Professional Documents
Culture Documents
VE LI KI OPSKRB NI CENTAR VEĆ MU SE IZDA LE KA učinio poput zdanja izgrađenog a od dječjih kockica te potom
povećanog a do besmislenih i grotesknih razmjer a. Da mu je tkog od rekao kako će doći vrijeme u ko-
jemu će trgovine poprimiti dimenzije sportskih dvor ana, ne bi mu nikada povjer ovao. Sada je, eto, to
vrijeme došlo, i ta mu se činjenica jednostavno nije sviđala. Odmah je shvatio kojim se sustavom
odvija promet na prostranom i labir intnom parkir alištu, ali mu je trebalo nekoliko krug ova dok nije
pronašao mjesto. Zatim je izišao iz auta i još se jedanput zagledao prema neljudski velikom dućanu,
ne znajući koja su od svih tih velikih vrata ulaz, a koja izlaz, i vode li sva baš do onog mjesta koje
njeg a zanima. Pretvar a li se to polako u tromog dinosaura koji će ubrzo zaglibiti zbog svih tih
promjena što su ga snašle nespremna, upitao se u sebi i ušao kroz najveća staklena vrata što su se
neprekidno otvar ala i zatvar ala pred svim tim svijetom što je brzao unutra ili se, gur ajući kolica
pretrpana robom, vraćao van. Našao se nasred velikog predvorja iz kojeg a su razni putovi vodili na-
desno i nalijevo, gore i dolje, i nije znao što je gdje, osim zahoda čija je zelena oznaka palucala na
drug om kraju predvorja. U nedoumici, uradio je ono što mu se učinilo najpametnijim, izvadio je iz
džepa vjetrovke Marlboro, zapalio cig ar etu i duboko povukao dim, nakon čega mu se grozna trgo-
vačka novotar ija učinila malko podnošljivijom.
– Gospodine! – upozor i ga čovjek u plavoj kuti, koji je u jednoj ruci držao plastičnu lopaticu,
pridržavajući drug om lag ana kolica za otpatke – to je zabranjeno! U dvostrukom ste prekršaju!
Banić ga pogleda iznenađeno. Bio je to jedini tip koji se bitno razlikovao od gomile ljudi što su
se kao tično vrzmali prostor om i, obuzeti amokom trošenja, gur ali svoja pretovar ena žičana kolica.
– Ovdje ne smijete pušiti i mor ate uzeti kolica!
Sad više nije znao što uraditi. Čovječuljak u plavoj kuti zbilja nije djelovao kao autor itet opskrb-
nog centra, ali je Baniću ipak nekako teško pala činjenica da ga je uhvatio čak u »dvostrukom
prekršaju«, pa kako nije znao što bi s upaljenom cig ar etom, a još manje kako doći do kolica koje
rabe kupci, izišao je van, nakon kraćeg premišljanja bacio opušak u kanalizacijski otvor, pa ušao po-
novno, ovaj put na drug a vrata. Ipak nije uzeo kolica, jer mu se činilo da je idio tski tumar ati ovim
dvor anama s nekoliko boca na dnu golemih kolica. Tà nije došao pokupovati sve deterdžente, sapune,
ukiseljene krastavce, konzerve i kekse ovog a svijeta, i njima napuniti protuatomsko sklonište, nego je
tek usputno svratio jer mu je Komar prije nekoliko dana kazao kako ovdje imaju razmjerno pristojan
izbor uvoznih piva.
Kada je nakon podužeg lutanja i neuspješne potrag e zastao ispred dug ačkog niza polica na koji-
ma se nalazilo ono što je tražio, shvatio je da uistinu imaju mnog o piva, ali da se, bar što se izbor a
tiče, ne razlikuju bitno od boljih prodavao nica u gradu. Ipak je uspio pronaći nešto što već dulje vri-
jeme nije imao prilike vidjeti na policama – tamni Erdinger, vrlo dobar pšenični Franziskaner i, na
kraju, tri velike boce nizozemskog Trappea. Iako je bilo čudne boje kar amelizir anog šećer a i pomalo
slatkasto, volio je u određenim prilikama popiti to pivo i držao ga je nekom vrstom »dječjeg piva«,
pivskim slatkišem koji gdjekad treba gucnuti. Pomisao na tamni Trappe gotovo ga je nagnala da po-
novno zapali cig ar etu, ali se navrijeme prisjeti čistača u plavome. Ako su ga u predvorju ozbiljno
upozor avali, ovdje bi ga mogli bez pardona i uhititi, pomisli Banić i počne uzimati boce s police.
I tad shvati koliko je čistač bio u pravu. Ne samo da bi mu kolica dobro došla, nego bi, da ih je
imao, zacijelo kupio mnog o više od onog a što mu je stalo u ruke. Poput gorštaka koji je netom sku-
pio ogrjev, s punim nar amkom pivskih boca požur io je prema blag ajni, a zatim se dog odilo ono što
je najmanje želio: velika boca Trappea što ju je držao pod rukom ispala mu je i uz prasak kakav znaju
prouzročiti samo boce s gazir anim pićima, razbila se. Nogu zalivenih gustom, ljepljivom pjenom,
stajao je nasred prodavao nice prostrijeljen strog im pogledima kupaca, koji su zastali sa svojim pro-
pisanim kolicima za kupovanje.
– Gospodine Baniću, možete te boce staviti u moja kolica – reče mu uslužno čovjek koji je s
praznim kolicima izronio iz reda u kojemu su se nalazile police i hladnjaci s mliječnim proizvodima.
Bio je srednje visine, negdje u poznim tridesetima, dobro građen, obrijane glave koja mu je davala
izgled strog og asketa i mor alista, a taj je dojam pojačavalo njeg ovo eleg antno i nekako jezuitski crno
odijelo pod kojim se nazir ala besprijekorno bijela košulja bez kravate.
Zbunjen zbog nevolje u kojoj se našao, Banić polako složi boce u neznančeva kolica, a zatim mu
sijevne:
– Otkud znate moje ime?
– Radim za gospodina Svilar a... Poslao me po vas... – reče čovjek u crnom odijelu kao da mu je
neugodno.
– Svilar... – zamisli se Banić. – Pa prije dva dana sam ga odbio. Radim sam i gotovo mi je nemo-
guće pratiti nekog a...
– Odbili ste ga telefonski. Gazda je zamolio da se ipak vidite i da vam pokuša objasniti neke
stvar i.
Banić se trgne. Znao je da ljudi kojekako zovu nadređene, ali kada bi čuo da netko svog poslo-
davca zove »gazdom«, stvar i bi mu odmah postale sumnjive.
– Ali... u tom slučaju, vi ste me pratili... – reče nakon što je na blag ajni potpisao slip i pog ur ao
kolica prema izlazu.
– Jesam – slegne ramenima tip izbrijane glave. – Drug ačije vas ne bih mog ao odvesti gazdi. Vi-
dio sam kako ste odbili uzeti kolica pa sam ih uzeo ja. Slutio sam da će se ta stvar zakomplicir ati.
Već se komplicir a, pomisli Banić pa se tiho nasmije:
– Ako tako dobro pratite ljude, zašto mu vi ne biste obavili tu stvar? Čemu trošiti lovu na pri-
vatnog istražitelja? Oni su ionako silno antipatična branša.
– Gazda ima sasvim dovoljno love da si priušti istražitelja...
Pog otovo onog a koji vozi star i Golf, pomisli Banić, zaustavljajući kolica s pivom ispred
prtljažnika svog dotrajalog vozila. I prije no što će podići poklopac kako bi pretovar io pivo, on izva-
di Marlboro i žudno ga zapali, baš ispod velikog panoa s programatskim pozivom
RECIT E DA NEPUŠENJU!
– Pratite me! Vozit ću polako! – dovikne mu njeg ov novi poznanik i krene prema drug om dijelu
parkir ališta, dok se Banić pitao hoće li otamo izroniti u Fordu ili Cheerokyju.
Dok su se približavali Svilar ovoj kući, podignutoj na samom rubu idiličnog a jelenovačkog a
parka, Banić se prisjeti velike urbanističke afer e iz ranih osamdesetih, kada su se svi pitali za koga se
to i zašto podižu moderni dvojni objekti u takozvanoj zelenoj zoni, kao da se nije dobro znalo za
koga se takvo što moglo raditi. Dobro održavana kuća bila je na vrhu brijeg a, okružena pomno oda-
branom crnog or icom, imala je dva kata, dolje veliki atrij, a gore prostranu ter asu i nov mediter anski
krov, koji je ljeti mor ao gorjeti od svježeg crvenila. Prostor oko kuće bio je opasan visokom že-
ljeznom ogradom, na ulazu su se mogle nazreti sig urnosne kamer e, a putić kojim je prošlo vozilo
Banićeva vodiča završavao je velikim parkir alištem ispred prostranog trijema pod kojim se nalazio
ulaz u Svilar ovo zdanje. Nigdje ni trag a novobog ataškom neukusu i bahatosti, nigdje bazena, ko-
njušnice, teniskog igrališta, dvor išnog studija za meditaciju (!) i opuštanje, nigdje vrtnih patuljaka, la-
vova od kamena praha ni fontane s osvijetljenim dnom, tako da se činilo kako je Svilar suzdržani, de-
centni bog ataš s mjer om i ukusom. Ali tko zna, razmišljao je Banić, ako ovdje u Zagrebu posjeduje
tek združeni dvojni objekt na otmjenoj lokaciji, tko će jamčiti da, recimo, nema »novokomponir ani«
dvor ac u Cornwallu, ljetnikovac s umjetnim palmama na dubrovačkome primorju ili ranč u Connec-
ticutu?
Poslije, dok su sjedili u Svilar ovoj sobi za primanje, Banića nije osobito fascinir ala sva sila
umjetničkih slika po zidovima jer se, nar avno, u slikarstvo uopće nije razumio, ali mu se dopalo to
što Svilar, za razliku od svoje poduzetničke subraće, uopće nije imao otvor en kamin ili kakvu drug u
rustikalnu izmišljotinu, nego se grijao uz pomoć najobičnijih radijator a, odnosno centralnog a grija-
nja. Inače, Robert, ili Bobi Svilar, kako se predstavio, bio je čovjek koji je dobrano prešao šezdesetu,
ali se po stasu, žustrini pokreta i pomno njeg ovanoj koži očito trudio da prikrije svoje godine. Ne
poštujući morlačku modu, bio je odjeven posve sportski, u izblijedjele traper ice i meku svijetloplavu
majicu, koju bi možda čovjek upućen u takve stvar i odmah prepoznao kao svjetsku marku. Ali Banić
nije pripadao tom soju. On je znao razlikovati mladog Cheta Baker a od njeg ova poznog refleksa,
saksofon Dexter a Gordona od onog a u čiji pisak puše John Coltrane, ali nije razumio zašto majica
Paul&Shark košta tridesetak puta više od one što su je skrojile radnice trikotaže iz Čakovca.
Kad je istražitelj izjavio da pije samo pivo, i na svoje veliko razočar anje dobio jedno od onih
domaćih čije su mu macho reklame već uvelike išle na živce, nabio je Bobi Svilar ruke u džepove i
ushodao se po sobi, zacijelo uvjer en kako su njeg ova gosta fascinir ale sve te skupe slike po zidovi-
ma.
– Ovo su dva bolja Glihe, ovo tu je Uzelac, malo predimenzio nir an, ali po osjenčanim volume-
nima krajnje zanimljiv, ovo je atipična Crnčićeva mar ina, s posve neo bičnim rakursom za njeg a, ovo
pak jedan sasvim rani Detoni, potom Becić, čije autorstvo još nije sasvim dokazano, dva ponajbolja
Motike, i ovo tu... malo poznati portret sestre Pepice, našeg a neponovljivog a genija Josipa Račića.
Banić je nekoliko časaka pratio njeg ovo predavanje, a potom mu se, valjda od topline i lošeg a
domaćeg piva, počelo toliko spavati da su mu se kapci nekoliko puta lag ano spustili.
– Nešto ste se zamislili?... – ironično će Svilar.
– Da...
– Sig urno su vas ove slike natjer ale...
– Ne, nisu! – prekine ga odmah Banić. – Zamislio sam se zbog posve drug e stvar i. Naime, vani
je nekoliko stupnjeva ispod ništice, a ja sam u gepeku ostavio desetak boca piva. Ako mi opišete baš
sve slike, sig ur an sam da će se smrznuti.
– Ako se smrznu, vi ćete ih lijepo odmrznuti. Bar za to je lako naći lijeka – kao da ga je umir i-
vao Svilar.
– To baš neće ići...
– Gazda, gospodin je u pravu... – umiješa se čovjek obrijane glave, koji je Banića i doveo ova-
mo.
– Želiš li kazati da sam ga ugnjavio svojom kolekcijom?
– Ne, ne! – branio se obrijani, kao da je i sama pomisao na takvo što svetogrdna. – Ali kad se
pivo jednom smrzne, onda zabor avi... možeš ga bacit u zahod!
– A tako... – zamisli se Svilar pa se, kao da se ništa nije dog odilo, vrati do onog djevojačkog
portreta što ga je izradio stanoviti Račić, zagleda se u patinir ano lice mlade, priproste djevojke pa
nastavi:
– Taj vam je Račić bio najveće čudo našeg slikarstva, sir omah koji je još kao adolescent odlutao
u svijet željan znanja i vještine. Tako čistih motiva i tako snažnih pobuda danas bi se jedva našlo u
mladaca kakav je bio on. Učio je isprva na Akademiji u Münchenu, postao najboljim u klasi, a potom
otišao u Par iz, tvrdeći kako su u slikarstvu Francuzi daleko ispred svih ostalih nar oda. Teško itko od
nas može i zamisliti sir otinjske okolnosti u kakvima je došao u Par iz i bijedu u kojoj je živio.
Unajmio je hotelski sobičak kakav sig urno nadilazi imag inaciju socijalnih pisaca njeg ova doba, a
dane je provodio u Louvreu, vježbajući tonske prijelaze i kolor it Francisca Goye.
Bez obzir a na to što je, kao i svaki normalan čovjek, osjećao sućut prema sir omasima, Banića
zbilja nije zanimala sudbina nekog a tko je gladovao i kopir ao drug e slikar e u poznatoj francuskoj
galer iji. Vidjevši, valjda, da se Banić dosađuje, Svilar kao da je odlučio naglo prijeći na ono najza-
nimljivije i najdojmljivije:
– Došao je u Par iz u veljači 1908., a četir i mjeseca nakon toga našli su ga ustrijeljenog a u njeg o-
voj hotelskoj sobi. Okolnosti smrti nikada nisu utvrđene. Ne zna se je li ga netko ubio ili se radilo o
samoubojstvu. Imao je samo dvadeset tri godine.
To što je netko pronađen ustrijeljen u hotelskoj sobi budilo je u Baniću nešto od profesio nalne
radoznalosti, ali zbog činjenice da se nemila stvar dog odila prije devedeset šest godina nije imao
namjer u baviti se podrobnije takvom uzaludnosti. Prije nekoliko godina ubijen je u pol bijela dana u
Zagrebu jedan od mafijaških bossova, pa prave okolnosti te smrti ipak nisu otkrivene. Što je spram
toga neki ubog i slikar ustrijeljen prošlog a stoljeća u Par izu!?
– Gospodine Svilar u – prekine ga Banić trudeći se biti što uljudnijim. – Prije dva dana sam vam
kazao kako ne bih uzimao poslove praćenja jer radim sam. Takvi poslovi stavljaju pred čovjeka niz
nerješivih tehničkih problema. Kada bih imao pomoćnika, bilo bi mnog o lakše, premda pokatkad ni
dvojica nisu dovoljna. Došao sam samo zato što me gospodin...
Tu Banić zastane i pogleda u čovjeka koji ga je dopratio ovamo, začudivši se što mu još nije čuo
ime.
– Guba – dometne Svilar. – Zovemo ga Guba.
– Škrlet – reče tip svoje prezime pa pocrveni. Čini se da mu nadimak nije bio nimalo drag. – An-
drija Škrlet.
– Dakle, gospodin Guba mi je – nastavi zlur ado Banić – rekao da su nastale neke nove okolnosti.
I ja sam zbog toga došao. Osobno sumnjam da bismo to što su 1908. u Par izu pronašli tog vašeg
Farčića ustrijeljenog trebali držati novonastalim okolnostima.
– Račića! – ispravi ga Svilar. – Nar avno, vi ste, kao i svi privatni istražitelji, bivši policajac ili,
bolje rečeno, nar odni milicio nar. A u tim se krug ovima Račić slabo spominjao. Nisam li u pravu?
– Niste – ispije Banić svoje pivo do kraja. – Imali smo jednog Račića u Kozar i boku. Pekao je
prave, orig inalne bosanske ćevape u somunu. Išli bismo tamo nakon smjene, onako, znate... muško
društvo. Žder ali smo ćevape, lokali pivo i podrig ivali naglas.
U pogledu koji mu je dobacio Svilar bilo je nečeg a što bi se na verbalni jezik dalo prevesti samo
kao psovka, ali je ipak uspio zadržati pribranost i mirno nastavio priču o sir omašnom slikarskom ge-
niju, baš kao da je uvjer en u njezinu višestruku funkcio nalnost.
– O tome što je radio u Par izu ta četir i mjeseca znalo se vrlo malo, što i nije neo bično za čovje-
ka kojemu ni grob nije obilježen. Prije tridesetak godina u krug ovima hrvatskih emigranata u Par izu
pojavila se mapa sa četrnaest crteža u tušu i ugljenu, crteža s motivima par iških mostova. Zbog Udbi-
ne paske i krajnjeg animoziteta spram sveg a što je emigrantsko, ovdje se o tome uopće ništa nije
čulo, ali su hrvatski kunsthistor ičarski eksperti u Par izu potvrdili da je potpis na crtežima autentičan i
da se oni savršeno uklapaju u Račićev opus. Mor am li vam kazati da su to senzacio nalno otkriće
potvrdili doktor i Gobelin i Aškerc, profesor Zlatar ić, potom doktor Hoffmeier...
– A što je rekao doktor Knoflec? – prekine ga Banić.
Svilar se vidno zbuni i zagleda u istražitelja. Nar avno, on nije mog ao znati da je Knoflec doktor
iz Pakova idio tskog vica, proktolog koji gata frajer u koji si je hemor oide mazao talog om od crne
kave.
– Vidite, šteta da se i doktor a Knofleca nije pitalo... – poveća njeg ovu zbunjenost Banić, spreman
čim prije napustiti ovo čudno mjesto puno važnih slika.
– U to sam se vrijeme bavio uvoznim i izvoznim poslovima – nastavi Svilar. – Imao sam, naža-
lost, onaj crveni jug opasoš i trebalo mi je mnog o lukavstva da se približim hrvatskim krug ovima u
Par izu. Mislim da sam baš zbog tog njihova nepovjer enja bio prisiljen platiti crteže bar trideset posto
više no što bi tražili od čovjeka koji im je blizak.
– Znači, niste im bili politički bliski?
– Jesam! Nar avno da jesam! – skoči Svilar. – Svi smo mi radili združenim snag ama na rušenju
Jug oslavije. Oni izvana, a ja iznutra! Samo što to oni nisu mogli znati.
– Dakle, ta su remek-djela u vašem posjedu? – pogleda ga Banić kao da mu sada i samome
postaje jasnije gdje se krije razlog zbog kojeg a ga je Svilar pozvao.
– Zbog toga sam vas i zvao! Vidite, više nisu. Ukradeni su mi prije nekoliko dana. I to iz radne
sobe, iz mog osobnog sefa!
– Zašto ne pozovete policiju? – začudi se istražitelj sasvim iskreno. – Oni imaju najviše šanse da
doznaju tko ih je ukrao.
– U tome i jest stvar... ja, naime, znam tko ih je ukrao...
Banić se okrene prema njemu očekujući nastavak.
– Ukrao ih je moj sin Arno.
– Otkuda mu to ime? – izleti Baniću. – Zar se nije mog ao zvati Mirko? Ili Pero?
– Po liku iz omiljenog romana njeg ove majke – zlovoljno će on, kao da obnavlja neku star u sva-
đu. Zatim doda posve suho:
– Uostalom, to se vas ne tiče!
– Nar avno, nar avno! – povuče se Banić. – Ali zašto bi vam ih on ukrao?
– Da mi napakosti. Mislim da me mrzi i drži uzrokom svih svojih nezadovoljstava. A ja sam
oduvijek bio idio t koji je sve radio samo da bi njemu i njeg ovoj majci bilo što bolje i ljepše. I to vam
je zahvalnost koju na kraju dobijete od vlastita djeteta.
– A što na to kaže njeg ova majka?
– Ništa – slegne Svilar skrušeno ramenima. – Ona je umrla prije dvanaest godina.
– Ali zašto bi vam krao crteže iz sefa? – nastavi Banić, žaleći pomalo što je i nehotice načeo
nešto tako neugodno kao što je smrt suprug e. – Kuća vam je puna slika. Mog ao je uzeti bilo što. Tog
Uzelca, Glihu, Lopatu...
– Motiku! – ispravi ga Svilar i pogleda sumnjičavo kao da više ne zna zafrkava li ga to bivši po-
licajac, ili je uistinu toliko neupućen u domaću likovnu tradiciju. – Vidite, gospodine Baniću, ukrao je
Račićeve crteže jer je znao da mi oni najviše znače. I da, ruku na srce, najviše vrijede. Jer nisu samo
umjetnički artefakt, nego i drag ocjen rar itet, jednom riječju, otkriće! I sad će ih lijepo prodati...
– Kada biste obavijestili policiju, oni bi ga u tome spriječili. Znali bi to uraditi i na neki, recimo
to tako, nježniji način. Mislim, ako ondje imate kakvih veza.
– Ne sumnjam u to da bi to oni znali uraditi – složi se on – ali mi je posve strana pomisao da po-
liciji prijavljujem vlastito dijete. Znate ono... nema te umjetnine koja bi vrijedila koliko dječji nokat!
Drag i gospodine, jednostavno bih htio samo to da prljavi veš ostane u kući...
– A koliko je star o to dijete? – nakašlje se istražitelj. – Mislim, to dijete čiji je nokat vredniji...
– Ima dvadeset pet godina...
– Veliko dijete! – fućne Banić. – Lova koju bi dobio za te slike dobro bi mu došla za kojekakve
stvar i. Sig urno i za one koje ne odobravate.
– To ne znam – pogleda ga Svilar naivno.
– No, dobro – nastavi istražitelj – zašto mislite da bih ja imao tu vrstu autor iteta i utjecajnosti pa
da ga uspijem privoljeti da vam te slike lijepo vrati, izmoli od vas očinski oprost i ode se ispovjediti
u gradsku prvostolnicu?
– Ne budite ironični! – prekor i ga Svilar. – Jasno sam vam rekao da bih vam platio da ga pratite...
da otkrijete komu je nudio ili prodao crteže. Ja bih ih već znao nekako vratiti, otkupiti... Ako doznam
gdje su završili, pola ste mi posla obavili. Ja ću vam pomoći i dati vam popis trgovaca za koje
pretpostavljam da bi ih Arno mog ao posjetiti. Mislim da to za vas ne bi bio pretežak posao. Osim
toga, koliko znam, vi trenutačno baš i nemate klijentele, i ne bi se moglo kazati da vam baš ide...
– Vi i vaši ljudi zacijelo ste bolja njuškala od mene – kiselo se nasmiješi Banić. – I dobro, gdje je
djetešce u ovom času? Ako sam dobro shvatio, drmnuo je crteže i zbrisao od kuće.
– Slušajte, za nekog a tko ima dvadeset pet godina teško je kazati da je pobjeg ao od kuće. On je
jednostavno otišao i unajmio stan u jednoj od onih mirnih ulica koje imaju nazive po ilircima. U Vra-
zovoj, Štoo sovoj... Guba i ja bismo vas odvezli i pokazali vam gdje sada bor avi. I, konačno, kako
izgleda.
– Da, da... to je uvijek pouzdanije od fotografije – zamisli se Banić. – A imate li možda fotogra-
fije ili fotokopije ukradenih crteža?
– Ne – procijedi Svilar. – Nikada nisam mislio da bi mi mogle ustrebati... da ću se naći u situaciji
sličnoj ovoj. Ali crteži su spremljeni u star u kožnu mapu koja veo ma lijepo izgleda. Nalik je na
plosnatu kutiju, crvena je i ima zlatotisak na prednjoj strani, odnosno na poklopcu. Drži se da su crte-
ži oduvijek bili u njoj, tako da je i sama mapa vrijednost. Nadam se, gospodine Baniću, da ćete mi po-
moći da vratim crteže i mapu. Bit ću vam zahvalan, a nemojte smetnuti s uma da su zahvalni uvijek i
dar ežljivi.
– Možda vam se ovo sa slikama i ne bi dog odilo da ste uistinu dar ežljivi.
– Znam na što ciljate, ali nemate pravo! – naljuti se on. – Arno ima bankovnu karticu i račun za
čiju se pozitivu redovito i izdašno brinem. Vjer ujte, nezahvalnost djece češće proizlazi iz naše da-
režljivosti nego iz škrtosti. Nag ađam da imate djece...
– Imam! – prekine ga Banić. – Sig ur an sam da ste me temeljito provjer ili i da vam to da imam
kćer nije promaknuto.
– Recite, ona često dolazi iz Londona?
Baniću dođe da radoznalog idio ta raspali šakom posred lica, ali takvo što ipak nije mog ao ura-
diti. Konačno, od nečeg a je mor ao živjeti. Iako ne radi ugostiteljski, krojački ili propag andistički po-
sao, i za njeg a je »mušter ija« redovito u pravu! Osim ako mu se baš dokraja ne zgadi.
I dok su se stubištem polako spuštali ka velikom predvorju, također prepunom ovješenih slika, u
zgradu je ušao neo bičan tip, vrlo visok čovjek šezdesetih godina, vitak i uskih ramena, pomalo plaha
i nespretna hoda, odjeven u dug ačak, star omodni krombi kaput, koji je zacijelo bio težak koliko i on
sam. Imao je za svoju dob vrlo gustu crnu kosu, nije nosio ni šešir ni kapu, a ono što je na njemu dje-
lovalo najčudnije bili su demodir ani štitnici za uši, nalik na studijske slušalice, »odjevni« predmet ka-
kav se jedva još mog ao vidjeti i na filmovima. Lice mu je bilo vrlo glatko, gotovo zategnuto, ali Ba-
nić brzo shvati da je to zbog puder a koji je izdašno rabio. Čovjek je u ruci držao crni, eleg antni
kovčežić za spise, a kad ga je Banić malo bolje promotrio, shvatio je da to nije kovčežić, nego laptop
što je, poput kakve drag ocjenosti, bio učvršćen o čovjekov lijevi zglavak nečim nalik na policijske li-
sice. Banić bi dao ruku u vatru da ga je negdje već vidio, ali se, kao i većina onih koji su prešli pede-
setu i počeli zabor avljati stvar i, nije mog ao sjetiti gdje.
– Gospodine Računovođo! – iznenadi se Bobi Svilar i požur i u susret čovjeku sa štitnicima na
ušima. – Danas vas nisam očekivao. Ali, neka, neka... Odmah ćemo srediti sva ner iješena pitanja!
Potom mu nekako ishitreno i pretjer ano srdačno pruži ruku, a Računovođa je primi bezvoljno,
onako kako se, primjer ice, na ribarnici hvata riba u čiju svježinu sumnjamo.
– Gospodine Baniću – pogleda Svilar istražitelja, stišćući i dalje mlohavu Računovođinu ruku –
kao što vidite, iskrsnule su nenadane poslovne obveze. Guba će vas odvesti kamo smo naumili i ispla-
titi vam predujam.
Guba pogleda ljutito Svilar a, ali ovaj put ne pripomene kako mu je pravo ime Škrlet te kako mu
se ne sviđa nadimak. Mirno je prihvatio nar edbu jer je Svilar ipak bio njeg ov gazda.
2.
ULI CE ŠTO SU NO SI LE IME NA ILI RA CA bile su u drug om dijelu grada, činili su ih lijepi samostojeći objekti,
uglavnom dvokatni, sagrađeni negdje početkom prošlog a stoljeća. Kao što i pristoji ulicama koje su
dobile imena prema pjesnicima i filolozima, bile su mirne, šir oke, gotovo posve bez prometa, trgo-
vina je u njima bilo vrlo malo, a gostio nice i kafići bili su prava rijetkost. Kada bi tkog od pokušao
dulje motriti koju od kuća, teško bi mog ao ostati nezamijećen, jer su u takvim ulicama uz ulaze parki-
rana samo vozila onih koji tu stanuju. Ipak, s olakšanjem shvati Banić dok su se zaustavljali nadomak
kući koju je unajmio Svilar ov sin Arno, jedan od malobrojnih kafića u ovom dijelu grada nalazio se
baš nasuprot Arnova privremenog a doma. Ispred kafića bila je neka vrsta ugibališta na kojemu su se
zasig urno izmjenjivala vozila onih što su zastali radi pića. Usto je kafić, neo bičnog naziva Jednooki
Jack, s ulične strane imao veliku staklenu stijenu, svojevrstan izlog iza kojeg a je bio učvršćen veliki
metalni šank na koji se moglo opušteno nasloniti, pijuckati piće i promatrati što se dog ađa vani. Ali
Guba, kako ga je zvao njeg ov poslodavac, ili čak vlasnik, zacijelo nije imao smisla za praćenje i uho-
đenje, tako da je zaustavio svoj Cheeroky uza samu ogradu od niskih stupica, iza koje se nalazilo be-
tonir ano dvor ište, niska i neugledna dvor išna zgrada, a nasuprot njoj kuća s visokim suter enom,
natkrivenim stubištem i dva kata, na neki način lijepa, ali u svom sivilu ipak pomalo bezlična i ne-
upadljiva.
– Ovo je unajmio – kimne Guba prema katnici – ali mislim da se kor isti samo sobom ili dvjema.
Banić bolje promotri zgradu, ali ne zamijeti ništa iznimno, ništa što bi u njemu potaknulo kakvu
kor isnu asocijaciju ili zaključak. Kuća je imala bog atu ali zapuštenu fasadu, kakve se obično ne ob-
navljaju bez stotinjak potvrda različitih urbanističkih i kulturnih ustanova, prozor i su joj bili ukraše-
ni, posve izvan standarda, i kada biste ih poželjeli promijeniti zbog trošnosti, svaki bi se stolar na
takvom poslu lako obog atio. Dio dvor išne ograde bio je dograđen ukrasnim šipkama koje godinama
nitko nije zaštitio, tako da se činilo kako bi se svakog a časa mogle srušiti izgrižene hrđom. Bilo je
posve očito da Arna tu nema jer su svi prozor i bili tamni i poluzastrti trošnim roletama.
– Plaća tisuću eura mjesečni najam – s prezir om će Guba, po čemu se Baniću učini kako se Svi-
lar mor ao dobrano raspitati o novonastalim okolnostima u kojima mu se našao voljeni sin.
– Za te novce ja mor am raditi cijeli tjedan – i dalje je bio ogorčen Banićev informator.
– A što ćete... – promrmlja istražitelj kao da osjeća sućut spram njeg ove »bespar ice«. – Da bi se
došlo do takve love, treba naći pravog a oca ili pravi posao. On je pronašao ono prvo... a vi ovo dru-
go.
– E, nekad je bilo bolje – reći će on s nostalgijom u glasu. – Sve dok mi crveni banditi nisu sud-
ski zatvor ili zaštitarsku agenciju. Potplatila ih konkur encija. Ali potegnuo je gazda već sve što treba. I
odvjetnike i...
– A zašto su vam je zatvor ili? Otkud ta pakost prema tako ljupkom i društveno kor isnom radu?
– A što da vam kažem... – uzdahne Guba. – Tobože zbog neadekvatne primjene sile. Kao da smo
na izgrednike mogli krenuti molitvenicima i prir učnicima bontona.
– Nar avno da niste! Neshvatljiva je ta nesnošljivost koju vlast pokazuje prema prihvatljivim
oblicima nasilja i ter or a. Ne brinite se vi za agenciju. Čim por astu potrebe za razbijenim glavama, ti
koji su vas zabranili sig urno će se urazumiti.
Nije bio sig ur an da je Guba shvatio ironiju, ali se nije imao kada baviti time, jer je iz one kućice
u dvor ištu izišao klinac, ne star iji od deset godina, za snijeg koji je upravo počeo padati prelag ano
odjeven, s velikom indijanskom perjanicom na glavi i lukom i strjelicom u rukama. U tome što je uz
pločnik parkir an Gubin skupi automobil zacijelo nije vidio ništa neo bično, pa je trkom kakvim djeca
oponašaju jahanje požur io do velike kuće i zagledao se u prozor kao da očekuje da će ondje ugledati
Arna Svilar a.
– Mislim da mali idio t umišlja da je Indijanac – reče Guba ravnodušno, po čemu se dalo zaklju-
čiti kako je klinca s perjanicom već imao prilike vidjeti.
– To ste dobro zamijetili – zaključi Banić. – Po tome kako se odjenuo teško bi bilo povjer ovati
da se igra astronauta.
– Ne znam kako mu takvo što može pasti na pamet.
– Ne znate jer ste odrasli uz one... transformer e... i nindža kornjače... ili kako se već ne zovu...
– Želite li kazati kako je klinac odrastao uz kaubojske filmove kojih više uopće nema.
– Ne želim – nasmije se pomalo kiselo Banić – jer je štos u tome što klinac uopće i nije odrastao.
Bit će da mu je netko napunio glavu Indijancima i kaubojima. Možda otac...
– Ili djed – dometne Guba, a Banić se strese od nelag ode. On je, naime, odrastao uz knjig e Karla
Maya, uz takozvane crtane romane Pony i Laso, uz vesterne s Johnom Wayneo m i Jamesom
Stewartom, on se još uvijek dobro sjećao indijanskog a filma snimljenog na Plitvicama, u kojemu
njemački kauboj kaže: »Wohin gehest du, mein rote Bruder?« Nije mog uće da je po tom svom odg o-
ju, u kojemu su važno mjesto imali junaci Divljeg a zapada, polako prešao iz kateg or ije očeva u kate-
gor iju djedova.
Ali Gubu očito nije zanimalo je li njeg ov sug ovornik bliže očinskoj ili djedovskoj dobi, nego je
promrmljao kako su mu se već koljena ukočila pa je izišao iz parkir anog vozila, zijevnuo, prišao
niskoj ogradi i protegnuo se nekoliko puta kao da obavlja jutarnju gimnastiku. Zatim je prostački
pljunuo ustranu, izvadio rupčić i snažno se useknuo.
I tad ga je spazio dječak s indijanskom perjanicom na glavi, namrštio se, lupajući se dlanom po
usnicama indijanski je zajujukao i pozvao oca:
– Tata, tata! Ćelava zmija je opet ovdje! Ćelava zmija njuška po našim pašnjacima!
Časak nakon toga iz kuće je izjur io niski, tusti tip kratkih nog ometaških nogu, okrugla lica, s po-
duljim zaliscima kakve su nekoć nosili poklonici pozne faze Elvisa Presleya. Tip je bio odjeven u ši-
roke samtaste hlače i maskirnu jaknu, sa skraćenom puškom čiji je uglačani metal zlokobno sjevnuo
u njeg ovim rukama. Prizor baš iz zabor avljenih vesterna.
– Pizdo! Rekao sam ti da se više ne pojavljuješ! – izder ao se nao ružani tip na Gubu. – Nemaš ov-
dje što njuškati! Je l' jasno? Je l' jasno?
Držao je pušku i činilo se da će podići cijev prema Gubi, ali to ipak nije uradio. Vidjelo se da je
ljutit, ali je njeg ova ljutnja bila više par adna pir otehnika nego autentični požar.
Guba se očito nije uplašio puške, ali je ipak, valjda iz opreza, ustuknuo kor ak-dva. Vidjelo se da
se ne namjer ava previše objašnjavati s ljutitim ocem malog Indijanca, te da će se nastojati čim prije
ukrcati u svoje vozilo i odmagliti. Banić primijeti kako je polako zavukao ruku u desni džep i bilo je
više no jasno da u njemu drži pištolj.
– Ćelava zmijo! – zakreštao je dječji glasić. – Ovo će ti biti najbolja opomena!
Rekavši to, klinac podigne luk sa strjelicom i napne tetivu. Strjelica je bila izrađena od čvrste
trske i na vrhu je imala žicom pritegnut čavao. Mogla je sasvim lako ozlijediti čovjeka.
– Ako me balavac pog odi, stradali ste obojica! – priprijeti Guba čovjeku s puškom, a on se okre-
ne prema dječaku, odmahne glavom ustranu, našto dječak spusti svoje oružje iz domaće radinosti i
odjur i u kuću.
Guba otpljune, okrene se i u nekoliko se kor aka nađe u sig urnosti automobila. Dok je okretao
ključić i pritiskao kvačilo, čulo se kako ljutito mrmlja nešto što su mor ale biti psovke. A potom, dok
je kretao, shvati kako bi trebao objasniti Baniću tko je tip s puškom:
– Svilar ov mali idio t unajmio je kuću od obitelji diplomata koji trenutačno živi u Otawi. U dvo-
rišnoj kući stanuje kućepazitelj Havranek. Stiv Havranek. Nema baš neko prezime uz koje bi dobro
išla ta skraćena puška.
– Ni uz vaše prezime baš ne ide pištolj koji ste stiskali u džepu.
– Revolver – ispravi ga Guba, čije prezime Škrlet zbilja nije zvučalo revolver aški, pa izvadi iz
džepa Colt magnum, pucaljku u koju se mor ao još kao klinac zaljubiti u nekome od zagrebačkih kine-
matografa. – On i njeg ov ćaknuti sin prave su daveži. Bio sam ovdje prošli tjedan da nag ovor im Svi-
lar ova klipana da se vrati kući, a pračovjek u maskirnoj odor i počeo se der ati na mene kako nemam
pravo ulaziti u dvor ište, kako će mi on već pokazati mog boga... I onda je otrčao u kuću po pušku...
Razumijem ga samo utoliko što su mu u ratu živci otišli k vrag u. Ali što ćete!? Nismo svi napravljeni
od iste građe! Ja sam se, eto, vratio iz rata i zaspao mirno kao da sam stig ao sa svjetskog prvenstva u
Francuskoj.
Pritom se samozadovoljno nasmije jer mu se, očito, dopala vlastita šala.
Kad god završi koji od ratova na ovim prostor ima, pomisli Banić, dok se Cheeroky zaustavio na
crvenom semafor u, kompletno pučanstvo ima urednu potvrdu da je sudjelovalo u njemu. I to na pra-
voj strani, što neprijatelja ili napadača, onako retrospektivno, čini posve beznačajnim.
– A vi... vi niste sudjelovali u obrani domovine? – pogleda ga načas Guba pa polako krene preko
raskrižja.
– Ne – skrušenim će glasom Banić. – Ja jedini nisam... odnosno nas nekoliko... Idući tjedan osni-
vamo malu udrug u nebranitelja. Za početak ćemo tražiti da nam se oduzme pravo na tramvajski po-
kaz i povisi televizijska pretplata...
Možda bi ta rečenica i naljutila Gubu, ali ju on, čini se, i nije do kraja čuo jer je spazio nešto u
susjednoj ulici. Dodao je naglo gas, prebacio se u nedopuštenu traku, oduzeo drug ima prednost i na-
kon jedne vozačke egzibicije, koja je »vrijedila« višestrukog oduzimanja vozačke dozvole, zaustavio
se nadomak mondenom lokalu iznad čijeg je ulaza svjetlucala kontur a čaše sa stilizir anim tropskim
voćem.
– Ono je njeg ov Punto! – reče uprijevši prstom u zeleno vozilo ispred lokala.
– Čiji?
– Njeg ov. Arnov! Uvijek mi je tako glupo izgovor iti to ime koje ništa ne znači.
I prije no što je Banić uspio ironično zaustiti kako star i Svilar nije baš sinu kupio bogzna kakav
automobil. Guba ga lag ano gurne laktom i pokaže mu prema ostakljenim vratima coctail bara. Iz nje-
ga je upravo izlazio mladić u sportskom kaputu s kapuljačom, mršav, prosječna, nezanimljiva dječač-
kog a lica, tamne kovrčave kose koja se teško češlja, geg ava hoda kakvim znaju afektir ati adolescenti,
dovoljno nizak da bi ženama ostao nezanimljiv. Ne samo da nije nimalo bio nalik na oca, poduzetnu
šarmantnu muškarčinu koja se znala othrvati godinama, nego je već na prvi pogled odavao autsajde-
ra. Ali svatko ima i majku, pomisli Banić, pa ako nije na oca, bit će da je na majku. Ali o njoj će biti
teško doznati išta podrobnije jer je, kako je rekao Svilar, umrla 1992.
– Pravi mamin sin – rekao je Guba kao da čita Banićeve misli. A zatim, misleći valjda kako se
Banić dostatno uputio u ono što će mu trebati za praćenje, okrene ključić u automobilskoj bravici i
krene. Banić se još jedanput osvrne prema razvikanom lokalu za bog atu mladež i izbližeg a ugleda
Svilar ova sina, koji je u tom času otvar ao vrata svog Fiata. Začudilo ga je njeg ovo meko blijedo
lice, koje kao da nije pripadalo dvadeset petog odišnjaku nego kakvom mlađem školarcu, a rinčice
koje su mu krasile oba uha pripisao je njeg ovoj gubitničkoj prir odi. Smislio je za to smiješan argu-
ment – ako nisi baš ništa, možeš biti bar čovjek s rinčicama.
– Hoćete li da vas odvezem kući, pa da vam auto netko naknadno doveze – upita ga Guba – ili
ćete radije na Jelenovac po njeg a?
– Brinem se kad nije uz mene – promrmlja Banić. – Znate, taj model najčešće kradu.
– Tko bi to krao!? – u nevjer ici će Guba.
– Banda iz tehničkih muzeja! Što sve nisu kadri uraditi da povećaju izložbeni fond!
Poslije je, gore na Jelenovcu, prešao u vlastiti auto, a kad mu je Svilar ov pomoćnik donio ček na
kojemu je bio ispisan predujam od dvije tisuće eura, pristao je na taj sasvim neo bičan posao, pristao
je pratiti i nadzir ati mladića, odnosno crteže što ih je on ukrao uzor itome i dobronamjernom ocu.
U pola šest, kada je zaustavio auto ispred Nove bolnice u Dubravi, snijeg je padao gušće, ali se
po mokrom pločniku parkir ališta činilo da se neće uhvatiti. U svom tamnocrvenom kaputu s kapulja-
čom, koji joj je iz Londona poslala Nika, omotana novim Benettonovim šalom, Lidija ga je već čeka-
la, uzrujano pocupkujući na hladnoći. Ali nije mu kazala ništa, čak ni kad joj je rekao da ga pričeka
još časak dok ne kupi šteku Marlbora na kio sku u bolničkoj auli. Bila je to prednost razvedenih par o-
va, naime, bili su gotovo obvezni pomoći jedno drug ome, ali si nisu smjeli predbacivati razne sitnice.
To se bar nije držalo ukusnim i umjesnim.
– Oprosti, do maločas su me gnjavili jednim idio tskim poslom – rekao je kad su sjeli u njeg ov
sivi Golf. Ipak se osjećao pomalo krivim jer je zakasnio cijelih četvrt sata, a ona ga je sve to vrijeme
čekala vani na snijeg u i hladnoći.
– Da smo u braku, prije četvrt sata uzela bih taksi i sada te čekala dolje na Britancu s facom one
žene iz onog... japanskog filma... – nasmijala se suzdržano Lidija, ali se, nar avno, naslova tog ja-
panskog filma nikako nije mogla sjetiti. Otkako je prešla pedesetu, i ona je sve češće zabor avljala,
tvrdeći u pojedinim trenucima kako je to početak alzheimera, premda je bilo posve očito da je riječ o
danku koji se plaća godinama. Kako je u posljednje vrijeme imala bolove u kralježnici, znala bi se
ukočiti i tada je pila mnog o sedativa, možda i više no što je trebalo. Odlučila je smršavjeti,
pretpostavljajući da bi njezini problemi mogli biti u vezi s tih nekoliko prekomjernih kilograma. Me-
đutim, bolovi ni nakon ozbiljne kure mršavljena nisu nestali, ali je Lidija zato dobila finu liniju i po-
čela izgledati sasvim dobro za svoju dob, što je i njezin bivši muž zamijetio.
– Što ti je rekao čar obnjak? – upita je Banić ironizir ajući razvikanog neurokir urga do kojeg a se
moglo doći samo uz posredovanje gener alnog sekretar a Ujedinjenih nar oda ili neurokir urgove glu-
he tetke. Igrom čudnih okolnosti Lidija je upoznala baš tu tetku.
– Što ja znam!? – zlovoljno će ona. – Katkad mi se čini da nitko od njih pojma nema, a opet, ne
mogu otići na pregled kralježnice strojobravar u. Napravili su mi nekakvu scintigrafiju i u nalazu piše
da se ne vidi aktivnost patološkog nakupljanja...
– Aktivnost patološkog nakupljanja! – nasmije se Banić razdir ući preko upravljača celofan u
koji su bile zapakir ane cig ar ete. – Zamisli kad mu dođe kumica iz Čučerja ili Kašine, a on joj ra-
dosno prio pći kako nije zabilježena aktivnost patološkog nakupljanja, ali da joj je antibakter io gram
fecesa suspektan na...
– Napravio mi je i MR, i u nalazu piše... ovako... – reče ona pa upali svjetlo iznad vjetrobrana i
počne prekapati po mapi s nalazima, koju je sve vrijeme držala u krilu – ...da se na ser iji... sag italnih i
transverzalnih presjeka... vidi... vidi... reducir ana fizio loška lumbalna lordoza... Kužiš to?
– Sad bih ti rekao što kužim! – odbrusi on, svejednako se mučeći s paketićem Marlbora. – Daj
mi otvor i te proklete cig ar ete... kao da ih pakir a neka udrug a za borbu protiv pušenja!
– Mog ao bi već prestati – reče ona uslužno mu otvar ajući kutiju. – Svjestan si da ti štete...
– Svjestan sam da mi štete – složi se on duboko uvukavši dim. – Povećavaju mi sedimentaciju u
žilama, pojačavaju mi patološko nakupljanje katrana u pulmonalnom predjelu, uspor avaju rad bubre-
ga, katastrofalno djeluju na mozak, uništavaju mi srce, djeluju kancer og eno u svim mog ućim smjer o-
vima... Zapravo, brat bratu, platfus je valjda jedina bolest koju ne pog oršavaju. A kao za inat, njeg a
baš nemam!
– Obećao si Niki da ćeš prestati – izbaci ona kartu za koju je naivno mislila da je adut. Obećao,
pa ću i opet, pomisli Banić i zastane zbog silne gužve koja se stvor ila pred ulazom u Maksimirsku.
– Prekosutra dolazi.
– Dolazi!? – začudi se on. – To je nešto prekor edno?
– Da – zamisli se Lidija. – Zato se i brinem.
– Što je tu zabrinjavajuće?
– Pa to! Dolazi, premda je nismo očekivali prije Uskrsa. Prvi put nije pitala onako kako ona
zna... Tobože, imam li što protiv da dođe. Samo je najavila da stiže... i to sama! Bez Tima.
– Možda su prekinuli...
– Možda su prekinuli! – rasrdi se ona. – Žive skupa pet godina i ti to tako mirno kažeš! Pa ne
prekidaju ljudi tek tako!
– Lidija, pa i mi smo svojedobno prekinuli – tiho će on.
– Jesmo! Ali ako smo mi bili blesavi, zar mora biti i ona? – reče Lidija i odmah umukne,
postavši valjda svjesna onog a što je on iz njezinih riječi mog ao izvući. Potom prijeđe na mnog o
konkretniju stvar:
– Slijeće prekosutra u Grazu. S onim Ryanairom. Trebao bi otići po nju.
– Imam dosta posla... – pokuša on smisliti nešto za što je sumnjao da će funkcio nir ati.
– Ma daj! – odmahne ona rukom. – To ti je bar prilika da obiđeš sve tamošnje CD shopove i usta-
noviš je li Coltrane snimio što novo.
– Lidija, Coltrane je umro 1967. !
– Nisam ni pomišljala da bi te u tome čovjek mog ao zbuniti – odvrati ona, oduvijek na neki ču-
dan način ljuta na njeg ovu opčinjenost džezom. Gdjekad je znala kazati kako bi ga radije dijelila s ra-
zumnim ljubavnicama neg oli s ritmovima Dexter a Gordona i tur obnim zavijanjem Cheta Baker a.
– Hoćeš li da pođem gore s tobom? – upita on nakon što je zaustavio auto ispred Konzumova sa-
moposluživanja na uglu Britanskog trga i Ilice. Kao da je time htio provjer iti treba li joj kakva po-
moć sada kada je gnjavi kralježnica.
– Idi samo! Sig urno te čekaju u Kicu. Meni je malo bolje. Mislim, fizio loška lumbalna lordoza
malo mi je popustila. Valjda od voltar ena.
– U redu – slegne on ramenima shvativši da danas nije »njezin dan«, pa pritisne papučicu i uspne
se na Rokov per ivoj, gdje je najčešće ostavljao auto. A dok se spuštao natrag prema Britancu, snijeg
je već prestao padati. Neon kinematografa Apolo, ili nekadašnje Kozare, čije je ime 1990. iznenada
postalo nepoćudno jer je istoimena planina sasvim neo prezno sudjelovala u NOB-u, bio je ugašen, a
vitrine s plakatima filmova prljave i prazne jer filmskih projekcija od Nove godine ovdje više nije
bilo nakon što su gradske vlasti zbog ner entabilnosti zatvor ile dvor anu i poklonile je nekakvoj kaza-
lišnoj družini. Tu pretvorbu kojom je dvor ana, kroz koju su projašili John Wayne i Gary Coo per,
projur ili u svojim neo bičnim vozilima svi Jamesi Bondovi, u kojoj su vrištale žrtve raznih Dracula, i
u kojoj su svoje erotsko rublje svlačile dame poput Tracy Lords i Ginger Lynn, prepuštena nekakvim
sumornim i umnim fizio nomijama koje se deru, lamataju rukama, lupaju vratima od šperploče i go-
vor e napamet naučene rečenice, doživio je kinoo per ater Pako i kao osobnu uvredu, i to ga je pog odi-
lo više od činjenice da su mu dali radnu knjižicu i utješno mu kazali kako se s njom može prijaviti
nekakvom uredu za zapošljavanje. Istini za volju, u tom se uredu ne bi imao čemu nadati čak da je
imao i kakvu bolju struku. A kao kvalificir ani kinoo per ater bio je čisti loser, jer su se u cijeloj zemlji
kinematografi zatvar ali, tako da se filmski djelatnici, od redatelja, preko kinoo per ater a, pa sve do
prodavača kokica i kikir ikija, nisu imali čemu nadati.
Ali te se večer i u kafiću Kico nije razgovar alo o sudbini hrvatske kinematografije i kinoprikazi-
valaštva, niti o tomu kako prekvalificir ati i zaposliti svu silu otpuštenih kinoo per ater a, nego o dog a-
đaju isključivo ideo loške nar avi, što je uzbudilo društvo u lokalu.
– Časna reč, dečki, nisam mog el ver ovat! – govor io je Pako s gemištom u ruci. – Gledam telku i
vidim biskupa, stopostotnog a, pravog, ovak kak je inkasator Mar ijan pravi, i govor i ti on kak su
kurtoni štetni, kak oni zaprav ne štite od side i kak se protiv te bolesti treba bor it onak s kompletnom
ličnošću... valjda ko u partizanima, gdje su umjesto mitraljeza imali karbitne lampe... kaj ja znam... Je-
bote, to da mi biskup tumači uvod u kurton, to je skroz isto ko da šuster Tukšec od prekoputa predaje
atomsku fiziku na faksu. Gdje je on bil kad sam ja ko balavac išel na kio sk kod frajle Bog adi i tražil
»teta, prosim vas dva risa«!?
– Ti, ko uvek, niš ne kužiš! – otresla se na njeg a šanker ica Zdenka, kojoj je taj razgovor već vje-
rojatno išao na živce.
– Ne, ti se kužiš u kurtone, Zdenka! Ti se kužiš! – odbrusi joj Pako, našto ona tresne ljutito plad-
njem po šanku.
– Daj, olabavi malo! Celo ti je vreme jezik u petoj brzini. Kaj ne vidiš da tu ima ljudi kojima si
se popel na glavu, skup s biskupima i s tim... s tim... – okomila se na njeg a Zdenka.
– Sad u Konzumu drže kurtone u raznim farbama i okusima – primijeti Flegma, koji se baš ne-
davno vratio s odsluženja zatvorske kazne u Valtur i pokraj Pule. Potom je popravio svoju obvezatnu
kapu s coflekom ili pufnom, kako su to zvali star i Zagrepčani, i iskor istio tren nepažnje te otpio do-
bar dio gemišta bivšeg inkasator a, gospona Mar ijana.
– Ma kaj jebeš, Flegma! Je l’ imaju, možda, kurtone s okusom manga i stračatele?
– On to zna! – umiješa se Mar ijan, ljut što mu je blag o retardir ani Pakov bratić iz Gar ešnice prč-
kao po čaši. – On bunar i u Konzumu pa zna.
– Nikad nisam ništ ukral u Konzumu – branio se Flegma.
– Nisi Konzumu neg njeg ovim mušter ijama!
– I onda ti je taj pop, biskup, koji kur ac... nisam mu skužil čin... – nastavi Pako ondje gdje je stao
– izjavil da kurton ima nekakve sitne rupe, pore, kaj ti ja znam, koje su veće od atoma side...
– Valjda od vir usa... – ispravi ga Banić prog ur avši se do šanka, gdje mu je Zdenka već otvar ala
hladno božično pivo, koje je Zagrebačkoj pivovar i ove godine iznimno uspjelo.
– Detektiv, nemoj me i ti jebat! – pjenio se otpušteni kinoo per ater. – Kaj ja znam kak se mjer i
sida! Uglavnom, veli da je taj... da je taj vir us manji od tih nekakvih rupa u kurtonu i da ta stvar opće
ne kor isti. Jebeš mi mater, reko je to tak sig urno ko da je sam mer il te... rupe... i te side...
– Ak prodaju kurtone s rupama, onda to nije u redu – prosuđivao je Flegma. – I onda velečasni
ima praf! Žalosno je da Crkva mora upozor avat na te stvar i, a da to ovi iz Konzuma sami ne vidiju...
– Jebemu mater, Flegma, ti niš ne kužiš! – srdio se Pako. – Nemaju kurtoni rupe, neg nekakve
male rupe kaj nisu rupe... al su ipak rupe jer kroz njih mogu proć male side... mislim bar one najma-
nje...
– Ma ni ti niš ne razmeš! – umiješa se gospon Mar ijan, koji je i nakon umir ovljenja nastavio do-
laziti u Kico, ali sada s većom, penzio nerskom nadom da će mu tu i tamo tkog od platiti piće. – Njeg o-
va Uzor itost je to rekla zato kaj se Crkva s pravom protivi toj gumenoj stvar i jer je protuprir odna, i
jer je đavolska, i jer kvar i katoličku mladež...
– Kaj, sad buš rekel – ironično će Pako – da je Bog tak htel, da bi napravil čoveka s gumenim
kurcom.
– Nisam to rekel! Al Crkva je protiv te stvar i! Pa valjda Crkva ima pravo kazat za kaj je, a za kaj
nije! II to sam vi komunjar e imate pravo!? Ni ja ne bi taj vaš prezervativ nikad stavil!
– A za koji bi ga ti kur ac stavljal na kur ac? – prostrijeli ga pogledom Pako. – Čak kad bi ti vele-
časni i dal posebnu dozvolu da ga staviš...
– Kad bi mu dal oružni list za kurton! – nacer i se zlobno Flegma.
U taj se čas oglasi telefon sa šanka i oni prekinu svađu. Iako je takva pomisao bila glupa, Baniću
se učini da je telefon zazvonio nekako glasnije i važnije zato što je riječ o ozbiljnoj vijesti. Zdenka je
zgrabila slušalicu i pogledom preletjela po nevelikoj prostor iji lokala. To bi radila uvijek kad bi se
mašila telefonske slušalice jer je telefon počesto zvonio zato što je netko trebao koga od gostiju. Slu-
šala je pažljivo, kazala je tek tu i tamo pokoje »da« i »kužim«, a potom pozdravila i odložila slušali-
cu. U kafiću je nastao muk, Banić je upalio cig ar etu, a Pako načas zabor avio na čudan problem nepri-
jateljskog odnosa Katoličke crkve spram tanke gumice koju, bar kako Flegma kaže, već proizvode u
raznim bojama i okusima.
– Zvala je Lela – prekine tišinu Zdenka. – Kembru su jutros odvezli u bolnicu.
– Ma Kembra mulja! Pa znamo ga! – umiješa se Pako kao da je ljut što su mu minir ali zdravstve-
no-teo lošku raspravu. – Kembra je star i folir ant. Povukel se na toplo i na pravu hranu. Pa svi znamo
da njegva Lela ne zna skuhat jaja na oko! A cugu mu fur aju onak sa strane, ispod žita...
– Ali cir oza je smrtonosna – pripomene Banić. – A za Kembru se baš ne bi moglo kazati da se
čuvao.
– A ko se od nas čuva!? – nije se dao Pako. – Ko se čuva!? Svi smo mi cug er i, i svi mi imamo tu
vir ozu jetre! Moš ga jebat! Pa kaj...
I tko zna koliko bi dugo još drobio besmislice da ga Zdenka nije prekinula riječima u kojima je
bilo straha:
– Lela kaže da mu je ostalo još samo malo...
3.
UTJE HA JE U GI LE ADU BIO JE MOŽDA NA DAHNU TI, ali i sasvim ster eo tipni gospel što ga je u dvadesetim go-
dinama prošlog a stoljeća napisao crni glazbenik Paul Robeson, i u toj je formi postojao u raznim
slušljivim i prepoznatljivim izvedbama, sve dok ga Archie Shep nije ubacio u svoj žrvanj i posve ga
razor io kakofoničnim sudar ima raznor odnih puhaćih glazbala. Međutim, i to je bilo, kako bi ljubitelji
arhaizama kazali, čisto milozvučje prema onom kao su koji je nastao kada se simetrične skladbe
dohvatio ćaknuti tip s kapom Roland Kirk, čar obnjak koji je na stage izlazio objesivši oko vrata sve
mog uće puhaće instrumente, i one koje je znao, a valjda i one koje nije znao svir ati, i koji je tu stvar
samljeo, razvalio, razbio u sitne krhotine i prosuo je po podu jedne zadimljene noći u Montreauxu, u
zemlji koja je, kako u jednom filmu kažu, svjetskoj kultur i podar ila sat s mehaničkom kukavicom.
Pritišćući tipku repeat na autor adiju s ugrađenim CD-playerom što mu ga je prošlog a ljeta doni-
jela kći, Banić je tu stvar uspio preslušati sedam puta prije no što se našao na zavoju kojim se sa star e
Samoborske ceste skretalo prema brežuljku na kojemu se nalazila Komar ova vikendica. Komar je
bio Banićev koleg a još iz davnih dana »nar odne milicije«, bio mu je i prijatelj na kojeg a se uvijek
mog ao osloniti, odnosno sur adnik na kojeg a se nikada nije smio oslanjati jer je bio blag, pomalo li-
jen i ne osobito intelig entan. Ne napredujući u poslu, ostajući vječnim pomoćnikom, pa čak i metom
por ug a, Komar se prije pet godina povukao u prijevremenu mir ovinu. Por azi koje je otada mor ao
trpjeti bili su samo por azi u borbi protiv suvišnih kilograma i protiv ter or a žene koja mu je svaki tje-
dan donosila novi koncept redukcijske dijete, potkrijepljen raznim čar obnim ampulama iz alterna-
tivnih ljekarni što su preplavile zemlju poput kakve epidemije. Stog a se u posljednje vrijeme povlačio
u vikendicu nadomak Samobor u, prepuštajući stan ženi, djeci, zetu i snahi, sitnoj unučadi, susjedima i
svim onim bezdušnim uljezima koji su remetili njeg ovu uistinu minimalnu privatnost.
Kad je ušao u njeg ovu tipsku vikendicu, kakve je konfekcijski proizvodilo i na otplatu prodavalo
jedno građevno poduzeće iz Gorskog kotar a, Banića iznenadi količina ner eda, nesvojstvena nekome
tko je bio policijski istražitelj. Jedan se dio ner eda svodio na nepospremljeni prostor, razbacane
odjevne predmete i već dulje vrijeme neo pranu veću količinu posuđa, dok je drug i bio zapravo Ko-
mar ov novi hobi.
– Isuse, Komar u, što to radiš? – upitao ga je Banić zatekavši ga kako, uz pomoć pincete, poveća-
la i posudice s ljepilom, pokušava učvrstiti žig icu s crvenom glavicom na nešto slično nedovršenome
mostu. Svud oko njeg a bile su tisuće kutija žig ica s crvenim, smeđim i zelenim glavicama, žig ica na
koje je Banić već zabor avio, jer je mislio kako su jeftini i svima dostupni upaljači od raznobojne
plastike posve uništili proizvodnju žig ica, ili, kako je još njeg ova baba govor ila, palidrvaca.
– Pont Neuf – odvratio je Komar, jedva se i osvrnuvši na gosta. – Imaš u frižider u pivo, natoči
si, sjedni i reci zašto si došao.
Tražeći u tom ner edu hladnjak, Banić spazi već dovršene objekte što ih je Komar mukotrpnim
radom izradio od žig ica: Eiffelov tor anj, jednu malu, pojednostavnjenu crkvu Notre-Dame, nešto na-
lik na Slavoluk pobjede. Tu nadomak Samobor u kao da se rađala mala drvena replika Par iza.
Nar avno, Komar je u hladnjaku imao najtrivijalniju stvar, Tuborg u limenci, i Banić ga je uzeo
više da se opor avi od iznenađenja nego da bi uživao u pivu.
– Dakle, to je taj hobi... – promrmlja Banić, otvor i limenku i sjedne na kauč osjećajući kako pod
njim krckaju desetci polomljenih žig ica.
– Da – odvrati Komar. – Savršena stvar. Imat ću možda i izložbu. Kad sve završim.
– Hoćeš li obraditi cijeli Par iz – otpije Banić malo iz limenke – ili ćeš se zadržati samo na važni-
jim arrondissementima? Znaš, bio sam ondje i vidio da ima nekoliko za gradnju strašno zajebanih
četvrti.
– Cijeli Par iz!? Si lud? Pa tko bi to napravio!?
– Što ja znam! Guinnessova knjig a rekorda puna je najrazličitijih pothvata. Jedan je frajer napra-
vio Titanic od smjese za kremšnite, mislim u nar avnoj veličini, drug i je pak izmodelir ao sve sudio ni-
ke svjetskog a nog ometnog prvenstva od marcipana. Zajedno s rezervnim igračima. Ali Par iz od žig i-
ca! To bi bio »hauptrefer«!
– Zajebavaš! Zašto si došao?
– Da te izvučem iz ovih pizdar ija! Bi li se malo rekreirao?
– Ne bih se vraćao u policiju ni za svu lovu svijeta! – odbrusi on lijepeći još jedan važan dio pa-
riškog a mosta. – Ondje su sad sve nekakvi balavci iz unutrašnjosti. Nemaju manir e, ne govor e jezi-
ke...
– A ti ih govor iš šest! Bez grčkog a i latinskog a.
Komar konačno podigne pogled s mosta i odloži povećalo i pincetu.
– Ne mislim na policiju! – uzrujano će Banić. – Meni treba pomoćnik. Bar neko vrijeme. Sâm
sam, a mor am pratiti balavca koji je bog atom ocu popalio nekakve umjetnine.
– Ne razumijem se u umjetnine...
– Komar u! – mirnije će Banić. – Ne zovem te da napišeš katalog za Murtićevu izložbu nego da
mi pomogneš pratiti klinca koji će pokušati utopiti slike kakvom trgovcu i tako zajebati star og a.
– Zašto to ne prepusti policiji? – reče Komar, a Banić zakoluta očima, izvadi kutiju Marlbora i
krene upaliti cig ar etu. No upaljač je bio poluispravan i gotovo prazan, kvrckao je, ali bezuspješno.
– Imaš li žig ice? – upita Banić spremajući upaljač u džep.
– Tu su negdje bile... – uzmuva se Komar podižući deku s kauča, prevrćući novine. Zatim shvati
da ga Banić zafrkava.
– Nemam! Sve su mi potrebne za makete!
– Jednu ćeš ipak žrtvovati – ravnodušno će Banić, pa otrgne žig icu s makete mosta i pripali si ci-
gar etu.
Komar zaškrguće zubima, ustane i priđe električnom štednjaku na kojemu je već dulje kipjela
voda u dubokom zelenom loncu.
– Hoćeš li dor učkovati sa mnom? – upita ga Komar otvar ajući hladnjak i izvlačeći iz njeg a
plastičnu posudu do vrha napunjenu hrenovkama.
Banić zaniječe glavom, a Komar priđe zakipjeloj vodi i ubaci u nju svoj izdašni dor učak. Koliko
je Banić mog ao vidjeti, bilo je to gotovo deset pari hrenovki. Uživao je jer su postojale tek mini-
malne šanse da se odnekud pojavi njeg ova grozna žena, baci mu sve to u smeće i našopa ga nekakvim
»slim-line energizer om« i »šlank-reduktor efervetama«.
– Nisam ti ja više za to, moj Nikola – reče Komar potišteno. – Kako da pratim nekog a za kim ne
mogu ni potrčati? Kako da budno zur im u nečiji prozor ili ga čekam da iziđe iz kina, kad sam svaki
čas gladan, ili me muči prostata, ili me zajebavaju hemor oidi? Nađi nekog a mlađeg. Kakvog klinca
koji sanja da postane istražitelj.
– Ti si naivčina – ispije Banić pivo pa pođe prema hladnjaku. – Današnji klinci sanjaju o tome da
postanu bog ati i slavni, i da im u novinama izađu slike, ma što to značilo i zbog kojeg god razlog a to
bilo. A kad im ne uspije da otprve dobiju kakvu medalju, da postanu nacio nalni predstavnici na Euro-
songu ili kakvoj sličnoj pizdar iji, dobro im dođe i sitno dilanje drog e, obijanje kio ska ili ljekarne, ili
sudjelovanje u masovnim navijačkim tučnjavama.
– Onda ne znam – slegne Komar ramenima i dug ačkom vilicom počne nabadati kuhane hre-
novke koje samo što nisu počele pucati. – Neću se s tobom vucar ati po gradu i slijediti balavander a
koji prodaje zjake. Ni tebi to više ne pristoji. Ako ti baš bude trebala kakva pomoć, imam još nekoli-
ko živih krtica u policiji. Mogu biti od kor isti...
– Dobro. Znaš da na to računam – prekine ga Banić pa uzme komadić hrenovke iz hrpe koja se
pušila na pladnju.
– Pa jebem ti! – pobuni se on. – Jesam li te pitao hoćeš li dor učkovati? I što si rekao? Da nećeš!
– Slušaj, ako mi već ne možeš pomoći u poslu, bi li mog ao sutra otići u Graz po Niku?
– Što ona radi u Grazu?
– Ma ništa! Tamo će samo sletjeti avio nom nekakve jeftine irske kompanije. Lidija me tjer a da
odem po nju, a ja sam preuzeo taj blesavi posao...
– Pa zašto si ga preuzeo?
– Jebem mu sunce, Komar u! – razljuti se Banić. – Preuzeo sam ga da bih imao od čega živjeti!
Ne valjda zato da bi mi ti mog ao postavljati idio tska pitanja!
– Dobro, dobro! – branio se on tamaneći hrenovku za hrenovkom. – Super! U Austriji imaju
perfektan izbor žig ica svih veličina. Trebat će mi dosta toga za Moulin Rouge. Samo, auto mi je na
popravku. Ako me odvezeš Hohnjecu po auto, dovest ću ti malu.
– Sig ur an si da je gotov?
– Nar avno! Hohnjec mi je javio da mogu doći po njeg a.
– Kad ti je javio?
– Kad!? Pa prije jedno mjesec dana – mirno će Komar, a Banić se umorno uhvati za čelo i pripa-
li još jednu cig ar etu.
Poslije, dok su se, vozeći se prema Zagrebu, spustili u udolinu s raštrkanim kućercima i pusto-
poljinama, Komar mu pokaže prstom prema dug om nizu vrtlarskih staklenika što su gorjeli. Bila je
to čudna, pomalo nadrealna slika: polje pokriveno niskim snijeg om i dug ački oval od drveta, stakla i
plastike zahvaćen vatrom od koje se topi okolni snijeg. Nikog a nije bilo u blizini, ni vlasnika, ni
susjeda, ni vatrog asaca.
Banić zaustavi automobil i izađe, a za njim se teškom mukom izvuče i debeli Komar, koji je iz
Golfa izlazio poput nespretnog mornar a što se očajnički pokušava dokopati podmorničke palube. Ba-
nić se spusti s ceste niz nasip, ali se gor ućem stakleniku nije približavao. Komar mu je dahtao za leđi-
ma, žaleći se kako mu se baš sad ne hoda, te kako je gore s ceste ionako bolji pogled na cijelu okoli-
cu.
– Čudne se stvar i dog ađaju ovdje – tumačio je Baniću koji je palio cig ar etu kao da mu ovaj čisti,
svježi zrak ništa ne znači. – Najprije su u lokalnim novinama napisali da vlast taji kako će se ovdje
graditi veliki deponij smeća, reciklažni pog oni, spalio nica, tko zna što sve ne. Zatim su to neki tobože
odg ovorni tipovi demantir ali, pa je jedan zagrebački mag azin demantir ao njih...
– I što je bilo? – pitao je istražitelj ostavivši cig ar etu u ustima, a ruke zabivši u džepove
vjetrovke, pokušavajući ih tako bar malo zagrijati.
– Nastao je kaos, panika... i ljudi su počeli jeftino prodavati zemlju. Mislim, i zemlju i kuće. Ti-
suće hektar a prodali su nekakvoj tvrtki iz Zagreba, koja će se, navodno, baviti proizvodnjom zdrave
hrane. Ja to ne kužim! Kako bi se netko mog ao na istome mjestu baviti proizvodnjom zdrave hrane i
spaljivanjem otpada?! Ali što ja znam... zapravo, ne kužim se baš u tu zdravu hranu.
– Po količini hrenovki koje si maločas smazao – prekine ga Banić – sasvim je jasno da se ne ku-
žiš u zdravu hranu.
– Ma jebeš zdravu hranu! – odbrusi Komar. – Susjeda ispod mene osam se godina bavila zdra-
vom hranom. Jela je nekakve peletir ane alge, integralni kruh, sir i vrhnje od soje, nekakvo trulo,
nešpricano voće i jaja s atestom o kokošjoj prehrani... Naježim se kad samo pomislim na to.
– Hoćeš reći da joj to nije kor istilo?
– Što ja znam koliko joj je kor istilo! Ljetos ju je zgazio tramvaj. Odvezli su je na traumu, gdje je
umrla. Kući je došao policajac s njezinim dokumentima i ceker om sa sojinim šniclima i nekakvim
umjetnim mesom od pšenice.
– A taj čiji su ovi staklenici... on nije prodao zemljište?
– Mislim da nije – odvrati Komar. – Idio t. Njemu se, valjda, učinilo da je bolje uzgojiti deset kila
salate i pušlek por iluka nego uzeti keš. A sad mu je ionako sve izgorjelo.
– Misliš da se to moglo samo zapaliti?
– Pojma nemam – zamisli se Komar. – Valjda je imao u tim staklenicima neko grijanje. Osim
toga, pušači bacaju opuške kojekamo. A ono... ono se zove sejtan...
– Što se zove sejtan?
– Ono jebeno meso od pšenice – tumačio je Komar. – To što je bilo u ceker u babe koju je zgazio
tramvaj.
Banić ga pogleda prijekorno pa baci opušak prema njemu, a zatim se uspne na cestu do automo-
bila. Komar je dahtao za njim.
– Znaš, ako tu zbilja naprave smetlište i spalio nicu, i ja ću prodati vikendicu. I život u onoj
zagrebačkoj menažer iji bolji je od toga.
Tog popodneva dok je sjedio za upravljačem svog Golfa i, zamotan u toplu vjetrovku punjenu
perjem koju mu je Nika kupila na rasprodaji u londonskom Dukeu, čekao da Svilar ov sin iziđe iz
svoje unajmljene dvokatne jazbine, Baniću se sve više činilo kako posao kojim se bavi postaje sve
gora gnjavaža. Približavao se godinama u kojima takvim poslovima valja kazati zbog om ili pak
uposliti koga mlađeg a koji bi obavljao primarne istražiteljske poslove dok bi on, kao profesio nalni
um, sjedio kod kuće u toplome i osvjetljavao intelektualne aspekte slučaja. Ali takvo što bilo je
možda mog uće u romanima, dok je u prozaičnoj stvarnosti jedva bilo zar ade i za njeg a samog a. A i
ta se zar ada svodila na ono što bi mu drug i platili za ovakve, sasvim neintelektualne istražiteljske
poslove uhođenja, praćenja i njuškanja po tuđoj privatnosti. Jednom je na Lidijin nag ovor pročitao
nekakav amer ički kriminalistički roman u kojemu istražitelj odmah obavještava klijenta kako ne radi
na razvodima brakova, što znači kako ne želi istraživati tko kome ševi ženu. Nar avno, Banić si tu ko-
mociju nije mog ao priuštiti, pa je prihvaćao i takve poslove. Ali budući da su se preljubi pretežito do-
gađali u ugodnim, romantičnim, toplim ambijentima, i taj je posao bio znatno bolji od iščekivanja
hoće li mladi Svilar izići iz kuće i odnijeti kome slike na prodaju.
I baš kad je premišljao hoće li po drug i put na nekoliko minuta upaliti motor i malo se zagrijati
ili će otići na pivo u obližnji Jednooki Jack, odakle je također mog ao sasvim dobro motriti kuću i
dvor ište, ugledao je mladića kako izlazi. Bio je odjeven u onaj isti kaput s kapuljačom i pod rukom je
stiskao kartonski fascikl stegnut vrpcama, nalik na tvrdi školski herbar ij. Star i je Svilar kazao kako se
crteži nalaze u crvenoj kožnoj mapi, ali je Banić sasvim opravdano sumnjao da se u mladićevoj mapi
nalik na herbar ij nalaze prešane tratinčice i sunovrati; mog ao je jednostavno prebaciti crteže iz teške
kožne mape u laki kartonski ovitak.
Arno Svilar sjedne za upravljač svog Punta i krene. Znajući da ima samo malo vremena, i da je
u gradskoj gužvi prilično teško slijediti nekog a tko je krenuo automobilom, Banić okrene ključić, ali
ga alternator izda i iritantno glasno zavergla. Ubrzo zatim pokuša drug i i treći put, moleći u sebi sve
bog ove alternator a da ga bar ovaj put ne ostave na cjedilu. Konačno je ipak uspio upaliti motor i kre-
nuti u času kada je Arnov automobil skretao prema Zvonimir ovoj. Sustig ao ga je nekako u Heinzelo-
voj, ali je odlučio mudro se držati malo podalje, propustivši između njeg ova i svojeg a auta kamio net
i neki prastar i taksi. Na taj ga je način mog ao pratiti razmjerno neprimjetno, premda je postojala
poprilična opasnost da ti vozilo, zbog bezbroj nepredvidivih prometnih razlog a, jednostavno
umakne.
No Arno, srećom, nije išao daleko. Prošao je ispod željezničkog nadvožnjaka u Ivanićg radskoj,
a zatim uspor io krećući se uzanim i zbrkanim ulicama Peščenice. Po načinu vožnje činilo se da neko-
ga traži, ali je Banić bio gotovo sig ur an da u ovom neuglednom per ifer ijskom naselju dućančića,
vulkanizerskih radio nica i jeftinih kemijskih čistio nica ne žive bog ati trgovci umjetninama, pog otovo
ne oni koji bi mogli kupiti nepoznate Račićeve crteže iz 1908. godine. Premda bi mu uistinu bilo naj-
draže, razmišljao je nadalje, da se u kartonskoj mapi stvarno nalaze ti crteži te da ih mladić sve skupa
proda tu na Peščenici, pa makar i za sitniš. U tom bi slučaju Banić imao najlakši posao dosad. Lijepo
bi zapisao adresu čovjeka koji voli kupovati crteže mostova i sutradan je prio pćio Svilar u senio ru, te
se s dosadnog zadatka vratio mirnom slušanju džeza u prolazu nekadašnjeg kinematografa Apolo.
Mladić je zaustavio automobil ispred visoke prizemnice čiji je veći dio bio izgrađen od ukrasne
opeke, a velika okna od stakla čija je prozirnost bila jednosmjerna. Na bakrenom krovu vidjela su se
pomična okna, po čemu se moglo zaključiti da je i potkrovlje uređeno za stanovanje, a po dva velika
solarna kolektor a svjedočila su da tu živi netko tko prihvaća nove trendove. Za ovaj dio grada bila je
to razmjerno otmjena kuća.
Arno je izišao iz automobila s fasciklom pod rukom, zastao malko kao da premišlja hoće li
uopće ući, a zatim se zaputio poduljim popločenim puteljkom do svježe obojenih vrata kojima se ula-
zilo u kuću, tako da Baniću nije preo stalo drug o doli da čeka. Zaustavio je automobil pokraj tende
koju vlasnik ovdašnjeg kafića još nije spremio i odlučio biti strpljiv. Nar avno, živo ga je zanimalo
hoće li se vratiti sa kartonskom mapom ili bez nje. Pretpostavljajući kako preg ovor i o prodaji i
kupnji umjetnina mogu potrajati, nakon stanovitog vremena ušao je u lokal i brzo pošao prema zaho-
du u dnu prostor ije.
– Zahod je samo za goste! – doviknuo mu je čovjek sa šanka pokazujući mu pritom ključić što
ga je držao među prstima.
– Kavu sa šlag om – rekao je istražitelj, vratio se do šanka, istresao pred neljubaznog tipa sitniš,
uzeo ključić i otišao do zahoda. Na kraju je, ljut na gadove koji ne puštaju čovjeka na zahod, natrpao
hrpu papirnatih ubrusa u školjku i, pustivši vodu, zacijelo je začepio. A kad se vratio, odbio je popiti
već gotovo hladnu kavu sa šlag om i izišao van, gdje je shvatio da je Arno već otišao. Prokleo je u
sebi i Arna, i debelog Komar a koji mu je, umjesto da se bavi arhitektur om od žig ica, mog ao pomoći,
pa prijeđe preko ceste ne bi li bar otkrio tko to živi u kući koju je maločas posjetio Svilar ov sin. Pa
kako na vratima, kao ni na poštanskom sandučiću nije bilo nikakva imena, Banić odškrine vrata i
pođe prema kući, smišljajući što će kazati ako ga tko zaskoči.
Došao je do kućnih vrata, i baš kad je otkrio kako je i mjedena pločica za ime i prezime vlasnika
na njima posve prazna, začuo je bijesan lavež i spazio kako prema njemu trči veliki njemački ovčar,
psina s kakvima nema šale. Bio je tako jak i brz da ga se ni policijska jedinica ne bi postidjela. Nema-
jući kamo, Banić hitro otvor i vrata i uleti u kuću, svjestan da je bolje biti i uljezom neg oli žrtvom
gladnog a i pomahnitalog a dresir anog psa. Odahnuo je čuvši ga kako uzaludno laje i grebe pandžama
po vratima, a zatim se zaputio hodnikom prema središnjoj sobi. Kuća je bila posve nova, u nekim ele-
mentima zapravo još nezavršena te je bilo jasno da u njoj još nitko ne stanuje, pog otovo ne bog ati i
ekscentrični trgovac umjetničkim slikama. Zidovi su bili svježe obojeni, centralno je grijanje radilo,
ali po zidovima nije bilo nikakvih slika, kao što ni na velikim prozor ima nije bilo ni zavjesa ni rebre-
nica. Najpouzdaniji znak da ovamo još nitko nije uselio bio je to što su na dva prozorska okna bile
bojom povučene one linije u obliku znaka »X«, a parketi su bili izbrušeni i nelakir ani.
Ipak, nasred sobe, u invalidskim kolicima, sjedio je mršav čovjek šezdesetih godina, posve će-
lav, s debelim nao čalama na nosu i kar ir anom dekicom brižno prekrivenih nogu. Čovjek kao da se
razveselio što je Banić ušao, desnom se rukom mašio komandi elektromotor a kojima su se pokretala
njeg ova kolica, i ona su lag ano zazujala kao da ih je tog časa uključio.
– Oprostite – zbuni se Banić. – Došao sam iz Elektre. Zabunom ste dobili četver ofazne umjesto
trofaznih »ajnflešer a«. Odmah ću vam to promijeniti ako mi pokažete gdje je glavna razvodna ploča.
– Tu, tuuuu! – zatuli čovjek u kolicima kao da oponaša automobilsku sir enu, pa potegne neku ru-
čicu, koja je valjda funkcio nir ala kao gas, te se zaleti na Banića. A kad se Banić spretno izmaknuo,
invalid ga je zao bišao u luku i poput bijesnog bika okrenuo se prema njemu, tur ir ajući svoje smi-
ješno elektrovozilo. Mog ao je imati možda i šezdeset pet godina, činilo se da ne govor i, a sudeći po
njeg ovu pogledu, moglo se zaključiti da je lud ili bar djelomice retardir an. Premda mu nije baš mo-
gao osobito nauditi, Baniću postane neugodno. Ušao je u tuđu kuću, suo čio se s čudnim starčićem
koji ovdje zacijelo nije sam. Ili bar neće dulje ostati sam.
– Tu, tuuuu! – zatrubi ponovno čovjek u kolicima i pojur i prema Baniću, koji brzo iziđe iz sobe
u hodnik i zatvor i za sobom vrata. Čuo je star og kako je kolicima tresnuo u tvrdu hrastovinu, bolno
jauknuo, a zatim se počeo luđački cer iti.
– Znate li možda što je tražio gospodin Arno Svilar ovdje? – vikne Banić kroz zatvor ena vrata.
Star i mu ne odg ovor i. S drug e strane čulo se samo rulanje invalidskih kolica po svježem parketu
i Banić je bio stopostotno sig ur an da će se star i još jedanput zaletjeti u vrata pa makar ih i razbio.
U taj se čas dolje na cesti začulo zaustavljanje automobila i Banić na tren zabor avi pomahnitalog
invalida, priđe ulaznim vratima i pogleda kroz okno. Ispred kuće zastao je crni Ford iz kojeg a je izi-
šao nizak čovjek, tijela kakvog imaju bodybuilderi, odjeven u kratki tamni kaput s dvor ednim kopča-
njem. Spazivši ga, pas odmah stade veselo mahati repom i pojur i prema njemu kao da očekuje nagra-
du.
Shvativši da situacija postaje krajnje neugodna, Banić pojur i prema drug om dijelu kuće, nadaju-
ći se da će otamo moći skočiti kroz prozor i nestati u peščeničkim vrtovima i dvor ištima. No kojeg li
iznenađenja, ta drug a strana kuće bila je zapravo prava. Nju je činilo veliko pročelje s prostranim
staklenim ulazom kroz koji se moglo spustiti do drug e ulice, uspor edne s onom kojom je Banić do-
šao.
I dok se spuštao prema glavnom ulazu, zadovoljan što ga nabildani došljak nije zamijetio, Banić
se okrene prema velikim staklenim vratima nad kojima je stajala ploča s nazivom tvrtke:
TALON
Consulting Agency.
4.
VIŠE NIJE MO GAO BITI SI GU RAN U TO JE LI autentični tradicio nalist koji uporno odbija novovjeke potrošač-
ke ludor ije kao što su satelitska televizija, mikrovalna pećnica i DVD-playeri, ili se tek polako pretva-
ra u dosadno zanovijetalo kakvo normalni ljudi zbog vlastitog mira i duševnog a zdravlja najradije
zao bilaze. Ipak, mobitel je bio jedna od malobrojnih novotar ija koje je Nikola Banić mor ao
razmjerno brzo prihvatiti jer mu je olakšavala posao. Zapravo, možda je malo neprecizno kazati da
ga je prihvatio. Točnije, prije nekoliko godina Lidija mu ga je kupila za rođendan, a on ga nije ni ba-
cio niti ga je poklonio nekome drug om, što je obično radio s dar ovima koji su mu išli na živce. Za-
držao ga je i nakon nekoliko tjedana naučio se kor istiti njime. I to poprilično vješto.
Izvukao ga je sad iz unutarnjeg džepa sakoa, pronašao u adresar u Lidijin broj i pritisnuo zeleno
dugme.
– Upravo smo prešli austrijsko-slovensku granicu – začuo je njezin glas.
– Dakle, za sat i pol ste kod kuće? – upita on motreći kako, tridesetak metar a ispred njeg a, Arno
Svilar izlazi iz automobila i prilazi velikom zdanju Muzeja modernog slikarstva. Znao je da nema
previše vremena za razgovor ali je bio sig ur an da će se Lidija uvrijediti ne pokaže li dostatno
očinsko zanimanje za Nikin dolazak.
– Ne... ne znam... ne mogu sad... – čuo je kako zamuckuje, i on se u tom času dosjeti kako Komar,
po običaju, vozi pedeset kilometar a na sat, te da će im do Zagreba zacijelo trebati mnog o više vreme-
na.
– Ali u tri ćemo napraviti ručak i ti jednostavno mor aš doći! – rekla je Lidija ultimativno dok se
on već vidio kako s blesavim izrazom lica objašnjava bijesnom Svilar u kako nije uspio otkriti kome
je njeg ov sin prodao crteže jer je baš u to vrijeme bio kod bivše žene na ukusnim sarmicama u
slatkom zelju, možda malo presoljenima.
– Bit će i Nika, i Komar, i Rupčićka...
– Rupčićka!? – začudi se on, izlazeći iz automobila i navlačeći toplu vjetrovku. – Kakva Rupčić-
ka?
– Ona iz mag azina Dokument! Bila je na nekakvom tečaju u Londonu i sprijateljila se s Nikom.
Zajedno su doputovale, ali ju je u Zagreb odvezla njezina mama. Vjer ojatno su već stigle – rekla je
Lidija s tihim uzdahom, koji je zacijelo bio upućen Komar u i njeg ovu bezgraničnom talentu za
vožnju.
Baniću se učini poznatim ime te novinarke, ali ga nije mog ao povezati uz nešto određeno jer je
novine držao najtrivijalnijom stvar i na svijetu koja svoje mjesto pod suncem traži vjer ujući u lag ano
idio tsku crtu svojih čitatelja.
– Doći ću na ručak! Reci samo Komar u da ne luduje po cesti! Bok! – reče on znajući da ju je tom
primjedbom samo razljutio. Potom strpa mobitel u džep i uđe u zgradu muzeja.
Požur ivši uza stube, uspio je zamijetiti Arna kako se zaputio prema vratima u samom dnu mrač-
nog hodnika, zakucao na njih, a potom i ušao. Kartonski mu je herbar ij i sada bio pod rukom. Ne mo-
gavši poći za njim, Banić odluči sačekati da vidi hoće li se išta važno dog oditi. Tada na lijevoj strani
hodnika spazi ulaz u galer iju, pred kojim je stajao dvojni pano s natpisom
Željko Jerolimov KOPERNIKANSKI OBRAT.
Shvativši da je riječ o izložbi, uđe u prostor iju držeći kako nekoliko minuta suvremenog a sli-
karstva ne može biti od prevelike štete.
Ali ono što je zatekao u galer ijskom prostor u ponajmanje je bilo slikarstvo, vjer ojatno još ma-
nje umjetnost, i sve je podsjećalo na geg kakav su mogli napraviti, recimo, ponapiti matur anti u svib-
nju. Na sva četir i prozor a zavjese su bile postavljene nao pako, na sredini bijelog a poda podizao se
star inski luster s mnog o staklenih djelića, učvršćen tako kao da uistinu visi nao pako, ne mar eći za
silu teže, a na stropu se vidio minucio zno postavljen parket i nao pako učvršćena fotelja, u kojoj je,
zalijepljen jedva vidljivim trakama »sjedio« čovjek glavom prema dolje.
To je zacijelo autor, pomisli Banić, to je taj čuveni Jer olimov, junak koji ne priznaje Zemljinu
gravitaciju, i koji se ne boji one medicinske pojave za koju nar od kaže »udar ila mu krv u glavu«.
– Fantastično! Zbilja fantastično! – izjavi Banić razmjerno glasno, pokazujući tako solidarnost s
jadnikom koji je sred praznog izložbenog prostor a visio naglavačke i izlag ao se raznolikim
zdravstvenim opasnostima. Jedina je šteta što se u tom »kopernikanskom obratu« ne može pušiti,
razmišljao je istražitelj, jer bi pepeo nehig ijenski padao po stropu.
Nag ađajući nije li u međuvremenu Arno uspio obaviti posao zbog kojeg a je došao, Banić na-
pusti atraktivnu izložbu i krene prema dnu hodnika, polako se približavajući onim istim vratima iza
kojih je nestao mladi Svilar sa svojim kartonskim herbar ijem, vjer ojatno najvrednijim herbar ijem na
svijetu. A kad se posve približio vratima, još uvijek nije mog ao čuti o čemu se unutra razgovar a, ali
je vidio da na mjedenoj pločici, učvršćenoj posred vrata, piše dr. Stribor Kiszely, i njemu se odmah
učini kako je taj doktor Kiszely, sudeći po dojmljivom prezimenu, uvjerljivoj tituli i masivnoj ploči-
ci, prava adresa da čovjek riješi probleme kakve je imao Arno Svilar.
Već je htio izvaditi svoj zgužvani notes i grubu olovčicu s log otipom, koju je čuvao još od one
subote kada je mor ao voziti Lidiju u Ikeu, te zapisati ime važnog doktor a za parketir anje stropa kad
ga iznenadi glas žene koja je otvor ila susjedna vrata i naletjela na njeg a, zamalo ga nag azivši. Bila je
iznimno visoka, pomalo smušena, nosila je nao čale, odijelo za koje bi se Banić zakleo da je muško i
imala kosu koja je djelovala kao da je namjerno raščupana.
– Koga tražite? – upitala je zbunjenog istražitelja.
– Doktor a Kis... Kiseliša...
– Doktor a? Kojim povodom? Mor ate mi reći. Ja sam njeg ov »pi-ar«! Vi ste novinar? Niste? Zna-
la bih. Umjetnik? Takvo što?
Govor ila je rabeći kratke replike nabijene odlučnošću i strog ošću, pomalo nalik na suzdržane
vriskove. U njezinu se društvu Banić nije osjećao nimalo lag odno. Bila je viša i nadvila se nad njim
poput opasne ptice koja bi ga svakog a časa mogla kljucnuti odozgo.
– Pog odili ste! Imate nepogrešiv feeling! – s olakšanjem će on. – Htio bih organizir ati izložbu
nalik na ovu. Ovu tu... u onoj galer iji...
– Načelno je mog uće! Zovete se? Imate refer ence?
Nije mu bilo jasno na kakve to refer ence misli.
– Nemam... – otpovrne nesig urno. – Ali imam vlastiti parket, pa bi muzej mog ao poprilično ušte-
djeti...
Ona ga mrko pogleda, kao da još uvijek odg oneta je li riječ o luđaku ili o umjetničkom
ekscentriku, a to nije bio nimalo lak posao.
– Nar avno – nasmije se on pomalo usiljeno. – Ne bih ga lijepio po stropu, nego bih ga na dan
otvor enja usitnio cirkularnom pilom. Na komadiće veličine napolitanki. Ili čak i manje, ako uprava
ocijeni da bi to bilo umjetnički efektnije.
– Ah! Briljantna ideja! – s ushitom će ona. – Ali možda je šteta što imate vlastiti parket. Mislim,
mogli biste ispiliti ovaj koji smo kupovali za Jer olimovljev performance. On bi se sig urno složio.
– Nar avno da bi se složio! – reče Banić misleći kako će ubog om umjetniku krv tako navrijeti u
mozak da će se lako složiti i s tim da i njeg a ispile zajedno s parketom. – Znate, skočit ću dolje da
auta! Ondje mi je kompletna dokumentacija. I uzorci parketa. Predlažem imitaciju mahag onija.
– Jeste li već negdje izlag ali?
– Ne, to s parketom nisam! – odvrati on važno, pa polako krene hodnikom ka izlazu.
U tri popodne Banić je ušao u stan na Britanskom trgu i izljubio se s kćerkom. Djelovala mu je
nekako star ije i ozbiljnije, čak i nešto mršavije, i dobro se vidjelo da to nije samo zbog vremena koje
je prošlo, nego da se s njom nešto važno i ozbiljno dog ađa. Rekla je kako mu je donijela neke posve
savršene džezističke diskove i prijekorno ga pogledala kad je zapalio Marlboro.
– Ovo mi je prva danas... – rekao je jednako neuvjerljivo kao kad bi Komar izjavio kako danas
ne namjer ava ručati.
Lidija je polako donosila zdjele s jelom što ga je sinoć spravila a maločas podg rijala, i po njezi-
nu se hodu dalo zaključiti kako je ponovno boli kralježnica i kako za nju, bar zasad, osim redovitog a
gutanja analgetika nema drug og spasa.
A kad su sjeli za stol, zazvonilo je zvonce na ulazu, i časak nakon toga Nika je uvela svoju novu
prijateljicu, novinarku koju su svi zvali jednostavno – Rupčićka.
Imala je nešto više od trideset godina, bila je malo punašna, ali ipak skladno građena, onako je-
dra, obla baš gdje je to poželjno, i odjevena baš kao da poziva svakog a usputnog muškarca da pođe
za njom. Već pri upoznavanju koketno se nasmiješila pokazujući kako bi je čak i otac njezine prijate-
ljice mog ao zanimati.
– Znači, vi ste taj detektiv! – veselo je i pijevno uskliknula. – Toliko sam slušala o vama da vas
jednostavno mor am isprobati! Mislim, obraditi... u svom listu. Jedan pravi privatni detektiv senzaci-
onalna je građa za naše čitatelje! I za sve nas! Zar ne, Nika?
Nika joj je preko volje potvrdila kimanjem glave, a Lidija ju je prostrijelila pogledom kao da
želi kazati »ne dir aj mi bivšeg a muža«. Ali kako nekome zabraniti pristup bivšemu mužu?
Pa kada je Rupčićka, koja se usput predstavila kao Ines, raspustila kosu i, ispričavši se na vrući-
nu, skinula uzani džemper te, ostavši samo u majici kratkih rukava, tobože slučajno sjela do Banića,
on zlur ado pogleda Lidiju, kao da želi reći »vidiš, još uvijek se za mene zalijepi i pokoji mladi ko-
mad«. Lidija je samo napravila neku neo dređenu grimasu i počela dijeliti juhu, a Banić je bio sig ur an
da bi mu, da je samo mogla, zacijelo kazala kako su svi muškarci u kriznim godinama podjednake
svinje.
No poslije, kada je shvatio kako za predjela i jela Rupčićka ne prestaje govor iti o privatnosti i
škakljivoj intimi raznih ljudi kojima se njezin list bavio, Banić se polako ohladi od površne namig uše
i odluči čim prije otići, jer će se idućih dana ionako s Nikom vidjeti bar em još sto puta. Osim ako ne
ode prebrzo.
– Neću uopće otići! – odbrusila je ona na iznenađenje oca i majke, a zatim zgrabila pladanj na
kojemu je bila polovica zasitne torte od oraha i upitala:
– Osim Komar a, želi li tko još komadić torte?
– Želim ja! – mljacne jezikom Komar ne shvaćajući njezinu ironiju.
I dok mu je Nika pružala tanjur ić s komadinom torte, obilato zasutim šlag om od tučena vrhnja,
Banić se preko njezina ramena zagleda prema televizor u koji je u Lidijinu stanu bio stalno uključen
iako ga nitko nije gledao i nikog a nije zanimao. Bilo je vrijeme popodnevnih vijesti, ili neke slične
informativne emisije, i u jednom su se času na zaslonu pokazali dobro poznati kadrovi suđenja
Kartelu. Bila je to, navodno, velika domaća kriminalna organizacija optuživana za reket, mito, iznu-
đivanje, raspačavanje narkotika i drug e slične prekršaje, ali se suđenje postupno razvodnjavalo
stalnim pričama o kor umpir anosti vlasti i sudova, brojnim novim primjer ima pravne nedokazivosti
inkriminacija i iritantnim odustajanjem važnih svjedoka. Vidio je Banić preko te zasitne torte poznata
lica optuženika, njihove zadovoljne odvjetnike, koji će na kraju jedini profitir ati i strpati silnu lovu u
džepove, ne pitajući se je li to pošteno zar ađeni novac ili je riječ o sudio ništvu u dealu, vidio je tužite-
ljicu, suce, sudske stražar e... I onda, onda je među odvjetnicima na trenutak ugledao i visokog čovjeka
koji se onog a popodneva pojavio kod Roberta Svilar a sa štitnicima na ušima i laptopom okačenim o
lijevu ruku, nespretnog tipa kojeg a je kućedomaćin nazvao Računovođom i zbog njeg ova dolaska
ostao kod kuće.
– Tko je ovaj čovjek!? – skoči Banić čim je spazio Računovođu, a Nika ustukne zamalo
prevrnuvši tortu, što je valjda najviše uplašilo Komar a.
– Oh, dobri star i Kartel! – ironično će Rupčićka, ali na zaslonu više nije bilo onog a koji je zani-
mao Banića. – Ako vam budu trebali podaci o tom zvjer injaku, samo me nazovite.
– Ti baš sve znaš! – kao da ju je kor ila Nika. Ali Rupčićka se nije dala, ona je i dalje, tko zna
zašto, igrala svoju igru pred radoznalim Banićem i zlovoljnom Lidijom.
– Nar avno da znam! – odbrusila je uz smiješak. – Od toga živim! Od tajni, indiskrecija i tuđe
intime. Kužiš?
Kada je predvečer, nešto prije no što će pasti mrak, Banić zaustavio svoj Golf nadomak Arnove
kuće, shvatio je da mladićeva automobila nema ondje gdje ga je obično parkir ao, a po zamračenim
prozor ima mog ao je biti sig ur an da je kuća posve prazna. Opsovao je u sebi vlastitu površnost,
premda je bio svjestan da taj ručak nije mog ao propustiti. Ponadavši se da bi se mladić ipak mog ao
odnekuda pojaviti, parkir ao je auto ispred susjednog a kafića, a zatim ušao u nj odlučivši promatrati
kuću, pijuckajući naslonjen o šank uz prozor.
Čim je ušao, shvatio je kako naziv kafića Jednooki Jack nije nimalo proizvoljan, jer je čovjek za
šankom nedvojbeno imao jedno stakleno oko, koje je bilo nepokretno i posve drukčije boje od pra-
vog a. Kao da je staklenu protezu kupio na kakvoj rasprodaji.
– Kakvo pivo imate? – upitao je čovjeka, koji ga je odmjer io od glave do pete prodornim pogle-
dom svog a jedinog oka.
– U boci i točeno – izrekao je gostio ničar jedan od onih idio tskih odg ovor a kakve pivski znalci
mor aju svakodnevno slušati u domaćim lokalima. Jer, ako već ne kažu kako imaju »u boci i točeno«,
zacijelo će vam ponuditi »malo i veliko«, »svijetlo i tamno«, »domaće i uvozno«. I prije no što će ka-
zati kako mu je svejedno hoće li ga poslužiti točenim ili onim u boci, Banić ugleda u kutu lokala veli-
ki hladnjak sa staklenim vratima i obiljem šar enih boca u njemu. Među raznobojnim bezalkoholnim
smećem spazi njemački Franziskaner, ne osobito cijenjeno, ali vrlo dobro pšenično pivo.
– Dajte mi ono! – reče pokazavši prstom prema hladnjaku, a jednoo ki se tip odg eg a i izvadi
pivo.
– Samo, to vam je pšenično! Ima drug ačiji okus pa ga mnog i vraćaju jer misle da je pokvar eno. I
triput je skuplje od Ožujskoga !
– Žrtvovat ćemo se da vidimo i to čudo – uzdahne istražitelj i prihvati hladnu bocu i visoku
pivsku čašu.
Otpio je nekoliko gutljaja koji mu i nisu previše prijali jer je u ustima još uvijek osjećao okus
glupe torte od oraha, koju je mor ao kušati da se Lidija ne uvrijedi, a potom se zagleda preko ceste u
dvor ište kuće za čije je motrenje bio pristojno plaćen. Nasred dvor išta visjela je velika žar ulja sa sta-
romodnim emajlir anim sjenilom, i pod njezinim se žućkastim svjetlom stvor io klinac s indijanskom
perjanicom, koji je za sobom vukao deku učvršćenu prutovima, nešto nalik na indijanska nosila
kakva su se mogla vidjeti u star im filmovima o Divljem zapadu. Na nosiljci je ležala mrtva crna mač-
ka, a najčudnije je bilo to što je iz mačkina tijela vir ila strjelica kojom ju je dječak najvjer ojatnije
ubio. U posljednja dva dana osjetno je zatopljelo, tako da u susjednom dvor ištu gotovo i nije bilo
prekjučer ašnjeg a snijeg a. Dječak je doteglio nosiljku do sredine dvor išta, gdje su se nalazili
unakrsno poslag ani kolci, ne deblji od onih kakvi se rabe u vinogradima. Činilo se da je sve spremno
za lomaču.
Kako je kafić bio gotovo prazan, jednoo ki šanker, zacijelo i vlasnik, priđe Baniću, pa se i on,
onim svojim jedinim okom zagleda u susjedno dvor ište.
– Otac ga je sasvim zar azio filmovima o kaubojima i Indijancima. Navodno ima oko dvjesto vi-
deo kaseta – ravnodušno će jednoo ki. Vidjelo se da je dobro upućen u ono što se dog ađa s drug e stra-
ne ulice.
– Otac mu je ratni veter an? – zanimalo je Banića.
– Da. Ali nije posve jasno je li poludio od rata, ili mnog o prije... od filmova s kaubojima i Indi-
jancima.
– A mali?
– Mali... – zamisli se on. – Mali živi s ocem jer je majka odavno zbrisala. Ako je star i izvorno
lud, mali je samo zar ažen. Ali vjer ojatno trajno. Ima taj luk i strijelu i ne prođe dan a da nešto ne ubi-
je. Goluba, vrapca, vjever icu, omanjeg psa... Ova je mačka pripadala penzio ner ima iz susjedstva. Ali
oni se neće smjeti buniti jer se ratni veter an i po susjedstvu kreće s puškom u ruci.
– Kako se zove?
– Stiv... Havranek...
– To znam – prisjeti se Banić što mu je rekao Guba. – Mislio sam na malog a.
– Zove se Krešo, ali se toga stidi. Otac ga zove Đer onimo. Ne znam koji je to vrag, ali je valjda
u nekakvoj vezi s tim indijanskim vjer ovanjima.
– Đer onimo je bio indijanski poglavica.
– Eto, rekao sam vam – nastavi vlasnik Jednookog Jacka. – Ima lijepo hrvatsko ime, a kor isti se
indijanskim.
– I što će sad uraditi? – upita Banić.
– Samo gledajte! – reče šanker glasom onog a koji je sve već nebrojeno puta vidio.
Dječak je odnekud izvukao bocu, polio tekućinom mrtvog mačka i ono drvlje, i sve zapalio.
Gusti se dim dignuo iznad dvor išta, a dječak je počeo skakutati oko vatre kao da izvodi kakav ple-
menski ritual.
– Kaže da na taj način sve mrtvo odlazi u vječna lovišta – tumačio je šanker. – A ja ne znam koja
je log ika u tome. Ako mačak nakon smrti ode u vječna lovišta, onda će i tamo, da prostite, najebati. Pa
neće mačak u vječnim lovištima nekog a loviti, nego će i tamo netko loviti njeg a!
– Nar avno – promrmlja Banić, plati bocu neispijena piva, zakopča vjetrovku pa iziđe van i prije-
đe cestu.
Za manje od minute stajao je uz ogradu dvor išta u kojemu je gor io crni mačak poliven benzi-
nom. Dječak primijeti Banića, prekine ratnički ples i zagleda se u došljaka.
– Veliki Manitu će primiti njeg ovu dušu u vječna lovišta – sig urnim će glasom Banić pretur ajući
u sjećanju već ishlapjela znanja o velikoj epopeji kolonizir anja amer ičkog a Zapada. Nekada je gutao
sve te stripove i knjig e, gledao svaki film, ali mu je ipak velik dio te životno nekor isne mitolog ije
iščeznuo u zabor av.
– Hoće... – bojažljivo će dječak, vjer ojatno iznenađen što postoji još netko komu Manitu i vječna
lovišta nešto znače.
– Sve što je mrtvo treba spaliti... da pred Manitua dođe čisto i okrijepljeno... – doda istražitelj, ni
sam ne znajući pripada li takvo stajalište crvenokošcima, ili Katoličkoj crkvi koja je svoje her etike
slala pred Boga posve očišćene vatrom.
No nije toliko strahovao zbog toga što bi klinac u njeg ovim riječima mog ao otkriti indijanskog a
eklektika koliko se pribojavao nenadanog dolaska nervoznog veter ana sa skraćenom puškom. Ipak je
prekor ačio nisku ogradu i prišao vatri.
– A on? Gdje je on? – upita pokazujući prema zamračenim prozor ima kuće.
– Tko on? – oslobodi se malo dječak shvativši, valjda, kako mu od došljaka ne prijeti nikakva
ozbiljnija opasnost.
– Pa, on! Arno! Bijeli brat koji stanuje u ovom log or u.
Mačak koji se pržio na benzinom podjar enoj vatri počeo je nepodnošljivo smrdjeti, ali to klinca
nije nimalo zbunjivalo. Crvenokošci ionako žive u svijetu bog atom raznim neo bičnim mir isima, od
kojih su mnog i i više nego neugodni. Usto je bilo jasno kako gaji sve veće povjer enje prema čudnom
tipu koji rabi indijanske izraze.
– Bijeli brat je nemir an jer nekog a čeka – reče dječak. – Nekog a tko mu je vrlo važan. Ako se taj
pojavi, bijeli brat mi je rekao da mu otvor im i pustim ga u kuću.
Tu dječak zastane, zavuče ruku u džep i izvuče privjesak s dva ključića.
– Vidiš, ostavio mi je i ključeve.
– Svakako ga pusti – povlađivao mu je Banić. – Ali prethodno popušite lulu mira.
– Var aš se, bljedoliki! – prekine ga dječak čiji je nadimak bio Đer onimo. – Bijeli brat čeka svoju
skvo! Lulu mira puše samo muškarci!
– Pozdrav tebi, crveni brate Đer onimo! – naglo će Banić, podižući desnu ruku u znak pozdrava,
onako kako mu se učinilo da su radili u vesternima. Zatim se okrene i brzo udalji prema automobilu
jer je zamijetio kako su u hodniku dvor išne zgrade bljesnula svjetla, što je bio pouzdan znak da će se
uskor o pojaviti i dječakov otac. A taj je susret želio izbjeći.
I dok je sjedao u automobil i kretao, učini mu se kako je u istom tom trenu krenuo još jedan auto
koji je bio parkir an pedesetak metar a iza njeg ova. Ali ni u što nije bio sig ur an; moglo se raditi o slu-
čajnosti, moglo se raditi i o varci, ali i o tome da netko drug i uporno prati njeg a.
5.
ARNOV SE PUNTO ZA USTA VIO STO TI NJAK ME TA RA od hotela Sheraton, iza stajališta taksija, baš kao da mu je
neugodno na tako otmjenome mjestu pojaviti se u malom i jeftinom automobilu kakav bog ati rodite-
lji ne kupuju djeci čak ni za zabavu. Iz automobila se izvukao u tamnom odijelu nekako neurednog a,
reklo bi se asimetričnog kroja, ali zacijelo vrlo skupome. Ispod sakoa neuredno mu je visjela bijela
košulja od seljačkog platna, čiji ovratnik nije bio utegnut kravatom, dok mu se kovrčava kosa sjajila
od gela kojim ju je uspio dovesti u šarmantno namješteni ner ed. Ogrtač što ga je prebacio preko ruke
bio je od meke kože, a cipele, bar po onome kako su bljesnule pod neo nom skupog a hotela, mor ale
su također biti nekakav poznat brand. Po svemu se, dakle, vidjelo da mladić nije zbrisao iz rodi-
teljskog doma naglavačke, s nekoliko krpica i sendvičem u novinskom papir u, nego sasvim smišlje-
no, prema pedantno smišljenom planu.
Neo prezno ostavivši Golf na dijelu predviđenom za taksiste, Banić pojur i za Arnom, koji se ni
ovaj put nije odvajao od svog kartonskog fascikla, po čemu se vidjelo da se u njemu nalaze stvar i ve-
like važnosti. Ipak, po onome kako se odjenuo ne bi se reklo da je krenuo u Sheraton radi razgovor a
o prodaji umjetničkih slika.
– Bur azer u! – dovikne Baniću taksist u smeđoj jakni s krznenim ovratnikom. – Ne možeš ovdje
parkir ati!
– Samo deset minuta – otpovrne mu hladno Banić, ali se taksist i dalje pozivao na svoje pravo.
– Čuješ, bur azer u! Vozi to groblje na kotačima! Ne možeš ovdje parkir ati jer ćemo ti izbušiti
gume!
Vidjevši kako mu je mladi Svilar zamaknuo u hotelsko predvorje, Baniću padne mrak na oči i on
priđe upornom vozaču taksija ljutnjom koju je želio učiniti što zamjetnijom.
– Slušaj me, bitango! Imam u hotelu zakazan razgovor s međunar odnim psihijatrijskim autor ite-
tom koji liječi PTSP uz pomoć glazbenih seansi! Na najteže oblike ide glazbom Buda Powella, a meni
baš to treba! Od rata nao vamo nisam spavao. Legnem tako u jedanaest, a probudim se u pola dvanaest
s mišlju kako bi bilo lijepo nekog a ucmekati i razvući mu mozak po podu. A u rat sam otišao da bi
ova zemlja bila slobodna, da na svakoj kući budu bar po dva hrvatska grba, i da više nitko nikog a i
nikad ne oslovljava s »bur azer u«! Razumiješ li ti to ili ne?
– Oprosti bur... prijatelju... – zadrhti glas neo preznog taksista. – Samo ti ostavi auto! Ako netko
zucne nešto protiv, ja ću mu polomiti noge i prosuti zube po pločniku! Pička mi mater ina ako neću!
– Za dom! – vikne Banić pa pojur i prema hotelskom predvorju, i više no sig ur an da će mu taj
taksistički »bur azer« čuvati auto, ustreba li, pet dana i isto toliko noći bez prestanka.
Ušavši u prostrano predvorje skupog a hotela, najprije pomisli upitati kojeg a od recepcio nar a
nije li zamijetio kamo je nestao ušminkani balavander u seljačkoj košulji i s gelom na kosi, ali se od-
mah dosjeti kako bi takvo što bilo sasvim besmisleno, jer među svim tim otmjeno odjevenim ljudima,
i fotor eporter ima koji bljeskaju svojim fotoapar atima, recepcio nar i, sasvim sig urno, nisu mogli za-
mijetiti sina bog ataša s Jelenovca. Prostor je, naime, bio pun raznih mračnih spodoba, kakve su u od-
govar ajućim televizijskim emisijama voditelji nazivali celebrityjima, i Banić je i sam neke od tih lju-
di uspio detektir ati kao javne osobe, ali je za sasvim mali broj njih znao točno što su i tko su.
Svi su se oni polako kretali prema dvor ani ispred koje je bio modernistički stakleni pano s log o-
tipom Top Records&Co., a ispod njeg a obavijest o promociji kompaktnog a diska, ne baš osobito pa-
metnog naslova Umire se istom na kraju života u izvedbi stanovite Loly Lu, čija je fotografija, s vid-
ljivo retušir anim zubalom, bila učvršćena ispod naslova njezina umjetničkog djela s područja lake,
odnosno najlakše mog uće glazbe.
I Banić je pošao prema ulazu, to više što je kroz velika staklena vrata ugledao i Arna Svilar a,
koji se vrzmao po dvor ani i osvrtao kao da nekog a traži. Malo ga je zbunilo to što je nekakav tip u
kožnoj jakni, zacijelo zaštitar, stajao na vratima i od svakog a tražio pozivnicu. Pa kada je istu stvar
zaiskao i od Banića, istražitelj se dobrodušno nasmiješi i reče:
– Ja sam obožavatelj! Imam deset njezinih diskova!
– Pa ovo joj je prvi! – strog o će Kerber na ulazu.
– Pa to vam i kažem! – srdačno će Banić. – Toliko sam sluđen tom glazbom da sam odmah uzeo
deset komada.
– Čovječe, imate li pozivnicu?
– Imam! Kod gospodina Kreše. Onog... pa svi ga znaju! Ja sam dobio pozivnicu od Radio Slje-
mena jer sam se prvi javio u eter i znao da se disk zove Umire se istom na kraju života. Ali sad je po-
zivnica kod gospona Kreše.
I pritom se Banić osvrne i počne dozivati tog famoznog i, nar avno, izmišljenog Krešu s Radio
Sljemena, našto je čuvar na ulazu samo zakolutao očima i gurnuo ga unutra, među nakinđur ene uzva-
nike i stolove pune skupog a i razmjerno nejestivog cateringa. Ali ta nejestivost bila je najmanji pro-
blem, jer gotovo nitko od tog svijeta sa stranica bulevarskog a tiska i nije jeo, što zbog hinjenog pre-
zir a spram svakodnevnih gluposti, što zbog opasnosti da kakva neuništiva mrlja ne završi na njihovu
bajoslovno skupom odjevnom predmetu, i konačno, možda ponajviše zbog toga što su pozvani pripa-
dali onom dijelu populacije koji je na permanentnoj redukcijskoj dijeti.
U dnu dvor ane bilo je nešto nalik na improvizir anu pozornicu, napravljenu od plavičasta stakla
ili plastike, neo na i prozirnih prizmi, na kojoj je neki zacijelo strašno važan tip u odijelu boje limuna
govor io o životu i djelu te Loly Lu, zbog čije je neizmjerne dar ovitosti domjenak u Sheratonu i bio
zakazan.
Banić se trudio nezamjetno slijediti Arna Svilar a, koji se stalno uzrujano okretao, lutao pogle-
dom po dvor ani, brzo trčkar ao za nekim kao da baš njeg a traži, a zatim zastajao, valjda razočar an što
je pogriješio.
U jednom času neki mu se visoki tip u svjetlucavom sakou nasmijao i upitao ga dovoljno glasno
da je i Banić mog ao čuti:
– Arno, gdje ti je mamica?
Budući da je mladićeva majka umrla 1992., Baniću se takvo pitanje učinilo sarkastičnim, ali je
Arno samo odmahnuo i krenuo dalje.
Dolje, u desnom kutu prostor ije, na onom dijelu gdje je čovjek iz Top Recordsa još uvijek hvalio
svoju vedetu ultrakratkog prezimena, naletio je Arno na djevojku, visoku, lijepu, samouvjer ena drža-
nja, jednu od onih koje je Banić zasig urno već vidio u tisku ili na televiziji, pa to odmah zabor avio. I
ta ga je djevojka hinjeno nježnim pokretom pogladila po licu, a zatim s radoznalim izrazom na licu
uhvatila njeg ov kartonski herbar ij, kao da želi otkriti što on tu skriva. Ljutito joj je odg urnuo ruku i
stisnuo čvrsto kartonsku mapu, a zatim iz džepa izvukao mobitel i počeo ukucavati brojeve.
Banić mu se pokuša još više približiti, nadajući se da će možda čuti o čemu će razgovar ati, ali se
iznenada sa svih strana prolome snažni zvuci Lolyna meg ahita i većina se ljudi zanjiše u jed-
nostavnom i banalnom ritmu. Iako je bio posve svjestan da ne bi mog ao racio nalno objasniti zašto je
Charley Parker bolji od aktualne zvijezde koju s ponosom predstavlja Top Records, Banić ih je sve-
jedno prezir ao, njih sve skupa, i svakog a od njih pojedinačno, tu površnu gomilu združenu u
groznom neukusu sintetičke glazbe. Vidjelo se da Loly Lu pjeva bez prateće glazbe, te da zijeva ona-
ko kako joj puštena matrica nalaže, ali ta tužna činjenica, čini se, nije zbunjivala njezine obožavatelje
i koleg e jer je Banić bio sig ur an da velik dio večer ašnjih uzvanika pripada istoj lakoglazbenoj ergeli.
A kad je stvar konačno završila, začuli su se vrisci i ovacije, a odmah nakon njih još naglašeniji
elektronički ritam nove stvar i. Cur ičice i klinčadija njihali su se sve brže, dostojanstveniji je dio pro-
fesio nalne svite dvosmisleno ostajao mir an, a novinar i su tražili i slikali poznatije goste za svoje
prestižne rubrike.
Iako ga nije mog ao čuti, razgovor između one visoke, dug onog e ljepotice i napuhanog Arna bio
je sve žešći i napetiji. On je neprekidno, i očito uzaludno, pokušavao nekog a nazvati, potom joj se
unosio u lice i vikao, našto je ona samo odmahivala glavom i kolutala očima, kao da joj ide na živce
njeg ovo društvo. A kad joj je on, tko zna zbog kojeg razlog a, žestoko povukao torbicu, koja je tako-
đer mor ala imati svoje uznosito modno ime, djevojka je zamahnula kao da će ga pljusnuti, no on se
hitro izmaknuo, ali ga je svejedno dohvatila dug ačkim noktima i ostavila mu tanak krvavi trag na
licu.
Možda bi on uradio i nešto još nasilnije da se u ritmu idio tske pjesme večer ašnje slavljenice nije
dog eg ao tip s rukom punom kanapea od lososa. Žvačući svoj besplatni obrok, tip je stao zaštitnički
plesati oko djevojke podrugljivo se smješkajući Arnu.
Premda se takvo što u Sheratonu ne radi, Arno je pljunuo na pod, odbrusio nešto drsko djevojci
i njezinu zaštitniku pa krenuo prema predvorju.
Banić požur i za njim jer ga nije želio izgubiti baš u trenutku koji mu se učinio važnim.
U predvorju je sada bilo sasvim malo ljudi, onih koji u hotelu nisu bili radi promocije glazbeno-
ga diska. Izlazeći ljutito iz dvor ane, Arno je zamalo srušio promocijski pano, a zatim je tako žestoko
naletio na star i bračni par da je sijeda gospođa u kožnome kaputu vrisnula:
– Mein Gott, wasfüreine Vandalismus ist das?
Nespreman za ispriku, Arno je prostrijelio star icu zlur adim pogledom, odbrusio joj nešto du-
gačko i složeno na njemačkome, koji je Baniću zazvučao savršeno, a ona se samo stresla, prekrižila i
povukla svog a klimavog suprug a prema izlazu.
I tad je Arno još jedanput izvukao svoj mobitel i ponovno počeo uzrujano kuckati brojeve s ko-
jih mu se očito nitko nije javljao, da bi na kraju, bijesan i nesposoban kontrolir ati se, zamahnuo i iz
sve snag e tresnuo mobitelom o pod.
– Kad imam posla s kurvom! – viknuo je još jedanput kao da okrivljuje skupu spravu koja je le-
žala na podu slomljena i uništena.
Ljudi koji su se našli u prostor iji, pogledali su ga začuđeno, jer se mobiteli ne bacaju baš svaki
dan, dok je Baniću palo na pamet kako bi bilo odlično da antipatični balavac lijepo ode van, a ostatke
mobitela ostavi na podu. Odbačeni mobitel naprosto je vrlo zanimljiva stvar koja govor i brojne poje-
dinosti o svome vlasniku. Kao kakav kućni špijun. Kako bi samo Baniću dobro došla kartica iz mobi-
tela na kojoj je ostao kompletan mladićev adresar. I, uistinu, ostavljajući uništenu spravu na podu,
Arno krene ka izlazu, a Banić, nar avno, ka mobitelu. Mučilo ga je samo to kako pokupiti razbijeni
mobitel s poda, a pritom ne ispasti čudan ili sumnjiv.
– Mladiću, stanite malo! – začuo je glas i zastao. To je uniformir ani hotelski službenik po-
dviknuo za Arnom, koji je već bio kor ak-dva od izlaza. U tom je glasu bilo ljutnje i strog osti, te se či-
nilo da čovjek, iako razmjerno mlad, pripada onoj star oj gardi koja drži da hotelski gost ne može
napraviti baš sve što mu padne na pamet.
– Kaj hoćeš? – uzvrati mladić arog antno i Banić mu u tom času prvi put začuje glas. Iako je imao
dvadeset pet godina, glas mu je djelovao kao da je neki dan s djelomičnim uspjehom završio proces
mutir anja. Hinio je drskost, ali se ipak i u te dvije riječi ćutio drhtaj nesig urnosti.
– Ne možete bacati stvar i po podu i ostavljati ih tek tako! – upozor i ga hotelski službenik.
– Ti ćeš mi zapovijedati?
– Izvolite pokupiti taj mobitel!
Banić protrne. Najradije bi se ispriječio između njih dvojice i kazao »peace brothers, ja ću poku-
piti to smeće«, ali takvo što ipak nije mog ao uraditi. Usto, profesija mu je nalag ala da pred osobom
koju prati ne čini ništa čime bi privukao nečiju pozornost.
Vidjelo se da je Arno uzrujan i da se neće moći svladati. Pred nekolicinom začuđenih ljudi zale-
tio se na službenika i zamahnuo šakom, očito ga namjer avajući pog oditi posred lica. Banić odmah
shvati da tako nespretno izveden udar ac ne sluti na dobro, te da će se bog atašev sin loše provesti.
Čovjek u hotelskoj odor i s lakoćom se izmaknuo, vješto zgrabio Arna za ruku i svinuo mu je iza leđa
tako nemilosrdno da je mladić jauknuo, a kartonska mu mapa pala na pod.
– Lijepo vas molim da pokupite svoje stvar i! – rekao je čovjek pedag oškom strog ošću, bez
pretjer anog uzrujavanja.
I dok ga je hotelski djelatnik svejednako držao pritišćući mu ruku sve jače, Arno je krotko i bez
prosvjeda pokupio svoju mapu i ono što je ostalo od mobitela. I tek mu je tada čovjek dopustio da se
uspravi, a potom ga, valjda da ne napravi još kakvu nepodopštinu, ispratio do izlaza.
I Banić požur i van. Bilo je deset sati i u odsjaju hotelskih svjetala mog ao je vidjeti kako pada
gust snijeg kojeg a je ove zime uistinu bilo premalo. Vidio je Arna kako žuri, kako gotovo trči prema
svom automobilu, ali nije mog ao otkriti je li usput negdje bacio razbijeni mobitel ili ga je strpao u
džep.
– Prijatelju, nikome nisam dao da takne auto! – rekao je taksist s kojim je prije promocije imao
neugodan razgovor. – Ma što da takne! Nisam dao da ga itko pogleda!
– Hvala ti, bur azer u – promrmlja Banić i uđe u star i Golf kojeg a uistinu nije trebalo ni zaključa-
vati ni čuvati, pa okrene ključić i krene baš u trenu kada je Arnov Punto prošao ispred njeg a.
Izvadio je iz džepa zgužvanu kutiju Marlbora, pronašao u njoj cig ar etu i zapalio je, pazeći pri-
tom da mu mladić ne umakne. Arno nije pošao kući, prije bi se reklo da se počeo besciljno vozikati
po gradu. Besciljno i krajnje neo prezno, jer ga je na izlazu iz Medulićeve zamalo tresnuo tramvaj
koji je dojur io s Britanskog a trga. Obišao je potom Britanac te krenuo Ilicom prema zapadu, da bi
ispred trgovine Bis, poznate po tome što radi do pola noći, bezobzirno zaustavio vozilo nasred ceste i
otišao u trgovinu. Takvo što rade samo drski i neo dg ovorni vozači, i Baniću nije ništa preo stalo doli
da i sam stane i strpljivo pričeka, moleći Boga da ne naiđe policija koja bi mu mogla nar editi da pro-
duži. Opsovao je u sebi kad je vidio koliko ga dugo nema iz dućana, a potom mu je pozornost pri-
vukla Mazda koja je stajala dvadesetak metar a iza njeg a i s upaljenim svjetlima čekala.
Arno konačno izađe iz trgovine, sjedne u automobil i nastavi vožnju sve do jednog od onih
odvojaka kojima se moglo skrenuti udesno i nestati u nepravilnim i labir intnim uličicama tog dijela
zagrebačkog a sjever a. Uspeo se do Pivovar e, zatim se spustio blag o prema kružnom toku ispred Vi-
nogradske bolnice. I tu, iza tog kružnog a toka, mladićev Punto produži Andrijevićevom ulicom, a za
njim, oduzimajući Baniću pravo prednosti, uđe golemo, bučno i spor o vozilo za odvoz smeća, zatvo-
rivši posve ulicu koju su još užom činili automobili parkir ani uz oba pločnika.
Očajan i ljutit, Banić je mog ao tek pogledom otpratiti Arnov automobil koji se uspeo i skrenuo
udesno prema Herceg ovačkoj, dok je on ostao gledati kako dva spor a tipa u kombinezonima dižu
plastične kante i učvršćuju ih na mehanizam za pražnjenje.
Tridesetak metar a iza svog a Golfa Banić iznenada ugleda onu istu Mazdu, koju je zamijetio dok
je bio prisiljen zaustaviti se ispred trgovine. Mazda je zastala uz samu bolnicu, kao da vozač ne zna
kamo bi pošao i kako bi se sklonio s vidika. Banić shvati da ga netko prati, a vozač Mazde, zabo-
ravljajući da bi tako mog ao biti još sumnjivijim, ugasi far ove i krene se parkir ati ispred nečijeg ulaza
u vežu.
I tada Banić spazi kako se između reda parkir anih automobila i smetlarskog vozila iznenada
stvor io uzak prolaz, dostatan da se njeg ovo vozilo ipak provuče ako pritom zađe dovoljno duboko na
pločnik i ondje prevrne nekoliko kanti za otpatke. Ne razmišljajući previše, pritisne papučicu gasa,
zaleti se prema vozilu za odvoz smeća tako odlučno da je jedan od radnika u zadnji čas skočio ustra-
nu, projur i lijevim kotačima preko pločnika, sruši nekoliko praznih kanti i ogrebe metalnu ogradu
iza koje je lajao neugodno velik pomahnitali kućni ljubimac. Nije imao vremena proučavati što se
zbilo iza njeg a, ali je bio gotovo sig ur an da se i vozač Mazde odlučio na sličnu avantur u.
Ipak, imao je znatnu prednost i nipošto je nije smio izgubiti. Ubrzo se dokopao Bosanske ulice,
odakle je znao najkraći put do Britanskog trga. Konačno, bila je to njeg ova četvrt! Nar avno, Arno mu
je nestao iz vida, no sada ga je više zanimala Mazda koja mu se zalijepila strag a i kojoj je želio otkri-
ti vlasnika.
Sišao je brzo niz Pantovčak, projur io u zabranjenom smjer u prema Rokovu per ivoju, ostavio
automobil u parku, a potom iz sve snag e potrčao dolje prema trgu, nadajući se da će naći slobodan
taksi, i da će u nj uskočiti prije no što se pojavi Mazda.
Ako su oni isprva pratili njeg a, sada je on odlučio malo pratiti njih.
– Kamo? – rekao je taksist sa šilt-kapom, vlasnik prastar og sivog Mercedesa.
– Tamo! – pokazao je Banić prema »otoku« na kojemu je bilo neveliko parkir alište.
– Slušajte! – razbjesnio se taksist. – Zajebavali su me na razne načine s kratkim relacijama. Ali
još me nitko ni tražil da ga otpeljam šesnaest metar a!
– Parkir ajte tamo, uključite taksimetar i čekajte! Reći ću vam kamo ćemo.
Taksist uključi brojač, prijeđe cestu i stane iza pješačkog prijelaza, uza samo parkir alište.
– Tak! – rekao je zlovoljno. – Bez početne takse ovo bu vas koštalo jedanaest lipa.
Banić se i ne osvrne na njeg ove zajedljive riječi jer mu je pozornost zao kupila Mazda koja se
sada polako spuštala Pantovčakom. Zastala je ispred tržnice, kao da vozač ne zna kamo bi, a potom je
napravila dva krug a oko parkir ališta, kao da onaj za upravljačem provjer ava koga tu ima, a koga
nema. Pobojavši se da bi ga čovjek iz Mazde mog ao zamijetiti, Banić se spusti dublje u sjedalo i po-
digne ovratnik vjetrovke.
– Jebal me vrag, pa vi ste špijun! – rekao je taksist vidjevši ga što radi. – Nema veze! I špijuni su
mušter ije! Sam ak nisu nao ružani.
Mazda zastane ispred kafeter ije na početku Nazor ove, a zatim, budući da je vozač očito shvatio
kako je izgubio Banića, krene natrag prema Pantovčaku.
– Pratite onu Mazdu! – reče Banić.
– Sam rekel! – slegne vozač ramenima pa krene. – Meni matur anti potrgaju pepeljar e, a droce
manikircajgom razrežu tapecir ung, meni skejter i odvaljuju vrata, a navijači ključevima urezuju ime-
na svojih klubova... Sam ja imam takvu kurčevu sreću da naletim na špijuna!
– Ja sam špijun isto onoliko koliko si ti vozač Formule 1 – reče Banić pa mu pod nos stavi
novčanicu od dvjesto kuna.
– Fino mir iši! – nasmije se tip i smota lovu u džep. – Špijuni dobro plaćaju. Vidio sam u filmovi-
ma.
– Nisam nikakav špijun – zlovoljno će Banić. – Otkud vam takva glupost. Tip u Mazdi sastaje se
s mojom ženom. Želim samo otkriti gdje stanuje.
– A zakaj se ne razvedete? – zine taksist, prateći automobil koji se uspeo do Herceg ovačke, a po-
tom krenuo dolje prema Ilici. – Da mene žena vara, odmah bi se razveli Odnosno, odmah bi se razvel
kad bi skužil da me vara i da svi kuže da me vara.
– Nevolja je u tomu što takve stvar i uvijek doznate zadnji.
– Pa je! I kaj nam onda preo staje neg da i dalje dever amo kroz brak?!
U toj rečenici kao da je bilo neke pomirljivosti, nekog a seljačkog fatalizma. Dolje kod Vi-
nogradske bolnice Mazda je skrenula Kosirnikovom, prošla pokraj male sportske dvor ane, a zatim
krenula gore, prema skupim samostojećim objektima podignutima na rubu parka, upravo onamo
kamo je Banić i slutio da će poći, prema mjestu gdje se nalazila vila Roberta Svilar a, Arnova oca.
Dakle, on mu je platio da prati Arna, ali je pritom nar edio da prate i njeg a! Zbog čega? Zbog kakve to
poslovne računice? Shvaćajući da pred takvim poslodavcem treba zadržati najveći mog ući oprez, Ba-
nić nar edi vozaču taksija da se okrene i vrati ga na Britanski trg.
– Ali lovu... nju mogu zadržat? – upita taksist bojažljivo.
– Nar avno, zar bi pravom špijunu pristajalo da uzme ono što je već dao?
– Frajer se, znači, zvukel? – pogleda ga ispod oka taksist. – Mislim, bar za večer as?
– Koji frajer? – nije bilo jasno Baniću.
– Pa taj koji vam, bez uvrede, ševi ženu.
– Ah, on! Da, on se večer as izvukao. Ali su se zato mnog i drug i uvalili.
Kad je ušao u svoj hladan stan u prolazu kinematografa Apolo, uključio je slabo električno grija-
nje i sjeo za kompjutor na čijem je desktopu imao ikonu s pomoću koje je mog ao pretraživati tele-
fonski imenik. Bila je to, kako bi kompjutor aši kazali, star a kanta, spor a i s malo radne memor ije, i
gener acijski se gotovo podudar ala s njeg ovim Golfom. Toliko se puta zar ekao da će kupiti nov auto-
mobil i nov kompjutor, i još stotinu novih stvar i, ali se život uvijek pokazivao odvratnim grubijanom
koji mu stalno uvaljuje nove i nove neželjene troškove. Nisi drugar, oj, Živote, sjetio se star e balade o
rudar u koji Julesa Vernea drži koleg om jer se bavi onima koji »putuju« u središte Zemlje. I dok se
sustav dizao, on je uspio navući natikače, izvaditi iz hladnjaka hladni Erdinger, upaliti Marlboro i sta-
viti u CD-player disk s baladama Bena Webster a. Uistinu, hladno pivo, crveni opor i Marlboro i tenor-
saksofon Bena Webster a donijeli su mu brz, ali časovit privid da je život smislena i savršena stvar.
Pogledao je slučajno na sat i zamijetio da je prošla ponoć te da je počela nedjelja, a Webster ova
skladba koja je upravo ispunjavala sobu zvala se baš Sunday. Stvar je započinjala osnovnom, nekako
neutralnom ekspozicijom Petersonova klavir a, suzdržanim basom i vrlo prig ušenim udar aljkama, a
potom je tu vitičastu maglu probio Webster ov tenor-saksofon, koji je zvučao kao da svir ač u njeg a
suludom snag om ubacuje hektolitre zraka. Bila je to priča o nedjelji, o jutarnjoj neizvjesnosti, o obe-
ćanjima dana i razočar anjima večer i, ili si je to Banić tek tako tumačio. Tko zna zašto je ubacio upra-
vo taj disk, tko zna zašto se baš sada sjetio Bena Webster a. Posjedovao je strašno lošu ileg alnu
snimku njeg ova posljednjeg nastupa u Leidenu. Tamo, u toj nizozemskoj noći, star i je saksofonist
ispričao publici kako mu je nekoć neki star ac rekao: »My son you are young and you are growing, I
am old and I am going.« Već sljedećeg dana Webster u je pozlilo, otpremljen je u bolnicu u Amsterda-
mu, a dva tjedna kasnije uistinu je i otišao.
Tko zna, mislio je Banić, nisu li Arno Svilar i on u sličnoj vezi, u odnosu onog a koji mukotrpno
odrasta i onog a koji polako odlazi. A zatim ga je iz razmišljanja prekinulo ono što je čekao da se po-
javi na zaslonu – baza telefonskih brojeva svih pretplatnika. Odložio je pivo, povukao dim i u tražili-
cu upisao ime svog poslodavca.
Robert Svilar imao je gomilu telefonskih brojeva, pokretnih i nepokretnih, od kojih su dva pri-
padala stanovitoj Agenciji Talon, tvrtki koja je zacijelo bila njeg ovo vlasništvo. Jedna poslovnica tog
Talona nalazila se na Sloboštini, a drug a na Peščenici.
Ne, doduše, svojom voljom, ali u ovoj drug oj poslovnici Banić je već bio. Nije imao pojma
kakvi bi se poslovi ondje mogli obavljati, ali je znao da se u prostor ijama poslovnice na Peščenici
može zateći čudan čovjek u električnim invalidskim kolicima.
6.
BIO JE TO SASVIM ČU DAN SI JE ČANJ, s premalo snijeg a, s dosta kiše, nekako pretopao i po ugođaju sasvim
bolestan. Loši vremenski izvještaji na radiju smjenjivali su se s lijepim obećanjima što ih je davala
još jedna nova vlast, koja je prijetila da će državu dovesti do konačnog a i definitivnog savršenstva i
blag ostanja, željela to ona ili ne. Banić je već bio u godinama kad zdraviji minimalistički inter esi po-
lako potiskuju mladenačke tlapnje i političke ludosti, pa su ga od novinskih naslovnica više zanimala
novouvezena piva i novoo tvor ene trgovine diskova s dobro opremljenim odjeljcima džeza.
Ipak je, nar avno slučajno, na malom improvizir anom kio sku na Britanskome trgu ugledao no-
vinsku naslovnicu na kojoj se općinstvo upozor avalo kako se u hrani iz domaćih trgovina mogu pro-
naći najrazličitija čudesa, od genetički modificir anih sastojaka u krumpir u, pa sve do kadmija u
smrznutim lignjama. O tome što je GMO, Banić je imao samo mutne pojmove i nije mu uopće bilo
jasno kako se može, recimo, gen škorpio na ubaciti u rajčicu, pa da ona zbog te čudesne intervencije
ostane svježa prilikom transporta od obližnjeg Per ua pa sve do tržnice na Britancu. Što se tiče kadmi-
ja, znao je da se ta stvar stavlja u bater ije, ali je sumnjao da će jedući velike količine takvih lignji po-
četi svijetliti u mraku. U podnaslovu članka kojim se tvrdilo kako nas uvoznici hrane združeno i
organizir ano truju, navodila se izjava mjer odavnog ministra kako je takav zaključak neo dg ovor an i
brzoplet, te da cijelu stvar treba još nekoliko puta temeljito ispitati.
– Gospon Nikola – rekao mu je prodavač novina Robi – znate kaj on misli? Misli da svi skup
mor amo najprije krepati, pa nas onda treba poslat na patolog iju, gdje bi se pouzdano utvrdilo ima li u
nama tog kadmija ili nema...
– A ako ima?
– E onda takve mrtvace treba spaliti po propisu... Mislim, oni kaj nisu jeli te lignje s kadmijem,
mor aju spaliti one kaj su ih jeli.
– A što si ti dor učkovao? – upita ga Banić.
– Sendvič s ekstravurštom. I nije uopće imal okus po kadmiju. Časna riječ! Možda malo po
cinku... ii stronciju... vrag bi ga znal.
Pola sata nakon toga Banić je sjedio u uredu doktor a Kiszelyja, ravnatelja Muzeja modernog sli-
karstva, pomalo uzrujan stog a što se ugledni doktor ponašao važno i naduto i što mu, poput pravog
antinikotinskog fašista, nije dopustio da u njeg ovu uredu pripali cig ar etu.
– Kako ste ono rekli da se zovete? – upitao je Kiszely hodajući važno po uredu i mjerkajući slike
kojih se mor ao toliko nagledati da su mu već, kako bi kazao Pako, izlazile na uši.
– Nikola Banić.
– Koliko sam razumio, vi niste policijski službenik nego nekakav privatni istražitelj. Da ste poli-
cajac, mor ali biste mi poslati uredan poziv za obavijesni razgovor. Budući da niste, ja vam ne mor am
odg ovor iti ni na jedno pitanje. Zar ne?
– Nar avno – mirno će Banić. – Ali ako mi odg ovor ite, ostavit ćete dobar dojam i ja ću vam jed-
nog a dana možda vratiti uslug u. A kad je riječ o tome, nikada niste sig urni hoće li vam trebati uslug a
privatnog istražitelja.
– Ajte, molim vas! – odmahne on rukom. – Pa ne živimo u romanima nego u realnosti! No, do-
bro, recite što vas to toliko zanima?
– Račić... taj... Josip Račić...
– Račić!? – zine on, pa pošuti kao da smišlja dobre i jake rečenice koje će izreći. – Račić, dakle!
Taj mladi nesretni genij, kojeg a Krleža uspor eđuje s jednim Leiblom i drži da su njeg ovi portreti, ili
glave, kako to kaže, psihološki duboke, mirne, upravo sjevernjački ozbiljne. Navodno da na njima
svjetlost i sjene još nisu dane u punim kontrastima...
– Zapravo, gospodine doktor e... – prekine ga Banić – ... to što kaže taj vaš Krleža jako je, jako
uvjerljivo, ali, bez uvrede, to me ne bi zanimalo...
– Ne bi vas zanimalo!? – podrugljivo će stručnjak za slikarstvo. – Kako uopće staviti Račića u
kontekst, kako ga pojmiti u punoći njeg ova umjetničkog a bića a pritom zanemar iti neponovljive
Krležine ocjene!?
– Zapravo, ja i ne bih htio tog Račića pojmiti u toj njeg ovoj punoći bića – suzdržavao se Banić –
jer se u slikarstvo uopće ne razumijem. Imali smo u osnovnoj školi divljaka od učitelja koji nas je
vukao za kosu, tu pokraj uha, kad bismo zabor avili donijeti kist i Karbonove temper e, i zbog njeg a
sam zamrzio slikarstvo, od Altamir e pa do onog a koji pakir a katedrale i mostove u plastiku. Jesam li
dobro rekao?
– Što to?
– Pa to da su temper e bile Karbonove... ili Kromosove... Više se ne sjećam. Vidite koliko sam
slab u vašoj struci.
Vidjelo se da bi ga ugledni likovnjak Kiszely najradije izbacio van, ali to ipak zbog nekog a ne-
poznatog razlog a nije učinio. Možda je vježbao vlastitu strpljivost.
– Dobro, što vas onda zanima? Budite, molim vas, brzi jer za pola sata imam sastanak povje-
renstva.
– Zanimaju me njeg ovi par iški dani – konačno će Banić, a »kunsthistor ičar« ga pogleda kao da i
sam počinje nazir ati pravi razlog zbog kojeg a je jedan istražitelj potegnuo do muzeja.
– U Par izu su se upravo u to vrijeme rađali fauvizam i kubizam, dakle slikarsko-poetski razlozi
kojima dug ujemo Matissea i Braquea... u najmanju ruku... Recite, gospodine istražitelju, vi zacijelo
znate što je fauvizam?
– Nar avno! – odvrati Banić poigravajući se nezapaženom cig ar etom. – Baš mi je neki dan došao
u križaljci. Nisam bio sto posto sig ur an, ali kada sam otkrio da je okomito afrička država Bur undi,
stvar se uklopila sama od sebe.
Kiszely promrmlja nešto ner azgovijetno pa nastavi:
– Njeg a je pak zanimao Goya, odnosno Goyino majstorstvo pronalaženja tonova primjenom
crne boje. Dane je provodio u Louvreu slikajući po Španjolčevim matricama...
– A nije li možda tumar ao nao kolo i na A4 formatu olovkom i ugljenom crtao par iške mostove?
– Radio je mostove u akvar elu, ali nema podataka da je u ta četir i par iška mjeseca rabio olovku.
Osim, možda, kada je pisao kući. Razumijete, olovka više nije bila u obzor u njeg ovih slikarskih inte-
resa.
– Znači, prilično je nevjer ojatna pretpostavka da bi se danas netko mog ao pojaviti tvrdeći kako
ima mapu Račićevih crteža iz par iškog razdoblja? I još hodati nao kolo s tom mapom i pokušavati je
prodati?
Kiszely ga umorno pogleda, pa se i sam strovali u alt-deutsch naslonjač nasuprot trosjedu u ko-
jemu je sjedio istražitelj. Zatim gestom čovjeka koji upravo potpisuje predaju, izvuče iz unutarnjeg
džepa metalnu tabaker u, izvadi iz nje cig ar etu bez filtra, kvrcne njome o srebrnu površinu, prinese je
ustima i dopusti Baniću da mu pripali.
– Znači li to?...
– Znači... Možete i vi zapaliti. Znate, prestajem pušiti i svakog a dana izdržim negdje do dvanaest
ili jedan. Tad kapitulir am i do navečer slistim tri do četir i kutije, zar ičući se da ću sutra krenuti od po-
četka.
Nekako u isto vrijeme obojica žudno povukoše svaki svoj dim, poput umornih bor aca na kraju
uobičajeno izgubljene bitke.
– Taj balavac koji vas zacijelo zanima – tumačio je ravnatelj – došao je ovamo s đačkim
kartonskim herbar ijem u kojemu je bilo četrnaest crteža s motivima par iških mostova. Tvrdio je da
su to nepoznati Račićevi radovi i da vrijede blizu dvjesto tisuća eura. Smiješno i apsurdno! Ponudio
mi je da ih otkupim za muzej ili da mu nađem kupca, za što bi mi on, navodno, dao deset posto provi-
zije.
– I što ste mu rekli?
– Bio je agresivan i nasilan, kao da mu se žur ilo da se toga tobožnjeg blag a čim prije riješi. Od-
bio sam se angažir ati, ali sam mu dao adrese nekih trgovaca.
– Mislite li da je uspio prodati te crteže?
– Nemojte biti smiješni! – odmahne rukom Kiszely. – Tko bi to kupio!? Crteži već sa sto metar a
počinju vrištati da su lažni. Kako mi se čini, to je nekakav razmjerno pristojan amater uzeo slike pa-
riških mostova i pokušao ih izraditi u manir i koju je Račić rabio učeći crtanje na Konigliche Baye-
rische Akademie u Münchenu. Ali stvar mu baš i nije pošla za rukom. Sve je to više nalik na jeftine
kalendar e kakve prodaju bukinisti na obali Seine neg oli na Račića. Prefinu je on ruku imao da bi je
mog ao tek tako nasljedovati današnji traljavi ilustrator.
– Te adrese koje ste mu dali... – obzirno će Banić. – Bi li ih i ja mog ao dobiti?
– Možete – reče on pa, pazeći da mu ne padne pepeo s cig ar ete, izvuče iz džepa kemijsku olovku
i nažvrlja nekoliko imena na jednu od pozivnica što su bile por azbacane po stoliću. – Ali nemojte reći
da sam vas ja poslao.
– Hvala – uzvrati Banić, spremi pozivnicu u džep i krene prema vratima.
Kao da se u taj čas sjetio, Kiszely naglo ugasi cig ar etu i ustane:
– Rekli ste na dolasku kako biste mi jednog a dana mogli vratiti uslug u. Baš me zanima na što ste
pritom mislili?
– Pa tako... – zbuni se Banić. – Recimo, kada biste otkrili da vam se žena ševi s nekim... privatni
istražitelj je taj koji bi mog ao otkriti s kim to gospođa radi, kada, gdje, kako... Čak bi vam mog ao do-
nijeti i fotografije tih nemilih dog ađaja. Znate, muževi na te fotografije reagir aju previše emotivno i
razdražljivo, rekao bih s mnog o emocija, ali one mogu biti kor isne na sudu, pri brakor azvodnim
parnicama.
– A, tako... – palio je novu cig ar etu doktor Kiszely. – Vrlo privlačno! Unaprijed zahvaljujem.
I dok je zatvar ao vrata za zbunjenim ravnateljem, utonulim u oblak cig ar etnog a dima što ga se
tako bezuspješno pokušavao riješiti, naletjela je na njeg a ona strog a visoka tajnica u muškom odijelu
i s nao čalama na nosu pa ga veselo priupitala:
– Jeste li dog ovor ili izložbu s gospodinom ravnateljem?
Banić je pogleda iznenađeno, a potom se dosjeti na što cilja, pa mirno uzvrati:
– Nažalost, stvar se slomila na parketu. Gospodinu doktor u se činilo da bi umjetnički efekt bio
potpuniji ako bih ispilio stanovitu količinu brodskog a poda. A ja sam u svojim umjetničkim zamisli-
ma nepotkupljiv.
Ona mu uputi patetičan pogled odobravanja, a zatim nestane u sobi u kojoj je ravnatelj počeo
uništavati prvu od svoje tri dnevne kutije cig ar eta bez filtra.
U pola tri na stajalištu autobusa broj 101, ispred mjenjačnice na Britanskome trgu, čekali su ga
Pako i bivši inkasator, gospon Mar ijan, koji je u ruci držao star inski ceker izrađen od prug astog
platna za vrtne ležaljke. Pako je uskočio na prednje sjedalo, a Mar ijan se uvukao strag a, stavljajući
svoju torbicu na pod među koljena. U tri su počinjali posjeti u Novoj bolnici u Dubravi, i Banić je po-
žur io, znajući da se nije baš lako probiti kroz gradsku gužvu kakva nastane u to doba dana. Strepio je
pomalo od tog susreta jer Kembru nije vidio već dva mjeseca, koliko nesretnik nije izlazio iz poste-
lje, pa Banić nije imao pojma u kakvu je stanju i hoće li ga uopće prepoznati.
Premda to nije bio njeg ov običaj, čim je ušao u auto, Pako je počeo jadikovati:
– Kino je otišlo u kur ac, a i ja skup s njim! Kad bi i dobival socijalnu pomoć, ne bi mi bila dost
ni da se onak pošteno napijem!
– A zakaj je ne dobivaš? – pitao ga je Mar ijan sa stražnjeg a sjedišta.
– Nemoj me jebat, Mar ijan! – ljutio se Pako. – Ne dobivam je zato kaj imam ponosa. Ja nisam ko
ti da pizdim od sreće kad mi lopovi iz Vlade obećaju povišicu od dvajst lipa i jednu napolitanku za
božićnicu!
– Zdenka kaže da nemaš pomoć zato kaj si se prekasno prijavil. Zabor avil si... kak i sve zabor a-
viš kad fort čubiš na šanku.
– I onda ta Milostiva – nastavi Pako, kao da uopće nije čuo Mar ijanovu primjedbu. – Kad završi
taj ostavinski spor, i ti i ja smo na ulici! To ti je valjda jasno! Osim ak se Mar ijan ne zauzme u Ce-ka
kod ovih njeg ovih kaj su opet došli na vlast.
– Ja sam izišel iz politike i nikom više ništ ne vjer ujem! – važno će Mar ijan. – Ja sam ionak vje-
roval sam Franceku Tuđmanu sve dok ni umrl, a otad ne vjer ujem ni njemu!
– Da, zbiljam te je jako zajebal kad je umrl a tebe ni ništ pital! – cinično će Pako, a zatim se vrati
problemu koji mu je napravila Milostiva umrijevši od moždanog udar a u ožujku prošle godine.
Milostiva je bila vlasnica kuće u kojoj su Banić i Pako podstanarčili, plaćajući razmjerno malu
najamninu koju je Milostiva, zbog senilnosti i općenito slabog osjećaja za protok vremena, jed-
nostavno zabor avljala povisiti. Oko naslijeđa su se dograbile njezine dvije kćerke, podjar ene zavađe-
nim muževima, pa se čisto i jasno nasljedstvo pretvor ilo u parnicu koja je pred domaćim sudovima
mogla potrajati beskonačno, sve dok se kuća ne sruši sama od sebe. Ipak, u svemu je bilo nešto dobro
za Banića i Paka: nasljednicima je bilo u inter esu da sve do kraja spor a netko stanuje u kući, te da tako
spriječi onu drug u, protivničku stranu da nasilnim useljenjem zaposjedne zgradu. Samo su zbog toga
razlog a nasljednici toler ir ali niski najam i Pakovo stalno kašnjenje s plaćanjem. Koliko je Banić
znao, Pakov je podstanarski status bio krajnje nejasan. Primjer ice, ovog a je časa dug ovao četvrtinu
najma za lanjski travanj i pola svibnja te sve mjesece do ovog odišnjeg a siječnja, ali se kleo da već
ima novac za lanjski kolovoz i pola studenog a.
– Jebote, navalio si s tim svojim samosažaljenjem – prekor i ga Banić – a upravo idemo u posjet
čovjeku koji je na umor u.
– Ma kur ac je na umor u! – zine Pako pun nevjer ice i por ug e. – Ti, detektiv, pušiš baš svašta! Kaj
ne poznaš Kembru? Zbrisal je na toplo, zbrisal je tam gde je mir i gde se dobro klopa! Kaj ne znaš da
su im doma iskopčali plin, da jedeju luk i por iluk, da ga Lela jebe od jutra do mraka da niš ne zar adi i
da mu opće ne da cug at?
– A kako bi mu dala cug at kad ima cir ozu? – primijeti Banić, čekajući da se otvor i jedan od onih
dosadnih semafor a u Maksimirskoj.
– A zakaj mu ne bi dala!? – svadio se Pako, i inače jedna od najtvrdoglavijih prznica koju je Ba-
nić poznavao.
– Kaj to ak ima cir ozu odma znači da je alkoholičar? Kembra je uvek cug al umjer eno, samo je
možda malo previše mešal pića. Od tog mu je došla ta vir oza... cir oza... kaj ja znam koji kur ac...
A kad su konačno stigli do Nove bolnice, teškom su mukom spriječili Paka da ne kupi za Kem-
bru Badelov vinjak, »da si ima kaj popit onak kad mu je dosadno i bed«.
– Dobro, dobro! – vikao je udaljavajući se od dućana.
– Vi ste u pravu! Ionak nisam imal dost love. Imal sam za jednu četvrtinu, al sam mislil da bute vi
dali za ostale dve.
– Kak, litra vinjaka ima sam tri četvrtine? – pitao je Mar ijan kao da ne poznaje Paka i njeg ova
muljatorska domišljanja.
– Neg kak!? – i dalje se srdio Pako, tako da se Banić već najozbiljnije pitao je li ga uopće trebao
voditi u bolnicu. – Ima tri četvrtine, a u četvrtoj je zrak. Jebo te bog blesavi, kaj nisi videl kak izgleda
litra Badića?
– Ne psuj Boga pred menom! – prekor i ga Mar ijan. – Svaki od nas bu došel pred njeg a. I tad buš
mor al objasnit zakaj si ga psovali
To da će Kembra biti prvi od njih koji će stati pred Gospoda, shvatili su čim su ušli u njeg ovu
bolničku sobu. Ne, to više nije bio štemer koji je opakim frajer ima ispred trnjanskog kina Romanija
razbijao njuške kao uskrsne pisanice, to nije bio onaj snag ator koji je za dva gemišta znao istovar iti
pun pekarski kombi, to nije bila ona ljudina sa šanka koja je mogla za okladu popiti litru vina na-
iskap, a za njom, ako baš treba, i litru miner alne vode.
U razmjerno čistoj postelji, u prevelikoj bolničkoj pidžami, pospan, bezvoljan i nasmrt umor an,
dočekao ih je čovjek koji je imao pedeset osam godina, a izgledao kao da mu je već osamdeset. Lice
mu je bilo ispijeno i star ački nabor ano, pepeljaste boje, jedino je njeg ov plavkasti kozičavi nos svje-
dočio da u ovom krevetu umir e dug og odišnji zakleti alkoholičar. No ono što je djelovalo najstrašnije
bile su tanane ruke i tanki listovi s krhkim gležnjevima, koji su vir ili iz pidžame onako kako drveni
kolci provir uju iz odjeće strašila, te poput kakve lopte naduti trbuh što se nazir ao ispod tanke bolnič-
ke plahte.
Svi su u čudu zastali i zamuknuli, čak je i Pako problijedio, sjeo na rub kreveta i rekao nešto u
što zacijelo ni sam nije mog ao vjer ovati:
– Pozdravlja te škvadra iz kafića... i svi se nadaju da buš već drug i tjedan s nama...
A zatim mu je, na Banićevo iznenađenje, puknuo glas i on se na rubu plača izder ao na umir ućeg a
prijatelja:
– Pa pička mu mater ina, Kembra, kaj nam to delaš!?
Mor aš ozdraviti! Pa po Trnju se motaju kojekakvi gelipter i i peder i koje više nema tko zaštema-
ti!
Vidjelo se kako je na Kembrinu umornom licu zatitralo nešto kao smiješak, a s usnica izašlo je-
dva čujno:
– Bum ozdravil...
Valjda da pokaže kako je razumniji i pribraniji, gospon Mar ijan priđe Kembri s drug e strane
kreveta pa počne iz prug astog ceker a vaditi nekakve posudice i bočice, te ih stavljati na bolesnikov
noćni ormar ić.
– Ovo ti je poslala moja Ivka! Malo čvar aka od kume Berte iz Čazme. Onda pekmez od šljiva.
Onaj pasir ani s malo šećer a. Pa pita od sira. Al je od prekjučer, pa ono kaj ne pojedeš danas, sutra
baci...
– U pičku mater inu! On nije inkasator neg idio t! – drhtao je Pako od bijesa promatrajući kako
Mar ijan uredno slaže razne jestvine po ormar iću čovjeka kojeg a hrane kroz venu.
– Pusti! – povuče ga za rukav Banić, koji je shvatio da Kembra od kompletnog tog cirkusa jedva
išta i razumije.
Poslije, kad su nakon podulje šutnje uz bolesnikovu postelju izašli na hodnik, Banić je naletio na
dežurnog liječnika i upitao ga ima li pacijent s cir ozom iz sobe 16 kakve šanse, na što je mladi, napu-
hani balavac, zacijelo stažist, ravnodušno odvratio:
– U medicini je sve mog uće.
– Onda je mog uće i to da ti pojebem mamu? – unio mu se u lice Pako, koji je za Kembrinu sudbu
očito krivio sve osim alkohola, i imao neo doljivu potrebu da se s nekim žestoko potuče. Ali se mladi
liječnik s Kembrina odjela samo nasmijao, promrmljao kako njeg ova gospođa mama ima profinjen
ukus i otišao prema svojoj sobi.
– Kaj sad veliš na Kembru? – upita ga Mar ijan dok su se spuštali stubištem. – Još uvijek misliš da
folir a i da je došel tu zato kaj ga doma Lela zajebava?
– Više niš ne znam... – zamisli se Pako. – Al to mu nemre bit od cuge! Onda bi ja izgledal triput
gore! To su ga ovi pacer i u bolnici sfušar ili.
Vraćajući se pokisli, tihi i ner aspoloženi, svratili su u onu mirnu ulicu u kojoj je Arno Svilar
imao svoju unajmljenu dvokatnu bazu, iz koje je, čini se, izlazio van samo da bi pokušao prodati sli-
karske falsifikate i pronaći svoju odlutalu skvo.
Pako i Mar ijan, kojeg a su jedva nag ovor ili da sve te čvarke, pekmeze i pite ponese natrag doma
jer Kembri neće biti ni od kakve kor isti, nemalo su se začudili kada je Banić iznenada zaustavio Golf i
prišao ogradi iza koje je stajao njima nepoznati klinac s indijanskom perjanicom na glavi te s lukom
i strjelicom u rukama.
– Kako je bijeli brat? – upita Banić, ponašajući se kao da je svratio do star og a plemenskog prija-
telja.
– Howg! – pozdravi klinac podig avši desnu ruku uvis.
– Howg! – odvrati Banić čudeći se i sam kako je zabor avio na taj star i i poznati indijanski poz-
drav kojeg a se moglo vidjeti u zamalo svakom vesternu.
– Bijelom bratu je konačno došla njeg ova skvo – reče mali s još uvijek uzdignutom desnicom. –
Najljepša skvo koju sam ikada vidio. Samo se čini da malo previše voli vatrenu vodu.
– A gdje su sad?
– Eno, upravo izlaze – upre Đer onimo prstom prema vratima katnice.
– E, onda mor am otići hitro poput stepskog vjetra! – s nelag odom će Banić.
– Zar si s bijelim bratom na ratnoj stazi?
– Nisam – zbuni se istražitelj. – Ali se bojim da bi njeg ova skvo mogla baciti čini i na mene.
Rekavši to, Banić se brzo vrati u automobil, baš kad su Arno i nepoznata žena izlazili. Ona je
bila dosta daleko, tako da Banić nije mog ao provjer iti dječakov sud o njezinoj ljepoti, ali se u sva-
kom slučaju doimala stasitom i imala lijepu fig ur u. Samo je uistinu djelovala kao osoba koja je malo
više potegnula, kako to Đer onimo kaže, vatrene vode. Hodala je teško, zastajkivala, zanosila se, a po-
tom bi prasnula u smijeh i uhvatila se za mladića kao da će pasti.
– Je li pijana... ili možda drog ir ana? – upita Banić naglas, premda nije očekivao da će mu tko od-
govor iti.
– Nar avno da je pijana! – spremno će Pako. – Drog ir ani se čist drukčije ponašaju od alkića. Mač-
ka je pijana, i to od nekakve žestice! Da se nacug ala vina hodala bi malo pravilnije i zanosila se ulije-
vo, a od piva bi joj samo koljena klecala... Kužiš, to ti je čitava nauka, ko ono o brodovima i vjetru.
Kad je bura, brod se sam nagne i šiba pravo, boli ga kur ac... a kad je jugo, onda se valja kao pijančev
krevet!
– Zbilja? – okrene se Banić prema Paku i sam iznenađen. – Otkuda to znaš?
– Jebote, otkud znam!? Studir am tu stvar prek trideset godina!
A kad su krenuli, ostavljajući Arna i njeg ovu žensku njihovim planovima i problemima, Pako
iznenada, ne bez ljutnje, zapita Banića:
– Zašto si se s klincom pozdravljao onak, ko nacisti? Jebote, svi ih kvar ite! Svi redom! Sva ta
deca buju završila u skinjar ama! Al boli vas...
7.
U SPA VA ĆOJ SOBI BA NIĆ JE IMAO STA RI TE LE VI ZOR neke malezijske tvrtke, koji je prije desetak godina platio
tisuću mar aka, za što bi se danas moglo kupiti televizijsko čudovište, tako veliko da ga ne možeš pro-
vući kroz vrata. Televizor je imao razmjerno precizan uređaj za buđenje koji je dobro funkcio nir ao
ako tijekom noći ne bi nestalo struje. Kad se toga jutra probudio, na zaslonu su u nekakvoj jutarnjoj
kolaž-emisiji razgovar ali o vremenu. Poetski usmjer en meteo rolog kazao je kako se magla nadvila
nad gradom kao u kakvom mističnom filmu, te kako će nam u idućim danima biti dosta toplije no što
bi u ovo doba godine trebalo biti. To je značilo da će računi za grijanje biti nešto niži, ali će iz svih
zakutaka pokuljati sve one epidemije kojih nema pri hladnome vremenu. Iako to meteo rolog nije htio
ili znao kazati, smisao prognoze je bio u tomu da će sve biti nekako nezdravije, neprir odnije i
tjeskobnije.
I, nar avno, čim je ustao, Banić osjeti kako ga počinje boljeti glava. Umio se, popio kavu i u noć-
nom ormar iću pronašao tablete, ali je znao da će ga, popije li ih bez hrane, cijelo prijepodne boljeti
želudac. Otvor io je prazan hladnjak, koji se od onih u trgovini razlikovao jedino po tomu što je bio
prljav. Čak ni piva nije bilo u njemu. Zar ekao se kako će već istog a dana nakrcati hladnjak raznim
ukusnim i zdravim namirnicama, pa kako ne bi zabor avio tako važnu stvar, napiše si podsjetnik i zali-
jepi ga na vrata hladnjaka.
Pola sata nakon toga bio je već u onom kafiću na Peščenici iz kojeg a se dobro vidjelo nedovrše-
no zdanje nečeg a što je imalo tako zvučan naziv – Talon, Consulting Agency. Prva tura kavopija rano-
ranilaca popila je svoje piće i lokal je sada bio gotovo prazan. Čaše su zveckale u sudoper u, apar at za
kavu povremeno bi zašištao, a s linije na polici čula se tako tiha glazba da se nije dalo razaznati tko to
i o čemu pjeva. Banić uzme još jednu kavu, a zatim zatraži i nešto za jelo jer je htio konačno prog uta-
ti svoj jutarnji analgetik.
– Imam samo ovu trokutastu pizdar iju – reče visoki mršavi čovjek grubih i strog ih crta lica, koji
Banića odmah podsjeti na ruskog a šansonijer a iz doba komunizma, letargičnu fig ur u kojoj se nikako
nije mog ao sjetiti imena. S izrazom gađenja na licu pružio mu je tvrdu foliju u kojoj je bio trokutasti
sendvič od tankih ploški trajnog a kruha i nekog nadjeva žute boje.
– Imate dosta uvjerljiv osjećaj da to jedete – tumačio je čovjek sa šanka – a zapravo to jede vas.
Iz lokala diljem zemlje nestaju janjetina, prasetina, roštilj, prženi krumpir ići, a umjesto njih dolaze
ova trokutasta sranja. Vozio sam se neki dan cestom do Rijeke. Nemate više gdje pojesti janjetinu, ali
su sve kante za smeće pune ove ambalaže. Ma, kažem vam, sve će otići u kur ac!
Zagledan u zgradu još neo tvor ene agencije za konzalting, čije su se kontur e mutno nazir ale kroz
nezdravu maglu, Banić otvor i plastični ovitak i zagrize trokutasti sendvič. Bio je uistinu neukusan,
bljutav, možda čak i prestar, dobar samo kao podlog a za tabletu plivadona.
– Ali i sendviču će odzvoniti! Kakav nam je život općenito i što nam je pisano, hranit ćemo se
samo lijekovima, tabletama, ampulama, dražejama, kapsulama, efervetama. Trećinu života provodi-
mo u radu, trećinu u snu, a trećinu kod doktor a i u apotekama. Vidio sam da se već otvar aju dragstor i
i diskonti za lijekove, miner ale, vitamine, dijetetičke pripravke. Vjerski fanatici tvrde da se bliži kraj i
da će uskor o doći Antikrist da spusti rolo. Ma, molim vas! Antikrist da spusti rolo nad ovim što smo
napravili od svijeta!? Pa tko bi pametan spuštao rolo na dućanu koji mu najbolje ide!
Tip je bio katastrofičar, pesimist, čangrizalo, i Banić je već predmnijevao što će mu odg ovor iti
upita li ga za Talon, tu krajnje sumnjivu instituciju iz susjedstva.
– To već dvije godine zjapi ovako prazno i nedovršeno. Nitko ne zna čije je, čemu bi trebalo slu-
žiti i hoće li ikada biti otvor eno. Znate, prije su na nekakvim »ce-ka-ima« znali donijeti odluku o po-
dizanju mljekar e u kraju u kojemu uopće nema krava. Ili bi izgradili školu ondje gdje nema đaka, ili
naftne tornjeve na mjestima gdje nema nafte... Ali kako da kažem, to je bila društvena, odnosno naša
zajednička lova, i može se kazati da je svakog a po redu bolio kur ac za to u što je ulupana. Ali ovo je,
gospodine moj, podig ao privatnik, potrošivši grdne pare. A sve to ne služi ničemu, ili bar ničemu
poštenome.
– Kako to mislite, ničemu poštenome? – zainter esir a se Banić.
Odložio je sendvič i tabletu popio s kavom, nag ađajući kako će ga zbog toga cijeli dan boljeti
želudac. Pa i to je bilo bolje od sendviča punjenog mljevenom tunom i kuhanim jajima.
– Čuo sam kako razni muljator i za svoje prljave potrebe otvar aju tvrtke koje zapravo i ne posto-
je. Odnosno, postoje tek kao hrpica dokumenata i poštanski pretinac. I, recimo, zaposlena polupisme-
na dir ektor ica, koja je zapravo vlasnikova punica, i koja možda i nema pojma o tomu kako je na čelu
tvrtke zvučnog imena. Ili je jadna pokojna. Možda je i taj Talon takva tvrtka. Samo što nije poštanski
pretinac nego prazna kuća. Košta možda više love, ali ulijeva i više povjer enja. Mislim, bolje je
pokriće za naivne klijente...
– A tako... – promrmljao je Banić razmišljajući o poslovnoj strateg iji o kojoj je i sam mnog o
znao.
– Hoćete li možda neki drug i sendvič? Vidim da vam se ovaj ne dopada. Imam i neke od lososa i
pršuta, ali ih nisam već dulje vrijeme provjer avao, pa se možda već nakupila plijesan.
– Ne, hvala – odmahne Banić rukom. Ako je sendvič i bio grozan, kava je bila prvor azredna.
– U posljednje vrijeme dolazi samo nekakav grmalj pun zlata, koji u kombiju vozi tateka ili stri-
čeka u električnim kolicima – nastavi šanker. – Doveze ga gore i ostavi, a star i juri kao lud po soba-
ma. Znate, nema namještaja, pa se lako može kretati u svom vozilu.
– A zašto se zove Talon? To je sasvim neo bično ime za konzalting agenciju.
– Neo bično ime!? Neo bično ime!? – iščuđavao se on popravljajući si crne zaliske. – Šog or
moga prijatelja otvor io je pogrebnu zadrug u Tratinčica, a njeg ov brat ima firmu za transport i selid-
be, koja se zove Karambol. Znate li što je talon? Kužite se u kartaške igre? To su vam one rezervne
karte koje možete mijenjati, ali i ne mor ate. U tom talonu može biti skriven adutov as, ali i dvije jadne
pik sedmice.
– To je nemog uće! – s pravom je prosvjedovao Banić protiv apsurdne tvrdnje o dvije pikove
sedmice.
– Kur ac je nemog uće! Nemog uće je u normalnih ljudi, ali ja sam vam takav pehist da bi mi se i
takvo sranje moglo dog oditi. Osim toga, ako mislite da je nemog uće dobiti dvije pik sedmice, onda
sig urno mislite i to kako su u istom gradu nemog uće dvije ovakve tvrtke. A vidite, nije tako! Postoji
još jedan Talon na Sloboštini. Prazan kao i ovaj! Što li u njemu drže? Trokutaste sendviče?
Prošvercane Kurde? Neplaćene ruske rakete?
Nekoć davno Novi Zagreb činile su livade i močvar e, pa se činilo nekako normalnim da je na
malom sloboštinskom trgu bilo više magle nego na Peščenici. Trg je izgledao dopadljivo, kao trg
kakvog a malog, ugodnog a grada, ali je Sloboština bila sve prije no grad. Banić uđe u ljekarnu
namjer avajući kupiti gastal, iako mu je taj lijek gdjekad pomag ao, a gdjekad bi mu od njeg a bilo još
gore. Ljekarna je bila sva u staklu, s dug im poluprozirnim zavjesama od mekog platna. Nakon što je
dobio lijek, Banić priđe zavjesi i pogleda prema susjednom zdanju na kojemu je bilo dovršeno tek
prizemlje, dok se gore na katu crvenjela gola opeka. Uza zgradu bili su veliki metalni kontejner i u
kakve se inače odlaže građevni mater ijal, alat i slične stvar i, ali se ni po čemu nije moglo zaključiti
da su ovdje ikakvi radovi u tijeku.
– Što je ovo tu preko? – upita Banić stavljajući tabletu gastala na jezik. – Izgleda nedovršeno.
– Već poduže vrijeme stoji ovako poludovršeno... – odvrati apotekar ica koja je, posluživši Bani-
ća, počela raspakir avati veliku kutiju lijekova. – I ne vidim da će to itko dovršiti.
– Piše Talon... Što je to? Što bi se moglo zvati Talon!
– Ne znam, gospodine – zamišljeno će ona. – Razumijem se samo u lijekove. Talon je nešto u
vezi s kartanjem... ako se tako ne zove žeton?
– Okuđava! – iznenada će Banić, s ponosom se pri sjetivši na koga ga je podsjećao šanker s
Peščenice. Isti Okuđava! Otkako je prešao pedesetu, Banić je sve češće i sve brže zabor avljao stvar i,
ali se, jednako tako, sve više upinjao da ih se prisjeti i tako samome sebi dokaže da još uvijek nekako
funkcio nir a.
– Molim? – začudila se apotekar ica.
– Ništa, ništa – odmahne on rukom, pa polako izađe iz ljekarne.
Našavši se na platou ispred ljekarne, iznenada zastane vidjevši kako se kombiju parkir anome
ispred ograde nedovršene zgrade približava neo bična skupina, trojica muškar aca koji su upravo izišli
iz jednog od metalnih kontejner a. Prvi je bio nizak i šir ok, pun zlatnih lanaca i križeva, odjeven u
maskirnu odor u i s metalnim kanistrom u ruci. Za njim je radosno jur io starčić u električnim invalid-
skim kolicima, a na kraju je trčkar ao dječak velike glave, zacijelo retardir an, s navijačkom
čegrtaljkom koja je proizvodila nesnosnu buku. Prvu dvojicu Banić je već vidio, trećeg a ne. Ali sva
su trojica djelovala neo bično i pomalo šašavo. Nakon što su pomogli starcu da uđe u vozilo, a njeg o-
va kolica, zajedno s kanistrom, stavili otrag a, čovjek u odor i i klinac s čegrtaljkom ukrcali su se na
prednja sjedišta i kombi je polako krenuo.
Zabor avljajući na bol u želucu i tablete dvojbene kor isnosti, Banić uskoči u svoj Golf i krene za
njima. Sve ga je više zanimalo kamo je krenula čudna trojka iz Svilar ova Talona, pog otovo kad je
shvatio da nisu pošli ni prema Peščenici ni prema Jelenovcu, nego star om Samoborskom cestom na
sjever.
Kombi je vozio razmjerno polako, ne više od šezdesetak kilometar a na sat, kao da se čudnoj
trojci nikamo ne žuri. Banić zapali cig ar etu trudeći se da ostane na udaljenosti s koje je mog ao mirno
pratiti pozicijska svjetla kombija i biti sig ur an da ih neće izgubiti u magli. A kad mu je zazvonio mo-
bitel u džepu, pala mu je na pamet suluda pomisao kako su oni iz kombija upravo otkrili da ih prati te
da ga upravo zovu ne bi li mu priprijetili.
No, bila je to tek Lidija, sasvim razumljivo ljuta:
– Dobro, što je s tobom? Ti, čini se, ne znaš gdje mi stanujemo! Ti kao da nisi akceptir ao da ti je
došla kći iz Londona! Ti ne vidiš u kakvom se stanju nalazi i ne shvaćaš da kao otac mor aš por azgo-
var ati s njom!
– Ima li mobitel? – upita on, pomno zagledan u zaustavna svjetla kombija, koji je najprije uspo-
rio, a zatim skrenuo udesno, prema onoj dolini kroz koju je Banić nekidan prošao s Komar om. Isto-
ga je časa shvatio kako je kazao nešto sasvim neprilično.
– Mobitel!? – ljutila se bivša suprug a. – Hoćeš li adresu pa da joj se obratiš pismenim putem?
– Lidija, koji ti je vrag? Doći ću sutra.
– Doći ćeš danas! Na ručak! Tako si bar obećao!
– Pa da... to i kažem... doći ću danas. Uopće me ne slušaš.
Iako po udolinama magla češće i dulje zalegne, ovdje se činilo kao da je ima nešto manje.
Kombi je krenuo uzanom asfaltir anom cestom koja je vapila za popravkom, a Banić je pošao za njim
dovoljno daleko da ne djeluje sumnjivo. Konačno, ovo je još uvijek bila javna prometnica, i da su ga
tipovi iz Talona zaustavili s pitanjem kamo se zaputio ili zašto ih slijedi, još je uvijek mog ao
namjestiti nedužan izraz lica i kazati kako ide tamo preko onog brežuljka u Sloveniju na krstitke
kumčeta.
Imao je osjećaj da mu Lidija pokušava još nešto objasniti, ali je ipak rekao jedno kratko »bok« i
isključio mobitel. Uostalom, vidjet će se već popodne, pomislio je, sada već pomalo zabrinut onim
što mu je rekla. Uistinu, Nika je došla tako nenadano, a on još nije otkrio zašto.
Banićevu pozornost sada zao kupe tamni, pougljenjeni ostaci nekadašnjeg a staklenika, onog
istog koji je gor io dok se vraćao iz Komar ove vikendice. Tada je još oko staklenika bilo dosta snije-
ga, a sada je svuda po tlu ležalo bilje koje je najprije stradalo od plamena i vrućine, a potom poleglo
od studeni. Slabo se razumio u povrće, ali je među čađavim ostacima uspio prepoznati salatu, zelje i
prokulicu, dok mu je sve ostalo bilo nepoznato.
Kombi je još jedanput naglo skrenuo udesno, na makadamski put koji je bio tako uzak da se ne
bi mog ao mimoići s vozilom koje bi mu došlo u susret. Vozio je stotinjak metar a uz visoku, očito no-
vopodignutu žičanu ogradu, a zatim je stao.
I Banić naglo skrene udesno pa se zaustavi na rubu asfaltir ane ceste, odakle je mog ao nazreti što
se dog ađa i gdje njeg ova nazočnost nije bila sumnjiva. Izišao je iz automobila i prišao nag orjelom
stupu kojim je započinjao dug ačak staklenik, vlasništvo čovjeka kojemu je, kako je rekao Komar,
bilo draže ostati ovdje nego prodati sve i nestati pred nailazećim deponijem smeća ili kakvim sličnim
užasom. Stao je iza stupa, otkopčao raspor ak na traper icama i sa zanimanjem nastavio promatrati što
će se zbiti ondje gdje se zaustavio kombi. Gradeći se da mokri, djelovao je samome sebi prilično glu-
po, ali je bio sig ur an da je to jedan od onih položaja u kojem čovjeku ne postavljaju delikatno pitanje
što tu radi.
Tad je začuo tih, slabašan zvuk saksofona, kao kad netko vježba, iskušava par fraza ili provjer a-
va je li pisak još uvijek u redu. Saksofon ga je uvijek motivir ao, ali ovaj put nije imao vremena baviti
se tuđom glazbenom nao brazbom, već je pozornost usmjer io prema vozilu iz kojeg a je izišao onaj
niski, nabijeni tip u maskirnoj odor i. U rukama je držao bar metar dug ačak kolac i teški čekić. Posta-
vio je kolac na rub puteljka i zabio ga s nekoliko odlučnih i snažnih udar aca čekićem.
Vidjelo se da invalidnog sudrug a neće ni vaditi iz kombija jer se njeg ova električna invalidska
kolica po ovom grubom, ner avnom makadamu zacijelo ne bi dala ni pokrenuti. Dječak s čegrtaljkom
izvir io je kroz otvor ena vrata vozila, nakon čega mu je muškar ac u odor i stao nešto ljutito objašnja-
vati, da bi mu na kraju opalio i pljusku. Dobivši kaznu, dječak je demonstrativno zalupio vratima
kombija i hitro podig ao prozor.
Tad se kroz isprekidane tonove saksofonske vježbe začuje zvuk automobila i Banić s nelag odom
zamijeti kako s one drug e, istočne strane ceste, kombiju prilazi zelena Mazda. Činilo se, ona ista koja
ga je neku noć uporno pratila. Mazda se zaustavila uza sam kombi, gotovo ga je udar ila, i iz nje je
izišao čovjek s nekim tronožnim instrumentom nalik na teo dolit ili kakvo drug o geo metarsko poma-
galo. Banić ih nije mog ao čuti niti razaznati razlog njihova dolaska, ali su ga ipak neo doljivo podsje-
ćali na mjernike koji pokušavaju obilježiti zemljište što ga namjer avaju prodati. Ili ono koje su upra-
vo kupili!
Kako je posao neznanaca bivao sve nejasniji i monotoniji, nakon nekog vremena Banić se
spustio niz uzvisinu na kojoj se nalazila slabo održavana cesta i pošao uz izgorjele grede, razbijeno
čađavo staklo i potamnjele ostatke povrća prema mjestu s kojeg a su svejednako dopir ali zvuci sakso-
fona.
I već izdaleka ugledao je kako sred ostataka paleži, obavijen mekom maglom, kao kakva prika-
za, na komadu star og a, otpiljenog debla sjedi čovjek i puše u pisak tenor-saksofona koji je pridrža-
vao promrzlim prstima. Iako je zima bila razmjerno topla, sjediti vani i svir ati saksofon mor alo je
biti krajnje neugodno, bez obzir a na to što je čovjek na sebi imao prastar i zeleni hubertus pun rupa, a
na glavi čudan, visok šešir od crnog a filca.
A kad mu je Banić prišao posve blizu, shvatio je da je mlad, vrlo mlad, možda je imao tek dva-
deset i koju, ali mu je lice, plavkasto od promrzlosti, odavalo umor i tugu. Spazivši istražitelja,
kimnuo je glavom kao da pozdravlja star og poznanika, pa se nastavio baviti svojom zabavom izvla-
čeći iz hladnog a glazbala čudnu melodiju koja se poput umorna planinar a penjala uzbrdo, rasla, a za-
tim se na prvoj okuci raspadala na sitne, mutne, teško povezive fraze.
Banić izvadi cig ar ete, zapali, pa ponudi i njemu.
– Oca ne bi veselilo kad bi me vidio kako pušim – nasmije se on pa uzme cig ar etu i zatakne je
iza uha. Očito ne zato što se to u načelu ne bi dopalo njeg ovu ocu, nego zato što nije mog ao istodob-
no pušiti i puhati u pisak saksofona.
Po izrazu lica činilo se da nije zadovoljan onim što izlazi iz glazbala. Tonovi su bili hladni, ne-
povezani, a završeci fraza nekako mutni, razmazani, nejasni, kao kad netko govor eći guta završetke
rečenica, podrazumijevajući da se kraj ionako kontekstualno razumije.
– Podsjeća me na Lester a Younga...
Mladić ga pogleda u čudu, kao da je pred njim kakav pacer:
– Mislite na onu baladu... na Ghost Of A Chance?
– Mislim da se tako zove...
– Nema to previše veze... Ona vam ide ovako.
I tu mladić zagrabi punim plućima hladan zrak i moćno potegne skladbu na koju je uistinu po-
mislio Banić, možda nešto snažnije i življe no što je to radio Young, ali svakako s proživljenim vi-
bratom i prijelazima koji su djelovali izrazito uvjerljivo.
– Znam, čini vam se malo preuredno – nasmije se mladić kao da ga muči kakva krivnja, a zatim
doda: – I ja bih to malo rastur io kada bih kao pomoć imao bater ije i tihi, raštimani klavir... A ovako...
pa vidite da sam sâm u ovom izgorjelom stakleniku.
Mladić uhvati koljenima saksofon, pa ispod guste, masne kose koja mu je prekrivala uši iskopa
onaj Marlboro, strpa ga u usta i kimne Baniću kao da ga moli da mu pripali. Uvukao je dim duboko i
žudno, onako kako to puhači nota ne bi smjeli raditi. Ali uvjer i ti džezista u to što je za njeg a dobro, a
što mu uništava pluća.
– Zašto svir ate tu... mislim, hladno je... Svir ati negdje pod krovom bilo bi mnog o jednostavnije i
zdravije.
– Što ćete – povuče on još dublje opor i dim Marlbora – svir am tu među salatom, mrkvom,
blitvom... među povrćem. To ide najbolje uz džez. Svaka je glazba neka vrsta hrane. Ozbiljna glazba,
simfonije, sonate, orator iji, sve su to složena jela s mnog o sastojaka i začina. Sonata je, recimo, kao
losos u umaku, a orator ij kao lako teleće pečenje s karmina. Oper a je masni odojak s jabukom u gu-
bici, rock je voće koje se bere s grane i jede bez dodataka, a džez povrće, nešto što nije ni slatko, ni
slano, nešto što treba začiniti i kratko pripraviti da bi se moglo jesti. A možeš ga svaki čas jesti, a da
pritom i dalje budeš gladan.
– I što ćete sad... kad je sve izgorjelo? – upita Banić promatrajući tužne ostatke natkrivenog
sustava u kojemu je, sred umjetne topline, čak i pod snijeg om, nekoć raslo mnog o džeza.
– Tko zna... Možda me otac odvede nekamo daleko... Ali šteta je, nije to trebalo...
– A tko je to uradio?
– Ne znam – slegne on ramenima pa odbaci dog orjelu cig ar etu. Zatim iz džepa zelenog hubertu-
sa izvuče star e šar ene rukavice odrezanih prstiju, valjda zato da bi s njima mog ao lakše prebir ati po
tipkama saksofona. – Svatko je mog ao! Ovaj prostor postaje sve kao tičniji od tolikih novih i star ih
vlasnika. To možda i nije dokraja pog odan ambijent za svir anje, ali u njemu su mi uvijek padale na
pamet kojekakve pokvar enjačke, zajebantske note... Znate, one?...
Potom je izveo nešto vitičasto, komplicir ano, kao da želi prstima po zraku ispisati kakvu svoju
vrag olastu partitur u, ali ništa od toga Banić više nije mog ao razumjeti.
– Oduvijek svir ate samo ovdje? – upita Banić vadeći iz džepa još jednu cig ar etu. – Mislim tu,
među povrćem?
– A ne... svir ao sam i drugdje – zamisli se on – ali to nije bilo baš ozbiljno. To je bilo onako, za
zabavu... nekoliko sati na dan. Ali ovdje sam počeo istinski ozbiljno raditi. Sto posto. I to od... od ope-
racije...
– Od kakve oper acije?
– Što, od kakve oper acije? Od ovakve!
Rekavši to, skine onaj svoj star inski šešir nalik na cilindar i na lijevoj strani glave pokaže ošiša-
no mjesto na kojemu se vidio ožiljak od oper acije.
8.
NA RAVNO DA JE ZA KASNIO NA RU ČAK, i da mu je ona čim ju je nazvao, spočitnula kako i dalje pokazuje
premalo zanimanja za kćer koja je stigla iz Londona. Obećao je stog a kako će doći navečer, a Lidija
je pomirljivo kazala da će u tom slučaju sve što je spremila jednostavno staviti u hladnjak za večer u.
Bit će to, rekla je tražeći prikladnu uspor edbu, otprilike kao večernji polet podnevnog avio na na ko-
jemu su iznenada mor ali obaviti nužne popravke. Između redaka, shvatio je da je takav ishod Lidiji po
volji jer joj daje priliku da još jedanput pokuša napraviti svoju čuvenu tortu od sira, jer se pri pod-
nevnom pokušaju nije dovoljno digla, pa ju je, u nastupu domaćinske ljutnje i samoprijekor a, jed-
nostavno bacila u kantu za smeće. Čuo je još kako negdje sa strane Nika viče kako će doći i Rupčićka,
a Lidija je to preko volje i potvrdila dodavši kako se zbog te nenadane okolnosti on mora malo bolje
obući.
– Smoking mi je trenutačno na čišćenju u kemijskoj čistio nici i bojadisao nici Pukšec – odvrati
on ironično – pa ću doći u onom Hugu Prattu u kojemu se obično nalazim s predsjednikom države na
kavi.
Hugo Pratt i Hugo Boss nisu bile ni najmanje slične stvar i, ali njemu to u ovom trenu nije bilo
važno. Kako bi udobrovoljio Lidiju i Niku, pojavio se na Britanskom trgu 12 sat vremena ranije, i to
s cvijećem što ga je uzeo od cvjećarki s trga kod kojih je uživao trajan susjedski popust. To što je sti-
gao ranije Lidija je pohvalila kao posve neo čekivanu činjenicu, srdačno ga potom poljubila, ali je
poslije mor ao dobrih pola sata sjediti u kuhinji i gledati kako se ona bori sa završnim fazama
komplicir ane bijele torte, koju je znala raditi još dok su bili oženjeni i za koju je neprekidno tvrdila
kako ovaj put nije uspjela, kako ju je »sfušar ila«, kako je stavila previše ovog a a premalo onog a, te
kako nikada neće napraviti pravu, idealnu tortu od sira, onu koja se piše velikim početnim slovom.
– Postoje četir i neo stvar ena ideala čovječanstva. Perpetuum mobile, putovanje u prošlost, kva-
dratur a krug a i torta od sira – rekao je on zamišljeno kupeći okrajke torte što ih je odrezala pokuša-
vajući dovesti ukleti kolač u neku vrstu estetskog a, odnosno geo metrijskog a sklada.
– Ne bi li bilo dobro da je sada na neko vrijeme stavim u frizer da zadrži oblik? Odnosno da do-
bije na čvrstoći? Taman dok Nika i Rupčićka ne dođu? – upita ona kao da je prečula njeg ovu zlur adu
primjedbu.
– Prošli si je put zabor avila tako da smo je zamalo mor ali rezati Black&Decker pilom.
– Dakle, ne?... – rekla je ona dobrodušno i pogledala ga. – Hoćeš da ostavimo prokletu tortu u
ovom odvratnom stanju i odemo u sobu popušiti jednu?
– To je odlična ideja! – složio se on, premda je, prateći mukotrpno rađanje torte od sira, popušio
već tri cig ar ete.
– One će ionako doći za sat, pa će Nika podg rijati zeca i zakuhati »zemlknedle«. Mene ionako
danas grozno zezaju leđa. Jučer mi je nekakva privatna neurolog inja, koja ima nešto preko sto godi-
na, za šeststo kuna otkrila da imam relativno dobro kompenzir anu neuralnu leziju u visini nekog ko-
rijena, ali mi to nije znala prevesti na svakodnevni govorni hrvatski. Također nije sig urna što bih
konkretno trebala uraditi osim da nastavim i dalje trošiti novac na razne specijalističke preglede.
– Moja bi ti pokojna teta Kosjenka rekla da je za relativno dobro kompenzir anu neuralnu leziju
najbolji čaj od žalfije s preslicom i majčinom dušicom – primijeti Banić. – Ona je sve probleme rje-
šavala čajevima i dog ur ala do osamdeset i šeste.
– Tko zna – nakrivi Lidija lice od boli dok je uzimala kutiju cig ar eta i pepeljar u. – Da nije pila
čajeve, možda bi dog ur ala i do devedeset šeste. Mislim da je u nekoj komunističkoj zemlji čaj bio za-
branjen... u Bug arskoj, ili u... Sjećaš se, valjda?
Niti se sjećao, niti joj je odg ovor io. Izišao je iz kuhinje i pošao za njom hodnikom prema
dnevnoj sobi, gdje se nalazio njeg ov omiljeni zeleni naslonjač iz kojeg a je volio pratiti nog ometne
utakmice, naslonjač čiji je masivni desni rukohvat bio nepopravljivo oštećen od vlažnih čaša piva
koje je na nj redovito odlag ao. Čudno, ovo već poo davno nije bio njeg ov dom, a ipak se ovdje osje-
ćao kao kod kuće, u svakom slučaju više no u jazbini koju je unajmio od pokojne Milostive. Lidija je
hodala ispred njeg a, sumračan hodnik izbrisao joj je načas godine, njezina je silueta izgledala jedna-
ko dobro kao i onih godina kada mu je bila žena, i on se upita jesu li istinite sve one loše stvar i koje
su se dog odile u posljednjih dvadesetak godina ili se tek radi o časovitoj dezinformaciji, blokadi
pamćenja, o iskri koja je u mozgu preskočila po pogrešnom luku i na neugodan način pobrkala slike
prošlosti.
Potom je s police u hodniku uzela crno-bijeli omot, a kad su ušli u sobu, Banić shvati da razmo-
tava tvrdi papir i iz njeg a vadi komadić čokolade i stavlja ga u usta. Zatim ponudi i njemu.
– Ti nikada nisi jela čokoladu! – začudi se on.
– To je nekakva čudna, gorka čokolada. Bitter chocolate. Donijela ju je Nika iz Londona. Ima u
njoj devedeset devet posto kakaa i nema uopće okus čokolade. Izvrsna je, jedina koju volim! Uzmi!
Umjesto torte, koju ćemo sig urno mor ati baciti u smeće.
Odbio ju je. Iako je to bila čokolada bez okusa čokolade, držao je da je nije dobro miješati s
divljim zecom i pšeničnim pivom, koje je uspio zamijetiti još u kuhinji dok je Lidija otvar ala hlad-
njak.
– A ti, što si ti danas radio? – upita ga ona sjedajući na rub kauča, odlažući pritom pepeljar u i pa-
leći cig ar etu.
– Dugo sam slušao tipa kako puše u svoj tenor-saksofon kao da je sam na svijetu.
Rekavši to, on se zavali u »svoju« fotelju prstom kružeći po ovalnom trag u koji je ostao od svih
onih čaša što ih je na tome mjestu ispio. Učinilo mu se da je rečenica koju je netom izrekao bila ne-
umjesno ishitrena i patetična, ali je ipak djelovala istinito.
– A što je puhao? – nasmije se ona. – Nar avno, ako si ti slušao, puhao je džez!
– A što bi drug o s tenor-saksofonom?! Zamisli, sjedi u hubertusu usred gredice spaljenog
povrća i po cijeli dan traži svoje vitičaste, ili što ja znam kakve note.
– Znači, ćaknut kao i ti! Mislim, kad je riječ o džezu...
– Ne, ne! – branio se Banić. – Njemu je to od tumor a na mozgu. Otkako su mu ga oper ir ali, ne
radi ništa drug o.
– Kakav tumor? Benigni?
– Ne zna on to – slegne ramenima Banić. – Naime, nakon takve oper acije stvar i ti se u glavi uvi-
jek nekako promijene. Mislim da je ta razlika između benignog a i malignog tumor a njemu sada
naprosto nepojmljiva...
Lidija s mukom ustane, odloži tablu gorke čokolade na kauč i ode polako u kuhinju. Nije se vra-
ćala nekoliko minuta i on se upita nije li se ponovno uhvatila u koštac s tortom od sira. Potom se ipak
vratila i točno na ono njeg ovo mjesto stavila vlažnu čašu od debela stakla i veliku hladnu bocu
Edelweissa. Baš zato što je sve uradila bez prethodnog nuđenja i bez pitanja učinilo je tu gestu nekako
važnom, emotivnom. Pomalo zbunjen, on zahvali i uzme pivo, a Lidija sjedne na kauč, podvuče noge
poda se, daljinskim upravljačem uključi televizor i utiša ton.
– Zapravo, tek sad mi se sve više čini kako to sir oto dijete nismo smjeli puštati u London – poč-
ne Lidija. – Ona je, nar avno, u svim praktičnim stvar ima posve zrela i samostalna, ona s tim Timom
živi već, koliko... četir i godine... i sad... i sad bi se trebali oženiti...
– Kako to misliš... oženiti!? – zbuni se Banić kao da mu kći ima dvanaest, a ne dvadeset četir i go-
dine. – Kad bi se to trebali oženiti?
– Kada!? Početkom idućeg mjeseca! Timijevi roditelji sve su sredili, pozvali su goste, unajmili
lokal za večer u, platili predujam... sve, baš sve je bilo sređeno... osim njezine vjenčane haljine...
– Što, sad je došla kupiti haljinu?
– Isuse, Nikola! – pogleda ga ona prijekorno. – Ti si čisti Marsovac! Strašno dobro razlikuješ
sve te tvoje džeziste, znaš koji je u koje vrijeme bio najbolji, tko je u pedesetima došao u Par iz, tko se
propio, a tko izvisio na her oinu... Ali nemoj se ljutiti, za životne si stvar i čisti antitalent...
Za životne sam stvar i pravi antitalent, ponovi on u sebi ispijajući gotovo pola čaše piva.
– Došla je jer se uplašila vjenčanja, braka, odg ovornosti, muža, Engleske, i što ja znam čega sve
ne! – tumačila mu je ona, ovaj put trudeći se da ne pokaže uzrujanost. – Zapravo, prije bi se reklo da
nije došla ovamo nego da je zbrisala otamo! Dala je svima skupa nogu i ne odg ovar a na njihove tele-
fonske pozive. Mislim da bi ti trebao razgovar ati s njom i objasniti joj da brak nije strašna stvar, da
ima svoje draži, i da će se s vremenom na sve naviknuti...
On ustane s onim što mu je ostalo u čaši i priđe prozor u. Vani je već bio mrak i na prazni se trg
polako navlačila noćna magla. Znao je da će svakog a časa stići Nika i njezina agresivna prijateljica
Rupčićka, i da će to biti kraj ovom neugodnom razgovor u, i taj je trenutak počeo sve željnije iščeki-
vati.
– Lidija, ne znam koji je tebi vrag! – rašir io je ruke tako ljutito i naglo da je zamalo prolio pivo.
– Ja da joj tumačim što su to ljepote i prednosti braka!? Pa ja sam rastavljen čovjek! Zar ti to nije
poznato? To je isto kao kada bi od frajer a kojemu je morski pas odg rizao potkoljenicu tražila da
reklamir a morske plaže... ili Šimecki cipele...
– Znala sam da ćeš smisliti neku od svojih nemog ućih uspor edbi! Nije važno to što si rastavljen!
I ja sam rastavljena! I to više puta nego ti! Kćer i jednostavno imaju veće povjer enje u oca nego u
majku, zato sam mislila da bi ti trebao s njom razgovar ati.
– A da pitam Komar a, možda bi on mog ao onako izokola... – reče Banić sasvim ozbiljno. –
Mislim, on je neutralan...
– Ma da, mog ao bi – ironično će Lidija. – Ili Pako, na primjer... možda bi on imao kakvu pa-
metnu prispodobu... Ili onaj koji se nije trijeznio otkako su zatvor ili kino na Trnju... onaj... Hrušt...
kako li se zove?
– Kembra umir e – prog uta Banić knedlu, a Lidija zastane kao da joj je ipak neugodno što se na-
šalila na račun nekog a tko upravo odlazi.
I onda, baš kada je on namjer avao iznijeti osnovne podatke o bezizlaznom stanju bivšeg a
trnjanskog štemer a Kembre, ona podvikne da ga utiša, pa brzo pojača ton na televizor u. Na ekranu se
upravo vrtjela podulja plaćena reklama za nekakvo medicinsko čudo nedavno podignuto na hrvatsko-
slovenskoj granici. Bila je to otmjena privatna klinika koja je posjedovala sve najmodernije uređaje
za dijagnosticir anje sveg a, od kurjih očiju do raka kostiju, od platfusa do kvar a na drug oj čakri. A
kad mu dijagnosticir aju kvar, recimo u tren oka, pacijentu su na raspolag anju razne blag odati, la-
serska i razne neinvazivne kir urgije, moderni intelig entni citostatici, antibio tici »ente« gener acije,
umjetni organi, transplantati iz najpouzdanijih europskih i svjetskih mreža i slično. Ambijent u koje-
mu se nalazila klinika neo bična imena Krilo anđelovo, kao i samo zdanje, djelovali su savršeno,
zapravo arkadijski, poput prizor a s kojim upravo treba započeti medicinska sapunica u četir isto
nastavaka. Nar avno, po svemu se vidjelo da je klinika namijenjena sasvim posebnim pacijentima, oni-
ma koji su, kako se to kaže very important persons, dakle onima koji nikad u životu nisu čepili po
hladnim provincijskim ambulantama stišćući u ruci zdravstvenu knjižicu.
Banić je iz dna duše mrzio takva mjesta i bio je spreman radije krepati nasred ceste kao pseto
nego primiti od tih snobova čak i najbezazleniju uslug u kakva je, recimo, umjetno disanje ili mjer e-
nje temper atur e. No nije htio kvar iti Lidijine nade vidjevši je kako se pobožno zagledala u skupi spot
emitir an u udarnom televizijskom terminu.
– Kada bih imala novca, smjesta bih se javila u to Krilo anđelovo da me pregledaju. Nekako sam
uvjer ena da je to jedino mjesto u ovoj zemlji gdje bi mi zbilja mogli pomoći – reče ona s divljenjem
buljeći u zaslon i pritom se pridržavajući za kukove, kao da ju je i samo pojavljivanje te klinike pod-
sjetilo na zdravstvene teg obe.
– Krilo anđelovo – promrmlja on preko volje. – To nije naziv prikladan za kliniku nego za grob-
lje.
– Takvo što može izaći samo iz tvojih usta! – odbrusi ona, sada glasnije, jer su na ekranu zacije-
lo kazali baš sve što su o toj temi imali. – Ti si zapravo anarhist! A anarhisti razjedaju sve pozitivne
ideje...
– Oni su krivi i za neuspjele torte od sira – doda on pa ispije ostatak piva.
– Opet se svađate! Zbog čega? Da čujemo i to! – vikala je već s vrata Nika, rumenih obraza i
ruku punih šar enih vrećica i paketića.
– Zbog nekakve privatne zag orske klinike u kojoj upravo liječe englesku kraljicu, Mohammada
Alija i Johna Beckhama, a idući tjedan dolazi im Elton John na transplantaciju glave.
– Što je, pričala si mu o Krilu anđelovu! – prekor i je Nika kao da želi kazati »pa znaš i sama ka-
kav je«.
– To je šminker aj za snobove! – dodala je vedro Ines Rupčić, koja se odmah za Nikom prog ur a-
la u sobu noseći i sama brojne vrećice. – Danas je to stvar čistog prestiža. Ako želiš biti netko, trebaš
se liječiti kod maher a iz Krila anđelova.
– Da. Čuo sam da su neke sasvim zdrave medijske face išle tamo da im ugrade pacemakere, jer je
to jako cool i jer se na taj način može najlakše dospjeti u novinske glamour rubrike – primijeti Banić,
a novinarka se glasno nasmije kao da uživa u zafrkanciji s prijateljičinim ocem.
– Ne biste vjer ovali što sve ne rade! Transplantir ali su jetru dvog odišnjem djetetu jednog nog o-
metaša. Ona Ciglar ica, vlasnica kladio nice, izliječila je poo dmakli karcinom dojke, djeci su ugrađi-
vali umjetne pužnice, a osobito su traženi zbog takozvane estetske i kor ektivne kir urgije. To je ono
kad od gabor a naprave Penelope Cruz. Ne biste vjer ovali kako su stanovitom Svilar u, inače biznisme-
nu i poduzetniku, ispeglali lice. Čovjek ima šezdeset pet godina, a oni su ga pretvor ili u Micka Jagge-
ra!
– Mick Jagger ima šezdeset godina i lice koje mu ni čar obnjaci iz Krila anđelova ne bi ispeglali
ni uz pomoć hidraulične preše – umiješala se Nika.
– Tko je Mick Jagger? – upita Banić, ali mu nitko ne odg ovor i, jer su svi krenuli prema kuhinji,
predvođeni Nikom, koja je ponavljala kako je ovog a časa gladna kao pseto, kao neuhranjeno ulično
pseto.
Uz rasprostrti stol i sve ono što su Lidija i Nika po njemu poslag ale postale su suvišne sve ostale
teme, od Nikina bijeg a pred udajom, preko Lidijine »bolne sag italne gibljivosti« pa sve do inteli-
gentnih kemoter apeutika kakvi su se rabili u novoo tvor enoj zdravstvenoj ustanovi u usponu. Nika je
uistinu navalila na jelo kao gladno ulično pseto, Lidija je cijelo vrijeme djelovala blag o zamišljeno i
odsutno, dok je Rupčićka uz vrag oljasti smiješak na rub tanjur a diskretno ispustila dva zrnca sačme
koja su zao stala u hrptu nesretnog a divljeg zeca. Dovoljno da si gošća polomi zube, pomisli Banić pa
dobaci pomalo prijekor an pogled bivšoj supruzi koja, shvativši što se zbilo, iznenada por umeni. Ipak,
razveselila se kad je Nikina prijateljica stala hvaliti njezinu tortu kao nešto »epohalno«, kao nešto što
zaslužuje pažnju javnosti, premda se Banić prepao da će nakon sačme iz zeca iz torte netko izvući
tetrapak od slatkog a vrhnja ili praznu vrećicu od vanilin šećer a.
– Ah, kako sam umorna od tog zeca, proklete torte i čekanja bivšeg a muža – uzdahnula je sat
kasnije Lidija sasvim netaktično, baš kao da se osvećuje mladoj novinarki za metalna zrnca izvađena
iz zečjeg a mesa. – Da Nikola nije popio toliko piva, zamolila bih ga da vas izvede nekamo, a ja bih se
stropoštala u krevet kao mrtvac.
Banić je značajno pogleda. Popio je samo šest piva, što nimalo nije remetilo njeg ove vozačke
sposobnosti. Usto, kako mu se činilo, i ta je brbljava Rupčićka bila motor izir ana, a vozila je i Nika,
premda bi se ona i prečesto znala zamisliti, pa pritom prijeći na lijevu stranu ceste, baš kao da se vozi
s posla u Harrodsu do stana u Wimbledonu.
– To bi bilo super! – kao cur ica je podvrisnula Rupčićka, a Banić je pogledao Lidiju i predložio:
– Mogu ih odvesti u Medvedg radsku pivnicu. Zar i ti ne bi pošla s nama?
– A gdje bi ti nego za mir isom piva!? – odvratila je ona i počela kupiti tanjur iće sa stola. Možda
bi i pošla da ju je još jedanput pozvao, ali on to nije učinio.
Na parkir alištu Medvedg radske pivnice bilo je mjesta, kako to obično radnim danom i biva. Lo-
kal je bio sumračan, pomalo nepravilne unutarnje arhitektur e, ali zanimljivih stolova od masivnog
drva. Sjeli su najprije za stol u dijelu gdje je obvezno večer ati, potom su prešli za jedan uz koji je sje-
dilo preglasno društvo, da bi završili pokraj staklenog zida iza kojeg a se vidjela Savska ulica, utonu-
la u monotonu sivu maglu, koju bi tek tu i tamo obojila svjetla šar enih tramvaja, prer ušenih u živahne
boje deterdženata, osvježavajućih pića i hig ijenskih uložaka.
– Napravila bih s vama jedan razgovor za neki od proljetnih brojeva – nagnula se novinarka
prema Baniću, tako da joj je mog ao zavir iti u dekolte. – Ili, ako baš ne volite intervjue, možda bi je-
dan opsežan članak bio još bolji. Držim da bi naše čitatelje i te kako zanimao podrobni uvid u posao
jednog detektiva.
To »jednog detektiva« naglasila je kao da se radi o popularnoj zvjerci iz filmskog a ili televi-
zijskog ser ijala.
– Zar mislite da bih ja bio toliko zanimljiv?...
– Oh, gospodine Baniću, pa vi niste ni svjesni koliko ste zanimljiva osoba! – nasmije se Rupčić-
ka pomalo napadno jer je i ona popila više od jednog piva. – Zar ne, Nika? Koliko si mi samo pričala
o star om... Pardon... o tati... Po Nikinu zbunjenom izrazu mog ao je zaključiti kako Rupčićki uistinu ni-
kada nije pričala o ocu, ali ona je sasvim sig urno znala čemu joj služi ta mala laž.
– Pristat ću na svaki aranžman koji mi nudite – rekao je on i lukavo je pogledao – ali i ja imam
neke uvjete.
Potom je, dok se ona još smijala, nar učio za sebe litru pšeničnog a piva, koje je ovdje bilo prilič-
no dobro, samo što je imalo gorčinu lag er a, a za njih dvije nekakvo šar eno piće koje se sastojalo od
votke, tonika i nekakvog, zacijelo umjetnog bojila.
– Kakve to uvjete? Hoću li ih ja moći ispuniti?
– Hoćete, sig urno hoćete. Večer as ste, onako usput, kazali kako si je Robert Svilar dao napravio
face-lifting u Krilu anđelovu...
– Joj, pa vama to ne treba, gospodine Baniću! – nasmiješila se Rupčićka udvor ički lukavo. – Pa
vama tih nekoliko bora samo naglašava muževnost! Već sam razmišljala o naslovu članka: »Bora bri-
ge na licu detektiva«! Zar nije super? Kao naslov nekog a sjevernjačkog a filma Lassea Hallströma ili
Larsa von Triera.
Nika zakoluta očima, što od tog naslova, što od pomisli na očevo kir urško dotjer ivanje lica.
Banić, koji nije imao pojma o tomu kako zvuče naslovi »sjevernjačkih filmova«, prihvati veliku
kriglu koju mu je dodao brzi konobar, a potom pokuša objasniti:
– Nisam na to mislio. Ne zanima me njeg ovo zatezanje lica nego on.
– A, tako... Što kazati o njemu? On je lokalni bog ataš, spretan tip koji se čas bavi ovim, čas onim.
Svi su oni u javnom smislu šarmantni dobrotvor i, simpatične face iz društvenih kronika, opinion ma-
keri kasnonoćnih emisija o zbivanjima u tobože višim društvenim sfer ama, a u biti su najvjer ojatnije
gadovi i lopovi.
Stolu je šepajući prišao neki tip koji je vrebao na muškarce u ženskom društvu, nudeći jeftino
ruže umotane u celofan. Bio je to nekoć dobro poznat i rasprostranjen način zar ade u zagrebačkim
lokalima, ali je s nar aštajem nove sentimentalnosti sve više izumir ao.
– Imam jednu nogu kraću, ali zato mi je drug a, hvala Bogu, srazmjerno dulja – izrekao je on
svoj identifikacijski štos, koji je ponavljao pokraj svakog a stola. – Možda biste damama kupili po
ružu? Bit ćete pravedni jer su ruže, za razliku od mojih nogu, jednake duljine.
– Ne bi kupio! – odbrusi mu Nika tako žestoko da je šepavi odmah odustao od nag ovar anja i oti-
šao potražiti prave, već gotovo zabor avljene romantične kavalir e.
– Ti zbilja imaš čudan oblik socijalnog suo sjećanja – pogledala ju je Rupčićka kao da ne razu-
mije njezin bijes. Potom se okrenula Nikinu ocu i nastavila:
– On je kolekcio nar slika i umjetnina, a ponajviše lovac na mlade i lakovjerne komade. Ima ženu
koja je mlađa od njeg a točno trideset godina, i koja se udala za njeg ove kuće, aute, vile, lovu, ino-
zemstva, bankovne račune, tvrtke... Znate one cure koje dožive orgazam čim u njihovoj blizini zašušti
hermelin ili zabrekće Mercedesov dizelski motor.
– Znam, znam... – zbuni se on jer se u ženske snove baš i nije previše razumio. Pripadao je onom
prosječnom, otužnom soju muškar aca koji ženama poklanjaju lijepu knjig u, najskuplju bombonijer u
ili parfem s kojeg a se lako i neprimjetno može ukloniti naljepnica »akcija« ili »sconto«.
– Ma, zapravo... – zastane novinarka kao da premišlja. – Možda joj te stvar i i nisu bile najvažni-
je... To malo čudovište bilo je nekakva mis, pratilja, prvo grlo nečeg a, a potom je vrludala modnim
pistama, slikala se za neke listove u odjeći koja kompletna stane u tabaker u, ma što u tabaker u... u pu-
drijer u... I onda se valjda poševila s kompletnim Nadzornim odbor om Top Recordsa i snimila čuveni
maksi singl na kojemu se udarna pjesma zvala Dodirni me dodirom, krele. Isuse Bože, maksi singl s
mini sluhom i mini-mini glasom! Zatim je na nekakvim rubnim televizijskim kanalima vodila stano-
vite kontaktne emisije koje su se počele gledati zbog njezine gluposti i gafova. Jednom je spominjala
atomsku bombu koju su Amer i bacili na japanski grad Nijag ar u, zatim je izjavila kako ribe u vodi
dišu na škrge zbog niskog postotka ozračja, dok je za nekakav bofl iz uvoza doslovno kazala »proda-
ju nam muda pod onu stvar!«.
– A kako mu se zove žena? – umiješa se Nika.
– Mar aya.
– Mar aya? – kao da se pokušavala prisjetiti Nika. – Ne sjećam se. Prije nego sam otišla u London
znala sam ta neka nova estradna imena...
– Ma, Mar aya joj je bilo umjetničko ime! – objašnjavala je Ines Rupčić. – Zapravo se zvala Mar i-
ca Skoko.
Ali valjda je mislila da s takvim imenom u svijetu slave neće daleko dog ur ati.
– Mar ica Skoko! Isuse! Ona sa silikonskim sisama! – kao da se prisjetila Nika.
– Nisu silikonske! Vidiš, svi misle da jesu, a one su možda jedina izvorna i vrijedna stvar u nje.
No, dakle, ta gospođica Mar ica Skoko Mar aya naivno je pomislila kako će, nakon što se uda za Ro-
berta Svilar a, moćni biznismen ubaciti bar polovicu svog a kapitala u njezinu kar ijer u i napraviti od
nje sve ono što je ona sanjala da će biti. Da će napraviti s njom nešto što nije uspjelo čak ni Charlesu
Foster u Kaneu.
Banić je zamalo upitao nije li to onaj poznati pjevač, ali je ipak, i nasreću, odustao.
– Njemu je, valjda, bilo dovoljno to da uza se ima nešto vrijedno pokazivanja i da mu je u kreve-
tu pri ruci nešto što još nije razor io gen star enja. A što ćete, muškarci su takvi, ha, ha, ha... Mislim,
uglavnom...
– Treba i njih jadne razumjeti – zag onetno se nacer i Banić, gotovo kao da se slaže s lukavom
bog ataškom strateg ijom Roberta Svilar a.
– Zbog toga se teško i nepovratno razočar ala i povukla iz umjetničkog a života u apatiju i alko-
hol. Mislim da se njezin zabor avljeni maksi singl više ne vrti ni na trećem programu Rakova potoka.
– Čekajte! – kao da nije bilo jasno Baniću. – Ako ona sada ima trideset i nešto godina, onda Arno
Svilar ne može biti njezin sin.
– To mu je sin iz prvog braka – objašnjavala je novinarka. – Prva mu je žena bila Austrijanka iz
Beča, kći nekakvog a kunsthistor ičar a, plemenita, obrazovana bog atašica. Upoznavši nju, počeo se za-
nimati za umjetnost, kupovati slike i polako tobože postao connassieur. Većina onog a što visi po zi-
dovima njeg ove kuće došlo je s njom i pitanje je zna li on uopće koliko to vrijedi.
– S njom se slag ao?
– Sumnjam – nastavi ona. – Ali to ne mogu baš sa sig urnošću znati jer su se vjenčali potkraj se-
damdesetih godina, kada sam se ja još igrala s Barbikom i čekala da dizajner i igračaka izmisle Kena.
Takve stvar i znaju star iji komadi iz redakcije... Pa ako vas zanima, mogu vam saznati.
– Dobro bi mi došlo.
Nika osloni bradu o dlanove i zagleda se nekamo kroz oca i Rupčićku, kao da im želi por učiti
kako joj svojim čavrljanjem kvar e još jednu večer.
– On je od šezdesetih godina mnog o putovao po Zapadu, živio čas u Beču, čas u Bernu, zastupao
domaće tvrtke, ali i strane, uvozio, izvozio, kretao se po raznim međunar odnim krug ovima i adresa-
ma i tako je naletio na nju, na Effie Vogler.
– Effie Vogler!? – zamisli se Banić.
– Da. Effie Vogler – nastavi ona. – Na svoju prvu suprug u. A znate li tko se u tim godinama mo-
gao baviti takvim poslovima, putovati nesmetano, sklapati ugovor e, dog ovar ati poslove?
Nika je upitno pogleda.
– Tko? – napravi retor ičku stanku novinarka. – Samo udbaši!
Banić je sto puta čuo slične tvrdnje, ali nije baš bio previše sig ur an u njihovu vrijednost.
Naprosto, djelovale su previše jednostavno.
– I što je bilo nakon toga? – upita Banić tako glasno da je i konobar koji je tuda prolazio zastao.
– Molim? – rekao je konobar. – Mene ste trebali?
– Još jedno pšenično.
One su odbile piće, a on se ponašao kao da tek sad počinje ozbiljno piti.
– Kad je Jug oslavija bila na umor u, kao i svi udbaši, i on se upisao u najžešći nacio nalistički
serkl i izmislio stotinu najljepših priča o vlastitim patnjama i stradanjima za Hrvatsku. Neke smo i mi
objavili, ali vam ih neću prepričavati jer su previše ster eo tipne. Opća novinska mjesta, nešto kao pri-
če o newyorškim albino alig ator ima koji žive u kanalizaciji.
– Te su mi stvar i sasvim poznate! Zar zbilja nećete još po piće?
– Ne, hvala – rekla je novinarka.
– Ne – rekla je i Nika pa potom dodala: – Hoću doma! Mami! Umorna sam i idete mi na živce s
tim pričama!
– Onda ću požur iti da gospođicu ne mučimo – kiselo će Ines. – Uglavnom, nakon što je prog utao
hostiju hrvatstva i zavjetovao se na vjernost naciji, vođi i Gospodu, ušao je u one najtamnije poslove
koji su poput crvenog luka. Guliš mu opnu po opnu, ne vidiš kraja tom poslu, a plačeš sve više i više.
– Effie je cijelo vrijeme bila s njim?
– Nije – reče novinarka. – Bila je malo tu, malo u Austriji, odnosno sve manje tu, a sve više u
Beču. On je bio njezin Glembay, a ona njeg ova Danielli, premda je Arno oduvijek bio prevelik sroljo
da bi bio Leo ne.
– To je iz one knjig e... – promrmlja istražitelj, ali mu pravi smisao metafor e nije bio dokraja ja-
san.
Negdje u proljeće 1992. nastradao je i Robi Svilar.
Jedne su mu noći u stan upali pljačkaši maskir ani u vojne odor e i orobili ga. To je tada bila go-
tovo moda. Radila je to i vojska, ali i obični banditi, pokatkad i amater i, ako bi im odor a bila na
raspolag anju. Bila je to neka vrsta razbojničkog a karnevala koji se našir oko prakticir ao diljem
zemlje.
– I što su mu opljačkali? – pitao je Banić.
– Što ja znam – slegne ramenima novinarka. – Sig urno ne toster i upaljač s grbom Dinama.
Možda je pisalo, a možda i nije. Ali sig urno mor aju postojati policijski zapisnici...
– Ili sudski... – zamisli se Banić.
– Nije bilo nikakvog suda... – gorko će ona. – Po običaju, policija nije pronašla nikog a.
– Čudno – zamisli se Banić. – Obično nisu pronalazili počinitelja ako bi žrtva bio Srbin. Ali ov-
dje je žrtva bio Hrvat, i to ugledan...
– Na neki način – nastavit će ona. – Kažem, samo na neki način, jer je prava žrtva bila Austri-
janka. Svilar ova žena Effie.
– Što su joj uradili?
– Tko zna što su joj uradili. Možda ništa – nastavi Ines Rupčić. – Uglavnom, nađena je u pod-
nožju stuba slomljena vratnog kralješka. Sve je upućivalo na nesretan slučaj. Vjer ojatno je čula da je
netko u kući, izišla je iz sobe i u mraku pala niz stube.
– Tako je Arno ostao bez majke.
– Da. Tako je ostao bez majke. I tada je nastala pravna, odvjetnička borba. Dječak je imao petna-
est godina, bio je, dakle, maloljetnik i njeg ov ga je austrijski djed pokušavao dovući u Beč tvrdeći
kako je u Hrvatskoj rat, kako Svilar nije osoba koja bi se mogla brinuti za takvo krhko mlado biće i...
Usto, čini se da je i sam Arno želio djedu u Beč jer je oduvijek mrzio oca.
– Zašto?
– Pa rekla sam vam da je bio Danielli.
– Aha... – promrmlja Banić. – Nar avno! I što je bilo dalje?
– Ništa! Sve je išlo po planu. Mislim Svilar ovu. Naš je sud bio na našoj strani. Naši dečki! Znate
tu sintagmu? U ratu se za svaku pizdar iju izgovar alo opravdanje koje je glasilo »to su naši dečki«.
Čak i kad bi takvi dečki pobili naše.
– Što je uradio Svilar?
– Imao je nekakvu dadilju – nastavi Rupčićka nakon kraćeg razmišljanja. – Držao je u kući ženu
koja je preuzela brig u o dječaku sve do njeg ove punoljetnosti 1996. Tad ju je potjer ao.
– Kako se zvala?
– Bože, što vas sve ne zanima!? – pogleda ga ona zag onetno. – Hoćete li moći platiti sve te
informacije? Znate da novinar i ništa ne daju besplatno?
– I na to sam spreman.
– Žao mi je – nasmije se novinarka – ali to ipak ne znam. Ali neće biti teško doznati. Treba samo
prekopati po arhivi.
– Mislite da je još uvijek živa?
– Što ja znam... Mogla bi biti... – zamisli se Rupčićka. – Osim ako u međuvremenu nije umrla...
Izvrsno, pomisli Banić. Živa je osim ako nije umrla! Bila je to idio tska rečenica, ali opet na neki
način kor isnija od one o stanovitim Daniellijevima.
Poslije, kad su se ukrcali u Golf, pripita novinarka ugur ala se odmah do Banića na suvozačko
sjedište ostavivši ljutitoj Niki stražnje. I dok je Banić, ipak pomalo nesig ur an od sveg tog piva, pola-
ko vozio gradom, ona je pričala o svemu i svačemu, tako da nije ni zamijetila kad je on zaustavio
automobil ispred njezina stana. Sjedila je neko vrijeme kao prilijepljena uz sjedište, a zatim ga je
mrko pogledala i ljutito izišla iz auta. Vidjelo se kako je očekivala da će on najprije ostaviti Niku na
Britancu, a nakon toga: ostatak noći posvetiti njoj. Ma što god to značilo!
– Čim doznam, javit ću vam! – viknula je teško i nespretno otključavajući vežu, zacijelo svjesna
svog por aza. Ne samo da se ništa nije dog odilo, nego čak ni na »ti« nisu prešli.
Bila je prošla ponoć kad su se kroz sve gušću maglu Nika i Banić vraćali kući. Vozeći polako,
on je tupo i odsutno pratio kako odozgo, iznad ceste, izranjaju bijeli kolobar i ulične rasvjete, izgub-
ljeni i nejasni u magli koja se zacijelo neće pror ijediti do sutrašnjeg a podneva. Vozila jedva da je i
bilo na cesti, a pločnici su bili posve prazni. Tek s vremena na vrijeme magleni bi mir por emetio me-
talni tutanj tramvaja s brojevima kakvi se nisu vidjeli danju, tramvaja koji bi izronio iz nevidjelice i
brzo nestao iza vozila utopivši se u orošenom retrovizor u.
– Ti se ne bi trebala bojati tog braka... to ti je jedna... posve normalna stvar... Kužiš... po mami i
meni... – rekao je Banić iznenada se sjetivši Lidijina zahtjeva i odmah shvatio kako je to uradio u
pogrešan čas, u trenu kad je ona ljuta, a on previše pijan za prijateljsko-roditeljske ležernosti. Požalio
je odmah zbog vlastite nespretnosti, ali sada uzmaka više nije bilo.
– Kao što je normalna stvar i to što si se s Rupčićkom dodir ivao nog ama ispod stola! – odvrati
ona drsko.
– Nika! To nije istina! Ta Rupčićka također bi mi mogla biti kći i ja...
– Razgovar ali ste o čovjeku koji je oženjen ženskom koja bi mu mogla biti i kći i unuka, i niste
u tome vidjeli ništa neo bično! – kor ila ga je i dalje.
– Nika, molim te! – sada se i on ražesti, ali je, nažalost, bio prepijan da bi mog ao iskor istiti ijed-
nu od svojih ne baš prevelikih retor ičkih vještina. – Samo sam ti htio kazati kako mama i ja držimo
da je Tim vrlo dobar dečko... i da je brak nešto sasvim u redu. Konvekcija... konvencija koju čovjek
prihvati i nauči živjeti u njoj. Zbog stotine razlog a. Emotivnih i praktičnih.
– I dobro... zašto ste se onda ti i mama rastali? Jesi li ti normalan? Koji ti je vrag? Ti kao
rastavljeni muškar ac uvjer avaš mene u dobrobiti braka! Pa to je za popizdit!
– To sam joj i ja rekao – reče on tiho, kapitulantski. – Ali rekla je da kćer i više vjer uju očevima i
da te ja... što ja znam... uvjer im da je brak u redu. Evo, mama i ja smo se civilizir ano razišli i sasvim
nam je...
– Ako ste se civilizir ano razišli, zašto se sada opet civilizir ano ne sastavite? – provocir ala ga je
ona.
– Zašto bismo se sastavili? – zbuni se on pa počne objašnjavati zaplećući jezikom. – Brak nam se
kao konvencija potrošio, mi se i dalje ljudski poštujemo, ali smo slobodni i nezavisni ljudi. U tom
smislu ne bi mi trebala zamjer ati ništa u vezi s tom... Fatovićkom... odnosno Rupčićkom...
– Ma, tata, nemoj mi folir ati! U maminoj sam komodi pronašla tvoju pidžamu, u ostavi sam pro-
našla onaj tvoj grozni, jeftini after shave koji je mama valjda sakrila... Brak vam se kao građanska
konvencija potrošio, ali ti ipak tu i tamo, kao slobodan i nezavisan čovjek, prenoćiš na Britancu.
– Mislim da govor iš o pidžami koju sam ostavio radi peglanja...
– Bože, ti inače znaš biti savršen lažljivac – ukor i ga ona. – To je valjda osobina koju posao
zahtijeva od tebe. Ali čim malo popiješ, ti se pretvar aš u Pinokija. Čim zucneš laž, nos ti počne tako
rasti da to ni ova magla ne može prikriti.
Tako mi i treba, pomisli on ljutit ne na Niku nego na Lidiju, koja ga je navukla na razgovor ko-
jemu nije bio dor astao, pa naglo skrene udesno, zaustavi auto pokraj pločnika i iziđe.
Nar avno, Nika nije mogla znati zašto je zastao pokraj zelenog a Punta, parkir anog a ispred katni-
ce u čijem je dvor ištu, obasjan svjetlom s ulaza, stajao improvizir ani vigvam. Ona ništa nije znala o
bijeg u Arna Svilar a, o Đer onimu i očevu tekućem poslu, pa se začudila zašto je tako naglo stao, izi-
šao i zagledao se u tuđi automobil.
– Tata, ne ljutiš se valjda na mene? – rekla je izišavši iz auta i prišavši mu sasvim blizu.
– Šuti! – prošaptao je on i zavir io u unutrašnjost Arnova automobila. Vidio je tek nešto opušaka,
autokartu, jednu kožnu rukavicu i kutiju cig ar eta, zacijelo praznu, sve u svemu ništa što bi zavrijedilo
pozornost. A potom je nasred stražnjeg sjedišta ugledao veliki šar eni prospekt s tur ističkim ponuda-
ma.
Pred kćer inim začuđenim pogledom, Banić zavuče ruku u rukav vjetrovke, zahvati tkaninu tako
da mu dobro zaštiti šaku, pogleda još jedanput uokolo da provjer i ima li koga u blizini, a potom,
onako polupijan i ljutit, svom snag om udar i po stražnjem staklu automobila. Staklo se raspe u milijun
komadića nalik na perlice ili ostatke stilskog luster a, Nika uplašeno odskoči, a on brzo izvuče iz auta
prospekt na kojemu je pisalo Kmečki turizem, gostilne, apartmaji, pivovarne.
– Bože drag i, s kim se ja to družim!? – prošaptala je Nika, a potom se glasno nasmijala.
9.
ONAJ JE ISTI TIP U RA NO JU TARNJOJ TE LE VI ZIJSKOJ emisiji svojim poetskim meteo rološkim načinom
objašnjavao kako su »nevelike nade da bi se ovaj magleni spleen mog ao tek tako raspasti i dopustiti
prilaz umornome suncu« naglašavajući kako takve magle nije bilo već nekoliko desetljeća, kao i to
da je u Zagrebu razmjerno povoljnija situacija nego »u drug im pejzažima Lijepe Naše«, uključujući i
obalu, »gdje se ribar ice radije odlučuju povjer iti sig urnostima luke«. Magla, nar avno, na određeni
način otežava obavljanje raznih profesija, pa čak i onih u kojima se živi od promatranja drug ih. Ali
Banić se nije previše zabrinjavao što sve manje vremena posvećuje poslu za koji je plaćen. Ponajpri-
je, Svilar ov je sin i dalje bio na istome mjestu i zacijelo je, nakon što mu je došla skvo, imao sve ma-
nje vremena da jurca nao kolo s crtežima i traži eventualnog a kupca. Usto, nije bilo razlog a da ne
povjer uje doktor u Kiszelyju kako su papir i što ih mladi Svilar nudi »po kućama« bez ikakve
umjetničke, odnosno tržišne vrijednosti. Trebao je stog a samo malo pričekati, a potom otići do Svila-
ra, upoznati ga s tužnom činjenicom kako je kupivši od hrvatskih emigrantskih krug ova u Par izu
epohalno otkriće Račićevih crteža, zapravo, kako bi se to u žargonu kazalo, teško popušio. I ne samo
to. Kao radni rezultat Banić je posjedovao popis potencijalnih trgovaca slikama što ga je dobio od
ravnatelja Kiszelyja, i to je, sve u svemu, opravdavalo dvije tisuće eura koje je primio, čak možda i
kakav bonus, bude li »gazda« dobre volje.
Otvor io je Banić hladnjak u koji je, kako je samome sebi svečano obećao, ukrcao svu silu jesti-
vih stvar i, uglavnom trajnih, teško pokvarljivih, a ukrcao bi ih još i više da povelik prostor u hladnja-
ku nije zauzelo četrdesetak boca piva što ih je kupio u novoo tkrivenoj pivskoj riznici, u dućančiću na
benzinskoj crpki u Mag azinskoj ulici, gdje su se hladni Trappe triple i Črny drak mogli kupiti, reci-
mo, u tri ujutro. Nakon što je iz hladnjaka izvukao nekakvu tvrdu, diskontnu kobasicu, začuo je kako
mu je dolje u prizemlju netko ušao u ured. Odložio je stog a svoj nezdravi dor učak, zgrabio konzervu
piva i sjur io se dolje. Ispred stola za kojim je primao svoje malobrojne stranke, sjedio je Pako, a u
kutu, pokraj star inskog a sata, koji je odavno odustao od pokazivanja točnog a, pa i bilo kakvog vre-
mena, zasjeo je njeg ov bratić Flegma ne skidajući čak ni unutra svoju obvezatnu vunenu kapicu s
»coflekom«.
– Daj, Pako... ne mogu sada u birc... – pokuša se Banić otar asiti došljaka. – Doći ću poslije.
– Gospon detektiv – počne Pako polako, službeno i nekako kitnjasto – ja sam došel radi posla.
Ko stranka, pacijent, kak se to već veli. I ja bih vas prosil da mi kažete je l’ sad vaše uredovno vrije-
me.
– A vani piše da je... – dodao je Flegma.
– Koji ti je kur ac!? – izleti Baniću. – Niti si poludio, niti su već poklade.
– Ozbiljno vam velim da sam došel ko stranka.
– I zato mi govor iš »vi«?
– Dobro, ak mislite da to nije oblig atno onda i ne bum. Al zbiljam imam posel.
– Da čujem! – sjedne Banić i stavi noge na stol, jednu preko drug e.
– A je l’ bi mog el i ja dobit pivo?
– Nažalost, ne uslužujemo stranke alkoholnim pićima. Možeš dobiti čaj.
– To kad bum bolestan! No, ovak – prijeđe Pako na stvar. – Ti znaš da je star a Milostiva, Bok joj
duši prosti, riknula i da se oko njenog naslijeđa vodi sud? Daklem, i oko kuće u kojoj smo ti i ja pod-
stanar i... Kad ona banda na sudu zapečati stvar, i ti i ja burno na cesti. Kužiš!? Na cesti! A ja sam ostal i
bez posla i zbilja ne znam kaj bum. A ni ti ne znaš kaj buš! Je l’ znaš to?
– Jebote, Pako, pitaš me je l' znam!? – zapali on cig ar etu. – To je kao da dođeš i pitaš me je l'
znam da je Stjepan Radić ubijen u beo gradskoj Skupštini!
– Nemoj me jebat s politikom! – zabor avi Pako na ponašanje dobre klijentele. – Kak bi to bilo
isto! Ja uopće ne pratim vijesti iz Srbije i njihove Skupštine! Dost su nas jebali u životu!
– Ima praf ! – dodao je Flegma važno.
– I što bi ti s tim? – zakoluta očima istražitelj. – Mislim, kakve su ti namjer e?
– Pa to je sasvim jasno – otkrivao je on svoje tajne karte. – Stvar bi se čist fino riješila kad bi ja
bil nasljednik.
– A kako bi to izveo?
– Pa kaj ja znam! – ljutio se on. – Recimo da se onak odjednom otkrije da sam ja njezin vanbrač-
ni sin za kog nije znala. Jebote, ja sam kinoo per ater i vidil sam mali milijun takvih situacija. I nitko ni
kenjal da je to nevjer ojatno neg su svi plakali od veselja, i ta kaj je bila mama, i uopće kompletno
kino...
– I tko bi to posvjedočio? – pitao je Banić, osjećajući kako ga polako počinje boljeti glava. Pako
je pripadao zabavnome, estradnom dijelu proleterskog a soja, ali je bio prava elementarna nepog oda
ako te uspio uvući u svoje planove.
– Ko bi to posvedočil!? Kaj misliš da Flegma tu traži?
– Flegmi ne bi vjer ovali čak ni sudovi iz filmova o kojima pričaš. Ma što iz filmova!? Ne bi mu
vjer ovali sudovi iz crtića!
– Dobro – složi se on odmah oko Flegmine vjer odostojnosti. – Onda bi ti trebal zrihtati tu stvar.
Ak već ne bi išlo to da sam joj vanbračni sin, možda bi mogli ići na var ijantu da sam joj usvojeni sin.
Kaj! Pa mog el bi valjda kao usvojeni sin naslijedit tu jebenu kuću!
– Mog ao bi... – zamisli se tobože Banić – ali nisi usvojenik.
– Ak nisam, mog el bi bit! Kaj se postupak usvojenja ne bi mog el provest i nakon usvojiteljičine
smrti? Pa svi znaju da me Milostiva volila kak sina! Ona sig urno ne bi bila protiv usvojenja. Mislim,
da je sir ota živa. Daj se ti, detektiv, raspitaj malo! Ak bi ja to nasledil, ja bih ti odmah snizil stanar inu
na pol! Ma kaj na pol! Na frtalj!
– Možda te ona kao mrtva može usvojit u slučaju da si i ti mrtav... možda bi tak išlo jednostavni-
je... – sasvim je ozbiljno nag ađao Pakov bratić.
On se iznenada okrene i počne vikati na Flegmu:
– Ma kaj se ti kužiš! Ti se kužiš u usvojenje sam kad usvajaš tuđe geltašle u tramvaju...
– Znaš da više ne delam u tramvaju – branio se Flegma. – S tim sam se već jemput opekel. Sad
oper ir am po robnim kućama.
– Dečki! – ustane Banić. – Odite lijepo preko u Kico i kažite Zdenki da imate piće na moj račun.
A to s usvojenjem ne rade privatni istražitelji nego sudovi, pa se ti Pako lijepo obrati njima.
– Daj reci, koji je onak najbolji? – upitao je naivno bivši kinoo per ater dok je izlazio iz ureda.
Poslije, kad se tog problema dokopao i ostatak društva iz Kica, otvor ila se velika rug alačka
diskusija koju Pako, kao poznata prznica, nije mog ao izdržati. Osobito je bio ljut na gospona Mar ija-
na, kojeg a je i inače držao infer io rnom osobom koja je cijeli radni vijek provela obijajući tuđa vrata
i žicajući lovu za grozan televizijski program, dakle za robu koju nitko ne bi dobrovoljno kupio.
– Čujem da si htio da te Milostiva usvoji bez obzir a na to kaj je mrtva! – smijao se Mar ijan drže-
ći u ruci gemišt što mu ga je platio Banić. – Jebal te vrag, Pako, pa tebe ni mrtvac ne bi usvojili Pa i
oni držiju do sebe.
Pako se nadvio nad šank mrmljajući neke riječi, među kojima su se dale razabrati tek razne ko-
lokvijalne var ijante za spolne organe. Potom mu je bijesno odbrusio:
– Promijenili smo plan! Ti buš, Mar ijan, na sudu priznal da je Milostiva tvoja nezakonita kći!
Kužiš? Onda buš ti sve nasledil i nama jeftino izdaval.
– Daj, ne kenjaj! – odvratio je bivši inkasator, koji je i inače veo ma rijetko razaznavao normalan
iskaz od ironičnog a. – Milostiva je umrla u devedeset šestoj! Kak bi joj ja mog el biti otac!?
– Kak ne bi mog el!? Ona je imala devedeset šest, a ti imaš sto šesnaest. Kaj misliš, da ne bi mo-
gel uvjer it sud da si već s dvajst godina mog el jebat?
– Ti si, Pako, kao onaj tip iz engleske televizijske ser ije koji je svaki čas govor io kako ima lu-
kav plan – umiješao se u tu svađu Banić. – A poslije bi se ustanovilo da su to sve bedastoće.
– To je bil Baldrick – mirno će Mar ijan.
– Otkud ti to znaš, bedak star i? – čudio se Pako.
– Kak ne bi znal!? – ponosno će Mar ijan. – Pa ja sam valjda bil televizijski inkasator!
U londonskoj kutiji koju mu je donijela Nika bilo je mnog o zanimljivih diskova, ali i jedan koji
je već dulje vrijeme tražio, dvostruko izdanje iz čuvene ser ije Pablo Live, na kojemu se nalazio re-
master ir ani Afro Blue Impressions Johna Coltranea. Bio je to snimljeni koncert sa stvar ima koje je
Coltrane svir ao na brojnim nastupima, nar avno, s Naimom i My Favourite Things, ali ono zbog čega
je Banić volio tu snimku bio je Spiritual, koji je počinjao pompoznom, gotovo manifestnom najavom
tenor-saksofona, a poslije prer astao u međuigru instrumenata od kojih kao da je svaki za sebe prisva-
jao po jedan solo, od sentimentalne meditacije McCoy Tyner ova klavir a, preko atmosferskog poigra-
vanja Jonesovih bubnjeva, pa sve do odjave Garrisonova basa, koja je zvučala kao kakva nježna reka-
pitulacija priče za san. Jedino što je Banića u svemu tomu pomalo smetalo, ili mu nedostajalo, bilo je
ono tiho kvrckanje vinila pod već dotrajalom Shureovom zvučnicom, kvrckanje koje je znao napamet,
baš kao i dio nice svih četir iju instrumenata. Znao je da se u novinama pojavljuju i dokona gunđala
koja tvrde kako kompaktni disk nikako ne može zamijeniti vinilnu ploču jer je dig italni zapis kudika-
mo hladniji od analognog a. Ali svejedno je vinilnih ploča s vremenom gotovo posve nestalo, a
kompaktni se diskovi toliko razmnožili da ih se moglo naći čak i na stalcima velikih prodavao nica
mješovite robe. Među konzervama rajčice i sintetičkim čar apama s greškom. Možda i stog a što smo
polako iz toplog a vremena prešli u hladno, dig italno doba, bez obzir a na to što o tome mislili teo reti-
čar i globalnog zatopljenja.
Predvečer, kada je mislio prijeći tih stotinjak kor aka što su ga dijelili od Britanskog a trga i bar
djelomice popraviti posljedice nesretnog razgovor a što ga je prošle noći zapodjenuo s kćer i, ušao je
u njeg ov ured kratko ošišani čovjek u kožnom kaputu, hladno ga pozdravio i bez uobičajene zamolbe
gotovo ultimativno rekao:
– Gazda vas želi vidjeti!
Banić ga preko volje pogleda, uzme cig ar ete i zapali. Potom, svejednako sjedeći za radnim sto-
lom, otvor i ladicu, pronađe među spisima jednu od fotografija koje su mu preo stale nakon promjene
osobnih dokumenata, pa je baci pred čovjeka koji se ljutio kad su ga zvali Guba.
Ovaj je neko vrijeme ljutito promatrao čas Banića, čas fotografiju na stolu, a potom je izvadio
rupčić, useknuo se i preko volje kazao mekšim, popustljivijim glasom:
– Gazda vas moli da dođete. Iskrsnule su nove okolnosti o kojima mora razgovar ati s vama.
Banić se potiho nasmije, uzme vjetrovku s vješalice i ključeve od auta koji su ležali pokraj da-
našnje pošte, uglavnom računa i opomena.
– Ne trebaju vam ključevi. Ja ću vas odvesti i vratiti natrag.
– Možemo i pješice. Do Jelenovca je tek kratka šetnja.
– Gazda nije na Jelenovcu nego na prijamu u jednom lokalu.
– Je li tajna gdje je taj lokal?
– Ah ne – bio je spreman na sur adnju Guba, ili Andrija Škrlet, kako mu je bilo pravo ime. – To
je Herc na Zelengaju. Slavi se rođendan kćer i njeg ova poslovnog partner a Grudena. Gazda vas ne bi
uznemir ivao, ali nakon te proslave putuje u Rijeku, a ono o čemu bi se s vama želio posavjetovati ne
može čekati...
– Sig urno bi vam zamjer io da me ne uspijete dovesti.
– Pa... gazda bi se ljutio – reče Guba suho, i namjerno nabije ruku u onaj džep gdje je, kako je
Banić sasvim sig urno znao, držao revolver.
– Idemo onda! – odvrati istražitelj, pa iz ladice izvuče svoj Smith&Wesson, zagleda mu se u bub-
njić, a potom ga strpa u džep vjetrovke, ponašajući se svo vrijeme kao da je sam u uredu. – Ne treba
gubiti vrijeme. Dječji rođendani znaju biti veseli. Osobito ako na njima ima i vatrometa.
Herc se nalazio na rubu šume u Zelengaju, nešto dublje u zelenilu no poznati restor an As. Slovio
je kao skup i otmjen lokal u kojemu su se okupljala vrlo elitna društva, politička, estradna, sportska,
kriminalna, a među stolovima su, osobito kada bi lokal bio pun, rado krstar ili fotografi bulevarskih
mag azina prikupljajući građu za svoje tjedne rubrike u kojima se govor ilo što su proteklog a tjedna
popili i proždrli slavni. Već izdaleka, dok su se s glavne ceste spuštali prema samostojećoj zgradur ini
skupog a restor ana, Banić je shvatio da je cijeli Herc večer as iznajmljen za tu proslavu, te da je za
ostale slučajnike zapravo zatvor en. Njeg ovo je ograđeno parkir alište bilo nalik na bolju halu kakvo-
ga međunar odnog sajma automobila, a na rampi pri ulazu stajao je čovjek u dug om zimskom kaputu,
nekako nizak i nabijen, pomalo azijske fizio nomije, u kojemu je Banić odmah uspio prepoznati voza-
ča kombija za kojim se vozio star om Samoborskom cestom.
Čovjek im je podig ao rampu i dok su prolazili, Banić spusti staklo i s veselom ga nedužnošću
upita:
– A gdje je tatek? Parkir alište je idealno za njeg ova električna kolica.
Tip ga zbunjeno pogleda, ali ne odg ovor i. Činilo se kao da mu Gubina nazočnost ne dopušta da
ulazi u prepirke i razjašnjavanja. Guba je, razumljivo, u toj njihovoj hijer arhiji bio viši od njeg a.
– Vi poznajete Haškog? – upita Guba Banića. Vidjelo se da je iznenađen takvom mog ućnošću.
– Haški je idio t u električnim kolicima? – upita Banić.
– Ne, ne... – odsutno će Guba vozeći Cheeroky prema slobodnom dijelu parkir ališta. – Taj u koli-
cima najbolji mu je prijatelj. U prometnoj su mu nezgodi nepovratno uništena koljena tako da će cije-
li život provesti u kolicima. Haški je ovaj kojemu ste se upravo obratili... onako kako on to ne voli...
– Zašto ga tako zovu? Zbog onog nog ometnog kluba?
– Kakvog a nog ometnog kluba? – upita vozač Cheerokyja. Očito je bio premlad da bi čuo za
zagrebački HAŠK. Konačno se auto zaustavi i Guba mu odg ovor i:
– Tako ga zovu zbog Haaga. Neko se vrijeme u komunjarskim novinama dosta pisalo o tome
kako je na listi za Haaški sud. Nar avno, posve neo pravdano. Gazda je angažir ao najskuplje odvjetnike
da pobiju takvu mog ućnost.
– Oho, onda je zacijelo u njemu dobio vjernog a slug u – zaključi Banić.
– Haški bi za gazdu otišao u vatru paklenu.
– Ako već nije – primijeti Banić i krene prema ulazu u Herc, oko kojeg a su se vrzmali neki čud-
ni tipovi grube građe i sploštenih lica, koji su mogli biti tjelohranitelji, ali i najobičniji gosti koji su
malo izišli na svjež zrak. Nažalost, pomisli Banić, nastala su takva vremena u kojima čovjek sve teže
razlikuje ljude koji su izišli da udahnu svježeg zraka, od običnih profesio nalnih nitkova. Kao što su
nestale i razlike između fizio nomija gazda i njihovih gorštački oblikovanih tjelohranitelja.
Središnja prostor ija Herca bila je za tu prig odu posebno pripremljena i urešena, tako da su sto-
lovi u njoj bili složeni u koncentrične krug ove što su se šir ili oko male pozornice, na kojoj su bili
mikrofoni i nešto scenografije kakva se može vidjeti u bajkovitim dramoletima i u kazalištima lutaka.
Za pošir okim okruglim stolovima zacijelo su sjedile kompletne obitelji, što se vidjelo po raznoli-
kosti uzvanika, od šar eno i veselo odjevene djece, preko napadno eleg antne mladeži, sve do baka i
djedova u jednostavnijoj, ali zasig urno ne manje skupoj odjeći. Sve je djelovalo nekako aseptički
čisto, par adno i otmjeno, usiljeno decentno i kor ektno, pa je Banića odmah podsjetilo na mafijaške
proslave iz filmova, premda mu je bilo jasno da u nas nema tako filmičnih bandita i tako pitor esknih
socijalnih rituala kakvi su oni sicilijanski, korzikanski, židovski. S pozornice je upravo otišla ne-
kakva playback zvjezdica, sasvim nalik onoj sa Sheratonove promocije, a na nju se uspeo ugledni te-
levizijski zabavljač čijim su se vicevima gledatelji smijali u udarnim večernjim terminima. Dakle, ču-
vena je tv-zvijezda tek najamni radnik, mislio je Banić dok ga je Guba vodio ka stolu za kojim je sje-
dio Robert Svilar, zabor avljajući pritom da i on sâm na neki način pripada društvu plaćenih zabavlja-
ča jer radi za njih, ne pitajući se previše kakvim ga to novcem plaćaju.
Svilar je stajao u društvu visokog a sijedog šezdesetog odišnjaka, kojeg a je Banić znao s televi-
zijskog ekrana jer se pojavljivao uvijek kada bi gledateljstvu trebalo objasniti čistoću, opravdanost i
krajnju nužnost raznih odluka, poteza i rješenja koji su smrdjeli na zloupor abu i kriminal. On nikada
nije bio u samom vrhu izvršne vlasti, ali su ga svi znali kao »jakog« stranačkog igrača i lokalnu
zvjerku iz sjene, koja nevidljivom tintom potpisuje odluke što ih tobože donose drug i, tako da se već
gotovo poslovično govor ilo kako iza neke muljaže »stoji doktor Kostov«, premda on nikada nije
imao tu titulu, nego je za njom očajnički žudio. Sa Svilar om i Kostovim bio je oniži tip pomalo pate-
tična držanja i hitrih pokreta, vjer ojatno četrdesetog odišnjak dobro njeg ovana lica i bradice tako pe-
dantno podštucane da je djelovala kao naknadni likovni dometak licu. Njeg a je Svilar predstavio Ba-
niću kao internista svjetskog a glasa, doktor a Valer ijana Grudena, ujedno i sretnog oca desetog odišnje
djevojčice Julijane, koja je večer as slavila rođendan na tako veleban način.
Internist svjetskog a glasa, kao što je i glas Loly Lu svjetski, pomisli Banić rukujući se najprije s
lažnim, a potom i s pravim doktor om, pazeći da se pritom ne zaleti i ne stisne im presrdačno ruku.
Promatrajući svu tu preuzetnu raskoš, sjetio se nekog od svojih rođendana iz dječačke dobi, sjetio se
sendviča od jeftine somer ice s majonezom iz mamine domaće radinosti i bakine jeftine torte od keksa
Petit beurre, te funkcio nalnih poklona koje je dobivao: jedne godine šlape, drug e pidžama, pa onda
opet od početka.
– Evo je, evo je! – zapljeskao je u nenadanom nastupu radosti doktor svjetskog a glasa, a zatim
upro prstom prema onoj kružnoj pozornici nasred dvor ane. – Zar nije božanstvena!?
A tamo se stubama, malo preteška kor aka, uspela gojazna djevojčica okrugla lica i duge uredne
kose, odjevena u ružičastu haljinu s bijelim čipkastim anđeo skim krilima, spretno pričvršćenima na
leđa. Djevojčica je napravila teatralni kniks, potom se duboko naklonila, a zatim prišla mikrofonu i
počela recitir ati Baniću nepoznat stihotvor:
– To je kćerkica gospodina Grudena – objasni Svilar potiho Baniću. – Gracilno, suptilno biće!
Sama je sastavila tu pjesmu.
– I por uka je jednako gracilna – primijeti Banić, našto im doktor Gruden obojici uputi prijeko-
ran pogled, ne zato što bi čuo Banićevu primjedbu, nego zato što su se drznuli pričati u svetom tre-
nutku kad njeg ova jedinica u ruhu anđela baca pjesničko prokletstvo na sve neprijatelje Boga i
Hrvatske.
A kad je desetog odišnje djetešce sa svojih sedamdesetak kila i krhkim anđeo skim krilcima uz
frenetičan pljesak otrčalo s pozornice, rekao je Svilar Grudenu:
– Prekrasno dijete! Vi znate koliko vam zavidim jer u tom pogledu nisam imao sreće. Baš zbog
te stvar i je i gospodin Banić ovdje. Nadam se da nećete zamjer iti ako se načas udaljim s njim.
– Nar avno, drag i prijatelju – reče Gruden pomalo odsutno jer je pogledom već provjer avao nije
li se njeg ovo unikatno čedo već probilo do obiteljskog a stola.
Potom se Svilar okrenuo ka Gubi koji je, poput pravog a vojnika, svejednako čekao da mu se
povjer i sljedeći važan zadatak.
– Gdje je najveći mir da por azgovar am s gospodinom Banićem?
– U prostor iji sa šankom – kratko će Guba. – Želite li da je ispraznim?
– Ne treba! – odreže Svilar. – Nećemo razgovar ati o vojnim tajnama.
– Jedino što je Alojz tamo. Opet je pijan.
Ali Svilar kao da ga nije ni čuo, brzo je krenuo ka prostor iji gdje se nalazio šank s jedva nekoli-
ko gostiju, koji su ovamo zasig urno pobjegli izmor eni bukom i kičem u glavnoj dvor ani. Za šankom
je, vidno pijan, stajao vrlo visok čovjek, gotovo košarkaške visine, po čijem se inače jeftinom odijelu
vidjelo ne samo da je štošta prolio po sebi, nego da je već i padao na pod.
Robert Svilar povede svog a poslovnog gosta prema najudaljenijemu, poluzamračenom separ eu,
mjestu prikladnijem za ljubavni nego za poslovni razgovor. Sjeli su za stol, nekoliko kor aka ispred
njih ostao je Guba, koji je, poput kakva stražar a, pazio da im se ne približi tkog od nepoželjan.
Banić je odbio piće, pa ni Svilar nije nar učivao ništa. Vidjelo se kako i sâm želi čim prije zaklju-
čiti ovaj razgovor.
– Slušajte, ne znam što bih vam rekao – počne Banić. – Vi zasig urno već sve znate.
– A što bismo to trebali znati?
– Pa tako... – okolišao je Banić. – Ja sam pratio njeg a, a vi ste pratili mene...
– Znači, ipak su vas pratili! – lupne Svilar šakom po stolu kao da je iznenađen i srdit. – Rekao
sam im da vam to ne rade, ali su oni stalno tvrdili kako su privatni istražitelji prevar anti koji uzmu
novac i odmagle. Kazali su da mor amo biti posve sig urni da pošteno odrađujete svoj posao.
– Vidite, gospodine Svilar u, ja sam preuzeo ovaj angažman u kojemu se postavljaju pitanja i
sumnje u vezi s mojom profesijom, a da ja ni u jednom trenu nisam postavljao nikakvih pitanja u
pogledu vašeg a posla. Što ja znam, možda se i vi bavite prljavštinama u kojima ja ne bih htio niti tre-
bao sudjelovati. Čak ni kao plaćeno njuškalo.
– Slušajte, ja sam ugledan poslovni čovjek! – oštro će on kao da ga ljute takve sumnje. – To svi
znaju, pa ste mogli saznati i vi!
– Svi koji se bave nekim poslom poslovni su ljudi – odvrati istražitelj. – I ja sam poslovni
čovjek, i ona nesreća koja je pjevala prije debelog anđela i... Znate, jedino nezaposleni nisu poslovni
ljudi.
– Želite li doći sutra k meni na Jelenovac da vam pružim uvid u svoje poslovne knjig e i riješim
vas mor alnih dilema? Tražite li od mene i tako apsurdnu gestu?
– Ne, ne, nemam ja velikih mor alnih dilema – nasmije se Banić. – Odnosno, možda samo noću...
i to onda kad ne mogu spavati. Ovaj moj posao i ne bi se mog ao raditi uz velika propitivanja i uz ve-
like mor alne dvojbe... A kada ih i imam, rješavam ih sasvim jednostavno.
– Kako?
– Uz pomoć piva! I najteža mor alna dvojba riješi se sa šest, sedam ili osam boca. Tad dolazi bla-
ženstvo.
I dok ga je on začuđeno promatrao, Banić izvuče iz džepa papir ić i gurne ga preko stola.
– Tu je popis ljudi kojima je nudio crteže, ali pretpostavljam da nikome nije uspio ništa prodati.
– To je dobro – zadovoljno će Svilar.
– I jest i nije – slegne ramenima Banić. – Slike, odnosno crteži, kako to već volite zvati, lažni su,
odnosno bezvrijedni. Mogli bi se možda prodati slijepcima, ali njih je među trgovcima umjetnina
uistinu vrlo malo.
I tada, dok je Svilar uzimao papir ić s imenima, onaj visoki tip za šankom opusti se poput krpe i
padne na pod. Dugo je trebalo da se čovjek košarkaške visine prospe po popločenom tlu. Zatim se
malko priber e i počne psovati:
– Pizda im mater ina! Ti nitkovi profiterski rade šankove tako da su skliski i da se normalan
čovjek ne može zadržati...
Guba je priskočio pijancu, podig ao ga i uspio ga nekako osloniti na šank.
– Zašto ga ne odvedeš? – upita Svilar svog pomoćnika.
– Namjerno sam ga doveo ovamo jer je u dvor ani tako strašno pao da je srušio cijeli stol s cate-
ringom.
– Eto, vidite kako nisko može pasti intelektualac – s uzdahom će Robert Svilar. – Nekoć je bio
ekonomski i financijski ekspert, profesor, a sada... sada je rob alkohola.
– Alojz će vam svima pokazati sličnost između načina na koji funkcio nir aju log ar itmi i lokomo-
tive! One parne! – izder ao se ponovno pijanac za šankom i ponovno pao na pod. Nakon toga Guba ga
je još jedanput podig ao i uz pomoć barskog a stolca nekako učvrstio uz šank.
– Još deset litar a viskija! – izder ao se pijani Alojz na šanker a koji je mirno brisao koktelske
čaše. – Sad sam stabilan pa mogu krenuti dalje!
– Možeš krenuti u kur ac! – odbrusio mu je šanker.
Iz dvor ane se začula glazba i glasići neuvježbanog a dječjeg zbor a. Uistinu se mala Julijana Gru-
den rodila pod sretnom zvijezdom, mislio je Banić dok mu je Svilar, ne obazir ući se više na pijanca
za šankom, objašnjavao:
– To što su vama kazali da su crteži lažni i bezvrijedni naprosto je zavist etablir anih likovnih
krug ova jer su i sami svojedobno pokušavali doći do tog neprocjenjivog blag a. Ali gospodine Bani-
ću, zabor avite časkom na crteže i koncentrir ajte se na moj veliki problem. Naime, ja već dva dana ne
mogu saznati gdje se nalazi moj sin. Jeste li ga pratili?
– Kad sam doznao da su slike lažne i koga je sve posjetio, držao sam da je moj posao završen –
branio se istražitelj znajući da ne djeluje baš uvjerljivo.
– A nije bio! A nije bio! – gotovo će plačljivo Svilar. – Nitko ne zna gdje je! Gospodine, ja
naprosto apelir am na vas da nastavite s poslom koji sam vam dao! Sada i nisu toliko važni crteži koli-
ko je važno da nađete Arna i javite mi da je živ! Da je na sig urnome. A ja... ja ću vam platiti i vašu
dvostruko uvećanu tar ifu.
Banić bi najradije ostavio patetičnog »poslovnog čovjeka« i rođendansku proslavu celulitnog a
anđela, ali je i njemu trebao novac. Ako stvar i dobro krenu, Nika će se udati. Ako stvar i ne krenu do-
bro, Lidiji će možda trebati skupa privatna klinika. Ako ostavinska rasprava iznenada završi, možda
će se, zajedno sa svojih šeststo kompaktnih diskova, istog a dana naći na ulici. Usto, imao je neku čud-
nu slutnju da bi zabludjelog Svilar ova sina s nešto malo sreće mog ao i pronaći jer mu je automobil
još prošle noći bio ispred unajmljene kuće.
– Nadam se da cijenite moju očinsku brig u – reče Svilar vidno uzbuđen pa gurne pred Banića
omotnicu u kojoj je mog ao biti samo novac. – Znate, ja sam se već pomir io s tim da moj sin neće s
anđeo skim krilima recitir ati relig ijske pjesmice vlastite proizvodnje, ali dijete je ipak dijete. Usput,
čini mi se da je vaša Nika sretno stigla iz Londona.
Rekavši to, Svilar ustane i krene prema središnjoj prostor iji zastavši tek nakratko pokraj šanka
da bi se izder ao na pijanca, koji je, sudeći po svemu, također pripadao onima koji su ga zvali
»gazda«:
– Alojz, ti se uporno trudiš da postaneš moj najveći problem! I to ti uspijeva. Premda dobro znaš
kako ja rješavam probleme.
Banić diskretno otvor i omotnicu i, zavir ivši u nju, otkrije kako je postao novim vlasnikom dvije
tisuće eura. Potom brižljivo strpa omotnicu u džep i polako priđe šanku.
– Kakvo pivo imate?
– Tamno i svijetlo – odvrati šanker sasvim idio tski, tako da je Banić mor ao odmahnuti rukom.
A potom, prije no što će otići, unio se onom pijanom Alojzu u oči i autor itativno ga upitao:
– Zašto gazda misli da si ti njeg ov najveći problem?
– Ma kur ac! – promrmlja pijanac već na rubu svog očito redovitog a, svakodnevnog delir ija. –
Njeg ov je najveći problem žena koja se tuca nao kolo i svaki čas zbriše od kuće.
Kasno navečer magla na Britanskom trgu postala je tako gusta da je kio sk s novinama pronašao
više po sjećanju no po svjetlima. Uzeo je sutrašnje novine, premda se nije nadao da bi u njima mog ao
pronaći išta zanimljivo. Možda ga je više golicala činjenica da posjeduje nešto sutrašnje, dakle nešto
što je još nekoliko sati povlastica i kur io zitet nego sama mog ućnost da se zadubi u naslove koji mir i-
šu na tiskarsku boju i iz njih dozna nešto važno, nešto što još nije znao. Kod kuće je zapalio cig ar etu i
zabor avio na večer u čim je otvor io hladnjak i ugledao tolike boce, čija je površina bila orošena kao
u najboljim reklamama za pivo. Potom se nasmijao u sebi sjetivši se kako mu je ograničeni šanker
rekao da ima tamno i svijetlo pivo, pa si potezom plastičnog upaljača otvor i jedno svijetlo.
Zatim je nazvao bivšu ženu. Nika je bila negdje vani s famoznom Rupčićkom, a Lidiju su po-
novno mučila leđa.
– Tko ti je na faksu predavao one financijske predmete? – upita je on nadajući se da će se ona
toga sjećati.
– Što će ti to? Jesi li poludio?
– Daj se sjeti! Molim te!
– Što ja znam... Knebl... Andrašićka... onda kratko vrijeme onaj Fijan... – govor ila je Lidija pola-
ko. Vidjelo se da i ona ima problema s pamćenjem.
– A Alojz?... Neki Alojz...
– Joj da! – sjeti se ona i živne. – Alojz Habaht! Lojtra! Zvali su ga tako zbog visine. Pravi mladi
genij! Nag ađalo se kako će završiti kao nobelovac, a završio je na antabusu. Propio se... tko zna je li
uopće živ.
– A za što je bio stručnjak?
– Baš za financije. Govor ilo se da je bio kadar uz pomoć financijske šminke najkatastrofalnije
tvrtke prikazati kao profitno čudo. I obrnuto. Ali što ćeš kada je od sveg a najviše volio viski.
Zaklopivši mobitel, Banić izvadi iz stola prospekt što ga je ugrabio iz Arnova automobila. Bila
je to skupna ponuda raznih malih hotela, motela, seo skih kuća i dobrih zalog ajnica smještenih
uglavnom uz hrvatsku granicu. Uz jednu sliku velebne zgrade koja je neo doljivo podsjećala na star u
austrougarsku vilu bio je kemijskom olovkom zao kružen telefonski broj. Ispod slike lijepim je, po-
malo star inskim, odnosno secesijski stilizir anim slovima pisalo: Keller, motel, pivovarna in pivnica
Polomje.
10.
KAD SE KO NAČ NO USPIO IZ DVO JI TI IZ DU GAČ KE kolone navijačkih automobila koja se razmjerno spor o kre-
tala prema Ljubljani radi nekog strašno važnog športskog okršaja i skrenuti na cestu što je vodila do
obližnjeg Keller ova izletišta koje se reklamir alo kao »motel, pivovarna in pivnica«, Banić je
razmjerno brzo uspio uočiti razliku između onog a što se nudilo u tur ističkoj brošur i i visoke katnice
s kolonadama, postavljene uza sam rub bjelog or ične šume. Naime, prospekt što ga je ukrao iz Arno-
va automobila bio je opremljen slikama proljetne raskoši i vedra dana. Sve je blistalo pod jarkim
suncem, pupalo od bujna zelenila prošar anog a cvjetnim nasadima, boje zdanja bile su savršeno svje-
že, baš kao da je fotograf za potrebe slikanja mor ao rastjer ati ličio ce, a krov je upravo gor io pla-
ninskim crvenim crijepom po kojemu još nije pala ni prva kiša.
Motel Keller u stvarnosti je djelovao mnog o prozaičnije, možda čak i sumornije, ili bar tužnije.
Nar avno, zelene trave više nije bilo, šuma je bila tek ogoljeli labir int kvrgavih grana bez lišća, crijep
na krovu bio je u onoj čudnoj fazi prelaska iz crvene u neku neo dređenu prljavu boju, a fasada mote-
la bila je toliko trošna da se činilo kao da su za tur ističku brošur u dotjer ani u Photoshopu.
Kako se magla već počela dizati, Banić sjeverno od motela spazi usjek u šumi i veliku, složenu
konstrukciju, na nekim mjestima zalivenu betonom, na drug ima pak sastavljenu od komplicir anog
saća teškog a armaturnog željeza. Nije trebalo mnog o građevinarskog a znanja pa da se shvati kako je
to neka vrsta vijadukta kojim će ići buduća autocesta Zagreb – Ljubljana.
Sada je Baniću postalo jasno zašto se ovaj sivi prizor toliko vidljivo razlikuje od eksplozije boja
u propag andnoj publikaciji. Ne, nije to bilo samo zbog zime, magle i ogoljelog drveća. Razlika je
očito proizlazila i iz toga što se ovdje, u pravom okružju, vidjelo da motel u Polomju nema buduć-
nosti, da će vijadukt i autocesta, sa svojim masivnim i ružnim pratećim građevinama, nagrditi ovu
arkadiju i lišiti je temeljne veze s prometom, odnosno s gostima. Dolje, ispod vijadukta, ostat će ne-
iskor ištena idila ugodnih rustikalnih apartmana, domaće hrane i mladog a piva što vrije u visokim
kromir anim spremnicima, a negdje tamo gore najvjer ojatnije će osvanuti crpka za gor ivo sa svojim
kancer og enim ispar avanjima i motel s trokutastim sendvičima u šuštavoj plastičnoj foliji, pićima od
umjetnog šećer a i sintetičkog bojila, slatkišima koji se rade od sastojaka čiji se nazivi ispisuju podu-
gačkim kemijskim formulama.
Put koji je vodio do parkir ališta motela Keller bio je uzan, ali od razmjerno dobrog a asfalta koji
sur ove, ledene zime još nisu uspjele uništiti. Našavši se ispred kolonade i glavnog ulaza, Banić spazi
smjer okaz koji je govor io kako se parkir alište nalazi otrag a, s drug e strane zgrade. Polako je zao bi-
šao motel i ugledao šir ok, nenatkriven i gotovo posve pust prostor. U dnu parkir ališta stisnuli su se
tek zeleni kombi, kamio net, dva ili tri automobila slovenskih reg istracija i, Baniću zaigra srce, zeleni
Punto zagrebačkih reg istracijskih pločica.
Parkir ao je svoj Golf podalje, gotovo iza susjedne zgrade koja je, kako se po svemu činilo, bila
baš ta mala motelska pivovar a. Znao je da su takva zdanja u Sloveniji razmjerno česta, i da su im
piva, koja se inače mogu ponijeti kući u dvolitarskim bocama, uglavnom loša. Pog otovo tamna. Osta-
vio je, dakle, auto tako da bi ga Arno teško mog ao zamijetiti držeći kako je ipak bolje da mladić ne
otkrije da je u motelu odsjeo još netko iz Zagreba. Pošao je potom prema ulazu, ali se ipak vratio do
auta, otključao prtljažnik i izvukao star u putnu torbu punu prljave odjeće što ju je zabor avio izvaditi i
ostaviti kod Lidije radi pranja. Učinilo mu se, naime, unajmi li sobu, mnog o pametnijim da ima nešto
uza se, te da tako bar djeluje kao pravi putnik namjernik. Jer ljudi bez prtljag e i nisu nikakvi putnici.
Ušao je u predvorje koje je zjapilo prazno i prišao recepciji od masivnog a, zacijelo hrastova
drva. Zid iza recepcije bio je prekriven jelovim daskama na kojima su bile učvršćene police s pre-
tincima za ključeve i poštu. Cijeli je ambijent djelovao nekako planinski, premda je ovo bio onaj
razmjerno niski dio Slovenije.
Poveselio se otkrivši da na recepciji nikog a nema, misleći kako će lako provjer iti je li Arno
uistinu prijavljen, kada je došao i s kime je. Međutim, umjesto hotelske knjig e, za pultom je bio
kompjutor, tako da Banić, nar avno, nije mog ao preskočiti pult, uključiti računalo i tražiti po njemu na
koji su način uvedeni gosti. Iz pokrajnje prostor ije dog eg a se debeli čovjek kozičava lica, odjeven u
zelenkasto odijelo nalik na lug arsko ili lovačko. Po sig urnosti kojom se kretao za pultom dalo se
zaključiti da je vlasnik.
– Izvolite, kaj boste? – upitao je rošavi, gotovo i ne gledajući gosta.
– Trebao sam se ovdje sastati sa svojim slovenskim izdavačem. S gospodinom Janezom Žu-
pančičem. Možete li mi kazati u kojoj je sobi odsjeo.
– V motelu ni nobenega Župančiča!
– Kako nema!? Pa vidio sam vani njeg ov zeleni Punto!
– Tisto ni njegov avto.
– Kako nije!? Još je onako malo ogreben. To je od onog a kad smo se vraćali iz Rog aške Slatine,
pa smo... dajte, prosim vas, provjer ite!
Slovenac ga pogleda sumnjičavo, potom upali kompjutor i krene kvrckati po tipkovnici kao da
mu je miš neispravan. Strpljivo čekajući, Banić ugleda na zidu uokvir enu diplomu za »opravljanje
gostinske dejavnosti«, na kojoj je velikim verzalnim slovima pisalo ime vlasnika: TOMAŽ KELLER.
– Ta Punto ima hrvaško registracijo in je last gospoda Arna Vogla. Pri nas je s soprogo.
Banić odmah shvati kako se mladić poslužio majčinim prezimenom, ali to da je odsjeo sa supru-
gom bila je notorna glupost. Uglavnom, nije bilo teško zaključiti kako u motelu Keller ne zagledaju
osobito pomno u osobne dokumente.
– Dakle, zbilja ne pripada Župančiču... – kao da se rastužio Banić. – Sasvim ste sig urni u to,
gospodine Tomažu?
– Kako veste, da mi je ime Tomaž?
Gojazni je tip stajao točno ispod okvir a u kojemu je bila njeg ova ugostiteljska diploma i čudio
se kako to došljak iz Hrvatske zna kako se on zove.
– Kako ne bih znao!? Gospodin Tomaž Keller. Pa vaše je pivo poznato s one strane »meje«...
hoću kazati »na Hrvaškem«... Uzeo bih sobu i pričekao gospodina Župančiča. On je moj izdavač za
Sloveniju, pa ću još malo na miru pregledati svoje pjesme. Da vidim treba li koju popraviti ili dotje-
rati.
– A lahko vidim vašo osebno ali potni list? – mirno će Tomaž, očito vlasnik ovog a zdanja bez
budućnosti, a licem mu se razlije blag osmijeh. Unatoč asfaltnom užasu koji su mu gradili doslovno
nad glavom, još bi ga uvijek veselilo kad bi mu tkog od pohvalio pivo.
Banić zavuče ruku u unutarnji džep vjetrovke i izvadi osobnu kartu u tvrdoj plastici.
– Marijan Pintarić – zamisli se gazda Keller, zagledan u prilično star u i nespretnu iskaznicu. –
Na tej sliki izgledate precej mlajši. Ja, a veste da vam osebna poteče naslednji teden?
– Nar avno! – spremno će Banić, ne mog avši objašnjavati Slovencu kako ima desetak osobnih
kar ata koje mu je, za litru i vodu, ustupio Flegma još prije no što je otišao u zatvor. Bio je to
tramvajski plijen, dokumenti koje je provincijski džepar na specijalizaciji u Zagrebu vadio iz ukrade-
nih novčanika i bacao u poštanske sandučiće i koje su Baniću, baš u ovakvim prilikama, bile od ko-
risti.
– Niste čuli za Mar ijana Pintar ića? – zagleda se Banić radoznalo u vlasnika motela, kao da mu je
taj odg ovor važniji od sveg a na svijetu. – Ja sam vam jedan od najboljih hrvatskih pjesnika u kateg o-
riji rimovane lir ike!
– Žal mi je... še naših slovenskih nimam časa brati... – s blag im će stidom Tomaž. Kao da mu se
činilo kako bi čovjeku koji mu je pohvalio pivo trebao dati neki ljubazniji odg ovor.
Djevojku koja je u kompjutor u motela bila uvedena kao suprug a gospodina Arna Vogler a vidio
je na stubištu dok je vukao na kat svoju star u torbu punu prljavog rublja. Prošla je pokraj njeg a i on
ju je uspio promotriti iz takve blizine da joj je mog ao upamtiti i mir is. Bila je uistinu lijepa, zavodlji-
va plavuša iz muških, možda muških malograđanskih snova, onakvih zbog kakvih su valjda izmišlje-
ne najprije Jean Harlow i Mar ilyn Monroe, a poslije još sto drug ih plavih fatalnica. Iako to možda
nije tipska značajka, imala je bistro, izduženo, intelig entno lice, kojemu čak ni silikonski naznačena
usnica nije smetala, grudi koje su joj se čvrsto ocrtavale pod debelim skijaškim pulover om i savrše-
no oblikovane kukove što su se nazir ali pod izblijedjelim i poder anim traper icama, onakvima kakve
su u otmjenim buticima baš najskuplje. Bilo joj je zacijelo više od trideset godina, bila je, dakle, star i-
ja, čak i viša od Arna, i po svemu sudeći, bila mu je žena isto onoliko koliko je i Banić bio vrhunski
hrvatski pjesnik. No puder, sjenila, kreme i sve ono što žene stavljaju na lice ova gospođica nije rabi-
la kako bi skrila godine, nego za nešto posve drug o, shvatio je Banić u trenu kad je prošla pokraj nje-
ga. Ona je razmjerno uspješno skrivala modricu na desnom oku, koju je zacijelo dobila i prije no što
je mali Đer onimo obavijestio Banića kako je bijelom bratu došla njeg ova skvo.
Ubrzo je ustanovio kako su na katu ovog dijela zgrade samo apartman u kojemu su odsjeli Arno
i djevojka te dvije sobe. Jedna prazna, drug a njeg ova. Međutim, raspor ed prostor ija bio je takav da je
odmah shvatio kako kroz masivni pregradni zid neće ništa čuti. Naime, između njeg ove sobe i
apartmana nalazila se i njihova kupao nica!
Sjeo je uz svoja vrata, uzeo pepeljar u i zapalio cig ar etu čekajući neće li začuti zvuk susjednih
vrata, što bi mog ao biti znak da izlaze. Na ručak ili jednostavno nekamo izvan zgrade, premda vrije-
me i okoliš i nisu bili za romantične šetnje. Popušio je jednu, drug u, potom i treću cig ar etu požalivši
što od gazde Tomaža nije odmah nar učio i bocu piva da sada može polako pijuckati. No možda je
ovako i bolje, jer su Slovenci svoja privatna piva uglavnom flašir ali u dvolitrene boce, a nakon dvije
litre piva zbilja ne bi bio sig ur an da će sve što mu je raditi obaviti pedantno i profesio nalno.
Zapravo, nakon što je našao odbjeglog Svilar ova sina i njeg ovu družicu, mog ao je lijepo sjesti u
auto i vratiti se u Zagreb, uspeti se na Jelenovac i obavijestiti zabrinutog a poduzetnika gdje mu se na-
lazi sin. No sve mu se više činilo kako se iza bezazlenog posla, iza ukradenih crteža, iza nestanka
»sina razmetnog a« krije nešto drug o, nešto mnog o važnije i opasnije.
Imao je sreću, jer kada se već mislio baciti na krevet od grube jelovine i odrijemati malo, začuo
je kako se otvar aju vrata susjednog apartmana, pa je brzo prišao svom prozor u pogledavajući dolje
prema ulazu motela. Zanimalo ga je hoće li Arno i njeg ova pratilja izići u šetnju, hoće li se odvesti ili
su se samo spustili na ručak.
Nakon desetak minuta bio je sig ur an da su dolje u restor anu pa se spustio za njima. Sjedio je sam
za stolom i promatrao ih kroz drvenu rešetkastu pregradu kako su se stisnuli u mračni separ e. Vidjelo
se da žele biti sami i neprimjetni, i u gotovo praznome motelu to im nije bilo ni teško. On joj je nešto
govor io, dugo je gledao u oči i pokušavao pokriti njezinu šaku svojom. Ona kao da i nije imala pre-
više smisla za njeg ove nježnosti, trpjela ih je neko vrijeme, a potom bi ipak odmaknula ruku, ili
nogu, kad bi je on pod stolom pokušao taknuti koljenom.
– Ste za kosilo? Imamo bogato izbiro domačih jedi.
– Gospod Tomaž – reče Banić sasvim pristojno. – Obećao sam gospodinu Župančiču da ću ruča-
ti s njim. Zasad bih molio samo pivo...
– Svetlo ali temno?
– I jedno i drug o! – reče istražitelj kao da se to samo po sebi razumije. – Ne zna se koje je bolje!
Tomaž kimne potvrdno glavom, okrene se kao da će otići, a potom ipak časkom zastane:
– Gospod Pintarić, moja žena je Hrvatica in je slišala za vas. Zelo bi bila vesela, če bi ji podarili
svojo pesniško zbirko.
Banić prokune u sebi. Znao je da će mu jednog a dana sva ta njeg ova lažna predstavljanja doći
glave, ali nije imao kamo. Požur i odmah smisliti ispriku.
– Čim dođe izdavač. Gospod Župančič. On mi donosi nekoliko stotina neprodanih knjig a.
Vlasnik lokala promrmlja nešto i ode po nar učeno pivo.
Što je dulje promatrao Arna i djevojku, sve su mu manje djelovali kao romantični zaljubljeni
par. Naime, bilo je očito da je on zaljubljen u nju preko ušiju, ali da ona u njeg a nije. Bilo je možda
vjer ojatnije da ga iz nekog svog razlog a drži na ljubavnoj uzici potežući je čas na jednu, čas na drug u
stranu. Nije bilo nimalo čudno pomisliti kako je on pravi uzor ak za iskor ištavanje, zlatni rudnik za li-
jepu pokvar enjakinju. Bog at, mlad, zaljubljiv, lakovjer an... A možda i nije, pokušavao je obrnuti
pretpostavke istražitelj, ali što ga je dulje gledao, to je bio sig urniji da je baš Arno taj koji će pojur iti
za njom kamo god ona pošla.
Nakon nekog vremena gazda Tomaž je prišao njihovu stolu, pokupio posuđe, a zatim im stao
nešto tumačiti, našto su oni samo kimali glavama pokazujući da ga razumiju. Nakon toga je ona usta-
la i pošla van. Kao da se boji da bi mu mogla uteći, Arno na brzinu pokupi svoje stvar i sa stola i po-
žur i za njom.
Mučeći se sa svojom velikom kriglom tamnog piva koje je imalo slatkast, kar amelizir an okus i
možda tek tri ili tri i pol postotka alkohola, Banić ih je vidio kroz prozor kako zamiču prema parki-
ralištu. Trebao je pojur iti za njima, ali tako napadnu gestu nije smio napraviti. Nadajući se da ipak
neće propustiti nešto presudno, on zapali još jednu cig ar etu, zažmir i i pokuša popiti preo stalo pivo
znajući da ga još čeka i krigl svijetlog a, jedva nešto boljeg piva.
A kad je iskapio kriglu i otvor io oči, pokraj njeg ova stola stajao je gazda Keller i gledao ga po-
nosno, kao da želi kazati »ove godine nam je tamno bolje no ikad!«.
– Kakih petnajst kilometrov od Podčetrtka je majhna čokoladarnica. Kot v tistem filmu Čokolada.
Tista dva mlada Zagrebčana sta ravno zdaj odšla tja. Ona si je zaželela čokoladno srce. Ha, ha, ha!
Banić ga pogleda kao da mu isprva nije jasno o čemu to govor i, a potom mu zahvali. Bila je to
sasvim dobra i kor isna obavijest, nar avno, ne zbog čokolade!
– Sutra ću otići. Danas mor am čekati Župančiča. Možda je najbolje da malo odrijemam, a ako bi
se gospodin Župančič pojavio, vi me samo nazovite u sobu.
Potom je važno, gotovo zahvalno pogledao gazdu i naiskap popio kriglu bijelog a. Bilo je nešto
bolje, premda je ta razlika bila sasvim zanemar iva. Ali kako bi njeg ov Pako kazao, i najgor e je pivo
bolje od solne kiseline.
Ustao je od stola, platio piće i pošao prema stubama što su vodile na kat. Zatim se okrenuo pre-
ma vlasniku motela i veselo mu dobacio:
– Znate kako se kaže? Od odličnog piva ne boli glava, od njeg a se najbolje spava...
Nar avno da je to bila izmišljotina, glupost kakvu »nitko ne kaže«, ali se Tomažu zacijelo svidje-
la jer se to »odlično pivo« odnosilo na njeg ov kućni proizvod.
Arnov apartman bio je zaključan, a Banić je svoj set otpir ača koje je imao još iz vremena kada je
radio u miliciji zabor avio u Zagrebu. Da se vrati do recepcije i ukrade ključ susjednog apartmana
bilo je prer izično, pog otovo kad je na vlasnika motela ostavio dobar dojam. Razmišljajući što bi bilo
najmudrije uraditi, izišao je na balkon i shvatio da se balkon njeg ove sobe i onaj koji je pripadao
apartmanu gotovo dodir uju. Iako više nije bio u godinama kad je čovjek pripravan na kojekakve
akrobacije, pogledao je uokolo, ustanovio da žive duše nema na vidiku, a zatim oprezno prekor ačio s
jednog a balkona na drug i. I dok je razmišljao kako bi najlakše i najtiše razbio staklo na vratima kroz
koja je mor ao proći kako bi pregledao apartman, sa zadovoljstvom je otkrio da Arno i njeg ova prija-
teljica ta vrata nisu uopće zaključali.
Čim je ušao u apartman, postalo mu je jasno kako ovdje neće biti razlog a za neko veliko i teme-
ljito pretraživanje, jer je cijeli prostor djelovao kao da još nije ni unajmljen. Postelja je bila uredno
namještena, jastuci snježno bijeli i netaknuti, u kupao nici nije bilo nijednog hig ijenskog ili kozmetič-
kog prepar ata premda je djevojka koju je susreo na stubištu djelovala poput onih koje se ne miču od
kuće bez stotinjak kutijica i isto toliko bočica.
I tad je otvor io ormar na čijem su dnu ležale dvije ner aspremljene putne torbe, zacijelo njeg ova
i njezina. Bilo je očito da su mladić i djevojka stigli u motel u Polomju tek nešto prije Banića te da se
nisu dospjeli ni raspremiti.
Na vrhu njezine torbe nalazila se neka vrsta neseser a, torbica puna kozmetičkih potrepština, u
kojoj nije trebao ni očekivati bilo što važno. Ispod skladišta kozmetike nalazila se rezervna garder o-
ba, večernja haljina, dva para hlača, pidžama kakvu nose muškarci, dva para lakih cipela i dosta
intimnog rublja kakvo se može kupiti samo u posebnim trgovinama. Je li to značilo da je djevojka
namjer avala osvojiti Svilar ova nespretnog sina ili je jednostavno nosila takvo rublje? Ili sam ja defi-
nitivno ostar io i izgubio temeljne pojmove i kriter ije o ženskome rublju, pomisli Banić pažljivo
pospremajući torbu, jer nikako nije želio da djevojka otkrije kako je netko pretraživao njezine stvar i.
U Arnovoj su putnoj torbi bile podjednako nevažne i očekivane stvar i, i po njima se također
ništa nije moglo zaključiti. Prema otmjenim i skupim odjevnim predmetima nije se moglo sa si-
gurnošću znati jesu li možda nakanili poći na kakvo mjesto gdje bi takva garder oba bila obvezatna ili
jednostavno pripadaju krug u ljudi koji se drug ačije i ne odijeva.
Ako su i imali nešto važno, to se zasig urno mor alo nalaziti u automobilu, pomislio je u jednom
času, ali je automobil sada bio na putu prema trgovini čokolade u Podčetrtku.
I prije no što će izići, na noćnom ormar iću od grube jelovine Banić spazi nekakav šar eni mag a-
zin. Pretpostavljao je da je to slovenska zabavna tiskovina kakve se obično stavljaju gostima u sobu
da im ne bude dosadno, ali je ipak prišao i sa zanimanjem ga uzeo u ruke.
Nije bio slovenski nego hrvatski, po čemu se vidjelo da su ga gosti donijeli sa sobom. Bio je vi-
šebojan, na finom papir u, pun slika i glupavih vijesti iz života slavnih, ili onih koji se takvima
smatraju. Članak o ljubavima Michaela Schumacher a, najdražoj igrački Jennifer Lopez, o novoj ploči
Tonyja Cetinskog. Ono što je bilo začudno bila je činjenica da je mag azin bio iz ljeta 1996., dakle se-
dam godina star. Tko to na ljubavne izlete u Sloveniju nosi sedam godina star e revije, pitao se Banić,
prelistavajući i dalje fini bezdrvni papir trivijalne revije. A onda je pronašao nešto što mu je uistinu
zao kupilo pozornost, nešto što se nalazilo pri kraju broja. Bila je to »dupler ica« s rubrikom
Najljepša radna soba. Lijevom je stranom dominir ala fotografija tako lijepo i moderno uređene rad-
ne sobe da je bilo teško i zamisliti čovjeka koji bi u takvom prostor u mog ao raditi. Za radnim sto-
lom, sedam godina mlađi, dotjer an, našminkan i pomno pripremljen za fotografir anje, sjedio je po-
duzetnik Robert Svilar, Arnov otac. Tekst uz sliku bio je kratak, ster eo tipan, pun pohvala i pretjer iva-
nja o uspješnom poduzetniku, biznismenu, kolekcio nar u umjetnina, dobrotvor u i javnom djelatniku s
Jelenovca, po čemu je bilo jasno kako prilog nije objavljen zbog glupog a teksta nego zbog Svilar ove
radne sobe.
Zašto su Svilar ov sin i mister io zna plavuša vukli taj nevažni, sedam godina star članak? Zasi-
gurno im je zbog nečeg a bio važan, i baš zbog toga, zbog te važnosti, Banić ga nije smio jednostavno
ukrasti nego si je samo zabilježio naziv i nadnevak lista, znajući da će ga svaka bolja zagrebačka
knjižnica imati u svojoj arhivi. Uradio je to kao i uvijek, upisavši zabilješku neurednim slovima na
unutarnju stranu poklopca kutije Marlbora. Zaklopivši kutiju, silno je poželio zapaliti, ali to, nar avno,
u tuđem apartmanu nije smio.
A kad je htio izići iz apartmana, pogledao je van i spazio kako uskim putem, koji je najvjer o-
jatnije vodio prema mjestu gdje su gradili cestu i vijadukt, prilazi smiješni kamio net na tri kotača vo-
zeći nešto pokriveno najlonom. Zastao je iza zavjese jer nije mog ao pred vozačem kamio neta preska-
kati s tuđeg balkona na svoj. Kamio net je zastao, vozač je izišao iz kabine, odnekud se stvor io i gazda
Tomaž koji je hitro razgrnuo najlon na kamio netu i, zajedno s vozačem, oteglio tri teške vreće koje
su podsjećale na one u kakve se pakir a cement. Tek kad su otišli, Banić je prekor ačio na svoj balkon i
vratio se u sobu.
Zatim je leg ao nauznak i onako odjeven pokušao nakratko zaspati.
Predvečer, kad se počela polako spuštati magla, ali se još uvijek razmjerno pristojno vidjelo,
probudio se Banić iz teškog pivskog a sna, izišao iz sobe i spustio se stubama u restor an. Ondje je bilo
vrlo bučno i živahno jer je u motel svratila đačka ekskurzija koja se odnekuda vraćala kući. Vani na
parkir alištu stajala su dva sivozelena autobusa, i na svakome je bio natpis Osnovna šola Brežice. Oko
autobusa bilo je nešto djece kojima se nije ulazilo u motel. Iza drug og autobusa ugledao je i zeleni
Punto zagrebačkih reg istracija.
Prešao je preko parkir ališta i zastao pod balkonom motela. Premda je još bio dan, na staklenim
vratima apartmana vidio se slab odsjaj električne žar ulje, vjer ojatno one što je stajala na noćnom
ormar iću, odmah do mag azina sa slikom Svilar ove radne sobe. Ne zanimajući se više za goste koje je
pratio, Banić pođe puteljkom kojim je prije nekoliko sati stig ao kamio net s pokrivenim vrećama. Ho-
dao je polako putem dovoljno šir okom za malo vozilo, i promatrao gustu šumu iza koje se, zbog
magle, više nisu mogla vidjeti snijeg om pokrivena brda u daljini. Nekoliko je puta zakriještala neka
ptica, možda vrana ili svraka, a nakon toga je sve utihnulo. Doskor a se našao na gradilištu ceste i vi-
jadukta, koji će zasig urno upropastiti posao lijepome malom motelu i pivovar i. Tu je vladalo zatišje,
ali se lako moglo zaključiti da su radovi zbog nekog razlog a zaustavljeni. Vidio je žičane ograde,
slabo zatvor ena, ili čak pritvor ena metalna skladišta i gomilu građevnih strojeva koji su mir ovali pod
maglom što je sve teže nalijeg ala na njih. Kroz razbijeni prozor jednog a od skladišta ugledao je ko-
lute armaturnog a željeza i visoko složene redove vreća, zaključivši kako vlasnik obližnjeg motela
odavde polako, u obrocima, i ovisno o prilikama, krade cement, kao da im se osvećuje što mu pro-
metnim čudovištem upropaštavaju budućnost. Još kao dijete Banić je volio promatrati gradilišta i
čudne, velike strojeve koji mogu i ono što ljudskoj ruci nikada neće, smiješna li izraza, poći za ru-
kom, pa je nastavio smjer om vijadukta prema onom dijelu gdje armatur a još nije bila zalivena debe-
lim naslag ama betona. U trasir anoj liniji ceste, poput filmske perfor acije, nizale su se duboke
četvrtaste rupe, na čijem je dnu bila betonska osnova iz koje je nicala čvrsta metalna armatur a.
Zastao je osjećajući kako mu postaje hladno pa je izvadio kutiju cig ar eta i uzeo zadnji Marlboro.
Puhao je lag an, ali neugodan, vrlo hladan vjetar tako da je jedva uspio pripaliti cig ar etu. Spremio je
potom upaljač u džep, otpuhnuo dim i zamahnuo kao da će baciti kutiju u rupu. U zadnji se čas sjetio,
zastao, otrgnuo poklopac s bilješkom, a ostatak bacio u otvor iz kojeg a je stršala armatur a. Kutija je
nestala u mraku i on načas pomisli kako bi ta rupa, koju će jednog a dana ispuniti tonama betona, bila
idealno sklonište za leš.
Nakon desetak minuta bio je već na recepciji motela, lupnuo je po star omodnom zvoncu na
pultu, a kada se vlasnik pojavio, spreman za nastavak razgovor a o čar ima njeg ova piva, Banić ga
iznenadi rekavši kako se došao odjaviti.
– Mor am u taj Podčetrtek... – slag ao je. – Moj izdavač Župančič maločas mi je javio da me ondje
čeka.
– Zakaj ni prišel sem? Mu tu ni všeč? – upitao je Tomaž.
– Nije mog ao. Naglo mu je umrla šog or ica – rekao je istražitelj vadeći kreditnu karticu. To
objašnjenje nije imalo baš nikakva smisla, ali se Banić više nije ni trudio biti uvjerljiv u svojim laži-
ma.
– Gospod Pintarić, žal mi je, ampak to ni vaša kreditna kartica – rekao je iznenađeni Tomaž
Keller, i Banić odmah shvati kako je zabor avio da se prijavio s jednom od onih osobnih iskaznica
koje mu je pribavio Flegma. Ispričavajući se kako je to kartica dobrog prijatelja, izvadio je iz džepa
sto eura i platio sobu kojom se gotovo nije ni kor istio.
11.
DO BRA STVAR NA SLO VENSKOJ GRA NI CI bila je to što su zadržali duty free shop u kojemu se moglo kupiti
još dosta onih stvar i kojih inače nema u prodaji. Loša pak stvar, zaključio je odmah Banić, bila je to
što su Slovenci uveli zakon po kojemu se alkoholna pića poslije devet sati uvečer više ne mogu kupiti
i što se taj zakon provodi i na području u kojemu posluju ti shopovi. Stog a je uspio kupiti samo dvije
šteke dug og a Marlbora, a o pivu i viskiju, ma koliko Banić inzistir ao, slovenski trgovac nije htio
uopće razgovar ati.
– To je Europa! – rekao je poslije u Kicu gospon Mar ijan. – A ne ko tu kod nas, gdje se loče,
pije, dere, bljuje... Kad jednom i mi ko zadnji bokci uđemo u Europu, ni u nas se posle devet ne bu
moglo pit! A dotad, živih!
Rekavši to, podig ao je u vis čašu s gemištom koji mu je platio Banić, a potom ga je hitro strusio
kao da po vratima kafića već lupaju nesmiljeni europski policajci koji će u prolaz kina Apolo uvesti
bruxelleski red.
– Kaj je to zbiljam istina? – upitala je pomalo uplašeno šanker ica Zdenka, spretno poslujući oko
talijanskog a apar ata za kavu. – Jer, ak se posle devet ne bu smjelo pit, onda bum i ja ostala bez posla.
Kaj, ono kaj ljudi popiju prek dana ni skor o ništ. Kad ne bi bilo večernjeg prometa gazda bi mog el
odma zaprt!
– Samo trgovine ne smiju poslije devet prodavati alkohol – smir ivao ju je Banić. – Zašto ih
uopće slušate?
– Niš se ti, Zdenka, ne mor aš bojat, niš! – tumačio joj je bivši inkasator. – Ovi naši su tak nespo-
sobni da nas nikad ne buju uveli u Europu. Nikad! Pazi kaj ti ja velim!
– Pa bar su se sad tvoji hadezeo vci vratili – rekao mu je Flegma vadeći novac za piće iz ženskog
novčanika koji nitko nikada nije vidio u njeg ovim rukama i koji je mor ao biti današnji ulov.
– Ti se ne petljaj, Flegma! – osorno će Mar ijan. – Ti si čovjek s tisuću novčanika.
– Taj mi je od pokojne mame – pocrveni Flegma pa brzo strpa ružičasti novčanik s izvezenom
ružom u džep.
– Kaj si i pokojnoj mami drmnul novčanik?
– Joj, Mar ijan, daj ga, prosim te, pusti na miru! – branio je Pako svog bratića. – Evropa tu
sasvim sig urno ne bu došla! A znaš zakaj, Mar ijan? Znaš zakaj? Zato kaj je nezamislivo da bi ti i
Evropa bili na istome mestu! Gdje ima tebe, nema Evrope! I obrnuto
Oko jedanaest navečer, kad je Zdenka već otvor ila blag ajnu i počela sređivati dnevni utržak,
ispio je Banić svoje drug o pivo i izišao. Požur io je preko praznog Britanskog trga, prošao ispod žu-
tog neo na pošte i na Rokovu per ivoju sjeo u svoj Golf. Upalivši svjetla i dvije snažne maglenke, za-
obišao je trg i spustio se prema zelenom valu. Zbog magle i hladnoće grad je djelovao nekako
prazno, pusto, čak i za ovo doba noći. Banić je polako krenuo prema ulici u kojoj se nalazila njemu
već dobro poznata kuća što ju je Arno unajmio za sebe i svoju skvo. Kako je bio sig ur an da će mladi
Svilar ovu noć provesti u slovenskome motelu, gdje će uživati u slovenskoj nacio nalnoj kuhinji, a
valjda i u ljubavnim radostima u apartmanu od jelovine, odlučio je zavir iti u njeg ove odaje.
Vozio je polako, mijenjao često smjer, namjerno odabir ao dulji put ne bi li otkrio slijedi li ga
tko. Zatim je zastao pred jednim još uvijek otvor enim dućanom i u njemu kupio nekoliko boca piva, u
drug om uzeo je tuce ribljih konzervi. Ni jedno ni drug o nije mu u ovome času bilo potrebno, ali je i
ovo zaustavljanje pred trgovinama pripadalo istoj strateg iji. Na kraju je bio gotovo sig ur an kako mu
nitko nije za petama, bar ne nevješti amater jer bi takvog a već mor ao zamijetiti.
Kad je zastao ispred Jednookoga Jacka, ugledao je vlasnika sa staklenim okom kako zaključava
vrata i učvršćuje ih kratkim lancem, premda u lokalu baš i nije bilo stvar i zanimljivih za pljačku. No-
vac se, nar avno, odnosio, a teško bi se našla budala koja bi provaljivala zbog pića i time riskir ala
koju godinu zatvor a. Ne želeći privući ičiju pozornost, Banić je još neko vrijeme ostao mirno sjediti
za upravljačem. Bilo bi možda pametnije da nije pušio, ali toliko oprezan ipak nije mog ao biti. Popu-
šio je jednu, potom i drug u cig ar etu, pijuckajući pritom pivo iz konzerve što ga je kupio u jednom od
onih dućana koji se doimaju kao trgovine bez pravog a radnog a vremena. Bilo je izvrsno kupovati
pivo zimi. Čak je i u najlošijim trgovinama bilo hladno, a ako i nije, začas bi se ohladilo u prtljažniku
automobila. I premda su pojedini neznalice tumačili kako se pivo pije ljeti, odnosno da godi tek kad
nastanu vrućine, Banić bi im s prezir om uzvraćao kako je pivo sjevernjačko piće, koje s ljetom i
obranom od žege nema nikakve veze. Tko je čuo za grčko ili izraelsko pivo? Jesu li možda Tunižani
ili Iračani, ili uopće Afrikanci, postigli išta u pivarstvu kao disciplini koja bi branila čovjeka od vru-
ćine i dehidracije? Koliko zanzibarskih lagera i mozambičkih stouta znate?
Oko ponoći izišao je Banić iz auta, prešao ulicu, prebacio se preko niske ograde, popeo se hitro
uza stube i sklonio u sjenu dovratka. Dvor ište je bilo prazno i po njemu su samo plesale sjenke što ih
je bacalo oštećeno staklo žar ulje razapete između dvije zgrade. Na onoj manjoj, dvor išnoj zgradi,
prozor i su bili sasvim mračni, po čemu je istražitelj zaključio kako su tamošnji stanar i, ljutiti demo-
bilizir ani branitelj Stiv Havranek i njeg ov sin Đer onimo, već otišli spavati. Zacijelo su pogledali svo-
ja tri obvezatna večernja vesterna, a potom se zavukli u krpe i sanjaju svoje snove, pune divljih konja,
ratnih sjekir a i koltova iz čijih se cijevi još puši, mislio je Banić vadeći iz džepa svoj set otpir ača za
razne brave, i moleći Boga da vrata nisu zatvor ena kakvom sig urnosnom novotar ijom za koju je
potreban profesio nalac. Izvadio je bater ijsku svjetiljku i odahnuo shvativši da su vanjska vrata zatvo-
rena dvjema najobičnijim elzet bravama, kakve bi otvor io i manjim izviđačkim nožićem. Prva je
kvrcnula i popustila, drug u naivni Svilar ov sin nije čak ni zaključao. Takva površnost i neo preznost
olakšavala je čovjeku posao, ali je mogla biti i jasan znak da se u kući i nije imalo što zaključavati.
Banić lag ano otvor i vrata, klizne u hodnik i zatvor i za sobom. Nije smio paliti svjetla jer su ga
mogli zamijetiti kućepazitelj ili njeg ov sin. Upalio je bater ijsku svjetiljku i pošao u kuhinju. Bila je
razmjerno neuredna, ali se odmah vidjelo kako se mladić ovdje i nije prečesto zadržavao jer je
najvjer ojatnije jeo negdje vani. Prljava jeftina džezva, nekoliko neo pranih šalica i čaša, boce osvježa-
vajućih pića u hladnjaku, promočena papirna vrećica s pastom za zube, kremom za brijanje i gelom
za kosu, nekoliko već stvrdnutih peciva.
Prostor ija do kuhinje bila je neka vrsta djevojačke sobe u koju, kako se Baniću činilo, Arno i
nije ulazio. Pokraj nje je bila ostava pretrpana najrazličitijim stvar ima što ih je netko pokrio bijelim
plahtama. Ovdje je zacijelo pravi vlasnik, diplomat, što li, prije no što je otišao pospremio svoje stva-
ri. Do ostave je bila mala kupao nica, prazna i suha, i već pri svjetlu male bater ije vidjelo se da u nju
već dulje vrijeme nitko ne zalazi. Baniću se učini kako se čovjek poput mladog a Svilar a mor ao po ci-
jele dane izležavati i buljiti u ekran, te da, želi li išta pronaći, mora ustanoviti gdje je soba s televizo-
rom i najudobnijim ležajem.
Nar avno, bila je gore na katu, u dnu hodnika, okružena prostor ijama koje je istražitelj odlučio
pregledati malo poslije učini li mu se to uopće potrebnim. Prešavši snopom bater ijskog svjetla po
sobi, odmah je shvatio da ner ed u njoj nadilazi onaj uobičajeni muški, samački. Bio je to ner ed de-
rišta za kojim inače hodaju ukućani, baby sitterice, sobar ice i razna drug a služinčad čisteći za njim
njeg ovu prljavštinu. Opušci, ambalaža raznih čokolada, sladoleda, slanih štapića, prazne boce, ispre-
tur ane stranice raznih trivijalnih revija, punjač za mobitel, rastrgana kutija flaster a, analgetici i kutija
blag ih sedativa, izgužvane košulje, razbacane veste... Banića gotovo zaboli glava od tog prizor a; stva-
ri je bilo toliko, i bile su u takvom ner edu da nije znao odakle bi započeo. Usto, sve mu se više činilo
da ni ovdje neće biti ničeg a važnog.
Ako je njeg ova skvo bila ovdje, kako je tvrdio Đer onimo, onda je mor ala biti strašno kratko.
Teško da bi ijedna žena otrpjela i mnog o manji ner ed. Usto, među svim tim krpama i sitnicama Banić
nije uspio nazreti ništa što bi bilo žensko. Ili su možda prešli u neku od susjednih soba, nag ađao je. I
baš kad je odlučio izići i pregledati ostale prostor ije, začuje čudan zvuk koji je dopro iz hodnika.
Najprije je zastao, ukočio se kao da želi ostati nezamijećen, a potom je ipak izišao iz sobe i shvatio da
je izvor zvuka iza jednih od vrata. Bio je nalik na bućkanje vode. U tom času dno njeg ove bater ije je
puknulo, svjetlo se ugasilo, a dva alkalijska uloška ispala i otkotrljala se po podu. Nije mog ao vidjeti
kamo.
I premda je to bilo pomalo iracio nalno i neo prezno, umjesto da se potiho iskrade iz kuće, Banić
polako otvor i ta vrata i zavir i unutra. Shvatio je da je ušao u kupao nicu, u onu drug u, u kojoj su bili
ručnici i hig ijenski pribor, i kojom se mladić kor istio. Ali kako je prozor bio vrlo malen i visoko
postavljen, osim osnovnih kontur a kade, zahodske školjke, umivao nika i ostalog što se u kupao nici
obično nalazi ništa drug o nije mog ao razaznati.
I tad shvati da se u kadi punoj vode nešto dog ađa, da je u njoj nešto živo, nešto sputano, nešto što
se pokušava osloboditi. Shvativši da je konačno pronašao nešto važno, nemajući više kamo, on napi-
pa prekidač i upali svjetlo.
Kao da je samo to čekao, iz kade do vrha napunjene iskoči bar dvije kile težak šar an, svom sna-
gom pljusne na ker amički pod i zakoprca se kao da želi nastaviti bijeg. Ni sam ne znajući zašto to
čini, Banić se sagne, dograbi sklisku ribu spreman da je vrati u kadu, ali mu riba iskoči iz ruku i
sklizne do plastične kutije u kakve se odlaže prljavo rublje.
I dok se riba bacakala po mokrom podu, Banić shvati da u kutiji od zelene plastike nije prljavo
rublje nego grude izgužvanog a crtaćeg papir a. Razmotao je prvu i na njoj ugledao lijep crtež u tušu,
crtež nekog a vrlo poznatog, zacijelo par iškog mosta kojemu Banić nije znao ime. Na drug om je
smotanom i izgužvanom papir u bio crtež Pont Neufa, na trećem skica, zacijelo u olovci, Pont Solfer i-
na, a na četvrtome i petome minucio zno izrađeni Pont d’Arcole i Pont des Arts... Svim mostovima,
osim onome što ga je Banić razmotao prvog a, u dnu papir a bilo je navedeno ime. Fotokopir ao je
crteže, padne najprije Baniću na pamet, a odmah potom primijeti kako mu se pod prstima, mokrima
od vode i riblje sluzi, kontur e mosta razmazuju i gube i on s uzbuđenjem shvati kako je pronašao ono
što je Arno Svilar ukrao svome ocu, bez obzir a što to bilo, orig inali ili krivotvor ine. Počeo je brzo
vaditi crteže i ravnati ih na zidu kupao nice. Bilo ih je točno, kako je star i Svilar kazao, četrnaest i bili
su gotovo nepopravljivo oštećeni. Ali to se Banića nije uopće ticalo! Našao je ono za što je bio
unajmljen, trebao je samo otići sutradan ujutro na Jelenovac, predati Svilar u njeg ove crteže i obavi-
jestiti ga da mu je sin zacijelo pronašao curu s kojom uživa u slovenskome motelu koji služi najgorči
lag er koji je Banić ikada pio.
Stavio je papir e pod vestu, zakopčao vjetrovku i okrenuo se spreman ugasiti svjetlo i nestati s
tog mjesta. Ali to nije bilo mog uće. Pred njim je, s očevom puškom u ruci, stajao Đer onimo.
– Howg! – reče Banić posve zbunjen. Bilo je vrijeme kada djeca, čak i indijanska, spavaju, ali to
nije mog ao kazati dječaku.
Đer onimo podigne pušku prema Banićevoj glavi. Bila je to neprecizna sačmar ica ručno skraće-
nih cijevi, i da je kojim slučajem klinac opalio, Banić je to znao, pretvor io bi njeg ova prsa u kašu
napravljenu od kože, vune, pamuka, mesa i krvi.
– Howg! – ponovi Banić malo nesig urnijim glasom.
– Ti sig urno radiš za Ćelavu Zmiju! – prosikće mali, vidljivo ljut. Kad ti netko ljutit uper i pušku
u glavu, njeg ovu ljutnju mor aš shvatiti ozbiljno, bez obzir a na to koliko godina imao. – Bijeli brat i
ja spasili smo šar ana jer ga je moj tata htio pojesti. Šar an je sveta životinja našeg plemena i njeg ov će
duh otići u vječne poljane.
– Vječne poljane i vječne rijeke – ispravi ga Banić. – Nar avno da su svete životinje, ali šar ani se
mnog o udobnije osjećaju u vječnim rijekama nego u vječnim poljanama.
– Ti si ga sig urno namjer avao ukrasti?
Sada je Banić gotovo mog ao zavir iti u mrak dviju puščanih cijevi što je značilo da su mu uper e-
ne ravno u oči.
– Naprotiv – pokušavao je biti što mirniji. – Bijeli brat me poslao da nahranim šar ana.
– A gdje ti je hrana?
– Sve je pojeo. Kompletno! Nisam mog ao vjer ovati – nastavi istražitelj. – A zatim je iskočio iz
vode tražeći još.
Ali ja mu više nisam imao što dati.
– A što jedu šar ani?
– Pa... uglavnom... neko zrnje i... riblji fast food. Zato su tako debeli i nespretni. Bijeli brat je re-
kao da će sig urno pojesti sve i da tebi ostavim nešto novca da mu kupuješ hranu dok se on ne vrati... I
da popušimo lulu mira.
– A gdje ti je lula mira?
Banić se još jedanput zbuni i počne prekopavati po džepovima. Radoznalo promatrajući što Ba-
nić radi, dječak je primio pušku u nar učje tako da je sada cijev bila okrenuta prema stropu.
Banić izvadi cig ar ete i slegne ramenima kao da mu je neugodno zbog zabune koja je nastala:
– Lula mira greškom mi je ostala kod kuće... to jest u vigvamu. Možemo popušiti cig ar etu mira,
a lulu ćemo sutra.
– Tata mi ne dopušta da pušim. Ni cig ar ete, ni lulu mira – odvrati on pomalo tužno. – Kaže da se
od pušenja dobiva rak pluća.
– Možda od cig ar eta – umir ivao ga je Banić. – Ali bar koliko je meni poznato, nije još zabilježe-
no da je netko dobio rak pluća od lule mira! Takva je pretpostavka potpuno pogrešna.
Banić je postajao sve nervozniji. Mali Đer onimo nije više bio osobit problem, ali je svakog a
časa za njim mog ao doći i njeg ov otac.
– Možda bismo trebali izići. Ako dođe tvoj star i, uzet će nam šar ana, pa će sveta riba završiti ne
u vječnim poljanama nego u ribljem paprikašu. Evo, ostavit ću ti novac da kupiš hranu za šar ana.
Dječak je svejednako stajao kao da nije sig ur an hoće li pristati.
– Nisu izbirljivi – doda Banić i izvadi iz džepa plavu novčanicu od pedeset kuna.
– Đer onimo ne priznaje papir e bljedolikih! – izjavi ponosno.
– Što je, hoćeš da ti platim bizonovim mesom i medvjeđim kožama?
Klinac se ipak nasmije i zaniječe glavom.
– U redu, idemo sad! – požur ivao ga je Banić s mukom vraćajući nespretnog a, debelog šar ana u
kadu.
– Star i Đer onimo neće doći – mali će iznenada. – Star i Đer onimo popio je previše vatrene vode.
Zato mali Đer onimo ima pušku. Mali će Đer onimo ispratiti bljedolikog do njeg ova čeličnog konja.
Jebi ga, pomisli Banić, bila je to leksička ili frazeo loška pogreška u odg oju, možda nužna i ra-
zumljiva jer su ipak vesterni, sa svim svojim kaubojima i Indijancima, sada prava, svršena prošlost,
tako da nije imao posebnog razlog a objašnjavati klincu kako nije ovamo stig ao željeznicom.
Poslije, dok je ležao kod kuće u krevetu, Banić se iznenada preznoji sjetivši se kako je bio tako
blizu smrti. Odrastao čovjek s puškom u ruci još će razmisliti o posljedicama svojeg a čina, dok dijete
može povući okidač tek tako, iz hira, iz nespretnosti, zbog toga što je naglo izgubilo ravnotežu ili se
prisjetilo nečeg a neugodnog. Odrastao čovjek nakon takve geste redovito odlazi na višeg odišnju ro-
biju, a dijete u kakvu socijalnu ustanovu, možda čak zdraviju i lag odniju od sredine u kojoj je
odrastao Đer onimo. No ipak je sve dobro završilo. Star i će se ujutro probuditi, rastrijezniti i izdeve-
tati sina sve dok mu ne prizna gdje je skrio ribu. Potom će uzeti šar ana, mlatnuti ga mesarskom sjeki-
ricom i ispeći za ručak.
Ujutro se pojavio kao vrlo ozbiljan komitent u maloj knjižnici nedaleko od Britanskog a trga re-
kavši kako je svratio ovamo jer ga u načelu zanima ozbiljan studijski rad, ponajprije s per io dikom.
Uzeli su mu osobne podatke, jedinstveni matični broj građana, godišnju članar inu i napravili mu
iskaznicu, zalivenu u tvrdu plastiku, nešto nalik na kreditnu karticu ili novu osobnu iskaznicu. A kad
je star ijoj gospođi, »višoj knjižničarki«, kazao kako ga, za početak, zanima jedan rujanski broj ma-
gazina Royal, i to iz 1996. godine, odnosno, preciznije rečeno, članak iz rubrike Moja radna soba,
gospođa mu je vrlo obzirno kazala kako šar ene mag azine, dnevne novine i bulevarski tisak može do-
biti samo u Sveučilišnoj knjižnici jer su smještajni kapaciteti male područne knjižnice tako ograniče-
ni da uopće ne mogu držati tu vrstu per io dike. Ponudila mu je izdanja poput »Mar ulića«, »Hrvatskog
slova«, »Jezika«, »Geo grafskog a hor izonta«, ali se on ispričao time kako zasad još nema potrebu da
iz njih vadi bilješke, premda cijeni njihovu ozbiljnost i kompetentnost.
Budući da je od Sveučilišne knjižnice imao stanovit strah jer je sumnjao da će se snaći u toj no-
voj, modernoj zgradi, u labir intu njezinih čitao nica, hodnika, liftova i kompjutor izir anih katalog a,
izvukao je iz džepa mobitel i nazvao Niku nadajući se da će ona poći s njim.
– Otišla je nekamo s Rupčićkom – rekla je kratko Lidija. – Jesi li razgovar ao s njom?
– O čemu? – upitao je nedužno.
– Kako o čemu!? Nikola, ti više ništa ne možeš držati u glavi dulje od nekoliko sekundi! Pa o
tom vjenčanju! O braku!
– Ah, to! – reče on praveći se da je časkom bio odsutan. – Mislim da će ta stvar biti u redu. Ona
je samo skeptična, mislim u jednom je stanju koje... možda joj mor amo pružiti priliku da predahne...
pa je onda pritisnuti razlozima... odnosno... argumentima... Mislim da je to časovita neo dlučnost...
– Nikola! – prekine ga ona. – Zar si prešao u politiku?
– Ne.
– Znači, nisi razgovar ao s njom?
– Nisam. Odnosno jesam, ali je propalo.
– Na čemu ste stali?
– Lidija – reče on premišljajući se – ti sig urno ne bi vjer ovala kad bih ti rekao da smo prestali
razgovar ati negdje iza ponoći, kad sam mor ao razbiti stražnje staklo na jednom automobilu i ukrasti
prospekt za »kmečki tur izem«.
Ona je šutjela nekoliko časaka, činilo se kao da joj je sve to toliko blesavo da nema namjer u
nastaviti.
– Vidiš, a ja nisam tebe zabor avila...
On se strese od nelag ode; zvučalo je kao ljubavna izjava.
– Nazvala sam svoju Bibu. Znaš, onu koja je studir ala sa mnom, i koja radi u Institutu za eko-
nomska istraživanja. Ona će ti kazati sve što te zanima o Alojzu Habahtu.
– O kakvom Alojzu?
Lidija bez riječi spusti slušalicu, baš onog a časa kada se on uspio prisjetiti kako je Alojz Habaht
propali pijani financijski genij kojeg a je vidio u čuvenom restor anu Herc na rođendanu kćer i doktor a
Valer ijana Grudena. Sjetio se vica u kojemu ostarjeli glumac kaže mladoj curi kako će »mor at uzeti
ginseng da se sjeti gdje je stavio viagru«, i učinilo mu se da i te kako razumije tog tipa. Kad jednog a
dana ostar i i dokraja izgubi vitalnost, reflekse, memor iju, pomislio je Banić s tug om, neće mu pre-
ostati drug o doli da se pretvor i u psa i istrag e vodi tražeći počinitelja njuhom. Ako se i njuh ne gubi
zajedno s ostalim stvar ima.
U Sveučilišnoj knjižnici nije bilo toliko strašno, premda su i tamošnji službenici tražili matični
broj i odštancali mu ukusno dizajnir anu iskaznicu koja mu zacijelo nikad više neće trebati. Odveli su
ga potom liftom na drug i kat, u prostor iju koja je bila studijska čitao nica za per io diku. Mlada knjižni-
čarka, kojoj je mog ao biti otac, nasmijala se pomalo prezrivo kad je vidjela da mu treba Royal iz
1996., ali ga nije htjela upućivati u to kako će se poslužiti katalog om i pronaći signatur u sveska nego
se smilovala i kazala mu da samo mirno pričeka dok časopis ne stigne. Čekao je oko pola sata, a za-
tim je, ne mog avši izdržati, izišao na hodnik i zapalio cig ar etu razmišljajući bi li koga od manipula-
nata upitao može li se ovdje negdje kupiti pivo. Bar mala konzerva nekog a uobičajenog pivskog sme-
ća! Ipak to nije uradio, ponajprije stog a što se pojavila mlada knjižničarka i kazala mu kako je njeg ov
svezak stig ao, pripomenuvši kako je to prvi, a zacijelo i posljednji put da netko traži to smeće. Prišla
mu je tako blizu da je mog ao osjetiti mir is njezina parfema, a s pločice na džepu njezine kute proči-
tao joj je i ime, prof. Ver ica Žnidarčić.
Sjeo je za svoj radni stol i prije no što će početi listati odvratnu žutu tiskovinu, osvrnuo se na sve
strane. Mlada profesor ica Ver ica sjedila je na svome radnome mjestu i čitala neku debelu knjig u,
desno od njeg a gojazna cur etina s punđom iz golemog je sveska nekakvih novina, tiskanih goticom,
vadila podatke, a uza sam prozor sjedio je sjedi čiča pred kojim je bilo nekoliko svezaka na čijim se
kor icama vidio stilizir ani globus. Čičina se glava lag ano njihala te se vidjelo da se upravo bori sa
snom.
U rujanskom broju pronašao je onaj članak što ga je nakratko vidio u apartmanu slovenskog a
motela. Naslov članka bio je Radna soba poduzetnika mora odisati budućnošću. U tekstu su se nizale
razne gluposti o tomu kako su biznismenima potrebne nove ideje, kako oni ne misle za jučer i danas,
nego za sutra, te kako, u skladu s tim, mor aju imati »sutrašnji« namještaj i dizajn. Od osobnih gener a-
lija Roberta Svilar a spominjala se njeg ova diploma nečeg a, sa stotinjak tobožnjih petica, iskustvo u
vanjskotrgovinskim poslovima te se navodila poetično iskazana tvrdnja kako njeg ov poduzetnički
mozak radi istom, maksimalnom frekvencijom nalazio se on u Ivanić Gradu, New Yorku ili Nairobi-
ju. Zašto su odabrana baš ta tri grada, Baniću nije bilo jasno, ali mu, isto tako, nije bilo jasno ni sve
ostalo što se moglo naći u tekstu. A zatim se zagledao u najveću fotografiju, koja je uistinu bila vješto
snimljena i na kojoj se Svilar ov navodni radni ambijent uistinu činio posebnim i zanimljivim. Stol od
nekakve prozirne plastike ili stakla, police od pleksiglasa, svjetiljke što podsjećaju na asimetrične
grozdove žar ulja kakve je možda lakše naći u svemirskom brodu neg oli u normalnim radnim inter i-
jer ima, koža neke egzotične životinje na podu i boja na zidovima koju su činili različiti mrljavi tono-
vi plavog a. Jedine tri stvar i što su, čini se, pripadale današnjici bile su nekakva vaza nalik na amfor u,
loše uramljeni akvar el na zidu i sâm Svilar, nasmiješen i ponosan na rad svog a suludog dekor ater a.
I što sad sa svim tim, pitao se Banić, ćuteći kako mu je cijela ta stvar sve manje jasna i kako je
možda poput naivne ribe zagrizao mamac sasvim pogrešne indicije. Sve nervozniji u ambijentu u ko-
jemu se čita a ne smije se pušiti ni piti pivo, izišao je van, prišao velikoj staklenoj plohi iza koje se
nazir ala obližnja koncertna dvor ana, ali se grad od magle više nije mog ao vidjeti. Zapalio je cig ar e-
tu, a onda mu je nešto palo na pamet. Izvadio je mobitel i svoju novu člansku iskaznicu na kojoj se
mog ao pročitati telefonski broj centrale knjižnice. Utipkao ga je u mobitel i za nekoliko trenutaka ja-
vila mu se žena koja je očito distribuirala pozive:
– Sveučilišna knjižnica ovdje.
– Molim vas gospođu profesor icu Ver icu Žnidarčić – reče Banić trudeći se da zazvuči priprosto.
– Odmah ću vas prespojiti...
– Nemojte vi ništa prespajat i prispajat, nego joj lijepo recite da joj je došao rođak sa sela.
– S kakvog sela? – pitao je ženski glas.
– Zna ona! – sig urna će glasa Banić računajući na to kako je svaki čovjek iza sebe ostavio neko
daleko i drag o selo. – Recite joj da odmah siđe dolje kod ulaza.
– Ne može vam ona silaziti, gospodine – ljubazno će telefonistica. – Ona sad radi...
– Halo, halo! Krepava mi bater ija! Halo! Halo! Krepava...
Odg lumivši čudnu ulog u seljaka s mobitelom, povukao je još nekoliko dimova, a potom ugasio
opušak u pepeljar i. Minutu nakon toga, iz prostor ije u kojoj se čitala per io dika hitro je izašla profe-
sor ica Žnidarčić i uputila se prema mjestu gdje se nalazio lift. Znači, i ona je imala rodbinu na selu.
Banić brzo uđe u čitao nicu, istrgne iz debele knjig e uvezanih brojeva mag azina Royal najprije
jednu, a potom i drug u stranicu, preklopi ih i strpa u stražnji džep hlača. Zatim zaklopi tvrde kor ice,
namigne debeloj čitateljici gotičkih slova i brzo izađe.
Pomalo se glupo osjećao prolazeći pokraj dvije velike fotokopirke, uz koje je bio red studenata
koji su čekali da umnože sve ono što im je trebalo, a nije se smjelo iznositi iz knjižnice.
Došavši kući, izvadio je iz hladnjaka jetrenu paštetu i papriku koja je bila tako velika i tako crve-
na da se moglo zaključiti kako su u nju, na neki, samo njima poznat način, ubrizgali gen lubenice ili
crvene bradavičaste svinje. Namazao je tvrdi kruh paštetom i zagrizao. Bilo je neukusno, ali ništa ne
može biti tako neukusno da se ne bi moglo popraviti okusom dobro rashlađenog Litovela. Upalio je
radio i rasprostro po stolu dvije stranice što ih je na tako drzak način otuđio u Sveučilišnoj knjižnici,
riznici cjelokupnog a hrvatskog znanja. Na radiju je i dalje trajala rasprava o prezervativu kao uzroku
pomutnje među svekolikom hrvatskom mladeži te su učene biskupske glave nudile drug a, Bogu mili-
ja sredstva za istu neugodnu upor abu. Kad je popio i drug i Litovel, pomislio je kako će jednog a dana
možda doći na kio sk kupiti prezervativ, a kio sk će biti preuređen u ispovjedao nicu u kojoj će mu
mjesni svećenik dati pokor u i listić s uputama kako spriječiti neželjenu trudnoću, obraniti se od side i
drug ih boleština na vjerski ispravan način. Sjedio je tako kod kuće, gledao u članak o radnoj sobi Ro-
berta Svilar a i sa svakom novom bocom češkog a piva sve je manje znao što bi s njim uradio.
12.
PROSTO RI JA U VE LI KOJ VILI NA JE LE NOVCU očito je bila namijenjena igranju biljar a, jer su se u kutu nalazili
stalci sa štapovima za igru, a na zidu do njih bila je učvršćena i ploča kakva obično služi za bilježenje
rezultata. U drug om dijelu prostor a, nasuprot stalka sa štapovima, bio je postavljen mali bar, a do nje-
ga trosjed presvučen kožom, baš onakav kakav se mog ao naći u boljim kancelar ijama iz šezdesetih
godina, dok su sa sredine stropa visjele dvije snažne reflektorske žar ulje s velikim konkavnim sjeni-
lima što skupljaju svjetlost i usmjer uju je na točno određen prostor. Međutim, pod tim se svjetlima,
kao što bi se moglo očekivati, nije nalazio biljarski stol nego nešto što je podsjećalo na nekakvu go-
lemu igru. Na stolu, nižemu, ali znatno šir em od biljarskog a, nalazila se kompleksna, stilizir ana ma-
keta s mnog o različitih dijelova koji su mogli predstavljati cijelu gradsku četvrt, novo naselje ili sli-
čan sustav nastambi, trgovina, ulica, skladišta, prometnica. Sve se to činilo poput kakvog stilizir anog
ter ena na kojemu hobisti izvode složen sustav dječje električne željeznice, ali ovdje nije bilo ni pru-
ge, ni vlakova, niti su objekti različitih oblika bili prepoznatljivi u tom smislu da bi se sa sig urnošću
moglo kazati što je od toga kuća, što trgovina, što park. Baš kao da je netko htio napraviti zornu, ali
ipak kodir anu maketu koju ne razumiju neupućeni nego samo uski krug povlaštenih.
Andrija Škrlet, kojeg a je njeg ov poslodavac Robert Svilar zvao ružnim nadimkom Guba, zasi-
gurno onda kad ga je htio razljutiti ili poniziti, uvede Banića i zamoli ga da pričeka uz ružan bar od
bog ato rezbar enog drva dok gazda ne završi važan razgovor.
Uz stol s mister io znom maketom stajao je čovjek kojeg a su Baniću opisali kao doktor a Kostova,
sivu eminenciju mnog ih poluleg alnih i ileg alnih poslova. Kostov je s razumijevanjem pratio ono što
mu je objašnjavao njeg ov domaćin Robert Svilar. A Svilar je, služeći se jednim od biljarskih štapova,
pokazivao objekte na maketi i govor io nešto što je Baniću djelovalo kao niz čudnih kriptograma.
– Slijedite me, prodajni sektor je plava transverzala... ovo... ovo... i ovo... dakle sve ovo u globa-
lu...
– Zar toliko? – zinuo je Kostov.
– Slušajte, to su multinacio nalne kompanije! To nije šala! To je ozbiljan prodor. Ovo zeleno je
prometna struktur a, i to u najvećem dijelu podzemna...
– Oho, Talon se, dakle, širi! – primijeti Banić pomalo drsko sa strane, oslonjen o onaj neukusni
barski pult kakav se nikako nije smio naći u kući profinjenog a kolekcio nar a umjetnina. Kućedomaćin
se okrene prema njemu i zastane. Vidjelo se da nije očekivao takvu primjedbu.
– Nema to veze s tim... – zbunjeno će Svilar. – To je samo prostorna simulacija jedne vizije... u
ovom trenutku možda i utopijske.
Zatim priđe stalku, odloži biljarski štap i ugasi svjetla kao da ne želi da mu Banić i dalje bulji u
njeg ove višebojne puzzle. Bila je to gesta ljubomor e, ali i, bar se tako Baniću načas učinilo, straha.
– Dakle, jeste li mi pronašli sina? – upita Svilar glasom zabrinutog oca.
– Sin vam ima curu – mirno će Banić. – Za momka njeg ove dobi to je dobra i prihvatljiva stvar.
Malo se provodio po Sloveniji, ali se već vratio. Jutros sam provjer io...
– Malo se provodio!... – nekako će prezrivo i s gađenjem Svilar, kao da ne odobrava seksualne
sklonosti svojeg a sina.
– Tako su bar djelovali. Nar avno da im nisam mog ao zavir iti u postelju, ali su izgledali kao par.
Ako imate kakvih modernih mor alnih predrasuda, onda vam mor am kazati kako nisam zamijetio je li
rabio vjerski neprihvatljiv prezervativ...
Svilar brzo iziđe na drug a vrata, a Guba namigne Baniću da pođe za njim, dok se na Kostova,
koji je još uvijek u polumraku proučavao nešto na maketi, nitko nije ni osvrtao. Ali njemu to, očito,
nije ni najmanje smetalo.
Iako nije volio da na takav način manipulir aju njime, Banić podigne s poda svoju star u aktovku,
koju je uistinu malokad nosio, prođe pokraj Kostova i ode za Svilar om kroz dug ačak hodnik na či-
jem su desnom kraju bila otvor ena vrata s kojih je dopir alo svjetlo. A kad je ušao u sobu u kojoj ga je
Svilar čekao, bio je gotovo sig ur an da se našao na istome onome mjestu koje je prije osam godina
predstavljeno javnosti kao Svilar ov radni kabinet. Nar avno, stanovitu je rezervu zadržao jer ničeg a
od onih modernih, nefunkcio nalnih gluposti više nije bilo ovdje, ničeg a osim asimetrično položenih
rasvjetnih tijela i jedne vaze nalik na amfor u. Umjesto toga, prostor je bio uređen građanski umjer e-
no, opremljen stilskim radnim stolom i biblio tekom, koja je mogla biti imitacija njemačke renesanse,
te uglavnom predmetima kakvi su se mogli naći nedjeljom na Britanskom trgu, na redovitom sajmu
antikviteta. Po svemu sudeći, Svilar je te 1996. najvjer ojatnije unajmio nekog a da mu radnu sobu
aranžir a samo za fotografir anje jer mu je bilo stalo da se pojavi u visokonakladnome mag azinu.
Odbivši sjesti, Banić baci svoju trošnu i ne baš čistu torbu na površinu restaurir anog a i skupog a
radnog stola pa počne iz nje, gotovo bez ikakva poštovanja, vaditi na brzu ruku izravnane crteže.
– Evo, svi su vam tu... od Pont Neufa, preko Austerlitza, pa sve do Pont des Artsa. Neki su ošteće-
ni manje, neki više, na jednog je čak pao živi šar an iz kade i djelomice ga obrisao, ali me ne pitajte
kako se nešto tako bizarno moglo dog oditi. Dakle, premda crteži nisu u istom stanju, moglo bi se ka-
zati da im je vrijednost jednaka, preciznije nikakva! Trgovci umjetninama podsmjehuju im se, a
ugledni ih kunsthistor ičar i drže uvredom za poznavatelje. Ali sve ste vi to znali, zar ne, gospodine
Svilar?
On se nalakti na svoj radni stol i duboko zamisli. Djelovao je kao čovjek kojeg a su stjer ali u kut,
ali je Banić bio gotovo sig ur an da pripada soju koji uvijek smisli neki izlaz.
– Ispočetka nisam – reče skrušenim glasom. – Ispočetka sam bio mladi zaljubljenik u slikarstvo,
naivan i poletan, koji od silne žudnje da do nečeg a dođe i ne propituje previše autentičnost. Poslije,
kad sam se oženio svojom neprežaljenom Effie, koja je imala nenadmašan senzibilitet, pa ako baš ho-
ćete i stručno znanje, nije me se moglo baš tako lako preveslati. Znate, čudno je to, ali čitao sam svo-
jedobno kako je i naš pokojni Ante Topić Mimar a imao sličnu sudbinu. I on je bio sklon tomu da
nepromišljeno otkupi nešto što je čisti fake, ali otkad se oženio svojom Wiltrud, postao je mnog o kri-
tičniji, mnog o promišljeniji.
– Znači, u pravu sam? Tih četrnaest crteža ne vrijedi ništa?
– Vrijede onoliko koliko i papir na kojemu su nacrtani. Nekoliko lipa... ili kuna...
– Zašto ste onda uložili četir i tisuće eura u naivnog istražitelja koji je vrludao po gradu i uokolo
te pazio da mu ne umakne koja od bezvrijednih škrabotina s motivom par iških mostova.
Svilar se nasmije kao da je sve bilo tek dobar štos zbog kojeg a se Banić, dobivši četir i tisuće
eura, ne bi smio ljutiti. Zatim je otvor io ladicu stilskog a radnog stola i iz njeg a izvukao polar oidnu
fotografiju.
– Vidite, gospodine Baniću, stvar i često imaju više lica, a da mi dugo ne znamo koja su od njih
prava, a koja lažna. Vi niste znali da su slike bezvrijedne, kao što to nije znao ni moj sin Arno. Ali ja
nikad ne bih bio tako lud da vas angažir am zbog osobne zabave i dokonosti. Vi ste ipak slijedili Arna
zato što je ukrao nešto od iznimne vrijednosti a da o tome uopće nije imao pojma.
Rekavši to, Svilar mu pruži polar oidnu fotografiju standardnog a formata. Na njoj se lijepo vi-
djela četvrtasta crvena kožna mapa, nalik na plosnatu kutiju, na čijem je poklopcu bila zlatnom lini-
jom iscrtana kontur a indijanskog a poprsja, ispod kojeg a je lijepim, ali izblijedjelim kurzivnim slovi-
ma pisalo VIEIL APACHE. Banić se prisjeti i toga kako mu je u početku Svilar i napomenuo da se
crteži nalaze u vrlo vrijednoj mapi od kože, ali on tu mapu uopće nije vidio, jer je mladić crteže no-
sio nao kolo u kartonskom herbar iju s platnenim vrpcama.
– Negdje potkraj stoljeća, vjer ojatno oko 1890., francuskim brodom Le Spirit stig ao je u Marse-
ille poznati etnolog Jean-Mar ie Bruhl, koji je sav život proveo proučavajući običaje i kultur u sje-
vernoamer ičkih star osjedilačkih plemena. Kad bi vas to zanimalo, i kad biste znali francuski, mog ao
bih vam ponuditi njeg ovu knjig u o pogrebnim običajima sjevernoamer ičkih Indijanaca...
– Osobno sumnjam da i vi umir ete od znatiželje spram pogrebnih običaja Indijanaca opisanih
francuskim jezikom – prekine ga Banić jer mu je taj razgovor išao na živce.
– Nar avno, imate pravo... ali ginem od želje za različitim umjetničkim i unikatnim predmetima.
Vidite, Bruhl je imao uza se mnog e drag ocjenosti koje su, nakon što je, kao i Račić, ubijen u jednom
francuskom hotelu, završile na raznim dražbama ili u muzejima. Jedna od njih, zacijelo među vredni-
jima, bila je i kutija u kojoj je pukovnik Albert Lodg e, prilikom preg ovor a s Apašima, nosio oko
dvije kile jeftinog nakita kao poklon koji ih je trebao udobrovoljiti da odustanu od prepada na
transportne kočije u određenim zabačenim reg ijama i prihvate ideju o životu u rezervatu kao nešto
normalno. Albert Lodg e ubijen je i skalpir an, mapa s bezvrijednim poklonima je oteta i tako je zapo-
čeo jedan od posljednjih velikih indijanskih ratova.
– To je, dakle, ta mapa? – upita Banić vraćajući Svilar u polar oidnu fotografiju.
– Da. Kada bi ovi izgužvani crteži bili orig inalni, vrijednost Lodg eo ve mape višestruko bi ih
nadmašila.
– Ne znam... Sva moja znanja o tim stvar ima svode se na filmove s Johnom Wayneo m i Jamesom
Stewartom, a tamo nema ni riječi o toj i takvim mapama. Priča koju ste mi ispričali zanimljiva je, ali
tko mi jamči da nije izmišljena? Pola Hrvata piše knjig e, ili sanjaju o tomu da postanu književnici,
premda knjig e jedva tko čita – reče Banić pa ipak sjedne kao da očekuje još kakav dokaz.
– Gospodine Baniću – reče Robert Svilar vadeći iz stola kutiju u kojoj se nalazio novac, očito za
ovakve male i brze transakcije – vama i nije osobito važno je li priča istinita ili lažna. Vama je važno
da ono čime se plaćaju vaše uslug e nije lažno, je li tako? Ipak, ako mislite da vam lažem, i da je spo-
menuti pukovnik Lodg e lik iz stripa ili vesterna, možda biste ovo prihvatili kao neku vrstu dokaza?
Rekavši to, on izbroji deset novčanica od petsto eura i gurne ih pred Banića, potom izbroji još
deset i stavi ih pred sebe. Zatim se nagne prema istražitelju, onako kako se nag inju ljudi kad žele ka-
zati nešto povjerljivo. Potom prošapće tiho, urotnički:
– Vi ste hard worker ! Pronađite mi tu mapu sa star im Apašem. Obojica ćemo biti među najzado-
voljnijim ljudima na svijetu. Evo, nudim vam pola odmah, a pola kad je pronađete.
Hard worker, pomisli Banić, samom sebi pomalo zamjer ajući što, star eći, sve lakše pravi
kompromise, odustaje od načela i sklapa olake ugovor e s vrag om i njeg ovim nižim slug ama. Ali
imao je u onom dvor ištu crvenog brata, poglavicu, saveznika, koji ga je mog ao pustiti da uđe i uzme
ono što će mu život do kraja godine učiniti razmjerno sig urnim.
Poslije, dok se autom spuštao niz Jelenovac, pala mu je na pamet sasvim log ična misao. Pa nisu
li i oni sami već pet puta pretresli unajmljenu kuću? Ne uvlače li to oni njeg a u nešto o čemu i ne sa-
nja? Ako je isprva bio plaćen da pronađe slike, pa se otkrilo kako nisu važne slike nego sama mapa,
neće li se možda kad donese mapu otkriti da je ulog u igri nešto treće?
Predvečer, kada je vozio Lidiju na njezinu redovitu uzaludnu fizio ter apijsku gnjavažu koja se
sastojala od čudnih vježbi, masaže i nečeg a što je ona zvala nejasnim terminom »grijanje«, upitala ga
je bivša žena čime se zapravo bavi. Nije to bilo pitanje u kojemu bi bilo autentične radoznalosti jer ju
je, dok su još bili u braku, mor ao naučiti tomu da se previše ne raspituje o njeg ovim poslovima. Bila
je to tek usputna, kurtoazna upadica, nešto kao i njeg ovo pitanje o pravoj prir odi tih fizio ter apijskih
grijanja.
– Nećeš vjer ovati – reče on pazeći na kolonu vozila što se zaustavila na zelenom valu – ali tra-
žim mapu od crvene kože u kojoj je nekakav suludi tip nosio lažni nakit Indijancima koji su ga posli-
je skalpir ali.
Iako joj njeg ov posao nije bio važan, pogledala ga je u čudu.
– Prije toga pronašao sam četrnaest crteža za koje se mislilo da ih je napravio jedan vrlo važan
slikar prije no što su ga našli ustrijeljenog a u par iškom hotelu. Pokazalo se da su crteži lažni, pa nije
bilo nikakve štete što je jednog a od njih uništio šar an koji je iskočio iz kade.
– Čekaj, Nikola! – pobuni se ona. – Radiš li nešto ili se zapravo spremaš za karneval? Ili si da-
nas, za promjenu, dobre volje?
– Ne, ne!... – uvjer avao ju je on. – Stvarno radim, samo još nisam posve sig ur an radim li ono za
što sam plaćen i ono što se uistinu očekuje od mene... ili će se pravi smisao posla otkriti tek poslije.
Ali ako mi ne vjer uješ, evo, pokazat ću ti.
Iako je ona kazala kako joj nisu potrebni dokazi, on svejedno naglo promijeni kolonu i skrene
prema Zvonimir ovoj, odakle je mog ao lakše ući u Arnoo vu ulicu.
– Molim te, što ćeš mi pokazati? – kao da se bunila Lidija. – Mapu sa skalpom ili šar ana koji
uništava crteže?
On iziđe iz kolone i zaustavi automobil ispred Jednookog Jacka, izvadi cig ar etu i zapali je.
– Obećao si Niki...
– Obećao sam... – prekine on njezinu upadicu. – Obećao sam i ispunit ću obećanje. Čim se sredim
i riješim sve što me muči. Dotad ću pušiti.
Ona demonstrativno spusti staklo na vratima premda je i sama znala tu i tamo zapaliti.
– Vidiš, u onoj tamo zgradi – pokaže on prstom – trenutačno živi dvadeset petog odišnjak koji je
nešto ukrao ocu, nešto što bi otac htio natrag, ali bez mnog o buke i galame, dakle, bez medija i poli-
cije.
– To što je ukrao jest ta mapa?
– Navodno – zamisli se Banić. – Premda baš i nije sig urno. Plaćen sam da to nađem, ali mi se
katkad čini da bih i sam platio da doznam o čemu se zapravo radi.
– Pa valjda o mapi...
– Možda... Ali zašto mapa? I zašto to nekome treba? I zašto platiti toliko za nekakvu mapu čija
prošlost djeluje smiješno, izmišljeno, kao u onom filmu...
– U kojem filmu? – upita ona sada polako podižući prozor. Ako joj je i smetao dim, vani je bilo
prehladno i dim je bio mnog o bolji izbor od studeni.
– U onom filmu o sokolu... o malteškom sokolu.
– Onaj zeleni Punto pripada tome mladiću? – upita ona.
– Pripada.
– Onda tu stvar očito još netko traži – reče ona i skrene pogledom prema mjestu gdje je bio
parkir an Arnov automobil. Prtljažnik auta bio je deformir an i izvan ležišta, po čemu se vidjelo da ga
je netko nasilno otvar ao.
– Neki si me dan pitao tko mi je predavao financije... – nastavi Lidija s jučer ašnjim naprasno pre-
kinutim razgovor om.
On polako pritisne papučicu gasa i krene. Postojala je prilično velika mog ućnost da će zakasniti
na vježbe, a za takvo što nije htio biti krivcem.
– I to je u vezi s ovim na čemu radiš?
– Da – suho će on. – Vidio sam ga na mjestu na kojemu ga se valjda ne bi trebalo vidjeti. U stanju
u kojem ne bi trebao biti.
– Bio je pijan?
– Bio je nasmrt pijan. Rušio se od alkohola! I to doslovno!
– Razgovar ala sam sa svojom Bibom. Ona radi u biblio teci Instituta. Kaže da je Alojz Habaht
neka vrsta profesor a Ratha – nastavi Lidija, dok je on pokušavao proći zakrčenim raskrižjem pokraj
Dinamova stadio na.
– Kakvog profesor a Ratha?
– Nisi gledao Plavog anđela s Marlene Dietrich? Profesor Rath bio je ugledan građanin, gimna-
zijski profesor, poznat po točnosti i nepor očnosti. A onda se zaljubio u kabar etnu plesačicu Lolu, u
fatalnu ženu, mnog o mlađu, za kojom je otišao i posve propao, pretvor io se u klauna... – pričala je
Lidija, vidno zadovoljna što ga može nečemu podučiti. – Habaht je jednako prošao. Propio se, upro-
pastio kar ijer u, izgubio posao, ugled... sve zbog žene koja nije bila toga vrijedna.
– Zbog koje žene?
– Ne znam! Zbog neke fatalne anonimke. Nije uopće važno kako se zvala. Važno je da ga je
upropastila. Njeg a, financijskog a genija i profesor a ostavila je zbog vlasnika kladio nice ili kasina.
Međutim, Biba kaže da on i dalje radi.
– Za koga?
– Za neku privatnu osobu. Za poduzetnika. Kad je trijezan, može biti od izvanredne kor isti.
Uostalom, već sam ti pričala..., on ima u malom prstu onu vrstu financijske matematike kojom se
posve propali projekt može prikazati kao adut budućnosti, a najprofitabilnija tvrtka rupom bez dna,
prčvarnicom u općoj katastrofi. Svatko koga zanimaju takvi poslovi može od Alojza Habahta imati
neprocjenjive kor isti... samo ako...
– Samo ako?... – upita on dok su polako klizili cestom što je vodila uz Zoo loški vrt.
– Samo ako ga zna održati trijeznim – odvrati ona. – Ako to ne zna, može imati neprocjenjivu
štetu. Trećeg a nema. On ti je kao otrovna supstancija. Ili liječi, ili truje.
– I ti za koje radi... uspijevaju li oni s njim?
– Ne znam – odvrati Lidija. – Katkad valjda uspijevaju, a katkad i ne. Dubravka kaže da kadšto
pije pred njima, ali i tajno. Ona zna lokal u kojemu ga je mog uće naći. S malo sreće. Mislim, lokal u
kojemu pije inkognito.
– Sumnjam da netko tko radi za Svilar a može bilo što raditi inkognito – zamišljeno će Banić.
– Čekaj... ti znaš za koga radi? – začudi se ona.
– Nag ađam... Vidio sam cijelu ergelu tih tipova i za nekog a od njih sasvim sig urno radi... Najvje-
rojatnije za Svilar a...
– Ne znam tko je to. Taj Svilar.
– Taj Svilar je netko za koga i ja radim – reče on zlovoljno. – Čini se da je jedina razlika između
mene i Habahta to što je on na viskiju, a ja još uvijek na pivu.
Ona pošuti, a potom umorno osloni glavu na sjedalo pa sjetno reče:
– Nikola, dugo nismo toliko pričali. Neću na te blesave vježbe!
Banić je začuđeno pogleda. Bili su veo ma blizu bolnice u Dubravi i bilo je više no sig urno da će
stići navrijeme. I sad ona odjednom neće! A čekala je više od tjedan dana da »dobije termin«!
– Stani, tamo je jedna zgodna birtija – pokazivala je prstom na nešto što je uistinu moglo biti
zgodan lokal, ali i obično ugostiteljsko podzemlje. – Mogli bismo popiti pivo. Ne možeš kazati da ne
bi popio pivo!
– To ne mogu kazati... ali ti mor aš na te svoje vježbe!
– Ionako mi ne kor iste – reče ona dok je on skretao prema lokalu za koji je bio više no sig ur an
da drži »svijetlo i tamno pivo« ili »malo i veliko«. – Jutros sam odlučila! Definitivno ću otići u Krilo
anđelovo. Ondje imaju najmoderniju dijagnostiku, pregledat će me i otkriti u čemu je zapravo moj
problem. Možda će me moći i oper ir ati. Biba mi je rekla da su njezinu sestričnu oper ir ali...
– Lidija! – prekine je on. – To je vezano s...
– Ništa nije vezano! – preduhitri ga ona. – Neće me koštati više od četir i, pet tisuća eura. Dignut
ću kredit. Jutros sam uzela formular e. Na kredit se čeka deset minuta. Banke ništa drug o i ne rade
nego daju kredite onome tko hoće...
– I opljačkaju ga uz pomoć zateznih i drug ih kamata! Nekidan sam čitao kako sudski gone tipa
čiji se dug s pedeset dinar a tijekom petnaest godina popeo na devedeset tisuća kuna! I on im ne može
ništa. Banke su u rukama Zapada. To je kao da ratuješ sama protiv Nato saveza!
– Pa što onda da radim? – upita ona s očajem u glasu.
– Nećeš dizati kredit! Ja ću ti dati tih pet tisuća.
– Daj, molim te! – prosvjedovala je Lidija. – Pa nemaš ih! A da ih i imaš, trebaju tebi!
– Imam love o kojoj ne možeš ni sanjati! – reče on tobože važno, pa iz džepa izvadi onih
izgužvanih pet tisuća što ih je dobio od Svilar a. – Je l’ ti to dosta?
– Čekaj! Nije li to malo nezgodno? – zbuni se Lidija.
– Ma daj! – odmahne on rukom. – Što bi bilo nezgodno!? Pa ti si mi još uvijek bivša suprug a!
13.
U VI DE OTE CI NISU IMA LI FILM PLA VI ANĐEO niti su za takvo što ikada čuli, u knjižar i Algoritam držali su
nešto malo filmske klasike, pa i njemačke, ali taj film s Marlene Dietrich nije bio među tim stvar ima,
a Pako se pak nije mog ao sjetiti da je ikad u kar ijer i vrtio takvo što. Čuo je za Plavi devet i Charleye-
ve anđele, ali o tomu što je Plavi anđeo nije znao ništa. »Sori, detektiv, ali ne bi te štel dezinformir ati«
rekao mu je. Baniću stog a nije preo stalo drug o doli da ode u lokal za koji je čuo od Lidijine prijate-
ljice te da ondje osobno upozna »profesor a Ratha«.
Sve mu se više činilo da zag onetka u koju su ga uvukli ima dva podjednako važna kraka; jedan
koji vodi ka odbjeglom mladiću, a drug i koji ide prema poslodavcima.
Ne skinuvši svoju toplu vjetrovku s podstavom, Banić je sjedio za stolom, odlag ao u pepeljar u
opušak za opuškom i pio iz politrene krigle neko od lošijih domaćih točenih piva. Uistinu, domaće
ugostiteljstvo za ljubitelje piva možda i nije bilo baš pravi pakao, ali nije bilo ni mnog o bolje od za-
bačenih zakutaka Limba. Alojz Habaht, i više no vidno pijan, lamatao je biljarskim štapom i vrzmao
se oko star og a, oljuštenog biljarskog stola s izblijedjelim filcom pokušavajući izvesti neke od onih
udar aca za koje ne bi imao dovoljno vještine čak ni trijezan. Uistinu je veo ma teško pronaći gostio ni-
cu s biljarskim stolom, a ova je, i po drug im svojim elementima, pripadala nekim davnim, možda pe-
desetim ili šezdesetim godinama. Drveni, loše održavan šank sa šipkom za noge, žar ulje s tanjur astim
sjenilima i star e, jednostavne čaše na kojima se jasno vidjela crta s oznakom 2 del. Samo su još ne-
dostajale pljuvačnica u kutu i limena pločica s izrekom »Čast svakome, ver esije nikome!«. Tu se, za-
cijelo, financijski genij osjećao sig urnim. Premda su mu znali ime, u ovom lokalu ono nije značilo
baš ništa, i ovdje je uistinu mog ao lokati inkognito.
Banić je razmišljao kako bi mu nenametljivo prišao, ali ništa mu nije padalo na pamet. Stog a je
mog ao držati sretnom okolnošću što se pijani Habaht obratio njemu. Namjestio se kao da će izvesti
važan udar ac, a onda je odložio štap, primio se za čelo i zatetur ao kao da mu se časkom zavrtjelo u
glavi od svih tih raznobojnih kugli. Držeći i dalje dlan na čelu, dokraja u nekom svom privatnom
filmu, počeo je govor iti, zacijelo Baniću, jer u blizini stola za biljar nije bilo nikog drug og.
– Čudno! Ne mogu se sjetiti! U Dostojevskom, baćuška moj, igraju karte, mar ijaša, domino,
šah... koješta... ali se ne sjećam da igdje igraju biljar... Tolike puste stranice, a nigdje biljar a! Što vi na
to kažete?
Pogledao je Banića veo ma važno, čak i molećivo, kao da o tom odg ovor u ovisi sva njeg ova bu-
dućnost, ali mu istražitelj, na njeg ovu žalost, nije mog ao odg ovor iti.
– Rodio ne Romanoviču, jeste li, pobog u, ikada išta čitali od našeg nam Dostojevskog? Od naše-
ga, premda pravoslavnog a? Ako niste, idem se smjesta pobljuvati, što ionako već pola sata namjer a-
vam uraditi.
– Samo Rat i mir... – drsko ga pogleda u lice Banić.
On se stade tiho cer iti, ali tome je razlog om mog ao biti i alkohol, i njeg ovo pretencio zno pita-
nje, i neka asocijacija... Uistinu, bila je to birtija u kojoj nisi smio očekivati da ćeš naići na pasio nir a-
ne čitače ruskih klasika.
– Rat i mir! Rat i mir, kažete vi, moj golube! A recite mi, molim vas, koji bi od braće Kar amazo-
va bio kadar voditi rat? Mislim kao vojskovođa, ili bar kao niži zapovjednik.
– Ne znam... – smete se Banić. – Vjer ojatno onaj najstar iji...
– A kad bih vas pitao kako se zove, vi biste sig urno kazali da se zove Kar amazov! Jer prir odno
je da sva braća Kar amazovi nose prezime Kar amazov. Je l’ tako?
– Nar avno! – otpovrne Banić.
– E, nije! – lupi Habaht bijesno šakom po biljarskom stolu i nasrne na Banića tako silovito da je
šanker skočio i viknuo:
– Mir tamo!
– Nije, jer se jedini brat koji bi mog ao voditi rat ne zove Kar amazov nego Smerdjakov! Nijedan
od trojice zakonitih sinova to ne bi mog ao! Ivan je anarhist i strani su mu pojmovi hijer arhije i su-
bordinacije, a bez te dvije stvar i nema vojske! Nema! Što me gledate? Aljoši je, pak, kao svećeniku
stran pojam nasilja, a Mića... Mića je kao vi i ja! On misli samo na pičku i na alkohol! Kužite? Znali
ste to? Znali ste? Ako jeste, čista petica!
U Alojzovim je pokretima bilo one hinjene alkoholičarske agresivnosti kakve se Banić i nije bo-
jao jer je ona uvijek teatralna i nedjelatna.
– A ako niste, onda ste pali na dno! Kužite, baćuška Rodio ne Romanoviču?
– Vi ste pali na dno! – odbrusi mu Banić, onako kako se obično pijanci svađaju. – Bili ste profe-
sor na fakultetu, a što ste sad? Recite, što ste?
Habaht ga ponovno pogleda, začuđen vjer ojatno što nekakav tip s kriglom piva zna tko je on, ali
ta iznenađujuća činjenica nije baš osobito odjeknula u njeg ovoj pijanoj glavi. Promatrao ga je nekoli-
ko časaka, potom je podrignuo kao da će povratiti i na kraju tako nespretno izveo onaj biljarski uda-
rac da je zamalo pao. Zatim je uzeo jednu od biljarskih kugli i stavio je pred Banića.
– Pogledajte! – kazao je kao da mu nudi krunski dokaz. – Ovo je univerzum. Savršena zao bljena
forma. Ništa nije gore i ništa nije dolje, nitko nije pao i nitko se nije uspeo! Ergo, star i Gundulić pri-
jetvorno laže!
Zatim je zastao, obrisao suzne oči, otišao do šanka, uzeo svoju čašu od dva decilitra punu
bezbojne tekućine, zacijelo rakije ili votke, pa se vratio do biljarskog a stola.
– Ili, baćuška, ako vam baš smeta metafizika, ako želite biti realist, onda smo svi mi pali! I svi
smo na dnu! A ne samo Maksim Gorki. Na dnu dnuncatom! U sveo pćoj propasti lopovluka, otimači-
ne, kriminala i bezakonja. Ne, ne želim vam mor alizir ati, baćuška, golube, djedice, kako kaže pjesnik,
ali mi smo prokockali sve šanse i zajebali sve. Zajebali sve, kako kaže pjesnik! A ja sam u svemu bio
tek mala mimikrijska i supravodljiva gnjida. Kužite, jedini moj?
– Nisam mislio da ste vi nešto krivi – umir ivao ga je istražitelj ćuteći da je pred plimom alkoho-
ličarskog a kajanja i samoo ptuživanja.
I bilo je tako.
– Kako ne bih bio kriv kad sam im pomag ao svojim izračunima i svojim nosom za dobre i
sretne prilike, njima, nesofisticir anim gorštačkim trgovcima životinjskim kožama, duhanom i solju.
Razumijete? Mog ao sam se baviti problemom triju tijela u fizici, ili matematičkom log ikom, a ja sam
njima, poput log ar itamskog pror oka, govor io da kupe ovo, a prodaju ono...
Baniću je bilo teško pratiti njeg ov pijani samog ovor, ali je imao osjećaj da su krhotine i okrajci
njeg ovih rečenica u suo dnosu s onim što je zapravo bio. A bio je, kako bi se to jezikom filma kazalo,
lukavi i beskrajno pijani consigliere.
– I na kraju će sve biti tako nepopravljivo – nastavi on ljuljajući se pokraj biljarskog stola – da
će trebati nova revolucija. I to ne boljševička, prosim fino, nego jakobinska! Robespierre i Saint-Just
pa da kažu kako revolucija treba vladati uz pomoć kreposti. Trebat će nepotkupljivi Robespierre jer
će i Danton biti preslaba pizda da iskor ijeni profiter e i potkupljivače. I trebat će, građanine moj
uzorni, moj Rodio ne Romanoviču, da, trebat će giljotina i Jean Paul Mar at koji će izići na konju
nasred Ilice i zatražiti novih sto tisuća glava! Sto tisuća glava!
Tu mu je puknuo glas i on je nenadano zaplakao pa se srušio na stolac nasuprot Banićevu. Rame-
na su mu se neko vrijeme tresla od alkoholičarskog a plača, a zatim je izvukao iz džepa rupčić,
useknuo se i otpio nekoliko gutljaja onog a žestokog pića.
– Znate li zašto su me počeli cijeniti? Znate zašto su me uzeli u posao koji je tristo puta isplativiji
od profesorskog a?
Banić slegne ramenima. Nije znao, ali je želio čuti. Pijani financijski stručnjaci gdjekad znaju
biti iznimno zanimljivi, zanimljiviji nego u fakultetskim predavao nicama.
– A znate li koliko daje svaki broj podijeljen s ništicom? – upita on, pijano klateći glavom.
Banić je svejednako šutio. Pijani profesor nastavi:
– Svaki broj podijeljen s ništicom daje beskonačno veliku veličinu. Plus beskonačno. To je točka
u kojoj matematika dodir uje đavolsko. A mi živimo u inverznome, demonskom svijetu. Čim se pred-
stavite manjim, bezvrjednijim, više će vas cijeniti! A što je najbezvrjednije? Što je ta nula kojom se
dijeli, baćuška, golube jedini? To je alkoholičar!
– I dobro – gutne Banić malo ustajalog a piva, pa odluči biti preuzetniji: – Kad bi vas netko kao
stručnjaka pitao kako kupiti zemljište... recimo, zemljište koje ljudi gener alno ne žele prodati...?
On je shvatio što se od njeg a traži, ali tko zna je li razumio cijelu pozadinu. Ipak, Baniću je neki
vražićak u glavi govor io kako je pijani majstor kumovao projektu kupnje zemljišta nedaleko od Sa-
mobor a. Kao i svi pijanci, i Alojz Habaht požur i odg ovor iti. Jer, ostaviti dojam, pijancu je mnog o
važniji motiv od opreza.
– Biste li mu ponudili veliki iznos? – potakne ga Banić pitanjem.
– Ni govor a – otpije on još malo svojeg a prozirnog pog onskog gor iva. – Rekao sam vam da je
u sotonskom svijetu svaki upor abljivi plan inverzan. Nikome ne bih nudio ništa! Nikome! Zatim bih
našao najboljeg a, najuzornijeg i najozbiljnijeg među njima i pitao ga za koliko bi, načelno, hipotetič-
ki, prodao zemlju? Taj bi vjer ojatno kazao »ni za koliko, ali sig urno vrijedi deset«.
– Čega deset? – upita Banić koji se nije razumio u cijene zemljišta.
– Jedinica iz simboličkog mišljenja! I to čista! – odbrusi on. – Zamislite ovako! Deset iks! Deset
nečeg a. Kopjejčica, možda, kako bi rekao štapskapetan Perhotin. Dakle, taj bi infuzor ij rekao deset, a
ja bih mu rekao: Evo vam trideset! On bi se začudio, počeo razmišljati o tomu kako i na drug im
mjestima ima dobre, dapače, i jeftinije zemlje, potom bi neo dlučno kazao: »Trideset pet.« To »trideset
pet« smrtna je presuda! Razumijete li!? I onda bih mu ja rekao ovako: »Evo, da se puno ne cjenkamo i
ne gnjavimo, podižem na pedeset«. »Može«, kaže on i brzo traži papir da napravimo ugovor. A ja ga
onda zaskočim i zavrnem mu vratom! »Čekajte, ne žur ite, predahnimo«, govor im mu, a on se već
plaši da ću se predomisliti. I tad mu ja kažem sljedeće. »Evo vam sedamdeset, baćuška, Rodio ne Ro-
manoviču, ali da mi jednu stvar učinite.« On me gleda u čudu, a ja mu kažem: »Rastrubite nao kolo i
kažite sto puta danju i sto puta noću da ste napravili odličan posao i prodali sve za pet jer je najbolje
prodati danas ovdje, a sutra već biti iza sedam brda i planina!«
– A kad bi netko htio, recimo, uplašiti ljude da to treba prodati, jer da će se na tom prostor u do-
goditi kakve ekološki neugodne stvar i... – okolišao je Banić, ne znajući je li profesor Habaht toliko
pijan da će mu i to biti svejedno.
– Recimo... – otpije on sudbonosni gutljaj alkohola – ...recimo, dog ađalo se to bilo gdje... svejed-
no... u »enskoj guberniji«, u arhipelag u Gulag ili, što ja znam, u samoborskoj guberniji...
Zatim se strese, prelomi doslovno napola i povrati preko koljena na pod nešto što je bilo mješa-
vina pjene i žućkaste tekućine. Vidjelo se da je pravi alkoholičar koji je gotovo prestao jesti.
– U pizdu mater inu! – viknula je sasvim nepoetično šanker ova žena. – Pak se usvinjil!
I dok je ona otišla, zacijelo po vjedro i krpu, on se nekako pridignuo, obrisao kar ir anim stolnja-
kom ostatke bljuvotine, a potom nastavio kao da se ništa nije dog odilo:
– I to vam je isto inverzno načelo! Ako namjer avate napraviti smetlište, govor it ćete kako gradi-
te Shangrila, Disneyland, Arkadiju... ali, ako pak šir ite nao kolo glasine da gradite smetlište, zacijelo
donosite nešto što je puno neo na, stakla, boje, glazbe i love. Takav vam je svijet. Nego, jeste li vi bili
moj student?
– Nisam – odvrati Banić. – Osim možda danas... mislim, proteklih pola sata.
Ostavivši ga pomalo začuđenog a, Banić iziđe i pođe sumornom per ifer ijskom ulicom do parki-
rališta na kojemu je ostavio automobil. S drug e strane neugledne birtije ugledao je lakom maglom
obavijeni crni Audi, u kojemu je sjedio čovjek sa šešir om i kravatom oko vrata. Imao je kožne ruka-
vice i čačkao je zube čačkalicom. Banić se nasmije; bio je više no sig ur an da je to čovjek koji danas
čuva njihova nezamjenjivog a financijskog a genija kojemu nitko ne može ništa, nitko osim možda
alkohola, baćuška Rodio ne Romanoviču, kako bi on to kazao drug ima, vjer ojatno samo u trenucima
alkoholičarske polusvijesti.
Prije tri godine Pako je vrtio film čija se radnja zbivala u nekakvoj neo bičnoj maglovitoj dolini
punoj aveti, duhova i vještica. Bio je nalik na bajku, sve je u njemu bilo nestvarno, a čovjek je ipak
imao dojam da ga se te izmišljotine na neki posredan način tiču. Osobito je bio jeziv vitez bez glave
koji se pojavljivao noću i mačem obezglavljivao neo prezne ljude. I za njeg a je Pako rekao:
– Baš mi je faca taj tip bez glave! Kužiš, koja fora, a kak vodi igru! A ti kažeš da ovi tu naši fra-
jer i nemaju glavu i da nemreju vodit državu! Kur ac nemreju! Kaj će ti glava!?
Film se zvao Sanjiva dolina, i dok se spuštao prema čipkastom, maglom ovijenom ambijentu na-
puštenih kuća, sivih polja i spaljenih staklenika, Baniću se učini da također ulazi u nekakvu »sanjivu
dolinu« koja odumir e i čiji se stanovnici više nikad neće vratiti. Ovaj put na vidiku nije bilo Talonova
kombija pa je imao osjećaj kako mu je sve dostupno i kako svakog a može pitati što ga je volja. Ali
činilo se da ovdje više nema nikog a. Pošao je polako uza spaljeni tunel bivšeg a staklenika za povrće
čudeći se koliko je dug ačak i kako je samo lako i temeljito izgor io, zatim se provezao uz nešto što je
podsjećalo na poljoprivrednu zgradu ili na seo sko gospodarstvo, ali je također bilo očito da tu više
nitko ne živi. Dio plota bio je srušen, ulazna vrata kuće izbijena iz ležišta i prevrnuta u poleglu travu,
a stakla na svim prozor ima razbijena. Drvena ograda imanja s drug e strane uske, loše asfaltir ane
ceste bila je srušena kao da je nešto nalik na ralicu ili rovokopač prešlo preko nje, a veliki spremnik
za vodu, budući da ga nitko nije ispraznio, bio se zaledio i puknuo na spoju, na kojemu su se kovane
polutke razdvojile desetak centimetar a. Nekoliko stotina metar a dalje nalazilo se dug ačko betonsko
zdanje nalik na razmjerno novo tovilište za stoku kojemu je netko, kao iz obijesti, minucio zno por u-
šio krovište. Cijeli je kraj djelovao kao pomalo kao tično, neplanski podignuto naselje razmjerno si-
romašnih ljudi koji su na razne načine pokušavali preživjeti, ali ih je u trenu neo preznosti pohar ala
nenadana epidemija. Banić je mislio kako će, čim uzmogne, pitati Komar a ima li ova »sanjiva doli-
na«, iz koje su otišli ljudi a ušla magla, ima li ona kakvo svoje ime ili je samo dio nečeg a.
Pretpostavljao je da bi identitet ovog a mjesta mog ao provjer iti i na Internetu jer je nedavno
postavljen prilično bog at site s podrobno razrađenom zagrebačkom okolicom.
Zaustavio je Golf na pošir em raskrižju, valjda jedinome mjestu gdje su se vozila mogla mimo-
ići, ili se bez pretjer ano složenog manevrir anja okrenuti i vratiti. Ali on se nije okrenuo ni vratio jer
je zamijetio da na tom prošir enju, što je podsjećalo na minijaturni trg, stoji gostio nica čija su vrata
otvor ena, iz koje dopir e svjetlo i koja zacijelo posluje. Bilo je pravo čudo u mrtvoj maglovitoj dolini
nabasati na otvor enu gostio nicu, na nešto što radi i gdje se s nekim može por azgovar ati.
Asfalt ispred gostio nice bio je sav popucao i utonuo u meko zemljište, kao da je tuda prošlo
kakvo iznimno teško ter etno vozilo koje je pritom okrznulo i dio ograde. Gostio nica je bila star a, ne-
ugledna, prava seo ska birtijetina, i u njoj se zacijelo nije mogla tražiti Bloody Mary ili nešto on the
rocks, dok su pivo smatrali gener ičkim pojmom i znali samo odg ovor iti »da, imamo pivo, ali ne zna-
mo što to znači – kakvo«. Iznad ulaza, koji se preko noći zatvar ao dvama čvrstim hrastovim krilima i
metalnom polug om što se učvršćivala lokotom koji je bio teži od kile ali ga je moglo otvor iti svako
dijete, i to majčinom ukosnicom, stajao je cimer s najjednostavnijim nazivom Kod Horaka.
Banić iziđe iz auta i zapali cig ar etu premišljajući treba li uopće ulaziti. Naime, cijeli je kraj dje-
lovao veo ma čudno, kao mjesto s kojeg a su ljudi nestali, otišli, onako kao što odlaze iz sela koje će
prekriti akumulacijsko jezer o. A gostio nica je ostala. Za koga je ostala? Bilo je sasvim nevjer ojatno
pomisliti da je ostala zbog nekog a tko bi ovamo dolazio iz udaljenih krajeva jer je bila star a i ne-
ugledna, poput gostio nica koje poslužuju nevoljnike u nuždi.
A kada je ipak ušao unutra, odmah je shvatio kako su njeg ove procjene bile sasvim pogrešne, jer
je gotovo sav unutarnji inventar bio spakir an i složen te spreman za odvoz, tako da su slobodna i
upor abljiva bila tek dva stola, dio šanka i polica na kojoj se nalazilo nekoliko gotovo ispražnjenih
boca s pićem.
– Oprostite, mislio sam da radite – rekao je Banić visokom momku ovalna lica i krakatih nogu,
koji je bio odjeven u dva do tri broja premalenu vestu i hlače bar pet centimetar a prekratkih nog avica.
Stog a je djelovao smiješno i nespretno, i činilo se ne samo da nije gostio ničar nego da o gostio ni-
čarskim poslovima ništa i ne zna.
– Radimo! Đe ne bi radili? – reče mladić, kao da je to sasvim nar avna stvar. – Al’ samo još danas
jer navečer dolazi kamijon po ostale kapacitete i onda fiju... ode sve u Svetu Neđelju...
– Vi ste Hor ak? – upita Banić računajući da se onaj cimer odnosi na vlasnika.
– Jesam! Đe ne bi bio!?
– Znači, prodali ste gostio nicu?
– Nisam. Đe bi je prodavo!?
– Ne razumijem – zbuni se Banić, nasloni na slobodni dio šanka i zagleda u mladića. Nije djelo-
vao slaboumno nego nekako zbunjeno, nesnalažljivo. – Ako niste prodali, zašto onda zatvar ate?
– Pa stric je prodo!
– Kako vam se zove stric?
– A kak bi se zvao!? – gotovo se naljutio on. – Pa piše vam vani! Hor ak! Ko i ja!
– A zašto je prodao?
– Đe bi ja znao!? – slegne on ramenima. – Prodali su svi, pa je prodo i on. Šta’š popit?
– Pivo... – oprezno će Banić, očekujući da će ga krakati tip upitati »malo ili veliko«, ali se to nije
dog odilo.
– Nemamo! – odvrati mladić koji je očito zamjenjivao strica. – Imamo samo obična pića.
– Ako je pivo komplicir ano – nasmije se Banić – koja su onda ta obična pića?
– Šta koja su!? Pa vino i rakija!
– Dajte mi onda rakiju.
Mladić zgrabi bocu bez etikete, čašu koju obriše rukavom, pa u nju ulije nešto malo rakije i pru-
ži je Baniću. Zatim nastavi ozbiljno zamišljen:
– Neki nisu htjeli prodat, al su ih uvjer ili da je to najpametnije. Pa su onda prodali. Čovjek uči
dok je živ. II možda malo kraće. Imam djeda od devedeset sedam godina. Još je živ, al zadnje dve go-
dine više ne uči. Samo leži i traži rakiju, al mu je nitko ne da.
– A tko ih je uvjer io? Mislim te koji nisu htjeli odmah prodati.
– Pa ti koji su kupovali. Taj Teflon. Il kak se zove.
– Kako su ih uvjer ili?
– Šta ja znam! Svakojako. Svakog se čovjeka more uvjer it na drug i način. Znate ono kad je onaj
reko curi »oš se jebat«, a ona veli »uvjer i me u dve riječi«. A drug e opet mor aš macolom među oči.
Zatim se zagleda u rakiju koju Banić još nije bio taknuo.
– E, a ta rakija? Zašto je ne pijete? Meni je mater uvijek govor ila »jedi juhu, jer će se oladit«! E
sad, ja vama ne mor em kazat »pijte rakiju jer će vam se oladit«. Al, eto, u tom bi smislu mogli popit...
– A vaš je stric prvi prodao? – upita Banić i dalje ne dir ajući čašu iz koje se šir io oštar mir is šlji-
vovice.
– Vrag a! Zadnji! Nije htio, al su ga onda nag ovor ili.
– Kako su ga nag ovor ili?
– Tako da je sad u onoj Vinogradskoj bolnici pa ja mor am vodit preseljenje – reče kratko mla-
dić ne skidajući pogleda s Banićeve rakije.
– Kako to mislite u Vinogradskoj bolnici? Kao metafor a?
– Ne znam vam ja šta je to. Uvjer ili su ga pa je u Vinogradskoj bolnici, al drug i tjedan ide van
jer je imo samo nekakvu faktur u, i što ja znam.
– Koliko sam dužan? – upita Banić vadeći sitniš.
– Rakija je po šest... da ste je popili... ali niste. Odete da je ja popijem? Ja to jako volim. Onda je
možete platiti. Ak ne, mor am je vratit u flašu jer je star i Hor ak cicija pa je popiso sve i izmjer io. Ma-
kar je imo tu faktur u. Mislim pod njom je računo i popisivo.
– Nar avno, samo popijte – plati istražitelj pa iziđe.
Ušao je u Golf i upalio motor. Razmišljao je neko vrijeme bi li sad otišao u Samobor u Old Sco-
ut Club na kakvo dobro i »komplicir ano« pivo, ili do Komar a da provjer i je li uspio dokraja završiti
koji od par iških »arondismana«. Vozio je polako i sve mu se više činilo kako se magla polako i
potpuno diže, i kako se u zraku konačno ćuti novi snijeg. Poznavao je taj osjećaj još od djetinjstva i
malo bi se kada prevar io. Iznenada bi se sve smir ilo, nekako bi zahladnjelo, boje bi dobile sive ni-
janse, nekakav ugodan umor uvukao bi se u udove i koji časak kasnije počelo bi padati. Tko zna
zašto, skrenuo je ulijevo, pa se počeo vraćati onim putem koji je vodio uz izgorjeli staklenik, premda
mu je bilo mnog o jednostavnije produžiti ravno i izići na glavnu cestu kilometar sjevernije. Došavši
do onog mjesta gdje je prije nekoliko dana slušao mladića koji je nakon oper acije sjedio posve obu-
zet i opijen džezom i svojim tenor-saksofonom, zastao je jer mu se učinilo da je u podnožju debla na
kojemu je svir ač sjedio ugledao njeg ove čudne rukavice s odsječenim prstima.
Izišao je iz auta i prišao deblu, ali od one čudne prilike i čudnog ozračja nije ostalo ništa, čak ni
rukavice. Ono na tlu bio je tek zgužvani ostatak kutije od nekakvog keksa. I tad je napravio jednu
nesmotrenost. Izvadio je iz džepa mobitel i nazvao Svilar a. Mobitel je dugo zvonio, po čemu je znao
da je uključen i da Svilar najvjer ojatnije ne odg ovar a stog a što je pri kakvu poslu. A onda je sasvim
jasno začuo kako je glas s drug e strane rekao:
– Izvolite...
Premda se nije predstavio, Banić je bio sasvim sig ur an da je to glas Roberta Svilar a, njeg ova
poslodavca i vlasnika tvrtke Talon.
– Nalazim se tu u »sanjivoj dolini«... – počne Banić.
– Gdje se nalazite? Tko ste vi? – čuo je pomalo zbunjeni glas biznismena koji ipak nije prekidao
vezu.
– Pa tu, nekoliko kilometar a ispred Samobor a. U blizini onog spaljenog staklenika. Imam tu ko-
madić zemlje i volio bih ga prodati. Ne bi me trebalo puno nag ovar ati.
Banić zastane, jer je shvatio da je Svilar upravo prekinuo vezu. I tad se sjeti kako je u svojoj
tehničkoj polupismenosti posve zabor avio na jednu okolnost, na to da je Svilar zasig urno mog ao na
zaslonu svog mobitela pročitati njeg ov broj i shvatiti tko ga zove.
14.
P UB OLD SCO UT CLUB, SMJEŠTEN U STAMBE NOJ zgradi nedaleko od samoborskog kinematografa i star e
knjižnice, ubraja se u ponajbolja mjesta za ljubitelje piva, od onih kojima je to piće navika, pa do
onih kojima je životna filozofija, jer je u njeg ovu velikom hladnjaku s prozirnim vratima redovito i
po sedamdesetak različitih vrsta piva, od kojih se neke, poput Red Erica i Ceres Stouta ne mogu naći
nigdje drugdje. Okružen vinopijama i uništavačima rakije i konjaka, dakle, po njeg ovu sudu sasvim
nesofisticir anim alkoholičar ima, Banić bi ovamo znao doći sam, kupiti ono što bi ga tog dana najviše
privlačilo, a potom se vratiti u Zagreb. Jednom je doveo i Lidiju, koja je tvrdila kako je strašno žed-
na, pa je za nju, s velikim iščekivanjem, nar učio pšenični Paulaner. Ona je otpila otprilike pola boči-
ce, a na njeg ov upit kako joj se dopada, slegnula je ramenima i kazala prostodušno:
– Što, pa pivo ko pivo...
A kad je shvatila da je začuđeno promatra jer ne pokazuje oduševljenje tom vrstom piva, dodala
je:
– Možda zato što mi se čini da je malo pokvar eno. Daj mi radije nar uči tonik.
Nar učio joj je tonik s ledom osjećajući se pritom poput šefa Dio rova salona kojemu cura iz pro-
vincije na kraju kaže kako joj se ipak ne sviđaju njihovi dijamantni broševi, te da će radije ostati pri
svom zelenom bedžu sa znakom Škode. Popila je tonik, Paulaner je ishlapio, a on je više nikad nije
odveo u Old Scout.
Ovaj put Banić je izišao iz samoborskog lokala s kutijom od tvrdog a kartona u rukama, a u njoj
je bilo sve što mu je ovaj put zapelo za oko, bar petnaest boca što su se njihale i zveckale u povećoj
kutiji. Nog om je nekako pritvor io vrata i pošao prema Golfu koji je ostavio na parkir alištu ispred
ulaza u zgradu, i tad su se stvor ili pokraj njeg a. Jedan je bio građanski odjeven, razmjerno eleg antan,
mog ao je imati tridesetak godina i po svemu je mor ao pripadati onoj mladoj kasti koja se s malo na-
obrazbe i mnog o samopouzdanja upuštala u svaki posao i preuzimala svaku odg ovornost. Drug i,
premda ne mnog o star iji, činio se načet vremenom. Na njeg ovu su licu bile već zamjetne bore, hlače
su mu bile obične, građanske, one kojima brzo nestane crta na nog avicama, a preko tamno-zelenog
pulover a prebacio je vjetrovku na kojoj se mog ao vidjeti metalni znak s natpisom ZT Fighter. Bili su
tipičan primjer iskonske podjele rada, prvi je bio intelekt, drug i gola, ali efikasna sila kojoj je, k
tomu, Banić uspio nazreti pištolj u džepu službene vjetrovke.
– Poći ćete s nama radi kratkog razgovor a – rekao je onaj u odijelu.
– A ako neću?
Kao da želi pokazati važnost vlastite nazočnosti, onaj snažniji, u vjetrovci, priskoči i uzme Bani-
ćevu kutiju s pivom. Na taj je način učinio zornom činjenicu da zna pomoći, ali i odmoći.
– K vrag u! Uvijek dolazite kad kupujem pivo! – promrsi istražitelj. – Ogadit ćete mi alkohol pa
će mi život postati mnog o prazniji.
– Mi vas prvi put vidimo, gospodine – tumačio je ljubazno čovjek u otmjenom odijelu. – Vaš bi
poslodavac želio razgovar ati s vama. Držim da je udovoljiti ljubaznom pozivu poslodavca sasvim ra-
zumna stvar.
– Gospodin Svilar mi je kazao sve što je trebalo... ne znam što hoće od mene! – bunio se Banić
gledajući kako onaj snažniji odlaže kutiju s pivom u njeg ov prtljažnik i zatvar a ga snažnim udarcem.
– Nije riječ o gospodinu Svilar u – blag im će glasom čovjek u odijelu.
– Što vam je, pa Svilar je moj poslodavac!
– Vaš poslovni odnos mnog o je složenije nar avi i ne bi bilo loše kada biste to shvatili i prihvati-
li. Tomu služi ovaj razgovor. Svi smo mi ozbiljni ljudi i trebali bismo imati povjer enja jedni u drug e.
Molim vas da pređete u naš auto, a o vašemu ćemo se već pobrinuti. Ne bojte se ni za auto ni za pivo!
Znao je da ih može odbiti, da jednostavno može sjesti u svoj auto i otići kamo ga volja, da može
izvući mobitel i pozvati policiju, ali ništa od toga nije uradio jer mu je nekakav crv radoznalosti
kopkao po glavi, tako da je ipak, trudeći se da djeluje bezbrižno ili bar ravnodušno, pošao prema nji-
hovu BMW-u.
Kad su izašli na star u samoborsku cestu, počeo je padati snijeg, isprva lag ano, nekako stidljivo i
neo dlučno, zatim sve gušće, a kod podsusedskog se nadvožnjaka pretvor io u pravu mećavu koju su
brisači jedva uspijevali ukloniti s vjetrobrana. Bio je to uistinu nenadan snijeg i tako nagla promjena
vremena da bi tkog od praznovjer an zacijelo u njoj vidio loš znak. Ali Banić nije bio praznovjer an,
on je znao da je život sam po sebi dovoljno zeznut da bi se čovjek osvrtao na nekakve tobože loše
znakove.
Prošavši u tišini Aveniju Bologne, koja se jedva nazir ala od gustog snijeg a, skrenuli su nadesno,
u Selsku, i nakon nekoliko minuta zastali ispred jedne od vrlo visokih stambenih zgrada. Banić od-
mah shvati da to nije ambijent u kakvom bi stanovao moćni poslodavac već krletka za niže poslo-
davce. Inače, zgrada je, sudeći po svemu, bila sasvim nova, prilazi su joj bili još neuređeni, a u pri-
zemlju su radnici dotjer ivali prostor velike trgovine koja je zacijelo useljavala.
Šutke su se vozili metalnim dizalom, čija je unutrašnjost podsjećala na poveći lijes sve do
posljednjeg kata, gdje su izašli, a zatim zastali pred vratima na kojima nije bilo ni pločice s imenom,
ni zvonca, ni bilo kakve drug e oznake. Tu sig urno još nitko ne stanuje, bar ne trajno, pomisli Banić, a
potom mu padne na pamet kako je najvjer ojatnije s cijelom tom zgradur inom isto. Dakle, to je zasi-
gurno bila kuća mister io znog »poslodavca«, ali ne njeg ovo bor avište, nego njeg ova roba za gladno
tržište stanova.
– Gospodine Baniću – obrati mu se čovjek u odijelu – dajte mi, molim vas, ključeve vašeg auto-
mobila. Moj će koleg a smjesta otići po vozilo.
– Zašto nije odmah sjeo u njeg a? – upita istražitelj vadeći iz džepa ključeve Golfa i pružajući ih
čovjeku čija je vjetrovka nosila znak ZT Fighter.
– Nije bilo mog uće. Po pravilu, ne smijem biti sam u autu s trećom osobom – hladno objasni
čovjek u odijelu, kao da je riječ o vojnoj službi.
Potom tiho zakuca, nakon čega bravica zazuji, a vrata se otvor e. Čovjek mu da znak da uđe, ali
on ostane u hodniku.
Banić polako odškrine vrata i uđe u prostor iju u kojoj je bilo nesnosno vruće i vlažno. Soba u
koju se ulazilo kroz uzano predsoblje bila je velika, bez zavjesa i tepiha, golih, svježe obojenih zido-
va, što se sasvim jasno osjetilo po mir isu, te gotovo posve nenamještena. Bio je tu samo jedan radni
stol na kojemu je bio otvor en laptop, a iza stola uredska fotelja s visokim i pomičnim naslonom.
Nasuprot stolu bio je običan drveni stolac, onaj iz davnih općinskih kancelar ija, ili per ifer ijskih
zubarskih čekao nica. Vidjelo se da tu nitko ne živi, da je sve provizorno i privremeno, čak i prenosivi
klimatski uređaj koji je zujao u kutu sobe, očito udešen na najjače.
Dočekao ga je mladić u trenirci, okretan, vedar, hitrih pokreta, pomalo feminizir an, koji je re-
kao da se zove Ivan. Zvuči glupo, svatko se može zvati Ivan, pomisli Banić, pa pođe prema onom sta-
rom drvenom stolcu što je izgledao kao da je ostao od majstor a koji su dovršili stan. Bio je spreman
sjesti i sačekati jer mu je bilo jasno da Ivan u Nike trenirci nije taj s kojim bi trebao razgovar ati.
– Malko dalje, malko dalje... – rekao mu je blag o Ivan pokazujući mu da uzme stolac i udalji se
od radnog stola tri, četir i metra, gotovo do suprotnog zida. – Gospodin jako drži do hig ijene.
Banić sjedne i zagleda se u radni stol iza kojeg a je bila golema staklena površina i snijeg koji je
divljao na visini desetog a kata nove, još neuseljene zgrade. Odmah do stola bila su otvor ena vrata
kroz koja su dopir ali zvuci televizor a. Mladić ode kroz ta vrata, a koji časak kasnije vrati se trljajući
si bijelim ručnikom šiju.
– Gospodin će doći čim završi National Geographic o gmazovima.
– Samo neka on uživa! – reče Banić pa izvadi cig ar etu i zapali. Sjedio je tako i pušio čekajući da
završi popularna dokumentarna emisija, a potom je, nakon što je otresao pepeo trećeg Marlbora, iz
one sobe izišao čovjek kojeg a su svi zvali Računovođa. Onaj isti visoki tip uzanih ramena i guste
crne kose, koji je volio nositi štitnike za uši i koji se nije odvajao od laptopa. Bio je odjeven u zele-
no-žuti japanski kimono i u ruci je držao veliku ker amičku šalicu s čajem. Zapravo, Banić ga je od-
mah prepoznao po stavu i držanju, jer mu je lice bilo prekriveno debelim namazom bijele kreme.
Čim je ugledao Banića, počeo je kašljati, kao da želi kazati kako u njeg ovoj nazočnosti ne treba puši-
ti.
Banić spusti cig ar etu na svježe lakir ani parket i zgazi je vrhom cipele. Zatim obriše znoj s lica
jer je u sobi uistinu bilo vruće kao u tropima.
– Uzgajate li možda orhideje? – upita Banić prisjetivši se jedne knjig e u kojoj star i, nemoćni pu-
kovnik cijele dane sjedi u nesnosno toplom i vlažnom stakleniku gdje buja spomenuto cvijeće.
Računovođa sjedne, odloži šalicu s čajem, izvadi iz ladice damsku kutiju za sitnice i iz nje izvuče
tampon vate, pa počne skidati kremu s lica. Bila je to gesta kojom kazališni glumci skidaju masku i
Banić odmah shvati da Računovođa pod gustim namazom skriva neki nedostatak na licu.
– Ja sam bolestan čovjek, gospodine Baniću. I trebaju mi toplina i vlag a. A duhan mi šteti. Kao i
blizina drug ih ljudi – reče Računovođa. – Oprostite što ste čekali, ali gledao sam vrlo zanimljivu tele-
vizijsku emisiju...
Ispod guste kreme pojavljivale su se dvije ružne nepravilne brazgotine nalik na teški dermatitis,
psor ijazu ili tko zna što, i Baniću se učini da tip samo izvodi predstavu za njeg a, predstavu sračunatu
na dojam što će ga ostaviti ta dva uistinu ružna biljeg a, svaki na jednome od obraza.
– Mogli ste nastaviti gledati – primijeti Banić trudeći se da ne zazvuči previše ironično. – Mislim
da odmah nakon tog dokumentarca idu Zvjezdane staze.
Računovođa je bio i previše intelig entan a da ne bi razumio aluziju te vrste, jer je spomenuta te-
levizijska ser ija bila puna izvanzemaljaca čija su osobitost uglavnom bile različite brazgotine i drug i
grozni detalji na licu, pa je u tom smislu djelovala kao neka vrsta svemirskih poklada. Ali Računovo-
đa ničim nije pokazao da ga je istražiteljeva primjedba uvrijedila. Ili je bio čvrst, ili emisiju zbilja ni-
kada nije gledao.
– Jeste li možda za malo japanskog zelenog čaja? – upita, pa objema rukama, ritualno uhvati ke-
ramičku šalicu i otpije malo. – To je prava blag odat koju su Japanci pronašli u osmom stoljeću u Kini
i usavršavali je kao ritual sve do šesnaestog stoljeća, kada je Hideyoshi ustanovio standarde
»umjetnosti čaja«. Pretpostavljam da ste čuli za gener ala i pjesnika Hideyoshija.
– Nisam! – odbrusi Banić. – I uopće ne vjer ujem da pjesnici mogu voditi vojsku, niti da gener ali
mogu pisati pjesme. Osobno nikada ne bih vjer ovao gener alu koji loče čaj i odmah bih ga demobili-
zir ao. O umjetnosti i inače imam vrlo loše mišljenje, a o »umjetnosti čaja« čak ni to. Uostalom, ja pi-
jem pivo.
– Krasno! Vrlo kulturno! Mislim da, nažalost, nemamo piva.
– Ne bih ga ni pio! Nisam došao ovamo radi piva nego su me vaši »umjetnici čaja« odvukli od
njeg a. Rekli su mi da moj poslodavac želi razgovar ati sa mnom. A vi niste moj poslodavac!
– To je vrlo složeno pitanje – reče on odloživši čaj. – Često i ne znamo čiju robu kupujemo, čiji
novac posuđujemo, od koga preuzimamo posao i za koga ga zapravo obavljamo. Ako ja, recimo, u
određenom smislu, i uz određene okolnosti, zastupam stanovitu skupinu ljudi, onda razgovor sa
mnom za vas može ujedno biti i razgovor s poslodavcem. Razumijete?
Završio je obradu vlastitog lica i bacio uprljanu blazinicu u koš iza stola. Uistinu je izgledao
loše i djelovao pomalo zastrašujuće, ma koliko u razgovor u bio suzdržan, odmjer en i kultur an. Zatim
je obrisao prste u rub kimona i počeo nešto kuckati po tipkovnici laptopa, po kojemu su ga svi znali i
koji je nosio posvuda, učvršćujući ga lisicama uz zglavak lijeve ruke. Kako bi bilo dobro doći do tog
prenosivog kompjutor a, mislio je Banić, nag ađajući koliko je godina strog og a zatvor a vrijedila gra-
đa pohranjena na njeg ovu tvrdom disku.
– Hoćete kazati da ste vi Svilar ov odvjetnik?
– Mislim da malo pretjer ujete s tim Svilar om – podigne on pogled s kompjutorskog zaslona. –
To što ste preuzeli posao od njeg a ne znači da nema drug ih zainter esir anih, čak i zainter esir anijih...
– Ali Arno je njeg ov sin! – bunio se Banić. – On je zatražio da pazim kome će njeg ov sin poku-
šati...
– Nije važan taj mulac, nego mapa! – prekine ga Računovođa. – Svilar vam je to rekao. Treba
naći mapu! Ona nije samo mater ijalna nego, rekao bih, i simbolična vrijednost. O njoj ovise mnog e
stvar i i o tomu ćete biti pravodobno obaviješteni. I, vjer ujte mi, neće vam biti žao što ste se odlučili
angažir ati na tom problemu jer ćete dobiti pravu protuvrijednost. Ne samo financijsku, nego i mo-
ralnu.
– Osobno sumnjam da iz svih tih vaših jazbina izvir u nekakve mor alne vrijednosti – drzne se
Banić – pa bih se radije zadovoljio mater ijalnom naknadom. Ali niste me valjda zvali da biste mi po-
navljali ono što je Svilar već nar učio od mene.
– Nar avno da nisam! – odvrati on. – Pozvao sam vas da vam objasnim ozbiljnost posla. Dakle,
ne radite za Svilar a nego za cijeli konzorcij. Zbog toga se na vas i vaše rezultate gleda onoliko po-
zornije i ozbiljnije koliko je njeg ovih članova. A to nije malen broj.
– Za konzorcij ili za kartel?
– Budite ozbiljni, molim vas – upozor i ga čovjek s ružnim brazgotinama na obrazima.
– I? Imate li još što dodati prije nego se onesvijestim od ove vlag e i vrućine? – zijevne istražitelj
kao da se dosađuje.
– Imam – reče Računovođa. – Držite se što dalje od onog a mjesta!
– Od kojeg a mjesta!? – čudio se istražitelj, premda je nag ađao o čemu bi se moglo raditi. – Ne-
mam pojma...
– Nemojte se praviti nevještim... – reći će on, ali ga prekine mladić koji je upravo ušao u prosto-
riju. Ovaj put nije bio u trenirci nego u plavoj fosfor escentnoj majici i crvenim, duboko izrezanim
gaćicama, gotovo bi se reklo – erotskima.
– Idemo! Drug a runda! – rekao je mladić zapovjedno i pozvao Računovođu da pođe za njim,
iako je Banić ozbiljno sumnjao da se spremaju za drug u rundu televizijskog a dokumentarca. Situacija
je djelovala toliko homoseksualno da je bilo više no očito kako to kamo idu nema veze sa živo-
tinjskim ili biljnim svijetom kako ih vidi National Geographic.
Računovođa je polako spustio monitor svog a prenosivog kompjutor a, otpio još malo japanskog
čaja, a zatim pogledao Banića kao da mu želi kazati nešto vrlo važno:
– Nije ono što mislite! Niti sam blazir ani glupan koji se igra japanskog rituala ispijanja čaja dva-
deset tisuća kilometar a od orig inalnog a mjesta, niti sam star i oper etni homoseksualac koji plaća na-
bildane dečke, niti ste vi na trag u nečeg a što bi bilo senzacio nalno ili kriminalno! U najobičnijem ste
poslu kakvi se obavljaju svaki dan posvuda oko nas.
– Zapravo, to me i brine – nasmije se Banić, pa ustane vidjevši da će i Računovođa poći za svo-
jim poslom.
– Idemo, gospodine! – rekao je čovjek jednostavnog imena Ivan i protrljao ruke kao da ih maže.
– Znate koliko košta sat masaže?
– Da, da... znam... silno je skup... – promrmljao je Računovođa i pritisnuo dugme na stolu, nakon
čega su se vrata otvor ila i na njima se pojavio čovjek u odijelu, onaj isti koji je Banića doveo ovamo.
I prije no što će otići na novu seansu masaže, Računovođa se okrene prema istražitelju:
– Gospodine, ne znam kakva je vaša nao brazba pa vam ne bih htio mudrovati. Ali nemojte zabo-
raviti i ovo. Nekoć, u osvit civilizacije, čovjek je smislio državu da bi zaštitio svoje vlasništvo. Taj je
izum tijekom milenija dograđivan, usavršavan, uljepšavan i modernizir an, ali mu je osnovna namjer a
ostala ista. Zato su svi oni koji su na poslu očuvanja vlasništva na neki način državni službenici, bez
obzir a na to bili s ove ili s one strane zakona. Razlike koje vi među njima pokušavate napraviti osla-
njajući se na svoj smiješni mor al besmislene su i utopijske. Razumijete?
– Razumijem – otpovrnuo je Banić. – Razumijem sve, osim jedne stvar i. Kažete da su ljudi
smislili državu da zaštite svoje vlasništvo. Ali od koga da ga zaštite?
– Kako od koga!? – začudi se on. – Pa od većine...
Možda bi Banić još štošta rekao, ali ga je nestrpljivi čovjek u otmjenom odijelu poveo van, gdje
mu je predao ključeve Golfa rekavši kako ga vozilo čeka dolje, točno ispred glavnog a ulaza.
– Je l’ vam rekao da se držite podalje od gradilišta te da se koncentrir ate na traženje mape? –
upita ga on dok su se spuštali liftom.
– Nar avno – otpovrne Banić. – Oko te stvar i najdulje smo ćaskali. Zbilja, što je to sa star im? To
na licu prošli mu je put bilo manje. Ako to ne stane, rekao bih da će ostati posve bez obraza.
– Ah! – uzdahne mladi poslovni čovjek. – Svi kažu da je to letalno, ali se on ne da. Sâm kaže da
će pobijediti...
– I Dinamo je sanjao da će pobijediti one Ruse, Ukrajince, što li... pa kur ac od sveg a!
On blag o pocrveni; kao da je pripadao onima koji tu riječ ne rabe ni pred kim ili je, jed-
nostavno, bio preveliki navijač nesretnog Dinama.
No ono što je Banića sve više kopkalo dok je izlazio iz nove zgrade prema svom Golfu, bila je
posve nova činjenica. Naime, danas je uistinu prvi put čuo da netko o onom prostor u gdje su gorjeli
staklenici govor i kao o gradilištu.
Svjestan da ih previše zapostavlja, navečer je došao u stan na Britanskom trgu i zatekao Niku i
Lidiju kako otvar aju brojne paketiće. Naime, Lidija se konačno spremala povjer iti čar obnjacima iz
Krila anđelova, pa je stog a mor ala kupiti razne stvar i, dvije pidžame, topliju i hladniju, kao da će kod
medicinskih hohštapler a provesti nekoliko sezona, potom punu kutiju raznih kozmetičkih i hig i-
jenskih prepar ata, kućni haljetak, dosta rublja, mali tranzistorski prijamnik, da na klinici može slušati
vijesti za koje je inače govor ila »da su ni o čemu«, potom časopise s križaljkama, dvije knjig e...
Otvar ajući paketiće, neprekidno je nabrajala što je sve od važnih stvar i zabor avila kupiti, a Nika joj je
povlađivala i dopunjavala njezinu listu. Čovjeku se činilo kako bi bilo najbolje da su otkupile cijeli
dućan koji se nalazio tri kata ispod njih, i poslale ga na adresu klinike šleper om.
Potom je zazvonio telefon koji je zgrabila Nika, kazala najprije »da, stan Banić ovdje«, a zatim
se naglo uozbiljila i gotovo prošaptala:
– Yes, it’s me...
Lidija je značajno pogledala Nikolu, kao da on i bez toga ne bi shvatio tko zove i što hoće. Go-
vor ila je neko vrijeme, nar avno engleski, a zatim je, čini se, više slušala, rekavši tek tu i tamo yes, re-
ally ili no. Razgovor je potrajao toliko dugo da se Baniću učinilo kako će tamo negdje u Londonu,
gdje on nikada nije bio, Timijevi roditelji mor ati podići hipotekarni kredit da otplate sve telefonske
troškove, koje im je njihov zaljubljeni sin natovar io na leđa. Na kraju je Nika izrekla jedno jed-
nostavno bye i prekinula vezu, nakon čega je telefon istog a časa zazvonio. Ponovno je prinijela sluša-
licu uhu i stala s nekim žustro razgovar ati:
– Da... da... zbilja nećeš star og a?... Kako nemaš vremena?... Ma nemoj, nije istina... dobro... kazat
ću mu...
– Tko je to? – upitao je Banić čim je spustila slušalicu.
– Tvoj Pako. Kaže da je Lela javila kako je s Kembrom kritično... i da se svaki čas može dog odi-
ti...
– Ali da on u to ne vjer uje?
– Da. Kaže da je Kembra star i lisac i da bi pobjeg ao grobar u s lopate. Rekao je da nema vremena
za razgovor jer žuri u nekakvu večernju školu koju si mu ti uplatio.
– Uplatio sam, ali... časna riječ... nisam vjer ovao da će ići...
– A kakvu si mu to školu uplatio?
– Tečaj za osvjetljivača.
– Tečaj za osvjetljivača!?
– Da, to je nešto što trebaju na filmu i u kazalištu. U Apolu će ionako biti kazalište. Ali sumnjam...
– Zašto sumnjaš? – upitala je Nika kao da brani Paka koji ju je nekoć puštao bez karte u kino. –
Pako je bistar.
– Baš zato i sumnjam. On će već smisliti neki drug i, opakiji način da dođe do love i živi bez
rada. Ili će se zadovoljiti s onim što privredi Flegma.
– A što to privređuje Flegma? – upita ona, jer je tipa s obveznom vunenom kapom znala sasvim
površno.
– No, dobro... to da privređuje... to se samo tako kaže... – odmahne Banić rukom.
– Onda znam – kratko će Nika, pa ustane i ode do hrpe sa smotuljcima i paketićima robe. Otvor i
jedan i iz njeg a izvuče šar enu, prug astu pidžamu čije su se boje razlikovale od onih dosadnih, bolnič-
kih.
– Ovo smo kupile za tebe – rekla je i nasmijala se kao da već zna kako će reagir ati.
– Pa... imam već pidžamu...
– Vidjela sam kakvu. Punu rupa. Ovu ćeš probati još večer as.
– Kako večer as!?
– Pa tako... mama i ja smo mislile kako ćemo večer as do kasno pričati, pa bi onda bilo zgodno
da ovdje prespavaš.
– Ali tu sam... blizu... – objašnjavao je on kao da ne želi ostati.
– To bolje! – pljesnula je ona rukama. – Bit će ti ujutro jednostavnije vratiti se!
Zatim je prišla prozor u, razgrnula zavjesu i pogledala van u mećavu koja je potjer ala baš sve
živo s trga.
– Uostalom – rekla je zabrinuto. – Vani je ionako u toku smak svijeta.
15.
DA SE U JE LE NO VAČ KOJ KUĆI PO DU ZETNI KA i poslovnog konzultanta Roberta Svilar a zbiva nešto neo bično,
vidio je Banić već kada je s pedesetak metar a ispred ulaza zaustavio auto i izišao navukavši smjesta
na glavu kapuljaču svog duffel coata, ne bi li se zaštitio od snijeg a koji od jučer gotovo i nije presta-
jao padati. Velika klizna kovana vrata s video nadzor om i električnim motor om, koji bi ih pokrenuo
čim bi se približio auto nekog a tko ima slobodan pristup, bila su zaglavljena jer su, bilo je očito, pri
naglom zatvar anju udar ila u srebrni Citroen Xsaru koji kao da se pokušao provući prije no što se ona
zatvor e. Ono što je bilo neo bično bila je činjenica da vrata nisu zahvatila uljeza, dakle nekog a tko bi
se pokušao uvući na posjed, nego automobil koji je upravo izlazio. Zar je mog uće, pitao se istražitelj,
da ne paze samo na to tko će ući, nego i na to tko izlazi, zar drže nekog a zatvor enog a u kući?
Razmišljajući tako, prošao je uz blag o oštećeni automobil i našao se u Svilar ovu dvor ištu. Čud-
no, nitko ga nije ništa pitao niti ga je pokušao zaustaviti. Snijeg je svejednako padao, ne doduše tako
gusto kao noćas, a marne su ga ruke Svilar ovih radnika uporno čistile i zasipavale putiće solju tako
da se dvor ištem moglo lako kretati, čak i u niskim cipelama kakve je istražitelj imao na nog ama.
Približio se paviljonu čiji je dio bio zastakljen, zag azio u dublji snijeg i prišao sasvim blizu
staklenoj stijenci nosom dodir ujući njezinu površinu. Unutra su, u groznom ner edu, bile razbacane
razne stvar i, uglavnom rastavljeni ili pokidani dijelovi nečeg a što je moglo biti drvena maketa. I baš
kad se počeo pitati čemu je to služilo, u plavim kubusima prepozna nešto što je prije nekoliko dana
gore u Svilar ovu salonu bilo predmetom ozbiljnih i tajnovitih razgovor a.
– Što jadite tu, gospodine? – upita ga čovjek u plavom kombinezonu s vunenom kapom na glavi
i lopatom za snijeg u ruci. – Zaj ne znate da se ne smije unutja bjez pjopusnice?
Bio je nizak, zacijelo star iji od Banića, nije djelovao opasno i mučio se s glasom »r«. Zapravo,
nije ga uopće mog ao izgovor iti.
– Ja sam majstor – mirno će Banić.
Zatim pokaže prstom unutra prema maketi i doda:
– Došao sam popraviti ovu stvar. Nije mi uopće jasno kako su je mogli strgati.
Radnik se osloni na svoju lopatu, vjer ojatno zadovoljan što može bar malo predahnuti.
– Posvadili su se. Stjašno su vikali, a onda je gazda jazbio sve što se tako dugo jadilo i dotjejiva-
lo. Ja sam mojao sve pjebaciti ovamo.
– A tko se posvadio?
– Njeg ovo djuštvo – slegne on ramenima pa pogleda u Banićeve prste kojima je kidao celofan s
nove kutije Marlbora. Shvativši što ga muči, istražitelj mu ponudi cig ar etu pa potom obojica zapališe.
Padao je snijeg i bilo je tako hladno da pušenje na otvor enome i nije bilo osobito zadovoljstvo. Bar
ne normalnom čovjeku.
– A poznajete li vi to društvo?
– Ne, ne! – zanijekao je on glavom kao da ga je stid što ga netko to i pita. – Ja sam običan
smjtnik, ja ne znam te glavonje, velikane, pjofesoje i doktoje. Ja nikada nisam bio na jadiju ili te-ve
pjogjamu...
– Znači li to da je neki od gazdinih prijatelja bio na televiziji?
– O, pa neki su stalno – rašir i on ruke kao da želi kazati kako se to razumije samo po sebi. – Ne
skidaju se s malog a ekjana.
– A zašto mislite da su strgali tu maketu?
– Ne znam vam ja to... Pa nisam ni bio unutja...
– Pazite! – približi mu se Banić kao da ima nešto važno kazati. – Je li među njima bio i jedan koji
dolazi sa štitnicima na ušima?
– Onaj napudjani?! Je! Bio je – nasmije se on kao da je zadovoljan što može pozitivno odg ovo-
riti.
– Čestitam! – reče istražitelj pružajući mu kutiju Marlbora. – Osvojili ste nagradu. Znate, ništa
vas ne može tako dobro smir iti kao »pjava cig ajeta«!
Časak nakon toga uspeo se Banić kratkim stubištem do ulaza, ušao u predvorje, a zatim produžio
hodnikom tražeći Svilar a. Nikog a nije sreo pa nije mor ao odg ovar ati na neugodna pitanja. Očito da
je Svilar ov sig urnosni sustav bio, medicinski kazano, u totalnoj komi, ili bar em u kolapsu. Mog ao je
pokupiti sve one Glihe i Motike, ili kako su se već zvali, pa s njima izići pokraj zaglavljenog Citro-
ena van. Možda bi mu tek radnik zadužen za snijeg rekao:
– Supel što nosite te namalane pizdalije van!
Nakon nekoliko trenutaka, kad se našao u velikom dnevnom bor avku, pred uključenim televizo-
rom na kojemu se vrtio još jedan film o neo bičnom životu gmazova, kao da je bio njihov međuna-
rodni tjedan, začuo je glasove koji su dopir ali odozgo. Jedan je bio ženski, zvučao je pomalo egzalti-
rano ili pijano, i Banić nije razumio što žena govor i, niti je taj glas ikada čuo. Drug i je glas ne-
dvojbeno pripadao Robertu Svilar u. O čemu su to žena i Svilar tako žučno razgovar ali, nije mog ao
razabrati, ali je bilo više no jasno da su se svađali. Tek je u jednom trenu uspio razumjeti svog poslo-
davca, i to kad je viknuo:
– Nisam ti kupio Xsaru da se vucar aš nao kolo!
Po njeg ovu tonu Baniću se učini da je svratio ovamo u sasvim pogrešno vrijeme i da bi možda
bilo najpametnije da se diskretno povuče. Pošao je prema hodniku baš u trenu kad su na stubištu
odjeknuli kor aci. Tko silazi s kata doznao je odmah jer se u prostor iji s televizor om, zajapur en i lju-
tit, odjeven u crne hlače i bijelu košulju, s ovlaš zavezanom kravatom, pojavio Robert Svilar. Uletio
je zapravo poput oluje i zastao kao ukopan kad je ugledao uljeza u kući.
– Što ćete vi ovdje!? – rekao je jedva susprežući bijes. – I kako ste uopće ušli?
– Mor am vas obavijestiti da su vam se pokvar ila ulazna vrata... Ona velika... – reče Banić gleda-
jući kamo bi sjeo. – Pa ih je neka dobra duša podbočila sasvim novim Citroenom. I to tako nemilosrd-
no da se lak na vratima oštetio. A metalik je nešto skuplji nego...
– Nemojte nikamo sjedati! – zapovjedi Svilar. – Nemam vremena za vas! Trebali ste se najaviti!
Tako rade kulturni ljudi!
– Da vam je stalo do kulturnih ljudi, angažir ali biste kakvog dir ig enta iz HNK ili profesor a s Fi-
lozofskog fakulteta...
– Gospodine Baniću! – prekine ga on, dovršavajući vezanje kravate. – Poštedite me humor a! Ja
danas jednostavno nemam prokletog vremena za vas!
– Čak ni kada bih imao novosti u vezi s onom kožnom mapom koja je pripadala skalpir anom
pukovniku? Ili potpukovniku, već sam zabor avio.
On prekine vezanje kravate i pogleda ga kao da pokušava otkriti govor i li istinu. Bio je ljut,
uzrujan, zatečen usred grozne obiteljske svađe, ali se vidjelo kako ga spominjanje kožne mape nije
ostavilo ravnodušnim.
– Što ima novo?
– Mogu li zapaliti?
– Možete...
Shvativši da ga ima na udici, Banić zavuče ruku u džep, ali ondje napipa samo praznu zgužvanu
kutiju jer je novu i punu dao čistaču snijeg a.
– No, što ima novo? – bio je nestrpljiv Svilar.
– Pa to da se za jebenu mapu zanima i čovjek koga svi zovu Računovođom! Da mi visi na vratu,
kidnapir a me baš u najnezgodnijem trenutku...
– U kakvom to trenutku?
– U trenutku kad kupujem pivo! – rasrdi se Banić i nastavi: – Da me dovodi na stoti kat kuće u
kojoj ga masir aju i ondje masir a i mene filozofijom japanskog čaja i važnosti kožne mape koja treba
cijelom konzorciju.
Svilar dlanovima pokrije oči. Gore na katu onaj je isti ženski glas sada vikao na nekog a drug og.
Očito na poslug u ili nekog a od Svilar ovih posilnih.
– Računovođa je ugledan poslovan čovjek...
– Računovođa se slika na televiziji s banditima iz Kartela, kojima se sudi zbog sto osamdeset pet
stvar i, od kojih svaka zavređuje bar po dvije doživotne robije, a oni će biti pušteni zbog nedostatka
dokaza, procedur alnih pogrešaka i sličnih trica! Kako to kod nas već ide! On je valjda i njihov
odvjetnik, konzultant, što li? Ali, što god bio, ta ga stvar deleg itimir a kao, kako vi kažete, uglednog a
poslovnog čovjeka...
Svilar zažmir i i stisne pesti, kao da se pokušava svladati. To mu je valjda i uspjelo, pa je nastavio
kao da je prečuo Banićevu primjedbu:
– Kao što sam rekao, on je ugledan poslovan čovjek i dio je konzorcija koji u vezi s jedinstve-
nom i nadasve vrijednom mapom od crvene kože ima određeni inter es. Ono što ja mogu učiniti jest
da ga zamolim da se više ne upleće nego da sve prepusti meni. I vama. Ako ste vi uopće sposobni to
do kraja izvesti. Jer, ako niste... znate... to ne bi bilo dobro ni za vas...
Svilar ova prijetnja zao kupila je Banićevu pozornost tek na tren jer se niz stube stuštila sva sila
kor aka, praćena žestokom svađom. Malo kasnije, ispred šir okog ulaza u salon pojavila se visoka, li-
jepa žena u skupom krznenom kaputu i s malim kovčeg om u kakvom se nose najnužnije putne sitnice.
Bila je ljuta, uzrujana i vidjelo se da nekamo žuri te da je zastala samo kako bi na Svilar a sručila ne-
koliko prijetnji. Banić iznenada osjeti snažnu nelag odu. Znao je tu ženu, jer se s njom mimoišao na
uskom drvenom stubištu slovenskog motela. Bila je to plavuša koja je tamo došla s mladim Arnom
Svilar om, koja je ondje s njim provela noć i koju je Đer onimo držao njeg ovom skvo.
– Slušaj me, dobro, Bobi! – okomila se na Svilar a. – Nekoliko me dana neće biti, a ako se ne
opametiš, možda me više nikad nećeš ni vidjeti! Ti si upropastio moje četir i godine, moje najvažnije
četir i godine, i ja ću se sada mor ati sama pobrinuti za svoju kar ijer u! I nemoj mi slučajno stati na put!
Ni ti ni tvoje gnjide, jer ću nekog a od vas preg aziti! Ti znaš što odnosim sa sobom iz ove kuće! Stvar i
koje bi bilo bolje zakopati nego da dođu do javnosti.
Banić se povuče kor ak-dva unatrag i ostade u sjeni, misleći kako je možda ipak bolje da ga ova
bijesna spodoba i ne zamijeti. Jer, kako je on zapamtio nju, mogla je i ona zapamtiti njeg a.
– Ali Maro! – smekša se Svilar. – Ti znaš da nije tako! Ti znaš da ću odmah nakon ovog posla
pokrenuti... K vrag u, pa ti znaš da sam u stalnoj vezi s glavnim urednikom Top Recordsa...
– S Bundalom? – prekine ga ona.
– Da! S njim! Dog ovor ili smo se za tvoju promociju! Pratit će te desetak medija, sve radijske
postaje, sve televizije... – čini se da ju je pokušavao udobrovoljiti Svilar, i po njeg ovu se tonu dalo
zaključiti kako mu je iznimno stalo da ostane.
– S Bundalom si, dakle, razgovar ao? – ironično prosikće ona. – Eto, takav si ti čovjek! Razgova-
rao si s Bundalom, a on je umro prije tri mjeseca. I bilo je u novinama! I rekla sam ti to! Ali ti zabo-
ravljaš, ti si peglaš lice umjesto da peglaš moždane stanice. Ti si, drag i moj, na odlasku! Na ne-
povratnom odlasku!
Ona se okrene kao da će izići, a Guba, koji je sišao s njom, priskoči kao da je namjer ava zausta-
viti.
– Gospođo Svilar, molim vas... nemojte...
Možda bi još nešto kazao da ga ona nije odalamila svojim putnim kovčežićem svom snag om po
glavi, tako da je časkom izgubio ravnotežu, zaljuljao se i zamalo pao. I dok je ona hitro kor ačala pre-
ma izlazu, pogledao je gazdu kao da od njeg a traži savjet.
– Pusti je – odmahnuo je Svilar nehajno rukom, premda je bilo više no jasno da mu nije svejed-
no. – Nije joj prvi put. Osim toga, znamo kamo ide.
Zatim je pogledao Banića, neželjenog svjedoka obiteljske predstave, pričekao nekoliko časaka
kao da razmišlja što bi s njim, a potom, izlazeći iz salona, rekao Gubi:
– Otprati gospodina Banića do njeg ova auta.
I dok se vani čulo startanje srebrnog Citroena i škripa što ju je prouzročilo strug anje o metal po-
luo tvor enih vrata, Guba uhvati Banića za nadlakticu i povede ga van.
– Recite – pravio se Banić da je radoznao – ta bijesna gospođa čuvena je Mar aya ili joj je samo
frapantno slična? Sjećam se kad se jedne sezone pojavila na televiziji. Pa onaj njezin singl. Pa taj bo-
žanstveni, školovani glas. Daleko bolji no Loly Lu. Zašto je nema tako dugo na daskama koje život
znače... mislim na daskama naše estrade?
– Ne znam – preko volje će Guba, baš dok su izlazili na snijeg. – Uostalom, to se vas ne tiče!
Gazda ne voli kad se netko zanima za njeg ovu ženu! Više voli da se ljudi bave svojim poslom, a vaš
je posao kožna mapa.
I premda je bilo suvišno, onako bez kaputa i gologlav, Guba ga je otpratio do mjesta gdje je
parkir ao Golf, a potom učinio nešto što Banić nije očekivao. Naglo ga je okrenuo prema sebi i izne-
nada, podmuklo, opalio šakom u želudac. Možda ne svom snag om, ali ipak sasvim dostatno jako da
Banić izgubi dah i skljoka se na koljena.
– To vam je da shvatite ozbiljnost posla za koji ste plaćeni.
Nakon nekoliko časaka, čim je uspio udahnuti, Banić se nekako pridigne i nasloni se na svoj
automobil, pa pogleda za Gubom koji je već bio nadomak oštećenih metalnih ulaznih vrata. Zatim se
uhvati za želudac, a nakon toga izvuče revolver što ga je držao u unutarnjem džepu kaputa, podigne
ga i uper i prema Gubinoj silueti što je nestajala u gustim pahuljama snijeg a. Imao ga je na nišanu, a
onda se nasmije samome sebi i vrati revolver na njeg ovo mjesto. Pritom mu se učini kako od toga
časa stvar i više nisu iste, premda je još uvijek formalno bio najamnikom istog a poslodavca.
Kad se vratio u stan, ustanovio je da ga želudac toliko boli da mu uopće nije do jela, a kada je iz
hladnjaka izvukao hladni Plzenj i shvatio da ne može ni piti, ozbiljno se uplašio jer je držao da je ži-
vot bez piva niža vrsta egzistencije, nešto što više dolikuje infuzor ijima ili anaerobnim bakter ijama.
Malo se smir io tek kad je shvatio da bar može pušiti, pa je uz drug i Marlboro uključio i CD-player.
All Of Me imao je fenomenalnu dio nicu tenor-saksofona jer je Lester Young te, 1956. bio u izvrsnoj
formi, ali mu se činilo da su se basist i bubnjar združili u malicio znom ritmu što ga je udar ao izravno
po bolnom želucu. Isključio je stog a glazbu, zajedno s njom i telefon, prevalio se, onako odjeven, u
trosjed i zaspao ne uključivši grijanje.
Kasno popodne probudio se drhtur eći od hladnoće. Ustao je i, pošavši prema prekidaču za grija-
nje, shvatio da ga trbuh više ne boli. To ga je tako oraspoložilo da je zamalo povjer ovao kako je taj
Guba sasvim obzir an tip, jer ga je mog ao odalamiti tako da bi možda, zajedno s Lidijom, završio u
Krilu anđelovu. Potom je uzeo ono pivo sa stola i otkrio da je, budući da nije palio grijanje, ostalo
jednako hladno kao da je bilo u frižider u. Kušao ga je i sa zadovoljstvom shvatio da nije izgubio taj
Božji dar, da i dalje može piti pivo i uživati u njemu. Uključivši grijanje i ostavivši da se zagrije stan,
izišao je i odvezao se do Jednookog Jacka, mučen grižnjom savjesti što nije otišao na Britanac. Znao
je da Lidija čeka poziv iz privatne klinike i da može svakog a časa otputovati. Nar avno, bilo je posve
normalno da je on odveze, ali je znao da će ona, ne bude li joj tog časa pri ruci, otići na autobus,
unajmiti taksi, ili će pak Nika zamoliti Rupčićku da ih odveze u kliniku. Ali posao je posao, pomislio
je, da bi se odmah potom upitao je li baš tako i nije li se upustio u nešto što nadilazi granice posla.
– Posao je posao! – uzdahnuo je vlasnik kafića, kao da slijedi Banićeve misli i pogledao ga onim
drug im okom. – Posao je posao, kažem tako samome sebi kad mi dođu pijanci koje bih najradije
izbacio na cestu, kad ulete navijači i počnu urlati i razbijati čaše ili kad mi dođu inspektor i koji neka-
ko čudno namig uju čekajući da im uvalim mito.
– Zašto biste im uvaljivali mito?
– A zašto? – uzdahne gazda. – Imam u zahodu strop četir i centimetra niži od propisanog a. Zbog
tog bi me mogli natjer ati da zatvor im lokal pa ih ja radije podmitim. Ipak se to na kraju sve pokrije.
Imam dobar promet.
– Ali danas vam je prazno – primijeti Banić, oslonjen o rub šanka odakle je mog ao dobro vidjeti
susjednu kuću i dvor ište, s vigvamom gotovo prekrivenim snijeg om.
– Sada slučajno jest – reći će on. – Ali da vidite navečer! No katkad pomislim kako je i prazan
lokal Božji dar. Čovjek se malo odmor i, predahne, gleda kroz prozor i razmišlja. Ali i vi kao da ne
dolazite radi pića, nego tako... da predahnete i gledate.
– Istina je... – nekako teško i neo dlučno uzdahne Banić, i dalje zagledan u Arnovu zgradu na ko-
joj se ni po čemu nije moglo zaključiti da je netko kod kuće. Iako je polako padao mrak nigdje nije
bilo svjetala, a mjesto gdje je mladić običavao parkir ati svoj Punto bilo je prazno.
– To je tužna priča – nastavi Banić. – Imam ženu... nevjernu ženu... pticu selicu...
– Imam i ja – sućutno će i s puno razumijevanja gostio ničar.
– Zabavlja se s deset godina mlađim tipom – doda istražitelj pa upre prstom nekamo preko ceste.
– To je zbilja nezgodno. Pokušavao sam joj objasniti kako je seks stvar trenutačnog zadovoljstva, a
ljubav trajna...
– To su ovi tu preko? – upita gazda pokazujući u istome smjer u kao i Banić.
– Da. Znate ih?
– Ne. Odakle bih ih znao? Tu i tamo ih vidim. Ali posla je preko glave. Možda ih balavac preko
puta zna.
Banić ponovno pogleda preko ceste i spazi Đer onima kako metlom pokušava očistiti snijeg s
vigvama. Bio je u nekakvoj jeftinoj šar enoj vjetrovci od sintetike i s vunenom kapicom na glavi i ni-
jednog a od indijanskih rekvizita nije bilo na njemu.
Banić brzo plati svoje pivo i iziđe. Dok je pretrčavao cestu, osjetio je neugodnu bol u želucu i
shvatio kako se prer ano poveselio da je Gubin udar ac bio sasvim bezazlen.
– Howg! – rekao je čim je stig ao do ograde i oslonio se na nju. – Je li šar an živ ili je već u vječ-
nim lovištima?
– U vječnim lovištima... – s tug om će klinac, zagledan u Banića, kao da se ne može sjetiti odakle
ga zna.
– A bijeli brat? – reče bojažljivo, a dječak ponikne pogledom kao da se nečeg a stidi. – Zar Đer o-
nimo ne zna gdje je bijeli brat?
– Ne zna! – odvrati grubi glas s vrata dvor išne kuće. Nar avno, bio je to dječakov otac Stiv
Havranek. – A zašto vas to uopće zanima?
– Zanima me žena koja je s njim... – priđe mu Banić bliže ne želeći da dječak čuje o čemu razgo-
var aju.
Potom se gotovo zaleti i zamalo mu reče kako je muž te cure njeg ov poslodavac, i kako pokuša-
va doznati gdje je mladić sakrio mister io znu crvenu mapu, ali ga čovjek u maskirnoj uniformi pre-
tekne:
– Znači, vašu ženu jebe! – resko će Đer onimov otac, koji je ovaj put bio bez puške. – Odmah
sam to pomislio! Časna riječ, odmah sam ga skužio! Vidio sam i sâm da nisu cura i dečko, niti muž i
žena... a na te sam stvar i osjetljiv... I ja sam bio u toj momčadi... i ja sam radio u toj firmi... pizda li mu
mater ina!
Banić shvati da je ulog a prevar enog muža među najpopularnijima u današnjem svijetu i da te,
imaš li taj problem, svatko razumije i s tobom suo sjeća. Sagne stog a glavu i gotovo plačljivo upita:
– A znate li kamo su otišli? On i moja... moja Mara... Mar aya?
– Došla je oko podne u srebrnom Citroenu – spremno će ratni veter an Havranek, premda Banić
nije uopće mislio da će stvar i ići tako lako. – Njeg ov je Punto na popravku, pa su otišli tim njezinim...
valjda vašim autom. Rekao je mom sinu da idu u Sloveniju. Ne znam kamo, a da znam, ne samo da
bih vam rekao, nego bih uzeo pušku i pošao s vama...
I dok je Banić odlazio, on je sve uzrujaniji, povikao za njim:
– Sjebat će vam gadur a taj krasni auto!
Kad se vratio kući, bol u želucu postala je tako jaka da je mor ao popiti analgetik što ga je uspio
pronaći u ladici svog radnog stola. Nije imao pojma je li mu istekao rok upotrebe jer nigdje nije bilo
kutije, ali je bol bila takva da nije imao kamo. Zatim je nazvao Lidiju i rekao kako neće doći jer ga
muči nenadana vir oza. Držao je da je jednostavnije slag ati nego se upuštati u dug ačka, komplicir ana
objašnjavanja. Ona mu je kazala neka svakako popije aspir in i legne predloživši da mu Nika donese
večer u i voće, ali je on još jedanput slag ao rekavši kako je upravo stig ao s večer e gdje je, kako misli,
baš i zar adio tu vir ozu. Nar avno, bilo je to smiješno, jer osim u romanima o bio loškim ratovima, nije
bilo vir usa koji bi imao tako kratko vrijeme inkubacije. Nasreću, analgetik je još bio dobar pa je bol
toliko popustila da je uspio usnuti.
Probudili su ga udarci po uredskom prozor u. Skočio je brzo iz postelje pomislivši kako se si-
gurno nešto loše dog odilo. Otvor io je okno i pogledao dolje. Kroz snijeg i tminu uspio je razaznati
Paka, a ubrzo je čuo i njeg ov ultimativni glas:
– Detektiv, daj se obuci i dođi! Odma! Hitno je!
Htio mu je kazati kako je poludio kad ga budi gotovo u tri izjutra, ali je Pako istog a trena nestao
iza svojih vrata. Proklinjući usud koji ga je okružio susjedima čudacima, pospan i umor an, polako se
obuče, popije za svaki slučaj još jednu tabletu, a potom se spusti i pođe prema Pakovim vratima.
Prolaz je bio zasut dubokim snijeg om u kojemu su se vidjeli svježi trag ovi stopa i udubljeni trag
koji su mogla ostaviti kakva kolica. I čim je ušao u susjedni stan, shvatio je što se dog odilo.
Na stolu Pakove kuhinje ležao je pravi pravcati bankovni automat na čijoj su se stražnjoj strani
vidjele metalne šipke, zasig urno nasilno izvučene iz betona. Bio je to neki star iji model kakvi se zna-
ju postavljati uz samoposluživanja i na tržnicama, i Banić nije vidio kojoj je od banaka pripadao.
Pokraj automata, pomalo ponosan, u vlažnoj odjeći i s kapom na glavi, stajao je Flegma, iz čijeg je
džepa vir io nekakav alat, dok se Pako ushodao po prostor iji kao da je i njeg a ta stvar uzbudila.
– Isuse, što je to!? – zinuo je Banić i odmah se posve razbudio.
– Flegma i njeg ovi frendovi nabavili su pravi automat za lovu! – objasni Pako krajnje jed-
nostavno. – Pa smo mislili, ako ti imaš onu karticu... onaj pokaz... da nekaj zvadimo van. Da ne razbi-
jamo stvar ko neki divljaci i vandalisti.
– Nabavili su automat!? Nabavili!?
– Pa dobro – smir ivao ga je Pako. – Uzeli su ga... odšer afili... Al ionak je bil star i skroz na-
pušten. Niko ga ni kor istil. Svi buju odahnuli sad kad ga više nema...
– Je, je – složi se Flegma, a alat u džepu mu zazvecka.
– Ionak je sam nagrđival situaciju.
– Što je, drmnuli ste ga ispred Konzuma?
– Kaj si poludil!? – pobuni se Pako, glumeći domoljuba. – Nismo takve pizde pa da uzimamo kaj
je naše. Doveli su ga dečki s per ifer ije.
– Iz Sig eta – objasni Flegma.
– Eto, viš kak je to daleko! – mudrovao je Pako. – Tam su naši dečki najebali od Tur aka, a oni se
sad kurče s takvim automatima.
– Slušajte, dečki! – povisi Banić glas osjećajući kako ga zbog ta dva klipana ponovno počinje
boljeti želudac.
– Smjesta ćete uzeti taj automat i odvesti ga...
– Koji ti je kur ac, detektiv!? – nije se dao Pako. – Kaj si ti možda Superman koji štiti banke? Svi
znaju da nas banke deru i gule, svima im je pun kur ac njihovih kamata i hipoteka. Ljudi su popizdili i
već sutra buju krenuli u pokret otpor a i rat protiv banaka, a ti nam ovdje kenjaš slova...
– Rekao sam da ćete ga odmah vratiti! Ja ću ga voziti, a vi ćete ga istovar it tamo gdje je bio...
– Ali treba nam lova! – jadikovao je Pako, zacijelo svjestan da će mor ati poslušati Banića. – Kak
ne kužiš da nam treba lova!? Odmah nam treba!
– Za što vam treba?
– Kak za što!? Pa star om dobrom Kembri za vijenac – tiše će Pako.
– Molim?
– Pa kaj ti ne znaš? – pogleda ga s nevjer icom Pako. – Kembra je umro. Večer as oko osam.
16.
– T U SKRE NI, BAŠ TU! – VI KAO JE KO MAR kao da se boji da će Banić proći neo čišćeno skretište gdje se
odvajao snijeg om zameten putić kojim se moglo doći do ribog ojilišta koje, kako je tvrdio Komar,
nedjeljom nitko ne čuva. – Vidiš, tamo možeš stati. Tamo, ispod onih vrba.
Banić nije bio vješt u prepoznavanju stabala, i mogla mu se prodati breza pod vrbu ili čempres
pod omor iku, ali je ipak navrijeme skrenuo i uputio se prema deblima čije se golo granje, nalik na
ravno šiblje, svinulo pod ter etom snijeg a. Zaustavio je automobil u zadnji čas jer je put bio vrlo skli-
zak, pa je zamalo udar io branikom u stablo. Komar se izvukao iz vozila, otišao do prtljažnika i kuc-
kajući po stražnjem staklu dao Baniću znak da ga otvor i. Zatim je iz prtljažnika izvukao veliku
izletničku torbu od pletenog pruća, najlonsku vrećicu, kanister s pićem, papirnatu vrećicu s trešćem i
peletir anim ugljenom za roštilj. Sve je to ponio do obale zaleđenog a umjetnog jezerca gdje su uzga-
jali pastrve za okolne restor ane i prodaju, zacijelo ljutit što mu prijatelj ne pomaže nego samo ide za
njim, gunđa i prig ovar a ponašajući se kao potpuni idio t.
– Komar u, ja to ne mogu vjer ovati! Ti si bivši policajac, i baviš se takvim kažnjivim stvar ima!
Krasti na ribog ojilištu! Još ćemo obojica završiti u zatvor u!
– Nemoj me zajebavati! – dahtao je Komar pod ter etom sveg a onog a što je izvukao iz automobi-
la. – Lijepo sam te pitao! Mog ao si ostati u vikendici, čitati novine, gledati telku i lokati pivo.
– To bi bila krasno provedena nedjelja – rekao je Banić s nemalim čuđenjem promatrajući Ko-
mar a kako s ribolovnim pribor om, svrdlom i ubodnom pilom ispituje debljinu i čvrstoću leda kojim
je bila prekrivena površina ribnjaka.
– Rekao sam ti da je piknik na snijeg u, s ribljim ražnjem, pravi i uzbudljivi vikend za ljude od
akcije, ali tebe to ne zanima jer ti nisi sportski tip.
Banić je zabrinuto promatrao kako Komar sa svojih sto trideset i nešto kilograma polako kor ača
po ledu koji škripi i napreže se kao da će svakog a časa prsnuti pod njeg ovom težinom. Zatim je izne-
nada zastao, zadovoljan valjda što je pronašao najbolje mjesto, uzeo svrdlo, izbušio nekoliko rupa, a
zatim pilom napravio kružni otvor u ledu, onakav kakav se mog ao vidjeti u dokumentarnim filmovi-
ma o životu na dalekom sjever u. Zabio je potom u led klin, učvrstio o nj najlon, ili takozvani flaks, s
udicom i mamcem, te ga pustio da potone u rupu. Nar avno da je Banić iskreno sumnjao u uspjeh
takvog ribolova, ali je držao da će već i to ne propadne li Komar kroz led biti veliki uspjeh.
Nakon što je obavio pecačke predradnje, Komar se polako vratio do obale, gdje je razgrnuo sni-
jeg, poleg ao bijele kocke za potpalu, na njih stavio drvo i oble komade prešanog ugljena, upalio to i
počeo raspir ivati vatru komadom kartona što ga je pronašao u Banićevu prtljažniku. Te bijele kocke
bile su smrdljiva kemija, ali su bile izvrsne za potpalu, tako da se ugljen veo ma brzo počeo žar iti, baš
kao i Komar ovo debelo lice dok je, uporno mašući, sve brže dahtao.
– Daj, klopit će te šlag! – upozor i ga Banić.
– Onda me malo zamijeni – uzdahnuo je i dodao mu karton.
I dok se Banić brinuo o vatri, Komar iz one svoje košar e počne vaditi komade svinjetine, koba-
sice, pileće batake, luk, papriku, kruh, bočice s ajvar om, tube sa senfom i hrenom...
– Što ti je sad to!?
– Dok se ne uhvati prva pastrva može proći sat do dva – tumačio je Komar nabadajući već zači-
njene komade mesa i kobasice na drvene prutove koje je također već unaprijed pripremio. Kad se ra-
dilo o hrani, bio je strašno pedantan, kadar sve predvidjeti i ništa ne zabor aviti. Da je takav bio na
poslu, zasig urno bi u mir ovinu otišao kao ministar unutarnjih poslova, a ne kao pomoćni inspektor,
mislio je Banić uzimajući svoj štap i prinoseći ga vatri. Jer to meso nabodeno na prut mnog o je bolje
djelovalo od neuhvaćene pastrve, koja ih je tamo dolje kroz onu rupu mogla promatrati s krajnjim
prezir om.
– Upetljao sam se u nešto što sve manje razumijem – počne on pričati Komar u dok je kobasica
nad vatrom lag ano cvrčala. – Tip me unajmio da mu pratim sina koji je drmnuo nekakve slike. Poslije
se otkrilo da su slike lažnjaci, da je on to znao i da sve skupa treba zabor aviti...
– Nikola! – prekine ga Komar koji, bar se tako činilo, uopće nije pratio što mu to priča. – Hoćeš
li s kobasicom senf ili kečap? Mislim, senf ide bolje, ali je ljut. Kečap nije. Imam i neki umak, ali to je
ako uhvatimo pastrvu... jer u njemu ima maslinova ulja...
– Ma, jebem ti maslinovo ulje! Dovedeš me tu u jednu od tri ili četir i najgluplje situacije u koji-
ma sam se u životu našao, i onda me još ne slušaš nego me masir aš sa senfom i kečapom!
– Sori, star i! Sori! – pravdao se Komar kao da mu je žao. A potom se smir io i stao pozorno pra-
titi Banića kao da mu želi pokazati kako će odsad žudno upijati svaku njeg ovu riječ.
– Nakon toga mi kaže kako je mapa u kojoj su bile slike nekakva pizdar ija od povijesne važnosti
i da mu je svakako nađem.
– Možeš li je uopće naći? Mislim, imaš li kakvih indicija? – upita Komar, pa mu pogled odluta
prema rupi u ledu. Ali tamo se ništa nije dog ađalo, nijedna od milijun ribog ojilišnih pastrva nije htje-
la zagristi zimski mamac.
– Nar avno da ne mogu! – nasmije se Banić okrećući svoj prut pokraj vatre koja se sad najjače
razgorjela. – I to je ono najčudnije. On mi plaća deset somova eura, premda, čini mi se, i sam kuži da
jebenu mapu neću pronaći. Evo, ovog a časa sin mu je u Sloveniji i ja bih ga trebao pratiti, ili mu
pretresti stan, a ja ovdje s tobom pečem kobasice. I njemu se, sasvim sig urno, fućka za sve to.
– Kako on zna da mu ne pratiš sina?
– Kako ne bi znao!? – nasmije se Banić. – On prati mene.
– Stalno? – lecne se Komar i stane gledati uokolo kao da provjer ava nije li koji od Svilar ovih
ljudi u blizini.
– Možda ne stalno, ali uglavnom da. Reklo bi se da otprilike zna kuda se krećem, što radim i
tako... Zapravo zna da tu lovu ne zaslužujem, ali ipak, imam osjećaj da bi mi dao i više, samo da
zatražim...
– Čudno – zamisli se Komar. – A taj njeg ov sin? Što on sada radi u Sloveniji?
– Po onome što ja znam... – počne istražitelj, pa skine kobasicu sa štapa, puhne u nju i odg rize joj
vršak. Činilo se da je dovoljno pečena, premda je bila neukusna. Okus bi joj se možda mog ao popra-
viti ljutim senfom, ali sada više nije mog ao gnjaviti Komar a s tim jer mu je održao bukvicu o senfu i
sličnim prilozima. Zatim ipak nastavi: – Po onome što ja znam, u nekom jeftinome motelu ševi mu
ženu.
– Čekaj!? – zbuni se Komar koji nije baš brzo shvaćao stvar i. – Ševi svoju majku? Star i, ti si u
nekom posve bolesnom društvu!
– Slušaj, Komar, ja sam zbilja u bolesnom društvu koje me dovelo ovamo da po groznoj hlad-
noći i snijeg u pečem neukusne industrijske kobasice i čekam da zagrize pastrva koju ionako neću
moći pojesti!
– Čekaj, ako ti misliš da to što tip ševi svoju majku, i to u inozemstvu, nije bolesno, e, onda ja ne
znam, star i moj!...
– U inozemstvu!? – nasmije se Banić ironično ga citir ajući. – Ne ševi mamu nego ženu svog oca!
On mu je sin iz prvog braka. Njeg ova je majka umrla 1992., a ova sadašnja žena mnog o je prije
vršnjakinja njemu neg oli njeg ovu ocu. Kužiš?
– Kužim! Ali i to je na neki način bolesno. I što ćeš ti sad?
– Ne znam... zapravo... – zamisli se Banić. – Uvijek kada mi je bilo teško razumjeti sadašnjost...
uvijek sam nekako mislio da bi se odg ovor i mogli nalaziti u prošlosti. A tu bi mi ti mog ao pomoći.
– Kako ja!? – čudio se Komar prebacujući pečenu kobasicu na kartonski tanjur i nabadajući na
prut novu. Bilo je čudno što nije odmah počeo jesti, ali se to moglo objasniti i činjenicom što je
jutros u vikendici dor učkovao hladni paprikaš što mu je ostao od subote.
– Pa tako.., prije dvanaest godina, tamo još 1992., u kuću Roberta Svilar a, dječakova oca, upali
su maskir ani tipovi radi pljačke. U odor ama Hrvatske vojske. Stradala je Svilar ova žena Effie, ukra-
dene su neke stvar i... Gotovo ništa ne znam o tom dog ađaju.
– Pa tko će onda znati?
– Tko će znati!? – rasrdi se Banić. – Spis će znati. Pokrenuta je istrag a koja je nakon određenog
vremena i zatvor ena jer se ništa nije pronašlo. Tako je to tada išlo. Ali u policijskoj arhivi vjer ojatno
postoji spis koji bih volio vidjeti. Nemoj mi sada početi kenjati o tome kako si penzio ner koji ondje
više nikog a ne poznaje! Jebote, ima tamo još valjda deset tajnica i deset drug ih službenica koje će na
tvoj mig iznijeti taj spis i fotokopir ati ga u sto primjer aka.
– Želiš li kazati kako sam zavodio koleg ice? – upita on s pomalo blaženim izrazom na licu,
onakvim kakav naprave zavodnici i preljubnici kad im se spomenu tobožnje tajne iz njihove slavne
prošlosti.
– Nisam na to mislio – spusti ga Banić na zemlju. – Trideset godina nosio si im cvijeće za 8.
mart, čokolade, časopise s krojevima, krafne i buhtle, kavice i sendviče...
– Dobro, dobro! – zavapio je glasom onog a koji se predaje, a potom je iznenada zastao, pogle-
dao prema onoj svojoj rupi u ledu, viknuo »grize!« i stuštio se dolje prema zaleđenoj vodi. Već pod
drug im kor akom led je prsnuo pod naletom svih njeg ovih kilograma i on je propao, nasreću, tek do
koljena jer je voda na tome mjestu bila plitka.
– Prestala je gristi – rekao mu je posve hladno Banić. – Sig urno si napravio preveliku buku pa je
pobjegla.
Premda se to nije dog ađalo često, on ipak shvati njeg ovu ironiju, pa počne ljutito vikati:
– Jebe se tebi što sam ja pao u vodu! Zafrkavaš se umjesto da mi pomogneš. Dobit ću hipotermi-
ju i umrijeti, a ti mi nećeš doći ni na sprovod!
– Komar u, nemoj dramatizir ati nego lijepo iziđi iz vode! Nemam ti što pomag ati. Osim toga,
nije se još dog odilo da bi netko tko je upao u vodu do koljena umro od hipotermije.
I dok je on psovao i izlazio na obalu gazeći po ledu koji se lomio pod njeg ovim teškim kor a-
kom, Banić zapali cig ar etu, priđe pletenoj torbi i izvadi iz nje konzervu piva.
– Kaj delate tu, star i fakini!? – začuo se glas čovjeka u uniformi koji ih je promatrao gore s
ceste. Bio je to čuvar za kojeg a je Komar sa sig urnošću tvrdio da je nedjeljom odsutan. – Kaj, malo
lovite u mutnome? Znate kolka je globa za pecanje u ribog ojilištu?
– Dobar dan, koleg a – rekao je Komar dokopavši se obale. Bila je to suvišna i nespretna dema-
gog ija. Ribog ojilišta nisu čuvali policajci, a da i jesu, koleg ijalni bi atribut svejedno bio bez pokrića
jer Komar više nije bio policajac nego policajac u mir ovini.
– I kaj sad da delam? Mogu napisat samo jednu prijavu. Koje napravil rupu i pecal pastrve?
– On! – pokaže Banić izdajnički hladnokrvno prstom na Komar a i zlur ado se nasmije. – Zar ne
vidite da su mu nog avice mokre?
– Pa je... odmah sam si pomislil da je debeli u krivolovu! – odvratio je čuvar.
Poslije, dok su se vraćali u vikendicu, Komar mu je ljutito spočitnuo:
– Bio si prava pizda! Odmah si me odcinkao! Premda smo obojica jednako krivi.
– A da je mene uhitio – branio se tobože Banić – ti bi mor ao mokrih nogu kući i već bi negdje na
putu dobio hipotermiju i izdahnuo. U novinama bi pisalo Krađa pastrve odvela bivšeg policajca u
grob!
– Ma kur ac bi pisalo! – namrgodio se Komar i do vikendice nije prozbor io ni riječi. Samo je je-
danput upitao kako se u Golfu topli zrak preusmjer ava prema nog ama.
Iako je o tomu trebalo pitati Kembrinu udovicu i njeg ova sina, Pako je imao svu silu ideja o
tomu kako dostojno obilježiti Kembrinu smrt, ideja što ih je on svojom tvrdoglavom silinom htio
čim prije provesti u djelo, bez obzir a na to koliko ga drug i odg ovar ali od toga. Naprije je tvrdio
kako čovjek s ovog a svijeta ne smije otići bez riječi, kao kakav pas, nego svakako netko treba govo-
riti na pogrebu. Najprije je mislio nag ovor iti dir ektor a kinematografa Romanija, pred kojim je po-
kojnik napravio pravu kar ijer u prodajući »kartu više« i sudjelujući u brojnim potrebnim i nepotreb-
nim tučnjavama ili, kako se to tada zvalo, šor ama. Ali više nije bilo kina Romanija, niti je bilo vjer o-
jatno da bi ikoji od bivših dir ektor a, ako su uopće živi, pamtio švercer e kinoulaznicama i osjećao
potrebu da im govor i uz otvor eni grob. Jedva su ga uvjer ili da je jednako besmislena ideja da se
angažir a nekog a iz stanovite Zajednice vinar a Hrvatske ili iz tvornice »Mar ijan Badel« jer je, prema
Pakovim riječima, pokojni Kembra nekako najviše volio njihov čuveni vinjak, takozvani Mirogojček.
Kad je upitao šanker icu Zdenku bi li ona govor ila u ime svoje institucije jer je Kico bio Kembrin dru-
gi, ako ne i prvi dom, nesretna se cura rasplakala od uzbuđenja, kao i od same pomisli da bi mor ala
pred drug ima govor iti pametne i tužne misli. I to napamet! Potom je Pako tvrdio kako je Kembra bio
čuveni zagrebački štemer i kao takav zapravo pio nir bor ilačkih sportova pa bi bilo posve prir odno da
govor i netko iz tih krug ova, ako ne i sâm Cro Cop. Posve je poludio kad mu je bivši televizijski inka-
sator Mar ijan rekao:
– Pako, tvoja je log ika za kur ac! Tak bi isto mog el reč da je Kembra bil hrvatski državljanin, pa
da je v redu da mu na sprovodu govor i predsjednik države.
– Ti, Mar ijan, ti si veliki pizdojalac i šuft! Ti nikad nisi mog al podnijet da ljudi nekog vole jer
tebe nitko ni volil kad si se pojavljival na vratima s onim kurčevim ceduljama za pretplatu! Tebi su se
ljudi veselili ko leukemiji! I sad ti je krivo što je Kembra umri, a ne ti! Jer tebi bi pasalo da sad za
tebe smišljamo govor e i partecetle...
A onda se iznenada sjetio i partecetla, pa je posve zabor avio na govor:
– Pizda mu mater ina, kak sam zabor avil na parte!?
– Pa to će sig urno njeg ova žena srediti – primijetio je posve ispravno Banić.
– Nar avno! Dala bu napravit one fotokopir ane po sedamnajst lipa plus pedeve! – tumačio je
Pako. – Mislil sam na parte u novinama. Bar u »Večernjak«... i u »Jutarnji«... i možda u »Sportske«...
Joj, bog ec Kembra, stalno ih je čital jer je drukal za Dinamo... Dečki, kaj ne bi mog el netko iz Dina-
ma govor it na sprovodu? Kaj mislite?
S novinskom osmrtnicom želio je iznenaditi Lelu govor eći kako »bu Lela popizdila od sreće«,
ali nije nikako mog ao pronaći pokojnikovu fotografiju, pa je na koncu bio prisiljen uzeti jedinu koju
je imao, onu na kojoj on i Kembra kartaju belot na plaži jezer a Bundek. U kupaćim gaćicama, na-
ravno. Kad su mu u oglasnoj agenciji na Cvjetnom trgu kazali kako takva osmrtnica košta šeststo
kuna, završena je i ta priča. Vratio se ljut u Kico i kazao:
– Jebeš državu u kojoj je novinska parta skuplja od lijesa!
Onog popodneva kada je na groblju na Mir oševcu pokopan Kembra padao je gust snijeg i svi
koji su bili ondje zacijelo će ga povezivati s uspomenom na nesretni pokojnikov lik. Kažu da je lijes
u jednoj od mir oševačkih mrtvačnica bio do zadnjeg časa otvor en i da je svatko mog ao ući i vidjeti
što je ostalo od jadnog a Kembre. Banić nije htio ni ulaziti jer mu je bilo nekako prir odnije sačuvati u
pamćenju onaj vedri lik, uvijek crvena lica, katkada od zdravlja, češće pak od pića. A kad su grob-
ljanski radnici poklopili lijes i iznijeli ga iz mrtvačnice, kad je Kembrina udovica Lela, između sina
Karla, svekrve i nećaka Hinka, briznula u plač, pročitao je Banić slova na lijesu i začudio se kako je
sada, prvi put u životu, vidio Kembrino ime i doznao da se on zapravo zove Bor is Ciglenečki. Ali i ta
je spoznaja bila nekako suvišna, jer da je to i znao prije, teško bi Kembru ikada zvao drug ačije no što
su ga zvali drug i.
Ispred mrtvačnice svećenik je održao svoju rutinsku službu obrativši se Bogu, prisutnima, pa
opet Bogu, a Pako ga je gledao poprijeko jer je oduvijek bio dosta sumnjičav prema svećenicima.
– Tog kaj oni pričaju opće nema u Svetom pismu! – znao je govor iti posve samouvjer eno,
premda je bila apsolutno nepojmljiva pretpostavka da je pročitao bar njeg ov djelić. Zatim su, nakon
svećenikovih riječi, pod udar ima snježne mećave koja se tog popodneva baš razmahala, krenuli pre-
ma ukopnome mjestu. Na čelu povorke, kao da prkosi oluji, sudbini i Božjim zakonima, išao je Pako
sam ponosno noseći veliki vijenac za svog a star og frenda sa šanka, premda je taj ponos bio donekle
umanjen činjenicom da je njeg ov dio novca dala Zdenka jer je on svojim uplatio loto koji je tog tjed-
na iznosio rekordnih dvanaest milijuna kuna.
– Ak dobijem tu lovu, Kembri bum napravil granitni mauzolej i zasipal ga onim najskupljim vi-
jencima od svilenog cvijeća – govor io je s utopijskom naivnošću, jer, kada je riječ o igrama na sre-
ću, nikada nije dobio ništa, osim možda gripe kada je jednom čekao na uplatu među tipovima koji su
strašno kašljali i sipali vir use po zraku.
Pakove bojazni da će Kembra biti pokopan bez oproštajnog a govor a pokazale su se sasvim ne-
utemeljenima jer se pokazalo da je Kembra prije dvadesetak godina postao članom šahovskog kluba
Vihor; pa kako se nikada nije formalno ispisao, njeg ovo je članstvo još uvijek bilo aktivno, tako da se
od njih, na Lelin nag ovor i zamolbu, pojavio nekakav tip, toliko star da se i sam mog ao nadati sko-
rom odlasku. Umjesto svečanog a, taj star i per ifer ijski šahist, koji za Kembru nikada nije ni čuo, dao
je cijelom cer emonijalu nekakav komično-groteskni štimung, jer je Kembru zvao Ciglovečkim,
Ciglarskim, Cig ulskim, odnosno, od milja Ciglom, iskitivši svoj govor gomilom šahovskih metafo-
ra, u kojima je Kembra u »simultanki života« odigrao najrizičniji »mladalački gambit«, da bi se u
»središnjici« provlačio kroz »matne mreže« i iznenadnim »rokadama« donosio svježinu života... I na
kraju je kazao kako će ime Bor isa Ciklamečkog zauvijek živjeti u našim srcima, pa stog a njeg ov kraj
ne treba doživljavati kao »mat«, nego kao najordinarniji »pat«!
I još dok je veliko društvo iz Kica prilazilo grobu, jedan za drug im bacajući po grudu hladne,
smrznute zemlje, Banić se odmaknuo ustranu, izvadio mobitel i u imeniku pronašao telefonski broj
»pivovarne in motela« u Polomju i nazvao ga. Javio se neki dječji glas, za koji Banić nije imao
pojma kome bi trebao pripadati, i kazao:
– Prosim lepo!
Trudeći se da zazvuči kao Slovenac, Banić počne s nečim što se mor alo doimati poput vježbe
slovenskog jezika u domu za gluhonijemu mladež.
– Prosim fino, kaj bi mog el dobit gospoda Arnota Voglerja, kjer mi se pređi par minuti javil z
vaše gostilne hiže...
To je bio čisti užas, i još je k tome na kraju dodao jedan posve suvišni i besmisleni »seveda«, jer
je držao da je to jedina slovenska riječ koju zna pravilno izgovor iti.
Nastao je tajac, a potom se telefonske slušalice dokopao netko drug i, koji je sasvim neljubazno
odbrusio nešto kao »niso pa tu«.
Kada se društvo oko Kembrina groba pror ijedilo, Banić iznenada spazi Niku, koju nije zamijetio
kod mrtvačnice niti je pretpostavljao da će doći. Vidjelo se da je zakasnila, da je zapuhana od žurbe i
da su joj u očima suze. U ruci je držala buketić nekakvog a bijelog cvijeća i tu pred Kembrinim otvo-
renim grobom gotovo je izgledala kao nevjesta. Zatim je bacila cvijeće u jamu i odmaknula se kako
bi grobar i mogli obaviti svoje.
Poslije, kad su se vraćali skliskom grobljanskom stazom, on ju nježno zagrli, onako očinski, što
je zbilja malokad radio i zbog toga si je znao predbacivati, pa reče:
– To je donekle moja krivnja... Toliko sam te vodio po birtijama da si upoznala sve moje frendo-
ve sa šanka.
– Zašto bi to bila krivnja?
– Pa tako... – smete se on. – Mislim, nije bilo baš odg ojno. Možda sam te trebao manje voditi po
lokalima, a više u kazalište lutaka, ili što ja znam...
– Znaš li ti da sam ja jedna od malobrojnih koji znaju zašto su ga zvali Kembra.
On je radoznalo pogleda.
– Na primjer, ti sig urno ne znaš!
Nar avno, nije znao, pa ju je pustio da mu ispriča.
– Negdje u pedesetim godinama netko je pronio glas da se u onim smeđim krilcima hrušta, ili
kembre, nalazi nekakva ljekovita supstancija i da apoteke otkupljuju ta krilca za dva dinar a po paru, i
da od toga onda rade nekakve lijekove, kombinir ane praške, pomade, što li... Kembra je bio jedan od
onih koji su popušili tu foru i jednog se svibnja pojavio u ljekarni s bočicom od pekmeza punom tih
krilaca.
– I kako si to doznala?
– On mi je ispričao. Davno, prije petnaestak godina. Bila sam klinka i imala sam lovu za slado-
led. On mi je rekao da će mi ispričati leg endu o svom nadimku ako mu tom lovom kupim gemišt. Još
je rekao da je to pomno čuvana leg enda koju nitko ne zna. I ja sam investir ala u gemišt. I isplatilo se.
– Misliš da je priča bila vrednija od sladoleda?
– Ne znam – nasmije se ona – ali tog je dana buknula ona velika epidemija salmonele iz sladole-
da. Tako je Kembra postao važna osoba u mom životu.
A kad je sjela u Golf, on je s blag im strahom upita:
– Hoćemo li nastaviti onaj razgovor na koji me natjer ala tvoja mama?
– Misliš na onu gnjavažu o braku, odg ovornosti i sličnim sranjima...
– Da – odvrati on, posve nezadovoljan njezinim rječnikom.
– Nećemo! – odbrusi ona. – To je već riješeno!
– Što, nisi mu valjda dala nogu?
– Mislim da nisam.
– Kako to misliš?
– Pa lijepo – odvrati ona. – Tim je već nabavio kartu i dolazi idući tjedan. Možda si me više vo-
dio po birtijama nego po kazalištima lutaka, ali mislim da sam baš zato praktičnija osoba. Najbolje je
da sve to prihvatiš kao časovitu krizu. Mislim da ću ipak natrag u Englesku.
– Ondje je bolje?
– Što ja znam — nasmije se ona. – Ludi Pako kaže da će ovdje stradati i prezervativi a kamoli ne
ljudi.
17.
RASPO RED I PO NU DA ROBE U VI ŠE KATNOJ MÜLLE RO VOJ trgovini na Jelačićevu placu Baniću su djelovali ka-
otično. Na istom su se prostor u nudile modne košulje i pulover i, »rostfrei« zdjele i noževi za ribu,
parfemi Calvin Klein, Twiningsovi čajevi i gumene igračke. Banić je posve pripadao vremenu specija-
lizir anih trgovina, vremenu u kojemu se gdjekad u istoj ulici nisu mogle kupiti ženske gaćice i
emajlir ani lonci, a kamoli da bi takvo što bilo mog uće u istome dućanu. No ono što je njeg a zanimalo
bili su kompaktni diskovi, a oni su se nalazili na vrhu zgrade, i do njih se trebalo uspeti uz pomoć
uzanih i prilično strmih pokretnih stuba. Njeg a su u trgovini gotovo svi znali kao tihu osobu koja se
najradije zavuče među police dobro opskrbljene džezom i tu onda na miru bar dva sata prebir e razna
izdanja, razgledava omotnice, čita s poleđina i na kraju kupi pokoji disk.
Uspinjući se posljednjim stubama u nizu, ugledao je nekoliko velikih plakata s uistinu izazovno
odjevenom, ili razodjevenom, pjevačicom Loly Lu, koji su pozivali neo prezne kupce da svakako
kupe njezin novi, kako su to novinski mudraci i promotor i govor ili, nosač zvuka. Čim ga je ugledala,
odlično obaviještena i upućena prodavačica mu se nasmiješila i krenula prema odjeljku džeza, kao da
želi kazati »vidimo se na star ome mjestu pa ću vam pomoći«. Međutim, Banić joj da znak da stane.
Ovaj je put odlučio izbjeći iskušenja i nije pošao do polica s džezom. Umjesto toga, prišao je proda-
vačici, i kao da se stidi, rekao joj tiho i povjerljivo:
– Imate li Mar ayu?
Ona ga pogleda kao da ne razumije što traži, a on jednako tiho doda:
– Susjedova mala slavi sedmi rođendan... A ona baš to voli...
Potom je, valjda da bude uvjerljiviji, dodao:
– Znate... oni su došli ovamo... iz pasivnih krajeva... ili, kako se to sada kaže... iz krajeva posebne
socijalne skrbi...
– Ne razumijem. Kakvu Mar ayu? Možda Mar iah Car ey?
– Ne, ne! Baš Mar ayu! Onu našu! Ako se to tako može reći...
– Ali kakva je to glazba? Techno? Pop? Turbo folk?
– Ne znam što je to turbo folk – postidi se on. – To bi trebalo biti nešto kao ova tu... Loly Lu.
Mislim, te kvalitete... ako...
– Ako se to može nazvati kvalitetom – nasmije se ona. – Ali ne znam... mislite da ta cura ima
neko novo izdanje? Možemo pogledati. Tamo su domaćice.
– Zapravo, teško bi se moglo reći da je domaćica... – zbuni se Banić. – Ona je, doduše, udana, ali
je sasvim dvojbeno zna li ikoji od poslova kakve obavljaju domaćice.
– Recimo, očistiti grincajg ili isklofati tepih – pogleda ga ona kao da osjeća jednak prezir prema
žanru o kojemu su govor ili. – Pod domaćicama mislimo na izdanja domaćih izvođača. Ako sam do-
bro razumjela, ona se zove Mar aya, ali je, kao i ova Loly Lu, autohtono domaće smeće.
– Zapravo, ona se ne zove Mar aya – objasni joj on – nego Mar ica Skoko, a po tome je i više
nego domaća cura.
– To je kao kad bi se, recimo, Tony Cetinski zvao Tom Cetinx – našali se ona, prevrćući diskove
izvođača čije je prezime počinjalo s »m«. – Nema! Slušajte, da to nije nešto star ije?
– O, pa jest! – reče on. – Mislim, nije star o u odnosu prema Mozartu ili Johnu Coltraneu, ali s
obzir om na ovaj biser... na ovu Loly Lu...
– Kada je izašlo?
– Pa, prije 1998.
– Isuse, pa tad sam ja još radila u Dallasu!
– Dallas, Teksas?
– Ne, ne – nasmije se još jedanput prodavačica. – Trebali ste mi odmah kazati da je tako star o.
Postoje male šanse da bi se moglo naći na diskontu.
Prišli su nekoj vrsti drvenog bazenčića u kojemu su bile nabacane kasete i diskovi u apsolutnom
ner edu, u žanrovskoj i izvođačkoj entropiji, odbačeni i zabor avljeni, bez ikakve šanse da otputuju u
domove slušalaca unatoč smiješno niskoj cijeni. Što sve nije ležalo u ovom veselom plastičnom
groblju! Bachove kantate u izvedbi amaterskog zbor a iz Bauernfelda, komplet Beethovenovih simfo-
nija u izvedbi nacio nalnog a simfonijskog dobrovoljnog orkestra iz Sverdlovska, etnonapjevi s
Antarktika, Elingtonove suite u obradi harmonikaške škole slijepih u Imstu, potom razna čudna i ne-
mog uća imena kao Mar io Surla, Crix&Croxx, Abessinian Lullabay Revival, Total Musical Music Fri-
ends i, negdje pri dnu, među klasicima po četir i kune, zguljene naslovnice i slomljene kutije, ležao je
maksi singl sa slikom šest-sedam godina mlađe, savršeno dotjer ane, izazovne i optimistične Mar aye
koji je nosio naziv Dodirni me dodirom.
– Evo ga! – skočio je ponosno Banić kao da je našao izgubljene snimke Charleya Parker a sa
Stockholmskog radija. Potom je prišao prodavačici koja je najprije pogledala oštećenu kutiju, a po-
tom njeg a, kao da ne vjer uje da je i ovaj užas pronašao kupca.
– Dodirni me dodirom – podsmjehne se ona. – To je podjednako intelig entno kao da se zove Po-
ljubi me poljupcem ili Ošamarit ću te, bre, šamarčinom! Znate što, gospodine Baniću, tu se već izgu-
bio barcode i ja nemam pojma koliko taj glazbeni biser košta, ali znam koliko vrijedi. Najbolje je da
ga stavite u džep i izađete iz dućana na prstima.
– Ali čekajte, meni je to silno neugodno...
– Ma nek’ vam ne bude! Nama ste učinili jednu sasvim hig ijensku odnosno ekološku uslug u.
On joj zahvali, strpa rar itetni disk u džep i krene pokretnim stubama prema prizemlju. Zamišljen
i nekako odsutan, previdio je da je stig ao do prizemlja, pa se posljednjim stubama spustio u pod-
zemni dio trgovine. Sišavši s pokretnih stuba, zamalo je naletio na policu sa stotinjak Lindtovih čoko-
lada. Prisjetio se kako mu je Lidija svojedobno tumačila kako je to kraljica među čokoladama, ali je
njeg ov inter es za pivo uvijek bio dovoljno jak da potisne svaku drug u prehrambenu temu. Začudilo
ga je i to što uopće nije znao da se Lindtove čokolade mogu kupiti i ovdje, pa ih je odabrao nekoliko i
pošao s njima na blag ajnu. I tad mu je palo na pamet poigrati se kavalir a pa je jednu od kupljenih čo-
kolada dao da mu zamotaju i odnesu prodavačici s odjela diskova i filmova.
– To je valjda vidio u meksičkim sapunicama – čuo je kako je potiho rekla jedna od prodavačica
drug oj, i on je brže-bolje izišao osjećajući se pomalo krivim, premda je mog ao prisegnuti da u živo-
tu nije vidio ni pet sekundi meksičke sapunice.
Izišavši na Trg, primijeti da je snijeg opet počeo padati, ali mirno i nekako idilično, a ne bijesno
i sur ovo kao na jučer ašnjemu mir oševačkom pokopu. Nar avno, nije mu se jela čokolada koju je ku-
pio, ali mu se pušilo, pa je polako krenuo prema ogradi improvizir anog sklizališta što ga je na sre-
dišnjem trgu postavila gradska uprava, valjda da razveseli đake kojima su upravo trajali zimski
praznici.
Banić se naslonio na ogradu, zapalio Marlboro i stao gledati djecu kako se kližu, spretno izvode
razne fig ur e, ali i padaju, nespretno, početnički. Bio je to jedan od malobrojnih sportova u kojemu se
kao dijete nije iskušao, i zbog toga su mu smijeh i vesela cika djece bili pomalo nejasni i apstraktni.
I tad, među svom tom djecom, u jednom vrlo kratkom trenutku, ispred njeg a projur i indijanska
perjanica na nečijoj glavi i on malo poslije spazi Đer onima koji se klizao razmjerno vješto premda ta
disciplina, bar kako je Banić mislio, nije imala veću popularnost među crvenokošcima.
A kad je sljedeći put projur io ispred njeg a, Banić mu je mahnuo, ali se činilo da ga dječak nije
zamijetio. Nakon toga mu je još jedanput mahnuo, ovaj put velikom Lindtovom čokoladom, i indi-
janski je poglavica na jeftinim klizaljkama zamijetio njeg ov znak, prišao mu i uhvatio se za ogradu
klizališta.
– Nisam mog ao crvenom bratu poslati dimne signale, pa sam pomislio da će ova čokolada biti
pristojna zamjena.
Banić se nikako nije mog ao prisjetiti postoji li ikakva povijesna veza između Indijanaca i čoko-
lade. Znao je za njihova iskustva s vatrenom vodom, čeličnim konjem, s raznim šar enim odjevnim
predmetima i staklenim perlicama, ali ničeg a što bi bilo u vezi s čokoladom nije se mog ao sjetiti,
premda je čokolada došla sa sjevernoamer ičkog a kontinenta. No kako bilo da bilo, crveni brat Đer o-
nimo sasvim je spretno zgrabio veliku ploču čokolade, odmah je razder ao pri vrhu i zagrizao tako da
su mu u kutovima usana ostale smeđe mrlje. Vidjelo se da je dijete koje nema takvo što često u ruka-
ma.
– Što je s našim bijelim bratom? – veselo će Banić vadeći i drug u čokoladu iz džepa. – Je li
možda na ratnoj stazi ili je popušio lulu mira pa uživa sa svojom skvo?
– Valjda je i on iskopao ratnu sjekir u.
– Zašto bi iskopao ratnu sjekir u?
– Pa tako. Već ga treći dan nema u vigvamu. Prije tri dana otišao je sa skvo i otada ga Đer onimo
nije vidio.
– A je li rekao Đer onimu kada će se vratiti?
– Rekao je – nastavi mali – rekao je »howgh, poglavico, vratit ću se čim strpam star u sušenu ha-
ringu u rezervat!«.
– Kako!? – iznenadi se Banić. – Tko mu je star a sušena har inga?
– Ne znam, ali mi se čini da bi tako mog ao zvati svog a star og, koji ga je izbacio iz plemena. Ali
nisam sig ur an. Možemo pitati mog tatu koji je tako debeo da ga nitko ne može zvati sušenom ha-
ringom.
– Ne, ne! – preduhitri ga Banić trpajući mu u ruku i treću, posljednju čokoladu. Ta je bila nami-
jenjena Lidiji, imala je 99 posto kakaa i sumnjao je da će se dopasti klincu. Ali svakako je mor ao po-
žur iti s podmićivanjem jer je upravo ugledao zdepastog a Stiva Havraneka, dječakova oca, kako
besciljno šetka južnom stranom Trga, odmah iza klizališta. Nije imao baš nikakvih razlog a da se s
njim upušta u razgovor o star im sušenim har ingama. Mnog o mu je zanimljivija bila činjenica da
ovog a časa u njihovoj zgradi nema nikog a, da u nju može upasti, pokušati pronaći kožnu mapu sa
zlatopisom star og a Apaša i netrag om nestati. Da, sve se to moglo, unatoč tomu što je podne i što
pošteni i pristojni provalnici upadaju u stanove u gluho doba noći.
Trebalo mu je nekoliko minuta da stigne do Jednookog Jacka, gdje je zaustavio auto tako naglo
da je skliznuo preko zaleđenog a snijeg a i branikom udar io u hidrant, ali se pritom, osim razmjerno
snažnog praska, ništa neugodno nije dog odilo. Pogledao je prema kafiću, ali nije uspio otkriti je li
privukao bilo čiju pozornost. Pretrčao je hitro preko ceste i zamalo završio pod kotačima poštansko-
ga kombija, koji je u zadnji čas uspio prikočiti i uspor iti toliko da ne preg azi neo preznog a pješaka.
Potom je prekor ačio nisku ogradu i uspeo se do ulaza u Arnovo privremeno bor avište. Kad je po-
tegnuo kvaku, lijevom rukom tražeći svoj komplet otpir ača, nemalo se iznenadio otkrivši da su
ulazna vrata otvor ena. Dakle, nesmotreni je mladac, odlazeći u Sloveniju, zabor avio zaključati. Sada
je Baniću trebalo samo malo sreće da brzo i detaljno pretrese stan i pronađe kožnu mapu ili kutiju sa
slikom Indijanca, mapu čija je vrijednost zacijelo bila dvostruka. Mogla je Baniću donijeti novi
novčani bonus šir okogrudnog a Svilar a, a usto je mogla otkriti pravu prir odu njeg ova inter esa. Obje
su opcije bile sasvim prihvatljive i Banić pojur i na kat namjer avajući najprije dobro pretresti sobu
gdje se mladić izležavao i buljio u idio tske sadržaje raznih kablovskih kanala.
Uletio je u sobu, gdje ga je čekalo novo iznenađenje.
U sobi, naime, više nije bilo onog nevjer ojatnog ner eda, dapače, reklo bi se da je marljiva Ma-
rayina ruka dovela stvar i u red. Televizor je bio uključen i na njemu je upravo tekao prijenos ili
snimka nekakvog a dvor anskog atletskog mitinga. I baš kad ga je htio isključiti i na brzinu »projur iti«
kroz ormar e, police i ladice, pretražiti krevete, izvrnuti madrace i obaviti sve drug e »lopovske« rad-
nje, prenuo ga je šum iz kupao nice koja se nalazila odmah do ulaza u sobu.
K vrag u, nije valjda opet kakav prokleti šar an, pomisli Banić, izađe iz sobe i zastane pred vrati-
ma kupao nice razmišljajući bi li pričekao da vidi što će se dog oditi ili bi ušao i otkrio podrijetlo zvu-
ka.
A zatim je zvuk postao glasan i sasvim jasan, i bilo je više nego prepoznatljivo odakle dolazi.
Netko je tamo unutra upravo obavio nuždu i pustio vodu. Znajući koliko je malo potrebno čovjeku da
navuče i zakopča hlače, i možda oper e ruke, Banić se sjur i s kata, izjur i iz zgrade, doslovno preleti
preko stuba ispred ulaza i zaustavi se tek na pločniku ispred dvor išta. Dvadesetak metar a dalje, na
suprotnoj strani, sada je ugledao i Arnov Punto, uredno parkir an na star ome mjestu.
Znao je da je postupio glupo, idio tski, neo prezno, neprofesio nalno, da je uradio sve zbog čega
bi već sutradan mor ao otkazati djelatnost i prepustiti se radostima mir ovine, koja bi uglavnom bila
ispunjena čar ima šaha i domina što ih kasno popodne igraju umir ovljenici s Britanskog trga na
praznim štandovima tamošnje tržnice. A ponajviše si je predbacivao to što je povjer ovao djetetu, slu-
đenom klincu koji fantazir a i ne razlikuje stvarnost od izmišljaja.
– Pratio sam vašu malu avantur u – rekao mu je gostio ničar staklena oka kad se nalaktio uz izlog
njeg ova kafića. – Ne znam jeste li išli tamo da izbubate preljubnika ili da pokažete svog boga vašoj
cijenjenoj gospođi. Ako je posrijedi ovo drug o, tad ste pogriješili jer nje tamo nema. On je stig ao si-
noć u svom zelenom autu, koji su mu, čini se, sredili, a ona je valjda otišla svojim putem. Čujte,
možda vam je ona već kod kuće.
– Došao je jučer!? – reče Banić još začuđeniji što mu je klinac tako bestidno lag ao. Premda je
mali imao svoju log iku i neku dječačku strateg iju, ipak se nadao da mu neće tako slag ati. Možda po-
najviše stog a što se u svojoj igri trudio biti Indijanac, a Indijanci ne lažu. Bar ne u vrednijim filmovi-
ma o osvajanju Zapada.
– Došao je i cijelu mu je noć gorjelo svjetlo. Mislim da uopće nije izlazio. Bar koliko ja znam.
– I što sad da uradim?
– Ništa! – tješio ga je ugostitelj bez oka. – To je najbolje! Znam to iz iskustva. Znate, kad sam ja
otkrio da me žena vara, jedan mi je prijatelj, inače pametna i obrazovana glava, rekao ovako. Slušaj,
stalno mor aš u sebi ponavljati rečenicu: »Ja znam da moju ženu jebu drug i, ali je jebem i ja!« Zašto?
Zato što to znači da još uvijek nisi pao na dno, među one kojima žene jebu drug i, ali oni više ne! Ku-
žite?
– Vrlo utješno – ironično će Banić.
– Vidite, moj prijatelj Alavanja, kojeg a smo svi zvali Keder...
– Peder? – začudi se Banić.
– Ne! Keder! To vam je ona mala riba koja služi kao mamac za velike. On nije mog ao podnijeti
to što mu je žena radila, pa je uhvatio njezinog ljubavnika i pokušao ga zatući čekićem. I tip ga je
onda počeo obrađivati govor eći kako on nije kriv, kako su sve žene kurve, kako među njima samima
mora vladati neka muška solidarnost, kako umjesto da ga mlatne čekićem postoji mnog o prihvatljivi-
ja mog ućnost – da mu plati gemišt... i tako dalje... uglavnom, obradio ga je, jer je bio obrazovan, go-
vornik, pravi frajer...
– I što je onda uradio... taj vaš prijatelj?
– Uradio je glupost, morsku glupost! S ljubavnikom se napio, a vlastitu je ženu tresnuo čekićem
po glavi. Žena je pala u komu, a njeg a su uhitili i osudili na dvije godine zatvor a. Poslije se žena ne-
nadano probudila iz kome i postala matematički genij jer su joj se pobrkali kotačići u glavi pa je na
nekoj igri s brojevima dobila dva milijuna. Eto, je l’ to, molim vas, pravedno?
Iz kuće je upravo izlazio Arno s dva kovčežića u rukama. Zastao je, zaključao pažljivo vrata, a
potom podig ao visoko ovratnik jer je puhao hladan vjetar i pršio snijeg. Usto je nosio i tamne nao ča-
le kao da mu smeta ta blještava bjelina.
– Oprostite, mor am za njim! To je jače od mene! – odmah će Banić pa krene. Znao je da mora
biti čim prije u automobilu ako ne želi da mu Arno zbriše.
Ali i ćor avi je gazda imao nešto kazati:
– Čekajte! – viknuo je za njim, a kad se Banić okrenuo, izvadio je ispod šanka teški čekić i pru-
žio ga istražitelju. – Nemojte i vi pogriješiti! Radije mlatnite njeg a nego ženu! Žene su prevrtljive.
Možda će vas nakon sveg a još više voljeti.
– Idući put! – odbije ga Banić pa izjur i i potrči prema Golfu. Razmišljao je nekoliko časaka o
tome bi li sada bilo pametno pretresti stan, ali je pretpostavio da će se Havranek i njeg ov sin svaki čas
vratiti pa je radije pošao za Arnovim Puntom.
Vozio je polako, pazeći da ne izgubi zeleni auto iz vida. Padao je vrlo slab snijeg, moglo bi se
čak kazati kako je u zraku bilo više onih pahulja koje je studeni vjetar nosio s krovova okolnih kuća.
Auti su se vukli zelenim valom jer su se u promet već uključili i oni kojima posao ranije završava.
Stajali su gotovo na svakom raskrižju, a kad su se dokopali Savske, ulice sa stotinom slabo propusnih
semafor a, situacija je postala još gora. Po tomu što se mladac u zelenom Puntu često pokušavao pre-
baciti u drug u traku, što je oduzimao prednost drug ima i bjesomučno trubio onima koji su to isto po-
kušavali uraditi njemu, vidjelo se da je uzrujan i da mu se nekamo žuri. A budući da ga nitko nije go-
nio, vjer ojatno mu se žur ilo samo zato što je negdje mor ao stići navrijeme.
A kad su izišli iz gradske vreve i našli se na nešto prohodnijoj cesti za Veliku Gor icu, učini mu
se da zna kamo mladić žuri. Bila je to intuicija, nesig urna kad je iskazuje žena, a za muškarca je još
manje vjer ojatna, ali Banić je gotovo bio sig ur an, kao da je imao déjà vu, kao da je proživljavao
neku već viđenu situaciju iz nekog a od prošlih života.
Arno je išao u zagrebačku zračnu luku Pleso.
A onamo se uglavnom ne ide radi kupovine, svježeg zraka, pića ili ugodnog druženja već da bi
se nekog a dočekalo ili da bi se nekamo otputovalo.
Kako se vrlo brzo otkrilo, Arno nije pošao na aerodrom da bi nekog a dočekao.
Uzeo je svoja dva kovčežića, zaključao auto i mirno ga ostavio na parkir alištu. Nakon što je
ušao u aerodromsku zgradu, stavio je automobilske ključeve u poštansku omotnicu, zalijepio je i ba-
cio u poštanski sandučić.
Banić suludo pomisli da bi mog ao nekako, kad odleti zadnji avio n, ukrasti taj sandučić i kod
kuće ga na miru otvor iti, uzeti ključeve i temeljito pročešljati auto. Ali što bi u njemu našao? Re-
zervnu gumu, trokut, sajlu za šlepanje? Usto, kad bi takvo što i imalo smisla, kad bi mu možda ko-
ristio podatak kome je zapravo Arno poslao ključeve, ukrasti poštanski sandučić na tako prometnome
mjestu ne bi uspio čak ni veliki Flegma!
Kupivši novine i čitajući ih na pristojnoj udaljenosti,
Banić zamijeti kako Arno predaje svoju neveliku prtljag u na liniji koja je označavala zra-
koplovni odlazak za Beč.
U tomu nije bilo ničeg a neo bičnog jer mu je majka bila Bečanka i ondje je vjer ojatno proveo
mnog o vremena. Neo bično je bilo to što je sâm, što s njim nije Mar aya. Ali tko zna kakve je namjer e
i računice imala ona?
Banić pogleda na veliki display na kojemu je pisalo kako avio n za Beč kasni u polasku trideset
minuta zbog snježnog nevremena. Znao je on da zapravo pada slab snijeg i da puše studeni vjetar, ali
se sve to teško moglo nazvati snježnim nevremenom. Za vrijeme rata u Bosni Amer ikanci su dali
izjavu kako njihovi borbeni avio ni nisu poletjeli zbog kiše, na što je jedan od pilota ustvrdio da je to
glupost, jer F 16 nije patka. Ni Boeing za Beč nije bio patka koja bi ostala prizemljena zbog malo sni-
jeg a i vjetra.
Pola sata kasnije službeni je spiker objavio ukrcaj u zrakoplov za Beč, tako da je Arno ubrzo
nestao u prolazu koji je vodio prema bescar inskoj zoni i izlazu na pistu.
Bez obzir a na to što nije pronašao drag ocjenu kožnu mapu skalpir anog a pukovnika, s odlaskom
Arna Svilar a u Beč Banić je držao da je njeg ov posao definitivno završen te da konačno pod taj posao
treba »podvući crtu«.
Bar je mislio da je tako.
Navečer mu se prolaz kinematografa, koji je volio još iz studentskih dana, učinio nekako su-
morno mračnim i tužnim, bez svih onih nekadašnjih, šar enih kinoplakata, bez svjetala ponad blag ajne
i male nadstrešnice ispod koje se čekalo da se vrata otvor e i prodaja ulaznica započne. Agonija kine-
matografa bila je duga i svašta se smišljalo da se odg odi njeg ova propast, ali se na kraju više nije
imalo kamo, pa su ga gradske vlasti velikodušno dodijelile nekakvom kazalištu. Da je Baniću šezde-
setih godina, u zlatnim danima kinematografa, tkog od rekao kako će kino na »Iličkom placu« završiti
kao kazalište, zacijelo bi ga držao luđakom.
Promrzao od hladnoće, umor an od tumar anja po aerodromu, Banić je poželio osloniti se na
šank, nar učiti hladno pivo i popušiti na miru nekoliko cig ar eta ne razmišljajući pritom baš ni o čemu.
To je oduvijek držao boljim odmor om od izležavanja, spavanja, drijemanja, na što je gledao kao na
komadiće života potrošene uludo, bačene u gluhi mrak. Iz svog poštanskog sandučića izvukao je pla-
vu omotnicu sa sudskim pozivom, za koju je poštar, očito, sam potpisao prijam.
U Kicu su bili Pako, Flegma i Mar ijan, zatim nekakvi tipovi u društvu s visokom ženom koja je
nosila konjski rep, i neka živahna bakica, koja je ušla da bi se zagrijala uz čašu ruma odbivši čaj kao
idio tar iju u koju više ne vjer uju ni prehlađeni. Pako i njeg ovo društvo ponašali su se kao da nisu za-
mijetili Banićev ulazak, dok su tipovi i visoka žena glasno raspravljali rabeći neke čudne izraze kao
što su katarza, proscenij, ekspozicija, šlagvort i semantika, i po tome se moglo zaključiti kako su to
najvjer ojatnije novi »stanar i« propalog kina Apolo.
Ne obazir ući se na njih, Banić zapali Marlboro i iz džepa izvadi novine, kimne Zdenki kako želi
uobičajeno, a potom se zagleda u novine na čijoj su prvoj stranici Crkva i država ili, bolje rečeno,
Crkva i mediji ponovno ukrstili mačeve. Ovaj put ne oko prezervativa i nevidljivih rupa u njemu
nego oko odg ojnog filma o štetnosti abortusa. Radilo se o nekakvome amer ičkom čudu koje bi zbog
eksplicitnosti, krvi i zastrašujućih prizor a, ako je vjer ovati amer ičkom predikacijskom sustavu, treba-
lo biti zabranjeno za mlađe od šezdeset pet godina, a ne prikazivano malodobnim klincima i klinka-
ma na satu vjer onauka. Nakon toga, pretpostavljao je Banić, slijedi znanstveno-odg ojni film o
štetnosti masturbacije i njezinu utjecaju na galopir ajuće sušenje kralježnice, snimljen u domovima za
par apleg ičar e i na bolničkim odjelima za par alitičar e. Na trećoj stranici bio je i izvještaj o sretniku iz
Pitomače koji je odnio svu onu lovu s lota, što je značilo da Pako nije osvojio zgoditak nego da je
novac za Kembrin vijenac uložio posve pogrešno, i u mater ijalnome, i u mor alnom smislu.
Kazalištarci su se sada počeli žešće prepucavati oko nekih njihovih mutnih problema, stali su ci-
tir ati neke zamršene stvar i iz tko zna kakvih knjig a i glumatati nešto što će se valjda u idućim mjese-
cima moći vidjeti na pozornici dojučer ašnjeg a kina. Najdeblji od njih, tip s bradom i nao čalama,
izbečio je oči i rekao duboko, kao iz trbuha:
Za ovu našu tajnu ne postoji ni kazna,
Jer zlo je onda zlo kad za njega se sazna.
Banić, koji je o kazališnoj umjetnosti znao samo to gdje se nalaze glavna gradska kazališta i ko-
jim se tramvajem može do kojeg a, zatvor i novine, okrene leđa nametljivim tipovima i izvadi onu pla-
vu sudsku kuvertu pa počne čitati dok mu je Zdenka točila pivo u čašu. Ona je znala točno kakav
omjer piva i pjene želi i u tome nikad nije pogriješila.
U plavoj omotnici, ovjer en sudskim pečatom, bio je poziv za ročište koje se trebalo održati za
mjesec dana »u sklopu predmeta ostavinske rasprave nakon pok. Milene Jambrošić, a na koje se Ni-
kola Milana Banić poziva u svojstvu svjedoka«. To je djelovalo vrlo mister io zno i Banić nije imao
pojma zbog čega ga zovu, i što bi on trebao posvjedočiti.
I dok je tako zbunjen stajao oslonjen o šank, priđe mu Pako držeći u ruci posve istu omotnicu i
sudski poziv.
– I ja sam dobil! Isti takav!
Gospon Mar ijan i Flegma ostali su u kutu i činilo se da sa zanimanjem promatraju što će se do-
goditi.
– Ne znam zašto me zovu – slegne ramenima istražitelj. – To je potpuno blesavo! Ja se ne želim
petljati u njihove ratove oko naslijeđa...
– Naše ratove! – ispravi ga Pako.
– Ne kužim... priznajem da ne kužim...
– Nema se tu kaj kužit! – podigne ton bivši kinoo per ater tako da su ga i kazalištarci načas pogle-
dali. – Ja sam tražil da te zovu ko svjedoka!
– Ti!? U kojem si ti svojstvu u toj parnici? I što bih ja to trebao posvjedočiti?
– Kaj se praviš da ne kužiš! Pa rekel sam ti. Ja sam Milostivin vanbračni sin. Znam, ti buš rekel
da nisam, a ja bum ti rekel da dokažeš. A ti ne buš mog el. A ak ti ne buš mog el dokazat da nisam Mi-
lostivin fačuk, ne buju mogli ni oni kaj su bedastiji od tebe! Ili bar tak zgledaju.
– Dobro, Pako – pokušavao ga je primir iti Banić, ne znajući bi li vikao ili bi se smijao. – Nije
stvar u tome da oni mor aju dokazati da nisi Milostivin sin, nego je stvar u tome što ti trebaš dokazati
da jesi. Kužiš?
– Kak ne bi kužil!? Pa zato sam te i zval! – i dalje se ljutio Pako.
– Što, zvao si me da ja kažem da si njezin sin?
– Kaj još uvijek fantazir a da je vanbračni sin pokojne Milostive? – umiješa se Zdenka, što je on,
na nesreću, čuo.
– Daj se ti ne petljaj, vrag te ženski, neo zbiljni! Daj mi rađe gemišt da ne zujiš tu bez posla!
– Ne dam! Nisi još platil ni ona dva od jučer!
– Dajte mu, Zdenka – umiješa se Banić, a ona preko volje uzme čašu i bocu rizlinga mrmljajući
nešto nalik na psovke. Ali ih nije mogla izreći naglas jer je bila fina cura.
– Ne mislim da to kažeš onak blesavo i primitivno – tumačio mu je Pako. – To onda ne bi popu-
šili. Mor amo imat skroz lukav taktički plan. Možeš, na primjer, reč kak si jednom sedil i pričal s po-
kojnicom, kak ste pijuckali, pripovedali o bubrežnim kamencima, o skupoći teletine i kaj ja znam... i
kak si je pital zašt izdaje stan onom šuftu i niškor isti Paku. E, onda te ona pogledala, glas joj je za-
drhtal, pa je zaplakala. I rekla ti je, a kaj bum, gospon Banić, kad mi je on vanbračni sin kojeg a zbog
vjerskih razlog a nisam mogla abortir at.
Banić osloni bradu o dlan i duboko uzdahne. Takvoj se stvar i ni u snu nije nadao. On da pije ge-
mišt sa star om zagrebačkom aristokratkinjom kojoj je »stražnjica« valjda najprostija riječ što ju je u
životu izustila, a onda ona odjednom brizne u plač i počne se povjer avati i pričati mu o svojim ile-
galnim ševama, abortusima i izvanbračnoj djeci. I to njemu, podstanar u, plebejcu, došljaku iz pro-
vincije!
– Pako, ti si posve poludio! Na sudu će te ismijati, a zatim još i osuditi zbog lažnih iskaza,
namještenih svjedoka, zbog obmanjivanja suda...
– Pa kaj, jebemu mater, kad mor am od nečeg živeti! – ponovno se ražesti on. – Kaj oćeš, da i ja
odem bunar it po tuđim džepovima?
– Lijepo sam te upisao na tečaj za prekvalifikaciju. Jesi li bio u Radničkom sveučilištu ili te boli
i za to?
– Detektiv, ti si sto posto munjen! – nije se dao Pako. – Nar avno da sam bil u Radničkom! Ali kaj
ti zbilja misliš da bi od tog mog el živit? Da još ima bedaka kaj žele kupit jebeni goblen?
– Čekaj, kakav goblen?
– Kakav goblen!? Takav! Viler ov! Šta ja znam! U utor ak smo imali nekakve prve osnove. Napi-
njanje platna... izbor konca i igala... Jebemu mater, bil sam jedini muški na celom tečaju!
– Bože drag i! – nije mog ao vjer ovati Banić. – Bio si na tečaju za goblene! Pa ti si čisti idio t!
Upisao sam te na tečaj za majstor a filmske i kazališne rasvjete. Sedam puta sam ti rekao da je to srije-
dom u šest, a ti si otišao u utor ak.
Glumci su platili svoje piće i krenuli van, a onda se onaj najkrupniji, koji je djelovao kao njihov
šef, okrenuo prema Paku i uz smiješak mu dobacio:
– Prijatelju, samo nastavi. Gobleni su izvrsna stvar!
– Bi se ti moj kur ac zajebaval da je Kembra živ! – odvratio mu je Pako, doduše u pola glasa, jer
sa snažnim glumcem nije bilo pametno ulaziti u prepirke.
Nakon toga se okrenuo prema Baniću i još jedanput zaigrao na istu kartu:
– Star i, jebeš mi sve na svetu ak ne bu uspelo! Dobil bum bar nužni dio. Evo, i Flegma je u igri. I
on bu svedočil.
– Ah, onda je stvar zag ar antir ana – ironično će istražitelj. – Ako će i Flegma svjedočit, onda je
to nešto sasvim, sasvim drug o.
– Joj, detektiv, kak ti ne kužiš igru! – hvatao se Pako u očaju za glavu. – Pa ne bu Flegma svedo-
čil za nas...
– Nego za koga?
– Za njih! Delamo na tome da im ga uvalimo. On bu ko moj bratić posvedočil da nisam Milosti-
vin sin. Daklem, svedočil bu za njene zakonite sinove. Onda bu moj advokat viknul »obdžekšn!« i tak
ispretur al Flegmu ko džepar a i bivšeg zatvor enika da buju nasljednici umrli od srama. Kužiš foru?
– Dobro, a tko ti je odvjetnik?
– Na tom baš delam – zamisli se Pako. – Kaj nemaš ti nekog a kaj bi zaigral na tu kartu? Onak za-
badav, pa si posle inkasir a lepu lovu...
– Imam ja – prišao im je Mar ijan koji je sve čuo. – Zove se doktor Brdar ec. Stručnjak je za takve
stvar i i rešil bu ti to kak ništ. Jedini je problem kaj je trenutno na tretmanu u Vrapcu, jer si svaki čas
umisli da je komunalac, a onda uzme tačke, metlu i lopatu pa počne čistit po gradu.
Ljutiti mu Pako okrene leđa pa se nasloni na šank i pogled mu se susretne sa Zdenkinim. Ona ga
prostodušno pogleda, pruži mu gemišt i reče:
– Ak buš završil taj tečaj iz goblena, onda buš srce pa buš i meni pokazal neke fore. Ja se mučim
s onim Mladićem s lutnjom i imam filing da ga ne bum nikad zgotovila.
18.
BA NI ĆEV SE GOLF PO LA KO USPI NJAO PRE MA jelenovačkome naselju, u njeg ovom se CD-playeru vrtio neka-
da obećavajući hit mlade misice, fotomodela i pjevačice Mar ice Skoko. Brisači su ravnomjerno čistili
ljepljive pahulje s vjetrobrana i njihov je škripavi nepravilni ton bio pravo milozvučje spram onog a
što je otpjevala tadašnja gospođica Skoko, a sadašnja gospođa Svilar, ali nadasve, popularna – Ma-
raya. Svojedobno su se u bivšoj državi pojavili danski softcore filmovi, čijim je naslovima domaći
distributer dao obvezni dodatak »u krevetu«. Najpoznatiji među njima bio je Hopa-cupa u krevetu, i
ono što je pjevala Mar aya moglo se možda žanrovski odrediti kao hopa-cupa pop. Pjesma je imala
melodijski predložak koji je nagluha osoba usvajala za otprilike osam sekundi, a definitivno zabo-
ravljala nakon četir i. Tekst se slabo razaznavao jer su bubnjevi i basovi bili prenaglašeni, što se tre-
balo držati dobrom stranom tog izdanja jer su i bubnjevi i bas zvučali intelig entnije i suvislije od
teksta. Kad je prebacio bir ač na drug u stvar, učinilo mu se da je dobio disk s greškom jer se ta drug a
skladba, bar u prvi tren, nije mogla razlikovati od prethodne. Dakle, svatko tko je čuo glazbeni
ekskurs spomenute Mar aye, mog ao je sasvim lako zaključiti da će se njezina budućnost prije nalaziti
u grudima koje, navodno, nisu silikonske, neg oli u svijetu lakih nota. Nije mu zapravo ni bilo jasno
zbog čega je uopće trag ao za tim glazbenim biser om kada mu on ništa nije mog ao pomoći u poslu
koji se upravo spremao otkazati. Bila je to možda vrsta spor edne, marginalne znatiželje prema stvar i-
ma koje su mu već i gener acijski bile posve strane i ner azumljive.
Pritiskom taster a izbaci disk, strpa ga nekako u ovitak i stavi u džep vjetrovke pomislivši pritom
kako je i ta jadna provincijska cura, došavši u grad da postane ono što toliko djevojaka sanja da će
postati, mor ala proći svoju golgotu, pretrpjeti mnoštvo uvreda i poniženja te mnog im noćima sanjati
o tomu kako bi bilo dobro vratiti se kući i biti ondje nešto posve obično, učiteljica u trećem ce, bla-
gajnica u trgovini mješovitom robom ili tajnica lokalnog a lovačkog saveza.
Zaustavio je auto ispred ulaza u Svilar ov dvojni objekt. Promatrao je tu lijepu zgradu i
razmišljao o tomu kako se njezin vlasnik najprije mor ao riješiti sustanar a, da bi ga tek onda pretvo-
rio u nešto nalik na vilu. Ako je uistinu u ranim 1990-ima bio blizak vlasti, onda to i nije bio težak
posao. Vidio je gore na stupovima kamer e koje su zazujale i okrenule se prema ulazu, ali se vrata
nisu ni pomaknula. Zatrubio je nekoliko puta pa izišao iz automobila čekajući da mu otvor e ili da se
netko udostoji doći do vrata. Ali činilo se kao da više nitko ne stanuje na toj tako primamljivoj adresi,
sve dok se odnekud nije stvor io onaj radnik s promrzlim nosom i lopatom za snijeg u rukama. Činilo
se kao da od posljednjeg susreta nije prestao raditi, kao da je na danonoćnom poslu bor eći se la-
vovski s upornim snijeg om.
– Ne mojate tjubit... nitko nije doma...
Banić se približi rešetkastim vratima i gotovo u povjer enju upita:
– Trebao bih gospođu. Ona je kod kuće?
– Nitko nije kod kuće. Gospođa najmanje. Ona je otišla...
Izgledao je ponosno; uspio je složiti dvije jednostavne rečenice bez glasa »r« i sve je zvučalo
savršeno.
– Kada je otišla? – zanimalo je Banića.
– Pa bili ste tu. Od onda se nije vjatila.
– A gospodin?
– Koji gospodin? Je l’ Svilaj stajiji?
– Da, da... – otpovrne on. – Mor ao bih s njim razgovar ati.
– Gospodin Svilaj je u Dječjoj bolnici. Imaju svečanost jej je Talon poklonio bolnici, poklonio
onaj... jes... jespijatoj...
– Što je to poklonio? – naćuli uši istražitelj.
– Jespijatoj! – odg ovor io on glasno kao da se obraća gluhima.
– A, respir ator – dosjeti se Banić.
– Pa to vam i kažem – zadovoljno će čovjek s lopatom. – Sada je tamo televizija, i javnatelj
bolnice, i ministji...
– A za taj respir ator, to ste se valjda vi zauzeli?
– Ma ne – pogleda on stidljivo u tlo, pa pocrveni – ja samo čistim snijeg.
Banić požali što mu se uopće i pokušao nar ug ati pa se vrati u auto. Iako nije bio vjernik, znao je
da je oholost grijeh, ali je vjer ovao da će mu u konačnoj računici biti oprošteno jer su i drug i na nje-
mu prakticir ali svu silu ozbiljnih grijeha.
Ispred Dječje bolnice u Klaićevoj ulici bila je gužva po kojoj se dalo zaključiti da se nešto
važno, odnosno cer emonijalno dog ađa. Na parkir alištu je bilo nekoliko crnih službenih automobila u
kojima su sjedili eleg antno odjeveni vozači, nešto policije, zaštitar a i novinarska sitnež koja nije
uspjela ući u bolnicu na svečanu primopredaju umjetnih pluća nego je ovdje čekala da se dobročinite-
lji i visokodostojnici vrate.
Ako je Svilar nabavio respir ator istim onim kanalima kroz koje su prošli tobožnji Račićevi crte-
ži par iških mostova, pomisli Banić, onda se malim bolesnicima ne piše dobro.
Nakon što je popušio dvije cig ar ete, nastala je pomutnja među novinar ima i snimateljima, pa se
po tomu što su se mašili svojih fotoapar ata i diktafona moglo zaključiti kako se dobročiniteljska eki-
pa upravo vraća s uspješno obavljena posla.
Najprije su iz aule Dječje bolnice izišli snimatelji povlaštenih televizija i usmjer ili svoje kamer e
prema vratima na kojima su se trebali pojaviti protag onisti svečanog dog ađaja. Neki je tehničar čak
postavio mikrofon kao da se očekivalo da bi se tkog od mog ao obratiti predstavnicima medija, a od-
mah nakon toga izišao je nekakav ministar, ili državni tajnik, uglavnom lice koje je Banić negdje vi-
dio, ali više nije znao gdje, potom biskup u svojoj par adnoj odor i i s pribor om za posvećivanje
raznih, pa i medicinskih stvar i, a na kraju i Robert Svilar, koji je djelovao nekako umorno, lica nez-
drave, žućkaste boje. Među njima su se vrzmali čudni, jednoo brazni tipovi, svi redom u tamnim odi-
jelima, neki s malom slušalicom u uhu, neki bez nje. Baniću nije bilo jasno čemu toliko osig ur anje
jer nije mog ao ni zamisliti situaciju u kojoj neki oporbenjački fanatik nožem napada ministra ili
žestoki pobornik upor abe prezervativa puca na jednog a od pedesetak biskupa. Jedini kojemu se nešto
moglo uistinu dog oditi, nag ađao je Banić, bio je dobročinitelj, dar ovatelj drag ocjenog respir ator a, i
u toj je pretpostavci ležao sav apsurd te situacije.
Nar avno da je Banić znao da u takvim okolnostima neće uspjeti doći do Roberta Svilar a i službe-
no se razdužiti, odnosno proglasiti posao završenim, ali mu je u jednom času, baš kad je zakor ačio
kao da se želi približiti dobročinitelju, prišao čovjek u tamnom odijelu, snažno ga uhvatio pod ruku i
poveo ustranu.
Bio je to Guba, osobni povjer enik i tjelohranitelj Roberta Svilar a. Ponašajući se kao da se onaj
neugodni udar ac u želudac nikada nije ni dog odio, Guba ga je pridržavao, kao da se boji da bi mu
mog ao pobjeći, ali mu se veo ma ljubazno obratio:
– Žao mi je, gospodine Baniću, ali u ovoj situaciji ne mogu vam dopustiti da priđete gospodinu
Svilar u. Vi ćete svakako razumjeti razlog e.
– Vi ste obojica drag i i razumni ljudi i meni je svaki vaš razlog prihvatljiv. Čak i to što ste me
udar ili u želudac držim do te mjer e nužnim i dobronamjernim da vam se ovom prilikom ispričavam.
– Prihvaćam ispriku – promrmlja on preko volje.
– Htio sam vas samo obavijestiti da je Arno jučer popodne otputovao avio nom u Beč, a moj nad-
zor nije podrazumijevao ter enski rad u inozemstvu... – objašnjavao je Banić.
– Budite uvjer eni – reći će Guba – sve što ste kazali meni, isto je kao da ste kazali gazdi. Nag ađa-
li smo da će Arno na kraju otići u Beč. Znate, njeg ova je pokojna majka bila Bečanka i on ondje ima
podosta rodbine. Možda je tako za njeg a i najbolje. Mapu s Indijancem, pretpostavljam, niste našli?
– Niti ću je tražiti – odmah će istražitelj. – Ako je pretpostavka da ju je negdje sakrio ispravna,
mog ao sam ga slijediti i nadati se da će se na neki način otkriti. Ali i ta pretpostavka funkcio nir a tek
uz jednu drug u – uz to da vaš gazda dobročinitelj mapu nije izmislio...
– Dobro! Nema veze! Za tu ćemo stvar angažir ati drug e, sposobnije ljude. Oni će znati pristupiti
poslu mnog o energičnije i odlučnije.
– To vam je dobra odluka – primijeti Banić glumeći naivnost. – U tome ste jaki. Ako budete lju-
de marljivo obrađivali šakama i drug im pribor om, netko će propjevati pjesmu o mapi. Čak ako je i
izmišljena.
– Smatram da je vaš angažman završen – rekao je Guba, ovaj put suho i službeno. Nije bio toliko
glup da ne bi razumio ironiju. Je li vam kuća Svilar išta dužna?
– Ah, ne, mislim da ste me preplatili... Što sam zapravo i otkrio? Bezvrijedne zgužvane crteže i
činjenicu da sin tuca tatinu ženu u inozemstvu... onom najbližemu...
Nasmijao se. Vidjelo se da mrzi Mar ayu. Možda je bio mor alist, a možda je i sam bio na čudan,
tajan način vezan za gazdu. Kažu da je i u pretjer anom služništvu neka neiživljena seksualnost.
– Toliko sam preplaćen da bih najradije dio love vratio.
– Ne znam – odvrati Svilar ov posilni. – Javite se poslije, ali mislim da je i to suvišno. Gazdu je
sve to toliko slomilo da ima problema s disanjem i srčanom aritmijom...
– Ne kužim... – iznenadi se Banić. – Zašto onda nije zadržao taj respir ator za sebe... mislim, za po
doma...? To je krajnje nesmotreno!
Guba kao da ga nije ni čuo. Gledajući pomno prema automobilu u koji su upravo ulazili Svilar i
biskup, rekao je kako gazda iz ovih stopa odlazi na specijalistički pregled kod doktor a Valer ijana
Grudena te dodao:
– Vjer ojatno se slažete kako se u takvim slučajevima najbolje prepustiti prijateljima u koje mo-
žete imati povjer enja.
– Nar avno! – složio se Banić, a Guba je odmah nakon toga pojur io prema gazdinu vozilu i sjeo
do vozača, tako da nije čuo Banićevu rečenicu do kraja: – Nar avno, ako si on uopće može utvar ati da
ima prijatelje.
S Lidijom i Nikom našao se u jedan popodne na Jelačićevu trgu. Nika je nosila veliki paket,
nešto umotano u šar eni ambalažni papir i zavezano vrpcom te sjala od radosti, dok je Lidija, unatoč
tomu što su je boljela leđa, bila nasmiješena i sasvim dobre volje. Nar avno, on je zamijetio njezino
raspoloženje.
– Čekaj, vidjet ćeš veselja kad pror ade voltaren i myoflex – nasmijala se Nika.
– Vodim vas na pivo – rekao je Banić svoju omiljenu rečenicu.
– Pa gdje bi nas drugdje i vodio!? – kao da se tiho pobunila Lidija, a kad ju je Nika lag ano mu-
nula laktom, poskočila je i dodala:
– Nar avno, baš sam htjela kazati kako mi se pije ono... ono...
– Da, da, pije ti se baš ono... ono... – zafrkavao ju je on. – Hoćeš li radije u riblji restor an?
– Pa da nam se puna sala zagrebačkih Dalmoša smije dok grcamo i davimo se ribljim kostima –
odvratila je. – Riblju kost volim samo na kostimu.
– Pije joj se baš pivo! – gotovo će zapovjedno Nika. – I zato idemo u Bulldog na Leffe s kojim će
popiti još jedan myoflex.
Bulldog je pivnica u središtu grada i hvali se ponudom belgijskih piva, a Belgija je za pivo isto
ono što i Francuska za vino, kako je Banić znao važno zaključiti.
Ušli su u lokal i spustili se u njeg ov mali labir int podzemnih prostor ija, gdje su pronašli stol na
osami i odmah nar učili točeni svijetli Leffe s kojim je Lidija popila još dvije ružičaste tablete, premda
je često govor ila kako lijekove nikako ne valja piti s alkoholom.
Nika je stavila na stol onaj veliki paket i naslonila obraz na nj, kao da je u njemu nešto što joj je
vrlo drag o.
On je otpio polovicu svoje čaše čekajući da mu se objasni zbog kojeg su ga to razlog a pozvale i
kakva je to tajna u šar enom paketu.
– Ovo ti je pivo jako dobro – pohvalila je Lidija piće čim je popila tabletu. – Mnog o bolje od
Fante.
To je bio njihov ženski humor! Zavjer enice koje se svakog a časa pogledavaju i smijuckaju neče-
mu što samo one znaju, nečemu što je njihova povlastica.
– Mama želi kazati kako je nekoć uživala u Fanti i Coli – tumačila je Nika – ali je skužila silne
prednosti piva otkako si je ti uveo u taj svijet.
– Mama govor i samo engleski pa mi ti mor aš prevoditi – reče on hladno. Nečim je mor ao poka-
zati da mu ide na živce njihov zafrkantski urotnički ton. Umjesto da se srede, one su se obje nasmija-
le, pogledale se, a potom je Lidija nešto došapnula Niki, nakon čega su se ponovno stale smijati.
– Pog odi što je Nika kupila! – reče mu Lidija, a Nika ponovno položi obraz na paket. – Nije
uopće imala namjer u takvo što kupovati, a onda je vidjela pravu boju, pravi broj, izvrstan mater ijal i
kupila.
On ih je bez riječi promatrao i ništa mu nije padalo na pamet, osim raznih modnih predmeta o
kojima je sasvim malo znao, i za koje je sumnjao da ikog a mogu tako nenadano i tako duboko izne-
naditi.
– Nemaš pojma, nemaš pojma! – izazivala ga je Nika.
– Pazi! – uprla je Lidija prstom u paket. – Kupila je nešto što se kupuje jedanput u životu! Možda
dvaput.
– Vjen... vjenčanicu... – promuca on kao da nesig urno odg ovar a na kakvo važno pitanje u kvizu.
– Bravo! – zaplješće Lidija radosno. – Kako si samo intelig entan! Pravi detektiv!
– Pazi, tata – počela je ona potanko objašnjavati. – Predivna, bijela kao snijeg, sa svjetlucavim
dodacima i našivcima, šljokicama, dekolteo m, čipkastim rukavima, par om dug ih bijelih rukavica
uključenih u cijenu, prava kopija tršćanskih modela. I sve to samo za osam somova kuna! Što kažeš
na to?
– Pa valjda... ne znam... – uzmuvao se on, uistinu nevičan takvim razgovor ima. – Sig urna si da
tako lijepe... i tako fantastično jeftine... nema u Londonu? Mislim, to je velik grad...
– Nema! Nar avno da nema! – odlučno će Lidija, kao da je recenzentica međunar odnog a modnog
časopisa. – Nisi čuo da Englezi praktički od pamtivijeka nar učuju naše modne kolekcije? Lady Di no-
sila je sve od MTČ-a i DTR-a. Mislim i od Nade Dimić! A Beatlesi su oproštajni koncert održali u
Varteksovim odijelima.
– Nisam ti sve ni rekla! – doda Nika. – Vjenčanica sprijeda ima stilizir ani hrvatski grb...
– Super! Da platimo pa da lijepo krenemo! – hinio je on da je dobre volje. – Ja na popodnevnu
ćorku, a vi na isprobavanje vjenčane haljine. Nadam se da ste kupile samo jednu...
Lidija mu dobaci pogled u kojemu je bilo posve razumljivog prijekor a.
– Zar nećeš pogledati? – upita Nika pa odmah gurne paket pred njeg a.
– Zašto? Ja se ne kužim u tu vrstu garder obe. Ako je tebi dobro...
– Tata! – prekine ga ona i pogleda ga u oči. – Zar zbilja misliš da sam seljančur a koja se udaje u
vjenčanici, pod šlajer om i s bijelim rukavicama do lakata? Zar to misliš?
– Nego?... U čemu ćeš to izvesti?
– Što u čemu!? – razljuti se ona. – U traper icama i tenisicama! Kao i mama!
– Pa jest... – zamisli se on. – Mama je bila u traper icama, ali ne i u tenisicama.
– Nego u espadrilamal – dobaci Lidija.
– Što su espadrile? – pogleda je Nika.
– Špag er ice. Sve ti je to isti vrag!
– Čekaj, a što je onda u paketu? – zanimalo je sad njeg a. – Traper ice i tenisice?
– Zašto ga ne otvor iš?
On nekako bojažljivo, razveže vrpcu i polako poder e papir ondje gdje je bio slijepljen, rastvor i
ga i izvuče tamnocrveni kućni ogrtač od debelog frotir a. Očito, bio je to poklon za njeg a, poklon koji
ga je posve zbunio jer odjevne predmete te vrste gotovo i nije nosio. Nije se mog ao sjetiti je li ikada
u životu imao kućni ogrtač.
– Super... – reče neuvjerljivošću lošeg a glumca. – Djeluje prikladno... mislim odlično... Samo,
trebam li ga nositi prije ili poslije spavanja?
– Znaš! – nasmije se njeg ova kći. – Mislila sam da ga držiš gore na Britancu...
– Čekaj! Što će mi kućni ogrtač na Britancu? To je kao kad bi rekla da si mi kupila šlape koje bih
trebao držati u Ciboninu tornju! Odnosno posuđe koje ću držati u Kozar i boku!
– Nar avno! U pravu si! – umir ivala ga je ona. – Ali na Britancu već imaš jednu crvenu pidžamu
za koju se također ne zna što će ti, pa bi bilo zgodno da imaš i ovaj ogrtač, koji, uzgred rečeno, ide
sasvim dobro uz tu pidžamu.
– Ipak bi bilo bolje da si kupila onu vjenčanicu s grbom i rukavicama – reći će on, premda je to
o crvenoj pidžami bila čista istina, samo što njemu nije bilo drag o da je ona to doznala. A doznala je
Lidijinom krivnjom. – Uostalom, zašto si mi to kupovala?
– Zato što ti je sutra rođendan, budalo! – osvijesti ga Lidija.
– Isuse! Posve sam zabor avio! – uhvati se on za glavu, svjestan koliko je bio grub i netaktičan.
Ali kako sad na uvjerljiv način kazati da mu je beskrajno drag o, da je taj »hausmantl« nešto o čemu
mjesecima, pa i godinama sanja? – Ne, moja memor ija definitivno odlazi k vrag u! Kamo da vas sutra
izvedem?
– Pa mog ao bi, za promjenu, u neku pivnicu – primijeti Lidija.
– Lidija, molim te, nemoj sad... evo, povest ću vas...
– Nikola, nikamo nas nećeš povesti nego ćeš doći sutra k nama na ručak – prekinula ga je Lidija.
– Bit ćemo sami, kao prava obitelj... odnosno kao prava rastavljena... raštrkana... raspadnuta obitelj...
Baniću se učinilo da joj je zadrhtao glas, ali je ipak bio uvjer en da neće zaplakati.
– Osim toga, tko zna kada ćemo... Nika se vraća s Timom u London, a ja samo čekam poziv od
Krila anđelova...
Nekoliko sati nakon toga zastao je ispred dvor išnog ulaza kuće koju je neko vrijeme nadzir ao i
pozvonio na zvonce ispod kojeg a je lošim, neurednim slovima bilo napisano prezime Havranek. Za-
čuo je kako je u dvor išnoj kućici preglasno odjeknulo zvono i znao je da je sasvim mala, zapravo
neznatna šansa da će izaći baš Đer onimo. Zagledao se u katnicu koja je tonula u mrak što je polako
padao, u onu u kojoj je nekoć stanovao Arno, a zatim pozvonio još jedanput, pa još jedanput, nakon
čega su se vrata ipak otvor ila, i na njima se pojavio Baniću dobro poznati lik samohranog oca Stiva
Havraneka. Držao je u ruci svoju pušku, s kojom ga je Banić i prvi put vidio, i gledao prema dvo-
rišnim vratima kao da mu nije jasno tko to zvoni. Snijeg je lag ano prsio, a žar ulja ponad dvor išta ba-
cala je tužan, sepijast odsjaj na vigvam, ponovno zasut snijeg om. Zapravo, nije još bio potpuni mrak i
upaljena ga je žar ulja podsjetila na mjesec koji se gdjekad vidi i za dana.
– Onaj vaš je otišao! – rekao je Havranek kad je prišao dovoljno blizu. U hodu se pomalo zano-
sio, zacijelo je bio pomalo pijan, a Banić je sasvim dobro znao da se s pripitim tipovima koji drže
pušku u ruci ne treba zadržavati u dug im i podrobnim raspravama. – Ako ste dobre sreće, onda vam
je ženu zacijelo ostavio na miru. Ako niste, zbrisao je s njom. U svakom slučaju, nema nikakvih
razlog a da svraćate ovamo i ometate ljude.
– To je točno – složi se Banić jer je najbolji recept za razgovor s pijanim revolver ašima bilo be-
zuvjetno povlađivanje. – Ali mislim da...
Zatim je zastao ne znajući je li uopće pametno da klinca naziva njeg ovim indijanskim imenom.
Ipak, obojica su bili ludi za vesternima pa je to prevagnulo:
– Mislim da Đer onimo zna više... Ako biste mi dopustili da razgovar am s njim u vašoj pri-
sutnosti...
– Nazočnosti!... Sad se to tako kaže! – ispravi ga Havranek. Zacijelo je revno pratio program
Hrvatske televizije i trudio se biti jezičnim čistuncem, premda su sva čistunstva podjednako gro-
teskna.
– Samo nekoliko minuta...
– Nemate vi s njim o čemu razgovar ati! Osim o skrivanju šar ana. To mi je priznao.
Na vratima se pojavi Đer onimo. Na sebi više nije imao ništa od indijanskog a rekvizitar ija, nego
je, odjeven u toplu plavu trenirku, stajao na dovratku s nekakvom debelom knjig om pod rukom. Pri-
šao je bliže, premda je shvatio da se njeg ov otac protivi njeg ovu razgovor u s Banićem.
– Što vas zanima, gospodine? – rekao je sasvim normalno, bez verbalne »indijanske« afektacije,
i Baniću se u jednom trenu učinilo da pred sobom ima neku vrstu izliječenog ovisnika.
– Rekao si mi da se bijeli brat nije vraćao otkako je otišao u Sloveniju sa svojom skvo. Zašto si
mi lag ao?
– Gospodine, molim vas da se pokupite odavde! Krešo, ti ne smiješ razgovar ati s nepoznatim
ljudima. Grad je pun peder ofila. Čak su i jednog popa otkrili kao takvog a... – pokušao je Havranek
odg ovor iti svog sina od daljnjeg razgovor a.
– Gospodin nije pedofil, tata – odvratio je mali mirno i pametno. – Pedofili pipkaju dječake,
gospodin to nikad nije ni pokušao.
– Nego što je onda gospodin ako nije peder o... taj pedo... pedofil? – tupavo je upitao Havranek.
– Privatni istražitelj – reče Banić pa mu letimice pokaže svoju službenu iskaznicu, koja baš i nije
bila dokument dostojan divljenja. Ali čuvši riječ »istražitelj«, dječakov otac odmah spusti pušku i
objesi je o rame.
– Lag ao si mi, Đer onimo... odnosno Krešo! Jučer je bio ovdje. Pratio sam ga sve do aerodroma,
gdje je ušao u avio n za Beč i odletio.
– Zrakoplov... – primijeti Havranek.
– Nar avno, zrakoplov! – složi se Banić.
– Taj koga ste pratili – reče klinac samouvjer enim tonom – nije bio Arno, nije bio bijeli brat. To
je bio sasvim drug i tip koji se ovdje pojavio s ključevima kuće i u Arnovu automobilu.
– Sličan mu je – nadoveže Havranek. – Podjednako visok, slično hoda, slično se drži... Kao da je
glumio Arna. Čak si je dao napraviti i kovrčavu frizur u.
I tad se Banić i sam prisjeti kako je mladić hodao visoko podignuta ovratnika i s tamnim nao ča-
lama na nosu, i kako ga zapravo nikada nije uspio vidjeti iz blizine. U tom času njemu se u glavi
odvrti cijeli film o tomu kako je bio prevar en i izigran.
Arno je, dakle, ostao u Sloveniji, možda i zauvijek, a u Beč je odletio netko drug i, njemu sličan,
i taj je dio priče bila tek obična predstava.
19.
ORKESTAR JE IMAO DVA HARMO NI KA ŠA, basista, bubnjar a, trubača, tri tambur aša i četir i vokalistice koje su
držale ruke na leđima i smješkale se napadno našminkanih usnica. I svi, uključujući i žene, bili su u
par adnim vatrog asnim odor ama, nar avno, bez kacig a i sjekir ica. Kapelnik orkestra, sa štapićem u
ruci, izašao je pred njih, viknuo »pozor!«, a potom podig ao štapić i podvrisnuo »tri, štir i!«, našto je
orkestar iz sve snag e zasvir ao onaj poznati slovenski napjev:
Moj očka ’ma konjička dva,
oba sta lepa bela šimeljna,
cing cingel, cing cangel...
– V nedeljo je v našem hotelu degustacija novega piva in tekmovanje gasilskih orkestrov – rekao
je kozičavi debeljko u zelenom odijelu od mater ijala nalik na onaj od kojeg a su se izrađivali lovački
šešir i. – Gospod Pintarič, upam, da boste naš gost.
Ništa mu ne odg ovor ivši, Banić pođe prema recepciji motela in pivovarne Keller pretpostavlja-
jući kako će ondje veseli planinski napjev manje smetati razgovor u. No prevar io se jer je i tu
preglasna glazba dobrano ometala svaki razgovor.
– Gospod Pintarič – dahtao je za njim Tomaž Keller, kao da mu je krivo što gost nije pokazao
veće zanimanje za vatrog asni festival s opijanjem. – Za tistega, ki ima rad pivo in gasilsko godbo, bo
to pravi praznik. Vaša soba je prazna. Lahko vam dam deset odstotkov popusta.
– Ne zovem se Pintar ič – kratko će Banić i izvadi svoju pravu osobnu iskaznicu te je stavi na
pult. – Prošli sam se put mor ao poslužiti lažnim dokumentima, odnosno lažnim identitetom.
– Torej niste niti pesnik?
– Ne. Nažalost, vaša žena neće dobiti knjig u, ali vi biste mogli dobiti mnog o.
– Ne razmem kaj hoćete reći.
– Vidite, priča je prilično zapetljana. Prije pet dana u vaš je motel došao čovjek koji se zove
Arno Svilar, ali se kor isti prezimenom Vogler. To je prezime njeg ove pokojne majke. S njim je bila i
stanovita gospođica koju predstavlja drug ima kao svoju ženu, premda nije oženjen...
Dobro raspoloženi vatrog asci završili su s veselom pjesmicom i nakon kraćeg dog ovar anja za-
počeli s jednako poznatim napjevom:
Jaz pa pojdem na Gorenjsko,
tja na gornje Štajersko.
Nihče drug ne pojde z mano
kakor drobna ptičica.
– Nevolja je u tomu, gospodine Keller, što su, kako se čini, otišli odavde, ali se nikad nisu vratili
u Zagreb. Rodbina je zabrinuta, policija radi svoje, novinar i već njuškaju...
– Ostala sta samo eno noć. Jaz nimam nič s tem! Jaz nične vem!
Banić živne. Uzrujani, rezolutni ton kojim je prao ruke činio ga je i te kako sumnjivim.
– Ja sam u to duboko uvjer en – servilno će Banić. – Međutim, činjenice znaju biti okrutne. Došli
su ovdje, prespavali i nestali kao pod zemlju. Tko god ih tražio, doći će najprije ovamo i prer ovati
motel sto puta, zavir iti u svaki kutak...
– Za koga pa vi delate?
– Kako, za koga radim!? Pa zar se to ne razumije samo po sebi? Za hrvatsku policiju!
– Tu nimate pristojnosti. Kolikor vem, v Sloveniji red varuje slovenska policija.
– Pa ona će vam i doći, drag i moj gospodine! Hrvatska i Slovenija nisu Indija i Pakistan, ili
Finska i Čad, ili Urugvaj i Kazahstan! Mi smo dvije prijateljske, susjedne zemlje. Bez obzir a na glu-
post koja se zove Pir anski zaljev. Naše policije sur ađuju. Kad ja nazovem Zagreb i zatražim da vas
slovenska policija dobro pretrese, oni će odmah poslati sve podatke u Ljubljanu, koja će postupiti
prema međudržavnom spor azumu i stići ovamo mnog o prije no što započne vaš festival piva i vatro-
gasne glazbe. Budite ozbiljni, jer su šanse da se ta veselica održi u ovom času manje no što možete i
zamisliti.
Banić otre rukom znoj s čela. Bio je to silan napor, izdeklamir ati stvar i o kojima nije imao
pojma. Kad bi slovenska policija i došla, mogla bi uhititi samo njeg a, zbog lažnog predstavljanja i
uznemir avanja pitomih slovenskih ugostitelja.
Ali ipak se vidjelo da recept funkcio nir a. Keller je problijedio, a onda uzrujan otišao do glazbe-
nika koji su marljivo vježbali i počeo se der ati na njih:
– Nehajte, idioti! Za vajo imate še dva dneva!
Orkestar smjesta utihne, a vlasnik motela hitro se vrati do Banića i iznenada počne govor iti
hrvatski ili, kako je to u bivšoj državi naučio, na »srbohrvaščini«:
– Ne ver ujem da bi slovenska policija sumnjala na mene. Ja sam zelo poznati ugostitelj...
– Možda – zamisli se Banić. – Ali oni će proučiti hrvatski službeni dopis. Nalazi hrvatske polici-
je upućuju na to da se baš ovdje dog odilo nešto neo bično. Vidite, mladićev se auto pojavio u Zagrebu.
Vozi ga netko drug i. Osoba nalik na gospodina Svilar a s njeg ovim je dokumentima ušla u avio n za
Beč. Najvjer ojatnije kako bi zamazala oči policiji i ostavila lažni trag po kojemu je spomenuti Arno
jednostavno otputovao u Austriju. Možda vi s tim nemate nikakve veze, ali ako se policija počne ov-
dje intenzivno vrzmati, ode dobar glas i ugled vašeg motela. A s njim i pivo! I novo, i star o! A kad se
tomu pridoda i to da redovito kradete cement i mater ijal s obližnjeg a gradilišta... ja zbilja ne znam...
Banić ga pogleda kao da ga uistinu žali. Vidjelo se da je ugledni gostio ničar i pivar pod dubo-
kim dojmom onog a što je upravo čuo, osobito onog a što se odnosilo na krađu državnog a cementa.
– O, moj Bog! O, moj Bog! – uzdisao je. – Koji ih je vrag donio tu na Slovenijo? Koji?
Zatim je s vješalice pokraj recepcije uzeo svoj kožni kaput podstavljen krznom i izišao van
zastavši malo da sačeka Banića. Vani je puhao jak i hladan vjetar protiv kojeg a Banićev montgomery
nije bio nikakva zaštita. Ali nije htio s tim gnjaviti gazdu Keller a, koji je očito bio pred brzom i be-
zuvjetnom predajom. Odlučio je, dakle, šutke otrpjeti hladan vjetar i saslušati što mu je Keller imao
kazati.
– Ja, zapravo, nisam ništa video – govor io je dok su polako kor ačali prema šumarku pokraj vi-
jadukta. Snijeg tu nije bio dubok, pucketao je pod nog ama, jer se na površini uhvatio čvrst ledeni
pokrov. – Bilo je to okoli dva po ponoći. Nastala je silna gužva in metež na stepenicama. Čulo se
kako razbijajo vrata, kako negdo viče, kako nekog a vuku niz stube.
– Koliko ih je bilo?
– Štir i... Imali so one maskirne uniforme i čar ape na glavi. Ja sam prvo pogledo dole i video
kako vode tog kaj se kliče... kaj se zove Arno in tu njeg ovu curu. Ja sam samo ušao a jedan od njih mi
je stavil cev od pištolja na čelo.
– Motel je bio prazan?
– Samo ja in moja žena, star i bračni par iz Velenja kaj ionak ništa ne čuju, i to dvoje s Hrvaške.
Motel je ionako uglavnom prazan i mor al bum ga prodat i preč na Štajersko...
– Uplašili su vas?
– Jeso. Mislim da su saznali da sam video njihov kombi in reg istracijo. Pa ipak su mislili valjda
da je dovolno da me uplaše. A kad vam stave cev na čelo... moj Bog! Moj Bog!
– Zapamtili ste broj auta?
– Tako sam se uplašil da nisam imal hrabrosti zapisat. Možda vam je smešno... ali mislil sam da
je bolje da ga zbilja zabor avim...
– Jeste li bilo što važno zamijetili?
– Zametil sam da sam se upišo od straha. Kod njih nisam ništa zametil. Bili su obučeni po vo-
jaški i niso razgovar ali. Delovali su kao profesio nalci.
– Zašto mislite da su bili profesio nalci?
– Ma kaj ja znam... – zbuni se on. – Bili su mi nekako kao na filmu.
Sada su došli do onog a mjesta odakle su bila lako dostupna skladišta i kraj vijadukta. Ili njeg ov
početak, tko bi znao. Bilo je posve očito da je sve isto kao i prije, da radovi još uvijek nisu nastavlje-
ni.
– Zašto ne završe taj vijadukt? – upita Banić i bolje podigne ovratnik, jer je ovdje zbog dubokog
šumskog prosjeka puhao još jači i hladniji vjetar.
– Mislim da su trenutačno preselili radove dole... štir i kilometra na zahod...
– Na zapad... – doda istražitelj kao za sebe.
Došli su do onog mjesta gdje se krivudavi putić gubio, a počinjale su rupe sa zalivenom armatu-
rom.
– I to bi bilo to? – zamišljenim će glasom Banić.
– Bilo je još nešto... – okolišao je on. Činilo se da još uvijek nije znao je li bolje, kao u ispovje-
dao nici, istresti sve što ti je na duši i srcu ili razraditi svoju malu taktiku kojom bi se odabrali i opisa-
li samo prikladni aspekti dog ađaja. – Nekoliko minuta posle, kad su to dvoje izvukli van iz motela,
začuo se pucanj. Iz pištolja. Ne znam tko je na koga pucal. Video sam samo da su ubacili tog Arnota i
tu curu u kombi i odjur ili prema vijaduktu. Nisam točno video kaj su delali, ali sam posle pola sata
čuo da se vraćaju. Bili su se zajebali, jer je to prema vijaduktu slepa cesta. No kak vi to po hrvaški ka-
žete... ćorsokak.
Banić ga pogleda i protrne. Sluđen svojim pivom, limenom glazbom i vatrog asnim veselicama,
smiješni vlasnik motela očito nije mog ao ni pojmiti što se zapravo dog odilo te noći.
Banić je pognuo glavu i pošao prema rupama iz kojih je vir io čelični splet armaturnih žica. I tad
zastane jer mu se učinilo da je zabetonir ana jedna rupa više. Čučne i prstom prijeđe preko hladnog
betona. Djelovao je svježe i dao se strug ati prstima, po čemu se moglo zaključiti da je zaliven ne-
davno i u nepovoljnim okolnostima, dakle pri vrlo niskoj temper atur i.
– Sig urni ste da u posljednja dva tjedna ovdje nije bilo nikakvih radova? – pogledao je odozdo
golemu priliku gazde Keller a.
– Sig ur an sam – trudio se on zvučati što uvjerljivije. – Kako bih lag ao čoveku od kojeg a puno
očekujem!?
– A što to očekujete?
– Pa, to da lepo izgladite stvar... – počne on. – Da zadržite policijo dalje od moje pivovarne. Pa
pomog ao sam vam. Ako mi to napravite, možda bih vas mog ao postaviti za predsjednika žir ija za
ocenovanje vatrog asnih glazb. Piće besplatno!
– O, to bi bila velika čast! – pomalo će odsutno Banić, pa se uspravi tako naglo da su ga zabolje-
la koljena. Nabije ruke duboko u džepove pa pođe natrag ka motelu. Znao je da ovdje više nema što
tražiti.
Nakon petnaestak minuta zaustavio je automobil i izvadio mobitel. Na monitor u je bljeskao pla-
vičast znak slovenske GSM-mreže. Nakon što je od informacijske službe dobio broj policije u Ljub-
ljani, uspio je dobiti i nekog a od dežurnih službenika. Iako je to što je govor io zvučalo krajnje smi-
ješno, pokušao je biti uvjerljiv i obavijestiti policiju na slovenskome:
– Na vijadukto... znate... onem pokraj Polomja... boljše reči pokraj pivovarne Polomje... in
apartmaja... tam vam je u naslednoj... pravkar u poslednjoj armatumoj rupi ljudski leš, ali dva... ne
vem... to nisem mog el saznati... Videli boste... beton je svež in se raspada... Ako boste imeli probleme s
indentifikacijo... nazovite hrvaško policijo u Zagrebu... in rečite da so leševi najvjer etnije iz familije
Svilar...
– Halo, kdo je to? Kdo ste? Predstavite se! – vikao je glas iz slušalice, a Banić je mirno i zado-
voljno isključio mobitel i rekao u sebi »nikada me nećete naći!«.
Našli su ga već ispred Brežica, zaustavili ga i napisali mu kaznu od deset tisuća tolar a koje je
mor ao odmah i platiti. Nije imao zavezan pojas, a zapravo ga nije mog ao ni imati jer mu se taj dio
opreme već odavno raspao, što se, uostalom, dog ađalo i s većinom unutarnjih organa njeg ova dotra-
jalog Golfa. Uzalud je pokušavao urazumiti policajce tvrdnjama kako nije fer da ga kažnjavaju tu na-
domak granice, zapravo deset sekundi vožnje do domovine, kako vožnja s pojasom zna biti katkada
opasnija od one bez njeg a, kako on sur ađuje sa slovenskom državom i upravo čeka imenovanje za
žiri na festivalu vatrog asne »glazbe in piva«...
Nisu imali sluha ni za što, i Banić im je teška srca izvadio pedeset eura, našto su mu oni zadržali
isprave, a njeg a poslali u Brežice, u mjenjačnicu. Dok je tumar ao južnom Slovenijom tražeći otvor e-
nu mjenjačnicu, tješila ga je jedino pomisao na ono što bi rekao Pako:
– Pizda im mater ina! Ne samo da burno proglasili morski pojas nego i kopneni! Ekonomska i
ekološka kopnena zona do Novog Mesta! Jebote, znaš kak su mene sjebali? Moja je teta imala se-
damdeset mar aka u Ljubljanskoj banci, a sad si može s tim dupe obrisati!
– Dobro, prešli su nju, a ne tebe!
– Kak su prešli nju? I ti pričaš svašta! Kaj bi ona sa sedamdeset mar ona? Kad ona umre, ta bi
lova bila moja. Kužiš?
A kad je, približivši se granici, došao u zonu hrvatskog a signala, zazvonio mu je mobitel. Bila je
to Lidija, uzrujana i ljuta, i on se odmah sjeti kako je trebao doći na svoj neo dg odivi rođendanski ru-
čak!
– Pa gdje si ti, molim te? Pa ti si opet sve zabor avio!
– Nisam, Lidija, časna riječ, nisam! Mor ao sam skoknuti u Sloveniju na servis pa se nešto za-
komplicir alo oko lag er a i kuglbolcni. Nisu imali taj tip. Ali evo, jur im k vama. Mislim da mi do
Zagreba treba petnaest... ma šta petnaest... dvanaest minuta... Onda odmah oblačim onaj kućni ogrtač i
navaljujem na klopu.
Prekinula je vezu jer nije trpjela njeg ovu demag og iju, izmotavanja i brzoplete laži kojima ga je
naučila profesija, premda sve to ni njeg ovoj nar avi nije bilo strano.
A kad je prošao slovensku graničnu kontrolu, padne mu na pamet kako ne bi bilo loše svratiti u
onaj slovenski dućan na kojemu je još uvijek pisalo duty free shop, premda se roba u njemu prodava-
la po istim cijenama kao i u cijeloj zemlji. Nar avno, najprije je uzeo dva paketa svojih omiljenih ci-
gar eta, za Niku je odabrao parfem čiji naziv nikad dotad nije čuo, a potom je stao tražiti i poklon za
Lidiju. Razmišljao je najprije o voćnim koktelima na bazi votke, zatim se vratio do police s parfemi-
ma, gdje ne samo da nije ništa našao, nego je počeo razmišljati i o tomu da vrati mir is što ga je uzeo
za Niku. Lutajući među policama, zastao je ispred one na kojoj su se nalazile strane slastice, Milka i
Lindt čokolade, Jaffa keksi, Har ibo bomboni i slična roba. I tad su mu se noge odsjekle od iznenađe-
nja. Na kraju te police, očito kao proizvod koji se upravo promovir a, bile su poslag ane vrlo velike
crvene bombonijer e u kutijama od nečeg a što je bilo nalik na pliš ili brušenu kožu. Na njima je, ne-
čim što je bilo slično zlatotisku, bilo iscrtano poprsje star og a Indijanca nabor ana lica i raščupane
kose, a ispod toga je pisalo VIEIL APACHE. Bila je to luksuzna francuska bombonijer a s čokoladnim
bombonima u kojima je, navodno, bilo 85 posto kakaa sa sitnim zrncima papra.
Premda su bile neuobičajeno skupe, uzeo je dvije, jednu za Lidiju, jer se radilo o crnoj, gorkoj
čokoladi kakvu je ona najviše voljela, a drug u za sve one pasje sinove koji su ga gnjavili Račićevim
crtežima i idio tskom pričom o skalpir anom pukovniku koji je pokušao uspostaviti mir s Apašima.
Nakon kasnog a rođendanskog ručka s Lidijom i Nikom, na kojemu je mor ao glumiti beskrajno
veselje zbog činjenice da konačno ima onoliko godina koliko se nadao da nikad neće imati, slikati se
čas s kćerkom, čas s bivšom ženom, i to, nar avno, u novom crvenom kućnom ogrtaču, ručka na koje-
mu je, uza sve ostalo, mor ao pojesti i dva grozna tamna paprena bombona od gorke čokolade iz
crvene bombonijer e s pozlaćenim Apašem, vratio se kući polupijan od svih onih piva kupljenih po-
najprije radi njeg a, prošao pokraj Kica nezainter esir an tko je unutra i oko čega se sad svađaju te ušao
u stan, gdje ga je čekalo nemalo iznenađenje.
Iako je brava bila netaknuta, u ured i stan netko mu je uspio ući, netko tko je dobrano pregledao
sve što se moglo pregledati. Nar avno da se nije radilo o običnoj provali zbog kor istoljublja, i da mu
ništa nije nestalo. Međutim, gore na katu bili su pregledani svi ormar i, isprevrtana posteljina i pre-
okrenuti madraci. Kupao nica je bila nedirnuta, ali su zato dolje u uredu bile povađene sve ladice iz
stola, star a kožnata fotelja bila je rasječena, a iz polica što su stajale uza zid bili su izvučeni svi re-
gistrator i, otvor eni i pobacani po podu.
Banić odmah shvati da je to najvjer ojatnije bila »udarna grupa« o kojoj je govor io Svilar ov po-
silni, i koju su sad zacijelo poslali na sva mog uća mjesta ne bi li konačno pronašli kutiju koju su
zbog nečeg a trebali.
I onda mu pogled padne na nešto neo bično. Usred ispremetanog a i por azbacanog a sadržaja ladi-
ca ležalo je malo crveno licitarsko srce, suvenir kakav se kupuje na proštenjima, nešto što su nekoć
seo ski momci poklanjali cur ama koje bi im se dopale. Nije se mog ao sjetiti da je takvo što ikada u ži-
votu kupio ili dobio od koga. Možda su mu to ostavili kao podsjetnik, kao znak... Ali kakav?
Razljućen provalničkom drskošću, ozlojeđen strašnim ner edom, koji zacijelo bez Nike neće
moći ni pospremiti, poput očajnog Harryja Caula koji u razvaljenom stanu svir a saksofon, Banić
upali svoj CD-player i pusti splet balada Colemana Hawkinsa da se vrte, i to glasno i neo buzdano. Za
razliku od mnog ih drug ih, Hawkinsov je tenor-saksofon djelovao snažno, buntovno i odvažno, oso-
bito u Night Hawku i u Don’t Take Your Love From Me, i to je Baniću ovog a časa trebalo. Slušao je tu
glazbu zavaljen u razrezanu fotelju, koju će jednostavno mor ati strpati na krovni prtljažnik i prebaciti
na kakvo veliko smetlište. A onda, kad je zapalio cig ar etu i izvukao iz hladnjaka prvo pivo, obuzela
ga je nekakva letargija i on uzme daljinski upravljač pa uključi televizor puštajući da se patetični zvu-
ci Hawkinsova saksofona i kakofonija televizor a spontano izmiješaju.
Gledao je vijesti; nizale su se sitne političke prijevar e, velike grabeži, atentati i bombaši samo-
ubojice, domaći lakrdijaši i strani nitkovi, i tad mu je jedna vijest toliko zao kupila pozornost da je
istog a trena isključio Colemana Hawkinsa. Naime, uz bljeskove novinarskih fleševa, okružena svježe
obrijanim i slavodobitnim licima skupih odvjetnika, iz istražnog je zatvor a na slobodu izlazila goto-
vo kompletna skupina poznata pod nazivom Kartel. Odvjetnici su davali patetične izjave kako je
pravna država ponovno odnijela pobjedu, kako su ti nepravedno optuženi ljudi zapravo poduzetnici,
motor i napretka našeg a društva i ideji što će nas odvesti u prosper itetnu europsku budućnost, te da je
Kartel fantazmag or ija što ju je izmislilo pravo podzemlje kako bi napakostilo onima koji se uzdaju u
vlastiti rad i pamet. I dok su odvjetnici svoje honor ar e pretvar ali u mudru i odmjer enu retor iku,
poštenjaci, nepravedno svrstani u nekakav Kartel, trudili su se da u svijet pošalju nepor očne slike obi-
teljske idile, grleći i ljubeći svoje rasplakane žene u krznenim kaputima i sir otu djecu koja su, padaju-
ći očevima u zagrljaj, nehotice pokazivala najnovije tipove Rolexovih satova na ruci.
Negdje u šar enilu tog prekrasnog reklamnog špota pravne države prošetao je i neo bičan čovjek
s debelim namazom puder a na licu i štitnicima na ušima.
Za sve vrijeme izvještaja o tom dog ađaju Baniću je zvonio telefon na stolu, a on ga je ignor ir ao
sve dok i posljednji nedužni poduzetnik nije nestao pretapajući se u novu vijest. A kad je podig ao slu-
šalicu i začuo Nikin glas, istog a je časa, pomalo zaplećući jezikom, rekao:
– Odlično da si se javila! Znaš, ono veliko spremanje koje mama stalno predlaže, to bismo
mogli sutra...
– Što ti je? Bor io si se rukama i nog ama protiv velikog spremanja! Kao, ometa tvoju privatnost...
smeta te u radu... a sad...
– Neke su se stvar i promijenile.
– Što, ner ed ti je prevelik?
– Pa, baš i nije... – reče on gledajući sadržaj šest ladica koje je netko istresao na pod. – Ali malo
treba projur iti usisavačem. Čekaj, nag ovar ate me na to pospremanje, a kad nazovem...
– Tata, nisi ti zvao! – prekine ga Nika.
– Nego tko? – upita on kao da se našao usred nekakve telefonske zbrke u kojoj se sudar alo i
ukrštalo pedesetak linija.
– Što ti je? Zar si pijan?
– Nika, dobro znaš da nisam pijan! – reče on strog o. – Samo sam malo pripit. A pijan ću biti kad
popijem sljedeće dvije boce.
– Dobro! – mirno će ona. – Onda da ti prenesem por uku prije nego otputuješ u alkoholizam.
Zvala je Rupčićka i veo ma joj je žao što nije mogla doći na rođendan...
– Ma, čekaj! – branio se on. – Ne sjećam se uopće da sam je i pozvao.
– Ma znam da nisi ti! Mama ju je pozvala. Ti čak i nisi znao da ti je rođendan!
– I što kaže?
– Rupčićka je kazala da ti je pronašla Nani Drach, ako ti to nije prekasno.
– Nani!? – začudi se on. – Što, to bi trebala biti pospremačica? Ako je tako, onda ti ne mor aš...
– Bože drag i! – uzdahne ona. – Nani Drach je žena koja se do 1996. brinula za nekakvog a Arna
Svilar a. Rekla je da ti znaš i tko je Arno Svilar, i tko je Nani Drach.
– A... znam – reče on stavljajući telefonsku slušalicu pod bradu i paleći cig ar etu. – Arno je
najvjer ojatnije mrtav, ali to još nije službeno otkriveno. A eto, ta Nani je živa, premda se mislilo da
nije. Vidiš kako je život zanimljiv i nepredvidiv.
20.
NA ČETVRTOM KATU ZAGRE BAČ KO GA INSTI TU TA za onkolog iju polako je umir ala sedamdesetog odišnja Nani
Drach, izmučena karcinomom pluća, brojnim metastazama, zračenjima, kemoter apijama i stotinama
raznih čudotvornih alternativnih lijekova od kojih je dobila gastritis i tako osjetljiv želudac da je
uglavnom jela hranu kakvu jedu mala djeca. Bila je veter an odjela, bezbroj puta se vraćala na nj, osta-
jala dulje ili kraće, i da se kojim slučajem bir ala kakva bolesnička samouprava, Nani bi najvjer ojatni-
je bila izabrana za predsjednicu. Bila je mršava, koščata, visoka, nabor ana lica i gotovo posve bez
kose, premda je fazu kemoter apije odavno prošla. Unatoč uznapredovaloj bolesti, ekstrahir anome
plućnom krilu i preo sjetljivom želucu, začudo, mogla je još pušiti i u tome je vidno uživala.
Dnevni bor avak na četvrtom katu bio je sav u staklu kroz koje su se vidjeli brojni bijeli krovovi
okolnih kuća, i djelovao je mnog o bolje od sumornih bolničkih soba i hodnika. Nasred prostor ije, na
povišem stalku, bio je star i televizijski apar at, kojemu je netko posve utišao ton, a svuda nao kolo
jeftini plastični stolovi i stolci, gdje su se mogli smjestiti pacijenti s rodbinom što ih je zdušno hra-
brila i uvjer avala u povratak kući.
– I vi kažete da ste privatni detektiv!? Privatni detektiv! Ha, ha, ha! Kao na filmu! – smijala se ona
kao da su joj ispričali dobar vic. – Nisam imala pojma da i u nas postoji takvo što.
– Gotovo i ne postoji. Ima nas tek nekoliko, ali, općenito gledano, izumir emo. Nema posla.
– Vi ste onda kao i mi dadilje... ili kako to danas pomodno zovu baby sitterice. I mi smo na od-
lasku. Danas to rade klinke, studentice, cure iz susjedstva, onako usput... Čula sam da čak odlaze i u
Englesku.
– Pa i odlaze... Recimo, moja kći...
– I vi biste, gospodine Babicu...
– Banić – ispravi je on.
– I vi biste, gospodine Baniću, da vam pričam o Robertu Svilar u?
– Da.
– A hoće li to što bih kazala biti iskor išteno protiv njeg a ili u njeg ovu kor ist? – nagne se ona
prema istražitelju preko plohe stola za kojim su sjedili. – Znate, to mi je jako važno.
– Pa vidite... stvar i su... – počne on izokola, ne znajući što je bolje kazati, ali onda ipak odluči:
– Protiv.
– Dobro! Dapače, odlično! Ha, ha, ha! Sviđate mi se! – raspoloži se Nani. – A znate li vi, gospo-
dine Zar iću, znate li vi...
– Banić – ispravi je još jedanput, premda mu se činilo kako od toga neće biti velike kor isti.
– Znate li vi da je on kadar uraditi svašta onima koji krenu protiv njeg a?
– Znam. Mislim da sam zbog toga i ovdje.
– Zamislite taj par adoks! – nasmije se ona vlastitoj pretpostavci. – Zamislite da na kraju ipak ne
umrem od raka nego od ruke njeg ovih nitkova. Pa to bi bilo za film!
– Nego – reče ona nakon kraće šutnje. – Mor am vam odmah na početku kazati nešto važno.
On naćuli uši.
– Rado bih pušila. Ovi idio ti s odjela to ne dopuštaju! Kao, pušenje je štetno. Od njeg a se dobiva
rak, ha, ha, ha!
On izvadi Marlboro, a ona svojim drhtavim prstima razmjerno spretno izvuče cig ar etu. On joj
pripali. Potom pripali i sebi, premda je pretpostavljao da je pušenje strog o zabranjeno i pacijentima, i
posjetiteljima.
– Eh, prošla su ta vremena! – otpuhne ona dim i neka joj sjeta preleti preko lica. Kao da je više
žalila za tim što su prošla ta vremena, nego što, eto, prolazi i sam život. – Ušla sam u tu kuću kada se
on vratio iz Austrije s novom, mladom, lijepom ženom u visokoj trudnoći. Bilo je to u ljeto 1978. i
potkraj godine ona je rodila sinčića tako malog, nježnog i slabog da su doktor i mislili kako neće pre-
živjeti. Znate, ušla sam u tu kuću, da tako kažem, s nepodijeljenim simpatijama. Oboje su mi bili
izvrsni. Bobi je bio tako duhovit, šarmantan, galantan, a Effie kao neka osjetljiva biljka, posve nespo-
sobna za bilo kakvu zloću.
Ona se lag ano zakašlje, pa sumnjičavo pogleda u cig ar etu kao da s njom nešto nije u redu. Zatim
polako povuče sljedeći dim, kao da se želi uvjer iti u ispravnost Marlbora što ga je Banić kupio u
lažnom duty free shopu.
– Ali trebalo mi je samo nekoliko mjeseci pa da shvatim da je on gad, a ona nevino biće uhvaće-
no u lavlji brlog. Kad samo pomislim koliko je puta namjer avala otići, ali nije imala snag e. Bojala se
da će joj oduzeti dijete ili uraditi štog od loše.
– Čuo sam da je ona bila njeg ova Danielli – reče Banić važno.
– Ne znam tko je to – zbuni se Nani Drach.
– Dobro, dobro – prizna on. – Ni meni baš nije posve... A što je bilo sa svim tim slikama? Ona je,
navodno, bila bog ata?
– Effie je bila vrlo bog ata! Samo slike što ih je sa sobom donijela znatno su premašivale vrijed-
nost sveg a onog a što je Svilar stekao svojim eksportno-importnim muljažama. A ono što je trebala
naslijediti u Beču... Znate, gospodine Bubiću, često sam pomišljala da ju je taj nitkov oženio računaju-
ći baš na njezinu imovinu. Toga ima! Zar ne? – nasmije se ona lukavo.
– Pa ima... dakako.
– Nemojte mi samo kazati da ste i vi jedan od takvih – priprijeti mu ona u šali prstom.
– Oh, ne! Nikako! – nasmiješi se on. – Ja sam baš sa suprotne strane. Mene je žena ostavila i
odvela sa sobom kompletan vozni park, uzela mi vilu i kuću u Opatiji... točnije u Kostreni...
Ona se ponovno zakašlje, a na vratima se stvor i mladi bolničar sa smiješno podšišanom bradi-
com, koji, vidjevši kako pacijentica i posjetitelj mirno puše i otresaju pepeo po podu, skoči kao da je
naletio na kakvu sablazan:
– Gospođo Drach! Kako samo možete na tako drzak način kršiti kućni red?! Pušenje je zabranje-
no čak i na ortopediji, a vi mi tu dimite na pulmolog iji! Ja ću vas smjesta i neo pozivo prijaviti prima-
rijusu Šlausu!
– I što?! I što?! – izder e se ona na njeg a. – On će mi za kaznu ukinuti zračenje?! Ili će mi izvaditi
i drug o plućno krilo? Mladi idio te, možete svoje blesave prijetnje okačiti mačku za rep!
Bolničar je nešto promrmljao i otišao, ali su oni ipak ugasili cig ar ete.
– A čime se, zapravo, Svilar bavio? – upita on poigravajući se otvor enom kutijom cig ar eta.
– To mi zapravo nikada nije bilo jasno. To su sve bili neki poslovi koji nemaju pravo ime. Neka-
kav eksport, pa nekakav marketing, pa nekakvo ulag anje, posredovanje... Kad netko kaže da je šuster,
onda znaš da pravi ili popravlja cipele. Kad je netko učitelj, onda se bavi podučavanjem djece. A čime
se bavi, recimo, menadžer? Eto, on vam se bavio samo takvim stvar ima i bio više vani nego u Zagre-
bu. A i Effie je često odlazila u Beč. U svemu tome jedini sam spas bila ja, jer nisu mor ali previše
misliti na dijete. Ali sve te njeg ove muljaže nisu ništa prema onome što je zasig urno radio kad je po-
čeo rat.
– Sudjelovao je u ratu? – upita Banić naivno, kao da ne zna da su svi sudjelovali, i da su svi bili
na našoj strani.
– Što ja znam može li se to nazvati sudjelovanjem – zamisli se ona, pa mu uzme kutiju iz ruke i
izvadi novu cig ar etu. Osvrne se kao da ipak ne bi voljela da je bolničar vidi, pa se potom posluži Ba-
nićevim plastičnim upaljačem. On se više nije usudio pušiti, nego ju je nastavio slušati čudeći se kako
je strašna bolest nije uspjela odviknuti od pušenja.
– Negdje u ljeto 1991. jedno je popodne došao kući u gardijskoj uniformi... Znate, ono šar eno...
Zenge... kako se to tada zvalo. To je bio jedini put da ga je netko vidio tako odjevenog a, ali se, kako
se pričalo, od tog dana zdušno bacio na obranu domovine. Odlazio je na nekakve noćne sastanke, pu-
tovao u Beč, Rim i München, tko zna kamo. Dolazili su po njeg a s nekakvim skupim automobilima,
spominjao je imena od kojih zastaje dah, javljao se telefonom iz Mađarske, tražio da se zapišu ne-
kakve besmislene por uke za gospodina ovog a ili onog a... Gospodine Bakicu, to je sve skupa bilo
sumnjivo do neba. Oni koji su se bor ili za domovinu bili su s puškom do koljena u vodi i blatu, a Svi-
lar ove ste cipele mogli postaviti umjesto špigla i obrijati se. A onda su ga načele novine, u paketu sa
sličnim domoljubnim primjercima. Povlačili su ga po listovima čija je imena on izgovar ao s gađe-
njem.
– Zbog čega su ga dohvatili?
– Kako zbog čega!? – otpuhne ona dim, kao da je to samo po sebi jasno. – Zbog bog aćenja!
Zbog ileg alnog a i nemor alnog a bog aćenja, zbog trgovine oružjem, zbog neo vlaštenog kor ištenja
raznim stranim fondovima za pomoć i obnovu zemlje, zbog strašnih, ali zaludnih stvar i, jer ih je i
previše igralo u toj momčadi...
– Nar avno, nisu mu ništa dokazali?
– Ništa.
– Nije vjer ojatno ni bilo volje za takvo što?
– Bilo je – reče ona pa ponovno počne kašljati. Vidjelo se da joj, ma koliko se trudila, dim ipak
smeta, premda od tog por oka više nije mogla dobiti rak.
– Bilo je – ponovi nakon što je uspjela smir iti kašalj. – I te kako je bilo. Došao je neki mladi
ambicio zni tip iz financijske policije... ili se to tada zvalo drug ačije... I taj je svojski predano zar onio
u »slučaj Svilar«...
– I je li pronašao štog od?
– Tko bi to znao – zamisli se ona i pogleda van u snježnu panor amu gradskih krovova. – Vjer o-
jatno jest, ali je sve otišlo s njim. Jadnik se ubio. Skočio je s ter ase deseter okatnice u novom Zagrebu.
Poslije je u nekom listu izišla priča o njeg ovoj nesretnoj ljubavi prema nekakvoj curi... Vjer ojatno su
to iskonstruirali, jer mu je u ruci nađeno licitarsko srce, što je trebao biti znak ljubavi. Njeg ovi su ro-
ditelji sve to demantir ali.
– Mislite da se nije bacio?
– Nemam tu što misliti! Tko će znati! – nastavi Nani. – Uglavnom, u kući se čekalo da dođe novi
istražitelj, stručnjak za financije, a onda se dog odila ta provala, to razbojstvo.
– To je bilo 1992. godine?
– Da. Jedne su noći u kuću upali maskir ani ljudi u uniformama hrvatske vojske. I to je tada bio
čest slučaj. Gotovo folklor. Pokupili su nešto malo drag ocjenosti, nešto novca, elektronske uređaje,
trofejni pištolj, venecijanske bodeže i kompletnu dokumentaciju koja je mogla kompromitir ati Svila-
ra, što mu je došlo kao nar učeno... Katkad pomislim kako je u svemu tome on imao svoje prste...
– Pa mog ao ju je i sam uništiti. Čemu provala? – primijeti istražitelj.
– Nije mog ao – odvrati ona pokazujući za jednu običnu dadilju i preveliku upućenost. – Da ju je
uništio sam, bio bi još sumnjiviji. Ako se u trenu dok se nalazio pod istrag om htio osloboditi do-
kaznog mater ijala, mor ao je to uraditi na vrlo uvjerljiv način. Provala je bio jedan od najboljih.
– Dakle, mislite da je iskor istio provalu da se riješi dokaza?
– Najvjer ojatnije.
– A Effie?
Ona zastane kao da joj je neugodno sjećati se tih stvar i. Kako je i sama rekla, Effie joj je bila
drag a, a Robert mrzak.
– Čula je da se nešto dog ađa u kući, izišla je iz sobe i nazvala policiju. Naime, bile smo u kući
same jer je Svilar bio negdje u Njemačkoj. Potom je pala niz stube i slomila kralježnicu. Nemojte me
samo pitati je li ju netko gurnuo ili je pala slučajno, jer su me tu stvar prokleti policajci pitali bar de-
set tisuća puta! Možda je pala, a možda ju je netko i gurnuo. Uglavnom, Svilar u je i to došlo kao na-
ručeno. Ne samo da se riješio vruće dokumentacije, nego i komplicir ane brakor azvodne parnice i ne-
ugodne dio be imutka.
– Kakve parnice? – iznenadi se Banić pa konačno i on pripali još jednu cig ar etu. Nije više mo-
gao izdržati, bez obzir a na to koliko primar ijusa saznalo za taj grozni delikt.
– Pa, on i Effie bili su pred razvodom. Ona je htjela pokupiti dijete, svoje krpice, imovinu i vra-
titi se u Beč. To je za Svilar a bilo krajnje neugodno i on bi svašta uradio samo da je spriječi. Ne ka-
žem da bi organizir ao tako složenu stvar, ali... Znate, nigdje ne možete biti sig urni od njeg ove ruke...
Jedino tamo kamo ja idem...
Ona se nasmije, a njemu neka hladnoća projur i leđima.
– Poslije je on čekao ljude iz financijske policije da nastave s istrag om, ali je umjesto njih došlo
odlikovanje i nitko ga više ni za što nije pitao. Ostavinska rasprava iza Effie bila je krajnje jed-
nostavna, a pokušaj njezina oca, dede Klausa iz Beča da dobije star ateljstvo nad Arnom naš je sud
glatko odbio. Unatoč napor ima svih njeg ovih skupih odvjetnika. I tu je naš vješti Robi Svilar izišao
kao pobjednik, kao šampio n. Premda mi to nije posve jasno.
– Zašto vam nije jasno? – začudi se Banić. – Pa sasvim je normalno da sud dosudi dijete ocu, a
ne djedu!
– Gospodine Nikiću! – oslovi ga ona već tko zna kojim po redu pogrešnim prezimenom. – Sta-
novito vrijeme oni su željeli još jedno dijete, ali ga nisu mogli imati. On se čak neko vrijeme liječio
od neplodnosti, ali, očito, bezuspješno. O tomu nisu nikome govor ili i to su krili kao zmija noge. A
opet... zbrojite samo dva i dva i dođite do zaključka. On je doveo Effie iz Beča u visokoj trudnoći, a
poslije se liječio od neplodnosti! Premda se to u toj kući nikada nije kazalo, ja mislim da Arno nije
njeg ov sin.
– Nego čiji?
– Beč je veliki grad – slegne ona ramenima, a on pošuti pred ter etom činjenica što ih je netom
doznao.
– A kako je vas otjer ao?
– Mene!? – nasmije se ona. – Mene vam nije teško otjer ati, jer nikada ne zatvar am oči, a usta još
manje. Ja sam se brinula za dječaka kojeg a su oni ipak uspjeli posve upropastiti. Dijete je bilo šutlji-
vo, bojažljivo, stidljivo, introvertir ano... Nije uopće imao prijatelja, a djevojčica se zapravo bojao.
Baš jedan od onih tipova kakvi u zrelosti završe u duševnoj bolnici ili zatvor u. Pokušavala sam sve ne
bih li ga nekako otvor ila svijetu, pobudila njeg ovu društvenost, ali nije išlo. I onda, kad mu je bilo
devetnaest godina, u kuću je došla pjevačica...
– Mar ica Skoko.
– Ja nikada nisam izustila ime te gadur e! – ražesti se star a gospođa Drach, pa nastavi: – Pjevačica
je nekako čudno utjecala na njeg a. Ja sam vrlo brzo shvatila da je stalno gleda iz prikrajka, da skuplja
njezine slike i izreske iz novina, da je zapravo opčinjen njome. Ne znam, možda je to normalno da
balavac bez seksualnog iskustva poludi za silikonskim sisama očeve žene...
– Nisu silikonske... – primijeti Banić sasvim neumjesno.
– Za mene su silikonske! – osorno će ona. – Dakle, možda je i to normalno, ali nije normalno da
se takva gospođa, takva pomajka poigrava s njime. Da se sunča na ter asi bez grudnjaka, da izlazi iz
kupao nice u prozirnoj spavaćici, da ga moli da joj pomogne raskopčati grudnjak jer joj se kopča to-
bože strgala...
– Hoćete li kazati da se među njima odigralo i ono?...
– To ne znam, jer sam otišla praktički iste one godine kada je ona došla. Znam samo da ga je ona
izluđivala i da se takvo što moglo dog ađati samo ako je bilo dio neke njezine strateg ije. Nemam
pojma što se poslije dog odilo. Znam samo da je pjevačica shvatila da vidim i razumijem njezinu igru
pa je nag ovor ila muža da me otpusti.
– Dobro – primijeti Banić. – Dečko je imao devetnaest godina. U toj mu dobi nije potrebna gu-
vernanta.
– Nar avno da nije, gospodine Baniću! – s očajanjem će ona, prvi put pog odivši prezime. – Ali
mor ate znati da sam ja u toj kući bila sve! I kuhar ica, i sobar ica, i savjetnica, i... Da je Effie ostala
živa, ja bih još uvijek bila tamo, i ne bih imala ovu prokletinju na plućima!
Tu joj je puknuo glas i ona se rasplakala, ali nije bilo jasno plače li zbog toga što Effie više nije
među živima ili se sažalila nad vlastitom sudbinom. Umir io ju je nekako ugur avši joj među prste još
jednu cig ar etu. Ona povuče dim i otre suze rukavom prljavog a bolničkog haljetka. Djelovala je tako
usamljeno i izgubljeno da je i Baniću zastala knedla u grlu.
Na vratima se pojavio onaj isti bolničar i s prijekor om pogledao prema pacijentici koja je po-
novno nedopušteno pušila. Htio je nešto kazati, ali ga je Banić preduhitrio, izvadivši iz džepa re-
volver i tresnuvši njime po glatkoj površini stola:
– Slušaj, klipane, ja imam ovjer enu potvrdu o PTSP-u, pa sad samo reci još jednu riječ o puše-
nju na pulmolog iji!
Znao je da braniti gospođi Drach da puši nije ništa drug o no trag ikomični apsurd. Kako osuđe-
nome na smrt zbog zdravstvenih razlog a zabraniti posljednju cig ar etu?
– Ovaj svijet prepun je raznih pizdar ija i došlo je vrijeme da netko izvadi revolver i tresne njime
po stolu! – dodao je, nakon čega se uplašeni bolničar diskretno povukao.
Ona se dobrodušno nasmije, činilo se da je kriza prošla.
– One noći 1992. – padne Baniću na pamet nešto što je želio provjer iti – rekli ste da je Effie usta-
la i pozvala policiju.
– Da.
– I koliko je policiji trebalo da dođe?
– Začudo, došli su vrlo brzo. Baš u času kad su provalnici izlazili. Dvojica od njih uskočila su u
kombi i krenula, a treći, koji je očito bio star iji i spor iji, potrčao je prečicom, dolje prema zavoju.
Policija je zapucala prema kombiju, a kombi je pojur io i punom brzinom naletio na onog a trećeg,
baš kad je istrčao na cestu. Iz moje se sobe sve to moglo vidjeti kao na dlanu. Taj najstar iji je pao, a
kotači teškog vozila prešli su mu preko oba koljena. Kombi je zatim naglo zastao, ona dvojica su
izjur ila i pokupila trećeg a, koji je ležao na cesti nepokretan. Ubacili ga brzo u vozilo i nestali u noći.
Nikada ih nisu pronašli. Ali to kako su projur ili preko čovjekovih koljena... i sad se naježim i učini
mi se da jasno čujem kako mu kosti krckaju i raspadaju se. Gospodine Baniću, ako je taj nesretnik, ili
taj gad, ostao živ, e taj je sada sto posto u invalidskim kolicima.
Kad je Banić izišao iz sive, beznadne zgrade Instituta za onkolog iju dog odilo se nešto što je pod-
sjećalo na vojnu vježbu. Jedan policijski automobil projur io je preko snijeg om prekrivenog a bolnič-
kog travnjaka i prepriječio put njeg ovu der utnom Golfu, iz obližnjeg a grmlja iskočila su dva poli-
cajca, a dolje s parkir ališta dojur io je džip iz kojeg a su iskočila dva specijalca s pancirkama.
– Koji je ovo kur ac!? Pronašli ste leglo Al Qu’ide? – mrzovoljno će Banić izlazeći iz Golfa koji
nije stig ao ni upaliti.
Ne obazir ući se nimalo na njeg ove prosvjede, jedan ga je policajac obor io na tlo i stavio mu li-
sice, dok mu je specijalac stavio puščanu cijev na zatiljak i snažno mu pritisnuo lice o ner avni asfalt.
– Priznajem! Ja sam se onim avio nima zaletio u Twin Towers! – vikao je on odozdo, dok su mu
se zrnca pijeska s površine asfalta zabadala u lice.
Petnaestak minuta poslije sjedio je u uredu inspektor a Dog ana i rupčićem pokušavao obrisati
ostatke krvi s lica. Nije imao lisice na rukama, i to je bilo posve protupropisno, ali je Dog an tako
odredio, kao da želi pokazati kako spram njeg a osjeća bar neku malu naklonost. Osim toga, da je ko-
jim slučajem i poludio, i bilo što pokušao uraditi, u kutu sobe sjedio je specijalac s automatskom
puškom čekajući da ga smijeni obični stražar.
– Jebemu mater, Vinko! Ti valjda i na vlastiti rođendan privodiš goste u lisicama, a dar ovi stižu
u »crnoj mar ici«. Mog ao si me nazvati i ja bih odmah došao. Boga mu, pa služiš se valjda mobite-
lom! Uzmeš ga u ruku, utipkaš moj broj, kažeš mi da sam osumnjičen za napad na Svjetski trgovački
centar i ja odmah dođem. Tako komunicir aju normalni ljudi... a ti...
– Nikola – prekine ga bivši koleg a Dogân. – Ti si oduvijek bio ironičan, ali nikad brbljav. Uvijek
si znao žao ku zapakir ati u jednu rečenicu. Dvije su ti već bile previše, a tri neukus.
– A ti si znao slati samo jednog čovjeka da obavi uhićenje. A sad mi se učinilo da si podig ao i
rezervni sastav.
– Ne pretjer uj! – reče on pa otvor i ladicu stola i počne po njoj nešto tražiti. – Postoje propisi o
tomu kako se uhićuje osumnjičeni za ubojstvo. Ništa drug o nismo radili nego provodili taj propis.
– Kakvo ubojstvo? – zine Banić od iznenađenja.
Komar je polako rastvar ao plavu kuvertu i iz nje vadio nekakve fotografije.
– Slovenska je policija pokraj nekakve male pivovar e u Polomju iz temelja nezavršenog vija-
dukta uspjela izvaditi leš ustrijeljenog a čovjeka star og dvadesetak godina. Dojavu su dobili telefo-
nom od neznanca koji je govor io slovenski s jakim hrvatskim naglaskom...
– A ti si se odmah dosjetio – dometne Banić – kako baš ja govor im slovenski s jakim hrvatskim
naglaskom pa si poslao po mene. Ti imaš fenomenalnu intuiciju. Sada mor aš još samo dovesti svoj
odred za »prijateljsko uvjer avanje« i ja ću nakon deset minuta priznati da sam ubio tog čovjeka, a na-
kon toga pokušao zamazati cijelu stvar podig avši iznad njeg ova leša kompletan vijadukt.
– Uvijek ista priča – kiselo se nasmije inspektor Dog an pa pruži Baniću snop fotografija.
Osjećajući lag anu jezu, Banić ih počne pregledavati. Ne jednoj ga se moglo vidjeti kako sjedi za
stolom motela u Polomju i pije tamno pivo. Na drug oj je stajao ispred zelenog Punta zagrebačke re-
gistracije i nešto promatrao. Na trećoj je prelazio s jednog balkona motela na drug i. Na četvrtoj se u
nešto zagledao stojeći ispred nedovršenog vijadukta u čijem je podnožju pronađen leš. Fotografija je
bilo dvadesetak i svaka od njih na neki je način mogla poslužiti i kao dokazni mater ijal protiv Banića,
jer se vidjelo da je na tome mjestu bio u isto vrijeme kada i ubijeni, te da je obilazio mjesto na koje-
mu je otkriven leš.
– Tko ti je ovo dao?
– Poslali su nam Slovenci. Netko je poslao njihovoj policiji. Oni ne znaju tko.
– A znaju li identitet žrtve?
– Ne.
– Onda im javi da je to dvadeset i petog odišnji hrvatski državljanin Arno Svilar iz Zagreba, ne-
zaposlen, neo ženjen... A ako malo bolje pretresu okoliš, nije isključeno da će pronaći još jedan,
ženski leš, trideset i petog odišnje Mar ice Skoko, udane Svilar, umjetničkog imena Mar aya.
Rekavši to, on zavuče ruku u džep i pred začuđenim Dog anom tresne po stolu polur aspadnutom
plastičnom kutijom s maksi singlom spomenute Mar ice Skoko.
– Dakle, na tomu radiš? – podboči Dog an glavu o dlan desne ruke. – Je li to kakva mračna priča?
– Da, ali još ne znam u cijelosti kakva. Taj mladi Arno ukrao je ocu nešto čime ga ucjenjuje. Ne
znam još što, ali sam na dobrom putu da saznam. Ali ako me ti strpaš u istražni zatvor, mogu se s tim
pozdraviti. A ako budeš pametan, može nam obojici biti od kor isti.
– Misliš?
– Vinko! Pa ti znaš da nikada nisam imao tajni pred tobom! – reče on nešto što je gotovo zazvu-
čalo kao ljubavna izjava, tako da se star i policajac grohotom nasmijao.
– Slušaj me, Nikola – reče on važno kao da donosi presudu u ovom slučaju. – Još nisam dobio
sve službene papir e iz Slovenije i mogu se praviti da nisi, kako se to kaže, na adresi. Dat ću ti par
dana vremena, ali nemoj smetnuti s uma da si pod stalnom prismotrom.
– Ja sam ionako pod stalnom prismotrom – reče Banić – tako da ću moći otrpjeti i tvoj par pasa.
– Dobro, onda briši da te ne vidim! – izder e se na Banića pred zbunjenim specijalcem koji očito
nije mog ao povjer ovati da inspektor pušta na slobodu nekog a tko je netom uhićen.
– Čekaj ! – zaustavi Dog an Banića. – Evo ti revolver i dozvola.
I dok je Banić izlazio iz Dog anova ureda, mog ao je još čuti kako inspektor tumači mladom spe-
cijalcu:
– On je moj bivši koleg a i privatni detektiv. Radi svoj posao i ne može biti ubojica. Kur ac ti Slo-
venci znaju!
– Znači, on je vaš prijatelj? – upita mladi specijalac.
– Ne! To nikad nisam rekao! Ljudi tako jebene nar avi nisu ničiji prijatelji.
Kad je izašao iz policijske stanice, upravo se upalila gradska rasvjeta, obojivši snijeg u
obližnjem parku blijedonar ančastim nijansama. Banić izvadi cig ar ete i potraži upaljač, ali onda shvati
da ga je zacijelo zabor avio na Institutu kod Nani Drach. Nasreću, pedesetak metar a dalje bio je kio sk
Duhana i on krene kupiti novi. Upaljači su ionako jeftina potrošna roba koja se stalno negdje zabo-
ravlja.
Zastao je pred kio skom, zatražio tri upaljača, a zatim ugledao naslovnicu sutrašnjih novina što ih
je prodavačica upravo stavljala na njihovo mjesto. Zatražio je brzo i novine, a nakon toga, pri svjetlu
s kio ska, odmah počeo čitati članak koji ga je tako zainter esir ao. Trag om masnog naslova na prvoj,
pronašao je veliki tekst na dvanaestoj stranici. Ispod naslova Trgovačka arkadija vidjela se slika
poznate mu udoline sa spaljenim staklenicima i napuštenim kućama i imanjima, a ispod slike bio je i
članak o tomu kako nadomak Samobor u niče velebna, kompleksna trgovačka arkadija čiju okosnicu
čine britanski Quatterprice, norveška Ikea, a oko njih još nekoliko vrlo poznatih tvrtki razasutih u
obliku umjetnog a grada, uređenog a na načelima golemog shoping malla. Usto će na tom prostranom
kompleksu biti podignut hotel, benzinska crpka, podzemna parkir ališta i gar aže, zabavni centri i tko
zna što sve ne. Investicija je, prema novinskoj procjeni, bila toliko velika da broj nula, kako je duho-
vito primijetio autor članka, uopće ne bi stao u novinski redak.
Banić zatvor i novine svjestan da slučaj Talon poprima sve jasnije kontur e.
21.
BA NIĆ JE POZVO NIO NA DRU GOM KATU i nakon vrlo kratkog čekanja otvor ila su se vrata na kojima se poka-
zalo konspir ativno Komar ovo lice s prstom na usnama. Pustio ga je u stan, polako, jedva čujno zatvo-
rio vrata, a zatim ga poveo do svoje radne sobe. Soba mu je bila savršeno uredna, parket se sjajio od
nekog a novog laštila, knjig e na polici bile su por edane geo metrijskom preciznošću, prekrivač na
trosjedu nije imao nijednog nabor a, a radni je stol bio poput zrcala, kao da na njemu nitko nikada nije
ni radio.
– Da te nema tu, po ovom bih besprijekornom redu zaključio da si umro – reče Banić sjedajući
na trosjed. Nije mu bila jasna razlika između ove aseptične urednosti i posvemašnjeg ner eda vikendi-
ce u kojoj je Komar radio minijaturni Par iz.
– Kad mi sve pospreme. Čim ja odem pišat, u sobu uleti žena, kći, snaha ili bediner ica i odmah
preko sveg a projur e sa svojim usisivačima, krpama i prokletim laštilima. Kad bih i htio, ne bih mo-
gao napraviti ner ed.
Banić nije uspio vidjeti nikog a od sveg tog svijeta što ga je Komar spominjao, ali se negdje iz
dubine velikog a stana čuo plač djeteta. Komar je imao ženu Danicu, sina i kćer, koji su nekako u isto
vrijeme uplovili u brak i sa samo nekoliko mjeseci razlike »podar ili« Komar u dvije unučice. Svi su
živjeli tu pod istim krovom pretvor ivši veliki stan u tijesni klaustrofobičan labir int različitih navika,
zvukova, ritmova i potreba, tako da je Komar najveći dio vremena provodio u vikendici nedaleko od
Samobor a.
Sjedio je sad za svojim pospremljenim i uglancanim stolom i, zar ivši glavu u dlanove, jadiko-
vao:
– Nikola moj, ja to više ne mogu izdržati! Pretvor ili su tu stančug u u hram za klanjanje tim dvje-
ma bebama. Jesu slatke, ali, jebeš ga, koja beba to nije? Moja je žena od dolaska unučica posve polu-
djela od nježnosti, tepanja i sličnih pizdar ija, a kći i snaha izvorne su idio tkinje, po rođenju... Slušaj,
danas su sve tri uspor eđivale dječji drek. Kao, bio im je sumnjiv na pokvar en želudac, pa su ga spre-
mile u frižider dok se i drug a beba ne poser e, jer su jele isto pa će kompar acija biti kor isna. Onda su
uspor eđivale drekove po boji, mir isu i konzistenciji, da ustanove je li koje dijete bolesno. Pritom su,
nar avno, zasmrdile frižider pa sam mor ao baciti gotovo dvije litre fileka i cijeli livanjski sir... Ako
jedno dijete zakašlje, one su sve tri sekundu kasnije na pulmolog iji u Klaićevoj. Ako dijete prdne, one
odmah jure u Graz u nekakvu specijalnu apoteku koja radi najbolji čaj protiv vjetrova. Nikola, ja iz
ovih stopa bježim u vikendicu.
– Ma daj, Komar u, preživjet ćeš ti to! Djeca odrastu za dvanaest, trinaest godina! Budi samo
strpljiv!
– No, krasno me tješiš.
– Daj, jesi li mi nabavio onaj spis? – prijeđe Banić na pravi razlog svog dolaska. On, nar avno,
nije došao uspor eđivati koja od djevojčica ima zdraviju stolicu, niti slušati o tomu koju vrstu
austrijskog a čaja treba piti u slučaju nadutosti i vjetrova, nego je došao zbog spisa o jednoj davnoj
noćnoj provali:
– Nisam uspio, žalim – rastuži se Komar. – Bio sam kod Dog ana da ga zamolim za tu uslug u u
ime star ih dana, a on me najur io. Rekao je da će nam obojici zgaziti glavu kao zmijama ako budemo
zanovijetali i pleli se u policijske poslove.
– Isuse! – zine Banić od iznenađenja. – Ti si išao Dog anu!? Pa imaš sve one Bar ice i Štefice, one
kokice koje si šarmir ao trideset godina, a neke si i povalio...
– Psssst! – stavi on panično prst na usta bojeći se da bi senzaciju te vrste mogla čuti i njeg ova
žena Danica.
– Kako si mog ao ići Dog anu!? Ne mogu vjer ovati da si tako slabouman.
– Popušio si! Popušio si! – zapljeskao je ručetinama kao dječar ac veseleći se što je uspio na-
sanjkati prijatelja.
– Oh, nisam skužio da je to tvoj poznati humor – zadovoljno će Banić. – Ti si duhovit kao onaj
Salopek!
– Koji Salopek?
Nar avno, Komar nije mog ao znati za Salopeka iz Banićeva davnog a gimnazijskog razreda, Sa-
lopeka koji je kasnije, doduše nakon dvanaest godina, završio medicinu, i poslije bio izbačen iz lo-
kalnog doma zdravlja jer je znao pacijentici kazati otprilike ovo:
– Papa test vam je četir i. Imate rak maternice u terminalnoj fazi... Što ste se tako prepali? Sve je u
redu, to je samo mala šala.
Ili:
– Stigli su vam nalazi! Bit će potrebna amputacija dojke... ali... ali ne vama! Ha, ha, ha, popušili
ste star i štos!
Komar otvor i ladicu stola, izvadi prljavi star i fascikl neo dređene boje i stavi ga na okrugli stolić
ispred Banića tumačeći mu što je zapravo bilo sa spisom.
– Bar ica ga je jedva našla bačenog a između dva reg ala. Adaktir an, zabor avljen i opustošen. Po
popisu čini se da nedostaje više od dvije trećine prilog a. Ali što je, tu je! Imaš ono što se otelo zubu
vremena.
– Kur ac je to bio zub vremena! – gorko će Banić pa otvor i fascikl i iz njeg a izvuče nekoliko pri-
log a, svjestan da će sve te stvar i mor ati temeljito pror aditi tek kad dođe kući.
I dok je Komar strpljivo čekao da Banić bar površno pogleda spis i pohvali njeg ovu silnu
spretnost, on se zagleda u papir e pune gusto tipkanih slova, bez pror eda, pune pogrešaka i groznih
konstrukcija jer su bili tipkani kao istražiteljski diktat ili dir ektni iskaz onog a na koga su se ti dog a-
đaji izravno odnosili. Tako je u papir ima stajalo da je Robert Svilar spomenute noći bio u Münchenu
radi konzultacija u vezi s određenim razvojnim projektom (!?), da je toga dana nekoliko puta razgo-
var ao sa ženom, ne sluteći ništa neo bično, te da je o strašnim dog ađajima čuo tek sutradan prijepod-
ne. Iskaz Filomene ili Nani Drach bio je razmjerno sličan onomu što je Banić od nje jučer čuo, te se
vidjelo da sve one kemoter apije i zračenja nisu naškodili njezinu izvrsnom pamćenju. Po onome što
je kazala dalo se zaključiti kako je s dubokom boli doživjela smrt gazdar ice, ali da joj je strašnom i
jezivom bila slika u kojoj teški kombi slama koljena neo preznom čovjeku koji pada i zatiljkom
snažno udar a u asfalt. U tom iskazu Nani nije rekla isto ono što je rekla Baniću – da taj više zasig urno
ne hoda. Ovdje je rekla nešto drug o: čovjek je tako jako udar io glavom o tlo da, ako je i preživio, si-
gurno više nije normalan.
U taj su se čas ostakljena vrata Komar ove sobe otvor ila i na njima se pojavila njeg ova punašna
žena s djevojčicom star om oko dvije godine u nar učju. To što je izvodila bila je neka vrsta predstave
jer je cupkala, drmusala dijete, ljubila ga po glavi, tepala mu... Banić je nekoć davno bio otac malog
djeteta i razmišljao je nije li i on u tim danima bio idio t, ali mu nikakve slične slike nisu padale na pa-
met.
– Bok, Danice! – rekao joj je Banić, a ona je otpozdravila na svoj pomalo neo bičan način, obra-
ćajući se djevojčici koja je u ruci držala nešto nalik na bijelog zeca:
– Leci bok stličeku Nikici, leci bok! Vidi stliček Nikica kako smo veliki i kako smo dobli! To je
zato što smo se umili, što smo papali i što smo kakali...
A zatim se iznenada uozbilji i reče gostu:
– Čuj, Nikola, imam u frižider u kremšnite. Hoćeš li da ti donesem? Fine su, nisu baš hladne, jer
je ovaj tvoj debeli prijatelj sto puta otvor io vrata.
– Joj, ne bih. Visok mi je šećer, neka radije mala...
– I hoće! Mala Leptila će ih popapati! Sve će ih popapati! Je l’ tako, Leptilice mala, zlato bakino!?
I onda pocupne kao ostarjela vila iz kakvog a ružnog sna pa odjur i s djetetom nekamo gdje će
valjda nastaviti tu burlesku.
– Kako ti se to zove unuka? Lektir a? – upita Banić sav u čudu.
– Leptir a – odvrati debeli djed tiho. Vidjelo se da mu nije po volji ni takvo pitanje ni takvo ime.
– Leptir a!? Kakvo je to ime? Jeste li svi popizdili?
– A što ja tu mogu!? Nisam ga ja smislio. Otac joj je entomolog i radi nekakav mag ister ij o
leptir ima – uzaludno se branio Komar.
– Pa što ako je entomolog!? – ljutio se Banić, premda ga se to nije ticalo. – Jebote, da joj je otac
mikrobio log... što, onda bi se trebala zvati Salmonela? Kakve to veze ima? Onda bi onaj Jarnjak koji
radi u der atizaciji trebao sina nazvati Mišomor Jarnjak. Svi su popizdili! Daju djeci nekakva izmišlje-
na, idio tska imena. Ili posve strana, iz filmova koje su gledali a nisu razumjeli! Kako ti se zove drug a
unuka?
– Jennifer... – Komar će tiho i neo dlučno.
– Je l’ sa »dž«?
– Bez. Sa »j« i... i s dva »n«...
– Jebemu mater, Komar u! – ražesti se Banić još više. – Ja bih sad najradije nazvao Unicef da
dođu ovamo i uhite roditelje, a i tebe skupa s njima. Jedino Danicu mogu poštedjeti. Mislim, zbog to-
talne neuračunljivosti.
U taj čas zazvoni mobitel u Komar ovu sakou.
– To s Danicom... – reče on. – To je u redu... u tome te podržavam...
Zatim prisloni mobilni telefon na uho i zastane kao da mu nije jasno tko ga zove i zašto. Čulo se
samo kako je rekao »da«, »tu je«, »ali, kako«, »nemam pojma«... Zatim doda mobitel Baniću.
– Za tebe je – reče pomalo blijed u licu.
– Kako!? – zine Banić. – Tko bi me zvao na tvoj broj? Ne mogu vjer ovati! To je nekakva zabuna
ili zajebancija.
Zatim je ipak uzeo mobitel i javio se.
– Banić ovdje.
– Računovođa vas treba! – čuo je hrapavi muški glas koji mu nije bio poznat. – Očekuje da dođe-
te, jer ima za vas jednu vrlo važnu por uku...
– Tko ste vi? Kakav Računovođa!? – prosvjedovao je, ali nije prekidao vezu, baš kao da ga sve
to, ma koliko djelovalo drsko, sve više zanima. – Slušajte vi i vaš Računovođa! Nikamo ja ne idem!
– Računovođa ima danas popodne u pet masažu na uobičajenome mjestu. Kaže da vi već znate
gdje je to – rekao je glas, a nakon toga se linija prekinula. Na zaslonu mobitela nije bilo broja s kojeg
se zvalo; čovjek je imao tu vrstu zaštite.
Ne želeći uznemir ivati Komar a sadržajem razgovor a i objašnjavati mu tko je Računovođa, u
kakvoj je vezi s njim bio, i čime se zapravo do jučer bavio, Banić zar oni u papir e koje mu je nabavio
Komar.
Preletio je preko rekonstrukcije strašnog dog ađaja, jer ju je držao manje važnom od njeg ovih
posljedica. Konačno, rekonstrukcije se uvelike rade prema iskazima očevidaca, a oni su i prečesto
vrlo subjektivni, pog otovo kada je riječ o neo bičnim i dramatičnim okolnostima. U sklopu navedene
rekonstrukcije indikativnim mu se učinilo to što provalnici nisu uopće ni taknuli kućni sef, premda
im je bio pod nosom, ali se i ta neo bičnost dala objasniti mnog im razlozima – od toga da nisu imali
dovoljno vremena, pa do toga da nisu posjedovali alat i znanje za sofisticir aniji provalnički rad.
Osobito mu se zanimljivim učinio popis nestalih stvar i koji je pametnom čovjeku mog ao kazati
dosta o prir odi provale. Od stvar i koje su bile tek niska u spisu najzanimljivijim su mu se učinila četi-
ri reg istrator a s financijskim spisima, prenosivi kompjutor, nepoznata količina disketa te nekoliko
rokovnika s osobnim bilješkama. Nar avno da je i sâm Svilar imao razlog a uništiti podatke koji su ga
mogli kompromitir ati, ali su takvi podaci mogli poslužiti i onima koji bi ga njima ucjenjivali. S obzi-
rom na to koliko je zatvorskih godina na temelju njih mog ao dobiti njihov vlasnik ili na to što su od
Svilar a mogli izvući njeg ovi ucjenjivači, vrijednost ostalih ukradenih stvar i činila se zapravo zane-
mar ivom. Na popisu su bili kutija sa ženskim satovima i jedan star iji muški Philip Pathec, srebrno po-
suđe, star inski pištolj s ugravir anom posvetom, video rekorder, kablovski receiver, drveni kip, rad
Baniću nepoznatog a naivca, i velika kutija ženskog a nakita nepoznatog sadržaja i vrijednosti jer je
uvid u nju imala samo pokojna Effie.
I tad, negdje pri dnu papir a, Banić spazi nešto što mu se učini vrijednim pozornosti. Među otuđe-
nim stvar ima bio je naveden i akvar el veličine 19x12 centimetar a, rad Fritza Goethea, ali nije bio na-
veden naslov slike nego tek žanrovska naznaka po kojoj je to bila erotska slikar ija, premda nije bilo
izričito navedeno je li to bio akt ili nešto drug o. Nar avno, Banić je čuo za velikog a njemačkog
pjesnika Johanna Wolfganga Goethea, ali pojma nije imao da je postojao i slikar istog a prezimena.
Ipak, držao je da je važan podatak jer je posve čudno da je u kući prepunoj slika ukradeno baš to, a ne
nešto od svih onih zvučnih imena kojima se razmetao Robert Svilar. Usto je imao onaj prokleti osje-
ćaj da je ovih dana negdje, na nekome važnome mjestu, vidio sliku razgolićene žene, dakle erotski
motiv, povezan s ovim stvar ima, ali se, da ga tko ubije, nije mog ao sjetiti gdje.
I dok je Banić razmišljao nagnut nad svim tim papir ima pokušavajući proniknuti o čemu je riječ,
u sobu je ušlo nekakvo nisko debelo čudovište s mrežicom na kosi i krpom u ruci, te počelo brzo
pospremati papir e s okruglog stolića, krećući se poput kakvog a automatskog uređaja.
– Što je ovo? – viknuo je Banić. – Genetski modificir ana spremačica?
– Ružice, što vam je? Jeste li poludjeli? – skočio je Komar u uzaludnom pokušaju da je zaustavi.
– Gospođa je rekla da u vašoj sobi opet ima ner eda, a prašina može škoditi bebama – govor ila je
ona prskajući nekakvim sprejom po stolu i spremajući na brzinu spise što ih je Komar donio iz poli-
cijske arhive u ladicu ispod stolića.
– Ružice! – izder e se on više da bi napravio predstavu pred prijateljem neg oli radi kakve
autentične pobune. – Ostavite to i nosite se van!
– Molim vas, prijavit ću vas gospođi! – pogledao ga je srdito mali stroj za pospremanje, pripra-
van na svađu.
Bože, pomisli Banić, kao na policiji! Jadnik je otišao u mir ovinu i sada ga kod kuće prijavljuju,
kažnjavaju i zlostavljaju. Nije imao baš nikakve šanse u borbi s Daničinom kućnom pomoćnicom i
nalazio se pred još jednim sramotnim por azom.
– Čuj, Komar u – ustane Banić. – Jako mi se piša, ali ti u zahodu sve smrdi po usranim dječjim
pelenama, pa ću to obaviti u teglu od fikusa. Valjda nemaš ništa protiv?
I dok je on zakor ačio prema fikusu u kutu, žustra je pospremačica zgrabila svoj pribor i po-
bjegla iz sobe.
– Ovo ti je bilo super! Ovo ti je zbilja bilo super! – smijao se zadovoljno Komar. – Kako je
samo gadur a zbrisala!
Banić pokupi svoje papir iće, potrpa ih u fascikl i ustane:
– Mor am krenuti. A i tebi je bolje da kreneš u šumu, u partizane, protiv okupator a i domaćih
izdajica. Što ti tamo fali? Radiš lijepo svoj Par iz, i tek tu i tamo nazoveš telefonom da provjer iš kaka-
ju li dobro Leptir a i Jennifer... i boli te ona stvar!
– Imaš pravo, Nikola, znaš da imaš! – povlađivao mu je prateći ga prema izlazu. – Iz ovih bih
stopa krenuo samo da ne mor am popodne pomoći Danici oko sarme i hladetine jer je rođendan Lajo-
šu. To ti je Leptir in otac, onaj entomolog. Ali onda, ćao đaci! Reći ću im ovako: »Boli me kur ac za
vas, idem u šumu! Možete vratiti dječja govna u frižider.«
Nar avno, tu je patetičnu proklamaciju izveo u pola glasa da ga tkog od od ukućana ne čuje.
A onda, dok je izlazio iz stana na stubište, mog ao je sasvim jasno čuti Komar ovu ženu kako lju-
tito govor i mužu:
– Tu je flor eal! Je l’ istina da je Nikola pišao u fikus?
Muzej modernog slikarstva bio je zatvor en za javnost jer se, nakon neviđenog uspjeha prethod-
ne, postavljala nova izložba u vrlo sličnom stilu. Banić je uspio prevar iti portir a rekavši mu kako
žuri kod doktor a Kiszelyja radi intervjua u povodu novog a postava, a nakon toga je bez pardona za-
kucao na ravnateljeva vrata i otvor io ih prije no što mu je on odg ovor io.
– Što je ovo!? – uzviknuo je ravnatelj i skočio od stola kao opar en. – Zar vi ne znate kucati?
– Pa kucao sam – otpovrne Banić.
– Možda... ali vam nitko nije rekao da možete ući.
Banić pogleda prema stoliću za kojim je maločas sjedio doktor povijesti umjetnosti. Ondje se,
na takozvanom fetpapir u nalazila rastvor ena polovica bijelog hljeba, razrezana kao veliki sendvič,
namazana debelim premazom jetrene paštete iz otvor ene konzerve, a po pašteti su bile složene debele
ploške jeftinog »ekstravuršta«, prekrivene majonezom i kiselim krastavcima. Pravi jeftini golemi
radnički sendvič što ga je profinjeni estet složio s velikom pomnjom, spremajući se da ga proždre iza
zatvor enih vrata. Ostalo mu je tek da ga poklopi i navali na nj, i sad mu je, zatečenome u sasvim ne-
sofisticir anom poslu, zacijelo bilo tako neugodno da bi najradije propao u zemlju.
– Što trebate? – upita ga preko volje doktor brišući rupčićem majonezu kojom si je uprljao
prste.
– Samo vaše mišljenje. Vrlo kratko, ali razmjerno točno. Nakon toga možete na miru pojesti taj
sendvič.
On ga prijekorno pogleda, a zatim podvikne:
– Željka! Željka!
Časak kasnije na vratima se pojavi ona visoka žena pred kojom je Banić već jedanput glumio
umjetnika, pa upita zašto ju je zvao.
– Odnesite, molim vas, ovaj grozni sendvič Zdenku! – ljutito će doktor. – Rekao sam mu da ga
ne radi ovdje! A onda ode i ostavi ga!
– Kojem Zdenku? – pitala je ona kao da joj nije baš jasno.
– Kako kojem!? Onome koji održava grijanje. Maločas je ovdje pritezao radijator.
– U redu... – zbuni se Željka, priđe sendviču, poklopi ga i stegne papir om pa krene s njim van. –
Zdenku... kažete...
Premda mu nitko nije ponudio, Banić sjedne za onaj stolić, izvadi rupčić pa obriše mrvice sa
stola i dvije tri kapi majoneze.
– Zdenko baš usvinjio... – reče, pa potom iz unutarnjeg a džepa izvadi više puta presavijen članak
iz Royala, članak u kojemu se na fotografiji vidjela radna soba Roberta Svilar a. Izravna ta dva papir a
dlanom i stavi ih pred ravnatelja, koji je sve to pratio očito ne shvaćajući baš previše.
Banić izvadi cig ar etu pa zapali, zatim ponudi i ravnatelju, ne znajući je li u međuvremenu uspio
prestati s tim por okom.
– Što hoćete s tim novinskim člankom?
– Pogledajte dobro – polako će istražitelj – jer mi treba vaš stručni sud. Gospodin koji na slici
sjedi za ovim idio tskim radnim stolom apsolutno je nevažan. Iza njeg ovih leđa, na zidu, obješena je
slika. Ne vidi se baš cijela, nije posve oštra, ali bolje nemam. Vi najvjer ojatnije i ne slutite koliko
biste mi pomogli kad biste mi rekli tko je autor slike.
– To je kao kviz? – reče on i zamisli se. U vremenu brze zar ade u kvizovima što su se vrtjeli na
raznim televizijskim i radijskim postajama zacijelo je i njeg a taknula ta vrsta strasti. On ustane, priđe
svom radnom stolu, a zatim se vrati s velikim povećalom u ruci. Uzeo je sa stolića stranicu na kojoj
je bio otisnut taj dio fotografije i prišao s njim prozor u. Unatoč jakoj žar ulji podne svjetiljke, očito je
više vjer ovao danjem svjetlu. Približio je list, postavio povećalo i zagledao se u fotografiju te zašutio
kao da se pokušava koncentrir ati na zadatak.
– To je simpatičan erotski motiv, akvar el, sav u nježnim oker i ružičastim tonovima. Lice je, ko-
liko se vidi, ljupko, proporcije tijela dobro pog ođene, ali je težište takvo kao da tijelo ne leži na
postelji nego malo poviše nje, zapravo u zraku. Zanimljiva je distribucija erotskih elemenata, koja
zacijelo proizlazi iz čedne građanske tradicije. Naime, bar koliko se meni čini, nage ruke i mekom
suknjom skriveno krilo djeluju čak uzbudljivije od golih grudi. Dosta fini rad, premda daleko od ne-
kog remek-djela. Po mojem sudu, akvar el je naslikan u godinama uoči rata i posve unutar autor ovih
obzor a, bez nekih iskor aka i radikalnih promjena optike... Znate, onaj tko je s toliko brig e skockao
ovu ultramodernu radnu sobu, mog ao je na zid staviti i nešto prikladnije. I stilski, i tonski, i kolo-
ristički, a, boga mi, i vrijednosno.
– Dobro, doktor e, vi ste mi održali cijelo predavanje, a meni bi bilo dovoljno i ime... Za ime
Boga, znate li ime autor a?
– Bilo je više takvih osrednjih akvar elista, znatno ispod ukusa svojeg a doba, ali ovo je, gotovo
nedvojbeno, Austrijanac Fritz Goethe.
– Hvala vam, doktor e! – ustane Banić i pođe prema vratima. – Ispričavam se što sam vas gnjavio,
a vašemu majstor u grijanja zamalo upropastio sendvič.
On je ostao gledati za njim kao da je razočar an što nakon točnog odg ovor a na kvizu nije uslije-
dila i odg ovar ajuća nagrada.
Stvar je bila više no zanimljiva, razmišljao je Banić približavajući se svom automobilu. Robert
Svilar posjedovao je 1996. akvar el koji mu je ukraden one kobne noći 1992. I tu zanimljivu činjenicu
znali su njeg ova žena Mar aya i njeg ov dvojbeni sin Arno.
A možda se konačno cijeli zag onetni krug zatvor i kod najvećeg igrača, kod Računovođe, koji ga
je pozvao radi neke važne stvar i. Najvjer ojatnije radi nag odbe.
U pet je već padao mrak i polako se hvatala večernja magla. Činilo se da je s višednevnom sezo-
nom pobješnjela snijeg a gotovo i da se vraćaju magle koje su tek nakratko ustuknule pred navalom
vijavica.
Zaustavio je Golf ispred zgrade koja je upravo nestajala u večernjoj nevidjelici. Očito je i dalje
bila posve prazna, čak ni u dućanu koji je zapremao cijelo prizemlje nije bilo svjetla, premda se čini-
lo da će za koji dan biti otvor en.
Začudo, velika vrata neboder a nisu bila zaključana i Banić uđe u predvorje, u kojemu se istog a
časa upali automatizir ana rasvjeta. Bilo je posve tiho, samo se negdje izdaleka čuo ravnomjer an me-
hanički zvuk, tih, zapravo sasvim diskretan. Bio je to lift koji se nakon nekoliko časaka zaustavio u
prizemlju. Iznad ulaza u lift upalilo se crveno svjetlo, a vrata se otvor ila kao da ga zovu unutra.
Banića nešto zazebe oko srca. Zgrada je bila posve prazna, neuseljena zapravo, je li onda uopće
pametno krenuti gore u neizvjesnost? Sa sviješću o tome kako je radoznalost prokleta stvar koja
čovječanstvo, doduše, vuče naprijed, ali i podosta bedaka odvodi u smrt, on uđe u lift i pritisne taster
posljednjeg a kata, gdje se nalazio stan u kojemu je Računovođa obično imao tretman masaže. U
uskom se metalnom liftu, koji je putovao kroz beton, osjećao kao u lijesu, pa, obuzet nenadanom zeb-
njom, izvuče mobitel spreman nazvati Niku ili Lidiju i kazati im gdje je, te da, ne javi li im se za pola
sata, nazovu inspektor a Dog ana u MUP-u. Ali ovdje u oklopu od metala i debelog a betona nije bilo
signala.
Kad se lift zaustavio na vrhu zgrade, izišao je i pritisnuo zvonce na poznatim mu vratima, ali se
ništa nije dog odilo. Čak ni kad je pozvonio drug i i treći put. Potom gurne lag ano vrata i ona se uz
tihu škripu otvor e. Još jedanput pomisli da nazove kćer ili bivšu ženu, ali umjesto mobitela, radije
izvuče iz džepa vjetrovke revolver pa upali svjetlo. Prostor je bio posve prazan, kao da nikada nikog
nije bilo ovdje. Pođe u drug u prostor iju, zatim u treću, pa u četvrtu, paleći pritom svjetla, i u svakoj je
od soba mog ao vidjeti istu stvar. Bio je to nov, nenamješten stan za tržište.
Izađe zatim na balkon i pogleda prema sjever u, gdje su se palili milijuni zagrebačkih prozor a,
dok je gore ponad Sljemena na mrkom nebu visio blijedi Mjesec. A dolje, dolje pod njim, negdje do
petog a ili šestog kata bila je gusta magla koja je, polegnuvši po samome tlu djelovala teško i ljeplji-
vo.
I tad se dog odi nešto od čega je uistinu ostao bez daha. Gore na ter asi neboder a nešto je zašušta-
lo, vrisnulo, fijuknulo i strmoglavilo se dolje u maglu, odakle se odmah vratio i odjek tupog udarca.
Kao obezglavljen, izjur io je iz stana i malo odahnuo vidjevši da je lift još uvijek tu. Uletio je u nj
i brzo pritisnuo gumb s oznakom prizemlja. Ta mu se vožnja činila vječnom i on, nag ađajući što bi se
sve moglo dog oditi, pri svjetlu lifta, drhtavim prstima provjer i jesu li sva ležišta u njeg ovu
Smith&Wessonu puna. Potom su ga stale hvatati zle slutnje. Što ako je sve to klopka i ako se lift jed-
nostavno strmoglavi u dubinu? Što ako ostane između katova poput kakva lijesa u betonu? Ili ako ga
dolje u predvorju čekaju isti oni ljudi koji su okončali Arnov izlet u Sloveniju? A kad je na kraju lift
ipak sretno stig ao do prizemlja, a njeg ova se vrata automatski otvor ila, izjur io je Banić van, čvrsto
stežući revolver te se začas našao ispred zgrade. Nije ni pomišljao što bi se moglo dog oditi ako ga
takvog a zajapur enog, uzbuđenog i s revolver om u ruci ugledaju slučajni prolaznici.
Ali po ovom pasjem vremenu nikog nije bilo ispred neboder a i on krene na drug u stranu, prema
mjestu gdje je odletjelo tijelo samoubojice. Iako je znao da je najrazumnije uskočiti u automobil i
nestati s toga mjesta, njeg a kao da je golicalo da vidi kako izgleda samoubojica nakon što je izveo
svoju strašnu nakanu.
Sa zapadne strane zgrade, u svjetlu već postavljene ulične svjetiljke, dolje na pločniku, potrbuške
je ležalo tijelo u zimskome kaputu, nekako čudno izvijeno i spljošteno, glave iskrenute ustranu, pode-
ranog rukava i bose desne noge jer je cipela mor ala ispasti negdje u padu. Začudo, na nesretnome sa-
moubojici nije bilo ni kapi krvi jer joj je valjda trebalo dosta vremena da probije debelu zimsku
odjeću. I tad, s jezom koja je u njemu rasla, Banić spazi i ispruženu mrtvačevu ruku iz koje se
skotrljalo malo crveno licitarsko srce, a časak kasnije u izobličenom licu neprir odno šir oko otvor e-
nih očiju prepozna financijskog a genija Alojza Habahta.
I tad shvati da pred njim zapravo ne leži samoubojica nego »por uka« koju mu je poslao Računo-
vođa.
22.
NEŠTO JE FI JUKNU LO KROZ MRAK I MAGLU, ostavljajući za sobom onu šuplju jeku kakva se javi za tijelom
što pada u veliku dubinu. Potom je kao povrat, kao odjek, došao i zvuk muklog udarca, udarca od ko-
jeg a se Banić probudio. Vani, u prolazu koji je vodio do zatvor enog a kinematografa, nazir ala se
samo noćnom žar uljom obasjana magla i nikakav se zvuk nije čuo. Zatim tamo dolje u Ilici protutnji
tramvaj, i Banić se upita, nije li to koji od noćnih, ili možda prvi jutarnji. Pogleda na dig italni sat na
kojemu je bilo šest. U ovo doba godine u šest je još mrak. Sjedne na krevet i pri tom pokretu nekakva
čudna bol jurne u njeg ovu glavu, bol zbog koje je istog časa dlanovima pokrio čelo. Iako nije bilo ni-
kakvih razlog a za ustajanje, on se odvuče do kupao nice, stane pod tuš i pusti vodu. Nada da će s vo-
dom otići i glavobolja pokazala se sasvim jalovom, tako da se obrisao i vratio u sobu, u noćnom
ormar iću pronašao plivadon što ga se neki dan sjetio kupiti, i popio ga. Leg ao je na krevet nauznak i
pogledao prema stropu. Negdje odozgo, posve bespomoćan, rašir enih ruku, urlajući na sav glas, pre-
ma njeg ovu je krevetu padao bivši financijski stručnjak Alojz Habaht, brbljavi genij zbog čijeg ga pi-
janstva više nisu mogli uspješno držati pod kontrolom. Banić zažmir i i pokuša ponovno usnuti. I to
mu uspije, ili mu se to samo činilo. Vjer ojatno je bio u onom čudnom stanju između sna i jave, u
onom stanju koje je možda najbliže umišljajima čovjeka s vrlo visokom temper atur om. I u tom sta-
nju, ma što učinio, uvijek mu se iznova vraćao čudan osjećaj da se nalazi u podnožju neboder a obavi-
jena maglom gdje ga muči neugodna slutnja kako će odozgo svakog a časa doletjeti ljudsko tijelo.
Zatim je ustao, popio još jedan analgetik i konačno, kad je glavobolja minula, uspio zaspati. I tko
zna koliko bi spavao da ga nije probudio telefon, jer je mobitel isključio prije no što je leg ao. Začu-
dio se, bila je to Nikina prijateljica novinarka kojoj je obećao dati intervju, odnosno biti živopisnom
temom intrig antne novinske rubrike.
– Ines ovdje! – rekla je.
– Tko!? – začudi se on, jer mu nije padalo na pamet tko bi to sad mog ao biti.
– Ines... Ines Rupčić – rekla je nekako preko volje, jer, čini se, nije voljela da je zovu Rupčićka. –
Nikina prijateljica. Sjećate li se... obećali ste da ćemo razgovar ati za novine. Mislim da je sada pravi
čas. Imamo temu o organizir anom kriminalu.
– Mi, privatni istražitelji, pratimo nevjerne žene ili uhodimo sitne lopove iz malih privatnih
tvrtki. A sve je to potpuno nezanimljivo – trudio se da bude što uvjerljiviji jer mu se nije razgovar alo
baš ni za kakve novine. – Ništa vam ja ne znam o organizir anom kriminalu.
– Kako ne biste znali!? Nemojte biti skromni! – navaljivala je ona. Prošli sam vam put pričala o
Talonu. Ono što sam istražila u redakciji vrlo je zanimljivo. Ta se tvrtka dosad više puta prer eg istri-
rala, a da nikad nikome nije bilo jasno čime se bavi. Govorkalo se o reketu, kocki, švercu zlata i
automobila... Talon zapravo i ne postoji... to je nešto što se svaki čas drug ačije zove, što se mijenja i
ne da se uništiti. Nešto kao retrovir us koji stalno mutir a.
– A da možda... ipak... sada ne razgovar amo o tomu? – s lag anom će nelag odom istražitelj,
krajnje neupućen u retrovir use koji mutir aju. – Evo, cure mi bater ije!
– Što, pa zar to nije kućni telefon?
– Ma je, je... – spetljao se on. – Ali i on ima bater ije...
– Znate li da je doktor Habaht počinio samoubojstvo? On je radio za Talon...
On je sasvim dobro i jasno čuo što je kazala, ali je ipak počeo vikati u telefonsku slušalicu:
– Ne čuje se! Halo, halo! Ništa se ne čuje! Halo! Je l’ me čujete? Ja vas ne čujem! Nazovite posli-
je! Koji je vrag s tim tel...
Potom je spustio slušalicu i iskopčao telefon, premda je čuo kako ona stalno govor i »Halo, ja
vas čujem! Spustite, ponovno ću nazvati.«
To je možda bilo nepristojno, i znao je da bi mu Nika i Lidija, da su to mogle doznati, dobrano
natrljale nos, ali je njemu sada brbljanje koještar ija za novine bilo zadnja stvar na svijetu.
Kada se u devet našao s Dog anom u slastičarnici Hohnjec još je uvijek bila jednako gusta magla
i bilo mu je poprilično mučno od one dvije tablete što ih je popio na prazan želudac.
Vinko Dog an bio je neka vrsta civilizir anog nasilnika i gor opadnika, čovjek koji je bio pravi
strah i trepet u službi, ali je, kako to često biva, imao u sebi i nešto dječje, pa se često znalo dog oditi
da susrete zakazuje na dječjim igralištima, u lunaparkovima ili slastičarnicama, što je bila osobitost
koje on zacijelo nije bio ni svjestan. I ne samo to, uživao je počesto u onim stvar ima u kojima uživaju
djeca, što je mog ao biti i refleks sir omašnog a djetinjstva u kojemu nije imao ono što bi djeca trebala
imati.
– Zašto ne probaš malo? I išler i i šantonezer i su danas perfektni – govor io je Baniću dok su se
stiskali u malom separ eu iz kojeg a se dobro vidjela Ilica, odnosno ono što je od nje ostavila gusta
magla.
– Zar ne voliš išler e? – upro je viličicom u Banića kao da mu takva bizarnost nije jasna. – Nemoj
mi samo reći da ne voliš išler e!
– Kao dijete bio sam zbog išler a u popravnom domu – ozbiljno će Banić, kojemu se od svih tih
kolača i jakog mir isa vanilin šećer a dizao želudac. – Provalili smo noću u slastičarnicu. Dečki su po-
bjegli s metalnom kutijom u kojoj je bio utržak, a mene je mur ija uhvatila s tacnom išler a u rukama.
Dog an ga s čuđenjem pogleda, a onda promrmlja nešto i odmahne rukom, kao da mu nije do
njeg ovih izmišljotina i ludor ija:
– Ti si oduvijek bio zajebant! Nikada se zapravo nije znalo što misliš. Zato se i nismo slag ali u
službi. Ali srećom, sudbina je odredila da nam se putovi raziđu.
– To je obostrana sreća! Zašto si me zvao?
On podigne malu vilicu s komadićem kolača pa se zagleda u nj, kao da je to kakvo savršenstvo
prir ode. Potom ga strpa u usta, mljacne, da bi se odmah prebacio na nešto što je zvao šantonezer om.
– Vidiš, Nikola – počne on punih usta. – Godinama lovim toga uglednog a građanina jer mislim
da je mućak i pokvar enjak do kosti! Do koštane srži! Znaš, kad je netko baš sve najbolje, i drag ovo-
ljac, i domoljub, i donator, i vizio nar, i dobročinitelj, i što ti ja znam... e, onda je meni takav sumnjiv
od glave do pete. Jebeš mi mater ako ja vjer ujem u savršenstvo! Evo, ja sam ti, na primjer, genij za
šah, a idio t za strane jezike. Od svih jezika i riječi na svijetu, ja samo znam da na mađarskom »vila-
mož hatoš« znači tramvaj broj šest! Onda, dobar sam otac, ali sam očajan zet. Evo, nekidan sam ste-
rao punicu u tri pičke mater ine.
– Što, imaš još živu punicu!?
– Pa nisam valjda mrtvu punicu ster ao u tri mater ine! – pogleda ga on kao da mu se čudi što
takve gluposti i pita. – Ster ao sam je bez veze, a znaš kakve mi kolače radi! Radi Jelačićeve šnite de-
bele kao safalada i tortu od piškota sa svježim voćem. A biskvit s vajnšatoo m...
– Vajnšato radi sig urno od vina? – upita Banić nedužno.
– Nego od čega!? Je l’ me to zajebavaš?
– Ne, Vinko! Ali zar si me zvao da razgovar amo o kolačima i vajnšatou tvoje punice? Ako jesi,
onda mi malo pričaj o doboš torti ili o rožati. Stavlja li na rožatu kar amel ili šlag s listićem metvice?
On ga pogleda poprijeko, ali ipak krene na pravu temu:
– On je stopostotni gad! Bio je već u mat poziciji, pa su čovjeka koji je vodio istrag u našli
mrtvog a, a sva dokumentacija nestala je u nekakvoj noćnoj provali prije dvanaest godina. Stalno ga
imamo nadohvat ruke, a onda nam izmig olji. To ti je kao kad pokušavaš uhvatiti muhu koja ti se mota
oko tanjur a. Zamahneš, a ona zbriše! Uvijek je stotinku sekunde brža od tebe.
– O komu govor iš, Vinko? – pravio se Banić da ne zna.
– Nikola, jesi li ti idio t?! – izder e se Dog an tako da su se dvije bakice, koje su također uživale u
išler ima, okrenule i mrzovoljno ga pogledale. – Pa o Svilar u! Na istoj stvar i radimo! Zar mi nisi re-
kao da ti je platio da mu pratiš sina?
– Jesam.
– E, pa vidiš! – ljutio se on i dalje. – Ja ću poludjeti od takvih! Ja ga pritvor im, a za deset minuta
mi dođe njeg ovih pet najboljih odvjetnika, koji imaju godišnji prihod veći od nekih afričkih i
azijskih zemalja, napadnu me u novinama, otkriju pet navodnih povreda zakona, traže moje smjenji-
vanje, opizde me u nekakvome tobože neo visnom tisku... Kad mi se učini da ga imam u šaci, dokazi
mi nestanu, svjedoci se nenadano bace s najbližih neboder a ili otputuju na usavršavanje u kenijski
grad Mombasu, očevici više ne žele svjedočiti jer su, navodno, preboljeli encefalitis pa se više ne sje-
ćaju, a oni koji su dali iskaz povlače ga tvrdeći da su u to vrijeme imali apstinentsku krizu i bili na
heptanonu. Pritom me, za svaki slučaj, prijave Helsinškom odbor u. Jebemu mater, bilo mi je stoput
bolje u komunizmu. Uhapsiš gada, stambur aš ga, a kad dođe njeg ov advokat on je već na odsluženju
u Tur opolju ili Valtur i. Ovo sad je kur ac! Čista kar ikatur a!
Iako je djelomice i pretjer ivao, ipak je stavio glavu među dlanove, držao se nekoliko časaka kao
najveći gubitnik na svijetu, a onda je pogledao prema slastičarki:
– Zor ice, kakva vam je danas parfe torta?
– Malo je rahla, gospon Vinko. Radije bih vam prepor učila zaher icu ili švarcvaldicu.
– Dobro, Zor ice, dajte onda...
– Koju? – upita ona.
– Pa obje... s malo šlag a. I na kraju kavu s natrenom.
Potom se okrene prema Baniću pa nastavi.
– To s tim zemljištem je muljaža. Doznali su od svog čovjeka u vlasti da dolaze te strane tvrtke.
Nedokazivo! Zatim su organizir ali nekakvu čudnu kampanju šir enja lažnih vijesti o tomu kako se
tamo tobože gradi odlag alište smeća. Nedokazivo! Onda su, kako se čini, jeftino pokupovali
zemljišta, a pojedince koji to nisu htjeli jednostavno su prisilili. Nedokazivo! Nakon toga uklopili su
dolazak stranih tvrtki u vlastitu zamisao golemog kompleksa s raznim sadržajima i predstavili to kao
političku odluku. Također nedokazivo! Međutim, ovaj put im u konstrukciji nešto ne štima. Čini se da
ne mogu predočiti valjane ugovor e o kupoprodaji. Kao da su im nestali...
Donijeli su mu drug e kolače i on je navalio najprije na sacher tortu.
– Zbilja se osjeti aroma divlje nar anče! To je najvažnije!
– I kako bih ti ja to trebao pomoći?
– Kako bi mi trebao pomoći!? – čudio se on. – Kao da to nije jasno! Prvo, ti si u groznoj gabuli.
Policija ima podatke da si slijedio Svilar ova sina, da si ga uhodio u Sloveniji i, konačno, sva je prili-
ka da si ga tamo i ubio...
– Dobro znaš da sam ga tražio po nalog u njeg ova oca!
– Ne znam! Znam samo da je zaher ica jako dobra. Ti ćeš na sudu kazati da si ga slijedio jer ti je
za to njeg ov otac platio, a otac će kazati kako o tomu nema pojma. Ili, još gore, tri njeg ova advokata
će to odbiti kao gnusnu insinuaciju, a onda će sazvati konfer enciju za tisak, ograditi se, zanijekati i
najaviti da će njihov klijent zatražiti satisfakciju sudskim putem! U takvom svijetu živimo. Kužiš ti to?
Ili si ostao lajbek?
– Kužim! A kužiš li ti da tebi, što se Slovenije tiče, fali jedan cijeli leš?
– Kakav leš?
– Ženski. S Arnom je bila i Svilar ova žena. Ali to je sve tvoj posao.
– Ali on uopće nije prijavio njezin nestanak. Za ženama trag amo kad muževi prijave da se nisu
vratile.
– Slušaj – unese mu se Banić u lice i kolače. – Ako ju je »on nestao«, onda to neće ni prijaviti!
Zar je prijavio nestanak sina?
– Nije – prizna on, a potom se načas odlijepi od tanjur a s kolačima. – Sve sumnje koje vode u
tvom smjer u ja ću zakopati sto metar a pod zemlju. Ali ti bi mi mor ao nekako pomoći. Mislim, ako
imaš kakvih boljih spoznaja na temelju kojih bih ga mog ao strpati u gajbu. Slijedio si malog a nekoli-
ko tjedana. K vrag u, mor ao si nešto doznati!
– Doznao sam, ali još nisam posve sig ur an.
– A kad ćeš biti sig ur an? Kad mi zbriše na Kajmanske otoke? Nikola, molim te, poslušaj me. Sve
ovo što svaki dan slušaš o Europi, Nato paktu, integracijama, zajedničkom tržištu... sve je to pizdin
dim ako ne pohvatamo mafijaše! Bez toga nema budućnosti! A to nije lako jer njih netko štiti. Vidiš,
ja imam nekakvu jebenu naviku da sve što se dog ađa danas povezujem s onim što je bilo prije, jer nas
je onaj Fišter uvijek učio da zločin ima svoju prošlost i da smo mi njeg ovi povjesničar i. I ja sam
ubojstvo tog mladića odmah povezao s provalom iz 1992., kada je nehotice ubijena dječakova
majka...
– Nehotice!... – primijeti Banić ironično. – Isto onako kao što si i ti sve te kolače smazao nehoti-
ce! Jebote, ja bih se najprije raspuknuo, a onda bih umro od žeđi!
– Dobra ideja! Zor ice, što imate za popiti?
– Frupi – odvrati ona poslujući nešto oko dug ačkog niza kremšnita.
– Koji?
– Od limuna i ananasa...
– Baš mi ti podižu kiselinu u želucu. Dajte mi radije jupi ili voćko od ribizla.
Potom načne švarcvaldicu, pojede komadić, a onda uzdahne. Ipak se vidjelo da mu je već dosta.
– Razmišljao sam puno o tomu. Ako je te noći stradala njeg ova majka, možda je taj momak pod-
svjesno zamrzio oca. Možda se dočepao nečeg a što je moglo temeljito kompromitir ati star og Svilar a
i srušiti ga u prašinu. Možda je zbog toga ubijen?
Zatim malo pošuti, pa doda:
– Ili ga je jednostavno smaknuo poludjevši zbog te svoje mlade žene...
– Obje su ti interpretacije skroz šuplje – prekine ga Banić. – Jer u oba slučaja ispada da ja nisam
ubojica. A to je deplasir ano.
– Idi u kur ac! – opsuje Dog an, što je za one bakice s išler ima bilo previše, tako da su na brzinu
platile i otišle neg odujući. – I krenuo sam u tom smjer u i pokušao pronaći spis iz 1992., ali vrag a!
Možeš se jebat! I to je netko definitivno uništio!
Baniću zamalo izleti kako je taj spis privremeno drpio debeli Komar, ali je u posljednji čas
zastao. Konačno, u nečemu je Dog an bio u pravu, jer je ono što je Komar donio bilo nekompletno.
Švicarski sir s golemim rupama.
– Daj mi još nekoliko dana – reče Banić. – Postoje ipak neke male šanse da ću doći u posjed ne-
čeg a čime bih mog ao potegnuti po Svilar ovu grobnom zvonu...
– To si dobro rekao – zadovoljno će Dog an. – Uvijek si se znao bolje izražavati od mene. Ali, u
svemu ostalome, ja sam bio daleko bolji.
– A ako to ne dobijem – nastavi Banić – ispričat ću ti što se dog odilo, ali i to će, sasvim sig urno,
završiti u košar i s nedokazivim svinjar ijama.
Časak kasnije već je izjur io iz slastičarnice jer se pokraj njeg ova Golfa zaustavio veliki »pauk«.
Mor ao je to spriječiti jer je bilo veo ma dvojbeno vrijedi li taj prastar i automobil više od naknade za
odvoz i globe. I dok je jur io van, učinilo mu se kako se Dog anova ruka ispružila, a debeli prst poka-
zao na onu vitrinu u kojoj su se nalazile baklave, tufahije i urmašice, odnosno mali orijentalni etnor aj
za profinjene ljubitelje slatkog a.
Gore na jelenovačkoj uzvisini Svilar ova je vila izranjala iz magle poput vampirskog dvorca iz
engleskih filmova strave i užasa. Želio je bar još jedanput vidjeti profinjenog skupljača umjetnina.
Ne, nisu mu u toj kući bili dužni, nikakve novce, dapače, reklo bi se da su ga za najobičnije praćenje i
preplatili, ali je Banić ipak mislio da mu nešto mor aju objasniti, nešto u čemu su mu ipak bili dužnici.
Svilar ga je, očito, platio za to da mu pomogne da se domogne neke stvar i. No to nipošto nisu bili ni
lažni Račićevi crteži ni kožna kutija s nacrtanim Indijancem, u kakvima Francuzi prodaju svoju deli-
katesnu gorku čokoladu. Pa kad to nije išlo, pokušao mu je podmetnuti ubojstvo i aranžir ati ga doka-
zima ili indicijama u obliku ser ije fotografija snimljenih pokraj slovenskog a motela.
Kad je došao nadomak Svilar ovoj kući, otkrio je da je kompletno imanje doslovce opkoljeno
vozilima i ljudima u odor ama. Nije to bila policija, nego zaštitar i tvrtke ZT Fighter, za koju je Banić
znao da joj je zabranjen rad. Ali očito da ta zabrana ovog a ranog popodneva više nije bila na snazi.
Praveći se blesav, Banić izađe iz automobila i brza kor aka krene prema ulazu nadajući se kako
će se sada zacijelo pojaviti onaj isti tip koji ne zna izgovor iti »r« te mu pomoći da bez većih proble-
ma uđe u Svilar ov dom. Ah umjesto grotesknog tipa, pred njim se isprsi snažni nao ružani mladić ko-
jemu je na odor i bila naslikana stilizir ana šaka, a ispod nje log otip ZT Fightera. Čovjek u odor i za-
ustavi ga pokretom ruke, i ne trošeći riječi.
– Što je? Zar ste poludjeli? Mor am ući kod gospodina Svilar a. Nosim mu por uku u obliku lici-
tarskog srca od doktor a Alojza Habahta, kojemu je upravo jučer istekao profesorski mandat. Čuli ste
za financijskog a genija Habahta, ili ste jedan od onih koji računaju na računalu napravljenome od na-
petog flaksa i zrna graha?
Zaštitar je sve to ravnodušno slušao, ali je bilo posve jasno da ga neće pustiti unutra niti će se s
njim upuštati u beskonačne rasprave i nadmudrivanja.
Ostavio ga je stog a na miru i prišao autu nalik na policijski na kojemu je bio znak zaštitarske
agencije i za čijim je upravljačem sjedio malo star iji čovjek, koji je mor ao biti nekom vrstom časni-
ka. Ako zaštitarske agencije uopće imaju časnike i hijer arhijski ustroj sličan policijskome. Ili su tek
poduzeća kao i sva ostala. Vidjevši kako mu se Banić približava, čovjek izađe iz automobila i prekriži
ruke na prsima. Ni njeg ov stav nije istražitelju pružao baš neke velike nade.
– Gospodine šefe – servilno će Banić – ne znam čemu ovoliko uniformi, ali ja bih svakako mo-
rao kod gospodina Svilar a. Ja sam njeg ov liječnik i svaki mu dan mor am dati hormonsku injekciju.
Znate, on tako liječi rak, pa vam možda...
Čovjek mu tek rukom pokaže da se udalji, a nakon toga mirno sjedne na svoje mjesto odlažući
revolver na sjedalo.
– Jebe se vama! Ja mor am unutra! – vikao je Banić nadajući se da će ga možda zbog izgredništva
zgrabiti i ugur ati unutra, ali je i taj plan bio, kako se to kaže, na klimavim nog ama.
– Čemu ta neumjesna vika? – začuje blag i glas pa se okrene. Prema njemu je kor ačao svećenik
koji je preko svog a raskošnog službenog odijela imao prebačen star omodni crni kaput od krombi
mater ijala. U njeg ovoj je pratnji bio mladić koji mu je nosio podeblju torbu, kao da je u njoj pribor
za vodoinstalaterski, a ne za svećenički posao. – Sine, od nas se traže mir, sućut i blag ost.
– Zašto me zovete sine? – upita Banić. – Niste mi otac.
– Sine, kuća pred kojom stojite kuća je žalosti. Zar vam nije poznato da je sina nesretnog a
gospodina Svilar a Bog pozvao k sebi? – nije se dao svećenik, koji je sig urna kor aka prilazio ulazu na
jelenovačko imanje.
– Nije ga nitko pozvao k sebi nego su ga gnjide ubile same! Osim toga, što se vas sve to tiče?
Jeste li i vi biskup zaštitar? Radite li i vi za ZT Fighter? Ima li možda ta tvrtka zaštitarski ordinar ijat?
Svećenik se prekriži i zabrza prema ulazu, dok je za njim klipsao pomoćnik, jedva tegleći tešku
torbetinu.
– Idem i ja s vama u kuću žalosti da skupa podignemo raspoloženje – reče Banić pa pokuša za-
jedno sa svećenikom ući u dvor ište.
Ali zaštitar a se nije dalo tek tako prevar iti. Šutke je zgrabio istražitelja i tako ga snažno gurnuo
natrag da je zamalo izgubio ravnotežu na skliskom tlu. Ipak je ostao na nog ama, i tad mu je prišao
onaj star iji zaštitar, koji je u međuvremenu izašao iz automobila. Taj mu je strog o pokazao prstom na
drug u stranu ceste:
– Tamo! Tamo se odmaknite! I da se niste ni kor ak približili!
– Ovo je javna površina! – odvratio je Banić, ali kada je službenik ZT Fightera krenuo prema
njemu, kao da je naglo promijenio mišljenje o kar akter u spomenute površine, pa se smjesta povukao
tamo gdje mu je pokazao zaštitar.
Tad je spazio kako se metalna vrata polako otvar aju da propuste veliki crni Mercedes sa za-
tamnjenim staklima, onakav u kakvima se voze predsjednici i slične zvjerke. Zanimajući se tko je to
ušao, Banić krene pločnikom prema mjestu s kojeg a se mog ao bolje vidjeti ulaz u atrij zgrade. Tu se
automobil zaustavio, a stražnja se vrata otvor ila. S lijeve je strane izišao čovjek kojeg a je Banić
upoznao na proslavi dječjeg rođendana, doktor Valer ijan Gruden, inače intimni prijatelj ožalošćeno-
ga poduzetnika, a s desne se uspravio visoki muškar ac kovrčave kose, koji je, čim je izišao, izvadio
iz džepa štitnike i stavio ih na uši.
Obojica su polako krenula prema ulazu u zgradu, a čovjek koji se smjestio do vozača pošao je
prema velikim dvor išnim vratima.
Spazivši Računovođu, Banić zabor avi na prijetnje zaštitar a pa pojur i prema ulazu, gdje su ga sa-
čekala dvojica i uhvatila ga pod ruke, spremna da ga odvuku preko ceste na mjesto s kojeg a je i kre-
nuo.
– Pustite ga! – čuo je onog a kratko ošišanog tipa koji se ovamo dovezao s Računovođom i
doktor om Grudenom. Imao je na sebi posve novu zaštitarsku odor u i hodao je kao da se ponosi njo-
me. Banić u njemu istog a časa prepozna svog a star og znanca Gubu.
– Kako, i vi radite u ZT Fighterul – upita Banić.
– ZT Fighter sam ja! – reći će on prilično patetično. – To je moja zaštitarska tvrtka. Bili smo pod
suspenzijom, ali su naši advokati jučer uspjeli istjer ati pravdu na čistac.
– Nar avno da su je uspjeli istjer ati – doda Banić. – Ali ne na čistac, nego u vražju mater. Istjer ali
su je negdje milijun svjetlosnih godina odavde.
– Gospodine Baniću – pokuša se svladati Guba. – Kad smo vas angažir ali, imali smo prepor uke
koje su vas predstavljale kao mudru, mirnu i povjerljivu osobu. Vi ste završili posao što ste ga radili
za ovu kuću, pravedno ste plaćeni i ne znam otkuda vam sad sav taj jed?
– Poigrali ste se sa mnom i pokušali mi podmetnuti ubojstvo. A sve ste obavili sami, pokupili
ugovor e i uništili erotski akvar el stanovitog Fritza Goethea!
– Ne znam o čemu to pričate! Ni za što od toga nemate nikakvih dokaza. To su vaše fantazije.
Molim vas da se udaljite jer je gospodin Svilar u velikoj boli. I biskup je došao da mu pruži utjehu i
duhovnu okrjepu. Upravo se spremamo na groblje, gdje trebaju stići posmrtni ostaci iz Slovenije...
– Što, idete očistiti beton s njih?
– Gospodine! – prosikće Guba i stisne šake. Banić iznenada shvati zašto se zapravo suzdržava.
– Vašim Fighterima je bio zabranjen rad zbog neadekvatne upor abe sile i vaši su to advokati
uspjeli nekako srediti. Pretpostavljam da bi vas ponovljeno nasilje suspendir alo na toliko godina da
više i ne biste dočekali rehabilitaciju.
Gubino je lice bilo crveno od bijesa, ali i dalje nije poduzimao ništa. Banić s čuđenjem shvati
kako stoje na istome onom mjestu gdje ga je on udar io šakom u želudac. Ali tada nije bio šef i
vlasnik zaštitarske agencije nego obična civilna osoba, tako da je mog ao zar aditi samo kratki susret
sa sucem za prekršaje. Znajući da danas isti takav rizik vrijedi samo za njeg a, Banić mu priđe kao da
će ga zagrliti, a onda ga koljenom snažno pog odi među prepone, tako da se šef ZT Fightera nemoćno
skljokao na tlo.
Zaštitar i sa svih strana skočiše prema Baniću, ali ih u tom času zaustavi glas kućedomaćina koji
je s ulaza u atrij mog ao sve čuti. Iako je bilo hladno, bio je bez kaputa, odjeven u svečano crno odije-
lo i gologlav. Lice mu je bilo samrtnički blijedo, a oči crvene, kao da je netom plakao. On da rukom
znak, zaštitar i se razmaknu, a Guba se počne polako pridizati.
– Gospodine Baniću – nekim pobožnim mir om govor io je Robert Svilar, koji je djelovao kao da
mu je biskup uistinu dao pravu duhovnu okrjepu, ili kao da je uzeo popriličnu dozu trankvilizator a. –
Ako mislite da su sve te vaše čudne ideje istinite i u jednom sasvim malom postotku, ja ću vam osob-
no osig ur ati najbolje odvjetnike da ih dokažete na sudu. Ali ako niste sig urni, onda bar budite oprezni
i mislite na vašu bivšu suprug u koja je bila pametnija od vas i došla nam u dobroj vjer i da joj po-
mognemo u nevolji. I vama bismo pomogli, samo kada biste imali dovoljno razuma.
Baniću se odsijeku noge. To što je čuo o Lidiji djelovalo je prilično nesuvislo, ali je imalo neka-
kav koban prizvuk. A onda mu je jedna čudna ideja sijevnula glavom i on ju je odmah odlučio ispitati.
Sjeo je u svoj Golf, izvukao mobitel i nazvao Lidiju. Nije se javljala, mobitel joj je bio isključen.
Potom je nazvao njezin stan na Britanskom trgu i slušalicu je podignula Nika:
– Mama je pošizila što se sinoć nisi javljao, pa smo je Rupčićka i ja odvezle u Krilo anđelovo.
Još jučer su joj javili da može odmah doći na pretrag e i tretman. Već smo se čule... ona je dobro...
– Nika! – prekine je on, jer mu se učinilo da će vječno brbljati. – Pogledaj, negdje kod mame
mora da su prospekti od tog Krila anđelova. Možda u njima piše tko je vlasnik ili šef te klinike...
– Zašto bih to gledala?
– Za ime Boga! Kad ti kažem da pogledaš...
– Ali tata, zašto bih gledala kad znam!? Vlasnik je doktor Valer ijan Gruden! On je jučer osobno
pozvao mamu. To je u Švicarskoj, odakle je došao, uobičajena praksa... to da šef klinike pozove paci-
jenta. On je jedan strašno fin gospodin, a ne kao ovi naši mesar i.
23.
I OD TE LE VI ZI JE IPAK IMA NE KAKVE KO RISTI, mislio je Banić dok je sa sto trideset na sat jur io prema Krapini.
Jer, eto, da nije nekoliko puta vidio taj agresivni televizijski spot za čudotvornu, snobovsku kliniku,
sada bi zacijelo izgubio mnog o vremena da istraži gdje se Krilo anđelovo nalazi i kako se tamo ide.
Nar avno da sto trideset na sat nije bila jurnjava za street racere, za zlatnu mladež koja subotom uve-
čer obiđe sve coctail barove, a onda negdje pred zoru završi u per ifer ijskom turbo folk lokalu, ali je
za sivi Golf, kojemu je Banić i prestao brojiti godine, ta brzina bila prava kušnja. Pušio je cig ar etu za
cig ar etom i pratio bijelu crtu što je izranjala iz magle, koja je s nailaskom večer i bila sve neprozirni-
ja, nadajući se sve vrijeme da je Svilar ova aluzija bila prijetnja bez pravog a pokrića, nešto kao uvje-
tovana razmjena. Ono – ti ćeš prešutjeti sve što znaš o nama, a mi ćemo biti kor ektni prema našoj
drag oj pacijentici. Ipak, koliko god pokušavao dobiti Lidiju na mobitel, anonimni ga je dig italni glas
obavještavao kako je »mobilna stanica isključena«. Nije mu to bilo jasno jer nikada nije čuo da bi u
bolnicama, javnim ili privatnim, pacijenti mor ali isključivati svoje mobilne telefone.
Iza Krapine spustio se s autoceste, kupio na brzinu nešto gor iva i pošao užom asfaltir anom
cestom prema slovenskoj granici, gdje se nalazila klinika o kojoj je Lidija s toliko očekivanja sanja-
rila. Nar avno, tuda nije mog ao voziti više od osamdeset na sat, na nekim je dijelovima još bilo ne-
očišćenog a snijeg a, a u zavojima je bilo toliko sklisko da se automobil nekoliko puta opasno zanio.
A kada je, izišavši iz zavoja koji je presijecao šumoviti brežuljak, ugledao velebnu kliniku
doktor a Grudena kako stoji na vrhu brežuljka ponad mora magle, u sutonu koji se brzo spuštao, sje-
tio se onog a trenutka iz brojnih filmova, trenutka u kojemu je mladi engleski odvjetnik ugledao na-
zubljeno brdo s jezivim obrisima dvorca grofa Vlada Tepesa. Klinika je zapravo i bila adaptir ani
oveći dvor ac, imala je tri kata, brojne ter ase i nešto nalik na tornjiće u kakvima su, bar u bajkama,
obično čamile zatočene princeze. Gotovo svi prozor i bili su osvijetljeni, a između njih, po balkonima
i ter asama, djelomice i po crnog or ici uokolo klinike, još su visjeli bog ati, raskošni vijenci novog o-
dišnje ukrasne rasvjete, premda je od Nove godine prošlo mnog o više od mjesec dana.
Trebalo mu je nekoliko minuta vožnje do klinike i u tom je vremenu mor ao smisliti nekakav
plan, kako bi brzo i sig urno izvukao Lidiju i odvezao je, ali mu gotovo ništa pametno nije padalo na
pamet. Zapravo, u jednom bi času pomislio kako pretjer uje poput kakve babe paničarke jer svaki pa-
cijent, osim duševnog bolesnika i potencijalnog šir itelja epidemije, može u svakom trenutku napustiti
bolnicu i otići kući, a onda bi mu se pak učinilo kako su stvar i i te kako ozbiljne jer se sukobio s lju-
dima kakve uvijek puštaju zbog nedostatka dokaza. Sasvim je mog uće da su osoblju klinike već dali
detaljne instrukcije o tome kako postupati s Lidijom Banić, kao što je bilo i više no vjer ojatno da se
bolničkim hodnicima vucar aju ljudi poput onih iz Talona, ako i bolnica nije bila podružnica iste
tvrtke.
Posljednjih nekoliko stotina metar a cesta je bila posve ravna, kao da ju je netko nacrtao ravna-
lom, a završavala je ovećim parkir alištem ispred samog a ulaza u kliniku. Banić polako zađe autom u
neo nima osvijetljeno parkir alište i pogleda prema ulazu. Ondje se vidjela neka vrsta portirnice u ko-
joj su se nazir ale dvije siluete, jedna u građanskoj odjeći, drug a u odor i koja je zacijelo bila zašti-
tarska. Iako je na neki način bio uobičajeni posjetitelj koji je došao obići bivšu ženu, nekako mu se
učini da nije baš pametno ući na glavni ulaz, te da mor aju postojati i oni drug i, spor edni, koji će zna-
čiti i manji rizik. Pri kraju parkir ališta prestajala je ograda i počinjao odvojak kojim se moglo doći
do stražnje strane zgrade. Provezao se kroz drvor ed crnog or ičnih stabala, vidio s desne strane je-
zerce na čijoj je obali bila lampio nima osvijetljena sjenica, a potom skrenuo ulijevo i spazio niz veli-
kih, osvijetljenih prizemnih prozor a, iza kojih su se vrzmali ljudi u bijelim kutama i s rupcima na
glavi. Nije mu trebalo dugo da shvati kako je stig ao do bolničke kuhinje. Čas zatim ugledao je i veli-
ka vrata uz koja se nalazila ostava, kamo je snažni muškar ac upravo unosio veliku plastičnu kantu za
smeće.
Banić zaustavi Golf u mraku iza same ostave, izađe te brzo i odlučno krene prema velikoj kuhi-
nji, u kojoj se zacijelo dovršavala večer a za otmjene i bog ate pacijente.
Sig urnošću rutiner a koji je tu zaposlen od početka svog radnog a vijeka, Banić krene kroz kuhi-
nju prema vratima što su mor ala voditi u bolničko prizemlje. Tu su valjda bile, kako je nag ađao, pri-
jamne kancelar ije i ambulante, a kad je spazio da ga svi kuhar i i kuhar ice gledaju, on naglo zastane,
pljesne rukama i počne govor iti onako kako se prio pćavaju važne stvar i:
– Pazi ovamo! Došao je konačno nalaz! Ako još ima sojina ulja Sojavil, analize kažu da u njemu
ima više od sedamdeset posto GMO-a, pa doktor Gruden određuje da se ono daje samo bolesnicima u
terminalnoj fazi! Isto tako treba pripremiti za analizu kukur uzno brašno koje je stiglo jučer jer ima
indicija da je u njemu gen knjiškog a moljca!
Rekavši to, Banić napusti začuđeno kuhinjsko osoblje i, projur ivši kroz vrata, zađe u slabo osvi-
jetljen hodnik na čijoj je suprotnoj strani vidio svjetlo recepcije. One uz glavni ulaz. Nije znao gdje
se nalazi Lidija, što je bio podatak koji bi u normalnim okolnostima mog ao bez po muke dobiti na
ulazu. Ali bio je sve uvjer eniji kako ovo sad više i nisu normalne okolnosti. Stog a je radije šmugnuo
stubama na prvi kat i našao se u hodniku s čije su obje strane bili nizovi vrata, iza kojih su se mor ale
nalaziti bolesničke sobe. Na kraju hodnika bila je aula iz koje je na svaku stranu zgrade vodio po je-
dan takav hodnik, i to je Banića podsjetilo na unutarnju organizaciju kakva se gdjekad mogla naći u
samostanima i zatvor ima.
I baš kad je očajnički počeo razmišljati što bi uradio, zamijeti kako prema njemu nailazi žena u
bijelom kostimu gur ajući kolica s tanjur ima. A kad je došla sasvim blizu, shvati da su to tanjur i s
kriškama tamne torte, posuti gustim bijelim šlag om. To je bio dobar znak da je večer a završila, ili da
je bar pri kraju.
– Drag i Bože, zar je to mog uće!? – krene Banić prema ženi s kolicima žustro protestir ajući: –
Moja je žena teška dijabetičarka, a vi joj nosite tortu! Ja ću se smjesta žaliti! Mi smo platili tolike
novce ovoj klinici, a vi pokušavate dotući moju ženu hiperglikemijskim šokom!
Nije bio sig ur an kaže li se to uopće tako ili će u očima te žene ispasti zadnjim idio tom. Zapravo,
čuo je za hipoglikemijski šok, koji se zna dog oditi kad bolesnik odbija hranu, pa je po nekakvoj log i-
ci skovao i tu pametnu riječ.
– Dijabetičar i ne dobivaju kolače! U to možete biti sig urni! – branila se žena, zacijelo posve ne-
dužna.
– Kako mogu biti sig ur an kad vidim te kalor ijske bombe na vašim kolicima!? Zahtijevam da
smjesta provjer ite dobiva li moja žena desert ili ne. Ona se zove Lidija Banić.
Izrekao je to zbilja ultimativno, a zatim se i sam začudio jer se nije mog ao sjetiti kada je zadnji
put predstavio Lidiju kao vlastitu ženu. I dok je bolničarka u bijelome krenula prema interfonu
učvršćenom o zid, on je ljutito dodao:
– Ako dijabetičar ima dajete tortu, onda im možete dati i viski!
Žena je nešto tiho govor ila na interfon, potom je malo počekala, zatim je ponovno prošaptala
nešto tiho i posve ner azgovijetno. Banić pomisli što će se dog oditi ako ga je žena razotkrila i upravo
prijavila bolničkoj službi sig urnosti. U tom će se slučaju vrata otvor iti, a njeg a će zgrabiti nešto slič-
no buldozima i vučjacima iz plemena ZT Fighter.
Ali imao je sreće, bar ovaj put!
– Dignuli ste toliku galamu bez veze! Vaša gospođa je u tristo tri! To je odjel koji i ne poslužu-
jem.
– Sig urno?
– Sig urno! Mogli biste se bar ispričati!
Ali nije čekala njeg ovu ispriku, zgrabila je kolica s tortama i otišla podijeliti desert sretnicima
koji su na to imali pravo. Log ika kojom je mog ao krenuti Banić bila je sasvim jednostavna i vrijedila
je za sve hotele, za sve bolnice, sve urede koje je vidio u životu – broj sobe počinjao je brojem kata.
Lidija je, dakle, bila na trećem, najvišem katu klinike s lažnim anđeo skim imenom. Iznad nje mog ao
je još biti samo tornjić, u kojemu se mogla nalaziti, recimo, Trnor užica, Matovilka ili tko zna koja od
zlatokosih princeza što ih je nekoć, dok je još Nika bila mala, sasvim dobro razlikovao.
Odšuljao se do stubišta i polako krenuo na drug i kat, potom bez problema stig ao i na treći.
Pogledao je prema prvim vratima nasuprot stubištu kojim se uspeo. Imala su broj 309. Krenuo je
onim smjer om u kojemu su brojevi padali i došao do izlaza na nekakvu ter asu. Prije izlaza nalazila se
soba na čijim je vratima bio broj 304. Znao je da mora proći pokraj vrata ter ase i zakucati na prva
vrata lijevo, ona u sljedećem hodniku. Prešao je tu malu udaljenost i osjetio kako mu je srce zakucalo
jače, mašio se kvake, i pritom, slučajno, onako u žurbi, pogledao na pločicu s brojem. Pisalo je 302.
Dakle, soba 303 nije ni postojala! Pitajući se nije li sve to sanjao, vrati se do broja 304, pa ode po-
novno do 302. Ondje gdje je trebala biti soba 303 nalazila su se vrata kojima se izlazilo na ter asu!
Nemajući kamo, iziđe na prostranu ter asu, na kojoj je zacijelo mor alo biti lijepo u proljeće ili s
jeseni, ali sada je bilo hladno, mračno, puhao je studeni sjeverni vjetar, a odozdo se, poput pare iz
lonca s uzavrelom vodom, dizala magla. Jedino što se vidjelo bili su mutni odsjaji bolničkih prozor a
dolje na snijeg u i svjetla s parkir ališta ispred ulaza u kliniku. I tad u dnu ter ase, s lijeve strane, spazi
vrata u čijem se dnu vidjela tanka traka žutog a svjetla. Otvor i ih i uđe u mali, uzak hodnik koji je
završavao stubištem, a s lijeve i desne strane imao po jedna vrata. Na onim lijevima bila je pločica s
natpisom prof. dr. sc. Agneza Gruden, a na desnima broj 303.
Bojeći se da bi tkog od mog ao naići, ne kucajući, Banić hitro otvor i vrata i zastane. U lijepo ure-
đenoj sobi, u kojoj gotovo i nije bilo ničeg a bolničkog, u sobi s debelim sag om, anatomskim kreve-
tom, stilskim trosjedom i modernim postoljem s televizor om na kojemu je titrala slika, u ugodnoj
polutami ležala je Lidija s knjig om koja joj je pala na prsa. Vidjelo se da je čitala i pritom zaspala.
Kao da je osjetila njeg ovu prisutnost, ona otvor i oči i blag o se nasmije.
– Bože, zaspala sam! Tako sam slabo spavala jer je nekakva luđakinja gore cijelu noć vikala...
Ne mogu vjer ovati da si već došao! Mor am priznati, nisam te još očekivala – pogleda ga ona pomalo
zag onetno. Vidjelo se da ju je zbilja iznenadio.
– Lidija! – reče on prilično uzbuđeno, ali odlučno. – Pokupi odmah svoje stvar i! Istog trena bri-
šemo odavde!
Ona ga je gledala kao da ne vjer uje vlastitim ušima. Uistinu joj je mor ao djelovati kao luđak.
– Najozbiljnije ti kažem! Nemoj tražiti da ti objašnjavam! Sve ću ti kazati kad budemo u autu! –
reče on još strože.
– Što ti je!? Praktički sam tek stigla! Upao si ovamo kao da se radi o životu i smrti!
– Možda se i radi! – vikne on pa krene prema ormar u, izvuče iz njeg a putnu torbu i u nju počne
ubacivati njezine stvar i. – Imamo malo vremena.
Iako joj ništa nije bilo jasno, činjenica da ga nikad nije vidjela tako ozbiljnog a i zabrinutog mo-
rala je djelovati na nju, pa je ustala i navukla kućni ogrtač.
– Tako! Ostani u ogrtaču! Presvući ćeš se u autu!
I tad mu nešto padne na pamet, pa je pogleda u oči i upita:
– Što si rekla? Zašto nisi spavala?
– Rekla sam da je nekakva luđakinja u sobi iznad moje...
– Ovo je treći kat! Kakva soba iznad tvoje? – upita on, da bi se odmah potom sjetio kako su na
četir i strane zgrade tornjići s prozor ima.
– Pa valjda u onom tornju...
– I što je vikala? – upita Banić.
– Arno nije kriv! – odvrati ona. – Da znaš samo kakvim glasom. Kao da je pod nekakvim... sred-
stvima...
– Spremi se, za pet minuta brišemo odavde! I to zauvijek! Ako bude potrebno, dignut ćemo obo-
je kredit i ići ćeš srediti tu kralježnicu u onu amer ičku bolnicu.
– John Hopkins Hospital? – spomene ona ironično čuvenu bolnicu iz Baltimor ea, pa stane
pospremati stvar i.
No on ju više nije mog ao čuti jer je izjur io iz sobe i potrčao stubištem u sobu što se nalazila
iznad Lidijine.
Iako bi mu takvo što maločas djelovalo nevjer ojatno, u tornju na vrhu dvorca pretvor enog a u
kliniku ipak je bila zatočena zlatokosa princeza.
Tu je, u uzanoj bolničkoj sobici, na krevetu kakvi se obično mogu naći na neurološkim i psihi-
jatrijskim odjelima, kožnatim remenima vezanih ruku i nogu, ležala Mar ica Skoko, nevjerna žena
Roberta Svilar a. Kao i Lidijina, sobica je bila ukusno uređena, na zidu se nalazio nosač s malim tele-
vizijskim apar atom, na noćnom ormar iću svježe cvijeće, a na polici s ovećim ogledalom i mnoštvo
kozmetičkih prepar ata koje Mar aya nikako nije mogla rabiti jer je, osim što su je zavezali, očito bila
i pod utjecajem sedativa. Ležala je nauznak, duboko je disala i gledala nekamo u strop. Čelo joj je
bilo vlažno od znoja, a zglavci crveni i puni podljeva jer se pokušavala osloboditi remena.
Banić joj priđe i nježno joj položi svoju hladnu ruku na čelo. Ona ga pogleda. Počela je disati
mirnije, ali joj je pogled bio mutan. Ipak, činilo se da se budi iz sedativnog a sna.
– Jeste li vi moj otac? – upita uplašeno.
– Nisam, ali imam kćer nešto mlađu od tebe – reče on i nekako mu postade žao sir ote djevojke
koja je sanjala brzo bog atstvo i veliku slavu. Znao je da će, izvuče li se odavde, odmah poslati Dog a-
na da razvali ovaj brlog i spasi jadnu priprostu princezu, posve slaba glasa i sluha.
– U bolnici sam? – bojažljivo će ona. – Jesam li tu sig urna od svog a muža ili je i ovo njeg ovo
vlasništvo?
Umjesto da joj odg ovor i, Banić sjedne do nje i počne joj lag ano otkopčavati remen. Pogledala
ga je zahvalno i po tome je znao da je došla k sebi i da će razumjeti njeg ova pitanja.
– Zašto mislite da Arno nije kriv? – upita je blag im glasom.
Ona izvuče ruku i pogleda je kao da se čudi što konačno može micati njome.
– Nije kriv za tu krađu slika. Njeg ova je majka unijela toliko stvar i u tu kuću, a on nije dobio
ništa. A ni slike nisu vrijedile pa ih je bacio.
– A što je bilo s onom sličicom koja se vidi na fotografiji u Royalu? – upita, ne znajući hoće li
ona biti sposobna odg ovar ati na tako složena pitanja.
– Zato sam i rekla da nije kriv. To sam ja otkrila. Nar učio je provalu i ženino ubojstvo. Nar učio
je to od svojih ljudi. Onda je uzeo natrag ukradenu sliku i stavio je na zid. Idio t! Slika je bila dokaz da
je u vezi s provalnicima. I da je za sve kriv.
Njemu se učini da joj je ruka vruća, da se bori s temper atur om i da zato govor i brže i sve kraćim
rečenicama. Ipak, zvučala je suvislo pa je nije prekidao.
– Ja sam donijela sliku. Arno je htio uz pomoć slike strpati oca u zatvor. Ja sam rekla da je lud
ako misli da će uspjeti. Robert je njihov i oni su Robertovi! Rekla sam da je bolje da uzme lovu. Bio
je zaljubljen u mene. Zato me poslušao.
– Zatim ste otišli u Sloveniju jer ste mislili da ćete ondje biti sig urniji?
Stala je duboko disati, a zatim je dlanom otrla ispucana usta. Banić uzme s noćnog ormar ića čašu
vode i pomogne joj da otpije nekoliko gutljaja. Zatim je nastavila:
– Otamo je Arno zvao Roberta. Tražio je za sliku milijun eura. To je navodno otmičarska tar ifa.
Ali Robert nije pristao. Provalio je u motel sa svojim zvijer ima. Luđački je vikao da mu vratimo sli-
ku i nekakve ugovor e. Sliku je Arno negdje sakrio. Ni ja ne znam gdje. O ugovor ima nismo imali
pojma.
Banić joj spretno oslobodi noge i ona se protegne, ali se vidjelo da je preslaba da bi ustala.
– Tko ste vi!? Što radite ovdje?! – prene ga iznenada ljutiti ženski glas. On se okrene i na vratima
spazi visoku ženu pedesetih godina, šir okih bedar a, bujnih grudi i stamena držanja. Bila je u bijelom
kostimu i na džepu je imala pločicu s imenom kakvu nose liječnici. – Pacijentica je pod ozbiljnim
tretmanom, a vije uznemir ujete!
– Cijela je zemlja pod vašim tretmanom! – odbrusi Banić bijesno i zalupi vratima tako snažno da
ju je mor ao dobrano udar iti. Začuo je kako je tiho jauknula, a onda je očito uzela mobitel i nekog a
pozvala, jer ju je čuo kako s drug e strane vrata nekome nešto žučljivo objašnjava.
– Ali zašto ga je ubio? – upita Banić Mar ayu, koja je micala prstima ruku kao da ih pokušava
razgibati.
– Vjer ojatno je netko pretjer ao. Ili je bilo slučajno. Ali nikome od njih to nije problem. Robert je
ubio i suprug u. Zašto ne bi i njezina sina?
– I vi ste znali da mu Arno nije sin?
– Više puta je to rekao...
– Ali zašto ga je ubio prije no što je otkrio gdje su slika i ugovor i?
– Bez mene i njeg a slika nije prijetnja.
– Ali ugovor i...
– Kakvi ugovor i? – pogleda ga ona začuđeno.
Osjećajući da uistinu više nema vremena, Banić izjur i iz sobe i pokraj ljutite liječnice, koja je
držala vlažnu krpu na nosu, pojur i dolje na treći kat, gdje ga je Lidija već čekala, zbunjena, ali ipak
odjevena i s putnom torbom pokraj nogu. Kad su izašli na ter asu, Banić priđe ogradi i pogleda dolje
prema parkir alištu. Ondje nije bilo mnog o promjena, osim što je po slobodnom dijelu asfalta jur io
star iji čovjek u invalidskim kolicima na električni pog on. Činilo se da ga zabavlja ta jurnjava kroz
maglu i tihi zvuk njeg ova motor a bio je jedino što se moglo čuti u noći u koju je tonula skupa klini-
ka.
– Tu su! – reče Banić i povuče Lidiju za ruku, pa krene prema spor ednom stubištu, onome kojim
je i došao. I dok su se, trudeći se da budu što tiši, spuštali polumračnim stubištem, čuo je kako s onog
središnjeg stubišta dopir u odjeci nogu što su se brzo uspinjale prema trećem katu.
Došavši do prizemlja, Banić pokaže rukom Lidiji da ga slijedi, pa uđe u kuhinju. Tu se više ništa
nije kuhalo, pospremale su se stvar i i prao pribor. Prošli su polako, trudeći se da ne privuku ničiju
pozornost, a kad mu se pogled susreo s pogledom jedne od kuhar ica, on joj povjerljivo namigne:
– Ono s genetski modificir anim uljem ćete uraditi?
Nije mu odg ovor ila, bila je zacijelo zbunjena i nesvikla na razgovor e o genetici, ali njemu to i
nije bilo važno. Želio se samo čim prije i bez suvišnih objašnjavanja dokopati automobila i odjur iti
zauvijek s ovog a antipatičnog mjesta. Pokazalo se dobrim što nije ostavio auto na glavnom parkir a-
lištu, ali je preko njeg a ipak mor ao proći. Moleći Boga da prastar i Golf otprve upali, okrenuo je klju-
čić, motor se upalio i on je krenuo. Ako su ga čuli, startanje motor a mor alo je za njih biti znak za
uzbunu i on do kraja pritisne papučicu gasa pa pojur i prema parkir alištu.
Vidio ih je već izdaleka. Čuvenog a Haškog, potom čovjeka u invalidskim kolicima, tipa u
kožnoj jakni i dva zaštitar a ZT Fightera. Vidjevši kako prema njima iz magle nalijeće automobil,
brzo su se sklonili ustranu, a zatim su Haški i jedan od zaštitar a uskočili u kombi i pojur ili za Golfom.
Banić je znao da im ne može umaći, da nekakve šanse ima samo na zavojitim dijelovima ceste, ali
čim se nađu na podužoj ravnici, brzi će ga Mercedesov kombi odmah sustići.
On je pritiskao papučicu svom snag om, a Lidija se okrenula i počela vikati:
– Približavaju se! Približavaju se!
– Smir i se! – nar edi joj on, a potom i sam shvati kako se našao obasjan njihovim snažnim dug im
far om poput kakvog insekta zar obljenog sjajem noćne žar ulje.
Zatim je nešto puknulo i on s jezom pomisli da im je prsnula guma stražnjeg a kotača, ali se radi-
lo o nečemu još gor em, što je prije njeg a shvatila Lidija:
– Pucali su! Otrag a na staklu je rupa!
– Lezi na sjedalo! – viknuo je on i ugasio svjetla, pa pojur io prema zavoju i zamalo izletio s
ceste. Mrak i magla natjer ali su ga da ponovno upali svjetla, ali zavojiti šumski dio ceste pružio im je
bar nešto malo veću sig urnost.
A zatim, kad je ponovno izronio na ravni dio ceste, stotinjak metar a ispred sebe s ushitom spazi
plava rotir ajuća svjetla policijskog vozila. Nije se mog ao sjetiti da se ikada u životu tako razveselio
policiji, niti je mog ao povjer ovati da će mu se još koji put takva bizarna stvar dog oditi. Policajci su
vozili razmjerno spor o, pa je i on počeo uspor avati, ali ipak ne previše, jer su oni što su dolazili za
njim bili iznimno brzi. I tad, vidjevši da neće moći izbjeći policijski auto, nag azi na kočnicu i počne
se, uz cvilež, zanositi po cesti i naglo zaustavljati. I konačno, ne prepuštajući baš ništa slučaju, udar i
svojim autom u stražnji kraj policijskog vozila, koje se upravo zaustavilo.
Uzdahne, zavali se u sjedalo i pripali cig ar etu. Nije se sjećao kad mu je posljednji put u životu
toliko trebala. U retrovizor u je vidio kako je Mercedesov kombi izišao iz zavoja, uspor io, te kako je
potom vozač najvjer ojatnije shvatio što se dog ađa, pa je okrenuo kombi na otvor enoj cesti i krenuo
natrag.
Prema Baniću se približavao ljutiti policajac.
Banić spusti prozorsko staklo, kako bi mu odmah objasnio što se zapravo dog odilo, ali se u pra-
vi čas dosjeti kako bi to bio čisti gubitak vremena. Stog a otvor i vrata automobila i izađe.
– E, jebeš mi mater ako zbog ovog a nisi ostao bez vozačke za cijeli život! – ljutio se mladi
čovjek u pretijesnoj policijskoj odor i, dok se njeg ov koleg a približavao s uređajem za utvrđivanje
stupnja alkoholizir anosti.
– Evo, poklanjam vam je – hladno će Banić, pa pruži ljutitom policajcu svoju vozačku dozvolu.
24.
PRESPA VAO JE NA BRI TANSKOM TRGU, na kauču u dnevnom bor avku, s revolver om ispod jastuka, budeći se
svaki čas i pogledavajući na star i sat s visokim ormar ićem i sustavom uteg a koji je Lidija naslijedila
od pokojne tetke. Možda je bilo ner acio nalno, čak i glupo, spavati sa Smith&Wessonom pod glavom,
ali kad pucaju na tebe, spreman si uraditi svakojake ner acio nalne stvar i. U pet i deset ispred kuće je
prošao prvi jutarnji tramvaj, nakon toga su dolje na tržnici počeli razvlačiti tezge, premda je u ovo
doba godine, pog otovo po snijeg u i magli, tržnica jedva i poslovala. A i oni što su poslovali bili su
pretežito prekupci, koji su svoju robu nabavljali uglavnom na »zelenoj tržnici« na Žitnjaku, tako da
su pultovi bili prepuni nizozemskih rajčica, kineskog češnjaka, španjolske blitve, južnoafričkih jabu-
ka, i za svaku je od tih plodina bilo koji prodavač bio spreman staviti ruku u vatru da u artiklima, o
čijem podrijetlu nije znao baš ništa, nema pesticida, herbicida, insekticida i, u posljednje vrijeme, na-
dasve spominjanih genetski modificir anih organizama. Ne mog avši usnuti, izvadio je ispod jastuka
revolver i pokušao ga, onako u mraku, rastaviti i sastaviti. Nekoć je u tomu bio pravi vještak, ali je u
posljednje vrijeme tu disciplinu posve zapostavio. Zapravo, držeći revolver nekom vrstom profesi-
onalnog amblema, vrlo ga je rijetko i čistio, tako da nije bio sig ur an bi li u slučaju potrebe puknuo ili
mu se rasprsnuo u ruci. A sinoć su na njeg a pucali. Doduše, jedanput. Ali je i taj jedan pucanj mog ao
biti koban! Da mu je puknula guma ili da su ga Svilar ovi Fighteri dostigli prije, možda bi mor ao i
pucati. Iz revolver a koji je zadnji put bio očišćen prošlog a ljeta! I to mu ga je na brzinu očistio Ko-
mar u vikendici, dok je on bio zadužen da pazi na pljeskavice.
Vrata između dnevnog bor avka i spavaće sobe bila su otvor ena, i on je čuo kako Lidija i Nika
mirno spavajući tiho i pravilno dišu. Kako samo mogu tako mirno spavati, upitao se. Pa sinoć su da
kasno navečer potanko pretresli cijelu tu prljavu priču u koju je Banić bio uvučen, a priča nije bila ni
Pepeljuga ni Trnoružica, ni pjesmica za laku noć. Ali možda su baš zbog toga što su legle tako kasno
sada spavale mirnim i čvrstim snom. Možda je i Nika popila koji mamin voltaren, premda nije znao
djeluje li ta stvar uopće na san ili samo na bol.
Kad se blag o razdanilo, ušao je u kupao nicu i počeo se umivati. Potom je pogledao nao kolo i
shvatio da Lidija nije stigla izvaditi iz ormar a njeg ov ručnik, četkicu za zube, ni ostali pribor. Jedino
što je vidio da je tu, nadohvat, bio je crveni kućni ogrtač koji je visio na vješalici pokraj plinskog
bojler a. Oper e si zube Lidijinom četkicom i obriše lice njezinim ručnikom, čudeći se i sam lakoći,
odnosno automatizmu kojim je to učinio. Kao da se nisu rastali prije dvadesetak godina, dok je on još
bio policijski inspektor i radio na sasvim drug ačijim slučajevima.
Nakon što ga je umivanje malo osvježilo, uzme onaj ogrtač, navuče ga i pritegne frotirni pojas,
pa se pogleda u zrcalo. Čudno, u tom ogrtaču više nije djelovao kao skitnica i šljaker koji za malu
lovu slijedi nevjerne žene i zločestu djecu još gor ih roditelja, nego kao pravi, pouzdani obiteljski
čovjek. Gotovo mu se i samome dopala ta preo brazba, premda se negdje duboko u duši pitao nije li
prestar da još jedanput potpuno promijeni životni koncept.
Prišla mu je tiho s leđa, obujmila ga oko pasa i stavila mu lice na rame, kao da uživa u njeg ovoj
blizini i mekoći crvenog frotir a. Po njezinu je ponašanju ćutio da je jutros ne bole leđa, a takve je
dane bilo ugodno provesti s njom.
– Htjela sam da noćas budeš uz mene – mazno će ona. – Bilo me strah... ali ne samo to...
– Kako sam mog ao kad je Nika...
– Ona bi spavala u dnevnom...
– Znaš da nisam mog ao...
– Mog ao si, mog ao da nisi tako tvrdoglav, čudan i komplicir an...
– Lidija! – pobuni se on, pa se odmah potom nasmije. Ipak je znao da je dobrim dijelom u pravu.
– Osim toga – nastavi ona. – Ti više nisi u godinama kad se ljudi bave takvim stvar ima. Jurcati za
nekakvim svojeglavim balavcima, povlačiti se po slovenskim motelima, uzimati napojnicu od gadova
s kojima inače ne bi proveo ni deset sekundi u društvu... I još k tomu da te zlostavljaju pucajući na
tebe. Mor ao bi promijeniti posao.
– Razmišljam o tomu. Jedan mi prijatelj nudi da se udružim s njim... – odvrati on.
– A čime se bavi?
– Pa... dosta dinamičnim poslom. Izrađuje cijeli Par iz u malome. I to, zamisli, od žig ica. Dinami-
ka je u tome što mora požur iti jer se žig ice dramatično povlače pred upaljačima...
Lidija se odmakne od njeg a i on u tom njezinu pokretu nasluti ljutnju.
– Ti ne možeš biti ni časka ozbiljan. Samo bi trebalo da se udružiš s Komar om u toj njeg ovoj
idio tar iji!
– Kako si znala da se radi o Komar u? – upita Banić.
– Kako ne bi znala? – odvrati mu pospanim glasom
Nika, koja se u taj čas pojavila na vratima kupao nice. – Dok smo se vraćali iz Graza masir ao nas
je s tim svojim fantazmima sve do Podsuseda. Daj, brišite van iz kupao nice, mor am piškiti!
U taj čas zazvonilo je na vratima.
Tko bi mog ao biti tako rano, pitao se Banić u sebi kor ačajući hodnikom prema ulaznim vratima.
I tad mu se vrati noćašnja par anoja, pa, prije no što će pogledati kroz okance na vratima, svrati u
dnevnu sobu i zgrabi revolver koji je ležao na staklenoj površini niskog stolića.
Časak kasnije pogleda kroz okno, a zatim ustukne i brzo se vrati do Lidije:
– Slušaj, taj njezin Tim je vani s nekakvim golemim kofer om...
– Pa zašto ga nisi pustio unutra?
– Što ja znam... – zbuni se on. – To treba Nika... ipak je... Nitko mi nije rekao da ga očekujete. Da
sam znao, spavao bih kod kuće.
– Pa jest. Trebao je doći sutra. Valjda je došlo do promjene.
– Došlo je do promjene – reče Nika iza njihovih leđa. – Meni je javio da je promijenio rezerva-
ciju. S onim sutrašnjim mor ao bi presjedati u Bruxellesu.
A onda ugleda revolver u očevoj ruci, pa ga pogleda u oči:
– Što, zar ćeš ga ubiti?
Nije joj stig ao ni odg ovor iti, a ona mu nar edi:
– Idi, otvor i mu! Na tebe je ionako najviše ponosan. Svim svojim londonskim prijateljima hvali
se kako mu je punac privatni detektiv. Hajde! Ne mogu mu otvar ati u spavaćici.
– Pa da – promrmlja on zlovoljno – nikad te nije vidio u spavaćici. Tu mu senzaciju spremaš za
vjenčanje.
A kad je konačno otvor io ulazna vrata, Tim se nasmijao, zagrlio ga, a zatim se zagledao u nje-
gov crveni kućni ogrtač i radosno rekao:
– Jesus! Daddy’s back home!
Nakon što se izljubio s Lidijom i Nikom, ponosno je rekao:
– Ja naučim hrvatski. Nika više ne predvodi.
– Prevodi! – ispravi ga ona, pa se nasmije tako radosno da su svi mogli vidjeti kako je, možda
baš upravo toga časa, isplivala iz svoje dramatične predbračne krize.
– Idemo! Spremit ću dor učak! Nešto što Tim voli! – rekla je veselo, a Banić se ispriča, rekavši
kako danas, nažalost, mora vrlo rano biti u uredu.
Zapravo, temeljito se uplašio da će mor ati dor učkovati nekakve britanske užase poput black pud-
dinga i kidney pie.
Poslije, negdje oko deset sati iz Kica su polako otišli svi oni koji prije posla ili nakon kupovine
na tržnici ovdje piju svoju kavu ili žesticu, polako su se počeli okupljati oni koji su manje gosti, a
više možda inventar ili bar »stanar i« lokala. Oni obično, ako koji od njih ima novca, popiju po neko-
liko pića, eventualno se posvađaju, dignu veliku galamu, pa onda oko podneva odu, da bi se vratili
tek navečer.
Ušavši u lokal, Banić odmah spazi kompletno Pakovo društvo, dakle njeg a, gospona Mar ijana i
Flegmu. Na pultu ispred Mar ijana stajao je snop od desetak novih, posve jednakih knjig a. Prije no što
će im se pridružiti, Banić zatraži od Zdenke viski, našto se ona gotovo sruši od iznenađenja.
– Kaj je? Kaj ste se i vi najeli one salame s gemom kad nećete ni kavu ni pivo?
– S kakvim to gemom? – začudi se Banić.
– Pa ono kaj sad pišu... Ono... genetski modificir ano...
– Nisam, nisam. Jutros mi treba nešto jače. Imao sam jučer skroz zeznut dan.
Ona mu natoči Balantine’s, a on s čašicom u ruci priđe društvu do prozor a, koje je čulo o čemu
je razgovar ao sa Zdenkom.
– To s tim genetskim sranjima je pizdar ija nad pizdar ijama! – jadao se Pako. – Evo, Flegma i ja
imamo, baš ko za vrag a, šest tih salama kaj se rade od mesa i gena pokupljenih po zoo loškom vrtu. I
kaj sad? Da to jedemo ii nam se više isplati da krepamo od gladi onak zdravi?
– Ak je nutra gen od majmuna, tebi ne bu ništ! – reče mu Mar ijan uzimajući jednu od onih knjig a
što su ležale pred njim. Vidjelo se da želi Baniću kazati nešto o tom izdanju, ali mu brbljavi i prgavi
Pako nije dopuštao da dođe do riječi.
– Daj, Mar ijan, nemoj srat! Kad ti rikneš, tvoj gen buju stavljali u kukur uz i tak pravili otrov za
štakor e!
– Dobro – pokuša Banić smir iti situaciju. – Zašto tu salamu ne vratite? Piše u novinama da je
napravljena mimo propisa i standarda i da se može vratiti.
– Kur ac se može! – ljutito će Pako. – Ne samo da je napravljena, neg je i nabavljena mimo
standarda!
– Kako!?
– Lepo! Flegma ju je kupil. I to bez love. Kad nitko ni gledal. I kak da je sad vratimo?
– Časna reč, nisam imal pojma da je genetski mumificir ana! – kleo se Flegma posve tužna lica.
– Dobro, nema veze! – pogladi ga Pako po glavi kao da je dijete. – Trećinu burno pojeli, trećinu
burno dali Mar ijanu, a trećinu poslali onom ministru kaj veli da je stvar napuhana.
– Gospon Banić... – pokušavao se umiješati u razgovor bivši inkasator Mar ijan, ali je Pako opet
bio brži i glasniji.
– Flegma je inače fenomenalan kad treba drmnut geltašl. Al kad se radi o klopi, onda je običan
kripl. Nekidan sam ga poslal po krumpir, a on je drmnul kivi, jer mu je to bilo skroz slično. Poslal
sam ga po paštetu, donesel je konzervu za mačke, a umjesto majoneze u tubi, donesel je kremu za bri-
janje...
– Kad je nepismen – primijeti Mar ijan.
– Morti je i nepismen! – odbrusi Pako. – Al čitat zna! To kuži! I zakaj bi uopće bil pismen kad
nema kom pisat? II možda da piše knjig e ko ta tvoja šog or ica...
– O tom sam baš štel... – iskor isti priliku Mar ijan pa pokaže Baniću onu knjig u. Bila je to
razmjerno tanka, jeftina brošur a na čijim je kor icama bila nevješto nacrtana ruža i otisnut naslov Ru-
žica Somek: Patnje i bezizlazi srca mojega, a ispod naslova i žanrovsko objašnjenje moje pjesme
iskrenice. To iskrenice valjda je trebalo značiti da su iskrene, pomisli Banić, kojemu još uvijek nije
bilo jasno zašto mu to Mar ijan pokazuje.
– Vidite, sestra od moje Ivke napisala je sama samcata knjig u pjesama. I kak radi u kartonaži, ne-
kak je sredila da joj to jeftino štampaju. Dala je onda to po knjižar ama u komisiju, al su u dve godine
prodana sam tri komada. Od ukupno šesto. Onda je odlučila da se to povuče i podeli pa je dala rodbi-
ni da daju obrazovanijim mušter ijama.
– Kako to, mušter ijama? – upita Banić.
– Pa dobro, kaj i čitalac ni nekakva mušter ija u odnosu na pesnika. Evo, Ivka i ja smo fasovali
sto komada i već smo podelili četrdeset sedam. Dobro ide. Badava je, pa se dost traži. Mislim da
burno do proleća sve podelili.
– I vi mislite da sam ja »obrazovanija mušter ija«? – upita Banić.
– Neg kak!? Vi jeste, al ova dva blentavca bogme nisu!
– Viš, a mi bi to tak rado čitali – primijeti ironično Pako. – Ta Ivkina sestra sig urno je bolji
pesnik od onog... kak se ono zove... od onog Prog or elića...
– Bedak jedan! To je čuveni vio linist! – pouči ga Mar ijan pa otvor i knjig u pjesama na čijoj je
prvoj stranici nevještim rukopisom pisalo: Štovanom............. ove ljepote duše u stihove pretočene po
Ružici Somek.
Banić shvati da je pjesnikinja Ružica Somek uredno ispisala posvetu na prvoj stranici svake od
knjig a, tako da se u posvetu, kao u kakav formular, trebalo unijeti samo ime onog a kome se knjig a
poklanja. Bivši televizijski inkasator izvuče iz unutarnjeg džepa izlizanog sakoa olovčicu i u prazno
mjesto upiše g. Banić Nikola. Potom pruži Baniću knjig u i stisne mu svečano ruku, kao kad se dodje-
ljuju nagrade ili odlikovanja.
– Hvala... – pomalo će stidljivo istražitelj, a potom stavi knjig u u džep i u tu čast svima nar uči po
piće, što, nar avno, nitko nije odbio.
– Gospon Banić – javi se Flegma, koji je prvi strusio svoj gemišt. – Kaj ste čuli da je Pako dobil
posel u kazalištu?
– U ovom tu kazalištu? – iznenadi se Banić.
– Nastupam od prvog – važno će Pako.
– A kakav to posao? – bojažljivo će istražitelj. Kad god se s Pakom razgovar alo o poslu, strah je
bio sasvim umjesan.
– Kaj, kakav posel!? Ko majstor rasvjete! Za to sam se i školovali
– Čekaj! – smir ivao ga je Banić. – Praktički si počeo ići na tečaj koji traje šest mjeseci. Kako već
možeš biti majstor rasvjete?
– Kak ne bi mog el bit!? – bunio se Pako. – Kad mi tak piše u diplomi!
– Otkud ti diploma?
– Dobil sam je... odnosno, Flegma ju je preuzel.
– Kako ju je preuzeo? – i dalje nije bilo jasno Baniću, premda su mu se već crne misli rojile u
glavi.
– Kak ju je preuzel, pitaš. Pa kad nikog ni bilo. Samo, zasad je bez štambilja, ali i to bu se zrihta-
lo.
– Joj, kak buš ti delal u teater u kad nikad nis videl nijednu predstavu? – provocir ao je Mar ijan
kojeg a nisu baš previše zanimale intrig antne okolnosti oko diplome majstor a rasvjete. – Ti si bedak
kaj je pol života provel u kinu, i ti buš u teatru ziher nekaj sfušar il... to je jasno kak jedan plus jedan!
– A kaj se ti kužiš!? – branio se Pako. – Kaj si ti bil inkasator od televizije ili od kazališta?
Razgovar al sam s onim Knezom kaj im je šef, i on mi je lepo sve objasnil. Kazalište i film su skor o
iste stvar i. I u kazalištu projicir aju iste stvar i ko i u kinu. Imaju komade s mačevanjem, ljubavne limu-
nade, porniće, priče o životu u Afriki i na Sjevernom polu, zbivanja na par obrodima i hor or e s duho-
vima i Godzilama... Sve, jebote, sve! Jedino kaj nemaju su predstave s kaubojima i Indijancima, jer je
općepoznato da se u Apolo ne sme uvest konj. Al, kog boli kur ac za kauboje i Indijance!? To se ionak
već dugo ne nosi.
Potom je malo zastao, kao da je iznenađen time što je Banić naglo ugasio svoju cig ar etu i, osta-
vivši nepopiven viski, bacio Zdenki na šank novčanice, pa ne čekajući sitniš izjur io van.
– Koji mu je kur ac? Kaj je poludil? – rekao je Pako, ali mu Banić nije imao vremena objašnjava-
ti što se dog odilo.
Nekoliko minuta nakon toga taksi u koji je ušao pokraj pošte na Britanskom trgu zaustavi se
ispred kafića Jednooki Jack. Banić plati, izađe iz vozila i uđe u lokal koji je bio sasvim slabo posje-
ćen. U kutu su nekakva dva mladića s dug om kosom glasno razgovar ala o nečemu što se zvalo heavy
metal, a za šankom je radnik u plavoj kuti razmotavao veliki sendvič i čekao da mu šanker sa stakle-
nim okom natoči pivo.
Banić stane uza šank, na ono mjesto koje je već držao svojom promatračnicom. Potom nar uči
viski, jer je onaj iz Kica jedva i liznuo.
– Nije vas bilo... reče šanker gotovo se i ne osvrćući. Imao je samo jedno oko, ali je, čini se, nji-
me zahvaćao širi krug no ostali dvama.
– Koji viski? – dometne nakon što je poslužio radnika koji se davio svojim sendvičem.
– Bilo koji – odvrati istražitelj pa se zagleda u one dvije kuće preko puta i u dvor ište što ih je
spajalo. Na velikoj se kući ni po čemu nije dalo zaključiti da netko u njoj stanuje, dok su vrata one
manje bila šir om otvor ena. Nasred dvor išta nije više bilo onog improvizir anog vigvama nego je na
istome mjestu gorjela velika lomača u koju su Đer onimo i jedna mlađa, punašna osoba bacali razne,
zacijelo star e, nevažne i neupotrebljive stvar i. Đer onimo je veselo cupkao nao kolo, očito radostan
zbog vatre, kako već djeca znaju biti sve dok se jednom ne opeku.
– Odlaze – reče tiho čovjek sa staklenim okom. – Čiste kuću i bacaju sve što im ne treba.
– Tko je ta žena? – upita istražitelj.
– Njeg ova teta iz Bedekovčine. Mali će živjeti s njom. Bar neko vrijeme.
– A otac?
– Havranek? On je malo puknuo. Nije bilo pametno ni to što je dosad bio s njim. Znate, taj PTSP!
Neki dan se napio, izišao van i počeo pucati po parkir anim automobilima. Srećom, nikog a nije ozli-
jedio. Ali tko zna što bi bilo da ga nisu brzo pokupili. Sada je, kako kažu, u ustanovi.
Banić plati viski, popije ga naiskap, pozdravi jednoo kog a pa izađe s čudnim osjećajem da možda
više nikad u životu neće ući u taj lokal.
Prešao je brzo preko ceste, ušao u dvor ište i krenuo prema ženi i dječaku, koji su bili zabavljeni
spaljivanjem star udije. Na vatri je buktao neki star i naslonjač s kojeg a su na sve strane letjele iskre,
tako da se nije moglo ni prići bliže od dva, tri metra.
– Što tražite ovdje? – sumnjičavo će žena spazivši Banića koji im je prišao i stao tako da dim ne
ide prema njemu.
– To je bljedoliki! – reče Đer onimo. – Mi se poznajemo.
– Ti i tvoje indijanske gluposti! – odmahne žena rukom, pa baci u vatru star u košar u od pruća.
– Bljedoliki i ja smo popušili lulu mira – doda dječak.
– No, krasno! – prekor i žena Banića. – Poticali ste dijete da puši! Da niste vi onaj... kako se to
kaže?
– Nisam pedofil, ako to mislite – nasmije se istražitelj. – Došao sam samo pozdraviti crvenog
poglavicu prije nego što ode u rezervat.
– Kakav rezervat!? Došli ste provocir ati! – zine ona ljutito. – Putujemo u Bedekovčinu.
Banić odluči da je najpametnije ignor ir ati je pa nastavi:
– Došao sam obavijestiti poglavicu da je naš bijeli brat Arno mrtav... nažalost... preselio je u
vječna lovišta i vidjet ćemo ga tek kad i sami odemo za njim.
Đer onimo ga pogleda bez riječi. Žena također, premda ona nije mogla imati pojma o čijoj to
smrti govor i neo bični došljak. Još manje je znala što su to vječna lovišta.
– Ali... obećavam velikom poglavici da će bijeli brat biti osvećen.
– Tako i treba – nakon kraće šutnje će dječak. – Bljedoliki će ga osvetiti?
– Hoću – doda Banić, a potom počne s nečim što je držao najtežim dijelom razgovor a i za što
nije znao ima li uopće dovoljno »indijanskih znanja«. Ali tko kaže da ih je imao i klinac koji upravo
odlazi s tetom u Bedekovčinu!
– Ne mor am valjda objašnjavati velikom poglavici da Indijanci spaljuju tijela svojih mrtvih
ratnika na lomačama...
Đer onimo ga je pozorno promatrao. Vidjelo se da, kao i Banić, slabo poznaje pogrebne običaje
crvenokožaca, ali da to kao ugledni poglavica ne smije tek tako priznati.
– A ako nemaju tijelo svog a brata – nastavi Banić – tad spaljuju neku njeg ovu stvar. Nešto što mu
je bilo drag o i važno. Eto, ja imam uza se njeg ovu najmiliju knjig u.
Rekavši to, Banić izvadi iz džepa vjetrovke knjižicu pjesama stanovite Ružice Somek i s kame-
nim izrazom na licu baci sveščicu u vatru. Pokraj naslonjača koji je dog or ijevao.
Dječak je i dalje šutke stajao, dok je žena, misleći valjda kako je bolje ne imati posla s ćaknutim
ljudima, otišla prema hrpi stvar i koje su čekale na spaljivanje.
– Ima li veliki poglavica što?
Na Banićev upit dječak polako ode do hrpe na kojoj su stajale stvar i koje su zacijelo bile bolje,
te kao takve određene za prijevoz u Bedekovčinu. Otvor io je jednu putnu torbu od umjetne kože i iz
nje izvukao nešto, te dotrčao do Banića i zamahnuo kao da će to baciti u vatru.
– Čekaj! Da prije vidim! – vrisne istražitelj i uzme dječaku iz ruke oveću kutiju obloženu crve-
nom tkaninom nalik na brušenu kožu na čijem je poklopcu zlatnom bojom bila otisnuta silueta star o-
ga Apaša.
– To mi je dao da mu čuvam – reče dječak. – Više mu neće trebati...
Banić ga gotovo i nije slušao. U rukama je držao običnu kutiju od francuskih bombona od gorke
čokolade, kutiju koja je prouzročila toliko zla. Ili je to zlo postojalo i prije i izmiljelo bi na sve strane
i bez crvene kutije, upita se, pa podigne poklopac.
Kutija je bila prazna, ali se jasno vidjelo kako se karton kojim je pokriveno dno može pomaknu-
ti. Banić snažno puhne prema dnu kutije da ukloni mrvice bombona i papra, a zatim podigne karton
koji je skrivao dno i baci ga u vatru.
Ispod kartona nalazila se nježna, svijetlor užičasta erotična slika žene obnaženih grudi i mekom
haljinom pokrivenog krila, koju je negdje prije Drug og a svjetskog rata u akvar elu izradio slabo
poznati Fritz Goethe. Ne premišljajući mnog o, Banić je presavije napola, pa još jedanput na četvrtinu,
a zatim je spremi u džep. Možda je njeg ov postupak bio nemilosrdan i vandalski, ali znao je da slika
nikada više neće visjeti na zidu nego će otputovati u sudsku dokumentaciju kao dokaz jednog zločina.
Potom okrene kutiju i dobro je pogleda. Vidio je deklar aciju kvalitete i rok trajanja bombona, te
njihov sastav napisan na francuskom jeziku, a zatim zamijeti kako je dno izvana naknadno zalijeplje-
no. Uspio ga je odlijepiti noktima, a potom je debeli karton iskočio i otkrio snop ugovor a o kojima
pokojni Svilar ov sin nije imao pojma. Bili su kratki i jednostavni, ali ih je bilo više od deset, i na njih
je bilo utrošeno mnog o truda i napor a. S osjećajem pakosti, Banić ih ležernim pokretom ruke, zajed-
no s crvenom kutijom, preda vatri. Ako se već potpisani leg alni ugovor i ne mogu ospor avati, mislio
je, onda se valjda ni spaljeni ne mogu dokazivati.
– Hoće li sada Arno otići u vječna lovišta? – upita dječak.
– Vjer ujem – odvrati istražitelj. – Valjda gore nemaju rasne zakone koji bi ga kao bijelca diskri-
minir ali.
Nar avno, to dječak nije mog ao razumjeti, ali se zadovoljio i s onim »vjer ujem«.
A onda, prije no što će otići, kao da se upravo sjetio, Banić izvuče iz džepa novčanik, pa iz njeg a
izvadi novčanicu od sto eura.
– Gotovo sam zabor avio! Bijeli brat mi je rekao da ti predam ovo. U toj Bedekovčini trebat će
podići novi vigvam, nabaviti strjelice, perjanicu... A u školi ćeš možda naletjeti i na kakvu cur icu. Mo-
raš znati da nijedna skvo nije baš nezahtjevna.
Dječak uzme novčanicu i ponosno pogleda Banića, poput poglavice koji je upravo dobio bitku
protiv mrskog a amer ičkog konjaništva.
Banić je izašao na pločnik i polako krenuo prema središtu grada. Nije imao automobil ni vozač-
ku dozvolu, ali mu to nije previše smetalo jer je osjetio da i u hodanju ima nekakvog a vražjeg užitka.
Išao je prema zgradi u kojoj je službovao inspektor Dog an. U džepu je nosio presavijeni austrijski
akvar el, stvar o kojoj će potanko popričati sa svojim star im neprijateljem. Osjećao je da prvi put u ži-
votu ima nešto što će mu razgovor s tim naprasitim tipom koji voli kolače učiniti ugodnim, uistinu
ugodnim.
Čak je odlučio da će, bude li trebalo, pojesti s njim i nekoliko kolača koji u zagrebačkim slasti-
čarnicama još uvijek nose svoja star a, izvorna »francjozefinska« imena. Odabrat će neki kojemu je
osnova gorka čokolada.
svibanj 2004.
O autoru
GO RAN T RI BU SON rođen je 1948. u Bjelovar u. Kratke priče počinje objavljivati početkom 1970-ih
godina u prvome valu gener acije fantastičar a, koje će poslije objaviti u zbirkama Zavjera kartografa
(1972.), Praška smrt (1975.) i Raj za pse (1978.), a priče iz tog tematskog krug a čine i najveći dio
knjig a izabranih priča Spavaća kola (1983.), Klasici na keranu (1987.) i Osmi okular (1998.). Fantasti-
ci i Zagrebu 1920-ih vratit će se i pripovijetkama objavljenim u knjizi Zvijezda kabarea (1998.).
Zadržavajući srednjoeuropsku ikonografiju i ambijente te zanimanje za okultno, Tribuson 1980-
ih ispisuje proze tzv. Aschenreiter ova ciklusa, koji obuhvaća priču Raj za pse te romane: Snijeg u He-
idelbergu (1980.), Čuješ li nas, Frido Štern (1981.) i Ruski rulet (1982.). Toj poetici vratit će se po-
četkom 1990-ih romanima Potonulo groblje (1990.) i Sanatorij (1993.).
U ciklusu autobio grafski obilježenih romana Polagana predaja (1984.) i Legija stranaca (1985.),
Povijest pornografije (1988.), Klub obožavatelja (2001.) i Ne dao Bog većeg zla (2002.) te zbirka auto-
bio grafskih zapisa Rani dani (1997.), Trava i korov (1999.) te Mrtva priroda (2003.) tematizir ao je
odrastanje u Bjelovar u te popkulturnu mitolog iju gener acije 1960-ih i raspad gener acijskih ideala.
U ciklusu krimića uz Uzvratni susret (1986.) i Made in USA (1986.) središnje mjesto zauzimaju
romani s Nikolom Banićem, policajcem i privatnim istražiteljem: Zavirivanje (1985.), Siva zona
(1989.), Dublja strana zaljeva (1991.), Noćna smjena (1996.), Bijesne lisice (2000.) i Gorka čokolada
(2004.).
Gor an Tribuson napisao je filmske scenar ije: Crvena prašina, Srce nije u modi, Potonulo groblje
i Ne dao Bog većeg zla.
Sadržaj
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
O autor u