MONOLITH

Br. 5

UVODNIK

SMIJENA STRANA SF-a

Omiljena nam literatura skup je, kad bolje razmislite, prilino razliitih
stvari. Horror i fantasy su moda malo bliskiji, pa su i izrodili mrani fantasy,
dok je SF opet neto za sebe. Dodue, postoje i izleti u spajanje fantasyja i SF-a.
U svakom sluaju, hou rei da nam je anr bogat, raznolik i arolik pa ne udi
da postoje favoriziranja. Stariji itatelji koji su sisali Kentaurova i Polarisova
izdanja skloniji su SF-u, mlai narataji gutaju fantasy kao fruteke, a nemalo je
i onih kojima vampiri, drakule i demoni kolaju krvotokom. Uprava ta razliitost
omoguava anru da ivi, die i razvija se.
No, bez obzira kojoj struji pripadate, vjerujem da se svi volite nasmijati.
Iz dosadanjeg iskustva znam koliko je teko zadovoljiti sve nijanse
ukusa itatelja, ali sam siguran da sam u ovom sluaju najblie zadovoljenju
svih.
Monolith 5 je tako postao skup odlinih radova u rasponu od XIX. do
XXI. stoljea kojima je zajedniko to to su smijeni, satirini, aljivi i nerijetko
blesavi, a opet, zadrali su onu magiju knjievnosti ideja po kojoj
prepoznajemo dobar SF, fantasy ili horror.
Sjeam se jednog intervjua s Clarkeom u kojem je govorio o tome kako je
u zlatnome dobu bilo nezamislivo pisati aljivi SF. Dapae, bilo je to nepisano
pravilo. Jednostavno, SF je bio preozbiljan (iako su nam brojna djela iz toga
doba danas prilino smijena) i zatvoren u vlastiti geto. Clarke je tada velikoj
veini dokazao da to ba ne mora biti tako, objavivi Prie iz Bijelog jelena u
kojima se Clarke opustio i izrugivao kljunim SF temama. Kada sam itao te
prie u Siriusu, bile su mi zakon. Vremena su se od tada promijenila, komini je
SF dobio Adamsa, fantasy Terryja Pratchetta, horror ve nekoga. No, u ovom
Monolithu imate se prilike uvjeriti da komino u SF anru nije od juer.
Postojala su imena koja je danas anr zaboravio, a koja su ucrtavala put
dananjim velikanima.
Zato, uivajte barem onoliko koliko sam ja uivao iitavajui brojne
antologije ne bi li vas dovoljno zaudio, razveselio i iznenadio.
Davorin Horak

"DIRK GENTLY'S HOLLISTIC DETECTIVE AGENCY", 1987.

DOUGLAS ADAMS
Uz Terryja Pratchetta, Douglas Adams sasvim je sigurno najzvunije ime
smijene strane anra. Vodi kroz galaksiju za autostopere koji je zaet u
travnju 1978. kao radio-drama za BBC, Adams je preobliio u literarnu
"trilogiju" (Hitchhiker's Guide to the Galaxy, 1979.; Restaurant at the End of
the Universe, 1980.; Life, the Universe and Everything, 1982.; So Long and
Thanks for all the Fish, 1984. i Mostly Harmles, 1992.), proizvevi moda
najsmjeniji serijal u povijesti SF-a. Prve dvije knjige pretoene su 1982. u
estodijelnu seriju, a uslijedili su i glazbeni album, raunalna igra i nekoliko
kazalinih adaptacija. Najnovija je vijest da je u tijeku rad na filmu u
produkciji Disneyja. Adams se rodio u Camebridgeu 1952. i radio svakojake
stvari. Bio je ista otpada nakon erupanja kokoi, tjelohranitelj arapske
kraljevske obitelji, a jednom se pojavio i kao gitarist Pink Floyda. Njegov
slavni rockerski trenutak bio je primanje roendanskog poklona od Davea
Gilmoura.
(nastavak teksta o Adamsu proitajte ispred sljedeeg romana ...)
PREVEO MARKO FANCOVI

Holistika detektivska agencija

Dirka Gentlyja

MOJOJ MAJCI, KOJOJ SE SVIDIO DIO S KONJEM

Poglavlje prvo ...

Ovaj put nee biti svjedoka.
Ovaj put bila je samo mrtva zemlja, tutnjava grmljavine, i poetak one
neprekidne lagane kiice sa sjeveroistoka kojom je, izgleda, popraena veina
najmonumentalnijih dogaaja u povijesti svijeta.
Oluje prethodnoga dana, i dana prije toga, i poplave prethodnoga tjedna,
stale su. Nebo je jo uvijek bilo debelo od kie, ali sve to bi zbilja palo u sivilu
sumraka koji se sputao bilo je nekoliko otrih kapi.
Poneto vjetra ibalo je zamraenom ravnicom, lutalo niskim breuljcima
i hujalo pliticom dolinom gdje se jedna struktura, neka vrsta kule, uzdizala
sama iz blatne none more i naginjala u stranu.
Bio je to pocrnjeli patrljak kule. Stajao je poput iljka od magme izbaena
iz neke od neugodnijih jama pakla, i naginjao se pod neobinim kutom, kao da
ga pritiska neto bitno strasnije od vlastite znatne teine. inio se kao mrtva
stvar, mrtva ve dugi niz razdoblja.
Jedini pokret bio je onaj rijeke blata koja se polako kretala du dna doline
pored kule. Par kilometara dalje, rijeka je padala u procjep i nestajala pod
zemljom.
Ali dok se veer mraila, postalo je oito da kula nije sasvim liena
ivota. Jedno jedino mutno crveno svjetlo plamsalo je duboko u njoj.
Svjetlo je bilo jedva vidljivo - osim to, naravno, nije bilo nikog da ga
vidi, nije bilo svjedoka, ne ovaj put, ali je svejedno bilo svjetlo. Svakih
nekoliko minuta postalo bi malo jae i malo svjetlije, a onda polako zgasnulo
skoro do niega. Istodobno bi se tih jauui zvuk izvio na vjetru, dosegao neku
vrst zavijajueg klimaksa, a zatim utihnuo.
Vrijeme je prolazilo, a tada se pojavilo jo jedno svjetlo, manje i u
pokretu. Izilo je na razini tla i krenulo u jedan drhtav obilazak kule, povremeno
zastajui na putu uokolo. Tada je ono, s tamnim likom koji se jedva mogao
nazrijeti kako ga nosi, opet nestalo unutra.
Proao je sat vremena, a po njegovu isteku tama je bila potpuna. Svijet se
inio mrtvim, no praznom.
A tada se sjaj ponovo pojavio blizu vrha kule, ovaj put jaajui
svrhovitije. Brzo je dosegao vrhunac jaine koji je prethodno postigao, a onda
nastavio jaati, sve vie i vie. Jauui zvuk koji ga je pratio dobivao je na
visini i prodornosti, dok nije postao zavijajui vrisak. Vrisak je vritao sve vie i
vie dok nije postao zasljepljujua buka, a svjetlo zagluujue crvenilo.
A tada su, naglo, oboje prestali.
Uslijedila je milisekunda tihog mraka.
Zapanjujua blijeda nova svjetlost buknula je i izbila iz dubine blata oko
kule. Nebo se steglo, planina blata se zgrila, zemlja i nebo zaurlali su jedno na
drugo, uslijedila je uasna ruiastost, naglo zelenilo, trajnije naranasto koje je

proaralo oblake, a tada je svjetlo potonulo i no je konano bila duboko,

grozno tamna. Nije bilo drugih zvukova osim tihog kuckanja vode.
Ali se ujutro sunce podiglo s neuobiajenim blistavilom na dan koji je
bio, ili je bar djelovao, ili bi barem djelovao da jest da je tamo bilo bilo koga
kome bi to moglo bilo kako djelovati, topliji, ii i vedriji - sve skupa ivahniji
dan od bilo kojeg dotad poznatog. Bistra rijeka tekla je kroz razbijene ostatke
doline.
I vrijeme je poelo ozbiljno tei.

Poglavlje drugo
Visoko na stjenovitoj izboini, na konju koji se dosaivao, sjedio je
Elektrini Fratar. Ispod svoje grubo tkane kukuljice Fratar je netremice gledao
dolje u dolinu, s kojom je imao problem.
Dan je bio vreo, sunce je stajalo na praznom treperavom nebu i prilo sive
stijene i krljavu, sasuenu travu. Nita se nije kretalo, ak ni Fratar. Rep konja
se malo pomicao, blagim trzajem pokuavajui pomaknuti malo zraka, ali to je
bilo sve. Osim toga, nita se nije kretalo.
Elektrini Fratar bio je naprava za utedu napora, poput perilice posua ili
videorekordera. Perilice bi umjesto vas prale naporno sue, tedei vam trud da
ga sami operete, videorekorderi su gledali naporne televizijske programe
umjesto vas, tedei vam trud da ih sami pogledate; Elektrini Fratri su
vjerovali u stvari umjesto vas, time vas tedei od onoga to je postajalo sve
napornijim zadatkom: da vjerujete u sve stvari koje je svijet od vas oekivao da
povjerujete.
Na nesreu se kod ovog Elektrinog Fratra pojavila greka, te je poeo
vjerovati svakakve stvari, manje-vie nasumce. Poeo je vjerovati u stvari u
koje teko da bi povjerovali u Salt Lake Cityju. On nikad nije uo za Salt Lake
City, naravno. Niti je ikad uo za kvingigilijun, to je bio otprilike broj
kilometara izmeu te doline i Velikog slanog jezera u Utahu.
Problem s dolinom bio je ovaj. Fratar je trenutno vjerovao da je dolina i
sve u dolini i oko nje, ukljuujui i samog Fratra i Fratrova konja, jednoobrazne
nijanse blijedoruiaste boje. To je dovodilo do odreenih tekoa u
razlikovanju neke stvari od neke druge stvari, i stoga inilo raenje bilo ega ili
odlazak bilo kamo nemoguim, ili u najmanju ruku tekim i opasnim. Otud
nepominost Fratra i dosaivanje konja, koji je u svoje vrijeme morao izdrati
dosta glupih stvari, ali je potajno gajio miljenje da je ova jedna od najglupljih.
Koliko dugo je Fratar vjerovao u te stvari?
Pa, to se Fratra ticalo, oduvijek. Vjera koja pomie planine, ili barem
unato svim raspoloivim dokazima vjeruje da su ruiaste, bila je vrsta i
ustrajna vjera, velika stijena na koju je svijet mogao bacati to bi god htio, a ona
ipak ne bi bila uzdrmana. U praksi, kao to je konj znao, dvadeset etiri sata je
bilo uobiajeno vremensko razdoblje.
Pa to je s tim konjem, onda, koji ima stavove i skeptian je oko svega?
Neuobiajeno ponaanje za konja, zar ne? Da to nije moda nekakav neobian
konj?
Ne. Premda je bio svakako vrstan i dobro graen primjerak svoga roda,
bio je to ipak sasvim obian konj, kakve je konvergentna evolucija proizvela na
mnogim mjestima gdje se ivot moe nai. Oni su uvijek razumijevali mnogo
vie nego to su doputali da se vidi. Teko je da na tebi sjedi, svaki dan, neko
drugo bie, bez da stekne nekakvo miljenje o njemu.

S druge strane, savreno je mogue sjediti cijeli dan, svakog dana, na

nekom drugom biu i niti najmanje ne misliti na njega.
Kad su rani modeli tih Fratara bili izgraeni, smatralo se bitnim da budu
lako prepoznatljivi kao umjetni predmeti. Ne smije biti nikakve opasnosti da
izgledaju kao stvarne osobe. Ne biste eljeli da se va videorekorder cijeli dan
valja po kauu dok gleda televiziju. Ne elite da aka nos, pije pivo i naruuje
dostavom pizzu.
Tako da su Fratri bili pravljeni s originalnou dizajna u vidu, a i sa
sposobnou praktinog jahanja na konju. To je bilo bitno. Ljudi, a tovie i
stvari, izgledali su iskrenije na konju. Stoga su dvije noge smatrane i
prikladnijima i jeftinijima od normalnijih prostih brojeva sedamnaest,
devetnaest ili dvadeset tri; koa dana Fratrima bila je ruiasta izgleda umjesto
grimizna, meka i glatka umjesto izbrazdane. Takoer su bili ogranieni na samo
jedna usta i nos, ali su im u zamjenu dali dodatno oko, to je podiglo ukupan
broj na dva. Stvorenje doista veoma udna izgleda. Ali izvrsno u vjerovanju u
najrazliitije gluposti.
Fratar je prvo pogrijeio kad mu je jednostavno dano previe toga za
povjerovati u jednom danu. Bio je, pogrekom, unakrsno povezan s
videorekorderom koji je gledao jedanaest TV-kanala istodobno, i zbog toga mu
je pregorio sklop nelogikih kola. Videorekorder ih je, naravno, morao samo
gledati. Nije morao ujedno i vjerovati u njih. Zato su uputstva za upotrebu
toliko bitna.
Tako da je nakon zbrkana tjedna vjerovanja da je rat mir, da je dobro loe,
da je Mjesec nainjen od plavoga sira, i da Bogu treba mnogo novca poslanog
na odreeni potanski pretinac, Fratar poeo vjerovati da je trideset pet posto
svih stolova hermafroditno, a onda se pokvario. ovjek u servisu za Fratre
rekao je da mu treba cijela nova matina ploa, ali je onda istaknuo da su novi
poboljani Fratar Plus modeli dvaput snaniji, imaju sasvim novu multitasking
opciju Negativne sposobnosti koja im omoguava da zadre do esnaest sasvim
razliitih i kontradiktornih ideja u memoriji istodobno bez generiranja bilo
kakvih iritirajuih sistemskih pogreaka, dvaput su bri i najmanje triput
slatkorjeiviji, a moete dobiti cijelog jednog novog za cijenu manju nego to bi
kotala zamjena matine ploe na starom modelu.
To je bilo to. Gotovo.
Pokvareni Fratar je puten u pustinju gdje je mogao povjerovati to god
hoe, ukljuujui i pomisao da se s njim postupilo prljavo. Doputeno mu je
zadrati konja, budui da je konje bilo toliko jeftino proizvesti.
Izvjestan broj noi i dana, za koje je povremeno vjerovao da ih je tri,
etrdeset tri, i petsto devedeset osam tisua sedam stotina i tri, lutao je
pustinjom, uzdajui se svojom jednostavnom Elektrinom vjerom u stijene,
ptice, oblake i jedan oblik nepostojee paroge-slona, dok na kraju nije zavrio
tu, na toj visokoj stijeni nad dolinom koja, ni pored duboke gorljivosti Fratrova

vjerovanja, nije bila ruiasta. Ni najmanje.

Vrijeme je prolazilo.

Poglavlje tree
Vrijeme je prolazilo.
Susan je ekala.
to je Susan vie ekala, to vie zvono na vratima nije zvonilo. Ili telefon.
Pogledala je na sat. Smatrala je da je sad ve vrijeme kad se moe legitimno
poeti osjeati bijesno.
Bila je ve ljutita, naravno, ali je to bilo na raun njezina vremena,
takorei. Sad su ve sasvim i doista zali u njegovo vrijeme a, ak i uz marginu
za guvu u prometu, nezgode, i opu rasplinutost i smetenost, sad je ve bilo
znatno preko pola sata vie od vremena za koje je on inzistirao da je najkasnije
mogue koje si mogu dopustiti za polazak, pa bolje da bude spremna.
Pokuala je brinuti da mu se nije dogodilo neto strano, ali nije ni na tren
povjerovala u to. Nita strano mu se nije dogaalo, premda je poinjala
pomiljati da je itekako vrijeme da se dogodi. Ukoliko mu se nita strano ne
dogodi uskoro, mogla bi mu to ona sama napraviti. O tome bi vrijedilo
razmisliti.
Ljutito se zavalila u naslonja i gledala vijesti na televiziji. Vijesti su je
ljutile. Prebacila je program daljinskim i neko vrijeme gledala neto drugo na
nekom drugom kanalu. Nije znala to, ali i to ju je ljutilo.
Moda bi trebala nazvati. Neka je prokleta ako nazove. Moda, ako ona
nazove, on istodobno nazove nju, pa ne bude mogao dobiti vezu.
Odbila je priznati da je to ak i pomislila.
Vrag ga odnio, gdje je? Koga je uope briga gdje je on? Nju ne, to
sigurno.
Triput za redom je to napravio. Triput za redom je bilo dosta. Jo jednom
je ljutito prebacila program. Bila je neka emisija o kompjutorima i nekom
zanimljivom novom razvoju na polju onoga to se moe uiniti s kompjutorima
i glazbom.
To je bilo to. To je bilo zbilja to. Znala je da je rekla sebi to je to prije
samo nekoliko sekundi, ali ovo je bilo konano stvarno krajnje to.
Skoila je na noge i otila do telefona, stiui ljutito imenik. ustro ga je
prelistala i okrenula broj.
"Halo, Michaele? Da, Susan je. Susan Way. Rekao si da te nazovem ako
sam slobodna veeras, a ja sam rekla da bih radije crknula u jarku, sjea se?
Pa, najednom ustanovim da sam slobodna, apsolutno, kompletno i potpuno
slobodna, a nema potenog jarka miljama unaokolo. Savjetujem ti da poduzme
neto dok ima priliku. Bit u u Tangiers Clubu za pola sata."
Obukla je cipele i kaput, zastala kad se sjetila da je etvrtak i da bi trebala
staviti novu, ekstra dugu vrpcu u telefonsku sekretaricu, i dvije minute kasnije
izila je na prednja vrata. Kad je telefon konano zazvonio, telefonska
sekretarica je ljubazno rekla da se Susan Way u tom trenutku ne moe javiti na

telefon, ali ako onaj tko je nazvao eli ostaviti poruku, ona e mu se javiti im
bude mogue. Moda.

Poglavlje etvrto
Bila je to prohladna veer staromodnog tipa u studenome.
Mjesec je izgledao blijedo i razliveno, kao da ne bi trebao biti gore po
ovakvoj noi. Dizao se nevoljko i visio poput bolesne utvare. Ocrtane naspram
njega, nejasne i mutne na vlazi koja se dizala iz nezdravih movara, stajale su
razliite kule i tornjevi koleda St. Cedd u Cambridgeu, sablasno obilje zgrada
podignutih tijekom nekoliko stoljea, srednjovjekovne pored viktorijanskih,
Odeon pored Tudora. Samo se u uzdizanju kroz maglu inilo da spadaju skupa.
Izmeu njih trkarali su likovi, urei od jednoga mutnog kruga svjetla do
drugoga, drhtei, ostavljajui za sobom vjenie zamagljena daha koji su se
svijali u hladnu no iza njih.
Bilo je sedam sati. Mnogi od likova kretali su prema blagovaonici
koleda koja je razdvajala Prvo dvorite od Drugog dvorita, i iz koje je topla
svjetlost oklijevajue izbijala. Dva lika su izgledala naroito neusklaeno.
Jedan je, mladi, bio visok, mrav i koat; ak i umotan u debeli tamni kaput,
hodao je pomalo kao uvrijeena aplja.
Drugi je bio mali, okruglast, i kretao se s nezgrapnim nemirom, poput
vie postarijih vjeverica koje pokuavaju pobjei iz vree. Njegova dob je bila
na starijoj strani potpuno neodredive. Ukoliko nasumce odaberete neki broj, bio
je vjerojatno malo stariji od toga, ali - pa, bilo je nemogue odrediti. Svakako,
lice mu je bilo jako izborano, a mala koliina kose koja je pobjegla ispod
njegove crvene vunene skijake kape bila je rijetka, sijeda, i imala vrlo mnogo
svojih zamisli o tome kako se eli postaviti. I on je bio umotan u debeli kaput,
ali je preko njega nosio lepravu halju s veoma izblijedjelim grimiznim
obrubom, oznakom svog jedinstvenog i neobinog akademskog poloaja.
Dok su hodali, stariji je bio taj koji je priao. Pokazivao je zanimljive
stvari usput, unato injenici da je bilo previe mrano da se vidi bilo koja od
njih. Mladi je govorio: "O", i "Zbilja? Jako zanimljivo ..." i "Da, da, da", i
"Nebesa mu." Glava mu je ozbiljno klimala.
Uli su, ne na glavni ulaz u salu, ve kroz mala vrata s istone strane
dvorita. Ona su vodila u Seniorsku zbornicu i tamnim drvom obloeno
predsoblje gdje su se predavai na koledu okupljali da pljeu rukama i
proizvode "brrrr" zvuke prije nego to prou kroz svoj prolaz do Visoke trpeze.
Kasnili su i urno su otresli kapute. To je bilo kompliciranije za starog
zbog neophodnosti da prvo skine svoju profesorsku halju, a onda je ponovo
navue nakon to skine kaput, utrpa svoju kapu u dep kaputa, onda se zapita
gdje je stavio svoj al, onda shvati da ga nije ponio, onda lovi po depu kaputa
svoju maramicu, onda lovi po drugom depu kaputa svoje naoale, i na kraju ih
nae sasvim neoekivano umotane u al, za koji se ispostavilo da ga je ipak
ponio, ali ga nije nosio i pored vlage i gadnoga vjetra koji je puhao poput
vjetijeg daha iz movare.

Ugurao je mladia u salu ispred sebe i zauzeli su dva posljednja prazna

mjesta za Visokom trpezom, suoavajui se sa salvom mrtenja i podignutih
obrva jer su pritom prekinuli molitvu na latinskom.
Sala je veeras bila puna. Uvijek je bila popularnija meu diplomcima
tijekom hladnijih mjeseci. Neuobiajenije je bilo to je bila osvijetljena
svijeama, to se dogaalo samo izuzetno. Dva duga, prepuna stola protezala su
se u svjetlucavoj tami. Pri svjetlu svijea, lica ljudi bila su ivlja, priguen zvuk
njihovih glasova, zveket pribora za jelo i aa inili su se uzbudljivijima i, u
mranim zakucima velike sale, sva stoljea u kojima je postojala inila su se
odjednom prisutnima. Sama Visoka trpeza bila je popreno na vrhu, i bila je
uzdignuta malo manje od pola metra. Kako je bila veer s gostima, stol je bio
postavljen s obje strane da primi jo osoba, i mnogi od njih su stoga sjedili
leima okrenuti sali.
"I tako, MacDuffe, mladiu," rekao je profesor kad se posjeo i rairio
svoju salvetu, "zadovoljstvo je ponovo te vidjeti, dragi moj. Drago mi je da si
uspio doi. Nemam pojma o emu se ovdje radi", dodao je, gledajui zbunjeno
po sali. "Sve te svijee i srebrnina i sve to. Obino znai posebnu veeru u ast
nekoga ili neega o kome i emu se nitko niega ne sjea osim da to znai malo
bolju hranu te veeri."
Zastao je i razmislio na tren, a onda dodao: "ini se udnim, ne misli li,
da kvaliteta hrana varira obrnutom proporcijom od jaine svjetlosti. Od toga se
zapita do kojih bi se kulinarskih visina osoblje moglo uzdii da ih zatvori u
vjenu tamu. Mislim da bi vrijedilo pokuati. Imamo neke dobre podrume na
koledu koji bi se mogli iskoristiti za tu svrhu. Mislim da sam te jednom proveo
kroz njih, hmmm? Krasno su ozidani."
Sve to je bilo pomalo olakanje za njegova gosta. Bio je to prvi
nagovjetaj koji je njegov domain pruio da ima i najblaeg pojma tko je on
uope. Profesor Urban Chronotis, Regius Profesor kronologije, ili "Reg" kako
je inzistirao da ga se zove, imao je pamenje koje je on sam jednom usporedio s
leptirom kraljice Alexandra, u smislu da je bila aroliko, veselo lepralo tamoamo i danas, na alost, skoro u potpunosti izumrlo.
Kad je telefonirao prije nekoliko dana pozivajui ga, inilo se da mu je
izuzetno stalo da vidi svoga biveg uenika, a ipak, kad je Richard veeras
stigao, iskreno govorei poneto zakanjelo, profesor je otvorio vrata naizgled
srdito, osupnuo se iznenaeno kad je ugledao Richarda, htio znati ima li on
kakvih emotivnih problema, reagirao naprasito na podsjeanje da je ve prolo
deset godina otkad je bio Richardov tutor na koledu, i konano se suglasio da
je Richard doista doao na veeru, na to je on, profesor, poeo priati brzo i
nairoko o povijesti arhitekture koleda, to je bio siguran znale da su mu misli
negdje sasvim drugdje.
"Reg" nije Richardu nikad nita predavao, bio mu je na koledu samo
tutor, to je ukratko znailo da se brinuo za njegovo ope dobro, govorio mu

kad su ispiti i da se ne drogira, i te stvari. Odista, nije bilo ba jasno je li Reg

ikada ikome predavao i to bi ih to on, ako bi ih ita, pouavao. Njegova
profesura je bila opskurna, najblae reeno, a budui da se rijeio predavakih
dunosti jednostavnom i uvrijeenom tehnikom davanja svim svojim
potencijalnim studentima iscrpnog popisa knjiga za koje je sa sigurnou znao
da nisu tiskane u novom izdanju trideset godina, a onda bi dobio napadaj ako ih
ne pronau, nitko nikad nije otkrio tonu prirodu njegove akademske discipline.
Naravno, odavno je poduzeo mjere predostronosti i iz sveuilinih i
koledovskih knjinica uklonio jedine postojee primjerke knjiga sa svoga
popisa literature, te je kao rezultat toga imao sasvim dovoljno vremena za, pa,
za ono, to god to bilo, to je radio.
Kako se Richard uvijek uspijevao prilino dobro slagati s trknutim
starcem, jednoga je dana skupio hrabrosti pitati ga to tono Regius Profesura
kronologije jest. Bio je to jedan od onih svijetlih ljetnih dana kad se ini da
svijet samo to nije pukao od zadovoljstva to je ono to jest, i Reg je bio u
netipino otvorenom raspoloenju dok su etali preko mosta na mjestu gdje je
rijeka Cam dijelila starije dijelove koleda od novijih.
"Sinekura, dragi moj, apsolutna sinekura", nasmijeio se irom. "Mali
iznos novca za veoma malu, ili bolje reeno nepostojeu, koliinu rada. To me
za stalno smjeta korak ispred cijele igre, to je udobno, premda skromno
mjesto da se provede ivot. Preporuujem ga." Nagnuo se preko ruba mosta i
poeo pokazivati jednu ciglu koju je smatrao posebno zanimljivom.
"Ali kakav bi to studij trebao biti?" pitao je Richard. "Je li povijest?
Fizika? Filozofija? to?"
"Pa, " rekao je Reg, polako, "kad te ve zanima, katedru je prvobitno uveo
kralj George III., koji je, kao to zna, gajio stanovit broj zabavnih zamisli,
ukljuujui vjerovanje da je jedno od stabala u Velikom windsorskom parku u
stvari Friedrich Veliki.
Bilo je to njegovim vlastitim ukazom, stoga 'Regius'. Takoer i njegova
ideja, to je malo neobinije."
Sunevo svjetlo plesalo je na rijeci Cam. Ljudi u amcima su veselo
vikali jedan drugomu da odjebe. Mravi prirodoslovci koji su proveli mjesece
zakljuani u svoje sobe postajui sve bjelji i ribolikiji, trepui su isplazili na
svjetlost. Parovi koji su etali du obale postali bi od ope predivnosti svega
toga toliko uzbueni da su morali skoknuti natrag unutra na sat vremena.
'Jadni opsjednuti tip", nastavio je Reg. "George III., kaem, bio je, kao to
moda zna, opsjednut vremenom. Ispunio je palau satovima. Neprekidno ih je
navijao. Ponekad bi ustao usred noi i lutao palaom u nonoj koulji,
navijajui satove. Veoma ga je brinulo to vrijeme nastavlja ii naprijed, vidi.
Toliko se stranih stvari dogodilo u njegovom ivotu da ie bio uasnut da bi se
neka od njih mogla ponovo dogoditi ako se vremenu ikad dopusti da makar na
tren sklizne unatrag. Veoma razumljivo strahovanje, naroito ukoliko si totalno

lud, kao to se bojim da moram, uz najdublje suosjeanje prema tom jadniku,

rei da je on nesumnjivo bio. Postavio je mene, ili bolje reeno moj poloaj,
ovu profesuru, razumije, poloaj za koji je moja privilegija da ga se sad drim
- gdje sam stao? Ah, da. On je ustanovio ovu, ovaj, katedru kronologije, da
ustanovi postoji li neki poseban razlog zato se jedna stvar dogaa poslije druge
i postoji li nain da se to zaustavi. Budui da su odgovori na ta tri pitanja, znao
sam istoga trena, da, ne i moda, shvatio sam da ostatak svoje karijere mogu
uzeti slobodno."
"A vai prethodnici?"
"Ovaj, i oni su se drali tog istog."
'Ali tko su oni bili?"
"Tko su oni bili? Pa, sjajni tipovi, naravno, sjajni svi do jednoga. Podsjeti
me da ti jednom ispriam o njima. Vidi onu ciglu? Wordsworth se jednom
izbljuvao na tu ciglu. Velik je to ovjek bio."
Sve to je bilo prije nekih deset godina.
Richard je pogledao okolo po velikoj blagovaonici da vidi to se
promijenilo za to vrijeme a odgovor je, naravno, bio apsolutno nita. U
mranim visinama, jedva vidljivi pri treperavom svjetlu svijea, bili su sablasni
portreti premijera, nadbiskupa, politikih reformatora i pjesnika, od kojih se
bilo tko mogao, u svoje vrijeme, izbljuvati na istu onu ciglu.
"Pa", rekao je Reg, glasno povjerljivim apatom, kao da nainje temu
body piercinga u enskom samostanu, "ujem da je tebi najednom veoma dobro
krenulo, konano, hmmmm?"
"Pa, da, jest, u stvari", rekao je Richard, koji je tom injenicom bio
iznenaen kao i svi drugi, "da, ba je."
Nekoliko pogleda ukoilo se preko stola na njemu.
"Kompjutori", uo je kako netko kratko apue svom susjedu nie niz
stol. Pogledi su se ponovo opustili i skrenuli s njega.
"Izvrsno," rekao je Reg. "Ba mi je drago zbog tebe, tako mi je drago.
"Reci mi", nastavio je, i potrajalo je malo dok je Richard shvatio da
profesor vie ne razgovara s njim, ve se okrenuo na desno da se obrati drugom
susjedu za stolom, "emu sve ovo, ove", neodreeno je pokazao rukom svijee i
srebrninu koleda, "... stvari?"
Njegov susjed, postariji sasuen lik, okrenuo se veoma polako i pogledao
ga kao da nije nimalo obradovan to ga se tako die iz mrtvih.
"Coleridge," rekao je promuklim piskavim glasom, "ovo je veera u ast
Coleridgea, ti stari glupane." Okrenuo se veoma polako natrag dok nije opet
gledao prema sredini stola. Zvao se Cawley, bio je profesor arheologije i
antropologije, i esto se za njega, njemu iza lea, govorilo da to ne smatra
toliko ozbiljnim akademskim prouavanjem koliko prilikom da ponovno
proivi svoje djetinjstvo.
"Ah, je li," promrmljao je Reg, "to li je?" i okrenuo se natrag Richardu.

"To je veera za Coleridgea", rekao je obavijeteno. "Coleridge je bio na ovom

koledu, zna", dodao je malo zatim. "Coleridge. Samuel Taylor. Pjesnik. Valjda
si uo za njega. Ovo je njegova veera. Pa, ne doslovno. Dosad bi se ohladila."
utnja. "Evo, uzmi soli."
"Ovaj, hvala, mislim da u priekati", rekao je Richard iznenaeno. Na
stolu jo nije bilo hrane.
"Hajde, uzmi", inzistirao je profesor, pruajui mu teku srebrnu soljenku.
Richard je zbunjeno trepnuo ali je, slijeui u sebi ramenima, pruio ruku
da je uzme. U trenutku kad je trepnuo, meutim, soljenka je u potpunosti
nestala.
Trgnuo se unatrag od iznenaenja.
"Dobar tos, ha?" rekao je Reg izvlaei nestalu posudu iza uha svog
smrtnog susjeda zdesna, to je izazvalo iznenauju djevojaki hihot negdje
drugdje za stolom. Reg se vragolasto nasmijeio. "Veoma iritantna navika,
znam. Na mom popisu za odvikavanje je odmah iza puenja i pijavica."
Pa, to je bila jo jedna stvar koja se nije promijenila. Neki ljudi kopaju
nos, drugi redovno premlauju starice na ulici. Regov porok bio je bezazlen
premda neobian - sklonost djetinjastim maioniarskim trikovima. Richard se
prisjetio prvoga puta kad je doao k Regu s problemom - bio je to samo
normalni Angst koji povremeno hvata studente, naroito kad trebaju napisati
seminarski rad, ali mu se u to doba inio mranim i nesmiljenim teretom. Reg je
sjedio i sluao njegove alopojke s namrtenim elom koje je odavalo
koncentraciju, a kad je Richard konano zavrio, duboko se zamislio, dugo
trljao bradu, i na kraju se nagnuo naprijed i pogledao ga u oi.
"Mislim da je tvoj problem", rekao je, "to ima previe spajalica u nosu."
Richard se zagledao u njega.
"Dopusti da ti pokaem", rekao je Reg i, naginjui se preko stola, izvukao
iz Richardova nosa lanac od jedanaest spajalica i maloga gumenog labuda.
"Ah, to je pravi krivac", rekao je, podiui labuda. "Nalaze se u paketima
zobenih pahuljica, zna, i uzrokuju gomilu problema. Pa, drago mi je to smo
lijepo popriali, dragi kolega. Slobodno me opet uznemirite ako opet budete
imali iste probleme."
Ne treba ni rei da ga Richard vie nije uznemirio.
Richard je pogledao oko stola da vidi ima li jo koga tko bi mu bio poznat
iz njegovih dana na koledu.
Dva mjesta dalje, na lijevoj strani, bio je don koji je bio Richardov
predstojnik katedre za engleski, i koji nije nikakvim znakom pokazao da ga
prepoznaje. To ba i nije bilo neko iznenaenje, budui da je Richard proveo
svoje tri godine tamo priljeno ga izbjegavajui, esto do razine putanja brade i
pretvaranja da je netko drugi.
Pored njega je bio ovjek kojega Richard nije nikad uspio identificirati.
Niti je to, tovie, uspio bilo tko drugi. Bio je mrav i nalik voluharici i imao je

izuzetno neobian, dugaak, koat nos - zaista jako, jako dug i koat. U stvari
je veoma podsjeao na kontroverznu kobilicu koja je pomogla australskim
jedriliarima da 1983. osvoje America's Cup, i ta slinost je u to vrijeme bilo
dosta spominjana, premda, naravno, ne njemu u lice. Nitko nikada nije nita
rekao njemu u lice.
Nitko.
Nikada.
Svatko tko bi ga prvi put upoznao bio bi previe osupnut i posramljen
njegovim nosom da progovori, a drugi put bi bilo jo gore zbog prvoga puta, i
tako dalje. Sad su prole ve godine, njih ukupno sedamnaest. Cijelo to vrijeme
bio je uahuren u utnji. U blagovaonici je osoblje koleda odavno steklo
navadu postavljanja odvojenih posuda s paprom, solju i goricom s obje
njegove strane, budui da ga nitko nije mogao zamoliti da mu ih doda, a pitati
nekoga tko mu sjedi s druge strane, bilo je ne samo nepristojno nego i sasvim
nemogue zbog prepreke koju je predstavljao njegov nos.
Druga neobina injenica u vezi s njime bio je niz gesta koje bi izvodio i
ponavljao redovno tijekom svake veeri. Sastojale su se od kuckanja redom po
svakom prstu lijeve ruke, a zatim po jednom prstu desne ruke. Onda bi
povremeno kucnuo neki drugi dio svog tijela, aku, lakat ili koljeno. Kad god bi
bio prisiljen prestati s tim zbog potrebe da jede, umjesto toga bi poeo treptati s
oba oka, i povremeno klimati glavom. Nitko se, naravno, nikad nije usudio
pitati ga zato to radi, premda su svi bili vraki znatieljni.
Richard nije mogao vidjeti tko sjedi iza njega.
U drugom smjeru, iza Regova smrtnoga susjeda, bio je Watkin, profesor
Klasika, ovjek uasavajue suhoe i neobinosti. Njegove teke naoale bez
okvira bile su skoro pune kocke stakla unutar kojih se inilo da njegove oi ive
neovisnim ivotima, poput zlatnih ribica. Nos mu je bio sasvim ravan i obian,
ali pod njim je nosio istu bradu kao i Clint Eastwood. Oi su mu plivajue
gledale oko stola dok je birao kome e se obraati te veeri. Pomislio je da bi
njegova rtva mogao biti jedan od gostiju, novopostavljeni ef Treeg programa
radija, koji je sjedio njemu nasuprot - ali su njega na alost ve u svoju mreu
uhvatili predstojnik glazbene katedre i jedan profesor filozofije. Taj je dvojac
punom parom objanjavao spopadnutomu ovjeku da je fraza "previe
Mozarta", uz bilo kakvo razumno definiranje te dvije rijei, sama po sebi u biti
kontradiktorna, i da svaka reenica koja sadri tu frazu postaje besmislena i ne
moe, stoga, biti ponuena kao dio argumenta u korist bilo koje dane strategije
planiranja programa. Jadnik je ve poeo prejako stiskati svoj pribor za jelo.
Pogled mu je oajniki lutao traei spas, i napravio je pogreku da se sretne s
Watkinovim.
"Dobra veer", rekao je Watkin armantno se nasmijeivi, kimnuvi na
najprijazniji nain, i putajui da mu se pogled staklasto usredotoi na
novodonesenu zdjelu juhe, iz kojeg poloaja se nije dao pomaknuti. Jo. Neka

djearac malo pati. Htio je da spaavanje bude vrijedno barem pola tuceta
honorara za nastupe na radiju.
Iza Watkina, Richard je najednom otkrio izvor djevojakog hihota kojim
je pozdravljen Regov maioniarski trik. Sasvim zapanjujue, bila je to
djevojica. Imala je oko osam godina i veoma natmuren izraz lica. Sjedila je
povremeno zlobno utirajui nogu stola.
"Tko je to?" iznenaeno je Richard upitao Rega.
"Tko je to?" iznenaeno je Reg upitao Richarda.
Richard je prstom opetovano pokazao u njezinu smjeru. "Djevojica",
proaputao je, "veoma, veoma mlada djevojica. Je li to neka nova profesorica
matematike?"
Reg se okrenuo i pogledao u nju. "Zna," rekao je zapanjeno, "uope
nemam pojma. Nikad nisam vidio tako neto. Vrlo neobino."
U tom trenutku problem je rijeio ovjek s BBC-ja, koji se najednom
istrgnuo iz logikog polunelsona u koji su ga uhvatili njegovi susjedi, i izgrdio
djevojicu zbog utiranja stola. Ona je prestala utirati stol, i umjesto toga
utirala zrak s udvostruenom ivou. On joj je rekao da se pokua zabavljati,
pa je utnula njega. To je na tren unijelo traak uitka u njenu tmurnu veer, ali
nije potrajalo. Njezin otac naas je predoio stolu svoje stavove o
bebisitericama koje otkau u zadnji as, ali nitko se nije osjetio sposobnim
prihvatiti se te teme.
"Velika sezona Buxtehudea," nastavio je glazbeni predstojnik, "naravno,
ve je odavno zbilja potrebna. Nadam se da eljno ekate da prvom prilikom
ispravite taj propust."
"Ovaj, pa, da," odgovorio je djevojicin otac, prolijevajui svoju juhu,
"ovaj, to jest... to nije isti onaj kao i Gluck, je li?"
Djevojica je opet utnula stol. Kad ju je otac strogo pogledao, iskrenula
je glavu u stranu i ustima oblikovala pitanje.
"Ne sad", inzistirao je on onoliko tiho koliko je mogao.
"Onda kad?"
"Kasnije. Moda. Kasnije, vidjet emo."
Ona se natmureno zgrbila na svom stolcu. "Uvijek to kae", oblikovala
je ustima prema njemu.
"Jadno dijete", promrmljao je Reg. "Nema niti jednog dona za ovim
stolom koji se iznutra ne ponaa tono tako. O, hvala vam." Njihova je juha
stigla, odvlaei panju i njemu i Richardu.
"Pa reci mi," zapoeo je Reg, nakon to su obojica pojela par lica i
neovisno jedan od drugoga dola do identinog zakljuka, da njen ukus nije
nimalo senzacionalan, "ime si se ti to bavio, dragi moj. Neto u vezi s
kompjutorima, koliko sam shvatio, a i s glazbom. Mislio sam da si studirao
engleski dok si bio ovdje - premda, sad shvaam, samo u slobodno vrijeme."
Znaajno je pogledao Richarda preko ruba svoje lice. "Stani naas," prekinuo

ga je prije nego to je Richard uope uspio poeti, "zar se ne sjeam maglovito

da si ti imao nekakav kompjutor kad si bio ovdje? Kad je to bilo? 1977.?"
"Pa, ono to smo 1977. zvali kompjutorom bila je u stvari raunaljka na
struju, ali ..."
"Pa sad, ne podcjenjuj raunaljku", rekao je Reg. "U vjetim rukama ona
je vrlo sloeno sredstvo za raunanje. tovie, ne treba joj struja, moe se
napraviti od bilo kojeg materijala koji ti je pri ruci, i nikad se ne blokira usred
veoma vanog posla."
"to znai da bi raunaljka na struju bila naroito besmislena", primijetio
je Richard.
"Sasvim tono", priznao je Reg.
"Nije bilo ba mnogo toga to je taj stroj mogao napraviti, to ovjek ne bi
mogao i sam uiniti, za upola manje vremena i uz mnogo manje problema,"
nastavio je Richard, "ali je, s druge strane, on bio izvrstan tup uenik koji sporo
shvaa."
Reg ga je zbunjeno pogledao.
"Nisam znao da postoji nestaica takvih", rekao je. "Mogao bih ih desetak
pogoditi komadom kruha odavde gdje sjedim."
"Siguran sam u to. Ali, razmotrimo stvar na sljedei nain. U emu je
uope smisao pokuavanja da nekoga naui neto?"
To pitanje izazvalo je amor odobravanja du cijeloga stola.
Richard je nastavio: "Ono to hou rei jest da je, ako zbilja eli
razumjeti neto, najbolji nain da to pokua objasniti nekom drugom. To te
prisili da cijelu stvar sloi u svojoj glavi. A to je tvoj uenik tuplji i sporije
shvaa, to vie mora stvar razloiti na sve jednostavnije ideje. A u tome je bit
programiranja. Dok razloi kompliciranu ideju na male korake s kojima se
moe nositi ak i glupi stroj, svakako si i sam nauio neto o njoj. Uitelj
obino naui vie od uenika. Zar nije tako?"
"Bilo bi teko nauiti manje od mojih uenika", zaulo se duboko
mumljanje negdje za stolom, "bez podvrgavanja prefrontalnoj lobotomiji."
"Pa sam provodio cijele dane muei se da napiem radove na tom stroju
od 16 K za koje bi mi trebalo par sati da ih napiem na pisaem stroju, ali ono
to me fasciniralo bio je proces objanjavanja stroju to to ja elim da on uini.
Doslovno sam napisao svoj vlastiti obraiva teksta u BASIC-u. Jednostavna
search and replace rutina bi potrajala oko tri sata."
"Zaboravio sam, jesi li ikad napisao neki rad?"
"Pa, ne kao takav. Nisam napisao radove, ali razlozi zato nisam, bili su
apsolutno fascinantni. Na primjer, otkrio sam da ..."
Zastao je, smijui se sam sebi.
"Takoer sam svirao klavijature u rock grupi, naravno", dodao je. "To nije
pomoglo."
"To nisam znao", rekao je Reg. "Tvoja prolost sadri mutnije stvari nego

to sam mislio da je mogue. Osobina, mogao bih dodati, koju dijeli s ovom
juhom." Vrlo paljivo je obrisao usta salvetom. "Moram jedan dan otii i
porazgovarati s kuhinjskim osobljem. Volio bih biti siguran da su prave dijelove
zadrali, a prave dijelove bacili. Tako. Rock grupa, kae. Hm, hm, hm. Nebesa
mu."
"Da", rekao je Richard. "Zvali smo se Sasvim solidna grupa, ali u stvari
nismo bili. Naa namjera je bila postati Beatlesima ranih osamdesetih, ali smo
dobili mnogo bolji financijski i pravni savjet nego to su Beatlesi imali, to je u
osnovi bilo: 'Ne muite se,' pa i nismo. Otiao sam s Cambridgea i gladovao tri
godine."
"Ali nisam li naiao na tebe tijekom tog razdoblja", rekao je Reg, "i ti si
rekao da ti jako dobro ide?"
"Da, kao istau ulica. Na ulicama je bilo strano mnogo smea. Vie
nego dovoljno, smatrao sam, za cijelu jednu karijeru. Meutim, dobio sam
otkaz jer sam prebacio smee na dio za koji je bio zaduen drugi ista."
Reg je odmahnuo glavom. "Pogrena karijera za tebe, siguran sam.
Postoje mnogi pozivi u kojima bi takvo ponaanje osiguralo brz napredak u
slubi."
"Neke sam probao - ali nijedan mnogo ugledniji. I ni na jednom se nisam
dugo zadrao, jer sam uvijek bio previe umoran da ih radim kako treba. Nali
bi me zaspalog preko kaveza za pilie ili ormaria za spise - ovisno o tome
kakav je bio posao. Bio bih budan cijelu no s kompjutorom, znate, uei ga da
svira 'Ringe ringe raja'. To mi je bio vaan cilj."
"Siguran sam", sloio se Reg. "Hvala vam," rekao je posluitelju koji je
uzeo njegov tanjur polupojedene juhe, "hvala vam lijepa. 'Ringe ringe raja', ha?
Dobro. Dobro. Nesumnjivo si na kraju uspio, to objanjava tvoj sadanji status
slavne osobe. Da?"
"Pa, ima tu malo vie od toga."
"I bojao sam se da bi moglo biti. Premda, teta to ga nisi donio sa sobom.
Mogao bi razveseliti jadnu mladu damu kojoj je trenutno nametnuto nae
dosadno i okorjelo drutvo. Malo ivahnih tonova 'Ringe ringe raja' bi
vjerojatno mnogo postiglo to se tie podizanja njenog raspoloenja." Nagnuo
se naprijed da pored dvojice svojih desnih susjeda pogleda djevojicu, koja je
jo uvijek mlitavo sjedila na stolcu.
"Haj", rekao je.
Ona je iznenaeno digla pogled, a onda stidljivo oborila oi, opet maui
nogama.
"to misli da je loije," upitao je Reg, "juha ili drutvo?"
S oklijevanjem se nasmijala i slegnula ramenima, jo uvijek gledajui
prema dolje.
"Mislim da je mudro od tebe to se jo nee izjasniti", nastavio je Reg.
"to se mene tie, ja ekam da vidim mrkve prije nego to donesem bilo kakvu

ocjenu. Kuhali su ih jo od vikenda, ali se bojim da to moda nee biti

dovoljno. Jedina stvar koja bi mogla biti gora od mrkvi je Watkin. On je ovjek
s glupim naoalama koji sjedi izmeu nas. Moje ime je Reg, usput reeno. Doi
ovamo i utni mene kad nae malo vremena."
Djevojica je zahihotala i digla pogled prema Watkinu, koji se ukoio i
napravio katastrofalno neuspjean pokuaj da se prijazno nasmijei.
"Pa, djevojice", rekao joj je nespretno, a ona se morala oajniki boriti
da ne prasne od smijeha na njegove naoale. Nije uslijedilo ba mnogo
konverzacije, ali djevojica je sad imala saveznika, i poela je sasvim malo i
uivati. Otac joj se nasmijeio s olakanjem.
Reg se okrenuo Richardu, koji je iznenada upitao: "Imate li vi obitelj?"
"Ovaj ... ne", rekao je Reg tiho. "Ali reci mi. Nakon 'Ringe ringe raja', to
je dalje bilo?"
"Pa, da skratim cijelu priu, Reg, zavrilo je tako to sam poeo raditi za
WayForward Technologies ..."
"Ah da, slavni g. Way. Reci mi, kakav je on?"
Richarda je uvijek blago ivciralo to pitanje, vjerojatno zato to su mu ga
toliko esto postavljali.
"I bolji i gori nego to ga tisak prikazuje. U stvari, meni je jako drag. Kao
i svaki opsjednut ovjek moe ponekad biti naporan, ali ga ja znam od samih
poetaka tvrtke kad ni on ni ja nismo imali ni filira. Dobar je on. Samo,
pametno je ne davati mu svoj telefonski broj ukoliko ne posjedujete telefonsku
sekretaricu industrijske kvalitete."
"Zato? Zbog ega to?"
"Pa, on je jedan od onih ljudi koji mogu razmiljati samo dok govore.
Kad ima nekakve ideje, mora ih na glas izgovoriti bilo kome tko ga je spreman
sluati. Ili, ukoliko ljudi nisu raspoloivi, to je sve ee sluaj, njihove
telefonske sekretarice posluit e isto toliko dobro. Samo ih nazove i pria im.
Ima jednu tajnicu iji je jedini posao da skuplja vrpce od ljudi koje je mogao
nazvati, transkribira ih, sortira i da mu sljedeeg dana sreenu verziju u plavom
fasciklu."
"Plavom, ha?"
"Pitajte me zato jednostavno ne koristi magnetofon", zavrio je Richard,
slegnuvi ramenima.
Reg je razmislio o tome. "Pretpostavljam da ne koristi magnetofon jer ne
voli priati samom sebi", rekao je. "Ima tu logike. Nekakve."
Uzeo je zalogaj svoje novopristigle porc au poivre i preivao ga neko
vrijeme prije nego to je na neko vrijeme njeno odloio u stranu no i vilicu.
"Pa, to je", upitao je konano, "uloga mladog MacDuffa u svemu tome?"
"Pa, Gordon je naruio od mene jak primjer softwarea za Apple
Macintosh. Financijske proraunske tablice, raunovodstvo, takve stvari,
moan, lak za upotrebu, mnogo grafike. Pitao sam ga to tono hoe u njemu, a

on je samo rekao: 'Sve. Hou vrhunski raspjevani, rasplesani poslovni software

za taj stroj.' A kako sam bio malo udljivo raspoloen, ja sam ga shvatio
doslovno.
Vidite, uzorak brojeva moe predstavljati to god hoete, moe se
upotrijebiti da se napravi karta bilo koje povrine, ili modulira bilo koji
dinamiki proces - i tako dalje. A svaki komplet rauna tvrtke je, na kraju, samo
uzorak brojeva. Pa sam sjeo i napisao program koji uzima te brojke i radi s
njima to god hoete. Ako hoete samo linijski grafikon, napravit e ih kao
linijski grafikon, ako ih hoete kao kruni ili eksplodirani grafikon, napravit e
ih kao kruni ili eksplodirani grafikon. Ako elite da plesaice iskau iz
krunog grafikona kako biste skrenuli panju sa znamenki koje kruni grafikon
u stvari iskazuje, program e i to napraviti. Ili moete pretvoriti svoje brojke u,
na primjer, jato galebova, i formacija u kojoj lete i nain na koji lepeu krila
svakog galeba bit e odreeni uspjenou svakog odjela vae tvrtke. Sjajno za
izradu animiranih korporacijskih zatitnih znakova koji zbilja neto znae.
Ali najblesavija opcija od svega je da, ukoliko elite svoje poslovne
raune predstaviti kao glazbu, moe napraviti i to. Pa, ja sam mislio da je to
blesavo. Tipovi iz korporacija su se pomamili za tim."
Reg ga je ozbiljno gledao preko komada mrkve delikatno nabodena na
vilicu koju je drao pred sobom, ali ga nije prekidao.
"Vidite, bilo koji aspekt glazbenog djela moe se izraziti kao niz ili
uzorak brojeva", zaneseno je nastavio Richard. "Brojevi mogu izraziti visinu
nota, duljinu nota, uzorke tonaliteta i duljine ..."
"Hoe rei melodije", rekao je Reg. Mrkva se jo nije pomakla.
Richard se nasmijeio.
"Melodija je jako dobra rije za opisivanje. Moram to zapamtiti."
"Pomogla bi ti da pria jasnije." Reg je vratio mrkvu na svoj tanjur,
netaknutu. "A taj software je onda bio uspjean?"
"Ne toliko ovdje. Godinji obrauni veine britanskih tvrtki su ispadali
zvukom nalik Maru mrtvih iz Saula, ali su u Japanu na to navalili poput
takora. Proizvelo je dosta jeftinih korporacijskih himni koje su dobro
poinjale, ali ako biste ih kritizirali, vjerojatno biste rekli da pred kraj postaju
malo preglasne i kripave. Uspjeh je bio spektakularan u SAD, to je glavno s
komercijalne strane. Premda je stvar koja mene sada najvie zanima pitanje to
bi se dogodilo ako izostavite obraune. Pretvorite brojke koje predstavljaju
nain na koji lepeu krila lastavice izravno u glazbu. to biste uli? Ne bi to bio
zvuk zaposlenih blagajni u trgovinama softwarea, kae Gordon."
"Fascinantno", rekao je Reg, "vrlo fascinantno", i konano ubacio mrkvu
u usta. Pokrenuo se i nagnuo naprijed da progovori sa svojom novom
prijateljicom.
"Watkin je izgubio", objavio je. "Mrkve su dole do nove najnie toke.
alim, Watkine, ali koliko god ti nepodnoljiv bio, mrkve su, bojim se, svjetski

prvaci u tome."
Djevojica je zahihotala bre nego proli put i nasmijeila mu se. Watkin
je pokuao sve to prihvatiti dobrohotno, ali dok mu je pogled plivao prema
Regu bilo je jasno da je naviknutiji da nanosi nelagodu drugima nego da je
njemu nanose.
"Molim, te, tata, mogu li sad?" Sa svojim novosteenim, makar slabim,
samopouzdanjem, djevojica je nala i svoj glas.
"Kasnije", ustrajao je njen otac.
"Sad je ve kasnije. Mjerila sam vrijeme."
"Pa ..." Oklijevao je, i time bio poraen.
"Bili smo u Grkoj", izjavila je djevojica tiho, ali s puno znaenja.
"Ah, jeste, je li", rekao je Watkin blago klimnuvi glavom. "Lijepo, lijepo.
Negdje posebno ili samo uope u Grkoj?"
"Na Patmosu", odluno je odgovorila ona. "Bilo je predivno. Ja mislim da
je Patmos najljepe mjesto na cijelom svijetu. Samo to trajekt nikad nije
dolazio kad su rekli da e. Nikad, ikad. Gledala sam na sat. Propustili smo
avion, ali meni nije smetalo."
"Ah, Patmos, shvaam", rekao je Watkin, kojeg su vidno zainteresirale te
vijesti. "Pa, ono to morate shvatiti, mlada damo, jest da su Grci, kojima nije
dosta to su dominirali kulturom klasinoga svijeta, takoer odgovorni za
najvee, neki bi rekli jedino, djelo kreativne mate koje je nastalo u ovom
stoljeu. Naravno, govorim o grkom trajektnom redu plovidbe. Svatko tko je
putovao Egejem to e potvrditi. Hmm, da, rekao bih da je tako."
Namrtila se na njega.
"Nala sam posudu", prekinula ga je.
"Vjerojatno nita bitno", urno je upao njen otac. "Znate kako je. Svatko
tko prvi put ode u Grku misli da je naao neku posudu, zar ne? Ha ha."
Uslijedilo je ope lamanje. To je bilo tono. Iritantno, ali tono.
"Nala sam je u luci," rekla je, "u moru. Dok smo ekali vraji trajekt."
"Sarah! Rekao sam ti da ..."
"I ti si ga tako nazvao. I jo gore. Nazvao si ga rijeima za koje nisam
znala da ih zna. U svakom sluaju, pomislila sam da kad su ve svi ovdje tako
pametni, onda bi mi netko mogao znati rei je li to prava stara grka stvar ili
nije. Ja mislim da je jako stara. Hoe li im je, molim te, pokazati, tata?"
Njen je otac beznadno slegnuo ramenima i posegnuo pod stolac.
"Znate li, mlada damo," rekao joj je Watkin, "da je na Patmosu napisana
Knjiga otkrivenja? Zbilja jest. Napisao ju je sveti Ivan Boanski, kao to znate.
Meni se ini da se u njoj vidi da je pisana tijekom ekanja na trajekt. O, da, ba
mislim tako. Poinje, zar ne, s onom vrstom sanjivosti koja vas hvata kad
ubijate vrijeme, postaje vam dosadno, znate, samo izmiljate stvari, a onda
postupno raste do vrhunca halucinantnog oajanja. Nalazim da je to vrlo
sugestivno. Moda biste trebali napisati rad o tome." Kimnuo joj je.

Pogledala ga je kao da je lud.

"Pa, evo je", rekao je njen otac, sputajui stvar na stol. "Samo posuda,
kao to vidite. Njoj je tek est godina," dodao je s mrkim smijekom, "zar ne,
duo?"
"Sedam", ispravila ga je Sarah.
Posuda je bila mala, oko dvanaest centimetara visoka i deset centimetara
iroka na najirem dijelu. Tijelo je bilo skoro okruglo, s veoma uskim vratom
koji se protezao par centimetara iznad tijela. Vrat i oko polovica povrine bili su
oblijepljeni skorenom zemljom, ali dijelovi posude koji su se mogli vidjeti bili
su grube, crvenkaste teksture.
Sarah ju je uzela i gurnula u ruke dona koji je sjedio kraj nje.
"Vi izgledate pametni", rekla je. "Recite mi to mislite."
Don ju je uzeo, i okrenuo s blago nadmenim izrazom lica. "Siguran sam
da bi, kad bi zgrebali blato s dna", primijetio je vickasto, "pisalo 'Proizvedeno u
Birminghamu'."
"Toliko staro, ha?" upitao je djevojiin otac s usiljenim smijehom.
"Davno je bilo kad je neto tamo zadnji put proizvedeno."
"U svakom sluaju," rekao je don, "to nije moje podruje. Ja sam
molekularni biolog. eli li netko drugi pogledati?"
To pitanje nije doekano divljim kricima oduevljenja, ali je svejedno
posuda krenula nasumce od ruke do ruke prema drugom kraju stola. Buljili su u
nju kroz debele cvikere, mirkali kroz velike naoale tekih okvira, virili kroz
bifokalne, a jednom i kiljili; to je bio netko tko je svoje naoale ostavio u
depu drugog odijela za koje se bojao da je odneseno na kemijsko. Nitko
izgleda nije znao koliko je stara, niti je bilo koga bilo briga. Lice djevojice
poelo se opet smrkavati.
"Kisele su ovo face", apnuo je Reg Richardu. Opet je uzeo srebrnu
soljenku i podigao je.
"Mlada damo", rekao je, naginjui se naprijed da joj se obrati.
"O, ne, ne opet, ti stara budalo", promrmljao je drevni arheolog Cawley,
naginjui se natrag na stolcu i stavljajui ruke preko uiju.
"Mlada damo," ponovio je Reg, "pogledajte ovu obinu srebrnu soljenku.
Pogledajte ovu obinu kapu."
"Nemate kapu", primijetila je djevojica nadureno.
"Oh, " rekao je Reg, "samo as, molim", i otiao i donio svoju crvenu
vunenu kapu.
"Pogledajte", opetovao je, "ovu obinu srebrnu soljenku. Pogledajte ovu
obinu kapu. Stavljam soljenku u kapu, tako, i dodajem kapu vama. Sljedei dio
trika, draga damo ... je na vama."
Dodao joj je kapu, preko dvoje susjeda, Cawleyja i Watkina. Uzela je
kapu i pogledala u nju.
"Kamo je otila?" pitala je, zurei u kapu.

"Tamo gdje ste je vi stavili", odgovorio je Reg.

"Oh", rekla je Sarah. "Vidim. Pa ... to nije bilo ba naroito."
Reg je slegnuo ramenima. "Skroman trik, ali meni prua uitak", rekao je,
okreui se natrag Richardu. "Sad, o emu smo ono priali?"
Richard ga je pogledao s blagim osjeajem oka. Znao je da je profesor
oduvijek bio sklon naglim i totalnim promjenama raspoloenja, ali ovo je bilo
kao da je sva toplina u trenu nestala iz njega. Sad je imao isti onaj odsutni izraz
koji je Richard vidio na njegovu licu kad mu je te veeri prvi put doao na
vrata, naizgled potpuno neoekivan. Reg tad kao da je osjetio Richardovu
osupnutost i brzo se ponovo nasmijeio.
"Dragi moj prijatelju!" rekao je. "Dragi moj prijatelju! Dragi, dragi moj
prijatelju! to sam ono govorio?"
"Ovai govorili ste 'Dragi moj prijatelju'."
"Da, ali sam siguran da je to bilo preludij za neto. Nekakva kratka tokata
na temu toga kakav si ti krasan prijatelj prije nego to krenem na glavnu temu
svoje diskusije, iju prirodu stalno zaboravljam. Ti nema pojma to sam ja htio
rei?"
"Ne."
"Oh. Dobro, valjda bih trebao biti zadovoljan zbog toga. Kad bi svi znali
to u ja tono rei, ne bi imalo smisla da ja to i kaem, zar ne? A kako ide s
posudom nae mlade goe?"
U stvari je posuda stigla do Watkina, koji je sebe proglasio nestrunjakom
za ono to su ljudi iz davnina pravili da iz toga piju, ve samo o onom to su
kao rezultat toga napisali. Rekao je da je Cawley onaj ijem se znanju i iskustvu
svi oni trebaju klanjati, i pokuao njemu dodati posudu.
"Rekao sam," ponovio je, "tvoje znanje i iskustvo je ono pred im se svi
trebamo pokloniti. O, za ime nebesko, daj skini ruke s uiju i pogledaj ovo."
Njeno, ali vrsto, sklonio je Cawleyevu desnu ruku s uha, jo jednom mu
objasnio situaciju, i dao mu posudu. Cawley ju je ovla, ali oito struno
razgledao.
"Da", rekao je, "oko dvije stotine godina stara, rekao bih. Veoma gruba.
Vrlo prost primjerak te vrste. Potpuno bezvrijedna, naravno."
Odloio ga je i zagledao se u stari balkon za svirae, koji ga je naizgled
ljutio iz nekog razloga.
Uinak na Sarah bio je trenutan. Ve prije obeshrabrena, bila je time
potpuno utuena. Ugrizla se za usnu i snano naslonila na stolcu, osjeajui se
ponovo sasvim nesklapno i djetinjasto. Otac ju je upozoravajue pogledao zbog
nepristojna ponaanja, a onda se opet ispriao zbog nje.
"Da, Buxtehude," urno je nastavio, "da, stari dobri Buxtehude. Morat
emo vidjeti to moemo uiniti. Recite mi ..."
"Mlada damo," prekinuo ga je glas promukao od zapanjenosti, "vi ste
oito arobnica i iluzionistica nesluenih moi!"

Svi pogledi usmjerili su se na Rega, starog razmetljivca. On je stiskao

posudu i zurio u nju manijakom opinjenou. Polako je pogledao djevojicu,
kao da po prvi put procjenjuje mo opasna protivnika.
"Klanjam vam se", proaputao je. "Ja, makar sam nedostojan progovoriti
u prisustvu moi poput vae, molim za doputenje da vam estitam na jednom
od najsjajnijih podviga maioniarske moi kojem mi je ikad bila ast
prisustvovati!"
Sarah je zurila u njega rairenih oiju.
"Mogu li pokazati ovim ljudima to ste izveli?" pitao je gorljivo.
Vrlo blago je klimnula glavom, a on je njenom, prije dragocjenom, a sad
alosno obezvrijeenom posudom lupio po stolu.
Razbila se na dva nepravilna dijela, a skorena glina kojom je bila
okruena pala je u krhotinama na stol. Jedna strana posude je otpala, dok je
druga ostala stajati.
Sarah je razrogaila oi na zamrljanu i potamnjelu, ali jasno
prepoznatljivu srebrnu soljenku koleda koja je bila zaglavljena u ostacima
posude.
"Glupa stara budala", promrmljao je Cawley.
Nakon to su ope neslaganje i osuda tog jeftinog trika zamrli - to nije
moglo ugasiti oduevljenje u oima male Sarah - Reg se okrenuo Richardu i
nonalantno rekao:
"Tko je bio onaj tvoj prijatelj dok si bio ovdje, via li ga ikad? Tip s
nekakvim udnim istonoeuropskim imenom. Svlad nekako. Svlad Cjelli.
Sjea li ga se?"
Richard ga je na tren prazno pogledao.
"Svlad?" rekao je. "O, mislite na Dirka. Dirka Cjellija. Ne, nisam ostao u
kontaktu s njim. Naletio sam na njega par puta na ulici, ali to je sve. Mislim da
s vremena na vrijeme mijenja ime. Zato pitate?"

Poglavlje peto
Visoko na stjenovitoj izboini, Elektrini Fratar nastavio je sjediti na
konju koji je polako i bez pritubi mravio. Ispod svoje grube pletene kapuljae
Fratar je ne trepui gledao nanie u dolinu, s kojom je imao problem, ali
problem je bio nov i uasavajui za Fratra, jer je to bila - Dvojba.
Nikad nije dugo patio od nje, ali kad jest, ona je nagrizala najdublji
korijen njegova bia.
Dan je bio vreo; sunce je stajalo na praznom bljetavom nebu i polako
prilo sivo kamenje i krtu, sasuenu travu. Nita se nije pomicalo, ak ni
Fratar. Ali udne stvari poele su mu cvrati u mozgu, kao to se dogaalo s
vremena na vrijeme kad bi neka informacija dobila pogrenu adresu prolazei
njegovim ulaznim bufferom.
No tada je Fratar poeo vjerovati, u poetku udljivo i nervozno, ali onda
s velikim saiuim bijelim plamenom vjere koji je poistio sva prethodna
vjerovanja, ukljuujui i ono zbilja glupo da je dolina ruiasta, da e se negdje
dolje u dolini, na oko kilometar od mjesta gdje je on sjedio, uskoro otvoriti
tajanstvena vrata u udan i dalek svijet, vrata kroz koja bi on mogao ui.
Zapanjujua zamisao.
to jo vie zapanjuje, meutim, u ovom jednom sluaju on je bio
potpuno u pravu.
Konj je osjetio da se neto sprema.
Naulio je ui i blago protresao glavom. Upao je u neku vrstu transa
gledajui toliko dugo u istu skupinu stijena, i bio je na rubu toga da i sam
povjeruje da su ruiaste. Malo jae je protresao glavom.
Lagan trzaj uzda, i Fratrovo podbadanje petama, i krenuli su, paljivo
birajui put za sputanje niz stjenovitu padinu. Bilo se teko sputati. Veinom
je padina bila od labava kriljca - labavog smeeg i sivog kriljca, uz poneku
smeu i zelenu biljku koja se s naporom odravala u ivotu. Fratar je to
primijetio bez nelagode. Bio je to sad stariji, mudriji Fratar, koji je djetinjaste
stvari ostavio iza sebe. Ruiaste doline, hermafroditni stolovi, to su bile
prirodne faze kroz koje se mora proi na putu do pravog prosvjetljenja.
Sunce ih je prilo. Fratar je obrisao znoj i prainu sa svog lica i zastao,
naslanjajui se naprijed na vrat konja. Pogledao je kroz toplinsku izmaglicu na
veliku kamenu izboinu koja je strila iz dna doline. Tamo, iza te izboine, bilo
je mjesto gdje je Fratar smatrao, bolje rei strastveno vjerovao do sri svog
bia, da e se pojaviti vrata. Pokuao se usredotoiti na to, ali detalji prizora su
zbunjujue plivali u vruem zraku koji se dizao.
Kad je sjeo natrag u sedlo, i taman htio podbosti konja dalje, najednom je
primijetio jednu dosta udnu stvar.
Na ravnom zidu oblinje stijene, toliko blizu da se Fratar iznenadio to to
nije prije primijetio, bila je velika slika. Bila je grubo nacrtana, premda ne bez

stanovitog elegantnog stila u potezima, i izgledala je veoma staro, moda ak i

veoma, veoma staro. Boja je bila izblijedjela, napukla i zguljena, i bilo je teko
jasno razaznati to je na slici. Fratar joj se pribliio. inilo se da je to primitivna
scena lova.
Grupa purpurnih, mnogoudih stvorova oito je predstavljala lovce. Nosili
su grubo izraena koplja, i gonili veliko rogato i oklopljeno stvorenje, koje je,
ini se, ve bilo ranjeno tijekom lova. Boje su sad bile toliko blijede da skoro
nisu postojale. U stvari, jedino to se moglo jasno vidjeti bili su bijeli zubi
lovaca, koji su blistali bjelinom iji je sjaj bio nepomuen protokom tisua
godina. U stvari su se pred time mogli postidjeti i Fratrovi zubi, a oistio ih je
toga jutra.
Fratar je viao takve slike i prije, ali samo na fotografijama ili televiziji,
nikad u ivo. Obino bi se nalazile u peinama koje su ih titile od vremena,
inae ne bi opstale.
Fratar je paljivije pogledao neposrednu okolicu stijene i primijetio da je,
premda nije bila ba u peini, ipak bila pokrivena izboinom iznad sebe i dobro
zatiena od vjetra i kie. Ipak je bilo udno da je toliko potrajala. Jo udnije je
to izgleda nije bila otkrivena. One peinske slike kojih je bilo, bile su sve
uvene i prepoznatljive, ali ovu nikad prije nije vidio.
Moda je to bio bitan i povijesni nalaz. Moda bi, ukoliko se vrati u grad i
objavi svoje otkrie, bio doekan dobrodolicom, dobio novu matinu plou i
pustili bi ga da vjeruje -da vjeruje - vjeruje u to? Zastao je, trepnuo, i zatresao
glavom da iisti trenutnu sistemsku pogreku.
Sabrao se.
Vjerovao je u vrata. Mora nai ta vrata. Vrata su bila put do ... do ...
Ta Vrata bila su Put.
Dobro. Velika slova uvijek su najbolji nain za rjeavanje stvari na koje
nema dobar odgovor.
ustro je povukao glavu konja na drugu stranu i pognao ga dalje i nie.
Nakon jo nekoliko minuta vjeta manevriranja stigli su do dna doline, i na tren
ga je smelo to je otkrio da je fini gornji sloj praine koji se slegao na smeoj
ispucanoj zemlji zbilja bio vrlo blijede smekastoruiaste boje, naroito na
obalama spore pruge blata koja je bila sve to je u sunoj sezoni preostalo od
rijeke koja je tekla dolinom kad bi kie dole. Sjahao je i sagnuo se da pokupi
malo ruiaste praine i pusti je da mu curi kroz prste. Bila je veoma sitna i
meka i osjeaj na njegovoj koi bio je ugodan. Bila je iste boje, moda malo
bljea.
Konj ga je gledao. Shvatio je, moda malo zakanjelo, da konj mora biti
krajnje edan. I on je bio krajnje edan, ali pokuao je skrenuti misli s toga.
Skinuo je bocu s vodom sa sedla. Bila je patetino lagana. Odvrnuo je ep i
potegao jedan jedini gutljaj. Onda je ulio malo u svoju skupljenu aku i ponudio
to konju, koji je posrkao pohlepno i brzo.

Konj ga je opet pogledao.

Fratar je tuno odmahnuo glavom, vratio ep na bocu i stavio je natrag.
Znao je, u onom malom dijelu svog uma gdje je drao injenine i logine
informacije, da voda nee potrajati jo dugo, a da, bez nje, nee ni oni. Samo ga
je njegova Vjera drala da ide dalje, trenutno njegova Vjera u Vrata.
Otresao je ruiastu prainu sa svoje grube halje, a onda stajao gledajui u
stjenovitu izboinu, udaljenu ni stotinu metara. Sad ju je gledao ne bez blage,
male bojazni. Premda je glavnina njegova uma bila vrsta u svojoj vjenoj i
nepokolebljivoj Vjeri da e Vrata biti iza izboine, i da e Vrata biti Put, ipak se
mali dio njegova mozga koji je znao za bocu s vodom nije mogao ne sjetiti
prolih razoaranja i izrei vrlo tihu, ali ometajuu primjedbu o oprezu.
Ukoliko odabere ne otii i ne vidjeti Vrata, moe nastaviti vjeno
vjerovati u njih. Bila bi to zvijezda vodilja njegova ivota (ono malo to ga je
ostalo, rekao je dio njegova mozga koji je znao za bocu s vodom).
Ukoliko pak ode pokloniti se Vratima, a njih ne bude tamo ... to onda?
Konj je nestrpljivo zanjitao.
Odgovor je, naravno, bio veoma jednostavan. Imao je cijelu jednu plou
kola za rjeavanje tog problema; u stvari, to je bila sama sr njegove funkcije.
Nastavit e vjerovati u njih bez obzira kakvima se injenice ispostave, jer to bi
drugo bio smisao Vjere?
Ta Vrata bi jo uvijek bila tamo, ak i kad vrata ne bi bilo.
Sabrao se. Vrata e biti tamo, i on sad mora otii do njih, jer Vrata su Put.
Umjesto da zajae konja, poveo ga je. Sad je Put bio sasvim blizu, i on
treba ponizno doi.
Hodao je, hrabar i uspravan, sveanom sporou. Priao je izboini
stijene. Stigao je do nje. Obiao je. Pogledao je.
I Vrata su bila tamo.
Konj je, treba rei, bio itekako iznenaen.
Fratar je pao na koljena zapanjeno i zbunjeno. Toliko se pripremio za
podnoenje razoaranja koje ga je obino ilo da, premda to nikad ne bi mogao
priznati, za ovo uope nije bio spreman. Zurio je u Vrata u istoj, praznoj
sistemskoj pogreci.
Bila su to vrata kakva nikad prije nije vidio. Sva vrata koja je znao bila su
velika i ojaana elikom, zbog svih videorekordera i perilica koji se dre iza
njih, plus naravno svih skupocjenih Elektrinih Fratara koji su potrebni da u sve
to vjeruju. Ova su bila jednostavna, drvena i mala, otprilike njegove veliine.
Vrata veliine Fratra, obojena u bijelo, sa samo jednom, blago uobljenom
mjedenom kvakom neto nie od polovice s jedne strane. Bila su smjetena u
stijeni, bez ikakva objanjenja porijekla ili svrhe.
Jedva znajui kako se uope usudio, jadni osupnuti Fratar osovio se na
noge i, vodei konja, nervozno krenuo prema njima. Ispruio je ruku i dodirnuo
ih. Bio je toliko osupnut kad se nije zauo nikakav alarm da je odskoio

unatrag. Ponovo ih je dodirnuo, ovaj put vre.

Pustio je da mu se ruka polako spusti na kvaku - opet, nije bilo alarma.
ekao je da bude siguran, a onda ju je okrenuo, veoma, veoma njeno. Osjetio
je otputanje mehanizma. Zaustavio je dah. Nita. Povukao je vrata prema sebi,
i ila su lako. Pogledao je unutra, ali unutranjost je bila mrana naspram
pustinjskoga sunca vani i nije mogao nita vidjeti. Konano, skoro mrtav od
uenja, uao je, vukui konja za sobom.
Nekoliko minuta kasnije, lik koji je sjedio zaklonjen oblinjom izboinom
stijene zavrio je s utrljavanjem praine na svoje lice, ustao, protegnuo udove i
krenuo natrag prema vratima, usput otresajui svoju odjeu.

Poglavlje esto
"U Xanaduu neko Kublaj ree
Da se blistav dvor uitka die:"
itatelj je oito pripadao onoj koli koja smatra da se ozbiljnost ili
veliina pjesme najbolje prenosi kad ju se proita glupim glasom. Navaljivao je
i obruavao se na rijei dok se nije inilo da one bjee u zaklon.
"Gdje Alfa, sveta rijeka, tee
Kroz spilje od mjera ljudskih vee
I k mranom moru stie."
Richard se opustio na svom stolcu. Rijei su mu bile veoma, veoma
poznate, kao to nisu mogle ne biti svakomu tko je studirao engleski na koledu
St. Cedd, i lako su mu ulazile u um.
Povezanost koleda s Coleridgeom bila je shvaana vrlo ozbiljno, i pored
njegove dobro poznate sklonosti prema stanovitim rekreacijskim
farmakolokim proizvodima pod utjecajem kojih je ovo, njegovo najvee djelo,
bilo napisano u snu.
Cijeli rukopis bio je smjeten na sigurno u knjinici koleda, i iz njega
samoga se, u redovnim prigodama Coleridgeovih veeri, itala pjesma.
"Deset milja zemlje, to bjae plodna sva,
On opasa zidom, vijencem tornjeva:
Vrtova je sjajnih bilo, ubor-potoka,
Rascvalih stabala punih mirisa;
Oko sunanih travnih otoka
Prastarih uma i zelenih visa."
Richard se zapitao koliko e to potrajati. Pogledao je u stranu na svog
biveg predstojnika katedre engleskoga i bio zabrinut stamenom svrhovitou
njegova itakog stava. Zapijevajui glas ga je u poetku iritirao, ali nakon
nekog vremena ga je poeo uljuljkivati, i promatrao je rjeicu voska koja je
curila preko ruba svijee koja je dogorijevala i bacala treperavo svjetlo na
ostatke veere.
"Ali oh! taj ponor udesni bez dna
K brdu je nagnut punom vita cedra!
Divljeg li mjesta! Sveta, arobna,
Ko uvijek pod Lunom kada bez sna
Za demonskim dragim jeca ena jedra."

Male koliine klareta koje si je dopustio tijekom obroka toplo su mu tekle

ilama, i uskoro je njegov um poeo lutati i, potaknut Regovim pitanjem
tijekom veere, zapitao se to je bilo s njegovim ... je li prijatelj pravi izraz?
inio se vie kao slijed neobinih dogaaja nego osoba. Zamisao da je on imao
prijatelje kao takve bila je ne toliko nevjerojatna, koliko neslaganje koncepata,
poput zamisli da je Sueska kriza skoknula po krafne.
Svlad Cjelli. Popularno zvan Dirk, premda, opet, "popularno" nije bilo
ba tono. Ozloglaen, svakako; traen, neprekidno predmet nagaanja, i to je
bilo tono. Ali popularan? Samo u smislu da bi ozbiljna nesrea na cesti mogla
biti popularna - svi uspore da je bolje pogledaju, ali nitko se nee pribliiti
plamenu. Neuven je bilo blie. Svlad Cjelli, neuveno poznat kao Dirk.
Bio je okrugliji od uobiajena studenta i nosio je vie eira. To jest,
postojao je samo jedan eir koji je imao naviku nositi, ali ga je nosio strau
koja se kod mladih ljudi rijetko via. eir je bio tamnocrven i okrugao, s
veoma ravnim obodom, i kretao se kao da je izbalansiran polugama, koje se
brinu za savrenu vodoravnost u svakom trenu, bez obzira kako njegov vlasnik
pomicao glavu. Predstavljao bi elegantan ures, moderan, lijepo oblikovan i
pristao, da je bio na stolnoj lampi, ali inae ne.
Ljudi su gravitirali prema njemu, privueni priama koje je on poricao, ali
nikad nije bilo u potpunosti jasno to bi osim njegovih poricanja uope mogao
biti izvor tih pria.
Prie su se ticale psihikih moi koje je on navodno naslijedio od majine
strane obitelji koja je, tvrdio je on, ivjela u pametnijem dijelu Transilvanije. To
jest, on nije uope iznosio takve tvrdnje, i govorio je da su to potpuno apsurdne
gluposti. Izriito je poricao da su u njegovoj obitelji bilo kakvi imii i prijetio
je da e tuiti svakog tko prepriava takve zlobne izmiljotine, ali je ipak stalno
nosio velik i dug koni kaput, i imao je u svojoj sobi jednu od onih naprava
koje navodno lijee bolove u leima ako naglavce visite s njih. Doputao bi da
ga ljudi zatiu kako visi s te naprave u najrazliitijim udnim dobima dana, i jo
vie noi, najvie da bi mogao ustro poricati da je to uope bitno.
Putem ingenioznog niza strateki upotrijebljenih poricanja krajnje
uzbudljivih i egzotinih stvari, bio je u stanju stvoriti mit da je on proroanski,
mistiki, telepatski, okultni, vidoviti, psihosasni imi vampir.
to je "psihosasni" znailo?
On sam je izmislio tu rije i ustro je poricao da ona ima bilo kakvo
znaenje.
"Iz ponora tog, gdje vri, prti prah,
Ko da u se zemljin moni dah,
Izvor jak prokljua toga aska:
A od brza priguena praska
Krhotine skoe ..."

Dirk je takoer bio neprekidno vorc. To e se promijeniti.

Sve je otpoeo njegov cimer, naivan tip po imenu Mander kojeg je,
iskreno govorei, vjerojatno Dirk posebno odabrao ba zbog te naivnosti.
Steve Mander je primijetio da, ako Dirk ode pijan u krevet, pria u snu.
Ne samo to, nego su stvari koje bi priao bile: "Otvaranje trgovinskih putova do
mrmlj mrmlj mrmlj bilo je prekretnica za porast carstva u hrrk krhm mrmlj.
Obrazloi."
"... ko krupa kad grune,
U' zrnje s pljevom pod mlatom kad sune:"
Prvi put kad se to dogodilo, Steve Mander uspravio se u krevetu. To je
bilo neposredno pred kolokvije na drugoj godini, a ono to je Dirk upravo
rekao, ili zapravo promrmljao, zvualo je upravo kao veoma vjerojatno pitanje
na pismenom iz povijesti ekonomije.
Mander je tiho ustao, priao Dirkovu krevetu i sluao vrlo pomno, ali
osim nekoliko potpuno nevezanih promrmljanih rijei o Schleswig-Holsteinu i
Francusko-pruskom ratu, od kojih je ove druge Dirk uglavnom izrekao u svoj
jastuk, nije doznao nita vie.
Novosti su se, meutim, proirile - tiho, diskretno i poput umskog
poara.
"Izme liti razigranih, eljna tijeka,
Uvis se prope sveta rijeka."
Sljedei je mjesec Dirk stalno bio aavan veerama i piem u nadi da e
te noi veoma vrsto spavati i u snu izgovoriti jo nekoliko ispitnih pitanja. Za
divno udo, inilo se da, to je hrana bolja i berba vina kojim ga napiju
probranija, to manje ima sklonost spavati s licem prema jastuku.
Njegova shema, stoga, bila je da iskoristi svoj navodni dar bez da ikad
ustvrdi da ga ima. U stvari je reagirao na prie o svojim navodnim moima s
otvorenom nevjericom, pa ak i neprijateljstvom.
"Vijugajui milja pet, zapletena sva,
Kroz umu i dol sveta rijeka tee.
U ocean beivotni sa hukom se surva.
Iz buka Kublaj zau u taj sat
Predake glase gdje proriu rat."
Dirk je takoer, poricao je, uo glasove. Ponekad bi u snu pjevuio
melodije koje bi dva tjedna kasnije postale hit za nekoga. to zbilja nije bilo
teko organizirati.

U stvari, uvijek bi obavio samo goli minimum istraivanja neophodna za

podravanje takvih mitova. Bio je lijen, i u osnovi je ono to je on radio bilo
doputanje gorljivoj naivnosti drugih da obavi njegov posao. Lijenost je bila
temeljna - da su njegovi navodni natprirodni podvizi bili detaljni i precizni,
ljudi bi mogli postati sumnjiavi i potraiti druga objanjenja. S druge strane,
to su neodreenija i dvosmislenija njegova predvianja bila, to bi eljnije
mata drugih ljudi zapunila procjep vjerojatnosti.
Dirk nikad nije mnogo izvukao iz toga - bar se inilo da nije. U stvari,
korist za njega, kao studenta, to je stalno jeo i pio na tui raun bila je znatnija
nego to bi bilo tko oekivao, ukoliko ne sjedne i izrauna sve iznose.
A naravno, on nikad nije tvrdio - tovie, aktivno je poricao - da je bilo
to od toga ak i blizu istini.
Bio je stoga u pravom poloaju da izvede veoma finu i ugodnu malu
prijevaru u vrijeme zavrnih ispita.
"Osjen dvora sa visina
Na valima dolje pliva;
iz izvora i peina
Stopljena se glazba sliva,
To udo umlja izrei se ne da:
Sunan dvor uitka nad liticom leda!"
"Dobri Boe ...!" Reg kao da se najednom probudio iz laganog drijemea
u koji je polako utonuo pod utjecajem vina i itanja, i pogledao oko sebe s
prazno iznenaenim izrazom, ali nita se nije promijenilo. Coleridgeove rijei
odzvanjale su toplom i zadovoljnom tiinom koja se nadvila nad veliku
dvoranu. Nakon jo jednog brzog mrtenja, Reg se smjestio u jo jedan
drijeme, ali ovaj put malo pozorniji.
"Djevicu s cimbalom
Vidjeh u utvari:
Abesinka ta pristala
U glazbalo udarala
Pjevajui o Abori."
Dirk je popustio pod nagovorom da prui, pod hipnozom, vrste prognoze
koja e pitanja biti postavljena na ispitu tog ljeta.
On sam je prvi usadio tu ideju objanjavajui tono kakvu stvar on ne bi
nikad, ni pod kojim okolnostima, bio spreman uiniti, premda bi na mnogo
naina to volio, samo da ima ansu dokazati da ne postoje njegove navodne i
estoko zanijekane sposobnosti.
I, na tim paljivo pripremljenim osnovama, konano se suglasio - samo
zato to e to za sva vremena okonati cijelu tu glupu - stravino, neizdrivo

glupu - stvar. Iznijet e svoja predvianja pomou automatskoga pisanja pod

odgovarajuim nadzorom, a ona e onda biti zapeaena u omotnicu i ostaviti u
banci do ispita.
Onda e biti otvorena i vidjet e se koliko su precizna bila poslije ispita.
Nueno mu je, to nije iznenaujue, znatno mito od strane znatnoga
broja ljudi da im dopusti vidjeti predvianja koja je zapisao, ali on je bio
apsolutno okiran tom zamisli. To bi, rekao je, bilo nepoteno ...
"Kad bih mogo u svom duhu
Pjev joj oivit, zvuka sklad,
U srei bih danoj sluhu
Tom glazbom estom bio rad
Sunan dvor sazdati!
Iliti od leda!
Da dvor u zraku dalek sja!"
Tada je, nedugo zatim, Dirk dopustio da bude vien po gradu s prilino
zbunjenim i sumornim izrazom lica. U poetku je odmahivao rukom na pitanja
to ga to mui, ali je konano izustio da se njegova majka mora podvrgnuti
nekim izuzetno skupim zubarskim intervencijama koje, iz razloga koje je on
odbijao raspravljati, mora obaviti kod privatnoga zubara, samo to novca nije
bilo.
Nadalje, put nanie od prihvaanja donacija za navodne medicinske
trokove njegove majke u zamjenu za brz pogled na njegova pisana predvianja
ispita pokazao se dovoljno strmim i dobro podmazanim, te je mogao kliznuti na
njega uz minimum napora.
Tad se nadalje ispostavilo da je jedini zubar koji moe izvesti tu
tajanstvenu stomatoloku intervenciju jedan istonoeuropski kirurg koji sad ivi
u Malibuu, i kao posljedica toga bilo je neophodno znatno podii iznose
donacija.
Jo uvijek je on negirao, naravno, da su njegove sposobnosti sve to se
tvrdilo da jesu, u stvari je negirao da uope postoje, i inzistirao da se on ne bi
uope uputao u cijelu stvar kad to ne bi bilo zato da se ona pokae netonom a takoer, budui da se inilo da drugi ljudi, sami riskirajui, imaju u njegove
sposobnosti vjeru koju on sam nema, bio je sretan to im moe udovoljiti time
da im dopusti da plate za operaciju njegove svetice od majke.
Ta je situacija po njega mogla zavriti samo dobro.
Ili je on tako mislio.
"I tko bi uo, mislei da gleda,
Kriknuo bi: Gle ga! Gle ga!
Od plamna oko srce preda!"

Ispitna pitanja koja je Dirk naveo pod hipnozom, putem automatskog

pisanja, u stvari je prikupio jednostavno obavljajui minimum istraivanja koje
bi poduzeo svaki student koji izlazi na ispit, prouavajui zadatke s prethodnih
ispita i gledajui kakvi se uzorci, ako ih ima, pojavljuju, i inteligentno
nagaajui to bi moglo biti sljedee. Bio je prilino siguran da e postii (kao
to bi i svatko drugi postigao) postotak uspjeha dostatno visok da zadovolji
naivne, a dovoljno nizak da bi cijela stvar izgledala savreno neduno.
Kao to je i bila.
Ono to ga je sasvim razotkrilo, i uzrokovalo guvu koja je zavrila tako
da je on odveden iz Cambridgea u Crnoj Marici, bila je injenica da su sva
ispitna pitanja koja je prodao bila potpuno ista kao i pitanja koja su zbilja
postavljena.
Tono. Od rijei do rijei. Do zadnjeg zareza.
"Triput ga ukrug oba valja
Da od straha oi ne obrva san,
Jer je mednom rosom pitan
I dojen mlijekom iz Raja ..."
I to je, osim pomame senzacionalnih novinskih izvjetaja koji su ga
razotkrivali kao varalicu, a onda ga rastrubljivali kao pravu stvar da bi mogli
okrenuti jo jedan krug razotkrivanja njega kao varalice, a onda protrubljivanja
kao prave stvari, dok im to nije dojadilo pa su nali muiti jednog lijepog
sonog igraa biljara, bilo to.
U godinama koje su prole od tada Richard je nailazio na Dirka s vremena
na vrijeme i obino bio pozdravljen onim opreznim poluosmijehom koji eli
znati misli li da ti je duan novce prije nego to se rascvjeta u onaj koji se nada
da e mu ih posuditi. Dirkove redovne promjene imena nagovjetavale su
Richardu da nije jedini koji dobiva takav tretman.
Osjetio je ubod tuge to je netko, tko se inio toliko sjajno ivim unutar
uskih granica sveuiline zajednice, toliko izblijedio na svjetlu obinog dana. I
zapitao se zato je Reg tako pitao za njega, odjednom i iz vedra neba, na nain
koji se inio i previe usputnim i nonalantnim.
Opet je pogledao oko sebe, na susjeda Rega koji je blago hrkao; na malu
Sarah koja je bila zanesena u nijemoj koncentraciji; na veliku dvoranu obasjanu
skrivenim treperavim svjetlom; na portrete starih premijera i pjesnika objeene
visoko u tami s tek ponekim odsjajem svjetlosti svijea koji se odraava od
njihovih zuba; na predstojnika katedre engleskoga kako stoji i ita svojim
glasom za itanje poezije; na knjigu "Kublaj-kana" koju je predstojnik engleske
katedre drao u svojim rukama; i konano, nekoliko puta, na svoj sat.
Glas je nastavio, itajui drugi, i mnogo udniji, dio pjesme ...

Poglavlje sedmo
Bila je to veer zadnjega dana ivota Gordona Waya, i on se pitao hoe li
kia priekati da proe vikend. Na prognozi su rekli promjenljivo - maglovita
no popraena vedrim, ali prohladnim danima u petak i subotu s moda
nekoliko mjestiminih pljuskova pred kraj nedjelje kad e svi kretati natrag u
grad.
Svi, naime, osim Gordona Waya.
Vremenska prognoza nije to spominjala, naravno, nije to bio posao
vremenske prognoze, ali i njegov horoskop je prilino pogreno nagovjetavao.
Spominjao je neuobiajenu koliinu planetarne aktivnosti u njegovu znaku i
pozivao ga da razlui izmeu onoga to misli da eli i onoga to mu zbilja treba,
i predlagao mu da se uhvati u kotac s emotivnim ili poslovnim problemima
odluno i u potpunosti iskreno, ali je neobjanjivo propustio spomenuti mu da
e on biti mrtav prije nego to dan zavri.
Skrenuo je s ceste blizu Cambridgea i zastao na maloj benzinskoj postaji
da uzme benzin, te je stajao na tren, zavravajui poziv na svom telefonu u autu.
"Dobro, uj, zvat u te sutra", rekao je, "ili moda kasnije noas. Ili ti
nazovi mene. Trebao bih biti u vikendici za pola sata. Da, znam koliko ti je
projekt bitan. Dobro, znam koliko je bitan, toka. Ti to hoe, ja to hou.
Naravno da hou. I ne kaem da ga neemo nastaviti podravati. Samo govorim
da je skup i da trebamo cijelu stvar razmotriti odluno i u potpunosti iskreno.
uj, zato ti ne bi dola ovamo do vikendice, pa moemo popriati o tome.
Dobro, aha, da, znam. Razumijem. Pa, razmisli o tome, Kate. Jo emo priati.
Bok." Prekinuo je vezu i na tren ostao sjediti u autu.
Bio je to veliki auto. Bio je to veliki srebrnosivi mercedes od one vrste
koju koriste u reklamama, i to ne samo u reklamama za mercedes. Gordon Way,
Susanin brat, poslodavac Richarda MacDuffa, bio je bogat ovjek, osniva i
vlasnik tvrtke WayForward Technologies II. WayForward Technologies kao
takva je naravno propala, iz uobiajenih razloga, odnosei cijelo njegovo prvo
bogatstvo sa sobom.
Sreom, uspio je zaraditi jo jedno.
"Uobiajeni razlog" bio je da je on bio u poslu s kompjutorsklm
hardwareom kad su svakom dvanaestogodinjaku u zemlji najednom dosadile
kutije koje kau bing. Njegovo drugo bogatstvo je umjesto toga bilo zaraeno
na softwareu. Kao rezultat dva velika software proizvoda, od kojih je jedan bio
Anthem (onaj drugi, mnogo profitabilniji, nikad nije ugledao svjetlost dana),
WFT-II bila je jedina britanska tvrtka za software koja se mogla spomenuti u
istoj reenici s takvim amerikim tvrtkama kao to su Microsoft ili Lotus.
Reenica bi vjerojatno ila neto kao: "WayForward Technologies, za razliku od
velikih amerikih tvrtki poput Microsofta ili Lotusa ...", ali i to je bilo neto za
poetak. WayForward je bila tu negdje. A on je bio njen vlasnik.

Gurnuo je vrpcu u prorez na stereo-konzoli. Prihvatila ga je s mekanim i

ugodnim kljocajem, i trenutak-dva kasnije Ravelov Bolero vinuo se iz osam
savreno usklaenih zvunika s fino ispletenim reetkastim mat crnim
maskama. Stereo je bio toliko gladak i prostran da si mogao skoro osjetiti cijelo
klizalite. Lagano je lupkao prstima po podstavljenu rubu volana. Pogledao je
na plou s instrumentima. Ukusno osvijetljene brojke i mala, besprijekorna
svjetla bila su izloena njegovu pogledu. Nakon nekog vremena, najednom je
shvatio da je to samoposluna postaja i izaao napuniti rezervoar.
To je potrajalo minutu-dvije. Stajao je stiui crijevo za punjenje,
cupkajui nogama na hladnom nonom zraku, a onda otiao do maloga
zamazanog kioska, platio benzin, sjetio se kupiti nekoliko karata lokalnih
putova, a onda stajao avrljajui zaneseno s blagajnikom o smjerovima kojima
e kompjutorska industrija vjerojatno krenuti idue godine, nagovjetavajui da
e paralelno procesiranje biti kljuno za zbilja intuitivan software za
produktivnost, ali je takoer izrazio jake sumnje da e istraivanje umjetne
inteligencije per se, naroito istraivanje umjetne inteligencije zasnovano na
jeziku Prolog, zbilja dovesti do bilo kakvih ozbiljnih komercijalno isplativih
proizvoda u doglednoj budunosti, barem to se tie okruenja uredskih
desktopa, to je bila tema koja blagajnika nije ni najmanje fascinirala.
"Taj tip je ba volio govoriti", rei e kasnije policiji. "ovjee, mogao
sam otii na zahod na deset minuta i on bi sve to ispriao blagajni. Da sam
ostao petnaest minuta i blagajna bi pobjegla. Da, siguran sam da je to on",
dodao je kad su mu pokazali sliku Gordona Waya. "Samo nisam bio siguran u
poetku, jer na ovoj slici su mu usta zatvorena."
"I apsolutno ste sigurni da niste vidjeli nita drugo to bi bilo sumnjivo?"
ustrajao je policajac. "Nita to bi vam bilo neobino na bilo koji nain?"
"Ne, kao to sam rekao, bio je to samo obian kupac u jednoj obinoj
noi, kao i u svakoj drugoj noi."
Policajac ga je prazno pogledao. "isto da razjasnimo," nastavio je
govoriti, "kad bih ja najednom napravio ovo ..." - najednom je pogledao u kri,
izbacio jezik iz kuta usana i poeo skakati gore-dolje drei prste u uima
"biste li bilo to zapazili u vezi s tim?"
"Ovaj, da, bih", rekao je blagajnik, odmiui se nervozno. "Pomislio bih
da ste kompletno sili s uma."
"Dobro je", rekao je policajac odlaui svoju biljenicu. "Stvar je u tome
da razliiti ljudi ponekad imaju razliite ideje o tome to 'udno' znai,
gospodine. Ako je prola no bila obina kao i svaka druga, onda sam ja
bubuljica na stranjici strine markiza od Queensburyja. Trebat e nam vaa
izjava kasnije, gospodine. Hvala vam to ste nam posvetili svoje vrijeme."
To se sve tek trebalo odigrati.
Te veeri, Gordon je spremio karte u dep i krenuo natrag prema svom

autu. Stojei pod svjetlima u magli, auto se osuo finim kapljicama mat vlage, i
izgledao je - pa, izgledao je kao krajnje skupocjen Mercedes-Benz. Gordon je
uhvatio sebe, samo na milisekundu, kako eli imati tako neto, ali se sad ve
izvjetio u odaginjanju tog toka misli, koji bi se samo vrtio u krugovima i
ostavio ga potitena i zbunjena.
Potapao je auto na vlasniki nain a onda, hodajui oko njega, primijetio
da prtljanik nije dobro zatvoren i gurnuo ga dolje. Zatvorio se sa zdravim
snanim udarcem. Pa, to je sve to i inilo vrijednim, zar ne? Zdrav snaan
udarac poput ovoga. Staromodne vrijednosti kvalitete i dobre izrade. Pomislio
je na tucet stvari o kojima mora popriati sa Susan i sjeo natrag u auto,
pritiskajui automatsko nazivanje na telefonu im su kola ponovo poela presti
na putu.
"... pa ako elite ostaviti poruku, ja u vam se javiti im bude mogue.
Moda."
Biiip.
"Oh, Susan, bok, Gordon je", rekao je, uglavljujui nespretno telefon na
rame. "Ba sam na putu do vikendice. Sad je, ovaj, etvrtak naveer, i trenutno
je, ovaj, 8:47. Malo je magle na putu. uj, oni ljudi iz SAD mi dolaze ovaj
vikend da protresemo distribuciju Anthema 2.00, sreivanje promoviranja, sve
te stvari i, uj, zna da te ne volim pitati ovakve stvari, ali zna da ih svejedno
ipak pitam, pa evo.
Samo trebam znati radi li Richard na tome. Mislim zbilja radi na tome.
Mogu ga pitati, i on kae: Svakako, to ide, ali polovicu vremena - sranje, taj
kamion je ba imao jaka svjetla, nijedan od tih pizduna u kamionima nikad ne
obori svjetla kako treba, udo je da nisam zavrio mrtav u jarku, to bi ba bilo
neto, je li, ostaviti svoje uvene zadnje rijei na neijoj telefonskoj sekretarici,
nema razloga zato ti kamioni ne bi imali automatski aktivirane sklopke za
obaranje svjetala. uj, moe li mi zabiljeiti da treba rei Susan - ne tebi,
naravno, tajnici u uredu - rei joj da poalje pismo od mene onom tipu u
Ministarstvu okolia i kae mi moemo dati tehnologiju ako on osigura pravnu
podlogu? To je za javno dobro, a ionako mi je on duan uslugu plus kad ve
ima CBE moe malo i nekog utnuti u guzicu. Vidi se da sam cijeli tjedan
razgovarao s Amerikancima.
To me podsjea, Boe, nadam se da sam se sjetio spakirati samarice. to
je tim Amerikancima da su uvijek toliko ludi za pucanjem u moje zeeve?
Kupio sam im neke karte u nadi da u ih moi uvjeriti da odu na duge zdrave
etnje i skrenuti im misli s pucanja u zeeve. Zbilja mi je ba ao jadnih
stvorenja. Mislim da bih trebao staviti jedan od onih znakova na travnjak kad
Amerikanci dolaze, zna, kao to imaju na Beverly Hillsu, s natpisom 'Pazi,
naoruani smo'.
Daj zabiljei za Susan, molim te, da nabavi znak 'Pazi, naoruani smo' s
otrim iljkom dolje na pravoj visini da ga zeevi vide. To je tajnica Susan u

uredu, ne ti, naravno.

Gdje sam stao?
Ah da. Richard i Anthem 2.00. Susan, ta stvar mora biti na beta testiranju
za dva tjedna. On mi kae da je odlino. Ali svaki put kad ga vidim ima sliku
kaua kako se vrti na ekranu svog kompjutora. On kae da je to jako bitan
koncept, ali ja vidim samo pokustvo. Ljudi koji hoe da rauni njihove tvrtke
pjevaju ne ele kupiti kau koji se okree. Niti mislim da bi on u ovom trenutku
trebao pretvarati erozijske statistike Himalaje u kvartete za flautu.
A to se tie onog to Kate radi, pa, Susan, ne mogu sakriti injenicu da
me brinu plae i kompjutorsko vrijeme koje to troi. Moda je to dugorono
istraivanje i razvoj, ali postoji i mogunost, samo mogunost, kaem, ali
svejedno mogunost koju mislim da smo sami sebi duni procijeniti i istraiti,
da je to totalno nita. udno, uje se neto iz prtljanika, a mislio sam da sam
ga maloprije dobro zatvorio.
U svakom sluaju, glavno je ovo s Richardom. I stvar je u tome da postoji
samo jedna osoba koja se nalazi u poloaju da moe znati obavlja li on posao
koji je bitan, ili samo sanjari, a ta jedna osoba si, bojim se, ti, Susan.
Mislim, ba ti, naravno, ne tajnica Susan iz ureda.
Pa moe li, ne volim te to moliti, zbilja ne volim, moe li se ti pobrinuti
za njega? Uiniti da shvati koliko je to bitno? Samo se pobrini da on shvati da
bi WayForward Technologies trebao biti komercijalni posao koji se iri, a ne
pustolovno igralite za tipove koji vole izraunavati stvari. To je problem s
tipovima koji vole izraunavati stvari - imaju jednu odlinu ideju koja radi a
onda oekuju da ih nastavi financirati godinama dok oni sjede i izraunavaju
topografije svog pupka. Oprosti, moram stati i zatvoriti prtljanik kako treba.
Samo as."
Odloio je telefon na sjedalo pored sebe, skrenuo na travu kraj ceste, i
iziao iz auta. Dok je iao prema prtljaniku, on se otvorio, iz njega se podigao
lik, pogodio ga u grudi nabojima iz obje cijevi samarice i onda nastavio za
svojim poslom.
Zaprepatenje Gordona Waya to ga je najednom netko upucao i ubio nije
bilo nita prema njegovu zaprepatenju zbog onoga to se sljedee dogodilo.

Poglavlje osmo
"Ui, dragi moj, ui."
Do vrata Regovih prostorija na koledu dolazilo se zavojitim drvenim
stubama u kutu Drugog dvorita, koje nisu bile ba dobro osvijetljene, bolje rei
bile su savreno dobro osvijetljene kad bi arulja radila, ali arulja nije radila, a
vrata su, tovie, bila zakljuana. Reg je imao problema pronai pravi klju u
zbirci koja je izgledala poput neeg to bi ninja ratnik u punoj snazi mogao
baciti kroz deblo stabla.
Prostorije u starijem dijelu koleda imaju dvostruka vrata, poput zranih
komora i, kao i zrane komore, komplicirano ih je otvoriti. Vanjska vrata su
vrsta ploa hrastovine obojene u sivo, bez ikakvih odlika osim veoma uskog
proreza za pisma, i patent-brave za koju je Reg najzad naao klju.
Otkljuao ih je i otvorio. Iza njih su bila obina bijela vrata s obinom
mjedenom kvakom.
"Ui, ui", ponovio je Reg otvarajui ih i pipajui da ukljui prekida
svjetla. Na tren je samo zamirua eravica u kamenom ognjitu bacala utvarno
crvene sjene po sobi, ali je onda elektrino svjetlo zasjalo i uklonilo aroliju.
Reg je na tren zastao na pragu, udno napet, kao da eli biti siguran u neto
prije nego to ue, a onda upao s barem prividnom vedrinom.
Bila je to velika, drvom obloena soba, koju je zbirka otmjeno otrcana
pokustva uspijevala ugodno popuniti. Uz suprotni zid stajao je velik i izgreben
stol od mahagonija s debelim runim nogama, pretrpan knjigama, fasciklima,
mapama i naherenim hrpama papira. Na jednom raienom dijelu stola stajala
je, to je Richarda zabavilo primijetiti, stara olupana raunaljka.
Blizu njega je bio mali pisai stol iz razdoblja Regency, koji bi mogao
dosta vrijediti da nije toliko izlizan, par elegantnih georgijanskih naslonjaa,
ogromna viktorijanska polica za knjige, i tako dalje. Bila je to, ukratko, soba
jednoga dona. Imala je donove uokvirene karte i grafike na zidovima, izlizani i
izblijedjeli donov tepih na podu, i izgledala je kao da se u njoj malo toga
promijenilo ve desetljeima, to je vjerojatno i bio sluaj jer je jedan don ivio
u njoj.
Dvoja vrata nalazila su se na obje strane suprotnog zida, i Richard je znao
iz prethodnih posjeta da jedna vode u radnu sobu koja je izgledala kao manja i
koncentriranija verzija ove sobe - vee hrpa knjiga, vie hrpe papira koje su jo
vie prijetile neminovnim padom, pokustvo koje je, ma koliko antikno i
vrijedno, bilo intenzivno obiljeeno brojnim krugovima od alica vreloga aja i
kave, u mnogima od kojih su se jo nalazile i same alice.
Druga vrata vodila su do male i prilino skromno opremljene kuhinje, i
zavojitog unutarnjeg stubita na vrhu kojeg su bile profesorova spavaa soba i
kupaonica.
"Pokuaj se raskomotiti na kauu", pozvao ga je Reg, gostoljubivo

petljajui okolo. "Ne znam hoe li ti uspjeti. Meni se uvijek inilo da je

ispunjen glavicama zelja i betekorn." Ozbiljno je pogledao Richarda. "Ima li
ti dobar kau?" zapitao je.
"Pa, da." Richard se nasmijao. Razvedrilo ga je to luckasto pitanje.
"Oh", rekao je Reg ozbiljno. "Pa, volio bih da mi kae gdje si ga
nabavio. Imam beskrajne nevolje s njima, ba beskrajne. Cijelog svog ivota
nisam naao niti jedan udoban. Kakav je tebi tvoj?" Naiao je, uz blagu
iznenaenost, na srebrni pladanj koji je ostavio vani s kristalnom bocom porta i
tri ae.
"Pa, udno je da to pitate", odgovorio je Richard. "Nikad nisam sjedio na
njemu."
"Vrlo mudar potez," inzistirao je Reg gorljivo, "vrlo, vrlo mudar." Upustio
se u pregovore sline ranijima sa svojim kaputom i kapom.
"Nije da ne bih htio", objasnio je Richard. "Samo to je zaglavljen na pola
puta na vrlo dugim stubama koje vode do mog stana. Koliko sam ja shvatio,
dostavljai su ga donijeli pola puta uz stube, zaglavili ga, okretali ga koliko su
mogli, nisu ga mogli pomai dalje, a onda ustanovili, to je neobino, da ga ne
mogu odnijeti ni natrag dolje. Sad, to ne bi trebalo biti mogue."
"udno", sloio se Reg. "Ja svakako nikad nisam naiao na nepovratnu
matematiku koja ukljuuje kaue. Moglo bi biti novo polje. Jesi li razgovarao s
prostornim geometriari-ma?"
"Jo bolje od toga. Pozvao sam susjedovog klinca koji je mogao rijeiti
Rubikovu kocku za sedamnaest sekundi. On je sjeo na stubu i gledao ga vie od
sat vremena prije nego to ga je proglasio nepovratno zaglavljenim. Dobro, sad
je par godina stariji i otkrio je cure, ali me to zbunilo."
"Samo nastavi, dragi moj, ba me zanima, ali mi prvo reci mogu li te
neim posluiti. Moda portom? Ili brendijem? Mislim da je porto bolji izbor,
punio ga je koled 1934., jedno od boljih godita koja se mogu nai, a s druge
strane uope nemam brendija. Ili kava? Moda jo malo vina? Imam izvrstan
Margaux za koji sam traio izliku da ga otvorim, premda bi ga naravno trebalo
ostaviti otvorenog sat-dva, to ne znai da ne bih mogao ... ne," rekao je urno,
"moda je bolje da veeras ipak preskoimo Margaux."
"aj je ono to bi mi najvie prijalo," rekao je Richard, "ako ga imate."
Reg je podigao obrve. "Siguran si?"
"Moram voziti do kue."
"Doista. Onda u se trenutak-dva zadrati u kuhinji. Molim te, nastavi,
mogu te i od tamo uti. Nastavi mi priati o svojem kauu, i u meuvremenu
slobodno sjedni na moj. Je li ve dugo zaglavljen tamo?"
"Pa, samo oko tri tjedna", odvratio je Richard sjedajui. "Mogao bih ga
samo ispiliti i baciti, ali ne mogu povjerovati da ne postoji logino rjeenje. A i
to me potaklo na razmiljanje - bilo bi zbilja korisno znati prije nego to kupite
komad pokustva moe li on uope proi uz stube ili oko zavoja. Pa sam

modelirao problem u tri dimenzije na svom kompjutoru i on kae da nema

naina."
"Kae to?" doviknuo je Reg preko buke punjenja ajnika.
"Da se ne moe izvesti. Pokuao sam izraunati pokrete potrebne da se
kau izvue, i on kae da ih nema. Ja sam rekao: 'to?' a on je rekao da ih nema.
Onda sam mu zadao, a to je zbilja misteriozan dio, da izrauna pokrete koji su
potrebni da kau uope doe do svog sadanjeg poloaja, a on je rekao da nije
mogao dospjeti tamo. Ne bez temeljnog rekonstruiranja zidova. Pa, ili neto nije
u redu s temeljnom strukturom materije mojih zidova ili", dodao je s uzdahom,
"neto nije u redu s programom. to biste vi pretpostavili?"
"A jesi li oenjen?" dobacio je Reg.
"to? Oh, shvaam to mislite. Kau koji je mjesec dana zaglavljen na
stubama. Pa, nisam oenjen kao takav ali, da, postoji jedna odreena djevojka
kojom nisam oenjen."
"Kakva je? ime se bavi?"
"Ona je profesionalna elistica. Moram priznati da je kau bio predmet
povremenih rasprava. U stvari, ona se odselila natrag u svoj stan dok to ne
razrijeim. Ona, pa ..."
Najednom je bio tuan, i ustao je i potiteno lutao prostorijom i zavrio
ispred ugasle vatre. Malo ju je potaknuo i stavio par dodatnih cjepanica u
pokuaju da odagna hladnou sobe.
"Ona je Gordonova sestra, u stvari", dodao je konano. "Ali jako su
razliiti. Nisam siguran da su za nju uope kompjutori dobra stvar. I ne svia joj
se pretjerano njegov odnos prema novcu. Mislim da joj to ne zamjeram, u
stvari, a ona jo ne zna ni polovicu prie."
"Koja je polovica koju ona ne zna?"
Richard je uzdahnuo.
"Pa," rekao je, "to je vezano za projekt koji je prvo uinio softwareinkarnaciju tvrtke unosnom. Zvao se Reason, i na svoj je nain bio
senzacionalan."
"to je to bilo?"
"Pa, bila je to neka vrsta programa unatrag. udno je koliko se najboljih
ideja u stvari sastoji od starih ideja okrenutih naopako. Znate, ve je postojalo
nekoliko napisanih programa koji vam pomau da doete do odluke tako to
uredno posloe i analiziraju sve relevantne injenice, tako da onda one prirodno
pokazuju prema pravoj odluci. Loa strana toga je to odluka na koju ukazuju
sve posloene i analizirane injenice nije nuno ona koju ste htjeli."
"Daaaa ..." uo se Regov glas iz kuhinje.
"Pa, Gordonova sjajna ideja bila je napraviti program koji vam doputa da
unaprijed odaberete odluku do koje elite doi, a tek onda mu dajete sve
injenice. Zadatak programa, koji je on bio u stanju izvriti neopisivom
lakoom, bio je da jednostavno konstruira uvjerljivu seriju koraka koji zvue

logino i povezuju premisu sa zakljukom.

I moram rei da je radio sjajno. Gordon je bio u stanju kupiti sebi porsche
skoro istog dana, unato tome to je bio vorc i potpuno beznadean voza. Ni
njegov bankar nije mu mogao pronai rupu u rezoniranju. ak ni kad je Gordon
tri tjedna kasnije otpisao auto."
"Boe blagi. A je li se program dobro prodavao?"
"Ne. Nikad nismo prodali niti jedan primjerak."
"Zapanjuje me. Meni zvui kao prava dobitna kombinacija."
"I bila je", rekao je Richard oklijevajue. "Cijeli projekt, sve skupa do
zadnje sitnice, otkupio je Pentagon. Ta pogodba je stavila WayForward na
veoma vrste financijske noge. Njene moralne noge, s druge strane, nisu neto
emu bih ja povjerio noenje svoje teine. Nedavno sam analizirao mnoge
argumente iznesene u prilog projekta 'Ratovi zvijezda' i, ako znate to traite,
nain slaganja algoritama je jasno uoljiv.
Toliko da, prouavajui politiku Pentagona tijekom zadnjih par godina,
mogu s relativnom sigurnou ustvrditi da Amerika mornarica koristi verziju
programa 2.00, dok Ratno zrakoplovstvo iz nekog razloga ima samo betapokusnu verziju 1.5. To je vrlo udno."
"Imate li primjerak?"
"Ne, nikako", rekao je Richard. "Ne bih htio nita imati s njim. U svakom
sluaju, kad je Pentagon otkupio sve, otkupio je sve. Svaku liniju koda, svaku
disketu, sve biljenice. Bilo mi je drago da mu vidim lea, ako smo ih zbilja
vidjeli. Zanimam se svojim projektima."
Ponovo je potaknuo vatru i zapitao se to uope radi tu kad ima toliko
mnogo posla. Gordon mu je stalno za vratom da pripremi novu, super verziju
Anthema kako bi mogli iskoristiti prednosti Macintosha II, i dosta je zaostao s
tim. A to se tie predloenog modela za pretvaranje pristiuih podataka o
kretanju burzovnog indeksa Dow Jones u MIDI podatke u stvarnom vremenu,
to je spomenuo samo iz vica, ali je Gordon, naravno, poludio za tom idejom i
inzistirao da se sprovede. I to je trebalo biti spremno ali nije bilo. Najednom je
tono znao zato je tu.
Pa, bila je to ugodna veer, premda nije mogao uoiti zato je Regu bilo
toliko stalo da se vidi s njim. Podigao je neke knjige sa stola. Stol je oito sluio
i za jedenje jer je, premda su hrpe izgledale kao da su tu ve tjednima, odsutnost
praine u njihovoj neposrednoj okolici pokazivala da su nedavno pomicane.
Moda, pomislio je, potreba za prijaznim avrljanjem s nekim drugaijim
moe postati hitna kao i bilo koja druga potreba kad ivi u zajednici koja je
toliko samosvojna kao to su koledi na Cambridgeu ak i danas. On je
simpatian starac, ali je od veere bilo jasno da mnoge njegove kolege nalaze
da su njegove ekscentrinosti prilino masna jednolina prehrana - naroito uz
njihove vlastite ekscentrinosti kojima su se takoer morali baviti. Grizla ga je
neka pomisao o Susan, ali na to je bio naviknut. Prolistao je dvije knjige koje je

podigao.
Jedna od njih, prilino stara, predstavljala je opis pojave duhova u Borley
Rectoryju, duhovima najopsjednutijoj kui u Engleskoj. Hrbat knjige bio je
veoma otrcan, a stranice s fotografijama toliko sive i zamuene da se nita nije
moglo razaznati. Za sliku koju je smatrao veoma sretnom (ili falsificiranom)
snimkom pojave duha ispostavilo se, kad je pogledao potpis, da je portret
autora.
Druga knjiga bila je mnogo novija, i sluajnom podudarnou bila je
vodi po grkim otocima. Dokono ju je prolistao i iz nje je ispao list papira.
"Earl Grey ili Lapsang Suochong?" zazvao je Reg. "Ili Darjeeling? Ili PG
Tips? Sve su samo filtar-vreice, bojim se. A nijedna nije ba svjea."
"Darjeeling je sasvim dobar", odgovorio je Richard, saginjui se da
pokupi papiri.
"Mlijeka?"
"Da, molim.
"Jednu kockicu ili dvije?"
"Jednu, molim."
Richard je ubacio list papira natrag u knjigu, primjeujui pritom da je na
njemu bila urno nakrabana biljeka. Biljeka je glasila, to je bilo udno:
"Pogledajte ovu obinu srebrnu soljenku. Pogledajte ovu obinu kapu."
"eera?"
"Ovaj, to?" rekao je Richard zateeno. urno je vratio knjigu na hrpu.
"Samo moja mala ala", rekao je Reg veselo, "da provjerim sluaju li me
ljudi." Iziao je nasmijan iz kuhinje nosei mali pladanj s dvije alice, koji je
najednom bacio na pod. aj se prolio po tepihu. Jedna od alica se razbila, a
druga otkotrljala pod stol. Reg se naslonio na dovratak, zurei blijedog lica u
prazno.
Zamrznuti trenutak vremena je nijemo proklizao dok je Richard bio
previe osupnut da reagira, a onda je nespretno priskoio pomoi. Ali starac se
ve ispriavao i nudio da mu skuha drugu alicu. Richard mu je pomogao doi
do kaua.
"Je li vam dobro?" pitao je Richard bespomono. "Da zovem lijenika?"
Reg je odmahnuo rukom. "U redu je," inzistirao je, "savreno mi je dobro.
Mislio sam da sam uo, pa, neku buku koja me prepala. Ali to nije bilo nita.
Pare od aja su mi valjda udarile u glavu. Samo malo da doem do daha. Malo,
ovaj, porta e me sasvim oporaviti. Tako mi je ao, nisam te htio preplaiti."
Mahnuo je u smjeru boce s portom. Richard je urno natoio jednu aicu i
dodao mu je.
"Kakvu buku?" pitao je, udei se to bi uope nekog moglo tako okirati.
U tom trenutku zaulo se kretanje odozgor i vrlo neobina buka dubokog
disanja.
"Takvu ..." proaputao je Reg. aa porta bila mu je pored nogu,

razbijena. Gore kao da je netko lupao nogama. "Jesi li je uo?"

"Pa, jesam."
Od toga starcu kao da je laknulo.
Richard je nervozno pogledao na strop. "Ima li neega tamo gore?" upitao
je, osjeajui da je to pitanje glupo, ali da ga mora postaviti.
"Nema", rekao je Reg tihim glasom koji je okirao Richarda strahom koji
se u njemu mogao osjetiti, "nikoga. Nikoga tko bi trebao biti tamo."
"Onda ..."
Reg se drhtavo dizao na noge, ali je najednom poprimio izgled vrste
odlunosti.
"Moram otii tamo gore", nastavio je tiho. "Moram. Molim te, priekaj
me ovdje."
"ujte, to je ovo?" zapitao je Richard, stavi izmeu Rega i vrata. "to
je, provalnik? ujte, ja u ii. Siguran sam da nije nita, to je samo vjetar ili
neto takvo." Richard nije znao zato to govori. To oito nije bio vjetar, ili ak
bilo to nalik vjetru jer, premda se moe zamisliti da vjetar proizvede zvuk
dubokog disanja, iznimno bi rijetko tako lupao nogama.
"Ne," odbio je starac, uljudno ali vrsto ga pomiui u stranu, "na meni je
da odem."
Richard ga je bespomono slijedio kroz vrata u mali hodnik, iza kojeg je
bila malena kuhinja. Tamno drveno stubite ilo je prema gore; stube su
izgledale oteeno i izlizano.
Reg je upalio svjetlo. Bila je to slaba arulja koja je gola visjela na vrh
stuba, i on je pogledao gore sa smrknutim oklijevanjem.
"ekaj ovdje", rekao je, i zakoraio na dvije stube. Onda se okrenuo i
suoio s Richardom uz izraz najdublje ozbiljnosti na licu.
"ao mi je", rekao je, "to si postao upetljan u ono to je ... tea strana
mog ivota. Ali upetljan si sada i, ma koliko to bilo za aljenje, i moram neto
zatraiti od tebe.
Ne znam to me eka tamo gore, ne znam tono. Ne znam je li to neto
to sam glupo navukao na sebe svojim ... svojim hobijima, ili je neto emu sam
nevin postao rtvom. Ukoliko je ovo prvo, mogu samo sebe kriviti, jer sam
poput lijenika koji ne moe ostaviti puenje, ili moda jo gore, poput ekologa
koji ne moe ostaviti svoj auto - ukoliko je ovo drugo, onda se nadam da se
nee dogoditi tebi.
Ono to moram traiti od tebe je sljedee. Kad se vratim niz ove stube,
pretpostavljajui naravno da se uope vratim, onda, ukoliko ti se moje
ponaanje uini na bilo koji nain udnim, ako se ini da nisam pri sebi, onda
mora skoiti na mene i oboriti me na pod. Razumije li? Mora me sprijeiti da
uinim bilo to to bih pokuao napraviti."
"Ali kako da znam?" upitao je Richard s nevjericom. "Oprostite, nisam
htio da to tako zvui, ali ne znam to ...?"

"Znat e", rekao je Reg. "Sad me, molim te, priekaj u velikoj sobi. I
zatvori vrata."
Odmahujui zbunjeno glavom, Richard je koraknuo unatrag i postupio
prema uputama. Iz velike neuredne sobe sluao je zvuk profesorova koraka
kako se uspinje stubu po stubu.
Penjao se tekom odmjerenou, poput otkucaja velikog, sporog sata.
Richard ga je uo kako stie do odmorita na vrhu. Tamo je zastao u
tiini. Sekunde su prolazile, pet, moda deset, moda dvadeset. Tada se opet
zaulo teko kretanje i disanje koje je onako uasnulo profesora.
Richard je urno priao vratima, ali ih nije otvorio. Hladnoa u sobi ga je
pritiskala i uznemiravala. Odmahnuo je glavom da pokua otresti taj osjeaj, a
onda zadrao dah kad su koraci ponovo poeli da bi preli dva metra odmorita
i ponovo zastali.
Nakon samo nekoliko sekundi, ovaj put je Richard uo dugu polaganu
kripu vrata koja se otvaraju centimetar po centimetar, centimetar po oprezni
centimetar, dok na kraju nisu morala biti irom otvorena.
inilo se da se nita drugo ne dogaa dosta dugo.
Onda su se konano vrata zatvorila, polako.
Koraci su preli odmorite i ponovo zastali. Richard se odmaknuo par
kratkih koraka od vrata, ukoeno zurei u njih. Koraci su ponovo krenuli silaziti
stubama, polako, odmjereno i tiho, dok na kraju nisu stigli do dna. Tada se
nakon nekoliko sekundi kvaka na vratima poela okretati. Vrata su se otvorila i
Reg je mirno uao.
"U redu je, to je samo konj u mojoj kupaoni", rekao je tiho.
Richard je skoio na njega i oborio ga na pod.
"Ne", prostenjao je Reg, "ne, silazi s mene, pusti me, sasvim sam u redu,
k vragu. To je samo konj, najobiniji konj." Odgurnuo je Richarda bez veeg
napora i podigao se, otpuhujui i puui i prolazei rukama kroz svoju
mjestiminu kosu. Richard je sumnjiavo stajao nad njim, ali veoma i sve vie
posramljen. Ustuknuo je i pustio Rega da se digne i sjedne u naslonja.
"Samo konj", rekao je Reg, "ali, ovaj, hvala to si me drao za rije."
Oetkao se.
"Konj", ponovio je Richard.
"Da", rekao je Reg.
Richard je izaao i pogledao gore na stubite i onda se vratio u sobu.
"Konj?" rekao je opet.
"Da, jest", odgovorio je profesor. "ekaj -" mahnuo je Richardu, koji
samo to nije krenuo opet van da ispita stvar - "pusti. Nee jo dugo."
Richard ga je pogledao s nevjericom. "Kaete da je u vaoj kupaoni konj,
a vi samo stojite tu i navodite naslove pjesama Beatlesa 1?"
1

Yes, it is, Let it be, Wait, It won't be long, profesorove replike u

potpunosti su se poklopile s naslovima etiriju pjesama Beatlesa. (Prim. prev.)

Profesor se nijemo zagledao u njega.

"uj", rekao je, "alim ako sam te ... prepao prije, bio sam samo malo
osupnut. Takve stvari se dogaaju, dragi moj, nemoj da te to uznemirava. Boe
moj, svojedobno su mi se i udnije stvari dogaale. Mnogo njih. Daleko
udnije. To je samo kobila, za ime nebesa. Poslije u otii i pustiti je van.
Molim te da se ne zabrinjava. Hajdemo se okrijepiti s malo porta."
"Ali... kako je ula tamo?"
"Pa, prozor kupaone je otvoren. Vjerujem da je ula kroz njega."
Richard ga je pogledao, ne prvi, a svakako ni zadnji put, oima koje su
bile sumnjiavo stisnute.
"Namjerno to radite, zar ne?" rekao je.
"Radim to, dragi moj?"
"Ne vjerujem da je u vaoj kupaoni konj", rekao je Richard najednom.
"Ne znam to je tamo, ne znam to to vi radite, ne znam to je bilo to ove
veeri znailo, ali ne vjerujem da je u vaoj kupaoni konj." I odmahujui na
Regove daljnje prosvjede, otiao je gore pogledati.
Kupaonica nije bila velika.
Zidovi su bili obloeni starim hrastovim ploama koje su, uz dob i prirodu
te zgrade, bile vjerojatno prilino neprocjenjive, ali je inae bila sasvim
skromno i turo opremljena.
Sadravala je stari, izlizani, crno-bijeli linoleum na podu, malu turu
kadu, dobro oienu, ali s vrlo starim mrljama i pukotinama na emajlu, i mali
turi umivaonik s etkicom i pastom za zube u plastinom vriu pored slavina.
Zaarafljen u vjerojatno neprocjenjivu zidnu oblogu iznad umivaonika, bio je
kupaoniki ormari s ogledalom. Izgledao je kao da je mnogo puta prebojen, a
ogledalo je imalo mrlje od kondenzacije po rubovima. koljka je imala
staromodni kotli od livena eljeza s lancem za povlaenje. Jedan stari drveni
kredenc prebojen krem nijansom stajao je u kutu, a pored njega jedan stari
smei stolac od savijena drva, na kojem je bilo nekoliko uredno sloenih, ali
tronih malih runika. U prostoriji je takoer bio i veliki konj, koji ju je
uglavnom cijelu ispunjavao.
Richard se zagledao u njega, a on se zagledao u Richarda na prilino
procjenjivaki nain. Richard se blago zaljuljao. Konj je stajao sasvim mirno.
Nakon nekog vremena poeo je mjesto u njega gledati u kredenc. inilo se da
je, ako ne ba zadovoljan, barem potpuno pomiren s injenicom da je tamo gdje
jest dok ga ne stave negdje drugdje. Takoer je izgledao ... to jo?
Bio je okupan mjeseinom koja je dopirala kroz prozor. Prozor je bio
otvoren, ali malen i bio je, osim toga, na prvom katu, tako da je pomisao da je
konj doao tim putem bila potpuna izmiljotina.
Bilo je neto udno u vezi s konjem, ali nije mogao Odrediti to. Pa, jedna
je stvar u vezi s njim svakako bila veoma udna, a to je bilo da stoji u kupaonici
na koledu. Moda je to bilo sve.

Posegnuo je, s prilinim oklijevanjem, potapati ivotinju po vratu.

Osjeaj je bio normalan - fin, gladak, miiav, u dobrom stanju. Odsjaj
mjeseine na njegovoj dlaci bio je malo neobian, ali sve izgleda neobino na
mjeseini. Konj je malo zatresao grivom kad ga je dotaknuo, ali inilo se da mu
to ne smeta previe.
Nakon uspjeha u tapanju, Richard ga je par puta pomilovao i njeno
poeao ispod vilice. Onda je primijetio da su u kupaonici jo jedna vrata, u
daljem kutu. Znatieljno je obiao konja i priao drugim vratima. Stao je kraj
njih i oklijevajue ih otvorio.
Vodila su samo u profesorovu spavau sobu, malu prostoriju zakrenu
knjigama i cipelama i malim krevetom za jednu osobu. I ta soba imala je jo
jedna vrata, koja su vodila na odmorite.
Richard je primijetio da je pod odmorita svjee ulubljen i izgreben kao i
stube, a te oznake su se uklapale u ideju da je konj nekako bio guran uz stube.
Ne bi volio da to sam mora uiniti, a jo bi manje biti volio konj kojem to rade,
ali je to bilo mogue, premda jedva.
Ali zato? Jo jednom je pogledao konja, koji je jo jednom pogledao
njega, a onda se vratio dolje.
"Slaem se", rekao je. "Vi imate konja u kupaoni a ja u, ipak, popiti malo
porta."
Natoio je malo sebi, a onda malo Regu, koji je tiho promatrao vatru i
trebalo mu je dopuniti au.
"Ipak je na kraju dobro to sam izvadio tri ae", primijetio je Reg
razgovorljivo. "Prije sam se pitao zato, a sad sam se sjetio.
Pitao si moe li dovesti prijateljicu, ali izgleda da to nisi uinio. Zbog
onog kaua, nesumnjivo. Nije bitno, takve stvari se dogaaju. Ups, ne previe,
prolit e ga."
Sva pitanja vezana za konja naglo su nestala iz Richardovih misli.
"Pitao sam?" rekao je.
"O, da. Sad se sjeam. Nazvao si naknadno i pitao je li to u redu, koliko
se sjeam. Rekao sam da u biti oaran, i u potpunosti sam i namjeravao biti.
Zakrpao bih stvar da sam na tvom mjestu. Ne eli rtvovati svoju sreu zbog
kaua. Ili je moda ona procijenila da bi veer s tvojim starim tutorom bila
nepojmljivo dosadna i odluila se za uzbudljiviji in pranja svoje kose umjesto
toga. Eto, ja znam to bih ja uinio. Samo me nedostatak kose tjera na tako
buran drutveni ivot ovih dana."
Sad je na Richardu bio red da problijedi i zuri u prazno.
Da, pretpostavio je da Susan nee htjeti doi.
Da, rekao joj je da e biti uasno dosadno. Ali ona je inzistirala da eli
doi jer je to jedini nain da vidi njegovo lice na nekoliko minuta neobasjano
odsjajem kompjutorskog ekrana, pa se on suglasio i dogovorio da e je ipak
dovesti.

Samo to je potpuno zaboravio na to. Nije ju pokupio.

Upitao je: "Mogu li upotrijebiti va telefon, molim vas?"

Poglavlje deveto
Gordon Way leao je na tlu, ne znajui to da radi.
Bio je mrtav. Oko toga teko da je bilo dvojbe. U njegovim grudima je
bila uasna rupa, ali krv koja je ikljala iz nje usporila je do curenja. Nije bilo
nikakvih drugih pokreta njegovih grudi, tovie, niti jednog dijela tijela.
Pogledao je prema gore, i s jedne strane na drugu, i postalo mu je jasno
da, koji god se to dio njega pomie, to nije nijedan dio tijela.
Nad njim se polako skupljala magla, i nije objanjavala nita. Na metardva udaljenosti njegova samarica se tiho dimila na travi.
Nastavio je leati tamo, poput nekoga tko je budan u etiri ujutro, ne
moe iskljuiti um, a nije u stanju nai neto to bi njime mislio. Shvatio je da
je upravo bio prilino okiran, to bi moglo objasniti njegovu nesposobnost da
sreeno razmilja, ali nije objanjavalo sposobnost da uopte razmilja.
U velikoj raspri koja je stoljeima voena oko toga to ti se, ako bilo to,
dogodi poslije smrti, bio to raj, pakao, istilite ili nestanak, jedna stvar bila je
nesumnjiva - da e barem znati odgovor kad bude mrtav.
Gordon Way bio je mrtav, ali jednostavno nije imao ni najblau ideju to
bi trebao poduzeti s tim. To nije bila situacija na koju je prije nailazio.
Sjeo je. Tijelo koje se diglo u sjedei poloaj inilo mu se isto toliko
stvarno kao i tijelo koje se polako hladilo na tlu, isputajui vrelinu krvi u
oblaiima pare koji su se stapali s maglom prohladnoga nonog zraka.
Eksperimentirajui malo vie, pokuao je ustati, polako, zaueno i
nesigurno. Tlo ga je izgleda dralo, prihvaalo njegovu teinu. Ali, naravno,
izgleda da nije imao teinu koja bi mogla biti prihvaena. Kad se sagnuo da
dotakne zemlju nije mogao osjetiti nita osim dalekoga gumastog otpora, poput
osjeaja kad pokuate neto podii utrnulom rukom. Njegova ruka je utrnula,
zamrla. I noge su mu zamrle, i druga ruka, i torzo i glava, mrtvi.
Tijelo mu je bilo mrtvo. Nije znao rei zato mu um nije mrtav.
Stajao je u nekoj vrsti smrznuta, besana uasa dok se magla polako
kovrala oko njega.
Pogledao je natrag u njega, tu groznu stvarnjega zaprepatena izraza koja
je leala nepomino i iznakaeno na tlu, i koa mu se poeljela najeiti. U
stvari, on je elio kou koja bi se mogla najeiti. Htio je meso. Htio je tijelo.
Nije ga imao.
Nagli krik uasa izletio mu je iz usta, ali nije bio nita i nije se uo nigdje.
Zadrhtao je i nije osjetio nita.
Glazba i krug svjetla dopirali su iz njegova automobila. Krenuo je prema
njemu. Pokuao je hodati vrsto, ali bio je to neodreen korak, nesiguran i, u
redu, nestvaran. Tlo kao da mu je bilo krhko pod nogama.
Vrata automobila jo su bila otvorena s vozaeve strane, kao to ih je
ostavio kad je skoknuo pobrinuti se za prtljanik, mislei da e mu trebati samo

dvije sekunde.
To je bilo prije cijele dvije minute, kad je bio iv. Kad je bio osoba. Kad
je mislio da e uskoiti natrag i odvesti se. Prije dvije minute i cijeloga ivota.
To je suludo, zar ne, pomislio je najednom.
Obiao je vrata i sagnuo se da pogleda u vanjski retrovizor.
Izgledao je tono kao on sam, premda kao on nakon to se uasno prepao,
to se dalo oekivati, ali to je bio on, to je bilo normalno. Ovo mora biti neto
to on zamilja, nekakav uasan budan san. Naglo mu je palo na pamet da
pokua dahnuti na retrovizor.
Nita. Nije se pojavila niti jedna kapljica. To bi zadovoljilo lijenika, to
uvijek rade na televiziji - ako se ne pojavi magla na ogledalu, nema disanja.
Nije li ovaj automobil imao grijane vanjske retrovizore? Zar nije prodava
mljeo o grijanom ovom, elektrinom onom, i servoojaanom neem drugom?
Moda su to bili digitalni boni retrovizori. To je bilo to. Digitalni, grijani,
servoasistirani, kompjutorski kontrolirani, na dah otporni boni retrovizori ...
Pomiljao je, shvatio je, totalno besmislene stvari. Polako se okrenuo i
ponovo sa zebnjom pogledao tijelo koje je lealo na tlu s napola raznijetim
grudnim koem. To bi svakako zadovoljilo lijenika. Prizor bi bio dovoljno
uasan i da je u pitanju tue tijelo, ali njegovo ...
Bio je mrtav. Mrtav ... Mrtav ... pokuao je postii da mu rije dramatino
odzvanja u mislima, ali nije ilo. On nije bio filmska zvuna kulisa, bio je samo
mrtav.
Gledajui u svoje tijelo uasnutom fasciniranou, postupno je postao
oajan zbog izraza magaree tuposti na licu.
Bilo je to sasvim razumljivo, naravno. Bio je to upravo izraz ovjeka
koga je maloas vlastitom samaricom upucao netko tko se krio u prtljaniku
njegova automobila, ali mu se nimalo nije dopadala zamisao da bi ga netko
mogao nai s tim na licu.
Kleknuo je pored njega u nadi da e moi pomai crte lica u neto nalik
dostojanstvu, ili bar osnovnoj inteligenciji.
To se pokazalo skoro nemogue tekim. Pokuao je mijesiti kou,
uznemiravajue poznatu kou, ali nekako nije mogao dobro uhvatiti ni nju ni
bilo to drugo. Bilo je to kao pokuaj modeliranja plastelina utrnulom rukom,
samo to umjesto da mu ruka klizne s modela, kliznula bi u njega. U ovom
sluaju, ruka bi mu kliznula kroz lice.
Munina uasa i razjarenosti obuzela ga je zbog te jednostavne proklete
vraje nemoi, i najednom je osupnuto ustanovio da dri i davi svoje mrtvo
tijelo vrstim i bijesnim stiskom. Sve to je uspio bilo je dodati nepojmljivo
tupom izgledu lea jo i iskrivljena usta i kiljenje. I masnice koje su se pojavile
na vratu.
Poeo je jecati, i ovaj put se inilo da proizvodi zvuk, udan urlik iz
dubine te, to ve to bilo, stvari kojom je postao. Pokrivi lice rukama,

zateturao se unatrag, povukao do auta i bacio na sjedalo. Sjedalo ga je

prihvatilo na neodreen i udaljen nain, poput strine koja ve petnaest godina
ne odobrava nain na koji ivi i stoga e ti ponuditi najosnovniji eri, ali te
nee gledati u oi.
Zar ne bi mogao sebe odvesti doktoru?
Da izbjegne suoenje s apsurdnou te ideje dograbio je volan, ali su mu
ruke prole kroz njega. Pokuao je uhvatiti ruicu automatskog mjenjaa i na
kraju ju je bijesno lupao, ali je nije mogao stegnuti i gurnuti.
Stereo je jo svirao laganu orkestarsku glazbu u telefon koji je leao na
suvozakom sjedalu, cijelo vrijeme strpljivo sluajui. Pogledao ga je i shvatio
sa sve grozniavijim uzbuenjem da je jo uvijek povezan sa Susaninom
telefonskom sekretaricom. Bila je od one vrste koja se ne iskljuuje dok on ne
prekine vezu. Jo uvijek je bio u kontaktu sa svijetom.
Oajniki je pokuao podii slualicu, spetljao se, iskliznula mu je, i na
kraju je spao na to da se saginje do mikrofona. "Susan!" povikao je u njega,
glasom koji je bio promukao i udaljen jecaj na vjetru. "Susan, pomozi mi!
Pomozi mi za ime Boje. Susan, ja sam mrtav ... ja sam mrtav ... ja sam mrtav
i ... ne znam to da radim ..." Ponovo se slomio i, oajno jecajui, pokuao
zagrliti telefon kao to se beba dri svoje dekice traei utjehu.
"Pomozi mi, Susan ..." ponovo je zajecao.
"Biiiip", rekao je telefon.
Pogledao je dolje u slualicu koju je obgrlio. Ipak je uspio pritisnuti neto.
Grozniavo ju je pokuao opet stisnuti, ali bi mu stalno kliznula kroz prste i na
kraju nepomino leala na sjedalu. Nije je mogao dotaknuti. Nije mogao
pritisnuti tipke. U napadu bijesa bacio ju je u vjetrobran. Na to je reagirala,
itekako. Pogodila je staklo, odbila se ravno natrag kroz njega, odskoila od
sjedala i pala na kuite mjenjaa, neosjetljiva na sve njegove daljnje pokuaje
da je dotakne.
Nekoliko minuta je sjedio, lagano klimajui glavom, dok je uas ustupao
mjesto praznoj potitenosti.
Nekoliko automobila je prolo, ali ne bi primijetili nita udno - auto
zaustavljen pored puta. U brzom prelaenju nou njihova svjetla vjerojatno ne
bi obasjala tijelo koje je lealo u travi iza auta. Svakako ne bi primijetili duha
unutra koji je plakao u sebi.
Nije znao koliko dugo je tamo sjedio. Jedva da je bio svjestan prelaenja
vremena, samo injenice da ne prolazi brzo. Bilo je malo vanjskih podraaja po
kojima bi odredio prelaenje vremena. Nije mu bilo hladno. U stvari se skoro
nije mogao ni sjetiti to hladnoa znai i kakav je to osjeaj; samo je znao da je
to neto to bi oekivao osjetiti u ovakvim okolnostima.
Konano se pomakao iz patetine zgrenosti. Morat e uiniti neto,
premda nije znao to. Moda bi trebao pokuati doi do svoje vikendice,
premda nije znao to bi radio kad doe tamo. Samo mu je trebalo neto to bi

pokuao. Morao je prebroditi no.

Smirio se i kliznuo iz kola; stopalo i dio koljena lako su proli kroz okvir
vrata. Otiao je jo jednom pogledati svoje tijelo, ali ga nije bilo tamo.
Kao da te noi nije ve bilo dovoljno okova. Osupnuto je zurio u vlanu
udubinu u travi. Njegova tijela nije bilo tamo.

Poglavlje deseto
Richard je otiao onoliko urno koliko je pristojnost doputala.
Rekao je hvala vam lijepa i ba je bila krasna veer i kad god Reg doe u
London mora se javiti njemu, Richardu, i moe li bilo kako pomoi oko konja.
Ne? No, dobro onda, ako ste ba sigurni, i hvala vam jo jednom.
Stajao je trenutak-dva ispred vrata nakon to su se zatvorila,
promiljajui.
Primijetio je, tijekom onog kratkog razdoblja kad je svjetlo iz Regove
sobe obasjalo odmorite glavnog stubita, da na podnim daskama nema
nikakvih tragova. inilo se udnim to je konj izgrebao samo podne daske u
Regovoj sobi.
Pa, sve je to bilo veoma udno, toka, ali to je bila jo jedna udna
injenica na sve veoj hrpi. Ovo je trebala biti oputajua veer daleko od posla.
Potaknut iznenadnim porivom, pokucao je na vrata naspram Regovih.
Toliko dugo nitko nije odgovarao da je Richard odustao i okrenuo se da krene
kad je najzad zauo kripu otvaranja vrata.
Pomalo se okirao kad je vidio da ga odozdo otro promatra, poput
malene i sumnjiave ptice, onaj don s nosom poput kobilice australske trkae
jahte.
"Ovaj, oprostite," rekao je Richard naglo, "ali, ovaj, jeste li vidjeli ili uli
da je neki konj veeras proao ovim stubitem?"
ovjek je prestao s opsesivnim trzanjem prstiju. Blago je nakrivio glavu
na jednu stranu i onda kao da mu je valjalo otii na dugo putovanje unutar sebe
da pronae glas, za koji se ispostavilo da je tih i visok.
Rekao je: "To je prva stvar koju mi je netko rekao u zadnjih sedamnaest
godina, tri mjeseca i dva dana, pet sati, devetnaest minuta i dvadeset sekundi.
Brojao sam."
Tiho je zatvorio vrata.
Richard je doslovno protrao Drugim dvoritem.
Kad je stigao do Prvog dvorita, smirio se i usporio od trka u hod. Hladni
noni zrak grebao mu je plua i tranje je bilo besmisleno. Nije uspio
razgovarati sa Susan zato to Regov telefon nije radio, to je bila jo jedna stvar
o kojoj je on bio tajanstveno zakuast. To je barem bilo podlono racionalnom
objanjenju. Vjerojatno nije platio raun.
Richard samo to nije izaao na ulicu kad je odluio na brzinu svratiti u
vratarsku niu, koja je bila uglavljena u veliki luni ulaz u koled. Bila je to
mala prostorija puna kljueva, poruka, i s elektrinom grijalicom od jednog
rebra. Radio je otraga buio sam za sebe.
"Oprostite", obratio se krupnomu ovjeku u crnom odijelu koji je sjedio
za pultom prekrienih ruku. "Ja ..."
"Da, g. MacDuff, to mogu uiniti za vas?"

U trenutnom stanju svojih misli, Richardu bi i samom bilo teko sjetiti se

vlastitog imena i na trenutak ga je to osupnulo. Meutim, vratari koleda su
legendarni po sposobnosti da izvedu takve memorijske podvige, i po svojoj
tendenciji da ih izvode na i najmanji poticaj.
"Ima li", upitao je Richard, "bilo gdje na koledu konj - za kojeg biste
znali? Mislim, znali biste da je na koledu konj, zar ne?"
Vratar nije ni trepnuo.
"Ne, gospodine, i da, gospodine. Mogu li vam u neem drugom pomoi,
g. MacDuff?"
"Ovaj, ne", odgovorio je Richard i kucnuo prstima po pultu. "Ne. Hvala
vam. Hvala vam mnogo na pomoi, ovaj ... Bobe", pokuao je pogoditi. "Laku
vam no, onda."
Otiao je.
Vratar je ostao sjediti prekrienih ruku, ali je vrlo, vrlo blago odmahnuo
glavom.
"Evo ti kave, Bille", rekao je drugi vratar, koji je iziao iz unutarnje
prostorije sa alicom koja se puila. "Noas je malo zahladilo?"
"Mislim da jest, hvala ti, Frede", odvratio je Bili uzimajui alicu.
Otpio je gutljaj. "Moe rei to god hoe o ljudima, oni ne postaju
manje udni. Jedan tip me upravo sad pitao je li na koledu konj."
"Ma zbilja?" Fred je otpio svoju kavu, putajui da mu od pare zasuze oi.
"Meni je prije bio jedan tip tu unutra. Nekakav udni strani sveenik. Prvo
nisam mogao razumjeti ni rije od onog to je govorio. Ali inilo se da mu je
dosta da se malo ugrije kraj grijalice i poslua vijesti na radiju."
"Eh, ti stranci."
"Na kraju sam mu rekao da zapuca nekamo. Zamisli, tako stati ispred
moje grijalice. Najednom on kae je li zbilja to ono to mora uiniti? Zapucati?
Ja sam rekao, svojim najboljim bogartovskim glasom: 'I bolje ti je, drukane'."
"Zbilja? Meni je zvualo vie kao Jimmy Cagney."
"Ne, to je moj bogartovski glas. Ovo je moj cagneyevski glas - 'I bolje ti
je, drukane'."
Bili se namrtio na njega. "To je tvoj glas Jimmyja Cagneya? Uvijek sam
mislio da je to tvoj glas Kennetha McKellara."
"Ne slua kako treba, Bille, nema ti uho za to. Ovo je Kenneth
McKellar: 'Oh, you take the high road and I'll take the low road' ..."
"A, sad vidim. Ja sam mislio na kotskog Kennetha McKellara. I to je
onda taj tip sveenik rekao, Frede?"
"Pa, samo me pogledao ravno u oi, Bille, i rekao tim svojim udnim ..."
"Preskoi naglasak, Frede, samo mi reci to je rekao, ako to vrijedi uti."
"Samo mi je rekao da to i jest bolje."
"Tako dakle. Nije ba neka zanimljiva pria."
"Pa, moda i nije. Spomenuo sam to samo zato to je on jo rekao i da je

ostavio svog konja u praonici i zamolio da se pobrinem za njega."

Poglavlje jedanaesto
Gordon Way lebdio je potiteno du mranog puta ili je, bolje reeno,
pokuavao lebdjeti. Smatrao je da kao duh - to je sebi morao priznati da je
postao - treba biti u stanju lebdjeti.Nije znao nita o duhovima, ali je smatrao
kad ve mora biti to onda trebaju postojati neke kompenzacije za to to nema
fiziko tijelo koje mora vui okolo, i da bi meu njima trebala biti sposobnost
da se jednostavno lebdi. Ali ne, inilo se da e morati propjeaiti svaki korak
do tamo.
Cilj mu je bio da stigne do svoje kue. Nije znao to e uiniti kad doe
do tamo, ali ak i duhovi moraju negdje provesti no, i smatrao je da bi mu
boravak u poznatom okruenju mogao pomoi. Pomoi u emu, nije znao.
Barem mu je taj put davao nekakav cilj, i morat e smiljati drugi kad doe do
tamo.
Vukao se potuljeno od jednoga rasvjetnog stupa do drugoga, zastajui kraj
svakoga od njih da pogleda u dijelove sebe.
Definitivno je postajao pomalo utvaran.
Povremeno bi izblijedio skoro do niega, i bio jedva vie od sjene u
magli, sna o samom sebi koji bi mogao samo ishlapiti i nestati. A u nekim
trenucima izgledao je skoro vrsto i opet stvarno. Jednom ili dvaput pokuao se
nasloniti na stup, i propao bi kroz njega ako ne bi pazio.
Konano je, uz mnogo oklijevanja, poeo zbilja skretati misli na ono to
se dogodilo. udno je bilo to oklijevanje. On zbilja nije elio razmiljati o
tome. Psiholozi tvrde da um esto pokuava potisnuti sjeanje na traumatine
dogaaje, i tu, pomislio je on, lei odgovor. Na kraju krajeva, ako se to to ti
udan lik iskoi iz prtljanika tvog automobila i upuca te namrtvo ne broji u
traumatino iskustvo, volio bi znati to se broji.
I dalje se umorno vukao.
Pokuao se sjetiti tog lika u svom umu, ali je to bilo kao dirati jezikom
zub koji boli, i pomislio je na druge stvari.
Kao na primjer, je li mu oporuka sreena? Nije se toga mogao sjetiti, i
napravio je mentalnu zabiljeku da sutra nazove svog odvjetnika, a onda je
napravio drugu mentalnu zabiljeku da mora prestati praviti takve mentalne
zabiljeke.
Kako e njegova tvrtka preivjeti bez njega? Nije mu se pretjerano sviao
nijedan od oba mogua odgovora na to.
A to s njegovim nekrologom? To je bila pomisao koja ga je ledila do
kostiju, ma gdje one bile. Hoe li moi nabaviti primjerak? to e biti u njemu?
Bolje im je da napisu neto dobro, kopilad jedna. Gle to je on sve napravio.
Sam samcat je spasio britansku industriju softwarea: veliki izvoz, prilozi u
dobrotvorne svrhe, stipendije za istraivanja, prelazak Atlantika u podmornici
na solarnu energiju (neuspio, ali bio je to dobar pokuaj) - svakojake stvari.

Bolje bi im bilo da ne kopaju opet po onome s Pentagonom ili e imati posla s

njegovim odvjetnikom. Napravio je mentalnu biljeku da ga nazove ujut ...
Ne.
Uostalom, moe li mrtva osoba tuiti zbog klevete? Samo bi njegov
odvjetnik to znao, a on ga nee moi nazvati ujutro. Shvatio je uz osjeaj
uasnutosti da e od svih stvari koje je ostavio za sobom u zemlji ivih telefon
biti ona koja e mu najvie nedostajati, a onda je odluno skrenuo misli tamo
gdje one nisu eljele ii.
Onaj lik.
inilo mu se da je lik bio skoro poput lika same Smrti, ili se to njegova
mata poigravala s njim? Je li sanjao da je to bio lik s kapuljaom? to bi bilo
koji lik, s kapuljaom ili bilo kojom drugom odjeom, radio u prtljaniku
njegovog auta?
U tom trenutku jedan automobil je projurio po putu pored njega i nestao u
no, odnosei svoju oazu svjetla sa sobom. Pomislio je s enjom na toplu,
koom presvuenu, klimatiziranu udobnost svog auta ostavljenog kraj puta, a
onda mu je na pamet pala iznenadna izvrsna zamisao.
Ima li naina da autostopira? Moe li ga bilo tko uope vidjeti? Kako bi
bilo tko reagirao kad bi mogao? Pa, postoji samo jedan nain da otkrije.
Zauo je jo jedan automobil kako stie otraga i okrenuo se licem prema
njemu. Dupli krug mutnog svjetla priao je kroz maglu i Gordon je stisnuo
svoje fantomske zube i ispruio palac prema njima.
Kola su svejedno projurila.
Nita.
Ljutito je pokazao prst u smjeru odlazeih crvenih svjetala i shvatio,
gledajui ravno kroz svoju podignutu ruku, da u tom trenu ba i nije
najvidljiviji. Postoji li moda nekakav napor volje kojim se moe uiniti
vidljivijim kad to hoe? vrsto je zamirio, koncentrirajui se, a onda shvatio
da e morati drati oi otvorene da bi procijenio rezultat. Pokuao je ponovo,
napreui um koliko je god mogao, ali su rezultati bili nezadovoljavajui.
Premda je izgledalo da to ini nekakvu rudimentarnu, svjetleu razliku,
nije to mogao odrati, i izblijedjelo je skoro istoga trena, ma koliko on
navaljivao umnim pritiskom. Morat e odrediti trenutak vrlo paljivo ako hoe
da se njegovo prisustvo osjeti, ili makar vidi.
Jo je jedan automobil priao otraga, idui brzo. Opet se okrenuo, ispruio
palac, ekao pravi trenutak i poelio vidljivost.
Auto je malo skrenuo u stranu, a onda nastavio svojim putem, samo malo
sporije. Pa, i to je neto. to bi jo mogao uiniti? Otii e i stati pod svjetlo za
poetak, i vjebat e. Sljedei auto mu sigurno nee izmai.

Poglavlje dvanaesto
"... Pa ako elite ostaviti poruku, ja u vam se javiti im bude mogue.
Moda."
Biip.
"Sranje. Prokletstvo. Priekaj malo. K vragu. uj ... ovaj ..."
Klik.
Richard je gurnuo telefon natrag u kuite i ubacio auto u rikverc na
dvadesetak metara da jo jednom pogleda putokaz pored krianja kojim je
upravo proao u magli. Izvukao se iz sustava jednosmjernih ulica Cambridgea
uobiajenom metodom, koja je ukljuivala vonju uokolo sve bre i bre dok se
ne postigne neka vrsta brzine izbaaja i izleti po tangenti u nasumce odabranom
smjeru, koji je sad pokuavao identificirati i ispraviti.
Vrativi se na krianje pokuao je sravniti informaciju na putokazu s
informacijom na karti. Ali to je bilo nemogue. Krianje se krajnje namjerno
nalazilo ba na mjestu gdje su se stranice karte razdvajale, a putokaz se zlobno
okretao na vjetru. Instinkt mu je govorio da se kree u pogrenom smjeru, ali
nije se htio vratiti putem kojim je doao iz straha da ne bude opet usisan u
gravitacijski vir prometnog sustava Cambridgea.
Skrenuo je stoga ulijevo, nadajui se da e u tom smjeru biti bolje sree,
ali je nakon nekog vremena izgubio ivce i nagaajue skrenuo udesno, a onda
se usudio opet istraivaki skrenuti lijevo i nakon jo nekoliko takvih manevara
bio je temeljito izgubljen.
Psovao je u sebi i pojaao grijanje u automobilu. Da se koncentrirao na to
kamo ide umjesto da pokuava istodobno telefonirati i nai put, rekao je sam
sebi, barem bi znao gdje je sad. Nije uope volio imati telefon u autu, smatrao
je da je to gnjavaa i naruavanje intime, ali Gordon je inzistirao na tome i
plaao raun.
Uzdahnuo je od oajanja, skrenuo crni saab i okrenuo natrag. Dok je to
radio, skoro je naletio na nekoga tko je nosio truplo u polje. Barem je njegovu
prenapregnutu mozgu na sekundu to tako izgledalo, ali je u stvari to vjerojatno
bio lokalni ratar s vreom neeg hranjivog, premda se o tome to je radio vani s
time u to doba noi dalo nagaati. Kad su mu svjetla ponovo bila okrenuta na tu
stranu, na tren su obasjala siluetu lika koji je iao poljem s vreom na leima.
"Bolje on nego ja", pomislio je Richard smrknuto i odvezao se dalje.
Nakon nekoliko minuta stigao je do krianja s neim to je malo vie
sliilo glavnom putu, skoro skrenuo nadesno niz njega, ali je onda umjesto toga
skrenuo ulijevo. Nije bilo putokaza.
Opet je ubo tipku na telefonu.
"... u vam se javiti im bude mogue. Moda."
Biiip.
"Susan, Richard je. Gdje da ponem? Kakva frka. uj, oprosti, oprosti,

oprosti. Zasrao sam jako gadno, i sve je to moja krivnja. I uj, to god trebalo
uiniti da se iskupim za to, uinit u, sveano obeavam ..."
Imao je blag osjeaj da to nije pravi ton za obraanje telefonskoj
sekretarici, ali je nastavio dalje.
"Najiskrenije, moemo otii, uzeti tjedan dana odmora, ili ak samo ovaj
vikend ako hoe - Zbilja, ovaj vikend. Otii emo negdje gdje ima sunca.
Nema veze koliko mi posla Gordon pokua navaliti, a ti zna kakav pritisak on
zna vriti, brat ti je, na kraju krajeva. Samo u ... ovaj, u stvari, to e morati biti
onaj tamo vikend. K vragu, k vragu, k vragu. Stvar je samo to sam zbilja
obeao da u, ne, uj, nije bitno. Samo emo to uiniti. Nije me briga hou li
zavriti Anthem na vrijeme za Comdex. Nije to kraj svijeta. Samo emo otii.
Gordon se moe slik- Gaaarghhhh!"
Richard je divljaki zaglavinjao da izbjegne duh Gordona Waya koji mu
se najednom pojavio pred svjetlima i iz zaleta skoio prema njemu.
Nagazio je na konice, poeo proklizavati, pokuao se sjetiti to to treba
napraviti kad pone proklizavati, znao je da je to vidio u nekoj TV-emisiji o
vonji koju je davno gledao, kako se ono zvala? Boe, nije se mogao sjetiti ni
naslova emisije, a kamoli - ah da, rekli su da ne smije nagaziti na konice. To
je bilo to. Svijet se muno zavrtio oko njega, sporo, ali s uasavajuom silinom
dok se automobil okretao po putu, zanio, udario u travnati rub, a onda kliznuo i
uzdrmano se zaustavio, okrenut u pogrenom smjeru. On se zadihano sruio na
volan.
Podignuo je telefon koji mu je ispao iz ruke.
"Susan," prodahtao je, "nazvat u te kasnije", i prekinuo je vezu.
Podigao je pogled.
Ispred je, obasjan punim svjetlima, bio sablasni lik Gordona Waya koji je
zurio ravno kroz vjetrobran s uasnutom stravom u oima, polako podiui ruku
i pokazujui prema njemu.
Nije bio siguran koliko je dugo samo sjedio tamo. Prikaza je ieznula s
vidika nakon nekoliko sekundi, ali Richard je samo sjedio, tresui se, vjerojatno
ne dulje od minute, dok ga nagla kripa konica i bljesak farova nisu trgnuli.
Zatresao je glavom. Bio je, shvatio je, zaustavljen nasred puta, okrenut u
pogrenom smjeru. Kola koja su se upravo uz kripu zaustavila tik do njegovog
branika bila su policijska. Dva-tri puta je duboko udahnuo, a onda, ukoeno i
drhtei, izaao iz auta i stao ispred policajca koji je polako iao prema njemu,
ocrtan svjetlima svog auta.
Policajac ga je odmjerio.
"Ovaj, oprostite, gospodine policaje, rekao je Richard s onoliko
smirenosti koliko je mogao ugurati u svoj glas, "ja sam, ovaj, proklizao. Ceste
su klizave i ja sam, ovaj, kliznuo. Zavrtio sam se. Kao to vidite, ja ... okrenut
sam u pogrenom smjeru." Mahnuo je prema svom autu pokazujui smjer u
kojem je bio okrenut.

"elite li mi rei zato ste to proklizali, gospodine?" Policajac ga je

gledao ravno u oi dok je vadio biljenicu.
"Pa, kao to sam rekao", objasnio je Richard, "putovi su klizavi zbog
magle i, da budem sasvim iskren," odjednom je ustanovio da izgovara, i pored
svih svojih pokuaja da se zaustavi, "vozio sam se i najednom zamislio da sam
vidio svog poslodavca kako se baca pred moj auto."
Policajac ga je hladno pogledao.
"Kompleks krivnje, gospodine policajce," dodao je Richard s grevitim
smijekom, "znate kako je. Razmiljao sam o uzimanju slobodnog vikenda."
Policajac kao da je oklijevao, balansirajui na otrici izmeu suosjeanja i
sumnje. Oi su mu se malo stisnule, ali nije skrenuo pogled.
"Jeste li pili, gospodine?"
"Da", potvrdio je Richard uzdahnuvi, "ali ne puno. Najvie dvije ae
vina. Ovaj ... i jednu aicu porta. Nita vie. To je bio samo trenutak smanjene
koncentracije. Sad mi je dobro."
"Ime?"
Richard je naveo svoje ime i adresu. Policajac je sve to paljivo i uredno
zapisao u biljenicu, a onda pogledao na registarsku ploicu i zapisao i to.
"A tko je taj va poslodavac, gospodine?"
"Zove se Way. Gordon Way."
"O", rekao je policajac podigavi obrve, "onaj gospodin za kompjutore."
"Ovaj, da, tako je. Ja dizajniram software za tvrtku. Za tvrtku
WayForward Technologies II."
"Imamo jedan od vaih kompjutora dolje u postaji", napomenuo je
policajac. "Nema boga da ga natjeramo da radi."
"Oh," uzdahnuo je Richard umorno, "koji model imate?"
"Mislim da se zove Quark II."
"O, pa to je jednostavno", ustvrdio je Richard s olakanjem. "Taj uope ne
radi. Nikad nije ni radio. Totalna hrpa dreka."
"Ba udno, gospodine, to sam i ja uvijek govorio", rekao je policajac.
"Mada se neki nai deki ne slau s tim."
"Vi ste tu u pravu, gospodine policajce. Taj vam je beznadan. On je bio
glavni razlog to je prvobitna tvrtka propala. Predlaem vam da ga iskoristite
kao veliki pritiskiva za papir."
"A, ne, to nikako, gospodine", ustrajao je policajac. "Onda bi nam propuh
stalno otvarao vrata."
"to hoete time rei?" pitao je Richard.
"Koristim ga da dri vrata zatvorenima, gospodine. U ovo doba godine
imamo gadan propuh u stanici. Ljeti, naravno, njime udaramo osumnjiene po
glavi."
Zatvorio je biljenicu i spremio je u dep.
"Moj vam je savjet, gospodine, da polako i paljivo vozite natrag do kue.

Onda zakljuajte auto i provedite vikend totalno se oblokavajui. Po meni je to

jedini nain oputanja. Pazite sad kako kreete."
Vratio se u svoj auto, spustio prozor, i gledao kako Richard manevrira i
odlazi u no, prije nego to je i sam produio dalje.
Richard je duboko udahnuo, mirno se odvezao natrag u London, mirno
uao u svoj stan, mirno se preverao preko kaua, sjeo, natoio si dobru dozu
brendija i poeo se ozbiljno tresti.
Zbog tri stvari se tresao.
Bio je tu jednostavni fiziki ok to je zamalo doivio nesreu, to je stvar
koja vas uvijek uzburka vie nego to oekujete. Tijelo se preplavi adrenalinom,
koji onda kola sustavom i kiseli se.
A onda je tu bio i uzrok proklizavanja - neobina pojava Gordona koji se
u tom trenu baca pod auto. ovjee, ovjee. Richard je otpio gutljaj brendija i
grgljao njime. Odloio je au.
Bilo je opepoznato da je Gordon jedan od najbogatijih prirodnih izvora
grinje savjesti, i da moe isporuiti po tonu iste na tvoj prag svako jutro, ali
Richard nije shvaao da je dopustio da ga to pogaa u tolikoj neuvenoj mjeri.
Opet je uzeo au, popeo se uz stube i otvorio vrata svoje radne sobe, to
je obuhvaalo premjetanje hrpe primjeraka asopisa BYTE koja se sruila uz
njih. Odgurnuo ih je nogom i otiao do drugoga kraja velike prostorije. Mnogo
stakla na tom kraju prualo je pogled na velik dio sjevernog Londona, s kojeg
se magla sad poela dizati. Katedrala St. Paula je blistala u daljini i gledao ju je
nekoliko trenutaka, ali nije uinila nita spektakularno. Nakon dogaaja te
veeri ustanovio je da ga to prijatno iznenauje.
S druge strane sobe bilo je par dugih stolova pretrpanih sa, kad je zadnji
put brojio, est Macintosh kompjutora. U sredini je bio Mac II na kojem se
crveni iani model njegova kaua lijeno okretao u plavom ianom modelu
njegova uskog stubita, sa svim detaljima rukohvata, radijatora i kutije s
osiguraima, i naravno, nezgodnim zavojem na pola puta.
Kau bi se poeo okretati u jednom smjeru, naiao na prepreku, okrenuo
se u drugoj ravnini, naiao na drugu prepreku, okretao se oko tree osi dok ne bi
opet bio zaustavljen, onda opet proao taj ciklus pokreta drugim redoslijedom.
Nisi morao dugo gledati cijelu sekvencu da bi uoio kako se ponavlja.
Kau je bio oito zaglavljen.
Tri druga Maca bila su povezana dugim guvama kablova do neuredne
nakupine sintesajzera - jedan Emulator 11+ HD sampler, polica TX modula,
Prophet VS, jedan Roland JX10, jedan Korg DW8000, Octapad, Synth-Axe
MIDI kontroler gitare za ljevoruke, i ak i jedna stara ritam-maina koja je
nagurana u kut skupljala prainu - prilino irok asortiman. Takoer je tu bio i
mali i rijetko koriten kazetofon; sva glazba bila je uvana u sekvencerskim
fileovima na kompjutorima, a ne na vrpci.
Uvalio se na stolac pred jednim od Macova da vidi to taj radi, ako neto

radi. Pokazivao je Excelovu proraunsku tablicu "Bez naslova" i on se zapitao

zato.
Spremio ga je i pogledao da vidi je li ostavio sebi neke biljeke i odmah
ustanovio da spreadsheet sadri dio podataka koje je prethodno downloadao
nakon to je u on-line bazama podataka World Reporter i Knowledge potraio
injenice o lastavicama.
Sad je imao brojke koje su u detalje davale njihove migracijske navike,
oblik krila, aero-dinamiki profil i karakteristike turbulencije, i nekakve
rudimentarne brojke to se tie uzorka koji bi jato oblikovalo u letu, ali je zasad
imao samo najneodreeniju ideju kako bi ih mogao sintetizirati sve skupa.
Zato to je bio previe umoran da veeras naroito konstruktivno
razmilja, bijesno je nasumce odabrao i kopirao cijeli snop znamenki iz
spreadsheeta, prebacio ih u vlastiti program za konverziju, koji je sreivao,
filtrirao i manipulisao znamenkama u skladu s njegovim vlastitim
eksperimentalnim algoritmima, unio konvertirani file u Performer, snani
sekvencerski program, i pustio rezultat preko sluajno odabranog MIDI kanala
na onom sintesajzeru na kojem se zatekao u tom trenu.
Rezultat je bio kratka poplava uasno nepodnoljive kakofonije i prekinuo
ju je.
Ponovo je upotrijebio konverzijski program, ovaj put dajui mu nalog da
silom utisne visine tona u g-mol. To je bila opcija koje se bio odluan na kraju
rijeiti jer ju je smatrao varanjem. Ako je bilo nekakva temelja za njegovo
vjerovanje da se ritmovi i harmonije glazbe koji ga najvie zadovoljavaju mogu
pronai u, ili barem izvui iz, ritmova i harmonija pojava koje se dogaaju u
prirodi, onda bi zadovoljavajui modalitet i intonacija morao ispasti prirodnim
putem, umjesto da ga on sili.
U tom trenutku, ipak, silio ga je.
Rezultat je bio kratka poplava uasno nepodnoljive kakofonije u g-molu.
Toliko to se tie nasumce odabranih preica.
Prvi zadatak bio je relativno jednostavan: da se odredi forma vala
opisanog krilom lastavice koja leti, a onda ta forma sintetizira. Na taj nain
dobit e samo jednu notu, to bi bio dobar poetak, i nee mu trebati dulje od
vikenda da to obavi.
Osim to, naravno, nije na raspolaganju imao vikend u kojem bi to obavio
jer je morao nekako izbaciti Verziju 2 Anthema na vrata negdje tijekom idue
godine, ili "mjeseca" kako je to nazivao Gordon.
to je Richarda neminovno dovelo do tree stvari zbog koje se tresao.
Nije bilo nikakvoga naina da dobije slobodno vrijeme ovog ili idueg
vikenda da ispuni obeanje koje je dao Susaninoj telefonskoj sekretarici. A to
e, ako veeranji debakl to nije obavio, sigurno znaiti konani kraj.
Ali to je bilo to. Bilo je uinjeno. Ne postoji nita to moe uiniti kad
ostavi poruku na tuoj telefonskoj sekretarici osim da pusti dogaaje da idu

svojim tokom. To je bilo uinjeno. Bilo je neopozivo.

udna misao mu je najednom pala na pamet.
Prilino ga je iznenadila, ali nije mogao uoiti to bi u njoj bilo pogreno.

Poglavlje trinaesto
Dalekozor je prouavao noni krajobraz Londona, lagano, znatieljno,
zavirujue. Pogled ovamo, pogled onamo, samo gledanje to se dogaa, ima li
bilo to zanimljivo, bilo to korisno.
Dalekozor se zaustavlja na poleini jedne odreene kue, privuen blagim
pokretom. Jedna od onih velikih kasnoviktorijanskih vila, vjerojatno sad
podijeljena na stanove. Mnogo crnih eljeznih odvoda. Zelene plastine kante
za smee. Ali mrak. Ne, nita.
Dalekozor ba kree dalje kad na mjeseini uslijedi jo jedan pokret.
Dalekozor blago namjesti fokus, pokuavajui nai detalj, tvrdi rub, blagi
kontrast u tami. Magla se sad podigla, i tama blista. Jo vrlo, vrlo malo pomie
fokus.
Eno ga tamo. Neto, definitivno. Samo ovaj put malo vie, moda pola
metra, moda metar. Dalekozor se smjeta i oputa - lagano, trai rub, trai
detalj. Eno. Dalekozor se opet zaustavlja - naao je svoju metu, u otvoru izmeu
prozorske daske i odvodne cijevi.
To je taman lik, priljubljen uza zid, gleda dolje, trai novi oslonac, gleda
gore, trai ispust. Dalekozor paljivo promatra.
Lik je visok, mrav mukarac. Odjea mu je odgovarajua za ono to radi,
tamne hlae, tamna vesta, ali pokreti su mu nezgrapni i ukoeni. Nervozan.
Zanimljivo. Dalekozor eka i razmatra, razmatra i prosuuje.
ovjek je oito isti amater.
Gle kako petlja. Gle kako je nespretan. Noge mu skliu po odvodnoj
cijevi, ruke ne mogu dosegnuti prozor. Zamalo pada. Staje da doe do daha. Na
tren kree vraati se dolje, ali izgleda da mu je to jo tee.
Opet posee za prozorom i ovaj put ga hvata. Stopalo pokuava
uspostaviti stabilnost i skoro promauje cijev. Moglo je biti jako gadno, zbilja
jako gadno.
Ali sad je put laki i on bolje napreduje. Prelazi na drugu cijev, stie do
prozora na drugom katu, na tren koketira sa smru dok s naporom uspijeva
uspuzati na njega, i ini kljunu pogreku i pogleda dolje. Na tren se zaljulja i
svom teinom se naslanja natrag. Zakloni rukom oi i zaviri unutra da vidi je li
prostorija mrana, i kree otvarati prozor.
Jedna od stvari po kojima se amater razlikuje od profesionalca je toka u
kojoj se amater sjeti kako bi bila dobra ideja da je ponio neto ime moe silom
otvoriti prozor. Sreom po ovog amatera, i kuanstvo je amatersko, i prozor s
negodovanjem klizne gore. Penja se, s dosta olakanja, uvlai unutra.
Trebalo bi ga zatvoriti za njegovo vlastito dobro, pomilja dalekozor.
Ruka poinje posezati za telefonom. Na prozoru lice gleda van i na tren je
obasjano mjeseinom, a onda se okree unutra i nastavlja sa svojim poslom.
Ruka lebdi nad telefonom na trenutak-dva, dok dalekozor eka i razmatra,

razmatra i prosuuje. Ruka umjesto toga posee za detaljnim planom Londona.

Slijedi duga studiozna stanka, jo malo intenzivnog rada dalekozorom, a
onda ruka ponovo posee za telefonom, podie ga i okree broj.

Poglavlje etrnaesto
Susanin stan bio je mali, ali prostran, to je, pomislio je Richard napeto
dok je palio svjetlo, trik koji su samo ene u stanju izvesti.
Nije ta primjedba bila ono to ga je inilo napetim, naravno - pomislio ju
je i prije, mnogo puta. Svaki put kad je bio u njezinu stanu, u stvari. Uvijek ga
je to pogaalo, obino zato to bi upravo doao iz svog vlastitog stana, koji je
bio etiri puta vei i zakren. I ovaj put je doao ravno iz svog stana, samo
prilino ekscentrinim putem, i to je bilo ono to je njegovu uobiajenu
primjedbu inilo neuobiajeno napetom.
Znojio se i pored none hladnoe.
Pogledao je natrag kroz prozor, okrenuo se i na prstima oduljao preko
sobe do mjesta gdje su telefon i telefonska sekretarica stajali na svom
posebnom malom stolu.
Nema smisla, rekao je sebi, ii na prstima. Susan nije tu. Njega bi zapravo
jako zanimalo doznati gdje je ona - ba kao to bi nju, rekao je sebi, jako
zanimalo doznati gdje je on bio na poetku veeri.
Shvatio je da jo uvijek hoda na prstima. Udario se po nozi da bi se
natjerao da prestane, ali je svejedno nastavio s tim.
Penjanje po vanjskom zidu bilo je uasavajue.
Obrisao je elo rukavom svoje najstarije i najzamaenije veste. Bio je
jedan gadan trenutak kad mu je cijeli ivot preletio pred oima, ali je bio tako
zaokupljen padanjem da je propustio sve dobre dijelove. Veina dobrih dijelova
imala je veze sa Susan, shvatio je. Sa Susan ili s kompjutorima. Nikad i sa
Susan i s kompjutorima - to su veinom bili loi dijelovi. to je i razlog zato je
on tu, rekao je sebi. inilo mu se da mu je uvjeravanje potrebno, pa si je to jo
jednom rekao.
Pogledao je na sat. Jedanaest etrdeset pet.
Palo mu je na pamet da je bolje da ode i opere svoje prljave ruke prije
nego to bilo to dotakne. Nije ga brinula policija, ve Susanina uasavajua
istaica. Ona bi znala.
Otiao je u kupaonicu, upalio svjetlo, obrisao prekida, a onda zurio u
vlastito osupnuto lice u neonom osvijetljenom zrcalu dok je drao ruke pod
mlazom vode. Na trenutak je pomislio na pleuu, toplu svjetlost svijea na
Coleridgeovoj veeri, i prizore koje je ona prizivala iz mutnog i dalekog
poetka te veeri. ivot je tad izgledao lagan i bezbrian. Vino, razgovor,
jednostavni maioniarski trikovi. Sjetio se Sarina okrugla lica, oiju rairenih
od uenja. Umio se.
Pomislio je:
"... Pazi se! Pazi se!
Oi mu plamte, kosa se vijori!"

Poeljao se. Pomislio je i na slike koje su visjele u tami nad njihovim

glavama. Oprao je zube. Tiho zujanje neonske svjetiljke vratilo ga je u
sadanjost i najednom se uasnuto sjetio da je tu u svojstvu provalnika.
Neto ga je nagnalo da se pogleda ravno u lice u ogledalu, a onda je
pretresao glavom, pokuavajui je razbistriti.
Kad e se Susan vratiti? To je, naravno, ovisilo o tome to ona radi. Brzo
je obrisao ruke i vratio se natrag do telefonske sekretarice. Pritisnuo je tipku, a
njegova savjest je pritisnula njega. Vrpca se premotavala unatrag naizgled
beskrajno dugo, i s trzajem je shvatio da je to vjerojatno zato to je Gordon opet
izbacio bujicu rijei.
Zaboravio je, naravno, da e na sekretarici biti i drugih poruka osim
njegove, a presluavanje tuih telefonskih poruka bilo je ravno otvaranju
njihove pote.
Ponovno je objasnio sebi da on samo pokuava ispraviti pogreku koju je
napravio prije nego to ona nanese neku nepopravljivu tetu. Samo e putati
djelie poruka dok ne naie na svoj glas. To nee biti tako strano, nee ak
moi ni razaznati to je reeno.
Zastenjao je u sebi, stisnuo zube i pritisnuo tipku za putanje vrpce tako
grubo da ju je promaio i grekom izbacio kazetu. Ubacio ju je natrag i
paljivije pritisnuo putanje.
Biip.
"Oh, Susan, bok, Gordon je. Ba sam na putu do vikendice. Sad je, ovaj,
etvrtak naveer, i trenutno je, ovaj..." Premotao je vrpcu nekoliko sekundi. "...
trebam znati radi li Richard na tome. Mislim zbilja radi..." Richard je smrknuto
stisnuo usne i ponovno pritisnuo tipku za premotavanje naprijed. Zbilja je mrzio
to to Gordon ga pokuava pritiskati preko Susan, to je Gordon uvijek izriito
poricao. Richard nije mogao kriviti Susan to je ponekad gubila ivce zbog
njegova posla, ako su se dogaale ovakve stvari.
Klik.
"... naoruani smo. Daj zabiljei za Susan, molim te, da nabavi znak 'Pazi,
naoruani smo' s otrim iljkom dolje na pravoj visini da ga zeevi vide."
"to?" promrmljao je Richard u sebi, i prst mu je na trenutak oklijevao
nad tipkom za premotavanje. Imao je osjeaj da Gordon oajniki eli biti
poput Howarda Hughesa i, ako se ve ne moe nadati ni da e mu se pribliiti
po bogatstvu, mogao je barem pokuavati biti dvostruko ekscentriniji. Gluma.
Dirljiva gluma.
"To je tajnica Susan u uredu, ne ti, naravno", nastavio je Gordonov glas
na vrpci. "Gdje sam stao? Ah da. Richard i Anthem 2.00. Susan, ta stvar mora
biti na beta testiranju za dva ..." Richard je stisnutih usana pritisnuo
premotavanje naprijed.
"... stvar je u tome da postoji samo jedna osoba koja se nalazi u poloaju

da moe znati obavlja li on posao koji je bitan, ili samo sanjari, a ta jedna osoba
..." Ponovno je ljutito pritisnuo tipku. Obeao je sebi da nee sluati, a sad se
ljutio zbog onog to je uo. Trebao bi zbilja prestati s tim. Pa, samo jo jedan
pokuaj.
Kad je ponovno posluao uo je samo glazbu. udno. Opet je premotao
naprijed, i opet dobio samo glazbu. Zato bi netko nazvao da puta glazbu
telefonskoj sekretarici? zapitao se.
Telefon je zazvonio. Zaustavio je vrpcu i podigao slualicu, a onda je
skoro ispustio kao elektrinu jegulju kad je shvatio to radi. Jedva se usuujui
disati, prinio je slualicu uhu.
"Pravilo prvo provaljivanja", rekao je glas. "Nikad se ne javljaj na telefon
dok si usred posla. Tko bi ti trebao biti, za ime Boje?"
Richard se sledio. Potrajalo je trenutak-dva dok je pronaao gdje je stavio
svoj glas.
"Tko je to?" konano je upitao apatom.
"Pravilo drugo", nastavio je glas. "Pripreme. Ponesi potreban alat. Ponesi
rukavice. Pokuaj imati nekakav zaetak ideje u to si se upustio prije nego to
krene usred noi visjeti s prozorskih dasaka.
Pravilo tree. Nikad ne zaboravljaj Pravilo drugo."
"Tko je to?" ponovno je uzviknuo Richard.
Glas se nije dao smesti. "Susjedska straa", odgovorio je. "Ako samo
pogleda kroz prozor otraga vidjet e ..."
Vukui telefon, Richard je urno otiao do prozora i pogledao van.
Iznenadio ga je nagli bljesak u daljini.
"Pravilo etvrto. Nikad nemoj stati tamo gdje moe biti slikan.
Pravilo peto ... Slua li me, MacDuffe?"
"to? Da ..." odvratio je Richard zbunjeno. "Otkud me poznaje?"
"Pravilo peto. Nikad ne priznaj kako se zove."
Richard je nijemo stajao, teko diui.
"Drim jedan mali teaj", rekao je glas, "ako si zainteresiran ..."
Richard nije rekao nita.
"Ui", nastavio je glas. "Polako, ali ui. Da ui brzo dosad bi odloio
telefon, naravno. Ali znatieljan si - i nesposoban - i zato ga nisi odloio. Ja
inae ne drim teajeve za provalnike poetnike, premda je to privlana ideja.
Siguran sam da bi se mogle dobiti stipendije. Ako ih ve moramo imati, ba bi
mogli i biti kolovani.
Meutim, kad bih drao takav teaj, tebi bih dopustio da se upie
besplatno, jer sam i ja znatieljan. Zanima me zato bi g. Richard MacDuff koji
je, koliko sam shvatio, sad imuan mlad ovjek, neto u vezi s kompjutorima,
koliko znam, morao najednom spasti na provaljivanje po kuama."
"Tko - ?"
"Pa sam obavio malo istraivanja, nazvao brojeve pretplatnika i ustanovio

da u stanu u koji on provaljuje ivi stanovita gica S. Way. Znam da je

poslodavac g. Richarda MacDuffa uveni g. G. Way i pitam se jesu li oni
sluajno u rodu."
"Tko - ?"
"Razgovara sa Svladom, poznatijim kao 'Dirk' Cjelli, koji trenutno
posluje pod imenom Gently iz razloga koje bi u ovom trenutku bilo izlino
izloiti. elim ti dobru veer. Ukoliko eli doznati vie bit u u Pizza Expressu
u Upper Streetu za deset minuta. Ponesi neto novca."
"Dirk?" uzviknuo je Richard. "Ti ... Pokuava li me ucijeniti?"
"Ma ne, glupane, za pizze."
Zauo se kljocaj i Dirk Gently je prekinuo vezu. Richard je na trenutak
stajao ukoeno, ponovno obrisao elo, i njeno spustio telefon kao da je to
ozlijeeni hrak. Mozak mu je poeo tiho zujati i sisati palac. Mnogo malih
sinapsi duboko u njegovu cerebralnom korteksu uhvatilo se u kolo i poelo
plesati i pjevati djeje pjesmice. Zatresao je glavom, pokuavajui ih natjerati
da prestanu, i brzo opet sjeo pred telefonsku sekretaricu.
Borio se sam sa sobom hoe li opet pritisnuti tipku za putanje, a onda to
ionako uinio prije nego to je donio odluku. Jedva etiri sekunde lake
orkestarske glazbe smirujue je prolepralo kad se zauo zvuk kljua koji grebe
po bravi u hodniku.
Richard je panino pritisnuo tipku za izbacivanje, izvukao kazetu, nabio
je u dep svojih traperica i nadomjestio novom s hrpe koja je stajala pokraj
sekretarice. Kod njega u kui je pokraj njegove sekretarice bila ista takva hrpa.
Donosila ih je Susan iz ureda - jadna, trpeljiva Susan iz ureda. Morat e se
sjetiti da ujutro osjeti saaljenje za nju, kad za to bude imao vremena i
koncentracije.
Odjednom, bez da je to uope primijetio, predomislio se. U trenu je
izbacio zamjensku kazetu iz stroja, vratio natrag onu koju je ukrao, pritisnuo
tipku za premotavanje unatrag i jurnuo na kau gdje se, u dvije sekunde koliko
je imao prije otvaranja vrata, pokuao namjestiti u nonalantan i dobitni
poloaj. Na nagli poriv gurnuo je lijevu ruku iza lea, gdje bi mu mogla
koristiti.
Upravo je pokuao namjestiti crte lica u izraz sastavljen od jednakih
dijelova pokajnitva, vedrine i seksualne privlanosti, kad su se vrata otvorila i
Michael Wenton-Weakes je uao unutra.
Sve je stalo.
Vani je vjetar prestao. Sove su zastale usred leta. Dobro, moda jesu, a
moda i nisu, ali je svakako centralno grijanje odabralo taj trenutak da se
iskljui, moda jer se nije bilo u stanju izboriti s natprirodnom hladnoom koja
je najednom obuzela sobu.
"to ti radi ovdje, Wednesday?" zapitao je Richard. Ustao je s kaua kao
da lebdi od bijesa.

Michael Wenton-Weakes bio je krupan ovjek tuna lica kojeg je dosta

ljudi znalo kao Michaela Wednesday-Weeka, jer je obino obeavao da e
posao zgotoviti do idue srijede. Bio je odjeven u odijelo koje je bilo vrhunski
skrojeno kad ga je njegov otac, pokojni lord Magna, kupio prije etrdeset
godina.
Michael Wenton-Weakes nalazio se vrlo visoko na malom, ali odabranom
popisu ljudi koji se Richardu nimalo ne sviaju.
Nije ga volio jer je smatrao da je i sam pojam nekoga tko je ne samo
privilegiran, nego i saalijeva sam sebe jer smatra da svijet zbilja ne razumije
probleme privilegiranih ljudi, duboko odvratan. Michael, sa svoje strane, nije
volio njega iz prilino jednostavnog razloga to Richard nije volio njega i nije
to krio.
Michael je polako i alostivo pogledao natrag na hodnik dok je Susan
ulazila. Zastala je kad je vidjela Richarda. Odloila je torbicu, razmotala al,
otkopala kaput, skinula ga, dodala Michaelu, otila do Richarda i tresnula ga
po licu.
"To sam uvala cijelu veer", rekla je bijesno. "I nemoj se pokuati
pretvarati da to iza lea skriva laticu cvijea koje si zaboravio. Probao si taj
tos proli put." Okrenula se i udaljila.
"Ovaj put je bombonijera ono to sam zaboravio", primijetio je kiselo
Richard i pruio praznu ruku prema njenim leima. "Popeo sam se po cijelom
vanjskom zidu bez nje. Ba sam se osjetio budalasto kad sam uao."
"To nije ba smijeno", otpuhnula je Susan. Otila je u kuhinju gdje je
zvualo kao da melje kavu golim rukama. Za nekoga tko je uvijek izgledao tako
uredno i slatko i njeno imala je vraki temperament.
"Istina je", branio se Richard, potpuno ignorirajui Michaela. "Skoro sam
poginuo."
"Taj lagvort u ignorirati", rekla je Susan iz kuhinje. "Ako eli da neto
veliko i otro bude baeno na tebe, zato ne doe ovamo i pria te tosove?"
"Pretpostavljam da bi trenutno bilo besmisleno rei da mi je ao", dobacio
je Richard.
"Itekako", potvrdila je Susan, vraajui se iz kuhinje. Pogledala ga je s
munjama u oima, i ak je lupila nogom u pod.
"Zbilja, Richarde", nastavila je. "Samo e opet rei da si zaboravio. Kako
moe imati obraza stajati tu s dvije ruke, dvije noge i glavom kao da si ljudsko
bie? Ovo je ponaanje kojeg bi se stidio i napad amebske dizenterije. Kladim
se da se ak i najnii oblik dizenterijske amebe tu i tamo pojavi da povede svoju
curu na etnju po eluanoj ovojnici. Pa, nadam se da ti je veer bila uljiva."
"I jest", potvrdio je Richard. "Ne bi ti se svidjelo. Bio je jedan konj u
kupaonici, a zna koliko ti mrzi takve stvari."
"Daj, Michaele," rekla je Susan ustro, "nemoj tu stajati kao splasnuti
puding. Hvala ti lijepa za veeru i koncert, bio si jako fin i jesam uivala sluati

o tvojim nevoljama cijelu veer jer su one bile dobrodola promjena od mojih.
Ali mislim da bi bilo najbolje da pronaem tvoju knjigu i onda te izguram.
Moram obaviti ozbiljnog skakanja gore-dolje i vikanja, a znam koliko to smeta
tvojoj istananosti."
Uzela je svoj kaput od njega i objesila ga. Dok ga je drao, on kao da je
bio potpuno obuzet tim zadatkom i nije primjeivao nita drugo. Bez njega se
inio pomalo izgubljenim i nagim i bio prisiljen ponovno oivjeti. Okrenuo je
pogled svojih velikih oiju na Richarda.
"Richarde," obratio mu se, "ovaj, proitao sam tvoj lanak u ... u
Fathomu. O glazbi i, ovaj ..."
"Fraktalnim pejzaima", rekao je Richard kratko. Nije elio razgovarati s
Michaelom, a svakako nije htio biti uvuen u razgovor o Michaelovu jadnom
asopisu. Ili bolje rei asopisu koji je nekad bio Michaelov.
To je bio tono aspekt razgovora u koji Richard nije elio biti uvuen.
"Ovaj, da. Vrlo zanimljivo, naravno", nastavio je Michael svojim
svilenkastim, previe zaobljenim glasom. "Planinski oblici i oblici stabala i
svakakve stvari. Reciklirane alge."
"Rekurzivni algoritmi."
"Da, naravno. Vrlo zanimljivo. Ali tako pogreno, tako uasno pogreno.
Za asopis, hou rei. To je ipak, na kraju krajeva, revija za umjetnost. Ja nikad
ne bih pustio tako neto, naravno. Ross ga je potpuno upropastio. Potpuno.
Morat e otii. Morat e. On nema nikakvog senzibiliteta i lopov je."
"On nije lopov, Wednesday, to je apsolutno apsurdno", odbrusio je
Richard, istog trena uvuen i pored svoje odlunosti da ne bude. "On nije imao
nikakve veze s tim to si ti izbaen. To je bila tvoja vlastita glupa greka, a ti..."
Zauo se otar uzdah.
"Richarde," rekao je Michael svojim najmekim, najtiim glasom prepirati se s njim bilo je kao upetaljavanje u padobransku svilu "mislim da
ti ne shvaa koliko je bitno .."
"Michaele", zazvala je Susan blago, ali odluno, drei vrata otvorena.
Michael Wenton-Weakes je maloduno klimnuo glavom i kao da se
ispuhao.
"Tvoja knjiga", dodala je Susan, pruajui mu mali, ali stari pregled
crkvene arhitekture u Kentu. Uzeo ga je, promrmljavi nekakvu slabanu
zahvalu, pogledao oko sebe na tren kao da je iznenada shvatio neto veoma
neobino, onda se sabrao, kimnuo za zbogom i otiao.
Richard nije ocijenio koliko je napet dok Michael nije izaao i on se
najednom mogao opustiti. Uvijek mu je smetala Susanina pritajena njenost
prema Michaelu, premda ju je ona pokuavala prikriti time to je stalno bila
uasno nepristojna s njim. Moda ak i zbog toga.
"Susan, to da kaem ..." poeo je nespretno.
"Mogao bi za poetak rei 'Jao'. Nisi mi pruio ni to zadovoljstvo kad sam

te udarila, a mislila sam da sam to uinila ba jako. Boe, ovdje je ledeno. Zato
je taj prozor otvoren?"
Otila ga je zatvoriti.
"Rekao sam ti. Tako sam uao."
Zvuao je dovoljno ozbiljno da se ona okrene i iznenaeno ga pogleda.
"Zbilja", rekao je. "Kao u reklami za bombonijere, samo to sam
zaboravio bombonijeru ..." Pokunjeno je slegnuo ramenima.
"to te uope spopalo da to napravi?" pitala je. Gurnula je glavu kroz
prozor i pogledala dolje. "Mogao si poginuti", rekla je, okreui se natrag
njemu.
"Pa, ovaj, da ..." sloio se. "Bio je to jedini nain da ... Ne znam." Sabrao
se. "Uzela si svoj klju natrag, sjea se?"
"Da. Dojadilo mi je da dolazi i pljaka moj friider zato to ti se ne da
gnjaviti s odlaskom u kupnju za sebe. Richarde, jesi se zbilja popeo po ovom
zidu?"
"Pa, htio sam biti tu kad ti ue."
Zaueno je odmahnula glavom. "Bilo bi daleko bolje da si bio tu kad
sam izlazila. Zato nosi tu prljavu staru odjeu?"
"Da. Ne misli valjda da sam otiao na veeru na St. Cedd ovako
obuen?"
"Pa, vie ne znam to ti smatra racionalnim ponaanjem." Uzdahnula je i
pretraila jednu malu ladicu. "Evo," rekla je, "ako e ti to spasiti ivot", i dala
mu par kljueva na privjesku. "Previe sam umorna da bih i dalje bila bijesna.
Cijela veer Michaelovog lobiranja me iscrpila."
"Pa, nikad neu razumjeti zato ga trpi", primijetio je Richard odlazei
da donese kavu.
"Znam da ti se on ne svia, ali jako je drag i moe biti armantan na svoj
tuni nain. Obino je veliko oputanje biti s nekim tko je toliko okupiran sam
sobom, jer nije nimalo zahtjevno. Ali on je opsjednut idejom da mu ja mogu
nekako pomoi oko njegovog asopisa. Ne mogu, naravno. U ivotu ne ide
tako. Premda mi ga je ao."
"Meni nije. Njemu je cijelog ivota sve bilo lagodno. Jo mu je uvijek
lagodno. Samo su mu oduzeli njegovu igraku i to je sve. To teko da je
nepravda, zar ne?"
"Nije u pitanju je li nepravedno ili nije. Meni ga je ao jer je nesretan."
"Pa, naravno da je nesretan. Al Ross je pretvorio Fathom u zbilja britak,
inteligentan asopis koji najednom svi ele itati. Prije toga je bio samo
eprtljava zbrka. Jedina stvarna svrha bila mu je da Michael rua sa svakim tko
mu se svia i ulizuje im se s opravdanjem da bi oni moda htjeli napisati pokoju
stvaricu. Jedva da je ikad tiskao poneki broj. Cijela stvar je bila smijena. On
je sebe razmazio time. Uope to ne nalazim armantnim niti dopadljivim.
Oprosti, raspriao sam se o tome, a nisam htio."

Susan je nelagodno slegnula ramenima.

"Mislim da pretjerano reagira," rekla je, "premda u se morati drati
podalje od njega ako e stalno navaljivati da napravim neto to jednostavno ne
mogu napraviti. Previe je iscrpljujue. Ionako, uj. Drago mi je to si proveo
uasnu veer. elim popriati s tobom to emo raditi ovaj vikend."
"Pa," zamucao je Richard, "ovaj ..."
"Samo bolje da prvo provjerim poruke."
Prola je pokraj njega i dola do telefonske sekretarice, pustila prvih
nekoliko sekundi Gordonove poruke, a onda najednom izbacila kazetu.
"Nemam ivaca", konstatirala je, dajui je njemu. "Moe li je ti sutra dati
Susan u uredu? Utedjet emo joj put. Ako ima neto bitno na njoj, ona e mi
rei."
Richard je zatreptao, promrmljao: "Ovaj, da", i spremio kazetu u dep,
protrnuo od oka zbog izbavljenja.
"U svakom sluaju, za vikend -" zapoela je Susan sjedajui na kau.
Richard je obrisao elo rukom. "Susan, ja ..."
"Bojim se da u morati raditi. Nicole je bolesna i moram je zamijeniti u
Wigmoreu u petak idui tjedan. Na programu su neke stvari Vivaldija i Mozarta
koje ne znam ba najbolje, pa se bojim da to znai mnogo dodatnog vjebanja
ovaj vikend. ao mi je."
"Pa, u stvari," rekao je Richard, "i ja moram raditi." Sjeo je kraj nje.
"Znam. Gordon stalno trai da te podsjeam. Voljela bih da to ne radi. To
nisu moja posla i stavlja me u poloaj koji mrzim. Dosta mi je da me ljudi
pritiskaju, Richarde. Ti barem to ne radi."
Otpila je malo kave.
"Nisam sigurna", dodala je, "da postoji nekakva siva zona izmeu
pritiskanja i potpunog ignoriranja koju bih voljela istraiti. Daj me zagrli."
Zagrlio ju je, s osjeajem da ima udovino veliku i potpuno nezasluenu
sreu. Sat vremena kasnije izaao je od nje i ustanovio da je Pizza Express
zatvoren.
***
U meuvremenu, Michael WentonWeakes vraao se u Chelsea svojoj
kui. Sjedei otraga u taksiju, gledao je ulice praznim pogledom i lagano
kuckao prstima po prozoru sporim zamiljenim ritmom.
Tok tok tok kuc tok tok kuc tok.
On je bio jedan od onih opasnih ljudi koji su mekani, lignjasti i kravoliki
pod uvjetom da imaju ono to ele. A zato to je on oduvijek imao ono to je
elio, i inilo se da ga je time lako zadovoljiti, nikad nikomu nije palo na pamet
da je on bilo to drugo osim mekan, lignjast i kravolik. Morali biste se probiti
kroz mnogo mekanih lignjastih dijelova da naete onaj koji ne poputa na

guranje. Svi mekani lignjasti dijelovi bili su tu da zatite ba taj dio.

Michael Wenton-Weakes bio je mlai sin lorda Magne, izdavaa, vlasnika
novina i previe popustljiva oca, pod ijim je zatitnim kiobranom Michael
uivao u izdavanju svog vlastitog malog asopisa uz velianstvene gubitke.
Lord Magna je nadzirao postupnu, ali dostojanstvenu i potovanja vrijednu
propast izdavakog carstva koje je prvobitno osnovao njegov otac, prvi lord
Magna.
Michael je nastavio lagano kuckati zglavcima po staklu.
Kuc kuc tok kuc.
Sjetio se uasnoga, stranog dana kad je njegova oca sprila struja dok je
mijenjao osigura, a njegova je majka, njegova majka, preuzela posao. Nije
samo ga preuzela, ve ga poela voditi s neoekivanim arom i odlunou,
ispitala je veoma otrim okom da vidi kako je voena, ili vodana kao to se ona
o tome izrazila, i konano stigla do toga da pogleda raunovodstvo Michaelova
asopisa.
Tok tok tok.
Sad, Michael je znao taman dovoljno o poslovnoj strani stvari da zna
kakve brojke trebaju biti, i jednostavno je uvjeravao svog oca da one takve i
jesu.
"Ne mogu dopustiti da taj posao bude sinekura, to ti mora biti jasno, stari
moj, mora zaraivati za sebe, inae kako bi to izgledalo, kako bi to bilo?"
govorio je njegov otac, a Michael bi ozbiljno klimao glavom, i poinjao
smiljati brojke za sljedei mjesec, ili kad god bi ve uspio tiskati broj.
Njegova majka, u drugu ruku, nije bila toliko popustljiva. I to nije bila u
najveoj moguoj mjeri.
Michael je obino govorio o svojoj majci kao o staroj bojnoj sjekiri, ali
bilo bi je poteno usporediti s bojnom sjekirom samo ukoliko bi to bila izuzetno
vjeto izraena, predivno balansirana bojna sjekira, s minimumom fine ukrasne
gravire koja prestaje neposredno prije otrice uglaane poput britve. Jedan
zamah takva instrumenta i ne biste ni znali da vas je neto pogodilo, dok malo
kasnije ne biste pokuali pogledati na sat i ustanovili da vie nemate ruku.
ekala je strpljivo - ili barem s prividnim strpljenjem - iza kulisa cijelo
vrijeme, kao odana supruga, ljubazna, ali stroga majka. Sad ju je netko - da
naas zamijenimo metafore - izvadio iz korica, i svi su trali u zaklon.
Ukljuujui i Michaela.
Ona je vrsto vjerovala da je Michael, kojeg je tiho oboavala, razmaen
u punom i najgorem smislu te rijei, i bila je odluna, u tom kasnom stadiju,
zaustaviti to.
Nije joj trebalo vie od nekoliko minuta da ustanovi kako je on svaki
mjesec jednostavno izmiljao brojke, i da je asopis hrpimice gubio novac dok
se Michael poigravao s njime, cijelo vrijeme nabijajui ogromne raune za
rukove, naknade za taksi prijevoz i trokove osoblja koje bi, igrajui se, odbio

od fiktivnih poreza. Cijela stvar se jednostavno izgubila iz vida u

gargantuanskom raunovodstvu Magna Housea.
Onda je pozvala Michaela k sebi.
Kuc kuc tok kuc kuc.
"Kako eli da razgovaram s tobom," upitala je, "kao sa svojim sinom ili
kao s urednikom jednog od svojih asopisa? Meni obje varijante odgovaraju."
"Tvojih asopisa? Pa, sin sam ti, ali ne vidim zato ..."
"Dobro. Michaele, elim da pogleda ove brojke", rekla je ustro, dajui
mu list kompjutorskog ispisa. "One s lijeve strane pokazuju stvarne prihode i
rashode Fathoma, a one s desne su tvoje brojke. Upada li ti neto u oi?"
"Majko, mogu sve objasniti, ja -"
"Odlino", rekla je lady Magna sa slatkim osmjehom, "jako mi je drago
zbog toga."
Uzela je list papira natrag. "A sad, ima li neko miljenje kako bi bilo
najbolje ubudue upravljati asopisom?"
"Da, svakako. Vrlo jako. Ja -"
"Odlino", rekla je lady Magna s vedrim smijekom. "Dobro, to je onda
potpuno zadovoljavajue."
"Zar ne eli uti to -"
"Ne, duo, to je u redu. Samo mi je drago da znam da ima to rei o
cijeloj stvari da bi je razjasnio. Sigurna sam da e novi vlasnik Fathoma to rado
sasluati, ma o emu se radilo."
"to?" rekao je Michael zapanjeno. "Hoe rei da e zbilja prodati
Fathom?"
"Ne, nego da sam ga ve prodala. Nisam dobila mnogo za njega, bojim se.
Jednu funtu i obeanje da e ostati na mjestu urednika jo tri broja, a nakon
toga sve ovisi o odluci novog vlasnika."
Michael je zurio u prazno, rairenih oiju.
"Ma, hajde," rekla je njegova majka razumno, "teko da smo mogli
nastaviti po starom, zar ne? Oduvijek sam se slagala s tvojim ocem da ti posao
ne bi trebao biti sinekura. A budui da bih imala velikih problema da ili
prihvatim ili odbijem tvoje prie, pomislila sam da trebam problem preusmjeriti
na nekog s kim moe imati znatno objektivniji odnos. A sad, Michaele, imam
sljedei sastanak na rasporedu."
"Dobro, ali... kome si ga prodala?" probrbljao je Michael.
"Gordonu Wayu."
"Gordonu Wayu! Ali, za ime Boje, majko, pa on je ..."
"Njemu je vrlo stalo da bude uoen kao zatitnik umjetnosti. I rekla bih da
zbilja mislim zatitnik. Sigurna sam da ete se sjajno slagati, duo. Sad, ako
doputa -"
Michael je ostao pri svome. "Nikad nisam uo za neto tako bezobrazno!
Ja -"

"Zamisli, ba te iste rijei rekao je g. Way kad sam mu pokazala ove

brojke i onda zahtijevala da te ostavi kao urednika jo tri broja."
Michael je puhao i duhao i pocrvenio i mahao prstom, ali nije mogao
smisliti nita vie to bi rekao. Osim: "Kolika bi razlika bila u svemu ovom da
sam traio da me tretira kao urednika jednog od svojih asopisa?"
"Pa, duo," rekla je lady Magna sa svojim najslaim osmjehom,
"oslovljavala bih te s g. Wenton-Weakes, naravno. I ne bih ti sad rekla da
zategne kravatu", dodala je uz mali pokret prstima pod bradom.
Kuc kuc tok tok kuc.
"Broj sedamnaest, je li, efe?"
"Ovaj ... to?" rekao je Michael, tresui glavom.
"Sedamnaest ste rekli, je li?" rekao je taksist. "Jer tu smo."
"Oh. Oh, da, hvala", rekao je Michael. Iziao je iz auta i potraio novac u
depu.
"Kuc kuc kuc, je li?"
"tto?" pitao je Michael plaajui vonju.
"Kuc kuc kuc," ponovio je taksist, "cijelim vrajim putem dovde. Neto
vam je na pameti, prijatelju?"
"Gledajte svoja prokleta posla", odbrusio je Michael bijesno.
"Kako hoe, prijatelju. Samo sam pomislio da ste poludjeli ili tako
neto", rekao je taksist i odvezao se.
Michael je uao u svoju kuu i proao hladnim hodnikom do
blagovaonice, upalio veliko svjetlo i natoio si brendi iz kristalne boce. Skinuo
je kaput, bacio ga preko velikog stola od mahagonija i privukao stolac prozoru
gdje je sjedio skupljen oko svog pia i svojih jada.
Kuc kuc kuc po prozoru.
Natmureno je ostao kao urednik naznaena tri broja, a onda je, bez
previe ceremonija, otputen. Naen je novi urednik, stanoviti A. K. Ross, koji
je bio mlad, gladan i ambiciozan, i koji je ubrzo od asopisa napravio veliki
uspjeh. Michael je, u meuvremenu, bio sav izgubljen i ogoljen. Za njega nita
vie nije postojalo.
Opet je kucnuo po prozoru i pogledao, to je esto inio, na malu stolnu
lampu koja je stajala na prozorskoj dasci. Bila je to prilino runa, obina
lampica, i jedina stvar u vezi s njom koja mu je redovno privlaila panju bila je
to je to ona lampa koja je strujom ubila njegova oca, a to je bilo mjesto na
kojem je sjedio.
Stari je bio takav glupan u bilo emu povezanom s tehnikom. Michael ga
je mogao zamisliti kako mirka s dubokom usredotoenou kroz svoje
bifokalne naoale i gricka brkove dok pokuava razmrsiti sloene misterije
trinaestoamperne utinice. On ju je, ini se, vratio natrag u zid ne stavivi
zatitu, a onda pokuao in situ promijeniti osigura. Od toga je dobio ok koji je

zaustavio njegovo ve prilino naeto srce.

Takva jednostavna, jednostavna greka, pomislio je Michael, kakvu bi
bilo tko mogao napraviti, bilo tko, ali njene posljedice bile su katastrofalne.
Potpuno katastrofalne. Smrt njegova oca, njegov vlastiti gubitak, pojava tog
uasnog Rossa i njegova sramotno uspjenog asopisa i ...
Kuc kuc kuc.
Pogledao je na prozor, u svoj odraz, i u tamno grmlje s druge strane
stakla. Opet je pogledao lampu. To je bio taj predmet, to mjesto, a greka je bila
tako jednostavna. Jednostavno ju je bilo napraviti, jednostavno bi je bilo
sprijeiti.
Jedina stvar koja ga je odvajala od tog jednostavnog trenutka bila je
nevidljiva barijera mjeseci koji su od tad proli.
Nagla, udna mirnoa obuzela ga je kao da je neto u njegovoj nutrini
najednom bilo rijeeno.
Kuc kuc kuc.
Fathom je bio njegov. On nije bio namijenjen da bude uspjean, bio je
njegov ivot. Njegov ivot mu je oduzet, a to je trailo odgovor.
Kuc kuc kuc KRC.
Iznenadio je sebe time to je iznenada rukom razbio prozor i gadno se
porezao.

Poglavlje petnaesto
Neke od manje ugodnih posljedica injenice da je mrtav poele su biti
uoljive Gordonu Wayu dok je stajao ispred svoje vikendice.
Bila je to u stvari prilino velika kua po svaijim mjerilima, ali on je
uvijek elio imati neto na selu pa je, kad je konano dolo vrijeme da kupi to, a
on ustanovio da ima na raspolaganju mnogo vie novca nego to je ikad
ozbiljno smatiao da bi mogao imati, kupio jedan stari upni dvor i nazvao ga
skromnom vikendicom i pored sedam spavaih soba i etiri jutra raskvaene
cambridgeshireske zemlje. To ga nije ba omililo ljudima koji su imali samo
skromne vikendice, ali opet, da je Gordon Way doputao da njegovim djelima
upravlja ono to ga ini omiljenim, on ne bi bio Gordon Way.
Nije vie, naravno, ni bio Gordon Way. Bio je duh Gordona Waya.
Koji je u depu imao duhove kljueva Gordona Waya.
Ta pomisao ga je na tren zaustavila u nevidljivu iskoraku. Pomisao na
hodanje kroz zidove bila mu je zbilja mrska. Bilo je to neto to se cijele noi
jako trudio izbjei. Umjesto toga borio se da dohvati i stisne svaki predmet koji
bi dodirnuo, da bi ga uinio vrstim, jer bi time i sebe inio takvim. Ui u kuu,
svoju vlastitu kuu, na bilo koji drugi nain osim otvaranja vrata i ulaenja
unutra kao pravi vlasnik, donijelo bi mu straan osjeaj gubitka.
Poelio je, gledajui u nju, da ta kua nije takav savren primjer
viktorijanske gotike, i da mjeseina ne svijetli tako hladno po njenim uskim
prozorima i prijeteim tornjevima. alio se, glup, dok ju je kupovao, da bi u
njoj trebalo biti duhova, ne znajui da e ih jednoga dana biti - i tko e taj duh
biti.
Zebnja due obuzela ga je dok je bez zvuka iao prilazom, obrubljenim
prijeteim sjenama stabala tise koja su bila daleko starija od samoga dvora.
Uznemiravala ga je pomisao da bi bilo tko drugi, hodajui tim prilazom, bio
uplaen upravo zbog mogunosti da sretne neto poput njega.
Zaklonjena tisama, s lijeve strane stajala je stara crkva, sad ve u dosta
loem stanju, koritena samo naizmjenino s drugim crkvama u okolnim selima,
a sveenik koji bi sluio misu uvijek bi bio bez daha od puta biciklom do tamo i
obeshrabren malim brojem onih koji bi ga doekali. Iza zvonika crkve uzdizalo
se hladno oko mjeseca.
Traak pokreta naglo mu je privukao pogled, kao da se neto pomaklo u
bunju pokraj kue, ali bila je to, rekao je sebi, samo njegova mata, napregnuta
zato to je mrtav. ega bi se on uope trebao plaiti?
Nastavio je dalje, du ruba krila dvora, prema vratima smjetenim duboko
u tamnoj nii obrubljenoj brljanom. Odjednom je osupnuto shvatio da iz kue
dopire svjetlost. Elektrino svjetlo i treperavi odsjaj vatre.
Proao je trenutak-dva dok je shvatio da ga, naravno, oekuju te veeri,
premda ne ba u sadanjem obliku. Ga Bennett, postarija kuedomaica,

sigurno je namjestila i krevet, zaloila vatru u kaminu i ostavila mu laganu

veeru.
I televizor bi bio ukljuen, iskljuivo zato da ga on moe nestrpljivo
iskljuiti im ue.
Koraci mu nisu odjekivali po ljunku dok je prilazio. Premda je znao da
nee uspjeti s vratima, ipak je prvo morao otii do njih, da ih pokua otvoriti, a
tek onda e, skriven u sjeni zgrade, zatvoriti oi i postieno kliznuti kroz njih.
Doao je do vrata i stao.
Bila su otvorena.
Samo centimetar, ali su bila otvorena. Dua mu je zatreptala od
iznenaenja. Kako mogu biti otvorena? Ga Bennett je uvijek jako pazila na
takve stvari. Na trenutak je nesigurno stajao, a onda se s naporom oslonio na
vrata. Pod malim pritiskom koji je uspio napraviti, polako i nevoljko su se
otvorila, dok su arke kripale u znak protesta. Uao je i zaklizao poploanim
hodnikom. iroko stubite vodilo je gore u mrak, ali vrata u hodniku su sva bila
zatvorena.
Najblia vrata vodila su u dnevni boravak, u kojem je gorjela vatra, i
odakle je mogao uti priguene zvukove ganjanja automobilima u
kasnoveernjem filmu. Na trenutak se uzaludno hrvao s mjedenom kvakom na
njima, ali je na kraju morao priznati poniavajui poraz, i s naglim bijesom
bacio se ravno na vrata - i kroz njih.
Soba je bila slika ugodne domae topline. Nekontrolirano je uteturao u
nju, i ne zaustavljajui se proao kroz stoli na kojem su bili debeli sendvii i
termosica s vrelom kavom, kroz veliki tapecirani naslonja, kroz vatru, kroz
usijane cigle kamina i u mranu i hladnu blagovaonicu iza njih.
Vrata iz blagovaonice natrag u boravak bila su takoer zatvorena. Gordon
ih je tupo opipao, a onda, pomirivi se s neizbjenim, uzdahnuo i mirno kliznuo
kroz njih, smireno, blago, primjeujui po prvi put bogatu unutarnju teksturu
drveta.
Ugoda sobe bila je skoro nepodnoljiva Gordonu, te je odsutno lutao po
njoj, ne mogavi se skrasiti, putajui da topla ivost odsjaja vatre prolazi kroz
njega. Nije ga mogla ugrijati.
to bi, pitao se, duhovi trebalo da rade cijelu no?
Sjeo je, uznemireno, i gledao televiziju. Uskoro su, meutim, jurnjave
automobila mirno dole do kraja i nije ostalo nita osim sivog snijega i utanja,
koje nije mogao iskljuiti.
Ustanovio je da je preduboko utonuo u naslonja i pobrkao svoje dijelove
s njegovima dok se vukao i upao van. Pokuao se malo zabaviti tako to je stao
usred stola, ali to nije mnogo pomoglo u popravljanju raspoloenja koje je
neumitno klizilo od oajanja nanie.
Moda e zaspati.
Moda.

Nije osjeao ni umor ni pospanost, samo samrtniku udnju za

zaboravom. Proao je natrag kroz zatvorena vrata i u mrani hodnik, od kojeg je
iroko vrsto stubite vodilo do velikih mranih spavaih soba na katu.
Isprazno se popeo uz njih.
To niem ne slui, znao je. Ako ne moe otvoriti vrata spavae sobe, ne
moe ni spavati na krevetu. Kliznuo je kroz vrata i podigao se na krevet za koji
je znao da je hladan premda to nije osjeao. Mjesec kao da ga nije mogao
ostaviti na miru i obasjao ga je cijeloga dok je leao, rairenih oiju i prazan,
nesposoban sjetiti se to je to spavanje i kako se to radi.
Obuzeo ga je uas upljine, uas leanja beskrajno i vjeno budan u etiri
ujutro.
Nije imao kamo ii, nije imao to raditi kad bi doao negdje, i nikoga
koga bi mogao otii probuditi, a tko ne bi bio potpuno uasnut kad ga ugleda.
Najgori trenutak bio je kad je na putu vidio Richarda, Richardovo
problijedjelo lice ukoeno unutar vjetrobrana. Opet je vidio svoje lice, i onaj
blijedi lik pokraj njega.
To je bilo ono to ga je istreslo iz upornog ostatka topline otraga u umu,
koji je govorio da je to samo privremeni problem. To je bilo neto to se ini
uasnim usred noi, ali sve e biti u redu ujutro kad bude mogao sresti ljude i
srediti stvari. Na trenutak je u umu prevrtao to sjeanje i nije ga se mogao
rijeiti.
Vidio je Richarda i Richard je, znao je to, vidio njega.
Nee sve biti u redu.
Obino bi, kad bi se nou tako osjeao, otiao dolje vidjeti to ima u
friideru, pa je to i sad uinio. Tamo e biti veselije nego u ovoj mjeseinom
osvijetljenoj spavaoj sobi. Zadrat e se u kuhinji i lupati kroz no.
Kliznuo je niz - i dijelom kroz - rukohvat, prolebdio kroz kuhinjska vrata
bez krzmanja i onda posvetio svu svoju koncentraciju i energiju pritiskanju
prekidaa za svjetlo.
To mu je dalo osjeaj da je neto postigao i odluio je proslaviti pivom.
Nakon minute-dvije prevrtanja i isputanja konzerve Fostera, odustao je.
Nije imao ni najpribliniju zamisao kako bi mogao otvoriti prsten na
povlaenje, a osim toga sad je ve bilo sasvim protreseno - i to bi uinio s
njim, ak i da ga otvori?
Nije imao tijelo u kojem bi ga mogao drati. Odbacio je konzervu od sebe
i ona se otkotrljala pod kredenc.
Poeo je primjeivati neto o sebi, nain na koji mu je sposobnost da
hvata stvari rasla i opadala u nekakvom usporenom ritmu, kao i vidljivost.
U ritmu je, meutim, bilo stanovite nepravilnosti, ili bi ponekad uinak
bio izraeniji nego u drugim trenucima. I to je variralo u skladu s nekim
sporijim ritmom. U tom se trenutku inilo da mu snaga jaa.
U nagloj grozniavoj aktivnosti pokuao je ustanoviti koliko stvari u

kuhinji moe pomaknuti ili upotrijebiti ili ukljuiti.

Otvarao je ormare, vadio ladice, bacajui pribor za jelo na pod. Nakratko
mu je zazujao mikser, oborio je elektrini mlin za kavu, odvrnuo plin na
plinskom tednjaku, ali nije uspio zapaliti vatru, izrezao je trucu kruha noem
za rezanje peenja. Pokuao je komade kruha utrpati u usta, ali su mu
jednostavno pali kroz zube na pod. Pojavio se jedan mi, ali je izjurio iz
kuhinje, krzna nakostrijeena od straha.
Konano se zaustavio i sjeo za kuhinjski stol, emotivno iznuren, ali fiziki
otupio.
Kako e, zapitao se, ljudi reagirati na njegovu smrt?
Kome e biti najvie ao kad uje da ga vie nema?
Neko vrijeme osjeat e ok, zatim tugu, a onda e se prilagoditi, i on e
biti blijedo sjeanje dok ljudi nastavljaju sa svojim ivotima bez njega, mislei
da je on otiao tamo kamo god ljudi idu. To je bila pomisao koja ga je ispunila
najveom jezom.
On nije otiao. Jo je bio tu.
Stajao je naspram jedinog ormara kojeg jo nije uspio otvoriti jer mu je
kvaka bila prevrsta, i to ga je smetalo. Nespretno je dohvatio limenku rajice, a
onda opet priao ormaru i navalio limenkom na kvaku. Vrata su se otvorila i
njegovo vlastito zakrvavljeno tijelo uasavajue je ispalo van.
Gordon do tog trenutka nije shvatio da duh moe pasti u nesvijest.
To je sad shvatio i uinio.
Probudio ga je, nekoliko sati kasnije, zvuk njegovog plinskog tednjaka
koji je eksplodirao.

Poglavlje esnaesto
Sljedeeg jutra Richard se probudio dvaput.
Prvi put je pretpostavio da je pogrijeio i okrenuo se na drugu stranu za
jo nekoliko nemirnih minuta. Drugi put je s trzajem sjeo u krevetu kad su mu
dogaaji od prethodne noi nahrupili u um.
Siao je u kuhinju i neraspoloeno i nemirno napravio doruak, koji
nikako nije iao kako treba. Zagorio mu je prepeenac, prolio je kavu, i shvatio
je da, premda je juer namjeravao kupiti jo marmelade, to nije uinio.
Pogledao je svoj slabani pokuaj hranjenja i pomislio da bi barem sebi mogao
priutiti dovoljno vremena da veeras izvede Susan na izvrstan obrok, da se
iskupi za sino.
Ukoliko je bude mogao uvjeriti da doe.
Jedan restoran je Gordon hvalio na sva usta i preporuivao da ga
isprobaju. Gordon je prilino dobro poznavao restorane - svakako je dosta
vremena provodio u njima. Sjedio je i nekoliko minuta kuckao olovkom po
zubima, a onda otiao u radnu sobu i izvukao telefonski imenik ispod gomile
kompjutorskih asopisa.
L'Esprit d'Escalier.
Nazvao je restoran i pokuao rezervirati stol, ali kad je rekao za koji
termin mu treba to je izazvalo blagi podsmjeh.
"Ah, non, m'sieur", rekao je ef sale. "alim to to nije mogue. U ovom
trenutku neophodno je rezervirati najmanje tri tjedna unaprijed. Pardon,
m'sieur."
Richard se udio zamisli da postoje ljudi koji zbilja znaju to ele raditi tri
tjedna unaprijed, zahvalio efu sale i prekinuo vezu. Pa, moda e se umjesto
toga opet zadovoljiti pizzom. Ta pomisao prizvala mu je sastanak na kojem se
nije pojavio sino, i nakon trenutka-dva ponovno je posegnuo za telefonskim
imenikom.
Gentleman ...
Gentles ...
Gentry.
Nije bilo nikakvoga Gentlyja. Niti jednoga. Pronaao je ostale tomove
imenika, osim knjige od S do Z koju je njegova istaica uvijek bacala iz
razloga u koji jo nije proniknuo.
Svakako nije bilo imena Cjelli, niti bilo ega slinoga. Nije bilo Jentlyja,
ni Dgentlyja, ni Djentlyja, ni Dzentlyja, niti bilo ega to bi makar izdaleka
sliilo tome. Zapitao se za Tjently, Tsentli ili Tzentli i nazvao brojeve
pretplatnika, ali nije mogao dobiti vezu. Sjedio je i opet kuckao olovkom po
zubima i gledao kako se njegov kau polako okree na ekranu kompjutora.
Kako je udno da je samo par sati ranije Reg pitao za Dirka s tolikim
zanimanjem.

Ako bi zbilja elio nai nekoga, kako bi poeo s time, to bi uinio?

Pokuao je nazvati policiju, ali ni njihov broj nije mogao dobiti. Pa, to je
bilo to. Uinio je sve to je mogao u tom trenutku, ne raunajui angairanje
privatnog detektiva, a imao je bolje naine za razbacivanje vremenom i
novcem. Naletjet e na Dirka opet, kao to mu se dogodi svakih par godina.
Bilo mu je ionako teko povjerovati da zbilja postoje ljudi koji rade kao
privatni detektivi.
Kakvi su to ljudi? Kako izgledaju, gdje rade?
Kakvu bi kravatu nosio da si privatni detektiv? Vjerojatno bi to morala
biti tono onakva vrsta kravate kakvu ljudi ne oekuju da privatni detektivi
nose. Zamisli, morati se suoiti s takvim problemom kad si se tek probudio.
Iz iste znatielje koliko i iz bilo kakve druge pobude, i zato to je jedina
alternativa bila prionuti na kodove Anthema, ustanovio je da prelistava ute
stranice.
Privatni detektivi - vidjeti pod Detektivske agencije.
Te rijei izgledale su skoro udno u takvom solidnom, poslovnom
okruenju. Prevrtao je stranice knjige. Dostavne slube, Dopunska poduka,
Diplomatska predstavnitva, Detektivske agencije ...
U tom trenutku zazvonio je telefon i on se javio, pomalo osorno. Nije
volio kad ga prekidaju.
"Neto nije u redu, Richarde?"
"Oj bok, Kate, oprosti, ne, bio sam ... Neto sam se zamislio."
Kate Anselm bila je jo jedna programerska zvijezda u WayForward
Technologies. Radila je na dugotrajnom programu Umjetne inteligencije, to je
zvualo kao apsurdna sanjarija dok ne biste nju uli kako govori o tome.
Gordon ju je morao sluati kako govori o tome prilino redovno, dijelom zato
to je bio nervozan zbog novca koji su ga ta istraivanja kotala, a dijelom zato
to, pa, nije bilo ba dvojbeno da Gordon i inae voli sluati Katie dok pria.
"Nisam te htjela uznemiravati", rekla je. "Ali pokuala sam kontaktirati
Gordona i ne mogu. Nitko se ne javlja ni u Londonu ni u vikendici, i nema
odgovora ni na telefon u autu ni na dojavljiva. Za nekoga tko je toliko
opsjednut kontaktima poput Gordona, to je malo udno. Jesi li uo onu glasinu
da je traio da mu u izolacijski tank ugrade telefon? Tona je."
"Nisam razgovarao s njim od juer", odvratio je Richard. Najednom se
sjetio vrpce koju je uzeo iz Susanine sekretarice, i nadao se do boga da u
Gordonovoj poruci nije nita bitnije od blebetanja o zeevima. Rekao je: "Znam
da je iao u vikendicu. Ovaj, ne znam gdje je. Jesi li pokuala -" Richard se nije
mogao sjetiti gdje bi se jo moglo pokuati - "... ovaj. Dobri Boe."
"Richarde?"
"Kako neobino ..."
"Richarde, to je?"
"Nita, Kate. Ovaj, upravo sam proitao neto uzbudljivo."

"Richarde. to to ita?"
"Pa, telefonski imenik, u stvari ..."
"Zbilja? Moram otrati i kupiti primjerak. Jesu li ve prodali filmska
prava?"
"uj, oprosti, Kate, mogu li ti se javiti poslije? Ne znam gdje je Gordon
trenutno i..."
"Ne brini. Znam kako je kad jedva eka da okrene sljedeu stranicu.
Uvijek ostanu tajanstveni do samoga kraja, zar ne? Sigurno je Zbigniew
ubojica. Ugodan ti vikend elim." Spustila je slualicu.
I Richard je spustio slualicu, i sjedio zurei u uokvireni oglas na utim
stranicama ispred sebe.
HOLISTIKA DETEKTIVSKA AGENCIJA
DIRKA GENTLYJA
Mi rjeavamo cijeli zloin
Mi pronalazimo cijelu osobu
Nazovite nas danas za cijelo rjeenje vaeg problema
(Specijalnost su nam nestale make i neugodni razvodi)
Ul. Peckender 33 a, London N1 01-354 9112
Ulica Peckender bila je udaljena samo nekoliko minuta hoda. Richard je
prepisao adresu, navukao kaput i siao niz stube, zastajui da jo jednom
pogleda kau. Mora postojati, pomislio je, neto strano oigledno to mu je
promaklo. Kau je bio zaglavljen u blagom zavoju dugog uskog stubita. U toj
toki stube je prekidalo par metara ravnog odmorita, koje se podudaralo s
poloajem stana tono ispod Richardova. Meutim, njegovo prouavanje nije
dovelo do novih spoznaja, i konano se preverao preko kaua i izaao kroz
vrata.
U Islingtonu teko da moe baciti kamen bez da pogodi tri trgovine
antikvitetima, jednog posrednika za nekretnine i jednu knjiaru.
ak i da ih ne pogodi, sigurno bi aktivirao njihove protuprovalne alarme,
koji onda ne bi bili iskljueni do poslije vikenda. Jedan policijski automobil
izveo je uobiajeni slalom du Upper Streeta i zaustavio se uz kripu konica.
Richard je preao cestu iza njega.
Dan je bio hladan i vedar, to se njemu svialo. Proao je vrhom Islington
Greena, gdje prebijaju pijance, pokraj starog Collins Music Halla koji je
izgorio, i kroz prolaz Camden gdje pljakaju amerike turiste. Neko vrijeme je
razgledao antikvitete i pogledao par naunica za koji je pomislio da bi se
svidjele Susan, ali nije bio siguran. Onda nije bio siguran da se njemu sviaju,
zbunio se i odustao. Zavirio je u jednu knjiaru, i impulzivno kupio antologiju
Coleridgeovih pjesama kad je ve naiao na nju.
Od tamo se probio kroz vijugave sporedne uliice, preko kanala, pokraj

opinskih stambenih zgrada koje su opkolile kanal, kroz nekoliko sve manjih i
manjih trgova, dok na kraju nije stigao do ulice Peckender, za koju se
ispostavilo da je dosta udaljenija nego toje mislio.
Bila je to ulica kroz kakvu vikendom prolaze graevinski poduzetnici u
velikim jaguarima i slina im ide na usta. Bila je puna trgovina iji najam istie,
viktorijanskih
industrijskih
graevina,
s
kratkom,
ruevnom
kasnogeorgijanskom terasom, to je sve plakalo da bude srueno da bi na tom
mjestu mogli nii vrsti mladi betonski blokovi. Zemljini agenti su lutali
kvartom u gladnim oporima, oprezno se gledajui, s katastarskim izvodima
nisko za pojasom.
Broj 33, kojeg je na kraju naao uredno stisnuta izmeu brojeva 37 i 45,
nije bio u pretjerano dobrom stanju, ali niti ruevniji od ostatka kvarta.
U prizemlju je bila pranjava putnika agencija iji je izlog bio napuknut,
a iji su izblijedjeli BOAC-ovi plakati sad vjerojatno imali veliku
kolekcionarsku vrijednost. Vrata pokraj agencije bila su obojena crveno, ne ba
najbolje, ali barem ne tako davno. Kraj tipke zvona uz vrata pisalo je, urednim
rukopisom: "Dominique, poduka iz francuskog, trei kat".
Najizrazitiji detalj vrata ipak je bila velika i blistava mjedena ploa
montirana tono na sredinu, na kojoj je bilo ugravirano: "Holistika detektivska
agencija Dirka Gentlyja".
Nita drugo. Izgledala je sasvim novo - ak su i zavrtnji koji su je drali
na mjestu jo bili blistavi.
Vrata su se otvorila kad ih je Richard gurnuo, i zavirio je unutra.
Vidio je kratak, ali pljesniv hodnik koji nije sadravao mnogo toga osim
stubita za gornji kat.
Vrata na kraju hodnika nisu pokazivala znakove da su ikad otvarana, a na
njih su bile naslagane stare metalne police, jedan akvarij i truplo bicikla. Sve
ostalo, zidovi, pod, same stube, i onoliko stranjih vrata do koliko se moglo
doi, bilo je obojano u sivo u pokuaju da se jeftino uini elegantnijim, ali je
boja sad bila jako oljutena, i bijele tokice gljivica virile su iz vlane mrlje
blizu stropa.
Zvuk ljutitih glasova dopro je do njega i, kad je krenuo stubama, razaznao
je zvukove dvije odvojene, ali une rasprave koje su se odvijale negdje iznad
njega.
Jedna je naglo prestala - ili je barem pola nje prestalo - kad je ljutit
predebeo ovjek jurnuo dolje stepenicama, poravnavajui ovratnik svoga
balonera. Druga polovica rasprave nastavila se bujicom ljutitog francuskog koji
je dopirao odnekud visoko iznad. ovjek se progurao pokraj Richarda, rekao:
"Utedi si lovu, prijatelju, ovo nita ne valja", i nestao u prohladno jutro.
Druga rasprava bila je priguenija. Kad je Richard stigao do prvoga
hodnika, vrata su se negdje zalupila i okonala i nju. Pogledao je kroz najblia
otvorena vrata.

Vodila su u mali prijamni ured. Druga, unutarnja vrata iz njega bila su

vrsto zatvorena. Mlada djevojka punakog lica vadila je kutije minke i
pakiranja papirnatih maramica iz ladice svoga stola i trpala ih u svoju torbicu.
"Je li ovo detektivska agencija?" upitao ju je Richard oklijevajue.
Djevojka je klimnula glavom, grizui usnicu i drei glavu pognutom.
"A je li g. Gently tu?"
"Mogao bi biti", odgovorila je ona zabacujui kosu, koja je bila previe
kovrava da bi se mogla zabaciti kako treba, "a onda opet, mogao bi i ne biti.
Nije na meni da kaem. Nije moj posao znati gdje se on nalazi. Gdje je on, od
sada nadalje, u potpunosti je njegova briga."
Pokupila je i zadnju boicu laka za nokte i pokuala zalupiti ladicu.
Debela knjiga koja je stajala uspravno u ladici sprjeavala je zatvaranje. Ona je
opet pokuala zalupiti ladicu, bez uspjeha. Podigla je knjigu, istrgnula nekoliko
stranica i vratila je natrag. Ovaj put je s lakoom zalupila ladicu.
"Jeste li vi njegova tajnica?" upitao je Richard.
"Ja sam njegova biva tajnica i to elim i ostati", rekla je, vrsto
zatvarajui torbicu. "Ako on namjerava troiti svoj novac na glupe mjedene
ploice umjesto da mi da plau, neka ga. Ali ja neu ostati i to trpjeti, hvala vam
lijepa. Dobro za posao, ma vraga jest. Javiti se na telefon kad treba, to je dobro
za posao, a voljela bih vidjeti da mu njegova krasna mjedena ploica to obavi.
Ako biste me ispriali, molim vas, voljela bih izmarirati van."
Richard se pomaknuo u stranu, i ona jest izmarirala van.
"I sretan vam put!" doviknuo je glas iz unutarnjeg ureda. Telefon je
zazvonio i slualica je odmah podignuta.
"Da?" rekao je mrgodan glas iz unutarnjeg ureda.
Djevojka je skoknula natrag po svoj al, ali tiho, da je njezin poslodavac
ne bi uo. Onda je konano nestala.
"Da, Holistika detektivska agencija Dirka Gentlyja. Kako vam moemo
pomoi?"
Bujica francuskog odozgo je presuila. Uslijedila je prilino napeta tiina.
Unutra je glas rekao: "Tono, go Sunderland, neugodni razvodi su naa
posebna specijalnost."
Uslijedila je stanka.
"Da, hvala vam, go Sunderland, ne ba toliko neugodni." Slualica je
sputena, da bi se istog trena ula zvonjava drugog telefona i novo podizanje
slualice.
Richard je pogledao okolo po jadnom malom uredu. U njemu nije bilo
mnogo toga. Olupani stol od iverice, stari sivi ormari za spise i tamnozeleni
limeni ko za smee. Na zidu je bio poster Duran Durana na kojem je netko
debelim crvenim flomasterom navrljao: " Molim skinite ovo ."
Ispod toga je drugim rukopisom bilo navrljano: "Ne".
Ispod toga je ponovno prvim rukopisom napisano: "Inzistiram da skinete

ovo".
Ispod toga, drugim rukopisom je pisalo: "Neu!"
Ispod toga - "Otputeni ste".
Ispod toga - "Odlino!"
I na tom su se izgleda stvari zavrile.
Pokucao je na unutarnja vrata, ali nije dobio odgovora. Umjesto toga, glas
je nastavio: "Jako mi je drago to ste me to pitali, go Rawlinson. Izraz
'holistika' odnosi se na moju uvjerenost da je ono to nas se ovdje tie temeljnu
meusobna povezanost svih stvari. Ja se ne bavim takvim sitnicama kao to su
prah za otkrivanje otisaka, izdajniki ostaci prljavtine po depovima i glupi
otisci stopala. Ja vidim rjeenje svakog problema onako kako se moe izvui iz
uzorka i mree cjeline. Povezanost izmeu uzroka i posljedice esto je mnogo
suptilnija i sloenija nego to bismo mi s naim grubim nepotpunim shvaanjem
fizikog svijeta mogli pretpostaviti, go Rawlinson.
Da vam dam primjer. Ako odete akupunkturistu zbog zubobolje, on vas
iglom ubode u bedro. Znate li zato to ini, go Rawlinson?
Ne, niti ja, go Rawlinson, ali to namjeravamo ustanoviti. Bio je uitak
priati s vama, go Rawlinson. Zbogom."
Jo jedan telefon je zazvonio dok je slualica sputana.
Richard je polako otvorio vrata i pogledao unutra.
Bio je to onaj isti Svlad, ili Dirk, Cjelli. Izgledao je malo puniji u struku,
malo oputeniji i rumeniji oko oiju, ali bilo je to u osnovi ono isto lice kojeg se
on najivlje sjeao kako se tmurno osmjehuje dok se njegov vlasnik penje
otraga u jednu od Crnih Marica policije Cambridffeshirea prije osam godina.
Nosio je debelo staro svijetlosmee odijelo koje je izgledalo kao da je
noeno na nekoliko ekspedicija provlaenja kroz ivice u davnoj i mnogo boljoj
prolosti, crvenu kariranu koulju koja se nikako nije uspijevala sloiti s
odijelom, i zelenu kravatu na pruge koja je s njima odbijala uspostaviti bilo
kakav kontakt. Takoer je nosio i debele naoale s metalnim okvirom, to je
vjerojatno barem djelomino objanjavalo njegov smisao za oblaenje.
"Ah, go Bluthall, kako me duhovno uzdie to se ujem s vama",
govorio je. "Bilo mije tako ao to sam doznao da nas je gica Tiddles
napustila. To su zbilja crne vijesti. A ipak, a ipak ... Zar da dopustimo da nam
crno oajanje zakloni svjetlost ljepote u kojoj vaa blaena micica sad zauvijek
obitava?
Mislim da ne. Gle, ini mi se da ujem kako gica Tiddles i sad mijaue.
Doziva vas, go Bluthall. Kae da je zadovoljna, da je mirna. Kae da bi bila
jo mirnija da platite nekakav raun. Podsjea li vas to na neto, go Bluthall?
Kad bolje razmislim, ja sam vam ba jedan poslao, nema tome ni tri mjeseca.
Pitam se je li to ono to uznemiruje njen vjeni poinak."
Dirk je ustro mahnuo Richardu da ue i onda mu pokazao da mu doda
zguvanu kutiju francuskih cigareta koja je bila na stolu izvan dohvata.

"U nedjelju naveer, onda, go Bluthall, u nedjelju naveer u pol devet.

Adresu znate. Da, siguran sam da e se gica Tiddles pojaviti, kao to sam
siguran da e se pojaviti i vaa ekovna knjiica. Do tada, go Bluthall, do
tada."
Drugi telefon je ve zvonio dok se on rjeavao ge Bluthall. Dograbio ga
je, istodobno pripaljujui zguvanu cigaretu.
"Ah, go Sauskind", rekao je odgovarajui na poziv, "moja najstarija i,
smijem li rei, najdragocjenija klijentice. Dobra vam dan, go Sauskind, dobar
dan. Na alost, jo nema glasa od mladog Rodericka, bojim se, ali potraga se
zaotrava, ulazei u ono to sam siguran da je njen zavrni stadij, i uvjeren sam
da nas tek dani dijele od trenutka kad e mali nevaljalac biti vraen u vae
naruje i ljupko mjaukati, ah da, raun, pitao sam se jeste li ga dobili."
Dirkova zguvana cigareta bila je prezguvana za puenje, pa je uglavio
telefon na rame i potraio drugu po kutiji, ali bila je prazna.
Napipao je na stolu komadi papira i ostatak olovke i napisao poruku koju
je dodao Richardu.
"Da, go Sauskind," uvjeravao je telefon, "sluam s najdubljom
panjom."
Poruka je glasila: "Reci tajnici kupi pljuge."
"Da," nastavio je Dirk u telefon, "ali kao to sam vam bio poduzetan
objasniti, go Sauskind, tijekom sedam godina naeg poznanstva, u ovim
stvarima naginjem gleditu kvantne mehanike. Moja teorija je da va maak
nije izgubljen, ve da je njegova valna forma privremeno kolabirala i mora biti
povraena. Schrdinger, Planck. I tako dalje."
Richard je na poruci napisao: "Nema tajnicu", i gurnuo je natrag.
Dirk je to razmatrao neko vrijeme, onda napisao: "Vrit i k vragu", na
papir i opet ga gurnuo prema Richardu.
"Doputam, go Sauskind," nastavio je Dirk glatko, "da je devetnaest
godina jedna, da tako kaemo, izuzetna dob za maku, ali moemo li sebi
dopustiti da povjerujemo da je maak poput Rodericka nije doivio?
I zar da ga sad, u jeseni njegova ivota, prepustimo hudoj sudbini? Ovo je
sigurno trenutak kad mu je najvie potrebna podrka nae ustrajne istrage. Ovo
je trenutak kad moramo udvostruiti nae napore i s vaim doputenjem, go.
Sauskind, to je ono to namjeravam uiniti. Zamislite, go Sauskind, kako biste
ga mogli pogledati u lice da niste uinili tu jednostavnu stvar za njega."
Richard je petljao oko poruke, slegnuo ramenima sam sebi, i napisao: "Ja
u donijeti", i ponovno je dodao.
Dirk je s divljenjem odmahnuo glavom, napisao: "Ne bi trebao, zbilja si
ljubazan". im je Richard to proitao, Dirk je uzeo poruku natrag i dodao:
"Uzmi novce od tajnice", na nju.
Richard je zamiljeno pogledao papir, uzeo olovku i stavio oznaku na
mjesto gdje je prethodno napisao: "Nema tajnicu". Gurnuo je papir preko stola

Dirku, koji je samo bacio pogled na nju i oznaio: "Ne bi trebao, zbilja si
ljubazan".
"Pa, moda biste", nastavio je Dirk gi Sauskind, "mogli samo naas
proi kroz ona podruja rauna koja vam uzrokuju te tekoe. Samo u irem
pogledu."
Richard je izaao.
Trei niz stube, proao je mladia punog nade u jeans jakni s kratko
oianom kosom koji je nervozno gledao gore.
"Je li emu, prijatelju?" rekao je Richardu.
"udesno," promrmljao je Richard, "naprosto udesno."
Naao je oblinji kiosk i kupio par kutija Disque Bleu za Dirka, i
primjerak novog broja Personal Computer Worlda, na ijoj je naslovnici bila
slika Gordona Waya. "Ba teta za njega, zar ne?" rekao je prodava.
"to? Ovaj, da ... jest", rekao je Richard. esto je i sam to pomiljao, ali
je bio iznenaen to je njegovo miljenje tako univerzalno. Pokupio je i
Guardian, platio i otiao.
Dirk je jo razgovarao telefonom s nogama na stolu kad se Richard vratio,
i bilo je oito da se tijekom razgovora opustio.
"Da, trokove sam, pa, potroio na Bahamima, go Sauskind, u prirodi
trokova je da se troe. Zato se i zovu tako." Uzeo je ponuene kutije cigareta,
izgledao razoarano to ih ima samo dvije, ali naas podignuo obrve Richardu u
znak priznavanja usluge koju mu je uinio, i mahnuo mu da sjedne.
Zvuk svae voene djelomino na francuskome dopro je s gornjega kata.
"Naravno da u vam ponovno objasniti zato je put na Bahame bio tako
neophodno potreban", rekao je Dirk Gently utjeno. "Nita mi ne bi moglo
pruiti vee zadovoljstvo. Vjerujem, kao to znate, go Sauskind, u temeljnu
meusobnu povezanost svih stvari. Nadalje sam izraunao i triangulirao vektore
meusobne povezanosti svih stvari i slijedio ih do plae na Bermudima, koju mi
je stoga s vremena na vrijeme neophodno posjetiti tijekom mojih istraga. Volio
bih da to nije sluaj, budui da sam, na alost, alergian i na sunce i na rumpuneve, ali opet, svatko od nas ima svoj kri, nije li tako, draga go
Sauskind?"
Iz telefona se zauo brz govor.
"Rastuujete me, go Sauskind. Volio bih da vam mogu od srca rei da
nalazim da je vaa skeptinost osvjeavajua i okrepljujua, ali ni uz najbolju
volju ne mogu. Iscrpljuje me, go Sauskind, iscrpljuje. Mislim da ete nai
stavku u raunu u tom smislu. ekajte da pogledam."
Podigao je kopiju na pelir-papiru koja mu je bila na stolu.
" 'Otkrivanje i trianguliranje vektora meusobne povezanosti svih stvari,
stotinu i pedeset funti.' To smo rijeili.
" 'Slijeenje istih do plae na Bahamima, put i smjetaj.' Pukih tisuu i
pol. Smjetaj je bio, naravno, jedva podnoljivo skroman."

" Ah da, tu smo. 'Za podnoenje iscrpljujueg skepticizma klijentice, pie

- tristo dvadeset sedam i pol funti.' "
"Da barem ne moram dodavati takve stavke, moja draga gospoo
Sauskind, da se barem ta situacija ne javlja stalno. Nevjerovanje u moje metode
samo ini moj posao jo teim, go Sauskind, i stoga, na alost, jo skupljim."
Na gornjem katu, rasprava je svakog trena postajala sve unija.
Francuski glas kao da je bio na rubu histerije.
"Ja cijenim vau primjedbu, go Sauskind," nastavio je Dirk, "da je troak
istrage poneto razliit od prvotne procjene, ali sam siguran da ete vi sa svoje
strane cijeniti injenicu da posao za koji treba sedam godina mora, jasno, biti
tei od onoga koji se moe izvesti za jedno poslijepodne, i stoga mora biti
naplaen po vioj tarifi. Moram stalno revidirati svoju procjenu teine zadatka u
svjetlu injenice koliko tekim se on dosad pokazao."
Brz govor iz telefona postao je frenetian.
"Draga moja go Sauskind - smijem li vas zvati Joyce? Dobro, onda.
Draga moja go Sauskind, da vam kaem ovako. Nemojte se brinuti zbog tog
rauna, ne dajte da vas on uzbuuje ili smeta. Nemojte, molim vas, doputati da
vam postaje izvor nelagode. Samo stisnite zube i platite ga."
Spustio je noge sa stola i nagnuo se naprijed preko njega, neumitno
pribliavajui slualicu ostatku aparata.
"Kao i uvijek, nema veeg uitka od razgovora s vama, go Sauskind. Za
sad, zbogom."
Konano je spustio slualicu, ponovno je podignuo, i spustio na tren u ko
za smee.
"Dragi moj Richarde MacDuffe," rekao je izvlaei veliku ravnu kutiju i
gurajui je preko stola prema njemu, "tvoja pizza."
Richard se trgnuo od zapanjenosti.
"Ovaj, ne hvala", odbio je. "Dorukovao sam. Molim te. Ti je uzmi."
Dirk je slegnuo ramenima. "Rekao sam im da e svratiti i platiti za njih
tijekom vikenda", pripomenuo je. "Dobro doao, usput, u moj ured."
Neodreeno je mahnuo rukom pokazujui otrcanu okolinu.
"Svjetlo radi", rekao je pokazujui prozor, "gravitacija radi", nastavio je,
isputajui olovku na pod. "Sa svim ostalim moramo riskirati."
Richard je proistio grlo. "to", upitao je "je ovo?"
"to je to?"
"Ovo," uzviknuo je Richard, "sve ovo. ini se da ti ima holistiku
detektivsku agenciju, a ja ak ne znam ni to je to."
"Pruam uslugu koja je jedinstvena na ovom svijetu", objasnio je Dirk.
"Izraz 'holistika' odnosi se na moju uvjerenost da je ono to nas se ovdje tie,
temeljna meusobna povezanost svih "
"Da, taj dio sam maloprije uhvatio", rekao je Richard. "Moram rei da je
zvuao pomalo kao izlika za izrabljivanje naivnih bakica."

"Izrabljivanje?" pitao je Dirk. "Pa, pretpostavljam da bi bilo, kad bi mi

netko bilo kad neto platio ali, uvjeravam te, dragi moj Richarde, da se ini da
ni u jednom trenutku ne postoji ni najmanja opasnost od toga. ivim u onom to
je poznato kao nada. Nadam se fascinantnim i unosnim sluajevima, moja
tajnica se nada da u joj platiti, njen stanodavac se nada da e ona platiti
nekakvu stanarinu, Elektra se nada da e on platiti njihov raun, i tako dalje. Ja
nalazim da je to predivno optimistian pogled na ivot.
U meuvremenu, pruam nekolicini dragih i ne ba bistrih bakica neto
oko ega se mogu sretno ljutiti i doslovno garantiram slobodu njihovim
makama. Imam li - postavljam ti pitanje zato to zna koliko mrzim da me
prekidaju - ima li tu ijedan sluaj koji trai i najmanji dio mog intelekta koji je,
to tebi teko da trebam spominjati, ogroman? Nema. Ali oajavam li ja? Jesam
li potiten? Da. Sve do", dodao je, "danas."
"Ovaj, fino, ba mi je drago zbog toga," rekao je Richard, "ali to si ono
sve nadrobio o makama i kvantnoj mehanici?"
Dirk je s dubokim uzdahom jednim trzajem uvjebanih prstiju podignuo
poklopac s pizze. Pogledao je hladnu okruglu stvar s nekom vrstom sjete i onda
otkinuo velik komad. Djelii feferona i inuna rasuli su se po stolu.
"Siguran sam, Richarde," otpoeo je, "da ti je poznata zamisao
Schrdingerove make", i veinu komada nagurao u usta.
"Naravno", rekao je Richard. "Pa, poneto znam o tome."
"to je to?" pitao je Dirk preko zalogaja.
Richard se nelagodno pomakao na stolcu. "To je ilustracija", odgovorio
je, "naela da na kvantnoj razini svim dogaajima upravljaju mogunosti..."
"Na kvantnoj razini, stoga na svim razinama", prekinuo ga je Dirk.
"Premda je na svakoj razini vioj od subatomske kumulativni uinak tih
mogunosti, u normalnom toku dogaaja, nerazluiv od uinka tvrdokornih
zakona fizike. Nastavi."
Gurnuo je jo malo hladne pizze u svoje obraze.
Richard je pomislio kako je u Dirkove obraze ve nagurano previe toga.
S tim i s onim koliko je priao, promet kroz njegova usta bio je skoro
neprekidan. Ui su mu, s druge strane, u normalnoj konverzaciji ostajale skoro
sasvim neiskoritene.
Richardu je palo na pamet da bi se, ukoliko je Lamarck bio u pravu i
povue se crta kroz to ponaanje preko nekoliko generacija, vjerojatno kad-tad
dolo do prilino radikalnog prespajanja putova unutar lubanje.
Nastavio je: "Ne samo da na kvantnoj razini dogaajima upravljaju
mogunosti, ve se te mogunosti uope ne razviju u konkretne dogaaje dok
ne budu izmjerene. Ili, da iskoristimo frazu koju sam te upravo uo kako rabi u
prilino bizarnom kontekstu, in mjerenja kolabira valni front mogunosti. Do
te toke mogui pravci djelovanja dostupni, recimo, jednom elektronu,
koegzistiraju kao mogui valni oblici. Nita nije odlueno. Dok se ne izmjeri."

Dirk je klimnuo glavom. "Manje ili vie", rekao je, gutajui jo jedan
zalogaj. "Ali to je s makom?"
Richard je procijenio da postoji samo jedan nain da izbjegne gledanje
kako Dirk jede cijeli ostatak pizze, a to je bilo da ga pojede on sam. Umotao ga
je i oprezno odgrizao komadi. Bila je prilino dobra. Odgrizao je jo jedan
zalogaj.
Dirk je to gledao zapanjeno i izbezumljeno.
"Tako da je", rekao je Richard, "zamisao iza Schrdingerove make bila
pokuati i smisliti nain na koji se uinak probabilistikog ponaanja na
kvantnoj razini moe promatrati na makroskopskoj razini. Ili recimo na razini
svakodnevnice."
"Da, recimo", rekao je Dirk, gledajui ostatak pizze tunim pogledom.
Richard je odgrizao jo jedan zalogaj i nastavio veselo.
"Tako da zamisli da si uzeo maku i stavio je u kutiju koju moe
hermetiki zatvoriti. Takoer u kutiju stavi i malu koliinu radioaktivne tvari, i
ampulu otrovnog plina. Namjesti stvari tako da unutar danog vremenskog
razdoblja anse budu tono pedeset-pedeset da e se jedan atom u radioaktivnoj
tvari raspasti i emitirati elektron. Ukoliko se raspadne, pokree isputanje plina
i ubija maku. Ako ne, maka je iva. Pedeset-pedeset. Ovisno o
pedesetpostotnoj ansi da se jedan atom hoe ili nee raspasti.
Poanta je, onako kako je ja razumijem, sljedea: budui da je raspad
jednog atoma dogaaj kvantne razine koji se ne moe razrijeiti dok ne bude
uoen, i budui da ne moe to uoiti dok ne otvori kutiju i vidi je li maka
iva ili mrtva, slijedi odista neobina posljedica.
Dok ne otvori kutiju, maka postoji u neodreenom stanju. Mogunost
da je iva, i mogunost da je mrtva, dva su razliita valna oblika koja istodobno
zauzimaju isto mjesto unutar kutije. Schrdinger je istakao tu ideju da bi
podvukao ono to je smatrao apsurdnim kod kvantne teorije."
Dirk je ustao i otiao do prozora, vjerojatno ne toliko zbog mravog
pogleda koji se odatle pruao na staro skladite u koje je jedan alternativni
komiar ulagao svoje ogromne honorare za reklamu za pivo pretvarajui ga u
luksuzne apartmane, koliko zbog toga to odatle nije pucao pogled na zadnji
komad pizze koji nestaje.
"Tono," rekao je Dirk, "bravo!"
"Ali kakve to veze ima s ovim - s ovom detektivskom agencijom?"
"Oh, to. Pa, neki istraivai su jednom izvodili takav pokus ali, kad su
otvorili kutiju, maka nije bila ni iva ni mrtva nego je uope nije bilo, i pozvali
su mene da istraim stvar. Bio sam u stanju zakljuiti da se nita dramatino
nije dogodilo. Maki je jednostavno dosadilo da je stalno zatvaraju u kutiju i
povremenu truju plinom i dograbila je prvu priliku da kidne kroz prozor.
Trebalo mi je samo nekoliko trenutaka da stavim tanjuri s mlijekom kraj
prozora i dozovem 'Bernice' primamljivim glasom - maka se zvala Bernice,

zna -"
"Sad, ekaj malo-" rekao je Richard.
" - i maka se uskoro vratila. Sasvim jednostavna stvar, ali je ostavila
znatan dojam u odreenim krugovima, i uskoro je jedna stvar vodila do druge
kao to ve biva i sve je to kulminiralo u cvatuoj karijeri koju moe vidjeti
pred sobom."
"ekaj malo, ekaj malo", inzistirao je Richard, udarajui dlanom po
stolu.
"Da?" zapitao je Dirk nevino.
"Ma o emu ti to govori, Dirk?"
"Ima neki problem s onim to sam ti rekao?"
"Pa, jedva znam od ega poeti", protestirao je Richard. "Dobro. Kae da
su neki ljudi izvodili pokus. To je besmisleno. Schrdingerova maka nije pravi
pokus. To je samo ilustracija za raspravljanje o zamisli. To nije neto to zbilja
radi."
Dirk ga je gledao s udnom panjom.
"Ma zbilja?" rekao je konano. "A zato da ne?"
"Pa, nema niega to bi mogao testirati. Cijela stvar s tom zamisli je da
razmisli o onom to se dogaa prije nego to obavi opaanje. Ne moe znati
to se u kutiji dogaa bez da pogleda, a onog trena kad pogleda cijeli valni
paket kolabira i mogunosti se razrijee. To je samoporaavajue. Potpuno je
besmisleno."
"Potpuno si, naravno, u pravu u onom obujmu koji si obuhvatio",
odgovorio je Dirk ponovno sjedajui. Izvukao je jednu cigaretu iz kutije,
nekoliko puta kucnuo njom o stol, i nagnuo se preko stola uperivi filtar u
Richarda.
"Ali razmisli o ovom", nastavio je. "Pretpostavimo da uvedemo
vidovnjaka, nekoga s moi predvianja, u pokus - nekoga tko je u stanju otkriti
u kakvom je zdravstvenom stanju maka bez da otvori kutiju. Nekog tko ima,
moda, nekakvu natprirodnu vezu s makama. to tad? Bi li nam to pruilo
dodatne uvide u problem kvantne fizike?"
"Je li to ono to su htjeli uiniti?"
"To je ono to su uinili."
"Dirk, to je potpuna besmislica."
Dirk je izazivaki podigao obrve.
"Dobro, dobro," rekao je Richard, podiui dlanove, "hajdemo kroz to
korak po korak. ak i da prihvaam - to inae ne prihvaam niti na sekundu da postoji bilo kakva utemeljenost vidovitosti, to ne bi promijenilo osnovnu
neizvedivost pokusa. Kao to sam rekao, cijela stvar poiva na tome to se
dogaa unutar kutije prije nego to to bude primijeeno. Nije bitno kako to
primijeti, gleda li u kutiju oima ili - dobro, umom, ako inzistira. Ako je
vidovitost uspjena, ona predstavlja samo jo jedan nain gledanja u kutiju, a

ako ne uspijeva, onda je, naravno, irelevantna."

"To bi moglo ovisiti, naravno, o tvojim gleditima na vidovitost..."
"Ma da? A kakva su tvoja gledita na vidovitost? To bi me zanimalo znati,
s obzirom na tvoju prolost."
Dirk je opet kucnuo cigaretom po stolu i stisnutih oiju pogledao
Richarda.
Uslijedila je teka i duga tiina, prekidana samo zvukom udaljena
plakanja na francuskome.
"Moja gledita su ostala ista kakva su i bila", konano je rekao Dirk.
"A to je?"
"Da ja nisam vidovit."
"Zbilja?" pitao je Richard. "A ona ispitna pitanja?"
Oi Dirka Gentlyja smrknule su se na spominjanje te teme.
"Koincidencija," izgovorio je tihim, ljutitim glasom, "udna i jeziva
koincidencija, ali svejedno koincidencija. Koja me, mogao bih dodati, natjerala
da provedem prilinu koliinu vremena u zatvoru. Koincidencije mogu biti
zastraujue i opasne stvari."
Dirk je jo jednom dugo i procjenjivaki pogledao Richarda.
"Paljivo sam te promatrao", primijetio je. "ini mi se da si izuzetno
oputen za ovjeka u tvom poloaju."
Richardu se ta primjedba inila veoma udnom, i pokuao ju je razumjeti.
Onda mu je svanulo, a ta zora bila je ivcirajua. "Nebesa mu", rekao je. "Nije
valjda i do tebe dopro, je li?" inilo se da to zauzvrat zbunjuje Dirka. "Tko to
dopro do mene?" pitao je.
"Gordon. Ne, oito nije. Gordon Way. On ima tu naviku, pokuava navesti
druge ljude da me pritiu da nastavim s onim to on smatra da je bitan posao.
Pomislio sam na trenutak - ma, nije bitno. A na to si ti onda mislio?"
"Ah. Gordon Way ima tu naviku, je li?"
"Da. Meni se to nimalo ne svia. Zato?"
Dirk je dugo i zamiljeno gledao Richarda, lagano kuckajui olovkom po
stolu.
Onda se zavalio natrag u stolac i rekao sljedee: "Tijelo Gordona Waya
otkriveno je jutros pred zoru. Bio je upucan, zadavljen i zapaljena mu je kua.
Policija pretpostavlja da nije upucan u kui jer nisu naena druga zrna same
osim onih u tijelu.
Meutim, zrna su naena pokraj mercedesa 500 SEC g. Waya, koji je
naen naputen na pet kilometara od kue. To nagovjetava da je tijelo
pomicano nakon ubojstva. Nadalje, lijenik koji je pregledao tijelo smatra da je
g. Way u stvari zadavljen nakon to je upucan, to ukazuje na odreenu zbrku u
umu poinitelja.
udesnom koincidencijom, policija je sino imala priliku razgovarati s
jednim gospodinom koji se doimao veoma zbunjeno i rekao da pati od

nekakvog kompleksa krivnje jer je upravo pregazio svog poslodavca.

Taj ovjek bio je stanoviti g. Richard MacDuff, a njegov poslodavac bio
je preminuli, g. Gordon Way. Nadalje je nagovijeteno da je g. Richard
MacDuff jedna od dvije osobe koje e izvui najvie koristi od smrti g. Waya,
budui da e WayForward Technologies skoro sigurno barem djelomino prijei
u njegove ruke. Druga osoba je njegova jedina iva rodbina, gica Susan Way u
iji stanje g. Richard MacDuff primijeen kako provaljuje sino. Policiji taj dio
nije poznat, naravno. Niti e joj, ako se nas pita, ikad biti. Meutim, bilo kakav
odnos izmeu njih dvoje sigurno e biti pomno istraen. Na vijestima na radiju
kau da se hitno trai g. MacDuff, za kojeg smatraju da bi im mogao pomoi u
istrazi, ali ton glasa kae da je jasno da je on kriv kao sam vrag.
Moj cjenik je sljedei: dvije stotine funti na dan, plus trokovi. Trokovi
nisu predmet rasprave i ponekad onima koji se u takve stvari ne razumiju
izgledaju poneto nevezani. Svi su neophodni i, kao to sam rekao, ne podlijeu
raspravi. Jesam li unajmljen?"
"Oprosti", rekao je Richard, blago tresui glavom. "Moe li to ponoviti
od poetka?"

Poglavlje sedamnaesto
Elektrini Fratar nije vie znao u to bi vjerovao.
U zadnjih nekoliko sati proao je kroz zapanjujui broj sustava
vjerovanja, od kojih mu veina nije uspjela pruiti dugotrajnu duhovnu utjehu
koju mu je njegovim programiranjem bila sudba traiti.
Bio mu je pun kufer. Zbilja. I bio je umoran. I obeshrabren.
I tovie, ime je bio prilino zateen, nedostajao mu je njegov konj. Tup
i teglei stvor, svakako, i kao takav jedva vrijedan da na njega pomisli netko
ijeg uma je vjeiti usud bio da se bavi viim stvarima izvan poimanja jednog
obinog konja, ali svejedno mu je nedostajao.
Htio je jahati na njemu. Htio ga je potapati. Htio je osjeati da on ne
razumije.
Pitao se gdje mu je.
Neutjeno je klatio noge sjedei na grani stabla na kojoj je proveo no.
Popeo se tamo ganjajui nekakav fantastini san i onda zapeo i morao cijelu
no ostati tu.
ak i sad, po danjem svjetlu, nije bio siguran kako e sii. Na trenutak je
doao opasno blizu vjerovanju da moe letjeti, ali brzomislei protokol za
provjeru greaka ubacio se i rekao mu da ne misli gluposti.
Ipak je to bio stanovit problem.
Koji god gorui oganj vjere ga je ponio, na krilima nadanja, gore kroz
grane stabla u arobnim satima noi, isti mu nije dao nikakve upute kako e sii
kad ga, kao i prevelik broj tih goruih vjera koje se pojave usred noi, i ova
napusti.
A kad ve spominje - ili bolje reeno pomilja na - gorue stvari, jedna
velika stvar je buknula nedaleko odatle u satima prije zore.
Nalazila se, pomislio je, u smjeru iz kojega je on sam doao kad je bio
privuen dubokom duhovnom -potrebom do ovog nezgodno visokog, ali inae
postiujue obinog stabla. udio je otii i tovati tu vatru, zakleti se na vjenu
odanost nijemom posveenom buktanju ali, dok se on bespomono trudio
probiti kroz gusto granje, vatrogasni automobili su stigli i ugasili boanski
oganj i jo jedno vjerovanje je odletjelo kroz prozor.
Sunce je bilo na nebu ve nekoliko sati i, premda je on ispunjavao
vrijeme to je bolje mogao, vjerujui u oblake, vjerujui u granice, vjerujui u
jednu udnu vrstu leteih kukaca, sad je vjerovao da mu je svega dosta, i bio je
potpuno uvjeren, tovie, da postaje gladan.
Poelio je da je bio dovoljno predostroan i ponio neto hrane iz stanita
koje je posjetio sino, do kojeg je odnio svoj sveti teret da ga ukopa u svetom
ormaru za metle, ali ga je napustio obuzet gorljivom strau, vjerujui da takve
svjetovne stvari kao to je hrana nisu bitne, da e se stablo pobrinuti.
Pa, stablo se pobrinulo.

Pobrinulo se za granice.
Fratri ne jedu granice.
U stvari, kad bolje razmisli, nije mu bilo ba lagodno zbog nekih od stvari
koje je vjerovao sino i ustanovio je da su neki od rezultata pomalo zbunjujui.
Dobio je sasvim jasne upute da "zapuca" i osjetio se udno obveznim posluati,
ali je moda poinio pogreku to je tako preuranjeno postupio po uputama
izreenima na jeziku koji je nauio prije samo dvije minute. Svakako se reakcija
osobe u koju je zapucao inila pomalo ekstremnom.
U njegovu svijetu bi se ljudi u koje su tako zapucali vraali idui tjedan u
novoj epizodi, ali sve mu se inilo da ova osoba nee postupiti tako.
Nalet vjetra zapuhao je kroz stablo, zaljuljavi grane. Fratar je siao malo
nie. Prvi dio bio je dosta lagan, budui da su grane bile zbijene skupa. Tek je
zadnji dio bio nepremostiva prepreka - pad koji bi mu mogao uzrokovati
ozbiljna unutarnja oteenja i rupture ime bi ga mogao nagnati da pone
vjerovati u stvari koje su zaozbiljno udne.
Zvuk glasova u udaljenom kutu polja privukao mu je panju. Jedan
kamion stao je pokraj puta. Na tren ga je paljivo promatrao, ali nije vidio nita
odreeno u to bi mogao povjerovati pa se vratio svom razmatranju.
Prisjetio se jedne neobine funkcije koja mu je proradila sino, s kojom se
nije prije sretao, ali je imao osjeaj da bi to moglo biti neto za to je uo, zvano
grinja savjesti. Nije mu uope bilo drago zbog naina na koji je osoba koju je
zapucao samo ostala leati, i nakon to je prvo otiao odatle, vratio se da jo
jednom pogleda. Na licu te osobe definitivno je bio izraz koji je nagovjetavao
da neto nije u redu, da se to ne uklapa u poredak stvari. Fratar se zabrinuo da
joj je moda totalno pokvario tu veer.
Ipak, pomislio je, dok god radi ono to vjeruje da je ispravno, to je
najhitnije.
Sljedea stvar koju je vjerovao da je ispravna bilo je da, kad je ve
pokvario veer toj osobi, treba je barem odvesti doma, i nakon kratkog
pretraivanja depova imao je adresu, karte i kljueve. Putovanje je bilo
naporno, ali ga je njegova vjera krijepila da ustraje.
Rije "kupaonica" neoekivano je doprla preko polja.
Opet je pogledao kamion u udaljenom kutu. ovjek u tamnoplavoj
uniformi objanjavao je neto ovjeku u gruboj radnoj odjei, koji je bio
pomalo zlovoljan zbog toga, ma to to bilo. Rijei "dok ne pronaemo vlasnika"
i "sasvim trknuto, naravno" dole su noene vjetrom. ovjek u radnoj odjei
oito se sloio prihvatiti situaciju, ali nerado.
Nekoliko trenutaka kasnije, konj je izveden otraga iz kamiona i puten u
polje. Fratar je trepnuo. Njegova kola zatreptala su od navale ushita. Tu je
konano bilo neto u to moe vjerovati, zbilja udesan dogaaj, konana
nagrada za njegovo nimalo krto, premda pomalo promiskuitetno, vjerovanje.
Konj je hodao strpljivim korakom bez pritubi. Odavno je navikao biti

gdje god ga stave, ali je po prvi put pomislio kako ovo i nije tako loe. Evo,
pomislio je, jedne prijatne poljane. Tu je trava. Tu je ivica u koju moe gledati.
Bilo je dovoljno mjesta da poslije moe malo kaskati ukoliko mu se bude htjelo.
Ljudi su se odvezli i ostavili ga da postupa po svom, to mu je sasvim
odgovaralo. Malo je proetao, a onda, tek tako, prestao etati. Mogao je raditi
to mu je volja.
Kakav uitak.
Kakav veliki i potpuno neuobiajeni uitak.
Polako je pogledao cijelo polje, a onda si je odluio isplanirati jedan fin,
oputen dan. Malo kaskanja kasnije, recimo negdje oko tri. Nakon toga malo
prilei tamo na istonom rubu polja, gdje je trava bila gua. To je izgledalo kao
pravo mjesto za razmiljanje o veeri.
Ruak bi se, ba je pomislio, mogao pojesti na junom kraju polja gdje je
tekao potoi. Ruak kraj potoka, za ime nebesko. Ovo je pravo blaenstvo.
Takoer mu se dosta svidjela zamisao da provede pola sata hodajui
naizmjenino malo lijevo, pa onda malo desno, bez ikakva oita razloga. Nije
znao bi li vrijeme izmeu dva i tri bilo bolje potroeno na ibanje repom ili na
razmiljanje o svemu.
Naravno, uvijek je mogao raditi i jedno i drugo, ako to eli, a poi na
kaskanje malo kasnije. I upravo je uoio mjesto na ivici koje je izgledalo
krasno da preko njega promatra stvari, i u tome bi mogao ugodno proi sat do
dva prije obroka.
Odlino.
Izvrstan plan.
A najbolja stvar u tome to ga je, nakon to ga je donio, konj mogao
sasvim i potpuno ignorirati. Umjesto toga je otiao stajati pod jedinim stablom
u polju.
Iz njegovih grana Elektrini Fratar skoio je konju na lea, s povikom
koji je vie nego sliio na "Geronimo".

Poglavlje osamnaesto
Dirk Gently je nakratko ponovio najistaknutije injenice dok se svijet
Richarda MacDuffa polako i nijemo ruio u mrano, ledeno more za koje nije ni
znao da je tu, i da eka centimetrima ispod njegovih nogu. Kad je Dirk po drugi
put zavrio, soba je utihnula dok mu je Richard nepomino zurio u lice.
"Gdje si to uo?" konano je rekao Richard.
"Na radiju," slegnuo je Dirk ramenima, "barem ono najhitnije. Na svim je
vijestima, naravno. Detalji? Pa, diskretno raspitivanje meu kontaktima tu i
tamo. Postoji par ljudi koje poznajem u policijskoj postaji u Cambridgeu, iz
razloga kojih bi se i ti mogao sjeati."
"Ne znam ni da li da ti vjerujem", rekao je Richard tiho. "Mogu li
upotrijebiti telefon?"
Dirk je uljudno izvadio telefonski aparat iz koa za smee i dodao mu ga.
Richard je okrenuo Susanin broj.
Gotovo istog trena je odgovoreno i uplaen glas je rekao: "Halo?"
"Susan, ovdje Ri-"
"Richarde! Gdje si ti? Za ime boje, gdje si? Jesi li dobro?"
"Nemoj joj rei gdje si", rekao je Dirk.
"Susan, to se dogodilo?"
"Zar ne zn-"
"Netko mije rekao da se neto dogodilo Gordonu, ali..."
"Neto dogodilo -? On je mrtav, Richarde, ubijen -"
"Prekini vezu", zatraio je Dirk.
"Susan, sluaj, ja -"
"Prekini vezu", ponovio je Dirk, a onda se nagnuo do telefona i pritisnuo
tipku za prekid.
"Policija vjerojatno ulazi u trag pozivima", objasnio je. Uzeo je aparat i
bacio ga natrag u ko.
"Ali moram otii na policiju!" uzviknuo je Richard.
"Otii na policiju?"
"to drugo da radim? Moram otii na policiju i rei im da ja to nisam
uinio."
"Rei im da ti to nisi uinio?" rekao je Dirk s nevjericom. "Pa, onda e
valjda biti u redu. teta to se dr. Crippen nije toga sjetio. Pritedjelo bi mu
mnogo truda."
"Da, ali on je bio kriv!"
"Da, tako se ini. A tako e se initi, u ovom trenutku, i za tebe."
"Ali ja to nisam uinio, za ime Boje!"
"Razgovara s nekim tko je proveo vrijeme u zatvoru zbog neega to nije
uinio, sjeti se. Rekao sam ti da su koincidencije zastraujue i opasne stvari.
Vjeruj mi, mnogo je bolje nai neoboriv dokaz da si neduan, nego amiti u

eliji nadajui se da e ga policija - koja ve misli da si kriv - nai za tebe."

"Ne mogu uope razmiljati", rekao je Richard stavljajui ruku na elo.
"Samo stani na tren i daj da razmislim o tome -"
"Ako smijem -"
"Pusti me da mislim!"
Dirk je slegnuo ramenima i okrenuo se natrag svojoj cigareti, koja ga je
izgleda muila.
"Ne vrijedi", rekao je Richard nakon nekoliko trenutaka, odmahujui
glavom. "Ne mogu sve to razumjeti. To je kao da rjeava zadatak iz
trigonometrije dok te netko utira u glavu. Dobro, reci mi to ti misli da bih
trebao uiniti."
"Hipnotizam."
"to?"
"Nije nimalo iznenaujue u ovim okolnostima to si ne moe srediti
misli. Meutim, od vitalne je vanosti da ih netko sredi. Bit e mnogo
jednostavnije za obojicu ako mi dopusti da te hipnotiziram. Snano nasluujem
da je veliki broj informacija ispremijean u tvojoj glavi i nee se pojaviti dok
tako trese njom - moda se nee pojaviti uope jer ti ne shvaa njihovu
vanost. S tvojim doputenjem moemo kroz sve to proi preacem."
"Znai, to je odlueno," izjavio je Richard, ustajui, "idem na policiju."
"Jako dobro", rekao je Dirk naginjui se natrag i irei dlanove nad
stolom. "elim ti mnogo sree. Moda bi, dok izlazi, bio tako ljubazan da
kae mojoj tajnici da mi donese ibice."
"Nema tajnicu", dobacio je Richard i iziao.
Dirk je zamiljeno sjedio nekoliko trenutaka, izveo smion, ali uzaludan
pokuaj utrpavanja alosno prazne kutije od pizze u ko za smee, a onda otiao
do ormara potraiti metronom.
Richard je trepui izaao na svjetlo dana. Stajao je na najvioj stubi
blago se ljuljajui, a onda krenuo niz ulicu udnim poskakujuim hodom koji je
odraavao skakutavi ples njegovih misli. S jedne strane jednostavno nije mogao
povjerovati da dokazi nee savreno jasno pokazati da on nikako nije mogao
poiniti ubojstvo; s druge strane, morao je priznati da sve to izgleda izuzetno
udno.
Ustanovio je da mu je nemogue jasno ili racionalno misliti o tome.
Pomisao da je Gordon ubijen stalno bi mu eksplodirala u umu i bacala sve
ostale misli u totalnu konfuziju i nered.
Na trenutak mu je palo na pamet da je, tko god da je to uinio, morao biti
jako brz na obarau da ga stigne povui prije nego to ga totalno preplave
valovi krivnje, ali je istog trena zaalio zbog te misli. U stvari, bio je pomalo
uasnut opim tonom misli koje su mu navirale na pamet.
inile su se nedolinima i nedostojnima i uglavnom su se ticale naina na
koji e sve to utjecati na njegove projekte u tvrtki.

Potraio je unutar sebe bilo kakav osjeaj velike tuge i aljenja, i

pretpostavio da mora biti tamo negdje, vjerojatno skriven iza ogromnog zida
oka.
Stigao je natrag do mjesta odakle se vidio Islington Green, jedva
primjeujui razdaljinu koju je preao. Iznenadan prizor policijskog automobila
parkirana pred njegovom kuom lupio ga je poput ekia i okrenuo se na peti i s
furioznom usredotoenou zagledao u jelovnik istaknut u izlogu grkog
restorana.
"Dolmade", pomislio je oajno.
"Suvlaki", proitao je.
"Mala, ljuto zainjena grka kobasica", prolo mu je nasumce kroz um.
Pokuao je rekonstruirati prizor u mislima, ne okreui se. Jedan policajac je
stajao i motrio ulicu i, koliko se mogao sjetiti iz svog kratkog pogleda, inilo se
da su bona vrata zgrade koja vode u njegov stan otvorena.
Policija je u njegovu stanu. U njegovu stanu! Fassolia Plaki! Krepka
zdjela graha skuhanog u umaku od rajice i povra!
Pokuao je usmjeriti oi u stranu i preko ramena. Policajac je gledao u
njega. Brzo je vratio pogled na jelovnik i pokuao ispuniti misli sitno
mljevenim mesom pomijeanim s krumpirom, krunim mrvicama, lukom i
zainima, urolanim u kuglice i prenima. Policajac ga je sigurno prepoznao i u
tom trenutku juri preko ulice da ga zgrabi i odvede u Crnoj Marici kao to su
uinili i s Dirkom prije svih onih godina u Cambridgeu.
Ukrutio je ramena u oekivanju oka, ali ga nikakva ruka nije zgrabila.
Opet je bacio pogled natrag, ali je policajac nezainteresirano gledao na drugu
stranu. Stifado.
Bilo mu je veoma oito da se ne ponaa kao netko tko e otii i predati se
policiji.
A to mu je drugo preostalo?
Pokuavajui na krut, nespretan nain hodati prirodno, otrgnuo se od
izloga, napeto preao nekoliko koraka ulicom, a onda zamaknuo natrag u prolaz
Camden, hodajui brzo i diui duboko. Kamo je mogao otii? Do Susan? Ne policija e biti tamo ili motriti. U urede WFT-a u Primrose Hillu? Ne - iz istog
razloga. to, za ime svijeta, tiho je zavritao u sebi, on najednom radi kao
bjegunac?
Inzistirao je samomu sebi, kao i Dirku, da ne bi trebao bjeati od policije.
Policija, rekao je sam sebi kao to su ga nauili u djetinjstvu, postoji da
pomogne nedunima i zatiti ih. Od te pomisli je istog trena poeo trati i
zamalo se sudario s ponosnim novim vlasnikom jedne rune edvardijanske
podne lampe.
"Oprostite", rekao je, "oprostite". Bio je osupnut to netko uope moe
poeljeti takvu stvar, i usporio je u hod, gledajui oko sebe otrim pogledom
progonjenoga. Dobro poznati izlozi puni stare uglaane mjedi, starog uglaanog

drveta i slika japanskih riba najednom su izgledali vrlo prijetee i agresivno.

Tko bi uope mogao poeljeti ubiti Gordona? To je bila misao koja ga je
odjednom lupila dok je skretao prema Charlton Placeu. Sve to ga se dosad
ticalo bilo je da on nije.
Ali tko jest?
To je bila nova pomisao.
Dovoljno ljudi nije imalo ba lijepo miljenje o njemu, ali postoji velika
razlika izmeu toga da ti se netko ne svia - ak i nimalo ne svia - i da ga
stvarno upuca, zadavi, vue po polju i zapali mu kuu. Ta je razlika najvei
dio ljudske populacije odravala na ivotu iz dana u dan.
Je li to bila samo kraa? Dirk nije spomenuo da neto nedostaje, ali on ga
nije ni pitao.
Dirk. Prizor njegova apsurdnog, ali neobino zapovjednog lika kako sjedi
poput ogromne abe, razmiljajui u svom otrcanom uredu, stalno se nametao
Richardovu umu. Shvatio je da ide natrag putem kojim je doao, i namjerno se
nagnao skrenuti desno umjesto lijevo.
Na toj strani vrebalo je ludilo.
Samo mu je trebalo prostora, malo vremena da razmisli i sabere misli.
Dobro - a kamo ide? Zastao je na tren, okrenuo se i onda opet zastao.
Pomisao na dolmade najednom se inila vrlo privlanom i palo mu je na um da
bi hladnokrvan, smiren i sabran in bio jednostavno ui, naruiti ih i pojesti. To
bi pokazalo Sudbini tko je gazda.
Umjesto toga, Sudba je bila angairana u potpuno istoj radnji. Nije ba
sjedila u grkom restoranu i jela dolmade, ali je isto tako i mogla, jer je oito
ona zapovijedala. Richardovi koraci vodili su ga neumitno natrag kroz vijugave
ulice, preko kanala.
Zastao je, na tren, u trgovini na uglu, a onda pourio dalje pokraj
opinskih zgrada, i u poduzetniki teritorij, dok nije jo jednom stajao pred
brojem 33 u ulici Peckender. U otprilike onom trenutku kad bi Sudba sebi
natoila zadnju au retsine, obrisala usta i zapitala se ima li mjesta i za
baklavu, Richard je digao pogled prema visokoj crvenkastoj viktorijanskoj
zgradi s ciglama tamnim od ai i velikim, prijeteim prozorima. Nalet vjetra
pomeo je ulicu i jedan djeai mu je priao.
"Odjebi", zacvrkutao je djeai, a onda zastao i ponovno ga pogledao.
"Ej, gospon", dodao je, "da mi svoju jaknu?"
"Ne", odbio je Richard.
"Zato ne?" pitao je djeai.
"Ovaj, zato to se meni svia", objasnio je Richard.
"Ne vidim zato", rekao je mali. "Odjebi." Pogureno i mrzovoljno je
nastavio dalje ulicom, utirajui kamen prema jednoj maki.
Richard je opet uao u zgradu, nelagodno se popeo stubama i ponovno
zavirio u ured.

Dirkova tajnica sjedila je za svojim stolom, pognute glave i prekrienih

ruku.
"Nisam ovdje", rekla je.
"Vidim", odvratio je Richard.
"Samo sam se vratila", objanjavala je, ne diui pogled s toke na svom
stolu u koju je Ijutito zurila, "da budem sigurna da e on primijetiti da sam
otila. Inae bi mogao samo zaboraviti."
"Je li on tu?" pitao je Richard.
'Tko zna? Koga je briga? Bolje pitajte nekoga tko radi za njega, jer ja
sigurno ne radim."
"Uvedi ga unutra!" odjeknuo je Dirkov glas.
Mrtila se na tren, ustala, otila do unutarnjih vrata, s trzajem ih otvorila,
rekla: "Uvedite ga sami", jo jednom zalupila vrata i vratila se na svoj stolac.
"Ovaj, zato ja ne bih sam uao?" predloio je Richard.
"Ne mogu vas ni uti", odgovorila je Dirkova biva tajnica, odluno
zurei u svoj stol. "Kako bih vas mogla uti kad uope nisam ovdje?"
Richard je urnirujue odmahnuo, to je bilo ignorirano, i proao i sam
otvorio vrata Dirkova ureda. Osupnulo ga je to je soba bila u polutami. Preko
prozora je bila navuena roleta, a Dirk je bio zavaljen u naslonja, lica bizarno
osvijetljena odsjajem udne grupe predmeta na stolu. Na prednjem rubu stola
bila je staro sivo svjetlo s bicikla, usmjereno natrag, i bacalo slabano svjetlo na
metronom koji je tiho kuckao tamo-amo, s veoma uglaanom srebrnom licom
privrenom za metalnu ipku.
Richard je bacio par kutija ibica na stol.
"Sjedni, opusti se, i usmjeri pogled na licu", rekao je Dirk. "Ve se
osjea jako pospano
***
Jo jedan policijski auto zaustavio se uz kripu konica pred Richardovim
stanom, i ovjek mrka lica izaao je iz njega i priao jednom od policajaca na
dunosti, pokazujui iskaznicu.
"Vii inspektor Mason, policijska uprava Cambridgeshirea", rekao je. "To
je MacDuffov stan?"
Policajac je klimnuo glavom i pokazao mu bona vrata koja su se otvarala
na dugo usko stubite, do stana na vrhu. Mason je umarirao i onda odmah
izmarirao van.
"Na pola stubita je kau," rekao je policajcu, "dajte ga pomaknite."
"Neki nai deki su ve pokuali, gospodine", odgovorio je policajac
nervozno. "Izgleda da je zaglavljen. Svi se zasad moraju penjati preko njega.
Oprostite, gospodine."
Mason mu je uputio jo jedan mrki pogled iz ogromna repertoara kojim je

raspolagao i koji se kretao od doista, doista crno mrkoga na dnu ljestvice sve do
umorno rezigniranoga i samo ovla mrkoga, koji je bio rezerviran za roendane
njegove djece.
"Pomaknite ga", mrko je ponovio, i mrko krenuo natrag kroz vrata, mrko
povlaei hlae i kaput nagore kao pripremu za mrki uspon koji ga oekuje.
"Jo se nije pojavio?" zapitao je voza automobila, koji je i sam priao.
"Narednik Gilks, predstavio se. Izgledao je umorno.
"Ne, koliko ja znam," rekao je policajac, "ali meni nitko nita ne govori."
"Znam kako se osjea", sloio se Gilks. "Kad se uprava jednom uplete,
tebi ostane samo da ih vozi okolo. A ja sam jedini koji zna kako on izgleda.
Zaustavio sam ga sino na cesti. Ba smo doli iz Wayove kue. Jako gadno."
"Imao si teku no, ha?"
"I ovakvu i onakvu. Sve od umorstva do izvlaenja konja iz kupaonice.
Ne, nita ne pitaj. Imate li i vi iste ovakve aute?" dodao je, pokazujui na svoj.
"Ovaj me izluivao cijelim putem dovde. Bilo je ledeno i s grijanjem
ukljuenim na najjae, a radio se stalno sam ukljuivao i iskljuivao."

Poglavlje devetnaesto
Isto jutro zateklo je Michaela Wenton-Weakesa u poneto udnu
raspoloenju.
Morali biste ga poznavati prilino dobro da biste znali da je to posebno
udno raspoloenje, jer njega je veina ljudi smatrala pomalo udnim od samog
poetka. Malo ga je ljudi poznavalo toliko dobro. Njegova majka, moda, ali je
izmeu njih dvoje vladalo stanje hladnog rata i nisu progovorili jedno s drugim
ve tjednima.
Imao je i starijeg brata, Petera, koji je sad imao veoma visok in u
Kraljevskim marincima. Osim na sprovodu njihova oca, Michael nije vidio
Petera otkad se ovaj vratio s Falklanda, ovjenan slavom, unaprijeen, i pun
prezira prema svom mlaem bratu.
Peteru je bilo veoma drago to je njihova majka preuzela Magnu, i poslao
je Michaelu boinu estitku svoje postrojbe u kojoj je to napisao. Njegovo
najvee osobno zadovoljstvo jo je uvijek ostalo bacanje u blatnjavi jarak i
pucanje iz strojnice barem jednu minutu, a nije mislio da bi mu britanska
novinska i izdavaka industrija, ak i u svom trenutnom burnom stanju, mogla
priutiti to zadovoljstvo, barem ne dok jo nekoliko Australaca ne stupi u nju.
Michael je ustao veoma kasno nakon noi ledenog bijesa, a zatim
nemirnih snova, koji su ga jo uvijek uznemiravali i pored dnevnog svjetla
kasnog jutra.
Snovi su mu bili ispunjeni poznatim osjeajima gubitka, izoliranosti,
krivnje i slino, ali su takoer bili neobjanjivo povezani s velikim koliinama
blata. Teleskopskom moi koju no posjeduje, nona mora blata i usamljenosti
kao da se protegla na uasavajue dugo, nezamislivo vremensko razdoblje, i
okonala se tek pojavom sluzavih stvari s nogama koje su puzale po sluzavom
moru. To je sve skupa bilo previe i probudio se naglo, obliven hladnim znojem.
Premda mu se cijela ta stvar s blatom inila dosta udnom, osjeaj
gubitka, izolacije, i iznad svega optereenosti, potrebe da se poniti ono to je
uinjeno, sve to lako se udomilo u njegovoj dui.
ak i sluzave stvari s nogama inile su se udno poznate i kuckale su
iritantno otraga u njegovim mislima dok si je pripravljao kasni doruak, komad
grejpa i malo kineskog aja, dopustio da mu oi neko vrijeme ovla prelaze
preko kulturne stranice Daily Timesa, a onda je prilino nespretno promijenio
zavoje na svojoj porezanoj desnoj ruci.
Nakon to je obavio te sitne zadatke, dvojio je to da sljedee uini.
Bio je u stanju promatrati sinonje dogaaje hladnom nepristranou
kojoj se ne bi nadao. To je bilo ispravno, to je bilo u redu, bilo je dobro
uinjeno. Ali nije rijeilo nita. Sve bitno tek je trebalo biti uinjeno.
Sve to? Namrtio se zbog udnog naina na koji su mu misli navirale i
nestajale poput plime i oseke.

Obino bi u to doba skoio do svog kluba. Nekad je to inio s uitkom

zbog injenice da je bilo jo mnogo drugih stvari koje bi trebao raditi. Sad nije
imao to raditi, to je vrijeme provedeno tamo, kao i bilo gdje drugdje, inilo
prilinim optereenjem za njega.
Kad bi otiao, postupao bi kao i obino - upustio se u jedan din i tonik i
malo lake konverzacije, pustio da mu oi lagano prijeu preko stranica Times
Literary Supplementa, Opere, The New Yorkera ili bilo ega drugog to se nalo
pri ruci, ali nije bilo mjesta sumnji da je to ovih dana radio s manje stila i uitka
nego prije.
A onda bi doao ruak. Danas nije imao nikakav dogovor za ruak - opet i vjerojatno bi stoga ostao u klubu, i pojeo lako prenog lista na doverski, s
raskuhanim krumpirima garniranim perinom, iza ega bi slijedio nabujak. aa
do dvije Sancerrea. I kava. A onda Popodne, s onim to bi ve donijelo.
Ali danas je osjetio udan poriv da to ne uini. Protegnuo je miie u
svojoj porezanoj ruci, natoio si jo jednu alicu aja, pogledao s udnom
bestrasnou na veliki kuhinjski no koji je jo uvijek bio kraj ajnika od finog
porculana, i ekao na tren da vidi to e sljedee uiniti. Ono to je sljedee
uinio, u stvari, bilo je da je otiao na kat.
Njegova kua izgledala je dosta hladno u svojoj formalnoj savrenosti, i
davala onaj dojam kakav bi ljudi koji kupuju reprodukcije stilskog pokustva
htjeli da odaju njihove kue. Osim to je ovdje sve bilo pravo - kristal,
mahagonij i Wilton - i samo je izgledalo kao da je lano, jer ni u emu nije bilo
ivotnosti.
Otiao je u svoju radionicu, to je bila jedina prostorija u kui koja nije
bila sterilna od urednosti, ve je tu nered knjiga i papira bio sterilan od
zanemarivanja. Tanak sloj praine spustio se na sve. Michael nije bio u njoj
tjednima, a istaica je imala striktne upute da se dri podalje od nje. Nije tu
radio otkad je ureivao posljednji broj Fathoma. Ne, naravno, zbilja posljednji
broj, ve posljednji pravi broj. Posljednji broj to se njega ticalo.
Odloio je svoju porculansku alicu na prainu i otiao prouiti svoj stari
gramofon. Na njemu je naao jednu staru snimku nekih Vivaldijevih koncerata
za puhae, pustio ga i sjeo.
Opet je ekao da vidi to e sljedee uiniti i najednom na svoje
iznenaenje ustanovio da to ve ini, a to je bilo ovo: on je sluao glazbu.
Zapanjen izraz polako mu je preao preko lica kad je shvatio da to nikad
prije nije radio. uo ju je mnogo, mnogo puta, i smatrao je da je to vrlo ugodan
pozadinski zvuk uz koji se moe diskutirati o koncertnoj sezoni, ali nikad mu
prije nije palo na pamet da tu ima neeg to bi se moglo zbilja sluati.
Stajao je opinjen meuigrom glazbe i kontrapunkta koja mu je najednom
bila razotkrivena s jasnoom koja nije imala veze s prainom prekrivenom
povrinom ploe ili etrnaest godina starom iglom.
Ali s tim otkrivenjem doao je i skoro istodobni osjeaj razoaranja, koji

ga je jo vie zbunio. Glazba koja mu je naglo otkrivena bila je udno

nezadovoljavajua. Kao da se njegova sposobnost da razumije glazbu najednom
pojaala do toke daleko preko sposobnosti glazbe da je zadovolji, sve u
jednom dramatinom trenu.
Napregnuo se uti to nedostaje, i osjetio da je ta glazba poput neletake
ptice koja nije ak ni znala koju je sposobnost izgubila. Hodala je veoma dobro,
ali hodala je gdje bi se trebala vinuti, hodala je gdje se trebala obruavati,
hodala je gdje bi se trebala uspinjati i okrenuti i pojuriti, hodala je tamo gdje bi
se trebala ushititi vrtoglavou letenja. Nije ak ni gledala gore.
Pogledao je gore.
Nakon nekog vremena postao je svjestan da samo glupo zuri u strop.
Zatresao je glavom, i ustanovio da je percepcija uminula, ostavljajui ga s
blagom muninom i vrtoglavicom. Nije nestala u potpunosti, ali se povukla
duboko u njega, dublje nego to je on mogao dosegnuti.
Glazba se nastavila. Bio je to sasvim pristojan niz ugodnih zvukova u
pozadini, ali vie ga se nije doticala.
Trebala su mu objanjenja to je ono to je upravo iskusio, i zamisao gdje
bi ih mogao nai zatreptala je u njegovu umu. Zanemario je tu zamisao u svom
bijesu, ali mu je ona ponovno trepnula, i treptala je dok je najzad nije slijedio.
Ispod stola je izvukao veliki limeni ko za smee. Kako je zabranio svojoj
istaici da trenutno uope ulazi ovamo, ko je ostao neispranjen. Naao je u
njemu poderane komade onoga to je traio, sa sadrajem pepeljare
ispranjenim preko njih.
Nadvladao je gaenje sa smrknutom odlunou i polako pomicao
dijelove omrznutog objekta okolo po stolu, nespretno ih spajajui komadiima
ljepljive trake koji su se svijali i lijepili pogrean dio za pogrean dio i lijepili
pravi dio za njegove punake prste pa onda za stol, dok na kraju pred njim nije
leao, grubo sastavljen, primjerak Fathoma. iji urednik je bio taj omrznuti
stvor A. K. Ross.
Odurno.
Okretao je ljepljive zguvane stranice kao da prevre pilee eluce. Niti
jedan linijski crte Joan Sutherland ni Marylin Home, bilo gdje. Nikakav prikaz
nekog velikog trgovca umjetninama iz Cork Streeta, nijednog. Njegova serija o
Rosettijevima: ukinuta. "Ogovaranja iz Green Rooma": ukinuto.
Odmahnuo je glavom s nevjericom, a onda pronaao lanak koji je traio.
"Glazba i fraktalni pejsai" Richarda MacDuffa. Preskoio je prvih par ulomaka
uvoda i poeo itati malo dalje:
Matematika analiza i kompjutorsko modeliranje otkrivaju nam da oblici
i procesi na koje nailazimo u prirodi - nain na koji biljke rastu, nain na koji
planine erodiraju ili rijeke teku, nain na koji snjene pahulje ili otoci dolaze
do svog oblika, nain na koji se svjetlost odraava na nekoj povrini, nain na
koji se mlijeko razlijeva i rastapa u vaoj kavi dok je mijeate, nain na koji se

smijeh iri kroz grupu ljudi - sve te stvari u svojoj skoro arobnoj kompleksnosti
mogu se opisati interakcijom matematikih procesa koji su, tovie, jo
arobniji u svojoj jednostavnosti.
Oblici koje smatramo sluajnima u stvari su proizvod kompleksnih
pominih mrea brojeva koji slijede jednostavna pravila. Sama rije
"prirodno", koju smo esto shvaali kao "nestrukturirano", u stvari opisuje
oblike i procese koji izgledaju tako neshvatljivo kompleksno da ne moemo
svjesno uoiti jednostavne zakone prirode na djelu.
Svi oni mogu se opisati brojevima.
udno, ta zamisao je sad Michaelu izgledala manje odvratnom nego
prilikom prvog, povrnog itanja. itao je dalje sa sve veom koncentracijom.
Znamo, meutim, da je um sposoban razumjeti te stvari u svoj njihovoj
kompleksnosti i u svoj njihovoj jednostavnosti. Lopta koja leti kroz zrak reagira
na snagu i smjer u kojem je baena, djelovanje gravitacije, trenje zraka na koje
mora troiti svoju energiju da bi ga ponitila, zrane turbulencije oko svoje
povrine, i brzinu i smjer vrtnje sebe same.
A ipak, svatko tko bi mogao imati tekoa da u glavi izrauna koliko
iznosi 3x4x5, nema problema obaviti diferencijalni raun i cijelu gomilu
srodnih izrauna toliko zapanjujue brzo da moe zbilja uhvatiti loptu u letu.
Ljudi koji to zovu "instinkt" samo daju toj pojavi ime, ne objanjavajui time
nita. Mislim da je najblie to ljudska bia mogu prii izraavanju naeg
razumijevanja tih prirodnih kompleksnosti upravo glazba. Ona je
najapstraktnija umjetnost - nema drugoga znaenja ni svrhe osim da bude ono
to jest.
Svaki pojedini aspekt glazbenoga komada moe se predstaviti brojevima.
Od organizacije stavaka u cijeloj simfoniji, do uzorka tonaliteta i ritma koji
ine melodije i harmonije, dinamike koja oblikuje izvedbu, sve do visine samih
nota, njihovih harmonikih vrijednosti, naina na koji se mijenjaju s vremenom,
ukratko, svi elementi zvuka koji se razlikuju kod jedne osobe koja pue u frulu i
druge koja udara u bubanj - sve te stvari mogu se izraziti uzorcima i
hijerarhijama brojeva.
A, po mom iskustvu, to vie unutarnjih odnosa postoji izmeu uzoraka
brojeva na razliitim razinama hijerarhije, ma koliko kompleksni i suptilni
njihovi odnosi mogu biti, to e se glazba vie initi zadovoljavajuom i, tovie,
cjelovitom.
U stvari, to su suptilniji i kompliciraniji ti odnosi, i to su oni udaljeniji
od dohvata svjesnog uma, to vie instinktivni dio vaeg uma - pri emu mislim
na onaj dio vaeg uma koji moe obaviti diferencijalni raun tako zapanjujue
brzo da e postaviti vau ruku na pravo mjesto da uhvati loptu u letu - to vie
taj dio vaeg uma uiva u njoj.
Glazba bilo kakve kompleksnosti (a ak i "Ringe ringe raja" je
kompleksna na svoj nain kad je netko zbilja izvodi na instrumentu posebna

tona i artikulacije) prelazi preko vaeg svjesnog uma u ruke vaeg privatnog
matematikog genija, koji obitava u vaoj podsvijesti, reagirajui na sve
unutarnje kompleksnosti i odnose i proporcije o kojima mislimo da ne znamo
nita.
Neki ljudi bune se zbog takva gledanja na glazbu govorei da, ako
svedemo glazbu na matematiku, gdje su tu emocije? Ja bih rekao da one nikad
nisu ni bile izvan toga.
Stvari kojima nae emocije mogu biti dirnute - oblik cvijeta ili grke urne,
nain na koji beba raste, nain na koji vam vjetar miluje lice, nain na koji se
oblaci kreu, njihov oblik, nain na koji svjetlost plee po vodi, ili narcisi
lepraju na povjetarcu, nain na koji osoba koju volite pomie svoju glavu,
nain na koji joj kosa slijedi taj pokret, krivulja koju opisuje zamirui pad
zadnjeg akorda glazbe - sve se te stvari mogu opisati kompleksnim tokom
brojeva.
To nije redukcija toga, to je ljepota toga.
Pitajte Newtona.
Pitajte Einsteina.
Pitajte pjesnika (Keatsa) koji je rekao da ono to mata uhvati kao
ljepotu mora biti istina.
On je mogao isto tako rei i da ono to ruka hvata kao loptu mora biti
istina, ali nije, jer je bio pjesnik i vie se volio izleavati pod stablima s bocom
laudanuma i biljenicom nego igrati kriket, ali bi bilo isto toliko istinito.
To je potaknulo jednu misao u pozadini Michaelova sjeanja, ali se nije
odmah mogao sjetiti koju.
Jer to je u srcu odnosa izmeu naeg "instinktivnog" razumijevanja
oblika, forme, pokreta, svjetla s jedne strane, i nae reakcije na njih s druge.
I zbog toga ja vjerujem da mora postojati neki oblik glazbe uroen
prirodi, u prirodnim objektima, u uzorcima prirodnih procesa. Glazbe koja bi
bila isto tako duboko zadovoljavajua kao i bilo koja druga ljepota koja se
prirodno javlja - a nae vlastite najdublje emocije su, na kraju krajeva, jedan
oblik ljepote koji se prirodno javlja ...
Michael je prestao itati i pustio da mu se pogled polako odmakne od
stranice. Zapitao se zna li to bi takva glazba mogla biti i pokuao ju je traiti u
mranim zakucima svog uma. U svakom dijelu uma koji bi posjetio inilo se
kao da je ta glazba tamo svirala prije samo nekoliko sekundi i sve to je
preostalo bio je zamirui odjek neega to on nije bio u stanju uhvatiti i uti.
Odloio je asopis u stranu. Onda se sjetio to je bilo ono to mu je spominjanje
Keatsa pokrenulo u sjeanju. Sluzave stvari s nogama iz njegova sna. Hladna
mirnoa ga je obuzela kad je osjetio da se veoma pribliio neemu.
Coleridge. Taj ovjek.
Da, sluzave stvari puzahu nogama

Po sluzavom meni
"Pjesma starog mornara."
Oamuen, Michael je otiao do police s knjigama i izvukao
Coleridgeovu antologiju. Odnio ju je natrag do naslonjaa i s odreenom
zebnjom prolistao stranice dok nije naao poetne stihove.
Stari je to mornar,
I on ustavi jednog od tri.
Rijei su mu bile veoma poznate, a ipak su, dok ih je iitavao, budile u
njemu udne osjeaje i strana sjeanja za koja je znao da nisu njegova. U
njemu se uzdigao osjeaj gubitka i pustoi uasnog intenziteta koji se, premda
je znao da nije njegov, tako savreno uklapao s njegovim vlastitim jadima da
nije mogao nita osim predati mu se potpuno.
I tisue tisua sluzavih stvari
ivjee dalje; kao i ja.

Poglavlje dvadeseto
Roleta se podigla s glasnim tropotom i Richard je zatreptao.
"Fascinantnu si veer proveo," rekao je Dirk Gently, "premda se ini da su
njeni najzanimljiviji aspekti u potpunosti izmakli tvojoj znatielji."
Vratio se u svoj naslonja i zavalio u njega spojivi vrhove prstiju skupa.
"Molim te", rekao je, "nemoj me razoarati tako to e rei: 'Gdje sam?'
Jedan pogled je dovoljan."
Richard je polako i zbunjeno pogledao oko sebe i osjetio se kao da se
neoekivano vratio s dugog boravka na drugom planetu gdje je sve bilo mir i
svjetlo i glazba koji su se nastavljali zauvijek. Osjeao se toliko oputeno da se
skoro nije trudio disati.
Drvena kuglica na kraju konopca rolete kucnula je nekoliko puta u staklo,
ali je osim toga sve sad bilo tiho. Metronom je bio nepomian. Pogledao je na
sat. Bilo je malo poslije jedan.
"Bio si pod hipnozom neto manje od sata", rekao je Dirk, "tijekom kojeg
sam doznao mnogo zanimljivih stvari i zbunile su me neke druge koje bih sad
htio prodiskutirati s tobom. Malo svjeeg zraka vjerojatno e ti pomoi pa
predlaem osvjeavajuu etnju du kanala. Tamo te nitko nee traiti. Janice!"
Tiina.
Richardu mnoge stvari jo nisu bile jasne, i namrtio se u sebi. Kad mu se
trenutak kasnije neposredno sjeanje vratilo, bilo je to kao da je slon najednom
nahrupio na vrata i on se pridigao uz osupnut trzaj.
"Janice!" opet je povikao Dirk. "Gice Pearce! Vrag odnio tu curu."
Izvukao je telefonske aparate iz koa za smee i vratio ih na mjesto. Jedna
stara i izlizana kona aktovka stajala je pokraj vrata, i on ju je pokupio, uzeo
svoj eir s poda i uspravio se, apsurdno nabijajui eir na glavu.
"Doi," rekao je, prolazei kroz vrata iza kojih se gica Janice Pearce
mrtila na olovku, "hajdemo. Ostavimo ovu gnjilu rupu. Pomislimo
nezamislivo, izvedimo neizvedivo. Uhvatimo se u kotac sa neizgovorenim, da
vidimo moemo li ga, na kraju krajeva, izgovoriti. Janice, sad -"
"Umuknite."
Dirk je slegnuo ramenima, a onda pokupio s njezina stola knjigu koju je
ona ranije okljatrila pokuavajui zalupiti svoju ladicu. Prolistao ju je mrtei
se, a onda s uzdahom vratio na mjesto. Janice se vratila onomu to je oito
radila trenutak-dva ranije, to je bilo ispisivanje duge poruke olovkom.
Richard je sve to gledao nijemo, jo uvijek se osjeajui tek napola
prisutnim. Odmahnuo je glavom.
Dirk mu je rekao: "Dogaaji ti se u ovom trenutku mogu initi zbrkanima
i zamrenima. Ali ipak imamo nekoliko zanimljivih niti koje moemo slijediti.
Od svih stvari koje si mi rekao da su se dogodile, samo su dvije zbilja fiziki
nemogue."

Richard je konano progovorio. "Nemogue?" upitao je mrtei se.

"Da," potvrdio je Dirk, "sasvim i potpuno nemogue."
"Sreom," nastavio je, "doao si tono na pravo mjesto sa svojim
zanimljivim problemom, jer u mom rjeniku ne postoji rije 'nemogue'. U
stvari," dodao je maui stanjenom knjigom, "ne postoji nijedna rije izmeu
'haringe' i 'pekmeza'. Hvala vam, gice Pearce, jo jednom ste mi neprocjenjivo
bili na usluzi, za to vam zahvaljujem i ak u vam, u sluaju povoljnog ishoda
ovog pothvata, i platiti. U meuvremenu mi moramo dosta razmiljati, pa
ostavljam ured u vaim izuzetno sposobnim rukama."
Telefon je zazvonio i Janice se javila.
"Dobar dan," rekla je. "Wainwrightova veletrgovina voem. G.
Wainwright u ovom trenutku ne moe primati pozive jer mu je slabo u glavi i
zamilja da je krastavac. Hvala vam na pozivu."
Zalupila je slualicu. Ponovno je podigla pogled i vidjela kako se vrata
tiho zatvaraju za njenim bivim poslodavcem i njegovim izbezumljenim
klijentom.
"Nemogue?" ponovio je Richard iznenaeno.
"Sve oko toga je," ustrajao je Dirk, "potpuno i u cijelosti - pa, recimo
neobjanjivo. Nema smisla koristiti rije 'nemogue' za opisivanje neega to se
oito dogodilo. Ali se ne moe objasniti bilo ime to mi znamo."
Svjeina zraka du kanala Grand Union proistila je Richardova ula i
ponovno ih izotrila. Vratio se u svoje uobiajeno stanje i, premda bi ga
injenica Gordonove smrti opet zaskoila svakih nekoliko sekundi, sad je
barem bio u stanju jasnije razmiljati o tome. Meutim, inilo se da je u tom
trenutku Dirku to zadnja stvar na pameti. Dirk se umjesto toga hvatao za
najtrivijalnije od svih bizarnih incidenata u sinonjem nizu i unakrsno ga
ispitivao o njima.
Doger koji je iao na jednu stranu i biciklist koji je iao na drugu
povikali su jedan drugomu da se sklone, i tijesno izbjegli da jedan drugoga
odgurnu u mutnu, sporotekuu vodu kanala. Paljivo ih je promatrala jedna
veoma spora ostarjela gospoa koja je za sobom vukla jo sporijeg ostarjelog
psa.
S druge strane kanala nizala su se prazna skladita, iji je svaki prozor bio
razbijen i presijavao se. Izgorjeli ostaci teglenice slomljeno su se ljuljali na
vodi. Meu njima, nekoliko boca od deterdenta plivalo je po zamaenoj vodi.
Preko najbliega mosta tutnjali su teki kamioni, drmajui temelje kua,
rigajui benzinski dim u zrak i plaei jednu majku koja je s djejim kolicima
pokuavala prijei cestu.
Dirk i Richard doli su rubom South Hackneyja, par kilometara dalje od
Dirkova ureda, natrag prema srcu Islingtona, gdje je Dirk znao da su najblii
pojasi za spaavanje na ogradi.
"Ali to je bio samo maioniarski trik, za ime nebesko", bunio se Richard.

"On ih stalno radi. To su samo trikovi. ini se nemogue ali sam siguran kad bi
pitao bilo kojeg maioniara, on bi rekao da je to lako kad jednom zna kako se
to radi. Jednom sam vidio tipa na ulici u New Yorku kako -"
"Ja znam kako se te stvari rade", rekao je Dirk, izvlaei dvije upaljene
cigarete i veliku ueerenu smokvu iz svog nosa. Bacio je smokvu u zrak, ali
ona nekako nije pala nigdje. "Vjetina, skretanje panje, sugestivnost. to su
sve stvari koje moe nauiti ako ima malo vremena. Oprostite, draga
gospoo", obratio se ostarjeloj, sporoj vlasnici psa dok su prolazili pokraj nje.
Sagnuo se do psa i izvukao dugi niz jarko obojenih zastava iz njegove
stranjice. "Mislim da e mu sad kretanje biti malo udobnije", rekao je, uljudno
dotaknuo eir u znak pozdrava i krenuo dalje.
"Te stvari, zna," obratio se zabezeknutomu Richardu, "nisu teke.
Presjei enu na pola nije teko. Presjei enu na pola i onda je ponovno spojiti
jest malo tee, ali se vjebom moe savladati. Trik koji si mi ti opisao s dvije
stotine godina starom posudom i soljenkom koleda je -" zastao je da naglasi "potpuno i u cijelosti neobjanjiv."
"Pa, vjerojatno je bio poneki detalj koji sam propustio, ali ..."
"Oh, nesumnjivo. Ali prednost ispitivanja nekog pod hipnozom jest da
doputa ispitivau da vidi prizor mnogo detaljnije nego to ga je subjekt tad bio
svjestan. Djevojica Sarah, na primjer. Sjea li se to je imala na sebi?"
"Ovaj, ne," rekao je Richard neodreeno, "nekakvu haljinu,
pretpostavljam -"
"Boja? Materijal?"
"Pa, ne mogu se sjetiti, bilo je mrano. Sjedila je nekoliko mjesta dalje od
mene. Jedva da sam je i vidio."
"Imala je na sebi tamnoplavu haljinu od pamunoga samta skupljenu oko
sputenog struka. Imala je ranglan rukave skupljene oko maneta, bijeli Petar
Pan ovratnik i est malih bisernih gumba naprijed - s treeg odozgo je visio
koni. Imala je dugu crnu kosu skupljenu u rep kopom u obliku crvenog
leptira."
"Ako e mi rei da sve to zna tako to si pogledao ogrebotinu na mojim
cipelama, poput Sherlocka Holmesa, onda se bojim da ti neu povjerovati."
"Ne, ne," rekao je Dirk, "mnogo je jednostavnije od toga. Ti si mi sam
rekao pod hipnozom."
Richard je odmahnuo glavom.
"Nije tono", zanijekao je. "Ja ak ni ne znam to je Petar Pan ovratnik."
"Ali ja znam, i opisao si mi ga savreno precizno. Kao to si opisao i
maioniarski trik. A taj trik nije bio mogu u obliku u kojem se odigrao. Vjeruj
mi. Ja znam o emu govorim. Postoje jo neke stvari koje bih volio otkriti o
profesoru, kao na primjer tko je napisao biljeku koju si naao na stolu i koliko
je pitanja George III. u stvari postavio, ali -"
"to?"

"- ali mislim da bih bolje proao kad bih upitao izravno njega. Samo
to ..." Namrtio se u dubokoj koncentraciji. "Samo to bih," dodao je, "budui
da sam prilino tat u takvim stvarima, vie volio znati odgovore prije nego to
postavim pitanja. A ne znam. Apsolutno ne znam."
Zagledao se apstraktno u daljinu, i napravio grub proraun udaljenosti do
najblieg pojasa za spaavanje.
"A druga nemogua stvar," dodao je, ba kad je Richard htio ubaciti koju
rije, "ili bar idua sasvim neobjanjiva stvar, naravno, pitanje je tvog kaua."
"Dirk," uzviknuo je Richard u oajanju, "mogu li te podsjetiti da je
Gordon Way mrtav, i da sam ja izgleda pod sumnjom da sam ga ubio! Nijedna
od tih stvari nije ni najmanje povezana s tim, i ja-"
Ali ja sam naklonjen ideji kako su one veoma povezane."
"To je apsurdno!"
"Ja vjerujem u temeljnu me-"
"Oh, da, da," rekao je Richard, "temeljnu meusobnu povezanost svih
stvari. uj, Dirk, ja nisam naivna bakica i od mene nee dobiti nikakav
besplatan put na Bermude. Ako e mi pomoi, drimo se teme."
Dirk se naroguio na to. "Ja vjerujem da su sve stvari temeljno
meusobno povezane, kao to svatko tko prati naela kvantne fizike do njihovih
loginih krajnosti ne moe, ako je poten, nego prihvatiti. Ali takoer vjerujem i
da su neke stvari meusobno povezanije od drugih. A kad se dva naizgled
nemogua dogaaja i niz veoma udnih svi dogode istoj osobi, i kad ta osoba
najednom postane osumnjiena za veoma udan sluaj ubojstva, onda mi se ini
da treba potraiti rjeenje u povezanosti tih dogaaja. Ti si veza, a ti sam
ponaao si se na veoma neobian i ekscentrian nain -"
"Nisam", rekao je Richard. "Da, neke udne stvari su mi se dogodile, ali
ja -"
"Sino sam te uoio kako se penje po fasadi zgrade i provaljuje u stan
svoje djevojke, Susan Way."
"Moda je to bilo neobino," rekao je Richard, "moda ak nije bilo
pametno. Ali je bilo savreno logino i racionalno. Samo sam htio ponititi
neto to sam napravio prije nego to to nanese tetu."
Dirk je razmislio na tren, i malo ubrzao svoj korak.
"I ono to si uinio bila je potpuno razumna i normalna reakcija na
problem poruke koju si ostavio na vrpci - da, rekao si mi sve o tome u naoj
maloj seansi - to je ono to bi bilo tko uinio?"
Richard se namrtio kao da kae da ne vidi u emu je tu problem. "Ne
kaem da bi bilo tko to uinio", rekao je, "ja vjerojatno razmiljam na malo
loginiji i izravniji nain od veine ljudi, to je razlog to mogu pisati
kompjutorski software. Bilo je to logino i izravno rjeenje problema."
"Nije moda bilo malo neumjereno?"
"Bilo mi je veoma bitno ne razoarati Susan jo jednom."

"Znai da si u potpunosti zadovoljan svojim vlastitim razlozima da uini

ono to si uinio?"
"Da", ustrajao je Richard ljutito.
"Zna li", rekao je Dirk, "to mi je moja stara teta usidjelica koja je ivjela
u Winnipegu uvijek govorila?"
"Ne", odgovorio je Richard. Brzo je svukao svu svoju odjeu i skoio u
kanal. Dirk je skoio do pojasa za spaavanje, kojem su se upravo pribliili,
strgnuo ga s draa i bacio Richardu, koji se koprcao usred kanala izgledajui
sasvim izgubljeno i dezorijentirano.
"Uhvati se za ovo", doviknuo je Dirk, "i izvui u te van."
"U redu je", prodahtao je Richard, "znam plivati -"
"Ne, ne zna," povikao je Dirk, "daj se uhvati."
Richard je pokuao zaplivati prema obali, ali je brzo zbunjeno odustao i
uhvatio se za pojas. Dirk je vukao konopac dok Richard nije stigao do ruba, a
onda se sagnuo i pruio mu ruku. Richard je iziao iz vode puui i pljujui, a
onda se okrenuo i drhtei sjedio na rubu, s rukama u krilu.
"Boe, kako je to prljavo!" uzviknuo je i opet pljunuo. "Totalno je
odvratno. Fuuuj. Uf. Boe. Obino prilino dobro plivam. Sigurno me uhvatio
nekakav gr. Sretna sluajnost je to smo bili blizu pojasa. O, hvala." Ovo
zadnje bilo je reakcija na veliki runik koji mu je Dirk dodao.
ustro se obrisao, skoro se struui runikom da skine sa sebe prljavu
vodu kanala. Ustao je i pogledao uokolo. "Moe li nai moje hlae?"
"Mladiu", rekla je starica s psom, koja je upravo dola do njih. Stajala je
strogo ih gledajui, i samo to ih nije poela grditi kad ju je Dirk prekinuo.
"Tisuu isprika, gospoo draga," rekao je, "za bilo kakvu uvredu koju
vam je moj prijatelj mogao nehotice nanijeti. Molim vas," dodao je, izvlaei
tanak struak anemona iz Richardove stranjice, "primite ovo s mojim
komplimentima."
Gospoa ih je tapom izbila iz Dirkove ruke i pourila dalje, uasnuta,
vukui psa za sobom.
"To nije bilo ba fino od tebe", primijetio je Richard, navlaei svoju
odjeu ispod runika kojim je sad bio strateki omotan.
"Ne mislim da je ona ba fina ena," odvratio je Dirk, "stalno se mota
ovuda, vue to jadno pseto okolo i grdi ljude. Kako ti je prijalo kupanje?"
"Nije, nimalo", odgovorio je Richard, na brzinu trljajui kosu. "Nisam
shvatio koliko je unutra prljavo. I hladno. Evo", rekao je, vraajui runik
Dirku. "Nosi li uvijek okolo runik u aktovki?"
"Pliva li ti uvijek popodne?"
"Ne, obino idem ujutro, na bazen na Highbury Fieldsu, samo da se
razbudim, pokrenem si mozak. Samo mi je palo na pamet da nisam iao jutros."
"I, ovaj - to je bio razlog to si tako skoio u kanal?"
"Pa, da. Samo sam pomislio da e mi malo vjebe vjerojatno pomoi da

se nosim sa svim ovim."

"Onda nije malo neumjereno tako se svui i skoiti u kanal."
"Ne", rekao je, "moda nije bilo mudro s obzirom na istou vode, ali je
bilo savreno "
"Bio si savreno zadovoljan svojim razlozima da uini ono to si uinio."
"Da -"
"I to onda nema nikakve veze s mojom tetom?"
Richardove oi su se sumnjiavo stisnule. "O emu ti to uope govori?"
"Rei u ti", odgovorio je Dirk. Otiao je i sjeo na oblinju klupu i opet
otvorio aktovku. Smotao je runik u nju i umjesto njega izvadio mali Sony
kazetofon. Mahnuo je Richardu da prie i pritisnuo tipku za putanje. Dirkov
glas dopro je iz malog zvunika pjevueim tonom. Rekao je: "Za minutu u
pucnuti prstima i ti e se probuditi i zaboraviti sve ovo osim uputa koje u ti
sad dati.
Uskoro emo poi u etnju du kanala, i kad me uje da kaem rijei
'moja stara teta usidjelica koja je ivjela u Winnipegu' -"
Dirk je najednom dograbio Richarda za ruku da ga zadri.
Vrpca je nastavila: "Skinut e svu odjeu i skoiti u kanal. Ustanovit e
da nisi u stanju plivati, ali nee se uspaniiti i potonuti, ve e se odravati na
povrini dok ti ja ne dobacim pojas ..."
Dirk je zaustavio vrpcu i pogledao u Richardovo lice, koje je po drugi put
tog dana poblijedjelo od oka.
"Zanimalo bi me da saznam tono to te to obuzelo da si se popeo do
stana gice Way sino", rekao je Dirk, "i zato."
Richard nije odgovarao - nastavio je prilino zbunjeno zuriti u kazetofon.
Onda je rekao drhtavim glasom: "Na Susaninoj vrpci bila je poruka od
Gordona. Nazvao je iz auta. Vrpca je u mom stanu. Dirk, najednom me sve ovo
veoma plai."

Poglavlje dvadeset prvo

Dirk je, zaklonjen iza parkiranog kombija nekoliko metara dalje,
promatrao policajca na dunosti pred Richardovom zgradom. On je zaustavljao
i ispitivao svakoga tko bi pokuao ui u malu pokrajnju ulicu u kojoj su se
Richardova vrata nalazila, ukljuujui, Dirku je bilo drago primijetiti, druge
policajce ako ih ne bi prepoznao. Jo jedan policijski auto se zaustavio i Dirk je
krenuo.
Jedan policajac izaao je iz automobila nosei pilu i krenuo prema
vratima. Dirk je ustro uskladio svoj korak s njegovim, malo iza njega,
koraajui autoritativno.
"U redu je, on je sa mnom", rekao je Dirk, prolazei tono u trenutku kad
je jedan policajac zaustavio drugoga.
I bio je unutra i penjao se stubama.
Policajac s pilom ga je slijedio.
"Ovaj, oprostite, gospodine", dozvao je za Dirkom.
Dirk je stigao ba do mjesta gdje je kau preprijeio stubite. Stao je i
okrenuo se.
"Ostani ovdje," naredio je, "uvaj ovaj kau. Ne putaj nikoga da ga
takne, ba nikoga. Jesi li razumio?"
Policajac je na trenutak izgledao zdvojno.
"Dobio sam naredbu da ga prepilim", rekao je.
"Poniteno", zalajao je Dirk. "Pazi ga okom sokolovim. Oekivat u
potpun izvjetaj."
Okrenuo se natrag i prepentrao preko kaua. Trenutak-dva kasnije izaao
je u velik otvoren prostor. Bio je to nii od dva kata koja su inila Richardov
stan.
"Jesi li pretraio ovo?" odbrusio je Dirk jo jednom policajcu, koji je
sjedei za Richardovim stolom za ruavanje pregledao neke biljeke. Policajac
je iznenaeno podigao pogled i poeo ustajati. Dirk je pokazivao na ko za
smee.
"Ovaj, da -"
"Pretrai ga opet. Pretrauj ga i dalje. Tko je ovdje?"
"Ovaj, pa -"
"Nemam cijeli dan."
"Vii inspektor Mason upravo je otiao, s "
"Dobro. Dat u da ga skinu s ovog. Bit u gore ako me trebaju, ali ne
elim da me se uznemirava ukoliko nije veoma bitno. Razumio?"
"Ovaj, tko -"
"Ne vidim da pretrauje ko za smee."
"Ovaj, da, gospodine. Ja u -"
"elim da se temeljito pretrai. Razumije?"

"Ovaj -"
"Na posao." Dirk je otiao gore i u Richardovu radnu sobu.
Vrpca je bila tono tamo gdje mu je Richard rekao da e biti, na dugom
stolu na kojem je bilo est Macintosha. Dirk samo to je nije stavio u dep kad
mu je znatielju obuzeo prizor Dirkova kaua koji se polako okretao i pomicao
na velikom ekranu Macintosha, i sjeo je za tipkovnicu.
Neko je vrijeme istraivao program koji je Richard napisao, ali je brzo
shvatio da on u svom sadanjem obliku nije ba samoobjanjavaju. Jedva da je
ita shvatao. Konano je uspio odglaviti kau i pomai ga natrag niz stube, ali je
shvatio da je morao iskljuiti dio zida da to uini. Iritirano je zagunao i
odustao.
Drugi kompjutor koji je pogledao prikazivao je stalni val krivulja. Oko
rubova ekrana bile su male slike drugih oblika valova koje su se mogle odabrati
i dodati glavnom, ili se koristiti da ga modificiraju na druge naine. Brzo je
otkrio da to omoguava da od jednostavnih napravi vrlo kompleksne oblike
valova, i neko se vrijeme igrao s time. Dodao je jednostavni val njemu samomu,
to je udvostruilo visinu i dubinu vala. Onda je jedan od valova pomakao pola
koraka u odnosu na drugi, i vrhovi i udubine jednoga ponitili su vrhove i
udubine drugoga, ostavljajui sasvim ravnu crtu. Onda je za djeli promijenio
frekvenciju jednog od valova. Rezultat je bio da su na nekim mjestima du
oblika kombiniranog vala dva vala jedan drugi pojaavala, a na drugima su se
ponitavali. Dodavanje treega jednostavnog vala druge frekvencije rezultiralo
je kombiniranim valom u kojem je bilo teko uoiti bilo kakav uzorak. Crta je
skakala gore-dolje naizgled nasumce, ostajui veoma nisko u nekim periodima,
a onda se naglo diui u veoma visoke vrhove kad bi se sva tri vala na tren
sinkronizirala.
Dirk je pretpostavio da meu tom gomilom opreme mora postojati
sredstvo za prevoenje vala koji je plesao po ekranu u stvarni glazbeni ton i
potraio je po menijima koje je program nudio. Naao je jednu opciju na meniju
koja mu je nudila da pretvori uzorak vala u Emu.
To ga je zbunilo. Pogledom je po sobi potraio veliku pticu trkaicu, ali
nije mogao nai nita takvo. Svejedno je aktivirao taj proces, a onda slijedio
kabel koji je izlazio iz Macintosha, dolje iza stola, du poda, iza ormara, pod
tepihom, dok nije doao do drugog kraja prikljuenog otraga u veliku sivu
klavijaturu s nazivom Emulator II.
To je, pretpostavio je, mjesto na koje je njegov pokusni val upravo stigao.
Oklijevajue je pritisnuo jednu dirku.
Gadan prdei zvuk koji je istoga trena zagrmio iz zvunika bio je toliko
glasan da na tren nije uo rijei: "Svlad Cjelli!" koje su istodobno bile
uzviknute na vratima.
***

Richard je sjedio u Dirkovu uredu i bacao papirie zguvane u loptice u

ko za smee koji je ve bio prepun telefona. Lomio je olovke. Izveo je duge
ulomke iz jednog starog sola Gingera Bakera na svojim koljenima.
Jednom rijeju, bio je nervozan.
Pokuavao je na list Dirkova papira napisati sve ega se mogao sjetiti od
dogaaja prethodne noi i, koliko ih je on mogao odrediti, vremena kad su se
dogodili. Zapanjilo ga je koliko je to teko, i koliko je slabano njegovo svjesno
sjeanje izgledalo u usporedbi s njegovim nesvjesnim sjeanjem, kao to mu je
Dirk demonstrirao.
"K vragu i Dirk", pomislio je. elio je razgovarati sa Susan.
Dirk mu je rekao da to nikako ne smije uiniti jer se pozivi prate.
'K vragu i Dirk", rekao je najednom i skoio na noge.
"Imate li koji novi od deset penija?" odluno se obratio natmurenoj
Janice.
***
Dirk se okrenuo.
Uokviren vratima, stajao je visok i taman lik.
Visok i taman lik izgledao je kao da nije nimalo sretan onim to vidi; u
stvari, bio je prilino iritiran time. Vie nego iritiran. Izgledao je kao visok i
taman lik koji bi veoma lako mogao otrgnuti glavu tucetu kokoi i poslije toga
jo uvijek biti iritiran.
Staupila je na svjetlo pokazala je da je narednik Gilks iz policije
Cambridgeshirea.
"Zna li", rekao je narednik Gilks iz policije Cambridgeshirea, trepui od
potisnutih emocija, "da, kad se vratim ovamo i zateknem jednog policajca kako
uva kau, a drugog kako na komade kida neduni ko za smee, moram sebi
postaviti odreena pitanja? I moram ih postaviti s uznemiravajuim osjeajem
da mi se nee dopasti odgovori kad ih doznam.
I tako ustanovim da se penjem uz stube s uasnim predosjeajem, Svlade
Cjelli, sa zbilja uasnim predosjeajem. Predosjeajem, mogao bih dodati, za
koji sam ustanovio da je uasno opravdan. Pretpostavljam da ti ne bi mogao
razjasniti jednog konja naenog u kupaonici? I to nekako spada u tvoju vrstu
stvari."
"Ne bih mogao," odvratio je Dirk, "ne jo. Premda me neobino zanima."
"I mislio bih da te prokleto zanima. Zanimalo bi te neobino i da si ti to
vraje stvorenje morao sputati vrajim zavojitim stubitem u jedan ujutro. Kog
vraga ti radi ovdje?" upitao je narednik Gilks umorno.
"Ovdje sam", objasnio je Dirk, "u potrazi za pravdom."
"Pa, onda seja na tvom mjestu ne bih petljao sa mnom", rekao je Gilks, "i

svakako se ne bih petljao s londonskom policijom. to ti zna o MacDuffu i

Wayu?"
"O Wayu? Nita osim onog to svi znaju. MacDuffa sam poznavao na
Cambridgeu."
"Jesi li, je li? Opisi ga."
"Visok. Visok i strano mrav. I dobroduan. Pomalo kao bogomoljka
koja ne vreba - nevrebajui grabeljivac, ako hoe. Prijazna, srdana
bogomoljka koja se umjesto vrebanja poela baviti tenisom."
"Hmmm", promrmljao je Gilks namrteno, okrenuvi se i gledajui po
sobi. Dirk je ubacio vrpcu u dep.
"Zvui kao ba taj", rekao je Gilks.
"I, naravno," dodao je Dirk, "nikako ne bi bio u stanju ubiti nekoga."
"Na nama je da to procijenimo."
"I, naravno, poroti."
"Pah! Porote!"
"Premda, naravno, do toga nee ni doi, jer e injenice sve rei mnogo
prije nego to bi moj klijent dospio pred sud."
"Tvoj vraji klijent, ha? Dobro, Cjelli, gdje je on?"
"Uope nemam pojma."
"Kladim se da ima adresu na koju e poslati raun."
Dirk je slegnuo ramenima.
"uj, Cjelli, ovo je savreno normalna, nekodljiva istraga o ubojstvu, i ne
elim da mi je ti muti. Tako da se od sada smatraj upozorenim. Ako vidim da
ijedan dokaz dobije noge udarit u te tako da nee znati je li sutra ili etvrtak.
A sad se gubi, i daj mi vrpcu prije nego to izae." Ispruio je ruku.
Dirk je trepnuo, iskreno iznenaen. "Koju vrpcu?"
Gilks je uzdahnuo. "Pametan si, Cjelli, to u ti priznati," rekao je, "ali
ini istu greku koju ine i mnogi drugi pametni ljudi, a to je da misli da su
svi drugi glupi. Ako se ja okrenem to ima svoj razlog, a razlog je bio da vidim
to e uzeti. Nije mi trebalo da te vidim kako to uzima, dosta mi je bilo da
poslije toga uoim to nedostaje. Obuavani smo, zna. Radili smo po pola sata
iz predmeta Obuka u promatranju, utorkom poslijepodne. Dobro bi nam dolo,
nakon etiri spojena sata Nepotrebne brutalnosti."
Dirk je skrio svoju ljutnju na samoga sebe iza zategnutog smjeka.
Potraio je po depu svog konog kaputa i predao vrpcu.
"Pusti je", zatraio je Gilks. "Da vidimo to ti nisi htio da mi ujemo."
"Nije da nisam htio da je vi ujete", rekao je Dirk slijeui ramenima.
"Samo sam je ja htio uti prvi." Otiao je do police na kojoj je stajala
Richardova hi-fi oprema i ubacio vrpcu u kazetofon.
"Pa, hoe li mi dati mali uvod?"
"To je vrpca", objasnio je Dirk, "iz telefonske sekretarice Susan Way. Way
je imao tu naviku ostavljanja dugih ..."

"Da, znam za to. A njegova tajnica ujutro ide okolo i skuplja njegova
laprdanja, jadna ena."
"Pa, ja vjerujem da bi na ovoj vrpci mogla biti poruka iz auta Gordona
Waya od sino."
"Shvaam. OK. Pusti je."
Uz elegantan naklon Dirk je pritisnuo tipku za putanje.
"Oh, Susan, bok, Gordon je", rekla je vrpca jo jednom. "Ba sam na putu
do vikendice ..."
"Vikendice!" uzviknuo je Gilks podrugljivo.
"Sad je, ovaj, etvrtak naveer, i trenutno je, ovaj ... 8:47. Malo je magle
na putu. uj, i oni ljudi iz SAD mi dolaze ovaj vikend -"
Gilks je podigao obrve, pogledao na sat i zapisao neto u biljenicu. I
Dirk i policijski narednik su se najeili kad je mrtvaev glas ispunio prostoriju.
"- udo je da nisam zavrio mrtav u jarku, to bi ba bilo neto, je li,
ostaviti svoje uvene zadnje rijei na neijoj telefonskoj sekretarici, nema
razloga -" Sluali su u napetoj tiini dok je traka prenosila cijelu poruku.
"To je problem s tipovima koji vole izraunavati stvari - imaju jednu
odlinu ideju koja radi a onda oekuju da ih nastavi financirati godinama dok
oni sjede i izraunavaju topografije svog pupka. Oprosti, moram stati i zatvoriti
prtljanik kako treba. Samo as." , Uslijedio je prigueni zvuk odlaganja
telefonske slualice na suvozako sjedite, i nekoliko sekundi kasnije zvuk
vrata koja se otvaraju. U meuvremenu, glazba iz audioureaja u autu mogla se
uti kako romori u pozadini.
Nekoliko sekundi kasnije zauo se udaljeni, prigueni, ali jasno
raspoznatljivi dvostruki pucanj samarice.
"Zaustavi vrpcu", naredio je Gilks otro i pogledao na svoj sat. "Tri
minute i dvadeset pet sekundi otkad je on rekao da je 8:47." Ponovno je
pogledao Dirka. "Ostani tu. Ne mii se. Nemoj dotaknuti nita. Zabiljeio sam
poloaj svake molekule zraka u ovoj sobi, pa u znati jesi li disao."
ustro se okrenuo i otiao. Dirk ga je uo kako govori dok silazi niz
stube: "Tuckett, idi do ureda WayForwarda, doznaj detalje Wayova telefona u
autu, koji je broj, na kojoj je mrei..." Glas je nestao dolje.
Dirk je brzo utiao zvuk na hi-fiju, i nastavio sluati vrpcu.
Glazba se nastavila jo neko vrijeme. Dirk je frustrirano lupkao prstima.
Jo uvijek se ula glazba.
Pritisnuo je premotavanje unaprijed samo na tren. Jo uvijek glazba. Palo
mu je na pamet da time trai neto, ali da ne zna to je to. Ta ga je misao
ukoila.
Sasvim definitivno je traio neto.
Vrlo definitivno nije znao to.
Spoznaja da ne zna tono zato radi ono to radi najednom ga je sledila i
elekrificirala.

Okrenuo se polako poput vrata friidera koja se otvaraju.

Nije bilo nikoga, barem nikoga koga bi on mogao vidjeti. Ali poznavao je
jezu koja mu je bockala kou, i bila mu je nadasve odurna.
Rekao je tihim ljutitim aptom: "Ako me netko moe uti, ujte ovo. Moj
um je moje sredite i sve to se tamo dogodi je moja odgovornost. Drugi ljudi
mogu povjerovati to ih je god volja, ali ja neu uiniti nita bez da znam razlog
zato, i to ga znam jasno. Ako neto elite, recite mi to, ali da se niste usudili
dirati moj um."
Drhtao je od duboka i drevna bijesa. Hladnoa je polagano i skoro
patetino spuznula s njega i kao da je krenula dalje po sobi. Pokuao ju je
slijediti svojim ulima, ali mu je istog trena panju odvukao glas koji je
najednom dopirao do njega s ruba ujnosti, na udaljenom jecaju vjetra.
Bio je to prazan, uasnut, zbunjen glas, ne vie od bestjelesnog apta, ali
je bio tu, ujan, na vrpci iz telefonske sekretarice.
Rekao je: "Susan! Susan, pomozi mi! Pomozi mi za ime Boje, Susan,
mrtav sam -"
Dirk se okrenuo i zaustavio vrpcu.
"alim," rekao je ispod glasa, "ali moram misliti na dobro svog klijenta."
Premotao je vrpcu natrag vrlo malo, do mjesta neposredno prije nego to
je glas progovorio, pomaknuo Razinu snimanja na nulu i pritisnuo Snimanje.
Ostavio je vrpcu da ide, briui glas i sve to je moglo uslijediti poslije njega.
Ako e vrpca ustanoviti vrijeme smrti Gordona Waya, onda Dirk nije htio da se
pojave nikakvi nezgodni primjeri Gordona kako govori nakon tog trenutka,
makar to bilo samo da potvrdi da jest zbilja mrtav.
inilo se da se u zraku blizu njega dogaa velika erupcija osjeaja. Val
neega jurnuo je prostorijom, uzrokujui da se pokustvo ljulja u njegovu tragu.
Dirk je gledao u kojem se smjeru kree, prema polici blizu vrata na kojoj je,
odjednom je shvatio, stajala Richardova vlastita telefonska sekretarica.
Sekretarica se poela micati, ali se smirila kad joj se Dirk pribliio. Dirk je
mirno i polako posegnuo i pritisnuo tipku koja je stroj namjetala na Javljanje.
Uzburkanost zraka je zatim prola prostorijom do Richardova dugog stola
gdje su se dva starinska telefona s okruglim brojanicima nalazila u hrpi papira
i floppy disketa. Dirk je pogodio to e se dogoditi, ali je odluio ne
intervenirati ve samo gledati.
Jedna od telefonskih slualica pala je sa svog mjesta. Dirk je mogao uti
telefonski signal. Onda se, polako i s oitim naporom, brojanik poeo okretati.
Kretao se neravnomjerno okolo, jo okolo, sve sporije i sporije, a onda naglo
kliznuo natrag.
Uslijedila je kratka stanka. Tada se slualica ponovno spustila i digla za
novi signal. Brojanik se poeo okretati, ali jo neravnomjernije nego prije.
Ponovno je kliznuo natrag.
Uslijedila je, ovaj put dua, stanka, a onda je cijeli proces ponovljen jo

jednom.
Kad je brojanik trei put skliznuo natrag, uslijedila je nagla eksplozija
bijesa - cijeli telefon je poskoio u zrak i poletio preko sobe. Kabel se usput
omotao oko svjetiljke i s treskom je oborio u hrpu kablova, alica za kavu i
disketa. Gomila knjiga sruila se sa stola na pod.
Lik narednika Gilksa je kamenog lica stajao u vratima.
"Ui u jo jednom," objavio je, "a kad uem, ne elim vidjeti da se bilo
to takvo uope dogaa. Jesmo li se razumjeli?" Okrenuo se i nestao.
Dirk je skoio do kazetofona i udario tipku za premotavanje unatrag.
Onda se okrenuo i zaitao u zrak: "Ne znam tko si, ali mogu pogoditi. Ako
eli moju pomo, nemoj me nikad vie tako osramotiti!"
Nekoliko trenutaka kasnije, Gilks je ponovno uao."'Ah, tu si", rekao je.
Pogledao je nered savreno mirnim pogledom. "Pretvarat u se da ovo
uope ne vidim, tako da ne moram postaviti nikakva pitanja na koja bi me
odgovori, to znam, samo iziritirali."
Dirk se namrtio.
U trenutku tiine koji je uslijedio, tiho kuckavo zujanje koje se moglo uti
nagnalo je narednika da baci pogled na kazetofon.
"to ta vrpca radi?"
"Premotava se."
"Daj mi je."
Vrpca je dola do poetka i zaustavila se kad je Dirk posegnuo prema
njoj. Izvadio ju je i pruio Gilksu.
"Iritantno je, ali ini se da ovo potpuno oslobaa tvog klijenta", rekao je
narednik. "Mrea Cellnet je potvrdila da je zadnji poziv iz auta bio sino u 8:46,
u trenutku kad je tvoj klijent lagano drijemao pred nekoliko stotina svjedoka.
Kaem svjedoka, premda su to veinom bili studenti, ali vjerojatno emo biti
prisiljeni pretpostaviti da ne mogu svi lagati."
"Dobro," rekao je Dirk, "drago mi je da je to raieno."
"Nikad nismo ni pomislili da je on to uinio, naravno. Jednostavno se nije
uklapalo. Ali zna ti nas - mi volimo dobiti rezultate. Reci mu da mu ipak
elimo postaviti nekoliko pitanja."
"Svakako u mu to napomenuti ukoliko naiem na njega",
"Samo ti lijepo postupi tako."
"Pa, neu vas vie zadravati, narednie", rekao je Dirk, nonalantno
mahnuvi na vratima.
"Ne, ali u ja tebe vraje zadrati ako se ne izgubi odavde za trideset
sekundi, Cjelli. Ne znam to smjera, ali ako izbjegnem doznati vjerojatno u
lake spavati u uredu. Gubi se."
"Onda vam elim dobar dan, narednie. Neu rei da mi je bilo
zadovoljstvo jer nije bilo."
Dirk je izaao iz sobe, i krenuo iz stana, primjeujui alosno da je na

mjestu gdje je ranije preko stubita bio velianstveno zaglavljen veliki

chesterfield kau, sada tek mala, tuna hrpa piljevine.
***
Michael Wenton-Weakes je s trzajem podigao pogled sa svoje knjige.
Um mu je konano oivio svrhom. Misli, prizori, sjeanja, namjere, sve je
to nahrupilo na njega, i to su vie bili u suprotnosti, to su se bolje uklapali,
spajali i slijegali.
Konano je sklad bio savren, zupci jednoga bili su savreno naspram
drugoga.
Jedno povlaenje i patentni zatvara je bio zatvoren.
Premda je ekanje izgledalo kao vjenost vjenosti dok je bilo ispunjeno
neuspjehom, blijedeim valovima slabosti, nejakim pipanjem i usamljenom
nemoi, postignuti sklad je sve to brisao. Brisat e sve. Ponititi ono to je bilo
tako katastrofalno uinjeno.
Tko je to pomislio? Nije bilo bitno, sklad je postignut, sklad je bio
savren.
Michael je pogledao kroz prozor na izmanikiranu ulicu kvarta Chelsea i
nije ga bilo briga jesu li ono to vidi sluzave stvari s nogama ili A. K. Ross. Ono
to je bilo bitno je ono to su ukrali i to e biti prisiljeni vratiti. Ross je sad bio
u prolosti. Ono to ga se sad ticalo bilo je jo dublje u njoj. Pogled njegovih
velikih blagih kravolikih oiju vratio se na nekoliko zadnjih stihova "Kublajkana" koje je upravo proitao. Sklad je postignut, zatvara je povuen.
Zaklopio je knjigu i stavio je u dep.
Njegov put natrag sad je bio jasan. Znao je to mora uiniti. Preostalo je
samo da obavi malu kupnju i uini to.

Poglavlje dvadeset drugo

"Ti? Traen zbog umorstva? Richarde, o emu to govori?"
Telefon je zadrhtao u Richardovoj ruci. Ionako ga je drao na par
centimetara od uha jer se inilo da ga je netko nedavno umoio u chow mein,
ali to nije bilo toliko loe. Bio je to telefon u govornici pa je to to uope radi
oito bio previd. Ali Richard se poeo osjeati kao da se cijeli svijet odmakao
par centimetara od njega, kao u reklami za dezodorans.
"Gordon," rekao je oklijevajue, "Gordon je ubijen - zar ne?"
Susan je zastala prije nego to je odgovorila.
"Da, Richarde," odgovorila je uznemirenim glasom, "ali nitko ne misli da
si ti to uinio. ele te ispitati, naravno, ali -"
"Znai da sad kod tebe nema policije ?"
"Nema, Richarde", ustrajala je Susan. "uj, zato ne bi doao ovamo?"
"I oni me ne trae?"
"Ne! Odakle ti uope ideja da tebe trae zbog - da su mislili da si ti to
uinio?"
"Ovaj - pa, taj moj prijatelj mije rekao."
"Tko?"
"Pa, zove se Dirk Gently."
"Nikad ga nisi spomenuo. Tko je on? Je li rekao jo neto?"
"Hipnotizirao me i, ovaj, natjerao da skoim u kanal, i ovaj, pa, to je bilo
to u stvari -"
Uslijedila je uasno duga stanica na drugom kraju.
"Richarde," rekla je Susan konano, s onom vrstom mirnoe koja obuzme
ljude kad shvate da, ma koliko loe stvari mogu izgledati, nema apsolutno
nikakvog razloga zato ne bi jednostavno postajale sve gore i gore, "doi
ovamo. Mislila sam rei da si mi potreban, ali mislim da sam potrebna ja tebi."
"Vjerojatno bih trebao otii na policiju."
"Idi na policiju kasnije, Richarde, molim te. Par sati uope nije bitno.
Ja ... jedva mogu misliti. Richarde, tako je grozno. Pomoglo bi mi da si tu. Gdje
si?"
"Dobro", pristao je Richard. "Bit u kod tebe za dvadesetak minuta."
"Da ostavim prozor otvoren ili e ovaj put probati na vrata?" rekla je
mrcajui.

Poglavlje dvadeset tree

"Ne, molim vas," rekao je Dirk, zadravajui ruku gice Pearce da ne
otvori pismo iz Uprave prihoda, "ima i irih nebesa od toga."
Iziao je nakon napetog premiljanja u svom zamraenom uredu, i odavao
je dojam uzbuene usredotoenosti. Bio je potreban njegov pravi potpis na
pravom eku plae ne bi li mu gica Pearce oprostila za posljednju
neopravdanu ekstravaganciju s kojom se vratio u ured i smatrao da samo sjediti
tamo i napadno otvarati pisma od poreznika znai shvatiti njegovu
irokogrudnu gestu u sasvim pogrenom duhu.
Odloila je omotnicu.
"Doite!" pozvao je. "Imam neto to elim da vidite. Promatrat u vae
reagiranje s najdubljim zanimanjem."
Uao je natrag u svoj ured i sjeo za stol.
Ona ga je strpljivo slijedila i sjela naspram njega, istaknuto ignorirajui
novu neopravdanu ekstravaganciju koja je bila na stolu.
Sjajna mjedena ploa na vratima ju je gadno dohvatila, ali glupi telefon s
velikim crvenim tipkama smatrala je nevrijednim prezira. I svakako nee uiniti
nita preuranjeno poput toga da se nasmijei dok ne bude zasigurno znala da
ek ima pokrie. Zadnji put kad joj je potpisao ek ponitio ga je prije kraja
dana, da bi sprijeio, kako je objasnio, "da dospije u pogrene ruke". Pogrene
ruke bi, valjda, bile one slubenika u njenoj banci.
Gurnuo je list papira preko stola.
Ona ga je podigla i pogledala. Onda ga je okrenula i ponovno pogledala.
Pogledala je drugu stranu i odloila ga.
"Pa?" pitao je Dirk. "to mislite o tome? Recite mi!"
Gica Pearce je uzdahnula.
"To je niz besmislenih rkarija plavim flomasterom na listu papira za
tipkanje", rekla je. "Izgledaju kao da ste ih sami napisali."
"Ne!" uzviknuo je Dirk. "Pa, da," priznao je, "ali samo zato to vjerujem
da je to odgovor na problem!"
"Koji problem?"
"Problem", inzistirao je Dirk, lupajui po stolu, "maioniarskog trika!
Rekao sam vam!"
"Da, g. Gently, nekoliko puta. Ja mislim da je to bio samo maioniarski
trik. Kakve vidite na telki."
"S jednom razlikom - ovaj je bio potpuno nemogu!"
"Nije mogao biti nemogu jer ga onda on ne bi izveo. To je razumno."
"Tono tako!" uzviknuo je Dirk uzbueno. "Tono tako! Gice Pearce, vi
ste dama puna pronicavosti i opaanja kakva se rijetko viaju."
"Hvala vam, gospodine, mogu li sad ii?"
"ekajte! Jo nisam zavrio! Ne nimalo, ne ni blizu! Pokazali ste mi

dubinu svoje pronicavosti i opaanja, dopustite meni da demonstriram svoje!"

Gica Pearce se strpljivo zavalila natrag na stolcu.
"Mislim", rekao je Dirk, "da ete biti impresionirani. Razmotrite ovo.
Nerjeiv problem. U pokuaju da naem rjeenje vrtio sam se u malim
krugovima u svom umu, prevrui uvijek iznova iste izluujue stvari. Oito
neu moi misliti ni na to drugo dok ne budem imao odgovor, ali isto tako
oito moram misliti na neto drugo da bih naao odgovor. Kako razbiti takav
krug? Pitajte me kako."
"Kako?" zapitala je gica Pearce posluno, ali bez entuzijazma.
"Zapisavi to je odgovor!" uzviknuo je Dirk. "I evo ga!" Trijumfalno je
lupnuo po listu papira i s osmijehom sjeo.
Gica Pearce je tupo pogledala papir.
"S rezultatom", nastavio je Dirk, "da sam sad u stanju posvetiti svoj um
svjeim i intrigantnim problemima, kao na primjer ..."
Uzeo je list papira, prekriven besmislenim rkarijama i krabotinama, i
podigao ga prema njoj.
"Na kojem jeziku," upitao je tihim, mranim glasom, "je ovo napisano?"
Gica Pearce nastavila je tupo gledati u papir.
Dirk je bacio papir dolje, digao noge na stol, i zabacio glavu s rukama
spojenim na tjemenu.
"Vidite li to sam napravio?" upitao je strop, koji kao da se malice
lecnuo to ga tako naglo uvlae u razgovor. "Pretvorio sam problem od
nemogue teke i moda sasvim nerjeive zakoljice u obinu lingvistiku
zagonetku. Premda", promrmljao je nakon dugog trenutka nijemog razmatranja,
"nemogue teku i moda sasvim nerjeivu."
Okrenuo se natrag i strogo pogledao Janice Pearce.
"Hajde", zatraio je od nje, "recite da je to suludo - ali bi ba i moglo
uspjeti!"
Janice Pearce proistila je grlo.
"Suludo je", rekla je. "Vjerujte mi."
Dirk se okrenuo i klonuo u stranu na svom stolcu, kao to je model za
Mislioca vjerojatno radio kad bi se Rodin morao ispriati.
Najednom je izgledao krajnje umoran i potiten.
"Znam", ustvrdio je tihim, obeshrabrenim glasom, "da neto negdje
veoma nije kako treba. I znam da moram otii u Cambridge to ispraviti. Ali bih
bio manje ispunjen strahom kad bih znao to je to ..."
"Mogu li ja sad krenuti, molim?" upitala je gica Pearce.
Dirk ju je turobno pogledao.
"Da," rekao je s uzdahom, "ali samo - samo mi recite -" pomakao je list
papira vrcima prstiju - "to onda mislite o ovom?"
"Pa, mislim da je djetinjasto", odgovorila je Janice Pearce iskreno.
"Ali - ali - ali!" vikao je Dirk lupajui po stolu od frustracije. "Zar ne

razumijete da moramo biti djetinjasti da bismo razumjeli? Samo dijete vidi

stvari savreno jasno, jer nije razvilo sve one filtre koji nas spreavaju da
vidimo stvari koje ne oekujemo da emo vidjeti?"
"A zato onda ne odete i pitate neko dijete?"
"Hvala vam, gice Pearce," rekao je Dirk poseui za svojim eirom,
"jo jednom ste mi uinili neprocjenjivu uslugu za koju sam duboko zahvalan."
Iziao je van.

Poglavlje dvadeset etvrto

Vrijeme se poelo kvariti dok je Richard iao prema Susaninu stanu.
Nebo koje je krenulo ujutro s toliko poleta i duha poelo je gubiti koncentraciju
i vraati se u normalne engleske uvjete, to znai da je poelo nalikovati vlanoj
i ustajaloj kuhinjskoj krpi - Richard je uzeo taksi, koji ga je doveo do tamo za
nekoliko minuta.
"Sve njih bi trebalo deportirati", rekao je taksist dok su se zaustavljali.
"Ovaj, tko bi trebao?" upitao je Richard, koji je shvatio da nije sluao ni
rije od onog to je taksist govorio.
"Ovaj -" zamucao je taksist, koji je najednom shvatio da ni on nije sluao,
"ovaj, sve njih. Rijeiti se cijele vraje bulumente, to ja kaem. I njihovih
vrajih punoglavaca", dodao je kao dopunu.
Stiui do vrata njezina stana, mogao je iznutra uti zvuk Susanina ela
kako svira polaganu, sveanu melodiju. Bilo mu je drago to ona svira. Imala je
udesnu emotivnu samodovoljnost kad je mogla svirati elo. Zamijetio je udnu
i neobinu stvar o njezinu odnosu s glazbom koju je svirala. Ako se ikad
osjeala umorno ili nervozno, mogla je sjesti i svirati neku glazbu s potpunom
koncentracijom i na kraju biti svjea i mirna.
Meutim, sljedei put kad bi svirala tu glazbu, sve bi izletjelo iz nje i
potpuno bi se raspala.
Uao je to je tie mogao da ne poremeti njenu koncentraciju.
Na prstima je proao kraj male sobe u kojoj je vjebala, ali su vrata bila
otvorena pa je zastao i pogledao je, lagano joj mahnuvi da ne prestaje.
Izgledala je blijedo i ispijeno, ali mu se na tren nasmijeila i nastavila guditi s
veom estinom.
S besprijekornim osjeajem za vrijeme, koji mu tako rijetko polazi za
rukom, sunce je odabralo taj trenutak da se na tren probije kroz kine oblake
koji su se skupljali, i dok je svirala elo, burno svjetlo obasjalo je nju i tamnu
staru smeu boju instrumenta. Richard je stao kao ukopan. Burni dogaaji dana
na tren su stali mirno i ostali na pristojnoj udaljenosti.
Nije prepoznao glazbu, ali zvuala je kao Mozart i sjetio se kako je rekla
da mora uiti neki dio Mozarta. Tiho je otiao i sjeo sluati i ekati.
Konano je ona zavrila skladbu, i uslijedila je oko minuta tiine prije
nego to je ona dola. Trepnula je i nasmijeila se, drhtei ga zagrlila, a onda
pustila i vratila telefonsku slualicu na mjesto. Obino bi ju skidala s aparata
dok vjeba.
"Oprosti," rekla je, "nisam eljela stati." ustro je obrisala jednu suzu kao
da je to blaga iritacija. "Kako si ti, Richarde?"
Slegnuo je ramenima i zbunjeno je pogledao. Time je otprilike saeo
situaciju.
"I morat u nastaviti, bojim se", nastavila je Susan s uzdahom. "Oprosti.

Samo sam bila ..." Odmahnula je glavom. "Tko bi to uinio?"

"Ne znam. nekakav luak. Nisam siguran da je bitno tko je."
"Nije", sloila se. "uj, ovaj, jesi li ruao?"
"Nisam. Susan, ti nastavi svirati, a ja u vidjeti to ima u friideru.
Moemo razgovarati o tome uz ruak."
Susan je klimnula glavom.
"U redu", rekla je. "Samo to ..."
"Da?"
"Pa, samo to u ovom trenutku ne elim ba priati o Gordonu. Samo dok
se to ne slegne. Osjeam se nekako zateenom. Bilo bi lake da sam mu bila
bliskija, ali nisam i nekako me stid to nemam neku spremnu reakciju. Priati o
tome bilo bi u redu, samo to treba govoriti u prolom vremenu i to je ono
to ..."
Na tren se pridrala za njega, a onda smirila s uzdahom.
Trenutno nema ba mnogo toga u friideru," rekla je, "malo jogurta, ja
mislim, i staklenka urolanih haringi koju bi mogao otvoriti. Sigurna sam da e
to moi zabrljati ako se potrudi, ali je u stvari sasvim jednostavno. Glavni tos
je da ih ne prospe po podu ili ne prolije marmeladu na njih."
Zagrlila ga je, poljubila i tuno mu se nasmijeila, a onda se povukla
natrag u svoju glazbenu sobu.
Telefon je zazvonio i Richard se javio.
Halo?" javio se. Nije bilo niega, samo tih zvuk, poput vjetra. "Halo?"
ponovio je, priekao, slegnuo ramenima i spustio slualicu natrag.
"Je li bilo koga na vezi?" dobacila je Susan.
"Ne, nikoga", odgovorio je Richard. i
"To se dogodilo ve par puta", primijetila je Susan. "Mislim da je to jedan
od onih tipova koji uzbueno diu, ali s minimalistikim pristupom."
Richard je otiao u kuhinju i otvorio friider. On je manje pazio na
zdravlje u prehrani nego Susan i stoga nije bio pretjerano oduevljen onim to
je unutra naao, ali je uspio bez tekoa staviti urolane haringe, jogurt, neto
rie i narane na pladanj i pokuao ne pomisliti kako bi par debelih hamburgera
s pomfritom to lijepo dopunio.
Naao je bocu bijelog vina i sve to odnio na mali stol za ruanje.
Nakon minutu-dvije Susan mu se pridruila. Bila je maksimalno smirena i
sabrana, i nakon nekoliko zalogaja upitala ga je za kanal.
Richard je zbunjeno odmahnuo glavom i pokuao objasniti to, i Dirka.
"Kako si ono rekao da mu je ime?" upitala je Susan mrtei se kad je
stigao, prilino zbrkano, do zakljuka.
"Ovaj, Dirk Gently", odgovorio je Richard. "Na neki nain."
"Na neki nain?"
"Ovaj, da", rekao je Richard uzdahnuvi. Pomislio je da skoro sve to
moe rei o Dirku potpada pod takva neodreena i mutna svojstva. ak je i na

njegovu memorandumu bio niz neodreenih i mutnih kvalifikacija iza njegova

imena. Izvukao je komad papira na kojem je bezuspjeno pokuao organizirati
svoje misli ranije tijekom dana.
"Ja ..." poeo je, ali se zaulo zvono ulaznih vrata. Pogledali su se.
"Ako je to policija," rekao je Richard, "bolje da razgovaram s njima. Da i
to obavimo."
Susan je ustala, otila do vrata i podigla slualicu portafona.
"Halo?" javila se.
"Tko?" pitala je nakon jednog trena. Namrtila se dok je sluala, a onda se
okrenula i namrtila na Richarda.
"Bolje doite gore", pozvala je glasom koji nije bio ba prijazan i onda
pritisnula tipku. Vratila se i sjela.
"Tvoj prijatelj", rekla je ravnim glasom. "G. Gently."
***
Dan Elektrinog Fratra razvijao se ba lijepo i krenuo je u uzbuen galop.
To jest, on je, uzbueno, mamuznuo svoga konja i konj je, neuzbueno, krenuo
galopom.
Ovaj svijet, pomislio je Fratar, je ba dobar. Sviao mu se. Nije znao iji
je ili odakle je stigao, ali je svakako bio veoma ispunjavajue mjesto za nekoga
s njegovim jedinstvenim i neobinim darom.
Bio je cijenjen. Cijeli dan je prilazio ljudima, zapoinjao razgovore s
njima, sluao njihove nevolje, a onda bi tiho izrekao one tri arobne rijei: "Ja
vam vjerujem."
Uinak je bez izuzetka bio ushiujui. Nije da ljudi na ovom planetu nisu
to povremeno govorili jedni drugima, ali su rijetko, ini se, uspijevali postii taj
duboki prizvuk iskrenosti koji je Fratar bio tako vrsno programiran
reproducirati.
Na svom vlastitom svijetu, na kraju krajeva, uziman je zdravo za gotovo.
Ljudi bi samo oekivali da on nastavi s vjerovanjem u stvari umjesto njih, ne
uznemiravajui ih. Netko bi doao na vrata s nekakvom sjajnom novom idejom
ili prijedlogom ili ak novom religijom, i odgovor bi bio: "Ma, idi i reci to
Fratru." I Fratar bi sjedio i sluao i strpljivo vjerovao u sve to, ali nitko se ne bi
vie zanimao za njega.
Samo se jedan problem javljao na ovom inae izvrsnom svijetu. esto bi,
nakon to bi izgovorio arobne rijei, se razgovor sveo na temu novca - to je
bio nedostatak koji je brzo okrnjio nekoliko inae veoma obeavajuih susreta.
Moda bi ga mogao priskrbiti - ali gdje?
Na tren je povukao uzde, i konj se zahvalno zaustavio i navalio na travu
koja je rasla pokraj puta. Konj nije imao pojma to bi svim tim galopiranjem
tamo-amo trebalo postii, i nije ga bilo briga. Sve za to ga je bilo briga je da ga

tjeraju da galopira tamo-amo pored naizgled neprekinute zalihe hrane. Iskoristio

je trenutak to je bolje mogao.
Fratar je pogledao uz i niz cestu. inila se neodreeno poznatom. Krenuo
je malo blie da bolje pogleda. Konj je nastavio sa svojim obrokom par metara
dalje.
Da. Fratar je bio tu prole noi.
Sjeao se toga jasno, pa, pomalo jasno. Vjerovao je da se sjea jasno, a to
je, na kraju krajeva, bilo glavno. To je bilo mjesto do kojega je doao u vie
nego uobiajeno zbunjenom stanju a, odmah iza sljedeeg skretanja, ako nije
ba mnogo pogrijeio, opet, bila je institucija pored puta gdje je otraga uskoio
u auto onog finog ovjeka - finog ovjeka koji je nakon toga onako neobino
reagirao kad ga je upucao.
Moda e tamo imati novca i dati mu ga, zapitao se. Pa, ustanovit e.
Ponovno je otrgnuo konja od njegove gozbe i zagalopirao prema tamo.
Dok je prilazio benzinskoj crpki, primijetio je automobil parkiran pod
arogantnim kutom. Kut je inio jasnim da auto nije tu zbog neke svakodnevne
svrhe kao to je punjenje benzinom, i da je previe bitan da se uredno parkira
tamo gdje ne smeta. Svaki drugi auto koji doe po benzin morat e ga obilaziti
najbolje to moe. Automobil je bio bijeli s prugama i grbovima i svjetlima koja
su izgledala jako vano.
Stigavi do benzinske, Fratar je sjahao i privezao svoga konja za jednu od
crpki. Krenuo je prema kuici i vidio da je unutra ovjek, leima okrenut
njemu, u tamnoplavoj odori i sa iljatom kapom. ovjek je cupkao gore-dolje,
vrtei prste u uima, to je oito ostavljalo dubok dojam na drugog ovjeka iza
blagajne.
Fratar je to oarano gledao. Taj ovjek, povjerovao je trenutno i s
lakoom koja bi impresionirala ak i scijentologa, mora biti nekakav bog kad
izaziva takav zanos. ekao je, zadravajui dah, priliku da ga tuje. Sljedeeg
trenutka ovjek se okrenuo i izaao iz kuice, ugledao Fratra i stao u mjestu.
Fratar je shvatio da Bog eka na njega da ga pone tovati, te je pobono
zacupkao gore-dolje, vrtei prste u uima.
Njegov Bog je naas zurio u njega, uhvatio ga, okrenuo ga, rairenog ga
pritisnuo na auto i prepipao ima li oruja.
***
Dirk je upao u stan poput omanjeg punakog tornada.
"Gice Way," rekao je, steui njenu pomalo nevoljnu ruku i skidajui
svoj apsurdni eir, sasvim je neizrecivo zadovoljstvo upoznati vas, ali je i stvar
za najdublje aljenje to je prilika u kojoj se sreemo tako veoma tuna zbog
ega vam moram uputiti svoju najdublju suut i suosjeanje. Molim vas da mi
vjerujete da ni za cijeli svijet ne bih upadao u trenutku vae osobne tuge da to

nije zbog stvari izuzetne ozbiljnosti i veliine. Richarde - rijeio sam problem
maioniarskog trika i to je zbilja izuzetno."
Krenuo je kroz sobu i smjestio se na slobodnoj stolici za stolom, na koji je
odloio eir.
"Morat e nas ispriati, Dirk -" rekao je Richard hladnim tonom.
"Ne, bojim se da ete vi morati ispriati mene", odvratio je Dirk.
"Zagonetka je rijeena, a rjeenje je tako zapanjujue da mi ga je moralo rei
sedmogodinje dijete na ulici. Ali je tono, nedvojbeno tono. 'to je onda
rjeenje?' pita me ti, ili bi me pitao kad bi mogao protisnuti koju rije, to ne
moe, pa u ti ja utediti trud i postaviti pitanje umjesto tebe, a takoer i
odgovoriti time to u kazati da ti neu rei, jer mi nee vjerovati. Umjesto
toga u ti pokazati, jo ovog popodneva.
Budi siguran, ipak, da to objanjava sve. Objanjava trik. Objanjava
biljeku koju si naao - ona mi je trebala to uiniti jasnim, ali bio sam budala. I
objanjava to je bilo nedostajue tree pitanje, ili bolje - a to je bitna stvar objanjava to je bilo nedostajue prvo pitanje!"
"Koje nedostajue pitanje?" uzviknuo je Richard, zbunjen naglom
stankom, uskaui s prvom frazom koju je mogao dograbiti.
Dirk je mirnuo kao da gleda idiota. "Nedostajue pitanje koje je George
III. postavio, naravno", objasnio je.
"Postavio kome?"
"Pa, profesoru", odgovorio je Dirk nestrpljivo. "Zar ne slua to ti
govorim? Cijela stvar je bila oita!" uzviknuo je, lupajui po stolu. "Toliko
oita da je jedina stvar koja me sprijeila da vidim rjeenje bila sitna injenica
da je ono potpuno nemogue. Sherlock Holmes je primijetio da, kad jednom
eliminira nemogue, ono to ostane, ma kako nevjerojatno bilo, mora biti
odgovor. Ja, meutim, ne volim eliminirati nemogue. Sad, hajdemo."
"Ne."
"to?" Dirk je digao pogled prema Susan, od koje je to neoekivano barem za njega neoekivano - protivljenje stiglo.
"G. Gently," zapoela je Susan glasom kojim bi se moglo rezbariti, "zato
ste namjerno doveli Richarda u zabludu da misli da ga policija trai?"
Dirk se namrtio.
"Ali njega jest traila policija," ustvrdio je, "i jo ga trai."
"Da, ali samo da im odgovori na pitanja! Ne zato to je osumnjieni
ubojica."
Dirk je oborio pogled.
"Gice Way," rekao je, "policiju zanima tko je ubio vaeg brata. Mene, uz
sve potovanje, to ne zanima. Za to se moe, priznajem, ispostaviti da ima veze
sa sluajem, ali isto tako se moe ispostaviti da je u pitanju najobiniji luak.
Htio sam znati, jo uvijek oajniki trebam znati, zato se Richard sino popeo
u ovaj stan."

"Rekao sam ti", pobunio se Richard.

"Ono to si mi rekao nema veze - samo otkriva kljunu injenicu da ni ti
sam ne zna razlog! Za ime nebesko, mislio sam da sam ti to dovoljno jasno
pokazao s kanalom!"
Richard je lupio.
"Bilo mi je savreno jasno dok sam te gledao", bio je uporan Dirk, "da
nema ba mnogo svijesti to radi, i uope te ne brine fizika pogibelj kojoj si
bio izloen. U poetku sam pomislio, gledajui, da je to samo lopov bez imalo
pameti u svojoj prvoj i vjerojatno i zadnjoj provali. Ali je onda lik pogledao
natrag i shvatio sam da si to ti - a za tebe znam da si inteligentan, racionalan i
umjeren ovjek. Richard MacDuff? On stavlja glavu u torbu nepaljivo se
penjui po odvodnim cijevima usred noi? inilo mi se da bi se ti ponaao na
tako neoprezan i ekstreman nain samo ako si oajno zabrinut zbog neeg od
strane vanosti. Nije li tako, gice Way?"
Otro je pogledao Susan, koja je polako sjela, gledajui ga sa
zabrinutou u oima koja je govorila da je pogodio u cilj.
"A ipak, kad si me doao vidjeti jutros, izgledao si savreno mirno i
sabrano. Prepirao si se sa mnom savreno racionalno kad sam ja izvalio mnogo
gluposti o Schrdingerovoj maki. To nije bilo ponaanje nekoga tko je
prethodne noi bio doveden do krajnosti nekakvom oajnikom namjerom.
Priznajem da sam se u tom trenutku spustio do, ovaj, preuveliavanja tvoje
situacije, samo da bih te zadrao."
"Nisi me zadrao. Otiao sam."
"Sa stanovitim idejama u glavi. Znao sam da e se vratiti. Najusrdnije se
ispriavam to sam te, ovaj, poneto doveo u zabludu, ali sam znao da se ono
to ja moram doznati nalazi daleko od onog ime e se policija baviti. A to je
bilo ovo - ako ti nisi bio sasvim ti sam kad si se penjao fasadom sino ... onda
tko si bio - i zato?"
Richard se stresao. Tiina se oduljila.
"Kakve to veze ima s maioniarskim trikovima?" konano je upitao.
"To moramo otii u Cambridge ustanoviti."
"Ali zato si toliko siguran -?"
"To me uznemirava", priznao je Dirk, i izraz lica postao mu je mraan i
teak.
Za nekog tako rjeitog najednom je udno oklijevao progovoriti.
Nastavio je: "Jako me uznemirava kad ustanovim da znam stvari, a ne
znam zato ih znam. Moda je to isto ono instinktivno procesiranje podataka
koje ti omoguava da uhvati loptu skoro prije nego to je vidi. Moda je to
onaj dublji i manje objanjiv instinkt koji ti kae kad te netko gleda. Velika je
uvreda za moj intelekt to se stvari za koje optuujem druge ljude da su naivni
zbilja dogode meni. Sjetit e se one ... neugodnosti oko stanovitih ispitnih
pitanja."

Odjednom je izgledao uznemireno i izmueno. Morao je posegnuti

duboko u sebe da nastavi govoriti.
Rekao je: "Sposobnost da se zbroji dva i dva i istog trena dobije etiri je
jedna stvar. Sposobnost da se zbroji kvadratni korijen iz petsto trideset devet
zarez sedam i kosinus dvadeset est zarez etiri tri dva i dobije ... koliko god da
je odgovor na to, je sasvim druga stvar. A ja ... pa, dat u vam jedan primjer."
Nagnuo se napeto naprijed. "Sino sam te vidio kako se penje do ovog
stana. Znao sam da neto nije u redu. Danas sam te naveo da mi kae svaki i
najmanji detalj onoga to se dogodilo sino, i ve sam, kao rezultat toga,
koristei samo svoj intelekt, otkrio vjerojatno najveu tajnu koja je bila skrivena
na ovom planetu. Kunem ti se da je to istina i da to mogu dokazati. Sad mi
mora vjerovati kad ti kaem da znam, znam da je neto uasno, oajniki,
stravino pogreno i da moramo to nai. Hoe li sad otii sa mnom, u
Cambridge?"
Richard je nijemo klimnuo glavom.
'Dobro", rekao je Dirk. "to je ovo?" dodao je, pokazujui na Richardov
tanjur.
"Ukiseljena haringa. Hoe jednu?"
"Ne, hvala", rekao je Dirk, ustajui i zakopavajui svoj kaput. "U mom
rjeniku", dodao je kreui prema vratima, usmjeravajui Richarda sa sobom,
"rije 'haringa' ne postoji. Dobar vam dan elim, gice Way, poelite nam
sreu."

Poglavlje dvadeset peto

Nakon zvuka grmljavine, uslijedila je ona neprekidna kiica sa
sjeveroistoka koja lzgleda prati najvei broj bitnih svjetskih dogaaja.
Dirk je zbog vremena podigao ovratnik svoga konog kaputa, ali nita
nije moglo umanjiti njegov demonski ushit dok su on i Richard prilazili velikim
dvanaestostoljetnim vratnicama.
"Koled St. Cedd, Cambridge", uzviknuo je, gledajui ih po prvi put
nakon osam godina. "Osnovan godine ove ili one, od strane nekog koga sam
zaboravio u ast nekog ijeg imena se ne mogu sjetiti."
"Svetog Cedda?" dometnuo je Richard.
"Zna to, mislim da vjerojatno i jest. Jedan od dosadnijih
northumbrijskih svetaca. Njegov brat Chad bio je jo dosadniji. Ima katedralu u
Birminghamu pa moe misliti. Ah, Bille, ba vas je lijepo opet vidjeti", dodao
je, obraajui se vrataru koji je takoer upravo odlazio na koled. Vratar se
okrenuo.
"Gospodine Cjelli, ba je lijepo to ste se vratili, gospon. alim to ste
imali nekih problema, nadam se da je sve to prolo."
"I jest, Bille, doista jest. Sad mi ide. A ga Roberts? Kako ona? Noga je
jo mui?"
"Ne otkad ju je dala odrezati, hvala na pitanju, gospon. Meu nama
reeno, gospon, ja bih bio isto toliko zadovoljan da su nju amputirali, a ja
zadrao stopalo. Ve sam mu namijenio mjesto na polici iznad kamina, ali to
nam je to nam je, moramo prihvatiti ono to nas ide.
"G. MacDuff, gospon", dodao je, uljudno kimnuvi Richardu. "O, onaj
konj to ste ga spominjali, gospon, kad ste sino bili ovdje. Bojim se da smo ga
morali ukloniti. Smetao je profesoru Chronotisu."
"Samo sam bio znatieljan, ovaj, Bille", rekao je Richard. "Nadam se da
vas to nije uznemirilo."
"Nita mene ne uznemirava, gospon, dok god ne nosi suknju. Ne
podnosim kad mladii nose suknje, gospon."
"Ako vas taj konj bude opet uznemiravao, Bille," upao je Dirk, tapui ga
po ramenu, "poaljite ga do mene i ja u porazgovarati s njim. Sad, spomenuli
ste dobrog profesora Chronorisa. Je li on ovog asa tu? Doli smo poslom."
"Jest koliko ja znam, gospon. Ne mogu vam provjeriti jer mu telefon ne
radi. Predlaem da odete i sami pogledate. Daljnji lijevi kut Drugog dvorita."
"Poznajem put, Bille, hvala vam, i pozdravite ostatak ge Roberts."
Krenuli su poletno Prvim dvoritem, barem je Dirk krenuo poletno, a
Richard je hodao svojim normalnim apljastim hodom, mrtei se zbog kapljica
dosadne kie.
Dirk je oito sebe pobrkao s turistikim vodiem.
"St. Cedd," izjavio je, "Coleridgeov koled, i koled sir Isaaca Newtona,

slavnog izumitelja novia s reckavirn rubom i vrata za make!"

"ega?" upitao je Richard.
"Vrata za make! Izuma izuzetne domiljatosti, razboritosti i
inventivnosti. To su mala vrata unutar velikih, zna ..."
"Da," primijetio je Richard, "tu je i sitnica od gravitacije."
"Gravitacija," rekao je Dirk s blago prezrivim slijeganjem ramenima, "da,
bilo je i to, valjda. Premda je to, naravno, bilo samo otkrie. Bila je tu da je se
otkrije."
Izvadio je novi iz depa i nonalantno ga bacio na ljunak pokraj
poploane staze.
"Vidi?" pitao je. "ak je ostavljaju ukljuenu i vikendom. Netko je
morao primijetiti prije ili kasnije. Ali vrata za make ... e, to je ve druga stvar.
Inventivnost, ista kreativna inventivnost."
"Ja bih pomislio da je to sasvim oito. Bilo tko je to mogao smisliti."
"Ah," odmahnuo je Dirk, "zbilja je rijedak onaj um koji moe ono to nije
prije postojalo uiniti zasljepljujue oitim. Povik: 'To sam i ja mogao smisliti',
vrlo je popularan i vrlo pogrean, jer injenica je da nisu, i to je vrlo bitna i
znakovita injenica. Ovo je, ako nisam pogrijeio, stubite koje traimo. Idemo
gore?"
Ne ekajui odgovor, krenuo je stubama. Richard ga je, nesigurno idui
za njim, zatekao kako ve kuca na unutarnja vrata. Vanjska su bila otvorena.
"Uite!" zauo se glas iznutra. Dirk je otvorio vrata, i ba su stigli vidjeti
zadnji dio Regove bijele glave kako nestaje u kuhinji.
"Ba kuham aj", dobacio je. "Hoete li? Sjedite, sjedite, tko god da ste."
"To bi bilo vrlo ljubazno", odvratio je Dirk. "Dvojica smo."
Dirk je sjeo, a Richard je uinio isto.
"Indijski ili kineski?"
"Indijski, molim."
Zaulo se zveckanje alica i tanjuria.
Richard je pogledao po sobi. Odjednom se inila dosadnom. Vatrica je
mirno gorjela za sebe, ali je svjetlo bilo ono kasnoga popodneva. Premda je sve
u njoj bilo isto, stari kau, stol pretrpan knjigama, nije bilo niega to bi je
povezalo s kaotinim neobinostima prethodne veeri. Soba kao da je sjedila
podignutih obrva, nevino pitajui: "Da?"
"Mlijeka?" pitao je Reg iz kuhinje.
"Molim", odgovorio je Dirk. Uputio je Richardu osmijeh koji se ovom
uinio napola luakim od potisnutog uzbuenja.
"Jedna kocka ili dvije?" opet je dobacio Reg.
"Jedna, molim", rekao je Dirk, "... i dvije liice eera ako moe."
Uslijedio je prestanak aktivnosti u kuhinji. Nakon trenutak-dva Reg je
izvirio iza vrata.
"Svlad Cjelli!" uzviknuo je. "Dobrih mu nebesa! Pa, to je bilo zbilja brzo,

mladi MacDuffe, odlino. Pa dragi moj, kako mi je drago to te vidim, ba

lijepo to si doao."
Obrisao je ruke o kuhinjsku krpu koju je nosio i pourio se rukovati.
"Dragi moj Svlad."
"Dirk, molim vas, ako moe," rekao je Dirk, toplo mu stiskajui ruku,
"drae mi je. Ima malo vie prizvuka kotskog bodea u sebi, rekao bih. Dirk
Gently je ime pod kojim sad poslujem. Bilo je, bojim se, nekih dogaaja u
prolosti s kojima ne elim imati veze."
"Apsolutno, znam kako se osjea. Veina etrnaestog stoljea je, na
primjer, bila prilino gadna", odvratio je Reg gorljivo.
Dirk je krenuo ispraviti to pogreno shvaanje, ali je pomislio da bi se to
moglo poneto oduljiti i odustao.
"I kako ste vi, onda, dragi moj profesore?" upitao je umjesto toga, uredno
odlaui svoj eir i al na rukohvat kaua.
"Pa," rekao je Reg, "bilo je zanimljivo u zadnje vrijeme, ili, bolje reeno,
dosadno. Ali dosadno iz zanimljivih razloga. Sad, sjednite opet, ugrijte se kraj
vatre, a ja u donijeti aj i poduhvatiti se objanjavanja." Opet je izaao,
zaposleno pjevuei, i ostavio ih da se smjeste kraj vatre.
Richard se nagnuo prema Dirku. "Nisam znao da ga tako dobro
poznaje", proaptao je pokazavi glavom prema kuhinji.
"I ne poznajem", odvratio je Dirk istog trena. "Upoznali smo se sluajno
tijekom neke veere, ali smo se odmah razumjeli i sprijateljili."
"Pa kako to da se niste opet sreli?"
"On me uredno izbjegavao, naravno. Bliskost s ljudima je opasna ako
ima tajnu koju skriva. A meu tajnama, rekao bih da je ova od veih. Ako
postoji vea tajna bilo gdje na svijetu, ja bih jako volio", primijetio je tiho,
"znati to je to."
Znaajno je pogledao Richarda i ispruio ruke prema vatri. Kako je
Richard ve prije bezuspjeno pokuao izvui od njega to je tono ta tajna,
ovaj put je odbio zagristi samo se zavaliou u naslonja i razgledao sobu.
"Jesam li vas pitao", rekao je Reg, tog trena se vrativi, "elite li aj?"
"Ovaj, da," potvrdio je Richard, "to smo potanko raspravili. Mislim da
smo se na kraju suglasili da elimo, zar ne?"
"Dobro," rekao je Reg neodreeno, "sretnom sluajnou ima
pripremljenog aja u kuhinji. Morat ete mi oprostiti. Imam memoriju kao ...
kao ... to su one stvari u kojima ocijedite riu? O emu ja govorim?"
Sa zbunjenim izrazom se okrenuo i jo jednom nestao u kuhinji.
"Veoma zanimljivo," primijetio je Dirk tiho, "pitao sam se je li mu
pamenje slabo."
Odjednom je ustao i krenuo po sobi. Pogled mu je pao na raunaljku koja
je stajala u jedinom raienom prostoru na stolu od mahagonija.
"Je li ovo stol", tihim glasom je upitao Richarda, "na kojem si naao

biljeku o soljenki?"
"Da," odgovorio je Richard ustajui i prilazei, "zadjenutu u ovu knjigu."
Podigao je vodi po grkim otocima i prolistao ga.
"Da, da, naravno", rekao je Dirk nestrpljivo. "Znamo za sve to. Samo me
zanima je li ovo taj stol." Znatieljno je preao prstima preko ruba.
"Ako misli da je to bila nekakva prethodna suradnja Rega i djevojice,"
napomenuo je Richard, "onda moram rei da ja mislim da nikako nije mogla
biti."
"Naravno da nije bila," odvratio je Dirk osorno, "mislim da je to sasvim
jasno."
Richard je slegnuo ramenima u pokuaju da se ne naljuti i odloio knjigu
natrag.
"Pa, udna je koincidencija da ta knjiga bude ..."
"udna koincidencija!" otfrknuo je Dirk. "Ha! Vidjet emo koliko je to
bila koincidencija. Vidjet emo koliko je to udno. Volio bih da ti, Richarde,
pita naeg prijatelja kako je izveo taj trik."
"Mislio sam da si rekao da ve zna."
"Znam", rekao je Dirk nonalantno. "Volio bih uti potvrdu."
"Oh, shvaam," izjavio je Richard, "da, to je dosta lako, zar ne? Da da on
objasni, a onda kae: 'Da, to je ba ono to sam ja mislio da jest!' Jako dobro,
Dirk, jesmo li doli sve dovde samo da ujemo njega kako objanjava svoje
izvoenje trika? Mislim da sam sasvim lud."
Dirk se na to nakostrijeio.
"Molim te, uini to traim", ljutito je odbrusio. "Ti si ga vidio kako
izvodi trik, ti ga mora pitati kako ga je izveo. Vjeruj mi, u tome se krije
zapanjujua tajna. Jaje znam, ali elim da je ti uje od njega."
Okrenuo se kad je Reg ponovno uao, nosei pladanj, koji je pronio oko
kaua i stavio na niski stoli ispred kamina.
"Profesore Chronotis ..." otpoeo je Dirk.
"Reg," zatraio je Reg, "molim vas."
"Dobro", rekao je Dirk. "Reg ..."
"Cjediljka!" uzviknuo je Reg.
"to?"
"Ono u emu se ocijedi ria. Cjediljka. Pokuavao sam se sjetiti te rijei,
premda sad ne znam zato. Nije bitno. Dirk, dragi prijatelju, izgleda kao da e
eksplodirati zbog neega. Zato ne sjedne i raskomoti se?"
"Hvala, ne, radije bih bio slobodan nervozno etkati gore-dolje, ako
smijem. Reg ..."
Okrenuo se prema njemu i podigao jedan prst.
"Moram vam rei", rekao je, "da ja znam vau tajnu."
"Ah, da, ovaj - zar zbilja?" promrmljao je Reg, nespretno obarajui
pogled i petljajui oko alica i ajnika. "Shvaam."

alice su jako zveckale kad bi ih pomaknuo. "Da, toga sam se i bojao."

"I postoje neka pitanja koja bismo vam voljeli postaviti. Moram vam rei
da iekujem odgovore s velikim nestrpljenjem."
"Doista, doista", mrmljao je Reg. "Pa, moda je najzad i vrijeme. Ja sam
jedva znam kako da protumaim skoranje dogaaje i ... pomalo sam uplaen.
Vrlo dobro. Pitajte to hoete." Pogledao je gore, sa sjajem u oima.
Dirk je osorno kimnuo Richardu, okrenuo se, i poeo etkati, gledajui u
pod.
"Ovaj," propentao je Richard, "pa, mene bi... zanimalo kako ste izveli
maioniarski trik sa soljenkom od sino."
Reg kao da je bio iznenaen i prilino zbunjen pitanjem. "Maioniarski
trik?" upitao je.
"Ovaj, da," potvrdio je Richard, "maioniarski trik."
"Oh", rekao je Reg, zbunjen. "Pa, maioniarski dio toga, ne znam trebam
li - pravila arobnoga Kruga, znate, vrlo su stroga o otkrivanju tih tajni. Vrlo
stroga. Impresivan trik, zar ne?" dodao je ponosno.
"Pa, da," sloio se Richard, "inio se veoma prirodnim u tom trenu, ali sad
kad ... razmislim o tome, moram priznati da je bio malo zbunjujui."
"Eh, da," objasnio je Reg, "to je vjetina, znate. Vjeba. ini da to izgleda
prirodno."
"Jest izgledalo veoma prirodno," nastavio je Richard, ispipavajui, "bio
sam sasvim zavaran."
"Svidio ti se?"
"Bio je vrlo impresivan."
Dirk je postajao pomalo nestrpljiv. Uputio je Richardu jedan pogled u tom
smislu.
"I sasvim mi je jasno", izjavio je Richard odluno, "zato vam je
nemogue rei mi. Samo me zanimalo, to je sve. Oprostite to sam pitao."
"Pa," rekao je Reg, najednom ophrvan sumnjom, "pretpostavljam ... pa,
dok god apsolutno obeavate da neete rei nikom drugom," nastavio je.
"Pretpostavljam da ste vjerojatno sami zakljuili da sam upotrijebio dvije
soljenke sa stola. Nitko nee primijetiti razliku izmeu jedne i druge. Brzina
ruke, znate, prevari oko, naroito neke od oiju za tim stolom. Dok sam petljao
oko svoje vunene kape, odajui, makar to ja sam kaem, vrlo lukav dojam
nespretnosti i zbunjenosti, jednostavno sam ubacio soljenku u svoj rukav.
Shvaate?"
Njegova ranija nervoza je potpuno nestala u uitku hvaljenja vlastitom
vjetinom.
"To je, u stvari, najstariji trik na svijetu," nastavio je, "ali svejedno
zahtijeva jako mnogo vjetine i spretnosti. Onda sam je malo kasnije, naravno,
vratio na stol pod izlikom da je samo dodajem nekom drugom. Potrebne su
godine vjebe, naravno, da to izgleda prirodno, ali meni je to mnogo drae od

toga da je jednostavno spustim na pod. To je amaterski. Ne moete je dii

natrag, a istaice to ne primijete najmanje tjedan dana. Jednom sam mjesec
dana pod stolicom imao mrtvog drozda. Naravno, to nije bio nikakav trik. Ubila
ga je maka."
Reg se nasmijeio od uha do uha.
Richard je osjeao da je svoje obavio, ali nije imao ni najblau predodbu
kamo ih je to trebalo dovesti. Pogledao je Dirka, koji mu uope nije bio od
pomoi, i nastavio dalje naslijepo.
"Da," kimnuo je, "da, razumijem da se to moe izvesti pokretom ruke.
Ono to ne razumijem je kako se soljenka nala zaglavljena u posudi."
Reg je opet izgledao zbunjeno, kao da svi oni govore o razliitim
stvarima. Pogledao je Dirka, koji je prestao etkati i gledao ga rairenim,
blistavim oima.
"Pa to je ... savreno jednostavno", odvratio je Reg. "Nije zahtijevalo
nikakvu maioniarsku vjetinu. Skoknuo sam van po svoju kapu, sjea se?"
"Da", rekao je Richard zdvojno.
"Pa," produio je Reg, "dok sam bio izvan prostorije, otiao sam nai
ovjeka koji je napravio posudu. Trebalo je vremena, naravno. Oko tri tjedna
detektivskog rada da ga se pronae i jo par dana da ga se otrijezni, a onda sam
ga uz omanje potekoe nagovorio da za mene ispee posudu sa soljenkom
unutra. Nakon toga sam nakratko zastao negdje da naem, ovaj, puder da
prikrijem preplanulost, i, naravno, morao sam pogoditi vrijeme povratka malo
paljivije da sve to izgleda prirodno. Sudario sam se sam sa sobom u predvorju,
to mije uvijek neugodno, nikad ne znam na koju stranu gledati, ali, ovaj ... pa,
to vam je to."
Nasmijeio se prilino zategnutim i nervoznim osmijehom.
Richard je pokuao klimnuti glavom, ali je odustao.
"O emu vi to uope govorite?" upitao je.
Reg ga je iznenaeno pogledao.
"Mislio sam da ste rekli da znate moju tajnu", rekao je.
"Ja znam", ubacio se Dirk trijumfalno se cerei. "On, jo uvijek, ne zna,
premda mi je pruio sve informacije koje su mi trebale da je otkrijem.
Dopustite", nastavio je, "da dopunim par malih praznina. Da biste bolje prikrili
injenicu da ste bili odsutni tjednima dok ste, to se tie onih za stolom, samo
izili kroz vrata na nekoliko sekundi, morali ste za sebe zapisati zadnju stvar
koju ste rekli, da biste se mogli ponovno ukljuiti u razgovor to je mogue
prirodnije. Bitan detalj jest da vaa memorija nije to je nekad bila. Da?"
"to je nekad bila," rekao je Reg, polako odmahujui svojom sijedom
glavom, "jedva se mogu i sjetiti to je nekad bila. Ali, da. Vrlo si pronicljiv kad
si uoio jedan takav detalj."
"A onda je tu i sitnica", nastavio je Dirk, "s tri pitanja koja je George III.
postavio. Postavio vama."

To je Rega sasvim zateklo.

"Pitao vas je", produio je Dirk, konzultirajui biljenicu koju je izvukao
iz depa, "postoji li neki poseban razlog zato se jedna stvar dogaa poslije
druge i postoji li nain da se to zaustavi. Zar vas nije takoer pitao, i pitao vas
kao prvo, je li mogue ii natrag kroz vrijeme, ili tako neto?"
Reg je uputio Dirku dug pogled pun divljenja.
"Bio sam u pravu za tebe," rekao je, "ima izuzetan um, mladiu." Polako
je otiao do prozora koji je gledao na Drugo dvorite. Gledao je u povremene
likove koji su pretravali njime stiskajui se na kii ili pokazujui na stvari.
"Da," potvrdio je Reg konano priguenim glasom, "to je tono ono to je
rekao."
"Odlino!" uzviknuo je Dirk, zatvarajui biljenicu s osmijehom koji je
pokazivao da on ivi za takve pohvale, "onda to objanjava zato su odgovori
bili 'da, ne i moda' - tim redom. Sad. Gdje je?"
"Gdje je to?"
"Vremenski stroj."
"Stojite u njemu", rekao je Reg.

Poglavlje dvadeset esto

Grupa bunih ljudi nahrupila je u vlak u Bishop's Stortfordu. Neki su
nosili sveana siva odijela i frakove s karanfilima u zapuku, koji su izgledali
pomalo zguvano nakon cjelodnevnog slavlja. ene u grupi bile su u
elegantnim toaletama i sa eirima, uzbueno avrljajui kako je Julia izgledala
prelijepo u svoj onoj taft svili, kako je Ralph i dalje izgledao kao tupa volina
ak i onako fino obuen, i uope dajui cijeloj stvari rok trajanja od oko dva
tjedna.
Jedan od mukaraca je promolio glavu kroz prozor i dozvao zaposlenika
eljeznice u prolazu samo da provjeri je li to pravi vlak i staje li u Cambridgeu.
Nosa je potvrdio da naravno da prokleto jest. Mladi je rekao da oni ne ele
ustanoviti da idu u krivom smjeru, zar ne, i proizveo zvuk pomalo nalik lajuoj
ribi, kao da pokazuje da je to nevjerojatno smijena primjedba, a onda uvukao
glavu natrag, lupivi njome usput.
Sadraj alkohola u atmosferi vagona naglo je porastao.
U zraku je kruio opi osjeaj da je najbolji nain za dovoenje u pravo
raspoloenje za postsvadbenu sveanost te veeri da se krene u bar da bi svi oni
lanovi grupe koji nisu ve bili mrtvi pijani mogli dovriti posao. Razuzdani
povici veselja popratili su taj prijedlog, vlak je s trzajem ponovno krenuo i
mnogi od onih koji su jo bili na nogama su popadali.
Tri mladia su se spustila na tri prazne sjedalice oko jednog stola, od
kojih je etvrtu ve zauzeo zalizani debeljukasti mukarac u staromodnu
odijelu. Imao je tuno lice i njegove velike, vlane, kravlje oi gledale su u
neku nepoznatu daljinu.
Veoma polako, njegove oi skrenule su s beskraja i postupno se okrenule
neposrednoj okolini, njegovim novim suputnicima koji su upali. Osjeao je
stanovitu potrebu, kao to ju je i prije osjetio.
Trojica mukaraca su glasno raspravljala trebaju li svi otii u bar, trebaju
li neki od njih otii u bar i donijeti natrag pie ostalima, hoe li se oni koji odu
u bar toliko uzbuditi zbog svog tog pia tamo da e ostati ondje i zaboraviti
donijeti pie natrag ostalima koji e sjediti nestrpljivo ekajui njihov povratak,
i hoe li, ak ukoliko se sjete vratiti s piima, biti uope u stanju nositi ih, a ne
samo isprolijevati po cijelom vagonu na putu natrag, ometajui druge putnike.
Nekakav konsenzus je izgleda postignut, ali skoro istog trena nitko od
njih nije se mogao sjetiti kakav. Dvojica od njih su se digla, a onda sjela kad se
trei digao. Onda je on sjeo. Druga dvojica su opet ustala, izraavajui zamisao
da bi bilo jednostavnije da donesu cijeli bar.
Trei je taman krenuo opet ustati i slijediti ih, kad se polako, ali s
nezaustavljivom svrhovitou, ovjek s kravljim oima od preko puta nagnuo
preko i primio ga za ruku.
Mladi u fraku podigao je pogled onoliko otro koliko mu je mjehuria

pun mozak doputao, i preneraeno upitao: "to hoete?"

Michael Wenton-Weakes zagledao mu se u oi s uasnom
usredotoenou, i progovorio tihim glasom: "Bio sam na brodu ..."
"to?"
"Na brodu..." ponovio je Michael.
"Kakav brod, o emu priate? Skinite mi se. Pustite me!"
"Doli smo", nastavio je Michael tihim, skoro neujnim, ali opinjujuim
glasom, "preko udovine daljine. Doli smo izgraditi Raj. Raj. Ovdje."
Pogled mu je naas zaplivao po vagonu, a onda se naas zagledao kroz
pokapane prozore u sve veu tamu tmurne istonoanglijske veeri. Gledao je s
uoljivim gaenjem. Njegov stisak na ruci se pojaao.
"ujte, ja idem na pie", rekao je gost na vjenanju, premda slabano, jer
bilo je oito da nee.
"Ostavili smo za sobom one koji bi se unitili ratom", promrmljao je
Michael. "Na svijet trebao je biti svijet mira, glazbe, umjetnosti,
prosvijeenosti. Sve to je bilo sitniavo, sve to je bilo svakodnevno, sve to je
bilo prezira vrijedno ne bi imalo mjesta u naem svijetu ..."
Uutkani slavljenik zaueno je pogledao Michaela. Nije mu izgledao kao
stari hipik. Naravno, nikad se ne zna. Njegov vlastiti stariji brat jednom je
proveo par godina u druidskoj komuni, jedui krafne s LSD-om i mislei da je
stablo, od ega se uspeo do poloaja direktora trgovake banke. Razlika je,
naravno, bila u tome to sad jedva da je ikad pomiljao da je stablo, samo
povremeno, a odavno je nauio izbjegavati onaj odreeni klaret koji bi ponekad
pokrenuo to prisjeanje.
"Bilo je onih koji su rekli da neemo uspjeti," nastavio je Michael svojim
tihim glasom koji je bio jasno ujan preko vesele galame koja je ispunjavala
vagon, "koji su proricali da i mi nosimo u sebi sjeme rata, ali naa je najvia
odluka i svrha bila da samo umjetnost i ljepota trebaju procvasti, najvia
umjetnost, najvia ljepota - glazba. Poveli smo sa sobom samo one koji su
vjerovali, koji su eljeli da to bude istina."
"Ali o emu vi priate?" pitao je svadbeni gost, premda ne izazovno, jer je
pao pod utjecaj Michaelove mesmerizirajue arolije. "Kad je to bilo? Gdje je
to bilo?"
Michael je duboko udahnuo. "Prije nego to si se rodio -" rekao je
konano, "budi miran, i rei u ti."

Poglavlje dvadeset sedmo

Zapanjena tiina se protegla dok je veernja tama vani postajala uoljivo
tamnija i skupljala prostoriju u svoj stisak. Jedan trik svjetla obavio je Rega
sjenom. Dirk je, to je bila jedna od malobrojnih prilika tijekom ivota prepuna
obilne priljivosti, ostao bez rijei. Oi su mu sjajile od djejeg uenja dok mu
je pogled stalno iznova prelazio preko otrcanog pokustva u sobi, drvom
obloenih zidova, izlizanih tepiha. Ruke su mu drhtale.
Richard se na tren blago namrtio sam za sebe kao da pokuava u glavi
izraunati kvadratni korijen neeg, a onda pogledao ravno natrag u Rega.
"Tko ste vi?" pitao je.
"Nemam nikakvog pojma," rekao je Reg vedro, "mnogo moje memorije
je potpuno nestalo. Ja sam jako star, znate. Zapanjujue star. Da, mislim da bi,
kad bih vam rekao koliko sam star, bilo poteno rei da bi vas to zapanjilo.
anse su dobre da bi zapanjilo i mene, jer se ne mogu sjetiti. Vidio sam strano
mnogo toga, znate. Veinu sam zaboravio, hvala Bogu. Problem je, kad doete
do moje starosti, koja je, mislim da sam to ve spomenuo, poneto zapanjujua
- jesam li to rekao?"
"Da, spomenuli ste to."
"Dobro. Zaboravio sam jesam li ili nisam. Stvar je u tome da ti sjeanje
ne postaje vee, pa mnoge stvari jednostavno otpadnu. Tako da je glavna razlika
izmeu nekoga mojih godina i nekoga vaih godina nije koliko ja znam, ve
koliko sam zaboravio. A nakon nekog vremena zaboravite i to je to to ste
zaboravili, i nakon toga zaboravite da je ak i bilo neega ega se moe sjeati.
Onda ste skloni zaboraviti, ovaj, to je to o emu ste priali."
Bespomono je zurio u ajnik.
"Stvari kojih se sjeate ..." podsjetio ga je Richard blago.
"Mirisi i naunice."
"Kako molim?"
"To su stvari koje se iz nekog razloga zadre", rekao je Reg, zbunjeno
odmahujui glavom. Najednom je sjeo. "Naunice koje je kraljica Viktorija
nosila za svoj srebrni jubilej. Zbilja zaprepaujui predmeti. Ublaeni na
slikama tog razdoblja, naravno. Miris ulica prije nego to je na njima bilo
automobila. Teko je rei to je bilo gore. Zato Kleopatra ostaje tako ivo u
sjeanju, naravno. Upravo ubojita kombinacija mirisa i naunica. Mislim da e
to biti zadnje to e ostati kad sve ostalo konano pobjegne. Sjedit u sam u
zamraenoj sobi, sans zuba, sans oiju, sans okusa, sans svega osim male sijede
glave, i u toj maloj sijedoj glavi neobina vizija odurnih plavih i zlatnih viseih
stvari kako blistaju na svjetlu, i mirisa znoja, maje hrane i smrti. Pitam se kako
u to protumaiti ..."
Dirk je jedva disao kad se poeo polako kretati po sobi, njeno dodirujui
prstima zidove, kau, stol.

"Koliko dugo", zapoeo je, "sve to ..."

"Ovdje?" upitao je Reg. "Negdje oko dvije stotine godina. Sve otkad sam
otiao u mirovinu."
"Mirovinu od ega?"
"Otkud bih znao? Ali sigurno je bilo neto prilino dobro, to mislite?"
"Hoete rei da ste u istim ovim prostorijama ve ... dvije stotine
godina?" promrmljao je Richard. "Reklo bi se da e netko primijetiti, ili
pomisliti da je to udno."
"O, to je jedna od krasnih osobina starijih koleda na Cambridgeu," rekao
je Reg, "svi su tako diskretni. Kad bismo svi ili uokolo spominjui to je kod
drugih udno, bili bismo ovdje do Boia. Svlad, ovaj - Dirk, dragi moj, molim
te, nemoj to dirati ba ovog trena."
Dirkova ruka je posegnula da dotakne raunaljku koja je stajala sama na
jedinom raienom mjestu na velikom stolu.
"to je to?" pitao je Dirk otro.
"To je ba ono to i izgleda da jest, stara drvena raunaljka", odvratio je
Reg. "Pokazat cu ti za trenutak, ali ti prvo moram estitati na izuzetnoj moi
zapaanja. Mogu li pitati kako si doao do rjeenja?"
"Moram priznati"; rekao je Dirk s rijetkom skromnou, "da nisam ja. Na
kraju sam zapitao dijete. Ispriao sam mu o triku i pitao ga to on misli, kako je
izveden, a on je rekao, citiram: 'Pa to t' je vraje oito, jel', moro je imat' vraji
vremenski stroj.' Zahvalio sam se malcu i dao mu iling za trud. On me prilino
gadno utnuo u goljenicu i nastavio za svojim poslom. Ali on je bio taj koji je to
rijeio. Moj jedini doprinos cijeloj stvari je to sam uoio da on mora biti u
pravu. ak mi je utedio trud da sam sebe utnem."
"Ali si bio dovoljno otrouman da se sjeti pitati dijete", rekao je Reg.
"Dobro, onda ti umjesto onog estitam na tome."
Dirk je jo uvijek sumnjiavo razgledao raunaljku.
"Kako ... ona funkcionira?" zapitao je, trudei se da to zvui kao
nonalantno pitanje.
"Pa, to je u stvari strano jednostavno," rekao je Reg, "ona radi kako god
eli. Vidi, kompjutor koji njome upravlja prilino je napredan. U stvari,
moniji je od svih kompjutora na ovom planetu zajedno - a ovo je teak dio ukljuujui i njega samog. Taj dio nikad nisam razumio, da budem iskren s
vama. Ali vie od devedeset pet posto te moi se koristi samo da razumije to ti
eli da on uini. Ja jednostavno postavim svoju raunaljku tu i on razumije
nain na koji je ja koristim. Mislim da sam nauio koristiti raunaljku kad
sam ... kad sam bio dijete, pretpostavljam.
Richard bi, na primjer, vjerojatno htio koristiti svoj vlastiti osobni
kompjutor. Ako ga stavi tu dolje, gdje je raunaljka, kompjutor stroja bi
jednostavno preuzeo kontrolu nad njim i ponudio ti hrpu finih korisniku
prilagoenih aplikacija za putovanje kroz vrijeme sa sputajuim menijima i

dodacima za desktop ako eli. Samo to pokae na 1066. na ekranu i bitka

kod Hastingsa ti se odigrava pred vratima, ovaj, ako te zanimaju takve stvari."
Prizvuk u Regovu glasu nagovjetavao je da su njegova vlastita podruja
interesa drugaija.
"U stvari je, ovaj, na svoj nain sasvim zabavan za koritenje", zakljuio
je. "Svakako bolji od televizije i mnogo laki za upotrebu od videorekordera.
Ako propustim neku emisiju, samo skoknem natrag u vrijeme i pogledam je.
Beznadan sam kad treba petljati sa svim onim tipkama."
Dirk je na tu izjavu reagirao uasnuto.
"Imate vremenski stroj i koristite ga za ... gledanje televizije?"
"Pa, ne bih ga uope koristio kad bih mogao nauiti raditi s
videorekorderom. Vrlo je osjetljiv posao, znate, putovati kroz vrijeme. Pun je
uasnih stupica i opasnosti, ako promijenite pogrenu stvar u prolosti, mogli
biste potpuno promijeniti tijek povijesti. Plus, to upropasti telefon. alim",
rekao je pomalo skrueno Richardu, "to nisi bio u stanju sino telefonirati
svojoj mladoj dami. ini se da ima neto temeljno neobjanjivo u britanskom
telefonskom sustavu, i mom vremenskom stroju se to ne svia. Nikad nije bilo
problema s vodom, strujom, ak ni s plinom. Spojevi se srede na nekakvoj
kvantnoj razini koju ja ne razumijem sasvim, i to nikad nije bio problem.
Telefon je, s druge strane, definitivno problem. Svaki put kad upotrijebim
vremenski stroj, to je naravno, jedva uope, dijelom upravo zbog tog problema
s telefonom, telefon poludi i ja moram zvati nekakvog mamlaza iz
telekomunikacija da ga doe popraviti, i on pone pitati glupa pitanja na koja
nema anse da bi razumio odgovore.
U svakom sluaju, stvar je u tome da ja imam veoma strogo pravilo da ne
smijem promijeniti apsolutno nita u povijesti -" Reg je uzdahnuo - "ma koliko
iskuenje bilo."
"Kakvo iskuenje?" upitao je Dirk strogo.
"O, to je samo jedna mala, ovaj, stvar za koju sam zainteresiran", rekao je
Reg neodreeno, "potpuno je bezopasna jer se vrlo strogo drim pravila.
Premda me to rastuuje."
"Ali prekrili ste vlastito pravilo!" ustrajao je Dirk. "Sino! Promijenili ste
neto u prolosti - "
"Pa, da," priznao je Reg pomalo nelagodno, "ali to je bilo drugaije.
Sasvim drugaije. Da ste vidjeli izraz na licu tog jadnog djeteta. Tako tuno.
Ona je mislila da bi svijet trebao biti udesno mjesto, a svi oni uasni stari
donovi su sipali svoj usahli prezir po njoj samo zato to za njih vie nije bio
udesan.
Mislim," dodao je, obraajui se Richardu, "sjeti se Cawleyja. Kakav
beskrvni stari jarac. Netko bi trebao utjerati malo ljudskosti u njega, makar ga
morao ciglom lupati. Ne, to je bilo savreno opravdano. Inae, ja se drim
veoma strogog pravila -"

Richard ga je pogledao i neto mu je svanulo.

"Reg," rekao je uljudno, "mogu li vam dati jedan savjet?"
"Naravno da moe, dragi moj, obradovat e me", odvratio je Reg.
"Ako se ovaj na zajedniki prijatelj ponudi da vas povede u etnju du
obale rijeke Cam, ne idite."
"to ti to, za ime svijeta, znai?"
"To znai", rekao je Dirk ustro, "da on misli da bi moglo biti neeg
pomalo neusklaenog izmeu onog to ste uinili, i vaih razloga koje ste za to
naveli."
"Oh. Pa, to je udan nain da se to kae -"
"Pa, on je veoma udan tip. Ali vidite, ponekad mogu postojati drugi
razlozi da inite stvari koje inite i kojih moete ne biti svjesni. Kao to je
sluaj s posthipnotikom sugestijom - ili posjednutou."
Reg je jako preblijedio.
"Posjednutost -" rekao je.
"Profesore - Reg - vjerujem da je postojao neki razlog to ste me eljeli
vidjeti. to je to tono bilo?"
***
"Cambridge! ovo je ... Cambridge!" zaulo se uobiajeno krianje sa
staninog razglasa.
Gomila bunih svatova iskrcala se na peron, lajui i trubei jedni
drugima.
"Gdje je Rodney?" pitao je jedan, koji se s naporom iskoprcao iz vagona s
barom. On i njegov pratilac pogledali su po peronu, ljuljajui se. Krupni lik
Michaela Wenton-Weakesa nijemo je proao pokraj njih i zaputio se prema
izlazu.
Krenuli su teturavo du vlaka, gledajui kroz prljave prozore u vagone.
Najednom su vidjeli svoga nestalog prijatelja kako jo sjedi, kao u transu, na
svom sjeditu u sad ve skoro praznom kupeu. Zalupali su na prozor i
zamjaukali mu. U prvi mah nije reagirao, a onda se probudio naglo i zbunjeno,
kao da ne zna gdje je.
"Naveglao se!" zatulili su veselo njegovi prijatelji, ponovno se verui u
vagon i teturajui natrag van s Rodneyjem.
On je oamueno stao na peron i zatresao glavom. Tada je, diui pogled,
vidio kroz reetke kolodvorske ograde krupni lik Michaela Wenton-Weakesa
kako sebe i veliku teku torbu uvlai u taksi, i na tren je ukoeno stajao.
"Jako neobino," rekao je, "taj tip. Priao mije dugu priu o nekakvom
brodolomu."
"Ha ha," zatucao je jedan od njegovih prijatelja, "je li ti izvukao kakvu
lovu?"

"to?" upitao je Rodney, zbunjen. "Ne. Ne. Ne mislim tako. Samo to to

nije bilo potonue na moru, vie nekakva nesrea, eksplozija -? Izgleda da on
misli da ju je na neki nain uzrokovao. Ili u stvari da je bila neka nesrea, i on
je uzrokovao eksploziju pokuavajui to ispraviti i sve ih je pobio. Onda je
rekao da je bilo jako puno gnjilog blata godinama i godinama, a onda sluzave
stvari s nogama. Sve je to bilo malo udno."
"To ti je Rodney, uvijek naie na nekakvog luaka!"
"Mislim da je bio lud. Najednom je preao na neto o nekoj ptici. Rekao
je da je stvar s pticom totalna glupost. elio je da se moe rijeiti dijela s
pticom. Ali je onda rekao da e to biti ispravljeno. Sve e biti ispravljeno. Zbog
neeg mi se nije svialo kad je to rekao."
"Trebao si doi u bar s nama. Strano smijeno, mi smo -"
"Nije mi se svidio nain na koji je rekao zbogom. To mi se uope nije
svidjelo."

Poglavlje dvadeset osmo

"Sjeate se," rekao je Reg, "kad ste doli, ja sam rekao da su stvari u
zadnje vrijeme bile dosadne, ali iz ... zanimljivih razloga?"
"Dobro se sjeam", odgovorio je Dirk, "to se dogodilo prije samo deset
minuta. Stajali ste tono tu, ako me pamenje ne vara. ak ste i nosili istu tu
odjeu u koju ste sad odjeveni, i -"
"Umukni, Dirk," zatraio je Richard, "daj pusti jadnog ovjeka da govori,
hoe li?"
Dirk se blago naklonio u znak isprike.
"Ba tako", rekao je Reg. "Pa, istina je da mnogo tjedana, ak mjeseci,
nisam uope koristio vremenski stroj, jer sam imao veoma udan osjeaj da me
netko ili neto pokuava navesti da to uinim. Poelo je kao sasvim blag poriv,
a onda kao da je nailazilo u sve jaim i jaim valovima. Bilo je krajnje
uznemiravajue. Morao sam se boriti zbilja veoma snano jer me pokuavalo
navesti da uinim neto to sam i sam elio uiniti. Ne vjerujem da bih shvatio
da neto izvan mene stvara taj pritisak i da se to ne izraavaju moje vlastite
elje, da nije bilo injenice da sam se uvao da ne dopustim sebi neto takvo.
im sam shvatio da me to neto drugo pokuava posjednuti, stvari su postale
jako gadne i pokustvo je poelo letjeti okolo. Jako je otetilo moj mali
georgijanski pisai stol. Pogledajte ogrebotine na -"
"Je li to ono ega ste se prepali sino, gore na katu?" pitao je Richard.
"O da", odvratio je Reg utianim glasom, "bio sam uasno prepadnut. Ali
bio je to samo onaj dosta fin konj, pa je to bilo u redu. Pretpostavljam da je
dolutao unutra dok sam ja uzimao puder da pokrijem preplanulost."
"Oh?" rekao je Dirk. "A kamo ste ili po to?" pitao je. "Ne znam ba
mnoge drogerije koje pohaaju i konji."
"Pa, ima jedan planet tamo u onom to ovdje zovu zvijee Vlaia gdje
je praina tono iste boje kao -"
"Otili ste", upitao je Dirk apatom, "na drugi planet? Po puder za lice?"
"Ma, nije to nita daleko", rekao je Reg veselo. "Vidite, stvarna udaljenost
izmeu dvije toke u cijelom prostorno/vremenskom kontinuumu je skoro
beskrajno manja nego udaljenost izmeu dvije susjedne orbite jednog elektrona.
Zbilja, mnogo je blie nego ii do drogerije, a nema ni ekanja na blagajni. Ja
nikad nemam sitnia koliko treba, a vi? Kvantni skok mi je uvijek drai. Samo
to onda dou svi ti problemi s telefonom. Nita ne moe biti lako, je li?"
Na tren je izgledao uznemireno.
"Mislim da bi ipak mogao biti u pravu u onom to mislim da misli",
dodao je tiho.
"to je?"
"Da sam obavio dosta kompliciran posao da postignem veoma mali
rezultat. ini se da razvedriti jednu djevojicu, ma koliko ona bila lijepa,

armantna i tuna, nije dovoljno objanjenje za,- pa, bila je to prilino velika
operacija vremenskog inenjeringa, sad kad se suoim s tim. Nema sumnje da
bi bilo jednostavnije pohvaliti je da ima lijepu haljinu. Moda je ... duh - mi
ovdje govorimo o duhu, je li?"
"Mislim da govorimo, da", rekao je Dirk polako.
"Duhu?" pitao je Richard. "Ma dajte -"
"ekaj!" prekinuo ga je Dirk naglo. "Molim vas, nastavite", obratio se
Regu.
"Mogue je da me je ... duh uhvatio dok nisam pazio. Toliko sam se
naporno borio da ne uinim jednu stvar da me lako naveo na drugu -"
"A sad?"
"0, potpuno je nestao. Duh me napustio sino."
"A kamo li je, pitamo se", rekao je Dirk okreui se Richardu, "otiao?"
"Ne, molim vas," zavapio je Richard, "ne to. Nisam ak ni siguran da sam
uope prihvatio da razgovaramo o vremenskim strojevima, a sad su tu
najednom duhovi?"
"A to je onda bilo to ", zaitao je Dirk, "to te nagnalo da se penje
fasadom?"
"Pa, ti si nagovijestio da sam bio pod posthipnotikom sugestijom koju mi
je netko -"
"Nisam! Pokazao sam ti mo posthipnotike sugestije. Ali ja vjerujem da
hipnoza i posjednutost funkcioniraju na jako, jako slian nain. Moe biti
natjeran da radi svakakve apsurdne stvari, a onda e veselo izmiljati sasvim
prozirne racionalizacije da bi ih objasnio sebi. Ali - ne moe biti natjeran da
uini neto to se kosi s osnovnim crtama tvog karaktera. Borit e se.
Oduprijet e se!"
Richard se sjetio osjeaja olakanja s kojim je sino vratio na mjesto
vrpcu u Susaninoj sekretarici. Bio je to kraj borbe u kojoj je najednom
pobijedio. S osjeajem jo jedne borbe koju sad gubi, uzdahnuo je i ispriao to
ostalima.
"Tono!" uzviknuo je Dirk. "Ne bi to uinio! Sad stiemo negdje! Vidi,
hipnoza najbolje uspijeva kad subjekt ima neku temeljnu sklonost prema onome
to od njega ili nje trae da uini. Nai pravog subjekta za svoj zadatak i
hipnoza ga moe veoma, veoma duboko zaposjesti. A ja vjerujem da je isto i s
posjednutou. Tako. to imamo?
Imamo duha koji eli da se neto uini i trai pravu osobu koju bi obuzeo
da to ona uini umjesto njega. Profesore -"
"Reg -" rekao je Reg.
"Reg - smijem li vas pitati neto to e biti strano osobno? Savreno u
razumjeti ako ne elite odgovoriti, ali u i dalje navaljivati na vas dok ne
odgovorite. Takve su moje metode, znate. Rekli ste da je bilo neto za to ste
ustanovili da vam je strano iskuenje. to ste eljeli uiniti, ali niste sebi

doputali, i to vas je duh pokuavao natjerati da uinite? Molim vas. To bi vam

moglo biti teko, ali mislim da bi nam veoma pomoglo kad biste nam rekli to
je to."
"Neu vam rei."
"Morate shvatiti koliko bitno -"
"Umjesto toga u vam pokazati", rekao je Reg.
***
Krupan obris stajao je ocrtan u vratima St. Cedda, nosei veliku teku
crnu plastinu torbu. Obris je pripadao Michaelu Wenton-Weakesu, glas koji je
pitao vratara je li profesor Chronotis trenutno u svojoj sobi pripadao je
Michaelu Wenton-Weakesu, ui koje su ule vratara kako kae jebo ga ako zna
kad je telefon opet krepao pripadale su Michaelu Wenton-Weakesu, ali dua
koja je gledala iz njegovih oiju nije vie bila njegova.
Predao se potpuno. Sve dvojbe, nesuglasice i zbunjenosti su nestale.
Novi um potpuno ga je posjedovao.
Dua koja nije bila Michael Wenton-Weakesova pogledala je koled koji
se prostirao pred njom, na koji se navikla tijekom zadnjih nekoliko
fmstrirajuih, izluujuih tjedana.
Tjedana! Pukih mikrosekundnih treptaja.
Premda je dua - duh - koja je sad nastavala tijelo Michaela WentonWeakesa poznavala duga razdoblja nadomak zaborava, duga ponekad i cijela
stoljea, vrijeme tijekom kojega je lutala Zemljom bilo je toliko da se inilo
kako su stvorovi koji su podigli te zidove stigli tek prije nekoliko minuta.
Veina njene osobne vjenosti - ne zbilja vjenosti, ali nekoliko milijardi godina
dovoljno lie na nju provedena je u lutanju kroz beskrajno blato, gacanju
beskrajnim morima, gledanju sa zapanjenim uasom kad su sluzave stvari s
nogama najednom ispuzale iz tih gnjilih mora - i evo ih tu, najednom idu okolo
kao da je to mjesto njihovo i jo se ale na telefone.
Duboko u mranom i nijemom dijelu sebe znao je da je sad lud, da je
poludio skoro odmah nakon nesree, od spoznaje to je uinio i egzistencije s
kojom je suoen, sjeanja na svoje kolege koji su umrli i koji su ga neko
vrijeme morili kao to je on morio Zemlju.
Znao je da bi ono, na to je sad bio nagnan, uasnulo onog njega kojeg se
jedva sjeao, ali da je to za njega jedini nain da okona neprekidnu nonu
moru u kojoj je svaka sekunda tijekom milijardi godina bila gora od prethodne.
Podigao je torbu i poeo hodati.

Poglavlje dvadeset deveto

Duboko u praumi kinog pojasa poelo je kiiti kao i obino, po emu je
taj klimatski pojas i dobio ime.
Bila je to blaga, ustrajna kia, ne teko ibanje koje e uslijediti kasnije
iste godine, u vrelom razdoblju. Oblikovala je finu rosnu izmaglicu kroz koju bi
se poneka zraka suneva svjetla probila, bila rasplinuta i prola na putu do
mokre kore stabla kalvarije na kojoj bi se odrazila i zablistala. Ponekad bi to
uinila pokraj leptira ili malenog nepominog svjetlucavog gutera, a tada bi
uinak bio skoro nepodnoljiv.
Gore u visokim kronjama stabala, sasvim neobina misao pala bi na
pamet nekoj ptici, i ona bi divlje zaleprala kroz grane i konano se smirila na
drugom i mnogo boljem stablu gdje bi sjedila i razmatrala stvari sasvim mirno,
dok ista misao ne bi naila i opet joj pala na pamet, ili bi bilo vrijeme za jelo.
Zrak je bio pun raznih mirisa - lagane miriljavosti cvijea, ili tekog
vonja promoene trulei kojom je bilo prekriveno tlo praume.
Klupka korijenja isprepletala su se kroz trule, mahovina je rasla po
njima, kukci su gmizali.
Na jednom mjestu u umi, na praznom dijelu mokre zemlje izmeu
stabala, najednom su se bez ikakve strke pojavila obina bijela vrata. Nakon
nekoliko sekundi su se uz blagu kripu otvorila. Visok i mrav mukarac
pogledao je van, pogledao uokolo, iznenaeno trepnuo, i tiho opet zatvorio
vrata.
Nekoliko sekundi kasnije vrata su se opet otvorila i Reg je pogledao van.
"Stvarno je," rekao je, "kunem vam se. Izaite i vidite i sami." Izlazei u
umu, okrenuo se i mahnuo drugoj dvojici da ga slijede.
Dirk je smjelo iskoraio, izgledao smeteno otprilike onoliko dugo koliko
je potrebno da se dvaput trepne, a onda izjavio da shvaa kako tono to radi, da
to oito ima veze s nerealnim brojevima koji se nalaze izmeu minimalnih
kvantnih razdaljina i definiraju fraktalni obris obuhvaenog univerzuma i da je
on zapanjio samoga sebe time to se nije toga prije sjetio.
"Kao s vratima za make", primijetio je Richard iz vrata iza njega.
"Ovaj, da, ba tako," potvrdio je Dirk, skidajui naoale i naslanjajui se
na stablo dok ih je brisao, "uoio si, naravno, da laem. Sasvim normalan
refleks u ovim okolnostima, mislim da e se suglasiti. Sasvim normalan." Na
tren je mirnuo i ponovno stavio naoale. Skoro istog trena poele su se opet
magliti.
"Zapanjujue", priznao je.
Richard je iskoraio malo vie oklijevajui i na tren se ljuljao s jednom
nogom jo na podu Regove sobe, a drugom na mokrom tlu praume. Onda je
zakoraio naprijed i u potpunosti se prepustio.
Plua su mu se istog trena ispunila gustim isparenjima, a um udima tog

mjesta. Okrenuo se i pogledao dovratak kroz koji je proao. Bio je to jo uvijek

sasvim obini dovratak sa sasvim obinim malim bijelim vratima, koja su se
otvorena ljuljala u njemu, ali je slobodno stajao nasred praume, i kroz njega se
jasno vidjela soba iz koje je izaao.
Upitno je obiao vrata, oprezno oslanjajui jedno po jedno stopalo na
blatnu zemlju, ne toliko od straha da e se poskliznuti, koliko od straha da je
jednostavno nee biti. Otraga je to bio samo sasvim obini otvoreni dovratak,
ba onakav kakav bi se uobiajeno mogao nai u svakoj sasvim obinoj
praumi. Proao je kroz vrata otraga i, kad se ponovno okrenuo, jo jednom je
mogao vidjeti, kao da je opet upravo iskoraio iz njih, prostorije profesora
Urbana Chronotisa na koledu St. Cedd u Cambridgeu, koje bi morale biti
udaljene tisuama milja. Tisuama? Gdje su oni to?
Pogledao je kroz stabla i uinilo mu se da je uoio malo bljeskanja u
daljini, izmeu stabala.
"Je li to more?" pitao je.
"Odande moe malo jasnije vidjeti", dobacio je Reg, koji je otiao malo
dalje uz sklisku strminu i sad se naslanjao, zadihan, na jedno stablo. Pokazao je.
Druga dvojica su ga slijedila do gore, buno se provlaei kroz granje i
uzrokujui mnogo krijetanja i pritubi od strane nevienih ptica visoko iznad
njih.
"Pacifik?" upitao je Dirk.
"Indijski ocean", odvratio je Reg.
Dirk je opet obrisao naoale i jo jednom pogledao.
"Ah, da, naravno", rekao je.
"Nije Madagaskar?" pitao je Richard. "Tamo sam bio -"
"Jesi?" rekao je Reg. "Jedno od najdivnijih i najzaudnijih mjesta na
Zemlji, i jedno koje je takoer puno najgadnijih ... iskuenja za mene. Ne."
Glas mu je naas zadrhtao, i proistio je grlo.
"Ne", nastavio je. "Madagaskar je - da vidimo, u kojem smo smjeru - gdje
je Sunce? Da. na onu stranu. Zapadno. Madagaskar je oko sedamsto kilometara
otprilike prema zapadu odavde. Otok Reunion je otprilike izmeu njih."
"Ovaj, kako se ono ovo mjesto zove?" rekao je Dirk najednom, kuckajui
zglavcima ake po stablu i plaei jednog gutera. "Mjesto odakle je ona marka,
ovaj - Mauricijus."
"Marka?" pitao je Reg.
"Da, vi biste morali znati," potvrdio je Dirk, "jako poznata marka. Ne
sjeam se nieg o njoj, ali odavde je. Mauricijus. Poznat po svojoj veoma
izuzetnoj marki, sva je smea i zamrljana i mogli biste za nju kupiti palau
Blenheim. Ili sam mislio na Britansku Gvajanu?"
"Samo ti", primijetio je Richard, "zna na to si mislio."
"Je li ovo Mauricijus?"
"Jest", rekao je Reg, "ovo je Mauricijus."

"Ali vi ne skupljate marke?"

"Ne."
"to je, za ime svijeta, ono?" upitao je Richard naglo, ali je Dirk nastavio
svoju misao Regu -. "teta, mogli biste nabaviti neke jako lijepe omotnice sa
igom prvog dana, zar ne?"
Reg je slegnuo ramenima. "Ba me i ne zanima", dometnuo je.
Richard je kliznuo niz strminu iza njih.
"Pa kakva je onda ta velika atrakcija ovdje?" rekao je Dirk. "Nije, moram
priznati, ono to sam oekivao. Sva ova priroda je, naravno, vrlo lijepa na svoj
nain, ali ja sam gradski deko, bojim se." Jo jednom je oistio naoale i
gurnuo ih na nos.
Trgnuo se unatrag na ono to je vidio, i zauo je Regov udan mali hihot.
Neposredno ispred vrata koja su vodila natrag u Regovu sobu odvijalo se
najudnije mogue sueljavanje.
Velika nezadovoljna ptica gledala je u Richarda i Richard je gledao u
veliku nezadovoljnu pticu. Richard je gledao u pticu kao da je to najneobinija
stvar koju je vidio u ivotu, a ptica je gledala u Richarda kao da ga izaziva neka
samo pomisli da je njezin kljun i najmanje smijean.
Kad se konano uvjerila da se Richard ne namjerava smijati, ptica ga je
umjesto toga poela gledati s nekom vrstom udljive mrzovoljne tolerancije i
zapitala se hoe li on samo stajati tamo ili e uiniti neto korisno i nahraniti je.
Krenula je par koraka unatrag i par koraka u stranu i onda opet samo jedan
korak naprijed, na velikim gegavim utim stopalima. Onda ga je opet pogledala,
nestrpljivo, i oglasila se nestrpljivim krokanjem.
Ptica se onda nagnula naprijed i zastrugala svojim velikim apsurdnim
crvenim kljunom po zemlji kao da daje Richardu ideju da bi to moglo biti dobro
mjesto da potrai stvari koje bi joj dao pojesti.
"Jede plodove stabla kalvarije", dobacio je Reg Richardu.
Velika ptica je ljutito uputila otar pogled Regu, kao da kae da je svakom
idiotu savreno jasno to ona jede. Onda je opet pogledala u Richarda i mahnula
glavom na jednu stranu kao da joj je najednom pala na pamet pomisao da
moda ovdje i ima posla s idiotom, i da bi morala shodno tome revidirati
strategiju.
"Ima ih par na zemlji iza tebe", tiho mu je dobacio Reg.
U transu zapanjenosti Richard se nespretno okrenuo i vidio nekoliko
velikih oraha kako lee na tlu. Sagnuo se i uzeo jedan, bacajui pogled prema
Regu, koji mu je ohrabrujue kimnuo.
Richard ga je oklijevajue pruio ptici, koja se nagnula naprijed i
kljucnuvi ga pokupila izmeu Richardovih prstiju. Onda, budui da je
Richardova ruka jo bila ispruena, ptica ju je kljunom iritirano odgurnula u
stranu.
Kad se Richard povukao na pristojnu udaljenost, ptica je rastegnula vrat

navie, zaklopila svoje velike ute oi i kao da je groteskno grgoljila dok je

tiskala orah niz vrat u drijelo.
Tada se inila barem djelomino zadovoljnom. Dok je prije bila
mrzovoljni dodo, sad je barem bila mrzovoljni, nahranjeni dodo, to je
vjerojatno bilo najvie emu se mogla nadati u ovom ivotu.
Napravila je spor, gegav okret u mjestu i otrupkala natrag u umu iz koje
je dola, kao da izaziva Richarda neka samo pomisli da je mali uperak
kovravih pera koji joj stri s vrha stranjice i najmanje smijean.
"Samo dolazim gledati", rekao je Reg tanunim glasom, i letimino ga
pogledavi, Dirku je osjetio nelagodu vidjevi da su se stareve oi napunile
suzama koje je brzo obrisao. "Zbilja, nije na meni da se upleem -"
Richard je bez daha dotrao do njih.
"Je li to bio dodo?" uzviknuo je.
"Da." rekao ie Reg. "jedan od jedina tri koia su jo ostala. Godina je 1676.
Svi e biti mrtvi za etiri godine, i nakon toga nitko ih vie nikad nee vidjeti.
Doite," rekao je, "hajdemo."
***
Iza vrsto zakljuanih vrata stubita u kutu Drugog dvorita koleda St.
Cedd, gdje je samo milisekundu prije neto trepnulo kad su unutarnja vrata
nestala, uslijedio je jo jedan treptaj kad su se unutarnja vrata vratila na mjesto.
Hodajui kroz mranu veer prema tamo, krupna prilika Michaela
Wenton-Weakesa pogledala je u kutne prozore. Ako je bilo kakav blagi treptaj
bio vidljiv, proao bi neopaeno u mutnom drhtavom svjetlu vatre koje je
dopiralo kroz prozor.
Prilika je onda digla pogled u tamu neba, traei neto za to je znala da
je tamo premda nije bilo ni najmanje anse da ga vidi, ak ni po vedroj veeri
to ova nije bila. Orbite Zemlje su sad bile toliko pretrpane svakojakim smeem
i otpadom da bi jo jedna stvar meu svim tim - ak i onoliko velika koliko je
ova bila - stalno prolazila nezapaena. I doista i jest, premda se njen utjecaj s
vremena na vrijeme iskazivao. S vremena na vrijeme. Kad su valovi bili jaki.
Skoro ve dvije stotine godina nisu bili toliko jaki kao to su sad.
I sve je konano bilo na mjestu. Savreni nosilac je naen.
Savreni nosilac pokrenuo je svoje koraanje dalje du dvorita.
Profesor se u poetku inio savrenim izborom, ali taj je pokuaj zavrio
frustracijom, bijesom, a onda - inspiracijom! Dovesti Fratra na Zemlju! Oni su
bili dizajnirani da povjeruju bilo to, da budu potpuno podloni. Njega se moglo
s najveom lakoom zasnubiti da poduzme taj zadatak.
Na alost, meutim, ovaj se pokazao potpuno beznadnim. Navesti ga da
povjeruje u neto bilo je veoma lako. Navesti ga da nastavi vjerovati u istu stvar
dulje od pet minuta odjednom pokazalo se jo vie nemoguim nego nagnati

profesora da uini ono to je u biti elio uiniti, ali ne bi to sebi dopustio.

Onda jo jedan neuspjeh, a tad se, udom, savreni nosilac konano
pojavio.
Savreni nosilac je ve dokazao da nee imati skrupula pri obavljanju
onog to se moralo uiniti.
Raskvaen, zaguen maglom, Mjesec se u kutu neba s naporom
pokuavao dii. Na prozoru se pomakla jedna sjena.

Poglavlje trideseto
S prozora koji je gledao na drugo dvorite Dirk je promatrao mjesec.
"Neemo morati", rekao je, "ekati jo dugo."
"ekati na to?" pitao je Richard.
Dirk se okrenuo.
"Na duha," objasnio je, "da nam se vrati. Profesore -" dodao je Regu, koji
je nervozno sjedio uz vatru, "imate li u svom stanu brendija, francuskih cigareta
ili krunicu?"
"Ne", rekao je Reg.
"Onda u se morati derati bez pomagala", uzdahnuo je Dirk i vratio se
gledanju kroz Prozor.
"Ja tek trebam biti uvjeren", rekao je Richard, ''da nema nikakvog drugog
objanjenja za ovu stvar od ... duhova koji - "
"Kao to si morao svojim oima vidjeti vremenski stroj kako radi da u to
povjeruje", odvratio je Dirk. "Richarde, svaka ti ast na tvom skepticizmu, ali
ak i skeptian um mora biti spreman prihvatiti neprihvatljivo kad nema
alternative. Ako hoda kao patka, i kvae kao patka, moramo barem razmotriti
mogunost da se tu radi o maloj plivajuoj ptici iz roda Anatidae."
"A to onda jest duh?"
"Mislim da je duh ..." rekao je Dirk, "netko tko je umro ili nasilno ili
neoekivano, s nedovrenim poslom u njegovim - ili njenim - rukama. Tko se
ne moe smiriti dok se to ne zavri, ili ispravi."
Opet se okrenuo prema njima.
"to je razlog zato bi", rekao je, "vremenski stroj bio toliko fascinantan
duhu kad jednom dozna za njegovo postojanje. Vremenski stroj prua
mogunost da se ispravi ono to je, po duhovom miljenju, bilo pogreno u
prolosti. Da ga oslobodi.
to je razlog zato e se vratiti. Pokuao je prvo posjednuti Rega, ali on se
opirao. Onda je uslijedio incident s maioniarskim trikom, puderom za lice i
konjem u kupaoni koji ja -" zastao je -"koji ak ni ja ne razumijem, premda to
namjeravam makar me ubilo. A onda se ti, Richarde, pojavljuje na sceni. Duh
naputa Rega i umjesto toga se koncentrira na tebe. Skoro istog trena dogaa se
udan, ali bitan incident. Tada uini neto to poeli da nisi napravio.
Govorim, naravno, o pozivu Susan i poruci koju si ostavio na njenoj
telefonskoj sekretarici.
Duh grabi svoju ansu i pokuava te navesti da to poniti. Da, takorei,
ode u prolost i izbrie poruku - da promijeni greku koju si napravio. Samo
da vidi bi li ti to uinio. Samo da vidi je li to u skladu s tvojim karakterom.
Da je bilo, sad bi bio potpuno pod njegovom kontrolom. Ali u samoj
zadnjoj sekundi tvoja priroda se pobunila i nisi to uinio. I tako duh odustaje od
tebe, od promaaja, i naputa i tebe. Mora nai nekog drugog.

Koliko dugo je to radio? Ne znam. Da li ti ovo sad ima smisla? Uoava li

istinitost onog to govorim?"
Richard se ohladio.
"Da," potvrdio je, "mislim da si u potpunosti u pravu."
"A u kom trenutku, onda", upitao je Dirk, "je duh napustio tebe?"
Richard je progutao knedlu.
"Kad je Michael Wenton-Weakes izaao iz sobe", odgovorio je.
"Pa se pitam," nastavio je Dirk tiho, "kakve je mogunosti duh vidio u
njemu. Pitam se je li ovaj put naao ono to je traio. Vjerujem da neemo
morati ekati jo dugo."
Netko je pokucao na vrata.
Kad su se otvorila, na njima je stajao Michael Wenton-Weakes.
Rekao je jednostavno: "Molim vas, potrebna mi je vaa pomo."
Reg i Richard pogledali su u Dirka, a onda u Michaela.
"Bi li vam smetalo da ovo spustim negdje?" upitao je Michael. "Strano je
teko. Puno je ronilake opreme."
***
"Oh, shvaam", rekla je Susan, "O, dobro, Nicole, pokuat u to s prstom.
Sigurna sam da je onaj es stavio tamo samo da ivcira ljude. Da, radim ve
cijelo popodne. Neki od onih polutonskih poteza u drugom stavku su totalno
gadni. Pa, da, pomoglo mi je da ne mislim na sve to. Ne nema nita novo. Sve
je tako tajanstveno i uasno. Ne elim ak ni - uj, moda te nazovem kasnije
da vidim kako se osjea. Znam, da, nikad ne zna to je gore, je li, bolest,
antibiotici, ili kako se lijenik ponaa pored kreveta. Pazi na sebe, ili se barem
pobrini da Simon pazi. Reci mu da ti donese na litre vrue limunade. Dobro. Pa,
ujemo se kasnije. Utopli se. A sad bok."
Spustila je slualicu i vratila se svom elu. Jedva da je poela ponovno
razmatrati problem iritantnog es kad je telefon opet zazvonio. Ostavila je
otklopljenu slualicu cijelo poslijepodne, ali ju je zaboravila ponovno dii
nakon to je obavila svoj poziv.
S uzdahom je naslonila elo, odloila gudalo, i opet otila do telefona.
"Halo?" zapitala je.
Opet nije bilo niega, samo udaljeni um vjetra. Iritirano je opet zalupila
slualicu.
Priekate je nekoliko sekundi da se veza prekine, a onda opet krenula
podii slualicu kad je shvatila da bi Richard mogao trebati nju.
Oklijevala je.
Priznala je sebi da nije koristila telefonsku sekretaricu, jer ju je obino
ukljuivala samo zbog Gordona, a to je bilo neto na to se trenutno nije htjela
podsjeati.

Ipak, ukljuila je sekretaricu, smanjila ton do kraja, i vratila se onom esu

koji je Mozart ubacio samo da ivcira eliste.
***
U tami ureda Holistike detektivske agencije Dirka Gentlyja, Gordon
Way je nespretno vratio slualicu na mjesto i sjeo poguren u najdubljoj
potitenosti. Nije ak ni zaustavio sebe da se ne poguri skroz kroz stolac, dok se
nije naao na podu.
Gica Pearce pobjegla je iz ureda prvi put kad je telefon poeo sam sebe
koristiti, strpljenja za sve takve stvari konano opet sasvim potroena, i otad je
Gordon imao cijeli ured na raspolaganju. Meutim, njegovi pokuaji da stupi s
bilo kim u kontakt neslavno su propali.
Ili, bolje reeno, njegovi pokuaji da stupi u kontakt sa Susan, to je bilo
jedino do ega mu je bilo stalo. Sa Susan je razgovarao kad je ubijen i znao je
da nekako opet mora priati s njom. Ali ostavila je slualicu podignutu vei dio
poslijepodneva, a ak i kad se javljala, nije ga mogla uti.
Odustao je. Podignuo se s poda, ustao, i kliznuo van i dolje na sve
mranije ulice. Neko vrijeme je besciljno lutao, otiao etati po kanalu, to je
bio tos koji je vrlo brzo izgubio ar, pa je opet dolutao natrag na ulicu.
Kue iz kojih su dopirali svjetlo i ivot najvie su ga pogaale jer, kakvu
god one dobrodolicu nudile, nije se protezala na njega. Zapitao se bi li komu
smetalo da samo klizne u kuu i cijelu veer gleda televiziju. Ne bi nikog
uznemiravao.
Ili kino.
To bi bilo bolje, mogao bi ii u kino.
Skrenuo je pozitivnijim, premda jo uvijek nematerijalnim, korakom u
ulicu Noel i krenuo niz nju.
Ulica Noel, pomislio je. To ga je nejasno podsjealo na neto. Imao je
osjeaj da je nedavno imao neka posla s nekim u ulici Noel. Tko je to bio?
Misli mu je prekinuo stravian krik uasa koji je odjeknuo ulicom. Stao je
kao ukopan. Nekoliko sekundi kasnije jedna vrata metar-dva od njega su se
naglo otvorila i jedna je ena izjurila na ulicu, rairenih oiju i urlajui.

Poglavlje trideset prvo

Richardu se nikad nije sviao Michael Wenton-Weakes, a s duhom u sebi
sviao mu se jo manje. Ne bi mogao rei zato, nije osobno imao nita protiv
duhova, nije smatrao da o nekoj osobi treba suditi krivo samo zato to je mrtva,
ali - nije mu se svialo.
Svejedno, bilo je teko ne osjetiti malo saaljenja prema njemu.
Michael je tuno sjedio na stolcu, nalaken na veliki stol i s glavom
naslonjenom na prste. Izgledao je bolesno i ispijeno. Izgledao je jako umorno.
Izgledao je patetino. Njegova pria bila je napaena, i zavrila je njegovim
naporima da opsjedne prvo Rega pa Richarda.
"Bio si", zavrio je, "u pravu. Potpuno."
To zadnje je uputio Dirku, a Dirk je napravio grimasu kao da se pokuava
ne isceriti trijumfalno previe puta u jednom danu.
Glas je bio Michaelov, a ipak nije bio Michaelov. Kakav god prizvuk glas
zadobije tijekom milijarde godina oaja i izolacije, ovaj glas ga je zadobio, i
ispunio je one koji su ga sluali vrtoglavom jezom srodnom onoj koja stisne um
i eludac kad se nou stoji na visokoj litici.
Okrenuo je pogled na Rega i Richarda i njegove oi izazivale su osjeaj
saaljenja i uasa. Richard je morao skrenuti pogled.
"Dugujem vam obojici ispriku," rekao je duh u Michaelu, "koju vam
nudim iz dubine srca, i samo se nadam da ete, kad budete razumjeli oaj moje
nevolje, i nadu koju mi ovaj stroj nudi, razumjeti zato sam se ponaao onako
kako jesam, i da ete u sebi nai snage da mi oprostite. I da mi pomognete.
Preklinjem vas."
"Dajte ovjeku jedan viski", dobacio je Dirk grubo.
"Nemam viskija", odvratio je Reg. "Ovaj, porto? Ima boca dvije
Margauxa koju bih mogao otvoriti. Jako dobar. Trebalo bi ga ambrirati oko sat
vremena, ali to, naravno, mogu napraviti, jako je lako, ja -"
"Hoete li mi pomoi?" prekinuo ga je duh.
Reg je skoknuo donijeti porto i ae.
"Zato si obuzeo tijelo ovog ovjeka?" upkao je Dirk.
"Trebao mi je glas kojim u govoriti i tijelo kojim u raditi. Njemu nee
nita nakoditi, nita -"
"Da pitam opet. Zato si obuzeo tijelo ovog ovjeka?" ustrajao je Dirk.
Duh je uinio da Michaelovo tijelo slegne ramenima.
"Bio je voljan. Obojica ove gospode su se sasvim razumljivo opirala ...
pa, hipnozi - vaa analogija je tona. Ovaj? Pa, njegov osjeaj samosvojnosti je
na vrlo niskoj razini, i on se suglasio. Veoma sam mu zahvalan i neu mu ni na
koji nain nakoditi."
"Njegov osjeaj samosvojnosti", zamiljeno je ponovio Dirk, "je na vrlo
niskoj razini."

"Pretpostavljam da bi to moglo biti istina", rekao je Richard tiho Dirku.

"Izgledao je jako potiteno sino. Jedina stvar koja mu je bila vana bila mu je
oduzeta zato to, pa, on nije bio zbilja ba dobar u tome. Premda je ponosan,
oekujem da bi bio jako prijemiv za ideju da ga netko zbilja treba za neto."
"Hmmm", rekao je Dirk, i ponovio to. Rekao je to trei put, osjeajno.
Onda se okrenuo i viknuo na priliku za stolom. "Michaele Wenton-Weakese!"
Michaelova glava se trgnula i zatreptao je.
"Da?" javio se svojim normalnim plaljivim glasom. Oi su mu slijedile
Dirkove pokrete.
"Moe me uti", upitao je Dirk, "i moe odgovoriti u svoje ime?"
"O, da", rekao je Michael. "Itekako mogu."
"To ... bie, taj duh. Ti zna da je u tebi? Prihvaa njegovu prisutnost?
Voljan si sudionik u onom to on eli uiniti?"
"To je tono. Duboko me dirnula njegova pria o njemu, i veoma sam
voljan pomoi mu. U stvari, mislim da je ispravno da to uinim."
"U redu", rekao je Dirk pucnuvi prstima, "moe ii."
Michaelova glava naglo je klonula naprijed, a onda se nakon sekundedvije ponovno polako uspravila, kao da je pumpana iznutra poput gume.
Duh je ponovno vladao.
Dirk je dograbio stolicu, okrenuo je i zajaio sueljen duhu u Michaelu,
gledajui ga ravno u oi.
"Opet", zatraio je. "Ispriaj mi opet. Skraenu verziju."
Michaelovo tijelo se blago napelo. Posegnulo je prema Dirkovoj ruci.
"Nemoj - me dirati!" odbrusio je Dirk. "Samo mi reci injenice. Prvi put
kad pokua kod mene izazvati saaljenje za sebe ubost u te u oko. Barem, oko
koje si posudio. Pa izostavi sve ono to je zvualo kao ... ovaj -"
"Coleridge", rekao je Richard iznenada, "zvualo je tono kao Coleridge.
'Pjesma starog mornara'. Pa, neki dijelovi iz toga."
Dirk se namrtio. "Coleridge?" ponovio je.
"Pokuao sam njemu ispriati svoju priu", priznao je duh, "ja -"
"Oprostite", rekao je Dirk, "morat ete me ispriati - nikad prije nisam
unakrsno ispitivao duha starog etiri milijarde godina. Mi ovdje govorimo o
Samuelu Tayloru? Ti kae da si ispriao svoju priu Samuelu Tayloru
Coleridgeu?"
"Bio sam u stanju ui u njegov um u ... odreenim trenucima. Kad je bio u
povodljivom stanju."
"Misli, kad je bio na laudanumu?" upitao je Richard.
"To je tono. Tad je bio oputeniji."
"Nego to", frknuo je Reg. "Ponekad sam ga sretao kad je bio zbilja
zapanjujue oputen. ujte, skuhat u malo kave." Nestao je u kuhinju, odakle
ga se moglo uti kako se smije sam za sebe.
"To je drugi svijet", promrmljao je Richard sebi u bradu, sjedajui i

odmahujui glavom.
"Ali, na alost, kad je bio potpuno pri sebi ja nisam, tako rei, bio pri
njemu", objasnio je duh, "te tako to nije uspjelo. A ono to je napisao bilo je
veoma smueno."
"Obrazloi", rekao je Richard za sebe, diui obrve.
"Profesore," doviknuo je Dirk, "ovo bi moglo zvuati apsurdno. Je li Coleridge ikad pokuao ... ovaj ... koristiti va vremenski stroj? Slobodno to
pitanje obrazloite kako god vam drago."
"Pa, da znate," potvrdio je Reg, provirujui na vrata, "jest doao i
pronjukao okolo jednom prilikom, ali mislim da je bio u daleko preoputenom
stanju da pokua bilo to."
"Shvaam", rekao je Dirk. 'Ali zato," dodao je okreui se natrag udnoj
prilici Michaela pogurenog na stolcu, "zato ti je trebalo toliko dugo da nae
nekog?"
"Veoma, veoma duga vremenska razdoblja ja sam slab, skoro nepostoje,
i nisam u stanju na bilo to utjecati. A onda, naravno, prije tog vremena ovdje
nije bilo vremenskoga stroja. i... nikakve nade za mene -"
"Moda duhovi postoje kao oblici valova", dometnuo je Richard, "kao
uzorci interferencije izmeu stvarnoga i moguega. Onda bi tu bilo nepravilnih
vrhova i dubina, kao u valnom obliku glazbe."
Duh je s trzajem usmjerio Michaelove oi na Richarda.
"Ti..." rekao je, "ti si napisao onaj lanak ..."
"Ovaj, da -"
"Duboko me se dojmio", izjavio je duh, s naglim prizvukom alosne
enje u glasu koja kao da je njega iznenadila koliko i sluatelje.
"Oh, shvaam", rekao je Richard. "Pa, hvala. Nije ti se svidio zadnji put
kad si ga spomenuo. Dobro, znam da to nisi bio ti kao takav -"
Richard je sjeo natrag mrtei se.
"Pa", rekao je Dirk, "da se vratimo na poetak -"
Duh je uzdahnuo umjesto Michaela i ponovno poeo. "Bili smo na brodu
-" rekao je.
"Svemirskom brodu."
"Da. Sa Salaxale, svijeta u ... pa, veoma daleko odavde. Burno i nasilno
mjesto. Mi -grupa od nekih devet tuceta nas - krenuli smo, kao to su ljudi esto
radili, nai novi svijet za sebe. Svi planeti u ovom sustavu bili su potpuno
neodgovarajui za nau svrhu, ali smo zastali na ovom svijetu da obnovimo
neke neophodne zalihe minerala.
Na alost je na brod za slijetanje bio oteen prilikom silaska u
atmosferu. Dosta oteen, ali ga se jo moglo popraviti.
Ja sam bio strojar na brodu i moja je dunost bila nadgledati popravak
broda i pripreme za povratak na na matini brod. Sad, da biste razumjeli ono
to se sljedee dogodilo, morate znati neto o prirodi visokoautomatiziranog

drutva. Nema zadatka koji se ne moe obaviti lake uz pomo napredne

kompjutorizacije. I bilo je nekih specifinih problema povezanih s putem koji
ima cilj kao na -"
"Koji je bio?" zatraio je Dirk strogo.
Duh u Michaelu trepnuo je kao da je odgovor oit.
"Pa, nai novi i bolji svijet na kojem emo svi moi ivjeti u slobodi, miru
i skladu zauvijek, naravno", objasnio je.
Dirk je podigao obrve.
"A, to", rekao je. "Sve ste to paljivo promislili, pretpostavljam."
"Promislili su to za nas. Imali smo sa sobom neke vrlo specijalizirane
strojeve da nam pomognu vjerovati u svrhu naeg puta ak i kad naiu tekoe.
Obino su funkcionirali veoma dobro, ali mislim da smo se poeli previe
oslanjati na njih."
"to su oni uope bili?" rekao je Dirk.
"Vjerojatno je vama teko razumjeti koliko su oni bili umirujui. I zbog
toga sam ja nainio svoju kobnu greku. Kad sam htio znati je li sigurno
poletjeti, nisam htio znati da bi moglo ne biti sigurno. Samo sam htio biti
uvjeren da jeste. Pa sam, umjesto da sam provjerim, znate, poslao jednog od
Elektrinih Fratara."

Poglavlje trideset drugo

Mjedena ploica na crvenim vratima u ulici Peckender svjetlucala je
odraavajui uto svjetlo uline rasvjete. Na tren je zablistala, odbijajui jarko
treperavo svjetlo policijskog automobila koji je proao.
Na tren se zamutila kad je blijeda, blijeda utvara tiho kliznula kroz nju.
Svjetlucala je i zamuena, jer je duh drhtao od vrlo stranog uzbuenja.
U tamnom hodniku duh Gordona Waya je zastao. Morao se nasloniti na
neto, a naravno nije bilo niega. Pokuao se sabrati, ali nije bilo niega za
sabiranje. Povraalo mu se od uasa onoga to je vidio ali, naravno, u njegovu
elucu nije bilo niega. Napola je zateturao, napola zaplivao stubama, poput
utopljenika koji se pokuava uhvatiti za vodu.
Zaglavinjao je kroza zid, kroz stol, kroz vrata, i pokuao se sabrati i
smiriti pred stolom u Dirkovu uredu.
Da je netko zalutao u ured nekoliko minuta kasnije - noni ista, moda,
da je Dirk ikad zaposlio jednoga, to nije, na temelju injenice da oni ele biti
plaeni, a on im ne eli platiti, ili provalnik, moda, da je bilo neega u uredu
to bi vrijedilo ukrasti, a nije - vidio bi sljedei prizor koji bi ga zapanjio.
Slualica velikog crvenog telefona na stolu naglo se zaljuljala i pala s
aparata.
Telefonski signal poeo je zvrndati. Onda su se, jedna po jedna, sedam
velikih tipki koje je lako pritisnuti ugnule i, nakon veoma duge stanke koju vam
britanski telefonski sustav prua da saberete misli i zaboravite koga to nazivate,
mogao se uti zvuk telefona koji zvoni na drugom kraju veze.
Nakon nekoliko zvonjenja uslijedio je kljocaj, zujanje, i zvuk poput
stroja koji uvlai dah. Onda je glas poeo govoriti: "Haj, ovdje Susan. Ne mogu
doi do telefona u ovom trenutku jer pokuavam kako spada svladati jedan es,
ali ako ostavite ime ..."
***
"Tako znai, na osnovu rijei jednog - jedva se mogu nagnati da izustim
te rijei - Elektrinog Fratra," rekao je Dirk glasom u kojem je odzvanjala
poruga, "pokuao si lansirati brod i na tvoje zaprepatenje on je eksplodirao. I
od tad -?"
"Od tad sam", rekao je duh bijedno, "sam na ovom planetu. Sam sa
spoznajom to sam uinio svojim prijateljima na brodu. Sasvim, sasvim sam .."
"Da, to preskoi, rekao sam", odbrusio je Dirk ljutito. "A to je s glavnim
brodom? Koji je valjda krenuo dalje i nastavio svoju potragu za -?"
"Ne."
"Pa to je onda bilo s njim?"
"Nita. Jo uvijek je tamo."

"Jo je tamo?"
Dirk je skoio na noge i poeo etkati sobom, ela estoko nabrana.
"Da." Michaelova glava je malo klonula, ali je alobno podigao pogled
prema Regu i Richardu. "Svi mi smo bili u brodu za sputanje. U poetku sam
osjeao da me progone duhovi ostalih, ali to je bilo samo u mojoj mati.
Milijunima godina, a onda milijardama, lutao sam blatom sasvim sam. Vama je
nemogue zamisliti ak i najmanji djeli muke takve vjenosti. Onda se", dodao
je, "tek nedavno ivot pojavio na planetu. ivot. Vegetacija, stvari u moru, a
onda, konano, vi. Inteligentan ivot. Obraam vam se da me oslobodite muka
koje sam izdrao."
Michaelova glava ponizno je klonula na grudi na nekoliko sekundi. Onda
se, trzavo, opet podigla i pogledala ih, s jo mranijom vatrom u oima.
"Odvedite me natrag", rekao je. "Preklinjem vas, odvedite me natrag do
broda za sputanje. Pustite me da ponitim ono to je uinjeno. Jedna moja
rije, i to moe biti poniteno, popravke obavljene kako treba, brod za sputanje
moe se onda vratiti na matini, mi moemo na put, moja patnja e nestati, i
prestat u vam biti na teret. Preklinjem vas."
Uslijedio je trenutak tiine dok je njegova molba odzvanjala u zraku.
"Ali to ne moe uspjeti, zar ne?" upitao je Richard. "Ako to uinimo,
onda se sve ovo nee dogoditi. Zar time ne stvaramo svakakve paradokse?"
Reg se pomakao iz udubljenosti u misli. "Ne gore od mnogih koji ve
postoje", odvratio je. "Kad bi se univerzum svaki put okonao zbog neke
nesigurnosti oko toga to se u njemu dogodilo, nikad ne bi odmakao dalje od
prve pikosekunde. A mnogi, naravno, i ne odmaknu. To vam je kao ljudsko
tijelo, znate. Par rana i modrica tu i tamo mu ne kode. ak ni veliki kirurki
zahvati ako se obave kako treba. Paradoksi su tek tkivo oiljka. Vrijeme i
prostor zacijele oko njih i ljudi jednostavno vjeruju u onu verziju dogaaja koja
ima onoliko smisla koliko njima treba.
To ne znai da vam, ako se upletete u paradokse, neke stvari nee
izgledati veoma udno ali, ako ste proli kroz ivot bez da vam se to ve
dogodilo, onda ne znam u kojem ste univerzumu ivjeli, ali sigurno ne u ovom."
"Pa, ako je takav sluaj", rekao je Richard, "zato ste bili toliko odluni
ne uiniti nita da spasite doda?"
Reg je uzdahnuo. "Uope ne razumijete. Dodo ne bi izumro da se nisam
toliko trudio spasiti resoperku."
"Resoperku? Prapovijesnu ribu? Ali kako bi jedno moglo uope utjecati
na drugo?"
"Ah. E, to je pravo pitanje. Kompleksnost uzroka i posljedice izmie
analizi. Kontinuum nije samo poput ljudskog tijela, on je takoer i poput loe
postavljenih zidnih tapeta. Pritisnete jedan mjehuri negdje, a drugi iskoi
negdje drugdje. Zbog mog petljanja nema vie doda. Na kraju sam si nametnuo
ono pravilo jer to jednostavno vie nisam mogao podnijeti. Jedina stvar koja

bude zbilja povrijeena kad pokua promijeniti vrijeme si ti sam." Prazno se

nasmijeio i skrenuo pogled.
Onda je dodao, nakon dueg razmiljanja: "Ne, to se moe uiniti. Ja sam
samo cinian jer je to toliko puta polo po zlu. Pria ovog tipa je veoma
patetina, i ne moe koditi da se okona njegova patnja. To se dogodilo tako
veoma, veoma davno na mrtvom planetu. Ukoliko to uinimo, svatko od nas e
se sjeati onoga, to god to bilo, to se nama pojedinano dogodi. Ako se
ostatak svijeta ne slae, ba teta. Ni prvi ni zadnji put."
Michaelova glava se pognula.
"Jako si utljiv, Dirk", rekao je Richard.
Dirk se ljutito namrtio na njega. "elim vidjeti taj brod", zatraio je.
***
U tami, crvena telefonska slualica je pala i kliznula neravnomjerno po
stolu. Da je bilo ikoga da to vidi, moda bi mogao razaznati i oblik koji ju je
pomakao.
Sjajilo je vrlo slabo, manje nego svjetlee kazaljke na satu. inilo se vie
da je tama oko njega neto tamnija, a utvarni oblik je u njoj poput tkiva oiljka
na povrini noi.
Gordon se jo jednom pohrvao sa slualicom koja se izmicala. Konano
ju je uspio uhvatiti i spustiti na telefon.
Pala je na svoje mjesto i prekinula vezu. U istom trenutku je duh Gordona
Waya, konano zavrivi svoj zadnji telefonski poziv, zaao u zaborav i nestao.

Poglavlje trideset tree

Polako se okreui u Zemljinoj sjeni, samo jo jedan komad otpada meu
onima koji su sad zauvijek lebdjeli u visokim orbitama, bio je jedan taman oblik
koji je bio vei i pravilnijeg oblika od drugih. I daleko, daleko stariji.
etiri milijarde godina nastavio je prikupljati podatke sa svijeta ispod
sebe, skenirajui, analizirajui, procesirajui. Povremeno bi neto toga poslao
natrag, ako bi smatrao da to moe pomoi, ukoliko bi pomislio da e biti
primljeno. Ali inae, gledao je, sluao je, snimao je. Nijedan drhtaj vala, nijedan
otkucaj srca, nisu izmicali njegovoj panji.
Inae, nita unutar njega nije se pomaklo etiri milijarde godina, osim
zraka koji je jo kruio, i trunki praine u zraku koje su plesale i plesale i
plesale i plesale ... i plesale.
Tek je kratak nemir uslijedio. Tiho, bez guve, poput kapljice rose koja se
iz zraka skuplja na listu, na zidu koji je stajao prazan i siv etiri milijarde
godina, pojavila su se jedna vrata. Obina bijela vrata s malom ulubljenom
mjedenom kvakom.
I taj tihi dogaaj bio je zabiljeen i ukljuen u stalni tijek obrade podataka
koju je brod neprekidno vrio. Ne samo dolazak vrata, ve i dolazak onih iza
vrata, kako su izgledali, kako su se kretali, kako su se osjeali bivajui tu. Sve
procesirano, sve zabiljeeno, sve transformirano.
Nakon to je proao trenutak-dva, vrata su se otvorila.
Iza njih se mogla vidjeti soba nimalo nalik onima na brodu. Soba s
drvenim podovima, otrcanim presvlakama, soba u kojoj je plamsala vatra. A
dok je vatra plamsala, njeni podaci su plamsali u brodskim kompjutorima, i
trunke praine u zraku plesale su s njom.
Jedan lik stajao je u vratima - veliki alobni lik s udnim svjetlom koje
mu je sad plesalo u oima. Zakoraio je preko praga u brod, i lice mu je
najednom obuzela mirnoa za kojom je udio, ali je mislio da je vie nikad nee
osjetiti.
Iza njega je izaao sitniji, stariji ovjek bijele i raupane kose. Zastao je i
mirnuo od uenja kad je izaao iz svoje sobe u brod. Za njim je doao trei
ovjek, nestrpljiv i napet, u velikom konom kaputu koji je leprao oko njega. I
on je zastao i na tren bio zapanjen neim to nije razumio. S izrazom najdublje
zbunjenosti na licu krenuo je naprijed i gledao sive i pranjave zidove drevnoga
broda.
Konano je stigao etvrti ovjek, visok i mrav. Sagnuo se izlazei kroz
vrata, a onda istog trena stao kao da je naletio na zid.
Naletio je na zid, u odreenom smislu.
Stajao je opinjen. Da je bilo tko u tom trenutku gledao lice tog ovjeka,
bilo bi mu vie nego jasno da mu se onaj najudesniji dogaaj cijeloga
njegovog postojanja dogaa ba tog asa.

Kad se konano poeo kretati bilo je to udnim korakom, kao da veoma

polako pliva. Svaki pa i najmanji pokret glave kao da je na njegovo lice
dovodio nove poplave uenja i zapanjenosti. Suze su mu navrle na oi, i
izgubio je dah od naglog uenja.
Dirk se okrenuo prema njemu da ga pouri.
"to je bilo?" dobacio mu je kroz buku.
"Ta ... glazba ..." proaputao je Richard.
Zrak je bio pun glazbe. Toliko pun da se inilo da nema mjesta za bilo to
drugo. I svaka estica zraka kao da je imala svoju glazbu, tako da bi Richard,
kad bi pomakao glavu, uo novu i drugaiju glazbu, premda se nova i drugaija
glazba savreno uklapala s glazbom koja ie bila u zraku pokraj nje.
Modulacije od jedne do druge bile su savreno izvedene - zapanjujui
skokovi u daleke tonalitete uinjeni bez napora, pukim pomicanjem glave.
Nove teme, nove niti melodije, sve savreno i zapanjujue odmjerene, stalno su
se upletale u trajnu mreu. Veliki spori valovi kretnji, bri plesovi koji su arali
kroz njih, sitni blistavi skokovi koji su plesali na plesovima, duge zapetljane
melodije iji su krajevi bili toliko nalik poecima da su se uvrtali sami u sebe,
preokrenuti, izvrnuti naopako, a onda bi odjurili na leima jo jedne zaplesane
melodije u udaljenom dijelu broda.
Richard je zateturao do zida.
Dirk ga je urno uhvatio.
"Ma hajde," rekao je grubo, "to je bilo? Zar ne moe podnijeti glazbu?
Malo je preglasna, zar ne? Za ime boje, daj se saberi. Ima neto ovdje to jo
ne razumijem. Nije u redu. Doi -"
Povukao je Richarda za sobom, a onda ga morao pridrati kad je
Richardov um utonuo sve dublje i dublje u pritiskajuu teinu glazbe. Vizije
koje je u njegovoj glavi plelo milijun treperavih niti glazbe koje su se vukle
kroz nju bile su sve vie procvat kaosa, ali to se vie kaos irio to se vie
uklapao u drugi kaos, i sljedei vei kaos, dok sve nije postalo ogromna
eksplodirajua kugla sklada koja se u njegovu umu irila bre nego to bi bilo
koji um mogao prihvatiti.
A onda je sve bilo mnogo jednostavnije.
Jedna melodija mu je plesala umom i sva njegova panja posvetila se njoj.
Bila je to melodija koja je curila kroz arobnu poplavu, oblikovala je, ivjela
kroz nju ogromno, ivjela kroz nju maleno, bila sama njena bit. Poskakivala je i
polijetala, u poeku mala vrtea pjesmica, pa je usporila, pa opet zaplesala, ali s
vie tekoa, kao da je potonula u vrtloge dvojbe i zbunjenosti, a onda
najednom otkrila da su vrtlozi bili tek prvo mrekanje velikog novog vala
energije koji je radosno izbijao ispod.
Richard se polako, jako polako, poeo onesvjeivati.
Leao je veoma mirno.
Osjeao se kao da je stara spuva namoena u parafin i ostavljena na

suncu da se osui.
Osjeao se poput tijela staroga konja koje se pee na suncu. Sanjao je
ulje, rijetko i mirisno, mranih uzburkanih mora. Bio je na bijeloj plai, pijan
od ribe, zaglupljen pijeskom, izbijeljen, pospan, izubijan svjetlom, tonui,
procjenjujui gustinu oblaka pare u udaljenim nebulama, okreui se s
potpunim uitkom. Bio je crpka koja prska svjeu vodu u proljee, lije je u hrpu
vonjajue svjee pokoene trave. Zvui, skoro neujni, izgorijevali su poput
udaljena sna.
Trao je i padao. Luka svjetla su ostajala u noi. More je poput mrane
due beskrajno sitno pljuskalo po pijesku, svjetlucajui, nesvjesno. Tamo gdje
je bilo dublje i hladnije s lakoom je utonuo dok mu se gusto more kovitlalo
poput ulja oko uiju, i uznemiravalo ga je samo udaljeno brrrng brnng poput
telefona koji zvoni.
Znao je da slua glazbu ivota samoga. Glazbu svjetla koje plee po vodi
koju mrekaju vjetar i plima, ivota koji se kree kroz vodu, ivota koji se kree
po tlu, ugrijan svjetlom.
Nastavio je leati jako mirno. Nastavilo ga je uznemiravati udaljeno
brrrng brrrng poput telefona koji zvoni.
Postupno je postao svjestan da udaljeno brrrng brrrng poput telefona koji
zvoni jest telefon koji zvoni.
Naglo se podigao.
Leao je na malom neurednom krevetu u maloj neurednoj sobi koju je
znao da prepoznaje, ali je se nije mogao sjetiti. Bila je pretrpana knjigama i
cipelama. Trepnuo je i jo uvijek bio prazan.
Telefon kraj kreveta je zvonio. Podignuo ga je.
"Halo?" rekao je.
"Richarde!" bio je to Susanin glas, potpuno izbezumljen. Zatresao je
glavom i nije se mogao sjetiti niega korisnog.
"Halo?" rekao je opet.
"Richarde, jesi li to ti? Gdje si?"
"Ovaj, priekaj malo, idem pogledati."
Odloio je slualicu na zguvane plahte, gdje je ostala krijetati,
nesigurno ustao s kreveta, oteturao do vrata i otvorio ih.
Tu je bila kupaonica. Sumnjiavo ju je pogledao. Opet, prepoznao ju je,
ali je osjeao da neto nedostaje. Ah da. U njoj bi trebao biti konj. Barem, konj
je bio u njoj kad ju je zadnji put vidio. Preao je pod kupaonice i izaao na
druga vrata. Nesigurno je siao stubama do Regove glavne sobe.
Bio je iznenaen onim to je vidio kad je doao tamo.

Poglavlje trideset etvrto

Oluje prethodnoga dana, i dana prije toga, i poplave prethodnoga tjedna,
stale su. Nebo je jo uvijek bilo debelo od kie, ali sve to bi zbilja palo u sivilu
sumraka koji se sputao bilo je nekoliko otrih kapi.
Poneto vjetra ibalo je zamraenom ravnicom, lutalo niskim breuljcima
i hujalo plitkom dolinom gdje se jedna struktura, neka vrsta kule, uzdizala sama
iz blatne none more i naginjala u stranu.
Bio je to pocrnjeli patrljak kule. Stajao je poput iljka od magme izbaena
iz jedne od neugodnijih jama pakla, i naginjao se pod neobinim kutom, kao da
ga pritiska neto bitno stranije od vlastite znatne teine. inio se kao mrtva
stvar, mrtva ve dugi niz razdoblja.
Jedini pokret bio je onaj rijeke blata koja se polako kretala du dna doline
pokraj kule. Par kilometara dalje, rijeka je padala u procjep i nestajala pod
zemljom.
Ali dok se veer mraila, postalo je oito da kula nije sasvim liena
ivota. Jedno jedino mutno crveno svjetlo plamsalo je duboko u njoj.
To je bio prizor koji je Richard iznenaeno ugledao iz malih bijelih vrata
usaenih u zid doline, par stotina metara daleko od kule.
"Ne izlazi van!" rekao je Dirk, preprijeivi mu rukom put. "Atmosfera je
otrovna. Nisam siguran to je u njoj, ali bi ti veoma lijepo oistilo tepih."
Dirk je stajao u dovratku gledajui dolinu s dubokim nepovjerenjem.
"Gdje smo?" pitao je Richard.
"Bermudi", odgovorio je Dirk. "To je malo komplicirano."
"Hvala", rekao je Richard i oamueno poao natrag preko prostorije.
"Ispriavam se", obratio se Regu, koji je bio u poslu oko Michaela
Wenton-Weakesa, brinui se da ronilako odijelo koje je navukao svugdje
dobro prianja, da je maska legla na mjesto i da regulator dotoka zraka radi kako
treba.
"Oprostite, mogu li proi?" upitao je Richard. "Hvala."
Popeo se natrag stubama, vratio u Regovu spavau sobu, drhtavo sjeo na
rub kreveta i opet uzeo telefonsku slualicu.
"Bermudi -" rekao je, "to je malo komplicirano."
Dolje je Reg zavrio premazivanje vazelinom svih zglobova odijela i ono
malo izloene koe oko maske, i onda izjavio da je sve spremno.
Dirk se okrenuo od vrata i stao u stranu s potpunim nezadovoljstvom.
"Pa, onda," rekao je, "hajde sad. Da se i toga rijeimo. Ja perem ruke od
cijele stvari. Pretpostavljam da emo te morati ekati ovdje da poalje praznu
natrag, koliko to uope vrijedi." Obilazio je kau hodajui ljutito. To mu se nije
svialo. Nita od toga mu se nije svialo. Posebno mu se nije svialo to Reg
zna vie o vremenu/prostoru od njega. Ljutilo ga je to ne zna zato mu se to ne
svia.

"Dragi moj," otpoeo je Reg pomirljivim tonom, "pomisli koliko je mali

napor za nas pomoi ovoj jadnoj dui. alim to ti to izgleda kao antiklimaks
poslije svih tvojih izuzetnih podviga dedukcije. Znam da ti se obian in
milosra ne ini dovoljnim, ali trebao bi biti milosrdniji."
"Milosrdniji, nego!" zagunao je Dirk. "Plaam porez, to biste jo
htjeli?"
Bacio se na kau, proao rukama kroz kosu i mrtio se.
Michaelova posjednuta prilika rukovala se s Regom i rekla nekoliko rijei
zahvale. Onda je ukoeno otiao do vrata, okrenuo se i obojici im se naklonio.
Dirk se okrenuo i mrko ga pogledao, oiju blistavih iza naoala i
raupane kose. Duh je pogledao u Dirka, i na tren zadrhtao u sebi od napetosti.
Praznovjerni poriv odjednom je potaknuo duha da mahne. Mahnuo je
Michaelovom rukom u krug, tri puta, i onda izrekao jednu rije.
"Zbogom", rekao je.
S tim se opet okrenuo, uhvatio za dovratak i odluno iskoraio u blato i
gadni otrovni vjetar.
Zastao je na tren da bude siguran da mu je oslonac vrst, da je u
ravnotei, a onda je bez pogleda natrag krenuo dalje od njih, izvan dohvata
sluzavih stvari s nogama, prema svom brodu.
"to li mu je sad to znailo?" rekao je Dirk, ljutito oponaajui udno
trostruko mahanje.
Richard je dojurio niz stube, trzajem otvorio vrata i upao u sobu, s divljim
izrazom lica.
"Ross je ubijen!" povikao je.
"Tko je, kog vraga, Ross?" viknuo je Dirk na njega.
"Kakomugodime Ross, za ime Boje," uzviknuo je Richard, "novi
urednik Fathoma."
"to je Fathom?" opet je povikao Dirk.
"Michaelov prokleti asopis, Dirk! Sjea se? Gordon je izbacio Michaela
iz asopisa i dao ga tom tipu Rossu da ga ureuje. Michael ga je zbog toga
mrzio. Pa, sino je Michael prokleto otiao i ubio ga!"
Zastao je, zadihan. "To jest," ispravio se, "netko ga je ubio. A Michael je
jedini koji je imao razloga za to."
Otrao je do vrata, pogledao u sve dalji lik koji je nestajao u tami, i opet
se okrenuo.
"Hoe li se on vraati?" pitao je.
Dirk je skoio na noge i na trenutak stajao trepui.
"To je ..." rekao je, "to je razlog zato je Michael bio savren subjekt. To
je ono to sam trebao traiti. Stvar koju ga je duh nagnao uiniti da uvrsti
svoju mo nad njim, stvar koju je bio u osnovi voljan uiniti, stvar koja bi bila u
skladu s duhovom namjerom. O moj dragi Boe. On misli da smo ih mi
nadomjestili i to eli preokrenuti.

On misli da je ovo njihov svijet, a ne na. Ovo je bilo mjesto gdje su se

oni htjeli naseliti i izgraditi svoj prokleti raj. To se slae sa svim koracima.
Vidite", obratio se Regu, "to smo napravili? Ne bi me iznenadilo da
otkrijem da je incident koji vaa jadna izmuena dua pokuava preokrenuti
upravo ona stvar kojom je poeo ivot na ovom planetu!"
Skrenuo je naglo pogled s Rega, koji je bio blijed i tresao se, natrag na
Richarda.
"Kad si to uo?" upitao je zbunjeno.
"Ovaj, ba sad", odgovorio je Richard, "preko ... preko telefona. Na katu."
"to?"
"Javila se Susan. Ne znam kako - rekla je da je imala poruku na svojoj
telefonskoj sekretarici koja joj je rekla za to. Rekla je da je poruka ... bila od rekla je da je od Gordona, ali mislim da je bila histerina. Dirk, to se kog vraga
dogaa? Gdje smo?"
"Mi smo etiri milijarde godina u prolosti", rekao je Reg drhtavim
glasom, "molim vas nemojte me pitati zato telefon radi kad smo bilo gdje
drugdje u univerzumu osim na mjestu gdje je prikljuen, to biste trebali
raspraviti s British Telecomom, ali -"
"U materinu i British Telecom", povikao je Dirk, izbacujui te rijei s
navikom koja se stjee dugim vjebanjem. Otrao je do vrata i opet pogledao
nejasni sjenoviti lik koji je pjeaio kroz blato prema salaxijanskom brodu,
sasvim izvan dohvata.
"Koliko e," nastavio je Dirk, sasvim mirno, "to mislite, trebati tom
debelom samozavaravajuem pizdunu da doe do svog broda? Jer toliko
vremena imamo.
Doite. Sjednimo. Razmislimo. Imamo dvije minute da odluimo to
emo napraviti. Nakon toga, izrazito slutim da emo nas trojica, i sve to smo
ikad poznavali, ukljuujui i resoperku i doda, dragi profesore, prestati ikad
uope postojati."
Sjeo je punom teinom na kau, a onda ustao i izvukao Michaelovu
odbaenu jaknu ispod sebe. Dok je to radio, iz depa je ispala jedna knjiga.

Poglavlje trideset peto

"Mislim da je to uasan in svetogra", rekao je Richard Regu, dok su
sjedili iza ivice.
No je bila puna ljetnih mirisa iz vrta, i povremenih dasaka morskoga
zraka, donoenih laganim vjetriima koji su se zabavljali na obali Bristolskoga
kanala.
Svijetli mjesec poigravao se na moru u daljini, i na njegovom svjetlu
moglo se vidjeti dosta daleko preko Exmoora koji se protezao pred njima.
Reg je uzdahnuo.
"Da, moda," sloio se, "ali bojim se da je on u pravu, zna, to se mora
uiniti. To je bio jedini siguran nain. Sve upute nalazile su se tamo ako si znao
to trai. To se moralo sprijeiti. Duh e uvijek biti tu. tovie, sad e ih biti
dvojica. Naime, ako ovo uspije. Jadnik. Ipak, pretpostavljam da si je sam kriv."
Richard je nervozno iupao par travki i vrtio ih po prstima.
Podignuo ih je prema svjetlu, okretao ih pod raznim kutovima, i gledao
kako se svjetlo odraava na njima.
"Ta glazba", rekao je. "Ja nisam religiozan, ali da jesam, rekao bih da je
kao pogled u um Boga. Moda i jest, i ja bih trebao biti religiozan. Stalno se
moram podsjeati da oni nisu stvorili glazbu, samo su stvorili instrument koji je
moe proitati. A notni zapis je ivot sam. I sve je to tamo gore."
Pogledao je u nebo. Nesvjesno je poeo citirati:
"Kad bih mogo u svom duhu
Pjev joj oivit, zvuka sklad,
U srei bih danoj sluhu
Tom glazbom estom bio rad
Sunan dvor sazdati!
Iliti od leda!
Da dvor u zraku dalek sja!"
"Hmmm," promrmljao je Reg za sebe, "pitam se je li stigao dovoljno
rano."
"to ste rekli?"
"Nita, nita. Samo jedna pomisao."
"Dobri Boe, on ba moe priati, zar ne?" uzviknuo je Richard
odjednom. "Bio je tamo unutra vie od sat vremena. Pitam se to se dogaa."
Ustao je i pogledao na kolibicu koja se nalazila na mjeseini pred njima.
Prije oko sat vremena Dirk je hrabro doao do vrata kolibice i pokucao.
Kad su se vrata otvorila, pomalo oklijevajui, i jedno malo zbunjeno lice
izvirilo, Dirk je skinuo svoj apsurdni eir i rekao glasno: "G. Samuel
Coleridge?

Samo sam u prolazu, ja sam iz Porlocka, znate, pa sam se pitao bih li vas
mogao uznemiriti da mi podarite jedan intervju? To je samo za jedan mali upni
list koji ja ureujem. Nee vam oduzeti mnogo vremena, obeavam, znam da
ste sigurno puni posla, slavan pjesnik poput vas, ali toliko se divim vaem djelu,
i..."
Ostatak nisu uli, jer se Dirk uspio uvui i zatvoriti vrata za sobom.
"Moete li me ispriati na trenutak?" upitao je Reg.
"to? Ma svakako", odvratio je Richard. "Samo u proviriti da vidim to
se dogaa."
Dok je Reg otiao iza stabla, Richard je otvorio mala vrtna vrata i taman
krenuo stazicom kad je zauo glasove koji su se iznutra pribliavali vratima
kolibe.
Pourio je natrag, dok su se vrata poela otvarati.
"Pa, zbilja vam mnogo hvala, g. Coleridge," mljeo je Dirk izlazei,
petljajui oko svog eira i klanjajui se, "bili ste zbilja vrlo ljubazni i
velikoduni s vaim vremenom, i zbilja to izuzetno cijenim, kao to e cijeniti i
moji itatelji. Siguran sam da e ispasti krasan lani, iju kopiju budite
uvjereni da u vam poslati ne biste li je proitali kad budete imali vremena.
Svakako e mi biti dobrodoli vai komentari ako ih budete imali, o mom stilu,
znate, primjedbe, savjeti, stvari takve prirode. Pa, hvala vam opet, mnogo, za
vae vrijeme. Nadam se da vas nisam odvojio od neeg bitnog -"
Vrata su se snano zalupila za njim.
Dirk se okrenuo s jo jednim u nizu trijumfalnih osmijeha i pourio natrag
niz stazu do Richarda.
"Pa, to je zatopalo stvar", rekao je, pljeskajui dlanom o dlan. "Mislim
da ju je poeo zapisivati, ali se nee vie ni rijei sjetiti, to je sigurno. Gdje je
hvalevrijedni profesor? Ah, tu ste. Dobri Boe, nisam imao pojma da sam se
toliko zadrao. Izuzetno fascinantan i zabavan sugovornik, na g. Coleridge, ili
sam barem siguran da bi bio da sam mu pruio ansu, ali sam bio prezauzet
time da ja budem fascinantan.
Oh, ali jesam uinio kako si traio, Richarde, pitao sam ga na kraju za
albatrosa i on je rekao koji albatros? Pa sam ja rekao, o to nije bitno, albatros
nema znaenja. On je rekao kakvog to znaenja albatros nema, a ja sam rekao
pustimo sad albatrosa, nije bitan, a on je rekao da jest bitan - netko mu doe u
kuu usred noi i trabunja o albatrosima, pa bi htio znati zato. Ja sam rekao
goni vrajeg albatrosa i on je rekao da bi on to najradije i nije siguran da mu to
ne daje dobru ideju za jednu pjesmu na kojoj radi. Mnogo bolje, rekao je, nego
pogodak asteroida, za to je smatrao da je malo natezanje vjerojatnosti. I tako
sam otiao.
Sad, poto sam spasio cijeli ljudski rod od nestanka, ne bi mi kodila
pizza. to kae na takav prijedlog?"
Richard nije ponudio svoje miljenje. Umjesto toga je poneto zbunjeno

zurio u Rega.
"Neto vas smeta?" pitao je Reg zateeno.
"To je dobar tos", rekao je Richard. "Mogao bih se zakleti da niste imali
bradu kad ste otili iza stabla."
"Oh -" Reg je opipao bujnu desetcentimetarsku bradurinu - "da", rekao je,
"samo nemarnost", dodao je, "nemarnost."
"to ste sad zakuhali?"
"O, samo par popravaka. Malo kirurgije, razumijete. Nita krupno."
Nekoliko minuta kasnije, dok ih je uvodio u dodatna vrata koja je oblinja
pojata na tajanstven nain stekla, pogledao je u nebo iza njih, taman na vrijeme
da vidi jedno malo svietlo koje je buknulo i nestalo.
"Oprosti, Richarde", promrmljao je i poao za njima.

Poglavlje trideset esto

"Ne, hvala," rekao je Richard odluno, "ma koliko bih volio priliku da ti
platim pizzu i gledam kako je jede, Dirk, ipak elim otii ravno kui. Je li to
mogue, Reg? Samo ravno do mog stana? Doi u gore u Cambridge sljedei
tjedan i pokupiti svoj auto."
"Ve smo tamo", odgovorio je Reg, "samo zakorai kroz vrata, i kod kue
si u svom stanu. Petak je, rano uveer, i vikend je pred tobom."
"Hvala. Ovaj, uj, Dirk, vidimo se, dobro? Jesam li ti neto duan? Ne
znam."
Dirk je odmahnuo na to. "ut e od moje gice Pearce kad doe vrijeme
za to", rekao je.
"Fino. Dobro, vidjet emo se kad se malo odmorim. Ovo je bilo, pa,
neoekivano."
Otiao je do vrata i otvorio ih. Iskoraivi van, naao se na pola puta svog
stubita, u ijem su se zidu materijalizirala vrata.
Taman je krenuo gore stubama kad mu je sinula jedna misao. Zakoraio je
natrag, zatvarajui vrata za sobom.
"Reg, moemo li obaviti jedno sitno skretanje?" rekao je. "Mislim da bi
bio dobar potez izvesti Susan na veeru, samo to se za mjesto koje imam na
umu mora rezervirati tri tjedna unaprijed. Moete li me vratiti tri tjedna?"
"Nita lake", rekao je Reg, i blago promijenio raspored kuglica na
raunaljki. "Evo", rekao je. "Otili smo natrag tri tjedna. Zna gdje je telefon."
Richard je pourio unutarnjim stubitem u Regovu sobu i nazvao L'Esprit
d'Escalier. efu sale bilo je drago da zabiljei njegovu rezervaciju, i radovao se
to e ga vidjeti za tri tjedna. Richard se vratio dolje, zapanjeno odmahujui
glavom.
"Treba mi vikend vrste stvarnosti", rekao je. "Tko je to maloprije izaao
na vrata?"
"To su", rekao je Dirk, "isporuili tvoj kau. ovjek je pitao bi li nam
smetalo da otvorimo vrata da ga mogu okrenuti na stubama i ja sam rekao da e
nam biti zadovoljstvo."
Samo nekoliko minuta kasnije, Richard je urio stubama do Susanina
stana. Kad je doao do njenih vrata bio je zadovoljan, kao to je uvijek bio, to
uje kako iznutra tiho dopiru duboki tonovi njezina ela. Tiho je uao a onda,
idui prema njenoj glazbenoj sobi, najednom se zapanjeno ukoio. Melodiju
koju je svirala ve je uo. Malu tenu melodiju, koja je usporavala, pa bi opet
zaplesala ali malo tee ...
Na njegovu licu bio je toliko zapanjen izraz da je ona prestala svirati istog
trena kad ga je vidjela.
"to nije u redu?" upitala je zabrinuto.
"Odakle ti ta glazba?" odvratio je Richard apatom.

Ona je slegnula ramenima. "Pa, iz Muzike naklade", rekla je zbunjeno.

Nije se zafrkavala, jednostavno nije razumjela pitanje.
"to je to?"
"To je iz kantare koju sviram za par tjedana", rekla je. "Bachova broj
est."
"Tko ju je napisao?"
"Pa valjda Bach, kad malo razmisli."
"Tko?"
"itaj mi s usana. B-A-C-H. Johann Sebastian. Sjea se?"
"Ne, nikad nisam uo za njega. Tko je on? Je li napisao jo neto?"
Susan je odloila gudalo, naslonila elo, ustala i prila mu.
"Jesi li dobro?"
"Ovaj, ne znam ba. to je ..."
Ugledao je hrpu notnih knjiga koje su bile u kutu sobe s istim imenom na
koricama prve na hrpi. BACH. Bacio se na hrpu i poeo je prevrtati. Knjiga za
knjigom - J. S. BACH. Sonate za elo. Brandenburki koncerti. Misa u b-molu.
Pogledao je u nju s praznim neshvaanjem.
"Nikad prije nisam ovo vidio", izjavio je.
"Richarde, dragi," rekla je, stavljajui mu ruku na obraz, "to je? Pa to su
samo Bachove note."
"Ali zar ne razumije?" pitao je, tresui rukom u kojoj ih je drao. "Nikad
prije to nisam vidio!"
"Pa," rekla je ona hinjenom ozbiljnou, "moda kad ne bi troio toliko
vremena na igranje s kompjutorskom glazbom ..."
Pogledao ju je s iznenaenjem, a onda polako sjeo, naslonio se na zid i
poeo histerino smijati.
U ponedjeljak naveer Richard je nazvao Rega.
"Reg!" uzviknuo je. "Telefon vam radi. estitam."
"O, da, dragi moj," rekao je Reg, "ba mi je drago to se ujemo. Jedan
vilo sposoban mladi maloprije je doao i popravio telefon. Mislim da se vie
nee kvariti. Dobre vijesti, zar ne?"
"Vrlo dobre. Znai da ste sretno stigli kui."
"O, da, hvala. Oh, imali smo malo uzbuenja ovdje kad smo se vratili
nakon to smo te ostavili. Sjea se onog konja? Pa, ponovno se pojavio, sa
svojim vlasnikom. Imali su neki neugodan incident s jednim policajcem i eljeli
su da ih odvedem kui. to je ba dobro. Takvog tipa je opasno putati da luta
okolo. Pa. Kako si ti, onda?"
"Reg ... Glazba -"
"Ah, da. I mislio sam da e ti se svidjeti. Bilo je dosta posla, mogu ti rei.
Sauvao sam tek mali dio, naravno, ali i s tim sam varao. Bilo je to vie nego
to bi jedan ovjek mogao skladati tijekom ivota, ali pretpostavljam da to nitko
nee pretjerano ozbiljno provjeravati."

"Reg, moemo li je dobiti jo?"

"Pa, ne. Broda vie nema, a osim toga -"
"Mogli bismo se vratiti kroz vrijeme -"
"Pa, ne, rekao sam ti. Popravili su telefon tako da se vie ne kvari."
"Pa?"
"Pa, vremenski stroj sad vie nee raditi. Pregorio je. Mrtav poput doda.
To je to, bojim se. Ipak, vjerojatno je tako i bolje, zar ne misli?"
***
U ponedjeljak, ga Sauskind nazvala je Holistiku detektivsku agenciju
Dirka Gentlyja da se poali na raun.
"Ne znam o emu se ovdje radi", rekla je, "ovo su totalne gluposti. to to
znai?"
"Draga moja go Sauskind," odvratio je on, "ne mogu vam niti rei s
koliko iekivanja sam se nadao da u opet voditi s vama isti ovaj razgovor. Od
ega emo poeti danas? O kojoj stavki biste voljeli raspravljati?"
"Niti o jednoj, hvala lijepa, g. Gently. Ne znam tko ste vi i zato biste
mislili da je moja maka nestala. Dragi Roderick je izdahnuo na mojim rukama
prije dvije godine i nisam imala elju nadomjestiti ga."
"Ah, dobro, go Sauskind," rekao je Dirk, "ono to ste vi vjerojatno
propustili cijeniti je da je kao izravan rezultat mojih napora da - Ako bih vam
mogao objasniti o meusobnoj povezanosti svih stvari " zastao je. Bilo je
besmisleno. Polako je spustio slualicu natrag na telefon.
"Gice Pearce!" dozvao je. "Budite ljubazni, hoete li, poaljite revidirani
raun naoj dragoj gi Sauskind. Na novom raunu neka pie: 'Za spaavanje
ljudskog roda od potpunog nestanka - bez naplate'."
Stavio je eir na glavu i uzeo ostatak dana slobodno.

"THE LONG DARK TEA-TIME OF THE SOUL", 1988.

DOUGLAS ADAMS
Adams je i osniva tvrtke The Digital Village koja je 1998. izbacila na
trite Starship Titanic, nagraivanu raunalnu avanturu koju su uspjeli
odigrati samo oni najzagrieniji. Sreom, objavljen je i istoimeni roman za nas
koji volimo linije manjeg otpora. The Digital Village objavio je i online vodi
h2g2 1999., inspiriran Vodiem, a koji je danas sastavni dio BBC Onlinea.
Iznenadnim sranim udarom, Adams nas je napustio 2001. godine, ba na
dan kad je The Minor Planet Centre objavio imenovanje jednog asteroida
Arthurdent. Serijal o Dirku Gentlyju ima dva romana, premda po Internetu
krue glasine da je Adams napisao jo jedan koji se nalazi u nepreglednim
dijelovima njegova hard-diska. Po popularnosti, djela o detektivu Gentlyju
slijede Vodi, i vjerujte mi, jednako su smijeni.
Ostala djela: The Meaning of Liff, The Deeper Meaning ofLiff (The Liff
serijal); Shada, City of Death (pod pseudonimom David Agnew), The Pirate
Planet (novelizacije Doctor Who serijala); Young Zaphod Plays It Safe (kratka
pria iz serijala Vodi kroz galaksiju za autostopere).
Obavezna literatura: Don't Panic: The Official Hitchhiker's Guide to the
Galaxy od Neila Gaimana.
PREVELA MILENA BENINI

Dugo, mrano poslijepodne due

ZA JANE

Poglavlje prvo
Nije sluajno to nijedan zemaljski jezik nema izraz "lijep kao aerodrom."
Aerodromi su runi. Neki su jako runi. Neki dosegnu razinu runoe
koju moe postii samo svjestan napor. Ova se runoa pojavljuje zato to su
aerodromi prepuni ljudi koji su umorni, ljuti, i upravo su otkrili da im je prtljaga
sletjela u Murmansk (jedina poznata iznimka ovog inae nepogreivog pravila
je zrana luka Murmansk), a arhitekti se uglavnom trude odraziti takvo
raspoloenje.
Brutalnim formama i iritantnim bojama nastoje naglasiti motiv umora i
ljutine, olakati i ubrzati nepovratno razdvajanje putnika od prtljage ili voljenih,
zbuniti putnika strelicama koje pokazuju na prozore, udaljene trgovine
kravatama ili trenutni poloaj Malog medvjeda na nonom nebu, i, gdje god je
to mogue, izlau kanalizaciju pogledu, uz obrazloenje kako su cijevi korisne,
istovremeno skrivajui smjetaj izlaznih vrata, vjerojatno pod pretpostavkom da
ona to nisu.
Utopljena u more nejasnog svjetla i nejasne buke, Kate Schechter stajala
je i dvojila.
itavim putem od Londona do Heathrowa patila je od dvojbi. Nije bila
praznovjerna, pa ak ni religiozna, naprosto je bila netko tko uope nije bio
siguran da bi trebao odletjeti u Norveku. Ali bilo joj je sve lake povjerovati da
Bog, ako postoji, i ako je uope mogue da se bilo koje boansko bie koje je u
stanju upravljati rasporedom estica i stvaranjem svemira moe istovremeno
zanimati i za promet na autocesti M4, isto tako ne eli da ona odleti u
Norveku. Svi problemi s kartama, pronalaskom susjede koja e se brinuti za
maku, pronalaskom make kako bi se susjeda mogla brinuti za nju, naglo
prokinjavanje krova, nestanak novanika, neoekivana smrt susjede, makina
trudnoa - sve je to djelovalo kao osmiljena kampanja zapreka koja je poela
dobivati boanske razmjere.
ak i voza taksija - kad je konano pronala taksi - rekao je: "Norveka?
Zakaj idete tam?" A kad ona nije smjesta odgovorila: "Polarna svjetlost!" ili
"Fjordovi!" nego se naas zbunjeno zagledala i ugrizla usnicu, dodao je, "Znam,
sigurno vas neki frajer vue tam. Znate kaj, recite mu nek' se proee. Odite na
Tenerife."
To je dobra ideja.
Tenerife.
Ili ak, usudila se pomisliti jedan kratak as, kui.
Kroz prozor taksija, tupo je zurila u bijesnu prometnu guvu i mislila
kako, koliko god vrijeme ovdje bilo hladno i gadno, to nije nita prema onome
to je eka u Norvekoj.
Ili, uostalom, kod kue. Kod kue, tog asa isto toliko zarobljeno u led
kao i Norveka. Zarobljeno u led, i proarano gejzirima pare koja suklja iz tla,

hvatajui ledeni zrak i rasprujui se o ledene klifove este avenije.

Kratak pogled na put koji je Kate prola u svojih trideset godina oznaio
bi je bez ikakve dvojbe kao Newyoranku. Premda je u tome gradu ivjela vrlo
kratko, veinu ivota provela je na stalnoj udaljenosti od njega: Los Angeles,
San Francisco, Europa, i razdoblje zbunjena lutanja Junom Amerikom prije pet
godina, nakon to joj je nesrea pri dozivanju newyorkog taksija oduzela
netom steenog supruga, Lukea.
Uivala je u injenici da joj je New York dom, i da joj nedostaje, ali
zapravo joj je nedostajala jedino pizza. I to ne bilo kakva pizza, ve ona vrst
pizze koju vam donesu doma kad ih nazovete i zatraite dostavu. To je jedina
prava pizza. Pizza za koju morate izii i sjediti za stolom buljei u crvene
papirnate salvete nije prava pizza, koliko god dodatne salame i inuna natrpali
na nju.
Najvie joj se svialo ivjeti u Londonu, osim, naravno, tog problema s
pizzom koji ju je izluivao. Zato nitko ne eli dostavljati pizzu? Zato nitko ne
razumije da je jedna od osnova same prirode pizze da je netko donese na vrata u
vruoj kartonskoj kutiji? Da je izvadite iz papira i pojedete u zarolanim
krikama sjedei pred televizorom? Kakva je to temeljna pogreka u glupavim,
ukoenim, tromim Englezima, pa ne shvaaju taj jednostavan princip? Iz nekog
udnog razloga, bila je to jedina frustracija koju nikad nije uspjela naprosto
prihvatiti i preivjeti, i otprilike jednom mjeseno silno bi se izdeprimirala,
nazvala neku pizzeriju, naruila najveu, najobilniju pizzu koju bi mogla
zamisliti - praktiki pizzu s jo jednom dodatnom pizzom na sebi - i onda bi ih
slatko zamolila da je dostave.
"to da napravimo?"
"Dostavite. Dat u vam adresu -"
"Ne shvaam. Zar je neete doi pokupiti?"
"Ne. Zar je neete dostaviti? Moja adresa -"
"Ovaj, mi to ne radimo, znate."
"to ne radite?"
"Ovaj, dostavu."
"Vi ne dostavljate? Jesam vas dobro ula?"
Razgovor bi se ubrzo sveo na runu razmjenu uvreda, od koje bi se
idueg jutra osjeala iscrpljeno i potreseno, ali i znatno, znatno bolje. U svim
drugim pogledima, bila je jedna od najljubaznijih osoba koju moete zamisliti.
Ali dananji ju je dan iskuavao do krajnjih granica.
Na autoputu je sve bilo stravino zakreno a, kad je udaljen odsjaj plavih
svjetala pokazao da je zastoj uzrokovan nesreom negdje daleko ispred njih,
Kate je postala jo napetija i dok su konano puzili pokraj samog mjesta
nesree, ukoeno se zabuljila kroz drugi prozor.
Kad ju je konano dovezao, taksist se smrknuo jer nije imala tonu svotu
pa je dugo i namrgoeno kopao po uskim depovima svojih hlaa dok nije

napokon pronaao sitni da joj uzvrati. Atmosfera je bila teka i puna

grmljavine, i sad, stojei usred glavnog prolaza za ekiranje na Terminalu dva
Aerodroma Heathrow, nije mogla pronai alter na kojem se ekira let za Oslo.
Naas je zastala, vrlo mirna, diui mirno i duboko i trudei se da ne misli
na Jean-Philippea.
Kao to je taksist tono pogodio, Jean-Philippe je bio razlog zbog kojeg je
ila u Norveku, ali je istovremeno bio i razlog zbog kojeg je bila uvjerena da
Norveka uope nije dobro mjesto za nju. Razmiljanje o njemu zato ju je
dovodilo do vrtoglavice i inilo se najpametnijim da uope ne razmilja o
njemu, nego da naprosto ode u Norveku kao da bi i inae prola tim putem. Pa
bi se onda mogla silno iznenaditi kad naleti na njega u onom hotelu iju joj je
adresu napisao na vizitki zaguranoj u pokrajnji dep njene torbe.
Zapravo bi se u svakom sluaju iznenadila da ga tamo pronae. Znatno bi
vjerojatnije bilo da pronae njegovu poruku, u kojoj tumai kako su ga
neoekivano pozvali u Guatemalu, Seoul ili na Tenerife, i da e je nazvati
odande. Jean-Philippe bio je najtrajnije odsutna osoba koju je ikad susrela. U
tom pogledu, bio je samo vrhunac serije. Otkako je zbog velikog utog
chevroleta izgubila Lukea, udno je ovisila o prilino ispraznim osjeajima koje
je u njoj izazivao itav niz samoivih mukaraca.
Nastojala je sve te stvari izbaciti iz uma, pa je ak naas i zatvorila oi.
Poeljela je da, kad ih idui put otvori, pred njom bude znak "Norveka,
ovuda", kojega bi onda jednostavno mogla slijediti, bez potrebe da razmilja o
tome, ili bilo emu drugome. Tako, pomislila je nastavljajui raniji tijek misli,
vjerojatno poinju religije, i sigurno je to razlog zato toliko sekti visi po
aerodromima traei obraenike. Znaju da su tu ljudi najranjiviji i najzbunjeniji,
spremni prihvatiti bilo kakav oblik vodstva.
Kate je opet otvorila oi i, naravno, razoarala se. Ali sekundu-dvije
kasnije, dug plimni val ljutih Nijemaca u neobjanjivo utim polo majicama
naas se razdvojio i ona je ugledala alter za Oslo. Povukavi putnu torbu na
rame, krenula je prema njemu.
U redu pred alterom prije nje je stajala samo jedna osoba, i, kako se
ispostavilo, imala je probleme, ili ih je moda stvarala.
Bio je to krupan mukarac, impresivno krupan i dobro, ak izvrsno
graen, ali je isto tako definitivno izgledao udno, na nain s kojim se Kate nije
mogla ba sasvim nositi. Nije ak mogla ni odrediti to je to udno na njemu,
samo je smjesta zakljuila da ga treba maknuti s popisa stvari o kojima toga
asa treba razmiljati. Sjetila se kako je proitala neki lanak u kojem se
tumailo da procesor ljudskoga mozga ima samo sedam memorijskih registara,
to znai da, ako imate sedam stvari na umu istovremeno i zatim pomislite na
neto drugo, jedna od tih sedam stvari istog asa mora ispasti.
Uurbano je zaredala misliti na to kako e moda uhvatiti a moda i
propustiti avion, na to kako si samo umilja ili je dan zbilja temeljito proklet, na

ljude na alterima zrakoplovnih kompanija koji se armantno osmjehuju i

istovremeno su zapanjujue bezobrazni, na duty-free trgovine koje mogu imati
cijene znatno nie od obinih trgovina ali - neshvatljivo - nemaju, na to pada li
joj na pamet lanak o aerodromima koji bi mogao pokriti bar dio trokova puta,
na to bi li je putna torba manje uljala na drugom ramenu, i, konano, usprkos
svim suprotnim namjerama, na Jean-Philippea, koji je sam za sebe bio skupina
od jo barem sedam podtema za razmiljanje.
ovjek koji je stajao ispred nje i svaao se ispario joj se iz uma.
Tek joj je najava iz aerodromskog zvunika o zadnjem pozivu za let za
Oslo ponovno privukla pozornost na situaciju ispred nje.
Krupni se mukarac bunio zbog toga to nije dobio rezervaciju za prvu
klasu. Upravo se pokazalo kako je razlog tome bila injenica to nema kartu
prve klase.
Katein je duh potonuo na samo dno njezina bia i poeo se tamo unjati
uz tiho reanje.
Sad se pokazalo da ovjek pred njom zapravo uope nema kartu, i svaa
se poela slobodno i bijesno iriti na teme kao to su vanjski izgled djevojke za
alterom, njene karakterne osobine, teorije o njenim precima, nagaanja o tome
kakva bi iznenaenja budunost mogla donijeti njoj i njenoj kompaniji, i
konano se sretnom sluajnou osvrnula na temu ovjekove kreditne kartice.
Koju nije imao.
Uslijedila je nova rasprava, povezana s ekovima i zato ih avionska
kompanija ne prima.
Kate je bacila dug, polagan, ubojit pogled na svoj sat.
"Oprostite", rekla je, prekidajui transakciju. "Hoe li ovo dugo potrajati?
Moram stii na let za Oslo."
"Samo da dovrim s ovim gospodinom", ree djevojka. "Za sekundu u
biti s vama." Kate je kimnula i pristojno pustila da proe jedna sekunda.
"Stvar je u tome to let upravo kree", nastavila je zatim. "Imam samo
jednu torbu, imam kartu, imam rezervaciju. Trebat e vam trideset sekundi.
Neugodno mi je to vas prekidam, ali bilo bi mi jo neugodnije da propustim let
zbog samo trideset sekundi. Govorim o trideset pravih sekundi, ne trideset 'za
sekundu' sekundi, tako emo ovdje stajati cijelo vee."
Djevojka na alteru okrenula je punu snagu svog sjajila za usne na Kate,
ali prije nego to je stigla progovoriti, krupni plavokosi ovjek se okrenuo i lice
mu je bilo pomalo uznemirujue.
"Ja takoer", rekao je, sporim, bijesnim, nordijskim glasom, "elim letjeti
u Oslo."
Kate se zabuljila u njega. Djelovao je posve neprimjereno na aerodromu,
ili, preciznije, aerodrom je djelovao posve neprimjereno oko njega.
"Dobro," primijetila je, "kako stvari sada stoje, izgleda da ni jedno ni
drugo neemo uhvatiti let. Moemo li jednostavno raistiti stvari? U emu je

problem?"
Djevojka na alteru osmjehnula se svojim armantnim, mrtvim osmjehom
i rekla: "Kompanija ne prihvaa ekove. To je politika kompanije."
"Pa, ja ih prihvaam", ree Kate, lupivi svojom kreditnom karticom o
alter. "Naplatite gospodinovu kartu s ovoga, a ja u od njega preuzeti ek."
"Moe?" dodala je krupnom mukarcu, koji ju je promatrao s usporenim
iznenaenjem na licu. Oi su mu bile krupne i plave i djelovale su kao da su u
svoje vrijeme vidjele jako puno ledenjaka. Bile su i nevjerojatno arogantne, a i
zbunjene.
"Moe?" ponovila je ustro. "Zovem se Kate Schechter. Dva c, dva h, dva
e, i usto t, r i s. Ako su svi na broju, banka nee praviti pitanje kojim redom. Ni
oni to najee ne znaju."
ovjek je vrlo polako sagnuo glavu prema njoj, u znak priznanja.
Zahvalio joj je na ljubaznosti, pristojnosti i nekoj norvekoj rijei koju nije
razumjela, dodao da ve dugo nije susreo nita slino, da je ona ena s duhom i
jo nekom drugom norvekom rijei, i da joj je duan. A dodao je, kao neto
ega se naknadno sjetio, i da nema ekova.
"Dobro!" rekla je Kate, odluna da se ne da smesti. Prokopala je po svojoj
torbici i pronala komad papira, dohvatila olovku s pulta, nadrljala neto na
papir i pruila ga ovjeku.
"To je moja adresa", rekla je. "Poaljite mi novac. Zaloite taj svoj
krzneni kaput ako nemate druge. Samo mi poaljite novac. Dobro? Ispruit u
se i vjerovati vam."
Krupni je mukarac uzeo komad papira, proitao kratak tekst beskrajno
polako, zatim ga s pretjeranom briljivou presavinuo i stavio u dep kaputa. I
opet joj se lagano naklonio.
Kate je odjednom shvatila da djevojka na alteru bezglasno eka da joj
vrati olovku kako bi ispunila formular kreditne kartice. Gurnula je olovku
prema njoj sva zlovoljna, dodala joj svoju kartu i natjerala se da ostane ledeno
mirna.
Zvunik je najavio polazak njihovog leta.
"Mogu li vidjeti vae putovnice?" zatraila je djevojka bez imalo urbe.
Kate je predala svoju, ali krupni ovjek nije ju imao.
"Molim?" povie Kate. Djevojka za alterom naprosto se prestala micati i
tiho se zabuljila u jednu toku svoga stola, ekajui da se netko drugi pokrene.
To nije njen problem.
ovjek je bijesno ponovio da nema putovnicu. Viknuo je to lupivi akom
tako jako da se pult malo svinuo od snage udarca.
Kate je pokupila svoju kartu, svoju putovnicu i kreditnu karticu, i
ponovno nabacila putnu torbu preko ramena.
"Ja ovdje silazim", rekla je, i naprosto otila. Osjeala je da je poduzela
sve to je u ljudskoj moi da uhvati svoj avion, ali nije bilo sueno. Poslat e

poruku Jean-Philippeu da ne moe doi, a poruka e vjerojatno zavriti u

hotelskom sanduiu, pokraj njegove poruke koja objanjava zato ni on ne
moe doi. Jednom e za promjenu biti podjednako odsutni.
Za prvu ruku otii e nekamo i ohladiti se. Krenula je u potragu za
novinama i kavom, i, budui da je slijedila odgovarajue znakove, nije mogla
pronai nijedno ni drugo. Zatim nije uspjela pronai telefon koji radi i s kojeg
bi mogla poslati poruku, pa je odluila posve odustati od aerodroma. Samo se
makni, rekla je samoj sebi, pronai taksi i idi natrag kui.
Uspjela se provui kroz glavni hodnik, i ve je skoro dospjela do izlaza
kad se sluajno osvrnula na alter za ekiranje koji ju je tako porazio, upravo na
vrijeme da ga ugleda kako prolijee kroz krov u kugli naranastih plamenova.
Leei pod hrpom kra, sva u bolovima i tami i zaguena prainom,
pokuavajui osjetiti neto u svojim udovima, bilo joj je bar utoliko lake to je
shvatila da si nije samo umiljala kako je dan grozan. Mislei na to,
onesvijestila se.

Poglavlje drugo
Odgovornost je pokuala preuzeti uobiajena kvadra.
Prvo se javila IRA, zatim PLO i Gradska plinara. ak je i Britanska
uprava za nuklearnu energiju na brzinu izdala priopenje kako je situacija u
potpunosti pod nadzorom, kako su anse za takav dogaaj jedna naprema
milijun, kako radioaktivnosti gotovo uope nema, te da e mjesto eksplozije biti
savreno izletite za ljude s djecom i ljubitelje prirode, sve dok konano nisu
morali priznati da cijela stvar s njima zapravo nema nikakve veze.
Nisu uspjeli pronai uzrok eksplozije.
inilo se da se dogodila spontano, sama od sebe. Nuena su razliita
tumaenja, no veina ih se svodila na reenice koje su samo prepriavale
problem na drugi nain, po istom principu kojem svijet treba zahvaliti za izraz
"zamor materijala". Zapravo, izmiljena je vrlo slina fraza za nagli prelazak
drva, metala, plastike i betona u eksplozivno stanje, koja je glasila "nelinearna,
katastrofina strukturalna razdraenost" ili, drugim rijeima - koje je veer
kasnije na televiziji upotrijebio jedan pomonik ministra, i koje e ga progoniti
do kraja karijere - alteru za ekiranje "zapravo je temeljito dojadilo biti tamo
gdje se nalazio".
Kao i kod svih takvih katastrofa, procjene o rtvama znatno su se
razlikovale. Poele su s etrdeset i sedmero mrtvih i osamdeset devetoro tee
povrijeenih, popele se na ezdeset i troje mrtvih i stotinu i trideset
povrijeenih, i dosegle stotinu i sedamnaest mrtvih prije nego to su se brojke
ponovno poele sputati. Konane brojke otkrile su kako, kad se jednom
prebrojilo sve koje se moglo prebrojiti, zapravo nitko uope i nije poginuo.
Nekoliko je ljudi zavrilo u bolnici s porezotinama i masnicama i u razliitim
stadijima traumatskog oka ali, ukoliko netko nije doista znao da je netko
nestao, to je bilo to.
to je ujedno dodalo jo jednu neshvatljivu stranu cijeloj prii. Snaga
eksplozije bila je dovoljna da vei dio prednjice Terminala dva pretvori u
prainu, a ipak su svi u zgradi nekako uspjeli sretno pasti, nai se zatieni od
ruenja komadima koji su pali i zapeli iznad njih, ili izbjei udar eksplozije
zahvaljujui svojoj prtljazi. Sve u svemu, preivjelo je vrlo malo prtljage. O
tome su postavljena neka zastupnika pitanja, ali nisu ba bila zanimljiva.
Prolo je nekoliko dana prije nego to je Kate Schechter postala svjesna
bilo koje od ovih stvari, ili, to se toga tie, bilo ega u vanjskom svijetu.
Ona je to vrijeme provela mirna u vlastitome svijetu, u kojem su je dokle
je pogled sezao okruivale stare krinje pune sjeanja po kojima je eprkala s
velikom znatieljom, i povremeno zbunjenou. To jest, bar je jedna desetina
krinja bila puna ivotnih i esto bolnih ili nelagodnih sjeanja iz njezina
protekloga ivota. Ostalih devet desetina bile su pune pingvina, to ju je

iznenadilo. Onoliko koliko je bila svjesna da sanja, shvaala je da zapravo

istrauje svoju vlastitu podsvijest. ula je da ljudi navodno koriste samo
otprilike desetinu svojih modanih kapaciteta, i da nitko tono ne zna emu im
slui ostalih devet desetina, ali bila je sigurna kako nitko nikad nije razvio
teoriju da taj ostatak slui za pohranu pingvina.
Postupno su krinje, uspomene i pingvini postajali neraspoznatljivi, zatim
bijeli i uzbibani, da bi postali kao bijeli uzbibani zidovi, da bi konano postali
zidovi koji su bili samo bijeli, odnosno neke ukaste, zelenkaste vrste prljavo
bijeli, i zatvarali su malenu sobu.
Soba je bila u polumraku. Kraj kreveta je gorjelo svjetlo, ali bilo je
prigueno, pa se sjaj uline svjetiljke probio kroz sive zastore i bacao neonske
oblike na zid nasuprot Kate. Postala je neodreeno svjesna zasjenjenog oblika
svoga vlastitog tijela, ispruenoga pod bijelom, zatutkanom plahtom i blijedim,
urednim dekama. Jedno je vrijeme nervozno buljila u svoje tijelo,
provjeravajui djeluje li kako bi trebalo, prije nego to je oprezno pokuala
pomaknuti bilo koji njegov dio. Probala je s desnom rukom, i inila se u redu.
Malo ukoena i bolna, ali prsti su se odazvali, i svi su bili odgovarajue duine i
debljine, svijali su se na odgovarajuim mjestima i u pravom smjeru.
Naas ju je uhvatila panika kad nije otprve uspjela pronai lijevu ruku, ali
onda ju je otkrila kako lei preko njezina trbuha i na neki je udan nain gnjavi.
Trebalo joj je nekoliko sekundi koncentracije da spoji vie prilino
uznemirujuih dojmova i shvati kako joj je u ruku zavojem privrena igla. To
ju je prilino potreslo. Iz igle je vijugala duga, tanka prozirna cijev koja se
ukasto presijavala u svjetlu uline svjetiljke i s blagim zavojem visjela iz
debele plastine vree objeene na visok metalni stalak. Dok je prouavala
cijelu konstrukciju, naas ju je spopala cijela lepeza uasa, ali mutno se zapiljila
u vreicu i proitala rijei "Dextro-Saline". Natjerala se da se smiri i nekoliko
trenutaka mirno leala prije nego to je nastavila s istraivanjem.
Prsni joj se ko inio neoteenim - pun masnica i osjetljiv, ali nigdje nije
bilo nikakvog otrog bola koji bi nagovijestio lom. Kukovi i bedra takoer su
joj bili ukoeni, ali nisu objavili nikakvu ozbiljniju povredu. Stisnula je pa
opustila miie na desnoj nozi, pa na lijevoj. Bila je prilino uvjerena da joj je
lijevi gleanj uganut.
Drugim rijeima, rekla je sama sebi, sasvim joj je dobro. Pa to onda radi
u ovome o emu joj septika boja zidova jasno govori da je bolnica?
Nestrpljivo je sjela u krevetu i smjesta se vratila pingvinima na nekoliko
vrlo zabavnih minuta.
Idui put kad se osvijestila postupila je neto opreznije prema sebi i ostala
mirno leati, osjeajui blagu muninu.
Oprezno je prokopala po svome sjeanju na ono to se dogodilo. Bilo je
tamno i flekavo i navalilo je na nju bolesnim, masnim valovima poput
Sjevernog mora. Grudaste stvari izvukle su se iz valova i postupno se poredale

u zadihani aerodrom. Aerodrom u njenoj glavi bio je gorak i bolan, a usred

njega, pulsirajui poput migrene, nalazilo se sjeanje na trenutnu, uskovitlanu
provalu svjetla.
Odjednom joj je postalo savreno jasno kako je alter za ekiranje na
Terminalu dva Zrane luke Heathrow pogodio meteorit. U bljesku se ocrtavala
sjena krupnoga ovjeka u krznenom kaputu kojeg je morala zahvatiti puna
snaga udarca, svodei ga istog asa na oblai atoma slobodnih da idu kud god
ele. Ta ju je pomisao navela na dubok, uasnut drhtaj. Bio je iritantan i
arogantan, ali joj se na neki udan nain sviao. U njegovoj perverznoj
tvrdoglavosti bilo je neega udno plemenitoga. Ili je moda, shvatila je,
naprosto eljela vjerovati kako je takva perverzna tvrdoglavost plemenita jer ju
je podsjetila na nju samu dok pokuava naruiti dostavu pizze u jednom
stranom, neprijateljskom, pizzonedostavljajuem svijetu. Plemenitost je bila
jedna od rijei za dizanje buke oko trivijalnih neizbjenosti ivota, ali za to su
postojale i neke druge rijei.
Odjednom je osjetila napadaj straha i usamljenosti, ali je ubrzo nestao,
ostavljajui je s mnogo vie smirenosti, oputenosti, i potrebe da ode na zahod.
Prema njezinu satu bilo je malo poslije tri, a prema svemu ostalom bila je
no. Vjerojatno bi trebala pozvati medicinsku sestru i objaviti svijetu da je dola
k sebi. Kroz prozor u poprenom zidu sobe mogla je vidjeti polumraan hodnik
u kojem je stajao leaj na kotaima i visoka, crna boca s kisikom, ali koji je
inae bio prazan. Tamo vani sve je bilo vrlo tiho.
Zurei po svojoj maloj sobi, ugledala je bijelo obojen ormari od
perploe, nekoliko cjevastih stolaca od elika i vinila koji su tiho vrebali iz
mraka, i bijelo obojan noni ormari od perploe s malom zdjelom u kojoj je
stajala jedna jedina banana. Na suprotnoj strani kreveta stajao je njezin stalak za
infuziju. Ugraena u zid na toj strani kreveta bila je metalna ploa s nekoliko
crnih prekidaa i parom starih bakelitnih slualica koje su visjele iz nje, a
omotana oko krevetskog okvira pri uzglavlju nalazila se ica s elektrinim
zvoncem koje je dotakla i zatim odluila da ga ne pritisne.
Dobro joj je. Moe se i sama snai.
Polako i pomalo nesigurno podigla se na laktove, pa kliznula nogama
ispod pokrivaa i na pod, koji je bio hladan za stopala. Skoro istog asa postalo
joj je jasno da to zapravo ne bi trebala uiniti, jer joj je svaki djeli stopala slao
rijeke poruka, govorei joj tono kakav je svaki i najsitniji djeli poda koji
dotiu, kao da je to neto udno i zabrinjavajue, to nikad prije nisu susreli.
Svejedno je sjela na rub kreveta i prisilila svoja stopala da prihvate pod kao
neto na to e se naprosto morati naviknuti.
Bolnica ju je smjestila u neku krupnu, vreastu, prugastu stvar. Ne samo
vreasta, zakljuila je nakon podrobnijeg ispitivanja, to zaista i jest vrea. Vrea
labavog plavo-bijelo ispruganog pamuka. Otvara se na leima i proputa hladan
noni zrak. Simbolini rukavi lepetali su joj do polovice ruku. Mahnula je

rukama pod svjetlom, prouavajui svoju kou, trljajui je i tipajui, osobito

oko zavoja koji je drao iglu infuzije. Ruke su joj obino bile podatne, a koa
vrsta i gipka. Sad su, meutim, djelovale kao komadi piletine. Protrljala je
podlaktice, a zatim ponovno odluno podigla pogled.
Ispruila je ruku i dohvatila stalak infuzije i, kako se ljuljao neto manje
nego ona, mogla ga je upotrijebiti da se podigne na noge. Stajala je tako, dok joj
je visoko, vitko tijelo drhtalo, i nakon nekoliko sekundi uhvatila se za stalak
drei ga na udaljenosti svinute ruke, kao pastir sa tapom.
Nije dospjela do Norveke, ali bar je stajala uspravno.
Stalak se kotrljao na etiri malena, perverzno neovisna kotaia koja su se
ponaala kao etvero histerine djece u supermarketu ali Kate ga je svejedno
uspjela pred sobom dogurati do vrata. Hodanje joj je pojaavalo osjeaj
vrtoglavice, ali i odlunost da joj ne podlegne. Dospjela je do vrata, otvorila ih
i, gurajui stalak pred sobom, pogledala u hodnik.
S njezine lijeve strane, hodnik je zavravao vratima na ibanje s okruglim
prozoriima koja kao da su vodila u neki vei prostor, moda neki otvoreni
odjel. S njene desne strane, hodnik je prolazio kraj nekoliko manjih vrata prije
nego to je otro skrenuo. Jedna od tih vrata vjerojatno vode u zahod. A ostala?
Pa, to e otkriti dok bude traila zahod.
Prva dvoja vrata bila su ugraeni ormari. Trea su vodila u prostoriju koja
je bila neto vea i imala je u sebi stolac, tako da se vjerojatno raunala kao
soba, budui da veina ljudi ne voli sjediti u ormarima - ak ni bolnike sestre,
koje inae moraju raditi jako puno stvari koje veina ljudi ne bi radila. Osim
toga, u prostoriji je bila hrpica plastinih aa, gomila napola zgrudana mlijeka
u prahu, postariji aparat za kavu, sve to poslagano na mali stol tako da se
cijedilo po primjerku Evening Standarda.
Kate je dohvatila potamnjele, vlane novine i pokuala uz njihovu pomo
rekonstruirati bar dio dana koji su joj nedostajali. Meutim, to zbog njezina
vlastitog oamuenog stanja zbog kojega joj je bilo teko itati, to zbog
promoenog i zalijepljenog stanja novina, uspjela je samo shvatiti da nitko
zapravo ne zna to se dogodilo. inilo se da nitko nije ozbiljno povrijeen, ali
da se jedan uposlenik jedne aviokompanije jo uvijek vodi kao nestao. Incident
se sad slubeno nazivao "boanskim inom".
"Dobra fora, Boe", pomisli Kate. Spustila je ostatak novina i zatvorila
vrata za sobom.
Sljedea vrata koja je otvorila vodila su u jo jednu malu sobu slinu
njenoj. Imala je i noni stoli i jednu bananu u zdjeli za voe.
Krevet je oito bio zauzet. Brzo je pritvorila vrata, ali ne dovoljno brzo.
Na alost, neto neobino privuklo joj je pozornost ali, premda je zastala, nije
mogla otprve rei o emu se radi. Stajala je tamo kraj pritvorenih vrata, buljei
u pod, znajui da ne bi trebala ponovno pogledati, i znajui da e to uiniti.
Paljivo je opet otvorila vrata.

Soba je bila zasjenjena i hladna. Hladnoa joj nije ulila pouzdanje to se

tie ovjeka na krevetu. Osluhnula je. Ni tiina nije zvuala dobro. Nije se
radilo o tiini zdrava, duboka sna; bila je to tiina bez ieg osim malo udaljene
buke prometa.
Dugo je oklijevala ocrtana u vratima, promatrajui i oslukujui. Zaudila
se samom obujmu ovjeka na krevetu i pomislila kako mu je sigurno hladno
tako pokrivenom samo tankom dekom. Pokraj kreveta nalazila se mala
plastina stolica cjevastih nogu, vie-manje svladana ogromnim i tekim
krznenim kaputom prebaenim preko nje, i Kate se inilo kako bi bilo bolje da
je kaput prebaen preko kreveta i ovjeka u njemu.
Konano, koraajui to je tie i opreznije mogla, ula je u sobu i prila
krevetu. Stala je zagledavi se u lice krupnog Nordijca. Premda je bio hladan, i
premda su mu oi bile zatvorene, lice mu je bilo malo namrteno, kao da ga
neto jo uvijek poprilino brine. Kate se to inilo skoro beskonano tunim. Za
ivota, ovjek je djelovao kao netko koga mue strane, premda poneto
zbunjujue tekoe, i bilo je alosno pomisliti kako je skoro odmah pronaao i
stvari iza ovog ivota koje e ga takoer muiti.
Zapanjilo ju je to se inio tako netaknutim. Koa mu je bila posve ista
od oiljaka. Djelovala je robusno i zdravo - odnosno, kao da je sve donedavno
bila zdrava. Podrobnije prouavanje pokazalo je mreicu finih bora po kojima
se inilo da je stariji od trideset i neto kao to joj se isprva bilo inilo. Moglo
se ak raditi o vrlo zdravom i ilom ovjeku u kasnim etrdesetima.
Uza zid pokraj vrata nalazilo se neto neoekivano. Bio je to krupan
automat za coca-colu. Nije se inilo da mu je tu mjesto: nije bio ukljuen u
struju, a na sebi je imao malu urednu naljepnicu koja je tumaila da privremeno
ne radi. Djelovalo je kao da ga je tu naprosto zaboravio netko tko sad vjerojatno
hoda uokolo i pita se u kojoj ga je sobi ostavio. Velika crveno-bijelo valovita
prednja ploa staklasto je zurila u sobu ne nudei nikakva objanjenja. Jedina
stvar koju je automat govorio vanjskom svijetu bilo je kako ima utor za razliite
kovanice, i otvor kroz koji bi ispadale razliite vrste limenki - naravno, kad bi
automat radio, to nije. Na automat je bio naslonjen i jedan stari malj, to ie pak
bilo udno na svoi nain.
Nesvjestica se priunjala Kate: soba se blago zaljuljala, a u krinjama u
Kateinoj glavi zaulo se nemirno mekoljenje.
A onda je shvatila da mekoljenje nije samo u njezinoj glavi. U sobi se
jasno uo neki zvuk - teak, udarajui, kripavi zvuk, prigueno propuhivanje.
Zvuk se podizao i padao i sputao poput vjetra, ali u svom zbunjenom,
oamuenom stanju, Kate isprva nije mogla odrediti odakle zvuk dolazi.
Konano joj je pogled pao na zastore. Zabuljila se u njih sa zabrinutim
mrtenjem pijanca koji pokuava shvatiti zato vrata pleu. Zvuk je dolazio
ispod zastora. Nesigurno im je prila i povukla ih u stranu. Ogroman orao s
krugovima utetoviranim na krila udarao je i lupao po prozoru, buljei krupnim

utim oima i divlje kljucajui po staklu.

Kate je zateturala unatrag, okrenula i pokuala se izvui iz sobe. Na kraju
hodnika, vrata s prozoriima su se otvorila i kroz njih su prola dva obrisa.
Ruke su pourile prema njoj kad se beznadno zaplela u stalak infuzije i polako
se poela kovitlati prema podu.
Bila je bez svijesti kad su je briljivo poloili natrag u njen krevet. Bila je
bez svijesti i pola sata kasnije kad je stigla neka neugodno niska spodoba u
zabrinjavajue dugoj lijenikoj kuti koja je krupnoga ovjeka prebacila na
leaj s kotaima i vratila se tren kasnije po automat za coca-colu.
Probudila se nekoliko sati kasnije, uz zimsko sunce koje joj se probijalo
kroz prozor. Dan se inio sasvim mirnim i obinim, ali Kate je jo uvijek
drhtala.

Poglavlje tree
Isto to sunce kasnije se probilo kroz gornje prozore kue u sjevernom
Londonu, i obasjalo obris usnula ovjeka.
Soba u kojoj je spavao bila je prostrana i prljava i nije ba bogzna koliko
profitirala od naglog upada svjetla. Sunce se polako prounjalo preko
pokrivaa, kao da se plai onoga to bi meu njima moglo pronai, spuznulo niz
krevet, prilino prestraeno se provuklo meu stvarima koje je susrelo na podu,
nervozno se poigralo s nekoliko mucica praine, naas se zaustavilo na malom
punjenom imiu koji je visio u kutu, i pobjeglo.
Sunce se ni inae nije ovdje dulje zadravalo, otprilike sat vremena, a
zaspali obris itavo to vrijeme jedva da se i pomakao.
U jedanaest sati zazvonio je telefon, a obris se nije odazvao, kao to se
nije odazvao ni kad je telefon bio zazvonio u dvadeset pet do sedam, ni u
dvadeset do sedam, ni u deset do sedam, ni dok je zvonio deset minuta
neprekidno, poevi u pet do sedam, nakon ega se smirio u dugoj i znakovitoj
tiini, naruenoj samo revanjem policijskih sirena u pokrajnjoj ulici negdje oko
devet, isporukom krupnoga harpsikorda s dvostrukom klavijaturom iz
osamnaestoga stoljea oko devet i petnaest, i zapljenom istog malo poslije
deset. Ovo nije bila neobina pojava - ljudi koji su bili u pitanju navikli su
nalaziti klju ispod otiraa, a ovjek u krevetu navikao se prespavati cijelu
stvar. Vjerojatno se za njega ne bi ba reklo da spava snom pravednika, ako ne
mislite na pravo na san, ali se definitivno radilo o ovjeku koji, kad se jednom
zavue u krevet i ugasi svjetlo, misli ozbiljno.
Soba nije bila od onih koje vam uzdiu duu. Louisu XIV, da odaberemo
jedan sluajan primjer, ne bi se svidjela: smatrao bi je nedovoljno osunanom i
nedovoljno opremljenom zrcalima. Poelio bi da netko pokupi arape, spremi
ploe, i moda naprosto spali cijelu zgradu. Michelangelo bi se uzrujao zbog
njenih proporcija, koje nisu bile ni uzviene ni oblikovane s bilo kakvom
primjetljivom unutarnjom harmonijom ili simetrijom osim to su svi dijelovi
sobe bili vie-manje podjednako ispunjeni starim alicama od kave, cipelama i
prepunim pepeljarama, od kojih je veina ve meusobno razmjenjivala
funkcije. Zidovi su bili obojeni skoro tono u onu nijansu zelene boje zbog koje
bi si Raffaello Santi odgrizao vlastitu desnu ruku prije nego bi je upotrijebio, a
Herkul bi, da vidi tu sobu, vjerojatno otiao i vratio se pola sata kasnije
oboruan kakvom dobrom rijekom. Ukratko, radilo se o rupi, koja e vjerojatno
takva i ostati sve dok se za nju brine gospodin Svlad, "Dirk" Gently, ro. Cjelli.
Napokon se Gently pomakao.
Plahte i deke bile su mu navuene oko glave, ali odnekud iz polovice
kreveta, ispod posteljine se polako izvukla jedna ruka, prstima oprezno
tapkajui po podu. Poueni iskustvom, prsti su uredno zaobili zdjelu neeg
odvratnog to je tamo stajalo jo od Miholja, i pronali napola praznu kutiju

Gauloises bez filtera i ibice. Istresli su zguvani bijeli cilindar iz kutije,

dohvatili ga, pobrali i ibice, i zatim se probili kroz zapetljane plahte pri
uzglavlju kreveta poput maioniara koji pipka rupi iz kojeg e ispustiti jato
golubica.
Cigareta je konano umetnuta u rupu. Zatim je zapaljena. Neko je vrijeme
izgledalo kao da sam krevet pui, povlaei duge, zadihane dimove. Iskaljao
se, dugo i potresno, pa konano poeo disati odmjerenijim ritmom. Na ovaj je
nain Dirk Gently dolazio k svijesti.
Neko je vrijeme tako leao, dok mu je uasa osjeaj zabrinutosti i krivice
pritiskao lea. Poelio je da moe zaboraviti na to, i smjesta mu je to i uspjelo.
Izvukao se iz kreveta i nekoliko minuta kasnije otapkao u prizemlje.
Pota rasuta na otirau bila je uobiajena sastava: bezobrazno pismo koje
prijeti da e mu oduzeti American Express, poziv da zatrai American Express,
i nekoliko rauna one histerinije, nerealnije vrste. Nije mogao shvatiti zato ih
uope alju. Troak potarine inio se bacanjem novca. Stresao je glavom,
zapanjen zloudnom nesposobnou svijeta, bacio potu, uao u kuhinju i
oprezno se pribliio hladnjaku.
Stajao je u kutu.
Kuhinja je bila prostrana i zakriljena dubokom sjenom koju paljenje
svjetla nije smanjivalo ve samo bojalo ukasto. Dirk je unuo pred hladnjak
i paljivo pregledao rub vrata. Naao je ono to je traio. Zapravo, naao je i
vie od onog to je traio.
Blizu donjeg ruba vrata, preko uske pukotine koja je sivom izolirajuom
gumom razdvajala vrata od tijela hladnjaka, nalazila se vlas ljudske kose. Bila
je tamo zalijepljena osuenom slinom. To je i oekivao. Sam ju je i zalijepio
tamo, tri dana ranije, i svako toliko bi je provjeravao. Ono to nije oekivao bila
je druga vlas.
Zabrinuto se namrtio. Jo jedna vlas?
Bila je zalijepljena preko pukotine, isto kao i ona prva, samo to se ova
vlas nalazila blizu samog vrha vrata, i nije ju on tamo stavio. Izbliza se zabuljio
u nju, pa je ak otiao i tako daleko da otvori stare rolete na kuhinjskim
prozorima i tako dodatno rasvijetli situaciju.
Dnevno se svjetlo uguralo unutra kao odred policajaca i ispitivaki se
proetalo po prostoriji koja bi, kao i spavaa soba, svakog estetski osjetljivog
ovjeka dovela u nepriliku. Poput veina prostorija u Dirkovoj kui, i kuhinja je
bila prostrana, prijeteeg izgleda i beznadno neuredna. Naprosto se rugala bilo
ijim pokuajima da je malo uredi, rugala im se i prelazila preko njih kao preko
jedne od hrpica mrtvih i obeshrabrenih muha koje su leale pod prozorom,
povrh kupa starih kutija od pizze.
Svjetlo je razotkrilo drugu vlas u punom sjaju: sijeda pri korijenu, ostatak
obojen ivom metalik naranastom bojom. Dirk je napuio usne i duboko se
zamislio. Nije morao dugo razmiljati da bi shvatio kome pripada vlas -

postojala je samo jedna osoba koja je redovno ulazila u kuhiniu djelujui kao da
su joj glavu koristili za vaenje metalnih oksida iz industrijskog otpada - ali mu
je trebalo duboko razmiljanje o implikacijama otkria kako i ona lijepi svoje
vlasi na vrata njegova hladnjaka.
To je znailo kako je preutni sukob izmeu njega i njegove bedinerice
dospio na novu, jo straniju razinu. Prolo je, po Dirkovu raunanju, puna tri
mjeseca otkako su vrata hladnjaka posljednji put otvorena, i svatko je od njih
bio smrknuto odluan da ne bude taj koji e ih prvi otvoriti. Hladnjak vie nije
samo stajao u kutu kuhinje, doista je vrebao. Dirk se jasno sjeao dana kad je
stvar poela vrebati. Bilo je to prije otprilike tjedan dana, kad je Dirk pokuao
jednostavnu varku da navede Bistru - stari se imi odazivao na Bistra, kao u
"ista i bistra", ironija u kojoj Dirk vie nije uivao - ne bi li otvorila vrata
hladnjaka. Varka je spretno izbjegnuta i zamalo se stravino osvetila samomu
Dirku.
Odabrao je strategiju odlaska u lokalni peceraj da kupi nekoliko
jednostavnih prehrambenih artikala. Nita pretenciozno - malo mlijeka,
nekoliko jaja, malo pekeca, jedna-dvije aice okoladnog pudinga i priprostih
etvrt kile putra. Ostavio ih je nevino navrh hladnjaka, kao da eli rei "Oh, i
kad imate vremena, moda biste mogli to staviti unutra ..."
Kad se te veeri vratio kui, srce mu je poskoilo kad je vidio da
namirnice vie nisu navrh hladnjaka. Nestale su! Nisu naprosto sklonjene u
stranu niti poredane na policu, nije ih bilo nigdje na vidiku. Sigurno se konano
predala i stavila ih unutra. U hladnjak. A kad ga je jednom doista otvorila,
sigurno ga je i oistila. Po prvi i jedini put, srce mu se ispunilo toplinom i
zahvalnou prema Bistri, i ve je krenuo s olakanjem i trijumfom otvoriti
vrata kad ga je neko osmo ulo (kad je zadnji put brojao, Dirk ih je sebi izbrojio
oko jedanaest) upozorilo da bude vrlo, vrlo oprezan i prvo razmotri kamo je
Bistra mogla staviti oieni sadraj hladnjaka.
Neka ga je bezimena sumnja progonila dok se neujno kretao prema kou
za smee ispod sudopera. Zadravi dah, podigao je poklopac i pogledao.
A tamo, gnijezdei se u draperiji nove crne vree za smee, bila su
njegova jaja, njegov pekec, njegov okoladni puding i priprostih etvrt kile
putra. Dvije boce od mlijeka stajale su isprane i uredno poredane kraj sudopera
u koji je vjerojatno izliven njihov sadraj.
Bacila je. Radije nego da otvori vrata hladnjaka, bacila je njegovu hranu.
Polako se osvrnuo prema prljavom, zdepastom bijelom monolitu i upravo
u tom trenutku shvatio je bez truna sumnje da mu je hladnjak upravo poeo
opasno vrebati.
Napravio si je jaku crnu kavu i sjeo, lagano drhtei. Nije ak ni pogledao
izravno u sudoper, ali znao je da je sigurno podsvjesno zamijetio te dvije iste
boce od mlijeka, i neki zaposlen dio njegova mozga se zbog toga uznemirio.
Sljedeeg dana si je sve lijepo objasnio. Postaje bespotrebno paranoian.

Sigurno se radi o nedunoj pogreci ili Bistrinoj povrnosti. Vjerojatno je

odsutno snatrila o svome sinu i njegovu napadaju bronhitisa, loe volje ili
homoseksualnosti ili to god ju je redovno sprjeavalo da se pojavi ili da ostavi
nekog vidljivog traga kad doe. Ona je Talijanka i vjerojatno je, odsutna
duhom, pomislila kako je njegova hrana smee.
Ali ovo s vlasi je sve promijenilo. Time se izvan svake sumnje ustanovilo
kako ona tono zna to radi. Ona nee ni pod koju cijenu otvoriti vrata
hladnjaka sve dok ih on ne otvori, a on nee ni pod koju cijenu otvoriti hladnjak
dok ga ona ne otvori.
Oito nije primijetila njegovu vlas, mae bi joj najpametnije bilo da je
naprosto otrgne i tako ga navede da pomisli kako je on otvorio hladnjak. On bi
sad vjerojatno trebao ukloniti njenu vlas, u nadi da e joj prodati isti tos, ali jo
dok je tako sjedio znao je da to nekako ne bi upalilo, i da su zarobljeni u sve
tjenjem vrtlogu neotvaranja hladnjaka koji e ih oboje dovesti do ludila ili
tragedije.
Pitao se moe li nekog unajmiti da doe otvoriti hladnjak.
Ne. Nije bio u poloaju da unajmi bilo koga da uini bilo to. Nije bio ak
ni u poloaju da plati Bistri za posljednja tri tjedna. Jedini razlog zato je nije
otpustio bio je to otputanje neizbjeno sa sobom vue i isplatu, a to nije bio u
stanju uiniti. Njegova ga je tajnica napokon napustila na vlastitu inicijativu, i
otila se baviti nekakvim prijezira vrijednim poslom u turizmu. Dirk je pokuao
ismijati njenu odluku da joj je draa monotonija plaanja nego "Redovitost plaanja", ispravila ga je mirno.
- nego zadovoljstvo na poslu.
Zamalo je rekla: "Nego to?", ali u tom je trenu shvatila da e, ako to
kae, biti prisiljena posluati njegov odgovor, to e je sigurno toliko razbjesniti
da e se poeti raspravljati. Po prvi joj je put sinulo kako je jedini nain da
pobjegne da se naprosto ne da uvui u takve rasprave. Ako mu ovoga puta
naprosto ne odgovori, bit e slobodna da ode. Pokuala je. Osjetila je naglu
slobodu. Otila je. Tjedan dana kasnije, u prilino slinom raspoloenju, udala
se za zrakoplovnog stjuarda po imenu Smith.
Dirk je udarcem prevrnuo njen stol, i onda ga je kasnije sam morao vratiti
na mjesto kad se ona nije vratila.
Detektivski je posao trenutno bio ivahan poput groblja. Nitko, izgleda,
nije elio nikakvo detektiranje. Nedavno se, da spoji kraj s krajem, poeo baviti
itanjem iz dlana, preruen u enu, etvrtkom naveer, ali nije mu to ba sjelo.
Mogao bi on to podnijeti -odvratno, potpuno ponienje cijele situacije bilo je
neto na to se, na razne naine, dosad ve navikao, a u svojem malom atoru u
stranjem vrtu puba bio je posve anoniman - sve bi on to podnio da nije bio
tako uasno, stravino dobar u tome. Od toga se preznojavao, ispunjen
gaenjem prema samome sebi. Pokuavao je na sve naine varati, lagati, biti
namjerno i cinino lo, ali svaki trik koji je pokuao neslavno je propao, i uvijek

bi na kraju ispao u pravu.

Najgori je trenutak doao kao posljedica jedne jadne ene iz Oxfordshirea
koja ga je posjetila jedne veeri. U pomalo vragolastom raspoloenju, predloio
joj da si malo pripazi na mua koji je, prema njenoj branoj crti, izgleda bio
mali poletarac. Ispostavilo se da joj je mu zapravo pilot borbenoga zrakoplova,
i da mu se avion izgubio pri vjebi iznad Sjevernog mora samo dva tjedna prije
toga.
Dirk se zbog toga uzrujao i govorio joj umirujue besmislice. Uvjerenje,
rekao je, kako e joj se suprug s vremenom vratiti, i da e sve biti u redu, i da e
razne stvari ispasti dobro i tako dalje. ena je rekla kako joj se to ne ini ba
vjerojatnim, s obzirom na to da je svjetski rekord preivljavanja u Sjevernom
moru prilino krai od jednog sata, i kako kroz dva tjedna nisu pronali ni traga
njenome muu inilo se pretjeranim zamiljati da je bilo to osim temeljito
mrtav, i da se pokuava pomiriti s tim, hvala vam lijepa. Sve je to rekla prilino
zlovoljno.
U tom je trenutku Dirk izgubio kontrolu i poeo blebetati.
Rekao joj je kako je iz njenih dlanova posve jasno kako joj velika svota
novaca koju e dobiti nee biti utjeha za gubitak njenog dragog, dragog
supruga, ali da bi je bar moglo utjeiti da zna kako je on otiao u ono veliko
neto na nebu, da lebdi na najnjenijem bijelom oblaku, da izgleda vrlo lijepo
sa svojim novim krilima, i da mu je uasno ao to govori takve nevjerojatne
budalatine, ali uhvatila ga je malo nespremnoga. Bi li eljela malo aja, ili
votke, ili juhe?
ena se nije dala smesti. Rekla je kako je u ator ula posve sluajno,
zapravo je traila zahod, i to je to rekao o novcu?
"Totalne gluposti", objasnio joj je Dirk. Bilo mu je jako teko, a jo je
morao i govoriti falsetom. "Izmislio sam cijelu stvar", rekao je. "Molim vas,
dopustite mi da vam izrazim najdublje isprike to sam se tako nespretno uvalio
u vau privatnu bol, i da vas otpratim, ovaj, ili bolje, da vas uputim u, pa, ono
to pod ovim okolnostima mogu nazvati jedino zahod, a nalazi se izvan atora
na lijevoj strani."
Dirk je od toga susreta ostao potiten, ali se onda potpuno prestravio
nekoliko dana kasnije kad je otkrio kako je ve sljedeeg jutra nesretna ena
doznala kako je osvojila 250 000 funti na dravnoj lutriji. Te je noi proveo
nekoliko sati stojei na krovu svoje kue, tresui akom prema mranom nebu i
viui: "Prestani!" sve dok se neki susjed nije poalio policiji da ne moe
spavati. Policija je dola s odvrnutom sirenom i probudila i ostatak susjedstva.
Danas, ovoga jutra, Dirk je sjedio u svojoj kuhinji i nesretno zurio u svoj
hladnjak. Tvrdoglava nezaustavljivost na koju se obino oslanjao da ga pronese
kroz dan isparila mu je pod prstima u prvim trenucima ovoga dana zbog cijele
te prie s hladnjakom. Njegova volja sjedila je zarobljena u hladnjaku, zatoena

jednom vlasi.
Ono to mu treba, pomislio je, to je klijent. Molim te, Boe, pomislio je,
ako postoji bog, bilo kakav bog, poalji mi klijenta. Samo obinog klijenta, to
obinijeg to boljeg. Lakovjernog i bogatog. Nekog poput onog tipa juer.
Lupkao je prstima po stolu.
Dodatni je problem bilo i to to je Dirk, to mu je klijent bio lakovjerniji,
vie dolazio u sukob sa svojom boljom stranom, koja se stalno podizala i
dovodila ga u neugodnu situaciju u najgorim trenucima. Dirk se esto prijetio
da e baciti svoju bolju stranu na tlo i kleknuti joj na dunik, ali obino bi ga
uspjela svladati preruivi se u krivnju i gaenje prema sebi, krinka pod kojom
ga je mogla izbaciti iz ringa.
Lakovjeran i bogat. Samo toliko da moe platiti neke, moda ak i samo
jedan od onih vanijih i senzacionalnijih rauna. Zapalio je cigaretu. Dim se
zakovitlao prema gore u jutarnjem svjetlu i zalijepio se na strop.
Poput onog tipa juer ...
Zastao je.
Onaj tip juer ...
Svijetu je zastao dah.
Tiho i blago na njega se spustila spoznaja da je neto, negdje, stravino.
Neto je bilo uasno pogreno.
Neka katastrofa je tiho visjela u zraku oko njega, ekajui da je primijeti.
Koljena su mu zaklecala.
Ono to mu treba, mislio je, to je klijent. Mislio je to iz iste navike.
Uvijek je to pomislio negdje u ovo doba dana. Ali je zaboravio da ima klijenta.
Divlje se zagledao u svoj sat. Skoro jedanaest i trideset. Stresao je glavom
kako bi se rijeio tihe zvonjave u uima, a onda se histerino bacio na svoj eir
i veliki koni kaput koji je visio iza vrata.
Petnaest sekundi kasnije izaao je iz kue, s pet sati zakanjenja, ali
kreui se vrlo brzo.

Poglavlje etvrto
Minutu ili dvije kasnije, Dirk je zastao da razmotri najbolju strategiju.
Umjesto da stigne s pet sati zakanjenja i sav uzrujan, bilo bi sve u svemu bolje
da stigne s pet sati i nekoliko minuta zakanjenja, ali trijumfalno i
zapovjedniki.
"Samo se molim da nisam uranio" bi zvualo dobro kad ue, ali za to mu
je trebala i dobra druga reenica, a nije bio siguran kako bi trebala glasiti.
Moda bi utedio vrijeme kad bi se vratio po auto, ali udaljenost i nije bila
tako velika, a on je imao strahovitu sposobnost da se izgubi kad vozi. To je
velikim dijelom bila posljedica njegove "zen" metode navigacije, koja se
sastojala od toga da naprosto pronae neki auto koji djeluje kao da zna kamo
ide i onda ga slijedi. Posljedice su ee bile iznenaujue nego uspjene, ali
inilo mu se da vrijedi truda zbog onih rijetkih sluajeva kad bi postigao i
uspjeh i iznenaenje.
Osim toga, uope nije bio siguran da mu auto radi.
Bio je to jedan postariji jaguar, izgraen u onom posebnom trenutku u
povijesti te tvrtke kad su izraivali automobile koji su mehaniaru ili ee
nego po benzin, i esto su trebali nekoliko mjeseci odmora izmeu dva izlaska.
Bio je, meutim, siguran, sad kad je razmislio, da u autu nema benzina, a osim
toga nije imao ni gotovine ni prihvatljive kartice kojom bi ga mogao napuniti.
Napustio je taj smjer razmiljanja kao posve neplodan.
Zastao je da kupi novine dok promisli o svemu ostalome. Sat u trgovini
pokazivao je jedanaest i trideset pet. Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo.
Poigrao se pomisli da naprosto napusti cijeli sluaj. Samo se okrene i zaboravi
na njega. Porua. U svakom sluaju, cijela je stvar bila prepuna potekoa.
Odnosno bila je prepuna jedne specifine potekoe, da zadri ozbiljan izraz
lica. Cijela je stvar bila potpuna i posvemanja besmislica. Klijent je oito bio
lud, i Dirk ne bi ni pomislio da prihvati sluaj da nije bilo jedne vrlo vane
stvari.
Tri stotine funti dnevno plus trokovi.
Klijent se sloio samo tako. A kad je Dirk zapoeo svoj uobiajeni govor
o tome kako njegove metode, koje se oslanjaju na temeljnu meusobnu
povezanost svega, esto dovode do trokova koji neuvjebanom oku mogu
djelovati kao donekle nebitni za sam sluaj, klijent je na cijelu priu samo
odmahnuo rukom kao nevanu. Dirku se takvo dranje klijenta jako svialo.
Jedina stvar na kojoj je klijent ustrajao usred cijelog tog gotovo
nadljudskog napadaja razumnosti bila je da Dirk mora biti tamo, apsolutno
mora, mora, mora biti tamo, spreman, sposoban i pozoran, bez greke, bez ak i
trunice nagovjetaja greke, u pola sedam ujutro. Apsolutno.
Pa, naprosto e i oko toga morati postati razuman. Pola sedam je jedno
oito nemogue vrijeme, i on, klijent, oito nije to mislio ozbiljno. Skoro je

sigurno kako je civiliziranih pola sedam trebalo protumaiti kao podne i to je

ono to je zapravo mislio, a ako bude dosadan, Dirku nee preostati nita drugo
nego da mu predoi neke ozbiljne statistike. Nitko se ne ubija prije ruka. Ali
nitko. Ljudi to jednostavno nisu u stanju. Dobar je ruak neophodan za
podizanje eera u lovi i ei za tuom lavlju. Dirk to moe potkrijepiti
brojkama.
Zna li on, Anstey (klijent se zvao Anstey - bio je to udan, prodoran
ovjek od trideset i neto godina, opremljen zureim oima, uskom utom
kravatom i jednom od onih velikih kua u Lupton Roadu; Dirku se zapravo nije
ba jako sviao, i inilo mu se da ovjek djeluje kao da pokuava progutati
ribu) zna li on da je 67 posto svih osuenih ubojica za svoj zadnji obrok biralo
jetra sa slaninom? I da je jo 22 posto bilo rastrzano izmeu indijske hrane i
omleta? Time se 89 posto prijetnje rijeilo jednim udarcem, a kad se jo odbije i
salatare i one koji su gricnuli sendvi s puretinom i unkom i pone prouavati
one koji bi razmotrili zloinstvo bez ikakvog obroka, ve ste debelo zali u
podruja zanernarivosti i znanstvene fantastike.
Iza pola tri, ali blie tri sata, e to je ve vrijeme kad treba poeti paziti.
Ozbiljno. ak i na dobre dane. ak i kad ne dobivate prijetnje smru od udnih
divovskih ljudi zelenih oiju, nakon ruka treba na ljude paziti okom
sokolovim. Stvarno opasno vrijeme nastupa negdje iza etiri, kad se ulice ponu
puniti stadima opasnih nakladnika i agenata, izluenih fettuccinima i sirom, koji
revu za taksijima. U tim se trenucima ispituje ljudske due. Ali est i pol ujutro?
Zaboravi. Dirku je to uglavnom uspijevalo.
Ojaane odlunosti, Dirk je iz kioska izaao natrag na prohladni ulini
zrak i odetao se.
"Ovaj, pretpostavljam da ete htjeti i platiti za te novine, ovaj, zar ne,
gospon Dirk?" rekao je prodava novina trkarajui za njim.
"Ah, Bates," ree Dirk svisoka, "vi i vae pretpostavke. Uvijek
pretpostavljate ovo i pretpostavljate ono. Mogu li vam preporuiti smirenost?
ivot optereen pretpostavkama je teak. Donosi samo tugu i razoaranja.
Nauite se sjediniti s ljepotom sadanjeg trenutka."
"Mislim da su te novine dvadeset penija, gospon", odvrati Bates mirno.
"Gledajte ta emo napraviti, Bates, kad ste ve vi u pitanju. Imate li neku
olovku sa sobom? Obina kemijska e biti dosta."
Bates je iz unutarnjeg depa izvukao kemijsku i pruio je Dirku, koji je
zatim otrgao ugao novina s otisnutom cijenom i nad njom napisao
"DUGUJEM". Zatim preda papiri prodavau.
"Da ga stavim s ostalima, gospon?"
"Stavite ga gdje god vam bude donosio najvie radosti, dragi moj Bates,
ne bih volio da ga stavite bilo gdje drugdje. A za sad, dragi moj, zbogom."
"Pretpostavljam da ete mi htjeti vratiti i moju kemijsku, gospon Dirk."
"Kad doe vrijeme za takvu transakciju, dragi moj Bates" ree Dirk,

"moete biti sigurni. No zasad vau olovku doziva via sudbina. Radost, Bates,
ista radost. Bates, molim vas, pustite tu olovku."
Nakon jo jednog bezvoljnog trzaja, ovjeuljak je slegnuo i otapkao
natrag do svoje trgovine.
"Pretpostavljam da emo se vidjeti kasnije, gospon Dirk", doviknuo je
preko ramena, bez oduevljenja.
Dirk je ovjekova lea poastio otmjenim klimanjem glavom, a zatim
pouri dalje, otvarajui usput novine na strani s horoskopima.
"Doslovno sve to danas odluite bit e pogreno", pisalo je otvoreno.
Dirk je zareao i zatvorio novine. Nije se ni asa zamarao pomisli da
velike uskovitlane gromade kamenja svjetlosnim godinama daleko znaju neto
o danu pred vama to vi sami ne znate. No sluajno je "Veliki Zaganza" bio
jedan stari Dirkov prijatelj koji je znao kad mu je roendan i uvijek je pisao taj
horoskop tako da ga razljuti. Prodaja novina pala je za skoro dvanaestinu
otkako je on preuzeo horoskope, i samo su Dirk i Veliki Zaganza znali zato.
Pourio je dalje, hitro listajui kroz ostatak novina. Kao i obino, nije bilo
nieg zanimljivog. Puno toga o potrazi za Janice Smith, nestalom
aerodromskom slubenicom s Heathrowa, i kako je uope mogla samo tako
nestati. Donijeli su i njenu posljednju sliku, na ljuljaci i s pletenicama, u dobi
od est godina. Njezin otac, stanoviti gospodin Jim Pearce, navodno je izjavio
kako je to vrlo dobar portret, jedino to je sad jako narasla i obino je otrija.
Dirk je nestrpljivo gurnuo novine pod miku i produio dalje, usredotoen na
mnogo zanimljiviju temu.
Tri stotine funti dnevno. Plus trokovi.
Pitao se koliko bi dugo bilo razumno oekivati da mu uspije odravati
gospodina Ansteyja u neobinoj zabludi kako e ga uskoro ubiti dva metra
visoko, kosmato stvorenje s ogromnim zelenim oima i rogovima, koje obino
dolazi maui raznim stvarima - ugovorom napisanim nekim nerazumljivim
jezikom i potpisanim krvavom mrljom, i nekom vrstom kose. Druga upadljiva
osobina toga stvorenja bila je da ga nitko osim Dirkova klijenta ne moe vidjeti,
to je gospodin Anstey odbacivao kao lom svjetlosti.
Tri dana? etiri? Dirk nije vjerovao da e uspjeti cijeli tjedan zadrati
ozbiljan izraz lica, ali ve bi i ovako nakupio oko soma. A mogao bi i novi
hladnjak staviti na listu tangencijalnih, ali neizbjenih trokova. To bi bila dobra
fora. Organiziranje izbacivanja starog hladnjaka definitivno je dio povezanosti
univerzuma.
Poeo je fiukati na pomisao kako bi mogao naprosto nekoga dovesti i
platiti mu da odveze stari hladnjak, zatim skrenuo u Lupton Road i iznenadio se
svim tim policijskim automobilima. I kolima hitne pomoi. Nije mu se svidjelo
to su tamo. Nije mu davalo dobar osjeaj. I malo se uljalo u njegovu umu s
vizijama novog hladnjaka.

Poglavlje peto
Dirk je poznavao Lupton Road. Bila je to iroka ulica s drveem, i s
krupnim kasnoviktorijanskim gradskim kuama koje su se solidno uzdizale i
nisu trpjele policijske automobile. Preciznije, nisu ih trpjele ako bi se pojavili u
veem broju, i s upaljenim svjetlima. Stanovnici Lupton Roada voljeli su vidjeti
zgodan, uredan pojedinani policijski automobil kako patrolira uz i niz ulicu,
vedro i ustrajno - od toga je i vrijednost posjeda ostajala vedra i ustrajna. Ali
onog asa kad bi svjetla zabljeskala tim zastraujue plavim, bacala su sjenu ne
samo na uredne cigle preko kojih bi bljeskala, ve i na same vrijednosti koje su
te cigle predstavljale.
Zabrinuta lica virila su kroz stakla susjednih prozora, osvijetljena
ritminim plavim bljeskovima.
Bila su tri, tri policijska automobila ostavljena ukoso na ulici na nain
koji je nadiao sam in parkiranja. Slala su znak svijetu, govorei kako je zakon
stigao i uzeo stvar u svoje ruke, i kako svatko tko ima samo normalnog, dobrog
i vedrog posla u Lupton Roadu moe mirno odjebati.
Dirk se pourio uz ulicu, dok ga je znoj bockao pod debelim konim
kaputom. Policijski je pozornik iskoio pred njega rairenih ruku, igrajui se
rampe, ali Dirk ga je odgurnuo u stranu u vrtlogu rijei na koje pozornik nije
mogao pronai nijedan pristojan odgovor onako iz glave. Dirk je pourio do
kue.
Na vratima ga je zaustavio jo jedan policajac, i Dirk se ve spremao
mahnuti mu pred nosom isteklom Metro karticom, spretnim trzajem zgloba koji
je satima vjebao pred ogledalom u one dosadne veeri kad nema nita na
televiziji, kad je policajac odjednom doviknuo: "Hej, zovete li se vi Gently?"
Dirk je oprezno zatreptao prema njemu. Proizveo je tih, roktav zvuk koji
je mogao biti bilo "da" bilo "ne", ovisno o okolnostima.
"Jer vas ef trai."
"A da?" ree Dirk.
"Prepoznao sam vas po opisu", rekao je policajac, gledajui ga s
podrugljivim smijekom.
"Zapravo", nastavi policajac, "koristio je vae ime na nain koji bi
mnogima bio izrazito uvredljiv. ak je poslao Velikog Boba Tragaa s autom da
vas pronae. Znam da nije jer djelujete prilino dobro. Veina ljudi koje nae
Veliki Bob Traga stigne nam malo nesigurna. Taman su nam jo u stanju
pomoi u istrazi, i to je sve. Bolje da uete. Bolje vi neg' ja" ree tiho.
Dirk je bacio pogled prema kui. Rolete od borovine zaklanjale su sve
prozore. Premda se u svim drugim pogledima kua inila dobro odravanom,
odnjegovanom do stanja istog, urednog blagostanja, sputene rolete kao da su
odavale dojam nagle propasti.
Neobino, inilo se da iz podruma dopire glazba, ili, preciznije, samo

jedna izdvojena, tretava fraza koja se neprestano ponavljala. Zvualo je kao da

je igla zapela na ploi, i Dirk se pitao zato je nitko nije iskljuio, ili bar
pogurnuo iglu da ploa svira dalje. Pjesma mu se inila neodreeno poznatom, i
Dirk je pretpostavio kako ju je vjerojatno nedavno uo na radiju, premda je nije
mogao do kraja smjestiti. Djeli teksta zvuao je otprilike ovako:
"Ne diraj ga, diraj ga, diraj g Ne diraj ga, diraj ga, diraj g Ne diraj ga,
diraj ga, diraj g" i tako dalje.
"Htjet ete dolje u podrum", rekao je policajac bezizraajno, kao da je to
posljednja stvar koju bi bilo tko normalan elio uiniti.
Dirk mu je kratko kimnuo i pourio stubama do ulaznih vrata, koja su bila
blago odkrinuta. Stresao je glavom i stisnuo ramena ne bi li si natjerao mozak
da se smiri. Uao je.
Ulazni je hodnik govorio o bogatstvu postavljenom preko ukusa izvorno
oblikovanog studentskim ivotom. Podovi su bili gole daske s tekom
poliuretanskom prekrivkom, zidovi bijeli s grkim tapiserijama, ali skupim
grkim tapiserijama. Dirk bi se bio spreman kladiti (premda ne i isplatiti) da bi
temeljita pretraga kue otkrila, meu ostalim tko zna kakvim mranim tajnama,
i pet stotina dionica Britanskog telekoma i kolekciju Dylanovih albuma,
kompletnu sve do "Blood on the Tracks".
U hodniku je stajao jo jedan policajac. Djelovao je uasno mlado, i blago
se naslanjao na zid, zurei u pod i drei ljem stisnut uz eludac. Lice mu je
bilo blijedo i sjajno. Bezizraajno se zagledao u Dirka i blago kimnuo prema
stubama koje su vodile prema dolje.
Odozdo je dolazio ponovljeni zvuk:
"Ne diraj ga, diraj ga, diraj g Ne diraj ga, diraj ga, diraj g"
Dirk je drhtao od bijesa koji je divljao po njegovoj nutrini traei neto
to bi udario ili zadavio. elio je da moe arko zanijekati da je odgovoran za
bilo to, ali dok mu netko ne pokua priiti kakvu krivnju nije to mogao.
"Kako dugo ste ovdje?" upitao je odrjeito. Mladi policajac morao se
sabrati da odgovori.
"Stigli smo prije otprilike pola sata", odvratio je nesigurnim glasom.
"Prokleto jutro. Jurcanje uokolo."
"Ne priaj mi o jurcanju uokolo", rekao je Dirk posve besmisleno.
Otisnuo se niza stube.
"Ne diraj ga, diraj ga, diraj g Ne diraj ga, diraj ga, diraj g"
Na dnu se nalazio uski hodnik. Glavna vrata koja su vodila iz njega bila
su temeljito napukla i visjela su sa arki. Vodila su u prostranu sobu. Dirk se
upravo spremao ui kad se iz sobe pojavio obris i zastao, preprijeivi mu put.
"Ide mi na ivce to si upetljan u ovaj sluaj," ree obris, "jako mi to ide
na ivce. Reci mi kakve veze ima s ovim tako da znam tono to mi ide na
ivce."
Dirk se zaueno zagledao u uredno, mravo lice.

"Gilks?" ree.
"Ne stoj tu i ne bulji kao ta ve u arena vrata, ta to bulji a nije telad?
Puno gore od teladi. Oni krupni, slinavi stvorovi. Morevi. Ne stoj tu i ne bulji
kao mor. Zato je onaj ..." - Gilks je pokazao na sobu iza svojih lea - "zato je
onaj ... tip unutra napisao tvoje ime i broj telefona na kuvertu punu novca?"
"Kako to, n ..." pone Dirk. "Kako to, neka mi bude doputeno pitati, da si
ti ovdje, Gilks? to radi tako daleko od Fensa? udim se da ti je ovdje
dovoljno vlano."
"Tri stotine funti", nastavi Gilks. "Zato?"
"Moda bi mi dopustio da porazgovaram sa svojim klijentom", ree Dirk.
"Tvoj klijent, ha?" ponovi Gilks smrknuto. "Da. U redu. Zato ne
porazgovara s njim? Ba bi me zanimalo uti to e mu rei." Ukoeno se
odmakao i mahnuo Dirku da ue.
Dirk je prikupio misli i uao u sobu u stanju kontroliranog mira koji je
potrajao malo vie od sekunde.
Veina njegova klijenta sjedila je tiho u udobnu naslonjau ispred hi-fi
linije. Naslonja je bio namjeten u optimalni poloaj za sluanje - otprilike
dvaput udaljeniji od zvunika nego to je bila njihova meusobna udaljenost,
to se openito smatra idealnim za stereo zvunu sliku.
Djelovao je openito oputeno, prekrienih nogu i napola dovrene alice
kave na stoliu kraj njega. No, na alost, glava mu je uredno sjedila nasred
ploe koja se vrtjela na gramofonu, tako da se ruka gurala uz vrat i stalno se
vraala u isti utor. Kako se glava okretala, inilo se da otprilike svakih 1.8
sekundi dobacuje Dirku pogled pun zamjeranja, kao da eli rei: "Vidi to se
dogaa kad se ne pojavi na vrijeme kao to ti je reeno", a zatim bi se okrenula
zidu, okolo, okolo, i opet natrag s jo prigovora.
"Ne diraj ga, diraj ga, diraj g Ne diraj ga, diraj ga, diraj g"
Soba se oko Dirka malo zaljuljala, ispruio je ruku do zida da ga smiri.
"Je li te tvoj klijent angairao zbog neke odreene usluge?" pitao je Gilks
iza njega, vrlo tiho.
"Oh, ovaj, samo sitnica", ree Dirk slabano. "Nita to bi imalo veze s
ovim. Ne, on, ovaj, nije spomenuo nita ovakvoga. Dobro, gledaj, vidim da
imate posla. Mislim da bi bilo najbolje da samo pokupim svoju plau i odem.
Kae da ju je ostavio za mene?"
Rekavi ovo, Dirk je teko sjeo na mali stolac od ratana koji je stajao iza
njega, i slomio ga.
Gilks ga je opet povukao na noge i oslonio ga na zid. Naas je iziao iz
sobe, a zatim se vratio s malim vrem vode i aom na pladnju. Natoio je vode
u au, donio je do Dirka i polio ga.
"Bolje?"
"Ne", pljucne Dirk. "Zar ne moe bar iskljuiti plou?"
"To je posao za sudsku medicinu. Ne smijemo nita dirati dok

pametnjakovii ne prou. Moda su to oni. Izai na terasu i nadii se. Zavei se

za ogradu i malo se premlati, ja sad nemam vremena. I probaj malo smanjiti tu
zelenu boju, moe? Nimalo ti dobro ne stoji."
"Ne diraj ga, diraj ga, diraj g Ne diraj ga, diraj ga, diraj g"
Gilks se okrenuo, djelujui umorno i ljutito, i tek to nije krenuo uza
stepenice da doeka novopridolice iji su se glasovi uli u prizemlju kad je
zastao i nekoliko se sekundi zagledao u glavu koja se strpljivo okretala na
svome tekom podnoju.
"Zna," rekao je konano, "ti pametnjakovii koji se vole praviti vani sa
samoubojstvima me zbilja umaraju. Oni to rade samo zato da svima zagoraju
ivot."
"Samoubojstvo?" upita Dirk.
Gilks se osvrnuo prema njemu.
"Prozori ojaani eljeznim sipicama od pola cola", otpoeo je. "Vrata
zakljuana iznutra, klju jo u bravi. Namjetaj naguran na unutarnju stranu
vrata. Vrata prema terasi zakljuana i zamandaljena. Nema znakova tunela. Ako
je to bilo ubojstvo, onda je ubojica na izlasku zastao i napravio izvrstan
staklarski posao. Samo to je sav gips star i prefarban.
Ne. Nitko nije izaao iz ove sobe, i nitko nije provalio u nju osim nas, a
prilino sam siguran da mi to nismo uinili.
Nemam vremena da se s time zezam. Oito samoubojstvo, samo
zakomplicirano. Skoro da bih priveo pokojnika zbog traenja policijskog
vremena. Ali zna to," rekao je, bacajui pogled na sat, "ima deset minuta.
Ako pronae uvjerljivo objanjenje kako mu je to uspjelo koje bih mogao
upisati u svoje izvjee, dopustit u ti da zadri dokazni materijal iz omotnice
minus dvadeset posto kompenzacije meni za emocionalni napor to te nisam
tresnuo po zubima."
Dirk se naas pitao bi li ili ne spomenuo kako je njegov klijent tvrdio da
ga posjeuje udan i nasilan zelenooki div u krznu, koji se redovno pojavljivao
niotkuda urlajui o ugovorima i obvezama i maui metar i pol dugakom
kosom sjajne otrice, ali je zakljuio, kad se sve uzme u obzir, da moda bolje
ne.
"Ne diraj ga, diraj ga, diraj g Ne diraj ga, diraj ga, diraj g"
Konano se razbjesnio na sebe. Prije se nije bio u stanju poteno
razbjesniti na sebe zbog klijentove smrti jer je bila preoogroman i prestravian
teret. Ali sad kad ga je Gilks ponizio, i naao se u previe nesigurnom i
uznemirenom stanju da bi se obranio, bar se mogao na sebe razbjesniti zbog
toga.
Otro se okrenuo od svoga muitelja i izaao na terasu vrta da bude sam
sa sobom i svojim bijesom.
Terasa je bila malena, poploana i gledala je na zapad sa stranje strane
kue, to joj je u velikoj mjeri oduzimalo sunce, zaklonjeno stranjim zidom

kue i visokom ogradom neke industrijske graevine koja se nastavljala na

stranji vrt. Da je ikakvo svjetlo uspjelo pasti na sunani sat, znali biste da je
bilo prilino blizu podneva, po srednjem greenwichkom vremenu. Inae su se
na sunanom satu gnijezdile ptice. Nekoliko biljaka durilo se po teglama.
Dirk si je zataknuo cigaretu u usta i divlje skurio dobar komad.
"Ne diraj ga, diraj ga, diraj g
Ne diraj ga, diraj ga, diraj g"
jo je gnjavilo iz unutranjosti kue.
Uredni zidovi vrta odvajali su terasu s obje strane od susjednih kua. Onaj
s lijeve strane bio je iste veliine kao i ovaj, dok se onaj s desne pruao malo
dalje, koristei injenicu da je industrijska zgrada zavravala u ravnini sa
zidom. Svuda se osjeao dojam dobroodravanosti. Nita veliko, nita
upadljivo, samo dojam da je sve u redu i da odravanje kua nije problem. Kua
s desne strane osobito je djelovala kao da joj je cigla nedavno obnovljena, a
stakla na prozorima zamijenjena.
Dirk je duboko udahnuo zrak i naas stajao zurei u ono to se moglo
vidjeti od neba, a bilo je sivo i maglovito. Jedna jedina tamna toka kovitlala se
na podlozi oblaka. Dirk je neko vrijeme to promatrao, zahvalan za bilo to to
e mu misli skrenuti s onih uasa u sobi iz koje je upravo iziao. Mutno je bio
svjestan dolaenja i odlaenja po sobi, nekakva mjerenja, imao je dojam da se
odigrava snimanje policijskih fotografija i odvijaju aktivnosti uklanjanja
odrubljenih glava.
"Ne diraj ga, diraj ga, diraj g
Ne diraj ga, diraj ga, diraj g
Ne po"
Netko ga je konano podigao, dosadno ponavljanje konano se utialo, i
sad je blagi zvuk udaljenog televizijskog programa mirno zaplovio podnevnim
zrakom.
Dirk je, meutim, imao velikih problema da sve to shvati. Bio je znatno
svjesniji serije snanih, usporenih udaraca u svoju glavu, koji su bili napadaji
krivice. Nije to bila samo uobiajena krivica slina pozadinskom umu koja
potjee naprosto od toga to ste preivjeli tako daleko u dvadeseto stoljee i s
kojom je Dirk obino prilino dobro izlazio na kraj. Bio je to stvaran
zapanjujui osjeaj tipa "ova specifina uasna stvar je specifino i uasno moja
krivica". Svi uobiajeni mentalni pokreti nisu mu omoguili da se izmakne s
puta ogromnome klatnu. Dum, stiglo je ponovno, fiju, dum, ponovno i
ponovno, dum, dura, dum.
Pokuao se prisjetiti pojedinosti onoga to mu je njegov pokojni klijent
(dum, dum) ispriao (dum), ali bilo je (dum) to potpuno nemogue (dum) sa
svim tim lamatanjem (dum). ovjek je rekao (dum) da - Dirk duboko udahne (dum) da ga progoni (dum) krupno (dum) zelenooko udovite naoruano
kosom.

Dum!
Dirk se u sebi smijuckao na sve to.
Dim, dum, dim, dum, dim, dum!
I mislio: "Koji blesavi tip."
Dim, dim, dim, dim, dum!
Kosa (dum) i ugovor (dum).
Nije znao, nije imao ak ni najblae predodbe o emu se u ugovoru radi.
"Naravno", pomislio je Dirk (dum).
Ali imao je nekakav dojam da bi moglo imati veze s kestenom. S tim u
vezi postojala je jedna komplicirana pria (dim, dim, dim).
Dirk je na tome mjestu ozbiljno kimnuo (dum), i povukao umirujuu
kvaicu (dum) na bloku koji je drao na stolu (dum) upravo zato kako bi po
njemu vukao umirujue kvaice (dum, dum, dum). U tom se trenutku ponosio
to je uspio ostaviti dojam kako je upravo povukao kvaicu u kuici oznaenoj
s "kesteni".
Dum, dum, dum, dum!
Gospodin Anstey rekao je da e mu ostalo o kestenima objasniti kad Dirk
doe ispuniti svoju zadau.
I Dirk je olako (dum) i nehajno (dum) obeao (dum), uz neodreeni
pokret rukom (dum, dum, dum) da e doi u est i trideset ujutro (dum), jer je
ugovor (dum) isticao u sedam sati.
Dirk se sjeao kako je povukao jo jednu kvaicu u zamiljenoj kuici s
oznakom "kestenski ugovor istie u 7.00" (du ...)
Nije vie mogao izdrati sve to lupanje. Nije se mogao kriviti za ono to
se dogodilo. Dobro, mogao je. Naravno da je mogao. I krivio se. Zapravo je sve
i bila njegova krivica (dum). Ali poenta je bila da se ne moe i dalje kriviti za to
to se dogodi i istovremeno jasno razmiljati o tome, a upravo e to morati
uiniti. Morat e iskopati tu uasnu stvar (dum) iz korijena, i ako eli biti u
stanju to uiniti morat e se nekako rijeiti sveg tog dumaranja.
Ogroman val bijesa preplavio ga je dok je razmiljao o svojoj nevolji i
zapetljanoj nesrei svoga ivota. Mrzio je tu urednu terasu. Mrzio je sve te
gluposti sa sunanim satovima, sve te uredno obojane prozore, sve te odvratno
ureene krovove. elio je svu krivicu svaliti na drvenariju umjesto na sebe, na
odvratno uredne ploe koje su poploale terasu, na istu gnusnu nakaradu
uredno obnovljenih cigala.
"Oprostite ..."
"ta je?" Okrenuo se, iznenaen upadom tiha, pristojna glasa u njegovo
privatno bjesnilo.
"Imate li vi veze s ...?" ena je svu neugodnost i prizemnost i uasnu
policijskost stvari iz susjedstva obuhvatila jednim neodreenim pokretom svoga

zgloba. Na zglobu je imala crvenu narukvicu koja se slagala s okvirom njenih

naoala. Gledala je preko vrtnog zida kue s desne strane, s izrazom pomalo
tjeskobne nelagode.
Dirk se bez rijei zabuljio u nju. Djelovala je kao da joj je etrdesetak i
neto, vrlo uredno, s nepogreivim i odmah uoljivim okusom marketinga.
Uznemireno je uzdahnula.
"Znam da je to sve sigurno strano i tako," rekla je, "ali mislite li da e jo
dugo? Mi smo pozvali policiju, ali samo zato to nas je ona grozna ploa
potpuno izludila. A ovo je sve malo ..."
Uputila mu je pogled tihog preklinjanja, i Dirk je zakljuio da bi mogla
biti i njena krivica. to se njega ticalo, ona je mogla ponijeti krivicu za sve dok
on ne raisti stvari. Pravo joj i budi, kad nosi takvu narukvicu.
Bez ijedne rijei, okrenuo joj je lea i ponio svoj bijes natrag u kuu, gdje
se odmah poeo smrzavati u neto tvrdo i djelotvorno.
"Gilks!" viknuo je. "Tvoja teorija o samoubojici pametnjakoviu. Svia
mi se. Meni je to u redu. A mislim i da vidim kako je pederu uspjelo. Donesi mi
olovku. Donesi mi papir."
Bombastino je sjeo za seljaki stol od trenjevine koji je zauzimao
sredinu stranjeg dijela sobe, i spretno skicirao shemu dogaaja koja je
ukljuivala vie kuanskih i kuhinjskih aparata, objeeni luster, vrlo precizno
vremensko planiranje, i ovisila je o vitalnoj injenici da je gramofon japanske
izrade.
"To bi trebalo usreiti tvoje forenziare", rekao je Dirk prpono Gilksu.
Forenziari su bacili pogled, shvatili osnovne toke i dopale su im se. Bile su
jednostavne, nevjerojatne, i upravo takve vrste da e istrani sudac koji voli
praznike u Marbelli kao i oni znati uivati u njima.
"Osim", doda Dirk nehajno, "ako niste zainteresirani za mogunost kako
je pokojnik imao neku vrstu dijabolinog ugovora s nekom nadnaravnom silom
i ovo je bila prinudna naplata?"
Forenziari su se zagledali jedan u drugoga i stresli glavama. Od njih je
dopirao izrazit dojam da im se jutro produilo, i ova vrst razgovora samo uvodi
nepotrebne komplikacije u sluaj koji bi inae mogao biti rijeen debelo prije
ruka.
Dirk je zadovoljno slegnuo ramenima, dokopao se svoga dijela dokaznog
materijala i, uz posljednji pozdrav pozorniku, vratio se uza stube.
Kad je stigao do hodnika, odjednom je shvatio kako je blagi zvuk dnevne
televizije kojeg je uo vani u vrtu prije u unutranjosti kue bio pokriven
upornom bukom ploe koja je zapela.
Sad je s iznenaenjem shvatio kako zvuk televizije zapravo dopire
odnekud s gornjih katova kue. Uz brzo osvrtanje da provjeri kako ga nitko ne
vidi, stupio je na najdonju stepenicu stubita koje je vodilo prema gornjim
katovima kue i iznenaeno se zagledao gore.

Poglavlje esto
Stubite je bilo prekriveno nekom ukusno suzdranom vrstom prekrtvke.
Dirk se tiho uspeo uza nj, proao kraj nekih ukusno osuenih krupnih stvari u
zdjeli na prvom odmoritu, i zagledao se u sobe na prvom katu. I one su bile
ukusne i suhe.
Vea je spavaa soba bila jedina prostorija u kojoj su se vidjeli tragovi
nedavnoga koritenja. Bilo je jasno kako je zamiljena ne bi li jutarnjem suncu
dopustila igranje na delikatno araniranom cvijeu i sjedalima punjenim neim
nalik sijenu, ali osjealo se da su arape i rabljeni ileti poeli preuzimati
prostoriju u svoje ruke. Osjeao se izraziti manjak bilo ega enstvenog u sobi ista ona vrsta manjka kakav ostavi slika kad je skinete sa zida. Osjeao se
dojam napetosti i tuge i stvari koje bi trebalo iistiti ispod kreveta.
Kupaonica koja se nastavljala na spavaonicu imala je zlatnu plou
objeenu na zid ispred zahoda, za prodaju petsto tisua primjeraka ploe "Vrui
kesten", benda po imenu "Pugilizam i trea autistina kukavica". Dirk se blijedo
sjeao da je negdje proitao dio intervjua s voom benda (bila su samo dvojica,
i jedan od njih bio je voa) u nekim nedjeljnim novinama. Pitali su ga za ime
benda, a on je odgovorio kako je s tim povezana zanimljiva pria, premda se
ispostavilo da nije zanimljiva. "To moe znaiti to god ljudi ele da znai",
dodao je slegnuvi ramenima na kauu u uredu svoga menadera, negdje u
Oxford Streetu.
Dirk se sjetio kako je zamislio novinara koji pristojno klima glavom i
zapisuje tu izjavu. U Dirkovu elucu stvorio se neugodan vor kojeg je napokon
morao smekati dinom.
"Vrui kesten ..." pomisli Dirk. Odjednom mu je sinulo, dok je gledao
zlatnu plou u crvenom okviru, kako je ploa na kojoj se bila smjestila glava
pokojnog gospodina Ansteyja oito bila upravo to. Vrui kesten. Ne diraj ga.
to bi to moglo znaiti?
to god ljudi ele da znai, pomislio je Dirk nelijepo.
Druga stvar koje se sad sjetio iz intervjua bila je kako je Bol (voa
Pugilizma i tree autistine kukavice zvao se Bol) tvrdio da je tekst pjesme
zapisao vie-manje od rijei do rijei po razgovoru koji je on ili netko drugi
nauo u kafiu ili sauni ili u avionu ili tako nekako. Dirk se pitao kako bi se
izvorni sugovornici osjeali da uju svoje rijei ponovljene u okolnostima u
kojima ih je on upravo uo.
Iz bliega se zapiljio u naljepnicu u sredini zlatne ploe. Na vrhu
naljepnice stajalo je jednostavno "ARRGH!", dok su ispod naslova bila imena
autora: "Paignton, Mulville, Anstey".
Mulville je vjerojatno bio onaj lan Pugilizma i tree autistine kukavice
koji nije bio voa. A prisutnost Geoffa Ansteyja na popisu autora hit pjesme
vjerojatno je platila za ovu kuu. Kad je Anstey govorio kako ugovor ima

nekakve veze s "Kestenom", pretpostavljao je da Dirk zna na to misli. A Dirk

je sa svoje strane jednako lako pretpostavio da Anstey blebee gluposti. Bilo je
vrlo lako pretpostaviti kako netko tko pria o zelenookim udovitima s kosama
isto tako blebee gluposti kad govori o kestenima.
Dirk je uzdahnuo sam za sebe, duboko uznemiren. Nije mu se svialo
kako trofej uredno visi na zidu, pa ga je malo popravio, tako da je sad visio pod
humanijim, neurednijim kutom. No promjena poloaja pomakla je kuvertu iza
okvira, koja je pala i zaleprala prema podu. Dirk ju je bezuspjeno pokuao
uhvatiti. S ukoenim roktajem, sagnuo se i podigao je.
Bila je to prilino velika omotnica krem boje, od bogata, teka papira,
grubo prorezana na jednom kraju i ponovno zatvorena selotejpom. Zapravo je
izgledalo kao da je puno puta otvorena i ponovno zatvorena novim slojevima
ljepljive trake, dojam podran i brojnim imenima na koja je omotnica bila
adresirana, svako od njih prekrieno i zamijenjeno novim.
Posljednje ime na omotnici bilo je Geoff Anstey. Bar je Dirk pretpostavio
da je to posljednje ime, jer je bilo jedino koje nije bilo debelo iskriano. Dirk se
zapiljio u nekoliko drugih imena, pokuavajui ih razaznati.
Neka sjeanja pokrenula su se od dva-tri imena koja je zamalo uspio
proitati, ali morao je znatno podrobnije prouiti omotnicu. Sve otkako se
poeo baviti detektivskim poslom namjeravao si je kupiti povealo, ali nikad to
nije zaista i uinio. Isto tako nije imao ni depni noi, pa je nevoljko zakljuio
kako bi zasad najpametnije bilo spremiti kuvertu u neki od dubljih slojeva
kaputa, i prouiti je kasnije, u intimnijim okolnostima.
Bacio je jo jedan brz pogled na okvir zlatne ploe da provjeri nema li jo
kakvih zanimljivosti, ali se razoarao, pa je izaao iz kupaonice i nastavio s
istraivanjem kue.
Druga je spavaonica bila uredna i bezduna. Nekoritena. Krevet od
jelovine, poplun i stara otrcana komoda oivljena bacanjem u bavu punu
kiseline bile su njen glavni sadraj. Dirk je zatvorio vrata za sobom i krenuo uz
usko, nesigurno, u bijelo obojeno stubite koje je vodilo prema tavanu s kojeg
su dopirali zvukovi Zekoslava Mrkve.
Na vrhu stubita nalazilo se siuno odmorite koje je s jedne strane
vodilo u kupaonicu tako malenu da je najbolji nain za njeno koritenje bio da
unutra gurnete ud koji elite oprati. Vrata kupaonice bila su samo pritvorena
zbog dugake zelene cijevi koja je vodila od pipe za hladnu vodu u lavabou,
preko odmorita i u jedinu drugu prostoriju ovdje na vrhu kue.
Bila je to tavanska soba s otro ukoenim krovom koji je nudio samo
nekoliko mjesta na kojima se bilo tko makar priblino prosjene visine mogao u
potpunosti uspraviti.
Dirk se zgrbio u vratima i promotrio sadraj sobe, bojei se onoga to bi
mogao pronai. Cijela je prostorija bila proeta traljavou. Zastori su bili
povueni, i jedva se malo svjetla uspijevalo probiti kroz njih u sobu, inae

osvijetljenu samo svjetlucavim sjajem animiranoga zeca. Nepospremljen krevet

vlanih, izguvanih plahti bio je gurnut pod osobito otar kut stropa. Dio zidova
i druge priblino okomite povrine stropa bile su prekrivene slikama grubo
izrezanim iz asopisa.
Izresci kao da nisu imali nikakve zajednike teme niti svrhe. Uz nekoliko
slika upadljivih njemakih automobila i nekoliko reklama za grudnjake, bila je
tu i loe izderana slika vonog pudinga, dio oglasa za ivotno osiguranje, i
drugih sluajnih fragmenata, to je sve zajedno davalo naslutiti kako su
odabrani i razmjeteni s tupom, govedastom ravnodunou prema bilo kakvu
znaenju koje bi mogli imati ili dojmu koji bi mogli ostavljati.
Cijev se kovrala preko poda i vodila do rukohvata postarijeg naslonjaa
dovuenog pred televizor.
Zec je divljao. Odsjaj njegova divljanja poigravao je otrcanim rubovima
naslonjaa. Zekoslav se borio s upravljaem zrakoplova koji se strmoglavljivao
prema zemlji. Odjednom je spazio dugme oznaeno s "autopilot" i pritisnuo ga.
Otvorila su se neka vrataca i iz ormaria je isplazio robotski pilot, bacio jedan
pogled na situaciju, i iskoio padobranom. Zrakoplov je nastavio juriti prema
zemlji ali, na svu sreu, ostao je bez goriva tik prije tla i tako se zec spasio.
Dirk je vidio i vrh jedne glave.
Kosa na glavi bila je tamna, zamrena i masna. Dirk ju je promatrao jedan
dug, nelagodan trenutak prije nego to se polako uvukao u sobu da provjeri ima
li osim kose jo neega. Olakanje koje ga je prelilo nakon to je zaobiao
naslonja zato to je glava, ipak, bila privrena za ivo tijelo malo je
pokvarilo tijelo za koje se glava drala.
Zgrbljen u naslonjau nalazio se djeak.
Bilo mu je trinaest ili etrnaest godina i, premda nije djelovao bolesno u
nekom odreenom tjelesnom smislu, definitivno nije bila rije o zdravoj osobi.
Kosa mu je visjela na glavi, glava mu je visjela na ramenima, a on sam leao je
u naslonjau na neki ispuhan, izguvan nain, kao da ga je tko tamo bacio iz
jureega vlaka. Bio je odjeven samo u jeftinu konu jaknu i vreu za spavanje.
Dirk se zabuljio u njega.
Tko je to? to jedan djeak radi ovdje, gledajui televiziju u kui u kojoj
je netko nedavno izgubio glavu? Zna li on to se dogodilo? Zna li Gilks za
njega? Je li se Gilks uope potrudio popeti ovamo? Ipak je to dva kata, za
jednog zaposlenog policajca s kompliciranim samoubojstvom na grbai.
Nakon to je Dirk odstajao svojih dvadesetak sekundi, djeakov se pogled
popeo do njega, ne priznavi ga ni najmanjim znakom, pa zatim opet pao i
usredotoio se na zeca.
Dirk nije bio naviknut da ostavlja tako nikakav dojam. Provjerio je ima li
na sebi svoj ogromni koni kaput i apsurdni crveni eir i je li odgovarajue
dramatino ocrtan svjetlom iz vrata.
Naas se osjetio potiteno i rekao "Ovaj ..." kako bi se naglasio, ali ni to

nije privuklo djeakovu pozornost. Dirku se to nije svialo. Mali je namjerno,

ak zlonamjerno gledao televiziju. Dirk se namrtio. inilo mu se da u
prostoriji raste neka zaparena napetost, neka vrstu sloene, siktave kakvoe u
cijelom zraku, na koju nije znao odgovoriti. Rasla je sve jae, a onda naglo
zavrila uz neoekivani klik od kojega se Dirk trznuo.
Djeak se razmotao kao spora, debela zmija, nagnuo se preko suprotnog
rukohvata naslonjaa, i proveo neke sloene, neviene pripreme koje su oito,
shvatio je Dirk, ukljuivale elektrinu grijalicu za vodu. Kad se vratio u svoj
prijanji raspljackani poloaj, bilo je to s dodatkom plastine alice u desnoj
ruci, odakle je vilicom vadio neku gumastu supstancu i gurao si je u usta.
Zec je dovrio svoj posao i prepustio prostor iscerenom komiaru koji je
elio da gledatelji kupe odreenu vrst piva samo na temelju njegove vlastite,
nimalo nepristrane rijei.
Dirku se inilo kako je doao trenutak da ostavi neto snaniji dojam nego
to mu je dosad uspjelo. Koraknuo je naprijed, ravno u djeakovu crtu pogleda.
"Mali", rekao je Dirk, tonom za koji se nadao da zvui odluno ali blago i
nimalo pokroviteljski, usiljeno ili nespretno, "moram doznati tko - "
Toga ga je asa zbunio prizor koji ga je doekao kad je stao u novi
poloaj. S druge strane naslonjaa nalazila se velika, dopola puna kutija gotovih
jela, velika, dopola puna kutija Mars okoladica, dopola rasturena piramida
limenki s bezalkoholnim piima, i kraj cijevi. Cijev je zavravala plastinim
ventilom, i oito se koristila za punjenje grijalice.
Dirk je bio namjeravao samo pitati deka tko je, ali iz ovog je kuta
gledanja obiteljsku slinost bilo nemogue previdjeti. Bio je to oito sin
nedavno obezglavljenog Geoffreyja Ansteyja. Moda je ovakvo ponaanje
naprosto njegov nain da se suoi sa okom. Ili moda stvarno ne zna to se
dogodilo. Ili je moda on ...
Dirk to nije elio pomisliti.
Zapravo, bilo mu je teko uope jasno misliti dok ga je televizor odmah
kraj uha za raun kompanije za proizvodnju zubne paste pokuavao zabrinuti o
stvarima koje mu se moda dogaaju u ustima.
"OK", rekao je, "ne elim te uznemiravati u trenutku koji je za tebe
zacijelo teak i tuan, ali kao prvo moram doznati zna li ti uope kako je ovo
teak i tuan trenutak za tebe."
Nita.
Dobro, pomisli Dirk, vrijeme je za malo odmjerene grubosti. Naslonio se
na zid, zagurao ruke u depove u stilu "rista, sam si to traio", namrteno se
zabuljio u pod na nekoliko trenutaka, zatim podigao glavu i opalio deka otrim
pogledom meu oi.
"Moram ti rei, mali", ree napeto, "otac ti je mrtav."
To bi moda i upalilo da ba u taj as nije poela vrlo popularna i stara
reklama. Dirku se inila posve zapanjujuim primjerom svoga anra.

Poetna je sekvenca prikazivala anela Lucifera kako pada s nebesa u

dubine pakla, gdje lei na goruem jezeru dok mu neki demon u prolazu ne
dobaci limenku gaziranog pia po imenu sHades. Lucifer je uzme i proba.
Pohlepno ispije cijeli sadraj limenke a zatim se okrene prema kameri, nabaci
opake crne naoale, kae: "Sad smo zbilja vrui!" i zavali se natrag, uivajui u
sjaju ara koji pada oko njega.
U tom se asu zauje nemogue dubok i reei ameriki glas, koji zvui
kao da je i sam ispuzao iz dubine pakla, ili bar iz nekog bircuza u Sohou u koji
se uri vratiti to je prije mogue kako bi se marinirao do sljedee
sinkronizacije: "sHades. Pie iz pakla ..." A limenka se malo okrene da prekrije
poetno s, i tako napie Hades.
Teologija se u svemu ovome inila malo zbunjenom, mislio je Dirk, ali
to je jedna siuna dodatna kapljica dezinformacije u oluji koja ve odavno
divlja?
Lucifer se zatim ponovno okrene kameri i kae "Zbilja bih mogao pasti na
ovo ...", a onda se, za sluaj da je cijela stvar ve posve obeznanila
gledateljstvo, ponavlja poetna scena s Luciferovim padom iz nebesa kako bi se
naglasila rije "pasti".
Djeakova je pozornost bila posve usredotoena na sve to.
Dirk je unuo izmeu djeaka i ekrana.
"Sluaj me", poeo je.
Djeak je iskrivio vrat da vidi ekran preko Dirkova ramena. Morao je
prerasporediti svoje udove kako bi mogao uspjeti u tom naumu i nastaviti se
prehranjivati gotovom hranom.
"Sluaj", ustrajao je Dirk.
Dirku se inilo kako je u ozbiljnoj opasnosti da izgubi kontrolu nad
situacijom. Nije se radilo samo o tome da je djeakova pozornost usredotoena
na televiziju - iniln se kao da mu nita drugo nema znaenja niti postojanja.
Dirk je bio samo neto to mu je kvarilo pogled. Djeak mu nije elio nikakvo
zlo, samo mu je smetao pogledu.
"Gle, moemo li ovo malo iskljuiti?" rekao je Dirk, i trudio se da ne
zvui razdraeno.
Djeak nije odgovorio. Moda su mu se ramena malice ispravila, moda
je to bilo slijeganje. Dirk se okrenuo i zapitao se koji gumb treba pritisnuti da
iskljui televizor. Cijela upravljaka ploa kao da je bila posveena samo tome
da ostane ukljuena - nije bilo nijednog gumba oznaenog s on ili off. Konano
je Dirk naprosto iskljuio televizor iz struje u zidu i okrenuo se natrag djeaku,
koji mu je slomio nos.
Dirk je osjetio kako mu se hrskavica skrila od siline udarca djeakova
ela dok su obojica teko padala unatrag na televizor, ali zvuk pucanja kostiju i
zvuk njegova vlastitog uzvika boli dok je kost pucala posve su iezli pod
zavijajuim urlicima bijesa koji su provalili iz djeakova grla. Dirk je

bespomono mlatarao rukama ne bi li se zatitio od siline napada, ali djeak je

bio gore, s laktom u Dirkovu oku, koljenima udarajui prvo u Dirkov prsni ko,
zatim njegovu vilicu, pa Dirkov ve traumatizirani nos, dok se verao preko
njega kako bi ponovno ukljuio televizor. Zatim se udobno smjestio natrag u
naslonja i natmureno i uznemireno zurio dok se slika vraala.
"Mogao si bar priekati do vijesti", rekao je tupim glasom.
Dirk se zagledao u njega i zinuo. Sjedio je zgren na podu, titei nos koji
je krvario obim rukama, i zijevao pred udovino nezainteresiranim stvorom.
"jbm ... bmmm ... nggh!" pobunio se, a onda na neko vrijeme odustao,
dok je provjeravao koliku je tetu otrpio njegov nos.
Definitivno je postojao jedan nesiguran dio koji je gadno krckao meu
njegovim prstima, a cijela se stvar odjednom inila uasavajue nepoznatog
oblika. Iskopao je rupi iz depa i podigao ga do svoga lica. Krv ga je cijelog
natopila. Teturavo se uspravio, odmahnuo na nepostojee ponude za pomo, i
oteturao iz sobe u siunu kupaonicu. Tamo je bijesno izvukao cijev iz pipe,
pronaao runik, natopio ga hladnom vodom i drao ga na licu minutu-dvije,
dok krv nije postupno usporila pa sasvim prestala tei. Zabuljio se u svoj odraz
u ogledalu. Nos mu se nedvojbeno naherio pod frajerskim kutom. Hrabro ga je
pokuao pomai, ali ne dovoljno hrabro. Stravino je zaboljelo, pa se zadovoljio
time da ga jo malo natapka runikom i tiho opsuje jo koju.
Ostao je stajati jo nekoliko sekundi, naslonjen na lavabo, teko diui i
vjebajui u zrcalu bijesan izgovor za "Dobro!". Ispadalo je "Nobuo!" i nije
imalo nikakve prave snage. Kad se osjetio dovoljno spremnim, ili bar onoliko
spremnim koliko je mogao biti u blioj budunosti, okrenuo se i smrknuto
odmarirao natrag u leglo zvijeri.
Zvijer je mirno sjedila i upijala novosti o nekim uzbudljivim i
zanimljivim kviz-emisijama koje su te veeri ekale odlunoga gledatelja, i nije
podigla pogled kad je Dirk ponovno uao.
Dirk je odluno priao prozoru i otro razmaknuo zavjese, napola se
nadajui da bi zvijer mogla vrisnuti i skvriti se kad se izloi suncu ali, osim
trzaja nosa, nije bilo nikakve reakcije. Neka tamna sjena naas je zalepetala
preko prozora, ali pod takvim kutom da Dirk nije mogao vidjeti odakle.
Okrenuo se da se suoi s djeakom-zvijeri. Podnevne vijesti upravo su
poinjale, i djeak se inio nekako malo otvorenijim, malo spremnijim
prihvatiti svijet izvan svjetlucava arena pravokutnika. Pogledao je prema Dirku
s kiselim, umornim izrazom.
"Kajho?" upita.
"Dei u di da hou" rekao je Dirk, otro ali beznadno. "Hou ... egaj
balo ... ja zdab ko je do!"
Dirkova panja odjednom se premjestila na televizijski ekran, gdje je
stajala prilino novija fotografija nestale aerodromske slubenice.
"Kajraditu?" nastavi djeak.

"" proiti Dirk, i spusti se na rukohvat naslonjaa, usredotoeno

zurei u lice na ekranu. Fotografija je bila stara oko godinu dana, prije nego to
je djevojka otkrila jeftino sjajilo za usne. Imala je kovravu kosu i otrcan,
potlaen izgled.
"Kojsti? tasdogaa?" ustrajao je djeak.
"Zluaj, zdari," otrese se Dirk, "ledab ouo!"
Spiker na vijestima objavio je kako policija priznaje zbunjenost
injenicom da na sceni incidenta nema ni traga Janice Smith. Objasnili su kako
iste zgrade ima smisla pretraiti samo ogranien broj puta, i pozvali bilo koga
tko ima ikakvu predodbu o tome gdje bi se Janice Smith mogla nalaziti da se
javi.
"Do je boja dajnida! Do je gofpoida Berd!" uzviknuo je Dirk zapanjeno.
Djeaka nije zanimala Dirkova biva tajnica, i prestao je pokuavati
privui Dirkovu panju. Izvukao se iz vree za spavanje i odljapkao u
kupaonicu.
Dirk je sjedio zabuljen u televizor, zapanjen da nije prije shvatio tko je
nestala djevojka. No nije bilo razloga da to shvati, sinulo mu je. Udajom je
promijenila prezime, a ovo je bilo prvi put da je netko pronaao fotografiju na
kojoj ju se doista dalo prepoznati. Do sad se nije ozbiljno zanimao za udni
dogaaj na aerodromu, ali sad je to zahtijevalo njegovu pozornost.
Eksplozija je sad i slubeno bila opisana kao "boanski in".
Ali, pomislio je Dirk, kojeg boga? I zato?
Koji bi se bog vucarao Terminalom dva Zrane luke Heathrow i
pokuavao uhvatiti let u 15.37 za Oslo?
Nakon bijednog nitavila posljednjih nekoliko tjedana, odjednom je tako
mnogo stvari zahtijevalo njegovu panju. Naas se namrtio, duboko zamiljen,
i jedva da je i primijetio kad se djeak-zvijer vratio i zavukao u svoju vreu za
spavanje taman na vrijeme za reklame. Prva je prikazivala kako posve obina
juha u kocki moe predstavljati prirodno sredite normalnog, sretnog
obiteljskog ivota.
Dirk je skoio na noge, ali im je zaustio da opet pone ispitivati djeaka,
nade su mu umrle od jednog pogleda. Zvijer je bila daleko, potonula natrag u
svoj mrani, svjetlucavi brlog, i Dirk nije imao potrebe da ga ba tog asa opet
uznemirava.
Zadovoljio se time da nezainteresiranom djetetu dovikne kako e se
vratiti, i teko se stutio niz stubite, s velikim konim kaputom koji je
sumanuto lepetao za njim.
U predsoblju je opet susreo odurnoga Gilksa.
"to ti se dogodilo?" upitao je policajac otro ugledavi Dirkov oteen,
oteen nos.
"Gago di bi i regao", odvrati Dirk nevino. "Brebladio dab dabog debe."
Gilks je zahtijevao da prizna to je radio, i Dirk je velikoduno objasnio

kako je gore svjedok sa zanimljivim informacijama. Predloio je Gilksu da ode

popriati s njim, ali da bi bilo najbolje da prvo iskljui televizor.
Gilks je kratko klimnuo glavom. Krenuo je uza stube, ali ga Dirk
zaustavi.
"De idi li di de nida udno u oboj gui?"
"to si rekao?" ree Gilks nervozno.
"Nida udno", ponovi Dirk.
"Nita kakvo'?"
"udno!" ustraje Dirk.
"udno?"
"Ba dago, udno."
Gilks slegne ramenima. "Kao recimo?" ree.
"idi ze bodbudo bezduda."
"Potpuno kakva?"
"Bezduda!" Pokuao je ponovno. "Bez due! Bislib da je do jaaago
zadibljiuo!"
Na to je pristojno podigao eir i izjurio iz kue na ulicu, gdje se jedan
orao s neba zaletio na njega i zamalo ga gurnuo pod autobus broj 73 u smjeru
juga.
Sljedeih dvadeset minuta, stravini povici i krikovi dopirali su s najvieg
kata kue u Lupton Roadu, i uzrokovali silnu napetost meu susjedima.
Bolnika su kola odnijela gornje i donje ostatke gospodina Ansteyja, i policajca
s krvavim licem. Kratko vrijeme nakon toga, vladala je tiina.
Zatim se jo jedan policijski auto zaustavio pred kuom. Puno primjedbi
tipa "stigao je Bob" doprlo je iz kue, a jedan vrlo krupan i vrst policajac
izvukao se iz automobila i poslovno krenuo uza stube. Nekoliko minuta i puno
vritanja i urlanja kasnije, ponovno se pojavio, takoer drei se rukama za lice,
i odvezao se izrazito nadureno, nasilno i bespotrebno kripei gumama.
Dvadeset minuta kasnije stigao je kombi iz kojega je iziao jo jedan
policajac, nosei mali depni televizor. Uao je u kuu, i ubrzo se vratio vodei
mirnog trinaestogodinjeg djeaka presretnog s novom igrakom.
Kad su otili svi policajci osim onog jednog slubenog automobila koji je
ostao parkiran da motri na kuu, jedan krupan, dlakav, zelenooki obris iskrao se
iz svoga skrovita iza jedne od molekula u prostranoj podrumskoj sobi.
Oslonio je kosu na jedan zvunik, umoio dugaak, izboran prst u ve
gotovo posve sasuenu krv koja se skupila na gramofonu, povukao prstom po
dnu lista debelog, poutjelog papira, a zatim nestao u mraan i skriven drugi
svijet, zvidukajui udnu i zlokobnu pjesmicu i vrativi se samo naas da
pokupi svoju kosu.

Poglavlje sedmo
Malo ranije toga jutra, na udobnoj udaljenosti od svih ovih dogaaja,
smjeten na udobnoj udaljenosti od lijepog prozora kroz koji je strujalo hladno
prijepodnevno svjetlo, leao je na bijelom krevetu postariji jednooki ovjek.
Novine su leale na podu poput napola sruena atora, tamo gdje su baene
dvije minute ranije, malo poslije deset po satu na nonom ormariu.
Prostorija nije bila velika, ali je bila namjetena s upadljivo bezlinim
dobrim ukusom, kao da se radi o sobi u skupoj privatnoj bolnici ili klinici, a
tono je to i bila - Bolnica Woodshead, smjetena na vlastitom, malom, ali
dobro odravanom zemljitu na rubu malog, ali dobro odravanog sela u
Cotswoldsu.
ovjek je bio budan ali ga to nije veselilo. Koa mu je bila delikatno
stara, kao jako nategnut proziran pergament, blago ispjegana. Njegove krhke
ruke leale su malo skvrene na istim bijelim pamunim plahtama i vrlo blago
podrhtavale.
Bio je znan pod razliitim imenima, kao gospodin Odwin, ili Wodin, ili
Odin. Bio je - i jest - bog, i jo k tome ona vrst boga kraj koje najmanje elite
biti, ljutiti bog. Jedino mu ie oko iskrilo.
Bio je ljutit zbog onoga to je proitao u novinama, to e rei da se neki
drugi bog opustio i davi sve ivo. U novinama to nije ba tako pisalo, naravno.
Nije pisalo: "Bog se opustio, gnjavi ljude na aerodromu", samo je opisivalo
razaranje koje je uslijedilo, ne uspjevi izvui nikakav zakljuak.
Pria je bila vrlo nezadovoljavajua na sve mogue naine, zbog
uznemirujue nezakljuenosti, nikudneiduosti, kao i zbog iritantnoga (s
gledita novina) nedostatka bilo kakva potena krvoprolia. Naravno, postojao
je misterij povezan s manjkom krvoprolia, ali novine su uvijek vie voljele
dobru dozu krvi nego nekakav obian misterij.
Odin, meutim, nije imao problema da otkrije to se dogaa. Svi su
izvjetaji u sebi imali puno previe Thorova da bi to itko osim nekog drugog
boga mogao uoiti. Odin je od bijesa bacio jutarnje novine, i sad se pokuavao
usredotoiti na svoje vjebe za oputanje, kako se ne bi previe uzrujao zbog
svega toga. Vjebe su ukljuivale udisanje na odreeni nain, i izdisanje na
drugi odreeni nain, i bile su dobre za njegov tlak i tako dalje. Nije da je on
bio blizu smrti ili tako neega - ha! - ali nije bilo dvojbe kako u svojim
godinama - ha! - vie voli raditi stvari polako i paziti na sebe.
Najvie je od svega volio spavati.
Spavanje mu je bilo vrlo vano. Volio je spavati podulje vrijeme, u
velikim komadima. Samo spavati preko noi znailo bi da se ne bavite time
ozbiljno. Volio je dobro prospavati no, i ne bi to propustio ni za to na svijetu,
ali nije to smatrao ni priblino dovoljnim. Volio je zaspati najkasnije do pola
dvanaest ujutro ako je ikako mogue, a ako je to moglo doi odmah nakon

finog oduljeg jutarnjeg spavanja, tim bolje. Lagani doruak i kratki posjet
kupaonici dok mu se promijeni krevetnina zapravo su bile jedine aktivnosti
kojima se elio baviti, i pazio je da mu ni to ne rastrese snenost i tako pokvari
poslijepodnevno spavuckanje. Ponekad bi uspio provesti cijeli tjedan u snu, i
smatrao je to dobrim odmorom. Takoer je prespavao i itavu 1986. godinu, i
nita mu nije falilo.
Ali znao je, na svoje duboko nezadovoljstvo, da e uskoro morati ustati i
preuzeti posveenu i iritantnu dunost. Posveenu, jer je bila boanska,
odnosno bar je ukljuivala bogove, a iritantnu zbog jednog odreenog boga
kojeg je ukljuivala.
Potajno je pomakao zastore s udaljenosti, sluei se samo svojom
boanskom voljom. Teko je uzdahnuo. Morao je misliti a, osim toga, bilo je i
vrijeme za njegov jutarnji posjet kupaonici.
Pozvonio je bolniaru.
Bolniar u laganoj, izglaanoj zelenoj tunici stigao je smjesta, veselo mu
zaelio dobro jutro, i zaposlio se traenjem papua i kune haljine. Pomogao je
Odinu da ustane iz kreveta, to je pomalo podsjealo na vaenje punjene vrane
iz kutije, i polako ga otpratio do kupaonice. Odin je hodao ukoeno, kao glava
objeena izmeu dva teka stupa omotana prugastim frotirom. Bolniar je
Odina znao kao gospodina Odwina, i nije imao pojma da se radi o bogu,
injenica koju je Odin inae volio prikrivati, i elio je da i Thor tako ini.
Thor je bio bog grmljavine i, iskreno govorei, tako se i ponaao. Vrlo
neprilino. inilo se da ne eli, ili ne moe, ili je moda naprosto preglup da
shvati ili prihvati ... Odin se zaustavio. Osjetio je da je poeo truati samomu
sebi. Morat e mirno razmisliti to da dalje uini s Thorom, a upravo se kretao
prema najboljem mjestu za razmiljanje.
im je Odin dovrio svoje dostojanstveno epesanje do vrata kupaonice,
dvije bolniarke pourile su se i skinule posteljinu, a zatim je zamijenile
svjeom, ponovno slaui krevet s beskrajnom preciznou, rasteui svjeu
posteljinu, nateui je, okreui i podvrui. Jedna od bolniarki, oito starija,
bila je punana i materinskog izgleda, druga mlaa, tamnija i slinija ptici.
Novine su maknute s poda i uredno presloene, pod je na brzinu posisan, zastori
povueni, cvijee i netaknuto voe zamijenjeno svjeim cvijeem i svjeim
voem koje e, kao i svaki komad voa prije toga, ostati netaknuto.
Kad su nakon nekog vremena jutarnje potrebe staroga boga ispunjene i
vrata kupaonice se ponovno otvorila, soba je ve bila preobraena. Stvarne su
razlike bile siune, naravno, ali je krajnji dojam bio kao kod suptilna no
arobna preobraaja u neto ugodno i svjee. Vidjevi to, Odin je kimnuo s
tihim zadovoljstvom. Polako je pregledao krevet, kao monarh koji pregledava
vrstu vojnika.
"Je li dobro podvrnuto?" upitao je svojim starim, aputavim glasom.
"Jako je dobro podvrnuto, gospodine Odwin", rekla je starija bolniarka s

laskavim smijekom.
"Je li uredno okrenuto?" Bilo je jasno da jest. To je samo bio ritual.
"Ba je jako uredno okrenuto, gospodine Odwin", odgovori bolniarka.
"Osobno sam nadgledala okretanje plahti."
"Drago mi je, sestro Bailey, jako mije drago", ree Odin. "Vi imate oko za
uredno okrenutu plahtu. Sve se bojim to u bez vas."
"Pa ne idem ja nikamo, gospodine Odwin", ustvrdi sestra Bailey,
isijavajui sretnu uvjerljivost.
"Ali neete trajati vjeno, sestro Bailey", Odin e. Ta je primjedba
zbunjivala sestru Bailey kad god bi je ula, zbog svoje naizgled potpune
beutnosti.
"Jasno, nitko od nas ne traje vjeno, gospodine Odwin", rekla je blago
dok su ona i druga bolniarka rjeavale sloen zadatak smjetanja Odina natrag
u krevet bez da mu povrijede dostojanstvo.
"Vi ste Irkinja, zar ne, sestro Bailey?" upitao je kad se udobno smjestio.
"Ba i jesam, gospodine Odwin."
"Jednom sam poznavao jednog Irca. Finn neto. Ispriao mi je hrpu stvari
koje nisam elio znati. Nije mi rekao nita o posteljini. Ali sad znam."
Kratko je kimnuo toj uspomeni i ukoeno spustio glavu natrag na dobro
istresene jastuke i nadlanicom punom pjega preao preko prevrnute posteljne
plahte. Naprosto je bio zaljubljen u posteljinu. istu, blago utirkanu, bijelu
irsku posteljinu, izglaanu, podvrnutu, okrenutu - ve su mu same rijei bile
neka vrsta enjive litanije. Stoljeima ga ve nita nije toliko opsjedalo ili
diralo kao to se sad dogaalo s posteljinom. Nije ni za ivu glavu mogao
shvatiti kako mu je ikad moglo biti stalo do bilo ega drugoga.
Posteljina.
I spavanje. Spavanje i posteljina. Spavanje u posteljini. Spavanje.
Sestra Bailey promatrala ga je s nekom vrstom vlasnike razdraganosti.
Nije znala da je on zapravo bog, zapravo, mislila je da je vjerojatno neki
ostarjeli filmski producent ili nacistiki ratni zloinac. Definitivno je imao
naglasak koji nije mogla posve smjestiti, a njegova bezbrina pristojnost,
njegova priroena sebinost i opsjednutost higijenom govorile su o prolosti
prepunoj uasa.
Da ju je netko prenio tamo gdje bi svoga tajnovitog pacijenta vidjela na
tronu, ratniki otac ratnikih bogova Asgarda, ne bi se iznenadila. Zapravo, to
ba nije posve tono. Zabezeknula bi se toliko da bi izgubila glavu. Ali bi bar
uvidjela kako je to u skladu s osobinama koje je vidjela u njemu, kad bi se
jednom oporavila od oka otkria da je praktiki sve to je ljudska rasa ikad
odluila vjerovati istina. Ili da nastavlja biti istina jo dugo nakon to ljudskoj
rasi prestane biti potrebno da bude istina.
Odin je svoju medicinsku poslugu otpustio pokretom ruke, prvo zatraivi
da pronau njegovog osobnog asistenta i smjesta mu ga poalju.

Zbog ovog je sestra Bailey samo malo stisnula usne. Nije joj se sviao
osobni asistent gospodina Odwina, njegov opi sluga, tajnik, batler, zovite ga
kako hoete. Oi su mu bile zlobne, straio ju je, a bila je i prilino sigurna
kako bolniarkama na pauzi daje nepristojne prijedloge.
Imao je ono to je sestra Bailey podrazumijevala pod maslinastim tenom,
utoliko to je bio neobino blizu zelenome. Sestra Bailey bila je uvjerena kako
to uope nije u redu.
Ona je, naravno, bila posljednja koja bi sudila o nekome po boji njegove
koe - ili ako ne ba posljednja, bar je to posljednji put uinila juer
poslijepodne, kad je neki afriki diplomat doao da mu uklone une kamence i
smjesta joj se zamjerio. Nije joj se sviao. Nije mogla tono odrediti to joj se
to na njemu ne svia, jer je bila bolniarka, a ne taksist, i nije doputala svojim
osobnim osjeajima da se pokau makar i na as. Bila je puno preprofesionalna,
puno predobra u svome poslu, i tretirala je svakoga s vie-manje podjednakom
djelotvornom i veselom pristojnou, pa ak i, pomislila je - i duboka hladnoa
spustila se u tom asu na nju - ak i gospodina Raga.
Gospodin Rag je bilo ime osobnog asistenta gospodina Odwina. Nije bilo
nieg to je ona tu mogla uiniti. Nije bilo do nje da kritizira privatne
aranmane gospodina Odwina. Ali da je se ticalo, kao to nije, bilo bi joj znatno
drae, i to ne samo zbog nje same, ve i za dobro gospodina Odwina, to je bilo
i najvanije, kad bi mogao uposliti nekoga od koga joj se koa ne jei, eto, tako.
Vie nije razmiljala o tome, ve ga je samo otila potraiti. Laknulo joj je
kad je jutros dola na posao i otkrila kako je gospodin Rag napustio zgradu jo
prole noi, ali ga je, s dubokim razoaranjem, uoila kako se vraa prije kakvih
sat vremena.
Pronala ga je tono tamo gdje nije trebao biti. uao je na sjedalu u
ekaonici za posjetitelje, nosei neto to je uasavajue sliilo na prljavu,
odbaenu lijeniku kutu, znatno preveliku za njega. Ne samo to, jo je i svirao
tanku, nemuzikalnu pjesmicu na nekoj vrsti frule koju je oito izrezbario iz
velike injekcije za jednokratnu uporabu koju apsolutno nije smio imati u
rukama.
Podigao je prema njoj pogled svojih hitrih, zaplesanih oiju, iskesio joj se
i nastavio fukati i skviati, samo znatno glasnije.
Sestra Bailey u sebi je prola kroz sve stvari koje uope nije imalo smisla
govoriti o kuti ili o injekciji, ili o njemu u ekaonici za posjetitelje, gdje e
prestraviti, ili se priprema prestraviti, posjetitelje. Znala je da nee moi
podnijeti izraz povrijeene nevinosti kojim bi joj uzvratio, ni nevjerojatnu
apsurdnost njegovih odgovora. Jedina joj je mogunost bila da naprosto prijee
preko svega i makne ga iz prostorije i sebi s puta to je prije mogue.
"Gospodin Odwin vas eli vidjeti", rekla je. Pokuala je u svoj glas
nagurati neto svoje uobiajene vedrine, ali naprosto nije ilo. eljela je da mu
oi prestanu tako plesati. Osim to je to bilo vrlo uznemirujue, kako s

medicinske tako i s estetske toke gledita, nije si mogla pomoi a da je ne

smeta dojam koji je to ostavljalo, tj. da se u prostoriji nalazi jo barem trideset i
sedam stvari zanimljivijih nego to je ona.
Nekoliko je sekundi zurio u nju na taj neugodan nain, zatim,
promrmljavi kako nema mira za zloudnike, ak ni za one jako zloudne,
proao je kraj sestre Bailey i zapiio po hodniku primiti upute od svoga
gospodara, brzo, prije nego mu gospodar zaspi.

Poglavlje osmo
Do kraja toga jutra, Kate je samu sebe otpustila iz bolnice. Ispoetka je to
ukljuilo i neke potekoe, jer su prvo odjelna sestra, a zatim i lijenik zaduen
za Kate inzistirali na tome kako ona nije dovoljno zdrava da ode. Tek je izala
iz manje kome, i treba joj njega, treba joj "Pizza", ustrajala je Kate.
- odmor, treba joj "- moj vlastiti dom, i svjei zrak. Zrak je ovdje uasan. Smrdi kao pazuho
usisivaa za prainu."
-jo lijekova, i definitivno bi morala jo dan ili dva ostati na promatranju,
sve dok se ne uvjere da se do kraja oporavila.
Bar su prilino inzistirali. Tijekom jutra, Kate je zahtijevala i dobila
telefon, i poela naruivati isporuku pizze na svoj odjel. Nazvala je sve
najneljubaznije pizzerije koje je znala u Londonu, izmuila ih, zatim se
pozabavila buno neuspjenim pokuajima da pronae motocikl koji e proi
West Endom i pokuati joj pribaviti pikantnu pizzu s popisom dodatnih paprika
i gljiva i sireva koje je upravitelj dostavnog servisa odbijao makar i pokuati
zapamtiti, i nakon otprilike sat vremena takva ponaanja, primjedbe na Katein
odlazak iz bolnice postupno su otpale poput latica s jesenske rue.
I tako je, malo nakon ruka, Kate stajala na tmurnoj ulici u zapadnom
Londonu, osjeajui se slabo i uzdrmano, ali i samozadovoljno. Imala je sa
sobom prazne, otrcane ostatke svoje putne torbe koje je odbijala ostaviti, a u
torbici mali komad papira na kojem je bilo nakrabano samo jedno ime.
Zaustavila je taksi i sjela na stranje sjedalo, drei oi zatvorene veinu
puta natrag do njezina doma na Primrose Hillu. Uspela se stubitem i ula u
svoj stan na najviem katu. Na automatskoj ju je sekretarici doekalo deset
poruka koje je naprosto izbrisala bez da ih je presluala.
Otvorila je prozor svoje spavae sobe i nekoliko je trenutaka ostala
nagnuta kroz njega, pod prilino opasnim i nespretnim kutom koji joj je
doputao da vidi djeli parka. Radilo se o malom uglu sa samo nekoliko stabala.
Stranji zidovi nekoliko okolnih kua su ga uokvirivali, odnosno, recimo da ga
nisu u potpunosti skrivali, to ga je za Kate inilo vrlo osobnim i privatnim,
kako irok, sveobuhvatan pogled nikad ne bi mogao biti.
Jedan je jedini put otila do tog kutka parka i proetala nevidljivim rubom
koji je oznaavao granice onoga to je vidjela, i dola je vrlo blizu osjeaju da
je na svome. ak je i potapala platane, onako vlasniki, a onda je sjela pod njih
promatrajui zalaz sunca nad Londonom - nad njegovim nagrenim obrisima i
nedostavljajuim pizzerijama - i otila je odatle s dubokim osjeajem neega,
premda nije bila posve sigurna ega. Svejedno, rekla je tad sebi, u zadnje
vrijeme trebala bi biti zahvalna za bilo kakav dubok osjeaj, koliko god
neodreen bio.

Povukla se s prozora, ostavila ga irom otvorenim usprkos hladnoi

vanjskog zraka, otapkala do male kupaonice i pustila vodu u kadu. Imala je
kadu prostranog edvardijanskog tipa koja je zauzimala predivno
neproporcionalan komad prostora i zakrivala veinu preostalog prostora
prljavobijelim cijevima. Pipe su se puile. im se prostorija dovoljno napunila
parom da bude topla, Kate se svukla a zatim otila otvoriti svoj veliki
kupaoniki ormari.
Bilo joj je pomalo neugodno zbog istog preobilja stvari koje je imala za
stavljanje u kadu, ali iz nekog razloga nije bila u stanju proi kraj bilo koje
parfumerije ili biljne ljekarne bez da ue i da se zavesti kakvom bocom
staklenoga epa, s neim plavim ili zelenim ili naranastim i uljastim to je
trebalo uspostaviti prirodni balans neke neodreene supstance za koju ak nije
ni znala da bi je trebala imati u koi.
Zastala je, pokuavajui se odluiti.
Neto ruiasto? Neto s dodatnim vitaminom B? Vitaminom B12? B13?
Ve i sam broj stvari s razliitim tipovima vitamina B u sebi bio je nezgodno
velik. Bilo je praaka i ulja, tubica gela, ak i neka vrst sjemenki prodorna
mirisa koje bi na neki tajnovit nain trebale koristiti nekom nepoznatom dijelu
tijela.
Moda malo ovih zelenih kristala? Jednoga dana, znala si je ponekad
govoriti, nee se uope muiti s izborom, ve e samo staviti od svega pomalo.
Kad osjeti da joj je to zbilja potrebno. Zapravo joj se inilo da je doao taj dan, i
s naglom osvjeavajuom navalom zadovoljstva, zaposlila se stavljajui po kapdvije od svega u ormariu u zaparenu kadu, sve dok nije bila uzburkana
izmijeanim, sve blatnijim bojama, i gotovo elatinasta na dodir.
Zatvorila je pipe, otila do svoje torbice, a onda se vratila i spustila u
kadu, gdje je leala zatvorenih oiju, polako diui pune tri minute prije nego
to je konano posvetila panju komadiu papira koji je donijela sa sobom iz
bolnice.
Imao je na sebi samo jednu rije, a i tu je rije izvukla iz jedne udno
nevoljne mlade bolniarke koja joj je toga jutra izmjerila temperaturu.
Kate se raspitivala o onom krupnom ovjeku. Krupnom ovjeku koga je
susrela na aerodromu, ije je tijelo vidjela u pokrajnjem odjelu, kasno u noi.
"Oh, ne," rekla je bolniarka, "nije on bio mrtav. Samo je bio u nekakvoj
komi."
Moe li ga vidjeti? upitala je Kate. Kako se zove?
Trudila se zvuati nezainteresirano, onako usputno, to je bilo prilino
teko izvesti s toplomjerom u ustima, pa uope nije bila sigurna da joj je
uspjelo. Bolniarka je rekla da zbilja ne zna, zbilja ne bi trebala govoriti o
drugim pacijentima. I uostalom, ovjek vie nije tamo, odveli su ga nekamo
drugamo. Poslali su bolnika kola po njega da ga odvedu nekamo drugamo.
Ovo je Kate poprilino iznenadilo.

Kamo su ga odveli? Kakvo je to posebno mjesto? Ali bolniarka nije bila

voljna rei bogzna to drugo, i tren kasnije pozvala ju je odjelna sestra. Jedina
rije koju je bolniarka izustila bila je ona koju je Kate nakon toga nadrljala na
komad papira u koji je sad gledala.
Rije je bila "Woodshead".
Sad kad se opustila, imala je dojam da joj je ime odnekud poznato,
premda se nije mogla sjetiti gdje ga je ula.
Onoga asa kad se sjetila, nije vie mogla ostati u kadi, nego je ustala i
krenula ravno prema telefonu, zastavi samo kratko da spere blato sa sebe.

Poglavlje deveto
Krupni se ovjek probudio i pokuao podii pogled, ali jedva da je mogao
pomai glavu. Pokuao je sjesti, ali ni to mu nije uspjelo. Osjeao se kao da ga
je netko zalijepio za pod superljepilom, a nakon nekoliko sekundi otkrio je i
zapanjujui razlog zato se tako osjea.
Naglo je trznuo glavom, iupavi pri tom velike pramenove ute kose
koja je ostala bolno zalijepljena za pod, i ogledao se oko sebe. Nalazio se u
neem to je izgledalo kao zaputeno skladite, vjerojatno na nekom viem
katu, sudei po zimskom nebu koje je vidio kako puzi kraj prljavih, zabijenih
prozora.
Strop je bio visok i prepun pauine koju su ispreli pauci kojima izgleda
nije smetalo da veina onoga to uhvate budu mrvice buke i praina.
Pridravali su ga stupovi od uspravnih elinih greda, na kojima je prljava, stara
krem boja nabubrila i gulila se, a stupovi su pak stajali na podu od otrcane stare
hrastovine za koji ga je netko oito zalijepio. Na udaljenosti od oko metar, u
grubom ovalu oko njegova golog tijela, pod je svjetlucao tamno i zamueno. S
njega su se dizale tanke niti para koje su prodirale u sinuse. Nije mogao
vjerovati. Zareao je od bijesa, pokuao se izmigoljiti i istresti, ali uspio si je
samo bolno povui kou tamo gdje je bila vrsto zalijepljena za hrastove daske.
To je sigurno stari zakuhao.
Zabacio je glavu otro prema podu, udarcem koji je skrhao daske i
zazvonio mu u uima. Opet je zareao i izvukao neto bijesna zadovoljstva
stvarajui to je vie mogao beznadne, glupave buke. Reao je sve dok elini
stupovi nisu zazvonili, a napuknuti se ostaci prozora skrhali u sitnije krhotine.
Zatim, dok je ljutito mahao glavom amo-tamo, ugledao je svoj malj naslonjen
na zid metar i pol od njega, podigao ga je u zrak jednom rijei i poslao ga da
divlja po prostranom skladitu, udarajui i lupajui u svaki stup sve dok cijela
zgrada nije zazveala kao poludjeli gong.
Jo jedna rije i malj je doletio natrag do njega, promaio mu glavu za
irinu ake i udario ravno kroz pod, krei drvo i buku ispod njega.
U mranijem prostoru ispod njega, malj se okrenuo i zamahnuo natrag u
sporoj, tekoj krivulji, dok su komadii buke oko njega padali i tropotali po
betonskom podu dublje dolje. Onda je skupio dodatni zalet i zavitlao se natrag
kroz strop, udarivi hrpu iverja dok je prolazio kroz jo jednu podnu dasku, za
irinu ruke udaljen od stopala krupnoga ovjeka.
Vinuo se u zrak, zastao tamo naas kao da je odjednom ostao bez teine, a
zatim, spretno prebacivi svoju kratku ruku iznad glave, opet se snano zabio
kroz pod - pa onda opet gore, pa dolje, buei rupe u skrhanom prstenu oko
svoga gospodara sve dok, uz dugo, teko stenjanje, itav ovalni dio
probuenoga poda nije popustio i pao okreui se kroz zrak. Skrhao se na podu
kat ispod, usred kie buke, iz koje se zatim pojavio obris krupnoga ovjeka,

teturajui, mlatei rukama kroz prani zrak i kaljui. Lea, ruke i noge jo su
mu uvijek bili pokriveni velikim izlomljenim komadima hrastovog poda, ali bar
se bio u stanju kretati. Naslonio se dlanovima na zid i divlje iskaljao dio
praine iz svojih plua.
Kad se okrenuo, njegov je malj kroz zrak doplesao do njega, onda mu
odjednom izbjegao dosegu i radosno poskoio preko poda, krupnom glavom
izvlaei iskre iz betona, obrnuo se i parkirao uz oblinji stup pod fakinskim
kutom.
Pred njim, obris pozamanog automata za prodaju coca-cole zloslutno se
nazirao kroz oblak praine koja se slijegala. Promotrio ga je s najdubljom
sumnjom i zabrinutou. Automat je stajao s nekim praznim, mutnim izrazom, a
na sebi je imao poruku koju je njegov otac zalijepio na prednju plou,
poruujui da, to god da radi, prestane. Poruka je bila potpisana s "Zna-vetko", ali to je bilo prekrieno i umjesto toga ispisana rije "Odin", a onda
krupnijim slovima "Tvoj Otac". Odin je uvijek morao isticati svoje miljenje o
intelektualnim dosezima svoga sina. Krupni ovjek otrgao je poruku i bijesno se
zabuljio u nju. Post scriptum je zlokobno dodavao: "Sjeti se Walesa. Ne eli
opet prolaziti kroz to." Zguvao je poruku i izbacio je kroz najblii prozor, gdje
ju je vjetar pokupio i odnio. Naas mu se uinilo da uje neki udan skviei
zvuk, ali to je vjerojatno bilo samo cianje vjetra dok fijue kroz oblinje
razruene zgrade.
Okrenuo se i priao prozoru i zabuljio se kroz njega obuzet ratobornim
durenjem. Zalijepljen za pod. U njegovim godinama. to bi to trebalo znaiti,
prokletstvo? "Glavu dolje", pretpostavljao je. "Ako ne spusti glavu, morat u ti
je ja spustiti." To je to znailo. "Ostani dolje."
Sjeao se kako mu je stari upravo to rekao u vrijeme one nezgode s
borbenim zrakoplovom tipa Phantom. "Zato ne moe naprosto ostati dolje?"
rekao je. Mogao je zamisliti staroga kako u svojoj senilnoj, benignoj zloi misli
kako je silno smijeno lekciju uiniti doslovnom.
Bijes je prijetee zamumljao u njemu, ali odluno ga je priguio. U zadnje
su mu se vrijeme poele dogaati vrlo zabrinjavajue stvari kad bi se razljutio a,
osvrnuvi se prema automatu za coca-colu, imao je neugodan osjeaj da se jo
jedna od tih vrlo zabrinjavajuih stvari morala upravo dogoditi. Zabuljio se u
automat i uzvrpoljio.
Bilo mu je slabo.
U zadnje vrijeme mu je esto bilo slabo, a nije bio u stanju obnaati ono
to je ostalo od njegovih boanskih dunosti kad mu se inilo da pati od neke
vrste stalne lagane gripe. Prolazio je kroz glavobolje, vrtoglavice, osjeaj
krivice i sve mogue boljke koje se tako esto vide na televizijskim reklamama.
ak je imao i zastraujue rupe u sjeanju kad god bi ga uhvatio velik bijes.
Prije se uvijek tako dobro zabavljao kad bi se razljutio. Veliki naleti
predivnoga bijesa bacali su ga naprijed kroz ivot. Osjeao se ogromno.

Osjeao se prepravljeno moi i svjetlom i energijom. Uvijek je na raspolaganju

imao tako divne stvari za bijes - ogromne ine provokacije ili izdaje, ljude koji
su skrivali Atlantski ocean u njegovu kacigu, bacali kontinente na njega ili se
naroljali i pravili da su drvee. Stvari oko kojih si se zbilja mogao razbjesniti i
mlatiti uokolo. Ukratko, bilo mu je lijepo biti bog grmljavine. A sad su tu
odjednom bile glavobolje, ivana napetost, bezimene tjeskobe i osjeaj
krivnje. To su za boga bila nova iskustva, i nisu bila nimalo ugodna.
"Izgleda komino!"
Glas je zakriao, djelujui na Thora kao kripanje nokta po ploi negdje u
dubini njegova mozga. Bio je to zloban glas, dipetan, izrugujui, jeftina bijela
najlonska koulja od glasa, tanki brii i arene hlae od glasa, ukratko, glas
koji se Thoru nije sviao. Vrlo je loe reagirao na njega i u najboljim
okolnostima, a osobito ga je provociralo to ga mora sluati stojei gol usred
uruenog skladita s velikim komadima hrastovoga poda jo uvijek
zalijepljenima za lea.
Ljutito se okrenuo. eznuo je da bude u stanju okrenuti se mirno i s
nadmonim dostojanstvom, ali takvi potezi nikad nisu palili kod ovog stvora i,
kako e on, Thor, ionako zavriti osjeajui se ponieno i smijeno, kakav god
stav da zauzme, moe se ba i opustiti i ponaati se prirodno.
"Toe Rag!" zareao je, trznuvi svoj malj u zrak s okretom i bacivi ga s
ogromnom, zapanjujuom snagom na malo stvorenje koje je mirno ualo u
sjeni povrh hrpice smea, blago se naginjui naprijed.
Toe Rag je uhvatio malj i uredno ga smjestio povrh Thorove odjee koja
je leala kraj njega. Iscerio se i dopustio zalutaloj zraci sunca da zablijeti na
jednom njegovom zubu. Takve stvari ne dogaaju se sluajno. Toe Rag je
proveo neko vrijeme dok je Thor bio bez svijesti raunajui koliko e mu trebati
da se oporavi, a zatim marljivo pomiui hrpu smea ba na ovo mjesto,
provjerivi visinu i zatim proraunavi toan kut pod kojim se treba nagnuti.
Kao provokator, smatrao se profesionalcem.
"Jesi li mi ti ovo uinio?" reao je Thor. "Jesi li me ti -"
Thor je traio nain da kae "zalijepio za pod" koji ne bi zvuao kao
"zalijepio za pod", ali konano je stanka postala preduga i morao se predati.
"- zalijepio za pod?" upita konano. Volio bi da nije postavio tako glupo
pitanje.
"Nemoj ni odgovoriti!" dodao je ljutito i poelio da ni to nije rekao. Lupio
je nogom o pod i malo protresao temelje zgrade samo da naglasi poentu. Nije
bio ba posve siguran to mu je poenta, ali inilo mu se da je treba naglasiti.
Neto praine blago se sleglo oko njega.
Toe Rag ga je promatrao svojim zaplesanim, svjetlucavim oima.
"Ja samo izvravam upute koje mi daje tvoj otac", rekao je u grotesknoj
parodiji poniznosti.
"Meni se ini", ree Thor, "da su upute koje ti moj otac daje otkako si mu

ti u slubi vrlo udne. Mislim da ti ima neku zloudnu vlast nad njim. Ne znam
kakva je vrst zloudne vlasti u pitanju, ali je sigurno vlast, i sigurno je -"
ponestalo mu je sinonima - "zloudna", zakljui.
Toe Rag reagirao je kao iguana kojoj se netko upravo poalio na vino.
"Ja?" pobunio se. "Kako bi ja mogao imati ikakvu vlast nad tvojim ocem?
Odin je najvei bog Asgarda, a ja sam u svemu njegov odani sluga. Odin kae:
'napravi to', i ja to napravim. Odin kae: 'idi tamo', i ja tamo odem. Odin kae:
'Idi izvuci moga velikog glupog sina iz bolnice prije nego to napravi jo neku
glupost i onda, ne znam, zalijepi ga za pod ili neto', i ja uinim tono ono to
trai. Ja sam samo najponizniji djelatnik. Ma kako malena ili neugodna zadaa,
Odinova elja je meni zapovijest."
Thor nije bio dovoljno pronicljiv prouavatelj ljudske prirode, niti, to se
toga tie, boanske ili goblinske prirode, da bi bio u stanju odvratiti kako je to
zapravo vrlo vrsta vlast nad bilo kim, osobito nad pogreivim i razmaenim
starim bogom. Ali znao je da to nije u redu.
"Pa dobro", povikao je, "odnesi onda ovu poruku mom ocu Odinu. Reci
mu da ja, Thor, bog grmljavine, zahtijevam sastanak s njim. I to ne u njegovoj
prokletoj bolnici! Neu cijeli dan visiti tamo itajui asopise i buljei u voe
dok njemu presvlae krevet! Reci mu da e se Thor, bog grmljavine, susresti s
Odinom, ocem bogova Asgarda, u Vrijeme izazova, u Dvorani Asgarda!"
"Opet?" upita Toe Rag s podmuklim pogledom prema automatu za cocacolu.
"Ovaj, da", potvrdi Thor. "Da!" ponovi bijesno. "Opet!"
Toe Rag ispustio je tihi uzdah, kakav bi mogao ispustiti netko tko se
pomirio s ispunjavanjem naredbi prgavog debileka, i rekao: "Dobro, rei u
mu. Mislim da ga to nee ba odueviti."
"Tebe se ne tie hoe li ga odueviti ili nee!" povie Thor, opet
pretresajui temelje zgrade. "Ovo je izmeu mene i mog oca! Ti moda misli
da si jako pametan, Toe Rag, i moda misli da ja nisam "
Toe Rag podigao je jednu obrvu. Bio je spreman za ovaj trenutak. Nije
nita rekao, naprosto pustivi da zalutala zraka sunca zablista u njegovim
zaplesanim oima. Bila je to nevjerojatno rjeita tiina.
"I moda ja ne znam to ti hoe, Toe Rag, moda ne znam puno toga, ali
jednu stvar znam. Znam da sam ja Thor, bog grmljavine, i nee me nekakav
goblin praviti budalom!"
"Pa," ree Toe Rag sa smijekom, "kad bude znao dvije stvari vjerojatno
e biti dvostruko pametniji. Ne zaboravi se obui prije nego to izlazi."
Nehajno je pokazao na gomilu kraj sebe i otiao.

Poglavlje deseto
Problem s trgovinama koje prodaju stvari kao to su poveala i depni
noii je u tome to obino takoer prodaju i raznorazne fascinantne stvarice,
kao nevjerojatni stroji s kojim je Dirk konano iziao nakon to se
bespomono nije bio u stanju odluiti izmeu depnog noia s krinim
odvijaem, akalicom i kemijskom olovkom i onog s pilom na 13 zubaca i
gedorama.
Povealo ga je jedno kratko vrijeme dralo zabavljenim, osobito onaj
model s dioptrijom 25, visoko indeksiran, vakumiran i pozlaen, s ugraenom
rukom i stalkom i beavnim lijevanjem, ali onda je Dirk sluajno ugledao mali
elektronski I Ching kalkulator i bio je izgubljen.
Nikad prije nije ni pomislio kako bi takva stvar mogla postojati. A biti u
stanju krenuti od potpuna neznanja o neemu, preko posvemanje udnje za
time, a zatim i doista posjedovati tu stvar, sve unutar etrdesetak sekundi, bilo
je za Dirka pravo duhovno iskustvo.
Elektronski I Ching kalkulator bio je loe izrade. Vjerojatno je bio izraen
u onoj jugoistonoj azijskoj zemlji koja se trenutno trudila Junoj Koreji uiniti
ono to je Juna Koreja inila Japanu. Tehnologija ljepila u toj zemlji oito jo
nije uznapredovala do toke u kojoj se stvari njime mogu uspjeno privrstiti.
Lea su ve dopola otpala i trebalo ih je zalijepiti selotejpom.
Izgledao je vie manje kao obino depno raunalo, osim to je LCD
ekran bio malo vei nego obino, kako bi mogao prikazati skraene prosudbe
kralja Wena o svakom od ezdeset i etiri heksagrama, kao i komentare njegova
sina, kneza Choua, o svakoj crti svakog heksagrama. Bilo je neobino vidjeti
takav tekst kako stupa preko ekrana depnog raunala, naroito zato to je tekst
bio prijevod s kineskoga, ali preko japanskoga, i inilo se da mu se na putu
dogodilo svata zanimljivo.
Stvar je mogla raditi i kao obino raunalo, ali samo do odreene mjere.
Mogla je izraunati bilo to iji je rezultat bio 4 ili manje.
1+1 je bilo u redu (2), i 1+2 (3) i 2+2 (4) ili tan 74 (3.4874145), ali bilo
to iznad 4 prikazao bi naprosto kao "nijansu utoga". Dirk nije bio siguran je li
to programska pogreka ili pronicljivost iznad njegove sposobnosti poimanja,
ali svejedno je poludio za kalkulatorom, dovoljno da za njega iskeira dvadeset
funti.
"Hvala, gospodine", rekao je vlasnik. "Lijepa je to stvarica. Mislim da
ete biti zadovoljni."
"Jedab", potvrdi Dirk.
"Drago mi je, gospodine", ree vlasnik. "Znate li da vam je nos
slomljen?"
Dirk je podigao pogled sa svoga novog vlasnitva.
"Dnab", odvrati nestrpljivo. "Jadbo da dnab."

ovjek zadovoljno kimne.

"Naprosto, puno mojih muterija ne bi nuno znalo tako neto", objasni.
Dirk mu je kratko zahvalio i pourio van sa svojom kupovinom. Nekoliko
minuta kasnije, zauzeo je poloaj za malim stolom u uglu jednog islingtonskog
kafia, naruio malu, ali nevjerojatno jaku alicu kave, i pokuao procijeniti
svoj dan. Trenutak razmiljanja otkrio mu je kako e skoro sigurno trebati i
malo, ali nevjerojatno jako pivce, i pokuao je i to dodati svojoj narudbi.
"'a?" rekao je konobar. Kosa mu je bila vrlo crna i puna briljantina. Bio
je visok, nevjerojatno dobro graen, i iznad toga da slua muterije ili izgovara
dva suglasnika za redom.
Dirk je ponovio narudbu, ali s tretavom glazbom, slomljenim nosom i
nepodnoljivo oholim konobarom, konano je zakljuio kako e biti
jednostavnije patrljkom olovke napisati narudbu na salvetu. Konobar je bacio
uvrijeen pogled, i otiao.
Dirk je izmijenio prijateljsko klimanje glavom s djevojkom koja je napola
itala neku knjigu za susjednim stolom, i koja je njegovu raspravu s konobarom
promatrala sa simpatijama. A onda se dao u prostiranje jutarnjih nabavki po
stolu pred sobom - novine, elektronski I Ching kalkulator i omotnica koju je
pronaao iza zlatne ploe u kupaonici Geoffreyja Ansteyja. Proveo je nekoliko
minuta tapkajui si nos rupiem i njeno ga pipkajui da vidi koliko boli, to je
ispalo poprilino. Uzdahnuo je i zagurao si rupi natrag u dep.
Nekoliko sekundi kasnije konobar se vratio nosei omlet sa zainima i
jedan slanac. Dirk je objasnio kako to nije ono to je naruio. Konobar je
slegnuo ramenima i rekao kako to nije njegov problem.
Dirk nije imao pojma to bi na to rekao, pa je to i rekao. Jo je uvijek
imao puno problema u govoru. Konobar je upitao Dirka zna li da mu je nos
slomljen, a Dirk je rekao da dna, huala da bidadju. Konobar je rekao da je
njegov kompi Neil jednom slomio nos, a Dirk je rekao kako de dada da ga je
uadno boljelo, to je zakljuilo konverzaciju. Konobar je pokupio omlet i
otiao, zarekavi se da se nikad ne vrati.
Kad je djevojka za susjednim stolom naas okrenula glavu, Dirk se
nagnuo i uzeo njenu kavu. Znao je da je to savreno siguran postupak jer ona
jednostavno nee moi povjerovati da se tako neto dogodilo. Sjedio je
pijuckajui mlaku kavu i prevrui dan po mislima.
Znao je da, prije nego to se konzultira s I Chingom, pa makar i
elektronskim, treba smiriti misli i dopustiti im da se slegnu.
Teka stvar.
Koliko god se trudio da si raisti misli i razmilja mirno i smireno, nije
mogao pobjei od glave Geoffreyja Ansteyja koja se neprestano okretala u
njegovu umu. Okretala se neodobravajue, kao da upire prst optube u Dirka.
injenica da glava nema prsta optube koji bi uperila samo je sluila da se
dojam optube pojaa.

Dirk je stisnuo oi i pokuao se umjesto toga usredotoiti na problem

tajanstveno nestale gospoice Pearce, ali nije ga ba mogao svladati. Dok je jo
radila za njega esto bi tajanstveno nestala na dva-tri dana, ali novine se tada ni
jednom nisu uzbudile. Istini za volju, u to vrijeme nita nije eksplodiralo u
njenoj blizini - ili bar ne da je on to znao. Nikad nije posebno spominjala
nikakve eksplozije.
Osim toga, kad god bi pomislio na njeno lice, koje je posljednji put vidio
na televizoru u kui Geoffreyja Ansteyja, misli bi mu se smjesta opet vratile
glavi koja se tri kata nie zaposleno okretala trideset i tri i jednu treinu puta na
minutu. To ba nije vodilo do smirena, kontemplativna raspoloenja kojemu je
teio. Kao ni vrlo glasna glazba u kafiu.
Uzdahnuo je i zabuljio se u elektronski I Ching kalkulator.
Ako eli nekako dovesti misli u red, moda bi mu kronoloki red mogao
posluiti svrsi. Odluio se u mislima vratiti na sam poetak dana, prije nego to
se dogodila bilo koja od svih tih uasnih stvari, ili bar prije nego to se bilo koja
od njih dogodila njemu.
Prvo je bio hladnjak.
inilo mu se da je, u usporedbi sa svim ostalim, problem toga to da uini
sa svojim hladnjakom sad splasnuo na prilino rjeivu mjeru. Jo je uvijek
izazivao osjetan trzaj straha i krivnje, ali to je, pomislio je, problem s kojim se
moe suoiti s relativnim mirom.
Knjiica s instrukcijama govorila mu je kako se naprosto treba "duevno
usrediti" na pitanje koje ga "posijeda", zapisati pitanje, promotriti ga, uivati u
tiini, a kad jednom dosegne unutarnji sklad i mir, neka pritisne crveno dugme.
Nije bilo nikakvoga crvenog dugmeta, ali bilo je jedno plavo oznaeno s
"crveno", i Dirk je pretpostavio da je to to.
Neko se vrijeme koncentrirao na pitanje, a onda potraio po depovima
komad papira, ali ga nije uspio nai. Konano je svoje pitanje: "Trebam li kupiti
novi friider?" zapisao na uglu svoje salvete. Onda je zakljuio kako e, ako
bude ekao dok ne dosegne unutarnji sklad i mir, ovdje sjediti cijelu no, pa se
odluio i pritisnuo plavo dugme oznaeno s "crveno". U uglu ekrana pojavio se
simbol, heksagram koji je izgledao ovako:
________ ________
__________________
________ ________
________ ________
________ ________
__________________
3: CHUN

I Ching kalkulator zatim je na svome siunom LCD ekranu prikazao

sljedei tekst:
Sud Kralja Wena:
Chun Znai Tekoe Na Poetku, Kao Vlat Trave Koja Gura O Kamen.
Vrijeme Je Puno Nepravilnosti I Tamnosti: Superioran ovjek Prilagodi Svoje
Mjere U Razmrsivanju Niti Zakrivljenosti i Lajanja. vrsta Ispravnost Donijet
e Konani Uspjeh. Rano Napredovanje initi Treba S Oprezom. Bit e
Prednosti U Postavljanju Feudalne Kraljevne.
Linija 6 Mijena:
Komentar Kneza Choua:
Konji i Koija Obavezno se Povlae.
Potoci Krvavih Suza e Tei.
Dirk je nekoliko trenutaka prouavao tekst, a onda zakljuio da, sve u
svemu, izgleda da je sud u korist nabavke novoga hladnjaka to je,
zapanjujuom sluajnou, upravo bio potez kojem je i on bio skloniji.
U jednom od mranih kutaka gdje su konobari namrgoeno ljenarili
nalazila se telefonska govornica. Dirk se provukao meu konobarima, pitajui
se na koga ga podsjeaju, i konano zakljuivi da slie na skupinicu golih
mukaraca koji stoje kraj Svete Obitelji na Michelangelovoj slici istog imena,
bez ikakva drugog oitog razloga osim to su se Michelangelu, izgleda, dopali.
Nazvao je svog poznanika koji se zvao Nobby Paxton, ili je bar tako
tvrdio, i koji se bavio mranom stranom bijele tehnike. Dirk je odmah preao na
stvar.
"Dobby, drebab friider."
"Dirk, uvam ti jednog i samo ekam kad e me pitati."
Dirku se to inilo prilino nevjerojatnim.
"Ali hodu dobar friider, zda, Dobby."
"Ovaj je najbolji, Dirk. Japanski. S mikroprocesorom."
"ta bikroprocesor radi u friideru, Dobby?"
"Hladi se, Dirk. Rei u dekima da ti ga odmah odnesu. Moram ga dosta
hitno maknuti odavde, neu te gnjaviti s tim zato je hitno."
"Zahvalad sab ti, Dobby", rekao je Dirk. "ALi probleb je to ja sad disab
kod kude."
"Ulazak u kue u kojima nema vlasnika je samo jedna od mnogih vjetina
kojima raspolau moji deki. I svakako mi javi ako se poslije ispostavi da ti je
neto nestalo."
"Bit e bi drago, Dobby. Zapravo, ako se tvojib dekiba ba neto dosi,
bogli bi pobrati boj stari friider. Trebalo bi ga zbilja baciti."
"Pobrinut u se za to, Dirk. Obino u tvojoj ulici ima neka hrpa smea.
Dakle, misli li mi ovaj put platiti ili da ti odmah dam skriti koljena i utedim
svima i vrijeme i trud?"

Dirku nikad nije bilo do kraja isto kad se Nobby ali, a nije ba eznuo
ni da to provjeri. Uvjerio ga je kako e platiti im se idui put sastanu.
"Onda se vidimo jako uskoro, Dirk", ree Nobby. "Usput, zna da zvui
tono kao da ti je netko slomio nos?"
Nastala je stanka.
"Jesi tu, Dirk?" upita Nobby.
"Jesab", odvrati Dirk. "Sabo sab deto sluao."
"Vrui kesten!" tretao je hi-fi u kafiu.
"Ne diraj ga, diraj ga, diraj ga,
Dalje baci ga, baci ga, baci ga."
"Kaem, jel' zna da zvui tono kao da ti je netko slomio nos?" ponovi
Nobby.
Dirk je rekao da zna, zahvalio Nobbyju to mu je spomenuo, pozdravio
se, naas zamiljeno stajao, obavio jo nekoliko hitrih poziva, i onda se
ponovno probio kroz guvu konobara u pozi, da za svojim stolom pronae
djevojku iju je kavu bio prisvojio.
"Zdravo", rekla je znaajno.
Dirk je bio galatan kako je samo on znao biti.
Vrlo otmjeno joj se naklonio, skinuo eir, budui da mu je to dalo
nekoliko sekundi da se snae, i zamolio je za doputenje da sjedne.
"Samo naprijed", pozvala je. "To je va stol." Velikoduno je mahnula
rukom.
Bila je sitna, kosa joj je bila uredna i tamna, bila je na polovici
dvadesetih, i znatieljno je gledala u napola praznu alicu kave nasred stola.
Dirk je sjeo nasuprot njoj i zavjereniki se nagnuo naprijed.
"Bretpostavljab", rekao je tiho, "da se raspitujete za svoju kavu."
"Tono", potvrdi djevojka.
"Do je loe za vas, zdate."
"A da?"
"Da. Kafeid. Kolesterol u blijeku."
"Shvaam - dakle vi ste samo mislili na moje zdravlje."
"Bislio sab da pudo stvari", ree Dirk vano.
"Vidjeli ste kako sjedim za susjednim stolom i pomislili ste: 'Tako
simpatina djevojka a unitenog zdravlja. Bolje da je spasim'."
"Dako deto."
"Znate da vam je nos slomljen?"
"Jasdo da zdab", Dirk e ljutito. "Svi bi staldo -"
"Kad ste ga slomili?" upita djevojka.
"Slobili su bi ga", ree Dirk, "prije dekakvih dvadeset biduta."
"Tako mi je izgledalo", primijeti djevojka. "Zamirite malo."
Pogledao ju je sumnjiavo.
"Zato?"

"Sve je u redu", rekla je sa smijekom, "nee vas boljeti. Zamirite."

Zbunjeno se mrtei, Dirk je naas zatvorio oi. Tog asa djevojka je
posegnula i vrsto ga uhvatila za nos, odluno ga potegnuvi. Dirk je skoro
prasnuo od bola i zaurlao tako glasno da je skoro privukao panju jednoga
konobara.
"Bjedica!" povikao je, divlje odskoivi od stola i grabei se za lice.
"Grozda pregrozda bjedica!"
"Ma dajte zautite i sjednite", rekla je. "Dobro, lagala sam da nee boljeti,
ali sad bi bar trebao biti izravnan, a to e vas potedjeti puno gorih muka
kasnije. Trebali biste otii ravno u bolnicu da vam stave udlage i zavoj. Ja sam
medicinska sestra i znam to radim. Bar mislim da znam. Dajte da vas
pogledam."
Zadihano mucajui, Dirk je opet sjeo, s rukama oko nosa. Nekoliko dugih
sekundi kasnije, opet ga je oprezno prepipao, a onda dopustio i djevojci da ga
pregleda.
Rekla je: "Zovem se Sally Mill, usput reeno. Obino se nastojim
pristojno predstaviti prije tjelesnih intimnosti, ali ponekad -" uzdahnula je "naprosto nema vremena za to."
Dirk je opet proao prstima po obje strane svoga nosa.
"Bislib da je ravdiji", zakljui konano.
"Ravniji", zatrai Sally. "Recite 'ravniji' kako se spada. Bolje ete se
osjeati."
"Ravniji", ponovi Dirk. "Da. Shvaab to bislite."
"Molim?"
"Shvaam to bislite."
"Dobro," rekla je s uzdahom olakanja, "drago mi je da je upalilo. U
horoskopu mi je jutros pisalo da e sve to danas odluim biti pogreno."
"Da, pa sad, ne morate vjerovati u te gluposti", Dirk e otro.
"I ne vjerujem", odvrati Sally.
"A naroito ne Velikom Zaganzi."
"Oh, i vi ste ga proitali?"
"Ne. To jest, mislim, ne iz istog razloga."
"Moj razlog je bio taj to me jedan pacijent jutros zamolio da mu
proitam horoskop tik prije nego to je umro. A va?"
"Ovaj, to je jako komplicirano."
"Shvaam", ree Sally neuvjereno. "to je ovo?"
"Kalkulator", objasni Dirk. "Dobro, gledajte, neu vas zadravati. Duan
sam vam, draga gospo, za njene usluge i posudbu kave, ali hej! dan se oduljio,
i siguran sam da imate gusti raspored tekih tjelesnih povreda kojima se morate
pozabaviti."
"Uope ne. Zavrila sam smjenu jutros u devet, i sve to moram raditi
cijeli dan je ostati budna tako da noas mogu normalno spavati. Nemam to

pametnije raditi nego sjediti po kafiima i razgovarati s neznancima. Vi biste, s

druge strane, trebali to je prije mogue otii do hitne pomoi. Recimo im
platite moj raun."
Nagnula se do stola za kojim je izvorno bila sjedila i podigla raun koji je
leao kraj njenog tanjura. Pogledala ga je tresui glavom s neodobravanjem.
"Pet alica kave, bojim se. Duga no na odjelu. Svakakve guve usred
noi. Jedan pacijent u komi koji je rano ujutro prebaen u privatnu bolnicu. Bog
zna zato su to morali napraviti u to doba noi. Samo stvara nepotrebne
probleme. Da sam na vaem mjestu, ne bih platila onaj drugi croissant. Naruila
sam ga, ali ga nisam dobila."
Gurnula je raun do Dirka, koji ga je pokupio nevoljko.
"Nevjerojatno", rekao je, "nevjerojatna pljaka. A, s obzirom na sve,
dodati 15% za uslugu je ravno ismijavanju. Kladim se da mi nee donijeti ni
no."
Okrenuo se i, bez neke nade u uspjeh, pokuao dozvati bilo kojeg lana
jata konobara okupljenog oko eera na zadnjem stolu.
Sally Mills uzela je svoj i Dirkov raun i pokuala ih zbrojiti na Dirkovu
raunalu.
"Ukupno smo duni nijansu ute, izgleda", primijetila je.
"Ja u to uzeti, hvala", rekao je Dirk, okreui se ljutito i oduzimajui joj
elektronski I Ching, koji je stavio u dep. Nastavio je bezuspjeno mahati
prema ivoj slici od konobara.
"A zato vam uope treba no?" upita Sally.
"Da ovo otvorim", odgovorio je Dirk maui krupnom omotnicom
izlijepljenom selotejpom.
"Nabavit u ga", rekla je. Mladi koji je sam sjedio za oblinjim stolom
naas je okrenuo glavu, i Sally se hitro nagnula i mrknula mu no.
"Va sam dunik", rekao je Dirk i ispruio ruku da uzme no.
Sally mu ga nije dala.
"to je u kuverti?" pitala je.
"Vi ste jedna vrlo znatieljna i napasna mlada dama", uzvikne Dirk.
"A vi", ree Sally Mills, "ste vrlo udni."
"Samo toliko", ree Dirk, "koliko trebam biti."
"Hm", promrmlja Sally. "to je u kuverti?"
Jo uvijek mu nije htjela dati no.
"Kuverta nije vaa", objavio je Dirk, "i njen sadraj vas se ne tie."
"Ali izgleda strano zanimljivo. to je unutra?"
"Pa to neu znati dok je ne otvorim!"
Sumnjiavo se zagledala u njega, onda mu otme omotnicu.
"Zahtijevam da mi -" uzviknuo je Dirk nedovreno.
"Kako se zovete?" upita Sally.
"Zovem se Gently. Gospodin Dirk Gently."

"A ne Geoffrey Anstey, ili bilo koje od ovih iskrianih imena?" Naas se
namrtila, promatrajui ih.
"Ne", ree Dirk. "Naravno da ne."
"To znai da omotnica nije ni vaa?"
"Ja - ovaj - "
"Aha! Znai i vi ste isto tako vrlo ... kako ste rekli?"
"Znatieljan i napastan. Ne poriem. Ali ja sam privatni detektiv. Mene
plaaju da budem znatieljan i napastan. Ne onoliko esto i onoliko obilno
koliko bih volio, ali sam svejedno znatieljan i napastan na profesionalnoj
razini."
"Kako je to tuno. Ja mislim da je puno zabavnije biti znatieljan i
napastan kao hobi. Dakle vi ste profesionalac, a ja sam samo amater olimpijskih
standarda. Ne izgledate kao privatni detektiv."
"Nijedan privatni detektiv ne izgleda kao privatni detektiv. To je jedno od
osnovnih pravila privatne detekcije."
"Ali ako nijedan privatni detektiv ne izgleda kao privatni detektiv, kako
privatni detektiv zna kako mora ne izgledati? Meni to izgleda kao problem."
"I jest, ali ne takav koji bi me nou drao budnim", ree Dirk oajno.
"Uostalom, ja nisam kao drugi privatni detektivi. Moje su metode holistike i, u
vrlo preciznom smislu rijei, kaotine. Ja radim istraujui temeljnu
meupovezanost svega."
Sally Mills je samo zatreptala prema njemu.
"Svaka estica u svemiru", nastavio je Dirk, zagrijavajui se za temu i
dobivajui pomalo staklasti pogled, "utjee na svaku drugu esticu, koliko god
slabo ili zaobilazno. Sve je povezano sa svime drugime. Udarci leptirovih krila
u Kini mogu utjecati na kretanje uragana nad Atlantikom. Kad bih nogu ovog
stola znao ispitati na nain koji bi za mene imao smisla, ili za nogu, ona bi mi
mogla odgovoriti na bilo koje pitanje o bilo emu u svemiru. Mogao bih pitati
koga god elim, birajui posve sluajno, postaviti bilo koje sluajno odabrano
pitanje, a odgovor, ili nedostatak odgovora, bi na neki nain imao utjecaja na
problem koji pokuavam rijeiti. Pitanje je samo znanja interpretacije. ak i vi,
netko koga sam upoznao posve sluajno, vjerojatno znate stvari koje su vane
za moju istragu, kad bih samo znao to da vas pitam, to ne znam, i kad bi mi se
dalo, to mi se ne da."
Zastao je i rekao: "Molim vas, mogu li dobiti omotnicu i no?"
"Zvuite kao da neiji ivot ovisi o tome."
Dirk je naas spustio pogled.
"Prilino sam uvjeren da neiji ivot jest ovisio o tome", rekao je. Rekao
je to tako da se naas uinilo kao da je nad njima proao neki oblak.
Sally Mills se smilovala i pruila Dirku omotnicu i no. Iskriavost kao
da je nestala iz nje.
No je bio tup, a selotejp predebeo. Dirk se nekoliko sekundi borio s

omotom ali nije ga uspio razrezati. Zavalio se u svome sjedalu, osjeajui se

umorno i nervozno.
Rekao je: "Idem ih pitati imaju li neto otrije", i ustao, steui omotnicu.
"Trebali biste se otii pobrinuti za svoj nos", podsjetila ga je Sally Mills
tiho.
"Hvala", rekao je Dirk i malo joj se naklonio.
Pokupio je raune i krenuo posjetiti izlobu konobara postavljenu u
stranjem dijelu kafia. Susreo se s odreenom hladnoom kad nije pokazao
elju da obveznih 15% za uslugu dopuni bilo kakvim dobrovoljnim izrazom
osobne zahvalnosti, i reeno mu je da ne, to je jedina vrst noa koju imaju i tu
pomoi nema.
Dirk im je zahvalio i vratio se kroz kafi.
U njegovom stolcu sjedio je mladi iji je no ukrala Sally Mills i
razgovarao s njom. Dirk joj je kimnuo, ali ona je bila duboko zanesena u
razgovor sa svojim novim prijateljem i nije to primijetila.
"... u komi", govorila je, "koji je u rano jutro premjeten u privatnu
bolnicu. Bog zna zato su to morali raditi u to doba noi. Samo stvara
nepotrebne probleme. Oprostite to blebeem, ali pacijent je imao svoj vlastiti
automat za coca-colu i malj, a takve stvari su u redu u privatnim bolnicama, ali
na pretrpanom odjelu opeg zdravstvenog to vas samo premori, a ja previe
priam kad sam umorna. Ako odjednom padnem u nesvijest, moete mi rei?"
Dirk je proao kraj njih, a onda primijeti da je Sally Mills ostavila knjigu
koju je itala na svome izvornom stolu, i neto na knjizi privuklo mu je
pozornost.
Bila je to povelika knjiga s naslovom Tri kao vrag. Zapravo je bila jako
velika i malo otrcana, djelujui vie kao pogaica od lisnatog tijesta nego kao
knjiga. Donja polovica naslovnice imala je uobiajenu sliku ene u sveanoj
haljini uokvirene nianom, a gornju polovicu u potpunosti je zauzelo ime
autora, Howard Bell, u srebrnom reljefu.
Dirk nije mogao odmah dokuiti to mu je to na knjizi privuklo pogled,
ali znao je da je neki detalj na naslovnici negdje u njemu pomaknuo neki
kotai. Neprimjetno je bacio pogled na djevojku iju je kavu prisvojio, i ijih
je pet kava i dva croissanta, od ega jedan neisporuen i nepojeden, nakon toga
platio. Ona nije gledala, pa je prisvojio i njenu knjigu i gurnuo je u dep svoga
konog kaputa.
Izaao je na ulicu, gdje je neki orao iz nebesa zapikirao na njega, umalo
ga gurnuvi pred biciklistu koji ga je ispsovao s one moralne visine koju samo
biciklisti mogu dosei.

Poglavlje jedanaesto
Na dobro odravano zemljite smjeteno na samom rubu dobro odravana
sela na kraju dobro odravanog Cotswoldsa uao je ne ba dobro odravan
automobil.
Bio je to otrcana uta citroenova dijana, koja je imala jednog paljivog
vlasnika i tri samoubilaki nepaljiva. Prola je preko prilaza s oklijevanjem,
kao da je sve to trai od ivota da je se ostavi u nekom mirnom jarku kraj
jedne od oblinjih livada, i tamo dopusti da se smiri u otmjenoj naputenosti, a
umjesto toga je tu trae da se odvue cijelim putem po tom dugom,
oljunanom prilazu, a sigurno e je uskoro traiti i da se odvue natrag, a da
ona pri tome ne moe cijeloj prii zamisliti nikakvu suvislu svrhu.
Zastala je pred otmjenim kamenim ulazom u glavnu zgradu, i onda se
polako odgegala unatrag sve dok voza nije stisnuo runu, to je iz automobila
izvuklo jedno prigueno "ciik".
Vrata su se mlohavo otvorila, opasno visei na jedinoj preostaloj arki, a
iz automobila je izaao par nogu kakve glazbeni urednici ne mogu vidjeti bez
da preko njih nalijepe dimljivi saksofonski solo, iz razloga koje nitko osim
glazbenih urednika nikad nije uspio dokuiti. U ovom sluaju, meutim,
saksofon bi se utiao zbog blizine toptave trubice koju bi isti glazbeni urednik
skoro sigurno prelijepio po cijeloj pojavi vozila.
Vlasnica nogu slijedila je za njima na uobiajen nain, njeno zatvorila
vrata automobila, i onda ula u zgradu.
Automobil je ostao parkiran ispred zgrade.
Nekoliko minuta kasnije pojavio se portir, promotrio automobil, zauzeo
stav pun neodobravanja, a onda, nemajui druge, ponovno uao u zgradu.
Malo kasnije, Kate su uveli u ured gospodina Ralpha Standisha, glavnog
psiholokog konzultanta i jednog od voditelja bolnice Woodshead, koji je
upravo dovravao telefonski razgovor.
"Da, istina je", govorio je, "ponekad neobino inteligentna i osjetljiva
djeca djeluju glupo. Ali, gospoo Benson, i glupa djeca ponekad djeluju glupo.
Mislim da je to neto o emu biste trebali razmisliti. Znam da je to bolno, da.
Ugodan dan, gospoo Benson."
Spustio je telefon u ladicu stola i nekoliko trenutaka sreivao misli prije
nego to je podigao pogled.
"Ovo je vrlo kratak rok, gospoice, ovaj, Schechter", rekao joj je
napokon.
Zapravo, rekao je: "Ovo je vrlo kratak rok, gospoice, ovaj -", a onda je
zastao i virnuo u jo jednu ladicu svog stola prije nego to je rekao "Schechter".
Kate se inilo vrlo udnim drati imena posjetitelja u ladici, ali s druge
strane ovjek oito nije volio da mu bilo to zakri profinjen, ali otar crni stol
od jasenovine, jer na njemu nije bilo ama ba niega. Bio je posve prazan, kao i

sve druge povrine njegova ureda. Nije bilo niega na malom, urednom stoliu
za kavu od elika i stakla, koji je stajao tono na sredini izmeu dvije Barcelona
stolice. Nije bilo niega na vrhu dva skupa ormaria za spise koji su stajali u
stranjem dijelu sobe.
Nije bilo nikakvih polica - ako je i bilo nekih knjiga, vjerojatno su bile
skrivene bijelim vratima velikih ugraenih ormara - a, premda je na zidu visio
jedan glatki crni okvir za sliku, to je valjda bila privremena iznimka, budui da
u njemu nije bilo slike.
Kate se zaueno ogledala oko sebe.
"Zar ovdje nemate nikakvih ukrasa, gospodine Standish?" upitala je.
Naas ga je njena prekomorska izravnost zbunila, ali onda joj je
odgovorio.
"Naravno da imam ukrasa", rekao je i otvorio jo jednu ladicu. Iz nje je
izvadio mali keramiki model maeta koje se igra s klupkom vune i odluno ga
stavio pred sebe na stol.
"Kao psiholog, posve sam svjestan vane uloge koju ukrasi imaju u
prehrani ljudskog duha", objavio je.
Spustio je keramiko mae natrag u ladicu i glatko je zatvorio.
"Dakle."
Sklopio je ruke na stolu pred sobom i upitno se zagledao u nju.
"Vrlo je ljubazno od vas to ste me primili ovako brzo, gospodine
Standish -"
"Da, da, to smo rijeili."
"- ali sigurna sam da znate kakvi su novinski rokovi."
"O novinama znam bar toliko koliko elim znati, gospoice, ovaj-"
Opet je otvorio ladicu.
"Gospoice Schechter, ali -"
"Pa, dijelom sam vam se zato i obratila", slagala je Kate armantno.
"Znam da ste ovdje imali odreenog, recimo, nesretnog publiciteta, i pomislila
sam da biste zato mogli pozdraviti priliku da progovorite o nekim od
prosvijetljenijih aspekata svoga rada u bolnici Woodshead." Nasmijeila se vrlo
milo.
"Samo zahvaljujui visokim preporukama moga dobrog prijatelja i kolege
gospodina ovaj -"
"Franklina, Alana Franklina", pomogla je Kate da ga potedi jo jednog
otvaranja ladice. Alan Franklin bio je terapeut kojeg je Kate nekoliko puta
posjetila nakon to je izgubila svoga supruga, Lukea. Franklin ju je upozorio
kako je Standish, premda briljantan, istovremeno i udan, ak i po visokim
standardima koje postavlja njegova profesija.
"- Franklina", nastavio je Standish, "uope sam i pristao na razgovor s
vama. Dopustite mi da vas smjesta upozorim, ako u novinama vidim bilo kakav
nastavak onih lai o 'neem gadnom u Woodsheadu' kao posljedicu ovoga

razgovora, ja u, ja u -a"
" 'uiniti takve stvari to jo ne znam - ali bit e
uas Zemlji cijeloj' " ree Kate veselo.
"Lear, in drugi, scena etvrta", ree Standish. "I mislim da ete vidjeti da
glasi 'uasi', ne 'uas'."
"Znate to, mislim da ste u pravu", odgovori Kate.
Hvala ti, Alan, pomislila je. Nasmijeila se Standishu, koji se opustio u
zadovoljnoj superiornosti. udno je, pomislila je Kate, kako je ljude koji te
moraju nadjaati ujedno i najlake zaribati.
"Dakle, vi biste zapravo eljeli znati to, gospoice Schechter?"
"Pretpostavite", ree Kate, "da ne znam nita."
Standish se nasmijeio, kao da je elio rei da bi mu takva pretpostavka
donijela beskonano zadovoljstvo.
"U redu", rekao je. "Woodshead je istraivaka bolnica. Specijalizirali
smo se za njegu i prouavanje pacijenata s neobinim ili prethodno nepoznatim
problemima, uglavnom na polju psihologije ili psihijatrije. Fondovi se nalaze na
razliite naine. Jedan od glavnih naina jest da jednostavno primamo privatne
pacijente, po odvratno visokim cijenama koje su oni posve voljni platiti, ili bar
na koje su se voljni aliti. Zapravo se nemaju na to aliti jer su pacijenti koji
nam dolaze privatno u potpunosti obavijeteni o tome zato su nae cijene tako
visoke. Za novac koji plaaju, naravno, imaju potpuno pravo i aliti se - pravo
na albu je jedna od privilegija za koju plaaju. U nekim sluajevima postiemo
poseban dogovor po kojem se, u zamjenu za proglaenje jedinim nasljednicima
nekog pacijenta, obaveemo da emo toga pacijenta njegovati do kraja ivota."
"Tako da vi zapravo dajete stipendije pacijentima s osobito nadarenim
bolestima?"
"Upravo tako. To ste jako dobro rekli. Mi dajemo stipendije pacijentima s
osobito nadarenim bolestima. To moram zapisati. Gospoice Mayhew!"
Otvorio je ladicu koja je oito uvala njegov uredski interkom. Na njegov
poziv otvorio se jedan od ugraenih ormara, koji su zapravo bila vrata u
pokrajnji ured - karakteristika koja se sigurno dopala arhitektu koji se ideoloki
protivio vratima. Iz ovog je ureda posluno izila mrava i prilino bezlina
ena srednjih godina.
"Gospoice Mayhew," rekao je gospodin Standish, "mi dajemo stipendije
pacijentima s osobito nadarenim bolestima."
"U redu, gospodine Standish", rekla je gospoica Mayhew i povukla se
unatrake u svoj ured, zatvorivi vrata za sobom. Kate se zapitala nije li to ipak
samo ugraeni ormar.
"A ovog asa i imamo neke pacijente s doista vrlo osobitim bolestima",
oduevio se psiholog. "Moda biste htjeli vidjeti nekoliko naih trenutnih
zvijezda?"

"Doista bih. To bi bilo vrlo zanimljivo, gospodine Standish, ba ste

ljubazni", ree Kate.
"U ovom poslu morate biti ljubazni", odvratio je Standish, i uputio joj
kratak bljesak osmjeha.
Kate je nastojala koliko-toliko prikriti nestrpljivost koju je osjeala. Nije
joj se sviao gospodin Standish, i poelo joj se initi da ima u sebi neto
marsovsko. Osim toga, jedina stvar koja ju je doista zanimala, bila je otkriti je li
bolnica dobila nekog novog pacijenta jutros vrlo rano i, ako jest, gdje je on i
moe li ga se vidjeti.
Prvo je pokuala izravnim pristupom, ali ju je odbila obina telefonistica,
s obrazloenjem da nema ime za koje bi pitala. Kad je naprosto pitala imaju li
ikakvih visokih, dobro graenih, plavokosih mukaraca u bolnici izgleda da je
ostavila posve pogrean dojam. Bar je samoj sebi tvrdila kako je to posve
pogrean dojam. Kratak telefonski razgovor s Alanom Franklinom pripremio ju
je za ovaj znatno suptilniji pristup.
"Dobro!" Izraz sumnje naas je preao preko lica gospodina Standisha, i
opet je dozvao gospoicu Mayhew iz njenog ormara.
"Gospoice Mayhew, ono zadnje to sam vam rekao -"
"Da, gospodine Standish?"
"Pretpostavljam da ste shvatili kako elim da mi to zapiete?"
"Ne, gospodine Standish, ali rado u to sad uiniti."
"Hvala", rekao je gospodin Standish s malo napetim izrazom lica. "I
molim vas, pospremite ovo ovdje. Soba izgleda kao -"
Htio je rei da izgleda kao da je bomba pala, ali ga je frustrirao opi
dojam klinike sterilnosti.
"Samo malo pospremite posvuda", dovri.
"Da, gospodine Standish."
Psiholog je napeto kimnuo, odmahnuo nepostojei trun praine sa svoga
stola, dobacio Kate jo jedan kratak bljesak osmijeha i zatim je poveo iz ureda u
hodnik koji je bio besprijekorno pokriven onom vrstom be saga koji svima koji
po njemu hodaju daje strujne udare.
"Ovdje, vidite", rekao je Standish, pokazujui na dio zida kraj kojeg su
prolazili nehajnim pokretom ruke, ali ni na koji nain ne pokazujui to joj to
eli pokazati ili to bi Kate iz toga trebala shvatiti.
"I ovo", nastavio je, naizgled pokazujui na arke vrata.
"Ah", dodao je, i vrata su se otvorila prema njima. Kate se uznemirila kad
se uhvatila kako, svaki put kad se ovdje otvore neka vrata, malo poskoi s
nadom. To nije ponaanje kakvo je oekivala od iskusne newyorske novinarke,
ak i ako ne ivi u New Yorku i zapravo pie samo putopise za ilustrirane
asopise. Svejedno, nije u redu da trai plavokose mukarce kad god se otvore
neka vrata.
Nije bilo krupnih, plavokosih mukaraca. Umjesto toga pronala je sitnu

djevojicu svijetle kose od kojih desetak godina, koju su gurali u invalidskim

kolicima. Djelovala je vrlo blijedo, bolesno i povueno, i bezglasno je neto
mrmljala sebi u bradu. to god da je mrmljala, inilo se da je to brine i
uznemiruje jer se bacakala po svojim kolicima kao da pokuava pobjei od
rijei koje joj izlaze iz usta. Kate je prizor smjesta dirnuo, i instinktivno je
zamolila bolniarku koja je gurala kolica da stane.
unula je da se blago zagleda u djevojino lice, to je bolniarku izgleda
malo razveselilo, ali gospodina Standisha ba i nije.
Kate nije pokuavala privui djevojinu panju, naprosto joj je ponudila
otvoren prijateljski osmijeh da vidi hoe li odgovoriti, ali inilo se da djevojica
ne eli ili ne moe odgovoriti. Usta su joj stalno radila, kao da postoje neovisno
od ostatka njezina lica.
Sad kad ju je Kate pozornije promotrila, nije djelovala toliko bolesno i
povueno koliko iscrpljeno, izmueno i zasieno. Trebala je malo odmora,
trebala je mira, ali usta su joj trubila dalje.
Jedan kratak trenutak njen je pogled uhvatio Kate, i poruka koju je poslao
bila je neto kao: "ao mi je, ali morate me ispriati dok ovo traje." Djevojica
je duboko udahnula, rezignirano napola zatvorila oi i nastavila svoje
nezaustavljivo tiho mrmljanje.
Kate se nagnula naprijed pokuavajui uti kakvu rije, ali nije mogla
nita razaznati. Upitno je pogledala gore prema Standishu.
On je jednostavno rekao: "Cijene s burze."
Izraz zaprepatenja preplavio je Kateino lice.
Slegnuvi ramenima, Standish je dodao: "Jueranje, na alost."
Kate se trznula na takvu pogrenu interpretaciju njene reakcije, i uurbano
pogledala natrag prema djevojici da prikrije zbunjenost.
"Hoete rei", rekla je nepotrebno, "da ona sjedi i recitira jueranje
cijene s burze?" Djevojine oi zakolutale su pokraj Kate.
"Da", ree Standish. "Angairali smo itaa s usana da shvatimo to se
dogaa. Svi smo se uzbudili oko toga, naravno, ali podrobnije ispitivanje
pokazalo je da se radi o jueranjim cijenama, to nas je malo razoaralo. Nije
to ba tako znaajan sluaj. Neobino ponaanje. Zanimljivo bi bilo doznati
zato to radi, ali -"
"ekajte malo", rekla je Kate, trudei se da zvui zainteresirano, a ne do
kraja uasnuto. "Hoete rei da izgovara - to? - ponavlja zakljune cijene, ili -"
"Ne. Naravno, to je zanimljiva pojedinost. Vie-manje se dri kretanja
trita tijekom cijelog dana. Samo je dvadeset i etiri sata u zaostatku."
"Ali to je nevjerojatno, zar ne?"
"Oh, da. Prilian pothvat."
"Pothvat?"
"Pa, kao znanstvenik, moram poeti od pretpostavke da ona dobiva
informacije uobiajenim putem, budui da su informacije dostupne. U ovom

sluaju nema potrebe izmiljati bilo kakvu nadnaravnu ili paranormalnu

dimenziju. Okamova britva. Ne treba nepotrebno umnoavati probleme."
"Ali, je li itko vidio kako ona prouava novine ili se raspituje preko
telefona?"
Podigla je pogled prema bolniarki, koja je nijemo odmahnula glavom.
"Ne, nikad je nismo zapravo uhvatili u tome", ree Standish. "Kao to
sam rekao, prilian je to pothvat. Siguran sam da bi vam kakav kabaretski
magiar ili umjetnik pamenja mogao objasniti kako se to radi."
"Jeste li pitali nekog takvog?"
"Ne. Ne druim se s takvim ljudima."
"Pa zar stvarno mislite da bi ona to mogla svjesno raditi?" ustrajala je
Kate.
"Vjerujte mi, kad biste znali o ljudima koliko ja znam, gospoice, ovaj povjerovali biste u bilo to", rekao je Standish svojim najprofesionalnijim,
umirujuim tonom.
Kate se zagledala u umorno, nesretno lice djevojice i nije nita rekla.
"Morate shvatiti", nastavi Standish, "da u ovome moramo biti racionalni.
Da se radi o sutranjim cijenama, to bi bila druga pria. To bi bio fenomen
posve drukijeg karaktera, koji bi zasluivao i zahtijevao vrlo podrobno
prouavanje. A siguran sam i da ne bismo imali nikakvog problema da
pronaemo sredstva za istraivanje. S tim ne bi bilo ama ba nikakvog
problema."
"Shvaam", rekla je Kate, i mislila je tako.
Ustala je pomalo ukoeno i otresla si suknju.
"Dakle," poela je, pomalo se sramei same sebe, "tko vam je najnoviji
pacijent? Tko je zadnji stigao?" Zadrhtala je od grubosti ovakvog neloginog
prijelaza, ali se podsjetila kako je tu kao novinarka, tako da to nee djelovati
udno.
Standish je bolniarku i kolica s tunim teretom odmaknuo dalje. Kate je
bacila jo jedan pogled na djevojicu, a zatim kroz vrata na ibanje pola za
Standishem u sljedei dio hodnika, koji je izgledao potpuno isto kao i
prethodni.
"I ovdje vidite", rekao je Standish ponovno, ovog puta izgleda glede
prozorskog okvira.
"I ovo", dodao je, pokazujui na lampu.
Oito ili nije uo njeno pitanje, ili ga je namjerno ignorirao. Moda,
pomisli Kate, moda ga naprosto prezire kao to takvo pitanje i zasluuje.
Odjednom joj je sinulo to svi ti "vidite ovdje" i "ono tamo" trebaju
znaiti. Oekivao je da e se diviti kvaliteti dekora. Prozori su imali ukrasne
reetke s fino izraenim i oslikanim detaljima; rasvjetna tijela bila su od tekog,
tamnog metala, vjerojatno poniklana, i tako dalje.
"Vrlo lijepo", rekla je uljudno, a onda primijeti kako to udno zvui s

njenim amerikim naglaskom.

"Lijepo vam je ovo mjesto", dodala je, vjerujui kako e mu se to svidjeti.
I svidjelo mu se. Dopustio si je priguen bljesak zadovoljstva.
"Volimo o njemu razmiljati kao o vrhunskom okruenju za njegu", rekao
je.
"Sigurno puno ljudi eli doi ovamo" nastavila je Kate i dalje kopati po
svome. "Kako esto primate nove pacijente? Kad je posljednji -?"
Svojom je lijevom rukom vrsto stisnula desnu, koja ju je toga asa
eljela zadaviti.
Prolazili su kraj blago odkrinutih vrata, i pokuala je neprimjetno virnuti
iza njih.
"Dobro, pogledat emo i ovamo", rekao je Standish smjesta, do kraja
otvarajui vrata na neto to se pokazalo kao prilino malena soba.
"Ah, da", kimnuo je Standish prepoznajui stanara sobe. Uveo je Kate
unutra.
Stanar sobe bila je jo jedna ne-velika i ne-plavokosa osoba. Kate je
polako poela cijeli svoj posjet doivljavati kao emocionalno naporno iskustvo,
a inilo joj se da se stvari u tom pogledu ne misle tako skoro ni popraviti.
ovjek koji je sjedio u stolcu kraj kreveta dok mu je bolniar namjetao
krevet bio je najneurednija osoba koju je Kate ikad vidjela, upravo neugodno.
Zapravo mu je samo kosa bila neuredna, ali je bila raskutrana do tako
ekstremne mjere da se inilo kako mu cijelo lice povlai u svoj nesretni kaos.
inilo se da mu je sasvim lijepo sjediti tu gdje jest, ali bilo je neega
nevjerojatno praznog u tom zadovoljstvu - inilo se da je doslovno sretan zbog
niega. Posve prazan prostor visio je u zraku kakvih pola metra od njega, i
njegovo zadovoljstvo, ako je imalo ikakvo podrijetlo, naizgled je potjecalo od
zurenja u taj prazan prostor.
Takoer se osjeao dojam da neto eka. Ni po emu se nije vidjelo radi li
se o neemu to tek to se nije dogodilo, ili o neemu to e se dogoditi kasnije
toga tjedna, ili ak o neemu to e se dogoditi malo nakon to se pakao
smrzne, a Telekom sredi telefonske linije, a inilo se i da je njemu samom posve
svejedno. Ako se dogodi, on e na to biti spreman, a ako ne - on je zadovoljan.
Kate se takvo zadovoljstvo inilo gotovo nepodnoljivo tunim.
"to je s njim?" upitala je tiho, i istog asa shvatila da govori kao da
ovjeka i nema, dok on vjerojatno moe lijepo govoriti sam za sebe. I doista,
upravo tog asa ovjek je nenadano progovorio.
"Oh, ovaj, bok", rekao je. "OK, aha, hvala."
"Ovaj, zdravo", rekla je u odgovor, premda se inilo da to ba nije prava
stvar. Odnosno, inilo se da ono to je on rekao nije ba prava stvar. Standish joj
je pokretom pokazao da se ne trudi govoriti.
"Ovaj, aha, krafna moe", rekao je zadovoljan ovjek. Rekao je to
bezizraajnim tonom, kao da naprosto ponavlja neto to mora rei.

"Aha, i moda sok", dodao je. "OK, hvala." Zatim se ponovno vratio u
svoje stanje prazne pozornosti.
"Vrlo neobian sluaj", primijetio je Standish, "to jest, mi smo uvjereni da
je posve jedinstven. Ja bar nikad nisam uo ni za to makar priblino slino
tome. Osim toga se pokazalo da je potpuno nemogue nedvojbeno utvrditi radi
li se doista o tome to se ini, tako da, na svu sreu, nismo bili prisiljeni pronai
neki naziv za to stanje."
"Da pomognem gospodinu Elwesu da se vrati u krevet?" upitao je
bolniar Standisha. Standish kimne. Nije tratio rijei na podlone.
Bolniar se sagnuo da porazgovara s pacijentom.
"Gospodin Elwes?" zazvao je tiho.
Gospodin Elwes kao da je isplivao iz nekog sanjarenja.
"Mmmm?" promrmljao je, i odjednom se ogledao. inio se zbunjenim.
"Oh! Oh? to?" rekao je jedva ujno.
"Hoete da vam pomognem da se vratite u krevet?"
"Oh. Oh, hvala, da. Da, to bi bilo lijepo."
Premda oito zbunjen i izgubljen, gospodin Elwes je bio posve sposoban
sam se vratiti u krevet, sve to je bolniar trebao ponuditi bilo je ohrabrenje i
umirivanje. Kad se gospodin Elwes jednom smjestio, bolniar je uljudno
kimnuo Standishu i Kate i izaao.
Gospodin Elwes hitro se vratio natrag u svoj trans, leei oslonjen na
itavu planinu jastuka. Glava mu je pala malo naprijed, i zabuljio se u svoje
koljeno koje je koato provirivalo ispod pokrivaa.
"Dajte mi New York", rekao je.
Kate je Standishu dobacila zbunjeni pogled, nadajui se kakvu
objanjenju, ali nije ga dobila.
"Oh, OK," rekao je gospodin Elwes, "pet etiri jedan i jo neto. ekaj
malo." Izgovorio je jo etiri znamenke svojim mrtvim, bezizraajnim glasom.
"to se tu dogaa?" upita Kate konano.
"Dosta nam je dugo trebalo da to shvatimo. Samo je istom sluajnou
dolo do otkria. Onaj televizor bio je u sobi ..."
Pokazao je na mali prijenosni televizor s jedne strane kreveta.
"... ukljuen na jednu od onih razgovornih emisija, koja je sluajno ila u
ivo. Vrlo neobina stvar. Gospodin Elwes je sjedio ovdje i mrmljao o tome
kako mrzi BBC - moda i ne BBC, moda neki drugi kanal, sad ih ima tako
puno - i iznosio je svoje miljenje o domainu emisije, neto u smislu da ga
smatra rektumom, i govorio je osim toga kako bi volio da cijela stvar zavri, i
da, u redu, stie, a onda se ono to je on govorio i ono to se dogaalo na
televiziji na neki neobian nain poelo usklaivati."
"Ne shvaam to mislite", ree Kate.
"Iznenadilo bi me da shvaate", Standish e. "Sve to je Elwes tada rekao
tren kasnije je na televiziji izgovorio gospodin po imenu Dustin Hoffman. ini

se da gospodin Elwes zna sve to e taj gospodin Hoffman rei, sekundu-dvije

prije nego to to doista i kae. Moram rei da to nije neto to bi ba razveselilo
gospodina Hoffmana kad bi to znao. Pokuali smo gospodina upozoriti na taj
problem, ali do njega je izgleda pomalo teko doi."
"Koji se kurac tu dogaa?" upitao je gospodin Elwes mirno.
"Mi mislimo da gospodin Hoffman trenutno snima film negdje na
zapadnoj obali Amerike."
Standish je pogledao na sat.
"Mislim da se upravo probudio u hotelu i sad obavlja ranojutarnje
telefonske razgovore", dodao je.
Kate je zapanjeno zurila u Standisha i neobinog gospodina Elwesa.
"Kako je dugo jadnik u takvom stanju?"
"Oh, nekakvih pet godina, mislim. Poelo je bez ikakvog razloga. Jednog
je dana sjedio i kao i obino veerao sa svojom obitelji kad se odjednom poeo
aliti na svoju prikolicu. A onda, malo kasnije, na to da netko puca na njega.
Zatim je cijelu no proveo govorei u snu, stalno ponavljajui neke naizgled
besmislene reenice i komentirajui da mu se ini kako su prilino loe
napisane. Za njegovu obitelj je to bilo vrlo teko vrijeme, moete zamisliti,
ivjeti s tako perfekcionistikim glumcem, a da to nisu ni znali. Sad se ini vrlo
udnim koliko je dugo trebalo dok nismo otkrili to se dogaa. Osobito kad je
jednom cijelu obitelj probudio usred noi da njima, producentu i redatelju
zahvali za svoga Oskara."
Ni ne shvaajui da je dan tek priprema za ono to dolazi, Kate je
pogrijeila i pomislila da je upravo dosegla vrhunac zapanjenosti.
"Jadan ovjek", rekla je priguenim glasom. "Kakvo jadno stanje. ivjeti
u neijoj sjeni."
"Mislim da ne trpi."
Gospodin Elwes naizgled je bio udubljen u ogorenu raspravu koja se
oito ticala definicije rijei "postotak", "bruto", "profit" i "limuzina".
"Ali implikacije ovog sluaja su stvarno neobine, zar ne?" ree Kate.
"On doista govori te stvari prije Dustina Hoffmana?"
"Pa sad, znate, to je sve pretpostavka. Imali smo samo nekoliko jasnih
sluajeva posvemanje korelacije, a naprosto nemamo prilike provoditi
podrobnija istraivanja. ovjek mora priznati da tih nekoliko sluaja izravne
korelacije nije bilo podrobno dokumentirano, i mogli bi se jednostavno
objasniti kao koincidencija. Ostatak bi naprosto mogao biti proizvod vrlo
sloene zablude."
"Ali ako taj sluaj usporedite s onom djevojkom koju smo malo prije
vidjeli..."
"Da, ali to ne moemo napraviti, shvaate. Svaki se sluaj mora
procjenjivati sam za sebe."
"Ali oboje su u istom svijetu ..."

"Da, ali su dvije odvojene stvari. Naravno, kad bi gospodin Elwes

pokazao znatno prethodno poznavanje stvari koje govori, na primjer, voa
Sovjetskog Saveza ili, jo bolje, predsjednik SAD-a, onda bi se jasno radilo o
vanim obrambenim pitanjima, i ovjek bi bio spremniji istraiti pitanje toga
to jest, a to nije koincidencija ili zabluda, ali za jednog obinog filmskog
glumca - to jest, filmskog glumca koji izgleda nema namjeru uputati se u
politiku - mislim da u tom sluaju naprosto moramo ostati pri rigoroznoj
primjeni znanstvenih principa."
"I tako," dodao je, okreui se da ode i povlaei Kate sa sobom, "mislim
da i u sluaju gospodina Elwesa i kod, ovaj, kako se zove, draesne djevojice
koju smo sreli u kolicima, vjerojatno ne moemo uiniti nita da im
pomognemo, a mogue je da e nam prostor i resursi trebati za vanije
sluajeve."
Kate nije mogla smisliti to bi na to rekla i krenula je za njim kiptei od
neizreena bijesa.
"Ah, ali ovdje imamo mnogo zanimljiviji sluaj, koji puno obeava",
rekao je Standish prolazei kroz jo jedna iber vrata.
Kate se trudila odrati svoje reakcije pod kontrolom, ali ak ni netko tako
blizak Marsovcu kao gospodin Standish nije mogao ne primijetiti kako ga
publika ba ne prati do kraja. Malo dodatne otrine i nestrpljenja uvuklo mu se
u ponaanje, da se udrui s velikim koliinama otrine i nestrpljenja koje su ve
bile tamo.
Nekoliko trenutaka koraali su hodnikom u tiini. Kate je traila neki
drugi nain da nehajno zapone temu nedavno primljenih pacijenata, ali morala
je samoj sebi priznati da se ista tema ne moe naeti tri puta za redom, a da se
vitalna nehajnost ne izgubi. to je neprimjetnije mogla, bacala je pogled na
svaka vrata koja bi proli, ali veina ih je bila vrsto zatvorena, a ona koja nisu,
nisu ni otkrivala nita zanimljivo.
Bacila je pogled kroz prozor dok su prolazili kraj njega i uoila kombi
kako ulazi u stranje dvorite. Privukao joj je panju i taj kratak trenutak koliko
ga je vidjela jer se oito nije radilo ni o pekarskom kombiju ni o kombiju
praonice rublja. Pekarski i praoniki kombiji objavljuju svoju profesiju i na sebi
imaju rijei kao to je "pekara" ili "praonica", a ovaj je kombi bio posve bez
oznaka. Nije imao namjere nikome nita rei, i to je govorio jasno i glasno.
Bio je to velik, teak kombi ozbiljna izgleda koji tek to nije dorastao do
kamiona, i bio je obojen u tamnu metalik sivu boju. Podsjetio je Kate na
ogromne vojniki sive teretne kamione koji su grmjeli kroz Bugarsku i
Jugoslaviju na putu iz Albanije, a na sebi su imali napisanu samo rije
"Albanija". Sjetila se kako se zapitala to to Albanci izvoze tako anonimno, ali
kad je jednom potraila taj podatak, otkrila je da je jedini albanski izvoz struja koja se, ako se Kate dobro sjeala svoje srednjokolske fizike, ba i ne moe
transportirati kamionima.

Krupan ozbiljan kombi se okrenuo i poeo se natrake pribliavati

stranjem ulazu u bolnicu. to god to prevozio taj kombi, pomislila je Kate, ili
e pokupiti ili isporuiti neto. Krenula je dalje.
Nekoliko trenutaka kasnije, Standish je stigao do jednih vrata, blago
pokucao na njih i upitno se zagledao u sobu iza njih. Zatim pokretom pozove
Kate da ga slijedi. Ovo je bila sasvim drugaija soba. Odmah iza vrata bilo je
predsoblje s vrlo velikim prozorom kroz koji se mogla vidjeti glavna soba. Te
dvije sobe su oito bile zvuno izolirane jedna od druge, jer je predsoblje bilo
opremljeno monitorskom opremom i raunalima, no ni jedan od njih nije si
mumljao u bradu, a glavna je soba sadrala enu koja je leala na krevetu i
spavala.
"Gospoa Elspeth May", rekao je Standish, i oito je osjeao da joj
pokazuje glavnu zvijezdu. Njena je soba oito bila jako dobra - prostrana i
namjetena udobno i skupo. Svjee cvijee stajalo je na svim raspoloivim
povrinama, a noni ormari na kojem je lealo pletivo gospoe May bio je od
mahagonija.
Ona sama bila je fino graena gospoa u kasnim srednjim godinama,
srebrne kose, i leala je u snu napola sjedei, poduprta hrpom jastuka, odjevena
u ruiastu vunenu vestu. Tren kasnije Kate je shvatila kako ena dodue spava,
ali nije nimalo neaktivna. Glava joj je mirno leala, sklopljenih oiju, ali desna
joj je ruka stiskala olovku koja je bijesno krabala po velikom bloku koji je
leao kraj nje. Ruka je, poput usta djevojice u kolicima, izgledala kao da vodi
neovisan i grozniavo zaposlen ivot. Neke male ruiaste elektrode bile su
zalijepljene za elo gospoe May, tik ispod linije kose, i Kate je pretpostavila da
je to izvor nekih podataka koji su plesali po raunalnim ekranima u predsoblju
gdje su stajali ona i Standish. Dva mukarca i jedna ena u bijelim kutama
sjedili su i pratili opremu, a bolniarka je stajala i gledala kroz prozor. Standish
je s njima razmijenio nekoliko rijei o trenutnom stanju pacijentice, i svi su se
sloili da je izvrsno.
Kate nije mogla pobjei dojmu kako bi trebala znati tko je gospoa May
ali nije, pa je morala pitati.
"Ona je medij", rekao je Standish pomalo ljutito, "i mislio sam da to
znate. Medij nevjerojatnih moi. Trenutno je u transu i bavi se automatskim
pisanjem. Zapisuje diktat. Doslovno svaki diktat koji zapie je od neprocjenjive
vrijednosti. Niste uli za nju?"
Kate je priznala da nije.
"Pa, sasvim sigurno ste uli za gospou koja je tvrdila kako su joj Mozart,
Beethoven i Schubert diktirali glazbu?"
"Da, za to sam ula. Prije par godina se o tome puno pisalo po vikend
magazinima."
"Njene su tvrdnje bile, pa, recimo, zanimljive, ako vas takve stvari
zanimaju. Glazba je u svakom sluaju puno vie odgovarala onome to bi ta

gospoda mogla napisati prije doruka nego neem to biste oekivali od

glazbeno neobrazovane sredovjene domaice."
Kate nije mogla propustiti takvu izjavu.
"To je prilino seksistiki pogled. I George Eliot je bila sredovjena
domaica."
"Da, da," ree Standish mrko, "ali njoj nije diktirao Wolfgang Amadeus.
To je ono to elim rei. Molim vas, pokuajte pratiti logiku ove prie i ne
uvodite nepotrebne elemente. Kad bih iz bilo kojeg razloga vjerovao da bi
primjer George Eliot mogao baciti bilo kakvo svjetlo na na trenutni problem,
budite uvjereni da bih ga i sam spomenuo. - Gdje sam stao?"
"Ne znam."
"Mabel. Doris? Jel' se tako zvala? Nazovimo je Mabel. Poenta je u tome
to je najjednostavniji nain da se rijei Dorisin problem bio da ga se zanemari.
On nije bio tako vaan. Nekoliko koncerata. Drugorazredni materijal. Ali ovdje
imamo neto posve drugaije."
Ovo posljednje izrekao je priguenim tonom i okrenuo se da proui
televizijski monitor koji je stajao usred guve raunalnih ekrana. Prikazivao je
krupni plan ruke gospoe May dok uri preko bloka. Ruka joj je najveim
dijelom prikrivala to je napisala, ali inilo se da se radi o nekakvoj matematici.
"Gospoa May tvrdi da joj diktiraju neki od najveih fiziara. Einstein,
Heisenberg i Planck. I vrlo je teko osporiti njene tvrdnje, jer su podaci koje
ovdje proizvodi ova ... neobrazovana gospoa zapravo fizika visokog reda.
Od pokojnog Einsteina dobivamo sve vie podrobnosti o tome kako
prostor i vrijeme djeluju na makroskopskoj razini, a preko Heisenberga i
Plancka poveavamo razumijevanje fundamentalnih struktura tvari na kvantnoj
razini. I nema ama ba nikakve sumnje kako nas ove informacije vode sve blie
i blie neuhvatljivom cilju velike objedinjene teorije o svemu.
Dakle, to za sobom povlai i vrlo zanimljivu, da ne kaem neugodnu
situaciju za znanstvenike, jer je sredstvo kojim informacija stie do nas naizgled
u potpunoj suprotnosti sa znaenjem te iste informacije.
"Kao ujak Henry", ree Kate odjednom.
Standish se blijedo zagledao u nju.
"Ujak Henry misli da je pile", objasni Kate.
Standish se opet blijedo zagledao u nju.
"Sigurno ste to uli", ree Kate. " 'Silno smo zabrinuti za ujaka Henryja.
Misli da je pile.' 'Pa zato ga ne poaljete doktoru?' 'Rado, ali trebaju nam jaja.'
"
Standish se zabuljio u nju kako da joj je, niim izazvan, navrh nosa
izrastao malen, ali savren grm kupina.
"Ponovite", zatraio je sitnim, zapanjenim glasom.
"to, sve?"
"Sve."

Kate je stavila ruku na bok i ponovila vic, ovog puta unosei u glasove
malo vie izraajnosti i junjakog naglaska.
"Briljantno", dahnuo je Standish kad je zavrila.
"Sigurno ste to ve uli", rekla je, pomalo zauena ovakvom reakcijom.
"To je stari vic."
"Ne," rekao je, "nisam. Trebaju nam jaja. Trebaju nam jaja. Trebaju nam
jaja. 'Ne moemo ga poslati doktoru jer trebamo jaja.' Zapanjujui uvid u
sredinje paradokse ljudske egzistencije i neumorne sposobnosti da
konstruiramo adaptabilna tumaenja kojima ih razrjeavamo. Blagi boe."
Kate slegne ramenima.
"I kaete da je to vic?" upita Standish s nevjericom.
"Da. I to jako stari vic."
"I svi su takvi? Nisam imao pojma."
"Pa - "
"Zapanjen sam," ree Standish, "potpuno sam zapanjen. Mislio sam da su
vicevi ono to debeli ljudi priaju na televiziji i nisam ih nikad sluao. Osjeam
se kao da su mi ljudi neto skrivali. Sestro!"
Bolniarka koja je kroz prozor promatrala gospou May poskoila je na
tako neoekivan uzvik.
"Ovaj, da, gospodine Standish?" rekla je.
Bilo je oito da joj je nelagodno.
"Zato mi nikad niste ispriali nikakav vic?"
Bolniarka se zabuljila u njega i zadrhtala od nemogunosti da se dosjeti
kako bi makar i pokuala odgovoriti na takvo pitanje.
"Pa, ovaj ..."
"Zapiite to, moe? Zahtijevat u od vas i svog drugog osoblja u bolnici
da mi ispriate sve viceve koje imate na raspolaganju, je li jasno?"
"Ovaj, da, gospodine Standish -"
Standish se zagledao u nju s dvojbom i sumnjom.
"Znate nekakve viceve, zar ne, sestro?" izazvao ju je.
"Pa, da, gospodine Standish, mislim da da, znam."
"Ispriajte mi jedan."
"to, ovaj, zar sad, gospodine Standish?"
"Ovog asa."
"Pa, ovaj, hm - ima jedan u kojem se pacijent probudi nakon, ovaj,
mislim, on je, ovaj, bio je na operaciji, i probudi se i, nije ba dobar vic, ali
svejedno, bio je na operaciji i kad se probudi kae doktoru: 'Doktore, doktore,
sa mnom neto nije u redu, ne mogu napipati noge.' A doktor kae: 'Da, na
alost smo vam morali amputirati obje ruke.' I to je sve, zapravo. Zato nije
mogao napipati noge, shvaate."
Gospodin Standish ju je nekoliko trenutaka mirno promatrao.
"Poslije ete mi se javiti, sestro", rekao je.

"Da, gospodine Standish."

Okrenuo se Kate. "Zar nema i neto s piletom koje prelazi ulicu ili tako
neto?"
"Pa, da", Kate e nevoljko. inilo joj se da je upala u neto.
"I kako taj ide?"
"Pa", ree Kate, "ide ovako. 'Zato je pile prelo cestu?' "
"Da? I?"
"Odgovor je: 'Da doe na drugu stranu.'"
"Shvaam." Standish je neko vrijeme razmatrao stvari. "A to pile radi
kad stigne na drugu stranu ceste?"
"Povijest o tome uti", odgovori Kate smjesta. "Mislim da to pada izvan
dosega vica, koji se zapravo zanima samo za piletov put preko ceste i piletove
razloge za taj put. U tom je smislu vic slian japanskom haikuu."
Kate je odjednom otkrila da se zabavlja. Uspjela je neprimjetno namignuti
bolniarki, koja nije imala pojma kako da reagira.
"Shvaam", rekao je Standish ponovno i namrtio se. "A da li ti, ovaj,
vicevi zahtijevaju prethodno koritenje bilo kakvog oblika umjetne
stimulacije?"
"Ovisi o vicu, i ovisi kome se pria."
"Hmm, dobro, moram priznati da ste mi definitivno otvorili jedna nova
vrata, gospoice, ovaj. ini mi se da bi cijelo podruje humora moglo profitirati
od podrobnog i neodlonog prouavanja. Oito je potrebno da razdvojimo
viceve koji imaju bilo kakvu stvarnu psiholoku vrijednost od onih koji samo
potiu koritenje opojnih droga i koje bi trebalo iskorijeniti. Dobro."
Okrenuo se da se obrati istraivau u bijeloj kuti koji je prouavao
televizijski monitor na kojem su pratili krabotine gospoe May.
"Ima li ieg novog i zanimljivog od gospodina Einsteina?" upitao je.
Istraiva nije maknuo pogled s ekrana. Odgovorio je: "Pie: 'Kakva jaja
hoete? Prena ili kuhana?'"
I opet je Standish zastao.
"Zanimljivo", rekao je, "vrlo zanimljivo. Nastavite i dalje biljeiti sve to
napie. Doite." Ovo posljednje rekao je Kate i krenuo izii iz sobe.
"Fiziari su vrlo udni ljudi", primijetio je im su se opet nali na
hodniku. "Po mom iskustvu, oni koji jo nisu mrtvi su na neki nain vrlo
bolesni. Dobro, popodne je ve odmaklo, siguran sam da elite krenuti pisati
svoj lanak, gospoice, ovaj. Ja sasvim sigurno imam hitnih poslova i
pacijenata koji me oekuju. Dakle, ako nemate vie pitanja -"
"Jo samo jedna stvar, gospodine Standish." Kate je zakljuila nek' sve ide
k vragu. "Moramo naglasiti da je lanak svje. Moda biste mi mogli posvetiti
jo nekoliko minuta da mi pokaete najnovijeg pacijenta kojeg ste primili."
"Mislim da bi to bilo malo tee. Posljednja pacijentica koju smo primili
dola je prije mjesec dana, i umrla je od upale plua dva tjedna nakon dolaska."

"Oh, ah. Da, to ba i nije jako uzbudljivo. Dakle. Nikakvih novih

pacijenata u zadnjih par dana. Nikakvih posebno krupnih ili plavokosih
pacijenata nordijskog tipa, recimo, s krznenim kaputom ili maljem, na primjer.
Mislim, samo kao primjer." Dobila je inspiraciju. "Moda netko ponovno
primljen?"
Standish ju je gledao sa sve dubljom sumnjom.
"Gospoice, ovaj -"
"Schechter."
"Gospoice Schechter, poinjem stjecati dojam da vae zanimanje za nau
bolnicu nije -"
Tog ga je trena prekinulo naglo otvaranje iber vrata u hodniku tik iza
njih. Podigao je pogled da vidi tko je to, i ponaanje mu se smjesta promijenilo.
Otro je pokazao Kate da stane u stranu dok je jedan bolniar kroz vrata
gurao prostrani krevet na kotaima. Bolniarka i jo jedna sestra slijedile su za
njima, dajui dojam da su dvorska pratnja, a ne bolniarke na uobiajenom
poslu.
U krevetu je leao vrlo krhak starac s koom poput venama proaranog
pergamenta.
Stranji dio kreveta bio je vrlo blago podignut naprijed, tako da starac
moe promatrati svijet kroz koji prolazi, a promatrao ga je s nekom vrstom
tihog, dobroudnog uasa. Usta su mu bila blago otvorena, glava mu se vrlo
blago tresla, tako da ju je svaki i najmanji potres na putu kreveta bacao malo na
jednu ili drugu stranu. Ali usprkos toj krhkoj bespomonosti, odavao je dojam
da vrlo tiho, vrlo blago, posjeduje sve oko sebe.
Imao je samo jedno oko, i ono je odavalo taj dojam. Na to bi se god
spustio njegov pogled, bilo da se radilo o pogledu kroz prozor ili bolniarki
koja je pridravala vrata dok krevet ne proe, ili o gospodinu Standishu, koji se
odjednom sav pretvorio u ponizan arm i udvornost, inilo se da bi se sve to
smjesta nalo u vladavini toga oka.
Kate se naas zapitala kako to da oi prenose tako strano puno podataka
o svojim vlasnicima. Pa, konano, radi se samo o kuglama bijelog tkiva. Nisu
se ba mijenjala ni sa starenjem, osim to bi postala malo crvenija i malo vie
curila. Zjenice se malo otvaraju i zatvaraju, ali to je sve. Odakle dolazi ta
poplava informacija? Osobito u sluaju ovjeka koji ima samo jedno oko, a
umjesto drugog samo zatvoren nabor koe.
U razmiljanju ju je prekinulo to to se tog asa oko o kojem je mislila
odmaklo od Standisha i zastalo na njoj. Pritisak koji je osjetila bio je tako
iznenadan da je skoro zaskviala.
Krhkim nagovjetajem pokreta starac je bolniaru koji je gurao krevet
naredio da stane. Krevet se zaustavio i kad je nestalo zvuka njegovih kotaa,
naas se nije ulo nita osim udaljena mrmljanja dizala.
Onda je i dizalo stalo.

Kate je uzvratila pogled s blagim nasmijeenim mrtenjem, kao da eli

rei: "Oprostite, mi se poznamo?" a onda se zapitala nije li doista tako. Njegovo
joj je lice bilo nekako prolazno poznato, ali nije ga ba mogla smjestiti. No
zadivilo ju je kad je primijetila kako, premda se radi samo o krevetu na
kotaima, njegova ruka lei na posteljini od pravog posteljnog platna, svjee
opranoj i izglaanoj.
Gospodin Standish se malo nakaljao i rekao: "Gospoice, ovaj, ovo je
jedan od naih najvrjednijih i, ovaj, najmilijih pacijenata, gospodin -"
"Je li vam udobno, gospodine Odwin?" prekinula ga je sestra usluno. Ali
nije bilo potrebe. Ovo je bio pacijent ije je ime Standish nedvojbeno dobro
znao.
Odin ju je utiao jedva naslutivim pokretom.
"Gospodine Odwin," ree Standish, "ovo je gospoica, ovaj -"
Kate se taman htjela jo jednom predstaviti kad ju je doekalo potpuno
iznenaenje.
"Ja tono znam tko je ona", progovorio je Odin tihim, ali razgovijetnim
glasom, i naas mu se u oku pojavio izraz pipsa koji znaajno gleda u muhu.
Nastojala se drati vrlo slubeno i engleski.
"Bojim se", ree ukoeno, "da ste u prednosti preda mnom."
"Da", odvrati Odin.
Pokretom je pozvao bolniara i zajedno su nastavili svoj polagani put niz
hodnik. Standish i bolniarka izmijenili su poglede, a onda je Kate s
iznenaenjem otkrila kako s njima u hodniku stoji jo netko.
Naravno da se nije pojavio arolijom. Naprosto je ostao stajati kad je
krevet krenuo dalje, a njegova visina, odnosno manjak visine, bio je razlog to
ga se prije nije vidjelo.
Stvari su bile znatno bolje dok ga se nije vidjelo.
Ima ljudi koji vam se odmah svide, ima nekih za koje vam se ini da e
vam se s vremenom svidjeti, i nekih koje naprosto elite odgurnuti od sebe
neim otrim. Kate je odmah bilo jasno u koju kategoriju spada Toe Rag.
Iscerio se i zabuljio u nju, to jest, inilo se kao da bulji u neku nevidljivu muhu
koja joj zuji oko glave.
Pritrao joj je i, prije nego to ga je mogla sprijeiti, dohvatio njenu desnu
ruku i divlje je protresao.
"I ja sam u prednosti pred vama, gospoice Schechter", rekao je, i zlurado
odskakutao niz hodnik.

Poglavlje dvanaesto
Veliki sivi kombi ozbiljnog izgleda glatko se spustio niz prilaznu cestu,
proao kroz kamene vratnice i dostojanstveno poniknuo kad je sa ljunka
skrenuo na asfalt javne ceste. Cesta je bila zavojita seoska cesta isprugana
zimskim obrisima hrastova bez lia i mrtvih brijestova. Sivi oblaci na nebu su
se nagomilali poput jastuka. Kombi je dostojanstveno prolazio cestom i ubrzo
se izgubio u njenim okretima i zavojima.
Nekoliko minuta kasnije, uti citroen pojavio se meu vratnicama s neto
manje dostojanstva. Skrenuo je spljotenim gumama na sivilo ceste i krenuo,
sporo ali teko, u istom smjeru.
Kate je bila uznemirena.
Posljednjih nekoliko minuta bilo je prilino neugodno. Standish je oito
bio udan ovjek i u najboljim okolnostima, ali nakon susreta s pacijentom po
imenu Odwin postao je nedvojbeno neprijateljski nastrojen. Bila je to
zastraujua naroguenost nekog tko se i sam boji ali Kate nije znala ega.
Tko je ona? raspitivao se Standish. Kako je dobila preporuku Alana
Franklina, ovjeka kojeg profesija cijeni? to trai? to - a to je izgleda bilo
glavno pitanje - je uinila da privue zlovolju gospodina Odwina?
Smrknuto je drala automobil na cesti dok je s prilinim tekoama
prolazio zavoje i malo lake svladavao ravne dijelove. Taj ju je automobil
jednom doveo ina sud, kad mu je jedan prednji kota krenuo na mali samostalni
izlet i zamalo doveo do nesree. Policijski svjedok na sudu govorio je o njenom
voljenom citroenu kao o "dotinom vozilu" i ime mu je ostalo. Bilo je mnogo
razloga zato je toliko voljela dotino vozilo. Na primjer, kad bi mu otpala
vrata, sama ih je mogla vratiti na mjesto, a to je neto to s recimo BMW-om ne
biste mogli.
Pitala se djeluje li blijedo i iscrpljeno kao to se osjea, ali retrovizor joj
se drmusao ispod sjedala pa se nije morala muiti s time.
Standish je i sam problijedio i poeo drhtati na samu pomisao da bi netko
mogao razljutiti gospodina Odwina, i bez rasprave je odbacio Kateine pokuaje
da zanijeka bilo kakvo poznanstvo s njim. Ako je tako, zapitao ju je, zato je
gospodin Odwin izriito naglasio da je pozna? Optuuje li ona to gospodina
Odwina da lae? Ako je tako, neka se uva.
Kate nije znala. Susret s gospodinom Odwinom bio joj je posve
neshvatljiv. Ali pred samom sobom nije mogla zanijekati kako ovjek ima neke
snage. Kad vas pogleda, to je bilo zaozbiljno. Ali ispod uznemirujueg pogleda
leale su neke jo puno gore struje. Bile su jo puno gore jer su bile struje
slabosti i straha.
A to se tie onog drugog stvorenja ...
On je oito bio uzrok pria koje su se nedavno pojavile u onom odvratnije
nepodnoljivom dijelu ute tampe o "neem gadnom u Woodsheadu". Prie su,

naravno, bile uvredljive i okorjelo nepriline i uglavnom ih je ignorirala cijela

zemlja osim onih nekoliko triavih milijuna koji su uivali u uvredljivim i
okorjelo neprilinim stvarima.
Prie su tvrdile kako ljude u tom kraju "terorizira" nekakvo odurno,
izoblieno, "patuljasto" stvorenje koje redovno bjei iz Woodsheada kako bi se
bavilo impresivno irokim rasponom nepojmljivih grozota.
Kao i veina ljudi, Kate je pretpostavila, kad bi uope pomislila na to, da
je ono to se doista dogodilo bilo da je neki jadni podivljali mentalni pacijent
odlutao iz bolnice i malo prestraio nekoliko lokalnih bakica, a da su slinava
piskarala odgovorna za sve ostalo. Sad je bila malo uzdrmanija i malo manje
uvjerena u to.
On - to - je znalo njeno ime.
to bi mislila o tome?
Mislila, ne mislila, krivo je skrenula. Zaokupljena mislima, promaila je
odvojak koji bi je odveo natrag na glavnu cestu i u London, pa je onda morala
smisliti to da uini. Mogla se naprosto okrenuti za 180 i vratiti, ali odavno ve
nije tjerala auto u rikverc, i iskreno, nije bila sigurna kako bi na to reagirao.
Pokuala je iskoristiti sljedea dva skretanja u desno da vidi hoe li joj to
pomoi, premda nije imala velikih nada u uspjeh, i bila je potpuno u pravu.
Nastavila je jo desetak kilometara, znajui da je na pogrenoj cesti ali bar,
sudei po poloaju svijetle mrlje u sivim oblacima, ide u pravom smjeru.
Nakon nekog vremena pomirila se s novom rutom. Prola je kraj nekoliko
znakova koji su joj objavili da se sad naprosto vraa u London sporednom
cestom, to joj je u potpunosti odgovaralo. Da je unaprijed razmiljala o tome,
bila bi se vjerojatno ionako odluila za taj put, a ne za guvu na autoputu.
Izlet je bio totalna propast, i bilo bi joj bolje da je naprosto ostala cijelo
popodne kod kue i namakala se u kadi. Cijelo je iskustvo bilo duboko
uznemirujue, na rubu stranoga, a nije doznala ama ba nita o svome pravom
cilju. Bilo je dovoljno gadno imati cilj koji si je jedva mogla priznati, i nije joj
jo trebalo i da joj taj cilj do kraja izmakne. Dojam posvemanje ispraznosti
postupno se spustio na nju zajedno s opim sivilom neba.
Zapitala se nije li moda sasvim malo poludjela. U posljednjih nekoliko
dana ivot kao da joj je posve izmakao kontroli, i bilo je nelagodno shvatiti
kako je krhka njena svijest kad se tako lako moe skrhati od jednog relativno
malog udara munje ili meteorita ili to je to ve bilo.
Rijei "udar munje" kao da su joj upale usred misli bez upozorenja i nije
znala to bi s njima, pa ih je samo ostavila da lee na dnu njezina uma, kao
runik na podu njene kupaonice koji joj se nije dalo pokupiti.
eznula je da se kroz oblake probije malo sunca. Kilometri su promicali
pod njenim kotaima, oblaci su promicali nad njom, i sve je vie mislila na
pingvine. Napokon joj se uinilo da to vie ne moe podnijeti i zakljuila da joj
je potrebno nekoliko minuta etnje da se rijei tog raspoloenja.

Zaustavila je automobil na rubu ceste, i postariji jaguar koji ju je slijedio

posljednjih 27 kilometara zabio se ravno u stranjicu njezina automobila, to je
ispalo isto tako dobro.

Poglavlje trinaesto
S predivnim udarom bijesa, Kate je osvjeeno iskoila iz svoga
automobila i pojurila ugnjetavati vozaa drugog auta, koji je, sa svoje strane,
iskoio iz svog auta ne bi li ugnjetavao nju.
"Zato ne gleda kud ide?" povikala je na njega. Bio je to prilino debeo
ovjek koji je vozio odjeven u dugaak koni kaput i prilino ruan crveni eir,
usprkos neudobnosti koja je iz toga morala proizlaziti. Kate se zbog toga uinio
simpatinijim.
"Zato ne gledam kuda ja idem?" odvratio je zajapureno. "A vi nikad ne
gledate u retrovizor?"
"Ne", odgovorila je Kate, sa akama na bokovima.
"Oh", ree njen protivnik. "A zato ne?"
"Jer je pod sicem."
"Shvaam", odvratio je smrknuto. "Hvala vam na iskrenosti. Imate li
odvjetnika?"
"Da, zapravo imam", ree Kate. Izrekla je to sa samouvjerenou i s
visoka.
"Je li dobar?" upitao je ovjek sa eirom. "Meni e trebati odvjetnik. Moj
je trenutno u zatvoru."
"Pa, mojeg ne moete dobiti."
"Zato ne?"
"Ne budite smijeni. To bi bio ist sukob interesa."
Njen je protivnik prekriio ruke i naslonio se na haubu svoga auta. Polako
se ogledao oko sebe. Puteljak je bivao sve mraniji dok se rana zimska veer
sputala na zemlju. Zatim se sagnuo u svoj auto i ukljuio sva etiri migavca.
Stranja naranasta svjetla ljupko su migala na zakrljaloj travi kraj ceste.
Prednja svjetla bila su zabijena u stranji dio Kateina citroena i nisu bila u
stanju migati.
Vratio se u svoj naslonjen poloaj i procjenjivaki pogledom proetao po
Kate.
"Vi ste voza", rekao je, "a koristim tu rije u najirem moguem smislu,
tj. naprosto kao oznaku za nekog tko sjedi na vozakom sjedalu neeg to u
zasad nazvati automobilom - ali koristim taj izraz bez ikakvih predrasuda - dok
se kree cestom, zapanjujue, ak bih se usudio rei nadnaravne nesposobnosti.
Shvaate me?"
"Ne."
"Hou rei da ne vozite dobro. Znate li da ste posljednjih 27 kilometara
vozili i po traci suprotnog smiera?"
"27 kilometara!" uzvikne Kate. "Jeste li me slijedili?"
"Samo do odreene mjere", ree Dirk. "Trudio sam se ostati na svojoj
strani ceste."

"Shvaam. Pa, hvala vam, s moje strane, to ste tako iskreni sa mnom.
Ovo je strano, ne moram vam ni rei. Bolje si pronaite prokleto dobrog
odvjetnika, jer e ga moj odvjetnik nabiti na raanj."
"Moda onda bolje da si nabavim ranjie."
"Djelujete kao da ste se najeli sasvim dosta ranjia. Smijem li pitati zato
ste me slijedili?"
"Djelovali ste kao da znate kamo idete. Bar na poetku. Prvih tristotinjak
metara."
"Kakve veze s vama ima to kamo ja idem?"
"To je moja navigacijska tehnika."
Kate je zakiljila.
Spremala se zahtijevati potpuno i iscrpno objanjenje ove drske primjedbe
kad je jedan Ford Sierra u prolazu usporio pokraj njih.
Voza je spustio prozor i nagnuo se van. "Jeste se sudarili?" doviknuo im
je.
"Da."
"Ha!" rekao je i odvezao se.
Sekundu-dvije kasnije, kraj njih se zaustavio jedan peugeot.
"Tko je to bio?" upitao ih je voza govorei o prethodnom vozau.
"Ne znam", odvrati Dirk.
"Oh", ree voza. "Izgleda kao da ste se neto sudarili."
"Da", potvrdi Dirk.
"Tako sam i mislio", rekao je voza i odvezao se.
"Ni prolaznici vie nisu kao to su nekad bili", obrati se Dirk Kate.
"A pravi primjerci vas znaju i udariti", prihvati Kate. "Jo uvijek elim
doznati zato ste me slijedili. Shvaate da mi je vrlo teko ne gledati vas kao
neku vrlo zloudnu osobu."
"To je lako shvatiti", ree Dirk. "Obino i jesam. Ovog puta, meutim,
naprosto sam se izgubio. Neki veliki sivi kombi koji cestu smatra svojim
vlasnitvom prisilio me na izbjegavanje. Uspio sam ga izbjei tek tako to sam
skrenuo na pokrajnju cestu, na kojoj se vie nisam mogao okrenuti. Nekoliko
zavoja kasnije ve sam se potpuno izgubio. Postoji jedna kola koja smatra da u
takvim sluajevima treba pogledati na kartu, ali takvim ljudima ja samo kaem:
'Ha! A to ako nemate mape koju biste pogledali? to ako imate mapu, ali je to
mapa Dordogne?' Moja je strategija da pronaem neki auto, ili njegov najblii
ekvivalent, koji djeluje kao da zna kamo ide, i onda ga slijedim. Rijetko kad
zavrim tamo kamo sam krenuo, ali esto zavrim negdje gdje trebam biti. I to
sad kaete na to?"
"Kajgod."
"vrst odgovor. Divim vam se."
"Mislila sam rei da i sama ponekad tako napravim, ali sam odluila da to
jo ne priznam."

"Vrlo mudro", ree Dirk. "U ovom trenutku jo ne elite previe toga
odati. Ja uvijek savjetujem da se drite tajanstveno."
"Ne zanimaju me vai savjeti. Kamo ste pokuavali dospjeti prije nego to
ste zakljuili da e vam vonja od 27 kilometara u suprotnom smjeru pomoi da
tamo dospijete?"
"Na mjesto koje se zove Woodshead."
"Ah, umobolnica."
"Poznajete je?"
"Posljednjih 27 kilometara se vozim od nje, i voljela bih da je jo dalje.
Na koji e odjel vas smjestiti? Moram znati kamo da poaljem raun za
popravak."
"Oni nemaju odjele", ree Dirk. "A mislim i da im se ne bi svidjelo to ih
nazivate umobolnicom."
"Sve to se njima ne svia je meni dobro."
Dirk se ogledao oko sebe.
"Lijepa veer", rekao je.
"Nije."
"Shvaam", ree Dirk. "Izgledate, ako smijem rei, kao netko kome dan
nije bio izvor radosti i duhovnog bogatstva."
"Prokleto tono", prizna Kate. "Provela sam dan od kakvog bi Franjo
Asiki poeo mlatiti klince. A posebno ako uraunate i utorak zajedno s
dananjim danom, jer je to bilo zadnji put da sam bila potpuno svjesna. A sad
pogledajte. Moj prelijepi auto. Jedina stvar koju je u cijeloj prii dobra jest da
bar nisam u Oslu."
"Jasno mi je da bi vas to moglo razvedriti."
"Nisam rekla da me razvedrilo. Samo mi je opravdanje da se ne ubijem.
Uostalom, ne moram se ni s tim muiti, kad ima ljudi poput vas koji bi to tako
rado obavili za mene."
"Bili ste mi izvrstan pomaga, gospoice Schechter."
"Prestanite s tim!"
"S im?"
"Moje ime! Odjednom svaki stranac kojeg sretnem zna kako se zovem.
Moete li vi svi samo na sekundu prestati znati kako se zovem? Kako djevojka
u takvim uvjetima moe ostati tajnovita? Jedina osoba koju sam upoznala i koja
izgleda ne zna moje ime je jedina kojoj sam se stvarno i predstavila. U redu,"
rekla je, optuujue upirui prstom u Dirka, "vi niste nadnaravno bie, pa mi
samo recite odakle znate kako se zovem. Ne putam vam kravatu dok mi ne
kaete."
"Ne drite me za -"
"Sad te drim, stari."
"Putajte!"
"Zato ste me slijedili?" ustrajala je Kate. "Otkud znate kako se zovem?"

"Slijedio sam vas iz razloga koje sam ve iznio. A to se tie vaeg imena,
draga gospo, praktiki ste mi sami rekli."
"Nisam."
"Uvjeravam vas da jeste."
"Jo vas drim za kravatu."
"Ako ste trebali biti u Oslu, ali ste u nesvijesti od utorka, onda ste
vjerojatno bili na nevjerojatnom eksplodirajuem alteru za ekiranje na
Terminalu dva na Heathrowu. O tome se naveliko pisalo u novinama. Vi ste to
vjerojatno propustili jer ste bili u nesvijesti. Ja sam to propustio zbog
galopirajue apatije, ali dananji dogaaji su me prisilili da obratim panju i na
to."
Kate je nevoljko pustila njegovu kravatu, ali ga je i dalje sumnjiavo
promatrala.
"Aha?" rekla je. "Kakvi dogaaji?"
"Uznemirujui", odvratio je Dirk poravnavajui odjeu. "ak i da ono to
ste mi sami rekli nije bilo dovoljno da otkrijem tko ste, injenica da ste i vi
danas bili u posjetu Woodsheadu mi je definitivno razrijeila stvari. Po vaem
ratobornom neraspoloenju zakljuujem da ovjek kojeg ste traili nije tamo."
"Molim?"
"Molim vas, zadrite je", rekao je Dirk, hitro skinuvi kravatu i dodavi
joj ju. "Sluajno sam danas ranije naletio na jednu sestru iz vae bolnice. Moj
prvi susret s njom bio je takav da sam ga, iz razliitih razloga, htio naglo
zavriti. Tek nekoliko minuta kasnije, dok sam stajao na ploniku i borio se s
lokalnom divljai, jedna rije koju sam uo od nje udarila me, da tako kaem,
poneto kao munja. I sama pomisao je bila fantastino i divljaki nevjerojatna.
Ali kao veina fantastinih, divljaki nevjerojatnih pomisli, bila je bar jednako
toliko vrijedna istrage kao i neka obinija pomisao za koju su se injenice
morale debelo iskriviti ne bi li funkcionirala.
Vratio sam se da je jo ispitam, i potvrdila mi je da je jedan pomalo
neobian pacijent, danas rano ujutro, prebaen iz bolnice, navodno u
Woodshead.
Takoer mi je potvrdila kako je jedna pacijentica bila maltene nepristojno
znatieljna da otkrije to se s njim dogodilo. Ta pacijentica zvala se gospoica
Kate Schechter i mislim da ete priznati, gospoice Schechter, da moje metode
navigacije imaju svojih dobrih strana. Moda nisam otiao tamo kamo sam
namjerio, ali mislim da sam zavrio tamo gdje trebam biti. "

Poglavlje etrnaesto
Oko pola sata kasnije, okrupni ovjek iz lokalnog automehaniarskog
servisa pojavio se s kamionom, konopcem za vuu i sinom. Pregledavi
situaciju, poslao je svoga sina i kamion da rijee jedan drugi problem, privezao
konopac za Katein ve pokojni auto i sam ga odvukao do servisa.
Kate je nekoliko minuta utjela o ovome, a onda ree: "Ne bi to napravio
da nisam Amerikanka."
Preporuio im je mali lokalni pub u koji e ih doi potraiti kad dovri
svoju dijagnozu citroena. Kako je Dirkov jaguar izgubio samo desni prednji
migavac, a Dirk je tvrdio da ionako gotovo nikad ne skree desno, odvezli su
se tu kratku udaljenost njegovim automobilom. Dok je Kate, s neto
oklijevanja, ulazila u Dirkov auto, pronala je knjigu Howarda Bella koju je
Dirk u kafiu prisvojio od Sally Mills i skoila na nju. Nekoliko minuta kasnije,
ulazei u pub, jo je uvijek pokuavala otkriti je li ju itala ili nije.
Pub je spajao sve tradicionalne engleske vrijednosti grube mjedi,
ultrapasa i natmurenosti. Zvuk Michaela Jacksona u drugom baru mijeao se sa
alostivim kaljucanjem stroja za ienje stakla u ovom, stvarajui zvuni
okoli koji je svojom otrcanou savreno odgovarao vremenoj boji na
drvenariji.
Dirk je sebi i Kate kupio pie, a zatim joj se pridruio za malim stolom u
uglu koji je Kate odabrala kao zaklon od debele nedrueljubivosti bara.
"itala sam je", objavila je, prolistavi dosad veinu Bjei kao vrag. "U
najmanju ruku sam je poela itati i proitala prvih nekoliko poglavlja. Zapravo
je to bilo prije par mjeseci. Ne znam zato jo uvijek itam njegove knjige.
Oito je da ih urednik ne ita." Podigla je pogled do Dirka. "Ne bih si mislila da
vas to zanima. Po onom to znam o vama."
"I nije moja", ree Dirk. "Ovaj, pobrao sam je zabunom."
"Svi tako kau", odgovori Kate. "Nekad je bio jako dobar," dodala je,
"ako vam se sviaju takve stvari. Moj brat je u New Yorku i bavi se
izdavatvom, i on kae da je Howard Bell u zadnje vrijeme postao jako udan.
Imam dojam da ga se svi pomalo boje, a njemu se to svia. Sasvim je oito da
nitko nema muda da mu kae neka izbaci sve od desetog do dvadeset i sedmog
poglavlja. I sve te gluposti s kozom. Teorija je da on prodaje tolike milijune
knjiga samo zato to ih nitko nikad ne ita. Kad bi ih ljudi koji kupuju njegove
knjige poeli stvarno i itati, ni sluajno ne bi kupili onu sljedeu i s njim bi
bilo gotovo."
Odgurnula je knjigu od sebe.
"U svakom sluaju," rekla je, "vrlo ste mi spretno objasnili zato sam ja
ila u Woodshead; niste mi rekli zato ste vi ili tamo."
Dirk slegne ramenima. "Da vidim kako je tamo", ree neodreeno.
"A da? Pa, utedit u vam trud. To mjesto je jako uasno."

"Opiite ga. Zapravo, ponite s aerodromom."

Kate je dobro potegnula od svoje Bloody Mary i naas se u tiini
zamislila, dok je votka marirala po njenoj unutranjosti.
"Zanima vas i aerodrom?" upitala je konano.
"Da."
Kate je iskapila ostatak svoga pia.
"Onda e mi trebati jo jedno", objavila je, i gurnula praznu au prema
Dirku.
Dirk se hrabro suoio s buljavim pipniarom i vratio se nekoliko minuta
kasnije s novim piem za Kate.
"OK", ree Kate. "Poet u s makom."
"Kojom makom?"
"Makom za koju sam morala zamoliti susjedu da je pazi dok me nema."
"Koju susjedu?"
"Onu koja je umrla."
"Shvaam", kimne Dirk. "Znate to, zato ja naprosto ne zaepim i pustim
vas da mi ispriate?"
"Da," sloi se Kate, "to bi bilo dobro."
Kate je prepriala dogaaje posljednjih nekoliko dana, bar onih dana
kojih je ona bila svjesna, a zatim prela na svoje dojmove o Woodsheadu.
Usprkos odvratnosti s kojom ga je opisala, Woodshead je Dirku zvuao
tono kao mjesto u kakvom bi volio provesti mirovinu, od sutra ako je ikako
mogue. Spajalo je posveenost neobjanjivom, to je bio i njegov uporni grijeh
(samo je tako mogao razmiljati o tome, i ponekad je bjesnio protiv te ljubavi s
bijesom pravog ovisnika) s apsolutnom razmaenou, grijehom od kojeg bi
jako rado patio kad bi si to ikad mogao priutiti.
Konano je Kate opisala svoj uznemirujui susret s gospodinom
Odwinom i njegovim odvratnim slugom i, kao posljedica toga, Dirk je jo
dobru minutu ostao zadubljen u namrtenu tiinu. Veliki dio te minute bio je
zauzet unutarnjom borbom o tome hoe li ili nee popustiti i zapaliti cigaretu.
Nedavno ih se odrekao i borba je bila redovna pojava, koju je redovno gubio,
esto i ne primijetivi.
Slavodobitno je odluio da nee zapaliti, i onda svejedno izvadio cigaretu.
Pecanje upaljaa u prostranom depu njegova kaputa zahtijevalo je da prvo
izvadi omotnicu koju je uzeo iz kupaonice Geoffreyja Ansteyja. Stavio ju je na
stol pokraj knjige i zapalio cigaretu.
"Djevojka na aerodromskom alteru ..." zapoeo je konano.
"Izludila me", odvrati Kate smjesta. "Samo je mehaniki radila svoj posao
kao da je nekakva maina. Nije htjela sluati, nije htjela misliti. Ne znam gdje
nau takve ljude."
"Ona je zapravo nekad bila moja tajnica", ree Dirk. "I izgleda da ni nju
sad vie ne mogu nai."

"Oh. ao mi je", rekla je odmah Kate, a onda se naas zamislila.

"Vjerojatno ete rei da ona zapravo nije bila takva", nastavila je. "Pa, i to
je mogue. Valjda se samo titila od frustracija svoga posla. Rad na aerodromu
mora vas izluditi. Mislim da bih je mogla razumjeti da i sama nisam bila tako
prokleto frustrirana. ao mi je. Nisam znala. Znai to je ono to pokuavate
otkriti."
Dirk je neodreeno kimnuo. "Izmeu ostaloga", potvrdio je. Onda doda:
"Ja sam privatni detektiv."
"Oh?" rekla je Kate iznenaeno, poprimivi zbunjen izraz lica.
"To vas smeta?"
"Ne, samo imam prijatelja koji svira kontrabas."
"Shvaam", ree Dirk.
"Kad god ga ljudi sretnu, a on se mui sa svojim bajsom, svi kau istu
stvar, i to ga izluuje. Svi mu kau: 'Sigurno sad ali to ne svira pikolo.'
Nikom ne padne na pamet da i svi drugi kau istu stvar. Samo sam pokuavala
otkriti postoji li neto to svi kau privatnim detektivima, tako da mogu to ne
rei."
"Ne. Ono to se dogodi jest da svi naas djeluju vrlo sumnjivo, a to vam
je dobro uspjelo."
"Shvaam." Kate je djelovala razoarano. "Dobro, imate li kakvih tragova
- hou rei, imate li predodbu o tome to se dogodilo vaoj tajnici?"
"Ne", ree Dirk, "nemam predodbu. Samo mutnu sliku s kojom ne znam
to bih." Zamiljeno se poigrao svojom cigaretom, a onda opet pogledom
prijee preko stola i zastane na knjizi.
Podigao ju je i pregledao, pitajui se kakav ga je impuls uope natjerao da
je pokupi.
"Zapravo ne znam nita o Howardu Bellu", ree.
Kate je iznenadio nain na koji je naglo promijenio temu, ali joj je
istovremeno pomalo i laknulo.
"Samo znam", rekao je Dirk, "da prodaje puno knjiga i da sve izgledaju
vie-manje isto kao i ova. to bih trebao znati?"
"Pa, o njemu ima nekih vrlo udnih pria."
"Kao na primjer?"
"Kao na primjer ono to radi u svim hotelskim apartmanima, po cijeloj
Americi. Nitko naravno ne zna detalje, samo dobiju raune i plate ih jer se ne
usude pitati. ini im se da im je sigurnije ne znati. Posebno kod pilia."
"Pilia?" upita Dirk. "Kakvih pilia?"
"Pa, pria se", rekla je Kate sputajui glas i naginjui se malo blie, "da
uvijek naruuje da mu u hotelsku sobu dostave ive pilie."
Dirk se namrtio.
"Zato, zaboga.?"
"Nitko ne zna. Nitko nikad ne dozna to se s njima dogodi. Nitko ih vie

nikad ne vidi. Niti," rekla je, nagnuvi se jo blie i jo jae spustivi glas, "niti
perca."
Dirk se zapitao nije li beskrajno nevin i naivan. "Pa to ljudi misle, to on
radi s njima?" upitao je.
"Nitko", odgovori Kate, "nema pojma. ak ni ne ele znati. Naprosto ne
znaju." Slegnula je ramenima i pokupila knjigu.
"A druga stvar koju David - to je moj brat - govori za njega jest da stvarno
ima apsolutno savreno ime za bestseller."
"Stvarno?" upita Dirk. "U kom smislu?"
"David kae da je to prva stvar koju svaki nakladnik trai kod novih
autora. Ne 'je li to dobro?', niti 'je li to dobro kad se izbaci sve pridjeve?', nego
'ima li lijepo kratko prezime i ime koje je samo malo dulje?'. Vidite? Ovo 'Bell'
je ispisano ogromnim srebrnim slovima, a 'Howard' taman stane iznad toga,
malo uim slovima. I odmah imate prepoznatljivu marku. To vam je u
izdavatvu kao arolija. Kad imate takvo ime, znate li pisati ili ne znate prestane
biti tako vano. A u sluaju Howarda Bella to je sad znatna prednost. A ime je
zapravo sasvim obino kad ga napiete normalno, kao ovdje."
"Molim?" ree Dirk.
"Ovdje, na ovoj vaoj kuverti."
"Gdje? Dajte da vidim."
"Ovo je njegovo ime, zar ne? Prekrieno."
"Boe mili, imate pravo", rekao je Dirk zurei u omotnicu. "Valjda ga
nisam prepoznao bez tog knjikog oblika."
"Znai da ovo sve ima nekakve veze s njim?" upitala je Kate podiui
omotnicu i pregledavajui je.
"Zapravo ne znam to je to", prizna Dirk. "Ima nekakve veze s ugovorom,
i moglo bi imati veze s jednom ploom."
"Jasno mi je da bi moglo imati veze s ploom."
"Po emu vam je jasno?" upita Dirk otro.
"Pa, ovo ime tu, to je Dennis Hutch, zar ne? Vidite?"
"Oh, da. Da, vidim", rekao je Dirk prouavajui omotnicu. "Ovaj, trebao
bih znati to ime?"
"Pa", ree Kate polako, "ovisi jeste li ivi ili niste, ini mi se. On je
direktor Aries Rising Record Groupa. Manje je slavan nego papa, priznajem, ali
- za papu znate, nadam se?"
"Da, da", potvrdi Dirk nestrpljivo. "Onaj sjedokosi tip."
"To je on. A ini mi se da je on i jedina poznata osoba kojoj ova omotnica
nije u nekom trenutku bila adresirana. Tu je i Stan Dubcek, glavni u Dubcek,
Danton, Heidegger i Draycottu. Znam da oni vode ARRGH!ove poslove."
"ije?"
"AARGH! Aries Rising Record Group Holding. Taj klijent je proslavio
agenciju."

Zagledala se u Dirka.
"Izgledate", objavila je, "kao netko tko zna jako malo i o ploama i o
marketingu."
"ast mi je", rekao je Dirk otmjeno nagnuvi glavu.
"Pa to onda radite s ovim?"
"Kad je uspijem otvoriti, znat u", ustvrdi Dirk. "Imate li moda pri sebi
kakav no?"
Kate strese glavom.
"A tko je Geoffrey Anstey?" upitala je. "Njegovo ime jedino nije
prekrieno. To vam je neki prijatelj?"
Dirk je malo problijedio i nije odmah odgovorio. A onda ree: "Ona udna
osoba koju ste spomenuli, ono 'neto gadno iz Woodsheada'. Ponovite mi to
vam je rekao."
"Rekao je, 'I ja sam u prednosti pred vama, gospoice Schechter.'" Kate je
pokuala slegnuti ramenima.
Dirk je naas nesigurno odmjeravao svoje misli.
"Mislim da je mogue", ree konano, "da ste moda u nekoj vrsti
opasnosti."
"Je li mogue da e se luaci zabijati u mene na cesti? Ta vrsta
opasnosti?"
"Moda jo i gore."
"A da?"
"Da."
"A zato tako mislite?"
"Nije mi jo do kraja bistro", odgovorio je Dirk mrtei se. "Veina ideja
koje trenutno imam imaju veze sa stvarima koje su potpuno nemogue, pa ih ne
bih rado dijelio. Ali to su svejedno jedine misli koje imam."
"Ja bih si onda potraila neke nove", ree Kate. "Kako je iao onaj princip
Sherlocka Holmesa? 'Kad odbacite nemogue, to god ostane, koliko god
nevjerojatno, mora biti istina.' "
"Ja to u potpunosti odbacujem", ree Dirk otro. "Nemogue vrlo esto
ima integritet koji nedostaje onom to je samo nevjerojatno. Kako esto ste
dobili neko naizgled racionalno objanjenje za neto, koje tima u svim
pogledima osim u jednom, i ba to je razlog to je beznadno nevjerojatno? Kad
imate potrebu rei: 'Da, ali on ili ona naprosto ne bi uinio tako neto.'"
"Pa, zapravo mi se to danas dogodilo", odgovori Kate.
"Ah, da," rekao je Dirk lupivi po stolu i natjeravi ae da poskoe, "ona
djevojica u kolicima - to je savren primjer. Zamisao da ona nekako prima
jueranje cijene s burze niotkuda je samo nemogua, i zato mora biti tona, jer
je zamisao da bi ona odravala nevjerojatno sloenu i napornu prevaru od koje
sama nema nikakve koristi beznadno nevjerojatna. Prva zamisao naprosto
pretpostavlja da postoji neto o emu nita ne znamo, a bog zna da takvih stvari

ima koliko hoe. Ova druga zamisao se, meutim, protivi neem
fundamentalnom i ljudskom o emu dosta toga znamo. Zato bismo trebali biti
vrlo sumnjiavi prema toj ideji i njenoj navodnoj racionalnosti."
"Ali mi neete rei to mislite."
"Ne."
"Zato ne?"
"Jer zvui smijeno. Ali mislim da ste u opasnosti. Mislim da ste moda u
stravinoj opasnosti."
"Izvrsno. I to predlaete, to da poduzmem?" rekla je Kate, otpijajui
gutljaj svoga drugog pia, koje je inae ostalo skoro netaknuto.
"Predlaem vam", odvratio je Dirk ozbiljno, "da se vratite u London i
provedete no u mojoj kui."
Kate je zaurlala od smijeha, a onda je morala iskopati papirnati rupi da
se obrie od soka od rajice.
"Oprostite, to je tu tako nevjerojatno?" upitao je Dirk pomalo
iznenaeno.
"To je naprosto najpovrniji ulet koji sam ikad ula." Nasmijeila mu se.
"Bojim se da je odgovor jedno odluno Ne."
On je zanimljiv, mislila je, i zabavan na neki ekscentrian nain, ali joj je
i odvratno neprivlaan.
I Dirk se osjeao vrlo nelagodno. "Mislim da je dolo do nekog stranog
nesporazuma", rekao je. "Dozvolite mi da objasnim to -"
Prekinuo ga je nagli dolazak mehaniara iz servisa s vijestima o Kateinu
automobilu.
"Sreeno", rekao je. "Zapravo, nije nita ni trebalo srediti osim branika.
Nita novo, hou rei. Oni udni zvukovi koje ste spomenuli, to je samo motor.
Ali ii e sasvim u redu. Samo morate dobro zaturirati, popustiti kuplung, i
onda priekati malo due nego obino."
Kate mu je malo ukoeno zahvalila na savjetu i onda uporno Dirku
dopustila da plati dvadeset i pet funti koliko je kotao popravak.
Vani, na parkiralitu, Dirk je ponovio svoju molbu da Kate poe s njim,
ali ona je odluno tvrdila da joj samo treba dobar san i da e ujutro ve sve
izgledati jasno i bistro i lako savladivo.
Dirk je ustrajao na tome da bar razmijene brojeve telefona. Kate je na to
pristala pod uvjetom da Dirk pronae drugi put natrag u London i da ne vozi za
njom.
"Budite jako oprezni", doviknuo joj je Dirk kad je njen auto odrotao do
ceste.
"Bit u", odvikne Kate, "i ako se bilo to nemogue dogodi, obeajem da
ete vi to prvi doznati."
Jedan kratak trenutak, ute obline automobila mutno su sjajile u svjetlu
koje je teklo kroz prozor puba i isticale se na opako zgrbljenom sivilu nonog

neba, koje ga je ubrzo progutalo.

Dirk ju je pokuao slijediti, ali mu auto nije htio krenuti.

Poglavlje petnaesto
Oblaci su tee potonuli na zemlju, steui se u ogromne, natmurene
tornjeve, i Dirk je, odjednom obuzet pretjeranom panikom, morao opet dozvati
ovjeka iz automobilskog servisa. Ovog puta je stigao sporije, i kad je konano
doao, bio je supijan i neraspoloen.
Ispustio je nekoliko neumjerenih eksplozija smijeha nad Dirkovom
nevoljom, a onda nespretno otvorio haubu automobila i poeo mrmljati svata o
getribama, pumpama, alternatorima i vorcima, i odluno je odbijao izjasniti se
hoe li ili nee moi opet pokrenuti makinu te veeri.
Dirk nije mogao dobiti suvisao odgovor, ili bar ne odgovor koji bi njemu
ita znaio, na pitanje to to stvara cirkuse u alternatoru, to mui pumpu za
gorivo, kako je aufteher ratiman i zato je getriba zaribala.
Konano je shvatio da mehaniar istovremeno tvrdi kako je obitelj
voraka jednom u prolosti svila gnijezdo u nekom osjetljivom dijelu motora i
nakon toga izginula stravinom smru, povukavi za sobom i osjetljive dijelove
motore, i u tom je trenutku Dirk poeo oajniki razmiljati to da uini.
Uoio je da mehaniarev vuni kamion stoji u blizini i da mu je motor
upaljen, i zakljuio da e jednostavno pobjei u njemu. Kako je bio malice
manje spor i nespretan u tranju nego mehaniar, uspio je sprovesti svoj plan u
djelo bez gotovo ikakvih potekoa.
Zavinuo je na put, odvezao se u no i parkirao pet kilometara dalje na
cesti. Ostavio je svjetla kamiona upaljena, ispustio mu gume i sakrio se iza
drveta. Kakvih deset minuta kasnije, njegov je jaguar dojurio iza ugla, proao
kraj kamiona, naglo stao i divlje se unatrag vratio do njega. Mehaniar je s
treskom otvorio vrata, iskoio i pojurio ponovno preuzeti kontrolu nad svojim
vlasnitvom, pruajui Dirku priliku koja mu je trebala da skoi iza drveta i
preuzme kontrolu nad svojim vlasnitvom.
Izraajno je zastrugao gumama i odvezao se u nekoj vrsti smrknutog
trijumfa, jo uvijek, usprkos svemu, progonjen tjeskobama kojima nije mogao
odrediti ni imena ni oblika.
Kate se u meuvremenu pridruila mutno sjajnoj utoj struji koja je s
vremenom dospjela do zapadnih predgraa Actona i Ealinga i sve do samog
srca Londona. Uspuzala je uz westwavski nadvonjak i ubrzo nakon toga
skrenula prema Primrose Hillu i kui.
Uvijek je voljela voziti pokraj parka, a tamni noni obrisi drvea smirivali
su je i pojaavali enju za tiinom njezina kreveta.
Pronala je parking to je blie mogla svojim vratima, to je u praksi bilo
oko 25 metara. Izala je iz automobila i briljivo ga zaboravila zakljuati. Nikad
u njemu nije ostavljala nita vrijedno, i otkrila je da joj je bolje da ljudi ne
moraju nita razbiti kako bi to ustanovili. Dvaput su joj ukrali auto, ali su ga
oba puta napustili kakvih 20 metara dalje.

Nije otila ravno kui, nego se umjesto toga uputila u suprotnom smjeru,
da nabavi mlijeko i vree za smee u malom duanu na uglu susjedne ulice.
Sloila se s mirnim Pakistancem koji je vodio duan da doista izgleda umorno i
da bi trebala to prije u krevet, ali je na putu natrag jo jednom malo skrenula
da se osloni na ogradu parka, nekoliko minuta zagleda u njegovu tminu, i
udahne malo njegova hladnog, tekog nonog zraka. Konano se uputila natrag
prema svome stanu. Skrenula je u svoju ulicu, i kako je prola pod prvom
ulinom svjetiljkom, ova je zatreptala i ugasila se, ostavljajui je u maloj barici
tame.
Takve stvari ovjeka uvijek prestrae.
Kae se da nema nieg iznenaujueg, na primjer, u situaciji kad
nenadano pomisli na nekoga koga se godinama nisi ni sjetio, a onda iduega
dana otkrije da je ta osoba upravo umrla. Na svijetu uvijek ima gomila ljudi
koji nenadano pomiljaju na ljude kojih se godinama nisu sjetili, i uvijek ima
gomila ljudi koji umiru. U populaciji veliine, recimo, jedne Amerike, zakon
velikih brojeva govori da se ta vrsta podudarnosti mora dogoditi bar deset puta
dnevno, ali je svejedno zastraujua za ljude kojima se dogodi.
Po istom principu, arulje stalno odlaze u ulinim svjetiljkama, a prilian
ih broj mora krepati ba dok netko prolazi ispod njih. Bez obzira na to, osoba
koja je u pitanju uvijek se malo prestrai, posebno kad sljedea ulina svjetiljka
ispod koje proe uini potpuno istu stvar.
Kate je stala kao ukopana.
Ako se moe dogoditi jedna koincidencija, govorila je samoj sebi, moe
se dogoditi i druga. A ako se jedna koincidencija dogodi neposredno nakon
neke druge koincidencije, to je samo koincidencija. Apsolutno nema razloga da
se uzrujava zbog dvije krepane uline arulje. Nalazi se u savreno normalnoj,
prijateljskoj ulici, s kuama punim upaljenih svjetala. Podigla je pogled prema
kui kraj koje je stajala, na alost ba u trenutku kad su se svjetla u njenim
prozorima ugasila. To se dogodilo zato to su stanari kue sluajno odabrali taj
trenutak da izau iz sobe, ali, premda je to samo dokazalo kako koincidencija
moe biti stvarno neobina, nije joj ba popravilo raspoloenje.
Ostatak ulice jo je uvijek bio okupan priguenim ukastim sjajem.
Samo je kakvih metar oko nje bilo odjednom u potpunome mraku. Sljedei
krug svjetla bio je samo nekoliko koraka udaljen od nje. Duboko je udahnula,
smirila se i krenula prema njemu, dospjevi u samo sredite kruga taman kad se
i on ugasio.
Stanari dviju kua kraj kojih je prola takoer su sluajno odabrali ba taj
trenutak da odu iz svojih dnevnih soba, kao i njihovi susjedi s druge strane
ulice.
Moda je neka popularna emisija upravo zavrila. O tome se radi. Svi
ustaju i gase televizore i svjetla, i udar struje koji tako nastaje unitava neke
slabije arulje uline rasvjete.

Neto takvo. Udar struje koji tako nastaje takoer je malo ubrzao i rad
njezina srca. Krenula je dalje, trudei se da ostane mirna. im stigne kui,
pogledat e u novine da vidi koji je to program unitio tri uline arulje.
etiri.
Zastala je i ostala posve mirna pod ugaslom svjetiljkom. Jo kua se
zatamnjivalo. Posebno ju je zabrinjavalo to su tamnile tono u trenutku kad bi
ona pogledala u njih.
Pogled -pop.
Pokuala je ponovno.
Pogled -pop.
Koju bi god pogledala, smjesta bi se zatamnila.
Pogled -pop.
S naglim naletom straha, shvatila je da ne smije gledati u one koje jo
uvijek imaju svjetla. Objanjenja koja si je bila pokuavala iskonstruirati sad su
jurila po njenoj glavi viui da ih netko pusti van, i ona ih je pustila. Pokuala je
pogled prikovati za tlo, bojei se da ne ugasi cijelu ulicu, ali nije se mogla
suzdrati od sitnih pogleda da provjeri da li radi.
Pogled -pop.
Zamrzla je svoj pogled na uski put pred sobom. Veina ulice sad je bila u
tami.
Izmeu nje i vrata koja su vodila do njezina stana preostale su jo tri
uline svjetiljke. Premda nije otvoreno pogledala, inilo joj se da krajikom oka
vidi kako su svjetla u stanu ispod njezina upaljena.
Tamo je ivio Neil. Nije mu se mogla sjetiti prezimena, ali bio je
povremeni basist i preprodava starina koji joj je dijelio savjete o unutarnjoj
dekoraciji koje nije eljela i krao joj mlijeko, tako da je njen odnos s njim
uvijek ostao na pomalo ledenoj razini. Ovog trenutka, meutim, molila se da
bude tamo, da joj kae to ne valja s njenim kauem, i da mu se svjetlo ne ugasi
kad joj oi pobjegnu s plonika pred njom, s tri preostala kruga svjetla,
ravnomjerno rasporeena po putu kojim je morala proi.
Naas se pokuala osvrnuti i pogledati putem kojim je dola. Sve je bilo u
tami, rastapajui se u potpunu crninu parka, koji je vie nije smirivao ve
prijetio, uasno zamiljenim debelim korijenjem punim vorova i prepredenim,
tamnim, istrunulim smeem.
Opet se okrenula, sputajui pogled.
Tri kruga svjetla.
Uline se svjetiljke nisu gasile kad bi ih pogledala, tek kad bi prola.
Zatvorila je oi i zamislila tono mjesto gdje se nalazi sljedea svjetiljka,
gore i ispred nje. Podigla je glavu i oprezno opet otvorila oi, zurei ravno u
naranasti sjaj koji je isijavao iza debeloga stakla.
Svijetlio je mirno. (
Oiju prikovanih na svjetiljku, tako da su joj na mrenicama ostajale

gorue krabotine, oprezno je krenula naprijed, korak po korak, pokuavajui

voljom natjerati svjetiljku da nastavi svijetliti dok joj se pribliavala. Nastavila
je svijetliti.
Opet je krenula naprijed. Nastavila je svijetliti. Opet je koraknula. Jo je
svijetlila. Sad je ve bila skoro ispod nje, iskreui vrat da je moe vidjeti.
Pomakla se naprijed jo jednom i vidjela kako nit iza stakla treperi i
umire, ostavljajui svjetlosni otisak koji je divlje skakao po njezinu pogledu.
Sad je spustila pogled i pokuala gledati ravno naprijed, ali divlji obrisi
skakali su posvuda i shvatila je da gubi kontrolu. Sljedeu lampu osvojila je na
zalet, i opet je nagla tama obavila njen dolazak. Zastala je tamo, zadihana,
trepui, pokuavajui se smiriti i raistiti si vid. Kad je pogledala prema
posljednjoj ulinoj svjetiljci, uinilo joj se da vidi neki obris kako stoji pod
njom. Bio je to krupan obris, ocrtan skakutavim naranastim sjenicama. Obris
je na glavi imao ogromne rogove.
S luakom predanou zabuljila se u uzbibam tamu i odjednom
povikala: "Tko si ti?" Nastala je stanka, a onda je jedan dubok glas rekao: "Ima
li neto ime bih ove komade parketa skinuo s lea?"

Poglavlje esnaesto
Nastala je jo jedna stanka, drukije i pomalo neuredne vrste.
Bila je prilino duga. Visjela je u zraku nervozno, pitajui se iz kojeg e je
smjera prekinuti. Zatamnjela ulica dobila je povuen, obramben izgled. "to?"
povikala je Kate napokon prema obrisu. "Rekla sam ... to?"
Krupni se obris pomaknuo. Kate ga jo uvijek nije mogla dobro vidjeti,
jer su joj pred oima jo uvijek plesale plaviaste sjenke koje su tamo ostavila
naranasta svjetla.
"Bio sam", ree obris, "zalijepljen za pod. Moj otac -"
"Ti si ... zar si ti ..." Kate je zadrhtala od nekoherentnog bijesa, "ti si
odgovoran ... za sve ovo?' Okrenula se i ljutitim pokretom obuhvatila ulicu i
nonu moru kroz koju se upravo probila.
"Vano je da zna tko sam ja."
"A da?" rekla je Kate. "Dobro, daj mi odmah ime, tako da s njim mogu
otii ravno na policiju, da te uhapse za neto grozno. Prijetnju. Upletanje -"
"Ja sam Thor. Ja sam bog grmljavine. Bog kie. Bog visokih oblaka. Bog
munje. Bog protoka. Bog estica. Bog sila koje oblikuju i veu. Bog vjetra. Bog
usjeva. Bog malja Mjollnira."
"Zbilja?" puila se Kate. "Pa, da ti kaem, da si mi to sve spomenuo u
nekom mirnijem trenutku, moda bi me i zanimalo, ali ovoga asa samo me
jako ljuti. Ukljui prokleta svjetla!"
"Ja sam -"
"Rekla sam: Ukljui svjetla!"
S pomalo posramljenim sjajem, ulina se rasvjeta sva opet upalila, a
prozori kua opet su se tiho osvijetlili. arulja nad Kate opet je crkla skoro
istoga asa. Dobacila mu je upozoravajui pogled.
"To je bilo staro svjetlo, i slabo", rekao je. Samo je nastavila zuriti u
njega.
"Gledaj," rekao je, "imam tvoju adresu." Pruio joj je komad papira koji
mu je dala na aerodromu, kao da to na neki nain sve objanjava i sve stavlja na
svoje mjesto.
"Ja -"
"Natrag!" povikao je, podigavi ruke pred lice.
"Molim?"
Uz velik zapah vjetra, orao je ispikirao iz nonoga neba, s pandama
ispruenim da ga dohvati. Thor je udarao i lamatao sve dok velika ptica nije
ustuknula, okrenula se, skoro se zabila u zemlju, oporavila se i, velikim, sporim
zamasima krila, ponovno se podigla kroz zrak i smjestila na vrhu jedne uline
svjetiljke. vrsto je zgrabila svjetiljku svojim pandama i primirila se, dok je
itav stup svjetiljke vrlo blago podrhtavao u njenom stisku.
"Odlazi!" povikao je Thor.

Orao je samo sjedio i zurio u njega. Stravian stvor, jo straviniji zbog

uinka naranastoga svjetla na kojem se smjestio, bacao je ogromne, uzlepetane
sjenke na oblinje kue i imao udne krune znakove na krilima. Kate se
zapitala nije li ve vidjela takve oznake, samo u nonoj mori, no s druge strane,
uope nije bila sigurna da se sad ne nalazi usred jedne.
Bilo je sasvim sigurno da je nala ovjeka kojeg je traila. Isti krupan
obris, iste ledene oi, isti izraz arogantnog oaja i blage zbunjenosti, samo su
mu ovog puta noge bile obuvene u velike kone izme, debela krzna
privrena konim vrpcama visjela su mu s ramena, na glavi je imao ogromnu
elinu kacigu s rogovima, a oaj mu nije bio usmjeren na aerodromsku
slubenicu ve na ogromnog orla koji je sjedio na ulinoj svjetiljci usred
Primrose Hilla.
"Odlazi", doviknuo mu je ponovno. "To je izvan moje moi! Uinio sam
sve to sam mogao! Tvoja obitelj je zbrinuta. Za tebe ne mogu vie nita! I sam
sam bespomoan i bolestan."
Kate je s naglim okom uoila kako su na njegovoj lijevoj podlaktici,
tamo gdje ga je orao uspio dohvatiti svojim pandama, ostali duboki tragovi iz
kojih je krv navirala kao kruh. iz pleha.
"Odlazi!" opet je povikao. Bridom jedne ruke obrisao je krv s druge i
odbacio teke kapi prema orlu, koji je ustuknuo, lepeui krilima, ali je ostao na
svjetiljci. Odjednom je ovjek skoio visoko u zrak i uzverao se na vrh
svjetiljke, koja se sad ve poela opasno tresti od teine. Uz glasno kliktanje,
orao ga je zlokobno kljucao dok ga je krupni ovjek pokuavao zamasima ruke
izgurati s mjesta.
Otvorila su se jedna vrata. Bila su to vrata Kateine kue, a kroz njih je
provirio ovjek s urednim brkovima i naoalama sivog okvira. Bio je to Neil,
Katein susjed odozdo, i bio je loe raspoloen.
"Gle, meni se zbilja ini -" poeo je. Meutim, ubrzo je postalo jasno da
se bar nada da mu se ini, i povukao se natrag u kuu, povevi sa sobom i svoje
loe raspoloenje.
Krupni se ovjek odupro i snanim skokom bacio kroz zrak, te uz blago,
predvieno njihanje doskoio na vrh sljedee svjetiljke, koja se malo svinula
pod njegovom teinom. unuo je, bijesno buljei u orla, koji je bijesno buljio
u njega.
"Odlazi!" povikao je ponovno, prijetei mu rukom.
"Gaarh!" zaskviao je orao njemu.
Jo jednim zamahom ruke, ispod krzna je izvukao velik malj kratke drke
i znaajno ga poeo prebacivati iz jedne ruke od drugu. Glava malja bila je
grubo izliven komad elika, veliinom i oblikom jednak politrenoj krigli pive, a
drka je bila vrst, kao ruka debeo komad prastarog hrasta s konim vrpcama
oko donjeg kraja.
"Gaaarrrh!" opet je zaskviao orao, ali je malj promatrao otrookom

sumnjiavou. Kako je Thor polako poeo zamahivati maljem, orao je napeto

prebacivao teinu s jedne na drugu nogu, u ritmu Thorovog mahanja.
"Odlazi", rekao je Thor tie, ali s puno vie prijetnje. Navrh svjetiljke,
uzdigao se do svoje pune visine i sve bre vitlao maljem u krug. Odjednom ga
je bacio ravno prema orlu. Istog asa, munja visokovoltane struje prokuljala je
iz svjetiljke na kojoj je orao sjedio, tjerajui ga da se divlje podigne u zrak, uz
glasno kliktanje. Malj je bezopasno kliznuo ispod svjetiljke, podigao se u zrak i
daleko preko tame parka, dok je Thor, ostavi bez teine malja, zateturao i
zaljuljao se na vrhu svoje svjetiljke, okrenuo se i povratio ravnoteu. Ludo
mlatei krilima po zraku, i orao je ponovno povratio kontrolu nad sobom,
poletio prema gore, posljednji put zapikirao na Thora, na to je bog odskoio
unatrag sa svjetiljke da mu pobjegne, a orao se zatim uspeo u nono nebo, gdje
je ubrzo postao siuna tamna toka i konano nestao.
Malj se skakutavo vratio s nebesa, glavom izvukao nekoliko iskrica iz
plonika, dvaput se prevrnuo u zraku i onda spustio glavu na tlo pokraj Kate,
oslonivi drku njeno na njenu nogu.
Jedna postarija dama koja je sa svojim psom strpljivo ekala u sjeni
pokraj sad pokojne svjetiljke ispravno je osjetila kako je s uzbuenjima gotovo i
tiho prola kraj njih. Thor je pristojno priekao dok nisu proli a onda se
pribliio Kate, koja je stajala prekrienih ruku i promatrala ga. Nakon svega to
se dogodilo u zadnjih dvije-tri minute, odjednom se inilo kako nema ni
najblaeg pojma to bi rekao, i naas se samo zamiljeno zabuljio neodreeno
gore lijevo.
Kate je stekla izrazit dojam kako je za njega razmiljanje aktivnost
odvojena od svega ostaloga, zadaa koja mora imati vlastiti prostor. Nije ju se
moglo lako mijeati s drugim aktivnostima, kao to su hodanje, govor, ili
kupovina avionskih karata.
"Trebalo bi pogledati tu ruku", rekla je, i povela ga uza stubite u svoju
kuu. Posluno ju je slijedio.
Kad je otvorila vrata, u hodniku je pronala Neila, oslonjena leima na
zid i smrknuto znaajno zabuljena u automat za coca-colu koji je stajao uz
suprotni zid i zauzimao neobino puno prostora u hodniku.
"Ne znam to emo s ovim, zbilja ne znam", rekao je.
"Otkud to ovdje?" upita Kate.
"Pa, to ja tebe pitam, na alost", odvrati Neil. "Ne znam kako e ga
prenijeti po stubitu. Da budem sasvim iskren, ne vidim kako je to mogue. A
kad smo pri iskrenosti, mislim i da ti se nee sviati kad ga jednom dovue
gore. Znam da je to jako moderno i jako ameriki, ali razmisli, ima onaj fini
francuski stoli od trenjevine, onaj kau koji e biti jako lijep kad me jednom
konano poslua i skine onaj grozan prekriva, i naprosto ne vidim da e ti se
to uklopiti, ni na koji nain. A nisam siguran ni da bih smio pristati na to,
mislim, to je jedna jako teka stvar, a zna to sam ti rekao o podovima u ovoj

kui. Ja bih razmislio o tome, zna, ja bih zbilja razmislio."

"Da, Neil, kako je to dospjelo ovamo?"
"Pa ovaj tvoj prijatelj ga je donio prije oko sat vremena. Ne znam gdje on
to vjeba, ali moram priznati da bih rado vidio tu njegovu teretanu. Rekao sam
mu da mislim da je to sve jako sumnjivo, ali on se nije dao i na kraju sam mu
ak morao i pomoi. Ali moram rei da mislim da moramo jako ozbiljno
razmisliti o cijeloj toj stvari. Pitao sam tvog prijatelja voli li Wagnera, ali nije
ba dobro reagirao. I sad, ja ne znam, to ti misli poduzeti s tim u vezi?"
Kate je duboko udahnula. Svomu krupnomu gostu predloila je da se
popne gore, a ona e mu se pridruiti za trenutak. Thor se odgegao po stubitu,
izgledajui posve apsurdno.
Neil je vrlo paljivo pratio Katein pogled ne bi li otkrio to se tono
dogaa, ali Kate je bila onoliko bezizraajna koliko je znala biti.
"ao mi je, Neil", rekla je smireno. "Taj automat za kolu e nestati. To je
samo nesporazum. Do sutra u sve srediti."
"Da, to je jako lijepo," prihvatio je Neil, "ali to je tu sa mnom. Mislim,
shvaa u em je moj problem."
"Ne, Neil, ne shvaam."
"Pa imam tu ... stvar, ovdje, a ti ima onu ... osobu tamo gore, i cijela
stvar je naprosto jedna potpuna zbrka."
"Mogu li neto uiniti da iole popravim stvari?"
"Pa nije to tako jednostavno, zar ne? Hou rei, ja samo mislim da bi ti
morala malo porazmisliti o svemu tome, to je sve. Mislim, sve ovo. Rekla si mi
da odlazi. Danas popodne sam uo punjenje kade. to da sad mislim? I nakon
to si toliko tupila s makom, a zna da ja ne mogu funkcionirati s makama."
"Znam, Neil. Zato sam i zamolila gospou Grey preko puta da pazi na
nju."
"Da, i gledaj to joj se dogodilo. Umrla od sranog udara. Gospodin Grey
je jako potresen, zna."
"Mislim da to nema veze s tim to sam je ja zamolila da mi pripazi na
maku."
"Da, ja ti samo mogu rei da je on jako potresen."
"Da, Neil. ena mu je umrla."
"Da, pa nita ja ne kaem. Ja samo kaem da mislim da bi ti trebala malo
porazmisliti o tome. I ta emo na kraju napraviti s ovim udom?" dodao je,
ponovno se usredotoivi na automat za coca-colu.
"Rekla sam da u se pobrinuti da sutra nestane, Neil", ree Kate. "Rado
u stajati ovdje i vritati na sav glas ako misli da e to ikako pomoi, ali -"
"Sluaj, sunce, ja samo pokuavam neto rei. I nadam se da tamo gore
neete biti jako buni jer veeras moram vjebati, a zna da mi za glazbu treba
mir za koncentraciju." Uputio je Kate vrlo znaajan pogled preko vrha svojih
naoala i nestao u svome stanu.

Kate je ostala stajati i u sebi odbrojila onoliko od jedan do deset koliko se

toga asa mogla sjetiti, a onda se odluno uputi stubitem za bogom grmljavine,
osjeajui da nije raspoloena ni za vrijeme ni za teologiju. Kua se poela
tresti i jecati na zvukove glavne teme iz Mara Valkira, odsvirane na Fender
Precision basu.

Poglavlje sedamnaesto
Dok se Dirk probijao kroz Euston Road, uhvaen usred prometne guve
koja je poela kasnih sedamdesetih i koja se, u deset do deset tog etvrtka
uveer jo uvijek oito nije mislila smanjiti, uinilo mu se da je ugledao neto
poznato.
To mu je priopila njegova podsvijest - onaj oduran dio mozga koji nikad
ne odgovara na pitanja, samo nudi male znaajne migove, a onda tiho sjedi i
mumlja si u bradu ne govorei nita.
"Da, naravno da sam upravo vidio neto poznato", promrmljao je Dirk
svojoj podsvijesti. "Vozim se ovim prokletim zakrenim putem dvadeset puta
mjeseno. Vjerojatno prepoznajem svaku ibicu u svakom odvodu. Ne moe
biti malo preciznija?" No njegova podsvijest nije se dala terorizirati, i ostala je
nijema. Nije imala to vie dodati. Uostalom, grad je vjerojatno pun sivih
kombija. Sasvim obina stvar.
"Gdje," promrmlja Dirk divljaki samomu sebi, okreui se u sjedalu,
"gdje sam vidio sivi kombi?"
Nita.
Promet ga je potpuno okruio i nije mogao krenuti ni u kojem smjeru,
najmanje naprijed. Izjurio je iz svog auta i poeo se probijati natrag kroz
nagurane automobile, skakuui gore-dolje ne bi li vidio gdje je, ako igdje,
mogao ugledati sivi kombi. Ako ga je i vidio, sad ga vie nije bilo. Njegova
podsvijest sjedila je i utjela.
Promet se jo uvijek nije pomicao, pa se pokuao vratiti jo malo unatrag,
ali mu je put preprijeio krupan dostavlja koji se svojim ogromnim prljavim
kawasakijem probijao naprijed. Dirk se zadrao u kratkoj razmjeni misli s
dostavljaem, ali je izgubio jer dostavlja nije mogao uti Dirkovu stranu
razmjene; konano se Dirk vratio kroz plimu prometa koja se sad polako kretala
u svim trakama osim one u kojoj je stajao njegov automobil bez vozaa,
nepomian i meta opeg trubljenja.
Odjednom ga je meket automobilskih truba ponio, i dok se ljuljao i
skakutao natrag kroz vijugave kolone automobila, odjednom je otkrio kako
samog sebe podsjea na luake koje je vidio na ulicama New Yorka, koji bi
izjurili na cestu da prometu koji im doe u susret rastumae sve o Sudnjem
danu, neizbjenoj invaziji svemiraca te nesposobnosti i korupciji u Pentagonu.
Podigao je ruke iznad glave i poeo vikati: "Bogovi hodaju Zemljom! Bogovi
hodaju Zemljom!"
Ovo je jo jae potaklo osjeaje onih koji su trubili njegovu
nepominomu automobilu, i uskoro se sve podiglo kroz kreendo velianstvene
kakofonije, s Dirkovim glasom koji je zvonio iznad svega.
"Bogovi hodaju Zemljom! Bogovi hodaju Zemljom!" urlao je. "Bogovi
hodaju Zemljom! Hvala lijepa!" dodao je, i bacio se u svoj auto, pokrenuo ga i

odvezao se, doputajui cijeloj naguranoj masi da se konano polako pokrene.

Pitao se zato je tako siguran. "Boanski in." Samo sluajnost, nemarna
fraza kojom su se ljudi praktino mogli rijeiti nezgodnih pojava koje ne
prihvaaju neko razumnije objanjenje. Ali upravo je ta sluajna nemarnost
posebno privlaila Dirka, jer rijei koje se koriste nemarno, kao da zapravo
uope nisu vane, esto dopuste inae dobro uvanim tajnama da se probiju na
povrinu.
Neobjanjiv nestanak, Oslo i malj: siuna, siuna koincidencija koja je
potakla jednu siunu, siunu notu. No bila je to nota koja je pjevala usred
svakodnevne graje bijele buke, a druge siune note pjevale su u istom kljuu.
Boanski in, Oslo, i malj. ovjek s maljem koji pokuava stii u Norveku,
neto ga sprijei, izgubi strpljenje, i kao posljedica nastane boanski in.
Ako je, pomislio je Dirk, ako je neko bie besmrtno, i danas bi bilo ivo.
To je, jednostavno, ono to rije "besmrtan" znai.
Kako bi netko besmrtan doao do putovnice?
Naprosto kako? Dirk je pokuavao zamisliti to bi se dogodilo kad bi - da
odaberemo jedan sluajan primjer - bog Thor, norvekog podrijetla i s velikim
maljem, stigao u policiju i pokuao objasniti tko je i kako to da nema rodnog
lista. Ne bi bilo oka, uasa, glasnih uzvika zapanjenosti, samo bezizraajna,
birokratska nemogunost. Ne bi bilo pitanje da li mu netko vjeruje ili ne, bilo bi
to samo pitanje pronalaska vaeeg rodnog lista. Mogao bi tamo stajati cijelog
dana i izvoditi uda ako eli, ali na kraju radnog vremena, ako nema vaei
rodni list, naprosto bi ga zamolili da ode.
I kreditne kartice.
Kad bi, da se naas zadrimo na istoj proizvoljnoj pretpostavci, bog Thor
bio iv i iz nekog razloga prisutan u Engleskoj, bio bi vjerojatno jedina osoba u
zemlji koja ne dobiva stalnu rafalnu paljbu poziva da si izvadi American
Express karticu, grubih prijetnji s iste adrese da e mu oduzeti njegovu
American Express karticu, i kataloga s poklonima prepunih raskono
neprijatnih stvari, fino izraenih u ugavoj smeoj plastici.
Dirku se ta zamisao inila posve zanosnom.
To jest, ako je on jedini bog koji je tu - to, kad jednom prihvatite prvu
ekstravagantnu pretpostavku, teko moe biti sluaj.
Ali zamislite naas takvu osobu koja pokuava otii iz zemlje, bez
putovnice, bez kreditnih kartica, samo s moi da baca munje i tko zna to jo.
Vjerojatno biste na kraju zamislili scenu vrlo slinu onoj koja se doista i
odigrala na Terminalu dva Zrane luke Heathrow.
Ali zato bi, ako ste nordijski bog, morali zemlju naputati putem
redovnog leta? Sigurno ima i drugih naina? Dirku se nekako inilo da bi jedna
od prednosti besmrtne boanske moi morala biti i sposobnost letenja na vlastiti
pogon. Koliko se sjeao iz svoga itanja nordijskih legendi prije puno godina,
bogovi su stalno letjeli amo-tamo, i nigdje se nije spominjalo bogove koji vise

po ekaonicama jedui stare kolae i ekajui odlazak. Istina, u to vrijeme svijet

nije bio prepun kontrola leta, radara, sustava ranog upozoravanja i takvih stvari.
Svejedno, jedan mali skok preko Sjevernog mora ne bi smio biti toliki problem
za jednog boga, naroito ako mu je vrijeme naklonjeno a, ako ste bog
grmljavine, nekako valjda oekujete da e vam biti naklonjeno, ili ete ga pitati
za zdravlje. Zar ne?
Jo jedna siuna nota zapjevala je na dnu Dirkova uma, a zatim se
izgubila u galami.
Naas se zapitao kako je to biti kit. Tjelesno, pomislio je, vjerojatno ima
prilino dobre uvjete da to zamisli, premda su kitovi bolje prilagoeni svojem
ivotu plivanja kroz prostrano plavetnilo nego to je on prilagoen svomu
ivotu probijanja kroz promet na Pentonville Roadu u iscrpljenom starom
jaguaru - ali ono o em je zapravo razmiljao bile su pjesme kitova. Nekad
davno, kitovi su mogli pjevati jedan drugome preko cijelih oceana, pa ak i iz
jednog oceana u drugi, jer zvuk pod vodom moe prevaliti ogromne udaljenosti.
Ali sad, i opet zbog naina kako zvuk putuje, nema nijednog dijela oceana koji
neprestano ne odjekuje galamom brodskih motora, kroz koju je kitovima sad
gotovo nemogue uti svoje pjesme i poruke.
Jebe kitove, ljudi su najee tako gledali taj problem, i moe ih se
razumjeti, pomisli Dirk. Konano, tko eli sluati hrpu debelih riba, no, dobro,
sisavaca, kako podriguju jedno drugome?
Ali naas je Dirka obuzeo osjeaj beskrajna gubitka i tuge, jer mu se
negdje u buri informacijske buke koja je svakodnevno tresla ljudske ivote
uinilo da je zauo nekoliko notica koje su oznaavale kretanje bogova.
Kad je skrenuo sjeverno u Islington i poeo dugaak uspon kraj pizzerija i
trgovina nekretninama, gotovo se izbezumio zamiljajui kako njihovi ivoti
danas moraju izgledati.

Poglavlje osamnaesto
Tanki prsti munja rairili su se po tekom dnu velikih oblaka koji su
visjeli s neba kao objeen trbuh. Mali prasak jednoga nervoznoga gromia tupio
je oblake i izvukao iz njih nekoliko nevoljnih kapi masne kie.
Pod nebom se prostirao velik izbor divljih tornjia, izboranih kula i
donona, koji su gurkali nebo, razjarivali ga i donosili mu upalu sve dok se nije
uinilo da e prasnuti i utopiti ih poplavom kunih uasa.
Visoko u palucavoj tami, tihi obrisi uvali su strau iza dugakih titova,
zmajevi su uali razjapljenih usta i zurili u zagaeno nebo dok se Odin, otac
bogova Asgarda, pribliavao velikim eljeznim vratnicama koje su vodile u
njegovo kraljevstvo, i dalje, u nadsvoene dvorane Valhalle. Zrak je bio prepun
bezvuna zavijanja velikih krilatih pasa koji su pozdravljali svoga gospodara pri
povratim u sjedite njegove vladavine. Munje su istraivale tornjeve i kule.
Veliki, prastari i besmrtni bog Asgarda vraao se u trenutno sjedite svoga
kraljevstva na nain koji bi iznenadio ak i njega samoga prije nekoliko
stoljea, u godinama njegova vrhunca - jer ak i besmrtni bogovi imaju svoje
vrhunce, kad su im moi najvee i mogu i hraniti i upravljati svijetom ljudi,
svijetom ije su ih potrebe izrodile - a sad se vraao u velikom, neoznaenom
mercedesovom kombiju.
Kombi je zastao na jednom skrovitom mjestu.
Vrata su se otvorila i izaao je bezizraajan, bezlian ovjek u
neoznaenoj sivoj uniformi. Bio je to ovjek koji se bavio svojim poslom jer
nije postavljao pitanja ne zbog neke prirodne sklonosti diskreciji ve
naprosto zato to mu nikakva pitanja nikad nisu padala na pamet. Kreui se
sporim, gegavim koracima, kao veslo koje se probija kroz kau, priao je
stranjem dijelu kombija i otvorio stranja vrata - sloen postupak koji je
ukljuivao istovremeno upravljanje mnogobrojnim klizaima i polugama.
Konano su se vrata otvorila, i da je Kate bila prisutna, naas bi je stresla
pomisao da kombi moda ipak prevozi struju iz Albanije. Svjetlea izmaglica
doekala je Hillowa -ovjek se zvao Hillow - ali njemu se to nije inilo udnim.
Svjetlea izmaglica je naprosto bila neto to je oekivao kad god bi otvorio ta
vrata. Prvi put kad ih je otvorio, naprosto je samome sebi rekao: "Oh, Svjetlea
izmaglica. Pa dobro", i vie-manje su stvari ostale na tome, ime si je zajamio
redovan posao do kraja ivota.
Svjetlea izmaglica se skupila i zgusnula u oblik staroga, jako staroga
ovjeka na pokretnome krevetu praena niskim malim obrisom koji bi Hillow
vjerojatno smatrao najzlokobnijim stvorom kojeg je ikad u ivotu vidio, kad bi
imao um koji bi se sjetio drugih ljudi koje je vidio u ivotu i zatim ih mogao
jednog po jednog proi i usporediti. To je, meutim, bilo preteko za Hillowa.
Trenutno rnu je jedina briga bila da pomogne malom obrisu pri iskrcavanju
stareva kreveta na tlo.

Ovo je postignuto sasvim glatko. Noge i kotai kreveta bili su udo

savrene tehnologije u nehrajuem eliku. Pomicali su se, kotrljali i okretali
sloenim, meusobno povezanim pokretima koji su prelaske stubita ili
neravnina na putu inile samo dijelom istoga, glatkoga kretanja.
S desne strane kombija nalazilo se veliko predvorje poploano fino
izrezbarenim drvom, s velikim mramornim draima za baklje koji su ponosno
virili iz zidova. Predvorje je zatim vodilo do same velike nadsvoene dvorane.
S lijeve strane, meutim, leao je ulaz u velianstvene unutarnje odaje u koje e
Odin otii da se pripremi za noanje susrete.
On je sve to mrzio. Istjeran iz svoga kreveta, mrmljao je samomu sebi,
premda je zapravo krevet ponio sa sobom. Prisiljen opet sluati sve mogue
razmaene gluposti svoga tupavog, olujnog sina koji ne eli prihvatiti, ne moe
prihvatiti, naprosto nema inteligencije da prihvati nove realnosti ivota. Ako ih
ne misli prihvatiti, onda mora nestati, i noas e Asgard vidjeti nestanak
jednoga besmrtnoga boga. Sve to, pomislio je Odin nestrpljivo, i previe je za
nekog u njegovu ivotnome dobu, koje je bilo vrlo uznapredovalo, premda ni u
kakvom posebnom smjeru.
Htio je samo ostati u svojoj bolnici, koju je volio. Aranman koji ga je
doveo na to mjesto bio je one najslae vrste, i premda nije bio posve bez cijene,
bila je to cijena koju se naprosto moralo platiti i tu nije bilo spora. Postojale su
nove realnosti, i on ih je nauio prigrliti. Oni koji to ne uine naprosto e morati
podnijeti posljedice. Nita se ne moe izvui iz niega, ak ni za boga.
Nakon ove noi, moi e se na neodreeno vrijeme vratiti svome ivotu u
Woodsheadu, a to e biti jako dobro. To je rekao Hillowu.
"iste bijele plahte", rekao je Hillowu, koji je samo bezizraajno kimnuo.
"Od platna. iste plahte svaki dan."
Hillow je krevet proveo s druge strane i uz jednu stubu.
"Biti bog, Hillow," nastavio je Odin, "biti bog, to je prljav posao, shvaa
to mislim? Nije bilo nikoga tko bi se brinuo za plahte. Mislim stvarno brinuo.
Moe vjerovati? U poloaju kao to je moj? Otac bogova. Nije bilo nikoga,
ama ba nikoga, tko bi uao i rekao: 'Gospodin Odwin'" - zahihotao je sebi u
bradu - "tamo me zovu gospodin Odwin, zna. Ne znaju ba tono s kim imaju
posla. Mislim da ne bi mogli s tim izii na kraj, ha, Hillow? Ali cijelo to
vrijeme, nije bilo nikog tko bi uao i rekao: 'Gospodine Odwin, promijenio sam
vam posteljinu i sad imate iste plahte.' Nikoga ivog. Stalno se prialo o
unitavaniu ovog i pljakanju onog i razaranju neeg treeg. Puno prie o tome
kako su stvari mone, i kako su razorene, i kako su stvari zaarane drugim
stvarima, ali jako se malo panje, to tek sad shvaam, posveivalo rublju. Da ti
dam jedan primjer ..."
Njegova sjeanja, meutim, naas su prekinuta dolaskom njegovog vozila
do velikih vrata koja je uvao neki ogroman znojavi stvor koji im je,
prekrienih ruku, stao na put. Toe Rag, koji je intenzivno utio dok je urio tik

ispred kreveta, pourio je naprijed i uurbano izmijenio par rijei s oznojenim

stvorom koji se, sav crven u licu, morao sagnuti da ga uje. Zatim je oznojeno
stvorenje smjesta uzmaklo, vrativi se sa sjajnom poniznou u svoj uti brlog,
a posveeni krevet na kotaima zakotrljao se naprijed u velike dvorane, odaje i
hodnike iz kojih su dopirali ustri odjeci i gadni mirisi.
"Da ti dam jedan primjer, Hillow", nastavio je Odin. "Pogledaj recimo
ovo mjesto. Pogledaj Valhallu ..."

Poglavlje devetnaesto
Okret prema sjeveru obino je bio pokret koji je stvarima vraao dojam
razumnosti i normalnosti, ali Dirk nije mogao pobjei zlim slutnjama.
Osim toga, poelo je pomalo i kiiti, to je trebalo pomoi, ali bila je to
tako krta i nesretna kia, i dola je iz tako tekog neba da je samo pojaala
dojam klaustrofobinosti i frustracije koji je zgrabio no. Dirk je ukljuio
brisae na svom automobilu, koji su se bunili jer nisu imali dovoljno kie za
brisanje, pa ih je opet iskljuio. Kia je hitro istokala vozako staklo.
Opet je ukljuio brisae, ali oni su jo uvijek odbijali shvatiti to kao
vrijedno truda, i iz protesta su strugali i cvilili. Ulice su postale prepredeno
skliske.
Dirk je stresao glavom. Potpuno se apsurdno ponaa, rekao je samomu
sebi, i to na najgori mogui nain. Dopustio si je da postane matovit na nain
koji je posve prezirao. Zapanjio je samoga sebe podivljalim izmiljotinama koje
je izgradio na minimalnoj koliini, pa nije to mogao zvati ba dokazima, istih
pretpostavki.
Nesrea na aerodromu. Vjerojatno postoji jednostavno objanjenje.
ovjek s maljem. Pa to?
Sivi kombi koji je Kate Schechter vidjela u bolnici. Tu nema niega
neobinog. Dirk se skoro sudario s njim, ali opet, i to je bila posve obina
pojava.
Automat za coca-colu: to nije bio uzeo u obzir.
Kako se automat za coca-colu uklapa u sve te lude zamisli o drevnim
bogovima? Jedina ideja koju je imao o tome bila je naprosto pretjerana da bi se
izrekla, i odbijao ju je priznati ak i samome sebi.
U tom asu Dirk se naao kako vozi kraj kue gdje je, tog istog jutra,
susreo svoga klijenta iju je odrubljenu glavu na ukljuenom gramofonu
ostavilo zelenooko udovite koje mae kosom i krvlju potpisanim ugovorom,
da bi zatim iezlo.
Virnuo je prema njoj dok je prolazio, i kad se veliki tamnoplavi BMW
odvojio od plonika tik ispred njega, zaletio se ravno u njega, i po drugi put
toga dana iskoio iz auta, vec viui.
"Za boga miloga, zato ne gledate kamo idete?" povikao je, nadajui se da
e protivniku ve na samom poetku ukrasti sve najbolje replike. "Glupi ljudi!"
nastavio je ni ne udahnuvi ponovno. "Ima ih posvuda! Voze bez imalo panje!
Nemarni napad!" Zbuniti neprijatelja, mislio je. Bilo je to pomalo kao kad
nekoga nazovete i onda kad se javi kaete. "Da? Molim?" nervoznim glasom,
to je bila jedna od Dirkovih omiljenih razbibriga u dugim, vruim ljetnim
popodnevima. Sagnuo se i prouio opipljivu udubinu na stranjem dijelu
BMW-a, koji je, prokletstvo, bio sasvim oito potpuno nov. Jebe mu sveca,
pomisli Dirk.

"Gledajte ta ste mi napravili od branika!" povikao je. "Nadam se da

imate dobrog odvjetnika!"
"Ja jesam dobar odvjetnik", rekao je diskretan glas, a zatim je uslijedio
diskretan klik. Dirk je podigao pogled, naas ispunjen strahom. Diskretni klik
bio je samo zvuk zatvaranja automobilskih vrata.
ovjek je nosio talijansko odijelo, takoer vrlo diskretno. Imao je
diskretne naoale, diskretnu frizuru, i premda leptir-kravata nije, po samoj
svojoj prirodi, diskretan predmet, ona koju je on nosio bila je, usprkos svemu,
vrlo diskretno tokast primjerak svoje vrste. Izvukao je vitku lisnicu iz svoga
depa, i vitku srebrnu olovku. Bez guve je otiao do stranjega dijela Dirkova
jaguara i zapisao registracijski broj.
"Imate li posjetnicu?" upitao je dok je to radio, ne podiui pogled. "Evo
vam moja", dodao je, vadei posjetnicu iz lisnice. Zapisao je neto na njenoj
stranjoj stani. "Moj registarski broj", rekao je, "i ime mojeg osiguravajueg
drutva. Moda ete biti tako ljubazni da mi kaete ime svog osiguravatelja.
Ako ga nemate sa sobom, rei u svojoj tajnici da vas nazove."
Dirk je uzdahnuo i zakljuio kako se s ovim nema smisla tui. Iskopao je
svoju lisnicu i prolistao razne posjetnice koje kao da su se tamo stvarale
niotkuda. Naas se poigravao idejom da postane Wesley Arlott, konzultant za
oceansku plovidbu jahtama, izgleda iz Arkansasa, ali onda se predomislio.
ovjek je, konano, zapisao njegov registracijski broj a, premda se Dirk nije
ba mogao sjetiti da je u zadnje vrijeme platio nekakvo osiguranje, nije se ba
mogao sjetiti ni da ga nije platio, to je bio razmjerno dobar znak. Predao je
pravu posjetnicu s malim trzajem. ovjek ju je pogledao.
"Gospodin Gently", rekao je. "Privatni istraitelj. Oprostite, privatni
holistiki istraitelj. OK."
Spremio je posjetnicu ne pokazujui nikakvo daljnje zanimanje.
Dirk se nikad prije u ivotu nije osjeao tako patronizirano. Tog asa
zauo se jo jedan tihi klik s druge strane automobila. Dirk je pogledao prema
tamo i ugledao enu s crvenim naoalama koja je tamo stajala sa zamrznutim
poluosmijehom. Bila je to ena s kojom je jutros razgovarao preko vrtnog zida
Geoffreyja Ansteyja, a ovjek je, pretpostavio je Dirk, vjerojatno njen suprug.
Naas se zapitao ne bi li ih trebao oboriti na tlo i zatim ustro i nasilno ispitati,
ali odjednom se osjetio nevjerojatno umorno i pregaeno.
Pozdravio je enu s crvenim naoalama minimalnim naklonom glave.
"Gotovo je, Cynthia", rekao je ovjek i dobacio joj brz osmijeh. "Sve je
sreeno."
Blago je kimnula, i njih su se dvoje vratili u svoj BMW i tren kasnije
isparkirali bez guve i nestali niz ulicu. Dirk je pogledao posjetnicu u svojoj
ruci. Clive Draycort. Radio je u solidnoj firmi poslovnih odvjetnika. Dirk je
zagurao posjetnicu u svoju lisnicu, alosno uao natrag u svoj auto, i odvezao se
natrag svojoj kui, gdje je pronaao krupnog zlatnog orla kako strpljivo sjedi na

njegovu pragu.

Poglavlje dvadeseto
Kate je svoga gosta napala im su se oboje nali u njezinu stanu, sa
zatvorenim vratima, a Kate mogla biti razmjerno sigurna kako se Neil nee opet
iskrasti iz svoga stana i neodobravajue vrebati na polovici stubita. Stalno
udaranje njegova basa bar joj je jamilo privatnost.
"Dobro", rekla je odluno, "onda, kakva je to pria s orlom? Kakve je to
pria sa svim svjetlima? Ha?"
Skandinavski bog grmljavine nezgrapno se zagledao u nju. Morao je
skinuti svoju veliku rogatu kacigu jer je udarao u strop i strugao buku. Zagurao
si ju je pod ruku.
"Kakva je to pria", nastavila je Kate, "s automatom za coca-colu? Kakva
je to pria s maljem? Ukratko, kakva je to sve pria? Ha?"
Thor nije nita rekao. Naas se namrtio u arogantnoj ljutnji, zatim se
namrtio u neem to je pomalo djelovalo kao nelagoda, a onda je samo ostao
stajati i krvariti.
Nekoliko se sekundi odupirala sve jaem unutarnjem padu sistema, a
onda je shvatila da e joj stav ionako otii do vraga, pa se ba moe i opustiti.
"OK", promrmljala je, "idemo to sve poistiti. Nai u nekakav
antiseptik."
Otila je prorovati po kuhinjskim ormariima i vratila se s bocom samo da
bi joj Thor rekao: "Ne".
"to ne?" upitala je ljutito, sputajui bocu na stol s malim udarcem.
"To", rekao je Thor i odgurnuo bocu natrag prema njoj. "Ne."
"to ne valja s tim?"
Thor je samo slegnuo ramenima i natmureno se zabuljio u kut sobe. U
tom kutu nije bilo nieg to bi se moglo smatrati makar i priblino zanimljivim,
tako da je oito zurio u njega samo iz tvrdoglavosti.
"Sluaj, stari", zapoe Kate, "ako te mogu zvati stari, to -"
"Thor", prekide je Thor. "Bog -"
"Da," uzdahnula je Kate, "rekao si mi ega si sve bog. Ja ti pokuavam
oistiti ruku."
"Sedra", rekao je Thor, drei krvavu ruku ispruenu ali podalje od nje.
Zabrinuto ju je pogledavao.
"to?"
"Zdrobljeno lie sedre. Ulje iz kotice marelica. aj od gorkog
naraninog cvijeta. Bademovo ulje. alfija i gavez. Ne ovo."
Odgurnuo je bocu antiseptika sa stola i utonuo u durenje.
"Dobro!" uzviknula je Kate, podigla bocu i zavitlala je u njega. Odbila se
od njegove jagodice, smjesta ostavljajui crveni trag. Thor se bijesno bacio
naprijed, ali Kate je samo ostala stajati, upirui jedan prst u njega.
"Da si ostao tamo, stari!" naredila je, i on je stao. "Treba neto posebno i

za to?"
Thor je naas djelovao zbunjeno.
"To!" Kate e upirui na sve veu modricu na njegovom obrazu.
"Osvetu", ree Thor.
"Vidjet u to imam", izjavi Kate. Okrenula se na peti i izala iz sobe.
Nakon otprilike dvije minute nevienih aktivnosti, Kate se vratila u sobu,
praena tracima pare.
"Dobro," rekla je. "doi sa mnom."
Odvela ga je u kupaonicu. Slijedio ju je pokazujui veliku nevoljkost, ali
ju je svejedno slijedio. Kate su dopratili traci pare jer je kupaonica bila puna
pare. Sama kada prelijevala se od mjehuria i drugih gluposti.
Nekoliko boica i kutija, uglavnom praznih, stajalo je na maloj polici
iznad kade. Kate ih je uzimala jednu po jednu i pokazivala mu ih.
"Ulje od kotice marelica", rekla je i okrenula bocu naopako da naglasi
kako je prazna. "Sve je unutra", dodala je, upirui na zapjenjenu kadu.
"Ulje neroli", rekla je uzimajui sljedeu bocu, "destilirano iz cvijeta
gorke narane. Sve je unutra."
Dohvatila je sljedeu. "Ulje za kupanje s kremom od narane. Sadri ulje
badema. Sve je unutra."
Prela je na kutije. "alfija i gavez, i sedrino ulje. Jedno je krema za ruke,
a drugo je balzam za kosu, ali sve je unutra, zajedno s tubom alojine masti za
usne, mlijekom za ienje s krastavcima, maskom s medom i uljem jojobe,
blatom iz Rhassoula, amponom od algi i breze, bogatom nonom kremom s
vitaminom E, i jako puno ulja iz jetre bakalara. Bojim se da nemam nita to se
zove Osveta, ali tu je Opsesija od Calvina Kleina."
Izvadila je ep iz boice s parfemom i bacila boicu u kadu.
"Kad zavri, ja sam u sobi do."
S tim rijeima je izmarirala i zalupila mu vrata. ekala je u sobi pokraj,
odluno itajui knjigu.

Poglavlje dvadeset prvo

Otprilike minutu Dirk je ostao nepomino sjediti u svome autu, nekoliko
metara udaljen od svojih vrata. Pitao se kakav bi mu trebao biti sljedei potez.
Neki mali i oprezan, inilo mu se. Zadnje to mu je ovog asa trebalo bilo je
suoavanje s prestraenim orlom.
Napeto ga je promatrao. Orao je stajao, izazovna, velianstvena dranja,
pandi vrsto stisnutih oko ruba kamene stube. S vremena na vrijeme bi si
popravio perje, a zatim otro pogledao uz i niz ulicu, vukui jednom pandom
po kamenu na vrlo zabrinjavajui nain. Dirk se iznimno divio stvoru zbog
veliine, i perja, i opeg dojma nevjerojatne aerodinaminosti, ali kad se zapitao
svia li mu se nain kako svjetlo uline rasvjete blijeti u njegovom velikom
staklastom oku ili na ogromnom zavinutom kljunu, morao je priznati da mu se
ne svia.
Kljun je bio opak komad oruja.
Bio je to kljun koji bi prestraio svaku ivotinju na zemlji, pa ak i mrtvu
i spakiranu u konzervu. Pande su izgledale kao da bi mogle razderati omanji
volvo. A orao je sjedio i ekao na Dirkovu pragu, pogledavajui uz i niz ulicu
pogledom koji je bio istovremeno i znaajan i zao.
Dirk se pitao ne bi li trebao jednostavno nastaviti vonju i otii iz zemlje.
Ima li putovnicu? Ne. Kod kue je. Iza vrata, koja se nalaze iza orla, u nekoj
ladici ili, jo vjerojatnije, izgubljena.
Mogao bi sve prodati. Odnos agencija,za prodaju nekretnina i pravih kua
u ovom se kraju brzo pribliavao jednakosti. Jedan od njih bi mogao doi i
rijeiti stvari s kuom. Njemu je ionako dojadila, sa svojim hladnjacima i
divljom faunom i neizbrisivim poloajem na potanskim popisima American
Expressa.
Ili bi, pretpostavio je uz samo mali drhtaj, mogao otii i vidjeti to orao
hoe. Eto ti ideje. takore, vjerojatno, ili kakvu malu lasicu. Sve to je Dirk
imao, koliko je znao, bilo je malo riinih pahuljica i jedna stara krafna, a nije
mu se ba inilo da bi to moglo privui ovo velianstveno stvorenje zraka. Bio
je prilino siguran da na pandama ptice vidi svjeu krv kako se zgruava, ali je
samome sebi odluno rekao da ne bude smijean.
Naprosto e morati otii i suoiti se sa stvorom, objasniti mu da mu je ba
nestalo takora, i podnijeti posljedice.
Tiho, beskrajno tiho, otvorio je vrata svoga automobila i iskrao se iz
njega, sagnute glave. Virnuo je prema orlu preko haube automobila. Orao se
nije pomakao. To e rei, nije nikamo otiao. Jo se ogledavao amo i tamo,
moda i s poveanim dojmom napetosti. Dirk nije znao u kakvom je udaljenom
gorskom gnijezdu taj stvor nauio prepoznati zvuk arki jaguarovih vrata, ali
zvuk mu oito nije promakao.
Oprezno, Dirk se prikrao iza reda automobila koji mu nisu doputali da

parkira ravno ispred svoje vlastite kue. Nekoliko sekundi kasnije, sve to ga je
dijelilo od nevjerojatnog stvora bio je jedan mali plavi renault.
to sad?
Mogao bi jednostavno ustati i, takorei, objaviti se. Zapravo bi time
rekao: "Evo me, radi to hoe." to god se onda dogodi, renault bi vjerojatno
podnio najgori dio.
Naravno, uvijek je postojala i mogunost da e se orao razveseliti to ga
vidi, da je sve ono pikiranje koje je prije usmjerio na Dirka bilo samo njegov
nain da bude prijazan. Pod pretpostavkom, naravno, da je to isti orao. To ba i
nije bila velika pretpostavka. Broj zlatnih orlova na slobodi u sjevernom
Londonu obino je, pretpostavljao je Dirk, prilino malen.
A moda se samo sluajno odmara na njegovu pragu, uivajui u kratkom
predahu prije nego to se ponovno vine u nebo u potrazi za onim to orlovi ve
trae kad se vinu u nebo.
Kakvo god objanjenje bilo, shvatio je Dirk, doao je as kad e naprosto
morati riskirati. Pripremio se, duboko udahnuo i podigao se iza renaulta kao
duh koji se die iz dubina.
Orao je toga asa gledao u drugom smjeru, i prola je sekunda-dvije prije
nego to se opet okrenuo naprijed i ugledao ga, u kom trenutku je reagirao s
glasnim krikom i korakom unatrag, reakcija koja je Dirka pomalo razoarala.
Zatim je hitro trepnuo nekoliko puta i poprimio nekako veseo izraz s kojim
Dirk doista nije znao to bi.
Priekao je nekoliko sekundi dok mu se nije uinilo da se situacija, nakon
poetnog uzbuenja, ponovno smirila, a onda oprezno korakne naprijed, prema
prednjoj strani renaulta. Kroz zrak kao da su plovili neki tihi, upitno kretavi
zvukovi, i tren kasnije Dirk je shvatio da ih sam isputa i natjerao se da stane.
Radi se o orlu, a ne o papigici.
U tom trenutku napravio je pogreku.
Uma posve usredotoena na orlove, mogue orlovske namjere, i
mnogobrojne stvari u kojima se orlove moe smatrati drugaijim od malih
maia, nije dovoljno pazio na ono to radi kad je iskoraio s ceste na plonik,
sav sklizak od nedavne kiice. Kad je nogom krenuo naprijed, zapeo je za
branik automobila; zateturao, poskliznuo se, i onda uinio ono to se nikad ne
bi smjelo initi s krupnim orlovima nepoznata raspoloenja, tj. bacio se glavom
prema njemu, ispruenih ruku.
Orao je smjesta reagirao.
Bez trenutka oklijevanja, uredno je skoio u stranu i ostavio Dirku
prostora da se teko razvali po vlastitom pragu. Zatim ga je pogledao s visoka, s
onom vrstom prijezira koja bi razorila nekog slabijeg ovjeka, ili bar ovjeka
koji bi tog asa gledao prema gore.
Dirk je zastenjao.
Rub stubita udario ga je u sljepoonicu, a taj je udarac, inilo mu se, bio

neto to je veeras ba mogao i preskoiti. Leao je zadihano nekoliko

sekundi, onda se konano teko okrenuo, s jednom rukom na elu i drugom na
nosu, i tjeskobno pogledao prema velikoj ptici, gorko razmiljajui o uvjetima u
kojima mora raditi.
Kad mu je postalo jasno da se bar trenutno nema razloga bojati orla, koji
ga je samo promatrao s nekom zamiljenom, treptavom sumnjom, sjeo je, a
zatim se polako povukao na noge i to otresao to obrisao bar dio prljavtine sa
svoga kaputa. Onda je prokopao po depovima da pronae kljueve i otkljuao
vrata, koja su djelovala malo rasklimano. Priekao je da vidi to e orao sad
uiniti.
S tihim utanjem krila, orao je odskakutao preko praga i u hodnik.
Ogledao se oko sebe, i inilo se da sve to vidi promatra s nekom vrstom
nelagode. Dirk nije znao to orlovi oekuju od hodnika, ali morao je priznati da
orao nije bio jedini koji je tako reagirao na njegov hodnik. Nered i nije bio tako
velik, ali je u sebi imao prljavtinu koja je esto bacala posjetitelje u depresiju,
a oito ni orao nije bio imun na takav dojam.
Dirk je podigao veliku omotnicu koja je leala na njegovu otirau,
pogledao je da provjeri to je u njoj, a onda primijeti da mu na zidu nedostaje
slika. Nije to bila neka prekrasna slika, samo mala japanska grafika koju je
pronaao na sajmu starina i koja mu se svidjela, ali stvar je bila u tome to je
slika nestala. Nestao je i jedan stolac, shvatio je.
Naglo je shvatio mogue znaenje ovih nestanaka i pourio u kuhinju.
Prilina koliina njegove kuhinjske opreme je isto tako nestala. Cijeli stalak pun
veinom nekoritenih nazubljenih noeva, mikser i radiokazetofon su nestali,
ali je zato imao novi hladnjak. Oito su ga isporuile kradljive gorile Nobbyja
Paxtona, i naprosto e morati napraviti uobiajeni popis nestalih stvari.
Ali sad je imao novi hladnjak, a to mu je donijelo veliko olakanje. Cijela
atmosfera u kuhinji ve se inila lakom. Napetosti je nestalo. U zraku se
osjeao novi dojam lakoe i vedrine, koji se ak prenio i na hrpu starih kutija od
pizze, koja je jo uvijek bila nagnuta, ali sad nestano, a ne depresivno.
Dirk je veselo otvorio vrata novog hladnjaka i s oduevljenjem ustanovio
da je potpuno i sasvim prazan. Unutarnje svjetlo osvjetljavalo je iste
plavobijele zidove i sjajne kromirane police. To mu se toliko svidjelo da je
smjesta odluio da ga tako i ostavi. Uope nita nee stavljati unutra. Hrana e
mu se naprosto morati kvariti na otvorenom.
Dobro. Opet je zatvorio hladnjak.
Kliktaj i lepet iza njega podsjetili su ga da ima orlovskog posjetitelja.
Okrenuo se i naao orla kako bulji u njega s kuhinjskog stola.
Sad kad se ve malo priviknuo, i nije otrpio opak napad kao to je bio
oekivao, orao vie nije djelovao tako strano. Jo je to bio dobar komad orla,
ali moda su i orlovi bili zeru lake savladivi nego to je prije mislio. Malo se
opustio i skinuo eir i kaput, i bacio ih na stolac.

U tom asu, orao kao da je osjetio da si je Dirk mogao stvoriti pogrenu

predstavu o njemu i ispruio je jednu pandu. S naglom panikom, Dirk je vidio
da na pandama doista ima neto to izgleda tono kao zgruana krv. Uurbano
je uzmaknuo. Orao se zatim na pandama podigao do svoje pune visine i poeo
irili svoja velika krila, sve jae i jae, lepeui vrlo sporo i naginjui se
naprijed da odri ravnoteu. Dirk je uinio jedino ega se u tom asu mogao
dosjetiti i zbrisao iz kuhinje, zalupivi vrata za sobom i naguravi na njih stol iz
hodnika.
Istoga asa iza vrata se zaula uasna kakofonija krikova i grebanja i
udaranja. Dirk je sjedio oslonjen na stol, zadihan i pokuavajui povratiti dah, a
onda je nakon nekog vremena poeo brinuti o tome to ptica sad radi.
inilo mu se da orao pikira na vrata. Svakih nekoliko sekundi, ponovio bi
se isti slijed -prvo udarci velikih krila, onda nalet zraka, onda uasan krckavi
udarac. Dirk nije vjerovao da bi se ptica mogla probiti kroz vrata, ali se bojao
da bi se mogla ubiti pokuavajui. Stvorenje je oito bilo vrlo izbezumljeno iz
nekog razloga, ali kojeg, to Dirk nije mogao ak ni zamisliti. Pokuao se smiriti
i jasno razmiljati, da smisli to dalje.
Trebao bi nazvati Kate i uvjeriti se da je s njom sve u redu.
Fijuuu, bum!
Trebao bi konano otvoriti omotnicu koju cijeli dan vue sa sobom i
pregledati njen sadraj.
Fijuuu, bum!
Za to mu treba otar no.
Fijuuu, bum!
Zatim su mu na pamet pale tri prilino nezgodne pomisli jedna za
drugom.
Fijuuu, bum!
Prvo, jedini otri noevi u kui, pod pretpostavkom da je Nobbyjeva
sluba dostave i odstave neto i ostavila, nalaze se u kuhinji.
Fijuuu, bum!
To samo po sebi i nije tako vano, jer bi vjerojatno negdje drugdje u kui
mogao pronai neto to e posluiti svrsi.
Fijuuu, bum!
Druga je pomisao bila da se sama omotnica nalazi u depu njegova
kaputa, koji je ostao leati prebaen preko naslona jednog kuhinjskog stolca.
Fijuuu, bum!
Trea pomisao bila je vrlo slina drugoj i odnosila se na prebivalite
komadia papira s Kateinim telefonskim brojem.
Fijuuu, bum?
O, boe.
Fijuuu, bum!
Dirk je sad ve bio jako jako umoran od toga kako se dan razvijao.

Duboko ga je brinuo dojam sve blie opasnosti, ali jo uvijek nije bio u stanju
otkriti odakle taj dojam dolazi.
Fijuuu, bum!
Dobro, bar zna to sad mora uiniti...
Fijuuu, bum!
... tako da nema smisla to odlagati. Tiho je odvukao stol u stranu.
Fijuuu Sagnuo se i otvorio vrata, glatko proavi ispod orla koji se zaletio u
hodnik i udario suprotni zid. Zatvorio je vrata za sobom, u kuhinji, povukao
svoj kaput sa stolca i nagurao stolac ispod kuhinjske kvake.
Fijuuu, bum!
teta na vratima s ove je strane bila znatna i impresivna, i Dirk se poeo
ozbiljno brinuti o tome to takvo ponaanje govori o mentalnom stanju ptice, i o
tome kakvo bi joj mentalno stanje moglo postati ako se nastavi jo neko vrijeme
tako ponaati.
Fijuuu ... greb ...
Izgleda da je u istom trenutku i ptici pala na pamet ista stvar, i nakon
kratke oluje kliktanja i grebanja pandama po vratima, povukla se u natmurenu
i poraenu tiinu, koja je, nakon otprilike jedne minute, postala gotovo jednako
toliko uznemirujua kao to je bilo udaranje.
Dirk se pitao to to orao smjera.
Oprezno se pribliio vratima i vrlo, vrlo tiho malo odmaknuo stolac da
pogleda kroz kljuanicu. unuo je i virnuo na hodnik. U prvi as mu se inilo
da ne vidi nita, da je kljuanica neim zapuena. A onda je kratki odsjaj odmah
s druge strane odjednom otkrio zapanjujuu istinu, to jest da i orao ima oko na
kljuanici i bulji u njega. Dirk se skoro stropotao unatrag od oka kad je to
shvatio, i udaljio se od vrata s osjeajem blage groze i odvratnosti.
To je neobino inteligentno ponaanje za jednog orla, zar ne? Ili nije?
Kako bi mogao doznati? Nije se mogao dosjetiti nijednog ornitolokog
strunjaka koga bi mogao nazvati. Sve njegove enciklopedije bile su
nagomilane u drugim prostorijama u kui, a inilo mu se da mu isti tos nee
proi dva puta, pogotovo ne s orlom koji je otkrio emu slue kljuanice.
Povukao se do sudopera i pronaao kuhinjsku krpu. Presavinuo ju je
nekoliko puta, namoio je, i prvo njome potapkao svoju okrvavljenu
sljepoonicu, koja je lijepo naticala, a onda i nos, koji je jo uvijek bio vrlo
osjetljiv, a vei dio dana bio je i prilino velik. Moda se radi o orlu izraene
osjetljivosti, koji je loe reagirao na prizor Dirkova lica u njegovom trenutnom,
vrlo jadnom stanju i naprosto je izgubio razum. Dirk je uzdahnuo i sjeo.
Katein telefon, sljedea stvar kojoj se Dirk posvetio, javio mu se
automatskom sekretaricom. Njen mu je glas vrlo umiljato rekao da slobodno
ostavi poruku nakon signala, ali ga i upozorio da ona skoro nikad ne slua svoje
poruke i da je puno bolje razgovarati izravno s njom, samo to to sad ne moe

jer nje nema, pa bi bilo najbolje da pokua ponovno.

Ba ti hvala, pomislio je i spustio slualicu.
Shvatio je da stvari zapravo to je ovako: cijelog je dana odlagao
otvaranje omotnice jer ga je brinulo to bi u njoj mogao pronai. Nije sama
zamisao bila to to ga je plailo, premda je doista bilo zastraujue da bi netko
prodao duu zelenookom stvoru s kosom, kao to su okolnosti iz petnih ila
ukazivale. Samo je bilo jako depresivno da bi netko prodao duu zelenookom
stvoru s kosom u zamjenu za udio u autorskim pravima za jedan hit.
A stvari su ba tako izgledale. Zar ne?
Dirk je podigao drugu omotnicu, onu koja ga je doekala na otirau i koja
je dostavljena iz velike londonske knjiare u kojoj je Dirk imao otvoren raun.
Izvukao je sadraj, primjerak nota za "Vrui kesten", autora Colina Paigntona,
Phila Mulvillea, i Geoffa Ansteyja.
Stihovi su bili, pa, izravni. Pruali su osnovni funky ritam i jednostavan
dojam prijetnje i bezbrine neosjetljivosti koji su uhvatili raspoloenje prolog
ljeta. Glasili su ovako:
Vrui kesten
Ne diraj ga, diraj ga, diraj ga.
Brzo, baci ga, baci ga, baci ga.
Ne daj da te uhvate, uhvate, uhvate.
Baci ga nekome. Kome? Kome? Bilo kome.
Bolje da ga nema kada doe kraj.
Rekoh nemoj ga drati kad veliki doe.
To je vrui kesten.
I tako dalje. Ponavljane reenice izmjenjivala su dva lana benda, ritammaina postajala je sve tea i tea, a postojao je i dance video.
I to je bilo sve? udna mi uda. Lijepa kua u ulici Lupton, s
poliuretanskim podovima, i propali brak?
Stvari su definitivno prilino propale od velikih dana Fausta i Mefista,
kad je ovjek mogao za cijenu svoje due dobiti sve znanje univerzuma,
ostvariti sve ambicije svoga uma i postii sve uitke svoga tijela. Sad je to bilo
par autorskih prava za plou, par komada modernog namjetaja, svjetlucavi
tras za zid kupaonice i, puf, ode ti glava.
Pa to je zapravo bio dogovor? Kako izgleda ugovor za "Kesten"? Tko
dobiva to, i zato?
Dirk je prokopao po jednoj ladici traei no za kruh, opet sjeo, izvadio
omotnicu iz depa svog kaputa i prorezao nakupljene slojeve selotejpa koji su
zatvarali omotnicu.
Ispao je debeli bunt papira.

Poglavlje dvadeset drugo

Tono u trenutku kad je zazvonio telefon, otvorila su se vrata Kateine
dnevne sobe. Bog grmljavine pokuao je prostupati kroz njih, ali je uspio samo
doplutati. Oito se temeljito namoio u stvarima koje je Kate pobacala u kadu, a
zatim se ponovno obukao i poderao jednu Kateinu spavaicu da si zamota
podlakticu. Nehajno je odbacio pregrt omekalih hrastovih krhotina u kut sobe.
Kate je odluila za sada ignorirati i svjesne provokacije i telefon. S onim prvim
je mogla izai na kraj, a za ono drugo je imala automatsku sekretaricu.
"itala sam o tebi", izazvala je boga grmljavine. "Gdje ti je brada?"
Uzeo je iz njenih ruku knjigu, leksikon, i bacio pogled na nju prije nego
to ju je prezrivo bacio u stranu.
"Ha," rekao je, "obrijao sam se. Kad sam bio u Walesu." Namrtio se
sjeajui se.
"to si, zaboga, radio u Walesu?"
"Brojao kamenje", odgovorio je slegnuvi ramenima i otiao buljiti kroz
prozor.
U dranju mu se vidjela silna tjeskoba. Kate je odjednom, uz trzaj neega
prilino slinog strahu, pomislila kako su ljudi ponekad takvi jer pokupe
raspoloenje od vremena. S bogom grmljavine, stvari su vjerojatno bile
obrnute. Nebo je vani definitivno imalo nemiran, nezadovoljan izraz.
Odjednom je poela reagirati vrlo zbunjeno.
"Oprosti ako ovo zvui kao glupo pitanje," ree Kate, "ali malo sam
zbunjena. Nisam navikla provoditi veeri s boanstvima. Kakvo si kamenje
brojao u Walesu?"
"Sve", odvrati Thor uz tiho rezanje. "Sve, od ovakve veliine -" palcem i
kaiprstom pokazao je otprilike pola centimetra - "do ovakve." Rairio je ruke
otprilike metar, a onda ih opet spustio.
Kate se blijedo zabuljila u njega.
"I... koliko ga je bilo?" upitala je. inilo se da bi bilo pristojno pitati.
Bijesno se okrenuo prema njoj.
"Prebroji ga sama ako te tako zanima!" povikao je. "Kakvog ima smisla
da provedem tolike godine brojei ih, tako da sam ja jedini tko to zna i tko e
ikad znati, ako budem iao okolo i svima govorio koliko ih je? Ha?"
Okrenuo se natrag prozoru.
"U svakom sluaju", izjavio je, "malo me to i brine. Mislim da sam se
moda malo izgubio negdje na polovici Glamorgana. Ali ne mislim", povikao
je, "brojati ponovno!"
"Ovaj, a zato si uope iao raditi tako neto udno?"
"Naredio mi je moj otac. Kazna. Pokora." Bijesno je gledao.
"Tvoj otac?" upita Kate. "Misli na Odina?"
"Sveotac", ree Thor. "Otac bogova Asgarda."

"I kae da je iv?"

Thor se okrenuo i pogledao je kao da je glupa.
"Mi smo besmrtnici", ree jednostavno.
Kat nie, Neil je odabrao taj trenutak da dovri svoju gromoglasnu
izvedbu na basu, i kua kao da je nakon toga zapjevala zlokobnom tiinom.
"Htjeli ste besmrtnike", nastavio je Thor tihim, mirnim glasom. "Dobili
ste besmrtnike. Za nas je to malo teko. Htjeli ste da trajemo vjeno, pa trajemo
vjeno. A vi ste nas zaboravili. Ali mi svejedno trajemo vjeno. Sad su konano
mnogi mrtvi, i mnogi umiru," dodao je tie, "ali za to je potreban veliki napor."
"Uope ne mogu shvatiti o emu govori," rekla je Kate, "kae da ja, da
mi -"
"Moe shvatiti," naglasi Thor ljutito, "zato sam i doao k tebi. Zna li da
me veina ljudi gotovo i ne vidi? I ne primjeuje? Nije da smo se sakrili. Tu
smo. Kreemo se meu vama. Moj narod. Vai bogovi. Vi ste nas izrodili. Vi ste
nas uinili onakvima kakvi se sami niste usudili biti. Ali ne elite nas priznati.
Ako krenem po vaim ulicama u ovom ... svijetu koji ste si izgradili bez nas,
jedva da e se neki pogled svrnuti na mene."
"Misli, i kad nosi kacigu?"
"Naroito kad nosim kacigu!"
"Pa -"
"Ruga mi se!" rikne Thor.
"Kad me izaziva", ree Kate. "Ne znam to -"
Odjednom, soba kao da se protresla i onda zadrala dah. Kateina cijela
nutrina divlje je poskoila a zatim se ukoila. U nagloj uasnoj tiini, plava
keramika stolna lampa polako se sruila sa stola, udarila o pod i zatim otpuzala
u mraan kutak sobe, gdje je sjedila, u zabrinutoj, obrambenoj hrpici.
Kate je buljila u nju i nastojala se ne uzrujavati. inilo joj se kao da
nekakav hladan, meki gel klizi niz njenu kou.
"To si ti napravio?" upitala je drhtavo.
Thor je djelovao bijesno i zbunjeno. Promrmljao je: "Nemoj me ljutiti.
Imala si sree." Skrenuo je pogled.
"to to govori?"
"Govorim ti da hou da poe sa mnom."
"Molim? A to je ovo?" Pokazala je na malo, zbunjeno mae ispod stola
koje je tako nedavno i tako zbunjujue bilo plava keramika stolna lampa.
"Njemu ne mogu pomoi."
Kate je odjednom bila tako umorna i zbunjena i prestraena da se skoro
rasplakala. Stajala je grickajui usnu i trudei se da ostane bijesna.
"A da?" rekla je. "Mislila sam da bi ti trebao biti nekakav bog. Nadam se
da mi se nisi uvukao u kuu lanim izjavama, jer ..." Zastala je, a onda
produila drugaijim tonom.
"Hoe rei", pitala je tiho, "da si ovdje, u svijetu, cijelo vrijeme?"

"Ovdje i u Asgardu", ree Thor.

"Asgard", ponovi Kate. "Dom bogova?"
Thor je utio. Bila je to smrknuta tiina, naizgled puna neega to ga je
jako smetalo.
"Gdje je Asgard?" zahtijevala je Kate.
I opet je Thor utio. Bio je ovjek od vrlo malo rijei, i od vrlo dugakih
stanki. Kad je konano odgovorio, nije uope bilo jasno je li cijelo to vrijeme
razmiljao, ili je samo stajao.
"Asgard je isto ovdje", rekao je. "Svi su svjetovi ovdje."
Ispod svojih krzna izvukao je svoj veliki malj i prouavao mu glavu s
nekom udnom znatieljom, kao da ga neto na malju silno zbunjuje. Kate se
pitala zato joj je taj pokret tako poznat. inilo joj se da se instinktivno eli
skloniti. Blago je koraknula unatrag i ostala na oprezu.
Kad je opet podigao pogled, u oima mu se vidjela nova usredotoenost i
energija, kao da se pripremao baciti na neto.
"Noas moram otii u Asgard", rekao je. "Moram se suoiti sa svojim
ocem Odinom u velikoj dvorani Valhalle, i natjerati ga da odgovara za ono to
je uinio."
"Misli to te natjerao da broji velke kamenie?"
"Ne!" odbi Thor. "to velki kamenii nisu bili vrijedni brojanja!"
Kate je oajno stresla glavom. "Uope ne znam to bih mislila o tebi",
zakljuila je. "Mislim da sam naprosto preumorna. Vrati se sutra. Sve mi
objasni ujutro."
"Ne", usprotivi se Thor. "Mora sama vidjeti Asgard, onda e shvatiti.
Mora ga vidjeti noas." Zgrabio ju je za ruku.
"Ne elim ii u Asgard", bila je uporna Kate. "Ne idem na mitska mjesta
sa strancima. Idi ti. Ujutro me nazovi i ispriaj mi kako je bilo. Dobro ga
naribaj za kamenje."
Izvukla je svoju ruku iz njegova stiska. Bilo joj je sasvim, sasvim jasno da
joj je uspjelo samo s njegovim pristankom.
"A sad molim te idi i pusti me da spavam!" Namrtila se na njega.
U tom asu, kua kao da je eksplodirala kad se Neil bacio u gromoglasnu
bas interpretaciju Siegfriedova "Puta Rajnom " iz prvoga ina Sumraka bogova,
samo da dokae da se moe. Zidovi su se tresli, prozori su zveketali. Ispod stola
je jedva ujno dopiralo jadno mjaukanje stolne lampe.
Kate je pokuavala zadrati bijesan izraz, ali pod ovim okolnostima
naprosto ga se nije moglo dugo odrati.
"OK," rekla je konano, "kako emo doi do tamo?"
"Ima isto toliko naina koliko i sitnih stvari."
"Molim?"
"Sitne stvari." Opet je podigao palac i kaiprst da pokae neto vrlo
maleno. "Molekule", dodao je, s oitom nelagodom. "Ali prvo idemo odavde."

"Hoe li mi u Asgardu trebati kaput?"

"Kako hoe."
"Pa, svejedno u ga ponijeti. ekaj sekundu."
Zakljuila je da je najbolji nain da izie na kraj sa zapanjujuom
papazjanijom koja je trenutno predstavljala njen ivot taj da je prihvati
praktino. Pronala je svoj kaput, poeljala se, ostavila novu poruku na svojoj
automatskoj sekretarici, i odluno pod stol stavila tanjuri mlijeka.
"Dobro", rekla je, i povela ga iz stana, briljivo zakljuavi vrata za njima
i stiavajui Thora dok su prolazili kraj Neilovih vrata. Bez obzira na galamu
koju je trenutno dizao, sigurno je pozorno oslukivao svaki zvuk, i im ih uje
kako prolaze, izjurit e na hodnik da se ali na automat za coca-colu, kasno
vrijeme, nehumanost ovjeka prema ovjeku, vrijeme, buku, i boju Kateina
kaputa, koji je bio u nijansi plave koju Neil iz nekog razloga posebno nije
podnosio. Uspjeno su se provukli kraj njegovih vrata i zatvorili ulazna vrata za
sobom uz jedva ujan klik.

Poglavlje dvadeset tree

Listovi koji su se rasuli po Dirkovu kuhinjskome stolu bili su od tekog,
debelog papira presavinutog zajedno, i bilo je oito da su proli kroz puno ruku.
Dirk ih je razdvojio jedan po jedan, izravnavajui ih dlanom i uredno ih
slaui u redove na kuhinjskom stolu, raiavajui prema potrebi mjesto
meu starim novinama, pepeljarama i starim zdjelicama s pahuljicama koje je
istaica Bistra uvijek ostavljala tono tamo gdje jesu, objanjavajui, kad bi joj
to prigovorio, da je mislila kako ih je namjerno tako ostavio.
Nekoliko minuta zurio je u papire, jedan po jedan, usporeujui jedan s
drugim, briljivo ih prouavajui, stranicu po stranicu, ulomak po ulomak,
redak po redak.
Nije razumio ni rijei.
Trebalo mu je pasti na pamet, shvatio je, da se zelenooki, dlakavi, kosom
opremljeni divovi moda razlikuju od njega ne samo opom pojavom i osobnim
navikama, ve i u stvarima kao to je pismo kojim se slue.
Zavalio se u svome stolcu, oneraspoloen i zaustavljen, i posegnuo za
cigaretom, ali kutija u njegovu kaputu bila je ve prazna. Dohvatio je olovku i
lupkao njome kao cigaretom, ali nije mogao postii isti dojam.
Nekoliko minuta kasnije postao je izrazito svjestan injenice da ga orao
vjerojatno jo uvijek promatra kroz kljuanicu, i otkrio je da mu se zbog toga
posve nemogue usredotoiti na problem pred njim, a naroito bez cigarete.
Namrtio se na samoga sebe. Znao je da gore kraj kreveta ima jo jednu kutiju,
ali mu se inilo da ne moe svladati ornitologiju koja je stajala izmeu cigareta
i njegove spavaonice.
Pokuao je jo neko vrijeme buljiti u papire. Pismo se, osim to se radilo
o nekakvom sitnom, neurednom i neitljivom runskom tipu, uglavnom
naginjalo prema lijevoj strani papira, kao da ga je plima nosila u tom smjeru.
Desna je strana bila uglavnom prazna, osim povremenih skupina slova
poredanih jedno ispod drugoga. Sve to zajedno, osim nekog neodreenog dojma
poznatosti u rasporedu, nije Dirku nita govorilo.
Okrenuo se umjesto toga omotnici i pokuao ponovno prouiti neka od
tako snano prekrienih imena.
Howard Bell, nevjerojatno bogat pisac romana koji pie loe knjige koje
se prodaju na tone usprkos - ili moda ba zbog injenice da ih nitko ne ita.
Dennis Hutch, magnat diskografske industrije. Sad kad je imao kontekst
za ime, Dirk ga je lako prepoznao. Aries Rising Record Group, osnovana na
idealima ezdesetih ili bar na onome to se u ezdesetima prodavalo pod ideale,
narasla je u sedamdesetima i onda prigrlila materijalizam osamdesetih ni ne
trepnuvi, i sad je bila ogroman konglomerat industrije zabave s obje strane
Atlantika. Dennis Hutch je doao na vodei poloaj kad je osniva kompanije
umro od smrtonosnog predoziranja ciglama, konzumiranim pod utjecajem

ferrarija i boce tekile. AARGH! je istovremeno bila i marka pod kojom je izdan
"Vrui kesten".
Stan Dubcek, stariji partner u marketinkoj firmi stupidnog imena koja je
sad bila vlasnik i veine britanskih i amerikih marketinkih firmi koje su imale
malo manje stupidna imena i zato su bile lak plijen.
A onda je odjednom naiao na jo jedno ime koje je smjesta prepoznao,
sad kad se ufurao u vrstu imena koju treba oekivati. Roderick Mercer, najvei
svjetski izdava najgnusnijih svjetskih novina. Dirk isprva nije primijetio to ime
zbog nepoznatog "... erick" iza "Rod". Vidi, vidi...
Dakle, to su ljudi, pomislio je Dirk, koji su doista neto dobili.
Definitivno su dobili vie od lijepe kuice u Lupton Roadu ukraene s malo
osuena cvijea. Osim toga su imali i veliku prednost utoliko to su im glave jo
uvijek bile na ramenima, osim ako Dirk nije propustio neto novo i dramatino
u vijestima. to to sve znai? Kakav je to ugovor? Kako to da su svi kroz ije je
ruke proao bili tako nevjerojatno uspjeni osim jednoga, Geoffreyja Ansteyja?
Svi kroz ije je ruke proao su se njime okoristili, osim onoga tko ga je zadnji
imao. Tko ga jo uvijek ima.
To je vrui kesten.
Bolje da ga nema kada doe kraj.
U Dirkovoj glavi odjednom se pojavila misao kako je Geoffrey Anstey
bio taj koji je uo izvorni razgovor o vruem kestenu, o njegovu bacanju, o
dodavanju dalje. Ako se dobro sjeao intervjua s Bolom koji je proitao, Bol
nije rekao da je on sam uo taj razgovor.
Bolje da ga nema kada doe kraj.
Pomisao je bila stravina i ila je ovako: Geoffrey Anstey je bio jadno
naivan. uo je taj razgovor, izmeu - koga? Dirk je pokupio omotnicu i
pregledao popis imena - i inilo mu se da ima dobar plesni ritam. Anstey nije ni
u kom trenutku shvatio da slua razgovor koji e dovesti do njegove vlastite
uasne smrti. Izvukao je iz toga jednu hit plou, a kad je vrui kesten doista
doao do njega, on ga je podigao.
Ne diraj ga, diraj ga, diraj ga.
I umjesto da poslua savjet koji je zabiljeio u rijeima pjesme ...
Brzo, baci ga, baci ga, baci ga.
... on ga je zagurao iza nagrade za zlatnu plou na zidu svoje kupaonice.
Bolje da ga nema kada doe kraj.
Dirk se namrtio i povukao dug, zamiljen dim iz svoje olovke.
To je smijeno.
Ako eli razmiljati s bilo kakvom intelektualnom snagom, mora si
nabaviti cigarete. Obukao je kaput, nabio si eir na glavu i krenuo prema
prozoru.
Prozor nitko nije otvorio jo otkako - pa, u najmanju ruku otkako je Dirk
posjedovao kuu, pa se borio i vritao na nagao, neuobiajen napad na njegov

prostor i neovisnost. Kad ga je uspio natjerati da se dovoljno otvori, Dirk se

uzverao na prozorsku dasku, vukui za sobom duge nabore konoga kaputa.
Odatle je morao skoiti na plonik jer je ispod jo postojao i suteren, do kojeg
je vodilo usko prednje stubite. eljezna je ograda dijelila stubite od plonika,
i Dirk ju je morao preskoiti.
Ne oklijevajui ni asa, skoio je, i tek je usred skoka shvatio da su mu
kljuevi od auta ostali na kuhinjskom stolu.
Plovei nezgrapno kroz zrak, razmotrio je mogunost divljeg okreta u
zraku, pa da pokua dohvatiti prozor i nadati se da e se uspjeti zadrati, ali je
nakon zrelog razmiljanja zakljuio da bi ga pogreka u ovom trenutku mogla
ubiti, dok e mu etnja vjerojatno koristiti.
Teko je sletio na vanjsku stranu ograde, ali rep kaputa zapleo mu se u
ogradu pa ga je morao potegnuti, pri emu je poderao dio podstave. Kad su mu
se koljena oporavila od oka, a on sam povratio ono malo smirenosti to mu je
nakon cijeloga dana preostalo, shvatio je da je ve dobrano prolo jedanaest
sati, da su pubovi ve zatvoreni, i da bi mu potraga za cigaretama mogla
donijeti duu etnju nego to je oekivao.
Razmiljao je to da uini.
Glavni imbenik koji je morao uzeti u obzir bilo je trenutno duhovno
stanje orla. Jedini nain da sad doe do svojih kljueva od auta bio je da proe
kroz vrata u orlom zaraen hodnik.
S velikim oprezom, na prstima se prikrao natrag do svojih vrata, unuo i,
nadajui se da prokleta stvar nee zakripati, polako gurnuo poklopac proreza
za pisma i virnuo unutra.
Istog asa, jedna panda zabila mu se u nadlanicu, a veliki kretavi kljun
krenuo mu je prema oku, promaivi ga za dlaku, ali zato ostavivi duboku
ogrebotinu na njegovu ve temeljito unitenomu nosu.
Dirk je zaurlao od bola i bacio se unatrag, ali nije dospio daleko jer mu je
u ruku jo uvijek bila zabijena panda. Oajniki je zamlatarao rukom i udario u
pandu, to je prilino zaboljelo, gurnulo otar vrh pande jo dublje u njegovo
meso i uzrokovalo silnu, uzlepetanu uzbunu s druge strane vrata, a svaki njen
pokret jo mu je dalje trzao ruku.
Slobodnom je rukom dohvatio pandu i pokuao je istrgnuti iz sebe.
Panda je bila nevjerojatno snanija i tresla se od orlova bijesa, jednako
zarobljena poput Dirkova. Konano, drhtei od bola, Dirk se uspio osloboditi i
izvukao je povrijeenu ruku, titei je i pridravajui drugom.
Orao je naglo uvukao svoju pandu, i Dirk ga je uo kako lepee niz
hodnik, uz grozno kliktanje i vriskanje, dok su mu se krupna krila sudarala i
grebla o zidove.
Dirk je razmotrio mogunost da spali kuu, ali kad se pulsiranje bola u
njegovoj ruci malo smirilo, smirio se i on i pokuao, koliko god moe, stvari
razmotriti s orlova gledita.

Nije mogao.
Nije imao ni najblaeg pojma o tome kako stvari izgledaju orlovima
uope, a kamoli ovomu orlu, koji je izgleda bio posebno poremeen primjer
svoje vrste.
Nakon jo nekoliko minuta njegovanja ruke, znatielja - spojena s
izrazitim dojmom da se orao povukao u stranji dio hodnika i tamo ostao - je
pobijedila, pa se opet prignuo prorezu za pisma. Ovog puta je upotrijebio
olovku da podigne poklopac i promotrio je hodnik sa sigurnog poloaja desetak
centimetara od vrata.
Orao je bio jasno vidljiv, sjedei na kraju ograde stubita, i promatrao ga
je pogrdno i s negodovanjem, a Dirku se inilo da je to malo pretjerano od
nekoga tko mu je prije samo par minuta pokuao iupati ruku.
A onda, kad se orao uvjerio da ga Dirk promatra, polako se podigao na
noge i rairio svoja velika krila, blago lepeui da odri ravnoteu. Ovaj je
pokret proli put natjerao Dirka da oprezno zbrie iz sobe. Ovoga puta,
meutim, nalazio se na sigurnom, iza dobrih pet centimetara solidnog drva, pa
je ostao uati na mjestu. Orao je istegnuo vrat prema naprijed, palucajui
jezikom i alosno klikui, to je iznenadilo Dirka.
A onda je uoio jo neto prilino neobino na orlu: krila su mu na sebi
imala vrlo udne, nimalo orlolike oznake. Bili su to veliki koncentrini krugovi.
Razlike u boji koje su odreivale krugove bile su vrlo sitne, i samo ih je
njihova posvemanja geometrijska pravilnost tako isticala. Dirk je imao izrazit
dojam da mu orao pokazuje krugove, i da je itavo vrijeme pokuavao privui
njegovu pozornost upravo na njih. Kad god bi se ptica zaletjela prema njemu,
shvatio je prisjeajui se, zavrila bi nekakvim udnim lepetanjem koje je
ukljuivalo ovakvo potpuno irenje krila. Meutim, kad god bi se to dogodilo,
Dirk bi bio previe zauzet okretanjem i bjeanjem a da bi obratio pozornost na
predstavu.
"Ima love za kavu, dida?"
"Ovaj, da, imam, hvala", ree Dirk. "U redu je." Pozornost mu je bila u
potpunosti usredotoena na orla, i nije se odmah okrenuo.
"Ne, mislil sam, ima kaj sitnog, samo za kavu?"
"Molim?" Ovog puta se Dirk osvrnuo, iziritiran.
"Ili pljugu, dida. Ima pljugu vika?"
"Ne, ba sam mislio otii i kupiti", ree Dirk.
ovjek na ploniku bio je skitnica neodreene starosti. Stajao je tamo,
pomalo nesigurno, s izrazom divljeg i stalnog razoaranja koji mu je plutao u
oima.
Ne dobivi odmah odgovor od Dirka, ovjek je spustio pogled na tlo pred
sobom, i malo se zaljuljao naprijed-natrag. Ispruio je ruke, malo ih odmakao
od tijela, i samo se ljuljao. Odjednom se namrtio na tlo. Pa se namrtio na
jedan drugi dio tla. A onda, odravajui ravnoteu dok je provodio sloen

premjetaj glave, namrtio se niz ulicu.

"Jeste neto izgubili?" upita Dirk.
ovjekova glava zaljuljala se natrag prema njemu.
"Jesam neto izgubio?" rekao je sa svadljivim zaprepatenjem. "Jesam
neto izgubio?"
inilo se da je to najudnije pitanje koje je ikad uo. Opet je neko vrijeme
gledao u daljinu, i djelovalo je kao da nastoji uspostaviti odnos izmeu tog
pitanja i opeg poretka stvari. To je zahtijevalo jo prilino ljuljanja i jo
prilino mrtenja. Konano je inilo da je pronaao neto to bi moglo posluiti
kao kakav-takav odgovor.
"Nebo?" rekao je, izazivajui Dirka da prigovori tome odgovoru. Oprezno
je podigao pogled prema nebu, uvajui ravnoteu. inilo se da mu se ne svia
ono to vidi u mutnom, naranastom, javno rasvijetljenom bljedilu oblaka, pa je
polako opet spustio pogled sve dok nije buljio u jednu toku ravno pred svojim
nogama.
"Zemlja?" rekao je, s oitim nezadovoljstvom, a onda mu je nadola
inspiracija.
"abe?" nastavio je, teturavo podiui pogled do Dirkovih zbunjenih
oiju. "Nekad sam volio ... abe", dodao je, i ostavio pogled na Dirku, kao da
eli rei - a drugo je sve na tebi.
Dirk je bio posve izbezumljen. eznuo je za vremenima kad je ivot bio
jednostavan, bez ikakvih briga, za divnim vremenima kad se provodio s
obinim ubojitim orlom, koji se sad inio posve pristupanim i ljubaznim
drutvom. Sa zranim napadima je mogao izii na kraj, ali ne i s tom
bezimenom, urlajuom krivicom koja ga je napala niotkuda.
"to hoete?" upitao je priguenim glasom.
"ikac, dida," ree skitnica, "ili sitno za kavu."
Dirk je ovjeku u ruku ugurao novi od funte i u panici jurnuo niz ulicu,
prolazei, 20 metara dalje, graevinsko zemljite s kojeg ga je prijetee gledao
obris njegova starog hladnjaka.

Poglavlje dvadeset etvrto

Dok se Kate sputala niz stubite svoje kue, primijetila je da je
temperatura prilino pala. Oblaci su teko sjedili nad zemljom i mrtili se na
nju. Thor je odluno krenuo u smjeru parka, i Kate je otapkala za njim.
Dok je hodao, doista neobine pojave za ulice Primrose Hilla, Kate nije
mogla ne uvidjeti kako je u pravu. Putem su proli kraj troje razliitih ljudi, i
jasno je vidjela kako im oi izbjegavaju vidjeti ga, ak i kad su mu se morali
izmaknuti da proe. Nije bio nevidljiv, daleko od toga. Naprosto se nije
uklapao.
Park je bio zatvoren preko noi, ali Thor je hitro preskoio nazubljenu
ogradu, a zatim i Kate prenio preko ograde lako kao da se radi o buketu cvijea.
Trava je bila vlana i skvrena, ali je svejedno udesno djelovala na
gradska stopala. Kate je uinila ono to je uvijek inila kad bi ula u park,
sagnula se i dlanovima na as dodirnula tlo. Nikad nije razumjela zato ovo
radi, i esto bi namjestila cipelu ili pokupila smee kao objanjenje za svoj
pokret, ali zapravo je samo eljela osjetiti travu i vlanu zemlju na svojim
dlanovima.
Park je s ovog gledita bio taman brijeg koji se uzdizao pred njima,
zatamnjujui sam sebe. Uspeli su se uz brijeg i zastali na njegovu vrhu,
gledajui kroz tamu po ostatku parka, sve do mjesta gdje se gubio u maglovitu
svjetlu srca Londona, koje je lealo juno od njih. Runi neboderi i poslovne
zgrade nametljivo su izvirivali iz obrisa grada, nadjaavajui park, nebo i grad.
Hladan, vlaan vjetar jurio je po parku, trzajui se tu i tamo poput repa
tamnog i neraspoloenog konja. U njemu se osjealo neto nemirno, napeto.
Zapravo, nono je nebo izgledalo Kate kao cijela zaprega nemirnih,
uznemirenih konja, s uzdama koje su lepetale i pucketale na vjetru. Takoer joj
se inilo kao da uzde sve proizlaze iz otprilike iste toke, a ta je toka bila vrlo
blizu nje. Samu je sebe izgrdila zbog tako apsurdne podlonosti mati, ali
svejedno joj se jo uvijek inilo da se vrijeme prikuplja i krui oko njih,
ekajui ih.
Thor je opet izvukao svoj malj i drao ga pred sobom na onaj zamiljen,
odsutan nain kao i nekoliko minuta ranije, kod nje doma. Namrtio se i inilo
se da s malja uklanja siune, nevidljive truni praine. Izgledao je kao impanza
koji isti svoju druicu, ili - to je to! - usporedba je bila neoekivana, ali je
objanjavala zato je Kate osjetila takvu opreznu napetost kad ga je prvi put
gledala. Izgledao je kao Jimmy Connors koji popravlja tetive svoga reketa
pripremajui se za servis.
Thor je otro podigao pogled, zabacio ruku, okrenuo se oko sebe jednom,
dvaput, triput, petama vrtei po blatu, a onda zapanjujuom snagom baci svoj
malj u nebesa.
Malj je skoro istoga asa nestao u nejasnoj izmaglici neba. Vlane munje

zapalucale su duboko u oblacima, pratei njegov put kroz no u dugoj krivulji.

Na vrhu parabole malj se zavitlao dolje, iz oblaka, udaljena sitna toka, sad se
kreui polako i mijenjajui zamah za povratni let. Kate je bez daha promatrala
dok se tokica uljala iza kupole katedrale Sv. Pavla. Onda se uinilo kao da je
posve stao, visei bezglasno i nemogue u zraku, prije nego to je postupno
opet poeo rasti dok je ubrzavao natrag prema njima.
A onda, dok se vraao, zavinuo je u stranu, ne kreui se vie po obinoj
paraboli ve slijedei novi put koji kao da je opisivao ogromnu Moebiusovu
vrpcu, to ga je odvelo do druge strane Telekomova nebodera. Onda je
odjednom bio ponovno na putu ravno prema njima, jurei kroz no s
nemoguom teinom i brzinom, kao motorni klip u zraku svjetla. Kate se
zaljuljala i skoro pala u nesvijest da mu se izmakne, kad je Thor stupio naprijed
i uz gunanje uhvatio malj.
Udar hvatanja poslao je u zemlju teki drhtaj, a onda je malj tiho leao u
Thorovu stisku. Ruka mu je zadrhtala i smirila se.
Kate se vrtjelo u glavi. Nije ba bila sigurna to se to sad dogodilo, ali bila
je prilino uvjerena da je to bilo neto to njena mama nikako ne bi odobrila,
bar ne na prvom izlasku.
"Je li ovo sve dio onog to treba uiniti da doemo u Asgard?" rekla je.
"Ili se samo zafrkava?"
"Idemo u Asgard ... sad", rekao je.
Toga asa podigao je ruku, kao da ubere jabuku, ali umjesto branja
napravio je otar, nagao okret. Bilo je to kao da je itav svijet okrenuo za
milijarditi dio milijarditog dijela stupnja. Sve se pomaklo, i na as je bilo malo
mutno, a onda se vratilo natrag, ali je odjednom bilo jedan sasvim drugi svijet.
Ovaj svijet bio je puno mraniji i jo hladniji.
Gorak, smrdljivi vjetar otro je puhao i inio svaki udah gadljivim. Tlo
pred njihovim nogama nije vie bilo meka blatnjava trava brdaca nego
smrdljiva muljevita bljuzgavica. Tama je leala preko cijelog obzora, uz
nekoliko malih iznimki vatre tu i tamo u daljini, i jednu veliku vatru oko dva i
pol kilometra jugoistono od njih.
Ovdje, ogromni, fantastini tornjevi ubadali su se u no; ogromne kule i
zvonici svjetlucali su u svjetlu vatre koja je prodirala kroz tisuu prozora. Bila
je to graevina koja se izrugivala razumu, ismijavala stvarnost i divlje se kesila
noi.
"Palaa moga oca," rekao je Thor, "Velika dvorana Valhalle, kamo
moramo otii."
Kate je bilo na vrh jezika da kae kako joj je neto na tom mjestu udno
poznato kad im je vjetar donio zvuk konjskih kopita koja udaraju po blatu. Na
odreenoj daljini, izmeu mjesta gdje su stajali i Velike dvorane Valhalle,
vidjelo se nekoliko palucavih baklji koje su skakutavo napredovale prema
njima.

Thor je opet sa zanimanjem prouavao glavu svoga malja, protrljao je

kaiprstom i okrznuo palcem. Kad je polako podigao pogled, opet se okrenuo
oko sebe jednom, onda dvaput i triput, i zatim izbacio projektil u nebo. Ovoga
puta, meutim, i dalje se desnom rukom drao za drku, dok je u lijevoj stezao
Kateinu ruku.

Poglavlje dvadeset peto

Cigarete su Dirku veeras oito smjerale predstavljati veliki problem.
Skoro cijeli dan, osim kad se probudio, i onda kratko nakon to se
probudio, i osim nakon to se upravo susreo s okretanjem glave Geoffreyja
Ansteyja, to je bilo posve razumljivo, i isto tako osim onog u pubu s Kate, nije
zapalio nijednu cigaretu.
Ni jednu jedinu. Izbacio je cigarete iz svog ivota, posve ih se odrekao.
Nisu mu trebale. Moe on i bez njih. Samo ga uasno gnjave i pretvaraju mu
ivot u pakao, ali odluio je da on to moe.
Sad, meutim, kad je odjednom, umjesto da samo slabano poklekne pred
potrebom, hladno i racionalno donio istu, otvorenu odluku da e na kraju ipak
zapaliti cigaretu, moe li je nai? Ne moe.
Pubovi su, u ovo doba noi, temeljito zatvoreni. Non-stop duan na uglu
oito ima drugaiju predodbu od Dirka o tome to znai non-stop, i premda je
Dirk bio siguran da bi svojom lingvistikom i silogistikom sposobnou
mogao vlasnika uvjeriti u ispravnost svoga gledita, prokletnik nije bio tamo da
ga se podvrgne uvjeravanju.
Kilometar i pol dalje postojala je jedna benzinska pumpa koja je radila
dvadeset i etiri sata, ali je ispalo da su je maloprije opljakali. Stakla su bila
porazbijana, sve je bilo puno policajaca. Posluitelj na pumpi nije bio teko
ranjen, ali je rana na njegovoj ruci jo krvarila, imao je histerian napadaj i
dobivao lijekove za ok, i nitko nije Dirku htio prodati cigarete. Naprosto im se
nije dalo.
"Za vrijeme rata se moglo kupiti cigarete", bunio se Dirk. "Ljudi su se
time ponosili. ak i dok su padale bombe i cijeli grad je gorio, jo si mogao
dobiti poslugu. Neki jadnik koji je upravo izgubio dvije keri i nogu, svejedno
bi samo rekao: 'Obine ili s filterom?' ako si traio cigarete."
"I vi bi valjda jo uvijek tako?" promrmljao je blijedi mladi policajac.
"To je bio duh vremena", ree Dirk.
"Odjebi", ree policajac.
A to je, pomislio je Dirk za sebe, duh ovog vremena. Povukao se,
oneraspoloen, i odluio se neko vriieme vucarati do ulicama s rukama u
depovima.
Camden Passage. Stari satovi. Stara odjea. Nema cigareta.
Upper Street. Stare zgrade u ruenju. Ni traga trgovinama s cigaretama
koje bi dole na njihovo mjesto.
Chapel Market, po noi naputen. Mokro smee koje lepee na vjetru.
Kartonske kutije, kutije od jaja, papirnate vreice i kutije cigareta - prazne.
Pentonville Road. Smrknuti betonski monoliti, bacajui pogled prema
Upper Streetu, gdje se nadaju izroditi svoj odurni nakot.
Kolodvor King's Cross. Zaboga, oni moraju imati cigarete. Dirk je

pourio prema kolodvoru.

Stara fasada kolodvora uzdizala se iznad cijeloga kraja, veliki uti zid od
opeke s tornjem sa satom i dva ogromna luka koji za sobom skrivaju i tite dva
velika spremita za vlakove. Ispred toga leao je jednokatni moderni prilaz, ve
sad daleko otrcaniji od sto godina starije zgrade koju je zaklonio i nagrdio. Dirk
je zamiljao kako su arhitekti, kad su radili nacrte za moderni prilaz, tumaili
kako on ulazi u uzbudljiv, izazovan dijalog sa starom zgradom.
King's Cross je podruje u kojem se uasne stvari dogaaju ljudima,
zgradama, automobilima, vlakovima, obino dok ekate, a ako niste oprezni i
sami moete zavriti usred uzbudljivog i izazovnog dijaloga. Moete si dok
ekate nabaviti jeftini auto-radio, a ako okrenete glavu, moete dok ekate i
ostati bez njega. Druge stvari bez kojih moete ostati dok ekate ukljuivale su
lisnicu, eludac, zdrav razum i volju za ivotom. Kradljivci i verceri i svodnici
i prodavai hamburgera mogli su vam, ne nuno tim redom, pruiti sve te
usluge.
Ali mogu li vam pruiti i kutiju cigareta? mislio je Dirk sa sve jaim
osjeajem napetosti. Preao je preko York Waya, odbio nekoliko iznenaujuih
ponuda jer nisu ni na koji oit nain ukljuivale i cigarete, pourio kraj
zatvorenih knjiara i kroz glavna vrata prilaza, udaljivi se od ivota ulice i
uavi u sigurnije carstvo Britanske eljeznice.
Ogledao se oko sebe.
Ovdje su stvari djelovale prilino udno i zapitao se zato, ali se to pitao
vrlo kratko jer se isto tako pitao i ima li neko otvoreno mjesto koje prodaje
cigarete, a nije ga bilo.
Izgubljeno se zgrbio. inilo mu se da se cijelog dana igra lovice sa
svijetom. Jutro je poelo otprilike toliko katastrofalno koliko jedno jutro uope
moe poeti, i jo odonda nije uspio ispravno zahvatiti dan. Osjeao se kao
netko tko pokuava jahati podivljaloga konja, s jednom nogom u stremenu, a
drugom jo uvijek nadobudno skaui po zemlji. A sad je ak i neto tako
jednostavno kao cigarete uspjelo pobjei iz njegova dohvata.
Uzdahnuo je i pronaao si sjedalo, ili bar mjesto na klupi.
To nije bilo ba tako jednostavno. Kolodvor je bio napueniji nego to je
oekivao u - koliko je? pogledao je prema satu -jedan sat ujutro. Za ime boga,
to on to radi na kolodvoru King's Cross u jedan sat ujutro, bez cigareta i bez
doma u koji bi se razumno mogao vratiti bez da ga ubilaka ptica iskljuje na
smrt?
Odluio se malo samosaalijevati. Tako e ubiti vrijeme. Ogledao se oko
sebe, i nakon nekog vremena, kako je poeo uoavati svoju okolinu, impuls
samosaaljenja postupno je zamro.
Ono to je bilo udno u svemu, bilo je vidjeti kako jedno tako poznato
mjesto moe djelovati tako nepoznato. Tamo je bio alter za prodaju karata, jo
uvijek otvoren za prodaju karata, ah ostavljajui smrknut, potlaen dojam i

elei da je zatvoren.
Tamo je bio i kiosk, preko noi zatvoren. Nitko noas vie nee traiti
nikakve novine ni asopise, osim za smjetaj, a spavati se moe i pod starim
novinama.
Makroi i kurve, dileri i prodavai hamburgera su svi bili vani, na ulicama
i u barovima s hamburgerima. Ako traite brzi seks ili prljavi fiks ili, bog vam
pomogao, hamburger, po to idete van.
Ovdje su bili ljudi od kojih nitko nita nije htio. Ovdje su se okupljali da
se sklone sve dok ih, u pravilnim razmacima, ne bi potjerali. Zapravo je
postojala jedna stvar koju su ljudi eljeli od njih - njihova odsutnost. To se jako
trailo, ali nije se nudilo. Svatko mora negdje biti.
Dirk je pogledom preao po svim tim mukarcima i enama koji su
tapkali uokolo ili zgrbljeno sjedili u stolcima ili se trsili da zaspu na klupama
koje su posebno dizajnirane da ih upravo u tome sprijee.
"Ima ik, stari?"
"Molim? Ne, ao mi je. Ne, nemam", odgovorio je Dirk nezgrapno, s
nelagodom tapui depova svoga kaputa, da kao nagovijesti potragu za koju
zna da nee dati rezultata. Iznenadilo ga je to je tako otrgnut iz svojih misli.
"Ondak izvoli." Starac mu je ponudio izguvanu cigaretu iz izguvane
kutije.
"Molim? Oh. Oh - hvala. Hvala vam." Naas zapanjen ponudom, Dirk je
svejedno sa zahvalnou prihvatio cigaretu, i zapalio je na vrhu cigarete koju je
puio starac.
"Zakaj si tu?" upitao je starac - ne izazivaki, samo radoznalo.
Dirk se trudio gledati ga bez da ga vidljivo premjerava. Starcu je
upadljivo manjkalo zubi, imao je zamrenu, slijepljenu kosu, a njegova stara
odjea sva se naborala oko njega, ali oi koje su mu pomalo visjele na licu bile
su prilino mirne. Nije oekivao da e mu se dogoditi neto s ime ne bi mogao
izii na kraj.
"Pa, ba zbog ovoga", odgovorio je Dirk vrtei cigaretom. "Hvala. Nisam
ih nigdje mogao nai."
"Aha", ree starac.
"Doma imam ludu koko", doda Dirk. "Stalno me napada."
"Aha", starac e, pomireno klimajui glavom.
"Mislim na pravu pticu", ree Dirk. "Zapravo je u pitanju orao."
"Aha."
"S velikim krilima."
"Aha."
"Dohvatio me pandom kroz prorez za pisma."
"Aha."
Dirk se pitao ima li smisla jo dugo odravati konverzaciju. Uutio je i
ogledao se.

"Ima sree da te nije dohvatil s kljunom", primijeti starac nakon nekog

vremena. "Orlovi to znaju napravit kad se razljute."
"I jest!" ree Dirk. "Ba tako. Gledajte, tu na nosu. Isto kroz prorez za
pisma. Ne bi ni povjerovao! Koji dohvat! Koji domet! Gledajte ta mije
napravio s rukom!"
Ispruio je ruku oekujui suosjeanje. Starac ju je procjenjivaki
pogledao.
"Aha", rekao je konano i povukao se natrag u svoje misli.
Dirk je povukao svoju povrijeenu ruku.
"A vi znate puno o orlovima?"
ovjek nije odgovorio, ali inilo se da se povukao jo dalje.
"Puno je ljudi veeras", pokuao je Dirk ponovno nakon nekog vremena.
ovjek slegne ramenima. Povukao je dug dim iz svoje cigarete, napola
zatvorivi oi.
"Jel' uvijek tako? Mislim, po noi ovdje uvijek ima tako puno ljudi?"
ovjek je samo spustio pogled, polako isputajui dim kroz usta i nos.
I opet se Dirk ogledao oko sebe. Nekoliko metara dalje, neki ovjek,
mlai od Dirkova susjeda, ali divlje poremeena izgleda, sjedio je itavo ovo
vrijeme i histerino kimao nad bocom rakije za kuhanje. Sad je polako prestao
kimati, pomuio se vraajui poklopac na bocu, a zatim je spremio u dep svog
otrcanog starog kaputa. Neka debela starica koja je svako toliko pregledavala
sadraj velike crne vree za smee sa svim svojim vlasnitvom poela je
okretati vrh vree i spremati je.
"ovjek bi pomislio da e se neto dogoditi", ree Dirk.
"Aha", potvrdi njegov susjed. Stavio je ruke na koljena, nagnuo se
naprijed i bolno se podigao na noge. Premda je bio pognut i spor, i premda mu
je odjea bila otrcana i prljava, u dranju mu se osjeao neki trag moi i
autoriteta.
Zrak koji se pokrenuo kad je ustao, koji je potekao iz nabora njegove
koe i odjee, bio je prodoran ak i za Dirkove zaepljene nosnice. Bio je to
smrad koji se nije zaustavljao - taman kad bi Dirk pomislio da je dostigao
vrhunac, nastavio bi dalje s obnovljenom divljinom sve dok se Dirku nije inilo
da e mu mozak ispariti.
Pokuao se ne zagrcnuti, dapae, trudio se pristojno smjekati bez da mu
zasuze oi, kad se ovjek okrenuo prema njemu i rekao: "Prokuhaj cvijet gorke
narane. Dodaj malo alfije dok je jo toplo. To je jako dobro za rane od orla.
Ima ih koji dodaju i marelice i bademovo ulje, pa ak i, nebo nas spasilo, sedru.
Ali uvijek ima onih koji pretjeruju. A ponekad su nam i potrebni. Aha."
S tim rijeima, opet se okrenuo i pridruio se sve veoj rijeci patetinih,
zgrbljenih i unitenih tijela koja su kretala prema prednjem izlazu s kolodvora.
Sve u svemu odlazilo ih je dvadesetak, moda tridesetak. Svatko je djelovao
kao da odlazi odvojeno, svatko iz svojih, posve neovisnih razloga, i ne slijedei

prebrzo jedan za drugim, a opet, uope nije bilo teko uoiti, bilo kome tko se
potrudio promatrati te ljude koje se nitko nije trudio promatrati niti vidjeti, da
odlaze zajedno, kao rijeka.
Dirk je jo koju minutu briljivo odravao svoju cigaretu na ivotu i
pozorno ih promatrao dok su odlazili, jedno po jedno. Kad se uvjerio da vie
nitko nee krenuti, i da su posljednje dvoje-troje doli do vrata, bacio je
cigaretu na zemlju i ugasio je petom. Onda uoi da je starac ostavio svoju
izguvanu kutiju cigareta. Pogledao je u nju i vidio da su ostale jo dvije
izmodene cigarete. Spremio je kutiju u dep, ustao, i tiho krenuo za njima, na
udaljenosti koja mu se inila dovoljno pristojnom.
Vani na Euston Roadu, noni je zrak mrmljao i bunio se. Dirk je lijeno
zastao kod vrata, gledajui kamo idu - na zapad. Izvadio je jednu cigaretu i
zapalio je, a onda se i sam lijeno zaputio prema zapadu, oko reda taksija i prema
ulici St. Pancrasa.
Na zapadnoj strani St. Pancrasa, nekoliko metara sjeverno od Euston
Roada, jedno je stubite vodilo do prednjeg vrta starog Grand Hotela Midland,
ogromne, mrane gotike fantazije od zgrade koja, prazna i naputena, stoji
preko puta kolodvora St. Pancras.
Na vrhu stubita, u zlatnim slovima na kovanom eljezu ograde, stoji ime
kolodvora. Nimalo ne urei, Dirk je krenuo stubitem za hrpom starih skitnica
i propaliteta, slijedei ih do vrha stubita koje je zavravalo tik kraj male,
zdepaste zgrade od cigle koja se koristila kao parkiralite. S desne strane, velika
mrana masa starog hotela irila se kroz no, obris njegova krova, prostrana
skupina divljih tornjia, kula i donona koji kao da su gurkali i razjarivali nono
nebo.
Visoko u mutnoj tami, tihi kameni obrisi uvali su strau iza dugakih
titova, okupljeni oko stupova iza ograde od kovanog eljeza. Isklesani zmajevi
uali su razjapljenih usta i zurili u nebo kad je Dirk Gently, u svom lepetavom
konom kaputu, priao velikim eljeznim vratnicama koje su vodile u hotel, i
veliko nadsvoeno spremite vlakova kolodvora St. Pancras. Kamene figure
krilatih pasa uale su na vrhovima stupova.
Ovdje, na mostu izmeu ulaza u hotel i kolodvora, bio je parkiran veliki,
neoznaeni sivi mercedesov kombi. Hitar pogled na njegov prednji dio bio je
dovoljan Dirku da ustanovi kako se radi o istom onom kombiju koji ga je skoro
izgurao s ceste nekoliko sati ranije, u Cotswoldsu.
Dirk je uao u dvoranu kolodvora, veliki prostor s visokim zidovima
prekrivenim drvenim ploama, rasjeckanim debelim mramornim stupovima u
obliku stalaka za baklje.
U ovo doba noi, alter za prodaju karata bio je zatvoren - vlakovi sa St.
Pancrasa ne kreu cijelu no - a iza njega se nalazila prostrana dvorana samog
kolodvora, veliko viktorijansko spremite za vlakove, ogrnuto tamom i
sjenkama.

Dirk je tiho i izdvojeno stajao na ulazu u prednju dvoranu i promatrao

kako se stare skitnice i bakice s vreicama koje su ule u kolodvor kroz glavni
ulaz skupljaju u tami. Sad ih je bilo puno vie od dvadesetak, moda i stotinu, i
inilo se da iz njih izbija dojam priguena uzbuenja i napetosti.
Premda ga je iznenadilo koliko ih je kad su tek stigli, Dirku se nakon
nekog vremena uinilo da ih sad ima sve manje i manje. Zapiljio se u polumrak,
pokuavajui otkriti to se dogaa. Odvojio se od svog zaklonjenog mjesta na
ulazu u prednju dvoranu i uao u glavnu, ali se svejedno koliko je mogao drao
zida dok im se pribliavao.
Sad ih je definitivno bilo manje, jedva aica. Imao je izrazit dojam da
ljudi ulaze u sjenu i vie se ne pojavljuju na drugoj strani.
Namrtio se.
Sjene su bile duboke, ali ne tako duboke. Pourio je naprijed, i hitro
odbacio sav oprez da se pridrui grupici koja je preostala. Ali kad je stigao u
sredite prilaza gdje su stajali, vie nije bilo nikoga, i on je ostao zbunjeno se
osvrui usred velikog, mranog, praznog kolodvora.

Poglavlje dvadeset esto

Jedini razlog zato Kate nije vritala bio je isti pritisak zraka koji joj je
nadirao u plua dok je jurila po nebu.
Kad je, nekoliko sekundi kasnije, zasljepljujue ubrzanje malo popustilo,
otkrila je da dahe i davi se, oi su je pekle i suzile do te mjere da je jedva
vidjela, a svi miii u njezinu tijelu blebetali su od oka dok su valovi zraka
jurili pokraj nje, vukui je za kosu i odjeu i tjerajui joj koljena, zglavke i zube
da udaraju jedni o druge.
Morala se boriti sama sa sobom da potisne potrebu za borbom. S jedne
strane, sasvim sigurno nije eljela da je pusti. Koliko je uope mogla shvatiti
ono to joj se dogaalo, bila je svjesna da ne eli da je pusti. S druge strane,
tjelesni ok tog iskustva imao je opaku konkurenciju u istom, uvrijeenom
bijesu to ju je netko tako bez najave odjednom potegnuo u nebo. Posljedica
ovoga bila je da se borila prilino slabo, i ljutila se na samu sebe to je tako. Na
kraju se bacila na Thorovu ruku na posve bespomoan i nedostojan nain.
No je bila mrana, a dobra strana toga je vjerojatno bila to nije vidjela
tlo. Svjetla koja je bila vidjela kako palucaju tu i tamo u daljini sad su se
bolesno ljuljala ispod nje, ali njeni instinkti odbijali su ih priznati kao oznaku za
tlo. A treperave baklje koje su sjale iz sumanuto tornjaste zgrade koju je
ugledala sekundu prije ove grozote sad su se ljuljale iza nje, sve dalje i dalje.
Jo su se uvijek penjali.
Nije se mogla boriti, nije mogla govoriti. Vjerojatno bi, da pokua, mogla
ugristi kretena za ruku, ali se zadovoljila razmiljajui o tome bez da je prela
na djelo.
Zrak je bio pokvaren i strugao joj je po pluima. Nos i oi su joj curili, i
zato nije mogla gledati pred sebe. Kad je to jednom pokuala, uhvatila je kratak
zamuen pogled na glavu malja kako prodire kroz tamni zrak ispred njih, i
Thorovu ruku kako vrsto dri kratku drku koja ga vue naprijed. Druga mu je
ruka bila stisnuta oko njezina struka. Njegova snaga bila je nezamisliva, ali
Kate zbog toga nije bila nita manje bijesna.
Imala je dojam da sad lebde tik ispod oblaka. Svako toliko bi ih
zapahnula ljepljiva vlaga, a disanje bi postalo jo tee i odvratnije. Vlani zrak
imao je gorak i samrtno hladan okus, a njena mokra kosa ibala joj je lice i
lepetala oko glave.
Zakljuila je da e sigurno poginuti od hladnoe, i nakon nekog vremena
uvjerila se da gubi svijest. U biti, shvatila je da se zapravo trudi izgubiti svijest,
ali ne uspijeva. Vrijeme je, meutim, skliznulo u sivilu, i nije bila toliko svjesna
koliko vremena prolazi.
Konano je poela osjeati usporavanje i poetak zaokretanja natrag
prema dolje. To j u njoj izazvalo nove navale munine i dezorijentiranosti, i
inilo joj se da joj eludac polako prolazi kroz sito.

Zrak je, ako ita, postao jo gori. Gore je smrdio, imao jo gori okus, i
postajao sve nemirniji i nemirniji. Sad su definitivno usporavali, i prolaz je
postajao sve tei i tei. Malj je sad jasno pokazivao prema dolje, i traio put
umjesto da juri naprijed.
I jo nie i nie, probijajui se kroz sve deblje oblake koji su se kovitlali
oko njih, dok se nije uinilo da dosiu sve do zemlje.
Brzina im je pala do te mjere da se Kate usudila pogledati naprijed,
premda je zrak bio tako otar da joj je uspio samo kratak pogled. U asu kad ga
je bacila, Thor je pustio malj. Nije mogla povjerovati. Pustio ga je samo na
asak, samo da promijeni hvat, tako da su sad visjeli s ruke koja je polako
letjela prema naprijed umjesto da ih vue. Dok je mijenjao poloaj da se
prilagodi novom rasporedu, vrsto je povukao Kate prema gore kao da
popravlja arapu. Sputali su se dolje, i dolje i dolje i dolje.
Vjetar je sad do njih donosio glasan, opasan zvuk odnekud sprijeda, i
odjednom je Thor trao, skakuui preko kamenite, pjeskovite pustare, pleui
preko zapetljanih grumena trave, i konano udarajui i lupajui nogama dok
nije stao.
Konano su stali, ljuljajui se, ali tlo na kojem su stajali bilo je vrsto.
Kate se sagnula da uhvati dah. Onda se uzdigla do pune visine i upravo se
spremala urlajui iznijeti svoje podrobno miljenje o svemu to se dogodilo,
kad je odjednom uznemireno shvatila gdje stoji.
Premda je no bila tamna, vjetar koji ju je udarao i njegov prodoran miris
govorili su joj da je neko more vrlo blizu. Zvuk valova koji se divlje lome o
obalu govorio joj je da je to mora zapravo vie-manje ispod nje, da stoje vrlo
blizu ruba neke litice. Uhvatila je ruku nepodnoljivog boga koji ju je ovamo
doveo i nadala se, uzalud, da ga je to zaboljelo.
Kako su joj se izbezumljena osjetila polako smirivala, primijetila je da se
neko mutno svjetlo polako iri pred njom, a nakon nekog vremena shvatila je da
je to nadolazak mora.
Cijelo se more arilo kao upala. Podizalo se kroz no, bacajui se i
udarajui u vlastitom nemiru i zatim se u ludilu bola razbijajui o stijenje na
obali. More i nebo kiptjeli su jedno na drugo u otrovnom bijesu.
Kate je to promatrala bez rijei, a onda shvati da Thor stoji pokraj nje.
"Upoznali smo se na aerodromu", rekao je, glasom lomei vjetar.
"Pokuavao sam se vratiti kui, u Norveku, zrakoplovom." Pokazao je na
more. "Htio sam da vidi zato se nisam mogao vratiti ovim putem."
"Gdje smo mi to? to je ovo?" upita Kate sa strahom.
"U tvom svijetu, ovo je Sjeverno more", rekao je Thor i opet se okrenuo
prema unutranjosti, teko hodajui i vukui malj za sobom.
Kate je vre omotala svoj mokri kaput oko sebe i pourila za njim.
"Pa zato nisi naprosto odletio kui kao to si sad uinio, samo,
tajaznam, u naem svijetu?"

Bijes u njoj pretopio se u neodreenu zabrinutost za rjenik.

"Pokuao sam", odgovorio je Thor, jo uvijek se udaljavajui.
"Pa to se dogodilo?"
"Ne elim razgovarati o tome."
"Kakvog to ima smisla?"
"Ne mislim raspravljati o tome."
Kate je zadrhtala od srdbe. "Je li to boansko ponaanje?" povikala je.
"Neto te smeta pa ne eli priati o tome?"
"Thor! Thor! Jesi to ti?"
Ovo posljednje stiglo je tankim glasom koji se vukao na vjetru. Kate je
zakiljila u vjetar. Kroz tamu, jedan se fenjer uspinjao prema njima iza onieg
brijega.
"Jesi li to ti, Thor?" U vidokrug im je ula sitna starica, drei fenjer
visoko iznad glave i oduevljeno epesajui. "I mislila sam da je to sigurno tvoj
malj. Dobro doli!" cvrkutala je. "Oh, ali stiete u jadna vremena. Ba sam
pristavila lonac i mislila sam si neto popiti i onda se moda ubiti, ali onda sam
si rekla, samo ti priekaj par dana, Tsuliwa ... Tsuwila ... Swuli ... Tsuliwaensis nikad ne mogu ispravno izgovoriti svoje ime kad razgovaram sama sa sobom,
to me izluuje, sigurno me ti razumije, pametan si ti deko, uvijek to tvrdim,
to god drugi priali, i tako sam si rekla, Tsuliwaensis, priekaj da vidi, moda
netko naie, a ako ne, pa dobro, onda moe razmisliti o samoubojstvu. I
gledaj! Evo tebe! Ba si dobro doao, ba si dobro doao. A vidim da si doveo i
prijateljicu. Hoe nas upoznati? Zdravo, draga moja, pozdravljena! Moje ime
je Tsuliwaensis, i neu se uvrijediti ako zamuca."
"Ja ... ja sam, ovaj, Kate", promrmljala je Kate, totalno izbezumljena.
"Da, pa, sigurna sam da e i ozdraviti", rekla je starica otro. "U svakom
sluaju, doite sa mnom ako mislite ii. Ako ete ostati ovdje cijelu no, mogu
se lijepo i odmah ubiti pa si sami kuhajte aj kad ga budete htjeli. Doite!"
Pourila je naprijed, i vrlo brzo doli su do uasne nesigurne tvorevine od
drva i blata koja je djelovala kao da je iz nekog neobjanjivog razloga zapela
negdje na pola uruavanja. Kate je bacila pogled na Thora, nadajui se nekakvoj
reakciji koja bi joj pomogla da se snae, ali on je bio zauzet vlastitim mislima i
oito ih nije namjeravao podijeliti. Ali inilo joj se da primjeuje razliku u
nainu kako se kree. U ono kratko vrijeme to ga je poznavala, inilo joj se da
se stalno bori s nekakvim unutarnjim, priguenim bijesom, a to se sad izgleda
smanjilo. Ne nestalo, samo se smanjilo. Stao je u stranu da je propusti u
Tsuliwaensisinu kolibu, i odlunim pokretom pozvao je da ue. On je proao za
njom, apsurdno se sagnuvi, nekoliko sekundi kasnije, nakon to je naas zastao
vani da baci pogled na ono malo pejzaa to se moglo vidjeti.
Unutranjost je bila siuna. Nekoliko dasaka pokrivenih slamom kao
krevet, klokotavi kotao objeen iznad vatre, i kutija zagurana u kut na koju se
moglo sjesti.

"A ovo je no koji sam mislila upotrijebiti, vidite", rekla je Tsuliwaensis,

prkajui po kui. "Ba sam ga lijepo naotrila, vidite. Mislila sam da bi ovo
bilo dobro mjesto, vidite? Ovdje u zidu, u ovu pukotinu mogu zagurati drku
tako da bude fino vrsta, i onda samo - baam! Bacim se na njega. Baam!
Shvaate? Ali se pitam, moda bi trebao biti malo nie, to ti misli, duice?
Zna neto o takvim stvarima, ha?"
Kate je objasnila da ne zna, i uspjela pri tome zvuati razumno mirno.
"Tsuliwaensis," rekao je Thor, "nismo doli u posjetu, nego ... Tsuli molim te, spusti taj no."
Tsuliwaensis je stajala i gledala ih posve vedro, ali je istovremeno drala
no, s velikom, tekom otricom poloenom na svoj lijevi zglob.
"Ne dajte se smetati, duice", rekla je, "meni je dobro. Mogu ja otii kad
god poelim. I bit e mi drago. Nisu ovo vremena za ivot. O, ne. Vi samo idite
i budite sretni. Ja vam neu smetati sreu svojim vriskovima. Neete me ni uti,
ni mene ni moj no, samo idite." Stajala je drhtavo i izazivaki.
Oprezno, skoro blago, Thor je posegnuo i izvukao no iz njene drhtave
ruke. Starica kao da je od toga splasnula, i sva njena gluma je postupno nestala.
Stutila se na svoju kutiju. Thor je unuo pred nju, polako je privukao k sebi i
zagrlio. Postupno kao da se vratila u ivot i konano ga odgurnula, govorei mu
da ne bude glup, a onda napravila malu scenu popravljajui svoju beznadno
otrcanu i prljavu crnu haljinu.
Kad se jednom do kraja smirila, okrenula se prema Kate i dobro je
promotrila.
"Ti si smrtnica, duice, zar ne?" upita konano.
"Pa ... jesam", ree Kate.
"Znam po toj lijepoj odjei. O, da. Pa, sad vidi kako svijet izgleda s
druge strane, zar ne, duice? I to sad misli?"
Kate je objasnila da jo ne zna to da misli. Thor je sjeo na pod i oslonio
svoju veliku glavu na zid, napola sklopivi oi. Kate je imala dojam da se
priprema za neto.
"Nekad su stvari bile puno slinije", nastavi starica. "Nekad je ovdje bilo
lijepo, zna, ba lijepo. Bilo je malo vama - malo nama. Grozne svae, naravno,
i grozne bitke, ali zapravo je bilo ba lijepo. A sad?" Ispustila je dug i premoren
uzdah, i obrisala neku nevidljivu prainu sa zida.
"O, stvari su loe krenule", rekla je, "ba su loe krenule. Vidi, jedna
stvar utjee na drugu. Na svijet utjee na va, va svijet utjee na na. Koji put
je teko rei tono kako. I esto je teko pomiriti se s tim. Stvari su veinom, u
zadnje vrijeme, teke i loe. Ali nai svjetovi su do te mjere skoro isti, u toliko
smislova. Ako negdje u svom svijetu imate zgradu, i ovdje e se neto pojaviti.
Moda e to biti mali blatnjavi humak, ili konica, ili neka kuica kao ova.
Moda e biti neto ljepe, ali bit e neto. Jesi li dobro, Thor, duice?"
Bog grmljavine sklopio je oi i klimnuo glavom. Laktovi su mu leali na

koljenima. Otrgnuti komadi Kateine spavaice omotani oko njegove lijeve

podlaktice bili su izguvani i mokri. Odsutno ih je skinuo.
"A ako ima neto to se ne rijei dobro u vaem svijetu," nastavila je stara
dama, "tako neto e se pojaviti i kod nas. Nita ne nestaje. Nema tajni. Nema
neizgovorenih misli. Moda e to u naem svijetu postati nov i moan bog, a
moda e postati samo neka buba, ali bit e tu. A moram dodati da je u zadnje
vrijeme to puno ee buba nego novi i moan bog. O, ima sve vie buba i sve
manje besmrtnih bogova."
"Kako moe biti sve manje besmrtnika?" upitala je Kate. "Ne elim biti
dosadna, ali -"
"Pa, duice, postoje besmrtnici i besmrtnici. Hou rei, kad bi samo
mogla dobro uvrstiti ovaj no i onda se zbilja dobro baciti, vidjeli bismo mi
tko je besmrtan, a tko nije."
"Tsuli..." upozorio je Thor, ali nije otvorio oi.
"Ali jedno po jedno nestajemo. Stvarno, Thor. Ti si jedan od onih rijetkih
kojima je stalo. Ima nas jako malo koji nismo zavrili kao alkoholiari ili s
onksom."
"to je to? Neka bolest?" upita Kate. Opet se poinjala ljutiti. Nakon to
ju je protiv njene volje odvukao iz stana i vukao preko cijele istone Anglije na
kraju malja, smetalo ju je to ju je sad ostavio da razgovara s jednom suludo
suicidalnom staricom dok on sam samo sjedi i djeluje samozadovoljno,
preputajui joj da se mui premda joj se nije dalo.
"To je problem, duice, koji mui samo bogove. Zapravo znai da vie ne
moe podnijeti to to si bog, i zato ga samo bogovi imaju, shvaa."
"Shvaam."
"U posljednjem stadiju, samo lei na zemlji, i nakon nekog vremena, iz
glave ti izraste drvo i onda je gotovo. Vrati se zemlji, otee u njenu utrobu,
plovi kroz njene arterije, i konano se vrati kao velik, ist izvor vode, i onda ti
vjerojatno netko u tebe izlije gomilu kemijskog otpada. U zadnje vrijeme je
gadno biti bog, pa ak i mrtav bog. Dobro", rekla je, lupkajui se po koljenima.
Pogled joj je skrenuo na Thora, koji je otvorio oi, ali samo da bi zurio u
vlastite zglavke i vrhove prstiju. "Pa, ujem da veeras ima sastanak, Thor."
"Mhm", zagunao je Thor ne miui se.
"ujem da si sazvao Veliku dvoranu za Vrijeme izazova, je li tako?"
"Mhm", ree Thor.
"Vrijeme izazova, ha? Pa, znam ja da stvari ve dugo nisu kako treba s
tvojim ocem i s tobom. Ha?"
Thor se nije dao uvui. Nije nita rekao.
"Ja mislim da je ono s Walesom ba grozno", nastavi Tsuliwaensis. "Ne
znam zato si mu to pustio. Jasno, znam da je on tvoj otac, i otac svima, pa je to
teko. Ali Odin, Odin - tako ga dugo poznajem. Zna da je jednom sklopio
pogodbu i rtvovao jedno oko u zamjenu za mudrost? Naravno da zna, duice,

ti si mu sin, zar ne? Pa, ja ve dugo govorim, trebao bi se on pobuniti za tu

pogodbu, i traiti da mu vrate oko. Shvaa to mislim, Thor? A onaj grozni Toe
Rag. To ti je netko koga se treba paziti, Thor, dobro paziti. Pa, valjda u sutra
uti kako je bilo, zar ne?"
Thor je skliznuo uza zid i ustao. Toplo je stisnuo stariine ruke i napeto
joj se osmjehnuo, ali nije nita rekao. Pokretom glave pokazao je Kate da
odlaze. Budui da je odlazak bio ono to je Kate eljela vie od svega, oduprla
se iskuenju da kae: "A da?" i podigne galamu to tako postupa s njom.
Posluno se pristojno pozdravila sa staricom i izala u mutnu no. Thor je doao
za njom.
Prekrii1a je ruke i rekla: "Pa? Kamo sad? Kakve si mi druge velike
drutvene dogaaje veeras namijenio?"
Thor se malo etkao uokolo, prouavajui tlo. Izvukao je svoj malj i
briljivo ga odmjerio u rukama. Zapiljio se u no i nehajno nekoliko puta
zamahnuo ekiem. I sam se nekoliko puta zavrtio, i opet ne jako. Pustio je
malj, koji je odjurio u no i raspolutio stijenu sluajno smjetenu dvadesetak
metara od njih, i zatim doskakutao natrag. Thor ga je lako uhvatio, bacio ga u
zrak i opet ga lako uhvatio.
Onda se okrenuo k njoj i po prvi je put pogledao u oi.
"Hoe da ti neto pokaem"? upitao je.

Poglavlje dvadeset sedmo

Nalet vjetra propuhao je kroz ogromne svodove prazna kolodvora i skoro
iz Dirka izvukao jauk frustriranosti zbog traga koji mu se tako naglo ohladio.
Hladna mjeseina motala se kroz duge redove staklenih ploa koje su se pruale
itavom duinom krova kolodvora St. Pancras.
Mjeseina je padala na prazne tranice i osvjetljavala ih. Padala je na
plou s redom vonje, padala je na znak koji je govorio da je danas Dan Plavog
Spasitelja, i osvjetljavala oboje.
Uokvireni lukom kojeg je tvorio stranji kraj krova nalazili su se
fantastini obrisi pet velikih plinomjera iji su okviri i stalci djelovali kao da su
se svojim cijevima nemogue zapetljali jedan u drugoga, poput iluzionistikih
obrua. Mjeseina je i njih osvjetljavala, ali Dirka nije prosvijetlilo.
Gledao je kako vie od stotinu ljudi naprosto nestaje, na posve nemogu
nain. To mu samo po sebi i nije bilo problem. Nemogunosti ga nisu pretjerano
muile. Ako neto nije mogue, onda je jasno da je uinjeno nemogue. Pitanje
je samo kako?
Hodao je prostorom kolodvora iz kojeg su svi nestali, i prouavao sve to
se moglo vidjeti, sa svakog mogueg gledita, traei neki trag, neku
neobinost, bilo to to bi mu dopustilo prolaz u mjesto na koje je malo prije
pred njegovim oima nestalo stotinu ljudi. Imao je osjeaj da se negdje u blizini
odrava veliki tulum na koji nije pozvan. U oaju, poeo se okretati ispruenih
ruku, onda zakljui da od toga nema vajde i umjesto toga zapali cigaretu.
Primijetio je da je, osim kutije cigareta, iz depa povukao i komad papira
koji je pao na tlo i, kad je zapalio cigaretu, sagnuo se da ga podigne.
Nije to bila nita uzbudljivo, samo raun koji je u kafiu platio za onu
nabrijanu bolniarku. "Besramno", pomislio je za svaku stvar na raunu dok ju
je promatrao, i ba se spremao zguvati papir i baciti ga, kad mu je neto palo
na pamet zbog izgleda rauna.
Stvari za naplatu bile su pobrojane na lijevoj strani, a same cijene na
desnoj.
Na njegovim raunima, kad bi ih izdavao, kad bi imao klijenta, to je u
zadnje vrijeme bila rijetkost, a i oni koje je imao, izgleda nisu ivjeli dovoljno
dugo da dobiju njegove raune i raeste se nad njima, obino bi se potrudio oko
opisa stvari za naplatu. Pisao je sastavke, male odlomke u kojima bi ih opisivao.
Volio je da klijent ima dojam da bar u tom smislu dobiva punu vrijednost za
svoj novac.
Ukratko, rauni koje je on izdavao izgledom su bili skoro potpuno jednaki
kao hrpa papira s nerazumljivim runskim pismom koje prije nekoliko sati
nikako nije mogao shvatiti. Pomae li mu to ikako? Nije znao. Ako papiri nisu
ugovor, ve raun, za to bi to bio raun? Kakve su usluge pruene? Moralo se
raditi o sloenim uslugama. Ili bar o podrobno opisanim uslugama. Na kakve bi

se profesije to moglo odnositi? To je bar bilo neto o emu je vrijedilo

razmisliti. Zguvao je raun iz kafia i otiao ga baciti u ko.
I sluajno je ba to bio sretan potez.
Zbog toga se, naime, naao udaljen od sredinjeg, otvorenog prostora na
kolodvoru, i skoro sasvim uza zid uz koji se mogao neprimjetno stisnuti kad je
odjednom zauo zvuk dva para nogu kako prelaze po vanjskom dvoritu.
Nekoliko sekundi kasnije uli su u glavni dio kolodvora, a dotad je Dirk
ve bio dobrano izvan vidokruga, iza jednog ugla zida. To to je dobrano izvan
vidokruga u jednom drugom smislu nije bilo dobro, jer nije mogao vidjeti
vlasnike nogu. Dok ih je uspio ugledati, ve su doli do istog mjesta odakle je
nekoliko minuta prije toga mala horda ljudi nestala tiho i bez guve.
Iznenadile su ga crvene naoale na eni i nenapadno krojeno talijansko
odijelo na mukarcu, kao i brzina kojom su onda i sami nestali.
Dirk je stajao bez rijei. Isto ono dvoje prokletih ljudi koji su ga cijelog
dana muili (dopustio si je malo pretjerivanje, pa ba su ga izazivali) sad mu je
bezono i namjerno nestalo pred oima.
Kad se jednom do kraja uvjerio da su potpuno i definitivno nestali i nisu
se samo sakrili jedno iza drugoga, opet se usudio izii u tajanstveni prostor.
Prostor je bio zapanjujue obian. Obian starinski poploani pod, obian
zrak, obino sve. A opet, gomila ljudi od koje bi industrija Bermudskog trokuta
sretno ivjela bar jedno desetljee upravo je nestala unutar tog prostora i unutar
pet minuta.
Bio je duboko iznerviran.
Bio je toliko iznerviran da bi rado podijelio svoju iznerviranost tako to
e nazvati nekog i iznervirati njega - gotovo sigurna stvar kad nekog nazovete u
jedan i dvadeset ujutro.
Pomisao nije bila posve sluajna - jo ga je brinula sigurnost one
Amerikanke, Kate Schechter, a to to mu se kad je zadnji put nazvao javila
sekretarica, nije ga nimalo utjeilo. Dosad bi ve trebala biti kod kue i u
krevetu, i spavati, i bit e utjeno bijesna kad je u ovo doba probudi telefonski
poziv nekoga tko gura nos u njene stvari.
Pronaao je nekoliko novia i telefonsku govornicu koja radi i okrenuo
njen broj. Opet je dobio njenu automatsku sekretaricu.
Koja je izjavila da je veeras samo skoila do Asgarda. Nije sigurna u
koje dijelove Asgarda idu, ali vjerojatno e kasnije navratiti do Valhalle ako im
se bude dalo. Ako eli ostaviti poruku, ona e se javiti jutro, ako jo bude iva i
ako joj se bude dalo. uli su se i nekakvi bipovi, koji su odzvanjali u Dirkovu
uhu nekoliko sekundi nakon to ih je uo.
"Oh," rekao je, shvativi da ga stroj trenutno snima, "boe moj. Pa mislio
sam da smo se dogovorili da ete me nazvati prije nego to uinite neto
nemogue."
Spustio je telefon, a u glavi mu se vrtjelo od bijesa. Valhalla, ha? Zar

noas tamo idu svi osim njega? Ba bi mogao otii kui, lei u krevet i
probuditi se kao radnik u peceraju.
Valhalla.
Opet se okrenuo oko sebe, dok mu je ime Valhalla odzvanjalo u uima.
Nema sumnje, osjeao je, da bi prostor ove veliine bio dobra sveana dvorana
za bogove i mrtve junake, a da bi prazni Grand Hotel Midland bio skoro
vrijedan da se cijela guva preseli iz Norveke.
Nervozno, nesigurno, preao je preko prostora koji je bio u pitanju. Nita
se nije dogodilo. Pa dobro. Okrenuo se i stajao promatrajui ga nekoliko
trenutaka, dok je povukao par sporih dimova iz cigarete koju je dobio od
skitnice. Prostor nije izgledao nita drugaije.
Opet je proao kroz njega, ovog puta manje nesigurno, polaganim,
pozitivnim koracima. I opet se nita nije dogodilo, ali onda, taman kad je izlazio
iz njega, na kraju mu se napola uinio da je napola uo nekakav napola zvuk,
kao prodor bijelog uma na okrenutoj skali radija. Opet se okrenuo i poao
natrag u taj prostor, oprezno okreui glavu ne bi li pokupio i najmanji zvuk.
Neko ga vrijeme nije mogao uhvatiti, a onda se odjednom pojavio traak koji je
prasnuo oko njega i nestao. Pokret i jo jedan prasak. Kretao se vrlo, vrlo
polako i oprezno. Najblaim, najmanjim pokretom, trudei se da uhvati zvuk,
okrenuo je glavu za neto to se inilo kao milijarditi dio milijarditog dijela
stupnja, kliznuo iza jedne molekule i nestao.
I smjesta se morao sagnuti da izbjegne velikog orla koji je iz ogromnog
prostora pikirao na njega.

Poglavlje dvadeset osmo

Bio je to jedan drugi orao, sasvim drukiji orao. Sljedei je takoer bio
drukiji orao, i onaj iza toga. Zrak kao da je bio prepun orlova, i oito je bilo
nemogue ui u Valhallu bez da vas ispikira bar desetak njih. Pikirali su ak i na
orlove.
Dirk je podigao ruke iznad glave da se zatiti od divljih lepetavih udaraca,
okrenuo se, spotakao i pao iza ogromnog stola na pod prekriven tekom,
vlanom, zemljastom slamom. eir mu se otkotrljao pod stol. Zapuzao je za
njim, vrsto ga nabio natrag na glavu, i polako virnuo preko ruba stola.
Dvorana je bila mrana, ali je treperila od velikih vatri.
Buka i dim drva ispunjavali su zrak, kao i miris prasaca na ranju, ovaca
na ranju, veprova na ranju, i znoja i prokislog vina i oprljenih orlovskih pera.
Stol pod kojim je uao bio je jedan od bezbrojnih komada hrastovine na
nogarima koji su se pruali u svim smjerovima, prepuni zaparenih komada
mrtvih ivotinja, ogromnim hljebovima kruha, velikim eljeznim vrevima
prepunim vina, i svijeama koje su liile na votane mravinjake. Krupni
oznojeni obrisi rojili su se oko njih i na njima, jedui, pijui, borei se oko
hrane, borei se u hrani, borei se sa hranom.
Oko metar od Dirka, jedan je ratnik stajao navrh stola i borio se s
prasetom koje se peklo est sati, i bilo je jasno da ratnik gubi, ali gubi sa stilom
i duhom, uz bodrenje drugih ratnika koji su ga zalijevali vinom iz kopanje.
Krov je - bar onoliko koliko se moglo razaznati s ove udaljenosti i u
slabom, palucavom svjetlu vatri - bio napravljen od povezanih titova.
Dirk je zgrabio svoj eir, spustio glavu i potrao, pokuavajui se probiti
do ruba dvorane. Dok je trao, osjeajui se gotovo nevidljivo jer je bio posve
trijezan i, po svojim kriterijima, normalno odjeven, inilo mu se da je proao
kraj primjera svih zamislivih tjelesnih funkcija osim ienja zubi.
Smrad je, kao kod skitnice na kolodvoru King's Cross, koji je sigurno
sudjelovao ovdje negdje, bio od onih koji se ne zaustavljaju. Rastao je i rastao
dok se nije inilo da vam glava mora porasti da bi ga prihvatila. Zveket maa o
ma, maa o tit, maa o meso, mesa o meso, bio je takav da su vam od njega
bubnjii morali zateturati i zadrhtati i rasplakati se. Dirka su gurali, spoticali,
gurali, pljeskali i zalijevali vinom dok je trao i proguravao se kroz divlju
hordu, ali je konano doao do jednog zida - velikog komada drva i kamena
prekrivenog komadima smrdljive kravlje koe. Zadihan, naas je zastao,
okrenuo se i zapanjeno promatrao prizor. To je Valhalla.
O tome nije bilo nikakve dvojbe. Ovako neto nije mogla reproducirati
nikakva glumaka druina. A itava uzavrela, podivljala masa razuzdanih
bogova i ratnika sa titovima i vatrama i veprovima, i sa svojim nita
zauzdanijim gospama, doista kao da je ispunjavala prostor koji je priblino
odgovarao kolodvoru St. Pancras. ista vrelina koja se iz njega uzdizala

djelovala je kao da bi morala uguiti jata poremeenih orlova koji su lepetali

zrakom iznad njih.
A moda je tako i bilo. Dirk nije ni izdaleka bio siguran da bi se jato
razjarenih orlova koji misle da se moda dave ponaalo bitno drugaije nego
orlovi koje je tog trena promatrao.
Postojalo je neto to se nije stigao pitati dok se probijao kroz masu, ali je
sad doao trenutak da se to zapita.
:to je, zapitao se, s Draycottovima?
to bi Draycotti mogli raditi ovdje? I gdje bi u takvoj gomili Draycotti
mogli biti?
Stisnuo je oi i zapiljio se u zadihanu hordu, pokuavajui bilo gdje u njoj
razaznati par crvenih dizajnerskih naoala ili nenapadno talijansko odijelo koje
se drui sa zveketavim prsnim oklopima i oznojenim koama, znajui da je
pokuaj uzaludan ali osjeajui da ga svejedno mora uiniti.
Ne, zakljuio je, ne vidi ih. Nije to, inilo mu se, njihova vrsta zabave.
Dalje razmiljanje u tom smislu prekinula je teka sjekira kratke drke koja je
proletjela kroz zrak i uz zapanjujui udarac zabila se u zid otprilike sedam
centimetara od njegovog lijevog uha i naas mu ukinula razmiljanje.
Kad se oporavio od oka i ispustio dah, pomislio je kako se vjerojatno ne
radi o neem baenom sa zlom namjerom, ve naprosto iz ratnikog veselja.
Bez obzira na to, nije bio raspoloen za tulumarenje i odluio je krenuti dalje.
Polako se uza zid uputio u smjeru u kojem bi, da je to kolodvor St. Pancras, a
ne dvorana Valhalle, leao alter za prodaju karata. Nije znao to e tamo
pronai, ali smatrao je da e biti drukije od ovoga, a to bi bilo dobro.
inilo mu se da su stvari ovdje na rubu openito malo tie.
Najbunija i najbolja zabava kao da je jae bila okupljena oko sredita
dvorane, dok su stolovi kraj kojih je sad prolazio izgleda bili napueni ljudima
koji su djelovali kao da su u svojim besmrtnim ivotima dosegli onaj trenutak
kad vie vole razmiljati o vremenima kad su se znali hrvati s mrtvim prascima
i jedan drugomu razjanjavati finese tehnike hrvanja s mrtvim prascima nego se
ba toga asa doista i hrvati s mrtvim prascima.
Zauo je jednu primjedbu o tome kako je ljevoruki troprsti ravni zahvat u
protivnikovu prsnu kost najhitniji u kljunom trenutku uz to da ne padne do
kraja u nesvijest, na to je onaj kome je primjedba bila upuena uzvratio
dobroudnim: "Aha."
Dirk je zastao, pogledao i vratio se.
Zgrbljen i zamiljen nad svojim eljeznim tanjurom, odjeven u dobrano
zamrljana i zamrena krzna i kope koji su, ako je to mogue, bili jo gadniji i
smrdljiviji od kompleta u kojem ga je zadnji put vidio, sjedio je Dirkov susjed s
klupe na kolodovoru King's Cross.
Dirk se pitao kako da mu prie. Tapanje po leima i: "Hej! Dobar tulum.
Energian", bila je jedna strategija, ali Dirku se nije inila ispravnom.

Dok se tako pitao, jedan je orao iznenada zapikirao iz zraka i, s puno

lamatanja krilima, sletio na stol ispred starca, skupio krila i krenuo prema
njemu zahtijevajui hranu. Starac je olako otkinuo komad mesa s kosti i
podigao ga prema velikoj ptici koja ga je otrim, ali preciznim potezom kljuna
iupala iz njegovih prstiju.
Dirku se to uinilo kljuem prijateljskog pristupa. Nagnuo se preko stola i
otkinuo komadi mesa i ponudio ga prici. Ptica ga je napala i krenula mu na
vrat, prisiljavajui ga da se pokua osloboditi divljeg zahvata maui eirom,
ali bar je uspio prii.
"Aha", promrmljao je starac i otjerao orla, i pomakao se desetak
centimetara u stranu na svojoj klupi. Premda to ba nije bio oduevljeni poziv,
bio je bar nekakav poziv. Dirk je nespretno prekoraio klupu i sjeo.
"Hvala vam", rekao je Dirk zadihano.
"Aha."
"Ako se sjeate, mi s -"
U tom asu, po Valhalli je odjeknuo nevjerojatno prodoran udarac. Bio je
to zvuk udaranja u bubanj, ali je zvualo kao bubanj ogromnih dimenzija, kakav
je i morao biti da se uje preko uasne buke kojom je dvorana bila ispunjena.
Bubanj je udario tri puta, polaganim, tekim udarcima, kao da lupa srce same
dvorane.
Dirk je podigao pogled da vidi odakle bi zvuk mogao dolaziti. Po prvi put
je na junom kraju dvorane, kamo se bio zaputio, ugledao veliki balkon ili most
kako se prua skoro cijelom irinom dvorane. Tamo gore bili su neki obrisi,
mutno vidljivi kroz izmaglicu vruine i orlova, ali Dirk je imao dojam kako, tko
god da jest tamo gore, predsjeda svima ovdje dolje.
Odin, pomisli Dirk. Odin Sveotac je sigurno gore na balkonu.
Buka veselja brzo je zamrla, premda je potrajalo jo nekoliko sekundi dok
su odjeci buke konano nestali.
Kad je sve ostalo u tiini, ali puno iekivanja, snaan je glas zazvonio s
balkona cijelom dvoranom.
Glas je rekao: "Vrijeme izazova gotovo je na kraju. Vrijeme izazova
sazvao je veliki bog Thor. Po trei puta pitamo, gdje je Thor?"
Mrmor u cijeloj dvorani govorio je kako nitko nema pojma gdje je Thor i
zato nije doao na svoj izazov.
Glas je nastavio: "Ovo je ozbiljna uvreda dostojanstvu Sveoca. Ako ne
bude izazova prije nego to istekne vrijeme, kazna za Thora bit e isto tako
ozbiljna."
Bubanj je ponovno udario tri puta, a konsternacija u dvorani je porasla.
Gdje je Thor?
"Sigurno je s nekom curom", jedan je glas nadjaao ostale, i zauli su se
povici smijeha i vratila se prijanja galama.
"Da", ree Dirk tiho, "mislim da vjerojatno jest."

"Aha."
Dirk je bio mislio da razgovara sam sa sobom i iznenadio se to je od
ovjeka dobio odgovor, premda ga odgovor koji je dobio nije osobito iznenadio.
"Thor je sazvao ovaj noanji sastanak?" upitao ga je Dirk.
"Aha."
"Malo je bezobrazno da se ne pojavi."
"Aha."
"Vjerojatno su svi malo ljuti."
"Ne dok ima dovoljno prasaca za sve."
"Prasaca?"
"Aha."
Dirk se nije odmah mogao dosjetiti to bi dalje.
"Aha", ree pomireno.
"Thor je jedini kome je stvarno stalo, znate", objasnio je starac. "Stalno
daje izazov, onda ga ne moe dokazati. Ne zna raspravljati. Sav se zbuni i
razbjesni, napravi neto glupo, ne zna to srediti i zaradi kaznu. Svi ostali dolaze
samo radi prasaca."
"Aha." Dirk je uio cijelu jednu novu tehniku konverzacije i zapanjio se
nad njenom uspjenou. Promotrio je ovjeka s novootkrivenim potovanjem.
"Znate koliko ima kamenja u Walesu?" upita ovjek odjednom.
"Aha", ree Dirk oprezno. Taj jo nije uo.
"Ne znam ni ja. Nikom nee rei. Kae, prebroji ih sam, i naduri se."
"Aha." Ba i nije neki vic.
"A ovaj put se nije ni pojavio. Ba mu i ne zamjeram. Ali ao mi je jer
mislim da je moda u pravu."
"Aha."
ovjek je utonuo u tiinu.
Dirk je ekao.
"Aha", rekao je ponovno, pun nade.
Nita.
"Pa, ovaj," zapoe Dirk, pokuavajui s opreznim poticajem, "mislite da
je moda u pravu, ha?"
"Aha."
"Dakle. Stari Thor bi mogao biti u pravu, ha? To je fora", ree Dirk.
"Aha."
"A u kom smislu", upitao je Dirk, konano izgubivi strpljenje, "mislite
da je u pravu?"
"Oh, u svakom."
"Aha", ree Dirk poraeno.
"Nije tajna da su bogovi spali na niske grane", nastavi starac smrknuto.
"To svi vide, ak i oni kojima je samo do prasaca, a tih je veina. A kad vam se
ini da vas vie nitko ne treba, teko je misliti dalje od sljedeeg prasca, ak i

ako ste nekad imali cijeli svijet pred sobom. Svi to samo prihvaaju kao
neizbjeno. Svi osim Thora, mislim. A sad je on odustao. Nije mu se dalo ni
pojaviti i mrknuti kojeg prasca s nama. Odustao od izazova. Aha."
"Aha", ree Dirk.
"Aha."
"Pa, ovaj, onda, taj Thorov izazov", ree Dirk oprezno.
"Aha."
"Kakav je?"
"Aha."
Dirk je posve izgubio strpljenje i navalio na ovjeka.
"Kakav je Thorov izazov Odinu?" ustrajao je ljutito.
ovjek ga je pogledao s polaganim iznenaenjem, premjerivi ga svojim
velikim, objeenim oima.
"Ti si smrtnik, ne?"
"Da," ree Dirk nestrpljivo, "ja sam smrtan. Naravno da sam smrtan.
Kakve veze ima to to sam smrtan?"
"Kako si doao ovamo?"
"Slijedio sam vas." Izvadio je zguvanu, praznu kutiju cigareta iz svoga
depa i spustio je na stol. "Hvala", rekao je, "duan sam vam."
Bila je to prilino slaba isprika, inilo mu se, ali najbolja koju je imao.
"Aha." Starac je skrenuo pogled.
"Kakav je Thorov izazov Odinu?" upitao je Dirk, trudei se da ovoga puta
ne pripusti nestrpljivost u svoj glas.
"to to tebe briga?" odvratio je stari besmrtnik gorko. "Ti si smrtan. Zato
bi te bilo briga? Ti si od toga dobio to si htio, i tvoji, koliko god malo vam sad
to vrijedilo."
"Dobio sam to i od ega?"
"Od pogodbe", odgovori stari besmrtnik. "Od ugovora za koji Thor tvrdi
da ga je Odin prihvatio."
"Ugovor?" upita Dirk. "Kakav ugovor?"
ovjekovo lice ispunilo se izrazom sporog bijesa. Vatre Valhalle plesale
su duboko u njegovim oima dok je gledao u Dirka.
"Prodaja" ree mrano, "besmrtne due."
"Molim?" ree Dirk. Ta mu je ideja ve pala na pamet, i odbacio ju je.
"Hoete rei da je neki ovjek njemu prodao duu? Koji ovjek? To nema
smisla."
"Ne," sloi se ovjek, "to ne bi imalo nikakvog smisla. Rekao sam
besmrtna dua. Thor tvrdi da je Odin prodao svoju duu ovjeku."
Dirk se s uasom zagledao u njega a onda polako podigne pogled prema
balkonu. Tamo se neto dogaalo. Veliki je bubanj opet zazvonio, i dvorana
Valhalle opet se stiala. Ali drugi i trei udarac bubnja nisu stigli. inilo se da
se dogaa neto neoekivano, a obrisi na balkonu kretali su se prilino

zbunjeno. Vrijeme izazova upravo je isticalo, ali izgleda da je stigao nekakav

izazov.
Dirk se dlanovima udario po elu i zaljuljao se sjedeki dok su mu razne
spoznaje kojih nano pucale u glavi.
"Ne ovjeku," rekao je, "jednom ovjeku, i jednoj eni. Odvjetniku i
marketingaici.
Rekao sam da je ona za sve kriva im sam je vidio. Nisam pojma imao da
sam stvarno u pravu." Uurbano se okrenuo svome susjedu. "Moram doi tamo
gore," zavapio je, "za ime boga, pomozite mi."

Poglavlje dvadeset deveto

"O ... DDDDIIIINNNNNN!!!!!!"
Thor je ispustio urlik bijesa od kog se nebo zatreslo. Teki oblaci ispustili
su iznenaeno gunanje munje od iste gomile zraka koja se micala pod njima.
Kate je ustuknula, blijeda od straha i oka, dok joj je u uima odzvanjalo.
"Toe Rag!!!!!!!"
Zavitlao je malj obim rukama u tlo ravno pred svojim nogama. Zavitlao
ga je tako kratku udaljenost, tako zapanjujuom snagom da je udario i odbio se
pedesetak metara u zrak.
"Ggggrrrraaaaaaaagh!!!!!!" S ogromnom eksplozijom zraka iz plua,
bacio se u zrak za maljem, uhvatio ga taman kad je poeo padati, i zavitlao ga
opet natrag u tlo, opet ga hvatajui kad se odbio, divlje se okrenuvi u zraku i
zavitlavi ga svom snagom prema moru prije nego to je sam opet pao na
zemlju, leei na leima i udarajui tlo glenjevima, laktovima i akama, u
nevjerojatnom napadu bijesa.
Malj je preletio more vrlo niskom putanjom. Glava mu se spustila do
vode i planirala na ravnomjernoj dubini od oko petnaest centimetara. Otar trag
otvorio se polako, ali lako na povrini mora, konano se pruajui oko
kilometar i pol, dok je malj prolazio kroz vodu kao kirurki no. Unutarnji
zidovi vala glatko su se produbljivali iza njega, padajui u' stranu od iste snage
malja, sve dok se na licu mora nije stvorila prostrana dolina. Zidovi doline su se
nesigurno ljuljali i podrhtavali, a onda se preklope i zabiju jedni u druge u
poludjelom, zapjenjenom viru. Malj je podigao glavu i zavitlao se u zrak. Thor
je skoio na noge i promatrao ga, jo uvijek udarajui stopalima u tlo kao
boksa, ali kao boksa koji e moda uzrokovati veliki potres. Kad je malj
dosegao vrhunac svoje putanje, Thor je zavitlao aku prema dolje kao dirigent,
a malj se stropotao u zapjenjenu masu mora.
To naas kao da je smirilo more, kao to nagla pljuska moe smiriti neiji
histerini I napadaj. as je proao. Ogroman stup vode pokuljao je s mjesta
udarca, a nekoliko sekundi kasnije malj je eksplodirao prema gore iz njegova
sredita, povlaei jo jedan ogroman stup vode iz sredine onog prvog.
Malj se prekobicnuo na vrhuncu uspona, okrenuo se i pojurio natrag
svome vlasniku kao presretno tene. Thor ga je uhvatio, ali umjesto da ga
zaustavi dopustio mu je da ga ponese unatrag, i zajedno su se stropotali preko
stijena kakvih sto metara dalje, i konano se teko zaustavili u hrpi meke
zemlje.
Thor se smjesta ponovno podigao na noge. Okrenuo se oko sebe nekoliko
puta, skaui s noge na nogu koracima od skoro tri metra, vitlajui oko sebe
maljem u ispruenoj ruci. Kad ga je opet pustio, malj se ponovno zaletio prema
moru, ali ovog puta povukao je po povrini u ogromnom polukrugu, tjerajui
more da se podigne po njegovu tragu i stvarajui naas ogroman amfiteatar od

vode. Kad je pao naprijed i udario poput plimnoga vala, jurnuo je naprijed i
bijesno se bacio na kratak zid litice.
Malj se vratio Thoru, koji ga je smjesta ponovno bacio irokim zamahom
preko ruke. Udario je u stijenu, izazvavi debelu bijesnu iskru. Odskoio je
dalje i izvukao iskru iz jo jedne stijene, i jo jedne. Thor se bacio naprijed na
koljena, i sa svakom stijenom koju je malj udario, mlatnuo bi akom po zemlji
da se stijena podigne u susret malju. Iz stijena je iskakala iskra za iskrom. Malj
je svaku novu stijenu udarao sve jae, sve dok jedna iskra nije iz oblaka izvukla
upozoravajue palucanje munje.
A onda se nebo polako poelo micati, poput velike, bijesne ivotinje koja
se rasplee u svome brlogu. Iskre su iz malja letjele sve bre i snanije, novi
jezici munja jurili su im u susret s neba, a cijela se Zemlja poela tresti u
neem vrlo slinom prestraenom uzbuenju.
Thor je digao laktove iznad glave i zatim ih teko spustio dolje, s jo
jednim zvunim urlikom prema nebu.
"O ... ddddiiiiiiinnnnnnnnnnnn!!!!!!!!!!!"
Nebo kao da se spremalo prsnuti.
"Toe Raaaaaggggggg!!!!!!!!!"
Thor se bacio na tlo, odbacujui u stranu dvije hrpice kamenite zemlje.
Tresao se od sve veega bijesa. Uz duboko stenjanje, cijeli rub litice polako se
poeo naginjati naprijed prema moru, dok je on gurao i tresao se. Nekoliko
sekundi kasnije, teko se stropotao dolje u uzavreli vrtlog pod sobom, a Thor
se uspravio, dohvatio stijenu veliine koncertnoga glasovira i podigao je iznad
svoje glave.
Jedan prolazan trenutak sve kao da je stalo.
Thor je zavitlao stijenu u more.
Vratio mu se malj.
"O ... !" zaurlao je.
"... Dddddddddinnnnnnnnnnn!!!!!!!!!!'!!"
Malj mu je tresnuo dolje.
Iz zemlje je provalio gejzir, a nebo je eksplodiralo. Munje su palucale
dolje kao bijeli zid svjetla, kilometre i kilometre uz obalu, u oba smjera.
Grmljavina je tretala kao svjetovi u sudaru, a oblaci su bljuvali kiu koja je
potresala tlo. Thor je stajao i oduevljavao se olujom.
Nekoliko minuta kasnije nasilje se stialo. Snana, mirna kia nastavila je
padati. Oblaci su se istili, a slabani zraci ranojutarnjeg svjetla poeli su se
probijati kroz njihov sve tanji pokrov.
Thor je oteturao natrag s mjesta gdje je stajao, otresajui i ispirui blato sa
svojih ruku. Kad je malj doletio do njega, uhvatio ga je.
Naao je Kate kako stoji i gleda ga, drhtei od zapanjenosti, straha i
bijesa.
"A ta ti je to bilo?" povikala je na njega.

"Morao sam se istresti kako treba", rekao je. Kad ju to oito nije
zadovoljilo, dodao je: "I bog se moe ponekad razmetati, zar ne?"
Zgrbljeni obris Tsuliwaensis kroz kiu je urio prema njima. "Ti si jedan
buan deko, Thor", grdila ga je. "Ba si buan."
Ali Thor je nestao. Kad su pogledale, pretpostavile su da je on sigurno
ona sitna toka koja juri prema sjeveru kroz sve ie nebo.

Poglavlje trideseto
Cynthia Draycott viknula je preko balkona na scenu pod njima s izrazom
gaenja.
Valhalla se vratila svome tulumarenju.
"Mrzim to", rekla je. "Ne elim to imati u svom ivotu."
"I ne mora, draga moja", primijetio je Clive Draycott tiho iza nje, s
rukama na njenim ramenima. "To e se sve sad odmah srediti, i sve e biti u
redu. Da bolje ne moe, zapravo. Ba smo to i htjeli. Zna, fantastino izgleda
s tim naoalama. Stvarno ti dobro stoje. Ozbiljno mislim. Silno su ik."
"Clive, ovo je trebalo biti sreeno odmah na poetku. Cijela stvar je bila u
tome da nas nitko nee gnjaviti, da moemo to napraviti, srediti, i onda
zaboraviti na to. Cijela stvar je bila u tome. Imala sam dosta sranja u svom
ivotu. Samo sam htjela da bude dobro, sto posto dobro. Ne elim ovo."
"Ba tako. I ba zato je to savreno za nas. Ba savreno. Oito krenje
ugovora. Sad emo dobiti sve to smo htjeli, a neemo imati nikakvih obaveza.
Perfecto. U cijeloj prii mi smo potpuno isti, i imamo ivot koji je samo
stopostotno dobar. Sto posto. I ist. Ba onako kako si htjela. Stvarno, za nas ne
moe biti bolje. Vjeruj mi."
Cynthia Draycott nervozno si je protrljala ramena.
"A ta emo s tom novom ... osobom? Jo neto to moramo srediti."
"To e biti lako. Sasvim lako. Sluaj, to nije nita. Ili emo ga ukljuiti u
sve, ili emo ga iskljuiti. Sve e biti sreeno prije nego to odemo odavde.
Kupit emo mu neto. Novi kaput. Moda emo mu morati kupiti novu kuu.
Zna koliko e nas to kotati?" armantno se nasmijao. "To nije nita. Nikad
vie nee morati razmiljati o tome. Nee morati razmiljati ni o tome da ne
razmilja o tome. To je ... potpuno ... lako. OK?"
"Hm."
"OK. Odmah se vraam."
Okrenuo se i poao u malo predvorje dvorane Sveoca, cijelim se putem
smjekajui.
"Dakle, gospodine -" odglumio je da mora opet pogledati na posjetnicu "Gently. elite predstavljati ove ljude, je li tako?"
"Ove besmrtne bogove", ree Dirk.
"OK, bogove", prihvati Draycott. "To je u redu. Moda ete biti bolji nego
onaj sumanuti mali prevarant s kojim sam se prvi put morao pogaati. Znate, on
je zbilja jedna zanimljiva osoba, na gospodin Rag. Gospodin Rag. Znate, taj tip
je zbilja bio nevjerojatan. Napravio je sve to je znao, isprobao je svaki
najstariji trik da me prestrai i prevari. Znate to ja radim s takvim ljudima?
Jednostavno. Ne obazirem se. Ja se naprosto ... ne obazirem. Ako se on eli
igrati i prijetiti i vritati i ugurati petsto sedamnaest potklauzula na koje me
misli uhvatiti, to je OK. Samo gubi vrijeme, ali to onda? Ja imam vremena. Ja

imam puno vremena za ljude kao to je gospodin Rag. Jer, znate to je u tome
zbilja nevjerojatno? Znate to je zbilja ludo? Taj tip ne moe sastaviti pravi
ugovor pa da mu ivot o tome ovisi. Stvarno. Da mu ... ivot ... ovisi. I rei u
vam jo neto, meni to ne smeta. Moe se bacakati i pljuvati koliko god hoe kad se umori, ja ga samo povuem. Sluajte. Ja sastavljam ugovore u
diskografskoj industriji. Ovi tipovi su u usporedbi s njima sitna riba. To su
primitivni divljaci. Vidjeli ste ih. Imali ste posla s njima. Oni su primitivni
divljaci. Pa zar nisu? Kao Indijanci. Ne znaju ak ni to imaju. Znate, oni su
zapravo sretni to nisu naletjeli na nekog velikog igraa. Ozbiljan sam. Znate
koliko kota Amerika? Znate koliko stvarno kotaju cijele Sjedinjene Amerike
Drave? Ne znate, a ne znam ni ja. A da vam kaem zato? Svota je tako
zanemariva da bi nam netko i mogao rei, i dvije minute kasnije ve bismo
zaboravili. Potpuno bi nam to nestalo iz glave.
No, u usporedbi s tim, da vam kaem, ja pruam. Ja zbilja pruam.
Privatna soba u bolnici Woodshead? Obilna njega, hrana, nevjerojatne koliine
posteljine. Nevjerojatne. Po dananjim cijenama, praktino biste mogli kupiti
Sjedinjene Amerike Drave, toliko to kota. Ali znate to? Rekao sam, ako on
hoe posteljinu, neka dobije posteljinu. Samo neka je dobije. To je u redu. Tip
ju je zasluio. Moe dobiti koliko god ... posteljine ... eli. Samo neka me ne
zajebava, to je sve.
I da vam kaem, tip ima fini ivot. Fini ivot. A ja mislim da je to ono to
svi elimo, zar ne? Fini ivot. Ovaj tip si je ba to elio. I nije znao kako bi ga
dobio. Nitko od ovih tipova to ne zna. Oni su vam u modernom svijetu potpuno
bespomoni. Njima je to sve teko, a ja im samo pokuavam pomoi. Dajte da
vam kaem kako su oni naivni, i zbilja mislim naivni.
Moja ena, Cynthia, upoznali ste je, i da vam kaem, ona je sjajna.
Kaem vam, moj odnos sa Cynthijom je tako dobar -"
"Ne elim sluati o vaem odnosu sa enom."
"OK. To je u redu. To je sasvim u redu. Ja samo mislim da bi bilo dobro
da doznate par stvari. Ali kako god hoete, meni je to u redu. OK. Cynthia je u
marketingu. To znate. Ona je stariji partner u velikoj agenciji. Velikoj. Prije par
godina napravili su veliku kampanju, zbilja veliku, u kojoj nekakav glumac igra
boga u nekoj reklami. I promovira neto, ne znam, nekakvo pie, znate, da
klincima odu zubi.
A u to vrijeme, Odin je ba bio na dnu. ivi na ulici. Naprosto se ne moe
snai jer naprosto nije prilagoen ovom svijetu. Sva ta mo, ali ne zna kako bi
je iskoristio za sebe danas i ovdje. I sad je tu onaj ludi dio.
Odin vidi tu reklamu na televiziji i pomisli si, 'Hej, i ja bih to mogao, ja
sam bog.' Misli da bi mu moda platili da bude u reklami. A znate kako bi to
izgledalo. To se plaa jo manje nego to kotaju Sjedinjene Amerike Drave,
znate to mislim? Razmislite. Odin, ef i izvor sve snage svih nordijskih bogova
misli da bi ga moda platili da se pojavi u televizijskoj reklami koja prodaje

bezalkoholna pia.
I taj tip, taj bog, doslovno ode i trai nekoga tko bi ga stavio u TV
reklamu. Jadno naivno. Ali i pohlepno - ne smijemo zaboraviti pohlepu.
U svakom sluaju, sluajno ga uoi Cynthia. Ona je u tom trenutku samo
nii izvrni kadar, ne obraa panju, misli da je tip trknut, ali onda je nekako
fascinira kako je udan, i ja ga upoznam. I znate to? Sine mi da je on prava
roba. Tip je pravi. Pravi pravcati bog sa cijelom paletom boanskih moi. I to
ne bilo koji bog, nego, da kaemo, glavni. Onaj o kome ovise moi svih ostalih.
I on hoe doi u reklamu. Idemo to ponoviti, moe? U reklamu.
Ideja je zapanjujua. Zar taj tip ne zna to ima? Zar ne shvaa kamo bi
mogao dospjeti sa svojim moima?
Oito ne zna. I moram vam rei, to je bio najnevjerojatniji trenutak u
naim ivotima. Naj ... nevjero ... jatniji. Da vam kaem, Cynthia i ja smo
oduvijek znali da smo, recimo tako, posebni, i da e nam se dogoditi neto
posebno, i eto ga. Neto posebno.
Ali gledajte. Mi nismo pohlepni. Mi ne elimo svu tu mo, sve to
bogatstvo. Hou rei, tu sad gledamo na svijet. Cijeli... jebeni ... svijet. Mogli
bismo kupiti svijet da to elimo. Ali tko eli biti vlasnik svijeta? Koliko je tu
problema. Mi ak ne elimo ni ogromno bogatstvo, svi ti odvjetnici i
raunovoe s kojima treba raditi, a da vam kaem, ja sam odvjetnik. OK, znam
da moete unajmiti ljude da paze na vae odvjetnike i raunovoe, ali koga ete
uzeti? Samo jo odvjetnika i raunovoa. A znate, mi ak ne elimo ni
odgovornost za sve to. To je previe.
I onda ja doem na tu ideju. To je kao da kupite veliki posjed, a onda
prodate ono to ne trebate. Na taj nain vi dobijete to elite, i puno drugih ljudi
dobije to eli, samo oni to dobiju kroz vas, i malo su vam duni, i zapamte
otkud su to dobili jer potpiu komad papira na kojem pie koliko su vam duni.
I dolazi novac kojim se plaa vrlo, vrlo, vrlo skupa privatna medicinska njega
za naeg gospodina Odina.
Tako da mi nemamo puno, gospodine Gently. Jednu ili dvije skromne,
fine kue. Jedan ili dva skromna, fina auta. Imamo jako fini ivot. Zbilja jako,
jako fini ivot. Ne treba nam puno, jer to god nam treba, uvijek to dobijemo, to
se uvijek sredi. Sve to smo traili, a s obzirom na okolnosti to je bio vrlo
razuman zahtjev, bilo je da vie s tim nemamo nikakve veze. Mi uzmemo svoje
skromne zahtjeve i onda se povlaimo. Ne elimo nita drugo nego potpuni mir
i potpunu tiinu, i fini ivot jer je Cynthia ponekad malo nervozna. OK.
A onda, to se jutros dogodi? Na naem vlastitom pragu. Bum. Odvratno.
Hou rei, to je zbilja jedna odvratna scena. A znate kako se to dogodilo?
Evo kako se to dogodilo. Opet je tu na prijatelj gospodin Rag, a on je
pokuao biti jako pametan i prepreden mali arobnjaki odvjetnik. To je tako
jadno. On se zabavlja pokuavajui tratiti moje vrijeme svim svojim malim
trikovima i igricama i zaobilaznicama, a onda me pokua zbuniti tako to mi

podnese raun za svoj trud. To nije nita. To je stvaranje posla. To svi odvjetnici
rade. OK. Pa ja kaem, uzet u tvoj raun. Uzet u ga, ne zanima me to je na
njemu. Daj mi raun, a ja u se pobrinuti da ga se plati. To je OK. Pa mi on da
raun.
Tek kasnije uoim da je unutra ubacio trik sa podzbrojem. Pa to? Trudi
se biti pametan. Uvalio mi je vrui kesten. Sluajte, diskografska industrija je
puna vrueg kestenja. Njih naprosto sredite. Uvijek ima ljudi koji su sretni da
vam srede stvari kad se ele uspeti prema gore. Ako su vrijedni svog mjesta na
ljestvama, dobro, onda e se njima to srediti. Dobijete vrui kesten, date ga
dalje. Ja sam ga dao dalje. Sluajte, ima puno ljudi koji su jako sretni da meni
sreuju stvari. Hej, znate? Bilo je zbilja smijeno gledati kako je daleko i kako
brzo taj kesten putovao. To mi je jako dobro pokazalo tko je pametan, a tko nije.
Ali onda je zavrio u mome stranjem vrtu, a to je stvar za kaznene odredbe,
bojim se. Taj Woodshead je jako skupa stvar, i mislim da ste svjesni da su ga
vai klijenti vjerojatno prokockali. Mi ovdje imamo bolji poloaj. Moemo
naprosto otkazati cijelu stvar. Vjerujte mi, ja sad imam sve to bih mogao
eljeti.
Ali sluajte, gospodine Gently. Mislim da vi shvaate moj poloaj. Bili
smo prilino iskreni jedan s drugim, i ja mislim da je to dobro. U pitanju su i
odreene osjetljive stvari, naravno, a ja sam isto tako i u poloaju da mogu
uiniti jako puno stvari. Pa moda moemo doi do nekakvog mogueg
rjeenja. to god elite, gospodine Gently, moe se dogoditi."
"Samo da vas vidim mrtvoga, gospodine Draycott", rekao je Dirk Gently,
"samo da vas vidim mrtvoga."
"Pa dobro, jebite se i vi."
Dirk Gently se okrenuo i izaao iz sobe da svome novom klijentu kae
kako mu se ini da moda imaju problem.

Poglavlje trideset prvo

Malo kasnije, tamnoplavi BMW tiho je izmakao iz inae naputena
prilaza kolodvoru St. Pancras i nestao kroz utihle ulice.
Pomalo razoarano, Dirk Gently stavio je svoj eir i ostavio svog
novopribavljenog i novoizgubljenog klijenta, koji je izjavio da sad eli biti sam
i moda se pretvoriti u takora ili neto slino nekim drugim ljudima koje bi
mogao imenovati.
Zatvorio je za sobom velika vrata i polako izaao na balkon koji gleda na
veliku nadsvoenu dvoranu bogova i heroja, Valhallu. Stigao je taman dok je
posljednjih nekoliko najupornijih veseljaka polako nestajalo, vjerojatno da se
istog trenutka pojave u velikom nadsvoenom spremitu za vlakove na
kolodvoru St. Pancras. Neko je vrijeme buljio u praznu dvoranu, u kojoj su
vatre sad bile samo blijedi ar.
A onda je samo najmanjim trzajem glave i sam izvrio isti prelazak, i
naao se stojei u zaguljivom i neurednom hodniku praznog Grand Hotela
Midland. Vani na velikom tamnom prilazu kolodvora St. Pancras opet je
ugledao najupornije veseljake iz Valhalle kako tapkaju van na hladne ulice
Londona, da pronau klupe koje su dizajnirane tako da se na njima ne moe
spavati, i da pokuaju spavati na njima.
Uzdahnuo je i pokuao izai iz oronulog hotela, to se pokazalo teim
nego to je oekivao jer je hotel bio ogroman i taman i slian labirintu.
Konano je pronaao veliko vijugavo gotiko stubite koje je vodilo sve do
dolje, do ogromnih lukova ulaznog predvorja, ukraeno rezbarijama zmajeva i
grifona i tekim ukrasnim kovanim eljezom. Glavni je ulaz bio zakljuan, i to
ve godinama, i konano je Dirk pronaao put do jednog pokrajnjeg hodnika,
do izlaza koji je nou uvao velik, oznojen demekast ovjek. On je zahtijevao
da mu Dirk objasni kako je uao u hotel, i nije prihvaao nijedno ponueno
objanjenje. Na kraju mu je jednostavno morao dopustiti da ode, jer nije imao
to drugo napraviti.
Dirk je s tog ulaza preao do ulaza u prednju dvoranu kolodvora, a onda i
u sam kolodvor. Neko je vrijeme samo stajao tamo, gledajui oko sebe, a onda
je izaao kroz glavni ulaz kolodvora i spustio se stubitem koje je vodilo dolje,
na ulicu St. Pancras. Kad je izaao na ulicu, tako ga je iznenadilo to ga smjesta
nije napao neki orao u prolazu, da se spotakao i pregazio ga je najraniji jutarnji
dostavlja na motociklu.

Poglavlje trideset drugo

Uz teak udarac, Thor je proao kroz zid na kraju velike dvorane Valhalle
i zastao spreman okupljenim bogovima i herojima objaviti kako se konano
uspio probiti do Norveke i pronai kopiju ugovora koji je Odin potpisao,
skrivenu duboko u padini jedne planine, ali nije mu uspjelo jer su svi otili i
tamo nije bilo nikoga.
"Tu nema nikoga", rekao je Kate, putajui je iz svog divovskog stiska.
"Svi su otili."
Pogrbio se od razoaranja.
"t-" rekla je Kate.
"Probat emo u odajama staroga", rekao je Thor i zavitlao svoj malj na
balkon, vukui i njih za sobom.
Proao je kroz prostrane odaje ne obazirui se na Kateine molbe, proteste
i ope psovke.
Nije ga bilo.
"Tu je on negdje", rekao je Thor ljutito, vukui malj za sobom.
"Tk-"
"Proi emo kroz razdjelnicu svjetova", rekao je, i opet dohvatio Kate.
Zatreperili su i proli.
Bili su u velikoj sobi hotelskog apartmana.
Smee i ostaci istrunula saga pokrivali su podove, prozori su bili prljavi
od godina zanemarenosti. Golublji izmet bio je posvuda, a od oguljene boje
zidovi su izgledali kao je na njima eksplodiralo vie manjih obitelji morskih
zvijezda.
Nasred sobe stajao je naputen krevet na kotaima u kojem je leao starac
okruen predivnom posteljinom i plakao iz svoga jednog oka.
"Naao sam ugovor, ti kopile", bjesnio je Thor maui ugovorom prema
njemu. "Naao sam kakvu si pogodbu sklopio. Prodao si svu nau mo
jednom ... jednom odvjetniku i jednoj ... marketingaici, i raznim drugim
ljudima. Ukrao si nau mo! Nisi mogao ukrasti moju, jer sam ja prejak, ali si
me drao izbezumljenog i zbunjenog, i pobrinuo si se da se neto loe dogodi
kad god se razljutim. Spreavao si me da se vratim kui u Norveku kako si god
znao, jer si znao da bih pronaao ovo! Ti i onaj otrovni patuljak Toe Rag.
Godinama si me muio i poniavao, i -"
"Da, da, sve to znamo", ree Odin.
"Pa ... dobro!"
"Thor -" zapoe Kate.
"Pa, sad sam se toga rijeio!" povie Thor.
"Da, vidim -"
"Otiao sam negdje gdje sam se u miru mogao istutnjiti, kad sam znao da
e biti okupiran drugim stvarima i oekivati me ovdje, i prokleto sam se dobro

izvikao i malo sam rasturio stvari, i sad mi je dobro! I za poetak u ovo

poderati!"
Razderao je ugovor, bacio komadie u zrak i jednim ih pogledom spalio.
"Thor -" ponovi Kate.
"I sad u ispraviti sve stvari koje si ti napravio da se ja ponem bojati
svoga bijesa. Ona jadna djevojka na alteru za ekiranje koja se pretvorila u
automat za pie. Puf! Bam! Vratila se! Borbeni avion koji me pokuao oboriti
dok sam letio u Norveku! Puf! Bam! Vratio se! Vidi, opet imam kontrolu nad
sobom!"
"Moja stolna lampa", ree Kate tiho.
"I Kateina stolna lampa! Vie nee biti mae! Puf! Bam! Thor govori i
tako bude! Kakav je to zvuk?"
Crvenkasti sjaj irio se obrisima Londona.
"Thor, ja mislim da neto nije u redu s tvojim ocem."
"Prokletstvo, nadam se da je tako. Oh. to ne valja? Oe? Jesi li dobro?"
"Bio sam tako jako, jako glup i naivan", plakao je Odin. "Bio sam tako
zao i pokvaren, i - "
"Da, dobro, i ja tako mislim", rekao je Thor i sjeo na rub kreveta. "Pa to
emo sad?"
"Mislim da ne bih mogao ivjeti bez svoje posteljine, i svoje sestre
Bailey, i ... prolo je tako, tako, tako puno vremena, a ja sam tako, tako star. Toe
Rag je rekao da bih te trebao ubiti, ali ja ... bih radije ubio samog sebe. O,
Thor ..."
"O", ree Thor. "Shvaam. Dobro. Ne znam to sad da radim. Prokletstvo.
Prokleto mu sve."
"Thor -"
"Da, da, to je?"
"Thor, jako e jednostavno rijeiti to s tvojim ocem i Woodsheadom",
ree Kate. "A da? Pa kako?"
"Rei u ti pod jednim uvjetom."
"Oh, zbilja? A kojim?"
"Da mi kae koliko ima kamenja u Walesu."
"to!" povie Thor okirano. "Mii se od mene! Govori o godinama
moga ivota!" Kate slegne ramenima.
"Ne!" ree Thor. "Bilo to, samo to ne! Uostalom", doda nadureno, "rekao
sam ti."
"Nisi."
"Jesam. Rekao sam ti da sam se izgubio negdje na polovici Glamorgana.
Pa nisi valjda mislila da u krenuti od poetka, ne? Misli, djevojko, misli!"

Poglavlje trideset tree

Prtei put kroz teki teren sjeveroistono od Valhalle - itavu mreu
putova koji kao da su vodili samo do drugih putova pa zatim natrag do onih
prvih za sljedei pokuaj - kretala su se dva obrisa, jedno veliko, glupo, nasilno
stvorenje zelenih oiju s kosom koja mu je visjela iz pojasa i esto mu ozbiljno
smetala u napredovanju, a drugo malo, izbezumljeno stvorenje koje je jahalo na
leima onog veeg, manijaki ga tjerajui naprijed dok je zapravo uspijevalo
samo mu jo vie oteati napredovanje.
Konano su stigli do duge, niske, smrdljive zgrade u koju su urno uli,
viui da im daju konje. Stari upravnik tale doao je pred njih, prepoznao ih i,
kako je ve uo za njihovu sramotu, isprva im nije elio pomoi da nastave put.
Kosa je bljesnula kroz zrak a glava upravnika tale iznenaeno je krenula
naprijed, dok mu je tijelo uvrijeeno koraknulo unatrag, nesigurno se zaljuljalo,
a zatim, nemajui nikakve suprotne upute, polako se stropotalo unatrag. Glava
mu je odskakutala u sijeno.
Njegovi napadai uurbano su upregli dva konja u kola i izjurili iz
dvorita tale, uz granini put koji je vodio gore na sjever.
Oko kilometar i pol su dobro napredovali po cesti, dok je Toe Rag
izbezumljeno tjerao konje dugim okrutnim biem. Nakon nekoliko minuta,
meutim, konji su poeli usporavati i s nelagodom se ogledavati. Toe Rag ih je
udarao sve jae, ali oni su bili sve nemirniji, a onda su odjednom izgubili svu
kontrolu i propeli se u stravi, prevrnuvi kola i izbacivi putnike na zemlju,
odakle su smjesta bijesno odskoili.
Toe Rag zaurlao je na prestravljene konje, a onda, krajikom oka, ugledao
ono to ih je toliko uznemirilo.
Nije to bilo tako strano. Bila je to samo krupna bijela metalna kutija,
prevrnuta povrh hrpe smea pokraj puta, koja se pomalo tresla.
Konji su se propinjali i pokuavali pobjei od krupne bijele drhtave stvari,
ali su se previe zapetljali u svoje uzde. Samo su se dovodili u stanje
izbezumljene, zapjenjene panike. Toe Rag je brzo shvatio da ih se nee moi
umiriti dok se kutija ne sredi.
"to god to bilo," zaskviao je prema zelenookom stvoru, "ubij ga!"
Zelenooki je jo jednom izvadio kosu iz pojasa i popeo se na vrh gomile
smea gdje je kutija zveketala. Udario ju je, a ona je samo jae zazveketala.
Podmetnuo je nogu pod nju i tekim je udarcem gurnuo dolje niz smee. Velika
bijela kutija skliznula je jedno pola metra, a onda se okrenula i stropotala na
zemlju. Nekoliko trenutaka se tamo odmarala, a onda su se vrata, konano
slobodno, s treskom otvorila. Konji su vritali od straha.
Toe Rag i njegov zelenooki razbija pribliili su se stvari sa zabrinutom
znatieljom, a onda u uasu zateturali unatrag dok je iz njene utrobe nadirao
velik i moan novi bog.

Poglavlje trideset etvrto

Idueg popodneva, na udobnoj udaljenosti od svih ovih dogaaja,
smjeten na udobnoj udaljenosti od lijepog prozora kroz koji je strujalo
popodnevno svjetlo, leao je na bijelom krevetu postariji jednooki ovjek.
Novine su leale na podu poput napola sruenog atora, tamo gdje su baene
dvije minute ranije.
ovjek je bio budan ali ga to nije veselilo.
Njegove fine krhke ruke leale su malo skvrene na istim bijelim
pamunim plahtama i vrlo blago podrhtavale.
Bio je znan pod razliitim imenima, kao gospodin Odwin, ili Wodin, ili
Odin. Bio je - i jest - bog, i jo k tome zbunjen i iznenaen bog.
Bio je zbunjen i iznenaen zbog onoga to je proitao u novinama, to e
rei da se neki drugi bog opustio i davi sve ivo. U novinama to nije ba tako
pisalo, naravno, samo je opisivalo to se dogodilo prole noi, kad je nestali
borbeni avion tajanstveno pod punim pogonom izletio iz kue u sjevernom
Londonu u koju se nije moglo ni zamisliti da bi stao. Odmah je ostao bez krila i
krenuo u glasno poniranje i tresnuo u glavnu cestu i eksplodirao. Pilot se uspio
izbaciti u onih nekoliko sekundi koliko je proveo u zraku, i spustio se, potresen,
s nekoliko masnica, ali inae neozlijeen, i blebetao o udnim ljudima s
maljevima koji lete iznad Sjevernog pola.
Na svu sreu, zbog trenutka kad se neobjanjiva nesrea dogodila, ulice
su bile uglavnom naputene, i osim priline materijalne tete, jedine rtve
nesree bili su jo neidentificirani putnici u automobilu koji je moda bio
BMW, i moda bio plav, ali zbog prilino ekstremne prirode nesree bilo je
teko odreeno rei.
Bio je jako, jako umoran i nije elio razmiljati o tome, nije elio
razmiljati o proloj noi, nije elio razmiljati ni o emu osim o posteljnom
platnu i kako je to divno kad ih sestra Bailey potapka oko njega kao to je
upravo uinila, prije pet minuta, i jo jednom deset minuta prije toga.
Ona Amerikanka, Kate neto, ula je u njegovu sobu. elio je da ga samo
pusti spavati. Priala je neto o tome kako je sve sreeno. estitala mu je to
ima iznimno visok krvni pritisak, visoku razinu kolesterola i jako slabo srce,
razloge zbog ega ga je bolnica vrlo rado primila kao doivotnog pacijenta u
zamjenu za njegovo imanje. Nisu se ak ni raspitali koliko njegovo imanje
vrijedi, jer je bilo sigurno da e biti dovoljno da pokrije boravak tako kratak kao
to e njegov vjerojatno biti.
inilo se da oekuje da mu to bude drago, pa je ljubazno kimnuo,
neodreeno joj se zahvalio, i utonuo, sretno utonuo u san.

Poglavlje trideset peto

Istog tog poslijepodneva, Dirk Gently se probudio, takoer u bolnici, s
blagim potresom mozga, ogrebotinama i masnicama, i slomljenom nogom. Kad
su ga primili, bilo mu je jako teko objasniti da veina njegovih povreda potjee
od jednog djeaka i jednog orla i da zbilja, to to vas pregazi dostavlja na
motociklu moe biti prilino ugodno iskustvo, jer uglavnom ukljuuje puno
leanja i nitko ne pikira na vas svake dvije minute.
Drali su ga pod sedativima - drugim rijeima, spavao je - vei dio jutra, i
patio je od uasnih snova u kojima su Toe Rag i zelenooki div s kosom pobjegli
iz Valhalle na sjeveroistok, gdje ih je nenadano pronaao i sagao novostvoreni,
ogromni bog krivnje koji je konano pobjegao iz neeg to je sumnjivo sliilo
na prevrnuti friider.
S olakanjem se iz svega toga probudio na veselo: "Oh, pa to ste vi, zar
ne? Vi ste mi zdipili knjigu."
Otvorio je oi i razvedrio se ugledavi Sally Mills, djevojku koja mu se
dan prije tako napasno prikrpala u kafiu, i to samo zato to je, prije nego to joj
je zdipio knjigu, zdipio kavu.
"Pa, drago mi je to ste posluali moj savjet i doli da vam srede nos kako
treba", rekla je ureujui stvari oko njega. "Izgleda da ste ili nekim prilino
zaobilaznim putem, ali sad ste tu, a to je ono glavno. Jeste pronali onu
djevojku koja vas je zanimala, jeste? Kako je to udno, vi ste tono u istom
krevetu u kojem je i ona bila. Ako je opet vidite, moda biste joj mogli predati
jednu pizzu koju si je naruila dostavom prije nego to je otila iz bolnice. Sad
se ve sasvim ohladila, ali dostavlja je tvrdio da je bila strano uporna da joj je
dostave.
Ali zapravo mi uope ne smeta to ste mi zdipili knjigu, zbilja. Uope
zapravo ne znam zato ih kupujem, nisu ba dobre, ali svi ih kupuju, zar ne?
Netko mi je rekao da se pria da je on sklopio nekakav ugovor s vragom ili tako
neto. Ja mislim da su to gluposti, ali sam ula i jednu drugu priu o njemu i ta
mi se puno vie svia. Pria se da on stalno naruuje neke tajanstvene dostave
pilia u svoje hotelske sobe, i nitko se ne usuuje pitati ga ili ak pogaati emu
e mu to, jer nitko nikad vie ne vidi ni trag tih pilia. Dakle, ja sam upoznala
nekog tko tono zna zato mu trebaju. Taj netko kog sam ja upoznala je radio na
tome da odmah nakon dostave prokrijumari pilie opet van iz sobe. Ono to
Howard Bell dobije od toga jest da svi priaju kako je on strano udan i
demonski ovjek, i svi kupuju njegove knjige. Lijepi posao kad ga naete,
kaem vam ja. U svakom sluaju, sigurno neete da vam tu cijelo popodne
brbljam, a ak i ako hoete, ja imam drugog posla. Odjelna sestra kae da e
vas vjerojatno pustiti danas naveer tako da moete otii svojoj kui i odspavati
si u svom krevetu, a sigurna sam da e vam to biti puno drae. U svakom
sluaju, nadam se da vam je bolje, a tu vam je par novina."

Dirk je uzeo novine, sretan to je napokon sam.

Prvo je okrenuo stranicu da vidi to Veliki Zaganza ima rei o njegovu
danu. Veliki Zaganza je rekao: "Jako ste debeli i glupi i uporno nosite komian
eir kojeg biste se trebali stidjeti."
Malo je zagunao na ovo, i okrenuo se horoskopu u drugim novinama.
Tamo je pisalo: "Danas je dan da se posvetite kunoj udobnosti."
Da, pomislio je, bit e mu drago da se vrati kui. Jo je uvijek bio
ispunjen udnim olakanjem to se rijeio svog starog hladnjaka, i veselio se
novoj fazi hladnjakovlasnitva, s posve novim modelom koji trenutno stoji kod
kue, u njegovoj kuhinji.
Morat e se jo nekako rijeiti i orla, ali o tome e brinuti kasnije, kad se
vrati kui.
Okrenuo
je naslovnu stranicu da vidi ima li kakvih zanimljivih vijesti.
MONOLITH

"GUNSEL AND GRETEL", 2001.

Esther Mona Friesner-Stutzman rodila se 1951., odradila uenje panjolskog
jezika sve do doktorata, predavala nekoliko godina na Yaleu, zakaila se na anr i od
tada se bavi profesionalno pisanjem.
Prvu je priu, The Staff of Heroes, objavila 1982. godine, a roman Harlot's
Ruse, 1986.
Dvije godine za redom, 1995. i 1996., dobila je Nebulu za kratke prie Death
and the Librarian i A Birth Day, a do danas je objavila dvadeset sedam romana
uglavnom u serijalima "Chronicles of the Twelve Kingdoms", "The Demons" i "The
Gnome Man's Land".
Okuala se i kao urednik, poevi s antologijom novinskih pulp SF pria pod
nazivom Alien Pregnant by Elvis (1994.), a uslijedile su Chiks in Chammail (1995.) I
BloodMuse (1995.). Fanovima Zvjezdanih staza posebno je draga jer su roman iz
serijala Deep Space Nine, Warchild i roman iz Zvjezdanih staza - nova generacija,
The Storm Heaven, bili znatno suvisliji od silne koliine slinih.
Do sada ste imali prilike u prijevodu proitati tek nekoliko njezinih pria koje
su objavljene u Futuri.
Prijevod naslova "Gunsel and Gretel" znai Revolvera i Marica, no radi se o
neprevo divoj igri rijei, jer su Ivica i Marica na engleskome Hansel i Gretel, tako da
je ovo "Gunsel" parodija na Hansel (Prim prev)
PREVELA REBEKA TOTH

Revolvera i Marica
Bilo je vrue, vlano poslijepodne u Los Angelesu, dan kada stropni ventilator
samo mijea zrak uokolo, polagano kao vjetica napitak, onakav dan zbog kakvoga
moram upitati samu sebe zato sam ikada naputala sjenoviti hlad njemakih uma
zbog ovoga grada, ovoga ureda, ovoga posla. Na moju sreu, sve to sam trebala
uiniti da bih pronala odgovor, bilo je otvoriti novine i ugledati Hitlerovo
nasmijeeno lice. Postoje i loije stvari na ovome svijetu od sparnoga vremena,
bezosjeajnih policajaca i neplaenih rauna za zubara.
Upravo mi je predstojalo da susretnem jo jednu.
Znala sam da je suta neprilika istog trena kada je ula u moj ured. One to
uvijek i jesu, ako dolaze k meni. ini mi se da nikada ne privlaim male slatkice koje
pokuavaju dobiti zadovoljtinu od nekog hvalisavog apca ili staromodno odjevene
hausfraus koje nastoje kazniti svog princa na bijelom konju za lijeganje u tui
stakleni lijes; samo dame.
Ovu damu sam poznavala. Gledala sam kako se njene djeje plave okice ire
kada me je prepoznala. U tome sam na neki nain uivala. Da, imale smo prolost, i
ako bi se ona ikada zapisala u udbenike povijesti pored nje bi Waterloo, Pearl
Harbor i posljednje uporite generala Custera izgledali kao Kuica Winnieja Pooha.
"Zdravo, ljepotice", rekla sam, sputajui noge s radnoga stola. Sluajno sam
stala maku na rep. On je zacvilio, ali nije bio jedini kojemu je bilo teko. "Prolo je
mnogo vremena. to tako fina djevojka poput tebe radi u ovakvoj rupi?"
Imala je dovoljno pristojnosti da spusti pogled. Kada se nae licem u lice s
osobom koju misli da si ubio godinama prije, pristojno je pokazati barem malo
nelagodnosti. To ja uvijek govorim.
"ao - ao mi je", promrmljala je. "Kada sam vidjela ime na vratima, nisam ni
pomislila
"... Da sam to ja? A zato i bi? Provedi svoje misli kroz Aleju uspomena, duo.
Osim to si ivjela sa mnom, namamila me, napustila me i otila mislei da sam
mrtva, nije ti niti jednom palo na pamet da me upita kako se zovem. Nikada se
nismo formalno upoznale, a ipak smo gotovo bile vezane za cijeli ivot. Eh, to bi
Emily Post rekla?" cerila sam se sve dok nisam osjetila kako mi vrh nosa dodiruje vrh
brade.
Zabuljila se u mene. "Kao da bi to ita promijenilo." Uvijek je bila estoka, u
njoj je bilo vie eksplozivnosti nego u kutiji petardi. Nema veze - volim kada su
takve. "To na tvojim vratima je muko ime."
"To je muki svijet, eeru."
"Radi pod lanim identitetom."
"Ti bi se tu trebala osjeati kao kod kue." Maak mi je skoio u krilo. Mazila
sam ga dok se nije poeo linjati, a onda sam ga bacila na pod. Uope me ne zanima
to govore - crne dlake ipak se vide na crnoj haljini. "Sada kada zna da sam ja u
pitanju, pretpostavljam da e otii. Hoe neto popiti prije odlaska? U ime starih
vremena?" Otvorila sam najniu ladicu i izvadila bocu i dvije ae.
Odmahnula je glavom.

"Nema nita protiv ako se ja poastim?" Nisam priekala odgovor - natoila

sam si jedno duplo pie i popila ga na brzinu.
Prezirno me pogledala. "Kako moe to piti?"
"U sluaju da nisi primijetila, slatkice, ja sjedim. Moe i ti sjesti, ili moe
otii. Vrata su i ulaz i izlaz."
Sjela je na jedinu preostalu stolicu u mom uredu, gledajui oko sebe i
osjeajui se lagodno kao princeza na skupu zlih maeha. Rukama je vrsto uhvatila
kopu jeftina crvena plastina novanika koji je stajao na njezinim koljenima u
najlonkama. Njezina cijela oprava vritala je nezanimljivom svijetloutom bojom.
Letimino sam je pogledala i vidjela kako se promijenila. Godine su je poprilino
mazile. Kad sam je posljednji puta vidjela, bila je mrav komadi kolaa; premrava
za moj ukus.
Ukusi se mijenjaju, a i ona se promijenila. Ugodno se popunila, stvarno
ugodno. No, i dalje je pokuavala glumiti nevinace. To je bilo stvarno smijeno. Ako
je ikada postojala neslomljiva osoba, onda je to bila ona, a vjerujte, ja se razumijem u
neslomljive osobe.
Konano je pronala jezik. Bio je u njezinim vlastitim ustima. Za promjenu.
"Neu ti lagati", rekla je. Uspjela sam ne nasmijati se. "ak i ako jesi ... ona
koja jesi, i dalje elim da preuzme moj sluaj. Dola sam ovdje jer mi je jedna
prijateljica - jedna od djevojaka u klubu La Zazz - dala tvoje ime. Zapravo, ono na
tvojim vratima."
"Klub La Zazz", ponovila sam. To mi se ime inilo poznatim - bio je to
ozloglaeni plesni jazz klub - ali to je bilo sve. Pokuala sam se sjetiti da li sam ikada
imala klijenta koji je radio tamo.
Obino uutim kada razmiljam. Moja posjetiteljica nije voljela tiinu. Poela
je blebetati da bi popunila tiinu: "Moja prijateljica mi je rekla da si joj pomogla da se
izvue iz kripca. Rekla je da si obavila posao i nisi postavljala pogrena pitanja da bi
to napravila. Rekla je da bi ti povjerila svoj ivot i da si najbolja u poslu."
"Laskavice."
"Ozbiljno to mislim!" Udarila je akom o moj stol tako jako da je moja aa
kucnula o bocu. To sam shvatila kao znak da je napunim, kako ne bi stvarala previe
buke i uznemiravala susjede. "Imam teak problem. Trebam pomo."
Ovaj puta polako sam pijuckala pie. "Nastavi priati."
"Rije je o mom bratu. Nestao je."
Gurnula sam obod svoga eira unazad i odloila praznu au. "Postoji li neki
razlog zbog kojega ovo policajci nisu mogli rijeiti?"
Nije rekla nita. To je reklo sve.
"U sluaju da si zaboravila, slatkice, moje prolo druenje s tvojom obitelji i
nije ba bilo djeja igra. Nisam traila od tebe da se pojavi na mom pragu, ali
Sudbina je udna dama. Ona zna kako ti dati zlatni prsten jednom rukom, a drugom ti
iupati srce. Trai od mene da izaem van, troim potplate na cipelama i uprljam
svoju metlu za nedjeljne izlaske traei tvoga brata? Pokuavajui ga pronai?
Zainteresirana sam za pronalaenje toga goljavog malog gada otprilike kao Japan za
vraanje Mongolije. Pronai sebi drugu budalu."
A tada je ona odvrnula slavinu. Gledala sam je neko vrijeme kako razmazuje

maskaru u tragove koenja, a kada sam uvidjela da zaista plae posegla sam u rukav i
dobacila joj rupi.
"Molim te, nemoj me odbiti", preklinjala me, lagano pritiui prstima oi. "Ne
smije, ti si mi posljednja nada."
"Stvarno?" ponovno sam gurnula svoj eir unazad, no ovoga puta prejako. Pao
mi je s glave i vrtio se u long po svome obodu, sve dok maak nije skoio na njega i
zguvao obod. Izgubila sam strpljenie i pretvorila ga u abu krastau. Priietei je
zakreketao kao da mi je elio rei da e toboe sluajno koristiti moje cipele za
vrenje nude im ga pretvorim nazad u maka. ivjela sam i s gorim prijetnjama.
"Tvoja posljednja nada, vidi, vidi", ponavljala sam dok sam podizala svoj eir
s poda i stavljala ga na glavu. aba je odskakutala i durila se u kutu. "A malo prije si
mi govorila da sam ti prvi izbor. Ili je ljubav ve prola, ili ne igra poteno sa mnom,
eeru. To ti ne bih preporuila."
"Oprosti." Duboko je udahnula. Djelovalo je. "Lagala sam."
"Voljela bih da mogu rei da sam iznenaena, slatkice, ali postoje rije o
tebi..." Slegla sam ramenima. "Ovako emo: ti mi reci podatke o sluaju, ja u ih
sasluati, i moda u ga uzeti. A moda i ne. Nita ne obeajem. Dobro, samo neto:
ako mi opet bude lagala, izletjet e odavde na svojem slatkom malom jastuiu.
Razumije?"
"Razumijem." mrcnula je po posljednji put, ali ar joj se vratio u oi. Izvadila
je pudrijeru i poela popravljati tetu dok mi je priala cijelu priu:
"Prola su dva tjedna otkad sam se zadnji put ula s Ivicom. To nije uobiajeno,
vrlo smo bliski. Obino me zove svaki drugi dan, ili ja nazovem njega. Vidimo se
vikendom, odemo u kino, ponekad se provozamo uz obalu."
"I to sve bez obzira na rat?" Pogledala sam je upozoravajuim pogledom. "Na
to ide tvoj automobil, na coca-colu? ak niti ja ne mogu proizvesti benzin iz
niega."
Slegla je ramenima, ali nije povukla ono to je rekla. "To je njegov auto.
Izgleda da mi nikada nije palo na pamet da ga pitam gdje nabavlja benzin za njega.
To je prilino otmjen, pepeljastoplavi Packard sedan s bijelim konim sjeditima."
Otpuhnula sam s prezirom. "Je l' vam ga donio uskrnji zec? Nitko ne pravi
automobile koji tako izgledaju!"
"Ako ima dovoljno novca, uvijek moe pronai nekoga tko e ti napraviti to
god eli", rekla je. Govorila je kao da zna o emu pria.
"Dakle, tvoj mali brat se dobro snaao, i prilino brzo takoer. Vas dvoje
sigurno niste u ovoj zemlji puno dulje od mene."
"Doli smo '38."
Zazvidala sam, duboko i dugo. "To jest brzo da se netko situira, posebno
gotovanski sitni kriminalac kakav je tvoj brat. Impresionirana sam. Kojim se on
prljavim poslom bavi?"
"Ne znam. Nikada mi nije rekao."
Ustala sam i pola do vrata. Otvorila sam ih i rekla: "Izlazi van."
Nije pomaknula nijedan mii. "Istina je. Jedini put kad sam ga pitala,
ignorirao me je. Rekao je neto o tome da radi na odnosima s javnosti."
"Onakvima zbog kojih te policajci privedu kada te uhvate da ih isprobava u

Griffith Parku?" Smijala bih se, ali sam zaboravila kako.

Ustala je. "Rekla si da e me posluati. Ja sam rekla da u rei istinu. Za sada
se ja drim svoga dijela pogodbe."
Ako je ekala ispriku, postala bi duplo sjea i naboranija od mene prije nego
to bi je dobila. Ipak, zatvorila sam vrata ureda. "U redu, slatkice, dokazala si mi to
eli. Sasluat u te."
Pogledala me kao to ene gledaju svoje bive mueve kada se oni kunu da
alimentacija samo to nije stigla. "Kao to sam rekla, moj brat i ja smo uvijek bili vrlo
bliski, ali to ne znai da se mijeamo jedno drugom u poslove. Otkada nam je umrla
majka, brinuli smo se jedno za drugo. Tata nikad nije imao vremena za nas, morao je
zaraivati za ivot, prehranjivati nas. Posao drvosjee nije ba med i mlijeko."
"Odbaci jadikovku i prijei na stvar", rekla sam joj.
"Ne traim suosjeanje. Odrasla sam. Mogu se brinuti za sebe."
Tu me uhvatila. Posljednji put kad su nam se putevi susreli, ona se gotovo
pobrinula za mene. Trajno. Otila sam nazad do svoga stola i pokazala joj da nastavi.
"Kao to sam rekla, esto me zove, tako da sam se zabrinula kad me nije
nazvao tono dva tjedna. Otila sam do njega, u apartmane Chez Moderne."
Chez Moderne ... otmjeno ime za neto to je zapravo bilo oronuli stari hotel u
tako udaljenom dijelu grada da su i ohari morali ii tramvajem. Nije to bila adresa
koju sam oekivala od ovjeka koji ima svoj vlastiti pepeljastoplavi Packard. Uputila
sam joj upitni pogled, ali on se odmah odbio nazad. Ako se ikada i pitala zato njezin
brat vozi ono, a ivi tamo, nije to pokazivala.
"Imala sam klju, pa sam ula kada nitko nije odgovorio na moje kucanje."
Drhtala je prisjeajui se. "Stan je izgledao kao da ga je pogodio potres. Netko je bio
tamo prije mene i potpuno ga unitio."
"Jesi sigurna? Moda samo tvoj brat nije ba dobra domaica." Pogledala me
otrovnim pogledom, tako da sam se prestala furati na jednoga od brae Marx.
"Sve je bilo uniteno. Tko god je to uinio, ak je i rasporio madrac i izvukao
vezice iz zastora. Cijeli pod kupaonice je bio prekriven pilulama, a sve prazne boice
razbijene u kadi."
Nisam voljela spominjati ovu prilino runu mogunost, ali morala sam pitati:
"Je l' bilo krvi?"
Odmahnula je glavom. "I za to sam bila zahvalna. Prvi instinkt mi je rekao da
idem na policiju, ali kad sam stigla kui, ekalo me pismo. Bilo je od mog brata."
Ispruila sam ruku, oekujui da ga pokae. Nastavila sam ekati.
"Spalila sam ga", objasnila je.
"Kako prikladno."
"Ne razumije: morala sam!"
"Zato?"
"Zato to mi je on tako rekao. Nije htio da budem umijeana. Bilo je
preopasno. Ako bi se oni doepali toga pisma "
"Ne tako brzo. Tko su 'oni'?"
"Nije nikoga imenovao. Pretpostavljam da su to one iste gnjide koje su unitile
njegov stan."
"Teko je rei. to je jo pisalo u pismu?"

"Pisalo je da odlazi na poslovni put na nekoliko tjedana, moda i nekoliko

mjeseci. Nije izravno to rekao, ali sugerirao je da je to ba to, pun pogodak, neto to
e nas dvoje osigurati do kraja ivota. Rekao je da e mi se javiti, i da ja nita ne
poduzimam dok mi se on ne javi."
"Da li ti je rekao kako e ti se javiti?"
Odmahnula je glavom.
"Pa reci mi onda ovo, slatkice: Ako si ti tako dobra djevojica i ne zabada nos
u bratov posao, i spaljuje to pismo samo zato to je on tako rekao,, zato si onda
ovdje? Zato ne sjedi kod kue i nita ne poduzima, kao to ti je rekao?"
Oi joj se ponovo napunie suzama. "Zato to ono pismo nije napisao on."
"Niie njegov rukoois?"
"Nita tako amaterski. Ali uspjela sam primijetiti. Netko mu je izdiktirao svaku
rije koju je napisao; uope nije zvualo kao on. Tada sam odluila potraiti pomo.
Tada sam dola k tebi. Hoe li mi pomoi? Molim te?"
Napravila sam grimasu. Ta pria mi je smrdjela gore nego riblja trnica u ulici
Frisco. Ova gospodina je priala priu koja je imala vie rupa nego cjedilo i
oekivala da joj povjerujem. Bila je drska, ali sva drskost ovoga svijeta ne moe
nadoknaditi neiju glupost. A pokuati napraviti budalu od mene bilo je stvarno
glupo.
To je ve jednom napravila, u Staroj Domovini, ona i njezin pokvareni mali
brat. Tada nisam tako dobro vidjela - pokuajte nai pristojnog oftalmologa u granju ali to onda? Ionako u srcu Schwarzwaldske ume i nema niega to bi bilo vrijedno
gledati. Kada vidi jednu vjevericu, vidio si ih sve. Tako su me ta derita uspjela
izvozati. Svaki put kada sam rekla deritu da isprui prst kroz reetke kaveza u kojega
sam ga zakljuala da se utovi, on mi je pruio pileu kost. Hrskavica me trebala
upozoriti. Prerano ostari, a nikada se ne opameti, kako bi se reklo.
A to se tie nje, stvarno sam se nadala: Bila je mali bomboni, a ja sam bila
usamljena. Ako bi ikada snimili film o mom ivotu, scenaristi bi me morali nazivati
starom curom ili djevojkom od karijere, ili jednostavno jednom od onih koje se ne
udaju, zato to bi im istina spustila cenzorski ured za vrat bre nego dobro
podmazanu giljotinu. I prije nego to pocrvenite od ljutnje, mislei kako je ona bila
samo djevojica, a ja nekakvo udovite, dopustite da vam kaem neto to ne zna
ba svatko: ona i njezin brat nisu ba bili nevinaca, bez obzira na to koliko su kasnije
izokrenuli priu. Moda su izgledali kao djeca, mali i mravi zbog odrastanja u hotelu
Tekih Udaraca, ali oboje su odavno preli dobnu granicu za stupanje u brak kada su
doli grickati moja vrata. I vjerujte mi, davala je naslutiti da e pristati svakoga trena.
Zbog toga je on bio u kavezu, a ona je mogla slobodno hodati po kui. Oh da, ona je
glumila nevinace, ali voljno da naui, i glumila ga je dobro.
Zbog toga sam joj povjerovala kada je rekla da ne zna odrediti da li je penica
dovoljno vrua. Zato sam gurnula svoju glavu u nju, da joj pokaem kako se to radi.
Glava mi je bila puna zvjezdane praine, snova o njoj i meni u toj kiastoj umskoj
kolibi - ja kako sjedim s nogama uzdignutim na hrpu djejih kostiju, ona pored
penice pee licitarske kolae - sve ba kao u Mili.
Sljedee ega se sjeam bilo je moje lice puno eravice. Ona me je gurnula u
penicu, zatvorila vrata, oslobodila brata i izgubila se.

Bila bih prilino slaba vjetica kad ne bih cijelo vrijeme imala aroliju za bijeg
na vrhu jezika. Ali ona to nije znala. Dok sam se izbavila iz penice i od ispod pipe,
mokra do koe, ali ugaena, ono dvoje je odavno nestalo. Oni i moja ivotna
uteevina u zlatu.
Kao to sam rekla, imale smo prolost.
Zbog toga nisam nimalo razmiljala o iskuavanju na njoj iste arolije sa
abom koju sam upotrijebila na maku. Bilo je slatko: jednoga trena stajala je tamo
pokuavajui izvesti prevaru, a ve slijedeega je uala na podu, smea i grudasta
kao posuda kae iz studentske menze.
Lagano sam je podignula i ispustila na stol, a onda si natoila jo jedno pie.
Ovaj put sam izvadila i kekse da pojedem neto uz svo to mlijeko. Imala sam jo
samo jedan zub u ustima, a i dalje sam voljela slatko. Izmeu gutljaja i zalogaja rekla
sam joj kako stojimo:
"Sljedei put kada bude htjela izvesti neku prevaru, sestro, osiguraj se da se
namjeri na pravu budalu. Ili to, ili prepravi svoju priu. Prvo se pravi iznenaena
to vidi enu detektiva, a onda kae da ti je prijateljica dala obavijesti o meni. A taj
mali detalj nije spomenula? Zatim, tu je pitanje luksuznog automobila tvoga brata i
njegovog nevidljivog izvora prihoda. Pametnjakovika kao ti ne bi od njega
zahtijevala odgovore? To ne vjerujem. A to se tie toga pisma za koje kae da ti je
poslao, onoga za koje si znala da ga nije napisao on ... Zato bi se ti ponaala kao da
je ono pravo i spalila ga kao to ti je rekao, kad su ve slijedee tvoje rijei bile
"Znala sam da nije zapravo njegovo"? Tvoja pria u sebi ima vie rupa nego
Dillinger. Mislim da ti je potrebno neko vrijeme da promisli kako si bila zloesta
djevojica. Sjedi tamo dok ja sama obavim malo kopanja. U redu, slatkice?"
Nisam bila toliko glupa da bih oekivala odgovor. Krastae ba i ne govore
previe. Ostavila sam nju i praznu bocu mlijeka i epala njezinu torbicu s poda.
Kada sam istresla njen sadraj na stol, skoila je dolje i bacala se oko mojih
glenjeva, krekeui kao luda, ali nije mogla uiniti nita da me zaustavi.
Nala sam ono to sam traila u maloj torbici za sitni s kockastim uzorkom. To
je bio komad finoga pelir papira, presavijen nekoliko puta. Draga Marice, pisalo je.
Bila si u pravu, gospodin LeGras uope ne brine za mene, bez obzira na ono to
govori. Ja sam samo jo jedan od unajmljenih pomagaa, a sada se vratio iz San
Francisca - s jednog od svojih "poslovnih" putovanja - s tim tobonjim engleskim
sobarom, Carlisleom. Englez! Najblie to je taj klipan bio Engleskoj bilo je u
stranjem dijelu hlaa gospodina Le Grasa.
Kada sam rekao gospodinu LeGrasu kako se osjeam, odbio me, rekao da si
sve to samo umiljam, dobacio mi neto novaca i rekao da izaem van i kupim si
dobar provod. Nitko se ne ponaa tako prema meni i prolazi nekanjeno. Odlazim
odavde, ali prije nego to odem, ostavit u gospodinu LeGrasu neto po emu e me
se sjeati. Ili bih moda trebao rei da u mu uzeti neto?
Crnu pticu.
Da, onu crnu pticu. Onu o kojoj sam ti priao, onu za koju kae da nikako ne
moe biti stvarna. Ali ona jest stvarna. Dovoljno stvarna da bi bila izvor bogatstva
gospodina LeGrasa. Dovoljno stvarna da i nama uini isto.
Zamisli to, najdraa sestrice! Nee vie morati cvrkutati do besvijesti u

sumnjivim lokalima poput La Zazza, a ja se vie neu morati pretvarati da je svinja

poput gospodina LeGraas moj djetinji san o ljubavi.
Podigla sam pogled s pisma. "Crna ptica", rekla sam na glas. "To je napredak u
odnosu na krau kolaia s moje kue."
Smea krastaa mi je uputila upitan kreket s poda.
"Nemoj mi rei da nikada nisi ula za crnu pticu, slatkice", rekla sam joj.
"Svaka mizerna prostitutka i beznaajni huligan u ovom gradu znaju za crnu pticu.
eli li da ti nacrtam kartu ili samo napiem scenarij? Tko se doepa crne ptice
osiguranje do kraja ivota, a pri tome ne mislim na socijalne knjiice, nego na zlato,
isto zlato."
Vratila sam se pismu: Namjeravam izvesti svoj plan uskoro, ovoga tjedna. Ako
to ne napravim, moglo bi mi se desiti da prvo ispalim metak u Carlislea, a tek onda
ukradem pticu. Lake mi je sakriti pticu, nego tijelo, ha, ha. im marnem pticu, javit
u ti se. Kada se to dogodi, naemo se na jezeru Arrowhead i onda kreemo u
provod. ekat u te. Voli te Ivica.
Presavila sam pismo i vratila ga nazad u njezinu torbicu. "Svia mi se kako ga
stalno naziva gospodinom LeGrasom", rekla sam joj. "ak i kad govori kako e ga
napraviti budalom. Stvarno ima stila." Prekriila sam ruke i zagledala se u nju. "I tako
si ti uinila ba kao to ti je rekao: ekala si da ti se javi, ali prolo je tjedan dana, a
sve to si dobila bilo je nita. Otila si do njegovog stana, moda mislei da se uplaio
i nije to napravio, a moda uplaena da jest i da je onda odluio da te ipak ne ukljui
u dobit. Kada si nala njegov stan onako razbacan, sigurno si shvatila da on jest izveo
pljaku, ali lampavo. LeGras je shvatio prije nego to je Najdrai Braco uspio
pobjei, ali ne prije nego to je aavac uspio sakriti ukradeno. Tako je LeGras
unajmio neke snagatore da mu vrate to je njegovo, vjerojatno im rekavi da mu nee
smetati ako oni ele vjebati step na licu maloga kilavca."
Krastaa je poela rafalnu paljbu ljutita kreketa, ljapkajui nogama po
linoleumskom podu. Pucnula sam jezikom.
"Hej, ja u o tvome bratu govoriti kako god ja hou, kolaiu. Misli da on
moe hodati po vodi? On je jo lasica, ljigavi mali revolvera koji je zagrizao
preveliki zalogaj, i koji dok mi priamo moda tone sve dublje zbog para cementnih
galoa. Teko je u njima hodati po vodi."
Krastaa je proizvela alostan zvuk i okrenula mi lea. Njezina mala kvrgava
ramena su se tresla poput naftne builice u presahnuloj rupi. Nisam znala da krastae
mogu jecati. Protiv vlastitog uvjerenja, osjeala sam se kao hulja.
"Zatvori vodoskok, duo", rekla sam, uei ispred nje. "Pomoi u ti, samo ne
onako kako si htjela. Mi ne moramo pronai tvoga brata. Moramo pronai pticu."
Krastaa je ispustila kreket koji je zvuao poput pitanja. Shvatila sam na to
cilja. "Ako je njegov stan zaista bio tako uniten kao to si rekla, spremna sam se
kladiti da su traili trag gdje je sakrio pticu", objasnila sam. "Moda su ga pronali, a
moda i ne. Ako jesu, to bi znailo kraj za Ivicu; u tom sluaju ne mogu nita
napraviti. Ali, ako nisu " Krastai se vratila nada. " onda je jo iv. LeGras eli
svoju dragocjenu ptiicu nazad i nee dozvoliti da njegovi razbijai ubiju Ivicu dok
ne propjeva. Ako mi uspijemo pronai pticu prije nego to se Junior slomi, imamo
aduta koji bi mogao spasiti slaninu maloga gmaza."

Krastaa je gnjevno zakreketala na mene. Prezirno sam otpuhnula. "Dobro,

dobro, gmazovi nemaju slaninu. Da li se eli igrati umnih igrica ili eli spasiti brata
prije nego ti ga poalju u lijesu?" Krastaa je izgledala kao da joj je ao to je uope
spominjala cijelu stvar. Pogladila sam je po glavi i rekla "Nema veze, duo. Put pod
noge. Naa slijedea stanica je Juniorov stan, tako da ja mogu "
Nisam dobila priliku da dovrim to sam imala na umu. Galaksija zvijezda
eksplodirala mi je u glavi i moja slijedea stanica je bio pod u mome uredu. Takav je
ivot: nekada ti pokloni kuicu od slatkia, nekada te gurne naglavce u penicu, a
nekada ti s veseljem poalje nekog gorilu da ti se priulja s lea i udari te palicom po
glavi.
Kada sam dola k svijesti, vidjela sam iz prve ruke kako je morao izgledati
Juniorov razoreni stan. Netko je prohujao kroz moj ured kao dvoglavi div ljudoder s
migrenom. Podigla sam se na noge koristei pri tome ono to je ostalo od mog radnog
stola i razgledala tetu.
Papiri su bili posvuda, a niti jedna ladica nije bila na svom mjestu. Ormar s
dosjeima bio je ispruen kao lijes, stolice su bile pretvorene u drva za potpalu, a neto
vrlo vano je nedostajalo iz sobe:
Moja klijentica.
Nije mi bila potrebna kristalna kugla da mi kae to se dogodilo, iako bi mi
dobro dole iznutrice crnoga jarca da popunim detalje. Isti nepoznati razbija ili
razbijai koji su unitili Juniorov unajmljeni stan doli su na moja vrata. Vjerojatno
su pratili Maricu, i vrebali da je otmu. Pretpostavljam da je neki genijalac shvatio da
bi Junior, ako ve nee propjevati da spasi vlastitu kou, moda mogao ispjevati
ljestvicu ili dvije da spasi sestru. Kada me dola posjetiti, sva fina i povjerljiva, dobili
su svoju priliku.
Dotakla sam ljivu koja mi je rasla iz potiljka i trgnula se od bola. "Tako se ne
ponaa prema dami", promrmljala sam. Otila sam do ormara za odjeu,
izbjegavajui krhotine stakla i hrpe mrvica okoladnih keksa. Unitili su mi moje
slatkie. Nitko ne dira moje slatkie.
Sreom po mene, moji nepozvani gosti nisu dirali moju metlu. Vjerojatno su
mislili da pripada istaici. Volim protivnike bez imalo mate; svijet nita ne gubi kad
ih zauvijek pospremim. U glavi mi se i dalje vrtjelo, ali znala sam letjeti i s
mamurlucima koji su bili puno gori od ovoga. Sada mi je trebala samo jo jedna stvar
prije no to sam se mogla vinuti u plavetne daljine ...
"Doi, mic", zvala sam. "Doi, mic, mic, mic! Hajde Bogey, doi mami."
Prva stvar koju vas naue u mojoj struci, prije nego to doete u blizinu
arobnoga tapia ili vjetijega kotla ili onoga runog crnog iljastog eira, jest ta
da ne letite bez kopilota. Ne moete. Razgovor nije jedini razlog zbog kojeg se make
i vjetice drue: mi trebamo ivotinje da daju energiju naim metlama. Vjetice znaju
da je svaki ivi organizam izvor potencijalne energije. Da li ste ikada proveli cijeli
dan promatrajui maku? Veinu vremena ona spava sklupana na suncu, osim kada
se umiva. Sve unos, bez potronje; savreni akumulator. Sakupite dovoljno maaka
zajedno i mogli biste lansirati nekoliko aviona B-29.
"Bogey, doi, trebam te. Mic, mic, mic. Bogey, zovem te, ti ugava vreo buha!
Dolazi ovamo, Bogey, ozbiljno to mislim!"

Nita. To nije bilo neobino. Pokaite mi maku koja se pojavi kad je pozovete,
i ja u vam pokazati zaaranog princa koji eka da ga poljubite. To, ili bolesnu
maku. Ali ja nisam samo mljela praznu slamu: koristila sam njegovo ime kao centar
arolije za privlaenje. Ako je Bogey bilo gdje unutar dometa moga glasa, bit e
dovuen meni pred noge u roku od dvije minute. "Bogey, doi ovamo!"
Dvije i pol minute kasnije bila sam zabrinuta. Nita nije moglo sprijeiti
Bogeyja da se odazove mojoj aroliji za privlaenje ako je bio iv. "Ako mu se neto
desilo ..." stiskala sam zube. On mi je bio vie od make: bio je moj partner. Nitko ne
moe ubiti mog partnera i proi nekanjeno.
Iznenada, zaula sam slab zvuk koji je dolazio iz kuta iza mog prevmutog
ormara sa spisima. "Bogey, jesi li to ti?" Da sam bila jedna od onih pobonih, sada
bih gubila vrijeme izgovarajui kratku molitvu zahvale. Umjesto toga, bacila sam se
na posao, miui ormar tako da bi on mogao izai. "Izdri, maco, mama dolazi."
Ali to nije bio maak; bila je krastaa. Zaboravila sam da sam kada me naljutio
na njemu izvela stari trik za promjenu oblika. Zaboravljala sam mnogo stvari,
uglavnom zahvaljujui onoj kvrzi na mojoj glavi.
"Budi miran, maleni; ovo e kratko trajati." arobnom formulom povratila sam
mu njegov normalni oblik. Kad ga je arolija pogodila, nastao je oblai dima.
"Ve je bilo i vrijeme!" Marica se obrecnula na mene. Njezine oi su sijevale
posvuda po mom unitenom uredu. "Temeljiti gadovi, zar ne? Tako ti i treba. Pa, gdje
mi je torbica? Odlazim odavde." Poela je kopati po neredu.
Zgrabila sam je za ruku i povukla natrag. "Ne tako brzo, eeru. Zar nisi neto
zaboravila?"
"Misli moga brata?" odgovorila je, izvlaei se iz moga stiska. "Teko. On je
jedino o emu u razmiljati cijelim putem do New Yorka, kamo kreem im naem
svoju torbicu." Vratila se kopanju po ruevinama, kao pravi Schliemann u antungu.
Povukla sam je nazad da se suoim s njom po drugi put. "Smanji doivljaj,
slatkice. to to govori o New Yorku?"
"To je najdalje to odavde mogu otii, to govorim", rekla je. "Mislim,
autobusom. Moda ti nisi vidjela onu dvojicu siledija koji su upravo bili ovdje "
"Poslali su me u zemlju snova prije nego to su se potrudili predstaviti",
odgovorila sam sa smuenim smiiekom. Boljelo je. "Bila su dvojica, kae?"
Kimnula je. "Bili su veliki. I runi. Par odbaenih tekaa iz sela glupih
boksaa."
"Imena?"
"ula sam da je jedan od njih onoga drugoga zvao Max; to je sve to znam.
Max je onaj koji te udario."
"Max, ha?" U glavi sam zabiljeila da pokaem Maxu rupe s katranom La Brea
odozdo prema gore kad nam se putevi ponovo sretnu.
"Sve u svemu, ispostavilo se da su nas oni pijunirali neko vrijeme, vjerojatno
stojei na hodniku i prislukujui, tako da su znali to si mi uinila. im su te sruili,
Maxov partner je rekao: 'U redu, zgrabi krastau i bjeimo!"'
"Kako si se ti uspjela spasiti?" pitala sam.
"im sam shvatila da su doli po mene, sakrila sam se. Zato su sve razbacali
traei me. Prvo su pronali drugu krastau." Slegla je ramenima. "Izgleda da imam

sree."
"Naravno da ima." Pravila sam se da joj vjerujem, ali osjeala sam da nije ba
sve bilo onako kako je ona rekla. Vjerojatno je uinila neto da privue panju ona
dva siledije na mjesto gdje se sakrivao Bogey, a onda brzo odskakutala dok su se oni
domogli krive abe. "Da li su jo neto rekli?"
"Samo da e gospodinu LeGrasu biti jako drago da me se doepa. Tada sam
sve shvatila: LeGras me namjeravao iskoristiti da natjera Ivicu da kae gdje je sakrio
crnu pticu."
"Iznenaena sam to nisi bez pogovora otila s njima", rekla sam. "Zato
propustiti priliku da pomogne svom slatkom malom bratu? Da li si ti ista djevojka
koja mi je upravo govorila koliko ste vas dvoje bliski?"
Pogledala je u stranu. "Nismo dovoljno bliski da bih eljela dijeliti s njim isti
grob. ak i da su me uspjeli uhvatiti, odvesti me u LeGrasovu kuu, i initi... mi zlo;
Ivica ne bi progovorio. Poznam ga, a on pozna LeGrasa. Obiavao je govoriti da
LeGras odbaci ljusku jednom kada iscijedi posljednju kap soka iz limuna."
"Ne mogu rei da poznam mnogo ljudi koji je sauvaju, eeru", rekla sam.
"Zna na to mislim! Jednom kada Ivica kae LeGrasu gdje je ptica, LeGras
nema razloga da ga ostavi na ivotu!"
"Znai da on nee propjevati? ak i ako to znai kupovanje nekoliko sati po
cijenu tvoga ivota?"
"ak i ako mu to kupi nekoliko minuta", odgovorila je. "A to misli, zato sam
krenula u New York?"
"To ti ba i nije preporuljivo."
Obje smo se okrenule na zvuk nepoznatoga glasa s dovratka.
"Gospodin LeGras, pretpostavljam?" rekla sam.
"Glavom i bradom. Mogu li ui?"
Pitao je, ali nije ekao odgovor. Upao je u moj ured kao da je on njegov
vlasnik. to se mene ticalo, i bio je. Bio je krupan ovjek, ali se kretao tiho i
graciozno. Kao i Hindenburg. Na gospodin LeGras bi se trebao priuvati. Iz prve bih
mogla nabrojati pet ili est aktivnih dobrih vila u centru koje bi ga, im bi vidjele ovo
tijelo u obliku bundeve, pokuale pretvoriti u koiju s etiri konja.
Bio je besprijekorno odjeven u dotjerano bijelo odijelo i slamnati eir, sa
svjeim crvenim karanfilom u zapuku. Balansirao je svoju ogromnu masu na dvama
opsceno malim stopalima u sjajnim crnim cipelama na vezanje, izraenima od prave
talijanske koe. tap za etnju od mahagonija sa srebrnom kuglom u njegovoj lijevoj
ruci odnosio je neto teine. Revolver s bisernom drkom u njegovoj desnici donosio
je neto vruine.
Bio je sam. To me iznenadilo. Oekivala sam da e se pojaviti pojaan s
dvojicom gorila koja su mi unitila ured, u najmanju ruku.
Bio je samouvjereni pasji skot, taj gospodin LeGras. Moda bi bio i
samouvjereni abac. Nasmijala sam se.
"Molim vas, odmah ostavite bilo kakvo udotvorstvo na stranu, gndige Hexe",
rekao je. Glas mu je bio dubok, s hrapavom promuklou zbog koje sam poeljela
poeti puiti cigarete samo zato da bih mogla prestati. "O da, znam to ste zapravo.
ovjek na mome mjestu ne moe biti bez svojih izvora, ah, pouzdanih informacija.

Znanje je mo. Kao i odreene, hm, veze. One ovjeku omoguuju da poduzme
odgovarajue mjere predostronosti prikladne neposrednim okolnostima."
Ispruio je ruku. Prvo sam pomislila da je moda lud i da eli da je poljubim
kao da je papa. Onda sam ugledala mali prsten s biserima i adom nabijen na njegov
mali prst. irio je zatitnu auru dovoljno jaku da izblijedi slova u zakljuanom spisu o
demonima na pedeset koraka. Svaka vjetica dovoljno glupa da pokua baciti ini na
ovoga momka dobila bi ih natrag odbijene i triput pojaane.
Prisilila sam se da se nastavim smjekati. "Pretpostavljam da elite da budem
impresionirana", rekla sam.
"Vae reakcije su od zapanjujue minijaturne vanosti za mene, moja draga",
odgovorio je. "Iziao sam vam u susret dozvolivi vam da uvidite mo prstena. U
normalnim okolnostima ostaje sakriven sve dok nije izazvan. Trebali biste mi
zahvaliti to sam vas potedio vrlo runog - i moda fatalnog - iznenaenja."
"Hvala", rekla sam mrtva hladna. "Ponudila bih vam da sjednete i pozvala vas
da ostanete na aju, ali vai deki su mi sredili stolice."
Nasmijao se. Sve se treslo osim pitolja. "Stvarno imate smisla za humor.
Dobro, dobro. Puno mi je lake raditi s ljudima koji vide svojstvenu apsurdnost
ivota. Za njih je puno manje vjerojatno da e zauzeti neki nerazborit junaki stav o
pitanjima koja ih, u biti, ne ukljuuju."
"O, ja nisam junak, okruglice", odgovorila sam. 'Ja sam samo jadna stara
damica koja eli natrag svoju macu. Vai deki su ga grekom pokupili."
"To smo ubrzo otkrili. Ista, hm, osoba koja mi je dala ovaj prsten, primijetila je
nau greku bez da se pomuila da ukloni s jadnoga stvora oblik krastae."
Pitala sam se koja od mojih kolegica je bila dovoljno jadna i siromana da bi
uzela LeGrasov novac i bila njegova sorcire de joie. Onda sam odluila da sam
sretnija ne znajui nikoga tako oajnoga.
"Nita iznenaujue", rekla sam. "Bogey je vie nego moj maak, on je moj
pomonik. Sve mi djevojke moemo prepoznati ve na prvi pogled pomonika druge
vjetice, bez obzira u kojem je trenutno obliku. Dovedite mi ga natrag i moete dobiti
djevojku. Do vraga, moete je dobiti odmah. Uzmite je. Upravo mi je govorila koliko
joj nedostaje njen mali braco. Bilo bi okrutno drati ih razdvojene."
LeGras se ponovo nasmijao. "Ah! Odlina ala. Okrugli stol knjievnika iz
hotela Algonquin je siromaniji zbog vae odsutnosti. Budite sigurni, moja je namjera
ponovno ujediniti brata i sestru to je prije mogue, na konanu korist svih, hm,
zainteresiranih strana."
"Kako slatko. Pa, nemojte da vas zadravam."
Nije shvatio mig. "Bojim se, moja draga, da nisam bio dovoljno jasan: Doao
sam po mladu damu, ali razboritost mi nalae da nam se i vi pridruite." Napravio je
diskretan, ali nedvoiben pokret pitoljem.
Ne vjerujem u gubljenje vremena na beskorisne rasprave, pogotovo kada moj
cijenjeni protivnik ima est usijanih olovnih argumenata na raspolaganju. "Smijem li
uzeti svoj eir?" pitala sam.
LeGras mi se naklonio kao u plesnoj koli. "Naravno, draga damo. Ponesite i
svoje rukavice ako tako elite. Kako osuujem rastui nemar za umjesnost osobne
vanjtine u dananjem drutvu! Broj mladih ena koje sam vidio kako klipsaju uokolo

i bez eira i bez pratilje slomio bi vam srce."

"Vi pretpostavljate da ga imam." Prola sam pored njega do ormara. Mogla
sam osjetiti kako me prati s cijevi svoga pitolja cijelo vrijeme, osjeajui kako ga
njegov mali debeli prst na okidau svrbi da mi otpuca jednosmjernu kartu za pakao
ako pokuam ita udno.
Ja sam vjetica, a ne komiarka. Skinula sam eir s najgornje police u ormaru i
naklonila se starom debeljku. "Spremna sam kad i vi, slatkiu."
LeGras nas je istjerao iz mog ureda, niz hodnik, pa u staru kripavu krntiju od
dizala. U njemu je bilo etvero putnika i Steve, liftboj. Nitko od njih nije primijetio
da su dvije ljupke dame koje su bile u drutvu naoitoga debelog ovjeka to inile
pod prisilom s bisernom drkom. LeGrasova kuna vjetica je vjerojatno bacila
aroliju nevidljivosti na njegov pitolj.
Njegov automobil nas je ekao tono ispred zgrade. Bio je to Cadillac boje
svjeega vrhnja. Krupni siledija nagrivao je prostor za upravljaem. Pitala sam se
da li je to moj prijatelj Max, ali okolnosti nisu bile drutvene, pa nisam mogla pitati.
LeGras je trznuo glavom, tiho nam naredivi da uemo na stranje sjedalo. Uao je za
nama, zatvorio vrata i izdao naredbu: "Kui."
Pitala sam se gdje je bila ta kua. Mogla sam se kladiti da je negdje u
Hollywoodskim brdima, popularnom gnjezditu bogataa, lanjaka i smea. Sjedila
sam do prozora, a Marica se ugurala izmeu mene i LeGrasa. Moda sam i mogla
pokuati neto pametno, poput bijega u Houdinijevu stilu, ali nisam. Znala sam da bi,
kad bih ja pobjegla, Marica morala platiti cijeli raun.
Da, recite mi da sam naivina. A onda mi recite neto to ve ne znam.
Volim se voziti u automobilima. Na odredite stignete bre kada letite na metli,
ali u automobilima nemate puna usta muica. Naslonila sam se na presvlaku i
zatvorila oi. to se mene ticalo, ovo mi je trebala biti posljednja vonja, pa bih
barem mogla u njoj uivati. Ako sam ve trebala umrijeti, barem sam nosila lijep
eir za tu prigodu. LeGras to nije znao, ali postojao je razlog zbog kojega sam
zgrabila ovog malog ljepotana iz ormara umjesto prekopavanja po otpadu u uredu u
potrazi za eirom koji sam prethodno nosila. Ovaj eir je bio poseban. Ovaj eir je
stajao uspravno i ponosno, i to ne samo zato to sam traila da ga posebno utirkaju u
Ling Poovoj kineskoj praonici rublja.
Ovaj eir je u sebi imao tapi.
Sve sam isplanirala: Doi emo u LeGrasovu kuu i on e nas dovesti do Ivice
- osim ako nas prvo ne preda svojim siledijama na preliminarno omekavanje.
Pokuat e natjerati malog revolveraa da propjeva, ali e se susresti s najteim
sluajem laringitisa poznatim ovjeku. Onda e poeti stezati Maricu. Najvie to e
postii time bit e neto jeftine zabave za unajmljene pomagae. LeGrasa i njegovu
bandu gnjida svrstala sam u kategoriju onih koji uivaju gledajui kako ena pati. On
e drati svoj pitolj na meni cijelo vrijeme, ali ne i svoj pogled. Imati e i ...
zabavnijih stvari za gledanje.
Tada u ja pitati mogu li skinuti svoj eir i ostati neko vrijeme.
Moda nisam mogla iskoristiti tapi da naudim njemu dok je nosio onaj glupi
prsten, ali sam ga mogla iskoristiti za odvraanje panje, na primjer zapaliti kuu, ili
uiniti da glavne vodovodne cijevi puknu, ili da Maxova glava eksplodira kao balon

pun mozga i krvi. Znate, sitnice. A u zbrci, mogla bih izvui Maricu i sebe odavde,
lako kao"Stigli smo." LeGrasov hrapavi glas razbio je moje divne snove.
Otvorila sam oi na vrijeme da vidim kako automobil staje ispred jedne od
onih velikih elegantnih kua u stilu hacijende, udaljene i kao stvorene za skrivanje.
Imala je prilaz od cigle poslagane po uzorku, brutalno uredne gredice s cvijeem, i
ukrasno jezerce po kojem je plivao kvartet labudova izgledajui kao da se dosauju.
Zvijezde nijemih filmova kupovale su ovakve kue na vree, kao najjeftinije slatkie,
da bi ih vratili natrag na trite uz isti gubitak kada se zvuni filmovi nisu pokazali
prolaznima. Bila je sakrivena u nabora planine, s najbliim susjedom duboko ispod.
Batler je otvorio vrata. Izgledao je kao izbjeglica iz Karloffova filma. Lagano
se naklonio Marici i meni i pitao da li moe uzeti moj eir. "Ne hvala, Spooky, on je
nositelj moje osobnosti", rekla sam mu.
"On je takoer i nositelj skrivenoga oruja", odgovorio je, ljigav kao salonski
igolo koji se upravo manikira. "ao mi je to vas moram obavijestiti da su svi takvi
predmeti nemoni unutar ovih zidova."
Izbeila sam oi kao grge s guom. LeGras me ispratio preko praga,
smijuckajui se. "Nemojte se iznenaditi, gospoo", rekao je. "Ve sam dugo
kolekcionar ezoterinih suvenira. Crna ptica je samo, hm, najprofitabilniji u nizu
istih. Siguran sam da biste se sloili da bi svaki zlotvor zainteresiran za krau takvih
stvari morao nuno biti upuen u Crne Umjetnosti. Imajui to na umu, bilo bi
nerazumno ne staviti odreenu zatitu na moje vlasnitvo. Ba kao to obini
kuevlasnik moe imati dvostruko osiguranje u vidu visoke ograde da dri provalnike
vani i opakog psa da sredi one koji ipak uu, tako sam i ja unio raznolikost u svoju
zatitu. Neki, kao Stanton, detektiraju prisutnost nepozvanog arobnog ili magijskog
pribora. Drugi, kao prsten kojeg ste ve primijetili " pokazao mi je mali prst "
odbijaju izravne arobnjake napade. A sada budite dobra mala vjetica i dajte mi
eir."
Nitko me nikada ne naziva dobrom malom vjeticom. Nitko kome jo treba
kisik. Izbola sam Stantona pogledom, ali sam mu dala svoj eir. Kakav sam izbor
imala? Izvadio je sakriveni tapi i pruio ga svome efu na inspekciju kao to maka
ponosno ispovrati miju utrobu na otira.
"arobni tapi", rekao je LeGras, kuckajui po njemu vrhom svoga revolvera.
"Kako neobino. Hvala ti, Stantone, moe ga se rijeiti."
"Vrlo dobro, gospodine." Batlerova ruka zatvorila se oko moga tapia. Zauo
se zvuk drobljenja i cijela se stvar rasula u milijun krhotina. Ovaj Stanton ba i nije
bio svakodnevni batler.
Okrenula sam se LeGrasu. "Zombi ili golem?" pitala sam.
"Golem", odgovorio je. "Zombiji nemaju toliko snage u gornjem dijelu tijela, i
mora ih se povremeno hraniti. Hoemo li dalje?"
Stanton nas je predvodio na putu u dubine LeGrasove kue, niz hodnik i gore
do para tekih duplih vrata. Na dodir njegovih ruku ona su tiho otklizala u svoje
prostore u zidu, otkrivajui salon dovoljno velik da bude poprite utakmice. No,
morao bi biti za ensku ligu. Kamo god sam pogledala, vidjela sam satensku tkaninu
s cvjetnim uzorkom, pozlatu, volane i mane. To je bilo kao da ste zarobljeni u mozgu

dizajnera svadbenih torti koji je poaavio.

Na sredini sobe je bila obina drvena kuhinjska stolica. Za nju je bio zavezan
ovjek. Bio ie to Ivica. Kakvo iznenaenje. Gusti barunasti zastori su bih vrsto
navueni i bila je upaljena samo jedna lampa, ali mogla sam ga vidjeti dovoljno
dobro. Promijenio se isto koliko i sestra. Mali zamazanko koji je bio premrav da
uskoi u moju penicu izrastao je u ovjeka s tijelom bivega atlete i licem kerubina.
Taj kerubin je trebao bolje paziti gdje e letjeti. Oigledno je dolebdio u lo dio
grada gdje ga je neki sitni kriminalac uhvatio za krilo i upotrijebio njegovo lice kao
boksaku vreu. Pitala sam se da li su njegove usne uvijek tako napuene ili su samo
otekle od udaraca. Jedno oko mu je bilo izoblieno i zatvoreno, a drugim je mrko
kiljio u naem pravcu. Ako me i prepoznao, nije to dao naslutiti. S druge strane,
kako je bio okruen s nekoliko krupnih uvara, moda nije htio biti kanjen zbog
prianja s nepoznatima.
"Kako ide, drago mome?" uzviknuo je LeGras, prilazei Ivici. Dodao je svoj
tap za etnju i pitolj jednom od dvojice uvara-razbijaa. "Jesi li iskoristio moju
odsutnost i pokajao se za svoje pogreke?"
"Nije nit' ispljunuo, efe", rekao je drugi gorila.
"Ah." LeGras se okrenuo k meni i slegnuo ramenima ispriavajui se. "Draga
gospoo, morate oprostiti Maxu. Nedostaju mu blagodati teaja pravilnog
engleskog."
Max, ha? Izvrsno. Trudila sam se zadrati pokerako lice. "Ne znam, slatkiu",
rekla sam. "Ovo je prilino loa gramatika. Netko bi mu trebao dati lekciju."
"Moda. U meuvremenu, radije bih ograniio davanje lekcije na ovoga
mladia." Priao je Ivici i prignuo se ispred njega - ne bez velikog truda - samo da bi
mogao biti u visini njegovih oiju kada je prokripao: "Da li je ovo bilo lice koje je
pokrenulo tisuu brodova? Ne vie, na alost. Takvo traenje ljepote, a ona je u
najboljem sluaju nezemaljska. Duboko si me razoarao, moj djeae. Mogao si se
potedjeti ovoga."
"Potedi me", zagunao je Ivica. "Nisam progovorio za ove ljigavce, pa neu ni
za tebe. Misli da ne vidim tko je ono?" Pokazao je glavom u naem smjeru.
Pogledala sam Maricu. Gledala je u svog brata, suze su joj tekle niz obraze, ali ako
niste bili dovoljno blizu da ih vidite na priguenom svjetlu, ne biste ih ni opazili. Nije
ni pisnula. Kao par granitnih , podupiraa za knjige, njih dvoje. "Samo si gubio
vrijeme dovodei je ovamo", nastavio je. "Znam da sam mrtav, bez obzira ne sve.
ak i kad bih ti rekao gdje je crna ptica sakrivena, eli da povjerujem da bi me
pustio - mene ili nju - kao da se nita nije desilo? Sve se bojim."
LeGras je ovu posljednju primjedbu shvatio osobno. "Ti bi izabrao da nestane,
znajui da tvoja neduna sestra mora dijeliti tvoju sudbinu?"
I Ivica se nacerio, pokazujui nekoliko nedavno zaraenih praznina u svojim
ustima. "Da. Pa? Umro bih znajui da ti vie nee vidjeti crnu pticu dok si iv. Tko
kae da je ne mogu i odnijeti sa sobom?"
LeGras je apatino mahnuo debelom rukom. "Edgar, moje stvari", rekao je.
Razbija koji nije bio moj prijatelj Max donio je zelenu limenu kutiju iz sjene i
postavio je na stol na , kojem je stajala lampa. LeGras ju je otvorio i izvadio par crnih
gumenih rukavica i uredno sloen bijeli stolnjak. Dok je LeGras navlaio rukavice,

Edgar je rairio stolnjak po stolu, a onda posegnuo u limenu kutiju i poeo na njega
slagati alatke.
"Stantone, pobrini se za damu", naredio je LeGras. Batler golem zgrabio je
Maricu i dovukao je naprijed. Max je donio jo jednu kuhinjsku stolicu i jo ueta iz
prostora iza sofe u stilu Louisa-tko-zna-kojega i vezao je kao nedjeljnu peenku.
"Nikada ne alji djeaka da radi muki posao", promrmljao je LeGras, s runim
smijekom na debelim usnama. "Vidi, mome, pitanje vie nije da li e umrijeti,
nego koliko e ti dugo trebati za to. Upravo u ti demonstrirati ono to te eka, uz
ljubaznu pomo tvoje drage sestre." Uzeo je jednu od alatki s bijelo prekrivenoga
stola. Svjetlost lampe blistala je du otrice kao niz red kolaa svjee umoenih u
eer.
Ivica je problijedio. Otvorio je usta - nita nije izilo - a onda ih je zatvorio i
stisnuo eljusti. Znala sam taj izgled. Opasan tip.
Ne vidim korist od opasnih tipova. Morala sam napustiti svoj dom u Staroj
Domovini kada su opasni tipovi preuzeli. Znam takve poput njih: stvarno su hrabri
dok god ih je vie, ili kada je neija tua glava na panju. Ako izvadite gadove u
smeim kouljama iz njihovih jazbina jednog po jednog, prestat e lajati i poet e
cviljeti, potpuno pokunjeni.
Zbog toga sam progovorila:
"Hej, LeGras, da li volite gubiti vrijeme?"
Prestao je zaljubljeno gledati u otricu i uputio mi spor, preziran pogled.
"Uvjeravam vas, gospoo, nastavit u sa svom nunom ustrinom." Pucnuo je
prstima. Max je krenuo po Maricu. Zavritala je kao da je na audiciji za ulogu sirene
za uzbunjivanje.
Nasmijala sam se. LeGras je podigao jednu ekinjastu obrvu. "Vi uivate u
tuoj nesrei? Tako ... neprikladna karakterna osobina za enu. Ne mogu rei da to
odobravam."
"Ne smijem se njoj", rekla sam mu. "Smijem se vama. Vi ste budala, LeGras,
debela budala." LeGrasov voza pokuao me uhvatiti, ali podigla sam jednu ruku i
brzo rekla: "Recite mu da stane, LeGras, ili se zauvijek pozdravite s crnom pticom."
"Stani, Geoffrey." LeGrasov istrenirani gorila ukopao se na licu mjesta na zvuk
glasa svoga gazde. I sam LeGras spustio je svoju sjajnu, otru igraku i priao mi.
"to govorite, dobra eno? Da imate neko ezoterino znanje koje bi moglo olakati
nau potragu? Da biste bili voljni staviti svoje vjetije moi u moju slubu do kraja
potrage za pticom?"
"Tono tako, slatkiu."
"Pretpostavljam da bi vaa cijena bili njihovi ivoti?" Nije se ak ni potrudio
pogledati u svoje zatvorenike, samo je odmahnuo glavom i rekao, "Bojim se da to ne
dolazi u obzir."
Otpuhala sam njegove rijei kao da su prstenovi od dima. "Za to me smatra,
za budalu? Ja da se pogaam za njihove ivote? to je, gumeni bomboniu, zar ti
mama nikad nije itala bajke prije spavanja? Da li ti uope zna tko sam ja?"
Bilo je prekrasno gledati kako se arulja pali iznad LeGrasove glave. "elite li
rei da ste vi ona vjetica? Ovo je stvarno ast." Zgrabio je moju ruku izmeu svojih i
ustro je protresao. Gumene rukavice su zacviljele i ostavile moj dlan sav znojan.

iroko se osmjehujui, LeGras je blebetao: "Kako neoekivano. Naravno da vi

nikada ne biste traili njihove ivote kao honorar. Ne nakon onoga to su vam
priredili, ha? Oprostite mi na mom prijanjem neznanju, ali ono je razumljivo. Svatko
tko je ikada uo vau priu pretpostavlja da ste nestali u penici gdje vas je ostavila
ova pokvarena cocotte. Ovo prii daje potpuno drugi ton."
"I ja mislim." Izvukla sam ruku iz njegova stiska i obrisala je o suknju. "Ako
eli moje moi na raspolaganje, ima ih. Plati mi onoliko koliko si platio onoj
djevojci koja je stvorila taj tvoj prsten. Reci, nije da sama sebe zakopavam -" uputila
sam Maxu Ne bi li to volio? pogled "- ali ako ti je potrebna magija da pronae pticu,
kako to da ne zove svoju kupljenu i plaenu vjeticu?"
LeGras je proizveo iritirani zvuk duboko u svom debelom vratu.
"Ta neodgojena vjetica napustila je moju slubu prije nekoliko mjeseci, alei
se da joj nisam ukazao potovanje koje njena vjetina zasluuje. Ona vie nije vana,
zahvaljujui vama. Pomo arolija e potragu za mojim blagom uiniti daleko manje
zamornom. Moete li locirati crnu pticu za mene, moja dobra eno?"
"Ovisi", rekla sam. "Moe li ti locirati moga maka?"
"Vaega ... maka? Ah! Vaega maka, naravno." LeGras se nasmijao. "Vie
nego razumno. Vratite mi crnu pticu i ja vam obeavam da ete ne samo dobiti svog
ljubljenog maka natrag, nego da ete takoer postati moj trajni namjetenik. Otkrit
ete da sam, hm, nesumnjivo velikoduan."
"Tako ujem." Zabuljila sam se u Ivicu i to tako da LeGras shvati na to
mislim. "U redu, LeGras, donesi mi mog maka i moemo poeti."
"Gospoo, oprostite, ali dobit ete svoga maka tek nakon to crna ptica bude
opet u mom vlasnitvu. To su moji uvjeti, i uvjeravam vas da se o njima ne moe
pregovarati."
"U tom sluaju, nadam se da su pripremili ruak, jer ovaj posao se ne nastavlja
bez Bogeyja. Rekla sam da je on moj pomonik. Da li uope zna to to znai? On je
natprirodni sluga kojega sam unajmila po cijenu vlastite due onoga trena kada sam
dola na svijet. Ja izdajem naredbe, on ih izvrava; mi smo tim."
LeGras je iskrivio usta. "Znai, vi ste nemoni bez njega?"
"Besmislica!" Pucnula sam prstima pod njegovim nosom. "On nije samoga
sebe pretvorio u krastau, zar ne? Imam dovoljno sposobnosti i sama, ali on ih
pojaava. To je vrlo prikladno za vee poslove. Kada eli da netko iskopa grob, da li
mu da licu ili rovokopa? Bogey je moj rovokopa."
"Razumijem." LeGras je izdao nekoliko naredbi svojim dekima. Edgar je
izjurio iz salona brzo, a vratio se jo bre. Drao je krastau. Taman ju je htio predati
meni, kada ga je ef zaustavio. "Prije nego dozvolim ovo armantno ujedinjenje,
frulein Hexe, dozvolite da vas podsjetim da sam jo uvijek zatien." Ponovno
prsten na malom prstu. Bilo mi je ve muka od gledanja u njega. Zbog njega je onaj
njegov debeljukasti bijeli prst izgledao kao liinka s podvezicom.
"Misli da sam htjela izvesti jedan na brzinu?" Zasmijuljila sam se. "Nita nije
bilo dalje od mojih misli."
"Da li ste zato doli u moj dom nosei sakriveno oruje?"
"Koje je tvoj batler unitio. Poslat u ti raun za zamjenu im budem na tvom
platnom popisu. Sluaj, LeGras, priznajem da sam pomiljala da upotrijebim taj

tapi, ali to je bilo prije no to sam shvatila da smo na istoj strani. Ja ne grizem ruku
koja me hrani. Ma, dok si ne nabavim pristojnu protezu, neu gristi nita tvre od
paprenjaka. Sve to mislim uiniti jest vratiti Bogeyja u njegov pravi oblik. Da li je to
u redu, efe?"
efe. LeGrasu se svialo kako je to zvualo, vidjela sam. "Nema nikakvih
problema." Mahnuo je rukom prema meni kao da je turski sultan koji nareuje
djevojci iz harema da plee.
Pokazat u ja njemu to je ples.
arolija za povratak zaaranog bia u njegov pravi oblik je kratka i slatka.
Izrekla sam je bre nego to bi zabavljaica pobjegla s kapitalom nekog playboya.
Edgar je jo uvijek drao Bogeyja kada je nastupila promjena. U jednom trenutku
ruke su mu bile omotane oko krastae, a ve u slijedeem drao je dva i pol metra
dugog jarkozelenog demona za rep. Bogeyjeva glava se polako okrenula. Oi su mu
bile tri rupe pune paklene vatre, iz eljusti mu je kapala pjena sumporne kiseline, a
zubi otri poput britve iskeeni u stalni doi-tatici smijeak. Odgrizao je Edgaru glavu
uz zvuk drobljenja kao kada dijete grize lizalicu.
Bilo u majem ili pravom obliku, Bogey nikada nije volio da ga netko vue za
rep.
Max je bio slijedei u Bogeyjevu redu za komadanje, a slijedio ga je Geoffrey,
pa Stanton. Bogeyju je trebalo nekoliko pokuaja da proguta golema, ali uspio je.
Vjerojatno u biti budna cijelu no, pokuavajui mu ublaiti bolove u elucu. Bilo
mi je ao to se nisam mogla osobno oprostiti od svog starog prijatelja Maxa i
zahvaliti mu na svemu to je uimo mome uredu i mojoj glavi, ali idite vi ometati
demona dok rua.
LeGras je posljednji otiao. Debeljko je pao na koljena, maui prstenom
ispred Bogeyja. "Ne moe me dotai!" skviao je. "Otporan sam na sve magijske
napade! Loe ti se pie ako "
Bogey ga je progutao u etiri zalogaja, a onda ispljunuo prsten kao da je
sjemenka lubenice. Uvijek se volio praviti vaan.
Stavila sam prsten u dep i odverglala maginu formulu da povratim Bogeyja u
maji oblik. Pomonik demon ima svoje prednosti, ali maka ipak zauzima manje
prostora pri dnu vaeg kreveta. Dok je Bogey sjedio i umivao se nakon hranjenja,
odvezala sam Maricu.
"Kako - kako si to uinila?" protisnula je, trljajui ruke da povrati cirkulaciju u
njih. "Zar taj prsten ne ?"
" djeluje?" Dovrila sam umjesto nje. "Da, djeluje. Ali samo odbija magijske
napade. Nema nieg maginog u tome to demon pretvara smrtnike u kineski
specijalitet; to oni rade ako im se prui i najmanja prilika. A ja sam Bogeyju pruila
veliku."
"Kako ljubazno od tebe", rekao je afektirani glas iza mene. "To je vie nego to
u ja dati vama."
Kada ste u mome poslu dovoljno dugo, mnogo toga moete pogoditi na osnovu
glasa. Nisam se uope morala okrenuti da bih znala da ovaj pripada nekome mladom,
zdravom, Englezu, i to naoruanome. Ovo posljednje je bilo oigledno: Drao je
pitolj zabijen u moja lea dovoljno jako da sam znala kojega je bio kalibra.

"Gospodin Carlisle, pretpostavljam?" rekla sam. Ponaala sam se hladno, ali u

sebi sam gotovo prokuhala. Kako sam mogla zaboraviti na Carlislea, LeGrasova
honorarnog osobnog slugu i ljepotana s punim radnim vremenom? Osnovno pravilo
dobroga detektiva je da uvijek dri na broju svoje neprijatelje, njihovo oruje i broj
metaka koje su do tada ispalili. Ako pogrijeite u vezi prvoga, za druga dva se ne
brinite, bit ete premrtvi da biste brinuli.
"Tono, gospoo." Osjetila sam da je pitolj popustio i zaula kripanje cipela
na parketu dok se odmicao korak od mene. "Molim, okrenite se prema meni. Ne
volim pucati nikome u lea osim ako je to apsolutno neophodno."
"Nije ovo kriket, ha?" uinila sam to je rekao, okreui se i mjerkajui ga. Bio
je ugodan za oi, to priznajem, jedan od onih visokih, mravih, plavokosih Engleza
tako blijede puti da bi jae crvenjenje u licu vjerojatno uzrokovalo da mu obrazi
eksplodiraju. Imao je deparoki duge, profinjene prste. U ovom trenutku jedan od
njih bio je omotan oko okidaa kalibra .45.
"ovjek mora igrati prema pravilima, zar ne?" Mahnuo mi je da stanem na
stranu, a onda je usmjerio oi na Maricu. Bile su plave i eline, kao i njegov pitolj.
"Oslobodi ga." Pokazao je prema Ivici.
"To je sve?" pitala sam dok je Marica odvezivala svoga brata. "Oslobodi ga?
Zar ne eli stati u red da ga amara dok ti ne kae gdje je sakrivena crna ptica?"
Carlisleov smijeh je bio ljudski koliko i zvuk razbijanja stakla. "Da li eli rei
da ak ni sada nisi pogodila istinu? Krasan si mi ti detektiv! Da sam na tvome mjestu
drao bih se peenja paprenjaka."
"Nemoj biti prestrog prema staroj curi", rekao je Ivica. Stajao je, jednom
rukom obujmivi sestru. "Dovoljno je bistra kada je ljubav ne zasljepljuje."
"Osim toga," upala mu je u rije Marica, smijui se kao pali aneo, "i nismo
ba traili nekog pametnjakovia za ovaj posao."
Istina me pogodila kao glasovir, a u trenu kada me udario svirao je Varijacije
na temu za naivine. "Svi ste bili u ovome zajedno od poetka", rekla sam. "Znali ste
da e vas, ako ukradete pticu, LeGras i njegovi razbijai progoniti bez obzira koliko
daleko pobjegli ili koliko dugo to trajalo. Morali ste ih se rijeiti, trajno, tako da
moete leati i na miru uivati u plijenu."
"Tono tako", rekao je Carlisle. "Ali uzevi u obzir injenicu da je gospodin
LeGras bio tako dobro zatien - fizikim kao i ezoterinim snagama - trebali smo
nekoga tvoga talenta. Znali smo da e, ako te mi uvuemo u igru, znati pronai nain
da ga se rijei za nas. Bili smo u pravu."
Promatrala sam kako je Ivica provukao svoju drugu ruku oko Carlisleova
vitkoga struka i poljubio ga u obraz, ali tako da mu ne odvraa panju. Cijela ona
pria oko njihova rivalstva bila je samo gomila gluposti izmiljena da me natjeraju da
zapleem kako oni sviraju. Da sam imala jo koje jaje na licu, bila bih omlet.
Bogey me je zabrinuto pogledao i zamjaukao. Carlisle se ponovo nasmijao.
"Jadna maca. Volio bi i nas unititi, zar ne? Ali bojim se da e ostati maak jo neko
vrijeme. Ako tvoja gospodarica pone izgovarati svoju aroliju za oslobaanje
demona, ubit u je dok stigne do treeg sloga." Bogeyjev rep se spustio. I ja sam se
slino osjeala.
"Gem, set, i me, Carlisle", priznala sam. "Poto si mi zadao udarac, hoe li

uiniti staroj gospoi uslugu? Prije no to me likvidira, mislim."

"Kako bih mogao odbiti tako elegantnu molbu? to eli?"
"Crna ptica", rekla sam. "elim znati kako si uspio sakriti neto te veliine od
LeGrasa i njegovih razbijaa."
"Ona zapravo i nije dobar detektiv, zar ne?" zahihotao je Ivica. "Do vraga i ona
i njezine posljednje elje, preglupa je da bi ivjela. Ubij je i briimo."
"Ne tako brzo." Carlisle bi mogao biti vanbrano dijete Vincenta Pricea i
Lesley Howard, zgodan zao momak koji je volio gledati svoje rtve kako se svijaju
od muke. "To i nije nerazuman zahtjev. Pokaimo joj."
Izveli su me iz kue, niz prednji prilaz do jezerca. im sam ugledala labudove,
znala sam. Labudovi su odvratni, zlobni stvorovi s pokvarenom crtom u sebi. Tri
labuda koja su klizila jezercem izgledala su kao da bi unitila vlastita gnijezda samo
da prirede pun s jajima, ali etvrti...
"Ti gade", uzdahnula sam. "Ti otroumni, mali gade."
Carlisle je uivao. '"Ukradeno pismo nikada ne izlazi iz mode. eli li je
poblie pogledati prije nego to umre?"
"Nemoj se zamarati zbog mene."
"Ne zamaram se, duo", odgovorio je kao da smo svi sjedili i jeli sendvie s
krastavcima i pili aj. "Nimalo. Ivice, da li bi htio ?"
"Ja neu gacati po tome." Napuio je usta kao ono paklensko derite Shirley
Temple. "Dovoljno je loe to sam morao dozvoliti LeGrasovim gorilama da me
srede i sada jo ti eli da smoim hlae?"
"Da li bi ti to bilo prvi put?" promrmljala sam.
Carlisle je zazvuao nestrpljivo. "Dobro. Marice, ti to napravi."
"Ja?" zacviljela je. Nervozno je promatrala pticu. Tri prava labuda gledala su je
radosnim pogledom, kao trio morskih pasa. "Zato ba ja moram? Slaem se s
Ivicom: ubij je sada."
Carlisle je uzdahnuo. "Bez obzira da li je upucam sada ili kasnije, moramo se
domoi ptice. Donesi je."
Marica je poela cmizdriti. "Ali ja se booooojim! Ti labudovi grizu. Mogu li
barem otii u kuu po palicu za golf ili neto da-?"
Carlisle je podigao pitolj. 'Alto ne uini to sam ti rekao, bit e mi drago da te
nauim znaenju rijei potrono, draga."
Gunajui i crnizdrei, Marica je odbacila cipele, skinula arape, zadigla
suknju i ugazila u jezerce. "Doi, guice", plaho je dozivala, pruajui ruku prema
labudu predvodniku. "Doi, lijepa guice. Doi mami." S obzirom na udaljenost na
kojoj su ostale sve etiri ptice, mogla je mahati i sjekirom. Ivica i Carlisle promatrali
su njene bezuspjene napore u okupljanju peradi sa sve veim zadovoljstvom, smijui
se sve dok im suze nisu poele tei niz lice.
"Moj Boe!" uzviknuo je Carlisle, borei se za dah. "Ta djevojka ne bi mogla
uhvatiti ni gusku koja visi na kuki za dimljenje."
"Pustimo to staroj koki", predloio je Ivica. "Tako arko je htjela vidjeti crnu
pticu, pa neka se malo potrudi."
"Odlina ideja", rekao je Carlisle. Pokazao mi je pitoljem.
Dok je ogorena Marica izlazila iz jezerca, uljapkala sam unutra do glenjeva.

Trebalo mi je punih dvadeset sekundi da odvojim pravoga labuda od jata i istjeram ga

na travu, na iznenaenje Carlislea i njegovih pajdaa. Odat u vam malu tajnu iz
moga davnog djetinjstva: prije Ivice i Marice, prije kuice od slatkia, ak i prije no
to sam ula kako Crne Umjetnosti dozivaju moje ime, bila sam balavo njemako
seljako derite kao i deseci tisua drugih. A kada ste krajnje siromana seljakova ki,
znate koji vam posao prvi dodijele, im se ponete gegati? uvanje gusaka.
Njih troje buljili su u lanog labuda kao da je odgovor na vrijedno pitanje u
Kolu sree. Carlisle je izgovorio nekoliko rijei iznad ivotinjine glave: Njezin se
vrat skratio i noge s plivaom opnom od crnih postale su crvene, dok je njezino perje
postalo od bijeloga crno, kao srce preljubnice. Ptica je glupo gledala oko sebe,
oglasila se jednom, smjestila na travu i snijela jaje.
Zlatno jaje.
Marica se oborila na njega kao ef studija na starletu, ali Ivica je stigao prvi i
odgurnuo je. "U emu je problem?" zakretala je. "Ja sam ga zaradila."
"Malo sutra", suprotstavio se, odgurujui je i po drugi put. "Je l' moda tvoje
lice preivjelo tretman kao da je ilavi odrezak? Ako je itko ita zaradio, onda sam to
ja!" Pretjerano samopouzdani ljigavac se sagnuo da dohvati jaje. Shvatio je svoju
pogreku kada ga je ljubljena sestrica utnula u pozadinu i poslala naglavce u jezero.
Ustao je dok je s njega kapala soivica, i zgrabio je za gleanj, povlaei je za sobom
u vodu. Labudovi su otili, lepeui krilima i pravei toliko buke da bi probudili i
mrtvaca.
"Djeco, molim vas." Carlisle je prevrnuo oima kao ena koja se pita da li
retroaktivna kontrola raanja na kraju i nije tako loa ideja. "Ptica e snijeti jo jaja;
bit e ih dovoljno za sve nas, s vremenom."
Njih dvoje zastali su usred zabave. Ivica je mrko pogledao engleskog ljepotana:
"Ovo je izmeu mene i moje sestre."
"Da!" Marica se izvukla iz mulja koji je prekrivao dno jezerca i zatakla pramen
mokre kose iza uha. "Nemoj nam govoriti to da radimo. Ti uope ne bi bio u ovoj
pljaki da nije bilo Ivice. On je bio taj koji je osigurao da upadne LeGrasu u oko u
Friscu, ali za tvoj posao mogli smo izabrati bilo kojeg beznaajnog homia. Mi smo
bili mozak, a ti si bio samo mamac. Misli da si jedini kameni na plai?"
"Ne", priznao je Englez. Podigao je pitolj. "Ali sam jedini s pitoljem. A kada
bolje razmislim, ne vjerujem da uope elim ita dijeliti."
Poslao je metak pored Mariina uha. Da je proao malo blie, pria bi se mogla
zvati "Ivica i". Brat i sestra izmijenili su poglede, a onda dali petama vjetra kao da su
imali krdo razbijaa za vratom. Carlisle je ispucao jo nekoliko hitaca da ih ubrza.
Crna ptica gakala je kao luda na zvuk metaka, ali je stajala na mjestu vre nego da
ju je netko prikovao. Carlisle se smijao kao luak.
Bio je sve samo ne to.
"To je ono to ja zovem bavljenjem sportom", primijetila sam, "Zar se ne boji
da e te progoniti... sestro?"
Prestao se smijati i dobacio mi otar i ruan pogled. "Kako si znala?" Njegove
crte lica poele su se mutiti na rubovima, a zatim se topiti poput sira, ali njegov stisak
oko pitolja je bio vrst kao stijena.
"Moda na kraju i nisam tako lo detektiv. Ti si bila osoba koja je podigla

aroliju preruavanja s crne ptice. To znai da si ti morala biti ona osoba koja ju je i
zaarala." Pogledala sam prema mjestu gdje je guska i dalje pokuavala pobjei,
usprkos nevidljivoj sponi koja ju je vrsto drala. "Impresivno arobnjatvo za jednog
najamnog igola. Ta mala arolija za prikivanje koju si bacila na gusku samo to
potvruje: ti si jedna od nas, sestro."
Carlisleov izgled ljepotana nestao je dok sam govorila. Njegovo vitko tijelo se
popunilo, njegova kratka plava kosa postala je duga i sijeda, a njegova gizdava odjea
igola pretvorila se u hrpu cigansko arenih blagdanskih krpica. Ja vie volim raditi u
tradicionalnoj crnoj boji, ali nita nije propisano.
Vjetica moe nositi to god hoe.
"Ti se usuuje ukljuiti me u svoje patetine, jeftine vjestiarije?"
suprotstavila mi se moja novorazotkrivena kolegica. "Ti si bezvrijedna plaenica, a ja
sam vrhunski um! Iskoristila sam one glupe smrtnike kao svoje orue: Oni su obavili
prljavi posao, a ja sam uzela nagradu. A bilo je tako lako!" Zabacila je glavu i
nasmijala se. "Kao i ti, i ja sam bila izbjeglica, prezrena strankinja u ovoj takozvanoj
"Zemlji slobodnih". Slobodnih! Sve stvari ovdje imaju svoju cijenu, i to visoku.
ivjela sam od danas do sutra od njihove milosti, prihvaajui bijednu zaradu koju su
oni smatrali 'pristojnom' naknadom za moje usluge. Bah. Pljujem na njihovu
'pristojnu' naknadu."
I pljunula je. Bogey se izmaknuo s puta. To je bilo sve to je mogao uiniti.
Prodala je duu njegovom Glavnom Uredu, isto kao i ja, tako da je on bio nemoan
da je napadne, sa ili bez mog odobrenja: Profesionalna uljudnost.
Nije mi se svialo to pljuje na moga maka, ali postojalo je neto to mi se
svialo jo manje: ona je jahala Crvenu metlu. Ako je toliko voljela druga Staljina i
njegov nain rjeavanja stvari, zato je uope dolazila ovamo kada je napustila Staru
Domovinu? Moda zato to je onda eljezni Joe bio u Hitlerovu depu dovoljno
duboko da bi ga nazivao "dragi"? Postalo mi je loe. Ako ikada u ovoj zemlji ponovo
otvore lov na vjetice, znam koga u optuiti.
"Postojao je bolji nain, znala sam." Nastavila je: "Put do uspjeha, jednostavan
korak u lagodan ivot. Nema vie amaterskog bavljenja ljubavnim napitcima i
tonicima za impotenciju, nema."
"est od jednoga " poela sam. Ignorirala me. Bila je ukljuena u ivot moe
biti gorak i nije ula nita drugo.
"Prilika mi se pruila kada me zaposlio LeGras. Dok sam radila za njega,
otkrila sam da posjeduje crnu pticu. Odluila sam je uiniti svojom, iskoristiti je i
obogatiti se vie nego u najluim snovima."
"Slatki snovi", primijetila sam. "Tada si sigurno shvatila: Nisi mogla iskoristiti
svoje arolije da izvede pljaku, zato to si postavila veinu titova protiv arolija u
ovoj rupi prije no to si saznala za pticu. To mora da ti je uguralo iak ispod sedla."
kripala je zubima, prisjeajui se. "Razdraujua situacija, ali privremena.
Trebala sam samo pronai odgovarajuu rtvu za taj posao."
"Po imenu Ivica? Kladim se da je zgrabio priliku da se na brzinu obogati.
Pohlepno malo kopile."
Napuila je usne. "Bi li te iznenadilo da sazna da je sjaj zlata bio manje vaan
dok sam ga nagovarala? Tko bi oekivao da e najobiniji revolvera koji prodaje

svoje usluge biti romantian u dui? Bilo je jednostavno preruiti se kao Carlisle i
zavesti ga, a onda mu otvoriti oi da uvidi mogunost bogaenja na troak njegovog
biveg gazde. ak sam ga uvjerila da je to bila njegova ideja. O, stvarno sam
briljantna!"
"I svejedno si ga samo tako otjerala? Nakon svega to ste vas dvoje znaili
jedno drugome?" Pucnula sam jezikom. "Namiguo."
Izgled na njezinu licu natjerao bi i Belzebuba da se strese. "Sretan je to sam ga
pustila da iv pobjegne, on i njegova mala sestra droljica. Zar misli da sam ikada
namjeravala dijeliti ita s njima?"
"Ta guska moe smjeti dovoljno zlatnih jaja da zadovolji svakoga u Los
Angelesu, ako tu ne ubrojimo momke u Gradskoj vijenici. to je, Einsteine? Ne zna
dijeliti s tri?"
"Ti mi kae da ih zadrim kao partnere? Da im vjerujem? Ti?" Podrugljivo se
nasmijala. "Koliko vremena misli da bi prolo prije nego to bi oni odluili da ima
jedna ruka vika u koari za jaja i gurnuli mene u penicu, hm? Moda ti nisi nita
nauila iz svog prethodnog iskustva s tim deritima, ali ja nisam takva budala.
Zbogom!" Zavrila je s pitoljem, pa ga je pretvorila u rupi i mahnula mi njime
prije no to je uzela gusku i krenula.
"Stani, sestro!" Dozvala sam je. "Misli da moe tek tako otii odavde?"
Predugo sam se bavila smrtnicima; zaboravila sam kako je to suoiti se s nekim
od mog naroda. Tek to sam izgovorila zadnju rije, okrenula se i pogodila me s
istom ugavom arolijom za prikivanje koju je koristila na crnoj ptici. Osjetila sam
kako mi se stopala privruju za tlo tako vrsto da sam znala da je moja uobiajena
arolija za bijeg bila beskorisna. Ne bi me mogao osloboditi niti tim nabrijanih krtica.
Ukoliko ona to ne prekine ili neto ne prekine nju, ostati u ovdje zasaena cijelu
vjenost.
Moda se i nisam mogla pomicati, no jo uvijek sam se mogla boriti. Krenula
sam u protunapad vlastitom arolijom. Napustila je moje prste kao munja, ali nju je
pogodila kao kap jeftine kolonjske vode.
"Specijalizirana sam za arolije zatite", rekla je, hladnokrvno briui moju
rasprskanu aroliju s lica. "Ili si moda zaboravila to sam sve napravila za LeGrasa?
Niti jedna od tvojih slabanih arolija ne moe mi nita. A sada, hoe li me pustiti da
na miru odem ili te moram natjerati da poali?" Nije se ni potrudila priekati
odgovor. To joj je bilo ispod asti. Kada mi je okrenula lea, bilo mi je kao da mi je
opalila amar.
"Aloha", progunala sam, i apatom izrekla ostatak onoga to sam imala za
rei.
Crna ptica eksplodirala je u njenim rukama kao trubea bomba. Perje je
poletjelo na sve strane, krv je natopila njezine karnevalski arene haljine, a jedna
noga s plivaom opnom prizemljila je tono na vrh njene glave, kao posljednji krik
parike mode. Vrtoglavo se okrenula prema meni, vritei: "to si uinila?! to si do
vraga uinila?!"
I na mene je doao red da likujem, i to sam uinila poteno. "Samo neto malo
za ratni trud, eeru. Za moj ratni trud. Koliko vremena misli da e proi prije nego
to se pojave policajci i pronau me ovdje nepominu? Bogey neuredno jede. Kada

vide svu krv koju je razlio u kui, sigurno e imati mnogo pitanja, na primjer o tome
to se dogodilo LeGrasu i njegovim prijateljima. Ako ve moram platiti raun za
tvoju prevaru, barem u osigurati da ti ne izvue nita osim nekoliko kriki bijelog
mesa i trbuh pun neispunjenih oekivanja."
Leerno sam stavila ruke u depove i dodala: "Zar ne slua The Shadow,
sestro? Zloin se ne isplati." Pokuala sam oponaati Lamont Cranstonov jezivi
smijeh, no zvualo je kao kokodakanje.
"A budale ne ive!" povikala je, i praznim rukama oblikovala najveu vatrenu
kuglu koju sam vidjela u cijeloj svojoj praksi.
Tada sam shvatila da sam si na vrat navukla ozbiljne probleme. Vatrena kugla
se ne koristi osim ako se ne misli doista ozbiljno, a vjetica misli ozbiljno jedino kada
ulazi u beskompromisan arobnjaki duel do smrti. Vatrena kugla sadri snagu petsto
tisua tapia dinamita. Stvaranje takve arolije oduzima toliko snage da ste
beskorisni sljedeih tjedan dana. S druge strane, obino je jedna i vie nego dovoljna.
Vatrena kugla u sebi sadri toliko razaranja da je dobra stvar to je samo
nekoliko vjetica zna napraviti. teta to ja nisam jedna od njih.
Kada me vidjela kako samo stojim tamo i ne pokuavam stvoriti svoju kuglu,
nasmijala se. Na trenutak sam shvatila kako se Poljska morala osjeati kada su snage
Wehrmachta upale preko granice. Moje posljednje misli, tren prije no to je povukla
ruku prema natrag, naciljala i pustila kuglu, bile su: Hvala Moima to nita slino ne
postoji u rukama smrtnika, i nadam se da nikada ni nee ili se moemo pozdraviti s
naim metlama.
Tada me pogodio plamen.
***
Ostavila sam etkicu za ljepilo i poravnala rubove na najnovijem izresku u
mom albumu za izreske iz novina. Nesrea je jo uvijek bila dovoljno svjea da
dnevne novine o njoj piu toliko velikim slovima da sam ih mogla proitati bez
naoala. Plinara je neprestano blebetala o tome kako je plin siguran, za sve krivei
nemar potroaa, i govorei da su gospodin LeGras ili netko od njegovih sluga
sigurno uinili neto pogreno s plinovodom kada su izazvali najveu eksploziju u
povijesti irega podruja Los Angelesa. Djelomino su bili u pravu. LeGras jest
uinio pogreku, sigurno, ali jedini plinovod na kojem je bilo napisano njegovo ime
je bio onaj koji vodi ravno u Pakao.
Bogey je skoio na moj radni stol i sjeo na otvoreni album, prisiljavajui me da
obratim panju na njega. Roen je kao demon, ali u dui je prava maka. Satima u
skidati ljepljivi roto-papir s njegova repa.
"eli svoju igraku?" pitala sam. Skinula sam srebrni lanac s vrata i pustila
Bogeyja da udara mali prsten s biserima i adom koji je visio s njega. Dok je Bogey
sam igrao stolni tenis, razmiljala sam kako je neto tako maleno sadravalo dovoljno
moi da mi spasi ivot. Bogeyjev takoer. On je pobjegao pod moju suknju upravo
kada je vatrena kugla udarila.
Udarila i odskoila ravno na onoga tko ju je poslao. Zahvaljujui zatitnoj
aroliji na tom malom prstenu - aroliji koju je sama postavila - ona hulja od vjetice

je dobila natrag sve to je namijenila meni, samo trostruko. Njezine vlastite zatitne
arolije tome se nisu mogle suprotstaviti. Od nje nije bilo ostalo dovoljno niti da se
podmau kotai djejeg automobila.
"Bilo je stvarno blizu", rekla sam maku. "Preblizu. Kada je nisam mogla
svladati svojom magijom, znala sam da moram njezinu vlastitu okrenuti protiv nje.
teta to sam morala raznijeti pticu, ali morala sam je dovoljno razbjesniti da me
poeli ubiti. Sreom sam uspjela pravovremeno staviti ovog ljepotana na prst, inae
bi joj se ispunila elja."
Bogeyje uhvatio prsten lijevom apom, izvlaei mi lanac iz ruke. Pustila sam
da ga neko vrijeme grize. "Postajem prestara za ovaj posao", uzdahnula sam. "ak
me i maka moe napraviti budalom. I Marica je to uspjela, lako, previe lako. Znala
sam da joj ne trebam vjerovati, ali ipak sam joj dozvolila da me upeca kao sabljarku.
Naivine su loi detektivi. Prilino dobri leevi, ali loi detektivi. Moda je vrijeme
da odem u mirovinu, pronaem si udobnu kolibu uz obalu, i vratim se u posao s
peenjem, pomalo uvam djecu jedno te isto -"
Vrata mog ureda otvorila su se s treskom. Ona je bila 170 cm opasnosti, jedna
polovina noge, a druga vatromet. "Trebam vau pomo", rekla je. Imala je jedan od
onih aputavih glasova koji vas ostave da hvatate zrak kao da ste upravo bili
poljubljeni dugo, jako, i profesionalno. "Radi se o mojoj maehi. Mislim - mislim da
me eli ubiti."
Pokazala sam joj glavom da sjedne u stolicu. Kada je prekriila barke, moja
koliba uz obalu nestala je u vatrenoj kugli veoj od bilo ega to je LeGrasova
vjetica ikada bacila na mene. Naravno, znala sam da su izgledi bili protiv toga da me
ona nee prevariti, ali najbolje radim kada imam vie zvijezda u oima nego
Graumannov Kineski teatar u cementu.
Tada sam shvatila da e moj ivot ostati ovakav, sve dok jednog dana ne ubace
moju metlu u domarov ormar u mrtvanici: Jedan sluaj za drugim, druenje s
lutkicama i ljudima bez prebijene pare, budalama i varalicama, aljivinama,
gorilama i siledijama, s moda jednom ili dvije princeze koje e igru odravati
zanimljivom. Mnogo bajki, a nedovoljno sretnih zavretaka.
Ali, svatko dobiva svoj komadi kolaa. Ili paprenjaka.

"HAPPY VALLEY", 1973.

JOHN CLEESE & CONNIE BOOTH
Malo je onih koji ne vole Letei cirkus Montyja Pythona, a vjerujem da e se i
njima svidjeti pria Dolina sree koja je u prvobitnom obliku bila ske emitiran u
jednoj od posljednjih epizode navedene kultne britanske serije. Ako se ne varam njih
dvoje vie nita nije napisalo zajedno, ali su stvorili nekoliko humoristikih serija od
kojih je najpopularnija Fawlty Towers.
PREVELA AKLINA SURKOVI

Dolina Sree
Jednom davno, jako, jako davno, u jako, jako dalekoj dolini meu planinama,
smjestilo se najsretnije kraljevstvo koje je svijet ikada vidio.
Zvalo se Dolina Sree, i njime je vladao mudri stari kralj Otto, a svi su njegovi
podanici blistali od sree. Nezadovoljnika ili gunala nije bilo jer ih je mudri kralj
Otto dao sve pogubiti, zajedno sa sindikalnim voama, davno, davno prije. I sav je
dobar, sretan puk Doline Sree pjevao i plesao po itave dane, i bilo tko, tko je iz bilo
kojeg razloga bio jadan ili nesretan, ili tko god je imao teke osobne probleme, sudilo
mu se po Zakonu o srei (vidi primjerice, R. v. lic (1251). Stolara NN se ulo kako
jaue, a suprotno Paragrafu 2, Zakona o radosnim zvukovima (1208); takoer je
priznao da je pao u depresiju sa zluradim predumiljajima, u skladu s Paragrafom 1.,
Zakona o srei. Olakavajua okolnost bila je da je supruga NN-a preminula dan
ranije; NN je osuen na vjeanje dok se ne oraspoloi.)
I dok su se dobri ljudi Doline Sree hihotali, njihov mudri stari kralj, veseo
stari, svirao je udne pjesme na svojim hammondskim orguljama, gore u lijepom
dvorcu u kojem je ivio sa svojom milostivom kraljicom Syllabub, i njihovom
draesnom keri Mitzi Gaynor, koja je imala mrak sise i oaravajui osmijeh, te
drvene zube kupljene u apoteci u Augsbergu, unato riziku od poara. uvala je te
zube izraene od najfinije borovine i latila ih nakon svakog obroka. Pored zuba,
najdraa preokupacija bio joj je pas Hermann. Vodila je Hermanna u duge etnje i po
itave ga dane gladila i mazila, te krala za njega ukusne poslastice koje on nije nikada
jeo, jer je na alost krepao, a nitko joj to nije imao srca rei, kad je bila tako slatka i
nevina, i nije znala nita o smrti ili gastroenteritisu, ili pak plastinim kukovima.
Jednoga dana, dok je Mitzi vukla Hermanna u etnji po kraljevskim vrtovima,
ugledala je najzgodnijeg mladia na svijetu i zaljubila se u njega do uiju, naravno,
pretpostavljajui da je princ. Kako je ve srea htjela, on je bio princ i, nakon to ga
je provjerila u Obseiverovoj Knjizi prineva, otila se upoznati s njime i svrhom
braka pa su se, za ono to se inilo kao tren premda su zapravo prola dva tjedna,
zaputili kralju Ottu kako bi zatraili njegovo doputenje za vjenanje.
Kako savren par! Mitzi, blistava u njenoruiastom satenskom brokatu i s
nekim novim pancir-zubima od mahagonija, i princ Kevin, zgodan da ne moe biti
zgodniji, privlaili su zadivljene poglede razuzdanih starih naftalinskih kraljica u
predsoblju.
Ubrzo su prili vratima Kraljeva kabineta. I, pokuavajui suzdrati ushit,
najavljeni su samomu Kralju, koji je sjedio za Dravnim kraljevskim orguljama i
pjevao svoju posljednju kompoziciju, neobino nemilozvunu "Ja bim ti bim,
tjaaavi tangi mijeal bu, bum". I kad je Kralj zavrio, nakon par sati, i kad se stiao
pljesak dvorjana, Mitzi je predstavila princa Kevina, koji se graciozno naklonio i
zamolio mudrog starog Kralja za ruku njegove keri.
"Je li u Knjizi?" upitao je Kralj.
"Oh da, tatice", uzviknula je Mitzi.
"Da li voli moju ker?" otro je ispitivao.
"Da, gospodine!" odgovorio je princ Kevin, a jedva primjetan uzdah

oduevljenja prostrujao je prostorijom, zato to je njegovo prinevsko dranje i blaga

narav ve osvojila itav dvor.
"Fino! Ali prvo, prije no to mogu dati dozvolu, moram ti zadati zadatak kojim
treba dokazati da zavrjeuje ruku moje keri."
"Prihvaam!!" junano uzvrati Kevin.
Lice staroga Kralja se smrklo. "Sutra u devet ujutro", objasnio je, "mora se
uspeti na najvii toranj ovoga dvorca i samo maem naoruan, skoiti kroz prozor."
I tako se, sutradan rano, hrabri mladi princ, odjeven u predivnu zlatno-bijelu
odoru, naoruan samo svojim maginim maem, bacio s visine od sto pedeset metara
u trenutnu smrt. Kako su samo svi klicali! Kako je zabavno bilo u kraljevstvu!
"Moemo li se sada vjenati, tatice?" upitala je Mitzi, jer kao to nam je
poznato, nije nita znala o smrti.
"Ne, keri, bojim se, ne", uzvratio je mudri stari Kralj, iako je on sam bio
nekrofil. "On te jednostavno nije vrijedan."
"Oh Boe", uzdahne Mitzi. "Da li e i on morati u zemlju poput ostalih?"
I tako je dobar dio princa Kevina zakopan pored ostataka princa Oswalda
(strana 4. u knjizi) koji se borio protiv pjeadije naoruan samo primjerkom
"Globusa", i princa Robina (strana 19.) koji je utivo pokuao ugasiti uarenu pe
skokom u nju; i princa Norberta (str. 8.) koji je trebao uhvatiti nuklearni projektil, ali
mu je ispao; i mnogih drugih prineva kojima je nedostajala mrvica sree u njihovim
pothvatima.
Tako, im je Kevinov lijes poloen na tradicionalno crno obrubljenu "Sveanu
postelju" (kako je Kevin bio princ, uprilien mu je protokolarni kostimirani ispraaj),
Mitzi je ponovno otila u Kraljevske vrtove, vukui vjernoga Hermanna za sobom,
kako bi se doepala jo kakvog princa. Ali na alost, iako je velika veina dobrog
naroda Doline Sree bila tamo, stolar, kova, tajni policajac, svjear i staklar s
prijateljem, zatim krvnik i svi njegovi egrtii, umjetnik virtuoz i ovlateni agentprovokator, princa nije bilo niotkud. Prava oskudica prineva; rijetki kao australske
djevice.
Mitzi je etala uz obalu rijeke, puna nade ljubila abe, dok gotovo nije stigla do
arobnog uzburkanog izvora, kadli je - iznenada - ugledala mali odsjaj zlata koji je
dolazio od cerekajue vrbe, potrala i uvrebala - zasigurno! - princa. Bio je prilino
koat i pjegav, s dugim nosom i krivim nogama, te odvratnim nepoliranim zubima
od perploe, i rijetkim oboljenjem stopala, ali mislila je Mitzi, princ je princ, i
odmah se zaljubila u njega.
Nakon nekog vremena, u stvari nakon nekih vremena, on se takoer zaljubio u
nju, i par sati nakon toga, uputili su se mudromu starom kralju da ga zatrae dozvolu
za vjenanje, jer kako su to sve dekadentni, tupasti paraziti i mrcine, ni ovaj princ nije
itao novine nita vie od ostalih.
Dok su ili svojim sretnim putem du hodnika koji su vodili u kraljevske odaje,
sluajno su sreli kraljicu Syllabub koja se drpala s obojenim gospodinom.
"Bok, mamice," uskliknula je Mitzi, "ovo je princ Walter."
"Bok, prine Walter," uzvratila je dobrostivo kraljica Syllabub, namjetajui
grudnjak, "drago mi je."
"Bok, mamin prijatelju", uskliknula je Mitzi.

"Ne bulji, duo," smjekala se Kraljica, "ovo je doktor Erasmus, moj novi
uitelj matematike."
"Znala sam da ste doktor", uzviknula je Mitzi veselo, jer nije znala nita o
ginekologiji. "Mamice, mi idemo traiti od oca dozvolu za vjenanje."
"Ah," promrmljala je kraljica Syllabub, "elim popriati s njim o tome. Vidjet
emo se za binomni teorem u osam sati, doktore Erasmus."
"Dobro, kraljice," zagrmio je njen obojeni mentor, "donijet u ulje za masau."
"Sad, Mitzi," nastavila je milostiva kraljica, milujui se, "je li Walter po
propisu?"
"Dvadeseta stranica", uzviknula je naa slatka heroina, nudei vjerodostojnu
knjiurinu.
I dodala: "Da li se tati svia doktor Erasmus?"
"Bolje da nita ne spominje, duo", ree joj majka. "Otac je malo udan kad se
radi o tamnijim ljudima."
"Ne znam nita o rasnim predrasudama", rekla je Mitzi zamiljeno, jer i nije
znala nita o rasnim predrasudama.
"Sad, vas dvoje, priekajte malo," naredila je kraljica Syllabub, "elim
popriati s tvojim ocem." I zakoraila je u Kraljev kabinet i nepristojno prekinula
kraljeve zlatne lagere ("Ni ni ni ni ni ni ni ni ni ni ni ni ni ni ni ni ni ni ni ni NI!!"
0001 na HMV etiketi), te mu jasno objasnila da se ubrzano smanjuje broj
prihvatljivih Mitzinih udvaraa, te da je bolje da Otto zada ovome neki laki zadatak.
"Da li je u Knjizi?", upitao je Kralj osorno.
"Da, tatice", uskliknula je ushieno princeza Mitzi.
"Voli li moju ker?" sumnjiavo je upitao mudri stari Kralj.
"Moda", priznao je kroz nos princ Walter.
"Da li je ti", nastavio je mudri stari Kralj, "eli uzeti za suprugu?"
Nelagodna tiina se spustila na okupljene dvorjane, jer nitko od njih nije mario
za Walterov izgled, ak ni Vrhovni sudac koji je bio zadrti peder.
"... Da, dobro."
"U tom sluaju," ree Kralj, razmiljajui paljivo, jer je jako dobro znao da je
prvi Kraljiin suprug skonao pod nerazjanjenim okolnostima, "moram ti zadati
zadatak kojim e dokazati da si vrijedan ruke moje keri."
"Zato?" zaulo se drsko pitanje.
"Zato to je ona jebena princeza, eto zato", objasnio je Kralj, jedva
kontrolirajui svoj bijes. " I tvoj je zadatak taj, da mora, potpuno sam i nenaoruan,
otii u grad i donijeti mi dvadeset Rothmansa."
to? Sada?!" eksplodirao je Walter.
"Ne nuno sada", uzvratio je Kralj tiho, osmjehujui se dvorjanima lakoom
domaina talk-showa.
"Razmislit u o tome."
I uskoro je doao dan kad se princ Walter trebao suoiti sa svojim izazovom.
Zapravo, bilo je to ubrzo, sutradan. itava se Dolina Sree okupila na seoskom trgu u
velikom iekivanju. Kralj, kraljica Syllabub, princeza Mitzi u svoj svojoj raskoi
sjedili su na veselo ureenoj tribini okrueni cijelom Kraljevskom gardom (osim
Briana Freuda koji je bio indisponiran).

Okupljeno mnotvo je iznenada utihnulo kad je dominantni lik princa Waltera

klecavo stupio na trg i krenuo prema kraljevskom drutvu. S nekoliko kratkih rijei,
Kralj je glasno izrekao zadatak Walteru, da svi uju, Kraljica je dala kraljevski
blagoslov, a princeza Mitzi je pokazala kraljevske gaice kako bi ih princ Walter
ponio na svoj zadatak kao zalog njene vjene ljubavi i zatitu od zlih sila.
Dok mu je buno bodrenje uzbuene gomile odzvanjalo u uima, a zvuk
bubnjeva odjekivao trgom, Walter, jednoruk i naoruan samo s pola kune, krenuo je
na zadatak.
Metar po metar, korak po korak, centimetar po centimetar, sve dalje i dalje,
odvano vukui obje noge na ortodoksan nain, nezastraen zvukom ljunka na ulici i
pticama koje su letjele iznad njega, sve dalje i dalje, dalje i dalje, i jo dalje, uvijek
naprijed, ne osvrui se, ili bar ne esto. Jednom moda, kad se Walter okrenuo
Posebnom polumjesecu, rulja Doline Sree, i uzvanici izdaleka i odasvuda, pozvani
da prisustvuju spektaklu, i svi ostali koji su imali kartu, osjetili su trenutak
oklijevanja, daak neodlunosti, jer se Walter spotaknuo, ali samo kako bi se poeao
po preponi, trenutak kasnije je ponovno nastavio, trepui samo prema naprijed, zbog
svjetleega, ali opasnog obzora kioska Divnog duhana, samo dvoja vrata nie od
mesnice.
Marirao je sve dalje i dalje, korale po korak, noga po noga, dok konano nije
stao ispred portala Svetoga grala, njegova nemogueg sna, nedostinog cilja. Veliki
kiosk stajao je pred njim!
Iznenadna tiina se nadvila nad gomilu na kaldrmi, nad mnotvo okieno na
prozorima i svratitima, i one koji su se slijevali iz okolnih malih uliica. Bio je to
trenutak istine! Bilo je sad ili nikad! Walter je polako zakoraio prema vratima,
zastao, gurnuo kvaku, i, rukom profesionalca zakrenuo je i gurnuo vrata prema
prodavau. Gomila je uzdahnula kad je nestao u mranim dubinama Duhana.
Minute su protekle. Gomila je zadravala dah. Mnogi su popadali u nesvijest
od takovog neinteligentnog ponaanja. Ali onda! Zvonjava blagajne! Zvuk okretanja
kvake i evo Waltera! Pobjedniki je stajao na ulazu, visoko uzdignute ruke, kad u njoj
- da! Dvadeset Rothmansa fino upakiranih u njihovu raskonu kutiju s neprocjenjivim
celofanom koji se sjajio na blistavu suncu!!!
Veseli uzvik razgalio se Dolinom Sree, a gomila se naguravala kako bi
pozdravila osvajaa. Walter je stajao trenutak, uivajui u ovacijama, zatim se
okrenuo i poeo vraati istim putem, korak po korak, metar po metar, izmjenjujui
okretno noge, jako nalik na nain koji je ve opisan kad je ranije iao u suprotnom
pravcu. Ali ne zadugo! Radosna se gomila nije vie mogla suzdrati, nagurala se
naprijed i zahvatila svoga heroja, podigla ga na ramena, i krenula natrag prema
Posebnom polumjesecu, kroz Antidepresivnu ulicu prema glavnom trgu i tu ga
spustila ispred kraljevske tribine, tik prije nego li je snimljena fotografija. Kako je trg
odzvanjao klicanjem! Kako su gromoglasno udarale inele! Kako su veselo zvonila
stara zvona katedrale! I dok je Walter pokazivao Kralju plodove svoga pohoda, inilo
se kao da su ptice ispunile zrak svojom istom rapsodijom, a cvijee na zemlji
otvorilo svoje cvjetove u slatkom uitku.
"Gdje je ostatak?" pitao je Kralj.
"Dao sam ti", ree na heroj.

"Dao sam ti deset boba", izjavio je Kralj, jer je ovo bilo mnogo godina prije
decimalizacije. "Koliko si potroio?"
"Zaepi gubicu, Otto", procijedila je Kraljica, graciozno maui. "I daj mu
Mitzinu ruku."
"Stoj!" uzviknuo je misteriozan glas, ritmian i muzikalan, ali ipak neobino
snaan i muevan, nalik na glas inspiriranoga TV voditelja.
Sve su se oi na trgu okrenule prema izvoru glasa opisanog malo iznad. I gle!
Tamo, pred njima, jaui velianstvenog arapskog pastuha, bio je princ, ljepi od
Apolona, dominantniji ak od Richarda Attenborougha, kraljevskiji od samog
vojvode od Kenta.
"Stanite, molim!" uzviknuo je boanstveni mladi mukarac.
"Milostivi Kralju, molim stanite!"
"Tko si ti?" upitao je kralj Otto, malice zbunjeno.
"Ja sam Draesni princ od Kraljevstva Zlatnih Jezera", odgovorilo je bogoliko
bie dok su njegove sluge vodile velianstvenog pastuha prema kraljevskoj tribini.
"Strana pet u Knjizi. I traim ruku vae prelijepe keri, princeze Mitzi!"
Uzdah zapanjenosti se rasprostro seoskim trgom.
"Zakasnio si", zagalamio ie princ Walter.
"to?" uzvratilo je privienje.
"Ja sam je dobio, Draesni", zareao je na proli heroj. "Sad, kidaj!"
"Samo trenutak!" ustala je Kraljica. "Mitzi jo nije zaruena!"
"to?" uzviknuo je princ Walter. "Kralj je rekao da je moja kad mu donesem
dvadeset Rothmansa."
"Donese dvadeset Rothmansa?" ponovio je Draesni princ u udu.
"Morao sam ii u grad."
"Za ovo blago koje nema cijene", uzvratio je galantni Draesni princ,
pokazujui na Mitzi Gaynor, koja je bila na nogama i ve oijukala sa zlatnim
princem, skoro pa poudno. "Za ovo najsavrenije od svih Bojih stvorenja, za ovaj
najljepi i najnjeniji cvijetak na itavom ovom podruju, ja u u smrtonosni boj sa
najstranijim stvorenjem ..."
"Emu!!" uzdahnulo je mnotvo.
"Ne, ne, ne", uzvratio je Draesni princ. "Zmaj!"
"Prihvaamo", uzviknula je Kraljica.
"Prihvaamo", pozdravili su seljani, ili mukarca, ili enu, togod da je
situacija nalagala.
"A odakle mu zmaj?" zaskviao je princ Walter.
Draesni princ uzvratio mu je ljubaznim osmijehom.
"Ja u ga dobaviti."
U prelijepo proljetno jutro, uzbueno mnotvo je mililo oko nekoritene staze
za utrku pasa gdje se trebala odrati borba sa zmajem. Vidite, Hermann je crknuo dan
prije negoli se staza za pse otvorila, a kako je Mitzi prijavila Hermanna kao kandidata
za sve utrke, i kako je trebao posljednji pristupiti utrci (na raun toga to je mrtav), te
kako kraljevski ljubimci nisu smjeli izgubiti, po Ustavu Doline Sree, utrke su bile
otkazane; ali kako je Mitzi i dalje prijavljivala Hermanna na sve nove utrke, i te su
bile otkazane u posljednji tren. (Radi oekivane kie.) To se dogaalo u Dolini Sree

ve skoro vie od est godina.

Urednik kae da to nije vano, ali elim da to svejedno znate, radi pozadine
svega.
No ... svi su doli, nagomilali se oko podignutog kruga, tiskali se kako bi bolje
vidjeli, uzbueno avrljali, te se veselo smijali lakrdijama neke dobro raspoloene
mladei koja se uspela u arenu i sada pekla nekog doseljenika na ranju koji su
domiljato improvizirali od koplja zastave posuene s kraljevske tribine. Iznenadni
izljev ironinog odobravanja i zvidanja objavio je da kraljevska obitelj zauzima
svoja mjesta u svom posebnom separeu.
Kralj Otto prvi, svirajui dionicu iz Bizeta na svojim novim japanskim mini
orguljama, Mitzi odmah iza njega u drutvu Vrhovnog suca, zatim kraljica Syllabub i
nadvojvoda Harry, ministar pravosua i nadbiskup, feldmaral Spratbanger i admiral
Spam-Willoughby-Spam, u pratnji svih dvorjana i slugu koji su nosili ceremonijalne
sanduke sa smeim pivom i sendviima od sira i luka. Kad su doli do svojih mjesta,
zastali su na trenutak i mahali gomili, dok se Vrhovni sudac prepirao za karte s
kraljevskim metrom ceremonija. Sjeli su, i gotovo isti tren zaula se glasna ovacija
iz gomile jer su opazili lik od kojeg srce bre zakuca, lik Draesnog princa na
njegovu pastuhu kojeg su sluge uvodile u arenu. Razlio se glasni aplauz i navijanje:
"Drae-sni ... Drae-sni ... Drae-sni", postignut je rekord od 22 407 glasova (sa samo
jednim izuzetkom, princem Walterom koji je sjedio na sredini istone tribine
zabavljen balonima, te posprdno zvidao i sa strepnjom kopao nos).
Draesni princ je stao i zastao na trenutak, zlatna kosa se presijavala na suncu,
a njegova iroka muevna ramena su vidljivo rasla na vruini, dok su njegove sluge
postavljale ljestve, i tada je, graciozno, fino, vrsto, pouzdano, uporno, hrabro, vjeto,
dominantno, neoborivo, a ipak estoko, siao i naklonio se u pravcu kraljevskog
separea. U tom se trenu razlegla arenom rika od koje se lov potpuno sledi u ilama,
najstranija huka koju Dolina Sree nije ula tisue godina. Bilo je to, bez sustezanja,
strano glasno, vjerojatno 12 000 vati, a bio je toliko udan zvuk da se ne moe ni s
im usporediti.
Gomila se tresla i drhtala, stisnula se u pravom uasu, i puna straha buljila u
pravcu velikih kola za prijevoz pokustva koja su dovuena na rub kruga. Drugi
strani vrisak je uslijedio za prvim i prije no to je gomila i mogla doi do daha,
otvorila se strana kola za pokustvo i razotkrila strahotu ... zmaja!!! Mlaz prave vatre
zabljesnuo je prema naprijed, i jednim skokom strano udovite je uskoilo u arenu,
muklo putajui trei groteskni vrisak od kojeg ti pamet stane. Na moment se uinilo
da se i Draesni princ zaledio pred stranim prizorom, a s istone tribine dopiralo je
usamljeno skandiranje princa Waltera ... "La-ko, la-ko!"
Zmaj je na trenutak zastao, kao da je zbunjen okolinom. Draesni je odmjerio
svog uasnog protivnika. Kad je otvorio golema usta, vidio se zmajev uareni crveni
jezik kako opako pljee, bljesak zuba otrih poput ileta, puna vrea ui koja je
visjela na oklopljenu vratu, jezovite ui, zlokobne zakrvavljene oi i izrazito opasne
nakostrijeene dlake iznad nosa. A kako samo opasno graeno tijelo!! Rebra puna
otrovnih bodlji obrubljivala su ljuskava, sluzava lea, a velika oklopna ploa
uokvirivala mu je intimne dijelove. Njegova stopala su takoer ulijevala strah. A
kakav tek rep! S petljom kakvom bi namotao ak i Muhameda Alija. Cijela sablasna

traumatina zvijer nije mogla biti centimetar dua od duljine jednog prosjenog
stopala, a visoka skoro kao kuni.
Draesni je stisnuo zube. Jednim udarcem svoje zlatne izme krenuo je prema
zmaju, lagano se kreui po suncem osuenom pijesku, oprezno, ali ipak odluno, sa
svom mirnoom pokreta pantere, postojanosti matadora i gracioznosti boga. Zmaj je
ekao, riui strano u svoj mikrofon u grlu i izdiui mlazove vatre dugake tri
osmine ina. Trideset koraka, dvadeset koraka ... deset koraka! Napetost je dosezala
vrhunac! Pet koraka ... etiri... tri... Draesni je nakratko provjerio svoju nogu, jedno
zrno straha sijevnulo mu je u oima i tada, dok je zmaj povukao glavu da napuni
bateriju, on je povukao vjeran karabin i prosvirao mu sitni mozak.
"Prekraj!!!" uzviknuo je Walter, ali je njegov pokuaj progutala gromoglasna
eksplozija emocija u ast golemu junatvu! Kako je arena zvonila i odzvanjala
poklicima! Kako gromoglasno ... (za detalje pogledaj stranicu 282).
I tako su se Draesni princ i Mitzi vjenali tog istog poslijepodneva i otili
ivjeti u kraljevsku palau Kraljevstva Zlatnih Jezera, s Draesnim kraljem i
Draesnom kraljicom, a kad je Draesni kralj umro, naslijedili su kraljevsku farmu
zmajeva-igraaka i uzgojili mnoge nove vrste, te napravili zbirku i zauvijek ivjeli
sretno i veselo. I Walter je uskoro prebolio i smirio se, te postao raunovoa i sasvim
mu je solidno ilo, zbilja, i oenio se jako, jako dragom djevojkom, neki kau da je
malo runa, ali jako fina, i kupio polovni Rover i malu kuu u Watfordu. Imali su i
ami, pa su ili na Majorcu za praznike. Walter je esto predlagao da za promjenu
idu u Dolinu Sree, ali je Brenda drala da se zbilja ne uklapaju tamo, pa nisu nikad
otili.

"FERDIE", 1907.
THOMAS ANSTEY GUTHRIE
Thomas Anstey Guthrie (1856. - 1934.) bio je poznati humorist u svoje
vrijeme. elei pisati pod pseudonimom, sakrio se iza imena T. Anstey, no
slagar nije uspio proitati njegov rukopis pa je postao F. Anstey.
Inae, rije je o jednom od pionira fantastine knjievnosti koji je s
vremenom pao u zaborav iako je njegov viktorijanski roman Vice Versa (1882.)
o zamjeni identiteta oca i sina bio prilino popularan.
Veina njegovih pria sabrana je u zbirci Humor and Fantasy (1931.).
Pria koja slijedi objavljena je u asopisu "The Strand Magazine" u
prosincu 1907.
PREVELA SUZANA MIHELI

Ferdie
Bolje je da odmah kaem da ne planiram postati knjievnik. nagledam se
olovke i papira po cijele dane u banci, i kada imam neto slobodnog vremena,
volim biti vani na svjeem zraku to je due mogue.
Tako ne oekujte uzvieni stil ili knjievno djelo, ili bilo to tome slino;
ovo je samo prikaz, toan koliko moe biti, jednog vrlo neprijatnog dogaaja
koji sam doivio prologa Boia, i morate mi dopustiti da ga ispriam na svoj
nain. Ako tijekom prie ostavim lo dojam na vas, molim vas da priekate sa
svojim predrasudama o meni do kraja prie. Jer tada ete uvidjeti - ili se bar
nadam da hoete - da se nisam mogao ponaati drugaije nego to jesam.
Moje ime je Filleter - Lionel Alchin Filleter, ako elite znati moje puno
ime i prezime -imam skoro dvadeset i etiri godine, nisam oenjen. Moja starija
sestra Louisa i ja zajedno ivimo u vili dvodomki na aveniji Woodland, uz
Cricklebury Park, u blizini poslovnog sredita Londona do kojega se moe vrlo
brzo stii vlakom ili autobusom. Naa kua se zove Ullswater, a ona pokraj nae
Buttermere, mada ne znam zato: jer, unato njihovim "vodenim" imenima, niti
jedna se ne moe pohvaliti ni akvarijem sa zlatnom ribicom. No, ime je bilo
ispisano na vratima kad smo doselili, a budui da mi nismo mogli smisliti nita
bolje, nismo ga mijenjali.
S obzirom na veliinu kue, iza nje imamo poprilian vrt, i kada nemam
pametnijega posla, veinu slobodnog vremena provodim ondje. Iskreno, u
zadnje sam se vrijeme prilino zagrijao za vrtlarenje, i budui da radim u centru
grada, kad god sam mogao zalazio sam u Portheroe i Morris, poznatu
drabovaonicu u Cheapsideu, nadajui se jeftinoj kupnji. To se ponekad i znalo
dogoditi; na primjer, prolog oujka sam se naao ondje kada su prodavali
poiljku kasnih lukovica i korijenja iz Nizozemske i sa Zelenortskih otoka,
vreu sa stotinjak raznih korijena anemone za pola krune. Taj je aukcijski broj u
katalogu bio opisan kao Mijeano. Sve kvalitetne vrste, ukljuujui St. Birgit,
Fulgens, itd. Postoji mogunost da sadri i neke nove varijacije.
Ako ste ikada vidjeli korijene anemone, znate da su crni i sasueni, tako
udno oblikovani da nikad ne moe biti siguran koju stranu treba staviti u
zemlju. Ja sam svoje korijene posadio dan nakon to sam ih kupio, odabrao sam
jugoistonu stranu, gdje bi trebale imati dovoljno sunca, a i lijepo e izgledati
meu ostalim cvijeem kada procvjetaju sljedeeg lipnja. Zapravo, na tom sam
mjestu posadio sve korijene osim jednoga koji je bio vei i tako fantastino
oblikovan, pa sam pomislio da bi mogao izrasti u jedinstvenu biljku, poput, kao
to sam rekao Louisi, slavnog narcisa Mackintoshi Splendescens, koji je bio
kupljen na akciji za par ilinga, a sada dostie cijenu i do pet funti po lukovici.
Stoga sam taj korijen posadio posebno, ispod prozora primae sobe, te
sam klinom oznaio mjesto. Louisa se rugala mojim iekivanjima: ona ba i ne

vjeruje u moje vrtlarske sposobnosti, a osim toga, ne mari puno ni za sam vrt jer
da mari, ne bi svaku veer prije spavanja putala Toga da tri po njemu. Togo je
Louisin crni jazavar, a budui da je ta vrsta, koliko ja znam, izvorno trenirana
za traenje tartufa, moete misliti koliko ansi imaju lukovice i korijenje ako
ima istine u nasljeivanju instinkta. Louisa ga nije htjela putati da tri ispred
kue jer se bojala automobila koji bi ga mogli pregaziti.
Ipak, moram rei da nije dirao anemone budui da su sve iznikle, sve
osim korijena od kojeg sam tako puno oekivao, a koji uope nije nikao.
Budui da za to nisam mogao okriviti Toga, a inilo se da je i Louisa zaboravila
za njega, nisam vidio razloga da to spominjem.
Uskoro sam i sam zaboravio na svoje razoaranje, to jest, dok u
studenome nisam pospremao vrtne ukrase i primijetio klin kojim sam bio
oznaio mjesto. Odluio sam ne dirati korijen, uzimajui u obzir da se moda
radi o nekoj vrsti kojoj treba vie vremena da nikne i procvjeta. I onda sam opet
zaboravio za njega.
Stvari su se normalno odvijale do Badnjaka: Louisa je, koliko se sjeam,
pakirala boine poklone, meu kojima su bile i neke igrake za malu Peggy i
Johna Dudlowa.
Moram spomenuti da obitelj Dudlow spada u najvanije i najutjecajnije
ljude u Crickleburry Parku, gdje je lokalno drutvo iznad uobiajena
prigradskog nivoa. Njihova se kua zove Inglehome, zgodna kua sa zabatima
na kraju avenije. Dudlow je imuni trgovac svilom, a njegova najstarija kerka
Violet je - ja jednostavno nemam dovoljno povjerenja u sebe da bih je dobro
opisao - znam da nikad ne bih mogao nai prave rijei. Louisa je bila otila u
svoju sobu, ostavljajui me samog u radnoj sobi. Bio sam odluan da ni sam
neu dugo ostati budan.
Bilo je prilino kasno - blizu ponoi - i planirao sam ii spavati im
proitam jo stranicu-dvije knjige u koju sam se zadubio. Bila je to udna stara
knjiga koja je pripadala Anthonyu Caspbirdu, kapelanu crkve Sv. Filipa. Kada
vidite Caspbirda, ne bi nikada rekli da je knjiki crv, tako rumen u licu, ali on u
svom domu ima pravu biblioteku i uvijek me gnjavi to itam samo ono to on
naziva "modernim smeem". Kako mi je sluajno izletjelo da nikada nisam uo
za pisca sir Thomasa Brownea, Caspbird je ustrajao na tome da mi posudi jednu
njegovu knjigu, uz dodatak vlastitih biljeaka za predavanje koje treba odrati u
nekom knjievnom drutvu.
I sam naslov knjige je bio da ti se jezik slomi: Pseudodoxia Epidemica ili
Istraga mnogih vjerskih naela i svagdanjih istina, a izdana je davne 1646.
godine.
Moram priznati da, kada odluim itati knjigu, radije uzimam neto malo
novijega datuma, a ovo je bilo napisano na tako staromodan i preopiran nain
da mi itanje ba i nije ilo od ruke.
Ali, doao sam do poglavlja koje je izgledalo zanimljivije, a bilo je

naslovljeno: O razliitim naelima vezanim uz povre ili biljke koja su se nakon

istraivanja pokazala pogrenima ili dvojbenima. Mislio sam da bih tu mogao
nai koji savjet za svoj vrt.
Meutim, savjeti koje sam tamo naao se ne bi mogli nazvati
"praktinim". Zapoelo je ovako: Mnogo slijepih i pogrenih predodbi o
Mandracima, prvima od vremena davnina, zaeto je s korijenom koji svojim
oblikom slii ovjeku ... i, nadalje, ta slinost s ovjekom, to jest, razdvajanjem
ili podjelom korijena na dva dijela, koja neki nazivaju bedrima ... Trea izjava
koja tvrdi da korijen Mandraka pri iskorjenjivanju proizvodi zvukove ili ak
vriti, sasvim je smijena i nesumnjivo pogrena! ... Posljednje se tie mogue
opasnosti po ivot onoga tko pokua izvui korijen iz zemlje, i tako dalje.
Uz to sam pronaao Caspbirdovu biljeku u kojoj pie da se kao zatita od
opasnosti za upanje korijena iz zemlje koristi crni pas, no taj je in za psa
smrtonosan, a za to vrijeme su njegovi vlasnici pokrili ui u strahu od
zastraujuega krika ili vapaja tog Mandraka.
Sve je to nekako kroz maglu navijetalo neto, iako se neko vrijeme
nisam mogao prisjetiti to. Svatko zna koliko je to zabrinjavajue, i nisam se
mogao natjerati da idem spavati dok ne naem klju te zagonetke. I napokon mi
je sinulo. Korijen anemone, naravno! Sjetio sam se da je Louisa, koja je od
poetka imala loe miljenje o njemu, primijetila da ima oblik "runoga malog
ovjeka". Ja osobno nisam primijetio nikakvu slinost, iako je bio raljast i ak
je imao izrasline s obje strane, koje bi nekomu s bujnom matom mogle
predstavljati ruke. Ali nema sumnje da bi se velik broj inteligentnih ljudi iz
vremena sir Thomasa zakleo da se radi o Mandraku, i jo bi se smrtno
prestraili!
Sad kada razmiljam o tome, ak je i tada bilo prilino nejasno kakvo bi
tono bie trebao biti Mandrak.
Zabavljao sam se takvim nagaanjima kada me je na trenutak prestraio
niz kratkih otrih vrisaka, koji su zavrili kao dugaak jezovit krik. Samo za
trenutak, jer sam se odmah sjetio da, iako smo poprilino udaljeni od
eljeznike pruge, kada vjetar pue u odreenom smjeru, jasno se uje zvuk
vlaka. U isto vrijeme nisam mogao ne razmiljati o tome kako mi se inilo da su
ti zvuci bili nekako blii nego inae - zvualo je kao da su dolazili iz moga vrta.
Na kraju sam postao tako nervozan da sam otvorio prozor kako bih vidio
je li se neto dogodilo.
Sada je opet sve bilo tiho, ali kako su mi se oi privikavale na mrak,
uinilo mi se da uz malo svjetla to je dopiralo od lampe iza mene, vidim neto
crno kako nepomino lei na travi. Izgledalo je kao Togo, vjerojatno ga je
Louisa pustila van kao i obino, a sluinad ga je opet zaboravila pustiti unutra,
to je vrlo nemarno od njih. Imao je napad, kao to se ve jednom dogodilo, a
krici koje sam uo su bili njegovi. Sada bih trebao izai i pobrinuti se za jadnu
ivotinju ...

Ali nisam otiao jer, dok sam stajao na prozoru naginjui se, uo sam neki
zvuk koji je dolazio odozdo i koji je izbio svaku pomisao na Toga iz moje
glave. Neto se kriom, ukajui i grebui kao neki veliki reptil - moda
kameleon - penjalo po brljanu prema prozoru.
Znam da sam trebao zatvoriti prozor prije nego li se ta stvar, to god da je,
mogla uvui unutra, ali nisam mogao. Osjeao sam se nekako paralizirano.
Napravio sam nekoliko koraka unazad prema unutranjosti sobe, i ekao.
Nisam morao dugo ekati prije nego se mali crni predmet izvalio na
prozorskoj dasci i spustio na otoman ispod prozora. Teko mi je nai rijei
kojima bih ga mogao opisati, mogu samo rei da je izgledao kao smeurani
mali zloduh, crn kao no i ruan ko sam vrag. Kada je povratio ravnoteu i
ustao, mirkajui svojim znatieljnim oima, primijetio sam da izraz lica nije
bio toliko zloban koliko je bio ponizan, pa ak i jadan. No, niti takav pogled mi
ga nije uinio nita privlanijim. A tada je progovorio.
"Nadam se da te buka nije uplaila", rekao je mekim, piskutavim glasom.
"To sam bio samo ja."
Ne mogu rei da sam bio iznenaen kad sam uo da govori. to se toga
tie, nisam dovoljno znao o Mandracima. Ali bilo je dovoljno jasno da je po
prvi put stari sir Thomas Browne bio u krivu, jer ovo nije moglo biti nita drugo
negoli Mandrak. Nisam mu odgovorio. to uope moe rei jednom
Mandraku?
Skoio je s otomana, a ja sam se sruio na stolicu; onda se popeo uz nogu
stola uasnom lakoom, podigao se preko ruba i skromno sjeo na drvenu kutiju
koja je bila na stolu.
"Vidi," nastavio je, ispriavajui se, "kad me je tvoj pas iznenada
izvukao iz kreveta, nisam mogao a da ne viem. Ne traim od tebe da ga kazni
- i nije da se alim - ali me je prilino jako ugrizao za lea."
Bilo je neeg tako podlog i uplaenog u njegovu ponaanju da sam ga se
poeo manje bojati. "Ve je dovoljno kanjen", rekao sam kratko. "Vjerojatno je
ve mrtav."
"Oh, naravno da nije!", rekao je mekoljei se. "Samo se onesvijestio.
Iako ne znam zato."
"ini se da nisi svjestan", odgovorio sam mu s gnusnom odvratnou koju
sam osjeao, "da je tvoj izgled dovoljan da uzruja svakoga."
"Bojim se da", priznao je, dok je lagano doticao svoje male tanke noge,
"izgledam malo zaputeno. Ali nakon nekoliko dana pod tvojom ljubaznom
skrbi, moi u izai u javnost."
Jasno i glasno sam mu dao do znanja da jako grijei ako misli da u ga
primiti u kuu, to ga je razoaralo.
"Ali zato ne?", upitao je i ponovno pogledao u mene. "Zato me ne
moe primiti?"
"Zato to", rekao sam mu otvoreno, "kua poput ove nije mjesto za

stvorenja poput tebe."

"Oh," uzvratio je, "ali ja sam navikao na ivot bez udobnosti, i podnio bih
sve manjkavosti zbog uitka tvog drutva."
Mirnoa njegova odgovora je za mene bila skoro pa vie nego to mogu
podnijeti. "Usuujem se rei da to to si rekao stoji, ali nee dobiti tu priliku.
Ono to elim rei je da ti kao Mandrak - a ne moe porei da to jesi - nisi
poeljan ni u jednom pristojnom kuanstvu."
Rjeito je protestirao govorei da ne odgovara za druge Mandrake, i
uvjeravao me da je njegovo ponaanje izvan granica prigovora. Jo je dodao da
je osjetio veliku povezanost sa mnom od trenutka kad me je ugledao, i da mu je
instinkt rekao da bih ja trebao uzvratiti osjeaje nakon nekog vremena.
Jasno sam mu odgovorio da je njegov instinkt ako mu je to rekao, lagao;
rekao sam mu da se ne elim svaati s njim, ali bi bilo poeljno da shvati da
mora odmah napustiti kuu.
"Nemoj me odbacivati!" plaljivo je rekao. "elim ti biti prijatelj. Zovi
me 'Ferdie'. Molim te, zovi me 'Ferdie'!"
Sve to sam rekao na to bilo je da u ga ako odmah ne ode biti prisiljen
zgrabiti za vrat i izbaciti kroz prozor koji je bio, kao to sam mu natuknuo, ve
otvoren. Ali vam moram rei da sam blefirao, jer ne bih dotakao to stvorenje ni
za sav novac svijeta.
Tada me je mala zvijer pokuala navesti da suosjeam s njim; rekao je
kako danima nije bilo kie, i da se osjeao tako strano isuen i suh, potpuno
iscrpljen. "Pa dobro," rekao sam, osjeajui blagu samilost, "dat u ti viski sa
sodom, ali nakon toga mora otii." Ali odbio je sve osim obine sode kojom
sam napunio au do vrha, a Mandrak se obruio nad nju i velikim gramzivim
gutljajima ispio sadraj.
inilo se da soda utjee na Mandraka na vrlo neobian nain. Njegovo
smeurano tijelo se popunilo, a ekstremiteti su sada malo vie sliili na ruke i
noge, a visina mu se poveala za nekoliko centimetara. Ali osim tih fizikih,
nisam primijetio drugih poboljanja.
"Osjeam se drugaije", mirno me je obavijestio. "Upravo sam shvatio",
nastavio je, "da predrasude koje oito osjea prema meni imaju veze s tim to
nisam odjeven. Pod zemljom odjea nije bitna ali, u svijetu iznad toga, shvaam
da treba voditi rauna o pravilima pristojnoga ponaanja. Samo to ne vidim ah, te stvari... Ispriavam se."
Ugledao je veliko strailo, koje sam kupio za Peggy, koje je bilo na stolu.
Prije nego li sam ga mogao sprijeiti, Mandrak je vjeto s lutke skinuo plavi
kaput, bijelu majicu, i crvene hlae, te je to odjenuo na sebe. "Sada se ", rekao
je ponosno, "ne mora stidjeti zbog mene!"
Mislim da nikad nisam vidio nita grotesknije od tog prizora, Mandrak u
odjei straila koja je visjela na njegovu slabanom tijelu u velikim naborima.
Ali on je bio strano zadovoljan. "Dobro mi stoji", rekao je, pokuavajui

okrenuti svoju runu glavu da vidi kako mu stoji odzada. "Premda nisam
siguran da nema nabora meu ramenima. Da li ih ti primjeuje?"
Rekao sam mu da se ne mora brinuti zbog toga, te sam mu ponovo rekao
da ode.
"Ali kamo mogu otii?" rekao je. "Sada se ne mogu vratiti u vrt. A vrt i je
tvoj, to mi da je bar malo prava na gostoprimstvo!"
Rekao sam mu da on nema nikakvih prava na mene; ako je itko
odgovoran za njega, to su gospoda Protheroe i Morris, te sam mu dao njihovu
adresu u Cheapsideu. Moda to ba i nije bilo poteno prema tvrtci, koja,
naravno, nikada ne bi namjerno prodala neto takvo, pod izlikom da se radi o
korijenu anemone, ali sam ga se morao nekako rijeiti.
Nisam ga izbacio kroz prozor; otpratio sam ga do ulaznih vrata., kao
svakog normalnog posjetioca. "Znai, tjera me od sebe", uzdisao je dok sam
otkljuavao vrata. "Hoemo li ubudue biti stranci?"
"Ako se ikada ponovno sretnemo," odvratio sam, "za to ne vidim
razloga. Laku no." Ali je jo neko vrijeme stajao na otirau.
"Pa dobro," rekao je, "nee valjda sva srca biti tako hladna kao tvoje. Jesi
li rekao Cheapside?"
Rekao sam mu da se, ako bude imao potekoa u nalaenju pravog puta,
obrati pozorniku. Pretjerano mi je zahvalio, molei me da se ne zamaram
pratei ga do ulinih vrata.
A to sam mogao uiniti? Nije dolazilo u obzir da ga zadrim; Louisa to
ne bi mogla podnijeti - to bi joj stvorenje ilo na ivce. A tek obitelj Dudlow?
to bi Violet, njezini otac i majka, mislili o meni kada bi saznali da udomljavam
tako zvjersko bie kao to je Mandrak?
Zakljuao sam vrata i navukao zasun, estitajui sam sebi to sam, to se
mene tie, rijeio problem. Tada sam otiao u krevet, odluivi da je bolje da
nita ne spominjem Louisi.
Sljedei je dan, naravno, bio Boi. Sjedio sam uz vatru u blagovaonici
koja gleda na ulicu. Louisa je bila u crkvi, a i ja sam trebao biti tamo. Nisam
znao zato nisam otiao, budui da bih sigurno susreo Violet - i moda bih ju
poslije otpratio kui, valjda se nisam osjeao sposobnim za to.
I tako sam ja sjedio u naslonjau s lulom i novinama, kada sam odjednom
uo tiho kuckanje iza lea. Nisam se okrenuo jer sam pretpostavljao o emu se
radi. A tada sam u ogledalu vidio odraz crvenoga i plavoga meu arolikim
vijencima u jednoj od prozorskih kadica za cvijee, i bio sam siguran da se
pakleni mali Mandrak ponovno pojavio. Kuckanje je bilo sve glasnije, ali nisam
obraao panju, nadajui se da e mu brzo dosaditi i da e otii.
Meutim, kucao je sve dok se nisam zabrinuo da bi mogao privui panju
ljudi vani, koji su prilino skloni traanju. Stoga sam ustao i pustio ga unutra, te
sam ga pitao kojeg vraga hoe, jer sam bio strano iivciran. Ne ekajui poziv,
sjeo je u naslonja nasuprot moga, uz kaalj koji je bio ili pokoran ili posljedica

duhanskog dima. Onda je objasnio da je njegovo ometanje, koje se nadao da u

zanemariti, uzrokovano neodoljivom eljom da mi estita Boi.
Dakako da sam znao da postoji neki dublji motiv, pa nisam rekao nita,
osim gunanja. inilo se da je otiao u Cheapside, ali da nije naao niti
gospodina Portheroea niti gospodina Morrisa, to me nije iznenadilo. Lutao je
cijelu no, mada je uspio - on nije rekao, a ja nisam pitao kako - osvjeiti se
kakaom i komadom torte. A kada mu se otvorio apetit, poeo je, kako mi je
rekao, ponovno osjeati glad. Moe li me zamoliti za obrok? Bio bi duboko
zahvalan, ak i za komadi pite.
Odbio sam. Ali ne zbog krtosti, ve zbog uvjerenja da bi to oznailo
poetak kraja. Mogao sam ga pozvati da ostane na ruku, ali morao sam uzeti u
obzir i Louisine osjeaje. Odbijanje je primio prilino krotko, i rekao je da bi
me htio jo neto zamoliti. Moda nisam primijetio kako se deblja takvom
brzinom da se to moe pripisati samo kolau od ribiza?
Ja sam primijetio promjenu i prije nego li je spomenuo. Sada je bio bar
pola metra visok; plava mu je jakna sad bila kao bolero, a crvene su hlae bile
jedva veliine kupaih gaica. Zaboravio sam da li je jo imao majicu ili ne.
Mandrak ie rekao da se od srama nee moi pojaviti u javnosti ako se to
smanjivanje odjee nastavi, te je pitao mogu li mu preporuiti dobroga krojaa,
no: "Ne onoga koji je tebi saio to", objasnio je. "Ja preferiram diskretniji stil."
Znao sam da se odjei koju imam na sebi ne moe nai zamjerka, zgodno
odijelo u decentnoj nijansi zelene, da sam htio mogao sam prilino otro
uutkati malog prosjaka. Ali na posljetku, kakve veze ima to jedan Mandrak
misli o mojim stvarima?
"Prilino sam siguran da bih bio prihvaen u drutvu," nastavio je, a u
glasu mu se osjeao potisnuti ar, "kad bih bio pristojno odjeven. Imam mnogo
talenata, i svestranu naobrazbu. Svi moji ukusi su isti i istanani. Shvatio bi da
imamo mnogo toga zajednikog, kad bi se samo pokuao odnositi prema meni
kao prema prijatelju. Kad bih," zaklinjao je, s osmijehom koji je oito trebao
biti pobjedniki, ali koji je na njegovu kvrgavomu drvenom licu ispao kao
gnusno uvredljiv podsmijeh, "kad bih barem jednom uo kako me zove
'Ferdie'!"
uo me je da ga zovem razliitim imenima, ali 'Ferdie' nije bilo jedno od
njih. "Mogu li tada zakljuiti", rekao je, "da bi, po tvom miljenju, sama
injenica o mom porijeklu, ako bi se saznala, bila dovoljna da me iskljui iz
drutvenih krugova?"
Odgovorio sam mu da je to miljenje. "U tom sluaju," rekao je elei se
nagoditi, "ako te sada napustim, hoe li mi dati svoju asnu rije kao mladi
engleski gospodin da nikada nikome nee rei to sam u stvari ja?"
to je on u stvari, trebalo bi biti oito i najpovrnijem promatrau tako da
sam mu bezbrino mogao obeati to to je htio od mene, a osim toga, strano mi
se urilo da ga otjeram iz kue prije nego li se Louisa vrati iz crkve. Tada je

pitao postoje li dobrohotne osobe zvane sveenstvo koje su sklone pruiti

pomo izgubljenim sluajevima, i u naletu inspiracije, dao sam mu Caspbirdovo
ime i adresu, pod uvjetom da ne kae tko ga je poslao k njemu.
I napokon, nakon to je imao obraza pitati za Toga, otiao je. Dok sam
gledao kako se ulja prelazei ulicu i zalazi iza ugla u smjeru kapelanova stana,
nisam mogao odoljeti, a da se ne nasmijem. Znao sam da je Tony Caspbird ne
samo prilino realistian, ve da je prilino dobar u kriketu i odlian vezni
igra, te ako ta mala zvijer postane drska, znao sam da e ga on poslati tamo
gdje mu je mjesto.
A u svakom sluaju, to je ionako vie njegov posao nego moj.
Mislim da je te iste veeri Caspbird doao k nama. Zapravo, siguran sam
da je to bilo te iste veeri, jer je rekao da ne moe dugo ostati budui da mora
otii u Inglehome i rei gospoici Dudlow koliko je vikar bio oduevljen
boinim ukrasima koje je ona postavila.
Caspbird je bio vjerni oboavatelj Violet, ali njega se nisam bojao, jer sam
smatrao da nema anse. Kad je bio na odlasku, spomenuo je da je toga jutra kad
se vratio s mise naao vrlo zanimljiva posjetitelja kako ga eka. Pretpostavljao
sam o kome se radi, ali nisam se htio odati pa sam nonalantno rekao: "O,
stvarno?" ili neto tome slino.
"Da", rekao je Caspbird, "Rijetko sreem tako tune i udne sluajeve.
Proao je mnogo toga, a sve s izuzetnom hrabrou i odvanou."
Naravno da je Louisa htjela uti neto vie o njemu. Kako izgleda?
Caspbird je rekao da ne zna kako da ga opie. Zgodan? Pa, ne, teko da ga se
moe nazvati zgodnim - zapravo, na prvi pogled, njegov izgled nije u skladu s
njim. Ali je tako vedar i veseo mladi! Tako jednostavan i ivahan.
Pomislio sam da sam pogrijeio - nemogue je da govori o Mandraku!
"Kako se to zove - oprostite, kako se on zove?" pitao sam.
"Pa," rekao je kapelan, " za sada se zove 'Ferdie'. Tako je on htio da ga
zovem, jo mi nije rekao svoje prezime. Primit u ga u svoju kuu dok mu ne
naem prikladniji smjetaj.
Divan je sugovornik, i tako dirljivo zahvalan za i najmanju iskazanu
ljubaznost, i tako paljiv. Zamislite samo, kada sam danas popodne doao na
aj, vidio sam da je stavio moje papue uz kamin kako bi se ugrijale i isprio je
na vatri pogau za mene!"
Sluao sam zapanjen. Znao sam da je Caspbird irokogrudan i tolerantan i
sve ostalo, no nisam pojma imao da je u stanju otii toliko daleko da se
sprijatelji s jednim Mandrakom! U biti, to je njegova stvar. Ta stvar je oito bila
i jako dobar laac, i ne bi me uope iznenadilo kad bi Caspbird pri povratku
kui vidio da je ovaj otiao s njegovim licama.
Kada je Caspbird otiao, Louisa je izrazila veliko zanimanje da upozna
njegova malog tienika, i blago ju je ivcirao manjak interesa za njega s moje
strane. Poeo sam aliti zbog obeanja koje sam dao.

Obitelj Dudlow je organizirala zabavu za djecu uveer drugoga dana

Boia, a ja sam se toj veeri jako radovao. Kao prvo, zato to uvijek uivam na
djejim zabavama, a u Cricklebury Parku ima posebno drage djece. Kao drugo,
zato to sam odluio da u, ako dobijem priliku, otvoreno razgovarati s Violet
do kraja veeri. Nisam se htio previe nadati, jer to donosi nesreu, ali sam
imao osjeaj da e sve biti u redu.
A i Dudlow vjerojatno nee imati nita protiv zaruka, jer sam znao da e
mu njegova supruga rei nekoliko dobrih rijei u moju korist. Gospoi Dudlow
sam se svidio jer je vidjela kako sam se sprijateljio s mlaom djecom, Peggy i
malim Johnom. Uvijek je tvrdila da su djeca "nepogreivi suci karaktera".
Njih su me dvoje nagovorili da te veeri doem ranije, jer, kako je
gospoa Dudlow ljubazno naglasila, raunali su na mene da "zagrijem drutvo".
Krenuo sam u Inglehome to sam ranije mogao, ali onoga trenutka kad
smo Louisa i ja proli pokraj trijema katedrale, shvatio sam po djejem smijehu
koji je dolazio iz primae sobe da je drutvo ve dobro zagrijano i bez moje
pomoi. Moram priznati da sam bio neugodno iznenaen kad sam, pri ulasku u
kuu, uvidio da je moj dolazak umjesto oekivane dobrodolice proao gotovo
nezapaeno. Svi su bili zaokupljeni neim to se dogaalo u jednoj od soba.
ak je i pozdrav koji mi je uputila Violet bio prilino usputan. "Kakav divan
maioniar", proaputala je. "Ako se priblii luku, moi e ga bolje vidjeti."
To sam i uinio, i moete zamisliti kako sam se osjeao kada sam otkrio
da je taj zabavlja koji je toliko oduevljavao publiku nitko drugi nego li ona
mala zvijer od Mandraka!
I dalje je rastao, te je sada bio visine srednje visokog pigmejca - ali je bio
odvratan kao i uvijek, i unato injenici da je na sebi imao pravo veernje
odijelo, odmah sam ga prepoznao. I, to je jo gore, odmah sam uvidio da je i
on prepoznao mene, te je pokuavao uhvatiti moj pogled kako bi u njemu vidio
moje oduevljenje.
Neto je arao - bolje da kaem pretvarao se da neto ara - jer za to
vrijeme dok je klepetao pun samopouzdanja, nije uspio uspjeno izvesti niti
jedan trik. Nije da sebe smatram maioniarom (mada mogu izvesti nekoliko
trikova s jajima i kovanicom od pola krune), ali bi mi bilo neugodno da sam
izveo takvu predstavu kakvu je izvela ta nesposobna mala nitarija.
udno je bilo to to se inilo kako nitko osim mene ne shvaa koliko je ta
njegova predstava loa: Mandrak ih je sve okupio, i djecu i odrasle, te ih
zavarao da prihvate njegove eprtljave pokuaje kao izvanrednu predstavu
okretnosti. ak i nakon to je gospodinu Dudlowu hladnokrvno vratio njegov
zlatni sat u komadiima, on je samo pospremio rasute kotaie u dep svog
sakoa, rekavi da je to bilo: "Izvrsno - kako domiljato." I to ne iz pristojnosti:
vidjelo se da to stvarno misli!
Nakon arobnjatva na red su dole igre, koje je u cijelosti organizirao
Mandrak. Mene nitko nije nita pitao; da se nisam sam nametnuo, bio bih

potpuno iskljuen. Pokuao sam se ponaati kao da Mandrak nije u prostoriji;

ali to i nije bilo tako lako, budui da je mala neman stalno srljala na mene i
kutrala mi kosu i cijeloga me izbubetala akama, sve da bi me naveo da ga
primijetim.
Ljudi su samo komentirali njegovo dobro raspoloenje, a ja si nisam
mogao pomoi da ne kaem da postoji razlika izmeu dobroga raspoloenja i
prave lakrdije; i stvarno, svakoga bi izbacilo iz takta da uje malu Joy
Hammond (moju posebnu miljenicu) kako crvenih obraza i zacakljenih oiju
dolazi do mene, koji na tepihu pokuavam doi do zraka i dugmadi sa svog
sakoa, i govori: "Nije li Ferdie sjajan prijatelj za igranje?"!
Sva su ga djeca zvala "Ferdie". Bobbie Clint, jo jedan od mojih bliskih
prijatelja, ponosno me obavijestio da ih je on "izriito zamolio da ga tako
zovu". Bilo je izluujue gledati ih kako tre za tom malom grozotom, dok se
za to vrijeme Caspbird smijeio, kao pravi javni dobroinitelj!
Jedva sam podnio to to me moja voljena Violet ukorila zbog mog
ukoenog ponaanja, i dodala da, ako postoji ijedna osobina koju prezire kod
mukarca, onda je to mrzovoljno ponaanje u drutvu!
Nisam se branio - zbog ponosa nisam mogao nita rei; ako je odabrala
nerazumijevanje, neka tako bude. Ali sam odluio u etiri oka se raspraviti s
Mandrakom i to prvom prilikom. Namamio sam ga iz sobe uz neki izgovor.
Vie nego rado je izaao sa mnom u hodnik: mislim da mu je laskalo to
to je pomislio da sam napokon promijenio miljenje. Ali sam ga vrlo brzo
razuvjerio: rekao sam mu da obojica znamo da on tu nema to traiti, te sam
inzistirao da istog trena napusti kuu, ponudivi mu da u ga, ako to uini,
ispriati drutvu i rei da je morao hitno otii.
I sad ga vidim kako sjedi na hrastovoj krinji, pogleda podignuta prema
meni, povrijeenog to jo ne vjerujem u njegovu bezazlenost. Protestirao je da
ne eli jo ii - zato bi morao ii kad se zabavlja kao nikad u ivotu, i kad su
svi, osim mene, tako ljubazni prema njemu? I jo je imao drskosti rei da mu je
jako ao to jednu tako karakternu osobu kao to sam ja moe unakaziti jedan
tako zloban osjeaj kao to je ljubomora, to me je strano razbjesnilo.
Odgovorio sam mu da, uzevi u obzir situaciju, ljubomora ne dolazi u
obzir, te da bi trebao ostaviti moj karakter na miru. Sve to sam imao za rei je
bilo da u, ako Mandrak ostane, morati odati njegovu tajnu.
"O ne!" rekao je, "nee to uiniti jer, ako se sjea, obeao si mi da
nikada nee odati tajnu mog roenja!"
"Kad sam ti to obeao," odgovorio sam mu, "nisam mogao ni zamisliti da
e imati toliko drskosti da se ugura u moje drutvo, i to na djeju zabavu!"
Rekao je da je oduvijek sanjao o tome da bude pozvan na pravu djeju
zabavu, a sad mu se taj san ostvario i da sam ja morao primijetiti kako je postao
popularan. Bio je uvjeren da neu biti toliko okrutan i razotkriti ga - budui da
sam pravi gospodin koji ne bi pogazio dano obeanje.

Tom me izjavom pogodio u slabu toku i toga je bio svjestan, ali sam
ostao nepokolebljiv. "Vie se ne osjeam dunim drati to obeanje", rekao sam.
"Moja je dunost rei ono to znam i, ako mi ne ostavi drugog izbora, planiram
to i uiniti."
"Sluaj me", rekao je smrtno ozbiljan, a ja sam pomislio da u njegovim
malim oima koje su svjetlucale uz svjetlo fenjera, mogu vidjeti prikrivenu i
kobnu zlobu. "Upozoravam te, za tvoje dobro, jer bih te htio potedjeti ako
mogu. Ako bude ustrajao na tome da me razotkrije, malo zna o posljedicama
koje e tako navui na sebe! Ti e biti glavna rtva svoje nepromiljenosti."
Ne mogu rei da to upozorenje nije utjecalo na mene; upravo suprotno,
mislim da sam malo popustio. Rekao sam mu da elim izbjei skandal ba kao i
on, te da neu nita poduzeti sve dok se bude pristojno ponaao. Onda smo se
vratili u sobu i igrali se s ostalima, a ja sam se okomio na Mandraka ee nego
ikad!
Ubrzo mi je to dosadilo pa sam se obratio kapelanu rekavi mu da mi se
ini da se njegov prijatelj ponaa pomalo kao prostak, te da malo pretjeruje i da
bi bilo poeljno kad bi ga se rijeio prije veere. Caspbird je bio ogoren: rekao
je da je "Ferdie" dua zabave, i da ne razumije moj stav, pogotovo kad sam se
toliko svidio malcu! Uvijek je mislio, rekao je, da sam ja otporan na takve sitne
predrasude. Tako da nisam inzistirao, a neto poslije poela je veera.
Bilo mi je zlo gledati kako se sva ta slatka djeica gotovo tuku za mjesto
za stolom pokraj tog malog prevaranta, a onda ga vidjeti kako kao svinja jede
kobasice i kola od limuna! I kako su se igrali s krekerima, pravili od njih
prstenje, stavljali ih na njega kao darove za uspomenu, sve dok mu male pande
nisu bile pretrpane jeftinim nakitom. Ja sam sjedio izmeu Peggy i Violet, no
niti jedna od njih dvije nije stavila kreker na mene.
Ipak, sve sam to izdrao do pred kraj, kada je Dudlow iznenada ustao i
sve nas zamolio da podignemo ae i pijemo u zdravlje novoga prijatelja koji je
te veeri uvelike pridonio sveopem uitku.
Znao sam to slijedi, a znao je i Mandrak, mada je spustio pogled,
samouvjereno se smjekajui, kao da ne zna kome to njegov domain
nazdravlja!
A tada, odjednom, osjetio sam da vie ne mogu utjeti. Bila je moja
dunost da progovorim. Ma koliko me to kotalo, moram sprijeiti jadnog
Dudlowa - kojeg sam cijenio i potovao kao osobu, a isto tako i kao Violetina
oca - da ne napravi nepopravljivu greku nazdravljanja Mandraku za svojim
stolom!
Tako sam ustao, i zamolio ga da sjedne i ostavi svoj govor nedovren;
rekao sam mu da imam svoje razloge koje u mu objasniti kasnije u etiri oka.
Odgovorio je da on pod svojim krovom nee pristajati na podmukle
poslove; ako imam neto rei, bolje je da to kaem odmah, ili sjednem i drim
jezik za zubima.

Mandrak je mirno sjedio, oiju upozoravajui usmjerenih u mene, ali ja

sam primijetio kako mu se boja tena mijenja iz ugljenocrne u odvratnu nijansu
sivozelene koja je plavoruiastu kapu za lude koju je imao na glavi inila jo
neprimjerenijom.
Ali sad nisam mogao prestati; vie se nisam bojao njegove osvete. Mogao
me je poslati u smrt tog trenutka - meni nije bilo vano. Samo sam htio otkriti
njegovo pravo lice, a onda bi se, moda, Violet osjetila krivom to me je krivo
procijenila!
"Da to - ta stvar", rekao sam pokazujui na njega, "nije bacila neki urok
na sve vas, u tolikoj mjeri da pijete u njegovo zdravlje, na smrt biste ga se
preplaili!"
Nastala je opa graja, usred koje je Caspbird skoio na noge. "Nemojmo
vie sluati ove kukavike insinuacije!" viknuo je. "Reci nam, ako moe, za to
optuuje naeg Ferdieja!"
"Ne radi se o tome to je uinio" rekao sam, "ve o tome to on jest! Zar
ste vi slijepi, kad ne vidite da je on ni manje ni vie nego Mandrak?" Htio sam
objasniti kako sam ga zabunom donio u vrei punoj raznih korijena anemone,
kada me je Dudlow zaustavio tako naglo da sam skoro zanijemio od uda.
"A to ako on i je Mandrak, gospodine," rekao je, "kakve to ima veze?"
"Kakve to ima veze?" mogao sam samo malaksalo izgovoriti. "Ja sam
mislio da je to dovoljno da uoite da je on nepoeljan - na ovakvoj zabavi!"
"A tko si ti", zagrmio je kapelan, "da sudi drugom biu? Dopusti da ti
kaem da bi moda i imao razloga za ovu drskost da si i upola ovjek kao to je
siroti dragi mali Ferdie Mandrak!" Suosjeajno ga je potapao po ramenu dok je
govorio, i vidio sam kako Violet prvo gleda njega pogledom punim divljenja
zbog tog vitetva, a onda mene pogledom punim prezira.
Uistinu, svi su oni smatrali da se ponaam do krajnosti snobovski, a
Mandrak je bio predmet opeg suosjeanja i svima je izmamio krokodilsku
suzu ili dvije.
"U redu!" rekao sam. "Navalite na mene ako hoete! Ali uskoro ete
vidjeti. Prije pola sata prijetio mi je najgorim posljedicama ako se usudim
razotkriti ga. Sada neka uini ono najgore to moe!"
Ali nisam mogao ni pomisliti kakvu mi je paklensku osvetu pripremio.
Popeo se ma svoju stolicu i zapoeo govor. Ne bilo kakav govor - svaka je
njegova reenica obilovala najjeftinijim osjeajima, srcedrapateljnim praznim
frazama! Ali pametan - vraki pametan, ak sam mu i ja to morao priznati.
Poeo je govorei kako se osjeao povrijeeno to ja mislim da bi on bio
u stanju ozlijediti me. Nikad, ne, ak ni kada sam ga otjerao iz kue prolog
Badnjaka, na ciu zimu i snjenu meavu (to je bila ista melodrama, budui
da je Badnjak bio topliji i sparniji nego inae!), ak ni tada prema meni nije
osjeao nita drugo doli poniznu privrenost i odanost! Nije krivio mene to
sam mu zamjerao to to se ugurao meu njih te veeri. Moda se od mene ne

moe oekivati da shvatim iskuenje u kojem se nala usamljena lutalica poput

njega da zaboravi svoj podreeni poloaj, i podijeli par brzoprolazeih sati s
veselom djecom u doba godine kada se toplo nadao e ljubav prema blinjem i
dobra volja biti iskazani prema svima. Ali je shvatio da je pogrijeio, i sada
moe samo traiti na oprost i uvjeriti nas da nas nee jo dugo zamarati.
Tada mu je glas zadrhtao, a on se slomio, vrlo umjetniki. Svi za stolom
su bili na rubu plaa - osim mene. to se tie Dudlowa, on je ridao bez srama,
dok su Peggy, Joan, Joy Hammond, i sva ostala djeca molila "dragog Ferdieja"
da ne odlazi, a ja sam uo kako me Bobbie Clint naziva "zvjerskom zvijeri", a
Tommy Dickson je strastveno izjavio da sam zmija!
Sve ovo je bilo prilino neugodno, ali nita u usporedbi s onim to je
slijedilo. Taj je mali vrag ostavio najjai adut za kraj. Nakon to je savladao
svoje osjeaje, zahvalio je svim svojim dragim mladim prijateljima to jo
uvijek ele da ostane s njima, ali je rekao da to, na alost, nije mogue! ok
izazvan saznanjem da sam ga ja, iju se naklonost tako silno trsio izboriti,
doivljavao s takvom antipatijom, bio je previe za njegovu osjetljivu narav osjeao je da mu se pribliava kraj. Samo me je htio zamoliti za jo jednu
uslugu, da primim prekrasni smaragdni prsten koji je imao na ruci (nainjen od
krekera, molim lijepo!), te da ga uvijek nosim u znak sjeanja na njega, kao
znale njegova oprosta, potpunog i vjenog!
A tada se, na moj uas, sloio u hrpicu, i polako se skupljao unutar svojeg
odijela sve dok se nije pretvorio u smeurani predmet kakav je bio kad sam ga
prvi puta vidio!
Moda ste vidjeli sueno korijenje to ga prodaju na ulicama. Pa, smanjio
se na veliinu jednog od tih. I sve dok mu glava nije konano klonula, njegove
su zle male oi, pune osvetnikog trijumfa, bile usmjerene prema meni.
Temeljito mi se osvetio, i bio je popuno svjestan toga. Jako sam dobro
znao da mali bijednik nije stvarno mrtav. Iako sam ih sve uvjeravao da se samo
pretvara, okrenuli su se jer nisu mogli gledati to to su nazvali "hladnokrvnom
brutalnou".
Sve je bilo poput grozne none more. Ja sam bio u pravu, a svi oni u
krivu, no nisam ih mogao navesti da to shvate. Radije se ne bih previe
zadravao na opisu scene koja je uslijedila: jauk te male zaluene djece,
Louisino histerino odbijanje da me vie i trenutak smatra svojim bratom,
Caspbirdova muevna tuga zbog smrti Ferdieja, i Violetini njeni, paljivi
pokuaji da ga utjei. Nisam imao vremena zamijetiti jo neto, jer me je u tom
asu Dudlow istjerao iz kue i zabranio da joj ikad vie prijeem preko praga ...
Zacijelo sam nekako doao do kue, ali se ne sjeam kako. Ne sjeam se
nieg do dolaska u na salon, gdje sam plaui sjeo u naslonja i prislonio glavu
uz njegovu stranicu.
A tada, kada su mi se poeli vraati detalji s te odvratne zabave, jedan po
jedan, zadrhtao sam od silnoga srama. Zaista ne vjerujem da sam se ikada u

ivotu osjeao jadnije nego tada!

Sam sam se unitio, beznadno, nepopravljivo. Izgubio sam Violet
zauvijek. im doe kui, Louisa e mi rei da vie ne moemo ivjeti zajedno.
Caspbird me vie nee htjeti ni pozdraviti. ak ni mala djeica vie nee htjeti
biti moji prijatelji! ... A zato se sve ovo dogodilo? Zato to nisam mogao drati
jezik za zubima! to se to mene ticalo ako Dudlow eli pozvati Mandraka u
Inglehome? Zato sam morao biti tako okrutan prema maloj betiji? I to u
boino vrijeme, kad bi svaki normalan ovjek imao dickensovski pogled na
svijet! Ne mogu shvatiti zato sam se ponaao tako odvratno - on nije bio kao ja
...
Pa ipak, ispravno sam postupio. Istina, mogao sam biti malo obzirniji.
Vidim sada, kada je prekasno, da je napraviti takvu scenu za vrijeme veere bilo
jedva korektno. Mogao sam malo vie misliti na djecu i njihove osjeaje.
Tada me je obuzela strana sumnja. A to ako sam krivo procijenio
Mandrakov karakter? Vrlo sam malo znao o tim stvorenjima - samo ono to sam
proitao u knjizi sir Thomasa Browna, a ak je i on smatrao da su prie o
njihovoj ozloglaenosti ili pretjerivanja ili ogromne pogreke.
I, koliko god mi je "Ferdie" bio odbojan, u njegovu ponaanju nisam
mogao nai nita to bi bilo pokudno. Svi su njegovi stavovi bili uzorni. Jesam
li napravio "ogromnu pogreku"? Da li sam stvarno, kao to je Caspbird rekao:
"slomio malo, ljubavi puno srce svojom glupom okrutnou"? Da li sam ja, kao
to me on nazvao "ubojica morala"? Mogli bi provesti slubenu istragu o tome.
Mogao bih biti pozvan da dam svoj iskaz. Porota bi svojoj odluci dodala osudu
zbog mog ponaanja, a mrtvozornik bi podrao njihovo miljenje s nekoliko
otrih opaski! To bi se nalo u svim novinama; kolege s posla bi me bojkotirali;
smatrao bih se sretnim kad ne bih dobio otkaz!
Ali samo malo - zar bi stvarno napravili takvu zbrku oko jednog obinog
Mandraka? Kad bi samo malo ispitali, nakon to se smire emocije, sigurno bi
nalo neto sumnjivo o njemu. Kako je nabavio ono veernje odijelo, na
primjer, kada su sve trgovine bile zatvorene? Sigurno je negdje provalio, sjeam
se kako je hladnokrvno prisvojio odjeu sa straila ... U tom trenutku zgrozio
sam se i uplaio, jer sam opet uo onaj kretavi vrisak u noi! Boe pomozi!
Nije valjda Togo izvukao jo jednoga? Znao sam da ne mogu sve to proivjeti
jo jednom. Ali ovaj put zvuk je stvarno sliio onomu koji stvara lokomotiva. A
to ako, ipak - mogao sam tu dvojbu rijeiti u trenutku; kad bih samo okrenuo
glavu - i ako vidim strailo na stolu bez odjee, znat u!
Nekoliko trenutaka nisam mogao smoi hrabrosti da pogledam.
A tada, polako, u smrtnom strahu da e se moji najgori strahovi potvrditi,
okrenuo sam se ...
Ne mogu vam opisati kako sam se osjeao kad sam vidio da je strailo u
potpunosti odjeveno. Mogao sam jecati od radosti i olakanja na njegovu
plavom ramenu.

Bacio sam pogled na staru smeu knjigu koja je leala na podu. Jo je

uvijek bila otvorena na estom poglavlju: O razliitim naelima vezanim uz
povre ili biljke koja su se nakon istraivanja pokazala pogrenima ili
dvojbenima. A onda mi je sinulo, ako moram jo sanjati o Mandracima, bilo bi
puno udobnije kad bih to radio u krevetu.
Djeja zabava kod Dudlowa je bila vrlo vesela, iako nije bilo Mandraka
da podie atmosferu. A ja jesam dobio priliku da razgovaram s Violet, i to jest
prolo u najboljem redu. Bit e jo bolje kada dobijem sljedeu poviicu.

"THE FIFTY-FIRST DRAGON", 1921.

HEYWOOD BROUN
Jo jedan dragulj iskopan iz dubina prolosti. Heywood Broun (1888. 1939.), bio je cijenjeni novinar i poznat humorist te istaknutiji lan
Algonquinskog kruga intelektualaca koji su dvadesetih godina prolog stoljea
drmali New Yorkom.
Radio je kao kolumnist i kritiar za World i Telegram. Bio je vatreni
socijalist koji se bunio protiv svega iznosei gorljivo svoje stavove.
Danas se njegova djela rijetko objavljuju, a pria koja slijedi objavljena
je prvi puta 1921. godine. Naalost, mislim da je to jedina stvar koju je
napisao, a da spada u omiljeni nam anr.
PREVELA MERIMA NIKOEVI

Pedeset prvi zmaj

Od svih uenika u vitekoj koli, Gawaine le Cur-Hardy je spadao meu
one koji su najmanje obeavali. Bio je visok i jedar, ali njegovi su uitelji ubrzo
otkrili da mu nedostaje duha. Sakrio bi se u umu kada bi se okupio viteki
razred, a njegovi su kolege i lanovi profesorskog zbora pokuavali u njemu
probuditi njegovu istinsku priordu pozivajui ga da doe i slomi vrat poput
pravoga mukarca. ak i kada bi mu rekli da su koplja presvuena jastucima, da
konji nisu vei od ponija te da je polje neobino meko za kasnu jesen, u
Gawaineu se nije budio entuzijazam. Jednoga proljetnog popodneva, ravnatelj i
docent Pleasaunce razgovarali su o njemu. Docent nije vidio nikakva drugog
lijeka osim da ga iskljue iz kole
"Ne", rekao je ravnatelj pogleda usmjerena u grimizna brda koja su
okruivala kolu. "Ja u ga obuiti da ubija zmajeve "
"Ali, moe poginuti", pobunio se docent
"To je tono", odgovorio je ravnatelj veselo, ali potom je trezvenije dodao
"Moramo nae napore usmjeriti prema sveopem dobru. Mi smo odgovorni za
formiranje osobnosti ovog momka. "
"Jesu li zmajevi posebice opasni ove godine?" upitao je docent. Tako
karakteristino za njega Uvijek se vrpoljio u trenucima kada bi ravnatelj kole
poeo govoriti o etici i idealima institucije na ijem se elu nalazio.
"Mislim da nikada nisu bili gori", odgovorio je ravnatelj "Pioli tjedan,
gore u junim br dima, ubili su nekolicinu seljaka, dvije krave i svinju A ako se
to piokletstvo nastavi, ne moemo niti u jednom trenutku biti sigurni kada bi
svojim neobuzdanim dahom mogli zapaliti umu "
"U sluaju da se mladom Cur-Hardyju neto dogodi, jesmo li obavezni
isplatiti nekakav povrat kolarine?"
"Ne", odgovorioje ravnatelj poput vjetog pravnika, "sve smo to rijeili
ugovorom. Ali, njemu se nita nee desiti. Prije nego ga poaljem u brda,
naoruat u ga s arobnom rijei "
"To je dobra zamisao", rekao je profesor. "Ponekad takve rijei ine
uda." Od tog se dana Gawaine specijalizirao za zmajeve. Njegovo je
kolovanje ukljuivalo i teorijski i praktini dio. Ujutro je pnsustvovao dugim
predavanjima o povijesti, anatomiji, ponaanju i navadama zmajeva. Nije se
isticao u svojoj obuci. Imao je udesan dar koji nikada ne bi zakazao da
zaboravlja stvari. Poslije podne bi ipak iskazao neke vjetine zato to bi tada
odlazio na Junu poljanu i vjebao s borbenom sjekirom. Tu je bio zapanjujue
dobar jer je bio izrazito snaan, ali i brz i pokretan. ak je uspijevao
demonstrirati lanu surovost. Stari bivi studenti kau da je cijeli prizor bio
uzbudljiv, dok bi Gawaine jurio poljem prema papirnoj lutki zmaju koja je bila
postavljena za njegovo vjebanje. Trei, vitlao bi sjekirom i vikao "Proklet da

si'" ili bi se sluio nekim drugim povikom karakteristinim za kolu. Nikada

nije morao vie od jednom udariti kako bi obezglavio papirnog zmaja.
Postupno su njegovi zadaci postajali sve tei. S vremenom je papir
zamijenjen papir-maeom i na kraju drvom no, ak ni najjae lutke zmajevi nisu
ga mogle zaustaviti. Jedan zamah sjekirom uvijek je bio dostatan. Bilo je tu i
onih koji su govorili da, kada bi se vjeba produila sve do sumraka i kada bi se
zmajeve sjene nadvile nad poljem, Gawaine vie ne bi tako neobuzdano i
glasno vikao. Mislim da je u takvim primjedbama bilo i pomalo zlobe. Bilo
kako bilo, ravnatelj je odluio da je kraj lipnja as za ispit. Veer prije zmaj je
doao blizu kolskog imanja i pobrstio malo zelene salate u vrtu. Fakultet je
donio odluku da je Gawaine spreman. Dali su mu diplomu i novu borbenu
sjeknu, a ravnatelj ga je pozvao na sastanak u etiri oka.
"Sjedni", rekao je ravnatelj. "Zapali."
Gawaine je oklijevao.
"Oh, znam da se to protivi propisima", rekao je ravnatelj. "Ali, na kraju
krajeva, ti si ve dobio svoju preliminamu titulu. Vie nisi djeak. Sada si
mukarac. Sutra e se otputiti u svijet, veliki svijet uspjeha."
Gawaine je uzeo cigaretu. Ravnatelj mu je ponudio ibicu, ali on je
izvadio svoju i poeo vjeto otpuhivati dim, to je zapanjilo ravnatelja.
"Ovdje si nauio teoriju ivota," nastavio je ravnatelj i dalje se drei
teme svog izla ganja, "ali na kraju krajeva, ivot nije teorija. ivot je skup
injenica. Poziva mlade, kao i stare, da se suoe s tim injenicama, pa makar
neke od njih bile tegobne, a ponekad i neugodne. Tvoj problem, na primjer, jest
ubijanje zmajeva."
"Pria se da su zmajevi u junoj umi sto pedeset metara dugi", odvaio
se Gawaine, plaljivo.
"Ma glupost!" rekao je ravnatelj. "Kapelan je vidio jednoga proli tjedan s
vrha Arturova brda. Zmaj se sunao u dolini Kapelan ga nije mogao dugo
promatrati jer je zakljuio da je njegova dunost da se vrati u kolu i o svemu
izvijesti mene. Nazvao ga je udovitem, ali moda bi bilo prikladnije rei
veliki guter? - nije bio ni centimetar dui od ezdeset metara. Ali, veliina
nema nikakve veze s time. Otkrit e da su veliki manji problem od malih.
Tromi su, polaganije se kreu i nisu toliko nasilni. Tako sam uo. Osim toga,
prije nego ode, opremit u te tako da se nee morati bojati nijednog zmaja na
svijetu."
"elim arobnu kapu", rekao je Gawaine.
"to je to?" uzvratio je ravnatelj pitanjem.
"Kapa koja e me initi nevidljivim", odgovorio je Gawaine.
Ravnatelj se obzirno nasmijao "Ne smije vjerovati u te prie za malu
djecu", rekao je. "Ne postoji takvo to. Kapa koja e te uiniti nevidljivim,
zaista. to bi s njom radio? Pa nisi se jo ni sam pojavio. Mladiu moj, mogao
bi hodati odavde do Londona i nitko te ne bi ak ni pogledao. Ti si nitko i nita.

Nemogue je biti manje vidljiv od toga."

Gawaine se doimao kao da je na rubu da se vrati u svoje uobiajeno stanje
cviljenja. Ravnatelj ga je umirio "Ne brini se, dat u ti neto puno bolje od
arobne kape. Dat u ti arobnu rije. Sve to mora uiniti jest jednom
ponoviti ove arobne rijei i svaki e zmaj pred tobom biti nemoan. Moi e
im bez potekoa odsijecati glave."
Uzeo je teku knjigu s police iza radnog stola i poeo je listati "Ponekad
je", rekao je, "potrebno konstiti cijelu reenicu ili frazu. Mogao bih ti na primjer
dati 'Napraviti'. Ne, to nije to. Mislim da bi jedna jedma rijc bila najprikladmja
za zmajeve."
"Kratka rije", predloio je Gawaine.
"Ne smije biti prekratka jer ne bi bila dovoljno mona. Nikada nije ba
takva urba. Evo jedne izvrsne rijei: 'Rumplesnitz'. Misli li da je moe
zapamtiti?"
Gawaine je pokuavao i nakon sat vremena ju je uspio svladati.
Neprestano je prekidao poduku kako bi pitao, "Ako kaem 'Rumplesnitz', zmaj
mi nikako ne moe nauditi?" A ravnatelj bi svaki puta odgovorio, "Dovoljno je
da kae 'Rumplesnitz', i posve si siguran."
Kako se bliilo jutro, Gawaine kao da je sve spremnije prihvaao svoju
karijeru. U zoru ga je ravnatelj otpratio do ruba ume i pokazao mu smjer kojim
je trebao poi. Priblino kilometar i pol dalje prema jugozapadu oblak pare
lebdio je iznad istine u umi. Ravnatelj je uvjerio Gawainea da se ispod tog
oblaka krije zmaj. Gawaine je krenuo polako. Pitao se bi li bilo najbolje da se u
trku priblii zmaju, kao to je vjebao na Junoj poljani, ili da mu polako
koraajui prie, cijelim putom uzvikujui: "Rumplesnitz".
No, odluka je bila donesena u njegovo ime. Tek to je doao do ruba
istine, zmaj ga je ugledao i poeo dahtati. Bio je to veliki zmaj i doimao se
poprilino nasilnim, bez obzira na tvrdnje ravnatelja. Kako je zmaj reao, tako
su veliki oblaci pobjenjele pare izlazili kroz njegove nosnice. Izgledalo je kao
da je golemi ajnik pomahnitao. Zmaj mu je priao tako hitro da se Gawaine
uplaio i imao vremena rei samo: "Rumplesnitz" jednom. Dok je to govorio,
zamahnuo je borbenom sjekirom i odletjela je zmajeva glava. Gawaine je
morao priznati da je ivog zmaja bilo lake ubiti nego drvenog ako bi samo
rekao 'Rumplesnitz'.
Gawaine je doma donio ui i mali dio repa. Njegovi kolski kolege kao i
cijeli fakultet ponosili su se njime, ali ravnatelj ga je, ustrajno ga navodei da
nastavi sa svojim poslom, mudro drao podalje od svih tih pohvala kako se ne
bi razmazio. Svakoga dana Gawaine bi ustao u zoru i iao ubijati zmajeve.
Ravnatelj ga je za kinih dana drao kod kue zato to su za takvih vremenskih
uvjeta, kako je govorio, ume bile vlane i nezdrave i samim time nije bilo
nuno da se momak izlae bespotrebnim rizicima. Prolo je nekoliko dana
tijekom kojih Gawaine nije ubio nijednog zmaja. Jednoga posebice unosnog

dana uspio je ubiti tri zvijeri, mua, enu i roaka u posjetu. Postupno je razvio
tehniku. Uenici koji su ga ponekad promatrali s vrhova brda, daleko od
samoga bojita, govorili su da bi esto dopustio da zmaj doe tik do njega prije
nego to bi izgovorio arobnu rije "Rumplesnitz". I tada bi, ak podrugljivo,
izgovarao monu arobnu rije. Povremeno bi izvodio vratolomije. Jednom
zgodom, prilikom posjeta skupine ljudi iz Londona koja se dola osvjedoiti o
njegovim junakim pustolovinama, krenuo je u akciju s desnom rukom
vezanom iza lea. Zmajeva je glava pala jednakom lakoom.
Kako je broj zmajeva koje je Gawaine ubio rastao, ravnatelj ga vie nije
mogao posve drati pod nadzorom. Nou bi se iskrao i u seoskoj krmi pio do
zore. Jednog prekrasnog jutra u kolovozu, nakon takva banenja, ustao je neto
prije zore i krenuo ubiti svoga pedesetog zmaja. Glava mu je bila teka, a um
usporen. I drugi dijelovi njegova bia takoer su bili teki zato to je prihvatio
pomalo vulgaran obiaj da odlazi u lov na zmajeve okien svim svojim
medaljama, poasnim vrpcama i drugim odlijima. Ta su se odlija prostirala od
njegova poprsja pa sve do trbuha. Zacijelo su teila najmanje etiri kilograma.
Gawaine je pronaao zmaja na istoj istini gdje je zaradio svoj prvi trofej.
Bio je to poprilino veliki zmaj, ali oito star. Njegovo je lice bilo naborano, a
Gawaine je pomislio da se nikada prije nije susreo s tako smijenim stvorom.
Izazvavi gnuanje mladia, zmaj je odbio zareati i Gawaine mu je bio
prisiljen prii. Koraajui je fiukao. Zmaj ga je promatrao beznadeno, ali
lukavo. Naravno da je ve uo za Gawainea. ak i kad je mladi podigao
sjekiru, zmaj se nije ni mrdnuo. Znao je da nee moi spasiti ivu glavu jer je
ve uo da lovca titi arobna rije. Jednostavno je ekao nadajui se da e se
neto dogoditi. Gawaine je zamahnuo sjekirom i odjednom je spustio.
Problijedio je i poeo se divljaki tresti. Zmaj je zakljuio da se radi o nekakvu
triku. "to se dogaa?" upitao je hinei zabrinutost.
"Zaboravio sam arobnu rije", mucao je Gawaine.
"Kakve li tete", rekao je zmaj. "Znai, to je tajna tvog uspjeha. Zna,
meni ti to ba i ne zvui tako mono, mislim na cijelu tu priu o arolijama. Ni
mrava ne bi mogle zgaziti, kao to smo to obiavali rei dok sam bio mali zmaj.
No, svejedno, tu je ve rije o neslaganju stavova."
Gawaine se osjeao bespomono i uasavao se iznenada ojaalog
samopouzdanja zmaja koje ovaj nije mogao barem malo ne iskazati. "Mogu li ti
ikako pomoi?" upitao ga je. "Koje je prvo slovo arobne rijei?"
"Poinje s 'r'", drhtavo je odgovorio Gawaine.
"Da vidimo," zabavljao se zmaj, "to mi ba puno ne govori, zar ne?
Kakva je to vrsta rijei? Radi li se o epitetu? Misli li da je to mogue?"
Gawaine nije uspio nita drugo uiniti ve kimnuti. "Pa, naravno",
uzviknuo je zmaj, "reakcionarni republikanac." Gawaine je odmahnuo glavom.
"Pa, ao mi je", rekao je zmaj, "ali mislim da bi bilo najbolje da sada
prijeemo na posao. Predaje li se?"

Budui da zmaj kao da mu je pruio mogunost kompromisa, Gawaine je

skupio dovoljno hrabrosti da prozbori.
"to e uiniti ako se predam?" upitao je zmaja.
"Pa, pojest u te", odgovorio je zmaj.
"A ako se ne predam?"
"I onda u te pojesti."
"Znai da nemam izbora, zar ne?" zapomagao je Gawaine.
"Ne", odgovorio je zmaj sa smijekom na usnama. "Bilo bi mi drae da se
ne preda. Bio bi mi ukusniji."
Zmaj je dosta dugo ekao da ga Gawaine upita: "Zato?" ali djeak je bio
paraliziran strahom i nije mogao progovoriti. Na kraju mu je sam morao
objasniti bez uvodne dosjetke. "Zna," rekao je, "ako se ne preda bit e mi
ukusniji jer e umrijeti hrabro."
To je bio stari i drevni trik zmaja. S pomou takvih je dosjetki obiavao
smijehom paralizirati svoje rtve i zatim ih unititi. Gawaine je ve bio dostatno
paraliziran, ali smijeh nije tu odigrao nikakvu ulogu. Nakon posljednje rijei
ale, zmaj je povukao glavu i napao. U toj je sekundi Gawaineu na pamet pala
arobna rije 'Rumplesnitz', ali nije imao vremena izgovoriti je. Imao je
vremena samo krenuti u boj, bez rijei, i napad zmaja doekati sa sjekirom u
punom zamahu. Svoja je lea i ramena u cijelosti unio u navalu. Rezultat je bio
izvrstan i zmajeva glava je odletjela gotovo stotinu metara i prizemljila se u
gutari.
Gawaine jo dugo nakon zmajeve smrti nije bio preplaen. Bio je u udu.
Bio je totalno zbunjen. Gotovo u transu odrezao je ui udovita. Neprestano
mu se na pamet vraala jedna te ista misao: "Nisam rekao 'Rumplesnitz'!" Bio
je siguran u to, a nije bilo sumnje niti u to da je ubio zmaja. Zapravo, nikada
nije ubio nijednog zmaja tako temeljito. Nikada ranije nije zmajeva glava tako
daleko odletjela. Dvadeset pet metara je moda bio njegov dotad najbolji
rezultat. Cijelim putem do viteke kole razmiljao je o tome kako zasluuje
objanjenje za ono to se dogodilo. Odmah se uputio ravnatelju i nakon to je
zatvorio vrata, ispriao mu je to se dogodilo. "Nisam rekao 'Rumplesnitz'",
objasnio je iskreno.
Ravnatelj se smijao. "Drago mi je da si to otkrio", rekao je. "Postao si jo
vei junak. Zar ti to nije jasno? Sada zna da si ti sam ubio sve te zmajeve, a ne
ona smijena rije 'Rumplesnitz'."
Gawaine se namrtio. "Znai, to uope nije bila arobna rije?" upitao je.
"Naravno da nije," odgovorio je ravnatelj, "pa ti bi trebao biti prestar da
vjeruje u takve gluposti. Ne postoje nikakve arobne rijei."
"Ali, rekli ste mi da je arobna", pobunio se Gawaine. "Rekli ste da je
arobna, a sada kaete da nije."
"Nije to doslovce bila arobna rije," odgovorio je ravnatelj, "ali je bila
puno vie od toga. Ta ti je rije dala samopouzdanje. Uklonila je sve tvoje

strahove. Da ti je nisam rekao, mogao si poginuti ve od prvog zmaja. Ali,

svemu je zasluna tvoja borbena sjekira."
Gawaine je iznenadio ravnatelja svojim stavom. Bilo je oito da ga je
objanjenje uznemirilo. Prekinuo je dugi filozofski i etiki govor ravnatelja:
"Da bilo kojeg od njih nisam tako snano i hitro udario, bilo koji od njih bi me
zdrobio kao, kao ..." Borio se da pronae odgovarajuu rije.
"Jaje", predloio je ravnatelj.
"Kao jaje", ponovio je Gawaine i jo je mnogo puta ponovio isto. Tijekom
veernjeg obroka ljudi koji su sjedili pokraj njega uli su ga kako mrmlja: "Kao
jaje, kao jaje."
Sljedei je dan bio lijep, ali Gawaine nije ustao u zoru. Zaista, bilo je ve
podne kad ga je ravnatelj pronaao uurenog u krevetu s prekrivaem
navuenim preko glave. Ravnatelj je pozvao docenta Pleasauncea i zajedno su
momka odvukli prema umi.
"Bit e dobro im ubije jo kojeg zmaja", objasnio je ravnatelj.
Docent Pleasaunce se sloio. "Bila bi teta prekinuti tako uspjean niz
junakih djela", rekao je. "Pa, ako ubrojimo onog od juer, ubio je pedeset
zmajeva."
Gurnuli su momka u gutaru iznad koje je lebdio tanak oblak pare. Bilo je
oito da se radilo o malenom zmaju. Ali Gawaine se nije vratio te veeri. Niti
sljedee. Zapravo, vie se nikada nije vratio. Nekoliko tjedana kasnije, neki
hrabriji duhovi iz kole su pretraili gutaru, ali nisu uspjeli pronai nita to bi
ih podsjetilo na Gawainea osim metalnoga dijela njegovih medalja. ak su i
poasne vrpce bile progutane.
Ravnatelj i docent Pleasaunce su se sloili da bi bilo najbolje kada u koli
ne bi spominjali kako je Gawaine postigao svoj rekord, a jo manje govorili o
tome kako je umro. Zakljuili su da bi to moglo loe utjecati na duh kole. U
skladu s time, Gawaine je nastavio ivjeti u sjeanju kao najvei junak kole.
Danas, nijedan posjetitelj ne uspije napustiti kolu a da ne vidi veliki tit koji
visi na zidu blagovaonice. Pedeset pari zmajskih uiju vise na titu, a ispod
njega stoji pozlaeno ime: "Gawaine le Cur-Hardy", nakon ega slijedi
jednostavan natpis: "Ubio je pedeset zmajeva." Nitko nikada nije uspio oboriti
njegov rekord.

"THE WARLOCK'S DAUGHTER", 1937.

ANTHONY ARMSTRONG
Za Anthonyja Armstronga (1897. - 1976.) punog imena George A. A.
Willis malo tko je uo, a ovjek je objavio velik broj pria u Punchu i slinim
magazinima (dodue, tko je uope uo za Punch?). Navodno je na vrhuncu
slave bio 20-ih i 30-ih godina prolog stoljea kada su kritiari njegova djela
usporeivali s uradcima P G. Wodehousa.
Velik broj inteligentnih parodija na bajke objavio je u knjigama The
Prince Who Hiccuped (1932.) i The Pack of Pieces (1942.) za koje urednik
Mike Ashley tvrdi da bi trebale biti obavezno tivo onima koji misle da se
komini fantasy pojavio prolog tjedna (a doveo ga je za ruke Terry Pratchett).
PREVELA TANJA KOCKOVI

Ki starog vjeca
Bio jednom, prije mnogo godina, poprilino drag mladi zvan Erroll, koji
je ivio sa svojim ocem u drvetu. To je bilo stoga to je njegov otac bio po
zanimanju drvodjelja i smatrao je da je tako puno lake nego ivjeti, na primjer,
na obali mora.
Jednoga je dana stari drvodjelja doivio nezgodu ostavivi Errolla bez
oca, i - poto se nije sjetio poduiti ga drvodjeljstvu - bez posla. Tako je mladi
sakupio svoje stvari u sveanj i otputio se u svijet traei sreu, to je zapravo
najbolja stvar koju je mogao uiniti, jer u ono vrijeme biti skroman drvodjeljin
sin nije bilo neto.
Nekoliko dana kasnije, pred zalazak sunca, naiao je na veliki dvorac i
zapitao se hoe li imati anse da tamo nae posao kao pomoni pera posua ili
neto slino. Zato je upitao seljaka koji je prolazio da li mu moe rei tko je
vlasnik.
Seljak mu je mrzovoljno odvratio da je uo priu da vjetac ili netko
slian ivi tamo; bilo kako bilo, da se taj dvorac odjednom pojavio prije tjedan
dana tijekom noi. Pogledavi poblie, Erroll je mogao povjerovati, jer se inilo
da je vrlo nepaljivo smjeten na spoj etiri polja, s jednim dijelom na svakome
od njih, i povrh toga, mala je rjeica tekla kroz njega. Seljak je, ubrzo je saznao,
bio prilino ogoren u vezi s cijelim dogaajem, zato jer se inilo da je
posjedovao dva polja, a nesnosna stvarica nije dobro utjecala na urod
korjenjaa. U to doba seljaci su imali i gorih stvari od vremena i loih cijena
protiv kojih su se borili.
Erroll mu je zahvalio i ba kad je pourio pokraj dvorca - nastojao se
drati podalje od magije, ako je to bilo mogue - veselo je pozdravljen s prozora
i pozvan da ue i provede no.
Mladi se zamislio u nevjerici. Vjeci su bili vjeci, i nikad nisi znao to
e sljedee smisliti. esto je to bilo neto sasvim bolno; okrenuti ti glavu
naopake na ramenima, to im je bilo izuzetno smijeno. S druge strane, ovaj
vjetac zvuao je prilino prijateljski.
"Smrkava se", ponovno je zavikao, "i ini se da e kiiti! Mora se ovdje
zaustaviti. Inzistiram na tome."
Erroll je uao. ovjek nije esto nailazio na vjece koji su inzistirali.
Njegovi su strahovi bili neosnovani. Ovaj vjetac je bio ugodan starac i oito
oduevljen to ga vidi, iako je odbacio bilo kakve prijedloge o Errollovu
zapoljavanju.
"Skoro su sve moje slukinje vile", naglasio je. "Gnom je pomonik
peraa posua, arobnjak je ef kuhinje, i tako dalje. Sve sam ih doveo iz
zemlje bajki. No, budi moj gost veeras. Drago mi je to imam drutvo. ini mi
se da me ovdanji ljudi ne vole. Kad bolje razmislim, nigdje me ne vole. esto

premjetam kuu, ali nigdje ne mogu nai prijateljsko susjedstvo. Neki dan sam
sa starom kolibom bio u Lataviji i tamonji seljaci su je htjeli spaliti.
Zaboravimo to sada. Drago mi je to si se pojavio. Hoemo li se proprati prije ,
veere?"
Zbrojimo li sve, Erroll je proveo veoma veselu veer, a ak su se i kartali
bez imalo bojazni da bi njegov domain mogao materijalizirati arobne asove
koji bi mu donijeli pobjedu - to se od nekoga u njegovu poloaju sasvim
opravdano moglo oekivati. U stvari, jedina vjeeva mana bila je njegova
sklonost da se stalno vraa na temu svoje nepopularnosti u svakom susjedstvu
koje posjeti. Erroll je, naglaavajui da pitanje prava uivanja posjeda ima neto
s time, taktino predloio da bi mogao s vremena na vrijeme prirediti velike
zabave i pozvati sve ljude iz okolice, pokazujui svoju prijateljsku sklonost.
Vjetac je smatrao da je to izvrsna zamisao.
"Jedini je nedostatak", rekao je, kada se dotakao te teme sljedeeg jutra
dok je Erroll bio na odlasku, "da bih morao priekati dok mi se ki vrati i
preuzme ulogu domaice ... To me podsjetilo," ree, "ako je sretne tijekom
svog putovanja, reci joj gdje se nalazim."
"Vau ki? Ali kako u je prepoznati?"
"Vrlo je lijepa, tamne kose, sivih oiju, imena Joy - majina zamisao,
jadnica", dodao je na brzinu. "Otila se proetati prije etrnaest dana i nije se jo
vratila."
Erroll je bio iskreno zauen. "Zna li ona gdje ste? Ne bojite li se da se
neto dogodilo?"
"Zna se ona brinuti za sebe, bez brige. Samo, izgubila se. Vidi," nastavio
je kao da mu je prilino neugodno, "pretpostavljam da je to na neki nain moja
krivnja. Zaboravio sam da je vani i premjestio dvorac preko planina jer je
poela kia. A kad sam tamo naiao na snijeg, produio sam, i - da skratim,
zaboravio otkud sam krenuo. Pa, kada se ona vratila, kue vie nije bilo."
"Pretpostavljam da je sad poprilino ljuta."
"Toga se i bojim", iskreno je dodao vjetac: "sva je na svoju sirotu majku.
Naravno, svakog jutra vadim veliki putujui tepih i letim okolo, ali nisam jo
nabasao na nju. Problem je u tome to se moda radi zabave pretvorila u neto
drugo - danas djevojke ne ele biti djevojke. Budi tako ljubazan pa joj, ako je
sretne, reci gdje sam."
"Svakako", ree Erroll i ode. Kad je stigao do vrata, bio je pozvan natrag.
"Upravo sam se sjetio. Moda u se morati seliti - ne svia mi se izgled
ovih seljaka - pa zato uzmi sa sobom jedan od naih putujuih tepiha." Vidjevi
Errollov zbunjen pogled, nastavio je: "Zna, putovanje zrakom. To je samo
malo vozilo. Dao bih ti veliki tepih iz dnevne sobe, ali dobra strana ovoga je ta
to se uvijek vraa kui - gdje god se kua nalazila."
Predao je mladiu mali zeleni tepih, rekao prijateljsko zbogom, i Erroll je
konano krenuo. U vrijeme ruka se zaustavio, i zato to je bilo malo vlano,

sjeo je na tepih. Nakon pet minuta opet je bio u dvorcu; tepih je oito imao
negdje skriven pokretaki mehanizam.
"Trebao sam te upozoriti", rekao je vjetac, koji se upravo spremao pojesti
odrezak. "Nema veze, sad si ovdje i bolje je da ostane na ruku." Mahnuo je
arobnim tapiem nad tanjurom i drugi se odrezak pojavio pokraj prvoga.
Erroll se poslije ruka ponovno otputio. U vrijeme veere se zaustavio, ali
je pripazio da ne sjedne na tepih. To pjeaenje po svijetu postajalo je malo
monotono.
Nekoliko dana kasnije, naiao je na mali potok i upravo ga je htio
pregaziti, kada zauje glas:
"Pazi! Samo polako! Pazi na mene!"
Erroll se osvrnuo oko sebe i vidio zelena gutera kako se suna.
"Oprostite", ree i nakloni se. Guter samo pobjegne. Ostao je zbunjen, jer bi
obino odvratne vile sada preuzele svoje oblije i zahtijevale nekakvu uslugu - i
morao bi biti vrlo ljubazan, jer bi u suprotnome loe zavrio. Erroll je ponovno
krenuo preko potoka, kada isti glas ponovi:
"Rekla sam: 'Pazi na mene!'"
"Gdje ste?" zapitao je Erroll.
"Ja sam potok, a nogom si ugazio u moje lice."
Erroll ju je maknuo.
"Jeste li stvarno potok, ili ste se samo pretvorili u potok?" U to je vrijeme
takva mala stvar znala znaiti mnogo; ovjek je mogao ignorirati obian potok
do odreene mjere.
"Ne, za sada sam se pretvorila u potok. Osvjeavajue je i ovjek moe
razgovarati sam sa sobom, i tako dalje. Uivala sam dok ti nisi tako nespretno
naiao. Gaziti djevojci po licu nije pristojno."
Errollu se to uini nerazumnim. "Posluaj me. Ne znam tko si," rekao je,
"ali ako tako izgleda, mora oekivati da e ti se neto dogoditi. Mogao sam,
na primjer, pljunuti u tebe da vidim u kojem smjeru tee, ili neto slino. Budi
razumna!"
Zavlada tiina.
"Oprosti!" ree glas pomirljivo. "Ba sam aava."
"Nema veze", ljubazno prihvati Enroll.
"Izgleda prilino dobro."
"Ti izgleda osvjeavajue i privlano u ovom trenutku", odgovori joj
uljudno Enroll. "I svia mi se tvoj glas. Ali, kako stvarno izgleda?"
"Zovem se Joy i ja sam ..."
"Koja srea!" vikne Enroll. "Bio sam kod tvog oca koji ti je poslao ovaj
tepih."
"to? Na putujui tepih?" glas je ciao od olakanja.
"Da. eli da se njime vrati kui."
"Hou. I dobit e svoje. Glupi starac! Okrenem lea na trenutak i kua

nestane. Kako ti se mogu oduiti? Strano sam zahvalna. Ve sam se malo

uplaila."
"Krenuo sam potraiti svoju sreu. Moda bi..."
"U toj odjei?"
"To je sve to imam", odgovori joj Enroll skrueno. "Sin sam obinog
drvodjelje."
"Ovako emo, za poetak. Kreni na svoj put i kada se probudi idueg
jutra, otkrit e da putuje poput kraljevia."
"Ba lijepo od tebe."
"Nije to nita. Samo jednostavna mala arolija. Nauila sam je prije
godinu dana. Ako se nae u pravoj nevolji, uzmi ovaj dragi kamen ..."
"Koji dragi kamen?"
"Ispred tebe je."
Gledajui u vodu, Erroll ugleda na dnu potoka svjetlucajui crveni dragulj
na zlatnom laniu.
"Da ga sada uzmem?"
"Naravno."
"Onda, oprosti!" Ispruio je ruku i pipao da nae dragulj.
"Pouri! kaklja me!"
"Ispriavam se!" promuca Erroll, prilino posramljen, kad je konano
prikvaio dragulj i objesio ga oko vrata.
"Kada okrene dragulj tri puta, pojavit u se - i vidjeti kako ti mogu
pomoi."
"To je ba lijepo od tebe. Kako da ti zahvalim?"
"Nemoj! To radim kako bih ja zahvalila tebi. I zato to mi se prilino
svia", doda glas njeno.
"I ti se meni svia - da te bar mogu vidjeti. Moe li se na trenutak
promijeniti?"
"Ne mogu dok ne ode." Potok je uborio smijui se. "Zna, gola sam.
Odjea mi je iza onog grma. Budi tako dobar pa ostavi moj tepih na uzvisini i
poi."
Erroll uljudno prinese aku vode svojim usnama i poljubi je i s veselim
pozdravom nastavi svoje putovanje, pitajui se kako zapravo izgleda nepoznata
Joy. Dosad se, razmiljao je, budui da je sigurna kako je on vie ne moe
vidjeti, ve morala pretvoriti u svoje pravo oblije i krenuti prema svojoj odjei.
Zamisao mu je pala na pamet i pone okretati dragulj. Na kraju, razmiljao je
zavravajui okretanje, moe uvijek rei da je elio isprobati da li zaista to
djeluje."
U sljedeem trenutku se naao guei se ispod tua vode, a veseo smijeh
mu je odzvanjao u uima.
"Znala sam!" ree mladi Joyin glas, rugajui se usred toga, "zato sam
ekala. Rekla sam, upotrijebi ga samo kada si u pravoj nevolji. Idi sada i nemoj

opet biti tako zloest!"

Erroll se nasmije i nastavi svoje putovanje. Budno je pazio da uoi prave
nevolje.
Sljedeeg se jutra probudio s opravdanom nevjericom. Za trenutak se nije
mogao sjetiti to se dogodilo. Kada je opipao svoju bogatu odjeu i vidio bogati
svileni ator u kojem je leao, sjetio se.
Izaao je i naao paa koji ga je ekao s konjem i dvije kobile natovarene
potreptinama, te nekoliko dobrih slugu. Oito je, gotovo preko noi, postao
kraljevi kao to je Joy obeala. Uspeo se i odjahao, osjeajui se putem sve
vie poput kraljevia. Nakon tri dana pribliio se prelijepomu dvorcu.
"To je dvorac Kralja Cabbodije", objavi njegov pa, koji je oito sve
znao. "Njegova ki je kraljevna Serena i svaki kraljevi u susjedstvu se u ovom
trenutku bori za njenu naklonost. Ve sam vas prijavio za natjecanje."
"Zbilja?" ree Erroll. "Ali ja nisam kraljevi."
"Oni to nee znati."
"Ali moda mi ne se svidi."
"Priekaj dok je vidi. Lijepa je kao dan", odgovori pa, stavivi svoje
prste na usne i otpuhnuvi poljubac u zrak.
Za to vrijeme Kralj Cabbodije je uurbano zavravao svoj doruak,
jednim okom gledajui sunani sat koji se nalazio neposredno izvan prozora.
Ve je kasnio na vano Veliko vijee. Progutao je zadnji komadi tosta, rukom
obrisao usta zastajui samo da uzme krunu s vjealice u hodniku, i utrao u
Drugu-sobu-od-prijestolja, gdje su se okupili njegovi vijenici.
"Jutro svima!" ree Kralj sjedajui na Drugo-po-redu-prijestolje koje mu
se nije previe svialo, te poalje mladog vijenika po jo jedan jastuk. "Znate,
ja zapravo ne kasnim. Opet kasni sunani sat u Blagovaonici. Sada, na posao.
Dvorski komornie!"
Dvorski komornik prie teka koraka. Bio je to stariji ovjek koji je,
sudei po povremenom krgutanju vilice i nekoliko mrvica u njegovoj dugoj
bijeloj bradi, takoer upravo zavrio s dorukom.
"Je li sve spremno za natjecanje? Prijavio se novi kraljevi. Earl-oil, ili
tako nekako."
"Erroll, Vae Velianstvo. Veeras dolazi."
"Dobro. On je etrnaesti. Je li odlueno tko e ii prvi?"
"Ovaj, Vae Velianstvo, nastale su potekoe ..." Starac je zautio i
dvaput se naklonio, oito od nervoze, iako je to moglo biti stoga to je upravo
naao u bradi zaostali komadi doruka. "Bojim se", jo vie se zbunio, "da je
neustraivi Aurochs s kojim su se kraljevii trebali boriti radi odluke ..." Opet je
zautio, ovaj puta sa eljom da poelja mrvice iz svoje brade.
"Hajde", ree Kralj. "to se dogodilo naem Aurochsu ... Osim toga,
imate jo malo tosta dolje u lijevom kutu. Ne, jo malo! Tu! Sada ostavite svoju
bradu na miru i nastavite."

"Bojim se da je umro", izvali starac.

"Umro?"
"Tako je. Pojeo jeomlet koji mu nije dobro legao."
"No, no!" ree Kralj. "Jadan stari Towser! Sada smo u nevolji. to e sada
smisliti?"
"Ako bih mogao predloiti, Vae Velianstvo," dometne prepredeni
vijenik, "zato ne bismo promijenili natjecanje u pronalaenje vode na dijelu
pustinje neposredno izvan grada. Uvijek smo tamo eljeli bunar, pa bi tako
imali dvostruku korist..."
"Dobra zamisao!" vikne Kralj. "Dat emo svakome jednu no vremena za
to."
"Samo jednu no, Vae Velianstvo", upadne u rije dvorski komornik.
"Zato ne. Jedan od njih bi ga mogao odmah nai. Osim toga ... Pusti
bradu na miru, molim te; izvana je u redu, ali tko zna to e se pojaviti ako
nastavi kopati. Osim toga, moramo im malo oteati jer je u pitanju ast
kraljevne Serene."
"Ne smijemo dopustiti da svi podbace", naglasi drugi vijenik. "Hou
rei, tada ne bismo uope dobili svoj bunar."
"U tom emo sluaju zamoliti naeg dvorskog arobnjaka da nam stvori
bunar. To je za njega djeja igra. Kada bolje razmislim, mislim da je to ve prije
radio. Takve stvari su njegov posao. Dakle ..." Podigne se sa svojega prijestolja.
"To je onda rijeeno. Sutra emo to priopiti Kraljevni. ao mi je zbog
Towsera, ali moda njima nee biti. Zbogom svima! Hou rei - Veliko vijee je
zavrilo s radom."
urno izie iz prostorije. Vijenici se naklone. Dvorski komornik naglo
baci na pod posljednju mrvicu koja ga je smetala. Prepredeni vijenik odjuri
kupiti jeftinu dionicu i djela pustinje o kojoj je bila rije.
Sljedeeg su dana slubeno objavljene predispozicije natjecanja "Pronai
bunar", i i sljedee tri noi tri su kraljevia pokuala i nisu uspjela. Erroll, koji
je bio etvrti po redu, proveo je vrijeme do natjecanja upoznajui se s
kraljevnom Serenom, koja je, kao to je rekao njegov pa, bila lijepa kao dan momak oito nije mislio na neki kini dan. Erroll je odluio da mu se ona jako
svia i da e je pridobiti ako je to u ljudskoj moi. Ali kada je doao na red te
noi i kad se naao izvan grada zlovoljno razgledavajui pustinju, shvatio je da
se naao pred pravom tekoom.
Odmah se sjetio svog dragulja i okrenuo ga tri puta.
Sljedeeg je trenutka ljupka mlada djevojka stajala pred njim,
osmjehujui se.
"Pitala sam se kada e me pozvati", ree djevojka.
"Jesi li ti stvarno Joy?" upita on sumnjiavo.
"Jesam. Ne prepoznaje glas? Pogledaj! Evo zelenog putujueg tepiha.
Upravo me dovezao." Sila je s njega dok je govorila i prila mu blie. "Kako ti

se sviam?"
"Mislim da si ljupka", promuca Erroll. elio je mnogo vie rei po tom
pitanju, ali jedino to je mogao izustiti bilo je: "Sigurno si stigla kui?"
"Naravno", osmjehne se Joy. "Ali otac se ponovno preselio. Ipak, puno je
bolje susjedstvo, pokraj draesnog izvora. Odluio je organizirati zabave i
pokuati se upoznati s ljudima."
"Kada ve spominjemo izvore," ree Erroll paljivo, "moj problem lei
u ..." Zaustavio se. Odjednom je shvatio da mu vie nije toliko stalo da pronae
bunar ... "Hou rei... porazgovarajmo, moe?"
"Prvo, kakav je tvoj problem?"
"Nikakav. Ba sam prouavao dragulj, pa sam ga pogrekom zavrtio."
"Laljive! Mora mi rei - ako eli da ostanem i razgovaram s tobom."
Erroll joj je, naravno, morao rei.
"To!" uzvikne Joy. "To je lagano." Pljesne rukama i potok ikne pokraj
njihovih nogu.
"Zaboga!" vikne Erroll u oaju. "Ba si ga uprskala. Morat u oeniti
kraljevnu Serenu."
"Ne eli li to?"
"Oenio bih je pod lanim obeanjima."
"Zato to nisi pravi kraljevi - i nisi sam pronaao bunar?"
"Ne. Zato to elim oeniti neku drugu, sada kada sam je vidio."
Joy je izgledala kao da joj je malo neugodno. "Ne - ne razumijem."
"Razumije." Pomaknuo se prema njoj.
Povukla se na tepih. "Ali, pretpostavimo da ja ..."
Prestala je govoriti, najvie zbog Errolla, kojem suzdrljivost nije bila
jaa strana, te ju je strasno poljubio.
"to e rei otac?" konano je uspjela izustiti Joy.
Saznali su sljedeeg trenutka, jer su oboje stajali na putujuem tepihu i
Erroll je opet nehotice nagazio na pokretaki mehanizam.
Ono to je vjetac rekao, ovdje se ne moe ponoviti, jer nije pristojno.
Moda zato to ga je tepih zatekao nespremnoga dok je sjedio pred kaminom
ispijajui pie pred spavanje. A jo si je nehotice zamutio vino.
"Ti se zbilja pojavi niotkuda, Joy!" ree, briui se. "I Erroll je tu! to on
radi ovdje?"
"Zar ne vidi? Ljubi me. On e ti biti zet."
"Hvala vrapcu! estitam! Moramo to proslaviti." Zapljeskao je rukama i
vila, dvorska upraviteljica, se pojavila.
"Znate to! Ovo je prilika za onu tvoju zamisao." Okrenuo se vili. "Neka
sutra bude velika zabava," zapovjedio je, "i pozovite sve iz susjedstva. Posebno,
ovaj, vlasnika zemljita na kojem se trenutno nalazi dvorac ..."
Sljedeeg je dana proslava, kao to to ovjek moe zamisliti s vjecem
kao domainom, bila u tip-top stilu. Poela je velikim banketom s vremenim

nektarom, aama medene rose, i novim specijalitetom posebno spravljenim za

ovu priliku od strane arobnjaka efa kuhinje i nazvanim u Joyinu ast Fizets de
Joie d'Ambrosia. Veina starijih ljudi, zdvajajui nad pomalo vulgarnim
nazivom, uzela je jo jednu porciju i rekla da je bolje od svega to su ikad
probali. Zapravo, ef kuhinje se nije mnogo namuio oko spravljanja jela. Poto
je bio arobnjak, jednostavno je mahnuo svojim arobnim tapiem preko svega
i rekao: "Neka bude jelo bolje nego to je ikad itko probao", i pojavila se ova
vraja stvar. Gotovo nije stigao rei da kuha za tri stotine ljudi.
U pola sljedeeg plesa, vjetac, koji se ludo zabavljao, zamolio je za
tiinu.
"elim da svi vi dobri ljudi", objavio je, "nazdravite s malu zdravicu. U
zbravlje, gospodo, pretnog sladog mara."
"I vaeg takoer, gospodine", povikae svi seljaci i farmeri, nakon to su
iskapili ae, zbog ega je vjetac zraio od sree. Izgledalo je da je napokon
postao popularan. Popio je veliko pie i pozvao ih je sve na novu zabavu
sljedeeg tjedna, popio jo jedno i ustanovio tjedna okupljanja. Zatim je pio u
zdravlje sretnog para. Povikavi glasno: "Nastavite s plesom. Joy, budi
nesputana", sjedne u prilinoj nelagodi, mumljajui sebi u bradu da je to
nespretno ispalo i da nije imao nikakvih primisli.
A kraljevna Serena? Smatralo se da ju je Erroll jako osramotio nestavi
nakon to je legalno osvojio njenu naklonost. Prilino je lukavo poslala sve
ostale kraljevie da ga pronau i osvete je. Dok su bili daleko, udala se za
zgodnoga, mladog viteza s dvora njezina oca, koji joj se ve dugo vremena
sviao.
A Erroll i Joy su ivjeli sretno do kraja ivota.

"THE QUEEN'S TRIPLETS", 1892.

ISRAEL ZANGWILL
Israel Zangwill (1864. - 1926.) jo je jedan iz plejade pisaca objavljenih
u ovom Monolithu koje je progutao zaborav. Roen u Londonu, Zangwill je
veinu svog ivota posvetio naporima vezanim uz pitanja idova. U romanu
Children of the Ghetto (1892.) opisao je ivot siromanih idova koji su ivjeli
u jadnim uvjetima istonog Londona. To mu je djelo donijelo i titulu "Dickens
geta".
Napisao je brojne eseje, nekoliko drama i pregrt pria, a svoje mjesto u
knjievnosti zasluio je romanom The Big Bow Mystery (1895.). Bio je to prvi
krimi-roman o ubojstvu koje se dogodilo u zatvorenom prostoru.
Zaboravlja se da je bio vrlo cijenjen humorist. Utemeljio je satirine
novine "Ariel" i izmjenjivao je aforizme i dosjetke s Oscarom Wildom i
Jeromom K. Jeromom. Pria Kraljiini trojeki obajvljena je u zbirci The King
of Schnorrers (1894.).
PREVELA MERIMA NIKOEVI

Kraljiini trojeki
Jednom davno ivjela je kraljica koja je neoekivano rodila tri princa. Bili
su tako slini da ve nakon nekoliko trenutaka nije bilo mogue rei koji je
najstariji, a koji najmlai. Bilo koja dvojica od njih, kako god da ste ih
promatrali, uvijek su bila blizanci. Svi su plakali u istom tonalitetu i radili
pritom iste smijene grimase. Ukratko, nisu se razlikovali niti po jednoj dlaci na
glavi - ne da su imali kose jer su, kao veina beba, bili elavi.
Kralja je to izbacilo iz takta. Nisu mu smetali trokovi izdravanja trojice
nasljednika jer je sve to plaala drava, koja je cijeli problem rijeila pomou
nameta koji se nazivao "Kraljiin porez". No, postojao je sveti obiaj
Kraljevstva da krunu nasljeuje najstariji sin, a to je saznanje bilo neizvjesno
budui da se nije tono znalo koji je od Kraljevih sinova najstariji. Trijumvirat
nije dolazio u obzir; poveani broj kraljeva bi dodijao narodu, a vladavina njih
trojice bi sve izludila.
Kraljicu je to jednako smetalo, premda iz posve drugih razloga. Teko je
podnosila injenicu da je bila jedina majka koja nije mogla uivati u zasluenoj
nagradi, a da pritom ne mora trpjeti Kraljeva predbacivanja. Njezino je srce
prepuklo i ubrzo je umrla od upale grla.
Kako bi mogli trojku razlikovati (jer je za sve druge metode bilo ve
prekasno), jedan od njih je uvijek bio odjeven u zeleno, drugi u plavo, a trei u
crno, nacionalne boje, i shodno tome dobili su nadimke Zeleni, Plavi i Crni
princ. Svake su godine postajali sve vei, sve dok nisu izrasli u mladie. A Kralj
je svake godine bio sve stariji i stariji, sve dok nije postao starac i poeo
strahovati da e se pridruiti svojoj eni i ostaviti Kraljevstvo u opasnosti od
graanskoga rata ako ne imenuje svog nasljednika. No, budui da je i on bio
samo ovjek, bez obzira na hvalospjeve svog dvora, odgaao je ovu teku
dunost iz dana u dan i moda bi ak i preminuo bez nasljednika da mu glasnici
iz Paphlagonije nisu ukazali na nunost njegove odluke. Obznanili su mu da e
mu u dvanaestom mjesecu poslati Princezu od Paphlagonije, koja je iznenada
postala siroe, kako bi se udala za njegova najstarijeg sina kako je to
dogovoreno jednim starim zavjetom. To je bila kap koja je prelila au. "Ali ja
ne znam koji je sin najstariji!" vikao je Kralj koji je izrazito potivao dogovore i
ustav.
U svojoj uznemirenosti odluio je potraiti pomo u poznatom proroitu
kojim je u to vrijeme upravljala redovnica ija je duga kosa padala niz lea.
Kralj joj je postavio jednostavno pitanje: "Koji je moj najstariji sin?"
Nakon to su joj se usta zapjenuala poput pjenuca, odgovorila je:
"Najstariji je sin onaj za kojeg e se Princeza udati."
Kralj joj na to ree kako to ve zna na to je dobio kratak odgovor neka se
obrati nekom drugom za pomo ako mu se ne svia odgovor. To je i uinio.

Otiao je do mudraca i arobnjaka i odrao vijeanje s istima, a oni su mu dali

tako dobar savjet da je Glavni arobnjak odmah dobio ast da tijekom objeda
dri zelenu, crnu i plavu trobojku iznad Kraljeve glave. Odmah potom, budui
da je ve bio dvanaesti mjesec, Kralj se sa svojom svitom uputio u susret
Princezi od Paphlagonije o ijem se dolasku vijest ve proirila. No, vratio se
dva dana kasnije s vijeu da je Princeza zatvorena u svojoj sobi i da e u grad
doi tek sljedee godine.
Posljednjeg dana te godine Kralj je pozvao tri Princa u sobu za primanja.
Oni su doli, Zeleni princ, Plavi princ i Crni princ, i naklonili se Kralju koji je
sjedio u antiknoj odori od moarea na zlatnome tronu okruen slugama.
"Sinovi moji," ree, "znate da je, prema vjenim zakonima Kraljevstva,
jedan od vas moj nasljednik, ali ja ne znam koji je od vas on. Cijeli problem
oteava injenica da sam za njega ugovorio brak s Princezom od Paphlagonije,
o ijem ste neizbjenom dolasku ve uli. U ovoj dilemi postoje oni koji bi
suverenost ove drave izloili propasti. No ja, ali ne zbog tih neasnih elja,
smatram razboritim da izvrim volju bogova. Postoje mnogo asniji naini za
vas i mene da osiguramo volju sudbine. Kao prvo, mudraci i arobnjaci su me
savjetovali da svu trojicu uputim na muan zadatak. Kao to svi znaju, negdje u
velikim morima koja okruuju nae Kraljevstvo, negdje iza Ultimate Thulea,
nalazi se veliko udovite, nepodnoljivo. Svakih devet mjeseci taj stvor se
priblii naim obalama poplavljujui zemlju crnom bljuvotinom. Ta napasna
zmija ne moe se ubiti zato to proroci pouzdano tvrde da je njen ivot zaaran.
No, bio bi ve veliki uspjeh za nas kada bi samo jednu godinu Kraljevstvo bilo
spaeno njezina tlaenja. Jeste li spremni otputiti se odvojeno u taj viteki
pothvat?"
Zatim, ne skrivajui svoju dobru volju, tri su Princa odgovorila kako su
spremni odmah krenuti na put, a zadovoljstvo koje su pritom osjeali ispuni
sobu za prijame. Ta sve su teko pogaali godinji nasrtaji tog udovita. A
neustraivi duh Prineva Kraljevo srce ispuni radou.
"U redu", kazao je. "Sutra, kada svane prvi dan nove godine, zajedno ete
krenuti. Kada doete do rijeke, odvojit ete se i osam ete mjeseci lutati kamo
god vas srce odvede. Ali, kada doe deveti mjesec, vratit ete se i rei mi kako
ste proli. Pourite sada i opremite se sa svime to poelite, a ako postoji bilo
to to e vam biti od pomoi, samo me pitajte."
Tada, odgovorivi prije nego to su njegova braa stigla bilo to rei, Crni
princ zausti: "Gospodine, ja elim aroban brod koji plovi pod morem i
unitava mono oruje."
"Tvoj je", odgovori Kralj.
Zatim Zeleni princ ree: "Gospodine, poklonite mi arobno vozilo koje
plovi zrakom iznad velikih mora."
Crni princ se namrtio, ali Kralj odgovori: "Tvoje je." Zatim, okrenuvi se
prema Plavome princu, koji kao da se izgubio u meditaciji, Kralj ree: "Zato si

tih, sine moj? Zar ne postoji nita to bih ti mogao darovati?"

"Hvala, ja u uzeti malog goluba", odsutno odgovori Plavi princ.
Dvorani su netremice gledali i pokuavali zatomiti smijeh, a Crni se princ
glasno smijao. No, Plavi princ kao da je bio preponosan da bi odustao od svoje
molbe.
I tako, kad je sunce sljedeeg dana izilo, tri Princa krenue zajedno na
put sve dok nisu stigli do rijeke gdje se odluie razdvojiti. Tu je aroban brod
bio usidren, a arobno je vozilo bilo zavezano za trup platane na obali, a mali
golub, zavezan koncem, letio je izmeu grana.
Sada, kad je Zeleni princ ugledao slabanoga goluba, gotovo je umro od
smijeha.
"Misli li zmiju nahraniti svojim golubom?" podrugivao se. "Bojim se da
ga ne zadavi tako."
"A emu se ti smije?" upitao je Crni princ. "Zar misli da e zmiju nai
u zraku?"
"On uvijek lebdi u zraku", tiho je promrmljao Plavi princ.
"Ne", odgovori Zeleni princ sumnjiavo ekajui glavu. "Ali ti si mi tako
brzo oteo aroban brod da sam morao uzeti sljedeu najbolju stvar."
"Optuuje li ti to mene za nepravdu?" viknuo je Crni princ povrijeenim
glasom. "A prije nego to odgovori, rei u ti da sam spreman zamijeniti se s
tobom."
"Zar zaista?" upita Zeleni princ.
"Da, naravno", odgovorio je Crni princ srdito. "Uzmi arobni brod i neka
te bogovi ubrzaju." Rekavi to, hitro uskoi u arobno vozilo, odreza ue i
odjedri u zrak. Zatim, gledajui Plavog princa prezreno, viknu: "Doi, uzjai
svog goluba i kreni u potragu za udovitem."
A Plavi princ odgovori: "ekat u te ovdje."
Zatim Zeleni princ porinu svoj brod smijui se glasnije nego ikad prije.
"Zar oekuje da e udovite zadrati podalje od naih obala uvajui ue
rijeke?" rugao mu se.
No, Plavi princ odgovori: "ekat u vas obojicu ovdje do devetog
mjeseca."
Tek to njegova dva brata otplovie, Plavi se princ baci na izgradnju
kolibe. Tu je ivio sretno. Za jelo bi upecao ribu iz rijeke ili bi uhvatio neto u
zraku. Golub ni u jednom trenutku nije bio u opasnosti da e biti pojeden. Sa
zadovoljstvom je odmah izvravao zadatke na koje bi ga njegov gospodar
uputio. Veinu vremena Plavi je princ lekario u divljem cvijeu, promatrao
mrekanje rijeke na ulazu u more ili bi brojao prolazak Mjeseca, koji bi as bio
pun i okrugao, as stanjen, a as bi poprimio izgled vozila Crnoga princa, a as
broda Zelenoga princa. Ponekad je itao pismo na papirusu i njegovo bi se lice
ozarilo.
Jedne prekrasne zvjezdane noi, dok je Plavi princ promatrao nebesa,

uini mu se kao da je osmi mjesec na zalazu izbacio nebeski svod i kao da je

padao prema njemu. No, to je bio samo Crni princ koji se vraao iz svoje
potrage. Njegova je odjea bila prekrivena snijegom, obrve mrko
nakostrijeene, a dranje pokunjeno i oajno.
"Ti si tu!" ljutito je uzviknuo.
"Naravno", odgovori Plavi princ radosno, premda se istodobno doimao
pomalo posramljeno. "Zar nisam bio ovdje cijelo vrijeme? No, poi u moju
kolibu, sauvao sam veeru za tebe."
"Je li Zeleni princ veerao?"
"Ne, nisam ga vidio. Jesi li uspio raniti zmiju?"
"Ne, nisam je ni vidio", zareza Crni princ. "Proao sam uzdu i poprijeko
cijeli ocean, ali nisam je nigdje vidio. Kakva li sam ja budala bio kada sam tako
olako dao svoj arobni brod! On kao da uope ne izlazi na povrinu."
Sve se to dogaalo dok je Plavi princ vukao svog sumnjiavog brata
prema kolibi gdje ga je posjeo i posluio veerom od jastoga. No, im je
domain istrao van, pod izlikom da eli vidjeti dolazi li Zeleni princ, voda se
uzburkala i pojavie se vrtlozi, kao od jata vodenih takora, i arobni je brod
poput katapulta izletio na povrinu. Zeleni je princ izaao na palubu sav
suhonjav i pranjav i u oblaku zagaenog zraka poput vilin konjica.
"Dobra veer, jesi li ti - ranio zmiju?" zamuckivao je Plavi princ.
"Ne, nisam je ak ni vidio", zarea Zeleni princ. "Pretraio sam cijelu
povrinu oceana i preplovio svaki milimetar dna, ali nisam pronaao nikakav
trag zmiji. Kakva li sam ja budala bio kada sam tako olako prepustio arobno
vozilo! Iz zraka sam mogao pretraiti i promatrati veu povrinu oceana. Moda
se nalazi uzvodno uz rijeku."
"Ne, nisam ga vidio", urno odgovori Plavi princ. "No, poi u moju
kolibu, veera se zacijelo ve ohladila." Pourivao je svog zelenog brata u
kolibu i dao mu nekoliko kestena iz penice (najbolje to mu je mogao
ponuditi), a onda je ponovno istrao van izgovarajui se da ide provjeriti je li se
pojavila zmija. No, ini se kao da je oekivao da se zmija pojavi na nebu jer se,
naslanjajui se na truplo platane uz rijeku, pomnjivo zagledao u zvjezdane
konstelacije. Iz zraka doprije blagi lepet i pojavi se bijela ptica koja je urno
letjela prema njemu. U tom je trenutku osjetio da su mu ruke uetom vezane za
truplo drveta i ugleda goluba uhvaena u aku Crnoga princa.
"A-ha!" zagraktao je Crni princ pobjedonosno. "Sada emo razotkriti
tvoju urotu."
Skinuo je komad papirusa koji je visio na vratu goluba.
"Kako se usuuje itati moja pisma?" soptao je Plavi princ.
"Ako se usuujem ukrasti potu, zaista se neu ustruavati itati pisma",
hladno odgovori Crni princ i nastavi polagano izgovarati (jer bilo je dosta
mrano) sljedee retke:
"Bolna sam srca dok Mjesec kopni star,

Tvog daha na licu nedostaje mi ar;

elja da on umine mira mi ne da,
Na nebu da vidim na mjesec od meda."
"Kakve su to mjeseine?" zakljui zbunjeno.
Sada je Plavi princ osjetio navalu iskrenosti i vidjevi da nita vie ne
moe izgubiti kae li istinu, odgovori:
"To je pismo od djeve koja obitava u tornju Telifonija, u predgrau grada.
Mi smo zarueni. Nema sumnje da bi ti se jezik mogao uiniti malo
sladunjavim, ali priekaj da na tebe doe red pa e vidjeti."
"Znai, ti si uposlio ovog goluba kao glasonou izmeu tebe i te osobe iz
predgraa?" viknu Crni princ koji kao da je kuhao od bijesa.
"Pa da," odgovori brat, "ali pazi kako govori. Dama o kojoj govori bez
iole potovanja nije nitko drugi do Princeza od Paphlagonije."
"Ha? to?" soptao je Crni princ.
"Ona je ondje od dvanaestog mjeseca prole godine. Kralj ju je primio
prvi puta kada se otiao susresti s njome."
"Zar ti to meni pokuava rei da Kralj nije govorio istinu?"
"Ne, ne. Kralj je mudar. Mudraci nikada ne misle ono to kau. Rekao je
da je zatoena u svojoj sobi. To je istina, jer ju je sa slukinjama zatvorio u
njezinu sobu strahujui da e se zaljubiti u pogrenog princa ili obratno, prije
nego to se otkrije tko je pravi nasljednik. Kralj je rekao da e u grad doi tek
sljedee godine. I to je istina. Kao to si primijetio, toranj Telifonija nalazi se u
predgrau. Kralj nije znao za moje otkrie da se prekrasna djeva nalazi u
najviem tornju."
"Kako si to otkrio? Kralj ti nije dao arobno vozilo, a siguran sam da ju
nisi mogao vidjeti na toj visini bez arobnog poveala!"
"Nisam ju vidio. Ali, kroz pukarnicu bih esto ugledao odbljesak sunca i
kretanje kao da se radi o ivom biu. Bio sam siguran da se radi o ovjeku
kojeg bi djeca nazvala 'Budalasti Ivica'. No, 'Budalasti Ivica' je koristio zrcalo,
zbog ega sam pretpostavio da je u pitanju ena, a budui da je esto koriteno,
znao sam da se radi o prekrasnoj djevojci. I zato sam, nakon to nam je Kralj u
sobi za prijame iznio svoju dilemu o tome kome bi trebala pripasti ruka
Princeze od Paphlagonije, odmah zakljuio koja je to lijepa ena i zato ju je
Kralj drao sakrivenom i zato je prikrio pravu istinu. Odmah sam zatraio
goluba, znajui da gradski golubovi spavaju na tornju Telifonija. Jedino to mi
je preostalo bilo je da zaveem goluba za konac i da ga poput zmaja uputim do
Princeze kako bih uspostavio vezu izmeu sebe i te prekrasne zatoenice. S
vremenom se moj mali glasonoa tako navikao na putovanje od mene do tornja
i natrag da sam ga mogao osloboditi. Nae je udvaranje bilo zaista prekrasno.
Volimo se jako, i -"
"Ali, nikada se niste vidjeli!" prekinuo gaje Crni princ.
"Zaboravlja da smo i ona i ja kraljevske krvi", odgovori Plavi princ

negodujui.
"Ali, to je uasna izdaja - s kojim si pravom u naem odsustvu napravio te
nepotene korake?"
"Zaboravlja da sam i ja trebao raniti zmiju", ree Plavi princ
negodujuim glasom. "Takoer zaboravlja da se ona smije udati samo za
nasljednika krune."
"Ah, da, istina!" ree Crni princ s vidnim olakanjem. "A ti si odluio
prikratiti vrijeme udvarajui joj se, odnosno odabrao si najbolji nain da ju
izgubi."
"A ti zaboravlja da u ju ja morati oeniti", ree Plavi princ negodujui.
"Ne samo zato to sam joj se obeao, nego i zato to sam Kralju obeao da u
uiniti sve to mogu kako bih ranio morsko udovite. Danas mi se doista ini
budalastim. Dopusti mi da ti jo jednom sve objasnim. Ako je namjereno da se
osoba koja rani zmiju oeni Princezom, znai da u ja raniti zmiju oenivi se
Princezom i da u se vjenati Princezom kako bih onesposobio morsku neman.
Ti si pretraio povrinu mora, a na je brat pretraio njegove dubine i nigdje
niste pronali tu zmiju. No, u devetom e mjesecu ona sigurno doi i zemlja e
biti preplavljena njenom crnom bljuvotinom kao i prethodnih godina. No, ako
ja oenim Princezu od Paphlagonije u devetom mjesecu, kraljevsko e
vjenanje odagnati morsku zmiju tako da ak ni pisar nee potroiti ni kapi tinte
kako bi to zabiljeio. Samim time, umjesto da pretraujem zemaljske dubine, ja
sam ostao kod kue i obratio se -"
"Da, da, kakva li sam budala bio!" prekinuo ga je Crni princ, gladei
obrvu dlanom, tako da mu je golub izmigoljio kroz prste i poletio natrag prema
tornju Telifonija, kao da namjerava prenijeti sve reeno Princezi.
"Zaboravlja da si jo uvijek budalast", kae Plavi princ negodujui.
"Molim, odmah me odvei!"
"Ne, ja vie nisam budala zato jer sam ja Kraljev sin koji e se vjenati s
Princezom od Paphlagonije i raniti zmiju jer sam ja slao goluba tamo i natrag i,
osim ako se ne zakune na utnju, ubit u te i tvoje tijelo baciti u rijeku."
"Ti zaboravlja na naeg brata, Zelenog princa", ree Plavi princ i dalje
negodujui.
"Ma! Njemu oi slue samo za jastoge i plodove mora koje sam rtvovao
kako bi se mogao u njima daviti dok sam ja otkrivao tvoju tajnu. Rei u mu da
sam se vratio kako bih zamijenio svoje arobno vozilo za tvoga goluba bez
obzira na to to sam zamijenio svoj brod za njegovo vozilo. Hajde, zakuni se ili
e umrijeti." A draguljima optoena sablja zasja na mjeseini.
Plavi je princ zakljuio da bez obzira na to to ivot bez ljubavi nije
vrijedno ivjeti, smrt je poprilino besmislena. I zato se zakleo i otiao veerati.
Otkrivi da Zeleni princ nije ostavio nijedan kesten prije nego je zaspao,
ponovno se zakleo. A sutradan, kad su se Prinevi primakli tornju Telifonija iz
kojeg je blistao 'Budalasti Ivica', susreli su Kraljeva glasnika, koji je, budui da

je saznao za uspjeh Crnoga princa, trao dalje kako bi proirio glasinu. I boe!
kad su Prinevi proli vrata grada, cijeli je grad, odjeven u sveane odore, bio
vani kako bi pozdravio njihovo junatvo. Zastave su vijorile, zvona su zvonila,
a s balkona su rue padale poput kie. Radosna je glazba ispunjavala sve ulice
sreom koju je izazvala vijest o odsustvu morske nemani. A kad je mlad Mjesec
izaao, tri su Princa, praena sviraima flauta, dola u sobu za prijame. Kralj je
zagrlio sinove, a Crni je princ istupio i objasnio da e, ako se oeni u devetom
mjesecu, kraljevska sveanost otjerati neman. Zatim je Kralj zagrlio svoga sina,
poeo plakati i rekao: "Sine moj! Sine moj! Moj ljubime! Moje srce! Moja
duice!"
A onda, pribravi se, obratio se dvoranima rekavi: "Bogovi su mi
omoguili da otkrijem koji je moj najmlai sin. Kada bi barem meni bili i dalje
naklonjeni kako bih otkrio koji je od druge dvojice stariji, i umrijet u sretan."
No, Crni princ vie nije mogao potiskivati svoje uenje. "Je l' ovo san,
gospodaru?" viknuo je. '!Ja sam siguran da sam dokazao da sam najstariji, a ne
najmlai tvoj sin!"
"Ti zaboravlja da si upravo ti pokazao najvei uspjeh", odgovori Kralj
negodujui. "Ili toliko ne potuje povijest ili svete prie koje su nam prenijeli
nai preci da ne zna da u situacijama kada se tri brata otpute na isti zadatak,
uvijek onaj najmlai pobijedi? Takva je volja bogova. I zato, prestani bogohuliti
kako te bogovi ne bi uli i svoj gnjev usmjerili na tebe."
Od dvorana je dopirao tih, zlokoban apat, koji je Kraljevu prijetnju
uinio jo stranijom.
"Ali, Princeza - barem je ona moja", pobunio se nesretni Princ. "Volimo
se, mi smo zarueni."
"Ti zaboravlja da ona moe poi samo za nasljednika", odgovori Kralj
negodujui. "eli li da prekrimo na sveti zavjet?"
"Ali, ja nisam prvi koji se dosjetio toga!" zapomagao je Crni princ. "Pitaj
Plavog princa! On nikada ne lae."
"Ti zaboravlja da sam se zakleo na utnju kad je rije o tomu", odgovori
Plavi princ.
"Crni princ je prvi koji se dosjetio toga", ubacio se Zeleni princ. "On je
zamijenio brod za vozilo i vozilo za goluba."
I tako su se tri Princa povukla dok se Kralj savjetovao s arobnjacima i
mudracima koji nikad ne misle ono to kau. A glavni dvorski upravitelj, koji je
u otvoru za gumb nosio orhideju - znak svoje slube, poslan je kako bi
porazgovarao s Princezom. Vratio se rekavi da Princeza odbija poi za bilo
koga drugog osim za vlasnika goluba i da ona jo uvijek uva njegova pisma
kao dokaz ako se on odlui oeniti nekom drugom damom.
"Ma!" ree Kralj. "Ona e se pokoriti zavjetu. Dva metra dugaak spis ne
moe se tako lako zaboraviti zbog hira djevojke koja je visinom manja od
njega. Jedina prava potekoa u svemu, koju bi trebalo rijeiti, jest da se odlui

koji je Princ stariji, Plavi ili Zeleni. Da vidimo - to kae proroanstvo? Moda
e mi sada biti jasnije: 'Najstariji je sin onaj za kojeg e Princeza poi.' Ne, jo
uvijek nita ne razumijem."
"Oprostite, gospodaru," odgovori glavni arobnjak, "meni se ini da je
sada sve jasno. Oito je da morate dopustiti Princezi da sama odabere svog
supruga, i proroanstvo to jami. Kako je sve ostalo nepromijenjeno, ona e
odabrati najstarijeg sina. Da ste joj dopustili da odabere jednog od njih trojice,
odabrala bi onog kojeg voli - Crnog princa, a to ne bi bilo u skladu s
proroanstvom. No, sada kada znamo koga voli, njega moemo iskljuiti i ne
vidim zato bi onda radije odabrala Zelenoga princa a ne Plavoga. Bogovi su ju
nadahnuli da se vodi njihovom starou i odabere onog najstarijeg."
"Dobro si to rekao", ree Kralj. "Dovedite Princezu od Paphlagonije i
neka se vrate dva Princa."
Neto kasnije, prekrasna je Princeza, uz pratnju trubaa, dovedena do
palae. Treptala je nenavikla na sjaj svjetala. A Kralj, i svi dvorani treptali su
zabljesnuti njezinom ljepotom. Na sebi je imala bijelu haljinu, a na ramenima
joj je sjedio njezin ljubimac - golub. Kralj je sjedio u ruhu od moarea na
zlatnom tronu. Plavi je princ stajao s njegove desne strane, Zeleni s lijeve, a
Crni princ, budui da je najmlai, poslan je ranije na poinak. Princeza se triput
poklonila. Trei put tako nisko da se golub zaljuljao i odletio joj s ramena. I,
nakon to je neko vrijeme kruio, sletio je na glavu Plavog princa.
"On je sljedei Kralj", ree glavni arobnjak pun strahopotovanja. Zatim
su oi Princeze potraile goluba i, zaustavivi se na glavi Princa, zasvjetlucale
su poput sivog mora u zoru.
Oi Plavog princa zasjae radosno dok je skidao goluba koji se smjestio
na njegovoj kosi. Pustio ga je da poleti prema Princezi. No, Princeza, ija su
njedra tako snano udarala da je izgledalo kao da se jo jedan golub skrivao
ispod bijele haljine, uhvatila ga je i ponovno ga oslobodila. A golub se ponovno
vrati Plavom princu.
Tri je puta ptica letjela od jednoga do drugoga. Zatim je Princeza podigla
svoj suzama oroen pogled prema nebesima i s njenih usana poput glazbe
potee stih:
"Sino on uminu, i mira mi to da."
A Plavi joj princ ree:
"Sad gledaj na nebu na mjesec od meda."
Gotovo onesvijestivi se od sree, padne u prinev zagrljaj i sa svih strana
se zaue povici: "Nasljednik! Nasljednik! Neka ivi na budui Kralj!
Najstariji sin! Proroanstvo je ispunjeno!"
Upravo tu su korijeni tenisa. Ljudi su poeli jedni drugima bacati
golubove imitirajui Princa i Princezu u palai. Upravo zato ljubav je tako
vana u igri, a takav je susret bio uprilien i izmeu Plavog princa i Princeze od
Paphlagonije.

"A FORTNIGHT OF MIRACLES", 1964.

RANDALL GARRETT
Randall Garrett (1927. - 1987.) zapoeo je svoju karijeru kao pisac SF u
pedesetim prolog stoljea, esto piui zajedno s Robertom Silverbergom. Ve
u 60-ima je pisao puno manje, ali su tada nastala njegova najbolja djela,
uglavnom o Lordu Darcyju, dvorskom detektivu u izmjenjenoj povijesti gdje je
magija znanost, a Reformacija se nikad nije dogodila. Te su prie objavljene u
zbirkama Murder and Magic (1979.) i Lord Darcy Investigates (1967.).
Odlian smisao za humor pokazao je u romanima Pagan Passions
(1959.) i Too Many Magicians (1967.).
PREVEO BERISLAV JOZI

Dva tjedna udesa

I
Magus MacCullen potapao je vrat svoje mule, a kesa o njegovu pojasu
od pokreta je ugodno zazveala. "Zlato i srebro i dvije dobre mule", rekao je, sa
smijekom gotovo skrivenim njegovim brkovima i ogromnom, vatrenocrvenom
bradom. "Grof od Marche vrlo je dareljiv ako mu se prie na pravi nain."
Zakrabuljenu priliku na drugoj muli bilo bi lako zamijeniti za putujueg
redovnika, da je i jedan od redova Crkve nosio tamne halje. Usprkos toplini
kasnog ljeta, kapuljaa habita bila je podignuta, skrivajui lice u sjeni. Glas koji
je doao ispod kapuljae nije bio neugodan, ali niske su note odjekivale kao da
se govornik nalazi u peini ili na dnu bunara. "Mogli smo ostati jo pet dana ili
ak tjedan, gospodaru Maguse. Nije da je meni potreban odmor, ali dug je put
pred vama, i ..."
"Dragi moj Frithkine," prekinuo ga je Magus MacCullen, "da smo ostali
jo tjedan dana zasitili bi trite. Uvijek je bolje otii ranije. Na taj nain,
podmitit e te da se vrati. Grofa, njegovu gospu i njihov dvor tjedan je dana
zabavljao najvei maioniar Krtenoga Svijeta. Sada jedva ekaju da se
vratimo - recimo za godinu dana. Ali dva tjedna udesa dojadila bi i najveim
udoljupcima. Ovako ja uvam svoju reputaciju."
"Reputaciju varalice" rekao je Frithkin tmurno.
"Naravno!" odvratio je Magus. "to se dogaa arobnjacima? to se
dogodilo Magusu Prezhenskom? Onaj barun kako-ono - onaj s neizgovorivim
imenom - htio je zlato, pa je odluio Prezhenskog natjerati da mu ga napravi.
Laici kao da uvijek misle da arobnjaci mogu sve to i Bog. Magus, naravno,
nije uspio, a strvinari su se tjedan dana dobro hranili."
"Sam si je to navalio na vrat", istaknuo je Frithkin.
"Naravno da jest", sloio se crvenobradi. "Samo se budale igraju crnom
magijom. Ali moe li laik vidjeti razliku? Ne. Ja ovako imam reputaciju
spretnog izvoaa trikova i nita drugo. Na taj nain ivjet u dulje." Zahihotao
se duboko u prsima. "Sjea li se onoga kada me je lord od Weffolka pokuao
uhvatiti u zamku zatraivi oca Finna da obavi egzorcizam u mom prisustvu?"
Frithkinovo odjekujue hihotanje pridruilo se onome njegova gospodara.
"I sve to je dobri Otac uspio potvrditi bilo je da se ne bavite crnom
magijom? Sjeam se. Da je Magus Prezhenski imao -" Prekinuo se i okrenuo
kapuljaom pokrivenu glavu. "to je to?"
Magus MacCullen je takoer uo buku. Obojica su okrenula mule prema
onome to je galopiralo niz cestu iza njih.
"Dolazi iz smjera grofova dvorca, tko god da je", rekao je maioniar.
Sve to je mogao vidjeti bio je oblak praine koji se uzdizao kroz ljetnu

vruinu, ali je iz njega dopirao zvuk kopita u galopu. "Grofov glasnik, moda?"
"Vjerojatnije je da se predomislio i eli natrag svoje zlato", primijetio je
Frithkin. "Preporuam da krenemo u suprotnom pravcu."
"Sam je", mirno je rekao maioniar. "Uz to, ove mule ne mogu pobjei
dobrom konju - a moe vidjeti da se ovdje radi o takvoj ivotinji."
Preko malenoga breuljka koji im je zaklanjao pogled, obojica su mogla
vidjeti svog progonitelja kako punom brzinom juri na njih. Vitez i konj, oboje
oklopljeni, uz grmljavinu su se sputali nizbrdo, konj u punom galopu, vitez
pognut prema naprijed, s kopljem usmjerenim u Magusa MacCullena.
Magus je ve bio u pokretu. Uzde svoje mule dobacio je Frithkhinu, koji
ih je spretno uhvatio kotunjavim prstima. Zatim je iskoio iz sedla, u jednoj
ruci drei svoj dugi tap od hrastovine. Dok je Frithkin s mulama silazio s
ceste, Magus MacCullen zauzeo je poziciju u njenoj sredini, vrsto stojei na
krupnim nogama, drei dva metra dugaak tap od 3 centimetra debele
hrastovine poprijeko ispred sebe. Nije mogao nita osim ekati.
Magus MacCullen bio je dobar cilj za nadolazee koplje. Bio je dva metra
visok i neproporcionalno irok za svoju visinu. Mone ake kojima je drao
tap bile su upola vee nego one veine ljudi, i, kao i nadlaktice, kvrgave od
miia. U svijetloplavoj, srebrom ukraenoj halji i s upom svijetlocrvene kose i
brade, isticao se na smeoj pozadini ceste i pranjavom zelenilu livade koja ju
je okruivala.
Nadolazei vitez ignorirao je Frithkina. Navalio je ravno niz cestu prema
nepominoj, plavo-srebmoj figuri arobnjaka. Vitez nije nita govorio. Nije bilo
borbenoga poklia, uvrede, upozorenja - samo taj smrtonosni, izravni juri.
Namjeravao je Magusa MacCullena nabosti na koplje i - moda - porazgovarati
kasnije. MacCullen se nije micao. Izgledao je poput kipa.
elikom presvueni vrh koplja bio je tek desetak centimetara od
Magusovih grudi u trenutku kad se pomaknuo. Gotovo prebrzo da bi ga oko
moglo pratiti, i svakako bre nego to bi vitez mogao reagirati, maioniar je
skoio udesno, okrenuvi tap na lijevo da odbije koplje. Teko koplje kliznulo
je niz tap, od svog cilja odbijeno za punih dvadeset centimetara.
Veliki konj, bez mogunosti da promjeni smjer trka, protutnjao je kraj
Magusa ti galopu. Objema akama jo uvijek drei tap, Magus MacCullen
povukao je lijevu ruku prema sebi, a desnu ruku gurnuo od sebe. Donji dio
tapa poletio je u ubojitom luku i udario konja pod eljust.
Bilo je to poput planine koja se rui. Konj se, onesvijeten od udarca,
popiknuo i stropotao. Oklopljena prilika u sedlu spustila je koplje, okrenula se
u zraku i sletjela na cestu uz zveket elinog oklopa.
Ni on ni konj nisu se micali.
"A sada", rekao je Magus MacCullen. "Hajdemo pogledati tog hrabrog,
vitekog gospodina koji juria na nenaoruane ljude na cesti bez i najmanjeg
povoda."

"ini mi se", primijetio je Frithkin s ruba ceste, "da ste ga dobro sredili.
Najvjerojatnije je polomio sve kosti."
Pali vitez zaista je izgledao kao da se potpuno polomio pri padu. Noge i
ruke leale su pod kutovima koji su ukazivali na uasne ozljede, a tijelo mu je
bio izvijeno poput kuhinjske krpe koju je netko iscijedio.
Magus MacCullen je priao i na trenutak se zagledao u ostatke. Sagnuo se
i otvorio vizir kacige.
"Ha!" rekao je. Zatim je skinuo kacigu s oklopa.
Frithkin je doveo mule i gledao preko arobnjakova ramena. Kada je
kaciga skinuta, uzviknuo je: "Ho! Nema nikog doma?"
"Nikog nema doma", sloio se Magus. "Ovaj je oklop prazan kao
mladenkina spavaica." Gurnuo je svoj tap unutra i zazveketao po metalu da
provjeri ima li to u gornjem dijelu oklopa.
Frithkin je skliznuo s mule. Stojei, jedva je prelazio metar i dvadeset, a
noge su mu bile tako neprirodno kratke, ruke tako neprirodno dugake, da ga se
moglo zamijeniti za impanzu. Priao je oklopu, nagnuo se nad njega i skinuo
kapuljau koja mu je prekrivala lice. Oi su mu bile velike, znatno vee nego u
ovjeka, te je zbog njih sliio na izbuljenu sovu. Njegov nos, ba kao i oi, ije
su zjenice sliile na maje, bio je puno prevelik za njegovo lice. Bio je to
prekrasan nos, veliki orlovski nos, nos koji je strio punih deset centimetara
ispred lica. Taj nos stvarao je glasne zvukove njuenja dok je njegov vlasnik
pregledavao oklop.
"Ho!" uzviknuo je Frithkin nakon nekoliko trenutaka. "Tu ima crne
magije, znao sam!" Potapao je svoj kljun koatim prstom. "Kako stara
poslovica kae 'Ako smrdi, goblin e nanjuiti'".
"Nije ti neki stih," rekao je Magus, "ali pokuaj biti precizniji. Koja vrsta
crne magije? Moe li tono odrediti aroliju?"
Frithkin je jo malo ponjuio. '"Pa, gospodaru Maguse, rekao bih da tu
nema nieg zbog ega bi se mi morali zabrinjavati. arolija je bila usmjerena
protiv nesretnog gospodina koji je vlasnik ovog oklopa. Ili koji je jednom bio
njegov vlasnik, jer ne ini mi se da je u blizini." Jo njukanja. "Nema tu zla.
Barem ne onoga koje bi nama moglo nauditi. arolija je, dodue, jo uvijek
ovdje. ini se da je privremeno priguena, ali nije razbijena."
"Saznaj to moe", rekao je Magus MacCullen. "Ja u pogledati jadnog
konja. Nije mi drago na ovaj nain postupati sa ivotinjom, ali to je jedino to
se moe uiniti kada neki tupan plemenita roda namisli potena ovjeka
probosti kopljem." Priao je mjestu gdje je velika crna kljusina leala na cesti,
tiho diui.
"Hmmmm" promrmljao je Magus "ne ini mi se da se ozlijedio. Sigurno
je bar da mu noge nisu slomljene." Kleknuo je i provjerio noge jednu po jednu
da se uvjeri. Zatim ga je obiao i priao glavi.
"Kako ti je vilica, prijatelju? Mmmm. Nema loma, samo kvrga. U

sljedeih e ti nekoliko dana biti malo tee vakati zob i slamu, ali bit e uooops! Miran, deko! Miran!" vrsto je stisnuo tap. Konj je otvorio veliko
smee oko i prijekorno ga pogledao. Veliki pastuh poput ovoga mogao bi biti
opasan ako odlui svojim zubima i kopitima kazniti crvenobradoga ovjeka za
naneseni udarac.
Magus se nadao da ivotinju nee morati jo jednom raspaliti po glavi.
Nastavio mu je smirujue govoriti, gladei ga.
"Mamice!"
Magus se okrenuo na zvuk Frithkinova glasa.
Oklop se, bez kacige, poeo uspravljati na potpuno isti nain kao da se u
njemu nalazi tijelo. Frithkin se uurbano udaljavao, s vlastitim tapom
spremnim u goblinskim rukama.
U isto vrijeme, moni se pastuh prevrnuo na noge i ustao.
Na trenutak, Magus MacCullen se zapitao da li bi bilo pametno jo
jednom onesvijestiti konja kako bi on i Frithkin mogli posvetiti punu panju
Praznom Vitezu. Ako ova u elik oklopljena praznina odlui povui veliki ma
koji joj je visio o boku, mogla bi biti opasan protivnik.
Ali konj je mirno stajao, a oklopljena prilika se sagnula, pokupila kacigu
sa zemlje i postavila ju na njeno mjesto.
"Eto!" zazveao je uplji glas iz unutranjosti oklopa. "Kao prvo, elio bih
se ispriati. Uasna pogreka i tako to. Vidite, mislio sam da ste netko drugi.
Molim vas da prihvatite moje srdane isprike, gospodaru Maguse - jer vidim da
ste maioniar."
"Vaa isprika je prihvaena, gospodine vitee", rekao je Magus, lagano
poputajui stisak na tapu. "Ali mislim da ovakvo ponaanje zavreuje
pojanjenje, a vi?"
"Da, mislim da zavreuje. Mogu li vas zamoliti da mi privrstite kacigu?
Teko je dohvatiti ju, a uz to, ove rukavice nisu ba namijenjene preciznim
poslovima. Da, to je to. Hvala vam najljepa." Prazni Vitez objema je rukama
uhvatio kacigu i uvjerio se u njezino prianjanje. "Fino", rekao je. "Hvala jo
jednom."
Zatim je priao svomu konju i pogledao mu eljust. "Bolno, ali bez
ozljede", rekao je njeno. "To vam je dobar trik, Maguse. Zadnji puta da
pokuavam pregaziti ovjeka sa tapom."
"O tom objanjenju, gospodine vitee ..." potaknuo je Magus.
"Ah, da, pa, to je prilino duga pria - i moram vas upozoriti da vam ju ni
ne mogu cijelu ispriati. Kao to ste i shvatili, na meni je prokletstvo."
"Toliko sam zakljuio." rekao je Magus suho.
"Da, naravno da jeste, pa vi ste maioniar i sve to. Pa, kako svi idemo u
istom smjeru, to kaete na to da uzjaemo i krenemo dok vam objanjavam."
"Meni odgovara", rekao je MacCullen. "Idemo, Frithkine. Kad smo kod
toga, gospodine vitee, ja sam Magus MacCullen. Ovo je moj pomonik i

prisnik, Frithkin."
"ast mi vas je upoznati, Maguse. Frithkin? ini mi se da to nije
kransko ime?"
"Ne, gospodaru", rekao je Frithkin. "arno. Vilenjako. Ja sam zemno
stvorenje. Goblin."
"Zaista? Ne vjerujem da sam ikada imao ast upoznati goblina. Jednom
sam upoznao umsko stvorenje - drijadu po imenu Naaia. Zgodna djevojka.
Najljepa zelena kosa koju sam ikada vidio. Moglo bi se rei da sam ja sada
takoer od te vrste? Sav od elika i zraka, ha?" tuno se nasmijao.
"Ne vjerujem da ste nam se predstavili, gospodine vitee", primijetio je
Magus otro dok su se tri ivotinje lagano kretale niz cestu.
"Pa, to je tuni dio toga", odvratio je Prazni Vitez. "Vidite, zapravo
nemam ime. Nisam cijeli ovdje, ako shvaate to elim rei. Hou rei, ne znam
tko sam. Samo sam - pa, nekako ovdje, ako shvaate to elim rei."
"Um", rekao je Magus MacCullen zamiljeno. "Koliko to traje? Hou rei
- recite mi sve ega se sjeate, od poetka. Kao bijeli maioniar, moda bih
vam mogao pomoi."
"Biste li zaista?" U upljem glasu Praznoga Viteza patetino se jasno uo
prizvuk veselja. "To bi bilo izuzetno lijepo od vas. to trebate znati?"
"Ponite od poetka, koliko god unazad se moete sjetiti. Mislim da, u
openitom smislu, znam to je ovdje na stvari, ali treba mi jo dokaza prije nego
odluim to uiniti."
Magus MacCullen bio je u sredini grupice, s Praznim Vitezom njemu
slijeva i Frithkinom zdesna. Goblin se nagnuo prema njemu i proaptao, tako da
ga vitez ne uje. "Pitajte ga zato vas je pokuao nabosti na taj svoj raanj za
prasce."
"Kasnije", apnuo je Magus. "Sam e doi do toga."
Prazni Vitez je neko vrijeme jahao u tiini. Zatim je rekao. "Jednostavno
se ne mogu sjetiti." Glas mu je bio tmuran. "Samo sam lutao zemljom ve - ne
znam koliko dugo. Tjedne? Mjesece? Godine? Ne mogu se sjetiti. Vrijeme
jednostavno prolazi. A ja nastavljam traiti." Uzdahnuo je. "Idem od dvorca do
dvorca, od grada do grada, traei. ini mi se da je prolo mnogo vremena, a
opet, moda i nije. Naravno, ne moram jesti, to je prilino praktino - jer
nemam novca. Ve dugo ga nisam imao. Oduvijek, ini mi se. Na sreu, netko
je uvijek spreman dati Roderiku hranu i prenoite. Nitko nee pustiti konja da
umre od gladi. Ljudima uvijek kaem da sam se zakleo da neu skidati oklop
dok ne ispunim svoj zavjet - to je sasvim tono. A kako uvijek ostanem samo
jednu no, mogu im rei da taj dan postim - to je takoer istina, iako nategnuta.
Povremeno sam usamljen, ali viteki je zanat samotan u svakom sluaju. Ne
alim se, da se razumijemo. Jednostavno traim."
"Traite, to?" oprezno je upitao Magus.
"Pa, maioniara, naravno. Nisam li vam rekao? Ne, ini se da nisam. Pa,

njega traim. Maioniara."

"Kojeg maioniara?" upitao je Magus MacCullen. "Nadam se ne bilo
kojeg starog arobnjaka."
"Oh, svakako da ne!" rekao je vitez. "Ne, definitivno. Vidite, to je moja
pogreka u vezi s vama. Traio sam hranu i prenoite za konja u onom dvorcu
iza nas. Grof od Marche mi je poelio dobrodolicu i pitao me za ime. Ispriao
sam mu staru priu o tome kako sam se zakleo da neu nikomu rei svoje ime
dok ne zavrim svoju misiju. Rekao sam mu i da mu nita ne mogu rei o toj
misiji. Ipak ne mogu rei da lovim arobnjaka, zar ne? Usput, zapitao sam ga je
li u zadnje vrijeme vidio kojeg arobnjaka, i rekao je da jest, zapravo da ste
upravo otili. Svetog mi Juraja - pomislih - sad ga imam. Ali ne. To ste bili vi.
Ipak, moda mi moete pomoi da ga naem."
"Moda, gospodine vitee" sloio se Magus. "Zato ga traite?"
"Pa, on je taj koji mi je ovo uinio, to god to bilo. Pokvareni trik, tako ja
to zovem, uiniti ovjeka tek ljuturom samoga sebe."
"Oh, toga se sjeate, je li?"
"Pa, ne" rekao je Prazni Vitez nakon kratke stanke "Ne mogu ba rei da
se toga sjeam. Jednostavno to znam."
"Dakle tako. A kako taj maioniar izgleda? Znate li njegovo ime?"
"Ne. Ne znam mu ime. Ne. Ali slii ... Hmmmm. Hah. Vidite, ba je to
udno, ali zapravo ne znam kako izgleda."
"Visok ili nizak? Mlad ili star? Nemate li ni najmanju predodbu?" pitao
je Magus.
"Pa, vidite, nemam." Vitez se uplje nasmijao. "Nije li to smijeno?
Mislim, kada bolje razmislim, uope nemam ideje kako momak izgleda. Ni
najmanje."
"Pa kako onda znate da to nisam ja?" upitao je Magus MacCullen.
Prazni se Vitez okrenuo, i Magus MacCullen vidio je kako praznina zuri u
njega iz mraka skrivenog reetkama vizira. Vitez se opet okrenuo prema
naprijed. "Pa, zato jer niste nimalo nalik njemu, vidite", objasnio je. "Mislim, ne
znam kako on izgleda, ali znam kako ne izgleda, ako me slijedite. Prilino sam
siguran da u ga prepoznati kad ga vidim."
"Dobro. Ali da sam na vaem mjestu, gospodine vitee, ne bih trao
unaokolo pokuavajui probosti kopljem svakog maioniara na kojeg naiem.
Neki arobnjaci su prilino osjetljivi na takve stvari i skloni bacanju arolija
koje bi vam mogle nakoditi. Osim toga, to ako ubijete ovjeka kojeg traite?
Mrtav ne bi mogao s vas skinuti aroliju."
"Tono," rekao je Prazni Vitez samozadovoljno, "ali nisam vas
namjeravao probosti, znate. Ja sam strunjak s kopljem; samo bih vam zakaio
halju njegovim vrhom i podignuo vas u zrak. Onda, ako bi ispalo da ste vi
arobnjak kojeg traim, bili bi mi preputeni na milost i nemilost, i morali biste
skinuti aroliju prije nego vas spustim."

"A to da je bacio jo jednu aroliju? Pretvorio vas u abu ili tako neto?"
"Ah, to. Pa, ne bi mu uspjelo, vidite. Na meni je zatitna arolija. Vrlo
mona. Zatien sam od svih arolija osim od one koja e me vratiti u prijanji
oblik. Kakav god on bio. elio bih znati, ali ivota mi, ne mogu se sjetiti. Ako
sam uope iv. Ne mislite da sam mrtav, zar ne? To bi bila okrutna ala. Ali ja
mislim da sam iv. A vi?"
"Prilino sam siguran u to", rekao je Magus. "Kad smo kod toga, mogu li
neto isprobati? elio bih provjeriti tu zatitnu aroliju."
"Naravno", sloio se vitez. "Ako mislite da e pomoi, samo naprijed."
"Ne sada", rekao je MacCullen. "Rei u vam kad. Kamo ste namjeravali
ii?"
"Oh, kamo god vi idete, dobri Maguse. Za mene nema ni najmanje
razlike. Vitez na zadatku ne brine kamo e ga zadatak odvesti; on jednostavno
ide, znate. Neto u vam predloiti: za uzvrat za vau pomo u pronalaenju tog
maioniara ili skidanje arolije s mene, ili to god da uinite, ii u s vama i
tititi vas od opasnosti. Kako vam se ini?"
Magus MacCullen pogledao je Frithkina, a goblin je tiho proaptao:
"Prihvatite, gospodaru. Mogao bi nam biti od koristi i, priznajte, nije skup. Nije
kao obini vitezovi, koji oekuju da ih se hrani najboljim jelima, poji najboljim
vinima i smjeta u najboljim svratitima - a sve na tui troak. Ovdje imamo
sasvim dobrog viteza - i to jeftinoga. Sjetite se gospodaru, dug je put do
Konvencije, i ovaj bi nam momak mogao biti od koristi."
"Naravno, ima pravo", rekao je Magus. Volio je misliti da se sam moe
pobrinuti za svaku opasnost, ali bilo je potpuno nepotrebno zbog ponosa
propustiti dobru priliku.
"Vrlo dobro, gospodine vitee," rekao je na glas, "pogodili smo se. Vi ete
ii s nama i tititi nas od zla, a ja u, za uzvrat, uiniti sve to je u mojoj moi
da s vas skinem tu aroliju - tako da naem osobu koja ju je bacila na vas ili,
ako u tome ne uspijem, tako da ju sam rijeim i ponitim. Poteno?"
"Poteno, dobri Maguse!" potvrdio je Prazni Vitez odzvanjajui od sree.
"Krenimo, onda! Trait emo avanture i doekati ih spremni! Trojica drugova, u
dobru i zlu!"
"Oh, boe ..." promrmljao je Frithkin u bradu.

II
"Frithkine!" zaurlao je Magus MacCullen. "Gdje si, do vraga?"
"Evo me ovdje, gospodaru Maguse", zauo se goblinov glas iz susjedne
sobe. "Donio sam vino koje ste naruili."
"Onda ga unesi. edan sam poput samog Sotone."
"Evo otvaram ga", ree Frithkin, spretno izvlaei vadiep. Stresao se i
rekao sam sebi kako je sretan to ima monoga MacCullena za gospodara.

Samo su vrlo moni arobnjaci mogli tako olako govoriti o Njegovu Sotonskom
Velianstvu i proi nekanjeno.
Bili su sretni, mislio je Frithkin, to su uspjeli nai sobe u svratitu u taj
kasni sat. Kad se smrai, mnoga su svratita zakraunavala vrata i takvima ih
drala do jutra, a tri su putnika, zapravo, do vrata ovog svratita stigla ba u
trenutku kada su ga zakljuavali.
U sumraku, Magus MacCullen kiljio je u znale nad vratima i rekao: "to
je ovo? Arhaneo Mihael?"
Frithkin, ije su oi u mraku jednako dobro vidjele kao i po danjem
svjetlu, rekao je: "Ne, gospodaru. Pie 'Juraj i zmaj.'"
Prazni je Vitez rekao: "Kako zna? I jedan i drugi su predstavljeni slikama
oklopljenog viteza koji bode zmaja kopljem."
"Da, moj gospodine," sloio se Frithkin, "ali arhaneo Mihael ima krila, a
sveti Juraj ne. Da pokucam, gospodaru Maguse?"
"Molio bih te, dobri Frithkine."
Goblin je siao s mule i vrsto zalupao na vrata svratita. Iznutra su se
zauli koraci, i poklopac na vratima se otvorio. ena s kljunom od nosa koji je
bio malen samo u usporedbi s Frithkinovim, i koja je izgledala kao da bi mogla
krokodilu odgristi glavu, odrezala je: "Tko ste pak vi i to 'oete u taj sat?"
"Je li ovo Juraj i zmaj?" smireno je zapitao Frithkin.
"To pie na znaku, zar ne?" zareala je ena. "to 'oete?"
"Mislim da bih htio razgovarati s Jurjem", rekao je Frithkin.
"to? Kako? S kim?"
"Nema veze", rekao je Frithkin.
"elimo hranu i smjetaj za nas i nae ivotinje."
"'Mi'? Tko to 'mi'?"
"Moji gospodari i ja", odgovorio je Frithkin. "Gospodin Roderik Crni i
Magus MacCullen."
ena je vidljivo problijedjela. Provirila je van, pokuavajui vidjeti lice
ispod kapuljae koja je efikasno skrivala Frithkinove crte lica.
"Tko? Roderik? I arobnjak?" pokuala je izvesti smeurani smijeak koji
joj se nimalo nije slagao s crtama lica. "Zato tako ne rekoste, dobri gospodine?
Uite! Uite i budite dobrodoli! Nisam mislila nita loe, gospodo. Nita loe,
doista. Uokolo lutaju lopovi i pljakai. Ali nisam mislila nita loe, draga
gospodo." Dok je brbljala isprike, irom je otvorila vrata.
Dok je Magus MacCullen otiao gore pogledati sobe, Frithkin i Prazni
Vitez odveli su ivotinje otraga u staju u koju ih je odveo stajski momak koji je
izgledao kao da ga je iz sna prenula hurija koja im je otvorila vrata.
"Gospodine," apnuo je Frithkin sa strane vitezu, "nadam se da se ne
ljutite to sam vas nazvao gospodin Roderik. Morao sam joj rei neko ime;
trajalo bi predugo da sam iao objanjavati cijeli onaj zaplet sa zakletvom.
Trebalo mi je nekakvo ime, i prvo koje mi je palo na pamet bilo je ime vaeg

konja."
"Savreno ispravno. udim se kako se toga sam nisam sjetio, jo odavno.
Crni konj po imenu Roderik natjerao te da pomisli na Roderika Crnog, ha?
Pametno, dragi moj Frithkine. Naravno, ak da je to meni i palo na pamet, ne
bih mogao lagati. To nije viteki, zna. Ali to, prirodno, ne vai za tebe."
"Ne, gospodine. Mi goblini slobodni smo od tog ogranienja - iako
imamo neka druga."
Za dvadeset minuta, sve je bilo sreeno. MacCullen je naruio vino,
Frithkin ga je preuzeo od sada vrlo uslune gazdarice, i sad je vadio epove
iskusnom rukom. Iz bisaga koje je skinuo sa svoje i Magusove mule i donio
gore izvadio je dva bakrena kalea, stavio ih na pladanj s bocama vina, i donio
ih Magusu u sobu.
"Gdje je na prozrani zatitnik?" pitao je Magus, nalijevajui.
"Dolje u staji, gospodaru. Rekao je da mu je drae biti sa svojim konjem.
Kae da nema svrhe troiti krevet na njega. Sasvim mu je udobno na sjenu,
kae." Boca vina ugodno je klokotala dok si je goblin nalijevao pie.
"Dobro. To nam daje priliku da raspravimo ovaj problem i okrenemo ga u
nau korist koliko je mogue. to misli o naem vitekom prijatelju?"
"Nema puno mozga", rekao je goblin, pijuckajui vino.
Magus se nasmijeio. "Nimalo. Vidio si to se nalazi u toj kacigi. to si
oekivao? Prema mojoj analizi - koja je, priznajem, tek povrna - na vitez je
uinjen djelomino bestjelesnim. Dio njegovog duha jo je uvijek negdje u
njegovom tijelu; ostatak oivljava ovaj elini oklop. Niti jedno od toga samo
za sebe nije normalan ovjek. Kako se to slae s onim to ti tvoj nos govori?"
Frithkin je njeno gladio svoj divovski izdanak palcem i kaiprstom. "Sve
to vam mogu rei, gospodaru, jest da je netko na njega bacio crnu aroliju - i to
poprilino monu. A zatim je netko - moda ista osoba, ali sumnjam - na njega
bacio bijelu aroliju, koja je djelomino osujetila crnu - ali daleko od toga da ju
je potpuno ponitila. Preko svega toga prebaena je zatitna arolija o kojoj sam
govorio. A stvar je i poprilino refraktivna. Snana i vrsta. Tekstura je glatka, a
struktura koherentna. Tko god je ispleo tu zatitnu aroliju, znao je to radi."
"Dakle", rekao je Magus zamiljeno. "Tri razliite arolije, koje su isplela
izmeu jednog i tri razliita arobnjaka."
"Ja bih rekao dva, gospodaru, iako bi mogla biti tri."
"Jedan crni arobnjak i najmanje jo jedan bijeli, misli?"
"Tako to meni smrdi", odvratio je goblin.
"Ne zna tko je i nema dovoljno pameti da ga to zabrinjava", nastavio je
MacCullen. "Jesi li primijetio tit? Crno polje. Drugim rijeima, netko je skinuo
amblem i prebojio mu tit u crno. I ona crna halja koju nosi. Netko nije elio da
otkrije tko je, pa se rijeio svakog djelia identifikacije. Ali ako je tome tako,
zato ga jednostavno nije ubio i zavrio s tim? Neto vrlo udnovato je na
stvari, dobri moj Frithkine, i ja bih elio saznati o emu se radi. Osim toga -"

nasmijao se iroko iza svoje plamenocrvene brade "- ako naeg upljeg
prijatelja vratimo u prvobitno stanje, sigurno e nas bogato nagraditi."
"Zaista, ini se poten", sloio se Frithkin, polako i ozbiljno trepui
svojim ogromnim oima. "Ali kako znate da ima dovoljno novca da nas
nagradi, ak i ako to bude elio?"
"Njegov oklop, dragi moj. Crni elik, sa zlatnim i crvenim uresima. Takav
oklop nije jeftin. Sada izgleda prilino jadno, ali to je samo zato to ga nije
imao prilike ulatiti. Upamti to ti kaem, taj je momak vlasnik bogatstva i, ako
mu pomognemo da ga vrati, dobro e nas nagraditi."
"Kako predlaete da to uinimo?"pitao je Frithkin.
"Postoje dva naina da se prie tom problemu", rekao je Magus. "arolije
ne moemo analizirati samo na osnovu onoga to vidimo na gospodinu
Praznom, trebaju nam svi elementi. To moemo dobiti na samo dva mjesta: tako
da pronaemo vitezovo tijelo ili arobnjaka koji ga je zaarao. Moramo nai
jedno ili drugo - a najbolje bi bilo oboje."
"Lijepo saeto, gospodaru, ali nam to ba ne pomae", rekao je goblin.
"Bilo koje od toga moglo bi biti bilo gdje. Moemo izuzeti Nebo i Podzemlje,
ali jo nam uvijek ostaje cijeli kranski i vilenjaki svijet za pretraivanje. A to
je poprilian komad terena, gospodaru."
"Slaem se da bi to bio nemogu zadatak - da ga idemo pretraivati
centimetar po centimetar", rekao je MacCullen. "Stoga moramo upotrijebiti
svoje mozgove. Prvo, tijelo. Tu nemamo tragova. Moglo bi, kao to kae, biti
bilo gdje. Moglo bi leati negdje u komi, u nekoj riznici na primjer, ili ak biti
negdje zakopano obavijeno zatitnom arolijom. Ili bi moglo negdje raditi kao
rob - to je ak vjerojatno."
"Zato?" zapitao je Frithkin.
"Zato to sve kvalitete koje je Prazni Vitez zadrao nedostaju duhu koji je
preostao u njegovom tijelu; hrabrost; inicijativa, ambicija, odlunost, i dio
inteligencije. Zadralo je dio sjeanja, naravno, ali to mu ne moe puno pomoi.
to e ti sjeanje ako nema sposobnosti da ga upotrijebi? Na taj nain bi on tko god on bio - bio izvrstan materijal za roba. Osobito ako je velik i jak, to,
sudei po veliini i obliku oklopa,, svakako jest."
"To pomalo suuje stvar," sloio se goblin, "ali ne moemo ii naokolo
provjeravajui svakog roba i kmeta u kranskom i vilenjakom svijetu."
"Sasvim sigurno ne."
"Onda nam preostaje arobnjak", nastavio je Frithkin. "A ne moemo ni
ii naokolo pokuavajui provjeriti svakog arobnjaka u kranskom i
vilenjakom svijetu."
"Sasvim tono", sloio se Magus. "Ali ba se pogodilo da znamo gdje e
svi arobnjaci biti za dva mjeseca."
Frithkin je pljesnuo dlanovima svojih koatih ruku. "Konvencija!"
"Ba ona. Svaki arobnjak, maioniar, vjetac ili bilo tko drugi tko se

bavi Umjetnou, a ne pojavi se tamo bit e zauvijek lien svojih moi, a sve e
njegove arolije biti ponitene. Sigurno e biti tamo, a na e ga uplji prijatelj
moi prepoznati. Ako ne doe - njegova e arolija biti ponitena i mi moemo
preuzeti zaslugu. Frithkine - ne moemo izgubiti."
"Ne znam ..." rekao je goblin sumnjiavo. "Taj se zakon odnosi samo na
smrtnike, znate. to ako ga je zaarao netko od vilenjakog naroda, poput
mene, u ijoj je prirodi da ima odreene moi, umjesto da ih, kao vi smrtnici,
mora nauiti?"
"U tom emo sluaju otii direktno kralju Huonu. Ako je itko od arnih
kriv za ovo, prekrio je jedan od osnovnih zakona vilenjakog svijeta
upotrebom crne magije. Pred Dvor emo postaviti slubeni prigovor, i kralj
Huon Srani e nam zaas nai krivca."
Frithkin je zamiljeno gledao, ispijajui polovicu ae vina, a usne mu se
zatim rairie u osmijeh dok im krajevi nisu gotovo doticali njegove usne
resice. "To bi moglo i upaliti, gospodaru Maguse! Nekad, u doba kralja
Oberona, moglo bi vam biti teko da takav sluaj dospije pred Dvor, ali kralj
Huon Srani mnogo je dobrostiviji prema smrtnicima, s obzirom da je i sam
jednom bio jedan od njih."
"Zaista?" rekao je Magus. "To nisam znao. Nisam upuen u povijest
vilenjakog svijeta koliko bih trebao biti. Kralj Huon je bio smrtnik?"
"Da. Bio je vojvoda od Bordeauxa. Kralju Oberonu obeana je translacija
u Raj, ali morao je odabrati nasljednika i njegov je izbor bio Huon. Postao je
sasvim dobar kralj."
Magus MacCullen mahnuo je velikom rukom. "Evo, to ti je to, dobri moj
Frithkine! Srea je na naoj strani! A ja sam se alio to je godina Konvencije
morala pasti ba za vrijeme moga ivota. Odrava se jednom u svakom stoljeu,
i morala je mene zahvatiti! Ali sada je to ispalo dobro. Bez Konvencije, imali bi
malu ansu da uhvatimo onoga tko je zaarao Praznog Viteza. Sada je gotovo
sigurno da emo uspjeti."
"Drago mi je da ste rekli 'gotovo', gospodaru", pripomenuo je goblin.
Magus se namrtio. "Ti si pesimist, Frithkine. Pusti me sada sa malo
odspavam. Pred nama je jo dug put, i hou ujutro krenuti svje."
"Dobro, gospodaru. elim vam ugodnu no."
"I tebi na isti nain, dobri Frithkine. Probudi me rano, pa emo sii,
pokupiti Njegovu Praznou i krenuti."
Deset minuta kasnije, crvenobradi maioniar je hrkao, dok je Frithkin,
koji je spavao samo jednom svakih trideset dana, tiho sjedio u mraku mislei
goblinske misli.
Magus MacCullen je mirno sanjao o tome kako e obnoviti svoj dom
novcem koji e dobiti kada pomogne Praznom Vitezu, kad ga je netko
prodrmao za rame i iznenada ga probudio.
"Pssst! Gospodaru Maguse!" Bio je to Frithkinov apat. "Brzo, hitno!

Budite se!" U trenu budan, Magus je prebacio noge preko ruba kreveta. "to se,
pakla mu, dogaa?" proaptao je. "Ne znam," rekao je Frithkin, "ali togod da
je, ne svia mi se. Prije par minuta, etiri su se ovjeka popela stubitem, i sada
su pred vratima. Bili su tihi poput mieva, ali ne mogu prevariti goblinov nos."
"Lopovi", promrmljao je Magus. "Ima li nekog vani pod prozorom?"
Frithkin se tiho pomaknuo do prozora i pogledao van. U dvoritu pet
metara nie nita se nije micalo, uokolo nije bilo nikoga. Frithkin to aptom
priopi MacCullenu.
"U redu," ree maioniar, "ti se spusti, a ja u ti baciti bisage. Onda u se
ja spustiti, i nestat emo odavde. Krei!"
Goblin se prebacio preko ruba prozora i siao niz kameni zid, prstima
ruku i nogu pronalazei uporita koja niti jedan smrtnik ne bi mogao tako brzo
nai - zasigurno ne u mraku. MacCullen mu je dobacio jednu pa drugu bisagu, a
Frithkin ih je uhvatio prije nego su udarile u kamen kojim je dvorite bilo
poploeno. Cijela je operacija bila tiha gotovo poput nonoga vjetra.
U tom asu pojavi se traak svjetla iza MacCullena i on se okrene od
prozora. Vrata na hodnik su bila otvorena i kroz njih je dopirao sjaj treperave
baklje s vrha stubita.
Vani su bili ljudi, naoruani i lagano oklopljeni u iane koulje i eline
kacige.
"Izai, Roderik!" viknuo je jedan. "Izai, plaljivo pseto!"
"To nije on", rekao je drugi.
"Pah!" dodao je trei. "To je riokosa svinja koja za sebe tvrdi da je
arobnjak."
"Sredit emo i njega!" ubacio se etvrti.
Poeli su se gurati u dovratak.
MacCullen je znao da se ne moe na vrijeme izvui kroz prozor. Da se
pokua spustiti pet metara niz zid prije nego ovi razbijai prijeu sobu slomio bi
vrat. A sasvim sigurno nije bio spreman skoiti.
Izgledi su mu bili loi, ali postojala je i jedna povoljna injenica. Morali
su ui kroz vrata jedan po jedan, sa svjetlom za leima.
Drei svoj tap poput koplja, jurnuo je prema naprijed i zabio ga u trbuh
prvoga ovjeka. iana koulja mogla je zaustaviti otricu maa, ali nije
pretjerano koristila protiv MacCullenova naleta. ovjek je pao, grei se.
Drugi se pokuao probiti pored prvoga. MacCullen je trznuo svojim
velikim rukama, i kraj tapa poletio je i opalio postrance glavu njegova
protivnika, tono ispod ruba eline kacige.
MacCullen je trei udarac usmjerio prema treem ovjeku. ovjek se
sagnuo, i tap je pogodio elinu kacigu, koja je odletjela i zavrtjela se u zraku,
pa pala na pod uz glasan zveket. Drugi kraj tapa spustio se na nezatienu
glavu.
MacCullen si je ba htio estitati na tome kako se dobro rijeio trojice do

etvorice, kada je zauo novu buku sa stubita. Pojavili su se peti i esti

protivnik. Pojaanje!
S bijesnim urlikom koji kao da je potresao zidove, Magus MacCullen
preskoio je preko tri pale prilike i zabio svoj hrastov tap u torzo etvrtoga
napadaa toliko snano da je ovaj zateturao unatrag u naruje ovjeka na
najvioj stepenici. Stubite je bilo puno ljudi. MacCullen nije zastao da ih
prebroji, ali izgledalo je da ih ima tucet ili vie. Oni na vrhu zanijeli su se
unatrag kada im je njihov drug pao u naruje.
MacCullen je zauo pokret iza sebe i sagnuo se u stranu tono na vrijeme.
Ruka s batinom proletjela mu je pored uha. Spustio se u uanj i uhvatio runi
zglob. Gore i preko. "Letea kobila" napadaa je odbacila preko glave prema
vrhu stubita. MacCullen je u preletu primijetio da ovjek na glavi nema
kacigu. S obzirom na udarac koji je dobio, mora da je imao tvrdu glavu.
Dolazak drugog tijela, s poprilinim zaletom, totalno je unitio i onako
poremeenu ravnoteu ljudi na vrhu stubita. Pali su unazad.
Bilo je to poput gledanja lavine.
Ili, pomislio je MacCullen, kao gledanje reda domina kako pada nakon
to ste prevrnuli prvi.
Ljudi na niim stepenicama nisu mogli zadrati teinu onih koji su padali
odozgo, pa su padali po redu, dodajui jo teine na one ispod.
Na polovini stubita lavina je poela usporavati jer se nekolicina
snalaljivijih uhvatila za rukohvate i uspjela zadrati.
MacCullen se okrenuo i pogledao dva ovjeka koja su pala pored vrata
njegove sobe. Nijedan od njih nije se inio spremnim pomaknuti. Uhvatio je
jednoga za vrat i ianu koulju, dignuo ga, okrenuo i bacio niz stube. Bez da je
pogledao to se dogodilo, zgrabio je drugog ovjeka i bacio ga za prvim.
Lavina je, potaknuta dvama novim pridolicama, nastavila u svom
veselom ritmu.
U polumraku na dnu stepenica, MacCullen je opazio da je stiglo i njegovo
pojaanje. Prazni Vitez, poteui svoj ogromni buzdovan u eljeznoj rukavici,
pobrinuo se za one koju su se dokotrljali na dno stubita, udarajui ih po glavi
redoslijedom njihova dolaska. Frithkin je gurao svoj tap izmeu preki
rukohvata, ruei one koji jo nisu pali, i udarajui po prstima one koji su
pokuali zadrati ravnoteu drei se za rukohvat.
Pokupivi tap, koji mu je ispao kad je bio napadnut straga, Magus
MacCullen jurnuo je niz stepenice, ruei protivnike pred sobom. Sve je bilo
gotovo prije negoli je ijedan od trojice shvatio. MacCullen i Prazni Vitez traili
su jo koju glavu za udaranje i odjednom shvatili da su sve glave ve izudarane.
"Jen', dva, tri etiri ..." poeo je brojati Frithkin, koatim prstom
pokazujui leee prilike.
"Jeste li u redu, Maguse?" pitao je Prazni Vitez.
"Sasvim. A vi?"

"Niti jedan od njih nije me ni dodirnuo", uplje je zajeao vitez. "to je

dobro", dodao je "jer ba ne volim kada me prevale. Kako si ti, dobri moj
Frithkine?"
"... esnaest, sedamnaest! Ima ih sedamnaest!", rekao je Frithkin. "Kako
sam? O dobro, gospodine. Sasvim dobro."
U tom trenutku gazdarica, koja je ula buku i tiho ekala da prestane,
uletjela je kroz vrata i rekla: "Jeste li ih sredili?" Vidjevi samo trojicu svojih
gostiju u uspravnom poloaju, ukipila se i nasmrt problijedila.
Frithkin je bio ljut. Goblini ne vole borbu, a jo manje vole kada njihove
smrtne gospodare napadaju. Ispod svoje halje izvukao je dugaki no opakog
izgleda i polako krenuo prema eni. "Da li je tko sredio koga, gospoo?" rekao
je svojim najdubljim glasom.
Uzdrmana babuskara zadrhtala je i ispustila hroptaj straha, ali se
jednostavno nije mogla pomaknuti s mjesta da uzmakne od zakrabuljene prilike
koja joj je prilazila. MacCullen je zaustio da progovori. Noas nije elio
prerezana grla. Ali bilo je prekasno.
Iznenada, kada se eni pribliio na tek malo vie od metra, Frithkin je
povukao kapuljau unazad s glave. Izbuljio je svoje ogromne, svjetlucave,
goblinske oi. Otvorio je velika usta irom, pokazujui zapanjujue redove
krupnih zubi. Isplazio je jezik iji je vrak dosezao gotovo do vrha njegovog
nosa. Zatim je zastraujue zaurlao.
"AAAuurrrrghhh!"
Gazdarica je zakolutala oima i sloila se na pod.
Smijeei se, Frithkin je spremio no i vratio kapuljau na mjesto.
"Predlaem da se maknemo odavde, gospodaru, prije nego doe jo
netko."
"Slaem se", rekao je Magus. Bacio je srebrnjak na pod pokraj
onesvijetene gazdarice. "Ovo bi trebalo pokriti sve trokove, iako nisam
siguran da to zasluuje. Doite, gospodine vitee, moramo jahati."

III
U sljedeih est tjedana, Prazni Vitez bio je vrsto uvjeren da "oduvijek"
putuje s Magusom MacCullenom i njegovim goblinskim prisnikom. Njegova
sjeanja na protekle dogaaje poela su blijedjeti nakon nekoliko tjedana, a sve
to je bilo vie od mjesec dana u prolosti - ako ga se na to nije redovno
podsjealo - gotovo bi mu potpuno isparilo. Nedostatak pamenja nikad nije
poremetio njegovu stoiku ravnoteu i stalno dobro raspoloenje. Jedina stvar
koju nikada nije zaboravio bio je razlog njegove misije: pronalaenje
maioniara koji ga je zaarao.
Osim te misli, nita ga drugo nije uznemiravalo. ak niti straan dogaaj
iz treega tjedna njihova putovanja. Tri su putnika noi provodila na razliitim

mjestima - povremeno u talama dobrostojeih seljaka, ponekad na otvorenim

travnatim livadama, ponekad pod irokim kronjama drvea. Dva ili tri puta,
kada je bilo mogue, prenoili su u svratitu - bez kasnijih nezgoda. Jednom su
proveli tri dana u dvorcu, gdje im je hranu i prenoite pruio dobro raspoloeni
barun.
Dvadesetoga dana, jahali su kroz ugodnu umicu, zaklonjeni od ljetnog
sunca granicama i liem iznad glava. Nije bilo pravoga puta, izmeu iroko
razmaknutog drvea bilo je relativno lako drati se ravnog pravca. U podne su
stali i, dok je Magus rasprostirao laneni stolnjak, Frithkin je otpakirao tanjure,
vreve, vino i hranu. Prazni Vitez zavezao je mule i svog velikog Roderika za
oblinje drvo da se ohlade prije nego to e ih pustiti da piju na oblinjem
potoku.
"Nema nieg boljeg od boce i hladne ptice", rekao je vitez, sjedajui na
travu kraj stolnjaka. "Siguran sam da sam u takvim piknicima ve mnogo puta
uivao", dodao je tuno. "elio bih da se toga mogu sjetiti."
"Ponovno ete uivati, gospodine vitee", obeao je Magus, otkidajui
batak s hladnog pileta. "Nalij mi malo tog vina, Frithkine."
Kada je objed zavrio, Frithkin je izvadio svoju frulu i zapoeo pitati
goblinsku melodiju.
"Dobri moj Frithkine," obratio mu se Prazni Vitez kada je glazba zavrila,
"zna li 'Pjevam o onoj Prelijepoj i Svijetloj'?"
"Naravno, gospodine", rekao je goblin. "Mislite na ovo?" I zapoeo
svirati.
"To je to! Poni ponovno, a ja u pjevati."
Frithkin je posluao, i vitez je zapjevao:
Pjevam o njoj, Prelijepoj i Svijetloj
Velud maris stella, Svjetlijoj od podnevnog sunca
Parens et puella;
Plaem za tobom, mari li za me, Damo, moli svog Sina za me
Tam pia, Da ti ja uzmognem doi,
Maria!
Magus MacCullen nagnuo je posljednji vr vina, dok se ugodni bariton
Praznog Viteza mijeao s visokim notama goblinske frule. Kada je peti stih
zavrio zapljeskao je svojim velikim rukama s odobravanjem. "Divno
otpjevano, gospodine vitee. Dobro odsvirano, Frithkine! A sada, da zavrimo i
krenemo dalje."
Do tada su ve uvjebali rutinu. Magus je poistio i pospremio stvari u
bisage, dok je Frithkin na potoiu prao tanjure i vreve, a Prazni je Vitez vodio
mule i konja nizvodno da ih napoji.
MacCullen je zauo topot kopita nekoliko trenutaka kasnije i zastao
oslukujui. Zatim je ugledao kolonu areno opremljenih konja i vitezova u
oklopu koji su se u brzom kasu kretali meu drveem u daljini. Oigledno idu

prema gazu na oblinjoj rijeci, zakljuio je Magus. Brzo su mu nestali iz vida.

Oko minutu kasnije, zauo je Frithkinov uzvik. Ispustivi sve, uzeo je
svoj tap i potrao.
Frithkin je na rubu potoka, kleei trljao masne tanjure istim mokrim
pijeskom sa dna korita. On je takoer uo grmljavinu kopita i podigao glavu da
vidi.
Kolona je u kasu dojahala i poela prelaziti rijeku vrlo blizu mjesta na
kojem je Frithkin sjedio. Skoio je na noge gotovo prekasno. Jedan od vitezova
praktiki ga je pregazio.
Frithkin je zakoraio unatrag, poskliznuo se na mokrom kamenu i s
pljuskom pao u vodu. Desetak vitezova gromko se nasmijalo i nastavilo jahati
dok se Frithkin uz uzvik bijesa dizao iz plitke vode. U ruci je jo uvijek drao
bronani vr. Bez pravog nianjenja, bacio ga je prema glavi viteza koji ga je
gotovo pregazio. Promaio je, vr je proletio pokraj mete i s glasnim zveketom
udario u kacigu sa stiliziranom krunom na glavi ovjeka koji je oigledno bio
voa skupine.
Smijeh je iznenada prestao. Konji su takoer stali kad je elni jaha
povukao uzde.
Vitez sa stiliziranom vojvodskom krunom na kacigi polako se okrenuo u
sedlu i pogledao Frithkina. Zatim je rekao, reeim baritonom:
"Gospodine Griffith, ubijte mi tog bijednog seljaka! Nauite ga da puani
ne bacaju stvari na vojvodu od Duquayne! Ostali, idemo dalje. Ostavimo g.
Griffitha da se zabavlja."
Griffith je bio taj koji je Frithkina gotovo pregazio. Odmah se vidjelo da
uiva u takvim psinama. Kad je poeo okretati svoga konja, Frithkin je jurnuo
prema umi brzo koliko su ga njegove goblinske noge nosile. S hrapavim
smijehom, Griffith je potjerao svog riana u lagani galop za bjeeim
Frithkinom.
Goblin je znao da mu je jedina ansa da se popne na drvo, pa je krenuo
prema najbliem. Ali rian je bio prebrz. Jedan pogled preko ramena rekao je
goblinu da se nee stii uspeti dovoljno visoko da bude izvan dosega koplja, ne
u nekoliko sekundi koje su mu preostale. Skrenuo je oko drveta i krenuo prema
sljedeem. Konj je morao skrenuti gotovo pod pravim kutom oko drveta, i
Frithkin je dobio nekoliko metara - ali ne zadugo. Opet je zavio oko drveta, ali
ovaj puta Griffith je bio spreman za njega i pripremio konja na skretanje. Ali i
Frithkin je takoer promijenio taktiku. Napravio je puni krug oko drveta,
sagnuo se, protrao ispod trbuha konja i raspalio u suprotnom smjeru.
Griffith je okrenuo svoga konja i, uz psovku, pojurio za treim
goblinom. Vrijeme za zabavu je zavrilo, sada je bio bijesan.
Frithkin je mislio da e ovaj put uspjeti. Ali doao je tek nekih dva metra
uz drvo kada ga je iljak koplja dohvatio u lea i proao mu kroz grudi.
Griffith je potegnuo koplje prema gore i Frithkinovo je tijelo poletjelo u

visokom luku i palo, uz lomljavu granja i grmlja.

"Ho!" zavikao je duboki, uplji glas. "Kukaviki vitee! Stani i bori se!
Spusti koplje protiv oklopIjenog ovjeka ako se usuuje, kukavico!"
Prazni Vitez, na monom Roderiku, s crnim titom u pripravnom
poloaju, i kopljem uperenim u Griffithovo srce, pojurio je preko istine prema
neprijatelju.
Griffith nije imao izbora. Ponovno je spustio koplje, potjerao svog riana
i krenuo prema nadolazeoj figuri u crnom oklopu.
Magus MacCullen dotrao je nekoliko sekundi prije no su se susreli. U
trenu je vidio da e u sukobu prevagnuti Prazni Vitez. Njegovo je koplje bilo
mirno i precizno usmjereno, dok je drugi vitez imao problema s odravanjem
smjera. Prazni je Vitez i na konju sjedio bolje i drao se pravilnije. O ishodu ne
bi trebalo biti nikakve sumnje.
Dio MacCullenova predvianja pokazao se istinitim. Grifitovo koplje
skliznulo je niz tit Praznoga Viteza, preko petnaest centimetara daleko od
sredinje toke, dok je koplje Praznog Viteza pogodilo punim udarcem.
Na podjednako iznenaenje Griffitha i Magusa, Prazni se Vitez zaustavio
u mjestu, jo uvijek vrsto drei svoje koplje. Roderik, koji se nije mogao tako
brzo zaustaviti, nastavio je dalje. Kao rezultat toga, Prazni je Vitez bio
katapultiran unazad iz sedla i pao na zemlju uz zveket oklopa.
Griffith je, i sam iznenaen injenicom da je jo uvijek u sedlu, navalio
naprijed okreui konja kako bi napao palog viteza. No nije raunao na
velikoga crnog pastuha.
Roderik je propeo cijelu svoju veliku masu u zrak i udario prednjim
kopitima. Jedno je snano udarilo oklopljenoga Griffitha. Drugo je udarilo
njegova riana.
To je rianu bilo sasvim dovoljno. Pogledao je ogromnoga pastuha,
okrenuo se i odjurio u punom galopu. Griffithu su ispale uzde i vie uope nije
mogao kontrolirati svog konja. Mogao se jedino drati to je jae mogao.
Veliki Roderik protutnjao je za njima i bio bi dostigao riana da iza sebe
nije uo glas Praznog Viteza kako ga doziva.
"Roderik! Vrati se nazad!" Znao je da e, ako konj nastavi naganjati
Griffitha, uskoro imati posla s cijelim odredom vojvodinih vojnika.
Roderik se vratio, nosnica podrhtavajuih od bijesa.
Griffith je uspio uhvatiti uzde i konano ponovno kontrolirati svog riana,
no odluio je ne vratiti se natrag. Uinio je sve to mu je vojvoda zapovjedio i
ak je sruio s konja viteza u crnom. Zapravo je pobijedio, zar ne? Uostalom,
osjeao se puno sigurnije u odredu.
Prazni je Vitez skoio na noge i spremao se ponovno uzjaiti Roderika te
nastaviti progoniti Griffitha, no u tom je trenutku Magus MacCullen zavikao:
"Hej! Kuda ste krenuli?"
"Za tom gadnom svinjom! On je ubio Frithkina! Volio sam tog goblina

poput brata!"
"Priekaj trenutak! Ima ih tucet! Ne mogu te ubiti, no mogu te razbiti na
komade i razbacati komade uokolo. Kako to mislite, ubio Frithkina? Nemojte
biti smijeni!"
"Smijean sam?" nastavio je Prazni Vitez bijesnim glasom. "Doite ovdje
do grma borovnica i pogledajte sami! Udario ga je s lea ravno u prsa!"
Magus je otrao prema grmlju, stiui do njih prije od viteza. "Frithkine!
Frithkine! Jesi li ozlijeen?"
"Prokleto tono da jesam", slabanim je glasom iz grma odgovorio
Frithkin. Magus je razmaknuo granje i pogledao unutra. "to se dogodilo?"
Frithkin je mirno leao, s rukama na prsima, savijenoga tijela, goblinskih
oiju zamagljenih od bola. "Probo me skroz. Slomljen mi je vrat i kima.
Mislim da mi je i glava razbijena."
Prazni Vitez je pogledao goblina. "Jo si iv, dobri Frithkine?" Zastao je
te nastavio upitnim tonom. "Nema krvi?"
"Naravno da je jo uvijek iv", rekao je MacCullen. "Zemna stvorenja ne
moe se ubiti. I tko je jo uo da goblin ima krv?"
"To je istina, moj gospodaru", potvrdio je goblin uz slabaan osmijeh.
"Trebat e cijela no da zaraste, no ujutro u biti u redu." Stresao se od bola.
"Lijepo je biti besmrtan, no do vraga, ovakve situacije bole!"
Frithkina je oito jako boljelo. "Pomozite mi da ga izvadim odavde,
gospodine vitee", rekao je Magus. "Paljivo sad! Polako! Eto! Sada prionimo
da ga pokopamo."
"Ali on nije mrtav", protestirao je Prazni Vitez, prilino razumno.
"Ne," strpljivo je objasnio MacCullen, "no to je najbolji nain za lijeenje
zemnog stvorenja, ako mu nije dobro. Staviti ga u zemlju."
"Aha", promrmljao je Frithkin, pokuavajui se slabano osmjehnuti. "Za
mene je najbolje vratiti se Majci Zemlji!"
Iskopali su grob i pokopali Frithkina. Cijelo popodne arobnjak i vitez
raspravljali su povienim tonovima to e uiniti kukavikom vitezu kada ga
uhvate.
"Prepoznat u njegov oklop kada ga ponovno vidim - etiri crvene kare u
redu na srebrnom titu", rekao je Prazni Vitez.
MacCullen je kimnuo."Argent in fesse four fusils gules. Otkrit emo mi
tko je taj kolja!"
Raspravljali su dok nije izaao Mjesec, kada je Magus MacCullen legao u
travu i zaspao okrepljujuim snom. Prazni Vitez je sjeo i brinuo se o vatri, jer i
tako nije imao nita drugo za raditi.
Netom prije zore, uo je struganje i zvuk kopanja te je pogledao prema
grobu. Frithkin se iskapao van. Ustao je, obrisao ostatke zemlje sa sebe,
pogledao prema Praznom Vitezu i nakesio se. "Kao nov, moj gospodaru."
"Drago mi je, dobri Frithkine", jednostavno je odgovorio vitez. "Veoma

drago."

IV
Tri tjedna kasnije, stigli su do granice vilenjake zemlje.
udnovati dimenzionalni spoj koji je predstavljao "granicu" Zemlje
Vilenjaka nije uvijek bilo lako pronai. Astrolozi koji su znali svoj posao
izraunali su da e ona stalno ploviti sve dalje i dalje dok na kraju spoj potpuno
ne nestane, sjeanje na Zemlju Vilenjaka postupno e blijedjeti meu ljudima, a
prie o njoj postat e djeje bajke. "Pria o vilinskoj zemlji" postat e izreka za
neto to ne postoji sve dok, nakon to vrijeme proe dovoljno ciklusa,, Zemlja
Vilenjaka ne zaplovi u drugom smjeru i ponovno ue u dimenziju smrtnih ljudi.
Za Frithkina je pronalaenje tonoga mjesta na kojem se dimenzije
spajaju bila djeja igra; kao podanik vilenjakoga kralja, imao je nepogreivi
instinkt koji mu je uvijek govorio gdje se nalazi. Goblin je preuzeo vodstvo, a
Magus MacCullen i Prazni Vitez su ga slijedili u probijanju kroz gustu umu
starih, vornatih hrastova. Nebo je bilo zagrnuto laganom naoblakom, i svjetlo
se probijalo kroz lie i granice bojei sve u mutno zelenilo.
Bilo je tu opasnosti, jer su trolovi, zmajevi, basiliski i drugi strani
stanovnici vilenjake zemlje esto prelazili granicu i skriveni ekali putnike posebno u godini stogodinje Konvencije, kada ih je toliko mnogo dolazilo
ovim putem.
Prazni Vitez elio je jahati naprijed, kraj Frithkina - da ih zatiti, rekao je ali Magus MacCullen za to nije htio ni uti.
"U svakom sluaju, vjerojatnije je da e nam se prikrasti s lea, gospodine
vitee", rekao je. "U pozadini ete biti od mnogo vee koristi. A ako se to
dogodi, Nebom vas molim da koristite svoj buzdovan ili ma, a nikako koplje "
Umiren saznanjem da se nalazi u poloaju koji je Magus opisao kao
najopasniji, Prazni je Vitez jahao na zaelju.
Kao dodatnu predostronost za sluaj opasnosti, Magus MacCullen je
unaprijed pripremio nekoliko arolija spremnih za uporabu u sluaju potrebe.
Pravi razlog zbog kojeg je elio da Prazni Vitez jae u pozadini bio je taj to bi
da ih, recimo, zmaj napadne sprijeda, vitez najvjerojatnije iz navike jurnuo na
njega svojim kopljem. I, naravno, bio izbaen iz sedla.
Nakon Griffithova napada, cijelu je stvar objasnio Frithkinu.
"Dovoljno je snaan i vjet, ali iza toga ne stoji teina. Oh, izgleda sasvim
dovoljno teak, ali to je zato to nam se ini da se u tom oklopu nalazi ovjek.
Meu priprostim seljacima postoji vjerovanje da vitez u punom oklopu ne moe
ustati sa zemlje kada ga se obori. No, i najtei metalni oklop ne prelazi 45
kilograma, i vitez koji se ne moe uspraviti s 45 kilograma jednoliko
rasporeenih po svom tijelu uope ne zavreuje da ga nosi.
E, sad, oklop Praznoga je prilino teak, ali nije od najtee vrste. Tu je

negdje oko 40 kila - najvie 45. Koje on anse ima da kopljem uini neku tetu?
Kako moe s konja zbaciti ovjeka koji, s oklopom, tei negdje oko 120 kila?"
"Shvaam", rekao je Frithkin. "Sjeam se da sam, kada me onaj kur - to
jest, onaj gospodin gonio, poelio da sam kamno stvorenje - gnom ili kobold.
Tada se ne bih bojao kopalja! Imam prijatelja po imenu Gwuthink - malog
gnoma ne vieg od metra - koji je teak dobrih dvjesto kila, a iljak koplja na
njemu bi ostavio tek omanju ogrebotinu."
"Dvjesto kila, kae?"
"S obzirom da se radi o kamnom stvorenju, mogu samo rei da je teak ko
kamen."
Ma ili buzdovan bili su opet neto drugo, razmiljao je MacCullen.
Buzdovan ima svoju teinu, a ma otricu, i pri njihovu koritenju ne
upotrebljava se toliko vlastita teina. Osim toga, Prazni se Vitez mogao drati
za jabuku sedla jednom rukavicom dok bi ma ili buzdovan drao u drugoj.
Kako bilo da bilo, Magus je sebi ipak pripremio lijepu zbirkicu arolija za svaki sluaj.
Doli su do mosta preko spore rjeice i Frithkin je zastao, njuei zrak.
"Dobro mirii", rekao je nakon nekoliko trenutaka. "Idemo."
Preli su preko kamenoga mosta, ali su Magus i Prazni Vitez ipak dobro
gledali oko sebe. Iako nitko nije znao iz kojeg razloga se trolovi vole skrivati
ispod mostova, oni su to ipak inili. Na sreu, niti jedan jo nije otkrio ovaj
most i tri su putnika bez problema prela na drugu stranu.
Trenutak kada su proli kroz spoj nije se mogao precizno odrediti.
Granica Zemlje Vilenjaka bila je kao i bilo koja druga granica - ako ju mjernici
nisu izmjerili i jasno oznaili, nema naina da znate u kojem ste ju trenutku
preli. Ali u jednom su asu bili u smrtnom svijetu - a nekoliko minuta kasnije
bili su u Zemlji Vilenjaka. Teko je bilo rei kako su to znali. Djelomino je to
bilo zbog svjetlucave prirode okolia; boje trave, lia i cvijea kao da su imale
neku fluorescentnu komponentu. Vrsta svjetla takoer je bila razliita. Kako je
nebo bilo oblano prije nego su preli granicu, promjena se nije odmah mogla
uoiti, a lisnate grane nad glavama jo su vie ograniavale vidik, ali sva trojica
znala su da je sunce nestalo. U Zemlji Vilenjaka sunce nikad ne sije; tu je tek
plavetnilo neba, tamnoplava boja koja sam zrak zasiuje srebrnastim
sumrakom.
Nakon sat vremena ili malo vie, uma se poela prorjeivati. Drvee je
jo uvijek bilo veliko, ali izmeu njega je bilo vie razmaka. Umjesto kroz
umu, kao da su sada jahali kroz lijepo ureeni park. Frithkin je paljivo
prouavao okoli.
"Kako ti mirii ovo mjesto, Frithkine?" pitao je Magus.
Goblin je nagnuo glavu unatrag i nosnicama provjeravao zrak. "U redu",
rekao je. "Nema opasnosti. Nekoliko milja juno nalazi se grifin, ali nije u lovu
- probavlja obrok."

"Dobro. Odmorimo se onda. Izvuci par sendvia. I malo piva. Nemoj

zaboraviti s njega skinuti hladnu aroliju jer emo si smrznuti utrobe ako ga
ovakvog popijemo."
Frithkin je zakiljio - koliko je ve mogao stisnuti te velike kugle od oiju
- i rekao: "A to ete vi?"
"Idem u malu etnju. Vratit u se za par minuta."
Bez ekanja na odgovor, siao je s mule i odetao kroz umu dok nije
izmakao iz vida goblinu i Praznomu Vitezu. Zatim je priao najbliem hrastu, u
zraku opisao komplicirani simbol, promrmljao rijei moi i tri puta snano
zakucao po deblu.
"Tko je tamo i to hoe?" zauo se kontraalt iz stabla.
"Nemojmo se igrati, moja damo;" rekao je. "Kao to dobro znate, ja sam
Magus MacCullen. Vi i vae sestre pratite nas ve neko vrijeme. Nisam ba
arobnjak bez veze, znate."
"U redu, Maguse MacCullene", prihvatio je glas, po zvuku pomalo
razdraen. "to hoete?"
"Tko je Starija Sestra u ovoj umi?" pitao je MacCullen.
"Ba ja. Recite to hoete."
"Bio sam siguran u svoju intuiciju", pohvalio se MacCullen. "Odmah sam
vas odabrao."
"to hoete?" glas je sada zvuao ljutito.
"Rekao sam, nemojmo se igrati, moja damo. Znate to elim. Informacije.
Ali ako se elite igrati, imam iznenaenje za vas."
"A to je?"
"Ispriat u vam priu, ako onda vi ispriate meni."
"Bolje bi vam bilo da je pria dobra", rekao je glas. "Nisam raspoloena
za igru."
"Oh? A meni se uinilo da jeste. Pa, potrudit u se da vas zabavim. Kao
prvo, zapoet u svoju priu tako to u vas podsjetiti da je protiv vilenjakog
zakona da se bilo koji od podanika vilenjakog kralja zaljubi u smrtnika."
Iz debla se zauo uzdah. Zatim je glas rekao: "Nastavite, Maguse."
"Lijepo. Neemo spominjati imena. Oboje znamo o kome govorimo, zar
ne?"
"Da, Maguse."
"Zahvaljujem, moja gospo. Onda mogu rei da znam to je vaa sestra
uinila i mislim da je to bilo dobro djelo. elim joj pomoi. Znam da je
djelomino sprijeila vrlo ozbiljan zloin, krenje kranskih zakona jednako
kao i onih Zemlje Vilenjaka. Kako bi stvar mogao ispraviti, spreman sam
zaboraviti tako malu greku kao to je zaljubljivanje. Jo vie, uz vau pomo,
voljan sam da joj u tom prekraju pomognem - to me ini suuesnikom."
Blefirao je. Veina onoga to je govorio bilo je isto nagaanje, ali bilo je to
nagaanje bazirano na znanju i promatranju.

"Kunete li se Presvetim?" pitao je glas.

"Kunem se Njegovim imenom", odgovorio je arobnjak.
"Vjerujem vam, Maguse. Znam da ste dobar ovjek. Ne bismo eljeli da
se naa sestra nae u nevolji. Iako ne shvaam kako ste znali."
"Jednog u vam dana rei," obeao je Magus, "ali u ovom umarku ima
mnogo uiju." Ponovno nije spominjao imena, ali je znao da su stvorenja zraka
bila poznata po ljubavi prema traanju.
"Mislim da trenutano u blizini nema vjetrovih vila," rekao je glas, "ali
zadrimo to meu nama, kao to kaete. Dakle, Maguse, iskreno reeno, ni ja
ne znam sve detalje. Nitko od nas ne zna. Neke informacije zabranjeno mi je
dati. Ono to u vam rei je ono to vam mogu rei. Dalje ne pitajte."
"U redu, moja damo. Potrudit u se da ono to saznam iskoristim najbolje
to mogu. Recite."
"Vrlo dobro. Znate za Veliki Kale?"
MacCullen je u iznenaenju podigao obrve. "Naravno. Nemojte mi rei
da je i on upleten u ovo?"
"Jest."
Magus je zazvidao ispod glasa. Veliki je Kale bio simbol vilenjakih
kraljeva. Tko god ga je po pravdi posjedovao, bio je zakoniti vilenjaki kralj.
Nije mogao biti ukraden ili silom oduzet - svaki kralj morao ga je svojevoljno
dati svomu nasljedniku. Smrtnicima je davao besmrtnost; onome tko ga je
posjedovao davao je mo vladavine nad Zemljom Vilenjaka.
"Netko ga se eli domoi", rekao je glas iz drveta. "Ne znam detalje ove
spletke, ali ako ju rijeite, i vai e problemi biti rijeeni. ovjek kojeg se treba
uvati je vojvoda od Duquayne!"
"Taj kurv- ispriavam se, moja gospo. O vojvodi nemam dobro miljenje;
jednom od svojih vitezova naredio je da ubije mog prisnika."
"Zvui poput njega", reklo je drvo. "Problem je u tome da morate stii do
dvora kralja Huona prije njega, a on je tri dana ispred vas. Spremale smo se
upotrijebiti suptilne pritiske kojima bi vas natjerale da poete preacem, ali
sada to nee biti potrebno."
"Preac. Mislite preko Uarene Pustinje?"
"Tono. Ako ete ii duim putem oko nje, vojvoda e na dvor doi prije
vas."
"Ali nitko ne moe nositi dovoljno vode da preivi put preko te pustinje!"
"Mi smo se pripremile za to. Idite odavde ravno do ruba pustinje. U
pijesku ete nai zlatni prsten. Da nismo vodili ovaj razgovor pronali bi ga
sluajno, ali za to sada nema potrebe. S njime ete, u toku svog prelaska preko
pustinje, tri puta moi zatraiti vodu. Samo tri puta, pa nemojte svoje zahtjeve
troiti bezrazlono. Razumijete li?"
"Razumijem, moja gospo."
"To je sve, Maguse MacCullene. Vie vam ne mogu rei. Nadalje,

obavezujem vas da o tome nikome ne govorite ni rijei."

"To vam, moja gospo, ne mogu obeati. Goblin Frithkin moj je prisnik i
meu nama nema tajni."
"Frithkinu moete rei kada procijenite da je dolo vrijeme za to. Ali
nikom drugom. Iznad svega, nikako onomu koga zovete Prazni Vitez."
"Tko je on, moja damo?" zapitao je Magus. "Znate li?"
"Rekla sam bez pitanja. Ali ... na to u odgovoriti - i samo na to. Ne.
Nitko od nas ne zna. Mi sumnjamo, ali to nije dovoljno. Ali znakovi nam
govore da ete otkriti njegov identitet."
"To je sve to sam elio znati. Hvala vam, moja gospo."
"Hvala vama, Maguse MacCullene. Bog s vama."

V
"Gledajte, gospodaru Maguse," moleivo je govorio Frithkin, "ne pitam
za sebe. Od nedostatka vode u se sasuiti i smeurati, ali preko pustinje u
prijei. Voda ne treba ni naem vitezu. Ali vi trebate vodu. I to je s mulama i
Roderikom?"
"Zar mi ne vjeruje, Frithkine?" njeno je pitao Magus.
"Naravno da vjerujem, gospodaru! Ali -" vrsto je stegnuo usta na
trenutak i zagledao se preko pjeane pustopoljine koja se protezala pred njima.
"Pa, dobro, idemo onda gospodaru. Kako god vi kaete."
"to je s vama, gospodine vitee?" pitao je MacCullen.
"Maguse, vi vodite i ja u slijediti", uplje je rekao vitez.
Magus MacCullen pozorno je promatrao rub pustinje. Poinjala je naglo,
kao da je no prevuen preko zemlje. Na jednoj je strani bila trava, a na drugoj
strani stijenje i pijesak. Nije bilo vruine sunca, jer Sunca samog i nije bilo, tek
plavo nebo nad glavama. Ali pijesak vilenjake pustinje bio je vru, i govorilo
se da su vatre samoga Pakla ovdje bile blizu povrine.
Tada je MacCullen ugledao ono to je traio. Neto je svjetlucalo u
pijesku na rubu pustinje, nekoliko metara od njega. ak i da nije znao da e biti
ovdje, teko da bi mu promaklo. Sagnuo se, pokupio aku pijeska i pustio da
mu protee kroz prste. Kada je pijesak nestao, u ruci mu je ostao prsten. Popeo
se na mulu i rekao: "Krenimo. Pred nama je dugo jahanje, i ne smijemo gubiti
vrijeme."
Cijeli taj dan klipsali su kroz Uarenu Pustinju. Kopita ivotinja umotali
su u krpe da ih zatite od vruine pijeska, od kojeg bi im noge ubrzo bile
opeene.
Spustila se no. Nebo se smrailo do kraljevsko plave, i na horizontu se
pojavio traak svjetla. Zemlja Vilenjaka nije imala Sunca, ali je njen Mjesec, tri
puta vei od onoga na koji su smrtni ljudi navikli, uvijek bio pun i svijetlio
ukastim svjetlom.

U pono, kada je Mjesec bio direktno nad njihovim glavama, stali su da

odmore ivotinje. Magus je iarao hladnu aroliju koja je na neko vrijeme
rashladila pijesak tako da su oni i njihove ivotinje mogli lei bez opasnosti od
opeklina. Kada je mjesec potonuo na zapadu, a nebo ponovno postalo svjetlije,
ustali su i nastavili put.
U podne, Frithkin je rekao: "Pa, gospodaru Maguse, to je bila posljednja
voda." Ba je bio napojio mule i Roderika. Velika kona mjeina za vodu bila je
prazna.
"Onda emo morati neto uiniti povodom toga", rekao je Magus
MacCullen. Stavio je ruku u dep svoje plavo-srebrne halje i neto promrmljao.
Na trenutak, nita se nije dogodilo. Tada su se u blizini poela stvarati dva
mala vrtloga. Vrtjeli su se sve bre i bre i rasli sve vie, dok nisu narasli u dva
izvrnuta stoca pijeska visoka poput ovjeka. Zatim su polako promijenili oblik,
i pijesak u pokretu zadobio je izgled dviju lijepih djevojaka smee puti.
"Pjeane vile", promrmljao je Frithkin. "Da nisam vidio vlastitim oima,
ne bih vjerovao."
Vile nisu nita govorile. uo se samo tihi zvuk vjetra koji je drao na
okupu njihove vrtloge. Uzdigle su ruke u zrak, i njihovi su se tanki prsti izduili
i jo vie stanjili te se inilo da zahvaaju uvis sve do samoga neba.
Gdje bi u smrtne ene bile noge, pjeane su vile imale samo nemirne
vrtloge pijeska. Vjetar je podigao pijesak koji je tvorio njihova tijela iz same
pustinje, ostavljajui plitku udubinu u tlu. Njihove su ruke, poseui sve vie i
vie, nale ono to su traile. Iz samih su oblaka uzele vodu i, putajui ju da
tee kroz praznine u njihovim granularnim tijelima, dovele ju do tla. U nekoliko
minuta, udubina se napunila vodom.
Kada su zavrile posao, obje su pjeane vile otpuhale malo podalje od
putnika. Vjetar je usporio. Stao. Pijesak koji je tvorio njihova tijela rasuo se i
napravio dvije obine hrpe pijeska na tlu, poput bilo kojih drugih malih dina u
pustinji.
"Nikada me ne prestajete iznenaivati, gospodaru", rekao je Frithkin
zamiljeno, prouavajui MacCullenovo lice. Znao je savreno dobro da
pjeanim vilama nitko ne moe zapovijedati, osim moda samog vilenjakog
kralja. Bilo je tu neeg to nije znao. Ali nita nije rekao.
"Ovaj e se bazeni brzo ugrijati i ishlapiti", rekao je MacCullen.
"Napunite mjeine; dajte ivotinjama da piju. Onda u se ja oprati i oprati mule
i Roderika."
"Nadam se da ete ponovno moi izvesti ovaj trik", rekao je Frithkin. Tek
smo preli etvrt puta preko pustinje."
"Uspjet emo, Frithkine", kratko je rekao Magus.
"Ja u to nikada nisam ni sumnjao", rekao je mirno Prazni Vitez. "Ako
Magus MacCullen kae da e neto uiniti, on to i uini."
"To je istina, gospodaru", rekao je Frithkin. "Uvijek se izvue. Ali

ponekad se pitam kako."

Putnicima su trebala etiri dana da prijeu Uarenu Pustinju. Jo dvaput,
na MacCullenov poziv, pjeane su im vile donijele vodu. Ba su bili pri kraju
sa zadnjim kapljicama, kada su stigli na drugu stranu. Mjesec je tek zaao i
vilenjaka zora rasvijetlila je nebo.
Kad su preli preko ruba i kopitima svojih ivotinja prvi puta u etiri dana
zagazili na travu, Magus MacCullen tiho je bacio zlatni prsten iza sebe.
Krajikom oka vidio je da ga je progutao mali vrtlog koji je nestao u trenu.
"Hvala", rekao je Magus najtiim glasom.
"Hvala vama, Maguse MacCullene", proaptao je suh, pomalo promukao
glas u njegovu uhu.
Tri dana kasnije, umorna ali zadovoljna, tri su putnika stigla u Bezimeni
Grad kraj kojeg stoji veliki bijeli dvorac kralja Huona Sranog, Suverenog
Vladara Zemlje Vilenjaka. Uranili su gotovo tjedan dana. Uz to, obzirom da su
utedjeli est dana preacem kroz Uarenu Pustinju, trebali bi biti tri dana pred
vojvodom od Duquayne umjesto tri dana iza njega.
"I to emo sad?" zapitao je Frithkin.
"to emo?" rekao je Prazni Vitez. "Pa, idemo ravno u palau, naravno,
da se predstavimo."
"Ne ba odmah", rekao je Magus. "Ne treba uriti. elio bih prvo malo
izvidjeti kako stvari stoje. Zna li neko dobro svratite unutar gradskih zidina,
Frithkine?"
"Nekoliko. Jo uvijek imamo neto novca, gospodaru Maguse. Kako
dobre sobe elite?"
"Prostrane, ali nita pretjerano. Svakako ne najbolje u gradu."
"Onda ne idemo u Kraljicu Titaniju. to kaete na Hermesa
Trismegistiisa? Ugodno mjesto, i esto ugouju maioniare."
"Zar nee sve sobe biti zauzete zbog Konvencije?" pitao je Prazni Vitez.
Goblin se nasmijeio i protresao glavom. "Sada ste u vilenjakoj zemlji,
gospodaru, i svako vilenjako svratite uvijek ima jo jednu praznu sobu."
"U redu", rekao je Magus. "Idemo tamo. A onda u te zamoliti da se malo
proeta uokolo i sazna najnovije vijesti."
Uli su kroz gradska vrata Bezimenoga Grada, i proli kroz ulice krcate
svakojakim trgovinama i radionicama. Na neprirodno istim ulicama bilo je
stvorova svih vrsta i izgleda. Pored osoba slinih ljudima, koje su se razlikovale
samo po svojim iljastim uima i blijedoj, gotovo prozirnoj koi, bilo je goblina
i patuljaka i vilenjaka i domaih, i nekih udno izgledajuih stvorenja koja ak
ni Magus nije prepoznavao.
Uzeli su apartman kod Hermesa Trismegistiisa i Frithkin je izaao
raspitati se o novostima. Vratio se sredinom poslijepodneva.
"Nema puno vijesti, gospodaru", rekao je. "Vojvoda od Duquayne jo nije
stigao. Provjerio sam to kod strae na gradskim vratima i kod strae u palai. Ni

traga ni glasa o njemu iako je bio pozvan od Kralja osobno da odsjedne u

palai."
"Ne razumijem to", zamiljeno je rekao Magus. "Vojvoda i njegov odred
nisu arobnjaci. Ili moda jesu? Zato bi dolazili u Zemlju Vilenjaka u vrijeme
Konvencije?"
"Ali, zar niste znali? Odrat e se turnir. Viteke borbe, maevanje i
ostalo. Velika predstava koju Njegovo Velianstvo prireuje za zabavu pristiglih
arobnjaka. Bit e i uobiajenih nagrada: zlatni pokal za pobjednika i zlatna
medalja za drugoplasiranog, plus puno srebrnih medalja i lenti za ostale."
"Jurja mu!" oduevljeno je rekao Prazni Vitez. "Moram se prijaviti!"
Frithkin se nacerio.
No Magus MacCullen odobravajue je kimnuo. "Svakako morate,
gospodine vitee! Svakako morate! Evo -" posegnuo je u svoju torbicu oko pasa
i izvadio srebrnjak "- poite do najbliega kovaa i dajte ulatiti svoju opremu.
Ako pitaju zato elite da oklop ostane na vama, ispriajte im svoju priu o
zavjetu. Pazite da dobro obave posao. elimo da za ovu prigodu zablistate."
Prazni Vitez je ustao i u svoju rukavicu uzeo srebrnjak. "Vi ste bili veoma
dobri prema meni, gospodine Maguse", rekao je ozbiljno. "Vratit u vam im
budem u mogunosti."
"Ne brinite oko toga. Sada idite i dajte se ulatiti."
im je otiao, Frithkin je rekao: "to vam je dolo, gospodaru? Znate da
nee izdrati ni prvu minutu prve borbe."
"Pusti mene da brinem, Frithkine, molim te. Evo i tebi srebrnjak. Idi i
nai mi kantu zlatne boje, kantu crvene boje i kantu crne boje. Brzosueu
varijantu koje ima samo u Zemlji Vilenjaka. I kist i malo razrjeivaa.
Zapamtio?"
"Naravno, ali ..."
"Idi, Frithkine, idi! Hou da si natrag za petnaest minuta."
Kada se Frithkin vratio s bojama, vidio je da je MacCullen vrlo paljivo
oistio povrinu vitezova tita.
"Bojim vas se i pitati to ste naumili, gospodaru", rekao je Frihtkin.
"Onda nemoj! Idi u zajedniku sobu i popij malo piva ili neega! Vrati se
kada ne bude tako radoznao."
Prilino povrijeen, Frithkin je uinio to mu je reeno. Jo je imao
ostatak novca od srebrnjaka, i sljedeih je pola sata proveo pijui pivo. Ali na
kraju je njegova radoznalost ipak pobijedila i vratio se na kat.
"Eto!" rekao je MacCullen u trenutku kad je Frithkin otvorio vrata. "Kako
ti se svia?"
Frithkin je gledao u tit. Bio je obojan u crveno, s crnim ukrasom poput
slova "A" bez crte u sredini, koji je dolazio do sredita. Ispod tog crnog
obrnutog V bio je okrugli crni disk, a jo dva bila su sa svake strane i malo
iznad ukrasa.

Frithkin je samo stajao otvorenih usta.

"Znam," njeno je rekao MacCullen, "rei e da to ne mogu uiniti.
Crtanje grba mog starijeg brata na tui tit suprotstavlja se zakonima heraldike,
vitetva i pristojnosti. Pa, sasvim si u pravu." Dotaknuo je tit prstom. "Suho je.
Dobro. Pobijedio si, Frithkine. alim zbog onog to sam uinio."
Uzeo je kist i crnu boju i prebojio cijeli tit ponovno u crno.

VI
Sljedeega dana, tri su putnika ujahala kroz vrata palae i zatraila prijam.
"Imena i lojalnost, molim", rekao je kapetan strae.
"Ja sam Magus MacCullen, arobnjak Sedmoga Kruga. Ovo je moj
prisnik Frithkin, podanik Njegove arne Visosti. Gospodin je vitez plemenita
roda koji eli za sada ostati anoniman. On je pod zakletvom."
"Jamite li za njega, gospodaru Maguse?"
"Jamim."
"Potpiite ovdje. Hvala. Moete proi."
I drugi su uranili. Oko velikog polja za dvoboje ve je bilo postavljeno
nekoliko svilenih atora, sjajnih u bojama koje su oznaavale njihove vlasnike.
"Idemo odabrati mjesto za na ator", rekao je Magus MacCullen sa
smijekom. "Kladim se u stoticu naprama tvom petaku da e herald stii prije
nego ator bude stajao pet minuta."
"Neu se kladiti tako," rekao je Frithkin, "ali kladim se u stotku naprama
vaem petaku da -" Stao je. "Ne, neu se kladiti. Htio sam rei da e nas
natjerati da ga spustimo u sljedeih pet minuta, ali vi imate neto u rukavu."
"Koliko esto arobnjak uje te rijei?" retoriki je upitao Magus. "Ali
ovaj si puta savreno u pravu. Hajde."
Frithkin je bio savreno u pravu, u tome to nije preuzeo nijednu okladu.
Magus je gotovo sav preostali novac utroio na kupnju velikoga crnog svilenog
atora koji su podigli, i etiri minute nakon to su zavrili s pritezanjem uadi,
ovjek u heraldskoj uniformi doao je vidjeti o emu se radi. Prazni Vitez i
Frithkin bili su u atoru, sputajui postranine tkanine radi privatnosti, ali
Magus je stajao vani. ovjek u heraldskoj uniformi proetao je oko atora i
doao do MacCullena. Bio je nizak, sa sivom kosom oko elave glave, i blagim
osmijehom na licu. Samo su iljaste ui i duboke, morsko plave oi bez zjenica
ukazivale da se radi o vilenjaku. "Ispriavam se," rekao je obazrivo, "ja sam
Argent Wyvern Pursuivant. Vi ste Magus MacCullen?"
"Jesam, gospodine."
"ast je upoznati vas, Maguse. Glas o vaoj asnoj obitelji dobro se uje
ovdje u Zemlji Vilenjaka."
asnoj, ali siromanoj poput crkvenih mieva, rekao je MacCullen u sebi.
Na glas je rekao: "Lijepo od vas da to kaete, Argente Wyverne."

"Koliko sam shvatio," nastavio je Pursuivant, "jedan od vaih suputnika je

vitez koji eli ostati anoniman."
"To je tono. Jamio sam za njega na vratima."
"Da, da, naravno. Ali ne moete podignuti ator ako ne namjeravate
sudjelovati u turniru, a ne mogu dopustiti nikome da sudjeluje ako ne znam
njegov rang i lojalnost. Va prijatelj ne moe ostati anoniman ako eli
sudjelovati u turniru. Ostali imaju pravo znati da se bore protiv nekog plemenite
krvi, a ne - ovaj - puanina."
"Naravno da imaju", rekao je Magus, drei se zamiljeno. "Ah! Mislim
da vidim rjeenje. Da li bi bilo mogue dobiti kratku audijenciju s Njegovom
Visosti?"
"Pa-a-a ... moda. Morat u to dogovoriti preko mog nadreenog,
Faerroija Kring of Armsa, s obzirom da se radi o stvari heraldike."
"Izvrsno. Vidite, radi se o vitezu koji se nalazi pod zakletvom da nee
otkriti svoj identitet. Ja vam takoer ne mogu rei o kome se radi. Ali postoje
neke informacije koje smijem otkriti - ali naravno, samo Njegovoj Visosti."
"Koju vrstu informacija?" pitao je Argent Wyvern.
Magus se nasmijao. "Bez da pogazim svoju rije, mogu mu rei koji grb
lei pod crnom bojom na titu mog prijatelja."
Argent Wyvern Pursuivant znalaki se nasmijao. "Ah! To bi, naravno,
problem u potpunosti rijeilo. Uredit u primanje, Maguse."
"Hvala vam, Argente Wyverne."
Sat vremena kasnije, Magusa MacCullena primila je Njegova Nadmona
Visost, Huon, Kralj Zemlje Vilenjaka, i njegov glavni herald, Faerroi Kring of
Arms. Nakon dubokog naklona i ostalih rituala, MacCullen je ekao da Kralj
progovori.
"Maguse," rekao je kralj Huon, "to je to s tim tvojim anonimnim
prijateljem?"
Magus je objasnio, iznijevi priu o zakletvi, to je bilo savreno istinito,
kao to je rekao Prazni Vitez, iako ne u potpunosti tono.
"Tako vidite, moj gospodine," zavrio je MacCullen,"on ne eli da njegov
identitet u ovom asu bude otkriven bilo kome."
"Onda se ne moe boriti", rekao je kralj. "Tono, Faerroi?"
"Sasvim, Vaa Visosti", sloio se herald.
"Ali ako bi Vaa Visost izjavila da garantira da je Crni Vitez krvi dovoljno
plemenite da se sukobi s ostalima bez da ih to kota njihove asti, bi li to bilo
dovoljno?"
"Pa, naravno", rekao je Kralj. "Ali kako bih to mogao uiniti kada ni ja ne
znam tko je on?"
Magus je pogledao Faerroija Kring of Armsa. "Bez da prekrim danu
rije, mogao bih vam otkriti to se nalazi ispod crne boje na titu Crnog Viteza."
Faerroi Kring of Anns se nasmijeio. "Aha! to je ispod?"

"To mora ostati tajna."

"Naravno."
"tit je ovako ukraen: gules a chevron sable izmeu tri bezante - a sve je
prebojeno crnim."
"Nadam se samo privremeno", rekao je herald.
"Gules a chevron sable izmeu tri bezante", ponovio je kralj Huon. "To je
-"
"Crveni MacCullen", rekao je Kring of Arms, koji je napamet znao svaki
grb u kranskim i vilenjakim zemljama. "Glava klana MacCullen i stariji brat
ovdje prisutnoga Magusa MacCullena."
"Crveni MacCullen! Pa, njegova su djela slavna! Jedan od najveih
kranskih vitezova!"
"Bit e mi drago mom bratu prenijeti vae lijepe rijei o njemu, moj
gospodine", rekao je Magus, u sebi odluujui da e to svakako uiniti kada se
sljedei put vrati kui.
"Nikada se nije previe bavio turnirima, dodue", primijetio je kralj Huon.
"Zapravo, u posljednjih se pet godina nije bavio niim od znaaja."
"Stvar je u novcu, Vaa Visosti", rekao je MacCullen. "To u priznati
samo za vae ui. Za obiteljsku bi riznicu bilo blagotvorno kada bi Crni Vitez na
ovom turniru osvojio nekoliko otkupnina za oklope."
"Ali, tono, Irci", rekao je kralj Huon. "Hrabri, ali siromani. U redu,
Maguse. Dat u svoju kraljevsku Rije da je Crni Vitez plemenite loze, i da
niija ast nee biti okaljana ako se s njim sukobi u boju."
"Zahvaljujem vam, moj gospodine", rekao je MacCullen, duboko se
poklonivi.
I to je bilo to. Dok je odlazio, MacCullen je ispustio uzdah olakanja.
Uspio je dobiti to je htio bez da je izrekao i jednu jedinu la.
Dva dana kasnije, Magus MacCullen bio je na neto manje formalnom
primanju kod Njegova Velianstva. Kralj je pozvao MacCullena i nekoliko
drugih arobnjaka koji su stigli ranije na neformalni razgovor uz au kuhana
vina. MacCullen je bio pristojan, ali je govorio vrlo malo. Vei je dio razgovora
prepustio ostalima. Imao je za obaviti mnogo tekog razmiljanja. Jo je uvijek
bilo dijelova zagonetke koje nije razumio.
Jedan od arobnjaka, Magus Ponzoni, govorio je o mogunosti kreiranja
arolije koja bi sprijeila da vilenjako zlato nestane pri dodiru sa eljezom,
kada su se vrata otvorila i livrirani sluga priao je Kralju. Neto je proaptao u
Kraljevo uho. Kralj se veselo nasmijeio. "Uvedite ga! Uvedite ga, svakako!"
Dok je sluga odlazio, Njegova se Visost okrenula osmorici arobnjaka i rekao:
"Draga gospodo magi, dolazi moj prijatelj kojeg bih vam elio predstaviti. Stari
prijatelj, kojeg nisam vidio nekoliko godina. Stigao je da bi sudjelovao u
turniru, to e ga uiniti spektaklom koji vrijedi gledati."
U tom trenutku u sobu je uao visok, pristao ovjek, s poput gavrana

crnom kosom i jednako tako crnom, uredno podrezanom bradom. Zastao je i

duboko se naklonio. "Vaa Visosti, ast mi je vidjeti vas ponovno."
"Moj dragi vojvodo!" rekla je Njegova Visost. "Dozvoli mi da ti
predstavim neke od naih gostiju." Svaki od arobnjaka je predstavljen i svaki
se po propisu naklonio vojvodi. MacCullen je paljivo motrio, ali vojvoda nije
reagirao kada je Kralj rekao: "Magus MacCullen."
I MacCullen se nije nimalo iznenadio kada se pokazalo da se radi o
vojvodi od Duquayne.
"Moj gospodaru Kralju," objavio je vojvoda kada je upoznavanje bilo
zavreno, "nosim loe vijesti. U vaem je kraljevstvu demon."
Kralj je skoio na noge. "to? Odmah u se aliti Njegovoj Sotonskoj
Visosti! Takve se stvari ne mogu tolerirati!"
"Molim za oprotaj, Visosti", brzo je rekao vojvoda. "Krivo sam se
izrazio. Trebao sam rei "zloduh u ljudskom obliku". Ubojica i prevarant.
Kolja najgore vrste. Ja sam ga vlastitim oima vidio kada je pregazio i ubio
nenaoruanog seljaka, a postoje i drugi njegovi zloini koje u spremno
posvjedoiti. Do sada nisam uspio uhvatiti ovo udovite, ali to bi mi moglo
uspjeti uz vau pomo. Sluajno znam da je ve unutar granica Vilenjake
Zemlje i stie manje od tri dana iza mene."
"Kako se zove?"
"Ne znam mu ime, Vaa Visosti. Ne predstavlja se. Ali nosi crni oklop na kakav kao neasni gad niska roda nema pravo - i jae crnog konja. Konja
koji se zove ba Roderik."
Kralj Huon se namrtio i na trenutak svrnuo pogled na MacCullena, koji
je izgledao potpuno nevino. Kralj je pogledao natrag u vojvodu.
"Tri dana iza tebe? Jesi li siguran u to?"
"Sasvim siguran, Vaa Visosti."
"Ah. Na trenutak sam se zabrinuo. Vidi, ovamo je ve stigao vitez koji
odgovara tom opisu. Ali ja sluajno znam o kome se radi i on nije niti niska
roda niti ubojica. I njegov se konj zove -" pogledao je u MacCullena.
"Crna Ljepotica", mirno je rekao MacCullen. Jasno se sjeao da je uo
Frithkina kako Roderika naziva crnom ljepoticom. Nije slagao.
"Da, Crna Ljepotica", prihvatio je Kralj. "Osim toga, gospodin je ve tri
dana ovdje."
"Onda to ne moe biti onaj kojeg traimo", rekao je vrsto vojvoda. "Ali
protiv tog ubojice moramo poduzeti odgovarajue korake."
"Nemoj se bojati, prijatelju moj", umirio gaje Kralj. "Odmah u izdati
naredbu. Tvoja mi je rije dovoljna. Ako ga naemo, odmah emo ga objesiti o
najblie drvo."
"Svoje ete kraljevstvo rijeiti udovita", rekao je vojvoda. "Moda bi
moji ljudi mogli pomoi u potrazi. Bio bih ga sam uhvatio i ranije, ali na to u
vaem kraljevstvu nemam pravo."

"Vrlo asno od tebe," odvratio je Kralj, "ali trebao si znati da bih ti

oprostio."
"Vrlo ljubazno od vas, Visosti. Oh, usput, da li biste mogli ljudima
naloiti da paze da ne naude konju? Pastuh je moje vlasnitvo. Bio je to poklon
od prijatelja i taj ga je gad ukrao."
"Tvoj konj? Da, naravno, s tvojim imenom. Pa, onda emo samo dodati
krau konja na listu zloina zbog kojih emo objesiti tog pokvarenjaka."
MacCullen je tiho naginjao svoje kuhano vino. Dakle, vojvodino krsno
ime je Roderik, ha? Zadnji komadi slagalice sjeo je na svoje mjesto.
Vojvoda je napravio veliku pogreku. Mislio je da je nadmudrio sve.

VII
Trei dan turnira. Potraga za "ogavnim ubojicom", koji je trebao slijediti
vojvodu trajala je ve oko tjedan dana, i od njega nije bilo ni traga. Zakljueno
je da je problem rijeio neki trol ili zmaj, s obzirom da se mislilo da je putovao
sam. MacCullen je znao zbog ega se vojvoda uva viteza u crnom oklopu.
Griffith od Beauville uo je Praznog Viteza kako zaziva Roderikovo ime i
prenio to vojvodi.
MacCullen je takoer uo neke stvari. Vojvodu Roderika od Duquayne u
njegovom vojvodstvu nisu ba voljeli. Tijekom prole godine postao je tiranin.
To je objasnilo napad kod Jurja i zmaja. Oni su ljudi sigurno mislili da je
"Roderik Crni" bio vojvoda. Sada mu je bilo ao to je Prazni Vitez onako
grubo postupio s njima. Ipak, ono to su pokuali uiniti bilo je nezakonito, iako
ne i neopravdano. Osim toga, nitko nije bio ubijen. Kazna je bila blaga.
MacCullen je pozorno promatrao svakodnevne dvoboje i uvidio da je
vojvoda Roderik odluio pobijediti ne birajui nain.
Pa, neka pokua. I Magus MacCullen imao je svojih trikova.
"Molim vas, dobri Maguse," rekao je Prazni Vitez treeg dana, "zato me
ne putate na teren? Trebam li sjediti u ovom atoru dok borbe ne zavre?"
"Ne, gospodine vitee, danas se borite. Protiv vas e biti Griffith od
Beauvillea - onaj s argent in fesse four fusils gules. To e vas kvalificirati za
konanu rundu."
"Ah-ha! Sredit u ga!"
"I ja mislim da hoete! Frithkine, jesi li pripremio pijesak?"
Goblin se nasmijao: "Sve je spremno, gospodaru Maguse."
"Vrlo dobro. Idemo onda. Za petnaest minuta e vas pozvati, gospodine
vitee."
"to ete uiniti?" pitao je vitez.
"Pa, kao prvo u vam dati glavu. Bit e to samo simulakrum, ali kada vas
herald zatrai da dignete vizir, morate imati lice iza njega. Sredit u da sliite na
mog starijeg brata."

"Vaeg brata? Ali zato?"

"Jer je to neophodno. Osim toga, moram vam dati neko lice, a po zakonu
magije simulakrum mora biti kopija ive osobe. Ne moe biti izmiljena, a
osoba ne smije biti mrtva. Shvaate li?"
"Shvaam. Vrlo dobro, dobri Maguse. Izvolite."
Petnaest minuta kasnije, Crni Vitez je izjahao na "Crnoj Ljepotici", kako
je pisalo na popisu - koja je na elu imala nacrtanu bijelu listi. MacCullen nije
elio da vojvoda prerano prepozna konja.
MacCullen i Frithkin s iekivanjem su gledali kako su se dva viteza,
Griffith i Crni Vitez, okrenula jedan prema drugome sa suprotnih strana
borilita. Susreli su se u sredini, podigli vizire i otkasali natrag na krajeve polja.
Zatim su se, sputenih vizira, pripremili na juri.
Signal je dan. Herald je spustio zastavu. Dva su se velika bojna konja
pokrenula. Sve bre i bre skupljali su zalet dok, u trenutku sudara, nisu jurili
punim galopom.
Kao i pri prvom susretu, Griffithovo ciljanje i stav bili su loiji od onih
njegova crnog protivnika. Njegovo je koplje skliznulo niz tit, dok je koplje
Crnog Viteza pogodilo ravno u sredite.
Ali ovaj puta, Griffith je bio taj koji je kao iz topa izletio iz sedla. Crni se
Vitez u svom sedlu jedva pomaknuo kad je njegovo koplje raskolilo Griffithov
tit i probilo mu oklop. Griffith je uz tresak sletio na pijesak borilita. Nije bio
mrtav, ali e mu trebati dugo vremena da se oporavi.
Frithkin je bio osveen.
"Izvanredno obavljeno, gospodine vitee!" rekao je Magus kada je Crni
Vitez dojahao natrag u ator. "Izvanredno obavljeno! Sluajte! Masa jo uvijek
urla! Kako se osjeate?"
"Malo tijesno."
"Ne krivim vas. Ali paljivo siite s Roderika. Ako se okliznete, ne mogu
vas uhvatiti."
Polako i paljivo - i pomalo ukoeno - Crni je Vitez sjahao.
Vie to, u pravom smislu rijei, i nije bio prazni vitez, jer mu je oklop bio
napunjen sa sto pedeset kilograma pijeska.
Sljedeega dana, Magus MacCullen paljivo je gledao borbe. Zanimali su
ga samo sukobi u kojima je sudjelovao vojvoda od Duquayne.
Vojvodi je, zapravo, ilo prilino dobro. Organizirao je da se posljednjeg
dana sukobi sa to je vie mogue vitezova i ruio ih je jednog po jednog.
Mora biti junak, mislio je MacCullen u sebi. Nije bilo bitno koliko e ih
izbaciti iz sedla; morao je dati ansu svakome tko ga je izazvao, i ako bi izgubio
ijedan boj, izgubio bi turnir. MacCullen ga je putao da obavi sav taj teak
posao, uvajui Ne-Ba-Praznog Viteza za posljednju rundu.
Vojvoda i nije bio pretjerano dobar borac, pa je MacCullenu trebalo neko
vrijeme da shvati zato pobjeuje. Da nije pazio na to, lako bi bio previdio.

Vojvoda je bacao aroliju zbunjivanja na oi svojih protivnika. inilo im se da

se nalazi desetak centimetara desno od mjesta gdje je zaista bio.
eka te iznenaenje, moj Lorde Varalica, s mrkim je smijekom mislio
MacCullen.
Na kraju, vojvoda od Duquayne zavladao je poljem. inilo se da vie
nema izazivaa. Odjahao je do gledalita, pred Kraljevu lou.
Herald je zatrubio u trubu.
"Ako nema novih izazivaa," povikao je glasom koji se orio, "Njegova e
Visost dodijeliti zlatni pokal Njegovoj Milosti, vojvodi Roderiku od
Duquayne!"
"U redu, gospodine vitee!" proaptao je MacCullen. "Znate to morate
uiniti! Izjaite i uinite to. I ne zaboravite to sam vam rekao!"
"Slijedit u vae upute do posljednjeg slova, Maguse", obeao je vitez.
Zatim je izjahao na borilite i svojim dubokim glasom povikao: "Ja
izazivam!"
Vojvoda Roderik, koji je upravo trebao iz Kraljevih ruku preuzeti pokal,
okrenuo se na zvuk glasa. "Tko je taj ovjek?" pitao je Kralja. "Zna li itko?"
"Prijatelju, moe mi vjerovati, vrijedan je tvojeg elika."
"U redu onda. Jo jedan."
I dva su viteza zauzela poloaje.
A trideset sekundi kasnije, vojvoda od Duquayne leao je na zemlji bez
svijesti.
Dok su njegovi pomonici prilazili da ga odnesu u ator, Crni je Vitez
odjahao pred Kraljevu lou. Herald je ponovno zasvirao u trubu. Ponovno je
zazvao izazivae.
Ali ovaj put ih nije bilo.
Kralj je ustao, sa zlatnim pokalom u rukama. "asni gospodine," rekao je,
"danas ste se dobro borili. Pobijedili ste ampiona. U to ime, predajem vam ovaj
pokal."
Crni je Vitez objema rukama prihvatio ponueni pokal.
U tom trenutku, pokal se promijenio. Ranije je to bio kale od izrezbarena
zlata. Sada je bio presvuen svjetlucavim dragim kamenjem - dijamantima,
rubinima, safirima i smaragdima u kristalnom skladu.
Gledatelji su zamukli. Kralj Huon je svojevoljno ustupio Veliki Kale!
Vie nije bio Kralj; bio je samo Huon Srani, nekadanji vojvoda od Bordeauxa.
A zatim je novi Kralj, Crni Vitez, uinio udnu stvar.
"Huone od Bordeauxa", rekao je upljim glasom, "Ja vam, svojom
voljom, vraam Veliki Kale, simbol i sr moi i vladavine nad Zemljom
Vilenjaka!" I stavio je Kale u Huonove ruke. Huon je ponovno bio Kralj.
MacCullen se probijao kroz utihlu, okiranu gomilu prema Kraljevoj loi.
"Moj gospodaru Kralju," rekao je, "moda bi bilo najbolje da poete sa
mnom. Mogu objasniti cijelu ovu stvar. Bila je to spletka najgore vrste. Hoete

li doi sa mnom do atora osobe koja se naziva vojvodom od Duquayne?"

Oamuen, Kralj ga je mogao samo pratiti.
Vojvoda je ba dolazio k svijesti kada su Kralj, MacCullen i Crni Vitez,
praeni s desetak Kraljevih straara, uli u njegov ator.
"Sto se dogodilo?" upitao je slabano. Onda su mu se oi fokusirale na
strogo Kraljevo lice.
"Da. To sam elio znati", rekao je Kralj. "to se dogodilo?"
"Dozvolite mi da vam pokaem, Vaa Visosti", rekao je Magus
MacCullen. Prsti su mu poeli izvoditi sloene kretnje po zraku, te je sloio,
slog po slog, aroliju velike moi.
Vojvodino se lice izmijenilo. Otrooki, naborani bijednik koji je leao na
leaju oito nije bio vojvoda od Duquayne.
"Magus Prezhenski!" rekao je Kralj. "No on bi trebao biti mrtav!"
"Prevara", rekao je MacCullen. "elio je da svi misle da je mrtav. Vidite,
morao je doi kao vojvoda Roderik kako bi mu uspjela spletka protiv Prijestolja
Zemlje Vilenjaka. Zaarao je Veliki Kale tako da pomislite da je to nagradni
pokal i predate mu ga. Nije bio zadovoljan time to je zaposjeo poloaj pravog
vojvode od Duquayne, nego je elio postati Kralj Zemlje Vilenjaka."
"to je uinio s mojim prijateljem, vojvodom Roderikom?" upitao je kralj
Huon ledenim glasom. "Ubio ga je?"
"Ne. Vojvoda je morao biti iv kako bi Prezhenski mogao koristiti
simulakrum njegova lica." Magus MacCullen je uperio prst prema arobnjaku
Prezhenskom. "Vi ste prodali svoju duu, Prezhenski. Suraivali ste s Njegovim
Sotonskim Velianstvom i otpisali svoj ivot za vijeke vjekova. Da ga
pozovemo i kaemo mu da doe po ono to mu pripada, ili ete maknuti ini s
pravog vojvode od Duquayne?"
"Maknut u ih!" propitao je preplaeni Prezhenski. "Dajte mi priliku."
"U redu. I znajte, ja poznajem magiju kao i vi, jo i bolje. Ne pokuavajte
nikakav trik."
"Neu! Neu! Obeajem!" Zapoeo je micati prstima i mumljati stihove.
I, odjednom, oklop koji je inio Praznog Viteza sloio se na pod atora.
"to je ovo?" rekao je Kralj.
Izvana se ulo komeanje.
I tada, sa Frithkinom pored sebe, uao je vojvoda od Duquayne, potpuno
gol osim konjske pokrivke koju je nosio omotanu oko sebe.
"Upalilo je!" rekao je sretno. "Upalilo je, Maguse MacCullene! Sjetio sam
se svega!"
"To mora da je nekakvo dvostruko sjeanje", rekao je Magus sa
smijekom. "Morali biste se sjeati kako je to biti konj i vitez odjednom."
"Upravo tako! Vrlo neobian osjeaj, moram priznati."
MacCullen je zapoeo govoriti neto, kada je krajikom oka zamijetio da
Prezhenski neto mrmlja i mae prstima. MacCullen je napravio jedan pokret, i

zli arobnjak se ukoio, paraliziran.

"Predlaem vam da uhitite tog ovjeka, Vae Velianstvo. Vojvodo
Roderie, s vama bih elio kasnije porazgovarati."
Prolo je samo sat vremena. Prezhenski je bio sigurno zatvoren, i tim od
tri arobnjaka bacio je na njega vrste arolije vezivanja, koje sam nikako nije
mogao skinuti sa sebe.
Kralj, vojvoda i Frithkin sluali su MacCullenovo objanjenje.
"Prazni Vitez se, vidite, mogao sjetiti samo stvari koje su mu bile veoma
vane, stvari koje je vrsto zapamtio nakon to je bio zaaran. Od poetka sam
smatrao udnim to se nije mogao sjetiti vlastitog imena, a sjeao se imena
svoga konja."
"Kad smo kod toga, Vae Velianstvo, elio bih vam ukazati na to da
dugujete vojvodi uslugu. Vratio vam je nazad vae kraljevstvo. Pravno, mogao
ga je zadrati."
"Stvarno, Maguse," rekao je vojvoda, "Huon zna da nikada ne bih
napravio takvo to starom prijatelju."
"Svejedno," rekao je Kralj, "ono to kae je tono. Ako postoji neka
usluga koju elite, uinit u sve to je u mojoj moi da je ostvarim."
"Pa-a-a ..." zapoeo je vojvoda. "Vi mu recite, Maguse."
"eli oprost za jednu umsku vilu imenom Naaia", rekao je Magus. "To je
bilo drugo ime kojeg se sjeao. Dogodilo se sljedee: Prezhenski je, koristei se
crnom magijom najmranije vrste, pretvorio vojvodu Roderika u konja. U
prekrasnog crnog pastuha. Naaia ga je koliko ja znam morala pronai vezanog "
Vojvoda je kimnuo. "Bili smo zajedno vani sokolarei. Vjerovao sam mu i
doveo me u umu - pored velikog hrasta - i ... pa, najednom sam bio konj. Bio
sam previe zbunjen da bih se sjetio to da uinim. Zavezao me je za drvo i
otiao."
"A Naaia", rekao je Magus, "nije znala tko ste vi bili, no vidjela vas je kao
mukarca i zaljubila se u vas. Izila je iz svog drveta i pokuala vam je pomoi.
Nije mogla skinuti ini, no mogla ih je izmijeniti. Djelomino je razdvojila vau
duu, ostavljajui dovoljno u konjskom tijelu da ini uvjerljivog konja - i to
pametnog konja, to je i bio - a preostalo je stavila u oklop. Na taj ste nain ipak
mogli krenuti u potragu za arobnjakom koji vam je uinio zlo.
"Prezhenski je, u meuvremenu, zauzeo vae mjesto. Vjerojatno je bio
jako zabrinut kada se vratio i otkrio da je konj kojeg je tako dobro svezao za
drvo nestao."
"Maguse MacCullen," rekao je vojvoda Roderik, "neu nikada zaboraviti
to ste za mene uinili. Spasili ste moje vojvodstvo."
"I moje kraljevstvo", dometnuo je kralj Huon.
"Oh, kad smo kod toga, Vae Velianstvo," primijetio je Magus, "elio bi
vam se ispriati to sam vas naveo da pomislite da je Prazni Vitez moj brat, no
sve to sam elio bilo je da date svoju kraljevsku Rije da je Crni Vitez vrijedan

toga da se s njim svatko bori - to i jest."

"Oproteno vam je, Maguse. Takoer i Naaiji. Volite li vi tu djevu,
Roderie?"
"Volim je, Huone."
"Onda emo vidjeti to se moe uini po tom pitanju. A sada, vjerujem da
u vas sve vidjeti veeras na veeri. Ovo su dogaaji koji e se prepriavati jo
generacijama. Hoete li poi sa mnom, vojvodo Roderie? Moramo pronai
neto to ete odjenuti umjesto ove konjske prekrivke. Oh, i, Maguse - mi emo
se u etiri oka dogovoriti oko prikladne nagrade, iako vam nikada neemo moi
isplatiti koliko vam dugujemo."
"Vaa Visosti," rekao je Magus MacCullen, namignuvi Frithkinu, "vi ste
jednom prilikom rekli da su Irci hrabri no siromani. U vaoj je moi da to
djelomino ispravite - bez da, naravno - umanjite hrabrost."

"TOUCHED BY A SALESMAN", 2001.

TOM HOLT
Jako sam sretan to e ba Monolith ispraviti jednu veliku nepravdu. A ta
je da se jo nitko nije potrudio prevesti neto od Toma Holta, jednog od udarnih
humorista anra koji po mojem skromnom sudu ne zaostaje nimalo za
Pratchettom, ni po izboru tema niti po duhovitom stilu i jeziku.
Napad na komini fantasy zapoeo je romanom Expecting someone Taller
(1987.), a usljedili su sve bolji Who's affraid of Beowulf? (1988.), Flying Dutch
(1991.), Faust Among Equals (1994.), Paint Your Dragon (1996.), Snow White
and the Seven Samurai (1999.), Valhalla (2000.), Nothing But Blue Skies
(2001.) i posljednji objavljen Falling Sideways (2002.). Tom Holt se rodio u
Londonu 1961. godine i zavrio je pravo to je iznimka koja dokazuje pravilo
da pravnici nemaju smisla za humor.
PREVELA AKLINA URKOVI

Dodir trgovca
Ima dana u kojima si uvjeren da je bog domain u "Skrivenoj kameri", i
da te Njegove kamere snimaju, dok publika u studiju umire od smijeha zbog
tebi paljivo namjetenih nezgoda. U svakom trenutku oekuje da e se On
pojaviti iza parkiranog auta ili iz grmlja i rei ti: da, namjestili smo vam, nita
se od toga nije zbilo u stvarnosti, i zato to ste bili tako dobar sudionik, osvojili
ste nagradu, besplatnu kombinaciju seta za kavu i budilice.
Da, Boe, zasigurno si me tamo preao na minutu-dvije, mislio je Paul,
dok je izlazio iz zgrade Swindall u no. Ipak, sve je za zabavu, i mora se
smijati, nije li tako? Zastao je na trenutak i priekao, ali iz nekog neobjanjivog
razloga Bog je propustio svoj lagvort i nije se pojavio, pa je Paul slegnuo
ramenima i krenuo prema stanici za bus.
I ima dana u kojima si uvjeren da je ivot pria koju prepriava idiot,
puna laika i bijesa, a ne znai nita. Ili, jo preciznije, koju prepriava idiot koji
zarauje za ivot piui za australske sapunice, koje idu zbog nedostatka dobrih
dijelova izmeu nesrea koje drmaju svijet. I ima dana u kojima si uvjeren da je
sapunica koju Bog pie zakoena u oajnikoj bitci za gledatelje sa suparnikim
showom, to Ga je natjeralo da sve strane nedae koje bi se prikazale u sezoni,
prikae u polusatnoj epizodi. U takve dane, nije ak sigurno ni ostati u krevetu i
pokriti se dekom preko glave; time samo moe privui bijesni tornado, strane
poplave ili otmicu izvanzemaljaca. Najbolje je provesti dan u drutvu ljudi koje
ne voli, nadajui se da e neto od tvoje zbilja zle sree prei na njih.
Srednje veliki dio njegova ivota pomicao se poput gleera plaenog po
satu. Nije bilo busa. Nita neobino. Odavno se lokalno stanovnitvo pomirilo s
injenicom da linija 47 prolazi kroz dep nerelativistikoga prostora negdje
izmeu parkiralita Sainsbury i Debenhama, s rezultatom da ono to se ini
dvije minute u busu, traje pola sata u stvarnom vremenu, uz zanimljivu
popratnu pojavu da (prema redu vonje) bus stane na stanici kod postolara
Higsona u 19:37, a ako stigne tono u 19:35:15, dobro moe vidjeti stranja
svjetla autobusa kako nestaju iza Burger Kinga. Moe si podesiti sat po liniji
47, smatralo je lokalno stanovnitvo, ako ti je sat dizajnirao Salvador Dali.
Paul je uzdahnuo i pogledao prema nebu, tono u trenutku da vidi neto
svjetlee i brzo kako prolazi kroz prostor izmeu oblaka: meteor, pretpostavio
je, ili komad naputenog televizijskog satelita koji trai put kui. Pratio je
putanju i ponovno to uoio na drugoj strani oblaka. Na njegovo iznenaenje,
uruio se na razinu krovova i nestao uz glasan tresak.
Nakon malo razmiljanja, shvatio je da je prolo ispred vijenice, to je
samo moglo znaiti da se zabilo negdje na ograenu pusto gdje je C&W
proiavao teren za izgradnju nove DIY robne kue.
Da mu dan nije bio tako truo, vjerojatno se ne bi time optereivao. Ali ...

Iz nekog razloga uvijek je htio pronai meteorit (a uz to, prisjetio se da je

negdje proitao kako dosta vrijede). Oklijevao je otpzilike minutu i pol, preao
ulicu i krenuo prema rupi u ogradi kroz koju su djeca dva dana ranije provalila
na teren.
Dok se provlaio pored sputenih zasuna i s mukom uvukao kroz rupu,
osjeao se blesavo. Kao prvo, kako e u mraku, bez lampe, pronai meteorit na
velikom gradilitu? A drugo, to e s njim ak i da ga nae? Prodati moda, ali
kome? Pohraniti ga u Exchange & Mart, ne dolazi u obzir, a ne poznaje
nijednog geologa. Osim toga, nisu li svi meteoriti pronaeni na britanskom tlu,
vlasnitvo Kraljice, ili su to bile jesetre?
Bilo kako bilo, pronai ga nije bilo problem. Tonije reeno, ono je
pronalo njega; u jednom trenu paljivo je prolazio pored parkirane mijealice
za cement, u sljedeem je ve nagazio na neto, a zemlja se zaputila njemu
ususret, poput velikoga, dobroudnog psia s uzicom meu zubima.
"Uuuh", ree glas iz mraka.
Kad se samo promatra kao komad hardvera, ljudski je mozak daleko
ispred konkurencije. Spreman je. Pouzdan. Ima odlino vrijeme reagiranja,
moe bez napora obavljati vie zadataka odjednom, a to moe potvrditi svako
kolsko dijete na koje se vie zbog sanjarenja. im se netko pojavi s potenim
operativnim sustavom za pokretanje, posloi ga s neshvatljivim poticajima
bajtova i poluvodia koji su instalirani po standardu, tek onda moemo vidjeti
njegov istinski potencijal. Primjerice: ak i u djeliu sekunde koji je protekao
od trenutka kad je ugazio u blato, do trenutka kad mu se blato zabilo u nos, Paul
je ve sloio nekoliko hipoteza kojima je objasnio to se zbilo. Najvra od tih
bila je da je ovjek u kojega se zabio bio lovac na blago koji je prvi stigao na
gradilite. Ova mu je pomisao, naravno, bila izuzetno mrska.
"Brz si", grubo je rekao. "Otkad si tu?"
Zauo se zvuk, poput kompjutera koji promilja o tome kako je ivot
udan, i zatim glas ree: "Nisam siguran. Ne dugo. Oprosti, ako sam malo
neodreen, ali mislim da sam se lupio u glavu, malo mi se vrti."
Moda je to bilo to; neto je bilo u glasu, to se nije inilo ba pravilno.
Naglasak, na primjer; zvuao je kao Skandinavac koji paljivo oponaa
amerikog TV voditelja usta punih rahloga kolaa. Ritam je takoer bio udan rijei su izgovarane u grupi, dvije ili tri odjednom, s malom stankom izmeu
svake serije. Iz nekog razloga, to je Paula podsjealo na umjetni glas koji uje
kad zove informacije, ili ak na njegova jo iritantnijeg roaka koji ti kae da
stisne jedan, ako eli razgovarati s operaterom. Ali, mislio je, to udarac u
glavu moe izazvati kod nekih.
"Ah", rekao je. "Jesi dobro?"
"Daj mi ruku, molim te?"
"Evo", ree Paul. Kleknuo je i pruio ruku. Neto poput loe raspoloene
krtice mu je vrsto stisnulo aku i povuklo ga naglo naprijed.

"Hvala", rekao je glas, dok je stisak poputao. "Ovo sigurno glupo zvui,
ali gdje smo?"
"Gradilite, iza Tescoa", odgovori Paul. "Kako se osjea?"
Kratka stanka. "Moja greka," ree glas, "nisam dovoljno precizno
podesio ispitivane parametre. Ponimo s planetom. Merkur?"
"Ha?"
"Na kojem smo planetu? Mislim da je Merkur, ali geografija mi nikad nije
bila jaa strana."
Paul je uzmaknuo korak natrag, za svaki sluaj. "Zvui kao da zbilja
ima vorugu na glavi. Bolje da te odvedem u bolnicu."
"Bolnicu", ponovio je glas. "Da, to je dobro. Definitivno humanoidni
koncept" (s duom pauzom od uobiajene prije rijei humanoid; definitivno
udan glas), "znai, Zemlja ili Proxima Centauri 7; i ili sam jako prehlaen, ili
ovo nije duina atmosfera, znai Zemlja je. Jesam li u pravu?"
Paul je na trenutak ostao bez rijei. "Zbilja mislim da mora doktoru",
predloio je.
"Radije ne bih, ako je tebi svejedno", odgovori glas. "Ako je ovo Zemlja,
mislim da smo pri kraju dvadesetog stoljea, ili na poetku dvadeset i prvog; i
ako su nai daljinski skeneri u pravu za stanje u vaoj medicinskoj tehnologiju pa, bez uvrede, ali mislim da u radije riskirati s opasnom ozljedom, ako nije
svejedno. Zapravo, mislim da je to samo mala voruga na glavi; ne moe biti
tako loe jer inae prevoditeljski ip ne bi radio. Temperamentan, samo mora
puhati u prokletu stvar - Priekaj", nastavio je glas, "Mrzim razgovarati s nekim
koga ne vidim. 'Ajmo na svjetlo, hoemo li?"
Iznenadno bljetavilo, svjetlije od zavarivanja ili gorenja magnezija. Paul
je instinktivno okrenuo glavu. "to do vraga misli da si...?"
"Oprosti." Glas je zvuao povrijeeno i zbunjeno; razoarano. "Ne svia
ti se?"
"Ne", odgovorio je Paul, mirkajui, kako bi uklonio svjetlee ljubiaste
tokice iz svoje mrenice.
"Oh. Oh, dobro. Moda je malo zastarjelo. Oduevilo ih je kad sam
posljednji put bio ovdje, kad je to bilo, prije dvije tisue godina? A moda se
mijenja, valjda."
Luak, zakljuio je Paul; jo gore, luak s nekom industrijskom
pirotehnikom. To strano zasljepljujue svjetlo nije moglo proi neopaeno,
mislio je, jer se prisjetio da se neovlateno nalazi na gradilitu. uvari, veliki
psi (bojao se pasa), do poziva policije. udno, ali do prije jedva etvrt sata,
govorio si je da dan ne moe biti gori.
"U redu je", ree glas. "Iskljuio sam ga."
Doista, svjetlo je sada bilo podnoljivo, tek bljesak bjelokosti, ne sjajniji
od svjetlosti stuba u stambenim zgradama. Vidio je ovjeka kojemu je pripadao
glas.

"No," nastavio je vlasnik glasa, "sve je to dobro, ali mislim da mi je bolje

planirati put. U kom pravcu je svemirska postaja?"
Vidio ih je na slikama kad je bio dijete; u knjizi Moja prva Biblija (u
kasnijim, prethodne generacije kolaraca uljepale su crtee bradama i
brkovima, i ostalim, jo nevjerojatnijim tjelesnim atributima) i na boinim
estitkama, naravno. Sve je bilo kao na crteu Gerila, aureola, lebdei ogrta;
bez harfe, ali poznato je da je harfa po izboru). Jedini problem je bio to ne
postoje.
"Ti si aneo", rekao je ispitivaki.
Namrgodio se jedva primjetno. "Da", odgovorio je. "Svemirska postaja.
Je li daleko?
"Ali ne moe biti", prigovorio je Paul. "Aneli ne postoje."
Aneo je slegnuo ramenima, ostavljajui na Paula dojam da je takav
razgovor ve vodio. "Ima pravo na svoje miljenje", ree. "Vjera je potpuno
osobna stvar, a sloboda vjeroispovijesti je zajamena Deklaracijom Svetih
prava. Pa; kako bi bilo da ovom fragmentu svoje mate kae najbri put do
svemirske postaje?"
Paul je uzmicao.
"Oh, za ... " Aneo je nestao. Paul jo uvijek nije doao k sebi, kad se
aneo ponovno pojavio; samo vie nije bio aneo. Bio je preslikana kopija
njega samog.
"Bolje?" upitao je lani Paul.
"Ne."
"Oh. Mogu li znati zato?"
Paul je pokuao odgovoriti, ali ga je glas izdao.
"Bez uvrede," ree duplikat, "ali mislim da si malo nerazuman. U redu, ne
voli bljetavo svjetlo, to je vjerojatno neto tehniko i karakteristino za vrstu,
ega nije bilo u priruniku. Ne svia ti se izgled krilatog poslanika; to je stvar
ukusa, a kao to sam malo prije rekao, ima pravo na svoje miljenje. Ali ne
moe ozbiljno oekivati od mene da povjerujem da te ovo vrijea; do vraga, to
je tvoja vlastita vrsta."
Paul je neko vrijeme odmahivao glavom. Konano je uspio izgovoriti:
"Da. To sam ja."
"to? Ah, shvatio sam. Dobro, ve jako, jako dugo nisam sreo nekog od
vas." Dvojnik je uzdahnuo. "Jasno, poeli smo loe, i imam uasan osjeaj da
to god uinio, samo u pogorati stvari, pa zato mi onda samo ne kae kako
da doem do svemirske postaje, i moe zaboraviti cijeli ovaj neukusni
incident?"
"Nema svemirske postaje", promucao je Paul. "Ne ovdje."
"Do vraga." Njegova zrcalna slika zapucketala je svojim (njegovim?)
jezikom. "Sad e mi rei da je na drugoj strani otoka ili neto slino."
"Nema svemirske postaje", ponovio je Paul. "Nema toga."

Paul je imao nezahvalnu privilegiju vidjeti sebe tono onakva kakav je

kad se trudi ostati miran i strpljiv dok ima posla s idiotom. "Moram priznati da
je ovaj tvoj vjerski sustav meni sasvim nov. Neka vrsta nadegzistencijalizma,
vjerojatno. Da vidimo: ne vjeruje u svemirske postaje zato to ih sada ne
moe vidjeti, omirisati ili opipati. U redu, pogledajmo to moemo uiniti.
Pretpostavimo da svemirska postaja postoji -"
"Ne shvaa", prekinuo ga je Paul. "Nema svemirske postaje. Ne postoji.
Nije jo izmiljena, osim u Zvjezdanim stazama i takvim stvarima. Znanstvena
fantastika."
Sad je imao dragocjen uvid u to kako izgleda kad je jako zamiljen. Nije
lijep prizor.
"Ali", ree drugi, "Imam nelagodan osjeaj da ovo poinje imati smisla.
Vaa kultura jo nije razvila meuzvjezdane letove. Jesam li u pravu?"
Paul je klimnuo glavom.
"Prokletstvo." Ovaj izraz je jako dobro poznavao iz svog ogledala. "Eh, to
je teta. Nema hiperprostorne radiokomunikacije? Nema heuristikih
samonadopunjavajuih jedinica za simultane prijevode? Nema kontakata s
izvanzemaljcima?"
Paul je zatresao glavom.
"Oh, fuj." Drugi je okrenuo glavu, moda ne elei otkriti osjeaje. "Ali,
samo trenutak", rekao je. "To nije u redu. Prepoznao si me, dok sam izgledao
kao krilati poslanik. Rekao si da sam aneo."
"Pa, jesi", odgovorio je Paul. "Ili si bar bio."
"Onda zna tko smo - Oh, ekaj, zaboravljam. Ti ne vjeruje u nas."
Paul je ponovno kimnuo.
"Uhvatio sam te." Osjetila se doza olakanja u glasu. "Sad mislim da
znam to se tu zbiva. To je stvar religije, zar ne? Dobro, sad bar znam gdje smo.
Ti misli da sam ja neko nadnaravno bie; ili ne, jer ne vjeruje. I prilino
ispravno, jer nisam."
"Nisi to?"
Drugi se osmjehnuo. "Nisam nadnaravan", ree. "Ni najmanje. Zapravo",
dodao je s malice stidljivim smijekom, "Ja sam akviziter."
"to?"
"Akviziter. Predstavnik prodaje, idem okolo i prodajem stvari."
Iz nekog razloga nije ba shvaao, i zauo je sebe kako pita: "Koje
stvari?"
Drugi je slegnuo ramenima. "Generiki naziv je novotarije", odgovorio je.
"aljive stvari, darove, suvenire. Nepotrebne stvari", dodao je. "Ali sve jako
kvalitetno, ukusno, roba visoke Mase, samo najbolje ... Nepotrebne stvari",
ponovio je, s dakom tuge. "U tome je moja vrsta najbolja. Okiena drvca, mora
koja se razdvajaju, veliki prsti koji piu po zidovima, do sada neopaene
zvijezde koje te prate posvuda. Dao bih ti katalog, ali sam sve ostavio na svom

brodu."
"Tvom brodu."
"Da, jadan ja. Moja glupa greka. Nisam pazio kuda idem, pa sam se
estoko zaletio u asteroid, ostalo mi je samo toliko vremena da se katapultiram.
Imao sam nevjerojatnu
to ^am bin fnliVn HliVn nvntn t\mm nlpnphv l-nana Kil- cnA Wn^i/-*
ni-hi^Tn "
Uzdahnuo je. "Treba uvidjeti koliko si zapravo sretan", rekao je. "Koliko
god ti stvari mogli izgledati loe, mogle su biti prokleto loije."
udno ... Prije dvadeset minuta, Paul je stajao na autobusnoj stanici
vjerujui da je dosegnuo zadnju stepenicu na ljestvici jada. Sada je razgovarao
sa stvorenjem (oito) iz drugog svijeta, koje je nasukano na udaljenom planetu
bez nade da e se ikada vratiti, a stvorenje je bilo daleko pozitivnije i poletnije
uz svoje nesree, nego to je on bio zbog svojih trivijalnih nezgoda. Potpuno
neoekivano, bilo ga je sram.
"Uh", ree. "Ako mogu kako pomoi ..."
Nije to namjeravao rei; izmaklo mu se, poput make koja se izvije iz
ruku kako bi ulovila pticu. Ipak, rijei su sad bile izreene, i nije ih mogao
povui.
"To je izuzetno ljubazno od tebe", uzvrati mu drugi, ozarena lica. "U redu;
poet emo s toplom kupkom, promjenom odjee i pristojnim obrokom, a zatim
se moemo baciti na ozbiljnu majstoriju. Da li ti je kua daleko odavde?"
"Tu dakle ivi", ree udni posjetitelj, ogledavajui se uokolo. Pogledom
je prelazio po praznim kutijama za pie, i zastao na gomili nesparenih arapa
uguranih u udaljeni rub kaua. "Zanimljivo."
"Malo je neuredno - " zapoeo je Paul.
"Zbilja? Po emu se razlikuje od tipinih obitavalita tvoje vrste? Na
primjer, od onih etvrtastih kontejnera -"
"Sjedni", ree Paul. "Donijet u ti aj."
Kad je aj stigao, izvanzemaljac je to promatrao dvije, moda tri sekunde.
Zatim je umoio prste i poeo ga nanositi na lice. "Ne," ree Paul, "kada je
tamo, u kupaoni. To je aj. Za pie."
"Oh." Neizgovoreni: Jesi li siguran? visio je u zraku. "Dobro, hvala ti
lijepo. Oh, shvaam. Dri za zakrivljeni dio i to koristi kako bi manevrirao
posudu prema ustima. Ti si to izmislio?"
"Ne", ree mu Paul. "Zapravo, to ve neko vrijeme postoji."
"Izvrsno", uzvratio je stranac. "Tvoji su izmislili neto tako pametno, a
ipak ste jo nasukani na ovom malom planetu. Zna," dodao je, "mogu se
obogatiti prodajom ovoga kod sebe doma."
"Zaista?"
"Oh, da." Popio je gutljaj aja, najeio se, i spustio alicu na stoli, to je

dalje mogao. "Moja tvrtka bi platila masne pare za briljantnu novotariju poput
ove. Vie nego dovoljno za cijelu opremu za misiju istraivanja i spaavanja,
samo kad bi mogli stupiti u kontakt s njima. to me podsjetilo -"
"Da", uzvratio je obzirno Paul; zatim je rekao: "Spomenuo si ozbiljnu
majstoriju."
Drugi on je klimnuo glavom. "Tono", ree. "U osnovi, mislio sam
napraviti jednostavan hiperprostorni svjetionik. Nita posebno, razumije; samo
dovoljno za odailjanje jednostavnog poziva u pomo. Sljedei brod koji proe
ovim prostorom uhvati taj signal, zabiljei koordinate i obavijesti ovlatene; oni
poalju brod po mene. Razumio bih da je ovo neki planet u bronanom dobu,
gdje su svi ivjeli u kolibama od blata i uzgajali svinje, i mislili da je mali
komunikacijski modul nedostian izum. Ali rasa koja je izumila integrirani
kontejner za pie s rukom -" Odmahnuo je glavom u oitom uenju. "I eto
me, poinjem gubiti nadu."
"Ba", ree Paul. "Koje stvari misli da e ti trebati?"
"Oh, nita posebno", uzvratio je stranac. "Kristali zebulona, barkonijski
ipovi, supravodljivi kabel, neto antimaterije, komad ploe i odvija.
Vjerojatno ima tu, na licu mjesta, veinu toga."
Paul je nakubio usne. Imao je odvija; makar, imao je odvija na
kineskoj kopiji vicarskog vojnikog noa, ali ga je svinuo kad je njime
pokuavao probuiti foliju na boci mlijeka. "Mislim da e biti malo tee", rekao
je.
"Oh. Misli, trebat emo kupiti neke stvari? Dobro, naravno, im stignem
kui, mogu ti poslati ek."
"Nije to", ree Paul stoje taktinije mogao. "Istina je, da ja nikad nisam
uo za zeb-to-god i ostale predmete koje si nabrojao - to ne znai da ih
nemamo, jer bi onime to ja ne znam o znanosti, mogao ispuniti cijelu povrinu
Sjeverne Amerike, pod uvjetom da sitno pie. Ali spomenuo si antimateriju -"
Stranac je kimnuo. "Samo obinu, za iroku potronju", ree.
"Neprovodnu."
"U redu", uzvrati Paul. "Pa, zasigurno znam da to nemamo, jer sam neto
vidio na telki da to znanstvenici pokuavaju stvoriti, a zakljuak je bio -"
"Telki?"
"Televizija. Zvuk i slika koji se prenose kroz zrak. Svaka kua ima
prijamnik. To je veoma popularno ovdje."
"Zbilja." Izvanzemaljac je dvaput kimnuo, polako, namjerno
izbjegavajui pokazati i najmanji trag bilo kakva izraza lica. "Znai," ree,
"nema antimaterije. Nevolja."
"Naravno," ree Paul, "ako zna kako se dobiva -"
"Nita lake", uzvratio je izvanzemaljac.
"Hej!" Paulovo lice se ozarilo. "Mogu napraviti savreno - mislim,
siguran sam da e se s vremenom neka tvrtka zainteresirati, hm, kako ti pomoi.

Na humanitarnoj osnovi."
Izvanzemaljac je zatresao glavom. "Nita lake," ponovio je, "ako imate
kvadrofaznu posudu za estice, zakaenu na megaterni tuak, privren na
tritoberilijski klip. Moda sam klevetao tvoj narod da je zaostao, ali neto mi
govori -"
Paul je kimnuo. "Poteno", ree. "Pazi, moe li upotrijebiti bilo to
drugo? Kao kad medom zasladi kavu, ako nema eera?"
Izraz na stranevu licu govorio je Paulu da ta usporedba nije ba od
pomoi. "Ne, zapravo", uzvratio je stranac. "Antimaterija je antimaterija, ne
moe se ba bez nje. elio bih da ti mogu rei kako se izrauje kvadrofazna
posuda za estice, ali ne mogu. Kao to rekoh, moja tvrtka se bavi
novotarijama. Igrakama. Napravicama. Magnetima za hladnjake."
To je bilo to. Stranac se malo nagnuo prema naprijed, vjerojatno se po
prvi puta suoivi s istinskom bezizlaznou svoje situacije. Paul je ponovno
osjetio neuobiajen svrbe suosjeanja u svom mozgu, na mjestu na kojem se
nije mogao poeati.
"Kako se zove?" upitao je.
Stranac je podigao pogled. "Ime", ponovio je. "Oh, misli moj
identifikacijski kod? 6340097/227/3."
"Ah. Ja sam Paul."
"Paul", ponovio je 6340097/227/3. "Drago mi je."
"I meni."
Ponovno tiina, a Paulove misli su poele lagano lutati. Dakle, mislio je,
to je stvarno aneo; aneli zbilja postoje, a ovo je jedan od njih. Osim to nisu
boanski glasnici ili rajski socijalni radnici koji dolete im dijete zapljee
ruicama (ili tako neto); oni su trgovci, izvanzemaljci jednaki olou koji te
uhvati u uskoj uliici, s jaknama koje im vise na kukicama ... Nekako, ovo ie
imalo vie smisla od ortodoksne verzije. Sramotno, ipak, sada bi mu bilo drago
da mu aneo uvar pomogne, netko tko moe ispraviti njegov ivot i vratiti sve
na dobro.
Kao da. Mogao je (oito) povjerovati u anele, i vesele trgovce iz
udaljenih galaksija, ali ak ni on nije bio tako glup.
Ipak. "Izgleda da si imao prilino gadan dan", ree.
6340097/227/3 je kimnuo. "Moglo bi se rei."
"Ja isto", ree Paul. "Prvo, pokvario mi se auto i zakasnio sam na posao.
Onda me djevojka nazove i da mi nogu. Na kraju, dobijem otkaz na poslu. Ja to
zovem jako gadan dan. to ti misli?"
6340097/227/3 ga je pogledao. "Da vidimo", ree. "Nisam siguran da li
sam razumio atrovaku terminologiju, ali mislim da sam shvatio bit.
Posjeduje komad tehnologije koji ne radi. Tvoj budui partner te odbacio zbog
drugoga. Tvoja radna grupa te oslobodila tvojih negenetskih klanovskih radnih
obaveza, tako to ti je ukinula dio ovlatenja. Je li to to?"

Paul je kimnuo. "To ili otprilike to", ree. "ini se da se sline stvari
deavaju i tamo odakle si ti."
"Zaista", odgovorio je 6340097/227/3. "Ali, mislim da si rekao da si imao
lo dan."
"Naravno da je bio lo dan. Nisam li upravo ...?"
6340097/227/3 je slegnuo ramenima. "Oprosti," ree, "bit e da sam krivo
shvatio. Ili je ovdje drukije. Primjerice, tamo odakle sam ja, otkrie da
posjeduje komad tehnologije koji ne radi je openito razlog za slavlje, jer to
znai da moe tuiti proizvoaa za odtetu veliku kao dvadeset prosjenih
godinjih prihoda. S druge strane, nae uslune obveze prema strukturi
negenetskog klana su jako striktne. U osnovi, radi za njih 88 sati na dan, 769
dana u godini, dok ne umre, u zamjenu za osnovni minimum kalorijske
vrijednosti potrebne za odranje ivota. Prilino zahtjevno, s obzirom da veina
nas ivi bar, recimo, u vaim jedinicama, pa preko sedamdeset tisua. To
moram naglasiti zato to je zaposlenje kazna rezervirana za kriminalce iji su
prekraji preveliki za smrtnu kaznu - obzirom na injenicu da je na sustav
socijalnog osiguranja izuzetno velikoduan, i obuhvaa 69,2% populacije koja
umire od kolesterola prije no to navri dvanaest godina. A to to te odbila tvoja
suena seksualna partnerica ..." Nakubio je usne i malice se najeio. "Osim
ako je tu potpuno drukije, i vae vas partnerice ne progutaju dva sata nakon
parenja ..."
"Razumijem to hoe rei", ree Paul. "Zapravo, tu je dosta drukije."
"Zbilja?" 6340097/227/3 je izgledao prilino sjetno. "Izgleda, onda, da je
ovo dosta fino mjesto za ivjeti."
"Mislim da je tako", odgovorio je Paul zamiljeno (i mislio, dva sata
kasnije; aul). "Sve zapravo ovisi o tome kako promatra stvari."
6340097/227/3 je kimnuo. "Pa," ree, "hajmo se neim razveseliti,
hoemo li? Znam", dodao je, s osmijehom koji Paul nije mogao posve shvatiti.
"Pogledajmo tu televiziju."
Nieg boljeg za raditi, mislio je Paul; i dok on bude buljio u kantu, moda
uspijem nai neki faktian nain da mu kaem, koliko god ja suosjeao s
njegovim loim stanjem i oajnom situacijom, ne moe ostati beskonano
ovdje. ... A to je tono nasukani izvanzemaljac trebao uiniti, nije stvarno
mogao zamisliti. Moda doe dan kad e netko konano izumiti multifazni
togodbio i poeti ispumpavati antimateriju u praktina obiteljska pakiranja, a
on e konano moi kui; odbacio je sugestiju da njegova vrsta opstaje due od
jadnih ovjejih sedamdeset. Do tada, po svoj prilici, morat e se smjestiti i nai
posao. (A i to je neobino, promiljao je Paul. U njegovu sluaju je to bila
uasna tragedija, najgori stravian scenarij - ivjeti na Zemlji, ii na posao svaki
dan, otplaivati hipoteku, nositi se to bolje moe sa zaepljenim cijevima i
europskom jedinstvenom valutom, i teniskim laktom - s obzirom da nikad
ozbiljno ne razmilja o ivotu koji je drukiji. Ako si sretnik.)

"to je to?" iznenada je zapitao 6340097/227/3.

Bila je to jedna od onih oputenih detektivskih pria, u kojima se zbivaju
stravina ubojstva ljudi u srcu idilinog engleskog sela.
"to je to?" uzvratio je Paul, kiljei u ekran, u sluaju da je neto
propustio. "To je crkva."
6340097/227/3 je buljio, otvorenih usta; onda je, iznenada, podigao oba
koljena, viknuo "Vu-hu!" i poeo skakati po sobi. Nervozan, Paul je uzeo
daljinski i promijenio program. Ah, biljar. To bi ga trebalo smiriti.
"Ono", promucao je 6340097/227/3, zaustavivi se kako bi doao do
daha. "Gdje je to?"
Paul se namrgodio. "Ne znam", odgovorio je. "Meni je izgledala kao
svaka druga crkva."
"Hoe rei da ima i drugih?"
"Stotine. Tisue, moda."
6340097/227/3 se spustio na koljena i nasmijeio. Djeli sekunde, Paul je
bio ljubomoran. Ovo je bila tona kopija njegova lica, a bio je siguran da nikad
u svom ivotu nije izgledao tako blaeno.
"to je toliko divno u crkvama?" upitao je.
6340097/227/3 je zatresao glavom. "Ima li koja tu u blizini?" upitao je.
"Pretpostavljam. Ne mogu rei da sam je ikad uoio. Mislim, toliko su
uobiajene, da ih uzima zdravo za gotovo ... Jesam li rekao neto smijeno?"
"Ne, zapravo." 6340097/227/3 je drao ruku na ustima. "Sluaj, stvarno
mi je ao to te ovako gnjavim, ali je ivotno vano da pronaemo neku - kako
si ih nazvao?"
"Crkve."
"... neku crkvu, to je prije mogue. Molim te?" dodao je izvanzemaljac,
pogledom izgubljena psetanca, to Paul ne bi znao ni za milijun godina.
"Naravno", odgovorio je. "Ovog trena?"
"Da."
Sramotno, crkva je bila udaljena ni tri minute hoda od Paulovih ulaznih
vrata, to je on potpuno zaboravio, dok nije ugledao zvonik. Nije znao pravila
za ulazak u crkve nakon mraka; ali vrata nisu bila zakljuana, pa je mislio da je
vjerojatno u redu ui. "Je li ovo - ?" htio je rei; tad je shvatio da
6340097/227/3 nije vie pored njega. Nestao je.
"Hej", glas izvanzemaljca je odzvanjao od nadsvoenoga krova. "Dosta je
stara, zar ne?"
"Mogue", odgovorio je Paul. "Mnogo crkava je staro stotine godina, ali
stvarno ne znam
"Da! Oh, to je ... Doi tu, brzo. Trebam malo tvoju pomo."
Pronaao je 6340097/227/3 kako klei pored oltara; nita udno u crkvi,
zakljuio je Paul. Ali izvanzemaljac je neto traio. Jo neshvatljivije, vrlo brzo
je to naao.

"Velianstveno", promrmljao je 6340097/227/3, izvlaei jednu plou.

"Naravno, davno je to bilo, ali vjebao sam na ovim bebama. Sada, da vidimo,
koja od ovih je ciradijsko napajanje?"
Paul je zabezeknuto buljio. Iza ploe, nalazio se gusti optiki sklop
usijanih kablova i sjajnih metalnih cijevi, s nekom tipkovnicom privrenom
na stranjoj strani, s udnim simbolima na tipkama. 6340097/227/3 je grabio
masu kablova, premjetao ih, ukljuujui ih ili spajajui jedne na druge. "Imam
ga", ree, i zatvori plou. "Hajmo sada zagrijati ovu ljepoticu, pa mogu odletjeti
odavde. Nije nepotovanje," dodao je, "ali nije mi se tu svialo. To s vaim
enama je primamljivo, ali no vam je krive boje, a nebo malo prenisko za moj
ukus. Uz to, nema nita do kue, zar ne?"
Paul se odmaknuo tri koraka. "Govori mi", ree polako, "da je ova crkva
zapravo svemirski brod?" 6340097/227/3 se nasmijao. "Kasniji model ZZ885
zvjezdane jedrilice", uzvratio je preko ramena. "Sigurno su je neki moji ljudi
ostavili na nekom stupnju. Ili su naseljenici sletjeli i nikad se nisu vratili, ili
smo planirali izgraditi bazu ovdje, pa se odustalo od projekta. To se dogaa.
Nisi li rekao da ih ima puno?"
"Jako puno", odgovorio je Paul. "Bogzna koliko, svuda po svijetu. Kae
da su sve to svemirski brodovi?"
6340097/227/3 je slegnuo ramenima. "Ne bih znao", odgovorio je. "Za to
vam slue?" Nije ba bio siguran to odgovoriti. "Religija", rekao je.
"Ah", uzvratio je 6340097/227/3. "Simboli. Ne bi bilo prvi puta.
Vjerojatno su neke od njih kopije koje su vai izgradili, mislei da su samo,
zna, zgrade. No, bez brige, ova je zasigurno prava." Sada je bio u orguljama i
poigravao se s cijevima i registrima. "Nivo plazme je malice nizak," ree, "ali
je glavni reaktor u prilino dobrom stanju, obzirom na okolnosti. Stvarno dobro
da se nitko nije igrao s tim. Unutra ima goriva, dovoljno da digne i u zrak cijeli
tvoj otok ako zakuha."
Paul se sjetio tisue gospoa srednjih godina koje sviraju orgulje po
itavoj zemlji, dvaput svake nedjelje, i najeio se do arapa.
"Hajmo sada." 6340097/227/3 je izronio iz unutranjosti orgulja i penjao
se stepenicama propovjedaonice. "Sada samo moram podesiti kurs, i spremna je
za pokret." Nagnuo se nad propovjedaonicu, posegnuo za ploicom pjesmarice i
umetnuo 134, 96, 308; isto tako i s psalmima, 42, 90. "Dobro," uzviknuo je,
briui elo, "mislim da je ovo zbogom. Hvala ti na pomoi."
Paul ga je gledao. Ako je oekivao neto kao "Daj mi sve i dat u ti sve",
razoarao se. Ali naravno, odbio bi. Naravno ...
"Sretan put", ree neuvjerljivo, i doda: "Bojom brzinom."
6340097/227/3 je kimnuo. "Bar dok ne izaem iz vae atmosfere; onda
mogu smanjiti gas i tedjeti gorivo." Namrgodio se, kao da se zabrinuo zbog
neega. "Sve se dobro zavrilo po mene," ree, "ako se ova gajba stvarno digne
s povrine, ali siguran sam da hoe. Nadam se da e se i tvoja situacija rijeiti."

"I ja se nadam", uzvratio je Paul; i osmjehnuo se, jer ne susretne anela,

pomogne mu da se vrati kui i ostane praznih ruku, tako vele pravila. Ne:
ode kui, i kad stigne, sve je rijeeno. Djevojka te eka kod vrata, suze joj
teku niz obraze, a im ue, zove te ef kako bi ti se ispriao, a zatim mehaniar
zove i kae da ipak ne treba nova glava cilindra, i i sve je zauvijek lijepo. "Pa,
ivio", ree. Okrenuo se i iziao, zatvarajui vrsto vrata iza sebe.
Za svaki sluaj, uzmaknuo je onoliko koliko je mislio da je sigurna
udaljenost; izvan crkvene ograde (po svoj prilici, to je izvorno bila oznaka za
opasnu zonu) i sto metara dalje niz ulicu, za sreu. Nita se nije zbilo dosta
dugo; i onda, odjednom, zasljepljujui bljesak iste bijele svjetlosti - morao je
okrenuti glavu. Kad se ponovno okrenuo, crkva je ve bila visoko na nebu,
bijela vatra bjenjela je iz sva etiri potporna stupa, zvonik je probijao mrak
poput - dobro, poput nosa rakete. Iako je znao da je gesta besmislena, mahao je,
sve dok se crna toka nije izgubila u noi, i vie se nije vidjelo nita osim
blijedog usijanja tinjajue trave iza vrata crkvene ograde.
U redu, ree sam sebi, kreui prema kui. Sada zabavni dio.
Nije otrao kui, imao je dovoljno samokontrole za to. Ali nitko ga nije
ekao, nije bilo poruke na sekretarici, nikakva papiria ispod vrata. Ostao je
budan koliko god je mogao, ali nitko se nije pojavio. Probudio se u etiri ujutro
na sofi, jo uvijek potpuno odjeven, pitajui se je li sve to bio san; zatim je
ugledao alicu aja na stoliu, odgurnutu daleko na sredinu, gdje ju je aneo ispravak, gdje ju je trgovaki putnik ostavio.
Slijedei dan je bilo neto sitno na lokalnim vijestima o tome kako su
huligani zapalili lijepu staru crkvu, ali nita od kajanja djevojke ili isprike
poslodavca, a mehaniar je nazvao i rekao da je i stranja poluosovina dosta
napukla.
Aneli, mislio je. Kako da ne.
Tri mjeseca poslije, Paul je sjedio na svojoj sofi i gledao poslijepodnevne
sapunice, razmiljajui da li da se obrije ili ne, i grickao hladnu picu od
prethodne veeri, kad mu neto uleti kroz prozor, a razbijeno staklo ga umalo ne
poreze. Bio je to meteorit - meteorit s gumbom sa strane. Stisnuo ga je i iz njega
su ispala dva komadia plastinoga filma.
Na jednom od njih je pisalo: "Dragi Paul, sretno sam stigao kui. Prodao
sam ideju za alicu-s-drkom najveoj korporaciji za bestidno grdne pare.
Pedeset-pedeset, slae li se? Puno pozdrava, 6340097/227/3."
Drugi komadi plastike je bio ek, dvojezian, na engleskom i na udnoj
rkariji, na 90,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000 czxyskd, koji se
moe unoviti u Gamma Orionis IV banci.
Na kraju, Paul ga je uokvirio i objesio na zid. Platio je dvadeset funti za
popravak razbijenoga prozora.

"FINAL REWARD", 1988.

TERRY PRATCHETT
Iako za Terryja Pratchetta ne treba uvod, rei emo da on ipak nije
izmislio komini fantasy, ali da ga je redefinirao, popularizirao i zasjeo na tron
kralja svih kraljeva smjenog fantasyja su sute injenice.
Njegov odlian roman Dobri predznaci kojeg je napisao u kolaboraciji s
Neilom Gaimanom imali ste prilike itati u Monolithu 003, prvi roman iz
"Discworld" serije Boja magije u prijevodu Predraga Raosa objavio je Bakal,
drugi, Fantastino svjetlo izaao je u tri nastavka u Futuri, a najnovija je vijest
da je jedan splitski nakladnik kupio prava za daljnje nastavke. Inae, serijal je
doao do dvadeset i osmog romana pod naslovom The Amazing Maurice and
His Educated Rodents (2001.), a u skorije vrijeme izai e jo Night Watch i
neto kasnije The Wee Free Men. Pria je napisao malo, a najvea im je
zamjerka to su kratke.
PREVELA REBEKA TOTH

Konana nagrada
Dogger je otvorio vrata jo uvijek obuen u kuni ogrta. Neto
nevjerojatno bilo je na pragu.
"Postoji jednostavno objanjenje," pomislio je Dogger, "poludio sam."
Ovo se inilo dovoljno razumnim razmiljanjem za sedam sati ujutro.
Ponovo je zatvorio vrata i vukui noge proao niz hodnik, dok je s one strane
kuhinjskog prozora Sjeverna ulica odjekivala tropotom vagona punih ljudi koji
nisu bili ludi usprkos svom izgledu.
Postoji blaeno vrijeme postojanja koje yen budisti (slini zen budistima,
samo s veim zdjelama za sakupljanje milodara) nazivaju plinki. Precizno je
definirano kao onaj interval izmeu buenja i vremena kada vas u glavu udare
svi problemi koji vam no prije nisu dali zaspati; zavrava kada shvatite da je
ovo ba to jutro kada je sve trebalo izgledati ljepe, ali ne izgleda.
Sjetio se svae s Nicky. Zapravo, ne svae. Vie je to bila ljutita utnja s
njene strane, a sve ogorenije blebetanje s njegove; osim toga nije se mogao niti
sjetiti kako je to sve poelo. Sjetio se da je rekao neto kako neki od njenih
prijatelja izgledaju kao da tkaju svoj vlastiti kruh i peku svoje vlastite ovce, a
tada je to eskaliralo do toga da je on vjerojatno rekao neto poput: Pa kada ve
pita, ja mislim da zeleni 2CV-ovci imaju svoje anti-nuklearne naljepnice
zalijepljene na stranje staklo automobila prije no to napuste tvornicu. Da je
bio u stanju kakvo inae dosee nakon pola litre bijeloga vina, vjerojatno bi
iznio i primjedbu o enskim hlaama do ispod koljena. Bila je to jedna od
onakvih svaa kada bi svaki pokuaj izvlaenja kroz alu otvarao novi ponor
pod njegovim nogama.
I tada je ona prekinula, ne, razbila tiinu komentarima o Erdanovu macho
ispunjenju elja za adolescente, i onda su tu bili komentari o Rambu, i onda je
uhvatio samog sebe kako brani ljude koje je trijezan mrzio isto toliko koliko i
ona.
I onda je doao kui i napisao posljednje poglavlje Erdana i zmije s ruba, i
zbog gnjeva, alkohola i pobune ubio je svoga glavnog junaka na posljednjoj
stranici. Zatrpala ga je lavina. Oboavatelji e ga mrziti, ali nakon to je to
uinio, osjeao se bolje, osloboen od neega to ga je koilo sve ove godine. I
sluajno ga poprilino obogatilo. To je sve bilo zbog kompjutora, zato to je
polovina oboavatelja koje je sretao radila s kompjutorima, a oni koji rade s
kompjutorima plau nose kui u kolicima; oboavatelji znanstvene fantastike se
moda i pobune s vremena na vrijeme, ali knjige kupuju na lopate i itaju ih
stalno.
Sada e morati smisliti neto drugo za njih, pisati pravu znanstvenu
fantastiku, nauiti o crnim rupama i kvantima ...
Jo je neto opsjedalo njegove misli dok se zijevajui vraao u kuhinju.

Ah, da. Erdan Barbarin je stajao na njegovom pragu.

udno, ba to.
Ovoga puta lupanje je uzrokovalo da se mali komadii buke odlome sa
zida oko vrata, to je bio neobian specijalni efekt za halucinaciju. Dogger je
ponovo otvorio vrata.
Erdan je strpljivo stajao pored njegovog mlijeka. Mlijeko je bilo bijelo, i
u bocama. Erdan je bio visok 2 metra i 10 centimetara i imao je siuni oklop
od veriga oko prepona; torzo mu je izgledao kao vrea puna lopti. U jednoj ruci
je drao ono za to je Dogger znao da je Skung, ma ledenih bogova.
Dogger je bio siguran u to, jer ga je opisao na tisue puta. Ali nije ga
namjeravao ponovo opisati.
Erdan je prekinuo tiinu.
"Doao sam", rekao je, "upoznati svoga Stvoritelja."
"Molim?"
"Doao sam", nastavio je barbarski junak, "po svoju Konanu Nagradu."
U iekivanju je virio niz Doggerov hodnik i ekao se po trbuhu.
"Ti si oboavatelj, zar ne?" upitao je Dogger. "Prilino dobar kostim ..."
"to", odvratio je Erdan, "je oboavatelj?"
"elim piti tvoju krv", rekao je Skung, laganim razgovornim tonom.
Preko divova ramena - metaforiki govorei, iako ispod njegove masivne
ruke u stvarnom ivotu - Dogger je vidio kako potar dolazi uz puteljak. ovjek
je obiao oko Erdana, pjevuei, gurnuo nekoliko rauna u Doggerovu ruku,
iznio miljenje protiv svih dokaza koji su govorili da e biti lijep dan, i odetao
se natrag niz puteljak.
"elim piti i njegovu krv", javio se Skung.
Erdan je ravnoduno stajao, dajui do znanja da moe tako stajati sve dok
na vrbi ne naraste groe.
Povijest je zabiljeila velik broj glupih komentara, poput: "Izgleda
savreno sigurno", ili "Indijanci? Koji Indijanci?", a Dogger se dopisao na listu
s jednim koji je omoguio da se proda vie enciklopedija i polica osiguranja
nego to to itko moe zamisliti.
"Mislim", rekao je "da je bolje da ue."
Nitko ne bi mogao biti tako nalik Erdanu. Njegov koni prnjak izgledao
je kao da je bio pohranjen u hrpi gnojiva. Nokti su mu bili ljubiasti, ruke
uljevite, a prsa ispresijecana oiljcima. ini se da ga je neto to je imalo usta
veliine fotelje zgrabilo za nadlakticu jednom prilikom, ali sigurno mu se nije
svidio okus.
Stvar je u tome, Dogger je rekao sam sebi, da ja utjelovljujem svoje
fantazije. Ili vjerojatno jo uvijek spavam. Vano je ponaati se prirodno.
"Vidi, vidi", rekao je.
Erdan se pognuo da moe ui u prostoriju koju je Dogger volio nazivati
radnom sobom, a koja je izgledala kao i svaka druga dnevna soba, samo je

imala kompjutor na stolu, i sjeo u naslonja. Opruge su prijetei zakripale.

Tada je uputio Doggeru pogled pun iekivanja.
Naravno, Dogger je rekao sam sebi, on bi mogao biti i tvoj svakodnevni
manijak ubojica.
"Tvoju konanu nagradu?" rekao je slabano.
Erdan je kimnuo.
"Hm. A kakvog je ona tono oblika?"
Erdan je slegnuo ramenima. Nekoliko miia moralo se maknuti s puta da
bi dopustilo krupnim ramenima da se podignu i spuste.
"Govori se", rekao je, "da e se oni koji poginu u borbi gostiti i piti u
tvojim odajama zauvijek."
"Oh." Dogger je nesigurno zastao na pragu. "Mojim odajama?"
Erdan je ponovo kimnuo. Dogger se ogledavao oko sebe. S telefonom i
vjealicom za kapute ve je bilo prilino zakreno. Mogunosti za pijanevanje
bile su ograniene.
"A, hm," rekao je, "koliko dugo traje to zauvijek?"
"Dok zvijezde ne umru i Veliki Led prekrije svijet", rekao je Erdan.
"Hm. I mislio sam da bi moglo biti tako neto."
Cobhamov glas zakretao je u slualici. "to si napravio?" rekao je.
"Kaem da sam mu dao pivo i pilei batak i posjeo ga ispred televizora",
rekao je Dogger. "Zna ta? Friider ga je doista impresionirao. Kae da drim
sljedee Ledeno Doba zatvoreno u zatvoru, ta kae na to? A pomou
televizora pijuniram svijet, kae. Upravo gleda Kafi uzdravlje i smije se."
"I ta oekuje da ja uinim u vezi toga?"
"uj, nitko se ne bi toliko mogao ponaati kao Erdan! Trajalo bi tjednima
samo da postigne pravi smrad! Hou rei, to je on. Stvarno on. Onakav kakvim
sam ga uvijek i zamiljao. I sjedi u mojoj radnoj sobi gledajui sapunice! Ti si
mi menader, to da sada radim?"
"Samo se smiri." Cobhamov glas zvuao je umirujue. "Ti si stvorio
Erdana. ivio si s njim godinama."
"Godine su u redu! Godine su u mojoj glavi. Ali brine me ono to mi je
sada u kui!"
"... i on je vrlo popularan i za oekivati je da, kada poduzme tako velik
korak kao to je njegovo ubijanje ..."
"Zna da sam to morao uiniti! Zaboga, dvadeset i est knjiga!"
Zvuk Erdanova smijeha prodirao je kroz zid.
"Dobro, to ti je malo udarilo u glavu. Vidim. On nije stvarno tamo. Rekao
si da ga mljekar nije vidio."
"Potar. Da, ali ga je zaobiao! Ron, ja sam ga stvorio! On misli da sam ja
Bog! A sada kad sam ga ubio, doao me upoznati!"
"Kevine?"

"Da? to je?"
"Popij koju tabletu ili neto. Sigurno e otii. Tako obino biva."
Dogger je paljivo odloio telefon.
"Puno hvala", ogoreno je rekao.
Zapravo, pokuao je. Otiao je dolje do supermarketa i pravio se da
krupna figura koja ga je pratila nije zapravo tamo.
Erdan nije bio nevidljiv drugim ljudima. Njihove oi su ga vidjele, ali se
ini da su ga njihovi mozgovi izbrisali prije nego to je djelovao na neke vie
centre.
Tonije, mogli su hodati oko njega i ak se automatski ispriati ako bi se
sudarili s njim, ali nakon toga ne bi mogli objasniti oko ega su hodali i kome
su se ispriavali.
Dogger ga je ostavio iza sebe u labirintu polica, radei na oajnikoj
teoriji da bi Erdan, ako mu neko vrijeme bude izvan vidokruga, mogao ispariti,
kao dim. Zgrabio je neke namirnice, istrao kroz, na sreu, praznu blagajnu, i
bio je na ploniku prije nego to ga je veseli povik natjerao da se ukoi i polako
okrene, kao na kotaiima.
Erdan je savladao kolica za kupnju. Naravno, zapravo je bio prilino
bistar. Savladao je Labirint Ljutitoga Boga za nekoliko sati, tako da je iana
kutija na kotaima za njega bila djeja igraka.
ak je prihvatio i rashladne vitrine. Naravno, Dogger je mislio. Erdan i
vrhunac svijeta, etvrto poglavlje: preivio je na mesu 10 000 godina starog
mamuta, kojeg je sretno otkrio u smrznutoj tundri. Dogger je doista istraivao o
tome. Saznao je da to zapravo nije mogue, ali koga briga. to se ticalo Erdana,
arobnjak Tesco je jednostavno pripremio te mamute u zgodnim pakiranjima od
jedne porcije.
"Gledam svakoga", rekao je Erdan ponosno. "Svia mi se biti mrtav."
Dogger se primaknuo do kolica. "Ali ona nisu tvoja!"
Erdan je izgledao zbunjeno.
"Sada jesu", rekao je. "Uzeo sam ih. Vrlo lako. Bez borbe. Imam pia,
imam mesa, imam Moje-ime-je-Tracy-kako-vam-mogu-pomoi, imam male
oraie u vreici."
Dogger je odmaknuo veinu govedine u malim plastinim pakiranjima i
Tracyne bijesne, uplaene oi pogledale su ga iz dubine kolica. Ispruila je
pitolj za lijepljenje cijena objema rukama, kao Prljavi Harry koji e upravo
srediti nekoga, i nalijepila cijenu od 98 penija za pola kilograma na njegov nos.
"Sapun", rekao je Dogger. "To se zove sapun. Ne kao Dinastija, ovaj je
koristan. S njime se pere." Uzdahnuo je. "Snani pokreti mokroga flanela po
tvome tijelu," nastavio je, "to je nov pojam, znam."
"A ovo je kada", dodao je. "A ovo je umivaonik. A ovo se zove zahod. O

tome sam ti ve objasnio."

"Manji je nego kada", blago se poalio Erdan.
"Da. Ipak. A ovo su ti runici da se obrie. A ovo je etkica za zube, a
ovo je britva." Oklijevao je. "Sjea li se kada sam te stavio u harem emira od
Bijele Planine? Prilino sam siguran da si se tamo okupao i obrijao. Ovo je ba
poput toga."
"A gdje su djeve?"
"Nema djeva. Morat e se oprati sam."
Vlak je protutnjao, a etka za pranje je od podrhtavanja upala u
umivaonik. Erdan je zagunao.
"To je samo vlak", rekao je Dogger. "Kutija u kojoj se putuje. Nee te
ozlijediti. Samo je ne pokuavaj ubiti."
Deset minuta kasnije, Dogger je sjedio, sluajui Erdana kako pjeva, iako
to samo po sebi nije bilo problem; bio je to zvuk kojega se moe zamisliti kako
lebdi iznad tajge u zalazak sunca. Voda se cijedila s lustera, ali ni to nije bio
problem.
Problem je bila Nicky. Kao i obino. Trebao se sastati s njom nakon posla
u Kui tofua. Strano se bojao da e i Erdan ii s njim. To vjerojatno ne bi bila
dobra vijest. Njegova zaliha kod Nicky je ak i prije sino bila mala, sve zbog
loe odabrane primjedbe o crnim arapama prologa tjedna, kada je jo bio na
probnom roku zbog onoga to je rekao da bi trebalo napraviti svim
pantomimiarima. Nicky je voljela Nove Ljude, iako je taj naziv vjerojatno
sada ve zastario. Zaboga, kupio je Guardian samo da dri korak s njom i dobio
jo jedan negativni poen kada je rekao da djeja stranica izgleda upravo kao to
bi je napravio netko tko je htio napraviti parodiju Guardianove djeje stranice ...
Erdan nije spadao u Nove Ljude2. Sigurno bi ga primijetila. Imala je neku vrstu
radara za takve stvari.
Morao je pronai neki nain da ga poalje natrag.
"elim piti tvoju krv", rekao je Skung, od iza sofe.
"Ma, zaepi."
Ponovo je pokuao pozitivno razmiljati.
Apsolutno je nemogue da se neki izmiljeni lik kojega sam ja stvorio
kupa na katu. To je zbog previe rada, uzrokovano je halucinacijama. Naravno,
ne osjeam se ludim, ali i da sam lud, ne bih se tako osjeao, zar ne? On je ... on
je projekcija. Tako je. Ja, ja prolazim kroz loe razdoblje u posljednje vrijeme,
otprilike otkad mi je bilo deset, i Erdan je samo projekcija onakva macho
mukarca kakav sam ja potajno htio biti. Nicky je rekla da zbog toga piem
knjige. Ja se ne mogu boriti sa stvarnim svijetom, pa sam pretvorio sve
probleme u udovita i izmislio lik koji ih pobjeuje. Erdan je ono pomou ega
se ja borim sa svijetom. Nikada to nisam shvatio. Tako da sve to trebam
napraviti jest biti siguran, i on nee postojati.
2

U originalu New Men, mukarci koji se ne srame baviti kuanskim poslovima i brinuti o kui (Prim. prev.)

Gledao je hrpu rukopisa na stolu.

Pitam se da li je Conan Doyle imao ovakav problem? Moda je ba sjedio
i pio aj kada je Sherlock Holmes pokucao na vrata, jo mokar od kie, i poeo
mu se motati po kui iznosei mudre primjedbe sve dok ga Doyle nije ponovno
zatoio izmeu stranica.
Napola je ustao iz svoje stolice. To je bilo to. Sve to je trebao napraviti
bilo je ponovno napisati ...
Erdan je otvorio vrata.
"Ho!" rekao je, i onda stavio svoj mali, relativno mali prst u jedno mokro
uho i proizveo zvuk poput epa koji izlazi iz boce. Bio je omotan u runik.
Izgledao je nekako uredno i manje uplaeno. udesno je to topla voda moe
napraviti, ustanovio je Dogger.
"Sva moja odjea me svrbi i bocka", rekao je veselo.
"Jesi li je pokuao oprati?" upitao je Dogger slabano.
"Kada se osuila postala je kruta kao drvo", odvratio je Erdan. "elio bih
odjeu kao to je nose bogovi, moni Kevine."
"Nita od moje odjee nee ti pristajati", rekao je Dogger. Pogledao je
Erdanova ramena. "Nita od moje odjee nije ti ni upola dovoljne veliine",
dodao je. "No, bilo kako bilo, ne ide nikamo. Predajem se. Ponovno u napisati
posljednje poglavlje. Moe ii kui."
Zraio je. To je bio pravi nain. Shvaajui ludilo ozbiljno, mogao ga je
natjerati da se samo prodre. Sve to je trebao napraviti bilo je promijeniti
posljednju stranicu, nije ak niti morao napisati jo jednu knjigu o Erdanu, sve
to je trebao napraviti bilo je osigurati da Erdan negdje ostane iv.
"Napisat u ti i neto nove odjee", rekao je. "Smijeno, zar ne," nastavio
je, "da veliki momak poput tebe pogine u lavini! Preivio si i puno gore stvari."
Privukao je rukopis prema sebi.
"Hou rei," blebetao je sav sretan, "zar se ne sjea kada si morao prei
pustinju Grebor bez vode, pa si..."
Ruka je obuhvatila njegovo zapee, njeno ali vrsto. Dogger se sjetio
jedne od onih znanstvenih emisija gdje je prikazano kako jedan industrijski
robot, sposoban da prouzroi pritisak jaine dvije tone na toku povrine 3
milimetra, njeno podie jaje. Sada je njegovo zapee znalo kako se osjealo
to jaje.
"Svia mi se ovdje", rekao je Erdan.
Prisilio ga je da ostavi Skunga. Skung je bio ma koji je znao nekoliko
rijei, a niti jedna od njih ne bi dobro prola u restoranu zdrave hrane u kojem
su ak i mladice graha uzgajali na slobodi. Erdan nije htio ostati s maem.
Kamo barbarski junak visok 2 metra i 10 centimetara ide? razmiljao je Dogger.
Kamo god poeli.
Takoer je pokuao napisati Erdanu novi komplet odjee. To je uspjelo

samo djelomino. Erdana priroda, zapravo on, nije stvorila da nosi sportski
sako. Na kraju je izgledao onako kako ga je Dogger uvijek zamiljao, kao
krupni i previe entuzijastini oboavatelj Motorheada.
inilo se da Erdan postaje sve oevidniji. Moda su ta mentalna antitijela
koja su spreavala ljude da ga vide nestajala nakon nekog vremena. Upueno
mu je nekoliko udnih pogleda.
"Tko je tofu?" pitao je Erdan, dok su ili prema autobusnoj stanici.
"Ah. Ne tko, to. To je vrsta hrane pomijeana s ljepilom za ploice. To
je ... to je neto kao ... pa, ponekad je zeleno, a drugi puta nije", objasnio je
Dogger. To mu ba i nije pomoglo. "Pa," rekao je, "sjea li se kada si se otiao
boriti za tenittskoga duda? Prilino sam siguran da sam napisao kako si jeo
tijesto."
"Jesam."
"U usporedbi s tofuom, tijesto je eksplozija okusa. Dvije do centra
molim", Dogger je dodao, kondukteru.
ovjek je zakiljio prema Erdanu. "Tamo je rock koncert, zar ne?" zapitao
je.
"I vi se prejedate tim tofuom?" rekao je Erdan dok su izlazili iz autobusa.
"Ne moe se organski prejedati. Moja djev ... jedna mlada dama koju
poznajem radi tamo. Ona vjeruje u stvari. I, sluaj, ne elim da to pokvari, u
redu? Moj ljubavni ivot u ovom trenutku ba i nije pravocrtan." Jedna misao
ga je pogodila. "I ne elim nikakve savjete od tebe kako da ga popravim.
Prebacivanje ene preko svoga sedla i odlazak na konju u no se ovdje ne
odobrava. To je vjerojatno nepoeljno ponaanje", dodao je smrknuto.
"Ali kod mene djeluje", usprotivio se Erdan.
"Da", promrmljao je Dogger. "Uvijek i jest. udno je to. Nikada nisi imao
nikakvih problema, pobrinuo sam se za to. Dvadeset i est knjiga bez mijenjanja
odjee i niti jedna djevojka nikada nije rekla da je zauzeta pranjem kose."
"To nije moja krivnja, one su mi se bacale ..."
"Niti ne kaem da je tvoja krivnja. Samo kaem da ovjek dobiva
ogranienu koliinu toga, a ja sam svoju prepustio tebi."
Erdanova se obrva uzdigla dok je naporno razmiljao. Usne su mu se
pomicale dok si je ponavljao reenicu, jedan ili dva puta. ini se da je tada
doao do zakljuka.
"to?" rekao je.
"A ti odlazi ujutro."
"Svia mi se ovdje. Ima televizor, finu hranu i meke fotelje."
"Ali ti si uivao u Chimeri! Polja prekrivena snijegom, prohladni vjetar,
beskrajna tajga."
Erdan ga je pogledao postrance.
"Zar nisi?" rekao je Dogger nesigurno.
"Ako ti tako kae", odvratio je Erdan.

"I previe gleda u dalekovidnu kutiju."

"Televizor", ispravio ga je Erdan. "Mogu li ga ponijeti sa sobom?"
"Gdje, u Chimeru?"
"Zna biti dosadno u beskrajnoj tajgi izmeu dvaju knjiga."
"Vidim da si pronaao etvrti kanal." Dogger se neko vrijeme pozabavio
tom milju. Imala je odreeni arm. Erdan Barbarin sa svojim krvoednim
maem, kikom, prenosivim televizorom i elektrinim pokrivaem.
Ne, ne bi uspjelo. Ba i nije bilo puno TV-programa u Chimeri, a
vjerojatno je komplet pristojnih antenskih prikljuaka bio jedna od onih rijetkih
stvari koje se nisu mogle kupiti na tajnovitim bazarima Ak-Terezikala.
Zadrhtao je. O emu je to razmiljao? Stvarno je poludio. Oboavatelji bi
ga ubili.
A znao je da nije niti bio sposoban poslati Erdana natrag. Ne sada. Neto
se promijenilo, i nikada to nee moi uiniti. Uivao je stvarajui Chimeru.
Samo je trebao zatvoriti oi i mogao je vidjeti planine Shemark, svaki uzvieni
vrh prekriven snjenom kapom. Poznavao je deltu Pradesa kao svoj dep. I
bolje. A sada je to sve nestajalo, povlailo se kao oseka. Ostavljajui Erdana.
Koji je evoluirao.
"Ovdje pie 'Kua tofua'", rekao je Erdan.
Koji je nauio itati.
ija je odjea poela izgledati manje jezivo, iji je hod sve manje sliio
na geganje...
Dogger je znao da e se, kada uu kroz vrata restorana, Erdan i Nicky
svidjeti jedno dragome. Ona e ga sigurno vidjeti. Uvijek je izgledalo kao da
gleda ravno kroz Doggera, ali Erdana e vidjeti.
Njegova kosa postala je kraa. Odjea mu je poela izgledati otmjeno. U
kratkoj etnji od autobusne stanice, Erdan je postigao ono za to je veini
barbara trebalo deset tisua godina da postignu. Stvarno logino. Na posljetku,
Erdan je bio tip potpunoga junaka. U kakvu god okolinu ga se stavi, on e se
prilagoditi. Dva sata s Nicky i torpedirat e kitolovce i zatvarati nuklearne
elektrane jednom rukom.
"Ti samo ui unutra", rekao je.
"Problemi?" pitao je Erdan.
"Samo neto to moram rijeiti. Pridruit u vam se kasnije. Ali zapamti.
Ja sam te uinio onim to jesi."
"Hvala ti", rekao je Erdan.
"Evo ti rezervni klju od stana za sluaj da se ne vratim. Zna. Ako se
zadrim ili neto."
Erdan se uozbiljio.
"Samo ti ui. Ne brini, neu te poslati natrag u Chimeru."
Erdan ga je pogledao pogledom u kojem je bilo prisutno iznenaenje i
traak zadovoljstva.

"Chimeru?" rekao je.

Kompjutor se upalio.
Monitor je bio bezoblian, i prazan, i tama je bila na ekranu, naravno, s
izuzetkom namigujueg treptanja kursora.
Doggerova ruka pomaknula se iznad tipkovnice.
Trebalo je djelovati u oba pravca. Ako je vjerovanje bilo pokreta svega,
trebalo je uspjeti, samo ako ste bili dovoljno ludi da pokuate.
Gdje poeti?
Kratka pria e biti dovoljna, samo da se stvori lik. Chimera je ve
postojala, u malenom mjehuriu stvarnosti kojega je stvorilo ovih deset prstiju.
Poeo je tipkati, u poetku oklijevajui, a onda sve bre kako su mu ideje
postajale jasnije.
Nakon nekog vremena otvorio je kuhinjski prozor. Iza njega, u tami,
printer je poeo.
Klju se okrenuo u bravi.
Kursor je njeno treperio dok su njih dvoje ulazili, razgovarali, kuhali
kavu, i ponovo razgovarali jezikom tijela ljudi koji shvate da imaju mnogo toga
zajednikoga. Rijei poput "holistiki pristup" prolebdjele su poied njegova
nekritinog svjetionika.
"On uvijek radi ovakve stvari", rekla je. "Alkohol i puenje. To nije zdrav
ivot. On se ne zna brinuti za sebe."
Erdan je zastao. Otkrio je isprintani papir koji se sputao niz stol, i
odloio je kratki rukopis nakon to ga je napola proitao. Vani se zaula sirena,
pribliila se, i ugasila.
"Molim?" pitao je.
"Rekla sam da se ne brine za sebe."
"Mislim da e morati nauiti", rekao je. Uzeo je olovku, razmatrao njezin
kraj dok mu se potrebna vjetina nije precizno razjasnila u glavi, i napravio
nekoliko umetaka u tekst. Idiot ak nije ni odredio kakvu vrstu odjee je nosio.
Ako zaista namjerava pisati u prvome licu, mogao bi barem pripaziti na
toplinu. Znalo je biti stvarno hladno u stepama.
"Poznaje ga dugo vremena, znai?"
"Godinama."
"Ne izgleda kao veina njegovih prijatelja."
"Jedno vrijeme smo bili prilino bliski. Mislim da bih se trebao pobrinuti
za kuu dok se on ne vrati." Dopisao je ali svjetlost Skrylingove logorske vatre
vidjela se kroz smrznuta stabla. Skrylingovi su bili u redu, smatrali su da su ludi
ljudi veliki amani, Kevinu bi tamo trebalo biti dobro.
Nicky je ustala. "Pa, trebala bih krenuti", rekla je. Boja i visina njezina
glasa pokrenule su lavinu u njegovoj glavi.

"Ne mora", rekao je. "To potpuno ovisi o tebi, naravno."

Nastala je duga stanka. Dola je iza njega i pogledala preko njegova
ramena, na pomalo udan nain.
"to je ovo?" pitala je, pokuavajui skrenuti razgovor dalje od njegova
loginog zavretka.
"Samo jedna od njegovih pria. Trebao bih je poslati ujutro."
"Da. A jesi li i ti pisac?"
Erdan je pogledao kompjutor. U usporedbi s Bronanim hordama iz
Merlda i nije izgledao zastraujue. itav novi ivot ekao je na njega, mogao
ga je osjetiti, mogao je uletjeti u njega. I prilagoditi mu se.
"Upravo ulazim u to", odvratio je.
"Hou rei, prilino mi se svia Kevin", dodala je brzo. "Samo to nikada
nije bio u vezi sa stvarnim svijetom." Okrenula se da skrije nelagodu, i provirila
kroz prozor.
"Na pruzi je mnogo rotirajuih svjetala", primijetila je.
Erdan je nainio jo neke preinake. "Doista?" rekao je.
"A i mnogo ljudi je tamo."
"Oh." Erdan je promijenio naslov u Putnik sokolove pjesme. Priu je
trebalo jo razraditi, to se dalo primijetiti. Pisat e o onome o emu zna.
Nakon malo razmiljanja dodao je: Knjiga prva u kronikama barda
Kevina.
To je bilo najmanje to je mogao uiniti.

"TROLL BRIDGE", 1992.

TERRY PRATCHETT
Zasluio je da mu objavimo jo jednu priu!
PREVELA SUZANA MIHELI

Trolov most
Vjetar je puhao s planine, punei zrak njenim ledenim kristaliima.
Bilo je prehladno za snijeg. Po ovakvu vremenu, vukovi su silazili s
planina u sela, a drvee u srcu ume je pucalo od hladnoe.
Po ovakvu vremenu pametni su ljudi bili u svojim kuama i pred vatrom
priali prie o junacima.
Bio je to stari konj. Bio je to stari jaha. Konj je izgledao kao labavo
umotana iana vjealica; jaha je izgledao kao netko tko se odrava na konju
samo zato to nema snage da padne. Unato oajno hladnomu vremenu, jaha je
na sebi imao samo tanak koni kilt i prljavi zavoj na koljenu.
Izvadio je raskvaeni ostatak cigarete iz usta i ugasio ju na svojoj ruci.
"U redu," rekao je, "uinimo to."
"Lako ti je to rei", odgovorio je konj. "to ako opet izgubi ravnoteu? A
i lea te izdaju. Kako u se ja osjeati ako budem pojeden zato to su tebe
izdala lea u krivom trenutku?"
"To se nee dogoditi", odvratio je jaha. Spustio se na ledeno kamenje i
puhnuo u prste. Tada je iz smotuljka na konjevim leima izvukao ma s
otricom koja je sliila na loe odravanu pilu, te je nekoliko puta mlitavo
zamahnuo njime po zraku.
"Jo me nije izdala stara vjetina", rekao je. Trgnuo se od boli i naslonio
na drvo.
"Tako mi svega, ovaj ma je svakim danom sve tei."
"Zna, trebao bi se ostaviti maa", primijetio je konj. "Dii ruke od toga.
Ovakvi poduhvati u tvojim godinama. To nije u redu."
Starac je zakolutao oima.
"K vragu i te drabe iz oaja. To ti se dogodi kada kupi neto to je
pripadalo arobnjaku", rekao je cijelom hladnom, okrutnom svijetu. "Pogledao
sam ti u zube, je li ti trbuh nadut, ali mi nije palo na pamet posluati te."
"A ta misli, tko je podizao cijenu na drabi?" pitao je konj.
Cohen Barbarin je i dalje bio naslonjen na drvo. Nije bio siguran da se
moe uspraviti.
"Sigurno negdje ima hrpu skrivenog blaga", rekao je konj. "Mogli bismo
krenuti prema Rimu. to kae na to? Tamo je lijepo i toplo. Mogli bismo
pronai neko toplo mjestace uz plau, ta misli o tome?"
"Nemam blaga", odgovori Cohen. "Svega sam ga potroio. Popio.
Podijelio. Izgubio."
"Trebao si sauvati malo za starost."
"Nikad nisam mislio da u ostariti."
"Jednog e dana umrijeti", ree konj. "Moda danas."
"Znam. to misli, zato smo doli ovamo?"

Konj se okrenuo i pogledao prema kanjonu. Cesta je ovdje bila

izbrazdana i ispucana. Mladice drvea su izbijale meu kamenjem. uma je
bujala s obje strane. Za nekoliko godina nitko nee ni znati da je tu nekada bila
cesta. Kako je izgledala, nitko ni sada ne zna za nju.
"Ovamo si doao umrijeti?"
"Ne. Ali postoji neto to sam oduvijek htio uiniti. Jo od mladenakih
dana."
"Stvarno?"
Cohen se pokuao uspraviti. Tetive su prenijele svoje uarene poruke u
njegove noge.
"Moj tata", zaskviao je. Ponovno je uspostavio ravnoteu. "Moj tata",
izustio je, "mi je rekao -" Jedva je hvatao zrak.
"Sine", rekao je konj usluno.
"Molim?"
"Sine", ponovio je konj. "Niti jedan otac ne zove svoje muko dijete sine
osim ako mu ne namjerava udijeliti neku mudrost. To je dobro poznata
injenica."
"Mislim da je ovo moje sjeanje."
"Oprosti."
"Rekao mi je ... Sine ... da, u redu ... Sine, kada se bude mogao suoiti s
trolom u dvoboju, tada e moi uiniti to god poeli."
Konj je zatvorio oi pred njim. Tada se okrenuo i pogledao dolje,
ponovno, niz drveem obraslu cestu prema tmini kanjona. Tamo se nalazio
kameni most. Obuzimao ga je straan osjeaj.
eludac mu se nervozno zgrio na pomisao o unitenoj cesti.
"Prema Rimu", rekao je. "Lijepo i toplo."
"Ne."
"Kakve li koristi od ubijanja trola? to dobije kada ubije trola?"
"Mrtvog trola. O tome se radi. U biti, ne moram ga ubiti. Samo ga
poraziti. Jedan na jedan. Mano a ... trol. A kad ne bih pokuao, otac bi mi se
okrenuo u grobu."
"Ti si mi rekao da te je on protjerao iz plemena kada ti je bilo jedanaest
godina."
"Najbolja stvar koju je ikada uinio. Nauio me je da stanem na tue
noge. Doi ovamo, hoe li?"
Konj se pribliio. Cohen je dohvatio sedlo i uspravio se.
"I ti e se danas boriti s trolom", rekao je konj.
Cohen se nekako eprtljavo popeo u sedlo i izvadio svoju vreicu s
duhanom. Vjetar je raznosio komadie dok je on u svojim dlanovima motao jo
jednu tanku cigaretu.
"Da", potvrdio je.
"I prevalio si itav ovaj put da bi to uinio."

"Morao sam", odvratio je Cohen. "Kada si posljednji put vidio most pod
kojim je bio trol? Bilo ih je stotine kada sam ja bio mlad. Sada ima vie trolova
u gradovima nego u planinama. Veinom su debeli ko svinje. Zato smo toliko
ratovali? A sada ... prijei taj most."
Bio je to usamljen most preko plitke, varljive rijeke s brzacima, u dubokoj
dolini. Vrsta mjesta gdje bi dobio Neto sivo je skoilo preko ograde mosta i doskoilo na svojim lopatastim
prema van iskrenutim stopalima pred konja. Stvorenje je mahalo toljagom.
"Dobro", zareao je.
"Oh -" zapoeo je konj.
Trol je trepnuo. Hladnoa i oblano zimsko nebo su znatno umanjili
provodljivost trolova silikonskog mozga, pa je tek sada shvatio da na konju nije
bilo jahaa.
Ponovno je trepnuo, zato to je osjetio otricu noa prislonjenu uz svoj
vrat.
"Hej", apnuo mu je glas pokraj uha.
Trol je progutao. Ali vrlo oprezno.
"uj," rekao je oajniki, "to je tradicija, u redu? Most poput ovog, ljudi
bi trebali oekivati trola ... Maloprije," dodao je, kada mu je jo jedna misao
prola glavom, "kako to da te nisam uo dok si mi se uljao iza lea?"
"Zato to to jako dobro inim", odgovorio je starac.
"To je tono", potvrdio je konj. "On se priuljao vie ljudi nego to si ti
uplaenih veerao."
Trol je riskirao i pogledao postrance.
"Do vraga", proaptao je."Ti misli da si Cohen Barbarin, zar ne?"
"A to ti misli?" upitao je Cohen Barbarin.
"uj," rekao je konj, "da nije zamotao vree oko koljena, mogao bi
pogoditi tko je on po pucketanju."
Trolu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati o emu to konj govori.
"Ma nemoj", uzbueno je disao. "Na mom mostu! Ne mogu vjerovati!"
"to?" rekao je Cohen.
Trol se izmaknuo iz njegova zahvata i poeo neobuzdano mahati rukama.
"Sve je u redu! Sve je u redu!", vikao je, dok se Cohen kretao prema
njemu.
"Uhvatio si me! Uhvatio si me! Nemam nita protiv toga. Samo elim
okupiti svoju obitelj, u redu? Inae mi nitko nee vjerovati. Cohen Barbarinl Na
mom mostu!"
Njegova su se ogromna kamena prsa nekontrolirano nadimala. "Moj se
urjak uvijek epiri sa svojim vrajim velikim drvenim mostom, moja ena
samo o tome pria. Ha! Htio bih mu vidjeti izraz lica ... o, ne! Tko zna to ti
misli o meni?"

"Dobro pitanje", primijetio je Cohen.

Trol je bacio toljagu i zgrabio jednu Cohenovu ruku.
"Zovem se Mica", rekao je. "Ne mogu ti rei kakva je ovo ast!"
Nagnuo se preko zidia. "Beryl! Dolazi ovamo! Povedi djecu!"
Ponovno se okrenuo prema Cohenu, lice mu je blistalo od sree i ponosa.
"Beryl stalno govori da bi trebali odseliti, nai neto bolje, ali ja joj
govorim da je ovaj most u mojoj obitelji ve generacijama, oduvijek je pod
Mostom smrti bio trol. To je tradicija."
Ogromna enka trola pojavila se na obali rijeke, u rukama je drala dvije
bebe, a slijedio ju je niz malih trolova. Poredali su se iza svog oca, smueno
gledajui u Cohena.
"Ovo je Beryl", rekao je trol. Njegova je ena mrko gledala Cohena. "A
ovo je -" gurnuo je naprijed namrgoenu malu repliku samoga sebe, koja je u
rukama drala toljagu nalik njegovoj, samo neto manju - "moj sin Scree. Pravi
komad starog kamena. On e preuzeti most kada mene vie ne bude bilo, zar ne,
Scree. Pogledaj sine, ovo je Cohen Barbarin! to misli o tome, ha? Na naem
mostu! Kod nas ne dolaze samo bogati, debeli trgovci kao kod tvog ujaka
Pyritesa," rekao je trol, jo uvijek govorei svom sinu, ali smijuljei se svojoj
eni, "kod nas dolaze pravi junaci, kao u starim vremenima."
Trolova je ena pogledom odmjerila Cohena.
"Je li bogat?", pitala je.
"Bogatstvo nema nikakve veze s tim", rekao je trol.
"Hoe li ti ubiti naeg tatu?" raspitivao se Scree sumnjiavo.
"Naravno da hoe", odgovorio je Mica. "To je njegov posao. I onda u ja
biti opjevan u pjesmama i priama. Da, ovo je Cohen Barbarin, a ne neka
propalica iz sela s vilama. On je poznati junak koji je doao ak ovamo da nas
vidi, prema tome, pokai malo potovanja."
"Oprostite zbog toga, gospodine", obratio se Mica Cohenu. "Ta dananja
djeca. Znate kako je to."
Konj se poeo cerekati.
"uj -" zapoeo je Cohen.
"Sjeam se da mi je tata priao o vama kad sam bio samo kameni",
rekao je Mica. "On koraa svijetom kao Golijat, govorio je."
Nastao je muk. Cohen se pitao to je Golijat, kada je osjetio Berylin
kameni pogled na sebi.
"On je samo stari", rekla je. "Meni ba i ne izgleda junaki. Ako je tako
dobar, zato nije bogat?"
"Sluaj ti mene -" zapoeo je Mica.
"Ovo je ono to smo ekali, zar ne?" pitala je njegova ena. "Sjedei sve
ovo vrijeme pod mostom koji prokinjava? ekajui ljude koji nikada ne dou?
ekajui starca povijenih nogu? Trebala sam sluati svoju mamu! Ti eli da ja
dopustim naem sinu da sjedi pod mostom i eka da ga ubije neki stari? Da li

je to svrha trolovskog postojanja? E, pa to se nee dogoditi!"

"E pa sad -"
"Ha! Pyritesu ne dolaze starii! K njemu dolaze veliki debeli trgovci! On
je netko. Trebao si se udruiti s njim dok si imao priliku!"
"Prije bih jeo crve!"
"Crve? Ha? Od kad si to mi moemo priutiti crve?"
"Moemo li nas dvojica porazgovarati?" zatraio je Cohen.
Odetao je na drugu stranu mosta, maui maem jednom rukom. Trol je
otklipsao za njim.
"Cigaretu?" ponudio je.
"To te moe ubiti", rekao je trol.
"Da. Ali ne danas."
"Nemoj mi se tu zadravati u razgovoru s tim tvojim beskorisnim
prijateljima!" zagalamila je Beryl sa svog kraja mosta. "Danas je dan kada ide
u pilanu! Zna da je Chert rekao da te nee moi zadrati ako ne shvati posao
ozbiljno!"
Mica se otuno nasmijeio Cohenu.
"Ona mi je velika potpora", rekao je.
"Ja ne planiram silaziti skroz dolje do rijeke kako bih te ponovno izvlaila
iz vode!" proderala se Beryl. "Reci mu za jarce, veliki gospodine Trol!"
"Jarce?" upitao je Cohen.
"Ja ne znam nita ni o kakvim jarcima", rekao je Mica. "Ona stalno
spominje neke jarce. Ja uope ne znam kakve to ona jarce spominje", acnuo se
Mica.
Gledali su kako Beryl juri niz obalu s mladim trolovima i nestaje u tami
ispod mosta.
"Radi se tome," progovorio je Cohen kada su ostali sami, "nisam te
planirao ubiti."
Trolovo se lice objesilo.
"Nisi?"
"Samo sam te htio baciti s mosta i ukrasti kakvo god blago ima."
"Stvarno?"
Cohen ga je potapao po leima. "Osim toga," rekao je, "volim vidjeti
ljude s ... lijepim uspomenama. To je ono to zemlja treba. Lijepe uspomene."
Trol je stajao ukoeno kao vojnik.
"Trudim se najbolje to mogu, gospodine", rekao je. "Moj sin eli otii
raditi u grad. Rekao sam mu, ve gotovo pet stoljea pod ovim mostom ivi trol
-"
"Pa kad bi mi htio samo predati blago," rekao je Cohen, "ja bih nastavio
dalje svojim putem."
Trolovo se lice nabralo u napadu panike.
"Blago? Nemam ga", rekao je.

"Ma daj", odgovorio je Cohen. "Dobro pozicionirani most poput ovoga?"

"Da, ali se vie nitko ne koristi ovom cestom", rekao je Mica.
"Ti si prvi koji je naiao mjesecima, i to je injenica. Beryl tvrdi da sam
se trebao udruiti s njenim bratom kada su gradili onu novu cestu preko
njegovog mosta, ali", podigao je glas, "rekao sam pod ovim su mostom trolovi
ve -"
"Da", rekao je Cohen.
"Problem je u tome to kamenje stalno ispada", rekao je trol. "A ne bi
vjerovao koliko ti Mesari naplauju. Vraji patuljci. Ne moe im vjerovati."
Pribliio se Cohenu. "Iskreno da ti kaem, tri dana u tjednu moram raditi kod
urjaka na pilani samo da bi preivjeli."
"Mislio sam da tvoj urjak ima svoj most?" upitao je Cohen.
"Da, jedan od njih. Ali moja ena ima brae k'o pas buha", objasnio je
trol. udljivo je gledao u bujicu. "Jedan ima pilanu u Sour Wateru, jedan
upravlja mostom, a onaj debeli je trgovac na Bitter Piku. Zar je to posao za
trola?"
"Bar je jedan ostao u poslu s mostovima, zar ne", rekao je Cohen.
"Posao s mostovima? Cijeli dan sjedi u kabini i naplauje ljudima
prelazak preko mosta. Pola vremena ak i nije tamo! Ve plati nekom patuljku
da kupi novac. I on sebe naziva trolom. Ako mu se skroz ne priblii, ne moe
ga razlikovati od ovjeka!"
Cohen je klimao glavom pokazujui razumijevanje.
"Zna li ti", rekao je trol, "da ja jednom tjedno moram veerati s njima?
Sa svom trojicom? I sluati o tome kako treba ii ukorak s vremenom ..."
Okrenuo je svoje veliko, tuno lice prema Cohenu.
"Zato je toliko loe biti trol ispod mosta?" pitao je. "Ja sam odgojen da
budem trol ispod mosta. elim da Scree bude trol ispod mosta kada mene vie
ne bude. Stoje toliko loe u tome? Moraju postojati trolovi ispod mostova.
Inae, emu sve to? emu?"
Mrzovoljno su se naslonili na zidi, gledajui dolje u brzace.
"Zna," rekao je Cohen polako, "sjeam se kad si mogao proi cijeli put
odavde do planine Blade, a da ne sretne ivo bie." Dotaknuo je svoj ma. "To
jest, bar vei dio puta."
Bacio je opuak cigarete u vodu. "Sada su farme na sve strane. Male
farme kojima upravljaju mali ljudi. I svugdje su ograde. Gdje god pogleda
vidi farme, ograde i male ljude."
"Naravno da je ona u pravu", gunao je trol, nastavljajui neki svoj
unutranji razgovor. "Nema budunosti u iskakanju ispod mosta."
"Mislim," nastavljao je Cohen, "ja nemam nita protiv farmi. Ili farmera.
Moramo ih imati. Ali, prije su bili daleko, uz granice. Sada je ovo granica."
"Stalno me svi nekuda gurkaju", alio se trol. "Treba se stalno mijenjati.
Kao moj urjak Chert. Pilana! Trol koji upravlja pilanom! Treba samo vidjeti

kakav je samo nered napravio u Cutshade umi!"

Cohen se uspravio, sav iznenaen.
"to, u onoj u kojoj ima divovskih pauka?"
"Pauka? Tamo vie nema pauka. Samo panjevi."
"Panjevi? Panjevi? Volio sam tu umu. Bila je ... pa, bila je mrana. Vie
nema pravih mranih uma. U takvoj umi stvarno si znao to je strah."
"eli neto mrano? Poumljava taj dio sa smrekom", rekao je Mica.
"Smrekom!"
"Nije to bila njegova ideja. On ne razlikuje hrast i bor. To je bila Clayeva
ideja. On ga je nagovorio na to."
Cohenu se vrtjelo u glavi. "Tko je Clay?"
"Zar nisam rekao da imam tri urjaka? On je trgovac. Rekao je da e se
poumljena zemlja lake prodati."
Nastala je duga stanka koja je bila potrebna Cohenu da probavi tu
informaciju.
Tada je rekao: "Ne moe prodati Cutshade umu. Ona ne pripada
nikome."
"Da. On kae da ju zato moe prodati."
Cohen je lupio akom o zidi. Komad kamena se odlomio i otkotrljao u
kanjon.
"Oprosti", ispriao se.
"U redu je. Kao to sam rekao, to se stalno dogaa."
Cohen se okrenuo. "to se dogaa? Sjeam se svih velikih ratova. A ti?
Sigurno si se borio."
"Da, nosio sam toljagu."
"Navodno smo se borili za bolju budunost, zakon i ostalo. Bar su ljudi
tako govorili."
"Pa, ja sam se borio zato to mi je veliki trol s biem rekao da se borim",
odgovorio je Mica oprezno. "Ali znam o emu govori."
"Mislim, nismo se borili za farme i smreke. Zar ne?"
Mica je spustio glavu."I evo mene s ovom bijedom od mosta. Strano mi
je ao zbog toga," rekao je, "putovao si tako daleko i sve ostalo -"
"Bio je ovdje neki kralj ili tako neto", rekao je Cohen nesigurno,
gledajui u vodu. "Mislim da je bilo i nekih arobnjaka. Ali bio je kralj. Prilino
sam siguran da je bio neki kralj. Nikada ga nisam upoznao. Zna?" Nasmijao se
trolu. "Ne mogu mu se sjetiti imena. Mislim da mi nikada nisu niti rekli njegovo
ime."
Otprilike pola sata kasnije, Cohenov je konj izaao iz tmurne ume na
golu, vjetrovitu vritinu. Nekoje vrijeme klipsao prije nego stoje progovorio:
"Dobro ... koliko si mu dao?"
"Dvanaest zlatnika", odgovorio je Cohen.

"Zato si mu dao dvanaest zlatnika?"

"Zato to nisam imao vie od dvanaest."
"Ti mora da si lud."
"Kad sam tek poinjao s ovim barbarsko-junakim poslom", rekao je
Cohen, "pod svakim je mostom bio trol. I nisi mogao proi umom kao mi sada,
ve ti je tucet goblina pokuavao skinuti glavu s ramena." Uzdahnuo je. "Pitam
se to im se dogodilo?"
"Ti!" rekao je konj.
"Pa, da. Ali ja sam uvijek mislio da e ih biti jo. Uvijek sam mislio da e
biti jo granica."
"Koliko ti ima godina?" pitao je konj.
"Ne znam."
"Onda bi trebao biti pametniji nego to jesi."
"Da. Svakako." Cohen je zapalio jo jednu cigaretu i zakaljao se dok mu
se oi nisu razvodnile.
"Malo smo omekali!"
"Da."
"Dati zadnji novi trolu!"
"Da." Cohen je otpuhnuo plaviasti dim prema suncu na zalazu.
"Zato?"
Cohen je gledao u nebo. Crveni je sjaj bio leden. Ledeni vjetar je puhao
stepom, kroz ono malo to je ostalo od njegove kose.
"Zbog onoga kakve bi stvari trebale biti", rekao je.
"Ha!"
"Zbog onoga to je bilo."
"Ha!"
Cohen je pognuo glavu dolje.
Smjekao se.
"I zbog tri adrese. Jednog dana u umrijeti," rekao je, "ali, mislim, ne
danas."
Vjetar je puhao s planine, punei zrak njenim ledenim kristaliima.
Bilo je prehladno za snijeg. Po ovakvu vremenu, vukovi su silazili s
planina u sela, a drvee u srcu ume je pucalo od hladnoe.
Po ovakvu vremenu pametni su ljudi bili u svojim kuama, i pred vatrom
priali prie o junacima.

"THE INN OF THE HAIRY TOAD", 1988.

MIKE RESNICK
Mike Resnick se rodio 1942. godine, prvi je lanak objavio 1957., prvu
priu 1959. i roman 1962. godine. Premda je u profesionalnim vodama preko
etrdeset godina i dalje se smatra velikim fanom i esto pie za fanzine. Iako je
poznat domaoj publici po priama objavljenim u Futuri i Siriusu, jo uvijek
kod nas nema njegovih romana. Najplodniji mu je period bio izmeu 1964.
godine i 1976. kad je prodao oko 200 romana, 300 kratkih pria i 2 000
lanaka, uglavnom pod pseudonimom (naravno, nije sve bio SF). Uz to
ureivao je barem sedam razliitih novina. Ova je godina za Resnicka prilino
dobra. U konkurenciji za Huga mu je posljednji roman, The Outpost (2001.),
pria iz "Asimov'sa", Old MacDonald Had a Farm (2001.) i knjiga o pisanju I
Have This Nifty Idea. . Now What Do I Do With It (2001.).
PREVEO MARIO JOVI

Za Johna Guidryja koji ba nikad nije prerastao prie o tui i zabuni.

Gostionica Kod Dlakave abe

Kreten Prosjak upravo je dovrio svoj veernji vr piva u gostionici Kod
Dlakave abe, okupljalitu otpadnika, smutljivaca i nitarija drevnog
Agabenzzara. Teturao je Ulicom Malo Debljih Kurtizana, njegovo koato tijelo
bauljalo je od jednoga slabo osvijetljena hotela do drugoga, kad se ula
udaljena tutnjava bubnjeva, praena bljeskom munje koja je pogodila kameni
plonik tik ispred njegovih nogu. Ovo je praeno brzim slijedom zvonkih
fanfara, tutnjavom gromova, i naglim pojavljivanjem ogromnog monstruma
zelenkaste boje, negdje izmeu smaragda i djeteline, imao je pipke i rigao je
vatru, koa mu je sliila ponovno preraenoj ambri.
"Kretenu Osvajau, Ugnjetavau Slabih, Zavodnie Najnevinijih
Cvjetova Agabenzzara, Ubojico Zakonitog Nasljednika Trona, pripremi se za
smrt!"
"Oh, sranje", promrmljao je Kreten. "Ne opet."
"Opet?" zagrmio je monstrum, trenutano gasei plamen kako bi govorio
razumljivije. "Kako to misli, smrtnie?"
"Samo trenutak", rekao je Kreten prtljajui po svojoj vreici s novcem.
"Imam ga negdje, znam da imam. Ahhh", dodao je uz smijeak, izvukao
sedmerostrani novi i ispruio ga ispred sebe.
"to bi to trebalo biti?" pitao je monstrum, znatieljno zurei u njega. Na
posljetku je ispruio pipak, uzeo novi iz Kretenove ruke i pojeo ga.
"Ti nisi mora?" upitao je Kreten.
"Ja sam Duh etvrtog Reda", odvratio je monstrum, ne bez traka ponosa.
"Oh. Dobro. To sve objanjava." Kreten je opet eprkao po vreici i
izvukao mali opal sa zvjezdastim znamenjem.
"Arrgh!" povikao je Duh, tresui se i pljujui ogromne koliine sline na
ulicu.
"Puno bolje", rekao je Kreten. "Ipak, mogao sam se zakleti da si mora.
Sigurno zbog pandi." Zastao je. "Ti si od Nesbudanchika, tono?"
Duh je kimnuo.
"Vraji Junjak!" frknuo je Kreten. "Nikad nije nauio jezik. Ti trai
Krotana, Uzurpatorskog kralja Agabenzzara."
"Krotana?" ponovio je Duh, jo uvijek drhtei. "Jesi li sto posto siguran?"
"Sto posto", odgovorio je Kreten. "Mogao si primijetiti da tvoje prisustvo,
iako trenutno iznenaujue, uope nije bilo neoekivano. Ti si peti, i to mora
prestati! Pogledaj me! Samo me pogledaj!"
"Ne vidim nita neobino", rekao je Duh i pogledao ga uenim pogledom.
"Ne vidi ama ba nita! Nema svile, nema dragulja, nema slugu! Vidi
Kretena Prosjaka. Ali nije uvijek bilo ovako: prije dvije godine bio sam Kreten
Lihvar, koji ne bi ni mrtav bio uhvaen u tako odvratnoj birtiji poput gostionice

Kod Dlakave abe. ak imam i raun u restoranu Tovljene Svinje."

"to se dogodilo", pitao je Duh, zainteresiran unato svemu.
"Dogodio se Nesbudanchik, eto to! Dogodio se taj nepismeni arlatan sa
svojim pogubnim poudama i glupim naglaskom!"
"I veliki arobnjak je uzeo tvoje bogatstvo?" nagaao je Duh.
"Ne!" prasnuo je Kreten nestrpljivo. "Moj vlastiti arobnjak ga je uzeo za
talismane i arolije kojima sam tjerao sva stvorenja slina tebi. Bit u mu duan
sljedeih trideset godina zahvaljujui tvom idiotskom gospodaru!" Mrko je
gledao monstruma. "I, to e poduzeti u vezi toga?"
"Ja?" upitao je Duh iznenaeno.
"Tko drugi?" odvratio je Kreten. "Ima li kakve anse da se vrati i ubije
Nesbudanchika?"
"Ubiti Gospodara Tame?", rekao je Duh i postao blijedo zelen.
"U redu", rekao je Kreten. "Postoji alternativa."
"Hvala Luciferu!" gorljivo je rekao Duh.
"Ako obea da me nee maltretirati, sklopit u savez s tobom i pomoi
ti da uniti Krotana."
"Ali zato?" pitao je Duh. "Nikad ga ak nisi ni upoznao."
"Kakve to veze ima?" odvratio je Kreten. "To je jedini nain na koji mogu
doi do malo mira i tiine dok tvoj gospodar ne naui pravilno izgovarati."
"Ne znam", rekao je Duh zamiljeno.
"Sve dok posjedujem mistini opal ne moe me ubiti", primijetio je
Kreten. "A sada, to bi se dogodilo da takoer ne moe ubiti Krotana?"
"Boca!" zavapio je Duh. "Vratit e me u bocu!"
"Tono."
"Ne mogu se vratiti tamo!" rekao je Duh. Iznenada je zaplaeno pogledao
u nebo. "Ne kaem da je neudobno!" povikao je iz sveg glasa. "Nadam se da je
sluao", dodao je povjerljivo Kretenu. "Lucifer zna, dobro me hrani, i imam sve
udobnosti doma. Ali postanem tako ... tako klaustrofobian."
"Onda, jesmo li se dogovorili?" pitao je Kreten.
"Dogovorili smo se", sloio se Duh. Napravio je dugu stanku. "to emo
sada?"
"Krotan se nesumnjivo okruio prilino monim arobnjacima" rekao je
Kreten, "ili bi ve odavno bio ubijen. Mislim da je bolje da posjetimo mog
arobnjaka za neke talismane, arolije i slino." Okrenuo se prema Duhu.
"Nema sluajno neto novca sa sobom, zar ne?"
"Naravno da nemam."
"Onda emo jednostavno morati ovisiti o njegovoj velikodunosti", mrko
je rekao Kreten.
"Veina arobnjaka koje poznajem rado bi podarila magini spravicu ili
dvije ako bi time unitili zlikovca poput Krotana", rekao je Duh.
"Nisi upoznao Pierponta", rekao je Kreten.

"Pierponta?"
"Moj arobnjak. A kad smo ve kod imena kako da te zovem?"
"Ja sam Kakkab Komir Kastu, Veliki Duh etvrtog Reda."
"Ne bi te ba volio tako zvati u pomo", zakljuio je Kreten. "Ima li neko
drugo ime, nadimak ili neto?"
Duh je zamiljeno spustio svoju masivnu glavu. "Iskreno govorei", rekao
je napokon, "uvijek sam volio neto snano i romantino, kao recimo
elinozubi."
"elinozubi!" otpuhnuo je Kreten. "Kakvo je to ime za Duha?"
Kreten se u trenu naao pet metara iznad zemlje, u vrstom zahvatu dva
poput elika snana pipka.
"to fali elinozubom?" zagrmio je Duh, plamen i smrdljivi dim kuljali
su mu iz razjapljenih usta.
"Pa, kad razmislim o tome, elinozubi, nita mu ne fali", procvilio je
Kreten. "Neki od mojih najboljih prijatelja zovu se elinozubi. Posjeduje
odreenu lepravu vedrinu."
"Dobro", rekao je elinozubi Duh i spustio Kretena na cestu, "to je
rijeeno. Sada idemo opiti tvog arobnjaka."
"On obitava u peini na padini planine koja gleda na Polja Neiskrene
alosti, tik ispod Rijeke Blagog Oaja", odgovorio je Kreten.
"Kako emo doi tamo?"
"To je pola dana hoda na sjeverozapad", rekao je Kreten. Zastao je i
zamiljeno pogledao elinozubog. "Osim ako nas magijom ne moe
premjestiti onamo."
"Mogu sebe magijom premjestiti tamo", objasnio je elinozubi. "Za tebe
ba i nisam tako siguran."
"Ne bi upalilo", rekao je Kreten. "On ne zna tko si ti. Okreni se, molim
te."
Duh je uinio tako.
"Takoer nema krila", zamijetio je Kreten.
"Odbacio sam ih prije sedam ili osam eona", rekao je elinozubi
ispriavajui se. "U toj prokletoj boci mi je postajalo tako tijesno ..."
"Pretpostavljam kako emo onda hodati", rekao je Kreten i krenuo.
"Moda je tako najbolje. Svjei zrak e mi dobro doi, a nije mudro poslovati s
Pierpontom osim kad si potpuno trijezan."
I tako su dva pustolova jedan pored drugoga krenula dugom, krivudavom
Avenijom Povremenog Oaja, pored hrama Sisatih Boginja i ula u polja
sjeverno od grada. Skrenuli su malo na zapad i stigli do Rijeke Blagog Oaja
nakon otprilike etiri sata otrog mariranja.
Kreten je zagazio u pliak, a trenutak kasnije njegove su spretne ruke na
obalu izbacile etiri ribe.
"Upali vatru", naloio je Duhu. "Skuhat emo ribu i neko se vrijeme

odmarati prije uspona na planinu."

"Imamo vanijih stvari od punjenja eludaca!" zareao je elinozubi.
"Kad si posljednji put jeo?" pitao je Kreten.
"Prije oko tisuu dvjesto godina."
"To je jako dugo", primijetio je Kreten. "Ako nam se srea nasmijei u
poslovima s Pierpontom, nakon toga neemo imati puno vremena za jelo. A sad
te molim da ovo ne uzme za ozbiljno, ali moj je zakljuak da kad umire od
gladi s etirimetarskim Duhom, Duh umire zadnji."
elinozubi ga je na trenutak opako pogledao, onda slegnuo ramenima i
dahnuo na odlomljenu granu, i pritom stvorio vatru uistinu monumentalnih
proporcija.
Sat vremena kasnije, siti i odmorni, Kreten i elinozubi su zapoeli
opasan uspon na planinu i ubrzo su stajali ispred ulaza u Pierpontovu peinu.
Unutra se nalazila ogromna koliina standardnih arobnjakih triarija:
krila imia, oi vodenjaka, smrdljive biljke i jo smrdljivije kemikalije,
drevna praina, vudu lutke i ogromni kotao. Na kamenom izboju nalazila se
vjena svijea koja je gorjela vei dio deset stoljea. Kristalna kugla, koja je
prikazivala beskrajnu paradu filmova Ann Rutheford leala je u kutu,
zanemarena, tik pored slomljenoga monokla. takori i zmije jurcali su lijevodesno, a peinom ih je naganjao pokusni kuni bezazlena izgleda. Gotovo cijeli
stranji zid prekrivalo je magino ogledalo koje je trenutno prikazivalo
burzovno izvjee od 3-eg kolovoza 1957.
Isueni stari ija je brada gotovo dodirivala pod, odjeven u kaftan od
pletenog bakra i sa iljatim alkemiarskim eirom ukraenim znacima
zodijaka, sjedio je za stolom za tehniko crtanje zadubljen u matematike
jednadbe koje je ispisivao komadiem spaljene slame na pergamentu s uima.
"Ahem", pozdravio je Kreten.
Pierpont je podigao pogled i mrko pogledao svoja dva posjetitelja.
"Shvaa li," zagrmio je, "da smo ivi 7031 godinu od sada mogao bih
kupiti Xerox za osam i etvrt?"
"Pozdrav, Veliki arobnjae", rekao je elinozubi.
"A 23 godine nakon toga mogao bi ih prodati za sto etrnaest i sve staviti
u osamnaest-postotne dravne obveznice?"
"Gospodine ..." zapoeo je Kreten.
"Ah, to je nepravedan svijet! Dionice Silicon R&D prodaju se za etrdeset
jedan put vie od nominalne vrijednosti! Sjedi, Kretenu, nemoj samo stajati i
zijevati, a tko je tvoj neobini prijatelj, i boe, to bih dao za mjesto u odboru
Amexa!"
"Oprostite", rekao je Kreten.
"Sjedi, sjedi", ponovio je nervozno Pierpont. "Znai, stari Nesbudanchik
se opet koristi svojim starim trikovima, eh?"
"Uistinu, o Veliki i Svemoni Pierponte."

"Samo Pierpont e biti dovoljno", rekao je arobnjak. Zastao je.

"Pretpostavljam da nijedan od vas nije donio martini."
"Martini, Velianstveni?" pitao je Kreten.
"Ne, naravno", promrmljao je Pierpont. Oamario je zmiju koja je puzila
njegovim stolom. "Pa, to je ovog puta, Kretenu? Treba talisman da ovo
stvorenje poalje natrag u Podzemlje?"
elinozubi je zasiktao od straha, a Kreten mu je prijateljski poloio ruku
na jedan od pipaka. "Ne, Gospodaru Crnih Umjetnosti. Ovo stvorenje je moj
saveznik."
"Uz takve saveznike, kome trebaju neprijatelji?" rekao je Pierpont.
Grohotom se nasmijao, a onda to zapisao za neku buduu prigodu. "I, to mogu
uiniti za tebe i tvog saveznika?"
"Odluili smo ubiti Krotana Osvajaa", rekao je Kreten.
"Ah!" viknuo je Pierpont i veselo protrljao ruke. "Umorstvo s
predumiljajem! Izvrsno!"
"Znai, slaete se?" pitao je Kreten.
"Naravno. Pitao sam se koliko e ti trebati da doe do te ideje."
"Onda bi nam moda, Veliki arobnjae, mogli besplatno dati talismane i
arolije koje bi nam mogle zatrebati za ostvarenje naeg plemenitog cilja",
rekao je elinozubi pun nade.
"Ima izvrstan smisao za humor, Due", primijetio je Pierpont bez
smijeha. Okrenuo se Kretenu. "Trebat e vam tri stvari da unitite Krotana. U
zamjenu za njih traim tri nagrade."
"to e nam trebati?" pitao je Kreten.
"Prvo, trebat ete aroliju koja e Duha pretvoriti u ljudsko bie kako
njegova prisutnost ne bi unaprijed upozorila Krotanove zatitnike. Drugo, trebat
ete talisman kojim ete Krotana namamiti u gostionicu Kod Dlakave abe. I
tree, trebat ete maginu sablju kojom ete ga ubiti."
"Zato gostionica Kod Dlakave abe?" pitao je znatieljno Kreten. "Zar
tvoja magija djeluje samo tamo?"
"Naravno da ne", odvratio je oholo Pierpont. "Ali prije nekoliko godina
kupio sam gostionicu Kod Dlakave abe kao osiguranje protiv inflacije, a
publicitet e biti dobar za posao."
"A to mi tono moramo uiniti kako bi dobili tvoju pomo?" upitao je
elinozubi.
"Trideset pet kilometara od mjesta gdje stojimo nalazi se Dolina Duboko
Nezadovoljnih Trolova", rekao je Pierpont. "Ostao je samo jedan - drugi su bili
tako nezadovoljni da su otili godinama prije - i oko vrata nosi rubinski
medaljon nezemaljskog dizajna. Donijet ete mi taj medaljon kao moju prvu
nagradu."
"A druge dvije nagrade?" oprezno se raspitivao Kreten.
"One e biti malo problematinije", rekao je Pierpont sa smijekom. "Da

vidimo hoete li preivjeti ovu, a onda emo razgovarati o njima. Ipak, kao
znak dobre volje, sada i ovdje u vam dati akontaciju."
I nakon toga je promumljao brzu aroliju i u zraku nacrtao tri mistina
znaka. Istog se trena pojavio oblak dima, a na mjestu Duha stajao je divovski,
bradati ratnik, odjeven u kou i krzno, s maem kojega bi normalan ovjek
teko mogao podii.
"elinozubi?" rekao je za probu Kreten.
"Aha", zagrmio je duboki glas.
"Kako se osjea?" pitao je Kreten.
"Snano i krepko", odgovorio je elinozubi dok je hodao sobom i
iskuavao svoje miiave udove. "Uglavnom snano."
"Pa, pretpostavljam da je najbolje da krenemo", predloio je Kreten i
krenuo prema ulazu peine. Naglo je stao na Pierpontov krik koji je opet zurio u
ogledalo.
"Atlantic Richfield je pao za tri!" vritao je stari arobnjak. "A nitko na
ovom od boga zaboravljenom svijetu ak ni ne zna to je nafta! Ajde, odlazite!
Odlazite!"
Dvojica pustolova hitro su napustila arobnjaka i zaputila se na istok.
elinozubi je takoer trao, poskakivao, skakutao i skakao u pokuaju da se
navikne na svoje novo mono tijelo, i zaas su se nali na ogoljelu brdu koje se
uzdizalo iznad uvene Doline Duboko Nezadovoljnih Trolova. Bila je promjera
otprilike dva kilometra, izbrazdana brojnim uskim krivudavim potoiima, i u
potpunosti prekrivena bujnom, gustom umom.
"Ima li koga kod kue?" viknuo je Kreten sa svoje poviene
promatranice.
Nije bilo odgovora, niti ga je uistinu oekivao. Uzdahnuo je, izvukao svoj
mali, gotovo njeni ma iz korica i poeo se sputati prema umi. elinozubi
ga je pratio i bacao oprezne poglede na obje strane i iza sebe.
Proli su otprilike etrdeset koraka ume kad je iznad njih zagrmio
stravian glas.
"Tko je to uljez u mom domu?"
"Dva putnika izdaleka", odgovorio je Kreten i pokuao odgonetnuti iz
kojeg je smjera doao glas. "Umorni smo od naih putovanja i traimo mjesto
za prenoite."
"O emu ti pria, mjestu za prenoite?" proaputao je zgaeno
elinozubi.
"To mi je prvo palo na pamet", rekao je Kreten.
"Pa, to je najgluplja stvar koju sam ikad uo!" zasiktao je elinozubi.
"Jo jedna takva provala i ..."
Naglo je zautio, jer se iznenada, ni deset metara dalje, pojavio trol. Bio je
visok dobrih pet metara, stravino nakazan, razrok, s glavom prepunom upave

purpurne kose i zubima dugim pet centimetara. Oko vrata mu je visio rubinski
medaljon.
"Stranci ne smiju prolaziti mojom umom!" zagrmio je trol. "Kazna je
smrt!"
"U pravu si", rekao je urno Kreten. "Ba sam govorio svom prijatelju
kako smo bezobzirni to smo doli bez poziva. Tisuu isprika, moj gospodine.
Jednostavno emo se okrenuti i vratiti se putem kojim smo uli."
Trol je zareao i mrko ih pogledao.
"Apsolutno", rekao je Kreten. Izvukao je mali novi iz vreice i bacio ga
na zemlju ispred trolovih nogu. "Za va trud."
Trol je opet zareao i udesnom spretnou potrao do toke koja je
blokirala njihov izlazak iz ume. Luaki je poskakivao i zlokobno se cerio.
"Au, kako je to lijep medaljon!" izjavio je Kreten i pokazao rubinski
objekt Pierpontove elje. "Pretpostavljam da ga ne elite prodati?"
Trol je iupao drvo s korijenjem i bez problema ga bacio na drugi kraj
ume.
"Ne, nisam ni mislio", rekao je Kreten. "Pa, onda, hoete li razmisliti o
zamjeni?"
"Njam!" rekao je trol i oblizao svoje debele usne.
"To je vrlo zlokobno i zloslutno njam", rekao je nervozno elinozubi.
"Njam!" ponovio je trol. "Svjee meso veeras!"
"Jako prijazno od vas", rekao je Kreten. "Ali stvarno ne moemo ostati.
Moete li nas uputiti na najblii put za Agabenzzar?"
Trol je iupao malo stablo iz zemlje i, smijeei se, prelomio ga na
prsima na dva dijela.
"Jako impresivno", primijetio je Kreten i poeo polagano uzmicati.
"Nenadmaan prikaz tjelesne spreme."
"Zna," rekao je elinozubi alosno, "sad kad razmislim o tome, to i nije
bila tako loa boca. Mislim, imao sam svilene pokrivae, bio sam sit i..."
"Kran, kran", rekao je trol, vaui na prazno.
"Dosta mi je ovoga!" povikao je Kreten. "Ako eli borbu, onda e je i
dobiti." Okrenuo se prema svom prijatelju. "Daj ga sredi, elinozubi!"
"Ja?" upitao je elinozubi prestravljen idejom.
"Ti si Duh, zar ne?" rekao je Kreten povjerljivo.
"Ne, vie nisam."
"Hoe rei kako vie uope nema maginih moi?"
"Nijednu."
"Hoe rei kako sam govorio sve ove stvari trolu, a ti nisi duh i sve to se
nalazi izmeu nas je par maeva?"
"I naa pamet", dodao je elinozubi. "Ne zaboravi nau pamet."
"Zaboraviti je? Mislim da smo je se odrekli!" Kreten je zastao i prouio
trola. "Na to su trolovi alergini?"

"Ni na to", rekao je elinozubi.

"Pretpostavljam da nisu posebno ranjivi u Ahilovu tetivu, ili neto
slino?" predloio je Kreten.
"Ne", rekao je sumorno njegov prijatelj.
Kreten se namrtio. "Znamen Demipolytetrahedrona ih nee otjerati?"
elinozubi je zatresao glavom.
"Pretpostavljam da to ostavlja nau pamet", rekao je uz uzdah Kreten.
"I to mi je neko oruje", promrmljao je elinozubi, i pogledao trola koji
je iupao nekoliko mladica iz zemlje.
Trol se napokon umorio od unitavanja ume i opet je bacio oko na
dvojicu pustolova. Jednim ogromnim korakom preao je razdaljinu izmeu njih,
nagnuo se i lijevom rukom podigao Kretena.
"Predjelo", objavio je. "Tvoj prijatelj je glavno jelo." irom je otvorio
usta.
"Pretpostavljam da mi ne preostaje nita osim suoiti se sa smru kao
mukarac", rekao je Kreten. "elim da zna da ti nita ne zamjeram. Nisi
odgovoran za svoju prirodu, i u potpunosti shvaam da je hrana za trola vanija
od enskog drutva."
Trolova su se usta zatvorila i promaila Kretenovu glavu za djeli
centimetra.
"Objasni", zahtijevao je trol.
"Osobno poznajem barem pola tuceta prilino krupnih dama koje najvie
od svega ele upoznati superiorni primjerak poput tebe", rekao je Kreten urno,
i pokuao ignorirati navalu smrdljivoga daha koji mu je prolazio kroz kosu. "I ja
sam budalasto pomislio da nakon svih ovih godina samoe ... ali ne, mogu
vidjeti da si ti u potpunosti samostalan tip, tako da me slobodno moe pojesti
da zavrimo s time."
"Pola tuceta?" upitao je trol, sruio se na dupe i olabavio stisak na
Kretena.
"Debeljukaste van svake mate", odgovorio je Kreten. "I dok shvaam da
ne trai nita drugo osim ljubavi i njenosti i razumijevanja, postoji dodatna
prednost kad ih se zasiti jer e one biti puno bolji obrok od mene jadnog i
neuhranjenog."
"Puno je prolo", rekao je trol i slobodnom rukom pogladio svoju
purpurnu raupanu kosu.
"Shvati," nastavljao je Kreten, "ne obeavam ti svih est. Jedna ili dvije su
ve moda prodane u brakove bez ljubavi sa sitniavim malim ljudima koji
nimalo ne slie onom grmalju tamo." Pokazao je elinozubog.
"Ali neke su slobodne?" pitao je trol.
"Garantiram."
"Debeljukaste, kae?"
"Prema njima, Mjesec je pravokutan."

"Ako te pustim kako u znati da e ih dovesti?", zahtijevao je trol.

"Brzo si me skuio!" rekao je Kreten. "Ako u tvom umu postoji imalo
sumnje otkaimo cijelu stvar. Moe jednostavno pojesti mene i mog prijatelja i
vratiti se samakom ivotu, izolaciji od bilo kakvog enskog drutva, izolaciji
od njenog, a ipak erotinog enskog dodira, izolaciji od ..."
"U redu!" zagrmio je trol.
"Dobro", prihvatio je Kreten. "Sada moram srediti brojne stvari: Moram
ih ovamo dopremiti iz dalekih egzotinih klima u kojima ive, cijelo u ih
vrijeme morati hraniti, moda u morati platiti pokojem nezadovoljnom
ljubavniku ..."
"Nemam novca", rekao je odrjeito trol.
"Oh, ja imam dovoljno svog novca", izjavio je Kreten. "Ali morat u
potroiti znaajnu sumu da te ene dovedem ovamo. Kakvu ja garanciju imam
da e ti jo uvijek ekati?"
"Kamo bih otiao?" pitao je trol bez uvijanja.
"Ne znam," odvratio je Kreten, "kamo su otili svi ostali trolovi? Ne,
trebam neki znak dobre volje s tvoje strane, neki simbolini znak da e ostati
ovdje do mog povratka."
"Nemam novca", rekao je trol.
"Bode optoen draguljima, moda?" predloio je Kreten. "Ili moda
drevnu knjigu u rijetkom i kvalitetnom uvezu?"
"Nijedno", bio je nesretan odgovor.
"Bojim se da e me onda jednostavno morati pojesti", rekao je alosno
Kreten. "Definitivno ti ne zavidim na vakanju gomile hrskavica."
"ekaj!" rekao je trol. "to je s mojim medaljonom?"
"Eh, zato ja nisam pomislio na to?" izjavio je Kreten. Zastao je. "Ali ne,
kad bolje razmislim. To je tako mala stvar. Mislio sam na neto konkretnije."
"to nije u redu s mojim medaljonom?" zlokobno je zahtijevao trol. "Prije
nekoliko minuta ti se sviao."
"Kao triarija, kao sitnica koju bih poklonio nekoj djevojci koju sam tek
upoznao", rekao je Kreten. "Ali kao tvoj zalog ozbiljnog dogovora ... pa, ba i
ne znam."
"Uzet e ga", reao je iz dubine grla, "ili ide u grlo!"
"Apsolutno insistira?"
"Tako je!"
Kreten je uzdahnuo. "Onda nemam izbora nego prihvatiti." Uzeo je
medaljon od trola i strpao u vreicu s novcem.
"Plavue", rekao je trol.
"to je s plavuama?" pitao je Kreten.
"Volim ih."
"Smatraj to sreenim,"
"Puno", rekao je trol.

"Onda nemam vremena za gubljenje, zar ne?" rekao je Kreten.

On i elinozubi bez problema su napustili umu. Kad su posljednji put
ugledali trola, vidjeli su kako iz brade upa dlake, jednu po jednu.
"Pa, nitko nikad nije rekao da su pametni", prokomentirao je elinozubi
kad su zapoeli s povratkom u arobnjakovu peinu.
"Pretpostavljam da e se iz Duboko Nezadovoljnoga pretvoriti u Ozbiljno
Razoaranoga", odgovorio je Kreten. "Usput, nadam se da e na iduem
putovanju biti od vie koristi."
"Mogu li pomoi ako predjela dolaze ispred glavnog jela?" prasnuo je
elinozubi, kao da je to sredilo stvar.
Ostatak puta preli su u tiini.
Pierpont je sjedio za stolom kad su stigli i pjenio se to nije uspio prodati
Polaroid za vie od osamdeset tri. Mahnuo im je da sjednu, priekao dok
ogledalo nije pokazalo posljednja izvjea o dionicama izuzetima od poreza, a
onda se krenuo prema njima.
"Imate li medaljon?"
Kreten ga je izvadio.
"Izvrsno, izvrsno", rekao je Pierpont i prinio ga svjetlu, "Uvijek sam volio
drago kamenje. Rubine, smaragde, dijamante - tu je budunost. Zlato je vraki
nestabilno." Naglo je izgubio interes za medaljon i bezbrino ga je bacio na pod
gdje je uplaio pokusnog kunia ba kad se mala ivotinja spremala uhvatiti
jednu zmiju. "Pa, gospodo, jeste li spremni za svoj sljedei zadatak?"
"Pretpostavljam da jesmo", rekao je Kreten bez previe oduevljenja.
"Odlino. Kao vau sljedeu nagradu zahtijevam nerazbijeno rokovo
jaje." Zastao je.
"Oh. a takoer moete donijeti i tavu i malo margarina."
Dok su naputali peinu, elinozubi se okrenuo prema Kretenu. "Gdje
rokovi dre jaja?"
"Na vrhovima najviih planina."
"A veliina?"
"Rokova, jaja ili planina?"
"Rokova."
"Dovoljno veliki da ovjeka odnesu do svojih gnijezda", odgovorio je
Kreten.
elinozubi je na trenutak razmislio o ovome, a onda rekao: "Jesi li
apsolutno siguran da Krotana ne moemo ubiti bez pomoi tvog arobnjaka?"
"Da budem potpuno iskren s tobom," odgovorio je Kreten, "nisam u
potpunosti uvjeren da ga moemo ubiti ak i uz Pierpontovu pomo."
"Pretpostavljam da nam je onda bolje pronai odgovarajuu planinu",
rekao je uz uzdah elinozubi.
"I to brzo", dodao je Kreten. "Element vremena radi protiv nas."

"Na koji nain?"

"Prije ili kasnije ak e i idiot poput Nesbudanchika shvatiti da te nema",
strpljivo je objasnio Kreten. "A kad shvati, najprije e poslati nekoliko demona
raznih oblika i boja da te dovedu natrag."
"Idemo pronai tu planinu" rekao je gorljivo elinozubi.
Spustili su se u dolinu i krenuli prema planinskom masivu udaljenom
nekih etrdeset kilometara na zapad, prema kojem je Pierpontova vlastita
planina izgledala poput malog brdaca. Dok su hodali tamna je sjenka preletjela
preko njih i trenutak kasnije nestala. Ovaj se fenomen dogodio dva puta prije no
to je Kreten pogledao gore.
"Imamo sree!" povikao je i pokazao prema velikoj ptici koja je kruila
iznad njih.
"Rok!" uzviknuo je elinozubi i izvukao ma.
"I k tome gladan", primijetio je Kreten. "Vidi? Sprema se obruiti na nas.
Spremi ma!"
"Zato?" zahtijevao je elinozubi.
"Zato to je najbri put u njegovo gnijezdo dopustiti da jednog od nas
odnese tamo."
"A kako emo se spustiti?" pitao je elinozubi.
"Idemo po redu", rekao je Kreten. "Prva je stvar doi tamo." Zastao je.
"Slae se kako nema smisla da obojica riskiramo ivote?"
"Na to cilja?" nepovjerljivo je pitao elinozubi.
"Na to da bi trebali stajati malo udaljeni kako nas ne bi mogao obojicu
zgrabiti." Rok se obruio prema njima. "Nemoj razmiljati o tome", rekao je
Kreten i krenuo prema zaklonu ogromnoga stabla. "Ja u stajati ovdje i svake
sekunde s tobom dijeliti opasnost."
elinozubi je podigao pogled, ugledao ogromnu pticu kako se obruava
na njih i potrao prema Kretenu i stablu. Kretnja je privukla rokovu panju i
elinozubi se trenutak kasnije naao sedamnaest metara u zraku, ruka s
maem bila mu je prikljetena uz tijelo.
"Ne zaboravi, ne smije razbiti jaje!" povikao je Kreten prije no to su
nestali iz dometa njegova glasa.
Rok se uspinjao sve vie i vie, lebdio je na vrtoglavim strujama vjetra i
postrance se kretao na zapad. Nakon dvadeset stravinih minuta koje su ga
uvjerile da bi drage volje mogao izdrati sljedeih dvanaest stoljea bez hrane
elinozubi je pogledao dolje i vidio kako se pribliavaju ogromnomu gnijezdu
punom jaja velikih poput tijela krupnoga ovjeka. Grubo je isputen i ostavljen
meu njima dok je rok opet odletio.
Teturavo se uspentrao preko jaja, pogledao preko ruba gnijezda i ispustio
mali jecaj kad su njegove oi ugledale zemlju neka tri i pol kilometra ispod
njega. Prouio je padine planine u potrazi za putovima, ali nije otkrio nijedan. U
nadi da se ispod nalazi nevidljiva voda gurnuo je jedno jaje preko ruba i opet

zajecao kad se prizemljilo uz glasan i neugodan spljat! pola minute kasnije.

"Nesbudanchik!" urliknuo je u vjetar. "Sada sam spreman vratiti se kui!
Na trenutak sam izgubio svoj etiki kompas, ali sad uviam pogreku u svojim
razmiljanjima!" ekao je nekoliko minuta, ali nita se nije dogodilo.
"Nesbudanchik, ti nevjerojatno nesposobni praznoglave, k vragu, makni me
odavde!" inilo mu se kako uje zastraujue cerekanje noeno vjetrom.
"Pierponte!" vritao je. "Voljan sam prisegnuti na vjenu odanost onomu
tko me izvue iz ove frke!"
Potraio je znak da je njegova ponuda prihvaena, ali nijedan se nije
pojavio.
Barem ne odmah. Onda je vidio roka kako se vraa, oito privuen
njegovim kricima. Bio je prilino spreman za odnoenje natrag na zemlju i
doputanje Kretenu da sam iskua sreu s odnoenjem jajeta iz gnijezda, ali je u
posljednjem trenutku shvatio da se rok ne vraa kako bi ga odnio, nego
poderao.
Sagnuo se, a ogromni kljun divovske ptice probio je dva i pol centimetra
debelu ljusku jednog jajeta pri emu se gnijezdo napunilo umancem i
bjelancem. elinozubi je divljaki zamahnuo maem, i dok se bitka trajala,
nijedan borac nije ozbiljnije ozlijedio protivnika, jo su tri jajeta pukla i klizava
tekuina poela je istjecati na izboeni kamen na kojem je gnijezdo nesigurno
poivalo.
Rok se spustio na rub gnijezda kako bi dobio bolji kut, i kad je to uinio,
sve - gnijezdo, jaja, elinozubi i rok - iznenada su se poeli ldizati niz planinu.
elinozubi i rok istovremeno su vrisnuli. Rok je odletio ravno u zrak i
lebdio, a krupni ratnik, do pola uronjen u tekuinu iz jaja, zgrabio je strane
gnijezda i grevito se drao. Gnijezdo je jurilo od izboine do izboine i
luakom brzinom nastavilo spust padinom planine, njegova sluzava podloga
gotovo je u cijelosti eliminirala sve trenje dok je postojano krivudalo prema
dolje.
Rok se dao u potjeru, ali je ubrzo ostavljen daleko iza. elinozubi je
neprestano pokuavao stajati kako bi se pripremio za iskakanje, ali noge mu
nikako nisu nailazile na oslonac. Oko deset minuta nakon poetka njegove
neobine vonje, elinozubi je zamijetio kako je samo jedno jaje ostalo
nedirnuto, pa se odmah namjestio to je bolje mogao kako bi ga zatitio od
naglih zavoja i truckanja. Nakon jo tri do etiri minute primijetio je kako je
njegova putanja prestala biti gotovo vertikalna i sada je horizontalna, i u
nekoliko sljedeih sekundi gnijezdo se zaustavilo.
elinozubi je drhtavo stao na noge, iskobeljao se iz gnijezda i podigao
jo uvijek nerazbijeno jaje. Planina je bila iza njega, ispred njega se prualo
bogato zeleno polje - a pod drvetom udaljenim ni trideset metara sjedio je
Kreten, prekrienih nogu, i zadovoljno grickao zrelu jabuku.
"Odlino, moj prijatelju po oruju!" pohvalio ga je izmeu zalogaja.

"Mislio sam kako e ti trebati najmanje dan ili dva, a moda ak i tjedan, a ti si
ovdje, ni sat vremena nakon svog pomalo prenagljenog odlaska. I ne samo da si
izvrio na drugi zadatak, nego imam osjeaj da si izmislio novi sport koji ima
nevjerojatan potencijal za zaradu im razradim detalje. Odlino, uistinu!"
elinozubi je na trenutak ostao bez teksta. "Ne mogu vjerovati oima!"
na posljetku je promucao. "Trebao bi bjeati glavom bez obzira, a ti ovdje
sjedi, jede i ponaa se kao da se nita nije dogodilo!"
"Moram priznati da sam u posljednjih dvadesetak ili tridesetak sekundi
poeo ozbiljno razmiljati o bijegu", rekao je Kreten i odgrizao novi zalogaj
jabuke, "i doao sam do nesretnog zakljuka da to ne bi niemu koristilo."
"Ali!" uzviknuo je elinozubi i mrko ga pogledao. "Znai, priznaje da
sam bolji ovjek od tebe!"
"Nisam razmiljao o bijegu od tebe", rekao je Kreten. "Od jajetove
majke."
"Jajetove to?"
"Njegove majke", ponovio je Kreten i rukom pokazao divovskoga roka
koji se sputao prema njima. "Bit e ovdje za nekoliko sekundi."
"Zato onda ne izvadi svoj ma?" zahtijevao je elinozubi i izvadio
svoj ma.
"Nije ljuta na mene", objasnio je Kreten. "Nakon svega, ja joj nisam uao
u gnijezdo i ukrao jaje."
elinozubi je zajecao, prokleo, cijuknuo, zareao i zastenjao u
zasljepljujue brzom nizu i pripremio se za doek rokova napada. Kreten je u
istom trenutku ustao, izvukao svoj tanki ma iz korica, nagnuo se unatrag i
bacio ga na roka koji je jednom zagrgljao kad mu je otrica probila grkljan i
onda pao na zemlju, mrtav.
"To je bilo vrhunsko nianjenje!" rekao je zadivljeno elinozubi. "Ima u
tebi vie no to pogled otkriva, mali ovjee."
"Rijei koje se svake noi ponavljaju u Kui Djeva Sklonih Neednosti",
odvratio je Kreten, priao roku, poloio mu nogu na vrat i izvukao svoje oruje.
"ali se sa mnom ako eli," rekao je elinozubi, "ali duboko sam dirnut
to te prijateljstvo nagnalo da mi pomogne u ovom mranom trenutku istine."
"Zna," rekao je Kreten zamiljeno, "kad smo ve kod toga,
pretpostavljam da me prijateljstvo djelomino nagnalo na akciju."
"Djelomino?"
"Pa, definitivno nisam imao namjeru cijelim putem sam nositi jaje."
Dva pustolova vratila su se u bazu cijeli dan kasnije, stenjui i puui pod
teinom rokova jajeta. Pierpont je ugasio ogledalo i bio zadubljen u crtanje
grafova tehnolokih analiza transportne industrije.
"Moje jaje!" povikao je kad mu je pogled pao na Kretena i elinozubog.
"Sve bolje i bolje! Sve bolje i bolje! Jo samo jedna nagrada, a onda ete biti

slobodni uiniti najsuroviji i najcrnji od svih ljudskih zloina - ako ne raunamo

one koji ukljuuju Jugoistoni stoer. Jeste li spremni vidjeti kako ivot blijedi
iz Krotanovih razrogaenih oiju i gledati kako njegov isplaeni jezik postaje
ljubiast dok mu steete vrat, izvlaite iznutrice i odrubljujete glavu?"
"Sve odjednom?" pitao je elinozubi pomalo zauena izgleda.
"Govorim figurativno, naravno", rekao je Pierpont. "Kad smo ve kod
toga, bit ete sretni ako se izvuete ivi."
"Zato onda, u Luciferovo ime, idemo na sve ove glupave potrage za
tebe?" zahtijevao je elinozubi.
"Zato to biste bez moje pomoi najvjerojatnije bili ubijeni im biste uli
u grad", odgovorio je Pierpont i bacio takora s jednog od svojih grafova. "Ali
ako osjeate nekakvo kolebanje zbog poslovanja sa mnom, trebate samo vratiti
rokovo jaje i trolov medaljon i drage u te volje opet pretvoriti u Duha,
kompletnoga, s odvratnim dahom i bijednim izgledom."
"Veliki arobnjae, moj prijatelj te nije mislio uvrijediti", urno se ubacio
Kreten. "Mi smo tvoji da nam zapovijeda. Jednostavno nam reci svoju treu
nagradu i mi emo krenuti."
"ujem glas razuma", rekao je Pierpont. "Sada se nema smisla svaati,
kad ste dogurali ovako daleko. Onda u redu. Kao svoju treu nagradu zahtijevat
u da izvrite ovaj jednostavan zadatak: donesite mi jedan plod sa Stabla
Nevanosti."
"A gdje se to stablo moe pronai?" pitao je Kreten.
"To je najvie stablo u umi Izvanrednih Fantazija", rekao je stari
arobnjak. "Samo dobro rastezanje nogu."
"Ovisi na ije noge misli", rekao je Kreten. "Udaljena je ezdeset pet
kilometara!"
"Penn Central je proglasio bankrot, a ti mi se ali zbog male nelagode?"
planuo je Pierpont. "Odlazite prije no to vas obojicu pretvorim u hranu za moje
ljubimce!"
Brzo je mahnuo rukom i u peini se naglo pojavio oblai dima. Kreten i
elinozubi brzo su se povukli i ostatak dana razmjenjivali lai o svojim
seksualnim pustolovinama. Hodali su kroz mirnu no, a zora ih je nala u etnji
umom Izvanrednih Fantazija. Nije prolo puno vremena, a doli su do
ogromnog stabla prepunog plodova.
"Nikakav problem", rekao je elinozubi uz smijeak. Priao je i
posegnuo prema malom, zrelom, ipku slinom plodu, a trnovita ga je grana
udarila po ruci.
"Prokletstvo!" prosiktao je elinozubi i prinio usnama okrvavljenu ruku.
"Znao sam da postoji neka kvaka!"
"Tko eli plod Stabla Nevanosti?" pitalo je stablo visokim, ukavim
glasom.
"Moje je ime Kreten Prosjak, Gospodaru Stablo", rekao je Kreten i

zakoraio naprijed. "Ovo je moj prijatelj, poznat, iz razloga koje jo uvijek

nisam uspio shvatiti, kao elinozubi. Umorni smo i gladni i bit emo vjeno
zahvalni za jedan va plod."
"Nema sumnje da bi bili", cerekalo se stablo. "Nema sumnje da bi bili.
Uostalom znate li da lav moe pretrati devedeset metara za 3 sekunde i 18
stotinki, ali treba 92 sekunde i 3 desetinke da bi pretrao osamsto metara?"
"Moram priznati da nisam znao", rekao je Kreten.
"Hah! Tako sam i mislilo!" uzviknulo je stablo samozadovoljno. "Ili da ne
postoji Prvi uzrok u postavci svih negativnih cijelih brojeva?"
"Ne, moj Gospodaru Stablo", odgovorio je Kreten.
"Nisi ba bistar, zar ne?" zahihotalo je stablo. "A molekularna teina
vodikova selenida?"
"to s njom?" pitao je elinozubi.
"Osamdeset jedan!" objavilo je stablo trijumfalno. "Eto!"
"Gospodaru Stablo", rekao je Kreten, "je li mogue da se vratimo na temu
ploda?"
"Ako moramo", uzdahnulo je stablo. "Reci plod koji poinje sa slovom
''."
"Moram li?" pitao je Kreten.
"Apsolutno."
"Ne mogu", rekao je nakon kraeg razmiljanja.
"ir!" veselo je povikalo stablo. "to misli o tome?"
"Moram priznati da sam previe iscrpljen od gladi da bih uope
razmiljao o tome ", rekao je Kreten, pao na koljena i uhvatio se za eludac
velianstvenom teatralnom gestom. "Ako mi dopustite da uzmem samo jedan
va plod, moda u biti u stanju razgovarati s vama na puno dostojnijoj razini."
"Nema anse3 - koja se, sluajno, moe koristiti kao imenica, glagol ili
pridjev."
"Ali zato ne?"
"Zato to do sada nisi tono odgovorio ni na jedno od mojih pitanja",
nestrpljivo je objasnilo stablo. "Nakon svega, poteno je poteno."
"Hoete rei da je sve to trebam uiniti odgovoriti na jednu od vaih
zagonetki i dat ete nam plod?" pitao je Kreten.
"Zagonetki? Zagonetki?" zacviljelo je stablo. "To su injenina pitanja s
injeninim odgovorima. Ne bavim se prevarama ili igrama rijei, moj dobri
ovjee!"
"Molim vas, primite moje isprike", rekao je Kreten.
"Pa, dobro", mrcnulo je stablo. "Ovaj put."
"Jesi li spreman?" pitalo je stablo.
"Prilino."
"Koja je razlika izmeu zvjezdanog i solarnog dana?"
3

Misli se na chance, ta rije se u engleskom koristi u istom obliku kao imenica, glagol i pridjev (Prim. prev.).

"Nemam blage veze", priznao je Kreten.

"etiri minute", naslaivalo se stablo. "Imenuj jedini ugljikohidrat koji
poinje slovom 'X'."
"Ne mogu", rekao je Kreten s rastuim osjeajem uzaludnosti.
"Hah! Xilon. Hah!" reklo je stablo. "Jadni mali ovjee. Osjea li
samosaaljenje? Daj da te pitam jedno lagano: koliko nas svjetlosnih godina
dijeli od Proxima Centauri - koja je, ako ne zna, sluajno naa najblia
zvijezda?"
"ak ni ne znam to je svjetlosna godina."
"Put koji svjetlost prijee u godini dana, ti tupane!" naslaivalo se stablo.
"A odgovor je etiri cijela tri."
"Pretpostavljam kako nee dopustiti da ja postavim pitanje ili dva?"
predloio je Kreten.
"Naravno da ne", odgovorilo je stablo izvjetaeno. "Zna, pravila igre."
"I vi uvijek potujete pravila igre?" pitao je Kreten.
"Uvijek?"
"Bez izuzetaka?"
"Bez izuzetaka", reklo je stablo.
"Ne vjerujem vam", izjavio je Kreten s trakom smijeka na svojim
tankim usnama.
"Ti me to naziva laljivcem?" zahtijevalo je stablo.
"to je Stablo Nevanosti upravo uinilo, elinozubi?" brzo je rekao
Kreten.
"Pitalo te zove li ga laljivcem", rekao je elinozubi koji je jo uvijek
cuclao svoju ranu.
"U redu, Gospodaru Stablo", rekao je Kreten. "Sada u odgovoriti na vae
posljednje pitanje. Da, zovem vas laljivcem. Sada u vam zahvaliti na vaem
plodu!"
"Samo malo!" reklo je stablo. "Kakva se to prevara odigrava ovdje?"
"Postavili ste mi pitanje i ja sam odgovorio na njega", rekao je Kreten.
"Dugujete mi jedan plod."
"Ali iako si me prevario," reklo je stablo, "tvoj je odgovor netoan. Ja
nisam laljivac."
"Jeste li ili niste laljivac nema vanosti za pitanje", objasnio je Kreten.
"Pitali ste jesam li vas tako nazvao, i ja sam odgovorio istinito da jesam. Plod,
molim vas - ili moda jeste laljivac?"
"Ali to nije fer!" jaukalo je stablo.
"Vi ste izmislili pravila", odgovorio je Kreten. "Ja sam jednostavno igrao
po njima."
Priao je drvetu i otkinuo mali plod s grane.
"Jaoo!" reklo je stablo.
"Oprostite", ispriao se Kreten.

"Varao si", kiselo je reklo stablo.

"Uvrijeen sam to tako mislite", rekao je Kreten i okrenuo se kako bi s
elinozubim napustio umu.
"Ne moe sada otii!" vikalo je stablo. "Zahtijevam revan!"
"Neki drugi put", povikao je Kreten.
"Neu disati dok se ne vrati", jecalo je stablo.
Jauci bijesa pratili su ih sve dok nisu stigli do ruba ume, i dvojica
prijatelja bila su vie no sretna to su se udaljila od prijetnji i obeanja stabla iza
njih.
Kreten i elinozubi su se leernim korakom vratili prema peini, a kao
rezultat toga, plod je bio pomalo natruo kad su ga dali Pierpontu.
"Vidi, vidi, dvojica junaka ponovno su bila uspjena!" rekao je Pierpont u
pozdrav. "to se dogodilo s mojim plodom?"
"Nemoj ga pojesti", upozorio je Kreten. "Malo nevanoga znanja moe
biti opasna stvar."
Pierpont se grohotom nasmijao, zapisao izjavu za neko budue vrijeme i
bacio plod u vlani dio peine gdje je probudilo tri spokojno uspavane zmije.
Onda je rukom posegnuo u zrak, prtljao po neem i trenutak kasnije povukao - i
izvukao draguljima optoenu sablju koju je dao Kretenu.
"Ovim orujem, i to samo ovim orujem moe ubiti Krotana
Uzurpatora."
"Hvala ti, Veliki arobnjae", rekao je Kreten. "Ali ne bi li ga trebao dati
elinozubom? Nakon svega, on je ekspert za ubijanje."
"Radi samo za tebe", objasnio je Pierpont. "Pored toga, elinozubi e
biti zauzet zadravanjem pedeset ili ezdeset Krotanovih tjelesnih uvara dok ti
bude obavljao svoje zlodjelo."
"Ali ne mogu sam zadrati ak ni trideset ratnika!" protestirao je
elinozubi.
"Naravno da moe", rekao je Pierpont. "to misli zato sam te radije
pretvorio u ogromnog barbarskog ratnika, nego u malog papka poput Kretena?"
"Nije fer", bunio se drsko elinozubi.
"Mogu te opet pretvoriti u Duha", napomenuo je Pierpont. "Naravno, ako
to uinim, Nesbudanchik e te bez problema pronai, ali s druge strane,
isfairao bi Krotanove tjelesne uvare."
elinozubi je bijesno zareao i otiao do udaljenoga zida peine.
"Nije li tu takoer bio ukljuen talisman?" pitao je Kreten.
"Tako je", odvratio je Pierpont. "Hvala ti to si me podsjetio. Usput, nee
ti smetati ako ti postavim osobno pitanje?"
"Ma nikako, Veliki i Moni Gospodaru Mranih Umjetnosti."
"to bistar mladi poput tebe radi s imenom kao to je Kreten?"
"To zavara ljude."

"I istovremeno postanu neoprezniji, ha?" zadirkivao je Pierpont. "Nije to

loa ideja. Jesi li ikad razmiljao da postane arobnjakov egrt?"
"Istinu govorei, nisam ba privren takorima i zmijama", odgovorio je
Kreten. "I ne znam ona dva boga koje ti izgleda oboava."
"Misli Dow i Jones?"
Kreten je kimnuo.
"Pa," rekao je Pierpont, "svatko se moli u hramu po svom izboru. Ja sam
to obiavao initi u Prolazu Sonih Djevica, ali moram priznati da sam postao
neosjetljiv na ene prije nekih etiri tisue godina. Ali moda je pogreka to
sam ti preporuio mistine umjetnosti. Nakon svega, koga bih onda mogao slati
po nagrade?"
"Sigurno postoje drugi koji ti dolaze pomoi", ustvrdio je Kreten.
"Nitko s tako oaravajuom redovitou kao ti", rekao je Pierpont sa
smijekom. "Ali dosta avrljanja. Jo uvijek treba talisman koji e namamiti
Krotana u gostionicu Kod Dlakave abe, zar ne?"
"Da, Veliki arobnjae."
"Onda e napamet nauiti ovu mistinu frazu: 'Kupi kad su bez prijatelja,
prodaj kad su debeli'."
"Kupi kad su bez prijatelja, prodaj kad su debeli?" ponovio je Kreten.
"Tono", rekao je Pierpont. "Kad doe u gostionicu Kod Dlakave abe
upalit e tri svijee, postaviti ih u trokut i izrei tu reenicu."
"A to onda?" pitao je elinozubi s druge strane peine.
"Onda ekate Krotana", odgovorio je Pierpont. "Nee biti sposoban
oduprijeti se."
"Tako jednostavno?" pitao je Kreten.
"Ne ba. Ali e barem pokrenuti stvari."
"to god to znailo", uzdahnuo je Kreten.
"A sada me morate ostaviti", rekao je Pierpont. "Bonne chance!" Trenutak
kasnije prouavao je najnovije tedno-kreditne zadruge.
Kreten i elinozubi spustili su se niz planinu i krenuli na jug prema
gradu, prvi je sjekao zrak svojom maginom sabljom, dok je drugi
nezadovoljno mumljao to e morati zadravati vojsku Agabenzzara. Osvjeili
su se u hladnu, bistru potoku, veerali voe i povre, i odmah nakon zalaska
sunca stigli u gostionicu Kod Dlakave abe.
Bila je to velika kamena taverna s brojnim sobama i niama prikrivenima
zavjesama od perlica. Drveni pod bio je obilno prekriven krvavim mrljama,
iznad dugog, ofucanog anka visjela je glava ogromnog vepra, gola djevojka
plesala je na praznom stolu u jednom kutu dok su ostale djevojke etale od
gosta do gosta.
Klijentela se osjeala kao kod kue. Neki su bili odjeveni u blistave i
raskone svile, drugi u jednostavnu konu odjeu ratnika, a nekolicina je nosila

samo tkanice od ivotinjskih koa - ali svi su bili beskompromisni ljudi skloni
opijanju koji bi drage volje jedan drugome prerezali vrat za cijenu pia. U
gostionici Kod Dlakave abe ovjekova sjena rijetko je bila njegova vlastita, a
nije postojala rije za ednost.
Takoer je odvratno smrdjelo.
"Pierpont uistinu posjeduje ovu rupagu!" uzviknuo je elinozubi u
nevjerici dok su on i Kreten sjedali za stol.
"Trebao sam to pretpostaviti kad sam vidio cijene pia", rekao je Kreten i
naruio dvije krigle piva od pogrbljena, jednooka konobara.
"Pa, mogli bismo i poeti", rekao je elinozubi. Ustao je, uzeo tri male
svijee s okolnih i stolova i vratio se.
Kreten je insistirao da najprije popije svoje pivo, a obojica su zakljuili
kako bi im malo vina smirilo ivce pred nadolazeu bitku, a vino je bilo tako
slatko da su naruili jo piva kako bi utaili e. Kreten je na posljetku upalio
tri svijee, postavio ih s razmacima od dvadeset centimetara u istostranian
trokut i izrekao mistine rijei.
I nita se nije dogodilo.
"Opusti se", rekao je Kreten kad je elinozubi stegnuo drku svoga
maa. "Palaa je odavde udaljena vie od kilometar i pol, a arolija ga ne bi
trebala magijom transportirati ovamo. Ona ga jednostavno treba navesti da doe
k nama."
"Onda to moe potrajati jo satima", rekao je elinozubi.
"Tono. teta je tratiti vrijeme. Hoemo li popiti jo piva?"
"Ba bi i mogli", promrmljao je elinozubi, ali nijednog trenutka nije
skidao pogled s vrata.
etrdeset minuta i est krigli piva kasnije i guva u taverni se pomalo
smanjila. Djevojke su obavljale svoj posao i sreivale spavae sobe, nekolicina
muterija prela je ulicu kako bi vidjela to se dogaa u taverni Kod edne
Deve, a pola tuceta ljudi sada se izvalilo ispod anka i mirno hrkalo.
Onda su se vrata naglo otvorila i uao je krupan mukarac. Iako ga Kreten
nikad prije nije vidio, na prvi je pogled znao da je to Krotan Osvaja. ovjek je
bio visok gotovo dva i deset, imao je upavu crnu grivu, vatrene crne oi i
miiavo tijelo koje je posramilo ak i savrenu figuru elinozuboga. Njegovo
je tijelo nosilo osamdeset sedam velikih oiljaka, svi zadobiveni u
velianstvenoj bitki, i unato njegovu skupocjenu plastu, njegovo je oruje bilo
obino oruje vjetog borca.
Priao je anku, a putem je nehajnim zamasima svoje ogromne ruke na
lijevo i desno odbacivao stolove.
"Kriglu tvog najboljeg piva!" rekao je, a odjek njegova glasa zatresao je
prozorska stakla.
"Da, gospodaru Krotane!" promucao je anker i smjesta ga posluio.
"Ne znam to me inspiriralo na dolazak u ovu rupagu", objavio je Krotan

cijeloj prostoriji. "Jednostavno sam osjetio potrebu da se malo udaljim od

dravnikih poslova. Pretpostavljam da nitko nije za obaranje ruke po cugu?"
pitao je gledajui ravno u elinozubog koji se umalo onesvijestio. "I mislio
sam si tako", alosno je rekao. "to se dogodilo sa dobrim starim danima kad su
mukarci bili mukarci, i ovjek se mogao malo razonoditi na mjestima poput
ovoga?"
"Moda vam ja mogu pomoi", rekao je Kreten i ustao.
"Ti?" nasmijao se Krotan. "Ah, ljude poput tebe koristim kao akalice!"
"Pa, ako se bojite ..."
"Nitko Krotana Osvajaa ne naziva kukavicom!" zagrmio je Krotan i
izvukao ma.
"Samo trenutak", zatraio je Kreten. "elinozubi, otii do vrata i pobrini
se da nitko ne doe pomoi ovom hvalisavcu."
elinozubi je mugnuo do vrata drei se pritom to je dalje mogao od
Krotana.
"A sada, mala gnjido," rekao je Krotan, "doi samo malo blie i razbit u
te."
Kreten je izvukao sablju i poeo borbu s Krotanom. Trenutak kasnije je
jurnuo naprijed, a Krotan ga je zarezao po desnoj podlaktici.
"Prokletstvo!" rekao je Kreten. "To se nije trebalo dogoditi!"
"To sa sigurnou moe oekivati kad se bori protiv Krotana Osvajaa",
nasmijao se njegov protivnik.
"Ali ovo je magina sablja!" rekao je Kreten, blokirao jo jedan udarac i
uzmaknuo.
"Tko ti ju je dao - onaj stari arlatan Pierpont?"
"Kako zna?" pitao je Kreten blokiravi jo jedan udarac.
"Tko bi ti drugi dao inferioran magini ma?" rekao je Krotan.
"Na koji nain inferioran?"
"Je li ti rekao da me moe ubiti?" nastavio je Krotan, napredujui prema
Kretenu koji je polagano uzmicao.
"Da. Moe li?"
"Oh, moe me ubiti, naravno. Bez problema moe probiti laki oklop koji
nosim, to nije uspjelo tisuama maeva."
"U emu je onda kvaka?"
"Kvaka, mali ovjee, je u tome to nema maginu pomo u zadavanju
smrtonosnog udarca, a sluajno se bori protiv najboljeg borca cijelog
Agabenzzara!" Krotan je zabacio svoju masivnu glavu i nasmijao se. "to te
kotala?"
"Trolov medaljon, rokovo jaje i plod sa Stabla Nevanosti", odvratio je
Kreten, zamahnuvi maem samo da bi opet bio blokiran.
"Uspio si uzeti plod sa Stabla Nevanosti?" pitao je Krotan.
"Da", rekao je Kreten i uzalud zamahnuo.

"Slae li se da prekinemo borbu i na trenutak zajedno sjednemo?"

predloio je Krotan i spustio ma.
"Povedi", rekao je Kreten, i obrisavi znoj s lica pokuao doi do daha.
"Stablo Nevanosti!" ponovio je Krotan i sjeo za stol.
"Tono", potvrdio je Kreten i sjeo nasuprot njega.
"To je jednostavno udesno!" rekao je Krotan. "Zna, ja sam sigurno
proveo dva mjeseca s tim vrajim stablom kad sam odluio postati kralj.
Nikako nisam uspio skuiti nijedan odgovor."
"Hoe rei da si traio Pierpontovu pomo?"
"Pokuao sam", rekao je Krotan. "Oko Kiklopa je bilo lako, jezik Vodene
Zmije Koja ivi Na Stablu oduzeo je samo jedno poslijepodne. Ali nikako se
nisam mogao domoi tog prokletog ploda, pa sam na posljetku jednostavno
odustao, sakupio vojsku i krunu uzeo silom."
"Zato je onda Nesbudanchik ljut na tebe?" pitao je Kreten.
"Ta stara varalica?" zaudio se Krotan. "Kakve on veze ima s ovime?"
Kreten mu je rekao, a Krotan je poeo klimati glavom. "Naravno", rekao
je na posljetku divovski ratnik. "Uzeo sam krunu od Kalimakosa, koji je bio u
savezu s Nesbudanchikom. Nije ni udo to me eli ubiti." Zastao je. "Stablo
Nevanosti! Jednostavno ne mogu vjerovati!"
"Nije to nita", rekao je Kreten.
"Moda za tebe", primijetio je Krotan. "Ali moj je ma oduvijek bio hitriji
od moje pameti."
"Ma daj", rekao je Kreten uplaivi se da e Krotan tog trena briznuti u
pla. "Ja mislim da si izvrstan sugovornik."
"Ne, istina je", pokunjeno je rekao Krotan. "Puno sam bolji u osvajanju
kraljevstava nego u njihovom voenju. Ba prije no to sam doao ovamo
razgovarao sam sa svojini budetskim upraviteljem i nisam, Hada mi, znao o
emu on pria. Imam kameno uho za jezik diplomacije, slabo si organiziram
vrijeme, ne znam proitati zakone koje moji savjetnici napiu. Sve je to previe
za mene. Ja priam o organiziranju vojske za pokoravanje susjednih zemalja, a
oni mi itaju primirja i ograniavaju me zakonima. Ubio sam nekoliko iritantnih
robova, a oni su me kaznili zbog unitavanja vladine imovine. Prisiljen sam
pripremati velike zabave za ljude koje ak ni ne poznajem. A to se tie
kondicije - ova jadna mala borbica s tobom mi je prva vjeba nakon nekoliko
tjedana."
"Na to ciljate, gospodaru Krotane?" pitao je Kreten.
"Umoran sam od kraljevanja", jauknuo je Krotan. "Trebam osjetiti sunce
na leima, okusiti krv neprijatelja kad mu moj ma odrubljuje glavu, odvesti u
krevet bilo koji komad koji poelim bez brige da u sluati predavanja o
silovanju."
"Pa?"
"Bi li volio zamijeniti mjesto sa mnom?"

"Ne znam", rekao je Kreten sumnjiavo. "Trebam te ubiti, ne naslijediti."

"Barem razmisli o tome", nagovarao gaje Krotan. "Bio bi dobar u
razgovoru sa svim tim savjetnicima, voenju budeta i slino."
"Istina", priznao je Kreten.
"A tu je i riznica", dodao je Krotan. "Ovih je dana kao malo ispranjena,
ali ostala je solidna zaliha dragog kamenja, a ti bi mogao organizirati
uinkovitiji Porezni ured."
"Ne znam ba", rekao je Kreten. Zastao je. "Mora obeati da nikad nee
uzurpirati moj tron."
"Moe se kladiti u to!" rekao je Krotan ozbiljno.
"Moe ti dosaditi eviti komade i trgati ljude na komade."
"Nikad!"
"Pa, moda poalim", rekao je Kreten. "Ma k vragu - prihvaam."
"Zapeatimo dogovor piem!" izjavio je Krotan.
"Zato ne? Doi, elinozubi. ini se kako nakon svega nee imati
zadovoljstvo zadravanja vojske kralja Krotana. U stvari, tko zna - moda
zavri vodei je u bitku."
I tako je Kreten Prosjak doao na tron drevnog Agabenzzara, u drutvu
elinozubog duha koji je, u strahu od Nesbudanchikove osvete, odluio
zauvijek ostati u ljudskom obliju.
Krotan je otiao idueg jutra, uzevi sa sobom dovoljno novca za prvi
tjedan putovanja. Krenuo je na sjever i zapad u potrazi za borbom i
pustolovinom.
Tijekom tree noi putovanja kad je na maloj vatri pekao nedavno
ubijenog vepra uo je udaljenu grmljavinu, praenu bljeskom munje. Ovo je
praeno brzim slijedom zvonkih fanfara, tutnjavom gromova i naglim
pojavljivanjem odvratnog crvenog demona.
"Kretenu Uzurpatoru, Ugnjetavau Slabih, Zavodnie Najnevinijih
Cvjetova Agabenzzara, Trgovce arolijama, Ti Koji Bespravno Sjedi na
Tronu, pripremi se za smrt!"
"Oh, sranje!" promrmljao je Krotan i pokuao se sjetiti posljednjega
Pierpontova cjenika.

"CAPTAIN HONARIO HARPPLAYER, R. N.", 1962.

HARRY HARRISON
Harry Harrison spada meu one pisce koji su radili tota toga u ivotu
prije i za vrijeme profesionalne spisateljske karijere. Harry je bio i sudionik u
Drugom svjetskom ratu radei za Army Air Corps na vojnim raunalima da bi
u konanici postao vojni policajac. Proputovao je pola svijeta, a bio je i u
Zagrebu. Vezano uz to putovanje postoji i injenica koja nam ne ide na ruke.
Naime, kada se vratio u SAD, objavio je lanak u Locusu o svojem putovanju.
Nabrojio je mjesta u kojima je bio iznosei ljepote gradova koja je posjetio, a o
Zagrebu je napisao da je prljav kao New York. Ba bih volio znati bi li danas
promijenio miljenje. Harry je napisao velik broj romana i pria od kojih su
meni najdrai Make Room! Make Room! i serijal "Deathworld" iz kojeg je
Zagrebaka naklada objavila prvi roman istoimenog naslova.
PREVEO IGOR ZABORSKI

Kapetan Honario Harpplayer, K.M.

Kapetan Honario Harpplayer koraao je malenom palubom kraljevskog
broda HMS Nepotrebni, ruku prekrienih na leima, vilice zgrene u
bespomonu bijesu. Ispred njih se osakaena francuska flota poderanih jedara,
ostavljajui dijelove za sobom, vukla prema luci. Ogromne rupe zjapile su na
mjestima gdje su im topovske kugle razderale njene drvene bokove.
"Aj' pozovite dvojicu van, molim vas, g. Shrub," ree, "i neka bace vode
na glavno jedro. Mokra jedra e dodati osminu vora naoj brzini i moda jo
uspijemo sustii kukavne abare."
"Ali, gospodine", zamucao je tupavi prvi asnik Shrub, dobro promislivi
prije nego to se usudio proturjeiti svom dragom kapetanu. "Ako povuemo
kojeg ovjeka s crpki potonut emo. Izbueni smo na 13 mjesta ispod razine
vode i..."
"Proklete vam oi bile, gospodine! Izdao sam zapovijed, a ne temu za
raspravu! Uinite kako sam rekao!"
"Smjesta, gospodine", promrmlja Shrub, pokunjeno tjerajui suzu s
tunog oka.
Voda zapljusne jedra i Nepotrebni istodobno potone jo malo. Harpplayer
pljesne rukama iza lea i prokune sebe zbog nepotrebne grubosti prema
vjernome Shrubu. Ali morao je pred posadom odrati lik strogoga fanatika za
disciplinu koji je proao sito i reeto na moru, jednako kako je morao nositi
steznik koji mu je drao mjeinu i pojas za kilu. Morao je odrati takav privid
jer ipak je on bio kapetan broda, istina, najmanjega broda s poloajem kapetana,
ali vana lana flote koja se prostirala poput znatieljna nosa itavom Europom
i koila ludog tiranina Napoleona iji se snovi o osvajanjima nee proiriti na
Englesku dok je god i najmanjega njihova drvena brodia koji e mu stati na
put.
"Zaponite molitvu, kapetane, i pomozite da bre stignemo do nebesa jer
brod nam tone!" zavapi jedan od mornara na crpkama.
"Upamtite ime tog ovjeka, g. Dogleg", povika Harpplayer jednom od
buduih asnika, djeaku od jedva sedam-osam ljeta, koji je bio zaduen za te
stvari. "Za njega nema ruma ovaj tjedan."
"Smjesta, kapetane", propiti g. Dogleg koji je upravo uio govoriti.
Brod je tonuo, injenicama se nije moglo izbjei. takori su bjeali
palubom, ne obazirui se na psovke i stupanje mornara, i traili spas u moru.
Ispred njih, francuska je flota stigla na sigurno podruje uvano topnitvom
Cape Pietfieuxa i drijela velikih topova okrenula su se prema Nepotrebnom,
spremna za bljuvanje vatre i smrti im krhki brodi stigne na domet.
"Pripremite se za sputanje jedra, g. Shrub", ree Harpplayer i podigne
glas da ga svi uju. "Ti kukavni abari su zbrisali i oteli nam milijun funti

nagrade."
Mrzovoljni uzdah izdigne se iz posade koja je, osim ljubavi prema rumu,
gajila veliku ljubav prema funtama, ilinzima i penijima kojima su kupovali
rum. Uzdah se naglo pretvorio u bolne vapaje poto je glavno jedro, oslabljeno
loe ciljanim pogotkom iz francuskoga topa, popustilo i poklopilo masu
zaposlenih mornara.
"Ne morate sputati jedro, g. Shrub. Robovi naeg prijatelja Bonija su to
uinili umjesto nas", ree Harpplayer, prisiljavajui se na jednu od svojih
rijetkih poalica koje je posada uistinu voljela. Mrzio je glumatati svoje osjeaje
i dodvoravati se ovoj nepismenoj bagri na takav nain, ali morao je odrati red
na brodu. Osim toga, da nije tu i tamo provalio neto duhovito, ljudi bi u njemu
vidjeli gonia robova, hladnokrvna, oportunistikoga gospodara, to je u biti i
bio. Naravno, ionako su ga mrzili, ali ovako su se bar smijali.
I sada su se smijali dok su rezali uad i izvlaili tijela poginulih, te ih
uredno slagali po palubi. Brod je jo malo potonuo.
"Pustite sada ta tijela", zapovjedio je, "i prihvatite se crpki ili nas idua
veera eka na dnu mora."
Ljudi su se kiselo nasmijali i pourili svojim zadaama.
Bilo ih je lako drati zadovoljnima i Harpplayer im je zavidio na tim
jednostavnim ivotima. ak i uz naporan posao, loe vremenske uvjete i
iscrpljenost, bilo im je bolje nego njemu, usamljenom, izmuenom
zapovjedniku broda. Sve je odluke morao donositi sam, a ovjeku njegove
morbidne i paranoine naravi to je bio ivi pakao. Njegovi su asnici, koji su ga
iz dna due mrzili, svi bili nesposobni. ak i Shrub, odani, ponizni Shrub, imao
je svojih slabosti; prvenstveno injenicu da mu je kvocijent inteligencije bio
manji od 60, to je, uz njegov prizemni stale, znailo da nee dostii in vei
od pozadinskog admirala.
Dok je mozgao o svim dogaajima toga dana, Harpplayer je poeo
koraati majunom palubom to je ostale mornare natjeralo na bijeg prema
suprotnoj strani na kojoj mu nee biti na putu. etiri koraka u jednom smjeru i
tri i pol koraka u drugome gdje je uvijek bolno koljenom pogodio bavu. Ali
Harpplayer to nije osjetio. Njegov je pokeraki um vrtoglavo vrtio, prouavao i
odvagivao planove, odbacujui one koje su imali i trunku suvislosti i bacao se
na one koji su bili previe nevjerojatni da bi bili praktini. Nije ni udo to ga je
itava flota zvala "Harpy Djetli" i divila mu se kao ovjeku koji je uvijek
izvlaio pobjedu iz ralja poraza i to uvijek po cijenu velikog broja rtava. Ali
takav je rat. Izdavao je zapovjedi i dobri su ljudi ginuli, a to su glaveine na
obali oboavale. Bio je to dugaak i naporan dan, ali jo si nije dozvoljavao
trenutak predaha. Napetost i spoznaja su ga stegli u grudima jo od ranog jutra
kad je izvidnica objavila da se vide jedra na obzoru. Bilo ih je samo deset,
francuski brodovi u formaciji, i prije dizanja jutarnje magle osvetniki je
Nepotrebni uletio poput vuka meu ovce. Bone strane su neprestano

podrhtavale od rike preciznih engleskih topova. Po deset kugli za svaku koja je

ispaljena iz francuskih topova za kojima su bili kukavni djeaci, sjedobradi
patrijarsi i kapetani u pelenama koji bi radije bili u obiteljskim vinogradima, a
ne ovdje, u borbi na strani Tiranina, suoeni sa smrtonosnim topovima njegova
otona neprijatelja, malene zemlje koja je sama branila itav kontinent. Bila je
to neumorna potjera i samo je spas francuske luke sprijeio unitenje itave
jedinice. Do sada su im se ve etiri broda druila s jeguljama na dnu oceana, a
preostalih est e trebati generalku prije nego to ponovno isplove i izazovu
osvetnike brodove koji su obilazili njihove obale.
Harpplayer je znao to mu je initi.
"Lijepo vas molim, g. Shrub, da postavite mrk. Mislim da je vrijeme za
kupanje." Neuvjerljiv uzvik veselja provalio je iz mornara jer su dobro znali to
slijedi. I u najhladnijim sjevernim vodama ili po najgoroj zimi, Harpplayer se
drao obiaja kupanja. mrkovi su u trenu postavljeni na crpke za vodu i ubrzo
su mlazovi ledene hladne vode zapljuskivali palubu.
"Navalite!" povikao je Harpplayer, uzmaknuvi od kapljica, i poeao
prstom kou svojih grudi koje nisu vidjele vodu jo od prologa ljeta.
Nasmijeio se djejim poskakivanjima Shruba i ostalih asnika dok su goli
drhtali pod mlazovima, a on je dao znak za gaenje vode tek kad im je koa
poprimila blago plaviastu boju.
Zaula se grmljavina, poput udaljena groma, ali blie i jasnije, sa
sjevernih horizonta. Harpplayer se naglo okrenuo. Dugo se vidio samo vatreni
trag ispred pozadine od tamnih oblaka, a onda je nestao, ostavivi samo prizor u
sjeanju. Otresao je glavom i mirnuo nekoliko puta. Na trenutak je bio siguran
da je traka svjetlosti pala u vodu, a ne obrnuto, to je bilo gotovo nemogue. Uz
toliko nonih kartakih seansi sa asnicima, nije ni udo to ga vid naputa.
"to je to bilo, kapetane?" upitao ga je porunik Shrub jedva ujno kroz
stisnute zube.
"Signalna raketa ili moda jedna od njihovih novih ratnih raketa. Imaju
nekakvih problema i idemo vidjeti o emu se radi. Poalji mornare na jedra,
okreni nas na desnu stranu."
"Smijem li prvo navui hlae?"
"Ne pravite mi se pametni, gospodine. Bacit u vas u okove!"
Shrub je ponovio zapovijed kroz govornu trubu i svi su mornari ismijavali
njegove drhtave gole noge. Ipak, u nekoliko sekundi, dobro uvjebana posada,
koja je est dana ranije orgijala i opijala se na obali ni ne sanjajui da e ih
Mornarica okupiti i poslati na more, skoila je na jedra, odbacila potrgane grede
i uad u more, zaepila rupe od kugli, pokopala mrtve, popila grog i jo su neki
imali snage za pokoju psinu. Brod je stenjao pri okretu, voda se pjenila u razini
gaza i ubrzo su bili okrenuti u novom smjeru udaljavajui se od obale. Poli su
istraiti nepoznati dogaaj i brod je izgledao kao pravi predstavnik najvee
opsadne flote koju je svijet do tada poznavao.

"Brod ispred nas, gospodine", dojavio je izvidnik. "Dvije duine od

pramca."
"Svi na svoja mjesta!" zapovjedio je Harpplayer.
Kroz buku opreme i koraka jedva se uo glas izvidnika.
"Nema jedara ni jarbola, gospodine. Nije vei od naeg amca."
"Ponovite posljednju zapovijed. A kad izvidnik zavri smjenu, elim da
preda mnom ponovi 500 puta: amac je neto to se uzme i stavi na brod."
Potjeran povjetarcem s kopna, Nepotrebni je brzo stigao do amca koji se
sada moglo jasno vidjeti s palube.
"Nema jarbola ni jedara - to ga pokree?" ree porunik Shrub usta irom
otvorenih od iznenaenja.
"Nema smisla unaprijed razbijati glavu, g. Shrub. Ovo plovilo moe biti
francusko ili neutralno zato neemo nita riskirati. elim da svi topovi budu
napunjeni i izvueni. Ostali neka budu na uadi sa zapetim pitoljima, molim
vas. Nitko ne smije pucati dok ne izdam zapovijed i svatko tko se oglui bit e
prokuhan u ulju i serviran za doruak."
"Vi ste ef, gospodine."
"Jesam li? Sjea se bisera koji je juer krivo shvatio zapovijed?"
"Usjekao mi se u sjeanje, gospodine", ree Shrub, akajui komadi
hrskavice izmeu zuba. "Smjesta u izdati zapovijed."
Takvo neobino plovilo Harpplayer nikada nije vidio. Kretalo se bez
ikakva vidljiva pogona i pomislio je na skrivene veslae s podvodnim veslima,
ali morali bi biti patuljci da bi stali u ovo. Bilo je potpuno ravno i prekriveno
nekakvom staklenom kupolom. Sve u svemu, neobina naprava i sigurno
nefrancuska. Potlaeni robovi Oktopoda u Parizu nikad ne bi svladali precizne
tehnike kojima bi se nainio ovakav dragulj. Ono je bilo iz neke druge zemlje,
moda ak onkraj Kine i tajanstvenih otoka na istoku. U plovilu je sjedio
ovjek. Dotakao je polugu i stranji prozor se spustio. Ustao je i mahnuo im.
Svi promatrai su istovremeno uzdahnuli i svaki je pogled bio uprt u ovu
neobinu priliku.
"to je ovo, g. Shrub?" uzviknuo je Harpplayer. "Zar smo u lunaparku ili
na boinom sajmu? Stega, gospodine!"
"A-ali, gospodine", zamucao je vjerni Shrub u nedostatku rijei. "Ovaj je
ovjek zelene boje, gospodine!"
"Ne priajte gluposti, gospodine", obrecnuo se ivano Harpplayer. Dosta
mu je bilo tih pria o nekakvim "bojama". Slikama, i zalascima sunca i takvim
stvarima. Glupost. Svijet se sastojao od zdravih nijansi sive i to je bilo to. Neka
mu je budala na Harley Streetu jednom spomenula nekakvu izmiljenu
boletinu koju je nazvao "daltonizam", ali je brzo povukao dijagnozu kad mu je
Harpplayer uljudno priprijetio pitoljem.
"Bio zelen, ruiast ili ljubiast, nije me briga koje mu je nijanse sive boja
koe. Dobacite mu ue i povucite ga gore da ujemo njegovu priu."

Ue je sputeno i nakon to ga je vezao na prsten na brodu i ponovno

dotakao polugu koja je zatvorila onaj prozor, neznanac se popeo na palubu.
"Zeleno krzno ..." zaustio je Shrub i zaepio gubicu primijetivi
Harpplayerov otri pogled.
"Bilo je dosta, g. Shrub. On je stranac i iskazat emo mu potovanje dok
ne saznamo kojeg je stalea. Priznajem, pomalo je upav, ali neke rase sjeverno
od otoja Nippon su takve. Moda je od tamo. elim vam dobrodolicu,
gospodine", ree oslovljavajui ovjeka. "Ja sam kapetan Honario Harpplayer,
zapovjednik broda Njegova Velianstva Nepotrebni."
"Kvl-kkle-vrrl-kl...!"
"Nije francuski", promrmlja Harpplayer, "ni latinski ni grki, sigurno.
Moda jedan od onih barbarskih baltikih jezika. Pokuat u s njemakim. Ich
rate Ihnen, Reiseschecks mitzunemhmen? Ili talijanski? E probito; pero qui si
vendono cartoline ricordo."
Stranac mu je odgovorio uzbuenim poskakivanjem, zatim pokazivanjem
prema Suncu, inei krune pokrete rukom oko glave, pokazujui prema
oblacima, simulirajui rukama svoj pad i uzbueno podvikujui: "M'ku, m'ku!"
"Tip je lud", ree pomorski asnik. "Osim toga, ima previe prstiju."
"Znam i sam brojati do sedam", odvrati mu Shrub ljutito. "Moda eli rei
da se sprema kia."
"Moda je u svojoj zemlji meteorolog", primijeti Harpplayer mirno. "Za
nas je obian stranac."
asnici su se sloili klimanjem glavama, a taj je pokret toliko uzbudio
neznanca da je uzbueno skoio mrmljajui besmislice. Nervozni straar ga je
dohvatio drkom mukete po potiljku i upavi se ovjek sloio na palubu.
"Pokuao vas je napasti, kapetane", ree straar. "Da ga razmaemo po
palubi?"
"Ne. Jadniak je daleko od doma. Moda je zabrinut. Moramo uzeti u
obzir jezinu barijeru. Proitaj mu Ratna pravila i unovai ga. Ionako imamo
manjak radne snage od prolog sukoba."
"Zbilja niste zlopamtilo, gospodine. Svima nama dajete dobar primjer. to
emo s njegovim brodom?"
"Ja u ga pregledati. Moda postoji neki korisni izum koji e zanimati
Whitehall. Spustite ljestve. Sam u sii."
Nakon poneto isprobavanja, Harpplayer je pronaao polugu za
pomicanje staklene kabine i kad se pomakla, uskoio je unutra. Ugodna
sjedalica gledala je prema ploi punoj neobinih ruica, tipki i prekidaa koji su
bili prekriveni kristalnim kutijicama. Bio je to savreni primjer dekadencije
Istoka; pretjerani ukrasi i are na mjestu gdje bi dobra bila i ploa od engleske
hrastovine i jednostavna razglasna ploica za prenoenje zapovijedi robovima
koji su veslali u potpalublju. A moda se iza ploe krila nekakva zvijer; uo je
muklo reanje kad je pomakao jednu polugu. To je vjerojatno bio znak

robovima - ili ivotinji - da ponu s radom poto je plovilo poelo sjei vodu
zanimljivom brzinom. Kapljice vode su poele zalijevati kabinu, pa je
Harpplayer zatvorio prozor to mu je bilo pametno. Druga tipka je vjerojatno
pomicala kormilo jer se amac poeo naginjati naprijed i uranjati dok voda nije
prekrila najviu toku kabine. Sreom, plovilo je bilo dobro izraeno i nije
putalo. Druga tipka ga je opet izbacila na povrinu.
U tom je trenutku Harpplayeru sinula zamisao. Stajao je kao skamenjen
dok mu je mozak vrtio razne mogunosti. Da, to bi moglo upaliti - i hoel
Lupio je akom o dlan i u tom trenutku shvatio da se plovilo okrenulo i juri
ravno prema Nepotrebnom naikanom uplaenim licima mornara. Vjetim
pokretom signalizirao je robovima, ili ivotinji, da stanu i zauo se blagi tup
kad su se plovila dotakla.
"G. Shrub", zazvao je.
"Gospodine?"
"Treba mi eki, est avala, est bavi baruta s uzetom i dvominutnim
fitiljem i svjetiljku za no."
"Ali zato ... Gospodine?" Ovaj se put zateeni Shrub dovoljno zaboravio
da je doveo u pitanje kapetanovu zapovijed.
Naum je toliko ponio Harpplayera da se na ovo nije ni osvrnuo.
"est bavi za est brodova", objasni neuobiajeno pristojno. "Hajde,
pouri."
Topnik i njegovi ljudi su brzo ispunili zahtjeve i bave su sputene do
amca. Gotovo su potpune ispunile malenu kabinu pa je Harpplayer jedva stao.
Nije bilo mjesta za eki, pa ga je morao drati u zubima.
"Gofpodine Frub", ree nerazumljivo, punih usta, pod naletom depresije
jer je upravo shvatio da e suprotstaviti svoje krhko tijelo hordama neprijatelja
koji pod izmom dri itav kontinent robova. Sablaznila ga je ludost ovoga
ina, a zatim i ovakav manjak hrabrosti. Ljudi ne smiju nikad saznati da je ovo
pomislio i da je puno slabiji od svih njih. "Gospodine Shrub", ponovno je
zazvao i ovaj put nije bilo traga straha u njegovu glasu. "Ako se ne vratim do
jutra, preputam vam zapovjednitvo brodom i morate predati iscrpno izvjee.
Zbogom. Ne zaboravite, sve u tri primjerka."
"Ali, gospodine ..." zausti Shrub, ali reenicu mu prekine glasno
zatvaranje staklene kupole, i maleno plovilo krene prema kontinentu.
Poslije se Harpplayer smijao pri pomisli na svoju slabost jer ova je
pustolovina bila jednostavna poput etnje ulicom u nedjeljno jutro. Stranev
brod je nestao pod povrinom i neopaeno proao topnitvo na Cape Pietfieuxu,
koji su Englezi zvali Cape Pimpex, i uplovio u strogo uvane vode Cienfiquea.
Nijedan uvar nije primijetio mrekanje vode i nijedno oko nije uoilo neobinu
priliku koja je izronila uz drveni zid - trup broda francuske flote. Dva snana
udarca ekiem privrstilo je prvu bavu baruta i kratak bljesak s svjetiljke
najavio je paljenje fitilja. Prije nego to su zbunjeni straari stigli do ograde

broda, tajanstveni je posjetitelj nestao i nisu mogli vidjeti plamiak fitilja iza
smrtonosna paketa koji im se pribliavao. Pet puta je Harpplayer ponavljao svoj
jednostavan, ali smrtonosan posao i dok je zabijao zadnji avao, odjeknula je
priguena eksplozija s prvoga broda. Zatvorene kupole pourio je iz luke, a iza
njega je est brodova, ponos Tiraninove mornarice, gutao plamen, sve dok samo
garave olupine nisu dotakle dno oceana.
Kapetan Harpplayer otvorio je staklenu kupolu kad je proao podruje
koje su pokrivali topovi i zadovoljno pogledao brodove u plamenu. Obavio je
svoju dunost i pomalo pridonio privoenje kraju ovog uasnog rata koji je
razarao kontinent i pokuat e, u iduih nekoliko godina, pobiti to vie hrabrih
Francuza tako da prosjena visina itave nacije bude smanjena bar za 10
centimetara. Posljednja se lomaa ugasila i osjetio je traak aljenja jer su to
ipak bili dobri brodovi, premda u slubi Luaka iz Pariza. Okrenuo je pramac
svoga plovila prema Nepotrebnom.
Bilo je jutro kad je stigao do broda i iscrpljenost je uzimala svoj danak.
Zgrabio je sputene ljestve i, uz veliki napor, popeo se na palubu. Bubnjevi su
bubnjali i mornari su mu salutirali; gajde su uzbueno pitale.
"Svaka vam ast, gospodine", uzviknuo je Shrub uzbueno mu grabei
ruku. "Dovde su se vidjeli plamenovi."
Iza njih, zaulo se duboko grgljanje poput vode koja pojuri iz kade kad se
izvadi ep. Harpplayer se okrenuo i ugledao kako neobino plovilo tone u
dubine.
"Ba sam blesav", promrmlja. "Zaboravio sam zatvoriti kupolu. Bit e da
se napunila vodom."
Tiinu je naglo prekinuo iznenadni vrisak. Ugledao je upavog neznanca
kako tri do ograde i uasnuto gleda plovilo koje nestaje. Zatim je tip, oito
pogoen gubitkom, uasno vrisnuo i poeo upati pune ake dlaka s glave, to
nije bilo teko jer ih je imao na bacanje. Zatim je, prije nego ga je netko stigao
zaustaviti, skoio na ogradu i naglavce se bacio u more. Potonuo je poput
kamena jer ili nije znao plivati ili nije ni pokuao; bio je neobino vezan za
svoje plovilo, jer nije izronio.
"Jadni momak", ree Harpplayer glasom osjeajna ovjeka. "Biti
usamljen i tako daleko od doma. Moda e mrtav biti sretniji."
"Je, moda", promrmlja vjerni Shrub. "A mogao je biti dobar izvidnik,
gospodine. Jako se brzo mogao ispeti na jarbol i vrsto se drao tim svojim
dugakim noktima koji su se usijecali u drvo. Imao je i prst na peti kojim se
jako dobro sluio."
"Molim vas, ne spominjite deformiranost pokojnika. U prijavku emo ga
zavesti kao Nestalog na moru. Kako se zvao?"
"Nije nam rekao, gospodine, ali u knjige smo ga zaveli kao g. Zelenog."
"Poteno. Iako nepoznata roda, bio bi ponosan to je umro nosei tako
lijepo nae ime." Zatim, nakon to je grubo otpustio odanog i priprostog

Shruba, Harpplayer je nastavio hodati palubom, ispunjen tihom agonijom koju

je morao sam nositi i koja e ga moriti dok topovi udovita s Korzike zauvijek
ne utihnu.

"WELCOME TO THE MONKEY HOUSE", 1968.

KURT VONNEGUT
Kurt Vonnegut rodio se 1922. godine, a prvu je priu, Report on the
Barnhouse Effect objavio 1950. godine. Iako nije striktno anrovski pisac, s
romanima The Sirens of Titan (1959.), Cat's Cradle (1963.) i Slaughterhouse
Five (1969.) ostavio je povijesti anra upeatljive romane. Sva tri su objavljena
prije dosta vremena i vjerujem da ih fanovi dre na istaknutijim mjestima svojih
biblioteka. Osim brojnih pria, napisao je velik broj drama i televizijskih
scenarija no svojim je esejima napravio najvie buke. Pria Dobro doli u
Majmunaru zaivjela je i kao kazalina predstava.
PREVELA VIDA LAPAIiSSE

Dobro Doli u Majmunaru

I tako je jednoga svibanjskog poslijepodneva Pete Crocker, erif okruga
Barnstable koji u stvari predstavlja cijeli Cape Cod, uao u prostorije Dravnog
etikog samoubojstva u Hyannisu - i rekao dvjema est stopa visokim
hostesama da se ne trebaju uzrujavati, ali da se vjeruje kako je zloglasan
praznoglavac po imenu Pjesnik Billy krenuo prema Capeu.
Praznoglavac je osoba koja odbija tri puta dnevno uzimati etiku pilulu za
kontrolu raanja. Kazna za takvo ponaanje je 10 000 dolara i deset godina
zatvora.
To je bilo u doba kad je populacija na Zemlji iznosila 17 milijardi ljudskih
bia. Bijae to puno previe za tako malen planet. Ljudi su doslovce bili
nagurani poput bobica.
Bobice su male, okrugle kuglice koje tvore vanjski dio maline.
Stoga je Svjetska vlada odluila sprovesti napad na preveliku populaciju s
dvije strane. Jedan je bio poticanje na etiko samoubojstvo koji se provodio
tako da odete u najbliu Kuu za samoubojstvo i zamolite hostesu da vas
bezbolno ubije dok leite na sofi. Druga vrsta napada bila je obavezna etika
kontrola raanja.
erif je rekao hostesama, koje su bile zgodne, beskompromisne i vrlo
inteligentne djevojke, da su na cestama postavljene barikade i da se vri
pretraga od kue do kue kako bi se Billy uhvatio. Najvea je nevolja bila u
tome to policija nije znala kako on izgleda. Ono malo njih koji su ga vidjeli i
znali to je on bijahu ene - a njihovi iskazi o tome koliko je visok, kakvu boju
kose ima, kakav mu je glas, teina i boja koe nevjerojatno su se razlikovali.
"Ne moram vas podsjeati, djevojke," nastavio je erif, "da je
praznoglavac veoma osjetljiv od struka nanie. Ako se Pjesnik Billy ipak
nekako ovamo uvue i pone stvarati nevolje, jedan dobar udarac u pravo
mjesto uinit e udo."
Mislio je na injenicu da pilule za etiku kontrolu raanja, jedini legalan
oblik kontrole, otupljuju ljude od struka nanie.
Veina je mukaraca rekla da im se ini kao da su im stranjice od
hladnog eljeza ili drva. Veina je ena, pak, rekla da im se ini kao da ondje
imaju mokru vatu ili ustajalo pivo. Pilule su toliko djelotvorne da moete
ovjeku, koji ih uzima, staviti povez preko oiju i udarajui ga u meunoje
odrecitirati itav Gettysburski govor, a da on pritom ne propusti ni jednu jedinu
rije.
Pilule su etike jer ne ponitavaju reprodukcijsku sposobnost osobe, to bi
bilo neprirodno i nemoralno. Sve to su pilule inile jest oduzimanje svih ari
seksa.
Tako su znanost i moral ili ruku pod ruku.

One dvije hostese u Hyannisu bile su Nancy McLuhan i Mary Kraft.

Nancy je imala crvenkastoplavu kosu, a Mary je bila prekrasna brineta.
Uniforma im se sastojala od bijeloga rua, teke minke na oima, ljubiasta
kombinezona ispod kojega nisu nosile nita i crnih konih izama. Vodile su
mali posao - sa samo est kabina za samoubojstvo. Kad su imale dobar tjedan,
recimo onaj oko Boia, uspavljivale bi oko ezdeset ljudi. To se radilo uz
pomo hipodermikih igala.
"Ono to vam elim rei, djevojke," rekao je erif Crocker, "jest to da je
sve pod kontrolom. Moete nastaviti sa svojim poslom."
"Niste li neto izostavili?" upitala ga je Nancy.
"Ne razumijem."
"Nisam vas ula da ste rekli kako smo njegov cilj upravo mi."
Nevino je slegnuo ramenima. "To ne znamo pouzdano."
"Mislila sam da je to ono to svi znaju o Pjesniku Billyju: da se
specijalizirao u oduzimanju nevinosti hostesama iz Etikog samoubojstva."
Nancy je bila djevica. Sve su hostese to bile. Takoer su morale imati
zavren napredni teaj za bolniarke i iz psihologije. A morale su biti punane i
zgodne, te visoke najmanje est stopa (1,80 m; prim. prev.).
Amerika se u mnogo emu promijenila, ali jo nije prela na metriki
sustav.
Nancy McLuhan ljutilo je to to je erif pokuavao zatititi nju i Mary
skrivajui istinu o Pjesniku Billyju - kao da bi njih uhvatila panika da su je ule.
Tako je rekla i erifu.
"to mislite koliko bi dugo djevojka izdrala u E. S. S.-u", upitala je
mislei na Etiku samoubojstvenu slubu, "kad bi se tako lako mogla
prestraiti?"
erif je nainio korak unatrag, pogladivi bradu. "Ne dugo,
pretpostavljam."
"Istina", rekla je Nancy pribliavajui mu se rukom u karate poloaju. Sve
su hostese bile strunjaci za dudo i karate. "elite li otkriti koliko smo
bespomone, krenite prema meni pretvarajui se da ste Pjesnik Billy."
erif je odmahnuo glavom, smijeei joj se tupavo. "Radije ne bih."
"Ovo je bilo najpametnije to ste danas rekli", odvratila je Nancy,
okreui mu lea dok se Mary smijala. "Nismo uplaene - nego ljute. Nismo
ak niti to. On nije ni toga vrijedan. Samo nam dosauje. Kako je samo
dosadno to e on prevaliti toliku udaljenost, izazvati toliku zbrku samo da
bi ..." Nije dovrila reenicu.
"To je previe apsurdno."
"Nisam toliko ljuta na njega koliko na ene koje su mu se prepustile bez
borbe," primijetila je Mary "koje su mu dopustile da im uini to to je uinio, a
da kasnije nisu znale rei policiji ni kako izgleda. Ma kakve su to hostese!"
"Nisu redovito ile na svoje treninge karatea", rekla je Nancy.

Hostese iz Etikog samoubojstva nisu privlaile samo Pjesnika Billyja,

nego i sve praznoglavce. Seksualno ludilo bilo je uzrokovano neuzimanjem
pilula. Mislili su da bijele usne, velike oi, kombinezoni i izme hostesa znae
seks, seks, seks.
Istina je, naravno, bila ta da je hostesama seks zadnja stvar na pameti.
"Ako Billy bude dosljedan svom stilu", objanjavao je erif, "onda e
prvo prouiti vae navike i susjedstvo. Zatim e odabrati jednu od vas i poslati
joj svoju prljavu pjesmu potom."
"armantno", rekla je Nancy.
"Poznato je da se katkad slui i telefonom."
"Kako hrabro", primijetila je Nancy. Preko erifova ramena vidjela je
potara kako dolazi.
Iznad vrata kabine za koju je bila zaduena Nancy, upalilo se plavo
svjetlo. Osoba koja se nalazila unutra neto je eljela. U tom je trenutku jedino
ta kabina bila zauzeta.
erif ju je upitao postoji li mogunost da je ta osoba Pjesnik Billy, a
Nancy mu je odgovorila: "Pa, ako jest, mogu mu slomiti vrat samo palcem i
kaiprstom."
"Lukavi djedica", dodala je Mary koja ga je isto vidjela. Lukavi djedica
bio je svaki star, umiljat i senilan ovjek koji bi se satima nadmudrivao,
prepriavao ale i sjeanja prije nego bi dopustio hostesama da ga uspavaju.
Nancy je zagunala. "Ve smo proveli dva sata u odluivanju menija
posljednje veere."
A onda je uao potar s jednim jedinim pismom. Na njemu je zamrljanom
olovkom bilo ispisano Nancyno ime. Dok ga je otvarala bila je strano ljuta i
zgaena znajui da e to biti neka gadarija od Billyja.
I bila je u pravu. U kuverti se nalazila pjesma. Nije bila originalna. Bijae
to jedna stara pjesma koja je zadobila novo znaenje nakon ope umrtvljenosti
etikom kontrolom raanja. Takoer ispisana zamrljanom olovkom ila je
ovako:
etali smo tako parkom mi,
Gdje nepristojni su kipovi.
Ako Shermanov ih konj moe podnijeti,
Uspjet e i ti.
Kad je Nancy ula u samoubojstvenu kabinu da vidi to hoe, Lukavi
djedica je leao na zelenoj sofi na kojoj su tijekom godina, mirno, poumirale
stotine. Prouavao je jelovnik iz pokrajnjeg Howard Johnsona i pratio Muzakov
ritam koji je dopirao iz zvunika s kao limun utog zida. Soba je zapravo bila
obojena kutija. Postojao je samo jedan prozor s reetkama i aluzinama.
U blizini svih prostorija Etikog samoubojstva nalazio se i jedan Howard
Johnson, i obrnuto. Howard Johnson ima naranasti krov, a prostorije za
samoubojstva ljubiasti, no i jedan i drugi pripadaju Vladi. Gotovo je sve bilo

Vladino.
Isto je tako gotovo sve automatizirano. Nancy, Mary i erif sretnici su koji
imaju posao. Veina ljudi ga nema. Prosjeni graani motaju se po kui i
gledaju televiziju, Vladinu. Svakih petnaest minuta televizija ih potie da
razborito glasaju ili troe, da se klanjaju u crkvi po vlastitu izboru, da vole
blinjega svoga, da potuju zakone - ili posjete oblinje prostorije za Etiko
samoubojstvo i otkriju kako su hostese ondje ljubazne i pune razumijevanja.
Lukavi djedica pravi je raritet, budui da je star i elav, a ruke sa
starakim pjegama mu drhte. Veina je ljudi izgledala kao da imaju dvadeset i
dvije godine zahvaljujui injekcijama protiv starenja koje uzimaju dvaput
godinje. To to je starac izgledao staro, dokaz je da su takve injekcije otkrivene
nakon to su dani njegove mladosti ve proli.
"Jesmo li se odluili to emo za posljednju veeru?" upitala ga je Nancy.
Sama je u svom glasu primijetila zlovolju, izdalo ju je njezino ogorenje prema
Pjesniku Billyju i dosada koju je izazvao starac. Posramila se jer takvo to
uope nije profesionalno. "Pohani telei kotleti su odlini."
Starac je nakrivio glavu. S nezasitnom pronicljivou drugog djetinjstva
uhvatio ju je u neprofesionalizmu, neljubaznosti i zbog toga ju je namjeravao
kazniti. "Ne zvui previe prijateljski. Mislio sam da biste sve trebale biti
prijateljski raspoloene. Mislio sam da je ovo mjesto gdje e mi biti ugodno."
"Oprostite", rekla je. "ako vam se inim neprijateljski raspoloena, ali to
nema nikakve veze s vama."
"Pomislio sam da ti moda dosaujem."
"Ne, ne," odvratila je neuplaeno, "uope ne. Zasigurno znate neku veoma
zanimljivu, staru priu." Izmeu ostalih stvari, Lukavi djedica je tvrdio da
poznaje J. Edgara Nationa, ljekarnika s Velikih slapova koji je bio otac etike
kontrole raanja.
"Onda izgledaj kao da ti je zanimljivo", rekao joj je. Mogao se izvui s
ovakvom drskou. Stvar je bila u tome da on moe otii kad god poeli, do
trenutka dok ne zatrai iglu - a on je taj koji je mora zatraiti. Takav je bio
zakon.
Nancyna vjetina, i vjetina svih hostesa, svodila se na to da dobrovoljci
ne odu. Trebalo ih je cijelo vrijeme strpljivo nagovarati, laskati im i povlaivati.
I tako je Nancy morala sjediti u kabini i praviti se da je ushiena
svjeinom nevjerojatne prie koju je starac prepriavao, prie koju su svi znali,
o tome kako je J. Edgar Nation odluio eksperimentirati s etikom kontrolom
raanja.
"Nije imao blagog pojma da e te pilule jednoga dana uzimati ljudi",
rekao je Lukavi djedica. "Njegov je san bio da unese moral u majmunaru u
zoolokom vrtu na Velikim slapovima. Jesi li ti toga svjesna?" upitao je
ozbiljno.
"Ne, nisam. To je veoma zanimljivo."

"Za jedan Uskrs su on i njegovo jedanaestero djece poli u crkvu. Dan je

bio krasan, a misa tako lijepa i nepokvarena da su poslije nje odluili proetati
zoolokim vrtom. etali su kao da su na oblacima."
"Aha." Scena koju je opisivao ukradena je iz predstave koja se svakog
Uskrsa prikazuje na televiziji.
No, Lukavi se djedica sa svojim avrljanjem s Nationima ubacio u scenu
prije ulaska u majmunaru. '"Dobro jutro, gospodine Nation', rekao sam mu.
'Uistinu krasan dan.' 'Dobro jutro i vama, gospodine Howard', rekao je on meni.
'Nema niega to moe uiniti da se ovjek osjeti tako ist, preporoen i
sjedinjen s Bojim nakanama kao uskrnje jutro.'"
"Aha." Nancy je mogla uti kako kroz gotovo hermetina vrata zvoni
telefon, tiho, ali uporno.
"I tako smo zajedno poli u majmunaru, i to misli da smo ondje
vidjeli?"
"Uope si ne mogu zamisliti." Netko se javio na telefon.
"Vidjeli smo jednog majmuna kako se igra sa svojim intimnim
dijelovima!"
"Ne!"
"Da! Na to se J. Edgar Nation toliko uzrujao da je poao ravno kui i
zapoeo rad na piluli koje e dovesti majmune u red tako da ih u proljee
kranske obitelji mogu nesmetano gledati."
Netko je zakucao na vrata.
"Da ...?" upitala je Nancy.
"Nancy," rekla je Mary, "telefon za tebe."
Kad je Nancy izala iz kabine, ugledala je erifa kako se naslauje
provedbom zakona. Telefon su prislukivali agenti skriveni kod Howard
Johnsona. Vjerovali su da je na liniji Pjesnik Billy. Otkrili su otkud potjee
njegov poziv, pa ga je policija ve kretala uhapsiti.
"Zadri ga, zadri ga", apnuo je erif Nancy i paljivo joj predao telefon
kao da je od suhog zlata.
"Da ...?" javila je Nancy.
"Nancy McLuhan?" rekao je ovjek. Glas mu je bio izmijenjen.
Vjerojatno je govorio kroz napravu za iskrivljavanje glasa. "Zovem u ime
zajednikog prijatelja."
"Oh?"
"Zamolio me da predam poruku."
"Razumijem."
"Radi se o pjesmi."
"U redu."
"Spremna?"
"Spremna." Nancy je mogla uti zavijanje sirena u pozadini.
ovjek s druge strane linije ih je takoer morao uti, ali je bez obzira na

njih odrecitirao pjesmu. Ila je ovako:

"Okupaj se u Jergenovom losionu. Stie jedan ovjek koji poveat e
Naciju."
Uhvatili su ga. Nancy je sve ula - strku i zbrku, te lupanje i jauke.
Depresija koju je osjetila bila je isto fizika. Njezino se hrabro tijelo
pripremilo za borbu do koje nije dolo.
erif je u takvoj urbi izletio iz prostorija za Samoubojstvo kako bi vidio
poznatoga kriminalca, ijem je hvatanju i sam doprinio, da mu je iz depa
kaputa ispao papiri.
Mary ga je podigla i povikala za erifom. Na trenutak je zastao, rekao da
ti papiri vie nita ne znae i upitao je bi li eljela poi s njim. Meu
djevojkama je nastala strka. Nancy je nagovarala Mary da ide i izjavila kako je
Billy uope ne zanima. I tako je Mary otila, nesvjesno dodajui Nancy papiri.
Ispostavilo se da su to fotokopije Billyjevih pjesama koje je slao drugim
hostesama. Nancy je proitala prvu. Radila se o neobinoj nuspojavi koju
izazivaju pilule za kontrolu raanja: ne samo da su umrtvljivale ljude - nego su
od njih i piali plavo. Pjesma se zvala to je Netoglavi rekao samoubojstvenoj
hostesi, i ila je ovako:
Nisam sijao, a nisam ni njeo,
Hvala piluli, pa nisam ni zgrijeio.
Volio sam gomilu, mirise i buku,
A kad sam piao bilo je plavo i uz muku.
Jeo sam pod naranastim krovom;
Ponesen napretkom kao lovom.
Danas sam doao pod purpurni,
Da ispiam svoj ivot aurni.
Hostesa djevica na smrt novai,
ivot je sladak no to to znai.
Oplai moj pimpek purpurna keri
Sve to je prolo po plavom se mjeri.
"Znai, nikad jo nisi ula tu priu - kako je J. Edgar Nation izmislio
etiku kontrolu raanja?" elio je znati Lukavi djedica. Glas mu je prepuknuo.
"Nikada", lagala je Nancy.
"Mislio sam da to svi znaju."
"Meni je to prvi glas."
"Kad je zavrio s majmunarom, nisi je mogao razlikovati od
michiganskog Vrhovnog suda. Ba je u to vrijeme dolo do krize u Ujedinjenim
narodima. Oni koji su se razumjeli u znanost rekli su da bi ljudi trebali smanjiti
reprodukciju, a oni koji su se bavili moralom rekli su da e se drutvo raspasti
ako e se ljudi sluiti seksom ni zbog eg drugog osim zbog uitka."
Lukavi djedica ustao je sa sofe, otiao do prozora i otvorio dio aloporki.
Nije se imalo bogzna to vidjeti. Pogled je bio zaklonjen stranjim dijelom

makete est metara visokog termometra koji je bio okrenut prema ulici. Bio je
kalibriran na onoliko milijardi ljudi koliko ih ima na zemlji, oznakama od nula
do dvadeset. Lani stup s tekuinom bijae zapravo od prozirne, crvene
plastike. Prikazivao je koliko ljudi trenutno ima na zemlji. Pri dnu se nalazila
crna strelica koja je oznaavala to znanstvenici misle koliko bi nas trebalo biti.
Lukavi djedica gledao je zalazak sunca kroz crvenu plastiku i aloporke
pa mu je lice bilo okupano sjenama i crvenilom.
"Reci mi ..." upitao je, "kad ja umrem, za koliko e se oznaka na
termometru spustiti? Za metar?"
"Ne."
"Za dva centimetra?"
"Ni toliko."
"Zna kakav je odgovor, zar ne?" zapitao je i okrenuo se prema njoj. S
lica i iz oiju nestalo je senilnosti.
"Zna li da dva i pol centimetra na toj stvari oznaava 83 333 ljudi?"
"To - to je vjerojatno tono", rekla je Nancy, "ali ja mislim da to nije
ispravan nain na koji bi trebalo promatrati stvari."
Nije je pitao to ona misli da je ispravno. Umjesto toga dovrio je vlastitu
misao. "Rei u ti jo neto to je istina: Ja sam Pjesnik Billy, a ti si veoma
zgodna ena."
Jednom je rukom iz pojasa izvukao revolver. Drugom je skinuo svoju
elavu glavu i naborano elo, za koje se ispostavilo da su od gume. Sada je
izgledao kao da ima dvadeset i dvije godine.
"Policija e, kad se sve zavri, eljeti tono znati kako ja izgledam", rekao
je Nancy uz vragolast smijeak. "U sluaju da ti ne ide opisivanje ljudi, a
nevjerojatno je koliko takvih ena ima:
Metar i ezdeset od pete do glave,
Oi su mi kao nebo plave,
Kosa smea sve do ramena Mukarac vitka stasa,
Samouvjerena glasa,
Odoljet ne moe nijedna mu ena."
Billy je bio dvadeset centimetara nii od Nancy. Imala je i gotovo
dvadeset kila vie od njega. Rekla mu je da nema nikakvih izgleda, ali se
prevarila. Veer ranije otkraunao je prozor i sad ju je natjerao da kroz njega
izae, te se spusti u kanalizacijsko okno koje je bilo skriveno iza velikog
termometra.
Poveo ju je u kanalizacijski labirint Hyannisa. Znao je kamo ide. Sa
sobom je imao baterijsku lampu i kartu. Nancy je morala hodati prva po uskom
nogostupu, a ispred nje je podrugljivo plesala njezina vlastita sjena. Pokuala je
pogaati gdje se nalazi prema mjerilima gornjega svijeta. Ispravno je pogodila
kad su prolazili ispod Howard Johnsona zbog zvukova koje je ula. Strojevi

koji su proizvodili i posluivali hranu bijahu tihi, ali da se ljudi koji tamo jedu
ne bi osjeali usamljeno, dizajneri su dodali zvune efekte koji se stvaraju u
pravoj kuhinji. Upravo je to ula Nancy - snimku zveckanja posua i smijeh
Crnaca i Portorikanaca.
Poslije toga se izgubila. Billy joj nije govorio nita osim "Desno", ili
"Lijevo", ili "Ne pokuavaj nita, ljepotice, ili u ti raznijeti jebenu glavu."
Samo su u jednom trenutku zapodjenuli neto to je sliilo razgovoru.
Billy ga je zapoeo i zavrio. "Kog vraga djevojka s bokovima kao to su
tvoji ima dijeliti smrt?" upitao je iza nje.
Usudila se stati. "Mogu na to odgovoriti", rekla mu je. Bila je uvjerena da
mu moe pruiti takav odgovor koji e ga spriti poput napalma.
No, on ju je gurnuo i ponovno zaprijetio da e joj razmjeri glavu.
"Ne eli niti uti moj odgovor", izazivala ga je. "Boji ga se uti."
"Nikad ne sluam ene dok im ne prestane djelovanje pilula", prezrivo je
odgovorio Billy.
Znai, to je njegov plan - bit e njegov zatvorenik barem osam sati. Toliko
je vremena potrebno da prestane djelovanje pilula.
"Smijeno pravilo."
"ena nije ena dok na nju djeluju pilule."
"Svakako ti uspijeva da se ena uz tebe pone osjeati kao stvar, a ne kao
osoba."
"Na tome moe zahvaliti pilulama", odvratio je Billy.
Ispod Greater Hyannisa protezalo se oko 120 kilometara kanalizacijskog
labirinta u kojem je ivjelo 400 000 dua. Nancy je ondje izgubila pojam o
vremenu. Kad je Billy na posljetku izjavio da su stigli na odredite, Nancy se
inilo kao da je prola godina dana.
Sa strahom je testirala djelovanje pilula utipnuvi se za bedro, osjeajui
kako joj u tijelu otkucava kemijski sat. Bedro joj je jo uvijek bilo obamrlo.
Billy joj je naredio da se popne po eljeznim prekama koje su bile
ugraene u mokar zid. Iznad se nalazio krug boleljive svjetlosti. Ispostavilo se
da je to mjeseina koja je prodirala kroz golemu plastinu kupolu. Nancy nije
morala postaviti klasino pitanje rtava: "Gdje sam?" U Cape Codu je postojala
samo jedna takva kupola. Nalazila se u Hyannis Portu i nadsvodila je drevni
Kennedyjev kompleks.
Bijae to muzej naina ivota kakav je postojao u bogatija vremena. I bio
je zatvoren. Otvarali su ga samo ljeti.
Kanalizacijski otvor iz kojega su izali Nancy i Billy nalazio se usred
zelenog betona koji je trebao predstavljati nekadanji Kennedyjev travnjak. Na
njemu, ispred drvenih maketa kua, nalazili su se kipovi svih etrnaest
Kennedyja koji su bili predsjednici Amerike ili pak, svijeta. Igrali su ameriki
nogomet.
Za vrijeme Nancyne otmice je, usput budi reeno, Predsjednica svijeta

bila biva samoubojstvena hostesa koju su zvali "Mama" Kennedy. Njezin se

kip nikad nee pridruiti ovoj igri amerikog nogometa. Istina, njezino je
prezime bilo Kennedy, ali nije bila iz one obitelji. Ljudi su se alili na njezino
pomanjkanje stila i smatrali su je vulgarnom. Na zidu njezina ureda nalazio se
natpis koji je glasio: DA BI OVDJE RADIO NE MORA BITI LUD, ALI NE
KODI, drugi je glasio: MISLI! i jo jedan koji je poruivao: JEDNOM EMO
SE MORATI ORGANIZIRATI.
Njezin se ured nalazio u Taj Mahalu.
Sve dok nije stigla u Kennedyjev muzej, Nancy McLuhan bila je uvjerena
da e prije ili kasnije dobiti priliku da polomi svaku koicu u Billyjevu sitnu
tijelu, ili ga moda i ubiti njegovim pitoljem. I ne bi joj smetalo. Smatrala je da
je gnusniji od krvlju napunjena krpelja.
No, nije promijenila miljenje zbog samilosti, ve zbog otkria da Billy
ima svoju bandu. Oko otvora je bilo najmanje osmero ljudi, mukaraca i ena s
arapama navuenim preko glave. ene su stavile svoje vrste ruke na Nancy i
rekle joj da bude mirna. Sve su bile visoke kao ona i primile su je ondje gdje bi
je, ako bi zatrebalo, boljelo kao sam vrag.
Zatvorila je oi, no to je nije zatitilo od sasvim oita zakljuka: Ove
zavedene ene bijahu sestre iz Slube za etiko samoubojstvo. To ju je toliko
uznemirilo da je upitala glasno i ogoreno: "Kako moete na ovaj nain kriti
svoju zakletvu?"
Istog ju je trena toliko strano zaboljelo da se previnula, a na oi su joj
navrle suze.
Kada se ponovno uspravila, jo je mnogo toga eljela rei, ali se
suzdrala. U sebi je razmiljala: to bi, za ime svijeta, moglo natjerati
samoubojstvene hostese da se okrenu protiv same biti ljudske dolinosti?
Praznoglavlje kao takvo nije to moglo objasniti. Sigurno su ih drogirali.
Nancy se pokuala prisjetiti svih droga o kojima su uili u koli i uvjerila
se da su enama zacijelo dali onu najgoru. Ta je droga bila tako snana, govorili
su Nancyni uitelji, da ak i osoba koja je umrtvljena od struka nanie, nakon
samo jedne ae, moe ushieno voditi ljubav nekoliko puta uzastopce. To je
odgovor: ene, a moda i mukarci, pili su din.
Pourili su Nancy prema sredini kue-makete koja je bila mrana kao i
ostale. ula je kako mukarci prenose Billyju novosti. Zbog tih se novosti u
Nancy rodila nada. Pomo je moda ve na putu.
Jedan lan bande, koji je Nancy na telefon govorio prostote, zavarao je
policiju koja je pomislila da su uhvatili Pjesnika Billyja. To je bilo loe. Policija
jo nije znala da je Nancy nestala, rekla su dvojica Billyju, a u njezino su ime
poslali telegram Mary Kraft u kojem je stajalo da je Nancy pozvana u New
York zbog neke hitne obiteljske stvari.
U tome je ugledala traak nade: Mary ne bi povjerovala u taj telegram.
Mary je znala da Nancy nema obitelji u New Yorku. Niti jedan ovjek od njih

63 000 000 koji ondje ive nije s njom ni u kakvu srodstvu.

Banda je iskljuila protuprovalni sustav u muzeju. Takoer su prerezali
mnogo lanaca i konopaca koji su bili postavljeni da posjetioci ne bi mogli dirati
vrijedne stvari. Nije bila tajna tko ih je prerezao i ime. Jedan od mukaraca bio
je naoruan velikim karama opasna izgleda.
Potjerali su Nancy u spavau sobu za poslugu koja se nalazila na katu.
Onaj je prerezao konopac koji se nalazio oko uskoga kreveta. Polegli su je na
krevet. Onda su je dvojica mukaraca drala, a jedna joj je ena dala
omamljujuu injekciju.
Pjesnik Billy je nestao.
Dok je Nancy obuzimalo djelovanje, ena koja joj je dala injekciju upitala
ju je koliko ima godina.
Nancy je odluila ne odgovoriti, ali je otkrila da je od droge nemona.
"ezdeset i tri", promrmljala je.
"Kakav je osjeaj biti djevica sa ezdeset i tri godine?"
Nancy je svoj odgovor zaula kroz barunastu maglu. Odgovor ju je
zaudio i eljela je prosvjedovati kako to nije ono to eli rei: "Besmisleno",
rekla je.
Trenutak kasnije upitala je enu promuklim glasom: "to je bilo u
injekciji?"
"to je bilo u injekciji, slatkice? Pa, slatkice, to se zove 'serum istine' ."
Mjesec je zaao kad se Nancy probudila - no, jo je uvijek bila no.
Zavjese su bile navuene i gorjele su svijee. Nancy jo nikad nije vidjela
upaljenu svijeu.
Probudio ju je san o komarcima i pelama. I jedni i drugi bili su
iskorijenjeni. Meutim, Nancy je sanjala da milijuni kukaca puu po njoj od
struka nanie. Nisu je boli, samo su je uzbuivali. Nancy je postala
praznoglavka.
Ponovno je zaspala. Kada se sljedei put probudila, tri su je ene, koje su
jo uvijek imale preko glava navuene arape, odvele u kupaonicu. Netko se
kupao prije nje i kupaonica je bila ispunjena parom. Na podu su bili neiji
mokri otisci, a zrak je bio ispunjen parfemom koji je mirisao na borove iglice.
Poto se okupala, namirisala i odjenula bijelu spavaicu, vratila joj se
snaga volje i mo rasuivanja. Kad su se ene odmaknule kako bi joj se divile,
tiho im je rekla: "Sada sam moda praznoglavka, ali to ne znai da moram tako
razmiljati ili se ponaati."
Nitko joj nije odgovorio.
Poveli su je niz stepenice i iz kue. Oekivala je da e je poslati natrag u
kanalizacijski otvor. Pomislila je, to bi bilo savreno mjesto na kojem bi je Billy
razdjeviio, u kanalizaciji.
No, vodili su je preko zelenog cementa, gdje je neko bila trava, pa preko
utog cementa, gdje je jednom bila plaa, a onda do plavog cementa gdje je

nekad bila luka. Ondje se nalazilo dvadeset i est jahti, utonulih u plavi cement,
koje su pripadale ovomu ili onomu Kennedyju. Odveli su je na najstariju jahtu,
Marlina, koja je nekad davno bila vlasnitvo Josepha P. Kennedyja.
Bijae zora. Zbog visokih stambenih zgrada koje su okruivale
Kennedyjev muzej, proi e jo jedan sat prije nego izravna suneva svjetlost
ne prodre u mikrokozmos ispod kupole.
Otpratili su je do stepenica koje su vodile do prednje kabine Marlina.
ene su joj signalizirale kako bi niz tih posljednjih pet stuba trebala sii sama.
Nancy se na tren ukoila, kao i ene. Na mostu su bila dva kipa u
prirodnoj veliini. Za kormilom je stajao Frank Wirtanen, nekadanji skiper na
Marlinu. Do njega je stajao njegov sin i prvi asnik, Carry. Nisu se obazirali na
jadnu Nancy. Zurili su kroz vjetrobran u plavi cement.
Nancy se bosonoga i odjevena samo u tanku, bijelu spavaicu hrabro
spustila u kabinu koja je bila obasjana svjetlou svijea i ispunjena parfemom
koji je mirisao na borove iglice. Iza nje su se vrata zatvorila i zakljuala.
Nancyne emocije i antikno pokustvo u kabini bijahu toliko kompleksni
da Nancy isprva nije uoila Pjesnika Billyja izmeu svog tog mahagonija i
vitraja. A onda ga je ugledala u dnu prostorije, leima naslonjena na vrata
susjedne kabine. Na sebi je imao svilenu ljubiastu pidamu s ruskom kragnom.
Bila je diskretno obrubljena crvenim, a na Billyjevim svilenkastim grudima
uvijao se zlatni zmaj. Koji je rigao vatru.
Sasvim razoaravajue, Billy je nosio naoale. A u ruci je drao knjigu.
Nancy se zaustavila na predzadnjoj stubi, vrsto se primivi za rukohvat.
Iskesila je zube, raunajui kako bi bilo potrebno deset mukaraca Billyjeve
visine da je pomaknu s mjesta.
Izmeu njih se nalazio veliki stol. Oekivala je da e kabinom dominirati
krevet, najvjerojatnije u obliku labuda, no Marlin je bio brod predvien za
putovanja danju. Kabina je bile sve samo ne harem. Puten koliko i blagovaonica
nie srednje klasu u Akronu, Ohio, 1910.-te godine.
Na stolu je bila svijea. Kao i posuda s ledom, dvije ae i boca
ampanjca. ampanjac je bio ilegalan isto koliko i heroin.
Billy je skinuo naoale, podario joj srameljiv osmjeh i rekao: "Dobro
dola."
"Ovo je najdalje to idem."
Prihvatio je to. "I ondje si veoma lijepa."
"A to bih ja na to trebala rei - da si ti zapanjujue zgodan? Kako
osjeam neodoljivu elju da se bacim u tvoj muki zagrljaj?"
"eli li me uiniti sretnim, to bi sasvim sigurno bio pravi nain",
odgovorio je ponizno.
"A to je s mojom sreom?"
inilo se da ga je to pitanje zbunilo. "Nancy - o tome se upravo i radi."
"to ako se moje poimanje sree ne podudara s tvojim?"

"A to ti misli da je moje poimanje sree?"

"Ne namjeravam se baciti u tvoje naruje, ne mislim popiti ovaj otrov i ne
mrdam odavde osim ako me netko ne prisili", rekla je Nancy. "Stoga mislim da
e tvoja ideja sree biti ta da me osmero ljudi dri uza stol, a ti mi junaki dri
prislonjen pitolj o glavu - i ini ono to eli. Tako e to morati izgledati, pa je
najbolje da odmah pozove svoje prijatelje da s time zavrimo!"
to je on i uinio.
Nije ju ozlijedio. Razdjeviio ju je klinikom vjetinom koju je ona
smatrala jezivom. Kad je sve bilo gotovo, nije se inio umiljenim ili ponosnim.
Naprotiv, bio je uasno utuen. Rekao joj je: "Vjeruj mi, da je postojao bilo koji
drugi nain ..."
Njezin odgovor na to bio je samo kameni izraz lica - i suze ponienja u
tiini.
Njegovi pomagai spustili su leaj sa zida. Jedva da je bio iri od police
za knjige, te je visio na lancima. Nancy je dopustila da je poloe na njega.
Ponovno je ostala sama s Pjesnikom Billyjem. Onako velika kao to je bila, kao
kirnja na uskom pultu, osjeala se maleno i jadno. Umotali su je u aren
pokriva koji je potjecao jo iz rata. Sama je povukla jedan ugao i pokrila lice.
Nancy je prema zvukovima osjeala to Billy radi, a to nije bilo mnogo.
Sjedio je za stolom povremeno uzdiui i mrcajui, i listao stranice knjige.
Zapalio je cigaru iji se dim zavukao pod njezin pokriva. Billy je povukao dim
nakon ega je kaljao, kaljao i kaljao.
Kad se kaalj smirio, Nancy je kroz pokriva s gnuanjem rekla: "Tako si
snaan, pun moi i zdravlja. Zacijelo je prekrasno biti tako muevan."
Billy je na to samo uzdahnuo.
"Ja nisam veoma tipina praznoglavka", nastavila je. "Mrzim - mrzim sve
to s time ima veze."
Billy je mrcnuo i okrenuo stranicu.
"Pretpostavljam da su sve druge ene uivale - nikada im nije bilo
dovoljno."
"Nisu."
Otkrila je lice. "Kako to misli: 'Nisu'?"
"Sve su bile poput tebe."
Ovo je natjeralo Nancy da sjedne i zagleda se u njega. "ene koje su ti
noas pomogle ..."
"to s njima?"
"Njima si uinio isto to i meni?"
Nije podigao pogled s knjige. "Tono."
"Pa zato te onda ne ubiju umjesto to ti pomau?"
"Zato to razumiju." Potom je blago dodao: "One su zahvalne."
Nancy je ustala s kreveta, prila stolu i uhvativi se za njegov rub,
nagnula se blie Billyju. Napetim mu je glasom rekla: "Ja ti nisam zahvalna."

"Bit e."
"A to bi trebalo uzrokovati takvo udo?"
"Vriieme", odgovorio je Billy.
Zatvorio je knjigu i ustao. Nancy bijae zbunjena njegovim
magnetizmom. Nekako je ponovno on vladao situacijom.
"Ono to si prola, Nancy," rekao je "jest tipina brana no za utogljenu
djevojku od prije sto godina, kad su svi bili praznoglavci. Mladoenji nisu
trebali pomagai zato to namjera mlade obino nije bilo ubojstvo. Inae je
ozraje ovakve prigode bilo poprilino isto. Ovo je pidama mog pra-pradjeda
koju je nosio za svoje prve brane noi na slapovima Nijagare."
"Sudei prema njegovu dnevniku, njegova je mlada plakala cijelu no,
ak je i dvaput povratila. No, kako je vrijeme prolazilo, postala je seksualni
entuzijast."
Sada je bio Nancyn red da odgovori utnjom. Razumjela je priu.
Uplailo ju je to je tako jednostavno shvatila da nakon jezivih poetaka,
seksualni entuzijazam moe rasti i rasti.
"Ti si tipina praznoglavka", nastavio je Billy. "Ako se sada usuuje o
tome razmiljati, shvatit e da si ljuta zato to sam ja tako lo ljubavnik i k
tome izgledam kao smijeni kamp. Odsada nee moi odoljeti, a da ne
razmilja o uistinu prikladnom partneru za boicu kakva si sama."
"I, pronai e ga - visokog, snanog i njenog. Pokret praznoglavaca sve
je jai."
"Ali ...", zapoela je Nancy, a onda je stala. Pogledala je kroz otvor prema
izlazeem suncu.
"Ali, to?"
"Svijet je u ovakvu rasulu upravo zbog praznoglavaca. Zar ne razumije?"
Uvjeravala ga je moleivo i neuvjerljivo. "Svijet si vie ne moe priutiti seks."
"Jasno da si ga moe priutiti", rekao je Billy. "Jedino to si ne moe
dopustiti jest reprodukcija."
"Onda, emu zakoni?"
"To su loi zakoni", odgovorio je Billy. "Ako se vrati u povijest, otkrit
e da su ljudi koji su najvie eljeli vladati stvarali zakone, prisiljavali druge
da se njima pokoravaju i koji su svima govorili kako Svemogui eli da ivimo
- te da su upravo ti ljudi sebi i svojim prijateljima opratali sve i svata. I bili su
posve zgroeni i ustraeni prirodnom seksualnou obinih mukaraca i ena."
"Zato je tome tako, ne znam. To je jedno od mnogih pitanja koja bih
elio da netko postavi strojevima. No, jedno znam: Pobjeda takve vrste
zgraanja i terora sada je potpuna. Gotovo svaki mukarac i ena izgledaju i
osjeaju se kao neto to je dovukla maka. Jedina seksualna ljepota dananjice,
koju obino ljudsko bie moe vidjeti, jest ena koja e ga usmrtiti. Seks je
smrt. Evo jedne kratke i jezive jednadbe za tebe: 'Seks jednako smrt. Q. E. D.'"
"Kao to vidi, Nancy", rekao je Billy, "Ovako sam proveo ovu no, a i

mnoge druge, pokuavajui povratiti odreenu koliinu nevinog zadovoljstva

svijetu u kojem ga je ionako manje nego to je potrebno."
Nancy je tiho sjedila pognute glave.
"Ispriat u ti to je moj djed uinio u zoru, nakon svoje prve brane
noi", nastavio je
"Mislim da ne elim uti."
"Nita nasilno. Samo ... samo njeno."
"Moda ba zato ne elim uti."
"Proitao je svojoj nevjesti pjesmu." Uzeo je knjigu sa stola i otvorio je.
"Njegov dnevnik navodi koja je to bila pjesma. Iako ti i ja nismo mladenci, te se
moda neemo godinama ponovno sresti, elio bih ti proitati tu pjesmu kako bi
znala da sam te volio."
"Molim te - nemoj. Ne bih to podnijela."
"U redu, ostavit u knjigu ovdje i oznaiti mjesto ako je poeli proitati
kasnije. Pjesma poinje:
Kako te volim?
Jer ljubavi su brojni puti.
Volim te do dubina, i irina i visina
Koje moja dua dosee, kada udaljena
Svoj bitak krajnji i milost savrenu sluti.
Na vrh knjige stavio je malu boicu. "Takoer ti ostavljam i ove pilule.
Uzme li jednu mjeseno, nee nikada imati djecu, a ipak e biti
praznoglavka."
I otiao. Svi su otili, osim Nancy.
Kad je Nancy, na posljetku, podigla pogled prema knjizi i boici,
primijetila je da se na njoj nalazi etiketa. Na njoj je pisalo: DOBRO DOLI U
MAJMUNARU.

"THE MAN WHO PLOUGHED THE SEA", 1957.

ARTHUR C. CLARKE
Teko da vam mogu rei neto to ve ne znate o Clarkeu osim mog
skromnog miljenja da ga vrijedi itati. Iako stilski nije primamljiv, njegove su
ideje uvijek intrigantne svakome tko voli znanstveno utemeljen SF. Ako se ne
varam, on je najprevoeniji SF pisac kod nas, a pria koja slijedi bit e vam
moda poznata. Oni koji su redovito itali prve brojeve Siriusa sjetit e se
Clarkeovih "Pria iz Bijelog jelena" kojima je Clarke dokazao da se SF ne
mora biti uvijek ozbiljan. ovjek koji je preorao more jedna je od pet ili est
pria koje nisu bile objavljene.
PREVELA MERIMA NIKOEVI

ovjek koji je preorao more

Pustolovine Harryja Purvisa krasi neka luda logika koja ih zbog njihove
nevjerojatnosti ini uvjerljivima. Kako te sloene, ali vjeto istkane prie izlaze
na povrinu, ovjek se izgubi u nekoj vrsti zbunjujuega uenja. Naravno,
sami sebi kaete da nitko ne bi mogao takvo to izmisliti - takve apsurdnosti
dogaaju se samo u pravom ivotu, a ne u mati. I tada svaka kritika ostaje
posve razoruana, ili do neke mjere poljuljana, sve dok Drew ne povikne:
"Gospodo, vrijeme je, molim vas!" i sve nas zajedno izbaci van u hladan svijet.
Razmislite, na primjer, o nevjerojatnu lancu dogaaja u kojima se Harry
naao u sljedeoj pustolovini. Da je elio izmisliti cijelu priu, naravno da bi
cijelu stvar uinio puno jednostavnijom. Nema ama ba nikakve potrebe, s
umjetnikoga gledita, da cijelu priu zapone u Bostonu i zavri s poslovnim
dogovorom negdje na moru blizu Floride.
Harry je navodno puno vremena proveo u Sjedinjenim Amerikim
Dravama i ima jednako mnogo prijatelja ondje koliko i u Engleskoj. Ponekad
ih sa sobom dovede u "Bijeli jelen", a ponekad ih ostavi da se sami snalaze. No,
esto podlegnu prividu da je mlako pivo takoer nekodljivo. (Ovdje sam
nepravedan prema Drewu. Njegovo pivo nije mlako. A ako ba navaljujete, za
malo vie novaca dobit ete i komadi leda veliine potanske marke.)
Ova Harryjeva saga, kao to sam to na samom poetku dao na znanje,
zapoela je u Bostonu, Mass. Ondje je kao gost odsjeo u kui uspjenog
odvjetnika. Jednog mu je jutra njegov domain priao i, na oputen nain kao
to to Amerikanci znaju initi, rekao: "Hajdemo do moje kue na Floridu. Htio
bih se malo nauiti sunca."
"U redu", odgovorio je Harry koji nikada prije nije bio na Floridi. Trideset
minuta kasnije, na njegovo veliko iznenaenje, naao se u crvenu jaguaru u
kojem su kolosalnom brzinom jurili prema jugu.
Sama se vonja moe usporediti s pravim epom i zasluuje zasebnu priu.
Udaljenost izmeu Bostona i Miamija je tek kojih 3200 kilometara - to je
ujedno brojka koja je sada ugravirana u Harryjevo srce. Tu su udaljenost preli
za trideset sati, esto sluajui policijske sirene, a isfrustrirani bi policajci na
kraju poraeni ostali iza njih. S vremena na vrijeme, policijska bi ih taktika
prisilila na spasonosne manevre koji bi ih skrenuli na sporedne putove. Radio
oprema u jaguaru bila je namjetena tako da registrira sve policijske radare i
zahvaljujui tome uvijek su bili na vrijeme obavijeteni o pripremanim
zasjedama. Jedanput ili dvaput, za dlaku su pred potjerom uspjeli prijei
dravnu granicu, a Harry se u nekoliko navrata nije mogao ne zapitati to bi
klijenti njegova domaina pomislili kada bi znali koliko je snaan bio njegov
poriv da pobjegne to dalje od njih. Takoer se pitao hoe li uope vidjeti
Floridu, ili e nastaviti istom brzinom glavnim amerikim magistralnim putom

sve dok ne zavre u oceanu kod Key Westa.

Nekih sto dvadeset kilometara juno od Miamija konano su stali, kod
Keysa - tog dugog, uskog otoka objeenog za donji dio Floride. Jaguar je naglo
skrenuo s ceste i poeo kriti put kroz teak teren u mangrovoj umi. Put je
zavrio na velikoj istini na rubu mora, gdje se takoer nalazio dok, stometarska
jahta, bazen i moderna kua kakva se u dananje vrijeme moe vidjeti na
ranevima. Bilo je to prekrasno malo utoite i Harry je procijenio da je
najvjerojatnije kotalo blizu milijun dolara.
Samo mjesto razgledao je tek sljedeeg dana, budui da se nakon puta
sruio u krevet. Nakon nekog vremena, koje mu su inilo prekratkim, probudila
ga je buka koja se mogla usporediti s tvornicom bojlera u punom radnom
zamahu. Istuirao se i polako odjenuo i do trenutka kad je iziao iz sobe,
osjeao se razbuenim. inilo se da u kui nema nikoga pa je iziao van
istraiti mjesto na kojem se nalazio.
Do tog je trenutka ve bio tako dobro izdresiran da ga vie nita nije
moglo iznenaditi i stoga gotovo da ni obrvom nije mrdnuo kad je ugledao svog
domaina kako radi na doku. Naime, namjetao je kormilo na malenoj i, oito,
runo izraenoj podmornici. Maleno je plovilo bilo poput tornja za upravljanje
s velikim staklima za promatranje i nosilo je ime "Pompano" koje je bilo
izrezbareno na provi.
Nakon kraega razmiljanja, Harry je zakljuio da nema razloga za
uenje. Priblino pet milijuna turista svake je godine dolazilo na Floridu,
veina njih odluna da zaplovi morem ili istrai podmorje. Njegov je domain
bio srekovi koji se, eto, na luksuzan nain mogao prepustiti uicima svog
hobija.
Harry je neko vrijeme promatrao "Pompano" kad ga je spopala
uznemirujua misao. "George," rekao je, "zar oekuje da u se spustiti pod
more u toj stvarici?"
"Pa naravno", odgovorio je George pogladivi kormilo koje je bilo
spremno za uporabu. "to te mui? Mnotvo smo puta ja i ona plovili - sigurna
je kao kua. Neemo ii dublje od 600 metara."
"Ali, postoje situacije", uzvrati Harry jednako uvjerljivo, "kada mi je ve
180 centimetara i vie nego dovoljna dubina vode. A da ne spominjem svoju
klaustrofobiju! Najgore napadaje uvijek proivljavam u ovo doba godine."
"Glupost!" odmahnuo je George. "Zaboravit e na nju kad doemo do
onog grebena." Malo se udaljio i promatrao svojih ruku djelo. Zatim je,
zadovoljno uzdahnuvi, rekao: "Izgleda dobro. Hajdemo dorukovati!"
Tijekom sljedeih tridesetak minuta Harry je saznao podosta o
"Pompanu". George ju je sam dizajnirao i izgradio, a njezin moni mali diesel
motor mogao je potegnuti do pet vorova kad je bila posve uronjena. I posada i
motor disali su kroz disalicu tako da nije bilo potrebno troiti vrijeme na
elektrini motor i neovisni dotok zraka. Duina cijevi ograniavala je ronjenje

na 750 metara, ali u ovim plitkim vodama to i nije bio neki veliki nedostatak.
"U nju sam ugradio mnotvo inovativnih zamisli", objanjavao je George,
ispunjen entuzijazmom. "Uzmimo na primjer prozore - pogledaj kako su veliki.
Pruaju prekrasan pogled, a istodobno su sigurni. Iskoristio sam staro akvalung
naelo kako bi zrani pritisak u 'Pompanu' bio jednak pritisku vode izvana i
tako sam rijeio pitanje trupa ili vratnica."
"A to", zausti Harry, "ako zaglavi negdje dolje na dnu?"
"Pa to je barem jednostavno. Otvorim vrata i iziem. Postoje dva rezervna
akvalunga u kabini, ba kao i amac za spaavanje s vodootpornim radiom tako
da ako zapadnemo u nevolju uvijek moemo dozvati pomo. Ne brini se, na sve
sam mislio."
"Poznate posljednje rijei", promrmljao je Harry. No, nakon vonje od
Bostona do Floride zakljuio je da ga Bog uva, a more je vjerojatno sigurnije
mjesto od glavnog magistralnog puta u Sjedinjenim Amerikim Dravama s
Georgeom za volanom.
Potanko se upoznao sa svim mogunostima bijega prije nego to su
krenuli i bio je poprilino sretan uvidjevi da je mala podmornica dobro
dizajnirana i izgraena. injenica da je odvjetnik sam proizveo takav divan
primjerak plovila u svoje slobodno vrijeme, nije ga nimalo udila. Harry je ve
davno otkrio da velik broj Amerikanaca posveuje jednaku pozornost i vrijeme
svojim hobijima kao i poslu.
Sopui mali motor izveo ih je iz male luke. Pridravali su se oznaenog
kanala sve dok nisu stigli do otvorenog mora. More je bilo mirno i kako su se
udaljavali od obale, voda je postajala sve prozirnija i prozirnija. Iza sebe su
ostavljali maglu smrvljenoga koralja koji je zamutio vodu uz obalu koju su
valovi neprekidno oplakivali. Nakon trideset minuta stigli su do grebena koji je
izgledao poput draperije iznad koje su raznobojne ribe izvodile piruete. George
je zatvorio otvor u palubi, otvorio vratnicu spremnika plutaa i veselo rekao:
"Kreemo!"
Naborani svilenkasti veo se podigao, proao kraj prozora na tren
pomutivi pogled - i onda, porinuli su i vie nisu bili stranci koji promatraju
vodeni svijet, nego itelji tog svijeta. Plovili su iznad doline prekrivene bijelim
pijeskom i okruene niskim koraljnim breuljcima. Sama je dolina djelovala
naputeno, ali su breuljci oko nje bili ivopisni, s biljkama koje su rasle iz njih,
puzavcima koji su puzili po njima i biima koja su plivala. Oaravajue ribe,
poput neonskih reklama, lijeno su se kretale izmeu ivotinja nalik na drvee.
Cijeli prizor ne samo da je bio toliko lijep da je ostavljao bez daha, nego i
spokojan. Nije bilo urbe, nije bilo traga borbi za preivljavanje. Harry je vrlo
dobro znao da je sve to privid, ali sve vrijeme svoje ekspedicije u podmorju nije
vidio ni jednu jedinu ribu kako napada drugu. Spomenuo je to Georgeu, koji je
prokomentirao: "Da, to je ono najsmjenije u vezi riba. Kao da imaju toan
raspored obroka. Moe vidjeti barakudu kako pliva uokolo, ali ako gong nije

oznaio vrijeme veere, druge je ribe nee ni primijetiti."

Suneva zraka, poput nekog prekrasnog crnog leptira, plesala je na
pijesku, usklaena sa svojim dugim repom nalik na bi. Osjetljivi senzori
rakova pozorno su virili kroz pukotinu u koralju. Njihovi istraivaki pokreti
podsjetili su Harryja na vojnika koji sa eirom na tapu provjerava ima li
snajpera u blizini. ivot je bujao. Toliko razliitih bia na tako malom prostoru.
Trebalo bi vie godina istraivanja da se otkrije sve bogatstvo ivota.
"Pompano" je polagano kruio dolinom, a George je neprestano
komentirao.
"Ovo sam obiavao initi s akvalungom," rekao je, "ali onda sam
zakljuio da bi bilo ba lijepo udobno se smjestiti i prepustiti motoru da me vozi
naokolo. Tada bih u podmorju mogao ostati cijeli dan, koristiti kameru i uope
se ne pitati pribliava li mi se morski pas. A evo i alge ... Jesi li ikada vidio tako
prekrasnu plavu boju? Osim toga, svojim bih prijateljima mogao pokazati to se
sve ovdje krije i istodobno s njima razgovarati. To je pravi nedostatak obine
ronilake opreme - gluh si i nijem i mora komunicirati rukama. Pogledaj ove
ribe -jednog u dana napraviti mreu s kojom u ih loviti. Vidi li kako nestaju
kad dou do ruba! Jo jedan razlog zato sam napravio 'Pompano' jest da bih
mogao traiti olupine brodova. Ima ih na stotine u ovom kraju. Ovo je pravo
groblje brodova. 'Santa Margarita' lei samo sedamdesetak kilometara odavde,
u uvali Biscayne. Potonula je 1595. godine sa sedam milijuna zlatnih ipki. A
nedaleko od Long Caya lei ezdeset pet milijuna. Tu je 1715. godine potonulo
etrnaest galija. Naravno, problem je taj da je veina olupina zdrobljena ili su
obrasle u koralje tako da i nije neki uspjeh pronai ih. No, zabavno je barem
pokuati."
Dotad je Harry ve poeo cijeniti psihologiju svog prijatelja. Ali, mogao
se sjetiti i boljih naina bijega od odvjetnike prakse u Novoj Engleskoj. U
Georgeovoj se dui skrivao romantik - i to ne ba tako duboko, zakljuio je.
Veselo su nekoliko sati lutali podmorjem i ni u jednom trenutku nisu ili
dublje od 120 metara. U trenutku kad su se zaustavili na prekrasnom nastavku
nekog slomljenog koralja, izvadili su sendvie s jetrenom kobasicom i pivo.
'Jednom sam ovdje pio sok od umbira", rekao je George. "Kad sam doao na
povrinu, plin se u meni rasprio i probudio posve nov osjeaj. Morat u isto
isprobati s pjenucem."
Harry se ba pitao to e s otpacima kad kao da je nastupila pomrina
"Pompana" dok je mrana sjena prelazila preko podmornice. Pogledavi uvis
kroz stalda, ugledao je brod koji je polako prolazio kojih ezdesetak metara
iznad njihovih glava. Do sudara nije moglo doi jer su povukli disalicu i neko
se vrijeme oslanjali na vlastite dine organe. Harry nikada nije vidio brod iz te
perspektive te je mogao pridodati jo jedno iskustvo svemu to je toga dana
doivio.
Bio je prilino ponosan na injenicu da je, usprkos svom neznanju kad je

rije o nautici, jednakom brzinom kao i George spazio to ne valja na brodu koji
je plovio iznad njih. Umjesto uobiajena vratila i propelera, ovaj je brod imao
dugaak tunel koji se protezao du kobilice. Dok je prolazio iznad njih,
"Pompano" je zaljuljao iznenadni vodeni val.
"Proklet da sam!" uzviknuo je George zgrabivi upravlja. "Ovo kao da je
nekakav sustav mlaznog pogona. I vrijeme je da netko isproba takvo to.
Hajdemo pogledati."
Podigao je periskop i otkrio da se brod koji je plovio iznad njih zvao
"Valencija" te da je iz New Orleansa. "Ba smijeno ime", primijetio je. "to li
znai?"
"Rekao bih", odgovorio je Harry, "da znai da je vlasnik kemiar. Ali ...
nijedan kemiar ne zarauje toliko da si moe priutiti ovakav brod."
"Idem za njim", odluio je George. "Kree se brzinom od samo pet
vorova. Ba me zanima kako ta morska neman radi."
Podigao je disalicu, pokrenuo diesel motor i krenuo u potjeru. Neto
kasnije, "Pompano" je bila kojih 150 metara udaljena od broda. Harry se
osjeao poput narednika podmornice koji se sprema ispaliti torpedo. S takve
udaljenosti jednostavno nisu mogli promaiti.
Zapravo, gotovo da su ga izravno pogodili, jer se brod "Valencija"
iznenada zaustavio i, prije nego to je George shvatio to se dogaa, nali su se
tik uz njega. "Bez upozorenja!" poalio se. Njegov je komentar bio posve
nelogian. Minutu kasnije bilo je jasno da taj manevar nije bio sluajan. Laso je
obuhvatio disalicu malene podmornice i bili su doslovce uhvaeni. Nije im
preostalo nita drugo nego da iziu na povrinu, nevoljko, i uine sve kako bi
cijelu situaciju okrenuli u svoju korist.
Na sreu, uhvatila ih je skupina razumnih mukaraca koji su bili u stanju
prepoznati istinu kad su je uli. Petnaestak minuta nakon to su se ukrcali na
brod, George i Harry su sjedili, dok ih je uniformirani stjuard posluivao piem,
i pozorno sluali teorije dr. Gilberta Romana.
Jo uvijek su bili okirani injenicom da se nalaze u drutvu dr. Romana.
To vam je kao da su upoznali nekog ivueg Rockefellera ili da su zavladali du
Pontom. Doktor je bio fenomen doslovce nepoznat u Europi, a ak su ga u
Sjedinjenim Amerikim Dravama smatrali udakom. Veliki znanstvenik koji je
postao velika zvjerka u poslovnom svijetu. Sada je imao blizu osamdeset
godina i nedavno se umirovio - nakon dosta borbe - s mjesta predsjednika
goleme kemijsko-inenjerske tvrtke koju je sam osnovao.
Zanimljivo je, rekao nam je Harry, zamijetiti neznatne drutvene razlike
koje postoje u krugovima bogatih, pa ak i u najdemokratskijim dravama.
Prema Harryjevim standardima, George je bio izrazito bogat ovjek. Njegova
su primanja iznosila priblino stotinu tisua dolara na godinu. No, dr. Romano
je bio bogata posve drugog kalibra i bilo je nuno odnositi se s njime s
prijateljskim potovanjem koje nije imalo nikakve veze s pokornou.

Ponaanje doktora bilo je posve slobodno i rastereeno. Nita na njemu nije

ostavljalo dojam bogatstva, ako ovjek zanemari mali detalj kao to je
etiristopedeset-metarska oceanska jahta.
injenica da je George bio blizak s veinom doktorovih poslovnih
poznanika pomogla mu je da probije led i iznese istou svojih motiva. Harry je
proveo dosadnih pola sata dok su ova dvojica raspravljala o znaajnim
poslovnim potezima u Sjedinjenim Amerikim Dravama - to je Bili taj-i-taj
napravio u Pittsburghu, na koga je Joe netko-drugi naletio u klubu bankara,
kako je Clyde tankih-desni igrao golf u Augusti dok je Ike bio ondje. Bio je to
uvid u tajanstven svijet nevjerojatne moi u kojem su vladali ljudi koji kao da
su svi zajedno studirali, ili koji su do neke mjere pripadali istim klubovima.
Harry je ubrzo postao svjestan injenice da George nije drao stranu dr.
Romana samo zato jer to prilii. George je bio predobar odvjetnik da bi
propustio mogunost da ostavi dobar dojam. Kao da je zaboravio pravu svrhu
njihove ekspedicije.
Harry je bio prisiljen priekati pogodnu stanku u razgovoru prije nego to
je mogao potegnuti pitanje koje ga je zaista zanimalo. Kad je dr. Romano
shvatio da razgovara s jo jednim znanstvenikom, odmah je napustio svijet
financija i George je bio ostavljen da se sam pobrine za sebe.
Ono to je zbunjivalo Harryja, bilo je pitanje zato je tog priznatog
kemiara zanimao nautiki mlazni pogon. Budui da je ovjek od akcije, odmah
je dr. Romana usmjerio na tu temu. Na tren, znanstvenik kao da je bio malice
posramljen i Harry je bio spreman ispriati se zbog svoje znatielje - uinio bi
to iako bi takva isprika zaista zahtijevalo truda s njegove strane. No, prije nego
to je stigao bilo to uiniti, dr. Romano se ispriao i otiao na komandni most.
Vratio se pet minuta kasnije. Njegovo je lice zrailo zadovoljstvom.
Nastavio je kao da se nita nije dogodilo.
"Takvo je pitanje bilo za oekivati, g. Purvis", zadovoljno se smijeio. "I
sam bih sebe pitao isto. Ali, zar zaista oekujete da u vam odgovoriti?"
"Pa, priznajem, ponadao sam se", odgovorio je Harry.
"Onda u vas iznenaditi. Zapravo, imam za vas dva iznenaenja. Kao
prvo, odgovorit u na vae pitanje. Osim toga, dokazat u vam da mlazni
pogoni nisu moja strast. Te izboine na dnu mojeg broda, koje ste tako pomno
pregledali, sadre propelere, ali u njima se nalazi i tota drugo.
Dopustite da vam", nastavio je dr. Romano, sada oevidno zagrijan za
temu, "iznesem nekoliko kljunih statistikih podataka o oceanu. Odavde se
prua pogled na ocean - nekoliko kvadratnih kilometara oceana. Jeste li znali da
svaka kubini kilometar morske vode sadri trideset pet milijuna tona
minerala?"
"Iskreno, nisam", priznao je George. "To je zaista dojmljiv podatak."
"Ta me injenica ve dugo zapanjuje", rekao je doktor. "Neprestano
kopamo zemlju u potrazi za metalima i kemikalijama dok svaki element, koji

postoji na kopnu, postoji i u morima. Zapravo, ocean vam je vrsta univerzalnog

rudnika koji se jednostavno ne moe iscrpiti. Moemo iskoristiti sve to nam
zemlja prua, ali nikada neemo iscrpiti morsko blago.
"ovjek je ve poeo iskoritavati more. To znate. Dow Chemicals ve
godinama vadi brom iz mora. Svaki kubini kilometar morske vode sadri
priblino dvadeset pet tisua tona tog minerala. U novije vrijeme poeli smo
iskoritavati i milijun dvjesto tisua tona magnezija koliko sadri pet kubinih
kilometara morske vode. No, sve je to jo uvijek u povojima.
Golem praktini problem jest taj da su koncentracije veine elemenata,
koje nalazimo u morskoj vodi, vrlo niske. Prvih sedam elemenata ine oko 99%
ukupnog bogatstva, a u preostalih jedan posto ulaze svi ostali metali osim
magnezija.
Cijeli sam se ivot pitao to da uinim u vezi s time i odgovor sam dobio
tijekom rata. Ne znam jeste li upoznati s tehnikama koje se koriste u atomskom
energetskom polju kako bi se uklonile siune koliine izotopa iz otopina. Neke
su od tih metoda takoer jo uvijek u povojima."
"Govorite li o tvarima za izmjenu iona?" riskirao je Harry.
"Pa, o neemu slinom. Moja je tvrtka stvorila nekoliko takvih tehnika na
temelju A. E. C. ugovora i odmah sam shvatio da e imati iru primjenu. Neke
sam od svojih sposobnijih momaka odabrao za taj posao i stvorili su neto to
nazivamo 'molekularnim sitom'. To je izrazito opisan naziv. Na neki nain, ta
stvarica jest sito i moemo ga programirati da izdvoji to god poelimo.
Njegov rad ovisi o izrazito naprednim valnim-mehanikim teorijama, ali ono
to ini doista je nevjerojatno jednostavno. Moemo odabrati supstanciju iz
morske vode i sito programirati da je izvadi. S nekoliko jedinica, koje rade u
nizu, moemo vaditi jedan element za drugim. Uinkovitost je izrazito visoka, a
koliina energije koja se pritom troi zanemariva je."
"Znam!" uzviknuo je George. "Vadite zlato iz morske vode!"
"Ha!" dr. Romano se namrgodio ne skrivajui pritom i trunku gnuanja.
"Znam puno pametnije naine kako da utroim svoje vrijeme. Zlata je ionako
previe. Mene zanimaju komercijalno korisni metali - oni koji e naoj
civilizaciji oajniki trebati za nekoliko narataja. Zapravo, ak ni s mojim
sitom nema smisla pecati zlato. Kubini kilometar morske vode sadri tek est
kilograma tog plemenitog metala."
"A to je s uranom?" upitao je Harry. "Njega je jo manje?"
"Bilo bi mi drae da me to niste pitali", odgovorio je dr. Romano ne
skrivajui zadovoljstvo koje je ponitilo teinu njegove primjedbe. "No, budui
da o tome moete nauiti u bilo kojoj knjinici, nije zgorega rei da je uran
dvjesto puta ei metal od zlata. Svaki kubini kilometar morske vode sadri
gotovo tonu i pol tog metala. Mislim da bi najprikladnije bilo rei da je ta
brojka zaista zanimljiva. Zato se onda zamarati zlatom?"
"Zaista, zato?" poput jeke je odzvanjao George.

"Da nastavim", rekao je dr. Romano te nastavio istim tonom, "ak i s

molekularnim sitom, obrada golemih koliina morske vode jo uvijek
predstavlja problem. Brojni su pristupi tom problemu. Moemo sagraditi
golema postrojenja za pumpanje, ali meni je uvijek bilo drae jednim udarcem
ubiti dvije muhe. I tako sam prije neki dan napravio zanimljiv izraun iji je
rezultat bio vie nego zapanjuju. Otkrio sam da svaki puta kada 'Queen Mary'
prijee Atlantik, njegovi propeleri pojedu gotovo etvrtinu kubinog kilometra
vode. Odnosno, petnaest milijuna tona minerala. Ili, ako uzmemo za primjer
sluaj koji ste vi tako indiskretno spomenuli, ti propeleri pojedu gotovo 250
kilograma urana tijekom svakog prelaska Atlantika. Zaista zapanjujua brojka,
zar ne?
I zato sam zakljuio da bi trebalo stvoriti veliko pokretno postrojenje za
ekstrahiranje tako da na svako plovilo postavimo propelere unutar cijevi koja bi
vodu tjerala da proe kroz moje sito. Naravno, tu se gubi dosta mlazne snage,
ali naa pokusna jedinica vrlo dobro radi. Ne moemo se kretati brzinom kojom
smo se prije kretali, ali to dalje plovimo, to nam nae rudarske aktivnosti
donose vie novaca. Nemojte misliti da e ova zamisao brodarskim
kompanijama biti zanimljiva! No, naravno, to je posve nevano. Veselim se
izgradnji ploveih postrojenja za ekstrahiranje koja e kruiti oceanom sve dok
ne napune svoja spremita sa svime to vam srce poeli. Kada doe taj dan,
moi emo prestati unitavati zemlju i zabrinutost oko iscrpljivanja prirodnih
bogatstava zemlje posve e nestati. Dugorono gledano, sve se vraa u more i
jednom kada uspijemo otvoriti taj koveg s blagom, zakorait emo u vjenost."
Na trenutak je na palubi zavladao tajac. Dok su gosti dr. Romana
razmiljali o tim zanimljivim mogunostima, ulo se samo pucketanje leda u
posudama. Zatim je Harryju pala na pamet nevjerojatna misao.
"To je jedno od najvanijih otkria za koje sam uo", rekao je. "Upravo
zato me udi da ste nam sve to ispriali. Na kraju krajeva, mi smo stranci i
moda smo zapravo pijuni koji vas prate."
Stari je znanstvenik veselo odgovorio.
"Deko, neka te to ne brine", uvjerio je Harryja. "Ve sam se povezao s
Washingtonom i zamolio neke svoje prijatelje da vas provjere."
Harry je nekoliko trenutaka netremice treptao i zatim je shvatio kada se
sve to zbilo. Sjetio se kratkog nestanka dr. Romana i mogao je zamisliti to se
tijekom tog vremena dogaalo. Uslijedio je poziv preko radija za Washington,
zatim je neki senator stupio u vezu s Veleposlanstvom, Ministarstvo
gospodarstva je odradilo svoj dio i nakon pet minuta dr. Romano je dobio
traeni odgovor. Da, Amerikanci su bili jako djelotvorni - oni koji su imali
sredstava za to.
Ba tada je Harry postao svjestan injenice da vie nisu sami. Pribliavala
im se puno vea i dojmljivija jahta od "Valencije" i za samo nekoliko minuta
mogao je proitati njezino ime - "Morska pjena". Takvo je ime, razmiljao je,

bilo prikladnije za morska jedra, a ne za diesel motore, ali nije bilo dvojbe da je
"Morska pjena" bila prekrasna jahta. Postalo mu je jasno zato se na licima
Georgea i dr. Romana pojavio izraz neprikrivene pohlepe.
More je bilo tako mirno da su se dvije jahte mogle posve pribliiti jedna
drugoj i im su se dodirnule, osunan, energian mukarac u kasnim
etrdesetim godinama skoio je na palubu "Valencije". Doetao je do dr.
Romana, srdano se rukovao s njime i rekao: "Stari vrae, to si naumio?" i
zatim je upitno pogledao ostatak drutva. Doktor je predstavio maleno drutvo.
inilo se da im se pridruio profesor Scott McKenzie koji je svojom jahtom
doplovio iz Key Larga.
"Oh, ne!" mrmljao je Harry za sebe. "To je previe! Jedan znanstvenik
milijuna na dan je najvie to mogu podnijeti."
Ali nije mogao to izbjei. Istina, McKenzie je rijetko vian u akademskim
krugovima, ali je svejedno bio pravi profesor i proelnik katedre geofizike pri
Sveuilitu Texas. Devedeset posto svoga vremena provodio je radei za velike
naftne kompanije i vodio je vlastitu konzalting tvrtku. ini se kao da je uspio
osigurati dobre prihode s pomou svojih balansa torzije i seizmografa. Zapravo,
premda je bio puno mlai od dr. Romana, imao je puno vie novaca i sve to
zahvaljujui tome to se priklonio industriji koja se bre irila. Harry je
zakljuio da neobini porezni zakoni u Suverenoj Dravi Texas takoer imaju
neke veze s time ...
Osim toga, susret dva znanstvena tajkuna bio je dogaaj koji se nikako ne
moe nazvati sluajnou. Neko je vrijeme razgovor ostao na povrini. Govorili
su o openitim stvarima, ali inilo se da su profesora McKenzija jako zanimala
dva gosta dr. Romana. Nedugo nakon to su bili predstavljeni, smislio je neki
izgovor i vratio se na svoju jahtu, a Harry je u sebi tugovao. Ako je
Veleposlanstvo zaprimilo dva razliita upita u vezi njega za samo pola sata,
sigurno su se pitali to namjerava. Pa to bi ak i u FBI-ju probudilo sumnju. A
osim toga, kako e prenijeti preko granice obeanih dvadeset etiri para
najlonki?
Harryja je takoer oduevljavala prilika da se pozabavi odnosom izmeu
dva znanstvenika. Bili su poput dva kokota u ringu koja su traila pravi poloaj
za napad. Romano se prema mlaem kolegi odnosio s prezirnom grubou
kojom je, Harry je zakljuio, prikrivao svoje divljenje. Bilo je jasno da je dr.
Romano bio gotovo fanatino zainteresiran za ouvanje zemlje, te da aktivnosti
McKenzija i njegovih zaposlenika uope nije odobravao. "Vi ste banda
pljakaa", rekao je. "Razmatrate kako da na najbri nain pokradete bogatstvo
zemlje i ba vas briga za narataje koji dolaze."
"A to je", odgovorio je McKenzie, mada ne toliko originalno, "narataj
koji dolazi ikada uinio za nas?"
Prepucavanje se nastavilo gotovo cijelih sat vremena i veinu onoga to
se dogaalo Harry nije shvaao. Pitao se zato su dopustili Georgeu i njemu da

sve to sluaju, a nakon nekog je vremena poeo cijeniti taktiku dr. Romana. Bio
je genijalni oportunist. Bilo mu je drago to su njih dvojica u blizini, kad su se
ve pojavili niotkuda, ali samo zato kako bi u profesoru McKenziju mogao
izazvati zabrinutost i natjerati ga da se upita koji su jo pregovori u tijeku.
Dopustio je da se molekularno sito cijedi, kap po kap, kao da ono vie
nije bilo vano i spomenuo ga je tek uzgred. No, profesor McKenzie ga se
odmah uhvatio i, to je dr. Romano jae pokuavao izbjei tu temu, McKenzie
je bio uporniji. Bilo je oevidno da je namjerno glumio skromnost i, premda je
McKenzie toga bio i vie nego svjestan, nije mogao ne zaigrati prema pravilima
starijeg znanstvenika.
Dr. Romano je raspravljao o napravi na posebice nejasan nain, kao da je
rije o nekom buduem projektu, a ne o postojeem izumu. Spomenuo je
zadivljujue mogunosti i kako bi ta naprava mogla zasjeniti sve ostale
postojee tehnike rudarstva, te da bi mogla rijeiti svjetski problem nestaice
metala.
"Ako je tako dobra," uzviknuo je McKenzie, "zato ju nisi ve napravio?"
"A to misli to radim ovdje u zaljevu Stream?" odgovorio je doktor.
"Pogledaj ovo." Otvorio je pretinac ispod sonarne opreme, izvukao malu
metalnu ipku i bacio ju McKenziju. Izgledala je poput olova i vidjelo se da je
bila iznimno teka. Profesor kao da ju je odvagao u ruci i odmah dodao: "Uran.
Pokuava li mi to rei..."
"Da, svaki gram. A postoji jo dosta toga na mjestu gdje sam ovo dobio."
Okrenuo se Harryjevu prijatelju i rekao: "George, zato ne bi profesora
McKenzija u podmornici odveo u razgledavanje dna broda i omoguio mu da
vidi radove koji su u tijeku? Nee puno vidjeti, ali dokazat e mu da imamo
ozbiljne namjere."
McKenzie je jo uvijek bio zamiljen tako da je malenu privatnu
podmornicu lako svladao. Vratio se za petnaestak minuta vidjevi upravo
onoliko koliko je bilo potrebno da mu se otvori apetit.
"Kao prvo, elim znati", rekao je Romanu, "zato to meni pokazuje!
Vjerujem da se radi o najveem dostignuu dosada. Zato tvoja tvrtka ne
rukovodi time?"
Romano je uzdahnuo, ne skrivajui gnuanje.
"Zna da sam imao razmirice s Upravom", rekao je. "No, bilo kako bilo,
ta skupina starih nesposobnjakovia ne bi bila u stanju voditi tako veliki
projekt. Teko mi je to priznati, ali vi, teksaki gusari, momci ste k'o stvoreni za
ovaj posao."
"To je dakle tvoj osobni pothvat?"
"Da, tvrtka o tome nema pojma, a ja sam uloio pola milijuna vlastitog
novca. Recimo da se radi o mojem hobiju. Zakljuio sam da bi netko morao
nadoknaditi tetu koja se svakodnevno nanosi, mislim na silovanje kontinenata
koje ine ljudi kao ti."

"U redu, dosta, sve smo to ve uli. Ali ti cijeli projekt eli prepustiti
nama?"
"Tko je rekao da vam ita elim prepustiti?"
Nastupilo je nekoliko trenutaka tegobne tiine. Zatim je McKenzie
oprezno rekao: "Naravno, ne moram posebno naglaavati da nas takav projekt
zanima - jako. A ako nam jo da podatke o uinkovitosti, rezultatima
ekstrahiranja i druge vane statistike injenice - ako ne eli, ne mora nam
iznijeti tehnike potankosti - moemo prijei na ozbiljne pregovore. Ne mogu
govoriti u ime svojih suradnika, ali siguran sam da e me podrati u mjeri
dovoljnoj da postignemo nekakav dogovor."
"Scotte," rekao je Romano, a u njegovu se glasu osjetio umor koji je po
prvi put otkrivao njegove godine, "ne zanima me nikakav poslovni dogovor s
tvojim partnerima. Nemam se vremena cjenkati s njima, s njihovim
odvjetnicima i odvjetnicima njihovih odvjetnika. Ve Pedeset godina to inim i,
vjeruj mi, umoran sam od toga. Ovo je moje dostignue. Sam sam ga izgradio,
svojim novcem, i sva se oprema nalazi na mom brodu. elim se osobno
dogovoriti, izravno s tobom. A ti poslije sam odlui to e initi."
McKenzie je poeo mirkati.
"Ne mogu sam pokrenuti tako veliki projekt", pobunio se. "Naravno,
cijenim tvoju ponudu, ali ako ta stvarica zaista ini ono to tvrdi, vrijedi
milijarde. A ja sam samo jadni, poteni milijuna."
"Novac me vie ne zanima. to bih ja imao od njega u godinama u koje
sam zaao? Ne, Scotte, postoji samo jedno to sada elim - i to odmah. Daj mi
'Morsku pjenu', a ti moe preuzeti moj projekt."
"Pa ti si lud! Bez obzira na inflaciju, 'Pjenu' bi mogao sam sagraditi za
manje od milijun dolara. A tvoj projekt najvjerojatnije vrijedi..."
"Ne mogu to pobiti, Scotte. Ono to govori, istina je, ali ja sam starac
kojemu se uri i trebala bi mi cijela godina da sagradim brod kao to je tvoj.
elim ga od trenutka kad sam ga prvi put vidio u Miamiju. Moj je prijedlog da
preuzme 'Valenciju' zajedno sa svom istraivakom opremom i zapisima.
Potrebno nam je samo sat vremena da izmijenimo osobne stvari. S nama je
ovdje i odvjetnik tako da cijelu stvar moemo zakonski obaviti. A ja u onda
krenuti putem Karipskog otoja, pa izmeu otoka preko Pacifika."
"Sve si dobro isplanirao'?" rekao je McKenzie, ne skrivajui uenje.
"Da. Uzmi ili ostavi."
"Nikada nisam uo takav nevjerojatan prijedlog", primijetio je McKenzie
pomalo drsko. "Naravno da prihvaam. Mogu prepoznati staru tvrdoglavu ragu
kad je vidim."
Sljedei je sat proao u mahnitim aktivnostima. Znojna posada trala je
amo-tamo s torbama i spisima dok je dr. Romano zadovoljno sjedio usred zbrke
koju je sam stvorio. Njegovo je naborano staro lice krasio zadovoljan smijeak.
George i profesor McKenzie su zapeli u unoj pravnoj raspravi i na kraju su

proizveli dokument koji je dr. Romano potpisao ne pregledavi ga.

Neoekivane stvari, kao to su prekrasni mutirani nerc i prekrasna
nemutirana plavua, poele su izlaziti iz "Morske pjene".
"Bog, Sylvia", rekao je dr. Romano ljubazno. "Bojim se da e ti ovdje
prostor biti malo skuen. Profesor mi nije nijednom rijeju spomenuo da si i ti
ovdje. No, nije vano, neemo to spominjati. Ovo nije pravi ugovor, ali nazvat
emo to gentlemanskim dogovorom. Bilo bi zaista nezgodno uznemiriti gu
McKenzie."
"Ne znam o emu govorite!" drsko je odgovorila Sylvia. "Pa netko mora
sve to natipkati za profesora McKenzija."
"A ti to tako loe radi, draga moja ", rekao je McKenzie dok joj je
pomagao da prijee na brod iskazujui pritom pravu junjaku ljubaznost.
Harry se nije mogao ne zadiviti njegovu stavu u takvoj situaciji. No, ni u
jednom trenutku nije ni pomislio da se i sam ne bi snaao. Ali, svejedno, bilo bi
mu drago da mu se prui prilika da se u to i uvjeri.
Na kraju se zbrka smirila, rijeka kutija i zaveljaja je presuila. Dr.
Romano se rukovao sa svima, zahvalio se Georgeu i Harryju na pomoi,
odetao se do komandnog mosta "Morske pjene" i desetak minuta kasnije
izgubio s obzora.
Harry se upitao je li pravi trenutak da i njih dvojica polako krenu - nije im
se pruila prilika da profesoru McKenziju objasne to oni tu uope rade. Upravo
u tom trenutku zazvonio je radiotelefon. Dr. Romano je bio na vezi.
"Pretpostavljam da je zaboravio etkicu za zube", rekao je George. No,
stvar nije bila tako jednostavna. Na sreu, zvunik je bio ukljuen.
Prislukivanje je jednostavno bilo nametnuto dvojici stranaca i nisu mogli
zapasti u neugodnu situaciju u kakvu gospoda ponekad zapadnu inei takve
neasne radnje.
"Sluaj, Scotte", rekao je dr. Romano. "Mislim da ti dugujem
objanjenje."
"Ako si me prevario, uzet u ti sve do posljednjeg centa!"
"Ma ne, moj poziv nema veze s time. Ali zaista sam te izloio pritisku,
premda je sve to sam rekao gola istina. Nemoj se ljutiti na mene, ali dogovor je
dogovor. No, proi e dosta vremena prije nego to na njemu pone zaraivati,
a prije svega, morat e i sam u cijelu stvar uloiti nekoliko milijunia. Zna,
uinkovitost se mora utrostruiti prije nego to moe napraviti komercijalnu
ponudu. Ta me je ipka urana kotala nekoliko tisua dolara. Ali nemoj
oajavati ili odustati od svega. Taje stvar mogua, siguran sam u to. Dr. Kendall
je ovjek kojeg treba. On je postavio temelje cijeloj zamisli. Unajmi njegove
usluge bez obzira na cijenu. Ti si tvrdoglava raga i znam da e zavriti posao
koji je sada u tvojim rukama. Upravo sam zato elio cijelu stvar prepustiti tebi.
Pjesnika pravda, naravno da e tako moi nadoknaditi barem dio tete koju si
nanio zemlji. ao mi je to e pritom postati milijarder, ali to se jednostavno ne

moe izbjei.
Priekaj malo, ne prekidaj. Ja bih sam zavrio taj posao da imam
vremena, ali potrebne su jo najmanje tri godine. A lijenici su mi rekli da mi je
preostalo jo samo est mjeseci. Nisam se alio kada sam rekao da mi se uri.
Drago mi je to smo postigli dogovor, a da ti to nisam morao rei ali, vjeruj mi,
i tu bih injenicu iskoristio kao oruje da sam bio prisiljen. I jo neto ... Kada
cijeli projekt zaivi, nazovi ga po meni, hoe li? To je sve. Nema smisla da me
naziva, neu ti odgovoriti, a znam da me ne moe uhvatiti."
Profesor McKenzie nije ni okom trepnuo.
"Mogao sam misliti da je takvo to u pitanju", rekao je, ne obraajui se
nikomu posebno. Zatim je sjeo, izvadio vrsno depno ravnalo i odlutao u
mislima. Nije ni pogledao Georgea i Harryja kad su se, ponieni, ljubazno
oprostili i tiho zali u podmorje.
"Poput mnogih stvari koje se danas deavaju", rekao je Harry Purvis, "jo
uvijek ne znam konani ishod ovog susreta. Pretpostavljam da je profesor
McKenzie upao u nevolje, inae bismo ve uli glasine o tom projektu. No, ne
sumnjam da e prije ili kasnije biti usavren i zato se pripremite za prodaju
vaih rudarskih kopova ...
A kad je rije o dr. Romanu, on se nije alio premda su mu lijenici ipak
dali premalo vremena. Poivio je jo godinu dana. Pretpostavljam da mu je
'Morska pjena' u tome jako pomogla. Pokopali su ga usred Pacifika i siguran
sam da stari gospodin to cijeni. Rekao sam vam ve da je fanatino zastupao
ouvanje prirodnih bogatstava i sigurno mu je drago da moda i njegovi atomi
prolaze kroz njegovo molekularno sito ...
Primjeujem da me neki od vas u nevjerici gledaju, ali to je injenica.
Ako uzmete posudu vode, ulijete ju u ocean, dobro je pomijeate i zatim
napunite au morskom vodom, u njoj e se nalaziti male molekule vode iz te
posude. I zato", sablasno se nasmijeio, "pitanje je vremena kada e, ne samo
dr. Romano, nego i netko od nas pridonijeti tom situ. S tom vas milju
ostavljam, gospodo moja, i elim vam laku no."

"JUPITER LAUGHS", 1972.

EDMUND COOPER
Edmund Cooper (1926. -1982.) britanski je pisac koji je 50-tih godina
dvadesetog stoljea objavio brdo pria prikupljenih zbirkama Tomorrow's Gift
(1957), Voices in the Dark (1960.) i Tomorrow Came (1963.). Iako nikad nije
uao u prvu ligu pisaca, objavio je nekoliko cijenjenih romana: The Uncertain
Midnight (1958), Seed of Light (1959), The Overman Culture (1971) i The
Cloud Walker (1973). Pomalo neobinu priu za ovaj Monolith uzeli smo iz
istoimene zbirke.
PREVEO IGOR ZABORSKI

Jupiter se smije
Grupica konjanika sporo se vukla kamenom stazom kroz pustinju. blli su
umorni, sva petorica, mrtvi umorni. Odradili su puno jahanja i puno ubijanja.
Vie ih je umorilo ubijanje od jahanja. Koji bi vojnik mogao uivati u ubijanju
djece koja jo ne mogu ni govoriti, ni ustati?
Narednik je uzdahnuo i pogledao u nono nebo. Crno, naikano
zvijezdama, smireno. Bio je tu i veliki Mjesec. Pretvorio je pustinju u more
srebrna pijeska i stijena. Svjetla je bilo dovoljno za jahanje, ako vam se nije
urilo.
Bacio je pogled preko ramena. Prokleta zvijezda jo je bila ondje. Usrana
zvijezda koja je izazvala sva ova sranja. A moda bi sve bilo u redu da ona tri
mudraca, po izgledu bi prije rekao tri bolesne gatare, nisu ula u grad i digla
dovoljno praine da ih se primi u palau. Bolesne budale. Rekli su da ve dugo
prate tu usranu zvijezdu i da e ih ona dovesti do mjesta gdje e se veliki kralj
roditi. Bolesne, bolesne budale!
Svi su dobro znali da je stari kralj lud sto gradi. I zao. Zbilja zao. Svi su
znali osim tri luda kretena otmjenih manira u lijepim haljama. Moda su samo
htjeli izvesti gadnu prijevaru. Moda su od starog vraga htjeli izmusti aku
zlata. Iako podao i okrutan, ipak je bio naivac. I senilan. To se ve dobro
vidjelo.
Zvijezda ih je jo uvijek gledala kao da se smjestila iznad toga grada bogu
iza nogu. Grad je sada bio udaljen jedva dan jahanja, iza njih u brdima.
Narednik ga vie nikad nije elio vidjeti. Ali bio mu je pred oima. U mislima. I
jo mu je uima odzvanjala vriska, urlici, ene koje nude bilo to samo da im
potede djecu; ludi mukarci koji pokuavaju pruiti otpor obuenim vojnicima.
ekiima, noevima, srpovima, batinama, golim rukama.
Ali kraljevi ljudi su obavili svoje, ispunili su zapovijed. Poklali su djecu poput malih praia, to su u biti i bili - sasjekli dovoljno mukaraca da
obeshrabre ostale, i pokoju enu. Nisu previe silovali. Kako prii eni kad joj
je mukarac bez svijesti pod nogama i dijete u lokvi krvi? Ali pogled na krv ini
udne stvari mukarcima i enama. Narednik je uo da se jedna jadna drolja
podavala do smrti miiavim junacima. Kau da se luaki cerekala i svravala
istovremeno.
Narednik je ponovno uzdahnuo. Trebat e bave pia da se zaboravi to
su uinili te veeri. Najeio se. Jebi ga, nema tog pia koje e ovo izbrisati.
Primijetio je da je netko dojahao do njega. Znao je tko i bez gledanja.
Djeak koji je nekad bio pastir. Seljo. Ali sada su mu ve porasli brii i miii
ojaali od ivota u pustinji. Sada je bio mukarac. I bio je vojnik. Koliko mu je
ono ...? esnaest, sedamnaest?
"Narednie. Je li Herod prolupao? Neki kau da je skroz pukao."

"Da, lud je. Svi smo mi ludi. ivimo u ludom svijetu. Uzima njegov
prokleti novac kao i ja. inimo to nam kae. Tko je onda lui, djeae? On ili
mi?"
Seljo se nervozno poeao. "Nisam na to tako gledao ... Ali poklati svu
onu djecu ... To je bio komar."
"Nisi morao biti vojnik, sine."
"A to sam drugo mogao?"
"Mogao si ostati sa svojim ovcama."
"A kakav je to ivot, narednie?" zazvuao je uvrijeeno.
"A kakav je ovo ivot, budalo? Jesi li silovao koju od onih ena?"
"Nisam, narednie. Nije mi se inilo u redu... Mislim, uz sve ono
ubijanje."
"Jo ima nade za tebe", ree narednik blago se nasmijeivi. "Sada zaepi
i odjebi."
I dok se seljo udaljavao, narednik mu dobaci: "Zna, Herod je zbilja lud.
Bar ja to znam. Ve sam mu dugo u slubi. Kad je doao na vlast poklao je
polovicu Sinedrija i onda preao na sveenike. Nakon toga, ubio je enu,
Mariamnu, i njezinu majku, Aleksandru ... Ona mi je bila draga. Bila je prava
dama ... Sada se, kako ujem, namjerio na svoje sinove ... Ali prima njegov
prokleti novac, mome. Dok je tako, njegov si ovjek. Upamti to."
"Hou, narednie. Hvala."
Zauo se izvidnik. "Tri jahaa ispred nas, narednie. Nisu na konjima, ve
na devama. Imaju neobinu odjeu. Nimalo slinu naim ljudima. Nisam im se
previe pribliavao. Mislio sam da ne elite da nas primijete."
Narednik se razveselio. "Izvrsno, mome. Da to nisu moda, to misli,
oni prokleti minkeri koji su doli s istoka u Jeruzalem i zakuhali sve ovo?"
"Nisam siguran, narednie." Momkov je osmijeh zablistao na mjeseini.
"Ali mogao bih se okladiti da jesu."
"Ako ima pravo, pit e na moj raun kad se vratimo u Jeruzalem."
Narednik je mahnuo rukom i ostali jahai su mu se pribliili. "Je li koji od vas
uivao u klanju one djeice?"
Nitko nije odgovorio. I njih su muila sjeanja koja su htjeli zaboraviti.
"Tako sam i mislio. Moda su se neki od vas i zabavili sa enama. Ne
znam i ne elim znati. ene su jedna stvar, djeca druga ... U svakom sluaju,
pred nama su tri jahaa na devama. Neto mi govori da bi to mogla biti ona
trojica koja su i izazvala ovaj veliki tulum. ini mi se da s njima moramo neto
raistiti. Je li tko protiv?"
Jedan je nesigurno progovorio. "Nisu li oni pod kraljevom zatitom?"
"Vojnie, ti ba nisi u toku, ha? Trebali su odvesti kopile koje trae pred
Heroda. Herod je veliki veseljak. Rekao je da eli kleknuti pred tog novog
kralja idova. Prije bi mali kleao pred njim glave odvojene od ramena.
Svejedno, ovi pametnjakovii su to shvatili i nisu mu doveli dijete. Pod jedan,

nismo koknuli dijete koje je trebalo. Pod dva, mudraci su prevarili Heroda, a on
to ne zna cijeniti. Zato uinimo uslugu Herodu i rijeimo ga ove trojice. Nee
nam dugo trebati. Nakon toga, vraamo se naoj misiji. Moe?"
ovjek se smueno poeao po glavi. "Ako vi tako kaete. Hoe li to biti
navedeno u izvjeu?"
"Ovisi", odgovori narednik, "o tome hoemo li ispuniti misiju ili ne.
Herod zna biti nezgodan. Ima li pitanja?"
Nije ih bilo.
"Pourimo onda. Ne inite nita dok vam ne dam znak. A kad ga dam,
neka bude brzo i isto."
Mudrace su sustigli prije nego to je narednik oekivao. Oekivao je da e
ih mudraci primijetiti i pokuati pobjei. Ali nisu. Nisu se ak ni okrenuli dok
nisu uli topot kopita na kamenu tlu. Zaustavili su deve i strpljivo ekali.
"Dobra veer", pozdravi narednik pristojno. "Vi ste gospoda koja su
donijela vanu vijest kralju Herodu, zar ne?"
"Jesmo", odvrati jedan mirno. "Imate li poruku za nas? Pred nama je
dalek put."
"Gospodine," ree narednik, "traimo dijete koje ste vi spominjali.
Moete li nam pomoi?"
Na mjeseini je bljesnuo smijeak Perzijanca. "Na alost, ne. Naa zadaa
je propala. Vraamo se kui."
I narednik se nasmijeio. "Netko vas je sigurno krivo uputio. Putujete
prema jugu. Ova cesta vodi u Egipat. "
"Zahvaljujemo vam na toj obavijesti. Biste li nas otpratili do pravog
puta?"
Narednik se nacerio. "Dobar pokuaj, ali nee moi, prijatelju. Vi ste
zalee. Vode maloga u Egipat."
Mudraci su se pogledali. Jedan od njih je posegnuo za kratkim, krivim
maem - neprimjetno, nadao se. Drugi je kao ovla gurnuo ruku pod plat.
Narednik je ovo donekle zadovoljno primijetio.
Onaj s kojim su razgovarali pokuao je zadrati hladnokrvnost.
"Gospodine, govorite o stvarima koje mi ne razumijemo. Iako to nije potrebno,
podsjeam vas da nam je sam kralj Herod odobrio ovo putovanje. Dao bi nam i
pratnju da smo to traili. Pustite nas da nastavimo u miru."
Narednik je uivao u trenutku. "Nee moi, prijatelju. Naili smo na neke
pastire. Nakon kratkog nagovaranja, sve su nam rekli. O nekom Josipu i
njegovoj eni ... Herod ne voli biti prevaren. Njegov sam ovjek i to dobro
znam."
Brbljavi je pokuao jo jednom. "Smijem li onda predloiti da nas
odvedete pred vaeg kralja? Rado emo mu objasniti to se dogodilo."
"Ne moe, mudrijau. Dok mu vi prodajete muda pod bubrege, mali e
prijei u Egipat, a Herodu to nee biti nimalo smijeno. A imam i lou vijest za

vas. Neete se vratiti u Perziju ili otkuda ste ve. Neete vi nikamo."
Mudraci su izvukli oruje. Tri zakrivljene sablje - korisne za rezbarenje,
ali nita vie - i bodee igrake. Narednik je zadovoljno primijetio da se nijedan
od njegovih vojnika nije pomakao. A zato i bi? Bili su dobro obueni vojnici.
Svi osim djeaka.
"Trojica smo protiv petorice. Moete nas ubiti, ali neki od vas nee proi.
Jo ima nade za dijete zvijezde."
Narednika to nije zanimalo. "Imate pravo znati zato ete umrijeti. Rei
u vam i ostalo e biti brzo. Da ste vi, budaletine, drali jezik za zubima, mi ne
bismo morali pobiti itavo selo balavurdije, vi ne biste sada morali umrijeti i mi
ne bismo morali u potjeru za onim koji je umakao."
Pljunuo je na zemlju. "Zato ste morali rei Herodu?"
"Mislili smo da e se veseliti roenju kralja svih idova."
Narednik se od srca nasmijao. "Zar ne znate da kraljevi - ak i kad su
zdrava razuma - ne vole sluati prie o iduim kraljevima?" Okrenuo se
vojnicima. "Ovi bi se igrali maevima. Ja im ne bih pruio to zadovoljstvo."
"Strijele?"' upitao je vojnik.
"Strijele", ree narednik. "Neka bude brzo."
Mudraci su pokuali okrenuti deve, ali nespretne ivotinje nisu imale brze
pokrete konja. Narednik je slegnuo ramenima i dao znak vojnicima. Brzo su se
izmakli iz dosega deva i posegnuli za lukovima.
Jedan je mudrac krenuo u napad, ali su ga zaustavile dvije strijele; jedna u
lice, jedna u grudi. Vrisnuo je i pao. Prije nego to se prestao koprcati, na
ledenoj zemlji su mu se pridruila i tijela druge dvojice. Uvijali su se i uasno
krkljali. Narednikove struno oko zadovoljno je zakljuilo da su rane
smrtonosne.
"Da ih dokrajimo, narednie?" upita ga seljo nervozno. Smetala ga je
agonija.
"emu troiti strijele? uo si ti i gore stvari u Betlehemu. Idemo na jug
dovriti posao."
"Narednie, nikome od nas nije bilo veselje ubijati onu djecu. Zato
moramo krenuti za ovime? Ako kaete da smo ga ubili, svi emo vas podrati.
Vie ne moe nauditi Herodu."
"Djeae," ree narednik, "ljudska posla imaju udnu logiku." Kimnuo je
prema mudracima na samrti. "Ovo nam smee vie nee stvarati probleme. Ali
to emo s onim pastirima? eli da se vratimo i pobijemo njih? Moda su ve
razgovarali s nekime. Moda e netko, ako pustimo maloga, jedva doekati da
sve izbrblja Herodu koji nee biti previe sretan. Ne, sine. Idemo na jug dovriti
posao. Zaradit emo svoj prokleti novac i moda neto bonusa. Ne uivam u
ovome, ali tako stvari stoje ... dobro? Vojnici, za mnom!"
Jedan je mudrac bio mrtav, a druga su se dvojica tuno glasala. Od
njihovih se hropaca stvarala para. Narednik se nije ni okrenuo.

Mukarca, enu i kopile su sustigli pred zoru. To im se inilo nekako

znakovitim.
Naredniku su oi bile krvave i guzica utrnula. Mrtav umoran. Takvi su mu
bili i ljudi. Bio je to jadan prizor, ali vojnici su bili preumorni da bi to
primijetili.
ena je jahala izmorena magarca i pritom pokuavala dojiti. Sudei po
vrisci djeteta, nije joj ba uspijevalo. Mukarac je vodio magarca.
Nije ih pokuao napasti. A kako je i mogao? Bez oruja, sijede kose;
jedino to je imao bili su uljevi na tabanima.
Samo je tuno uzdahnuo, pogledao enu i rekao: "Oprosti." Moda se tu
nije ni imalo to vie rei.
Narednik je pitao: "Znate zato smo ovdje?"
ovjek je odjednom izgledao veoma staro. "Znamo ... Imam neto novca.
Moda ..."
"ao mi je, prijatelju." Narednikov glas bio je njean. Vojnici ga nikad
nisu vidjeli takva. Bili su iznenaeni. "To se mora obaviti. Stari, ludi kralj je zli
gad i ima dobre glasnike. Vjerojatno je netko poao za nama da provjeri jesmo
li obavili posao. Obavimo to brzo. Herod nije spominjao ubijanje ljudi - samo
djece." Obratio se eni na magarcu. "Gospoo, dajte mi dijete i produite dalje.
Obavit emo to brzo. Nee ga boljeti, kunem se. Vi i va mukarac moete
produiti u Egipat i zapoeti novi ivot. Mladi ste. Imate ete jo ..."
"udovite!" prasnula je. "Bolesnice! Ubojico! Dijete ete ubiti samo
preko mene mrtve." Stisnula ga je jae na grudi i zaskviala jo glasnije.
Narednik kao da nije znao to bi. Ljudi su ga pogledavali u iekivanju.
Bio je svjestan njihovih pogleda. Bili su umorni i htjeli su da okona ovo.
Okrenuo se sjedokosom ovjeku sa uljevima. Josipu. "uj, prijatelju, mi
emo se malo povui. Nemoj ni pomiljati na bijeg. Molim te, pokuaj
urazumiti gospou. Neka pogleda stvarnosti u oi."
ovjek je podigao pogled do narednika. "Je li smrt onda jedina
stvarnost?"
"Do vraga, ovjee!" naredniku je prekipjelo. "To je tvoja ena! Uini to
moe za nju. Nagovori je da ostavi dijete i brzo je odvedi. Priekat emo da
odete. Bit e brzo, obeavam."
"Biste li vi vjerovali rijei plaenog ubojice?"
Imao je muda. Narednik ga je pogledao s potovanjem i uspio se
kontrolirati. "Ne elim sukob s tobom, prijatelju. Samo pokuaj gospou
dovesti razumu." Okrenuo je konja i dao znak ljudima. Odjahali su malo dalje i
sjaili.
Seljo je neto petljao po luku. "Narednie, zato ste dopustili da vam se
tako obraa?"
Narednik je pogledao prema Josipu. inilo se da moli enu ili je pokuava
urazumiti. Neto korisno, u svakom sluaju.

"Sine, to je pravi ovjek. Hou rei, ima hrabrosti. Iz ovoga se ne moe

izvui. Dajmo mu priliku da pokua spasiti bar neto."
"Narednie," ree jedan od vojnika, "ena kree dalje. Mukarac kree
prema nama."
Narednik je uzdahnuo. "Dobro. Odabrali su tei nain. Idemo po dijete.
Uzjaite."
Nije imao namjeru ubiti mukarca ni enu, samo dijete. Ali ipak su sve
troje zavrili mrtvi, i seljo. Sve se zbilo veoma brzo.
Seljo, eljan krvi, prvi je uzjahao i krenuo. Mukarac, Josip, skoio je na
njega. Bio je to dobar skok. Izvrstan skok. Ne bi tako neto oekivao od
nenaoruana ovjeka, od sjedokosa ovjeka. Seljo, iznenaen, bio je sruen s
konja i gadno pao. ovjek, Josip, brzo je ustao. Seljo se nije ni pomakao.
Prokleti seljak, tupo je pomislio narednik. Trebao je ostati uz svoje ovce.
Pogledao je prema ostalima i vidio da brzo sustiu enu na magarcu. Pojahao je
prema Josipu.
I opet taj nemogui skok. Narednik je, isukana maa, bio spreman. Ali
konj nije. Propeo se. Narednik je pao ravno na ovjeka, Josipa. Ma je glatko
proao kroz njegovo tijelo i zabio se u pijesak. Narednik je oamueno ustao.
Boljela ga je ruka kojom je drao ma. Moda je bila slomljena. Kad mu se
izbistrio vid pogledao je u tijelo pored sebe. "Ubogo kopile", ree, "tvoja je luda
srea potroena."
Sabrao se tono na vrijeme da vidi posljednji in tragedije. Neki prokleti
vojnik na konju - nije mogao razabrati koji - odapeo je strijelu na enu u bijegu.
Pala je s magarca poput krpene lutke. Sredio je oboje jednim potezom. I dijete
je bilo gotovo. Malo poslije, zbrojili su rtve. Selji je bio slomljen vrat, a
naredniku ruka. I bilo je puno krvi na mjestima gdje su umrli ovjek i ena s
djetetom. Svi su djelovali smireno.
"Tko je pogodio enu?" upitao je umorni narednik dok mu je netko vezao
strijelu uz ruku koja se beivotno klatila. "Nemojte mi rei. Ne elim znati. Bio
je ovo gadan dan. To je bilo to."
"to emo s tijelima, narednie? Da ponesemo maloga kao dokaz da
smo ..."
"Pokopajte ih!" obrecnu se narednik. "Sve zajedno. I selju s njima ... Ti
mudraci... Zbilja su zakuhali stvar."
"Bar je sve gotovo."
"Misli?" ree narednik. "Pomozi mi da uzjaem. eka nas jo pakleno
jahanje do Jeruzalema."
Kraljica Viktorija vozila se dravnom koijom na svoju krunidbu u hramu
Jupitera Kapitolskog koji je, i nakon svih tih stoljea, bio najvelebnija
graevina Londiniuma. Vjeni simbol Pax Romanae.
Bilo je to lijepo jutro. Ljudi su se okupili oko puta kojim se kretala

povorka. ak su je i veselo pozdravljali. Ali Viktorija je znala da ne

pozdravljaju nju. Pozdravljali su ovjeka koji je bio ispred nje u pozlaenoj
koiji. ovjeka u ljubiastoj odori Carstva. Gaj Julije August Germanik Cezar,
car Zapadne Europe. Glasovi gomile bili su kupljeni rimskim zlatom - ili
britanskim koje je neutjeno putem poreza odlazilo kovezima u Rim.
Rimljani su imali jednostavan sustav koji je jako dobro funkcionirao.
Nisu porobljivali ljude zemlje koju bi osvojili. Dali bi im "nezavisnost" i titili
ih - jedne od drugih, kako su to Rimljani sa smijekom stoljeima objanjavali.
Pogledaj, esto su govorili, kako je Europa izgledala prije Pax Romanae. Kao
da je stanje Europe prije 1500 godina imalo ikakve veze s dananjicom!
Ali Rimljani - i svaki pristaa koji se htio proglasiti Talijanom i tako stei
rimsko dravljanstvo - su sve sredili. Uzimali su "novac za zatitu", petinu
nacionalnoga prihoda, i kontrolirali trgovinu svojim tarifnim granicama. A imali
su i veliku vojsku.
Gaj Julije August Germanik Cezar okrenuo se i otpuhnuo poljubac
Viktoriji. Masa je oduevljeno riknula.
Rimsko zlato!
Viktorija je uzvratila poljubac, znala je da mora. Dolo joj je da zaplae.
Ali Kraljica Britanije nije imala doputenje plakati za vrijeme svoje krunidbe.
Znala je svoje dunosti i savreno govorila latinski. To je bilo sve to je
gospodar zahtijevao od nje.
Ubrzo e je udati za nekoga germanskog princa. Toliko su njezini pijuni
saznali o rimskoj politici.
Da bar Britanija moe biti slobodna! Viktorija je bila ambiciozna
vladarka. Osjeala je da sa zemljom moe postii neto, moda ak i veliinu,
samo da joj se prui prilika. Zato bi zavrila kao siromana daleka otona
zemlja kojoj je jedina svrha odravati rimsko blagostanje? Mornari ovog otoka
bili su najbolji na svijetu - to su ak i Rimljani priznavali. Unovaili su to su
vie Britanaca mogli za svoju mornaricu. Uz malo sree, ovaj bi daleki otok
mogao postati velika pomorska sila koja bi s vremenom izgradila svoje carstvo.
Moda bi, razmiljala je panino, jo bilo mogue sklopiti savez s ljudima
Sjeverne Amerike, europskim izbjeglicama od Pax Romanae koji su bili zauzeti
izgradnjom svoje nove nacije.
Snovi, pusti snovi ... Za dorukom, Car je natuknuo da bi mogli, u nekoj
blioj budunosti, pokrenuti ekspediciju na Sjevernu Ameriku prije nego to ovi
postanu prejaki. Prije nego to njihove liberalne zamisli previe razviju.
Kad je Viktorija natuknula da ak i Rimsko Carstvo ne moe vjeno
trajati, Cezar ju je samo znatieljno pogledao.
"Mi, Rimljani, imamo nevidljivog saveznika, Viktorija. Dok je on jak ni
naa snaga nee jenjavati.
"A tko je taj moni saveznik, Cezare?"
"Jupiter, a tko drugi? I ti i ja znamo da su bogovi samo ideje i ideali,

pronalasci ljudskih umova. Ali ideje i ideali su mona oruja. Oni pokreu i
potiu ljude. Kad smo kroili u Europu, svi ste vi imali samo slabe plemenske
bogove. Stvorenja mrnje, straha i tame. Rimski je panteon donio red i svjetlost.
Plemenski su bogovi poraeni odlunou i disciplinom, idealima koje nam je
usadio Jupiter. Da ste nam se suprotstavili civiliziranim bogom ili bogovima, a
ne ovim grubim slikama divljakih umova, prolost bi moda bila drukija.
Ljudi pogibaju za simbol koji je vrijedan smrti. Na je simbol bio jai od bilo
kojeg vaeg. Jupiter vam se jo smije."
Prisjeajui se tog razgovora dok se vozila prema praznom hramu
Jupitera Kapitolskog, Viktorija je shvatila istinu iz Carevih rijei. Bogovi
Europe nisu bili dovoljno jaki za bogove Rima.
Jupiter se jo uvijek smijao.
I Viktorija je, osramotivi se pred svojim narodom, poela plakati.

"L'AMOUR ET LE PESANTEUR", 1966.

PIERRE BOULLE
Ako ste nedavno gledali Planetu majmuna onda znate tko je Pierre
Boulle, autor istoimenog romana. Iako je meni draa stara verzija s
Charltonom Hestonom, niti nova nije podbacila, rei e neki.
Podjednako je poznat i kao autor novele Most na rijeci Kwai, ali moja je
preporuka da proitate priu Krvnik koja, dodue nije SF, ali je brilijantna.
Most i Krvnik izali su jo davnih ezdesetih u izdanju Minerve.
Pria koja slijedi posveena je strastvenim duhovima znanstvene
fantastike, a meni je jo i draa jer ne dolazi iz engleskog govornog podruja.
PREVELA MILENA BENINI

Ljubav i sila tee

Nakon to se prvi umjetni satelit mjesec dana okretao oko Zemlje, na
udaljenosti od dvije tisue kilometara i zapanjujuom brzinom, prilo se
okupljanju posade.
Prvi stanovnici satelita vratili su se raketom, kao to su i otili, i spustili
se bez ikakvih potekoa u susjedstvo New Yorka. Pioniri svemira doekani su
s puno oduevljenja, a najvee novine dolarima su se borile za njihove
ekskluzivne dojmove.
Te prie nisu postigle uspjeh koji se oekivao. Znanstvenici i tehniari
tako su dugo i toliko brino izraunavali sve faktore ekspedicije da je svaki
trenutak proveden u satelitu slijedio predviene planove, koje su svi dobro
poznavali. Uskoro se pokazalo kako izvanatmosferski opiti samo potvruju
savrenstvo teorije.
Satelit je sastavljen u orbiti, od razliitih dijelova koji su odaslani raznim
raketama. Po svemu sudei, jedini je problemi bio gubitak mehanizma koji je
trebao osigurati rotaciju samog satelita, kako bi centrifugalnom silom
nadomjestio gravitacijsko privlaenje Zemlje, i time boravak na satelitu uinio
ugodnijim. Putnici na satelitu ivjeli su, dakle, cijelo vrijeme svoga boravka u
prostoru bez sile tee. No ak je i to bilo dobro poznato. Jo od Wellsa, i djeca
poznaju sve pojave koje prate takve uvjete. Bezbrojni romani i filmovi posve su
vulgarizirali sliku putnika koji prstom pritisne jedan zid i poput balona odleti do
drugoga, ili koji glavom udari u strop kad god pokua zakoraiti po podu.
Moje zanimanje novinara svejedno me tjeralo da pokuam otkriti neto
neobino i, razoaran to sam uspio prikupiti samo stare i poznate fraze, navalio
sam na jednog putnika ne bih li izvukao kakav zainjeniji detalj.
"To pomanjkanje sile tee bi ipak moralo uzrokovati i neke neobine
dogaaje!" zahtijevao sam.
"Ba i ne, uvjeravam vas."
"Pa ipak..."
Nekoliko je sekundi razmiljao. Ja sam ga preklinjao. Preko ela mu je
preao oblak.
"Bio je moda jedan sluaj ..." poeo je. "Ali tu vam priu neu ispriati
ni za to na svijetu. Pitajte Joea."
Joe je bio pomoni radnik u ekipi. Kako stvari na satelitu nisu imale
teine, fiziki je rad zahtijevao tako malo napora da je cijela NKV radna snaga
bila svedena na samo jednog ovjeka.
Ali Joe je nestao. Za razliku od ostalih pionira, koji su ili od prijema do
prijema, Joe je otiao iz grada, a da nije dao nijedan intervju. Uostalom,
njegova je uloga bila tako skromna da ga se nitko nije ni sjetio ispitati.
"Pitajte Joea", ponovio je moj sugovornik. "Samo on bi vam moda

mogao dati nekoliko sonih detalja kakve traite."

"Pitajte Joea", rekao mi je jedan drugi putnik, s nekim udnim izrazom
lica, kad sam mu postavio isto to pitanje.
"Pitajte Joea", ponovio je i zapovjednik satelita kad sam konano stigao
do njega. "to se mene tie, ja ne elim vie uti ni za njega, ni za njegovu
priu. On je bio prokletstvo cijele ekspedicije: a pain in the neck4"
Zaintrigiran, grozniavo sam krenuo u potragu za Joeom. Pronaao sam
ga u jednoj maloj usamljenoj vili, daleko od New Yorka, u koju je otiao im se
vratio. Bio je to krupni mladi okrugla lica. Njegove iskrene plave oi ne samo
da nisu odraavale nikakvu zlou, ve su se pozornijem promatrau otkrivale
kao neizbjene rtve klopki koje aneo Bizarnoga neprestano podmee takvim
priprostim duama. Nisam ga ni pokuao zavarati, ve sam se predstavio kao
predstavnik jednog velikog asopisa koji bi arko elio objaviti njegove
dojmove. Na moje veliko iznenaenje, u potpunosti je odbio razgovor. Ustrajao
sam. Naljutio se i izbacio me. Dok mi je slina curila na usta, nazvao sam svoje
novine. Vratio sam se k Joeu i, prije nego to je stigao i zinuti, ponudio sam mu
poprilinu svotu u zamjenu za njegovu priu. Preputen sam sebi, moda bi i
opet odbio; ali njegova ena, Betty, koja je prisustvovala naem razgovoru, nije
odoljela mojoj ponudi, i neto mu je apnula. On je dugo oklijevao, i konano
se dao nagovoriti.
Ovdje prenosim njegovu priu to je mogue vjernije, alei samo to ne
mogu u njoj ouvati svu slikovitost narodskog amerikog govora.
"Dojmovi," poeo je Joe, "ak ba hoete, mogu vam ja dat par dojmova.
Nisam ba htel pripovedat tu priu, ni to ba nekaj s im bi se ovek hvalil, ali
kaj sad, kad je tak bilo, ni to moja greka, a ak ima ljudi koji buju platili, bil bi
glup da ne zemem nofce. Samo da vam velim, ja vam ba ne znam pripovedat i
tak, a i ta moja pria vam je fest udna."
"Samo naprijed, Joe. Ba je to ona vrsta anegdota kakve zanimaju moje
itatelje, uvjeren sam u to. Ne brinite za mene, i priajte sve na svoj nain."
"Dobro, to vam je sve poelo z jednom idejom od moje Betty ..."
"Betty je vaa supruga?"
"Moja ena, je. Ona vam je isto bila na ekspediciji, sobarica je bila;
moda niste znali, ni se o tom ba pripovedalo. Kad smo krenuli na satelit, ona
vam je bila moja verenica. Ve smo se davno zaruili. I tak, njena vam je sjajna
ideja bila da se oenimo na toj velkoj maini; enske ideje, znate kak je to, ali
na prvi pogled ni zgledalo ni preve bedasto.
Meni se ni inilo ba preve pametno, ali nisam videl ni zakaj ne bi, ak
ona tak hoe. Da ju razveselim, pital sam efa ekspedicije, jer smo si bili dobri.
Ni on se ni protivil; dapae, zgledal je ba oduevljeno. Bil je znami i jen
veleasni, da nas blagoslovi, a moj ef, zapovednik, nas je mogel civilno oenit,
onak kak se koji put dela na brodovima. I zgledalo je da ga to ba zabavlja.
4

Prava gnjavaa (Prim. prev.)

Kak su se svi sloili, dogovorili smo se da burno se oenili im se satelit

sredi i naseli. A ef je ak mislil i da bum ja tak bolje delal.
No dobro. Otili smo. Ne moram vam priprovedat kak je prolo
putovanje; to ve znate. Stigli smo tam kam smo trebali, i krenuli smo se vrtit
oko Zemlje, usred hrpe onih drugih sateliteka kaj su ih poslali prije naeg.
Iziel sam iz rakete, obleen u skafander, i bacil sam se na posel, i mislil
sam si, kaj prije zavrim, to bum prije mogel oenit Betty, i to mi je fakat dalo
snage.
Posel je dobro iel. Moram vam re, zato kaj ni bilo onoga, kak se to veli,
gravitacije, zbilja mi je bilo lake delat. Malo mi se na poetku vrtelo v glavi,
zato kaj nisam imal ni pod nogami, a videl sam zemlje i oceane kak se vrte i
sve to, ali tak su me dobro pripremili da me to ni ni iznenadilo, i brzo sam
prestal obraat panju. Bil je mali problem naviknut se na kretanje, to je malo
druke. Tam gore, kad svom snagom gurnete eleznu gredu, sami odletite
unatrag, a kad zemete rafciger, sami se okreete; ali glavni mehaniar je imal
strplenja i nauil me je da se sluim s pitoljem na mlaznicu da skompenziram,
i jako brzo sam se naviknul na taj pitolj i tak je to sve timalo.
I tak, ja bi vam skupil komade od satelita oko sebe, i sve bi sporihtal. Tak
me zabavljalo tak delat, da sam zavril za pet dana, a nisam se ni umoril. Sad,
istina je i da mi je misel na enidbu davala krila. inilo mi se kak da sam si tak
zaradil moju Betty.
Pet dana, gospon, ni jen ve, i satelit je bil gotov. Znate kak zgleda, sve
novine su ga opisale: ogromni kota, i putnici su nagurani nutra, i ima dost
mesta, i nepropusno je. Sam im je nekaj falilo. Malo se o tome govorilo, ali,
pazite dobro: falil im je mehanizam koji je trebal okretat celu stvar ko zvrk. To
se nekak zgubilo. Raketa kaj ga je nosila ni nikad stigla. Moda je skrenula na
Mesec. Moda im je opala u more. No, ovak ili onak, tam je ni bilo.
Nema to veze, tak mi je rekel moj ef kad sam mu to rekel. Snali bumo
se i bez toga. Pet dana ivimo v raketi bez teine; i ni nam ne fali. Sam treba
malo pazit. Upozoril bum ljude.
I tak nas je sve skupil, i podsetil nas je kaj znai kad nema sile tee. Mi ga
ba nismo preve sluali, a pogotovo ja, jer sam mislil na svoju Betty. Mi smo
to sve ve znali, iz kina i iz vlastitog iskustva. Ali on vam voli davat preporuke,
i kasnije sam se setil par stvari kaj je rekel: 'To je princip akcije i reakcije', tak
je nekak rekel. To je matematika. Svako guranje prepreke alje vas unatrag u
suprotnom smjeru. Moete i prema gore, prema dole, desno ili levo; jer nema
sile tee da vas zadri ili zakoi.
Rekli smo mu da nam je sve jasno. Onda su mi estitali na brzoj montai.
A ja sam mislil na moju Betty i na efovo obeanje. I on me je razmel. Ba
pravi ovek. I tak, u dogovoru z veleasnim, on je odluil da otvorenje satelita
bude i proslava enidbe. Jedna ceremonija. Ne morate me ni pitat kolko sam bil
ponosan i sretan. Zgledalo mi je kak da sam sam zgradil kuu za moju Betty i

za mene. Satelit oko Zemlje, gospon. Ni manje, kak neki mali Mesec. Se sea,
Betty, kak smo bili uzbueni?"
"Ni se bilo zakaj tolko ruiti", ree Betty prezrivo. "Ja bi rade bila u
zejoj krletki."
"Pusti mene da pripovedam ... Nikad ne bum zaboravil to venanje,
gospon. Svi smo uli u satelit. Zatvorili smo vrata. Sistem za zrak je dobro
delal. Konano smo mogli skinut skafandre. Sve je bilo perfektno."
"Sve je bilo perfektno, samo kaj ni bilo sile tee."
"Na rukama smo se odvukli do soba. Dogovorili smo se da se najdemo za
vuru vremena u salonu, za ceremoniju. Ne bum vam pripovedal kak se bilo
teko oblei. Ali sam ipak uspel. Iziel sam na hodnik, i taman sam srel Betty,
koja je zila iz svoje sobe. okiral sam se kad sam ju videl, gospon."
"Zato, Joe?"
"Noge na plafonu, u zraku, guza nad glavom, gospon, tak vam se ona
pojavila pred menom, a vjenanica je plivala oko nje kak bela aureola i zapela
je za luster. Kunem vam se, gospon, ba sam se presekel. Se sea, Betty?"
"Ti si bil taj kaj je imal glavu dole", ree Betty. "I nemoj misliti da se
nisam i ja presekla."
"Ona je bila naopak, kad vam velim, gospon. Hodala je po plafonu, kaj
god da veli. I jasno, im me videla, poela je kriati i prigovarati kak se mogu
tak ponaati na dan enidbe. Nisam vie htel sluat. Odgurnul sam se i popel
sam se do nje. Okrenul sam je kak palainku, i opet sam gurnul i vratil sam je
dole, kak treba. Jo se tvrdoglavila, ni htela priznati da sam ja normalan. Moral
sam joj pokazat tepihe i pod. Na koncu se ipak smirila, i, od jednog rukohvata
do drugog, stigli smo u salon.
A tam, gospoi jo jedna predstava. lanovi posade su stizali, i jo se nisu
sloili gdi je dole a gdi je gore. Sad bute rekli da su imali namjetaj. Jasno,
namjetaj je bil privren za pod, da ni, ne znam kaj bi se dogodilo. Ali
nemrete se raspravljat s ljudima koji su se znervirali. A jo imate i one tipove
koji se navek moraju buniti, znate kak to ide, makar ja nikad nisam shvatil
zakaj. Ukratko, otprilike pol njih je bilo na plafonu, s glavama na dole, a tvrdili
su da su oni na pravoj strani. Veleasni posebno, nije htel ni uti da bi se
okrenul. I prigovaral je kak to nije nain da se odri enidba. Rekel bum vam,
dobrih frtalj vure smo zgubili u raspravi dok se nismo vie-manje svi narihtali
kak treba.
Na koncu smo uspeli, i oenili smo se. Veleasni i ef su odrali svaki
svoj govor, o tome kak smo sad Betty i ja spojeni, u dobru i u zlu. To bum
preskoil, a i to kak su udno zgledali dok su to govorili i drali se za namjetaj.
Preskoil bum i sveanu veeru, znate kak je u takvim uvjetima teko jesti, a
posebno piti. To smo sve ve znali, i, sve u svemu, s tubicama i slamkama,
nekak smo se snali. Osim toga, ne pripovedam vam o tome.
Kad je sveana veera zavrila, ve je bilo jako kasno. Moja Betty i ja

smo si hteli malo privatnosti. Drugi su nas pogledavali onak ispod oka, kak se
to i na Zemlji dela. Da vam prav velim, doel je trenutak kad je zgledalo da vie
ne obraaju panju na nas. I tako smo se moja Betty i ja primili jen za drugoga i
za kaj smo mogli, i povukli smo se u spavau sobu."
U tom trenutku, Joe je zapao u dugu utnju, pogleda izgubljena u daljini,
kao da ga je posve obuzelo sjeanje. Preklinjao sam ga.
"Nastavite, Joe. Nemojte se uope uzrujavati. Priajte kako vam doe.
Cijeli svijet ezne za tim da iskoristi vae iskustvo"
"Da je bilo iskustvo, bilo je. No dobro ... Dakle, uli smo u spavau sobu,
a ja sam je sam posebno uredil. ef mi je dal otvorene ruke, a kaj se tie
konfora, na satelitu nam ni ni falilo ... Falila nam je sam sila tea!
Dobro. Uli smo. Zaprl sam vrata. Ja vam znate nis kompliciran. Zagrlil
sam Betty i poel je ljubit. Pa to je normalno, kaj ne? Ve sam tak dugo mislil
samo na taj moment, a ni ona se ni bunila. I tak, mi vam se majhlamo, i malo
po malo prestanemo mislit, ak razmete kaj hou rei. I kak mi se inilo da mi
trebaju obe ruke, pustim vam ja kvaku od vrata, moete me shvatit, kaj ne.
Nisam vie ni mislil, a ni ni Betty. Ba smo se onak pustili. Mislili smo ... Ne
moram vam ba sve pripovedat; nije nam dugo ni trajalo.
Par sekundi, ni vie. Grubo nas je probudil udarac ... Bum! ko udar
puke! Mislil sam da bu mi se glava raspala. Usta su nam se razdvojila, jasno, i
seam se kakvu je facu imala Betty. I njoj su prasnule sve sveice, znate."
"Jo odonda mi se klima jen zub", ree Betty.
"Taj as, gospon, prvo sam pomislil da nas neko od ljudi malo zafrkava.
Ali ni bilo tak. Sami smo bili. Samo kaj smo se onak u klinu malo rinuli z
nogama, kaj isto ni bilo bogzna kak udno. Ali je bilo dost i da nas u ravnoj crti
odgurne u plafon, i tak smo se lupili. To je ona reakcija o kojoj je prial ef.
Guranje o prepreku prejde kroz reakciju i poalje vas u suprotnom smjeru.
Prema matematikim principima, kak se to veli, ali kad vam se to dogodi u
takvom momentu, ni vam ne znai kaj je to po principu, nego vas fest strese, to
vam garantiram."
"Razumijem te, Joe. Dijelim tvoju uzrujanost. A onda?"
"Bute vidli. Pustite me da se ne zgubim ... Kad sam shvatil, sve sam si
objasnil, i prvo sam iel smirit Betty, koja je bila fest nervozna, to vam je jasno.
Uzel sam je u naruje. Pritisnul na plafon. Proraunal sam potisak. Nanianil
sam ko da pucam, i poslal sam nas prema podu, ravno na jednu velku fotelju.
Tam sam bil miran; fotelja je bila privrena, ni mogla odletet. Malo sam
odahnul, i rekel sam Betty: 'Sve je u redu, duica', tak sam joj rekel. 'Ni se ne
uzrujavaj. Zaboravili smo na tu prekletu silu teu. Stvar navike. Jo malo pa se
ne burno brinuli.
'O, Joe,' rekla mi je ona kroz suze, 'tak mi je udno da stalno moram
misliti kak da se za nekaj drim!'
Moram vam priznat, gospon, ni meni ni ba bilo ugodno. Moram vam

objasnit, ja sam nju spustil sebi u krilo i tam sam je dral s desnom rukom oko
pasa. Z levom rukom sam se dral za rukohvat od fotelje, i moral sam pazit da
ne pustim, jer bi opet nekam odleteli. I to me tolko muilo da se nis ba punim
srcem mogel pobrinut za Betty. I obrnuto: kad bi se ja malo opustil i onak za
ozbiljno je primil, i kad bi ona onak malo zaigrala, ja bi zgubil glavu i zaboravil
bi se drat za fotelju. Vidite? To su vam dve jako razliite stvari. I hop! Ili bi mi
leva ruka pustila, i obadva bi poletili u svemir, ili bi joj s desnom rukom pustil
struk i krenul nekam drugam, a ona bi se odvojila od mog krila i poletela iznad
mene pod jednim ili drugim kutem. Par puta sam je vlovil u zadnji as, gospon,
za kosu, za prste, za nogu, za stopalo, za kaj bi stigel. Takva stvar vas fest
znervira."
"Razumijem te, Joe."
"Ne znam jel ba moete razmet ak niste tak nekaj proli. Jo vie nervira
to kaj vam komadi komada klize kroz prste, nemrete si zamislit kaj vam to
naredi. Ja sam vam po prirodi fin, asna rije. Nisam se mislil bacit na Betty ...
A posebno zato kaj se ona poela sa svim tim zabavljat."
"Nemre ba tak rei!" pobuni se Betty.
"Ba i morem. Zgledalo je kak da se zabavlja. Plutala je ko u kadi. I ni mi
ni pomagala, pustila me da se sam brinem za manevre, a ja sam ve znojil i krv
i vodu. Probal sam se z nogama primit za nogu od fotelje, tak da su mi ruke
slobodne, shvaate kaj mislim. Ni upalilo. Neudobno. I celo vreme moram
mislit na silu teu i za Betty, a to nemrem. Kad vam velim, to su vam dve jako
razliite stvari."
"Siguran sam da se nitko na vaem mjestu ne bi bolje snaao, Joe.
Nastavite."
"Tak vam je to trajalo dosta dugo, malo bolje, malo gore, kak sam vam
ve rekel. A onda sam zakljuil da sam dosta bil fin. Ni bilo razloga za
okolianje, ni s moje ni s njene strane, kad me ve terate da vam sve
pripovedam.
I tak, jo sam se uvek dral malo rukom malo nogom, i poel sam je
svlait. Moram vas podsetiti da je ona na sebi imala vjenanicu, sa svim
frijulicama; silom je tak htela, bez obzira na situaciju. Duga kikla, i veo, i kruna
od cvea, i sve. I tak, sve vam to malo po malo pluta po sobi. Ak bi nekaj malo
prejako bacil u stranu, odbilo bi se od zida i vratilo se do nas, a onda bi ostalo
onak plovit po zraku. Dobro se seam. Ostavil sam svetlo, kaj ne? S obzirom na
sve, bilo bi preve opasno delat po mraku. I tak, sve te bele prozirne gluposti
prolaze sim i tam pred lampama, kak oblaci na vetru. Svaki as vam dojde kak
da se sunce skrilo i pojavilo. Jako udno. Seam se da sam u jedan as otvoril
oi i ugledal veo kak stoji ravno pred menom, a iznad njega kruna od cvea,
kak aureola na svetim slikama. To me jako potreslo."
"Vrlo poetski, Joe."
"Ne velim da ni; ali ja sam vam taj as mislil na nekaj drugo. Imal sam

druge stvari na pameti. U tom momentu, kak da vam velim, htel sam se
dokopati kreveta. Rekel sam vam da sam fin. Nisam htel prvu branu no
provest na fotelji. Samo sam moral dobro gaat, zbog te preklete sile tee.
Stisnul sam je v ruke. Izraunal sam snagu ... e, da, gospon, stalno sam
moral raunat; glava da vas zaboli! Odgurnul sam se od fotelje, i doel sam
skup z Betty do poplona. Ispruil sam je na krevet, strano oprezno i skroz
ravno, i rekel sam joj:
'Ne mii se, suneko ... samo se ne mii! Ni ne mii! Ostani s ispruenim
nogama kak da si daska. Ne dii prejako. Zatvori oi i priekaj me. Vratil bum
se.'
I naredila je kak sam joj rekel, gospon, a ja sam odskoil natrag do fotelje
da se ja skinem. Nisam ju htel okirat, znate kak je, gospon, bez obzira na sve."
"Takvi vam osjeaji slue na ast, Joe. Nastavite."
Naas je zastao, utei.
"Ne bi vam to trebal pripovedat", ree.
Strpljivo sam umirio njegove skrupule. Ponovno je poeo priu:
"I tak, moram vam nekaj priznat, gospon. Kad sam se vratil, gol ko crv, to
se podrazumjeva, i videl sam svoju Betty isto tak golu, i onak posluno
ispruenu na krevetu, nakon cele one predstave, to mi je bilo kak elektrini ok.
Izgubil sam hladnokrvnost, moram priznat. Nisam vie nikaj mislil; bacil sam
se na nju. Pa konano, oenili smo se."
"To je posve razumljivo, Joe. Posve razumljivo."
"Moda je razumljivo, ali je bilo bedasto. Opet sam zaboravil na prekletu
silu teu. Taj put nisam dobro zraunal snagu. Da vam pravo velim, nisam nikaj
izraunal: delal sam po instinktu. I zato sam proel iznad nje bez da sam je i
dotakel. Zalebdil sam iznad kreveta, i proal iznad celog njenog tela a da je
nisam dohvatil. Bila mi je izvan dohvata, vie od metar ispod mene. Glavom
sam udaril u zid iza kreveta, i odletil u zid s druge strane. Gospon, bil sam
besan."
"Shvaam va bijes, Joe. Kakva situacija!"
"Ne znam ba jel me razmete. Ni vam to tak jednostavno. Dajte da vam
sve ispripovedam, kad ste me ve pitali.
Ovak je bilo: posle mi je to objasnil matematiar iz posade. Vektor mojeg
kretanja je bil horizontalan. To bi vam reklo da sam se kretal paralelno s
krevetom, na metar i pol iznad njega, od jenog zida do drugog. Ali znate, sve to
horizontalno i vertikalno i gore i dole, to vam nema ba preve smisla kad vam
fali ta prekleta sila tea. Zato velim, samo u odnosu na krevet, a na njemu moja
Betty, jo lei onak fino, i dri sklopljene oi. Ja sam vam automatski sve
stavljal u odnos s tim."
"Shvaam, Joe. Sredite vaeg svijeta."
"Ba tak ... I tak, mogel sam se bacat od jednog zida do drugog; ali pazite,
na toj visini, zidovi su goli i glatki: nema ni cevi, ni ukrasa. A to vam znai da

nisam imal kak promijenit putanju bez vanjskog potiska. Jel me pratite? Sve kaj
sam mogel je bilo da se spreetavam izmeu dva zida, i to sam i naredil, jedno
dvajest puta, i svaki put bi videl svoju Betty kak lei izvan mog dohvata.
Ponorel sam."
"Mogu zamisliti, Joe. Kako ste se izvukli iz toga?"
"Mozgom, gospon ... ekajte, bum vam sve objasnil. Kad mi je dojadilo
da se mlatim u glavu i u pete, prestal sam se micati i probal sam misliti. Tu je
nastupilo koenje (i to mi je matematiar objasnil, otpor zraka u satelitu).
Konano sam ostal visit u zraku, ali to mi ni pomoglo."
"Nije pomoglo?"
"Bilo je jo gore, gospon. Posluajte me i probajte si zamisliti. Kad sam se
zaustavil, premoren i zakoen, bil sam tono iznad kreveta, i iznad Betty, i
predaleko od zida da se mogu jo odgurnuti, a to znai da se vie uope nisam
mogel pomaknut... Odnosno, moj centar gravitacije, to vam je pupak, je bil
osuen na potpunu nepominost. Oko njega, mogel sam micat rukama i
nogama, i zvinut se i tak, malo ko pauk na niti ili ko leptir na igli; a moram vam
re da sam se fest uzvrpoljil, tolko mi je bilo svega dosta. Goli ko crv, seate se,
na trbuhu usred zraka, i vie od metar iznad nje. Dobro. I kaj se onda dogodi?
Moja Betty vam otvori oi, gospon!"
"Otvorila je oi, Joe?"
"Sunece mu presvetlo. Da ste vi vidli taj izraz lica! Jo joj vidim facu, i
jo mogu ut kak je zakriala. To me jo vie znerviralo. Rekel bum vam da je
odmah opet zatvorila oi, i stisnula kak da je naletela na uareno elezo. To nam
ni ni pomoglo."
"Ak misli da si bil ba jako lepi, onak sav uzvrpoljen u zraku iznad
mene", pobunila se Betty uvrijeeno. "Nisam ni znala da tak nekaj strano
postoji na Zemlji ili na nebu. Nisi liil ni na leptira ni na pauka, nego na larvu. I
jo bi i larva zgledala ljudskije od tebe. Recite sami, gospon. Kad je neka
djevojka tak nekaj vidla na svoju branu no? Nisam si mogla tak nekaj ni
zamisliti!"
"Priznajem da nisam ba bil lepi prizor za nevinu mladu. A sam sam sebi
obeal da bum fin, tak da me bilo sram. No svejedno, ni ni koristilo kaj je tak
kriala. Tak da sam opet malo promislil, pa sam joj rekel:
'uj me, suneko. Nemoj se sad zgubiti. Tu sam; vidla si me. To sam ja.
Moda ba nisam ono kaj si sanjala, ali tu nemrem ni. Bilo bu bolje kad bum ti
blie, vidla bu. Daljina te vara, a to je sve zbog te preklete sile tee. A ja se sad
nemrem ni pomaknut. Mora mi pomo. Zatvori oi ak hoe, ali naredi kaj ti
velim. Polako prui ruku i primi se za rub od nahtkastla. To bu nam vrsta
toka. Nakon toga, ne prije, podigni jednu nogu prema meni, ko da dela
gimnastiku. Jel si shvatila? Ja bum se primil za tebe, i mogel bum sii dole, i
vie me ne bu morala ovakvog gledati.
Moral sam joj govoriti kaj sam njenije mogel, gospon, inae bi dobila

slom ivaca. Ovako, nakon nekog vremena se smirila. ak se napol usudila i

otvorit jedno oko; samo jedno, i toga je brzo zatvorila. Ali to mi ni ni trebalo.
Na koncu se odluila napravit to kaj sam joj rekel. Primila se za nahtkastl i
podigla je nogu prema meni. Ona vam je jako gipka. Noga joj dosegne fest
visoko. Primil sam se za jedan noni prst. Bil sam spaen. Povukel sam se, to
jest siel sam na krevet, kak hoete. Po njenoj nozi, konano sam joj se
pridruil na krevetu.
Mislite da je sad gotovo i da smo zasluili svoju sreu? E tu ste fulali.
Predstava je tek poela. Samo kaj je ostatak jo nezgodniji za pripovedanje."
"Samo recite, Joe."
"Dugo sam ostal leat kraj nje dok sam povratil dah. Mislil sam samo na
nju. Takve scene, znate kak je, to joj je moglo ostati kao kompleks do kraja
ivota. Bila je sva pocrvenila, pa onda prebledila. Tjeil sam je, i mazil sam je
onak sasvim, sasvim blago, sve dok se ni polako opet zagrijala, a i ja. Opet je
dobila boju, i stisnula se uz mene, i konano se odluila otvoriti oi.
Kaj da vam sad velim? Doel je opet jedan trenutak kad sam zaboravil
misliti. Morate me razmeti. Ona se sad sasvim smirila, i doel je trenutak da
krenem u akciju. Nisam vie koristil glavu, bar ne onu gornju. Nemrem vam to
bolje rei."
"Sve je jasno, Joe. Potpuno vas razumijem."
"Sve je to jasno, samo kaj sam ja opet zaboravil raunat na tu prekletu silu
teu koje nema; i to vam je postal ivi komar.
Seate se kale je moj ef objasnil princip? Kolko puta sam se tu no setil
na to: Svako guranje prejde kroz reakciju i poalje vas u suprotnom smjeru ak
se nemate s im zakoit itd. Da vam to velim obinim rjenikom, kad gurnete
napred, odletite otraga. Jel sad razmete? Vidim da razmete, jer se smijete. Samo
nije vam isto kad to shvatite na Zemlji, sa svom svojom finom teinom, ili kad
to shvatite u prvoj branoj noi na satelitu. U ovom prvom sluaju, moda vam
je malo smeno i to je sve, ali u ovom drugom, kad sami poletite unatrag ko
Ping-Pong loptica uvieravam vas da vam nikaj ni nimalo smeno."
"Oprostite, Joe."
"Sve je u redu. I tak, tono mi se to i dogodilo. U prvom pokuaju, odletil
sam u vugel od plafona i zveknul sam se u guzicu, i to ba onak poteno, jer
vam reakcija ovisi od akcije a moja je bila onak fest energina. Taj put mi se
sve zacrvenilo pred oima, gospon. Nisam mislil ni pol sekunde. Zamislite si,
gospon."
"Zamiljam, Joe."
"Nisam mislil, velim vam. Sav besan, odgurnul sam se z nogom i bacil
sam se na nju kak bombarder. I opet sam krenul po istom manevru, i svaki put
mi se dogodila ista stvar. Odletil bi kak loptica za tenis. I kaj sam se vie
nerviral, kaj sam vie bil nestrpljiv i uzrujan, to bi bre odletil i to bi se jae
zviznul o plafon. Pedeset puta, gospon, tolko sam se puta zaletil, sve dok me

nije trtica zabolela. I kad sam stal, to ni bilo iz morala, nego zato kaj sam sav
odrvenil osim tam gdi treba."
"Vara se ak misli da je meni bilo ugodno", ree Betty. "Moda si se ti
oseal kak loptica za tenis, ali meni se inilo da sam reket, ili mrea u koju se
bacaju akrobati u cirkusu."
"Ponorel sam zbog tebe, Betty. Razmete, gospon, ona je jo uvek leala
zatvorenih oiju, i videl sam kak joj se izraz menja i kak se udi, a onda i brine
zbog toga kak ja prilazim stvarima. Trebate i nju razmeti. Bez obzira na
neiskustvo, morala je misliti da se to tak ne dela. Tak se dalje ni moglo. Kad
sam se dobro namlatil, shvatil sam da snagom ne bum ni postigel; ba
suprotno. Kak i prije, tak je jo uvek trebalo misliti.
Joj, gospon! Razmiljati, u takvom stanju! Ali nisam imal izbora. Kad
gruba sila ne uspije, samo vam inteligencija i lukavstvo moreju pomoi. Na
alost, inteligencija vam je jedna stvar a ljubav ist nekaj drugoga, a to vam
pokazuje i nastavak prie.
Dakle, prestal sam sa etanjem od kreveta i plafona. Uspel sam se
zaustaviti kraj nje. Dobro sam odahnul, i po glavi sam si prevrtal elemente
problema."
"Na kraju sam si rekel da sam imbecil. To ni tak teko. Samo treba
sauvati hladnokrvnost, a to sam uspel povratit.
'Sluaj me, suneko', tak sam joj rekel kad sam smislil plan. 'Ovo kaj nam
se dogaa ni ba uobiajeno, to priznam. Ali sve se da zrihtati s malo strpljenja.
Mi smo v satelitu. Nema sile tee. Treba se prilagodit okolnostima. Onak kak ja
vidim problem, imamo samo jedno reenje. Treba se zakvait.'
'Zakvaiti?' pitala me.
'Zakvait se. Ni se ne brini. Ja bum mislil za obadva. Gle ovak. Ti bu
ispruila ruke u kriu, kak da pluta po moru. Desnom rukom i dalje dri
nahtkastl. Levom ... ekaj. Primila bu kraj ove page koju bum ja zvezal za
fotelju. Sve jasno? Ni komplicirano. Ti ima najlaku ulogu. Dri ruke vrsto
stisnute, i samo pazi da ni ne pusti. A ja bum se primil za tvoja ramena, ni
ne brini ak malo jae stisnem. I dobro se dri kaj god da se dogodi.'
'O, Joe', tak mi je rekla. 'Ne znam jel bum znala. Nisam si mislila da bu
mi prva brana no ovak izgledala.'
Svejedno, Betty, moram ti priznati, shvatila si da treba improvizirati.
Puno ena ne bi bilo tak posluno. Napravila je kak sam rekel, gospon. Zauzela
je poloaj koji sam opisal, makar je onak sa pagom u ruci zgledala ko mala
curica koja bu preskakala trik ... ak me posluala i prebrzo, gospon, jer, to
sam vam ve rekel, ali treba ponoviti, te dve stvari, ljubav i razmiljanje, to su
vam dve suprotne stvari; to e rei, nakon to sam si izmoril mozak dok sam
smislil plan, moral sam malo priekat da ga mogu i realizirati. Jel me razmete?"
"Razumijem, Joe."
"A ona je bila posluna i strpljiva, nemam kaj rei. No dobro. Nakon

nekog vremena, opet smo krenuli, ona se dobro drala za dve vrste toke, a ja
za njena ramena. Mislil sam da sam pronael reenje; ali, znate, gospon, bil sam
u krivu. Jo ni bilo mogue."
"Stvarno, Joe? Kako to?"
"Nemogue. I to mi je matematiar objasnil zakaj, makar sam i sam
shvatil. Bute i vi vidli. Njene dve ruke, to su dve vrste toke. Dobro. Dve
toke, tak je rekel matematiar, to vam ini duinu; osovinu. I opet dobro. Moje
ruke su bile na toj osovini, a to ni bilo ni stabilnije. A kad imate vrstu
osovinu, sve ostalo se oko toga moe okretat; to vam je geometrija. I sad budete
vidli da ni mi nismo bili poteeni geometrije.
Akrobatski posel, gospon, kak u cirkusu! Nismo se pustili; dobro: tak vie
nismo stizali do plafona. Samo kaj, kaj god bi ja napravil, reakcija je sad ila u
krug oko moga tela, i vrtila oko osovine njenih ruku. Vrtil sam se kaj sunce, eto,
tako. Okrenul bi se dok mi noge ne bi lupile o zid iz kreveta.
A ona, a moja Betty? Ni ona putala ruke, bar ne na poetku. A kaj sam
vie mogel i trait? Nisam mogel trait da i ostatak tela dri nepomino kak da
je od drva. I tak, kak se ona zavrpolji, tak bi vam se i ona podigla i okrenula kak
i ja oko svoje osi, i udarila bi o mene, pa bi se vratili u suprotnom smjeru.
Zamislite si krokodila kak zijeva, tak smo zgledali, kak vilica koja se otvara i
zatvara i u kontaktu ostane po pol sekunde. Ne znam jel si moete zamisliti."
"Kao da gledam svojim oima, Joe. Izvrsno opisujete."
"I jasno, ni to ni trajalo unedogled. Jadna moja mala Betty je na koncu
pustila ruke. Ja sam se jo dral, i tak smo vam mi kak podivljali krokodil kaj
zijeva poletjeli obadva kroz svoju branu sobu.
Kakvo putovanje, gospon! Glava dole, guzica v zraku, noge ni sam ne
znam gdi, okreemo se, prevremo se, skreemo i zaokreemo oko zajednikog
centra gravitacije, tu i tam bi napravili puni krug oko svoje osi, a tu i tam bi
nekim krajem zapeli za nekaj, ali nismo se imali zakaj uhvatiti, i nekak se nikak
nismo mogli stisnuti. Ja sam bil malo fiksiran na jednu stvar, i trudil sam se
kolko sam mogel, i okretal sam se sve lue, a to nam ni ni pomoglo, naprotiv.
To vam vie ni bila vjeba na gredi, to vam je bil trapez, hrvanje u ringu s tri
dimenzije; niko vam nema imena za tak nekaj. Ni vie bilo ni gore ni dole ni
nieg.
Sad bute mi rekli: to vam je i rjeenje. Zaboravit na silu teu, na gore, na
dole, na sve. Ne mislit vie na krevet, na namjetaj, na nita, samo vrsto
zgrabit jedno drugo nogama i rukama i obaviti stvari u praznom prostoru.
Moete tak priati, ovak iz fotelje. Probali smo, gospon, vjerujte da jesmo. Ali
voditi ljubav u praznom prostoru, dok se obrete oko svog centra gravitacije,
nemrete si zamisliti kak vam to zgleda. Furt ima nekaj kaj ne pae. Ne bi si
ovek ni pomislil kolko mu svaki dio tela treba. Ako vam ne klize ruke, onda
klize noge. Kad ne klize noge, bedra vam se zmoe i kliznete kak po jastuku.
Kad ni ni od toga, onda vas uhvati vrtoglavica jer vam se sve okree oko vas,

pod, plafon, namjetaj i svetla. Govorim vam iz iskustva, i znam kaj vam velim.
Morate se primit za nekaj vrstoga ... Jo da je Betty bila malo iskusnija; ali
ovak, ni mi mogla nikak pomoi. Plakala je i govorila da bu se vratila svojoj
mami.
Sve smo probali, gospon. Ima nekih na Zemlji koji pripovedaju o raznim
poloajima. Dakle, gospon, moja Betty i ja, da vam pravo velim, tu no smo
isprobali vie poloaja nego kaj su svi grenici na ovom planetu ili na bilo
kojem drugom. Takvi poloaji, gospon, da sad pocrvenim kad se setim, i svi
demoni paklenski bi pobegli da su ih vidli. Sve, opet vam velim. Drali smo se
rukama. Drali smo se nogama. ak smo se jemput zamotali u veo koji je jo
plutal po zraku. Ali svaki put nekaj ni timalo. Na koncu smo dobili sjajnu ideju
i zavukli smo se pod krevet. Ali tam je pak bilo preusko: bilo nam je kak u
konzervi. Na koncu smo tam i proveli ostatak prve brane noi. Pod krevetom,
isprueni jedan kraj drugoga kak dvoje dece, a jo nam je pri tome bilo i zlo kak
nikad u ivotu."
"I to vam je moja avantura, gospon, kad ste ve pitali. Ni drugo nema za
pripovedati, a to vam je i dost. I svaku sljedeu no se ponovila ista pria, s
varijacijama, ali svaki put bi zavrili sa zranim baletom, i na koncu bi odustali.
Nikak nismo uspjeli. Probal sam trait savjet od gospode znanstvenika iz
posade. Na poetku su me strpljivo sluali, ak ih je i zanimalo. Onak su bili,
suosjeajni. ak su mi probali i pomo.
Matematiar mi je jako tono i znanstveno objasnil kaj se dogaa i zakaj.
Fiziar je iel jo dalje. Napravil je neki komplicirani aparat z elektrinim
poljima i magnetskim poljima i tak, i taj aparat je trebal stvarati nekakvu
umjetnu gravitaciju. Na alost, da bi sva ta polja radila, ja bi trebal navu
kostim sa hrpom nekakvih metalnih ploa, onak ko oklop od viteza. Kak da sam
u penici. Glavni mehaniar, s kojim sam si bil dobar, mi je samo predloil da
se posluim s pitoljem s mlaznicama. Rekel je da je samo stvar u usklaivanju
sila. Probal sam i to, ali nisam uspel uskladiti sile kak treba.
ak se i veleasni zainteresiral. Videl je da sam tolko jadan da se i sam
rastuil. Jedan dan me povukel na stranu, i odral mi je dugaki govor, i mislim
da mi je rekel - nisam siguran, jer je pol bilo na latinskom - mislim da mi je
rekel da, s obzirom na okolnosti, da bi Crkva moda mogla zamirit na poloaje
koji nisu onak, u skladu s Bojim zakonima. Da bi mi mogel podijelit oprost
unapred, ak mu sve objasnim. Ne znam ja jesu nai poloaji u skladu, samo
znam da je, kad sam mu poel tumait... no, onda je pak on odletel u plafon,
kakti imi, i to jedno desetak puta, tolko se uzrujal. Posle toga se poel molit,
i vie mi ni ni rekel.
A onda, kak je vreme prolazilo, svi su me poeli izbegavat. Zgledali su
besno i uvreeno. Na koncu sam shvatil da im moj problem kvari putovanje, i
vie nisam nikaj pripovedal. Betty i ja smo se pomirili s tim da moramo ekati
povratak."

Joe je dugo utio, izgubljen u mislima. Onda konano doda:

"Vidite, gospon. Nisu mogli priznat da taj njihov satelit nije jedna ba tak
sjajna i savrena stvar kak su vikali u svim intervjuima. I to vam je zakljuale
do kojeg sam ja doel.
Kad kau kak je to lepo, gospon, svi oni lau, tvrdim vam ja, a i Betty bu
vam potvrdila. Taj satelit, ta kanta bez sile tee, to vam je dobro za znanstvena
istraivanja, i krasno je za gledat zvezde, i nema bolje za skupljanje kozmikih
zraka, sve ja to priznam. Ali kad se o ljubavi radi, gospon, to vam je iva i jadna
glupost. To vam je zadnje mesto na svetu za branu no, bar ako nemate jako
udan ukus. Vjerujte mi kaj vam velim,i napiite to velikim slovima u svojim
novinama, tak da moje iskustvo bar neem poslui."
"Obeajem, Joe."

"NAUFRAGE, MODE D'EMPLOI", 1998.

FABRICE COLIN
Jo jedan Francuz na stranicama Monolitha. No, ovdje je rije o mladom
piscu koji je za priu Uputstvo u sluaju brodoloma dobio Grand Prix
d'Imaginaire i Prix Ozone 1999. godine.
Za Fabricea Colina (1972. -) uli smo na prologodinjem interliberu i
bio je to pun pogodak. Jedan je domai izdava odmah kupio prava i za njegov
fantasy roman Vengeance (2001.) koji je u prevoenju.
PREVELA DIANA MACHALA

Uputstvo u sluaju brodoloma

Ovaj put za ozbiljno, mali moj Lorry, sad je slubeno: prestani se
zajebavati. Gotovo je s fantasyjem, baci to kroz prozor. Vrijeme je da napie
pravu stvar i da zaboravi na tu svoju jadnu prolost. Zmajevi, traim od tebe da
bude malo ... Zato ne elfovi, kad si ve kod toga? Nee s time doi na
televiziju, maleni moj. To si ve mogao shvatiti. So-cijal-ni ro-man: ponavljaj
za mnom. Nova knjievnost, stilske vjebe. Povijesna okosnica. Jedna dobra
seoska drama, i eto! platit e ti Irska, blagi boe, pa svi ti to savjetuju. Ponimo
od tog kretena Victora. A on je tvoj agent, sve do novog rasporeda stvari. Zna
on to je dobro za tebe.
Tog jutra dakle, sjedei skrtenih ruku ispred staroga pranjavog
monitora, konano si odluio spremiti u ormar taj smijeni projekt o trilogiji.
Ne samo pospremiti, ve jednostavno zaboraviti, izbrisati iz pamenja, kao da
ga nikad nije ni bilo. Na tvom je radnom stolu jedna hrpa pomno odabranih
naslova. Znanost i moderan svijet. Srednje klase, Ljudske patnje, Irska drama,
takva vrsta vesela tiva. Sve je to za tvoje dobro, sve. U svakom sluaju, mora
to napraviti: ti vie nisi, ti nisi vie pisac fantasyja. Dakle, budi dobar, potedi
nas refrena o izdanoj profesiji. Ti vie ne pie za klince, izvrsno, i to onda? Ne
radi dramu oko toga. Monolitske intrige, stereotipni likovi, izmiljena
prenesena znaenja ... Dolo je vrijeme da se okrene novi list. Dua: eto ti
novog istraivakog podruja, eto ti terena za budunost. Zaboravi Tolkiena,
zaboravi Howarda. James Joyce: konano jedan tip koji je znao to hoe. Uzmi
njegov primjer. Trebat e raditi, naravno, preispitati neke stvari, ali potom ...
Moe i sam vidjeti.
Moje dame i gospodo, novi Steven Lorry! Boe, koji roman!
Revolucionaran stil. Plodonosni utjecaji, nevieni tijekovi radnje, itd. Tisak
jednoglasno naglaava dijaloku smionost. Lorry je u prime timeu! Gospodine
Lorry, kritika vas proglaava novom irskom knjievnom zvijezdom u usponu,
neto za vae poklonike? Pa dobro, elio bih svakako pozdraviti W. B. Yeatsa,
svog pretka. Njemu sve dugujem, znate? William, ako me uje, ova knjiga je
za tebe! Bravo, gospodine Lorry. Vrlo dirljivo, zaista. S velikim veseljem i
au iri u punom sastavu dodjeljuje vam danas ovu nagradu ...
Ma daa. Za sada, trebalo bi barem pronai naslov. I pseudonim. Jer, ako
razmisli, ne moe se zvati Steven Lorry. To jednostavno nije prihvatljivo.
Definitivno neprihvatljivo. Moe si predoiti naslove? "Pisac fantasyja okuao
se u satirikom romanu?" to jo? "Kameni patuljci usred gladi u Irskoj?"
Probudi se, Lorry. Pronai neto, neko drugo ime. Flann O'Brien? Ve postoji.
Samuel Beckett? Dobro, pusti ime za kasnije. Usredotoi se na naslov. Neto
to ne sadri rije "zmaj", ako je mogue. Neto ... kako da kaem? pogodno za
ulazak u knjievnost. Jer to je ono o emu se zapravo radi, zar ne? Zar ne?

Naravno da da. I dakle ... Prije nekoliko tjedana jo si uvijek lupao glavu
o toj ideji o pakosnoj reptilijanskoj trilogiji - zmajevima koji rigaju vatru,
zmajevima bez vatre ... Blagi boe! Moglo bi se rei da si prolupao. S vremena
na vrijeme, sjeti se zato plaa svog agenta.
"Steven Lorry, sluam?"
"Stevene? Ovdje tvoj agent. Victor."
"Bok, Victore. Kako ide?"
"Super. Reci mi, Steve, ima li neto vrue, u ovom trenutku?"
"Priali smo o tome prije tri dana, Victore."
"A da?"
"Da. Trilogija. Zmajevi koji rigaju vatru, zna? Prvi dio treba izai za dva
mjeseca, ako mogli vjerovati ugovoru koji si potpisao, i koji upravo gledam."
"Zaista? Sluaj, Steve ..."
"Steven."
"Steven. Pusti se trilogije, moe?"
"Halo?"
"U emu je problem?"
"Nema problema, stari. Ostavi to sad malo po strani, to je sve. Napii ...
napii neku stvarnu priu. Kui li se ti u povijest?"
Osjeam da e mi biti loe.
"Pokuava li mi time neto rei?"
"Ti ima dobar stil, Steve. Vjeruj mi. Zna se unijeti, tako da tekst ivi."
"Svakako. Pravi sam vra."
"U stvari... Jednostavno mislim da bi se trebao ostaviti tog fantasyja,
Stevene. Mislim da zasluuje vie od toga. Slua me?"
"Kakve su sad to gluposti?"
"Dvije sekunde, moe? Evo ga, imam ga. Jesi spreman? Gospodine, bla
bla bla, po primitku zadnjeg dijela trilogije o kamenim patuljcima, bla bla bla,
radnje provakane ve tisuu puta, bla bla, siromatvo stila, dobro, ovo,
poinje se navikavati, bla bla, fantasy je mrtav, dragi gospodine. A vi ste
njegov najalosniji grobar. ast mi je to vas ne moram pozdraviti, bla bla bla."
"I onda?"
"Oh, Steve, ljuti me to ti to govorim. U stvari, vjerujem ... Vjerujem da
bismo mogli rei kako je dolo do eksponencijalnog, uh, raspadanja.
Definitivno."
"Victore, zar ima rjenik u ruci?"
"Ne, eksponencijalnoga, kunem ti se. Nikad nisam vidio ovako pravilno
strovaljivanje. Morat e doi baciti pogled na ovu statistiku liniju, zaista je
zadivljujua, i to na kvadrat. Voli li filmove katastrofe?"
"to mi predlae?"
"Sve ovisi o tebi, stari. Sve ovisi o tebi."
Evo nas opet. Razboritosti, Stevene. Ovaj nam tip hoe masno podvaliti.

"Ali to jo?"
"Ovaj ugovor o kojem si mi govorio ... Ima ga pred sobom?"
"Rekao sam ti to."
"Odlino, vrati mi ga, Steve. Napravit u ti drugi."
"to?"
"Udovolji mi, zaboravi te glupe zmajeve, okay! Prestajemo s fantasyjem.
Treba mi povijesni roman. To danas ljudi trae. Publika je sazrijela, mali moj.
Publika eli neto to e je nadivjeti. Ona eli da joj se govori o njoj, o
njezinoj prolosti, o njezinoj povijesti."
"Victore ... Znam da nikad nisi bio odve suptilan, ali nemoj mi rei da si
progutao sve te lai! To su lai kakvih nema, i ti to dobro zna."
"Da? Mora vidjeti brojke, Steve. To nisu nikakve lai, vjeruj mi. Brojke
ne lau. Ja sam tvoj agent, stari, i elim ti samo dobro. Prema tome, ako je tvoja
najvea elja zavriti pod mostom i tamo pisati prie o zmajevima za tvoje
prijatelje kloare, ja samo mogu rei da je to tvoj problem, stari moj. Ne i moj.
Pokuavam nas izvui iz govana, mali moj. I tebe i sebe, u istom smo kou, a iz
tog koa moramo ubrzo izbaciti fantasy, jer inae smo gotovi, kui?"
"Ali ..."
"Pogodit u te predujmom za jedan povijesni roman o Irskoj. Ti mi napii
bilo to, ima otvorene ruke, okay! Rat, glad, ivo mi se fuka. elim samo da
se probudi, i da shvati da ima tipova koji bi se ubili za takvu priliku."
Misli da ne znam.
"Za ime boje, Victore ..."
"Dakle, sluaj me, sad, sluaj me paljivo. Ili e mi izroditi tu stvar
odmah i poslati mi taj vraji ugovor jo danas, da ga ja sam ne doem potraiti,
dobro? Ili e nastaviti pisati te gluposti o zmajevima, i vjeruj mi, trebat e mi
pet minuta da naem nekog drugog da te zamijeni."
"Ba si zlatan, Victore."
"Znam. Napii mi tu srcedrapateljnu priu, poalji mi ugovor, i za
nekoliko mjeseci e mi zahvaljivati."
"Na emu?"
"Spaavanju karijere."
"ali se?"
"Ne poznaje me dobro."
Klik.
Spaavanje karijere?
Jadni mali crv.
Misli da u odustati od fantasyja od danas do sutra kako bih ti napisao
povijesni roman o gladi u Irskoj? Zbilja to misli? Zbilja ...
Hm.
Tog jutra, u vrtu, moj dvorski upravitelj pronaao je jaje.
Drao ga je pred sobom, u svojim rukama s bijelim rukavicama.

Bjelokosni odsjaj ljuske lijepo se slagao sa blistavim crnilom njegove livreje.

Zaista, Bakr'g je imao stila. Za jednog trola.
"Gospodine", promrmljao je glasom punim osjeaja.
Polagano sam podigao pogled s knjige, popravio drhtavim kaiprstom
naoale na nosu.
"to je to, Bakr'ge?"
"Ne znam, Gospodine. Pronaao sam to u travi, pokraj fontane."
Podupirui se rukama o naslone fotelje presvuene barunom, ustao sam,
prostenjao, zaogrnuo skute staroga kunog ogrtaa, te mu se pribliio epajui.
"Va tap, Gospodine."
"Hvala."
Moj dragi stari tap.
"Daj da mi to vidimo..."
Prilijepio sam uho na ljusku. Nita. To je bilo oveliko jaje, jedan pedalj u
visinu, i sigurno pet ili est kilograma, moda i vie. Bakr'g je ostao nepomian,
uzdignute brade. Bio je za tri glave vii od mene.
"Da, dobro", rekao sam. "I onda? To je jaje. Znamo li kako se ovdje
stvorilo jaje?"
"Bojim se da ne, Gospodine."
"Vrlo dobro. Hou rei: nezgodno. Pozvonite, Bakr'ge. Razjasnit emo mi
tu stvar. U meuvremenu, stavite tu stvar na sigurno."
"Kako Gospodin eli."
Okrenuo se s jajetom, velianstvenom relikvijom u svojim rukavicama.
Koji hod! Bakr'g bi mogao oboriti cijelo stablo samo golim rukama. Bio je on,
uz ostalo, i sjajan vrtlar.
ake stisnute oko drke tapa, silazio sam pod vedrim nebom stubama
viseeg stubita koje je obrubljivalo nae unutarnje dvorite. Iznad drvea nebo
je bio jednolino sive boje, kao i obino. Stanovnici Kamenog Z'mka ekali su
me oko fontane, na istome mjestu gdje je bilo pronaeno jaje. Moj je dolazak
prekinuo rasprave, i svi su se okrenuli prema meni. Tu je Bakr'g, naravno, moj
vjerni trol upravitelj; Bazalt, kameni patuljak, koji je provodio dane prodirui
ljunak i kamenje skupljeno izvana; S i F, dva mala ovjeka maljavih stopala,
odjevena u prugaste pidame - zatvorenici kobilastih nogu, spaeni iz zatvora
Traid'markh; Helnor, konjanik tuna izgleda, hrabar svat ali amnezian, koji se
posvuda vukao sa svojim beznaem u kolicima sa eljeznim kotaima; Diane,
ena-stablo s kosom od trave, iji udovi nikada nisu prestajali nicati; na
posljetku Holostee, Anserine i Saxifrage, tri vile-cvijeta sedefastih krila, ije je
neprestano dreanje punilo tiinu zamka dakom svjeine.
"Vrlo dobro", rekoh bez okolianja. "Bakr'g je jutros pronaao jaje u vrtu.
Ima li mi tko od vas rei neto povodom toga?"
Tiina.
"ije je to jaje?" upita Anserine.

"Samo je jedan nain da to saznamo", odgovara Saxifrage.

"To nije pitanje", odvratih diui ruku kako bih ih utiao. "elim samo
saznati kako je ovo jaje stiglo ovamo. Nije valjda palo s neba ..."
"Zato ne?" Bazalt e, duboko slegnuvi ramena.
"To je nemogue", odgovara Diane.
"Nezamislivo", nadoda Helnor zakripavi eljeznim kotaima.
"K tome je to jo i veliko jaje", kroz nos e S.
"udilo bi me da neka ptica moe snijeti takvu stvar", nadoda F. "Vrlo
velika stvar."
"Po meni je to jaje vodene zmije", izjavljuje Helnor. "ini mi se da sam
bio ubio jednu vodenu zmiju, jednom. Bilo je to ... Sveca mu, sjetit u se."
"To nas ne zanima", Holostee e pomalo ustro letei oko njega.
"Mene, pak, to zanima", promrmlja Bazalt.
"Ukratko," rekoh nakaljavi se, "nitko ne zna otkud ovo jaje. uvat emo
ga u zamku, sve do nove odluke."
"Hoete rei: sve dok se ne izlegne", ispravi S.
"Ako je to vodena zmija, neemo trebati prokleto dugo ekati", nadoda
Helnor. Vodene zmije rastu zadivljujue brzo. Jednoga dana sam sreo jednu
vodenu zmiju i ..."
"Nije vano", zadrei Saxifrage sletjevi mu na rame.
"Jedna odrasla vodena zmija moe spaliti cijelo selo u nekoliko otkucaja
srca", ispustio je F.
"Sreom da mi nismo selo", promrmlja Diane zamiljeno.
"Ma to bilo," rekoh, "naa je dunost da se za to pobrinemo. ekat emo
dok ne saznamo to je to. Potom emo se savjetovati. Sva iva bia imaju
pravo, u teoriji, dobiti nae gostoprimstvo."
"ak i vodene zmije?" upita Helnor. "ak i odrasla vodena zmija, recimo
to tako, krvolona vodena zmija? Ovo jaje mi pakleno nalikuje na jaje vodene
zmije, ispriavam se to to naglaavam."
"Vidjet emo", rekoh. "Rasprava je za sada zavrena. Ima li tko to
dodati?"
Dling dlong.
Mrtvaka tiina. Pogledavali smo se u tiini.
Dling dlong.
"Netko zvoni, Gospodine."
"uo sam, Bakr'ge."
"Moda bih trebao otii otvoriti. Gospodine?"
"Moda, zaista."
Ukoena hoda uputio se prema velikim vratima, a pratilo ga je devet pari
uplaenih oiju.
itava vjenost. itava vjenost je ve prola otkako je Kameni Z'mak
primio kakva posjetitelja. Ali to je to vrijeme, na kraju krajeva? Vie nisam ni

sam siguran. Posljednji put, bio je to Bazalt: primili smo ga kao i ostale, napola
mrtva, stojei kod staroga kamenog stabla. Preivio je jedno dugo, vrlo dugo
putovanje. Tijelo mu je bilo prekriveno ranama i prainom. Polegli smo ga na
veliki pernati madrac - i odnjegovali ga. Kao i ostale.
Bio je to neobian ritual nepromjenjive formule. Po dolasku noi, Bakr'g i
ja palili bismo veliku vatru na najviem tornju zamka. Spram sivkastih
movara, punih ubojitih sjena, koje su se prostirale unedogled uokolo staroga
stabla, ovo krhko svjetlo, nekoliko naranastih plamena, samo je tek neznatno
probijalo mrklinu otunih tresetita - bilo je poput spasonosnog obeanja. Nikad
nisam gajio nadu. Svjestan sam da veina bia, koja zavre u ovim movarama,
nikada ne pronau Kameni Z'mak, da ni ne ugledaju ovu vatru prije no to
umru.
Ali ipak sam time uspio spasiti nekolicinu, i uvijek tako. Bila je to aica
posrnulih kreatura, naspram tisua anonimnih smrti: jer movare su smrt. Nitko
se ovdje ne moe pretvarati da to ne zna. Smrt i zaborav, nieg drugog emu bi
se ovdje mogli nadati. Zaista niemu drugom.
"elio bih vidjeti vaega gospodara."
udan lik, koji je ovo bio izgovorio, predao je Bakr'gu svoj crni eir
velika oboda. Lijevu polovicu njegova lica inile su zamrene nakupine matica,
ploica i zupanika; druga je polovica bila skoro normalna. Mehaniki
smijeak: ispod upave obrve jedno me crno oko napeto promatralo. Nekoliko
pramenova sijede kose, zagasita boja koe izbrazdana surovim borama ...
"Vi ste Zatiti?" pitao me je, vidjevi da se pribliavam.
"Upravo tako", odgovorili, stisnuvi pruenu mi ruku. "A vi, tko ste vi?"
"Moje vam ime nee nita znaiti, bojim se", odgovori ovjek,
ostavljajui Bakr'gu da ga oslobodi tekoga krznenog ogrtaa. "Ali ako vam je
stalo da znate moje ime, zovem se Arthur Grizodui."
"Neobino obiteljsko ime", rekoh, pozvavi ga da me slijedi.
"Nita neobinije nego Zatiti", nasmijao se slijedei me u korak. "Dugo
sam putovao. Sretan sam da sam vas naao."
"Niste imali problema?" upitao sam neuvjerljivo.
"Mislim da ne. Stigao sam, zar ne?"
"Ovo je naa knjinica", rekao sam pokazujui mu na sobu kroz koju smo
prolazili, usporedno pratei sredinje dvorite. "Neto vie je moj salon. Tu se
povlaim kad mi treba samoe. Tamo gore, zvjezdarnica. Gostinske sobe se
nalaze ovdje, ovdje i ovdje", rekoh pokazujui na male otvore iznad naih
glava, smjetene na unutarnjoj pregradi kamenog stabla.
"Imate brojne uzvanike", primijetio je posjetitelj okrenuvi svoj
mehaniki profil prema grupi nasuprot. Ispod staroga kapka, oko boje ugljena
aralo je po fontani svojom ispitivakom arenicom.
"Stalni uzvanici", rekoh, oslonivi se na tap kako bih se okrenuo prema
njemu. "Reklo bi se da vas to brine, gospodine Grizoduiu. Zar neto ...?"

"Moramo razgovarati, Zatitiu", prekinuo me jednim pokretom.

"Pokaite mi va salon. Kladim se da emo tamo imati vie mira."
"Malo mlijeka?"
Plivajui u vreloj vodi, prozrano lie sve se tromije gibalo. S vremena
na vrijeme, krila arobnica-cvijea pala bi s njihovih lea, a zamijenile bi ih jo
ivlje membrane. Poklanjale bi mi druga krila.
"Hvala, ne."
Nisam ustrajao. Utonuo u naslonja presvuen presijavajuim pustom,
posjetitelj je sa zanimanjem pregledavao moju udnu zbirku bezvrijednih
ukrasnih predmeta.
"Pronali ste jedno jaje", nenadano je rekao, pogleda uprta u mali
bronani kipi.
"Odgovoriti vam suprotno ..."
"Samo odgovorite na moje pitanje, molim vas."
"Ja ... naravno."
"Morate ga unititi", kroz nos e posjetitelj, plijenei me razvaljenim
osmijehom.
Ne znam zato, ali bio sam siguran da e izjaviti neto slino tome.
"Mogu li pitati zato?"
Uzdahnuvi, ovjek je proao rukom po jednoj od svojih nazupenih
matica na licu, odvrnuvi ih za nekoliko okreta. Zloguka kripa.
"Kad bih vas pitao kada ste tono odluili primiti... izgubljene putnike
ove okolne movare," odvratio mi je ledeno, "pretpostavljam da ne bih dobio
odgovor? Prije godinu? Deset godina?"
"Ne vidim razloga zato bi vas se to ticalo", rekoh. "Uostalom, ne
provodim vrijeme u brojanju. Dani slijede jedan za drugim, i nita vie."
"Ali nitko vas ne sili."
"Da primam te nesretnike? to biste vi uinili na mome mjestu, gospodine
Grizoduiu?"
"Svakome njegovo, Zatitiu. Odgovorit u najprije na vae prvo pitanje.
Kao to sigurno znate, movare koje nas okruuju jednako su nepregledne
koliko i opasne. Pretpostavljam da se nikada tamo niste nali?"
Jednim sam mu pokretom dao do znanja da nastavi dalje.
"To su Movare Zemlje Sa Vjeti", izjavio je posjetitelj. "Zemlje
nitavila, zavijene u zaborav. Glasine govore da ih je nemogue prijei.
Prizivaju se vojske duhova, virova ..."
"uo sam ve te legende", rekoh. "Ne vidim zato bi me se to ticalo."
"Ne? Bit u vrlo izravan, Zatitiu. Vi i ja, mi radimo za Uitelja. Moda
ne znate ili ste odluili zaboraviti, ali to nita ne mijenja."
"To je tono." Njegov portret visio je na zidovima veine soba u
Kamenom Z'mku.
"Znate li tko je on?" upita blago Grizodui nagnuvi se prema meni.

"Priznat u vam da me ba briga."

"Pa ipak, vi mu sluite", rekao je moj posjetitelj, nanovo se naslonivi u
svom naslonjau. "Ove mu movare pripadaju. Vi mu pripadate."
"Sigurno ne", rekoh.
"Oh, kako da ne. Sluajte me, Zatitiu. Movare Zemlje Sa Vjeti, i sve
kreature koje ovdje ive, sve je stavljeno pod nadzor Uitelja: ne moete to
porei. A injenica da ovo posljednje nije izravno pod njegovim utjecajem nita
ne mijenja na stvari."
"Vjerujem da sam dovoljno sluao", odvratio sam ustajui bolno iz
naslonjaa.
"One za njega vie ne postoje, one vie ni za koga ne postoje!" rekao je
gospodin Grizodui povisivi ton.
Moja se ruka stegnula oko lanenoga konopca koji me povezivao s
Bakr'gom.
"Otpratit emo vas", rekoh pribliavajui se prozoru.
Vrlo brzo, moj se pogled gubio u sivkastom prostranstvu nadsvoenom
brzim maglama, gdje su se tu i tamo izdizala kakva debla mrtvih stabala,
pocrnjela od munja i ame. Grizodui je bacio svoje posljednje karte.
"Budite razboriti, Zatitiu. To to inite niemu ne vodi, i samo
raspirujete mirni Uiteljev duh. Pokuat e sve to zaboraviti. On eli jednom za
svagda zavriti s tim kreaturama Movara i..."
"Gospodin je zvonio?"
Okrenuo sam se. Na pragu vrata, obrisi mog trola u livreji sprijeili su
prolazak svjetla i utopili lice gospodina Grizoduia u tminu.
"Da, Bakr'ge. Trebalo bi otpratiti naega gosta."
"Dobro, Gospodine."
Klatei se na nogama, gospodin Grizodui zaprijetio mi je akom, a
mesni dio njegova lica zacrvenio se od bijesa. Zupanici su se pak poeli sve
bre okretati.
"Barem unitite ovo jaje", provalio je kad mu se na rame spustila velika
trolova apa u rukavicama. "Uitelj ve ionako ima previe problema - moete
li barem pokuati shvatiti? Nareujem vam da ga ubijete, ujete li me?"
"Nemate mi vi to nareivati", rekoh zatvorivi oi. "Vi ste sada ovdje
kod mene, u Kamenom Z'mku. Ti ljudi koje vi vrijeate, moji su gosti, i moji
prijatelji. Recite Uitelju neka ih doe sam ubiti, ako mu je do toga toliko
stalo."
"Ali on ne moe ..." prostenjao je Grizodui nestajui kroz vrata. "to
mislite zato je poslao mene? Vi ste ogranieni koliko i glupi, Zatitiu!"
Samo sam slegnuo ramenima. Koliko neprilika, pomislio sam sjedajui
ponovo u svoj stari barunasti naslonja. Koliko neprilika. Sada, kada o tome
razmislim, ini mi se da sam ve jednom imao slian posjet, jednom davno prije vjenosti, sigurno. Ali, je li to bio isti ovjek? Njegov me eir podsjea na

neto. Ma, ja sam sigurno stara budala.

Mogao bih poeti ovako: "Thomas O'Connel vrtio je i vrtio udan
krumpir pod crvenkastom bistrinom irskog zalaska sunca. U njegovim oima,
potamnjelim od stalne zabrinutosti, ocrtavala se, u grozniavim odsjajima, sva
tuga jednoga naroda. Gomolj je bio izgrizen gnjiloom ... U jednom je trenutku
mladi O'Connel vidio kako je cijelo polje krumpira poharano, bila je to vizija
koju je ubrzo zamijenila jo stranija slika, slika zemlje utonule u glad i patnju.
Kakvi nam se ratovi spremaju ... pomislio je nesretnik."
Ili ee kao ovo: "Kosmate ruke okrutnoga krvoloka zatvorile su se
poput kripca oko zadihanih prsa lijepe Sare, koju su pohotne ruke ve
razgolitile." Ha, ha. "Otrica zaralog noa vrsto je bila pripita uz uzbueno
grlo, a ludilo koje je sijalo iz pogleda okrutnika odraavalo je njegovu
spremnost da ubije. Thomas O'Connel je bio prestravljen. Po posljednji ti put
kaem, zavikao je lopov, daj mi hrane, seljaino, ili se pozdravi od svoje
nevaljalice!"
O da, to je to. A to dalje? Horda trolova oklopljena okrvavljenim
titovima nasrnula je na farmu i izmasakrirala ratnim maljevima sve njene
stanovnike? Boe sveti, Stevene, osvijesti se, za boga miloga! Mogao bih
poeti... ni sam ne znam, s tipom koji mirie na travu, ili na ugljen? Treba
omirisati glad. Bravo, Lorry: to, to je naprosto originalno. Eh sranje. Koliko je
sati? etiri sata. Ovo jutro, u osam sati, dobro, recimo oko devet, moram
Victoru faksirati prvo poglavlje. A da zavrim s jednim Guinnessom? Ne, samo
to ne, Lorry. Dobro zna da ne moe pisati kad se oblije. Dobro zna da ...
Ne moe pisati.
Gledaj, u najgorem sluaju mogu mu poslati to, i onda jo ovaj odjeljak,
ovdje, taj sa krumpirovom zlaticom, zar ne? Krumpirova zlatica kao simbol
engleskog neprijateljstva, zgodno je to! Nametnik. Preobraenje, part two. Ma
daj molim te, Stevene. Victor je traio neto kao, koja je to bila rije?
Konsenzualno. Konsenzualno? Ma daj da se smijem. Istina je da se nisi
pretrgnuo napisati ni jedan jedini smisleni redak. Same rijei, Lorry. I bez
"krumpira", molim te. Sveti boe, pa nije to toliko sloeno! Treba se samo
uvjeriti da e napisati fantasy bez udovita, i ... Hm, to nije bedasto, to:
Thomas O'Connel ispred kamina, u smiraj dana, i taj njegov vlastiti malik koji
mu govori "Thomase ...". Ma daa, ne -previe ivanoorleanski. Tako e biti,
moe zadrati motiv malika. Znam to e Victor rei: oslobodi me tih gluposti.
Ali ti ima spreman odgovor, ne? Hey, Victore, ne diraj mi tog malika,
razumije? To je sama dua Irske. To je vraka metafora, mali moj: ako to ne
moe razumjeti, onda je ve vrijeme da si pronae novi posao. Taj malik, to je
Irska: u tome nema nikakve fantazije. To e ii ko po loju. Misli da su Jamesa
Joycea smatrali piscem fantasyjal Pa ipak u samom Uliksu ima utvara, ne?
Odgovori mi, mali moj.
Dobro, ovaj put smo krenuli. Ipak u si uzeti jedan Guinness - samo jedan

- a poslije toga, na posao! Posljednja linija obrane prije uspjeha. Moe se

othrvati alkoholu samom snagom volje, dobro to zna. Victor e kvocati malo
na poetku, a poslije e zahvaljivati. Napii tu svoju podlu zamisao: ostalo e
doi samo po sebi. Kreni, Stevene Lorry! Put ka slavi pun je zadimljenih
kavana, i ostaje ti jo samo etiri sata da nadrlja neto na papir. Gle sad ovo...
There's nothing like a Guinness. Nisam ja to rekao. I po svoj prilici, nee te ta
dva mala gutljajia omesti da napie najdirljivije poglavlje u irskoj
knjievnosti jo od ... Bah, nema smisla traiti usporedbe. U svakom sluaju,
James Joyce je bio kao ti. Pio je ko smuk.
Uporna zvonjava: zvonjava telefona istrgla me je iz besana sna.
Opipavajui, ruka mi je naila na budilicu i drhtavim je pokretom prinijela jo
vlanim oima. Koliko je sati, podne?
Deset i pol.
Blagi boe: spavao sam tek dva sata. Ako nastavim tim ritmom, uskoro u
biti preminuli pisac.
"Steven Lorry ovdje."
"Victor je."
"Hey, Victor."
"Victor tvoj budui bivi agent. Kakva je stvar to to si mi poslao, Steve?
Reci mi da je to jo jedna od tvojih glupih ala. Molim te, potedi me."
"O emu govori?"
"Tvoje poglavlje. Oi malika sijale su maginim odsjajem u kojem se
oitavala, svetim slovima ispisana, sudbina zemlje Irske. Takva vrst gluposti."
Evo nas.
"Sluaj, Victore ..."
"Ne, ti sluaj. Svrbe me prsti da nazovem svog odvjetnika, uje li me?
Ne mogu se vie boriti s tobom, Steve. Nemam vie ... energije."
"Ma to to bunca?"
"Bolje bi bilo da ja to tebe pitam. Kakve su to gluposti? Rekao sam ti
'nema vie fantasyja', i inilo mi se da si shvatio. Ili hoe da ti poaljem
slubeni dopis? Da te pozovem na slubenu veeru kako bih ti objasnio stvari?"
"Mogu li ti barem objasniti?"
"Zemlja zove Stevena, Zemlja zove Stevena, prijem? Nisi me razumio,
Stevene. Izbrii si tog malika, napii nanovo to poglavlje pravim reenicama, i
tek tada, dobro si me uo, tek tada emo moda moi razgovarati. U
meuvremenu, zaboravi na broj mog telefona. Tako e biti najbolje za obojicu."
Tog jutra, slijedili su drugi tajnoviti dogaaji.
Stvari su bile neprirodno kolorirane ...
Za poetak, jaje se izleglo. S i F su me o tome obavijestili, maui
rukavima svojih prugastih pidama poput dvije drvene lutke u panici.
"Velikog mi Nazgula!" rekao je F. "Gospodaru! Izilo je!"

"to to?" upitah, pustivi da mi na zemlju padne primjerak napola

poderane udnovate knjige, koju sam ve nekoliko dana pokuavao proitati.
"Pa, s ... stvar, to drugo!" F e.
Ustao sam i slijedio ih epajui.
"U ovoj knjizi, koju sam upravo itao," prostenjao sam, "postoje dvije
kreature koje vam slie do najmanjeg detalja, i pitam se nije li..."
Ali rijei su mi zapele u grlu. U smirujuoj tami stare knjinice, iji su
kutovi bili pocrnjeli od ae, svi stanovnici Kamenog Z'mka ve su se bili
okupili. Nijemo su okruili mali plast sijena na kojem su se klatila dva
komadia razbijene ljuske ...
Ostali su uzmicali kako sam prolazio. U njihovim pogledima,
zadivljenost. Polagano sam se pribliio. Bakr'govo lice obasjalo se blaenim
osmijehom. Rukavice, obino tako iste, sad su bile navlaene ukastom
tekuinom, a on je u svojim rukama drao ivotinjicu.
"Gospodaru ..."
Malo bie zelenih ljuski, podvinutih krila, njuilo je zrak svojim
uzdignutim nosnicama. udo nad udima. Bilo je slijepo, naravno, ali njegova
mala njuka ve je bila opremljena pravilnim onjacima, a zadnje ape
nepravilno su se grile - pokuavalo se drati uspravno.
"Da mi da to vidim, Bakr'ge?"
Kao to se predaje relikvija iz jedne ruke u drugu, tako je stari raznjeeni
trol stavio u moje drhtave ruke malog razbuenog reptila. ivotinja je okrenula
glavu prema meni. Pribliio sam je licu i stavio svoje vlane usne na njegovo
potpuno namrekano elo. Malo je uzmaknulo a potom se smiono pribliilo,
tresui njukom i sklopivi oi pod milovanjem moga dlana. Koja udna
ivotinja!
"Jeste li ve vidjeli neto slino?" upita Diane.
"Nikada", rekoh, nasmijavi se lakrdijatvu krilatoga gutera koji je zario
svoje male kandice u moj zglob i stao se penjati po ruci.
"Ja sam vidio", rekao je Helnor. "Na kraju e dosei deset pedalja u
opsegu krila. Sposobno je obrisati itavo selu u jednom dahu."
"Apih!"
Mali se naranasti vatreni ar obruio na jedan rub tepiha, koji je u
trenutku planuo, ali je Bazalt ugasio tek buknuli poar jednim dobro
odmjerenim udarcem noge.
"Zmaj", ustvrdio je Helnor, sentenciozno. "Jo gore nego vodena zmija."
"Hm", rekoh. "Trebalo bi pronai kuu za naeg novog prijatelja. Neko
mirno mjesto."
"Zato ga ne bismo smjestili u stari toranj sata?" upita Anserine, sletjevi
na moje rame. "Tamo je jo samo kamenje i ostaci, tamo gore."
"To nije loa zamisao", rekoh.
"Barem jednom", rogoborno e Helnor.

Neto kasnije rijekom dana. Oluja se digla nad starim okamenjenim

stablom, a moje su misli lijeno prolazile drvenim policama knjinice, gubei se
na mnogobrojnim naslovima knjiga koje sam tek trebao uzeti u ruke - avanture
malog ..., saga o ..., istraga o ..., itd.
Deavalo se da je oluja bila tako snana da je stablo podrhtavalo u svom
korijenju. Zakvaeno u zemlji, nikad se nije savilo, odolijevajui valovima
crnoga blata koji je oblizivalo njegovo deblo, uglaeno vjetrovima i kiom.
Kakav je neobjanjiv osjeaj morao izazvati u mislima grozniavih putnika, dok
su se njegovi mirni obrisi izdizali iz magle! Bilo je to okamenjeno deblo, s
debelim granama na kojima je tijekom vremena niknuo kakav toranj, kakva
nastamba, i kasnije kad smo vlastitim rukama i vlastitom hrabrou izdubili
prozore, otpilili kvrge, uspjeli napraviti od tog obamrloga stabla zaklon za sve
one koji su zbog vlastite loe prolosti ili neprilika ovdje zalutali, zaboravljeni,
prognani. U stvari bili su to ljudi lieni svoje ljudskosti. Nisam ti lagao,
Grizoduiu. Ba me briga jesu li ove zemlje plod bolesnog duha, zemlje koje
je bujna mata uinila ovako obraslima, i je li ova oluja izraz njegova bijesa,
njegova neslaganja i njegove razarajue volje. Ja sam ovdje: ja sam Zatitnik
movara, svjetlo u noi, i ostat u ivjeti ovdje sve dok Vrijeme bude bilo
Vrijeme.
Boe! Ipak, kako je vjetar puhao! Stavili smo malog zmaja u zaklon
tornja. Vile su mu izradile jamu od kamenja i vlane mahovine. Jeo je korijenje
i male kukce. Mislim da mu je to dovoljno kako bi izrastao. Sutra emo ii u
movaru kako bismo prikupili rezerve.
Svi su oito bili sretni. S i F unijeli su se u itanje te sage koju sam im
posudio, Gospodara prstenova ili nekog slinog naslova. Bazalt je drijemao:
ljunani pjenasti obluci nanizali bi se na krajevima njegovih usana sa svakim
novim izdisajem kod hrkanja. Vile su letjele dvoritem. Diane im je priala
prie dok je Bakr'g rezao njene grane: Au! uzviknula bi blago kad bi joj ovaj
otkinuo osuenu granu. A stari se zamiljeni trol stalno ispriavao ... Helnor je,
pak, zamiljen u svojoj melankoliji poivao u salonu, okrenuvi eljezne kotae
prema prozoru. Grmljavina je bila poput jeke bijesa koji je poivao u njemu.
Njegovih mranih misli.
A onda iznenada, tupo kucanje na vrata. Opet posjetitelj? Upraviteljevo
lice zamraio je veo zebnje, a pogled mu se susreo s mojim dok sam silazio
prema vrtu, rukom se pridravajui za kamenu, mahovinom obraslu ogradu.
ekao me je.
"Hoemo li otvoriti, Gospodine?"
Kimnuo sam.
"Idem s tobom, Bakr'ge. Dva posjeta u nekoliko dana, zacijelo se neto
dogaa."
Drei jednom rukom kvaku, trol je irom otvorio vrata. Beivotno tijelo,
prekriveno osuenim blatom, dokotrljalo nam se pod noge.

"Sveti due Movare", rekoh dok je Bakr'g kleknuo pokraj tijela. "Zar
je ...?"
Trol je kimnuo, i okrenuo tijelo na lea. Odjeven u uiteljsku odoru i
tuniku boje suhe trave, le je odsutnim pogledom buljio u sivkasto nebo.
Njegovo se lice ukoilo u tunom gru. Nije mogao biti vii od Bazalta, inio se
ak i puno sitnijim.
"to se dogaa?" upita Saxifrage, koju je privuklo nae mrmljanje. "Oh!"
"Okreni se k drugima, mala moja", rekoh dok joj se niz obraz otkotrljalo
par njenih kristalnih suza, koje je svjetlost odmah isparila. "Rekao sam ti ve
tisuu puta: nema smisla plakati. Nikad nisi upoznala te ljude."
"Ali ovaj je tako lijep!" izgrcala je mala vila letei iznad njegova lica. "I
tako tuan."
"Da, dobro", povikao sam osjetivi kako me obuzimaju osjeaji. "Pokopat
emo ga sa ostalima. Budi ljubazna i nemoj uzbuditi ostale, Saxifrage. Rei u
im veeras kad se skupimo oko stola."
Bez ijedne rijei, zatvorili smo velika vrata i laganim, skoro
ceremonijalnim korakom, uputili se prema malom groblju, koje smo napravili
malo po strani, odvojivi ga od prvog movarnog tla malim kamenim zidiem.
Bakr'g je prebacio le preko ramena. Za trola njegove veliine, na nesretni
posjetitelj teio je kao kakva granica. Kako je tuno bilo to groblje! Nekoliko
ratrkanih grobnih humaka, aica nepravilnih nadgrobnih steaka, na kojima je
Bazalt, svojim kamenim prstima, isklesao sanjive epitafe ...
Nita nismo znali o tim mrtvacima. Ponekad bi stizali do nas potpuno
utopljeni u movarni glib - crno i smrdljivo blato, ljepljivo poput smrti, koja im
se prilijepila za korake i na kraju ih progutala. S vremena na vrijeme voljeli smo
misliti kako nisu uzalud umrli.
"Dobro", rekoh kad je Bakr'g do kraja prekrio tijelo velikim i tekim
zamasima lopate. "Zamolit emo Bazalta da doe napraviti ostalo, kad se
probudi. Koje je rase, ovaj?"
"Morat emo se posavjetovati sa Gospodarevim knjigama", rekao je trol
uzdiui pogled prema nebu, dok su velike vodene kaplje stale moiti naa lica.
"Ali, ako je vjerovati obliku njegovih uiju, rekao bih da se radi o ..."
"O jednom...?"
"O jednom maliku."
Kod Victora, s njegovim odvjetnikom.
Zaista nisam volio Victora, i nije se moglo rei da e se situacija popraviti
- ali jo sam manje volio tog velikog tipa, koji je samozadovoljno sjedio pokraj
njega, i koji me je promatrao kao da sam ja kakav kukac, a on entomolog u
trenutku mog hvatanja. to je? Zar imam kone nametnike?
"Kako stvari stoje," prekinuo je veliki tip otpuhnuvi prema stropu jedan
dim cigare, kao da nam time objavljuje svoje najdublje misli, "ovo je drugi put
da izdava Serpentine mora platiti trokove zbog vaih, hm ... fantazija? Ne

elim vas podsjeati na razloge naeg prvog susreta."

Upravo si to napravio, debela svinjo. Vrlo se dobro sjeam naeg prvog
susreta. Tolkienovi su nas nasljednici htjeli dati na sud zato to su se u prvom
tomu Sage Zaboravljenih pojavili Sam i Frodo. Pa to onda? Zar nemam pravo
koristiti vremenski prolaz? Ali, jel' ti uope zna to je to vremenski prolaz,
debela svinjo? Siguran sam da ne zna.
"Mislim da biste nas mogli potedjeti te digresije", odvratih mu gledajui
ga ravno u oi. "Vratimo se na stvar."
"U stvari," promrmljao je Victor, koji nije itavih deset minuta rekao ni
rije, "ti si tako tvrdoglav da mislim napraviti ugovor specijalno za tebe. Neto
to bi ti zabranilo da napie rije 'zmaj', na primjer."
"Ukratko," nastavila je debela svinja maui snopom papira loeg
rukopisa, "po ovom ugovoru vi ste se obavezali dostaviti tri poglavlja do 1.
listopada. A danas je 15., ako se ne varam."
"Nita nije reeno za sluaj da poglavlja budu odbijena", rekoh.
"Greka" pobjedonosno e velika svinja. "lanak 8, paragraf 3: u sluaju
da izdava trei put odbije tekst, uvjeti itavog ugovora se ponitavaju i ugovor
prestaje vaiti."
"to to znai?" upitao sam, rukom pokuavajui dohvatiti papire, prije no
to ih velika svinja odloi pred sebe, meni izvan domaaja. "Nikada se jo
nisam susreo s takvim lankom u ugovorima!"
"Dodao sam ga u ovaj ugovor", rekao je Victor izbjegavajui moj pogled.
"To je potpuno nezakonito", rekoh zaprepaten.
"Takvo je pravo", uzdahnuo je Victor. "Dobrodoao u realan svijet."
"Oito je da vi", nastavlja velika svinja, "imate problema s pristajanjem
na uvjete i zahtjeve koje od vas trai izdava."
"Moda nisam vie dovoljno dobar za tebe?" olako e Victor, istei si
nokte na rukama otricom rezaa papira. "Ako smatra da je tvoja budunost u
fantasyju, to je tvoje iskljuivo pravo, i ja ti tu onda vie nemam to pomoi."
"ekaj", rekoh, odjednom obuzet panikom. "Nema potrebe da tako
razgovaramo. Imali smo ve neke male nesuglasice, ali... Ali ja se zaista elim
potruditi."
"Da?" Oko je velike svinje odjednom zasjalo. "Nisam siguran o emu vi
to priate, gospodine Lorry."
Krv ti boju, Stevene. Victor je bez sumnje prokleta budala, to je sigurno,
ali on je jedini koji se uope eli, i koji e se ikada htjeti, brinuti o budali kakva
si ti. Baci svoje posljednje karte, stari moj. Progutaj svoj ponos.
"Pa dobro," rekoh, "to se mene tie, ja ne vidim nijedan razlog zbog
kojeg bismo prekinuli ovaj ugovor."
"Hoete rei da nema razloga da si izdava malo prepravi ugovorene
obveze?"
"U stvari", rekoh piljei u vrhove svojih cipela, "mogli bismo se moda,

eh, dogovoriti oko rokova, naina plaanja, i..."

"I vi biste mogli napisati pravu knjigu? Jesmo li dobro razumjeli?"
"Upravo tako", rekoh preplavljen osjeajem teke sramote. "Ja sam ... ja
sam puno razmiljao ovih posljednjih dana, i... preispitao sam se. Hou rei,
nisu to isprazne rijei. Shvatio sam neke stvari, i, eto ..."
Lice se velike svinje smekalo.
"Morate shvatiti", nastavio sam, "da mi nije bilo lako u potpunosti
odbaciti fantasy. Trebao mi je stanoviti odmak i prilagodba, i... Na kraju ..."
"Natjerati se da konano ponete raditi?" nastavila je velika svinja,
namignuvi obrvom i debelim obrazom.
"Da", rekoh, nasmijavi se najpatvorenijim osmijehom koje se ikad moglo
vidjeti na ljudskom licu.
"Odlina odluka", izjavila je velika svinja pruajui mi ruku, koju sam se
morao natjerati prihvatiti. "Sretan sam to ste konano upotrijebili zdrav razum.
Prvo to vam predlaem, a to vam je maloas rekao moj klijent, jest da se
dogovorimo oko cijene predujma, u svrhu proirenja poslova - novi ugovori,
prepravljeni na osnovu novih uvjeta, znate kako to ide. Potom e trebati pomno
pogledati uvjete ..."
Njegove su se rijei gubile u nejasnom mrmljanju, a moje su se misli
vratile u djetinjstvo, na obale koje sam pristao zauvijek napustiti, i u jednom
trenutku pomislih kako sam obian prokletnik - prokletnik koji je odbio sve
zbog ega bi imao nastaviti ivjeti, samo da bi si uspio kupiti pouzdanost, a
moje smuene misli, noene estokim vihorom izjedajue grinje savjesti, svom
su brzinom preletjele tim zaboravljenim krajolikom, tom nezavrenom
potragom, naputenim vojskama i tim mrtvoroenim zmajevima, a slike su se
redale, doline, planine, ume i morski zatoni. Tonuo sam sve dublje u sebe, sve
dok sunce nije nestalo, a zemlja postala samo naputena i smolava pustara,
lokvica blata i mrtvog drvea. Oh, boe.
Daj odrasti, Lorry.
Do dana kad je zmaj postao tako velik i tako ogroman (duina njegovih
rairenih krila stvarala je sjenu koja je natkrivala cijeli zamak) i kad smo ga
morali zavezati na najviem tornju zamka, stvari su polagano gubile svoje
obrise, a pomisao na preseljenje odjednom mi se inila neupitnom. Ne mislim
rei da je sve do tada bilo normalno. Za poetak, bio je tu i drugi posjet
gospodina Grizoduia, a zasigurno ne i posljednji. Predloio je da ubijemo
zmaja prije no to bude prekasno. Vidite li? promuknuo je derui se i kripei
svojim maticama. to e se desiti kad ovo udovite odlui napasti zamak?
Samo sam nezainteresirano odmahnuo rukom.
A onda, bilo je jo tih mrtvaca: leeva, uvijek samo leeva, sve brojnijih,
poput prave plime jada, tih posrnulih putnika koji bi se prilijepili za vrata
Kamenog Z'mka, s tom tugom i odricanjem u oima, uvijek istim izrazom - ve
su nas poeli opsjedali.

Morali smo sruiti zidi groblja kako bismo ga malo proirili. Stvarnost je
naputala zamak poput stare, preuske zmijske koe.
Jednom su sami temelji velikoga stabla podrhtavali. Moje su naoale pale
s nosa, a u mojim osuenim rukama stranice posljednjeg toma kaotine trilogije
same su se listale. Probudio sam se, podigao pogled prema stropu. Stari se
visei luster njihao od podrhtavanja. Pokraj razruene fontane, moji su gosti
piljili u toranj sa zabrinutim izrazom u oima. Zmaj se otimao. Lanac je bio
napet, i prijetio je da e se iupati. Kad je shvatio da su njegova nastojanja
uzaludna, sletio je na obalu movare (lanac je bio dovoljno dug da je to mogao
napraviti), i stao pomahnitalo lokati pitku vodu iz barutine obrasle pepeljastom
bodljikavom utilovkom. Primijetio sam da mu movarna voda nije prijala. to
je vie pio, sve je vie rastao, i postajao sve snaniji. U njegovu pogledu, neko
tako umiljatom, sada se ocrtavala samo ludost i bijes - bijes to je zavezan za
ovaj toranj, i bijes zbog neega to nisam uspio razaznati. Pokuao sam se
prisjetiti tih blaenih dana kad je jo bio malena privrena i razigrana
ivotinjica.
Prikovan za svoj naslonja, razdraljiviji nego obino, Helnor nas je
muio svojim sarkazmima, a njegova su upozorenja sada udnovato odzvanjala
mojom glavom. A to ako je bio u pravu? Do tog dana, golemi zeleni zmaj nije
nas jo nijednom napao svojim monim vatrenim dahom, kojim se ponekad
sluio kako bi zapalio oblinju trstiku. Ali to e se dogoditi onda, kada to
uini?
Jedna mala aica? Ma hajde, za put. Uostalom, ve je prolo dobrih deset
dana kako su se Thomas O'Connel i njegova ena, osamljeni na svojoj farmi,
hranili nabujcima od korijenja, starom koom i slinim stvarima. Nema vie
krumpira, i to sad? Ne moete neto drugo derati, umjesto da itave dane
kukate? Kako su glupi, njih dvoje! Tri ae Guinnessa, i jo uvijek mi ne dolazi
zamisao kako da ih rijeim ovog pakla. to vi elite da im se desi? Crknut e od
gladi, i to je sve. Gledat e se duboko u oi tijekom itave zime i jednog lijepog
dana, postat e svjesni da su mrtvi - ako se to ve prije ne desi.
Trebao bih ih poslati u Dublin, da vide. Da ostanu tamo, bila bi to
katastrofa. Pokreni se, Thomase! Ne znam ni sam, pojedi si enu! Ili svog psa.
Ah ne, zaboravio sam: dao sam ga ubiti na osmoj stranici. To je uostalom
najdirljiviji dogaaj u cijelom djelu, za sada. A tako e i ostati.
Thomasov problem je u tome, vidite, to on eka da se neto dogodi. Sve
to je sposoban napraviti, jest nastaviti cviliti nad svojom sudbinom, i
ponavljati svojoj eni da je voli i da mu je ona sve to ima. Nakon dvadeset
strana ve ste shvatili smisao. Thomas na grobu svog psa, pogleda izgubljena na
obzorju; Thomas na samrtnoj postelji svoje ene, molei nebo da potedi
njihove ivote (u jednom sam trenutku pomislio ubiti njegovu enu
panjolskom groznicom. Dvije su me stvari sprijeile u tome: prvo, nisam imao
medicinski rjenik, niti sam ga imao namjeru kupiti. Drugo, ako ona umre, on

e biti usamljeniji nego prije, i tada, rei da se onda moemo jebati bio bi
preblagi izraz. Dakle, ta glupava Sarah ozdravljuje. Samo da bi nas zajebavala.)
Thomas O'Connel, doavi s krumpirom u ruci, proklinje svoju hamletovsku
sudbinu, i obeava si da ... da e to? Da e se stvari popraviti?
injenica je, mali moj, da si ti prava kukavica, poput mene, i da e
uvijek vie voljeti ovdje umrijeti, ovdje na svom polju trulih krumpira, nego se
malo trgnuti i uzeti stvari u svoje ruke. To je to: sad gleda u oblake. Ali, to
eka? emu se nada, kretenu? Bojem znaku? Bog. Jedini bog kojeg ja
poznajem, to je bog crnog piva. U tvoje zdravlje, jadni debilu.
Danas dva nova posjeta. Ujutro me probudila ljutita vika trojice
iznerviranih putnika koji su lupali po vratima drkama svojih sjekira. Provirivi
glavom kroz prozor, promatrao sam ih uzdahnuvi. Bakr'g me je priekao ispred
vrata. Navukao sam kuni ogrta, i siao brzo koliko su mi noge dozvoljavale.
Otvorili smo vrata: bila su to tri mukarca visoka rasta, klatea hoda. Lica su im
pokrivali viziri kaciga od tamna eljeza, a tijela su im u potpunosti bila
prekrivena metalom. Uli su u kameno predvorje, pomalo iznenaeni da ih se
tako olako pustilo ui.
"Gospodo?" upitao sam pomalo zabrinut. "to mogu uiniti za vas?"
"Piti!" podrignuo se najvei od te trojice, gurnuvi me bezobzirno. "Gdje
je gostionica, stara ruevino?"
Bakr'g ga je zaustavio rukom. Ovaj je podigao kacigu prema vrhu svog
otrog lica, i naslonio se na ulazni zid, prekriivi ruke.
"Nema gostionice", rekao je izraavajui dosadu. "Vidim ja to je to.
Donesite nam nekoliko bokala, hajde."
"Da", rekao je jedan od njegovih prijatelja diui aku u zrak, vidno
razdraen. "Crnoga piva, najboljeg to imate!"
"Mislim da ste se zabunili", rekoh bez da sam se pomaknuo. "Ovo nije
gostionica, ovdje. Vi ste u Kamenom Z'mku. Ako elite gostoprimstvo, to
vam ..."
"Dosta sranja", rekao je trei. "Je li ovo predgrae, ovdje?"
"Predgrae?"
"Da", nastavio je najvei. "Gdje je taj prokleti grad? Ve satima hodamo
po ovim smrdljivim movarama."
"Ali ovdje nema grada", rekoh to sam mogao mirnije. "Ovdje nema
niega."
"To smo mogli i misliti", rekao je trei. "Ali varate se: sigurno u ovom
kraju ima neki grad. Tako su nam rekli."
"A kako ... kako se zove?" upitah bacivi pogled na Bakr'ga koji je buljio
u nae goste pogledom punim nepovjerenja.
"Kako se zove grad? Guinness, naravno! Guinness, carstvo Nadahnua."
"Ne razumijem ..."
"Nadahnue", nastavio je njihov voa. "Mi smo njegovi mandatari. Vi se

namjerno pravite ludim?"

"Tko... tko je to?"
"Bog Nadahnue", odgovorio je drugi. "Blaeno bilo njegovo ime!"
proderao se ovaj vinuvi aku prema nebu. "Koje ste vi to vjere, prijatelju?"
"Nijedne", rekoh.
"Pustite, deki", uzdahnuo je voa iza svog vizira. "Ovaj je jadni starac
potpuno sagorio, samo gubimo vrijeme."
"Nadahnue!" ustrajao je drugi, oito me elei prosvijetliti. "Veliko
mlitavo boanstvo, znate? Stalno mu se moraju donositi jela, na velikim
srebrnim pladnjevima, inae ..."
"Rekao sam ti da odustane", rekao je njegov voa uhvativi ga za ruku.
"Vidi dobro da samo gubimo vrijeme."
Usprotivio sam se jednim pokretom ruke. Tajanstveno otrijenjena, tri su
mukarca polagano krenula prema kamenom trijemu, ne isputajui me iz vida.
Bakr'g se nije pomaknuo ni za pedalj. Odjednom, na se trio okrenuo na petama
i nestao velikim trkom.
"Ali to ...", rekoh, ostavi irom otvorenih usta.
Iznenaeni, gledali smo ih kako nestaju u magli.
Poslijepodne, gospodin Grizodui nas je ponovo posjetio. Vijci i matice
na njegovu licu sve su se bre okretali kako je podigao glavu prema naem
velikom zmaju. ivotinja je kruila nad naim tornjem poput bijesne zvijeri.
"Vidite li? Rekao sam vam da ga ubijete. Sada je ve pomalo kasno. Ali,
jo uvijek je mogue."
"Gospodine Grizoduiu," rekoh, posluujui mu alicu aja, iji je
sadraj ovaj sasipao u malu kutijicu, to se nalazila pod njegovim mehanikim
okom, "gospodine Grizoduiu, nemam namjeru ubiti tog zmaja. Ni sad, ni
ikad. Je li to jasno?"
"Ali to ete onda napraviti s njim?"
"Ne znam", natjerao me da priznam. "Dogovorit emo se kad za to doe
vrijeme."
"Kad za to doe vrijeme? Vi ste izgubili razum, Zatitiu. Uitelj je
izuzetno zabrinut. Taj zmaj mu predstavlja prijetnju. Zmaj je snaan izvor
problema. Uitelju treba mir, oputenost! To je u svakom sluaju neophodno,
kako bi dobro napravio posao. Treba Movare jednom za svagda osloboditi tog
udovita!" rekao je malo podiui ton. "Oprostite, Zatitiu, znam da ste
vezani za tu ivotinju, osjeam da je tako, ma kakav udan razlog za to imali.
Ali, postoje situacije kad razum mora nadvladati osjeaje, razumijete li? Za
dobrobit naeg Svevinjeg," zamolio je stavivi ruku na moju podlakticu,
"morate ga ubiti."
Nemamo si vie to rei. Kao i prvi put, pozvonio sam Bakr'gu kako bi
ispratio naega gosta do vrata zamka, i silazivi iza njih, odjednom sam osjetio
da me netko promatra. Bili su to S i F. Nasmijeeno sam im kimnuo, ali me oni

nisu isputali iz vida, a na njihovim licima vie nije bilo prijaznosti. Neslaganje:
ono isto to mi se uinilo da sam ovih posljednjih dana itao na pomalo
patvorenim grimasama Diane i Bazalta. ak i kod Bakr'ga, kad je podizao
prema tornju svoje stare namrekane kapke ...
"ekajte", rekoh.
Arthur Grizodui se okrene, izvine obrvu.
"Da?"
"A da ... a da oslobodimo zmaja?"
"To sam si mogao i misliti," odgovorio je posjetitelj, "vi ste ludi.
Sluajte," rekao mi je nastavljajui silaziti, "ma to da odluite, nemojte ga
osloboditi, jeste li razumjeli? Uitelj nije u zdravom stanju duha, i ne mogu
garantirati to bi se desilo da ovo udovite napusti Zemlje Sa Vjeti. Jedno je
sigurno u svakom sluaju: bila bi to prava katastrofa. Ubijte ga, Zatitiu,
imajte povjerenje u mene. Nema drugog izbora. Priekajte dok se ne doe
napojiti na obale, kao to sam ga vidio maloprije, i razbijte mu lubanju jednim
udarcem malja po potiljku. Va bi se upravitelj mogao time pozabaviti",
zakljuio je, bradom pokazavi na Bakr'ga.
Veliki je trol samo slegnuo ramenima.
"Razmislit u o tome", rekao sam neuvjerljivo. "Jo neto", rekao sam
prije no to su se zatvorila vrata iza naeg posjetitelja. "Poznajete li grad koji se
zove Guinness?"
"Ja poznajem sve gradove", odgovorio je Grizodui, stavljajui eir na
glavu. "A vrlo dobro poznajem upravo taj grad."
"Kakav je to grad?"
"To nije mjesto za ljude poput nas. Vjerujte mi", rekao je navlaei svoju
bundu. "Ubijte zmaja."
Pognuo sam glavu uz tuan osmijeh.
"Sami ste traili nevolje, Zatitiu. Zbogom. Vjerujem da se vie neemo
vidjeti."
Kratko je odmahnuo rukom i nastavio svoj put. Podigao sam pogled
prema oblacima. Razjareniji nego ikad, zmaj je nastavljao kruiti, napevi svoj
lanac do maksimuma. No e uskoro doi. I kia takoer. Moda.
Izvaljen na svojoj postelji, Thomas O'Connel je zatvorio oi. Trenutak
slabosti. Nisu jeli puna tri dana i ve mu se vrtjelo od gladi. Pokraj njega, jadna
je Sarah teko disala. Tune kazaline lutke. Nikada ih nisam toliko elio ubiti,
kao sada. Neto su ekali. Ja sam ekao, takoer. Kad bih barem znao to.
Vani, ptice su umuknule. Skoro nadnaravna tiina sruila se na veliku
nizinu, milovanu vjetrom. Gnjili krumpiri, unedogled. ak ih nisu htjeli ni itni
moljci. Bila je to peronospora. Gljivica koju je vjetar raznosio uokolo - i to
imamo od toga.
Moda bi im se mogla desiti oluja, recimo. Tako bi to barem moglo
prekriti zvukove njihovih glasova, ako pretpostavimo da imaju potrebu

razgovarati. Oito, ovdje se nije nita dogaalo. Nita velikoga, recimo to tako.
To je moda to, sama knjievnost? To, i naravno jo i stil. Ponekad skoro
zaboravim na taj detalj.
Sveti James Joyce, pomoli se za nas.
"Ljubavi?"
Thomas se okrenuo prema njoj. Uklonio jedan pramen kose koji joj je pao
na velike oi. Zelene, oi su zelene. Naravno.
"Da, moja draga."
Sifilis. Ne govori li vam to da biste se malo iznervirali?
"to e se desiti s nama?"
"Ne znam, moja draga. Ali znam jednu stvar."
Ah, da? I to se to nas jebeno tie?
"Da?"
"Volim te, Sarah."
I ja bih mogao rei isto.
"I ja tebe volim, Thomase."
Hm. Djeco, ovo je sam vrhunac.
"Vjerujem u budunost, Sarah. Trebamo vjerovati u nau sudbinu. Bog
nas uva."
Svevinji! ak ni u svojim najgorim komarima, nikada si nisam mogao
zamisliti slian dijalog. Ma to ti se to dogaa, Stevene Lorry? to se to dogaa
sa tvojim stilom pisanja?
Jedan Guinness, brzo. Ostavi ovo malo na miru, ne moe biti gore.
Mato ...
Ustajem sa stolice, odlazim prema kuhinji, otvaram friider ... Deset
limenki vrsto polegnutih jedna pored druge, deset limenki koje su samo mene
ekale. Ponimo s jednom. Izgleda da je najbolje kad ga se promuka, ali nita
zato. Izdvojio sam si prvu rtvu, otvorio poklopac jednim prstom i dopustio si
prvi gutljaj svjeine. To je ...
To je odlino.
Uskoro e ovaj otrov probuditi udovite u meni: trebao bi. Trebalo bi se
neto dogodti.
I na kraju, ono to se moralo dogoditi, dogodilo se. Jednog lijepog dana
temelji staroga stabla su odluili popustiti, i zamak je zapoeo svoj let. Moram
priznati da nikad nisam pomislio da bih to mogao napraviti, ali upravo se to
dogodilo. Napojeno ljepljivom i kiselom zemljom, okamenjeno se korijenje
klatilo u zraku poput poludjela lesa, dok se okamenjeno deblo njihalo u letu
iznad tla. U nekoliko sekundi cijeli Kameni Z'mak bio je okrenut naglavake:
zmaj se vinuo u visine i dobivao na brzini ... Lupali smo o zidove, borili se s
naplavinom razbijenih komada i krhotina, namjetajem, lusterima i tekim
konim tepisima koji su nasrtali u nepravilnim valovima, slijedei snagu
mahanja krila tog velikog udovita ... Priljubljen u svom starom naslonjau,

bojaljivo sam bacio pogled kroz prozor. Uskoro sam vidio kako je sjena
okamenjena stabla polagano prolazila Movarom, bijae to mrtvaki let.
Nadlijetali smo movare, na pristojnoj udaljenosti.
Sreditem leteega stabla pronijela se udna tiina. Bilo je to kao da je
stvarnost zadrala svoj dah: nitko nije mogao vjerovati u to to se dogaalo. Ali
da su svi vjerovali u neto drugo, rezultat bi bio isti. Razmiljam o svojim
prijateljima, Helnoru, Bazaltu i drugima. Nadam se da su dobro. Da se ne ljute
previe na mene. Sve je to moja greka, bez sumnje, ali osjeaj straha
pomijean s uzbuenjem, koje mi je obuzelo srce, bio je oprean osjeaju
panike koji mi je rastjerivao krivnju.
Napustiti knjinicu bilo bi trenutno odvie opasno, ali volio bih ih vidjeti
po posljednji put: kazati im moju stranu prie. Rei im kako nema smisla boriti
se protiv sudbine. Kako sam uvijek imao osjeaj, a danas jo i vie, da su sve
stvari ve unaprijed zapisane.
Sada, pak, neki grad. Tornjevi, golemi tornjevi iza jednog bedema, i
bave, na stotine -teke eljezne bave, kuhaju u sebi crnu i pjenuavu tekuinu,
a pored njih se kreu majuni obrisi. Para koja se iz njih izdizala milovala nam
je nosnice opojnim mirisom opore snage. Zmaj se zibao, i krv mi je iknula u
glavu. Guinness, glavni grad zla! Krvi boja, to nam se to dogaa? Osjeam se
tako dobro. Gledaj te tornjeve, Zatitiu. Te ljude koji ti kliu, ta poznata lica,
obasjana idiotskim osmijesima. Zmaj je zarikao od ugode, a smjer mu se
omaglio od Guinnessove pare. to e se sada dogoditi? upitao sam se bezbrino
kad je naa udnovata ekipa svojim vapnenakim krajevima otkinula krovove
razularena grada. Na uokvirenim portretima Uitelja kondenzirale su se
podrhtavajui smekaste kapljice i klizile, arajui njegovo ozbiljno lice
vlanim potoiima. Prinio sam prst prema staklu i stavio ga na usnice. Okus je
bio slankast. Slastan, rekao bih. Savreno slastan. Sruivi se u stari naslonja,
duha okupana u radosnoj bujici, utopljen u oporom zadahu, pustio sam da mi
polagano izblijedi svijest.
Kad sam ponovo otvorio oi i pogledao van, okolina se promijenila. Vie
nisam vidio smrdljive movare gdje se pretvaraju u bogate ravnice; nisam vidio
kako crna barutina posustaje pred travnatim ravnicama, niti kako jutarnje
sunce rastjeruje oblake pune tuge. Napustili smo Zemlje Sa Vjeti, a Guinness
je sada bio samo uspomena.
Obraene zemlje, polja unedogled. Mirna ravnica, nekoliko ratrkanih
farmi... Na zmaj je ubrzavao, a okamenjeno korijenje deralo je zasaene
kulture. U pravilnim razmacima, snaan dah udovita palio je dolinu.
Eksplozije vruine! Vatra je napadala breuljke poput krvolone vojske. Za
naim tragom ostajao je dug uskovitlan oblak, poput izrasline bijela dima. Sve
je palio! Zmaj je sve palio! Ali zato je to radio?
Te zemlje ... Ovdje su, ako se ne varam, polja zasaena krumpirom. Ovi
e nam seljaci moda zamjeriti, pomislio sam vidjevi ih kako su se ratrkali

poput radilica iz mravinjaka. Vjerojatno e nas prokleti. Bacajui svoj vatreni

snop na kamene zidie koji su obrubljivali dolinu, udovite je razbijalo stijene,
a vatra je plazila zemljom u udolini poput podivljalih konja. Za nekoliko se
trenutaka dolinom vinuo ogroman poar, prodirui sve pred sobom, i to je
trajalo satima i satima. Besprekidno krvoprolie. Kameno stablo klatilo se na
volju zmaja. Nekim udom, preivjeli smo ovo putovanje. Rukama stiui
rubove, promatrali smo vatru ne shvaajui, obuzeti potpuno nedolinom
smirenou.
"Ne brini se", rekao je Thomas, stiui uza se drhtavo tijelo svoje mlade
ene. "Vatra nam nee nauditi. Mi smo ovdje u zaklonu."
Sklonjeni u bavi sira. Mislite da je to mogue? Teoretski, sigurno e se
uguiti. U romanu bi neto takvo bilo nerealno. Ali, nek' se Victor jebe. Zmaj je
sve spalio, u svakom sluaju. Ne znam odakle si sad ti ispao, budalo, ne znam
je li te to moj duh prizvao, ali mora se priznati da si napravio pravu kau. Naa
dva goluba, pripijena jedan uz drugoga, i plameni koji liu kamenje iznad
njihovih glava. Sve je to moglo dugo trajati. Naravno, dugo ... Tri, etiri
stranice moda. Zgodni opisi: ve su me pomalo ivcirali crveni plamenovi i
zelena trava koja pucketa, ali toga e biti dovoljno pet minuta. to se tie ovo
dvoje, to elite da vam kaem? Oni su sretni, u dubini, u svojoj bavi.
Nasmijao sam se na trenutak zamislivi pogled debele svinje dok ita ovo
tree poglavlje. Bla, bla, volim te, bla, bla to e biti s nama? Ne okrei se,
draga, mislim da nas promatra jedan zmaj. Tu sada nastupa James Joyce ...
Sve u svemu, moj je roman upropaten.
Staro se drvo spustilo. Caruje u sreditu doline poput kipa kojeg je
donijela magija. Oigledno umoran, zmaj je polegnuo svoje dugo tijelo na
zemlju iz koje se jo dimilo. Irski krajolik, bez najmanje sumnje. Stanovnici
drveta napravili su nekoliko hrabrih koraka vani. Vidimo malo to .. Ali ... Ja vas
poznajem! Kameni patuljak, male vile, stari trol ... Ratnik u stolici na
kotaima ... Krv boja, previe Guinnessa, ja ... Sutra prestajem. I taj stari tip
bijele brade ... Hm, nisam siguran da ga nisam zamijenio s nekim. Mato ...
Njegovo mi lice neto govori: ja za trideset godina moda, ako ne umrem prije
od ciroze jetre. Nema veze. Sagnuo se prema tlu, stavio ruku na zemlju, prinio
dva prsta svojim nosnicama.
"Rodna zemlja", samo je rekao.
A moje grlice? Treba opaliti stvar do kraja.
Pomalo ustraeni, ili su u susret svojim stranim posjetiteljima.
Naslonjeni jedno na drugo poput dva brodolomca: nesigurna koraka.
"Dobar dan", ree Thomas. "Ja sam Thomas O'Connel. A vi?"
"Bakr'g", ree trol. "Vama na usluzi."
"Vi ste ... udovite iz irskih legendi?" upita mlada ena srameljiva
osmijeha.
"udovite? Ako vas to zadovoljava", odgovorio je trol.

to se tie tog tipa mehanikog profila koji je trao prema starom

stablu ...
"Zatitiu! Zatitiu!" derao se ovaj raskrilivi ruke.
Eto ga na. Zagrlio ga je, digao s tla, zavrtio ga zaluen, skoro izgubio
ravnoteu ... i na kraju spustio reenoga Zatitia, koji je potpuno u nevjerici.
"Odlino!" povikao je. "Izuzetno!"
"Ne znam ...", rekao je stari bradonja.
"Da! Da! Bez lane skromnosti, hajte! Ja sam se bio prevario. Pogledajte
vi ovu zemlju! Konano, etve krumpira. Nema nita boljeg od spaljene zemlje,
pa da njoj moete zasaditi bilo to. Zmaj - Guinness, Nadahnue! Priznajem da
se ja toga nikada ne bih sjetio."
"Mi, ega se ne biste sjetili?" upitao je jedan od dva hobita (Frodo! Ali,
to ti ovdje radi?) pribliavajui im se.
"Pa, dobro," nasmijao se ovjek s maticama na licu, "probuditi podsvijest
autora jednom pintom piva, eto to. Alkohol koji hrani ar iscjediteljske vatre: to
je jednostavno sjajno. Uitelj e vas posvetiti: sada su zemlje imaginacije
napokon plodonosne. eka nas itav jedan novi svijet da ga izgradimo!"
Ah, da? Ti e razgovarati s Victorom, stari moj. Ovo ovdje, sad sam
stvarno peen - sad je vrijeme da se to kae.
"Nisam siguran da sam dobro razumio", uporno e Zatiti.
"Oh, hajde!" ovaj e "Ja sam siguran da znate. Vi znate Guinness, tono?
Kakav zanimljivi grad! A vi ste navodili zmaja ravno iznad njega! Ja vam se
zaista strano divim", ispriavao se ovjek duboko se klanjajui.
"Ne mislimo vie na to", odgovorio je starac odustajui.
"Tako je", nastavio je ovjek mehanike glave. "U meuvremenu, slava
Stevenu Lorryju, i tim vrstama stvari."
"Lorryju?" upitao je ratnik u kolicima.
"Uitelj", uzdahnuo je ovaj. "Nemojte mi rei da ne znate ime Gospodara
Movara!"
"He ...", poeo je ratnik.
"A kako emo se vratiti natrag?" prekinule su ga tri vile lebdei iznad
male grupice.
Ovaj se na jedan trenutak zapiljio u njih, njeno mazei kotae vrhovima
prstiju.
"Hm, nemam blage ideje", posustao je. "Ali zato ne bismo ostali malo
ovdje? Uostalom, svugdje se moete osjeati kao kod kue, zar ne?"
"Da", kroz nos e Sarah pribliivi se Diani. "Zato ne biste ostali s nama
nekoliko dana?"
"A ime emo si prikratiti vrijeme?" upitao je kameni patuljak, slegnuvi
ramenima. "Mi smo prije svega mirni ljudi."
Ve sam se vidio kako Victoru predajem rukopis. Dakle, evo, mali moj:
ovo je pria o jednom tipu, ije su bive zamisli oivjele, i sprijeile ga da pie

bilo to osim fantasyja. To je pria o meni, Victore, pria o slatkom malom

fijasku. Uzmi ili ostavi.
"Krenimo, dakle", nadovezao se ovjek u kolicima, skidajui eir kako bi
dlanom obrisao elo. "Moramo puno toga napraviti, u ovom podruju.
Pogledajte oko sebe: sve je spaljeno. Ova zemlja treba njege, ljubavi. Treba je
zasaditi."
"Zasaditi?" upitao je starac bijele brade koji mije pomalo nalikovao. "Ali
to emo zasaditi?"
Na malom komadiu zemlje, poteenom u poaru, ena s travom u kosi,
istrgnula je jedan cvijet maslaka. Puhnula je, a sva su se zrna razletjela na sve
strane. Samo su jo nedostajale male crne ovice.
Moj je cijeli ivot bio propala kurvinska stvar. Zbogom uspjehu. Zbogom
karijero. Ovo je povratak izvorima.
Malo u pozadini, moj veliki kameni patuljak uspio je skinuti limenku
Guinnessa od pola deci (there's nothing like ... oh, ma pusti sad to) i sisao ju je
blaeno glupavo se smijeei. Za Stevena Lorryja! podrignuo se diui zlatnocrnu bocu prema nebu.
Irske ravnice! Glad pobijeena imaginacijom. Vile, patuljci, elfovi: stari
je san samo na trenutak usnuo. Metamorfoze, metamorfoze ... I svi su moji
likovi bili ovdje: koje je samo udo spasilo iz najmuljevitijih podruja moje
bolesne podsvijesti. Prizvali su ih grizoduje i gutljaji tamna piva.
"Ha?" ponovio je starac. "to emo zasaditi?"
Diane je pogledala Zatitia pogledom punim njenosti.
"Prie", promrmljala je.
Ili neto slino.

"YOU DONT HAVE TO BE MAD", 1999.

KIM NEWMAN
Kim Newman, vidjet ete i po ovoj prii, ima odline deje. Premda je neki
put potrebno znati puno toga iz pop-kulture da bi ga se s lakoom italo,
Newman je uvijek zabavno tivo. U jednom od Monolita u izdanju Znaka
Sagite, izala je odlina pria bermensch u kojoj se Newman zabavio idejom
kakav bi bio svijet da je Superman s Kriptona pao u ruke nacistima.
Primarno, Newman svoje svijetove stvara u horror miljeu. Za roman
Anno Dracula (1992.) pokupio je brojne nagrade, a rije je o grofu Drakuli koji
je kraljicu Viktonju i pola njezinog dvora pretvorio u vampire. Pria koja slijedi
dio je zbirke Seven Stars.
PREVEO BERISLAV JOZI

Ne mora biti lud

Prolog: Student Sveuilita Smijanja
Doao je rano ujutro. U osam sati svi su radnici bili postrojeni na
otvorenom. Upravni direktor najavio ga je kao vanjskog konzultanta koji treba
priopiti loe vijesti i dodao mu razglas. Jedva savladavajui cerekanje, Gosp.
Radosni je objavio da se brodogradilite krajem godine zatvara i da su svi
otputeni.
U pratnji naoruanih uvara, ignorirajui reanje i izazove nezaposlenihdo-1971. radnika, vratio se u svoj okrugli auto, eluca zgrenog u urnebesnoj
agoniji, do osam i petnaest. Uspio je odvesti se nekoliko milja prije nego to se
morao zaustaviti i dati oduka smijehu koji se nakupio u njemu poput bolna
plina. Suze su mu curile niz obraze. Unutranjost njegova vozila iz svemirskoga
doba vibrirala je od eksplozija njegova veselja.
U devet sati, hihoui, rekao je mladoj majci da je karcinom njena sina
nemogue operirati. U deset, smijuljei se, priopio je osnivau tvornice keksa
da je izbaen iz upravnog odbora te da moe biti sretan ako se uspije izvui od
niza optubi za sumnjive bolesti muterija. U jedanaest, pred pogledima grupe
kolaraca, umlatio je ostarjelog polarnog medvjeda kojega mali zooloki vrt
vie nije imao novaca hraniti. U dvanaest, jedva uspijevajui drati pilu zbog
toga to se tresao od smijeha, posjekao je sedam stotina godina stari hrast u
zelenilu sela Little Middling kod Weira, radi plana proirenja prometnica.
Skandiranje prosvjednika bilo je naroito smijeno.
Od jedan do dva, imao je fini ruak u motelu Veseli prodrljivac. Dvije
ravne kobasice i porcija skoro tekuega pirea. Pita od jabuka s tvornikim
lagom. Bio je privilegij kuati to, hranu budunosti. Svaka porcija savrena, i
jednaka svakoj drugoj porciji. To ga se takoer dojmilo smijenim.
U pola tri, kontrolirajui se, ubio je tri starca u domu, zahvatom
maramicom preko usta i nosa. Potroili su svoje uteevine, i to je bilo
humanije nego pustiti ih van da se brinu sami za sebe. Njegov sastanak u pet
sati bio je donekle slian, s novinarkom koja je radila na prii o sigurnosti
lebdjelica za televizijsku emisiju Sutranje vijesti.
"Imam neke loe vijesti za vas", rekao je iznenaenoj mladoj eni.
"Tko ste vi?" pitala je.
"Ja sam Gosp. Radosni. Ne zanimaju vas moje vijesti?"
"Zato se tako cerite? Ovo je neka ala?"
Skoro je ponovno eksplodirao. Suze od smijeha probijale su mu se iz
oiju. Smijeh je vritao u njegovu mozgu, borei se da izae.
"Va ugovor je otkazan", uspio je rei.
Bilo je previe, previe smijeno.

Izvadio je pitolj s priguivaem. Jedan brzi pucanj u lice i mogao se

opustiti za danas.
Smijao se kao lud.
to ova ena nije znala, no mogla bi saznati ako je se prije ne zaustavi, je
to da je Predsjednik Upravnog odbora njezina poslodavca, Velika televizija
Londona, ujedno odgovoran i za Udruene britanske lebdjelice te da je odobrio
plan smanjenja trokova koji je uzrokovao smrt dvadeset i osam izletnika.
Cijev njegova pitolja tresla se dok je ciljao.
Izraz na eninu licu bio je kap koja je prelila au. Smijeno je zatektao,
kao policajac u komediji. Doslovno je puknuo po stranama, velike razderotine
protezale su mu se od pazuha sve do kukova.
Njegov pucanj okrznuo je enino rame.
I to je bilo smijeno. Ljudi su ga pritiskali na pod, otimajui mu pitolj iz
ruku. Netko ga je ak udario u trbuh. To je bilo previe za podnijeti.
Nastavio se smijati, zaslijepljen od suza, dok su mu iljci boli probadali
torzo. Najednom je prestao.
in I: Vanessa je zaprimljena
Sjedila je u lotosovu poloaju udobno smjetena meu razasutim
naranastim i ljubiastim jastucima u konferencijskoj dvorani zgrade u Chelsea,
njezina stopala u arapama duginih boja uredno ugurana ispod koljena. Vanessa
je na sebi imala grimizni gimnastiki triko i bijelu angora vestu. Njena duga
crvena kosa bila je spletena u pletenicu, zavezani dio uhvaen u veliku tirkiznu
kvaicu. Pokraj nje na mreastoj icanoj valjkastoj stolici sjedio je Fred Regent,
u svojim uobiajenim trapericama i platnenoj jakni, skoro obrijane etvrtaste
glave.
Iz zvunika skrivenih iza drvenih oplata iz osamnaestoga stoljea dopirao
je zvuk jazz klaviembala. Par lichtensteinskih umjetnina visio je iznad
mramornog okvira kamina. U Meissen vazi na stoliu u obliku bubrega dimio
se snop kineskih mirisnih tapia.
Richard Jeperson, u srebrnom kaftanu koji se sjajio od reflektiranog
svjetla, smjestio se prekrienih nogu u bijeloj plastinoj stolici koja je visjela sa
stropa objeena o lanac. Bila je oblika okomito prerezana jajeta, unutranjosti
obuene u ute jastuke, poput umanjka.
Pokazao im je fotografiju vesela debeljka. Zatim drugu, istoga ovjeka,
kako lei na podu u lokvi krvi.
"Jolyon Fuller", objavio je.
Vanessa je usporedila snimke. Fuller je izgledao jo sretniji kao mrtvac.
"Zaraivao je za ivot na zanimljiv nain", rekao je Richard. "Dostavljao
je loe vijesti."
"Ja sam mislio da je to posao Reginalda Bosanqueta", dodao je Fred.

"Fuller ne izgleda ba neraspoloeno", primijetila je Vanessa.

"Oigledno to nije ni bio", odvratio je Richard. "Umro je od smijeha.
Doslovno. Stvari koje bi vi ili ja smatrali traginima, za njega su bile vrhunska
komedija. Neto mu je bilo pobrkano tu unutra." Potapao se po glavi.
Uzevi natrag fotografije, orlovskih obrva namrtenih, zamislio se nad
njima. Do ramena duge crne kovre i mandarinski brkovi davali su njegovom
licu blagi, gotovo djevojaki tih, ali su prodorne oi i otre jagodine kosti
pripadale grabeljivcu. Nakon svega to su zajedno proli, Vanessa jo nije do
kraja shvatila Richarda Jepersona.
Proli su tjedni otkako su imali zadnji zanimljiv problem, posao sa
Sotonistikim izviakim voom i njegovim planom za ruenje Potanskoga
tornja. Richard je pozvao svoje pomonike te im objavio da trebaju istraiti niz
neobinosti. To je esto bio djelokrug njihovih poslova. U Diogenes Klubu, pod
vodstvom Edwina Winthropa, Velikog starjeine Upravljakog tajnog
udruenja, grupa pametnih i mudrih mozgova konstantno je pretraivala sudske
zapise, policijske izvjetaje, novine i izjave graana, oznaavajui neobino i
podcrtavajui nemogue. Ako je iskrsnulo neto neobjanjivo, predmet je bio
proslijeen jednom od klupskih Vrijednih lanova. Richard je trenutno bio
smatran Najcjenjenijim lanom.
"Evo jo jednoga zgodnog sluaja. Harry Egge."
Richard im je pokazao fotografiju boksaa na sjajnom papiru, s
uzdignutim rukavicama i masnicama na licu.
"On je trebao postati slijedei Enery Cooper", rekao je Fred, koji je pratio
sport. "Mogao je dobivati batine pedeset rundi. Nije osjeao bol ili nije mario za
nju. Ma koliko da je udaraca primio, nastavljao je dalje udarati."
"itala sam o njemu", dodala je Vanessa. "Nije li on umro?"
"Zaista jest", potvrdio je Richard. "U svom domu, u poaru koji je
uzrokovala loa instalacija."
"Bio je zarobljen", rekla je. "Kako uasno."
"Zapravo nije bio zarobljen. Mogao je pobjei, lagano. No on se borio
protiv vatre, doslovno. Udarao ju je i tukao, dok ga nije zahvatila i spalila do
kosti. Vrlo udno. Kada gurne ruku u vatru, izvue je odmah. To je smisao
bola, natjerati te da uini stvari prije nego razmisli o njima. Prirodni
protupoarni alarm. Harry Egge se nastavio boriti s vatrom, kao da je moe
pobijediti nokautom."
"Da nije nastrano volio bol?"
"Da li je bio mazohist, Vanessa? Zapravo ne. Jednostavno se nije bojao
biti ozlijeen."
"I to ga ini aknutim?"
"Upravo tako, Fred. Skroz aknutim."
Vanessa se pitala to imaju zajedniko Jolyon Fuller i Harry Egge, osim
to su bili ludi i to su mrtvi.

"Imamo za razmotriti jo neobinih ljudi ", nastavio je Richard, izvlaei

jo fotografija i izvjetaja. "Nicholas Mix-Elgin: voditelj osiguranja u
meunarodnoj raunalnoj tvrtki. Postao je tako sumnjiav da je pretraio kune
ljubimce svoje djece u potrazi za prislunim ureajima. Iznutra. Serafine
Xavier: uiteljica u samostanskoj koli koja je postala skupa eskort dama,
jedina pacijentica hospitalizirana na teret Socijalnoga pod dijagnozom "klinika
nimfomanija". Za nju smo saznali samo zato to je nekoliko mukih pacijenata s
odjela u kojem je bila smjetena umrlo tijekom njenih posjeta. Natporunica
Hilary Roehampton: mornarika asnica koja je inzistirala da dobrovoljno
sudjeluje u misijama toliko opasnima da bi u njima sudjelovao samo luak."
"Kao na primjer?" upitao je Fred.
"Testiranje proputajuih podmornica u moru."
"Nek' sam proklet!"
Vanessa se morala sloiti.
"Ti su ljudi bili na manje ili vie odgovornim poloajima. Tek pukim
sluajem su njihovi dosjei proslijeeni nama. Ovu horizontalku su oni iz
glavnog taba, vjerujem, zadrali za intimnu zabavu dostojanstvenika koji
dolaze u obilazak."
"Meni se svi oni ine luacima", rekao je Fred.
"O da," sloio se Richard, ispruivi prst, "no njihova je ludost radila za
njih, barem nakratko. Svi znate one, navodno smijene, serijski proizvedene
ploice koje moete vidjeti u uredima i slinim jadnim mjestima? 'Ne mora biti
lud da radi ovdje' - zvjezdica -'no to pomae.' Ponekad biti lud zaista pomae.
Na kraju krajeva, voditelj osiguranja mora biti pomalo paranoian, boksa mora
biti djelomino mazohist."
"Zar danas veina firmi i vladinih agencija ne zahtijeva od potencijalnih
zaposlenika da rijee niz psihjatrijskih testova? Da iskljue manijake?"
"Naravno da da, draga. Imam ovdje njihove kopije."
Pokazao je debeli sveanj papira. Krenula ga je dohvatiti.
"Ne mora se truditi. Svi su nai zanimljivi prijatelji unazad tri godine bili
ocijenjeni sto posto normalnima."
"Onda testovi moraju biti krivotvoreni", rekao je Fred. "Ne poludi se ba
preko noi. Ovo drutvo moralo je biti za ludu kuu cijeli ivot."
"Zapravo su svi oni imali certifikate od Zavoda za mentalno zdravlje."
Fred nije mogao vjerovati.
"I tko je izdao te certifikate?" upitala je Vanessa.
Richard je podignuo obrvu. Postavila je pravo pitanje. To je bila veza.
"Neobino, no sve je ove osobe ocijenio normalnima isti lijenik, dr. Iain
Menzies Ballance. On je direktor Centra Ugodno zelenilo, pored mjesta
Whipplewell u Sussexu."
"Ugodno zelenilo. To je nekakvo privatno ljeilite?"
"Slubeno nije", odgovorio joj je. "Ono nudi teajeve za rukovoditelje i

ostale s dobrim plaama. Vrst farme zdravlja za um. Iznojite sve rune fobije, ili
tako neto."
Promotrila je sjajni prospekt koji je bio spremljen uz ostale dosjee.
Dvorac iz razdoblja regentstva smjeten meu valovite vapnenaste panjake.
Nasmijeeni dr. Ballance sa svojim brinim osobljem, redom prekrasnim
mladim enama. Svjedoanstva vodeih osoba iz industrije i drave. Cjenik, s
minimalnom cijenom od 500 funti tjedno.
"Dozvoli mi da ovo razjasnim", rekao je Fred. "Normalni ljudi ulaze ..."
"I ludi izlaze", objavio je Richard.
Osjetila je laganu jezu. Bilo je neeg pokvarenog u osmijehu dr.
Ballancea. I njegovo osoblje najednom vie nije moglo ne izgledati kao odred
SS-a sastavljen od lutkica.
"Pitanje koje se sada postavlja je, naravno, tko e od nas najvie profitirati
od tjedan, dva pod paskom naeg dobrog dr. Ballancea."
Richard je skrenuo pogled s Freda na nju. Fred je samo nju i gledao.
"Ti si najnormalnija osoba koju znam, Ness", rekao je Fred.
"To ne znai ba puno", odgovorila je.
Richard se spremao zapoeti govor o tome kako zna koliko e to biti
opasan zadatak i kako ne eli da ga ona preuzme ako nije potpuno sigurna.
Prekinula ga je. Na kraju krajeva, dugovala mu je previe da bi se mogla buniti
- u najmanju ruku svoj razum, vjerojatno i svoj ivot.
"Samo mi reci tko sam", reka je.
Richard se nasmijao poput morskog psa i dodao joj fascikl.
U garai kue u Chelsea, njezin bijeli Lotus Elan izgledao je kao igraka
parkiran pored Richardova Rolls-Royce ShadowSharka, no u brzini je skoro
mogao dostii veliki auto, a po pokretljivosti ga je nadmaivao. Do Sussexa e
stii za manje od sata.
Fred je ve stigao u Whipplewell. Ako ga tko pita, predstavljao se kao
promatra ptica u potrazi za jo neprimijeenom modronogom sabljokljunkom.
Richard mu je dao zadatak da zapamti cijelu slikovnicu o pticama. On e je
paziti.
Richard se pojavio da je otprati. Nosio je naranasti aket s
odgovarajuim izmama i cilindar, preko psihodelinog prsluka i limun zelene
koulje ovratnika krajeva irih od njegovih ramena. Fiksirao ju je svojim
dubokim, tamnim oima.
"Liubavi, sjeti se tko si."
Kada su se sreli, ona je bila potpuno drugaija osoba, bez kontrole nad
samom sobom. Neto to je najjednostavnije nazvati demonom imalo ju je u
svojoj vlasti, koju je najjednostavnije bilo nazvati posjedovanjem. On ju je
uspio dosei jer je razumio.
"Mi imamo manje sjeanja od veine. Zato je ono to imamo, to jesmo,

tako dragocjeno."
Richard je patio od amnezije, bio je naen u Ratu. Dokazao joj je da je
mogue ivjeti bez prolosti koje se ovjek moe sjetiti. Jednom, nakon prvoga
puta, dola je ponovno pod neiji utjecaj - stresla se od pomisli na mol na
Junoj obali - no uspjela je otresti pokrov koji je pomutio njezin razum.
"Pretvarat e se da si nova osoba, ta Vanessa Vail. To je zmijska koa
koju moe skinuti kada god poeli. Iako mora perfektno glumiti, ne smije
joj se potpuno prepustiti. Oni mogu svata uiniti Vanessi Vail bez da dopru do
Prave Vanesse. Mora imati sr koja si ti sama."
Mislila je da razumije.
"Vanessa", ponovio je, poljubivi je. "Vanessa."
Bacila se na vozako sjedalo Lotusa.
"Kako se zove?" upitao je.
Odgovorila mu je, i odvezla se.
"Vi ste asnica u vojsci?" upitao je dr. Ballance, dignuvi pogled s
fascikla. Imao je izraen kotski naglasak, koji se obino povezuje s Johnom
Lauriem, krtou, zlostavljanjem ena i seksualnim iskoritavanjem ovaca.
Vanessa je kimnula. Trebala je biti padobranka. Gledajui njezine duge
noge i velike oi, ljudi su obino mislili daje manekenka, no imala je visinu
potrebnu da bude uvjerljiva ratnica. I znala se snai u borbi prsa o prsa. Ovo
nije bila neka sjajna zmijska koa, no mogla je proi.
"Stvari su se promijenile od moje mladosti, porunice Vail."
Mrzila je svoje novo ime. Dva V zvuala su kao da je lik iz stripa. No u
vojsci se ne moe biti bez prezimena.
"Vi ste bili u slubi, dr. Ballance?"
Kimnuo je i nasmijao se jednom stranom usana. Lijeva strana njegova
lica ostala je ukoena.
Zamislila ga je u uniformi, uska majica preko bavastih prsa, kapa
nasaena na oblai njegove kose boje maslaca, maskirne boje na njegovom
bezlinom licu s naoalama. Pitala se na ijoj je strani bio, u kojem god da se
ratu ve borio.
"Vi ete biti Porunica ii", rekao je. "to znai 'ivahna'. Dajemo nova
imena svim naim gostima. Vanjski svijet nas ne zanima ovdje u Ugodnom
zelenilu. Zanima nas samo unutranji svijet."
Prekriila je noge i edno namjestila svoju kaki mini suknju. Jedino
pomino oko dr. Ballancea slijedilo je obris njene noge sve dolje do izglancane
sportske cipele. Nosila je vojniku kravatu uguranu u radnu bluzu, i jaknu s
originalnim amblemom na depu. Richard je predloio i traku s odlikovanjima,
no smatrala je da bi to bilo pretjerano.
"Gospoica Golubica e vam pokazati vau sobu", rekao je dr. Ballance.
"Pridruit ete nam se na veeri, a ja u vam izraditi plan testova i vjebi. Nita

odvie naporno za poetak."

"Prola sam treninge za specijalne jedinice", napomenula je.
To je bilo istina. Juer, pripremajui se za ulogu, sa sumnjiavim odredom
pravih padobranaca prola je kroz blatnjavi trening. Isprva su joj eljeli
galantno pomoi. Zatim, kada su vidjeli da e vjerojatno skupiti najvei broj
bodova na treningu, maksimalno su se trudili da je u tome sprijee. Priredila je
par gadnih iznenaenja nekolicini vojniina, i na kraju stigla trea. Narednik joj
je ponudio da im se pridrui i pomogne odravati njegove momke u redu.
"Vae tijelo je u dobroj formi, Porunice ii", primijetio je dr, Ballance,
pogledom prelazei nazad po njenoj nozi, zaustavljajui se na prsima, i zatim
preskaui na lice. "Sada emo vidjeti to moemo uiniti da mu prilagodimo i
va um."
Dr. Ballance je pritisnuo zvonce. U uredu se pojavila mlada ena. Nosila
je do bedra dugu bijelu kutu preko do koljena visokih bijelih PVC izama,
premale majice i vruih hlaica. Plava joj je kosa bila povuena unazad pomou
trake.
"Gospoice Golubica, pokaite Porunici ii kamo emo je smjestiti."
Bolniarka se nasmijala, s jamicama na obrazima.
Vanessa je ustala te bila izvedena iz ureda.
Dvorac u kojemu se nalazilo Ugodno zelenilo je iznutra bio raskopan i
unutranjost preureena u eljezo i staklo. Vanessa je primijetila razliite
gimnastike dvorane i terapeutske centre. Svi su bili zauzeti, s "gostima" koji su
vjebali ili igrali igre za mozak pod nadzorom bolniarki obuenih jednako kao
i Gospoica Golubica. Izgledali su kao Panova skupina koja uvjebava plesnu
toku smjetenu u bolnici. Neka dogaanja su bila oigledna, no ostala su
ukljuivala udne aparate i zubarske stolce s remenima za vezanje.
Pokazali su joj njenu sobu, u kojoj se nalazio starinski krevet i ostali
antikni namjetaj. Veliki prozor gledao je na posjed. Meu valovitim
panjacima nalazili su se kompleksi montanih graevina i armiranobetonskih
bunkera. Iza prozora se nalazila diskretna elina reetka, "za zatitu".
"Ne dolazi nam mnogo curki ovdje u Ugodno zelenilo, Porunice ii",
rekla je Gospoica Golubica. "Uglavnom momci. Rukovoditelji na visokim
pozicijama i slini."
"ene su sve zastupljenije u svim zanimanjima."
"Imamo jo samo jednu urku ovdje. Gospoica Prazna. Dr. Ballance
smatra da puno obeava. Imat ete konkurenciju. Nadam se da ete postati
prijateljice."
"I ja."
"Mislim da ete se savreno uklopiti, Porunice."
Gospoica Golubica ju je zagrlila.
Vanessa se ukoila, kao da je napadnuta. Jedva se suzdrala da ne udari

enu u bradu. Gospoica Golubica ju je ovla poljubila u oba obraza te je

pustila. Vanessa je shvatila da je tijekom spontanoga zagrljaja bila suptilno
pretraena. Odluila je ne ponijeti sa sobom nikakvo oigledno oruje ili pribor
za provaljivanje.
"Vidimo se na veerici", rekla je Gospoica Golubica i odskakutala.
Vanessa si je dozvolila duboki uzdah. Pretpostavljala je da je veliko
ogledalo paravan za kameru. Primijetila je puno ica, pa je pretpostavila da dr.
Ballance ima ugraenu internu televiziju. Pribliila je svoje lice ogledalu,
traei izmiljeni miteser, i uinilo joj se da uje zujanje podeavanja lea
kamere.
Na nonom ormariu nije bilo telefona.
Torbe su joj bile otvorene, odjea poslagana u ormar. Nadala se da su se
potrudili dobro ispitati njezine izvanredno napravljene vojne iskaznice. Trebalo
je puno posla da ih se napravi, i eljela je da se trud isplati.
Pogledala je kroz prozor. Iza livada nalazila se uma, a iza nje panjaci
Sussexa. Fred je sada bio tamo negdje sa svojom plosnatom kapom,
termosicom aja i dalekozorom. On se smjestio kod Koije i konja u
Whipplewellu, gdje na prozorima nema reetki, i gdje se ovjek moe skinuti
ispred ogledala bez da nekom perverznjaku prua besplatnu zabavu.
Gdje li je Richard sve ovo vrijeme? Vjerojatno povlai veze. On je trebao
pratiti ljude koji su zavrili program u Ugodnom zelenilu.
Osjeala se pospano. Bilo je kasno popodne, sunce je zlatom iaralo
livadu. Nije trebala biti umorna. Zaulo se lagano itanje. Osvrnula se uokolo
traei otvore ventilacije, zadravajui dah. Nije mogla dugo izdrati, a i ako
samo pokua, promatrai e znati da je podmetnuta. Odluila se prepustiti.
Penjui se na mekani krevet, osjetila je kako je perine primaju u zagrljaj.
Udahnula je bezukusni, bezmirisni plin u plua, i pokuala se dostojanstveno
namjestiti na krevetu.
Zadrijemala je.
Neto joj je puklo ispred lica i nosnice su je zapekle. Glava joj se
raistila. Sve je najednom postalo otro, hiperrealno.
Sjedila je za dugim stolom, u mijeanom drutvu, nosei koktel haljinu sa
uto-zelenim prugama. Kosa joj je bila poeljana u visoku punu. Na licu je
imala debeli sloj minke koju je inae rijetko upotrebljavala. I nokti su joj bili
nalakirani, na crte u bojama haljine. Fluorescentna svjetla sa stropa su
nemilosrdno osvjetljavala stol i goste, no zidovi su bili u mraku, nedefinirano
udaljeni od dugog osvijetljenog polja. Soba je odzvanjala zvukovima
razgovora, zveckanjem pribora za jelo i pjesmom Fire Brigade od The Moves.
Usta su joj bila puna hrane i morala ju je provakati da se ne ugui.
"Uivate u svojoj onoj jabuici, Porunice?"
To ju je upitala vitka orijentalna djevojka u mukom odijelu. Kosa joj je
bila ureena kao Hokusai val. Na ploici s imenom pisalo je "Gospoica eva".

"Ona jabuica?"
vaui elatinozno meso, pogledala je u tanjur. Iz tanjura ju je gledala
kuhana svinjska glava, jedno staklasto oko u duplji, a drugo crvena, vlana
rupa. Nije znala da li da se zagrme, proguta ili ispljune.
Gubica se iskrivila u prasei osmijeh.
Vanessa je ispljunula veinu kaastog oka nazad na vlasnika.
Razgovor i jedenje se prekinulo. Gospoica eva se podsmjehnula. Dr.
Ballance, tartanskoga ala omotana preko crvene jakne, buljio je u nju u
bezglasnom prijekoru.
Svinja je sada reala, iskesivi svoje otre zube na nju.
Ocean magle prekrio je Vanessin um. Ovaj puta se opirala. Bljeskovi
svjetla kojih uope nije bilo natjerali su je da trepe. Njene oi su mogle biti
premazane vazelinom. Soba se poela mrekati i lica su se izduila. Svi gosti su
se pretvorili u jednooke svinje.
Neko oko kliznulo joj je niz grlo. Onesvijestila se.
Ovaj puta probudio ju je miris kuhanja. Nalazila se u podzemnoj kuhinji
ili radionici. U zraku se osjealo itanje i cviljenje. Pakleno crveno svjetlo
odavalo je niski strop, luk od zadimljenih crvenih cigli poput starinske krune
pei.
Na rukama je imala par naprava privrenih poput rukavica. Crni konati
remeni drali su joj dlanove oko ruki slinih onima na uetu za preskakanje, a
prsti su joj bili pritisnuti na iroke glave avlia umetnutih u naprave. ice su
vodile od drki do kutije pored njenih nogu. Bila je obuena u crne izme s
visokom petom, masku koja joj je pokrivala pola lica i gumeni feti bikini. Ulje
i znoj kapali su joj niz vrsti trbuh, i niz od dima zacrvenjene ruke i listove.
Kosa joj je bila povuena unazad te joj se poput lepeze zalijepila za ramena.
Palci su joj pritiskali avlie.
Jethro Tull je izvodio Living in the Past.
I netko je vritao. U zraku se osjetilo elektrino pranjenje. U polumraku
ispred nje savijao se bijeli obris. Maska je bila zamagljena, dajui joj samo
povran dojam o tome to vidi. U trenutku je otpustila palce. Savijanje i
vritanje je prestalo. Grinja savjest ohladila joj je um. Borila se protiv
zamuenosti.
Netko je dahtao i jecao.
"Mislim da ste nam pokazali to mislite o kuharu, Porunice ii", rekao
je dr. Ballance.
Stajao je pored, u kiltu i crnoj konoj Gestapo kapi. Ruiasti pernati
udav omatao je njegova iroka, gola prsa poput prave zmije.
"U potpunosti ste se izrazili?" upitao ju je.
Jo uvijek je mogla osjetiti okus oka. Jo uvijek je vidjela prokletu
svinjsku gubicu kako se ceri.
Zabljesnuo ju je crveni bijes. Stisnula je palce nadolje. Snani vrisak

proirio se prostorijom, udarajui u zidove i njene ui. Plavi luk elektriciteta

osvijetlio je jedan zid. Bijeli obris se zgrio, a ona je stiskala palce, pretaui
sav svoj gnjev u bezimenu rtvu.
Ne. To je ba ono to oni ele.
Ispravila je palce, otputajui avlie.
Luk je nestao, a obris se opustio.
Polovica lica dr. Ballancea odavala je razoaranje.
"Opratanje i milost, jel', Porunice?" Moramo neto uiniti po tom
pitanju."
Pomonici su spustili obris - da li je to bio mukarac? ena? ivotinja?
kojem je davala elektrookove.
Vanessa se osjeala djelomino pobjedonosno. Nisu je uspjeli pretvoriti u
muitelja.
"Sada kuhar ima prekida", rekao je dr. Ballance.
Pogledala je u mrak, slijedei kablove.
Elektrook joj je udario u dlanove, penjao se uz ruke, rastui udarci
voltae. Kao da je bievana bolom.
Onesvijestila se.
Radila je sklekove. Ruke i trbuh govorili su joj da ih radi ve neko
vrijeme. Glas je ve odbrojavao stotine.
Svirala je pjesma The Ballad of the Green Berets narednika Barrya
Sadlera.
Usredotoila se na odgurivanje zemlje, podiui cijelo tijelo, pravilno
diui, zaboravljajui na bol. Lea i noge bili su joj ukoeni.
Pogledavi u stranu, vidjela je par uglancanih izmi.
Izvikivani su joj brojevi. Poveala je brzinu, nasmijeivi se stisnutih
usana. Ovo je mogla podnijeti. Bila je trenirana u plesu (klasinom, modernom
i baletu), i istonjakim borilakim vjetinama (judo, karate i jeet kune do), i
tijelo joj je bilo bolje istrenirano nego komandosima. Dosegla je tisuu. Za pet
sekundi napravila ih je jo deset, za sreu.
"Na noge, vojnie", nareeno joj je.
Naglo je ustala, u stav mirno. Nosila je odjeu za trening i vojnike
izme.
Pregledavala ju je tamnoputa ena. Imala je obrijanu glavu, tri paralelne
masnice na svakom obrazu i natpis "Narednica-Gospodarica Zeba" na gornjem
depu.
Njezina stisnuta aka zabila se u Vanessin eludac.
Stisnula je trbune miie trenutak prije nego to ju je udario tvrdi zglob
ake. Bol joj je ipak eksplodirao u trbuhu, no barem nije pala kao krpena lutka.
Narednica-Gospodarica Zeba je stisnula svoj dlan.
"Dobra djevojka", rekla je. "Daj Porunici ii lizalicu."
Gospoica Golubica, obuena kao vojnik, izvadila je lizalicu veliine

zaustavne palice, s hipnotikom crvenom i bijelom spiralom. Dodala ju je

Vanessi.
"Idemo na brojeve," naredila je Narednica-Gospodarica Zeba, "lii!"
Vanessa se sjetila okusa svinjskog oka, no uspjela je prevladati gaenje.
Ispruila je jezik do povrine lizalice i liznula. elja za slatkim lupila joj je u
mozak. "Kazne i nagrade", prokomentirao je kotski glas.
Probudila se s okusom eera u ustima i pitoljem u ruci. Bila je odjevena
u kilt, izrezanu usku jaknu preko koulje s izrazito nabranim ovratnikom i kapu
s perjem. Crni ukrasi od tartana virili su joj iz debelih, sivih arapa i iz
pozlaenih epoleta.
Narednica-Gospodarica Zeba kleala je ispred nje, ruku vezanih u
lisicama iza lea, ela naslonjenog na cijev Vanessina pitolja.
"N-G Zeba je izdala svoju jedinicu", rekao je dr. Ballance. Vanessa se
okrenula da ga pogleda. Nosio je punu uniformu Crne strae.
Bili su vani, u umi, nakon to se spustio mrak. U blizini je gorjela
lomaa. Vojnici (sve djevojke) stajale su uokolo. U zraku se osjeao miris ume
i sputala se nona hladnoa.
Usamljeni gajda tuno je svirao Knock Knock, Who's there?, nedavni hit
Mary Hopkin.
"Izvrite svoju dunost, Porunice ii."
Vanessin prst stisnuo se na okidau.
Ovo je test. No, da li e ga proi ako puca, ili ako odbije pucati? Dr.
Ballance joj sigurno ne bi dopustio da uistinu ubije jednu od bolniarki. Da je
tako vodio Ugodno zelenilo, ve bi ostao bez osoblja. Pitolj sigurno nije
napunjen.
Pomaknula je pitolj deset centimetara ulijevo, ciljajui pored glave
Narednice-Gospodarice, i povukla obara. Zaula se eksplozija
neproporcionalna veliini pitolja. Crveni polumjesec iknuo je iz Zebina
lijevoga uha. Narednica-Gospodarica prekrila je rukom svoju ikljajuu ranu i
pala postrance. Vanessina glava odzvanjala je od nezamislivo glasna zvuka.
Pogledala je kroz bijele reetke. Nalazila se u velikoj kolijevci, oboru s
podstavljenim podom, okruenim ogradom od drvenih dasaka viih od nje.
Nosila je preveliku benkicu i dva i pol centimetra debele vunene dokoljenice.
Glava joj se inila ogromnom, kao da je sa svih strana bila izbodena zubnim
anestetikom. Kada je pokuala ustati, pod se zaljuljao i morala se uhvatiti za
preke radi stabilnosti. Uope nije bila sigurna na nogama. Jo nije nauila
hodati.
ii je puzala. Na utoru u podu stajala je zveka, skoro prevelika za
njezinu ruku. Obratila je panju na ruku. Bila je vitka, dugih prstiju. Mogla ju je
stisnuti u aku. Bila je odrasla, a ne dijete.
Istiha se ula pjesma Rolfa Harrisa Jake the Peg (With an Extra Leg).
Uzela je zveku.

Reetke su utonule u pod, i ona je otpuzala preko reda rupa u kojima su se

nalazile. Nalazila se u igraonici. Velike kocke sa slovima nalazile su se
rasporeene uokolo u obliku Stonehengea, tvorei rijei koje jo nije mogla
izgovoriti. Dva drvena vojnika, via od nje, uvala su strau, crveni krugovi na
njihovim obrazima, kruti Zebedee brkovi na okruglim licima, vojnike kape na
glavama, puke s bajunetama u njihovim okruglim akama.
U stolici za ljuljanje sjedio je dr. Ballance, u barunastoj jakni s
odgovarajuim pumpericama i tartanskom kravatom koja mu se nabirala pod
bradom, s na glavu nasaenom metar irokom beretkom.
"Zizi se hoe igati?" upitao je.
Vie nije bila sigurna. Ova igra je predugo trajala. Zaboravila je kako je
sve poelo.
U igraonici je bilo jo djece. Gospoica Golubica i Gospoica eva u
jednakim mornarskim odijelima. I ostali: Gospoica Kralji, Gospoica
Crvenda i Gospoica Lastavica. Narednica-Gospodarica Zeba je danas bila
bolesna i ostala je doma, zbog uhobolje.
Prijateljice su pjevale "Ringa-Ringa-Raja" i plesale oko ii. Ples ju je
ponovno oamutio. Pokuala je ustati, no njena benkica je bila saivena na
preponama i prekratka da bi se mogla uspraviti.
"Bim bam buf", rekla je Gospoica Golubica i lupila ju.
Vanessa je eljela zaplakati. No velike cure ne cmizdre. A ona je bila vrlo
velika cura.
Bila je odrasla. Pogledala je svoju ruku da se podsjeti. Bila je nateena,
debeli dlan sa zglobovima utonulim u djeju mast.
Svi ostali bili su vei od nje.
ii je sjela na pod i plakala i plakala.
in II: Richard je razotkriven
Alastair Garnett, Whitehallov ovjek, elio se sastati na parkiralitu s vie
katova, no Richard mu je objasnio da nita ne moe biti sumnjivije od njegovog
ShadowSharka. Uostalom, dvojica mukaraca koja izmjenjuju aktovke na
parkiralitu u gluho doba noi uvijek su sumnjiva. Umjesto toga, dogovorio se
za sastanak u dva ujutro u disku Kora narane oblika ptije noge, u ulici King's
Road.
Sjedio je za barom, pijuckajui tequilu sunrise iz teke ae u obliku
kristalne kugle. Naroito zgodna djevojka u tokastom topu i odgovarajuim
kratkim hlaicama rolala se iza dugog anka, spretno balansirajui piima.
Richard je nosio do poda dugaak, zeleni antilop motoristiki kaput preko
tigraste, naranasto-crne svilene koulje, crno-bijelih, zebrastih traperica i runo
izraenih konih mokasina s utim i crnim zavojitim pruge. Umjesto kravate
nosio je amajliju sa znakom mira Kampanje za nuklearno razoruanje

umetnutim u oi propeta grifina. U reveru mu se nalazio bijeli karanfil, po

kojem e ga Garnett moi prepoznati.
Skinuo je sunane naoale - tanka zelenkasta stakla u oblika dijamanta, sa
zlatnim icanim okvirom - i pogledao po prostoriji slinoj spilji. Puno djevojaka
i neki mladii imali su nacrtani motiv Egipatskog oka na svojim trbusima,
stegnima, nadlakticama, vratovima i elima. Boja je svjetlila, i kako su se
svjetla palila i gasila u intervalima od pet sekundi, trenuci tame bili su
nastanjeni stotinama pleuih oiju.
Skupina dugokosih mladia svirala je na povienoj, okrugloj pozornici.
Zvali su se The Heat, i trenutno su bili u pola izvoenja Non-Copyright Stock
Jazz track 2, trideset i pet minutne varijacije na temu s njihova debi albuma
Neutralna pozadinska glazba.
Ugodno popunjena djevojka u dekoltiranom trikou, s povezom preko oka
prekrivenom svjetlucavim kameniima, koja je sjedila pokraj Richarda,
ustvrdila je da su u ranijim inkarnacijama sigurno bili ljubavnici. Priznao je tu
mogunost, no sa alou je konstatirao da e budui susret morati priekati
neku buduu inkarnaciju. Veselo je slegnula ramenima, uzela mu ruku i izvadila
olovku za oi da mu na dlan zapie svoj telefonski broj. Dok je pisala,
primijetila je drugi broj tetoviran na njegovom zapeu, i ponovno ga je
pogledala. Suza joj je potekla iz nepokrivenog oka i poljubila ga je.
"Mir, ljubav", rekla je, bacivi se nazad na plesni podij i zaplesavi s
mladiem odjevenim poput Vikinga, u pletenom prsluku i motoristikim
izmama.
Na drugoj strani sobe ugledao je mravog ovjeka koji je na sebi imao
tamnosivu kabanicu, polucilindar i lomljeni ovratnik nad svijetlosivom
kravatom, a u ruci je nosio svezani kiobran u bojama zastave Velike Britanije.
Richard se potapao po svom karanfilu i ovjek iz Whitehalla ga je uoio.
"Koja buka", rekao je Garnett, sjedajui za ank. "To zovete glazbom?
Uope se ne razumiju rijei. To nisu prave pjesme kao prije."
" 'Doodly-Acky-Sacky, Want Some Seafood, Mama' ?"
"Molim?"
"Hit grupe Andrews Sisters iz 1940-tih", objasnio je Richard.
"Hmm", rekao je Garnett.
Deko odjeven u arenu biblijsku halju, s ogromnim uperkom kose i
brade, zaustavio se pored anka kupujui pie i pogledao je Garnetta.
Whitehallov ovjek vrsto je primio svoj kiobran.
"Izgleda ludo, ovjee", rekao je deko, pokazavi mu srednji prst.
Tamno crvenilo oblilo je Garnettovo lice. Naruio je din i tonik i
pokuao se usredotoiti na posao. Iako su The Heat svirali dovoljno glasno da
plesae bace u trans, pored anka nalazila se tiha zona u kojoj su mogli
normalno razgovarati.
"Vi ste jedna od prikaza iz Kluba Diogenes", rekao je ovjek iz

Whitehalla. "Winthropovo stvorenje."

Richard je slegnuo ramenima, priznajui to. Klub Diogenes bio je ovla
povezan s Trenutnom Vladom, i upleten u klupko Britanskih obavjetajnih
agencija, no Edwin Winthrop iz Upravljakog tajnog drutva odrao je nakon
rata odreenu distancu od Cheltenhamovih gnomova, i Diogenes je vodio kao
manje-vie vlastiti posjed.
Za jednog od Winthropovih prethodnika govorilo se da ne samo da je
radio za britansku Vladu, nego da je u odreenim sluajevima bio britanska
Vlada. Winthrop nije bio na tom nivou, no trudio se drati Diogenes dalje od
Whitehallova dosega, i to zato to se njihov posao nije mogao podvrgnuti
pravilima i propisima, bili to propisi Javnih slubi ili zakoni fizike. Richard nije
bio Javni slubenik, vezan uz Ujedinjeno Kraljevstvo zbog plae i mirovine,
nego se smatrao lojalnim odreenim idealima, ak i Kruni.
"Bojim se da je ovo tipino ponaanje iz Diogenesa u zadnje vrijeme",
rekao je Garnett. "U aferi Ugodno zelenilo nastao je gadan zastoj."
Garnett je, shvatio je Richard, bio jedan iz skupine koja je smatrala da je
neovisnost Kluba Diogenes opasna povlastica. Oni su strpljivo ekali da
Winthrop nestane, kako bi sve mogli zakopati u birokraciju.
"Ugodno zelenilo je pod istragom", odvratio je Richard.
"To je ba to. Bilo bi vam bolje da prestanete. Svi trokovi koji su do sada
nastali bit e pokriveni nakon to podnesete raune. No svu dokumentaciju,
ukljuujui izvjetaje i biljeke vas ili vaih suradnika, morate predati u roku od
etrdeset sati. To je stvar nacionalne sigurnosti."
Richard je oekivao da e se to dogoditi.
"To je nae, zar ne?" pitao je, smijeei se. "Ugodno zelenilo?"
"Vi niste ovlateni da dobijete taj podatak. Budite sigurni da se nesretni
dogaaji koji su doprli do vas vie nee ponoviti. Stvar je pri zavretku."
Richard je zadrao ukoen, ironian smijeak, no iznutra ga je izjedala
briga. Bilo je u redu biti skinut sa sluaja, no Vanessa je bila unutra. Ako je eli
izvui, bit e problema. Dobro je pazio da ne otkrije Garnettu kakvu je tono
operaciju pokrenuo, no bilo je neophodno koristiti usluge oruanih snaga kako
bi kreirao djevojinu ulogu. Garnett bi mogao znati da je Vanessa preruena u
Ugodnom zelenilu, i mogao ju je lako odati dr. Iainu M. Ballanceu.
Garnett je dokrajio svoj din i tonik i platio raun. Zatraio je raun od
iznenaene konobarice na rolama. Nadrljala je cifru na papiriu od cigareta i
dodala mu je uz ispriavajue slijeganje ramena.
"elim vam laku no", rekao je Whitehallov ovjek odlazei.
Richard je Garnettu dao pet minuta da ode iz diskokluba, pa se i sam
povukao.
ShadowShark je bio parkiran iza ugla. Obino ga je vozila Vanessa, a
ponekad je i Fred za nagradu smio sjesti za volan, no sada su oboje bili dolje u
najmranijem Sussexu. Sjeo je na vozako mjesto i spustio je pregradu.

"Bio si u pravu, Edwine", rekao je ovjeku na stranjem sjedalu.

Winthrop je kimnuo. Iako je nosio kratko podiane sijede brkove i nije se
udebljao s godinama, Starac je projicirao odreenu erilijansku teinu. Borio
se za Kralja i Domovinu u tri svjetska rata, od kojih su samo dva obraivana u
povijesnim knjigama.
"Gadan posao", prezrivo je otpuhnuo Winthrop.
"Reeno mi je da zaustavim svaku istragu Ugodnoga zelenila i dr.
Ballancea."
"Pa, deko moj, onda to mora i uiniti. Svi mi imamo svoje gospodare."
Richard nije morao spomenuti Vanessu. Winthrop je bio taj koji je nazvao
staroga ratnog druga da im pomogne uiniti ivot "porunice Veil" uvjerljivijim.
"Istraga je i onako bila samo formalnost", rekao je Winthrop. "Na kraju
krajeva, mi smo odmah znali to to Ballance radi. On ini ljude ludima. Sada
znamo i za koga to uglavnom radi. Ima i privatne muterije, no glavni mu je
posao po mjeri kreirati psihopate koji su onda dodijeljeni odreenim slubenim
i poluslubenim snagama u naem drutvu. Zapravo je to smijeno. Ljudi koji
stoje iza Ballancea jako su slini nama, slini Klubu Diogenes. Vlade se
mijenjaju, no oni su uvijek prisutni. Ima trenutaka kada bi bilo koji objektivni
promatra mislio da su oni na strani dobra, a da mi navijamo za drugu stranu.
Zna to je na problem, Richard? Problem Engleske? Mi pobjeujemo u svim
naim ratovima. Uz velike rtve, ali pobjeujemo. Nama treba novi neprijatelj.
Nai ameriki roaci mogu biti zadovoljni ukrtajui maeve sa Sovjetima, ali
Ivan nikada nee biti na veliki neprijatelj. Mi smo osmislili svojeg vlastitog
neprijatelja, roenog kod kue, i izgradili smo ga. Moda je oduvijek bio ovdje,
a mi smo samo dobriine i udaci."
Richard je shvatio.
"Znam to Garnett eli da uinim", rekao je. "No to eli Diogenes?"
"Oigledno, mora prestati istraivati posao dr. Ballancea. Poni ga
unitavati."
in III: Vanessa je hrabra
U jutarnjoj sobi, ugodne fotelje su bile poslagane u krug. Grupni sastanci
bili su vrlo vani u Ugodnom zelenilu.
U stolici do, sjedio je sredovjean mukarac. Dr. Ballance ga je zamolio
da se predstavi prvi.
"Moje ime je Gosp. Laki", rekao je.
"Zdravo, Gosp. Laki", odgovorili su svi.
"... i ja varam i kradem."
"Dobar nastup", promrmljao je odobravajui glas, ponovljen od ostatka
Grupe. Smijeila se i pljeskala zajedno s ostalima. Dr. Ballance ih je gledao s

oinskim odobravanjem.
On je bio poslovni ovjek. Izgleda da je bilo teko izbrisati ostatke
njegovih skrupula. Sada, nakon tjedan dana u Ugodnom zelenilu, Gosp. Laki
vie nije bio optereen moralom ili strahom od zakona. Prije se brinuo zbog
zatvora, no sada je ta fobija bila potpuno pobijeena.
"Moje ime je Kapetan Zloesti", rekao je mukarac otroga lica, u
uniformi zrakoplovnog pilota. "I, ja elim kazniti ljude koji rade loe stvari.
Strogo. Najvie od svih, elim kazniti ljude koji ne rade nita."
"Vrlo dobro, Kapetane", rekao je dr. Ballance.
Slijedea je bila aristokratkinja koja je uvijek nosila plave haljine,
zvijezda Grupe.
"Moje ime je Ga Prazna", izjavila je. "I ja ne osjeam nita ni prema
kome."
Nije dobila ni pljesak ni zagrljaj. Zasluivala je potovanje, a ne ljubav.
Gosp. Laki i Kapetan Zloesti bili su oito slabi na Gu Praznu, ne u
romantinom smislu, nego u tome da se nisu mogli odvojiti od privlane
praznine njezine hladne karizme. Divilo joj se ak i osoblje dr. Ballancea.
"Moje ime je Glasina", oteui je rekao krni Australac. "I, ja elim da
sve to bilo tko misli sazna od mene."
"Dobro za vas, gospodine", rekao je Kapetan Zloesti, pogledavajui u
stranu kako bi dobio odobravanje ne - kao svi ostali u Grupi - od dr. Ballancea,
nego od Ge Prazne.
"Moje ime je Mir", rekao je mladi, tihi ovjek iz Yorkshirea. "Ja volim
ubijati ene."
Mir je, kao i uvijek, dobio samo povrno odobravanje. Ostalima se nije
sviao. Tjerao ih je da se zamisle nad sobom.
Ona je bila zadnja. Ustala je, pogledavajui uokolo po krugu ohrabrujuih
lica.
Grupa je pruala podrku. No svejedno e biti teko.
"Moje ime je Porunica ii", rekla je.
"Zdravo, ii", povikali su svi, u urnebesnom uzviku.
Duboko je udahnula, i izgovorila to.
"... i ja u ubijati ljude."
Eto. Sada se osjeala snanije.
Gosp. Laki je posegnuo, uhvatio joj ruku i prijateljski je stisnuo.
Gospoica eva ju je zagrlila. Sjela je.
"Hvala vam svima," rekao je dr. Ballance. "Vi ste vrlo znaajni za
Ugodno zelenilo, kao pojedinci i kao Grupa. Vi ste nai prvi savreni ljudi.
Kada odete odavde, za to ste skoro spremni, postii ete velike stvari. Ponijet
ete Ugodno zelenilo sa sobom. To se moda nee dogoditi uskoro, moda e
prije proi godine. No ja vjerujem u vas. Vi ste stvorenja budunosti. Vi ete
biti gospodari 1980-tih."

Ve sada su se u Grupi razvili sloeni meuodnosi. Gosp. Laki i Kapetan

Zloesti natjecali su se za prijateljstvo Ge. Prazne, no njoj se najvie sviao
Glasina. Mir je privlaila ii, no istovremeno je se i bojao.
"Da li bi nam netko htio neto rei?" pitao je dr. Ballance.
Kapetan Zloesti i Gosp. Laki podigli su ruke. Ga Prazna samo je
sijevnula oima, oekujui da e biti prva izabrana, bez potrebe da se javi.
"Uvijek vas dvojica", rekao je dr. Ballance. "Idemo danas uti nekoga od
tiih."
Pogledao ju je, a zatim produio dalje.
"Mir", rekao je doktor. "Da li ti ima neke misli za podijeliti s nama?"
Mladi je utio. On je bio neuobiajen ovdje. Nauio je prihvaati tko je i
to eli, no osjeao se nervozno kada je trebao govoriti u prisustvu "boljih".
Kada god je Ga Prazna drala govore o iskorjenjivanju lijenosti i o tome to je
najbolje za ljude, Mir je nervozno otvarao i sklapao svoje znojne dlanove, no
istovremeno je gledao enu s pogledom punim neeg poput ljubavi.
"Sa sam se pitao, kao," rekao je. "koji je najbolji put do kurvinog srca.
Mislim, fiziki. Izmeu kojih rebara treba ubosti, kao?"
Kapetan Zloesti se zagrcnuo s gnuanjem.
Mir je gledao nju. Podigla je svoju lijevu ruku kako bi joj se podigla
dojka, i dotaknula odmah ispod nje desnim kaiprstom.
"Otprilike ovdje", rekla je.
Mir se zacrvenio. "Hvala ti, ii."
Ostali su bili zaprepateni.
"Moramo li sluati ovo smee?" upitao je Kapetan Zloesti. "To je prava
prljavtina."
Mir je ovdje bio preko Socijalnoga, dok su ostali bili Privatni pacijenti.
"Vi ste doli do svoje posljednje barijere, Kapetane", izjavio je dr.
Ballance. "Vi - svi vi -poeli ste shvaati svoj potencijal, odbacili ste dijelove
linosti koje su vas zaustavljali. No prije nego odete sa svojom diplomom
Ugodnog zelenila, morate postati svjesni svoje srodnosti s Mirom. to god
govorili izvan ovog mjesta, morate u svom umu sauvati prostor kao to je
Ugodno zelenilo, gdje nema licemjerja. To e vas spustiti na zemlju, dati vam
snage. Svi mi moramo imati svoje tajne prostore. Mir e moda zaprljati svoje
ruke vie od vas, no to on ini bit e za Grupu, ba kao to e i ono to ete vi
initi biti za Grupu."
Ga Prazna snano je kimnula. Ona je razumjela.
"To je sve za danas", rekao je dr. Ballance, rasputajui Grupu. "ii,
ostani na trenutak. Moramo popriati." Ostali su ustali i otili. Ona je mirno
sjedila.
Nije znala koliko dugo je provela u Ugodnom zelenilu, mogli su proi
mjeseci ili dani. Bila je vraena nazad u jaslice i ponovno odgojena, ovaj puta s
ciljem i svrhom. Dr. Ballance bio je otac i majka njezinoj psihi, a Ugodno

zelenilo bilo joj je dom i kola.

Dr. Ballance je sjeo pored nje.
"Spremna si otii, ii", rekao joj je, drei ruku na njezinu koljenu.
"Hvala vam, doktore."
"No, neto mora prije uiniti."
"to to, doktore?"
"Ono to eli uiniti, ii. to bi voljela initi."
Lagano je zadrhtala. "Ubijati ljude?"
"Da, draga. Na panjacima je 'promatra ptica'. Fred Regent."
"Fred."
"Poznaje Freda, naravno. Jedan ovjek dolazi iz Londona. Pridruit e se
Fredu u Whipplewellu, u Koiji i konjima."
"Richard."
"Upravo tako, Porunice ii. Richard Jeperson."
Dr. Ballance je izvadio zamotani smotuljak iz svoje bijele kute i dao joj
ga. Odmotala je bijeli flanel, i nala ulateni srebrni skalpel.
"Otii e u Koiju i konje", rekao joj je. "Nai e Freda i Richarda.
Dovest e ih ovamo. I onda e ih ubiti za nas."
"Da, Doktore."
"Tada, kada proe taj zadnji ispit, pronai e ovjeka po imenu Edwin
Winthrop."
"Ve sam ga srela."
"Izvrsno. Dovedena si ovdje upravo u tu svrhu, da ubije Edwina
Winthropa. Nakon toga, moe se odmoriti. Siguran sam da e poslije biti i
drugih poslova, no Winthrop e biti tvoja primarna meta. Vanije je da on umre
nego da ti preivi. Da li razumije?"
Razumjela je. Ubiti Winthropa znailo joj je vie od vlastitoga ivota.
"Dobra djevojka. Sada idi na ruak. Danas, samo za tebe, vie deserta."
Ponovno je zamotala skalpel, i spremila ga u svoj dep.
"Bila si unutra pet dana, Ness", rekao joj je Fred.
"inilo se dulje", odvratila je. "Mnogo dulje."
Richard je mudro kimnuo. "Vrlo napredne metode, rekao bih."
Bili su stisnuti skupa u njezinu Elanu. Vozila je oprezno, preko panjaka.
Nakon mraka, ceste su postajale opasne.
"Bio sam blizu tebe u umi, prve noi", dodao je Fred. "U vojnikim
igrama. O emu se tamo radilo?"
Slegnula je ramenima.
Richard je bio tih. On je morao shvatiti. To bi stvari pojednostavilo.
Parkirala je sa strane.
"Ovdje poinje staza", pokazala je. "Do Ugodnoga zelenila."
"Ti vodi", rekao je Richard.

Hodali su kroz mranu umu. Na istini je zastala i pogledala gore u sjajni

polumjesec.
"Neto se uje", upozorio je Fred. "Posluajte."
Bio je to gajda, nariui Cinderella Rockefeller. Dr. Ballance je
zakoraio na istinu. Upalila su se svjetla. Ostatak osoblja Ugodnog zelenila
takoer je bio ovdje: Gospoica eva, Gospoica Kralji, i ostali. Na jednoj
strani stajala je Ga Prazna, zamotana u debeli plavi kaput.
"ini mi se da smo oekivani", polagano je rekao Richard.
"Uistinu", potvrdio je dr. Ballance.
Fred ju je pogledao, s bijesom u oima. Stisnuo je ake.
"To nije njena krivica", obratio mu se Richard. "Ona nije potpuno pri
sebi."
"Kopile", pljunuo je Fred na dr. Ballancea.
Ga Prazna se stresla od gnuanja nad rjenikom.
Dr. Ballance je zapoeo: "ii, ako bi mogla ... "
Izvadila je svoj skalpel i naslonila ga na Richardov vrat, odmah iza uha.
Znala je tono kako jako treba pritisnuti, koliko duboko zarezati i koliko
dugaak bi rez trebao biti. Iskrvario bi na smrt za manje od minute. ak je
procijenila pod kojim kutom treba zarezati da njezin do glenja dugaak smei
antilop kaput i uske izme od telee koe s visokim potpeticama ne budu
popricane.
"Ona je pravo blago, znate", dr. Ballance se okrenuo Richardu. "Moram
vam se zahvaliti to ste nam je poslali. Oivjela je cijelu Grupu. Zaista. Trebat
emo je, kao i ljude poput nje. Ona je tako otroumna, tako savrena, tako
koncentrirana."
Richard je bio oputen u njezinu naruju. Osjeala je kako mu kuca srce,
potpuno normalno.
"I potpuno luda, zar ne?" rekao je Richard.
"Luda? to bi to trebalo znaiti, gosp. Jeperson? U raskoraku s ostatkom
svijeta? to ako je ostatak svijeta lud? I to ako je vaa normalnost ono to vas
zadrava, to vas spreava da dostignete svoj potencijal? Tko od nas moe rei
da je uistinu zdrav? Uistinu normalan?"
"Ja mogu", rekla je Ga Prazna, tiho i odluno.
"Uvijek smo trebali lude ljude", nastavio je dr. Ballance. "Na kanjonu
Rorke, Dunkirku, bitci za Britaniju, Britanskom festivalu, trebali smo biti ludi
da nastavimo kao to smo i nastavili, i hvala bogu za tu ludost. Vremena se
mijenjaju, i trebat emo nove tipove ludosti. Ja to mogu omoguiti, gosp.
Jeperson. Ove ene su savrene, znate. One uope nemaju savjest, nikakve
osjeaje za druge. Znate li kako je to teko izbaciti iz enske psihe? Cijeli ivot
poduavamo nae keri da postanu majke, da vole i da se rtvuju. Ove dvije su
moja remek-djela. Porunica ii, va poklon nama, postat e najvei ubojica
naeg doba. A Ga Prazna je jo specijalnija. Ona e odnijeti moje ludilo i

proiriti ga po cijelom svijetu."

"Pretpostavljam da bi bilo suvino nazvati vas luakom?" usudio se
Richard.
Dr. Ballance se nasmijao.
Vanessa je drala Richarda malo izvan ravnotee, no drala ga je
uspravno. Otrica njezina skalpela bila je pritisnuta na njegovu vratnu arteriju,
mirno.
"Ness to nee uiniti", rekao je Fred.
"Mislite da nee?" Dr. Ballance se nasmijeio. "Svatko bi. Vi biste to
uinili, meni, ovog trenutka. To je samo stvar preusmjeravanja krugova,
primijeniti volju za vrijedni cilj. Ona ne osjea ljutnju, kajanje, mrnju ili radost
u onome to radi. Ona to samo radi. Kao otvara za konzerve."
"Vanessa", zazvao je Richard.
Klik.
To je bilo njeno ime. Ne ii.
Samo njegov glas i njezino ime. To je pritisnulo prekida unutar nje.
Davno, sklopili su dogovor. Kada je prvi put dola Richardu, pod
kontrolom neega drugog, bila je ono nitavilo do kojega ju je tretman u
Ugodnom zelenilu trebao dovesti. Uspjela je pobjei, uz njegovu pomo, i
ponovno izgraditi sebe, s njegovom ljubavlju i ohrabrivanjem. Bila je snanija
zbog toga. Njezino ime, koje je sama izabrala, bilo je sr njene snage. Bilo je to
kodno ime koje ju je probudilo iz transa.
Sve to joj se dogodilo u Ugodnom zelenilu sada vie nije imalo smisla.
Ona je bila Vanessa.
Ne ii.
Nije nita pokazala, nije se pomaknula.
No ponovno je bila ona stara.
"To je sve to treba", rekao je Richard, uspravljajui se. "Ime. Vi zapravo
ne radite ljude, Doktore. Vi ih samo krivotvorite. Poput igraaka na navijanje,
mogu raditi neko vrijeme. Tada prestanu. Kao Gosp. Radosni ... Gosp. Bolni ...
Gosp. Neprijatelj ... Gica Essex ... Zapovjednik Heroj?"
Jasno je izgovarao imena. Svako je bilo udarac za dr. Ballancea. Pokretna
strana njegova lica se ukoila te postala slina umrtvljenoj strani.
"Ova Grupa je bolja od njih."
"Nema vie greaka, ha? Oni su samo dovoljno ludi, no ne previe
slomljeni da ne bi mogli funkcionirati?"
Hladne oi Ge Prazne su ih fiksirale.
"Kako bi preivjeli u svijetu koji stvaramo", rekao je dr. Ballance, "svi
emo morati biti ludi."
Posegnuo je u svoj kaput i izvadio pitolj. U trenutku, Vanessa je bacila
svoj skalpel. Vrtio se u zraku, reflektirajui svjetlost, i uronio vrhom u elo dr.
Ballancea. Crvena kapljica je curnula, i on se sruio unazad.

Kada je posegnuo za pitoljem, priznao je svoj poraz. Sumnjao je u nju.

Na kraju, ipak je bio u krivu.
Sve joj se vratilo. Programiranje, muenje, dezorijentacija - koristili su
droge uz sve ostalo - raspalo se.
S vriskom, Gospoica Golubica bacila se prema njoj. Vanessa se zavrtjela
i udarila nogom pomonicu u lice. Djevojka se sruila unazad i ispruila na pod.
Skoila je nazad u uspravni poloaj i ponovno napala.
Nije joj bila dorasla. Gospoica Golubica bila je strunjak u barskim
tunjavama. Svi njezini pokreti dolazili su iz kukova i ramena. Vanessa se
koristila univerzalnim jeet kune do - vjetinom koju je razvio Bruce Lee, a koja
se u zadnje vrijeme poela nazivati kung fu - te ju je udarala nogama i rukama
dok se djevojka nije sruila.
Ostali su se povukli. Ga Prazna je odetala, u mrak.
Fred je provjerio dr. Ballancea, i odmahnuo glavom.
"Dobro uinjeno", rekao je Richard. "Nikada nisam sumnjao u tebe."
Bila je potpuno iscrpljena. Ponovno je bila na rubu da brizne u pla.
Richard ju je zagrlio i poljubio.
"Vjerovao sam u tebe, vie nego da odem sam ili poaljem Freda, jer
poznajem tvoje srce", njeno je rekao. "Nijedan od nas ne bi uspio preivjeti
Ugodno zelenilo. Mi smo ve u startu premrani. Mi bismo mogli postati
ubojice. Ti ne bi mogla. Ti ne moe. Ti si aneo milosra, ljubavi moja, a ne
aneo smrti."
Preko njegova ramena vidjela je Ballancea ispruena s metalnim
predmetom u glavi. Voljela je Richarda zbog toga to joj je govorio, no nije bio
u pravu. Ugodno zelenilo moda je nije uspjelo pretvoriti u ubojicu po naredbi,
no dr. Ballance ju je svejedno pretvorio u ubojicu. Nakon to je posumnjao u
nju, da li je na trenutak osjetio trijumf uspjeha?
"Radilo se o Winthropu", rekla je. "Nakon tebe i Freda, elio je da ubijem
Winthropa. To je bio dio nekoga plana."
Ozbiljno je kimnuo, shvaajui.
Coda: Ga M. T.
Na livadi za kroket Ugodnoga zelenila, Richard je pronaao orijentalnu
enu kako u lomau baca hrpe registara za spise. Fred ju je uspio savladati, no
ona je ve gotovo zavrila posao. Ormari za spise bili su izvueni iz montanih
zgrada i ispranjeni. Dokumenti pretvoreni u pepeo, i fotografije spaljene u
vatri.
Vanessa, zagrnuta u svoj kaput, jo je bila blijeda. Trebat e jo vremena
da se potpuno oporavi, no on je bio u pravu. Bila je vrsta.
Orijentalka - Gospoica eva - izvadila je mali bode te je zamahnula
nekoliko prema Fredovu trbuhu, primoravi ga na povlaenje. Onda je pokuala
zabiti no u vlastito srce.

Vanessa je, trgnuvi se iz oamuenosti, uspjela uhvatiti njezino zapee i

prisiliti ju da pusti no.
"Ne vie", rekla je.
Gospoica eva gledala ih je s mrnjom. Dr. Ballance nikako ne bi
odobravao takvu emociju.
Ostatak osoblja je nestao u noi, nestajui gdje god da takvi tipovi ame
izmeu dva plaena posla. Zaueni ljudi u kunim haljinama, izmeu njih i
ena s elektrinim pogledom koja je bila u umi, izili su van da vide zbog ega
je takva strka te su se nali naputeni. Ostali lanovi Grupe.
Automobilski farovi pretraivali su travnjake, bacajui sjenke na veliku
kuu. Vrata su se otvarala i ljudi su izlazili. Sve su to bili anonimci.
"Jeperson", zavikao je Garnett.
Whitehallov ovjek koraao je preko travnjaka, maui svojim
kiobranom kao tapom.
Richard je rairio ruke i nije osjeao nikakvu krivicu.
"Mislim da ete pronai da je dr. Ballance ozbiljno prekoraio svoje
ovlasti, gosp. Garnett. Ako pogledate uokolo, vidjet ete da se otvaraju ozbiljna
pitanja."
"Gdje je doktor?" zahtijevao je Garnett.
"U umi. Izgleda da je mrtav."
Slubenik je pobjesnio.
"U ruci dri pitolj. Mislim da je pokuao ubiti nekoga ili neto slino.
Vrlo vjerojatno mene."
Garnett je oigledno alio to Ballance nije u tome uspio. Bilo je
sramotno to e sve ovdje zavriti, mislio je Richard. Vani ljudi su sponzorirali
dr. Ballancea, i dali su zapovijed da djeluje protiv Kluba Diogenes. Winthrop e
se morbidno zabaviti kada sazna da je trebao biti krajnja meta ovog plana.
"No to nije ba uspijevalo", izjavio je Richard.
"to?" rekao je Garnett.
"Ballanceov Postupak ili kako god je on to zvao. Pokuavao je napraviti
djelotvorne psihopate, zar ne? No, nitko od njih nije nikada profunkcionirao.
Niste li primijetili? Pogledajte ih, jadne, izgubljene due."
Pokazao je na ljude u kunim haljinama. Vozila hitne pomoi su stigla, i
gostima Ugodnog zelenila pomagali su u njih ui.
"to mislite, to e sada ti ljudi raditi?"
Pored vozila hitne pomoi bio je parkiran auto iju siluetu je Richard i
predobro poznavao. Postojalo je samo pet Rolls-Royce ShadowShark
automobila; on ih je posjedovao tri, svi srebrne boje. Ovaj je bio nono crne
boje, sa zatamnjenim staklima u istom tonu. Mlai inovnik poput Garnetta
sigurno ne bi vozio takva antikrista ceste.
Prepoznat e taj auto u budunosti. I ovjeka u njemu, koji je naredio
njegovu i Edwinovu smrt.

Garnett se okrenuo i pourio preko travnjaka, da preda izvjetaj ovjeku u

ShadowSharku. ena iz ume pruala je vrst otpor bolniarima koji su joj
pokuavali pomoi da ue u vozilo hitne pomoi. Nita nije pitala, niti se nije
bunila, no nije se dala okrenuti niti uvui u vozilo.
"Tko je to?" pitao je Vanessu.
"Ga Prazna", rekla je. "Najbolja uenica."
Stresao se. Ga Prazna bila je potpuno, potpuno luda, pretpostavio je. No,
bila je snana, uma neoptereena suosjeanjem ili nesigurnou, karaktera
nepokvarena humorom ili velikodunou. U prekognitivnom bljesku koji ga je
na trenutak uinio slabim od uasa, vidio je hladan plavi plamen kako gori u
budunosti.
Konano su je smjestili u vozilo, no ona je to uinila kao kraljica koja se
uspinje na tron, okruena dvorjanima.
Hitna pomo je otila. ShadowShark je ostao jo trenutak. Richard je
zamislio hladne oi kako ga promatraju kroz crno staklo providno samo s jedne
strane. Tada se upalio motor i Rolls se povukao.
Pogledao je Freda i Vanessu. "Zaboravimo ovo mjesto", rekao je.
"To nee biti lako", primijetila je Vanessa.
"Onda emo se morati jae potruditi."

"LORDS OF QUARMALL", 1964.

FRITZ LEIBER
Fritz Leiber (1910. - 1992.) prvi je skovao pojam "swords and sorcery"
kojim je obiljeio pojavu jednog pod-anra SF-a. U meuvremenu, fantasy je
postao ono to je danas. Iako je Leiber poznat po svojim SF radovima za koje
je dobio breuljak nagrada, serijal o Fafhrdu i Sivom Miaru spada meu bolja
njegova djela.
Sa svojim prijateljem Harryjem Fischerom smislio je ta dva simpatina
karaktera koja su prvi puta zaivjela upravo u prii Gospodari Quarmalla, dok
je prvi objavljen Adeptov gambit, koji ste imali prilike itati u prethodnome
Monolithu. Pria koja slijedi, nove su dogodovtine, dakako, smijene, o
neobinom dvojcu u svijetu punom mistinosti i magije.
PREVEO MARIO JOVI

Gospodari Quarmalla
Prostorija je bila mrana, gotovo bolno mrana za nekoga tko je navikao
na otre konture i arko sunce. Nekoliko baklji na zidu koje su bile jedini izvor
svjetla lagano su tinjale, vie kao krijesnice nego kao prava vatra, iako su irile
ugodan miris. ovjek bi pomislio kako su stanovnici ovog mjesta prezirali
svjetlost i tolerirali je tek toliko, zbog stranaca.
Unato svojoj veliini, cijela je prostorija bila izdubljena u tamnom
kamenu - glatki pod, polirani zakrivljeni zidovi i strop u obliku kupole - ili je to
bila prirodna peina koju je ovjek dovrio, ili ju je ovjek u cijelosti napravio,
iako je pomisao na toliku koliinu posla bila gotovo nepodnoljiva. Iz brojnih
dubokih nia izmeu baklji svjetlucali su metalni kipovi, maske i predmeti
ukraeni draguljima.
Neprestano je puhao hladan povjetarac od kojeg su plaviasti plamici
treperili, a sa sobom je donosio kiselkaste mirise mokre zemlje i vlana kamena
koje slatkasti dim baklji nije mogao u potpunosti prikriti.
Jedini zvukovi bili su povremeno grebanje kamena po drvetu s druge
strane dugog stola gdje se odigravala igra s crnim i bijelim kamenjem - to i,
ispod prostorije, teka kripa velikih ventilatora koji su usisavali svje zrak u
posljednjem stadiju njegova puta od dalekog svijeta iznad i ubacivali ga u ovo
podruje ... i neprekidan mukli topot bosih nogu robova koji su pomou konih
remenica pokretali te velike drvene ventilatore ... i vrlo tiho mehaniko
stenjanje tih robova.
Nakon to je netko ovdje bio nekoliko dana, ili samo nekoliko sati,
izgledalo mu je kao da kripa ventilatora, priguen topot nogu i tiho stenjanje iz
izmuenih plua neprestano mrmore ime ovog podruja.
"Quarmall..." inilo se da nariu. "Quarmall... Quarmall je sve ..."
Sivi Miar, kroz ije su osjeaje i um ovi osjeti i misli izlazili i leprali,
bio je nizak miiav ovjek. Odjeven u nahero saivenu sivu svilu s nitima
konca tu i tamo, izgledao je nemirno poput risa i jednako opasno.
S velikog pladnja gljiva neobinih boja i oblika koji je stajao ispred njega,
Miar je prezirno izabrao i zagrizao onu koja je najnormalnije izgledala, sivu.
Njezin slatkast miris prikrio je neugodnu mu gorinu te je potajice ispljunuo
komad na dlan, spustio tu ruku pod stol i bacio vlane provakane komadie na
pod. Onda je, kisela izraza lica, poeo prstima obje ruke prelaziti preko drka
svog maa Skalpela i bodea Maje Pande, dok mu je um bio zabavljen
dosadom i crnim mislima.
S obje strane dugog uskog stola, u stolcima visokih naslona, sjedilo je
dvanaest suhonjavih staraca, elavih ili obrijane glave, brade i brkova,
napuenih usana, odjevenih samo u iste bijele tkanice. Jedanaest ih je napeto
gledalo u prazno i neprestano napinjalo svoje jadne miie sve dok nije

izgledalo da su im i ui napete, kao da se koncentriraju na nevidljiva

kraljevstva. Dvanaesti je svoj stolac malo okrenuo i igrao igru koja je
povremeno proizvodila tiho grebanje. Igrao ju je s Miarevim poslodavcem
Gwaayem, Gospodarom Donjih Razina Quarmalla i mlaim sinom Quarmalla,
Gospodara Quarmalla.
Iako je Miar ve tri dana bio u quarmallskim dubinama, nije se uope
zbliio s Gwaayem, tako da ga je znao samo kao blijeda, ljepukasta i tiha
mladia, za Miara, zbog vjenog sumraka i konstantne udaljenosti meu njima,
ne stvarnijeg od duha.
Miar nikada nije vidio igru koja se u nekim aspektima inila prilino
kompliciranom.
inilo se da je ploa zelena, iako je bilo nemogue biti siguran u boju u
neprestanom sumraku baklji, nije imala vidljivih kvadrata i oznaka, osim
fluorescentne linije na sredini izmeu protivnika koja je plou dijelila na dva
jednaka dijela.
Svaki je igra poinjao igru s dvanaest plosnatih okruglih figura
postavljenih na rub ploe. Gwaayeve su bile crne, njegov drevni protivnik imao
je bijele, tako da ih je Miar mogao razlikovati unato sumraku.
Cilj je igre izgleda bio za neodreenu udaljenost nasumce pomicati figure
prema naprijed i barem sedam postaviti na protivnikovo polje.
Ovdje su se javljale komplikacije jer se figure nisu pomicale rukama nego
samo koncentriranim gledanjem u njih. Oito, ako je netko gledao samo jednu
figuru mogao ju je pomaknuti prilino brzo. Ako je netko gledao vie njih,
mogao ih je pomicati u liniji ili gomili, ali puno sporije.
Miar jo uvijek nije bio u cijelosti uvjeren da je ono emu svjedoi
prikaz moi uma. Jo je uvijek pomiljao na uzice, neujno puhanje, profinjeno
pomicanje ploe ispod stola, mone bube ispod figura i skrivene magnete - jer
Gwaayeve su figure barem zbog svoje boje mogle biti neka vrsta magnetita.
Trenutno su Gwaayeve crne figure i stareve bijele bile nagomilane na
sredinjoj liniji, samo su se malo pomicale, onda je prednost najprije otila na
jednu stranu, pa na drugu. Stranja Gwaayeva figura iznenada se munjevito
pomaknula unatrag i jurnula prema otvorenom prostoru uz rub ploe. Dvije
stareve figure pomaknule su se kako bi je blokirale. Ostalih est Gwaayevih
figura formiralo je klin i prelo preko sredinje linije kroz na taj nain stvorenu
slabu toku. Dok su se dvije stareve figure vraale kako bi blokirale,
Gwaayeva figura uz rub ploe jurila je naprijed. Igra je zavrila - Gwaay to
niim nije pokazao, ali starac je nespretno poeo rukom vraati figure na
njihove poetne poloaje.
"Ej, Gwaay, to je bila lagana pobjeda!" viknuo je Miar drsko. "Zato ne
igra protiv dvojice? Stari je moda arobnjak Drugog Reda kad je tako slabo
igrao - ili je moda jadni naunik Treega."
Starac je pogledom punim otrova pogledao Miara. "Mi smo, sva

dvanaestorica, arobnjaci Prvog Reda i to smo jo od mladosti", izjavio je

pompozno. "To bi jako brzo nauio ako bi netko od nas uperio prst u tebe."
"uo si to je rekao", proaptao je Gwaay Miaru bez da se okrenuo
prema njemu.
Miar je izgledao mirno, barem izvana, i uzvratio: "Jo uvijek mislim da
bi mogao pobijediti dvojicu istovremeno, ili sedmoricu - ili cijelu oronulu
dvanaestoricu! Ako su oni Prvoga Reda ti si sigurno Nula ili Negativni."
Stareve usne tiho su se pokretale i pjenile od sline, ali Gwaay je tiho
rekao. "Kad bi samo tri moja vjerna maga izgubila svoju arobnjaku
koncentraciju, arolije mog brata Hasjarla prodrle bi iz Gornjih Razina i napale
bi me sve bolesti zlog svijeta i jo nekoliko koje postoje samo u Hasjarlovoj
bolesnoj mati - ili bih moda bio u potpunosti izbrisan s lica zemlje."
"Ako te devet od dvanaest moraju neprekidno uvati ne mogu se ba
naspavati", primijetio je Miar i odgovorio.
"Vremena nisu uvijek tako problematina", odgovorio je pospano Gwaay.
"Ponekad obiaji ili moj otac nalau primirje. Ponekad je tamno unutarnje more
mirno. Ali danas po odreenim znakovima znam da je pokrenut velik napad na
jetru, plua, krv, kosti i ostatak mog tijela. Dragi Hasjarl ima dvije skupine
arobnjaka koji su jedva inferiorni mojima - Drugi Red, ali Visoki Drugi - i
neprestano ih tjera. I meni se Hasjarl gadi kao to se tebi gade jednostavni
plodovi pognojenih nasada. tovie, noas moj otac Quarmall izrauje
horoskop u tornju Tvrave, visoko nad Hasjarlovim Gornjim Razinama, pa je
korisno zatvoriti sve pukotine."
"Ako ti nedostaje magine pomoi," uzvratio je hrabro Miar, "imam
aroliju ili dvije koje bi smrznule vjetice i arobnjake tvog starijeg brata!" I
istinu govorei, Miar je imao utavi pergament u svojoj vreici za jednu
aroliju - iako samo jednu aroliju - koju je arko elio isprobati. Dobio ju je od
vlastitog arobnjakog mentora i gospodara, Sheelbe Bezokog Lica.
Gwaay je odgovorio, tie nego ikada, tako da je Miar pomislio da ga ne
bi uo da su udaljeni jo jedan metar. "Tvoj je posao da zatiti moje tijelo od
Hasjarlovih maeva, osobito maa nekog velikog junaka kojega je navodno
angairao. Moji arobnjaci Prvog Reda zatitit e me od Hasjarlovih
arobnjakih billets-douxa5, Svatko se bavi svojim poslom." Lagano je pljesnuo
rukama. Vitka ropkinja se bez ikakva zvuka pojavila iz mranog prolaza iza
njega. Bez da ju je ijednom pogledao, Gwaay je tiho zapovjedio: "Jako vino za
naeg ratnika." Isparila je.
Starac je napokon s mukom postavio crne i bijele figure na njihove
poetne poloaje, a Gwaay ga je zamiljeno pogledao. Ali prije no to je
povukao potez, rekao je Miaru: "Ako ti vrijeme i dalje sporo prolazi, posveti
dio biranju nagrade koju e uzeti kad obavi svoj posao. I u svojoj potrazi
nemoj previdjeti djevu koja ti donosi vino. Njeno je ime Ivivis."
5

Billets-doux franc. ljubavno pismo (Prim. prev.)

Miar je na to zautio. Ve je izabrao vie od tuceta lijepih, skupih

predmeta iz Gwaayevih ladica i nia i zakljuao ih u praznu sobicu koju je
otkrio dvije razine nie. Ako se to otkrije, objasnit e kako je jednostavno
napravio nevinu selekciju pred zavrni izbor, ali Gwaay to moda nee tako
shvatiti, a Gwaay je bio pametan, sudei po nainu na koji je primijetio
odbaenu gljivu i ostale stvari.
Miaru nije palo na pamet da u sobicu takoer zakljua djevojku ili dvije,
iako je, mora se priznati, to bila privlana ideja.
Starac je proistio grlo i cerekavo rekao: "Gospodaru Gwaay, neka ovaj
ambiciozni ratnik iskua svoje arobnjake trikove. Neka ih iskua na meni!"
Miar se uzbudio, ali Gwaay je samo podigao ruku blago zatresavi
glavom i prstom pokazao plou; starac je posluno poeo misliti figuru
naprijed.
Miar se pokunjio. Poeo se osjeati vrlo usamljeno u ovom mranom
podzemlju gdje su svi govorili i kretali se aptom. Istina, kad mu je Gwaayev
izaslanik pristupio u Lankhmaru, Miar je bio spreman prihvatiti ovaj solo
posao. Bila bi dobra lekcija za njegova lajavoga kompanjona Fafhrda kad bi
njegov mali sivi prijatelj (i mozak) jedne noi bez rijei nestao ... a onda se
vratio za, recimo, godinu dana s ogromnom krinjom punom blaga i
podrugljivim smijekom.
Miar je ak bio sretan cijelim dugim putem karavanom na jug od
Lankhmara do Quarmalla, du rijeke Hlal, pored jezera Pleea i kroz Planine
Gladi. Bilo je uistinu zadovoljstvo ljuljati se na devinim leima daleko od
Fafhrdova ogromnog tijela, svadljivosti i hvalisanja, dok su noi postajale
plavije i toplije, a zvijezde neobina hladna sjaja poele provirivati iza junog
obzora.
Ali sada su prole tri noi u Quarmallu od njegova potajnoga dolaska u
Donje Razine - tri noi i tri dana, ili bolje reeno sto etrdeset etiri beskrajna
polusata podzemnog sumraka - i ve je nesvjesno poinjao eljeti da je Fafhrd
ovdje, a ne pola kontinenta dalje u Lankhmaru - ili ak i dalje od toga ako je
proveo u djelo svoje maglovite planove za posjet svojoj sjevernoj domovini.
Netko s kim e piti, u svakom sluaju - a ak bi i glasna prepirka bila pozitivno
osvjeavajua nakon sedamdeset dva sata niega osim utljivih slugu,
arobnjaka u transa, kuhanih gljiva i Gwaayeve neprestane tihe staloenosti.
Uz to se inilo da Gwaay samo eli da njegov moni borac neutralizira
prijetnju junaka kojeg je Hasjarl navodno potajice unajmio kao to je Gwaay
provercao Miara. Da je Fafhrd ovdje, on bi mogao biti Gwaayev borac, dok bi
Miar imao bolju priliku da Gwaayu prikae svoje magine talente. Jedna
arolija koju je imao u vreici - dobio ju je od Sheelbe kao nagradu za priu o
Cluthoovim perverzijama - zauvijek bi uvrstila njegovu reputaciju smrtonosno
monog arhimaga, bio je siguran u to.
Miar se trgnuo iz matanja i ugledao ropkinju Ivivis kako klei pred njim

- nije mogao rei koliko je dugo bila tamo - i nudi mu pladanj od slonovae na
kojem su se nalazili iroki kameni vr i bakreni pehar.
Kleala je s jednom nogom savinutom, drugu je ispruila iza sebe kao u
maevalakom stavu, napinjui kratku zelenu suknju svoje tunike, dok je
ispruenim rukama nudila pladanj.
Njeno vitko tijelo bilo je izuzetno gipko - bez napora je odravala sloenu
pozu. Njezina lijepa ravna kosa bila je blijeda poput njene koe - i jedna i druga
imale su boju duha. Miaru je na pamet palo kako bi vrlo lijepo izgledala u
njegovoj sobici, moda bi joj na grudima poivala ogrlica od velikih crnih
bisera koje je otkrio na gomili iza kositrene figure u jednoj od Gwaayevih nia.
Ipak, kleala je to je dalje mogla od njega i jo uvijek nudila pladanj, oi
su joj bile ponizno sputene, nije ak ni trepnula na njegovo prijazno mrmljanje
- to je predstavljalo jedini pristup koji je u ovom trenutku smatrao prikladnim.
Uzeo je vr i pehar. Ivivis je jo vie pognula glavu, a onda neujno
nestala.
Miar je nalio prst krvavocrvenoga, gustog vina i otpio gutljaj. Imalo je
jak slatkast okus, ali s naznakom gorine. Pitao se je li dobiveno od grimiznih
otrovnih gljiva.
Crne i bijele figure kripavo su se pomicale prema eljama Gwaaya i
staroga. Blijedi plamenovi baklji treperili su na neprekidnom hladnom
povjetarcu, dok su robovi na ventilatorima i njihove bose noge na konim
remenicama i sami veliki nevidljivi ventilatori na svojim ogromnim osovinama
beskrajno mrmljali: "Quarmall ... Quarmall je sve ... Quarmall... Quarmall je
sve ..."
U isto tako velikoj prostoriji mnogo razina vie, ali jo uvijek pod
zemljom - prostoriji bez prozora gdje su baklje gorjele jae i crvenije, ali njihov
je sjaj bio neutraliziran jetkom maglicom gusta dima, tako da je i ovdje takoer
konani efekt bio razdraujui sumrak - Fafhrd je sjedio na kraju stola.
Fafhrd je inae bio udovino miran ovjek, ali sada je nervozno bubnjao
prstima po stolu, na rubu da si prizna kako eli da je Sivi Miar ovdje, a ne u
Lankhmaru ili moda u nekoj frci u pustinjskim Istonim Zemljama.
Miar bi, pomislio je Fafhrd, moda imao vie strpljenja za odgonetavanje
tajnog i iskvarenog ponaanja ovih podzemnih Quarmallaca. Miar bi moda
lake mogao podnijeti Hasjarlovu odvratnu privrenost muenju, a mala siva
budala barem je bila ljudsko bie s kojim bi mogao piti.
Fafhrdu je bilo drago to se udaljio od Miara i njegovih tatina,
lukavtina i brbljanja kad ga je Hasjarlov posrednik kontaktirao u Lankhmaru,
obeavi veliku plau za Fafhrdov trenutan, tajan i usamljen dolazak. Fafhrd je
malom ak napomenuo kako moda odjedri sa svojim sjevernjakim
zemljacima koji su plovili Unutarnjim morem.
Nije objasnio Miaru da je brod, im se Fafhrd ukrcao na njega, odjedrio
na jug, a ne na sjever, uz zapadnu obalu Lankhmara na ogromnom Vanjskom

moru.
Bilo je to idilino putovanje - tu i tamo malo pljakanja, unato kiselim
primjedbama Hasjarlova izaslanika, borbe sa estokim olujama, takoer i s
divovskim lignjama, raama i zmijama koje su se sve ee pojavljivale na
Vanjskome moru to bi vie ili na jug. Prisjetivi se toga, Fafhrdovi su prsti
usporili kuckanje, a usne su mu gotovo oblikovale smijeak.
Ali ovo je sada Quarmall! Ova beskrajna smrdljiva arolija! Ovaj Hasjarl
opsjednut muenjem! Fafhrdovi su prsti opet poeli mahnito kuckati.
Pravila! - ne smije istraivati prema dolje, jer je to vodilo prema Donjim
Razinama i neprijatelju. Niti smije istraivati prema gore - to je put prema
odajama Oca Quarmalla, svetinja. Nitko ne smije znati za Fafhrdovu prisutnost.
Mora se zadovoljiti s takvim piem i inferiornim djevojurama koje su
dostupne u Hasjarlovim ogranienim Gornjim Razinama. (Oni su ove mrane
labirinte i kripte nazivali gornjim)
ekanje! - ne smiju sakupiti svoje snage, spustiti se i unititi brataneprijatelja Gwaaya; to je nezamislivo brzanje. Ne smiju ak ni zaustaviti
ogromne ventilatore, ije je neprestano cviljenje probijalo Fafhrdove ui, koji su
slali zrak na prvom stadiju putovanja prema Gwaayevu podzemlju, a kroz druge
bunare u kamenu izvlaili ustajali - ne, ti ventilatori nikad ne smiju biti
zaustavljeni, jer Otac Quarmall bi se namrtio na bilo koju borbenu taktiku koja
je guila vrijedne robove; a od onoga na to bi se Otac Quarmall namrtio,
njegovi su se sinovi drhtei udaljavali.
Umjesto toga Hasjarlov ratni savjet mora planirati dugogodinje
kampanje naoruane uglavnom magijom i razmatrati zauzimanje Gwaayevih
Donjih Razina etvrt tunela - ili etvrt nasada gljiva - po napadu.
Tajne! - gljive moraju biti posluene uz svaki obrok, ali se nikad ne jedu
pa ak ni ne kuaju. Peeni takor je, s druge strane, vrhunska poslastica. Noas
e Otac Quarmall raditi vlastiti horoskop i iz nekog razloga to praznovjerno
gledanje u zvijezde i piskaranje imat e brojne tajanstvene posljedice. Sve djeve
moraju dvaput glasno zavritati kad im se predloi intimnost, bez obzira na
njihovo kasnije ponaanje. Fafhrd se nikad Hasjarlu ne smije pribliiti blie od
dometa dugog bodea - pravilo koje Fafhrdu nije davalo ansu da otkrije kako
Hasjarl uspijeva nikad ne propustiti niti jedan detalj onoga to se oko njega
dogaa, kad gotovo cijelo vrijeme ima potpuno zatvorene oi.
Moda Hasjarl posjeduje neku vrstu vidovitosti kratkog dometa, ili mu
moda najblii rob neprimjetno ape sve to se dogaa, ili moda - pa, nije bilo
naina da Fafhrd sazna.
Ali Hasjarl je nekako vidio stvari zatvorenim oima.
Ovaj Hasjarlov jednostavni trik oito mu je uvao oi od iritacije jetkim
dimom, od kojeg su oi Hasjarlovih arobnjaka i samog Fafhrda bile krvave i
suzne. Ipak, poto je Hasjarl inae bio vrlo energian i nemiran princ - njegovo
krivonogo nakazno tijelo i neskladne ruke neprestano su bili u pokretu, grimase

su se neprekidno mijenjale na njegovome runom licu - detalj mirno zatvorenih

oiju bio je osobito uznemiruju i zastrauju.
Sve u svemu, Fafhrdu je bilo zlo od Gornjih Razina Quarmalla iako je u
njima bio jedva tjedan dana. ak se i poigravao milju da prevari Hasjarla i
prijee njegovu bratu, ili postane dounik njegova oca - iako ni oni, kao efovi,
ne moraju predstavljati napredak. Ali uglavnom je elio u borbi susresti toga
Gwaayog junaka o kojem je toliko sluao - susresti ga i ubiti, a onda preko
ramena prebaciti svoju nagradu (po mogunosti djevu bujnih oblina s vreom
zlata u svakoj ruci) i zauvijek okrenuti lea prokletom brdu Quarmalla i
njegovim mranim hodnicima ispunjenim aptom.
Unavali oaja sklopio je ruke oko drka svog maa Sivoibe.
Hasjarl je to vidio, iako su Hasjarlove oi bile zatvorene, jer se njegovo
pritavo lice, zaklonjeno dvadeset etvoricom bradatih arobnjaka u haljama
stisnutih rame uz rame, hitro okrenulo prema Fafhrdu. Onda je, s oima jo
uvijek zatvorenima, Hasjarl poeo kriviti usta kao uvod u govor i piskutavim
glasom povikao: "Ha, udi za borbom, ha, Fafhrde, moj mome? Dri ga u
koricama! Reci mi, to ti misli kakav je ovjek taj ratnik - onaj od kojeg me
titi - Gwaayev strani ubojica? Pria se da je snaniji od slona, i lukaviji od
samih Zobolda?" Hasjarl je uz posljednji trzaj uspio, jo uvijek bez otvaranja
oiju, s iekivanjem pogledati Fafhrda.
Fafhrd je ovakve prie sluao cijeli protekli tjedan, pa je odgovorio uz
prezirno frktanje:
"Zutt! To e rei o svakome. Znam. Ali ako mi ne omoguite neto akcije
i s oiju mi ne maknete ove bradate vree buha -"
Zaustavivi se na vrijeme, Fafhrd je iskapio vino i peharom udario po
stolu traei jo. Jer iako se Hasjarl ponaao poput idiota i izgledao poput
ocelota, posluivao je izvrsno vino od groa dozrela na toplim smeim
padinama brda Quarmalla ... i nema ga smisla podbadati.
Hasjarl se nije uvrijedio - ili ako jest, iskalio se na svojim bradatim
arobnjacima, jer je u trenu poeo nalagati jednomu da paljivije izrie svoje
rune, pitao drugoga jesu li njegove biljke dovoljno smrvljene, podsjetio treeg
da je vrijeme da tri puta pozvoni odreenim srebrnim zvoncem, i sve u svemu
ponaao se prema njima kao da su oni kolarci, a on njihov uitelj orlovskog
pogleda - iako je Fafhrdu reeno da su oni magi Prvog Reda.
Dvostruka skupina arobnjaka poela se nervozno komeati, svaki sa
svojom arolijom - kemijali su, vadili crne kapi iz prljavih epruveta, mahali
tapiima, iglama ubadali figurice, prstima ispisivali drevne simbole u zraku, iz
svojih vrea pred njega stavljali jo smrdljivih fetia i tako dalje.
Iz sati provedenih za stolom, Fafhrd je saznao kako je veina arolija bila
smiljena kako bi na Gwaaya poslala odvratne bolesti; Crnu kugu, Crvenu
kugu, Smrt bez kostiju, Propast bez kose, Lagano truljenje, Brzo truljenje,
Zeleno truljenje, Krvavi kaalj, Greve u elucu, Malariju, Proljev, pa ak i

mrklje u nosu. Gwaayevi vlastiti arobnjaci, zakljuio je, odbijali su ove zle
ini protuarolijama, ali ideja je bila neprestano ih slati u nadi da e
protivnicima jednoga dana popustiti panja, makar na trenutak.
Fafhrd je u stvari elio da Gwaayeva kvadra moe poslati arolije bolesti
na njihove poiljatelje u crnim haljama. Postao je umoran ak i od teko
razumljivog astrolokog znamenja koje je zlatom i srebrom bilo uiveno na te
halje, od traka i vrijednih iica koje su bile mistino upletene u njihove duge
brade.
Hasjarl je za promjenu irom otvorio oi dok su njegovi arobnjaci
mahnito radili, i uz preliminarno grenje usana rekao Fafhrdu: "Znai eli
akciju, ha, Fafhrde, moj mome?"
Fafhrd, koga je uistinu ivcirao posljednji epitet, poloio je lakat na stol,
tom rukom mahnuo Hasjarlu i rekao: "elim. Miii e mi zakrljati. Vi imate
jake ruke, gospodaru Hasjarle. to kaete da pokuamo obarati ruke?"
Hasjarl se zlokobno zacerekao i propitao: "Sada idem igrati drugu igru
obaranja ruku sa slukinjom za koju se sumnja da je opila s jednim od
Gwaayevih paeva. Nijednom nije zavritala ... onda. Hoe li mi se pridruiti i
gledati akciju, Fafhrde?" Naglo je opet zatvorio oi uz efekt stavljanja dvije
tanke kone maske - ipak, zatvorio ih je tako vrsto da nije bilo teorije da kilji.
Fafhrd se naslonio i malo pocrvenio. Hasjarl je naslutio Fafhrdov prezir
prema muenju jo u prvoj Sjevernjakovoj noi u quarmallskim Gornjim
Razinama i od onda nije propustio priliku istaknuti ono to je Hasjarl zasigurno
smatrao Fafhrdovom slabou.
Kako bi prikrio nelagodu Fafhrd je iz tunike izvukao malu knjigu ivanih
stranica pergamenta. Sjevernjak se mogao zakleti da Hasjarlove vjee nisu
zatreperile nijednom od zatvaranja, ali zlikovac je povikao: "Znamen na
koricama te knjige govori mi da je to neto od Ningaublea od Sedam Oiju. to
je to, Fafhrde?"
"Osobna stvar", rekao je Fafhrd odrjeito. Istinu govorei, bio je
uznemiren. Sadraj knjige bio je takav da ga se nije usuivao pokazati Hasjarlu.
I ba kao to je zlikovac nekako znao, na vrhu pergamenta nalazila se crna ruka
sa sedam prstiju, svaki je prst umjesto nokta imao oko - jedan od mnogih
znakova Fafhrdova arobnjakog pokrovitelja.
Hasjarl je hroptavo zakaljao. "Nijedan Hasjarlov sluga nema osobnih
stvari", izjavio je. "Ipak, o tome emo razgovarati neki drugi put. Dunost
zove."Ustao je sa stolca i mrko gledajui arobnjake poeo prodorno vikati na
njih. "Ako kad se vratim naem ijednog kako drijema umjesto da baca ini bilo
bi mu bolje - ah, da, i njegovoj majci takoer - da je bio roen s robovskim
lancima na nogama!"
Zastao je, opet se okrenuo prema Fafhrdu i brzo, a ipak podrugljivo
rekao: "Djevojka se zove Friska. Ima samo sedamnaest godina. Ne sumnjam da
e igrati obaranje ruku vjeto i uz mnogo armantnih uzvika. Razgovarat u s

njom, podue. Ispitivat u je dok u okretati polugu, vrlo polagano. A ona e

odgovoriti, komentirati, opisivati svoje osjeaje, krikovima ako ne rijeima.
Siguran si da ne eli ii?" Praen zlokobnim cerekanjem, Hasjarl je brzo izaao
iz prostorije, crvene baklje u prolazu osvjetljavale su njegovo krivonogo
monstruozno tijelo krvlju.
Fafhrd je zakrgutao zubima. Trenutno nije nita mogao uiniti.
Hasjarlova muionica takoer je bila njegova straarnica. Sjevernjak je ipak u
mislima zacrtao namjeru, ili moda obvezu.
Kako bi skrenuo misli s odvratnih pomisli na muenje poeo je paljivo
opet itati malu knjigu koju mu je Ningauble dao kao neku vrstu nagrade za
prijanje usluge, ili osiguranje buduih, u noi kad je Sjevernjak napustio
Lankhmar.
Fafhrd se nije brinuo kako e Hasjarlovi arobnjaci zavirivati to ita.
Nakon posljednje prijetnje njihova gospodara svi su bili mahnito i panino
zaposleni arolijama poput bradatih crnih mrava.
Quarmall mi je prvi put privukao panju (Fafhrd je itao Ningaubleov
sitan rukopis, ili pipkopis) izvjeem kako odreeni prolazi ispod njega idu
duboko ispod Mora i ire se do odreenih peina gdje bi mogli obitavati neki
ostaci Drevnih. Naravno, poslao sam pijune kako bi provjerili istinitost
izvjea: poslao sam dvojicu dobro uvjebanih i dragocjenih pijuna (takoer i
dvojicu koja e paziti na njih) kako bi otkrili injenice i prikupili naklapanja.
Nijedan se par nije vratio, niti su poslali poruke ili znake objanjenja, niti su se
uope javili. Postao sam znatieljan; ali u to vrijeme nisam bio u mogunosti
odvojiti dragocjeni materijal na tako nesigurnu i opasnu avanturu, pa sam ekao
sve dok mi informacija ne postane dostupna (kao to se uvijek dogaa).
Nakon dvadeset godina, moja je diskrecija nagraena. (Nastavljao je
rkavi rukopis dok je Fafhrd itao dalje.) Doveden mi je stravino unakaen i
osobito blijed starac. Zvao se Tamorg, i njegova je pria bila zanimljiva unato
pripovjedaevoj nesuvislosti. Tvrdio je kako je otet iz karavane kao djeak i
odveden u ropstvo u Quarmall. Tamo je bio rob u Donjim Razinama, duboko
ispod zemlje. Tamo nema prirodnog svjetla, jedini zrak usisava se kroz labirint
peina pomou velikih ventilatora gonjenih remenicama; zbog toga je bio tako
blijed i openito neobina izgleda.
Tamorg je s prilino gorine spominjao te ventilatore jer je due no to je
elio zamisliti bio okovan za jednu od tih beskonanih remenica. (U stvari nije
znao koliko dugo, poto u Donjim Razinama, po njegovim rijeima, nije bilo
praenja vremena.) Na posljetku je puten s beskrajnog hodanja, koliko sam iz
njegove nesuvisle prie mogao shvatiti, izumom ili uzgojem posebne vrste
robova koji su bolje sluili svrsi.
Iz ovoga sam zakljuio kako su gospodari Quarmalla dovoljno
zainteresirani za ekonomiju svojih imanja da bi ih unaprjeivali: rijetkost meu
gospodarima. to vie, ako su ovi specijalni robovi uzgajani, ivotni vijek tih

gospodara sigurno je neizbjeno dui nego inae; ili je inae suradnja izmeu
oca i sina savrenija od bilo kojeg obiteljskog odnosa koji sam zabiljeio.
Tamorg je rekao kako je poslije kopao, zajedno s jo osam robova koji su
takoer bili dovedeni s ventilatora. Natjerali su ih da poveaju i produe
odreene prolaze i prostorije; tako da je neko vrijeme kopao i krampao. To je
vrijeme sigurno bilo dugo, jer sam detaljnim ispitivanjem saznao da je Tamorg
sam iskopao i poploio prolaz dug tisuu dvadeset koraka. Ti robovi nisu bili
okovani, osim ako su bili ludi, niti ih je bilo neophodno tako sputavati, jer te su
Donje Razine labirint unutar labirinta, i nesretni rob koji bi odlutao s poznatih
putova imao je malo anse vratiti se. Ipak, govorka se, rekao je Tamorg, da su
gospodari Quarmalla imali odreene robove od kojih je svaki zapamtio dio
konstantno rastueg labirinta. Na taj su nain mogli sigurno putovati i
komunicirati izmeu razina.
Tamorg je na posljetku pobjegao kad je sluajno probio zid ondje gdje je
kopao. Poveao je otvor krampom i zastao kako bi zavirio. U tom ga je trenutku
drugi rob gurnuo i Tamorg je naglavake odletio u otvor koji je napravio. Na
sreu, vodio je u ponor na ijem je dnu prolazila brza, ali duboka podzemna
rijeka, u koju je Tamorg pao. Kako je plivanje umjetnost koja se teko
zaboravlja, uspio se odrati na povrini sve dok nije izaao na vanjski svijet.
Nekoliko je dana bio zaslijepljen sunevom svjetlou i osjeao se ugodno
samo pri priguenoj svjetlosti baklji.
Detaljno sam ga ispitao o mnogim zanimljivim fenomenima koji su
sigurno cijelo vrijeme bili ispred njega, ali njegovi odgovori bili su vrlo
nezadovoljavajui, poto je bio neznalica u svim metodama opaanja. Ipak sam
ga postavio kako straara u D-eovoj palai - jer elim znati za njegove dolaske i
odlaske. Toliko o tom izvoru informacija.
Moje zanimanje za Quarmall pobueno je (nastavljala se Ningaubleova
knjiga) i apetit mi je pojaan ovim malim obrokom injenica, pa sam se
usredotoio na pronalaenje novih informacija. Kroz svoju vezu sa Sheelbom
kontaktirao sam Eeacka, Gospodara takora; namamio sam ga da me posjeti
obeanjem otkrivanja skrivenih prolaza do itnih zaliha Lankhmara. Njegov se
posjet pokazao i beskorisnim i uznemirujuim. Beskorisnim zato to se
pokazalo da se takori u Quarmallu jedu kao poslastica i love ih zbog hrane
pomou vrlo dobro uvjebanih lasica. Naravno, u takvim uvjetima svaki takor
unutar zidina Quarmalla imao je malo anse za pijuniranje osim iz nesigurnog
poloaja u loncu. Eeackova osobna kohorta bezbrojnih takora, smrdljivih i
izgladnjelih, prodrla je sve jestivo na dohvatu svojih otrih zuba; i iz samilosti
zbog jadnog stanja u kojem sam ostao, Eeack mi je uinio uslugu i pozvao
Scraa da se probudi i razgovara sa mnom.
Scraa (nastavljale su se Ningaubleove biljeke) je jedan od onih eonima
starih ohara koji su egzistirali istovremeno s onim monstruoznim reptilima koji
su neko vladali svijetom, i ija rasna sjeanja seu u maglu vremena prije no

to su se Drevni povukli s povrine. Scraa mi je ispriao sljedeu kratku

povijest Quarmalla, uredno zapisanu na neobinom pergamentu sastavljenom
od preanih, savreno izglaenih i vjeto povezanih pokrova krila kukaca.
Dodajem njegov dokument i ispriavam se na poneto turom i dosadnom stilu.
"Grad-drava Quarmall dom je civilizacije gotovo nezapamene u sferi
antropoidne organizacije. Moda je najblia analogija koja bi se mogla nai
mravlja zajednica s robovima-radnicima. Podruje Quarmalla je u sadanjem
trenutku ogranieno na malu planinu, ili veliko brdo na kojem se nalazi; ali,
poput rotkvice, vei je njegov dio ispod povrine. Nije uvijek bilo tako.
Neko su gospodari Quarmalla vladali velikim poljima i beskrajnim
morima; njihovi brodovi jedrili su izmeu svih poznatih luka i njihovi su
karavani putovali od mora do mora. Vlast Quarmalla je polagano poputala od
plodnih dolina i ogoljelih litica, iz opustoenih mjesta i otvorenog mora;
nevoljko, ali gospodari Quarmalla bili su prisiljeni na povlaenje. Neumoljivo
su tjerani, godinu za godinom, generaciju za generacijom, sa sveg svog
vlasnitva; sve dok na posljetku nisu ogranieni na to posljednje i najpouzdanije
uporite, nesavladivi dvorac Quarmall. Uzrok ovog progona izgubljen je u
magli legende; ali najvjerojatniji su uzrok one odvratne aktivnosti koje ak i
dandanas za okolinu znae da je Quarmall neist i proklet.
Kako su gospodari Quarmalla bili tjerani, poraeni unato svojim
arolijama i hrabrosti, kopali su ispod tog posljednjeg, ogromnog uporita sve
dublje i dublje. Svaki je idui gospodar kopao dublje u utrobu malog brda na
kojem je poivala Tvrava Quarmall. Na posljetku su sjeanja na prolu slavu
izblijedjela i zaboravljena i gospodari Quarmalla koncentrirali su se na svoje
labirinte tunela i iskljuili vanjski svijet. U potpunosti bi zaboravili vanjski
svijet da nije bilo stalne i rastue potrebe za robovima i hranom za te robove.
Gospodari Quarmalla bili su glasoviti magi i vjeti u prakticiranju
Umjetnosti. Govorkalo se kako svojom vjetinom mogu zaarati ljudima i tijela
i due u ropstvo."
Scraa je napisao samo toliko. Sve u svemu bila je to vrlo
nezadovoljavajua gomila naklapanja: jedva i rije o onim intrigantnim
prolazima koji su mi u poetku pobudili zanimanje; nita o strukturi zemlje ili
njenih stanovnika; ak ni karta! Ali ipak, jadni drevni Scraa ivi gotovo u
cijelosti u prolosti - sadanjost e mu postati bitna tek za eon ili dva.
Ipak, vjerujem kako poznajem dva tipa koje bi se moglo uvjeriti da tamo
odu u misiju ... (Ovdje su Ningaubleove biljeke zavravale, na Fafhrdovu
veliku razdraenost i sumnjiavu zbunjenost - a takoer stvarale sramotnu
nelagodu, jer sada opet mora razmiljati o nepoznatoj djevojci koju Hasjarl
mui.)
Izvan Quarmallskog brda sunce je prolo zenit i sjene su se poele
izduivati. Veliki bijeli bikovi uprli su svoju snagu u vuenje jarma. Nije to bilo
prvi put, niti e biti zadnji, znali su. Svakog mjeseca kad bi prili ovom blatnom

dijelu puta njihov bi ih gospodar mahnito udarao i bievao, pokuavajui ih

natjerati do brzine koju, po prirodi, nisu sposobni dosei. Napinjali su se dok
jaram nije zakripao, sluali su to su najbolje mogli: jer su znali da e ih kad
prou ovaj dio puta gospodar nagraditi komadom soli, grubim tapanjem i
malim odmorom od posla. Na nesreu, ovaj je dio puta ostajao blatan dugo
nakon to su kie prestale; gotovo od jedne sezone do druge. Na nesreu,
trebalo je dugo da ga se prijee.
Njihov je gospodar imao razloga to ih tako biuje. Ovo je mjesto njegov
narod smatrao prokletim. S ovog su se zavoja mogli vidjeti tornjevi Quarmalla;
a to je jo vanije, ti su tornjevi gledali na put, ak i kad onaj koji je gledao
gore nije mogao vidjeti njih. Nije bilo zdravo gledati tornjeve Quarmalla, ili biti
gledan s njih. Bilo je dovoljno razloga za to. Gospodar volova potajice je
pljunuo, prstima napravio vidljivu gestu i bojaljivo bacio pogled preko ramena
na visoke ukraene tornjeve dok je prelazio posljednju blatnu lokvu. ak je i u
ovom letiminom pogledu ugledao bljesak, jarko iskrenje s najviega tornja.
Drhtei je uao u dobrodoli zaklon drvea i zahvalio bogovima koje je tovao
na svom bijegu.
Veeras e imati o emu priati u taverni. Ljudi e mu kupovati vreve
vina da ga napiju, i gorko biljno pivo. Veeras moe biti glavni. Ah! Da nije
njegove brzine moda bi ak ve sada bez due prilazio monim vratima
Quarmalla; tamo bi sluio sve dok bi imao tijelo, a ak i kasnije. Jer prialo se o
takvim arolijama, i drugim stvarima, meu starcima u selu: prie koje nisu
sadravale moralnu poruku, ali su svi ljudi marili za njih. Nije li prole Zmijske
veeri mladi Twelm otiao izvan ljudskog pogleda? Nije se uplaio tih pria i
pijan je otiao pod terase Quarmalla. Naravno, tako je! Takoer je istina da ga je
njegov manje hrabri prijatelj vidio kako hrabro tetura sve do posljednje, najvie,
terase, gotovo do vrha; tada,, kad se Twelm uznemiren neim nepoznatim,
okrenuo kako bi pobjegao, njegovo je zgreno tijelo navrat-nanos povueno
natrag u tamu. Ni krik se nije uo kako bi oznaio odlazak Twelma s ove zemlje
i iz ljudskog pogleda. Juln, manje hrabri ili manje blesavi Twelmov prijatelj, od
tada je vrijeme provodio u neprekidnoj magli pijanstva. I nije nou elio izai
van.
Cijelim putem do sela, gospodar volova je razmiljao. Pokuavao je u
svom tupavom seljakom umu smisliti metodu kojom bi se prikazao junakom.
Ali dok je s mukom konstruirao jednostavnu, hvalisavu priu, podsjetio se na
sudbinu onoga koji se usudio hvaliti kako je opljakao vinograde Quarmalla;
onoga ije je ime izgovarano samo aptom, potajice. Voza se tako zadovoljio
zadrati na injenicama, jednostavnima kakve su bile, i pouzdati se u atmosferu
straha koju e, znao je, pobuditi bilo kakva manifestacija aktivnosti u
Quarmallu.
Dok je voza jo uvijek bievao svoje volove, Miar je gledao kako
dvojica ljudi-sjena igraju svoju misaonu igru, Fafhrd se nalijevao vinom kako bi

utopio pomisli na nepoznatu djevojku koju mue - u isto je vrijeme Quarmall,

Gospodar Quarmalla izraivao vlastiti horoskop za iduu godinu. Radio je u
najviem tornju Tvrave, podeavao je ogromni astrolab i druge masivne
instrumente potrebne za precizna oitanja.
Poslijepodnevno sunce zagrijavalo je malu prostoriju kroz vezene
zavjese; zrake su se reflektirale s poliranih ploha i pritom lomile u dugine boje.
Bilo je toplo, ak i za lagano odjevena starca, pa je Quarmall priao prozorima
nasuprot sunca, razmaknuo zavjese i pustio svje povjetarac iz doline u svoj
opservatorij.
Lijeno je pogledao kroz prozor. U daljini, ispod padina s terasama, mogao
je vidjeti usku, zakrivljenu liniju puta koji je vodio u selo.
Likovi mali poput mrava pojavili su se na njemu: mravi koji se trude
proi preko neke ljepljive klopke; i dok je Quarmall gledao, oni su se trudili i na
posljetku nestali. Quarmall je uzdahnuo kad se okrenuo od prozora. Uzdahnuo
je pomalo razoaran jer je poalio to nije pogledao nekoliko trenutaka ranije.
Robovi su uvijek bili potrebni. Pored toga, bila bi to prigoda za iskuavanje
nedavno izumljenog instrumenata ili dva.
Ipak, Quarmall nikad nije alio za prolou, pa je slegnuo ramenima i
okrenuo se.
Quarmall nije bio osobito odvratan za starca sve dok mu niste pogledali
oi. Imale su neobian izgled i bile crvene poput rubina. Mrtvaki bijela
arenica imala je onaj ogavni sjaj bisera koji se prelijevaju u duginim bojama,
pronalaziv samo meu stanovnicima mora; ovo je naslijedio od majke, merene. Zjenice su, poput komadia crnog kristala, svjetlucale nevjerojatnom
zlokobnom inteligencijom. Njegova je elavost bila naglaena dugim upercima
ravne crne kose koja mu je simetrino rasla iznad uiju. Blijeda, unakaena
koa labavo mu je visjela na licu, ali je bila vrsto napeta na visokim
jagodicama. Tanak poput otra bodea, nos mu je davao izgled starog sokola ili
vjetrue.
Ako su Quarmallove oi na njegovu licu bile najodvratnije, usta su bila
najljepa. Usne su bile pune i rumene, izuzetne za tako starog ovjeka, i
posjedovale su onu neobinu pokretljivost koju su imali neki uitelji govornike
vjetine, govornici i glumci. Da je bilo mogue da Quarmall zna za tatinu
moda bi bio tat zbog ljepote svojih usana; ali ova savreno oblikovana usta
sluila su samo kako bi naglasila stravu njegovih oiju.
Sada je kroz eljezne sfere astrolaba gledao sliku svog lica kako se
pribliava od suprotnog zida: bila je to votana maska njegova vlastitoga lica,
napravljena tijekom godine, vrlo vjerno obojena, kosu je stavio najbolji
umjetnik, uz izuzetak to su oi bijelih arenica nuno bile zatvorene - iako je
maska ostavljala dojam zurenja. Maska je bila posljednja od slinih, svaka je
bila malo tamnija od starosti od one prethodne. Iako su neke bile rune, a
mnoge mladenaki privlane, postojala je snana obiteljska slinost izmeu lica

zatvorenih oiju, jer je u mukoj lozi Quarmalla bilo malo uljeza, ako ih je
uope i bilo.
Bilo je moda malo manje maski no to bi se oekivalo, jer je veina
gospodara Quarmalla ivjela vrlo dugo i sinove dobivala kasno. S druge strane
bilo ih je poprilino, poto je Quarmall bila tako drevna porodica. Najstarije
maske bile su smee, gotovo crne, i uope nisu bile votane, nego od suene i
mumificirane koe s lica tih drevnih autokrata. Umjetnosti suenja i tavljenja
vrlo su rano dovedene do osobitog stupnja savrenstva u Quarmallu i jo su se
uvijek ponosno i ljubomorno uvale.
Quarmall je spustio pogled s maske na svoju laganu odjeu. Bio je vitak
ovjek, njegov struk i ramena jo su uvijek dokazivali da je neko sokolario,
lovio i maevao se s najboljima. Imao je duge noge, a korak mu je jo uvijek
bio lak. Njegovi koati prsti bili su dugi i plosnati, dok su jaki miiavi dlanovi
odisali spretnou i okretnou, prednost neophodna nekomu njegova
zanimanja. Jer Quarmall je bio arobnjak, kao to su bili svi gospodari
Quarmalla u eonima dalekoj prolosti. Od djetinjstva do zrelih godina svako je
muko dijete obuavano za svoje zanimanje, kao to se neke loze tjeraju na
uvijanje i vijuganje oko sloene terase.
Vraajui se od prozora kako bi se pobrinuo za svoje dunosti, Quarmall
je razmiljao o svojoj obuci. Za kuu Quarmall bilo je nepovoljno to je imao
dva, umjesto uobiajenog jednog nasljednika. Oba njegova sina bila su izvrsni
nekromanti i dobro obueni u drugim znanostima Umjetnosti; obojica su bila
izuzetno ambiciozna i ispunjena mrnjom. Mrnjom ne samo jedan prema
drugom, nego i prema Quarmallu, njihovu ocu. Quarmall je u mislima stvorio
sliku Hasjarla u njegovim Gornjim Razinama i Gwaaya ispod Hasjarla u
Donjim Razinama ... Hasjarl je uzgajao svoje strasti kao da je u nekom od
krugova Pakla, energiju, kretanje i logiku dovodio je do skrajnje uzviene
uinkovitosti, neprestano je prijetio biem i muenjima i provodio te prijetnje, a
sada je unajmio ogromnog divljaka s maem da ga titi... Gwaay je uzgajao
suzdrljivost kao da je u najhladnijem krugu Pakla, pokuavao je sav ivot
svesti na umjetnost i intuitivno razmiljanje, pomou meditacije je pokuavao
pronai naine da beivotni kamen uini ono to eli i zadrati Smrt snagom
volje, a sada je unajmio malog ovjeka sivog poput brata Smrti da ga titi ...
Quarmall je mislio na Hasjarla i Gwaaya i njegove je usne na trenutak iskrivio
neobian smijeak oinskoga ponosa, onda je zatresao glavom i smijeak mu je
postao jo neobiniji i jedva primjetno je zadrhtao.
Dobro je, pomislio je Quarmall, to je starac, daleko od svojeg vrhunca,
ak i kako su magovi brojili godine, jer bi bilo neugodno prestati ivjeti na
vrhuncu, ili ak i u sumraku ivota. A znao je da e mu se prije ili kasnije,
unato svim zatitnim arolijama i osiguranjima, Smrt neujno prikrasti i
napasti ga u nekom trenutku nepanje. Upravo ove noi njegov bi horoskop
mogao najaviti neizbjeni skori dolazak Smrti; i iako su ljudi ivjeli u laima,

ponaajui se prema samoj istini kao prema lai koju treba iskoristiti, zvijezde
su ostajale zvijezde.
Svakog su dana Quarmallovi sinovi, znao je, postajali pametniji i lukaviji
u upotrebi Umjetnosti kojoj ih je nauio. Quarmall se nije mogao zatititi ak ni
tako da ih ubije. Brat moe ubiti brata, ili sin oca, ali od davnina je bilo
zabranjeno da otac ubije sina. Nije bilo ba dobrih razloga za ovaj obiaj, niti su
bili potrebni. Obiaji su u kui Quarmall bili neosporavani, i nisu se lako krili.
Quarmall se prisjetio djeteta koje je raslo u utrobi Kewisse, najomiljenije
konkubine njegovih poznih godina. Za sada je zahvaljujui svojoj budnosti i
oprezu mogao biti siguran da je dijete uistinu njegovo - a Quarmall je bio
najoprezniji i najcininiji ovjek. Ako to dijete poivi i bude djeak - kao to su
proroanstva rekla - i kad bi Quarmall imao jo dvanaest godina da ga obui, i
kad bi se Hasjarl i Gwaay meusobno unitili ili igrom sudbine ...
Quarmall je u mislima presjekao ovakve spekulacije. Oekivati da poivi
jo dvanaest godina s Hasjarlom i Gwaayem koji su svakog dana postajali sve
pametniji i vjetiji s arolijama - ili se nadati smrti dva tako oprezna izdanka
svoga tijela - bilo je uistinu tato i nerealno!
Pogledao je oko sebe. Pripreme su bile gotove, instrumenti spremni i
poredani; sada su bile potrebne samo zavrne opservacije i njihova
interpretacija. Quarmall je podigao mali olovni eki i lagano udario mjedeni
gong. Odjek je jedva utihnuo kad se na vratima pojavio visok, raskono odjeven
mukarac.
Flindach je bio Metar Magova. Njegove su dunosti bile brojne, ali ne
lako zamjetljive. Njegova je mo bila paljivo sakrivena i samo je Quarmall bio
jai od njega. eznutljiva okrutnost obavijala je njegov tamni lik dajui mi
izgled dosade koji se vrlo loe slagao sa zapanjujuim interesom za poslove
drugih ljudi. Flindach nije bio privlaan mukarac: purpurni oiljak prekrivao
mu je lijevi obraz, tri velike bradavice tvorile su istokrani trokut na desnome,
dok su mu nos i brada strili kao kod stare vjetice. Zapanjujue, s uinkom
kominog nepotivanja, njegove su oi bile boje rubina i biserastih arenica kao
one njegova gospodara; on je bio mlae dijete iste mer-ene koja je rodila
Quarmalla - nakon to je Quarmallov otac zavrio s njom, postupio je po
jednom od quarmallskih bizarnih obiaja i dao je svom Metru Magova.
Sada su Flindacheve oi, velike i hipnotine, nesigurno kolutale dok je
Quarmall govorio: "Gwaay i Hasjarl, moji sinovi, danas su na svojim
Razinama. Bilo bi dobro kad bi veeras bili pozvani u sobu za savjete. Jer ovo
je no kad e se prorei moja kob. Unaprijed osjeam kako ovaj horoskop nee
donijeti nita dobra. Neka veeraju zajedno i dopusti im da zabavljaju jedan
drugoga planiranjem moje smrti - ili moda pokuaju ubiti jedan drugoga."
Zatvorio je usta im je zavrio i izgledao puno opakije no to bi ovjek
koji oekuje Smrt trebao izgledati. Flindach, nauen na stravu u svom poslu,
nikako nije mogao ne zadrhtati na pogled koji mu je bio upuen; ali se,

prisjetivi se svog poloaja, naklonio i bez rijei ili pogleda preko ramena
izaao.
Sivi Miar nije ni na trenutak maknuo pogled s Flindacha dok je ovaj
hodao mranom prostorijom za arolije u Donjoj Razni sve dok nije doao do
Gwaaya. Miar je uistinu bio zaintrigiran bradavicama i oiljkom na obrazima
raskono odjevena mukarca vjetijega lica, i njegovim sablasnim crvenobijelim oima, i smjesta ovoj armantnoj pojavi dao poasno mjesto u velikom
katalogu nakaza koji je uvao u memoriji.
Iako je naulio ui nije mogao uti to je Flindach rekao Gwaayu i to je
Gwaay odgovorio.
Gwaay je zavrio telekinetiku igru koju je igrao aljui sve svoje crne
figure preko sredinje linije u brzom naletu koji je sruio polovicu
protivnikovih bijelih figura u njegovo krilo. Onda je hitro ustao.
"Veeras veeram sa svojim dragim bratom u apartmanima mog tovanog
oca", blago je priopio svima. "Dok sam tamo i u pratnji velikog Flindacha
ovdje, nijedna mi arolija nita ne moe. Zato se moete malo odmoriti od vae
arobnjake koncentracije, oh moji velianstveni rnagovi Prvog Reda."
Okrenuo se kako bi otiao.
Miar, koji se potajno veselio to e imati priliku da opet vidi nebo, iako
samo prohladno nono, poletno je skoio sa svog stolca i povikao: "Ahoj,
prine Gwaay! Iako ste sigurni od arolija, ne elite li zatitu mojih otrica na
toj veeri? Puno velikih prineva nije postalo kraljevima jer im je izmeu juhe i
ribe poslueno hladno eljezo izmeu rebara. Takoer sam dobar ongler i
znam maioniarske trikove."
Gwaay se napola okrenuo. "Ni elik me ne moe ozlijediti dok je ruka
mog oca iznad mene", rekao je tako tiho da je Miar imao osjeaj da su rijei
pernate loptice baene jedva do njegovih uiju. "Ostani ovdje, Sivi Miaru."
Njegov je glas bio neosporno zapovijedan, ali Miar je ipak ustrajao,
uasavajui se dosadne veeri: "Tu je takoer pitanje moje ozbiljne arolije
koju sam vam spomenuo, Prine - arolije izuzetno uinkovite protiv magova
Drugog Reda i nie, kakvi su u slubi odreenog opasnog brata. Sada je pravo
vrijeme -"
"Neka noas ne bude arolija!" otro ga je prekinuo Gwaay, iako je
govorio jedva glasnije nego prije. "To je uvreda za mog oca i njegovog velikog
slugu Flindacha, Metra Magova, ak i pomisliti neto takvo! Budi tiho, bore,
budi miran, ne govori vie." Glas mu je postao poboan. "Bit e dovoljno
vremena za arolije i maeve, ako mora biti ubijanja."
Flindach je trezveno kimnuo na to, pa su njih dvojica tiho otila. Miar je
sjeo. Prilino se iznenadio kad je ugledao dvanaest ostarjelih arobnjaka kako
su se ve skutrili u velikim stolcima i hrkali. Nije ak mogao ubiti vrijeme ni
tako da jednoga izazove na misaonu igru s nadom da e nauiti igrati, ili na
partiju normalnog aha. Ovo je vee obeavalo kako e biti uistinu dosadno.

Onda je jedna pomisao rastjerala Miareve crne misli. Podigao je ruke,

izravnao dlanove i blago pljesnuo kao to je Gwaay inio.
Vitka ropkinja Ivivis u trenu se pojavila u prolazu. Kad je vidjela da
Gwaaya nema i da svi njegovi arobnjaci hru, oi su joj zasvjetlucale kao
makine. Doskakutala je do Miara, sa zadnjim je skokom aterirala u njegovo
krilo, i ovila svoje gipke ruke oko njega.
Fafhrd se neujno stopio s tamom sporednog prolaza dok je Hasjarl urno
hodao bakljama osvijetljenim hodnikom pored raskono odjevena inovnika
stravino bradaviastog i unakaenog lica s crvenim oima, s ije su obje strane
hodala dvojica blijedih privlanih mladia neobino drevnih oiju. Fafhrd nikad
nije upoznao Flindacha ili, naravno, Gwaaya.
Hasjarl je oito bio ljutit, jer je imao luaki izraz lica i furiozno je trljao
ruke kao da se jedna s drugom bore na ivot ili smrt. Ipak, njegove su oi bile
vrsto zatvorene. Dok je hitro prolazio, Fafhrd je pomislio kako je na bliem
gornjem kapku ugledao dio tetovae.
Fafhrd je uo crvenookog kako govori: "Ne moramo uriti na banket
vaeg oca, gospodaru Hasjarle. Imamo vremena." Hasjarl je samo zareao u
odgovor, ali blijedi je mladi njeno rekao: "Moj je brat barokni biser
poslunosti."
Fafhrd je krenuo naprijed, pogledom ispratio trojku iz vidokruga, onda se
okrenuo na drugu stranu i pratio miris vruega eljeza ravno do Hasjarlove
muionice.
Bila je to iroka prostorija niska stropa i najsvjetlija na koju je Fafhrd
naiao u ovim mranim, loe nazvanim Gornjim Razinama.
S desne je strane bio niski stol oko kojeg je ualo pet mukaraca jo
krivonogijih od Hasjarla i maskiranih do brade. Glasno su glodali kosti s
velikog pladnja i lokali pivo iz konih mjeina. etiri su maske bile cme, jedna
crvena.
Iza njih se nalazila vatra u okruglom ciglenom tornju visokom oko metar.
eljezna reetka iznad njega bila je uarena. Ugljen je zasjao gotovo bijelo, a
onda opet postao jarko crven, kako je izobliena poluelava babuskara u
dronjcima polagano pritiskala mijeh.
Du zidova s obje strane stajali su ili visjeli gusto poredani razni metalni i
koni instrumenti koji su svoju stravinu svrhu iskazivali svojom slinou s
razliitim vanjskim povrinama i unutarnjim dijelovima ljudskog tijela: izme,
ogrlice, maske, eljezne djevice, lijevci i slino.
Na lijevoj je strani plavokosa ugodno popunjena djevojka u bijeloj
podtunici leala vezana za stol. Njena je desna ruka u polurukavici bila ukoeno
ispruena prema spravi s koloturom. Iako je njeno lice bilo umrljano suzama,
izgledalo je kako je trenutno nita ne boli.
Fafhrd je krenuo prema njoj i urno iz vreice izvadio i na srednji prst
desne ruke stavio masivni prsten koji mu je Hasjarlov izaslanik dao u

Lankhmaru kao zalog svog gospodara. Bio je srebrn, i imao veliki crni znamen
s Hasjarlovim znakom: stisnutom akom.
Djevojine su se oi rairile s novim strahom kad je vidjela Fafhrda kako
prilazi.
Jedva je pogledavi kad je zastao kod stola, Fafhrd se okrenuo prema
stolu maskiranih prodrljivaca koji su sada razjapljenih usta zurili u njega.
Ispruio je desnu ruku prema njima i grubo, ali jasno povikao: "Pod autoritetom
ovog znamena predajte mi djevojku Frisku!" Djevojci je tiho promrmljao:
"Hrabro!"
Lik s crnom maskom koji je urno poput terijera doao do njega izgleda,
ili nije odmah prepoznao Hasjarlovo znamenje, ili nije shvaao njegovu
vanost, jer je maui masnim prstom samo rekao: "Gubi se, barbarine. Ovaj
slastan zalogaj nije za tebe. Ne pomiljaj kako e ovdje utaiti svoju strast. Na
Gospodar -"
Fafhrd je povikao: "Kad ne eli prihvatiti autoritet Stisnute ake na jedan
nain, onda ga mora prihvatiti na drugi." Stisnuo je aku s prstenom i zabio je
u muiteljeva masna usta tako da se ovaj stropotao na crne ploe, otklizao
metar i ostao tiho leati.
Fafhrd se smjesta okrenuo prema prodrljivcima koji su napola ustali,
pogladio drak Sivoibe, ali ga nije izvukao, stavio ake na struk i obrativi se
crvenoj masci, zareao poprilino nalik Hasjarlu: "Na Gospodar ake je
razmislio i zapovjedio mi da dovedem djevojku Frisku tako da moe nastaviti s
razonodom na veeri, za zabavu onih s kojima e veerati. elite li da novi
sluga poput mene prijavi Hasjarlu vae zanemarivanje dunosti i lijenost?
Odmah je pustite i nita neu rei." Uperio je prst u babuskaru pored mjehova.
"Ti! - donesi njenu haljinu."
Maskirani su na to smjesta skoili posluati, njihove maske padale su im
preko usta i obraza. Mrmljali su isprike koje je on ignorirao. ak je i onaj
kojega je nokautirao teturavo stao na noge i pokuao pomoi.
Djevojka je putena sa stola za muenje pod Fafhrdovim budnim okom.
Upravo je sjedala na rub stola kad se pojavila babuskara s haljinom i papuama
od kojih je jedna bila ispunjena komadiima nakita i takvim stvarima. Djevojka
je posegnula za njima, ali ih je Fafhrd zgrabio prije nje, uhvatio je za lijevu
ruku i grubo povukao na noge.
"Sada za to nema vremena", zapovjedio je. "Pustit emo da Hasjarl odlui
kako e biti opremljena za zabavu", i bez dodatnih je rijei izaao iz muionice
vukui djevojku sa sobom, iako je opet tiho promrmljao: "Hrabro."
Kad su proli prvi zavoj hodnika i doli do mranog raskrija, stao je i
mrko je pogledao. Njenu su se oi rairile od straha; ustuknula je od njega, ali
se onda umirila i ustraeno-hrabro rekla: "Ako me putem siluje, rei u
Hasjarlu."
"Nemam te namjeru silovati nego spasiti, Friska", brzo ju je uvjerio

Fafhrd. "Pria da me Hasjarl poslao po tebe samo je moj trik. Gdje je tajno
mjesto na koje te nekoliko dana mogu sakriti? - sve dok zauvijek ne
pobjegnemo iz ovih vlanih kripti! Donosit u ti hranu i pie."
Na to je Friska izgledala jo zastraenija. "Misli, Hasjarl nije zapovjedio
ovo? I da ti sanja o bijegu iz Quarmalla? Oh, strane, Hasjarl bi mi jo samo
malo izvijao ruku, moda me ne bi previe unakazio, samo bi dodao jo
nekoliko uvreda, sigurno bi mi potedio ivot. Ali ako bi samo i posumnjao da
elim pobjei iz Quarmalla ... Vrati me u muionicu!"
"To neu", rekao je Fafhrd ljutito, pogledom prelazei mranim
hodnikom. "Budi hrabra, curo. Quarmall nije veliki svijet. Quarmall nije
zvijezde i more. Gdje je tajna soba?"
"Oh, uzaludno je", zajecala je. "Nikad neemo moi pobjei. Zvijezde su
mit. Vrati me natrag."
"I da ispadnem budala? Ne", grubo je odgovorio Fafhrd. "Spaavamo te
od Hasjarla, i Quarmalla takoer. Odlui se, Friska, jer ja se neu predomisliti.
Ako pokua vritati, zatvorit u ti usta. Gdje je tajna soba?" U svojoj joj je
ljutnji zamalo zakrenuo ruku, ali se na vrijeme zaustavio i samo pribliio lice
njezinu i zareao: "Misli!" Ispod zadaha znoja i suza mirisala je poput vrijeska.
Pogled joj je tada postao udaljen, a onda je tiho, kao u snu, rekla: "Izmeu
Gornjih i Donjih Razina postoji velika dvorana s mnogo malih soba koje je
okruuju. Pria se kako je neko bila napueni i buni dio Quarmalla, ali sada je
sporna toka izmeu Hasjarla i Gwaaya. Obojica je svojataju, ali je nijedan ne
odrava, ak ni ne briu prainu. Zovu je Dvorana duhova." Poela je govoriti
jo tie. "Gwaayev me pa preklinjao da se s njime tamo naem, ali nisam se
usudila."
"Hah, to je to", rekao je Fafhrd i nacerio se. "Vodi nas tamo."
"Ali ne sjeam se puta", protestirala je Friska. "Gwaayev pa mi je rekao,
ali ja sam pokuala zaboraviti ..."
Fafhrd je spazio spiralno stubite u mranom prolazu. Smjesta je krenuo
prema njemu vukui Frisku za sobom.
"Znamo da moramo ii dolje", rekao je veselo. "Sjeanje e ti se vratiti
putem, Friska."
Sivi Miar i Ivivis su se utjeili opreznim poljupcima i maenjima u
Gwaayevoj Dvorani arolije, nazovimo je sada radije Dvoranom usnulih
arobnjaka. Onda su, na Ivivisinu poetnu inicijativu, to je istina, posjetili
oblinju kuhinju, gdje je Miar od debeljukastog kuhara spretno uicao tri
velika tanka srednje peena odreska koje je s velikim zadovoljstvom pojeo.
S utaenim barem jednim od svojih apetita, Miar se sloio kako bi trebali
nastaviti svoju malu igru, i ak su zastali kako bi pogledali polje gljiva. Bilo je
to vrlo neobian prizor, izmeu napola dovrenih kamenih stupova protezali su
se redovi bijelih gljiva, suavali se i spajali u beskonanoj tami koja je
zaudarala po amonijaku.

U ovom su se asu poeli aliti, on je zezao Ivivis da je puno ljubavnika

privukla svojom izazovnom ljepotom, ona je to postojano nijekala, ali je na
posljetku priznala da postoji neki Klevis, Gwaayev pa, zbog koga je njeno srce
jednom ili dvaput bre zakucalo.
"I najbolje ti je, Sivi Gostu, zbog njega drati oi otvorene", upozorila je i
maui tankim prstom, "jer on je definitivno najsraniji i najbolji Gwaayev
borac."
Kako bi promijenila temu i nagradila Miara za njegovo strpljenje zbog
razgledanja polja gljiva, privukla ga je blie, i sada su hodali s rukom u ruci
prema vinskom podrumu. Tamo je ljupko molila starog i angrizavog vinara za
veliki vr jantarne tekuine za njezina prijatelja. Na Miarevo zadovoljstvo to
se pokazalo kao najjaa esencija groa, bez ikakvih gorkih dodataka.
Sada kad je zadovoljio dva prohtjeva, trei je Miara jo ee obuzeo.
Dranje za ruke naglo je postalo samo muka, a Ivivisina svijetlozelena tunika
vie nije bila predmet divljenja i uzrok komplimenata, nego samo prepreka koje
se treba rijeiti to je mogue bre i s najmanjom moguom koliinom
pristojnosti.
On je bio na elu, vodio ju je to je direktnije mogao prisjeajui se puta, i
uz malo prie, prema sobici koju je namijenio za svoj plijen, dvije razine ispod
Gwaayeve Dvorane arolija. Napokon je ronaao hodnik koji je traio, s obje
strane ukraen debelim purpurnim sagovima i osvijetljenim neravnomjerno
rasporeenim bakrenim svijenjacima koji su visjeli s kamena stropa na tri
bakrena lanca i drali tri debele crne svijee. Ivivis ga je do sada pratila uz jako
malo izvrdavanja i minimum uenja, nevina pitanja oima to namjerava i
zato je potrebna takva urba. Ali njeno je oklijevanje sada postalo oitije, u
oima joj se pojavila nesigurnost, ili ak strah, a kad je zastao ispred vrata do
svoje sobice i uz najutiviji bludni smijeak koji je uspio izvesti pokazao da su
stigli na odredite, ona je urno ustuknula i rukom priguila uzvik.
"Sivi Miaru," brzo je proaputala, u oima joj se iznenada pojavio strah
dok je gledala uokolo, "neto sam ti morala odavno priznati, ali sada to smjesta
moram uiniti. Jednom od onih zlokobnih i vrajih sluajnosti koje opsjedaju
cijeli Quarmall, za svoje si skrovite izabrao upravo onu sobu gdje -"
Bilo je dobro to je Miar ozbiljno shvatio Ivivisin pogled i ton, to je po
prirodi bio oprezan i nepovjerljiv, a osobito to je na glenjevima osjetio malen,
ali neprirodan propuh ispod saga. Jer je bez upozorenja ruka s bodeom sunula
pored saga kako bi mu prerezala grlo.
Dlanom lijeve ruke, koja je bila podignuta kako bi Ivivis pokazala
njihovo mjesto voenja ljubavi, Miar je u stranu odbio ruku u crnom rukavu.
Djevojka je uskliknula, ne glasno: "Klevis!"
Miar je desnom rukom uhvatio zglob koji je prolazio pored njega i
savinuo ga. Istovremeno je lijevu ruku stavio napadau pod pazuho.
Ali Miarev urni zahvat nije bio savren. tovie, Klevis se nije opirao

kako mu ruka ne bi bila iaena ili slomljena. Pratio je Miarev pokret, a usput
napravio salto naprijed.
Krajnji je rezultat bio Klevisovo gubljenje bodea koji je tupo zazvonio
na sagu, ali se neozlijeen izvukao iz Miareva zahvata i nakon jo dva salta
spretno doekao na noge, smjesta okrenuo i izvukao ma.
Miar je do tog trenutka izvukao Skalpel, i svoj bode Maju Pandu
takoer, ali je ovaj posljednji drao iza lea. Oprezno je napao i fintirao. Kad je
Klevis estoko uzvratio, ustuknuo je i blokirao svaki estoki udarac u
posljednjem trenutku tako da je svaki put neprijateljeva otrica prolazila za
dlaku pored njega.
Klevis je napao osobito estoko. Miar je parirao, ovoga puta snano i
nije uzmicao. U trenu su bili tijelo do tijela, maevi su im bili spojeni iznad
glava.
Miar se malo okrenuo i blokirao Klevisovo koljeno upueno u njegove
genitalije. Bodeom koji je Klevis previdio ubo je odozdo, Maja Panda ula
je tik ispod Klevisove prsne kosti i probila jetra, eludac i srce.
Pustivi bode, Miar je odgurnuo tijelo od sebe i okrenuo se.
Ivivis ih je gledala, s Klevisovim bodeom u ruci, spremna da ga baci.
Tijelo je bubnulo na pod.
"Kojeg od nas si namjeravala ubosti?" pitao je Miar.
"Ne znam", odgovorila je djevojka monotono. "Tebe, pretpostavljam."
Miar je kimnuo. "Tren prije ovog prekida rekla si: 'Upravo onu sobu gdje
- ' to?"
"- gdje sam se esto sastajala s Klevisom, kako bih bila s njim",
odgovorila je.
Miar je opet kimnuo. "Znai voljela si ga i -"
"uti, budalo!" prekinula ga je. "Je li mrtav?" U njezinu su glasu bili i
duboka zabrinutost i ljutnja.
Miar je obiao tijelo i stao pored glave. Pogledao je dolje i rekao:
"Mrtviji ne moe biti. Bio je zgodan mladi."
Dugi su se trenutak preko lea gledali poput leoparda. Onda je Ivivis malo
skrenula pogled i rekla: "Sakrij tijelo, imbecilu. Srce mi se para kad ga
gledam."
Miar je kimnuo, sagnuo se i otkotrljao le ispod saga nasuprot vrata
sobice. Stavio je Klevisov ma pored njega. Onda je izvukao Maju Pandu iz
tijela. Isteklo je samo malo tamne krvi. Obrisao je bode o sag i pustio ga da
padne.
Ustao je, zgrabio bode od djevojke i bacio ga tako da je i on nestao ispod
saga.
Jednom je rukom pomaknuo sag, drugu je poloio na Ivivisino rame i
pogurao je prema vratima koja je Klevis ostavio otvorena.
U trenu je maknula njegovu ruku s ramena, ali je prola kroz vrata. Miar

ju je pratio. Jo su se uvijek gledali poput leoparda. Jedna je baklja osvjetljavala

sobu. Miar je zatvorio vrata i stavio zasun.
Ivivis je zareala na njega i rekla: "Puno mi duguje, Sivi Strane."
Miar se opako nacerio i pokazao joj zube. Nije zastao kako bi provjerio
jesu li njegove ukradene stvarice na mjestu. Onda mu ak nije ni palo na
pamet da uini neto takvo.
Fafhrdu je laknulo kad mu je Friska rekla kako su onaj tamni kvadrat na
samom kraju mranoga, dugog, ravnog hodnika u koji su upravo uli, vrata u
Dvoranu duhova. Bilo je to urno, nervozno putovanje, s mnogo zavirivanja iza
uglova i bjeanja u mrane nie dok je netko prolazio, i dui put vertikalno
dolje no to je Fafhrd pretpostavljao. Ako su sada stigli na vrh Donjih Razina,
ovaj Quarmall sigurno nema dna! Ipak, Friskino se raspoloenje znaajno
poboljalo. Sada je povremeno gotovo poskakivala putem u svojoj bijeloj
kratkoj koulji. Fafhrd je odrjeito koraao, njene papue i haljina u lijevoj ruci,
sjekira u desnoj.
Sjevernjakovo olakanje nije nimalo ublailo njegov oprez, tako je, kad je
netko istrao iz ulaza mranog tunela pored kojeg su prolazili, gotovo leerno
zamahnuo i osjetio i uo kako je sjekira raspolovila glavu.
Vidio je lijepoga mladia, sada na alost mrtvoga i ljepote prilino
unitene Fafhrdovom sjekirom koja se jo uvijek nalazila u rani koju je
napravila. Mlada se ruka otvorila i ma koji je drala pao je na pod.
"Hovise!" uo je Friskin uzvik. "O bogovi! O bogovi koji niste ovdje.
Hovise!"
Fafhrd je podigao nogu u izmi, postrance je postavio na mladieva prsa i
istovremeno izvukao sjekiru i poslao le u tami tunela iz koje je ivi ovjek
bezglavo izjurio.
Nakon hitra pogleda i oslukivanja okrenuo se prema Friski koja je stajala
problijedjela lica i zurila u prazno.
"Tko je taj Hovis?" zahtijevao je i lagano joj protresao ramena kad nije
odgovorila.
Dvaput je otvorila i zatvorila usta, dok joj je lice ostalo bezizraajno
poput ribljeg. Onda je uz mali uzdah rekla: "Lagala sam ti, barbarine. Ovdje
sam srela Gwaayevog paa Hovisa. Vie nego jednom."
"Zato me onda nisi upozorila, curo?" pitao je Fafhrd. "Zar si mislila da
u te ukoriti zbog tvog morala, poput nekakvog gradskog starkelje? Ili te uope
nije briga za tvoje mukarce, Friska?"
"Oh, nemoj mi propovijedati", plaljivo je zamolila Friska. "Molim te
nemoj mi propovijedati."
Fafhrd ju je potapao po ramenu. "Hajde, hajde", rekao je. "Zaboravio
sam da si nedavno bila muena i teko da se moe svega sjetiti. Doi."
Napravili su desetak koraka kad se Friska poela tresti i sve glasnije
jecati. Okrenula se i plaui potrala natrag. "Hovise! Hovise, oprosti mi!"

Fafhrd ju je uhvatio prije no to je napravila tri koraka. Opet ju je

protresao, a kad to nije zaustavilo njeno jecanje, drugom ju je rukom dvaput
oamario i glavu joj malo zabacio u stranu.
Tupo je zurila u njega.
Rekao je smireno, a ne ljutito: "Friska, moram ti rei da je Hovis tamo
gdje tvoje rijei i suze vie ne mogu do njega. Mrtav je. Nema mu povratka.
Takoer, ja sam ga ubio. Ni tu takoer nema povratka. Ali ti si jo uvijek iva.
Moe se sakriti od Hasjarla. U konanici, vjerovala ti ili ne, moe sa mnom
pobjei iz Quarmalla. Sada poi i ne osvri se."
Slijepo je posluala uz vrlo tiho jecanje.
Sivi Miar se ugodno izvalio na srebrom obrubljenoj medvjeoj koi koju
je bacio na pod sobice. Onda se naslonio na lakat, pronaao crne bisere koje je
popalio i isprobao ih na Ivivisinim grudima pod blijedim hladnim svjetlom
jedine baklje u prostoriji. Biseri su tamo izgledali jako dobro, kao to je i
zamiljao. Poeo je petljati s kopom.
"Ne, Miare", lijeno je rekla. "To budi neugodna sjeanja."
Nije ustrajao, nego je opet legao i rekao: "Ah, ali ja sam sretan ovjek,
Ivivis. Imam tebe i poslodavca koji, unato tomu to je pomalo dosadan sa
svojim arolijama i beskrajnim misaonim govorom, izgleda kao poprilino
bezopasan tip i definitivno izdrljiviji od njegovog brata Hasjarla, ako je barem
polovica onog to sam uo istina."
U Ivivisinu se glasu pojavila otrina. "Misli da je Gwaay bezopasan? - i
bolji od Hasjarla? Ha, to je zanimljiva pomisao. Pa, prije samo tjedan dana
pozvao je moju dragu pokojnu prijateljicu Divis, u to vrijeme svoju omiljenu
konkubinu, i rekavi joj kako je to ogrlica od istog dragog kamenja, oko vrata
joj stavio smaragdnu guju iji je ugriz smrtonosan."
Miar je okrenuo glavu i zagledao se u Ivivis. "Zato je Gwaay to
uinio?" pitao je.
Tupo je zurila u njega. "Pa, ni zbog ega, to je sigurno", rekla je u udu.
"Kao to svi znaju, to je Gwaayev nain ponaanja."
Miar je rekao: "Misli, radije ju je ubio nego rekao 'Dosadila si mi'?"
Ivivis je kimnula. "Vjerujem da Gwaay ne moe podnijeti da povrijedi
neije osjeaje kao to ne moe podnijeti da vie."
"Je li bolje biti ubijen nego odbaen?" pitao je otroumno Miar.
"Ne, ali je za Gwaayeve osjeaje lake ubiti nego odbaciti. Smrt je u
Quarmallu posvuda."
Miar je imao kratku viziju Klevisova lea iza saga.
Ivivis je nastavila: "Ovdje u Donjim Razinama pokopani smo prije
roenja. ivimo, volimo i umiremo pokopani. ak i kad se skinemo nosimo
pokrov nevidljive zemlje."
Miar je rekao: "Poinjem shvaati zato je u Quarmallu neophodno
razviti odreenu beutnost kako bi uope mogao uivati u sitnim

zadovoljstvima ivota, ili moda mislim smrti."

"To je prava istina, Sivi Miaru", povrdila je Ivivis vrlo trezveno i privila
se uz njega.
Fafhrd je poeo micati pauinu koja se nalazila ispred poluotvorenih,
visokih, avlima zakucanih vrata, a onda se zaustavio, sagnuo i provukao ispod
njih.
"I ti se takoer sagni", rekao je Friski. "Bolje je da ne ostavimo znake
naeg ulaska. Kasnije u se pobrinuti za nae tragove u praini, ako to bude
potrebno."
Proli su nekoliko koraka, stajali su s rukom u ruci i ekali da im se oi
naviknu na tamu. Fafhrd je u drugoj ruci jo uvijek drao Friskinu haljinu i
papue.
"Ovo ip Dvorana duhova?" pitao je Fafhrd
"Aha", proaptala mu je Friska u uho zvuei prestraeno. "Neki kau da
Gwaay i Hasjarl ovamo alju svoje mrtve da se bore. Neki kau da demoni koji
nisu u savezu -"
"Daj dosta toga, djevojko", gunavo je zapovjedio Fafhrd. "Ako se
moram boriti s vragovima ili leinama barem mi ostavi sluh i hrabrost."
Neko su vrijeme utjeli, a onda im je plamen posljednje baklje dvadeset
koraka iza napola zatvorenih vrata polako otkrivao ogromnu prostoriju s niskim
svodom poploenim grubim crnim ploama. Unutra se nalazilo malo pohabana
namjetaja i puno malih, zatvorenih vrata. S obje se strane nalazio iroki podij
uzdignut nekoliko stopa iznad poda, a prema sreditu se, iznenaujue, nalazilo
neto to je sliilo presahnuloj fontani.
Friska je proaptala: "Neki kau da je Dvorana duhova neko bila harem
gospodara Quarmalla, tijekom nekoliko stoljea dok su ivjeli pod zemljom
izmeu Razina, prije no to je oca sadanjeg Quarmalla njegova morska ena
nagovorila na povratak u Tvravu.
Vidi, otili su tako brzo da novi strop nikad nije do kraja ispoliran,
cementiran, niti ukraen slikama, ako su one bile planirane."
Fafhrd je kimnuo. Nije imao povjerenja u strop bez potpornih stupova i
pomislio je kako je cijela prostorija izgledala puno primitivnije od Hasjarlovih
poliranih i koom ukraenih odaja. To mu je dalo ideju.
"Reci mi, Friska", rekao je. "Kako to da Hasjarl vidi sa zatvorenim
oima? Je li to -"
"Molim, zar ne zna to?", iznenaeno ga je prekinula. "Zar ak ni ne zna
tajnu njegovog stravinog kiljenja? On jednostavno -"
Tamni barunasti obris koji je vritao visokim tonom koji je bio gotovo
neujan preletio im je ispred lica, a Friska je uz mali krik priljubila lice na
Fafhrdova prsa i vrsto ga zagrlila.
Provukavi prste kroz kosu koja je mirisala na vrijesak kako bi joj
pokazao da nijedan letei mi nije tamo napravio gnijezdo i preavi dlanovima

po njenim golim ramenima kako bi demonstrirao da ni tamo takoer nije sletio

nijedan imi, Fafhrd je poeo zaboravljati sve o Hasjarlu i zagonetki njegova
drugog vida - a takoer i svojim brigama da e strop pasti na njih.
U skladu s obiajem, Friska je dva puta vrlo tiho zavritala.
Gwaay je lijeno pljesnuo svojim bijelim, savreno urednim rukama i
malim kimanjem robovima dao do znanja da s niskog stola mogu ukloniti
pladnjeve. Lijeno se naslonio u svoj debelo podstavljen stolac i kroz napola
zatvorene oi nakratko pogledao svoga sugovornika prije no to je progovorio.
Njegov brat s druge strane stola nije bio dobro raspoloen. Ali kad smo ve kod
toga, bilo je rijetko da Hasjarl bude neto drugo osim ljutit i bijesan ili, ee,
samo mrgodan i zao. Uzrok ovome moda je bila injenica to je Hasjarl bio
ruan ovjek i njegovo je ponaanje odgovaralo izgledu njegova tijela; ili je
moda bilo suprotno. Gwaay je bio nezainteresiran za obje teorije; znao je da je
jednim pogledom sve to mu je sjeanje govorilo o Hasjarlu bilo potvreno; i
opet je postao svjestan neizmjerne gorke mrnje prema bratu. Ipak, Gwaay je
govorio tihim, uljudnim glasom:
"Pa, hoemo li sada, brate, igrati ah, tu demonsku igru koja, pria se,
postoji u svakom svijetu? To e ti dati ansu da opet zavlada nada mnom.
Uvijek pobjeuje u ahu, zna, osim kad se povue. Da postavim plou?" A
onda podrugljivo: "Dat u ti pijuna!" i podigao je jednu ruku kao da e ponovno
pljesnuti kako bi zapovjedio da se njegov prijedlog provede u djelo.
Biem koji je nosio vezan za desni zglob, Hasjarl je po licu udario
najbliega roba i tiho pokazao na masivnu i ornamentiranu ahovsku plou na
drugoj strani prostorije. Ovo je bilo jako karakteristino za Hasjarla. Bio je
ovjek od djela i malo rijei, barem onda kad nije bio na svom domaem
teritoriju.
Pored toga, Hasjarl je imao izopaen smisao za humor. Flindach ga je
prekinuo u njegovoj najzanimljivijoj i najuzbudljivijoj zabavi: muenju! A zbog
ega? pomislio je Hasjarl: da bi igrao ah sa svojim umiljenim bratom, kako bi
sjedio i gledao lijepo bratovo lice; jeo hranu koja mu sigurno nee dobro sjesti
na eludac; ekati odgovor proricanja horoskopa, koji je ve znao - znao
godinama; i na posljetku biti prisiljen nasmijeiti se oevim stravinim crveno
bijelim oima, jedinstvenima u Quarmallu uz Flindacheve, i nazdraviti kui
Quarmall za iduu godinu. Sve je ovo za Hasjarla bilo neukusno i to je jasno
pokazao.
Rob, na ijem se licu poinjao crvenjeti oiljak, paljivo je postavio plou
izmeu njih dvojice. Gwaay se nasmijeio dok je drugi rob paljivo postavljao
figure na njihova mjesta; razmiljao je kako ivcirati brata. Izabrao je crne kao i
uvijek i planirao izazov koji njegov protivnik, znao je, nee moi odbiti; izazov
koji e Hasjarla odvesti u propast.
Hasjarl se mrko naslonio i prekriio ruke. "Ti bi trebao uzeti bijele",
poalio se. "Znam bijedne trikove koje moe izvesti s bijelim kameniima -

vidio sam te kako ih kao dijete blijedo poput curice baca u zrak da bi
impresionirao robovsku balavurdiju. Kako u znati da nee varati i pomicati
svoje figure dok ja koncentrirano razmiljam?"
Gwaay je tiho odgovorio: "Moji bijedni trikovi, kako ih s pravom naziva,
brate, djeluju samo s komadima bazalta, magnetita i drugog vulkanskog
kamenja koje se nalazi na mojoj razini. Ove su ahovske od figure ahata, brate,
za koji ti tvoje neiscrpno znanje sigurno govori da je samo vrsta ugljena,
spreane biljke koje su pocrnjele, nije ak ni u istom kraljevstvu kao nekoliko
materijala podlonih mojoj maloj magiji. tovie, da ti propusti ak i jedan trik
svojim neobinim operiranim oima, brate, bilo bi veliko udo."
Hasjarl je zareao. Nije se pomaknuo dok sve nije bilo spremno; onda je
brzo poput zmije uzeo topovog pijuna s ploe i uz luako cerekanje rekao:
"Sjea se, brate? Obeao si pijuna! Igraj!"
Gwaay je mahnuo robu koji je ekao da pomakne njegova kraljevog
pijuna. Hasjarl je odgovorio na isti nain. Mala stanka i Gwaay je ponudio svoj
izazov: pijun kraljeva lovca na C4! Hasjarl je poudno zgrabio prednost i igra je
uistinu poela. Gwaay, na ijem je licu lebdio lagani smijeak, izgledao je kao
da je manje zabavljen partijom nego igrama sjena koje su treperave svjetiljke
stvarale na presvlakama od telee, janjee, zmijske, a ak i robovske i koe
plemenitijih ljudi; izgledalo je kao da figure pomie tek toliko, bez plana, ali
samouvjereno. Hasjarl je stisnutih usana bio koncentriran na plou, svaki je
potez bio planirana akcija, i mentalna i tjelesna. Njegova koncentracija je
uinila da na trenutak zaboravi brata, zaboravi sve osim problema pred sobom;
jer Hasjarl je najvie od svega volio pobjeivati.
Uvijek je bilo tako; ak i dok su bili djeca razlika je bila oita. Hasjarl je
bio stariji; stariji samo nekoliko mjeseci, ali su njegov izgled i vladanje
uzrokovali da to izgleda poput godina. Njegovo dugo izoblieno tijelo roeno je
na kratkim krivim nogama. Njegova je lijeva ruka bila zamjetno dua od desne;
njegovi prsti, s neobinom opnom do prvog zgloba, bili su koati i zavravali
krhkim izbrazdanim noktima. Kao da je Hasjarl bio slagalica vrlo loe sloena
od neodgovarajuih i nepotpunih dijelova.
Ovo se posebno odnosilo na njegovo lice. Imao je nos svog oca, iako
zadebljan i pritav; ali suprotnost ovomu bila su usta tankih, vrsto stisnutih
usnica, sve dok nisu poele sliiti sfinkteru. Kosa, ravna i bez sjaja, padala mu
je nisko na elo; a niske plosnate jagodine kosti pridonosile su novoj
kontradikciji.
Kao mladi, voen nekim perverznim porivom, Hasjarl je podmitio,
nagovorio ili, najvjerojatnije, premlatio, jednog od robova obuenih u
operiranju kako bi izveo malu operaciju na njegovim gornjim kapcima. To je
samo po sebi bilo mala stvar, ali njen dublji smisao i posljedice imale su
neugodan uinak na ivote mnogih ljudi, i to nikad nije prestajalo uveseljavati
Hasjarla.

Bilo je nevjerojatno da je to jednostavno buenje dvije male rupice,

smjetene iznad zjenica kad su oi zatvorene, moglo prouzroiti takvu muninu
kod drugih ljudi; ali bilo je tako. Poput pera laki prstenovi od najistijeg zlata,
ada ili - kao sada - slonovae - sprjeavali su da se rupice zatvore,
Hasjarlovo gledanje kroz te male proreze odavalo je dojam zasjede i
uvjetovalo da se objektu njegova promatranja ini da ga pijuniraju; ali ovo je
bila jedna od njegovih najmanje neugodnih iritantnih navika.
Hasjarl nije nita inio lako, ali sve je stvari inio dobro. ak je i u
maevanju zbog konstantnog vjebanja i preduge lijeve ruke bio jednak atletski
graenom Gwaayu. Njegovo voenje Gornjih Razina kojima je vladao bilo je
prije svega ekonomino i uinkovito; jer jao si ga robu koji nije kako treba
obavio svoje dunosti. Hasjarl je vidio i kaznio.
Hasjarl je u upotrebi Umjetnosti bio gotovo jednak svom uitelju; i oko
sebe je sakupio grupu magova kalibra skoro samoga Flindacha. Ali nije bio
zadovoljan svojom teko steenom vjetinom, jer su izmeu apsolutne moi
koju je prieljkivao i realizacije te elje stajale dvije zapreke: Gospodar
Quarmalla kojeg se bojao vie od svega; i njegov brat Gwaay koga je mrzio
mrnjom hranjenom zaviu i svojim vlastitim izopaenim eljama.
Gwaay je, suprotno od Hasjarla, imao gipke udove, skladno tijelo i bio
oku ugodan. Njegove oi, iroko razmaknute i blijede, bile su varavo njene i
suutne; jer su skrivale volju snanu i spremnu za akciju poput eline opruge.
Njegov ivot u Donjim Razinama kojima je vladao, dao je njegovoj
bljedunjavoj glatkoj koi osebujan votani sjaj. i Gwaay je posjedovao zavidnu
sposobnost da sve stvari uini dobro, uz malo napora i vjebe. Na neki nain
bio je puno gori od brata; dok je Hasjarl ubijao muenjem i dugotrajnim bolom
uz oito osobno zadovoljstvo, barem je ivotu pridao neku vanost poto je bio
tako pedantan u njegovu oduzimanju; dok je Gwaay ubijao uz njean smijeak,
bez razloga, kao da se ali. ak i skupina arobnjaka koju je okupio oko sebe za
zatitu i zabavu nije bila sigurna od njegova fatalnog i brzog humora.
Neki su mislili da je strah za Gwaaya nepoznanica, ali nije bilo tako.
Bojao se Gospodara Quarmalla i bojao se svog brata; to jest, bolje reeno bojao
se da e ga brat ubiti prije no to on ubije njega. Ipak, njegovi su strah i mrnja
bili tako dobro prikriveni da je mogao oputeno sjediti, ni dva metra od
Hasjarla, i veselo se smijeiti, uivajui u svakom trenutku veeri. Gwaay se
ponosio svojom savrenom kontrolom nad svim emocijama.
Partija aha prola je svoj uvodni dio, potezi su postali sporiji, i sada je
Hasjarl pomaknuo topa u sedmi red.
Gwaay je tiho primijetio: "Tvoj ratnik ulazi duboko u moj teritorij, brate.
Pria se da si unajmio snanog ratnika sa sjevera. S kojom svrhom, pitam se, u
naem mirnom peinskom svijetu? Je li on moda neka vrsta ivog topa?"
Pogledao je jednog od svojih lovaca.
Hasjarl se zacerekao. "Ako je njegova svrha rezanje lijepih grla, to je to

tebe briga? Ne znam nita o tom ratniku topu, ali kaem - robovi brbljaju, nema
sumnje - da si ti takoer doveo vjetog borca iz Lankhmara. Trebam li ga zvati
lovcem?"
"Aha, dvojica mogu igrati tu igru", odgovorio je Gwaay filozofski,
podigao svog skakaa i njeno, ali odrjeito ga stavio na D6.
"Nee me namamiti", Hasjarl je zareao. "Nee pobijediti tako da me
dekoncentrira."
Nagnuo se na plou i opet zagrnuo svojim beskonanim proraunima.
Robovi su se u pozadini tiho kretali, pazili su na svjetiljke i dolijevali ulje.
Za osvjetljavanja prostorije bile su potrebne mnoge lampe, jer je imala nizak
strop i puno stupova, a zidovi ukraeni tapiserijama reflektirali su malo utih
zraka, a pod prepun mozaika bio je izlizan bezbrojnim koracima u prolosti.
Ova je prostorija izdubljena u kamenu; davno zaboravljene ruke postavile su
ogromne stupove od empresa i tako vjeto ukrasile pod. One arene, od
vremena izblijedjele tapiserije objesili su robovi nekog drevnog gospodara
Quarmalla koji ih je opljakao iz karavana u prolazu, a tako je i bilo i s ostalim
raskonim ukrasima. ahisti i stolci, lampe i ulje koje je hranilo stjenjeve, i
robovi koji su se brinuli za njih: sve je bilo opljakano. Opljakano
generacijama prije, kad su gospodari Quarmalla pljakali nairoko i nadugako
i uzimali hara od svake karavane koja je prolazila.
Visoko iznad te tople, luksuzno ureene prostorije u kojoj su Gwaay i
Hasjarl igrali ah, Gospodar Quarmalla dovrio je posljednje proraune koji e
kompletirati njegov horoskop. Teke kone zavjese sakrile su zvijezde koje su
do sada svjetlucale svojim blagoslovima i kobima. Jedina svjetlost u sobi
ispunjenoj instrumentima bio je mali plamiak tanke votane svijee. Bio je
obiaj da se pri tako oskudnom osvjetljenju vre zavrna oitanja, i Quarmall je
naprezao svoj otar um da bi pravilno protumaio znakove i kue.
Kad je opet provjerio zavrne rezultate, usne su mu se razvukle u
smijeak koji je predstavljao grimasu nezadovoljstva. Noas ili sutra, pomislio
je hladno. U najboljem sluaju sutra kasno navee. Istina, imao je malo
vremena.
Onda se, kao da ga je zadovoljila neka profinjena gesta, nasmijeio i
kimnuo, a njegova je mrava sjenka izvela monstruozne okrete na zavjesama i
zidu.
Quarmall je na posljetku odloio krajon, uzeo svijeu i njome upalio
sedam veih. Uz pomo ovog boljeg osvjetljenja opet je proitao horoskop.
Ovaj put nije bilo izraza zadovoljstva ili neke druge emocije. Polagano je
zarolao pergament sa sloenim dijagramima i znakovima u tuljac koji je
zataknuo za pojas; onda se opet nasmijeio i protrljao vitke ruke. Na oblinjem
stolu nalazili su se sastojci koji su mu bili potrebni za uspjeh plana: praci, ulja,
mali noevi i ostali materijali i instrumenti.
Vremena je bilo malo. Radio je brzo, njegovi lopatasti prsti pokazivali su

udesnu spretnost. Jednom je po zadatku izaao na zid. Gospodar Quarmalla

nije grijeio, niti si je mogao dopustiti pogreke.
Nije prolo puno i stvar je zavrena na njegovo zadovoljstvo. Nakon to je
ugasio posljednju od upaljenih svijea, Quarmall, Gospodar Quarmall, opustio
se u svom stolcu i pod slabanom svjetlou jedne votanice pozvao Flindacha
kako bi njegov horoskop bio objavljen onima dolje.
Kao to je i elio, Flindach se pojavio gotovo trenutno. Pred svojim se
Gospodarom pojavio s rukama prekrienima na prsima i ponizno pognutom
glavom. Flindach nikad nije pretpostavljao. Njegov je lik bio osvijetljen samo
do struka, sjene su iznad toga skrivale kakve god bi izraze zanimanja ili dosade
njegovo bradaviasto nakazno lice moglo imati. Na slian je nain bio prikriven
koat, a ipak privlaniji Quarmallov lik, samo su njegove blijede arenice
fluorescentno blistale iz sjene poput dva minijaturna mjeseca na tamnom
krvavocrvenom nebu.
Kao da odmjerava Flindacha, ili ga po prvi puta vidi, Quarmall je
polagano podigao pogled od pete do glave ovjeka pred sobom, pogledao ravno
u Flindacheve oi tako sline njegovima i rekao: "O Metre Magova, u tvojoj je
moi da mi veeras uini uslugu."
Podigao je ruku kao da je Flindach elio progovoriti i brzo nastavio:
"Gledao sam te kako od djeaka postaje mladi, od mladia mukarac; uzgajao
sam tvoje znanje Umjetnosti sve dok nije bilo manje samo od mojega. Ista nas
je majka rodila, iako sam ja njezin prvoroeni, a ti dijete njene zadnje plodne
godine - ta je rodbinska veza pomogla. Tvoj utjecaj u Quarmallu velik je gotovo
poput moga. Zbog toga osjeam da si zasluio neku nagradu za svoju marljivost
i odanost."
Flindach bi opet progovorio, ali je zaustavljen gestom. Quarmall je sada
priao puno sporije, i svoj monolog pratio stakatom udaraca po svitku
pergamenta. "Obojica dobro znamo, iz govorkanja i izravnih obavijesti, da moji
sinovi planiraju moju smrt. I takoer je istina da na neki nain moraju biti
onemogueni, jer nijedan nije sposoban postati gospodar Quarmalla; niti
izgleda vjerojatno da e ijedan dosei takvu mudrost. Quarmall bi zbog njihova
ratovanja umro od iscrpljenosti i zapostavljenosti, kao to je umrla Dvorana
duhova. tovie, svaki je, kako bi podmazao arolije, potajno unajmio junaka s
maem izdaleka - vidio si Gwaayeva - a to je poetak dovoenja slobodnih
najamnika u Quarmall i sigurna propast nae moi." Pruio je ruku prema
tamnim, gustim redovima mumificiranih i votanih masla i retoriki upitao:
"Jesu li gospodari Quarmalla uvali i titili nae skriveno kraljevstvo tako da u
njegov savjet mogu ui, ispuniti ga i ovladati njime strani kapetani?"
"A sada, o jo tajnijoj stvari", nastavio je, glas mu je postao tii.
"Konkubina Kewissa nosi moje sjeme: muko, po svim pretkazanjima i
znacima - iako to znamo samo Kewissa i ja, a sada i ti, Flindach. Kad bi ovo
neroeno dijete odraslo bez brae, mogao bih umrijeti zadovoljan, i tebi s

punim povjerenjem i sigurnou ostaviti skrbnitvo nad njim."

Quarmall je zastao i sjedio nepomino poput kipa. "Ipak,
onemoguavanje Hasjarla i Gwaaya svakim danom postaje sve tee, jer postaju
sve moniji i pametniji. Njihova vlastita uroena zloba daje im pristup
podrujima i demonima koje su ovdje njihovi preci mogli samo zamiljati. ak
sam i ja, vrlo upuen u nekromantiju, esto zapanjen." Zastao je i zagonetno
pogledao Flindacha.
Flindach je progovorio po prvi put otkad je uao. Njegov je glas bio glas
osobe uene izgovaranju arolija, dubok i rezonantan. "Gospodaru, istina je to
to govorite. Ipak, kako ete zaustaviti njihove spletke? Znate dobro, kao i ja,
obiaj koji zabranjuje ono to je moda jedini nain da ih se sprijei."
Flindach je zastao kao da e jo govoriti, ali Quarmall je hitro dodao.
"Smislio sam plan, koji moe, ali ne mora uspjeti. Njegov uspjeh gotovo u
cijelosti ovisi o tvojoj suradnji." Spustio je glas gotovo do apta i mahnuo
Flindachu da prie blie. "Sam kamen moe prenositi priu, o Flindach, a ja bih
elio da ovaj plan ostane u potpunosti tajan." Quarmall je opet mahnuo i
Flindach je priao jo blie, sve dok nije bio gotovo nadohvat ruke svog
Gospodara. Napola pognut smjestio se u takav poloaj da je njegovo uho bilo u
blizini Quarmallovih usta. Ovo je bilo blie no to se sjeao da je ikad priao
Quarmallu, i neke neobine munine ispunile su mu um, prisjeanja na bapske
prie iz mladosti. Ovaj drevni vjeni ovjek s biserno bijelim arenicama poput
njegovih Flindachu uope nije bio poput polubrata, ve nekog neobinog,
nemilosrdnog poluoca. Njegov rastui strah postao je intenzivniji kad je osjetio
Quarmallove ilave prste na zglobu kako ga vuku jo blie, skoro na koljena,
pored stolca.
Quarmallove usne su se brzo pomicale, a Flindach je kontrolirao svoj
poriv da ustane i pobjegne dok mu je plan bio otkrivan. Uz piskavu frazu,
posljednju frazu, Quarmall je zavrio i Flindach je shvatio puni obim tog plana.
Upravo u asu kad je shvatio, jedina svijea je zatreperila i ugasila se. Nastala
je apsolutna tama.
Partija aha brzo je napredovala; jedini zvukovi, osim neprestana ukanja
bosih nogu i itanja stjenjeva lampi, bili su tupo zveckanje figura i Hasjarlov
kaalj. Niski stol za kojim je par jeo bio je postavljen nasuprot irokih
nadsvoenih vrata koja su bila jedini vidljivi ulaz o prostoriju.
Postojao je jo jedan ulaz. Vodio je u Tvravu Quarmalla; i Gwaay je
prema tim tapiserijom skrivenim vratima vrlo esto gledao. Bio je siguran kako
e vijesti o horoskopu biti uobiajene, ali ove veeri obuzela ga je odreena
znatielja; osjeao je maglovito pretkazanje nekog neoekivanog dogaaja, kao
to vjetar burno pue prije oluje.
Bogovi su danas Gwaayu poslali pretkazanje; pretkazanje koje ni njegovi
nekromanti ni njegova vjetina nisu mogli interpretirati na njegovo potpuno
zadovoljstvo. Zato je osjeao kako e biti mudro ekati razvoj dogaaja

spreman i u nadi.
ak i dok je gledao tapiseriju iza koje e se, znao je, kad se vrata otvore
proi Flindach kako bi objavio rezultate horoskopa, ona je treperila i
podrhtavala kao da je pomie nekakav povjetarac, ili je neka ruka lagano gura.
Hasjarl se iznenada naslonio u svom stolcu i svojim visokim kretavim
glasom povikao: "ah mojim topom tvom kralju, i mat za tri!" Zlokobno je
spustio jednu vjeu i trijumfalno zurio u Gwaaya.
Gwaay je, bez da je pomaknuo pogled s tapiserije, rekao jasnim i njenim
glasom. "Lovac blokira, brate, i daje ah. Ja matiram u dva. Opet si u krivu, moj
prijatelju."
Ali ba kad je Hasjarl uz tresak sruio figure na pod, tapiserija se poela
jo jae pomicati. Razmaknula su je dva roba i oglasio se otri zvuk gonga koji
najavljuje ulazak nekog visokog dostojanstvenika.
Izmeu tapiserija se tiho pojavio visoki vitki Flindachev lik. Njegovo
zasjenjeno lice je unato groznom oiljku i bradavici imalo velianstvenu i
trezvenu dostojanstvenost. I ta je trezvena bezizraajnost - bezizraajnost na
neobian nain komina zbog mudrog bljeska duboko u crnim zjenicama
bisernih arenica grimiznih oiju - izgledala kao nagovjetaj neke loe vijesti.
Sve su kretnje prestale u toj dugoj dvorani kad je Flindach, stojei u
prolazu omeenim raskonim tapiserijama, podigao ruku traei tiinu. Prisutni
dobro naueni robovi stajali su na svojim mjestima, ponizno pognutih glava;
Gwaay je ostao u istom poloaju, gledao je ravno u Flindacha; Hasjarl, koji se
napola okrenuo na zvuk gonga, takoer je ekao objavu. Za nekoliko trenutaka,
znali su, Quarmall, njihov otac doi e iza Flindacha i zlokobno se smijui
objaviti svoj horoskop. Ovo je oduvijek bila procedura; i oduvijek, dokle im
sjeanje see, Gwaay i Hasjarl su u ovom trenutku eljeli Quarmallovu smrt.
Flindach je, ruke podignute u dramatinoj gesti, poeo govoriti.
"Horoskop je dovren i otkria su tu. Jo dok su Nebesa proricala, sudba
ovjekova je ostvarena. Donosim ove vijesti Hasjarlu i Gwaayu, sinovima
Quarmallovim."
Flindach je hitrim pokretom izvukao tanki tuljac za pergamente ispod
pojasa, slomio je i ispustio komadie pod noge. U gotovo istom pokretu
posegnuo je iza lea, zakoraio iz sjene i preko glave navukao iljastu
kukuljicu.
irom rairivi obje ruke Flindach je progovorio, izgledalo je kao da
njegov glas dolazi izdaleka:
"Quarmall, Gospodar Quarmalla ne vlada vie. Horoskop je ostvaren.
Neka svi unutar zidina Quarmalla tuguju. Tri e dana mjesto Gospodara
Quarmalla biti upranjeno. Obiaj zahtijeva tako, i tako e i biti. Sutra, kad
sunce ue u njegovo dvorite, ono to je ostalo od neko velikog i monog
Gospodara bit e predano vatri. Ja sada odlazim oplakivati svog gospodara,
nadgledati pripreme za sahranu i pripremiti se postom i molitvom za njegov

odlazak. I vi uinite isto."

Flindach se polagano okrenuo i nestao u tami iz koje se pojavio.
Tijekom punih deset otkucaja srca Gwaay i Hasjarl su nepomino sjedili.
Objava je obojicu pogodila poput groma. Gwaay je na trenutak osjetio poriv da
se cereka i smijulji poput djeteta koje je neoekivano izmaklo kazni i umjesto
toga je nagraeno; ali u dubini uma je bio napola uvjeren kako je cijelo vrijeme
znao ishod horoskopa. Ipak je kontrolirao svoje djetinjasto veselje i tiho sjedio i
zurio.
Hasjarl je s druge strane reagirao kako se od njega moglo i oekivati.
Napravio je niz odvratnih grimasa i zavrio s opscenim, napola prikrivenim
cerekanjem. Onda se namrtio, okrenuo i rekao Gwaayu: "Nisi li uo to je
Flindach rekao? Moram se ii pripremiti!" dok je skakao na noge i tiho hodao
prostorijom do irokih nadsvoenih vrata.
Gwaay je jo nekoliko trenutaka ostao sjediti, koncentrirano se namrtio,
kao da razmilja o nekom teko razumljivom problemu za ije su mu rjeavanje
potrebne sve njegove moi. Naglo je pucnuo prstima i pokazao svojim
robovima da krenu i pripreme se za njegov povratak u Donje Razine otkuda je
doao.
Fafhrd je jedva izaao iz Dvorane duhova kad je uo tihi um i zveket
opreznog kretanja naoruanih ljudi. Njegova opinjenost Friskinim arima
nestala je kao da ga je netko polio ledenom vodom. Stopio se s dubljom tamom
i prislukivao dovoljno dugo da bi saznao kako je to Hasjarlova straa koja je
pazila na Gwaayevu invaziju s Donjih Razina - a ne potraga za njim i Friskom
kako je ispoetka strahovao. Onda je hitro otiao do Hasjarlove Dvorane
arolija, smrknuto zadovoljan to je njegov osjeaj za smjer dobro radilo u
labirintu tunela kao i na umskim putovima i strmim krivudavim planinskim
stazama. Prizor koji ga je doekao zaustavio ga je na kamenom pragu. Stojei
do koljena i potpuno gol u zaparenoj mramornoj kadi u obliku izbrazdane
koljke Hasjarl je psovao i harangirao okruen prepunom prostorijom ljudi. I
svi su ljudi - arobnjaci, asnici, nadglednici, paevi koji su donosili velike
upave runike i tamnocrvene ogrtae i drugu opremu - uzdrhtalo stajali
pognutih pogleda, osim tri roba koja su sapunala i prala svog Gospodara
drhtavom spretnou.
Fafhrd je morao priznati da je Hasjarl gol izgledao puno dosljednije posvuda ruan - kobold roen u gejziru. I iako su njegovo groteskno ruiasto
tijelo i neskladne ruke bili uvijeni i izvijeni na mahniti nain, posjedovao je
neku vrstu digniteta.
Reao je: "Govorite, svi vi, jesam li zaboravio neko osiguranje, previdio
obred, propustio miju rupu kroz koju bi se Gwaay mogao provui? Oh, noas
kad demoni vrebaju, a ja moram misliti na tisue stvari i odjenuti se za oevu
sahranu, slue me sami blesani! Jeste li svi gluhonijemi? Gdje je moj veliki
junak, tko e me sada tititi? Gdje je moje grimizno prstenje? Manje sapuna

tamo, ti - uzmi ovo! Ti, Esseme, jesmo li dobro uvani odozgo? - Ne vjerujem
Flindachu. Yissime, imamo li dovoljno straara dolje? - Gwaay je zmija koja e
udariti kroz bilo koji prolaz. Mrani bogovi, zatitite me! Otii u vojarnu,
Yissime, uzmi jo ljudi i pojaaj donje strae - i dok si tamo, sad sam se sjetio,
reci im neka nastave s Friskinim muenjem. Izvucite istinu iz nje! Ona je u
Gwaayevim zavjerama - ova me no uvjerila. Gwaay je znao da je smrt mog
oca neizbjena i tjednima unaprijed isplanirao invaziju. Svatko od vas moe biti
pijun koga je kupio! Oh, gdje je moj junak? Gdje je moje grimizno prstenje?"
Fafhrd koji je prilazio ubrzao je korak na spomen Friskina imena.
Jednostavan upit u muionici otkrit e njen bijeg i njegovu ulogu u njemu.
Mora stvoriti diverziju. Stoga je zastao ispred ruiastoga mokrog zaparenog
Hasjarla i odvano rekao: "Va je junak ovdje, Gospodaru. I on ne savjetuje
tromu obranu, nego brz udarac Gwaayu! Va je moni um sigurno smislio
mnoge mudre napadake strategije. Pustite svoju munju!"
Fafhrd je samo mogao nastaviti na silu govoriti do kraja i ne dopustiti da
mu ponestane glasa kad mu je panju zaokupila neobina operacija koja se
odvijala. Dok je Hasjarl nepomino kleao s glavom nagnutom unatrag,
problijedjeli rob koji ga je kupao podigao je Hasjarlov gornji lijevi kapak za
trepavice i u rupu u njemu umetao siuni grimizni prsten ili cjevicu ne veu
od lee. Prsten je noen na vrhu tapia od slonovae tankom poput vlasi, a
cijeli je postupak rob obavljao s nelagodom ovjeka koji puni otrovne zube
nesputanoj egrtui - ako takvo djelo moe biti zamiljeno za usporedbu.
Pa ipak, operacija je brzo izvedena, a onda i na desnom oku - i oito uz
savreno zadovoljstvo, poto Hasjarl nije udario roba mokrim nasapunanim
biem koji mu je jo uvijek visio na ruci - a kad se Hasjarl uspravio veselo se
cerio Fafhrdu.
"Savjetuje me dobro, junae", povikao je. "Ove ostale budale ne mogu
nita drugo osim kimati. Postoji davno planirani udar koji u sada pokuati,
jedan koji nee poremetiti sahranu. Esseme, povedi robove i donesi prainu zna na koju stvar mislim - i ekaj me kod ventilatora! Djevojke, isperite ovu
sapunicu mlakom vodom. Djeae, daj mi moje papue i ogrta! - ona ostala
odjea moe ekati. Prati me, Fafhrde!"
Ali upravo je tada njegov crveno-prstenasti pogled pao na dvadeset etiri
bradata i zakukuljena arobnjaka koja su napeto ekala pored svojih stolaca.
"Vratite se svojim aranjima, neznalice jedne!" zareao je na njih. "Nisam
vam rekao da prestanete jer sam se kupao! Vratite se vaim arolijama i
poaljite vae kuge na Gwaaya - crvenu, crnu i zelenu, mrklje u nosu i krvavo
truljenje - ili u vam spaliti brade do trepavica kao uvod u puno profinjenija
muenja! Bre, Esseme! Doi, Fafhrde!"
Sivi Miar se s Ivivis u isto vrijeme vraao iz svoje sobice kad se Gwaay,
odjeven u barun i praen bosim robovima, pojavio na zavoju mranog hodnika
tako brzo da ga nisu mogli izbjei.

Mladi Gospodar Donjih Razina izgledao je neprirodno miran i

koncentriran, a ipak je odavao dojam da se pod tom mirnoom krije nemir
uzbuenja i grozniavo razmiljanje - i to u tolikoj mjeri da bi Miara vrlo malo
iznenadilo da je iz Gwaaya bljesnula aura Plave esencije munje. Miar je
uistinu osjetio peckanje i jeenje koe kao da neto takvo nevidljivo tee iz
njegova poslodavca.
Gwaay je letimino pogledao Miara i lijepu ropkinju, i progovorio brzim
i veselim glasom.
"Pa, Miare, vidim da si prije vremena uzeo svoju nagradu. Ah, mladost,
mrana skrovita, sanjarenje na jastuku i ljubavne igrice - to jo ukraava ivot
ili ga ini vrijednim troenja aave svijee? Je li djevojka bila vjeta? Odlino!
Ivivis, draga, moram nagraditi tvoj trud. Divis sam dao ogrlicu - eli li ti
jednu? Ili moda bro u obliku korpiona, s oima od rubina -"
Miar je osjetio kako je djevojina ruka u njegovoj poela podrhtavati i
hladiti, pa je brzo dodao: "Moj mi demon govori, gospodaru Gwaay, i kae mi
da Sudbine noas hodaju."
Gwaay se nasmijeio. "Tvoj je demon prislukivao iza tapiserije. uo je
prie o nagloj smrti mog oca." Dok je govorio, na vrhu nosa, izmeu nosnica,
poela mu se formirati kap. Miar je fascinirano gledao kako raste. Gwaay je
poeo podizati ruku do nje, ali je umjesto toga zatresao glavom i otresao kap.
Namrtio se na trenutak, a onda opet nasmijao.
"Aha, Sudbine noas lutaju Tvravom Quarmall", rekao je Gwaay, samo
to je sada njegov veseli brzi glas bio tih i hrapav.
"Moj mi demon jo apue da su noas meu nama opasne sile", nastavio
je Miar.
"Aha, bratska ljubav i slino", hitro je odgovorio Gwaay, ali njegov je
glas sada bio kretav. Razrogaio je oi od velikog iznenaenja. Stresao se kao
od hladnoe i iz nosa mu je poelo kapati. Tri vlasi su mu otpale s glave i pale
preko oiju. Robovi su ustuknuli od njega.
"Moj me demon upozorava da je najbolje da brzo upotrijebimo moju
Veliku aroliju protiv tih moi", nastavio je Miar, misli su mu se kao i uvijek
vratile Sheelbinoj neisprobanoj runi. "Ona unitava samo arobnjake Drugog
Reda i nie. Vai e, poto su Prvog Reda, ostati nedirnuti. Ali Hasjarlovi e
nestati."
Gwaay je otvorio usta kako bi odgovorio, ali nije bilo rijei, samo
stravino cviljenje kao da je nijem. Grozniave mrlje sjajile su mu na obrazima,
a Miaru je sada izgledalo kao da se crvena oteklina penje desnim obrazom, dok
su se na lijevom formirale crne mrlje. Pojavio se odvratan smrad. Gwaay je
zateturao, a oi su mu bile pune zelenkaste sluzi. Podigao je ruku do njih, a ona
je bila prekrivena ukastom opnom i proarana crvenim ilicama. Robovi su
pobjegli.
"Hasjarlove arolije!" prosiktao je Miar. "Gwaayevi arobnjaci jo uvijek

spavaju! Ja u ih probuditi! Pomozi mu, Ivivis!" Okrenuo se i poput vjetra

potrao niz hodnik do Gwaayeve Dvorane arolija. Uao je unutra pljeui i
zvidei, jer je dvanaest mravih magova u tkanicama uistinu jo uvijek spavalo
i hrkalo na svojim irokim stolcima visokih naslona. Miar je pritrao svakomu,
uspravio ga i protresao ne ba njenim rukama i povikao mu u uho: "Na posao!
Protuotrov! uvajte Gwaaya!"
Jedanaest arobnjaka se prilino brzo probudilo i uskoro su zurili u
prazno, iako su se njihova tijela i glave jo uvijek neko vrijeme ljuljali od
Miareve trenje - poput jedanaest malih brodova nakon prolaska oluje.
Imao je malo veih problema s dvanaestim, iako se i on budio i uskoro e
obavljati svoj posao, kad se Gwaay iznenada pojavio na vratima s Ivivis pored
sebe, koja mu ipak nije pomagala. Lice mladoga Gospodara blistalo je srebrno u
tami poput njegove masivne srebrne maske koja je visjela u nii iznad vrata.
"Pomakni se u stranu, Sivi Miaru, ja u razdrmati Ijeninu", povikao je
zvonko, veselim glasom, uzeo mali opsidijanski vr i bacio ga na zaspaloga
arobnjaka.
Trebao je pasti negdje na pola puta izmeu njih. Zar je mislio drevnog
probuditi njegovim razbijanjem? pitao se Miar. Ali onda se Gwaay zagledao u
njega u zraku i strahovito ga ubrzao. Kao da je bacio loptu, a onda je udario
palicom. Jurnuo je naprijed poput munje ispaljene iz snanoga katapulta, razbio
lubanju drevnoga i poprskao stolac i Miara njegovim mozgom.
Gwaay se nasmijao, nijansu prevritavo, i veselo povikao: "Moram se
smiriti! Moram! Moram i Nagli oporavak od dvadeset etiri bolesti - ili
dvadeset tri i mrkalja u nosu - nije razlog da filozof izgubi kontrolu. Oh, jesam
ja nepromiljen tip!"
Ivivis je iznenada povikala: "Soba se vrti! Vidim srebrne ribe!"
I sam Miar je osjeao vrtoglavicu i ugledao fluorescentno zelenu aku
kako kroz vrata posee prema Gwaayu - posee na tankoj ruci koja se izduila
metrima. Zamirio je i kad je otvorio oi ruka je nestala - ali sada su tu bili
oblaii ruiaste pare.
Pogledao je Gwaaya i on je, sada namrten, estoko njuio zrak, a onda
opet ponjuio, iako se nijedna nova kap nije formirala na vrhu njegova nosa.
Fafhrd je stajao tri koraka iza Hasjarla koji je u svom upavom
tamnosmeem ogrtau visokog ovratnika izgledao poput majmuna.
Iza Hasjarla su, desno, po debeloj irokoj remenici na osovinama hodala
tri monstruozna roba: ogromna plosnata stopala, noge poput slonovskih, prsa
velika poput mjehova, patuljaste ruke, siune glavice irokih zubatih usta i
irokih nosnica veih od njihovih oiju ili uiju - stvorenja uzgojena za vjeno
hodanje i nita drugo. Pokretna remenica je skretala i nestajala u zidani okomiti
cilindar promjera etiri i pol metra i izlazila ispod sebe, ali se kretala u
suprotnom smjeru, kako bi prola ispod osovina i zavrila krug. Iz cilindra se
ula kripa velikoga drvenog ventilatora koji je remenica okretala i koji je tjerao

zrak ivota u Donje Razine.

Iza Hasjarla, na lijevoj strani cilindra nalazila su se mala vrata u visini
Fafhrdove glave. Do njih su se jedan po jedan, uz etiri uske zidane stepenice,
uspinjali tamni, glavati patuljci. Svaki je na ramenu nosio tamnu vreu koju je,
kad je doao do prozora, otvorio i ispraznio u buno okno, pri emu ju je vrlo
temeljito protresao dok ju je drao unutra, onda ju je smotao i skoio dolje kako
bi oslobodio mjesto za idueg nosaa.
Hasjarl se preko ramena nacerio Fafhrdu. "Kitica cvijea za Gwaaya!"
povikao je. "Bacam kraljevsku otkupninu u vjetar: makov prah, praak lotusa i
mandragore, mrvice konoplje. Milijun raskalaeno ugodnih snova, i svi za
Gwaaya! Ovo e ga svladati na tri naina: spavat e jedan dan i propustiti
sahranu mog oca, onda je po pravu Quarmall moj jer sam se jedini pojavio, a
ipak bez krvoprolia koje bi okaljalo ceremoniju; njegovi arobnjaci e spavati i
moje zarazne ini e se probiti i uvjetovati njegovu smrdljivu odvratnu smrt;
njegovo e kraljevstvo spavati, svaki rob i prokleti pa, pa emo ga osvojiti
tako da jednostavno odmariramo dolje nakon posla sa sahranom. Ej, bre
tamo!" Uzeo je dugi bi od nadglednika i poeo njime pucketati iznad glava
robova na remenicama i udarati ih po njihovim irokim leima. Njihov je korak
postao gromoglasni galop, pojaalo se zavijanje ventilatora, a Fafhrd je ekao
da se uz tresak slomi, ili da remenica pukne, ili se polome osovine.
Patuljak na prozoru cilindra iskoristio je trenutak kad je Hasjarlova panja
bila na drugoj strani kako bi zgrabio prstohvat praha iz svoje vree i s
ekstatinim ga pogledom prinio nosu kako bi ga udahnuo. Ali Hasjarl je vidio i
vrlo surovo ga udario po nogama. Patuljak je posluno ispraznio vreu,
protresao je dok je poskakivao u agoniji. Ipak, nije izgledao zastraen ili
zabrinut zbog bievanja, jer kad je napustio prostoriju Fafhrd je vidio kako
svoju praznu vreu nabija na glavu i tetura duboko diui kroz nju.
Hasjarl je nastavio pucketati biem i vikati: "Bre, rekao sam! Drogirana
oluja za Gwaaya!"
asnik Yissim je utrao u prostoriju i priao svom gospodaru.
"Djevojka Friska je pobjegla!" vikao je. "Vai muitelji kau da je va
junak doao s vaim peatnjakom, rekao im da ste zapovjedili da je oslobode - i
odveo je! Sve se ovo dogodilo prije etvrt dana."
"Straa!" procvilio je Hasjarl. "Zgrabite Sjevernjaka! Razoruajte
izdajnika i iskopajte mu oi!"
Ali Fafhrd je nestao.
Miar je zajedno s Ivivis, Gwaayem i arenom gomilom halucinacija
uzrokovanih drogom uteturao u prostoriju slinu onoj iz koje je Fafhrd upravo
nestao. Ovdje je veliko cilindrino okno zavravalo poluokretom. Ventilator
koji je usisavao zrak i izbacivao ga kako bi osvjeio Donje Razine, bio je
postavljen vertikalno na otvoru okna i bio je vidljiv dok se okretao.
Pokraj otvora okna nalazio se veliki kavez s bijelim pticama koje su sve

leale s nogama u zraku. Pored ovih znakova, na podu prostorije nalazio se

nadglednik, takoer svladan naletom Hasjarlove droge.
Za razliku od njega, tri roba s nogama poput stupova, koja su neumorno
hodala remenicom, izgledala su u potpunosti nesvladana djelovanjem droge. Za
pretpostaviti je kako su njihovi siuni mozgovi i monstruozna tijela bili izvan
dosega bilo koje droge, osim u smrtonosnim koliinama.
Gwaay je doteturao do njih, oamario svakoga i zapovjedio: "Stanite!"
Onda se i on sam sruio na pod.
Cviljenje ventilatora je zamrlo, njegovih sedam drvenih krila postalo je
jasno vidljivo kad se zaustavio (iako su za Miara bila isprepletena s otrcanim
halucinacijama), i jedini pravi zvuk bio je polagano stenjanje robova.
Gwaay im se udno nasmijeio s mjesta na kojem je leao, pijano podigao
ruku i viknuo: "Na suprotnu stranu! Krenite!" Robovi su se polako okrenuli,
preli deset koraka da bi to uinili, sve dok sva trojica nisu gledala na suprotnu
stranu remenice.
"Hodajte!" brzo im je zapovjedio Gwaay. Polako su ga posluali i
ventilator je opet polagano poeo cviljeti, ali sada je tjerao zrak uz okno prema
Hasjarlovoj poiljci za Donje Razine.
Gwaay i Ivivis su se neko vrijeme odmarali na podu, sve dok im se u
glavi nije poelo razbistravati i dok posljednje halucinacije nisu iezle. Miaru
se inilo kao da su usisane u okno kroz krila ventilatora: mutna horda plavih i
purpurnih utvara naoruanih transparentnim nazubljenim kopljima i sabljama.
Onda je Gwaay, s veselim uzbuenim pogledom u oima, tiho i jo uvijek
bez daha rekao: "Moji arobnjaci... nisu bili svladani... mislim. Inae bih
umirao ... od Hasjarlove dvadeset etiri bolesti. Jo trenutak ... i javit u kroz
razinu ... da ispuni ventilator ponu okretati u suprotnom smjeru. Kroz njega
emo dobiti svjei zrak. I staviti vie robova na ovog ovdje - moda uspijem
otpuhati bratove none more natrag do njega. Onda se odlazim odjenuti za
vatrenu sahranu mog oca i popeti se kako bi Hasjarlu priredio neugodan ok.
Ivivis, im bude mogla hodati, probudi moje djevojke za kupanje. Reci im da
budu spremne."
Posegnuo je preko poda i vrsto zgrabio Miara za rame. "Ti, Sivi,"
proaputao je, "pripremi se aktivirati onu tvoju monu runu koja e unititi
Hasjarlove arobnjake. Sakupi svoje ljekovito bilje, izmoli svoje demonske
molitve - konzultiraj se najprije s mojih dvanaest arhimagova ... ako dvanaestog
uspije vratiti iz njegovog mranog pakla. im Quarmallov le bude zapaljen
javit u ti da izgovori svoju smrtonosnu aroliju." Zastao je i oi su mu u tmini
zasjale vjetijim bljeskom. "Dolo je vrijeme za arolije i maeve!"
ulo se tiho grebanje kad je jedna od bijelih ptica teturavo stala na noge.
Zacvrkutala je, ali je to prije sliilo tucanju, ipak imalo je u sebi notu izazova.
Cijele je noi kompletan Quarmall bio budan. U Zapovjednu sobu
Tvrave viui je uletio arobnjak: "Gospodaru Flindach! itai misli imaju

neosporne dokaze da su dva brata u ratu. Hasjarl alje prake za spavanje niz
okna, dok ih Gwaay otpuhuje natrag."
Bradaviasto, unakaeno, purpurno lice Metra Magova podiglo je pogled
sa stola za kojim je zaposleno sjedio okruen malom skupinom koja je ekala
zapovjedi.
"Jesu li prolili krv?" pitao je.
"Jo ne."
"Dobro je. Gledajte ih maginim oima."
Onda je, mrko gledajui ispod svoje kapuljae one koje je oslovljavao,
Metar Magova izdao svoje zapovjedi:
Dvojici magova odjevenih poput njegovih zamjenika: "Smjesta idite do
Hasjarla i Gwaaya. Podsjetite ih na sahranu i ostanite s njima dok oni i njihova
pratnja za sahranu ne dou do pogrebnog dvorita."
Eunuhu: "Tri do svog gospodara Brille. Saznaj treba li jo materijala ili
pomo u gradnji pogrebne lomae. Pomo e mu biti pruena istog trena i bez
oklijevanja."
Kapetanu bacaa: '"Udvostruite strae na zidinama. Ti sam radi obilaske.
Quarmall mora biti u potpunosti siguran od vanjskih napada i bijegova iznutra
sljedeeg jutra."
Raskono odjevenoj eni srednjih godina: "Quarmallskom haremu.
Pobrini se da su konkubine savreno poeljane i odjevene, kao da ih njihov
Gospodar namjerava posjetiti u zoru. Poalji mi Ilthmarix Kewissu."
U Hasjarlovoj Dvorani arolija Gospodar je dopustio robovima da ga
odjenu za sahranu, ali nije propustio poslati potragu za svojim izdajnikim
junakom Fafhrdom, naloiti nadglednicima okna mjere opreza koje moraju
poduzeti zbog Gwaayevih pokuaja da vrati makov prah, moda i s kamatama, i
savjetovati svoje arobnjake koje tono arolije moraju poslati na Gwaaya kad
Quarmallovo tijelo bude predano plamenu.
U Dvorani duhova Fafhrd je jeo i pio s Friskom ono to je donio. Rekao
joj je kako je pao u Hasjarlovu nemilost i razmiljao o planovima za bijeg s
njom iz quarmallskoga kraljevstva.
U Gwaayevoj Dvorani arolija Sivi Miar se savjetovao s jedanaest
mravih arobnjaka u bijelim tkanicama, ne govorei im nita o Sheelbinoj
aroliji, nego je od svakoga traio potvrdu da je arobnjak Prvog Reda.
U sauni Gwaayeve kupaonice, Gospodar je oporavljao tijelo i um
potresene arolijama bolesti i drogom. Njegove djevojke koje je nadgledala
Ivivis donosile su mirisna ulja i eliksire, i masirale ga i trljale kako je
malaksalo, ali precizno zahtijevao. Vitki likovi, mutni i srebrni od oblaka pare,
kretali su se i zastajkivali kao u tromom baletu.
Ogromna lomaa je napokon zavrena, i Brilla je uzdahnuo od olakanja i
zadovoljstva to je dobro obavio posao. Spustio je svoje debelo, masivno tijelo
na klupu pored zida i piskutavim enskastim glasom rekao jednom od svojih

kompanjona:
"Tako naglo, u takvo vrijeme, ali bogovima se ne proturjei i nijedan
ovjek ne moe prevariti svoje zvijezde. Sramotno je, ipak, pomisliti kako e
Quarmall otii uz tako malu pompu: samo est Lankhmaranki, Ilthmarix, tri
Mingolke - i jedna od onih obeaenih. Uvijek sam mu govorio da bi trebao
imati bolji harem. Ipak, muki su robovi u savrenom stanju i moda e
nadoknaditi ostalo. Ah! Gospodar e imati lijep plamen da mu osvjetljava put!"
Brilla je alosno mahnuo rukom, mrcnuo, i obrisao suzu iz svog svinjskog oka;
on je bio jedan od onih koji su iskreno alili zbog Quarmallove smrti.
Kao Visokog eunuha Gospodara, Brillin poloaj bio je lagodan i, pored
toga, otkad se mogao sjetiti, uvijek je volio Quarmalla.
Neko davno mali debeljukasti djeak po imenu Brilla spaen je od
muenja skupine veih, snanijih robova koji su ga pustili na sam Quarmallov
prolazak. Ovaj mali incident, nezapamen ili davno zaboravljen od Quarmalla,
koji je uzrokovao ivotnu odanost kod Brille.
Sada su samo bogovi znali to budunost nosi. Danas e Quarmallovo
tijelo biti spaljeno, a to e se dogoditi kasnije, bolje neka ostane neistraeno,
ak i u najdubljim kutovima uma. Brilla je jo jednom pogledao djelo svojih
ruku, pogrebnu lomau. Sagradio ju je za est sati, ali i uz skupinu robova koju
je imao pod svojim zapovjednitvom, to je iscrpilo njegove moi. Uzdizala se
na sredini dvorita, via ak i od velikih vrata koja su bila visine tri stasa krupna
ovjeka. Bila je izgraena u obliku krnje etverostrane piramide; drvo za
potpalu od kojeg se sastojala bilo je u potpunosti skriveno tamnim platnima.
Sa sve etiri strane izgraena je kosina do vrha; vrh je bio povea
kvadratna platforma. Tu e biti postavljen lijes s Quarmallovim tijelom, i ovdje
e rtve biti prinesene. Samo je robovima odreenih godina i talenata bilo
doputeno pratiti Gospodara na njegovu dugom putovanju onkraj zvijezda.
Brilli se svialo ono to je vidio, protrljao je ruke i znatieljno pogledao
uokolo. Samo je u ovakvim prilikama bilo mogue pojmiti veliinu Quarmalla,
a ovakve su prilike bile rijetke; ovjek e moda jednom u ivotu vidjeti ovakav
dogaaj. Dokle god je Brilla mogao vidjeti, ispred zidova dvorita bile su
poredane male skupine robova, red za redom, ak i njegova vlastita skupina
eunuha i stolara. Bilo je zanatlija iz Gornjih Razina, vjetih u oblikovanju svih
metala i drva; bilo je radnika s polja i vinograda, crnih i smeuranih od svojih
napora; bilo je robova iz Donjih Razina koji su treptali nenavikli na danju
svjetlost, blijedih i neobino deformiranih; i svi ostali koji su sluili u utrobi
Quarmalla, predstavnici skupina sa svake razine.
Brojnost ljudi je bila u suprotnosti s jutronjim zastraujuim glasinama o
tajnom noanjem ratu Izmeu Razina, i Brilla je osjetio olakanje.
Najvanije i na najboljim poloajima bile su dvije skupine Hasjarlovih i
Gwaayevih pratitelja, svaka skupina s jedne strane lomae. Samo su njihovi
arobnjaci nedostajali, primijetio je Brilla s nelagodom, iako je odbio nagaati

zato.
Visoko nad ovom masom razliitih ljudi, nadnosile su se zidine s uvijek
utljivim, uvijek budnim straarima; nijemo su stajali na svojim mjestima,
prake su im visjele u rukama. Nikad jo zidovi Quarmalla nisu bili napadnuti i
nikad rob iz tih budno paenih zidina nije iv izaao u vanjski svijet.
Brilla se savreno smjestio kako bi pratio sve to e se dogaati. S
njegove desne strane nalazio se balkon koji je izbijao iz zidina dvorita, s njega
e Hasjarl i Gwaay gledati spaljivanje oeva tijela; s njegove lijeve strane
takoer se nalazila izboena platforma s koje e Flindach upravljati obredom.
Brilla je sjeo pokraj vrata dok se pripremljeno i oieno Quarmallovo tijelo ne
donese za njegovo posljednje vatreno ienje. Obrisao je znoj sa svojih
mesnatih obraza rubom podtunike i pitao se koliko jo do poetka. Sunce ne
moe biti daleko od vrha zidina, a obred je zapoeo s njegovim prvim zrakama.
Jo dok je razmiljao o tome, zaula se gromoglasna, potmula vibracija
ogromnoga gonga. Glave su se okretale, odjea je zautala od okretanja brojnih
tijela; a onda tiina. Na lijevom balkonu pojavio se Flindach.
Flindach je bio zaogrnut Platom smrti, a njegova odjea od gusto
pletenog brokata bila je tamna i jednolina. Na njegovu pojasu blistao je kruni
Zlatni simbol moi koji je, dok je Stolac Quarmalla prazan, Flindach kao
Vrhovni Slubenik morao uvati neokaljanim.
Podigao je ruke prema mjestu na kojem e se sunce za nekoliko trenutaka
pojaviti i zapjevao Himnu dobrodolice; jo dok je pjevao prve ukaste zrake
udarile su u oi one koji su stajali na suprotnoj strani dvorita. Opet ta
priguena vibracija koje je protresla kosti onih najbliih i izgleda, nasuprot
Flindacha, na drugom balkonu, Hasjarla i Gwaaya. Obojica su bila jednako
odjevena osim dijadema i ezala. Hasjarl je na elu nosio srebrnu traku sa
safirima, a u ruci ezlo Gornjih Razina, ukraeno stisnutom akom; Gwaay je
imao dijademu okienu rubinima, a njegovo je ezlo bilo ureeno spiralnim
crvom, s bodeom na vrhu. Inae su obojica bila odjevena u istovjetne
ceremonijalne tamnocrvene odore, sa irokim, crnim, konim remenjem; nisu
nosili oruje, a niti su neki drugi uresi bili dozvoljeni.
Kad su sjeli u stolice visokih naslona koje su pripremljene za njih,
Flindach se okrenuo prema vratima najbliima Brilli i poeo naricati. Njegovu
zvonkom glasu odgovorio je skriveni zbor i odreene skupine u dvoritu.
Monstruozni gong se po trei put oglasio i dok su posljednji odjeci iezavali
pojavilo se Quarmallovo tijelo na nosilima. Nosilo ih je est ropkinja iz
Lankhmara praenih Mingolkama; ova mala skupina bila je sve to je ostalo od
mnotva koje ikad bijae provelo no u Quarmallovu krevetu.
Ali gdje je, pitao se Brilla bez daha, Kewissa Ilthmarix, omiljena staroga
Gospodara? Sam Brilla je zapovjedio povorku djevojaka. Nije mogla Nosila su kroz gomilu razmaknutih tijela polagano napredovala prema
lomai. Quarmallov je le bio u sjedeem poloaju, ljuljao se na nain koji je

bio uasavajue ivotan dok su ropkinje teturale pod teretom kojemu nisu bile
svikle. Bio je odjeven u purpurnu svilu, na elu je imao zlatne dijademe
quarmallskoga Gospodara. Te vitke ruke, neko tako aktivne u prakticiranju
nekromantije i prizivanja, sada su bile ukoeno poloene preko Gramatike koja
je bila njegova biblija tijekom ivota. Na zglobu mu se nalazio, s kukuljicom i
vezan, veliki sokol, a pod nogama svoga gospodara leao je njegov najdrai
lovaki leopard, tih u tiini smrti. Kao to je sokol imao kukuljicu, tako su vjee
boje voska neko zastraujuih Quarmallovih oiju bile zatvorene; te oi koje
su vidjele toliko smrti sada su bile vjeno mrtve.
Iako je Brillin um jo uvijek bio nervozan zbog Kewisse, progovorio je
nekoliko rijei ohrabrenja ostalim djevojkama dok su prolazile, a jedna mu je
dobacila sjetni smijeak; svi su znali da je ast pridruiti se Gospodaru na putu
u budunost, ali je nitko nije osobito prieljkivao; ipak, mogle su malo uiniti
osim izvravati zapovjedi. Brilla ih je sve alio; bile su tako mlade, imale su
tako poudna tijela i bile su sposobne mukarcu osigurati velike uitke, jer ih je
dobro obuio. Ali obiaj se mora potivati. Ipak, kako je onda Kewissa -? Brilla
je prestao razmiljati o tome.
Nosila su krenula uz kosinu. Naricanje je postalo glasnije i bre kad su
stigla do vrha lomae, a suneve zrake, koje su sada u cijelosti obasjavale
Quarmallov mrtvi lik kad su se nosila okrenula prema njemu, reflektirale su se
od blistave kose i bijele koe ropkinja iz Lankhmara, koje su se s ostalima
bacile pod Quarmallove noge.
Flindach je iznenada spustio ruke i nastupila je tiina, potpuna i totalna
tiina zapanjujua u kontrastu s odmjerenim naricanjem i tutnjavom gonga.
Gwaay i Hasjarl nepomino su sjedili i usredotoeno zurili u lik koji je
neko bio Gospodar Quarmalla.
Flindach je opet podigao ruke i iz vrata nasuprot onih kroz koja je izalo
Quarmallovo tijelo iskoilo je osam ljudi. Svaki je nosio baklju i bio gol osim
purpurne kapuljae koja im je skrivala lice. Praeni otrim zvucima gonga hitro
su pritrali lomai, po dvojica sa svake strane, bacili baklje u pripremljeno drvo,
skoili preko plamena koji su zapalili, popeli se piramidom i uzaludno zagrlili
ropkinje.
Gotovo u istom trenutku plamen je zahvatio drvo natopljeno smolom i
uljem. Likovi zagrljenih robova na trenutak su bili vidljivi kroz gusti dim, a
vitki Quarmallov lik kroz zatvorene je oi gledao ravno u sunce. Onda, razjaren
vruinom i gorkim dimom, veliki sokol je estoko zavritao od bijesa i digao se
uz lepet krila s gospodareve ruke. Lanci su dobro drali, ali svi su mogli vidjeti
Quarmallovu ruku visoko podignutu u gesti dostojanstvenoga pozdrava prije no
to ga je dim u cijelosti prekrio. Naricanje je doseglo najviu toku i naglo
zavrilo kad je Flindach dao znak da je obred zavren.
Dok je gladni plamen prodirao lomau i teret koji je nosila, Hasjarl je
prekinuo tiinu uvjetovanu obiajem. Okrenuo se prema Gwaayu, pogladio

koati prst ezla i zlo se cerei rekao.

"Ha! Gwaay, bilo bi veselo vidjeti kako te plamen prodire. Gotovo
jednako veselo kao to je bilo gestikuliranje naeg oca nakon smrti. Pouri se,
brate! Jo uvijek postoji ansa da plane i postane slavan i besmrtan." Nacerio
se, a slina mu je curila iz kutova usana.
Gwaay je oblinjem pau upravo dao potajan znak i djeak je odjurio.
Mladi Gospodar Donjih Razina nije ni na koji nain bio zabavljen bratovom
neprilinom alom, ali je uz smijeak i slijeganje ramena sarkastino odgovorio:
"Ja sam odabrao smrt potraiti na manje bolan nain. Ipak, ideja je dobra;
zapamtit u je." Onda je iznenada nastavio dubljim glasom: "Bilo bi bolje da
smo obojica mrtvoroeni nego da tratimo ivote na jalove mrnje. Previdjet u
tvoj praak snova i tvoje oluje maka, pa ak i tvoje odvratne arolije i sklopiti
pakt s tobom, o Hasjarle! Kunem se mranim bogovima koji vladaju pod
Quarmallskim brdom i Crvom koji je moj znamen da je tvoj ivot za mene
svetinja; ni arolijom, ni elikom, ni otrovima neu te ubiti!" Gwaay je ustao
kad je zavrio i pogledao ravno u Hasjarla.
Uhvaen nespreman, Hasjarl je nekoliko sekundi sjedio u tiini; zbunjen
izraz preao mu je licem; onda mu je cerenje iskrivilo usne i zareao je na
Gwaaya:
"Ha! Boji me se vie no to sam mislio. Tako je! I s pravom! Iako krv
onog pougljenjenog starca tee naim ilama, osjeam njenost prema svom
bratu. Da, sklopit u pakt s tobom, Gwaay! Kunem se Drevnima koji plivaju u
mranim dubinama i akom koja je moj znamen da je tvoj ivot za mene
svetinja - sve dok ga ne podrobim!" I s posljednjim zlokobnim smijuljenjem
Hasjarl je poput izobliene lasice kliznuo iz stolca i Gwaayeva pogleda.
Gwaay je tiho stajao i sluao, zurei u mjesto na kojem je Hasjarl sjedio;
onda se, siguran da je njegov brat dovoljno daleko, snano pljesnuo po nozi i
zgrio od tihog smijeha i prostenjao, nikome ponaosob: "ak su i najlukaviji
zeevi uhvaeni u jednostavne klopke", i jo se uvijek smijui okrenuo kako bi
gledao rasplesani plamen.
Razne su skupine polagano odvoene prema prolazima iz kojih su dole i
dvorite se opet poelo prazniti, osim onih robova i sveenika koje su njihove
dunosti tamo zadrale.
Gwaay je jo neko vrijeme ostao gledati, a onda je i on s balkona kliznuo
u unutarnje sobe. I blagi mu je smijeak jo uvijek treperio u kutovima usana
kao da mu je na pameti neka zgodna ala.
"... i krvlju onog koga je smrt pogledati ..."
... zvonko je prizivao Miar, zatvorenih oiju i rairenih ruku dok je arao
runu koju mu je dao Sheelba Bezokog Lica koja e unititi sve arobnjake nie
od Prvog Reda na neutvrenoj udaljenosti oko mjesta aranja - sigurno
nekoliko kilometara, nadao se, i tako Hasjarlove arobnjake pretvoriti u prainu.
Radila njegova Velika arolija ili ne - a u najdubljem kutku srca nije ba

vjerovao u to - Miar je bio vrlo zadovoljan svojom izvedbom. Sumnjao je da bi

i sam Sheelba bio bolji. Kakvi velianstveni duboki tonovi! - ak ni Fafhrd nije
nikad uo da tako govori.
elio je da samo na trenutak moe otvoriti oi kako bi pogledao uinak
svoje izvedbe na Gwaayeve magove - bio je siguran da zure razjapljenih usta
unato svom prezirnom hvalisanju - ali Sheelbine su instrukcije u vezi ovoga
bile specifine: oi vrsto zatvorene dok se recitiraju posljednje rijei rune i
izgovaraju velike zabranjene rijei; ak bi i malo kiljenje ponitilo Veliku
aroliju. Magi su oito trebali biti bez tatine i znatielje - koja dosada!
Iznenada je u tami svoje glave osjetio kontakt s drugom, veom tamom,
zlokobnom i monom, u kojoj je sama svjetlost nepostojea. Zadrhtao je. Kosa
mu se digla. Hladni znoj oblio mu je lice. Umalo je zamucao usred rijei
"slewerisophnak". Ali se koncentrirao i dovrio bez pogreke.
Kad su se posljednji zvuci njegova glasa prestali odbijati izmeu
nadsvoena stropa i poda Miar je otvorio jedno oko i kradomice zavirio oko
sebe.
Jedan pogled i drugo se oko u potpunosti otvorilo. Bio je preiznenaen da
bi govorio.
I kome bi govorio, da nije bio preiznenaen, takoer je bilo pitanje.
Dugi stol na ijem je kraju stajao bio je prazan. Gdje je prije samo
nekoliko trenutaka sjedilo jedanaest velikih quarmallskih arobnjaka arobnjaka Prvoga Reda, svaki se zakleo na svoju crnu Gramatiku - bio je samo
prazan prostor.
Miar je tiho zazvao. Bilo je mogue da su ti provincijski tipovi uplaeni
velianstvenou njegova lankhmarskog aranja pobjegli pod stol. Ali nije bilo
odgovora.
Zazvao je glasnije. Mogao je nauti samo neprekidno cviljenje
ventilatora, iako jedva primjetnije, nakon etiri sluanja, od prolaska krvi kroz
ile. Slegnuvi ramenima Miar se opustio u svom stolcu. Mrmljao je sam sebi:
"Ako su te bradate stare budale pobjegle, to je idue? Pretpostavimo da
Gwaayevi pomagai pobjegnu?"
Kad je u mislima poeo planirati koju bezveznu strategiju prihvatiti ako
do toga doe, mrko je pogledao iroki stolac visokog naslona najblii njegovu
mjestu gdje je sjedio po izgledu najodvaniji od Gwaayevih arhimagova. Tamo
se nalazila samo napola zguvana tkanica - ali u njoj je bilo ono to je prenulo
Miara. Mala gomila pahuljasta sivog pepela.
Miar je tiho zazvidao kroz zube i ustao kako bi bolje vidio ostale stolce.
Na svakom se nalazilo isto: ista tkanica, pomalo zguvana kao da je neko
vrijeme bila noena, a na tkanini je stajala ta mala gomila sivkastoga praha.
Na drugoj strani dugoga stola, jedna od crnih figura koja je stajala na
svom rubu polako se otkotrljala s ploe misaone igre i pala na pod uz tihi tik.
Miaru je zvuao poput posljednjeg zvuka na svijetu.

Ustao je vrlo tiho i u svojim mokasinkama od takorske koe neujno

otiao do najblieg izlaza preko kojeg je navukao debele zavjese za Veliku
aroliju. Pitao se koji je toan domet arolije bio, gdje se zaustavila, ako se
uope zaustavila. Pretpostavimo, na primjer, da je Sheelba podcijenio njenu
mo i ona je unitila ne samo arobnjake nego ...
Zastao je ispred zavjese i bacio posljednji pogled preko ramena. Onda je
slegnuo ramenima, podesio remen s maem, i cerei se hrabrije no to se
osjeao rekao nikome posebno: "Ali oni su me uvjerili da su naj najvei
arobnjaci."
Kad je posegnuo prema zavjesi prepunoj ukrasa ona se zatresla i
zaljuljala. Smrznuo se, srce mu je luaki kucalo. Onda se zavjesa razmaknula i
pojavilo se prpono Ivivisino lice oiju rairenih od uzbuenja i znatielje.
"Je li tvoja Velika arolija djelovala, Miare?" pitala ga je bez daha.
I sam je uzdahnuo od olakanja. "Ti si je preivjela, ako nita drugo",
rekao je, pruio ruku i privukao je do sebe. Njeno vitko tijelo priljubljeno uz
njegovo davalo je jako dobar osjeaj. Istina, prisutnost bilo kojeg ivog bia u
ovom bi trenutku bila za Miara dobrodola, ali to to je to bila Ivivis bio je
bonus koji nije mogao ne cijeniti.
"Najdraa", rekao je iskreno, "osjeao sam se kao da sam moda
posljednji ovjek na svijetu. Ali sada -"
"A ponaa se kao da sam ja posljednja djevojka, vrae jedan", odgovorila
je strogo. "Ovo nije ni vrijeme ni mjesto za ljubavne utjehe i intimna
zadovoljstva", nastavila je, napola ne shvativi njegove motive, i odgurnula se
od njega.
"Jesi li ubio Hasjarlove arobnjake?" zahtijevala je, gledajui ga u oi s
malo divljenja.
"Ubio sam neke arobnjake", priznao je Miar nevoljko. "Samo je nejasno
koliko."
"Gdje su Gwaayevi?" pitala je gledajui mimo Miara na prazne stolce.
"Je li ih sve odveo sa sobom?"
"Nije li se Gwaay ve vratio s oeve sahrane?" uzvratio je Miar
izbjegavajui njeno pitanje, ali kad ga je nastavila gledati u oi bezbrino je
dodao: "Njegovi su arobnjaci na nekom primjerenom mjestu - nadam se."
Ivivis ga je udno pogledala, progurala se pored njega, pritrala dugom
stolu i zurila u stolce.
"Oh, Miare!" rekla je prijekorno, ali u pogledu koji mu je dobacila bilo je
iskrenog divljenja.
Slegnuo je ramenima. "Zakleli su mi se da su Prvog Reda", branio se.
"Nije ostala ak ni koica ili jedna jedina vlas kose", rekla je Ivivis
osupnuto dok je izbliza gledala najbliu malu gomilu sive praine i tresla
glavom.
"ak ni uni kamenac", promuklo je dodao Miar. "Moja je runa bila

opaka."
"ak ni zub", odvratila je Ivivis znatieljno, iako pomalo oprezno,
trljajui neto u gomili. "Nita to bi mogli poslati njihovim majkama."
"Njihove majke mogu dobiti njihove pelene da ih spreme s onima iz
djetinjstva", rekao je Miar razdraljivo, iako pomalo nelagodno. "Oh, Ivivis,
arobnjaci nemaju majke!"
"Ali to e se dogoditi s naim gospodarom Gwaayem sada kad su
njegovi zatitnici nestali?" pitala je Ivivis praktinije. "Vidio si kako su ga
Hasjarlove arolije pogodile prole noi kad su samo zadrijemali. A ako se
neto dogodi Gwaayu, to e se onda dogoditi nama?"
Miar je opet slegnuo ramenima. "Ako je moja runa dospjela do dvadeset
etvorice Hasjarlovih arobnjaka i njih takoer unitila, onda nije uinjena
nikakva teta - osim arobnjacima, a svi su oni riskirali, potpisali svoje smrtne
presude kad su izgovorili prvu aroliju - to ti je opasan posao."
"U stvari", nastavio je oduevljeno obrazlagati, "mi smo dobili. Dvadeset
etiri neprijatelja ubijena po cijenu naih dvanaest - ne, jedanaest rtava u totalu
na naoj strani -ej, pa to je omjer na koji bi svaki vojskovoa pristao! Sa svim
arobnjacima van igre - osim same brae, i Flindacha - taj nakazni bradaviar je
netko koga se treba uvati! - susrest u se i ubiti tog Hasjarlovog junaka i sve e
biti u redu. I ako ..."
Glas mu se izgubio. Sinulo mu je da se upita kako to da on sam nije
uniten vlastitom arolijom. Nikad nije posumnjao, do sada, da bi mogao biti
arobnjak Prvog Reda - iako se unato mladenakom treningu u seljakim
arolijama od tada samo amaterski bavio magijom. Moda je ukljuen neki
metafiziki trik ili logina varka ... Ako arobnjak aktivira runu koja usred
aranja uniti sve arobnjake, uz uvjet da je aranje dovreno, da li on onda
uniti i sebe, ili ...? Ili je moda uistinu, poeo je ponosno misliti Miar, on sebi
nepoznat kao mag Prvog Reda, ili jo vie, ili U tiini njegova razmiljanja on i Ivivis postali su svjesni nadolazeih
koraka, isprva mnogobrojnog topota, a onda metea. Sivo odjeveni mukarac i
ropkinja jedva su imali vremena razmijeniti poglede pune pitanja kad je kroz
tapiserije nagrnulo, trgajui ih dolje, osam ili devet Gwaayevih glavnih
pomagaa mrtvaki blijedih lica i luakih pogleda. Protrali su prostorijom do
izlaza na suprotnoj strani prije no to se Miar mogao izvui s mjesta na koje se
bacio kako bi im se sklonio s puta.
Ali to nije bio kraj koraka. Jo je jedan par dolazio crnim hodnikom,
neobinim, neravnomjernim trkom, kao da bogalj sprinta, i s mokrim
ljapkanjem pri svakom koraku. Miar je hitro doao do Ivivis i zagrlio je. U
ovom trenutku takoer nije elio stajati sam.
Ivivis je rekla: "Ako je tvoja Velika arolija promaila Hasjarlove
arobnjake, a njihove arolije bolesti pogodile Gwaaya, sada nebranjenog ..."
Njen je apat sa strahom zamro kad je stravini lik odjeven u

tamnogrimiznu odoru trzavo uterurao u prostoriju. Miar je isprva pomislio

kako je to sigurno Hasjarl Neskladnih Ruku, po onome to je o njemu uo.
Onda je vidio da oko vrata ima ogrlicu od zelenih gljivica, grimizan desni
obraz, lijevi crn, iz oiju mu tee zelena sluz, a iz nosa providne kapi. Kad je
ogavno stvorenje napravilo posljednji veliki korak u prostoriju, lijeva mu je
noga popustila kao stup od elea, a desna se, koja se ukoeno, a ipak uz
ljapkanje spustila na pod, slomila na pola potkoljenice i otre su se kosti zabile
u meso. Njegove ljuskave ruke prekrivene ukastom opnom i proarane
crvenim ilicama zalud su hvatale zrak za oslonac, desna je ruka oeala glavu i
skinula polovicu kose na toj strani.
Ivivis je od uasa poela tiho jaukati i cviljeti i privila se uz Miara, koji
je i sam osjeao kao da nona mora podie kopita kako bi zgazila.
U takvom se obliku princ Gwaay, Gospodar Donjih Razina Quarmalla,
vratio s oeve sahrane, kao smrdljiva, ljigava, sluzava gomila koja se sruila na
bogato ukraenu tapiseriju tono ispod svog savreno lijepog srebrnog poprsja u
nii iznad ulaza.
Pogrebna lomaa tinjala je jo dugo, ali od svih stanovnika toga velikog i
razgrananog dvorca-kraljevstva samo je Brilla Vrhovni eunuh gledao do kraja.
Nakon toga je za uspomenu uzeo nekoliko prstohvata pepela; uzeo ga je s
nekom nejasnom idejom da e on moda posluiti kao nekakva zatita, sada
kada je ivi zatitnik zauvijek nestao.
Ipak, pahuljasti aavi spomeni nisu naroito veselili Brillu kad je
sumorno utumarao u unutarnje sobe. Bio je zabrinut, i poput eunuha uzrujan
pomislima na rat izmeu brae do kojeg sada mora doi, prije no to e
Quarmall opet imati jednog gospodara. Oh, kakva je to tragedija to su Sudbine
tako naglo odvele Gospodara Quarmalla prije no to je uspio urediti stvari oko
nasljeivanja! - iako Brilla nije mogao rei kakvo bi to ureivanje moglo biti,
uzevi u obzir ogranienja obiaja u Quarmallu. Ipak, Quarmall je uvijek
stremio nemoguem.
Brilla je takoer bio zabrinut, i to jo vie, svojom krivnjom zbog
spoznaje da je Quarmallova konkubina Kewissa izbjegla plamen. On moe biti
okrivljen zbog toga, iako nije vidio da je propustio bilo kakve uobiajene
predostronosti. I spaljivanje bi uistinu bilo mali bol u odnosu na ono to jadna
djevojka sada mora pretrpjeti zbog svog prekraja. Iskreno se nadao da se ubila
noem ili otrovala, iako bi to osudilo njen duh na vjeno lutanje u vjetrovima
izmeu zvijezda od kojeg one trepere.
Brilla je shvatio da ga noge nose u harem i drhtavo je zastao. Postojala je
vjerojatnost da tamo nae Kewissu, a nije elio biti onaj koji e je prijaviti.
Ipak, ako ostane u ovom sredinjem dijelu Tvrave, vrlo lako bi mogao
naletjeti na Flindacha, a znao je da nita ne bi mogao prikriti kad bi ga prikovao
prodorni vjetiji pogled arhimaga. Morao bi ga podsjetiti na Kewissin bijeg.
Zato si je Brilla smislio zadatak koji e ga odvesti u najdonje dijelove

Tvrave, tik iznad Hasjarlova kraljevstva. Tamo se nalazilo spremite, njegova

odgovornost, koje mjesecima nije pregledao. Brilla nije volio Mrane Razine
Quarmalla - bio je ponosan to pripada eliti koja je radila na ili barem blizu
sunca - ali sada su, zbog njegove tjeskobe, Mrane Razine postale privlane.
Donijevi odluku, Brilla se osjeao malo bolje. Smjesta je krenuo, hodao
je prilino brzo, s neobinom energijom eunuha, unato svojoj slonovskoj
teini.
Bez problema je stigao do spremita. Kad je upalio baklju prva stvar koju
je ugledao bila je ena mala poput djevojice skutrena meu balama tkanine.
Nosila je svjetlucavu, iroku utu haljinu, imala draesno trokutasto lice, kosu
zelenu poput mahovine, i blistave plave oi Ilthmarixa.
"Kewissa", drhtavo je proaptao, a ipak majinski toplo. "Sveta kokoi..."
Pritrala mu je. "Oh, Brilla, tako se bojim", tiho je plakala kad se privila
na njegovu trbuinu i skrila u njegovim ogromnim rukama.
"Znam, znam", promrmljao je, puckajui jezikom dok joj je gladio kosu i
lice. "Uvijek si se bojala vatre, sad se sjeam. Nema veze, Quarmall e oprostiti
kad se sretnete iza zvijezda. Pogledaj me, mala patkice, puno riskiram, ali volim
te zato to si bila najdraa starog Gospodara. Imam bezbolni otrov ... samo
nekoliko kapi na jezik, a onda tama i vjetrovite uvale ... Veliki skok, istina, ali
puno bolje od onog to Flindach mora zapovjediti kad sazna -"
Odgurnula se od njega. "Flindach je bio taj koji mi je zapovjedio da ne
pratim Svog Gospodara na njegovo posljednje putovanje!" otkrila je rairenih
oiju i prijekorno. "Rekao mi je kako su zvijezde rekle drukije, a to je takoer
Quarmallova posljednja elja. Sumnjala sam i bojala se Flindacha - s onako
odvratnim licem i oima tako stravino slinima onima Mog Dragog Gospodara
- ipak nisam mogla ne posluati ... uz malu zahvalnost, moram priznati, dragi
Brilla."
"Ali koji razlog zemaljski ili nezemaljski ...?" zamucao je Brilla, u glavi
mu se vrtjelo.
Kewissa je pogledala na obje strane. Onda: "Ja nosim Quarmallovo
rastue sjeme", proaptala je.
Ovo je na trenutak samo povealo Brillinu zbunjenost. Kako se Quarmall
nadao da e konkubinino dijete biti prihvaeno kao Gospodar Svih kad postoje
dva punopravna iva nasljednika? Ili je toliko malo mario za sigurnost zemlje
da ostavi ak ni neroeno kopile? Onda mu je sinulo - i srce mu je jae
zakucalo na pomisao - da Flindach namjerava preuzeti vrhovnu mo, koristei
Kewissino dijete i izmiljenu Quarmallovu posljednju elju kao varku, zajedno
s onim svojim Quarmallovim oima. Revolucije u palai nisu bile potpuna
nepoznanica u Quarmallu. Uistinu, postojala je legenda da se sadanja linija
generacijama prije tim putem s bodeom u ruci uspela do trona, iako je ponoviti
legendu znailo smrt.
Kewissa je nastavila: "Ostala sam sakrivena u haremu. Flindach je rekao

da u biti sigurna. Ali onda su me u Flindachevom odsustvu Hasjarlovi ljudi

doli traiti, krei sve obiaje i sva pravila pristojnosti. Pobjegla sam ovamo."
Ovo je nastavljalo imati neki stravini smisao, pomislio je Brilla. Ako je
Hasjarl posumnjao na Flindachev bezboan pokuaj preuzimanja moi,
instinktivno bi ga napao, pretvarajui obiteljski sukob u trostrani ukljuujui jao si ga nama! - sunani vrh Quarmalla, koji je do ovog trenutka izgledao tako
dalek i siguran od uasa rata ...
Upravo u tom trenutku, kao da su se Brillini strahovi poeli ostvarivati,
vrata spremita su se irom otvorila i na njima se naao nepoznat ovjek koji je
izgledao poput samog olienja barbarskih uasa bitke. Bio je visok toliko da mu
je glava dodirivala vrh vrata; lice mu je bilo privlano, a ipak strogo, prodorna
pogleda; njegova crvenozlatna kosa zapetljano mu je padala po ramenima;
njegova odjea bila je broncom optoena tunika od vuje koe; ma i masivna
sjekira ljuljali su mu se na pojasu, a na najduem prstu desne ruke Brillin je
pogled - izvjeban da ne propusti nijedan dekorativni detalj, a sada jo izotren
strahom - zamijetio prsten s Hasjarlovim znamenjem ake.
Eunuh i djevojka su se drhtei priljubili jedno uz drugo.
Poto se uvjerio da su njih dvoje jedini u prostoriji, doljakovo se lice
razvuklo u smijeak koji je mogao biti ohrabruju na manjem ovjeku ili nekom
manje ratniki opremljenom. Onda je Fafhrd rekao: "Pozdrav, djede. Traim
samo da mi ti i tvoja curica pomognete pronai sunce i tale u ovom mranom
kraljevstvu. Doite, isplanirat emo to tako da me moete zadovoljiti s
najmanje opasnosti za vas." Hitro je krenuo prema njima, neujno unato svojoj
veliini, a pogled mu se vratio Kewissi kad je primijetio da ona nije dijete nego
ena.
Kewissa je to osjetila, i iako joj je srce, podrhtavalo hrabro je
propiskutala: "Nemoj se ni usuditi da me siluje! Nosim dijete mrtvog ovjeka!"
Fafhrdov je smijeak postao malo kiselkast. Moda bi mi, rekao si je,
trebao biti kompliment to djevojke poinju razmiljati o silovanju im me vide,
ali je ipak bio malo ljut. Zar su ga smatrale nesposobnim za civilizirano
zavoenje jer je nosio krzno i nije bio patuljak? Ah dobro, brzo su nauile. Ali
kako je to straan nain da ga obeshrabre!
U meuvremenu je bavasti djed, za koga je Fafhrd sada shvatio da je
slabo opremljen da to bude, a ni otac, takoer, frfljavo-odvano rekao: "Ona
govori istinu, o kapetane. Ali ja u biti vie nego veseo da vam pomognem na
bilo -"
Zauli su se koraci u prolazu i zvonki zveket metala na kamenu. Fafhrd se
okrenuo poput tigra. Dva straara u tamnim verinjaama ulazila su u
prostoriju. Izvueni ma jednoga zagrebao je vrata, dok je trei iza njih sada
glasno uzvikivao. "Uhvatite sjevernjakog izdajnika! Ubijte ga ako se odbije
predati. Ja u srediti konkubinu staroga Quarmalla."
Dva su straara jurnula na Fafhrda, ali on je, jo vie podsjeajui na

tigra, skoio na njih dva puta bre. Sivoiba je izala iz korica i podigla se gore,
odbila ma bliega dok je Fafhrdova noga istovremeno udarila u njegovo
koljeno. Onda je drka Sivoibe snano pogodila njegovu bradu i odbacila ga na
njegova kolegu. U meuvremenu se Fafhrdova sjekira nala u njegovoj lijevoj
ruci i iz blizine je zamahnuo prema njihovim mozgovima, onda ih odgurnuo
dok su padali, izvukao sjekiru i bacio je na treega tako da mu se zabila meu
oi kad se okrenuo vidjeti to nije u redu i pao mrtav.
Ali koraci etvrtoga i moda petog mogli su se uti kako se urno
udaljavaju hodnikom. Fafhrd je zareao i skoio prema vratima, zastao na pragu
i hitro se vratio te uperio je krvavi prst u Kewissu koja se skutrila na ogromnim
prsima problijedjelog Brille.
"Cura starog Quarmalla? Nosi njegovo dijete?", izlanuo je. Kad je brzo
kimnula, progutao je knedlu i nastavio: "Onda ide sa mnom. Smjesta! Kastrat
takoer."
Spremio je Sivoibu u korice, iupao sjekiru iz narednikove glave,
zgrabio Kewissu za nadlakticu i krenuo prema vratima, mahnuo glavom i
zvjerski zareao Brilli da ih prati.
Kewissa je zajecala: "Oh, milost, gospodine! Zbog vas u izgubiti dijete."
Brilla je posluao, ali je ipak zapiskutao: "Dobri kapetane, neemo vam
biti od koristi, samo emo vas usporiti u vaem -"
Fafhrd se naglo okrenuo i odrao mu jedan brzi govor tresui krvavom
sjekirom da bi naglasio rijei: "Ako misli da ne shvaam vrijednost ak i
neroenog nasljednika trona, onda u tvojoj glavi nema mozga kao to ti u
mudima nema sjemena - a sumnjam da je tako. A to se tebe tie, djevojko,"
grubo je dodao Kewissi, "ako ima neto ispod tih zelenih uvojaka znat e da
si sigurnija sa strancem nego s Hasjarlovim zvijerima i da je za tvoje dijete
bolje da pobaci nego da padne u njihove ruke. Doi, ja u te nositi." Podigao ju
je u naruje. "Prati nas, eunue; neka tvoje ogromne noge rade ako ti je ivot
mio."
Krenuo je niz hodnik, Brilla je nezgrapno trao za njima i mudro duboko
disao u oekivanju nadolazeih napora. Kewissa je ovila ruke oko Fafhrdova
vrata i pogledala ga s ogranienim divljenjem. On si je sada dao oduka s dva
komentara koje je oito uvao za mirniji trenutak.
Prvi, gorko sarkastian: "... ako se odbije predati!"
Drugi, ljut na samog sebe: "Ogluio sam od onih vrajih ventilatora kad ih
nisam uo da dolaze!"
Nakon etrdeset velikih koraka niz hodnik proao je tunel koji je vodio
gore i skrenuo prema uem, mranijem prolazu.
Tik iza njega, zadihani Brilla je tiho, ali brzo zazvao. "Ovaj tunel vodi
prema talama. Kamo nas vodite, moj kapetane?"
"Dolje!" odgovorio je Fafhrd bez stanke u tranju. "Nemoj paniariti,
imam skrovite za vas dvoje - a ak imam i prijateljicu za malu zelenokosu

Prinevu majku." Onda je Kewissi gunavo rekao: "Nisi jedina djevojka u

Quarmallu koja eli spas, a pogotovo ne najdraa."
Miar je, pripremivi se na to, kleknuo i pogledao odvratnu hrpu koja je
bila princ Gwaay. Smrad je bio nehumano jak unato parfemima koje je Miar
popricao i tamjanu koji je zapalio prije sat vremena. Miar je svilenim
plahtama i krznenim platevima prekrio cijelu Gwaayevu odvratnost osim
kugama zahvaena nadutoga lica. Jedini dio lica koji je izbjegao oiglednim
ekstremnim zarazama bio je uski, lijepi nos, s ijeg je kraja kapala providna
tekuina, kap za sporom kapi, poput kucanja vodenog sata, dok se ispod nosa
nastavljalo konstantno tiho grozno podrigivanje koje je bilo jedini razmjerno
siguran znak da Gwaay nije u cijelosti na pragu smrti. Neko je vrijeme Gwaay
prigueno stenjao poput apata gluhonijemog, ali sada je ak i to prestalo.
Miar je zakljuio kako je uistinu vrlo teko sluiti gospodaru koji nije
mogao ni govoriti, pisati, ni gestikulirati - osobito kad se borite protiv
neprijatelja koje ste do sada smatrali tupavima i vrijednima prezira. Gwaay je
po svim pravilima trebao umrijeti satima prije. Najvjerojatnije su ga samo
njegova elina arobnjaka volja i izjedajua mrnja prema Hasjarlu
odravale, sprjeavajui njegov duh da pobjegne od uasnih muka u kojima se
nalazio.
Miar je ustao i s upitnim se slijeganjem ramena okrenuo prema Ivivis
koja je sada sjedila za dugim stolom i ivala dvije crne teke arobnjake halje s
kapuljaama, koje je prekrojila po Miarevim uputama kako bi im pasale. Miar
je zakljuio da bi se, poto je jedini preostali Gwaayev arobnjak, kao i junak,
trebao biti spreman pojaviti i odjeven kao takav i pohvaliti se s barem jednim
akolitom.
U odgovor na slijeganje, Ivivis je samo otpuhnula, protrljala nos s dva
prsta i slegnula ramenima. Istina, pomislio je Miar, smrad je postajao sve jai
unato svim njegovim pokuajima da ga prikrije. Priao je stolu i nalio si pola
pehara gusta krvavocrvena vina koje je nevoljko malo poeo uivati, iako je
saznao da je uistinu fermentirano iz grimiznih otrovnih gljiva. Otpio je mali
gutljaj i sagledao situaciju:
"Ovdje je kotao problema lijepe vjetice. Gwaayevi su arobnjaci uniteni
- dobro, ja sam ih unitio, priznajem. Njegovi pomonici i vojnici su pobjegli do najniih, ugavih, vlanih, mranih tunela, mislim, ili su preli Hasjarlu.
Njegove su djevojke nestale, osim tebe. ak se i njegovi lijenici boje doi do
njega - onaj kojeg sam dovukao odmah se onesvijestio. Robovi su beskorisni
zbog straha - samo zvijeri na ventilatorima zadrale su glavu, i to zato to je
nemaju! Nema odgovora na nau poruku Flindachu s prijedlogom za savez
protiv Hasjarla. Nema paa da poaljemo novu poruku - i ni jednog jedinog
straara da nas upozori ako Hasjarl napadne."
"Ti bi sam mogao otii do Hasjarla", istaknula je Ivivis.
Miar je razmislio o tome. "Ne", odluio je, "ima neto prefascinantno u

beznau poput ovog. Uvijek sam elio biti u jednom. A i aljvo je samo izdati
bogate i pobjednike. Ipak, koju strategiju mogu upotrijebiti bez vojske
kostura?"
Ivivis se namrtila. "Gwaay je obiavao govoriti da je rat s maem jo
jedan nain diplomacije, pa je arolija jo jedan nain rata s maem. Rat
arolija. Pa, moe opet pokuati Veliku aroliju", zakljuila je bez previe
vjere.
"Ne ja!" zanijekao je Miar. "Uope nije dotakla Hasjarlovu
dvadesetetvorku, inae bi ove arolije bolesti protiv Gwaaya bile zaustavljene.
U svakom sluaju, oni su Prvog Reda ili sam krivo izveo aroliju - i u tom bi se
sluaju tuneli sruili na mene ako bih opet pokuao."
"Onda upotrijebi drugu aroliju", veselo je predloila Ivivis. "Podigni
vojsku stvarnih kostura. Izludi Hasjarla, baci na njega ini zbog kojih e se pri
svakom koraku udariti u prst. Ili pretvori maeve njegovih vojnika u sir. Ili
uini da im kosti nestanu. Ili pretvori sve njegove sluge u make i zapali im
repove. Ili -"
"ao mi je, Ivivis", Miar je urno prekinuo njen rastui zanos. "Ne bih to
priznao nikom drugom, ali ... to je bila moja jedina arolija. Moramo ovisiti
samo o lukavosti i oruju.
Opet te pitam, Ivivis, kakvu strategiju koristi general ije je lijevo krilo
svladano, desno bjei, a sredina je deset puta brojano slabija?"
Blagi, skladni zvuk poput zvonjave srebrnog zvonca, ili srebrne ice
harfe, ga je prekinuo. Iako blag, izgledalo je kao da je na trenutak prostoriju
ispunio ujnom svjetlou. Miar i Ivivis su u udu gledali uokolo i onda
istovremeno pogledali Gwaayevu srebrnu masku u nii iznad ulaza ispod koje
su trunuli Gwaayevi umirui ostaci umotani u svilu.
Treperave metalne usne statue su se nasmijeile i rastavile - koliko je
netko mogao rei u tami - i tiho se zauo Gwaayev najveseliji glas: "Va
odgovor: napada!"
Miar je zatreptao. Ivivis je ispustila iglu. Statua je nastavila, izgledalo je
kao da joj oi blistaju: "Pozdrav, moj kapetane bez trupa! Pozdrav, draga
djevojko. ao mi je to ti smeta moj smrad - da, da, Ivivis, primijetio sam kako
si cijeli protekli sat otpuhivala prema mom jadnom leu - ali kad smo ve kod
toga cijeli je svijet pun odvratnosti. Ne puzi li to crna guja kroz halju koju
iva?"
Uz uzdah strave Ivivis je poput make skoila na noge, odmaknula se od
materijala i mahnito rukama prela preko nogu. Statua se nasmijeila prirodnim
srebrnim smijehom, a onda brzo rekla: "Ispriavam se, njena djevojko, samo
sam se alio. Moj je duh previsoko, previsoko - moda zato to mi je tijelo tako
nisko. Planiranje e obuzdati moju vidovitost. A sad tiho, tiho!"
U Hasjarlovoj Dvorani arolija njegova dvadeset etvorica arobnjaka
oajniki su zurila u veliki magini ekran postavljen paralelno s njihovim

dugim stolom i svim svojim silama pokuavala izotriti sliku na njemu. Sam
Hasjarl, straan u svojoj tamnocrvenoj pogrebnoj odori, gledao je naizmjence
otvorenim oima i kroz proreze u gornjim vjeama, kao da e to kojim sluajem
izotriti sliku, mucavo ih korio zbog njihove nespretnosti i s vremena na
vrijeme razgovarao sa svojom vojskom.
Ekran je bio tamnosiv, slika koja se pojavljivala na njemu svijetlozeleno
vjetije svjetlo. Bio je visok etiri i irok est metara. Svaki je arobnjak bio
odgovoran za odreeni kvadratni metar i na njemu projicirao svoju vidovnjaku
sliku.
Ova je slika prikazivala Gwaayevu Dvoranu arolija, ali najbolji dobiveni
efekt do sada bila je openito mutna slika koja je prikazivala stol, prazne stolce,
nekakvu gomilu na podu, visoko srebrno svjetlo, i dva lika koji se kreu uokolo
- ovo posljednje mrlje nalik salamanderima s rukama i nogama, tako da nije
bilo mogue utvrditi ak ni spol, ako su uope ljudi, ili koje je muko a koje
ensko.
Ponekad bi metar slike postao jasan poput cvjetnjaka na vedar dan, ali to
bi uvijek bio metar bez likova u sebi ili neeg zanimljivijeg od praznog stolca.
Onda bi Hasjarl iznenada zareao na ostale arobnjake da uine isto, ili
uspjenom arobnjaku da zamijeni kvadrat s nekim iji je sadravao likove, i
slika bi neizbjeno postala loija pa bi Hasjarl vritao i pljuvao, a onda bi se
slika u potpunosti pokvarila, totalno se zamutila ili bi se kvadrati pomijeali i
preklapali poput nerijeene slagalice, i sva dvadeset etiri arobnjaka morala bi
brojiti kvadrate i poeti ispoetka dok ih je Hasjarl disciplinirao opakim
prijetnjama.
Interpretacija slike od strane Hasjarla i njegovih pomonika znaajno se
razlikovala. Odsutnost Gwaayevih arobnjaka inilo se kao dobra stvar, sve dok
netko nije predloio da su moda poslani kako bi se ubacili na Hasjarlove
Gornje Razine za bliski udotvorni napad. Jedan je porunik estoko izgren
to je pretpostavio da su dva mutna lika demoni vieni u svom pravom
nezamuenom obliku - iako se Hasjarl nakon to mu se bijes stiao, izgledao
pomalo zastraen idejom. Predodba koja je ulijevala nadu da su svi Gwaayevi
arobnjaci uniteni odbaena je kad je utvreno da u posljednje vrijeme na njih
nisu poslane nikakve arolije od strane Hasjarla ili nekog od njegovih
arobnjaka.
Jedan od mutnih likova sada je u potpunosti napustio sliku i toka
srebrnog svjetla je izblijedjela. Ovo je potaknulo nove spekulacije, koje su
prekinute ulaskom nekolicine Hasjarlovih muitelja, koji su izgledali prilino
izubijano, i dvanaestorice straara. Straari su opkolili - s maevima
prislonjenima na njegova prsa i lea - lik nenaoruanog ovjeka u tunici od
vuje koe i ruku vrsto vezanih na leima. Bio je maskiran crvenom svilenom
maskom navuenom preko kose i oiju, a crni se plat vukao za njim.
"Uhvatili smo Sjevernjaka, gospodaru Hasjarle!" veselo je izvijestio voa

dvanaestorice straara. "Stjerali smo ga u kripac u vaoj muionici. Preruio se

u jednog od njih i mislio se provui kroz nae trupe, pognut i na koljenima, ali
ga je njegova visina ipak izdala."
"Odlino, Yissime - nagradit u te", odobrio je Hasjarl. "Ali to je s
izdajnikom konku-binom mog oca i ogromnim kastratom koji su bili s njim
kad je ubio trojicu vaih prijatelja?"
"Jo su uvijek bili s njim kad smo ga primijetili u blizini Gwaayevog
kraljevstva i dali se u potjeru. Izgubili smo ih kad se vratio prema muionici, ali
lov se nastavlja."
"Pronaite ih, vi ste najbolji," mrko je zapovjedio Hasjarl, "ili e slatkoa
moje nagrade u cijelosti biti pokvarena bolom mojeg nezadovoljstva." A onda
Fafhrdu: "Pa, izdajnie! Sad u s tobom igrati obaranje ruke - aha, a takoer i
stotine drugih, sve dok ne bude umoran od natjecanja."
Fafhrd je kroz svoju crvenu masku odgovorio glasno i jasno: "Nisam
izdajnik, Hasjarle. Samo sam se umorio od tvog mirkanja i muenja
djevojaka."
arobnjaci su ispustili piskavi urlik. Hasjarl se okrenuo i vidio kako je
jedan od njih uspio izotriti gomilu na podu, tako da se sada jasno vidio
bolestan ovjek prekriven do svoje nadute glave.
"Blie!" povikao je Hasjarl - samo elja, bez prijetnje - i moda zato to
nisu bili ni zapanjeni, niti im se prijetilo, svaki je arobnjak savreno obavio
svoj posao tako da se na ekranu pojavilo blijedozeleno Gwaayevo lice, iroko
poput volovske zaprege, kuge vidljive po ogromnim pritevima, skorenoj koi,
gljivicama, ako ve ne po njihovim bojama, oi su bile poput ogromnih bavi
prepunih sluzi, usta razjapljena septika jama, dok je svaka kap koja je pala s
vrha nosa izgledala poput galona.
Hasjarl je promuklo povikao, poput ovjeka kojem je estoko pie otilo
na krivu stranu: "Veselje, oh veselje! Srce e mi pui!"
Ekran se zacrnio, soba je postala mrtvaki tiha, i u nju je s drugih vrata
beumno zrakom kliznuo mali sivkasti predmet. Jurio je na rairenim krilima
poput sokola koji trai plijen, visoko iznad maeva koji su zamahnuli na njega.
Onda je beumno skrenuo, obruio se ravno na Hasjarla, izbjegao njegove ruke
koje su ga prekasno pokuale zgrabiti, pogodio ga u prsa i pao na pod.
Bila je to strelica smotana od pergamenta na ijim su se rubovima nazirala
slova. Nita smrtonosnije od toga.
Hasjarl ga je zgrabio, razmotao uz pucketanje i na glas proitao:
"Dragi brate! Smjesta se naimo u Dvorani duhova da odluimo o
nasljedniku. Dovedi svoja dvadeset etiri arobnjaka. Ja u dovesti jednog.
Dovedi svog junaka. Ja u dovesti svojeg. Dovedi svoje pomonike i straare.
Ti doi. Ja u doi. Ili moda vie eli provesti vee muei djevojke.
Potpisano (po direktivi) Gwaay."
Hasjarl je zguvao pergament i zamiljeno-zlokobno zurio preko njega, a

onda brzo zapovjedio: "Ii emo! Misli igrati na moju bratsku samilost - to e
biti dobro. Ili nas namjerava namamiti u klopku, ali ja u njega nadmudriti!"
Fafhrd je odvano zazvao: "Moda moe pobijediti svog napola mrtvog
brata, oh Hasjarle, ali to je s njegovim junakom? - lukaviji od Zobolda, u borbi
ei od bijesnog slona! Netko takav moe bez problema svladati tvoje traljave
straare kao to sam ih ja svladao pet na jednog u Tvravi, i staviti ti no pod
grlo! Trebat e me!"
Hasjarl je trenutak razmiljao, onda se okrenuo prema Fafhrdu i rekao:
"Nisam zlopamtilo. Primit u savjet od mrtvog psa. Povedite ga s nama.
Ostavite ga vezanog, ali ponesite njegovo oruje."
Miar je hitro, ali oprezno vodio neobinu kratku povorku irokim,
niskim tunelom koji se polagano uspinjao i bio osvijetljen bakljama
postavljenima na zid koje nisu gorjele blistavije od metanskih svjetiljaka, a
inile su se udaljenima jedna od druge poput svjetionika.
Nosio je crni plat sa iljatom kapuljaom koja e mu navuena naprijed
sakriti cijelo lice. Ispod nje je na pojasu nosio ma i bode, a takoer i mjeinu
krvavocrvenog vina od otrovnih gljiva, ali u rukama je imao tanki crni tapi sa
srebrnom zvijezdom na vrhu, kako bi se podsjetio da je njegova primarna
trenutna uloga Gwaayev Vrhunski arobnjak.
Iza njega su, po dvojica u redu, hodala etiri roba s ventilatora, velikih
nogu i malih glava, izgledali su gotovo poput tamnih hodajuih stoaca,
pogotovo po sjenama baklje koju su upravo proli. Izmeu sebe su nosili, svaki
je u patuljastoj ruci drao jednu motku, raskono izrezbarena nosila od
eukaliptusa i slonovae na kojima je poivalo omotano i prekriveno krznima,
svilama i bogato obrubljenim tkaninama smrdljivo, bespomono meso i srani
duh mladog Gospodara Donjih Razina.
Tik iza Gwaayevih nosila hodala je po izgledu manja Miareva verzija.
Bila je to Ivivis maskirana u njegova akolita. Svoju kapuljau drala je preko
usta i nosa poput ala, a esto je udisala rupi natopljen u ekstrakte kamfora i
amonijaka. Pod rukom je u vunenoj vrei nosila srebrni gong, a u drugoj
neobinu drvenu masku.
iroka, uljevita stopala robova udarala su kameni pod uz tupi vuuu,
preko kojeg se u dugim pravilnim intervalima ulo Gwaayevo grgljavo
podrigivanje. Osim ovoga nije bilo drugih zvukova.
Zidovi i niski strop bili su prepuni slika, veinom utih, demona,
neobinih zvijeri, djevojaka s krilima imia i drugih paklenskih ljepota.
Njihovo polagano pojavljivanje i iezavanje sliilo je na nonu moru, u stvari
na njeniju verziju none more. Sve u svemu bilo je to jedno od najugodnijih
putovanja kojih se Miar mogao sjetiti, jednako putovanju koje je jednom
poduzeo na mjeseini po krovovima Lankhmara kako bi uveli vijenac objesio
na zaboravljeni vrh statue Boga Lopova i upalio malu plavu vatru od konjaka za
njega.

"Napad!" promrmljao je aljivo sam sebi. "Naprijed, moja falango velikih

nogu! Naprijed, moja zastraujua mako rata! Naprijed, moja njena pozadino!
Naprijed, moj domaine!"
Brilla, Kewissa i Friska sjedili su tihi poput mieva u Dvorani duhova,
pored presahle fontane, a ipak u blizini otvorenih vrata prostorije koja je bila
njihovo dogovoreno skrovite. Djevojke su zajedno aptale, glava do glave, a
ipak to nije bilo glasnije od cijukanja mieva, kao ni visoki uzdah koji bi
povremeno pobjegao Brilli.
Iza fontane su se nalazila velika poluotvorena vrata kroz koja je ulazila
blijeda svjetlost, i kroz koja ih je Fafhrd doveo prije no to se vratio kako bi
odvukao potjeru. Neto pauine koja se rastezala ispred njih bilo je potrgano
Brillinim nezgrapnim prolaskom. Uzevi ta vrata i ona koja su vodila u njihovo
skrovite kao dva suprotna kuta prostorije, u dva preostala kuta nalazili su se
iroki i uski nadsvoeni prolazi, svaki je izlazio na veliki dio kamenoga poda
izdignutog tri stepenice iznad jo veeg dijela poda oko isuenog bazena. Na
zidu su se posvuda nalazila brojna mala vrata, sva zatvorena, koja su
nesumnjivo vodila do nekadanjih spavaih soba. Iznad svega su visjele velike
crne zazidane ploe nisko nadsvoena stropa. Toliko su njihove oi, ve dugo
priviknute na tamu, mogle lako razaznati.
Brilla, koji je prepoznao da je ovo mjesto nekad bilo harem, melankolino
je razmiljao kako je opet postalo siuni harem, s eunuhom - njime - i trudnom
djevojkom - Kewissom - koja je avrljala s nemirnom ushienom djevojkom Friskom - koja se brinula zbog sigurnosti svog barbarskog ljubavnika. Stara
vremena! elio je malo poistiti i pronai malo tapiserija, ak i natrulih, koje bi
rairio i objesio, ali Friska je istaknula kako ne smiju ostaviti tragove svog
prisustva.
Kroz velika vrata zauo se tihi zvuk. Djevojke su stiale svoje aputanje,
a Brilla uzdahe, te su poeli napeto sluati. Dolo je jo zvukova - koraci i
udarac maa u koricama u zid tunela - tiho su ustali, pobjegli u svoje skrovite i
neujno zatvorili vrata iza sebe, i Dvorana duhova nakratko je opet bila sama sa
svojim duhovima.
Straar s kacigom u verinjai Hasjarlove garde pojavio se na velikim
vratima i stajao i gledao sa strijelom spremnom u napetom kratkom luku. Onda
je trznuo ramenom i uuljao se unutra praen trojicom kolega i etvoricom
robova koji su nosili baklje koje su bacale udovine sjenke straara preko
pranjavog poda i sjene njihovih glava na udaljeni zaobljeni zid, dok su traili
znake klopke ili zasjede.
imii su letjeli uokolo i kroz prolaze bjeali od svjetlosti baklji.
Prvi je straar zazvidao prema hodniku iza sebe i mahnuo rukom pa su
se pojavile dvije skupine robova koje su se postavile s obje strane velikih vrata
koja su glasno zakrckala i zakripala dok su ih irom otvarali, iako je jedan u
gru odskoio kad je na njega pao pauk iz potrganih mrea, ili je pomislio da je

pao.
Onda je ulo jo straara, svaki s robom koji je nosio baklju, pa su se
poeli kretati uokolo i tiho pozivati, iskuavati sva zatvorena vrata i sumnjiavo
zuriti u mrana mjesta iza uskog i irokog luka, ali su se svi vrlo brzo vratili
kako bi formirali zatitni polukrug oko velikih vrata i zauzeli veinu poda
sredinjeg dijela Dvorane duhova.
Onda je u taj zatieni prostor uao Hasjarl, okruen svojim pomonicima
i u stopu praen svojom dvadeset etvoricom arobnjaka. S Hasjarlom je doao
i Fafhrd, jo uvijek vezanih ruku, sa svojom crvenom maskom i maevima
straara na prsima i leima. Takoer je ulo jo robova s bakljama, tako da je
Dvorana duhova oko velikih vrata bila dobro osvijetljena, ali je drugdje bila
mjeavina odbljeska i crnih sjena.
Poto Hasjarl nije govorio nije ni nitko drugi. Nije da je Gospodar
Gornjih Razina bio u potpunosti tih - konstantno je hrapavo kaljucao i pljuvao
gomile sluzi u grimizno obrubljeni rupi. Nakon svakog malog grenja
sumnjiavo bi pogledao oko sebe, zlokobno sputajui jednu probuenu vjeu
kako bi naglasio svoju budnost.
Onda je nastao mali mete i netko je povikao: "takor!" Drugi je odaslao
strijelu u sjene oko bazena gdje je oeala kamen, a Hasjarl je glasno upitao
zato su zaboravljene njegove lasice - a takoer i njegovi veliki psi, kad smo
ve kod toga, i njegove sove koje bi ga zatitile od imia s otrovnim zubima
koje bi Gwaay mogao poslati na njega - i zakleo se kako e oderati kou s
desnih ruku zaboravnima.
Opet se zaulo, to brzo grebanje siunih pandi na glatkom kamenu,
zalud je odaslano jo strijela koje su kliznule po podu, straari su se nervozno
mekoljili, a u sredini svega toga Fafhrd je povikao: "Neka nekoliko vas
podigne titove i naprave zid s obje Hasjarlove strane! Niste li pomislili da bi
ovaj put strijela, a ne papir, mogla neujno doletjeti iz bilo kojeg prolaza i
probiti grlo vaeg voljenog Gospodara i zauvijek zaustaviti njegov savreni
kaalj?"
Nekoliko ih je s krivnjom na licima skoilo posluati tu zapovijed, a
Hasjarl im nije rekao da se maknu, pa se Fafhrd nasmijao i primijetio:
"Maskiranje junaka ini ga stranijim, oh Hasjarle, ali vezanje ruku iza lea
nee ba impresionirati neprijatelja - a ima jo nedostataka. Ako sada sluajno
naleti onaj opakiji od Zobolda, tei od pobjenjelog slona u juriu i razbaca
tvoje uspaniene straare -"
"Odveite ga!" zareao je Hasjarl i netko je poeo rezati bodeom iza
Fafhrdovih lea. "Ali ne dajte mu njegov ma ili sjekiru! Samo neka budu
spremni za njega!"
Fafhrd je razgibao ramena, protegao svoje ogromne ruke, poeo ih
masirati i opet se nasmijao kroz masku.
Hasjarl se zapjenio, a onda zapovjedio da se sva zatvorena vrata opet

probaju. Fafhrd se pripremio za akciju kad su doli do onih iza kojih se krila
Friska i ostalo dvoje, jer je znao da nemaju zasun ili bravu. Ali vrsto su stajala
unato guranju. Fafhrd je mogao zamisliti Brillina velika lea naslonjena na
njih, i djevojke kako ga moda guraju u trbuh, pa se nasmijao ispod crvene
svile.
Hasjarl se jo malo pjenio i proklinjao brata zbog kanjenja i kleo se kako
je namjeravao biti milostiv prema bratovim podanicima i djevojkama, ali vie
ne. Onda je jedan od Hasjarlovih pomonika natuknuo kako je Gwaayeva
strelica-poruka bila varka koja e ih maknuti s puta dok je napad odozdola
krenuo kroz druge tunele, ak i kroz okna za zrak, a Hasjarl je tog pomonika
zgrabio za vrat, protresao ga i pitao zato, ako je posumnjao u to, nije prije
neto rekao.
U tom se trenu oglasio gong, zvonak i srebrn, pa je Hasjarl pustio svoga
pomonika i u udu pogledao uokolo. Opet srebrnasti zvuk gonga, a onda su
kroz iri crni prolaz polagano stupila dva udovina lika, a svaki je nosio
prednju motku ornamentiranih crno-crvenih nosila.
Svi su u Dvorani duhova znali za robove na ventilatorima, ali vidjeti ih
negdje drugdje osim na njihovim remenicama bilo je istovremeno i
velianstveno i groteskno kao vidjeti ih po prvi put. To je izgleda
nagovjeivalo remeenje obiaja i estoke pobune, pa je uslijedilo puno
mrmljanja i mrtenja. Robovi su nastavili nezgrapno hodati i njihove su kolege
iza njih ule u vidokrug. etvorka je dola skoro do povienog dijela poda i
spustila nosila, to je bolje mogla prekriila je patuljaste ruke preko svojih
divovskih prsa stavi nepomino.
Onda je kroz isti prolaz hitro uao lik prilino niskog arobnjaka u crnom
plastu i kapuljai koja mu je krila lice, a odmah iza njega, poput njegove sjene,
malo manji lik istovjetno odjeven.
Crni arobnjak je zauzeo poloaj s jedne strane nosila, malo ispred njih,
njegov akolit iza njega, na desnoj strani, pa je uz kapuljau podigao tapi sa
srebrnom zvijezdom na vrhu i glasno i impresivno rekao: "Ja govorim za
Gwaaya, Gospodara Demona i Gospodara Cijelog Quarmalla! - kao to emo i
dokazati!"
Miar je koristio svoj najdublji glas udotvorca, koji nitko osim njega
nikad nije uo, osim onom prigodom kad je unitio Gwaayeve arobnjake - i
kad smo ve kod toga ni to nitko drugi nije uo. Luaki je uivao i strahovito
se divio vlastitoj drskosti.
Zastao je dovoljno dugo, a onda tapiem pokazao gomilu na nosilima,
drugom rukom bahato mahnuo, s dlanom prema naprijed, i zapovjedio: "Na
koljena, gamadi, svi vi, poklonite se vaem jedinom zakonitom vladaru,
gospodaru Gwaayu, na spomen ijeg imena demoni bjee!"
Nekoliko budala koje su stajale naprijed uistinu ga je poslualo - Hasjarl
ih je oito predobro izdresirao - dok je veina ostalih u prvim redovima sa

strahopotovanjem zurila u nejasan lik na nosilima - istina, bila je prednost to

je Gwaay nepomian i utljiv, izgledao je poput same stravine Smrti: to ga je
inilo jo tajanstvenijom prijetnjom.
Gledajui njihove glave iz peine svoje kapuljae Miar je ugledao
jednog za kojeg je pretpostavio da je Hasjarlov junak - bogovi, prava grdosija,
velik kao Fafhrd! - a poznavao je i psihologiju ako je ta crvena svilena maska
njegova ideja. Miar nije bio oduevljen idejom o borbi protiv takvog, ali ako
bude sree do toga nee ni doi.
A onda se kroz redove zapanjenih straara, ibajui ih kratkim biem,
probio lik pognutih ramena u grimiznoj odori - napokon Hasjarl! I dolazio je
naprijed kako je scenarij zahtijevao.
Hasjarlove runoa i mahnitost nadili su Miareva oekivanja. Gospodar
Gornjih Razina se primaknuo i gledao nosila, i u jednom trenutku iekivanja
nije inio nita osim to se grio, bauljao i pljuckao poput najveeg idiota. A
onda je naglo doao do glasa i vrlo impresivno zareao i definitivni glasnije od
bilo kojeg svog velikog psa.
"Po pravu smrti - koja dolazi kasnije ili ranije - kasnije za mog oca,
opsjednutog zvijezdama i pretvorenog u pepeo - ranije za mog bezbonog brata
svladanog mojim arolijama - koji se ne usuuje govoriti sam, nego mora
unajmiti arlatana - ja, Hasjarl, proglaavam sebe jedinim Gospodarom
Quarmalla - i svega u njemu - demona ili ljudi!"
Hasjarl se onda poeo okretati, najvjerojatnije kako bi zapovjedio svojim
straarima da zgrabe Gwaayevu pratnju, ili kako bi moda mahnuo
arobnjacima da ih unite magijom, ali u tom je trenutku Miar glasno pljesnuo
rukama. Na taj je signal Ivivis, koja je stupila izmeu njega i nosila, skinula
svoju kapuljau, otvorila plat i pustila ih da padnu gotovo u jednom
kontinuiranom pokretu - prizor koji se ukazao zaarao je sve, ak i Hasjarla,
kao to je Miar znao da e se dogoditi.
Ivivis je bila odjevena u providnu crnu svilenu tuniku - jedan jedini crni
opal blistao je na njenoj blijedoj koi i vitkoj mladenakoj figuri - ali na licu je
nosila bijelu vjetiju masku s rairenim usnama iza kojih su se nazirali otri
onjaci i opakim crvenim oima bijelih arenica, kako ih je Miar na brzinu
obojio po Gwaayevim uputama koji je priao iz svoje srebrne statue. Duga
zelena kosa pomijeana sa sijedom padala je s maske na Ivivisina lea, a neki
tanji pramenovi po ramenima. Ravno ispred sebe, u desnoj ruci, drala je na
ritualan nain veliki no za obrezivanje voaka.
Miar je pokazao ravno u Hasjarla, na koga su maskine oi ve bile
fiksirane, i najdubljim glasom zapovjedio: "Dovedi mi onog tamo, oh Vjetija
Majko!" i Ivivis je hitro zakoraila naprijed.
Hasjarl je ustuknuo korak i prestravljeno zurio na svoju prilazeu propast,
majinski-kanibalnu gore, vilovnjaki-djeviansku dolje, s oima njegova oca
koje su ga obeshrabrivale i otrim noem koji je sugerirao kaznu koja mu slijedi

zbog svih djevojaka koje je poudno otjerao u smrt ili doivotno unakazio.
Miar je znao da je uspjeh nadohvat ruke, ostalo je samo stisnuti prste.
U tom se trenu s druge strane prostorije oglasio prigueni gong dubok kao
to je Gwaayev bio srebrnasto zvonak, i svojim vibracijama protresao kosti.
Onda su se s obje strane crnog prolaza, na suprotnom kraju dvorane od
Gwaayevih nosila, do stropa uz zaglunu tutnjavu podigla dva stupa bijele
vatre, privukle sve poglede i razbile Miarevu aroliju.
Miareva prva reakcija bila je da prokume tako superioran nastup.
Dim je kuljao prema velikim kvadratima na stropu, stupovi su postali
bijeli mlazovi visoki poput ovjeka, a izmeu njih se pojavio Flindachev lik u
raskono obrubljenoj odori sa Zlatnim simbolom moi za pojasom, ali
Kukuljicom smrti zabaenom kako bi se vidjelo njegovo bradaviasto lice i oi
poput onih na Ivivisinoj masci. Vrhovni Slubenik je irom rairio ruke u
ponosnoj preklinjuoj gesti i svojim dubokim i zvonkim glasom koji je ispunio
Dvoranu duhova izrecitirao:
"Oh, Gwaaye! Oh, Hasjarle! U ime vaeg oca spaljenog i iza zvijezda, u
ime vae bake ije oi ja takoer nosim, mislite na Quarmall! Mislite na
sigurnost ovog vaeg kraljevstva i kako joj vai ratovi tete. Zaboravite vae
neprijateljstvo, odreknite se vae bratske mrnje, i uloite sve kako bi rijeili
pitanje nasljednika - pobjednik e ovdje biti Vrhovni Gospodar, gubitnik
smjesta odlazi s velikom pratnjom i kovezima dragocjenosti i putuje preko
Planina Gladi i pustinje i Mora Istoka i ivi svoj ivot u Istonim Zemljama u
udobnosti i na visokom poloaju. Ili ako ne drijebom prema obiajima, neka se
vai junaci bore do smrti kako bi odluili - ostatak je isti. Oh Hasjarle, oh
Gwaay, ja sam govorio!" Prekriio je ruke i stajao izmeu dva blijeda plamena
stupa koji su gorjeli visoko poput njega.
Fafhrd je iskoristio zaprepatenost kako bi zgrabio ma i sjekiru od onoga
koji ih je nervozno drao i progurao se do Hasjarla, koji je sam i nezatien
stajao ispred svojih ljudi, kao da ga eli dostojno zatititi. Sada je Fafhrd blago
gurnuo Hasjarla i proaptao kroz svoju masku: "Prihvati, najbolji si. Dobit u za
tebe tvoje zaguljivo ogavno kraljevstvo katakombi - aha, a kad me nagradi,
nestat u iz njega ak i bre od Gwaaya!"
Hasjarl je sloio bijesnu facu, okrenuo se prema Flindachu i povikao: "Ja
sam ovdje Vrhovni Gospodar, i ne trebam drijeb da bi se to odluilo! Da, i
imam svoje arhimagove koje e unititi onog koji me izaziva arolijom! - i svog
velikog junaka koji e isfairati bilo koga tko me izazove maem!"
Fafhrd je izbacio prsa i mrko gledao kroz crvene otvore kao potpora.
Tiina koja je uslijedila nakon Hasjarlova hvalisanja prekinuta je kao da je
presjeena najotrijim noem kad se s nepomine gomile na nosilima okruene
etvoricom robova s ventilatora, ili neto malo iznad nje, zauo prodoran
zvonki glas.
"Ja, Gwaay od Donjih Razina, ja sam Vrhovni Gospodar Quarmalla, a ne

moj siroti brat iju prokletu duu alim. I ja imam arolije koje su mi spasile
ivot od njegovih najopakijih arolija, a i ja imam junaka koji e njegovog
junaka smrviti u prah!"
Svi su bili pomalo zaarani tim prividno maginim govorom osim
Hasjarla koji se cerio i pljuvao, trzao, a onda kao da su on i brat djeca i sami u
sobi za igru povikao: "Laljive i folirantu! Mlitavi hvalisavce! Bijedni
arlatanu! Gdje je taj tvoj veliki junak? Pozovi ga! Zapovjedi mu da se pojavi!
Oh, priznaj, on je samo izmiljotina tvog umirueg uma! Oh, ho, ho, ho!"
Svi su u udu poeli gledati uokolo, neki zamiljeno, neki sa strahom. Ali
kad se nitko nije pojavio, osobito ne nekakav ratnik, neki od Hasjarlovih ljudi
poeli su se ceriti zajedno s njim. Ostali su im se pridruili.
Sivi Miar nije elio riskirati kou - ne s Hasjarlovim junakom koji je
svakog trenutka izgledao kao sve opasniji protivnik, sa sjekirom u lijevoj ruci
poput Fafhrda, a sada je oito sluio i kao savjetnik svog gospodara - moda
neka vrsta kapetana-generala iza pozornice, kao to je on bio Gwaayu - ipak
Miar je bio u gotovo neodoljivom iskuenju da sva iznenaenja nadmai
najveim iznenaenjem.
U tom se trenutku opet zauo Gwaayev zvonki glas koji nije dolazio iz
njegovih glasnica koje su bile istrunule, nego je bio stvoren silom njegove
umirue volje koja je marirala nevidljivom anatomijom zraka:
"Iz najcrnjih dubina, nevidljiv za sve, u samom sreditu Dvorane - pojavi
se, moj junae!"
To je bilo previe za Miara. Ivivis je opet navukla svoj crni plat dok je
Flindach priao, znajui da je strava njene vjetije maske i djevianskog tijela
prolost, pa je opet stajala pored Miara kao njegov akolit. Ne gledajui je,
ukoenim joj je pokretom dao tapi, podigao ruke do ovratnika plata i
odbacio ga zajedno s kapuljaom iza sebe, i uz zveket izvukao Skalpel iz korica
dok je istovremeno skoio naprijed na vrh tri stepenice i mrko gledajui unuo
drei ma iznad glave. U svojoj sivoj i srebrnoj svili izgledao je zlokobno,
iako vrlo sitno, a za pojasom je nosio mjeinu vina kao i bode.
U meuvremenu je Fafhrd, koji je gledao Hasjarla s kojim je obavljao
posljednje dogovore, strgnuo svoju crvenu masku, izvadio Sivoibu iz korica i
na slian nain skoio naprijed.
Onda su ugledali jedan drugog i prepoznali se.
Stanka koja je uslijedila promatraima je bila jo jedno svjedoanstvo o
njihovoj vatrenosti - jedan tako stravino visok, drugi metamorfoziran iz
arobnjaka. Oito su jedan drugoga jako obeshrabrivali.
Fafhrd je prvi reagirao, moda zato to je cijelo vrijeme vidio neto vraki
poznato u ponaanju i govoru Crnog arobnjaka. Poeo se grohotom smijati, ali
je to u trenu uspio promijeniti u vritavo reanje: "Varalico! Brbljave!
Amaterski arobnjae! Njukalo za arolijama. Pritu! Mala abo!"
Miar, moda jo iznenaeniji jer je primijetio i odbacio slinost

maskiranog junaka s Fafhrdom shvatio je igru svog prijatelja - i ba na vrijeme,

jer se i on skoro poeo smijati - i zagrmio: "Hvalisave! Ogromni grubijanu!
Nespretni srcolome! Glupane! Nespretnjakoviu! Velikonogi!"
Ukoeni promatrai smatrali su ove uvrede pomalo blagima, ali ivost
kojom su izgovarane nadoknadila je blagost.
Fafhrd je krenuo korak naprijed i povikao: "Oh, sanjao sam o ovom
trenutku. Sfairat u te od tvojih debelih nokata do sirastog mozga!"
Miar je odskoio na njegov korak kako ne bi izgubio ravnoteu pri
silasku niz stepenice dok je cijelo vrijeme vritao: "Svi moji bjesovi sad e biti
iskaljeni. Izrezat u iz tebe svaku la, osobito one o tvojim putovanjima na
sjever!"
Onda je Fafhrd viknuo: "Sjeti se Ool Hruspa!" a Miar je odvratio. "Sjeti
se Lithquila!" i poeli su.
Koliko su Quarmallci znali Lithquil i Ool Hrusp mogli su biti i
nesumnjivo jesu mjesta gdje su se dvojica junaka prije susrela u borbi, ili bojna
polja na kojima su ratovali na suprotnim stranama, ili ak djevojke zbog kojih
su se borili. Ali u stvarnosti Lithquil je bio Ludi Grof grada Ool Hruspa, gdje su
Fafhrd i Miar, kako bi se naalili s njim, jednom izveli najrealistiniji i
najpaljivije uvjebani dvoboj koji je trajao punih pola sata. Tako da Quarmallci
koji su oekivali dug i spektakularan dvoboj nisu bili razoarani.
Najprije je Fafhrd uputio tri snana udarca od kojih je bilo koji bio
dovoljan da Miara prereze na pola, ali Miar je svakog snano i lukavo
Skalpelom blokirao u posljednji trenutak, tako da su prozvidali par centimetara
iznad njegove glave i pjevali zvonku metalnu pjesmu elika na eliku.
Onda je Miar tri puta zamahnuo na Fafhrda, skakutao je hitro poput
letee ribe i svaki put izmaknuo svoj ma Sivoibinoj blokadi. Ali Fafhrd se
uvijek uspio izmaknuti s gotovo nevjerojatnom spretnou za nekog tako
krupnog, i uska otrica bi proitala pored njega.
Ova razmjena udaraca bila je samo obian prolog dvoboja koji se sada
premjestio u podruje isuenog bazena fontane i uistinu postao divlji, a
promatrae je vie no jednom natjerao na uzmak, dok je Miar improvizirao i
poprskao ih svojim gustim krvavocrvenim vinom od otrovnih gljiva kad su na
trenutak bili priljubljeni jedan uz drugoga u estokoj izmjeni udaraca, tako da
su obojica izgledala teko ranjena.
U Dvorani duhova postojala je trojka koju ovo remek djelo dvoboja nije
zanimalo i jedva su ga gledali. Ivivis nije bila jedna od njih - ubrzo je skinula
kapuljau, strgnula vjetiju masku i prila izbliza pratiti borbu navijajui za
Miara. Niti su to bili Brilla, Kewissa i Friska - jer su na zveket maeva
djevojke inzistirale da se vrata odkrinu unato eunuhovim zabrinutim
protestima i sada su svi virili, glava iznad glave, Friska u sredini zabrinuta zbog
Fafhrda.
Gwaayeve su oi bile zatvorene i vjee slijepljene od sluzi, a tetive koje

bi mu podigle glavu bile su rastopljene. Nije ak ni pokuavao svojim

arobnjakim osjetima pogledati u smjeru borbe. Na ivotu ga je odravala
samo nit neizmjerne mrnje prema bratu, sve ostalo od ivota za njega je bilo
manje od igre sjena; ipak, njegova mrnja odravala je sva uda ivota, uitke i
uzbuenje - to je bilo dovoljno.
Odraz te mrnje u Hasjarlu u ovom je trenutku bio takoer dovoljno
snaan kako bi u cijelosti dominirao zdravim instinktima i poudama njegova
tijela, i svim planovima i prizorima u njegovim treperavim mislima. Vidio je
prvi udarac borbe, vidio je neuvana Gwaayeva nosila, a onda je kao da je
ugledao cijelu pobjedniku kombinaciju partije aha i bio hipnotiziran njome,
odigrao svoj potez bez daljnjeg umovanja.
Nairoko obilazei borbu i kreui se hitro poput lasice kroz sjene uspeo
se trima stepenicama pored zida i krenuo ravno prema nosilima.
U njegovu umu uope nije bilo ideja, samo sjenoviti prizori iskrivljeni
kao da ih promatra s velike udaljenosti - u jednom je vidio sebe kao malo dijete
kako se nou ulja uza zid do Gwaayeve kolijevke kako bi ga ogrebao iglom.
Nije ni pogledao robove s ventilatora, a sumnjao je da ga oni ak i vide, a
kamoli primjeuju, tako su zakrljali bili njihovi mozgovi.
Poudno se nagnuo izmeu dvojice i znatieljno pogledao brata. Osjetio
je njegov smrad, usne je stisnuo u najvri sfinkter, a ipak se smijeio.
Izvadio je iroki bode od plaviasta elika iz korica za pojasom i
postavio ga iznad bratova lica, koje je zbog kuga bilo gotovo neprepoznatljivo.
Otri rubovi bodea bili su siune kukice usmjerene unatrag od vrha.
Zveket maeva je stigao do jednog od svojih vrhunaca, ali ga Hasjarl nije
registrirao.
Rekao je tiho: "Otvori oi, brate. elim da neto kae prije no to te
ubijem."
Nije bilo odgovora od Gwaaya - ni pokreta, ni apta, ni mjehuria sluzi iz
usta.
"Onda dobro", rekao je grubo Hasjarl, "onda umri kao ukoeni utljivac",
i spustio bode.
Naglo se zaustavio dlaku iznad Gwaayeva obraza, a miii Hasjarlove
ruke kojom ga je drao utrnuli su od udara koji su dobili.
Gwaay je onda otvorio oi, to nije bilo ugodno za vidjeti jer u njima nije
bilo niega osim zelene sluzi.
Hasjarl je u trenu zatvorio svoje oi, ali je nastavio viriti kroz rupice u
gornjim kapcima.
Onda je uo Gwaayev glas poput srebrnog komarca kako mu pored uha
govori: "Napravio si sitan previd, dragi brate. Odabrao si krivo oruje. Nakon
spaljivanja naeg oca zakleo si se da ti je moj ivot svetinja - dok me ne ubije
drobljenjem. "Sve dok ga ne podrobim", rekao si. Bogovi uju samo nae rijei,
brate, ne nae namjere. Da si doao teglei gromadu kamena poput neobinog

gnoma kakav jesi, moda bi ostvario svoj naum."

"Onda u te zdrobiti!" ljutito je odvratio Hasjarl, nagnuo se naprijed i
gotovo poeo urlati. "Aha, sjest u i sluati krckanje tvojih kostiju - onih koje su
ti ostale! Ti si velika budala poput mene, Gwaay, jer ti si takoer nakon sahrane
naeg oca obeao da me nee ubiti. Aha, ti si jo vea budala, jer sad si mi
otkrio svoju malu tajnu kako moe biti ubijen."
"Prisegnuo sam da te neu ubiti arolijama ili elikom ili otrovom ili
vlastitom rukom", odgovorio je Gwaay glasom vesela kukca. "Za razliku od
tebe, nisam ba nita rekao o drobljenju."
Hasjarl je osjetio neobino peckanje na tijelu, dok mu je nosnice ispunio
jetki smrad munje pomijean sa zadahom trulei.
Gwaayeve su se ruke, s dlanovima prema gore, odjednom pojavile ispod
raskonih pokrivaa. Meso je otpadalo s prstiju koji su prizivajui pokazivali
gore.
Hasjarl je zamalo ustuknuo, ali se pribrao. Prije e umrijeti, rekao je sam
sebi, nego ustuknuti od brata. Bio je svjestan velikih sila oko sebe.
ulo se prigueno grebanje, a onda je neobian prakast snijeg pao na
nosila i Hasjarlov vrat... gusti snijeg blijedosivog materijala ... mrvice buke ...
"Da, zdrobit e me, dragi brate", priznao je Gwaay smireno. "Ali ako
eli znati kako e me zdrobiti, prisjeti se mojih malih posebnih moi... ili
pogledaj gore!"
Hasjarl je podigao glavu i ugledao bazaltnu plou veliku poput nosila
kako pada dolje, i u jedinom preostalom trenutku ivota Hasjarlu je bilo sueno
uti Gwaayev glas: "Pogrijeio si, ponovno, moj prijatelju."
Fafhrd je zastao u pola udarca kad je uo lomljavu i Miar ga je umalo
ranio uvjebanom blokadom. Spustili su maeve i pogledali, kao i svi ostali,
sredinji dio Dvorane duhova. Tamo gdje su se nalazila nosila sada je bila samo
debela bazaltna ploa proarana bukom s motkama nosila koje su strile ispod
nje, a na stropu iznad nalazila se etvrtasta bijela rupa iz koje je komad ispao.
Miar je pomislio: Ovo je puno vea stvar za pomicanje mislima nego
figura ili pehar, a ipak isti crni materijal.
Fafhrd je pomislio: Zato nije pao cijeli strop? - to je neobino.
Moda su u tom trenutku najvee udo bila etvorica robova s ventilatora
koja su jo uvijek stajala na etiri kuta, pogleda usmjerenih naprijed, ruku
prekrienih na prsima, iako ih je ploa pri padu promaila za samo nekoliko
centimetara.
Onda su neki od Hasjarlovih pomonika i arobnjaka koji su vidjeli
Gospodara kako se ulja prema nosilima potrali do njih, ali su ustuknuli kad su
vidjeli koliko je ploa blizu poda i zamijetili tanke potoie krvi koji su istjecali
ispod nje. Njihovi su umovi zadrhtali na pomisao o brai koja se toliko mrzila, a
sada su njihova tijela povezana u opscenom smrvljenom i izmijeanom
zagrljaju.

U meuvremenu, Ivivis je dotrala do Miara, a Friska do Fafhrda kako bi

im povezale rane, i zapanjile se, a moda i pomalo naljutile kad su im rekli da
ih nema. Kewissa i Brilla takoer su doli, a Fafhrd je jednom rukom zagrlio
Frisku, a drugom krvavom od vina posegnuo i njeno uhvatio Kewissin zglob i
prijateljski joj se nasmijeio.
Onda se opet oglasio prigueni gong i dva bijela plamena stupa s
Flindacheve obje strane nakratko su buknuli do stropa. Svojim su bljeskom
pokazali da je kroz uski prolaz iza Flindacha ulo puno ljudi koji su sada stajali
oko njega: krupni straari iz eta u Tvravi sa spremnim orujem i nekoliko
njegovih vlastitih arobnjaka.
Kad su se stupovi spustili Flindach je zapovjedno podigao ruku i glasno
progovorio:
"Zvijezde koje se ne mogu prevariti prorekle su kob Gospodara
Quarmalla. Svi ste uli kako su se ona dvojica" - pokazao je prema
podrobljenim nosilima - "proglasili gospodarima Quarmalla. Zvijezde su znai
dvaput zadovoljene. I bogovi, koji uju nae rijei do najtieg apta, i odreuju
nae sudbine, zadovoljni su. Ostaje da vam ja otkrijem novoga Gospodara
Quarmalla."
Pokazao je Kewissu i rekao: "Novi Gospodar Quarmalla osim jednoga
spava i raste u njenoj utrobi, eni Quarmalla kome je nedavno odana poast
spaljivanjem, rtvovanjem i ceremonijalnim obredima." Kewissa je ustuknula, a
njene plave oi irom su se otvorile. Onda je poela sjati.
Flindach je nastavio: "Jo vam uvijek moram otkriti novog Gospodara
Quarmalla, koji e odgajati dijete Kraljice Kewisse sve dok ne odraste i
postane savreni kralj i mudri arobnjak pod kojim e nae podzemno
kraljevstvo uivati vjeni unutarnji mir i obilje za pljaku vani."
Flindach je posegnuo iza lijevoga ramena. Svi su pomislili da namjerava
navui Kukuljicu Smrti preko glave, obrva i odvratnih bradaviastih obraza za
jo malo sveanog govora. Ali umjesto toga zgrabio kou na vratu, povukao je
gore i naprijed, zajedno s njom i svu kosu, a onda je i lice krenulo za ostatkom
glave kad je spustio ruku, i pojavilo se, pomalo znojno, savreno lice, iljasti
nos i vesele nasmijeene Quarmallove usne, dok su ih njegove stravine
krvavocrvene oi bijelih arenica njeno gledale.
"Bio sam prisiljen nakratko posjetiti istilite", objasnio je sveano, ali uz
ljubaznu oinsku prisnost, "dok su drugi bili gospodari Quarmalla umjesto
mene i zvijezde slale svoja koplja. Tako je najbolje, iako sam zbog toga izgubio
dva sina. Samo je na taj nain naa zemlja mogla biti spaena od unutarnjeg
rata."
Podigao je labavu masku praznih onih duplji obrubljenih trepavicama,
purpurnoga lijevog obraza i bradaviastoga desnog kako bi je svi mogli vidjeti.
Rekao je: "A sada vas molim da svi odate poast velikom i monom Flindachu,
najodanijem Metru Magova kojeg je neki kralj ikad imao, koji mi je posudio

svoje lice za neophodnu obmanu i svoje tijelo koje je spaljeno umjesto mojeg s
mojom votanom maskom koja je prekrila njegovo siroto lice, koji je sve
rtvovao. Sveanim voenjem vlastitog plamenog pogreba odao sam poast
samo Flindachu. Moje su ene gorjele za njega. Ovo njegovo lice, dobro
sauvano mojim vjetinama deraa koe i dobrog tavitelja vjeno e visjeti na
poasnom mjestu u naoj dvorani, dok mi Flindachev duh uva stolac u
Mranom Svijetu ispod zvijezda, Vrhovni Gospodar tamo dok ja ne doem, i
vjeni Junak Quarmalla."
Prije no to je moglo uslijediti ikakvo klicanje ili slavlje - a to bi jo neko
vrijeme priekalo jer su svi bili prilino zbunjeni - Fafhrd je povikao: "Oh
najlukaviji kralju, dajem potenu rije tebi i tvom djetetu i Kraljici koja ga nosi
u utrobi da u neprestano biti uz nju, ni za korak se ne pomaknuti od nje, sve
dok ja i ovaj moj prijatelj nismo dobro udaljeni od Quarmalla - recimo dva
kilometra - zajedno s konjima i blagom koje su nam obeala ona dva pokojna
kralja." Mahnuo je rukom prema podrobljenim nosilima poput Quarmalla.
Miar se na Quarmalla spremao lansirati prilino profinjene zastraujue
primjedbe o vlastitim arobnjakim moima pri unitavanju Gwaayeve
jedanaestorice. Ali sada je zakljuio kako su Fafhrdove rijei sasvim dostatne,
izuzev to ga je nedovoljno istaknuo, i nastavio utjeti.
Kewissa je poela izvlaiti ruku iz Fafhrdove, ali on je samo malo
pojaao stisak i ona ga je s razumijevanjem pogledala. U stvari veselo je rekla
Quarmallu: "Oh, Gospodaru Suprue, ovaj je ovjek spasio moj ivot i ivot
tvog sina od Hasjarlovih prijatelja u spremitu Tvrave. Vjerujem mu", dok je
Brilla, briui suze radosnice rukavom, dodao: "Moj dragi Gospodaru, ona
govori golu istinu, golu poput novoroeneta ili tek vjenane ene."
Quarmall je prijekorno malo podigao ruku, kao da je takav govor
nepotreban i pomalo neprilian, i smijeei se Fafhrdu i Miaru rekao: "Bit e
kao to si rekao. Nisam ni nezahvalan ni neosjetljiv. Znajte da nije potpuna
sluajnost to su moji pokojni sinovi ne znajui unajmili vas dvojicu prijatelja to vi takoer niste znali - kao svoje junake. tovie, znajte da mi radoznalost
Ningaublea od Sedam Oiju ne predstavlja potpunu nepoznanicu kao ni arolije
Sheelbe Bezokog lica. Mi veliki arobnjaci imamo - ali jo prie samo bi
pobudilo radoznalost bogova, uzbunilo trolove i privuklo panju nemirnih
gladnih Sudbina. Kad je dosta, onda je dosta."
Kad je pogledao Quarmallove napola zatvorene oi, Miaru je bilo drago
to se nije hvalio, a ak je i Fafhrd malo zadrhtao.
Fafhrd je pucnuo biem iznad etveroprega kako bi ga natjerao da bre
povue do vrha napunjena kola kroz ovaj crni ljepljivi dio puta s dubljim
tragovima kola i otiscima volovskih kopita, kilometar i pol od Quarmalla.
Friska i Ivivis bile su okrenute na sjedalu pored njega kako bi mahnule u
pozdrav Kewissi i eunuhu Brilli koji su stajali pored puta s etvoricom krupnih
quarmallskih straara kojima su ih tek sada predali.

Sivi Miar koji je na trbuhu leao na tovaru takoer je mahao, ali samo
lijevom rukom - u desnoj je drao napeti samostrel dok su mu oi pretraivale
drvee i traile znake zasjede.
Ipak Miar nije ba bio zabrinut. Mislio je kako bi Quarmall jedva mogao
biti sposoban za pokuaj nekakvih trikova protiv tako dokazanog ratnika i
arobnjaka poput njega - ili Fafhrda takoer, naravno. Stari se Gospodar
tijekom posljednjih sati pokazao kao izuzetno ljubazan domain, ponudio im
rijetka vina i obasuo darovima bogatijima od onih koje su traili ili onih koje je
Miar unaprijed pripremio, a ak im je ponudio jo djevojaka kao dodatak
Ivivis i Friski - blagoslov koji su odbili, uz malo aljenja, nakon to su
primijetili mrke poglede u oima one dvije. Dva ili tri puta Quarmall se
nasmijeio na previe tigrovsko-prijateljski nain, ali u tim je trenucima Fafhrd
stao malo blie Kewissi i naglasio svoj blagi, ali vrsti stisak na njenoj ruci
kako bi podsjetio starog Gospodara da su ona i princ kojeg je nosila taoci koji
uvjetuju njegovu i Miarevu sigurnost.
Kad je blatni put poeo skretati, quarmallski tornjevi pojavili su se iznad
drvea. Miarev je pogled odlutao do njih i zamiljeno je prouavao ipkaste
kupole, i pitao se hoe li ih ikad ponovno vidjeti. Odjednom ga je obuzela elja
da se smjesta vrati u Quarmall - da, da sklizne s tovara i potri tamo. to je
vanjski svijet imao u usporedbi s udima tog podzemnog kraljevstva? njegovih labirinta tunela oslikanih muralima u kojima ovjek moe provesti
ivot hodajui ... njegovih zakopanih uitaka ... ak su i njegova zla bila
lijepa ... njegove draesne beskonane varijacije crnog ... njegov skriveni zrak
tjeran ventilatorima ... Da, recimo da upravo u ovom trenutku neujno sklizne
dolje ...
Pojavio se bljesak, briljantno iskrenje s najvieg tornja. Pozivalo je
Miara poput mamca, pustio se i unatrake skliznuo s tereta. Ali upravo je u tom
trenutku put skrenuo i izravnao se, stabla su postala via i prikrila tornjeve, a
Miar je doao k sebi, opet se uhvatio prije no to su mu noge dotakle tlo i
drao se tamo dok su kotai veselo kripali, a njega oblijevao hladan znoj.
Onda su se kola zaustavila, Miar je siao, triput duboko udahnuo i onda
urno otiao do mjesta na kojem je Fafhrd bio zaposlen konjskom opremom i
njihovim tragovima.
"Penji se, Fafhrde, i upotrijebi bi!" povikao je. "Taj Quarmall je lukaviji
vjetac no to sam mislio. Ako budemo putem gubili vrijeme, bojim se za nau
slobodu i due!"
"Meni kae?" odvratio je Fafhrd. "Ovaj put krivuda, a bit e jo blatnih
dijelova. Vjerujmo brzini kola? - pah! Odvezat emo sva etiri konja, uzeti
samo najosnovnije namirnice, najlake i najdragocjenije blago i odgalopirati
preko movare to dalje od Quarmalla ravno kao to vrane lete. Na taj emo
nain izbjei zasjede i pobjei potjeri. Friska, Ivivis! Bre, priskoite!"

"JA, SUPER-JUNAK", 2002.

IGOR LEPIN
Igor Lepin je u protekle dvije godine povijest domaeg SF-a obiljeio SF
sjajnim minijaturama koje je objavio u prilogu "Zabavnik" Jutarnjeg lista.
Za priu Blijedonaranasta Tineluss, objavljenu u zbirci Dvije tisue
arenih aliena, dobio je nagradu SFera, a smijei mu se isti uspjeh i ove
godine.
Osim to pie, Igor je i crta koji se pojavio na stranicama strip fanzina
Endem izvrsnim materijalima, potom se ostavio crtanja iz ve uobiajenih
razloga koje generira nae siromano drutvo. Samo da se ne ostavi i pisanja.

Ja, Super-junak
-Tko je? - upitah.
- Za oitavanje brojila - ree muki glas ispred vrata.
Oitavanje brojila? Kakvog brojila? Nisam znao da hotelske sobe imaju
bilo kakva brojila koja bi trebala biti oitana. Moda je to neto novo.
- Kakvog brojila, molit u lijepo? - upitah, zaista zbunjen.
- Za plin. Brojila za plin. Moram ga oitati, kako bismo vam mogli
ispostaviti raun, ve prema potronji. To se tako radi.
Ma, da, znam da se to tako radi, ali ne u hotelu. Dohopsao sam do vrata i
pogledao kroz pijunku i sve mi je istoga trena bilo potpuno jasno. Pred vratima
je stajao postariji ovjeuljak i drao nekakve papire u ruci. U drugoj je ruci
drao kemijsku olovku i izgledao kao pravi umirovljenik. Zaista, svaka ast,
nisam imao to prigovoriti. Osim, naravno, ve spomenute injenice da se u
hotelskim sobama ne oitavaju plinska brojila. Promatrao sam ga kroz pijunku,
razmiljajui na koji me nain pronala. Jer, osoba koja je stajala pred vratima
moje hotelske sobe, moda bi nekom obinom smrtniku stvarno i izgledala kao
bezopasan umirovljenik, no ja sam, naravno, znao bolje. Pred vratima nije
stajao nitko drugi do Amanda, opaka i zla, neumoljiva i neunitiva svemirska
amazonka.
Ve se godinama borim protiv nje, a ona je toliko zla i opaka da se nikako
i nikako ne da unititi. Dapae, svaki puta kada mi izgleda da sam je konano i
zauvijek otpuhnuo u vjena lovita, nakon nekog se vremena ponovo negdje
pojavi, uskrsne, jo jaa i jo ilavija nego li prethodnog puta.
- Do vraga - procijedio sam kroz zube - Amanda.
Nisam se sluajno smjestio u ovom hotelu. Svakako, bilo je mjesta i u
svim ostalim luksuznim prenoitima koja bi vie odgovarala i mojem statusu i
debljini mojeg bankovnog rauna, no, htio sam izbjei svu tu silnu graju i
guvu koja se dogodi uvijek, kuda god poem. ini mi se kao da me ta silna
masa novinara, reportera i ostalih parazita pronae pa makar se sakrijem u
miju rupu. No, znam, niti njima nije lako, niti im se to moe zamjeriti. Oni od
toga ive i nisu oni krivi to svaki moj izlazak u javnost izaziva toliko
zanimanje.
Na kraju krajeva, postoji li uope itko normalan koga ne bi zanimalo to
je danas za doruak pojela ne samo najvea pop i rock zvijezda koja je ikada
hodila ovim skuenim planetom, nego i najslavniji izumitelj u povijesti
ovjeanstva, najekscentriniji od svih najekscentrinijih bezobrazno bogato
najbogatijih, vlasnik najobimnije zbirke umjetnina na svijetu, nebrojeno mnogo
puta nagraivan knjievnik, brilijantan kemiar, matematiar, fiziar i biolog (i
mikrobiolog), ovjek za kojim djevojice vrite, a djevojke, ene, majke pa ak
i bake mu se bezuvjetno bacaju pred koljena, a opet, tako skroman, dobar i

potena srca, njean i pravedan, ekoloki osvijeten, ranjiv i osjeajan, borac za

pravdu. Usamljen. Vuk samotnjak. Tako je, sve sam to ja i stvarno ne mogu
nikome zamjeriti to mu se i najmanja pojedinost mog ivota ini ne samo
zanimljivom, ve i neprocjenjivo vrijednom.
Zato niti nisam odabrao neki skupi hotel dok boravim u ovom gradu, kao
tek jedan od govornika na godinjem skupu fotografa amatera. Nastojao sam
izbjei tu cijelu paradu. ak se niti u knjigu gostiju nisam upisao pravim
imenom. Koristio sam se jednim od svojih lanih imena, tajanstvenim
polunadimkom koji sam s ponosom nosio u junoamerikim dunglama dok
sam se, jo kao mladac, s neopisivo mnogo ara i ushienja borio protiv
eskadrona smrti i, jo kasnije, kada sam pod tim istim imenom radio za
nekoliko obavjetajnih slubi istovremeno. Nije me bilo strah da e me
razotkriti i to iz jednostavnog razloga to sam znao da e me, u kakvu god
nepriliku upadnem, moji nadljudski brzi refleksi i svemirska sposobnost
procjenjivanja situacije izvui bez ikakvih problema, ak i ako bi situacija
nekome neupuenome izgledala gotovo smrtonosno opasnom. Takav sam ja.
Amanda je posve drugaija od mene i ini mi se kao da je postavljena u
ovaj svemir samo zato da bi mi pokuala napakostiti. Svakako, ona ini zlo i
drugima, no imam dojam kako to ini samo zato da bi me isprovocirala, potakla
na akciju, izazvala na dvoboj. Ne znam tono kako je postala to to je, mislim
da je ona rezultat neuspjelog genetskog pokusa koji se odigrao visoko iznad
Zemljine atmosfere, na Mjesecu ak. Samo sam jednoga dana uo kako je
Mjeseeva znanstvena baza (koju sam, naravno, ja izgradio), unitena.
Nekoliko sati nakon toga, Amanda je po prvi puta zakucala na moja vrata.
Bila je preruena u dostavljaa pizze, ali ja sam istoga trena shvatio o emu se
radi. Naime, pogrijeila je kada je rekla da sam naruio pizzu s tuenim
vrhnjem. Da li je bila naivna ili uope o tome nije imala pojma, tek, tueno je
vrhnje moj smrtni neprijatelj, moja Ahilova peta i nikako i nikada mi ne bi na
pamet palo da naruujem bilo kakvo jelo koje ima bilo kakve veze s tuenim
vrhnjem. Ne kupujem ak niti mlijeko koje stoji na istoj polici kao i ta
omraena namirnica. Tueno vrhnje? Odvratno!
Bilo kako bilo, pobijedio sam je, naravno, toga puta i to neizmjerno lako.
Vjerojatno jo uvijek nije bila svjesna svih svojih mogunosti niti je bila u
stanju pojmiti svoju nevjerojatnu snagu. Bio sam pomalo i razoaran kada sam
je, nakon tek nekoliko minuta natjeravanja po stanu i par prebaaja preko glave,
uspio lansirati kroz prozor. Poletjela je poput laste i sletjela na susjedov
automobil. Naravno, nadoknadio sam mu tetu. Ja moda jesam neizmjerno
bogat i slavan, ali takoer imam i apsolutni sluh za probleme malih, obinih
ljudi i nisam mogao dopustiti da susjed ostane bez prijevoznog sredstva. Pravda
i pravinost prije svega.
- Trebao bih oitati vae brojilo, gospodine - ponovio je umirovljenik
Amanda pred vratima.

Trgnuh. se iz razmiljanja. Pa dobro, kada ba tako eli. Otvorio sam joj

vrata.
Ula je polako, gotovo bojaljivo, umirovljenikim korakom. Izvanredna
preobrazba, Amanda, pomislio sam, no, trenutak kasnije, ugledah joj oi. Nisu
to bile oi umirovljenika, starog i umornog, iscrpljenog od cjelodnevnog
bauljanja po stanovima, niti su to bile oi iscrpljene od zurenja u plinska brojila
koja se obavezno nalaze u najmranijim kutovima nekakvog mranog hodnika,
nee ... Bile su to njene oi, opake i zle i gorjele su od elje za osvetom. Ne
znam zato, ali Amanda me oduvijek doivljavala kao glavnog krivca za svoju
hudu sudbinu.
Sakrila je pogled.
Prekasno, bejbe ...
Posegnula je rukom u dep, rekavi da se ne brinem ukoliko je brojilo na
nekom mranom mjestu, jer ona ima baterijsku svjetiljku. Aha, baterijsku
svjetiljku, malo sutra! Tko zna to je to naumila izvaditi, nekakvo atomsko
oruje, nekakvu fantastinu spravicu stvorenu u tko zna kojem kutku svemira s
jednom jedinom svrhom: da uniti mene, super-junaka, zatitnika svega protiv
ega se ne borim. Nisam joj to mogao dopustiti.
Reagirao sam munjevito, kao i obino, i uhvatio je za podlakticu ruke
koju je gurnula u dep. Naglo sam trznuo. Ruka je pukla, a Amanda zavritala.
Bio je to njezin urlik.
- Svih mi genetskih pokusa! - ree. - Kako si me samo prepoznao!?
Bila je uasno ljuta, kako na mene, tako i na sebe. Nisam joj mogao
pomoi.
- Brojila, bejbe - odgovorih hladno, muki. - Ne postoje brojila u
hotelskim sobama. Treba polagati vie panje na detalje.
- Nemogue - nije mogla vjerovati da sam je prozreo zbog jedne takve
banalnosti. Ruka koju sam joj slomio nije joj vie bila korisna pa ju je odbacila.
Neko je vrijeme jo ekala da joj naraste nova, a njena se silueta postupno
mijenjala, ubrzo poprimivi prepoznatljiv oblik. Sada je to bila ona prava
Amanda, dugake i kao krv crvene kose, oblih bokova i jo oblijih drugih
oblina. Vie nije skrivala pogled. Upiljila se ravno u mene pripremajui se za
skok poput pantere. Prokleto je dobro izgledala.
Primijetio sam ve davno prije, zaista, kako meu nama ne postoji samo
neograniena elja da unitimo jedno drugo. Da, bio sam posve uvjeren kako tu
ima jo neega, a znao sam da je i ona toga bila svjesna. Pa, da nije, bi li se
svaki puta uvlaila u najue kostime koje je uope mogla pronai, bi li dopustila
da joj se preduge noge ovako svemirski presijavaju dok se priprema za napad,
bi li se apsolutno svaki put ovako izazovno naminkala? Bejbe me eli,
naravno, i to joj nije bilo za zamjeriti. Takoer, niti ja ne bih imao nita protiv
nas dvoje, samo da su okolnosti drugaije, ali ovako, nita od toga. Na alost.
Ne mogu si to dopustiti, ja, originalni i bezgrjeni super-junak. To bi tada

znailo da svatko moe manipulirati mnome, samo ako odjene dovoljno

prozirni super-kostim ili ako posjeduje dovoljno duge super-noge. To bi znailo
da i najei zloinci mogu oekivati da u biti blag prema njima samo ako
fantastino izgledaju. Ne. ao mi je, Amanda, ali ne.
Skoila je.
Izmaknuo sam se i u okretu joj zadao snaan udarac po vratnoj
kraljenici. Jasno sam mogao uti da je pukla.
Nije joj trebalo mnogo da se sabere. Priekao sam jer, nije fer niti sportski
udarati nekoga tko se nije sposoban obraniti. Ustala je, a glava joj je neprirodno
visjela na lijevu stranu, ljuljajui se tamo-amo dok je nastojala odrati
ravnoteu.
- Odustani, Amanda - rekoh joj upozoravajue. - Nisi jo dovoljno
spremna. Odustani. Naravno, nije joj bilo niti nakraj pameti da me poslua. S
obje je ruke pridravala glavu i usmjeravala pogled prema meni. Znao sam to
eli izvesti, ali nisam bio dovoljno brz. Laserske zrake iz njenih oiju okrznule
su me po listu desne noge dok sam skakao u stranu. Oplahnuo me bol. To dugo
ve nisam osjetio. Opa, mala je Amanda nauila poneki novi trik. Svaka ast.
Dok sam se pokuavao podii, ona je ve uvrstila glavu na ramenima,
tako vie nije izgledala smijeno. ake su joj se poele poveavati i uinilo mi
se kao da e njima ispuniti cijelu sobu. A soba je, unato stvarno niskoj cijeni
smjetaja, bila prilino velika. Uhvatila me prije negoli sam se posve sabrao i
stiskala me je. Nisam mogao vjerovati. Amanda me drala u aci! Mislio sam
da e mi zdrobiti i plua i ponos.
- Aha, tko je sada glavni, ha? -bijesno je likovala Amanda.
- Stani, sta ... ni, Amanda, ekaj ... malo - procijedili kroz zube. Na oi mi
je ve padao mrak. Amanda je bila opasna i nije htjela prestati. Osjetio sam da
je vrijeme za oajniki potez.
- ekaj ... prestani... - rekoh. - Volim te.
Zauena, prestala je stiskati i privukla me ogromnim akama sasvim do
svoga lica. Gledali smo se u oi.
- Ti? Voli me? Zaista? - na tren je popustila stisak. To mi je bilo
dovoljno. Snano ju udarih akom u lice i prije negoli se ikako mogla sabrati,
oslobodih se njenog stiska, uhvatih je za kosu, otvorih prozor i bacih je van.
Dugo je padala s petnaestog kata. Nisam gledao gdje e pasti i nije me bilo
briga. Sjeo sam u naslonja da se saberem.
I ovu sam bitku dobio. Ja, super-junak.

"HAVARIJA MONOLITHA", 1991., 2002.

DARKO MACAN
Darko Macan veliko je ime anra i premda ga poznajem dugi niz godina
jo uvijek nisam siguran da li mu je prva ljubav SF ili strip. Kako sam kae,
nema puno vremena za prozu, ali uhvatio je dovoljno da ieprka jednu stariju
priu, preuredi je da odgovara kontekstu i poslao je u zadnji as. Teko mi je
pobrojati koliko je pria objavio (vjerujem da ni njemu ne bi bilo lako), ali one
koje sam itao nisu me nimalo razoarale.
U oekivanju Darkovog anrovskog romana pune duljine, uivajte u ovoj
prekrasnoj ali prekratkoj priici koja na pravi nain obiljeava kraj Monolitha.

Havarija MonolitHa
Guran Nevini, zastupnik Savskog okruga u Zemaljskom vijeu,
inzistirao je ve etvrti dan da mu se dodijeli vrhunski prioritet izlaganja pred
Vijeem.
Predsjedavajui su dvojili da li da mu dopuste takvo to. Nevini je bio
jedan od mlaih vijenika, a i kiberfoni su na grani znali da Predsjednitvo ne
vjeruje nikome mlaem od stotinu trideset i jedne. Mladost, povezana s
kiberpankerskom prolou i ustrinom kojom je Guran prianjao svakom
novom zadatku, nisu uope bili dobra preporuka za ulazak u krug onih koji
zaista imaju vlast i kojima je najdraa odluka bila odgaanje odluke za sutra,
idui tjedan, novo stoljee.
Ali, Nevini je bio uporan kao mazga (ne Mazga, najnoviji model huvera,
ve mazga, ivotinja ije je izumiranje sprijeeno u posljednji as). Tvrdoglavo
je ustrajavao na vanosti najnovijih spoznaja u vezi sa sluajem havarije
krstarice MonolitH.
Sluaj je od poetka bio muak. Krstarica MonolitH bila je jedna od
posljednjih iz stare garde, one za viekratnu upotrebu. Malobrojna posada
davala je sve od sebe da je osposobi za svaki novi let. Konano, s posljednje se
misije nije vratila.
U jednom je trenutku tek tako nestala sa svih senzora. Naena je tri tjedna
kasnije, s poludjelim i naglo ostarjelim kapetanom u kontrolnoj kabini, kako
besciljno pluta prema Siriusu. Rutinska istraga zakljuila je da je kapetan siao
s uma nakon to je ostatak posade nestao, a on pokuao sam obaviti sve
funkcije potrebne da zadri brod na kursu. Pitanjem kamo je i kako nestala
posada bavila se uta tampa puna dva dana, a Vijee ni toliko. Meutim, grupa
fanatinih zaljubljenika u stare brodove zajahala je na sluaj i slala Vijeu notu
za notom, na svaki ga mogui nain tjerajui da oivi istragu. Nitko iz
Predsjednitva nije smatrao da je sluaj vrijedan truda, ali se moralo misliti na
sliku u javnosti pa je muak uvaljen Nevinom.
to je Senatu donijelo samo nove glavobolje, jer je mamlaz doista
ieprkao neto i sada je s time htio pred Vijee. Gdje je esti dan i dospio,
najvie zbog toga to je vijenik zaduen za sluaj proizvodnje papira dovoljno
tankog da novi, deset tisua stranica dug, Kingov roman stane u jedan
paperback, odloio svoje izlaganje do idueg mladog mjeseca.
Guranov izlazak na govornicu popraen je burom negodovanja i kiom
hologramskih jaja.
- Buu! - jednoglasno su vikali predstavnici kolonija. - Na narod skapava
od gladi zbog vaih uvoznih prioriteta, a vi nam zamazujete oi priicama!
Nikoga ne zanimaju nekakvi ukleti Holandezi!
- Tko to kae? Tko to kae?! - uzalud im se opirao usamljen glas

predstavnika Holandskog distrikta.

Guranov ekspoze mogao je poeti tek nakon to je predsjedavajui kroz
injektor ugraen u naslonjae ubrizgao blage sedative najbunijim ometaima.
- Potovani vijenici - poeo je Nevini i na brzinu odrecitirao svih tri
stotine i dvanaest pozdravnih fraza koje su se u protokolu uvrijeile kroz godine
postojanja Vijea. -Tehniko izvjee pokazuje da niti jedan od izlaza krstarice
nije bio otvaran od trenutka polaska. Takoer, prema podacima pouzdanih
Nastasovih raunala ...
- Dosta s banaliziranjima dok svjetovi umiru izrabljeni! - ustao je Saldo,
predstavnik jedne od kolonija.
- Pusti ovjeka da govori! ujmo, ujmo! - prekinuo ga je delegat
Nastasove industrijske oblasti.
- ... ni masa reciklirana u toku leta ne odgovara masi nestalih lanova
posade, to oslobaa kapetana nekih optubi... - nastavljao je Guran dok su
sedativi punili kolonista. - Takoer, ni utroak jestiva ulja nije dovoljno velik da
bi opravdao neke druge optube! I tako dalje, i tako dalje ... Sva racionalna
objanjenja naizgled padaju u vodu pred ovim zloinom u zatvorenoj sobi. Sva,
to jest, dok ostajemo u okvirima trodimenzionalne fizike, sve dok ne pomislimo
na kronomocijsku bombu!
Ne moemo rei da je u dvorani tada nastao pakao. Pakao je relativno
staloeno mjesto na kojem svatko radi svoj posao, osim momka zaduena za
klimatizaciju. Kaos, meutim, koji nastane u vijenici kad asni vijenici uju
ono to ne bi eljeli uti, moe se usporediti samo s njime samim, a ni to ba
uvijek.
Nakon Guranovih rijei, gvajanski je poslanik izvrio kolektivno
samoubojstvo, a kardinal Bertini preao na budizam. Od memoranduma je
napravljena vatrica na kojoj je Kraljiin emisar ispeen s preljevom od metvice.
Kad je uvidio da ni budizam nije bijeg od celibata, Bertini je osnovao vlastitu
sektu. Na koarkakom turniru Kinezi su prvi put pobijedili. Oboren je i rekord
u broju sudionika grupnog silovanja koji je do tada drala jedna grupa
francuskih prvokolaca. Zbog slinosti odore s opravom katolikog kardinala,
grekom je ustrijeljen glavar Crkve razvratnih Bertini Prvi Izopaeni. Krv je
tekla kao voda, a sedativi kao krv. Kasnije su se svi sloili da je to bila najbolja
sjednica ovog desetljea i da je teta to netko ve ranije nije spomenuo
kronomocijsku bombu.
Kronomocijska bomba ostavljala je, tako je barem teorija pretpostavljala,
nae tri prostorne dimenzije na miru udarajui u samo tkivo vremena i bacajui
svoje nesretne rtve naprijed i natrag du vremenskog toka. Ne uzrokujui
fizika oteenja ve brojne temporalne paradokse, bomba je nepovratno
razarala labilne psihe pojedinaca te mnoge civilizacijske tekovine.
U teoriji, rekli smo, jer odavno poznati principi bombe nikad nisu
provedeni u djelo. Popularna je teorija tvrdila da probne eksplozije

kronomocijske bombe uvijek ponovo bacaju znanstvenike u poetnu fazu

eksperimenta te da je praktina primjena krono-eksploziva zbog toga
neizvediva. No, ako je Guranovo izlaganje bilo iole istinito, nekome je uspjelo
nadii potekoe i dovriti najstranije oruje - dopustite igru rijeima - svih
vremena.
- tovie, ja znam tko stoji iza svega! - zahuktavao se Nevini s
govornice. - U trenutku nestanka MonolitHa te u neposrednoj blizini mjesta
nestanka, nalazio se jo jedan brod! Njegov ionski potpis je nedvosmislen, kao i
injenica da je prema MonolitHu ispalio malen projektil. Ovdje su, u mojoj
ruci, nepobitni dokazi da iza havarije MonolitHa stoji Ekonomija, brod
Ujedinjenih Kolonija!
Svi se pogledi okrenue prema sjeditima kolonijalnih zastupnika. Jedan
od njih, Rashod, ustane, tekom se mukom borei protiv sedativa. Ispod kaputa
izvue neto vrlo nalik budilici s detonatorom.
- Kucnuo je as, Zemljo, da plati za svoje zloine! - povie. - Ovaj
trenutak istine okrenut e i prolost i budunost protiv tebe! Ne znate ni dana ni
sata kada emo ...
- Skrati! Bacaj bombu! - prosike Ulog, Rashodov suborac, previe
omamljen da bi se mogao pridii.
- Ali, sad dolazi onaj ba dobar dio o povijesti koja ih nee pamtiti!
- Bacaj! Rashod baci.
Guran Nevini, zastupnik Savskog okruga u Zemaljskom vijeu,
inzistirao je ve trei dan da mu se dodijeli vrhunski prioritet izlaganja pred
Vijeem, kako bi izloio nove spoznaje o havariji krstarice MonolitH. No,
vijee je imalo preeg posla: kardinal Bertini upravo je tog jutra doivio slom
ivaca pronaavi vlastito mrtvo tijelo ispod sjedala u velikoj dvorani.