DRU. ISTRA.

ZAGREB
GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),
STR. 201-216

RECENZIJE
I PRIKAZI

Jakov Juki
LICA I MASKE SVETOGA
Kranska sadanjost, Zagreb, 1997.

Mnogim znanstvenim djelima pripisujemo

epitete vanih, dobrih, zanimljivih, poticajnih. Piemo prikaze o njima, citiramo
ih u naim radovima. Malo je, ipak, onih
za koja moemo rei da su znanstveno
poticajna, a istodobno lijepa za itanje, da
privlae pozornost svojom nesvakidanjom
osobitou. Ove sam godine (rijeje o 1998.
godini!) imao zadovoljstvo itati dvije takve knjige. Autor prve je Andrew Greeley,
a naslov je Religion as Poetry. Druga je ova
o kojoj upravo piem. A. Greeley ve naslovom eli pokazati kako znanstvena interpretacija sociologijskih podataka nije nespojiva s razumijevanjem religije kao pjesnikog stvaranja, iskonske prie koja nas
povezuje sa svakidanjim ivotom. Religijom interpretiramo nau svakidanjicu i
obnavljamo nadu, kazuje Greeley. Upravo
se ovdje moe naslutiti velika slinost dvojice autora, slinost koja se (dodue ne nuno) pokazuje loginim objanjenjem ljepote njihova tiva. U oba je sluaja rije o
fenomenolozima i sociolozima religije u
istome trenutku, ljudima koji svoju vjeru
ne skrivaju, ali skrueno priznaju opasnosti svojega gorljivog nadahnua za znanstvenu objektivnost. Gotovo je mogue oditati istovrsnu bolnu razapetost izmeu
vjere i objektivnog govora o njoj. Taje razapetost iskljuivo nutarnja, osobna, dugo
proivljavana i njoj je, metodologijski,
teko govoriti. Cini mi se i nepristojnim
previe zapitkivati, iako je govor o svakom
teorijsko-metodologijskom pristupu u is-

s'

"'1'\'

traivanju religije sasvim legitiman. Autori nam ak i nude takvu mogunost, jer
obojica priznaju da su previe religiolozi
za sociologe, a previe sociolozi za religiologe. Toje priznanje, s druge strane, izvrstan naputak koji svakome otvorenom i
dobrohotnom ukazuje na nove mogunosti u istraivanju religije. Kako je moje osobno nadahnue ovdje samo sociologijsko, ja u, ba zato i usprkos svemu, otkloniti svaki govor o opasnostima i s velikim zadovoljstvom upijati ono do ega inae teko dolazim, a ovdje mi se tako nesebino nudi.
[ukieva knjiga ima jo jednu bitnu
karakteristiku. Rijeje o tekoj knjizi. Ona
uznemiruje, jer previe pita. Autor je ve
na samom poetku toliko razotkrio sebe a,
zapravo, svakoga ovjeka, da se svatko
tko i povrno zaviri unutar korica mora vrlo nelagodno osjeati. A u pitanju su, prije
svega, religija i ivot religioznog ovjeka u
svijetu poniene dobrote. "Zamjeivao sam
da se dobar ovjek pokazao ne samo suvinim nego je postao ruglo, udovite, nakaza i sramota za svjetovni svijet, ali i za
mnoge krane koji su se tom svijetu prilagodili." (str. 17)
Moe li se u toj reenici pronai objanjenje jedne autorove uvodne opaske?
Naime, na prvim stranicama knjige on doslovce kae: "Tko je imao dostatno strpljenja proitati prethodne tri objavljenje knjige - Religija u modernom industrijskom drutvu, Povratak svetoga i Budunost religije taj e zasigurno biti silno iznenaen u kolikoj se mjeri one razlikuju od ove nove i
etvrte moje knjige, to na posljetku i sam
njezin naslov - Lica i maske svetoga - na
neki nain navjeuje." (str. 9) Kako sam,
zaista, sve tri knjige proitao i po nekoliko
puta, a kako sam i iz ove knjige proitao
veinu tekstova, nemalo sam se iznenadio
izreenoj konstataciji. Jukiev sam cjelokupan rad dosada promatrao u kontinuitetu. U tekstovima prije objavljivanima (uglavnom pisanima nakon 1990. godine), a
sada ovdje skupljenima, nisam uoavao
nikakav diskontinuitet u odnosu na prijanje razdoblje, niti sadrajni, niti metodo-

Nadam se da je ve postalo jasno

da bi svaki pokuaj iole sustavnijega
prikaza ove obujmom (518 stranica!) i idejama bogatom knjigom bio sasvim preuzetan. Naslovi tema to dostatno ilustriraju: Sveto i religija, Ideologija i religija, Sekularizacija i religija, Rat i religija, Politike religije i pamenje zla, Postmoderna i ezoterinologijski, niti motivacijski. Pregledavi sve
okultna religioznost, Liberalizam i kranstvo,
jo jednom, usuujem se rei: ova knjiga
Krani i suvremena civilizacija, Hrvatski kanosi jai peat osobnosti, odie novim tetolici u povijesnim prekretnicama XX. stoljea,
mama, jasnije pokazuje kako je teko biti
Zakanjeli susret Hrvatske i Europe, Hrvatski
kranin kad se i jer se svijet, sociologijski, katolici u vremenu postkomunizma, Hrvatski
predobro poznaje - ali ovdje prepoznakatolici izmeu tradicije i moderniteta. Sljejem samo dovretak govora o "zaboravljedeih nekoliko stranica predstavlja, stoga,
noj religiji" jo iz Religije u modernom indussamo zaetak prie koju svatko moe/tretrijskom drutvu, pisane u 60-ima. Ista teba ispriati sam sebi.
orijska matrica (a to mi se ini najvaniTema religije i rata zasigurno e prjim) omoguila je, potom, govor o povrava privui pozornost mnogih. Rijeje o tetku svetoga u svjetovnom vremenu, u obmi koja izaziva sveopu nelagodu - i to ne
liku puke religije (Povratak svetoga), u obsamo u postmodernom svijetu, kako kaliku religije postmoderne (Budunost relizuje autor. Nije li udno da o religiji i ratu
gije) te preispitivanje znaenja i moguna prostorima bive Jugoslavije piu gotonosti nazonosti svetoga u suvremenosti
vo iskljuivo stranci (i poneki domai auiz perspektive zauzeta kranina (Lica i mator u stranim asopisima)? Moda se s ovske svetoga).
om tvrdnjom i moe polemizirati, ali bit e
Prigoda je istaknuti jo jednu diteko osporiti nerazmjer preestog (iako
menziju knjige. Rije je o tekoj knjizi i
ee samo usputnoga i u kontekstu dokazato to je ona gotovo enciklopedijski prizivanja odreenih teorijskih premisa) sporunik, bogata uvidima o kojima tako maminjanja religije i rata na prostorima bive
lo znamo: iz daleke povijesti i najrelevantJugoslavije u svijetu i sasvim nedostatne
nije svjetske literature. Nije teko razumobrade teme u nas s (nadati se) pravim pojeti autorov strah (kojise izrijekomodnosi na
znavanjem stvari. Hrabro smo na samom
knjigu Budunost religije, ali se zasigurno ti- poetku ustvrdili da nije rije o religijse i ove) da su sofisticirane teme o religiokome ratu, ali pitanje involviranosti religiznosti postmoderne neprimjerene "kad daje (i ne samo nje!) ostaje nedostatno razjanomice vidim s koliko tekoa mi pokunjenim. Time autorov pothvat postaje jo
avamo ostvariti elementarnu vjersku pishrabrijim,
a nelagoda teme ljudski razummenost, religijsku upuenost, katehetsku
ljivijom. No, upravo tome moemo zahvavjetinu i koncilski mentalitet" (str.473).No,
liti pouan Jukiev izlet u daleku prolost
ovdje je ujedno rije i o sadanjosti i o bukoji
pokazuje kako se veza najee uspodunosti. Pokuajmo shvatiti da nam je postavlja
religijskim obredom rata. Sociolodaren teak zadatak hrvanja s avetima predmoderne, kad nam se iniloda su zavcx:lljiva gija je samo povrno pokuala objasniti tu
vezu, a suvremena sociologija sasvim zasvjetla postmoderne pred nama, na dohvat
zire od zvukova ratnike trube. S druge se
ruke. Religioznom je, svjedoi Juki, podastrane moe ustvrditi da i danas religijski
ren dvostruki teret suoavanja s optereusimboli mogu biti rabljeni za razliite injuom prolou, kako bi lake i sigurnije
kroio u budunost. Zato je to knjiga za ko- terese - pa zavretak [ukieve rasprave o
sekularizaciji (gdje se kae da je religija
jom e se jo dugo posezati, u najrazliitijim trenucima i s najrazliitijim povodima.
danas nazonija u drutvu no to se to
DRU. ISTRA. ZAGREB
GOD. 8 (1999),
BR.l (39),
STR.201-216

RECENZIJE
I PRIKAZI

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),
STR. 201-216

RECENZIJE
I PRIKAZI

obino pretpostavlja te da religije jo uvijek uvaju sposobnost simboliziranja zadnjega znaenja, beskrajne moi, neizmjerne snage, najveeg gnjeva i uzviena milosra, str. 215) valja povezati s raspravom
o politikoj religiji i pamenju zla. Autor
nam eli poruiti da se jedino ovdje sidri
mogunost zlouporabe religije: "Pokreti
koji stavljaju na lice 'masku' religije iskljuivo su politiki, ali sad u funkciji strategije drutvena opstanka. Stoga od svih drugih djelatnosti, politika sigurno najvie
koristi religijsko pamenje - jer je ono dublje i stalnije - kako bi ga onda sebi pribrojila i time pojaala uvjerljivost vlastita
svjetovnog razloga." (str. 289)
Ako nita drugo, prigoda je da se
uoi izvanredna mogunost religijskog
izraza i da se, greeleyevski reeno, ta mogunost povee s iskonskim. Tek nakon
toga moe uslijediti vrednovanje, mogunost ovjekove manipulacije, sud o tome
kakva je to religija i to se s religijom danas zbiva. Juki e pokazati sve posljedice
(eljene i neeljene) injenice dubinske povezanosti Crkve s narodnom tradicijom i
zatomljenom kulturom, povezanosti koju
je nemogue poricati. Tek e, meutim,
duboko osobni odnos prema religijskome
omoguiti uvid u traginu provalu "pretrpljenih zala i neuzvraene pravde" (str.
299).Vjerojatno zato autor posee za znanstvenim prinosima (A. Vergot i S. Acquaviva) koji argumentiraju razlikovanje izvanjske i unutarnje religije. Modelom izvanjske religije moe se tumaiti uporaba
religije u osobne svrhe (pa onda i njezina
instrumentalizacija i zlouporaba). Unutarnja se religija ne moe rabiti kao sredstvo.
Moe li se, ipak, ovakav unutarnji odnos
nazvati povlasticom, jer se ini da prosjean pogled rabi samo najuinkovitiju strategiju preivljavanja, bez dodatnih zapit-

kivanja? Moe li se smisao religije pronai

i u takvom, na izgled sasvim nesmislenom
preivliavanju?
Zivot suvremenog ovjeka unutar
suvremenih drutvenih okolnosti i dalje
ostaje velikom nepoznanicom. To je dostatan razlog ocjeni da je rasprava o modernoj i postmodernoj nezavrena, usprkos brojnim teorijskim prinosima i pokuajima. Juki pokazuje da se najmjerodavnijim moe ocijeniti razmiljanje onih autora koji tvrde da ne postoji radikalan rez
izmeu moderne i postmoderne, ve se
obje zaokruuju u jedinstven, zajedniki
sustav znaenja. Rijeje o radikalizacijimoderne do koje je dolo preokretom u svijesti ljudi. "Nove su vrijednosti udobnost,
humor, mladost, kozmopolitizam i pokretljivost, koje obvezno prate uvstva oputenosti, nadraljivosti i ugode. Vano je zavoditi, isticati sebe, dopadati se drugima,
fascinirati okolinu, zapanjivati, uznemiravati, izgledati dopadljiv i zanimljiv."(str.319)
Rasprava o moderni i postmoderni
u funkciji je rasprave o religiji moderne i
postmoderne. Vidljivo je da se religija mijenja te je promjenu njezinih oblika i znaenja nemogue razumjeti bez uvida u
drutvene promjene. Kako promjene nisu
jednoznane, ni religijski afiniteti suvremenog ovjeka nisu jednoznani. Upravo
je zato mogue vidjeti povezanost dva bitna religiologijska fenomena. Prvi se odnosi na injenicu selektivnog izbora s "religijskog menua" . Primat preuzima individualan izbor, individualna kombinacija esto razliitih, pa ak i suprotstavljenih vjerovanja. Dananji ovjek kombinira i kalkulira, preuzima ono to mu se ini korisnim i/ili dopadljivim. Drugi je fenomen usko povezan s prvim, a u aktualnim drutvenim promjenama pronalazi i objanjenje pojave i irenja novih duhovnih i karizrnatikih pokreta. Mnoge je iznenadio
pentekostalni bum, i unutar protestantizma i unutar katolicizma. Valjaposebno podcrtati (meu mnogima koje navodi Juki)
razmiljanje D. Harvieu-Lger koja govori
o tome kako (post)modernitet proizvodi
vlastiti duhovni svijet koji se, istodobno, pokazuje i kao opreka tom svojem (post)modernom vremenu.

"ll'"

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),

RECENZIJE
I PRIKAZI

STR. 201-216

Isti je sociologijski kontekst uvod i

u raspravu o postmodernoj ezoterino-okultnoj religioznosti. Svjedoci smo tek zainjanja te teme na naim prostorima, a ve
i ti zaeci donose vie netolerantne osude
no briljivoga i skrupulozno g istraivanja.
Tekoe to biti promijeniti, jer su ve mnogi znanstvenici na Zapadu pokazali kako
je odnos drutva prema novim religijskim
pokretima najbolji pokazatelj odnosa tog
drutva prema samome sebi. U suoavanju s nepoznatim (ma kako to nepoznato
ujedno i bolno bilo), onim to remeti nau
uhodanu svakidanjicu, ee se pokazujemo u sasvim neprilinom svjetlu, svjetlu
koje govori o tome kakvi smo zaista. Autorove upozoravajue rijei treba dobro zapamtiti, jer one mogu posluiti kao izvrsna mjera vlastitoga ogleda to e nam, prije ili kasnije, teko biti izbjei. "Ukoliko pokaemo moebitnu lanost nove religioznosti, nismo time potvrdili istinitost kranstva, jer ono ne ivi od neuspjeha drugih nego od vjerodostojnosti svojih sljedbenika. A to treba tek na djelu pokazati:
Hic Rhodus, hic salta. A upravo je oekivani
skok na suvremenome Rodosu ispao neslavno za mnoge nestrpljive i bojovne krane. Postavi predvodnicima bijesnih
napadaja na novu religioznost i njezine
predstavnike, neke su naime fundamentalistike i integristike skupine i pokreti jednako meu katolicima i protestantima
- iskazale vie sektake netrpeljivosti nego
crkvenog mirotvornog duha" (str. 361).
Drugi i trei dio knjige (naslovljeni
Pogledi na kranstvo i Pogledi na hrvatski katolicizam) konzekventni su nastavak dosadanjih "pogleda na religiju". Posebno je
zanimljivo poglavlje o liberalizmu i kranstvu, jer e se, oito, stari sukob ponovno aktualizirati u novom obliju.Autor e-

li pokazati kako su se i liberalizam i kranstvo u meuvremenu promijenili te naglasiti kako je na II. vatikanskom saboru
reeno da kranin mora poeti svjesno i
savjesno ivjeti u svijetu koji se ne da olako promijeniti, pogotovo ne eljama i rijeima.
Primjena nauka II. vatikanskog sabora posebna je tekoa za hrvatske katolike koji su se u XX. stoljeu nali suoeni
s mnogim pretekim drutvenim izazovima. Njihovo se nesnalaenje, stoga, ponekad moe razumjeti, ali je teko opravdati
pogreke s kobnim posljedicama. Povijest
se vie ne moe promijeniti, ali moe pomoi u dananjoj situaciji. Upravo je ova
"didaktinost" Jukievih razmatranja ono
to valja posebno cijeniti i zato svakome
kome je teko itati cijelu knjigu posebno
preporuujem posljednjih osamdesetak
stranica. Preporuka se ne tie samo zauzetih krana, ve upravo svakoga - jer smo
suoeni s istim i pretekim drutvenim i
osobnim izazovima i mogunost je samo
jedna, neovisno o tome kako je osobno doivljali i kako je osobno ivjeli.
Drugi vatikanski sabor moe pomoi shvaanju da se svijet u potpunosti
promijenio te da stara rjeenja vie jednostavno nisu mogua. Treba biti sasvim
realan i uvidjeti da nema alternative doli
prihvaanja trinog gospodarstva i demokratskog politikog sustava. S time, dakako, dolaze mnoge opasnosti, ali zaprjeenje takvoga razvoja nita ne rjeava, ve
samo komplicira ionako zakanjeli i zato
sada jo turobniji susret Hrvatske i Europe. Europa nas, moda, ponekad ne razumije niti se uvijek dri uzvienih moralnih
naela o kojima zbori - ali, Europa je naa
jedina sudbina i naa jedina mogunost.
Valja prevrednovati i kranski stav prema lijevoj misli, poruuje autor, jer je ona
inherentno europska i neraskidivo utkana
u moderni razvoj.
Ovakav uvid kranina ne ostavlja
bez alternative, jer on upravo zato svijetu
moe i treba ponuditi svoj pravi kranski
ivot. Jukiev stav jednostavno mnoi dodatna pitanja, ma kako se naivnima inila.

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),

RECENZIJE
l PRIKAZI

STR. 201-216

Kako ove ideje predoiti svim odgovornim drutvenim imbenicima od kojih se i

ne trai ili oekuje kranski odgovor? Kada e i kako hrvatsko drutvo postati svjesno drutvenih neizbjenosti tek unutar
kojih je mogue pronalaziti svjetonazorske ili nacionalne alternative? Kako ivjeti
sanjanu slobodu, sada ve ugroenu nepromiljenim(?!) posezanjem za preivljelim uzorima?
Shvatiti autorovu poziciju nee biti
lako ako se ne prisjetimo da mu je bitna
nakana sociologijski razotkriti svijet, kako
bi mu se ponudila kranska alternativa.
Zato su krani suoeni s na izgled paradoksalnim zahtjevom da treba prihvatiti svijet koji je najpoeljnije osuditi. Ali da
bi ta osuda bila uinkovita, valja osuditi i
nau stvarnost, pokazati da nam je kapitalizam stigao u najgorem obliku, shvatiti
da prolazimo mukotrpan i nemilosrdan
put razvoja da bismo, tek potom, dostignuli dananje uzore. Ova tvrdnja, vjerujem, pokazuje da nema mjesta nikakvoj
hvali, ali ima promiljenijem drutvenom
nastojanju, onome koje e barem ublaiti
neke nuno negativne tendencije i ubrzati one pozitivnije. Autor ak izrie misao
da se Oktobar, zapravo, zbio prije Bastille
i da mi tek sada otkrivamo ve davno
otkrivene stvari. Prolazimo ono to smo
ideologijski, ali ne i u stvarnosti apsolvirali. Ni Zapad nam tu ne pomae previe.
U njihovome
obzorju nae poroajne
muke ostaju nerazumljive, prezrene. Mogue je rei da nas prati zla kob. To je,
moda, odreeno opravdanje, ali ne i izlika. Pogotovo ne za katolike, ponovno podvlai autor, koji i dalje stoje pred izazovima raspada komunizma, rata i sekularizacije. "Krani se zato moraju u postkomunistikom drutvu poeti uiti ivjeti
u opasnostima i izazovima slobode. Izgle-

da da nekima to teko pada poslije opasnosti i izazova neslobode u komunizmu.

U svemu tome treba traiti razloge zato u
hrvatskih katolika ima znakova pojave
neke ksenofobinosti
i predmodernog
odbacivanja zapadnjakih
obrazaca vladanja i miljenja. Ako se nastavi, ta bi sklonost mogla postati vrlo opasnom, posebice ukoliko bi se pomijeala sa suvremenom kritikom to je Crkva i teologija upuuju poretku postmoderne ... Htjeti danas kranstvo bez iskustva liberalizma i
sekularizacije, znai istodobno pristati na
Crkvu bez Drugog vatikanskog koncila. A
u te se povijesne nesporazume i ideoloke
stranputice krani ne bi smjeli nikada
zaputiti, pa ni iz ogorenja zbog napada
od neprijatelja i naputanja od prijatelja."
(str. 500)
Posljednja rasprava uvrtena u ovu
knjigu (Hrvatski katolici izmeu tradicije i
moderniteta) jo e jednom posluiti kao dobra demonstracija neraskidive povezanosti sociologijskoga i fenomenologijskog pristupa Jakova Jukia. Tonije reeno, na djelu je osebujna kombinacija ope sociologije drutva, sociologije religije i osobnoga vjerskog stava koji se u tome utemeljuje. Stoga opravdanost ponovnog razmiljanja o tome to za hrvatske katolike
znai posvemanja ukorijenjenost u tradiciju. Nije rije ni o kakvom opem napadu
na kulturu koja je obiljeila hrvatski katolicizam proteklih stoljea i koja se, konano, ovjenala aureolom pobjede. Nasuprot tome, rije je o stalnom podsjeanju na zbiljnost nove kulture moderniteta koja vrvi novim izazovima. A kada se
oni poveu sa specifinom hrvatskom situacijom, tada e se vidjeti kako je potrebno progovoriti o "ekumenizmu, dijalogu s
islamom, opratanju neprijateljima, suivotu s drugima, pluralizmu svjetonazora,
obrani ljudskih prava, drutvenoj nepravdi, odvojenosti od drave, snoljivosti, nenasilju i prikrivenim krugovima mrnje
to se ire u podzemlju drutva, a da im se
nitko ozbiljno ne suprotstavlja" (str. 513).
Vraajui se, meutim, uvodno naglaenoj sociologijskoj optici, mogue je
sasvim zanemariti ovako promiljani kr-

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. B (1999),
BR. 1 (39),

RECENZIJE
I PRIKAZI

STR. 201-216

anski izbor i podvui samo fenomenologijski prinos. lako se time krnji autorov
pristup, neka mi to, na kraju, metodologijski bude doputeno, jer drim da je hrvatskoj sociologiji religije takav prinos
sudbinski vaan. Stoga, ako nita drugo,
sociologija mora objektivno vidjeti na koji
je nain religija nazona u suvremenom
drutvu, iako su joj se oblici izmijenili, iako dio crkvene religioznosti ponegdje nestaje s potisnutom tradicijom. Religija se,
istodobno, opire drutvenim promjenama
i mijenja se s uvijek promijenjenim ovjekom, ostajui njegov vjerni pratitelj u nevjernim vremenima. Sociologijskigovor o sekularizaciji suvremenog svijeta i sociologijski govor o povratku svetoga u suvremenom svijetu ostaju i dalje samo dvije
inaice jedne iste, ali proturjejima bremenite stvarnosti.
Sinia Zrinak

Luio Toni-Sorini
USAMUENA
BORBA HRVATSKE

Od pobjede iezika
do poblede oruiia
Hrvatska sveuilina naklada, Hrvatski
institut za povijest, Knjinica Svjedoci povijesti,
Knjiga 6, Zagreb, 1998., 155 str.

Hrvatska sveuilina naklada i Hrvatski institut za povijest iz Zagreba pokrenuli su

prije kratkog vremena zajedniku knjinicu - Svjedoci povijesti, kako bi kroz memoare, svjedoenja i razmiljanja svjetskih politiara, meunarodnih posrednika,

diplomata i novinara koji su izravno ili

posredno bili ukljueni u zbivanja u svezi
s raspadom Jugoslavije, osamostaljenjem
novih drava, srpskom agresijom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te brojnim
ratnim zloinima i genocidom koji. su se
dogodili na ovim prostorima. Izdavai, izmeu ostaloga, kau: "Bez tih svjedoenja
tvrdnja da je hrvatska misao o slobodi i samostalnosti nailazila na nerazumijevanje i
otpor bila bi samo prazna rije bez dostatne uvjerljivosti - ovim svjedoenjima
ona postaje nedvojbena. Otuda e zasigurno biti mnogo lake zakljuiti s kakvim
se sve tekoama suoavala Hrvatska na
putu do svoje neovisnosti i zato je hrvatska sloboda imala tako visoku cijenu."
U sklopu ove knjinice tiskane su dosada
sljedee knjige: Veleposlanikova pria (Thomas Patrick Maledy), Posljednji balkanski
rat (Jean Cot), Pogled s Bospora (Suleyman
Demirel), Balkanska odiseja (David Owen),
Dossier Balkan i Hrvatska (AloisMock). Neke od tih knjiga ve smo predstavili u Drutvenim istraivanjima.
Najnovije djelo iz te knjinice, koje
se netom nalo pred hrvatskim itateljima,
jest knjiga Luje Tonia-Sorinja Usamljena
borba Hrvatske, s podnaslovom Od pobjede
jezika do pobjede oruja. Rije je o hrvatskom prijevodu njemakog izvornika: Kroatiens einsamer Kampf, Vom Sieg der Sprache
zum Sieg der Waffen.
Iako nevelika (155 stranica depnog
formata), ova je knjiga izvanredan prinos
boljem vrednovanju hrvatske borbe za slobodu te, to je jo vanije, njezinom objektivnijem i cjelovitom prikazu meunarodnoj zajednici.
Iako je roen u Austriji (Be, 1915.),
a vei dio kolovanja proveo u Salzburgu,
Beu i Parizu, dr. Lujo Toni-Sorinj nije
krio niti zanemarivao svoje hrvatsko podrijetlo, pae, u njemu je neprestano nalazio izvorite svojega znanstvenog, politikog i diplomatskog djelovanja, prvo u
slubi Republike Austrije, a potom i na
promicanju interesa Republike Hrvatske,
kada se ona, konano i trajno, otrgnula iz
srpskoga zagrljaja te krvlju svojih bran-

osobitu pozornost posvetio ralambi temeljnih imbenika koji su utjecali na proSTR. 201-216
past Jugoslavije (velikosrpski imperijalistiki program i pokret prije i nakon Drugoga svjetskog rata, komunistika ideologija, sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog i dravnopravnog identiteta ...). Ti
imbenici nisu rezultirali samo raspadom
itelja ostvarila (izborila) slobodu i dravnu
jedne drave (SFRJ)i uspostavom novih
neovisnost.
drava (Hrvatska, Slovenija, BiH, MakeUnato tome to je najvei dio svodonija, SRJ)nego i potpunim krahom mejega ivota proveo izvan domovine preunarodne (ponajprije europske) sigurdaka (njegovi su preci s majine strane bili
nosne i humanitarne politike. Slom, ionaHrvati iz Dalmacije), dr. Toninikada nije
ko krhkih, europskih sigurnosnih mehadopustio da zaborav prekrije njegove
nizama bio je oekivana posljedica potkorijene niti pravedne viestoljetne tenje
pune
odsutnosti minimalnog razumijevahrvatskoga naroda za oivotvorenjem
nja
opravdanih
zahtjeva nesrpskih narodugoga sna o samostalnoj dravi. S obda
(pa
tako
i
hrvatskog)
za osloboenjem
zirom na to da je vie desetljea bio u saiz
srpskih
imperijalnih
okova.
mom aritu europskih politikih zbivaA zbivanja nisu dola iznenadno,
nja, obnaajui brojne odgovorne dunosti
u austrijskoj dravi (neko je vrijeme 1960- na njih su upuivali brojni i burni dogaih godina bio ministar vanjskih poslova Re- aji u proteklih pola stoljea u Jugoslaviji.
Spomenimo samo "hrvatsko proljee" 1971.
publike Austrije) i skuptini Vijea Eugodine, krenje prava Albanaca na Kosorope, bio je svjestan svih moguih tekoa
vu
poetkom 1980-ih godina, "jogurt revona koje Hrvati i Hrvatska mogu (a iskustlucije" u Vojvodini i Crnoj Gori 1988.i 1989.
vo je pokazalo da i jesu) naii, traei megodine, velikosrpski ratni poziv na Gaziunarodno priznanje i podrku za svoju
mestanu 1989. godine, "balvan revolucija"
borbu. Stoga se usrdno stavio, u svojim
u Hrvatskoj sredinom 1990.godine. Za Euve poznim godinama, u slubu Hrvatske
ropu
to nisu, na alost, bili jasni znaci polii promicanja njezinih interesa i opravtike krize. Europa je ostala zateena agredanih zahtjeva prema meunarodnoj zasijom na Hrvatsku (od 1991.) i kasnije na
jednici. Kao vrstan poznavatelj meunaBosnu i Hercegovinu (od 1992.),kao to je
rodnih prilika, odnosa i sukoba, osobito u
i danas zateena zbivanjima na Kosovu.
Europi, koju su u ovome stoljeu razdirali
Meu najbolje opise pristupa i angamaratni sukobi, blokovska podijeljenost te raspadi vieetnikih dravnih zajednica (SSSR, na meunarodne zajednice u rjeenju prilika na podrujima koja su nekada inila
Cekoslovaka, Jugoslavija) i koju, unato
proklamiranom jedinstvu, i na koncu ovSFRJ,moemo ukljuiti sljedee Tonieve
oga stoljea razdiru interesi politiki i gosreenice: "Tijekom godine 1994. zaotrila
podarstveno najjaih i najvanijih zemase situacija. 28. sijenja drao sam u Auslja, dr. Toni je mogao pomoi Hrvatskoj
trijskoj ligi Ujedinjenih naroda predavada pronae manje trnovite putove za pronje o cjelokupnom podruju Jugoslavije.
boj na europsku i svjetsku politiku scenu.
U proljee izaslanik Vijea sigurnosti UNKnjiga koju predstavljamo govori o
a za Hrvatsku i Bosnu, Japanac Akashi tadijelu te mukotrpne borbe. U njoj nedvoskoer je drao predavanje u istoj Ligi u Bemisleno izlaze na vidjelo neznanje i neru, sa mnom i jednim generalom kao partazumijevanje meunarodnih imbenika
nerima za raspravu ...Akashijevo izlaganje
uzroka i posljedica politike i vojne krize
doseglo je vrhunac u priznavanju naela
na jugoistoku Europe u posljednjem deseda prema svim zaraenim stranama bive
tljeu ovoga tisuljea. Stoga je dr. Toni Jugoslavije, dakle Srbima, Hrvatima i MuDRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),

RECENZIJE
I PRIKAZI

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),

RECENZIJE
I PRIKAZI

STR. 201-216

slimanima, valja postupati jednako. Pri tom

ne igra nikakvu ul0$ll tko je agresor, a tko
rtva (istaknuo D. Z.), vano je samo priguiti ratna djelovanja i, ako je mogue, posve ih izbjei te svestranom pomoi i diplomatskim pregovorima uvesti mirovni
proces. To izjednaavanje ubojica i rtava
ubojstva bilo je ubitano." (str. 137-138)
Razlozi takvome polazitu meunarodne zajednice su brojni, a dr. Toni ih je
izvanredno saeo: "Sad je zacijelo postalo
oito da su europske drave, a s njima i Europska zajednica, posve izgubile mjerodavni utjecaj na bivim jugoslavenskim podrujima. Te posramljujue okolnosti mnogi su tek sad postali svjesni, ali postali su
svjesni i uzroka, naime, sleujue neslonosti i nesposobnosti za odluivanje (istaknuo D. .) u Europskoj zajednici. To nipoto nije povealo simpatije za Hrvatsku.
Posljedica je bila initi odsad sve da bi se
Hrvatskoj iznova stvarale potekoe kako
bi joj se oteli plodovi uspjeha." (str. 140)
Iako je dr. Toni dobar dio svoje
knjige posvetio suvremenim zbivanjima
(raspad Jugoslavije, neovisnost Hrvatske,
velikosrpska agresija), ipak najvredniji dio
njegova djela predstavlja jezgrovita i nedvosmislena ralamba povijesno-politikih okolnosti, odnosa i procesa na ovim
prostorima (posebice u Dalmaciji) u posljednjih stoljee i pol. Kritiki se dr. Toni
osvrnuo na slom (uzroke i posljedice) Austro-Ugarske Monarhije, na osnutak Kraljevine SHS 1918. godine (kasnije Kraljevine Jugoslavije), na uspostavu Banovine
Hrvatske 1939. godine, na petogodinje
razdoblje NDH (1941. -1945.) te konano
na komunistiku Jugoslaviju (1945. -1991.)
ijim je raspadom zakljuena teka i tragina 70-godinja povijest ivota junoslavenskih naroda u jednoj dravi. Njegova
je ralamba, i za one koji slabo poznaju

povijest dravnih i etnikih odnosa i sukoba na ovim prostorima, vrijedno polazite

u daljnjem prouavanju i istraivanju tih
odnosa i sukoba. Istodobno, ona je i nezaobilazna za one koji pokuavaju zaokruiti cjelinu povijesnih, politikih, gospodarstvenih, demografskih, kulturnih i vjerskih procesa u jugoistonoj Europi od konca prologa stoljea do danas.
Dalmacija se nalazi u sreditu Tonievih razmatranja. Iako kolijevka hrvatske srednjovjekovne drave, ishodite hrvatske kulture i pripadnosti Hrvata kato-:
likom svijetu, Dalmacija je, ponajvie, bila razdirana izmeu razliitih osvajaa koji su je nastojali prisvojiti i nesmetano crpsti njezina prirodna i ljudska dobra. Mleani, Osmanlije, Maari, Austrijanci, Francuzi, Talijani, Srbi, Crnogorci - svi su se
oni u odreenim razdobljima otimali za ovaj, vjerojatno najljepi, dio europske obale
i mora. A, Dalmacija je, unato svim neverama i nedaama, bila i ostala hrvatska i to
je u ovoj borbi za svoju slobodu i pokazala.
Iako neshvaen, hrvatski je narod
uspio izboriti pobjedu i ostvariti svoj viestoljetni cilj; hrvatski je narod uspostavio i obranio svoju dravu. No, pred hrvatskom su dravom jo brojna iskuenja
(demokratizacija, Daytonski sporazum, odnos s Jugoslavijom, prikljuenje integracijskim procesima u Europi, gospodarstveni
napredak, obnova ratom razorenih krajeva, povratak prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba ...). Dr. Toni je u svojemu
djelu jasno ukazao na njih i na pravce njihova mogueg rjeavanja. On uope ne sumnja da e Hrvatska krenuti ususret sjajnoj budunosti. Prema njegovim rijeima,
jamac za to je hrvatski narod.
Knjiga Usamljena borba Hrvatske vrstan je pokuaj saimanja stoljea borbe
Hrvata za svoju nacionalnu, vjersku i dravnu opstojnost i slobodu na ovim prostorima. Istodobno, ona je i potvrda nastojanja mnogih za zatiranjem viestoljetne
povijesne i kulturne batine Hrvata, kao i
hrvatskog nacionalnog identiteta. Iako mali po broju pripadnika, Hrvati su po svojoj
povijesti i prinosu izgradnji europskog ci-

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),

RECENZIJE
I PRIKAZI

STR. 201-216

vilizacijskog okvira velik narod. Stoga imaju pravo biti ravnopravni i s monijim i
brojnijim narodima i dravama na europskom kontinentu. Hrvati e, zahvaljujui,
kako dr. Toni na jednom mjestu u knjizi
kae, "kolosalnoj izdrljivosti", izboriti i
osigurati taj status.
Draen ivi

Jacques Le Goff
CIVILIZACIJA
SREDNJOVJEKOVNOG
ZAPADA
Golden marketing, Zagreb, 1998., 568 str.
Civilizacija srednjeg vijeka predstavlja
djetinjstvo naeg modernog doba te stoga
privlai sve jau pozornost dananjeg ovjeka. Hrvatskoj se javnosti prua veliko
zadovoljstvo upoznati se s kapitalnim djelom o srednjem vijeku. Rije je o knjizi Jacquesa Le Goffa Civilizacija srednjovjekovnog Zapada koju je prevela Gordana Popovi, a izdava je Golden marketing iz Zagreba. Rije je o iznimno ivoj i dojmljivoj
sintezi esto sukobljenih obiljeja drutvenog, gospodarskog, politikog, umjetnikog i intelektualnog ivota srednjeg vijeka. Jacques Le Goff je bez sumnje jedan
od najcjenjenijih strunjaka u svijetu za
probleme srednjeg vijeka i autor mnogobrojnih drugih radova posveenih srednjem
vijeku. U hrvatskom prijevodu objavljene
su jo dvije njegove knjige: Intelektualci u
srednjem vijeku, GZH, 1982.; i Srednjovjekovni imaginarij, Akant - Antibarbarus,
1993. Hrvatsko izdanje je prijevod drugoga nadopunjenog
i proirenog francus-

kog originala, objavljenoga 1982. godine.

To se djelo irom svijeta dri nenadmanom sintezom najvanijih zbivanja i problema zapadnoeuropske
civilizacije u dugom razdoblju od IV. do XlV. stoljea.
Kako bi osvijetlio vrlo sloeno i slikovito doba, prepuno sukoba raznovrsnih
mentaliteta i osjeaja, drukijih tradicija i
kulturnih naslijea, autor se slui velikim
brojem raznovrsnih podataka te rezultatima mnogobrojnih arheolokih, etnolokih
i sociolokih istraivanja. itatelju se ovo
davno doba otvara kao bogati prikaz ispunjen dinamikom drutvenih i kulturnih
kretanja. Knjiga se, radi preglednosti, sastoji od dva dijela od kojih svaki ima etiri
poglavlja. Autor pie krai uvod u kojem,
izmeu ostalog, navodi: "Nadasve drim
da se funkcioniranje drutva pojanjuje preko drutvenih proturjenosti, borbe klasa,
makar se pojam klasa ne mogao primjereno primijeniti na drutveno ustrojstvo
srednjeg vijeka ..." (str. 13).
U prvom dijelu knjige srednji vijek
je odreen kao razdoblje nastalo nakon
krize civilizacije l\ntikog Rima do vremena krize kranstva u zenitu Trecenta (Igor
Fiskovi u pogovoru knjizi). Autor istie
kako je upravo nevjerojatno tehnoloko
nazadovanje srednjovjekovnog
Zapada u
odnosu na Rimsko Carstvo. Nazadovanje
uvjetuje veliku bijedu i nedostatak hrane,
ali i nedostatnost graditeljskih materijala,
ukusa, pa ak i uprave i dostojanstva vladanja. Istina, postojali su pojedini pokuaji obnove zapadnog jedinstva, koji su se
ponajvie oitovali u germanskim (karolinkim) nastojanjima
za organizacijom.
Ovaj je ustroj bio vrlo kratkog daha i ubrzo se raspao pod udarcima vanjskih neprijatelja - novih osvajaa - i unutarnjih
imbenika razdora. Prije 1000. godine osvajai pristiu sa svih strana, a najopasniji ~
dolaze s mora, najee sa sjevera. Vr,lo
brzo novi gospodari postaju veliki crkveni
i svjetovni monici.
Usprkos svim tekoama, krajem X.
stoljea dolazi do odreenog gospodarskog
i drutvenog
napretka, renesanse srednjeg vijeka za koju ne postoji jednostavno

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. l (39),
STR. 201-216

Iako jaaju mnogi gradovi poput

Genove, Venecije,Barcelone i Brugesa, moderna Europa nee nastajati oko gradova,
nego e se osnivati na dravama. Gradovi
nisu dosta ekonomski moni ni za osnivanje potrebne politike sile, ni za odreenje snane gospodarske sile. Ve potkraj
XIII.stoljea oni se nadmeu jedino u skloobjanjenje. Autor navodi da bi to mogao
pu gradskih konfederacija, ali sve vee znabiti protuudarac Zapada uspostavljanju muenje dobiva drugi tip organizacije prostoslimanskog svijeta, ali bi se moglo pripisati
ra: teritorijalna drava. Stvaranje drava
i tehnolokom napretku ostvarenom ponje dugotrajan proces koji e u XIII. i XlV.
ajvie u poljodjelstvu. Razvoj poljoprivstoljeu biti uvelike zaustavljen prodiranrede i cjelokupnog gospodarstva omogujem mongolskih i tatarskih osvajaa, ali i
io je i demografski napredak. Teko je u
izbijanjem zaraznih bolesti, slabljenjem gotom razvoju (priblino od XI. do XIII.stolspodarstva, irenjem siromatva, gladi i
jea) razluiti uzroke od posljedica. Tako
demografskim padom. Ukratko, kranski
je, na primjer, poveanje obradivih povrsvijet je uao u krizu koja se pretvara goina i poboljanje uroda, raznolikosti uztovo u katastrofu.
goja i prehrane omoguilo vjerojatno udU drugom dijelu knjige autor u gevostruenje broja stanovnika to je povranezi i etiri poglavlja poblie razmatra civitno potaknulo razvoj poljoprivrede, ali i
lizaciju srednjeg vijeka. Otoci civilizacije polet i irenje kranstva. Bio je to dvogradovi, dvorovi i samostani - usprkos vestruki pokret osvajanja iji je rezultat bio
likim
provalama, pljakama i razaranjima
pomicanje granica kranstva u Europi i
rijetko
prestaju postojati i zraiti od danas
kriarskim ratovima poduzimanje dalekih
do
sutra.
Lijepa mrea rimskih cesta gotoputovanja u muslimanske zemlje. Tako e
vo
je
nestala,
unitena provalama i neonastati mnoge mjeavine vjerskih, demodravanjem.
Prekid
komunikacijskih mregrafskih, gospodarskih i nacionalnih poa vratio je najvei dio srednjovjekovne
buda koja e kranstvu podariti osobita
civilizacije u primitivan svijet tradicionalobiljeja (str. 93). Poljoprivredni vikovi
nog
ruralnog okruja u kojem ponovno
omoguuju obnovu gradova, vorita trizranjaju
stare navike i naini proizvodgovake razmjene, ali i sredita izobrazbe,
nje.
Putovanje
je bilo sporo i naporno, a
intelektualnog i umjetnikog uzleta. Proczbog razbojnika i pljakaa krajnje nesigvatu kranstva na prvom mjestu pridourno. Ne udi da su razmjeri migracija
nosi Crkva koja je vrlo djelotvorna i na
vrlo mali, a na put kreu samo smioni "pugospodarskoj razini. Ujedno, u cijelom
stolovni trgovci" (joinville), ili pak sirotirazdoblju Crkva titi trgovce i pomae im
nja
koja osim ivota nema to izgubiti. I
svladati predrasude zbog kojih ih ptezire
ono
malo trgovine se sprjeava i zabranjudokono plemstvo. Unutar Crkve nastaju
je, pa je vrlo malo gradova, poput Venecinovi redovi koji zagovaraju nunost odje, uspjelo svladati sva ogranienja i obolaska u "pustinju", pronalaenja u samoi
gatiti se na trgovini. Na idejnom podruju
pravih vrijednosti od kojih se zapadna
nastaje potpuno nepovjerenje prema strankultura sve vie udaljuje. Dugorono
cima, optimizam i vjera samo u Boje isgospodarski je razvoj neizbjean, pa uvetine, a samo se rijetko javljaju stidljivi
like pomae seljakoj klasi popraviti
vlastitu sudbinu: na novo raskrenom
napori vrednovanja sadanjosti i buduzemljitu seoski "batinici" dobivaju ponosti. U doba u kojem veina ljudi ivi od
vlastice, a vlastelinski nameti najee se
zemlje i vrijeme se odreuje ruralno: dijeli
zamjenjuju prisilnim radom ili radnom ob- se na dan i no te na godinja doba. No je
vezom.
prepuna raznovrsnih prijetnji i opasnosti
RECENZIJE
I PRIKAZI

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),
STR. 201-216

RECENZIJE
I PRIKAZI

od kojih se ljudi srednjeg vijeka zatiuju

zatvaranjem vratnica, a gradove stalno uva budna straa. Naprotiv, sve to je "svijetlo" lijepo je i dobro. Na slian nain i
godina se dijeli samo na ljeto i zimu.
Nakon razmatranja prostornih i vremenskih struktura, autor objanjava materijalan ivot u razdoblju od X. do XIII.
stoljea te navodi da su dva najvanija
srednjovjekovna izuma (vodenica i plug s
kotaima) potjecali jo iz antikog vremena. U srednjem vijeku mehanizacija nije
praktino kvalitativno napredovala, a
najvie upotrebljavani materijal je drvo.
eljezo je bilo predmetom pozornosti te
se ak izjednaavalo sa udom. Podruje u
kojem se u srednjem vijeku ostvario vaan napredak je uporaba izvora energije
(ponajvie hidrauline), no usprkos tome,
temeljni dio energije i dalje potjee od
ovjeka i ivotinje. "Industrijska" grana u
kojoj je ostvaren vaan napredak je proizvodnja oruja i ratne opreme. Unato izumu baruta i vatrenog oruja, nije ostvareno vee poveanje vojne djelotvornosti
te "prvi topovi prije pobuuju strah svojom bukom nego ubilakim djelovanjem"
(str. 289).
Slabost proizvodnih tehnika osuivala je srednjovjekovno gospodarstvo na
nazadovanje, odnosno na zadovoljavanje
tek potreba opstanka i trokova prestia
manjine, s tim da niti cjelokupno plemstvo nije bilo "bogato", ve je bilo i "siromanih vitezova" koji nisu imali sredstava za
zadovoljenje potreba vlastita opstanka i
opstanka svoje obitelji. Neproizvodna i rastrona potronja koju provodi plemstvo
znai iznimno visoku feudalnu rentu koja
je iznosila 50 posto ili neto vie seljakih
prihoda, tako da seljacima nije ostajalo dosta niti za najnunije trokove uzdravanja. Tehnoloko zaostajanje srednjeg vije-

ka i veliko izrabljivanje dovodili su zapadni svijet na rub gladi i samu granicu opstanka. U to doba gladi, a i rairenog straha od gladi, ne udi to je gozba vrlo privlaan motiv brojnih likovnih i knjievnih djela (poput Romana o Liscu). Neishranjenost znai tjelesnu slabost i smanjenu
otpornost, pa ne udi da su epidemije uzimale toliko ivota. Iako je i meu plemstvom bilo loe hranjenih, loe zdravlje i
prerana smrt bili su u prvom redu sudbina siromanih slojeva. Tadrutvena diskriminacija je nevolja koja pogaa siromahe
i poteuje bogate, pa stoga veliko uenje izaziva nepogoda koja ubija sve klase
bez iznimke: crna kuga. Materijalna nesigurnost objanjava u velikom dijelu duhovnu nesigurnost ljudi srednjeg vijeka. Sigurnost na Zemlji moe se zahvaliti jedino udu koje je spasilo radnika od nesree
na poslu: zidare koji padnu sa skele neki
svetac udom pridrava pri padu i uskrsava ih na zemlji; mlinare ili seljake zahvate
kotai mlina, a udo ih spaava od smrti.
Kritelj na kojeg je palo stablo ostao je neozlijeen naavi se ispod udesne zakrivljenosti debla koju je Bog napravio na molbu drvosjee. Tako udo zamjenjuje socijalno osiguranje.
U poglavlju o kranskom drutvu
Le Goff poblie objanjava nastanak "stalea" (tako milih nekim naim suvremenim politiarima) te navodi da se njihov
broj razlikuje od autora do autora. Neka
njemaka knjiga iz 1220. godine nabraja
ak 28 stalea, a Ivan iz Freiburga razvrstava grijehe u etrnaest rubrika koje u isti
mah predstavljaju "stalee". Srednjovjekovni pojedinac tako dugo nije postojao u
svojoj tjelesnoj posebnosti te se svatko
svodi na jedan tjelesni tip koji odgovara
njegovu poloaju, njegovu drutvenom
redu (str. 363). Crkvena i svjetovna vlast
su izrabljivale, seljake i gradske zajednice
prije su guile nego oslobodile pojedinca,
tako da su gradske tekovine: sveuilita i
pravnici ustanovljava1ipravne odredbe koje unitavaju seljaka. Borba izmeu klasa
na srednjovjekovnom Zapadu podvostruuje se estokim suparnitvom unutar klasa: sukobi meu feudalcima, krvava su-

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. l (39),
STR. 201 -21 6

RECENZIJE
I PRIKAZI

parnitva izmeu graanskih obitelji i

drugo. Uz sva zla, velik dio stanovnitva
(heretici, gubavci, idovi, bogalji, stranci)
potpuno je iskljuen iz drutva ili ivi na
njegovoj margini. Obuzet svojim novim
idealom radinosti, kranski svijet protjeruje ak i besposliare, dobrovoljne ili prisilne. Baca na cestu svijet bogalja, bolesnika, nezaposlenih koji e se pomijeati s
velikom hordom skitnica.
Knjiga zavrava opisom mentaliteta, osjetljivosti i pristupa ljudi srednjeg vijeka. Osim prevladavajueg osjeaja nesigurnosti, obvezatno je pozivanje na prolost. Osuuje se bilo kakav tehnoloki i
duhovni napredak, a inovacije su posve
neudoredne. Ne udi, stoga, to ljudi stalno nastoje umaknuti razoaravajuem i nezahvalnom svijetu, pa su na visokoj cijeni
i iroko rasprostranjeni raznovrsni zaini i
napitci koji stvaraju aluzije. Ipak, posebice u gradovima, razvijaju se realizam i racionalizam koji e biti preduvjet nastajanju novog doba i pravednijeg drutva.
Knjiga Jacquesa Le Goffa Civilizacija srednjovjekovnog Zapada vrlo je vrijedno i zanimljivo tivo ne samo za strunjake medijevalizma nego i za iru itateljsku
publiku. Na struan nain s razliitih motrita Le Goff oslikava znaenje srednjeg
vijeka te iznosi slinosti i razlike tog vremena sa suvremenim. Djelo je popraeno
mnogim prigodnim ilustracijama koje
takoer omoguavaju itatelju lake razumijevanje obraene grae. Svojom raznolikou i sveobuhvatnou ova knjiga moe postati uzor ne samo povjesniarima
nego i znanstvenicima mnogih drugih podruja. Ujedno, ona je sigurno poticaj za
daljnja istraivanja ivota i rada ljudi iz
nae daleke prolosti.
Predrag Bejakovi

David Owen

BALKANSKA ODISEJA
Hrvatska sveuilina naklada, Hrvatski
institut za povijest, Knjinica Svjedoci povijesti,
Zagreb, 1998., 450 str., 14 tematskih karata.

"Ovo je prikaz pokuaja meunarodne zajednice da se nosi s raspadom bive Jugoslavije. Nije rije o povijesti poetka rata, niti pak njegova razvitka, premda se na
tu povijest pozivam zbog njezina utjecaja
na dananjicu. Moje je polazite polazite
pregovaraa koji se ukljuio ujesen 1992.,
poto je rat u Bosni i Hercegovini ve bio
uzeo vrlo teke rtve." (str. 35) Ovim rijeima nas britanski politiar, diplomat i lord,
David Owen uvodi u svoje djelo: Balkanska odiseja, djelo u kojemu je iscrpno opisao svoje gotovo trogodinje razdoblje supredsjedanja Meunarodnom konferencijom o bivoj Jugoslaviji koja je uspostavljena 1992. godine sa svrhom razrjeenja
politike krize nastale raspadom SFR Jugoslavije te zaustavljanja razornoga rata
izazvanog velikosrpskom agresijom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Lord David Owen je bio lan britanskog Parlamenta od 1966. do 1992.,zatim lan britanske Vlade u vie navrata izmeu 1970.i 1979.,a potom osniva Socijaldemokratske stranke Velike Britanije
1981.godine. U kolovozu 1992.godine imenovan je supredsjedateljem Upravljakog
odbora Meunarodne konferencije o bivoj Jugoslaviji (MKBJ)i s tog je poloaja odstupio u lipnju 1995. godine. David Owen
je jedna od najkontroverznijih politikih
figura koje su se kretale na pozornici raspadajue Jugoslavije, ali i na popritu velikoga ratnog vihora koji je, na alost, bio
pratitelj korjenitih politikih i vojnih promjena na jugoistoku Europe koncem XX.
stoljea. Owenove su rijei i jo vie djela
izazivale brojne nedoumice, razoaranja,
pa i ogorenja, ne samo u Hrvatskoj i BiH
nego i u svijetu, kod svih onih koji su bili
zainteresirani za to bri i pravedniji svr-

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),

RECENZIJE
I PRIKAZI

STR. 201-216

etak politike krize i rata. Prisjetimo se samo njegove burne reakcije nakon "Bljeska" u svibnju 1995. godine, kad je, osuujui opravdanu antiteroristiku operaciju
Hrvatske vojske i policije, izmeu ostalog,
izjavio: "Moe se neto poduzeti protiv Hrvatske. Hrvatska je izuzetno ranjiva ..." (Veernji list, broj 11371, od 2. svibnja 1995.)
Malo je inozemnih aktera ukljuenih u mirovne procese u Hrvatskoj i BiH bilo s tako oskudnim i uskim poznavanjem, ali i
golemim nerazumijevanjem uzroka i posljedica proteklih zbivanja, kao to je to bio
lord David Owen. Kao supredsjedatelj MKBJ (prvo sa C. Vanceom, a potom s T.Stoltenbergom) Owen je imao veliku odgovornost pridonijeti uspostavi pravednog i
trajnog mira na ovim prostorima. U tome
je samo djelomino uspio. Moda ne toliko svojom osobnom krivnjom, koliko krivnjom onih koji su ga nespremnog ubacili
u, kako on kae, "balkansku kaljuu".
Gotovo tri godine nakon to je lord
Owen odstupio s dunosti supredsjedatelja MKBJ(kada se zapravo sama Konferencija poela gasiti i kada su Sjedinjene Drave preuzele vodeu meunarodnu posredniku pregovaraku ulogu u osmiljavanju mirovnoga plana i provoenju mirovnoga procesa, to je niti pola godine kasnije rezultiralo Daytonom i Zagrebakoerdutskim sporazumom), hrvatski je itatelj dobio rijetko dobru priliku otkriti meunarodnu politiko-diplomatsku pozadinu proteklih zbivanja. Svoja iskustva i razmiljanja o raspadu Jugoslavije, uspostavi novih drava te o stranome ratu ("graanskom" kako autor istie)David Owen je
saeo u opsenoj knjizi: Balkanska odiseja
koju su u Hrvatskoj tiskali Hrvatska sveuilina naklada i Hrvatski institut za povijest. Rije je o hrvatskom prijevodu eng-

leskoga izvornika: Balkan Odyssey (Indigo,

London) iz 1996. godine.
Iako ta knjiga nije prva koja se bavi
politikim, vojnim, drutvenim i nacionalnim gibanjima, promjenama i procesima u
ovome dijelu Europe, ona je, po mnogo
emu, posebna i, uistinu, dragocjena za
sve one koji ele upoznati ne toliko uzroke i posljedice proteklih zbivanja, koliko
stvaran (ne)angaman i (ne)sposobnost meunarodne zajednice u rjeavanju narasle
krize i sukoba. David Owen je bio vrlo djelatan meunarodni imbenik na politikodiplomatskom popritu propale Jugoslavije, pa je njegovo izvorno svjedoanstvo
osobito dragocjeno u vrednovanju meunarodnih politikih i humanitarnih aspekata krize i sukoba u Hrvatskoj i BiH.
Owenova Balkanska odiseja sadri,
uz Uvod, devet poglavlja (Nemogua misija?, Utemeljenje Konferencije, Vance-Oweno?
mirovni plan, Ruenje Vance-Owenovog mirovnog plana, Unija triju republika, Plan akcije Europske unije, Kontaktna skupina, Proces
se nastavija, Pouke za budunost), Dramatis personae, Kronologiju zbivanja, Skraenice i pojmove te Biljeke i napomene. Predgovor
je knjizi napisao Josip Sentija, a Pogovor Dubravko Jeli.
Balkanska odiseja je sadrajno i vrlo zanimljivo djelo u kojemu se sasvim jasno razotkrivaju svi nepovoljni meunarodni okviri zaustavljanja ratnoga sukoba,
uspostave mira, ali i nemoi, nesnalaenja, pa i nehtijenja vodeih europskih i
svjetskih demokratskih imbenika da aktivnije djeluju na rasplitanju hrvatske i bosanskohercegovake tragedije. Iako je puna (samo)opravdanja za pojedine postupke, ova je knjiga izravna i jasna osuda pasivnosti, licemjernosti i uskogrudnosti meunarodne zajednice i njezine sramotne
uloge u razrjeenju krize. Owenovo djelo
otkriva najmraniju stranu svjetske politike i diplomacije. Ono nedvojbeno pokazuje da, unato proklamiranom vanjskopolitikom jedinstvu (primjerice u Europskoj Uniji), promicanju visokih standarda
zatite ljudskih, graanskih, vjerskih, etnikih i drugih prava, jo uvijek u meu-

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),

RECENZIJE
I PRIKAZI

STR. 201-216

narodnim relacijama vodee mjesto zauzimaju uski nacionalni i dravni interesi,

mjereni drutvenim, geopolitikim i gospodarstvenim pravima jaega. U takvome
meunarodnom (geo)politikom okviru
istina i pravda ustupaju svoje mjesto pred
suprotstavljenim interesima svjetskih monika. Zbivanja u Hrvatskoj, BiH, pa i danas na Kosovu, nedvojbeno pokazuju da
meunarodna zajednica nema ni elje, niti mogunosti (mehanizme) za aktivnije i
pravodobnije rjeavanje nastupajuih kriza i sukoba.
Owenova knjiga jasno otkriva da svijet nije znao, pa potom niti razumio, uzroke politike i vojne krize u ovome dijelu
Europe. Stoga je njegova reakcija bila spora, neodluna i proturjena. Svjetski politiki monici uglavnom nisu pravili razliku izmeu agresora i rtve. Svijetnije shvatio da je Jugoslavija bila daleko od idealne
multietnike drave. U njoj su vladala stalna neslaganja kad je rije o najvanijim
nacionalnim pitanjima i interesima, poticana, ponajprije, eljom Srba da Jugoslaviju u cijelosti stave pod svoju kontrolu.
Vrhunac je krize, koja je neminovno vodila k raspadu zemlje,dosegnut koncem osamdesetih godina. U tom je razdoblju velikosrpski osvajaki program sasvim otvoreno
("jogurt revolucije" u Crnoj Gori i Vojvodini, "balvan revolucija" u Hrvatskoj,ukidanje ustavne konstitutivnosti Kosova) pokuao centralizirati cjelokupnu vlast u Jugoslaviji, to je za preostale republike bilo
posve neprihvatljivo. Izlaz iz tako nepovoljnog politikog, nacionalnog, vojnog i
gospodarstvenog okruja druge su republike (ponajprije Hrvatska i Slovenija, a kasnije i BiH, odnosno Makedonija) vidjele
iskljuivo u nacionalnom osloboenju i
stjecanju dravne samostalnosti i suverenosti.

Svijet je bio nespreman za ono to

se zbivalo u raspadajuoj Jugoslaviji. I ne
samo to, svijet je, na alost, elio opstanak
Jugoslavije pod svaku cijenu, pa i pod
cijenu toga da ona postane konanim plijenom velikosrpskih imperijalistikih i osvajakih tenji te da se u njoj konano skre sva ljudska, etnika i vjerska prava nesrpskih i nepravoslavnih naroda. Svijet se
plaio naruavanja viedesetljetne hladnoratovske geopolitike i geostrateke stabilnosti na jugoistoku Europe koju je komunistika Jugoslavija,kao svojevrstan tampon izmeu istoka i zapada, (pre)dugo
odravala.
Kada su, pritisnuti argumentima,
ali i vrstom voljom slobode eljnog hrvatskog naroda, poetkom 1992.godine priznali Hrvatsku (i Sloveniju), svjetski monici nisu nita nauili za budunost. Ako
ve za sprjeavanje stradanja Vukovara nisu nita uinili, nevjerojatno je kako su
hladnokrvno promatrali poetak velikosrpskog pira nad Bosnom i Hercegovinom.
Viegodinji mirovni angaman meunarodne zajednice u Hrvatskoj i BiH nikada
nee moi sprati sramotu promatranja ratne agresije i etnikog ienja treine hrvatskog i 2/3 bosanskohercegovakog dravnog prostora. Owenovo objanjenje da
se u mirovnom rjeenju nije mogao postii pravedan mir te da se nisu mogle ispraviti posljedice etnikog ienja potpuno je neobjektivno i samoopravdavajue, posebice kad se sjetimo s kakvom su
nezainteresiranou svjetski monici u jesen 1991. godine pratili razaranje Vu-kovara i Dubrovnika, a u proljee 1992.godine Sarajeva. Neupitna je Owenova elja
za mirom. No, mirom pod koju cijenu?
Priznati etniko ienje nije (pravedan)
mir. Mir ukljuuje i kanjavanje pokretaa
rata. Mir znai priznanje i pomo rtvi te
podrku njezinim opravdanim zahtjevima. Sve je to manjkalo u pristupu meunarodne zajednice rjeenju krize u Hrvatskoj i BiH. Njezin je interes bio zaustaviti
rat i njegovo irenje izvan postojeih okvira, ali i sauvati obraz zbog nedjelotvorne
i nepravodobne reakcije na poetku krize,

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),

RECENZIJE
I PRIKAZI

STR. 201216

poglavito na zaustavljanju njezinih velikosrpskih hukaa. Lord David Owen je,

kao i mnogi drugi europski i svjetski politiari, diplomati, "humanitarci", posrednici, pregovarai, ..., do kraja odigrao svoju
ulogu u svjetskoj predstavi na zgaritima
Hrvatske i BiH u kojoj su "veliki"pokazivali svoju (ne)mo u uspostavi novoga pravednijeg i sigurnijeg svjetskog demokratskog poretka.
Njegova knjiga zorno pokazuje metodologiju meunarodne diplomacije u rjeavanju kriznih situacija. Zakompliciraj to
vie moe, pa onda odgaaj potrebito djelotvorno rjeenje kako bi zatitio svoje parcijalne interese. Toje bio jasan pristup meunarodne zajednice krizi na ovim prostorima. Sam e lord Owen priznati koliko
je susreta o krizi u Hrvatskoj i BiH bilo neuspjeno i neuinkovito i koliko je sjednica meunarodnih tijela (EU,NATO,Vijee
ministara) bilo odrano samo radi usuglaavanja nebitnih i zakanjelih priopenja za javnost. Mnogi su se sastanci odr(av)ali samo radi zadravanja mira u kui
(EU), a manje radi uinkovitog odgovora
na srpsku agresiju u Hrvatskoj i BiH.
Osnovna je elja brojnih kratkovidnih politikih meetara, koji su godinama
hodoastili ovim prostorima, bila tenja
da uspostave mir po elji onih koji su ih
poslali i koji su zastupali nepravedan mir
na razvalinama velikosrpske ratne agresije. Jedini uinkovit odgovor meunarodne zajednice trebao je uslijediti u jesen
1991. godine, kada je nestajao Vukovar.
Kad je to izostalo, cjelokupan je daljnji angaman svijeta s etikog, pa i humanitarnog motrita bio potpuno dvojben. Svako
nas (samo)opravdanje za neuinjene korake jo vie utvruje u spoznaji da je svijet
mogao, ali nije htio preuzeti odgovornost

da, pravodobno pomaui rtvama velikosrpske agresije, pomae sprjeavanju irenja rata i golemoga ljudskog stradanja te
uspostavi pravednoga i trajnoga mira na
ovim prostorima te trajne geopolitike i
geostrateke stabilnosti i sigurnosti.
itajui ovu knjigu, razumijemo koji su korijeni Owenove kontroverzne uloge u mirovnom procesu u Hrvatskoj i BiH.
Iako pokuava istaknuti svoju nepristranost, ona svakim novim odlomkom postaje sve tanja. Je li lord Owen mogao biti nepristran ve samim time to je osuivao,
kako on kae, preuranjeno priznanje Slovenije i Hrvatske? On ide toliko daleko da
dovodi u pitanje opravdanost tumaenja
avnoj evskih granica dravnim meama
meu pojedinim republikama (dravama)
Jugoslavije. Dri da je meunarodna zajednica, kad je rije o tom pitanju, trebala
pokazati vie fleksibilnosti. Pie: "... smatralo se da se republike granice ne mogu
ponovno povui zbog velikog broja odvojenih depova u kojima postoje nacionalne veine koje nisu teritorijalno povezane.
Tono je da srpskim zahtjevima nije moglo biti u potpunosti udovoljeno, no odbaciti svaku raspravu ili mogunost kom- .
promisa, kako bi se sprijeio rat, bila je
uistinu udna odluka. Moje je gledite uvijek (istaknuo D. .) bilo da je uporno ostajanje kod meunarodnih granica est
republika bive Jugoslavije, ..., kao da je
rije o granicama meu nezavisnim dravama, prije no to je uope bilo govora o
priznanju tih republika, bila ludost vea
od sama preuranjena priznanja" (istaknuo D. .) (str. 68). Poslije takvih se rijei
jasno shvaa Owenova kratkovidnost u
promiljanju mirovnog rjeenja krize i
sukoba u Hrvatskoj i BiH. to je otpor rtava rata (Hrvatske i BiH) prema nepravednim i nametanim mirovnim rjeenjima
bio vei, to je njegova osuda njihova priznanja i njihove opstojnosti bila snanija.
Valja istaknuti da David Owen u
svojemu djelu veliku pozornost posveuje
iscrpnom ralanjivanju najvanijih "domaih" sudionika beskrajnih viemjesenih pregovora. Predmet njegovih razma-

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),

RECENZIJE
I PRIKAZI

STR. 201-216

tranja SU, izmeu ostalih, Franjo Tuman

("Tuman svoj nacionalizam ne skriva. Njegovi vojnici znaju da je i on sam spreman
boriti se za Hrvatsku. Pod njegovim predsjedanjem u Hrvatskoj se nije razvila istinski zrela demokracija - postoji, na primjer,
vrlo snaan nadzor Vlade nas tiskom i televizijom - no nema sumnje da je Tuman
za svoj narod pravi izbor voe"), Slobodan
Miloevi ("Kod Miloevia postoji stanovita surovost i elja za moi koja je sama
sebi svrhom i koja podupire pragmatizam
koji se inae ini tako jasnom odlikom Miloevieve politike osobnosti ... Zadovoljava se manipuliranjem ljudima i dogaajima"), Alija Izetbegovi ("On je jedan od
najzagonentnijih
meu svim politikim linostima u bivoj Jugoslaviji... On je, siguran sam, duboko poboan ovjek, to mu
doputa da na rat gleda dalekoseno kao
na borbu za due ljudi isto kao i za teritorij, no je li fundamentalist ili nije, malo
tko zna zasigurno"), Radovan Karadi ("Ponekad bih pao u zamku i podcijenio Karadia. Njegovi teatralni nastupi, razmet1jive izjave i kockarska prolost davali su
dojam da je on politika laka kategorija.
Ipak, on nije tako samouvjeren kao to to
nagovjeuje njegova visoka zapovjednika pojava: izgrieni nokti svjedoe o unutarnjoj tjeskobi"), Ejup Gani ("Njegov je
sredinji politiki cilj ukljuiti u bosanski
sukob vojsku SAD-a kako bi se porazili Srbi. S njegove toke gledita, da bi postigao
taj cilj, koji nimalo ne taji, doputena su
mu sva potrebna sredstva. Za njega cilj
opravdava sredstvo"), ...
U Owenovu djelu ima i netonosti,
nepreciznosti,
pa i namjernog izvrtanja
injenica, naroito kada je o Hrvatima rije (vidjeti stranice: 41, 43, 70, 74, 182).
Znajui da se Owen u pripremi dolaska
na mjesto supredsjedatelja
MKBJ osobito

oslonio na putopis Rebecce West, zatim na

britanskog izaslanika pri partizanskom
zapovjednitvu,
Fitzroya Macleana, te na
srpskog politiara Milovana ilasa, ne moemo se oteti dojmu da to nije bilo sluajno.
Unato svemu do sada reenom,
svjedoanstvo lorda Davida Owena uistinu moemo drati dobrodolim. Ono nam
otkriva pozornicu skrivenih politikih i
diplomatskih igara i nadmudrivanja na kojoj beskrajna pregovaranja, skupovi, vijeanja, telefoniranja, razgovori,... postaju
sami sebi svrhom. Uinkovito rjeenje problema je potisnuto u drugi plan. U svijetu
u kojemu ivimo, svijetu podijeljenom na
velike i male, na razvijene i nerazvijene,
na bogate i siromane, na jake i slabe, teko se i mogao oekivati drukiji pristup.
Europa na pragu novoga tisuljea nije nala odgovore na mnoga vana i teka pitanja; nije definirala nove oblike i mehanizme sigurnosti i stabilnosti; nije uspostavila novi obrazac meudravnog
ponaanja
i meudravnih
odnosa. Pod krinkom europskog jedinstva jo uvijek tinjaju jake meusobne razliitosti, suprotstavljanja i parcijalni interesi. Europa je bila posve zateena drutveno-politikim procesima i promjenama u njezinoj istonoj polovici. Zbivanja vezana uz raspad Jugoslavije te velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i
Hercegovinu to su, na alost, nedvojbeno
potvrdila.
Draen ivi

".

SKUPOVI
PREDAVANJA
TRIBINE

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),

STR. 219-221

SKUPOVI,
PREDAVANJA,
TRIBINE

PRIVATIZACIJA I
TRKAi OLOVNIH NOGU
Meunarodna konferencija o privatizaciji
u zemljama u tranziciji - hrvatski model,
Dubrovnik, 26 - 27. 10. 1998.

'U cjelini moemo biti zadovoljni procesom privatizacije. To je netko morao napraviti, svjestan da iz toga procesa ne
moeizai bez oiljaka!'. To je jedna od temeljltth teza s kojima su nositelji hrvatske
izvrne vlasti pristupili ovoj konferenciji,
a vjerojatno je bliska i stavovima nositelja
izvrne vlasti iz drugih zemalja koje smo
takoer mogli uti na ovome skupu. Zato
pak najira javnost u veini postsocijalistikih zemalja o privatizaciji ima posve
razliito gledite od njih - moda je ipak
tema za drugu priliku.
Mora se rei da je ova konferencija
ponajprije okupila politiku, pa tek onda
u odreenoj mjeri i strunu javnost koja
se bavi problemima privatizacije u postsocijalistikim zemljama. Sukladno slubenom nazivu konferencije, predstavnici nae izvrne politike vlasti ovdje su pokuali ocijeniti rezultate dosadanje privatizacije u Hrvatskoj i najaviti njezinu sljedeu fazu - privatizaciju javnih poduzea.
Osim predsjednika Vlade RH i njezinih za
temu kljunih ministara, o hrvatskim iskustvima govorili su (mahom) predsjednici uprava poznatijih hrvatskih poduzea
kao to su: Pliva d. d., Konar d. d. (Zagreb), Koromano d. d. (Koromano), Rivijera fbre d. d. (Pore), Podravka d. d.
(Koprivnica), esma d. d. (Bjelovar), Dukat d. d. (Zagreb) te: HPT, INA, HEP.
Drugog dana konferencije privatizacijska iskustva iz ostalih tranzicijskih ze?lQ

malja iznijeli su mahom razni politiki djelatnici i/ili strunjaci iz: Albanije, Federacije BiH, Bugarske, eke, Estonije, Litve,
Maarske, Makedonije, Rumunjske i Slovenije (iako najavljeni, nisu govorili predstavnici Ruske Ferederacije i Poljske). Nije
bilo posebnih rasprava nakon izlaganja,
niti posebnih pisanih materijala, tako da je
konferencija, na alost, bila mahom svedena na retorika izlaganja slubenih sudionika i na neformalne kontakte u stankama izmeu izlaganja. Teko se oteti dojmu da je konferencija trebala prije svega
zadovoljiti nakanu medijske (samo)prezentacije hrvatskog modela od strane nae izvrne vlasti, a ne potaknuti ozbiljniju strunu analizu dobrih i loih aspekata hrvatske privatizacije na temelju iskustva od
1991. do 1998. godine. Da se u konferenciju ilo s veim strunim i politikim ambicijama, moda bi, gledano iz sadanje perspektive (afera s Globus-grupom M. Kutlea i kriza 'novotajkunskog
modela' upravIjanja steenim portfeljom poduzea),
pogled na njezine rezultate bio malo manje ruiast, ali zato blii percepciji privatizacije u oima najire domae javnosti.
Ipak, koje relevantne poruke moemo izdvojiti iz velikog broja izlaganja?
Prema miljenju predsjednika hrvatske vlade, hrvatska pretvorba/privatizacija temelji se na etiri faze: prva je bila stambena privatizacija u kojoj je oko 300 000
obitelji otkupilo stanove, zatim se odvijala
s kuponskom privatizacijom gotovo zavrena - privatizacija drutvenih poduzea,
a slijede jo: privatizacija javnih poduzea
(poduzea s monopolima) i privatizacija
bankarskog i financijskog sektora. Slubeni je stav elnih ljudi Vlade RH da e se
idua faza privatizacije odvijati u sklopu "nacionalnih interesa i socijalne odgovornosti" (Matea). Ovdje je vano istaknuti tezu
da bi se sredstva dobivena privatizacijom
javnih poduzea rabila za transformaciju
postojeeg mirovinskog sustava. Time Vlada vjerojatno eli rei da novce dobivene
"rasprodajom
obiteljskog srebra" (javna
poduzea) nee tek olako progutati dravni proraun.

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. 8 (1999),
BR. 1 (39),
STR. 219-221

SKUPOVI,
PREDAVANJA,
TRIBINE

Naa slubena (vladajua) politika

elita ipak je zadovoljna postignutim rezultatima hrvatskog modela privatizacije. Pr~ma rijeima ministra privatizacije Kovaa,
taj je model ipak bio relativno transparentan (!?), a HFP je obavio preko 740 kontrola privatizacije 11- raznim poduzeima. Teza o transparentnosti
hrvatskog privatizacijskog modela posve odudara od miljenja iroke hrvatske javnosti o tome istome
modelu. Sa svoje strane, mr. kegro je ovdje istaknuo sada ve uvenu i, mora se
rei, vrlo dvojbenu tezu da je "najvei problem hrvatske privatizacije injenica da je
600 000 malih dioniara prodalo svoje dionice tajkunima na netransparentan
nain". Ostaje pitanje za politiku i strunu
javnost je li ta teza utemeljena, a ako nije,
to iz toga proizlazi!?
Strana iskustva pokazuju da je privatizacija gotovo svugdje projekt praen
brojnim tekoama; negdje je on, to je
ipak iznimka, tek u zaetku (Federacija BiH),
no u veini istonoeuropskih
zemalja taj
je proces ve daleko odmaknuo. Svaka od
nazonih zemalja pokuava posebnim mjerama privui inozemne ulagae. Hrvatska
misli da je za strateke ulagae najvanija
makroekonomska stabilnost, niska inflacija i realan ekonomski rast (mr. kegro).
No, strani menaderi u Hrvatskoj istiu i
neke druge vane stvari. Primjerice, ini
mi se vrlo vablm da g. Daniel Burki (potpredsjednik Nadzornog odbora Koromano dd) istie da su za budunost Hrvatske
i ulazak inozemnog kapitala iznimno vani i "socijalno-psiholoki imbenici, jer o njima ovisi multiplikatorski efekt ulaganja",
odnosno povjerenje inozemnih ulagaa u
institucije drave. po njegovim rijeima, zavretak privatizacije i inozemni kapital nuni su za "slobodno poduzetnitvo" u Hr220

vatskoj, a ono pretpostavlja naporan rad i

transparentnost (working hard and beeing trans-

parent).
Od stranih iskustava za nas su moda najzanimljivija eka iskustva. eka
privatizacija do sada je prola, po rijeima sudionika iz eke, poetnu korporatizaciju, nominalnu privatizaciju (u masovnoj privatizaciji ili menaderskim otkupima) i vlasniko okrupnjavanje poduzea.
No, dre da je stvarna privatizacija gotova
tek onda kad se "nae vlasnik koji je sposoban proizvoditi za svjetsko trite". Ta je
poruka vie nego relevantna za Hrvatsku,
jer pokazuje da izgradnja poduzea koja
e se boriti sa svjetskim tritem pretpostavlja i politiku, ali i gospodarsku elitu
koja ve sada razmilja iz pozicije toga trita. Gdje smo u tome pogledu? Zar samo
u Plivi i Zagrebakoj banci koje kotiraju na
svjetskim burzama!?
Kad bismo, na temelju dosadanjih
meunarodnih
iskustava s privatizacijom
(vienih u percepciji situacije nositelja izvrne vlasti), trebali pronai i neke poruke
relevantne za vei krug postsocijalisttikih
zemalja, moda bi to bile sljedee poruke.
Prvo, bez sudjelovanja multinacionalnih korporacija domae gospodarstvo
nee biti konkurentno na svjetskom tritu (primjer VW-koda u ekoj republici
itd, ...).
Drugo, makroekonomska stabilnost
gospodarstva ne znai nita (za strane ulagae) bez mikroekonomske stabilnosti poduzea. to se ini u tome pogledu na razini upravljanja poduzeima?
Tree, u ekoj je bila prespora privatizacija banaka, ali i dravnih poduzea;
eko iskustvo jo jednom potvruje staru
tezu da drava nije nigdje dobar menader, ali se (zbog sadanje veze izmeu politike i gospodarstva) teko odrie takve uloge u poduzeima.
etvrto, nekoliko ve privatiziranih poduzea sauvalo je i u novom vlasnikom obliku svoj monopolni poloaj na
tritu; bilo bi racionalnije takva poduzea
prije privatizacije dijeliti na manje cjeline i
tako ih privatizirati. Drukije kazano, post-

DRU. ISTRA. ZAGREB

GOD. B (1999),
BR. 1 (39),

SKUPOVI,
PREDAVANJA,
TRIBINE

STR. 219-221

privatizacijske zemlje moraju izbjei situaciju da se nekadanji dravni monopoli tako olako zamjenjuju privatnim monopolima.
Peto, drava je esto zbog straha od
socijalnih nemira odustajala od steaja nekih vanih poduzea, ime se zapravo samo usporava restrukturiranje takvih poduzea; Valjalo bi se ozbiljnije zamisliti nad
tezom da steaj nije isto to i smrt poduzea.
esto, eko trite kapitala nije bilo
dobro regulirano od poetka, zbog ega su
mnogi ulagai izgubili svoj novac; to negativno utjee na nova ulaganja inozemnih
investitora. Zato razvoj trita kapitala u svakoj zemlji trai pozorno 'podeavanje' institucionalne strukture.
Drago engi

221

UPUTE SURADNICIMA
Drutvena istraivanja je asopis za opa drutvena pitanja koji njeguje potpunu tematsku i disciplinarnu otvorenost. Stoga se u njemu objavljuju radovi iz razliitih
drutvenih i humanistikih disciplina (sociologije, psihologije, politologije, psihijatrije, povijesti, prava, ekonomije, demografije, lingvistike itd.), ali i radovi koji preskau granice pojedinanih disciplina. Iako je rije o znanstvenom asopisu, pri ijem
se ureivanju striktno potuju tome pripadni uzusi (a radovi podlijeu anonimnom
recenzentskom postupku), u njemu se objavljuju i tekstovi pisani u oblicima koji ne
podlijeu znanstvenoj kategorizaciji (esej i sl.), a koji na kvalitetan i zanimljiv nain
obrauju neku relevantnu temu.
Urednitvo prima iskljuivo neobjavljene rukopise. Radovi se dostavljaju u tri identina primjerka, otipkani samo s jedne strane papira A4 formata. Tekst treba biti otipkan s dvostrukim proredom (30 redaka na stranici) i veim marginama (60 slovnih
mjesta u retku). Sve stranice trebaju biti uredno numerirane. Urednitvo pridrava
pravo da rukopis redakcijski prilagodi propozicijama asopisa i standardima hrvatskog knjievnog jezika. Rukopisi se ne vraaju. Poeljno je dostaviti rad i na kompjutorskoj disketi, koja se nakon obrade teksta vraa autoru. Disketa mora biti u jednom od PC formata, a tekst moe biti pisan u bilo kojem tekst procesoru.
Rukopisi se upuuju na adresu: Drutvena istraivanja, Institut drutvenih znanosti
Ivo Pilar, Maruliev trg 19/1,10 000 Zagreb.
Molimo suradnike da potuju slijedee upute:
Radovi:
1. Poeljan opseg radova (ukljuujui i saetak, bibliografiju i mjesta za grafike
priloge) iznosi izmeu jednog i dva autorska arka (od 16 do 32 tipkane stranice).
2. Na prvoj stranici rada treba pisati ime i prezime autora, naziv i adresa ustanove u
kojoj je autor zaposlen i naslov rada ispisan velikim slovima.
3. Autorima se preporuuje da pri upuivanju na tue tekstove, kao i pri njihovu
citiranju, radi ekonominosti i preglednosti koriste sljedei nain. Izvor treba navesti
u tekstu, a ne u biljekama. Referenca se stavlja u zagrade i sadri prezime autora,
godinu izdanja i, ako je rije o citatu, broj stranice; na primjer: (Mumford, 1968) ili
(Mumford, 1968, 99). Ako rad ima dva autora, treba navesti oba, na primjer: (Berger
i Luckmann, 1992). U sluaju zajednikog rada trojice ili vie autora koristi se oblik
"i suradnici", na primjer: (Prelog i sur., 1979). Sve reference u tekstu navode se kao
i prvi put, odnosno ne koriste se oblici poput "ibid.", "op. cit.", "loc. cit." i slino.
Autorima se sugerira da biljeke rezerviraju iskljuivo za komentiranje ili dopunu
reenog u tekstu, ime e se dodatno pojaati ekonominost preporuenog naina
navoenja referenci (koji, sam po sebi, vodi smanjivanju broja biljeki i reduciranju
koliine teksta u njima).
4. U popisu literature (bibliografiji), koji se navodi na kraju rada, treba navesti pune
podatke o svim djelima koja se spominju u referencama. Radovi se navode abecednim redom prema prezimenima autora i kronolokim redom za radove istog autora. Ukoliko se navodi vie radova istog autora, koji imaju istu godinu izdanja, treba
ih razlikovati slovima (a, b, e itd.) iza godine izdanja. U sluaju zajednikog rada vie
autora, u popisu literature se ne koristi oblik "i suradnici", nego se navode svi autori.
Popis literature treba izraditi prema dolje navedenim primjerima:
Mumford, L. (1968), Grad u historiji. Zagreb, Naprijed.
Paen, J. (1991), Prometni sustav u funkciji regionalnog razvoja. U: Zulji S. (ur.),
Regionalizam u politiko-gospodarskom ustrojstvu Hrvatske (str. 17-34), Zagreb,
Ekonomski institut - Zagreb.
v

;-.

Brunkhorst, H. (1991), Konstruktivni univerzalizam ili univerzalizam zajednice?,

Filozofska istraivanja. 11(4): 925-939. (Broj 11 oznaava godite (volumen) asopisa,
(4) broj sveska unutar godita, a 925-939 paginaciju rada u svesku.)
5. Radovima treba biti priloen saetak na hrvatskom i na jednom od svjetskih jezika (engleskom, njemakom, francuskom ili talijanskom). Saetak treba iznositi
izmeu 15 i 20 redaka te treba upuivati na svrhu rada, upotrijebljenu metodologiju, najvanije rezultate i zakljuak. Saetak se prilae na posebnom listu s navedenim imenom i prezimenom autora, nazivom institucije u kojoj radi, naslovom rada
i oznakom "Saetak".
Recenzije:
Recenziraju se domaa i strana izdanja koja nisu starija od dvije godine, raunajui
do dana primitka recenzije u urednitvu. Opseg recenzije treba biti izmeu 4 i 8
stranica. Na prvoj se stranici u prvom retku navodi ime i prezime autora recenziranog djela. U drugom se retku navodi naslov djela (velikim slovima) i, ako postoji,
podnaslov (malim slovima), a u treem retku treba navesti sljedee podatke: naziv
izdavaa, mjesto izdavanja, godinu izdavanja i broj stranica. Recenzija se potpisuje
na kraju.
U recenzentsko-informativnom
bloku objavljuju se i prikazi brojeva pojedinih asopisa. Opseg tih prikaza ne treba prelaziti onaj koji je predvien za recenzije. U njihovu naslovu treba biti jasno naznaeno ime asopisa te broj godita i sveska, a
autor se potpisuje na kraju.
Biljeke i informacije:
U asopisu se objavljuju i biljeke i informacije o predavanjima, tribinama, znanstvenim skupovima i drugim zanimljivim i znaajnim dogaajima na hrvatskoj i
meunarodnoj znanstvenoj sceni. Njihov opseg ne treba biti dulji od 4 stranice, a
potpisuju se takoer na kraju.

')')A

INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS

Drutvena istraivanja is a journal for general social issues, embracing complete thematic and disciplinary openness. So it publishes works in different social disciplines
(sociology, psychology, political science, psychiatry, history, law, economics, demography, linguistics etc.), but also publishes work that transcends the frontiers of individual disciplines. Although it is a scientific journal, in which the rules and methods
of science are strictly respected, (and in which papers are subject to anonymous review procedures), it also publishes texts written in forms which are not subject to
scientific categorization (essays, etc.), but which discuss a relevant topic in an interesting way and also meet high standards of writing.
The editorial board only accepts manuscripts which have not been previously published. Manuscripts should be sent in three copies, typed on only one side of A4
paper. Text should be typed with double line spacing (30 lines per page), and with
wide margins (e. 60 characters per line). All pages should carry page numbers. The
editorial board reserves the right to adapt the manuscript to the journal' s standards
in terms of editing, as well as to the standard Croatian language. Manuscripts will
not be returned. If possible, the text should also be submitted on a computer disk,
which will be returned to the author after editing has been completed. The disk
must be in one of the standard PC formats, while the text itself may be written in
any text-processor available.
Manuscripts should be sent or delivered to the following address: Drutvena istraivanja, Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Maruliev trg 19/1, 10 000 Zagreb, Croatia.
Contributors are requested to take the following instructions into account:
Articles:
1. The recommended length of papers (including summary, references, and graphical supplements) varies from 16 to 32 typewritten pages.
2. The first page should contain the author' s name and surname, the name and address of the employing institution, and the title of the article written in capital letters.
3. In references and quotations, authors should use the following procedure. The
source should be given in the text and not in footnotes. The reference should be in
brackets, containing the author' s surname, year of publication, and, for quotations
or references to books, the page number; e.g. (Mumford, 1962) or (Mumford, 1962,
99). If the reference has been written by two authors, both should be mentioned e.g.
(Berger and Luckmann, 1992). Where there are three or more authors, the formula
"et al" should be used e.g. (Prelog et al, 1979). All references in the text must be presented in this form, avoiding forms such as "ibid", "op.cit.", "loc. cit." etc. Authors
should use footnotes exclusively for commenting on or adding to what has been
said in the text.
4. In the reference list or bibliography at the end of the article, the author should
supply full data about all works mentioned as references. They are to be listed
alphabetically according to the surname of the author, and chronologically where
works of the same author are concerned. Where several works by the same author
which have been published in the same year are cited, they should be differentiated by letters (a, b, e etc.) following the year of publication. If the work has been written by several authors, instead of the term" et al" or" and associates", all authors are
to be listed. The reference list should be written as in the following examples:
Mumford, L. (1962) The City In History. New York, Harcourt, Brace & World, Inc.
Greenberg, M. and Hughes-Evans, D. (1980) Air pollution. In: Aldrich J. (ed.)
Atmosphere, Weather and Climate (Vol. 3, pp. 35-75), London, Methuen.

Schoepflin, G., (date), Post-communism: constructing new democracies in Central

Europe, International Mfairs. 67(2), 235-270. (where 67 is the volume number, (2) the
part of the volume, and 235-270 the page numbers)
5. Enclosed with the text should be a summary, written in Croatian and in one of the
world languages (English, German, French or Italian).
The summary should take between 15 and 20 lines, and should indicate the aim of
the work, the methodology used, and the most important findings and conclusions.
The summary should be on a separate sheet of paper, with the author's name and
surname, the name and address of their institution, the title of the article and the
word "Summary."
Reviews:
'Croatian and foreign publications published not more than two years earlier, counting from the day the text is received, can be reviewed. The length of a review should
be from 4 to 8 pages. The first line of the first page gives the name and surname of
the author of the work reviewed. The second line gives the title in capital letters
and, if necessary, the subtitle in small letters. The third line must give: the name of
the publisher, the place where the work was published, the year of publication and
the number of pages. A review should be signed at the end.
Surveys of some issues of journals are published in the Periodicals section. These
surveys should not exceed reviews in length. Their titles should contain the following information: the name of the journal, the volume and part number. Surveys of
journals should be signed in the same way as reviews.
Notices and Information:
The journal also carries notices and information about lectures, debates, scientific
conferences and other interesting and important events in the Croatian and international scientific arena. They should not exceed 4 pages, and must be signed.