C. J.

 Sansom • PAKAO U MADRIDU

 C. J. SANSOM

PAKAO U
MADRIDU
Preveo s engleskoga
Mate Maras
 Naslov izvornika
C. J. Sansom 
Winter In Madrid
Copyright © 2006 by C. J. Sansom
Copyright © za hrvatski prijevod Mate Maras i Znanje d. o. o. 2015.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku  
bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
Posvećeno uspomeni na tisuće djece republikanskih roditelja
koja su nestala u sirotištima Francove Španjolske
 Prolog

Dolina Jarame, Španjolska, veljača 1937.

B ernie je satima ležao u podnožju humka, polusvjestan.

Britanski bataljun doveden je na frontu prije dva dana, kloparajući
preko gole kastiljske ravnice u prastaroj lokomotivi; noću su marširali
do crte bojišnice. U bataljunu je bilo nekoliko starijih ljudi, veterana iz
Velikoga rata, ali vojnici su većinom bili momci iz radničkoga staleža,
čak bez iskustva predvojničke obuke koju su prošli Bernie i loši učenici
iz drugih državnih škola. Čak je i ovdje u vlastitom ratu radnički stalež
bio u nepovoljnijem položaju.
Republikanci su držali jako uporište, na vrhu brežuljka koji se
strmo spuštao u dolinu rijeke Jarame, prošarane malenim humcima
i nasadama maslina. U velikoj daljini bila je vidljiva mrlja Madrida,
grada koji se odupirao fašistima od pobune generala prošloga ljeta.
Madrid, gdje je bila Barbara.
Francova vojska već je bila prešla rijeku. Dolje su bile marokanske
kolonijalne postrojbe, stručnjaci za iskorištavanje svake neravnine tla kao
zaklona. Bataljunu je bilo zapovjeđeno da zauzme položaj za obranu
brežuljka. Puške su im bile stare, oskudijevali su sa streljivom, iz mno-
gih se nije moglo ispravno pucati. Razdijeljene su skupa s francuskim

1
 C. J. Sansom

čeličnim kacigama iz Velikoga rata o kojima su stari vojnici govorili da

nisu neprobojne.
Usprkos slabašnoj vatri bataljuna, Mauri su postupno puzali uz
brežuljak dok je jutro odmicalo, stotine tihih smrtonosnih obrisa u
sivim pelerinama pojavljivale su se i nestajale među maslinovim stabli-
ma i stalno se približavale. Počelo je granatiranje s fašističkih položaja,
zemlja oko položaja bataljuna eksplodirala je u visokim vodoskocima na
užas neiskusnih vojnika. Poslije je došlo naređenje da se povuku. Sve se
pretvorilo u kaos. Dok su trčali, Bernie je vidio da je tlo između masli-
novih stabala posuto knjigama koje su pobacali vojnici da bi olakšali
rance — poezija i marksističke početnice i pornografija s madridskih
uličnih tržnica.
Te noći su preživjeli iz bataljuna čučali iscrpljeni na starom uto-
nulom putu na meseti. Nije bilo vijesti o tome kako je prošla bitka na
drugim mjestima duž bojišnice. Bernie je spavao od puke iscrpljenosti.
Ujutro je ruski stožerni zapovjednik naredio ostatcima bataljuna
da opet krenu naprijed. Bernie je vidio satnika Wintringhama kako
se s njim prepire, glave su im se ocrtavale na hladnom nebu koje je
ružičastu boju mijenjalo u plavu dok se sunce uzdizalo. Bataljun je bio
iscrpljen, brojčano nadjačan; Mauri su sada bili ukopani i donijeli su
strojnice. Ali Rus je bio nepopustljiv, nepomična lica.
Ljudima je naređeno da se svrstaju u red, gurajući se na rubu uto-
nula puta. Fašisti su u zoru ponovno počeli pucati i buka je već bila
užasna, glasni prasci topova i štektanje strojnica. Stojeći i čekajući zapo-
vijed da prijeđe u red, Bernie je bio previše umoran da bi razmišljao.
»Najebali smo, najebali smo«, odzvanjalo mu je bez prestanka u glavi,
poput metronoma. Mnogi su ljudi bili previše iscrpljeni da bi činili išta
drugo nego slijepo zurili ispred sebe; drugi su drhtali od straha.
Wintringham ih je osobno poveo u juriš i pao gotovo istog časa s
metkom u nozi. Bernie se tresao i trzao dok su metci praskali oko nje-
ga, gledajući ljude s kojima je vježbao kako pogođeni padaju s urlicima
ili kratkim tužnim uzdasima. Nakon stotinu koraka poriv da padne i
zagrli tlo postajao je presnažan i Bernie se bacio u zaklon iza starog
maslinova drveta.
Dugo je ležao naslonjen na čvornato deblo, dok su metci fijukali
i praskali oko njega; promatrao je trupla svojih drugova i sivu zemlju

2
 PAKAO U MADRIDU

koja je postajala crna od upijene krvi. Vrtio se na mjestu nastojeći da

se što dublje ukopa u tlo.
Kasno ujutro pucnjava je prestala, iako je Bernie mogao čuti
kako se nastavlja dalje duž bojišnice. S desne strane vidio je visok, strm
humak pokriven kržljavom travom. Odlučio je jurnuti do njega. Ustao
je i potrčao, zguren do zemlje, i bio je gotovo stigao do zaklona kad
je čuo prasak i osjetio ubod u desnom bedru. Zateturao je i pao na
zemlju. Mogao je osjetiti kako mu krv curi niz hlače, ali se nije usudio
obazreti. Služeći se laktovima i zdravom nogom panično je puzao pre-
ma zaklonu iza humka, dok mu je bol iz stare ozljede na ruci probadala
rame. Još jedan metak poprskao ga je pramenom zemlje, ali on je stigao
do humka. Bacio se u zavjetrinu maloga brješčića i onesvijestio se.
Kad se osvijestio, bilo je poslijepodne; ležao je u dugačkoj sjeni
dok je opadala dnevna toplina. Bio je pao na kosinu brežuljka i mogao
je vidjeti samo nekoliko koraka zemlje i kamenja ispred sebe. Bio je
svjestan strahovite žeđi. Sve je bilo mirno i tiho; mogao je čuti kako
pjeva ptica na jednom maslinovu stablu, ali i mrmorenje dalekih glasova.
Govorili su španjolski, morali su dakle biti fašisti, osim ako nisu španjol-
ske postrojbe izvršile proboj dalje na sjeveru, što nije mogao povjerovati
nakon onoga što se dogodilo njegovoj jedinici. Ležao je mirno, namje-
stivši glavu udobno u prašini, svjestan da mu je desna noga obamrla.
Padao je u nesvijest i osvješćivao se; još je mogao čuti žubor
glasova, negdje naprijed i slijeva. Nakon nekog vremena potpuno se
razbudio, glava mu je odjednom bila bistra, umirao je od žeđi. Sada
nije bilo zvuka glasova, samo je ptica pjevala; sigurno nije bila ista.
Bernie je mislio da će Španjolska biti vruća; sjećanja na svoj posjet
s Harryjem prije šest godina bila su ispunjena suhom vrućinom koja
udara kao čekić. Ali u veljači, iako su dani bili prilično topli, bivalo je
hladno u sumrak, i nije bio siguran da bi ondje preživio noć. Mogao
je osjetiti uši kako gmižu duboko dolje po njegovu trbuhu. Bile su pre-
plavile logor i Bernie je mrzio njihov svrbež. Bol je bila čudna stvar:
noga je bila podnošljiva, ali poriv da se počeše po trbuhu bila je očajna.
Ali koliko je znao, mogao je biti okružen fašističkim vojnicima koji su
njegovo nepomično tijelo smatrali truplom, a otvorili bi vatru na svaki
znak micanja.
Podignuo je malko glavu, škripeći zubima, strahujući od udara
metka. Ništa. Iznad njega je bila samo gola padina. Ukočio se i okrenuo.

3
 C. J. Sansom

Bol mu je prostrijelila nogu kao nož i morao je čvrsto stisnuti zube da

ne bi vrisnuo. Pridignuo se na laktove i pogledao dolje. Pola nogavice
bilo mu je otrgnuto, a bedro pokriveno crnom, zgrušanom krvlju. Sada
nije krvarilo, metak je valjda promašio arteriju, ali ako se previše miče
moglo bi opet početi.
Slijeva je vidio dva tijela u brigadnim odorama. Obojica su bila
pala na lice i jedan je bio predaleko da bi ga prepoznao, ali drugi je bio
McKie, mladi škotski rudar. Pun straha, pokušavajući da ne miče nogu,
opet se okrenuo na laktovima i pogledao uzbrdo, prema vrhu humka.
Desetak metara iznad njega, izdignuvši se preko ruba humka, bio
je tenk. Jedan od njemačkih tenkova što ih je Hitler darovao Francu.
Jedna je ruka mlohavo virila iz topovske kupole. Fašisti su morali dove-
sti tenkove i taj je zaustavljen upravo kad je pogledao niz humak. Bio
je u osjetljivoj ravnoteži, gotovo polovica njegova prednjeg kraja bila je
nagnuta preko vrha; s mjesta gdje je ležao, Bernie je mogao vidjeti cijevi
i vijke s donje strane, teške oklopljene gusjenice. Mogao se u svakom
trenutku prevrnuti preko njega; Bernie se morao pomaknuti.
Počeo je polako puzati. Bol mu je probadala nogu i poslije
nekoliko­ koraka morao je stati, znojan i zadihan. Sada je mogao vidjeti
McKieja. Jedna mu je ruka bila otrgnuta, ležala je nekoliko metara
dalje. Neuredna smeđa kosa lagano se mrsila na povjetarcu, u smrti kao
i prije u životu, iako je lice pod njom već bilo bijelo. McKiejeve su oči
bile zatvorene, ljubazno ali ružno lice izgledalo je smireno. Siromah,
pomislio je Bernie, i osjetio kako ga suze peku u kutovima očiju.
Kad je prvi put vidio mrtva tijela, koja su ljudi donosili iz borbe
u Madridu i polagali ih u redovima na ulici, Bernieju je bilo mučno od
užasa. Ali kad su jučer pošli u bitku, njegovo je snebivanje iščeznulo.
Moralo je iščeznuti kad si bio pod paljbom, rekao mu je Pa u jednoj
od rijetkih prilika kad je govorio o Sommi, svaki se osjećaj morao
uskladiti s preživljavanjem. Nisi vidio, gledao si, kao što životinja gleda.
Nisi čuo, slušao si, kao što životinja sluša. Postajao si usredotočen i
malodušan kao životinja. Ali Pa je imao dugačke napadaje depresije,
večeri je provodio u malenom uredu iza dućana, pognute glave pod
slabim žućkastim svjetlom dok se trudio da zaboravi rovove.
Bernie se sjetio McKiejevih šala o tome kako će Škotska biti
neovisna za vrijeme socijalizma, smijući se dok se veselio njezinu oslo-
bođenju od nekorisnih Sasa. Oblizivao je suhe usne. Hoće li mu ovaj

4
 PAKAO U MADRIDU

trenutak, dok povjetarac mrsi McKiejevu kosu, dolaziti u snove ako se

iz svega izvuče živ, čak i kad bi uspjeli i stvorili nov, slobodan svijet?
Čuo je škripanje, prodoran, metalni zvuk. Pogledao je gore; tenk
se lagano njihao, dugačka se topovska cijev ocrtavala na sve mračnijem
nebu i sporo micala gore-dolje. Sigurno njegove kretnje podno humka
nisu bile dovoljne da je pomaknu, ali ona se micala.
Bernie je pokušao ustati, ali bol ga je probola kroz ozlijeđenu
nogu. Počeo je opet puzati, pokraj McKiejeva tijela. Noga ga je sada više
boljela i mogao je osjetiti kako se niz nju cijedi krv. Glava mu je plivala;
hvatao ga je užas od onesvještenja strahujući da će tenk pasti nizbrdo i
zgnječiti njegovo tijelo što leži potrbuške. Mora ostati pri svijesti.
Točno pred njim bila je lokvica prljave vode. Usprkos opasnosti,
toliko je bio žedan da je u nju zagnjurio glavu i progutao dugačak
gutljaj. Voda je imala okus zemlje i tjerala ga na povraćanje. Podignuo
je glavu i trgnuo je natrag od iznenađenja kad je uhvatio odraz svoga
lica: svaka je bora bila ispunjena blatom preko kuštrave brade, a oči su
mu luđački gorjele. Odjednom je začuo Barbarin glas u glavi, sjetio se
njezinih mekanih ruku na vratu. »Ti si tako lijep«, rekla je jedanput.
»Previše lijep za mene.« Što bi sada rekla?
Čulo se još jedno škripanje, glasnije ovaj put, i on je podignuo
pogled da vidi kako tenk polako puzi naprijed. Sitan potočić zemlje i
kamenčića kotrljao se niz padinu. »Oh, Kriste«, protisnuo je. »Oh,
Kriste.« Ispružio se naprijed.
Začulo se bučno škripanje i tenk je prošao iznad njega. Kotrljao
se polagano niz brežuljak uz zveketavo struganje promašivši Berniejeve
noge za nekoliko centimetara. Na dnu se dugačka topovska cijev zarila
u zemlju i tenk se zaustavio, tresući se kao golema oborena zvijer. Pro-
matrač je izletio iz kupole i pao naglavce na zemlju, raširivši sve četiri
u jarku. Kosa mu je bila svijetloplava: Nijemac. Bernie je sklopio oči,
odahnuo s olakšanjem.
Još jedna buka navela ga je da se okrene i pogleda uvis. Petorica
su stajala u nizu na vrhu humka, privučeni štropotom. Lica su im bila
prljava i izmorena kao Berniejevo. Bili su fašisti; nosili su maslinastoze-
lenu borbenu odoru Francovih vojnika. Podignuli su puške u njegovu
smjeru. Jedan je vojnik izvukao pištolj iz futrole. Čuo se škljocaj dok je
oslobađao kočnicu. Zakoračio je naprijed i spustio se niz humak.

5
 C. J. Sansom

Bernie se naslonio na jednu ruku i podignuo drugu u znak klonula

preklinjanja,
Fašist se zaustavio korak od njega. Bio je visok, mršav čovjek s
tankim brčićima kakve ima Generalisimo. Lice mu je bilo mrko i srdito.
»Me entrego«, rekao je Bernie. »Predajem se.« To je bilo sve
što je mogao učiniti.
»¡Comunista cabrón!« Čovjek je govorio s teškim južnjačkim
naglaskom. Bernie je i dalje pokušavao sročiti neke riječi, dok je fašist
primicao pištolj i ciljao u njegovu glavu.

6
Prvi dio

JESEN
 Prvo pogl avlje

London, srpanj 1940.

B omba je pala u Ulicu Victoria. Iskopala je širok krater na kolniku i

srušila pročelja na nekoliko dućana. Ulica je bila ograđena konop-
cima; ljudi iz Odjela za poduzimanje mjera u slučaju zračnih napada
(ARP) i dragovoljci formirali su lanac i pažljivo uklanjali krš iz jedne
od oštećenih zgrada. Harry je shvatio da netko mora biti ispod uru-
šenog materijala. Napori spasilaca, staraca i dječaka posutih prašinom
koja je oko njih visjela poput plašta, izgledali su vrijedni sažaljenja
naspram golemih hrpa cigle i žbuke. Spustio je kofer.
Dolazeći na kolodvor Victoria vlakom, vidio je druge kratere i
razorene zgrade. Osjećao se čudno odijeljen od razaranja, još od prvih
zračnih napada prije deset dana. Dolje u Surreyju, stric James je gotovo­
doživio srčani udar dok je gledao fotografije u Telegraphu. Harry je
jedva reagirao kad se njegov stric zacrvenio u licu i zarežao nad tim
novim primjerom njemačkog užasa. Njegov se um već bio povukao
pred bijesom.
Ipak se nije mogao povući pred kraterom u Westminsteru na koji
je iznenada naišao. Odjednom kao da je opet bio u Dunkirku: nje-
mački bombarderi pikiraju iznad glave, pješčana obala u eksplozijama.
Stegnuo je šake zabijajući nokte u dlanove i duboko udahnuo. Srce mu

9
 C. J. Sansom

je počinjalo udarati, ali nije se stao tresti; sada je mogao kontrolirati

svoje reakcije.
Jedan nadglednik iz ARP-a prišao mu je krupnim koracima,
čovjek otvrdla lica u pedesetim godinama s tankim brčićima i ravnim
leđima, u crnoj uniformi s prugama od prašine.
»Ne možete ovuda proći«, oštro je rekao. »Put je zatvoren. Zar
ne vidite da je pala bomba?« Gledao ga je sumnjičavo i prijekorno,
pitajući se bez sumnje zašto jedan očito sposoban muškarac u ranim
tridesetim godinama nije u uniformi.
»Oprostite«, rekao je Harry. »Upravo sam stigao iz unutrašnjosti.
Nisam bio svjestan da je ovako gadno.«
Većina bi Londonaca suočena s Harryjevim naglaskom učenika
privatne škole poprimila uslužan ton, ali ovaj čovjek to nije učinio.
»Nemate kamo pobjeći«, rekao je odrješito. »Ovaj put ne. Ne možete
u skrovište, ne možete ni u unutrašnjost zadugo, ako mene pitate.«
Nadglednik je oštro pogledao Harryja od glave do pete. »Vi ste na
dopustu?«
»Otpušten kao invalid«, rekao je Harry naglo. »Vidite, moram
stići do Vrata kraljice Anne. Po službenom poslu.«
Nadglednikovo se ponašanje odjednom promijenilo. Uhvatio je
Harryja ispod ruke i okrenuo ga na drugu stranu. »Idite gore kroz
Petty France. Ondje je pala samo jedna bomba.«
»Hvala.«
»Sve je u redu, gospodine.« Nadglednik mu se primaknuo i
nagnuo glavu. »Jeste li bili u Dunkirku?«
»Jesam.«
»Bilo je krvi i razaranja dolje, stradao je Island of Dogs. Ja sam
bio u rovovima zadnji put, i znao sam da će se to vratiti, i taj će put
svi biti uključeni, ne samo vojni obveznici. Imat ćete priliku da se opet
borite, čekajte pa ćete vidjeti. Bajunetu Švabi u crijeva, zavrni i opet
izvuci, ha?« Čudno se osmjehnuo, zatim odstupio i salutirao, dok su
mu blijede oči blistale.
»Hvala vam.« Harry je salutirao i okrenuo se prelazeći u Ulicu
Gillingham. Namrštio se; riječi onoga čovjeka ispunile su ga gnušanjem.

10
 PAKAO U MADRIDU

U Victoriji je vladala gužva kao svakoga normalnog ponedjeljka;

činilo se da su vijesti kako je u Londonu sve uobičajeno bile istinite.
Dok je koračao širokim gregorijanskim ulicama, sve je bilo mirno na
jesenskom suncu. Prošao je poneki poslovni čovjek u polucilindru, bilo
je i dadilja koje su gurale kolica. Izrazi na licima bili su normalni, čak
i veseli. Mnogi su ostavili plinske maske kod kuće, iako je Harryjeva­
visjela o ramenu u četvrtastoj kutiji. Znao je da prkosno dobro ras-
položenje koje je prihvatila većina ljudi prikriva strah od invazije, ali
bilo mu je draže pretvaranje da su stvari normalne nego podsjećanje
da sada žive u svijetu gdje se rasulo britanske vojske polako pretvara
u kaos na francuskoj obali i da poremećeni veterani iz rovova stoje na
ulicama i sretno proriču Armagedon.
Misli su mu se vratile u Rookwood, kao što je često bivalo posljed-
njih dana. Staro četverokutno dvorište jednoga ljetnog dana, učitelji u
haljama i sveučilišnim kapama dok hodaju ispod visokih brijestova,
dječaci prolijeću u modrim kaputima ili bijelim dresovima za kriket.
To je bivao bijeg na drugu stranu zrcala, što dalje od ludila. Ali prije
ili poslije, teška i bolna misao uvijek bi se probila: kako se dovraga sve
ono promijenilo u ovo?

Hotel St. Ermin nekada je bio raskošan, ali sada je sva njegova elegan-
cija izblijedjela; svijećnjak u ulaznom predvorju bio je prašan, osjećao se
miris kupusa i laštila. Akvareli s jelenima i škotskim jezerima pokrivali
su zidove obložene hrastovinom. Negdje je sanjivo kucao prastari sat.
Nikoga nije bilo iza pulta na recepciji. Harry je pritisnuo zvonce
i pojavio se ćelav čovjek snažne građe u hotelskoj uniformi. »Dobro
jutro, gospodine«, rekao je opušteno, s prizvukom ulagivanja kad si u
službi cijeloga života. »Nadam se da me niste dugo čekali.«
»Imam sastanak u dva i trideset s gospođicom Maxse. Poručnik
Brett.« Harry je zapravo kazao »Maxie«, izgovorivši ime te žene kako
ga je naputio čovjek koji ga je nazvao iz Ministarstva vanjskih poslova.
Čovjek je kimnuo. »Izvolite poći za mnom, gospodine.« Korača-
jući bezvučno po debelom prašnom tepihu, odveo je Harryja do bara
punog udobnih naslonjača i stolova za kavu. Bio je prazan, samo su
jedan muškarac i žena sjedili u dnu kraj prozora.
»Poručnik Brett, gospođo.« Recepcionar se naklonio i otišao.

11
 C. J. Sansom

Par je ustao. Žena je pružila ruku. Bila je u pedesetim godinama,

malena i krhke građe, nosila je elegantan dvodijelni kostim modre boje.
Imala je vrlo kovrčavu sijedu kosu i oštro, inteligentno lice. Prodorne
sive oči susrele su se s Harryjevim pogledom.
»Kako ste? Tako mi je drago što smo se upoznali?« Njezin
kontra­alt pun povjerenja naveo je Harryja da pomisli na ravnateljicu
neke škole za djevojčice. »Marjorie Maxse. Čula sam sve o vama.«
»Ništa odveć loše, nadam se.«
»Oh, baš naprotiv. Dopustite mi da predstavim Rogera Jebba.«
Muškarac je čvrsto stisnuo Harryjevu ruku. Bio je otprilike dobi gos-
pođice Maxse, dugačka preplanula lica i rijetke crne kose.
»Jeste li za čaj?« upitala je gospođica Maxse.
»Hvala.«
Srebrni čajnik i porculanske šalice ležali su na stolu. Bio je tu
također tanjur pogačica, te lončići džema i nečega što je sličilo na
pravo vrhnje. Gospođica Maxse je počela nalijevati čaj. »Jeste li imali
problema na putu ovamo? Čujem da su prošle noći pale bomba-dvije
u blizini.«
»Ulica Victoria je zatvorena.«
»To je doista neugodno. I nastavit će se još neko vrijeme.«
Govorila je kao da je riječ o dugotrajnoj kiši. Nasmiješila se. »Draže
nam je ovdje primati nove ljude na prvi razgovor. Direktor je naš stari
prijatelj, tako nam nitko neće smetati. Šećera?« nastavila je u istom
razgovornom tonu. »Uzmite pogačicu, strašno su dobre.«
»Hvala.« Harry je zagrabio žlicom džem i vrhnje. Podignuo je
pogled i vidio da ga gospođica Maxse pomno proučava; simpatično
mu se osmjehnula, ne pokazujući nimalo zbunjenosti.
»Kako se sada snalazite? Otpušteni ste kao invalid, je li tako?
Nakon Dunkirka?«
»Da. Bomba je pala pet-šest metara daleko. Podignula je mnogo
pijeska. Imao sam sreće; to me je zaštitilo od eksplozije.« Vidio je da
ga i Jebb proučava, očima sivim poput kremena.
»Zadobili ste ranu od gelera, pretpostavljam«, rekao je odjednom.
»Bila je neznatna«, rekao je Harry. »Sada sam dobro.«
»Lice vam je problijedjelo, na jednu sekundu«, rekao je Jebb.

12
 PAKAO U MADRIDU

»Prije je to bivalo dulje od jedne sekunde«, odgovorio je tiho. »I

obje su mi se ruke cijelo vrijeme tresle. To biste također mogli znati.«
»I sluh vam je bio oštećen, pretpostavljam?« upitala je gospođica
Maxse vrlo tiho, ali Harry ju je čuo.
»I to se vratilo gotovo na normalu. Tek malo gluhoće u lijevom
uhu.«
»Tu ste imali sreće«, primijetio je Jebb. »Gubitak sluha od
eksplozije, to često ostaje trajno.« Izvadio je iz džepa spojnicu za papir
i počeo je rastreseno savijati gledajući i dalje u Harryja.
»Liječnik kaže da sam imao sreće.«
»Oštećenje sluha znači kraj aktivne sužbe, naravno«, nastavila
je gospođica Maxse. »Čak i kad je neznatno. To mora biti strašan
udarac. Prijavili ste se odmah u rujnu, je li tako?« Nagnula se naprijed,
obujmivši rukama šalicu s čajem.
»Da. Da, jesam. Oprostite, gospođice Maxse, ali pomalo sam
neupućen…«
Ona se opet osmjehnula. »Naravno. Što su vam rekli iz Ministar-
stva vanjskih poslova kad su nazvali?«
»Samo da neki ljudi misle kako možda ima posla koji bih mogao
obavljati.«
»No, mi smo odijeljeni od Ministarstva vanjskih poslova.« Gos-
pođica Maxse vedro se nasmiješila. »Mi smo Obavještajna služba.«
Zvonko se nasmijala, kao da ju je iznenadila neobičnost svega toga.
»Oh«, rekao je Harry.
Njezin se glas uozbiljio. »Naš rad je sada ključan, doista ključan.
Kad je pala Francuska, cijeli kontinent je ili saveznik nacista ili ovisi o
njima. Ne postoje više nikakvi normalni diplomatski odnosi.«
»Mi smo sada na crti bojišnice«, dodao je Jebb. »Pušite?«
»Ne, hvala. Ne pušim.«
»Vaš stric je pukovnik James Brett, je li tako?«
»Da, gospodine, to je točno.«
»Služio je sa mnom u Indiji. Još 1910., vjerovali ili ne!« Jebb se
počeo promuklo smijati kao da laje. »Kako je on?«
»Sad je u mirovini.« Ali sudeći po toj preplanulosti, vi ste ostali
u službi, pomislio je Harry. Možda u indijskoj policiji.

13
 C. J. Sansom

Gospođica Maxse spustila je šalicu i sklopila ruke. »Što mislite

o tome da radite za nas?« upitala je.
Harry je opet osjetio stari zamor kojega se grozio; ali i nešto
drugo, iskru zanimanja.
»I dalje želim pomagati u ratu, naravno.«
»Mislite li da ste sposobni nositi se sa zahtjevnim poslom?«
upitao je Jebb. »Iskreno, sada. Ako niste, trebali biste to reći. Nemate
se čega stidjeti«, dodao je oporo. Gospođica Maxse se nasmiješila s
ohrabrenjem.
»Mislim da sam sposoban«, rekao je Harry oprezno. »Gotovo
sam se vratio u normalu.«
»Mi zapošljavamo mnogo ljudi, Harry«, rekla je gospođica
Maxse. »Mogu vas zvati Harry, zar ne? Neke zbog toga što mislimo da
su prikladni za posao koji obavljamo, druge zbog toga što nam mogu
ponuditi nešto posebno. No, vi ste bili specijalist za moderne jezike
prije nego što ste se prijavili. Dobra diploma na Cambridgeu, zatim
stipendija na King�s Collegeu dok nije buknuo rat.«
»Da, to je točno.« Znali su dosta o njemu.
»Kakav je vaš španjolski? Tečan?«
To ga je pitanje iznenadilo. »Tako bih rekao.«
»Francuska književnost je vaša struka, je li tako?«
Harry se namrštio. »Da, ali više njegujem španjolski. Član sam
Španjolskoga društva u Cambridgeu.«
Jebb je kimnuo. »Uglavnom akademska razina, zar ne? Španjolske
drame i tako dalje.«
»Da.«
»Ima li izbjeglica iz građanskoga rata?«
»Jedan ili dva.« Susreo se s Jebbovim pogledom. »Ali društvo se
ne bavi politikom. Imamo prešutni dogovor da izbjegavamo politiku.«
Jebb je spustio na stol spajalicu, izmučenu do fantastičnih
savijutaka,­ i otvorio aktovku. Izvadio je kartonski fascikl s dijagonalnim
crvenim križem na korici.
»Volio bih vas vratiti u 1931.« rekao je. »U vašu drugu godinu
na Cambridgeu. Toga ste ljeta putovali u Španjolsku, je li tako? S prija-
teljem iz škole u Rookwoodu.«

14
 PAKAO U MADRIDU

Harry se opet namrštio. Kako su mogli sve to znati? »Da.«

Jebb je otvorio fascikl. »Neki Bernard Piper, poslije pripadnik bri-
tanske komunističke partije. Otišao se boriti u španjolskom građanskom
ratu. Prijavljen njegov nestanak, vjerojatno poginuo u bitki kod Jarame,
1937.« Izvadio je fotografiju i položio je na stol. Niz ljudi u neurednim
vojnim uniformama stajao je na goloj padini brežuljka. Bernie je bio u
sredini, viši od ostalih, kratko ošišane plave kose, dječački se smiješio u
kameru.
Harry je pogledao Jebba. »Snimljeno u Španjolskoj?«
»Da.« Jebbove su se sitne oči suzile. »I vi ste pošli onamo da
ga pokušate pronaći.«
»Na zahtjev njegove obitelji, jer sam govorio španjolski.«
»Ali niste imali sreće.«
»Bilo je deset tisuća mrtvih kod Jarame«, rekao je Harry neve-
selo. »Nisu svi identificirani. Bernie je vjerojatno u nekoj masovnoj
grobnici negdje izvan Madrida. Gospodine, mogu li vas upitati odakle
vam te informacije? Mislim da imam pravo…«
»Zapravo nemate. Ali budući da pitate, imamo dosjee o svim čla-
novima komunističke partije. Usput, Staljin je sada pomogao Hitleru
da iskasape Poljsku.«
Gospođica Maxse se pomirljivo osmjehnula. »Nitko ne povezuje
vas s njima.«
»Nadam se da je tako«, rekao je Harry odlučno.
»Što kažete, jeste li imali ikakav politički stav?«
Takvo pitanje ne biste očekivali u Engleskoj. Uznemirilo ga je
njihovo poznavanje njegova života, Berniejeve priče. Oklijevao je prije
nego što će odgovoriti.
»Mislim da sam neka vrsta liberalnog konzervativca.«
»Niste dolazili u iskušenje da se pođete boriti za španjolsku repu-
bliku, kao Piper?« upitao je Jebb. »U križarski rat protiv fašizma?«
»Što se mene tiče, Španjolska se prije građanskoga rata raspadala
u kaosu koji su iskorištavale obje strane, fašisti i komunisti. Naletio sam
na neke Ruse, 1937. Bili su svinje.«
»To je morala biti prilična pustolovina«, rekla je je gospođica
Maxse vedro. »Putovati u Madrid usred građanskoga rata.«

15
 C. J. Sansom

»Išao sam da pokušam naći prijatelja. Za njegovu obitelj, kako

sam kazao.«
»Bili ste prisni prijatelji u školi, zar ne?« upitao je Jebb.
»Raspitivali ste se u Rookwoodu?« Ta ga je misao naljutila.
»Da«, kimnuo je Jebb, bez traga isprike.
Harryjeve su se oči odjednom raširile. »Je li ovdje riječ o Bernieju?
Je li živ?«
»Naš dosje o Bernardu Piperu je zatvoren«, rekao je Jebb, glas
mu je iznenada postao ljubazan. »Koliko mi znamo, on je poginuo
kod Jarame.«
Gospođica Maxse se uspravila u naslonjaču. »Morate razumjeti,­
Harry, ako vam povjerimo da radite za nas, moramo znati sve o vama.
Ali mislim da imamo sreće.« Jebb je kimnuo, a ona je nastavila.­
»Mislim da je vrijeme da prijeđemo na same činjenice. Ne bismo
normalno zaronili u stvari ovako izravno, ali pitanje je vremena, znate.
Hitnost. Trebaju nam informacije o nekome. Mislimo da nam možete
pomoći. Moglo bi biti vrlo važno.«
Jebb se nagnuo naprijed. »Sve što vam od sada kažemo strogo je
povjerljivo, jesmo li se razumjeli? Zapravo, moram vas upozoriti, ako i
o čemu od ovoga budete raspravljali izvan ove prostorije, naći ćete se
u ozbiljnim problemima.«
Harry se susreo s njegovim pogledom. »U redu.«
»Nije riječ o Bernardu Piperu. Radi se o jednom drugom vašem
školskom kolegi, koji je također uspostavio neke zanimljive političke veze.«
Jebb je opet posegnuo u aktovku i položio na stol još jednu fotografiju.
Harry nikada nije očekivao da će ponovno vidjeti to lice. Sandy
Forsyth bi sada imao trideset jednu godinu, nekoliko mjeseci više nego
Harry, ali izgledao je gotovo sredovječno. Imao je brčiće kao Clark
Gable i veoma nauljenu kosu koja je bila začešljana unatrag i već se
počinjala rijediti. Lice mu se ispunilo i poprimilo nove crte, ali oštre
oči, rimski nos i široka usta tankih usana bili su isti. Bila je to foto-
grafija snimljena u studiju; Sandy se smiješio u kameru s osmijehom
filmske zvijezde, napola zagonetno i napola primamljivo. Nije bio lijep
muškarac, ali na fotografiji je tako izgledao. Harry je opet podignuo
pogled. »Ja ga ne bih nazvao prisnim prijateljem«, rekao je tiho.

16
 PAKAO U MADRIDU

»Bili ste prijatelji neko vrijeme, Harry«, rekla je gospođica Maxse.

»Godinu dana prije nego što je bio izbačen. Poslije one stvari u koju je
bio uključen gospodin Taylor. Razgovarali smo s njim, znate.«
»Gospodin Taylor.« Harry je oklijevao jedan trenutak. »Kako
je on?«
»Dobro je ovih dana«, rekao je Jebb. »Ne zahvaljujući Forsythu.
No, kad je bio izbačen, jeste li se rastali u dobrim odnosima?« Uperio
je spajalicu u Harrya. »Ovo je važno.«
»Da. Ja sam bio jedini Forsythov prijatelj u Rookwoodu, doista.«
»Ne bih pomislio da ste imali previše zajedničkoga«, rekla je
gospođica Maxse sa smiješkom.
»I nismo, u mnogočemu.«
»Bio je pomalo nevaljalac, taj Forsyth? Nije se uklapao. Ali vi ste
uvijek bili momak na svome mjestu.«
Harry je uzdahnuo. »Sandy je imao i dobrih strana. Iako…«
Zastao je. Gospođica Maxse se osmjehnula da ga ohrabri.
»Ponekad sam se pitao zašto je želio biti prijatelj sa mnom. Kad
su mnogi ljudi s kojima se družio bili — no, nevaljalci, da se poslužim
vašim izrazom.«
»Je li u tome bilo ičega seksualnoga, Harry, što mislite?« Ton joj
je bio lak i usputan, kao kad je govorila o bombama. Harry ju je zapre-
pašteno promatrao jedan trenutak, zatim se nasmijao od neugodnosti.
»Sigurno nije.«
»Žao mi je što sam vas dovela u neugodnost, ali takve se stvari
događaju u privatnim školama. Znate, zatreskaju se.«
»Nije bilo ničega te vrste.«
»Kad je Forsyth otišao«, rekao je Jebb, »jeste li ostali u vezi?«
»Razmijenili smo nekoliko pisama tijekom dvije-tri godine. Sve
manje i manje kako je vrijeme prolazilo. Nismo imali mnogo zajed-
ničkoga nakon što je Forsyth napustio Rookwood.« Uzdahnuo je.
»Zapravo, nisam siguran zašto je tako dugo nastavio pisati. Možda da
ostavi dojam — pisao je o klubovima i djevojkama i takvim stvarima.«
Jebb je kimnuo s ohrabrenjem. »U svojem posljednjem pismu kazao je
da radi za nekog kladioničara u Londonu. Pisao je o drogiranju konja
i lažnim klađenjima kao da je sve to bila šala.« Ali sada se Harry sjetio

17
 C. J. Sansom

Sandyjeve druge strane: išao je s njim u šetnje kroz Downs u potrazi

za fosilima, vodio dugačke razgovore. Što ovi ljudi žele?
»Vi još vjerujete u tradicionalne vrijednosti, zar ne?« upitala je
gospođica Maxse sa smiješkom. »U stvari koje zastupa Rookwood.«
»Tako bih rekao. Premda…«
»Da?«
»Pitam se kako je naša zemlja upala u ovo.« Susreo se s njezinim
pogledom. »Nismo bili spremni za ono što se dogodilo u Francuskoj.
Poraz.«
»Francuski su nas beskičmenjaci ostavili na cjedilu«, progunđao
je Jebb.
»I mi smo bili prisiljeni da se povučemo, gospodine«, rekao je
Harry. »Bio sam ondje.«
»Imate pravo. Nismo se bili pripremili kako treba.« Gospođica
Maxse je govorila s iznenadnim osjećajem. »Možda smo se previše
časno ponašali u Münchenu. Nakon Velikoga rata nismo mogli vje-
rovati da itko više želi ratovati. Ali znamo kako je Hitler to oduvijek
želio. Neće biti sretan dok čitava Europa ne bude pod njegovom petom.
Novo mračno doba, kako to Winston naziva.«
Na trenutak je zavladala tišina, zatim se Jebb nakašljao. »U redu,
Harry. Želim govoriti o Španjolskoj. Kad je prošloga lipnja pala Francu-
ska i Mussolini nama objavio rat, očekivali smo da će ga Franco slijediti.
Hitler je za njega dobio građanski rat, a Franco želi Gibraltar, naravno.
Uz njemačku pomoć mogao bi ga osvojiti s kopna i to bi značilo da
nam je isključen Mediteran.«
»Španjolska je sada u ruševinama«, rekao je Harry. »Franco ne
bi mogao voditi još jedan rat.«
Ali mogao bi pustiti Hitlera unutra. Divizije Wehrmachta čekaju
na francusko-španjolskoj granici. Španjolska fašistička partija želi ući u
rat.« Nakrivio je glavu. »S druge strane, većina kraljevskih generala ne
vjeruje Francu, boje se narodnog ustanka ako uđu Nijemci. Oni nisu
fašisti, samo žele pobijediti crvene. Stanje je labilno, Franco bi mogao
svakog dana objaviti rat. Naši ljudi u Madridu na rubu su živaca.«
»Franco je oprezan«, drznuo se ustvrditi Harry. »Mnogi misle
kako je mogao prije dobiti građanski rat da je bio hrabriji.«

18
 PAKAO U MADRIDU

Jebb je zagunđao. »Nadam se da ste u pravu. Sir Samuel Hoare

otišao je tamo kao veleposlanik da ih pokuša odvratiti od rata.«
»Čuo sam.«
»Njihovo je gospodarstvo u ruševinama, kao što kažete. Ta slabost
je naš adut, jer Kraljevska mornarica još može nadzirati što ulazi i izlazi.«
»Blokada.«
»Na sreću, Amerikanci to ne osporavaju. Dopuštamo dotok nafte
tek toliko da se Španjolska održava, zapravo malo manje. A imali su još
jednu slabu žetvu. Pokušavaju uvoziti žito i uzeti inozemne zajmove da
ga plate. Naša izvješća govore o tome kako u Barceloni tvornički radnici
padaju u nesvijest od gladi.«
»To zvuči jednako loše kao za vrijeme građanskoga rata.« Harry
je potresao glavom. »A kroz to su već prošli.«
»Sada iz Španjolske dopiru nekakve glasine. Franco proučava
razne sheme da se gospodarski osamostali, neke od njih su prilično
sulude. Prošle je godine jedan austrijski znanstvenik tvrdio kako je
otkrio način dobivanja sintetičke nafte iz biljnoga soka i dobio od njega
novac da razvije postupak. Sve je to bila prijevara, naravno.« Jebb se
ponovno nasmijao kao da laje. »Zatim su tvrdili kako su našli goleme
zalihe zlata dolje kod Badajoza. Još jedna kula u zraku. Ali sada čujemo
da su doista otkrili nalazišta zlata, u planinama nedaleko od Madrida.
Za njih radi jedan iskusni južnoafrički geolog, neki Alberto Otero. I
o svemu šute, što nas još više navodi da pomislimo kako u tome ima
nešto. Stručnjaci kažu da postoji takva geološka mogućnost.«
»I tako bi Španjolska manje ovisila o nama?«
»Oni nemaju zlatne rezerve da bi poduprli valutu. Staljin je natje-
rao republikance da za vrijeme građanskoga rata pošalju zlatne rezerve
u Moskvu. I zadržao ih je, naravno. Zbog toga im je teško kupovati
bilo što na otvorenom tržištu. U ovom času pokušavaju dobiti izvozne
kredite od nas i Jenkija.«
»Dakle, ako su glasine točne, oni bi manje ovisili o nama?«
»Točno. I zbog toga su skloniji ulasku u rat. Bilo što moglo bi
narušiti ravnotežu.«
»U tome mi pokušavamo hodati po žici«, dodala je gospođica
Maxse. »Koliko zamahnuti batinom, koliko mrkava ponuditi. Koliko
žita dopustiti da prođe, koliko nafte.«

19
 C. J. Sansom

Jebb je kimnuo. »Stvar je u tome, Brett, da je čovjek koji je Otera

predstavio režimu bio Sandy Forsyth.«
»On je u Španjolskoj?« Harryjeve su se oči raširile.
»Da. Ne znam jeste li vidjeli novinske oglase prije godinu-dvije,
za obilaske bojišnica građanskoga rata?«
»Sjećam se. Nacionalisti su organizirali izlete za Engleze. Propa-
gandni trik.«
»Nekako se Forsyth u to upleo. Otišao je u Španjolsku kao turi-
stički vodič. Francovi su ga ljudi sasvim dobro plaćali. Onda je ostao
ondje, upustio se u razne poslovne akcije, neke prilično mutne, rekao
bih. Očito je mudar poslovni čovjek, od snalažljive vrste.« Jebb je s
gađenjem pucnuo ustima, zatim se oštro zagledao u Harryja. »Sada ima
neke važne veze.«
Harry je duboko udahnuo. »Smijem li upitati kako sve to znate?«
Jebb je slegnuo ramenima. »Spretne ulizice rade izvan našeg
veleposlanstva. Oni potkupljuju niže službenike i dobivaju informacije.­
Madrid je pun špijuna. Ali nitko nije dopro do samoga Forsytha.
Nemamo­ špijuna među falangistima, a Forsyth je s falangističkim
krilom­ u vladi. I prati ga glas da je oštrouman, lako bi nanjušio opasnost
ako bi se pojavio neki stranac i počeo postavljati pitanja.«
»Da.« Harry je kimnuo. »Sandy je oštrouman.«
»Ali ako biste se vi pojavili u Madridu«, rekla je gospođica Maxse.
»Kao tumač pri veleposlanstvu, recimo, pa na njega slučajno naletite u
nekoj kavani? Kao što se ljudi susreću. Obnovite staro prijateljstvo.«
»Želimo da otkrijete što on radi«, rekao je Jebb izravno. »Možda
da ga pridobijete na našu stranu.«
O tome se dakle radi. Traže od njega da špijunira Sandyja, kao
što je g. Taylor radio sve one godine u Rookwoodu. Harry je pogledao
kroz prozor plavo nebo gdje su baražni baloni lebdjeli kao golemi sivi
kitovi.
»Kako biste se osjećali u toj ulozi?« glas gospođice Maxse bio
je blag.
»Sandy Forsyth radi za Falangu.« Harry je odmahnuo glavom.
»Nije riječ o tome da bi trebao zarađivati novac — njegov otac je
biskup.«

20
 PAKAO U MADRIDU

»Katkada je riječ o uzbuđenju jednako kao o politici, Harry.

Katkada to dvoje ide zajedno.«
»Da.« Sjetio se kako je Sandy bez daha ušao u učionicu nakon
jednoga od zabranjenih izleta u klađenje, otvarajući ruku da pokaže
bijelu i zgužvanu novčanicu od pet funta. »Vidi što sam dobio od
jednoga krasnoga konjića.«
»Radi za Falangu«, rekao je Harry zamišljeno. »Mislim da je
oduvijek bio crna ovca, ali ponekad — čovjek može učiniti nešto protiv
pravila i doći na loš glas i zbog toga postati još gori.«
»Mi nemamo ništa protiv crnih ovaca«, rekao je Jebb. »Crna
ovca može biti nabolji agent.« Znalački se nasmijao. Harryju se vratila
još jedna uspomena na Sandyja: zuri srdito preko stola u učionici, nje-
gov glas je ogorčeni šapat. »Vidiš kakvi su, kako nas nadziru, što rade
ako pokušamo umaknuti.«
»Mislim da ste vi čovjek koji voli igru«, rekla je gospođica Maxse.
To smo i očekivali. Ali ne možemo pobijediti u ovom ratu strogo
poštujući pravila.« Tužno je zaklimala glavom, poskočile su joj kratke
kovrčice. »Nipošto protiv ovakva neprijatelja. To znači ubijati, već vam
je poznato, to na žalost znači i varati.« Nasmiješila se u znak isprike.
Harry je osjećao kako u njemu vriju suprotstavljene emocije, kako
se počinje rađati panika. Pomisao na povratak u Španjolsku uzbuđivala
ga je i ujedno strašila. Od španjolskih izbjeglica u Cambridgeu čuo je
da stvari vrlo loše stoje. U filmskim predigrama vidio je kako se Franco
obraća zanesenim gomilama koje su uzvraćale fašističkim pozdravima,
ali iza toga, govorilo se, nalazio se svijet prokazivanja i ponoćnih
uhićenja. A Sandy Forsyth je usred svega toga? Ponovno je pogledao
fotografiju. »Nisam siguran«, rekao je polagano. »Hoću reći, nisam
siguran da bih to mogao izvesti.«
»Mi bismo vam pružili poduku«, rekao je Jebb. »Malo ubrzaniji
tečaj zato što vlast želi odgovor na to pitanje što je moguće prije.«
Pogledao je Harryja. »Ljudi na najvišoj razini.«
Dio Harryja htio se sada povući, vratiti se u Surrey, zaboraviti
cijelu stvar. Ali već tri mjeseca se borio protiv toga paničnog poriva
da se skriva.
»Kakvu poduku?« upitao je. »Nisam siguran da bih bio uspješan
u pretvaranju.«

21
 C. J. Sansom

»To je lakše nego što mislite«, odgovorila je gospođica Maxse.

»Ako vjerujete u stvar, za nju ste spremni lagati. I lagat ćete, varati,
nemojmo ublažavati riječi. S nama ćete naučiti sve o crnoj magiji.«
Harry se ugrizao za usnu. U prostoriji je zavladao dugačak trenu-
tak tišine.
Gospođica Maxse je rekla: »Ne bismo htjeli da samo tako upad-
nete.«
»U redu«, rekao je Harry na kraju. »Možda bih mogao obratiti
Sandyja. Ne mogu povjerovati da je fašist.«
»Teži će dio biti u početku«, rekao je Jebb. »Dok budete pokuša-
vali zadobiti njegovo povjerenje. U to ćete se vrijeme čudno osjećati, bit
će vam teško, i tada će vam trebati najveća pomoć da kroz to prođete.«
»Da. Sandy ima takvu vrstu uma da može vidjeti iza ugla.«
»Tako smo čuli.« Gospođica Maxse obratila se Jebbu. On je
oklijevao jedan trenutak, zatim kimnuo. »Dobro«, rekla je odrješito.
»Morat ćemo brzo djelovati«, rekao je Jebb. »Izvršiti neke pri-
preme, staviti stvari na svoje mjesto. Trebat će vas temeljito procijeniti,
naravno. Ostajete li preko noći?«
»Da, odsjest ću kod rođaka.«
Jebb je opet oštro pogledao Harryja. »Nemate nikakvih veza
ovdje, osim obiteljskih?«
»Nemam.« Odmahnuo je glavom.
Jebb je izvadio notes. »Broj?« Harry mu ga je dao. »Netko će
vam sutra telefonirati. Nemojte izlaziti, molim.«
»Da, gospodine.«
Ustali su iz naslonjača. Gospođica Maxse je Harryju toplo stisnula
ruku. »Hvala vam, Harry«, rekla je.
Jebb se Harryju škrto nasmiješio. »Noćas budite spremni za sirenu.
Očekujemo nove napade.« Bacio je svijenu spajalicu u koš za papir.
»Gle«, rekla je gospođica Maxse. »To je bilo vlasništvo vlade. Ti
si rasipnik, Roger.« Ponovno se nasmiješila Harryju, smiješak je zna-
čio otpuštanje. »Zahvalni smo vam, Harry. Ovo bi moglo biti veoma
važno.«
Izišavši iz bara, Harry se zaustavio na trenutak. U želucu je osjećao
težinu. Crna magija — što li je dovraga to značilo? Od toga se izra-

22
 PAKAO U MADRIDU

za stresao. Shvatio je da je polusvjesno osluškivao, kao što je to Sandy

znao činiti na vratima učitelja. Zdravo je uho usmjerio prema vratima
da ulovi što bi Jebb i gospođica Maxse mogli kazati. Ali ništa nije čuo.
Okrenuo se i vidio da se pojavio recepcionar, iako mu nije čuo korake
po prašnom tepihu. Harry mu se nervozno nasmiješio i dopustio da ga
izvede iz hotela. Je li već počinjao poprimati navike — koga? Podlaca,
špijuna, izdajice?

23