svom službenom prio pćenju. Pisalo je kako je
suprug a uglednog poduzetnika Engleskinja, kako su se upoznali dok je on kao emigrant živio u
Londonu, te kako je cijela drama započela prije gotovo tri tjedna, kada je Bety oteta. Bog ati vele-
industrijalac i trgovac platio je za svoje mog ućnosti zapravo malu otkupninu, ali su otmičar i ipak
ubili nesretnu ženu. U nekim je novinama pisalo kako je nespretni suprug napravio neo prostivu
pogrešku ne obavijestivši o svemu policiju, u drug ima je pak bir anim riječima opisana nježna ro-
mansa i uzor an brak to dvoje inače skromnih ljudi. Treće su pak nabrajale silne Lakotine zaslug e za
»hrvatsku stvar«, dok su četvrte indiskretno upozor avale na bolne rane golemog holdinga kojemu
više ne cvjetaju ruže. Srećom, nijedne od njih nisu spominjale ime zlosretnog detektiva koji je kao
posrednik trebao obaviti razmjenu. Nije bilo ni potankosti o noćašnjim nemilim dog ađajima u na-
puštenoj podsusedskoj tvornici cementa.
Uz te dnevne vijesti u nekima od novina mogli su se naći i brojni članci o sve učestalijoj krimi-
nalnoj djelatnosti u hrvatskome glavnom gradu, ali i šire. Spominjali su se već poznati slučajevi
gangsterskih obračuna, otmice i ucjene, iznuđivanje reketa, snajperski hici i automobili bombe. Svi ti
vrli kolumnisti, komentator i i esejisti združenim su snag ama postavljali ono društveno važno pitanje:
postoji li u Hrvatskoj organizir ani kriminal? Iako su svi tekstovi bili pisani vještim stilom i
zamjetnom lucidnošću, Baniću se ipak nekako činilo da im je u temelju jednaka glupost. Nabrojiti sve
te ucjene, rekete, neo bjašnjena ubojstva i atentate, i pritom postaviti pitanje postoji li organizir ani kri-
minal bilo je jednako idio tski kao kad bi se stanovnici Sahar e upitali »postoji li suša«.
Ni sam ne znajući je li riječ o čudnoj igri slučajnih okolnosti ili o prstu sudbine, oko pet poslije
podne Banić uđe u Tavernu i za stolom u blizini šanka odmah spazi Ivu Stakor ovskog, novinar a Ma-
gazina X, kojeg a su prijatelji, onako od milja, zvali Joe Štakor. Novinar je sjedio sam i duboko za-
mišljen nad praznom čašom na čijem se dnu caklio ostatak vinjaka. Djelovao je izgubljeno, čak i
depresivno, i bio je, kako se činilo, manje pijan no inače. Dok je Banić sjedao za njeg ov stol, nije po-
kazao nikakva zanimanja za došljaka, ali se činilo da ga je ipak prepoznao.
– Vi ste onaj koji pije samo pivo? – reče gotovo ga i ne pogledavši. – Onaj kojeg a je zanimala
otmica Bety Lakota?
Banić potvrdi.
– A što ste ono po zanimanju?
– Ako vam to ne zvuči previše pretencio zno, privatni istražitelj.
– Oho! – reče Stakor ovski, pa fućne iako se po njeg ovu ponašanju ne bi reklo da je bio previše
impresio nir an. – Mog ao bih napisati o vama zanimljiv članak i uvaliti vam nekoliko senzacio nalnih
slučajeva koje ste tobože riješili. To bi vam podiglo rejting. Ili... čekajte, mog ao bih vas angažir ati.
Koliko uzimate na dan?
– Tristo pedeset kuna plus troškovi. Ali za što biste me angažir ali?
– Da me spasite od onog tipa tamo – reče Štakor, pa pokaže čovjeka koji je sjedio nekoliko sto-
lova dalje. Imao je boksačku fizio nomiju spljoštena nosa, nosio je francusku kapu i debeli kaput od
kockasta sukna, onakav kakav se može vidjeti u amer ičkim filmovima o životu na dalekom sjever u. –
Gledajte, stalno me fiksir a. Mislim da se sprema prebiti me čim izađem iz lokala.
– Onda ostanite u lokalu što dulje. Koliko vas poznajem, to vam neće preteško pasti.
A zatim, shvativši da je pretjer ao, pokuša popraviti dojam.
– Zašto mislite da bi vas napao?
– Zašto!? – slegne ramenima novinar. – Što ja znam zašto! Zbog mojih me članaka tužilo četrde-
set šest ljudi. Polovica od njih žele me prebiti, polovica bi me pak najradije vidjela mrtva. No, hoćete
li preuzeti taj posao iako vam u ovom trenutku ne mogu platiti?
– Nisam zaštitar – otpovrne istražitelj. – I mislim da pretjer ujete. Zacijelo ste malo par anoični.
Čovjek pije kavu i nekog a čeka.
– Nisam par anoičan nego depresivan.
Banić ga pogleda sa zanimanjem, činilo se da govor i istinu.
– Gdjekad mi se čini kao da sam u nekom prokletom labir intu – nastavi novinar. – Ne znam pi-
jem li zato što je sve ovo oko nas toliko sjebano, ili mi se baš zato što pijem čini da je takvo.
– Znate li što pobliže o otmici Bety Lakota? – upita Banić.
– Oho, pa vi ste na poslu! – cokne jezikom Štakor. – Mislite da ću vam bilo što kazati ovako na
suho.
Istražitelj mu smjesta nar uči dupli vinjak.
– Znam samo ono što je bilo u članku – reče novinar liznuvši rub čaše s pićem. – Mislim da sam
vam rekao kako nam je on sam dojavio da mu je žena oteta premda je u istom broju sve demantir ao.
– Zašto je to uradio?
– Tko zna – zamisli se novinar. – Pretpostavljam da je isprva pokušao sve riješiti sam, bez poli-
cije. A onda je zaglibio i usrao se od straha, pa je vijest o otmici na diskretan način pustio u javnost.
Premda ni u to ne treba previše vjer ovati jer se čini da je i s policijom u dobrim odnosima. No znam i
to da mu je žena prekjučer pronađena mrtva. Ali to sig urno znate i vi.
– Znam. Nažalost, i predobro.
Štakor podigne pogled s pića i zagleda se u njeg a kao da očekuje objašnjenje. Ali Banić ipak nije
bio toliko glup da bi se zalijetao pred novinar om površnog tabloida. Umjesto da odg ovor i, on posta-
vi još jedno pitanje:
– A taj poslovni čovjek... taj Lakota, kakav je on uopće?
– Kako se uzme – zamisli se novinar. – Evo, sad dolazi vrijeme raskošnih i šar enih zimskih
opsjena, od Krampusa i svetog a Nikole, pa do Kristušeka i Djeda Mraza. U tom bismo svjetlu mogli i
Lakotinu poslovnu povijest oslikati blještavim bojicama: dobrotvor, spasitelj domovine, veliki podu-
zetnik, stup gospodarstva... Ovisi s koje strane gledate. Državni se mediji u slikanju njeg ova lika ko-
riste raznobojnim lakovima, dok se oporbeni tisak za istu stvar kor isti blatom, pokvar enima jajima i
psećim drekom. Da dobijete pravu sliku, valjda biste trebali intervjuirati radnike iz svih tih tvrtki koje
je na brzinu pokupovao. Imali biste što raditi mjesecima...
– I što bi oni rekli?
– Pitajte ih. Sada su uglavnom bez posla ili dir inče za trinkgelt. Projur io je kroz njihove tvrtke
kao tajfun i oglodao ih do kosti. Kao mačka ribu.
– Kako je to mog uće?
– Sasvim lako – odvrati Štakor dovršavajući svoj vinjak. – Izvučete lovu iz njih poput pijavice i
transfer ir ate je u svoje inozemne tvrtke i razne banke. Sig ur an sam da u inozemstvu ima bar deset
tvrtki koje se sastoje od bankovnog računa i poštanskog pretinca ili opskurne sobice na kakve možete
naići u romanima Dostojevskog.
Baniću pade na pamet davno školsko gradivo, ali u glavi nikako nije uspijevao evocir ati nijednu
sobicu iz ona dva romana što ih je pročitao. Nije čak bio ni sig ur an da je Mrtve duše napisao baš
Dostojevski.
– A kakav je bio... mislim kao muž? Ako to nije glupo pitanje...
– Mi novinar i privatni lik uglavnom izmislimo kako nam u taj čas odg ovar a – mirnim će gla-
som Joe Štakor kao da je riječ o najnormalnijoj stvar i na svijetu. – Ipak, govorkalo se da je u tom
smislu pomalo bolestan.
– Bolestan!?
– Pogledajte kako me tip mjerka – došapne Štakor istražitelju ponovno zagledan u čovjeka s ka-
rir anom jaknom. – Kažem vam, čeka da izađem van pa da me napadne.
Banić se dosjeti da će novinar ovu par anoju najbolje odagnati nar uči li mu još jedno piće. Kad je
novi vinjak stig ao na stol, Štakor nastavi:
– Ne bolestan, nego bolesno zaljubljen i ovisan. Znate, ta je ženska imala trideset i nešto, i uisti-
nu je bila komadić za poklopati. Lakota je strašno uživao kada se mog ao s njom pojaviti u javnosti.
Držao se napuhano i ponosno, kao da ga je pod ruku uhvatila miss svijeta. Uopće mi nije jasno što će
sad kad je nema.
– A kakva je ona bila prema njemu?
– Kao i svaki komad pred kojim muškarci padaju ničice. Kor istila se onim što joj je Bog dao.
Provodila se, laufala okolo i trošila silne količine novca. Na nju je trošio valjda tek nešto manje no za
por ez. Navodno je i ljubakala nao kolo, ali za to nema dokaza, osim jednog...
– Osim jednog?
– Vi, znači, uopće ne čitate Mag azin X?
– Ne, to jest ponekad – uzmota se Banić.
– Ljetos smo objavili njezinu sliku s ljubavnikom. Naš ih je reporter ukebao na nekoj privatnoj
por ečkoj plaži. Nakon toga oboje su nas tužili i zatražili nekoliko stotina tisuća mar aka za pretrpljene
duševne boli. Možete si misliti koje su to boli! Kronično sam bez love i mislim da bih dao da me za
tri soma mar aka provedu kroz duševne boli nižih krug ova Danteo va Pakla, a oni misle...
– Tko vas je tužio? Ona i ljubavnik?
– Ne – nasmije se novinar. – Ona i njezin muž Krsto.
– A tko je ljubavnik? – zanimalo je istražitelja.
– Ne znam. Idio t od fotor eporter a uhvatio ga je s leđa. Slušajte, ako vas ta stvar zanima, fotoko-
pir at ću sliku i člančić i poslati vam.
– Bio bih vam jako zahvalan – reče Banić, pa mu preko stola brzo gurne svoju posjetnicu,
premda je pretpostavljao kako će je on najvjer ojatnije izgubiti u kojoj od brojnih birtija u kojima je
provodio gotovo sve svoje slobodno vrijeme. Vjer ojatno i dobar dio radnog a.
– Nikola Banić, privatni detektiv – pročita Štakor s četvrtastog kartončića skromne izrade. –
Zgodno. Vidite, da sam na vašemu mjestu, stavio bih na posjetnicu i neku prikladnu vinjetu. Recimo,
revolver i povećalo... možda još i lulu... premda vidim da pušite cig ar ete...
Pomislivši na takav užas, Banić zakoluta očima, a zatim pokuša još nešto izvući iz novinar a ko-
jemu je konobar ica upravo donijela novi vinjak.
– Recite mi, gdje bih mog ao doznati još štog od o Bety? Mislim, s kim se družila, gdje se kreta-
la... i takve stvar i?
– E, tad biste mor ali biti bliski sa svijetom poznatih – odvrati Štakor. – Nar avno, ne mislim na
kardio-kir urge i atomske fizičar e nego na pjevače, stiliste, športaše, vlasnike auta skupljih od sto so-
mova mar aka, stalne goste švicarskih skijališta... Snalazite li se u tom krug u?
– Pa tu, znate – zbuni se Banić – baš i nisam najjači. Malo bolje poznajem samo jednog zastupni-
ka tvrtke Chanel...
– Sumnjam da bi to upalilo – zamišljenim će glasom novinar. – Chanel je za nju, posve sig urno,
bio nešto prebanalno i previše ster eo tipno. A da pokušate s onom Sofijom... s onom modisticom...
kako li se ono zove? Da, Sofija Hohnjec. Kod nje se oblačila. Mislim, onda kad baš nije imala vreme-
na skoknuti do Par iza.
– A gdje bih mog ao pronaći tu gospođu? – upita Banić, zapisujući modističino ime na unutarnju
stranu poklopca Marlbor a.
– Gospođicu – ispravi ga novinar. – Što ja znam!? Raspitajte se nao kolo.
A zatim, kao da se iznenada sjetio, dometne:
– Kako mi to nije palo na pamet!? Baš na Svetog a Nikolu je u Sheratonu svečana promocija
High Lifea. Ondje će biti svi ti tipovi s novčarkama dubljima od Mar ijanske brazde, pa pokušajte.
Samo, bojim se da će vam trebati pozivnica i neko otmjenije odijelo.
– A što je to High Life? – upita istražitelj koji nije bio na ti s takvim stvar ima.
Novinar ne odg ovor i, svu mu je pozornost zao kupio čovjek u kar ir anom kaputu koji je upravo
ustao i krenuo prema njima. Izraz što ga je imao na licu nije djelovao baš prijateljski.
– Nadam se da neće tu unutra započeti sa sranjima – uplašenim će glasom Štakor, koji zaista nije
imao nikakvih preduvjeta da se suprotstavi snag ator u spljoštena nosa. Čovjek boksačke fizio nomije
mirno zao biđe njihov stol, plati na šanku svoj račun i izađe. Novinar odahne, vidjelo se da mu je te-
žak kamen pao sa srca.
– Valjda se u zadnji čas ustrtar io.
Banić se nasmije takvu komentar u pa ponovi pitanje o High Lifeu.
– To je nekakav časopis za bog ataše. Prodaje se samo pretplatnicima. U njemu nećete naći ništa o
štrajku željezničar a, predsjednikovoj imovinskoj kartici i sir otinjskoj menzi kod Sestar a milosrdnica.
Ali se zato možete sasvim dobro informir ati o povoljnoj kupnji apartmana na Sejšelima, o svim
Versaceo vim ljubavnicima, kao i o novom rolls-royceu koji ima pog on čak i na rezervnom kotaču.
– Reče se »pričuvnom« – dometne Banić, već posve zauzet svojim mislima. Pitao se, naime,
kakvim bi se to houdinijevskim lukavstvom mog ao uvući u krug čitatelja tako elitna časopisa.
13.
NE USPJEVŠI NI KA KO ODAGNA TI IZ GLA VE ONAJ PRI ZOR iz češkog filma u kojemu disidentska glazbena kapela
izvodi pogrebne skladbe, kuhajući pritom čaj na malom kuhalu, Banić uđe u Kremator ij u trenu kada
je dvor ana bila toliko puna da se njome jedva moglo kretati. Premda ih gotovo nikad nije nosio, na-
bio je na nos oveće tamne nao čale bojeći se da bi ga za vrijeme cer emonijala tkog od od Lakotine
svojte mog ao prepoznati i upriličiti mu nakon pogreba neugodan razgovor. Ostao je u onom kutu
gdje je smješten jedan od dvaju velikih zvučnika, dakle pri samom ulazu, odakle je mog ao dobro vi-
djeti sve što se dog ađa. U tišini koju je remetio tihi žamor ljudi te kašljucanje i šmrcanje prehlađenih
osoba kakvima ovo doba godine ne oskudijeva, otvor ila su se kovana vrata kroz koja su livrir ani
pogrebnici ugur ali kolica s lijesom. Iza njih su ušli ožalošćeni suprug, malobrojna, Baniću nepoznata
rodbina i dva pristala mladića za koje je čuo da su Betyna braća koja su dan prije stigli avio nom iz
Londona. Ta dva momka, čija su lica bila blijeda i skrušena, a oči crvene od plača, stala su kor ak ili
dva podalje od Krste Lakote, koji je ženinu smrt, sudeći po tome što se jedva držao na nog ama, pro-
življavao s najdubljom boli. Uz lijes je polako kor ačao i svećenik u bijeloj odor i, isti onaj koji je re-
dovito obavljao taj tužni i nezahvalni posao. Banić nije znao je li pokojnica bila rođenjem katolkinja
ili je zbog vjer e svojeg a muža konvenir ala, ali mu to i nije bilo važno, jer se u vjerske razlike i inače
slabo razumio. Jednako tako nije imao pojma o tome kako se zove sumorna skladba što je dopir ala iz
zvučnika pokraj njeg a.
Pogleda zatim prema polukrug u ljudi koji su stajali odmah u prvom redu i začudi se koliko je
među njima poznatih mu lica. Vidio je ozbiljnog a sijedog državnog pjesnika, nekog političar a s
namještenom bolnom grimasom na licu, nekoliko pjevača kojima do danas nije uspio popamtiti ime-
na, jednu nog ometnu zvijezdu koja nije djelovala osobito ganuto, zatim slavnog dobrotvor a, mnog o
bog atijeg a od zaklade kojom je upravljao, te nekoliko fizio nomija koje je mnog o puta vidio u novi-
nama, ali baš nije bio sig ur an u koju bi ih društvenu skupinu smjestio. Kor ak ispred jednog a od
takvih stajao je i vrlo star i kaptolski dužnosnik, pomoćni biskup ili tomu slično, koji je prijateljima
medija bio poznat po tome što je redovito blag oslivljao razne novoo tvor ene stvar i, od trafostanica pa
sve do umjetnih bubreg a. Nakon što je glazba utihnula, gore s galer ije razlegne se neka tiha i umiljata
zborna pjesma, koja je mogla biti i kakva engleska uspavanka.
Prije no što će engleske riječi pjesme utihnuti, a svećenik istupiti da izgovor i svoje odavno na-
učene riječi, Banić se prog ur a kroz skupinu radoznalaca koji su zakrčili vrata i izađe van, iznenađen
naglom promjenom što se u međuvremenu zbila. Iz sivih oblaka koji su već nekoliko dana prijetili
gradu sada je padao gusti snijeg, kao da svom žestinom želi pokazati kako se zima vraća u Zagreb, i
to prije no što je kalendarski i započela. Skine brzo nao čale, pod kojima su mu suzile oči, navuče ka-
puljaču svog novog kaputa i polako krene gore prema parkir alištu ne bi li izbjeg ao neugodnu gužvu
koja će nastati čim obred bude završen. I tad, prije no što će stići do svog auta, spazi veliki mercedes s
upravljačem na desnoj strani. Želeći potvrditi svoje sumnje, obiđe ga, sagne se i rukom makne snijeg
koji mu je već bio prekrio tablicu. Njeg ova su nag ađanja bila točna; reg istracija je bila britanska. Bu-
dući da je znao kako su Betyna braća stigla zrakoplovom, upita se čiji je to auto. Odmakne se stog a
nekoliko kor aka od vozila pa odluči pričekati, premda to na ovoj hladnoći i snijeg u nije bilo nimalo
ugodno.
Obred je trajao neuobičajeno dugo tako da se Baniću činilo da su mu se noge, unatoč tome što je
neprekidno šetkao nao kolo, pretvor ile u neku vrstu ledenih proteza. Ipak, nakon više od pola sata,
kroz gustu su se snježnu zavjesu ljudi u tamnome počeli vraćati na kremator ijsko parkir alište, gdje je
vrlo brzo nastala neugodna gužva vozila koja su pokušavala izaći. Desetak metar a udaljen od
engleskog mercedesa, Banić spazi čovjeka tridesetih godina u dug om kaputu pomalo star omodna
kroja, kako traži nešto u džepu i približava se autu. I baš kad mu je htio prići, iznenada se uz mercedes
stvor i još jedan mlađi čovjek, u kojem Banić odmah prepozna jednog a od pokojničine braće. Razgo-
var ali su pokraj snijeg om već dobrano zasutog auta, te se činilo da u tom žustrom razgovor u prevla-
davaju svađalački tonovi. Betyn je brat mahao rukama i gotovo se prijeteći unosio u lice vlasniku
mercedesa, koji je samo kimao glavom kao da želi što prije okončati taj neugodni razgovor i ući u
svoj automobil. Nar avno, Banić ih nije mog ao čuti, a da je i mog ao, njeg ov mu srednjoškolski
engleski, na kojemu je mog ao čitati stripove i shvatiti jednostavnije pjesme Cheta Baker a, ne bi po-
mog ao da bogzna što razumije.
Kad se konačno srditi brat okrenuo i otišao, istražitelj brzo krene prema mercedesu, pa neo dluč-
no pokuca na prozorčić, upravo u trenu kada je čovjek namjer avao krenuti. Uz tihi zvuk automatike,
prozorsko se okno spusti, a Banić pretrne. Bila je to prilika da pokaže kako još uvijek zna nekoliko
riječi engleskog a.
– Sorry for disturbin’ you... are you maybe Bety’s relative? – reče nadajući se kako je i to za poče-
tak dosta dobro. Valjda nije napravio previše pogrešaka, i valjda riječ relative tamo na Otoku još uvi-
jek podrazumijeva rođaka.
– No. I’m her former friend from London. But why?
Gotovo ponosan što je sve razumio, Banić mu gurne pod nos svoju detektivsku iskaznicu istog
trena shvativši kakav je kreten. Pa iskaznica je bila na hrvatskome!
– Oh, you are a private detective! That’s interesting – reče Englez, kojemu nije trebalo mnog o da
shvati što znači sintagma privatni detektiv, napisana ispod Banićeve fotografije.
– Yes. I’m trying to find her killer – objasni Banić, mučen čudnom strepnjom da je sada pola
onog a što je rekao posve pogrešno, te da je između stotine prokletih riječi koje engleski ima za ubo-
jicu odabrao sasvim neadekvatnu. Da mu je sad Nika pri ruci! Zatim doda tiše:
– I want to talk with you.
– Why not!? That’s what interests me too – odvrati čovjek pa mu pruži svoju posjetnicu. – See you
at Intercontinental hotel lounge, seven p. m. today!
Englez podigne prozorsko staklo, nag azi na gas i ode, a Banić ostane zagledan u posjetnicu na
kojoj je pisalo da se čovjek zove Richard Blain, te da je londonski sales manager. Bože, svijet je pre-
pun raznih »manag er a«, pomisli istražiteljeve svjesniji da taj komplicir ani razgovor ni u snu neće
obaviti bez kćer ine pomoći.
Spustivši se s Mir og oja, nenaviknut na to da prima poštu, uđe u svoj ured i nag azi na poštansku
omotnicu koju je poštar ubacio kroz pror ez na vratima. Na omotnici je bio log otip Mag azina X. Ba-
nićevo ime i adresa, te oznaka da je poštar ina plaćena paušalno. Otvor i je i iz nje izvuče presavijenu
presliku. Upali potom svjetiljku na radnom stolu i udubi se u presliku koju mu je poslao redakcijski
pijanac spomenutog a lista.
Na uobičajenom fotokopirnom formatu bila je preslikana donja polovica treće stranice lista od
desetog srpnja ove godine. Na lijevoj strani papir a nalazila se uspravna fotografija zanosne Bety La-
kota u minimalnom kupaćem kostimu. U trenu kada je snimljena mlada je žena zacijelo popravljala
grudnjak i smješkala se muškarcu koji je, okrenut leđima, ležao na šljunčanoj plaži. U dnu fotografije
vidjeli su mu se samo zatiljak, lančić oko vrata i snažna, potamnjela ramena. U pozadini se nazir ala
pusta plaža po kojoj se razlijevala bujna pjena morskih valova. Uz sliku je stajao podosta zlobno i
ironično intonir an tekst o tome kako je »mjestimice vjerna« suprug a poznatog tajkuna pronašla no-
vog a pratitelja, čija je prednost u tome što »radosti mora« pretpostavlja dosadi burze i nadzornih od-
bor a. Pogledavši još jedanput obline oskudno odjevene kupačice, Baniću padne na pamet o kakvim se
tu sve »radostima mora« moglo raditi, a zatim svrne pogled i na ostala dva članka što su se nalazila
na istoj polovici stranice. U onom srednjem pisalo je nešto o novom, basnoslovno skupom ferrar iju
što ga je »nedužno djetešce« nekog političar a uspjelo prošlog utorka temeljito razbiti, dok je na
desnom dijelu preslike bila uokvir ena slika ljepuškastog tridesetog odišnjaka, odjevenog u košulju od
neke svjetlucave, estradi prikladne tkanine. Tip je bio glupavo nasmijan, u ruci je držao mikrofon, a
tekst što je pripadao slici zacijelo se nalazio na gornjem dijelu koji Štakor nije fotokopir ao. Krajnje
nezainter esir an za domaće lakoglazbene pojave, Banić zaključi kako nedostatak teksta i nije neka šte-
ta.
Znajući da je društvo na Britancu sada okupljeno oko ručka, odluči nazvati Niku, iako je bio si-
gur an da se već ljuti na njeg a zato što nije pokazao baš preveliku volju da Lidiju nag ovor i na liječ-
nički pregled. Odloži presliku, uzme telefonsku slušalicu i, dobivši Niku, veselo upita:
– Kako je mama? Nadam se da je bolje. Neki sam je dan tražio.
Ma koliko se pretvar ao i glumio nevinu ovčicu, vlastitu kćer nije mog ao prevar iti. Nekog a dru-
gog a da, ali Niku nikada.
– Ne znam što da ti kažem – reče ona glasom u kojemu nije bilo teško nazreti ljutnju – a da to
istodobno bude i iskreno, i nešto što pristojna kći uopće smije kazati vlastitu ocu.
– Dobro, dobro – umir ivao ju je. – Evo, sutra ću sto posto navratiti. Osim toga, imam mali
poklon za tebe i Tima.
Premda više nije bila klinka, na riječ »poklon« uvijek je dobro reagir ala.
– A što to? – upita radoznalo.
– Iznenađenje! Nego, zbog nečeg drug og sam te zvao. Imam u sedam u Inter-Continentalu
poslovni razgovor s nekim Englezom, pa sam mislio da bi mi mogla biti tumač.
– A što je s tvojim engleskim?
– Ah, znaš – izmotavao se – nisam već dugo vježbao, a razgovor će biti zamršen.
– Dobro – pristane ona. – Mogu li povesti i Tima?
– Ne – otpovrne on.
– Ali, zašto? Pa on govor i sto puta bolje od mene! – gnjavila ga je računajući, valjda, da će po-
pustiti.
– Znam da je jako dobro ovladao engleskim. Ali na što će mi prevesti to što čuje? Na svahili?
– Nemog uć si! – odbrusi ona i spusti slušalicu.
Dok su se nekoliko minuta prije sedam vozili prema hotelu, razgledavajući Englezovu posjetni-
cu, Nika se veselo nasmije i upita oca:
– Znaš li tko se još zove Richard Blain?
– Ne bih se mog ao sjetiti – odg ovor i Banić ne previše usredotočen na njezino pitanje. Mor ao je
paziti na skliski kolnik, sužen zbog hrpi snijeg a što su ga napravile ralice.
– Bog art u Casablancil Zar se ne sjećaš? Ti i mama ste jako voljeli tu romantičnu star udiju.
On se lag ano trgne jer ga je pecnuo taj izraz. Kao da je upućivao na to kako on i Lidija već pri-
padaju nečemu što je samo »romantična star udija«. Htio joj je otpovrnuti kako se još nije ni bio rodio
kada je taj film snimljen, ali ga je u tome spriječio neo prezni vozač čiji se auto ispred njeg a opasno
zanio na zaleđenom dijelu ceste.
Gospodin Blain već ih je čekao u predvorju hotela zavalivši se udobno u jednu od fotelja naniza-
nih oko niskog stolića. Pozdravio se s njima, ponudio ih pićem, pohvalio Nikin savršeni engleski, a
zatim upitao Banića što bi ga zanimalo o njeg ovoj bivšoj djevojci. Da, rekao je baš tako, upor abivši
izraz girlfriend.
– I would... I would like... when you... – počne on petljati, ne pronalazeći pravu riječ, kao da mu
engleski ide samo na otvor enom prostor u.
Nika ga prekine blag o ga gurnuvši laktom.
– Nisi li me pozvao radi prevođenja?
– Pitaj ga kada je točno bio s Bety u ljubavnoj vezi... – preda se on prepuštajući Niki vođenje
razgovor a.
Nika mu postavi pitanje, a on se pomalo sjetno nasmije i počne pričati kako je Bety bila njeg ova
girlfriend od 1986. pa sve do 1989, kada se pojavio umišljeni i samodopadni »Jug oslaven«. Nasjevši
na njeg ov egzotično-vitalistički šarm, Bety ga je napustila i već se sljedeće godine udala za čovjeka
drug e vjer e i drug e nacio nalnosti, koji je usto bio sir omašan kao crkveni miš. To je vjenčanje jako
oner aspoložilo njezina oca i braću, pa su njeg a, Richarda Blaina, nag ovar ali da učini sve ne bi li je
odg ovor io od toga i privolio da mu se vrati. On je ponosno odbio tu ponižavajuću ponudu, što mu
oni do danas nisu oprostili. Ali sada, nakon tolikih godina, pomalo zamjer a samome sebi što bar nije
pokušao. Jer cijelo ovo vrijeme, ma koliko to zvučalo apsurdno, on nije uspio posve zabor aviti Bety
i trenutke što ih je s njom proveo.
– I’ve come here for old time sake – reče na kraju pomalo postiđen što je vlastitu intimu ra-
zotkrio pred nepoznatim ljudima.
Banić je razumio samo mah dio priče, sve ostalo mor ala mu je prevesti Nika. Ipak, ne bi li neka-
ko popravio dojam, upita je:
– Što, zar i oni za sir omašne ljude kažu church mouse?
Ona ga prijekorno pogleda, valjda stog a što se pleo u njezin posao. Vidjevši da joj takve stvar i
nisu drag e, kratko je uputi u novo pitanje:
– Pitaj ga je li ju nakon toga vidio.
– Only once... – odvrati on, a Nika se, poput iskusne prevoditeljice, nagne bliže ocu i stade mu
prevoditi Englezove riječi.
– Kaže da ju je vidio u proljeće 1991, kada se pojavila u Londonu radi očeve ostavine. Otac joj
je, naime, umro potkraj 1990. i bio je vrlo bog at...
– How much rich! - omakne se Baniću, našto Nika zakoluta očima, a Blain se samo nasmije. Ipak,
shvatio je što istražitelja zanima.
Pričao je kako je Betyn otac posjedovao dvije ili tri vrlo star e i ugledne knjižar e, što su u
vlasništvu obitelji Key bile već više od stotinu godina. Unatoč tome što se nikada nije intimno pomi-
rio s njezinom brzopletom udajom, otac je cjelokupnu imovinu u jednakim dijelovima ostavio svojoj
djeci, Bety i njezinoj dvojici braće. Ted i William odlučili su nastaviti obiteljski poslao i predložili
Bety trećinu dobiti. Ona bi možda i pristala da se nije upleo drski i pohlepni »Jug oslaven«.
– He is not Yugoslav, he is Croat! – umiješa se Banić dikcijom prvog a stupnja brzinskog a
dvomjesečnog tečaja.
– I don ’t see a difference – ravnodušno će Englez, pa nastavi: – And so, this haughty and primiti-
ve Yugoslav...
Kako mu je to Nika prevela, stvar i su tekle ovako: drski i primitivni Blainov suparnik svoju je
ženu nag ovor io da ne pristane na trećinu dobiti. Utuvio joj je u glavu kako takva trećina nije ništa, jer
je imala pravo i na trećinu vrijednosti svih lokala, i na trećinu obiteljske kuće, i na trećinu očeve ko-
lekcije star ih knjig a, i na trećinu imanja u Cornwallu... Nakon velike svađe, na mužev nag ovor, Bety
je zatražila svoju apsolutnu trećinu i tako natjer ala braću, koji su htjeli izbjeći neugodan i skupi sud-
ski spor, da prodaju dio imetka i isplate joj njezin dio.
– Don’t ask me »how much rich«! – nasmije se Englez gledajući u Banića, a zatim iz džepa izvadi
veliku kožnu novčarku, rastvor i je i pokaže im sliku svoje nekadašnje drag e, koja je tada mogla imati
dvadesetak godina.
– Look how beautiful she was.
– Želi da vidiš kako je bila zgodna – objasni mu Nika, a on joj odbrusi:
– Toliko valjda razumijem!
Na toj star oj fotografiji bila je uistinu lijepa, ali ni ono što je objavio senzacio nalistički tabloid,
pomisli istražitelj, u tom smislu nije bilo ništa manje intrig antno.
– Where is her money now, that’s the question!-izreče Blain rečenicu u kojoj Nika prepozna sha-
kespeareo vsku aluziju.
Naime, gospodin Blain je mislio kako je cijelo Betyno bog atstvo nestalo u ponor u bolesnih
ambicija njezina muža, te kako je beskrajna šteta što nesretna djevojka nije ostala s njim.
– Reci mu da nije u pravu – gurkao je Banić laktom Niku. – I Lakota je prebog at čovjek. Vlasnik
je polovice Hrvatske...
– On ti neće razumjeti takvu metafor u – bunila se ona. – Znam ja njih. Ili će ti svojom antipatič-
nom kolonijalnom samouvjer enošću kazati kako ta Hrvatska baš i nije neka zemlja čiju bi se polovi-
cu isplatilo posjedovati.
14.
SNI JE GOM ZA SUT JE LA ČI ĆEV PLAC s okićenim bor ovima i brojnim svjetlucavim uresima djelovao je kao
slatkasta čestitka kupljena u nekom star omodnom dućanu. U prolazu ispod Neboder a, Banić dobro
otrese snijeg s kaputa i uđe u malu, pristojno zagrijanu poslovnicu Infotoursa. Znao je da je veliki
grešnik i nepopravljivi samotnjak i nekako se mor ao iskupiti pred kćerkom, bivšom ženom, pa čak i
pred tim mladim Englezom koji se, unatoč njeg ovim nag ađanjima, pokazao sasvim zgodnim i
pristojnim dečkom. Sutrašnji blagdan Svetog a Nikole bio je dobra prilika da ih obraduje kakvim
poklončićem te se na Britanskom trgu pojavi kao pravednik sasvim čiste savjesti. Iako je honor ar što
ga se nadao naplatiti od Lakote čim prođe dovoljno kor otnih dana, još uvijek bio obavijen velikom
dozom neizvjesnosti, onih pet tisuća mar aka koje je dobio samo zbog toga što je naivno dopustio da
ga klope po glavi, bili su bar neka vrsta kratkor očne financijske izvjesnosti, tako da je dio tog novca
mog ao potrošiti za neki zgodan vikend za dvije osobe.
– Izvolite, gospodine – obrati mu se pomno dotjer ana i ljupka žena, ne star ija od trideset pet go-
dina, prišavši visokom pultu na kojemu su bili poslag ani šar eni prospekti tur ističkih putovanja.
– Odabrao bih neko zgodno vikend putovanje za dvoje. Biste li mi mogli pomoći?
– Ovisi što želite – reče službenica zag onetno se nasmiješivši. – Razgled, egzotiku, kulturne sa-
držaje, skroviti kutak za zaljubljene?
– Pa, ovo posljednje ne zvuči loše... – zbuni se on i ne shvaćajući da se time leg itimir ao kao ra-
zuzdani ljubavnik srednje dobi.
– Imamo vrlo zanimljive apartmane u švicarskim Alpama. Nar avno, skijanje nije obvezno, a u
svakom je apartmanu romantični otvor eni kamin.
– Slušajte, gospođo... – oklijevao je on.
– Jadranka – predstavi se ona. – I ne gospođa nego gospođica!
– Gospođice Jadranka... to zapravo nije za mene...
– A zašto ne bi bilo? Pa ne osjećate se valjda prestar im za romantiku uz čar obno iskrenje kami-
na? Evo, kada bi mene netko pozvao, ja bih pošla bez premišljanja.
– To je za moju kćer i njezina dečka...
– Oženjeni ste, znači!
– Zapravo... bio sam. Htio bih možda nešto bliže i pristupačnije. Recimo u Sloveniji. Znate, deč-
ko joj je iz Londona pa bi bilo zgodno da nešto više vidi.
– I vi ste mi neki domoljub! – priprijeti mu ona prstom. – Dođe vam iz Londona budući zet i vi
ga odmah šaljete da vidi Bled i Bohinj! Zar ne bi bilo bolje da im uzmete tri dana u Opatiji.
K vrag u, iz svakog te grma zaskoče obvezom domoljublja, pomisli Banić, pa zlovoljno odg ovo-
ri:
– Moja je kći bar deset puta ljetovala u Opatiji.
– A Plitvice? Evo, imam zgodan trodnevni aranžman na Plitvičkim jezer ima. Prijevoz, polu-
pansio n, svečana večer a...
– To će biti sasvim u redu – složi se Banić vadeći novac.
Ona mu ispiše vouchere, stavi ih u agencijsku omotnicu, priloži uz to i lijepi prospekt Plitvičkih
jezer a, pa sve skupa stavi pred njeg a.
– I što još? – nasmije se Jadranka koketno.
– Kako!? – začudi se on.
– Pa tako. Kad oni odu, što ćete vi sami kod kuće? Možda bismo i za vas mogli pronaći nešto za-
nimljivo.
– Što ću sam?
– Bože drag i! – prekor i ga ona. – Pa tko kaže da mor ate ići sami! Grad je pun usamljenih
ženskih srca. Pozovite nekog, pa ako prihvati...
– Vi... vi biste se dali pozvati? – reče on pazeći dobro da to zazvuči kao šala.
– Na Plitvice baš ne! – nasmije se ona – ali na švicarske me Alpe ne biste trebali dugo nag ovar a-
ti!
– O, hvala vam! Imat ću to na umu i prvom vas prilikom pozvati u švicarske Alpe.
– Ili bar na kavu – dometne ona sad već nešto ozbiljnija.
Banić zahvali, nasmije se, uzme omotnicu pa izađe van misleći kako ta Jadranka baš i nije slučaj
preko kojeg a bi trebalo olako prijeći. Iza svake njezine dvosmislene šale krio se, bar koliko se on ra-
zumio u žene, signal brzog i lakog pristanka. Usto, zasig urno nije pripadala onim teškim osobama
koje na svakog usputnog muškarca odmah istovar e ter et svoje cjelokupne privatnosti, od djevojačkih
snova, preko raznih pogrešnih klipana kojima su naivno povjer ovale, pa sve do bolesne mame koju
dvaput na tjedan vode na dijalizu. Sig urno je vesela i jednostavno, a možda, nasmije se Banić samome
sebi, voli slušati i Charlieja Parker a.
Dok je zvonio dolje na Britanskom trgu, pomisao na bolesnu Lidiju istog a trena iz njeg ove gla-
ve izbriše gospođicu koja bi baš sa svakim muškarcem bila voljna otputovati u švicarski apartman s
otvor enim kaminom. Parlafon nesnosno zakrči, a vrata se otvor e. Prokleo je glupo dizalo koje opet
nije radilo i pješice se uspeo na treći kat. Zatim je zastao kako bi vratio dah ne želeći da ga vide zapu-
hana i umorna. Lidija mu otvor i vrata i pusti ga u stan, začuđena, ali i zadovoljna što je svratio tek
tako, nepozvan i bez nekog a važnog razlog a. I baš u trenu kada je, čuvši kako su Nika i Tim upravo
izašli, htio kazati kako će u tom slučaju doći kasnije, vrata se za njim zatvor e i on, nemajući više
kamo, pođe za Lidijom u dnevnu sobu.
– Zapravo – reče, ne znajući kako bi počeo – htio sam ih iznenaditi. Kupio sam im aranžman za
vikend na Plitvicama... ako se po ovom snijeg u uopće može tamo.
– Oh! – reče ona kao da je ugodno iznenađena. – To će ih jako razveseliti. Ionako po cijele dane
ne znaju kamo bi.
Potom sjedne na trosjed, omota deku oko kukova i uzme album u čijem ju je pregledavanju pre-
kinuo njeg ov dolazak. Ponudi ga da sjedne, a on, budući je velika fotelja bila pretrpana robom za gla-
čanje, nemajući zapravo kamo, sjedne do nje na trosjed.
– Nisam te pitala, sviđa li ti se Tim?
– Pa, da – reče on nakon kraćeg premišljanja. – Odlično govor i engleski.
Pa kako ga je ona začuđeno pogledala, on se pokuša na brzinu izvući:
– Mislim, vrlo je pristojan dok govor i, i uopće... tako... Što to radiš?
– Pregledavam star e albume. Ormar je pun fotografija koje bi već jednom trebalo srediti. Ali, o
tome smo već...
– Nika mi kaže da se loše osjećaš – prekine on njezinu uistinu prastar u priču o sređivanju mno-
gih stvar i, pa tako i albuma s obiteljskim fotografijama.
– Ah, nije to ništa! – navuče ona odmah masku tobožnje bezbrižnosti.– Ponekad me boli tu
nešto... onako kao da mi je nešto zastalo... I osjećam neugodan pritisak u ošitu. Ma, to su nekakve psi-
hosomatske smetnje. Prenapeta sam, eto to je! Popijem Apaurin pa mi popusti.
On je pogleda ozbiljan i zabrinut, a ona ponikne pogledom kao da ju je iznenada počeo zanimati
sadržaj albuma. Nikada nije znala uvjerljivo lag ati.
Banić slegne ramenima pa se zagleda u prozor na kojemu se vidjelo kako snijeg sve jače pada.
Uistinu, sasvim pogrešno vrijeme za vikend na Plitvicama, pomisli on, predbacujući samome sebi što
se ipak nije odlučio za Opatiju. Ali, pri ovakvoj snježnoj nepog odi kroz Gorski se kotar čovjek može
probiti jedva malo lakše nego kroz lička brda.
– Pogledaj ove fotografije – reče mu ona iznenada pokazujući prstom na jednu od stranica albu-
ma.
On joj priđe i odmah shvati kako se zadubila u star e, srednjoškolske uspomene. Sklizak ter en,
pomisli Banić prepoznavši u mutnoj crno-bijeloj fotografiji sedamnaestog odišnju Lidiju u tamnoj
dolčeviti i tada modernim lasteks hlačama što su pomalo podsjećale na trenirku.
– Koliko se sjećam, te sam glupe hlače oblačila radi tebe. Sviđale su ti se.
Nije se toga mog ao prisjetiti, ali se zato prisjetio nečeg a drug og, i to joj je rekao:
– Ne znam. Ali ako je to bio treći razred, tada si hodala s onim idio tom Sertićem... Kako se ono
zvao? Slavko?
– Možda, ali sam ipak bila zaljubljena u tebe.
– Demy Moo re je udana za Brucea Willisa, a možda je zaljubljena u mene.
– Ne glupar aj se! – ukor i ga Lidija. – Kao da ne znaš da sam bila zaljubljena u tebe!
On prog uta veliku knedlu pa okrene list albuma i ugleda veliku fotografiju u prilično ispranom
orwokolor u, na kojoj je bila Lidija u dvodijelnomu kupaćem kostimu snimljena na gradskom bazenu.
– Bože, gdje li je sada taj Slavko Sertić? – zamisli se on tobože, samo da ne mora prokomentir a-
ti njezinu pin up pozu. Dobro je znao da je taj glupi Sertić propao na pravnom fakultetu i otišao u
Njemačku, gdje danas ima malu prijevozničku tvrtku u nekakvu zabitnom »Apffelstrudeldorffu«. Što
je bilo još gore, i ona je mor ala znati da on to zna!
– Što se sad izvlačiš!? Što kažeš na ovo? Koji komad!
– Čudno je zapravo kako na tim star im slikama djevojke nikad ne izgledaju tako izazovno kao
na ovim današnjima. Je li to stvar optike, tehnike razvijanja ili uopće fotografskog a stila? – meditir ao
je i ne primjećujući da je time ljuti.
Ona se dobrodušno nasmije i lupne ga dlanom po čelu.
– Dat ću ti ja optiku i fotografski stil! Zar si zabor avio kako su te dečki zezali kad si pred njima
rekao da sam najbolji komad na školi? A nikad mi se nisi usudio prići...
– Ti si poludjela! – bunio se on. – Kako ti se ne bih usudio prići!? Pa išli smo u isti razred!
– Da, da! Usudio si mi se prići kada je trebalo prepisati lektir u, ali si na plesu uvijek stajao u kutu
i samo me promatrao. Nadala sam se da ćeš doći po mene, a ti ništa! Gospodin »stidljivko« radije je
cijelo vrijeme gledao i važno pušio, prepušten svojim snovima o najboljem komadu u školi.
– Imaš pravo – pokušavao se nekako izvući. – Stvarno se sjećam da sam od tebe uvijek prepisi-
vao lektir u. U toj sam stvar i od malih nogu bio katastrofalno loš. Zamisli, neki se dan nikako nisam
mog ao sjetiti je li Mrtve duše napisao Dostojevski ili... ili... onaj drug i...
– Gog olj – reče Lidija i zamisli se pa okrene još jednu stranicu albuma. Na toj je stranici bila ve-
lika fotografija snimljena negdje pri kraju četvrtog a razreda gimnazije, i na njoj su bili njih dvoje,
mladi, zgodni i puni optimizma. Ona je bila u uskoj bijeloj majci i kratkoj suknji, koja je dobro
naglašavala njezine lijepe noge, a on je imao na sebi kar ir anu košulju i malo prešir oke talijanske tra-
per ice marke Super Rifle. On se smijao i desnom je rukom zagrlio, a ona je djelovala nekako stidlji-
vo, ali zadovoljno.
– Zašto sam te tu zagrlio? – upita on posve glupavo. – Bio ti je rođendan?
– Ne – odvrati ona. – Tu smo već hodali, budalo!
Rekavši to, ona razmota deku, ustane, odloži album na stol i ode do prozor a pa se zagleda u
snježnu mećavu koja je posve zamela Britanski trg.
Ostao je sjedeći na trosjedu. Neko je vrijeme razmišljao bi li nastavio listati album ili štog od re-
kao, a potom je ipak polako ustao, prišao prozor u i zastao kor ak iza nje.
Predobro ju je poznavao, znao je da je sada istodobno i uzbuđena, i ljuta, i sjetna, i zabrinuta...
Da, znao je u kakvom je stanju, ali je to mog ao samo razumjeti, ali ne i opisati.
– Čudno je to što mi je palo na pamet – reče ona tiho kao da se i sama boji svojih misli. – Kad
drug i ljudi gledaju slike iz mladosti obično zaključe kako su nekoć bili naivni, smiješni i bedasti. A
meni, meni se upravo sad čini kako je s nama posve obrnuto. Kao da smo smiješni i bedasti sad kad
bismo to najmanje trebali biti...
Ne znajući što bi, on joj priđe i uhvati je za ramena. Čudno, učini mu se da mir iše kao nekoć,
kao u danima kada je bila »najbolji komad« na školi. Da, ako se sve promijenilo, taj je mir is ostao
isti. I tada, trudeći se da ne bude patetičan, reče joj prostodušnim glasom:
– Lidija, kao Boga te molim, otiđi liječniku!
Iste je večer i kod kuće, kao osvjedočeni protivnik suvišnih lijekova, bacio u zahodsku školjku
svu preo stalu količinu Ketonala i Pholcodina te povukao vodu, kao da tim cer emonijalnim potezom
želi sama sebe uvjer iti kako je definitivno prebolio posljedice nezgode što ju je imao u blizini Samo-
bor a. Potom se dobro istušir a, odjene trenirku, sjedne za stol i baci se na čišćenje svog a star og pišto-
lja koji je bio u strašno lošem stanju. Da je kojim nesretnim slučajem mor ao pucati iz njeg a, sva je
prilika da bi mu eksplodir ao u ruci. Kako je čišćenje pucaljke dug i pipav posao, uključi televizor pi-
tajući se hoće li prokleta sprava uopće pror aditi. Gotovo se nije mog ao sjetiti kada je zadnji put gle-
dao program. Nar avno, ako se izuzme televizor u kafiću Kico koji je neprekidno bio uključen.
Na televiziji su išle redovite vijesti koje je slušao tek napola, ne nalazeći u njima ničeg a vrijed-
nog pozornosti. Obećavalo se opet sve i sva, tvrdilo se da izvrstan život počinje već sutra rano ujutro,
kudilo se sav svijet što ne pokazuje nikakva razumijevanja prema Hrvatskoj i istodobno se hvalilo
nas same zbog toga što pokazujemo zavidan stupanj razumijevanja prema sebi samima. Sve nog o-
metne utakmice bile su odg ođene, a promet se, kao uostalom i sam život, odvijao otežano i uz velike
zastoje. A zatim su najavili snijeg, snijeg i samo snijeg! I baš kad je namjer avao daljinskim upravlja-
čem isključiti dosadnu elektronsku škrinjicu, nasmijana voditeljica reče kako imaju još jedan upravo
pristig ao i iznimno zanimljiv prilog na temelju kojeg a će zlonamjerni tvrditi kako je u Hrvatskoj u
por astu opća stopa kriminaliteta te kako se širi organizir ani kriminalitet. Uzrujan ponovno time što
su dežurni jezični prosvjetitelji općepoznatoj riječi dodali još jedan bezvezni slog na kraju, Banić od-
loži pištolj i zagleda se u ekran.
Kamer a je lag ano prešla preko ambijenta u kojem je Banić odmah prepoznao novu cestu na ko-
joj se nalazila uprava Lucky holdinga i zaustavila se na nečem što je izgledalo kao zgnječeni i sa-
gorjeli ostatak automobila. Ono o čemu je govor ila spiker ica učini mu se više no zanimljivim. Rano
ujutro, negdje poslije ponoći, ispred Lucky holdinga odletio je u zrak veliki audi kojim se vlasnik
često kor istio kao osobnim vozilom. Nar avno, radilo se o atentatu, o automobilu bombi koja je treba-
la usmrtiti bog atog vlasnika. Samo čudo spasilo je Krstu Lakotu, jer se ispred zgrade u navedeno vri-
jeme pojavio nepoznati lopov koji je pokušao otuđiti vozilo. Vješto je onesposobio alarmni uređaj,
provalio u auto, spojio žice i odletio u zrak. Nar avno, ostaci nesretnog lopova bili su u takvom stanju
da je policija uvelike sumnjala u uspjeh identifikacije. Jedini trag što ga je nesretnik ostavio za sobom
bio je alat za provaljivanje u automobile, ali kako je i on bio u vatri, nije se moglo ni pomišljati na
daktiloskopsku obradu.
Potom je sućutna spiker ica, prestavši se blesavo smijati, pročitala nekoliko pohvalnih redaka o
velikom poduzetniku, dobrotvor u i zaslužniku, naglasivši kako je, eto, u tako kratko vrijeme već dru-
gi put metom organizir anog kriminala i podzemlja, što joj, nar avno, nije smetalo da na kraju postavi
i ono briljantno problemsko pitanje: postoje li uopće u nas organizir ani kriminal i podzemlje?
– Pa nisu to valjda uradili Jehovini svjedoci ili udrug a mladih tambur aša! – promrmlja Banić, pa
nastavi gledati prilog.
Nasuprot njeg ovu očekivanju, u prilog u se pojavi i sam Lakota. U tih nekoliko dana koliko ga
Banić nije vidio činilo se da je prilično propao. Djelovao je nekako blijedo i ispijeno, oči su mu bile
upale u duplje, čak se činilo da se nije ni obrijao. Govor io je vidno uzbuđen i pomalo smeten,
zastajkujući s vremena na vrijeme kao da se pokušava pribrati. Izvijestio je gledateljstvo o strahoti
koja mu se dog odila, o otmici i smrti voljene žene, a nakon toga prešao na jutrošnji dog ađaj kojim
ga se htjelo maknuti s ovog a svijeta. Sve u svemu, nije rekao ništa više od voditeljice. Zatim je za sve
to optužio svoje osobne neprijatelje, kao i neprijatelje Hrvatske uopće, najavivši nesmiljen rat pro-
tivnicima reda, por etka, zakonitosti i demokracije, naglasivši kako će se ta bespoštedna borba voditi u
granicama pozitivnih zakona. A kao prvi potez nakon te objave rata ponudio je nagradu od milijun
kuna onome tko mu pruži podatke na temelju kojih bi se mogli pronaći otmičar i i ubojice njeg ove
suprug e, odnosno podmetači eksploziva.
Nakon toga se na ekranu u krupnom planu pojavi zbunjeno lice inspektor a Zadre. Gledao je čas
na jednu, čas na drug u stranu, kao da ne shvaća da ga već snimaju. Zatim se priber e, napravi važnu
facu i počne s izjavom:
– Mogu samo reći da je prava sreća što gospodin Lakota nije bio nazočan u kolima kada je
došlo do detonacije...
Preko samouvjer enog lika inspektor a Zadre pojavi se titl:
Mr. Ber islav Mrkša
inspektor gradskog MUP-a.
Ah, ta televizija, pomisli Banić, pa se vrati čišćenju pištolja.
15.
UŠAVŠI U ZA DIMLJE NU I JUTROS NE OBIČ NO ŽIVU prostor iju kafića Kico, Banić odmah spazi inkasator a Mar i-
jana kako se za šankom prepir e s dva tipa u kombinezonima na kojima je bila oznaka nekakve
elektroinstalacijske tvrtke. Bili su to, navodno, majstor i koji su tog jutra promijenili razvodnu kutiju
u kafiću i zadržali se nakon toga više od dva sata uz šank, premda su svaki čas tvrdili kako imaju
posla preko glave. Koji metar od njih na šank se nalaktio bivši štemer Kembra, polako pijuckajući
svoj džin s tonikom u kojemu se kupala tanka kriška limuna. Otkako je »iz zdravstvenih razlog a« mo-
rao smanjiti potrošnju alkohola, nastojao je da mu dnevna doza što dulje potraje jer se nikako nije
mog ao naviknuti na apsurdnu situaciju da su mu u lokalu ruke prazne. Nastojeći izbjeći političke pre-
pirke što ih je obično započinjao gospon Mar ijan, Banić se javi Zdenki, zatraživši kavu i pivo, pa
sjedne za Pakov stol.
– Zašto se Mar ijan danas toliko ljuti? – upita gledajući kako se inkasator razmahao rukama.
– Kaj bi se ljutili? – odvrati Pako. – Sretan je ko prasad Gledal je sinoć na telki nekakvu sjednicu
Hadezea i to mu je napunilo bater ije.
– I što je bilo na njoj? – upita Banić, iako ga dnevna politika nije previše zanimala.
– Ka’ ja znam! Popljuvali su Amer e, Europu, Daleki istok, Polineziju, domaće neprijatelje, novi-
nar e, komunjar e... Zapraf, po onom kak Mar ijan priča, izgleda da su napali sve osim televizijskih
inkasator a. Valjda je zato hepi.
Banić začuje kako se Mar ijan za šankom ljutito izder ao na već polupijane električar e vičući da
su komunjar e i da će već od Nove godine sve biti oko tristo posto bolje. Jedan od električar a, onaj pi-
janiji, s prezir om mu je rekao kako u novinama piše da najnovije ankete pokazuju kako stranka na
vlasti može računati samo na jadnih sedamnaest posto glasača. Vječito lakovjerni Mar ijan u jednom
je trenu ostao bez teksta, ali se tad u cijelu priču, premda nije dijelio inkasator ove političke simpatije,
umiješao bivši štemer Kembra ne bi li mu pomog ao.
– Pa kaj!? I to je više neg dost! Mi Hrvati smo mali nar od, nas ni nema više od dvajst pet posto!
– A gdje ti je Flegma? – upita Banić, iznenada se sjetivši kako Pakova bratića iz Gar ešnice nije
vidio već danima.
– Jebote, taj je skroz popizdil! Celi se dan vozika u tramvaju. Već sam mu rekel da bum potegnul
svoje veze i zaposlil ga u ZET-u.
To su silno jake veze, pomisli istražitelj, ali ipak prešuti tu primjedbu.
– Čuj, dobar je ko kruh, al je naivan ko konj – nastavi Pako. – Neki dan mu je Kembra utuvil u
glavu kak te prek tramvajske šine može drmnut struja, pa si je odmah nabavil cipele s gumenim đo-
nom. Opće ne znam otkud mu lova. Jedan dan je čist švorc, drug i pun kinte. Prekjučer je fantazir al da
bu si kupil odelo tam dole u kineskom dućanu. Na rasprodaji. Jedva sam ga odg ovor il.
– To je i moj problem – zamisli se Banić.
– Ka’ je tvoj problem?
– Idem navečer na nekakav prijam u Sheraton i treba mi prikladno odijelo. A skupa su ko vrag.
– To ti ja odma rešim! – spremno će Pako, koji je sa svakim problemom znao brzo izaći na kraj.
Banić ne odg ovor i. Pomislivši na kakav bi način Pako mog ao to riješiti, gotovo mu se zavrtjelo
u glavi. Prošle je jeseni u Varteksovoj robnoj kući na Trgu obukao novo odijelo i izašao van
objasnivši da želi vidjeti kako boja izgleda na danjem svjetlu. Poslije su prodavačica i poslovođa
trčali za njim sve do Dežmanova prolaza, ali ga nisu uspjeli uhvatiti.
– Kembrin stric ima kemijsku čistio nicu – tumačio je Pako svoj genijalni plan. – Odemo tam,
odaber eš si nekaj najboljeg a, odeš u Sheraton skockan ko pičkica, zabljesneš eleg ancijom, pokupiš
kakvog komada i sutra vratiš anjcug. Kužiš? Kaj buš kupoval?
– Ne bi to išlo – branio se istražitelj, ali je Pako, i sam oduševljen savršenošću plana, već glasno
zvao Kembru.
Bivši štemer, nanjušivši valjda kako bi mu Banić mog ao platiti još jedan džin, stvor i se odmah
za njihovim stolom.
– Čuj, Kembra – nagne se Pako prema njemu. – Kak ti dela ona čistio nica od strica?
– Kaj si ponor il!? Pa stric mi je riknul još devedeset drug e.
– Pa niš mi nisi rekel! – čudio se Pako.
– Kak ti nisam rekel? Pa bil si na sprovodu.
– Si lud?
– Dobro, bil si na karminama – popusti Kembra. – Još i sad se sećaju kak si se nadrvenil i pričal
viceve o mrtvacima. Kaj se ne sećaš kak si mom nećaku Hinku obećal da buš ga svaki ponedeljak
upelal zabadav u kino. A ni to nisi ispunili
– Jebi ga! Ti se sad izvlačiš na detalje, a čoveku treba anjcug! Kaj ne bi mogli otić u tu čistio ni-
cu?
– Baba ju je prodala pred pet let...
Ostavivši ih njihovu svakodnevnom prepir anju, Banić ustane i pođe van s jednom pomalo bi-
zarnom, ali ostvar ivom idejom u glavi. Mor ao je imati to odijelo, a kad nešto mor aš, spreman si i na
sitne koncesije, pa čak i na mala poniženja.
Lidija se nemalo iznenadila kada se, već drug i dan za redom, posve samovoljno i nenadano po-
javio na njezinim vratima.
– Jesi li bila kod liječnika? – upita već s vrata, a zatim uđe u stan.
– Još ne. Malo mi je bolje.
– Nika i Tim nisu kod kuće?
– Ne. Odvela ga je na nekakvu izložbu. Jako ih je razveselio tvoj poklon.
– Aha – reče on, ovaj put čak i zadovoljan što je Lidija sama kod kuće. – Slušaj, imam veliki
problem. Idem navečer na primanje u hotel Sheraton...
– O pa to je super! Kakav bi to problem bio?
– Znaš da nemam odijelo... – okolišao je kao da ga je stid. – Odnosno imam jedno, ali me u nje-
mu ne bi pustili ni na kinološko natjecanje...
Gledala ga je začuđeno. Nar avno, razumjela je njeg ov problem i poznavala odbojnost koju je
pokazivao spram odijela i eleg ancije uopće, ali nije znala zašto je došao k njoj.
– Mislim... možda je od Tamar ina ostalo koje. On je bio lud za takvim stvar ima... mislim za odi-
jelima, cipelama po petsto mar aka, kožnim aktovkama...
– Isuse, Nikola, pa razvela sam se od njeg a prije šest godina. Mislim da je pokupio sve svoje
stvar i, a ako i nije...
Povela ga je do ormar a i otvor ila onaj najprazniji dio gdje su nekoć stajale Tamar inove stvar i.
Na dnu pregratka bilo je nabacano nekoliko pulover a, ali su zato gore na vješalici visjele dvije bijele
košulje i jedno tamno odijelo.
– Skroz blesava situacija – reče on kao da mu je neugodno. – Dolazim bivšoj ženi da mi posudi
bivše odijelo svog a bivšeg muža.
– Neka – nasmije se ona. – To je znak da si zabor avio i prešao preko sveg a.
– Tko zna, možda i jesam...
Ona ga značajno pogleda, a zatim izvuče iz ormar a vješalicu s odijelom. Bilo je tamnoplavo, s
možda malo preuskim nog avicama, posve pristojnim prslukom i kaputom s dvor ednim kopčanjem te
metalnim gumbima s pozlatom.
– Jao, pa to je skroz demode. Smijat će ti se u Sheratonu.
– Što ja znam – razmišljao je naglas. – Kažu da je moda ciklična. Da je svaki čas in nešto što se
nosilo prije...
Ona se iznenada počne smijati, ali ne njemu nego nečemu čega se posve slučajno sjetila. Objasni
mu razlog svojeg a smijeha:
– Nosio je to odijelo na nekakvom propalom plenumu SKH, a poslije na svečanoj sjednici grad-
skog a HDZ-a! Hoćeš li ga zbilja uzeti? Mogu ti ga provjetriti da se izgubi mir is lavande.
– Zapravo ne znam – reče on paleći cig ar etu. – Bojim se da ću s ovim zlatnim gumbima izgledati
kao kapetan duge plovidbe.
– Pa mogu ti ih do navečer promijeniti.
– Ne bih te htio zamar ati.
– Nikola! – prekor i ga ona, pogledavši ga u oči. – Koliko sam ti u životu promijenila gumbi?
– Pa jest – prizna on. – Nekako ću ti se odužiti.
– Već jesi...
– Kada? – začudi se on, ne znajući na što misli.
– Pa jučer... – odvrati ona nekako plaho.
Kada je iste večer i ušao u dvor anu hotela Sheraton, Banića uhvati lag ana jeza. Ma koliko se tru-
dio, nikako nije mog ao otjer ati iz glave opsesivnu pomisao na to kako među svim nazočnima baš on
ima najstar ije odijelo, najizlizaniji ovratnik košulje, najjeftinije cipele i najtraljaviju kravatu od sinte-
tike. Nar avno, ušao je posluživši se sitnom prijevar om, rekavši čovjeku na ulazu kako se zapravo
vraća, jer je mor ao izaći budući su ga upozor ili kako mu je iznenada pror adio alarm na novom che-
rokeeyju. Čovjek je samo slegnuo ramenima, jer propisi oko ulaska i nisu bili tako strog i.
Nasred dvor ane nalazio se stol na kojem su bile poslag ane hrpe novog broja High Lifea,
iznimno luksuznog časopisa otisnutog na najfinijem papir u i s plastificir anim kor icama. Uokolo su, u
namjernoj asimetriji, bili postavljeni stolovi s raznim otmjenim jelima, koja uglavnom nitko nije ni
kušao. Ne više od stotinjak ljudi razmiljelo se po dvor ani; sa zanimanjem su listali časopis, komenti-
rali ga i hvalili, razgovar ali u manjim ili većim skupinama i pijuckali piće što ga je na velikim plad-
njevima raznosilo nekoliko užurbanih konobar a. Sred tihog žamor a i kuckanja čaša svaki bi se čas
začulo zvrckanje mobitela, koje su ljudi odmah vadili iz džepova i povlačili se u stranu obavljajući
svoje važne i neo dg odive razgovor e.
Srećom, kada je Banić ušao u dvor anu, službeni je dio promocije već bio završen, tako da nije
mor ao slušati zamorne pohvalnice silnoj važnosti i ekskluzivnosti ovog predivnog izdanja namije-
njenog uskom krug u odabranih. Premda ga je već pomalo mučila glad, ne želeći biti crnom ovcom,
zao bišao je stol s jar ebicama, fazanima i srnećim kotletima, i teškom mukom pronašao konobar a koji
je na svom pladnju imao i pivo. Učini mu se da to piće baš i nije omiljeno među čitateljima High Li-
fea, pa stog a za svaki slučaj prije no što će konobar otići uzme dvije čaše. Prvu je popio gotovo na-
iskap, a s drug om u ruci počeo dokono šetati po dvor ani. Šanse da tu naiđe na nekog poznanika bile
su jednake očekivanju da će na Petoj aveniji naletjeti na tetka iz Ivanić Kloštra.
Mor ao je nešto poduzeti; trebala mu je ta gospođa Hohnjec, ali je nevolja bila u tome što nije
znao čak ni kako izgleda. E, da mu je tu sad novinar Stakor ovski, pomisli prilazeći stolu za kojim je
troje ljudi listalo novi broj časopisa. Pridruži im se tobože slučajno i radoznalo, pa kad su oni zastali
na stranici s novim modelima haljina za zimu, on plaho upita:
– Nisu li to Sofijine kreacije?
Muškar ac koji je listao časopis pogleda ga s čuđenjem, ali njeg ova pratilja, pomislivši valjda
kako je on znalac koji poznatu modisticu zove samo imenom, veselo odg ovor i:
– Nisu, premda je stil vrlo sličan.
– Šteta. Jako me zanima kolekcija koju je star a dobra Sofi smislila za zimu. Znate li možda hoće
li biti u idućem broju?
– Zašto je ne upitate? – odvrati žena, dok je onaj drug i muškar ac nešto prog unđao, kao da mu
smeta nazočnost glupana u dvor ednom odijelu. – Eno vam je tamo!
– Oh, pa nisam je ni zamijetio! Krajnje je vrijeme da uzmem jače kontaktne leće! – usklikne Ba-
nić, zadovoljan što je problem modističina identiteta tako spretno riješio.
Sofija Hohnjec posve je odudar ala od njeg ovih predodžbi o modisticama kao mladim, zgodnim
i nevjer ojatno eleg antnim osobama. Bila je žena šezdesetih godina, podosta ružna lica, orlovskog a
nosa, ravna poprsja i prešir okih kukova, odjevena u nešto što je izgledalo kao kombinezon
napravljen od fosfor escentne tkanine. U takvoj je stvar i, pomisli istražitelj, bez obzir a na gustoću
magle, nikada ne bi preg azio auto. Dakle, gospođa Hohnjec je, bez obzir a što navukla na sebe, bila
posve neprivlačna osoba.
Vidjevši je kako stoji sama sa šampanjskom čašom u ruci, Banić iskor isti priliku, odloži brzo
svoje pivo na stol, pa joj priđe.
– Gospođo Hohnjec! – reče kao da se raduje što ju je našao. – Tako mi je drag o što ste tu!
– Pardon... mi se poznajemo? – odmjer i ga ona od glave do pete, zadržavši pogled nekoliko ča-
saka na njeg ovu dvor edu gumba.
– Ne. Ali sreća je što ćemo se sada upoznati. Ja sam Silvestar Klein!
On joj pruži ruku na pozdrav, a ona uzvrati mlako i neo dlučno. Dlan joj je bio hladan i vlažan.
– Klein!? – reče ona, ničim ne pokazavši da joj to ime išta znači.
– Kako!? – tobože se čudio Banić. – Nisu vam ništa govor ili o meni?
– Ne.
– Pa ja sam vam... – reče on grozničavo tražeći po glavi što bi to mog ao biti. – Ja sam budući
glavni urednik High Lifea.
– Zar su najur ili Ranog ajca?
– Ranog ajec odlazi za dir ektor a hrvatskog izdanja Gio ie – objasni Banić glasom čovjeka koji
prati kretanja te vrste. – Vidite, u novoj koncepciji časopisa ja sam odlučio poslove urednika modnih
prilog a ponuditi vama.
Predlag ali su mi neka drug a imena, ali sam u tom smislu bio tvrd.
Znao je da tim glupim lažima krši jebeni Pravilnik, ali ga je njezin smiješak primir io. Tašta
kakva je mor ala biti, prog utala je mamac. Sada je samo trebalo trgnuti štapom i izvući je na suho.
Povukli su se u kut, pijuckali i veselo pričali o raznim sitnicama, a zatim je ona počela preuzetno
objašnjavati kako bi po njoj trebala izgledati rubrika mode u High Lifeu. Sada dolazi najteži dio ve-
čer i, pomisli istražitelj, koji o stvar ima o kojima je ona oduševljeno brbljala nije imao nikakva
pojma.
– Imate vrlo zgodno odijelo – zamijeti ona, iznenada prekinuvši svoje modno-koncepcijske
besmislice. – Stalno govor im glupim muškim dizajner ima kako bi mušku modu s kraja devedesetih
trebalo malo pomaknuti prema početku desetljeća.
Baniću je umalo izletjelo kako je ta grozota, koja u izvornom izdanju ima čak i zlatne gumbe,
posuđena od bivšeg muža njeg ove bivše žene, ali se u pravom času ugrizao za jezik i prešutio por a-
žavajuću istinu o svom »zgodnom odijelu«. Zatim je, tobože je slušajući, izvukao iz džepa kutiju
Marlbor a, premda se u dvor ani uopće nije pušilo.
– Oh, i ja bih rado zapalila – veselo će ona. – Imaju separ e za pušenje. Pođimo časkom tamo.
U nusprostor iji punoj pušača on joj pripali cig ar etu, a zatim tobože sućutno prozbor i:
– Vidite, ta strašna stvar koja se dog odila s našom Bety... i nju sam mislio angažir ati.
– U čemu bi vam ona mogla pomoći? – začudi se gospođa Hohnjec.
– Bila bi izvrsna kolumnistica za britanske teme! – bubne Banić, pa nastavi: – Kolika je to samo
trag edija za jadnog gospodina Lakotu!
– Nisam sig urna – zamisli se Sofija. – Koliko mi je poznato, nije bila baš presretna s njim.
– To ne znam.
Ona ga pogleda sumnjičavo kao da se čudi da netko tko je poznavao Bety ne zna za to.
– Mislim da ju je, jur eći za poslom i novcem, previše zanemar ivao. A zanemar ena žena... znate
već...
Ona se nasmije koketno, kao da time želi kazati kako i sama pripada istom jatu.
– Mislite li na onu groznu podvalu koju su ljetos smislili oni gadovi iz Mag azina X?
– Oni svakako jesu gadovi – složi se ona – ali je vijest bila istinita.
– Znači, imala je ljubavnika?
– Gospodine Klein...
– Možete me zvati Silvestar – reče on nonšalantno.
– Drag i Silvestre – prekor i ga ona blag o. – Zar mislite da se takva ljepotica s mužem koji je za-
postavlja nije znala i sama snaći? Meni bi možda bilo teže, ali ona...
– Joj, nemojte tako, Sofija – nasmije se on usiljeno i prevar antski. – Pa vi mora da ste s tim va-
šim šarmom i modnim imageom stalna meta slobodnih strijelaca, ha, ha, ha!
Ona se blesavo zacer eka; sig urno od matur alne zabave nije čula takav kompliment. Znajući da je
sada pravi čas, Banić upita:
– A tko joj je bio ljubavnik? Mislim, onaj čovjek čiji se potiljak vidio u novinama?
– Uistinu ne znam. Krila je to kao zmija noge. Vidjela sam ga onako ovlaš... i na daljinu... Ali ga
nisam uspjela prepoznati.
– A gdje ste ga vidjeli? – inzistir ao je Banić, polako se pretvar ajući iz urednika mondenog časo-
pisa u dosadno detektivsko njuškalo.
– Posjećivala sam s Bety fitness centar Pussycat. Koliko se sjećam, dva ili tri puta je došao po
nju. Samo se navir io kroz staklena vrata, a ona je otrčala kao ispaljena iz topa, ha, ha, ha! Ali zašto
vas to zanima?
– Tako... imam ženu koja me stalno gnjavi da joj nađem kakav dobar i dovoljno skup fitness. Išla
je u jedan, ali to je bilo... znate već... malo para, malo muzike – pokušavao se Banić izvući na na-
japsurdniji način.
– E, ovaj vam je prva liga! Iznimno skup, ali daje baš sve. Od sprava i saune, pa do bazena i fizi-
oter apeuta. Pokušajte vašu gospođu uputiti tamo, a vi skočite do mene na piće, ha, ha, ha!
Cer ekala se glupo i lascivno dok se njemu pred očima u jednom času, u svoj grozoti, pojavio
delikatan prizor na koji je aludir ala.
– A gdje se nalazi taj centar?
– Silvestar, pa ti ne znaš gdje se nalazi Pussycat? – prijeđe ona odjednom na »ti«. – Na Srebrnja-
ku! Pa imaš u novom High Lifeu veliki prilog o njemu. Kao budući urednik to bi mor ao znati!
– Tek se uhodavam – nasmije se on s nelag odom u duši. – Oprosti, Sofi, pričekaj me ovdje, idem
odmah zavir iti da vidim kako su obradili tu temu.
Rekavši to, on se vrati u središnju dvor anu, pokupi jedan primjer ak časopisa, stisne ga pod ruku,
a zatim, pognuvši se malo, prođe onim dijelom prostor ije gdje je bilo najviše ljudi, pa se neo pazice
izgubi iz dvor ane.
16.
NI KO LA BA NIĆ JE O FITNESSU ZNAO JE DVA NEŠTO malo više no o ruskom klasičnom slikarstvu i kineskoj ke-
ramici. Bilo mu je jasno da je riječ o nekakvom vježbanju što se ubraja u skupinu pomodnih discipli-
na, te da se njime bave osobe koje drže do dobre fizičke kondicije, odnosno osobe koje drže do toga
da drug i dobro misle o njima. Stog a i nije baš znao što ga to čeka gore na Srebrnjaku, velebna
športska dvor ana ili na brzinu prilag ođen stan. Kada je, slijedeći upute prometnog policajca s
kružnog toka u Domjanićevoj, stig ao do broja na kojemu se nalazio taj, navodno razvikani vježbački
centar, shvatio je da je riječ o šir okoj kućer ini čiji je kat bio preuređen u velik, dug ačkim balkonom
opasan četver okut koji je umjesto zidova imao prostrane staklene površine i visoki krov pun prozor a
kroz koje je nesmetano prodir ala danja svjetlost. Poput kakve vile, kuća je bila smještena na pošir o-
koj ledini i okružena raznim raslinjem i drvećem, uglavnom lipama i divljim kestenima. U proljeće,
kad ozelene krošnje, s ceste se vjer ojatno nije mogla ni vidjeti.
Ulazna vrata iznad kojih se nalazio ružičast neon s natpisom Pussycat bila su otključana, po
čemu se vidjelo da je centar otvor en već od ranih jutarnjih sati. Banić uđe u predvorje, pa kako u nje-
mu nije bilo ni žive duše, krene na kat šir okim stubištem obloženim brodskim podom. Čudna je tišina
vladala u kući i Banić zaključi kako vježbači još nisu stigli. Bilo je tek petnaest do devet i on
pretpostavi kako će se uskor o sav prostor ispuniti žamor om razigranih članova.
Uspevši se na kat, nađe se u velikom predvorju gdje su se nalazile uske i dug ačke klupice pune
raznobojnih jastučića, a nasuprot njima metalne kasete s malim elzet bravama. Kasete su bile naslag a-
ne u tror edu, poput kakvih većih poštanskih sandučića, iznad bravica imale su pločicu s trozna-
menkastim brojem i zacijelo su bile namijenjene robi i ostalom pribor u nužnom za vježbanje, što su
ga članovi centra ostavljali u njima. Čekajući da se netko pojavi, Banić, onako iz dokolice, prebroji
kasete. Ako se nije prevar io, bilo ih je devedeset, po trideset u svakom redu. Vidjelo se da tu garder o-
bu kor isti podosta ljudi.
Na desnoj strani garder obe Banić spazi dvoja otvor ena vrata. Stube iza jednih vodile su gore,
stubama iza drug ih moglo se spustiti u prizemlje. Iznad prvih vrata pisalo je SAUNA, iznad drug ih
BAZEN. Treća, šir oka dvokrilna vrata nalazila su se na suprotnom kraju garder obe i iznad njih nije
pisalo ništa. Pa kako su im vratnice bile šir om otvor ene, Banić priđe i zavir i. Ono što je ugledao bila
je velika vježbao nica s podom od parketa i zidom punim raznih sprava, među kojima je jedino uspio
prepoznati takozvane švedske ljestve. Ostala tri zida bila su od stakla i kroz njih su se mogle vidjeti
snijeg om urešene krošnje lipa i divljih kestenova.
– Što tražite ovdje?– začuje strog i ženski glas iza leđa pa se okrene.
Žena koju je ugledao imala je manje od trideset godina, sasvim kratku crvenu kosu i atletsko ti-
jelo koje se lijepo nazir alo ispod ružičaste majice i uskog donjeg dijela trenirke. Banić pretpostavi
kako to nije gošća, nego osoba koja je tu zaposlena.
– Ja sam istražitelj – reče on, namjerno prešutjevši ono »privatni«. Pretpostavio je da će ga drža-
ti policajcem i biti koo per ativna. Da joj je pokazao iskaznicu u kojoj, doduše, stoji da je istražitelj, ali
privatni, mogla mu je mirne duše pokazati vrata.
– Oho, zar se nešto dog odilo? – plaho će ona, po čemu se uistinu vidjelo da ga drži službenom
osobom.
– Klein – reče on pružajući joj ruku.
– Ja sam Helen... Helen Kesterčanek – odvrati ona. – Vlasnica centra. Moji su papir i sasvim u
redu.
On se nasmije. Trudio se ljubaznošću pridobiti njezino povjer enje.
– Nisam ni mislio da u ovakvoj prekrasnoj instituciji nešto ne bi bilo u redu. Htio sam vam samo
postaviti nekoliko pitanja o pokojnoj Bety Key-Lakota.
– Ah, na tome radite! – padne njoj kamen sa srca. Očito se bojala policije, po čemu se moglo
lako zaključiti kako njezini »papir i« uopće nisu u redu. – Što vas zanima?
– Vježbala je kod vas? Mislim, dolazila je na taj fitness?
– Da. Utorkom i četvrtkom. Osim kad je zbog nekog razlog a izbivala iz Zagreba.
– Bili ste dobri s njom?
– Pa tako – zamisli se vlasnica centra. – Sa svim sam članovima dobra.
Banić izvadi presavijenu fotokopiju, pa je pruži gospođi Kesterčanek. Ona je razmota i zagleda
se u fotografiju Bety i njezina nepoznata pratio ca.
– To je ono iz Mag azina X – reče, prepoznavši odmah sliku. – Bety se strašno ljutila, rekavši
kako je na slici netko tko se sasvim slučajno našao u njezinoj blizini.
– Snimljeno je na privatnoj plaži u Por eču. Na privatne plaže obično ne zalaze nepoznati tipovi
tek tako da bi upali u objektiv nečijeg fotoapar ata.
– To ja ne znam – zbuni vlasnicu njeg ov odrješiti ton. – Bety mi je tako rekla.
– Slušajte, taj čovjek je nekoliko puta došao ovamo po nju. Nakon što je završila s tim... s tim
fitnessom. Nemog uće je da ga niste vidjeli.
– Nisam. A da i jesam, kako bih ga prepoznala – branila se Helen. – Pa na toj mu se slici vide
samo ramena i potiljak. Ne očekujete valjda...
– Ne očekujem – odvrati on, osjećajući kako ona ne zna baš mnog o.
– Kada je zadnji put bila ovdje?
– Oh – zamisli se ona. – Zapravo već poduže vrijeme nije dolazila. Možda od početka studenog a.
Njezine su stvar i još uvijek u kaseti. Biste li ih možda vi odnijeli...
– A ne, o tome obavijestite njezina muža – reče Banić koji nije znao što bi on sa ženskim triko-
om i skupim tenisicama. – Sig urno ne znate tko je bio taj što je dolazio po nju? Znate, bio joj je lju-
bavnik i zasada ga vodimo kao razmjerno sumnjivu osobu. Ne bi bilo dobro da se prekasno sjetite,
jer bismo ovo sada držali stanovitim obmanjivanjem.
Ona je svejednako šutjela, a Banić se razljuti na sebe sama. Nikada nije pripadao onima koji mo-
lećivo ponavljaju pitanja. Imao je onu vrstu intuicije koja mu je omog ućivala da otprve dobro proci-
jeni skriva li ispitanik što ili uistinu ne zna ništa.
Glave pune svojih smiješnih vježbica, Helen Kesterčanek sasvim je sig urno pripadala drug oj
skupini.
Vraćajući se kroz garder obu prema glavnom stubištu, Banić još jedanput pogleda prema tror edu
kaseta, pa mu na pamet padne čudna pomisao. U jednom od tih pregradaka, baš kao na grobljima za
urne, počivalo je nekoliko stvar i nekad lijepe i bezbrižne Bety Lakota.
Kada se malo poslije našao kod kuće, učini mu se da je zašao u neku vrstu slijepe ulice. Ma koli-
ko pokušavao iskopati neki trag o Betynu privatnom životu, sve mu se više činilo kako zalazi u dubo-
ki tamni labir int iz kojeg a se neće znati vratiti. Kada bi i doznao tko joj je bio ljubavnik, veliko je pi-
tanje bi li mu to bilo od ikakve kor isti i bi li to imalo veze s njezinom otmicom. Kao što je opće-
poznato, ljubavnici ne otimaju svoje ljubavnice, nego ih iskor ištavaju na drug i način. Bez obzir a na
to hoće li mu ucviljeni muž isplatiti dog ovor enu svotu, sve mu se više činilo kako bi tu stvar trebalo
poslati k vrag u i okrenuti se novim poslovima. Jasno, kada bi ih uopće bilo na vidiku.
Upravo u času kada se najozbiljnije uvjer avao kako svemu treba okrenuti leđa, telefon koji je
toga trena zazvonio vrati ga slučaju Bety Lakota. Čuo je glas inspektor a Ber islava Mrkše koji ga je
zamolio da sutradan svakako dođe u njeg ov ured kako bi dao još neke dodatne izjave u vezi s otmi-
com i ubojstvom, kojima je, na svoju nesreću, bio prisutan. Misleći kako Mrkša uistinu nikad neće
naučiti »da se reče nazočan«, Banić obeća ono što je i mor ao obećati. U suprotnome su ga mogli pri-
vesti kad god to požele, bez obzir a na to što rekli njeg ov labavi i nepouzdani prijatelj Vinko Dog an i
Hrvatski helsinški odbor.
U dva poslije podne u Banićev je ured ipak ušao netko koga se na neki način moglo nazvati kli-
jentom. Mladić je imao oko dvadeset godina, bio je visok i jak i tek mu je dječački naivno i nezrelo
lice odavalo dob. Nosio je kratku kožnu jaknu podstavljenu krznom, šir oke traper ice s velikim naši-
venim džepovima i visoke crne Martens cipele, koje je istražitelj uspio prepoznati jer je negdje pro-
čitao kako se po boji vezica na takvim cipelama skin-headsi razlikuju od punkera. Ipak, bez obzir a na
cipele i vezice, mladić nije bio ni jedno ni drug o nego boksač, sudeći bar po golemoj športskoj torbi
i velikim crnim rukavicama što su bile zavezane o njezinu dršku. Ili bar netko tko to pokušava postati.
Imao je crnu kovrčavu kosu i intelig entno lice, još neunakaženo krošeima i aperkatima star ijih kole-
ga. Kako je rekao, zvao se Jur ica Špiler, ali su ga svi zvali Mali, što ga nipošto nije veselilo, jer je u
tom nadimku bilo nešto podcjenjivačko.
– Vi ste detektiv Nikola Banić? – reče, bojažljivo se pojavivši na vratima istražiteljeva ureda.
Banić kimne potvrdno.
– Znači li to da pronalazite izgubljene osobe?
– Ne znači! Znači samo da ih pokušavam pronaći. Katkad uspijem, katkad ne. Koga si izgubio?
Mladić sjedne na stolac, uzdahne i spusti torbu na pod.
– Brata – reče, pa iz njedar a izvuče crno-bijelu fotografiju i stavi je istražitelju na stol.
– Zove se Igor Špiler, ali ga oduvijek svi zovu Igrač. Znate, to je zato što Špiler na njemačkom
znači igrač.
– Kor isno je s vremena na vrijeme naučiti pokoju njemačku riječ – reče Banić, uzme fotografiju
pa se zagleda u nju. Uistinu se mor alo raditi o braći: iste crte lica, ista kovrčava kosa, iste velike
tamne oči. Samo što je nestali s fotografije mor ao biti desetak godina star iji, i što su crte gorčine i ra-
zočar anja njeg ovu fizio nomiju učinile nekako tvrđom i ozbiljnijom.
– Koliko bi to koštalo? – upita mladić sa strahom u glasu.
– Ako mi ništa više ne namjer avaš kazati, možeš sliku lijepo odnijeti u Večernji list i objaviti
oglas da tražiš brata i koštati će te između tristo i četir isto kuna. To ti je najjeftinija var ijanta.
– Sve ću vam kazati – shvati on istražiteljevu ironiju. – Ima trideset tri godine, završio je školu
za ugostitelje i neko je vrijeme radio kao šef smjene u restor anu. U ljeto 1991. otišao je u rat, isprva
na Baniju, a poslije je sve do 1992. bio na slavonskim bojišnicama. Kada se vratio ostao je bez posla,
pa se mor ao snalaziti na različite načine. I to mu je dobro išlo, tako da je prošle godine kupio stan za
nas dvojicu. U Kosirnikovoj ulici. To je tu, dosta blizu.
– Čime se to bavio kad je tako brzo uspio kupiti stan? Meni to već desetljećima ne uspijeva.
– Ne znam – zbuni se Mali. – Nikada mi nije htio kazati.
– Dobro, pa mor ao si valjda vidjeti – reče Banić. – Boksač si. Sudeći po tome nisi slijep.
– Nisam vidio. Ja sam, naime, tek godinu dana ovdje.
– A gdje si bio prije?
– U popravilištu – protur i on poput učenika čija je nepodopština upravo otkrivena. – Zapravo u
maloljetničkom zatvor u.
– Zbog čega?
– Nisam bio baš dobar – kratko će Mali, kao da mu se baš ne govor i o tamnom dijelu vlastite ne-
velike bio grafije. – Ali ako vas čudi to što je Igor kupio stan, mor am vam odmah kazati da se zadu-
žio. Uzeo je posudbu od jednog kamatar a i sada to vraća u ratama, svaka tri mjeseca.
– Ne mor am ni pitati na kakvu je kamatu pristao?
– To ja ne znam – snuždi se Mali. – Ali bi mi bilo jako važno da ga nađete.
– Znam – reče istražitelj. – Sig urno te uzdržava.
Mali stidljivo kimne glavom.
– Uzdržava me. Ja nemam posao niti ću ga ikada dobiti. To je zbog toga što sam bio u zatvor u. A
u klubu dobivam samo tenisice i dres. Bojim se da vam čak neću moći ni platiti. Ali Igor će sve pod-
mir iti čim ga nađete. On je pošten i od riječi.
– Mogu si misliti – promrmlja Banić. – U posljednje mi vrijeme svi plaćaju u roku. Dobro, zašto
ne odeš na policiju?
– Pa, tako... – zbuni se on još više. – Igor se bavio nekim unosnim poslovima. Ne mogu ga tražiti
preko policije. Postoji opasnost da su ti poslovi nešto što se njima ne bi svidjelo.
– Taman posla! – usklikne Banić. – Dobar dio zemlje bavi se unosnim poslovima koji se policiji
ne bi svidjeli. Pa nikom ništa! Dobro, a što kažu roditelji?
– Ništa – tiho će mladić. – Oni su mrtvi. Leže na osječkom groblju. Imam samo brata.
– Iz Osijeka ste?
– Da. To jest, živjeli smo ondje sve do 1993, kada je Igor otišao u Zagreb, a ja u maloljetnički
zatvor.
Baniću se mladić učini zanimljivim slučajem, ali je, sudeći po svemu, toliko malo znao o bratu
da se na njeg a uopće nije moglo osloniti. U takvim slučajevima novinski je oglas možda bolje rješe-
nje od privatnog detektiva. Ali klinac, čini se, nije imao novca ni za oglas, ni za detektiva. Ćuteći kako
polako postaje budala koja radi za bog ataše koji ne žele platiti i za sir omahe koji to nemaju otkuda,
Banić podigne glas pa počne s Malim razgovar ati onako kako to čine strog i profesor i s učenicima
koji ne znaju gradivo.
– Dobro, pucaj sve što znaš! Kada ti je nestao brat?
– Prošlog mjeseca nije ga bilo tri dana kod kuće. Mislim od četrnaestog a pa do sedamnaestog a.
– Ima li običaj nestajati sa ženskima, lokati s prijateljima, zakartati se s čudnim društvom?
– Ne, nije on takav – branio je mlađi Špiler star ijeg a. – On to ne radi. Jedina Igor ova mana je to
što je pokatkad previše šutljiv i tajanstven. Kada se sedamnaestog vratio, rekao je da je bio na nekom
poslu za koji treba dobiti veću lovu. Koja će nam biti dovoljna za život i od koje će platiti ratu za stan.
Ali sam vidio da je jako ner aspoložen. Kao da ga je brinuo taj posao...
– Kažeš da se sedamnaestog a vratio – poticao ga je Banić. – Kada je onda nestao?
– Prije tri dana...
– Dakle, četvrtog a.
– Da, četvrtog a prosinca. Pred večer se obrijao, obukao odijelo i otišao van.
– I otada ga nema? – pogleda istražitelj prema momku koji je prstima uzrujano lupkao po kolje-
nima.
– Da, otada ga nema – potvrdi Mali. – Koliko bi me koštalo da ga nađete? Znate, to mi je jako
važno. Ne zbog toga što me uzdržava, nego tako... brat mi je. Imam samo njeg a.
Banić se gotovo sažali nad njim, pa promijeni ton.
– Pusti sad plaćanje na miru – reče blažim glasom. – Reci mi najprije gdje ti se kretao brat, s kim
se družio, koga je poznavao, imate li još kakve rodbine... K vrag u, pa nešto valjda mor aš znati!
Ni to nije bilo od osobite pomoći, Mali samo napravi izraz nemoćnog i neupućenog čovjeka, pa
slegne ramenima.
– Kad god je nekamo išao, rekao bi kako to nisu mjesta za mene, kad god je bio s nekim, rekao
bi da to nije društvo za mene. Govor io mi je samo da marljivo trenir am i ni za što se ne brinem. Čak
mi je znao reći kako u njemu nikada ne bih trebao gledati neki uzor... nego... nego da se ugledam u
drug e fine i poštene ljude.
– Rekao si da je i on pošten čovjek.
– Pa u nekom smislu da. I ljudi koji se bave, tako, nekim neo bičnim poslovima, mogu biti pošte-
ni. Bar prema braći.
Da, to je zapravo na neki način točna filozofija, pomisli Banić, ne znajući više na koji bi način iz
dečka iscijedio nešto kor isno.
– A taj kamatar od kojeg a je posudio novce za stan, znaš li bar njeg a?
– Mislim da se zove Bohutinski, ali ga nikad nisam vidio. Navodno živi negdje u Dubravi.
– Bohutinski!? – iznenadi se Banić, zadovoljan što je nešto ipak doznao.
– Koliko bi to koštalo? – još jedanput će Jur ica Špiler, koji se zacijelo bojao da ne uleti u kakvu
grozno skupu stvar, koju čak ni njeg ov brat neće moći platiti.
– Slušaj, klinac – priprijeti mu istražitelj. – To što ne znaš gotovo ništa o vlastitom bratu, mogu
ti još nekako oprostiti. Ali to što si tako dosadan posve je neo prostivo!
17.
SOBU U KOJU GA JE POZVAO INSPEKTOR MRKŠA pronašao je vrlo lako. Iako su tijekom proteklih osam godi-
na više puta mijenjali sustav označavanja soba, Mrkšina je bila u istom hodniku, desetak kor aka uda-
ljena od one u kojoj je nekoć radio Banić. Pokucao je na vrata i ušao zatekavši Mrkšu zadubljena u
sadržaj nekakvog a debelog fascikla. Mrkša ga ponudi da sjedne, a zatim ga upita hoće li kakvo piće,
dometnuvši s blag om zlur adošću kako ga ovdje pamte kao iznimno vješta istražitelja, ali i kao osobu
koja voli potegnuti.
– Skinuo sam se s viskija – reče Banić ravnodušno, sjedajući na stolac ispred Mrkšina stola. –
Osim toga, bilo je to prilično davno.
– Skinuli ste se s viskija na pivo – nasmije se Mrkša. – To je otprilike kao s her oina na heptanon.
– Možda... viski daje akceler aciju, a pivo vas spušta. Prikladnije je za moju dob. Zašto ste me
zapravo pozvali? Znate, bez uvrede, nekako bih volio što manje vremena provesti ovdje. Mislim da
mi je, bar za ovu godinu, dosta gostovanja u MUP-u.
– Ah, ne ljutite se na inspektor a Zadru! On je pomalo prijeke nar avi, ali je jako dobar istražitelj.
Čista policijska NBA liga.
– Znam – nakašlje se Banić, vadeći cig ar ete. – Rekao mi je već Dog an. Uspijeva izvući gotovo
sto posto priznanja, a to je fantastičan učinak. Pravi policijski Michael Jordan. Smijem li pušiti?
– Dakako – otpovrne inspektor Mrkša, pa iz stola izvuče malu kasetu kakve se rabe u diktafoni-
ma i telefonskim tajnicama. Stavi je u nekakav uređaj nalik na kasetofon i pritisne dugme.
Iz zvučnika na uređaju začuje se šuštanje, a potom i mutan glas snimljen zasig urno preko telefo-
na:
– U vezi vaše sup-prug e imamo novi plan...
U uređaju nešto zakrči, a zatim se začuje razgovjetniji glas čovjeka koji je rekao samo »ali brzo,
želim da se ta stvar čim prije okonča«. Banić odmah prepozna glas Krste Lakote. Nakon toga šuštanje
potraje malo dulje, možda dvadesetak sekundi, a zatim se ponovno začuje onaj prvi glas:
– Ne brzajte. To je opas-sno za vašu ženu. Ona je na sig urnome, ako budete dovoljno pa-ametni.
Banić shvati o čemu je riječ. Bila je to snimka s Lakotine telefonske tajnice, snimka razgovor a
otmičar a i tajkuna. Premda bi to Banić rado odslušao do kraja, Mrkša, očito ljubomor an na svoje
istražno vlasništvo, ugasi uređaj i zagleda se u Banića koji je posve mirno tresao pepeo cig ar ete na
pod.
– Kada ste dvadeset četvrtog navečer mobitelom razgovar ali s čovjekom kojemu ste trebali ispo-
ručiti novac...
– Bilo je to dvadeset petog ujutro – ispravi ga Banić.
– Dobro! Nema veze! Dakle, zanima me jesu li ovaj glas i onaj s mobitela isti?
– Gotovo sam sig ur an da je to ista osoba.
– Odlično! – zadovoljno će Mrkša. – A onaj čovjek kojem ste u podsusedskoj cementar i dali
novce... je li vam se on uopće obratio?
– Jest. Ali to sam vam već rekao u izjavi.
– Kakav mu je bio glas?
– Isti ovakav. I on je, čini se, mucao... ili se trudio prikriti mucanje.
– Navodno idu na nekakve log opedske vježbe – reče inspektor. – Ondje ih uče kako da prevlada-
ju mucanje. Naši dečki upravo pokušavaju doznati tko je sve u posljednjih petnaestak godina prošao
taj tretman.
To će sig urno biti od velike kor isti, pomisli zlur ado Banić, zamišljajući ih kako danima sasluša-
vaju stotine izliječenih, zaliječenih i neizliječenih mucavaca. Pravi prizor za urnebesnu filmsku ko-
mediju.
– Taj tip iz podsusedske cementar e nosio je šešir – primijeti Banić ironično. – Kako bi bilo da
vaši dečki iz cjelokupnog a muškog pučanstva u državi izuzmu one koji nose kačket, francusku kapu,
skijašku kapicu i gologlave? Tada biste suzili krug sumnjivih na možda kojih sto do dvjesto tisuća
ljudi.
– I? – pogleda ga Mrkša, ne skrivajući srdžbu.
– Zatim biste ih mogli pripustiti tom vašem NBA inspektor u Zadri. Sig ur an sam da bi bar polo-
vica priznala. To bi bilo lijepo i veliko suđenje. Pravi spektakl! Idealno za hipodrom!
– Imali su pravo oni koji su me upozor avali da ste zajeban tip. Trebao sam vas prepustiti Zadri.
– Trebali ste – preko volje će Banić. – Tad bi slučaj već bio zaključen. Imam neki prokleti pre-
dosjećaj da bih i ja kapitulir ao. Ipak, priznajem da mi je s vama ugodnije razgovar ati.
– U to sam sig ur an – mirno će Mrkša. – Bar nećete mor ati zubnom protetičar u.
– Nego, gospodine inspektor e – nagne se Banić onako povjerljivo prema policajcu – ako ne za-
dir em previše u vaše poslovne tajne, recite mi kako ste se to svi vi murjaci stvor ili baš u pravi čas u
podsusedskoj cementar i. I to u tolikom broju.
– Zanima vas tko vas je otkucao?
– Upravo to.
– Dobili smo anonimnu dojavu, pa smo mor ali doći. Isto kao kad nam dojave da je negdje pod-
metnuta bomba.
– A toyota u kojoj je bila ubijena žena? Nije li vas ona navela na kakav trag? Znam da za manje
od pola minute možete utvrditi vlasnika.
– Nar avno – nasmije se Mrkša zag onetno. – Da nas je navela na kakav trag, ne bih vam to smio
kazati. Ali nije. Bila je ukradena.
U sobu iznenada i bez kucanja uđe Vinko Dog an. Po tome kako je Mrkša hitro ustao vidjelo se
kakav ugled i autor itet uživa star i Banićev poznanik i bivši koleg a. Dog an brzo priđe stolu i pred Ba-
nića stavi papirnatu vrećicu.
– Dosta je gnjavaže! Evo, tu su ti revolver, iskaznica i pasoš. Potpiši da si preuzeo i briši! Posve
si čist, premda nije isključeno da ćemo te još stotinjak puta pozivati.
– U to i ne sumnjam – promrmlja Banić pa potpiše primitak svojih stvar i.
Kako mu se više ni časka nije ostajalo u policijskom uredu, pokupi vrećicu i izađe na hodnik.
Nije napravio ni pet, šest kor aka kad primijeti kako Dog an ide za njim.
– Mor am ti nekog a pokazati – reče mu sad nešto prijaznijim tonom. – Ideš sa mnom!
Dok su kor ačali dug im hodnikom, Banić iskor isti priliku pa ga zapita:
– Kako to da su ovi tvoji tako brzo shvatili da sam čist? Vjer ovao sam da će me na crnoj listi
držati bar do Uskrsa.
Dog an ga pogleda poprijeko. Nije volio njeg ove zajedljive primjedbe na račun službe u kojoj je
i sam proveo toliko vremena.
– Znanost, drag i moj, znanost! – odvrati ponosno. – Ono što ti u svojem jebenom dućančiću od
šest kvadrata nikada nećeš moći raditi. Kada si je našao u onoj ukradenoj toyoti, bila je već najmanje
pet dana mrtva. To te čini čistim i slobodnim čovjekom.
– A kako je ubijena?
– Hoćeš li možda da ti pošaljem kopije kompletnog a istražnog mater ijala? – reče Dog an, a zatim
ipak odg ovor i:
– Slomljen vrat! Najvjer ojatnije ju je neka snažna muškarčina ubila, slomivši joj onim ko-
mandoskim zahvatom šiju. Gledao si to u amer ičkim filmovima?
– Jesam. Ali ti tipovi iz filmova... nekako su se suzdržavali da takve zahvate prakticir aju na žena-
ma... Bar u onima što sam ih ja gledao.
– Da, da – nezainter esir ano će Dog an. – Ali to su ipak samo filmovi! Vidiš, u životu se i takve
stvar i dog ađaju. No što vi privatni detektivi znate o životu? Jedan dan njuškate za nevjernim ženama,
drug i za nevjernim muškarcima...
– Ako ti se ikada učini da te vara žena, za tebe ću tu stvar učiniti s velikim popustom. Bude li na-
laz pozitivan, čak i badava.
Dog an se okrene i pogleda ga bijesno; svi su znali da ima mladu ženu i da je ljubomor an kao
pas. Vidjelo se da bi ga najradije udar io ili primijenio na njemu spomenuti komandoski zahvat, ali se
ipak nekako suzdržao.
– Daj, ne kenjaj! – reče grubo i dovede ga do malog prošir enja u hodniku, gdje ih je čekao star i
Banićev drug, nasmijani i strašno debeli Komar.
– Isuse, Komar! Pa prestig ao si Orsona Wellsa! – posve će netaktično Banić. – Uskor o se nećeš
moći ni kretati.
Komar ponikne pogledom, vidjelo se da se teško nosi sa svim tim kilogramima, te da bi mu bilo
mnog o draže da je Banić primjedbu zadržao za sebe.
– Neće se ni mor ati kretati – spasi Dog an neugodnu situaciju. – Odlazi nam dobri star i Komar u
mir ovinu.
– Kada!? – zine Banić.
– S novom godinom – pomalo će stidljivo Komar. – Upravo imamo malu drug arsku večer sa za-
kuskom. Hoćeš li nam se pridružiti?
– Imate drug arsku večer u deset prije podne!?
– Bok, dečki! – uplete se Dog an. – Ja idem, a ti, Komar, svakako ga nag ovor i da ostane. Može sa
Zadrom ispiti pokoji bruderšaft.
Rekavši to, Dog an im veselo mahne, pa ode prema stubištu.
– Čuj, Komar, radije ne bih – reče Banić, već požalivši što je u ovako važnom trenu za Komar a
izrekao onako zločestu primjedbu. – Ima tu tipova koji mi se sig urno ne bi razveselili... a ni ja njima...
Kako bi bilo da tu veliku stvar proslavimo naknadno zajedničkim ručkom? Ti i ja, kako se to kaže for
old times sake? Možemo evocir ati sve uspomene iz službe...
– Mogli bismo sa ženama.
– Znaš – počeše se Banić iza uha – još uvijek nemam ženu...
– Isuse, još se nisi pomir io s Lidijom!? – zine Komar od iznenađenja. – Pravi si idio t!
– Pa... možda i jesam. Ostavi sad detalje...
– Dobro, kad već nećeš na zakusku, da te bar otpratim do izlaza.
Dok su se spuštali stubištem, uvijek radoznali Komar ga upita:
– Na čemu sad radiš? Čuo sam da su te zatekli u dosta neugodnoj situaciji prilikom otmice Lako-
tine žene.
– Nije to ništa! Sve se već raščistilo. Slušaj, jesi li imao kakav slučaj koji bi bio u vezi s Lakoti-
nim holdingom?
– Bože! – iznenadi se Komar. – Pa taj je čovjek vrlo ugledna osoba.
– Da, da – mrzovoljno će Banić. – Svi su oni ugledni! Samo su okruženi raznim stjenicama od
kojih se, kako se na kraju pokaže, baš i ne razlikuju previše.
– Još si uvijek pun gorčine – nasmije se Komar dok su se približavali stubama koje su vodile do
samog izlaza. – Nisam imao takvih slučajeva. Kad je čovjek pred penzijom daju mu same koještar ije.
A zatim, kao da se tog časa prisjetio, reče:
– Prije dva tjedna uhvatio sam dva klinca s nekoliko grama her oina. Nisu nikakvi diler i, ali kad
ti se to nađe, nastaju problemi...
– I što s tim?
– Jedan od njih je i stanoviti Viktor Lepen. Star i mu, navodno, radi u upravi Lucky holdinga. La-
kotin čovjek. Eto, to je jedina stvar o kojoj imam pojma, a tiče se Lakote...
– Klinac je u gajbi?
– Ne – odvrati Komar.– Pušten je, a njeg ov mi je spis još uvijek u ladici.
Nakon nekoliko časaka izašli su pred zgradu gdje je lako odjeveni Komar zadrhtao od hladnoće.
Bio je tek koji stupanj iznad ništice i padao je gust snijeg.
– A što si dobio za odlazak u penziju? – upita Banić onako, reda radi. – Nekoć su poklanjali
ruske satove.
– E, to je bilo davno! Gdje bi danas našli ruski sat!? Pogledaj!
Komar ponosno zavrne rukav i pokaže Baniću ručni sat marke Casio, sličan onima kakvima je
trgovao Pako, ali pravi, sa štoper icom i alarmom.
– I neku knjig u – doda, pa iz džepa izvuče tanku knjižicu na čijim je kor icama pisalo U tom
strašnom času. – Kažu da je super. Prevedena je već na sto pedeset jezika. Kad odeš u penziju, pravi je
čas da se počneš kulturno uzdizati.
– Nar avno – složi se Banić pitajući se hoće li on sâm, sa svim tim gnjavažama, nesređenim živo-
tom, tur obnom glazbom, pivom i tolikim cig ar etama ikada dog ur ati do mir ovine.
Kada se nešto kasnije vratio kući, zatekao je ispred vrata ureda uzrujanog a i uplašenog Jur icu
Špiler a kako šetucka sa športskom torbom o ramenu. Vrlo uzbuđen, teško pronalazeći prave riječi,
mladić mu ispriča kako je jučer nakon treninga otišao djevojci, proveo kod nje noć, a kada je prije
podne došao kući, zatekao je stan otvor enim i sasvim ispretur anim. Plašeći se ostati kod kuće, odmah
je došao ovamo.
Banić ga strpa u auto i krene prema Kosirnikovoj ulici, koja je bila posve blizu i koju je predo-
bro poznavao jer je, razvevši se od Lidije, neko vrijeme podstanarčio baš u njoj, u onom dijelu na-
suprot parka Jelenovca.
Stan što ga je nestali Igor Špiler kupio za sebe i mlađeg a brata nalazio se na prvom katu no-
vogradnje u sjevernom dijelu ulice. Bio je to lijep dvosoban stan, posve nov i nekako prazan, jer
vlasnik zacijelo još nije pribavio dovoljno novca da ga u potpunosti opremi. Baš zbog te male količi-
ne pokućstva ner ed što ga je prošle noći napravio nepoznati provalnik i nije bio tako strašan.
Vidjelo se da su ormar i otvar ani, a njihov sadržaj pobacan po podu, da je posteljina pomno
pregledana, a madraci izbodeni nožem uska sječiva, da je neznanac zavir io u svaki pregradak i
prevrnuo sadržaj svake ladice, ali je sve to marljiva osoba mogla dovesti u red za tri ili četir i sata.
– Tražili su nešto određeno – zaključi Banić. – Je li u stanu bilo kakvih vrijednosti?
– Mislim da nije.
– Je li što nestalo?
– Čini se da nije – slegne Mali ramenima. – Pretpostavljam da bi odnijeli televizor...
Banić pogleda u veliki, desetak godina star televizijski apar at.
– Taj ne bi! Vjer ojatno je jeftiniji od radne snag e potrebne da ga se odnese.
– Dobro – složi se Jur ica, pa priđe jednoj otvor enoj polici iza čijih je vratašca bio veliki morna-
rički colt s pet kartonskih kutija punih metaka. – Ali ovo bi sig urno uzeli. Vrijedi bar soma mar aka.
– Sig urno neprijavljen – reče Banić, pa uzme u ruke fotografski album što je ležao rastvor en
pokraj revolver a. Počne ga listati. Ničeg a posebnog nije bilo u njemu; nešto malo slika što su ih Špi-
ler ovi mor ali donijeti iz Osijeka: star ac koji im je mog ao biti djed, mlada nasmijana žena, valjda nji-
hova majka snimljena u mladosti, i slične, uobičajene uspomene. Okrenuvši treću stranicu albuma,
Banića iznenade prazni listovi na kojima se jasno vidjelo da je netko grubo istrgnuo šest fotografija.
– Ovo je i prije bilo ovakvo? – upita mladića.
Jur ica priđe i zavir i u album. Zatim neo dlučno odvrati:
– Ne. Bile su slike.
– Kakve slike?
– Pa tu su bile Igor ove slike iz rata. Snimljene na bojišnici. On s puškom, u rovu, zajedno sa su-
borcima iz brig ade.
– Ratne uspomene? – zamisli se Banić. – Nekome su trebale.
– Kome bi trebale!? – čudio se Jur ica.
– To ćemo tek vidjeti – reče Banić, pa priđe komodi iz koje je netko izvukao svu posteljinu i
ostavio je na podu. Zavir i u komodu, a zatim i u ladicu noćnog ormar ića koji se nalazio uza sam kre-
vet. Unutra je bilo nekoliko kutijica s lijekovima. Koliko se Banić razumio, uglavnom sedativa.
– On je to pio? – upita.
– Da. Otkako se vratio iz rata. Nije mog ao zaspati.
Rekavši to, Jur ica Špiler se okrene, priđe šir okom fotelju, sjedne, podboči glavu rukama i zagle-
da se sasvim snužden u stol. I tad, kao da je nešto važno spazio, skoči i vikne, gotovo uplašivši istra-
žitelja.
– Isuse, zašto je to napravio!?
Banić mu priđe ne shvaćajući još što je time htio kazati.
– On je bio ovdje! Ali zašto? Zašto je napravio takav ner ed? I kamo je otišao?
– Čekaj! Smir i se malo! Tko je bio ovdje?
– Igor! Pogledajte pepeljar u! Prije tri dana sam je ispraznio i očistio!
Banić priđe niskom stolu, uzme veliku ovalnu pepeljar u od smeđeg a stakla i zagleda se u nju.
Na dnu pepeljar e bilo je nešto malo pepela i dva opuška od cig ar a. Uzme onaj dulji i pogleda
ostatak male etikete kojom je bio obavijen. Na zelenom papir u dala su se pročitati sitna slova Dutch.
– On je pušio samo holandske cig ar e. Ali, zašto je napravio sav taj ner ed? Zar mu se nekamo žu-
rilo?
– Ljudi kojima se žuri – nasmije se istražitelj njeg ovoj naivnosti – obično nemaju vremena koje
je potrebno da se na miru popuše dvije velike holandske cig ar e.
18.
PRO MATRA JU ĆI KROZ PRO ZOR KA FI ĆA opčinjavajuću igru snježnih pahulja u snopu svjetla što je dopir alo s
ulaza u kino, Banić iznenada spazi kako lokalu prilazi njeg ova kći Nika. Ušla je, otresla na brzinu
snijeg s ramenâ, zbacila kapuljaču, huknula u promrzle ruke i odmah ga ugledala kako sjedi za sto-
lom koji je volio zvati svojim.
– Joj, kako možeš po takvoj zimi piti ledeno pivo? – rekla je, iako je dobro znala da ništa drug o
i ne pije. – Možeš li mi nar učiti kuhano vino? Mislim da me hvata vir oza.
– Pa zar niste otišli na Plitvice? – upita je začuđen, pa tek potom nar uči vino.
– Tata, ti si oduvijek bio Marsovac! – nasmije se ona. – Zar ne gledaš televiziju? Ceste su zaleđe-
ne, jezer a su zaleđena, drveće također... Eno, na vijestima patetično javljaju kako nekakvi radnici nad-
ljudskim napor ima pokušavaju popraviti dalekovode i dovesti struju, dok drug i spašavaju putnike čiji
su automobili ostali zameteni na cestama.
Šanker ica Zdenka donese čašu kuhana vina, obraduje se spazivši Niku, uštipne je za obraz kao
što je radila dok je bila klinka, pa joj postavi nekoliko pitanja o tome što se radi i kako se živi u
Londonu.
Čim je otišla, Nika se uozbilji, pa nastavi:
– A da smo i mogli, ne bismo otišli zbog mame.
– Što je s mamom? – uozbilji se i on.
– Danas popodne smo je Tim i ja odvezli u bolnicu na preglede.
– Znači, poslušala me!
– Tebe je poslušala!? – pogleda ga ona srdito. – Prstom nisi maknuo!
– Ma jesam! Časna riječ! – branio se on sasvim iskreno.
– Tim ju je jutros nag ovor io.
– Kako Tim?
– Pa na hrvatskome što ga je u ovih nekoliko dana naučio. S onih dvadesetak riječi koje po pra-
vilu izgovar a pogrešno. To je izgledalo tako blesavo i nevjer ojatno smiješno da ga nije mogla odbiti.
Eto, sada je taj Tim ispao obiteljski junak, pomisli Banić zlovoljno.
– I što joj je?
– Još se ne zna – tjeskobnim će glasom Nika. – Uzeli su joj krv, napravili EKG, mor at će na
rendg en, gastroskopiju, ultrazvuk... Znaš kako to ide kad im dopadneš šaka. Uglavnom, rekli su kako
je najbolje da nekoliko dana ostane u Zajčevoj na pretrag ama. Sumnjaju da bi moglo biti nešto sa
žuči, ali još ne znaju što.
– Ostala je?
– Nar avno, pokušavala se oduprijeti, ali smo je ipak nekako uspjeli nag ovor iti. Dosta je potište-
na. Zapravo, najviše je pitala za tebe. Muči je jesi li neki dan dobro prošao s nekakvim odijelom na
kojemu ti je mijenjala gumbe. Što je to bilo?
– Ah, ništa – odvrati on i glas mu pritom malo zadrhti.
– Mor ao bi otići do nje. Na trećem je katu, soba broj 309. Hoćeš li?
Budući da joj ništa nije odg ovor io, ona mu se zagleda u oči, pa, trudeći se da djeluje kao odrasla
i odg ovorna žena, reče:
– Znaš, tata, istina je da ti je ona samo bivša žena, ali je ujedno i sadašnja majka tvoje sadašnje
kćer i. Slažeš se s tim?
I baš kad je, zatečen njezinim riječima, razmišljao što da joj odg ovor i, za stolom se pojavi snije-
gom gotovo prekrivena prilika kinoo per ater a Paka, kojeg a je Nika voljela još od onih dana kada je s
ocem dolazila na kino-predstave u Apolo. Držala je da je silno zabavan i smiješan, kakvi vjetropir i
obično i jesu.
– Isuse i lepa cur ica je tu! – usklikne Pako, sagne se i poljubi je u obraz. – Čul sam da si zar obila
nekakvog a zgodnog Engleza. Uvek sam govor il kak za našim cur ama luduje cela Europa.
– Ako je tako, jesi li ti našao koju?
– Ufur aval sam se nekim komadima – odmahne on rukom kao da je riječ o manje važnim stvar i-
ma – al nikad nemam dost vremena. Kad sam fort u nekakvom biznisu.
Iza Paka se pojavi i pogrbljena fig ur a inkasator a Mar ijana, koji je Banićevu kćer jedva pozna-
vao. To ga ipak nije omelo da se uplete u razgovor:
– Čujte, gospodična, dajte pitajte te Engleze zakaj tak mrziju nas Hrvate, a mi smo ih skor om
šesto godina čuvali od Tur aka i izumili im kravatu. Recite im da bi mogli malo manje sekir at našeg
predsjednika.
– Joj, Mar ijan, opet kenjaš čavle! – ljutio se Pako. – Pa ne dela cura u onom for ingofisu. Kaj se
tebe opće tiče visoka politika!? Ti si tu za pretplatu, a ne da šalješ por uke engleskoj kraljici.
Zatim se nagne prema Baniću i došapne mu u povjer enju:
– Čuj, detektiv, ne bumo vas smetali. Al kad mala prejde, dojdi za šank. Imam jedan superposel.
Na svaku uloženu marku vraća se deset!
Banić se strese od nelag ode, što zbog toga što je nag ađao kako je opet posrijedi nekakva suluda
poslovna utopija, što zbog malo snijeg a koji mu je s Pakove vjetrovke pao baš za vrat.
Upravo stog a je, čim je Nika rekla kako mora kući jer je Tim čeka već dobra dva sata, i on po-
šao s njom, ponudivši se da će je otpratiti tih nekoliko kor aka. Rastali su se ispred velike zgrade na
Britancu, on joj je svečano obećao kako će otići do Lidije u bolnicu, a ona ga je kćer inski krotko po-
ljubila u obraz.
Časak nakon toga u Rokovoj je sjeo u svoj golf. Prije no što će upaliti, pogleda sjetno prema
onom dijelu ulice gdje je posljednji san snivala njeg ova »četvorka« i shvati da su je dobri klinci koji-
ma je služila kao igračka i dalje držali u redu, čistili je od snijeg a i uopće je tetošili.
Kroz ulice gornje Dubrave, koje su čistili rijetko i površno, jedva se uspio probiti. Sred mraka i
gustog snijeg a nekoliko je već puta pomislio kako je zalutao, ali je ipak na kraju uspio pronaći malu i
neuglednu gostio nicu Sunčani raj. U toj mrkloj ulici, koja je zasig urno mor ala biti nalik na one u
južnom Bronxu ili Sohou, zasuta nanosima snijeg a, gostio nica s tako neadekvatnim imenom djelova-
la je nekako nestvarno. Jer, čak ni usred ljeta u toj uskoj, sjenovitoj i posve zapuštenoj ulici nije bilo
ničeg a što bi bar malo podsjećalo na sunčani raj.
Znajući otprije to mjesto, Banić otvor i vrata i uđe u lokal u koji nikada nisu navraćali slučajnici,
pog otovo ne oni iz drug ih dijelova grada.
Gostio nica je uistinu imala per ifer ijski image, star inski drveni šank, daščani pod, stolove od je-
lovine s kar ir anim stolnjacima što se ne peru češće od jedanput na mjesec, i neispravni električni pi-
kado. Da je netko umjesto pikada u kut prostor ije postavio džuboks, čovjeku bi se učinilo da je iz
snježne oluje, poput iritantnih junaka X-filesa, ušao izravno u rane šezdesete godine.
Gostio nica je bila gotovo prazna izuzmu li se četvor ica muškar aca koji su kartali za jednim od
stolova i umorni šanker koji je drijemao glave naslonjene na apar at za točenje piva.
Banić priđe kartašima koji su istog a trena prekinuli partiju i zagledali se u došljaka. Znao je da
je onaj najdeblji, s kratkom crnom bradicom i neukusnim šar enim pulover om Bohutinski.
Ne upitavši smije li, istražitelj sjedne na slobodni stolac, izvadi Marlbor o, zapali cig ar etu i
zagleda se u Bohutinskog. Kartaši zanijeme, takve se drskosti nisu dog ađale u ovoj birtiji.
– Bok, Kinta! – pozdravi istražitelj Bohutinskog a. – Valjda me se sjećaš?
– Inspektor e Baniću! – iznenadi se Bohutinski. – Što ćete vi ovdje? Koliko znam, ne radite više u
policiji.
– Ne. Otišao sam u privatne istražitelje. Ali i ti si avanzir ao. Odavno te se ne viđa na uglu
Draškovićeve i Adžijine.
Bohutinski se nasmije, a kartaši se primir e shvativši, valjda, da je riječ o poznaniku njihova šefa.
Banić je znao Bohutinskog još od ranih osamdesetih, kada su ga svi zvali Kinta, i kada je na
raskrižju spomenutih ulica od jutra do mraka trgovao devizama. Vječito je nosio prug astu mornarsku
majicu, prljave traper ice i, bez obzir a na to kakve cipele imao na nog ama, nikada nije nosio čar ape.
Dog ovar ao je poslove na ulici, novac mijenjao u obližnjem bifeu ili u zahodu velikog a pučkog resto-
rana što se nalazio na samom uglu. Isprva je radio za drug e, poslije se osamostalio, polako prešao na
posuđivanje novca uz veliku kamatu, nakon toga je počeo otvar ati male ali isplative bircuze po per i-
fer iji, obično u blizini većih tvorničkih pog ona, i, moglo bi se kazati, uspio u životu. Ipak je izgle-
dom ostao bar aba iz susjedstva, iako je po novcu što ga je posjedovao bio pravi gospodin. Doduše,
ne poput onih s promocije High Lifea, ali ipak netko kome su i viđeniji ljudi dolazili radi hitnih po-
sudbi. Dok je još bio šmrkavi klinac koji trži za drug e i sam snosi sav rizik takva posla, Banić ga je
dva puta spasio od uhićenja, a jedanput ga je čak, nakon što ga je prebila konkur entska banda, svojim
automobilom vozio u bolnicu. U tim se činjenicama krio razlog zbog kojeg a je Banić onako sig urno
i drsko ušao u Sunčani raj i sjeo za kartaški stol.
– Htio sam s tobom popričati o čovjeku koji me zanima.
– Pitajte.
Banić pošuti, a zatim značajno pogleda kartaše koji su svejednako sjedili za stolom. Razumjevši
njeg ovu neo dlučnost, Bohutinski se izder e na svoje ljude:
– Dečki, razlaz!
Uistinu su ga poslušali otprve. Dvojica su nestala u pokrajnoj prostor iji, odakle se ubrzo začulo
kotrljanje biljarskih kugli, treći je otišao na zahod, a četvrti obukao kaput i napustio gostio nicu.
– Tko vas to zanima, inspektor e? – upita Bohutinski kupeći sa stola razbacane karte za poker.
– Igor Špiler.
– Igrač? Što je s njim? – mirno će Bohutinski.
– Nestao je. Mlađi ga brat traži.
– I što hoćete da vam kažem? Hoćete li cijelu priču od početka ili ćete postavljati pitanja kao u
dobrim star im policijskim danima?
– Od početka.
– Dobro – počne Bohutinski. – To da je otišao u rat kao drag ovoljac sig urno znate. Prije rata ra-
dio je kao šef smjene u nekome osječkom restor anu. A kad se vratio, mjesto ga više nije čekalo. Za-
poslili su nekakve drug e tipove koji su, dok se on bor io, češali jaja i grijali dupe uz peć. Inzistir ao je
da mu vrate njeg ovo mjesto, a oni su mu govor ili kog će vrag a on u restor anu. »Te ti si se bor io, te
tebe čeka nešto bolje, te tebi će dati posao u policiji ili vojsci, te ti ćeš dobiti visoki čin...« Jebi ga, ali
on je htio biti samo šef smjene u restor anu i ništa drug o. Možda bi mu na koncu to mjesto i dali da
nije napravio veliko sranje o kojemu su pisale i novine. Uzeo je kalašnjikov, otišao u nekakav jebeni
ured za zapošljavanje i izrešetao im strop. Tada su ga hapili, stavili na dva mjeseca u gajbu, a kad su
ga pustili, preselio je ovamo u Zagreb. Otada ga poznajem.
– Čime se bavi? – upita Banić ono na što mu mlađi Špiler nije znao odg ovor iti. – Od nečeg a
mora živjeti.
– Ha, ha, ha! On je veliki zajebant! U početku je krao rasne pse, a zatim ih uz nagradu vraćao
vlasnicima. Jasno, onima koji bi oglasili gubitak džukele. Ostale je privikavao na nova imena, a zatim
ih prodavao.
– A poslije?
– Za nekog švercer a od kalibra fur ao je kamio ne robe iz Austrije. Ali onako, via Herceg ovina.
Poslije je polako prešao na ozbiljnije poslove u kojima je i danas, premda o tome ner ado govor i.
Radi za tipove koji baš trebaju ljude poput njeg a. Znate, za neke su poslove ratni veter ani strašno
prikladni. Dođe do velikog sranja u kojemu se u nekom smislu pretjer a, pa se na koncu sve lijepo
objasni onim posttraumatskim stresom i otpiše.
– Kakvi su to poslovi?
– He, he, drag i moj inspektor e – nacer i se Bohutinski. – Premda više ne radite u policiji, sve vam
baš ne mogu kazati. Ali uzmimo ovako. Kada bi vas žena var ala, i kada biste vi tog njezina ljubavnika
htjeli malo naučiti pameti, Igrač bi vam to sto posto sjajno izveo. Ili, recimo da vam je netko dužan
novce koje odbija vratiti... ili vam ih ne želi posuditi... ili...
– Dakle, radi i za tebe?
– Ne baš prečesto – reče Bohutinski. – Ne prečesto, časna riječ! On mi je ipak na neki način pri-
jatelj, pa ga ne bih htio uvaljivati u govna. Ionako ih je u životu imao i previše.
Banić pozove pospanog konobar a pa nar uči pivo. Bilo je samo Ožujskoga i Karlovačkoga, koja
se istražitelju baš nisu sviđala. Ali što je mog ao, pio je ono čega je bilo.
– A kada bih ja želio, recimo... kada bih želio – uzmota se Banić – nekog a ubiti. Bi li taj Špiler
mog ao to izvesti?
– Oho, zar je dotle došlo? – nasmije se Bohutinski.
– Pitam hipotetički.
– Ne, to on ne bi uradio – otpovrne Bohutinski premda je Banić bio sig ur an da ne zna značenje
riječi hipotetički. – On je u biti nježan klinac u grubom tijelu. Sitnije stvar i da, ali ubojstvo... u to na-
jozbiljnije sumnjam.
– Radi li sam? – upita istražitelj, sjetivši se svih onih glupih naslova o tome postoji li u
Hrvatskoj organizir ani kriminal.
– Oduvijek. Premda bi mu bilo puno isplativije da se pridruži nekom klanu. Nudili su mu već, ali
ih je uvijek odbio iako je to poprilično opasno.
– A tko mu je nudio?
– E, moj inspektor e – pogleda ga Bohutinski prijekorno. – Nemojte me to pitati. I meni je moj
život prilično lijep, a glava dosta drag a.
Banić shvati da je zašao u zabranjeno područje u kojemu nema što tražiti. Jer, znao je to, nema
toga što bi bivši sitni švercer devizama rekao ako bi time i na najmanji način ugrozio svoj posao i ži-
vot.
– I ti si mu posudio neki novac?
– Jesam – prizna ovaj – ali ne s kamatom i ne pod strog im uvjetima. Posudio sam mu sto
osamdeset somova za stan. Vraća mi to kvartalno i posve je uredan. Mi smo ipak frendovi. Umjesto
kamata, s vremena na vrijeme obavi mi kakvu sitniju uslug u... ako netko jako kasni s ratom i slično...
– A njeg ov brat?
– Mislite na malog Jur icu? E, to je posebno tužna priča. Radi njeg a je i kupovao taj stan. Želio ga
je dobro udomiti i brinuti se za njeg a. Lud je za bratom. Mislim da bi zbog brata mog ao živom čovje-
ku grkljan pregristi.
– A zašto?
– Pa zbog sveg a što je Mali napravio. Ne znate to?
– Ne – zbuni se istražitelj. – Znam samo da se prošle godine vratio iz zatvor a... ili iz maloljetnič-
kog a zatvor a.
– Vidite, kada je Igrač 1993. otišao u Zagreb, ostavio je brata s majkom i ocem, strašnom i na-
silnom pijandur om. Tukao je ženu i sina gotovo svakog dana. A kad ne bi bio pijan, zlostavljao ih je
psihički neprekidnim vrijeđanjem, sumnjičenjima i predbacivanjem. Te iste godine, kada se jedne
noći star i vratio iz birtije, počeo je tako žestoko tući ženu, da je ona vikom i kuknjavom probudila
cjelokupno susjedstvo. Jur ica ga je molio da prestane, plakao, pokušavao ga zaustaviti. A zatim, kad
ništa od toga nije pomoglo, otišao je u sobu, uzeo jedan od pištolja što ih je njeg ov brat donio iz rata
i sprašio star om šest metaka u trbuh. Kužite? Star i je ostao na mjestu mrtav, Malog su poslali u tu
gajbu za klince, a majka je nakon dvije godine umrla od raka.
Iznenađen onim što je čuo o svom mlađahnom klijentu, Banić zašuti, ponovno začuđen kakvim
sve sudbinama obiluje život.
– Dakle, vezan je za mlađeg brata zato što prema njemu ima osjećaj nekakva duga?
– Upravo tako – složi se Bohutinski. – Jer brat je napravio upravo ono što je i on sam želio, ali
nikada za to nije imao dovoljno hrabrosti. Čudno vam je to! U ratu je, navodno, ubijao četnike, ali na
nasilnu pijandur u od oca nije mog ao ni dignuti ruku. Otišavši u Zagreb, prepustio je tu groznu zadaću
mlađem bratu, petnaestog odišnjaku... Dobri su to dečki. Ako radite nešto s njima, budite obzirni. Život
ih baš nije mazio.
– Sve što radim jest to da pokušavam pronaći Igor a Špiler a.
– A kada je nestao?
– Mali kaže da je četvrtog otišao od kuće. Otada ga nema.
Bohutinski se zagleda u kalendar s golim ženama, koji je visio na oljuštenom zidu birtije. Činilo
se da u glavi nešto računa.
– Zanimljivo – reče napokon. – Baš četvrtog navečer bio je kod mene. Pričao mi je kako je oba-
vio jedan vrlo zeznut posao te da ga baš te večer i trebaju isplatiti. Znate, dug ovao mi je jednu ratu od
dvadeset somova, pa mi je došao kazati da ne brinem i da će mi platiti u najkraćem roku.
– Nije rekao kamo ide?
– Ne – tiho će Bohutinski. – Znate da se o takvim stvar ima ne govor i niti se za njih pita. Ali ako
ga ipak nađete, neka vam ne budete teško spomenuti kako i ja čekam lovu. Nije bitno, ali ipak...
Bili su prijatelji, pomisli Banić, ali je dug ipak bio dug. A zatim se sjeti tog već spominjanog
»zeznutog posla« zbog kojeg a je Igor sredinom mjeseca izbivao iz Zagreba i s kojim je možda zapo-
čela njeg ova zla kob, pa upita Bohutinskog zna li što o tome.
– Ne, ne znam – odvrati on. – Ali zašto o tome ne pitate Malog a?
– Malog a!? – začudi se Banić.
– Pa meni je rekao da je i njeg a poveo sa sobom.
To je nešto sasvim novo, zaključi Banić, sve više se ljuteći na mladića koji mu je lag ao. Ali ništa
više nije pitao Bohutinskog. Jest, na neki mu je način bio dužnik, ali je i njeg ovo dužničko strpljenje
bilo pri kraju.
Vrativši se kući sa sviješću da je prošao još jedan osrednji dan od kakvih se sastoji život, Banić
stavi u player jedan od diskova sa stvar ima Cheta Baker a, čiji se koncertni Dear old Stockholm sasvim
dobro uklopio u plavilo snježne noći što je u njeg ovu sobu vir ila kroz orošeni prozor. Uljuljkan ti-
him, prštavim tonovima Getzova saksofona i Baker ove trube, on iznenada pomisli kako možda baš
sada, tamo u drug om dijelu grada, i Lidija gleda kroz bolnički prozor u istu ovu plavu noć nadajući
se da će joj sutrašnji nalazi biti dobri.
19.
BOKSAČ KI KLUB U DU BRA VI BIO JE ZAPRA VO dug ačka bar aka kakve se privremeno podižu na većim gradi-
lištima, gdje služe kao upravne zgrade, ostave za građevni mater ijal i alate, ponekad čak i kao
stambeni objekti za sezonske radnike. Na duljoj strani bar aka je imala šest prozor a, a na niskom kro-
vu dva dimnjaka iz kojih se pušilo, po čemu se vidjelo da se prostor za trening zagrijava najstar ijim
od svih načina. Veliko parkir alište nije bilo očišćeno od snijeg a, tako da je prostor između bar ake i
ceste bio urešen arabeskama nastalim od brojnih stopa i automobilskih guma. Banić teškom mukom
uđe na parkir alište, ugasi motor golfa i izađe, osjećajući kako mu noge propadaju u visok snijeg. Iz
dvor ane, za boksače zacijelo pretijesne, dopir ali su različiti zvukovi, udarci rukavica, dahtanje, topta-
nje nogu i povici trener a. Nastojeći da ga tkog od ne primijeti, istražitelj uđe u dvor anu i nađe se
usred pravog a boksačkog treninga. U dva su ringa poskakivali borci sa zaštitnim kacig ama na glavi,
dva ili tri tipa, očito teže kateg or ije, mlatila su nemilice obješenu vreću od već istrošene kože, neki je
velter aš preskakao preko konopca, dok je nekoliko boksača u dnu prostor a za trening radilo s utezi-
ma. Posvuda su se osjećali vlag a i smrad sag orjelog ugljena pomiješani s vonjem znojnih boksača,
tako da taj sir otinjski prostor nije imao baš ništa zajedničkog a s onim otmjenim fitness vježbalištem
na Srebrnjaku.
– Što radite ovdje? – iznenadi ga Jur ica Špiler koji mu je, već odjeven i posve mokre kose, pri-
šao s leđa. Bilo je jasno da je za njeg a trening završio i da je spreman za odlazak.
– Došao sam po tebe – odg ovor i Banić, pa ga primi za nadlakticu i povede prema izlazu. Pa kad
su već bili pred vratima, pogleda ga i upozor i:
– Imaš mokru kosu. Ne bi li navukao kapuljaču?
Jur ica ga pogleda začuđeno. Primjedba je bila iz glupavog repertoara roditeljske skrbi, a on
sasvim sig urno nikada nije imao roditelje, bar ne oca koji bi se na takav način brinuo o njeg ovu
zdravlju. Ipak posluša, navuče kapuljaču, pa izađe za Banićem van na snijeg.
Časak nakon toga već su se površno očišćenim ulicama vraćali prema središtu grada. Golf je još
uvijek imao ljetne gume za koje je takva podlog a bila puna iskušenja.
– Imaš li love? – upita Banić dok je pretjecao star u škodu koja se zanosila na skliskoj cesti.
– Ne – odg ovor i Mali. – Molio sam da me pričekate s plaćanjem sve dok se Igor ne vrati.
– Ne pitam te zato! – razljuti se istražitelj. – Zanima me od čega živiš.
Mladi boksač ne odg ovor i ništa, što je možda bilo rječitije od bilo kakva odg ovor a.
– Što si danas jeo?
– Surla mi je dao sendvič. A kod kuće imam deset jaja.
– Tko je Surla?
– Teškaš. Poslije treninga pojede po šest, sedam sendviča. Danas ga je mučio želudac.
Banić uspor i, zavuče ruku u džep, izvadi novčanicu od petsto kuna i, ne gledajući uopće Jur icu,
gurne mu je u ruku.
– Čekajte! – branio se Mali. – Pa ja bih trebao vama... a ne vi meni...
Glas mu je bio drhtav, podosta uzbuđen; situacije u kojima bi mu netko, zabrinut za njeg a, davao
novac sig urno su bile rijetkost. Ipak promuca jedno hvala pa spremi novčanicu u džep vinter ice.
Spazivši slobodno mjesto ispred restor ana Kod Stavka, Banić naglo skrene, poskoči preko rub-
njaka koji nije vidio zbog snijeg a, pa zaustavi auto na samom rubu pločnika. Mladić ga pogleda
upitno, ali ne reče ništa.
– Idemo, mor aš nešto pojesti!
Časak kasnije već su sjedili za stolom ugodno zagrijanog a restor ana koji je sav mir isao na razna
topla jela.
– Izvolite – obrati im se debeli konobar u bijeloj kuti, po čijim se mrljama mog ao rekonstruirati
gotovo cijeli jelovnik, čak i za jučer ašnji dan. Banić nar uči samo hladni Heineken, pa se okrene pre-
ma dečku koji se vrpoljio u stolici. Uistinu je djelovao kao čovjek koji bi mog ao smazati svašta,
samo kad ga ne bi bilo stid.
– Hamburger... i pomfrit... i Colu– neo dlučno će Mali.
Uistinu je još dijete, pomisli Banić pa se nasmije u sebi. Pravi klinački izbor! Samo je još ne-
dostajala šaum-pita na kraju.
– Dajte mu dva hamburger a i dvije porcije pomfrita – doda Banić kao da licitir a u poker u znaju-
ći koliko hrane mogu smlatiti mladi boksači, pog otovo ako cijelog dana gotovo ništa nisu okusili.
S pogledom zahvalnosti spram večer ašnjeg dobrotvor a, Jur ica Špiler zgrabi meki hamburger
proždir ući ga velikim zalog ajima, i ne pazeći mnog o na kečap koji je kapao po tanjur u, a gdjekad i
po stolnjaku.
– Kad unajmiš privatnog detektiva, bez obzir a na to imaš li novac kojim ćeš ga platiti, postoji
jedno sveto pravilo o kojemu ovisi hoće li on dobro obaviti posao ili sve uprskati.
Mladić prestane žvakati topli hamburger i radoznalo se zagleda u istražitelja.
– To sveto pravilo je iskrenost – nastavi Banić. – Treba kazati baš sve, i ono što je možda ne-
ugodno ili čak utuživo. Jer detektiv nije drot koji će odmah procijeniti što je za prijavu, a što ne. De-
tektiv ti je neka vrsta ispovjednika koji zna šutjeti o onome što je čuo.
Jur ica odloži hamburger, obriše prste papirnim ubrusom što se raspao u dodir u s ljepljivim
ostacima sira i kečapa, a lice mu poprimi zabrinut izraz. Kao da je nazir ao što zapravo istražitelj želi
kazati.
– Sasvim mi je prihvatljivo to što si prešutio razlog e zbog kojih si bio u maloljetničkom zatvo-
ru, ali mi nikako nisi smio zatajiti da si sredinom prošlog a mjeseca bio s bratom u onome što si, ako
se još dobro sjećam, nazvao »zeznutim poslom«.
– Odakle to znate? – upita Jur ica dok mu se licem razlijevalo crvenilo dječaka uhvaćenog u laži.
– Rekao mi je star i lisac Bohutinski. Poznajem ga još iz vremena kada se zvao Kinta i kada je,
dilajući devize, zar ađivao jadnih pet posto od tuđeg a profita. On zna da se Igor uvalio u taj tvoj
»zeznuti posao« i da je uvukao i tebe. Sig urno te namjer avao polako uvesti u svoje »zeznute poslove«
od kojih se bolje živi nego od kolportaže, činovnikovanja i rintanja na »baušteli«.
– I što sad? – upita Mali. – Otkazat ćete mi?
– Ne budi smiješan! – nacer i se Banić pa obriše pivsku pjenu s usnica. – Kako bih mog ao otkaza-
ti takvoj zlatnoj koki! Sad ćeš pojesti svoje jebene hamburger e i sve mi ispričati! Ali baš sve!
– Ništa nećete kazati policiji?
– Oh, mog ao bih ti satima pričati u kakvom smo idealnom braku ja i policija. Ono čime su me
neki dan nagradili mnog o je gore od onog a što ti dobijaš u toj svojoj boksačkoj bar aci.
Nešto smir eniji, Jur ica nastavi jesti svoj drug i hamburger, a zatim, kako zasig urno nije mog ao
tajnu dulje držati u sebi, počne pričati punim ustima:
– Prošlog mjeseca Igor je mor ao obaviti nekakav posao u Gorskom kotar u. Rekao je da je stvar
komplicir ana i da je ne može obaviti sam. Trebao mu je vozač. Budući da je cijela stvar mor ala ostati
u strog oj tajnosti, rekao je da ću ga ja odvesti tamo i vratiti natrag.
– Zar on ne vozi?
– Vozi, ali nije stvar u tome – reče Mali, pa odloži ostatak hamburger a na tanjur i otpije malo
Coca-Cole. – Slušajte pa će vam biti jasno.
– Dobro, samo pucaj!
– Nije želio voziti svoj auto – nastavi on – nego mi je dao novac da na lažno ime unajmim auto u
rent a caru. Međutim, ja sam lovu izgubio...
– Kako si je mog ao izgubiti? Sig urno na poker u?
– Ne, na belotu – prizna Jur ica nakon kraćeg premišljanja. – Izgubio sam je istog a dana kada
smo trebali poći u Gorski kotar. I tad... što sam mog ao... uzeo sam...
– Hoćeš reći da si ukrao drug i auto.
On potvrdi kimnuvši glavom.
– Odakle ti znaš kako se kradu auti?
– Znate, u tom maloljetničkom... u tom zatvor u se svašta može naučiti...
– Ah, razumijem – kao da se dosjetio Banić.
– Ukrao sam auto i došao navrijeme po njeg a. Pohvalio me zbog točnosti i rekao kako će od
mene sig urno nešto biti.
– Kamo sreće da ne bude!
Ne shvativši Banićevu ironičnu primjedbu, Mali nastavi:
– Pošli smo navečer u deset. Vozili smo se karlovačkom autocestom, prošli smo Zdihovo i Seve-
rin na Kupi, a onda nam je pukla guma. Igor je pošizio. Vikao je na mene zašto nisam uzeo neki bolji
auto, kao da i na boljim autima ne pucaju gume.
– Na boljem su autu obično bolje i gume – primijeti sasvim ispravno Banić pogledavši prema
ulazu na kojemu se pojavio čovjek u sir otinjskom kaputu. Imao je na glavi zamazanu kapu s izlizanim
por ubom. Sagnuo se prema ljudima za jednim od stolova kao da nešto moli, a nakon toga pošao do
onih koji su bili za drug im stolom. Banić je znao da će doći i do njih.
– Promijenili smo gumu i nastavili put. Oko ponoći, negdje prije Delnica, skrenuli smo s glavne
ceste. Spuštali smo se zavojima, prošli ono jezer o, zatim nekoliko puta skrenuli...
– Bi li danas znao proći tim istim putem?
– Nisam sig ur an – zamisli se Jur ica. – Bilo je strašno mnog o skretanja. Igor je vodio i govor io
mi gdje ću poći lijevo, a gdje desno.
Čovjek u sir otinjskom kaputu zastane pokraj njihova stola i sagne se prema Baniću.
– Oprostite, gospodine, mogu li vas nešto pitati?
– Ne možete! – odbrusi Banić. – Nemam novca!
Već ga je izluđivao taj prosjački štos. Nitko više nije znao jednostavno i skromno ispružiti ruku i
zatražiti milodar, nego su svi redom pokušavali uvući čovjeka uvijek u jedne te iste zamršene priče o
kući koja je baš jučer izgorjela, o gladnom djetetu koje upravo plače za mlijekom ili kiflom, o samo
nekoliko novčića koji im nedostaju da bi kupili autobusnu kartu za Novi Mar of i slično.
Čovjek bojažljivo ustukne, a Mali nastavi priču:
– Poslije nekog vremena zašli smo u duboku šumu. Nakon nekoliko kilometar a mor ao sam
zastati na proplanku s kojeg a se mogla nazreti star a vila na kojoj je bilo nekoliko osvijetljenih prozo-
ra. Igor je izvadio iz džepa mobitel i nekog a nazvao. Rekao je tom čovjeku neka smjesta izađe i ode
do odvojka za Rijeku, jer ga ondje čekaju ljudi koji žele s njim ozbiljno por azgovar ati. Čudilo me to
jer se uopće nismo nalazili ni blizu odvojka za Rijeku.
– Koga je to zvao?
– Pojma nemam! Ništa mi ni o čemu nije htio kazati. Ja sam bio samo vozač.
– I dalje? – požur ivao ga je istražitelj.
– Onaj s drug e strane valjda ga je pitao o čemu bi to trebali razgovar ati, a Igor se samo izder ao
»Znaš ti već, a zna i ona!« Čekali smo desetak minuta, a zatim mi je nar edio da polako krenem prema
vili.
– Oprostite, gospodine – raskur aži se ponovno onaj sir omah – samo sam vas htio pitati...
– Što vam je, čovječe!? – ljutio se Banić što ga ometa na najvažnijem mjestu. – Zar ne vidite da
razgovar amo?
Sir omah se povuče i ode do izlaza stisnuvši se nekako bojažljivo uz vješalicu na kojoj je visjelo
pravo brdo zimskih kaputa. Umjesto da prosi, mislio je Banić, bilo bi mu profitabilnije da drmne neki
bolji kaput s vješalice i zbriše van.
– Zatim je Igor izašao iz auta, zapovjedio mi da ga pričekam i otišao u vilu. Čekao sam ga na
cesti i ubrzo me spopao strah. Cijela mi je stvar nekako smrdjela. No nakon dvadesetak minuta on se
vratio. Ali ne sam. S njim je bila i nekakva žena, čini se mlađa. Imala je dugi jesenski kaput, šir oki še-
šir i tamni veo preko lica. Baš kao da ga je mor ala nositi kako je nitko ne bi prepoznao. Premda je
bilo između jedan i dva poslije ponoći i nikog a tko bi je uopće mog ao vidjeti...
– Možda je ti nisi smio vidjeti?
– Možda – slegne Jur ica ramenima. – Uglavnom, hodala je polako i djelovala uplašeno. U ruci je
imala putnu torbu, mislim smeđu, i sama ju je nosila. Kada su stigli do automobila, Igor joj je uzeo tu
torbu i ubacio je u prtljažnik. Sjeli su potom oboje na stražnja sjedišta, Igor tik uz nju...
– Nisu razgovar ali?
– Nijednom. Igor mi je samo rekao neka vozim natrag. Ja sam upalio svjetla i brzo krenuo... I tad
se pred autom stvor io neki dosta mlad čovjek koji je iz sve snag e vikao i trčao nam ususret. Zbunio
sam se i htio prikočiti, ali mi je brat nar edio da dodam gas. Pojur io sam i silno se uplašio da ću pre-
gaziti čovjeka. Međutim, on se ipak u posljednji čas bacio ustranu i otkotrljao niz padinu.
– Dobro si ga vidio?
– Da. I predobro! Mislim da bih ga prepoznao u bilo koje doba dana ili noći. Nekako mi se taj
trenutak urezao u pamćenje... mislio sam da ću ga ubiti.
– I što je bilo dalje?
– Ništa. Cijelo su vrijeme šutjeli. Dovezao sam ih, oni su izašli iz auta, a meni je brat zapovjedio
da odem kući i čekam ga. Vratio se nakon tri dana i o svemu tome uopće nije htio razgovar ati.
– Rekao si da je žena djelovala uplašeno i da je sve vrijeme šutjela. Nije li je on prisilio na to da
bude mirna i tiha? Recimo, mog ao je tijekom puta držati revolver u džepu, ili slično...
– Mog uće je – prizna Jur ica. – Vidjeli ste kakav revolver ima. Sig urno ga je nosio sa sobom.
Zadovoljan što si je olakšao dušu, mlađi Špiler nastavi jesti već hladan hamburger s pomfritom,
a Banić se duboko zamisli. Zar je mog uće da je taj mister io zni Igor Špiler neka kar ika u otmici Bety
Lakota? Ne, ne, to nema nikakva smisla, pokušavao je uvjer iti sebe sama, to su dvije posve odvojene
stvar i!
Vidjevši kako je Mali sve pojeo i iskapio bocu Coca-Cole, Banić ustane i ponudi mu da ga odve-
ze do kuće. Ta ionako su išli istim smjer om. Približavajući se izlazu, spazi upornog sir omaha koji ga
je onako gnjavio, sažali se vidjevši u kako trošnom kaputu hoda po svijetu, pa mu pri prolasku tutne u
ruku novčanicu od deset kuna.
– Što vam je? – rasrdi se čovjek.
– Pa zar niste tražili novac?
– Gospodine! – povikne čovjek, vraćajući mu novac. – Samo sam htio provjer iti je li ono vaš
golf. Dovezli su mi dvije tone ugljena, a auto je tako parkir an da kamio n ne može prići podrumskom
prozor u.
– Oprostite, molim vas! – mekim će glasom istražitelj. – Grad je prepun ljudi koji tako žicaju
novac! Žao mi je, zar mi se niste mogli obratiti na neki drug i način?
Izašao je iz lokala, sklonio auto tako da kamio n može prići bliže podrumu, a zatim pričekao da
Mali uđe u vozilo.
I tad mu, ma koliko to izgledalo suludo, jedna čudna misao padne na pamet. Upali svjetlo iznad
upravljača, izvuče iz unutarnjeg džepa kaputa presavijenu fotokopiju koju je dobio od novinar a Ma-
gazina X, razmota je i pruži Malom.
– Nije li to bio taj čovjek?
– Kako, koji!? – zbuni se mladi boksač uzimajući papir.
– Onaj koji je trčao prema tvom autu.
Mladić se zagleda u fotokopiju, a zatim sig urna glasa odvrati:
– Jest! Bio je! Sto posto sam sig ur an! Nikada ga neću zabor aviti!
– Čekaj! – upozor i ga Banić. – Kako možeš biti tako sig ur an kad mu se ovdje vide samo potiljak
i ramena?
Špiler zašuti, a istražitelj se radoznalo okrene prema njemu. On uopće i nije gledao u fotografiju
Bety Lakota s njezinim anonimnim ljubavnikom! Njeg ova je pozornost bila usmjer ena na drug u stra-
nu fotokopije, na portret nasmijana mladića s mikrofonom u ruci.
20.
T E JE NOĆI PRESTAO PA DA TI SNI JEG, A TEMPE RA TU RA je pala na trinaest stupnjeva ispod ništice. Kako su to
kazali na radiju, iznenadna sur ova anticiklona sa sjever a natjer ala je distributer e električne energije
da prestanu iskopčavati struju takozvanim kroničnim neplatišama, znači sir otinji, umir ovljenicima i
nezaposlenima. Svečano je objavljeno kako će se iskopčavanje nastaviti tek nakon božićnih i novog o-
dišnjih blagdana, dakle kad malo zatopli. To je navelo inkasator a Mar ijana da u lokalu ponosno izjavi
kako je vlast jako dobra i humana, osobito na temper atur ama ispod ništice i za vrijeme anticiklo-
nalnih kretanja, te da im je to nemjerljivo veliki plus u predizbornoj godini. Suprotno njemu, Pako je
kao vječita oporba svim režimima držao da je ta studena nepog oda jedina stvar za koju možda vlast
nije kriva, a štemer Kembra, koji je iskopčavatelje već odavna preduhitrio skinuvši sam brojilo i pro-
davši ga za pedeset kuna mudro je zaključio, rekavši samo: »Jebeš politiku!« Flegma je, pak, zbog
iznenadne hladnoće nešto ranije otišao na beskrajnu vožnju toplim tramvajima.
S neo dg ovar ajućim dizelskim gor ivom, ljetnim gumama, bez iskustva s golfom, Banić je jedva,
tek nakon desetak pokušaja, uspio upaliti motor. Zatim se odvezao do Kosirnikove ulice, zastao ispod
prozor a Špiler ova stana i nekoliko puta otegnuto zatrubio. Jur ica se pojavio na prozor u, protrljao
snene oči i nakon desetak minuta, koliko mu je trebalo da se odjene, sišao na ulicu.
Jedna je stvar sve više mučila privatnog istražitelja: zanimalo ga je gdje je mlađi Špiler one
važne noći iskrcao brata i tajanstvenu ženu.
– Krenite prema Samobor u, mislim da ću uspjeti pronaći – reče Mali nakon što mu je Banić re-
kao što želi.
S osjećajem onog lakog uzbuđenja što ga čovjek ćuti kao toplinu koja se spušta niz jednjak do
želuca, Banić krene zaleđenom i posve neugodnom cestom. Kod Selske je skrenuo nalijevo i spustio
se do autoceste, za koju je pretpostavljao da je očišćena i posuta solju.
– Trebali ste staviti lance – reče mu Mali kad se auto počeo zanositi i sklizati u zavojima.
– Dobro bi došle i zimske gume – promrmlja Banić preko volje.
– Zar nemate ni zimske gume?
– Kad dođeš u moje godine – mudrovao je istražitelj – shvatit ćeš da je to životni zakon. Nikad
nemaš ono što ti u danom trenutku najviše treba!
Špiler ga začuđeno pogleda; bio je u dobi kada se za »životne mudrosti« ne daje ni pišljiva boba.
Kad su nakon punog sata nekako došli do Samobor a, Mali mu reče da skrene lijevo, pa ga nakon
toga povede nekom cestom što je vijug ala među brežuljcima. Banić s razočar anjem shvati da to nije
onaj put kojim ga je navodio neznanac čiji je mucavi glas slušao preko mobitela. Usto, mladić baš i
nije bio vičan geo grafiji samoborske okolice, pa su na raskrižjima počesto stajali i čekali da se on
prisjeti kamo treba skrenuti, a nekoliko su se puta mor ali i vraćati, pri čemu se Mali ispričavao kako
se zabunio te kako danju stvar i djeluju sasvim drukčije nego noću.
I kada je već uzrujani Banić pomišljao kako su se definitivno izgubili u samoborskoj okolici,
mlađi Špiler odjednom pokaže rukom prema zavoju iza kojeg a je cesta nestajala među kupastim
snježnim brežuljcima.
– Eno, tamo! Sig ur an sam!
Banić ga posluša, dođe do zavoja i skrene nalijevo.
Pred njima je stajala trošna, visoka katnica s kolonadom iznad ulaza, omeđena visokom ogra-
dom, na čiji je vrh netko postavio bodljikavu žicu. Banić gotovo nije mog ao doći k sebi od iznenađe-
nja. Bila je to ona ista zgrada kojoj je onog a dana prišao s drug e strane skližući se niz brežuljak me-
kan od već okopnjela snijeg a. Da, bila je to baš ta napuštena kuća za koju mu je čovjek koji je gulio
divljeg a zeca rekao kako je nekoć pripadala stanovitom Mar uševskom.
Banić izađe iz automobila i približi se visokim kovanim vratnicama što ih je netko osig ur ao
lancima i debelim letvama učvršćenima o betonske držače. Skližući se po zaleđenom tlu, Mali se vu-
kao za njim, očito i ne shvaćajući zbog kojeg je to razlog a jedna trošna zgradur ina toliko zainter esi-
rala istražitelja. Zapitkivao je i dosađivao, ali mu Banić nije odg ovar ao. Razmišljao je samo o tome
kako bi mog ao ući i zavir iti u kuću.
Konačno pronađe uski dio ograde na kojemu nije bilo bodljikave žice, dobro ga odmjer i i pro-
uči pitajući se je li još uvijek u tolikoj fizičkoj pripravnosti da se može uspeti na ogradu i prebaciti na
drug u stranu. Mor ao je i to isprobati. Uhvati se čvrsto za mrežastu ogradu, odupre se nog ama, dašću-
ći se uzver e do vrha, opkor ači ga i prebaci se u dvor ište, osjetivši pritom onaj poznati zvuk par anja
tkanine. Uspije se nekako održati na nog ama, a zatim, shvativši što se dog odilo, opsuje najružnije što
je znao.
– Što je bilo? – upita Mali koji je prišao ogradi spreman da je i sam preskoči. Nar avno, kao mla-
di nabildani boksač on bi sve to učinio mnog o lakše, brže i spretnije.
– Poder ao sam rukav o jebenu ogradu! – ogorčeno će Banić zagledan u svoje rame, gdje se novi
duffel coat raspar ao baš po šavu. Pa nar avno, prepametni Trevor Howard nije se suludo pentrao po
kojekakvim željeznim ogradama.
Vidjevši Špiler a kako se sprema poći za njim, Banić mu nar edi da ga pričeka u toplom autu, a
sam pođe prema ulazu u zgradu kor ačajući kroz duboki snijeg prekriven ledenom kor om.
Budući su vrata bila otključana, lako je ušao u veliko predvorje koje ga odmah podsjeti na ambi-
jente iz amer ičkih triler a. Otpala žbuka, vrata otvor ena i deformir ana od vlag e, stubište s kojeg a je
otpao rukohvat, gole električne žice na kojima su nekoć visjeli luster i, izbijene utičnice i zamotani te-
pih koji se doslovce raspadao od star osti i vlag e. Da, baš bi se u takvom ambijentu našla glavna juna-
kinja filma u času kad joj se manijakalni ubojica približio na najmanju razdaljinu.
Banić zavir i u okolne sobe. U jednoj je bilo nešto novog a, ner aspakir anog a građevnog mater ija-
la, gomila paketa s talijanskim ker amičkim pločicama, naslag anih kutija s lakom za parket, kolutova
kabla za nove instalacije i sličnog mater ijala. Sve ostale sobe bile su prazne, izuzme li se nešto malo
otpadaka po podu, i izgledale su kao da u njih godinama nije kročila ljudska noga.
Pomalo u strahu da bi mu se stubište moglo raspasti pod nog ama, Banić krene gore na kat. I tu je
sve bilo posve nalik na ono što je mog ao vidjeti dolje: otpaci, razbijene žar ulje, deformir ani okvir i
vrata, valoviti parket... Iz kupao nice je, uplašeno njeg ovim dolaskom, prhnulo dvadesetak golubova i
izletjelo kroz razbijeni prozor. Osim star e prljave kade u kojoj je bilo desetak centimetar a leda i
ružnih ostataka kupao nske armatur e, ni tu nije bilo ničeg a, pog otovo ne onog a što bi privuklo po-
zornost radoznalog istražitelja.
I tad se sjeti da mu je koler ični ljubitelj divljih zečeva pričao kako je proteklih dana netko bor a-
vio u potkrovlju, pa krene polako uzanim stubama prema najvišem dijelu zgrade. Potkrovljem je vo-
dio hodnik u kojemu su se nalazila tri okvir a za vrata. Na dvama nije bilo vrata, dok su na trećemu
bila postavljena sasvim nova vrata. Banić potegne kvaku i shvati da su vrata zaključana. Razmišljajući
nekoliko časaka o tome je li tkog od unutra, još jedanput pogleda svoj tužno rašiveni rukav, a potom,
bijesan zbog te nezgode, pritisne ramenom vrata i svom snag om nalegne na njih. Nar avno, nisu po-
pustila nova vrata nego star i okvir. Začuo je kako se lomi drvo, izletio je dio brave koji se nalazio na
trulom okvir u i vrata su se otvor ila.
Oveća soba u koju je ušao bila je puna trag ova nečijeg a skor ašnjeg bor avka. U jednom se kutu
nalazio sklopivi par avan kakav se rabi u ambulantama, a skriven iza njeg a bio je i krevet s novim ma-
dracem i razbacanom posteljinom. Drug i je krevet bio uza sama vrata i na njemu je ležala gruba
vojnička deka i šar eni jastučić kakvim se ukrašavaju trosjedi. Nasred sobe stajao je mali stol od poli-
rane jelovine, na kojemu je bilo malo ostataka hrane, nekoliko praznih konzervi, pet-šest plastičnih
tanjur a i pepeljar a s nekoliko opušaka na čijim se bijelim filtrima vidjela tanka zlatna crta. Takve se
cig ar ete obično nazivaju damskima. Pokraj desne strane prozor a bio je niski ormar ić s kliznim vrati-
ma iza kojih se nalazila gomila nepotrošene konzervir ane hrane i nekoliko boca boljeg a, buteljir a-
nog vina. Na drug oj, lijevoj strani stajala je pećica od lijevana željeza, čiji se dugi limeni dimnjak
uspinjao prema uskoj rupi na stropu. U peći je bilo podosta pepela, a do nje je stajalo star insko posto-
lje s lavor om i ker amičkim pehar om koji je puknuo zbog leda što je bio u njemu.
Banić priđe prozor u i lako ga otvor i. S tog mjesta dobro je vidio cestu, ali ne i ono mjesto na
kojemu je ostavio auto. Uz cestu nije bilo kuća, i sve što je mog ao vidjeti bio je pitomi pejsaž šumo-
vitih brežuljaka posve utonulih u debeli snježni pokrivač. U jednom trenu, mučeći se sa skliskom le-
denom pokor icom, iz obližnjeg šumarka istrči lisica, zastane malo, a zatim nestane među pobijelje-
lim grmljem.
Banić izvir i kroz prozor i pogleda prema tlu. Zid na toj visini bio je pun ukrasnih izbočina,
stropna deka kata imala je desetak centimetar a veliko prošir enje, a ispod nje, što je utvrdio još onog a
dana kada se prvi put našao tu, nalazile su se naslag ane vreće cementa. Od prozor a u potkrovlju pa do
tih vreća bilo je možda kojih šest ili sedam metar a, ali se mlada i spretna osoba, uz pomoć svih onih
izbočenja, udubljenja i prošir enja, mogla spustiti dolje. Zagleda se tad i u drvenu podlog u prozor a i
zamijeti kako je na jednome mjestu otkrhnuta. Otar e rukom snijeg i pokuša bolje proučiti to mjesto.
Nar avno, cijela je kuća bila puna najrazličitijih oštećenja, trag ova neumoljivog star enja i dug og o-
dišnje nebrig e, ali mu se ipak učini da je to otkrhnuće novijeg a datuma. Ali to nije mog ao sa si-
gurnošću utvrditi, kao što nijednu stvar nije mog ao u pravom smislu policijski obraditi. S ogorče-
njem pomisli kako bi sad na tome mjestu Dog anova ili Mrkšina ekipa imala sate i sate posla, kako bi
uzimali otiske prstiju, proučavali trag ove na jastucima i posteljini, ispitivali star ost pepela, kako bi u
male vrećice stavljali ostatke hrane, a u velike rabljeno posuđe... Ništa on od toga nije mog ao učiniti,
a da je i mog ao, ne bi znao što bi s tim.
Što bi mu značili otisci prstiju ili prema pronađenoj dlaci utvrđen DNA?
I baš kada se spremao napustiti taj prir učni potkrovni apartman, ispod onog kreveta na kojemu
su bili samo deka i ukrasni jastučić spazio je odloženu praznu konzervu nekakvog a gulaša. Uzme je s
poda i zavir i u nju. Konzerva je bila oprana i nekome je poslužila kao pepeljar a. Jer, bila je puna opu-
šaka smeđih holandskih cig ar a.
Kada su se nakon nekoliko minuta praznom cestom vraćali prema Samobor u, Mali se zagleda u
istražitelja i posve naivnim glasom primijeti:
– Dobro je što vam je kaput pukao po šavu. To će vam žena lako sašiti.
Jasno, Banić mu nije htio objašnjavati kako nema ženu, odnosno da je i ta koju nema sada u
bolnici, te da je i nju propustio posjetiti, unatoč tome što je to obećao kćerki... Uistinu, bila bi to pre-
dug ačka i presložena priča za jednog boksača čija je prva brig a kako naći brata, a drug a kako uzvra-
titi na kontrag ard protivnika.
Došavši do raskrižja, Banić ne produži prema Zagrebu, nego skrene u Samobor, prijeđe preko
mostića na središnjem trgu i zaustavi auto na velikom parkir alištu samoborske pivnice, zadovoljan
što je tu i previše mjesta, po čemu je bilo jasno da u vječito pretrpanom lokalu danas nema previše
ljudi.
– Izlazi, mor amo nešto pojesti! – reče Banić, premda se za pivnicu odlučio zato što je s mladim
boksačem nakanio ozbiljno por azgovar ati.
Sjeli su za masivan stol od debelih dasaka na kraju dvor ane, i na Banićevu prepor uku nar učili
svinjske koljenice s krumpir ovim policama te dva krigla točenog piva. Pivo je odmah došlo na stol,
ali se na koljenice mor alo dobrano čekati.
Želeći što prije tu posve mutnu stvar istjer ati na čistac, Banić odluči temeljito pretresti klinca i
pokazati mu da ne može tek tako zbijati šale s privatnim detektivom. Mor ao je biti odlučan i strog,
bez obzir a na teško djetinjstvo, traume iz zatvor a i drug e pedag oške defekte koji su od mladog Špile-
ra učinili to što su učinili.
– Dakle, Igor a i onu žensku odvezao si točno do one kuće. Jesi li vidio kada su ušli?
– Nisam – premišljao je Mali. – Ali mislim da se gore u potkrovlju vidjelo svjetlo.
– S ulaza se ne može vidjeti taj prozor u potkrovlju!
– Znam. Ali ja sam ih ostavio dvadesetak ili tridesetak metar a od kuće. Otuda se vidi. Svejedno
nisam baš sto posto sig ur an. Možda sam se i zabunio...
– I što ti je brat rekao na odlasku?
– Pa to sam vam već kazao... da odem kući i da ga čekam.
– Ništa više ti nije rekao? – inzistir ao je istražitelj.
– Ne... ne znam točno – kao da se pokušavao sjetiti boksač. – Možda i je, ali nisam... nisam razu-
mio.
– Kako nisi razumio? Zar je govor io portug alski?
– Ne... – neo dlučno će Jur ica kao da mu je o tome teško govor iti. – Znate, on je malo mucao... To
jest, kada bi bio ljut ili uzbuđen... tada je mucao više nego...
No, krasno, pomisli Banić pa dlanovima pokrije lice. Zatim uzdahne pa saspe u grlo pola krigle
piva. Potom gotovo zavapi:
– Klipane, zašto mi to odmah nisi rekao?
– Pa niste me ni pitali – kao da se uplašio Mali. – Rekao sam vam sve što ste pitali... osim onog...
osim onog za Gorski kotar...
Očajan zbog sveg a, još jedanput Banić zar oni u krigl s pivom.
– Mor ao si mi to red! Svaka mi je pojedinost važna, ali te zbog posve razumljivih razlog a ne
mogu pitati muca li ti brat, ima li ravne tabane, mokri li noću u krevet, ima li pravilno spuštene testise
i hrče li uvijek ili samo dok spava na leđima. K vrag u, trebao si mi odmah reći da muca!
Zatim otar e pjenu s usta i odmjer i mladića strog im pogledom.
– Slušaj, cijela stvar postaje jako, jako opasna i na sve mog uće načine zajebana! Mislim da ti ja
neću moći pronaći brata i da sve treba prepustiti policiji.
– Policiji!? – sa strahom i čuđenjem će Mali.
– Da! Inače bismo obojica mogli nastradati. Stvar je mnog o jednostavnija no što sam
pretpostavljao. Brat ti se zbilja uvalio u »zeznut posao« koji bi mog ao platiti dobrim dijelom života.
Nar avno, bude li imao sreće da padne u ruke policiji. U suprotnome bi ga mogli naći Lakotini pit
bulli i tad bi cijena mogla biti mnog o veća.
– Ne razumijem – zbuni se Jur ica. Po njeg ovoj dječačkoj upitanosti vidjelo se da mu zbilja ništa
nije jasno, te da se u tu nečasnu pustolovinu nije uvalio dublje no što je sâm priznao.
– Odmah ćeš sve shvatiti – nastavi Banić. – Tvoj brat Igor oteo je Lakotinu ženu Bety, zatvor io je
u ono grozno potkrovlje i uspio iskamčiti od bedastog muža dva puta po dvjesto pedeset somova ma-
raka. Dakle, pola milijuna. Možda je mog ao dobiti i mnog o više, ali je zasig urno pretpostavljao kako
bi znatno veća svota lakše natjer ala tajkuna da se obrati policiji. Zatim je, dobivši novac, ispor učio
otetu ženu koju je, zbog tko zna kojeg razlog a, već ubio. To je, zapravo, najgor i i najner azumniji dio
priče. Uistinu je nije trebao ubiti. I bez toga je mog ao sasvim lako nestati s lovom.
– To nije istina! – lupi Mali šakom po stolu tako jako da su krigle s pivom poskočile.
– Samo malo! Samo malo! Još nekoliko minuta! – doviknula je s drug e strane pivnice konobar i-
ca, misleći zacijelo kako gosti lupaju po stolu zato što jelo još nije stiglo.
– Igor bi za lovu uradio svašta, ali ne bi ubio! Pog otovo ne ženu! Pa znam valjda svog brata! –
bunio se Špiler već sa suzama u očima.
– Ma otkuda ga znaš? – povisi Banić glas. – Pet godina ga nisi vidio. Želiš li kazati kako ti je pi-
sao u zatvor nježna pisma u kojima te uvjer avao da nikad ne bi mog ao ubiti čovjeka?
– Nikada mi nije pisao, ali sam sig ur an da ne bi nikog a mog ao ubiti!
– Bio je u ratu...
– Znam. Bio je. Ali to je ipak nešto drug o. U ratu ubijaš da ne bi ubili tebe! Ali ubiti zbog novca
ženu... Ne, to Igor nije napravio!
Dosta ispravna log ika, pomisli Banić, koja, nažalost, funkcio nir a sve dok se u određenim
okolnostima ne napravi presedan. Nakon toga kreće lavina i sve odlazi k vrag u!
– Vi ga mor ate naći! Zato sam vas i angažir ao! – pokušavao ga je uvjer iti Mali.
– Da, mnog o si uložio u mene – ironično će Banić. – Osim toga, kako da ga nađem? Slušaj, ja na
tu stvar gledam ovako! Domog ao se love s kojom bi, bude li pametan, jako lijepo mog ao odživjeti
ostatak života. Uzeo je pola milijuna mar aka, iste noći prešao granicu, i sada negdje u Francuskoj ili
Italiji sjedi u otmjenom hotelu, puši nizozemske cig ar e i razmišlja o tome na koji bi način počeo tro-
šiti svoju prljavu lovu. Sva je prilika da će ti se nakon mjesec ili dva javiti razglednicom iz kakvog
mondenog zimovališta. Potpisat će se kao Krešo ili Zdenko, ali ćeš ti po dvosmislenostima u tekstu
moći razabrati o kome je riječ. A sudeći po tome kako se zdušno brinuo za tebe, ne bi se trebao izne-
naditi ako ti oko Uskrsa pošalje i ček s lovom. Tako da si možeš kupiti uskrsnog zečića od čokolade.
Uz neugodnu škripu kolica stolu priđe konobar ica, pomalo ljuta što su je lupnjavom požur ivali,
pa pred njih stavi veliki pladanj s rumenim koljenicama i zapečenim ploškama krumpir a.
Ne taknuvši jelo, Banić prijeđe na ono što je u cijeloj priči držao najvažnijim:
– Osim toga, reci mi kako si odlučio da tražeći brata pokucaš baš na moja vrata.
– Zašto to pitate? – pocrveni Jur ica kao da mu to pitanje nije drag o.
– Pa tako... Na toj sam stvar i radio po nar udžbi Krste Lakote. Trebao sam odnijeti novac otmiča-
ru i preuzeti ženu. Dva sam puta, kako biste to vi klinci kazali, popušio, i sva je prilika da mi Lakota
uopće neće platiti. I onda se na vratima mog ureda pojaviš ti i tražiš da ti nađem brata. Dva odvojena
slučaja, jednako blesava i suvišna! U prvome sam zar adio potres mozga, vir ozu i pet somova mar aka,
u drug ome baš ništa. Naivan i bedast, kakav već jesam, sažalim se nad tobom i počnem ti tražiti brata.
I što se onda dog odi? Hop! Stvar i se poklope i otkrije se da su obje stvar i dva pola jedne te iste prlja-
ve i odvratne igre. Kako to? Zar misliš da vjer ujem u duhove, telepatiju, nadnar avne pojave, nevjer o-
jatne slučajnosti i nagradne igre kojima su pretrpane novine? Hajde, reci!
Vidjelo se da će Mali još jedanput kapitulir ati. Crvenio se sve više, poniknuo je pogledom, a
prstom je gotovo nesvjesno kvrckao po rubu praznog tanjur a.
– Čuo sam brata kako mobitelom razgovar a s nekim koga je oslovio kao gospodina Lakotu –
reče konačno spreman da sve prizna. – Čuo sam i kako spominje Lucky holding...
– O čemu su razgovar ali?
– Ne znam. Nisam shvatio. Čim sam ušao u sobu, prekinuo je vezu i počeo vikati da zabadam nos
u njeg ove stvar i.
– Kada je oteo Bety, mor ao je više puta nazvati Lakotu i kazati mu što zapravo želi. To što si na-
čuo, sig urno je bio ucjenjivački razgovor. Posve je razumljivo zašto se naljutio na tebe.
– Ali ako je tad ucjenjivao... Lakotu – sasvim log ično će Jur ica – tko je onda bio s Bety?
– Možda nitko... možda je već bila mrtva...
– Ne znam – reče Mali – ali ne mogu ni pomisliti da je nekog a ubio.
– Još mi nešto nisi objasnio!
– Nakon što je Igor nestao, sjetio sam se tog razgovor a. Pomislio sam kako je možda radio
nešto za tog Lakotu, pronašao sam adresu holdinga i otišao tamo upitati ih znaju li možda gdje je
Igor.
– Jako inventivno! – nar ug a mu se Banić. – Kad ne bi bilo naivno i glupo.
– Rekli su mi kako nemaju pojma o mom bratu... zapravo, nisu uopće znali tko je Igor Špiler.
– Nar avno da nisu znali. Otkud bi znali ime čovjeka koji ih je želio olakšati za pola milijuna ma-
raka!
– Zatim sam pošao van. Sjećam se kako me od sveg a toga strašno boljela glava. Na njihovoj je
porti bio neki čovjek koji je, čim me vidio, upitao što mi se to dog odilo. Rekao sam mu kako tražim
brata koji je nestao i kako mi nije dobro. E, on mi je zatim rekao kako sam došao na posve pogrešno
mjesto, te kako postoje detektivi koji za određeni honor ar pronalaze izgubljene osobe i dao mi vaše
ime i adresu...
– Sig urno ti je dao i tabletu protiv glavobolje. Malu, plavu.
– Da, da – iznenadi se Jur ica. – Kako znate?
– Svašta ja znam – reče Banić, pa se zamisli baš nad onim što nije znao. Ako je Igor Špiler oteo
Bety, kako je cijelu tu složenu akciju mog ao izvesti sam? A ako pak nije bio sam, tko je još bio s
njim?
21.
IVU STA KO ROVSKOG ZA TE KAO JE NA IZLASKU iz njeg ove gornjogradske redakcije, i to, kojeg li čuda, posve
trijeznog a! To je s jedne strane bilo dobro jer se moglo s njim normalno razgovar ati, dok je s drug e
bilo poprilično loše jer je Štakor u trijeznom stanju teško prepoznavao ljude s kojima se upoznao
dok je bio pijan. Trebalo mu je nekoliko dobrih minuta da shvati kako je Banić onaj privatni detektiv
kojemu je poslao fotokopiju sa slikom Bety Lakota i njezina tajanstvenog pratitelja. Začudo, na Bani-
ćev poziv nije htio ući ni u jedan od gornjogradskih lokala, ali je dopustio istražitelju da ga prati do
uspinjače. Površno očišćen od snijeg a, pločnik je bio zaleđen i sklizak, tako da su mor ali hodati
oprezno i polako.
– Taj Lakota zasig urno ima više kuća? – počne Banić, ne bi li na neki način potaknuo novinar a
da mu ispriča sve što zna o vlasniku Lucky holdinga.
– Opet vi s tim Lakotom! – gotovo ga je kor io novinar. – Stalno tražite da vam dajem informaci-
je o njemu, a ništa ne dobivam za protuuslug u.
Znači, sve one vinjake nije držao »protuuslug om«, pomisli Banić, smišljajući kako ga udobro-
voljiti.
– Vi ste privatno njuškalo i zbog nekih vas razlog a zanima taj tip. Ali, dajte vi meni recite nešto,
nešto što bi se dalo novinski eksploatir ati. Mi novinar i živimo od takvih sitnih indiskrecija, dojava, pa
čak i objeda.
– Žao mi je, ovog a časa nemam ništa što biste mogli iskor istiti – slaže istražitelj, sa strahom po-
mislivši kakve bi sve fantastične priče smislilo ozloglašeno zavir ivalo u tuđu intimu samo da je znao
bar četvrtinu onog a o Igor u Špiler u, samoborskoj vili, prošlosti mladog a boksača i nestanku pola
milijuna mar aka. Zgrozi se pri pomisli na senzacio nalne naslove otisnute masnim slovima, što bi
osvanuli na prvoj stranici njeg ovih novina:
Kao da se odjednom smilovao, Štakor ipak odg ovor i na njeg ovo pitanje:
– Nema ljepšeg dijela zemlje u kojemu Lakota nema kakav osmer osobni kućer ak ili skromnu
troetažnu vilu. U ružnijim pak dijelovima radije kupuje tvornice ili pak otvar a banke. To vam je neka
vrsta leg alne kleptomanije. Kleptoman drmne sve što vidi jer mu to po nekom unutarnjem imper ativu
treba sve do onog a časa kada postane njeg ovim. Iz istih por iva Lakota to isto kupuje novcem koji
uopće nema ili koji za njeg a više nema neki očitiji smisao. Mislim da na takve tipove ne bi trebalo ići
pravnim sankcijama, nego bi ih trebalo trpati u umobolnice i liječiti ih. Ako je to uopće izlječivo.
– Ima li što u Gorskom kotar u?
– Mislim da ima neke pilane, dva do tri trgovačka poduzeća...
– Mislio sam na kuće.
Dakle, kada je Igor Špiler došao po nju, Bety je bila s ljubavnikom u vili svojeg a muža, pomisli
Banić, pa se okrene prema novinar u spreman na još jedno gnjavatorsko pitanje. Međutim, stavši ne-
oprezno na zaleđeni dio pločnika, Štakor se posklizne, noge mu polete naprijed i on svom snag om
bubne leđima o tlo.
Iako je sve djelovalo smiješno poput banalnog a gega iz slapsticka, ozbiljna lica Banić mu po-
mogne ustati.
– Jebem mu mater! – kleo je novinar. – To je zato što sam trijezan! Sto puta sam prošao pijan
preko leda i nijedanput nisam pao! Zbilja nije zdravo dulje vrijeme biti trijezan. Poneki put da, ali
ovako pretjer ivati... Od jutra nisam popio ni čašice!
Krenuli su prema gornjoj postaji uspinjače. Kao da je bijesan zbog nespretnog pada, novinar
nastavi ljutito:
– I nemojte me više ništa pitati za Lakotu! Pun mi je kufer Lakote i njeg ove subraće koja se po-
put termita razmiljela ovom državom. Imao sam deset somova mar aka u njeg ovoj banci koja je od
jučer blokir ana. A zašto je blokir ana? Podijelio je svu silu kredita svojim intimusima i sada će, tobo-
že zbog nepovoljnih financijskih prilika, otići u stečaj. Država će godinama obećavati malim štediša-
ma povrat, veliki će riknuti, a on je već posve sig urno sklonio lovu negdje van. Svi kenjaju kako su
oni tajkuni, a zapravo su tajfuni što su se obrušili na ovu nesretnu zemlju, tajfuni iza kojih će ostati
samo ruševine. Skinite mi se već jedanput s tim Lakotom.
Iako Baniću nije djelovao poput čovjeka koji bi u banci imao išta osim duga, po njeg ovoj se
srdžbi činilo da ne laže. Bijesno se razmahao, zasig urno zbog neizvjesne sudbine vlastite ušteđevine,
a zatim se još jedanput poskliznuo, i sasvim bi sig urno ponovno pao da ga Banić nije zadržao hitro
ga zgrabivši za ruku.
– Okružen je samim lopovima! – ljutio se čim je nekako vratio ravnotežu. – Svi su njeg ovi ljudi
sumnjivi do srži.
– Ma koji to ljudi!? Nemojte pretjer ivati! – reče Banić kao da ga želi primir iti.
– Recimo, onaj njeg ov Smokovina! Tobožnji osobni tajnik, a zapravo gor ila!
Baniću odjednom postane zanimljivo. Znao je za plećatog čovjeka kojeg a je nekoliko puta vidio
kako par adir a sa snajper om i ubijenim lisicama. Stvar i koje mu je novinar mog ao kazati o njemu ni-
pošto nisu bile za odbaciti.
– Taj je navodno odg ovor an za brojne pljačke i nasilja nad civilima što ih je počinio na sla-
vonskim bojištima kao pravi »pozadinski her oj«. Platile su i srpske i hrvatske glave! Bila je već po-
dignuta optužnica na temelju koje je uhićen, ali je nakon mjesec dana pušten zbog nekakve pravne
procedur alne pogreške. Ti boga, kao u amer ičkim filmovima s Michaelom Douglasom ili Clintom
Eastwoo dom! Poslat ću vam njeg ove fotose iz 1991! Imam ih punu ladicu! Vidjet ćete tu pitomu fizi-
onomiju i taj umilni pogled, pa će vam sve biti jasno.
– Ne trebate. Upoznao sam Štrig u – umir i ga Banić.
– Svejedno ću vam poslati. Nitko pod kapom nebeskom ne može kazati da je u potpunosti
upoznao Štrig u!
Kad su ulazili u postaju zagrebačke uspinjače, već se malo primir io. Otresao je s hlača ostatke
prljavog a zaleđenog snijeg a, pružio službeniku ZET-a pokaznu kartu i ušao u kabinu. Ostavljajući
auto na Gornjem gradu, Banić kupi kartu i pođe sa Štakor om, nadajući se da će tako možda još što-
god kor isno doznati.
U kabini su bili sami, uz jednog a golobradog školarca koji se, ližući sladoled, naslonio na pred-
nju stjenku kabine.
– Kako možeš lizati jebeni sladoled na minus dvanaest? – okomi se na njeg a novinar koji je, čini
se, bio ljut na cijeli svijet. Baniću se učini da je onako dobrano pijan ipak malo ugodnija osoba.
– Star i, skini mi se! – odvrati klinac drsko, pa nastavi lizati sladoled.
Stakor ovski ustane kao da će obračunati sa školarcem, ali ga trzaj kabine koja je upravo krenula
baci natrag na sjedalo.
– Uveli su im vjer onauk, a sve su gori – rog obor io je novinar ljutito. – Znate što su im trebali
uvesti u škole? Ne vjer onauk nego inkviziciju!
Iznenada se kabina uspinjače zatrese i zastane negdje na polovici puta. Bilo je to uistinu neo bič-
no. Banić se nije mog ao sjetiti kada se takvo što dog odilo, iako su početkom stoljeća zbog prečestih
kvar ova Zagrepčani to vozilo od milja zvali zapinjača.
– Evo, ni to nije u redu! – srdio se Štakor. – Ništa više ne štima i sve ide k vrag u! Mora da je i je-
bena uspinjača Lakotino vlasništvo.
– Strpite se. Sig urno će brzo ukloniti kvar – pokušavao ga je primir iti istražitelj. I tad, misleći
kako je za to najprikladniji čas, Banić zavuče ruku u džep i izvadi onu fotokopiju koju je prije nekoli-
ko dana dobio baš od njeg a.
– Prepoznajete li muškarca na slici?
Novinar ga bijesno pogleda, pa odbrusi:
– Pa rekao sam vam da to nitko ne zna! Sve što mogu reći jest da ima razvijena ramena i pravi-
lan potiljak.
– Ne tog – objasni mu Banić, pa prstom upre u drug i kraj fotokopije gdje se nalazio nasmiješeni
mladić s mikrofonom u ruci.
– Kako ne bih znao!? – pogleda ga Štakor sav u čudu.
– Pa to je Bruno Bekić!
– Nažalost, nisam čuo – slegne ramenima istražitelj.
– Tko je Bruno Bekić?
– Ništar ija koja nikad u životu nije podigla težu stvar od žlice i vilice. Glupan, hohštapler i
bonvivan. Bog ato čedo koje iskor ištava sve nesavršenosti ovog a društva. Radnim danom nosi Arma-
nija i Hugu Bossa, a blagdanom Versacea. Premda mu je, koliko radi, svaki dan blagdan. Utuvio si je
u glavu da je pjevač i sad pokušava snimiti disk koji se neće prodati u više od četir i primjerka. Otac
mu je platio najbolje skladatelje, aranžer e, tekstopisce i nekakvog učitelja pjevanja za kojeg a se priča
kako je u Egiptu naučio dvogrbu devu da otpjeva Yellow Submarine.
– Gdje bih ga mog ao naći?
– Vi baš ne bir ate društvo – primijeti Štakor. – Ulazite u poslovne aranžmane s Krstom Lakotom,
upoznali ste Štrig u, vucar ate se nao kolo s najvećom novinarskom ispičutur om u ovom dijelu Europe,
a sad biste se upoznali i s Brunom Bekićem! O čemu biste s njim razgovar ali? O broju okretaja novo-
ga mercedesa M klase ili o cilindrima još novijeg BMW-a? Osim toga, sumnjam da će napirlitani
dripac u Armanijevu odijelu uopće htjeti razgovar ati s nekim tko se fura na Trevor a Howarda, i to još
s rašivenim rukavom.
– Oh, mor am to što prije zašiti – ispriča se Banić, pokušavajući rašiveni rukav nekako utisnuti
pod rame. – Znate, krojač mi je na godišnjemu.
– Ah, ti luksuzni krojači za otmjenu klijentelu! Sig urno je na Sejšelima ili na skijanju u Cortini
d’Ampezzo.
Uspinjača se malo zatresla, nešto je zaškripalo dolje ispod kabine, ali je ipak ostala na mjestu.
– Znate li gdje je Homesound? – upita na koncu Stakor ovski.
– Ne. To je neki butik?
– Zbilja ste upućeni! To je najskuplji zagrebački privatni tonski studio. Nalazi se na Srebrnjaku.
– U blizini fitness centra? – upita Banić jer je to bila jedina adresa koju je u tom dijelu grada
poznavao.
– Ne, gore, mnog o dalje. Sada Bekić ondje snima disk. Koliko je dar ovit, sumnjam da će iz nje-
ga izvući prvi pravi ton prije ljetnih praznika. Ako baš nemate drug og posla, otiđite i pokušajte
razgovar ati s njim. Ali, ima i boljih načina da čovjek ubije vrijeme. Recimo, kudikamo je ugodnije
skočiti sa Savskog a mosta. Ili se kod Keglbajsa baciti pod putnički vlak Zagreb – Zabok.
– Nemate baš neko osobito mišljenje o tom Bekiću?
– Nemam više dobro mišljenje ni o kome! Dopodne mrzim cijeli svijet, a popodne i sebe.
– Možda biste ipak trebali popiti bar nekoliko duplih vinjaka?
– Jasno da bih! Ali kako kad je jebena uspinjača krepala?
– A znate li – pokuša ga zaintrig ir ati Banić – da su ovaj tip kojemu se vide ramena i potiljak i
ovaj s mikrofonom jedna te ista osoba?
Štakor ga pogleda sav prener ažen.
– Hoćete reći da je Bruno Bekić bio ljubavnik Bety Lakota?
– Upravo to! – nasmije se pobjedonosno istražitelj. – Evo vam mater ijala za vaš list. O tom nala-
zu možete pisati i izmišljati do mile volje bar dva mjeseca.
– Što vi znate o tome? – upre Štakor u njeg a pogled pun prezir a, onog a kojim profesio nalac gle-
da nevježu i amater a.
– Želite reći da to nije dovoljno senzacio nalno?
– Dovoljno je senzacio nalno – prizna novinar. – Ali nije u tom štos. Takvu stvar ne smijemo na-
pisati jer je Bekićev otac tajni vlasnik Mag azina X.
– Pa čuo sam da imate tri vlasnika!
– Da, imamo tri vlasnika – reče Štakor – ali su sva tri smiješne lutkice iz vitrine kojoj je gene-
ralni vlasnik star i Bekić. Što se tiče njeg ova sina, smijemo pisati samo o njeg ovoj zvjezdanoj pjevač-
koj budućnosti. Zar mislite da smo i ovu sliku objavili zato što ga držimo važnom medijskom oso-
bom i pjevačem koji ima budućnost? Dobili smo je u omotnici. Donio ju je jedan od tobožnjih vlasni-
ka, zajedno s tekstom koji je mor ao biti objavljen uz sliku. Zgodno, zar ne?
– Da, zgodno – zamisli se Banić. – To je ta priča o neo visnosti novinâ.
– Pa novine i jesu neo visne! – pljune Štakor na pod uspinjače baš u trenu kada se kabina pokre-
nula. – Neo visne su od svih onih koji im nisu vlasnici!
Kad su izlazili iz uspinjače, klinac koji je već odavno pojeo svoj sladoled, okrene se prema no-
vinar u, pokaže mu »bosanski grb«, pa brzo potrči dolje prema Ilici.
– I tom balavcu otac ima konto s više od dvjesto tisuća mar aka!
– Po čemu to sudite? – začudi se istražitelj.
– Po tipu odg oja – mirno odvrati Štakor. – Oni čiji starci imaju više od petsto somova nasrću ša-
kama, a oni iznad milijuna vade revolver ili vas gaze porscheo m. Kužite?
Banić se okrene i pođe gore prema stubama, jer je na Gornjem gradu ostavio automobil, a Šta-
kor naglo skrene prema bivšem Vinkomir u. Bilo je krajnje vrijeme da popije sve one redovite vinja-
ke i vrati se u normalu.
Kada se nakon dva sata vratio u svoj ured, Banić na podu spazi cedulju koju mu je netko ubacio
kroz pror ez na vratima. Uzme je i pogleda; bila je to vrlo zajedljiva por uka, posve u stilu njezina po-
šiljatelja odnosno potpisnika. Telegrafski štur o, pravilna velika slova govor ila su sljedeće:
Banić ljutito izgužva papir ić i baci ga u koš, pa, sjetivši se onog a što mu je kazao novinar,
zaključi u sebi: sudeći po odg oju, otac te balavice teži je od dva milijuna mar aka! Zatim se zavali u
stolac, uključi glazbu i počne razmišljati o svim onim stvar ima koje je dosad uspio zabrljati. Iz te
grozomorne niske jedini je spas bio u lakom popodnevnom snu.
22.
USTAVŠI TOG JUTRA, OD LU ČI ISPRA VI TI PRO PUSTE što ih je ovih dana učinio. Pobojavši se kako bi ga društvo
iz Kica moglo zar obiti i uvući u beskonačnu polupijanu raspravu, zao biđe u velikom luku lokal,
ukrca se u auto i dolje u Deželićevu prilazu kupi dvije jeftinije zimske gume.
– Zašto niste kupili Micheline? – pitao ga je malo kasnije vulkanizer dok mu je mijenjao gume
na pog onskim kotačima.
– Zašto ne pijete Chivas Reg al? – uzvratio mu je loptu Banić kada je vulkanizer, završivši posao,
trgnuo dva gutljaja Badelova vinjaka.
Potom se odvezao u Samobor i na sudskom odjelu zemljišnih knjig a pokušao otkriti kome pri-
pada star a der utna vila u blizini koje su ga prošlog a mjeseca klopili po glavi. Nakon što je pomno
pretražio prašne knjig e, star i mu je službenik u tamnoj kuti kazao ono što je znao i prije. Vlasnik je
bio famozni Mar uševski koji je u Kanadi bio već tako dugo da je mog ao zabor aviti i mater inski jezik.
– Ali čuo sam da je prodana – pripomenuo mu je Banić, kao da na taj način želi ukor iti cijeli
ured zbog neažurnosti.
– Sasvim je mog uće – odvrati čiča u kuti, koji je mor ao imati toliko godina da su ga od mir ovi-
ne dijelile samo sekunde. – Ali dok se ne obavi prijepis, za nas postoji samo dosadašnji vlasnik.
Odmah se vidjelo kako pripada bir okratima star og a kova, onima za koje nešto nije kako jest
nego onako kako u službenim knjig ama stoji. Da je kojim slučajem katastrofalni potres pohar ao cije-
li grad, za njeg a bi sve bilo nepromijenjeno sve dok se na propisan način ne unese u zemljišne knjig e.
Vraćajući se sa suda, zamijeti krojačku radio nicu, tako malenu da je pomalo podsjećala na zidni
ormar koji se otvar a s ulične strane. Star i se majstor ispričavao kako ima posla sve do Bog ojavljenja,
ali kada je Banić izvukao iz džepa stotku i kazao mu kako žuri na općinu radi sastanka u vezi s utvrđi-
vanjem novog por eza za obrtničke uslug e, uzeo je istražiteljev duffel coat i sredio ga za manje od de-
set minuta.
– Hoćete li smanjiti por ez? – upita ga na koncu star i obrtnik drhtavim glasom.
Odlazeći, Banić mu veselo mahne i reče:
– Prijedlog je da ga podignemo na četrdeset sedam posto. Mislim da je to sasvim razumna opci-
ja.
Vrativši se u Zagreb, kupio je na Britancu mali buket bijelih ruža i krenuo ka Zajčevoj bolnici
misleći usput kako se, eto, danas stvar i odvijaju na koliko-toliko zadovoljavajući način.
Ušao je u bolničku zgradu, skrenuo nadesno i pošao dug im hodnikom gdje se, kako su ga uputi-
li, nalazilo dizalo. Uspeo se do gastroenter ološkog odjela na trećem katu, baš onako kako mu je Nika
objasnila, ali je, na nesreću, zabor avio u kojoj se sobi nalazi Lidija.
Zastao je na hodniku, ne znajući više što bi ni kamo bi. Mog ao je otići do sobe glavne sestre ili
dežurnog liječnika i upitati gdje mu je bivša žena ili im slag ati pa reći kako zapravo traži sestričnu,
ali ga je sve više ispunjavao nekakav neo bjašnjivi strah. Nije znao što je to, plaši li ga zapravo svena-
zočnost bolesti što se uvukla u ovaj hodnik neo bična zadaha ili to što će, posjetivši Lidiju, ospor iti
neku svoju čvrstu odluku koju je donio jednom davno, a da više nije bio svjestan gdje, kada i zašto...
Hodnikom prođe žena u bijeloj kuti gur ajući kolica na kojima su zveckali tanjur i i šalice. Iz sobe
u dnu hodnika izađe neki visoki, strašno mršav muškar ac držeći u ruci tamnu vrećicu iz koje je uska
plastična cijev vodila prema njeg ovu trbuhu. Treba što prije odlučiti, mislio je, prije no što ga se ro-
đena kći odrekne preko novina i drug ih javnih medija.
Nespretno se okrene s onim cvijećem u rukama i zamalo se sudar i s gor ostasnim liječnikom
koji je bio u svom lag anom radnom odijelu bijele boje.
– Što tražite ovdje? – upita ga liječnik pomalo ljut na njeg ovu nespretnost.
Banić slegne ramenima pa nemoćno rašir i ruke, tako brzo i grčevito da je jedna ruža izletjela iz
buketa i pala na pod. Sagne se brzo, podigne je i pokuša ugur ati natrag nabovši se pritom u prst.
– Što vam je, čovječe? – pogleda ga liječnik s čuđenjem, kao da je netko tko je ovamo zalutao s
psihijatrijskog odjela. – Kome nosite to cvijeće?
– Nikome – nasmije se Banić. – Upravo sam ga dobio od rodbine.
– Od rodbine!? A zašto?
– Maločas sam nakon duga liječenja uspio pobijediti rak bubreg a! Idem kući. Zar to nije lijepo?
Liječnik samo odmahne rukom i pođe prema svojoj sobi. Banić odahne pa rukom otar e znoj sa
čela. U hodniku je uistinu bilo vruće, ali je imao osjećaj da to nije jedini razlog zbog kojeg a se
preznojio.
Iz one sobe u kojoj je nestao liječnik uskor o izađe medicinska sestra, zacijelo glavna, što se dalo
zaključiti po njezinoj dobi i sig urnom uznositom držanju. Što li će biti sada, pomisli, ali sestra samo
prođe pokraj njeg a kao da ga nije ni primijetila. Iznenada se u njemu nešto prelomi, okrene se i za-
brza za sestrom.
– Gospođo sestro! – reče, premda mu se osloviti nekog a na taj način odmah učini skroz blesa-
vim.
Ona se polako okrene i sumnjičavo ga odmjer i od glave do pete.
– Izvolite!
– Tražim ženu... zapravo bivšu ženu...
– Kako se zove? – odg ovor i ona glasom punim poslovne rutine.
– Zove se Lidija... – reče on, pa se odmah zamisli pitajući se treba li kazati Lidijino djevojačko
prezime. Glupost, shvati u jednom trenu, prisjetivši se kako ona nikad nije odustala od njeg ova prezi-
mena. Čak ni kad je bila u braku s Tamar inom.
– Što je, zabor avili ste joj prezime? – nasmije se sestra i s njezina lica odmah iščezne onaj
službeni autor itativni izraz. – Koliko znam, na odjelu trenutačno imamo dvije Lidije.
– Zove se Lidija Banić.
– Ah, gospođa Banić! Pod antibio ticima je, ali joj je temper atur a već pala. Eno vam je tamo u
sobi tristo devet – reče sestra, spremajući se otići za svojim poslom.
– Ne biste li provjer ili spava li... znate, ako spava...
Ona samo slegne ramenima, pa ponositim, uspravnim hodom, kakav dolikuje glavnoj sestri, ode
do Lidijine sobe.
Vrati se nakon nekoliko časaka.
– Trenutačno spava.
– Super! – ote se Baniću.
– Hoćete li da je probudim, ili ćete to sami učiniti?
– Ne... znate... nikako ne bih htio... Njoj je potreban san. Vidite, ta upala... te žučne...
– Slušajte, gospodine! – naglo se uozbilji ona. – Ne mor ate mi tumačiti što je cholecystis acuta!
O tome valjda znam više od vas! Ako je probudite, nećete ugroziti njezino zdravlje. Ionako vremena
za spavanje ima na pretek. Sig urno će joj biti drag o. Pričala mi je da joj je muž nekakav vražji de-
tektiv, što li, ali nije mi rekla da ste joj bivši.
Banić se još više zbuni, pa tutne buket ruža sestri u ruke, ali tako nespretno da je sada nju ubo u
dlan.
– Dajte joj kad se probudi i recite da je bio njezin bivši muž.
Ona ga ljutito odmjer i, lizne mjesto uboda na dlanu pa ponovno krene prema Lidijinoj sobi. On
je ipak zaustavi:
– Ne, recite samo da je to od Nikole.
Vraćajući se s gastroenter olog ije, proklinjao je sebe sama zbog niza cirkusar ija što ih je napra-
vio. Obuzeo ga je silan stid, i već je u mislima vidio kako glavna sestra predaje ruže raznježenoj Li-
diji govor eći joj pritom:
– Gospođo Banić, rekli ste mi da je vaš bivši muž detektiv, a on je zapravo idio t!
Činilo mu se potom da jasno vidi kako na te riječi Lidija pada licem u jastuk i grčevito plače,
dok zlobna sestra dodaje još pakosnijim tonom:
– Šteta što vam je bivši. Ovo bi bio divan povod da mu date nogu.
Valjda stvar neće ispasti tako strašno, tješio se sjedajući za upravljač golfa i očajnički tražeći po
džepovima kutiju s cig ar etama.
Ozlojeđen je bio i oko tri poslije podne, kada je u njeg ov ured ušao nasmijani Jur ica Špiler, koji
je sav sijao od neke čudne sreće što ga je obasjala. Tresnuo je športskom torbom o pod, sjeo na sto-
lac ispred Banićeva radnog stola i svečano izjavio:
– Vaš je posao završen. Molim vas da mi kažete koliko vam dug ujem.
Ništa ne shvaćajući, Banić podigne svoje iznenađeno lice. Ako nije jutros poludio, mora da se
dog odilo nešto fantastično!
– Imali ste pravo! Sto puta ste imali pravo! Igor je živ! Pogledajte što sam jutros pronašao u
poštanskom sandučiću.
Mali baci pred istražitelja tvrdu kuvertu razder anu s gornje strane.
Banić se sa zanimanjem zagleda u nju. U njezinu gornjem desnom kutu bile su tri poštanske
marke s portretom neke povijesne ličnosti, a preko njih žig na kojemu se ime grada nije moglo pro-
čitati. Na sredini je nevještim verzalnim slovima bilo ispisano Jur ičino ime i prezime te adresa u Ko-
sirnikovoj ulici. Na papir u koji se nalazio unutra bila je istim onakvim verzalom ispisana kratka po-
ruka u kojoj Igor Špiler obavještava brata kako je s njim sve u redu, kako se ne treba uopće brinuti,
kako se nalazi u jednom lijepom njemačkom hotelu te, konačno, kako se radi osobne sig urnosti mo-
rao na kraće vrijeme skloniti u inozemstvo. Por uka nije bila datir ana, ali je u njezinu dnu bio Igor ov
potpis.
– Vidite, ipak se nije potpisao kao Krešo... ili Zdenko...
– Da, da – zamisli se istražitelj pa bolje pogleda pismovni papir što je u gornjem lijevom kutu
imao log otip stanovitog Barbar ossa hotela iz Rosenheima.
– I ovo je bilo u kuverti! – reče ponosno Mali, pa iz džepa izvadi pet novčanica od tisuću nje-
mačkih mar aka.
– Eto, nije se prestao brinuti za mene! Idući ću tjedan otići u taj Rosenheim, čim izvidim gdje je
to i kako je najjednostavnije putovati... No, recite koliko sam vam dužan?
Baniću se učini da je cijela stvar nekako prejednostavno i preidilično završila, i nad njeg ovom
se glavom navuku crne slutnje.
– Je li to Igor ov rukopis? – upita, premda je znao da je po verzalnim slovima teško identificir ati
nečiji rukopis.
– Je...– zbuni se Mali. – Zapravo, mor ao bi biti! Tko bi mi drug i poslao pet somova mar aka?
– Znači, nikad nisi vidio Igor ov rukopis! – shvati Banić mladićevu neo dlučnost.
– Nemojte sad komplicir ati! Recite koliko sam vam dužan.
Istražitelj shvati da ga se neće tako lako riješiti, a pog otovo da neće uspjeti stišati njeg ov nenada-
ni optimizam.
– Slušaj, mor am najprije izračunati sve troškove, obračunati por ez i razna davanja, režije i slič-
ne stvar i... pa ću ti nakon nekoliko dana moći kazati. Tako to ide. Detektivske uslug e pune su kompli-
cir anog računanja, knjig ovodstva i ispunjavanja formular a. Zato se toliko malo ljudi bavi tim
bezveznim poslom.
– A tako... – reče J urica kao da shvaća.– Valjda neće biti preskupo?
– Neće – umir i ga Banić. – Samo, jednu stvar bih te molio...
Mali je pažljivo slušao.
– Molio bih te da mi na dan ili dva ostaviš to što si dobio iz... iz tog Rosenheima...
– Zar i novac!?
– Glupane! – prekor i ga istražitelj. – Kakav novac! Samo kuvertu i pismo. Želio bih to malo pro-
učiti.
– Nema problema – odvrati mladić. – Doći ću za dva dana kada sve izračunate... Ali ako hoćete,
mogu vam dati akontaciju...
– Zakasnit ćeš na trening! – zaključi Banić taj glupi razgovor.
Malo kasnije, nakon što se dobro ispavao i prije no što će svratiti u Kico na večernje pivo, Banić
postavi jaku svjetiljku na stol, iz ladice izvuče veliko povećalo kakvim se služe filatelisti, pa se zagle-
da u poštansku omotnicu. Sada, pod povećalom, uspio je pročitati ime brkatog velikana na marki, ali
mu ono ništa nije značilo. Premalo je znao o njemačkoj kultur i i povijesti. Odmakne još malo pove-
ćalo od kuverte ne bi li dobio bolje povećanje, pa stade razgledati žig. Još, se nije dalo pročitati ko-
jem je gradu pripadao. Bio je slabe kvalitete ili ga je netko razmazao prstom. Ali tko? Pošiljalac,
poštanski službenik, poštar što je donio pismo, mladi Špiler ili možda netko deseti? Usmjer i sad svo-
ju pozornost na onaj dio žiga koji nije bio utisnut na marke nego na omotnicu. I on je bio posve mu-
tan, kao da je po njemu netko brljao još više nego po markama. U jednom mu se času učini kako je
taj drug i dio žiga malo drug ačije boje, ne crn nego tamnoplav. I tad mu na pamet padne jedan posve
čudan zaključak: žig na kuverti bio je nacrtan, a poštanske marke skinute s nekog drug og pisma. Ako
je tako, a sve mu se više činilo da jest, onda pismo uopće nije stiglo poštom iz Njemačke, nego ga je
netko jednostavno ubacio u poštanski sandučić Špiler ovih. I za tu je stvar, nar avno, potrošio dosta tru-
da i punih pet tisuća mar aka. Zagleda se potom u pismo koje je bilo u omotnici. Log otip na papir u
doimao se autentičnim, ali je i on mog ao biti napravljen kojim od grafičkih kompjutorskih programa
i otisnut pisačem u boji. Uzme papir i stavi ga ispred žar ulje. Otkriće je bilo neo bično; papir je imao
vodeni žig tvrtke Neusidler te je pripadao onoj vrsti koja se može kupiti u gotovo svakoj boljoj knji-
žar i. Zar njemački hoteli za svoje memor andume kupuju papir u knjižar i? Ako im je to već i praksa,
onda je to prije kakvo jeftino svratište nego dobar hotel!
Ali ako je sve to netko napravio ovdje i ubacio u Špiler ov poštanski sandučić, potrošivši na tu
obmanu pet tisuća mar aka, kakve su mu zapravo bile namjer e?
Odg ovor koji mu se nametao bio je posve mračan i tjeskoban. To je mog ao napraviti samo
netko kome je bilo važno da mlađi Špiler povjer uje u to kako mu je brat uspio zbrisati i kako je neka-
kav veliki novac kod njeg a. A ako je pak to točno, tad je posve evidentno da pola milijuna mar aka
nije kod Igor a Špiler a, nego na nekome drug om mjestu!
Banić polako dohvati telefonsku slušalicu i nazove poštu tražeći nekog a tko radi na dnevnoj
ispor uci pisama.
– Galjer ovdje – reče mu jedan dosta neljubazan i užurbani glas nakon brojnih prespajanja. – Što
želite?
– Zanima me biste li mogli provjer iti je li danas ili jučer na određenu adresu ispor učeno jedno
pismo iz Rosenheima?
– Je li bilo prepor učeno?
– Ne – odvrati Banić kratko pogledavši omotnicu.
– E, onda vam ne bih mog ao pomoći – reče čovjek u čijem je glasu rasla uzrujanost. – A kada
bih i mog ao, ne bih vam pomog ao!
– Ali zašto!?
– Zašto!? Pitate zašto!? – vikao je poštanski službenik. – Zato što smo doslovce zatrpani prokle-
tim čestitkama. Četir i i pol milijuna Hrvata čestitaju jedni drug ima Božić i novu godinu. I to svak sva-
kome, dakle u oba smjer a! Pokušajte pomnožiti četir i i pol milijuna sa četir i i pol milijuna, pa ćete
dobiti broj čestitki koje uručujemo i koje ljudi istog a dana bacaju u smeće. Nema besmislenijeg posla
na svijetu! A vi me jebete s pismom iz Majnkamfa!
– Rosenheima – ispravi ga Banić u času kada je koler ični poštar već spustio slušalicu.
23.
T ONSKI STU DIO HO ME SO UND BIO JE VI SO KA BE TONSKA prizemnica obojena u plavo, šir oka desetak, a duga
petnaestak metar a, te je podsjećao na minijaturne tvornice ili pog one kakvi se obično postavljaju na
prilazima gradu. Banić zaustavi auto na pošir okom parkir alištu ispred same zgrade, pa hitrim i si-
gurnim kor akom požur i unutra, ostavljajući tako dojam užurbana, zaposlena čovjeka. Tek se jednim
letimičnim pogledom udostojao dvojice snažnih tipova koji su tjelohraniteljskom lažnom mirnoćom
šetkali oko novog audija, kakvog se možda još nije moglo vidjeti ni u autožurnalima. Ipak ga nisu za-
ustavili. Ili su pomislili da je stvarno zaposlen u tonskom studiju, ili su pak držali da osoba sa star im
golfom ne može biti dostojna njihove pozornosti.
Banić uđe u šir oko predvorje puno velikih uokvir enih poster a raznih pjevača i glazbenika, od
domaćih aktualnih zvjezdica, pa sve do Elvisa Presleyja i Boba Dylana. Šir oka staklena vrata na
desnoj strani predvorja vodila su prema malom baru, u kojem je bio uski šank i nekoliko okruglih
stolova okruženih visokim i neudobnim barskim stolcima, na kojima se čovjek osjeća kao da se
uspeo na drvo. Bar je bio prazan, a za šankom je visoki tip sjede kose čitao dnevne novine.
– Dobar dan! – pozdravi Banić, ali se činilo da ga čovjek nije čuo. Podig ao je glavu tek kad ga je
još jedanput pozdravio, ovaj put mnog o glasnije.
– Dobar dan – odvrati šanker, odmah se ispričavši: – Oprostite, malo sam nagluh. Šanker u
tonskom studiju možete biti samo ako ste nagluhi. U suprotnome, mogli biste poludjeti od užasnih
zvukova koje proizvode bog ati i razmaženi antitalenti.
– Tražim gospodina Brunu Bekića.
– Molim?
– Tražim Brunu Bekića – ponovi istražitelj mnog o glasnije.
– Ah, da. Razumijem. Prođite kroz predvorje u garder obu za izvođače. Tamo vam je ploča s
raspor edom snimanja.
Banić se vrati u predvorje, prođe kroz ulaz za izvođače i tu spazi četir i mladića s čudnim iro-
keškim frizur ama, odjevena uglavnom u kožne jakne i uske tamne hlače. Trojica od njih držala su u
rukama futrole s gitar ama, dok su četvrtome iz džepa vir ile palice za bubnjeve.
– Zna li tko od vas Brunu Bekića? – upita Banić.
S izrazom gađenja na licu, jedan od mladića odg ovor i:
– Bekić je šlag erska ljig a. Mi smo GPB. Čuli ste valjda za nas?
– Djelomice – otpovrne Banić.– To je neka kratica?
– Gar ag e Punk Band – spremno će drug i klinac. – Mi drapamo čisti anarhoprotest pun žuči i
vitrio la. Najveći nam je hit Tenisač vrati vlast! Čuli ste to na Stojedinici?
– Ah, to je vaše! – pretvar ao se Banić da mu je jako drag a ta stvar i još jednom zao kružio pogle-
dom po njima. Nosili su skupe kožne jakne, u rukama su im bile skupe futrole, a u njima još skuplje
gitar e koje su im kupili imućni roditelji, a oni su svir ali teški ogorčeni protest protiv sveg a postoje-
ćeg. To je bilo gotovo isto kao kad bi članovi vlade uzeli u ruke transpar ente i izašli na ulicu,
prosvjedujući protiv visokih por eza, niskih mir ovina te preg olemog broja nezaposlenih.
– A gdje bih mog ao pronaći Bekića?
Jedan od klinaca pokaže mu gore prema satu pričvršćenom o zid, ispod kojeg a je bila crna ploča
s upisanim raspor edom snimanja. Na njoj je pisalo:
Sat iznad ploče pokazivao je da je Bekiću, ili umjetnički Beckyju, preo stalo još nešto više od
pola sata studijske gnjavaže.
– Ako već ne možete živjeti bez ljig avca, možete kroz ovaj hodnik doći do studija – objasni mu
mladić iz čijeg su džepa vir ile bubnjarske palice.
Banić otvor i vrata i pođe dug im hodnikom sve do staklenih vrata iznad kojih je gorjela crvena
žar ulja. Kako se približavao studiju, unatoč dobroj izolaciji, glazba se čula sve bolje i razgovjetnije.
Bila je to banalna melodija, jednostavne ritamske struktur e, možda prikladna za najniži plasman na
kakvom provincijskom lakoglazbenom festivalu ili za ispadanje u domaćim eurovizijskim pretkvali-
fikacijama. A kad su se gitar e i klavijatur e popele do klimaksa, začuo se i slabašan Bekićev vokal koji
je podsjećao više na stidljivi recital no na pjevanje.
Banić priđe staklu i ugleda čovjeka s one slike objavljene u Mag azinu X, kako se, sa slušalicama
na ušima i mikrofonom pred ustima, znoji trudeći se da iz svog a govornog apar ata izvuče nešto bar
nalik na napjev.
– Stop, stop, stop! – zaurlao je nečiji glas, nakon čega su svirka i ono nalik pjevanje odmah
utihnuli. – Pogrešan tonalitet, pogrešno tempir anje i pogrešna melodija!
Vrata studija se otvor e i na njima se pojavi tonac s gomilom traka u rukama, koji zamalo nag azi
na neo preznog istražitelja.
– Što je? Ne možete dočekati izlazak diska? – primijeti ironično tehničar, pa spretno zao biđe Ba-
nića.
– A kada će biti gotov?
– Kada će biti gotov!? Kad kreten pristane da ga sinkronizir a koji od Trešnjevačkih mališana!
– Tri minute pauze za pušenje i pišanje!– vikne netko u studiju, nakon čega se crvena žar ulja
iznad ulaza ugasi.
Nadajući se da će imati toliko sreće, Banić brzo pronađe vrata muškog zahoda, uđe u nj i stane
ispred jednog od pisoara. Postojala je bar mala mog ućnost da će u zahod ući i Bekić. Iako to u životu
rijetko biva, njeg ove se nade ispune i nakon nekoliko časaka u zahodu se pojavi bog ati pjevački anti-
talent, stane ispred jednog pisoara i počne mokriti.
– Jako mi se dopadate, gospodine Becky – reče Banić žubor eći u bijeli ker amički oval.
Bekić se okrene i pogleda ga sumnjičavo preko ramena. Kad ti neki muškar ac u pisoaru kaže
kako mu se sviđaš, trebaš biti na velikom oprezu. Banić odmah shvati njeg ovu zbunjenost, pa se
nasmije, trudeći se da popravi posve pogrešan dojam.
– Oprostite! Mislio sam kazati kako imate savršen glas i nepogrešiv osjećaj za ritam. Zapravo,
imate sve kvalitete jednog Trickyja D. Jamesa!
– Zbilja!? – veselo će Bekić, koji se u životu baš nije naslušao komplimenata te vrste. Nije čak ni
shvatio da je taj »Tricky« Banićeva brzinska izmišljotina. – Vidite, a ovi mi glupi snimatelji stalno
prig ovar aju!
– Ah, što znaju o glazbi obični elektrotehničar i!? Vidite, kod nas nema tonskog a majstor a bez
elektrotehničkog fakulteta i glazbene akademije.
– Kod vas!?
– Oprostite! – odg lumi Banić srdačnu zbunjenost. – Nisam se ni predstavio. Ja sam Silvestar Kle-
in, glazbeni agent Virgina za srednju Europu...
– Oh, tako mi je drag o! – usklikne Bekić pa mu pruži ruku.
– Možda poslije... – primijeti Banić, kojemu se činilo da se muškarci ne bi trebali rukovati prije
no što nakon pišanja oper u ruke.
Bekić shvati njeg ovu suzdržanost pa se nasmije, a Banić nastavi:
– Obilazim studije i diskografske kuće i tražim nešto što bismo mogli plasir ati u Europi, a posli-
je možda i u Amer ici. Obišao sam sve glavne gradove zemalja bivše Jug oslavije.
– I jeste li što našli?
– O, kako ne!? – veselo će Banić. – U Sar ajevu smo pronašli vrsnog soul pjevača, stanovitog
Michaela Mahmutefendića. Zlatan glas, ali za zapad neizgovorljivo prezime! Lansir ali bismo ga kao
Michaela Fendyja. S vama ne bi bilo tih problema, vaše prezime Becky marketinški je upravo savrše-
no. Biste li bili spremni pjevati na engleskome?
– Što, uzeli biste i mene!? – iznenadi se Bruno, dok mu se licem razlio izraz neizmjerne sreće.
– Možda bismo vas pustili u zvjezdanu orbitu na zajedničkom CD-u. S jedne strane vi, s drug e
on!
Bekić se naglo uozbilji, ali ne stog a što se dosjetio kako CD zapravo nema dvije nego samo jed-
nu stranu. Drug e su mu se stvar i vrzmale glavom.
– Vidite, gospodine Klein – reče bojažljivo, kao da ne želi brzopleto upropastiti krasnu priliku. –
Vi sig urno ne poznajete trenutačnu političku situaciju ovdje kod nas. Mislim da bi za mene bilo po-
malo nezgodno da... da debitir am... s jednim Muslimanom...
– Joj, oprostite! Smetnuo sam s pameti vaša domoljubna osjećanja. No to bolje! Dat ćemo vam
onda samostalni promo singl. Četir i stvar i. Ali mor ate znati da u tom slučaju nećemo ići u rizik s
nakladom većom od dvjesto tisuća nosača zvuka.
– Dvjesto tisuća! – zaigraju njeg ove očice od uzbuđenja. – Kada bismo mogli o tome potanje po-
razgovar ati?
– Ako nemate ništa protiv, čekat ću vas u baru. Možemo odmah sklopiti i predug ovor, ako takve
stvar i običavate raditi bez osobnog odvjetnika ili agenta.
– Becky u studio! – začuje se glas s malog zvučnika na stropu. On veselo mahne Baniću pa otrči
prema dvor ani za snimanje.
Još jedna teška povreda Pravilnika o radu detektiva, pomisli Banić, oper e ruke pa se vrati u bar.
Nakon što je već gotovo ispio drug u bocu Kilkenyja, veselo trljajući ruke, u bar uđe i Bruno Be-
kić, sjedne na visoki stolac nasuprot istražitelju, pa nar uči čašu irskog Tullamore Dewa. Srkne malo
viskija, a zatim se dječački radoznalo zagleda u Banića kao da očekuje kako će mu sad izložiti sve ne-
beske planove što ih kuća Virgin ima s njim.
– Ovako ja zamišljam vaš prvi nosač zvuka – tumačio mu je istražitelj. – Najprije omotnica. Vaš
nasmiješeni portret u plavom tonu, u pozadini snježne pahulje kao u onim star inskim staklenim
kuglama, a u donjemu desnom kutu naslov Moja draga Bety.
On se zagrcne, malo mu viskija izleti iz usta, zatim se uozbilji spreman da ode.
– Kakva sad Bety?
– Zar ne znate? Pa Bety Lakota! Razumije se, ne? Ako je Elton John posvetio pjesmu pokojnoj
Lady Di, zašto vi ne biste mogli...
– Tko ste vi? – skoči on od stola, zamalo prevrnuvši i viski i pivo. – Jeste li Lakotino pseto?
– Nisam. Ali, na vašu žalost, nisam ni Virginov. Ja sam samo običan privatni istražitelj s Bri-
tanskog trga.
– U tom slučaju nemamo o čemu razgovar ati! – reče on srdito, pa krene kao da će otići.
Banić ga zgrabi za ruku i strog o ga pogleda.
– Ako sada odete, uvalili ste se u velika govna! U veća od onih u koja ćete se uvaliti kad vam iza-
đe ovaj diletantski CD! Sredinom studenog a bili ste s Bety Lakota u njezinoj vili u Gorskom kotar u.
One noći kada je oteta. I niste to prijavili policiji. Niti ste poslije otišli i sve im ispričali. Kada bi ih
netko upoznao s tom činjenicom, mor ali bi vas tretir ati kao mog ućeg sudio nika. A vidite, ja sam ta-
kav gad da bih vas zbilja mog ao otkucati.
– Što... što vi znate o tome? – uzmuca se on. Vidjelo se da je načet strahom i da će sur ađivati i
više no što je potrebno.
– Oh, znam gotovo sve! Znam da ste joj bili ljubavnik, da je slika vašeg potiljka objavljena u no-
vinama, da ste nakon njezine smrti šutjeli kao zadnja guzica...
– I što hoćete od mene?
– Ništa. Samo priču. Za uzvrat imate moju šutnju. Nažalost, bez promo singla.
On ponovno sjedne za stol, slomljen i jadan. Od veselja s kojim je banuo u bar više nije bilo ni
trag a. Iznenada se odande gdje je bio studio začuje grmljavina bubnjeva i zaglušujuće režanje
električnih gitar a.
– To je Gar ag e Punk Band na djelu – objasni mu Banić. – Iako zvuče kao pretur ir ani buldožer,
imaju veću glazbenu budućnost nego vi.
To ga je gotovo dotuklo, i on prog uta svoj viski, spreman da otvor i dušu.
– S Bety sam bio u ljubavnoj vezi od srpnja pa sve do one noći u Gorskom kotar u. Započelo je
to nekako spontano i više na njezin poticaj. Mor ali smo se skrivati poput lopova, i to je davalo neo do-
ljivu draž našoj vezi. Lag ala je mužu kako mora otputovati zbog kojekakvih razlog a, a zatim smo od-
lazili u razne slovenske motele, švicarska skijališta, talijanska ljetovališta, u vile mojeg a oca ili njezi-
na muža... Ljetos nas je snimila teleo bjektivom nekakva prokleta budala na privatnoj plaži u blizini
Por eča, ali se, srećom, na slici nije moglo razabrati tko je s njom. Taj me slučaj strašno uplašio, pa
sam je počeo nag ovar ati da ostavi muža ili prekine sa mnom. U rujnu je njezin muž sve doznao i
uhvatio nas na djelu, baš u privatnom por ečkom apartmanu. Poslao je tamo jednog od svojih razbija-
ča, koji je mene nokautir ao, a nju nasilu odveo u Zagreb. Ona i muž strašno su se posvadili, on ju je
navodno čak i nekoliko puta ošamar io, a ona je zatražila razvod. Ali prokleta je budala nije htjela
pustiti, nešto zbog ljubomor e, ali više zato što se užasavao sveg a što će govorkati njihovi poznanici,
što će pričati svijet i što će se kotrljati po stranicama žutog a tiska.
Na vratima bara pojavi se jedan od onih snažnih tipova koji su čekali vani uz veliki audi. Pogle-
da ispitivački prema njima, pa upita:
– Bruno, sve je u redu?
On pošuti kao da premišlja, a zatim razmjerno sig urno odvrati:
– Sve je u redu. Razgovar am s impresar ijem Virgina.
Čovjek pričeka nekoliko časaka na vratima, a zatim ode.
– Otac im je nar edio da paze na mene. Boji se Lakotinih ljudi.
– No, samo nastavite gdje ste stali – potakne ga istražitelj.
– Nakon tog nemilog incidenta Bety je tvrdila kako Lakota za nju više ne postoji, pa je inzistir ala
da se nastavimo viđati. Pristao sam. Bilo mi je to s jedne strane strašno mučno, a s drug e pak intri-
gantno. Znate, ima neke čari u tome kada se zavučete ženi u krevet, pribojavajući se pritom da će
netko provaliti vrata i prebiti vas namrtvo...
– O da, to je veliki užitak – doda Banić ironično.
– Odlazak u onu vilu bio je strašno nepromišljen. To nismo smjeli napraviti! Negdje poslije pola
noći zazvonio je moj mobitel i netko mi je rekao kako mora sa mnom razgovar ati na riječkom
odvojku. O nekim vrlo važnim stvar ima. Premda se ona protivila, obukao sam se i izašao. Približno
na pola puta i samome mi se učinilo da je sve to namještaljka, pa sam se vratio, baš u času kada su nju
odveli. Potrčao sam prema automobilu ne bih li ih zaustavio, ali su me gotovo preg azili. Mislio sam
da su je ponovno odveli ljudi njezina muža, pa nisam išao na policiju. Poslije, kad sam doznao da je
oteta, činilo mi se da je već za sve kasno.
– Kažete da vas ovi vani čuvaju od Lakote? Zašto?
On uzdahne, svjestan da mora kazati sve.
– Nakon što su je pronašli mrtvu – reče on i glas mu zadrhti kao da mu još uvijek nije svejedno
– dolazio mi je stanoviti Smokovina...
– Štrig a?
– Da, Štrig a. Dolazio je i tražio od mene da mu kažem gdje se nalazi nekakav spis koji je Bety
ukrala iz ureda obiteljskog odvjetnika.
Banić se trgne, bilo je to nešto sasvim novo i vrlo zanimljivo. I u stanu Špiler ovih netko je sve
raskopao tražeći nešto!
– Štrig a mi je rekao kako pouzdano znaju da je Bety taj papir imala uza se te kako sam ja
posljednji koji je bio s njom. Tražio je da mu to dam, ili bar kažem gdje se nalazi. Zaprijetio je da će
me u suprotnome najprije prebiti, a nakon toga i ubiti.
– I što se dog odilo?
– Sve sam ispričao ocu koji je s Lakotom u mnog im poslovnim odnosima i on je organizir ao
sastanak s vlasnikom Lucky holdinga na kojemu su se sve stvar i trebale raščistiti i izgladiti. Otac je
rekao Lakoti kako mu je strašno žao zbog te nepromišljene veze u koju sam se dao uvući, pri-
segnuvši mu svečano kako ni on ni ja ne znamo ništa ni o kakvu tajnom spisu. Lakota je to nekako
preko volje prihvatio i obećao da me više neće prog oniti. Ali kako mu moj otac nikada nije do kraja
vjer ovao, za svaki mi je slučaj dao stalnu pratnju.
Da, pomisli Banić, to je sasvim jasna stvar, nitko od njih nije vjer ovao nikome. Ulazili su u koje-
kakve partnerske pothvate, nastojeći pritom jedan drug og a prevar iti. Poslovno vrzino kolo u kojemu
svaki od nitkova drži figu u džepu.
– Bety je zbilja ukrala nekakav spis iz odvjetničke kancelar ije?
– Nije – reče on nakon duljeg premišljanja. – Zapravo, nije izravno... Ukrao sam ga ja... uz po-
moć drug ih...
Banić pokuša prikriti vlastito iznenađenje. Ako je želio doznati sve, mor ao je glumiti ravno-
dušnost.
– Otprilike tjedan dana prije zamolila me da organizir am tu krađu. Rekla mi je kako joj je to
jako važno i kako time može strašno kompromitir ati svog muža. Objasnila mi je da se kancelar ija na-
lazi u Gundulićevoj ulici, rekla mi je u kojem je ormar u i pregratku spis, a ja sam sve organizir ao.
Našao sam dva provalnika koji su to za nekoliko tisuća mar aka obavili brzo, spretno i čisto.
– Što je bilo u spisu? – upita istražitelj, nadajući se odg ovor u od kojeg a će biti bar nekakve ko-
risti.
– Čudno, bio je to snop papir a ne deblji od nekoliko milimetar a, zapečaćen u crnoj foliji. Dao
sam ga Bety i ne pogledavši ga. Uistinu ne znam što je u njemu! A ona mi nije htjela kazati.
– I gdje je sada taj spis?
On se nasmije s gorčinom.
– E, moj gospodine, kada bih znao, sasvim bih sig urno rekao Krsti Lakoti. Život bi mi bio mno-
go jednostavniji i mirniji.
– A ti ljudi što su ga ukrali?
– Njihova imena ne bih smio kazati. Osim toga, to su anonimni provalnici koji uopće ne znaju
što su ukrali niti ih je to zanimalo. Da sam im platio da ukradu luster, oni bi ukrali luster!
Banić se zamisli; činilo mu se kako stvar i postaju jasnije. Lakota se nije uspaničio zbog ženine
otmice nego zbog tajanstvenog spisa koji je cijelo njeg ovo poslovno carstvo mog ao srušiti na kolje-
na. Ta ideja bacala je i novo svjetlo na sudbinu nestalog otmičar a.
– Nakon te noći u Gorskom kotar u više niste vidjeli Bety? – upita Banić, i sam sumnjajući u
razložnost takva pitanja. Pa nakon otmice nije je nitko vidio osim otmičar a!
– Ne... zapravo... – promrmlja on kao da još nešto krije.
– No, no, recite – stezao je Banić omču oko vrata lakomislene budale. – Olakšajte si dušu! Znate,
ako padnete u ruke policiji, oni vam imaju jednog tipa koji će vas natjer ati da kažete i više no što
uopće znate.
– Jednog a dana ujutro...
– Budite ozbiljni! – reče istražitelj. – Nismo u bajci! Kojeg a dana?
– Mislim da je bio dvadeset drug i studenog a. Nazvala me mobitelom koji joj je otmičar, čini se,
zabor avio oduzeti. Ili se dočepala njeg ova. Strašno sam se iznenadio i obradovao shvativši da je živa.
Imala je malo vremena i nije mi mogla odg ovor iti ni na jedno pitanje koje sam joj pokušao postaviti.
Zamolila me samo da dođem autom u osam navečer na jedno mjesto i pričekam je nekoliko minuta.
Rekla je da će doći tamo i poći sa mnom.
– Kako!? – nije bilo jasno istražitelju. – Pa bila je oteta! Kako je onda mogla doći u točno odre-
đeno vrijeme?
– Ni meni to nije jasno. Uglavnom, došao sam nekoliko minuta prije osam na mjesto koje mi je
na brzinu opisala i čekao je sve do pola deset. Nakon što sam dobro promrznuo, vratio sam se u
Zagreb.
– Znači, to mjesto nije bilo u Zagrebu!
– Ne – zamisli se Bekić kao da još jedanput proživljava sve te trenutke. – Bila je to neka prastar a
zapuštena vila s kolonadom ispred ulaza. Na osami, nekoliko kilometar a od Samobor a.
24.
PO SAO ŠTO GA JE BA NIĆ DO GO VO RIO s Krstom Lakotom zapravo je bio sklopljen one noći na Cmroku u
velikome mercedesu i u četir i oka. O tome nisu postojali nikakvi svjedoci i nikakva pismena zabi-
lješka, čak je i obveznu pismenu punomoć propustio zatražiti, što za detektiva poput Banića, dakle
sasvim aljkava prema bir okratskom dijelu vlastita posla, i nije bilo neko čudo. Tako je sve ovisilo o
Lakotinoj dobroj volji, mog ao je platiti, mog ao je i ne platiti, a mog ao je Banića čak i prijaviti zbog
kršenja Pravilnika. Iako je istražitelj učinio sve što se od njeg a tražilo i za što mu je obećano dvadeset
tisuća mar aka, Lakota se, evo, već više od tri tjedna nije javljao, kao da odbija ili izbjeg ava isplatu.
No trebalo je i Lakotu razumjeti; tko bi i bio zadovoljan uredno obavljenim poslom čiji je jedini
opipljiv rezultat suprug in leš? Premišljajući još uvijek treba li vlasnika Lucky holdinga upoznati s
obiljem novonastalih činjenica oko Betyne otmice, sve to malo poslije podastrijeti Vinku Dog anu ili
čak dalje čeprkati i čačkati po još nesastavljenoj slag alici, Banić sjedne u auto i krene prema upravnoj
zgradi holdinga.
Da još uvijek nije postao dokraja nepoželjna osoba, shvatio je kada su čvrsta kovana vrata
škljocnula i otvor ila se.
U predvorju zateče svog a star og znanca Rudija Lepena, koji je, bar kako se Baniću činilo, bio
još ćelaviji i nosio još veće tamne nao čale, kao da iza njih nastoji skriti svu silu problema koji ga
muče.
– Gazda je nar edio da vas ne puštamo k njemu. Ni po koju cijenu i ni zbog kakva razlog a!
– Pa nar avno – kiselo se nasmije Banić. – Kako uopće razgovar ati s čovjekom koji ti je ubio
ženu i olakšao te za pola milijuna mar aka?
Rudi ga pogleda kao da mu nije jasno što želi kazati, a zatim se nasmije, shvativši da je riječ o
šali. Zacijelo nije pripadao onima koji lako i otprve shvate humor i ironiju.
– Zašto ste mi onda uopće otvar ali vrata? – upita istražitelj.
– Zato što je gospodin Lakota ostavio nešto za vas.
Rudi se sagne pod pult, izvuče sjajnu metalnu blag ajnu, ne veću od kutije za cipele, pa iz nje
izvadi zatvor enu omotnicu. Banić s olakšanjem shvati da je u njoj novac, pa spremno strpa omotnicu
u unutarnji džep kaputa.
– Lijepo od njeg a. Nadam se da ovaj mjesec neće mor ati stezati remen. Čujem da mi šaljete
mušter ije?
– Ah, da – reče Rudi nakon kraćeg premišljanja. – Bio je tu neki momak koji je pokušavao pro-
naći brata. Sažalio sam se nad njim, pa sam ga poslao k vama. Pa vi ste privatni detektiv, zar ne?
– Nar avno. Zahvalan sam vam. Taj mi je slučaj donio sasvim pristojnu zar adu.
Bilo mu je drag o što je Banić tako zadovoljan, pa se nagnuo prema njemu i namignuo.
– Doznao sam da ste nekoć radili u policiji, baš kao i ja. Znate, bivši se koleg e mor aju držati za-
jedno i pomag ati se.
– I to je točno – zaključi Banić, s užasom se prisjetivši s kakvim je sve tipovima radio i koliko je
bio sretan onog a časa kada više nije mor ao svakodnevno promatrati njihove njuške. Zatim upita:
– Koji je zapravo vaš problem, gospodine Lepen?
– Možete me slobodno zvati Rudi. Moj problem je to što ima i previše naznaka kako moj poslo-
davac polako tone u glib. Blokir ane su mu dvije banke, mor ao je pod hitno prodati neke od najprofi-
tabilnijih tvrtki, počeli su ga u novinama prati sve u šesnaest, a jedno će mu jutro i politika okrenuti
leđa.
– Nemojte tako! – smir ivao ga je Banić. – To je velik brod kakvi dugo tonu. Sudeći po tome ko-
liko traje film, ni Titanik nije nestao pod površinom baš u hipu.
– Evo, sad i radnici nekakvog Ekona prijete kako će doći ovamo i blokir ati upravu. Navodno ih
je kupio, prodao strojeve, radnike otpustio, a halu iznajmio kao skladište. Katastrofa za katastrofom!
Sve se bojim kako će se vrlo brzo ustanoviti da to što se dog odilo s gospođom Bety ide u red njeg o-
vih manjih nevolja.
– Ako sam vas dobro razumio, vaše radno mjesto opasno visi?
– Već je izvisilo – snuždi se on. – Ostajem ovdje do Božića, a zatim... tko zna... Možda biste mi vi
na neki način mogli pomoći. Mislim da bih čak pristao vratiti se u policiju, ako imate tamo kakvih
veza.
Baš bi mu se jako obradovali, pomisli Banić, sjetivši se što je sve Komar mor ao pretrpjeti od
ovog novog a mladog ešalona.
Lepen izvadi iz džepa svoju posjetnicu i pruži je istražitelju.
– Molim vas, gospodine Baniću... U mojim se godinama nije lako snaći na ulici... Osim toga,
imam sina o kojemu se brinem i koji mi radi mnog o problema. Ako se nešto nađe, nadam se da ćete
me obavijestiti.
Baniću sve to postane neugodno. Super io rni Lakotin kerber sada je cvilio u prašini moleći malo
posla. Iako nije znao što bi s tim glupim kartončićem, uzme Lepenovu posjetnicu pa je strpa u džep.
Zatim se nagne prema prozor u kao da želi skrenuti razgovor u drug e vode.
– A onaj vam više ne lovi bijesne lisice?
Lepenu Štrig a nije bio ni na kraj pameti. I ne pogledavši prema prozor u, on pređe dlanom preko
ćelave glave, pa preko volje protur i:
– Lovio, ne lovio, one će na kraju ipak preplaviti grad.
Napuštajući zdvojnog a Rudija Lepena, istražitelj se vrati u auto i izvuče iz džepa kovertu u kojoj
se trebao nalaziti novac što ga je zaslužio radeći za Lakotu. Izbrojio je deset tisuća mar aka, dakle
samo polovicu onog a što mu je tajkun obećao. Uz novce je bio priložen i papir ić na kojemu je ured-
nim rukopisom bilo navedeno kako poslodavac nije u cijelosti zadovoljan njeg ovom uslug om te drži
kako će i ova svota biti više no dostatna. U dnu cedulje bila je i Lakotina ironična poanta, u kojoj je
napisao kako se nada da će dobiti račun koji mu treba zbog por eznog obračuna.
Iako bi u svakoj drug oj prilici držao kako je zar adio više no pristojno, Lakotina ga je napuhana
drskost razljutila. Isprva je pomislio vratiti se i baciti tu omotnicu skupa s novcem pred Lepena, ali
mu dramatično financijsko stanje nije dopuštalo takve patetične geste. Zapalio je brzo cig ar etu,
premda je sumnjao da bi mu nikotin mog ao vratiti mirnoću, i pogledao na sat. Bilo je deset do dvana-
est, a on je sinoć obećao novinar u Stakor ovskom, nakon što ga je on nazvao telefonom, kako će se
točno u podne naći s njim u onom lokalu na Gornjem gradu. Iako mu se nije išlo na razgovor s
čovjekom koji je, bez obzir a no to je li pijan ili trijezan, bio nemog uć na dva različita načina, novinar
je tvrdio kako ga mora vidjeti por adi jako, jako važne stvar i. E sad, je li riječ o stvarno jako važnoj
stvar i ili o tipično novinarskoj mistifikaciji, trebalo je tek utvrditi.
Malo poslije dvanaest ostavio je auto u Vranicanijevoj ulici, pokraj mjesta gdje se do prije neko-
liko godina nalazio veliki akvar ij, te pošao prema Taverni, gotovo se sudar ajući sa sindikalnim
povjer enicima koji su se očito spremali na još jedan prosvjedni pohod. Marševi onih s malim plaća-
ma ili onih bez plaća, na tom su mjestu postajali gotovo svakodnevnom pojavom i nekom vrstom ve-
lesajamskog alter ega. Jer, na velesajamskom su se prostor u u raskošnom svjetlu mogle vidjeti sve te
silne domaće tvrtke, a ovdje na Gornjem gradu njihovi sir omašni radnici koji se nadaju kako će do-
bri dužnosnici shvatiti njihove jade »budući smo svi mi, kaj ne, na posljetku samo Hrvati«. No, kako
obično biva, policajci su opet bili najbrži. Pristig avši u velikom broju, već su zatvor ili sve prilaze
onoj vrhovnoj državnoj instituciji iznad koje je blaženo drijemao sam gospod Bog. Što će biti, pitao
se Banić, kad jednog a dana i drotovi shvate kako bi i njima dobro došla nešto veća plaća, kako bi i
oni znali kamo s lovom od božićnice ili regresa za godišnji odmor? Tko će njih zaustaviti? Hoće li
dobra vlast poslati komunalce, električar e ili slastičar e da je ograde bar ikadama od željeza i vlastitim
tijelima?
Oko pola dva, kada je dovršio treće pivo i ispraznio kutiju Marlbor a, konačno je shvatio da ga je
Štakor prevar io i da neće doći. Znao je da je za taj promašeni sastanak sam kriv, te da ozbiljan radni
čovjek bez prijeke potrebe ne dog ovar a sastanke s pijancima. Tko zna gdje li je zaglavio, tumačio si
je Banić. Krenuvši od redakcije ovamo, mor ao je proći bar pokraj tri ili četir i birtije, od kojih je sva-
ka bila preteško iskušenje. Znao je da pijanci gdjekad zakasne i po pet, šest sati, pa se onda do neba
čude zašto ih se nije čekalo. Ali on ovog a puta nije imao na raspolag anju tih pet ili šest sati.
Ustao je spreman platiti piće, i u tom trenu spazio čovjeka koji je upravo čitao jutrošnji Mag azin
X. Njeg ovu pozornost odmah privuče veliki naslov na prvoj stranici:
STA ZE OKO JE ZE RA BUNDE KA, koje se od omiljenog a zagrebačkog kupališta u šezdesetim godinama s vre-
menom pretvor ilo u bar uštinu, bile su prekrivene zaleđenim snijeg om koji tijekom cijele zime nitko
nije čistio. Golf je zapinjao, sklizao se, propadao, jedva nekako mileći gotovo neprohodnim
okružjem jezer a.
– Tamo lijevo – reče Jur ica Špiler u trenu kada su se kotači golfa počeli bjesomučno okretati u
mjestu.
Znajući po Banićevu držanju da je nešto teško sagriješio, mladić iskoči iz vozila i pog ur a ga.
Bio je mlad, nabildan boksač i njeg ova je snag a bila drag ocjena.
Malo poslije zaustavili su se na uzvisini iznad jezer a. Iako je u gradu snijeg već bio uvelike
očišćen ili pretvor en u prljave zaleđene gromade, ovdje je sve bilo nekako idilično čisto i bijelo, go-
tovo kao na božićnoj čestitki ili pomno odabranoj zimskoj razglednici. Na dvanaest stupnjeva ispod
ništice, nar avno, jezer o je bilo posve zaleđeno, prevučeno tako debelim slojem leda da je podalje od
Banića i Špiler a desetak lokalnih klinaca, ne star ijih od petnaestak godina, igralo hokej. Posve ra-
zumljivo, igralište im nije bilo omeđeno nikakvim linijama, golovi su bili napravljeni od letava zabi-
jenih u led, palice uglavnom od kojekakvih prikladnih batina, samo je pak kojim su igrali, čini se, bio
pravi. Dječaci su se stalno svađali i, oslobođeni roditeljske paske, neprekidno psovali, te svi u jedan
glas vikali »dodaj«.
Ostavljajući klince njihovoj igri, Mali povede istražitelja do snijeg om zatrpana grmlja, među
kojim je onog a jutra ostavio »favor itku«. Kao što se moglo i očekivati, razbijeni auto više nije bio tu.
A kako bi i bio!? Sig urno ga je netko zamijetio i obavijestio policiju, ili ih je kakav klipan nalik na
Jur icu prisvojio, vozio ga neko vrijeme, pa ga ostavio tko zna gdje.
– Ne igraju tako loše – reče Mali zagledan u djecu na drug oj strani jezer a.
Banić promrmlja nešto ljutito i ner azgovijetno, a mladić se polako spusti do zaleđene površine,
kao da se i on želi iskušati u hokeju na ledu.
– Dođite brzo! – poviče odozdo.
Jedva se održavajući na nog ama, Banić se spusti za njim i zastane gotovo ne vjer ujući vlastitim
očima. Tamo uz samu obalu, kao okovan mutnim staklom, vidio se stražnji dio sive škode. Vozilu su
zacijelo popustile kočnice, polako se spustilo do jezer a i utonulo u plitku vodu koja se prije nekoliko
dana zaledila pod sur ovim anticiklonalnim valom hladnoće. Banić stane na led i počne proučavati si-
tuaciju. Da bi se auto izvukao iz zaleđene vode, trebalo je mnog o toga: radnici s pneumatskim bušili-
cama, vozilo s dug ačkom sajlom ili električno vitlo, sve u svemu, posao za pet do šest dobro mehani-
zir anih ljudi! Ne, to nije dolazilo u obzir. Ipak, shvati nakon pomnijeg pregleda, nekakvim bi se
tvrdim metalnim predmetom možda moglo razbiti nešto leda i nasilno otvor iti prtljažnik vozila.
– Idi gore i donesi iz prtljažnika polug u! – zapovjedi Banić Špiler u.
– Kakvu polug u?
– Kakvu polug u! Onu koju svi zovu pajser.
– Oho, vi imate pajser! – primijeti Jur ica kao da ta alatka leg itimir a njezina vlasnika kao obijača.
– Ostao je od bivšeg vlasnika – odg ovor i istražitelj, ali ga Mali više nije mog ao čuti, jer se već
otputio prema golfu.
Držeći da će to utrenir anome mladom boksaču biti lakše, Banić mu pokaže gdje i kako treba
razbiti led, a Mali navali svom snag om. Istražitelj zapali cig ar etu, zadovoljno ga promatrajući. Bio je
to pravi simboličan prizor razdio be poslova: mudri puše sa strane, a snažni liju znoj mučeći se kao
tegleća marva.
Nije prošlo ni pet minuta, a oko njih su se već okupile cijele dvije malodobničke hokejaške eki-
pe. Iako je hokej igra puna neo doljivih čari, razbijanje leda oko potopljenog automobila za klince, je
čini se bilo mnog o zanimljivije.
– Striček, a čiji je to auto? – upita jedan od dječaka koji je ispod nosa imao dva zaleđena potoči-
ća slinâ.
– Moj – odvrati istražitelj. – Idem navečer u Križevce pa ga mor am hitno izvaditi.
– A tako – shvati dječak. – Mislim da ste ga predug o držali u jezer u. Trebali ste ga izvaditi prije
nego se zaledilo.
– Zajebava nas! Nije njeg ov auto – reče najviši među dječacima, onaj koji je jedini imao pravu
hokejašku palicu.
– Koji vam je kur ac? Idemo igrati! – prosvjedovao je drug i dječak, po čijim se hlačama moglo
zaključiti kako je veći dio utakmice proveo padajući i valjajući se po ledu.
– A zašto psujete? – upita ih Banić.
– Kaj!? – ustoboči se onaj najviši. – Koji te kur ac brig a!?
– Kako me ne bi bilo brig a – okrene se istražitelj prema njemu i s daljine mu pokaže svoju de-
tektivsku iskaznicu – kad radim u policiji na suzbijanju maloljetničkog kriminala i psovanja u djece
mlađe dobi.
Među klincima zavlada muk. Onaj, isprva najhrabriji, kao da se sada najviše uplašio. Doskliže
do istražitelja i krotko ga pogleda.
– Oprostite, striček policajac...
– Inspektor – ispravi ga Banić.
– Oprostite, striček inspektor. Znate kaj, mi bi vam mogli pomoći.
– A kako kad nemate pajser e?
– Sa sličuhama se može dosta toga razbiti – reče klinac pa pokaže kako klizaljke lako razbijaju
led.
– Hajde klinci, sad malo vi! – reče Jur ica Špiler pa se, već znojan i umor an, skloni u stranu.
Poput vrijednih mrava, dječaci navale na posao tako da je led prštao na sve strane.
– Kaj ga zbilja mor ate izvući iz leda? – upita jedan od klinaca koji se očito prvi umor io.
– Ne – nasmije se Banić. – Mor amo samo otvor iti prtljažnik i izvaditi iz njeg a jednu torbu.
– Dečki, treba samo osloboditi gepek! – vikne dječak gotovo radosno, nakon čega svi još
zdušnije prio nuše na posao.
Nakon desetak minuta Jur ica im nar edi da se razmaknu, priđe autu strag a, zabije pod poklopac
prtljažnika metalnu šipku i svom se snag om navali na nju. Radoznali se dječaci okupe oko njeg a, di-
veći se njeg ovoj snazi. U jednom se trenu začuje snažan prasak i poklopac naglo poleti uvis.
Jedva se probivši kroz skupinu radoznale djece, Banić zavir i u prtljažnik, gdje je bilo malo alata,
trokut, pribor prve pomoći i sve ono što revni vozač ima uvijek uza se. Na desnoj strani, odmah do
kutije u kojoj su bili nekakvi sprejevi i bočice šampona, stajala je smeđa putna torba od fine kože,
onakva kakvu si ne može priuštiti baš svatko.
– To je! – reče mladi boksač odlažući metalnu polug u. – To je njezina torba.
Banić zgrabi torbu, potegne je snažno ne bi li je odvojio od zaleđene podlog e, a zatim je još je-
danput pogleda. Imala je patentni zatvar ač i kožni preklop zatvor en bravicom koja, kako se odmah
uvjer io, nije bila zaključana.
– Da vidimo što je unutra! – reče Jur ica kao da ne može svladati radoznalost.
Banić ga pogleda prijekorno, a desetak klinaca, koji, čini se, nisu bili ništa manje radoznali, od-
mah podrži boksača:
– Da vidimo! Da vidimo!
Banić odloži torbu, izvadi novčanicu od sto kuna i pruži je najmanjem od dječaka.
– Dečki, to vam je za trud. Pravedno podijelite i odmah natrag na hokej!
Na taj znak, sretni zbog nenadano dobivena novca, klinci pojur e prema onom dijelu jezer a gdje
im se nalazilo igralište, svađajući se i psujući pritom, kao da su u trenu zabor avili da ih sluša
»inspektor za suzbijanje psovanja«.
– Mislite li da će uspjeti pravedno podijeliti lovu? – upita Jur ica.
– Neće. Najjači će ispljuskati nekolicinu, odnijeti lovu i sam je spiskati. To ti je životni zakon po
kojemu se sve odvija, od ovih šmrkavaca, pa do onih gore.
Unatoč tome što je i mladog a Špiler a zanimalo što je u torbi, Baniću nije padalo na pamet da je
pred njim otvar a. Odvezao ga je do njeg ova stana u Kosirnikovoj ulici, još ga jedanput uputio što da
radi dođe li mu policija, a nakon toga se vratio kući.
Stavio je torbu na radni stol, zavalio se u stolac, razmišljajući treba li je otvar ati sada ili bar
malo pričekati.
Nar avno, stvar i od kojih mnog o očekuješ znaju te vrlo često razočar ati. Puko ga je praznovjerje
tjer alo na čekanje. Kao da je vjer ovao kako je u njemu ona čar olija koja će torbi pridati smisao i nje-
zinu unutrašnjost ispuniti nečim važnim.
Konačno, nakon što je popušio cig ar etu, nasmije se samome sebi, podigne onaj kožni preklop i
jednim potezom ruke rastvor i patentni zatvar ač.
U torbi je bilo uglavnom sve ono što žena nosi sa sobom kada ide na kraći put, pog otovo ako je
taj put preljubničke nar avi. Roba je bila nabacana kojekako, bez ikakva reda. Vidjelo se kako Igor
Špiler nije imao nimalo razumijevanja za spor ost koju žena pokazuje prilikom pakir anja. Na vrhu su
bile dvije ili tri fine spavaćice, čiji je kroj bio više sračunat na ostavljanje dojma nego na funkci-
onalnost, ispod njih dva meka pulover a i nekoliko gaćica kakve se mogu prije vidjeti u erotskim
filmovima nego u domaćim trgovinama rublja. Bilo je tu još i nekoliko grudnjaka, neo tvor enih vre-
ćica s čar apama i jedan svileni kombine, a svuda među odjevnim predmetima bile su razasute brojne
bočice i kutijice kozmetičkih prepar ata koje je nesretna žena zacijelo mor ala na brzinu pobacati u
torbu. U jednoj od kutijica bio je nekakav sedativ, u drug oj do polovice potrošene kontracepcijske pi-
lule. Na samom dnu torbe bile su posve nove crvene traper ice, malo sušilo za kosu i dvije sasvim jed-
nake bluze. Po svemu tome mog ao je točno detektir ati koju je noćnu kremu rabila Lakotina žena, koji
mir is i marku laka za nokte, odnosno koji je broj grudnjaka nosila i čime je depilir ala dlačice ispod
pazuha. Da, sve je to bilo savršeno ustvrdivo, ali i savršeno beskor isno; u torbi nije bilo nijedne
proklete stvar i koja bi upućivala na nešto važno, čak ni osobnih dokumenata!
S lakom, jedva tinjajućom nadom, zavuče ruku u jedan od džepova torbe i u njemu napipa kutiji-
cu glupih bombona za osvježavanje daha, čijim je slikama bila oblijepljena bar polovica grada. U
drug om džepu bio je samo privjesak s dva ključića. Oba su bila malena, znatno manja od onih kakvi-
ma se zaključavaju elzet brave na kućnim vratima. Na prvome su bila urezana nekakva slova, a na
drug ome samo stilizir ana silueta mačke. Prvim se ključem mogla otključati i zaključati torba, a drug i
je bio malo prevelik da bi ušao u bravu torbe. Taj je otvar ao tko zna što, pomisli Banić, sav jadan
zbog tako traljavih rezultata onog a napornog razbijanja leda na Bundeku.
Iznenada zazvoni telefon. On automatski spremi ključić u džep, pa podigne slušalicu. Bila je to
Nika, za koju je već povjer ovao kako ga je prekrižila s liste osoba s kojima još komunicir a.
– Bok, tata, to sam ja – kazala je prilično dobre volje. – Mama te pozdravlja. Kaže da su je
raznježile tvoje bijele ruže i da ih ne miče s noćnog ormar ića. Navodno si joj takve kupio kad ste
imali prvi sudar. Smijala sam se. Nikad nisam ni pomislila da si bio tako šašavo romantičan.
Isuse, zar je mog uće da je to istina, pomisli on, ponovno osjetivši stid zbog svih onih cirkusar ija
što ih je izveo u bolničkom hodniku.
– Sutra ili prekosutra bit će oper ir ana. Liječnik je rekao da ništa ne trebamo brinuti, da će izvesti
lapar oskopiju, i da je to nešto malo složenija stvar od odlaska zubar u. Super, zar ne?
– Drag o mi je, stop. Javi čim bude oper ir ana, stop...
– Baš si zlopamtilo – ljutila se ona. – Između ostalog a, zovem te i da bih ti se ispričala zbog te
blesave por uke. U jednom si me trenu stvarno izbacio iz ravnoteže.
– Prihvaćam ispriku – reče on podosta službeno.
– A ne, ne može to tako! Sutra ćemo to proslaviti. Tim i ja pozivamo te na večer u, na pravu
kasnu englesku večer u. Napravit ćemo ono što Englezi najradije jedu. Dolaziš?
– Da – reče on, premda je mislio »možda«.
– Znači, čekamo te u devet!
26.
DOK JE JU RIO AUTOM KROZ NOĆ nije mu više padala na pamet ni grozna britanska smjesa napravljena od
svinjskih bubreg a, ni crna kobasica slična slavonskoj krvavici, ali ni vesela zavodnica iz tur ističke
agencije koju je tako glupo i nesmotreno propustio posjetiti. Krenuo je gore prema Cmroku, odvezao
se do Mir og oja i izbio na Srebrnjak s gornje, sjeverne strane. Posvuda su se topili snijeg i led i cesta
je bila posve prazna. Iz studija Homesound, pokraj kojeg a je prošao negdje oko ponoći, nisu se čuli ni
vidjeli znaci glazbenog a niti bilo kojeg drug og života. Razmišljao je samo o tome kako da se uvuče u
fitness centar i uzme ono što ga je zanimalo. A to je mog ao samo noću, tiho i potajno, ni od koga za-
mijećen.
Cijela je stvar bila u dosjetki, u štosu, i ma koliko inače mozgao i mučio se, razmišljajući log ič-
no nikada ne bi došao do rješenja. Naprosto, bio je potreban onaj »klik«, onaj iznenadni okret
sklopke u glavi nakon kojeg a stvar i postaju očite. I stog a je bio više no sig ur an da ključić sa siluetom
mačke, onaj isti koji je dvadesetak dana čamio u mraku potopljene škode, otvar a jedna jedina vra-
tašca, vratašca Betyne kasete u garder obi centra Pussycat.
Banić veselo zafućka tu glupu star u pjesmicu, What’s New Pussycat, pa, nastojeći da ga nitko ne
primijeti, zaustavi auto i ostavi ga na pločniku pedesetak kor aka od zgrade koju je tražio. Nakon toga
mirnim kor akom bezbrižnog a noćnog šetača krene prema fitness centru. Srećom, ni tu nije bilo niko-
ga na ulici; ni okašnjelih pijanaca, ni djece koja baš u ovo doba odlaze u neki od svojih omiljenih
diskoklubova ili lokala, ni noćnih pozornika koji u sjevernim, elitnijim dijelovima Zagreba baš i ne-
maju previše posla.
Ulaz do ulice bio je zaključan. Iako noć nije bila vedra, tamo podalje jasno je vidio u tamu uto-
nuli kubus velike zgrade na čijem je pročelju svjetlucao ružičasti neo nski log otip mondenog vježba-
lišta. Uz samu zgradu, među ogoljelim lipama i divljim kestenovima, urešeno raznobojnim žar uljica-
ma, titralo je neko crnog or ično drvo kojemu nije znao naziva. Bilo mu je samo jasno da to nije bor
niti jela.
Osvrnuvši se na sve strane i pazeći na integritet svog a novog engleskog kaputa ugledne marke
McGregor, Banić lako preskoči onižu ogradu i pođe prema zgradi. Posve očekivano, ulaz je bio
zaključan, i to sig urnosnom bravom koja je svojom ozbiljnošću nadilazila mog ućnosti njeg ova
džepnog nožića. Nasilno razbiti stakleni ulaz i pritom probuditi mnog e usnule susjede, činilo mu se
posve suludim. Lakoćom i brzinom obazrivijeg tata, Banić krene oko kuće nadajući se da će imati to-
liko sreće i otkriti »slabo mjesto« zgrade kroz koje bi se mog ao uvući. No ta se nada ubrzo pokaže
sasvim jalovom. Male izbočine na zidovima bile su prevelik izazov i za free-climbera, da bi se dosko-
čilo do balkona kojim je bio opkoljen kat, bila je potrebna vještina boljeg a motkaša, a za provlačenje
kroz niski podrumski podrum konstitucija cirkuskog patuljka. Da je imao penjačke sposobnosti
petnaestog odišnjeg klipana, još bi se možda i uspio popeti na visoku krošnju vlažne lipe i s njezina se
vrha nekako prebaciti na skliski krov, na kojemu je još bilo malo snijeg a, ali bi i ta akrobacija vrlo
lako mogla završiti obradom u traumatološkoj stanici.
Pa ipak, kružna potrag a oko prizemlja kuće imala je smisla! Uz rub zgrade, pokraj zimzelena
grmlja, neka je neo prezna budala ostavila prave pravcate ljestve. Zacijelo čovjek koji se njima poslu-
žio dok je po onom crnog or ičnom stablu vješao ukrasne žar uljice. Banić uzme teške ljestve, dašćući
ih podigne i sa zadovoljstvom otkrije da sežu do balkona na katu.
Popevši se na balkon, sagne se i krene uzduž zgrade, otkrivši vrlo brzo kako je vlasnica imala
dobar običaj noćnog provjetravanja dvor ane za vježbanje. Naime, jedan od prozor a bio je malo od-
škrinut, ali se kroza nj čak ni čovjek sasvim malena rasta ne bi mog ao provući. Klekne brzo na tlo
balkona, zavuče ruku unutra i napor om očajnika pokuša onesposobiti mehanizam za otvar anje prozo-
ra. Nakon desetak minuta naporna posla, kada mu je već cur ak znoja krenuo niz vrat pod košulju, me-
hanizam popusti i prozor tresne na parket razbivši se uz prilično glasan, izdajnički prasak. I sam
uplašen tom nenadanom i neželjenom bukom, Banić legne na mokar balkon i počne pozorno pro-
matrati hoće li na kojoj od susjednih zgrada zasjati prozorsko svjetlo. Ništa se nije dog ađalo, osim
što mu je novi kaput bivao sve vlažniji i prljaviji.
Časak kasnije uvukao se u dvor anu za vježbanje i pošao preko škripavog parketa prema vratima
iza kojih je bila garder oba s metalnim kasetama, znajući kako taj tihi zvuk vani ionako nitko ne bi
mog ao čuti.
Tek kada se našao pred onim tror edom kaseta, dosjeti se jadu. Bilo ih je devedesetak, imale su
redne brojeve, ali na ključiću sa siluetom mačke nije bilo nikakva broja niti bilo kakve oznake. Žene
su zacijelo dobro znale koja je kaseta čija i nepogrešivo ih otvar ale, a on je sada, poput labor ato-
rijskog majmuna koji treba otvor iti kutiju pod čijim je poklopcem banana, mor ao krenuti redom. Na-
kon što je, pipkajući u mraku, provjer io cijeli donji red ne otvor ivši pritom nijedan od pregradaka,
opsuje poluglasno pa se zamisli, sve više sig ur an kako na taj način neće napraviti ništa. Svjestan da je
to krajnje rizično, ali nemajući drug og a izlaza, upali svjetlo pa počne brzo provjer avati srednji red.
Sada je sve išlo bar pet puta brže, ali ključić i dalje nije otvar ao nijedan od pregradaka. Osjećao se
već poput onog sudio nika igre Čovječe, ne ljuti se koji satima baca kocku koja se nikako ne želi za-
ustaviti na broju šest. Prokleta večer, razmišljao je ljutito. Najprije je čari koje mu je nudila slobodo-
umna tur istička djelatnica zamijenio groznom engleskom večer om, a sada se s ovim prokletim bravi-
cama uvalio u još veću nevolju, premda se činilo da od black puddinga i pomfrita s octom veće nevo-
lje i nema.
Ipak, bravica predzadnje kasete popusti, vratašca se otvor e i pred njim se pojavi posljednja
Betyna tajna. Kopao je brzo po pregratku bacajući na pod sve što ga nije zanimalo: dva para skupih
talijanskih tenisica, fini triko za vježbanje, ručnik s izvezenim monogramom, tanku svjetlucavu tre-
nirku marke Nike...
Na kraju, uz samu stražnju stijenku pregratka, nalazio se crni plastificir ani fascikl, zatvor en ne-
čim što je moglo biti odvjetnički pečat. Raskopča vlažni kaput, podigne pulover, stavi pod njeg a taj
drag ocjeni predmet pa ugasi svjetlo i požur i van. A kada je već bio na ulazu u dvor anu, s pravom mu
se učini da je ipak bio previše neo prezan. Što će biti ako već sutra vlasnica Pussycata obavijesti Krstu
Lakotu kako je netko provalio u centar i obio Betyn pregradak? Vrati se stog a pa brže-bolje potrpa
stvar i na njihovo mjesto, zatvor i vratašca i zaključa ih.
Spustio se brzo niz ljestve, položio ih među grmlje, a časak nakon toga preskočio ogradu i za-
malo srušio čovjeka s bocom u ruci, koji je upravo tetur ao tim dijelom pločnika.
– Jebote, kaj si me prepali – vrisne čovjek, a boca mu ispadne iz ruke.
Čudom, ili srećom, nije se razbila. Pijanac se sagne, podigne je i pogleda u svjetlu obližnje ulič-
ne svjetiljke, pa s olakšanjem zaključi:
– Skor om si mi sjebal gor ivo! A svud je već fajront. O, Bože, kakav horror od noći!
Ali Banić ga više nije slušao; brzim kor akom, gotovo trčeći, žur io je prema svom automobilu.
Bilo je oko tri izjutra kada je, sam u svojoj radnoj sobi, stavio nađeni fascikl pod snop jakog a
svjetla, otvor io ga i iz njeg a izvukao dva arka sitno ispisana papir a, jedan na hrvatskom, drug i na
engleskom jeziku. Bio je sig ur an da je riječ o nečemu silno važnom, o nečemu što je zakomplicir alo
više života, i kao prljav i nečastan trag ostavilo za sobom čak i nekoliko leševa. Ali što je to, upitao
se, dok su mu ruke lag ano zadrhtale.
Na dva arka papir a, ispisan sitnim kompjutorskim slovima bez pror eda, nalazio se svojevrstan
bračni ugovor sklopljen u travnju 1992. godine. Iako su se Krsto Lakota i njeg ova žena Bety Key
vjenčali još 1990. u Londonu, ugovor je bio stanoviti aneks koji je reg ulir ao njihov budući bračni od-
nos nakon što je Bety unijela u brak svotu od petsto tisuća engleskih funti.
Banić se odmah dosjeti o čemu je riječ! Bila je to tvarna potvrda priče što ju je one snježne veče-
ri čuo u hotelu Inter-Continental od Engleza koji je dijelio ime i prezime s čuvenim junakom Casa-
blance. Ugovor se, dakle, odnosio na Betyno nasljedstvo koje je dobila natjer avši braću da prodaju
dio imetka što su ga naslijedili od pokojna oca.
U to vrijeme Krsto Lakota, koji je upravo započinjao svoj pobjedonosni put kroz labir inte
pretvorbe, služeći se svim sredstvima što su se u takvoj oper aciji pokazivala djelotvornima, nije mo-
gao ni sanjati da će mu gotovo s neba kapnuti tako pozamašan početni kapital. Ako su toliki štićenici
za javnost anonimne moći i ljubimci zvijezda s neba dnevne politike ostvar ili prave poslovne imper i-
je, uloživši u ostvar enje svojeg a sna tolike papir e, među kojima nije bilo nijedne novčanice, tada je
Krsto bio na najboljem putu da ženinim novcem stekne bar pet puta više od njih.
Ali mudra Bety, koja je znala da ništa nije vječno, da propadaju države, moćnici, režimi i lju-
bimci nar oda, vjer e, filozofije, pa čak i cijele civilizacije, te da u skladu s tim može propasti i obični
brak, htjela je nekako zaštiti sebe i svoje nasljedstvo. U to vrijeme, još uvijek znatno bog atija od svog
suprug a, sklopila je s njim poseban ugovor kojim mu je dopustila da za svoje poslovne inter ese
angažir a cjelokupno njezino naslijeđe, bez njezina nadzor a i posebna dopuštenja, ali ga je istim ugo-
vor om i obvezala da joj u slučaju raskida braka, bez obzir a na to tko za nj bio kriv ili tko ga zatražio,
vrati svotu koju je unijela u bračnu zajednicu.
Nakon te odredbe dolazio je i članak što se pokazao kobnim za mnog e koji su se u tom vrzinu
kolu zatekli. U slučaju da u trenutku razvoda imovina znatno nadmaši njezinih pola milijuna funti
sterlinga, Krsto Lakota dužan joj je prepustiti stvarnu polovicu imetka. Dakle, polovicu tvrtki, sred-
stava s bankovnih računa, vrijednosnih papir a, kuća, umjetnina, automobila, svih nekretnina i
pokretnina, jednom riječju, polovicu cijele »galaksije Lakota«!
Na taj je način racio nalna Engleskinja, poslušavši zacijelo savjet kakvog a dobrog odvjetnika, že-
ljela izbjeći mog uću beskonačno dugu sudsku gnjavažu u kojoj bi, u slučaju razvoda, mor ala godina-
ma dokazivati što je unijela u brak, što je naknadno stekla i slično, te na kraju možda i ne dobiti ništa
više od ulog a ili za njezin životni stil beznačajne alimentacije.
Stvar je bila više no jasna! Bety je namjer avala napustiti muža te je zatražila ispunjenje ugovor a.
Kako su imetak Krste Lakote neki mediji procjenjivali i na više od milijardu mar aka, polovica tog
bog atstva, što bi ga trebao prepustiti Bety odvela bi ga ravno u propast. I tad je nastala suluda trka za
ugovor om koji je, možda već gotovo i zabor avljen, osam godina čamio u pretincu odvjetničkog ure-
da i koji su, prema posebnoj odredbi, mogli podignuti samo ako se kod odvjetnika pojave istodobno.
Mala prednost bila je na Betynoj strani. Prije no što je zatražila razvod, dokopala se ugovor a kako bi
ga provela u djelo, dok ga se njezin muž nastojao domoći kako bi ga uništio. Na kraju se dog odilo
ono što zacijelo ni ona ni on nisu željeli: niti je Bety uspjela ostvar iti odredbe ugovor a, niti ga je La-
kota uspio uništiti!
Nar avno, sada kada je Bety bila mrtva, Lakota se nije trebao bojati kako će s nekim mor ati podi-
jeliti svoje carstvo, ali je ugovor svejednako imao svoj smisao: bio je jasan optužni mater ijal koji ga
je činio temeljito sumnjivim i odg ovornim za ženinu strašnu sudbinu.
Ali, upita se Banić posve opravdano, nije li se Lakota, uspinjući se vrtoglavim stubištem bo-
gatstva i moći, već našao iznad one stube gdje dokazi te vrste nemaju nikakve djelotvornosti? I kome
uopće postaviti to pitanje? Dog anu, Zadri, čitao cima Mag azina X ili onima koji negdje tamo u ne-
beskim izmaglicama mudro šute pod svojim obrazinama?
Predbacujući samome sebi što se uvijek iznova bavi poslovima u kojima zabadanje nosa u tuđe
stvar i donosi samo nevolju i potištenost, Banić vrati ugovor u fascikl, odloži ga u ladicu stola, a za-
tim uključi player i pusti sjajnu skladbu I Know About The Life, i to sasvim tiho, u skladu s ovim dije-
lom noći u kojem treba poštovati tuđe pravo na san. I premda je na kraju iz garder obe jedne glupe
vježbačke institucije uspio iščeprkati jednu tako važnu stvar, ipak mu se sve više činilo da je odmah,
otprve, trebao otići tamo kamo je i krenuo, lažnoj gospođici Jadranki.
Zabor avljajući da je već gotovo pola četir i, on okrene njezin broj, razmišljajući o svim mog u-
ćim duhovitim isprikama kojima bi se mog ao oprati i najaviti joj se za sutra.
– Izvolite – čuo je njezin sneni glas.
– Banić ovdje – hitro će on, spreman sve brzo okrenuti na šalu.
– Žao mi je... pogriješili ste broj – začuo je njezin ravnodušan glas prije no što mu je spustila
slušalicu.
28.
SNI JEG ŠTO SE BRZO TO PIO GORE NA KRO VU cur io je preko loših oluka zgrade u prolazu kinematografa
Apolo tako jako da se čovjeku koji bi, zabavljen svojim pićem, sjedio uz prozor kafića Kico moglo
učiniti kako vani lijeva kiša. Za jedno obično radno dopodne u lokalu je bilo i previše živo, tako da je
Zdenka jedva uspijevala poslužiti sve te ljude koji su je salijetali najrazličitijim nar udžbama. Osobitu
je nervozu i galamu u cijelo ozračje unosio gospon Mar ijan, koji je, osokoljen novinskim napisima,
bojovnički pozivao na zbijanje svih hrvatskih redova i obranu vjekovnih nam inter esa koji su bili
ugroženi bošnjačkim posezanjem za stanovitim Martin Brodom.
– Pa, pizda mu mater ina! – psovao je beskrajno ljut televizijski inkasator. – Ne buju nam valjda ti
Muslići zdipili najlepše delove Hrvatske!
Nakon toga je, budući su i tu stvar jutrošnje novine problematizir ale, oštro i bespoštedno napao
Haški tribunal, tvrdeći kako tamo treba poslati Clintona, za što je imao vrlo neo bične argumente.
– Pa kaj ni ratni zločinac tip ka’ je ženskoj dal da mu dvanajst put popuši, a nijemput je ni
šiknul!?
Šanker ica Zdenka, koja je znala uzrok cijele te predstave pune bijesa, prišapnula je Baniću kako
je gospon Mar ijan danas nemog uć samo zato što su mu, unatoč svečanim obećanjima u novinama,
jutros iskopčali struju koju zbog mizerne mir ovine nije plaćao još od svibnja. Beskrajno vjer an svo-
joj stranci, imao je i previše ponosa da bi takvo što priznao, pa se radije bacio na her ojsku obranu
hrvatskih granica i teško sotonizir anje međunar odne zajednice. Baš kao da mu je struju isključio
NATO na nag ovor Ejupa Ganića!
Slušajući stalne jadikovke Kembre koji se žalio kako ga danas žiga jetra, te kako nikad više u
džin s tonikom neće stavljati jebeni limun, Banić je pijuckao svoju prijepodnevnu kavu promatrajući
mladog a policajca koji je prilično dugo ispitivao Paka o stanovitom Zvonku Brdar iću, pomno bilje-
žeći sve izjave. Na kraju je policajac pregledao dramatično upropaštene ostatke Pakove osobne
iskaznice, unio i njeg ove podatke u notes, upozor io ga kako svakako mora izvaditi nove dokumente i
otišao za svojim poslom.
– Tko ti je taj Zvonko Brdar ić? – upita ga Banić čim se vratio k stolu.
– Kak ko!? – začudi se Pako kao da je to samo po sebi jasno. – Pa Flegma, moj bratić.
– Kaj drotovi imaju s njim? – upita Kembra.
– Ućorkir ali su ga.
– Zakaj? Zato ka’ je fort u tramvaju.
– Nikaj ti ne razmeš, Kembra! – ljutio se Pako. – Hapili su ga kad je kral geltašle u devetki.
– Znači, to je bilo to usavršavanje zbog kojeg a je došao iz Gar ešnice – zaključi Banić.
– Kaj si ti, morti, na strani mur ije!? – protestir ao je kinoo per ater. – Kral je geltašle, al onak na
pošten način! Nikad ni kral bokčiji, a bog ati se ionak ne voze u tramvaju neg u svojim kolima. Osim
toga, bil je stopostotni pehist. U ponedjeljak je drmnul tri geltašla s ukupno tristo dvajst kuna, al su ga
zato dvaput hapili kak se vozi bez karte. A to ti je četri stotke globe, moj Kembra. Četri stotke! Kad si
zadnji put imal četri stotke u žepu?
– Znači, bil je osam banki u pasivi – zaključi Kembra.
– Neg kak! Prošlu subotu imal je takvu smolu da su njemu drmnuli geltašl i uru...
– Kakvu sad uru? – zanimalo je Kembru koji se stalno desnom rukom pridržavao za ono mjesto
gdje mu se nalazi jetra.
– Casio! Ja sam mu je prodal. Dečko je čist u redu, al zbiljam nema sreće! Časna reč!
– Sada će dobiti bar godinu dana bezuvjetno – primijeti Banić.
– Al bu se vrnul za šest meseci. Pazi kaj ti velim! – veselo je tumačio Pako. – U gajbi se uvek do-
bro ponašal! Zadnji put je naučil košar ački zanat. Uzme hrpu šiba i za čas splete fotelju kak iz dućana.
I baš u trenu kada je Pako najžešće branio mor alni lik svog zlosretnog bratića iz Gar ešnice, za
stolom se pojavi šanker ica Zdenka.
– Gospon Banić, tu vas vani treba nekakav dečko. Bil je kod vas, al veli da vam je kancelar ija
zaključana.
Banić ustane i priđe vratima pokraj kojih je stajao momak, najvjer ojatnije mlađi od dvadeset go-
dina, držeći u ruci predmet nalik na knjig u, dobro zamotan u šar enu najlonsku vrećicu.
– Vi ste Nikola Banić? – upita mladić čim ga je spazio, pa mu tutne u ruke paketić. – Rekli su mi
da vam ovo dam.
– Tko vam je rekao? Što je unutra?
– Rečeno mi je da ćete odmah sve shvatiti – preplašeno će došljak, pa, gledajući nije li tko vidio
što je uradio, klisne brzo prema Ilici.
Banić razmota najlon i pred njeg ovim se očima pojavi kutija s video kasetom na čijem je hrptu
bio flomaster om napisan nadnevak 4/5. XII.
– Kaj si dobil porniće? – upita ga Pako koji je upravo izlazio iz kafića.
Ne obazir ući se na kinoo per ater a koji je baš u tom kinu, prije no što ga je zaskočila duhovna ob-
nova, odvrtio bar nekoliko stotina amer ičkih tvrdih pornića, Banić krene prema svom uredu shvativši
da je dječak bio teklić Rudija Lepena, možda čak i njeg ov sin. Uđe u sobu, uključi televizor, ubaci ka-
setu u video rekorder, pa se s daljinskim upravljačem u ruci zavali u fotelj i pritisne taster s oznakom
play.
Na ekranu se pojavi crno-bijela slika ulaza u upravnu zgradu Lucky holdinga. Kamer a iznad vra-
ta imala je poprilično šir ok objektiv, ali ono što je uspjela snimiti nije bilo osobito zanimljivo. Vidio
se dio ceste ispred holdinga, pločnik na suprotnoj strani, malo zimzelene živice i gusti snijeg koji je
pomalo zastir ao taj škrti prizor. U donjem desnom kutu vidio se datum, dakle četvrti prosinca, a ispod
datuma točno vrijeme: osam sati i dvije minute. Nakon petnaestak minuta, za kojih se ispred zgrade
baš ništa nije dog odilo, Baniću se učini da se nalazi na festivalu avangardnog filma i gleda djelce čija
je jedina dinamika u brzom protoku sekundi na brojčaniku u dnu ekrana. Kaseta je imala oznaku E-
300, bila je snimljena LP-tehnikom, što je značilo da za njezino detaljno pregledavanje treba utrošiti
punih deset sati. Nemajući živaca zur iti u taj statični prizor, Banić zaustavi traku i prebaci video na
brzo premotavanje. Znao je da će se ono što se dog odilo oko dva poslije ponoći moći vidjeti kad
brojka na displeju pokaže da se premotalo oko šest sati snimljenog mater ijala. Zaustavi video malo
prije toga i ponovno pritisne play.
Snijeg je i dalje padao, možda nešto slabije, a na cesti ispred zgrade nije se dala zamijetiti ni-
kakva promjena, osim datumske. Sada je, naime, već bio peti prosinca. U jedan sat i pedeset šest mi-
nuta, preko snijeg om dobrano zametene ceste, pretrčalo je nešto nalik na lisicu. Ili je to možda ipak
bila samo mačka? Nakon toga ponovno zavlada nezanimljiva bezličnost. I baš kada je pomislio kako
se domog ao beskor isna mater ijala ili kako su mu podvalili pogrešnu vrpcu, na ekranu nešto tako
jako bljesne da je slike na nekoliko sekundi posve nestalo. Odmah s bljeskom začuje se i snažna
eksplozija koju je, zacijelo nekvalitetan, mikrofon odmah pretvor io u glasno krčanje. Ali kako je
automobil bio negdje podalje, dakle posve izvan vidnog polja kamer e, ništa se bitno nije moglo vi-
djeti, čak ni dolazak navodnog lopova. Nakon nekoliko časaka slika se vrati na ekran, treper ava,
mutnija i svjetlija, što je zasig urno bilo posljedica požar a koji je negdje u blizini proždir ao automo-
bil i tijelo nesretnika koji je u nj ušao.
Ćuteći da više nije sam u sobi, Banić se okrene i ugleda Jur icu Špiler a kako, stojeći mu za leđi-
ma, radoznalo promatra sliku na ekranu. Ušao je u stan tiho poput lopova i zabuljio se u prizor koji
je i Banić promatrao.
Razočar an što na traci nije bilo ništa kor isnog a, Banić ugasi video i pusti vrpcu da se premota na
početak.
– Bili su jutros kod mene – reče Mali, koji je najvjer ojatnije baš zbog toga došao istražitelju, sve
više ga doživljavajući kao svog mentor a. – Dvojica. Jedan u civilu, drug i u odor i...
– I što si im rekao?
– Sve što sam znao o Igor u... osim... osim onog a u vezi s Gorskim kotar om.
– No, krasno! – primijeti Banić. – Ako to otkriju, ne piše ti se dobro. Jesi li mene spominjao?
– Jesam – potvrdi on. – Ali im nisam ništa rekao o onoj torbi iz prtljažnika.
– To možda i nije loše – zamisli se istražitelj.
– Je li vam torba pomogla?
Ne želeći mu ništa kazati o tome kako je, provalivši u glupi mondeni centar za skidanje sala i ce-
lulita, prekršio sve profesio nalne reg ule, Banić kimne potvrdno, a zatim mu ukratko objasni:
– Našao sam dokaz iz kojeg a se vidi da Igor nije oteo Lakotinu ženu. On ju je, doduše, prisilno
odveo iz one vile, ali je sva prilika da su ga za to angažir ali Lakotini ljudi. Čini se da se nije radilo o
pravoj otmici nego o obliku zastrašivanja. Bety je bila malo zločesta i Lakota ju je, kao pravi patri-
jarhalni muž, samo htio dovesti pameti.
– Ali otkuda onda u novinama sve one priče o otmici? – s pravom je pitao Jur ica Špiler.
– To je malo prekomplicir ana priča za tvoje uši! – nadmoćno će Banić kojemu su još uvijek ne-
dostajali djelići nužni da se cijela mutna stor ija potpuno rekonstruira.
– A je li prekomplicir ano za moje uši i to gdje mi se sada nalazi brat? – upita Mali glasom pu-
nim gorčine. – Četvrtog a navečer otišao je od kuće i otada ga nema. Mislio sam da je u Njemačkoj,
ali ste me baš vi uspjeli razuvjer iti. Kad već znate da nije u Rosenheimu, onda recite gdje je!
Da, četvrtog prosinca navečer, kako je to posvjedočio kamatar Bohutinski, Igor Špiler krenuo je
po zasluženu plaću. Krenuo je onome za koga je i obavio posao, krenuo je, dakle, Krsti Lakoti, s ko-
jim ga je mor ao povezati njeg ov star i ratni drug Štrig a. Razmišljajući tako, Banić shvati da je malo-
čas teško pogriješio. Pregledao je pogrešni dio vrpce!
Stog a ponovno uključi video rekorder i počne pregledavati vrpcu od početka. Sada je bio mir an i
strpljiv, znajući da će mu trud biti nagrađen.
I baš u trenu kada je oznaka u donjem desnom kutu pokazala da je osam sati i četrdeset šest mi-
nuta, na ekranu se pojavi onaj kome se i nadao. Upravo u taj čas pred vratima se pojavio Igor Špiler u
dug om kaputu i s tamnom vunenom kapicom na glavi. Pozvonio je, počekao malo, protrljao ruke kao
da mu je hladno, a zatim je brava škljocnula, Igor je otvor io vrata i ušao. Banić počne ubrzano pre-
motavati ostatak vrpce, ali na njoj, osim onog a bljeska i detonacije, nije bilo zabilježeno ništa važno.
Dakle, Igor Špiler ušao je na glavni ulaz upravne zgrade, ali iz nje nije izašao...
Banić ugasi video rekorder i duboko uzdahne. Trebalo je sada smoći dovoljno snag e i upoznati
Jur icu sa svim nepovoljnim značenjima te video predstave.
– Nije dobro... – reče duboko zamišljen.
Mali je sve vrijeme šutio; vidjelo se da i sam shvaća kako taj video zapis ima neki zlog uki smi-
sao.
– Ušao je u Lakotinu zgradu, ali nije izašao...
– Znači li da je još tamo?
Da stvar nije bila trag ična, Banić bi se možda i nasmijao tom naivnom pitanju.
– Ja sam ti stručnjak za pesimizam i crne var ijante – počne istražitelj izokola. – Stog a sve što ću
ti kazati nemoj uzeti zdravo za gotovo, bar dok se ne potvrdi. Lakotini su ljudi najvjer ojatnije ubili
tvog a brata.
– Zašto bi ga ubili!? – kao da je prosvjedovao Mali. Bila je to tipična reakcija. Verbalnim
prosvjedom ljudi obično žele poništiti užas koji im se odjednom uvukao u život.
– U kriminalističkim bi se filmovima reklo kako im je bio opasan zato što je previše znao. U ži-
votu se to obično kaže na neki drug i, pametniji način, premda znači isto. Pretpostavljam da su ga po-
tom stavili u Lakotin audi, pobacali oko njeg a nešto obijačkog alata, izvezli auto iz podzemne gar aže,
izašli iz dvor išta onom stranom gdje nema kamer e i jednostavno raznijeli automobil eksplozivom.
Kako naša policija s takvim stvar ima nema baš prevelikih iskustava, ideja i nije bila loša. Sve je ispa-
lo kako su htjeli da ispadne. Eksploziv je Lakoti tobože podmetnula njeg ova konkur encija, a zaglavio
je nepoznati kradljivac automobila čije se tijelo nije moglo identificir ati. Sad ti je jasno zašto su ti
podmetnuli ono pismo s log otipom nepostojećeg a hotela.
Jur ica Špiler i dalje je stajao bez riječi, samo što su mu sada oči bile pune suza, a šake stisnute
kao da se sprema izdevetati nekog a. Kako je Banić bio osoba kojoj se s vremenom naučio vjer ovati,
bilo je više no jasno da je prihvatio njeg ovo objašnjenje.
– Ah, što je to Igor znao... – promuca pokušavajući svladati plač posve nepriličan jednom
tvrdom boksaču.
– Pitaš što je znao!? – reče istražitelj, paleći Marlbor o. – Znao je da nije bilo nikakve otmice, da
je sve namještaljka.. . namještaljka u kojoj će on ispasti najvećom žrtvom, a ja najvećom budalom.
Špiler pogleda časkom Banića, kao da ga zanima kako je to on ispao najvećom budalom, a zatim
još jedanput stisne šake i prosikće:
– Platit će to gadovi! Platit će!
– Ah ti nisi taj koji će ispor učivati račune! Ja ću razgovar ati s inspektor om Dog anom i sve mu
objasniti. Ova vrpca i ono što sam našao među Betynim stvar ima skupo će ih koštati. Za tebe je najbo-
lje da šutiš i neko se vrijeme kriješ. Možda kod one cure... Mog ao bi i kod mene, ali se bojim da ja
više i nisam neka osobito sig urna adresa...
Ali, Mali ga više uopće nije slušao. Gledao je nekamo ustranu i neprekidno ponavljao kako će to
gadovi već platiti. A zatim se iznenada okrenuo i bez pozdrava izjur io van.
Točno u dvanaest našao se Banić s Komar om ispred restor ana Split, gdje su trebali zajedno ru-
čati i proslaviti Komar ov odlazak u mir ovinu. Iako su se u tom restor anu posluživala dalmatinska jela
s kojima je Komar oduvijek pretpostavljao čvrstu kontinentalnu kuhinju s masnim pečenjima, bunce-
kom, koljenicom i pur icom s mlincima, Banićev je bivši koleg a bio posve dobre volje.
Čim su nar učili hladno predjelo od plodova mora, razne školjke, brancina i velike jadranske
lignje, Komar je s veselom prostodušnošću počeo evocir ati zgode kojih se Banić uglavnom nije mo-
gao prisjetiti. »Sjećaš li se ovog a«, »pamtiš li ono kada«, »nisi li zabor avio kada je onaj«, verglao je
Komar kao da je na proslavi godišnjice matur e, a Baniću je sve to bivalo sve nepodnošljivije i muč-
nije. Uistinu se nije mog ao sjetiti kada mu je neka svečana zgoda poput ovog ručka sa star im i dobro-
namjernim koleg om, pala u tako neprikladno vrijeme.
– Da, sjećam se – preko volje će Banić kada je Komar počeo evocir ati njemu strašno smiješnu
zgodu kad su neki početnici uhitili tipa koji je, izgubivši ključ, provaljivao u vlastiti stan ne bi li sti-
gao na novi nastavak neke popularne televizijske ser ije...
– Čega se sjećaš? – začudi se Komar, prebir ući prstima po pladnju punom oštrig a. – Pa nisam
još pravo ni počeo...
Banić odloži tanjur s plodovima mora, u koje još nije stig ao ni zabosti vilicu, pa zar oni licem u
dlanove.
– Nikola, što ti je?
– Ništa, ništa... – branio se od njeg ovih sućutnih pitanja. – Lidija je danas na oper aciji...
– Isuse, pa trebao si mi kazati! – prekor i ga Komar. – Mogli smo ovaj ručak odg oditi za drug i
tjedan.
– Ma, nema veze! – odmahne rukom Banić, kojemu su drug e brig e dahtale za vratom. – Slušaj,
prije no što prijeđemo na ribu, nešto ćeš mi obećati.
Komar ga radoznalo pogleda.
– Onaj spis... znaš, onog malog Lepena kojeg a ste uhvatili s nekoliko grama her oina...
– Da.
– E, to ću te zamoliti da lijepo baciš u smeće.
– Da bacim u smeće!? Nag ovar aš me na protuzakonit postupak!
– K vrag u, Komar, gdje ti živiš? U zemlji Andersenovih bajki! Pa prije nekoliko mjeseci pušteni
su tipovi uhvaćeni s pola tone kokaina!
– U redu. Bacit ću. Ionako odlazim u mir ovinu.
– A zatim – nastavi Banić. – Zatim ćeš obavijestiti Dog ana da pokrene sve što je potrebno za
ekshumaciju onog čovjeka koji je odletio u zrak s Lakotinim audijem.
– Ali, zašto? Pa identifikacija se uopće nije mogla provesti. Od čovjeka su ostali nepravilni ko-
madi ugljena!
Rekavši to, Komar se zagleda u tamne lignje sa žara, pa napravi grimasu po kojoj se vidjelo da
se ni njemu više ne jede.
– Ovaj put će se identifikacija provesti.
– Što, ti znaš o kome je riječ? – podigne Komar pogled s pladnja.
– Znam – odvrati Banić. – I to ne samo o kome, nego i o čemu je riječ!
29.
BILO JE TO GO TO VO PRA VI LO; KAO DA SU UKLE TI, ručci s Komar om nikada nisu uspijevali! Komar je bio do-
bra, prostodušna, možda čak i malo prejednostavna osoba, ali je u Baniću zacijelo budio ona najloši-
ja sjećanja na dane što ih je proveo radeći kao policijski inspektor. Kada se Banić, ne pojevši gotovo
ništa, vraćao u svoj ured, već ga je s vrata zatekla uporna zvonjava telefona. Priskočio je do telefona,
podig ao hitro slušalicu i smir io se shvativši da je s drug e strane njeg ova kći.
– Pa dobro, gdje si ti? – rekla je uzrujano. – Zovem te već cijeli sat!
– Na ručku s Komar om.
– Uvijek imaš perfektne isprike! Kladim se da te Komar nije vidio mjesecima!
– Časna riječ! – reče on, znajući da je to apsolutno beskor isno. Što su star ija, djeca postaju sve
nesnosnija.
– Mama je jutros oper ir ana. Sve je u najboljem redu. Oper acija je u potpunosti uspjela – zvučala
je Nika poput pretjer ano optimistične radijske reklame.
– Odlično! – reče on zadovoljno, predbacujući si što u posljednje vrijeme nije pokazao veće za-
nimanje za bolest bivše žene.
– Upravo idemo u bolnicu. Pretpostavljam da bi bilo u redu da pođeš s nama.
– Može – odvrati on, bojeći se kako bi u suprotnome ona kazala kako za Komar a ima vremena, a
za svoju bivšu ženu, odnosno njezinu aktualnu majku nema.
Izađe smjesta van na Britanac i zateče se kako razgleda cvijeće izloženo na pultovima staklenih
kio ska. I tad mu padnu na pamet gluposti što ih je u Zajčevoj bolnici izveo s buketom bijelih ruža, pa
odustane od kupnje cvijeća, premda mu je obližnja cvjećar ica nutkala nekoliko prikladnih aranžmana.
Misleći kako ipak ne bi trebao osvanuti praznih ruku u Lidijinoj bolničkoj sobi, odluči se za
nešto drug o, uđe u Konzumovo samoposluživanje i kupi veću kutiju čokoladnih bombona s pe-
permintom, onu zelenu koja se zove After Eight. Da, to će valjda biti dobro, mislio je, znajući kako je
Lidija oduvijek voljela baš tu vrstu slatkiša. Platio je na blag ajni, pustio prodavačicu da zamota zele-
nu kutiju u tanki bijeli papir, a zatim izašao iz trgovine, spazivši odmah Niku i Tima koji su ga već
čekali ispred kućnog a ulaza.
Dok su se autom uspinjali Nazor ovom, Nika spazi u bijelo zamotani paketić, uzme ga i upita:
– Što ti je ovo?
– After Eight! – odvrati on i ne osvrćući se. – Pusti, to je za Lidiju!
Ona se odjednom počne glasno smijati, toliko srdačno i dugo da ga je to ubrzo počelo nervir ati.
– What’s going on? – pitao je Tim, koji je sjedio iza njih na stražnjem sjedištu golfa.
– Bože, tata, ponekad si stvarno izvanzemaljac! – smijala se i dalje. – Pa mama je oper ir ala žuč!
Hrane je kroz cjevčicu u veni. Nekoliko dana neće ništa jesti, a zatim će tjednima biti na dijeti. A ti ku-
pio After Eight!
On se kiselo nasmiješi pa ubrza, premda je Nazor ova bila puna oštrih zavoja. Kao ni drug i oče-
vi, nije trpio kada mu se djeca podsmjehuju.
Nika raspar a papir, otvor i zelenu kutiju pa uzme jedan slatkiš. Nije Lidija bila jedina koja je vo-
ljela tu čokoladnu glupost! Okrene se Timu pa ponudi i njeg a.
– What’s going on? - upita on još jedanput, žvačući čokoladnu pločicu.
– It’s nothing! – odg ovor i ona, u pravi čas shvativši kako njezinu ocu uopće nije drag sav taj
cirkus.
– Hoćeš li i ti? – upita ga blag im glasom. Vidjelo se da joj je već žao što mu se tako smijala.
– Ne – odvrati on preko volje. – Prejeo sam se s Komar om.
Nekoliko minuta nakon toga on zaustavi golf na pločniku preko puta bolničkog ulaza, baš u tre-
nu kada su Nika i Tim posve počistili zelenu kutiju s britanskim slatkišima.
Prošli su onim istim dug im hodnikom do predvorja s dizalima, a kad su bili pokraj bolničke
kantine, među pacijentima koji su kupovali sokove, novine, peciva i slične stvar i Banić iznenada spazi
poznatu osobu u prug astoj pidžami, zao grnutu kućnim haljetkom. Imao je ruku u gipsu, već podosta
zaliječene rane na lijevom obrazu, jako natečen i pomodrijeli očni kapak te mrežasti povez preko
glave. Stajao je u kutu kantine i nešto pijuckao iz sasvim male boce.
– Oh, to ste vi! – reče čovjek, pošavši prema Baniću.
– Gospodine Stakor ovski, zar ste još ovdje? – zastane Banić i uđe u kantinu.
– Tata, idemo! – dovikne mu Nika.
– Samo pođite! – odvrati on. – Doći ću za nekoliko minuta.
Zatim se okrene prema Štakor u.
– Imam i neke unutarnje ozljede, pa su me zadržali – objasni mu novinar. – Zamislite, cijela je
prokleta kantina bez alkohola. Jedva sam uspio pronaći ovo.
Rekavši to, pokaže mu bočicu. Bio je to domaći rum kakav kućanice obično kupuju za kolače.
– Tko vam je to mog ao napraviti? – upita istražitelj.
– A tko nije!? – slegne Štakor ramenima. – Na sudu je četrdeset šest tužbi protiv mene. Kao što
vidite, velik je broj kandidata.
– Kad izađete, dat ću vam lijepih mater ijala o Krsti Lakoti. Moći ćete pisati bar pola godine.
– Ako nađem kakvu drug u novinu – tužno će on.
– Zašto?
– Dobio sam nogu. Nije im se dopalo ono što sam napisao o Bekićevu sinu.
Banić se sućutno nasmije, pa krene kao da će otići, ali ga Stakor ovski uhvati za ruku.
– Nije li ovo prava prilika da me počastite jednim rumom za kolače?
Nakon nekoliko časaka ušao je u Lidijinu sobu gdje su već sjedili Nika i Tim.
Ležala je na krevetu, pokraj nje je bio stalak s bocom iz koje je uska cjevčica vodila do njezina
potamnjelog preg iba na lijevoj ruci. Djelovala je umorno, pospano i smeteno, što je zacijelo trebalo
pripisati narkozi. Spazivši ga, blag o se osmjehnula, sig urno zadovoljna što je i on došao, i što je cije-
la ta gnjavaža s oper acijom konačno iza nje. Pokaže mu prstom desne ruke prema stolcu, ali se on
samo nasmije, izjavivši kako će radije stajati.
– Jesi li čuo? – reče mu Nika radosno. – Za dva ili tri dana ide kući.
– That’s wonderful – dometne Tim.
– Ostat ćemo još nekoliko dana dok se ne opor aviš – reče Nika, gledajući u majku koja se na to
samo namršti i slabašnim glasom izusti:
– Samo... samo vi idite.
Po njezinu se pogledu vidjelo kako želi kazati da će se već nekako snaći, ali nije imala snag e da
dovrši rečenicu. Zatim se i sama nasmije vlastitoj slabosti, pa još jedanput pogleda prema svomu
bivšemu mužu, kao da je baš njemu htjela zahvaliti što je došao.
Čudno, učini se Baniću, tek tu, u sumornoj bolničkoj sobi, djelovali su svi zajedno kao
razmjerno dobra i pristojna obitelj. Svi, čak i taj mladi Englez koji je uživao u piti od bubreg a i jeo
zakiseljeni pomfrit. Možda bi čak i rekao nešto u tom smislu da ga Nika nije preduhitrila:
– Oprosti mama, pojeli smo tvoj After Eight!
Kad su izlazili iz bolnice vani je već padao mrak. Izašavši prije kćer i i Tima, Banić iznenada spa-
zi kako se neki visoki muškar ac naglo odmakao od njeg ova golfa i krenuo brzo dolje prema Petro-
voj ulici. Ma koliko bila nevjer ojatna, jedna posve neugodna pomisao proleti mu glavom i on izjur i
na pločnik i pogleda za tim čovjekom. Ali njeg a više nigdje nije bilo; zasig urno je brzo zamaknuo u
nečije dvor ište ili se sklonio u koju od obližnjih veža. Učini mu se potom kako se mog ao i prevar iti,
kako je sve mogla biti obična slučajnost, ali je stvar ipak bila toliko ozbiljna da ništa nije smio pre-
pustiti slučaju.
– Što ti je!? Izjur io si kao da si poludio? – upita ga Nika, približavajući se autu.
– What’s going on? – još će jedanput Tim, ovaj put ne zbog slatkiša u zelenoj kutiji.
– Imaš li zrcalo?
Ne znajući o čemu je riječ, Nika otvor i torbicu i pruži mu zrcalo kakvo žene obično nose uza se.
On klekne na vlažan pločnik, osloni se o lakat, stavi zrcalo ispod vozila pa počne pomno razgle-
davati donji dio golfa.
– Upropastit ćeš hlače! – kor ila ga je s pravom Nika.
– I kaput...
Nije se obazir ao na nju. Svejednako je gledao, a zatim, kada je valjda sve provjer io, ustane i na-
redi im da se odmaknu od auta bar dvadeset metar a.
– Ali zašto!? – bunila se Nika.
– Smjesta se odmaknite! – izder e se on na nju. Uistinu ga je malo kad imala priliku vidjeti tako
bijesna.
Kad su se dovoljno daleko odmaknuli, Banić polako stavi ključ u bravu, okrene ga i otvor i vrata.
Potom pritisne polug u koja oslobađa poklopac motor a, podigne ga i zagleda se u spojeve, spletove
žica, dijelove motor a... Trajalo je to dobrih desetak minuta, za kojih ga je ono dvoje zapanjeno pro-
matralo. Shvativši da po motor u nije nitko ništa pipkao, Banić uđe u auto i okrene ključić. Motor pro-
radi, mirno i pravilno. Tek se tada okrene prema kćer i i Englezu i rukom im pokaže da mogu prići.
– Taj će te tvoj posao uništiti! – ljutila se Nika. – Postao si par anoičan! Gotovo te ne prepozna-
jem! Nikada te nisam vidjela takvog!
– Otkako si odrasla, mnog e su se stvar i promijenile – mirno će on pritišćući gumb radio kaseto-
fona.
Kaseta se počne vrtjeti, ali na njoj nije bilo nikakve glazbe. Čuo se samo nekakav čudan šum na-
lik na nepravilan rad automobilskog motor a. A zatim se sa sva četir i zvučnika začuje zvuk snimljeno-
ga telefonskog razgovor a:
– Sada ćeš se tim golfom spu-ustiti do ceste koja ide uz pru-ugu i sačeka-ti sto metar a ispred br-
rklje...
– Da – potvrdi drug i, jednako mutan glas.
Shvativši o čemu je riječ, Banić odmah ugasi kasetofon. Netko ga je snimao one noći kada je,
razgovar ajući mobitelom, tumar ao samoborskom okolicom, netko tko je bio vrhovni meštar cijele
par ade. I sada su mu tu kasetu ubacili u auto, valjda zato da ga upozor e kako sve znaju, kako su moćni
i kako na njeg a još uvijek nisu zabor avili.
– Koji je to vrag? – upita Nika.
– Star i istražni mater ijal – kratko će on, pa nag azi na gas, želeći čim prije stići kući. Mučila ga je
čudna slutnja da se, njuškajući nao kolo i sam našao u nekoj vrsti klopke.
Našavši se u prolazu kinematografa Apolo, odmah shvati da nešto nije u redu. Vrata njeg ova ure-
da bila su šir om otvor ena, a ispred njih je o nečemu važnom živo razgovar ala i gestikulir ala skupina
ljudi. Prepoznao je odmah Paka i bivšeg štemer a Kembru te dva tipa koja su razmjerno često navra-
ćala u kafić Kico. No uz njih su bila još dvojica koje nikada nije imao prilike vidjeti.
– Dobro da si došel, detektiv! – već izdaleka će Pako. – Kembra je zaštemal nekog tipa kaj ti je
provalil u ured! Je l’ tak, Kembra?
– Je, je! – potvrdi Kembra s velikom tamnom modricom na oku.
– Kako ga je zaštemao? – čudio se istražitelj kojemu još uvijek ništa nije bilo jasno. – Odakle
mu onda ta šljiva na oku?
– No ak baš hoćeš precizno, skor om ga je zaštemal! Zapraf, zaštemal bi ga da ni fulal. Tip je
strgal bravu, ušel nutra, a kad se vraćal, Kembra je zamahnut, tip je onak eskivir al...
– Ovak, ovak! – govor io je Kembra, izvodeći nešto nalik na pravu boksačku eskivažu.
– No, da – tumačio je Pako. – Da si sam’ videl kak je Kembra potegnul! Tip bi otišel u tri pizde
mater ine! Al se nekak izmaknul i drmnul Kembru u bulju. Dosad je imal oblog kaj mu ga je Zdenka
dala...
– Sam da se pizdek ni izmaknul, bi videl svog boga! – govor io je Kembra kao da mu je žao što
ta stvar nije bolje ispala.
– A tko je to bio?
– Ma, onaj tvoj balavac. Kaj ti hipt dolazi s boksačkim rukavicama. Napuhani pizdek! Gde je on
bil dok je Kembra har al po Trnju! Kembra, se sećaš kad si se pred Romanijom šor al s braćom Cividi-
ni?
– Aha – odvrati ponosno bivši štemer, premda se ta čuvena »šora« mor ala dog oditi negdje u vri-
jeme Prve konfer encije nesvrstanih zemalja.
Polako i zlovoljno, Banić uđe u stan želeći provjer iti samo jednu stvar. Otvor i ladicu svog rad-
nog stola, pogleda unutra, a zatim je polako zatvor i.
Nar avno, dog odilo se ono čega se najviše bojao, mladi boksač Jur ica Špiler odnio je video kase-
tu i bračni ugovor što su ga Bety Key i Krsto Lakota sklopili prije šest godina. Možda bi bijesno
opsovao, možda bi rastjer ao sve te radoznale njuške koje su se kroz vrata navir ivale u ured da se u
tom času nije oglasio prokleti telefon, sprava koja je izmišljena samo radi prenošenja loših vijesti.
Priđe telefonu, podigne slušalicu i okrene leđa vratima na kojima su još uvijek stajali radoznalci
predvođeni Pakom i Kembrom.
Ono što je čuo bio je odmjer eni i dostojanstveni glas Krste Lakote, čovjeka koji je za svaku ne-
volju imao u pripravi bar dva rješenja.
– Gospodine Baniću, želim vas ljubazno obavijestiti kako sutra na Zelenjaku otvar amo novi
restor an. Nešto zbilja vrijedno i vrlo reprezentativno. Bila bi mi velika čast kada biste točno u podne
došli na otvor enje. To bi ujedno bila i prilika za ugodan i sadržajan razgovor.
– Hoće li biti puno ljudi na tom otvor enju? – upita Banić koji se grozio svečanosti toga tipa.
– Neće – odvrati Lakota. – Samo vi i ja.
30.
ZDA NJE NO VOG RESTO RA NA NA ZE LE NJA KU nije bilo teško pronaći jer je svojom novovalnom pretenci-
oznošću već izdaleka upadalo u oči. Ugostiteljski je objekt imao dvije etaže i bio je mješavina tradici-
onalnih rur alnih elemenata i modernih ploha na kojima su prevladavali staklo i kovina. Iako se Banić
baš nije razumio u te stvar i, činilo mu se kao da Lakotin novi objekt na smio n način pokušava pomi-
riti njeg ovo davno seo sko podrijetlo sa sofisticir anošću kakva se očekuje od današnjeg bog ataša s
kratkim engleskim pedigreo m. Ali po svemu što je vidio, po neuređenim prilazima, ostacima gra-
đevnog mater ijala, po još nepokrivenim rubnim nadstrešnicama i gruboj betonskoj ter asi, bilo je
posve jasno da od službenog otvor enja bar još nekoliko tjedana neće biti ništa, te da ga je vlasnik
zvao samo radi razgovor a, prije kojeg a ga je htio fascinir ati velebnošću ambijenta.
Sve ono što se zbivalo ispred restor ana Banića odmah podsjeti na prizor e kakve je znao iz ame-
ričkih filmova, one što su trebali dočar ati atmosfer u kakvog a važnog mafijaškog sastanka na kojemu
se dijele ter itor iji ili povlastice na poslovanje određenom vrstom robe. Na parkir alištu prekrivenom
svježim asfaltom bilo je nekoliko crnih i besprijekorno ulaštenih mercedesa i audija, a posvuda oko
zgrade vrzmali su se ljudi u dug im tamnim kaputima i sa šešir ima koje su nosili tako da im skriju ve-
lik dio lica. U svojoj najvjer ojatnije nenamjernoj uniformir anosti gotovo su bili smiješni, a jedina
stvar koja ih je dijelila od burleske bila je pomisao na stvar i kojima se bave. Bila je to neka vrsta La-
kotine svite, najuži krug njeg ovih povjer enika s kojima je, mirno i tajno, dobro zaštićen od očiju
javnosti, putovao ravno prema društvenim vrhuncima. Među tim budnim pomag ačima spazio je Štri-
gu, lažnog dir ektor a za sve, gospodina Soldu, profinjenog »menedžer a« Pešelja, dok ostalu trojicu ili
četvor icu nikada nije vidio, premda su se i oni, sudeći po fizio nomijama, sasvim dobro uklapali u tu
predstavu.
Banić ostavi svoje devet godina star o neugledno vozilo pokraj jednog od golemih audija i krene
prema ulazu u novi restor an na čijem pročelju još nije bilo ploče s imenom. Mučila ga je neka nesva-
kidašnja, podosta gorka pomisao kako živi u ambijentu u kojemu se, kao u kakvoj čudnoj kombina-
tornoj igri, svaki dan zatvor i jedna tvornica, a otvor i deset birtija, baš kao da se cijela zemlja pretvar a
u golemi šank na kojemu će se održati posljednji pijani krabuljni ples s bog atom tombolom.
Hodajući uskim putićem koji je, baš kao i staza ispred uprave Lucky holdinga, bio popločen
ukrasnom žutom opekom, istražitelj prođe pokraj Siniše Smokovine koji mu se, kao da su star i
znanci, nasmije, namigne i vrlo ga pristojno pozdravi:
– Poštovanje, gospodine dete-tektive! Kako smo da-anas?
Banić odmah shvati da je zamucao sasvim namjerno, te da je i nizozemska cig ar a što ju je neza-
paljenu grickao među zubima bila sračunana na sasvim određeni efekt.
I prije no što će otvor iti klizna staklena vrata novog restor ana, priskoči mu onaj nabijeni Soldo,
raskopča mu brzo duffel coat i spretnim ga pokretima ruke isprepipa.
– Da ste me uzeli za security managera – primijeti jetko istražitelj – opskrbio bih vas najboljim
detektor ima za metal. Znate, nedostojno je i ponižavajuće za jednog dir ektor a važne i prosper itetne
ciglane da šlata muškarce. Pog otovo one heter oseksualne!
Soldo, koji je zacijelo bio dobro plaćen za to da mirno otrpi razne verbalne agresije, pogleda ga
začuđeno, baš kao da mu nije poznato značenje riječi heter oseksualan, a potom se nasmije i zado-
voljno dobaci tipu, koji je po rangu mor ao biti malo iznad njeg a:
– U redu je. Nije ozvučen.
– Kako bih i bio!? – otpljune Banić u stranu. – Jebeni nam Pravilnik ne dopušta tonska snimanja.
– Gazda vas čeka! – požur i ga Soldo. Vidjelo se da mu uopće nije stalo do razgovor a s čovje-
kom koji izgovar a sve same nejasne rečenice.
Lokal u kojemu će se već sutra svaki nouveau riche iz klana Lakote i njemu sličnih osjećati bez-
brižno i ugodno poput fetusa u plodnoj vodi uistinu još nije bio završen, ali se po lijepom kružnom
šanku, prostranim i skupo tapecir anim separ eima, diskretnoj rasvjeti što su je činile stotine malih ha-
log enih rasvjetnih tijela moglo zaključiti kako su temeljne kontur e toga prvovrsnog ambijenta već
jasno naznačene.
Za središnjim stolom posve prazne sale mirno je sjedio Krsto Lakota u finom par iško plavom
odijelu, na čijoj je uskoj kragni bila našivena crna kor otna traka. Ispred njeg a bili su pladnjevi s pršu-
tom i južnoafričkim dinjama, dimljenim lososom te visoka posrebrena zdjela s ledom, na čijem se
vrhu crnio kavijar. Trpeza kakvu bi poželjela svaka otmjenija kurva iz amer ičke soap-opere!
Uz te probrane jestvine po stolu su bile por azmještene razne čaše i boce vina kakvo se zacijelo
nije moglo vidjeti u domaćim prodavao nicama.
Banić priđe Lakoti, sjedne na stolac koji je zasig urno čekao baš njeg a, izvuče jedan papir ić iz
džepa pa ga stavi pred vlasnika cijele te raskoši.
– Tražili ste račun – reče.
Lakota uzme račun, pogleda ga i kiselo se osmjehne. Na računu je pisalo: specifikacija – potraga
za pokojnom suprugom, a u desnoj koloni papir ića stajalo je jedno posve ironično: kom. 1. Ispod
»specifikacije« bila je uredno navedena cijena u kunama, s napomenom da nije riječ o cjeniku nego o
slobodnom dog ovor u, a ispod cijene bio je uredno obračunan i oblig atni por ez.
Lakota spremi račun u džep, pa nekako odsutno nabode vilicom komadić dinje i pršuta i prinese
ih ustima. Pazio je pritom da mu usnice ostanu suhe i žvakao je polako i nečujno. Zatim prog uta zalo-
gaj i zalije ga gutljajem crna vina.
– Vidite, gospodine Baniću, čuo sam da ste već godinama razvedeni. Zbog toga mislim da dobro
znate kakve sve probleme čovjeku može napraviti žena.
– Pog otovo ako mu želi odnijeti polovicu imetka.
– Pog otovo tada – složi se Lakota u mirnom i gotovo prijateljskom tonu. – Zamislite takav slu-
čaj! Imate jednog klasičnog proleter a koji radi danju i noću, nedjeljom i blagdanom, bavi se onim što
oni zovu fuš, skuplja marljivo novce, podiže njima kućicu na novozagrebačkoj per ifer iji, zatim ku-
puje polovni auto, još lošiji od vašeg a, potom diže kredit za kamp kućicu, skuca novce za novi hlad-
njak, uzme na rasprodaji najjeftiniji bicikl i kosilicu za travu... Za to vrijeme njeg ova nezaposlena
žena kod kuće kuha, brine se za djecu, glača rublje, pere mu one troje gaće što ih ima... I u jednom se
trenu zbog nekog razlog a razvedu i sud im dodijeli svakome po polovicu imetka. Po mome mišljenu,
odluka je više no pravedna! Iako je on sve zar adio sam, ona ga je podržavala u svemu, krvavo radeći
kod kuće i trošeći se možda više no on. Vidite, u mom je slučaju sve nekako drug ačije. Moja se Bety
odijevala u Par izu, kupovala samo one parfeme koji su skuplji od tristo mar aka, ustajala u podne i tu-
mar ala po por ečkim privatnim plažama ili stranim hotelima koji imaju više zvjezdica od amer ičke
zastave. Ona nije kod kuće do sitnih sati prala rublje, krpala mi čar ape, glačala košulje, kuhala i pod-
grijavala grah te jur ila po kući s metlom i lopaticom u ruci...
– Nar avno – primijeti Banić s izrazom razumijevanja na licu. – Mora da ste zbog toga bjesnili
dok ste u noćnoj smjeni tokar ili kuglag er e, a nedjeljom u fušu razbacivali gnoj po tuđim oranicama.
– Ha! ha! ha! Tipična plebejska predrasuda! Mislite da mi ležimo sa sve četir i u zraku? Što vi
uopće znate o poduzetništvu?
– Slušajte, po onome što znam čini mi se da je jedva malo komplicir anije od igre Monopoly.
Dignete hipotekarni kredit i kupite, recimo, tvornicu pekmeza koju istog a časa ubilježite kao hipote-
ku. Na taj se način može doći do sveg a! Čudi me što već niste kupili Eiffelov tor anj ili Broo klinski
most. Što se tu čeka?
– Mislite da je tako lako dobiti kredit?
– O, i to se nekako skucka! Boga mu, pa ne postoji valjda politika samo zbog toga da novinske
stranice ne bi zjapile prazne!
Lakota ga pogleda sasvim mirno. Činilo se kao da je mirnoća jedini način kojim zna iskazati
unutarnji bijes, pa Banić već pomisli kako je, pripremajući se za taj posao, polazio razne autog ene
treninge i tečajeve transcendentalne meditacije.
– Čim su mi rekli tko ste i što ste – reče konačno takozvani tajkun, popivši još malo vina – bio
sam posve sig ur an da ćete prema meni imati sve one socijalne predrasude što ih prema poduzetnici-
ma ga je ljudi koji se nostalgično prisjećaju vremena tobožnje opće jednakosti.
– To što čovjek ne želi biti tuđim statistom u kazališnoj predstavi čiju priču uopće ne razumije
nema nikakve veze sa socijalnim predrasudama! Pog otovo kad mu već na gener alnoj probi razbiju
glavu, a na premijer i ga gurnu u ruke policiji koja mu nar avna čeljust i optuži ga za supočiniteljstvo
u otmici i ubojstvu. Vidite, kad od detektiva zatražite da vam preuzme otetu osobu, onda je, uz novac,
njeg ov motiv i u tome da vam tu osobu dovede živu i zdravu. Ako mu u toj akciji podmetnete već tje-
dan dana mrtvu ženu, tada se on osjeća poput rasnog lovca kojemu su šumu aranžir ali eutanazir anim
medvjedima i narkotizir anim jelenima.
– Imao sam prokleti predosjećaj da ćete sve shvatiti – uzdahne Lakota. – Zato sam vas i zvao, da
nekako stvar i dovedemo u red.
– Oho!? – tobože se iznenadi istražitelj. – Imate neki dobar plan po kojem biste Bety i Špiler a
uskrsnuli iz pepela? To ću rado poslušati!
– Ne. Najprije ću ja saslušati vas. Zanima me kako gledate na tu stvar. Izvolite, prigrizite nešto!
– Hvala – odvrati Banić. – Uopće ne jedem pršut s dinjama, kao što mnog o ne držim ni do
kranjskih kobasica s malinama. A ako vas zanima kako gledam na tu stvar, mogu vam jedino kazati
da na to gledam sa stanovitom dozom gađenja. Iako ste se svojski potrudili da stvar zakomplicir ate,
sve je u biti jednostavno. Bety se zaljubila u individuu, ne mnog o vredniju od vas, i htjela je razvod.
Iako je vaša okolina držala kako ste neka vrsta romantičnog zaljubljenika koji je naprosto lud za že-
nom, pretpostavljam da biste joj razvod dali istog a trena da se nije počela pozivati na onaj već goto-
vo zabor avljeni bračni ugovor. Onaj što ste ga sastavili dok je ona još bila bog atija od vas. Nar avno,
s tim svim vukovima i lisicama kojima ste okruženi, vama ne bi bio nikakav problem domoći se tih
smiješnih papir a i uništiti ih da vas ona nije preduhitrila. Sve je to zapravo trag ikomično! Kada se do-
kopala ugovor a, zasig urno se mor ala osjećati sretnom, premda je u toj činjenici bila sva njezina
nesreća. Da joj to nije uspjelo, danas bi bila živa, i imala bi one svoje funte, ili bar više no pristojnu
alimentaciju.
– Nikad nisam shvatio kako je to uradila – zamisli se Krsto Lakota, nabadajući na vilicu tanku
plošku lososa. – Znate, žene koje troše sat vremena na lakir anje nokata ne upadaju samo tako noću u
odvjetničke kancelar ije.
– Ne upadaju. Ali im se zgodi da nabašu na ljubavnika koji će za nešto malo krevetnih užitaka
platiti bar abama kojima su takve stvar i kruh svagdanji.
– A tako! – reče Lakota, pokazujući kako ga je to ipak iznenadilo.
– Samo što tog klipana niste mogli pritisnuti onako kao što možete sve ostale. Njeg ov je otac ko-
leg a iz iste postrojbe, bavi se istim poslovima i uživa istu vrstu potpor e.
Lakota ga sumnjičavo pogleda kao da mu nije drag o što tako slobodno govor i o stvar ima o ko-
jima se inače zavjer enički šuti.
– Pretpostavljam da ste je nag ovar ali da od sveg a odustane i uništi ugovor – nag ađao je Banić. –
Sig urno ste joj kao galantan čovjek nudili sasvim pristojnu kompenzaciju. Utužive dug ove, nepro-
testir ane mjenice, propale tvrtke, bezvrijedne dio nice, možda čak i onu velebnu ciglanu pokraj Du-
gog Sela... No, recite, ovo je trenutak kada možemo biti sasvim iskreni i otvor eni. Ja ionako ništa više
nemam u rukama, a nisam ni ozvučen.
– Nudio sam – prizna on konačno. – Ali nije problem samo u tome. Polovicu joj imetka nikako
nisam mog ao dati jer je dobar dio sveg a samo formalno moj. Iza mene stoje i neki moćniji ulag ači.
Ali vi to ionako ne biste razumjeli. Pokušao sam joj objasniti da je to što traži čista utopija.
– Dobro – preuzme riječ Banić. – Kada vam je rekla svoje »povijesno ne«, odlučili ste primije-
niti manje popularna, ali mnog o djelotvornija sredstva. Inscenir ali ste otmicu, tobožnju otmicu u koju
smo vjer ovali samo ona i ja. Pretpostavljam da je Štrig a doveo svog a bivšeg ratnog drug a Igor a Špi-
ler a, koji ju je još toplu izvukao iz ljubavnog gnijezda u Gorskom kotar u i prebacio je u Samobor.
Dajem ruku u vatru da ste baš vi kupili onu kućer inu čiji je vlasnik u Kanadi.
– Što ćete, volim lijepe kuće – dometne on.
– Vjer ujem. To je sig urno stog a što ste sig urno odrasli u bajti. Štrig a, kojeg a ona možda nikada
prije nije ni vidjela, i taj Špiler, držali su je zatvor enu u onom nemog ućem potkrovlju i pokušavali je
prisiliti da kaže gdje je ugovor. Da im je rekla, i u tom bi slučaju danas bila živa. Ali je bila tvrdogla-
va i pohlepna budala.
– Da – pojasni on. – Štrig a je sve organizir ao, a Špiler je ondje bio samo dva, tri dana. Bety je
onako površno znala Štrig u kao čovjeka koji se motao oko holdinga, ali se on pred njom ponašao
kao da mi je okrenuo leđa. Uvjer io ju je da mu taj ugovor treba kako bi me njime ucijenio.
– Slušajte, da je ona popustila, ne bih bio sto posto sig ur an da vas Štrig a ne bi njime ucijenio. Pa
vi znate njeg ovu prošlost!
– Znam – nasmije se Krsto. – Ali je vi ne znate. Ja sam taj koji ga je svojim vezama uspio izvući
iz zatvor a. On je sto posto sig ur an čovjek!
– Nije – suprotstavi se Banić. – Nije već stog a što je napravio dvije pogreške.
Lakota podigne pogled, a Banić se požur i zadovoljiti njeg ovu radoznalost.
– Prvo, nije bio stalno uz nju. Drug o, propustio joj je oduzeti mobitel ili joj je, što je još vjer o-
jatnije, dopustio da se dokopa njeg ovog a. Naime, Bety je shvatila da bi se za Štrig ine kratkotrajne od-
sutnosti, uz stanovitu dozu spretnosti i sreće, mogla spustiti s potkrovlja samoborske kuće. Nazvala je
svog ljubavnika i pozvala ga da u određeno vrijeme dođe po nju. Pretpostavljam da je u tih nekoliko
dana shvatila u koje vrijeme Štrig a odlazi po drva, vodu ili izbiva zbog nekog trećeg razlog a. Ali u
tom naumu nije imala sreće. Štrig a ju je najvjer ojatnije zatekao na prozor u, pokušao ju je spriječiti, i
u tom hrvanju...
– Idio t je otišao van da ubije lisicu – prekine ga Lakota. – Bety je pokušala sići i pala... Slomila je
vrat.
– Blesavo – reče istražitelj. – Policija misli da joj je netko slomio šiju komandoskim zahvatom.
Kao u filmovima sa Schwarzenegger om...
– Što se pak tiče Igor a Špiler a – nastavi Banić – i on je bio pacer koji se našao u poslu što nadi-
lazi njeg ove sposobnosti. Doduše, ne možete tražiti od naših dečki da vam obavljaju poslove s kakvi-
ma se namuče filmski junaci. On je pak sasvim nesmotreno poveo u Gorski kotar mlađeg a brata. Kao
da ide u branje gljiva. Da to nije uradio, ja bih o svemu znao kudikamo manje od kakvog a pijanog
novinar a Mag azina X.
– Znam to s bratom – potvrdi Krsto Lakota. – Priznajem da su svi bili dosta nespretni. Da sam
znao da ste takav stručnjak, angažir ao bih vas.
– Mislim da to, poput ovih dinja s pršutom, ne bi bilo za moj želudac.
– I što je, po vama, bilo dalje?
– Kako, što je bilo dalje!? – začudi se Banić, kao da je to posve suvišno pitanje. – Našli ste se u
krajnje neugodnoj situaciji, da tako kažem, s manjkom ugovor a i viškom leša. Tada je vama, ili neko-
me od tih briljantnih umova kojima ste okruženi, pala na pamet fantastična ideja s tobožnjom otmi-
com i ucjenom. Ja sam trebao poslužiti kao glumac čija će nazočnost cijeloj stvar i dati vjer o-
dostojnost. Začudo, sve vam je uspjelo! Svi su povjer ovali, novine, javnost, čak i policija... Jedini
problem bio je u tome što nisam povjer ovao ja. Sada se sig urno kajete što niste našli drug u budalu.
– Ne kajem se – mirno će on. – Još uvijek mislim da se i s vama mnog e stvar i daju srediti.
– Pa da – ironičnim će glasom istražitelj. – Mogli biste me staviti u koji od onih audija vani i
dignuti u zrak. Vozni vam je park ionako velik.
– Nisam mislio na to.
– Ni Igor Špiler nije mislio, pa mu se svejedno baš to dog odilo. Ako vam to ne zvuči apsurdno,
došao je po svoj pošteno zar ađeni novac u nepoštenom poslu. A vaši su ga ubili i dignuli u zrak.
– Nisu ga ubili... samo su ga uspavali, a potom...
– O, pardon, to je ipak mnog o humanije! – usklikne Banić pa nastavi: – Uz leš viška imali ste i
svjedoka viška. Držali ste kako je najbolje rješenje osloboditi ga se, pog otovo kad ste utvrdili kako
nema pojma o tome gdje je čuveni bračni ugovor. Usto ste iz sveg a izvukli i jednu sasvim praktičnu
kor ist. Krvavu stazu kojom je prošao posuli ste stanovitom količinom opušaka od nizozemskih cig a-
ra, poslali ste njeg ovu bratu lažno pismo s pet somova mar aka, oponašali ga mucajući u mobitel i
slično. Posve sam sig ur an u to da policija već naveliko njuška za njim i drži ga glavnim sumnjivcem.
Lakota ga radoznalo pogleda i blag o se nasmije, kao da mu istražiteljeva pronicavost imponir a.
Potom uzme bocu bijelog šampanjca i napuni njime dvije kristalne čaše. Uzme u ruke jednu, drug u
gurne prema Baniću.
– Vrlo ste intelig entni – reče konačno. – Rado bih vas vidio u našem timu. Onu ponudu da pre-
uzmete mjesto našeg security managera još uvijek smatram otvor enom. Ali niste mi još rekli gdje ste
pronašli ugovor. Pretresli smo pola države i ništa...
– Stvar je u tome što ne volite hokej na ledu – nasmije se Banić, pa zašuti. Vidjelo se da će tu
tajnu radije zadržati za sebe.
– No, dobro, hoćete li biti naš čovjek za sig urnost?
– Sumnjam, gospodine Lakota – zamisli se Banić. – Vidite, neki vrag u meni brani mi da uzmem
taj vaš šampanjac... još gora je stvar s poslom koji mi nudite...
– Ali uzeli ste moje novce!
– Jesam. Ali što vi znate o novcima i meni? Što vi znate o tome zbog čega sam ih mor ao uzeti.
Osim toga, da sam bio pametniji, tužio vas i dokazao kako ste me napali i nanijeli mi tešku tjelesnu
ozljedu, zacijelo bih dobio mnog o više.
– Nisam vas napao ja, nego Štrig a.
– Znam, ništa prljavo vi niste napravili tim njeg ovanim prstima. Sve to za vas rade razni tje-
lohranitelji, povjer enici, tobožnji tajnici, računovođe, odvjetnički timovi, kojekakvi mešetar i... Vi ste
apsolutno čist čovjek s britanskim manir ama i odmjer enom dikcijom.
– Kako hoćete – slegne Lakota ramenima. – Sada je ionako svejedno. Bračni ugovor i kaseta
završili su u vatri!
– Sve čega se vi taknete završi u vatri! Nadam se samo da mlađeg a Špiler a niste podvrgnuli istoj
procedur i.
– Tog malog bedaka! – nacer i se vlasnik holdinga. – A zašto bismo? Zamislite, došao je jučer
pred večer u upravnu zgradu i počeo nam prijetiti, vičući kako smo mu ubili brata, kako za to ima ne-
obor ive dokaze, kako će nas sve zajedno strpati onkraj brave, kako će nas pretući, pobiti kao pse... Ne
sjećam se što je sve rekao... Još dok je urlao i pokazivao nam stisnute šake, moji su dečki otišli u nje-
govu izbu u Kosirnikovoj ulici, pokupili te njeg ove »neo bor ive dokaze« i obor ili ih bacivši ih u peć.
– A što ste s njim?
– Pa što bismo s njim!? Izbacili smo ga van kao pseto. Nog om u stražnjicu. Bez kasete i ugovor a
čista je ništica! Kada bi otišao u policiju i sve im ispričao, mislite li da bi mu itko povjer ovao? Ba-
lavcu s takvom prošlošću. Čovjeku koji je prije godinu dana došao iz zatvor a zbog ubojstva oca! Pa
za njeg ovu priču ni žuti tisak ne bi dao ni prebijene pare!
– Nažalost, to je točno! Osim toga, pretpostavljam da i u policiji imate neku vrstu zaleđa. Vi ste
naprosto čovjek koji ništa ne prepušta slučaju.
– To ste sasvim lijepo rekli – zadovoljno će Lakota. – Upravo sam vas zbog toga i pozvao. Jasno
mi je da ste i vi, bez te kasete i ugovor a, sasvim slab svjedok, ali bar niste bili u zatvor u zbog
ubojstva oca. Iako njome ništa ne biste dokazali, vaša bi priča bila nešto neugodnija.
Izazvala bi bar dosta meteža i policijskog muvanja po našim prostor ijama. Zato bih vam za naš
definitivni rastanak bio spreman ustupiti vrlo pristojnu sumu njemačkih mar aka. Hajde, recite koliko
bi to trebalo biti! Znam dobro da vam detektivska praksa baš nije posuta ružama.
– Slušajte, »definitivan rastanak« s vama izraz je koji strašno primamljivo zvuči. Gotovo bih za
to i sâm bio spreman izdvojiti nekakve novce. Samo kada sve ne bi tako strašno zaudar alo!
– Bi li pedesetak tisuća mar aka bilo dovoljno za vašu, da tako kažem, distancir anost?
Banić se nasmije, kvrcne kažiprstom po zdjeli s ledom i kavijar om, pa ustane spreman da ode.
– Ma koliko vam to zvučalo čudno, da niste jeli tu dinju s pršutom, možda bih i pristao. Ali u že-
lji da me impresio nir ate vi ste se odlučili baš za ono što svaka novokomponir ana budala drži da je
šik. Naučio sam prepoznati taj mentalitet. Vi se davite u prepelicama s kar amelom uvjer avajući se
kako su to pohani pilići iz vašeg a ubog og djetinjstva, bauljate po teniskim ter enima sanjar eći o tome
da vam je samo časkom zaigrati prasićkanja ili kamena s ramena, odlazite u bečku Oper u i duboko
žalite što u orkestru nema tambur aške sekcije i što se tenor ustručava arlauknuti i pokoju gangu, na
koncert vodite plaćenog muzikolog a koji vam šapće kada treba zapljeskati, a novac lifrate u njemač-
ke i švicarske banke premda negdje u dnu duše vjer ujete kako je slamar ica mnog o sig urnija. Samo
kada biste među svim tim talijanskim ergonomskim krevetima imali i jednu slamar icu iz roditeljsko-
ga doma!... Vidite, zbog toga mi se čini nekako neprimjer enim uzeti kesu vašeg novca. Dakle, nije ri-
ječ toliko o savjesti i mor alu koliko o dobrom ukusu.
– Ja imam britanski odg oj i nao brazbu! – reče Lakota, ovaj put blag o por umenjevši i podig avši
glas.
– I Jack The Ripper ih je imao! – promrmlja Banić, pa krene prema izlazu na kojemu se isprije-
čio jedan od Lakotinih gor ila. Imao je guste obrve i nisko čelo, i nije djelovao nimalo prijateljski.
– I ti si valjda dir ektor neke ciglane? – reče Banić bijesno, premda mu se nekako činilo kako se s
tim trokrilnim ormar om ne bi valjalo hvatati u koštac.
Snag ator nije imao namjer u maknuti mu se s puta, iskesio se i sagnuo poput hrvača spremnog za
borbu.
– U redu! Ovo si stvarno dobro uvježbao! Ali ako baš želiš djelovati zastrašujuće, mor aš za-
kopčati šlic!
Štos je uistinu bio na pučkoškolskoj razini, ali je i ona bila iznad mentalnog sklopa razjar enog
razbijača. Sagne se još jače ne bi li provjer io je li mu raspor ak uistinu raskopčan, a Banić ga svom
snag om šutne u međunožje. Trokrilni napravi bolnu grimasu, skljoka se na koljena i ispusti čudan,
hripavi uzdah.
– Bojim se da gospodinu »Lombrosu« treba liječnička pomoć – reče Banić okrenuvši se prema
Lakoti koji je sve pomno pratio. Zatim krene van, ali ga brzo sustignu ruke drug e dvojice razjar enih
Lakotinih lovačkih pasa. I kad je već bio sig ur an kako će ga temeljito obraditi rabeći mišiće i svoj ne-
milosrdni primitivizam, začuje se glas njihova šefa:
– Razgovor je završen! Otpratite gospodina.
Banić izađe van na svjež zrak i duboko udahne. Zatim se okrene i spazi tri radnika u bijelim
kombinezonima koji su, služeći se sjajnim metalnim ljestvama, postavljali svijetleću ploču s nazivom
novog a restor ana. Na ploči su bila od neo nskih cijevi oblikovana slova:
BETY
31.
SNI JEG SE SVE BRŽE TO PIO S OKOLNIH KRO VO VA, ali se po prodavačima božićnih drvaca koji su svojom ro-
bom zauzeli cijeli jedan dio Britanskog trga dalo zaključiti da zima tek počinje. Bilo je već podne
kada su na parkir alištu ispred pošte Nika i Tim trpali posljednje stvar i u prtljažnik star og forda s bri-
tanskom reg istracijom. On je bio hitri pedant koji je točno znao koja stvar kamo ide i brzo ju je
smještao na njezino mjesto, dok je Nika sve vrijeme šutjela i djelovala pomalo nepribrano. Banić je
znao da se na London već navikla te da se sig urno veseli povratku, pa je pretpostavio da je zabrinuta
što ostavlja majku koja se tog jutra vratila iz bolnice.
– Slušaj, Nikola – rekla je ocu kojeg a je zvala po imenu samo kada bi se ljutila na njeg a – ti bi
trebao spremiti u vrećicu pidžamu i pastu za zube te prespavati dvije, tri noći na Britancu. Bar dok se
mama malo ne opor avi. Ako te muče predrasude, možeš spavati u mojoj bivšoj sobi.
– Pa mog ao bih... – odg ovor i on ne osobito uvjerljivo.
– Mog ao bi... mog ao bi... – mrmljala je, gur ajući svoju putnu torbu u auto, baš na ono mjesto
gdje prema Timovu raspor edu nije pripadala. – Kako da ti vjer ujem? Slušaj, ako mi to svečano ne
obećaš, ja ću svu ovu jebenu kramu pobacati iz auta i ostati! Njoj još uvijek nije sasvim dobro. Što
ako joj noću pozli?
– Svečano obećavam.
Ona ga pogledom odmjer i od glave do pete, kao da se po vanjskom izgledu može sa sig urnošću
procijeniti laže li netko ili ne.
– Poljubit ću te idući put! Kad budem sig urna da si ispunio obećanje – reče ona ljutito, kao da ga
na taj način kažnjava, pa uđe u auto i zalupi vratima.
Začudo, Tim mu priđe, stisne mu ruku i iznenada ga poljubi u obraz:
– That’s from her! So, good bye mister investigator!
Motor forda zabruji, a on, kao da se u taj čas nečeg a sjetio, priđe Nikinu sjedištu, izvadi iz džepa
bijelu kuvertu i kroz otvor eni je prozor gurne kćer i u ruke. Ne znajući o čemu je riječ, ona podigne
preklop kuverte i zavir i unutra. U njoj je bilo uredno složeno deset novčanica po tisuću njemačkih
mar aka.
– Za taj studij... taj history of culture – reče kao da mu je pritom neugodno.
– History of art! – ispravi ga ona.
– Pa dobro... onda zato... – nabije on ruke u džepove duffel coata.
– Ali čekaj, tata!... Pa nisi to... – zbuni se Nika.
Želeći izbjeći nježnosti i patetiku rastanka, on namigne Timu, rukom mu daj ući znak da krene.
Kao da je riječ o solidarnosti koju samo muškarci razumiju, mladi Englez pritisne gas i auto časkom
nestane u gužvi automobila koji su s Britanca brzali prema Ilici.
Cijelo je popodne Banić preležao na kauču, misli razdrtih između kćer i koja je otišla od kuće,
bivše žene koja se vratila kući i posla koji mu je na sasvim loš način odnio još jedan mjesec života.
Neko se vrijeme nadao da će na njeg ova vrata zakucati Jur ica Špiler, ali je poslije shvatio kako mu
se, nakon gluposti što ju je napravio, mladi boksač više ne bi usudio izaći pred oči. Potom se pre-
pustio disku džez glazbe što ga je kupio zajedno s nekakvim talijanskim časopisom, ali mu ta vrsta
džeza uopće nije odg ovar ala za ovo popodne. U svojoj mu se virtuo znosti doimala nekako površnom
i ispraznom, kao proizvod kojeg a se nakon pet godina više nitko neće sjećati. Zatim je odlučio pogle-
dati poštu koju je činila samo jedna službena omotnica s oznakom općinskog suda. Bio je to poziv za
novo ročište u procesu što su ga protiv njeg a vodili sretno izmir eni supružnici Lelas. Život se, dakle,
sam potrudio da sačuva nešto od svoje minimalne zanimljivosti!
Zatim se vrati stvarnosti koja je još uvijek sadržavala podosta elemenata jeze i nesig urnosti.
Unatoč džentlmenskom potezu kojim mu je dopustio da ode iz onog a novog restor ana na Zelenjaku,
imao je nekakav prokleti predosjećaj da ga Krsto Lakota neće tek tako ostaviti na miru. Znao je i pre-
više toga čime mu je mog ao zag orčati život, njemu koji je od života navikao dobivati samo slatke
stvar i.
Oko pet sati, kada je već debelo pao mrak, zazvonio je telefon. Čuo je Dog anov glas, uzbuđen i
uzrujan, kao da se dog odilo nešto neugodno i sasvim neo čekivano.
– Slušaj, sjedaj u auto i dolazi brzo pred upravnu zgradu Lucky holdinga da vidiš čudo koje se
ovdje dog odilo!
Banić ga je htio upitati koji se to tako važan vrag dog odio, ali je inspektor Dog an, koji je oduvi-
jek volio biti pomalo mister io zan, bez ijedne riječi objašnjenja spustio slušalicu.
Preko volje je obuo cipele, uvukao se u kaput iz Trećeg čovjeka i krenuo ka Rokovoj. Na Lango-
vu je trgu natočio onaj jeftiniji dizel, jer vremenski prognostičar i nisu najavljivali novo zahlađenje, i
pošao gore prema Zvijezdi, sve više se pitajući što je to tako uzbudilo star og a policijskog lisca.
Gore u podsljemenskoj zoni bilo je nešto više snijeg a, ali je kolnik bio posve očišćen i samo
malo vlažan od snijeg a koji se topio po rubovima ceste. Ubrzo je prošao onom kratkom uličicom i
našao se nadomak Lakotine uprave.
Ispred Lucky holdinga bilo je živo kao na kakvoj proslavi punoj ljudi i šar enih svjetala. Posvuda
nao kolo bila su parkir ani policijski automobili, od onih običnih patrolnih, pa sve do ter enskih kakve
rabe specijalci. Usred te gužve, zavijajući i bljeskajući rotacijskim svjetlima, jedan auto hitne pomoći
pokušavao se okrenuti i vratiti prema gradu, u čemu su ga ometali automobili koji su upravo dolazili.
Na pločniku je bilo nekoliko vozila s novinarskim oznakama, a iz jednih od njih upravo se izvlačio
čovjek s ovećom televizijskom kamer om.
Banić skrene autom u snijeg i izađe, još uvijek ne znajući što se dog ađa. Vidio je vrlo užurbane
policajce kako se dog ovar aju preko motor ola, radoznale ljude, dva čovjeka u bijelim medicinskim
kutama, prometnike koji su sada pokušavali osloboditi put ambulantnom vozilu i bljeskove fo-
tografskih apar ata koji su škljocali sa svih strana.
Malo podalje, držeći se zajedno, stajala je oveća skupina zapanjenih ljudi s transpar entima koje
su spustili na tlo prateći što se dog ađa. Po tim se transpar entima vidjelo da su radnici stanovitog Eko-
na, te da, kao i ostali, traže zao stale plaće, božićnicu, reviziju pretvorbe i slične sanjar ije.
Ulazna vrata u Lucky holding, ona ista ponad kojih je žmirkalo crveno svjetlo kamer e, bila su
šir om otvor ena, ali su ispred njih bila dvojica policajaca koji su sprečavali radoznalce i novinar e da
uđu. A po stazi od ukrasne cigle vrzmale su se razne službene osobe, neke u odor ama, neke pak u ci-
vilnoj odjeći.
Pitajući se što se to tako strašno dog odilo, Banić posve slučajno naleti na Vinka Dog ana, koji se
tu zasig urno našao po službenoj dužnosti. Bio je ozbiljan i mrk i jedva mu je kimnuo glavom.
– Što se dog odilo?
Dog an ga povede ustranu onim dijelom pločnika koji je policija već blokir ala. Vidjelo se da zna
sve, ali da ipak dosta toga ne razumije.
– Sutra ujutro ćeš se nacrtati u mom uredu! – rekao je Dog an gotovo zapovjednim glasom. –
Imam prokleti osjećaj da znaš nešto što nam je promaklo.
– Možda – zamisli se Banić. – Ali što se uopće dog odilo?
Dog an izvadi cig ar etu, lupne njome o kutiju, lizne je i vrati natrag. Bio je to očito mali ritual ko-
jim se branio od toga da naprasno ne propuši. Zatim počne:
– Već rano popodne pojavili su se ovdje radnici nekakvog Ekona i razvili mirno svoje transpa-
rente ne mičući se od upravne zgrade. Tvrdili su da ih je Lakota u nečemu prevar io te da su ovdje
kako bi izbor ili svoja prava. Lakota nas je nazvao, rekavši kako stvar nije nimalo zabrinjavajuća,
kako će im se poslije sam obratiti i ta sranja...
– U tome se već dobro izvježbao – primijeti Banić.
– Zamolio je policiju da dođe tek ukoliko se prosvjednici do mraka ne raziđu. A onda, onda se
oko pet sati dog odilo nešto s čim nitko nije mog ao računati. Došao je nekakav Jur ica Špiler i pozvo-
nio na ulazu. Kako mu nisu htjeli otvor iti, udar io je nekoliko puta nog om po vratima i razvalio
električnu bravu. Zatim je mirno izvadio revolver i ušao u zgradu...
– Je li koga ubio? – upita Banić, pobojavši se za nesretnog a i ner azumnog mladića.
– Je li koga ubio!? Napravio je pravi masakr! Najprije je ranio u ruku čuvar a Lepena, koji je po-
kušao dignuti telefonsku slušalicu. Taj nam je sve i ispričao. Zatim je, vičući da je došao naplatiti dug,
pošao prema Lakotinoj radnoj sobi, izvukao ga van, srušio na koljena i hicem mu raznio potiljak. U
predvorje je utrčao Lakotin tajnik Smokovina sa snajperskom puškom u ruci i zapucao. Znaš da
snajper na malim udaljenostima nije od velike kor isti. Promašio je, a kada je pokušao ponovno opali-
ti, klinac mu je sasuo tri metka u grudi. Nekakvog Soldu, koji je utrčao s još dvojicom, pog odio je
otprve u čelo, a ostale samo ranio...
– To je sve?
– Zar ti to nije dosta!? – pljune Dog an prema gomili snijeg a. – Ubio je trojicu, ranio još trojicu...
Ostali su se razbježali kao zečevi. Potom je luđak, za kojeg a smo već saznali da je bio u maloljetnič-
kom zatvor u zbog ubojstva oca, sjeo na prag ispred ulaza u upravnu zgradu i mirno zapalio cig ar etu.
O svemu su nas obavijestili oni dečki tamo...
Rekavši to, Dog an pokaže prstom prema ljudima koji su pred holding došli samo zbog mirnog
prosvjeda.
– I gdje je sad?
Dog an krene preko ceste i pokaže prema jednome od policijskih vozila u kojemu je, između dva
policajca, s lisicama na rukama, sjedio Banićev bivši klijent Jur ica Špiler zvani Mali. Djelovao je
posve mirno i pribrano, kao da se maločas vratio s boksačkog treninga. Zacijelo je bio ponosan zbog
pravde koju je sam izvršio, i ne misleći kako je i izvršenje pravde nešto što čovjeka može lako i jed-
nostavno odvesti u dug otrajnu zatvorsku izolaciju.
– Ti ga znaš? – upita inspektor Dog an.
– Da. Radio sam za njeg a. Sutra ću ti sve ispričati, premda ne znam hoće li od toga biti ikakve
kor isti. Evo, sada već drug i put u životu ide u zatvor nesvjestan krivnje i pravih razlog a. Kada treći
put bude išao, svojski će se potruditi da to bude zbog nečeg a što u potpunosti razumije.
– Nemoj mi samo reći da je i to jebeni posttraumatski stres!
– Nije. U vrijeme rata imao je tek dvanaest, trinaest godina – zamisli se Banić, a zatim doda: –
Premda mi se katkad učini da svi mi živimo pod posttraumatskim stresom. Svi, od Lakotine zaštićene
vrste pa do tih neo buzdanih klinaca...
Iznenada iz mraka pred njih izroni zajapur ena prilika inspektor a Zadre, koji je djelovao tako kao
da ga se cijela ta drama s pucanjem duboko dojmila. Gotovo je vapio:
– Srce ti ljubim! Još od onog a dana kada su mu dignuli auto u zrak ja ga nag ovar am da pristane
na policijsku zaštitu, a on se oslanja na svoje glupe amater e. Eto, to ga je koštalo glave! Ali stat ću ja
na rep onome tko je sve to zakuhao!
– Pa, eno ga, tamo je u autu! – reče Dog an.
– On je sitna riba! Mali plaćeni izvršitelj! – nastavi Zadro. – Ima on i brata. Skriva se u ne-
kakvom gospodskom hotelu u Rosenheimu. Ali istjer at ću ga ja iz brlog a dimom i vatrom!
– To gdje se skriva njeg ov brat, najmanje je nalik na hotel – primijeti Banić, našto ga Zadro
samo prostrijeli neprijateljskim pogledom.
Banić ovlaš takne Dog ana po ramenu i povede ga ustranu. Zbog posve jasnih razlog a u Zadrinu
se društvu osjećao sasvim nelag odno.
– Kada ćeš konačno smijeniti tog nasilnog primitivca? – upita Banić, dobro znajući kako ni Do-
gan ne trpi svog a podređenog.
– Jebi ga! – cokne inspektor jezikom pase zamisli. – Te ti se stvar i razvijaju u nekoj čudnoj dija-
lektici. Nikad ne možeš biti sig ur an...
– Koji ti je vrag!? Kakva dijalektika? Rekao si da ćeš tu stvar već istjer ati do kraja!
– Ta je stvar... zapravo... – odvrati Dog an – već jučer riješena. Treći sam put zatražio da mi ga
maknu s očiju...
– I što su uradili?
– Smijenili su mene. Sada je on šef odjela. Tko zna, možda se i ja uskor o pojavim u tvojoj
branši...
– Ne bi se snašao – podbode ga Banić. – U nas nema daktiloskopije, otkrivanja krvne grupe, ob-
dukcijskih izvještaja i kompjutor izir anih kartoteka. Mi smo ti čisti hobisti, rješavači sasvim prosječ-
nih zag onetki.
I tad se pred njima stvor i čovjek u dug ačkom kožnom kaputu, s lovačkom puškom u ruci. Na ru-
kavu je imao krpicu s nekakvim znakom.
– Oprostite, vi ste iz policije? – reče čovjek, nepogrešivo se obrativši Dog anu, iako je on bio u
civilnoj odjeći. Kao da je imao posebno osjetilo za policajce.
– Da, izvolite!
– Ja sam Kostelec... iz Antir abičnog zavoda... Dobili smo obavijest da je ovdje viđena bijesna li-
sica. Znate, ovuda se spuštaju sa Sljemena prema gradu.
– Ma kakva jebena lisica!? – okomi se na njeg a inspektor. – Pustite me na miru! Zar ne vidite da
je tu bio pravi pokolj!
Ne želeći valjda nevolje s policijom, čovjek se brzo okrene i nestane u mraku, a Banić lupne Do-
gana po ramenu i pozdravi ga:
– Bok, Vinko, sutra se vidimo.
Zatim polako krene prema mjestu na kojemu je ostavio auto, shvativši kako tu više nema što tra-
žiti i vjer ujući kako više nikad neće mor ati doći pred ovu zgradu. Gužva je polako bivala sve manja
jer se velik broj policajaca vratio u grad, a oni pak koji su ostali uspjeli su nekako uvjer iti znati-
željnike kako tu više nemaju što tražiti. Čak su i radnici Ekona polako pošli svojim kućama, sada se
zacijelo još i više pitajući što će biti s njima i protiv koga će drug om prilikom prosvjedovati. Možda
su čak i žalili za Krstom Lakotom, jer je od te večer i njihova nevolja izgubila konkretno ime.
Približavajući se svom devet godina star om golfu, Banić naleti na Romana Pešelja, onog istog
čovjeka koji ga je na neki način uvukao u nisku sasvim suvišnih nevolja. Pešelj je djelovao zabrinuto
i brzao je prema upravnoj zgradi. Činilo se da je tek maločas obaviješten o svemu što se zbilo u
holdingu. Vidjevši kako ga manager pokušava vješto zao bići, gradeći se da ga ne vidi, Banić mu se
namjerno ispriječi na putu. Zatim zavuče ruku u džep kaputa i izvadi onaj mobitel koji je već toliko
puta propustio vratiti.
– Gospodine Pešelj, vraćam vam mobitel. Premda je još jučer ona ponuda za posao bila otvor e-
na, evo ja sam konačno odlučio. Nažalost, neću biti vaš security manager.
– U redu... u redu... – uzvrpolji se čovjek sa zlatnim nao čalama, očigledno zbunjen i preplašen. –
Možda nekom drug om prilikom...
– Ne drug om prilikom, nego možda u nekom drug om životu – ispravi ga Banić. – Znate, ako je
istina ono što pričaju ljudi koji vjer uju u reinkarnaciju, onda je sva prilika da se svaki čovjek, bar
koji put u nekom od života rodi i kao nitkov.
Crven u licu, Pešelj bez riječi uzme mobitel, pa požur i prema Lucky holdingu, gdje su ga čekale
velike novosti, atraktivnije od novog a internet providera i lanca zalog ajnica kojima će biti premreže-
ne sve sadašnje i buduće autoceste u Hrvatskoj.
U osam je nazvao Lidiju. Dočekala ga je glasom u kojemu se nisu ćutjeli ni bolest ni umor nego
zadovoljstvo zbog toga što je ponovno kod kuće. Rekla mu je kako su se »djeca« već javila iz Pado-
ve, gdje im je prvi put krepao auto, te kako su ga uspjeli popraviti i nastavili put prema Novar i, gdje
će prenoćiti.
– Strog o mi je nar edila da dvije, tri noći prespavam na Britancu – reče on. – Bojala se da bi ti
noću moglo pozliti.
– Ah, pa takvo što ti ne može nar editi! – smijala se Lidija. – Osim toga, osjećam se dobro...
mislim prilično dobro... Ako bi nešto bilo, već bih te nazvala... Mislim, blizu si... brzo bi stig ao...
– Znači, misliš da ne bih trebao doći?
U telefonskoj je slušalici bio muk; čulo se tek njezino lag ano disanje. Vidjelo se da razmišlja i
da zapravo ne zna što bi rekla. Kao što, istini za volju, ni on nije znao.
– Kako hoćeš – reče na koncu. – Ali nemoj da ti por emetim planove.
Da, pomisli on s gorčinom, društveni mu je život bio pun nevjer ojatnih planova. O poslovima da
se i ne govor i!
Tad mu je rekla tek jedno »bog« i spustila slušalicu ostavivši ga njeg ovoj neo dlučnosti.
Časak kasnije sjedio je s Pakom u kafiću Kico za onim stolom pokraj prozor a.
Inače redovito dobre volje, Pako je te večer i djelovao nekako letargično.
– Da, da, da... – mrmljao je onako više za sebe. – I kaj sad?
Premda nije znao na što kinoo per ater misli, učini mu se kako i sebi može postaviti slično pitanje.
– Zbiljam sjeban dan! Kembru su zadržali u bolnici, Flegma je u gajbi, Mar ijan na partijskom
sastanku osnovne organizacije Hadezea, a one jebene Casio ure neće više kupit ni deca. Neki dan sam
klincu nudil uru za žvaku, al me ster al u kur ac! I kaj sad da delam?
– Kako kaj!? – pogleda ga Banić. – Briši gore u kino promijeniti rolu. Neki dan je publika čekala
deset minuta jer si se zapio s Kembrom.
– Jebote, imaš praf! – uzvikne Pako pa pogleda na svoj sat, u koji se ionako nije mog ao previše
pouzdati. – Letim! Buš me pričekal?
– Ne – odvrati Banić pa izađe s njim.
I dok je Pako otrčao promijeniti rolu, Banić besciljno pođe Ilicom, razmišljajući o tome kako bi
mog ao potrošiti ostatak prazne i dosadne večer i. I tad zastane pred obližnjom video tekom, uđe unutra
i zamoli vlasnika da mu odaber e pet, šest novih hitova.
– Joj, svi su vani – kao i uvijek se ispričavao video tekar. – Ali vam mogu naći nešto od prošlog
mjeseca.
– U redu – složi se Banić. – Ni te nisam gledao.
Natovar en nar amkom kaseta, vrati se kući, istrese sve to u veliku najlonsku vrećicu, strpa na vrh
pidžamu i četkicu za zube pa izađe van. Trg je bio pust, cvjećar ice su dokono sjedile u svojim stakle-
nim kio scima, a kestenjar na uglu sklapao je svoj pokretni štand. Navrati potom do kio ska, kupi šteku
Marlbor a, pa i nju nekako ugur a u vrećicu.
Imao je u glavi čudnu i pomalo bolesnu teo riju prema kojoj se sve ljudske geste dijele na apso-
lutno i djelomično uzaludne. Ma koliko se to činilo apsurdnim, neke od tih drug ih mogle su sadrža-
vati i stanovitu dozu pameti. Možda je konačno došlo vrijeme da se učini i jedna pametna stvar, po-
misli, prijeđe ulicu i pritisne zvonce na Lidijinu ulazu, ispod pločice na kojoj je, uostalom, izdržavši
sve te duge godine, još uvijek stajalo i njeg ovo ime.
Zagreb 1998/1999.
Sadržaj
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.