Professional Documents
Culture Documents
na Doca
Hey, thank’s a lot! This is your world.
We just live in.
Mathew, u The Saint of Fort Washington
1.
BILO JE KO LO VO ŠKIH TRI DE SET PET STUP NJE VA u hladu. Odvjetnik Herceg ović, u pretoplom zelenom odijelu
i s čvrsto zavezanom šar enom kravatom, neumjer eno se znojio i, mašući spisom ispred lica, pokuša-
vao se osvježiti nekom vrstom umjetnog propuha. Takva žega već u deset prijepodne nije obećavala
dobar dan, čak ni u razmjerno dobro zasjenjenom prolazu kinematog rafa Apolo. Shvativši valjda da
će se u suprotnome onesvijestiti od vrućine, odvjetnik razveže kravatu, uredno je smota i stavi u džep
pa zamoli čašu vode. Mog ao je biti pedesetih godina, imao je snažnu šiju, oveći trbuh i kratke noge,
te je podsjećao na isluženog hrvača teške kateg or ije. Banić šutke ustane, okrene se i otvor i slavinu iz-
nad umivao nika što je bio postavljen iza njeg ova radnog stola. Voda je bila mutna od kamenca i pre-
topla, tako da je odvjetnik s gađenjem otpio nekoliko gutljaja i odložio čašu na stol.
– Gospodine Baniću – reče on pribravši se malko od toplotnog udar a – to što biste trebali napra-
viti za mog klijenta na stanoviti je način delikatno, pa vas molim da postavljate što manje pitanja.
Vašu ćemo diskreciju nag raditi uvećanim honor ar om. Da budem posve izr avan, kolika je vaša tar ifa?
– Tristo na dan... plus troškovi.
– Kuna!?
– Da... ne mislite valjda mar aka!?
– Znači, ne ide vam baš posao – nasmije se Herceg ović – mislim, kad ste tako jeftini. Pa za te
novce ne rade ni vodoinstalater i! Evo, moj bi vam klijent za taj jednokratni trud bio spreman platiti ti-
suću njemačkih mar aka...
– Kako se zove vaš klijent? – upita Banić glasom u kojemu je pokušao potisnuti svaku radozna-
lost.
– I to je jedno od tih suvišnih pitanja – tiho će odvjetnik gur ajući pred Banića otvor enu kuvertu u
čijem se pror ezu vidjela nova novčanica od tisuću mar aka. – Ako se ne var am, Amer ikanci bi za to
rekli in advance.
Ne taknuvši plavu kuvertu, Nikola Banić ga je sveudilj promatrao pitajući se tko je taj čovjek i
što zapravo hoće.
– Kako me ne biste držali bizarnim čudakom, objasnit ću vam o čemu je riječ – nastavi odvjet-
nik. – Prije mjesec dana moj se klijent rastao od vrlo bog ate žene koja je vlasnica tvrtke Omniart,
tvrtke, dakle, koja se bavi izvozno-uvoznim poslovima s umjetninama. Zbog raznih pravnih okolnosti
od bivše suprug e nije dobio ništa, osim stanovite, vrlo vrijedne memor abilije koju bi večer as u deset
sati trebalo preuzeti u upravi Omniarta.
– Pa zašto je ne preuzme sam? – primijeti Banić paleći posljednji Marlbor o što ga je izvukao iz
kutije na stolu.
– Zato što sam čin preuzimanja podrazumijeva niz neugodnosti, pa i određenu opasnost. Naime,
iako je njeg ova bivša suprug a u načelu pristala, moj se klijent boji da bi taj pristanak mog ao biti i
klopka. U igri su i njezina braća, koja bi se, doznaju li, zacijelo protivila takvoj transakciji...
– Vrlo ste jasni i precizni – ironično primijeti Banić pa uzr ujano ustane i priđe prozor u, zag le-
davši se u filmske plakate kojima je bio načičkan zid nasuprot njeg ovoj poslovnici. Nekoć, dok se
kino još zvalo Kozara, plakati su najavljivali šar eno pornog rafsko smeće i izg ledali su tako da su ro-
ditelji s malodobnom djecom u velikom luku zao bilazili to mjesto. Sada je posvuda bio izvješen sami
amer ički visokobudžetni kič. Vrelim asfaltom prolaza protrči bosonog o dijete u šar enim gaćicama i
Baniću se učini da su trag ovi dječjih stopala ostali u mekom tlu. Dopuši cig ar etu, baci je van, a potom
sjedne na prozorsku dasku.
– Nar avno, za gospođino ime ne smijem pitati; što je ta memorabilija, također me se ne tiče...
Hoćete li mi bar kazati gdje je Omniart ili se od mene očekuje da ne postavljam nezg odna pitanja te
ga sam počnem minucio zno i diskretno tražiti po gradu?
– Memor abilija nije veća od video kasete, a Omniartova je uprava u Bog išićevoj ulici – nastavi
odvjetnik ne obazir ući se na ironiju u Banićevu glasu. – I svakako ponesite revolver! Objasnio sam da
je opasnost glavni razlog zbog kojeg a primopredaju izbjeg avamo obaviti sami. Evo, tu vam je adre-
sa...
– Ne očekujete, valjda, da ću ih tamo, poput Brucea Willisa, sve posmicati i donijeti vam memo-
rabiliju uprljanu njihovom još toplom krvlju!?
Odvjetnik uzdahne, obriše rukavom znojno čelo i otpije još malo iz pretople čaše.
– Ah, vi ste beskrajno težak čovjek! Bit ćete tamo točno u deset navečer, kako je dog ovor eno,
predstavit ćete se kao čovjek odvjetnika Herceg ovića, uzet ćete paketić i odmah ga donijeti u moju
kancelar iju. Revolver vam je zbog onih jedan posto mog ućnosti da stvar i krenu po zlu.
Herceg ović iz nutarnjeg džepa izvadi posjetnicu i stavi je na stol pokraj papir ića s Omniartovom
adresom. Na oba su se papir a vidjeli trag ovi njeg ovih vlažnih prstiju.
– Sve mi je ovo beskrajno sumnjivo, a bojim se i da nadilazi moje zakonske ovlasti. Mislim da
ću vas mor ati odbiti – hladno će Banić, vrativši se svom radnom stolu.
Herceg ović ponovno uzdahne pa na stol, do ona dva, stavi i treći papir – novčanicu od petsto
njemačkih mar aka. Kao u nekom filmskom filažu, Banićevom glavom prolete ovomjesečne obveze:
stanar ina, Nikina alimentacija, računi Amer ican Expressa, novi akumulator... Bez riječi izvuče ladicu,
izvadi iz nje punomoć i stavi je pred odvjetnika. On se nasmije, izvuče iz džepa nalivper o koje bljes-
ne zlatnim sjajem i stavi na papir mrlju koja je trebala biti potpis.
– Smiješno – reče ustavši od stola – obično meni drug i potpisuju punomoći, a sad i sam mo-
ram...
Ne pričekavši da se potpis osuši, Banić presavine papir i vrati ga u stol, ne osvrnuvši se za zaja-
pur enim, znojnim odvjetnikom koji je izišao iz ureda i zatvor io za sobom vrata.
Posao koji je nakon gotovo tromjesečne stanke dobio doimao se nadasve neobičnim, ali si je tu
neobičnost nastojao protumačiti mistifikacijama kakvima su odvjetnici obično vrlo skloni. Za svaki
slučaj odluči provjer iti njeg ovu vjer odostojnost, uzme posjetnicu što je ležala na stolu, otvor i novi
telefonski imenik i s olakšanjem shvati da se podaci slažu: Stjepan Herceg ović stvarno je bio odvjet-
nik s uredom u Gundulićevoj ulici. Zatim, zadovoljan što je konačno ipak nešto zar adio, pospremi
devizni honor ar u džep, spusti zelenu platnenu roletu tako da je soba utonula u mrak, skine košulju,
uvali se u naslonjač, pusti kasetu s Coltraneo vim baladama, nadajući se da će ipak uspjeti odrijemati
sred kipućeg a ljetnog pakla što se obrušio na Zag reb.
U sedam navečer se otušir ao, navukao iznošene traper ice i čistu majicu i izišao do kafića Kico,
sanjajući veliku bocu ledenog a piva u ugodnom okružju novog air-conditiona. I prije no što je ušao u
lokal, kroz otvor eni je prozor spazio poznatu hispanofizio nomiju bivšeg kinoo per ater a Paka. Nekako
baš u vrijeme kad su koitalne filmske majstor ije izbacili iz Apola i otjer ali ih na debelu per ifer iju, os-
tavio je i Pako kinoo per aterski posao. Istini za volju, da je netko ozbiljnije pročačkao po upravi kina,
možda bi došao i do neke drug e verzije dog ađaja, do toga da je Pako zapravo izbačen zbog mnog ih
neugodnih propusta koji su mu se u poslu dog ađali, no Banić je prijateljskom dobrohotnošću prista-
jao na Pakovu priču, u kojoj se tvrdilo kako im je »rekel sve kaj ih prati« i »zalupil vratima«, dok su
oni klečali na koljenima i preklinjali ga da kao vrstan kadar ostane. Ipak, prekinuvši radni odnos u
Apolu, Pako je ostao u svojoj podstanarskoj sobici u prolazu kina, i nitko nikad nije doznao uz po-
moć kakve je financijske alkemije uspijevao plaćati ne baš malu najamninu. Doduše, Pako se bavio
raznim poduzetničkim pustolovinama, za koje se mog lo reći da su dobro svršile već samim time što
zbog njih nije završio u zatvor u. Počesto je baš zbog »poduzetništva« bio prisiljen ostajati u nekoj vr-
sti ileg ale, kloniti se strog o Britanskog trga i izbjeg avati poslovne partner e koji bi dolazili šakama ili
batinama naplatiti »dividendu«.
Na preg lasno ugođenom radiju smještenom iza šanka, razdvojene glazbenim blokovima, nizale
su se kratke vijesti o uspostavi civilnih odnosa u oslobođenom Benkovcu, Drnišu, Glini i drug im ma-
njim mjestima; u svakoj se ponavljala fraza prema kojoj se »život polako vraća« te se obvezno na-
glašavalo da je neki crkveni uglednik posvetio ovo ili ono. Pako je stajao uz poviši stol, a pred njim
su bili čaša gemišta i četvrtasti paketić umotan u smeđi pakpapir.
– I ti imaš memorabiliju! – našali se Banić uprijevši prstom u paketić.
Pako, koji baš da je i znao što je to memor abilija, nije mog ao razumjeti tu aluziju, pog leda začu-
đeno Banića, a potom razmota paketić u kojem su se nalazila dva odeblja snopa papir ića na čijoj su
crnoj podlozi bila otisnuta žuta slova Rolling Stones i Voodoo Lounge.
– Detektiv, buš gemišt?
– Pivo! – vikne Banić konobar ici Zdenki, pa se zag leda u mister io zni sadržaj Pakova omota. Pa-
pir ići su neodoljivo podsjećali na ulaznice.
– Dvjesto ulaznica za koncert Rolling Stonesa u Budimpešti. Po trideset mar aka svaka. To ti je
šest somova mar aka minus soma za izr adu, brat bratu, pet somova mar aka profita! Dobar posel, kaj
veliš? – reče Pako očekujući Banićevo mišljenje.
– Kakvi troškovi? – upita Banić.
– Za tiskanje. Zdrukal ih je na laserskom printer u jedan frajer s Trešnjevke za soma. Gle, papir
je sto posto orig inal. A vidi kak mu je perfektno ispal zlatotisak. Vrhunski falsifikat!
– Dilaš lažne ulaznice? To je kažnjivo – reče Banić uzimajući hladnu bocu piva što ju je upravo
donijela konobar ica.
– Zdenka, oćeš kartu za Stonese? – upita Pako pružajući konobar ici jednu od onih dvije stotine
ulaznica. – Za tebe je zabadav...
– To me ne zanima! – odbrusi konobar ica s nadmoćnim prezir om. – Ako imaš za Oliver a, to bih
uzela, ali ovi...
– Oliver!? Kak se neko ko peva i drži do sebe može zvat Oliver? To je ime za deterdžent, kaj ne?
– zamisli se Pako, pa potom kucne svojom čašom o Banićevu.
– I kome ćeš to prodati? – upita Banić, i sam provjer avajući kvalitetu patvor ene ulaznice.
– Nikom! – odreže Pako ljutito. – Koncert je bil prekjučer, a idio t je karte završil jutros. Ni stig el
prije. Jebi ga, odličan maher, al spor ko smrt.
– Znači, izg ubio si tisuću mar aka?
– Frajer je ipak bil pošten – objašnjavao je Pako – pa mi je priznal petsto mar aka na penale kaj je
prekor ačil rok.
– I to je nešto – lakonski će Banić, dok je Pako zgrabio onih dvjesto ulaznica i bacio ih u košar u
za smeće pokraj šanka.
– Pako, opet mi praviš smeće! Nosi to van! – vikala je konobar ica, ali je Pako uopće nije slušao.
Izlio je u sebe gemišt i, ljutito zalupivši vratima, izišao.
Već je padao mrak kada se Banić u svom stančiću iznad ureda još jedanput istušir ao i sasvim ne-
voljko obukao jedino odijelo i zavezao jedinu, još k tome – neizg lačanu – kravatu. Trebao je obaviti
posao za odvjetnika Herceg ovića i njeg ova anonimnog klijenta, pa mu se nekako činilo da zbog pos-
lovne ozbiljnosti mora obući mrsko mu odijelo. Otvor i ormar ić do kreveta u kojemu se nalazio nje-
gov Smith&Wesson, ali se ipak predomisli i zalupi ladicom, misleći kako revolver opasne situacije
kadšto učini još opasnijima. Posao koji je trebao obaviti činio mu se više dostavljačkim ili poštar-
skim no istražiteljskim, pa je to više izišao sasvim mir an i bez pucaljke. Zaputio se gore prema Roko-
vu per ivoju, gdje je običavao parkir ati svoj »novi star i« renault 4.
Naletio je na nju baš na najr askopanijem dijelu Britanskog trga, koji su tog ljeta, poput dobrog
dijela gradskog središta, obnavljali. Bila je u šir okoj muškoj košulji i trošnim traper icama, imala je
sasvim kratku frizur u i dva velika oka u kojima se zrcalilo žutilo gradske rasvjete. U jednom časku,
zabor avivši valjda da mu već podulje vrijeme nije žena, tako se obradovao da ju je gotovo zag rlio, u
drug om je već brže-bolje navukao na lice onaj službeni izr az koji sprečava svaku prisnost.
– Lidija! Nisi otišla na more? – upita je vadeći iz džepa kutiju cig ar eta.
– Zar ti Nika nije javila da smo se predomislile? – upita ona, značajno promatrajući kako on br-
zopleto i nespretno pokušava zapaliti cig ar etu. Kao da je uživala u njeg ovoj zbunjenosti, držeći je
valjda dobrim znakom da on i nakon tolikih godina razdvojenosti još uvijek nije ravnodušan prema
njoj.
– Ah, da, rekla mi je – reče on, i sâm nesig ur an je li mu doista rekla.
– Hoćeš li me pozvati na kavu? – upita Lidija. – Baš sam pošla k tebi. Mor amo por azg ovar ati.
Sjeli su u kafić, jedan od onih kakvima je val privatnog poduzetništva preplavio Zag reb, i ona je
nar učila vinjak, dok je on samo zapalio cig ar etu, osjećajući kako ga u posljednje vrijeme susreti s Li-
dijom čine pomalo neurotičnim.
– Nika želi napustiti fakultet – reče Lidija gledajući ga prodorno preko čašice u kojoj se ljeskala
rumena tekućina. – Nije položila nijedan ispit i tvrdi kako joj je medicine pun kufer.
– Pa neka studir a nešto drug o.
– Kako možeš biti tako ravnodušan? – prekor i ga ona. – Ti si joj otac i mor ao bi por azg ovar ati s
njom.
– Nisam ravnodušan, samo sam praktičan. Mislim, ako ne podnosi medicinu, može studir ati ne-
što drug o. Pa i Komar ov je sin napustio medicinu i sada je uspješan na stomatolog iji...
– Komar ov je sin s medicine otišao na elektrotehniku, pa na pravo, pa na agronomiju... i sada
radi kao skladištar u Unikonzumu! – ljutilo ju je njeg ovo nepoznavanje stvar i. – Štos je u tome što
više uopće ne želi studir ati. Želi raditi.
– Ni to nije loše – mirno će Banić otresajući pepeo.
– Možda bi joj Tamar in mog ao pronaći kakav prikladan posao... On još uvijek ima veza...
– Da sam znala da ćeš biti takav, ostala bih kod kuće! – rekla je Lidija više razočar ana no ljuta. –
Dobro znaš da sam Tamar ina ostavila, da smo se rastali prije nepune tri godine. Ne očekuješ valjda
da ću bivšeg muža moljakati da mi zaposli kćer.
– Znam da si se razvela... ali, opet, znam da će on i danas napraviti sve što zatražiš od njeg a.
– Čuješ li me, rekla sam ti da neću od bivšeg muža moljakati uslug e! – razljuti se Lidija.
– Pa, i ja sam ti bivši muž – promrmlja Banić zabor avljajući da je rekao nešto sasvim neprilično
i uvredljivo. Iako je uistinu bio bivši muž, Nika je ipak bila njeg ova, a ne Tamar inova kći.
Lidija ga pog leda srdito, popije svoj vinjak i bez pozdrava iziđe na Ilicu.
– Dobro ste razljutili damu – lukavo primijeti konobar koji se u praznom lokalu hladio ventila-
tor om što je zujao na šanku. Banić ga pog leda, a zatim brzo ustane i požur i za Lidijom.
– Trebalo bi platiti! – podvikne konobar. – Ili možda imate pokaz?
Banić priđe šanku i iz džepa izvuče dvije novčanice, jednu od tisuću, drug u od petsto mar aka.
– Nemate nešto sitnije? – začudi se konobar držeći u rukama novčanice kakvima se obično ne
plaća piće u usputnim birtijama. – Hoćete li da vam razmijenim ili ćete zasjesti i popiti ostatak?
Uvidjevši kako je Banić sasvim ravnodušan spram njeg ovih ugostiteljskih duhovitosti, konobar
se odg eg a u spor ednu prostor iju, a zatim se brzo vrati s ostatkom novca. Zgrabivši novac, Banić hitro
iziđe na Ilicu, ali tu više nije bilo ljutite Lidije.
2.
ZA US TA VIO JE AUTO MO BIL U BO GI ŠI ĆE VOJ ULI CI, baš ispred kuće na čijem je ulazu bila ploča s natpisom
Omniart d.d. Shvati odmah da je riječ o jednoj od onih novih tvrtki koje su u nedostatku poslovnog
prostor a otkupljivale veće stanove i u njima obavljale svoju djelatnost. Bilo je nešto čudno u tome što
su se oko ulaza u takve tvrtke, uglavnom otmjenih i pomodnih naziva, mog li vidjeti klinački grafiti
ili oslonjeni bicikli, dok se iz susjednih stanova šir io prodor an mir is gulaša ili kuhanog bakalar a. Že-
leći biti poslovno ozbiljan, Banić se odluči pojaviti u Omniartu upravo onako kako je bilo dog ovor e-
no – točno u deset sati. Imao je još malo vremena pa iziđe iz automobila ne bi li provjer io zgradu u
kojoj je trebao obaviti čudan posao. Prozor i prizemlja bili su mračni i imali su spuštene rebrenice; tu
je zacijelo živio netko tko je imao dovoljno novca i živaca da ovaj burni kolovoz provede na moru.
Na prvom katu, prema onome što je pisalo na ploči, nalazio se Omniart i ondje su sva četir i prozor a
bila osvijetljena i otvor ena, dapače čula se i tiha mediter anska melodija koja je sasvim dobro pristaja-
la uz sparnu ljetnu noć. Prozor i iznad Omniarta bili su otvor eni, ali u sobama nije bilo svjetla. Banić
zapali još jednu cig ar etu, vrati se do automobila i kroz otvor eni prozor izvuče aktovku u koju je na-
mjer avao spremiti paketić koji će, bude li sve u redu, dobiti u upravi. Iz susjednog dvor išta lajao je
dosadni pas, a tamo negdje u daljini podno Sljemena nisu se više vidjele zvijezde i pomalo je sijeva-
lo. Bila je to var ava nada da bi mog la pasti kiša i bar malo rashladiti ovaj preg rijani grad.
Točno u deset Banić otvor i vrata zgrade i uđe u mračno stubište. Kao i u tolikim star im zgrada-
ma, stubišna rasvjeta nije radila, tako da si je put do prvog kata mor ao osvijetliti džepnim upaljačem.
Na lijevom kraju stubišta bila su išar ana vrata s izbijenim poklopcem špijunke, a na desnome skupo-
cjena hrastova vrata s modernim log om Omniarta. Desno od ulaza vidjelo se slabašno svjetlo zvonca.
Banić pritisne tipku i stubištem se razlegne prodorna i sasvim indiskretna zvonjava, primjer enija
provincijskoj školi no modernoj tvrtki koja drži do sebe. Iako je bilo nevjer ojatno da takvu zvonjavu
nitko nije čuo, vrata su i dalje bila zatvor ena. Pokuša stog a još jedanput, pristojno i odmjer eno krat-
ko, pa kad se ni tada nitko nije odazvao, on nalegne na zvonce i pusti ga da bjesomučno zvoni cijelu
minutu. Posljedak je bio isti: tiho, mračno stubište i neumoljivo zatvor en ulaz. I baš kad se namjer a-
vao okrenuti i otići te odnijeti odvjetniku Herceg oviću njeg ovih tisuću i pol mar aka, sjeti se kako je
honor ar već počeo trošiti, pa još jedanput pozvoni, a potom, za svaku sig urnost, lupi šakom nekoliko
puta po vratima. Ni ovaj put nitko nije izišao, ali su se vrata, kako ih je valjda prejako lupio, polako
otvor ila i otvor ila mu put u osvijetljeni hodnik.
Osjećajući se pomalo kao noćni tat, pomalo kao uljez, Banić uđe u prvu prostor iju. Bio je to ul-
tramoderno namješten ured s halog enim svjetiljkama i nizom od četir i velika kompjutor a. Na zidu je
bio kug lasti zvučnik s kojeg a se čuo neki od novih zabavnih hitova. Uza zid su bile por edane police s
plastificir anim reg istrator ima različitih boja. Mučen neodoljivom radoznalošću, Banić izvuče iz ko-
rica jedan od reg istrator a i pog leda u nj. Bio je prazan. Potom izvuče drug i i treći, ni u njima nije
bilo ničeg a. I četvrti je reg istrator bio prazan, samo su se na njeg ovim šipkama vidjeli ostaci papir a,
baš kao da je netko nasilno izvadio sadržaj. Priđe potom kompjutor u, obnavljajući u glavi svoja
oskudna računalna znanja. Uključi ga, a na zaslonu se pojavi natpis: disc empty.
U drug oj se sobi nalazio stol za sastanke s deset stolaca, a u kutu još jedan manji stol na kojem je
bio kompjutor. I njeg ov je disk bio prazan. Na podu pokraj stola ležala je hrpica razbacanih disketa.
Uzme jednu, ubaci je u flopy i zatraži joj dir ektor ij. Na zaslonu je pisalo bad CRC i nijedna od ostalih
disketa nije bila upor abljiva.
Pokuca na vrata treće sobe, nadajući se da bi u njoj mog lo koga biti. Kako mu nitko nije odg o-
vor io, odškrine vrata iza kojih ga zateče još veća praznina; u sobi nije bilo baš ničeg a i izg ledala je
kao da su je netom napustili soboslikar i i parketar i.
U četvrtoj sobi, na čija vrata više nije ni kucao, nalazili su se radni stol s uređajem za umnožava-
nje, trosjed i ono što službenici obično zovu klupskom garnitur om. Pokraj prozor a bio je postavljen
veliki star omodni trokrilni ormar otvor enih vrata i prazne unutrašnjosti. Kaljeva peć iza radnog stola
bila je još topla i Banić se sagne ne bi li provjer io zašto ju je netko po ovoj pasjoj vrućini uopće lo-
žio. U peći su bile gomile spaljenog papir a, zapravo slojevite naslag e pepela koje su se na nekim
mjestima još žar ile. Bio je to jasan znak da je netko prije stanovitog vremena bio ovdje te da je otišao
ne pog asivši svjetla i ne zaključavši vrata.
Jasno, nigdje nije bilo ničeg a što bi oblikom ili sadržajem podsjećalo na »memor abiliju« koju je
vlasnica trebala ispor učiti Baniću. Shvativši kako će se mor ati vratiti neobavljena posla, on pog asi
sva svjetla, iziđe na stubište i polako zatvor i ulazna vrata, primijetivši tek tada da je brava na vratima
oštećena nasilnim otvar anjem. Sav u čudu, spusti se mračnim stubištem, i da mu u džepu nisu bile one
njemačke marke, zacijelo bi pomislio kako je žrtva nečije neslane šale.
Vozio je dobro osvijetljenom Zvonimir ovom ulicom prema središtu i grad mu je, pun neona i
zastava izvješenih zbog munjevite pobjede u akciji »Oluja«, djelovao nekako svečano i prisno. Jedino
što mu je uistinu smetalo bila je ova pasja vrućina koja čak ni noću nije popuštala. Tamo iznad Slje-
mena prestalo je bljeskanje, pa je tako i sitna nada u noćašnju kišu propala. Uključio je radio na koje-
mu su u poo dmaklim vijestima ponovno pričali o tome kako je neki bog ponovno otvor en i posve-
ćen, i on, već pomalo ojađen uvijek jednim te istim sadržajima, prebaci tipku na tape pa se unutraš-
njošću »četvorke«, koju je tog proljeća kupio u Sloveniji, razliju mistični tonovi saksofona Colema-
na Hawkinsa. Prava glazba za nepodnošljivo vruću noć!
Odvjetnikov stan u Gundulićevoj našao je vrlo lako, bio je u blizini evang eličke crkve, i Herce-
govićevo se ime dalo lako pročitati na osvijetljenoj pločici pokraj ulaza. Popeo se na četvrti kat zgra-
de koja nije imala dizala i nekoliko puta pozvonio na vratima s metalnom pločicom na kojoj su bili
Herceg ovićevo ime i titula. Za nekoliko časaka na poluo tvor enim se vratima pojavila plava glavica
nao čita dečka koji nije mog ao imati više od deset godina.
– Koga trebate? – upita dječak.
– Gospodina Stjepana Herceg ovića, sine – Banić je nastojao zadobiti dječakovo povjer enje.
– Gospodine, sada je pola jedanaest i deda već spava.
– Žao mi je – ispričavao se Banić – ali tvoj mi je gospodin deda rekao da mu se svakako javim
čim obavim posao koji mi je povjer io.
Dječak ga pog leda sav u čudu.
– Povjer io vam je posao!?
– Da. Mogu li konačno ući?
– Ali on je bolestan! Ne vjer ujem da vam je mog ao povjer iti ikakav posao.
– Jesu li ti tata i mama kod kuće?
– Otišli su u kino gledati Lion Kinga.
– Oni su otišli gledati Disneyja, a ti si kod kuće!? – začudi se Banić.
– Netko mora biti s dedom, a ja ne volim crtiće.
– No, dobro, povedi me onda do dede. Obećavam da se neću zadržati dulje od pet minuta.
Dječak slegne ramenima i povede Banića kroz hodnik koji je odisao vlag om i bolešću. Zastane
pred vratima na kojima je bio obješen metalni anđeo i uvede Banića u sobičak u kojemu osim velikog
kreveta i stilskog a noćnog ormar ića nije bilo drug og pokućstva. Na lijepom, ali nepraktičnom noć-
nom ormar iću stajala je svjetiljka s okrug lim staklenim sjenilom, a na krevetu, obasjan njezinom sla-
bom svjetlošću, ležao je nepomičan star ac šiljate brade, upalih očiju i tupa bolesničkog pog leda.
– On umir e od raka već šest mjeseci – reče dječak.
– Budan je, ali mislim da vas uopće ne primjećuje.
– Oprosti, momče – reče Banić, ustukne i odmah potom iziđe u memljivi hodnik. Čovjek koji je
umir ao u ovoj sobici, jedva većoj od zidnog ormar a, možda je bio odvjetnik Stjepan Herceg ović, ali
nikako nije mog ao biti onaj neznanac koji je jutros platio Baniću tisuću petsto mar aka da donese ta-
janstveni paketić iz Omniarta. Svjestan da je, eto, danas baš ni za što zar adio popriličan novac,
Banić se spusti do automobila nadajući se da će taj nadasve glupi slučaj što prije zabor aviti.
Kasno navečer, prije no što će usnuti, zazvoni mu telefon. Banić hitro ustane, ponadavši se da se
to javlja pravi Herceg ović, koji će mu objasniti sve besmislice što ih je tijekom večer i doživio, ili bar
Lidija kojoj se htio ispričati zbog večer ašnje nenamjerne drskosti. No obje su se njeg ove nade izjalo-
vile...
– Jeste li vi Nikola Banić koji je prije mjesec dana reklamir ao u novinama istražiteljske i policij-
ske uslug e? – govor io je glas iz slušalice.
– Nešto slično sam oglašavao – objasni Banić, još ne vjer ujući da mu se na takav način osmjeh-
nula poslovna sreća: dva ang ažmana u istom danu!
– Pa gdje ste vi, čovječe? Zovem vas cijelu večer.
– Imao sam noćnu smjenu. Što trebate?
– Ništa telefonom! Dođite lijepo sutra u deset do mene da por azg ovar amo o poslu.
– Kaže se: molim vas, dođite – pouči ga Banić, izloživši se opasnosti da izg ubi posao prije no
što ga je i dobio.
Umjesto da se naljuti, čovjek s drug e strane prasne u smijeh.
– Ha, ha, ha! Mole samo bijednici koji ništa nemaju! Ja ne molim nego plaćam! Ja sam Valer ijan
Mandić! Razumijete?
Prilično uvjerljiv arg ument, pomisli Banić, pa izvadi iz ladice olovku da zapiše adresu.
3.
IAKO JE NEBO BILO ČIS TO OP TI MIS TIČ KO PLA VET NI LO, a vijesti na radiju niska političkih i gospodarskih tri-
jumfa, Baniću se sve više činilo kako je u, patetično rečeno, šar enom kolaču života sve više gorkih
sastojaka. Tržnicu pokraj koje je živio već od rana jutra obilazile su otužne spodobe loše odjevenih
umir ovljenika, prebir ući po gomilama odbačena povrća ne bi li iz njih izdvojili ono što još nije sa-
svim trulo; vijesti o otpuštanjima, famoznim odlascima »na čekanje« i beskrupuloznoj pljački cijelih
tvornica dopir ale su sa svih strana, a štrajkovi i drug i oblici nezadovoljstva suzbijani su vještinom
koja je bila ravna onoj iz prijašnjeg režima. Ozar ena lica TV voditelja uvjer avala su puk kako brizi
nema mjesta, kako je put u sutrašnje blag ostanje već obilježen te kako treba samo usput por ješavati
nekoliko problema, pa spremno pohrliti u Arkadiju koja nam se smiješi. Znao je Nikola Banić da on
sâm nije nikakvo mjer ilo, da je nadomak opasnih pedesetih, kad nepovjer enje, nezadovoljstvo i stal-
no gunđanje na sve postojeće postaju nekom vrstom životnog stava. Možda stvar i i nisu tako loše,
znao se umir ivati, možda sam samo ja loš i dotrajao, preumor an da sudjelujem u općem kolu zado-
voljstva. I, konačno, dvije su stvar i u ovom traljavom svijetu ipak u redu: pospane i zamišljene balade
velikog maga Johna Coltranea i gotovo sasvim novi rabljeni renault 4, koji besprijekorno radi, bez
obzir a na činjenicu da i sam pripada nekoj vrsti automobilske povijesti. I baš kad je zamir ala Coltra-
neo va It’s Easy to Remember, Banićev se automobil stade spuštati u dolinu sred koje se smjestila ve-
lebna kućer ina Valer ijana Mandića, čovjeka koji ga je sinoć pozvao tvrdeći kako nikog a ne moli, ali
svakog a plaća.
Sudeći po njeg ovoj kući u, treba li reći, sjevernom dijelu grada, Valer ijan Mandić nije mog ao
pripadati staležu koji svakog a dana zavir uje pod tezg e piljar ica ili se veseli kad mu vlada uz slavodo-
bitnu halabuku pokloni pedeset kuna mir ovinskog dodatka. Asfaltni put obrubljen nizom niskih svje-
tiljki vodio je kroz netom zasađenu bijelu šumicu mladih breza, potom je blag o vijug ao između ot-
mjenih čempresa i neke drug e ukrasne crnog or ice, da bi se zatim ustremio na pročelje žute dvokatne
kuće što je podsjećala na dvor ac kojeg a od bolje stojećih ilir aca. Ispred kuće bilo je parkir ano neko-
liko luksuznih automobila, a desno, uz niski dog rađeni trijem, vidjelo se plavetnilo bazena okruže-
nog nečim što je mog ao biti samo bijeli mramor. Podalje iza bazena nazir ala su se dva crvena teniska
igrališta ograđena visokom mrežastom ogradom, a iza njih drvene bar ake koje su, kako se Baniću či-
nilo, mog le biti i konjušnice. Dobar dio te nove klase došao je u metropolu s kamenjar a i nitko nije
znao dovoljno uvjerljivo protumačiti njihovu upravo opsesivnu strast za tenisom.
Banić zaustavi kola ispred kućice s rampom, podignute stotinjak metar a ispred Mandićeva zda-
nja. Iz kućice se poput gušter a izvuče golemi snag ator u tijesnim plavim hlačama i bijeloj košulji
strašno napetoj preko čvrste trbušine. Mrlje znoja na košulji šir ile su mu se od pazuha sve do mjesta
gdje bi mu bio struk da je bio mršaviji. Imao je debilno čelo Frankensteinove novotvor ine i šiju Mi-
kea Tysona, a dobrodušni izr az lica što ga je nekako uspio namjestiti činio se čistim, uvježbanim fal-
sifikatom.
– Vraški vruće – promrmlja debeli prišavši vratima Banićeva automobila.
– Što se malo ne osvježite u onom bazenu?– primijeti Banić, a debeli se kiselo nasmije. Iako se
to po njeg ovu tupavom izr azu ne bi mog lo očekivati, čini se da je ipak razumio ironiju.
– Osobnu! – pruži debeli ruku.
Banić mu preda svoju osobnu iskaznicu i radnu dozvolu, a debeli se vrati u kućicu. Bio je tako
zdepast da se u jednom trenu činilo kako se uopće neće moći uvući unutra. Vidjelo se da u ruci drži
telefonsku slušalicu, da o nečemu dugo i opširno govor i, da nekoliko puta provjer ava podatke iz
osobne iskaznice, da bi nakon desetak minuta prtljanja izišao i vratio se Baniću.
– Ako vam je teško ući u kućicu, zašto se prije toga ne namažete sapunom? – dobaci mu Banić.
– Iziđite! – odr ješitim će glasom debeli.
– Zašto bih izišao? – bunio se istražitelj.
– Da provjer im nosite li oružje!
– Oho! – zafućka Banić. – Što ste vi? Vojna baza? Ili vam je predsjednik države svratio na ga-
blec?
Bez ikakva smisla za tu vrstu humor a, debeli zavuče ruku kroz prozor automobila i nemilosrdno
zgrabi Banića za vrat.
– Iziđi da te preg ledam ili se gubi!
Nemajući drug e, Banić izvuče iz pepeljar e neugašeni Marlbor o i pritisne ga svom snag om na
podlakticu debelog čuvar a. Debeli vrisne, odmakne ruku, a potom bijesno zgrabi retrovizor »četvor-
ke« i otrgne ga lako kao da bere cvijet.
– Što je, ne voliš Marlbor o? – nacer i se Banić.
– Iziđi da ti slomim vrat! – vikao je čuvar i slinio po opeklini.
– Slušaj me, debeli – hinio je strog ost Banić – javi gazdi da me nitko neće preg ledavati i da ne-
mam oružje. Ako ne može bez preg leda, ja odlazim.
Čuvar nešto promrmlja pa ponovno nestane u tijesnoj kućici. Vidjelo se kako debelim prstima
prebir e po sitnim telefonskim tipkama, a zatim se rampa polako podigne. Banić upali motor i polako
krene prema parkir alištu, dobacivši usput zlur adi osmijeh debelom čuvar u.
Unutrašnjost kuće, bolje reći dvorca, bila je izložba skor ojevićkog neukusa i kiča. Uza zidove
prostranog predvorja kočili su se konfekcijski antički kipovi, slike su zacijelo bile preuzetno amater-
sko nedjelo raznih anonimusa, uz ulja su visjeli gobleni, a uz tapiser ije jeftine reprodukcije Mona
Lise i Ivekovićevih žanr-scena iz hrvatske prošlosti. Tepisi su pripadali različitim stilovima, od vje-
rojatno pravih perzijskih sag ova pa do onih iz Name i Vuteksa. Jedino što je u cijelom predvorju bilo
stvarno savršeno bio je moćni air-condition koji je taj ambijentalni užas čvrsto držao na sedamnaest
Celzijevih stupnjeva.
Vlasnik tog carstva, moćni poslovni čovjek i poduzetnik Valer ijan Mandić, dočekao ga je u ne-
koj vrsti radne sobe za koju bi se mog lo reći sve prije nego da je bila jednostavno i funkcio nalno na-
mještena. Njezino neautentično pokućstvo sig urno je bilo iznimno skupo i pripadalo je raznim,
uglavnom nespojivim stilovima, jednako nespojivim kao što su bile i boje Mandićeva sakoa, košulje i
kravate. Valer ijan Mandić mor ao je imati znatno više od pedeset godina, ali je još bio u snazi, premda
bi se prije mog lo reći da je grdosija nego atlet. Govor io je spor o, gledajući u sug ovornika pomalo
tupo, baš kao da mu pola razg ovor a nije baš jasno.
Banić sjedne u ponuđeni fotelj i odluči pustiti Mandića da mu podrobno objasni razlog e zbog
kojih ga je pozvao.
– Dakle, vi ste taj Nikola Banić... privatni istražitelj – reče Mandić nalaktivši se na stol i spojivši
prste desne i lijeve ruke. – S obzir om na to da se bavite tim poslom, vjer ojatno ste zanat ispekli u biv-
šoj policiji.
Banić potvrdi kimanjem glave.
– Znači s komunjar ama. To vas baš ne čini osobom kojoj bih poklonio previše svog povjer enja.
Cijeli sam život ratovao protiv vas komunista.
– Imate pravo – pokajnički će Banić. – Mor am vam odmah priznati da sam svojedobno bio član
poznate zločinačke org anizacije pio nir a, kao i da sam 1959. nosio Titovu štafetu na relaciji Bjelovar
– Križevci.
Telefon na Mandićevu stolu zazvoni i on podigne slušalicu. Kao i svi primitivci, i on se der ao u
telefon kao da nema mnog o povjer enja u finu elektroniku.
– Ako on kaže, onda odmah kupite! Ma, hajde, molim te, četrdeset tisuća mar aka nije ništa za
tako malo rabljenu stvar!... Čuo si me, kupite... na njeg ovu dušu... Živio mi ti!
Mandić odloži slušalicu i zag leda se u svog a gosta, kao da još uvijek razmišlja o kupnji koju je
upravo dopustio. Vidjelo se da njeg ovu ironičnu primjedbu nije ni shvatio ili ju je već zabor avio.
– Da, zbog njih sam mor ao provesti više od deset godina u emig raciji. U Njemačkoj. Bio sam
član jedne naše frankfurtske emig rantske udrug e i nemalo sam puta vidio Udbina pseta na djelu...
– Nadam se da me niste zvali zbog toga – prekine ga Banić.
– Zvao sam vas zbog kćer i. S njom imam velikih problema. Imate li djece?
– Imam.
– No, onda vam roditeljske brig e nisu strane.
– Oprostite, ali pedag oškom se djelatnošću ne bavim...
– Znam – lupi Mandić šakom po stolu. – I ne zajebavajte! Ova je kuća puna ozbiljnih ljudi koji ne
trpe zajebavanje!
– Jasno mi je. Jednog sam već upoznao na ulazu – mirno će istražitelj. – Radije mi objasnite što
vas muči.
On duboko uzdahne, uhvati se za glavu, pa počne:
– Imam sedamnaestog odišnju kćerku Maru, jedinicu. Sam je odg ajam jer joj je majka umrla pri-
je petnaest godina. U posljednje vrijeme mala mi pravi silne probleme, izbiva iz kuće, vucar a se oko-
lo s čudnim društvom, troši puno love, pa i ovo, vidite, i ovo sam našao u njezinoj sobi...
Mandić otvor i ladicu stola i pred Banića baci vrećicu s malo bijelog praha. Banić gurne prst, za-
hvati malo praha pa ga lag ano lizne. Premda nije bio sto posto sig ur an, učini mu se da je riječ o her o-
inu.
Telefon na stolu ponovno zazvoni.
– Bog amu, pustite me na miru!... Kako, nije stig la nar udžba!? Pa poslao sam je u utor ak!... Slušaj-
te, hoću tu robu do ponedjeljka... Ne, rekao sam, franko skladište!
– Oprostite, Baniću – nastavi Mandić spuštajući telefonsku slušalicu. – Posao je posao. Nego,
gdje sam ono... da, i sve to ne bi bilo ništa da mi prije petnaestak dana nisu počele pristizati prijeteće
por uke.
– Čime vam prijete?
– Evo, tu su dvije – reče Mandić izvlačeći papir iće iz ladice stola.
Banić uzme to što je on nazvao prijetećim por ukama. Por uke su bile ispisane na neuredno istrg-
nutim kockastim papir ićima od kakvih su izr ađene matematičke bilježnice. Na jednoj je nevještim ru-
kopisom i s obiljem pravopisnih pog rešaka pisalo: Gade ako mi u roku od tjedan dana ne daš 20 tisu-
ća dem, ubiću tvoju jedinicu Maru. Donesi novac u petak na Cvijetni Trg u 16 i 30 i naš će ti čovijek
priči.
A na drug oj je stajalo: Gade nisi donjeo novac. Imaš šansu sutra u 18 sati na istom mjestu. Kada
daš novac puštamo ti kćerku na miru.
– Ne djeluju baš uvjerljivo – zamišljeno će Banić. – Osim s vama, čovjek je i u žestokom sukobu
s pravopisom. Jeste li možda bili na zakazanome mjestu?
– Jesam, ali mi nitko nije prišao.
– Primili ste samo dvije por uke?
– Primio sam ih sedam, ali je prvih pet odnijela policija.
– I što su rekli? – zanimalo je Banića.
– Nisu pokazali pretjer ano zanimanje – odmahne Mandić rukom kao da ni o novim policajcima
nema baš najbolje mišljenje. – Kazali su da netko zbija neslane šale, da će izviditi, da će pripaziti na
malu. Dva-tri dana tu se u okolici vrzmalo nekoliko njihovih ljudi, a onda su sasvim nestali. Vidite,
ono što me ponajviše zabrinulo jest to što je uz svaku od por uka bila priložena i poneka Mar ina sitni-
ca: ukosnica, crvenilo za usne, dugme vjetrovke... što znači da je nitkov stalno u njezinoj blizini.
– I što bih ja trebao učiniti?
– Što biste trebali učiniti!? – čudio se Mandić kao da je stvar sama po sebi jasna. – Pa trebali biste
je zaštititi.
– Žao mi je – krene Banić kao da će ustati. – To ja ne radim, to je posao za zaštitar e. Imate Soko-
le, Tig rove i što ja znam kako se sve ne zovu.
– Kako ne razumijete, drag i gospodine – nije se dao Valer ijan. – Ako uzmem kojeg a od njih, taj
će zaigrati flaster a. Zalijepit će se uz malu tako da bez njeg a neće moći ni na zahod. A ja želim dis-
kretnu pasku, takvu koju ni ona neće primijetiti. I to ne neprekidnu, nego samo kad dulje izbiva... ili
kad ide, da tako kažemo, na rizičnija mjesta, na ples, na kakav domjenak i slično.
Banić ušuti, vidjelo se da razmišlja, da ni sam ne zna kakvu će odluku donijeti. Mandić shvati
njeg ovu dvojbu, pa nastavi:
– Čuo sam da uzimate tristo kuna na dan, a ja bih vam, vidite, bio spreman platiti isto toliko, ali
mar aka. Jasno, uza sve to i troškove koje biste imali. Evo, tu sam vam spremio mali predujam za prvi
tjedan.
Rekavši to, Mandić gurne pred istražitelja dvije novčanice od tisuću mar aka. Pred Banićevim se
očima ponovno zavrti kaleidoskop mjesečnih potreba, dug ova i skromnih investicija.
– Vidite – reče Banić vadeći cig ar etu iz kutije – bit će strašno blesavo motriti vašu kćer i čekati
hoće li joj se što dog oditi. Možda bi bilo djelotvornije pronaći onog a koji piše ta pisma...
Iritantna zvonjava telefona još jedanput ispuni sobu.
– Dobro, skinite mi te usrane male dio ničar e s vrata – opet je vikao poduzetnik. – Ako ne možete
dokupiti tih pet posto, onda niste ni za što!... Pa ponudite svakome tko je voljan prodati bar dvostruko
od nominale, a onda, od dir ektor a do čistačice, sve pod nož! Ha, ha, ha!
Mandić spusti slušalicu pa upre prstom u Banića.
– Čovječe, to mi se sviđa! To zbilja nije loša ideja.
– Ja na sve to gledam ovako: ta pisma zacijelo piše netko od vaših prošlih ili sadašnjih neprijate-
lja, netko tko vam želi nauditi... Možete li se sjetiti kome ste sve u životu nag azili na prste? Tko su
vam neprijatelji?
– Komunisti su mi oduvijek bili najljući neprijatelji – srdio se Mandić. – Protiv njih se bor im od
malih nogu.
– To je u redu – umir ivao ga je Banić. – Ali, znate, sasvim je mala mog ućnost da vam ta pisma
šalju Stipe Šuvar i Jakov Blažević. Ili Dušan Drag osavac, primjer ice. Pod neprijateljima sam mislio
na one osobne, intimne, dakle na ljude koje uglavnom poznajete.
– Nemam nikakvih neprijatelja! Ja sam dobrotvor! Milijune mar aka pomoći donio sam ovoj
zemlji i ovom nar odu kad mu je bilo najpotrebnije.
Izg ovor io je to s takvom narcisoidnom sig urnošću i odlučnošću da je Baniću odmah bilo jasno
kako ima toliko neprijatelja da ih do večer i ne bi uspio nabrojiti.
– Dobro, onda ćete mi dati te papir iće i dopustiti mi da vas posjetim kojeg a od idućih dana kako
bismo podrobnije popričali o ljudima iz vaše i Mar ine okoline. Jer, sve to sig urno radi netko tko vam
je vrlo blizu. Samo, kad sljedeći put dođem, reći ćete onom debelome na ulazu da me zao biđe u šir o-
kom luku.
– Ah, pustite vi Đuru! – veselo će Mandić. – To je dobričina, jedan od prvih banijskih drag ovo-
ljaca. Zove se Vakumec, a svi ga zovu Vakum, jer nema baš mnog o u glavi... Drag je i pošten, ali pa-
metan... e, to baš nije... No, dog ovor eno, neće vas više uznemir avati.
– I još nešto – nastavi Banić. – Kako ću prepoznati vašu kćer?
– Maru!? – začudi se poduzetnik, a potom mu valjda i samome postade jasno da je istražitelj ni-
kad nije vidio. – Evo, tu je! Dođite!
Valer ijan ga pozove do prozor a i prstom mu pokaže dolje prema bazenu. Na rubu je sjedila iza-
zovna plavuša u minijaturnom dvodijelnom kupaćem kostimu. Ništa na njoj nije govor ilo da ima tek
sedamnaest godina.
– Ako i po gradu ide u te dvije sićušne krpice, onda je u redu – promrmlja Banić. – U suprotno-
me će mi trebati koja novija fotog rafija.
Valer ijan nešto ljutito promrmlja, a potom odmah pritisne tipku na radnom stolu. Za nekoliko
časaka na vratima se pojavi mrtvozornička prilika slabašna muškarca u crnom odijelu i s debelim na-
očalama na nosu.
– Ovo je moj savjetnik, doktor Sir onić, mozak svih mojih pothvata – cer emonijalnim će glasom
Valer ijan, dok je čovjek u crnome, poput vjerna psa, stajao na vratima i čekao gazdinu zapovijed. –
Doktor Sir onić će vam dati Mar ine nove fotog rafije i podrobno vam objasniti kamo mala izlazi, kak-
ve su joj navike i slično. U redu?
Malo poslije, kad su u jednoj od spor ednih prostor ija pretraživali po brdu obiteljskih fotog rafi-
ja, Banić upita ozbiljnog a i šutljivog Sir onića:
– Gdje je vaš gazda nabavio sve te silne antičke kipove? Mislim da ih ni Grci nemaju toliko.
– Priznajem, nije baš čovjek od ukusa – nasmije se Sir onić. – Zamislite, imao je ideju da im se
svima nadomjeste ruke. Ali ostavimo to! Želim vas upozor iti da dobro pripazite. Strašno je osjetljiv
na Maru, a ona... ona je sklona brzim i površnim poznanstvima...
– Oho! – iznenadi se Banić. – A vi, vi ste njezin doktor?
– Zašto bih bio?
– Gazda vas je predstavio kao doktor a. Mislio sam...
– Prevar ili ste se – prekine ga Sir onić. – Nisam doktor. Zapravo, doktor sam samo za stvar i koji-
ma se gazda bavi, pa me tako zove od milja...
– A čime se gazda bavi?
Umjesto da mu odg ovor i, Sir onić se nekako pakosno i dvosmisleno nasmije, pa mu pruži dvije
Mar ine portretne fotog rafije, a potom ga brzo izg ur a u predvor je puno lažnih antičkih statua. Ondje
je već stajao gotovo dva metra visok muškar ac napadno riđe kovrčave kose. I on je bio jak i podebeo,
ali ne kao debil iz kućice na ulazu. Imao je opasan i podmukao izr az lica te sako zadebljan ispod lije-
vog pazuha, baš kao da tu drži futrolu s revolver om.
– To je naš Aldo Kokot, kojeg a svi zovu Tromblon – objasni Sir onić. – Čovjek silno zaslužan za
našu stvar... i za Hrvatsku.
Sa svim tim dobrotvor ima na grbači domovini se uistinu dobro piše, pomisli Banić pa krene.
– Tromblon, isprati gospodina do auta! – nar edi Sir onić kovrčavom tipu, a on krotko krene is-
pred Banića.
Dakle, upoznao sam i trećeg Mandićeva kućnog psa, mislio je kor ačajući iza šir okih Tromblo-
novih leđa, pomalo sretan što napušta taj novokomponir ani poslovni raj.
4.
UNU TRAŠ NJOST LUK SUZ NOG DI SKOK LU BA FIRST izg ledala je Baniću poput marsovske metropole; ništa takvo
nikad nije vidio, ništa slično nije poznavao i ništa mu se od sveg a toga nije sviđalo. Laser i i ritmizir a-
na raznobojna svjetlost, mladež u odjeći od šar ene plastike i kompjutor izir ani ravni ritam po kojemu
se ljudska tijela klate i previjaju do iznemog losti. Ruku na srce, od sveg a mu je najstrašnija bila glaz-
ba, jer kao fanatik džeza nije mog ao shvatiti da glazbeni tijek može ići neprekidanom ravninom, bez
spuštanja i bez podizanja. Obožavao je onu prevrtljivost i nepredvidivost džeza, kad te smir eni bas,
umir ući glasovir i metlice na bubnjevima uvjer avaju da sve nestaje i da je svemu kraj, a onda se od-
nekud javi saksofon, zaurla vrlo visoko, pa se stane obrušavati, povlačeći prateća glazbala u neumo-
ljiv tempo. A ovdje je sve bilo nezanimljivo ravno poput cirkularne pile ili usisavača za prašinu, koji
je netko, otišavši na more, zabor avio isključiti. Ali kako i najstrašnija pustinja ima pokoju oazu, Ba-
nić pronađe šank koji je sred tog kompjutorskog kao sa djelovao kao razmjerno pristojno i civilizir a-
no mjesto. Šanker je bio proćelav, imao je star omodni prug asti prsluk i leptir kravatu, i uz Banića je
sig urno bio daleko najstar iji čovjek u tom prostor u. Okruženi gomilom uzbibane mladeži, kao da su
se obradovali jedan drug ome.
– Što ima za piće? – upita Banić dovoljno glasno da se od glazbe mog lo čuti.
– Klinčadija loče Red Bull, Flying Horse i drug a energ etska sranja, ali pretpostavljam da bi se
vama od toga dig ao želudac.
Nekoliko glasova sa strane veselo je tražilo upravo ta »energ etska sranja« s vinjakom ili viski-
jem, pa kad ih je poslužio, sredovječni se šanker vrati Baniću i namigne mu.
– Imam u pričuvi nekoliko ledenih boca Plzenj-Urquella. Što kažete na to?
– Iz vaših usta u Božje uši! Dajte jednu meni, drug u vama.
– To su vam one od nul’ trideset tri! – ponovno namigne šanker.
– Oh, dajte onda svakome po dvije.
Dok su pijuckali pivo čija je zlatna boja bila plemenitija od svih onih što su bljeskale po tijelima
robotizir anih plesača, šanku priđe mladić odjeven u uske hlače i ružičastu bluzu, koja je zacijelo mo-
rala biti kupljena u prodavao nici ženske odjeće. Baniću se učini da ima umjetne trepavice te da je
zbog frizur e mor ao bar dva sata prosjediti u frizerskom salonu.
– Jean, daj mi, molim te, viski i crvenog bika!
Šanker ga pog leda mrko, nalakti se na pult i izder e:
– Bjež’! Nisi platio ni prvu rundu!
– Zašto si takav, dušo? – nježnim će glasom mladić.
– I ne zovi me Jean, ’bem ti boga! – bio je posve određen šanker.
Kad je mladić otišao bez pića, okrene se on Baniću.
– Potroše lovu na taj jebeni Ecstasy pa misle da mogu cug ati badava.
– Ecstasy!?
– Da. To je neko smeće što ga žder u da ih podigne. Od čega mislite da mogu tako tancati satima?
A vi, vi ste ovdje sig urno zbog djeteta?
– Ne... zapravo da.
– Ne stidite se – umir ivao ga je šanker. – Kad bi bar više roditelja zavir ilo ovamo da vide što im
djeca rade, ne bi bilo loše. A koje je vaše?
– Ona tamo cura – reče Banić i pokaže prstom prema Mari Mandić, koja je desetak metar a dalje
razg ovar ala s dvjema djevojkama i ženskastim mladićem koji je maločas pokušao iskamčiti piće.
– Vi ste tata od Mary!? – zine šanker od iznenađenja. – Vi ste, dakle, onaj tvorničar novca Man-
dić, pardon... onaj poduzetnik!
– Zapravo, ja sam joj tetak – smete se Banić. – A ona, ona se ne zove Mary nego Mara.
– Mislite da se ja zovem Jean? – ljutitim će glasom šanker. – Zovem se Ivo, ali me svi zovu Jean,
kao što i vašu Maru... Ali, slušajte, nije dobro što vam se nećakinja druži s tim peder om.
– Kojim?
– Kako kojim!? – sve uzr ujanijim glasom govor io je šanker Ivo. – S onim koji je maločas žicao
piće. To vam je društvo kojemu ništa nije strano. Mislim da se i fiksaju. Dođite jedanput poslije faj-
runta da vam pokažem što sve čistačica Bar ica pronađe u zahodu, pa će vam biti jasno... Ne, s Graci-
jom se ne treba družiti.
– Gracija!?
– Da, tako se zove topli bratac. Nego, hoćemo li još koje pivo? Znate, za ovu pasju vrućinu B-vi-
tamin iz piva najbolja je prevencija od dehidracije org anizma.
– Može – složi se Banić. – A one dvije... tamo s Mar om, vidite one dvije?
– Vidim, vidim – otpovrne Ivo otvar ajući nove boce plzenjskog zlata. – I to vam je tuga, jad i
bol. Zapravo, danas vam se žensku djecu, ako hoćete imati mir an san, isplati dati isključivo u samos-
tan, sve ostalo je užas i noćna mora. Ona visoka je Štuka. Ta vam sto posto vremena provodi ovdje, a
otkud joj novac, vrag neka zna. Osim toga, kad nekog a zovu Štuka, tu onda nešto smrdi. Sig urno ste i
sâmi ribič, pa već znate što je u riječnom svijetu štuka, grabljivica koja žder e sve što joj je u vidnom
polju.
– A ona drug a?
– To je Zizi! Ona pokušava napraviti pjevačku kar ijer u i važna je kao dokaz.
– Kakav dokaz? – upita Banić paleći Marlbor o.
– Kao dokaz da svatko može snimiti jebeni cd! – odbrusi Ivo, pa požur i poslužiti klinčadiju no-
vim limenkama vitaminsko-miner alnog eliksir a. Potom se vrati i mirno nastavi piti svoje pivo.
– Evo, pazite sad taj užas! – pokaže Ivo prema podiju na koji se Zizi popela. – Pjeva nekakva sra-
nja koja su glazbeno i tekstualno jednostavnija od dječjih brojalica. En-ten-tini je prema njezinim pje-
smama čisti Mozart. Čujte, ja sam vam odrastao na Micku Jagg er u i Jimu Morr isonu i meni je ovo tu
sve sami smrdljivi drek!
– Zašto uopće radite ovdje? – upita ga Banić, iznenađen njeg ovom gorčinom.
– Jebi ga! Za soma mar aka! Mag istrir ao sam fiziku i radio sam u institutu ni za pola te plaće. Pet-
naest koleg a zapalilo je van, a ja sam zbrisao u ovaj elektronički geto. I sad sam osuđen na noćnu
smjenu, a po danu ćor im. Radite li i vi kad u noćnoj smjeni?
– Uglavnom.
– Onda znate njezine prednosti. Noću su ti čula izo štrenija, a mozak radi triput preciznije, hiper-
senzibilizir an si na svaki šum, osjećaj... i te stvar i. Ljudi iz noćne smjene bolje razumiju svijet oko
sebe i zato su opasniji za vlast – tumačio je Ivo.
Ono što je pjevala Zizi uistinu je bilo nepodnošljivo, ali se ipak bar pedeset klinaca klimatalo u
tom ritmu. Banić potraži pog ledom Maru, pa s lag anom jezom shvati da je više nema u dvor ani.
– Na kraju, kad ovi bahati frajer i bar ir anim čekovima pokupuju cijelu zemlju – nastavi Ivo svoj
solilokvij – ostat će nešto sir otinje da im šljaka za par kuna, a svi s faksom zbrisat će u inozemstvo.
Na fakultetima će mor ati predavati bravar i, a ljude će liječiti soboslikar i... To je log ika mesnice u ko-
joj je kila mišića duplo skuplja od kile mozg a premda se mozak puno teže nađe.
– Niste li vidjeli Maru? – zaustavi ga Banić.
– Maločas je s Gracijom i onom Štukom izišla van. Sig urno su otišli na neko drug o mjesto.
– Oprostite – žur io je Banić. – Mor am za njom!
Izbroji novac pred iznenađenim Ivom, pa izjur i van.
– Dođite opet! – vikao je za njim šanker, ali to Banić sred klimaksa Zizine pjesme nije mog ao
čuti.
Čim je izišao na parkir alište, zapljusne ga topli zrak ljetne noći. Promotri brzo parkir alište i s
olakšanjem spazi Maru kako s društvom ulazi u svoj žuti fiat Uno. Slijedio ih je, neprekidno se bojeći
da će izići iz grada, gdje njeg ova »četvorka« više neće moći pratiti brzi talijanski auto. Nasreću, žuti
se auto zaustavi na parkir alištu hotela Intercontinental.
Nikola Banić, raznim životnim okolnostima osuđen na usputne hamburg er e, hot-dog ove ili ne-
ukusne konzerve što se otvar aju u tišini samačke kuhinje, nikad se nije dobro snalazio u sladunjavim
nazivima Intercontijevih restor ana, pa je, slijedeći potajno Maru, sjeo u nešto čemu ponovno nije
znao ime. Nenametljivo se uvukao u separ e do onog a u kojemu je sjedila Mara s prijateljima i naću-
lio uši ne bi li pohvatao komadiće njihova razg ovor a. No u njihovu razg ovor u nije bilo gotovo niče-
ga što bi bilo blag odat za istražiteljeve uši. Gracija je blebetao o umijeću gospođe Alide, očito neke
mondene frizerke, opisivao sjaj i glazur u pojedinih lakova za nokte, koje, uzg red, večer as nije uspio
dotjer ati, i slično. Štuka je šutjela dostojanstvenim mir om kakvome su neobično vični praznog lavi, i
tek bi se tu i tamo uključila u razg ovor kratkim komentar ima poput uistinu!, kolosalno!, ma nemoj mi
reći!
Požalivši već zbog toga što je zasjeo u lokal s kojim ga inače ništa pod kapom nebeskom nije
vezalo, Banić se okrene i u kutu prostor ije spazi priliku sasvim neprikladnu za gospodski spleen tog
otmjenog hotela. Imao je isposničko lice s kratkom bradicom ili s tek nekoliko dana neobrijanim
obrazima, bio je povisok, mršav, ali jak, nosio je strašno iznošenu majicu s natpisom Fruit of the
Loom, kakve su se nosile dobrano prije ovog rata, traper ice, zacijelo marke Levi’s i gumene natikače
kakve su se za nekoliko kuna mog le kupiti u prizemlju većih robnih kuća. Vjer ojatno nije imao ni če-
trdeset godina. Gledao je prema Mar inu stolu i mog lo se očekivati da će njeg ovi prvi problemi nasta-
ti kad se pojavi konobar, poslovično nesnošljiv prema proleterskom looku. I sam već pomalo uzr ujan
vlastitom senzibilizir anošću na socijalne slučajeve, Banić svrne pog led s neugledno odjevena čovjeka
u kutu pa usmjer i pozornost na Maru. Ona je upravo tada nesig urnim glasom punim bojazni govor ila
nešto što je istražitelja mor alo zanimati.
– Tako se bojim! Mislim da me uvlači u neku svoju igru koja neće dobro završiti.
– Daj mu nogu! – kratko će Gracija. – Kad te se konačno riješi, možda baci oko i na mene, ha,
ha, ha!
– Idio te! – zasikće Mara. – Katkad mi se čini da nije sa mnom zbog mene nego zbog nečeg a do
čega može doći uz moju pomoć.
– Do love tvog tatice! Ha, ha, ha! – cer ekao se Gracija.
– Bože, hoće li netko izbaciti ovog peder a!? – s gađenjem će Mara, pa dometne još nešto što Ba-
nić nije uspio čuti, jer se pred njim pojavio konobar.
– Što izvoli gospodin?
– Hladno pivo! – brzo će Banić, nastojeći ga se što prije riješiti.
– Oprostite, ali ovdje je postavljeno samo za jelo.
– Onda mi donesite bur ek od mesa! – reče Banić, nimalo ne skrivajući da mu konobar ide na živ-
ce.
– Po to ćete mor ati skočiti do Kulen Vakufa. Ceste su upravo oslobođene.
– Onda donesite bilo što! – odbrusi Banić, a konobar se lukavo nasmije i uljudno povuče.
Za susjednim stolom Mara je plakala i sve o čemu su dotad razg ovar ali bilo je za istražitelja ne-
povratno izg ubljeno. Sućutni Gracija pokušavao ju je utješiti, pa čak i zag rliti, ali je to Mandićevu
kćer toliko uzr ujalo da je zgrabila torbicu i izjur ila iz restor ana. Vidjevši kako se Gracija i Štuka ne
miču sa svojih mjesta, Banić polako ustane i pođe za njom. Dospio je zamijetiti kako ulazi u ženski
zahod. Krene za njom, osvrne se i s olakšanjem shvati da je hodnik prazan. Ne želeći pobuditi ničiju
sumnju, otvor i vrata muškog zahoda, uđe u nj i zapali cig ar etu. Glavom mu sijevne misao kako još
od gimnazijskih dana nije pušio u zahodu. Čekao je da mala iziđe; ne zatvor ivši dokraja vrata, nadao
se da će je čuti. Nakon što je popušio prvu cig ar etu, učini mu se da se predug o zadržala. Ipak zapali i
drug u, pa kad je i nju ugasio u zidnoj ker amičkoj pepeljar i, pomisli kako bi bilo pametno provjer iti
što se zbiva. Znao je da će na taj način prokockati svoju anonimnost i da je više neće moći nadzir ati
na tako jednostavan način. I već kad je bio sig ur an da mu poslovna obveza nalaže da uđe u ženski za-
hod i provjer i nije li djevojka napravila kakvu nesmotrenost, ona mirno iziđe i zaputi se natrag pre-
ma restor anu. Isprva pomisli krenuti za njom, ali ga neki radoznali vražićak u glavi pritjer a da zavir i
u zahod. Nasreću, kao i hodnik, bio je prazan! Otvor io je prvu kabinu, potom drug u i treću, ali ni u
jednoj od njih nije bilo ništa sumnjivo. I kad je već pomislio da trati vrijeme, dosjeti se, uđe u prvu
kabinu, neobično lako podigne poklopac vodokotlića i spazi kako na površini vode pliva plastična
šprica kakvu rabe narkomani. Zatvor i brzo vrata kabine i iziđe.
Već na hodniku zatekne metež i dernjavu. Iz restor ana je upravo istrčao onaj tip u iznošenoj ma-
jici i gumenim natikačama te spretno pojur io prema stubištu. U ruci je držao žensku torbicu, istu
onakvu kakvu je Mara nosila u zahod. Nekoliko je glasova vikalo: »Drž’te ga!« i »Ukrao je torbicu!«
Za lopovom je istrčao vižlasti Gracija i uspio ga dostići na prvom odmor ištu. I zacijelo bi Gracija te
večer i postao Mar inim her ojem zaštitnikom da se tip s torbicom nije okrenuo i dobro odmjer enim
udarcem u bradu nokautir ao nadobudnog homoseksualca. I tad, dok se obnevidjeli Gracija pokušavao
dignuti s poda, pog led loše odjevenog tipa susretne se s Banićevim. Da, Banić ga je možda mog ao i
sustići, ali se u tako nešto nije htio miješati; on je imao »mandat« da se brine za djevojku, a ne za nje-
zinu torbicu.
Ostavivši na miru čovjeka koji je u kratkom vremenu napustio hotel, istražitelj se vrati u svoj se-
par e i nastavi slušati razg ovor Mare i Štuke.
– Što si imala unutra? – pitala je Štuka.
– Što sam imala!? Znaš što sam imala! Bile su još tri doze i tisuću kuna.
– Tisuću kuna!? – snebi se Štuka.
– Ma jebeš tisuću kuna! – opsuje Mara.
Opipavajući bolnu čeljust, stolu priđe Gracija.
– Dobro me odalamio... Ali obavijestio sam recepciju. .. već su pozvali policiju...
– Isuse! – prošapće Mara. – Idio t je zvao policiju! Idemo brzo odavde!
– Kretenu! – okomi se Štuka na Graciju. – Kao da ne znaš što je imala u torbici!
Mara brzo ustane i pođe prema izlazu. Štuka ju je slijedila, neprekidno kimajući glavom kao da
očajava nad Gracijinom glupošću. Pa kad je i peder pošao za njima, ona se ljutito okrene i pred svi-
ma se izder e na njeg a:
– Nosi se kući! Večer as si napravio dosta pizdar ija!
I baš kad je odlučio ustati, pred Banićem se pojavi konobar stavljajući na stol veliki pladanj s
poklopcem od rostfraja. Podigne poklopac i pred iznenađenim se istražiteljem pokaže veliki crveni
jastog koji se pušio u grimiznom umaku.
– Gospodin je rekao da donesem bilo što.
– Pametno ste postupili – mrmljao je Banić prebir ući po džepovima. – Koliko sam dužan?
– Osamsto kuna, molim.
Baniću se smrkne pred očima; za toliki je novac jeo dva tjedna. Izvadi konačno iz džepa dvjesto
mar aka i tutne ih konobar u u ruku.
– Ostatak zadržite! – reče brzo pa pojur i za Mar om i njezinom družbom.
– Čekajte! – der ao se za njim konobar. – To nije dosta! Nedostaje još sedamdeset kuna.
– Možete pojesti jastog a, prodajem vam ga za te novce! – dobaci Banić, sjur ivši se niz stubište.
Ali njeg ova je žurba bila uzaludna jer se te večer i ništa više nije dog odilo. Gracija je, zar adivši
konačno od Štuke šamar, ostao u prizemlju hotela, Štuka se pak otputila nekamo u mrak, a Mara je
sjela u auto i krenula kući. Vozio je polako za njom sve do Mandićeve kućer ine s bazenom, teniskim
igralištem i ostalim glupostima, pa kad je vidio kako je parkir ala auto i nestala u zgradi, polako se
okrenuo i pošao natrag u grad. Usput sred mračnih čempresa zamijeti tamnu priliku kovrčave kose pa
uspor i. Pokraj auta prođe Aldo Kokot, iliti Tromblon, nasmije se Baniću i simbolično mu odsalutir a,
očito zadovoljan što tako pomno bdije nad sig urnošću gazdine kćer i.
Kada je stig ao do svog unajmljenog stančića u prolazu kina Apolo, bila je već ponoć, pa ga je to
više iznenadilo svjetlo na njeg ovu prozor u. U sobici je sjedila njeg ova kći Nika i pijuckala pivo koje
je našla u hladnjaku.
– Isuse, što radiš tako kasno? – upita on umorno se ispruživši preko kreveta.
– Kasno!? Pa u ponoć tek počinje život. Imaš koji Marlbor o?
On izvuče iz džepa zgužvanu kutiju cig ar eta i baci je prema njoj.
– Slušaj, Nika, ideš li ti kada u First!
– U First!? – začudi je očevo pitanje.
– Da, tamo gdje jedu Ecstasy, piju nekakvog crvenog bika i plešu uz kompjutor izir anu dosadu.
Ona zapali cig ar etu i zag onetno ga pog leda.
– Postaješ star i konzervativan. To ti je techno.
– Ne znam što je. Pitam te: ideš li ili ne?
– Ne.
– Hvala Bogu! – lakne njemu.
– Ali, znaš, ta je glazba super. I mnog o raznolikija od tvog Cheta Baker a.
Nije imao snag e svađati se s njom na temu džeza i techna.
– Mama mi kaže da napuštaš faks.
– Napuštam – reče ona bez ikakva straha; baš kao da je tako što savršeno razumno i pametno.
– To nije baš mudra odluka.
Ona priđe krevetu, sjedne do njeg a i mazno mu se privine na grudi. Bože, već je prava žena, po-
misli on, užasnut svim tim godinama što su tako brzo prošle.
– Ja sam tvoja kći.
– I!? – zine on, kao da mu nije jasno što je time htjela kazati.
– Pa mi Banići skloni smo, tako... ne baš razumnim rješenjima. Mama je već nešto drug o...
On htjede prosvjedovati, ali se sjeti kako je večer as potrošio dvjesto mar aka na jastog a kojeg a je
jedva pomir isao.
– Čini mi se da star im – nastavi ona s klinačkom sjetom u glasu ne mičući glavu s njeg ovih gru-
di. – Sve je manje stvar i koje me zanimaju i vesele...
– A studij medicine je među posljednjima – dometne on.
Ona potvrdno kimne i gorko se nasmiješi.
Tu smo, dakle, pomisli on, nesretna ljubav i pripadajući Weltschmerz. Ali, jasno, budući da se
uvijek trudio biti dobar i suo sjećajan otac, rezultat svoje spoznaje mor ao je prešutjeti.
5.
KADA JE VANI TRI DE SET PET U HLA DU, u čajnoj kuhinji u kojoj vriju špag eti zacijelo je sto stupnjeva, mis-
lio je Banić nespretno otvar ajući konzervu s umakom od rajčice i bosiljka. Nakon deset minuta sruči
vrelu tjesteninu u cjediljku, protrese je, prebaci u zdjelu umazanu od jučer ašnjeg a identičnog ručka,
pa sve zalije umakom i pospe ribanim parmezanom. Da su ga pozvali u koju od onih televizijskih
emisija u kojima gosti pokazuju vlastita kulinarska umijeća, kuhani špag eti s kupovnim umakom bili
bi jedino čime bi se mog ao podičiti pred gledateljstvom. Jeo je malo, tek onoliko koliko se po pasjoj
vrućini dalo pojesti, pa se potom prihvatio ledenog piva, kojeg a je uvijek bar pokoja boca mor ala biti
u hladnjaku. Zatim se, samo u kupaćim gaćicama, svalio na krevet i zapalio Marlbor o. Da je kojim
slučajem bio vješt peru, činilo mu se kako bi o ledenom pivu, Marlbor u i džezu mog ao ispisati op-
sežne filozofske eseje. Na kasetofonu su se vrtjele pozne talijanske snimke Cheta Baker a, a opor i dim
Marlbor a bio je ponajboljim pomag alom da se otputuje u mistične prostor e pjesme, dok je ledeno
pivo značilo buđenje, povratak boljim sastavnicama stvarnosti.
No kako su svi užici tijela časoviti, iz popodnevnog ga je snatrenja prenula prodorna zvonjava
telefona. Podig ao je slušalicu i začuo zabrinuti, gotovo panični glas Valer ijana Mandića.
– Mor ate hitno za Mar om! Otišla je u Rijeku!
– Sig urni ste? – upita Banić, koji se nadao da će razmažena klinka i ovo pasje popodne provesti
na bazenu svojeg a doma.
– Sig ur an sam! Ostavila mi je por uku da ide i da se sutra vraća... Ali tko će imati živaca čekati do
sutra!
– Možda je ondje sig urnija nego ovdje.
– Ne zanimaju me vaša nag ađanja – ljutio se Valer ijan. – Jedno od onih prijetećih pisama imalo
je baš riječki žig. Smjesta krenite za njom. Boga mu, pa pošteno vas plaćam!
– Ali kako da je nađem? Rijeka ima gotovo dvjesto tisuća stanovnika, od kojih velika većina ne
poznaje vašu kćer.
– Otišla je žutim fiatom – objašnjavao je Valer ijan.
– U Rijeci ima prijateljicu u Đakovićevoj ulici broj sedam i rodicu u Cara Emina, na samom
kraju... Budete li imali sreće, na jednoj od tih adresa naići ćete na njezin auto. I nikako je ne ispuštajte
iz vida!
– A ako je ne nađem?
– Ako je ne nađete, ne pojavljujte mi se pred očima! – izder e se Mandić pa spusti slušalicu.
Banić pomisli kako je lijepo mog ao za sitni novac voditi u šetnju pse bog atih Zag repčana, a ne
baviti se ovim glupavim njuškanjem, pa se, ljut na samog a sebe, sjur i pod tuš. Potom, još pomalo
mokar, navuče traper ice i majicu, strpa odijelo i dvije košulje u torbu, a povrh toga nekoliko kaseta i
Smith&Wesson, zatvor i torbu, uzme isprave i sve one marke koje nije dospio razmijeniti, pa krene
prema mjestu gdje je ostavio automobil. U automobilu je bilo toplije nego u pećnici, ali ipak hladnije
nego u visokoj peći. Otvor i sve prozor e pa krene, duboko u duši poželjevši jedan cjelodnevni plju-
sak.
Promet na autocesti bio je rijedak; iako su nakon uspješne akcije oslobađanja krajiških prostor a
dežurni optimisti predviđali tur ističku eksploziju, kao da nitko više nije išao na more. Na radiju je
svir ala ona pjesma s refrenom »lupi petama« i Baniću se, premda nije imao osobita smisla za tu vrstu
glazbe, učini da je u stihovima neko elementarno poštenje kojim se od Boga moli da zaštiti sir otinju i
golubove, dok se bog ate prepušta njihovoj lovi i vezama, što zna biti jednako učinkovito. Pronađe
potom vijesti u kojima je čuo kako Srbi oko Sar ajeva opet započinju svoje topničke org ije, pa ih u
tom smislu međunar odna zajednica strog o opominje i traži te ovo, te ono...
Oko Delnica je prestig ao dva dosadna šleper a i češki trailer koji je izg ledao kao da je stig ao iz
onih dana kada su na Jadran iz te zemlje dolazili samo članovi CK i njihova svojta.
Sa slabom nadom da će u velikom lučkom gradu pronaći malu poduzetnikovu kćer, stig ao je u
Rijeku. Spuštajući se prema gradu, spazio je sivu tvornicu papir a, zapjenjenu svijetlozelenu Rječinu i
zaustavio se doskor a pokraj gradskog kanala s kojeg a se, sred teške zapar e kasnog popodneva, šir io
neugodan smrad. Jednog od malobrojnih prolaznika zapitao je gdje se nalazi ulica koja ga je zanima-
la, a potom, našavši je, osjeti neočekivano zadovoljstvo, spazivši pokraj jedne od kuća parkir ani žuti
fiat Uno zag rebačke reg istracije. Našavši parkir alište s kojeg a je imao dobar preg led, zavali se u nas-
lon, nabije na nos tamne nao čale koje je rijetko i ner ado nosio, pa se prepusti dokolici čekanja. Fiat
Uno je svejednako mir ovao, iz kuće nitko nije izlazio.
Nakon pola sata čekanja osjeti kako mu lice miluje lag ani vjetar koji je dolazio odozdo s mor-
ske strane. Isprva jedva osjetan, vjetar uskor o zapuše jače, a nakon desetak minuta pretvor i se u topli
vihor koji je cestom nosio papir iće od sladoleda, star e novine i kotrljao prazne limenke od piva i so-
kova. Škur e na okolnim kućama brzo su se počele zatvar ati, jedna je žena s prozor a žurno skidala
mokro rublje, a starčić sa štapom, na pločniku preko puta, brzo je tapkao prema nadstrešnici ispred
kuće. Banić provir i kroz prozorčić i pog leda prema nebu. Bilo je puno tmastih oblaka koji su prig u-
šeno titrali nabijeni elektricitetom. Bilo je nedvojbeno da nailazi never a. I tek što je sklonio glavu u
sig urnost automobila, zag luši ga snažna grmljavina, a po krovu se prospe gusta i teška kiša, koja se
nakon nekoliko minuta pretvor i u pravi prolom oblaka.
Nadajući se da Mara neće izlaziti po tom nevremenu sličnom smaku svijeta, Banić se iskrade iz
auta i pojur i do kafića u kojemu su se u taj čas upalila svjetla. Iako je bio poprilično brz, za šank je
stig ao već gotovo mokar do kože.
– Ča ste se malo osvježili? – upita ga žena za šankom.
– Hladno pivo – reče on, izvlačeći novac iz džepa.
– More li riječko?
– Ne more! Dajte neko strano.
Žena stavi pred njeg a bocu Budweiser a, a potom mu vrlo uslužno razmijeni sto mar aka.
– Imate li možda telefon?
Gostio ničarka zar oni pod šank, pa izvuče star i crni telefonski apar at i tresne njime o pult.
– Samo, bez međunar odnih razg ovor a!
Banić okrene Mandićev broj. Telefon je neko vrijeme zvonio, a zatim se začuje Valer ijanov glas.
– Našao sam je – reče Banić.
– Hvala Bogu! – čuo se Valer ijanov težak uzdah olakšanja.
– Ne znam koliko ću ovdje mor ati čekati. Pada li vam na pamet kamo bi se mog la zaputiti?
– Ništa mi ne pada na pamet – nakon podulje stanke će Valer ijan. – Osim ako... znate, kad je bila
mala, često smo iz Njemačke dolazili na Cres... Imala je tamo i neke prijatelje. Možda krene na Cres.
Iako bih rekao da će prije u Zag reb... Pazite mi na nju. Ako sve dobro završi, galantno ću vam nadok-
naditi troškove.
Banić mu obeća kako Maru neće ispuštati iz vida, pozdravi ga, a zatim se vrati hladnom pivu.
Vani je i dalje lijevalo kao da se nebo otvor ilo. Gostio ničarka dohvati metlu i počne mesti prostor iju
u kojoj, osim nje i Banića, nije bilo nikog a. Popivši pivo, Banić kupi još četir i boce, stavi ih pod
ruku, iziđe iz kafića i potrči prema svojoj »četvorki«. Godila mu je posve mokra odjeća što mu se li-
jepila po tijelu i veselio se kiši onako kako to znaju samo djeca. I prije no što će ući u auto, pod brisa-
čem spazi crveni papir ić. Misleći kako mu je to policajac ostavio kaznu, uzme papir ić i zag leda se u
nj. Na njemu je netko jarkim crvenilom za usne napisao njuškalo. Sledi se shvativši što bi to trebalo
značiti, pog leda ispred sebe i zamijeti da je Mar in fiat nestao.
Bacivši boce piva na pod automobila, sjedne brzo za upravljač i iz sve snag e nag azi na papučicu
gasa. Nije imao previše izbor a, pojur io je prema Martinščici, južnom izlazu iz grada, nadajući se da
je Valer ijan imao pravo kad je nag ađao kako bi mu kći mog la krenuti na Cres. Cesta je bila skliska,
prepuna vode što je prespor o otjecala kroz lošu kanalizaciju, tako da se Banićev auto, nenavikao na
brzine veće od sto na sat, zanosio i klizao po mokrom asfaltu. Znao je kako je suludo očekivati da će
star a »četvorka« stići fiat, ali se ipak nadao da je klinka za volanom manje iskusan i odvažan vozač
od njeg a.
Dok se približavao Krčkome mostu, kiša je svejednako padala, a vjetar je bio toliko jak da se
pobojao kako će most biti zatvor en.
– Nije li maločas ovuda prošao žuti fiat Uno zag rebačke reg istracije? – upita čovjeka u naplatnoj
kućici.
– S plavušom i muškarcem? – zaškilji tetovir ani službenik žvačući gumu.
– Valjda! – začudi Banića podatak da je s malom i nekakav muškar ac.
– To je jedino što je prošlo – reče čovjek pružajući mu tiket. – Nekad ih je u ovo doba godine
bilo od početka do kraja mosta... jedan za drug im, a danas samo taj fiat i ova vaša star udija. Pa daj ti
onda živi od tur izma. A svake nas zime jebu da će iduće ljeto biti bolje...
Nemajući vremena za njeg ovu tužbalicu, Banić plati i pojur i vlažnom cestom. Iako mu je laknulo
što je Mara prešla most, sve ga je više mučilo to što ne zna gdje će odsjesti. Jest da je njezin otac slu-
tio kako će na Cres, ali je ipak mog la odsjesti i tu negdje na Krku, u Malinskoj, Njivicama, Vrbniku,
Puntu i bog-te-pitaj gdje. Ipak, gonjen valjda profesio nalnom intuicijom, odluči poći ravno do trajek-
tne luke za Cres. Nakon što je dvadesetak minuta tjer ao svoju jadnu »četvorku« kao vrag grešnu dušu,
skrene s glavne ceste i nastavi prema Valbiski. Srce mu je snažno tuklo dok se spuštao prema trajekt-
nom pristaništu, približavajući se onome mjestu s kojeg a puca dobar pog led na cijelu uvalu. Ugledav-
ši žuti fiat, shvati da ipak ima sreće, pa kad je taj fiat kao posljednji ušao na trajekt, koji je odmah na-
pustio luku i krenuo prema susjednom otoku, shvati i to da je sreća katkad sasvim relativna stvar.
Spustio se do lučice i izišao iz auta. Čovjek koji je u plastičnoj kabini prodavao brodske karte
rekao mu je da će sljedeći trajekt krenuti otprilike za jedan sat.
Otputi se do metalne gljive o koju se vežu brodovi, sjedne na nju pa osloni glavu o dlanove. Kiša
je posve prestala, jenjao je i vjetar, tako da se more u trenu smir ilo. Polako je padao mrak i on je lije-
po mog ao vidjeti u daljini svjetla velikog trajekta koji mu je tako red pred nosom odveo Maru Man-
dić. Ali čudesan večernji smir aj trajao je tek minutu-dvije, a onda je, isprva polako, a potom sve žeš-
će – okrenulo na buru. Vratio se u auto i otvor io još jednu bocu piva.
Kad mu je auto dodirnuo cresko tlo, bilo je već deset sati i puhala je snažna bura. Kamo sad, pi-
tao se, u koje se od jebenih creskih mjesta skrila Mara Mandić? Bila je već drug a polovica kolovoza,
Primor je je zjapilo prazno i mala je mog la lijepo bir ati između tridesetak hotela i nekoliko stotina ili
tisuća privatnih soba na Cresu i Lošinju. Ipak, bio je to dan kad je imao sreće, kad je, kako se to kaže,
Bog bio uz njeg a od trena kad je poželio kišu, pa sve do kasne večer i, kad je ispred creskog hotela
Cresa spazio parkir ani žuti fiat Uno.
Odvezao je svoj auto podalje od hotela, uzeo putnu torbu s rezervnom odjećom i revolver om te
se oprezno ušuljao u posve prazno hotelsko predvor je. Nigdje šar eno odjevenih tur ista, nigdje vesele
hotelske glazbe što svir a pretpotopne hitove, ni ostalih pouzdanih znakova dobre sezone. Osvijetljena
diskretnim svjetlom, na recepciji je sjedila mala crnokosa djevojka i zabavljala se čitajući strani
modni časopis.
– Buona serra! Che cosa volete? – upita recepcio narka vidjevši ga kako bojažljivo prilazi.
– Vi ste sig urno Zdenka? – reče Banić, pokazavši joj odmah da nije Talijan.
– A zašto bih bila? – nasmije se ona neobičnom gostu.
– Sve zag rebačke recepcio narke, frizerke i konobar ice zovu se Zdenka ili Ružica.
– Nažalost, ja sam Maja. Mogu li vam pomoći?
– Možete – šaptao je Banić kao da je riječ o strašno povjerljivoj stvar i. – Vidite, prije sat-dva
ovamo su došli moji zag rebački prijatelji... onim tamo žutim autom.
– Aha! – shvati recepcio narka. – Da ih pozovem?
– Ni za Boga! – priprijeti on prstom. – Htio bih ih iznenaditi. Onoj plavoj curi sutra je rođendan
pa sam joj pripremio veliko iznenađenje. Nemaju pojma da sam na Cresu. Znate, oni misle da sam u
Johannesburg u.
– U Johannesburg u!? – zine Maja od iznenađenja. – I kako da vam pomognem?
– Dajte mi sobu do njihove – reče Banić, ravnajući polako novčanicu od sto kuna na glatkom
pultu recepcije. Vidjelo se da ona razumije njeg ovu gestu.
– Evo, dvjesto dva na drug om katu. Oni su u dvjesto tri – reče djevojka pruživši mu ključ s veli-
kim drvenim privjeskom u obliku creske kule.
Banić uzme ključ, pa preko pulta gurne osobnu iskaznicu ispod koje je bila novčanica. Potom
zahvali, zgrabi torbu, pa pojur i nečujno uza stube, baš kao osoba koja nekome priprema iznenađenje.
U sobi se temeljito istušir a, objesi mokru odjeću o prozorske kvake, pa potom počne istraživati
stijenku što je dijelila njeg ovu sobu od Mar ine. Pokuša pronaći ono slabo mjesto kroz koje bi se mo-
glo čuti što se dog ađa u susjednoj sobi. Prislonio je uho valjda na stotinu mjesta, ali se ni na jednome
ništa nije čulo. Možda već spavaju, pomisli, a potom iziđe na balkon i pog leda prema susjednoj sobi.
Jasno, sobe su bile identične, imale su jednake balkone, ali se s jednog a na drug i nije mog lo bez iz-
nimno opasne vratolomije. Da je detektiv s filma, ili bar iz romana, pomisli, zacijelo bi bio spreman
na spektakularna rješenja, ovako se mor ao povući i razmisliti o nečemu jednostavnijem. Pomišljao je
da ode do prizemlja i malo prošvrlja po hotelskim prostor ijama, ali se bojao da bi i nehotice mog ao
naletjeti na svoju štićenicu. Ceduljica što ju je našao pod automobilskim brisačem upućivala je na to
kako ona možda već i zna da je netko prati. Legne stog a radije u krevet, ugasi svjetlo i stade osluški-
vati tišinu. Bila je to neka vrsta vježbanja discipline sluha, a s dolaskom noći sve se nekako bolje čulo
jer su se zvuci doimali bližima i jasnijima. Možda je imao pravo šanker Ivo kad je ljude iz noćne
smjene držao nadmoćnijom kastom. Ali premda to nije želio, tišina ga uljulja u san.
Kad ga je probudila buka, nije mog ao znati koliko je dugo spavao. Refleksno je skočio do zida i
prislonio uho uza nj. Iz Mar ine su se sobe čuli udarci i stenjanje, potom pad teškog predmeta i der a-
nja tkanine. Čuo je još i sasvim tihi ženski šapat, ali nije mog ao razaznati riječi, zatim se šapat pretvo-
rio u vrisak, a nešto veliko i teško kao da se strovalilo na pod.
Skočio je i u mraku poskidao već suhu odjeću s prozor a, nastojeći se što prije odjenuti. U neza-
kopčanim hlačama, bosonog i s nao pako navučenom majicom, nemajući vremena tražiti revolver, iz-
jur io je na hodnik osvijetljen slabom noćnom rasvjetom. Vrata susjedne sobe bila su poluo tvor ena i
unutra je bilo upaljeno svjetlo koje je na vidljivom dijelu zida ocrtavalo veliku sjenu.
I to je bilo posljednje što je mog ao vidjeti. Snažan, prodor an bol sijevnuo mu je zatiljkom, ispu-
nivši mu vidno polje sitnim kovitlavim iskricama. Stig ao je tek opipati stražnji dio glave, ravnodušan
spram činjenice da se silnom i nezaustavljivom brzinom približava podu. Osjetio je još meku toplinu
tepiha koja mu je omotala lice, a čas poslije bio je već negdje drugdje, gdje su mrak i ravnodušnost
jedine sig urne stvar i.
6.
– GOS PO DI NE, GOS PO DI NE! – DR MU SAO GA JE NET KO gur ajući mu se u san. Teškom je mukom otvor io oči i
odmah osjetio jaku glavobolju. Nad njim se nadvio visoki sijedi star ac u prug astoj pidžami što je
podsjećala na one bolničke.
– Zaspali ste tu na hodniku, a to je nezdravo – govor io mu je star ac koji nije mog ao vidjeti čvo-
rug u na Banićevu zatiljku. – Prehladit ćete se, a sve se to pod star e dane plaća. Da sam u mladosti bio
pametniji, zar mislite da bih sada svake noći išao mokriti pet do šest puta?
– Tko ste vi? – upita Banić, još uvijek ne shvaćajući gdje se nalazi i što se zbilo.
– Vinko Majur ec – mirno će star i. – Mi smo umir ovljenička ekskurzija po nekakvoj povlaštenoj
cijeni... sedam dana u sedam rata. Išao sam mokriti i tu sam vas našao kako spavate. Jeste li možda pi-
jani?
– Koliko je sati? – upita Banić.
– Evo, već će za pet minuta biti dva i deset. Prvi put sam mokrio u dvanaest, a idući ću put valjda
oko četir i.
Banić polako sjedne i pog leda oko sebe. Glava ga je nepodnošljivo boljela, a u vidnom su mu
polju titrale mrljice. Tad spazi otvor ena vrata Mar ine sobe i sveg a se sjeti, ustane i uđe u sobu.
Soba je bila u općem ner edu i svaki bi istražiteljski nevježa mog ao zaključiti da se tu odig rala
nekakva bitka. Stolić i jedan od naslonjača bili su prevrnuti, jastuk napunjen spužvastim komadićima
ležao je raspar an pokraj noćnog ormar ića, a posteljina na krevetu bila je zgužvana, natopljena krvlju
i na nekoliko mjesta razder ana. Na podu spazi ostatke rastrg ane ženske torbice. U njoj su bile Mar ina
putovnica, osobna iskaznica, nešto kozmetike i novčarka s podebljim svežnjem kuna. Do kreveta je
ležala lag ana ženska ljetna cipela, a do nje grudnjak poprskan krvlju. Tapison na podu bio je pun kr-
vavih mrlja i činilo se da su nastale tako što je netko vukao okrvavljeno tijelo po podu.
Shvativši da nema vremena za ozbiljnije pretraživanje, vrati se u svoju sobu, pokupi na brzinu
sve stvar i pa ih onako zgužvane baci u torbu i iziđe na hodnik.
– Oprostite – obrati mu se starčić koji je još bio tu. – Razg ovar ajući s vama, pomalo sam se
smeo, tako da više ne znam na kojoj je strani hodnika zahod. Biste li mi to mog li ispitati?
– Mog ao bih, ali naplaćujem tristo kuna na dan, plus troškovi – odrecitir a Banić baš onako kako
je činio pri ugovar anju poslova.
Spusti se do prazne recepcije u prizemlju pa nekoliko puta lupne po zvoncu. Iz pokrajnje sobe
izvir i pospano Majino lice.
– Niste ništa vidjeli? – upita je uzr ujano, znajući da mu vrijeme istječe poput pijeska u klepsidri.
Ona zaniječe kimanjem glave.
– Niste vidjeli kad su izišli s tijelom?
– Tko je izišao? – upita recepcio narka glasom u kojemu se nazir ao strah.
– Oni iz sobe dvjesto tri!
Shvativši da ona nema pojma o tome što se zbilo, da je velik dio noći zapravo prespavala u su-
sjednoj prostor iji, Banić potrči prema izlazu, a potom, dosjetivši se, zastane i dovikne recepcio narki:
– Istog trena pozovite policiju! Ja ću ih pokušati naći.
Čim se našao u bur om dobrano rashlađenoj noći, zamijeti kako na hotelskom parkir alištu više
nema žutog fiata. Glavom bez obzir a potrči prema ulici u kojoj je sinoć ostavio auto. Ubaci stvar i na
stražnje sjedalo, okrene ključ i pritisne papučicu gasa.
Približavajući se glavnoj otočkoj cesti, shvati da brzo mora pronaći odg ovor na jedno važno pi-
tanje: na koju su stranu krenuli? Da je bio Indijanac, zacijelo bi izišao na raskrižju i udubio se u od-
gonetanje trag ova, ovako se pak mog ao poslužiti samo log ikom i intuicijom. Kako je pretpostavljao
da u ovo doba noći više nema trajekata za Krk, krene nadesno, na lošinjsku stranu. Za manje od pola
sata stig ao je već do mostića u Osor u. Zaustavi auto i potrči uzanim osorskim uličicama, nadajući se
naivno da će nabasati na žuti fiat Uno. I uistinu, pokraj galer ije spazi jednog a. Bio je posve jednak,
samo je imao talijansku reg istraciju Berg ama. Ponada se potom da će mu od pomoći biti okašnjeli pi-
janac koji je tetur ao uličicom do galer ije. Upita ga nije li kojim slučajem vidio žuti fiat, a pijanac se,
umjesto da odg ovor i, prelomi u struku i počne glasno bljuvati po uglačanom kamenu nog ostupa.
Nije imao drug og izbor a, sjedne u auto i prijeđe na lošinjsku stranu. Uska vijug ava cesta što se
provlačila kroz gustu lošinjsku veg etaciju branila mu je da vozi brže od osamdeset na sat. Cesta je
krivudala poput zmije i nestajala pod njeg ovim kotačima, i ništa, baš ništa sumnjivo nije se dalo nas-
lutiti kroz prljavi vjetrobran. Počeo je već pomišljati kako se prevar io, kako je žuti auto otišao na
drug u stranu, prema Valunu ili Por ozini, a onda, onda mu pozornost zao kupi automobilski kotač što
je ležao uz sam rub ceste. Zakoči brzo i vrati se desetak metar a natraške. S lijeve strane ceste, uza sam
kotač, vidjelo se polomljeno i poleg lo mediter ansko grmlje te razbacano kamenje što je mor alo pri-
padati suhozidu. Ostavi auto na malom prošir enju i vrati se do mjesta koje mu je privuklo pozornost.
Na jednome od onih kamena spazi žuti trag automobilske boje pa se zag leda dolje prema moru.
Iako je bio popriličan mrak, mog ao je nazr eti da se od mjesta na kojemu je stajao pa sve do obale
pružala strma provalija obrasla niskim raslinjem i rijetkim bor ovim stablima. Vrati se do auta, u prt-
ljažniku pronađe bater ijsku svjetiljku, pa se počne polako spuštati prema moru. Pedesetak metar a pri-
je obale naiđe na mlado stablo, srušeno kao da ga je netko prepilio. Sagne se i osvijetli tlo na kojemu
je bilo mnog o sitnih zrnaca vjetrobranskog stakla. Crne mu slutnje projur e glavom pa požur i dolje,
premda to na tako strmom kamenjar u nije išlo ni brzo ni lako.
Nakon nekoliko minuta bio je na samoj obali. Kako ga je bater ijski snop brzo uvjer io, i tu je sve
bilo puno sasvim jasnih trag ova: komadić žutog lima, dio ispušne cijevi, staklo, podosta ulja i mir is
benzina koji je navlažio kamen. Osvijetli zatim tamnu površinu vode, ali se na bur om uznemir enome
moru nije mog la nazr eti nikakva mrlja od onog a što je trebalo iscur iti iz motor a. Nije imao pojma o
tome koliko bi more ovdje mog lo biti duboko, ali mu se činilo da bi ronjenje u mraku bila čista lu-
dost, pog otovo stog a što je od trena nesreće mor alo proći previše vremena a da bi netko u autu bio
živ. Očajan zbog sveg a što mu se dog odilo, ponajprije zato što je djevojka, povjer ena mu na brig u,
najvjer ojatnije stradala, sjedne na obalni kamen, odloži bater iju, pa iz džepa izvuče cig ar ete i šibice.
Ali, kako se to kaže, nesreća nikad ne dolazi sama – i cig ar ete i šibice bile su premokre da bi mog ao
pušiti.
Nije znao koliko je tako sjedio uz obalu kad su se, s prvim svjetlom praskozorja, gore na cesti
začule sir ene policijskog auta. Isprva se pobojao da će policajci projur iti pokraj ovog a mjesta, ali su
oni ipak stali, zacijelo spazivši »četvorku«, automobilski kotač i drug e trag ove nesreće. Gore na cesti
vidio je bljeskanje plavih svjetala i čuo zatvar anje automobilskih vrata. Učini mu se da su stig la dva
auta.
Izder e se iz sve snag e ne bi li ga tako zamijetili, a potom ih strpljivo pričeka. Bila su dvojica i,
srećom, jedan je od njih bio pušač.
Zapalivši drhtavim prstima dobivenu cig ar etu, Banić im ispriča tko je i što se dog odilo.
– U autu ih je bilo dvoje? – upita mlađi od policajaca, premda je Banić vrlo podrobno prepričao
cijeli dog ađaj.
– E, ti se, Boga mi, više neće kupati! Ovo im je zadnja tur istička sezona.
Banića isprva začudi policajčeva hladna ironija, ali se odmah dosjeti da je ovo za njih samo jed-
na od mnog ih nesreća na koje su osuđeni i koje tijekom radnog vijeka mor aju gledati, opisivati i is-
traživati.
– Ništa mi tu ne možemo. Mi smo prometnjaci, a ovdje je, kako ste rekli, bilo i nasilja – reče sta-
riji policajac.
– Pričekat ćemo da dođe inspektor iz Rijeke. Trebat će i ronio ci i dizalica – dometne mlađi – a to
će potrajati. No ovima unutra više se ne žuri...
7.
U JE DA NA EST SATI BURA SE VEĆ SMI RI LA, ali je nebo bilo i dalje sivo, puno oblaka kojima se nije vidio kraj.
Uz obalu, tamo gdje je potonuo automobil, bila je već sva sila svijeta, inspektor Družijančić, nekoli-
ko policijskih stručnjaka, službenih fotog rafa, dva ronio ca s barkom, lokalni prometni policajci, pa
čak i dva riječka novinar a. Ogrnut vjetrovkom što ju je donio iz automobila, Banić je sjedio malo
postrani, nastojeći što manje sudjelovati u tome, njemu već i predobro poznatom ritualu i što više slu-
šati i pamtiti pojedinosti o kojima se neprekidno razg ovar alo. Na sreću, u svom paketu prve pomoći
našao je i nekoliko plivadona, tako da mu je i glavobolja popustila.
Inspektor Družijančić bio je tih i mrk čovjek koji je stalno nešto mrmljao sebi u bradu i govor io
kratkim, škrtim rečenicama. Osobito mu je, čini se, smetala Banićeva nazočnost, jer je u njemu gle-
dao samo obično amatersko njuškalo koje je možda i vlastitom nesmotrenošću skrivilo ovu nesvaki-
dašnju nesreću.
Desetak metar a od obale pojavi se glava ronio ca koji se upravo vratio iz dubine. Izvadio je disa-
licu iz usta i obratio se inspektor u:
– Auto je na osam metar a dubine, ali tijela nema nigdje.
– Otvor ite prtljažnik! – vikne Banić kojeg a nitko nije ništa pitao. Inspektor se okrene i prijekor-
no ga odmjer i pog ledom od glave do pete.
– Znate li što znači otvor iti prtljažnik kar ambolir anog vozila pod tim tlakom? – hladno će Dru-
žijančić. – Osim toga, oni znaju svoj posao. Oni su profesio nalci, a ne amater i koji samo njuškaju na-
okolo.
Ronilac zag rize disaljku i nestane pod vodom. Banić primijeti kako se dvojica prometnih polica-
jaca došaptavaju i pokazuju prema obzor u. I sâm pog leda što im je to zao kupilo pozornost i u daljini
spazi brod koji se zibao na lag anim valovima.
– Stiže dizalica! – vikne policajac inspektor u koji pog leda u tom smjer u, promrmlja nešto, pa
nastavi uzr ujanim kor acima mjer iti obalu.
Na morskoj se površini ponovno pojavi ronio čeva glava; po boji maske vidjelo se da je to onaj
drug i. Izvadi disalicu iz usta pa zapliva prema obali. Policajci mu pomognu da iziđe jer je kamena
obala bila prilično nepristupačna.
– Otvor ili ste prtljažnik? – upita inspektor.
– Kakav prtljažnik!? – čudio se ronilac. – Pa prtljažnik se raspao od udarca i njeg ov poklopac
leži pet metar a od automobila. Našao sam ovo...
Ronilac pruži inspektor u mrežastu vreću nalik na one u kakvima Međimurci prodaju krumpir. U
njoj su bile stvar i koje je pri prvom ronjenju uspio naći u automobilu. Banić ustane i diskretno zavir i
ne bi li i on vidio što je unutra.
U vreći je bila ženska cipela, identična onoj što ju je Banić vidio u hotelskoj sobi, poder ana
plahta s koje more još nije uspjelo oprati krvave mrlje te veliki polukružni rožnati držač za kosu.
– To je hotelska plahta! Pog ledajte znak! – govor io je policajac koji je stajao do inspektor a Dru-
žijančića. – Onaj tamo rekao je da su je najvjer ojatnije iznijeli umotanu u plahtu.
»Onaj tamo« odnosilo se na Banića, koji se nije htio miješati u razg ovor. Držao je da im je re-
kao sve što je mislio da im treba reći.
– To što nema tijela – nastavi policajac – znači li to da u autu nije bilo nikog a? Da je gurnut...
onako prazan?
Drug i se policajac nasmije njeg ovoj naivnosti.
– Tako može zaključivati samo žabar koji se rodio negdje podno Papuka! Znaš li ti kako su ov-
dje jake morske struje? Prije pet godina ovdje... to jest tamo, petsto metar a dalje... sletjela je talijanska
tur istkinja. Znaš kad su je našli? Nakon dva mjeseca. Vidiš, tamo kod one punte u daljini... deset kilo-
metar a dalje...
– Dobro, dobro – nije se predavao prvi policajac.
– Ali ako je cura ubijena već u hotelu, možda ju je ubojica stavio u auto, u prtljažnik, recimo... i
gurnuo auto niz strminu...
– To je već vjer ojatnije – složi se njeg ov koleg a. – Što vi mislite, inspektor e?
– Mislim na to – reče polako Družijančić gledajući prema brodu dizalici koji se sad mog ao jas-
nije vidjeti – kako mi žena kod kuće peče kozletinu na koju ću zbog ove pizdar ije zakasniti i jesti je
hladnu.
Jedan od fotog rafa na ovećem je ravnom kamenu složio stvar i što ih je ronilac donio s dna spre-
majući se da ih snimi.
– Pazi na blendu! – upozor i ga nadobudni policajac.
– Ono od prošlog tjedna izg ledalo je kao da si snimao u mraku babina dupeta.
– Jebala te blenda! – promrmlja fotog raf namještajući fotoapar at.
Sad se na obali pojavio i drug i ronilac. Vidjelo se da mu je već dosta hladne vode te da ništa važ-
no nije našao.
– Šefe, išao sam petsto metar a u smjer u struje, ali ništa nisam našao. Treba popodne nar učiti eki-
pu pa da sve detaljno pretraže.
Inspektor ne odg ovor i nego prstom pokaže na brod dizalicu čiji se motor već sasvim jasno čuo.
– Ah, da! – promrmlja ronilac, namjesti masku pa se vrati u hladnu vodu.
– Mora zavezati sajlu dizalice za auto. Kako bi ga inače izvukli? – tumačio je jedan od policaja-
ca.
Nakon nekoliko minuta, teško brekćući, brod se pokušavao namjestiti u položaj iz kojeg a će biti
najlakše spustiti sajlu i zavezati potonuli automobil. Djelovao je spor o i nespretno, ali je ipak nakon
stanovitog vremena uspio zauzeti položaj koji su mu odredili ronio ci.
– To će potrajati – tumačio je onaj isti policajac koji se pačao baš u sve. – Bio sam na tri ovakva
očevida.
Okrenuvši leđa spor om poslu vađenja potonulog auta, inspektor Družijančić priđe Baniću.
– Sve ste mi ispričali, ali mi još niste dali da provjer im vaše papir e.
Iz nutarnjeg džepa vjetrovke Banić izvuče svoju osobnu iskaznicu i dozvolu za rad, koja je u
određivanju onog a čime se on smije baviti bila krajnje nejasna. K tome je od stalnog nošenja u džepu
bila u stanju gotovo potpunog raspadanja.
– I vi kažete da vam ovo papirno smeće dopušta da štitite ljude?
– Dopušta.
– E, tad ste je baš krasno zaštitili! Njezina će oca sig urno razveseliti vaš rad. Znate, već smo mu
javili.
Banić protrne, znao je da taj neugodni susret neće moći izbjeći.
– Nekad ste bili policajac? – upita Družijančić.
– Bio sam inspektor.
– A zašto više niste?
– Izbacili su me zbog narkomanije, sodomije, pedofilije i ikebane – reče Banić, sig ur an u to da
Družijančić pretežit dio tih riječi nije ni razumio.
– Zadržat ću vašu dozvolu – reče inspektor spremajući pohabani papir ić u džep. – I budite sig ur-
ni da ćemo još popričati!
– Nećemo! – otpljune Banić ustranu. – Zabor avljate zakon i poslovne uzuse. Budete li me trebali,
mor at ćete službeno zatražiti od zag rebačkog Mup-a da me ispita. A ondje rade svi moji kumovi, stri-
čevi i nećaci... i svi su u »središnjici«! Znate valjda kojoj!
Inspektor ga prezirno pog leda ne znajući laže li ili govor i istinu, a zatim izvadi dozvolu iz džepa
i baci je na tlo.
– Inspektor e, inspektor e – trčao je niz padinu mladi policajac, koji je sve to vrijeme proveo gore
na cesti dežur ajući uz radio vezu. – Sad su javili iz labor ator ija! Trag ovi krvi u hotelu odg ovar aju
onome što nam je javio Zag reb. Krv pripada toj maloj... Mari Mandić!
– Imate li meg afon? – upita inspektor jednog a od svojih policajaca.
– Zašto? – upita on.
– Zato da ga date idio tu, pa da preko njeg a viče o izvještajima.
Mladi policajac, očito početnik, tek pristig ao iz škole, dotrči do Družijančića i ponosno ga po-
gleda, kao da je ta analiza krvi bila njeg ova zaslug a.
– Bože, ti si trebao biti kolporter, a ne policajac – promrmlja inspektor, okrene mu leđa i zag le-
da se u dizalicu čije je vitlo radilo, a sajla bila napeta. I uistinu, ubrzo se površina vode zažuti, pokaže
se auto iz kojeg a je, kako ga je dizalica podizala, sa svih strana cur ila voda. Prednji mu je dio bio sav
zgužvan od udar anja u kamenje, vjetrobrana i ostalih stakala nije bilo, gume su mu bile poder ane, a
poklopac prtljažnika otpao.
Znajući da mu neće dopustiti da se mota oko auta i zavir uje u nj, Banić se čvršće zao grne vje-
trovkom pa polako krene gore prema cesti. Vidio je još novinar e kako škljocaju svojim apar atima,
ronio ce kako konačno izlaze iz vode, policajce kako se pokušavaju ukrcati na brod, a onda im je de-
finitivno okrenuo leđa znajući da će cijeli dan čačkati po autu, slikati ga sa svih strana i da na kraju
ništa pametno ni kor isno neće doznati.
I kad je već bio gotovo nadomak ceste, iza leđa začuje kor ake i razg ovor, pa naćuli uši. Bila su
to ona dva policajca koja su se prepir ala o tome je li u autu bilo ljudi. Jedan od njih rekao je nešto što
je Banić mog ao sasvim jasno čuti:
– Znaš što je rekao ronilac? Da je upravljač bio zag lavljen kukom kako bi auto zadržao smjer.
U tom času i Banić je znao da Mar in ubojica nije mog ao biti u autu u času kad je krenuo smrto-
nosnom strminom.
8.
NA KON DANA SRE ĆE DO LA ZI DAN NE SRE ĆE, mislio je Banić, i ta je dijalektika na određeni način bila dobra
uzme li se u obzir činjenica da postoje i ljudi čiji život čine samo dani nesreće. Da, na neki je način
dobra, a na neki zapravo – užasna! U samo nekoliko dana bio je posloprimateljem dvaju sasvim su-
višnih i posve glupavih poslova. Kao posljednja budala tumar ao je poslovnim prostor om stanovitog
Omniarta, a kad je taj posao uspio zabor aviti, prihvatio se još blesavijeg a – čuvanja nekog a koga za-
pravo nije ni imao šanse sačuvati. Ali to je tako i ništa se tu više ne može promijeniti. Bolni sarkazam
i beznađe kompozicije Ghost of a Chance Lester a Young a, njeg ov površan i nekako distancir an sak-
sofonski solo, bili su tek okvir u kojemu je Banićevo samoispitivanje dobivalo još gorči prizvuk.
Nije bilo izlaza, there’s no way out, kako u jednoj stvar i šapće Billy Holliday. Znao je to Banić, znao
je, naime, da se konačno mora suo čiti s ucviljenim ocem Valer ijanom Mandićem.
Kada je ušao u njeg ov velebni posjed, padala je monotona kiša, sasvim nalik na one dosadne je-
senske, za koje čovjek misli da nikad neće stati. Začudo, kućica pokraj rampe bila je prazna. Po povr-
šini bazena što je ležao odmah do vile prštale su kišne kapi i voda je bila olovno-sive boje i mutna.
Kakvu su samo promjenu u jedan ambijent mog li unijeti jedna smrt i jedna kiša!
Ušavši u ono veliko predvor je, odmah shvati da je neumjer eni velepoduzetnik Mandić smrt vlas-
tite kćer i pretvor io u patetičnu i pompoznu predstavu. Nagi pseudoantički kipovi bili su prekriveni te-
škom crnom tkaninom, valjda stog a što je njihova golotinja odudar ala od duha žalobnih cer emonija,
a slike, sve baš, od onih autentičnih, pa do reprodukcija koje su se kvalitetom mog le mjer iti s onima s
bombonijer a, imale su preko gornjeg a desnog ugla crni flor obrubljen tankom srebrnom niti. Takvo
što Banić nikad prije nije vidio, ali, istini za volju, u domove ljudi koji su pripadali Mandićevu stale-
žu rijetko je i zalazio.
Dočekao ga je »doktor« Sir onić u skupom crnom odijelu koje je, možda, s obzir om na njeg ov
stas, kupio u »Braci i seki«. Sir onić je bio tih, odmjer en i dostojanstven i na rever u je, kakve li ludos-
ti, imao crni flor koji se zbog crnine odijela jedva nazir ao.
– Molim vas da dođete u moju radnu sobu – nakloni se Sir onić i povede ga prema jednome od
hodnika kojima se izlazilo iz predvorja.
– Osobno sumnjam – nastavi on – da bi bilo pametno da u ovom času izlazite gazdi na oči. Zna-
te, njeg ovo je srce slomljeno i njeg ov život više nema smisla. Prijepodne je čak govor io kako će na-
pustiti ispraznosti svjetovnog života i povući se u samostan.
– Zašto ne nabavi jedan preko Ureda za privatizaciju? – prošapće Banić uzr ujan takvom pateti-
kom.
– Molim!? – glasno će Sir onić, koji je mor ao shvatiti istražiteljevu ironiju.
– Zabor avite – povuče se Banić, pa uđe u Sir onićevu sobu.
– Vidite – rekao je Sir onić čim se udobno smjestio u meki stolac – doznali smo policijsku verzi-
ju dog ađaja. Ona je suhoparna i nejasna. Vi ste cijelo vrijeme, da tako kažem, nesretnoj djevojci bili
za petama, pa bi nas zanimalo vaše mišljenje. Kako zapravo interpretir ate dog ađaje u hotelu?
Banić se nakašlje pa izvadi kutiju Marlbor a.
– Smijem li pušiti?
– Molim vas da se suzdržite – hladno će i neprijazno Sir onić. – Umjesto da pušite, radije govor i-
te. Moje je vrijeme, nažalost, ograničeno. Već navečer putujem na Lošinj da gospodinovim novcem
utrostručimo posao trag anja za tijelom. Ang ažir ali smo dva ronilačka športska kluba.
– Ovako – reče Banić, ne znajući odakle da počne. – Ne znam tko je čovjek koji je s njom unaj-
mio sobu. Mor ali su se upisati u hotelsku knjig u, ali su se mog li poslužiti lažnim dokumentima ili iz-
mišljenim imenima. Pretpostavljam da je uživao njezino povjer enje, ako ne i nešto više. Držim da ju
je negdje poslije ponoći hladnokrvno ubio, stavio u prtljažnik automobila, a automobil gurnuo u pro-
valiju.
– Što mislite, zbog čega ju je ubio?
– Imam premalo podataka da bih gradio ikakve konstrukcije. Zbog novca očito nije. Naime, u
sobi je ostao novčanik... U njemu čak i nije bilo novca zbog kojeg a vrijedi ubiti...
– Koliko, po vama, čovjek treba imati novca da bi ga vrijedilo ubiti?
– To je akademsko pitanje – nasmije se Banić, iako situacija nije uopće trpjela smijeh. – Kako se
uzme. Ima ljudi koje bi vrijedilo ubiti i bez novca. Tako, iz osobnog zadovoljstva.
– Nadam se da to nije aluzija – zaškilji Sir onić na jedno oko, pa se sa zanimanjem zag leda u Ba-
nića.
– Ne daj Bože! – brzo će Banić, poigravajući se otvor enom kutijom cig ar eta. – Ja vam ništa više
ne mogu reći.
Riječka je policija obavila očevid, pri čemu, što je sasvim razumljivo, mene nisu puštali da nju-
škam nao kolo...
– Da, to i nije bio vaš zadatak – kuckao je Sir onić prstima po stolu. – Vi ste trebali djevojku
samo zaštititi. Zašto to niste napravili? Znate, s obzir om na iznos koji vam je plaćen, držim da je
moje pravo da vam kao zastupnik gospodina Mandića postavim takvo pitanje.
– Imate to pravo – mirno će Banić vadeći iz džepa zgužvane novčanice. Izbroji dvije tisuće ma-
raka, stavi ih na stol, pa ih kažiprstom lag ano gurne prema Sir oniću. – Znam da vi i vaš gazda prezi-
rete svaki posao u kojemu ne možete zar aditi dvor ac, mramorni bazen i gomilu pseudoantičkih kipo-
va bez ruku, pa tako prezir ete i moj. Ali ovo što ja radim trudim se obavljati profesio nalno i savjes-
no. Ja nisam mog ao leći između njih dvoje i budno paziti što će tip tijekom noći raditi. Najbolje što
sam mog ao bilo je da uzmem sobu do njihove i držim ih na oku. Kada sam primijetio da se u njiho-
voj sobi nešto dog ađa, izjur io sam na hodnik, ali me netko mlatnuo drškom revolver a po glavi. To se
inače zove ozljeda na radu. Svaki zadnji jebeni šljaker u ovoj zemlji za tu stvar ima pravo tražiti nak-
nadu, a kakvo pravo imam ja? Da me preslušava poslodavčev slug a kojemu je smisao života da žder e
mrvice s velepoduzetnikova stola!
Sir onić stisne usne, ali ne reče ništa. Valjda je držao da je i srdžba neprimjer ena tužnoj atmosfe-
ri.
– I još nešto! Uspjeh mog posla ovisio je i o stupnju moje nezamjetljivosti. A oni, oni su znali da
ih pokušavam slijediti i nadzir ati. Podatak pak o tome mog ao je doći samo odavde, ispod ovog krova.
– Gospodine, naš je razg ovor završen! – ustane Sir onić. – Uzmite svoj neodrađeni honor ar i na-
pustite ovo mjesto!
Banić ustane, ljutito pripali cig ar etu, okrene leđa sitnom Sir oniću i, ne taknuvši marke što su le-
žale na stolu, krene prema vratima.
U taj čas vrata se šir om otvor e i na njima se pojavi tjelesina rudlavog snag ator a kojeg a su zvali
Tromblon.
– Gazda želi vidjeti gospodina – izdeklamir a Tromblon naučenu rečenicu pa prstom pokaže Ba-
nića. – Ovu mor alnu mir azliju...
– Valjda mizer iju! – ispravi ga Sir onić.
– Što ja znam – zbuni se snag ator. – Svima sam vam stoput rekao da ne upotrebljavate strane ri-
ječi koje ne mogu zapamtiti. Kao da nemamo naš lijepi hrvatski jezik.
Prostor ija u koju je Tromblon uveo Banića bila je velika primaća soba čiji su zidovi od stropa
do poda bili presvučeni golemim količinama crne tkanine, onako kako se to čini u otmjenijim mr-
tvačnicama. Nasred sobe bio je postavljen veliki stilski stol prekriven tamnim stolnjakom i pun raznih
otmjenih jestvina. Za stolom je sjedio Valer ijan Mandić, a nekoliko metar a iza njeg a rođaci, svi u
propisanoj crnini. Uza zid je stajao stolčić presvučen tamnoplavom svilom, a na njemu, okružena
brojnim zapaljenim svijećama – slika pokojne djevojke. Vosak sa svijeća kapao je i cijedio se po sku-
poj svili, ali to očito nikog a nije zanimalo. Prizor je bio sulud, podsjećao je na renesansnu sakralnu
slikar iju.
– Nikola Banić – reče Valer ijan jedva ga i pog ledavši. – Anđeo zaštitnik naše jadne Mare. Sjedni-
te, Baniću!
Kao da je sve bilo unaprijed dog ovor eno, Tromblon uzme stolac i prinese ga stolu s jelom. Ba-
nić se ne pomakne s mjesta.
– Evo, dao sam prir editi sva Mar ina omiljena jela. Gledajte, pržene orade, juha od špar og a, pu-
njena teleća prsa, torta od sira, slatko od dunja, breskve sa šlag om, čak i jag ode u vinu...
Govor io je polako, ner azg ovijetno, sebi u bradu, baš kao Marlon Brando u svojim najg or im fil-
movima.
– Sve sam dao prir editi, a nje, moje male jedinice, nema. Otputovala na nebo svojoj mami. Sjed-
nite onda vi i jedite, Baniću... jer vašom zaslug om nje nema... no, sjednite!
Tromblon odmakne malo stolac kao da poziva Banića da sjedne.
– Oprostite – reče Banić – ljeti izbjeg avam kazalište.
Bijesan zbog nečuvene uvrede, Mandić ustane, priđe stolu, zgrabi ga objema rukama i prevrne
svu onu hranu na pod. Rođaci u crnini, kako je i red, zapanjeni bijesom svog »kuma«, ponikoše gla-
vama, baš kao da se pretvar aju da uopće ne prisustvuju tom neugodnom incidentu.
S nedog or jelom cig ar etom u ruci, Banić se okrene i brzo iziđe. Još je jedan posao bio završen.
Kod kuće, u prolazu kina Apolo, već ga je čekao policajac u civilu. Mog ao mu je biti vršnjak,
djelovao je nao čito i obrazovano. Banić mu otvor i vrata i pusti ga u svoj ured.
– To vam je ured!? – reče policajac kao da je iznenađen neuglednošću prostor a. – Prošao je ko-
misijski preg led?
Ne odg ovor ivši, Banić mu tutne u ruke svoju dozvolu, sjedne za stol i uključi kasetofon, i to pri-
lično glasno. Neobuzdanije stvar i Charleyja Parker a mogu i te kako ometati ljude u razg ovor u.
– Imamo prijavu da nesavjesno obavljate svoj posao. Navodno ste prihvatili zadatak zaštite kli-
jenta koji je samo nekoliko dana poslije ubijen gotovo pred vašim očima.
Banić otvor i hladnjak pa izvadi dvije hladne limenke Heinekena. Jednu od njih dobaci policajcu
koji je spretno uhvati.
– Znate li kakvu je zaštitu imao John Kennedy? – upita ga Banić otvar ajući poklopac limenke. –
Znate li kakvu je zaštitu imao Aldo Moro? Ili talijanski tužitelji koji su krenuli na mafiju kao grlom u
jag ode? Pa, vidite, svejedno su ih sve ubili.
– Možete li stišati taj kasetofon?– upita policajac kojemu se, očito, pivo više sviđalo od Char-
leyja Parker a.
– Ne mogu. Mor at ćemo govor iti glasnije.
– Posve vas razumijem – nasmije se policajac, koji je zacijelo gajio simpatije prema vuku sa-
motnjaku koji sam radi ono za što se policija kor isti cijelim ekipama stručnjaka. – Nitko nije cijep-
ljen protiv neuspjeha. Ali da budem iskren, netko moćan radi na tome da vam se oduzme dozvola. Bu-
dite oprezni!
– Niste baš osobito lojalni prema onima koji su vas poslali – reče Banić stišavši ipak kasetofon.
– Nisam previše zadovoljan onime čime se bavim. Katkad pomislim krenuti vašim stopama...
– Nije ih vrijedno slijediti – mirno će Banić vadeći iz stola dva plivadona jer se bol u zatiljku
ponovno javila. Usitni ih zubima pa ih prog uta s hladnim pivom.
– Odlično pivo – reče policajac u civilu odlažući praznu limenku na stol. – Ali, ova glazba baš
ne ide uz glavobolju.
Rekavši to, policajac iziđe, a Banić osloni glavu o dlanove čekajući da bol popusti. I baš kad mu
se učinilo da mu se glava razbistrila, telefon na stolu oglasi se neugodnom zvonjavom. Nije mog ao
vjer ovati vlastitim ušima. Na pomolu je bio nov posao. Slušao je pozorno i bilježio.
– Ja sam Mihael Mandić, Valer ijanov brat i stric pokojne Mare. Imam za vas dobar posao ako ste
slobodni da me sutra prijepodne posjetite. Zapišite moju adresu.
9.
DOM MI HA ELA MAN DI ĆA BIO JE LI JE PO DVO ETAŽ NO samostojeće zdanje na Tuškancu, uređeno strog om i
suzdržanom otmjenošću koja ne bode prolaznika u oči, što je redovita pojava s ostalim zdanjima u
tom dijelu grada. Čovjek bi na prvi pog led možda i pomislio kako u kući stanuje skromnija osoba, ali
čim bi u glavi zavrtio iznose kakvima se na Tuškancu plaća samo građevno zemljište, odmah bi od
takve pomisli odustao. Veliko dvor ište s ukrasnim biljem i nekoliko stabala, prilaz, pa i samo proče-
lje zgrade djelovali su star o i autentično, tu nije bilo skor ojevićkih dog radnji ni zahvata, ludor ije po-
put teniskog igrališta ili bazena nag rdile bi odmjer ene proporcije ambijenta. Jasno, na ulazu nije bilo
antipatičnog snag ator a, parlafona ili kakvog a zaštitnog uređaja, čak su i dvor išna vrata bila otključa-
na i blag o odškrinuta kao da pozivaju namjernika da uđe u taj sklad.
Unutrašnjost kuće također je imponir ala dobrim i nenametljivim ukusom; slike po zidovima,
star i zag asiti portreti u ulju, mor ali su pripadati istom autor u i zacijelo su predstavljali obitelj neka-
dašnjeg a ili sadašnjeg vlasnika zgrade, dok je pokućstva bilo razmjerno malo, sve je pripadalo istom
stilu i bilo je dobro održavano. Mihael Mandić, koji se pojavio iz jedne od nusprostor ija, bio je vi-
sok, dobro građen čovjek, star malo manje od šezdeset godina. Imao je prosijedu kosu, za čovjeka te
dobi možda malo predug u, energ ične crte lica i nao čale s tankim srebrnim okvir ima. Bio je odjeven
u laki tamnoplavi kućni ogrtač koji je sezao gotovo do poda i ispod kojeg a su se vidjele bijele tenisi-
ce. Vjer ojatno tek malo star iji od brata, djelovao je građanskije i produhovljenije, pa mu je bio vrlo
malo nalik.
– Vi ste sig urno gospodin Nikola Banić – reče pog ledavši došljaka preko okvir a nao čala, baš
kao što rade ljudi kojima su nao čale samo pomag alo pri čitanju. – Ako jeste, sjednite u ovaj trosjed,
ako niste, recite brzo tko ste.
– Jesam – otpovrne Banić, pa sjedne prekriživši noge.
– Do prije neki dan nisam imao pojma da se i u nas otvar aju agencije poput vaše. Zag rebački
privatni detektiv, još uvijek mi to zvuči nekako nestvarno, ha, ha, ha!
– Nisam detektiv baš u tom smislu – mrzovoljno će Banić. – Bavim se privatnim prikupljanjem
dokaza i tako... posredovanjem u poslovima koji podrazumijevaju neki osobni rizik...
– Dobro, dobro, nisam ni mislio da ste Rip Kirby – reče Mihael otvar ajući ormar ić s pićem. –
Ovako u traper icama djelujete vrlo nekonvencio nalno. Pretpostavljao sam da će doći gor ila u ster e-
otipnom sivom odijelu. Recite, u piću ste konvencio nalist ili nag injete bizarnom ukusu nemog ućih
koktelnih kombinacija?
Banić uoči složen, pomalo pompozan ton njeg ovih rečenica, kojima kao da je želio kazati: ja
sam obrazovan, nisam kao moj primitivni brat.
– No, recite, rado bih vas ponudio pićem.
– Pivo – promrmlja istražitelj.
– Bravo, to je primar an, neiskvar en ukus! Kao i vino! Sunce, vrenje grožđa ili pak hmelja, piće
sa snag om zemlje, bez tehnološkog odor ir anja i kolor ir anja. I sam ću vam se pridružiti.
Rekavši to, Mihael zatvor i vratašca ormar ića, priđe velikom amer ičkom hladnjaku koji je tiho
preo u hodniku i iz njeg a izvuče dvije orošene boce. Otvor i ih, stavi na stolić ispred Banićeva trosje-
da, pa sjedne na stolac koji je Banić držao primjerkom bidermajer a.
– Pit ćemo iz boca. Slažete se? Brušene štamprle i teške kristalne čaše izmislili su u hedonistič-
kom smislu impotentni ljudi koji nisu znali uživati u tekućinama. Star i su Nijemci, pa i Česi, poznava-
li tu jednostavnu mudrost, pa su pili prir odu iz zemlje, što njihove kupe od pečene gline zapravo i
jesu.
Koliko riječi, pomisli Banić, za nešto tako jednostavno, za nešto što bi Pako riješio sa »Star i,
buš pivo?«. Pog leda etiketu i pomisli: iako u ovoj zemlji mnog o toga ne štima, uvoz piva je u svom
zlatnom razdoblju. Kilkeny nije bilo ni crno ni svijetlo pivo; bilo je ukusno, ali ga se nije mog lo po-
piti više od dvije do tri boce.
– Da vam bude jasno – počne Mihael. – Odmah vam mor am kazati kako sa svojim bratom Vale-
rijanom, za kojeg a ste radili, već niz godina uopće ne razg ovar am. Mi smo dva svijeta, vatra i voda,
jin i jang, da ne kažem Kain i Abel.
– Koji je od vas Kain? – upita Banić ne mog avši svladati vlastiti cinizam.
– Ha, ha, ha! – nasmije se Mihael. – Lucidni istražitelj! Tko bi rekao da i toga ima! S bratom sam
u takvim odnosima da jučer, u ovom teškom trenutku, nisam čak ni otišao k njemu. Premda sam s Ma-
rom bio u vrlo prisnoj vezi.
– Tad ste propustili dobru predstavu.
– Mogu misliti! – spremno će Mihael. – U vlastitoj malog rađanskoj neumjer enosti mora da je
upriličio far ao nsku pog rebnu cer emoniju... premda pog reba uopće neće biti.
– Možda bi bilo bolje da prijeđemo na stvar – predloži Banić, kojemu je irsko pivo sve manje
godilo. – Zašto ste me uopće zvali? Pretpostavljao sam da ću nakon ovog incidenta biti strašno omra-
žen u cijeloj obitelji Mandić.
– No, da – reče on, prstom gladeći orošenu bocu. – Latili ste se posla koji niste uspješno obavili,
ali vam ja ništa ne zamjer am. Držim da Mar ina smrt nije vaša krivnja. Ja bih naprosto htio da prona-
đete ubojicu.
– Ali to je posao policije. Nikad ne prihvaćam takve ang ažmane.
– Pustite vi policiju! – rasrdi se Mihael. – Ništa oni neće pronaći, možda čak ni tijelo. To su ko-
munjar e koje je iz milicije u policiju pretvor io modni kreator, zamijenivši im odor e i zvijezdu ša-
hovnicom. Mor ate znati da neću biti nimalo škrt dođete li mi nakon nekog vremena, recimo nakon
mjesec dana, i kažete mi: ubojica je taj i taj. Kad ga označite, sve ostalo je moja brig a. Bit će to kao da
mu je sova u praskozor je triput huknula pod prozor om. Razumijete?
– Razumijem – naježi se Banić. – Smijem li pušiti?
– Ne pušim, ali uživam u dimu drug ih pušača. Ha, ha, ha, to vam je neka vrsta pušačkog voajer-
stva! Zar ne?
– Moja je pretpostavka da je djevojku mog ao ubiti netko od Valer ijanovih neprijatelja. Mislim da
ih je mor ao imati...
– I te koliko! – složi se Mihael. – Ali to je tako dug ačak popis da bismo na nj potrošili cijeli dan.
Mor ate znati da je i djevojka imala vlastiti život u kojemu je mog lo biti kandidata za ubojicu. Ali, pi-
tajte, trudit ću se da vam odg ovor im na sve što znam.
– Vaš je brat proveo deset godina u Njemačkoj? – upita Banić. – Bili ste s njim?
– On je bio u Frankfurtu, a ja u Stuttg artu. Rijetko smo se viđali. Ja sam inženjer elektronike,
specijalizir an za složene medicinske uređaje. On se oduvijek bavio trg ovinom, ulag anjima, preproda-
jom, lihvom, dok sam ja noćima rastavljao tanane, sićušne dijelove medicinskih apar ata. Tajna njeg o-
va bog atstva leži u spretnom i bešćutnom mešetar enju koje iza sebe ostavlja gomilu žrtava ispražnje-
nih lisnica, a tajna mojeg a su tri priznata i patentir ana tehnološka unapređenja na jednom tipu tako-
zvanih umjetnih pluća i na nekoliko tipova umjetnih bubreg a, kao što biste vi laici rekli. On se vratio
u domovinu kako bi nastavio s beskrupuloznim biznisom, a ja sam se vratio da bih trošio veliki
royalty što mi redovito doznačuju proizvođači medicinskih pomag ala. I taj dio naših curriculuma vi-
tae svjedoči o našim beskrajnim i nepremostivim svjetonazornim razlikama. On se okružuje nalicka-
nim kičer ajem, kipićima od prešane kamene prašine, nacio nalnim žanr-sličicama, a ja sam suzdržani
kolekcio nar autentičnih umjetnina. No time vas neću zamar ati.
– I nemojte – složi se Banić paleći cig ar etu. – U tim sam stvar ima nepopravljiva neznalica. Naža-
lost, moji zidovi ne vape za slikama nego za soboslikar om. Otkada se ne slažete s bratom? Mislim,
što je prir oda vašeg sukoba, ako se zanemar e različiti pog ledi na umjetnost?
– Vidite, od početka sam ga osuđivao zbog njeg ova nepodnošljivo autor itativnog odnosa prema
ženi, to jest Mar inoj majci.
– Ona je umrla prije petnaest godina – uplete se Banić.
– Da, tako vam je on rekao – nevoljko se nasmije Mihael. – A znate li kako je umrla? Ako ne
znate, ja ću vam reći! Od gušenja! Od gušenja koje uzr okuju konopac oko vrata i u očaju odg urnuti
stolac.
– Objesila se? – zine Banić.
– Objesila se nakon tri godine braka, što govor i o njezinoj nevjer ojatnoj izdržljivosti. Ni strplji-
vi Job ne bi dulje izdržao. Živjeti s mojim bratom Valer ijanom, gospodine Baniću, znači pojmiti sa-
moubojstvo kao sasvim prihvatljiv oblik eutanazije.
– A kći? Kakav je bio s njom?
– Is njom je bio gad, ah na jedan, rekao bih, dijametralno suprotan način. Znate, postoje ljudi
koji vas ubijaju pakošću, mržnjom i zlostavljanjem. Ah postoje i oni koji će to isto učiniti ljubaznoš-
ću, popustljivošću i umiljavanjem. Maru je uništavao upravo na takav način, puštajući je da pliva u iz-
obilju, u komfor u, ispunjavajući svaku njezinu suludu želju i dajući joj beskonačnu slobodu kakva se
djeci ne smije dopustiti. Vama je svakako jasno da toj sir otoj sedamnaestog odišnjakinji nisu bile stra-
ne stvar i o kojima njezini vršnjaci i ne sanjaju. Mislim na seks, drog u, neumjer eno rasipanje novca i
slične stvar i.
– Imate li o tome nekih podrobnijih znanja? – zanimalo je Banića.
– Nemam! – otpovrne on. – Ah što su znanja? Ljudi ne stvar aju vlastite svjetove samo od znanja
nego i od indicija, od jasnih spletova indicija. A njih imam i previše.
– Na primjer?
– Na primjer – zastane Mihael kao da premišlja treba li taj dio prljavog rublja uopće rasprostir a-
ti pred istražiteljem, a potom ipak nastavi: – U posljednje je vrijeme živjela, doduše spor adično, u iz-
najmljenom stanu s vrlo opasnom osobom, s nekakvim dečkom koji je bio upleten u razne opačine,
među kojima je trg ovina halucinog enima možda samo por ok nižeg reda.
– Znate li kako se zove? Ih bar gdje je taj stan?
– Nažalost, ne znam – slegne Mihael ramenima. – Rekoh li vam da raspolažem samo indicijama?
Vjer ujte, ja nisam osoba koja bi indiskretno i beskrupulozno zavir ivala u tuđu privatnost, čak ni kad
je u pitanju privatnost malodobne nećakinje. No njezino društvo to zacijelo zna. Zavir ite malo, skok-
nite na ta mjesta i sve će vam se otvor iti. Sve vam to govor im stog a što u krug u tih ljudi mora biti i
njezin ubojica. Drug og puta nema.
– Vaš brat tvrdi da je primao prijeteća pisma...
– Jest. A tko bi ih mog ao slati ako ne neki od Mar inih kvaziprijatelja? Dakle, hoćete li malo zavi-
riti u taj labir int i pronaći ubojicu? Toliko bar dug ujem njezinoj sir otoj majci.
– Pokušat ću – tiho izusti Banić tješeći sama sebe da je svaki posao tek posao, a zar ada samo za-
rada.
Vidno zadovoljan njeg ovom odlukom, Mihael Mandić ustane i iz hladnjaka donese još dvije
boce irskog piva, premda se Baniću više nije pilo. Potom, nakon što ih je otvor io, ode do star inskog a
radnog stola koji je imao rolo od letvica, otključa ga, izvadi iz njeg a bijelu kuvertu, donese je i stavi
na stol pred istražitelja.
– Tu sam vam pripremio i mali predujam od tri tisuće mar aka. Čim to potrošite, molim vas da
mi svakako javite, kao što ćete mi se, uostalom, javiti čim nešto saznate.
Banić nemarno presavine kuvertu i strpa je u stražnji džep traper ica, pa ustane i ne taknuvši otvo-
reno pivo.
– Sjednite još časak – zaustavi ga Mihael. – Nismo gotovi. Mor am vas upozor iti na još jednu
stvar o kojoj biste trebali voditi brig u. Kako sam vam već rekao, pokojna Mara posjećivala me bar
jedanput u mjesecu i redovito se zadržavala po sat, dva. Svojedobno, otprilike prije mjesec dana, od-
nijela je odavde nekoliko vrijednih predmeta, obvezavši se da će ih uredno vratiti. Nar avno, nisam je
pitao zašto joj trebaju, nego sam prilično nesebično pristao na tu posudbu. Sada nitko ne zna gdje su.
Jedino sam sig ur an da nisu u kući mojeg a brata; to je, naime, bio uvjet pod kojim sam joj ih po-
sudio...
– Kakvi su to predmeti? – postavi Banić pitanje koje je držao sasvim umjesnim.
– Zapravo, to su... – okolišao je Mihael – vrlo vrijedni predmeti, ali mi je do jednog a osobito
stalo. To je vrlo star a crkvena relikvija izr ađena od skupih kovina i ukrašena različitim drag im kame-
njem. Njezino je podrijetlo iznimno delikatno i za vas je bolje da o tome što manje znate. Budite uvje-
reni da za takvu diskreciju imam sasvim opipljive razlog e.
– Nije li ukradena?
– Ah, pa tako ne razg ovar aju gospoda! – uzbudi se Mihael, ali se Baniću činilo da je i to uzbuđe-
nje vješto odg lumljeno.
– Tog se predmeta svakako dokopao netko od Mar inih nazoviprijatelja, pa pretpostavljam da će
se vrlo brzo pojaviti kao nekakav oblik ponude... u novinama... na crnom tržištu... Vama to i nije važ-
no, želim samo da to reg istrir ate i javite mi gdje je i kod koga je. Ostalo je moja brig a. Dakle, moja
je želja dvostruka: da pronađete Mar ina ubojicu i da nađete taj predmet.
– To je kao nekakva igra pronalaženja tajanstvenog predmeta – bunio se Banić. – Kako mislite
da ću pronaći nešto za što uopće ne znam čemu služi ni kakav oblik ima?
– Važno je samo da doznate pokušava li tko od Mar inih prijatelja prodati kakvu umjetninu...
– Ako mi ne kažete što je to, vratit ću vam kuvertu s novcem i zabor aviti ovaj razg ovor – ustra-
jao je Banić i uistinu je bio spreman udovoljiti vlastitoj tvrdog lavoj prir odi, iako su mu novci što ih
je već držao u stražnjem džepu trebali.
– K vrag u! – uzr ujano će Mihael Mandić. – Uistinu ste uporni! To je neka vrsta križa. Je li vam to
dosta? Ako ga nađete, zar adili ste više no što možete i zamisliti. A ako i dalje budete ovako bezo braz-
no tvrdog lavi, uvući ćete se u neprilike kakve također ne možete ni zamisliti.
Zadovoljan što ga je uspio natjer ati da svuče zmijsku košuljicu smir ene i dostojanstvene pristoj-
nosti, Banić ponovno ustane i uz nevoljki pozdrav napusti njeg ov tuškanački dom. I dok je palio mo-
tor svoje »četvorke«, sve mu se više činilo kako odmjer enom estetu Mar in ubojica nije ni upola toli-
ko važan koliko izg ubljena sakralna drag ocjenost.
10.
KAD JE NI KO LA BA NIĆ UJU TRO UŠAO U KA FIĆ KICO, u njemu je bilo neobično živo. Za stolom do šanka sje-
dili su Pako, ostar jeli štemer Kembra, koji je još šezdesetih godina ispred tog kina tržio »kartu više«
i izazivao tučnjave, te mali »pukljavi« gospon Mar ijan, inače lokalni televizijski inkasator. Mar ijan je
osobito volio piti s Pakom jer se s njim, kao s jedinim čovjekom koji u ovom dijelu Zag reba nije po-
sjedovao televizor, nikad nije uspio posvaditi prilikom dosadnog žicanja pretplate. Pako je bio straš-
no ljut i vikao je na visokog Kembru.
– Kaj me jebeš, zakaj bi bil komunjar a ak sam rekel da je relig ija opijum za nar od!? Kaj misliš
da su to zmislila ona njihova braća Marx? To sam izumil ja sam! Opijum, i basta!
Kembra, čiju su štemersku eksplozivnost polako rastočile godine, govor io je polako i tiho, tako
da ga Banić nije mog ao dobro čuti. Umjesto da im se pridruži, Banić uzme pivo na šanku, ode do
svojeg a stalnog mjesta uz prozor, zapali cig ar etu, pa nastavi pratiti njihovu prepirku. Pako je bio
strašno ljut i vikao je na Kembru.
– Ma kaj mi ti pričaš!? Tebe nisu ni puštali u crkvu da se ne poštemaš s velečasnim! Ti da ver uješ
u Boga koga nisi nikad videl!? A evo, gospona Mar ijana su svi vidli kad po kućama žica lovu za
onog Vrdoljaka, pa mu niko ne ver uje. Ma pusti ti tu filozofiju!
Pako je tako žestoko gestikulir ao da je u jednom trenu uspio prevrnuti svoj i Mar ijanov gemišt. I
tko zna što bi se dog odilo da pritom nije spazio Banića, pa je Kembri i gosponu Mar ijanu pokazao
»bosanski grb« i prišao istražitelju.
– Primići! – siktao je Pako kroz nos. – To kaj je televizija puna popova njima je čist u redu! Ne
znam zakaj uopće taj pukljavi Mar ijan skuplja pretplatu za televiziju, trebal bi je skupljat za Kaptol.
Svet je pun tipova kaj su još jučer cinkali na Komitet one kaj su za Božić kitili bor, a sad su na misi
od matineje pa do zadnje predstave. Slušaj me, detektiv, kad grad preplave zalag ao nice i popovi, to ti
je najbolji znak da je sve otišlo u kur ac. Zalag ao nice ti poćapaju sve mater ijalno, a popovi ti dojdu s
reversom za dušu koju mor aš vratit tam gore. A tak je baš sad kod nas! Si videl novu zalag ao nicu u
Ilici?
Banić ga pokuša umir iti; iz iskustva je znao da se to najlakše postiže ako mu se nar uči gemišt, pa
tako učini. Pijuckajući razr ijeđeni rizling, Pako promijeni temu.
– Znaš, ona pušio nica s kartama za Stonse bila je čisti moj zajeb. Sve sam delal u zadnji čas. Os-
nova pravog biznisa je u pravovremenosti. Sve stvar i treba zrihtat par meseci unapred. Kužiš?
To što je Pako tumačio načela pravog biznisa Baniću se činilo jednako suludim kao kad bi, pri-
mjer ice, slijepac objašnjavao načela fotog rafije u boji ili gluhi načela kvadrofonije. Ipak, nije ga htio
prekidati.
– Zakaj ti to uopće pripovedam? Zato kaj sam pred tim da uletim u jedan bravur ozan posel. Na-
šel sam tipa kaj mi nevjer ojatno jeftino nudi par tisuća petardi...
– Petardi!? – začudi se Banić. – Pa do Nove godine ima više od četir i mjeseca.
– I kaj!? – nije se dao Pako. – Pa o tom ti i pripovedam. Kaj, da ih kupim za Božić? Pa da se zaje-
bem kao s kartama za Stonse? Sad je pravo vreme, ionak ih treba dobro osušit.
– Osušiti!?
– Kaj misliš da bi mi ih dal za bag atelu da nisu skroz mokre? Sam bi ih zdilal! Bedak ih je držal
u podrumu, u kartonskoj kutiji, kraj kace za zelje koja je propuštala.
– Dobro, zašto mi sve to pričaš? – upita Banić zapanjen tako nevjer ojatno glupim planom.
– Treba mi malo početnog kapitala. Kužiš, valjda, da sam s onim lažnjacima za Stonse komplet-
no skrahir al. Ne bu ti žal! Posudiš mi pet stotki, a ja ti ih vrnem posle Nove godine i dobiš još dvade-
set posto od prodaje.
Banić izvadi iz stražnjeg džepa petsto kuna, pruži ih Paku, pa potom odmah iziđe bojeći se da bi
se njeg ove poslovne potrebe u suprotnome mog le nag lo povećati.
Već nakon deset minuta zaustavio je auto ispred gimnazije u Križanićevoj ulici. Ugasio je radio
preko kojeg a je NATO ponovno žestoko prijetio razuzdanim bosanskim Srbima i pošao šir okim stu-
bištem prema ulazu u školu. Znao je da nastave nema, ali je pretpostavljao da se potkraj kolovoza u
školi ipak može pronaći podosta osoblja. Podvornik mu je rekao kako ne zna ni za kakvu Maru Man-
dić, ali ga je obavijestio da je ravnatelj već u svojoj sobi. Zatrpan brojnim papir ima, prvi čovjek ško-
le otpravio ga je u zbornicu, gdje se nalazila gospođa Jelačić, koja je, bar kako se njemu činilo, bila
razr ednica tražene učenice.
Gospođa Jelačić uistinu je sjedila u polumračnoj zbornici i sređivala nekakve papir e. Imala je
valovitu plavu kosu, prijazan pog led i neprekidno se smješkala.
– Mara nam je problem nad problemima – rekla je razr ednica. – Sjednite, vi ste joj sig urno otac.
Nisam vas imala prilike upoznati jer ste uporno odbijali moje pozive. Vidite, vaša je mala u petom
mjesecu napustila školu, a da nama nitko nikakvu ispričnicu nije donio. Ipak smo je izvukli samo s
dva popravka i ako se dvadeset sedmog pojavi s minimalnim znanjem...
– Neće se pojaviti – prekine Banić bujicu njezinih riječi.
– Kako, molim?
– Neće se pojaviti jer više nije živa.
– Bože drag i! – sklopi Jelačićka ruke. – Što se dog odilo?
– Čini se da je ubijena. Prije nekoliko dana... na Lošinju.
– I vi to tako hladno... Dakle, niste joj otac?
– Nisam – prizna Banić. – Ja sam neka vrsta privatnog istražitelja. Unajmio me njezin stric. Želi-
te li vidjeti moju radnu dozvolu?
– Ne, ne... ne treba. Vjer ujem vam. Ah, slutila sam da s tom malom neće dobro završiti. Uvijek
sam se protivila takvom odg oju u kojemu se sve što djetetu treba pokušava zamijeniti novcem i obi-
ljem.
– Imate pravo – sućutno će Banić.
– Ipak me to strašno pog odilo – nastavi gospođa Jelačić, još uvijek pod dojmom loših vijesti što
ih je donio istražitelj. – Mogu li vam kako pomoći?
– Mor am razjasniti mnog o stvar i, a ne znam odakle da počnem – iskrenim će glasom Banić. –
Znate li s kim se družila?
– Ni s kim iz razr eda. Bila je neka vrsta stranog tijela. Nije voljela nikog a i, nažalost, čini se da
nitko nije volio nju. Bila je poprilično bistra, pisala je krasne poetske sastavke, ali nikad nije učila...
imala sam dojam da je baš ništa od sveg a gradiva ne zanima. A kad te baš ništa ne zanima, tad si za
školu izg ubljen.
– Načuo sam da je imala problema s narkoticima – pog leda je Banić, ali je ona njeg ovo pitanje
dočekala s ravnodušnim mir om.
– Malo vam znam o tome. Prošle je godine jedan radnik MUP-a posjetio školu i raspitivao se o
tome. Rekao je da je mala na liječenju i da će se za mjesec dana vratiti. Kada se vratila, uspjela je ne-
kako završiti razr ed, ali je o liječenju nitko ništa nije pitao.
– Ima li još što? – upita Banić, razočar an što gotovo ništa važno nije saznao.
– Mislim da je imala dečka... ali ne iz naše škole. Negdje u proljeće, mislim krajem travnja, pre-
davala sam u svom razr edu povijest kad ju je dolje pod otvor enim prozor om netko počeo glasno do-
zivati. Izišla sam na prozor i spazila mladića koji je stajao pokraj zelenog automobila i zvao je. Za-
tvor ila sam prozor i okrenula se. I znate što se dog odilo? Dok sam ja bila na prozor u, Mara je pobra-
la stvar i i pobjeg la sa sata.
– Sjećate li se kako je dečko izg ledao? – zanimalo je istražitelja. – Možda pamtite boju kose, uz-
rast... tako nešto...
Ona se duboko zamisli, ali se ni po čemu nije mog lo zaključiti da bi se nečeg a kor isnog mog la
sjetiti.
– Ne, stvarno ne znam – prizna na kraju.
– A auto?
– Da, auto... vidite, imao je isti auto kao i moj šog or, samo zeleni...
– A kakav auto ima vaš šog or?
Ona ga pog leda bespomoćnim pog ledom. Vidjelo se da kao prava profesor ica povijesti zna sve
o ratovima i mir ovima, o tome tko se kada rodio ili umro, ali o autima je znala samo to da imaju ot-
prilike četir i kotača te da se razlikuju po boji.
– Čekajte! – sine joj spasonosna ideja. – Odmah ćemo saznati! Prišla je telefonu i okrenula neko-
liko brojeva.
– Franjo, ja sam, bok... Dobro, nema veze... Ne, ne, moja Inga to nije mog la kazati... Ma znaš da
je Bobi uvijek dobrodošao... Kada?... U srijedu... No, to će već ići... Ne, reci joj da to nije dovoljna
metraža jer je flanel jednostruk.
Banić ustane pa počne uzr ujano premještati težinu s jedne noge na drug u, vidjevši kako taj tele-
fonski razg ovor nikako ne vodi pravom sadržaju. I, konačno, kad su mu se već sve nade istopile, ona
ga, onako usput, upita za automobil.
– Ima nekakvu Asconu – reče ne odmičući slušalicu, pa se potom brzo vrati razg ovor u sa šog o-
rom, ne mar eći za Banića koji je već napuštao zbornicu.
Kasno navečer, drug i put u životu, otišao je u mondeni First i odmah se zalijepio za šank, držeći
ga jedinim prihvatljivim mjestom u tom klubu.
– Ivo je u hladnjaku uvijek imao i po nekoliko ledenih boca Plzenja – reče niskome smeđoko-
som mladiću koji je te večer i radio na Ivinu mjestu.
– Imam samo Tuborg. Hoćete? – službenim će glasom šanker tresući se pomalo u ritmu grozne
glazbe.
– Može – složi se Banić. – A gdje je Ivo?
– Neće ga više biti – nasmije se smeđokosi. – Otišao je jer je našao bolji posao.
– A gdje?
– U Tor ontu. Znate da je fizičar? E, rekao je da je to najbliže mjesto gdje trebaju tu struku.
Znači i on, pomisli Banić pa odg urne pivo koje mu je, čini se, tog časa prisjelo. Uistinu, za ne-
koliko godina, osim velepoduzetnika i nešto jeftine radne snag e, u ovoj tužnoj zemlji neće više biti
nikog a.
Platio je nepopijeno pivo, izdržao nekoliko glazbenih brojeva među kojima, na sreću, nije bilo
onog a perspektivne Zizi, a zatim je izišao, žaleći što je na tako glup način potrošio petnaestak minuta
života.
Ipak, stvar i nisu uvijek onakve kakvima se čine! S crvenom plastičnom per ikom na glavi, nama-
zanih trepavica, odjevena u žutu majicu i iste takve tajice, pred ulazom u First, u nedvojbeno izazov-
noj pozi, oslonjena o zid, stajala je Štuka. Shvativši odmah da ga nije prepoznala, Banić joj priđe i
upita je:
– Hoćete li poći sa mnom?
Ona ga odmjer i od glave do pete; vidjelo se da je zbunjuju njeg ove godine te da ni po čemu ne
pripada društvu koje je tumar alo suludom utrobom Firsta. Odg ovor i mu zag onetnim glasom:
– Bolje da si najdeš kega štafelijeg a od mene...
Prepoznavši stih iz popularne pjesme, Banić se nasmije pa ponovi pitanje:
– Ne zezam se, biste li malo pošli sa mnom?
– To će vas koštati sto mar aka. Nar avno, ako imate sobu.
Oho, tu smo, pomisli istražitelj, kojemu ni na kraj pameti nije bilo kakvim se poslom bavi iza-
zovna djevojka, inače posve nalik na dobre cur ice koje nisu mog le zamisliti život bez tog lokala. Kao
da je stručnjak u tim stvar ima, Banić izvuče iz džepa sto mar aka, smota ih u valjčić nalik na cig ar etu,
gurne ih u njezin džepić, pa krene prema parkir alištu, sig ur an da ga ona krotko prati.
Poslije, kad su već jur ili u mrak utonulim Tuškancem, ona mu se nagne tako blizu da mu je usna-
ma taknula ušku, pa prošapće:
– Ako nemate sobu, može i u autu.
– A da nemam auto, mog lo bi i na biciklu – odvrati on, pa skrene jednim od tuškanačkih odvoja-
ka. Kad je zaustavio, primijeti da se ona, očito uplašena, bojažljivo stisnula u kut auta. Nao kolo je bio
tako mrkli mrak da je uistinu bilo neozbiljno i opasno ući u auto nepoznatog muškarca.
– Ništa se ne boj – umir i je on ponudivši joj cig ar etu. – Htio bih ti postaviti samo nekoliko pita-
nja, a onda te odvesti natrag. Jasno, novčanicu možeš zadržati.
Banić otvor i prozorčić, a unutrašnjost auta ispuni svjež tuškanački vjetar koji je mir isao na vlaž-
ne krošnje. Uistinu je bilo neobično kako se vrijeme tako brzo i nenadano promijenilo. Bio je to po-
uzdan znak da je ljeto na kraju i da se bliži duga i dosadna jesen.
Pripali joj cig ar etu, a ona bojažljivo upita:
– Niste valjda policajac?
– Nisam. Samo sam privatni istražitelj. Unajmio me stric Mare Mandić.
– Imala je strica!? – začudi se Štuka. – Nikad nije govor ila o njemu.
– Znaš što se dog odilo s Mar om?
Ona potvrdi glavom, pa povuče dim, promatrajući Banića poput preplašene mačke koja je
spremna na najmanji šum skočiti i pobjeći.
– Vas ne smeta to čime se bavim? Nećete me prijaviti?
– To me se ni najmanje ne tiče. Zanima me s kim je Mara živjela.
– S ocem... – prošapće ona.
– Ali je imala i stan s nekim tipom – pokaže on da zna i više no što je Štuka mog la misliti.
– Povremeno je živjela s Princom. Ali se on već desetak dana nigdje ne pojavljuje. Mora da je u
inozemstvu zbog robe.
– Zbog robe!? – začudi se istražitelj, iako je nag ađao o čemu je riječ. – Trg uje drog om?
Ona potvrdno kimne glavom, još uvijek suzdržana i uplašena.
– Taj Princ ima nekakvo ime i prezime?
– Valjda ima, ali ga ja ne znam. Sumnjam da ga itko zna. Svi ga zovu samo Princ.
– I koliko ta njihova ljubavna veza traje?
– Nisam sig urna. Isprva su je krili. Mislim tri ili četir i mjeseca. Ja sam bila dobra s Mary, ali me
njezin Princ nije podnosio. Kao ni ja njeg a. Išla sam k Mary samo kad njeg a nije bilo kod kuće.
– Znaš, dakle, gdje je taj stan! – poveseli se Banić.
Ona zamukne kao da se prekor ava zbog brzopletosti. Činilo se da je zbog straha spremna sur ađi-
vati, ali samo do određene mjer e. Koliko god mrzila Princa, čudan joj istražitelj ni po čemu nije mo-
gao biti bliži od sitnog trg ovca drog om.
– Znam. Ali mislim da je Mary... da ga je ona prije dva tjedna napustila. Bar mi je rekla da više
ne ide na Trešnjevku.
– Znači, stan je na Trešnjevci – reče Banić paleći motor. – Pokazat ćeš mi gdje je, pa možeš ići.
U redu? To će ti uistinu biti najlakše zar ađena stotka.
Vozili su se vlažnim ulicama praznog a grada i ubrzo zašli u čudne spletove trešnjevačkih uličica.
– Ovdje – reče ona, pokazujući na jednu od ulica sjeverno od Trešnjevačkog placa. Banić skrene
i ubrzo se zaustavi ispred dvokatne zgrade u kojoj nije mog lo biti više od šest ili osam stanova.
– Tamo, ona dva prozor a u prizemlju – pokaže Štuka prstom. – Ona dva na kojima su spuštene
rebrenice. Rekla sam vam da ga nema, da je negdje vani.
Banić iziđe iz auta, upali cig ar etu pa se ispitivački zag leda u zgradu. Na cijeloj su zgradi samo
dva prozor a bila osvijetljena. Priđe ulaznim vratima i pokuša ih otvor iti. Bila su zaključana. Mog ao
ih je možda otvor iti i silom, mog ao je nekome pozvoniti, ali odluči da će ipak biti pametnije dođe li
danju. Okrene se prema »četvorki« i spazi Štuku kako mu prilazi pokazujući nešto na kolniku dvade-
setak metar a od zgrade.
– Tu mu je auto. Ona zelena Ascona.
– Dobro, pog ledat ćemo Asconu – reče on mirno očekujući da će i ona poći za njim. Umjesto
toga, Štuka mu se obrati molećivim glasom:
– Gospodine, mogu li ja sad ići? Pokazala sam vam ono što ste tražili.
– Idi – odvrati on približavaj ući se Prinčevu autu. Nije više pog ledao prema Štuki, čuo je samo
brze odjeke njezinih potpetica i znao je da bježi prema Trešnjevačkom placu, radosna što se ipak sret-
no izvukla.
Zelena Ascona bila je parkir ana ispod ulične svjetiljke tako da je malo svjetla padalo i u njezinu
unutrašnjost. Banić izvadi nožić iz džepa, razvali bravu i sjedne u auto. Znao je da bi netko mog ao za-
mijetiti kako prčka po tuđem autu, pa se odluči za onu najdrskiju provalničku strateg iju: otvor i vrata,
upali radio i pojača ga tako da se ludi rap orio cijelom ulicom.
U autu nije bilo ništa zanimljivo, pog otovo ne onih stvar i kojima se Princ, čini se, bavio. Prona-
šao je rukavice za vožnju, one bez vrhova prstiju, kakve više nitko ne kupuje i ne nosi, potom papir ić
od čokolade, lopaticu za skidanje leda sa stakla, nekoliko kaseta s imenima koja mu ništa nisu govo-
rila i drug e svakovrsne vozačke sitnice. I tada na gumenom podnom štitniku spazi zgužvani plavi pa-
pir ić. Podigne ga i shvati da je to kuverta. Pokuša je izr avnati i osjeti da je tvrda jer se unutra nešto
nalazilo. Otvor i je i u njoj nađe zgužvanu polar oidnu fotog rafiju, već izblijedjelu od vremena, na ko-
joj se ipak sasvim jasno mog ao vidjeti kombi obojen smeđim, žutim i zelenim maskirnim bojama.
Vrati sliku u kuvertu, a zatim, prije no što će je spremiti u džep, primijeti da na njoj nešto piše. Prine-
se je bliže i u rasutoj žutoj svjetlosti ulične svjetiljke pročita sitna verzalna slova. Pisala je samo jedna
jedina riječ: MOG UL.
11.
DRU GO JU TRO PO NOV NO JE BILO PO PRI LIČ NO HLAD NO, padala je kiša i puhao vjetar malo neuobičajen za kraj
kolovoza. Počeo je onaj ružniji dio ljeta, i Banić je, prije no što će izići, mor ao dobro promisliti
hoće li uzeti samo lag anu vjetrovku ili će ispod nje obući i pulover. Bilo je već pola devet kad ga je
nazvala Lidija i zamolila da se navečer svakako nađu. U njezinu glasu nije bilo ni trunke ljutnje i po
tome je znao da je sve već zabor avila. Vani, pred raskopanim trg om, naišao je na star icu s ceker om
koja je, iako je bilo prilično hladno, ipak bila pretoplo odjevena. Imala je na sebi nešto između star e
peler ine i zimskog a kaputa, a star ačka joj je punđa bila omotana vunenom mar amom. Od kiše se štiti-
la kišobranom čije su žice vapile za gener alnim popravkom.
– Oprostite, gospodine – presretne ga star ica – ali ovdje je bio plac. Što su učinili s njim?
– Raskopali su ga – ravnodušno će Banić. – I tako će valjda ostati do jeseni.
– Bila sam u bolnici na Svetom Duhu više od dva mjeseca. Ondje vam se jako fino jede. Jučer
sam stig la doma i nisam ni znala da su napravili ovaj užas. Što ću sad?
– Imate tržnicu gore na Dolcu.
– Znam, ali tamo odmah na brzinu sve pometu i odnesu. .. – lakovjerno će ona, da bi odmah
umuknula, svjesna valjda da je neznancu otkrila prir odu svog zanimanja za tržnicu. Zacijelo je pripa-
dala onom golemom sir otinjskom pokretu koji se prehranjuje po gradskim tržničama, tražeći među
otpacima upor abljiv list salate, nedovoljno trulu papriku i obrezane vrškove mladog luka. Znajući
dobro da se jadima svijeta pojedinac ne može uspješno suprotstaviti, Banić joj se pristojno nakloni i
ode na svoju stranu.
Petnaestak minuta kasnije bio je već pred kućom koju je Štuka označila kao tajno prebivalište
Mare i Princa. Mara i Princ, pomisli Banić, baš kao naslov dječje bajke iz domaće baštine.
Zidovi oko ulaza bili su išar ani grafitima i Baniću nikako nije bilo jasno kakve veze s trešnje-
vačkom klinčadijom imaju natpisi kao što su Salt’n’Pepa, Metalica ili Inner Circle. Pločica sa zvon-
cima i popisom stanar a jedva se držala u svom ležištu i samo na jednome mjestu nije bilo prezimena.
Bilo je sasvim jasno da pripada upravo stanu koji ga je zanimao.
Vrata zgrade bila su otključana i Banić uđe u hodnik prizemlja, našavši odmah vrata koja su mo-
rala pripadati stanu sa spuštenim rebrenicama. Kao što je mog ao očekivati, ni na tim vratima ništa
nije pisalo. Nagne se nad špijunku, ali je unutra bio samo neprozirni mrak. Uhvati kvaku i pokuša
otvor iti vrata, ali mu to nije uspjelo, čak ni kad ih je dva-tri puta dobro protresao. I baš kad je izvadio
nožić ne bi li njime otvor io bravu, na susjednim se vratima pojavi debela žena s preg ačom i vikler i-
ma u kosi. Promatrala ga je ljutito i sumnjičavo.
– Kaj tu delate? Nema nikog doma!
– Vi ste? – okrene joj se Banić strog o i autor itativno.
– Kobasić... Ravijojla Kobasić. A tko ste, prosim fino, vi?
– Policija! – odreže on još odlučnije. – Hoćete li da vam pokažem službenu iskaznicu?
– Isuse i Mar ijo! – uplaši se gospođa Kobasić. – Ni potrebno, ni potrebno... A kaj trebate? Su mo-
žda ovi tu kaj skrivili?
– To se još ne zna – reče Banić pa polako priđe uplašenoj domaćici. – Tko im je iznajmio stan?
– Je, kak se uzme – zbuni se Kobasićka. – Praf za praf, ja sam im ga iznajmila, jer su moja deca
prešla u Njemačku. Ali sam to zabor avila prijavit. No sutra bum to napravila, časna reč, drug... gos-
pon policajac.
– Nisam došao radi toga.
Gospođi Kobasić kao da se svalio kamen s leđa, duboko uzdahne i pozove Banića na kavu.
– Ne pijem kavu na dužnosti! – odbije on, i sam svjestan kako je rekao veliku glupost.
– Kaj, ni kavicu vam ne daju!? O, Bože moj, to je zato da stalno budete spremni za te Srbe. Ali i
to bu se skor o sredilo. Bute vidli.
– A kako se zovu ti vaši? Ti kojima ste iznajmili stan?
Vidjelo se da se gazdar ica ponovno našla na sto muka.
– Ne znam. Došli su prije tri meseca i platili za pola godine unapred. U markama. I zakaj bi ih
onda i pitala? Mislim da se zoveju Ivica i Mar ica. Joj, ne! Ona se zove Mara, a on je Ivica... Ne, on se
zove nekak čudno... Kao onaj od one Dijane iz Londona kaj se razišla od njeg a jer ju je tukel...
– Princ? – pomogne joj on.
– Točno tak! Princ. Lepo ime, kaj ne?
– I otkad ih nema?
– Pa tak... – zamisli se žena s vikler ima u kosi. – Jedno petnaest dana. Kol’ko ja znam. Al’ ne vi-
rim vam ja stalno i ne kontrolir am ih...
Banić je bio uvjer en da ona pripada osobama koje neprestano zavir uju i sve imaju pod nadzo-
rom te da ih, ako ona tako kaže, sig urno nema petnaest dana.
– I ne primaju poštu, nitko ih ne traži, nitko im ne dolazi, ne ostavlja por uke...?
– Bil je jedan! – dosjeti se ona, voljna da pomogne policajcu, ne bi li se on što prije maknuo
odavde. – Al’ taj im ni prijatel. Lupal je po vratima, a kad sam se naluknula, pokušaval je šrafcig er om
otprt vrata. Mor ala sam pozvat vaše dečke. Znate, ja s našom hrvatskom policijom jako dobro sur ađu-
jem, a tak bum i s vama, sve vam bum rekla ak’ me, prosim fino, ne prijavite kaj sam ove tu zabor avi-
la...
Već pomalo umor an od njezine verbalne bujice, Banić se vrati strog om, službenom tonu.
– I jesu li ga uhitili?
– Jesu, kak nisu!? Pokušal im je zbrisat, al’ su ga zgrabili tam prek, kod picer ije. Otimal se, al’
su ga brzo sredili.
– Kad se to dog odilo?
– Tak, pred jedno... – zamisli se ona. – Pa tak, baš negde kak su otišli, prije okoli dva tjedna. Zna-
te, ja si mislim, pa sad je leto, deca su mlada, pak su sig urno prešli nekam na more.
– Imate pravo – zamisli se istražitelj. – Ona... ta Mara... ona je zbilja na moru.
– No, vidite – zadovoljno će gospođa Kobasić ponosna što je njezina pretpostavka bila točna. –
A zakaj ih onda tražite? Mislim, kad znate da su na moru.
– Tako... rutinska provjer a – promrmlja Banić ostavljajući gospođu Kobasić sretnu što ljubopit-
ljivi policajac ipak odlazi.
U jedanaest sati, iako je takve posjete izbjeg avao, ušao je u svoj bivši ured, tamo gdje je prije pet
godina radio. Na hodnicima je zatekao sve nova, mlada lica, pa se već uplašio da ni Komar a neće naći
na njeg ovu mjestu. Ali star i drug još iz davnih dana bio je u svojoj sobi i uistinu se obradovao ugle-
davši Nikolu Banića na vratima.
– Sjedni, star ino! – veselio se Komar. – Hoćeš li što popiti?
– Ne – reče Banić sjedajući na stolac i promatrajući sobu u kojoj baš ništa više nije bilo isto.
Novi namještaj, nove slike, kompjutor i, Ericssonovi telefoni, novi memor andumi...
– Čekaj, pozvat ću dečke da te vide. Sig urno će se obradovati!
– Ma koga ćeš pozvati? – nasmije se Banić njeg ovoj naivnosti. – Svi su novi. Od star ih ste ostali
valjda samo ti, Stipetić i Vinko Dog an. Sumnjam da bi mi se ijedan obradovao.
– Pa jest – složi se Komar. – Ali Stipetić je dobar kadar... Sjećaš se, počeo je kod tebe.
– Nikad nisi znao procijeniti ljude – odmahne Banić rukom. – Dog an je dobar, iako je bar aba. A
Stipetiću kao istražitelju ne bih dao ni da mi ujutro pod krevetom traži šlape, a kamoli nešto ozbiljni-
je.
– Dobro, dobro! – popuštao je Komar poznavajući dobro prijateljevu čudnu nar av. – Kako je Li-
dija, kako Nika? Reci, ti i Lidija ste još uvijek... mislim, još uvijek ste separ ir ani, da tako kažem...
– Trajno smo separ ir ani, da tako kažeš... A Nika... luda... namjer ava napustiti fakultet i zaposliti
se.
– A što ćeš, djeca kao djeca – umir ivao ga je Komar. – Vidiš, i onaj je moj napustio fakultet i za-
poslio se. I, Boga mi, dobro napreduje. Već je šef nabavnog parka...
– E, pa lijepo. Čestitam! – reče Banić znajući da to što mu je sin »šef nabavnog parka« zapravo
znači da je skladištar.
– Slušaj, Komar! – odluči Banić prekinuti taj bedasti verbalni koloplet. – Ti si moj najbolji prija-
telj i svi naši nespor azumi rezultat su moje zajebane nar avi, i za to ti se unaprijed ispričavam, ako tre-
ba i za idućih trideset godina. Došao sam zbog sasvim određene, zapravo kor istoljubive namjer e.
Trebam tvoju pomoć.
Banić izvadi papir ić i stavi ga na stol pred Komar a. Na papir iću je bila adresa i datum.
– Što s tim? – upita Komar, kojemu je uvijek trebalo dosta objašnjavati.
– Na toj je adresi neki tip pokušao provaliti u tuđi stan. Žena iz susjednog stana pozvala je polici-
ju i tip je uhićen. Idi, molim te, do glavnog kompjutor a i zamoli ženske da ti provjer e. Strašno mi je
važno da dobijem ime tog tipa i njeg ovu adresu.
– Nije potrebno, sad smo svi u mreži – pohvali se Komar i uključi kompjutor na stolu. – Ali, Ni-
kola, o ovome nikome ni riječi!
– Kao grob! – reče Banić podižući prste kao da priseže.
– Evo ga! – radosno će Komar. – Taj access radi ko Bog!
– Kakav access?
– Prog ram. Baza podataka. Evo, priveden je neki Bor is Vitez, star trideset šest godina, bez za-
poslenja, na neki način ratni veter an, zapravo bivši drag ovoljac s Banije... i tako dalje... i tako dalje...
Nadimak mu je Grom.
– Zašto je pokušao provaliti?
Komar zaškilji i zag leda se u zaslon; vidjelo se da je slabijeg vida i da mu kompjutor zadaje po-
dosta problema.
– Zašto ne uzmeš nao čale?
– Nema to veze – promrmlja Komar. – Izvrsno vidim. Evo, htio je provaliti zato što su mu oni
iznutra bili dužni neke novce... ali se ispostavilo da je pog riješio adresu... odnosno da ti koji su mu
dužni uopće ne stanuju u toj zgradi.
– I to je sve? – razočar ano će Banić. – Što je poslije bilo s njim?
– Ništa. Proveo je noć u stanici, a potom je pušten...
– Ima li adresu?
– Nažalost, ne. Tužna priča. Nezaposlen i beskućnik. Ali bio je u ZNG-u. Pokušaj potražiti u ko-
joj od veter anskih udrug a. Možda je član neke od njih.
– Komar, za ovo te vodim na ručak – reče Banić ustajući.
– Čekaj malo! – zaustavi ga Komar. – Ma ovaj je prog ram zbilja savršen! Što sve ne pokazuje!
Evo, pog ledaj!
Banić se približi zaslonu i zavir i u plavkastu masku, ali nikako nije mog ao shvatiti što tu ima
fantastično.
– U ovom tu malome meniju piše da je jučer netko ulazio u bazu i tražio isti podatak. Vidiš, čak
ga je i isprintao.
– I što to znači?
– To znači da se netko od naših također zanima za Bor isa Viteza.
– Odlično – zaključi Banić, pa prilično nezadovoljan napusti policijsku zgradu. Namjer avao je
pronaći neko zgodno mjesto gdje bi mog ao nešto prig risti, ali mu je pozornost zao kupila gužva is-
pred susjedne prodavao nice televizor a. Prišao je bliže i preko ramena znatiželjnika ugledao grozne
prizor e što su se vidjeli na sedam ili osam televizijskih prijamnika: žene koje leže u lokvama krvi,
mrtav mladić presavijen preko metalne ograde uz pločnik, starčić koji leži i zapomaže pokazujući da
mu nedostaje cijela potkoljenica...
– Što je bilo? – upita mladića koji je stajao ispred njeg a.
– Srbi su ponovno pog odili središte Sar ajeva – otpovrne mladić pa pljune na pločnik i opsuje.
Već je pao mrak kada je zaustavio auto ispred Šumskog dvor a i požur io kako ga Lidija ne bi
predug o čekala. Začudo, iako je većina ljudi sjedila unutra, Lidija ga je čekala sjedeći u vrtnom dijelu
restor ana, ogrnuta mekom bijelom vestom čije je rukave zavezala na grudima. Došla je desetak mi-
nuta prije njeg a i već mu je nar učila pivo. Otpio je nekoliko gutljaja i pog ledao je. Djelovala mu je
nekako čudno, večer as je bilo u njoj neke nesvakidašnje bezbrižnosti, mirnoće, nečeg a što se ne da
opisati, nečeg a što u nje već dugo, predug o nije zamijetio. Zapravo, učini mu se da ga sve ove godine
ona svejednako voli, ali uvijek samo do one granice koja njemu odg ovar a. I odjednom primijeti da
mu je nekako neugodno, da krivi sebe što je njihov brak propao, učini mu se da nešto mora kazati,
popraviti niz zabluda i ispričati se, ali ipak ne uradi ništa nego samo zapali Marlbor o.
– Baš sam te promatrala kad si dolazio – započne ona – i pomalo ti zavidjela. Još si uvijek vrlo
privlačan, očuvao si liniju i uspravan hod, imaš bore koje nag lašavaju tvoju muževnost i sjedine koje
te čine nekako mudrijim. Čini mi se da bi se svaka klinka mog la zaljubiti u tebe. A ja, ja se iz dana u
dan mučim s linijom. Danas sam pojela salatu i biftek i ništa više. Zašto muškarci izg ledaju najbolje u
godinama kad žene tako na očig led star e?
– Lidija, udvar aš li mi to? – upita je on u šali.
Ona se nasmije pa se bolje umota u svoju šir oku vestu.
– Ne udvar am. Samo ti zavidim. Nije mi jasno kako uspijevaš održati duhovnu ravnotežu i taj iz-
gled, tražeći od života samo dvije stvar i: pivo i Marlbor o.
– I džez – dometne on.
– Ah, da! Gotovo sam zabor avila. Crni mag ovi krivudave buke koju nikad nisam mog la razu-
mjeti. Reci, bi li me više volio da sam u životu pokazala više zanimanja za Cheta Baker a i Dexter a
Young a?
– Lester a – ispravi je on, spretno izbjeg avši odg ovor. Iako mu je časak prije bilo drag o kad ju je
ugledao u mraku ispod star og a divljeg kestena, sada se već počeo vrpoljiti u pletenom stolcu, pobo-
javši se da bi ovaj razg ovor mog ao krenuti u kojem od neželjenih smjer ova. Za takvo što ona je bila
prava majstor ica.
– Što je s Nikom? – upita on paleći još jednu cig ar etu. – To je bio razlog zbog kojeg si željela da
se vidimo.
– Ništa osobito! – odmahne ona rukom kao da je riječ o nevažnim stvar ima. – Napustit će faks,
zaposliti se i tako... Danas popodne sve mi je ispričala. Čisti klinački ster eo tip. Zaljubila se u nekog
klipana, hodala s njim tri mjeseca i sad ju je ostavio.
– I ja sam to pomislio – reče on, pomalo uvrijeđen što se Nika prije povjer ila majci, a ne njemu.
– Hodali su tri mjeseca. To je prilično dugo, jesu li... znaš, nije ti rekla?
– Bože, Nikola – nasmije se ona shvativši što ga muči. – Pa to je ipak nisam mog la pitati...
– Da, da, jasno – lupkao je on prstima po stolu. – I što ćemo sad? Mislim, s njom...
– Ništa! Neka radi što želi. Neka napusti faks, neka se zaposli! Svejedno! Dovoljno je odrasla da
sama donosi odluke. Što god napravila, ima sve šanse da u životu bude sretnija od tebe i mene.
12.
U UDRU ZI INVA LI DA DO MO VIN SKOG RATA bili su pomalo službeni, ali su ipak poduzeli sve ne bi li pronašli
podatke o nekadašnjem ratniku Bor isu Vitezu. No sve što su uspjeli bilo je samo njeg ovo ime na be-
skonačno dug ačkoj listi bojovnika ranjenih u jesen 1991. U središnjem kompjutor u službe nije bilo
nikakva trag a da se javljao, zahtijevao nešto, tražio pomoć ili slično.
– Popriličan je kaos vladao 1991., pa nam je još i danas ta godina slabije obrađena od ostalih –
tumačila mu je mlada službenica kvrckajući po tipkovnici kompjutor a. – Bilo je i ranjenih koje nitko
nije evidentir ao i onih koji se nikad nisu javili radi ostvar ivanja kakvih prava. Usto, ako je i bio ra-
njen, nije nužno da je i invalid. Sig urni ste da je invalid?
– Nisam – otpovrne Banić svejednako držeći cedulju s Vitezovim imenom. – Sig ur an sam samo
da mi treba njeg ova adresa.
– Pokušajte na drug ome mjestu. Postoje evidencije u veter anskim udrug ama, u Ministarstvu
obrane, pri Crvenom križu i drug im međunar odnim udrug ama... To je popriličan posao, tako velik da
bi se privatni detektiv imao čime baviti.
– Da, da – zamisli se Banić. – A da ang ažir am kojeg a?
– Ako ih uopće u nas ima – nasmije se službenica.
Za računalom u Crvenom križu sjedio je povisok mladić prave kompjutor aške fizio nomije, vi-
soka čela, debelih nao čala i glave jako izbačene naprijed, tako da mu je nos gotovo dodir ivao zaslon
monitor a. Primjenjujući razne »makrokomande«, kako je nazivao hitro prelijetanje prstiju preko tip-
kovnice, pročešljao je bazu u svim smjer ovima, ali nije našao nikakvog Bor isa Viteza zvanog a
Grom. Predložio je da ga pokuša potražiti primjenjujući najtipičnije pog reške u pisanju vlastitih ime-
na, pretpostavljajući da je netko mog ao pog rešno utipkati ime, ali ni ta se polusatna pretrag a nije is-
platila.
Najveća od veter anskih udrug a imala ga je u kompjutor u, ali je ondje bila navedena njeg ova da-
ruvarska adresa, gdje je živio do samog rata. Da je adresa prastar a, dalo se zaključiti i po tome što je
ulica nosila ime nekakvog a vojvođanskog korpusa ili brig ade.
– Nažalost, ne mogu vam pomoći – sažalno je kazala krupna plavuša pokraj čije se tipkovnice
nalazio napola pojeden sendvič. – Pokušajte negdje drugdje.
Ima li još koje mjesto gdje nisam bio, mislio je Banić na rubu očaja. Sat na zidu pokazivao je
pola dva: u traženju je proveo punih šest sati, a da sada nije bio pametniji ni za jedan podatak o Vite-
zu.
Djevojka koja je radila za kompjutor om do plavuše sa sendvičem, zacijelo nešto mlađa, ali pri-
lično razr oka, digne prste s tipkovnice i pog leda prema koleg ici.
– Biba, ako sam dobro čula, tražite Bor isa Viteza?
Plavuša, kojoj je sad Banić znao i ime, okrene se i potvrdno kimne glavom.
– Gospodinu treba adresa. Zašto pitaš? – reče Biba.
– Zato što su ga neki dan tražili. Prvo je bio nekakav visoki u civilu, inače djelatnik Mup-a, a oko
podne nazvali su iz Doma za nezbrinutu djecu...
Banić živne pa se uplete u razg ovor.
– Iz kakvog doma?
– Pa rekla sam vam. Iz Doma za nezbrinutu djecu u Lovranu. Tražili su podatke o radnom odno-
su, primanjima ili nešto slično... ali im nisam mog la pomoći.
– A zašto im je to trebalo? – zanimalo je istražitelja.
– Zato što je u tom domu Vitezova malodobna kći.
– Rekli ste u Lovranu! – zamalo će veselim glasom Banić, pa, ostavljajući ceduljicu s Vitezovim
imenom na pultu ispred Bibe, brzo iziđe iz zgrade.
Preskočivši ručak, u pola tri zaustavio je auto ispred trešnjevačke zgrade u kojoj su do prije dva
tjedna živjeli Mara i nepoznati mladić kojeg a su svi zvali Princ. Dvadesetak metar a od kuće, na onom
istome mjestu, još je uvijek stajala uredno parkir ana zelena Ascona. Banić uđe u zgradu nadajući se
da će gospođa Kobasić ovaj put manje dosađivati. Jasno, mora da ga je ugledala čim je zaustavio
auto, pa ga je dočekala vir eći kroz odškrinuta vrata. Uistinu je bila jedna od onih groznih osoba koji-
ma malo što promakne. Čitajući o ratu što se vodio na ovim prostor ima i u susjednoj Bosni, naišao je
na brojne reportaže o tome kako su pojedine postrojbe iznenadile one neprijateljske, kako se netko
ušuljao negdje ili krio mice prošao kroz neprijateljske crte. Da su na stražarska mjesta i promatračke
čuke postavljali gospođe Kobasićke, to se nikad ne bi dog odilo.
– Kaj ste opet došli? – javi mu se ona vir eći s prag a. – Nemate sreće, još se nisu vrnuli s mora.
Zauzevši ponovno stav strog og a i odlučnog policajca, Banić brzim kor akom priđe Kobasićki-
nim vratima i priprijeti joj prstom.
– Opet ih niste prijavili! U stalnom ste raskor aku sa zakonom, tako da bi vaša neodg ovornost
mog la završiti i suzama! Ja ću malo pog ledati po stanu, a vi se vratite svom gulašu.
– Kak znate da kuham gulaš? – začudi se Kobasićka njeg ovoj vidovitosti.
– Osjeti se mir is već od Trešnjevačkog placa. Hajde, unutra! I o ovome nikome, ali nikome, ni
riječi!
– Šutila bum kak zalivena – reče ona prekriživši se, premda je Baniću bilo jasno da će već sutra
bar polovica Trešnjevke znati što se ovdje zbilo.
Znajući da baba više neće izlaziti na hodnik, Banić izvadi nožić i primijeni vještinu kojoj su ga
naučili oni što ih je nekoć, dok je još radio u »nar odnoj miliciji«, hvatao i uhićivao zbog različitih
provalnih nedjela. Ne postoje nekor isna znanja i nikad ne znaš kada će ti koje od njih zatrebati, mislio
je dok je brava polako popuštala. Ušao je, zatvor io za sobom vrata i odahnuo, zadovoljan što je ko-
načno na mjestu na kojemu je njeg ova bivša štićenica Mara vjer ojatno provela podosta vremena.
Stan je bio malen, imao je samo jednu sobu, oveću kuhinju i malu kupao nicu. Znajući da nije pa-
metno podizati rebrenice, Banić uđe u sobu i upali svjetlo. Star inski drveni krevet nije bio posprem-
ljen, preko zgužvane deke ležala je neuredno odbačena muška pidžama, a na jastuku otvor eni mag a-
zin s fotog rafijama automobilâ. Sudeći po svemu, u njemu je posljednji put spavala samo jedna oso-
ba, najvjer ojatnije muškar ac. U plakar u je bilo nešto muške odjeće, a na stolu nekoliko zgužvanih
kuna, nož na oprug u i čaša s trag om crnog vina. Preko stolca je bila prebačena majica s log otipom
skupine Black Sabath, a na tamnoj komodi cig aršpic i pepeljar a puna opušaka bez filtra. Banić se za-
gleda u pepeljar u, podigne je i pomir iši, ali osim mir isa izg or jela duhana, ništa drug o nije mog ao
osjetiti. Na zidu je bilo povješano dosta star inskih vjerskih sličica i manjih goblena koji su, kao i na-
mještaj, mor ali pripadati stanodavki, gospođi Kobasić, a među njima, kao uočljiv kontrast, stajao je
čavlićima pribijen poster srednje veličine na kojemu je bio crnac s gitar om. U donjem dijelu poster a,
očito istrgnutog a iz nekog od časopisa za mladež, pisalo je Prince. Ispod poster a nalazila se polica
koja je nekoć najvjer ojatnije pripadala onome što na selu zovu psiha, samo što iznad nje nije bilo ve-
likog zrcala. Na polici je stajalo nekoliko vrlo ružnih predmeta od grube, crne ker amike koje je si-
gurno izr adio anonimni kipar amater. Jedan je predmet imao oblik svijećnjaka, drug i loše obrađenog
križa, a treći je podsjećao na kratko kraljevsko žezlo. Na crnoj glazur i predmeta bile su iscrtane ne-
pravilne šare što su podsjećale na urese s nar odnih nošnji. Banić uzme svijećnjak i pog leda mu pod-
nožje na kojemu je ponosni autor bijelom bojom napisao ime i godinu: J. Anić, 1990. Iako se u kipar-
stvo nije ni najmanje razumio, Banić s prezir om vrati svijećnjak na njeg ovo mjesto, primijetivši pri-
tom da je i na ostalim artefaktima isti potpis i ista godina.
U kupao nici je tiho tekla voda iz nedovoljno zatvor ene slavine, poklopac školjke bio je podig-
nut, a zavjesa na tuš-kadi pokidana. Na staklenoj polici iznad umivao nika bilo je nešto jeftine muške
kozmetike, jednokratnih nožića za brijanje, eng leski šampon za kosu, paketić prezervativa i dvije-tri
bočice ženskog parfema. Preko kromir anog držača bio je prebačen veliki ručnik kakav se može vi-
djeti na plažama i ružičaste ženske gaćice. Sve u svemu, obično, prosječno i nedostatno za bilo kakve
zaključke.
Banić je znao da je drog a, kojom je Princ po svemu sudeći trg ovao, ako je uopće i bila u stanu,
negdje dobro skrivena. Ali nije imao vremena za podrobno pretraživanje najskrovitijih kutaka niti ga
je to uopće zanimalo.
Uđe potom u kuhinju i upali svjetlo. Prostor ija je bila tako čista i uredna da je odmah shvatio
kako se tu, osim kave, ništa drug o nije kuhalo. Naime, na plinskom se štednjaku nalazila prazna dže-
zva od vatrostalnog stakla, a do nje limenka gotovo puna crnog praha. U zidnim policama nije bilo
nikakva posuđa, a slavina iznad sudoper a bila je neispravna. Preko stolića za koji je mog lo sjesti dvo-
je ljudi bio je prebačen bijeli stolnjak s crvenim šestinskim ukrasima, a ispod stola, uza sam zid, le-
žao je veliki Magnum s prig ušivačem na cijevi. Banić se sagne i pruži ruku prema revolver u, ali se
ipak predomisli. Duh policijskog inspektor a, koji je još uvijek tinjao negdje u njeg ovoj nutrini, nije
mu dopuštao da na tako glup način upropasti drag ocjene dokaze. Odluči ostaviti revolver da na isto-
me mjestu dočeka policiju; on ionako s daktiloskopskim nalazima ne bi imao što raditi. Ali ako je re-
volver tu, pomisli, gdje je onda leš, premda nije bilo nužno da uz svaki revolver na ovome svijetu ide
i po jedan leš! Zapravo, da je leša i bilo, mislio je dalje, nakon petnaest dana od njeg a bi se šir io tako
nepodnošljiv smrad da bi to okolina mor ala zamijetiti.
Velik dio kuhinje zauzimala je golema tristolitarska škrinja za duboko zamrzavanje, po čemu se
dalo zaključiti da su oni koji su tu živjeli prije Princa i Mare bili nepopravljivi žder ači mesa i drug e
zamrznute hrane. Motor škrinje tiho je i ravnomjerno preo, kontrolne su lampice svijetlile, i Baniću
se odjednom učini sumnjivim to što škrinja u kuhinji ljudi koji uopće ne kuhaju nije isključena. Po-
digne stog a njezin poklopac.
U škrinji se, čudno sklupčan, nag ur an zapravo, nalazio posve zaleđen leš golog muškarca. Poje-
dini su mu dijelovi tijela bili prekriveni sitnim ledenim prahom, glava mu je bila okrenuta nag or e,
prema poklopcu, a tupe staklaste oči duboko smrznutog pokojnika kao da su uporno zur ile u Nikolu
Banića. Na čelu mu je bilo mnog o tamnih grudica leda, i Banić odmah shvati da je to mjesto kroz
koje je prošao metak. Zaista neobičan način spremanja pokojnika, pomisli istražitelj nad prizor om
čija je grozota bila umanjena njeg ovom bizarnošću.
– To je, dakle, Princ – izusti tiho, premda je znao da je takav zaključak možda preuranjen.
Zatim na dnu škrinje nešto zasvjetluca, nešto što nije bio led. Kroz usku pukotinu Banić teškom
mukom prog ur a ruku, napipa hladan predmet i izvuče ga. Bio je to kromir ani ključić čiji je gornji
bakelitni ili plastični dio bio slomljen. I to je nešto, pomisli, spremajući ključić u stražnji džep trape-
rica. Zatim odmah spusti poklopac škrinje i rupčićem obriše znoj s čela. Vrati se u sobu i na podu po-
kraj komode spazi telefonski apar at. Sjedne na parket, nasloni se na zid, okrene dva broja što pripada-
ju policiji i obavijesti ih o trešnjevačkoj adresi na kojoj mogu naći lijep, dobro očuvan i duboko za-
mrznut leš.
– Kakve su to blesave šale? – der ao se dežurni policajac. – Tko ste vi?
– Ne mor ate žur iti, on može još dugo izdržati ovako ! – odbrusi mu Banić pa spusti slušalicu.
Znajući da će za četvrt sata stan biti preplavljen policijom, iziđe na hodnik, zatvor i vrata i, ne
javljajući se dosadnoj kućevlasnici, napusti zgradu.
Stig avši kući, shvati da danas neće moći ručati iako od jučer nije ništa pojeo. Popije pola boce
piva, razmišljajući o tome kako se stvar i sve više zapetljavaju. Princ, sasvim sig urno, nije bio taj koji
je ubio Maru. I njeg a i nju ubio je netko treći, premda su ih mog le ubiti i dvije osobe. Zapali cig ar etu
zar ičući se da danas više neće misliti ni na Maru ni na Princa. Radije priđe telefonu i nazove
989, gdje su mu odmah dali telefonski broj lovranskog Doma za nezbrinutu djecu. Drhtavim pr-
stima okrene devet brojeva i dobije dom čijoj se pomoći nadao. Oni su znali sve što ga je tog trena
zanimalo. Vitezova šestog odišnja kći bila je njihova štićenica, zvala se Sonja i otac ju je prilično re-
dovito posjećivao. A otac, Bor is Vitez, kako su mu rekli, trenutačno je stanovao kod neke žene u Gre-
beng radskoj ulici. Znali su čak i ulični broj.
13.
RANO UJU TRO PO ČE LA JE PA DA TI KIŠA, za njezinim tihim rominjanjem začula se i buka građevnih strojeva
koji su uništavali Britanski trg, a potom je uslijedilo i ono najg lasnije – snažna eksplozija koja je uz-
drmala cijelu zgradu. Banić skoči iz kreveta, navuče hlače i izjur i van. Cijeli prolaz kina Apolo bio je
u gustom oblaku prašine, ispred Pakove sobe bilo je mnog o šute i otpalih cig ala, a okvir njeg ova
prozor a ležao je na drug oj strani, ispod plakata za filmove koji su tek dolazili. Ubrzo se i Pako poja-
vi na prozor u, prekor ači ono malo zida što je ostalo i kroz oblak prašine krene prema Baniću. Bio je
crn u licu, košulja mu je bila poder ana, a malje na grudima spaljene.
– Detektiv, si videl, bile su prava roba! Sam ti rekel?
– Što to? – začudi se Banić njeg ovoj smir enosti.
– Petarde! Uopće nisu bile prevlažne. Osušil sam ih u roru, a onda sam ih išel isprobat. Jedna mi
je pala u...
– Isuse! – zavapi Banić zapanjen Pakovom ludošću. – Što će reći vlasnica?
– Zato sam baš i krenul k tebi – mirno će on. – Naime, situacija se tak zakomplicir ala da bum pak
mor al na par dana u ileg alu. Daj se ti malo zauzmi kod star e da mi ne da nogu. Oba smo neoženjeni,
al’ na tebe nekak bolje gleda. Buš?
– Dobro, dobro – promrmlja Banić, koji je već znao što to znači »zauzeti se kod star e«. Mor at će
ugađati bog atoj usidjelici, hvaliti joj frizur u, ten i novi kostim, platiti popravak zida i prozor a, pa čak
i zao stalu stanar inu, a onda, kad sve bude sređeno, kad potroši more love, doći će Pako iz ileg ale i
reći: »Čuj, star i, kaj bi mi mog el uletit s jedno sto do dvesto mar aka, našel sam tipa kaj za bag atelu
prodaje pedeset komada knjig e Bilo je časno živjeti s Titom. Znaš, ima dost komunjar a koji bi to plati-
li suhim zlatom. Imaš dvadeset posto!«
– Star i si drug! – veselo će Pako, pa se vrati u svoju sobu da uzme stvar i koje su mu potrebne za
nekoliko dana života u »ileg ali«.
Kućica u Grebeng radskoj djelovala je kao uprizor ena povijest zag rebačke per ifer ije. Imala je
drvenu ogradu, malo dvor ište sa zapuštenim travnjakom, prazan kokošinjac i ner avan krov s mnog o
propalih crepova koje je netko zamijenio četvrtastim komadima lima. Žbuka s kuće na mnog im je
mjestima otpala, tako da se tu vidjela gola cig la, okvir i na prozor ima bili su sasvim oljušteni, a poje-
dina su razbijena stakla bila zamijenjena debelim kartonima. Iako je djelovala nekako izvan vremena
i prostor a, ipak se na Trešnjevci mog lo pronaći još takvih zdanja što su pobuđivala nostalg iju, ali i
tugu.
Nikola Banić otvor i dvor išna vrata i preko nog ostupa od uleknute cig le prijeđe onih nekoliko
kor aka što su ga dijelili od ulaza u trošnu kućicu. U pror ez vrata bio je zataknut kartončić na kojemu
je pisalo: Vraćamo se za pol sata. Već na prvi pog led Baniću se taj nevješti radnički rukopis učini ne-
kako poznatim, a potom se odmah i dosjeti: ista je ruka vjer ojatno napisala i prijeteće por uke koje je
primao Valer ijan Mandić.
Banić stane pod malu nadstrešnicu, zapali cig ar etu i odluči pričekati Bor isa Viteza.
I uistinu, došao je već nakon petnaestak minuta u pratnji visoke, mršave žene koja je imala ne-
urednu kosu i jednostavnu sir otinjsku haljinu kakva se, valjda, još jedino može dobiti u centrima za
humanitarnu pomoć. Ali unatoč svojemu prosječnom, nezanimljivom izg ledu, imala je velike živahne
plave oči koje su pametno gledale sug ovornika. Vitez i Banić pog ledali su se pog ledom ljudi koji se
otprije znaju. Naime, Bor is Vitez bio je čovjek koji je one večer i u Intercontinentalu onako drsko
ukrao torbicu Mare Mandić i spretno nokautir ao njezina homoseksualnog pratio ca.
Osjećajući, valjda, da je Banićeva nazočnost važna, Vitez mu otvor i vrata i pusti ga u skromni
dom.
– Čija je ovo kuća? – upita istražitelj čim je sjeo za stol od grubih jelovih dasaka na kojemu nije
bilo nikakva stolnjaka.
– Moja – reče žena. – Zapravo, moje bake. Bor is živi sa mnom tri mjeseca. Otkako smo se upoz-
nali. A zašto ga trebate?
– Višnja, molim te, ne govor i umjesto mene! Punoljetan sam! – grubo će Bor is, u čijim se riječi-
ma ćutjela prijeka nar av.
Banić izvadi iz džepa kartončić na kojemu je pisalo »Vraćamo se za pol sata« i tutne ga domaći-
nu pod nos.
– Svaki bi sudski grafolog u tren oka ustvrdio da je ovaj rukopis identičan onome kojim su pisa-
ne ucjenjivačke prijetnje Valer ijanu Mandiću. I to bi bilo sasvim dostatno da se onog a tko je to pisao
uhiti i optuži za ucjenu i ubojstvo.
Vitezovo se lice zamrzne od iznenađenja. On ustane, iz vitrine star inskog kredenca izvadi bocu
rakije i dvije čašice u kakvima se inače prodaje senf. Jednu stavi ispred Banića, drug u ispred sebe.
– Bor is nije nikog a ubio... – tihim će glasom žena. – On ne bi travku zgazio. Samo kad biste ga
bolje poznavali...
– Višnja, ušuti! – izder e se Bor is, pa izlije rakiju u grlo pokretom kojim se baca voda u miješali-
cu. – Vi niste policajac? – promrmlja, gledajući u Banića koji nije ni taknuo svoju čašicu rakije.
– Nisam. Ali ako odem na policiju i ispričam sve što znam, posljedice za vas bit će iste kao i da
jesam. Recite mi, pokušali ste provaliti u Mar in stan kako biste došli do njezinih sitnica i njima pot-
krijepili ozbiljnost ucjenjivačkog pisma? Iz istih ste joj razlog a ukrali i torbicu?
– Da – prizna tiho Bor is, znajući valjda da tom čovjeku nema što lag ati, da je otkriven te da ga
još samo istina može spasiti.
– A zašto ste to radili? Mislim, zašto ste uz pisma stavljali ukosnice, gumbe i što ja znam... Tko
vam je dao tu ideju?
– Vidio sam to u jednom filmu.
– Bez veze! – nasmije se Banić. – Nikad ne smijete život prilag ođavati onome što vidite u kinu.
– Vidjeli smo i na televiziji – umiješa se Višnja, a on je ovaj put ne ukor i.
– Dobro, sve mi je jasno. To što ste radili strašno je glupo, ali ipak dojmljivo. Tražili ste dvade-
set tisuća mar aka. Valer ijan Mandić mi je rekao kako je dva puta dolazio na naznačeno mjesto s nov-
cem, ali mu se nitko nije javio.
– Znam da je dolazio... – tiho će Bor is dolijevajući si rakiju. Dok je prinosio čašicu ustima, ruke
su mu drhtale, ali se Baniću činilo da bi mu bez rakije drhtale još jače.
– Zašto mu se niste javili? Zašto niste uzeli taj novac?
Bor is se rasrdi, pog leda Višnju u oči kao da od nje očekuje pomoć, a onda dlanom raspali po
stolu tako jako da su se od udarca prevrnule i boca i čaše.
– To je zato što sam takav jebeni čovjek! Ne mogu si pomoći, ne mogu si pomoći!
Baniću se čak učini da će se taj snažni tip rasplakati, ali se on ipak nekako smir i, podigne brzo
bocu i čašice, pa nastavi.
– Bio sam sig ur an da će mi uspjeti. S pravom sam odlučnošću napisao sva ta pisma, došao do
sitnica koje su pripadale gadovoj kćer i, a onda kad bi trebalo uzeti novac... e, onda se u meni neki
vrag pobunio, pa bih se pitao: trebam li..., smijem li to ja..., neće li mi se to osvetiti...?
– Prije tjedan dana, dakle onog dana kad je Mara ubijena – počne Banić prateći njeg ove reakcije
– gdje ste bili?
On se zamisli, pog leda u strop kao da u sebi računa, pa potom odg ovor i:
– U Rijeci. Išao sam kćer i u Lovran.
– Znači, mog li ste lijepo skoknuti do Cresa i ubiti je...
– Ubiti je!? – skoči Vitez. – Ali zašto bih to učinio? Imao sam razlog a da uzmem novac njezina
oca... ali da bih je ubio... pa to je previše! Gospodine, ja sam ionako tu bedastu ideju definitivno na-
pustio.
I Baniću se učini da Vitez ima pravo. Tâ on je, po svemu sudeći, bio šeprtlja, sasvim nesposobna
za onako sofisticir ano ubojstvo.
– Možda – razmišljao je nag las istražitelj – možda je i tako, ali budite uvjer eni da policija neće
pokazati ovoliko razumijevanja koliko pokazujem ja...
– Ako vi niste policajac – upita Višnja, koja je sve vrijeme mirno sjedila ruku prekriženih u krilu
– tko ste onda?
– Običan privatni istražitelj koji radi za honor ar i nema nikakvih ovlasti. Unajmio me stric po-
kojne Mare da pokušam pronaći njezina ubojicu i neke obiteljske drag ocjenosti.
Po praznom Bor isovu pog ledu odmah se vidjelo da on ne zna ni za kakve drag ocjenosti. Jedino
što je znao bio je taj djetinje naivan plan zbog kojeg a se sada gorko kajao.
– Ako niste policajac – nastavi Višnja – znači da ga ne mor ate prijaviti. Bilo bi strašno kad biste
ga prijavili. On više nikad ne bi dobio skrbništvo nad Sonjom, a to bi ga ubilo. A bez svoje kćer i neće
moći živjeti.
Bor is je šutio, a u očima kao da su mu se caklile suze, ili je to bio samo sjaj kakav zna izazvati
alkohol.
– Zašto ne možete dobiti skrbništvo? – okrene mu se Banić, već pretpostavljajući kako će mu od-
govor iti kakvom tužnom životnom pričom.
– U jesen 1991. otišao sam s dečkima kao drag ovoljac na Baniju. Sjećate se kakvo je to ludo vri-
jeme bilo. Nismo bili org anizir ani i u prvo vrijeme svi smo nar eđivali, ali i slušali nar eđenja. Jednos-
tavno, osjećali smo da je domovina u smrtnoj opasnosti i da je to naš rat. Od tih nesretnih i hrabrih
dečki, od postrojbe iz Visovca, mislim da smo živi trojica ili četvor ica. U studenome sam teško ra-
njen pa sam četir i mjeseca proveo po bolnicama i toplicama. U međuvremenu me ostavila žena po-
bjeg avši s drug im čovjekom u Švedsku. Našu trog odišnju kćer ostavila je kod babe u Dar uvar u. Ba-
baje nakon mjesec dana umrla, a malu su prebacili u lovranski dom. Kad sam izišao iz bolnice, saz-
nao sam da sam izg ubio posao, a novi nisam mog ao naći, to više što su mi oslabili i živci. Sva vrata
na koja sam pokucao ostala su zatvor ena. Ako bih nešto i našao, bilo je to na crno, kratkor očno i
strašno bijedno plaćeno. Gospodine, bili su prema meni takvi kao da sam se vratio iz srpske, a ne iz
hrvatske vojske... Kad sam pokušao uzeti Sonju, rekli su da mi je ne mogu dati jer nemam mater ijalnu
osnovu da se brinem za nju...
– I zato ste pokušali doći do dvadeset tisuća mar aka?
Umjesto njeg a, odg ovor i Višnja.
– Da ste ga samo vidjeli kakav je bio kad su mu proljetos ponovno odbili dati Sonju. Noćima
nije spavao, izlazio bi, pio po birtijama i upadao u tučnjave. Sad se malko smir io, ali ako ne dobije
dijete, on će jednostavno umrijeti od tuge...
– Pusti to! – prekine je on, zacijelo postiđen. Potom nastavi okrenut prema Baniću. – Znate, gos-
podine, kad se čovjek osjeti prevar enim, a prevar enih i zabor avljenih danas je stvarno previše, onda
najprije pokuša nešto učiniti, kad to ne ide, rasplače se, a nakon plača ustane na noge, hvata ga bijes
pa kreće ne bi li pravdu ostvar io sam. I tad ponovno pucaju glave, teče krv, gore kuće, a dim kulja
prema nebu...
Banić se naježi pri pomisli koliko će još revolucija nezadovoljnika protutnjati ovim prostor ima
prije no što se sve smir i i prije no što ljudi prihvate stvarnost sa svim njezinim nesavršenostima.
– U redu, ali jedna mi stvar nije jasna – prekine Banić njeg ovu ispovijed. – Zašto ste odabrali baš
Valer ijana Mandića i njeg ovu kćer? Koliko sam čuo, on je dobrotvor koji se vratio iz Njemačke da
pomogne domovini.
– Malo morg en! – odbrusi Vitez pa još jedanput snažno potegne, ovaj put iz boce.
– Bor is! – zavapi Višnja. – Obećao si da ćeš manje piti!
– Obećao sam! A što sve meni nisu obećali! – izder e se on tako da se Banić poželio što prije
maknuti s ovog a mjesta.
– Njeg ovi su ljudi dolazili u jesen 1991. na naše crte – nastavi Vitez. – Dobrotvor je trg ovao
oružjem i prodavao ga braniteljima. Vlasnik stočne farme iz Visovca dao je sav imutak da nas opskr-
bi kalašnjikovima, zoljama, streljivom... Mandićev šleper bio je šar eni dućan u kojemu se sve to mo-
glo nabaviti. A pričalo se da je sve to još ljetos prodavao i Srbima. Kako idio tski! Bor ili smo se tamo
i krvar ili u njeg ovu aranžmanu, s puškama koje nam je svima prodavao... Jasno, poslije je shvatio da
dolaze nova, sređenija vremena, pa se povukao iz te rabote, ali novac što ga je zar adio neizmjer an je,
a na svakoj je novčanici i Sotonin potpis.
– Vi biste to mog li dokazati? – upita Banić.
– Ne budite smiješni! – prekor i ga Vitez tonom upućenijeg a i realnijeg a. – Tko bi to mog ao do-
kazati!? Kada bih i pokušao, tko zna u kojem bi mi noćnom jarku bio kraj.
Razor užan Vitezovom gorčinom, Banić ustane i natoči si rakiju koju inače nikad nije pio, čak ni
kad ga je mučio želudac. Iskapi čašicu, a potom, kako se previše približio izlazu, osjeti snažan udar ac
vrata koja je netko iznenada i svom silinom otvor io, pa se spotakne o stolac i padne na pod. Jedan od
policajaca koji su upali u prostor iju već je iznenađenom Vitezu namaknuo lisice, a drug i je zgrabio
Višnju i zavrnuo joj ruku. Ona je na sav glas vrištala:
– Pustite ga! On nikome nije učinio nikakvo zlo! On se samo bor io za svoju domovinu i želi
svoju kćer!
Za policajcima u sobu uđe i inspektor Vinko Dog an, pog leda Viteza s lisičinama, potom Višnju
koja se svejednako otimala, ali ipak najveće zadovoljstvo pokaže spazivši Nikolu Banića kako leži na
podu.
– Oho, i privatnik je tu! – nasmije se zlobno. – Sherlock Holmes traži trag ove na podu! Hajde,
Nediljko, pusti curu, a ovu dvojicu odvedi da se dobro naspavaju i odmor e, kako bi bili orniji za raz-
govor.
14.
NOĆU, PRI TVO REN U ZA GUŠ LJI VU I PRE TO PLU ĆE LI JU, Banić je ležao na tvrdom krevetu od grubih dasaka i
promatrao ljetnu mjesečinu. Nekoć davno, valjda još u školi, čitao je knjig u u kojoj nekakav uhićeni
seljak promatra mjesečinu i iz tog prizor a izvlači svoj pog led na svijet. Ali Baniću pri pog ledu u
mjesečinu ništa pametno nije padalo na pamet, pa mu se učini da su sve važne knjig e u kojima se na
takav ili neki drug i način izvlači pog led na svijet zapravo velike folir ancije i prenemag anja. U tri uju-
tro izveli su ga iz ćelije i odveli u ured, gdje mu je jedan mladi, sasvim kratko ošišani službenik uzeo
osnovne podatke, a onda ga pokušao preslušati. Po nesig urnu glasu i zamuckivanju Baniću se učini da
je mladić nešto poput istražiteljskog pripravnika kojemu su dali da se vježba na čovjeku koji im je
bio trn u oku.
– Kada ste saznali da je Bor is Vitez zvani Grom ubio Maru Mandić? – zanimalo je kratko podši-
šanog mladića.
– Vi ste novi u ovom poslu? – upita Banić ne odg ovor ivši na njeg ovo glupo i naivno pitanje.
– Ja postavljam pitanja! – srdito će mladić ne zamjećujući da je u njeg ovoj ljutnji nešto komično.
– Polako, polako... – umir ivao ga je Banić. – Htio sam vas samo upozor iti na procedur alnu po-
grešku. Mor ate me ispitivati tako da mi u lice uper ite ovu svjetiljku... no, ovu tu na stolu... Zar niste
gledali nijedan film u kojemu policija preslušava uhićene?
Mladić krene desnom rukom prema svjetiljci, zatim zastane dosjetivši se, valjda, da ga Banić za-
frkava.
– Dakle, vi odbijate sur adnju! – ustane mladić i prijeteći priđe Baniću.
– To je jasno samo po sebi – mirno će Banić. – Izišao sam iz službe 1990. i prestao sur ađivati s
policijom. Zar mislite da ću se tek tako vratiti i nastaviti sur ađivati?
– Nisam mislio na to!
– Nego na što?
– Na pitanja! Od vas se traži da sur ađujete odg ovar ajući na moja pitanja.
– A to! – zine Banić kao da je tek sad shvatio. – Pa, može. Pucajte!
– Kad ste saznali da je Vitez ubio Maru Mandić?
– To nisam saznao. To se ne može tako reći. To se može tvrditi tek nakon pravomoćnosti presu-
de...
Kratko ošišani drhtao je od bijesa. Vratio se za stol i zag ledao u Banićev spis, smišljajući taktiku
daljnjeg ispitivanja.
– Star iji vas koleg e samo zezaju – nastavi Banić. – Svi znaju da sam ja privatni istražitelj, da ra-
dim po propisima, da mi se ništa ne može natovar iti, i kada vi ujutro predate svoj krasopisom pisan
zapisnik, oni će vam tobože dati peticu, a zapisnik će baciti.
Vidjelo se da u mladiću kuha, da očajnički smišlja nešto čime bi slomio nedisciplinir anog ispita-
nika.
– Poslušajte moj savjet – govor io je dalje Banić. – Neizmjerno bolji dojam ostavili biste kad bis-
te im ujutro, umjesto da im date uredan zapisnik, rekli: »Dečki, nemojte me zajebavati! Što ja imam
ispitivati tog svojeg lavog tipa!?«
– Imamo mi i drug e metode! – priprijeti mladić neuvjerljivim glasom.
– Mislite da imate, a zapravo ih nemate! Ima ih inspektor Dog an koji bi, da sam mu se ovako su-
protstavio, razbio pola stvar i u ovoj sobi, među njima i moje zube. Ali vi nemate drug e metode. Sami
smo tu u sobi, a ja zbog vašeg propusta nemam ni lisice na rukama. Osobno sumnjam da biste se usu-
dili primijeniti silu riskir ajući da vas možda nokautir am i izvrgnem podsmijehu koleg a... Vidim po
vama, vi ste samo dobar dečko koji se zabunio na satu profesio nalne orijentacije...
– Straža! – vikne mladić koji više nije mog ao podnositi Banićeve drskosti.
Umjesto stražar a, na vratima se pojavi pospana faca inspektor a Komar a, kojeg a je netko vjer o-
jatno obavijestio o tome da mu je bivši koleg a priveden. Komar nije samo bio pospan nego je u žurbi
obukao majicu nao pako, a jedna mu je cipela bila nezavezana.
– Hajde, Iviću, dosta si ga ispitivao. Napiši za sutra sve što si doznao, a Banić ide kući jer ovdje
nema što tražiti.
– Nisam li vam dobro savjetovao? – nasmije se Banić mladiću, koji zausti da kaže nešto, ali se
na kraju ipak samo okrene i postiđen napusti sobu.
Poslije, dok su se spuštali prema izlazu, Komar potapša Banića po ramenu i reče:
– I ti upadaš u razna nepotrebna sranja! Čuvaj se! Dog an mi je rekao kako ima i previše dokaza
za to da je Vitez ubio malu Mandićku.
Izišli su na ulicu. Vani je već svitalo. Prvi ranojutarnji automobili jur ili su vlažnim asfaltom, a
preko puta policijskog ulaza stajao je kamio n s kojeg a su radnici skidali kašete svježeg mlijeka.
– Nije ju ubio – reče Banić pa pospano zijevne.
Nakon neugodne noći Banića je čekalo i jednako neugodno prijepodne. Kako nije mog la prona-
ći netrag om nestalog a Paka, gospođica Nikolić, vlasnica zgrade u prolazu kina Apolo, čekala je Bani-
ća s kojim je htjela popričati o šteti što ju je objektu nanijela eksplozija petardi. Kor isteći se prokuša-
nim sredstvima, Banić je pohvalio njezin ten, potom novi broš, pa i frizur u, iako se ono što je imala
na glavi nikako nije mog lo nazvati tako pretencio znim imenom. Paka, kojeg a je ona ovaj put odlučila
definitivno istjer ati, uspio je obraniti prokušanom laži da je jadnik odrastao bez oca koji je stradao na
Križnom putu te da ga je poslije zlostavljao očuh, inače djelatnik zločinačke Udbe. Jasno, sve je to
imalo nekakvog učinka, ali bi bilo sasvim nedostatno da joj nije ponudio kako će sam naći zidar a i
platiti popravak. Tek kad je to čula, bila je spremna prihvatiti sve komplimente i našir oko se raspriča-
la, dok se Banić zbog noći provedene u ćeliji gotovo rušio od pospanosti.
Poslijepodne se u Splendidu našao sa Santinijem, jedinim novinar om kojeg a je poznavao. Iako je
Santini radio u državnom mediju, Banić je pretpostavljao da će znati skrovite detalje bio grafije Vale-
rijana Mandića. Nar avno, Santini nije osobito podnosio Banića, ali je bio njeg ovim dužnikom jer mu
je istražitelj nekoliko puta omog ućio da prvi dođe do podataka kakvi se u novinskim krug ovima drže
prestižnima.
– Imam vrlo malo vremena – požali se odmah Santini srčući capuccino. – U redakciji je ludnica.
– Nešto se dog ađa? – upita Banić mučeći se s pivom koje je za njeg ov ukus bilo pretoplo. Pripa-
dao je onima koji pivo piju na granici smrzavanja.
– Vi ste jedini koji ne zna. Jutros je nato pokrenuo opsežne zračne udar e na bosanske Srbe. U
zraku su stotine avio na i raketir aju im strateške ciljeve na cijelom ter enu.
– To je odlična vijest – reče istražitelj, kojemu je i samome već išla na živce beskrajna popustlji-
vost velike vojne mašiner ije. – Ovaj put valjda neće prer ano odustati.
– Nadajmo se – otpovrne Santini. – I, eto, u vrijeme tog velikog dog ađaja vi ste jedini koji ništa
ne zna nego se zanima za Valer ijana Mandića.
– Znaju li novine išta o njemu?
– Znaju – nasmije se Santini kao da mu je to omiljena tema. – Samo, znanja o njemu dijele se na
dvije skupine: ona o kojima se piše i ona o kojima nije zgodno pisati.
– Dobro – reče Banić. – Ono o čemu pišete manje me zanima. Znam da je dobrotvor, poduzetnik,
član uglednih hrvatskih udrug a u dijaspor i...
– I to je problematično! – prekine ga Santini. – U više je intervjua tvrdio kako je bio djelatan član
emig rantskih asocijacija, a ja sam se, vidite, publicistički djelatno i ser io zno bavio aktivnošću naše
dijaspor e i došao sam do sasvim drukčijih zaključaka.
Banić se nakašlje i otpije malo mlakog piva. Znao je da se Santini bavi dijaspor om trendovski,
jednako kao što se desetak godina prije toga bavio nesvrstanošću i dobrobitima socijalističkog samo-
upravljanja, noseći na rever u Kardeljevu značkicu. Ali previše se Santinija razmiljelo nao kolo a da bi
netko u tome vidio nešto neobično.
– Nijedno od hrvatskih glasila u dijaspor i ne spominje njeg ovo ime, pojedini mu uglednici odri-
ču bilo kakav udio u radu, a neki, jednako ugledni, tvrde čak da je radio za Esdebe. No tko će, osim
samog Mandića, znati što je u svemu istina.
– A oružje? Neki tvrde da se bavio nabavom i preprodajom oružja.
– Sig urno se i time bavio! – složi se Santini. – Ali i to je teško dokazati jer je spretno i navrijeme
izišao iz tog posla. I to je već prošlost. Bila su takva vremena, Hrvatskoj je trebalo oružje i mnog i su
se bavili tim poslom. Neki su u tome požrtvovno potrošili cijeli svoj imutak, drug i su se okor istili i
beskrupulozno obog atili... Mislim da je to stvar koja će se prepustiti zabor avu, nešto po čemu se neće
kopkati i istraživati.
– Tu se valjda mog lo dobro zar aditi? – zanimalo je Banića.
– I te kako – fućne Santini ne bi li pojačao dojam svog zaključka. – Pokušajte samo izr ačunati
koliko se može dignuti na šleper u s nekoliko tisuća rumunjskih kalašnjikova koje ste platili sto pede-
set mar aka po komadu, a prodali ih po sedamsto. Jedini kunst bio je u tomu kako s vozilom prijeći
sve te granice. Pričalo se kako je Mandiću u Austriji uhvaćen šleper s humanitarnom pomoći u koje-
mu su u vrećama s rižom bile ručne granate, streljivo i punjenja za protutenkovske bacače. Ali ni za
dokazivanje toga nije bilo vremena.
– U tom je poslu imao sur adnika?
– Možda – zamisli se Santini. – Govorkalo se da ne radi sam, da ima moćnog partner a, financija-
ša, nekog a tko zapravo upravlja i njeg ovim poslom, ali i njeg ovom sudbinom. No to je nevažno. U
poslovnim transakcijama nikad se ne pita tko stoji iza koga i čija je lova zapravo u igri. To je načelo
kapitalizma i u tome je njeg ova neizmjerna prednost.
Banić se prisjeti Santinijeva feljtona iz osamdesetih godina u kojemu je, uz partijsko odobrava-
nje, pisao o molohu kapitalizma, o njeg ovu nehumanom licu, pretpostavljajući mu visoke etičke nor-
me radničkog samoupravljanja. Ali, jednako kao i Mandićevo mešetar enje oružjem, i taj je sadržaj
bio nešto po čemu se neće kopkati.
– A brat? – padne na pamet istražitelju. – Zna li se što o njeg ovu bratu?
– Kakvom bratu!?
– O Mihaelu Mandiću.
– Časna riječ, prvi put čujem da ima brata. Po svemu sudeći, on mora da je anonimus. Ne znam
ni čime se bavi.
– A čime se konkretno bavi Valer ijan? – upita Banić. – Navodno je iz trg ovine oružjem izišao
1992.
– Jest – potvrdi Santini. – Vlasnik je mnog ih tvrtki, trg ovačkih poduzeća i slično. Imena vam ni-
šta ne bi značila. Osim toga, onome čemu je vlasnik danas, već sutra možda neće biti. Kupite jeftinu
tvrtku, upropastite je dokraja i prodate zgradu za veći novac od onog a koji ste uložili u kupnju. Ali
tako mora biti!
– Svakako, svakako – zamisli se Banić. – Ohrabrujuće je kako ste uspjeli evoluirati, mislim s ob-
zir om na ono mračno vrijeme kada ste vjer ovali u radničke savjete.
Santini pocrveni, ali ipak ne uzvrati. Bila je to situacija na kakvu se već mor ao naviknuti. Naža-
lost, neposredna prošlost nije se uvijek mog la izbrisati potezom gumice.
– Imate li još kakvo pitanje?
– Imam – dometne Banić. – Poslušajte ovakvu pretpostavku. Netko tko se 1991. bavio trg ovinom
oružjem mog ao se zamjer iti mnog im ljudima, ponajprije onima koji su braneći domovinu mor ali to
oružje kupovati. Potom onima koji iz te trg ovine nisu izvukli očekivani dio profita. Stog a ne bi bilo
čudno da i danas, četir i godine poslije, ima ljudi koji bi mu se rado osvetili, vidjeli ga iza rešetaka ili
mu na neki drug i način napakostili...
– Još i kako! – usklikne Santini. – Mor ate znati da se mog ao mnog ima zamjer iti. I ne samo pro-
dajom oružja.
Na ter enu je bila osobita situacija, pomalo nalik na Divlji zapad: prazna, napuštena naselja, stoka
koja luta po poljima, vrijedna imovina u kućama, nezaštićene crkve s vrijednim umjetničkim slikama,
namještajem i drug im drag ocjenostima. Ljudi poput Valer ijana Mandića mog li su se zamjer iti mnog i-
ma, i to ne na jedan nego na tisuću načina.
– Za trag ediju njeg ove kćer i Mare ste čuli?
– Kako ne!? – odvrati Santini, čak pomalo i uvrijeđen što mu se kao dobro obaviještenom novi-
nar u postavlja takvo pitanje. – Evo, sutra ćemo i o tome imati vijest. Pročitajte Crnu kroniku. Jučer je
iz mora, negdje oko otoka Raba, izvađen njezin leš.
15.
NE BOM SU BRZO JU RI LI NI SKI OBLA CI, tako da je sunce časkom obasjavalo veliku skupinu ljudi, časkom je
pak sve bilo u sumornom sivilu, tako prikladnoj scenog rafiji za sprovode. Nastojeći da ga što manje
ljudi primijeti jer je njeg ova nazočnost mnog ima mog la zasmetati, Banić je stajao podalje od onih
što su u dug oj koloni čekali ispred kremator ija kako bi iskazali sućut ocu pokojnice i najbližoj rodbi-
ni. Začudila ga je odluka Valer ijana Mandića da na taj način postupi sa, kako se to kaže, zemnim osta-
cima svoje kćer i, jer je mislio kako je kremir anje mladih nekako neprilično. No zašto je tako mislio,
ni sam nije znao objasniti.
Ubrzo se gomila stala tiskati oko glavne dvor ane kremator ija, gdje je trebao početi cer emonijal
opraštanja. Znajući Valer ijanovu neumjer enu nar av i njeg ovu sklonost pretjer ivanju, Banić je bio si-
gur an da će sve biti na najvišoj razini i da će trajati vrlo dugo. Vidio je kako u dvor anu ulazi djevo-
jački zbor sav u crnome, a za njim i komorni sastav s glazbalima, koji je na sprovodima zacijelo svi-
rao samo iznimno i samo za velik novac. Nakon petnaestak minuta iz dvor ane se začula glazba, sve-
čana i tur obna, neka klasična stvar o kojoj Banić, nar avno, nije imao pojma.
Osvrne se nao kolo i shvati da je ostao vani sam samcat; svi su bili u dvor ani kremator ija. Odluči
i sam ući i iz prikrajka pog ledati što se unutra dog ađa, ali ga od te namjer e odvuče poznata prilika
koja se spuštala šir okim stubištem prema kremator iju – pokojničin stric Mihael Mandić. Bio je u ot-
mjenom crnom odijelu, hodao je uspravno, a vjetar mu je mrsio prosijedu kosu, tako da je odozdo,
odande gdje je stajao Banić, djelovao uznosito i moćno. Prošavši pokraj istražitelja, značajnim mu
pog ledom pokaže da ga je zamijetio, a zatim mirnim, svečanim kor akom uđe u dvor anu. Iznutra su
dopir ali visoki ženski glasovi pjevajući tužnu pjesmu, riječi koje Banić nije mog ao razumjeti. Kako
se sve to razlikovalo od kompjutor izir ane glazbe iz Firsta, glazbe u kojoj je pokojnica uživala! Izva-
di potom cig ar etu i zapali, premda mu pušenje vani na vjetru nikada nije bilo užitak. Kad je nakon ne-
koliko minuta bacio opušak, spreman da krene kući, na vratima dvor ane pojavi se Mihael Mandić.
Sada više nije djelovao uznosito nego slomljeno; dok su mu se ramena tresla, bijelim je rupčićem
brisao oči. Na kraju glasno obriše nos pa priđe istražitelju.
– Oprostite – reče trudeći se vratiti sig urnost. – Znam da osobi moje dobi ne pristoji plač, ali kad
sam tamo sred dvor ane vidio taj bijeli lijes koji će u vatru... u meni se nešto slomilo i, vidite, mor ao
sam izići...
Banić ne odg ovor i; u situacijama u kojima je trebalo pokazati razumijevanje i sućut bio je kraj-
nje nesnalažljiv i nespretan. Mihael ga uhvati pod ruku, nagne mu se do uha i glasom prisna prijatelja
reče:
– Prošećimo malo parcelama... Zanimat će me da mi ispričate dokle ste došli.
Groblje uz kremator ij bilo je razmjerno novo i maleno, tako da se cijelo mog lo obići za nekoli-
ko minuta. U uspor edbi s raznolikom arhitektur om, mirnim skladom, dubokom hladovinom i star im
natpisima Mir og oja, nije bilo dobar ambijent ni za šetnju, ni za meditaciju. Jasno, Baniću to nije ni-
malo smetalo jer Mihael Mandić nije bio osoba s kojom bi poželio provesti više vremena u šetnji i
meditaciji. Mihael je, naprosto, bio klijent koji plaća, i s njim se trebalo družiti upravo u skladu s
onim koliko plaća.
– Prekjučer je policija uhitila stanovitog Bor isa Viteza sa živopisnim nadimkom Grom. Nedvoj-
beno je da je on pisao ucjenjivačka pisma vašem bratu, a na dan ubojstva bio je u Rijeci, dakle vrlo
blizu mjesta gdje se sve odig ralo – pričao je Banić dok su lag ano kor ačali šljunčanom stazicom.
– Znate li nešto više o tom čovjeku?
– To je gradski lumpenproleter, ako smijem upotrijebiti taj mrski marksistički izr az – ironično
će Banić.
– Smijete – dometne Mihael. – To je njemačko-latinska riječ za one koji su od vlasništva posje-
dovali samo proles, dakle djecu. Nema to mnog o veze s marksizmom! Latini su bili star iji od Carla
Marca, kako ga je zvala moja baba Istrijanka.
– Mor am se ispričati, jer u tom slučaju nije čak ni lumpenproleter jer nema... kako ste rekli?
– Proles – ponovi Mihael.
– On je u velikoj novčanoj stisci, a pod utjecajem glupe televizije skovao je infantilni plan o
tome kako da se domogne novca vašeg brata. Prije četir i godine bio je na banijskom ratištu, gdje se
osvjedočio da se vaš brat bavi nedopustivom trg ovinom oružjem. Baš se zbog toga odlučio za vašeg
brata kao za gada kojemu bez pretjer anih mor alnih obzir a može oduzeti dvadeset tisuća »dojčmar a-
ka«.
– Slažem se s njeg ovom ocjenom samo djelomično – zamišljenim će glasom Mihael. – Moj brat
jest gad, ali mu tu leg itimaciju ne daje trg ovina oružjem. Takva su bila vremena. Hrvatskoj je trebalo
oružje, i to je ono najbitnije. Uza sav šverc, preprodaju i što ja znam... posljedak sveg a bio je to da se
domovina ipak nao ružala.
– Želite kazati da su i nitkovi obavljali svetu dužnost?
– Ne budite cinični! – reče Mihael zaustavivši se nasred malenog a groblja. – Uistinu su napravili
čudo od ovog a! Više podsjeća na groblje kućnih ljubimaca nego na dostojanstveno počivalište ljudi.
– Pretpostavljam da će policija, bude li dovoljno dokaza, pokušati natovar iti to ubojstvo Bor isu
Vitezu na vrat.
– Zašto ga tako aprio ristički pokušavate izuzeti od krivnje? – začudi se Mihael Mandić. – To što
je, kako kažete, lumpenproleter, drži ga dostojnim naše socijalne skrbi i sućuti. Ali, složit ćete se sa
mnom, ne postoje društveni slojevi koji bi bili imuni na zločin. Ako mu se dokaže da je ubio, onda je
ubio, i tu mor alni obzir i prestaju.
Uzr ujan njeg ovim pametovanjem, Banić zastane pokušavajući suzbiti bijes koji ga je u Mandiće-
vu društvu spopadao.
– Tvrditi da je Bor is Vitez protag onist tako složenog zločina jednako je blesavo kao kad biste
tvrdili da sam ja napisao Labuđe jezero ili da je vaš brat projektir ao ciklotron Instituta »Ruđer Boško-
vić«. Tu se ne radi o socijalnom statusu nego o intelektualnoj razini.
– Volite li Labuđe jezero? – upita Mihael. – Mislim kad vam je ono prvo palo na pamet.
– Ne, uopće ne volim oper e! – ljutito će istražitelj.
– Joj ! No, pa to je lapsus. Riječ je o genijalnom i velebnom baletu.
– Isti vrag! – otpljune Banić premda je na groblju bilo sasvim neprilično pljuvati. – Usto, ako
nije uzeo novac, tih jebenih dvadeset tisuća mar aka koje je mog ao uzeti, zašto bi onda ubio?
– To je umjesno pitanje! – složi se Mihael. – No, priznajem da imate pravo. Taj sir omašni nesret-
nik nije ubio Maru. A drag ocjenosti, što je s njima? Sjećate se, molio sam vas da se raspitate za križ.
– Vitez živi s nekom sir omašnom ženom u kući u kakvu vi još nikad niste nog om kročili. U toj
je kući jedina drag ocjenost boca rakije... A i ona je već pri kraju.
– Živahan opis – pog leda ga Mihael, kao da ga se dojmio njeg ov književni dar. – Sad bih se mo-
rao vratiti. Htio bih se maknuti odavde prije no što moj brat iziđe. Jeste li možda doznali s kim je ži-
vjela moja nećakinja?
– Djelomično. To je sitni narkodiler, očito ne osoba s kakvom bi trebala živjeti sedamnaestog o-
dišnja djevojka. Ime mu nitko ne zna, a nadimak mu je Princ, po onom crnom pjevaču.
– Eto, vidite – pecne ga Mihael – ne snalazite se u oper ama i baletima, ali vam crni pjevač nije
nepoznat.
– I Princ je mrtav!
– Ah, da! U tom svijetu glazbene estrade lako se gine. Verdi i Toscanini imali su povlasticu duga
života, a današnji crni pjevači, napojeni drog om, alkoholom i seksualnom neumjer enošću, odlaze
znatno brže. To je danak vremenu i stilu života.
– Pjevač nije mrtav, bar koliko ja znam – ispravi ga istražitelj. – Mrtav je onaj Princ koji vam je
tucao nećakinju. Upucan u čelo, a onda, poput svinjske polovice, nag ur an u škrinju za zamrzavanje.
Mihael Mandić nag lo zastane i pog leda ga, očito začuđen njeg ovom srditom izr avnošću.
– I što mi još možete kazati o tome?
– Ništa! Time se sada bavi zag rebačka policija.
– Onda dobro – službenim će tonom Mihael. – Vidim da niste ljenčar ili. Sada, nažalost, mor am
otići. Čut ćemo se drug om prilikom. Treba li vam novca ili još uvijek disponir ate onim predujmom?
– Prije no što odete – reče Banić kao da je prečuo njeg ovo pitanje – vi biste mog li odg ovor iti
meni na nekoliko pitanja.
– Može, može... ali samo kratko i jezg rovito. Vjer ujte, krajnji mi je čas...
– Vašu je nećakinju mog ao ubiti samo netko tko je neprijatelj njezina oca – počne Banić. – Za
nas koji smo u ovom poslu to je neka vrsta matematike. Da bih znao nešto o neprijateljima vašeg bra-
ta, prije sveg a mor am znati nešto o njemu. Recite mi, nije li možda tamo u Njemačkoj, kako se to
kaže, nag azio nekome na žulj?
– Malo smo se družili...
– Pričali ste vrlo nježno o njeg ovoj ženi, Mar inoj majci.
Mihael ga pog leda hladno i ljutito, vidjelo se da mu je dirnuo u star e rane.
– Ako baš hoćete, imali smo kontakte sve dok je ona bila živa. Dolazili su k meni u Stuttg art, ili
bih ja putovao njima u Frankfurt. Nakon njezina samoubojstva posve smo se razišli. Već iduće godine
on se spetljao s bog atom udovicom, kućevlasnicom, s kojom je živio u nevjenčanom braku, što ja ni-
sam odobravao.
– I nju je napustio? Mislim, kad se vratio u Hrvatsku?
– Ne, Amaliju Geiger nije napustio. Ta ima nekakvu čudnu moć nad njim. Mislim da je još uvi-
jek redovito posjećuje.
– Nije li ovdje? Na pog rebu?
– Ne – zamisli se on. – Vidite, to je zaista čudno ! Amy nije tu, premda je dolazila i zbog mnog o
manjih razlog a. A bila je i vrlo bliska s Mar om. Zbilja, kako to da nije tu?
– Recite mi još...
– Gospođine Baniću – odbije ga Mihael – sve ću vam kazati, ali nekom drug om prilikom. Rekao
sam vam da idem. Ne želim više ostati ovdje i suo čiti se s patetičnim bijesom svog a primitivnog bra-
ta. Do viđenja!
Pozdravio je tako odr ješito da ga se Banić nije usudio ni ispratiti. Promatrao ga je kako se brzo
uspinje stubištem prema cesti iza koje je bilo parkir alište. Pa kad je po zvuku automobila shvatio da je
Mihael otišao, i sam požur i, preskačući po dvije stube odjednom, ali onda začuje kako ga netko dozi-
va. Okrene se i spazi mršavu ženu u jeftinoj cvjetnoj haljini kako trči za njim. Bila je to žena u čijoj je
kući živio uhićeni Bor is Vitez Grom.
– Gospodine, gospodine! – govor ila je sva zadihana uspinjući se strmim stubama. – Oprostite,
znala sam da ćete biti ovdje pa sam vas potražila. Samo, razg ovar ali ste s onim finim gospodinom, pa
nisam htjela smetati. Sakrila sam se među grmlje i čekala.
– Vi ste Višnja? – reče Banić nadajući se da joj je pog odio ime.
– Da. Višnja Knaflec – pocrveni ona. – Htjela sam vas zamoliti da pomognete mom jadnom Bo-
risu. On je u zatvor u i molio je da ga svakako posjetite. Želi vam kazati neke važne stvar i. Oh, Bože,
on je u zatvor u, a mi nemamo novca za odvjetnika. Tako je sam i očajan da se bojim da ne prizna ne-
što što nije učinio. Recite, tuku li u istražnom zatvor u?
– Kako se uzme – dvosmisleno će Banić. – Ako nije ništa učinio, ništa mu se neće dog oditi.
– Ništa on nije učinio! On je samo smislio taj naivni plan i slao ta blesava pisma. Da sam ga
samo mog la odg ovor iti! Poslao bi pismo, a nakon toga po tri dana ne bi spavao jer ga je mučila sa-
vjest. Sve što je želio bilo je da dobije natrag svoju Sonju. Da samo vidite to krasno dijete! Bila sam
jednom s njim u Lovranu i mala me nazvala mamom. Znate, ja nikad nisam imala djece, a ta mala...
I tad se ona, ne mog avši se više svladati, rasplače, neprekidno kukajući kako njezin Bor is ne bi
ni mrava zgazio. Stajala je pred njim pognute glave i jecala, lica pokrivena koščatim dlanovima. Nije
znao kako da joj pomogne, kako da je utješi; nije bilo ničeg a što ga je mog lo toliko zbuniti kao žen-
ski plač. I nekoć, kad bi se Lidija znala rasplakati, on bi neopazice šmugnuo iz sobe trpeći poslije nje-
zina predbacivanja da je bešćutna policajčina.
– Hoćete li mu pomoći, gospodine? – upita Višnja kad se malo pribrala. – Mi nemamo nikog a, vi
ste jedina utjecajna osoba koju poznajemo...
Jaku ste vezu našli, pomisli Banić, pa potvrdno kimne glavom iako nije imao pojma kako bi im
mog ao pomoći.
– Uzmite onda ovaj mali dar – reče ona, obriše suze sa svojih velikih plavih očiju i nasmije se,
radosna što će joj »moćnik« poput njeg a pomoći. – Uštedjela sam i kupila ih za vas.
Gurne mu u ruku kutiju zamotanu u tanki bijeli papir, pa kako se papir malo rastvor io, on pre-
pozna Kraševu kutiju napolitanki od pola kilog rama. Znao ih je s polica trg ovine, koštale su osamna-
est kuna i nikad ih nije kupovao jer ništa nije tako mrzio kao napolitanke.
– Hva... hvala – promuca Banić čvrsto stežući kutiju jeftinih keksa. Osjeti kako mu je nešto veli-
ko zastalo u grlu, pa se u jednom trenu poboja da će se i sam, nakon tolikih godina, rasplakati.
Vidjevši, valjda, da je i njemu teško, ona ga iznenada poljubi u obraz, okrene se i pobjegne gore
prema cesti.
16.
NA ZAS LO NU MA LOG TE LE VI ZO RA što ga je gazda kafića Kico postavio iznad šanka mog ao se vidjeti jedan
od zapovjednika NATO pakta kako sa štapićem u ruci na karti Bosne i Herceg ovine pokazuje ciljeve
zračnih napada. Radio je to s jednostavnom ozbiljnošću kojom profesor zemljopisa objašnjava djeci
osobitosti pojedinih reg ija. Nakon toga satelitskom slikom ili slikom iz zraka zorno je potkrijepljena
razornost svakog a pojedinog napada. Ispred televizor a sjedili su inkasator Mar ijan, bivši štemer
Kembra u svojoj obveznoj plavoj majici s log otipom Dinama i Pako, koji se tog jutra vratio iz »ile-
gale«. Nakon svake snimke Pako bi uzviknuo »dva nula za nas«, pa »tri nula za nas«, i tako redom,
zalijevajući svaki pog odak gemištom.
– Ako Amer i tak nastave... – govor io je gospodin Mar ijan Paku – ti buš kraj ovog rata dočekal s
vir ozom jetre!
– S cir ozom! Vrag te bedasti! – ispravi ga Pako. – Od tog mi je i star i riknut, al tek dvajst let na-
kon što ju je dobil.
Banić priđe šanku i nar uči kavu, a konobar ica Zdenka mu u povjer enju reče:
– Gospon Banić, dajte ga vi odvedite. Popio je već šest gemišta i stalno priča da se ubacio u ne-
kakav biznis. Vidite one kutije...
Banić pog leda na stolić do Paka, pa mu se lag ano zavrti u glavi; ondje je stajalo pet kartonskih
kutija, svaka bar dvostruko veća od kutije za cipele.
– Detektiv! – radosno će Pako čim ga je spazio. – Dobro si obradil star u frajlu. Valjda te ni pre-
več koštalo. Bum ti vrnul čim zdilam ovo tu.
Pokazivao je iste kutije na koje je Banića već upozor ila konobar ica. Banić sjedne za stol, a Pako
dovuče novi gemišt i otvor i jednu od kartonskih kutija.
– Gle, ovo za dva meseca bacam na tržište. Planule buju kak’ alva. Dobil sam ih po deset lipa ko-
mad.
U kutijama je bila gomila novog odišnjih, odnosno božićnih čestitki, razvrstanih prema motivi-
ma i obavijenih gumicama po pedeset komada. Pako im se nije mog ao nadiviti.
– Gle, kakav kinstler aj ! Sneg ović, zima na selu, sveti Nikola i drug Krampus, bor s kug licama...
dobro, kod ove se sjebal, žečeki više pašeju za Uskrs, al nema veze. Evo ti pedeset komada zabadav,
sig urno imaš dost svojte za čestitat.
Pako mu uvali svežanj čestitki, a potom natrpa kutije jednu na drug u pa, hvatajući ravnotežu po-
put cirkuskog ekvilibrista, iznese robu iz kafića. Čulo se još kako viče:
– Zdenka, daj natoči još po jedan gemišt, a detektivu daj pivo! Vrnem se za deset minuta.
Banić promiješa kavu, srkne malo, a potom rastvor i svežanj čestitki. Bile su jeftine, loše otisnu-
te, takvog formata za koji je nemog uće pronaći kuvertu, a na svakoj od njih pisalo je Sretan Božić i
Nova 1995. Lakomislenom Paku netko je uvalio neprodane prošlog odišnje zalihe.
Kembra, koji je preko Banićeva ramena vir io u čestitke, ponosno reče:
– To sam mu ja zrihtal. Kao i petarde. Imam tipa u Dubravi kaj si je za prošlu Novu godinu na-
pravil strašne zalihe, al su ga, na nesreću, u prosincu strpali u gajbu, pa mu je sve propalo. Sad sve
daje za bag atelu.
– Ali to su čestitke od prošle godine!
– Pa kaj!? – ljuljao se Kembra s gemištom u ruci. – Tu jednu brojku niko ne bu ni primetil!
U deset prijepodne zaustavio se Nikola Banić ispred male bravarske radio nice u Petrinjskoj uli-
ci. Ušao je u lokal i zatekao gazdu kako se bori s gablecom koji se sastojao od pog ače i debelo nar e-
zane lovačke salame.
– Pardon, pardon – promumljao je gazda punim ustima kao da mu je neugodno što ga je mušte-
rija zatekla za jelom. – Kaj izvoliju?
Banić izvadi ključić što ga je našao pokraj smrznutog leša, pokaže ga gazdi i reče kako bi htio
novi jer se ovome strg ala drška. Zapravo, kopija mu nije trebala toliko koliko mišljenje o tome ka-
kav bi to ključić mog ao biti.
Gazda prog uta zalog aj, iz džepa plave kute izvadi nao čale pa pog leda ključić.
– Ne bu išlo – reče kao da mu je žao. – Ne delamo automobilske ključeve. Ali odvezite se do Fel-
dbauera u Martićevoj, on se samo time bavi.
– Kako da se odvezem kad nemam ključ? – reče Banić hineći razočar anje.
No nije otišao u Martićevu nego ravno do istražnog zatvor a, pred kojim ga je trebao čekati od-
vjetnik Livadić, kojeg a je sinoć teškom mukom uspio nag ovor iti da preuzme Vitezovu obranu. Liva-
dić je bio dvostruko ljut, prvo zato što ga je Banić nag ovor io na nešto što mu se nije radilo, a potom i
zato što ga je na putu do zatvor a opalio nekakav BMW i razbio mu lijevi blatobran.
– Slušaj me, Nikola, to što smo star i prijatelji ne da je ti pravo da me zivkaš u pola noći i tjer aš
da zastupam nekog a tko neće moći platiti... – protestir ao je Livadić čim je vidio Banića da izlazi iz
svoje »četvorke«. – Osim toga, jedan je idio t prošao kroz crveno i sjebao mi auto za petsto mar aka. I
još je i pobjeg ao...
– Jesi li sredio da nas puste do njeg a? – upita Banić, kao da ga se prijateljev blatobran ne tiče.
– Jedva – promrmlja odvjetnik. – Da znaš kakve sam veze mor ao potegnuti!
Nakon pola sata sjedili su u prostor iji za razg ovor u koju su uskor o uveli i Bor isa Viteza s lisi-
cama na rukama. Vitez je bio zar astao u bradu, u hodu se njihao kao da je onemoćao, a po jako upa-
lim obrazima mog lo se naslutiti da odbija hranu. Stražar koji ga je doveo sjeo je u kut i počeo čitati
novine, ne pokazujući nikakvo zanimanje za razg ovor između Banića i uhićenika.
– Ovo je odvjetnik Livadić – reče odmah na početku Banić. – On će vas zastupati. Dobar je čo-
vjek, potekao iz sir omašne obitelji i pravda mu je mnog o važnija od novca.
Livadić zakoluta očima, ali ne reče ništa.
– Mora da vas je moja Višnja strašno zagnjavila – otpočne Vitez. – Ona je tako dobra i brižna
duša. Već i radi nje htio bih što prije izići...
– Bor ise! – ukor i ga Banić. – Dopustili su nam vrlo kratak razg ovor. Ostavite Višnju na miru i
recite zašto ste me zvali.
Vitez ga pog leda zbunjeno, kao da mu je žao što i sam nije znao procijeniti situaciju, pa zatim
prošapće:
– Imate li cig ar etu?
Banić izvuče iz džepa dvije kutije Marlbor a i stavi ih pred njeg a. Potom na isto mjesto stavi i
dvije novčanice od sto kuna, znajući da će Bor is i u zatvor u lako doći do cig ar eta bude li imao novca.
Uhićenik drhtavim prstima pripali cig ar etu, otpuhne dim, pa počne.
– Pričao sam vam kako sam ujesen 1991. bio drag ovoljac na banijskoj bojišnici. Bili smo staci-
onir ani u selu Visovcu, nas tridesetak branitelja i nitko više, jer je selo bilo evakuirano. Oružje smo
dva puta dobili od Mandićevih ljudi i nije bila tajna da su mu naši dobrotvor i plaćali kalašnjikov po
sedamsto ili osamsto njemačkih mar aka. Mandića nisam nikada vidio, ali sam upoznao jednog a gole-
mog tipa kovrčave kose kojeg a su svi zvali Tromblon. Taj je dovezao oružje i bio je neko vrijeme u
selu.
– Znam Tromblona – kratko će Banić, dok je odvjetnik Livadić sve vrijeme šutio i začuđeno po-
gledavao čas Banića, čas uhićenika, uopće se ne snalazeći u njihovu razg ovor u.
– Od Tromblona je važniji stanoviti Matošević. Mislim da se zvao Josip. Hoćete li zapisati nje-
govo ime?
Istražitelj izvadi kemijsku olovku, otrgne poklopac Marlbor a pa zapiše.
– Matošević je od početka bio s nama, ali se s vremenom, kako se to kaže, slizao s Tromblonom
i počeo raditi za Valer ijana Mandića. Čini se da mu se trg ovina oružjem svidjela više od stajanja u
rovu, u kojemu je početkom jeseni bilo vode i do koljena. Dakle, na bojišnici je provodio sve manje
vremena, a sve je više obilazio ter en s Tromblonom i Mandićevim ljudima.
– To se mog lo? Mislim, s obzir om na vojnu disciplinu?
– Mog lo se – nasmije se Vitez. – Nije to bila vojska kao ova danas. Vladao je popriličan kaos, ali
smo se ipak dugo održali jer su Srbi pretpostavljali da nas je bar deset puta više i da smo mnog o bo-
lje nao ružani. Ali, ruku na srce, loša org anizacija bila je glavni razlog zbog kojeg a su nas konačno
odbacili prema Sisku. Pazite, Mandićevi ljudi nisu samo trg ovali oružjem, oni su razvili šir oku dje-
latnost na cijelom ter enu. Čuo sam da su jednom prilikom odvezli dva kamio na stoke. Tobože su je
evakuirali, a mora da su je negdje prodali... Potom se govorkalo o blag u opljačkanom po crkvama i
još o koječemu što bi se danas teško mog lo dokazati...
– I što je bilo s tim Matoševićem? – prekine ga Banić jer su ga zanimale samo konkretne pojedi-
nosti.
– On se početkom 1992. razišao s Valer ijanom Mandićem. Bio je ojađen, pričao je da ga je Man-
dić krvavo prevar io i tvrdio je kako ima dovoljno mater ijala kojima ga može otpremiti na tisućljetnu
robiju. Jednako je tako bio ljut i na nekog drug og čovjeka koji se vrlo čudno zvao. Mog il... ili Mog ul.
Tvrdio je da je on glavni mozak sveg a i da pred njim i Valer ijan stoji mirno.
– I je li što poduzeo?
– Ne znam – zamisli se Vitez. – To biste vi trebali saznati. Znam samo da je jedne noći u Lici, ili
na Kordunu, kamio netom neoprezno zašao u unpa zonu i da su ga Srbi uhvatili. Vidio sam ga čak na
banjalučkoj televiziji, gdje su ga predstavili kao uhićenog člana ustaškog a letećeg zdrug a koji je tre-
bao upasti u srpsko selo i sve poklati. No u srpnju iste godine upao je u neku od onih razmjena zar ob-
ljenika, ali ga ja više nikad nisam vidio. Znam samo da je neko vrijeme živio u Sisku.
– I to je sve? – upita Banić.
On je šutio, nemajući valjda više što kazati. Banić primijeti kako mu podrhtava kut usnice, a oči
mu se pune suzama.
– Gospodine – reče on poniznim glasom – pomozite mi da se nekako izvučem odavde. Okrive li
me za ubojstvo, nikad više neću vidjeti kćer.
– Našao sam vam dobrog odvjetnika – smir ivao ga je Banić. – Ali budite realni. Ako vas i ne op-
tuže za ubojstvo, ostaju vam još anonimne prijetnje, krađa torbice i takve stvar i... Trebat će iznimno
mnog o vještine da vas odvjetnik izvuče s uvjetnom kaznom. Zar ne, Livadicu?
– Napravit ćemo sve što možemo – nekako će preko volje Livadić.
– Znam – reče Vitez. – Tješi me ipak to da sam nevin i pravedan, pa će mi i Bog pomoći. Ako je
netko ubio Mandićevu kćer, onda to može biti samo Matošević. Pa i sam je to jednom rekao. Doduše,
pri piću... Rekao je: tako ga mrzim da ću mu i kćer ukokati ako ne bude drug og načina...
– Dosta je priče! – izder e se stražar koji je sve vrijeme u kutu sobe čitao novine. – Da si bio pa-
metan, razmišljao bi prije, pa sad ne bi mor ao kukati.
– A ja!? – skoči Livadić. – Ja još nisam razg ovar ao s njim! Konačno, ja sam mu odvjetnik!
– Da ste htjeli, mog li ste razg ovar ati – bio je neumoljiv stražar. – Žao mi je, drug i put.
Ne obazir ući se na stražar a, Vitez brzo ustane, strpa u njedra cig ar ete i sto kuna, a drug u novča-
nicu pruži Baniću.
– Sto će mi biti dosta. Ako biste bili... tako dobri... pa da ovu stotku odnesete Višnji... Ona nema
nikakvih prihoda... Radila je prije u tvornici trikotaže, ali su je otpustili kao višak.
17.
U DVA PO POD NE DOŠ LA JE NIKA, bacila u kut ureda šar enu Benettonovu naprtnjaču, zavalila se u fotelj i,
zabacivši dugu kosu preko naslona, zatvor ila oči i duboko uzdahnula. Potom je, ne odg ovor ivši ni na
jedno od očevih pitanja, izvadila iz njeg ove kutije cig ar etu i zapalila je. Otpuhivala je polako kolutiće
dima i djelovala poput osobe kojoj su, kako se obično kaže, potonule sve lađe. Banić ju je već vidio u
trenucima mladenačke depresije i uvijek ga je iznova čudilo kako tada neodoljivo podsjeća na svoju
majku.
– Evo, imam već šest sati radnog staža – rekla je kad joj je već i samoj šutnja postala blesava.
On shvati veliku istinu pa se obraduje, premda bi mu bilo draže da je nastavila studij.
– Zaposlila si se! Hoćemo li to proslaviti?
Nika bez riječi ustane, podigne naprtnjaču i krene prema vratima, jedva izustivši kako prihvaća
njeg ov poziv.
Odvezli su se do Šestinskog lag vića i sjeli za stol na ter asi s koje je pucao šir ok pog led na Za-
greb. U lokalu je u ovo doba bilo malo ljudi pa se mog lo mirno pričati i uživati u pog ledu na grad
koji je ležao u dolini.
– Što ćeš pojesti? – upita je on razmišljajući kakvo bi jelo bilo najprikladnije za tako važan dan.
– Samo ću piti – reče ona nevoljko, lijeno se opustivši na slabom suncu koje je nakon nekoliko
kišnih dana provir ilo kroz oblake.
Banić konačno shvati da nešto nije u redu. Otkako su se on i Lidija razveli, ručao je s Nikom bar
jedanput u tjednu i svaki put je uživala smišljajući kamo bi mog li izići i što bi mog li pojesti.
– Što je? – upita je on nazir ući uzr ok njezinoj zlovolji. – Ne sviđa ti se posao?
– Oh, ne! Sad je već sasvim uredu. Isprva je bilo grozno, ali sada je sasvim o.k.
– Kako!? – začudi se on. – Navikla si se već nakon šest sati?
– Ne! – srditim će glasom Nika. – Nakon šest sati dala sam otkaz.
– Mislim da ću i ja samo piti – uzdahne on pa pozove konobar a.
Golobradi mladić, najvjer ojatnije praktikant iz ugostiteljske škole, priđe stolu, otrese mrvice sa
stolnjaka, zamijeni pepeljar u, pa ih upita što će piti. Oboje u isti glas rekoše: »Pivo!«
Iznenađena i sama tom podudarnošću, ona ga pog leda, a potom pokrije lice rukama i počne se
smijati.
– Vidiš, prava sam Banićka. Pijem pivo i pušim Marlbor o.
Zatim se nastavi smijati, a nakon nekoliko trenutaka njezin se smijeh pretvor i u plač.
– Prestani plakati! – strog o će on. – Sad više nisi Banićka!
Nika brzo obriše suze, obriše nos, pa zgrabi krig lu s pivom koju je mlađahni konobar upravo
spustio na stol.
– Zamisli, odveli su me u skladište nekakve nove knjižnice i posjeli ispred brda od deset tisuća
knjig a. Iz svake je trebalo izvaditi kartonski džepić i nalijepiti nekakav bar code. Radila sam to šest
sati i pritom upropastila četir i knjig e te nalijepila desetak pog rešnih bar codova. Nadzir ala me debela
star a vještica u crvenoj kuti koja me oslovljavala s »gospođice pomoćna knjižničarko«.
– Tamar in ti je našao taj posao?
– Mama je prog utala knedlu i zamolila ga. Bio je užasno ponosan što mi je uspio naći tako do-
bro mjesto. A na tom jebenome mjestu osjećala sam se najo samljenijim stvor om na kug li zemaljskoj.
Star a mi je vještica rekla kako ću, budem li dobra, nakon dvije do tri godine moći raditi i sa stranka-
ma...
– Stani! – prekine je on. – Sada već dramatizir aš! Osjećala si se najo samljenijom na svijetu ne
zato što si lijepila bar codove nego zato što te ostavio dečko.
Ona ga pog leda kao da se čudi kako on to zna, a onda shvati da mu je sig urno Lidija to rekla.
– Nije zbog toga – slaže ona. – Ostavio me i neka mu bude. Kao da svijet nije prepun takvih pro-
sječnih budala!
– Bio sam student kada me ostavila prva mačka – reče on nag injući iz krig le, svjestan da joj prvi
put priča o svojim davnim ljubavima. – Znaš što sam u očaju napravio? Napisao sam pjesmu, prvu i
posljednju u životu.
– I jesi li joj je poslao?
– Kamo sreće da jesam – gorko se nasmije. – Da jesam, ne bi je se dokopali moji cimer i. Naučili
su je napamet i pola su me godine tako zafrkavali da mi se ogadila i poezija, a i ta cura. Tako sam je
prebolio.
Ona kao da je bila iznenađena, ali i zadovoljna njeg ovom neočekivanom iskrenošću.
– I što je bilo u pjesmi?
– Ne sjećam se više – zbuni se on. – Valjda ono što mora biti... sivi oblaci, kiša, suze, jesenje liš-
će... Sve ono što vide mladi kad ih ostavi onaj koga vole.
– Mog li bismo ipak nešto pojesti – predloži ona, sada već u boljem raspoloženju.
Poslije, kad su već dovršavali teleće odreske s gljivama, Nika obriše usne salvetom, pa mu se
povjerljivo nagne.
– Tata, ti bi mog ao utjecati na mamu. Htjela bih van.
– Van!?
– Da. U inozemstvo. Ondje bih nešto radila.
– I tamo su dosadne knjižnice... i još više bar codova.
– Znam – nastavi ona jednako molećivim glasom – ali je sve nekako vedrije, šar enije, življe... Ne
mogu više u ovom sivilu... Zar ne vidiš da svi odlaze van?
– Ako svi vi mladi odete – odloži on vilicu i nož – ovdje će biti još sivlje.
– Znam! Ali to nemoj govor iti meni nego njima!
Nakon ručka napunio je automobilski spremnik na crpki na Lang ovu trgu i krenuo prema Sisku.
Kasno popodne oblaci su se posve razišli, tako da mu je sunce neugodno tuklo u vjetrobran. Čak mu
se učini da se, eto, potkraj kolovoza, ljeto vraća u svom velikom stilu. Iako se maločas ljutio na kćer,
iznenada i sam poželi da je negdje drugdje, da se kupa u mirnim lošinjskim uvalama, da luta po par i-
škim dućanima s rijetkim pločama džeza ili da mirno leži zavaljen u sjedalo putničkog zrakoplova
osam tisuća metar a iznad zemlje.
Ured sisačkog a gradskog MUP-a bio je zatvor en, pa je mor ao skočiti do pošte, nadajući se da će
u gradskom telefonskom imeniku pronaći Matoševićevu adresu. Imenik je, nažalost, bio poprilično
star i pun ulica koje su nosile nazive po nar odnim her ojima i partizanskim jedinicama. Mog ao je sta-
viti ruku u vatru da se više nijedna ne zove svojim star im imenom; čitao je u novinama kako su u jed-
nom gradu, u nastupu totalne neobaviještenosti, promijenili imena i ulicama Slave Raškaj, Stjepana
Konzula Istranina i Julija Klovića, misleći valjda da su mrski komunistički odličnici. Srećom, uz ime
stanovite Jadranke Matošević pisalo je Zag rebačka ulica, pa je požur io da je nađe, iako nije znao je li
ta Jadranka u kakvom rodu s onim Matoševićem kojeg a je tražio.
Na prvom katu sasvim loše očuvane bar okne zgrade bila su dvoja vrata. Na jednima je pisalo
Cerjak, a na drug ima ništa. Ta drug a bila su zaključana i zag rađena debelim letvama koje je netko za-
bio preko drvenog okvir a. Začuvši valjda kor ake što su odzvanjali dug im vlažnim hodnikom, mršavi
starčić otvor i susjedna vrata. Nosio je zgužvane hlače, usku vestu bez rukava i debele natikače od sla-
me.
– Vi ste Cerjak? – upita Banić zag ledavši se u pločicu na vratima.
– Ja sam Mustafa Čehajić od Bihaća. Tu su me smjestili. A koji si ti?
– Tko stanuje ovdje prijeko? – preskoči Banić njeg ovo pitanje.
– Tu su stanovali Ivankovići iz Kostajnice, ali su se neki dan vratili u svoje mjesto. A i mi ćemo
uskor o, bude li Alahova volja.
Iza starčevih leđa u Banića je zur ilo pet-šest pari radoznalih dječjih očiju.
– Husnija! Vodi tu djecu! – izder e se starčić na ženu u dimijama, pa zatvor i vrata ostavši s Bani-
ćem na hodniku.
– Što ćete!? Unučad... radoznala... sve bi da vidi.
– A Matošević? – upita Banić, ne vjer ujući kako će od star og a previše saznati. – Nije li tu stano-
vao Josip Matošević?
– A šta ja znam tko je stanovao – slegne star i ramenima. – Kad su ovi iz Kostajnice otišli, bio je
neki čovjek i pribio to na vrata. Rekao je da je stan prodan i da će prvog a netko useliti.
S čudnom sviješću da je ovaj prokleti rat toliko izmiješao pučanstvo da više nitko nikog a neće
moći naći, Banić se spusti na ulicu i uđe u susjednu gostio nicu, gdje je debela konobar ica posluživala
tri mladića u maskirnim uniformama. Stol im je bio pun malih čaša u kakvima se poslužuju žestoka
pića, ali su dečki razg ovar ali savršeno mirno i tiho.
Konobar ica priđe stolu za koji je sjeo Banić, pa preo krene kar ir ani stolnjak, iako je i s drug e
strane bio podjednako prljav. Banić nar uči pivo, zadovoljan što se i u tako neuglednim lokalima
može dobiti strano pivo, pa kad mu je žena donijela bocu, on upita:
– Nije li tamo prijeko na katu stanovao Josip Matošević?
Ona pog leda kroz veliko staklo gostio nice prema susjednoj zgradi kao da se pokušava sjetiti tko
je sve tamo stanovao, pa otpovrne:
– Tamo vam već podulje stanuju samo izbjeg lice.
– Mislim, prije rata.
– Ne znam – ravnodušno će ona. – Prije rata živjela sam u Petrinji. Idući se mjesec vraćam i ni za
što me nije brig a.
Banić se vrati svojemu pivu. Pio ga je polako, pitajući se što uopće radi u toj neuglednoj sisač-
koj birtiji. I tad, umjesto da se digne od stola, osjeti da mu treba još jedno piće. Konobar ica ga donese
zajedno s tri nova vinjaka za dečke sa susjednog stola. Banić primijeti kako ga je jedan od vojnika la-
gano taknuo po nadlaktici.
– Gospodine – reče vojnik – ako se ne var am, raspitivali ste se za Josipa Matoševića.
– Poznajete ga? – obraduje se Banić.
– Sasvim sam ga površno poznavao. Znam da je bio drag ovoljac u Visovcu i da je stanovao tu
negdje u blizini.
– I ja sam ga poznavao – glasnije će drug i vojnik, koji je raskopčao odor u jer je u gostio nici
bilo toplije nego vani. – Znam da je bio svinja i kao svinja je mor ao skončati. Spominjali su ga oko
one afer e s visovačkom crkvom...
– Kakve afer e? – s pravom je zanimalo Banića.
– Prestani, Blaž! – umiješa se prvi vojnik. – Previše si popio pa su ti svi svinje i svi su imali ne-
kakve afer e!
– Dobro, dobro – povlačio se Blaž. – Ali, kad vam ja kažem, taj Matošević nije bio čist.
– Ne biste li mi ipak rekli o čemu je riječ? – pitao je Banić iako je znao da tri vojnika, koji su u
sebe nalili podosta vinjaka, nisu društvo koje bi po njeg ovoj nar udžbi odg ovar alo na dosadna pitanja.
– Zabor avite to! – uvjer avao ga je prvi vojnik. – Blaž je poznat po pretjer ivanjima. Matoševića
nećete ovdje naći. Sjećam se samo da su ga Srbi zar obili i da je u ljetu 1992. razmijenjen, ali ga već
godinama nisam vidio. Najvjer ojatnije je nekamo odselio.
– Ima li ovdje kakve rodbine?
– Ima samo bivšu ženu. Ostavila ga je još dok je bio u zar obljeništvu. Ne znam gdje stanuje, ali
je katkad vidim.
– Biste li mi mog li ugovor iti razg ovor s njom? – navaljivao je istražitelj.
– Ne bih! – odreže vojnik. – Ponovno se udala i ima najljubomornijeg muža u ovom dijelu svije-
ta. Ali znate što? Možete mi dati vašu posjetnicu pa ću je pitati čim je sretnem. Ako želi razg ovar ati,
neka vam se javi.
Banić izvadi kemijsku olovku pa na poleđini računa napiše svoje ime i telefonski broj. Dok je to
radio, vojnik ga odmjer i od glave do pete i upita:
– Što da joj kažem, tko ste vi?
– Istražitelj.
– Oho! Mupovac! Onda mora pristati na razg ovor – zaključi vojnik.
– Ne mora. Ja sam privatni istražitelj.
– Privatni istražitelj!? – začudi se vojnik. – Mislio sam da toga ima samo u filmovima.
– Gotovo tako...
– Znate, za nju sam čuo da je vrlo pror ačunana i kor istoljubiva osoba. Doći će vam na razg ovor
samo ako shvati da joj se to isplati.
– Evo, isplatit će se – reče Banić, pa na papir iću ispod svog a telefonskog broja napiše »500 kn«.
– Vi je, čini se, dobro poznajete?
– On ju je jebo! – nacer i se Blaž, ali se odmah smir i, vidjevši kako ga je vojnik na kojeg a se ta
neukusna šala odnosila strog o pog ledao.
Poslije, kad se vraćao u Zag reb, cesta je već utonula u mrkli mrak, a po banijskim se kotlinama
rašir ila gusta mag la, po čemu se dalo zaključiti da je popodnevno sunce značilo sve prije no povratak
ljeta. Negdje oko Buševca suludom ga brzinom prestigne tamni džip zag rebačke reg istracije koji nes-
tane iza zavoja. Ljutit na luđaka koji divlja po cesti, Banić pojur i ne bi li mu pročitao brojeve s tabli-
ca, pa, izišavši iz zavoja, samo što ne naleti na njeg a. Zakoči iz sve snag e i zaustavi se metar ispred
vozila.
Pokraj džipa koji je prepriječio cestu stajale su dvije poznate prilike, debeli Vakum, koji je po-
vremeno radio na rampi ispred ulaza u Mandićevu vilu, i kovrčavi Tromblon. Obojica su bila sve pri-
je no ugodni sug ovornici, pog otovo kad se nađete s njima noću izvan naseljena mjesta.
Banić iziđe iz auta i priđe im bliže, trudeći se da ne pokaže ni najmanji strah. U jednom je trenu
pomislio uzeti revolver što ga je držao u polici na vratima, ali se ipak predomislio shvativši da je ta-
kav neugodni razg ovor bolje završiti bez vatrene potpor e.
– Gazdu zanima zašto i dalje njuškate, unatoč tomu što vam je otkazao uslug e – reče Tromblon
unijevši mu se toliko u lice da je mog ao osjetiti težak zadah iz njeg ovih usta.
– Posjetio sam bratića u Sisku – slaže Banić, svjestan da to Tromblon neće prog utati.
– Znam ja kome ste pošli – nadmoćnim će glasom kovrčavi snag ator. – Ako se ne opametite,
mog lo bi sve završiti jako loše. I ne slutite u kakvim se govnima možete naći.
– Možda u škrinji za zamrzavanje... – tiho će istražitelj , pazeći hoće li to na Tromblonovu licu
izazvati kakvu reakciju.
Tromblon ostade mir an. Vakum je sada nešto petljao oko Banićeve »četvorke«; mora da je pri-
padao onima kojima je slag anje rečenica neizr ecivi mentalni napor, pa je izvadio nož kojemu je bio
vičniji.
– Gospodine Baniću – govor io je Tromblon i dalje sasvim mir an. – Nosim vam por uku od gaz-
de koji vas pozdravlja i savjetuje vam da prestanete zabadati nos u stvar i koje vas se ne tiču. S Mar i-
nom smrću ovdje za vas više nema posla. Zabor avite sve i ne tražite više Matoševića!
Ipak je izr ekao to ime, pomisli Banić, sve više svjestan da je Matošević ključ sveg a. Iznenada za-
čuje tup udar ac i šištanje zraka, pa se okrene prema Vakumu koji je upravo bio zabavljen gumama
njeg ova renaulta. Nemilosrdno je probušio tri, pa kad je s nožem u ruci prišao četvrtoj i zamahnuo,
njeg ov se vrisak prolomio kroz noć.
– Što je? – vikne Tromblon i potrči prema »četvorki«.
– Jebem mu mater! – opsuje Vakum pokazujući krvavi dlan. – Por ezao sam se.
– Idio te, kako si se mog ao opet por ezati!? – der ao se Tromblon. – Tebi čovjek ništa ne može po-
vjer iti.
Banić se zlur ado nasmije zabor avljajući da će bijesni Vakum to primijetiti. No bilo je prekasno i
ništa se više nije mog lo ispraviti. Vakum zaurla od bijesa, baci se na onu četvrtu gumu i stade je tako
bijesno ubadati nožem da su od nje, nakon nekoliko časaka, ostali samo nepravilni gumeni komadići.
A zatim se, jednako bijesan, uspravi, priđe Baniću i iz sve ga snag e opali šakom po ustima. Istražitelj
se skljoka u jar ak pokraj ceste i tu ostane ležati znajući da je tako najpametnije. Kroz visoki kor ov vi-
dio je kako se Mandićevi trog loditi udaljavaju prema džipu, ulaze unutra, i kako crvena pozicijska
svjetla njihova vozila nestaju u noći. Potom je ustao, opipao krvave usne i zube koji su se klimali te
krenuo prema prvim kućama ne bi li odande pozvao službu za vuču vozila.
18.
BAV LJE NJE IS TRAŽ NIM POS LO VI MA, bezo bzirno njuškanje po tuđoj privatnosti, upadanje u razne bedaste, pa
katkad i opasne situacije, zahtijevalo je određenu količinu profesio nalne hrabrosti. Po svemu sudeći,
istražitelj Nikola Banić nije bio kukavica premda je od djetinjstva robovao jednom strahu pred kojim
je bio posve nemoćan – strahu od zubar a. Zbog toga je i najmanje zahvate na svojim zubima povjer a-
vao samo prijatelju, zubar u Fistriću, kojeg a su svi zvali Doc i za kojeg a je bio sig ur an da mu neće
pipnuti nijedan zub dok mu detaljno ne objasni što će raditi i vještom ga retor ikom ne uvjer i kako sve
to neće ni najmanje boljeti.
Zubar a Fistrića zatekao je kako se, odradivši smjenu, sprema kući. Spazivši Banića kako, smrz-
nut od straha i s rupčićem na ustima, ulazi u ordinaciju, Fistrić smjesta navuče bijelu kutu i sjedne ga
na zubarski stolac. Znajući da sad dolaze oni najg or i trenuci u životu, Banić se grčevito uhvati za ru-
kohvat stolca i upre molećiv pog led u zubar a. Zatim polako i neodlučno otvor i usta.
– Dobro su te opalili – reče Fistrić pa mu mekim, anđeo skim pokretom opipa zube. – Ova dva će
se s vremenom učvrstiti, ali dvojku ti mor am izvaditi.
– Zav baf movaf vaditi...? – izusti istražitelj otvor enih usta. – Ali savo s injekcijov!
– Star i, ja tebe uopće ne kužim! – ljutio se zubar. – To kad su te zviznuli mor alo te sig urno bolje-
ti deset puta više nego vađenje.
– Nag lo me lupio! – reče Banić ispljunuvši krvavu slinu u pljuvačnicu. – A ti bi mi to vadio ona-
ko natenane. Ako me i ti opališ pa ta dvojka ispadne, bit će mi draže nego da je polako vadiš.
– Jebem mu! – opsuje Fistrić, pa iz ormar a izvadi bocu viskija i dvije čašice. – Časna riječ, ti si
mi najbolji prijatelj i najg or i pacijent! Jednom si mi pao u nesvijest, a drug i put sam ti mor ao dati
injekciju na mrtav zub. Sto posto bez živca! Hajde, popit ćemo, pa ćemo onda vaditi.
– Znaš da ne smiješ piti – upozor i ga Banić znajući da su mu liječnici zabranili i samu pomisao
na alkohol.
– Kako ne bih pio kad popizdim!? – ljutio se zubar. – Zabranili su mi piti, ali su mi zabranili i
pacijente kakav si ti!
Pola sata kasnije već se vraćao na Britanski trg, usta utrnulih od injekcije koju mu je Fistrić na-
kon silnih natezanja ipak dao. Buconjićevom se dovezao do Trga, a potom, između skela i rovokopa-
ča, jedva uspio stići do Rokova per ivoja, gdje je ostavio auto. Spustivši se potom do pošte, spazi svo-
ju bivšu ženu kako, ispred kuće u kojoj je stanovala, živahno razg ovar a s dosta mlađim muškarcem.
Tip je imao podulju neurednu kosu, šir oku košulju, traper ice i pomalo trapavo držanje, ali na onaj
šarmantan način na kakav se fur ao francuski glumac Depardieu. Što ona ima s njim pričati, pomisli,
zabor avljajući kako se bivšeg muža takve stvar i, pog otovo nakon petog odišnje razdvojenosti, ne bi
smjele uopće ticati. A Lidija se baš raspričala, povremeno se čak i smijala, prstima se igrajući gum-
bom na mladićevoj košulji. Mog ao bih sad otići do njih i objasniti se s tipom, pomisli Banić. Čak kad
bi se i potukli, držao je da ima određenu prednost jer mu je injekcija još uvijek djelovala, tako da
udar ac po zubima ne bi ni osjetio. I dok je tako razmišljao, Lidija se okrene i uđe u haustor, a dug o-
kosi tip pođe za njom. Isprva pomisli i sam krenuti za njima, ali se u pravi čas predomisli. Napipa ci-
gar ete u džepu, žudno zapali jednu, pa preko žalosno razr ovanog trga krene prema kinu Apolo. Usput
je zavir io u kafić Kico, ali ondje nije bilo ni Paka ni gospodina Mar ijana. Produži stog a do ureda,
popne se u stan i dobro se istušir a. Potom pronađe bocu vinjaka, koji je uistinu rijetko pio, pa popije
nekoliko gutljaja. Injekcija je još uvijek djelovala i rana od izvađenog zuba nije ga pekla. Upali mali
televizor i počne gledati popodnevne vijesti. Tvrdeći da su srpski gubici golemi, NATO je, kao što se
mog lo i očekivati, privremeno obustavio zračne udar e. Nekoliko je oporbenih političar a shvatilo da
je hdz njihova prir odna sredina u kojoj će se moći pravilno razvijati, pa su odlučili ostaviti svoje do-
micilne stranke i o tome su sada raznježeno pričali pred kamer ama. Zbog blistavih uspjeha u »Oluji«
Predsjednik je odlikovao između dvadeset i trideset tisuća ljudi, a gospodarstvena situacija bila je sve
bolja i bolja, o čemu je brzim, teško razumljivim rečenicama govor io prvi čovjek Vlade. Banić otpije
još samo malo vinjaka, pa se prisjeti kako se s Komar om dog ovor io da će se vidjeti na ručku. Pog le-
da na sat, bilo je petnaest do dva, tako da mu je do sastanka ostalo samo četvrt sata. Ugasi televizor
baš u trenu kada je smiješni voditelj, koji je u vijestima glumio meteo rolog a, tumačio razlog e užasno
loše polovice ljeta, pa navuče traper ice, zgrabi sa stolca vjetrovku i potrči nadajući se da će do obliž-
njeg Fijakera stići navrijeme.
U miru masivnog a drvenog separ ea Komar je već sjedio i mazao na kruh pivnički sir.
– Nar učio sam nam kuhane nog ice s hrenom – reče, pa zag rize namazani kruh.
– Teško da ću moći jesti – pipne se Banić po bolnim usnama otkrivši da je Fistrićeva anestezija
prestala djelovati.
– Malo mor aš! – nag ovar ačkim će tonom Komar. – A što ti je to s usnom?
– Naletio sam na zatvor ena vrata – slaže Banić gledajući u tanjur s kuhanom svinjskom nog om
koju je konobar upravo stavio pred njeg a.
Komar se zdušno prihvati objeda. Vilicom i nožem vješto je skidao kožice i hrskavicu s kosti i
trpao ih u usta. Potom, nemajući drug og izbor a, zgrabi nog icu prstima i počne je glodati, odvajajući
sitne koščice na tanjur.
– Jesi li se raspitao? – upita ga Banić ne pokazujući nikakvo zanimanje za ono što mu se hladilo
u tanjur u.
– Jesam. Znaš, ne sjećam se da smo ikada ručali zajedno a da povod tomu nisu bile informacije
koje si trebao od mene.
Govor eći, Komar je upro svinjsku nogu prema Baniću, kao da mu njome prijeti.
– Priznao sam da te iskor ištavam – umir ivao ga je Banić. – Ti si moj dobar, a ja sam tvoj loš pri-
jatelj.
– Mogu li? – upita Komar pokazujući vilicom i nožem na Banićev tanjur.
Banić gurne svoj objed na njeg ovu stranu, pa nar uči dva velika piva.
– Iako je Dog an dosta radio na njemu, Vitez nije ništa priznao – reče Komar mljaskajući. – Znaš,
kao sir omašno slavonsko dijete odrastao sam na kuhanim nog icama.
I dog ur ao do sto dvadeset kila, pomisli Banić, ali ne reče ništa.
– Iako nema pravog alibija – nastavi Komar – sve okolnosti govor e protiv pretpostavke da je
ubio malu...
– To znam – prekine ga Banić. – Molio sam te da saznaš sve o onom smrznutome.
Komar napravi kiselo lice kao da mu ta slika kvar i tek, a zatim pokuša obrisati ruke papirnim
ubrusom. Škrob iz kuhane svinjetine lijepio se za papir i salveta se u njeg ovim rukama posve poder a-
la. Ali ni to, čini se, nije smetalo njeg ovu neukrotivom apetitu.
– Sada bismo mog li kotlovinu s policama – reče on.
– Samo uzmi – kazao je Banić i otpio malo piva. Bilo je ledeno i godilo mu je natečenoj usni.
– Onaj smrznuti je stanoviti Princ. U podzemlju ga poznaju kao trg ovca narkoticima na sitno.
Mali žohar koji velikim kanalima samo smeta, plete se drug ima pod noge... Ali bar do ovog trena nit-
ko mu ne zna pravo ime niti odakle je. Zamisli, nije imao nikakvu, ali baš nikakvu osobnu ispravu.
Face mu nema u kartotekama, otisci prstiju su nepoznati, kao da je pao s Marsa. Čak je i auto što ga je
vozio ukraden prije šest mjeseci. Hej, zašto i ti nisi nar učio kotlovinu? Pa mor aš nešto jesti!
Tanjur s kotlovinom se pušio i Komar je radosno buljio u nj. Ljepljivim prstima punim ostataka
papirne salvete on uhvati vilicu i nož te počne rezati meso.
– Tog smo Princa našli nakon anonimne dojave.
Banić se nakašlje, a Komar nastavi nemajući pojma o tome tko je zapravo bio anonimni dojav-
ljivač.
– Otkrilo se da je s pokojnom kćer i Valer ijana Mandića bio u ljubavnoj vezi. Zamisli taj spoj:
kći bog atog a i uglednog poduzetnika i mali anonimni diler. Mogu ti kazati da mor amo biti presretni s
našom djecom...
– Jeste li mu objavili sliku u novinama?
– Jesmo – odvrati Komar, pobir ući gusti sok komadom kruha nabodenim na vilicu – ali se nitko
nije javio. Nije ni čudno! Slikali su ga kad se odmrznuo i fotos je bio strašan. Hoćemo li još gulaš
juhu? Mislim, na kraju...
– Previše je...
– Imaš pravo – složi se Komar hvatajući krig lu piva na kojoj je već bilo mnog o slijepljenih ko-
madića salvete.
– Jeste li otkrili tko ga je ubio? – upita Banić znajući da je u stanu ostao revolver na kojemu su
mor ali biti otisci nečijih prstiju.
– I to se zna – dometne Komar važno. – U stanu smo našli revolver s prig ušivačem, a na njemu
otisaka koliko želiš.
– Čijih otisaka?
– Mare Mandić! Pokojne Valer ijanove kćer i. Ona ga je ubila hicem u čelo. I tu se krug zatvar a
jer je, kao što ti je poznato, i klinka mrtva.
19.
ZA VOD SE NA LA ZIO U MA LIM, SKU ČE NIM, DO TRA JA LIM i sasvim nedostatnim prostor ijama u jednoj od uskih
uličica Gornjeg a grada, i ako je istina da vlast prema pojedinim ustanovama postupa majčinski, a
prema drug ima maćehinski, bio je pravo zapostavljeno nahoče. Hodnici su bili nakrcani star im viso-
kim metalnim stelažama, koje su bile upravo nabijene nabreklim sivim reg istrator ima, a prostor od
vrha do stropa bio je ispunjen debelim fasciklima nalik na pretrpane herbar ije. Čovjek bi se mor ao
dobrano pomučiti kad bi u tu prašnu, vlažnu arhivu, što je vonjala na plijesan, htio strpati samo još je-
dan jedini list.
Nikola Banić uđe u ured, u kojemu stanje, čini se, nije bilo nimalo bolje. U malenoj prostor iji,
tri puta dva metra, stajao je radni stol s kompjutor om, a oko njeg a nepreg ledno, kao tično more reg is-
trator a, spisa, knjig a i katalog a. Za kompjutor om je sjedio službenik, zacijelo ne previše star, ali s de-
belim nao čalama na nosu i bez ijedne vlasi na glavi. Po čudnoj zvonjavi, piskanju i zveckanju što su
se čuli s kompjutor a, čini se da je igrao neku igru. Iza njeg ovih leđa, između dva metra visokih redo-
va naslag anih spisa, bio je pribijen crno-bijeli poster Cheta Baker a, slika koju Banić, začudo, nije do-
tad vidio. Na njoj je slavni trubač i pjevač čučao, na glavi mu je bio trošni kožni šešir, u ruci truba, a
noge su mu bile bose. Banić se obraduje kao da je noću u Patag oniji nabasao na dečke iz svog kvarta;
svaku sobu na čijem je zidu slika Cheta Baker a doživljavao je kao vlastiti dom.
– Ne znam tu sliku – upre Banić prstom u poster na zidu.
Čovjek se trgne, ugasi kompjutor, okrene se prema slici, a potom se nasmije.
– Nije baš poznata. Snimljena je 1975. u Citta di Castellu. Nakon dug og vremena Chet ponovno u
Europi. Mislim da je tada svir ao i s Donom Cherr yjem. Znači li vam Baker nešto?
– Isuse! – uzdahne Banić pa sjedne na metar visoku hrpu vodor avno naslag anih reg istrator a. –
Kad umrem, to će mi svir ati na sprovodu.
Ćelavi se službenik nasmije pa pritisne gumb na kasetofonu koji je stajao odmah do kompjutor a.
Iz malog zvučnika razlije se nešto savršeno, suhi rasuti zvuk glasovir a i ravni trubački solo tur oban
do mučnine.
– Vjer ojatno niste došli zbog Cheta Baker a – reče službenik kvrckajući polako po tipkovnici
ugašenog kompjutor a.
– Čuo sam da se ovdje mogu dobiti podaci o štetama nastalim u Domovinskom ratu.
– Kakve vas štete zanimaju?
– Pa, kako bi se to reklo... one nastale na kulturnim dobrima, odnosno na vjerskim objektima...
– U kojem ste svojstvu došli?
– Vjer ojatno ne bi bilo dostatno da kažem kako sam običan znatiželjnik... Recimo da sam novi-
nar.
– Tad biste svakako imali novinarsku iskaznicu – lukavo ga pog leda službenik Zavoda.
– Zametnuo sam je...
– Dobro – lupne službenik rukom po stolu. – Reći ću vam što vas zanima ako pog odite tko ovo
svir a. Nar avno, uz Baker a.
– Russ Freeman – lupi Banić i sam sumnjajući da je pog odio. – Ili onaj koji je umro vrlo mlad
od drog e... onaj klavir ist...
– Bravo! – pohvali ga službenik iako nije rekao ime pokojnog klavir ista. – Dick Twardzik ! Zna-
te li da je ovo rar itetna snimka? Dobio sam je prošli tjedan iz Amer ike, jasno, na vinilnoj ploči.
– U jesen 1992. na Baniji, negdje nedaleko od Visovca, zbila se nekakva afer a... nešto je ukrade-
no... – reče Banić jednim uhom još uvijek slušajući Baker ov solo.
– Za novinar a raspolažete s vrlo malo indicija.
– Nisam novinar – prizna Banić; činilo mu se nepriličnim lag ati jednom uvjer enom ljubitelju
Cheta Baker a, još k tome vlasniku rijetkih vinilnih snimaka. – Ja sam privatni istražitelj.
– Izvrsno! – oduševljeno će ljubitelj Baker a. – Džez je moja prva fascinacija, a drug a su krimići.
Volite li Chandler a?
– Nažalost, ne poznajem gospodina – s nelag odom će Banić. Nekoć je davno, još u gimnaziji,
mor ao pročitati Zločin i kaznu, ali je sumnjao da bi to mog lo proći kao krimić.
– No, dobro – pomirljivo će službenik. – Što se može!? Nitko nije savršen! Možda ste čitali Co-
nana Doylea?
Banić zaniječe glavom premda mu se učinilo da je tu ili neku sličnu stvar jednom čitao u stripu,
ali više ni u to nije bio sig ur an.
Ćelavi se službenik sagne pa otvor i najdonju ladicu svog a radnog stola i iz nje izvadi trošnu
knjižicu, ne deblju od stotinjak stranica. Puhne na nju kako bi skinuo prašinu, a potom je dobaci Bani-
ću. Naslov je bio ispisan goticom, tako da ga istražitelj uopće nije mog ao pročitati. Shvativši da ga je
doveo u neugodnu situaciju, ćelavi ustane, priđe do istražitelja i uzme mu knjig u iz ruke.
– Ovo vam je rar itet veći od Baker ove ploče! Helmut Gniers, Der Schatz Mitteleuropas, tiskao
Zimmermann Verlag 1907. u Beču. Blago Srednje Europe. Naslov malo preambicio zan za područje
koje je pokojni kunsthistor ičar obišao. Dobar je uvid imao u južnu Austriju, Slovačku i Mor avsku,
Češku je gotovo posve ispustio, a od hrvatskih krajeva, sudeći po sadržaju, obišao je velik dio Vojne
krajine, Hrvatsko zag or je i Podravinu. Daleko od toga da je to cijela Mitteleurope! No star i Gniers
poznavao je mnog a naša blag a bolje no što ih mi danas poznajemo.
Ne shvaćajući zašto mu službenik tako podrobno priča o star oj knjižici, Banić se zag leda u nje-
gove prste pod kojima su se pojavljivale sličice star ih kaleža, krstio nica, crkvenog namještaja i slič-
nih stvar i.
Službenikova se pozornost zaustavi na stranici na kojoj je bilo nekoliko jednostavnih crteža iz-
nad kojih je pisalo »Wiszowetz«.
– Evo ga! – usklikne službenik, veseo što je našao pravu stranicu. – Kao što sâm piše, bio je u
rujnu 1901. i na Baniji, u selu Visovcu. Ondje se nalazila crkva Blažene Djevice Mar ije. Evo, potanko
opisuje tlor is crkve, namještaj osrednje vrijednosti, lijepe vitraže na prozor ima iznad oltar a i... i onda
mu se pozornost zaustavlja na ovome...
Banić se zag leda u sliku koju mu je pokazivao. Predočivala je pojednostavnjeni crtež križa s
brojnim ukrasima, ali od čega je križ i kakvi su ukrasi, to se iz slike nije dalo razaznati.
– Bijelo zlato, safir i, rubini i čipkasti zlatni ukrasi koji nadilaze i današnje doseg e kovinarske
vještine... Gniers ga drži srednjoeuropskim drag uljem koji premašuje gotovo sve što je vidio i smatra
ga neprocjenjivom vrijednošću. Mislite li da su oni u Visovcu znali što posjeduju, da su čitali Gnier-
sovu knjig u?
– I koliko... – počne Banić bojeći se da će kao apsolutna neznalica u tim stvar ima ispasti bedast –
koliko to može vrijediti?
– Kad biste ga stavili na vagu – nasmije se službenik Zavoda – onako kao što se stavlja junetina,
zacijelo bi vrijedio mnog o, ali ne previše. No čitali ste valjda o bjelokosnom križu što ga je Mimar a
prodao Thomasu Howing u, odnosno njujorškom Cloister u.
– Je... jesam... – promuca Banić nesig urno.
– Tad vam je jasno – tumačio je službenik. – Kad biste kljovu od koje je napravljen prodavali po
težini, dobili biste nekoliko dolar a. A Mimar a ga je prodao za šesto tisuća dolar a, i još se taj Howing
hvalio kako je dobro prošao. A sudeći po ovome što piše Gniers, visovački križ ne bi trebao biti ma-
nje vrijedan, dapače...
– I gdje je sad?
– Tko!? – začudi se službenik.
– Taj križ?
– Pa to je afer a za koju ste se zanimali! Zar ne znate? Krajem listopada 1991. naš je čovjek dobio
zadatak da obiđe kombijem sve dostupne crkve u napuštenim banijskim selima i pokupi crkvene dra-
gocjenosti kako bismo ih sklonili na sig urno. Neke su crkve već bile pokradene, iz nekih su crkvene
vlasti uspjele skloniti ono najvrednije, a u Visovcu se dog odilo to da je župnik umro od moždane
kapi, a da to nitko nije znao.
– Kako nije znao?
– Lijepo! Selo je bilo prazno, branitelji su bili u šumi dva kilometra južnije i imali su svojih bri-
ga, a crkva je bila zaključana jer je župnik umro. No naš je čovjek imao na popisu i visovačku crkvu,
pa je provalio vrata i uspio potrpati sve što je od trajnije vrijednosti.
– Spasio je križ?
– Privremeno – reče službenik pa ugasi kasetofon, izvadi kasetu i stavi je u plastičnu kutiju. – Te
se večer i nije vratio u Zag reb, pa ga je drug o jutro potražila policija. Znate, dobar dio područja bio je
pod učestalom srpskom vatrom, pa smo se s pravom bojali...
– I što se dog odilo?
– Ne znate!? – gotovo se razljutio službenik. – O tome su pisale sve novine. Našli su ga ustrije-
ljenog nekoliko kilometar a od Visovca. Ležao je u jarku uz cestu, a kombi je nepovratno nestao. S
njim i visovački križ!
– Strašno – tiho će istražitelj.
– Da, strašno! – složi se službenik. – Ali kad bih vam sad podrobno pokazao što je sve uništeno,
ukradeno ili nestalo u ovom užasnom ratu, na visovački biste križ manje mislili. Pa kad još pomislite
kako je svaki ljudski život višestruko vredniji od najizvrsnije umjetnine, upadate u takav relativizam
u kojemu za umjetnine i križeve više nema mjesta.
– Je li tko bio optužen ili osumnjičen? – upita Banić.
– Sumnjam. To je bila posebna godina! Bilo je mnog o važnijih poslova i brojni su nitkovi isko-
ristili tu okolnost. Evo, pog ledajte ove katalog e!
Službenik uzme sa stola hrpicu knjižica različitih formata i tutne ih Baniću u ruke, a on ih rašir i
kao što se šire svježe kupljene karte u poker u. Naslovi su im bili na različitim svjetskim jezicima, po-
najviše na njemačkome.
– Na nekim aukcijama umjetničkih predmeta, osobito onima u Njemačkoj, već su se nekoliko
puta pojavile umjetnine neleg alno otuđene iz hrvatskih crkava. Ministarstvo vanjskih poslova uspjelo
je za neke pokrenuti postupak restitucije, ali o mnog ima nemamo pojma. Pog otovo o onima što se
prodaju privatnim, tajnim kanalima, onako iz ruke u ruku.
– A visovački križ? Nije li se i on pojavio na kojoj od aukcija?
– Ne – otpovrne službenik. – S obzir om na njeg ovu vrijednost, za lopove bi to bilo preo pasno.
– Hvala, pomog li ste mi – reče Banić vraćajući mu katalog e, pa pozdravi i krene prema vratima.
– Nešto ste zabor avili! – zaustavi ga službenik.
Ne znajući na što misli, Banić se okrene. Čovjek mu pruži plastičnu kutiju s kasetom.
– Gniersovu vam knjig u ne mogu pokloniti, ali kasetu s Baker om i Twardzikom mog li biste
uzeti. Ionako kod kuće imam ploču.
Ne vjer ujući da ima takvu sreću, Banić uzme kasetu, a službenik dometne:
– Uputa o upor abi piše na kutiji.
I uistinu, na kutiji je bila žuta etiketa na kojoj je neurednim slovima pisalo: slušati noću.
20.
PO NOV NO JE PA DA LA KIŠA I PU HAO HLA DAN VJE TAR, a posljednji su se tur isti na brzinu pakir ali i vraćali s Ja-
drana; od ljeta se više nije imalo što očekivati. Britanski trg, pokraj kojeg a je stanovao Nikola Banić,
i dalje je bio raskopan i nitko nije znao kako će na kraju izg ledati. Sudeći po onome što su napravili
Cvjetnom trgu, ništa se dobro nije mog lo očekivati. Gradovi su dočekivali svoje postrojbe koje su se
slavodobitno vraćale iz pretposljednjeg boja Domovinskog rata, a s radija i televizije raspir ivan je
propisani optimizam u svemu.
Nikola Banić je bio sve sig urniji u to da su Bor is Vitez i njeg ova nevjenčana žena Višnja tek tuž-
na socijalna epizoda u niski ubojstava u koju nikako nije mog ao proniknuti. Trag edija prijekog a i ne
baš preintelig entnog a bivšeg ratnika koji se umor io tražeći pravdu za koju je mislio da mu pripada
bila je u čudnoj koincidenciji. Beskrajno naivno počeo je ucjenjivati bog atuna životom njeg ove kćer i,
i ne sluteći da je njezina smrt već predviđena nekim drug im zločinačkim planom. Kakav je taj drug i
plan, Baniću nije bilo jasno, premda je bilo podosta indicija da je djevojka postala žrtvom stanovitog
Matoševića, koji se na taj način osvetio njezinu ocu zbog nekih mutnih i davnih razlog a. Ali zašto je
malodobna djevojka ubila svog bezimenog ljubavnika? I to tako hladno, gotovo profesio nalno, s re-
volver om na koji je bio pričvršćen prig ušivač? Zar je mog uće da se između ucjene, leša u škrinji za
zamrzavanje i utopljene djevojke dog odilo toliko podudarnosti i da sve to nije u nekoj čvršćoj uzr oč-
no-posljedičnoj vezi?
Vozio je polako skliskim i vlažnim gradskim ulicama koje su, kao i uvijek kad je padala kiša,
bile krcate i zag ušene automobilskim prometom. Iako je vrijeme kad ljudi odlaze na posao već po-
odavno prošlo, na križanjima se beskrajno dugo čekalo jer je većina semafor a bila pokvar ena. Ljutit
na gužvu, na prometnu reg ulaciju, na prokleti auto, Banić iznenada spazi slobodno mjesto u zapad-
nom dijelu Masarykove ulice, pa nag lo zaustavi auto i iziđe iz njeg a, premda je u tom trenu kiša po-
čela padati još jače. Na Cvjetnom trgu kupio je »Večernji list« i stavio ga na glavu kako ne bi previše
pokisnuo, držeći da je, eto, i od tih novina nekakva kor ist. U Oktog onu ga je zaustavila žena s djete-
tom rekavši:
– Gospodine, mogu li vas nešto pitati?
Pa kad je zastao, ona je počela s pričom o tome kako joj je kuća izg or jela, muž stradao, poduze-
će propalo, a dijete se baš zaželjelo kifle koja košta samo sedam kuna. I prosjaci su, shvati on, zbog
rastuće konkur encije mor ali pribjeg avati sve novijim taktikama. Najstrašnije je bilo to što su vremena
bila takva da su i najbizarnije prosjačke priče mog le biti istinite. Dao je tih sedam kuna prekor avajući
se što se polako pretvar a u lakovjernu hodajuću kar itativnu ustanovu koja dijeli sve i ne misli na vlas-
titi bankrot koji joj se nezaustavljivo približava poput jur ećeg vlaka.
Kad je stig ao do Martićeve ulice, kiša je prestala, ali ni od toga nije bilo velike kor isti jer je već
bio skroz mokar. Ušao je u Feldbauerovu bravar iju, pa kako u lokalu nije bilo nikog a, stavio je na
pult onaj ključić što ga je našao pokraj dobro rashlađenog Prinčeva leša i sjeo na stolac koji je bio
pokraj pulta.
Nakon nekoliko minuta u lokal uđe gazda, niski nabildani čovjek sa zaliscima kakvih se ne bi
postidio ni Elvis Presley iz lasveg askog razdoblja.
– Vozite opel Asconu? – upita gazda i uđe u radni dio lokala.
– Ne – otpovrne Banić, misleći da je gazda ljut što je netko parkir ao Asconu na njeg ovu ulazu. –
Vozim »četvorku«, a ostavio sam je u Masarykovoj zbog prometne gužve.
– Čiji je onda ovo ključ? – upita gazda, pokazujući na ključić što je ležao na pultu.
– Moj.
– Tko tu koga zeza? – ljutio se bravar. – To nije ključić od »četvorke« nego od Ascone. Da je
ovaj dio od bakelita malo širi, mog ao bi biti i od Vectre, ali nije! Nema sa mnom zafrkancije, izr ađu-
jem automobilske ključeve dvadeset godina i mogu žmir eći, dakle samo pipajući, razlikovati više od
dvjesto vrsta. Onda, vozite li renault 4 ili Asconu? Odlučite se!
– Dobro, vozim Asconu – pomirljivo će Banić, iako je dobro znao da nikad u životu neće imati
dovoljno novca za takav auto.
– Trebate duplikat?
Banić kimne potvrdno, a gazda uzme metalnu matricu, gurne je u stroj i za pola minute izvuče
gotovu kopiju.
– Sig urni ste da je od Ascone? – upita istražitelj izvlačeći iz džepa dvadeset kuna koliko je ko-
štao posao.
– Kao da vam je žao...
– Ah, ne, ne – nasmije se Banić, iako mu je uistinu bilo žao. Jedina stvar što ju je izvukao iz stana
u kojemu je ubijen Princ bila je bezvrijedna! Ključić je očito pripadao ubijenome i bio je od onog
automobila parkir anog a nedaleko od kuće.
Vraćajući se preko Jelačićeva trga, kojeg a je još uvijek po navadi zvao Trg om Republike, naleti
na nekog a koga bi u ovoj prilici radije izbjeg ao. Nosila je žutu mladenačku plastificir anu vjetrovku
kakvu nose jedriličar i i nar ančastu kapu s velikim šiltom. Mašući mu otvor enim kišobranom, veselo
ga je zvala da se skloni od kiše.
– Lidija, otkud ti?
– Čudiš se kao da smo se sreli na Manhattanu, a ne stotinjak metar a od kuće – reče ona, pog le-
davši ga od glave do pete. – Isuse, Nikola, skroz si mokar. Prehladit ćeš se.
Da bar hoću, pomisli on, poželjevši za sebe, umjesto ovog blesavog rintanja za antipatičnog kli-
jenta, bolesnički krevet u kojemu se obaviješ toplom dekom i uživaš u vlastitoj vrućici dok ti neka
dobra duša donosi topli čaj, vitamine i mir isne nar anče. Ali, nažalost, u njeg ovu stanu nije bilo ni do-
bre duše koja bi to radila, ni vitamina, ni nar anči, ničeg a osim jeftinih konzervi i ledenog piva.
Jedva je pristao da ga ona povede na kavu, pitajući se zašto ljudi čim se sretnu odlaze lokati tu
glupu crnu tekućinu.
– Vidim da si skroz down – reče ona promatrajući ga kako, onako mokar i odsutan, prolijeva
kavu i trese pepeo cig ar ete pokraj pepeljar e. – Jedan od tvojih loših dana. Što te muči?
– Ovo! – odvrati on pokazujući joj ključić što ga je netom dao kopir ati. Jasno, ona to nije mog la
shvatiti, ali je dobro znala da njeg ovu zlovolju može izazvati i mnog o manja stvar od ključića. Uzme
mu cig ar etu pa se nasmije.
– Ti si najčudniji čovjek kojeg a sam ikad poznavala. Unatoč tome, nikad nisam mislila da će to
između nas...
I tu se ona nag lo ugrize za usnicu kao da se pobojala da bi on mog ao pog rešno protumačiti nje-
zine riječi. Povuče stog a jedan dubok dim cig ar ete koju je oduvijek držala prejakom, pa skrene na
drug u temu.
– Nika stalno priča o tome kako će otići u inozemstvo. Isprva sam mislila da je to samo retor ika,
ali sad se počela raspitivati po agencijama. Znaš, ma koliko to izg ledalo nestvarno, mislim da će nam
ipak otići u London.
On je pog leda kao da mu je nejasno što je mislila s onim »da će nam otići«, a ona nastavi.
– Čini se da joj je jedna agencija pronašla neku pristojnu obitelj gdje bi čuvala dvoje djece i
imala stan i hranu te tjedni džepar ac od pedeset funti. Ti misliš da je to dobro?
On ne reče ništa; mislio je da je najbolje ne misliti ništa, da treba zažmir iti, zaspati, sakriti se i
pustiti sve da ide onako kako ide.
– A što misli onaj tvoj?
– Koji moj!? – Lidija ga srdito pog leda.
– Onaj Gérard Depardieu. Vidio sam vas neki dan kako ulazite u tvoj haustor.
– Gérard Depardieu! Ha, ha, ha! – smijala se ona tako glasno da su ih počeli pog ledavati ljudi
stisnuti oko ostalih stolova. – Depardieu! Baš ću mu reći! To će ga silno oraspoložiti. To je Ivan, ko-
leg a s posla.
– Ah, tako – reče on ironično. – Kako mi to nije palo na pamet!?
– Nikola! – upilji ona pog led u njeg a. – Zar je i to mog uće? Ti da si ljubomor an?
– Slušaj, Lidija! – reče on uzr ujano želeći se što prije maknuti iz lokala koji ga je zbog svojih
staklenih stijena podsjećao na akvar ij. – Što god mi kazali, Nika će napraviti po svome. Onda je bolje
da je podržimo u njezinoj odluci.
Misleći da je to dovoljno, on brzo plati račun i krene prema izlazu, a ona ga lag ano uhvati za
mokri rukav.
– Čekaj! Kiša je, ionako idemo u istom smjer u.
– Ne! Ono kamo ja idem ne znam može li se uopće nazvati smjer om! – odbrusi on i iziđe na
kišu, da bi se već nakon nekoliko kor aka postidio vlastite patetike.
Željan tople kupke, sredstva protiv glavobolje i dubokog sna, zabor avio je na auto što ga je osta-
vio nekoliko ulica dalje i ušao u prolaz kina Apolo. Prolaz je bio posve prazan, samo je jedan viši
muškar ac u tamnom baloner u i s crnim kišobranom ponad glave nervozno šetkao između Banićevih
vrata i Pakova prozor a.
– Oprostite! – reče uljudno muškar ac s kišobranom. – Stanujete li ovdje?
– Da – otpovrne Banić.
– Onda sig urno poznajete bitang u koja stanuje do vas!
– Površno – odg ovor i istražitelj shvativši da se čovjek nedvojbeno zanima za Paka.
– Gdje je? Čekam ga ovdje već dva sata.
Shvativši u pravi čas o čemu bi se mog lo raditi, Banić odluči da je najpametnije slag ati.
– Mislim da je mobilizir an. Nema ga već dulje...
– A u koju postrojbu? – upita čovjek, sve ner aspoloženiji. – Spreman sam otići na bojišnicu, naći
ga i pred svima ga ustrijeliti kao psa!
Banić nemoćno slegne ramenima, zag ledan u tipa kojemu je lice bilo sve rumenije. Iako to Banić
nije očekivao, čovjek mu se odluči izjadati.
– Ja sam Škor o... Čuli ste valjda za mene? Pola prodajnih štandova koji se za Božić postave po
gradu pripadaju meni. Imam najveći izbor božićnog nakita, čestitaka i slične robe. Ovaj tu gad uvalio
mi je petnaest tisuća božićnih čestitaka za prošlu godinu. Znate, dobro sam preg ledao svu robu, ali mi
ni na kraj pameti nije bilo da je star a. Dobro vidite da na njima piše 1995., ali vam ništa ne pada napa-
met...
– Je li ih mog uće nekako redizajnir ati? – nevješto će Banić, sve u želji da pomogne Paku. – Mis-
lim, da nekako prepravite samo tu zadnju brojku.
– Redizajnir at ću ja njeg a, a ne brojku! – stegne čovjek šake pokazujući da s njim nema šale. –
Ako ga vidite, recite mu da do utorka vrati lovu i preuzme čestitke, inače neće doživjeti ni Božić, a
kamoli Novu godinu!
Banić obeća, iako je pretpostavljao da je taj posao za gospodina Škor u sasvim izg ubljen i da je
Pako sig urno već spiskao novac, pa uđe u svoj stan i otvor i toplu vodu nad tuš-kadom. I baš kad se
htio svući, zazvoni telefon.
– Dobar dan, ja sam Jadranka Balić – govor io mu je glas iz slušalice.
– Ne poznajem nikakvu Jadranku Balić – otpovrne Banić misleći kako je žena najvjer ojatnije po-
griješila broj.
– Znam da me ne poznajete. Dobila sam vaš broj od jednog vojnika. Ja sam bivša žena Josipa
Matoševića. Zovem vas iz Siska i spremna sam doći u Zag reb ako mi nadoknadite troškove.
– Nadoknadit ću – spremno će Banić.
– Ali na pravedan način – dometnu ona. – Onoliko koliko ste napisali.
– U redu je – reče on ne sjećajući se više koliki je iznos napisao na papir iću što ga je dao vojni-
ku.
21.
ONAJ DIO NEBA KOJI SE MO GAO VI DJE TI kroz veliki prozor prvog kata hotela Dubrovnik tako se zamračio
da su u prostor iji mor ali upaliti svjetlo. Iz tmastih oblaka što su podrhtavali neprekidnim svjetluca-
njem munja nag lo se izlije pravi prolom oblaka. Ljudi s Trga bježali su na sve strane, brže i paničnije
no što su to radili prije četir i godine za vrijeme zračnih uzbuna. Uskor o su na otvor enome ostali
samo tramvaji i kolporter, koji je od nag log pljuska pokušavao spasiti svoj improvizir ani kio sk s
ovećom količinom šar enog tiska.
Jadranka Balić sjedila je za stolom i polako srkala vermut koji joj je nar učio Banić. Znao je da
mu se nikad ne bi mog la svidjeti osoba koja pije vermut, i promatrajući je, bio je sve sig urniji da je ta
pretpostavka točna. Imala je nešto više od četrdeset godina, visoko čelo i pomalo rošavo lice s broj-
nim kozmetičkim intervencijama. Iako malo predebela, nosila je usku ružičastu majicu koja joj je is-
ticala prevelike grudi i uske zelene tajice koje nisu mog le skriti celulit. Na prstima je imala gomilu,
zacijelo jeftinog prstenja, a oko vrata podosta svjetlucave bižuter ije, koja je pri svakom njezinu po-
kretu zveckala. Govor ila je spor o i držala se jako važno rabeći često strane riječi, uglavnom na sa-
svim pog rešnim mjestima.
– Otkad je počeo taj rat, jako sam ga rijetko viđala. Pretpostavljala sam da se bavi nečim nedo-
puštenim jer je stalno imao uza se ser io zne svote novaca, ali dugo nisam znala da taj kapital potječe
od trg ovine oružjem. Ne, Matošević i ja nismo se dobro slag ali jer smo imali obrnuto disproporci-
onalne nar avi kar akter a. On je bio neuk, a ja intelektualka, s gotovo perfektuiranom srednjom ško-
lom.
– Po kojim se bojištima kretao?
– Josip je uglavnom bio u Visovcu, na Baniji, a poslije se zbog te trg ovine kretao i u šir em dija-
pazonu.
– Čuli ste za Valer ijana Mandića?
– Da – otpovrne ona nakon kraćeg premišljanja. – Mislim da je za njeg a radio. I za nekakvog
Mog ula, sve dok se Mandić i Mog ul nisu posvadili.
– Tko je Mog ul?
– Mog ul!? – zamisli se ona. – Zvali su ga Mog ul, ali mu pravo ime ne znam. Navodno je taj bio
krucijalno iznad svih njih, čak i iznad Valer ijana Mandića. Ali, rekla sam vam, rijetko je dolazio kući
i malo je govor io. U oralnom pog ledu moj vam je bivši muž bio strašno suzdržan, ne biste ni riječ iz
njeg a izvukli.
Banić se zamisli. Sve što je napirlitana primitivka govor ila o dog ađajima iz 1991. bilo je zanim-
ljivo, ali nedostatno. U njezinim riječima nije bilo onog svjetla koje bi dog ađajima dalo novo znače-
nje i uklopilo ih u smislenu cjelinu.
– Sjećate li se iz tog vremena nečeg a osobito zanimljivog, nečeg a neobičnog u njeg ovim pos-
tupcima? Nije li se zbog nečeg ljutio, nije li tvrdio da ga je netko izig rao, prevar io ili slično?
– Sjećam se – otpovrne ona, pa srkne još malo slatkog vermuta. Banića podiđe jeza pri pomisli
da bi ga netko mog ao natjer ati da pije nešto poput vermuta.
– Čega?
Ona odloži čašu pa na stol stavi svoju plastičnu torbicu, otvor i je i iz nje izvuče cedulju koju je
Banić ispisao u sisačkoj birtiji. Na papir u je pisalo »500 kn«.
– Ah, kako sam mog ao zabor aviti!? – lupne se istražitelj po čelu pa iz džepa izvadi zgužvanu
hrpu novca. Odvoji pet novčanica i stavi ih pred nju. Ona krene kao da će ih pokupiti, ali joj on zaus-
tavi ruku.
– No, što je bilo?
– Negdje u listopadu ili studenom iznenada je došao kući iz Visovca u velikom volkswag enovu
kombiju. Unio je u kuću zaključanu metalnu kutiju s navodno važnom dokumentacijom i sakrio je u
kuhinji ispod podne daske. Rekao je da ta dokumentacija vrijedi enormno novca i da o tome nikome
živom ne smijem kazati ni riječi, čak ni pod ultimativitetom smrti.
– Ultimativitetom smrti... – ponovi tiho Banić čudeći se njezinu načinu izr ažavanja.
– Zatim su on i sin utjer ali kombi u gar ažu i noću ga prekolor ir ali u maskirne šare. Imali su čak
i drug e reg istarske pločice koje su pričvrstili na kola.
– Odakle mu kombi?
– Ne znam – odg ovor i ona. – Valjda ga je ukrao... zaključujem to po tom konspir ativnom prebo-
javanju. Nisam ga ni pitala, jer mi ne bi ni odg ovor io. Ili bi me možda ošamar io...
– Tukao vas je?
– Tu i tamo. Ne stalno, nego ovisno o trenutnom momentu sentimenta.
– Da, da – zamisli se Banić. Priča o prelakir anom kombiju bila je vrijedna, možda svih petsto
kuna.
– Ujutro je otišao s tim kombijem. Poslije se još jedanput javio telefonom i pitao me je li ptica u
gnijezdu.
– Što je to trebalo značiti?
– Pa, jesu li dokumenti još uvijek u kuhinji ispod daske. Po onome što je pričao mog la sam za-
ključiti da se konfliktno posvadio s Mandićem i Mog ulom i da će im tim dokumentima nanijeti ne-
kakvu štetu, ali ne znam kakvu. Da, još je rekao: zapaprit ću im, neka me se dobro čuvaju!
– I što je bilo dalje? – zanimalo je Banića.
– Mogu li dobiti još jedan vermut? Ovaj put tamni.
Banić nar uči još jedno piće, a ona nastavi.
– Gospodine Baniću, iz vaše sam ponude razabrala da moji putni troškovi ne ulaze u ovih petsto
kuna.
– Svakako – reče Banić, vadeći još sto kuna. – Je li ovo dosta, ili ste možda iz Siska došli avi-
onom?
– Nisam! – naljuti se ona. – Ali sam od stanice išla taksijem, a mor am se, dakako, i vratiti, što
ukupni konto maksimir a još za jedanaest kuna.
– Svakako, i to ćemo benevolentno subvencio nir ati – složi se Banić posluživši se njoj svojstve-
nim riječima, pa iz džepa izvadi petnaest kuna.
– Zacijelo ste i taksistu dali četir i kune napojnice – reče on ne učinivši ništa dok je ona kupila
novac i trpala ga u torbicu.
– Početkom 1992. s kamio nom je zalutao i naletio na srpsku patrolu u unpa zoni. Srbi su ga od-
mah ater ir ali i odveli u neki od svojih sabirnih log or a. Šest mjeseci nisam o njemu čula ni glasa. A
zatim se u srpnju, ili kolovozu, javio telefonom, rekavši da je upravo razmijenjen i da će tokom noći
doći kući. I da, pitao me imam li još uvijek one dokumente.
– Ptica je još bila u gnijezdu?
– Bila je – nasmije se Jadranka. – Ali ja više nisam bila! Znate, nije ga bilo šest mjeseci i meni se
dog odilo ono što nisam mislila da će se dog oditi. Zaljubila sam se u drug og muškarca koji mi je bio
sličniji po habitusu kar akter a, tako da mi uopće nije odg ovar alo da se Josip vrati kući.
– Ipak je došao? – zanimalo je Banića.
– Nije. Rekla sam svom novom... da se distancir ano udalji, da me ostavi nasamo i obećala mu da
ću Josipu kazati sve, da imam drug og, da tražim razvod... i tako. Čekala sam ga cijelu noć budna, ali
nije došao. Nakon dva dana pročitala sam u novinama da je stradao u automobilskoj nesreći pokraj
Karlovca. To je na jedan način bilo strašno, a na drug i... to je zapravo bio za mene izlaz.
– A dokumenti? Oni što ih je sakrio u podu? Biste li ih mog li prodati meni? Evo, platio bih...
– Već sam ih prodala – prekine ga ona baš u trenu kad je smišljao koliko ponuditi. – Isti dan ur-
gentno su stig li Mandićevi ljudi i zatražili metalnu kutiju. Ponudili su mi pet tisuća mar aka. Ja sam
rekla da je to premalo i da tražim deset. Onda su me išamar ali, pa sam dokumente na kraju mor ala
prodati za tri tisuće.
Ona se snuždi pa otpije malo tamnog vermuta. Vidjelo se da još uvijek nije prežalila te dvije ti-
suće mar aka.
– Kakvi su to bili dokumenti? – upita Banić.
– Nažalost, nikad ih nisam vidjela, čak ni onako na brzinu, optički...
– Evo, ja bih žrtvovao još jedno dvjesto kuna kada biste mi rekli.
– Stvarno ne znam, gospodine! Nisam ih vidjela. Ne mor ate mi dati dvjesto kuna, ali možda biste
mi mog li dati još sto. Cijelo me vrijeme muči nisam li ipak prejeftino prodala ono što znam.
– Što ćete! To je pitanje koje nikome od nas ne da mira – uzdahne Banić, ne vjer ujući da će od
nje imati još kakve kor isti. Isprva je s velikim nadama slušao njezinu priču, koja je ipak imala razo-
čar avajući svršetak. Naime, Josip Matošević, kojeg a je držao mog ućim ubojicom Mandićeve kćer i,
bio je već mrtav i stog a sasvim nezanimljiv za istrag u.
No u tom mu trenu ipak nešto padne na pamet.
– Spominjali ste sina.
– Jest – reče ona. – Sada već, Boga mi, ima dvadeset pet godina. Oduvijek je bio bolesno privr-
žen ocu. Htio je s njim na bojišnicu, ali mu otac nije dao. Bojao se za njeg a. Nakon što je Josip stra-
dao u nesreći, Slaven se gotovo razbolio od tuge. Nije htio prihvatiti činjenične fakte i kontinuitetno
je fantazir ao o tome kako tata nije imao nesreću nego ga je netko ubio. Tvrdio je da zna tko i da će
mu se krvavo osvetiti.
– Slaven... to vam je sin?
– Da. Slaven Matošević – reče ona kao da se čudi što to Baniću nije jasno.
– I gdje je sad?
– Slaven!? – reče ona s blag im prizvukom tuge u glasu. – Ne znam. Nije se slag ao s mojim no-
vim mužem pa je prije dvije godine otišao. Ne znam kamo. Nikad mi se više nije javio. Pretpostav-
ljam da je negdje u inozemnoj dijaspor i. Znate, na mene je, intenzivno je talentir an i osobito dar ovit.
Sig urno je daleko dog ur ao.
– Imate li možda njeg ovu sliku? – kopkao je Banića crv sumnje.
– Imam – otpovrne ona. – Tri godine star u, ali se otad nije mog ao jako promijeniti. Jako vam je
važna ta slika?
– Jest! Jako! – reče Banić shvativši odmah da se zaletio.
– Onda vam je mogu prodati za dvjesto kuna jer imam još jednu sličnu kod kuće – nasmije se
ona pa iz torbice izvadi fotos veličine razg lednice.
– Može za sto? – cjenkao se on.
– Nažalost, ne može! Slika je u kolor u.
Banić opsuje u sebi, pa izvadi dvjesto kuna znajući da će uskor o, nastavi li tako, mor ati k antipa-
tičnom poslodavcu po još novca.
Jadranka uredno presavine dvije stotke, stavi ih u torbicu, a nakon toga preda Baniću fotog rafiju.
On je pog leda i zadrhti. Bila je to amaterska, ali prilično oštra portretna fotog rafija ljepuškasto-
ga plavokosog nasmijanog mladića u crnoj dolčeviti. Iako ga je vidio u sasvim drug ačijoj situaciji,
istražitelj odmah prepozna te crte lica. Slaven Matošević bio je zapravo Princ.
22.
NA RAV NO, IS TRA ŽI TELJ NIJE RE KAO JA DRAN KI BA LIĆ kako se njezin sin neće vratiti iz bijelog svijeta kao
imućan čovjek blistave kar ijer e. Prešutio je njeg ov sitni biznis s narkoticima i strašan kraj na minus
šesnaest stupnjeva, ne stog a što bi mislio da će to nju jako ganuti, već zato što je to držao poslom po-
licajaca. Kad-tad mor at će otkriti njeg ov identitet i s lošim vijestima krenuti u potrag u za najbližom
rodbinom.
Poput šar enih kaleidoskopskih stakalaca, razne su se pretpostavke u najr azličitijim kombinacija-
ma rojile Banićevom glavom. Slaven Matošević odabrao je za sebe neobičnu masku princa Ecstasyja,
kokaina i drug ih slatkih bombončića na koje nasjeda mladež, dolutao u Zag reb i sasvim sračunano
zaveo sedamnaestog odišnju kćer bog atog poduzetnika. Tad ga je počeo i ucjenjivati, tko zna čime i
tko zna kako, s obzir om na to da se Valer ijan poo davno prije toga domog ao metalne kutije s doku-
mentacijom koja bi ga mog la kompromitir ati. I kakvi su to dokumenti mog li biti? Možda oni koji
pružaju jasan uvid u njeg ovo profitersko poimanje rodoljublja, dakle u trg ovinu rumunjskim kalaš-
njikovima i drug im stvarčicama što proizvode buku i mrtvace. I tad ga je Mara ubila, u velikom stilu,
revolver om s prig ušivačem, baš kao na filmu kakve je mog la posuđivati u zag rebačkim video tekama.
Ali zašto? Teško je vjer ovati kako je to učinila da zaštiti oca; njihovi svjetovi mora da su već odavno
bili nepovratno odvojeni: drog a i techno glazba nisu imali baš nikakve veze s prešvercanim šleper i-
ma i ispod cijene otkupljenim dio nicama. I pošto ga je ubila, Mara se odlučuje skloniti na neko vrije-
me. Odlazi u Rijeku, potom na Krk, pa u creski hotel i na kraju u hladnu, duboku vodu noćnog zalje-
va. Čijom voljom i od čije ruke? Zar je postojao netko tko bi bio voljan osvetiti Princa, toga anonim-
nog provincijskog otpadnika?
Navečer je nevrijeme prestalo i daleko na obzorju pojavili su se okrajci vedrog neba što je nes-
tajalo u zag asitom crvenilu sutona. Nikola Banić zaustavi auto ispred tuškanačkog zdanja svog a pri-
vremenog poslodavca Mihaela Mandića. Dvor išna vrata opet su bila poluo tvor ena, a do njih se nala-
zio poštanski sandučić pun publikacija koje je vjer ojatno nag ur ao poštar. Banić zavir i kroz pror ez
sandučića, ali žig ove na omotnom papir u nije mog ao pročitati. Stog a odustane od bezr azložne radoz-
nalosti pa pođe putićem prema kući, čudeći se što ni na jednom prozor u nema svjetla. Kao što je i
očekivao, ulazna su vrata bila zaključana. Požalivši što je došao nenajavljen, pomisli vratiti se, ali se
ipak predomisli, pa pođe prema velikim metalnim vratima smještenima desetak metar a od ulaznih. Po
svemu sudeći, bio je to ulaz u podrum. Uhvati kvaku i začudi se vidjevši da su vrata otključana. Otvo-
ri ih polako i pred njim se nađoše diskretno osvijetljene stube koje su vodile u prostor iju ispod kuće.
I tad se začuje glasan pucanj, u kojemu je, kao nekadašnji iskusni policajac, odmah prepoznao revol-
ver velikog kalibra. Zastane zbunjen, čak pomalo i uplašen, da bi već u idućem trenu, kad su se začula
još tri hica zar edom, shvatio o čemu je riječ. Spusti se stubama i nađe se na početku dvadesetak meta-
ra dug ačkog a betonskog hodnika u kojemu je Mihael Mandić napravio svoju privatnu podzemnu stre-
ljanu. U dnu streljane bila je kartonska meta na pokretnoj žici, a na početku pult ispred kojeg a je sta-
jao Mihael sa štitnicima na ušima. Držeći objema rukama veliki Magnum, gađao je u crno poprsje u
dnu hodnika. Ispalivši šest metaka, Mihael pritisne gumb, a mehanizir ana meta krene prema njemu.
Skine štitnike s ušiju i uhvati metu promatrajući rezultat gađanja. Tad primijeti Banića i prijekorno ga
pog leda.
– Trebali ste se najaviti.
Banić se zag leda u metu, gotovo svi pog oci bili su grupir ani u predjelu glave.
– Bravo! – tiho će Banić. – Možda bi bilo još bolje da ste umjesto siluete postavili bratovu foto-
grafiju.
– Nekad sam bio i bolji ! – hvalio se Mihael kao da ne primjećuje Banićevu ironiju. – Prije tride-
setak godina nastupao sam i na državnim prvenstvima. Hoćete li vi pokušati?
Mihael mu pruži revolver i kutiju s mecima, pa cinično primijeti:
– Znate ga valjda napuniti...
– Ne, hvala – branio se Banić. – Rijetko se služim revolver om. Vjer ojatno bih se osramotio.
Mihael slegne ramenima, pog asi svjetla na streljani, pa ga povede gore u kuću. I dok je Banić
sjedio na onom istom trosjedu, domaćin oper e ruke, pa iz hladnjaka u hodniku izvuče dvije limenke
plzenjskog piva i stavi ih na stol. Banić odbije ispričavši se glavoboljom. Bilo je to pivo koje je naj-
više volio, ali ono što jako voliš ne možeš dijeliti s ljudima koji ti se više ni najmanje ne sviđaju.
Odluči biti kratak i vrlo izr avan.
– Mladić kojeg a je vaša nećakinja ubila zove se Slaven Matošević i sin je Josipa Matoševića. Go-
vor i li vam što to ime?
Mihael se zag leda u njeg a, pa zatim, kao da želi skrenuti razg ovor u drug e vode, počne:
– Bolje bi bilo da o tome što manje pričamo. Kako vrijeme prolazi, sve sam više u mislima s
jadnom Mar om i to me većma boli taj gubitak. A vi kao gavran kopkate samo po ranama, po onome
što boli. Znate li koga Shakespeare naziva gavranom?
– Nisam zamijetio koga – suho će Banić koji je, doduše, znao za pisca Shakespearea, ali se češće
družio s istoimenim rolama za blinker. – Josip Matošević har ao je po Baniji s vašim bratom i njeg o-
vim ljudima. Bavili su se koječime, što se mene ne tiče, i vaš mu se brat toliko zamjer io da je imao
dobrih razlog a da mu se osveti.
– Mislite li da bi on mog ao biti ubojica?
– Ne mislim, jer je stradao još 1992. Ali imao je sina koji je podosta znao, pa je i on mog ao kre-
nuti u Zag reb da namir i dug. Međutim, i on je mrtav.
– Kažete da je 1991. radio za Valer ijana?
– Da. I za stanovitog Mog ula. Govor i li vam to ime što?
– Govor i – reče on poigravajući se neotvor enom limenkom piva. – To je vladar iz Timur ova
roda. Taj je rod vladao u Indiji u šesnaestom ili sedamnaestom stoljeću. Ne znam više točno, ali ako
hoćete, mogu provjer iti u Povijesti svijeta...
– Da! – prekine ga Banić. – Mog ul je indijski vladar, a Valer ijan su biljne kapljice za srce. Tako
vi pristupate stvar ima, ironično i mistifikatorski.
– Mistifikatorski!? – nasmije se on. – Prilično smio n izr az za bivšeg policajca. Primjećujem da
vam se od našeg a posljednjeg susreta zamjetno prošir io rječnik. Idete li na kakve tečajeve? Ako idete,
i ako ste zao kupljeni gradivom, ne biste smjeli zabor aviti zašto sam vas unajmio... da pronađete Mar i-
na ubojicu. Jeste li u tome uspjeli?
– Nisam – odvrati Banić mirno. – I ozbiljno sumnjam da ste me zbog toga ang ažir ali.
Mihael ustane i počne uzr ujano hodati po sobi. Navir i se kroz prozor, a potom navuče zastor e.
Baniću je ponovno bilo drag o što ga je uspio izbaciti iz ravnoteže. Slutio je da je otišao kor ak preda-
leko, da je počeo razg ovar ati s poslodavcem onako kako se to ne čini, da je saznao previše te da se
zbog sveg a toga njihova sur adnja nezaustavljivo bliži kraju.
– A zbog čega sam vas to, molim vas lijepo, ang ažir ao ako ne zbog Mar ina ubojice!?
– Kako zbog čega!? – vrpoljio se Banić u trosjedu. – Pa zbog križa.
– Ah, da! – odmahne on rukom kao da je riječ o nevažnoj sitnici. – Zabor avite na to!
– Je li to križ iz crkve u Visovcu? Onaj koji Gniers drži drag uljem srednjoeuropske crkvene
umjetnosti?
– Kakve crkve? Nikad nisam čuo za Visovac. Ja sam živio u Njemačkoj! Poznajem sva sela oko
Stuttg arta, ali o domaćim selendrama nemam pojma! – ljutio se Mihael.
– Dobro! Dakle, za Visovac niste čuli! Ali, upozor avam vas, ako se taj križ pronađe, njeg ov će
aktualni vlasnik imati strašno ozbiljne razg ovor e s ovdašnjom policijom. Jer, iza križa stoje pljačka i
ubojstvo. Policija će na tome toliko ustrajati da se vlasnik neće moći skriti, recimo, ni u Frankfurtu,
ni u Stuttg artu...
– Vi ste drski! – izder e se Mihael. – Uistinu nemam pojma ni o kakvom križu iz Visovca. Osim
toga, razr ješujem vas svih poslova zbog kojih sam vas ang ažir ao! Kako se samo usuđujete!? Križ o
kojemu sam vam govor io u mater ijalnom je i umjetničkom smislu bezvrijedan, ali je za mene važan
u afektivnom smislu. Ako to vaša pragmatična policijska pamet uopće može dokučiti. Osim toga, već
mi je vraćen.
– Oho! – iznenadi se Banić. – Konačno i jedna dobra vijest! Rado bih ga vidio. Znate, kad se čo-
vjek uzaludno potuca od nemila do nedrag a, rado bi vidio zbog čega je to mor ao raditi.
– Neću vam ga pokazati – zbuni se Mihael. – Ne zaslužujete! I jeste li konačno shvatili, naš je
poslovni odnos prestao prije pet minuta! Recite samo, dug ujem li vam što?
– Pa, znate – premišljao je istražitelj – ne biste vjer ovali koliko su informacije danas skupe... Nit-
ko ti ništa neće kazati prije no što otvor iš lisnicu.
Ljutito mrmljajući, Mihael ode do radnog stola i donese dvije tisuće mar aka koje stavi ispred
Banića.
– Hoće li to biti dovoljno?
– Trebate li priznanicu? – nasmije se Banić, što njeg a još više razljuti. – Mislim, zbog troškova i
prijave por eza.
– Ne trebam – prosikće Mihael. – A sumnjam i da se uopće znate potpisati.
Banić uzme bez riječi dvije novčanice, spremi ih u džep, pa tiho i bez pozdrava napusti kuću Mi-
haela Mandića.
Kad je izlazio na ulicu, krcati mu poštanski sandučić ponovno zapne za oko. Znao je da je već
dovoljno udaljen od kuće i da će ga Mihael, čak i ako gleda s prozor a, teško zamijetiti, pa izvuče no-
žić i spretno razvali bravu. Unutra je bilo mnog o tiskanica, uglavnom katalog a raznih kuća koje se
bave trg ovinom umjetninama, a na poleđini jednog a od njih bio je jasno otisnut log otip tvrtke Amy
Geiger – ART & DECO.
23.
NA VE ČER SE U PRO LAZ KINA APO LO vratio star i ileg alni ratnik Pako. Bio je dobre volje iako je oko oka
imao tamnu modricu, po čemu se dalo zaključiti da nije uspio izbjeći susret s gospodinom Škor om.
– Detektiv, imaš možda neang ažir anih petnaest kuna? – upitao je ispijajući hladni gemišt kojim
ga je u Kici počastio Banić.
Istražitelj izvadi novce i odbroji mu petnaest kuna, a on, spazivši hrpu novca, brzo dometne:
– I još osam za pljug e.
Zgrabivši novac, ostavio je gemišt i brzo otrčao na Ilicu.
Banić nar uči još jedno pivo, pa upita konobar icu:
– Zdenka, što mu je?
– Ne znam tko ga je sredio – odvrati ona brišući šank. – Došao je danas popodne i opet nudi ne-
kakvih petnaest tisuća čestitaka. Kaže da imaju mali feler, ali neće reći kakav. Ima još toliko do Boži-
ća, ja mislim da se on u taj posao bacio prer ano.
– Što se tiče tih čestitaka, bacio se prekasno – reče Banić zag onetno, a Zdenka se okrene i uključi
televizor. Na ekranu se mog ao vidjeti sumorni, poluo svijetljeni studio u kojemu je šest predstavnika
vlasti razg labalo o nekom vrlo važnom problemu. Vodila se oštra i neizvjesna polemička bitka izme-
đu onih koji su tvrdili da je plan Vlade u tom smislu jako dobar i onih koji su ustrajavali na tvrdnji da
je odličan. Voditelj se držao neutralno tvrdeći da je plan izvrstan. Ne obazir ući se na polemičke iskri-
ce, u lokal ude Pako, sav zajapur en. Na nosu su mu bile tamne nao čale koje su mu otežavale kretanje
u ionako mračnom prostor u, ali je zbog njih djelovao nekako ponosnije.
– Vidiš, samo petnaest kuna – reče taknuvši lag ano kažiprstom okvir nao čala. – Kaj se ne isplati?
Banić mu se zag leda u lice; nar avno, sada se modrica oko oka jedva nazir ala.
– Odakle ti?
– Tu, pedeset metar a dalje... u Ghetaldusu...
– Ne izmotavaj se! Odakle ti šljiva? – ljutito će Banić.
– Ah, to! To je samo mali poslovni rizik – odvrati on neodređeno pa se vrati svom gemištu. – Al
platil sam Kembri gemišt i on bu tipu nabil po šljivu na svako oko.
– Ma nemoj! Kembra se zadnji put tukao prije dvadeset godina. Sad ima kilu i bolesnu prostatu.
– Pa je – dosjeti se Pako. – Od onog gemišta triput je išel pišat. Jebi ga, al sam je rekel da bu tipa
već zbombardir al.
U devet navečer, baš kad se presvukao odlučivši izići, zazvonio je telefon. Bila je Nika; glas joj
je djelovao sig urno i radosno, ni trag a onoj sumornosti kojom je opisivala svoj šestosatni radni staž
pomoćne knjižničarke.
– Dobila sam posao! Javila se jedna obitelj iz londonskog Wimbledona. Čuvat ću im djecu i
malo pospremati. Čekaju me da dođem. Zamisli, čak sam govor ila eng leski s gospođom!
– I kad ideš? – zadrhti mu glas. Negdje u sebi još se uvijek nadao da će se predomisliti i nastaviti
studij.
– Za koji dan. Danas su mi avio nski poslali kreditno pismo. A onda na aerodrom i ravno u Lon-
don! Strašno se veselim.
– Ako se veseliš ti, veselim se i ja – reče tonom u kojemu nije bilo ni trunka veselja.
– Napravi brzo popis svih onih crnaca koji zavijaju na saksofonu – šalila se ona. – Sve što ti ne-
dostaje odmah ću ti nabaviti i poslati.
– Ma, pusti to – branio se od njezine ljubaznosti. – Najprije kupuj sebi, ja mogu i pričekati. Tre-
baš li novca?
U slušalici nastane podulji muk, a zatim se ona, pomalo okolišajući, javi.
– To sam te baš htjela pitati. Mama je trenutačno dekintir ana, a avio nska karta košta šeststo mar a-
ka.
– Dobro.
– I možda... možda... – nastavi Nika kao da joj je neugodno – možda sto mar aka za prvu ruku... za
podzemnu i...
– Dat ću ti tisuću – predloži on.
– Super! – oduševljeno će ona. – I Tamar in mi je obećao dvjesto...
– Čekaj ! – vikne Banić. – Dat ću ti tisuću dvjesto da ne mor aš žicati od njeg a.
Ali Nika je već, radosna i uzbuđena, spustila slušalicu.
Kasno navečer sjedio je u malom i mračnom džez-klubu na Gornjem gradu. Klub je bio zapravo
jednostavna i skromna adaptacija većeg podruma s golim cig lastim zidovima i svodovima. Sjedio je
sam u najdubljem i najmračnijem kutku prostor ije, za stolom na kojemu je veo ma brzo uspio nanizati
četir i prazne pivske boce. Unatoč tomu što je prekinuo sur adnju s antipatičnim poslodavcem i tako se
ponovno našao sred preo bilja slobodnog vremena, osjećao se neizr ecivo mučno. Posao je bio zavr-
šen, ali ništa nije bilo ni jasno, ni pospremljeno na svoje mjesto. Usto, glazba je bila nepodnošljivo
loša. Gitar ist, basist i bubnjar razmjerno su uspješno stvar ali atmosfer u, pridonoseći ugodnom ozr a-
čju, ali je idio t od saksofonista pretjer ivao sa svojim solom, ne mičući se s podija i po desetak minu-
ta. Banić je oduvijek držao da je solo mister ij, eliksir dozir an na kapaljku, da solist mora znati doći u
pravom trenutku i povući se čas prije no što se to očekuje, stvar ajući tako napetost i iščekivanje po-
trebno za novi ulazak. Na ovom je istome mjestu prije dvadesetak godina gledao Freddyja Hubbarda,
koji je osamdeset posto koncerta proveo postrance, uz krig lu piva, ali onih dvadesetak posto trubač-
kog sola bili su dovoljni da te griju godinama i ne zabor avljaju se cijelog a života.
Kada je pacer sa saksofonom počeo štreberski precizno svir ati Parker ov Autumn in New York,
Banić se izvuče iz svog kutka, plati i iziđe na svjež noćni zrak. Disao je punim plućima misleći kako
je svježi zrak, čak i za okor jelog pušača, neuspor edivo bolji od lošeg džeza. Doskor a iz kluba iziđe i
tetur avi tip koji se osloni o zid i pobljuje.
– Previše pića? – dobaci Banić sažalno.
– To je od glazbe – procijedi čovjek pijanim glasom pokušavajući rupčićem očistiti mrlje na no-
gavicama. – Jeste li čuli taj solo? Tip je šizofrenik kojemu se gubica zalijepila za pisak. Ako je kom-
pozicija pečenka, onda je solo začin. Pospeš malo i ideš dalje.
Banić se nasmije, zadovoljan što još netko na ovom blesavom svijetu misli kao on. Pa makar
samo i o džezističkom solu. Potapša pijanca po ramenu i krene dolje prema Jelačićevu placu.
Ne znajući ni sam kako se i zašto to dog odilo, iznenada, kad je već bio u Radićevoj ulici, jedna
mu smio na i nesvakidašnja misao padne na pamet. Iz iskustva je znao da bizarne noćne misli treba
provjer iti odmah, dok su još svježe i dovoljno šašave. Požur io je prema glavnoj pošti u Jur išićevoj
ulici, nadajući se da još radi.
Nasreću, pošta je bila otvor ena cijele noći i bila je posve prazna. Ušao je u odjel međunar odno-
ga telefonskog prometa i ondje zatekao samu i snenu plavokosu službenicu, tako brižljivo dotjer anu i
našminkanu kao da se večer as spremila za kazalište, a ne za rad u noćnoj smjeni.
– Imate li strane telefonske imenike? – upita je ljubazno.
– Kako se uzme – otpovrne plavuša. – Ako tražite broj nekog a iz Gabona ili Burkine Faso, onda
nemamo. Ali ako trebate nešto uobičajenije, možda bi se našlo.
– Frankfurt – reče on.
– Odmah ćemo vidjeti – reče ona pa se uputi do police na kojoj su ležale hrpe stranih telefonskih
imenika. – Samo, nisu baš novi.
Prevrtala je teške knjižur ine, uglavnom prilično oštećene, govor eći više za sebe: Beč, Rim,
Zürich, Düsseldorf, München... aha, evo ga! Vratila se do pulta i tresnula pred Banića debelu knjig u
oštećenih rubova i presavijenih uglova.
– Frankfurt je iz 1992. Jedan od novijih imenika. Jučer smo bacili Trst iz 1966. Nikog a se više
nije mog lo dobiti.
Banić odnese imenik do visokog stola, okrene ga prema svjetlu i počne ga prelistavati. Na sa-
mom početku pronađe tvrtku ART & DECO. Zapiše broj i adresu pa krene dalje. Negdje pri sredini knji-
ge nalazile su se dvije Amalije Geiger, jedna u Philosophenweg u 14, a drug a u Schillerstrasse 18.
Srce mu brže zakuca. Uz tvrtku ART & DECO i uz ime ove drug e Amalije Geiger stajali su isti telefonski
broj i ista ulica.
Vrati službenici telefonski imenik, stavi pred nju papir ić s brojem i zamoli je da ga nazove.
– Možete i sami – zijevne ona, pa mu ispred broja napiše predbroj za Njemačku. – Eno tamo, u
kabini sedam!
S papir ićem u ruci Banić uđe u kabinu i podigne slušalicu iz koje se čuo ravnomjer an zvuk slo-
bodne linije. Kao da još uvijek premišlja, pričeka nekoliko časaka, a zatim polako okrene onih četr-
naest brojeva što su bili napisani na papir iću.
Čuo je kako telefon na drug oj strani, tisuću i pol kilometar a dalje, dugo i uporno zvoni, a onda
je netko ipak podig ao slušalicu.
– Ja! Bitte?– rekao je tanani ženski glasić koji nije mog ao pripadati star oj osobi kakva je bila
Amalia Geiger.
Ne usuđujući se upor abiti svoj katastrofalno loš njemački, Banić je oklijevao, pa kad se već po-
bojao da će žena spustiti slušalicu, protisne nesig urnim glasom:
– Frau Geiger, bitte!
Mlađahni glas odg ovor i:
– Tante Amy ist im Badezimmer...
Istražitelj vrati slušalicu na njezino mjesto i osloni se o stijenku telefonske kabine u kojoj je bilo
tako toplo da mu se tanak mlaz znoja počeo slijevati niz čelo. Srce mu je snažno tuklo, a ruke drhtale.
Bio je sig ur an da sada zna sve.
Izišao je iz kabine, platio razg ovor, a potom u obližnjoj prodavao nici, koja je također radila ci-
jele noći, kupi dva sendviča i šest limenki piva. Petnaestak minuta nakon toga bacio je to na pod svoje
»četvorke«, a zatim povukao čok, upalio motor i krenuo.
Drug i put ovog a traljavog ljeta vozio se na more.
24.
RANO UJU TRO SJE DIO JE NA OBA LI I PRO MA TRAO SIVO, kao staklo ravno more. Bilo je posve tiho, zrak je bio
vlažan i pun mir isa crnog or ice. Ustane potom i priđe olupini žutog fiata koji su nakon očevida osta-
vili na obali, na mjestu gdje je vjer ojatno sletio u vodu. Ostaci auta bili su u jadnom stanju, ljudi su ti-
jekom vremena pokupili sve što se dalo skinuti. Pod poklopcem nije više bilo motor a, kotači su bili
skinuti i odneseni, sjedala također, čak je netko izvadio i radio kasetofon. Može li se radio uopće os-
posobiti nakon što je neko vrijeme bio u morskoj vodi, pitao se Banić, ali mu nikakav odg ovor nije
padao na pamet. Obiđe auto pa spazi da su čak i retrovizor i nestali, a zatim se vrati, sjedne na kamen s
kojeg a je maločas ustao, pa se zag leda u more. Zapijukalo je nekoliko galebova, a nakon toga se za-
čulo i tiho pljuskanje vesala. Ubrzo se pred istražiteljem pojavi star i drveni čamac u kojemu je stajao
koščati ribar u plavom pulover u i polako udar ao veslima po morskoj površini.
– Dobar dan – pozdravi ribar, s čuđenjem promatrajući Banića kako bez ikakva vidljiva razlog a
u rano jutro sjedi na obalnom kamenu. – Što tu radite?
– Ništa – odvrati istražitelj. – Gledam ovu olupinu. Pokrali su iz nje sve što se dalo odnijeti.
– Takvi su ljudi – reče ribar zaustavivši barku. – Vi ste neki rod djevojci koja je ovdje stradala?
– Ah, ne, ne – smete se Banić. – Samo sam došao... Znate li da su prije desetak dana pronašli nje-
zino tijelo?
Ribar sjedne na krmeni dio svog čamca, izvadi iz džepa lulu i počne je minucio zno čistiti. Potom
uspe duhan što ga je držao u vrećici vezanoj za struk, pa zapali. Tek nakon što je povukao nekoliko
dimova, udostoji se prog ovor iti.
– A gdje?
Banić ustane i upre prstom u daljinu, prema otoku koji se jedva nazir ao u sivoj daljini.
– Tamo. Blizu Raba. Odnijele su je morske struje.
– Ma nemojte!? – reče ribar s ironijom i prezir om u glasu. – To su valjda zaključili Slavonci!
– Ne razumijem – zbuni se Banić. – Zašto baš oni?
– Zato što oni znaju sve o tovu svinja i sijanju pšenice, a ništa o morskim strujama. Ako se utopi-
la ovdje, onda su je struje mog le odnijeti samo dolje na jug. Tamo negdje prema onoj punti.
Star i je slobodnom rukom pokazivao negdje u daljinu, dok je u drug oj sveudilj držao lulu. Mjes-
to koje je pokazivao bilo je daleko od Raba.
– Ako su nekog a našli blizu Raba – nastavi ribar – taj se, bogme, nije mog ao utopiti ovdje. To je
jasno kao dan.
– Tko bi onda mog ao biti taj koga su našli kod Raba?
– Drag i će Bog znati! – zaključi ribar. – Znate koliko se ljudi utopi za vrijeme sezone? Koliko ih
usmrte gliser i, koliko njih odluta na daskama za jedrenje, koliko ih doživi srčani udar sunčajući se na
zračnom jastuku? Jedno je sig urno: nema te struje koja bi nešto odavde odnijela na Rab. Vjer ujte
meni, imam šezdeset šest godina i sve sam ih proveo ovdje na otoku.
Pola sata kasnije Banić uđe u creski hotel, onaj isti u kojemu je proveo noć kad su napali Maru
Mandić. Hotel je već bio zatvor en za goste, ali je njeg ovim predvor jem prolazilo mnog o radnika koji
su ga pripremali za dugo zimovanje. Sezona je bila tako očajno loša da se od rujna, osim praznih
soba i gubitaka, ništa drug o nije mog lo očekivati.
Imao je sreću, pa je već s ulaza spazio recepcio narku Maju, koja mu je one noći ljubazno ustupi-
la ključ sobe broj dvjesto dva. Začudo, nije ga se više sjećala, ili se samo pravila da ga je zabor avila
zbog svih neugodnosti što ih je imala zbog zločina u hotelu.
– Ne mogu vam dati podatke o hotelskim gostima – rekla je službeno, ne prekidajući rad na spi-
sima u koje se udubila.
– Zanima me samo tko je bor avio u sobi dvjesto tri noću s petnaestog a na šesnaesti kolovoza.
– Razumijete li vi hrvatski? – reče ona posve neljubazno. – Takve podatke može dobiti samo po-
licija. Ali vi ne!
– Čak i kad bih bio spreman odužiti se – pokuša on s podmićivanjem.
– Čak ni tada – hladno će ona.
I baš kad je smišljao kakvu bi još taktiku mog ao upotrijebiti, ne bi li je smekšao, nju pozove net-
ko s drug og kraja hotelskog predvorja.
– Evo me odmah! – vikne ona i potrči.
Nemajući drug og izbor a, Banić spazi recepcijsku knjig u na desnom rubu pulta, zgrabi je i počne
brzo prelistavati. Sasvim je lako pronašao šesnaesti kolovoza. U koloni koja je počinjala brojkom
203 pisalo je Ana i Marko Marković. Pokraj imena nije bilo ni brojeva osobnih iskaznica, ni brojeva
putovnica, po čemu se mog lo zaključiti da su uzeli sobu ne pokazavši nikakve isprave. Ana i Marko
Marković, pomisli Banić, smiješno, to je nešto kao Mary i John Smith! Zaklopi knjig u i krene prema
izlazu, primijetivši kako se ljutita Maja vraća. Bio je sig ur an da ga je vidjela kako zavir uje u knjig u.
Ideju što ga je mučila bilo je veo ma teško provjer iti, jer je na Lošinju bilo previše hotela. Pret-
postavljao je da bi mog li postojati trag ovi koji od creskog a vode do nekog a od lošinjskih hotela.
Onaj tko je te noći bio s Mar om mor ao je bar do jutra ostati na Cresu ili Lošinju, jer noću nije bilo
trajekta kojim bi se vratio na Krk, odnosno na kopno.
Hotel Zlatna uvala na Lošinju bio je otvor en, čak je u njemu bilo i ponešto tur ista koji su uglav-
nom šetali uz obalu izbjeg avajući kupanje u moru koje se previše rashladilo. Prišao je recepcio nar u i
zamolio ga da mu pokaže tko je sve one noći bor avio u hotelu. Jasno, momak je imao spreman odg o-
vor.
– Samo uz policijski nalog.
Ponašaju se kao da rade u vojnim bazama ili nuklearnim elektranama, pomisli Banić, i više nego
ljutit na hotelsku diskreciju. Izvadi potom iz džepa sto mar aka i stavi ih na pult pred recepcio nar a. On
shvati smisao njeg ove ponude, nasmije se i namigne, ispričavajući se kako mora na nekoliko minuta
skočiti do kuhinje. Kad je ostao sam, Banić uzme knjig u gostiju, nađe datum koji ga je zanimao i pr-
stom prođe preko imena svih onih koji su bor avili u hotelu. Nije pronašao ništa sumnjivo, a uz sva su
imena bili uredno zabilježeni brojevi iskaznica ili putovnica. Razočar an, sklopi knjig u i krene prema
izlazu, a zatim se predomisli, vrati se i pokupi s pulta svojih sto mar aka, misleći kako se ovih dana
uistinu naplaćao tuđih kor isnih i nekor isnih informacija. Primijetivši da na pultu više nema novčani-
ce, recepcio nar je viknuo za njim, ali se Banić nije ni osvrnuo znajući da mu ne može ništa.
Recepcija u Aurori bila je prazna, tako da se knjig om gostiju mog ao drsko poslužiti prije no što
je recepcio nar došao i shvatio o čemu je riječ.
Kasno popodne stig ao je i do hotela Punta u Velom Lošinju, zaustavivši auto na parkir alištu po-
kraj jednog a od brojnih teniskih igrališta. Spustio se do hotela i naišao na zaključana vrata; hotel je
već bio zatvor en. Pokuša na drug a, ali i ona su bila zaključana. Izvadi iz džepa kovanicu od pet kuna i
lupne njome nekoliko puta po staklenim vratima. Iz dubine mračnog prostor a pojavi se mladić u pla-
voj kuti, koji mu otključa.
– Hotel ne radi. Mi samo sređujemo električne instalacije – tumačio mu je čovjek u kuti brišući
istodobno kvaku koju je zaprljao umazanim prstima.
Banić brzo izvuče iz džepa svoju Amer ican Express karticu, pokaže je sasvim nakratko elektri-
čar u i grubo se izder e:
– Policija! Smjesta me odvedite do recepcije!
– Ali, ja ne smijem... mor ao bih zvati nekog a iz uprave...
– Mladiću! Stvar je hitna! Ne tovar ite si tuđe probleme na leđa! Mor am samo časkom zavir iti u
recepcijske knjig e.
Istražitelj je djelovao tako autor itativno da je mladić ustuknuo i odveo ga do recepcije. Pobojav-
ši se da bi dokumentacija već mog la biti pospremljena i zaključana, zađe brzo iza pulta i počne tražiti.
Srećom, knjig a na kojoj je pisalo »kolovoz« bila je još tu. Podigne je na pult i počne listati.
Mladi ga je električar neko vrijeme promatrao, a zatim je pomalo neodlučno prišao telefonu i
podig ao slušalicu.
– Koga zovete? – upita ga strog o istražitelj.
– Dir... dir ektor a hotela – zamuca električar. – On bi mor ao biti obaviješten o ovome...
– Hoćete li da vas uhitim? – priprijeti mu Banić jedva svladavajući smijeh.
Električar spusti slušalicu, okrene se i zag leda prema moru koje se s recepcije dobro vidjelo.
Oblaci su se razišli i ono je bilo nježno plave boje kao u najboljim danima ljeta.
Na stranici što se odnosila na šesnaesti kolovoza među brojnim domaćim i stranim prezimenima
bili su upisani i gosti Ana i Marko Marković, jasno – bez ikakve oznake koja bi se odnosila na osob-
ne dokumente. A odmah do njihovih pisalo je i treće ime, ime čovjeka koji je prenoćio s njima u istoj
sobi. Taj treći zvao se Aldo Kokot, i Banić se odmah prisjeti da je to pravo ime čovjeka kojeg a su svi
zvali Tromblon!
25.
NA ODJE LU PRO DA JE KA RA TA U NE VE LI KOJ ZGRA DI riječke zračne luke na Krku sjedila je dobrodušna crnka
pedesetih godina, koja je izg ledala poput žena koje sav život vode ner avnopravnu bitku sa suvišnim
kilog ramima. Imala je kosu uvijenu u star omodnu punđu, lice joj je bilo dobrano namazano, a velike
su joj grudi visjele gotovo do kompjutorske tipkovnice. Žustrim kretnjama pravog a poslovnog čo-
vjeka Banić dođe do njezina stola pa se bez dopuštenja zavali u niski fotelj od skaja. Crnka mu uputi
pog led ocvale femme fatale.
– Vi ste nekoć išli u zag rebačku Petu gimnaziju? – veselo upre prstom u nju Banić.
Ona zbunjeno zaniječe glavom.
– Nemojte mi samo reći da niste Nives Novak!
– Nisam – prošapće ona i dalje se čudeći.
– Isuse! Nevjer ojatno! A takva sličnost! Cijela je škola bila luda za Nives Novak. Plesati s njom
bio je san svakog a gimnazijalca. Ljepotica nad ljepoticama! Kad sam vas spazio, rekao sam samome
sebi: Bože, gle, Nives radi na krčkom aerodromu! Kako se malo promijenila!
Njezine se usne razvuku u šir ok osmijeh, godile su joj njeg ove riječi.
– Ako i niste Nives – odmahne on rukom kao da to nije važno – ondje gdje ste išli u gimnaziju
mora da ste žar ili i palili. Sig urno ste hodali po pločniku napravljenome od slomljenih srdaca jadnih
gimnazijalaca.
Ona počne hihotati tako da su joj grudi lupkale po tipkovnici.
– Pa jest. Dečki su se zanimali... Bila sam mršavija...
– Ma, haj’te, molim vas! – prekine je Banić. – Čemu mršavija!? Ako čovjek i navuče koju kilicu,
u našoj je to dobi samo plus. Znate, kad čovjek prođe tridesetu, nauči cijeniti volumen.
– Ah, prošla sam ja i četrdesetu, a kamoli ne tridesetu! – por umeni ona, ne priznavši da je najvje-
rojatnije prešla i pedesetu.
– Nevjer ojatno! – napasnički će Banić. – Najprije tvrdite da niste školska ljepotica Nives Novak,
a sad kažete da ste prešli četrdesetu. Pa vi me obmanjujete!
– Ne, ne – cer ekala se i dalje. – A što gospodin treba?
– Ma, nema veze! – odmahne on pa se zag leda u nju kao da je opčinjen. – Zapravo, nešto što mi
vi možete dati. Popis putnika koji su letjeli s ovog aerodroma sedamnaestog kolovoza. Je li uopće tog
dana bilo letova?
Ona otkuca nešto na tipkovnici, pa reče:
– Samo jedan, u devet ujutro. Za Frankfurt...
– Eto vidite – opet će on. – Trebao bih taj popis. Čekam našeg odvjetnika da mi donese pismenu
dozvolu Ministarstva prometa.
– Čime se bavite?
– Agent sam osig ur avajućeg društva. Jednome od putnika na tom letu nestala je prtljag a s osobi-
to vrijednim dokumentima. Slušajte, zbilja niste Nives Novak?
– Da bar jesam! – nasmije se ona, a zatim se vrag olasto nagne prema njemu. – Zamislimo da je-
sam Nives Novak... Tad bih vam sig urno dala taj popis i bez službene dozvole.
On je pog leda gotovo zaljubljeno, a ona pritisne tipku na tipkovnici i iz laserskog pisača što je
bio na stolu lag ano iscur e dva lista s popisom putnika na liniji Krk-Frankfurt.
Među imenima tridesetak putnika za koje nikad nije čuo nalazilo se i ime stanovite Helg e Geiger.
Jedva se oslobodivši debele prodavačice avio nskih kar ata, koja je navaljivala da zajedno skoknu
u Njivice na škampe, Banić se odveze do male krčke bolnice, gdje se uputi na odjel patolog ije. Ondje
je doznao da je leš pokojne Mare Mandić ležao baš u toj zgradi, da ga je identificir ao otac, a da je
mrtvozorničku dokumentaciju sredio patolog, doktor Livio Ivančić. Na nesreću, patolog a nije bilo u
službi jer je bio na bolovanju. Jedan mu je bolničar dao Ivančićevu adresu i otpratio ga do auta.
– Od čega boluje? – upita Banić, a bolničar se nasmije, pa prinese palac ustima kao da želi kazati
kako patolog boluje od alkoholizma.
– Loče kao smuk, pa je svaki čas na bolovanju. Ovo će mu valjda biti posljednje. Govorka se da
mu je ravnatelj već potpisao rješenje o otkazu.
Banić uđe u auto i upali motor.
– Ako trebate nešto od njeg a – dobaci bolničar – nemojte ići bez boce, i to nečeg a žestokog.
Livio Ivančić stanovao je na kraju mjesta, u kući što je neodoljivo podsjećala na jeftiniju viken-
dicu. Ispred kuće, podignute uz more, ležao je izvučen čamac kojeg a je netko počeo bojiti, a uz sam
ulaz nalazile su se dvije otvor ene crne kante za smeće ispunjene uglavnom praznim bocama.
Patolog ov je stan bio u beskrajnom ner edu, činilo se da nijedna stvar nije na svome mjestu; stol
je bio pun ostataka hrane, rublje je ležalo na krevetu, ispred televizor a bilo je por azbacanih knjig a,
prljavih čar apa i praznih kutija cig ar eta, a polupana prozorska okna bila su pokrpana crnom plasti-
kom vreća za smeće.
Livio Ivančić, suhonjav čovjek svijetle bradice i popucalih žilica na licu, sjedio je za stolom i
glave oslonjene o dlanove zur io u prazno. Ni najmanje ga nije uzbudio Banićev dolazak. Kao ni veći-
ni pijanaca, ni njemu se star ost nije mog la procijeniti po izg ledu, zacijelo je bio mnog o mlađi no što
bi čovjek rekao.
Banić stavi pred njeg a bocu škotskog viskija, pa mu sjedne nasuprot. Patolog ove oči sijevnuše;
ako se činilo da ne primjećuje došljaka, bocu je svakako uočio. Odvrne metalni čep, pomir iši, otpije
iz boce pet, šest gutljaja pa pog leda u istražitelja.
– Nemam čistih čaša – reče – ali se nadam da vi ionako ne pijete.
– Ne pijem – umir i ga Banić. – Cijela je boca samo za vas.
– Dakle, radost je ponovno ušla u moj dom – zaključi on ironično pa još jedanput dobro potegne
iz boce. Čini se da je bio kralj uništavanja žestokog alkohola. – Čime mogu platiti vašu dobrotu?
– Pričom – kratko će Banić. – Budete li pričali lijepo, zorno i istinito, ostavit ću vam ovo...
Rekavši to, Banić stavi na stol sto mar aka.
– Znate li koliko se viskija može kupiti za tu novčanicu? Četir i boce.
– Jebeš viski! – s gađenjem će patolog. Za te se pare može kupiti desetak boca »badića«.
Banić je znao taj izr az iz žarg ona zag rebačkih pijanaca, »Badić« je bio najjeftiniji Badelov vi-
njak, lošeg okusa, ali ubojit. Bio je posljednje utočište pijanaca koji su vino i pivo držali nekom vr-
stom dječje hrane, a za pravu »žesticu« nisu više imali novca.
– Prije otprilike tjedan dana obducir ali ste utopljenu Maru Mandić i napisali izvještaj ili dijagno-
zu... ne znam kako to već zovete.
– To zovemo »papir ima«! – nasmije se on nježno gladeći bocu.
– Tko je identificir ao leš?
– Njezin otac.
– A kako ga je identificir ao? Mislim, je li leš uopće bio u stanju koje omog ućuje jednostavnu
identifikaciju?
Na njeg ovu se licu pojavi nešto kao grč, pa brzo dog rabi bocu i ponovno potegne. Žuta tekućina
klokotala je u boci koja je već bila gotovo do polovice prazna. Zatim podrigne, pa se mutnim očima
zag leda u istražitelja.
– Uopće nije imala lica. Uništila ga je elisa gliser a. A star i je samo prišao i odmah rekao da je to
ona, njeg ova kći Mara.
Banić zastane; stvar i o kojima je pričao patolog bile su mu sve čudnije. Odluči biti posve izr a-
van.
– Kad ste pisali te svoje »papir e«, je li tko od vas tražio da nešto promijenite, da nešto prepravi-
te, falsificir ate... ?
Patolog ga lukavo pog leda, vidjelo se da je svjestan da su došli do krucijalnog dijela priče.
– E, to vrijedi i više od deset »badića«! – promrmlja Ivančić.
– Pa dobro, možda bih dodao za još koju bocu.
– Da, ali ako vam sve ispričam, svjedočit ću protiv sebe. Ono što se dog odilo kažnjivo je i zbog
toga se može lako ostati bez posla.
– Bolničar s vašeg odjela rekao mi je kako vam je ravnatelj već potpisao otkaz.
– Pička im mater ina! – opsuje patolog, pa zalije srdžbu s još malo škotskog viskija, očito nesre-
tan što se razina pića tako brzo smanjuje. Pripadao je onima koje bi žestokim alkoholom valjalo ops-
krbljivati vodovodom. – Zapravo, na neki ih način i razumijem. Nisam im baš od velike kor isti, iako
bar ne mogu uprskati vlastite pacijente. Oni su, kako vam je poznato, ionako mrtvi. Ha, ha, ha! No,
stavite na stol i tu dodatnu lovu. Utopljeničin otac bio je šir oke ruke. Platio mi je dva soma mar aka.
– Za što vam je platio? – upita Banić, vadeći još sto kuna.
– Da u papir ima prepravim podatke o kosi, građi tijela, madežima i takvim pizdar ijama. Da bi
opis utopljenice što više odg ovar ao njeg ovoj kćer i.
– Znači, to nije bila njeg ova kći?
Patolog uzme sa stola Banićevu kutiju Marlbor a, pa izvuče cig ar etu i zapali je.
– Vi ste baš neki gospodin! Pušite skupe cig ar ete i kupujete uvozni viski. Da ste za te pare kupili
»badić«, sad bih još imao bocu i pol gor iva. Po vama vidim da me prezir ete i da vam se gadim. Ali da
ste tolike godine radili moj posao, možda biste i vi sad lokali denatur ir ani špir it. Jeste li ikad vidjeli
kako izg leda karcinom jetre u poo dmakloj fazi ili rak želuca koji je veći od tog istog želuca, ili bar
lice koje je samljela elisa gliser a? Roditelji su me natjer ali na tu jebenu medicinu, premda sam htio
biti vio linist.
Unatoč pijanstvu, djelovao je tako uvjerljivo da je Baniću u jednom trenu bilo čak i drag o što je
Nika napustila taj studij.
Patolog koji je htio postati glazbenik ustane i nesig urnim kor akom priđe ormar u s kojeg a skine
prašnu vio linu i gudalo. No ipak nije zasvir ao jer je bio tako pijan da bradom nije uspio pridržati do-
nji kraj vio line. Zatim ljutito baci vio linu i gudalo pod krevet, pa se tetur ajući vrati do stola i sjedne.
– Što ja znam je li mu to bila kći!? U papir ima sam napisao da jest i sve podatke prilag odio, za
što mi je pošteno platio dvije tisuće mar aka, koje sam već uspio zapiti. I uopće me zbog toga ne peče
savjest. Ako čovjek ne želi da mu lijepa i skupa obiteljska grobnica zjapi prazna, zašto mu ne bismo
ugodili?
Banić je sjedio i razmišljao. Prvo što mu je palo na pamet bila je ekshumacija, ali se dosjetio da
je Valer ijan Mandić dao tijelo kremir ati. Bilo je teško ne pomisliti da je to učinio sračunano. Pog leda
zatim prema patolog u, ali on je u međuvremenu pao u dubok alkoholičarski san. Glava mu je ležala
na stolu, a neoprano je posuđe brujalo od njeg ova glasnog hrkanja.
Predvečer se Nikola Banić zaustavio ispred Doma za nezbrinutu djecu u Lovranu, gdje je odmah
potražio ravnateljicu. Slag ao joj je da je odvjetnik Bor isa Viteza te da bi htio vidjeti njeg ovu kćer i
uručiti joj novac što joj ga šalje otac. Ravnateljica ga je pog ledala s prezir om i tek nakon podužeg
nag ovar anja dopustila mu da s malom provede nekoliko minuta u domskom parku pod paskom de-
žurnog bolničar a.
Sonja je bila sitna, nježna šestog odišnja djevojčica duge svijetle kose skupljene u rep. Bila je
odjevena u lošu domsku odjeću, zacijelo prikupljenu po skladištima humanitarne pomoći. Imala je
velike smeđe oči i govor ila je plaho i polako, kao da se boji ljudi, što, s obzir om na iskustvo koje je s
njima stekla, nije bilo ni čudno.
– Sonja, pozdravlja te tata i šalje ti ovo da si kupiš bombona. A pozdravlja te i teta Višnja.
Mala pog leda u novčanicu od dvjesto kuna koju joj je pružio Banić, pa demonstrativno stavi
ruke na leđa.
– Tata se nada da će te uskor o posjetiti. No, hoćeš li uzeti novac?
– Neću! – reče ona tiho dok su joj se u očima caklile suze. – Rekla sam mu da mi pošalje onakav
veliki kasetofon kakav imaju crnci. Nikad nisam imala nešto s čega bih mog la slušati glazbu. A on ša-
lje novac. Neću novac!
Banić se zamisli; tko zna hoće li njezin otac ikad u životu imati novca za jedan ghetoblaster kak-
ve su uistinu nosili crnci u amer ičkim filmovima. Nije znao kako postupiti; iako je i njeg ova Nika
svojedobno imala šest godina, nikad nije znao kako postupati s djecom, kako ih na nešto privoljeti,
što reći kad te najviše zbune.
Vidio je strog u ravnateljicu kako izlazi iz domske zgrade i nešto šapće nabildanom bolničar u,
koji nakon toga odmah požur i do Banića, zgrabi Sonju za ruku i odvuče je u tužnu i dosadnu sig ur-
nost doma.
Nije znao što je uzr ok tom naprasnom postupku, sve dok se ravnateljica nije vratila i prišla mu.
Gledao ju je zbunjen, još uvijek držeći onih dvjesto kuna što ih je mala odbila uzeti.
– Upravo nas je obavijestila zag rebačka policija da je Bor is Vitez danas pobjeg ao iz istražnog
zatvor a. Upozor ili su nas da pazimo na malu jer pretpostavljaju da bi mog ao doći ovamo i oteti je –
reče ravnateljica strog im i nadmoćnim glasom, pa ga odmjer i od glave do pete, baš kao da sumnja da
je i on sudio nik te akcije.
– Kako otac može oteti vlastitu kćer!? – začudi se Banić.
– Može! I te kako! Ima roditelja koji uopće ne zaslužuju djecu! – odbrusi ona pa se ljutito okrene
i vrati u zgradu.
26.
NE UGOD NO GA JE IZ NE NA ĐE NJE ČE KA LO KAD JE ostavio auto na Rokovu per ivoju i spustio se na Britanac.
Zaklonjen iza rovokopača koji je sudjelovao u velikoj preo brazbi trga, spazio je kako na uglu ispred
bivše knjižar e ćaskaju Mandićev pas Vakum i oniži tip lombrozovske fizio nomije. Pričekao je nekoli-
ko minuta, ali se Vakum i njeg ov sug ovornik nisu maknuli s mjesta. Načas bi prekinuli razg ovor, dis-
kretno se osvrnuli svaki na jednu stranu, a potom bi nastavili razg ovar ati. Banić se oprezno provuče
do Konzumove zgrade, koju su također obnavljali, pa pog leda prema prolazu kojim je na putu do sta-
na mor ao proći. Ispred prolaza, oslonjen o ogradu uz tramvajski kolosijek, stajao je, s rukama u dže-
povima, Aldo Kokot Tromblon i nervozno pušio cig ar etu za cig ar etom. Bilo je nedvojbeno da sva
trojica nekog a čekaju, i nije trebalo mnog o pameti pa da se zaključi koga. Znajući da sada ne smije
kući, Banić se okrene i pođe prema Rokovu per ivoju, ali ga u tom trenu zaustave veseli ženski glaso-
vi.
– Nikola! Konačno! – dozivala ga je bivša žena Lidija.
– Tata, pa gdje si dosad? – veselila se Nika.
Banić se okrene i spazi ih kako izlaze iz zgrade u kojoj su stanovale. Nika je teg lila dvije goleme
športske torbe, a na leđima je imala svoju omiljenu Benettonovu naprtnjaču.
Provjer ivši jesu li ga Vakum i onaj tip primijetili, Banić polako priđe Niki i Lidiji.
– Nigdje te nema, a Nika upravo putuje! Ima avio n u jedanaest i trideset, a checking je bar sat ra-
nije. Računala sam s tim da ćeš je ti odvesti.
– Razumije se da hoću! I sâm idem na aerodrom... putujem službeno u Frankfurt – opravdavao se
Banić. – Nisam se stig ao javiti.
– Ideš službeno u Frankfurt!? – zadirkivala ga je Nika. – Da nisi promijenio posao?
– Nisam – zlovoljno će on, pa uzme težu od njezinih torbi i povede ih gore na Rokov per ivoj.
Kad je uspio potrpati sve torbe u prtljažnik, Nika i Lidija su se izg rlile i izljubile.
– Ti nećeš s nama? – upita Banić.
– Ne mogu – odvrati Lidija. – Mi smo se već oprostile, sad je na vama red...
Rekavši to, ona im mahne, pa krene prema Britancu. Zatim na tren zastane i dovikne kćer i:
– Svakako se javi čim stigneš u London!
Jasno, njemu nije rekla da se javi čim stigne u Frankfurt.
U zgradi zračne luke bilo je malo ljudi. Bila je vrlo slaba sezona, s malo letova i malo putnika.
Nika je stala u nevelik red kako bi predala prtljag u, a on je požur io do ureda Croatia Airlinesa i ku-
pio kartu za Frankfurt. Taj je let bio najavljen za dvanaest sati.
Stig ao je prije nje u aerodromsku kafeter iju i zauzeo stol. Pog leda kroz staklene stijenke u siv,
mutan dan i osjeti neku čudnu, tešku tugu. Nika konačno odlazi i više neće biti njihovih zajedničkih
nedjeljnih ručkova, neće mu više dolaziti kasno noću i gnjaviti ga svojim problemima, neće ga više
zafrkavati zbog njeg ovih čar obnjaka saksofona... Čak će se i Lidija osjetno manje javljati jer neće biti
Nike koja ih je ipak na neki način vezala u tu neobičnu razvrgnutu zajednicu. On uzdahne, nar uči dva
piva, pa izvadi novac i odbroji tisuću dvjesto mar aka.
– Ti nisi predao prtljag u? – reče Nika sjedajući za stol.
– Nemam prtljag u. Obećao sam ti lovu – pokaže on na novčanice što su ležale na stolu. – Oprosti
što nisam prije...
– Nema veze – veselo će ona. – Sve je u redu. Mama je posudila za kartu pa njoj vrati šeststo ma-
raka.
Nika izdvoji šest novčanica i gurne ih pokraj čaše, a ostalo strpa u džep.
– Nemaš lisnicu?
– Ne – odvrati ona.
– Hoćeš li da ti kupim jednu? Ima ih tu u giftshopu...
– Ne treba – nasmije se ona. – Rekla sam ti da sam prava Banićka. Ni ti je nikad ne nosiš.
Imala je pravo; kako je vrijeme prolazilo, uviđao je kako je nepog rešivom preciznošću pokupila
sve njeg ove loše osobine. Sjedio je i promatrao je. I sad kad je pred njima ležalo vrijeme duge raz-
dvojenosti, nikako mu nije padalo na pamet o čemu bi mog li razg ovar ati. Primijetivši njeg ovu zbu-
njenost, shvaćajući da mu ovaj rastanak pada mnog o teže nego njoj, Nika lag ano položi svoj dlan na
njeg ovu ruku i zag leda mu se u oči.
– Tata, jesi li napravio popis džez-kaseta?
– Nisam stig ao – otpovrne on tiho. – Više bi me veselilo da ih i sama počneš slušati nego da ih
kupuješ meni.
– Zamisli! – reče ona. – Sinoć sam na radiju slušala emisiju o nekakvom Lester u Young u. Bilo je
tako lijepo i tužno da sam pomislila kako vukovi samotnjaci poput tebe takvu glazbu uopće ne bi tre-
bali slušati.
Shvatio je da blefir a, da nije slušala Lester a Young a i da je to samo vješt uvod u nešto što namje-
rava reći.
– Pa sam mislila... – nastavi ona s prekidima –... da bi bilo lijepo... da se ti i mama malo zbližite...
mislim sad kad ste sami kao duhovi...
Htio je primijetiti kako mama nije sama, ali mu se to učinilo glupim i neprikladnim, pa umjesto
toga svrne pog led na susjedni stol za kojim je drijemao slijepac s crnim nao čalama, čiji je bijeli štap
bio oslonjen o stolac. Putuju li i slijepi avio nom, upita se, a potom se odmah nasmije gluposti vlastite
pomisli.
– Mislim da bi se ona htjela pomir iti – nastavi Nika s pričom kakve je on ner ado slušao, pog oto-
vo ako se od njeg a tražio kakav stav ili pak odg ovor. – Shvatila sam to između redaka. Često govor i
o tebi... te Nikola bi rekao ovo, te Nikola to ne bi nikad te... Zamisli, sinoć mi je, ne znam više zbog
čega, ljutito odbrusila kako sam se trebala ugledati u oca.
– Dobro je što nisi – odvrati on, paleći cig ar etu.
– Tata, ne mogu te gledati ovako dešper atnog a! – unese mu se ona u lice. – Razvedri se, ne odla-
zim u Patag oniju ili Kamer un! Pisat ću ti, čut ćemo se telefonom, doći ću za Božić, ti ćeš doći u Lon-
don...
– Možda bi u Scotland Yardu bilo kakvog posla za mene – popusti Banić pred kćer inim navalji-
vanjem pa se nasmije.
– Eto, vidiš! – prihvati ona njeg ovu šalu. – Osim toga, to je grad Sherlocka Holmesa!
Mutnim glasom razg las je najavljivao let za London, pozivajući putnike da krenu prema izlazu
broj četrnaest. Nika popije ostatak piva pa ustane.
– Čuj, za rastanke je najbolje da traju što kraće!
Složivši se s tom mudrošću, Banić ustane pa krene za kćerkom.
– Niste platili – vikao je za njima konobar.
– Odmah se vraćam – dobaci mu Banić, koji još nije ni popio svoje pivo.
Ispred ulaza četrnaest bilo je pet, šest ljudi, tako da za ulazak u bescar insku zonu nije trebalo
dugo čekati. Vidjevši ubrzo da ispred nje više nikog a nema, Nika izvuče iz džepa putovnicu pa se, pri-
je no što će proći, okrene ocu. Stajali su tako nekoliko časaka kao da premišljaju hoće li se poljubiti,
a onda on, misleći valjda da je tako prikladnije, podigne ruku i oni se pozdraviše udarcem dlanova,
onako kako to čine košarkaši nakon važnog time outa.
Malo kasnije sjedio je u kafeter iji za istim stolom i dopijao pivo. Znao je da će uskor o najaviti i
njeg ov let i bio je spreman na taj poziv. Nije imao nikakve prtljag e; sve što je nosio bila je putovnica,
karta i novac.
Slijepac do njeg ova stola odložio je nao čale na stol, a bijeli mu je štap pao na pod. Nije li mu
zlo, pomisli Banić, ali se po njeg ovu tihom i ravnomjernom hrkanju ipak dalo zaključiti kako je sve
u redu i kako je samo zaspao.
– Mogu li sad naplatiti? – upita konobar koji je prišao stolu.
Banić odbroji novac i plati, nar učivši za svaki slučaj još jedno pivo. I tad spazi nešto što ga je
mor alo uznemir iti. Nekoliko metar a ispred ulaza za međunar odne letove stajao je Tromblon ruku na-
bijenih u džepove svjetlucave crne vjetrovke. Banić je nazir ao da kovrčavi gor ostas u džepu drži re-
volver, pa kad su im se pog ledi na čas sreli, bio je sig ur an i u to da je ovamo došao baš radi njeg a,
Banića.
Ali, zamijeti uskor o istražitelj, Tromblon nije bio sam; negdje na pola puta između kafeter ije i
ulaza četrnaest šetkala je golema fig ur a Vakuma, drug og Mandićeva snag ator a.
Znao je da su ovamo mog li doći samo zbog dva razlog a: ili da ga privedu gazdi, ili da ga samo
spriječe da odleti u Frankfurt. Zacijelo su ga zamijetili još na Britanskom trgu i pratili do zračne luke.
Razg las pozove putnike na liniji Zag reb – Frankfurt.
Banić se počne vrpoljiti u stolcu koji mu je odjednom postao neudobnim. Mor ao je odmah nešto
poduzeti, ali nije znao što. Sad kad mu se činilo da je sve shvatio, nije mu bilo drug e – mor ao je ući u
taj zrakoplov! Ali, sudeći po svemu, i Valer ijan Mandić je shvatio da on sve zna.
I tad spazi kako kroz glavna ulazna vrata prolazi policajac, pa u trenu odluči što mu je činiti. Pa-
zeči da ne probudi slijepca, zgrabi bijeli štap što je ležao pokraj stolca i ukočena hoda, ravnomjerno
lupkajući štapom po podu, iziđe iz kafeter ije i priđe policajcu.
– Oprostite, dobri gospodine – reče Banić, trudeći se da mu pog led djeluje što beživotnije – pu-
tujem u Frankfurt, a ne znam gdje je ulaz broj četrnaest. Biste li me vi odveli?
– Svakako – uslužno će policajac, primi ga pod ruku i povede.
Začas se pred njima stvor i Tromblon koji zaustavi ljubaznog policajca.
– Pustite, ja ću ga povesti... mi smo u rodu... zar ne?
Banić osjeti kako mu noge klecaju; ako policajac nasjedne, propao je.
– Kako hoćete – naivno će policajac, spreman da prepusti slijepca njeg ovu rođaku.
Banić snažno zamahne bijelim štapom i iz sve snag e opali Tromblona po prstima. Potom se iz-
der e:
– Blaž! S tobom više nemam što razg ovar ati! Rekao sam ti što sam imao! Ne odričem se svog
dijela nasljedstva! Gospodine, molim vas da me vi povedete, jer ne želim biti u društvu ovog a po-
hlepnog nasilnika.
Iako pog leda uprtog u jednu točku, mog ao je vidjeti ljutito Tromblonovo lice i njeg ove stisnute
šake. Ali u nazočnosti policajca gor ostas se ipak nije usudio pribjeći sili. Odmaknuo se u stranu i pus-
tio ih da prođu. Pa kad su već bili pred službenikom koji je preg ledavao putovnice i karte, Banić se
okrene policajcu i pruži mu bijeli štap.
– Hvala vam, gospodine! Molim vas da ovaj štap odnesete u kafeter iju i vratite ga mojem slije-
pom prijatelju koji je zadrijemao za stolom. Prepoznat ćete ga po tamnim nao čalama.
– Kako!? – zbuni se policajac, ali ipak prihvati štap. – Zar ga rabite zajednički?
– Dobro ste pog odili! – reče Banić pružajući putovnicu službeniku. – Mi nismo bog ati nego si-
romašni slijepci!
27.
KUĆA U SC HIL LER STRA SSE 18 BILA JE visoka trokatnica. U prizemljuje bio lokal iznad čijeg je ulaza pisalo
ART & DECO. Fasada kuće mor al a je biti nedavno oboj ena, tako da se žutosmeđa zgrada istical a među
drug im, pretežito sivim zdanjima. Banić plati taksistu koji ga je ovamo dovezao s frankfurtskog
aerodroma, pa se uputi prema ulazu, pokraj kojeg a se nalazila pločica s jasnom naznakom da Amalia
Geiger stanuje na drug om katu. Kako u zgradi nije bilo dizala, uspeo se do drug og kata i pozvonio.
Čuo je brze kor ake kako odzvanjaju parketom, a zatim su se vrata otvor ila i pred njim se našla Mara
Mandić, živa da življa nije mog la biti.
– Siesind?– upita Banić, nadajući se da se to baš tako kaže i da će ga djevojka razumjeti.
– Ich bin... – zag leda se ona u njeg a kao da se čudi njeg ovu lošem nag lasku. – Ich bin Helga Ge-
iger.
– A ja sam Nikola Banić, istražitelj iz Zag reba – reče on, zadovoljan što ju je uspio iznenaditi i
uplašiti.
Ona isprva pocrveni, a potom brižne u plač:
– Nisam ga ja ubila! Nisam! Zašto mi nitko ne vjer uje?!
Rekavši to, ona odjur i hodnikom, a Banić, kako je zabor avila zatvor iti vrata, uđe u stan. Prolazio
je polako dug im hodnikom u kojemu je bilo mnog o predmeta, naslag anih i prekrivenih bijelom tka-
ninom. Mučen znatiželjom, odigne kraj jedne plahte i ugleda hrpu slika oslonjenih o zid. Većina slika
prikazivala je postaje križnog puta.
Spusti tkaninu i krene dalje, našavši se ubrzo pred pritvor enim vratima iza kojih se čulo zvecka-
nje čaša.
– Uđite, čekamo vas! – dopro je do njeg a glas iz sobe. On otvor i vrata i uđe.
Primaća soba u kojoj se našao bila je puna stilskog namještaja, umjetničkih predmeta i slika, i
sve se to dobrano razlikovalo od smeća kojim je Mar in otac pokušao uresiti svoje zag rebačko obita-
valište. Amalia Geiger bila je vitka plavokosa žena, zacijelo star ija od pedeset godina, po čijim se
smir enim i pravilnim crtama lica dalo zaključiti da je u mladosti bila prava ljepotica. Nosila je male
nao čale zlatnih okvir a, i to joj je davalo pomalo školnički i strog izr az. Sjedila je u iznimno dobro
očuvanom bidermajerskom trosjedu, uza svog ljubavnika Valer ijana Mandića, koji se rašir io u sjeda-
lu, odjeven u odijelo boje trule višnje i s kravatom koja nije pristajala ni uz boju odijela, ni uz boju
košulje. Čekali su ga tiho i staloženo, kao što suci očekuju optuženika. Ispred njih bio je stolić s nato-
čenim kristalnim čašama, a ispred stola – stolac koji je zacijelo bio namijenjen došljaku.
Nikola Banić sjedne za stol i veselo pog leda Valer ijana.
– Napravili ste tako prekrasan pog rebni festival, da je prava šteta što vam je kći živa. Osobito me
se dojmio stol s omiljenim pokojničinim jelima. Znate, bio sam na tolikim sprovodima i zadušnica-
ma, ali nigdje, baš nigdje nisam vidio da se netko dosjetio napraviti nešto tako orig inalno.
Valer ijan ga pog leda smrknutim pog ledom, dok je Ami Geiger, koja vjer ojatno nije razumjela
taj egzotični jezik, mirno sjedila i sveudilj šutjela.
– Priznajem da sam vas podcijenio. Izvolite piće – reče Valer ijan.
– Hvala! U tome sam strašno izbirljiv. Ne pijem sa svakim, pog otovo ne s onima koji su me htje-
li iskor istiti kao fig ur u u svojoj prljavoj igri.
– Kako to mislite? – upita Valer ijan, gledajući kako je Banić odg ur ao čašu što je bila ispred nje-
ga.
– Lijepo. Mislim da sam sve shvatio. Imali ste strašne probleme s djetetom. Upala je u loše druš-
tvo, počela se drog ir ati, a onda je čak i ubila čovjeka s kojim je živjela. Dakle, pred njom je bila sa-
svim loša budućnost, a pred vama sramota i društveni skandal. Niste znali kako se iz sveg a toga izvu-
ći. I tad vas je nadahnula naivčina koja vam je slala pisma, tvrdeći kako će vam ubiti kćer. Odlučili ste
inscenir ati ubojstvo, a njeg ove posljedice srušiti na leđa tog čovjeka. Zove se Bor is Vitez i upravo je
pobjeg ao iz istražnog zatvor a. Ne bi bilo čudno da vas odluči potražiti.
– I što je bilo dalje? – upita Valer ijan, praveći se da ga Banićeve pretpostavke zabavljaju.
– On vam je pisao ta pisma jer vas je držao gadom od kojeg a nije nemor alno uzeti dvadeset tisu-
ća mar aka. Znao je, naime, za sve vaše prljave poslove na Baniji, znao je koliko ste plaćali i po koli-
ko prodavali kalašnjikove, mine, bacače i slične drang ulije...
– To je prošlost koja vas se ne tiče! – prekine ga Valer ijan.
– Znam – mirno će istražitelj – previše vas je u tome sudjelovalo, a da bi se danas po tome kop-
kalo. To se mene zbilja ne tiče. Ali me se i te kako tiče način na koji ste upotrijebili mene.
– Kako sam vas to upotrijebio?
– Poslali ste me u Rijeku da vam pazim na kćer. Slijedio sam njezin auto sve do creskog hotela,
ne znajući da je ona ostala na Krku, kako bi sutradan s lažnim dokumentima odletjela u Frankfurt. A
onda je ono dvoje u hotelu odig ralo predstavu. Lupali su po stvar ima, par ali posteljinu i poprskali
sve Mar inom krvlju, koju su mor ali donijeti u bočici ili šprici. Pretpostavljam da im je u toj igri bio
osobito drag onaj dio scenar ija u kojemu su mor ali i mene klopiti po glavi. Gurnuli su potom auto
niz strminu u more, prešli u auto onog vašeg Tromblona, koji ih je tamo čekao da ih odveze do hote-
la u Velom Lošinju. Zamislite, taj vaš idio t dao je da mu u hotelsku knjig u upišu pravo ime!
– Nikad nije bio previše bistar – prizna Valer ijan. – Ali što mislite pod tim da sam vas iskor istio
kao fig ur u u igri?
– I to je jednostavno – nastavi Banić. – Cijeli je plan mog ao uspjeti tek ako postoji nekakav oče-
vidac, netko tko je vidio sve, osim onog a bitnog, budala koja će alarmir ati policiju vičući kako je na-
padnuta i oteta Mara Mandić. Tu sam ulog u odig rao ja... i to vrlo uspješno. No to nije kraj. Vaša je
mašta išla tako daleko da ste poslije osig ur ali čak i leš, koji ste dali kremir ati i tako zapečatili stvar za
vijeke vjekova. Dali ste pijanoj ruini od patolog a dvije tisuće mar aka, ne sluteći da će sve izbrbljati za
desetak puta manju svotu. Recite mi, znate li tko je Princ? Znate li identitet čovjeka kojeg a je vaša kći
ubila?
Valer ijan podigne pog led. Začudo, činilo se da o tome nema pojma.
– On je sin Josipa Matoševića s kojim ste tržili po Baniji i s kojim ste se tako posvadili da je on
upro sve snag e ne bi li vas uništio. Stradao je u automobilskoj nesreći nakon što je izišao iz srpskog
zatočeništva. Postoji dovoljno indicija da ste i tu nesreću aranžir ali vi ili netko od vaših trog lodita.
– To biste teško dokazali – izusti Valer ijan, pa se nagne prema Ami i počne joj nešto brzo govo-
riti na uho, nar avno, na njemačkome.
– I znate li, konačno, gdje je taj visovački križ? I za njim su ostali leševi, što je najbolji znak da
ste tim putem prošli vi.
– Čuo sam da vas je ang ažir ao moj drag i brat – počne on. – Sig urno vam je o meni napričao ko-
jekakve stvar i. On je veliki mistifikator i fantast. No zacijelo vam nije rekao da je imao ljubavnu vezu
s mojom bivšom ženom, koja se ubila kad joj je okrenuo leđa...
Tu Valer ijan zastane, vidjelo se da se zaletio i da taj dio vlastite prošlosti drži bolnijim od onog
banijskog a. Otpije malo iz kristalne čaše, pa nastavi:
– A ja sam ga jednako trpio, slušao i prisiljavao se da prijeđem preko sveg zla koje mi je nanio.
Sve dok se 1992. nismo konačno razišli. Dakle, on vam je mor ao ispričati i to o tom križu...
– Prema mojim spoznajama, tog se križa dokopao Josip Matošević. Ubio je vozača kombija i
opljačkao puno vozilo crkvenih umjetnina.
– Ne želim o tome slušati! – povisi glas Valer ijan. – Matošević me ucjenjivao dokumentacijom o
prodaji oružja. Utuvio si je u glavu da me time može upropastiti. Poslije sam te papir e otkupio od
njeg ove bivše žene, ali ni za kakav križ nisam čuo. Matošević je radio i za moga brata.
– A čime se bavio vaš brat?
– To pitajte njeg a. On vas je ang ažir ao! – odbrusi Valer ijan, tako da se odmah vidjelo kako o
tome više neće kazati ni riječi.
– No, što kažete na moju priču? – upita Banić. – Jesam li sve shvatio?
– Većinu – reče Valer ijan nakon što je dobro promislio. – Shvatili ste, da tako kažem, tehnički
dio priče, ali ne i njezin ljudski, emotivni sadržaj. Možete li zamisliti u kakvom sam se položaju na-
šao kad sam otkrio da mi kći živi s trg ovcem drog e, kad sam shvatio da se drog ir a, da je napustila
školu... Znao sam da ću je spasiti samo ako je posve istrgnem iz te sredine i pružim joj priliku za novi
život na nekom drug om mjestu. I onda k tome još i to ubojstvo...
U taj se čas vrata susjedne sobe otvor e i na njima se pojavi uplakana Mara, koja je zacijelo čula
njihove posljednje riječi. Hister ičnim je glasom vikala:
– Dosta! Nisam ga ubila! Nisam!
Ami Geiger ustane, uhvati je odlučno za ruku i izvuče iz sobe, dok se ona i dalje der ala da nije
ubila Princa.
– Uistinu niste znali da je taj Princ Matoševićev sin? – upita ga Banić.
– Nisam. Ne znam čime bih vam se mog ao zakleti.
– I nije vas ničim ucjenjivao?
– Ne – reče on uvjerljivo, pa nastavi, zadovoljan što mala više nije u sobi. – Toga me dana netko
anonimno obavijestio da je Mara u velikom škripcu i dao mi onu trešnjevačku adresu. Kad smo ušli u
taj stan, ona je bila bez svijesti, očito drog ir ana, a taj je gad ležao u sobi na tepihu prostrijeljene luba-
nje. Bila mi je sasvim prihvatljiva pretpostavka da ga je ona, drog ir ana, ubila. Pokupili smo njezine
stvar i i odveli je; sutradan se više ničeg a nije sjećala, ali je neprekidno tvrdila da ga nije ubila. Sad
više ni sam ne znam.
– Niste li možda stavili leš u škrinju za duboko zamrzavanje? – upita Banić.
– Isuse! – zgrozi se on. – Zašto bih uradio nešto tako suludo!?
– Jeste li možda našli revolver kojim je ubijen?
– Ne. Sve smo preg ledali.
– I kuhinju?
– Pa nar avno! Nigdje nije bilo revolver a. Mislio sam da ga je mog la ubiti, zatim sakriti revolver
ili ga baciti van, a potom uzeti injekciju i... Psihološki mi je to bilo uvjerljivo...
Banić se zamisli; to što je čuo bila je nova činjenica koja je na sve bacala sasvim drukčije svje-
tlo. Policija je imala revolver s Mar inim otiscima prstiju, a Valer ijan, koji je bio tamo neposredno
nakon ubojstva, nije vidio ništa.
Ne obazir ući se na to što se istražitelj duboko unio u vlastite misli, Valer ijan nastavi.
– Zabor avite na banijske poslove, zabor avite na Josipa Matoševića... Sve je to prošlost koje se i
sam stidim i koju više nikad ne bih ponovio. Shvatite moj ljudski problem. Mor ao sam spasiti kćer, i
u tome sam uspio. Zadovoljan sam, iako sam svjestan da sam pritom povrijedio drug e ljude...
Banić ga pog leda, začuđen njeg ovim mekim, gotovo molećivim tonom. Nije pripadao ljudima
koji komunicir aju na takav način. Valer ijan nastavi.
– Ako vi prog ovor ite, sve što sam poduzeo bit će uzaludno. Helg a Geiger bit će ponovno Mara
Mandić i mor at će se suo čiti sa svim posljedicama mladenačke nepromišljenosti i nedostatnog odg oja
koji sam joj dao. Pa zar me ne razumijete, gospodine Baniću? Znam da i vi imate kćer!
Banić pomisli na Niku koja možda upravo sada luta londonskim ulicama i traži adresu svojih
poslodavaca.
– Evo, ja bih bio spreman za vašu šutnju platiti dvadeset tisuća mar aka.
Istražitelj ga pog leda strog o i on ustukne.
– Oprostite, znam da ne pripadate onima koji se mogu kupiti. Ali, recimo, taj Bor is Vitez, on je
tražio upravo toliku svotu... Znate li zašto?
– Trebao mu je novac kako bi dobio star ateljstvo nad kćerkom.
– Odlično! Zar ne bi bilo pravedno da uzmete tih dvadeset tisuća za njeg a? Svi bismo se osjećali
pravednima i kor isnima.
Valer ijan ustane i ode u drug u sobu. Nije se vraćao desetak minuta. Hoće li me prvi put u životu
potkupiti nitkov, razmišljao je Banić, neprekidno s istim prizor om pred očima, s uplakanom Višnjom
koja mu pruža kutiju jeftinih keksa.
Mandić se vrati i šutke stavi na stol dvadeset novčanica po tisuću mar aka. Nikola Banić je dugo
razmišljao, znajući da se odluke poput ove donose jedanput ili dvaput u životu i da nakon njih ništa
više nije isto. A potom, valjda i sam želeći da što prije prekine tu mučnu situaciju, ustane, uzme nov-
čanice i brzo napusti stan Amalije Geiger.
I kad je već izišao na ulicu, začuje kako se na drug om katu otvar aju prozor i, pog leda gore i spa-
zi lice Mare Mandić.
– Gospodine! – vikne ona. – Zaliven je u gips!
Nije znao što mu to želi por učiti, i baš kad je htio zapitati, gore na prozor u pojavi se Amalia Ge-
iger, koja povuče djevojku unutra i ljutito zalupi prozorskim oknima.
»Zaliven je u gips«, stalno je u sebi ponavljao tu besmislenu rečenicu, lutajući frankfurtskim uli-
cama u potrazi za slobodnim taksijem. I tad se zaustavi ispred velikog izlog a prodavao nice elektro-
ničke robe. Točno pred njim stajao je veliki radio kasetofon, pravi pravcati crnački ghetoblaster.
28.
IN S PEK TOR VIN KO DO GAN DRE MUC KAO JE za stolom pokraj prozor a i uživao u suncu koje je jutros, nakon
nekoliko kišnih dana, ponovno odlučilo malo zag rijati grad. Trgnuo se kad su vrata ureda tresnula, a
zatim se iskreno iznenadio spazivši na njima Nikolu Banića. Ne čekajući da mu to Dog an predloži,
Banić odlučno uđe i sjedne za stol, prekriživši noge i zapalivši cig ar etu. Zanijemivši od takve drskos-
ti, Dog an se zavali u stolac čekajući da mu Banić objasni razlog svojeg a dolaska.
– Slušaj, Vinko, mi smo sve prije nego dobri prijatelji. Ali kad su ljudi razumni, mogu trg ovati
čak i kad ne trpe jedan drug og a.
– O kakvoj bi trg ovini mog lo biti riječi kad smo ti i ja u pitanju? Ja trg ujem samo robom profe-
sio nalne kvalitete, a ti si, nažalost, samo amater, privatnik, hobist...
– Zar zbilja imaš tako loše mišljenje o meni? – začudi se Banić.
– Da si ostao u službi, imao bih mnog o bolje mišljenje! Dvije su me godine šefovi gnjavili da te
nag ovor im na povratak koji si ti, tvrdog lav kao mazg a, stalno odbijao. I sad si otvor io nekakav ured
u kojemu si osuđen na amatersku razinu... Imaš li kompjutor izir ane kartoteke, možeš li napraviti dak-
tiloskopsku analizu, možeš li rekonstruirati balističku putanju, uspor editi metak i cijev, i što ja znam...
– Ne mogu – prizna Banić. – Svejedno imam nešto čime bismo mog li trg ovati.
– Što imaš? – upita Dog an.
– Identitet onog Princa... onog kojeg a ste našli u škrinji za zamrzavanje...
– Kako ti to znaš? – rasrdi se Dog an pa opali šakom po stolu. – To je istražna tajna! Tko ti je re-
kao?
– Ja sam ga našao – prizna Banić – i anonimno vas obavijestio.
– I ti se to usuđuješ ovako mirno priznati! Znaš li da bih te mog ao uhititi.
– Mog ao bi, ali nećeš. Koleg e bi ti se smijale kad bi doznale da sam tamo bio prije tebe...
Dog an ljutito stisne usnice i nastavi ga promatrati.
– No, zanima li te Prinčev identitet ili ne? – upita Banić.
– Zanima.
– E, onda slušaj ! Rodom je iz Siska, imao je dvadeset pet godina i zvao se Slaven Matošević.
Otac mu je stradao u prometnoj nesreći 1992., a majka mu još uvijek živi u Sisku. Zove se Jadranka
Balić, preudala se i ne zna da joj je sin mrtav.
– Čekaj, čekaj! – vikao je Dog an pokušavajući sve zapisati. – Bitang o! I sve si to uspio doznati!
– Jest. I bez kompjutor izir anih kartoteka i balističkih putanja – dometne Banić zlur ado. – A ako te
zanima tko bi mog ao biti u to upleten, pripazi malo na stanovitog Mihaela Mandića, Mar ina strica.
– Što znaš o njemu? – upita Dog an.
– Gotovo ništa – odvrati Banić. – Ali ako ga malo pritisneš, sig urno ćeš štošta saznati. Znaš da
mi amater i nemamo tih sredstava, nama se svi smiju, tjer aju nas s kućnog prag a i odbijaju govor iti...
– Ako nisi lag ao, puno si mi pomog ao – mirnijim će glasom Dog an. – Ali ako si lag ao, onda me
se čuvaj!
– Čuvam te se ionako...
– A što tebe zanima?
Banić ustane, ne znajući odakle da počne. Znao je da će Dog an ponovno planuti.
– Tamo u tom stanu na Trešnjevci našli ste revolver s otiscima pokojne Mare Mandić.
– Dakle, i to znaš – zaškrg uće Dog an zubima.
– Zanima me je li metak kojim je ubijen mladić neosporno ispaljen iz tog revolver a.
– Slušaj me, Baniću! – ustane i inspektor Dog an. – Ti si prokleto njuškalo s kojim ne valja imati
posla! Ni sam ne znaš da si sada dirnuo u moju najveću sumnju. Taj Princ ubijen je hicem u glavu.
Metak je napravio prostrijelnu ranu i izišao na zatiljku.
– A je li ispaljen iz revolver a koji ste našli?
– Što ja znam?! – rasrdi se Dog an. – Prekopali smo cijeli stan sto puta, a da jebeni metak nismo
našli. Očito ga je ubojica odnio, tako da ne znam iz kojeg je revolver a ispaljen.
Zadovoljan što je doznao sve što ga je zanimalo, Banić pođe prema vratima, ali se onda zaustavi
sjetivši se da još nešto mora pitati.
– A što je s Bor isom Vitezom? Čuo sam da vam je zbrisao.
– Idio t! – promrmlja Dog an. – Skočio je kroz prozor istražnog a... s drug og kata. Dan prije no
što su ga trebali pustiti. Izvukao bi se s uvjetnom, a ovako si je na glavu natovar io i bijeg, i krađu
automobila, i uništenu imovinu...
– Čekaj! – zaustavi ga Banić, iznenađen njeg ovim riječima. – Što se dog odilo?
– Zbrisao je iz zatvor a, ukrao novi BMW i zapalio prema Rijeci. Valjda je htio u Lovranu pokupiti
kćer. Kod Skrada je sletio s ceste, napravio na BMW-u totalku, a sam završio u šok-sobi. Ne zna se
hoće li ostati živ.
Rastužen tom činjenicom, Banić nabije ruke u džepove pa iziđe iz policijske zgrade, uporno
misleći kako stvar i opet idu svojim propisanim redom: bog ati će se izvući uz pomoć love, a sir oma-
si, oni će jedini nag rabusiti...
Čim je zaustavio auto ispred kuće na Trešnjevci, bio je sig ur an da je gospođa Kobasić već pri-
mijetila njeg ov dolazak. Pozvonio je na njezinim vratima, a ona ga je pozdravila gotovo kao star og
prijatelja.
– Oho, gospon policajac... Ste vidli kaj se strašno dog odilo tu poleg mene? Jedva sam uspjela
pronać nove podstanar e. I uredno sam ih prijavila, tak da se ne mor ate nikaj živcir ati. Samo, prosim
vas da pred novim podstanar ima ne pripovedate nikaj o ubojstvu! Oni ništ ne znaju.
– U redu – složi se odmah Banić. – Zanima me što ste napravili sa stvar ima onih koji su tu prije
stanovali.
– A kaj bi napravila!? Ionak je namještaj moj. Ono ostalo su vaši preg ledali pa sam sklonila dole
u drvarnicu.
– Može li se to pog ledati? – živne Banić.
– Zakaj ne!? Pričekajte sam da zgasim plin jer pečem fašir ance. A mor am zeti i ključ.
Ona se brzo vrati s ovećim snopom ključeva. Spustili su se do dug ačkog hodnika koji je zauda-
rao na piljevinu i u kojemu je bilo nekoliko drvarnica s vratima od jelovih letava. Gospođa Kobasić
otključa veliki hrđavi lokot i pusti Banića u drvarnicu. Na polici, prekrivene star im tepihom, ležale su
stvar i koje su nekoć pripadale Mari i Princu. Bilo je tu nešto rublja, stripova, dva para cipela, pidža-
ma, džezva i nekoliko okrhnutih šalica, pribor za brijanje i drug e koještar ije. U star oj kutiji za cipele
ležao je ružan ker amički križ s potpisom anonimnog autor a i tobožnjom godinom izr ade. Banić izvu-
če iz džepa nožić i njime zag rebe po križu. Zar ez je bio dubok i jasan i Banić odmah shvati da nije ri-
ječ o ker amici nego o prelakir anom gipsu.
– Biste li mi prodali taj križ? – upita Kobasićku koja je pozorno promatrala što to radi.
– Ni moj – reče ona. – A i kak bi prodavala policiji? Bili ste jako fer prema meni, pa si ga samo
zemite. Al nemojte nikom reć. Kaj je, morti, vredan?
– Nije – nasmije se Banić pa stavi kutiju s križem pod ruku.
I tad, ispod kutije u kojoj je ležao križ, zamijeti presavijenu stranicu dnevnih novina. Bila je već
požutjela i oštećena te se činilo da je vrlo star a. Banić je rastvor i; bila je to stranica športske rubrike
»Vjesnika« iz 1968. godine. U donjem desnom kutu stranice nalazio se i verzalni naslov Mog ul opet
najbolji!, a ispod naslova sličica mnog o mlađeg a, ali ipak prepoznatljivog Mihaela Mandića. Leg en-
du ispod slike netko je označio žutim marker om. Pisalo je: Mihael Mandić, popularni Mog ul, ponov-
no osvojio Zlatnu metu – streljački kup gradova.
29.
U SU MRAK UTO NU LI PO SJED I KUĆA MI HA ELA MAN DI ĆA djelovali su pomalo sablasno, i Banić nije znao je li
tom ugođaju pridonijela osobita svjetlost Sunčeva zalaska ili činjenice koje je netom doznao o vlas-
niku. Uđe kroz odškrinuta vrata i pođe stazicom koja je vodila prema ulazu u kuću. Svjetla na katu su
gor jela, i to je bio pouzdan znak da je Mihael kod kuće. I tada, na livadici između tamnih čempresa,
Banić spazi automobil i dugu gumenu cijev koja je vijug ala kroz travu. U tome što je netko predvečer
prao auto nije bilo ništa neobično, ali je svakako bilo neobično to što je i Mihael Mandić posjedovao
opel Asconu. Doduše, ne zelenu, nego sivu. Osupnut tom spoznajom, Banić se vrati do svoje »četvor-
ke« i počne kopkati po polici pričvršćenoj o vrata. Nadao se da je ključić što ga je svojedobno dao
kopir ati još uvijek negdje u autu. S olakšanjem odahne kad shvati da ga nije izg ubio, pa požur i do As-
cone koja se sušila na travnjaku. Gurne ključić i otključa vrata. Zatim ih s veseljem ponovno zaključa,
pa opet otključa.
Strpa ključić u džep pa krene prema kući, ali nakon desetak metar a zastane, pa se još jedanput
vrati do svog auta. Sablastan izg led zdanja sada je protumačio kao znak, zavuče stog a ruku u pretinac
ispod upravljača, napipa revolver, uzme ga i zatakne za pojas. Zakopča potom vjetrovku i krene pre-
ma kući, nadajući se kako ga Mihael sve ovo vrijeme nije promatrao s prozor a.
Mihael Mandić sjedio je u svom dnevnom bor avku nagnut nad šahovsku ploču. Kad je Banić
ušao, trgnuo se, a lice mu se odmah smrknulo.
– Igrate šah? – dobrodušno će Banić, kao da se prošli put među njima ništa nije dog odilo i kao
da su još uvijek u poslovnom odnosu.
– Rješavam probleme. To je najbolja vrsta intelektualne gimnastike.
– Čudno – zastane Banić ispred vitrine u kojoj je bilo mnoštvo lijepih malih predmeta: satova u
ker amičkoj oplati, srebrnih zdjelica za slatkiše, prstenja s gemama i sličnih stvar i – znao sam da je
Mog ul streljački as, ali nisam imao pojma da se razumije i u šahovske probleme.
– Sad ste saznali – hladno će Mihael. – I što tražite ovdje? Koliko se sjećam, ja sam vas otpustio.
Niste li možda ponovno počeli raditi za moga odvratnog brata?
– Nije više potrebno da glumite mržnju – nasmije se Banić. – Znam da ste s bratom u mnog o bo-
ljim odnosima no što se to prije činilo. Ili ste bar bili do 1992. Tek tada ste se ozbiljno posvadili. Ne
znam je li to bilo zbog pljačke crkvenog blag a ili zbog nečeg a drug og, ali znam da je Matošević do-
vezao vama sadržaj kombija koji je poslije prelakir ao maskirnim bojama.
– Kakav Matošević!? Kakav kombi!? – bunio se on.
– Ne budite tako ster eo tipni! Vama pristaje neka orig inalnija reakcija, vi ste čovjek od duha i
ukusa. Pitate kakav Matošević! Pa da vas podsjetim. Josip Matošević, koji je za vas i vjer ojatno po va-
šem naputku došao do visovačkog križa. Otac Slavena Matoševića, koji vam je uz pomoć vaše neća-
kinje uspio otuđiti taj križ i njime vas ucjenjivati. Zanima me samo je li prijetio da će križ odnijeti
policiji i tako vas optužiti ili ga je zanimala samo lova.
Sjedeći skrušeno za stolom, Mihael je djelovao nemoćno i izg ubljeno. Zacijelo se nije nadao da
će istražitelj uspjeti iskopati toliko neugodnih stvar i. Por ušio je nehajno nekoliko fig ur a na ploči i ni-
jemo se zapiljio u Banića.
– No, dobro, nije važno na koji vas je način ucjenjivao. Važno je kako ste mu odlučili odg ovor i-
ti. Naime, odlučili ste da je najbolje zbrisati ga s lica zemlje. Saznali ste gdje živi i otišli ste tamo na
Trešnjevku, baš u trenu kad su Mara i Princ otplovili u šar eni her oinski san. Ubili ste ga revolver om s
prig ušivačem, preg ledali dobro stan, ali križ niste našli. Da samo znate kako vam je bio blizu!
– Gdje je bio? – upita on nag lo, možda i nesvjestan da je na taj način priznao sve za što ga je Ba-
nić optužio.
– To dolazi poslije – reče Banić prišavši stolu sa šahovskim fig ur ama. – Pretpostavljam da ste
nakon toga telefonski, jasno, anonimno, obavijestili brata da mu je kći u vrlo opasnoj situaciji. On je
brzo stig ao, odvukao kćer i pokupio njezine stvar i. Nakon toga, ili možda dan kasnije, vi ste ponovno
otišli na Trešnjevku, podmetnuli revolver s otiscima prstiju vaše nećakinje i uzeli metak koji je pro-
šao kroz Prinčevu glavu. Naime, da ste ga ostavili, policija bi odmah zaključila da nije ispaljen iz re-
volver a na kojemu su Mar ini otisci.
– Vi ste fantast! Odakle mi revolver s Mar inim otiscima prstiju?
– Ne pravite se nevješti – potapša ga Banić po ramenu. – Da onog dana nisam vidio vašu po-
drumsku streljanu, ne bih ni ja znao. Unatoč očevoj zabrani, Mara vas je posjećivala. Pretpostavljam
da su podzemna streljana i pucanje iz revolver a za poludivlju sedamnaestog odišnju balavicu zavod-
ljiva zabava.
– Kako biste dokazali sve te ludosti? Bar atate samo indicijama. Znate li da je Hamletova trag edi-
ja bila to što je bar atao samo indicijama?
– Molim vas! – rasrdi se Banić. – Nije vrijeme za Hamleta! Dokazao bih vrlo jednostavno. Od-
govar alo vam je da se leš pronađe što kasnije. Kad ste došli podmetnuti revolver s tuđim otiscima pr-
stiju, strpali ste leš u škrinju za duboko zamrzavanje. Mora da ste se dobrano nateg lili. Sedamdesetak
kila nije lako nositi. Samo, tad ste izg ubili ovo.
Banić izvadi iz džepa automobilski ključić i pokaže ga Mandiću.
– Maločas sam ga isprobao dolje na travnjaku. Besprijekorno otvar a i zatvar a vašu Asconu.
– Sve su to pretpostavke! – odmahne on rukom kao da ga omalovažava. – Nijedan sud na svijetu
ne bi to što ste nabrbljali prihvatio kao dokaz!
– A bi li prihvatio visovački križ?
– Gdje vam je križ?
Banić izvuče ispod vjetrovke ružan crni križ napravljen od lakir anog a gipsa, a Mihael se groho-
tom nasmije.
– I to je po vama visovački križ, budalo!
– Bio je u Prinčevu stanu, ali vi niste na nj obratili pozornost. Sad ćete vidjeti kako se izvode do-
kazi.
Rekavši to, Banić snažno zamahne i lupi križem po masivnoj ploči stola. Šahovske fig ur e odlete
na sve strane, a gipsani križ prsne i r padne se na više komada. Mihael Mandić skoči zapanjen i zag le-
da se u fino zlatno tkivo križa koji se oslobodio gipsane oplate.
– Isuse, ipak... – prošapće Mihael pa krene kao da će uzeti križ, ali ga Banić spretno odg urne u
stranu.
Mihael popravi košulju i kravatu, a zatim se nadmoćno nasmije, unatoč tomu što je Banić izva-
dio revolver.
– Sklonite to! Najprije ćemo razg ovar ati i pokušati se nag oditi.
– Nema nag odbe! – bijesno će istražitelj.
– Čini vam se kako nema zato što i ne znate što vam se nudi – mirno će Mandić sjedajući u fotelj
ispred stalka na kojemu su bili televizor i video rekorder. – Mor am vam objasniti neke pojedinosti
naše dosadašnje sur adnje o kojima vi, nažalost, nemate pojma. Vidite, prije no što sam vas ang ažir ao
pretpostavio sam da biste vi uz taj križ mog li otkriti i neke, nazovimo ih tako, neugodne pojedinosti,
pa sam odlučio uvući vas u jednu zgodnu klopku. Nekoliko dana prije no što sam vas unajmio posje-
tio vas je moj čovjek... moj sur adnik Viki... Uđi, Viki!
Na vratima dnevne sobe pojavi se čovjek sa šijom Mikea Tysona i s Magnumom u ruci.
– Bacite tu igračku! – zar eži došljak, a Banić poslušno ispusti revolver na parket.
– Sjećate li se Vikija? – dobrodušno će Mihael.
Banić je dobro pamtio fizio nomije. Viki je bio onaj isti tip koji mu se predstavio kao odvjetnik
Herceg ović i poslao ga u stanoviti Omniart da preuzme memorabiliju.
– Omniart je jedna od mojih tvrtki – objašnjavao mu je Mandić. – Bavila se poslovima o kojima
ne bi bilo pametno razg ovar ati. Reći ću vam samo to da je s pravom zapela za oko financijskoj poli-
ciji. Dan prije no što su došli njihovi inspektor i moji su ljudi uspjeli počistiti svu dokumentaciju i iz-
brisati kompjutorske diskove. Sutradan smo prijavili provalu tvrdeći da smo čisti kao suza i da nam
je to podmetnula konkur encija. Prog utali su našu priču, to više što smo uspjeli dokazati kako bi neki-
ma od naših izr avnih konkur enata svakako odg ovar ao nestanak Omniartovih poslovnih papir a. Zamr-
šeno, zar ne?
Banić se s gorčinom prisjeti kako je tupavo tumar ao prostor ijama Omniarta, a nakon toga bez-
uspješno tražio odvjetnika Herceg ovića.
– Tvrtka koja ima veliki promet i trg uje s inozemstvom, sasvim vam je jasno, mor ala je imati
moderno osig ur anje. U Omniartu su bile skrivene kamer e koje su se uključivale čim bi netko ušao u
prostor iju. Kad je došla policija, tvrdili smo da je spretni provalnik onesposobio alarm i odnio vide-
okasetu, što bi, nar avno, pravi profesio nalac i učinio. Jasno, bila je to mala, slatka laž. Hoćete li vi-
djeti što je na kaseti?
Mihael Mandić uzme daljinski upravljač, uključi televizor, a potom pusti vrpcu. Užasnut, Banić
spazi sebe kako zavir uje u reg istrator e, kako nešto prčka po kompjutor ima, kako potom odlazi u dru-
gu prostor iju... Iako nije bilo tako, slika je bila jasan dokaz da je upravo on počistio dokumentaciju
inkriminir ane tvrtke.
– Vidite li sad da je u ovom slučaju nag odba sasvim realan izlaz? – govor io je Mihael Mandić,
premotavajući vrpcu na početak. – Vi meni ključić, križ i šutnju, a ja vama, nar avno, ovu lijepu vide-
okasetu. U vašoj će video-kolekciji biti veći hit nego u mojoj.
Banić se svali u fotelj ne znajući što da radi. Nije mu bilo jasno kako se dao navući na tu glupar i-
ju u Omniartu.
– Viki – obrati se Mihael svom partner u – gospodin će sig urno pristati. Donesi koju bocu hlad-
nog piva pa da proslavimo.
Viki se nasmije pa krene prema hodniku.
I tad se dog odi nešto što Banić ni u snu ne bi očekivao. Došavši do hodnika, uz tresak i psovku,
Viki jaukne, potom uzdahne, pa se sruši na pod, a revolver što ga je držao u ruci odleti i nestane pod
ormar om. Ponad Vikija stajao je Vinko Dog an, koji ga je upravo obor io s nekoliko nemilosrdnih
udar aca. Viki se skvrči, uhvati za želudac i zastenje, a Dog an ga još jedanput opali cipelom po licu,
tako da se čulo krckanje zubi. Prvi put u životu Banić je bio oduševljen brutalnošću bivšeg koleg e.
Dog an izvuče revolver, uđe u sobu pa se obrati Mihaelu.
– Vjer ujem da ćete biti mirni i sasvim praktični.
Na vratima iza inspektor a već su stajala i dva policajca. Dog an im se okrene i nar edi:
– Odnesite ovo smeće bez zuba u auto, a eleg antnom gospodinu stavite lisice!
Jedan od policajaca izvadi lisice i priđe Baniću, a inspektor se izder e na njeg a:
– Ne njemu! Zar ti on izg leda kao eleg antni gospodin!?
Policajac slegne ramenima pa lisice stavi na ruke Mihaela Mandića.
Tren kasnije, kad su već bili dolje pred ulazom, Banić upita Dog ana:
– Došli ste u pravi čas. Kako ste znali?
– Kako smo znali!? – otpljune Dog an u travu. – Nismo znali. Moji su te pratili otkako si otišao
od mene.
Dog an spremi revolver u futrolu pod pazuhom, pa krene prema uličnim vratima, dok je Banić
kaskao za njim. U jednom času inspektor se okrene i izder e se na njeg a.
– Kamo?
– Pa idem van.
– Idio te! – unese mu se u lice ljutiti Dog an. – Sve sam čuo! Idi brzo natrag i skloni onu jebenu
kasetu. Zar želiš da te sutra netko zajebava zbog toga?
30.
S PRO ZO RA KU ĆI CE U GRE BEN GRAD SKOJ razlijevala se žuta svjetlost slabe žar ulje po neuglednom dvor ištu
punom vode i blata. Zao bišavši mlake, Banić pokuca na vrata, na kojima se trenutak kasnije pojavi
bolećivo blijedo lice s velikim plavim očima.
– Vi ste – tiho će Višnja pa ga pusti unutra.
Banić uđe, odmota mokri najlon i iz njeg a izvadi veliki radio kasetofon pa ga stavi na drveni stol.
U sir otinjskom ambijentu Višnjine izbe kromir ani ghetoblaster s četir i velika zvučnika i gomilom
tipki, displeja i oznaka djelovao je sasvim nestvarno.
– Sonja je željela baš takav – izusti Višnja, sa strahopoštovanjem gledajući golemu spravu koja
proizvodi glazbu.
– To je za nju. Obećao sam joj ga u Lovranu – slaže Banić – i donio sam ga iz Njemačke.
Višnja bojažljivo takne sjajnu kromir anu dršku i povuče prstom po njoj.
– Poludjet će od veselja. Kako ste samo pažljivi!
– Kako je Bor is?
Ona sjedne za stol i pog leda ga praznim pog ledom. Zacijelo već umornoj od noćnih plačeva, oči
su joj bile suhe, ali su joj prsti lag ano podrhtavali.
– Nadaju se da će ipak ostati živ... ali nije sig urno. A ako i ostane, dobit će najmanje godinu dana.
Tako je rekao odvjetnik Livadić.
– Zašto je to napravio?
Ona pokrije lice dlanovima kao da se i sama pita zašto je učinio nešto tako ner azumno nepotreb-
no.
– Sutra ću ga posjetiti.
– Nemojte – reče ona. – Ionako nije pri svijesti.
– Mogu li kako pomoći? – upita on.
– Hvala, ali ne treba. Tako smo dugo nao kolo moljakali pomoć, a svi su bili gluhi. Sada sam od-
lučila da više nikog a ništa ne molimo. Ustrajat ćemo i bor iti se sami. Pa ako uspijemo, dobro, ako ne
uspijemo, onda je to valjda usud i Božja volja. To je ionako njihov svijet, mi samo živimo u njemu!
– Višnja, nemojte očajavati – reče on izvadivši iz džepa kuvertu s novcem što ga je uzeo od Vale-
rijana Mandića. – Ovdje je dvadeset tisuća mar aka. Gospodinu Mandiću, ocu pokojne Mare, strašno je
žao što je vaš Bor is mor ao proći kroz sve ovo, što je uhićen iako je i prema njeg ovu mišljenju sa-
svim nevin, pa je odlučio da vam u dobroj vjer i pomogne. Vidite, uvijek se u svijetu nađe i pokoja
dobra duša koja je voljna pomoći onima u nevolji.
– Što mi imamo s njim? – podigne ona glas. – Zašto bi nam on davao novac?
– Zato što je izg ubio kćer i što razumije vaše patnje – reče Banić osjećajući već blag o gađenje
zato što ga okolnosti tjer aju da tako govor i o običnom nitkovu. A potom, pobojavši se da će razg o-
vor krenuti neželjenim smjer om, ustane i brzo iziđe.
Bio je već na dvor išnim vratima kad je Višnja s kuvertom u ruci izišla na kućni prag.
– Gospodine! – rekla je odlučno. – Idite tom čovjeku i vratite mu njeg ov novac! Recite mu da nas
ne može kupiti i da se na nama ne može vježbati dobročinstvo. A kad bi se i mog lo, svakako mu reci-
te da je prekasno!
Rekavši to, ona baci kuvertu koja padne u mokru travu, a zatim se ponosno okrene i zalupi vrati-
ma.
Banić je stajao nekoliko časaka na kiši, a zatim je pošao prema automobilu. Nadao se da je nje-
zin patetični odg ovor posljedica trenutka te da će se poslije smir iti i pokupiti kuvertu što je ležala na
kiši u mračnom dvor ištu. Nadao se, ali više ni u što nije bio sig ur an.
Unatoč kiši, večer u gradu bila je nekako živahna, ceste su bile pune automobila, mnog o pješaka
šetalo je s kišobranima u ruci i zastajkivalo pred šar enim, osvijetljenim izlozima, iz usputnog kina iz-
lazila je svjetina, a u restor anu do kina nije se mog ao vidjeti slobodan stol. Iako je to bila sasvim
obična kasna ljetna večer, djelovala je nekako svečano i blagdanski. Čak su i radijske vijesti bile do-
bre. Srbi su pristali na ozbiljne mir ovne razg ovor e u Amer ici, u čemu su mnog i komentator i nazir ali
početak kraja rata na ovim prostor ima. Banić osjeti čudan mir i zadovoljstvo čovjeka koji je upravo
završio posao do posljednjeg detalja.
I u Kicu je vladala nesvakidašnja, gotovo pijana živost. Cijeli je lokal bio zasut velikim brojem
božičnih čestitaka koje su, poput velikih četvrtastih konfeta, prekrile pod i sve stolove. Usred grupice
ljudi stajao je razdrag ani Pako, koji je iz kartonske kutije vadio čestitke i bacao ih u zrak. Gospodin
Mar ijan sokolio ga je u tome dok mu je bivši štemer Kembra sa šanka dodavao gemišt za gemištom.
Banić priđe šanku i upita Zdenku:
– Koji mu je vrag?
– Slavi. Kinoo per ater Apola otišao je u invalidsku, pa su ga pozvali natrag. Od prvog a opet radi
u kinu.
– To zvuči tako pametno da mi djeluje pomalo nestvarno – zamisli se Banić, pa nar uči pivo.
Spazivši ga, Pako vikne:
– Zdenka! I detektivovo pivo stavi na moj račun!
Banić se nasmije, uzme pivo i ode do stola koji je bio uza sam prozor. Pijuckao je i gledao van
na kišu koja je prala prazni prolaz Apola. Čudno je to, pomisli, kako u tom kinu, desetak metar a od
stana, zapravo nikad nije gledao nijedan film.
– Si čul novost? – upita ga Pako koji mu je prišao i prijateljski ga potapšao po ramenu.
– Jesam. Drag o mi je da si se opametio.
– Da. Al’ ne baš skroz. Znaš, u ovu sam proslavu uletil pomalo napamet, pa se nadam da buš mi
došel s jedno tristo kuna. Jasno, dok ne dobim prvu plaću.
– I to je bolje nego da ti posuđujem za mokre petarde – promrmlja Banić, pa mu pruži tri stotke.
– Gle, eno ti bivše žene! – upozor i ga Pako nagnut nad prozor. – Već je treći put tu. Mora da još
uvijek trza na tebe kad te traži po takvoj kiši.
Banić ostavi pivo i brzo iziđe.
Kao u nekom star om filmu, osvijetljena crvenim neonom Apola, Lidija je stajala pred njim s ki-
šobranom u ruci i u lijepom svijetlom kišnom kaputu koji još nikad nije vidio na njoj.
– Došla sam ti reći da se Nika javila. Zvala je i tebe, ali te nikako nije mog la zateći kod kuće.
– Kad sam prokleta skitnica – nasmije se on pa joj uzme kišobran iz ruke. – Otpratit ću te, a ti
pričaj. Što kaže mala?
Lidija ga uhvati pod ruku i oni krenuše prema zgradi u kojoj su proveli najveći dio zajedničkog
života.
– Ma lajala je gotovo pola sata – veselo je pričala Lidija. – Ne znam što će reći ti ljudi, već im je
prvi dan nabila takav telefonski račun. Uglavnom, tamo je sve jako fino, čuvat će petog odišnje blizan-
ce, Davida i Grahama, koji su je zavoljeli na prvi pog led... i tako. Ima svoju sobicu s televizor om, po-
podne ima slobodno, krasan pub joj je u blizini, a navečer će na tečaj jezika...
– Znači, sve je idealno – zadovoljno će on.
– Pa... ne baš... Znaš, na kraju se rastužila i uhvatila ju je nostalg ija. Rekla je da je ondje sve per-
fa... ali da bi dala sve da joj je ponovno deset godina i da opet živimo svi zajedno na Britancu...
Ona umukne, a ni on nije znao što na to kazati.
– Ah, da – reče on kao da mu je tek sad palo na pamet. – Mor am ti dati šesto mar aka koje sam joj
obećao za avio nsku kartu. Izdala te i rekla mi da si mor ala posuđivati.
– Jesam – nasmije se ona. – Ne ide mi baš najbolje. Tvrtku nam je kupio nekakav bog ati poduzet-
nik i sad nas pokušava rastjer ati niskim plaćama.
– Zove li se možda Mandić? – upita on vadeći iz džepa zgužvane novčanice.
– Ne! Zašto bi se zvao Mandić!? – odg ovor i Lidija.
– Ništa... tako... – promrmlja on, izdvojivši šeststo mar aka, shvativši da mu gotovo ništa nije ni
ostalo.
– Mog ao si mi dati i sutra – reče ona uredno spremajući novac u torbicu.
– Tko zna kad ćemo se opet vidjeti – odvrati on, svjestan da je opet rekao nešto posve neprilično.
Stajali su već ispred njezinih vrata.
– Ako me zatrebaš, slobodno me nazovi – reče on pomalo nesig urnim glasom, ne bi li popravio
dojam.
– Hoćeš li malo gore? Nisi dugo bio – prošapće ona, a njemu se učini kako su u njezinu prijed-
log u skrivene i neke tajne primisli.
– Možda koji drug i dan – zbuni se on.
– Što je? Da nemaš opet noćnu smjenu?
– Ne, ne! – odvrati on, pokušavajući naći kakvu zgodnu izliku. – Idem se istušir ati i ispavati. Po-
gledaj kako sam mokar!
– Kako hoćeš – nasmije se ona, mahne mu veselo rukom i nestane u mračnoj veži.