Professional Documents
Culture Documents
Anne Rice
The Vampire Lestat
arobna knjiga
Beograd 2005.
Prevod
Gordana Fiket urkovi
arobna
knjiga
Rano obrazovanje i
avanture
vampira Lestata
11
U zimu moje dvadeset i prve godine izjahao sam
sm da ubijem opor vukova.
To se dogodilo na imanju moga oca u Overnju u
Francuskoj, nekoliko desetina godina pre Francuske
revolucije.
Bila je to jedna od najgorih zima koje pamtim, kada su vukovi
napadali ovce naih seljana, pa ak se usuivali i da tokom noi
jezde seoskim ulicama.
To su za mene bile mune godine. Moj otac je bio markiz, a ja
sedmi sin i najmlai od nas trojice koji smo doiveli momatvo.
Nisam imao nikakva prava na titulu i zemlju, kao ni izglede za
neku iole sjajniju budunost. ak bi i u bogatoj porodici izgledi za
najmlaeg sina bili ovakvi, a kamoli u naoj, gde je bogatstvo bilo
odavno potroeno. Moj najstariji brat, Avgustin, koji je bio
zakonski naslednik svega onoga to smo posedovali, proerdao je i
enin miraz im su se venali.
Zamak moga oca, njegovo imanje i oblinje selo bili su itav moj
univerzum. A roen sam kao nemirna dua - sanjar, razdraljivac,
buntovnik. Nisam hteo da sedim kraj ognjita i priam o starim
ratovima i danima Kralja Sunca. Istorija za mene nije bila ni od
kakvog znaaja.
U tom mranom i starovremenskom svetu postao sam lovac.
Donosio sam fazane, divlja i pastrmku sa oblinjih planinskih
izvora - to god je bilo potrebno i dostupno - da bih nahranio svoju
porodicu. To je postao moj nain ivota u to vreme, koji nisam
delio ni sa kim, i dobro je to sam se toga prihvatio jer su to bile
godine kada smo zaista mogli da pomremo od gladi.
Lelio je jedan od nekoliko glavnih likova pozorine forme komedija del art. On je mladi Izabelin
ljubavnik; on voli Izabelu i eli da se oeni. Izabelin otac, Pantalun, mrzi ga i eli da razdvoji ljubavnike.
Lelio je drag i lep, ali ne i previe pametan i reit. Prim. prev.
1
Luj IX Sveti francuski kralj (1137 - 1180), jedan od glavnih aktera sedmog krstakog pohoda.. Prim.
prev.
2
Tada je, meutim, opor opkolio pse. Dok sam pucao i punio
oruje to sam bre mogao, pokuavajui pri tom da nianim u
vukove i da ne pogodim pse, ugledao sam manjeg psa kako se
strovaljuje na zemlju polomljenih stranjih nogu. Krv je curila na
sneg. Drugi pas se izdvojio iz opora dok je vuk pokuavao da
prodere umiruu ivotinju, ali u roku od dva minuta opor je
rasporio utrobu i onog drugog psa i usmrtio ga.
To su bile, kao to sam ve rekao, zaista mone zveri - mislim
na moje mastife. Sm sam ih odgajao i trenirao. Svaki od njih je bio
teak vie od devedeset kilograma. Uvek sam iao sa njima u lov, i
iako sada o njima govorim kao o psima, tada sam ih oslovljavao po
imenu. Kada sam ih video da umiru, prvi put mi je sinulo u ta sam
se upustio i ta bi moglo da se dogodi.
Ali, sve se ovo desilo u roku od nekoliko minuta.
etiri vuka leala su mrtva. Jo jedan je bio smrtno ranjen. Ali,
ostala su jo tri vuka, od kojih je jedan na trenutak prekinuo divlju
i krvavu gozbu nad psima i svojim iskoenim oima zurio pravo u
mene.
Okinuo sam puku, promaio, opalio musketom, a moj konj se
propeo kada je vuk jurnuo ka meni.
Dok sam vukao dizgine, i ostali vukovi se okrenue, ostavivi
svoj sve ulov. Snano povlaei uzde, pustio sam svog konja da
galopira pravo ka umskom zaklonu.
Nisam se okrenuo ni kada sam zauo reanje i kljocanje
njihovih eljusti spremnih da epaju. A onda osetih kako mi vuji
zubi okrznue noni lanak. Dohvatih drugu musketu, okrenuh se
ulevo i povukoh obara. Izgledalo je kao da se vuk propeo na
stranje noge, ali se isuvie brzo izgubio iz mog vidokruga. Kobila
se ponovo propela. Skoro da sam pao na zemlju. Osetio sam kako
njene stranje noge poputaju.
Skoro da smo stigli do ivice ume, i ja skoih pre nego to se
sruila na zemlju. Imao sam jo jedan napunjen pitolj. Okrenuo
sam se i, uhvativi ga obema rukama, paljivo sam nanianio vuka
koji se okomio na mene; upucao sam ga u glavu.
A tada... a tada...
Tako nekako.
Ali, moj brat Avgustin me je osvestio. Priao mi je - obasjavala
ga je svetlost vatre koja je gorela iza njega - i prilino jasno
prekinuo tihu jednolinost mojih rei:
Ti malo kopile, rekao je ravnoduno. Ti nisi ubio osam
vukova!
Na njegovom licu jasno se videla sva odvratnost i sve gaenje
koje je oseao prema meni.
Ali, dogodilo se neto neverovatno: samo to je izgovorio te
rei, iz nekog razloga je shvatio da je grdno pogreio.
Moda je u pitanju bio izgled mog lica. Moda besno gunanje
majke ili utanje mog drugog brata. Verovatno je to bio izraz mog
lica. to god da je bilo, skoro da je bilo trenutano, a njega je
proeo najudniji oseaj stida.
Poeo je da trabunja neto o tome kako je to neverovatno, kako
mora da sam skoro nastradao, da sluge treba odmah da mi ugreju
orbu i tome slino, ali nita nije pomoglo. Ono to se dogodilo u
tom datom trenutku nije se dalo izgladiti, a sledee ega sam bio
svestan bilo je to da sam leao sm u svojoj sobi. Sa mnom u
krevetu nisu bili psi, kao to je to uvek bivalo tokom zime, jer su
bili mrtvi, a i pored toga to ognjite nije bilo upaljeno, popeo sam
se, prljav i krvav, na krevet, pokrio i zaspao dubokim snom.
Danima sam ostao u svojoj sobi.
Znao sam da su seljani otili u planinu, da su pronali vukove i
dovukli ih u zamak jer je doao Avgustin i ispriao mi to, ali ja
nita nisam rekao na to.
Moda je prolo i nedelju dana. Kada sam smogao snage da
podnesem prisustvo drugih pasa pored sebe, otiao sam do
tenare i doneo dva kuenceta, ve prilino poodrasla, koja su mi
pravila drutvo. Nou sam spavao izmeu njih.
Sluge su dolazile i odlazile. Ali, niko mi nije dosaivao.
A onda je u moju sobu dola majka, tiho i potajno.
Pantalun, Pulinela, Lelio i Izabela - poznati likovi komedije del art, jednog oblika veoma popularnog
improvizovanog pozorita osnovanog u 16. veku u Italiji. Tokom 17. i 18. veka pozorine trupe sa
profesionalnim glumcima i njihovim predstavama postaju popularne irom Evrope, gde zabavljaju
gledaoce svojim duhovitim improvizovanim dijalozima, spletkama, lakrdijaenjem, poznatim zapletima i
jo poznatijim raspletima. Smatra se da su ove predstave uticale na ekspira i Molijera. - Prim. prev.
3
***
Mislim da smo u toj sobi proveli puna etiri sata, a sve to smo
radili bilo je da pijemo i priamo.
Nacrtao je plan pozorita svojim mokrim prstom na stolnjaku,
opisao predstave koje je gledao, poznate glumce, male kue na
bulevarima. Uskoro je poeo da opisuje ceo Pariz i zaboravio je da
bude cinian, podstaknut mojom radoznalou dok je govorio o Il
de la Siteu i latinskom kvartu, Sorboni i Luvru.
Nastavili smo razgovor o apstraktnijim temama, o tome kako su
novine prenosile dogaaje, o nainu na koji su se njegove kolege
studenti okupljali u kafeima da bi vodili rasprave. Rekao mi je da
su mukarci bili nespokojni, da nisu voleli monarhiju, da su traili
promenu u vladi i da nisu mogli mirno da sede due vreme. Priao
mi je o filozofima - Didrou, Volteru, Rusou.
Nisam mogao da razumem sve to mi je govorio. Ali svojim
brzim i povremeno sarkastinim nainom izlaganja pruio mi je
velianstvenu sliku celine svega onoga to se dogaalo.
Naravno da me nije iznenadilo da ujem da obrazovani ljudi
nisu verovali u Boga, da su neizmerno bili zainteresovaniji za
nauku, da aristokratija nije bila omiljena, kao ni crkva. Ovo je bilo
doba razuma, ne sujeverja, a to je vie priao, sve sam vie
razumevao to o emu je priao.
Ubrzo je poeo da mi daje kratak pregled Enciklopedije, uvene
kompilacije znanja ije je stvaranje nadgledao Didro. A tu su bili i
saloni u koje je odlazio, pijanke, veeri provedene sa glumicama.
Opisivao je javne balove u kraljevskoj palati, gde se Marija
Antoaneta pojavljivala zajedno sa obinim svetom.
Rei u vam, najzad je rekao, sve to zvui mnogo bolje u ovoj
sobi nego to zaista jeste.
Ne verujem vam, rekao sam ljubazno. Nisam eleo da
prestane da pria. eleo sam da se to nastavi i nastavi.
Samo nas vie nee biti, biemo mrtvi, mrtvi, mrtvi, a da toga
neemo biti ni svesni!
Prestao sam da se smejem. Stajao sam mirno, u potpunosti
shvatajui ono to sam govorio!
Nije bilo sudnjeg dana, nikakvog konanog tumaenja,
prosveujueg trena u kojem se sve uasne stvari pretvaraju u
dobra dela, u kojem se sva uasnua iskupljuju.
Vetice koje su spaljene na lomai nikada nee biti osveene.
Niko nam nikada nee pruiti nikakve odgovore!
Ne, u ovom trenutku nisam to razumeo. Video sam. Poeo sam
da isputam jedan jedini zvuk:
Oh!, i ponovih to isto: Oh!
A onda sam to isto rekao glasnije, jo glasnije, najglasnije, te
ispustih flau vina na pod. Stavih ruke na glavu i nastavih to da
izgovaram, mogavi skoro da vidim svoja usta otvorena u taj krug
koji sam opisivao majci, nastavljajui da izgovaram:
Oh, oh, oh!
Izgovarao sam to kao da me je zahvatila jaka tucavica koju
nisam mogao da zaustavim. Nikolas me je uhvatio i poeo da me
trese govorei:
Lestate, prestani!
Nisam mogao da se zaustavim. Potrao sam ka prozoru, otvorio
ga, zafrljaio napolje teku malu au i zurio u zvezde. Nisam
mogao da podnesem da ih vidim. Nisam mogao da izdrim da
gledam istu prazninu, tiinu, apsolutno odsustvo bilo kakvog
odgovora i poeo sam da urlam; urlao sam sve dok me Nikolas nije
povukao sa prozorskog simsa i zatvorio okno.
Bie ti dobro, govorio je nanovo i nanovo.
Neko je udarao po vratima. Bio je to vlasnik krme, koji je
zahtevao da zna zato smo morali da budemo tako buni.
Oseae se bolje ujutro, insistirao je Nikolas. Samo treba da
spava.
Razbudili smo sve. Nisam mogao da budem tih. Iz mene je
izlazio onaj isti zvuk, nanovo i nanovo. Istrao sam iz krme sa
6
ta je bio uzrok toga? Da li je to bila posledica nonih pijanki i
stajao pored njega i drao ispruen eir. Bili smo bez stida i
srama!
Svake noi smo trali uz stepenice sa flaom jeftinog vina i
veknom ukusnog i slatkog pariskog hleba, to je bilo boanska
hrana u poreenju sa onim to smo jeli u Overnju. U svetlosti nae
jedine lojane svee mansarda je bila najdivnije mesto u kojem sam
ikada iveo.
Kao to sam i ranije spomenuo, retko kada sam pre toga
boravio u nekoj maloj drvenoj sobi, osim onda u krmi. A ova soba
je i po zidovima, pa ak i na plafonu, imala drvene grede! Ovo je
zaista bio Pariz! Pod je bio sainjen od lakiranih drvenih dasaka, a
bio je tu i mali kamin sa novim dimnjakom, odakle je duvala
promaja.
Pa ta ako smo morali da spavamo na kvrgavim slamaricama i
to nas je iz sna budila tua komija. Budili smo se u Parizu i mogli
smo, ruku pod ruku, satima da lutamo ulicama i sokacima, gvirei
u radnje prepune nakita, pehara, tapiserija i statua, bogatstvo
kakvo nikada nisam video. ak su me i smrdljive prodavnice mesa
oduevljavale. Sudaranje kola i klopot grada, neumorna marljivost
na hiljade i hiljade njegovih radnika, inovnika, zanatlija, dolasci i
odlasci u beskrajnom mnotvu.
Tokom dana skoro da bih i zaboravio sliku krme i tame. Osim
kada bih, naravno, ugledao neki zaboravljen le u prljavom
prolazu, a njih je bilo na pretek, ili kada bih se zadesio na mestu
gde su se izvravala javna pogubljenja, na trgu De Grev.
A uvek mi se dogaalo da naletim na javno pogubljenje na trgu
De Grev.
Sa trga bih otpeaio drhtei, skoro jeei. Mogao sam lako da
postanem opsednut time, ako ne i ometen. Ali, Nikolas je bio vrst.
Lestate, neu vie nita da ujem o venom, nepromenljivom,
nesaznatljivom!
Pretio je da e me odalamiti ili prodrmusati ako se usudim da
zaponem razgovor na tu temu.
Pantalun ili Pantalone lik krtice u italijanskoj komediji del arte, najee obuen u crvenocrne
pantalone. - Prim. prev.
6
Harlekin ili Arlekin - aljiva linost u komedijama del arte XVII veka; obuen u areno odelo saiveno
iz trouglaste sitne paradi; ima drven ma i masku na licu; lakrdija, aljivina, prevrtljivac. - Prim. prev.
7
Skaramu - ime hvalisave linosti u italijanskoj komediji del arte, tvorevina italijanskog glumca
komiara Fjorelija Tiberija (?-1694). - Prim. prev.
5
1
Mora da je bilo tri sata ujutro; uo sam crkvena
zvona u snu. Kao svi razboriti mukarci u Parizu, i
mi smo zamandalili vrata i zabravili prozore. To ba
i nije bilo zgodno jer smo se grejali na ugalj, ali se
preko krova pravo stizalo do naeg prozora. Bili smo zakljuani.
Sanjao sam vukove. Nalazio sam se na planini, opkoljen; mahao
sam starim srednjovekovnim cepom. Vukovi su ponovo bili mrtvi.
San je krenuo nabolje, jedino to mi je ostalo da prepeaim sve te
kilometre po snegu. Konj je vritao u snegu. Moja kobila se
pretvorila u ogavnog insekta, poluspljotenog na kamenom podu.
Neko je produenim, potmulim apatom, koji je u isto vreme
bio i poziv i iskazivanje potovanja, izgovorio:
Vukoubica.
Otvorih oi. Ili sam barem mislio da sam ih otvorio. Neko je
stajao nasred sobe. Visoka, pognuta figura, leima okrenuta
malom ognjitu. eravice su jo uvek svetlele u njemu. Svetlo se
izdizalo jasno obasjavajui obrise tog stvora, a onda je, pre nego
to bi stiglo do njegovih ramena, do njegove glave, zamiralo.
Shvatih da gledam pravo u belo lice koje sam video u pozorinoj
publici, a moj um je, budei se i izotravajui se, spoznao injenicu
da je soba zakljuana, da Nikolas lei kraj mene i da taj neko stoji
iznad naeg kreveta.
Mogao sam da ujem Nikolasovo disanje. Pogledao sam u belo
lice.
Vukoubico, ponovo se zau onaj glas. Ali se usne ne pomerie;
a kako se to stvorenje pribliavalo, videh da njegovo lice ne bee
maska. Crne oi, hitre i lukave, i bela koa, sa koje se irio neki
ogavan miris, vonj plesnjive odee u vlanoj prostoriji.
Mislim da sam se pridigao. Ili sam, moda, bio podignut.
Svejedno, u jednom trenu se naoh na nogama. San se sa mene
svlaio kao odea. Povlaio sam se ka zidu.
Trai, dete, rekao je. Njegovo lice vie nije bilo poput iscerene
maske, ve nekako potpuno preobraeno saoseanjem. On je
izgledao skoro ljudski, skoro prirodno star. Trai i dobie,
rekao je.
Ugledao sam vodu kako se sliva niz sve planinske izvore mog
detinjstva.
Pomozi mi. Molim te.
Dau ti vodu nad svim vodama, apnuo mi je na uho. inilo mi
se da uopte nije bio beo. Bio je samo starac koji sedi kraj mene.
Njegovo lice je bilo ljudsko i skoro tuno.
Ali dok sam posmatrao njegov osmeh i njegove sede obrve, koje
su se uzdizale u udu, znao sam da nije bilo tako. On nije bio
ljudsko bie. On je bio isto ono drevno udovite - sada ispunjeno
mojom krvlju!
Vino nad svim vinima, dahtao je. Ovo je moje telo, ovo je
moja krv. A onda su me njegove ruke obgrlile. Privukle su me
sebi, i ja osetih snanu toplotu kako zrai iz njega; inilo se kao da
nije bio ispunjen krvlju ve ljubavlju prema meni.
Trai, Vukoubico, i ivee veno, rekao je. Njegov glas je
zazvuao umorno i maloduno, a u njegovom pogledu bilo je neeg
dalekog i traginog.
Osetio sam da mi se glava okree u stranu, moje telo bila je
teka i vlana stvar, koju nisam mogao da kontroliem. Neu
traiti, umreu a da ne zatraim, a tada e se veliki oaj, kojeg sam
se toliko bojao, stvoriti preda mnom, praznina koju smrt
predstavlja; ali i dalje sam, u potpunosti uasnut, govorio;
Ne. Ne. Neu se povinovati tome, tom haosu i uasu. Ne.
Veni ivot, apnuo je.
Moja je glava pala na njegovo rame.
Tvrdoglavi Vukoubico. Njegove su me tople usne dodirnule i
osetih dah bez mirisa na vratu.
Nisam tvrdoglav, apnuo sam. Moj glas je bio tako slab da sam
se pitao da li me uopte uje. Hrabar. Ne tvrdoglav. Bilo je
besmisleno to ne izgovoriti. Ali ta je sada znaila tatina? ta je
Nije bilo kostiju. Kao da se demon raspao. Ono malo pepela koji
sam mogao da prikupim odneo sam do prozora. A kada ga je vetar
dohvatio, apnuo sam poslednji pozdrav Magnusu, pitajui se da li
me uje.
Najzad su ostale samo sprene cepanice i gar, koji sam obrisao
rukama i ispraio u tamu.
Bilo je vreme da pogledam skrivenu sobu.
Drhtaji krvi proli su kroz moje ruke i noge. A zvuk koji sam uo
- divan zvuk, oaravaju kao crvenilo krvi, kao plavetnilo
deakovih oiju, kao svetlucanje muijih krila, kao klizavo,
prozirno telo gliste, plamen baklje -bilo je moje sirovo i grleno
vritanje.
Ispustih baklju i pobegoh unazad na kolenima, udarivi pri tom
u limeni tanjir i polupani vr. Podigao sam se na noge i poeo da
trim uza stepenice. Dok sam uz tresak zatvarao vrata tamnice,
moji vrisci su se uzdizali sve do samog vrha kule.
Bio sam izgubljen u zvuku koji se odbijao o kamen i vraao se.
Nisam mogao da se zaustavim, nisam mogao ni da zatvorim usta,
ni da ih zaepim rukom.
Kroz ulazna vrata sa reetkama i kroz tuce uzanih prozora
iznad mene nepogreivo sam video svetlo nadolazeeg jutra. Moji
vrisci su zamrli. Kamenje je poelo da se svetluca. Svetlost je sipila
oko mene i prila mi kao vrela para one kapke.
Nisam doneo odluku da trim, jednostavno sam tako postupio.
Jurio sam sve vie i vie, sve do unutranje odaje.
Kada sam izaao iz uzanog prolaza, soba je bila ispunjena
mutnom ljubiastom vatrom. Izgledalo je kao da se dragulji koji su
se presipali iz krinje miu. Skoro da sam oslepeo dok sam
podizao poklopac sa sarkofaga.
Poto sam uao, brzo ga spustih, a on kljocnu i zatvori se. Bol
na mom licu i rukama je zamro, ja sam bio miran i bezbedan, a moj
strah i moja alost istopili su se u prohladnoj i nedokuivoj tmini.
sam postao.
Sve sam to gledao kao neko ko nikada nije bio deo ivota, zurio
sam s ljubavlju i u najjednostavnije detalje. Utirkana bela kecelja
obeena o kuku, iznoene izme kraj kunog ognjia, vr pored
kreveta.
A ljudi... o ljudi su bili udo!
Naravno da sam nanjuio njihov miris, ali sam bio sit, i to me
nije inilo nesrenim. Vie me je oduevljavala njihova ruiasta
koa i njihovi neni udovi, preciznost kojom su se pokretali, itav
tok njihovih ivota, kao da nikada nisam bio jedan od njih. To to
su imali po pet prstiju na svakoj ruci - inilo se neverovatnim. Oni
su zevali, plakali, prevrtali se u snu. Bio sam oaran njima.
A kada bi progovorili, ni najdeblji zidovi nisu mogli da me
spree da ujem njihove rei.
Ali, najarobniji vid mojih otkria bio je da sam mogao da ujem
misli ovih ljudi, kao to sam uo i misli zlonamernog sluge, kojeg
sam ubio. Nesrea, patnja, oekivanja - to su bila strujanja u
vazduhu, neka slaba, neka strahovito jaka, a neka nita vie do
traka koji bi nestao i pre nego to bih otkrio njegov izvor.
Ali, ja nisam mogao, u pravom smislu rei, da itam njihove
misli.
Najtrivijalnije misli bile su za mene zabaurene, a kada bih se
udubio u sopstvena razmiljanja, ak ni njihove najsnanije strasti
nisu mogle da prodru do mene. Sve u svemu, samo su jaki oseaji
dospevali do mene, i to samo onda kada bih poeleo da ih osetim,
a bilo je i umova koji mi, ak i u najveem besu, nita nisu
saoptavali.
Ova otkria su me potresala i skoro povredila, kao to je to
inila i jednostavna lepota koju sam video u svemu oko sebe, sva
ta rasko obinosti. Ali, veoma sam dobro znao da se iza svega
toga nalazio ponor i da bih prilino iznenada mogao u njega
bespomono da se stropotam.
Uostalom, ja nisam bio jedan od tih toplih i pulsirajuih uda
zamrenosti i nevinosti. Oni su bili moje rtve.
10
11
Glisando - (ital. glissato) - muziki izraz za blago prevlaenje po icama instrumenta. - Prim. prev.
12
13
1
Kako bi vampiri rekli, ja sam ranoranilac. Ustajem
im se sunce spusti ispod obzorja, kada se nebo jo
rumeni. Mnogi vampiri ne ustaju pre nego to se u
potpunosti ne smrai, tako da ja u tome imam
ogromnu prednost, ali je prednost i u tome to se oni moraju i
vratiti u grob bar ceo as pre mene. Nisam to ranije spomenuo jer
tada to nisam ni znao, a i nije bilo ni od kakve vanosti, barem tada
ne.
Sledee noi sam bio na putu za Pariz; nebo je jo uvek bilo
vatrene boje.
Obukao sam se u najfiniju odeu koju sam imao pre nego to
sam skliznuo u sarkofag, pa sam sada samo pojurio za suncem u
pravcu zapada, ka Parizu.
Izgledalo je kao da je grad bio u plamenu jer je svetlost, sve dok
najzad nisam protutnjao preko mosta iza Notr Dama na Il Sen
Luju, bila arka i uasavajua.
Nisam razmiljao o tome ta u uraditi ili rei, ili kako u se
sakriti pred njom. Jedino to sam znao bilo je da je moram videti,
drati i biti sa njom dok jo ima vremena. Prirodno je to nisam
mogao da razmiljam o njenoj smrti. Ona je posedovala sva
svojstva jedne katastrofe i pripadala je plamteem nebu. Moda
sam se ponaao kao obian smrtnik verujui u to da e, ako joj
budem ispunio poslednju elju, na neki nain taj uas biti pod
mojom kontrolom.
Sumrak samo to je poeo da guta svetlost kada sam pronaao
njenu kuu na keju.
Bila je to prilino otmena kua. Roe je dobro obavio posao.
Jedan sluga je stajao na vratima i ekao da me sprovede uza
stepenice. Kada sam uao, u hodniku su bile dve slukinje i jedna
bolniarka.
mogao da je ujem, ali znao sam da to nije bilo do nje, i moda sam
mislio da e proi. Ona je bila sa mnom. To mi je jedino bilo vano.
Smrt je bila moj pretpostavljeni i ja sam joj pruio na stotine
rtava, ali nju sam istrgao pravo iz njenih ruku. Rekao sam to
glasno. Izgovorio sam i druge oajnike i nerazumne stvari. Bili
smo dva istovetno uasna i smrtonosna bia; nas dvoje smo lutali
Divljim vrtom, a ja sam sve to pokuao da joj uinim stvarnim
pruajui joj prizore, smisao Divljeg vrta, i nije bilo vano ako nije
shvatala.
Divlji vrt, ponovila je ove rei sa velikim potovanjem, usta
nametajui u blagi osmeh.
Njen glas mi je tutnjao u glavi. Osetio sam da me ljubi i da neto
apue, kao da je elela da nadopuni svoje misli.
Rekla je:
Pomozi mi sada, elim da te vidim kako to radi sada. a ostaje
nam itava venost da se drimo jedno drugog. Doi.
e. Kao da sam goreo od ei. Bilo je izvesno da mi je krv
trebala, a ona je elela da oseti njen ukus, znao sam da to eli jer
sam se prisetio da sam i ja to eleo da uradim one prve noi. Tada
mi je sinulo da bol njene fizike smrti... neistoe koje e izbaciti...
moda mogu da budu olakani ukoliko prvo pije.
Ponovo je usledilo kucanje. Vrata nisu bila zakljuana.
Zakoraio sam na prozorsku dasku i posegnuo za njom, a ona se
istog trenutka nala u mom naruju. Skoro da nije imala teinu, ali
sam mogao da osetim njenu snagu i ilavost njenog stiska. Ipak,
kada je videla sokak ispod nas, vrh zida i kej iza njega, inilo mi se
da se na trenutak premilja.
Zagrli me oko vrata, rekao sam, i vrsto se dri.
Popeo sam se na kamenje; nosio sam je dok su joj se stopala
njihala. Okrenula je lice prema meni i drala ga je tako sve dok
nismo stigli na klizave crepove krova.
Zatim sam je uzeo za ruku i povukao za sobom; trao sam sve
bre i bre, preko oluka i dimnjaka, preskaui uzane sokake ispod
nas, sve dok nismo stigli na drugu stranu ostrva. Svakog trenutka
sam bio spreman da zavriti ili da me stegne, ali ona se nije plaila.
Ponaala se mirno, gledajui preko krovova leve obale i dole na
reku, koja je bila ispunjena hiljadama tamnih malih amaca
prepunih dronjavih bia, i inilo mi se da se bar na trenutak
jednostavno prepustila oseaju vetra koji joj je mrsio kosu. Mogao
sam da budem omamljen samo gledajui u nju, ispitujui sve
aspekte njenog preobraenja, ali bilo je velike koliine uzbuenja
u tome to sam je sprovodio kroz itav grad, otkrivao joj
raznovrsne stvari, uio je svemu onome to sam i sm znao. Sada
uopte vie nije oseala fiziki umor, nita vie nego ja. A nije bila
izloena nikakvom uasu - kao to je to bio sluaj sa mnom kada je
Magnus skoio u vatru.
Koija je jurcala du keja, opasno se naginjui prema reci, dok je
pogrbljeni koija pokuavao da odri ravnoteu na visokom
seditu. Pokazao sam joj koiju, koja nam se sad pribliavala, i
zgrabih je za ruku.
Skoili smo dok je koija prolazila ispod nas i neujno se
spustili na njen koni krov. Zaposleni koija se nije ni okrenuo.
vrsto sam je drao, podupirui je sve dok se oboje nismo ugodno
smestili, spremni da skoimo sa vozila kada god to poelimo.
Bilo je neopisivo uzbudljivo raditi sve ovo sa njom.
Jezdili smo preko mosta i pored katedrale, kroz gomile ljudi na
Pont Nefu. Ponovo se zauo njen smeh. Razmiljao sam o tome ta
bi oni visoko na prozorima videli kada bi pogledali dole na nas, na
dve ivopisno obuene osobe priljubljene za nestabilni krov
koije; bili smo kao nestana deca na splavu.
Koija je iznenada skrenula. Jurcali smo prema Sen ermen de
Preu, rasterujui guvu ispred nas i grabei pored nepodnoljivog
smrada groblja Les Inosant, opkoljenog zdanjima sa visokim
tornjevima.
Na jednu sekundu osetih treptaj prisustva, ali je tako brzo
iezao da sam posumnjao u sopstveni oseaj. Pogledao sam za
sobom i nisam mogao da uhvatim ni traak njega. Tada sa takvom
jasnoom shvatih da emo od sada Gabrijela i ja zajedno
viao. Nita joj nije moglo promai. Kada se, meutim, pribliila
oveku, uopte nije bilo nieg ljudskog u njoj. Postala je pravi
predator, nalik nekoj zveri, a opet, bila je ena koja prilazi
mukarcu - dama, zapravo, ostavljena ovde bez ogrtaa, eira ili
pratioca, koja sada prilazi gospodinu sa namerom da zatrai
pomo. Ona je bila sve to.
Bilo je jezivo gledati kako koraa preko kamenja, inilo se kao
da ih i ne dodiruje, i kako sve, pa ak i pramenovi njene kose koje
je vetar duvao tamo-amo, izgleda kao da je pod njenom punom
kontrolom. Mogla je da proe i kroz sm zid, tim svojim
bezdunim korakom.
Povukao sam se u senku.
ivnuvi, ovek se okrenuo, blago zakripavi pri tom
potpeticom izme po kamenju, a ona se propela na prste kao da
eli da mu neto apne na uho. Mislim da se na trenutak
pokolebala. Moda je pomalo bila i uasnuta. Ako jeste, onda njena
e i nije imala vremena da postane neizdriva. Ali ako je i
oklevala, to nije trajalo vie od te jedne sekunde. Nasrnula je na
njega, a on je bio bespomoan, dok sam ja bio i suvie fasciniran
da bilo ta uradim, sem da posmatram.
Potpuno neoekivano, sinulo mi je da je nisam upozorio za srce.
Kako sam samo mogao da zaboravim tako neto? Pohitao sam ka
njoj, ali ga je ona ve ispustila. On se stropotao niza zid, glave
nagnute na jednu stranu, dok mu je eir pao kraj nogu. Bio je
mrtav.
Stajala je i gledala u njega, a ja sam video krv kako kola njome,
zagrejavajui je i produbljujui boju njenog lica i crvenilo njenih
usana. Oi su joj postale odsjaj ljubiastog kada me je pogledala,
skoro istovetne boje kao i nebo u trenutku kada sam doao u
njenu spavau sobu. utei, posmatrao sam kako gleda rtvu sa
radoznalom zauenou, kao da na neki nain u potpunosti ne
prihvata ono u ta gleda. Njena kosa je ponovo bila zamrena i ja
je zabacih umesto nje.
okuao sam da osmislim neki plan dok smo prilazili gradu, ali
istini za volju, uopte nisam bio siguran u to ta treba dalje
initi.
Nije bilo naina da izbegnemo ona pogana mala udovita.
Jahali smo prema popritu bitke. Ovo sada se malo razlikovalo od
onog jutra kada sam otiao da ubijem vukove, kada sam raunao
samo na svoj bes i volju koja me je gonila napred.
Jedva da smo uli meu ratrkane farmerske kue na
Monmartru kada zausmo, na tren, njihov slabaan mrmor. inilo
se da je ubitaan kao isparenje.
1
Nita nisam video sem kie. Ali mogao sam da ih
ujem svuda oko sebe. On je izdavao nareenja.
To dvoje nemaju nikakvu veliku mo, obraao
im se mislima, koje su bile neobino jednostavne,
kao da se obraao nemirnoj deci. Zarobite ih oboje.
Gabrijela je rekla:
Lestate, nemoj im se suprotstavljati. Besmisleno je
odugovlaiti.
Znao sam da je u pravu. Ali ja se nikada nikome u ivotu nisam
predao. Povukavi je za sobom pored boje kue, jurnuo sam ka
mostu.
Hitali smo kroz vrevu mokrih kaputa i blatnjavih koija, a oni su
nas, ipak, sustizali; trali su tako brzo da su skoro bili nevidljivi
smrtnicima, a nas se vie, takorei, nisu ni plaili.
U mranim ulicama na levoj obali reke igra je bila okonana.
Bela lica se pojavie iznad i ispod mene kao neki vraiji aneli,
a kada sam pokuao da izvuem oruje, osetio sam njihove ake na
svojim rukama. uo sam Gabrijelu kako kae:
Neka bude ta mora biti.
vrsto sam drao ma, ali nisam mogao da ih spreim da me
podignu sa zemlje. I Gabrijelu su podigli.
U vrtlogu jezivih slika, shvatio sam kuda nas vode. Na Les
Inosant, koji je bio samo nekoliko metara udaljen od nas. Ve sam
mogao da vidim plamsaj vatri koje su svako vee gorele izmeu
smrdljivih otvorenih grobova, plamenove iji je cilj bio da
odagnaju kuna isparenja.
Zagrlio sam Gabrijelu oko vrata i zavritao da ne mogu da
podnesem taj smrad, ali oni su urno nastavili da nas nose kroz
mrak, kroz kapiju i pored grobnica od belog mermera.
tri veka, on je preneo svoj ist i nepatvoren Mrani dar tebi, divno
dete!
Njeno lice je ponovo poprimilo onu cereu, iskeenu kominu
masku, tako slinu Magnusovom licu.
Pokai mi, dete, rekla je, mo koju ti je dao. Da li zna ta to
znai da te vampirom stvori neko ko je tako moan, neko ko
nikada pre nije nikome pruio svoj dar? Ovde je to zabranjeno,
dete, niko ko je tako star ne prenosi svoju mo! Jer ako se to
dogodi, njegov naslednik bi s lakoom mogao da prevazie ovog
dostojanstvenog vou i ovaj njegov koven.
Prestani sa tim zlonamernim ludostima!, prekinuo ju je deak.
Ali, svi su pomno sluali. Lepa tamnooka vampirka nam se
pribliila da bolje vidi staru kraljicu, potpuno zaboravivi pri tom
da od nas strahuje i da nas mrzi.
Pre stotinu godina si dovoljno rekla, izderao se deak na staru
kraljicu, rukom joj nareujui da uuti. Ti si luda kao to su i svi
stari ludi. Smrt je ono to ti priziva. Kaem ti da se ovo bezakonje
mora kazniti. Reda e ponovo biti kada njega i ovu enu koju je
stvorio unitimo pred svima.
Sa novosteenim besom se okrenuo ka ostalima.
Kaem vam: hodate zemljom, kao i sve zlo, bojom voljom, da
bi smrtnici patili u ime njegove boanstvene slave. Ako bogohulite,
bojom voljom biete uniteni i baeni u grotlo pakla jer ste
proklete due, a besmrtnost vam je data samo ukoliko platite cenu
patnjom i muenitvom.
Prolomilo se nesigurno zavijanje.
Dakle, to je u pitanju, rekao sam. itava filozofija - ba itava
- zasnovana je na lai. Vi, lieni svega kao paori, ve u paklu po
sopstvenom izboru, okovani vre i od najgorih smrtnika - elite
da nas kaznite jer ne ivimo kao vi? Sledite na primer, jer mi ne
prihvatamo takav izbor!
Neki od vampira su samo zurili u nas, dok su drugi mahnito
razgovarali jedni sa drugima svuda oko nas. Ponovo su bacali
poglede na vou i staru kraljicu.
Pusti me, apnuo sam tiho. Njen pogled me je drao isto tako
vrsto kao i njene ruke.
Kako vreme prolazi, on upoznaje smrtnike onako kako oni
moda nikada jedni druge nee razumeti, nastavila je
neustraivo, uzdignutih obrva, i, najzad, nastupa trenutak kada
on ne moe da podnese da oduzme ivot ili da nanese patnju, i
nita sem ludila ili sopstvene smrti ne moe ublaiti njegov bol. To
je sudbina onih drevnih o kojima mi je Magnus priao, Magnus
koji je i sm, na samom kraju, patio zbog te nesree.
Napokon me je oslobodila. Odmakla se od mene kao privienje
u mornarskom durbinu.
Ja ne verujem u to to govorite, apnuo sam. Taj apat je pre
zazvuao kao itaj. Magnus?! Voleo smrtnike?!
Sigurno da ne veruje, rekla je sa osmehom lakrdijaa
uklesanim na licu.
Arman je, takoe, gledao u nju kao da ne razume.
Moje rei sada nemaju nikakvog znaaja, dodala je. Ali, pred
vama je sve vreme ovog sveta da ih shvatite!
Smeh, zavijajui smeh koji grebe tavanicu grobnice. Opet su se
zauli krici u zidovima. Zabacila je glavu od smeha.
Arman je bio uasnut od samog gledanja u nju. inilo se kao da
je sav taj smeh koji je izbijao iz nje video kao bljetavu svetlost.
Ne, to je ista la, grozomorno pojednostavljivanje stvari!,
rekao sam. Odjednom je poelo da mi bubnja u glavi, tutnji pred
oima. Hou da kaem da je ta ideja, ta zamisao ljubavi - roena iz
moralnog idiotizma!
Rukama sam stisnuo slepoonice. U meni se gomilao ogroman
bol. Bol mi je zamagljivao pogled, izotravao moje seanje na
Magnusovu tamnicu, na smrtne zatoenike koji su umrli meu
trulim telima onih koji su pre njih bili osueni na smrdljivu kriptu.
Arman se okrenuo ka meni kao da sam ga i ja muio svojim
smehom kao drevna kraljica. Njen smeh se nastavljao, orio se, pa
splanjavao. Arman je protegnuo ruke prema meni kao da je imao
elju da me dotakne, ali se nije usuivao.
drugu zemlju. A mogu i oni da krenu za njim; oni sada nikada nee
dozvoliti da ostane iv.
Gde su oni?
Popeo sam se uza stepenice u vrtlogu njegovih odzvanjajuih
krikova i pogledao kroz mali, reetkama zamandaljen prozor u
ravan pejza. Opet e , doi. Moraju da dou. Prvo sam bio sm,
onda sam imao nju, a sada imam njih!
Ali ta je u stvari bio problem? To to je eleo Mrani dar? To
to je ponovo i ponovo vritao da sam ga liio moi?
Ili je u pitanju bilo to to sam sada imao opravdanja koja su mi
bila potrebna da ga primim k sebi, kao to sam to i eleo da uradim
prvog trenutka? Moj Nikolas, moja ljubavi. Venost eka. Sva
velianstvena i divna zadovoljstva kada si mrtav.
Popeo sam se jo vie uza stepenice prema njemu, a e je u
meni gorela. Do avola sa njegovim kricima! e je pevala, a ja
sam bio instrument na kome je ona svirala.
Njegovi su krici postali nerazgovetni - ista sutina njegovih
kletvi, potmulo naglaavanje patnje, koje sam mogao da ujem bez
potrebe za bilo kakvim zvukom. Bilo je neeg boanstveno ulnog
u izlomljenim reima koje su dopirale iz njegovih usta kao blagi
mlaz njegove krvi kroz srce.
Podigao sam klju i stavio ga u bravu, a on je uutao, sa mislima
koje su se povlaile nazad ka njemu kao neki okean koji je uspevao
da bude ponovo usisan u oblik majunog smotuljka neke koljke.
Pokuao sam da vidim njega u senkama sobe, a ne svoju ljubav
prema njemu, bol, viemesenu enju zbog rastanka, uasnu i
nepokolebljivu ljudsku potrebu za njim, udnju. Pokuao sam da
gledam smrtnika koji nije znao ta govori dok je zurio u mene.
Ti i tvoje prie o dobroti, ree tihim, kipteim glasom, sevajui
oima, tvoja raspredanja o dobru i zlu, blebetanja o tome ta je
pravedno a ta nije, i smrt, o da, smrt, taj uas, ta tragedija...
Rei - roene na dugo nadolazeoj struji mrnje, kao cvee koje
se otvara na vetru, kao latice koje se rascvetavaju, a onda
otpadaju.
Ne.
Vonj se uzdizao sa njega kao miris, toplina i dim crkvenih svea.
Srce udara ispod njegovih golih grudi. vrst, mali stomak obasjan
znojem fleka debeli koni kai. Krv prepuna soli. Jedva da sam
mogao da diem.
Da, mi diemo. Mi i diemo, i oseamo ukus, i miriemo, i
oseamo, i bivamo edni.
Sve si pogreno razumeo. Da li ovo Lestat govori? Zvualo je
kao da to neki drugi demon govori, neto ogavno to je oponaalo
ljudski glas. Pogreno si razumeo sve to si video i uo.
Ja bih sa tobom podelio sve to imam! Ponovo se nagomilavao
bes. Pribliio mi se. Ti si taj koji nikada nije razumeo, apnuo je.
Uzmi svoj ivot i odlazi sa njim. Bei.
Zar ne vidi da to sve dokazuje? To to ono postoji jeste dokaz
- istog zla, uzvienog zla! Pobeda u njegovim oima. Iznenada je
posegnuo rukom i zgrabio me za lice.
Nemoj mi se rugati!, rekao sam. Tako sam ga jako udario da je
pao na lea, obuzdan, tih. Kada mi je bilo ponueno, odbio sam.
Kaem ti da sam odbio. Svojim poslednjim dahom rekao sam ne.
Ti si oduvek bio budala, rekao je. To sam ti ve rekao. Ali,
slamao se. Drhtao je dok se bes pretvarao u oaj. Ponovo je
podigao ruke, a onda zastao. Verovao si u stvari koje nisu bile
vane, rekao je skoro neno. Bilo je neeg to si propustio da
vidi. Da li je mogue da ni sm ne zna ta sada ima u rukama?
Sjaj u njegovim oima istog se trenutka pretvorio u suze.
Njegovo se lice zgrilo. Iz njega su izvirale neizgovorene rei o
ljubavi. Mnome je ovladala grozna samouverenost. Tiha i
smrtonosna. Osetio sam se preplavljen snagom koju sam imao nad
njim i njegovom sveu o tome, a moju ljubav prema njemu grejao
je taj oseaj moi, usmeravajui je prema estokoj posramljenosti,
koja se iznenada pretvorila u neto drugo.
Ponovo smo se nalazili iza pozorinih kulisa, a zatim u selu
Overnju, u onoj malenoj krmi. Nisam namirisao samo krv u
njemu, ve i iznenadni uas. Povukao se korak nazad. Upravo je taj
6
im je Gabrijela ustala, odvukao sam je od Nikija u tiinu ume i
ispriao joj sve ono to se odigralo prethodne noi. Ponovio
sam joj sve ono to mi je Arman rekao i predloio. Sa
nelagodnou sam govorio o tiini koja je postojala izmeu nje i
mene i rekao sam joj da sada znam da se to nee promeniti.
***
Bilo je lako odvesti Nikolasa u Pariz, kao to je bilo jednostavno
voditi ga u svemu drugom. Kao duh se popeo na svog konja; jahao
je pored nas; samo su njegova tamna kosa i njegov ogrta, onako
bievani vetrom, izgledali ivi.
Kada smo se nahranili na Il de la Siteu, shvatio sam da ne mogu
da ga gledam kako lovi i ubija.
Nije mi ulilo nadu to to sam video da i ove najjednostavnije
stvari obavlja sa tromou jednog meseara. To nije dokazivalo
nita drugo nego to da bi na nemi sadrug - neto vie od ponovo
oivljenog lea - ovako mogao doveka.
Ipak me je, dok smo zajedno hodali sokacima, obuzelo
neoekivano oseanje - sada nas nije bilo samo dvoje, ve troje.
Bili smo koven. Kad bih samo mogao da ga povratim...
Ali sam morao prvo da odem do Roea. Sm sam morao da se
suoim sa advokatom. Ostavio sam ih da me ekaju samo nekoliko
ulaza od njegove kue; dok sam udarao alkom o vrata, pripremio
sam se za najnapornije izvoenje u itavoj svojoj pozorinoj
karijeri.
Vrlo brzo sam nauio vanu lekciju o smrtnicima i njihovoj
spremnosti da ive u uverenju da je svet jedno bezbedno mesto.
Roe je bio presrean to me vidi. Laknulo mu je to vidi da sam
iv i dobrog zdravlja - kako je rekao, i da su mi jo uvek potrebne
njegove usluge; klimao je glavom u znak odobrenja i pre nego to
sam zapoeo sa svojim besmislenim objanjenjima.
(Ovu lekciju o smrtnikoj sigumosti nikada nisam zaboravio. ak
i da duh rui kuu na delove, baca posvuda posue, prosipa vodu
po jastucima, ini da satovi zvone u bilo koje doba - smrtnici e
prihvatiti bilo koje razumno objanjenje koje im se ponudi, bez
obzira na to kako apsurdno ono bilo, pre nego neki oigledan
natprirodan uzrok, a sve u cilju da racionalno objasne ono to se
dogaa.)
Pobesneo sam kada sam to uo, ali nita nisam rekao. Dakle,
ovaj novopeeni demon, ovaj bezobziran i pomahnitali monstrum
napravie od svih njih vampire, je l?
To se nee dogoditi.
Rekao sam Roeu da odmah poalje kurira u London da im kae
da je Nikolas de Lenfon izgubio razum. Glumci ne smeju da se
vrate kui.
Zatim sam otiao na Bulevar du Templ i pronaao ga na
pozorinoj probi - uzbuenog i ludog kao to je i ranije bio.
Ponovo je na sebi imao modernu odeu i stari nakit iz vremena
kada je bio omiljeni sin svog oca, ali mu je zato mana bila
iskrivljena, hulahopke srozane, a kosa raerupana i nenegovana
kao kod zatvorenika Bastilje koji sebe nije video u ogledalu
dvadeset godina.
Pred Eleni i ostalima, rekao sam mu da nee nita dobiti od
mene ako mi ne obea da nijedan pariski glumac ili glumica nikada
nee biti zaklani ili zavedeni od strane novog kovena, da Renoa i
njegovu trupu nikada nee vratiti u Pozorite vampira, niti sada
niti u budunosti, da Roeu, koji e kod sebe drati novac za
pozorite, ne sme ni dlaka da fali s glave.
Smejao mi se i ismejavao me je kao to je to radio i ranije, ali ga
je Eleni uutkala. Bila je uasnuta kada je ula ta je uradio. Ona je
bila ta koja je dala obeanja i iskamila ih od ostalih. Ona ga je
zaplaila i zbunila zbrkanim govorom o drevnim pravilima i
naterala ga da se povinuje.
Eleni je bila ta kojoj sam, najzad, dao da vodi Pozorite
vampira, a zaradu, koja je trebalo prvo da proe kroz Roeove
ruke, mogla je da koristi kako je elela.
Pre nego to sam otiao od nje te noi, upitao sam je ta zna o
Armanu. Gabrijela je bila sa nama. Ponovo smo bili u prolazu, blizu
vrata pozornice.
1
Prolena kia. Pljusak svetlosti koji je potpuno
skvasio svaki novoizrasli list na ulinom drveu,
svaku kocku plonika, kia koja provlai svetlost
kroz samu prazninu mraka.
Bal u kraljevskoj palati.
I kralj i kraljica su bili tamo; plesali su sa narodom. Razgovori u
senci spletki. Ko za to uopte mari? Carstva ionako doivljavaju i
uspone i padove. Samo da ne zapale slike u Luvru, toliko.
Ponovo sam izgubljen u moru smrtnika; svea put i rumeni
obrazi, humke napuderisanih kosa povrh enskih glava sa
smenim eirima na njima: pravi brodovi sa tri jedra, majuna
stabla, male ptice. Pejzai bisera i mani. irokogrudi mukarci
koji se epure kao pevci u svojim satenskim kaputima nalik
paperjastim krilima. Dijamanti su mi vreali oi.
Na trenutke bi mi glasovi dodirivali povrinu koe, smeh bi
postajao odjek bezbonitva, plamenovi svea postajali bi
zaslepljujui, a talasi muzike odbijali bi se o zidove.
Kia koja pljuti ispred otvorenih vrata.
Miris smrtnika neno je milovao moju glad. Bela ramena, bledi
vratovi, snana srca koja udaraju u venom ritmom, tolika koliina
raznolikosti meu ovom nagom decom skrivenom obiljem, divljaci
koji ive umotani u barunu, ukraeni vezom, sa bolnim nogama
zbog visokih potpetica i sa maskama oko oiju koje lie na kraste.
Vazduh izlazi iz jednog tela i ulazi u drugo. A muzika? Da li se i
ona, kao to stara poslovica kae, deli od uha do uha? Udiemo
svetlost, udiemo muziku, udiemo i trenutak dok prolazi kroz
nas.
Povremeno bi se neki pogled, sa jedva primetnim trakom
izvesnog oekivanja, zadrao i na meni. Zastajali bi od samog
pogleda na moju belu kou, ali u emu se ona toliko razlikovala od
njihovog tako nenog bledila, koje su postizali putanjem krvi iz
biti zatoen, moji zraci e ogoliti tajne koje krijete jedni od drugih, i
ja, koji posedujem aroliju i moi koje ne moete ni pojmiti,
kontrolisau te, posedovau te i unitiu te!
Ve sam te jednom pitao, rekao sam, ta ti uopte eli, ta
stvarno eli.
Tebe!, rekao je. Tebe i nju! Da nas je troje na ovom raskru!
Ne eli da ti se predamo?
Zavrteo sam glavom. Video sam istu opreznost i odbojnost i kod
Gabrijele.
Nije bio besan, nije bilo nikakve zlobe u njemu, iako je istim
obmanjujuim glasom ponovio:
Proklinjem te. Osetih sveanost obeanja u nainu na koji je to
izgovorio.
Ja sam ti se ponudio u trenutku kada si me porazio, rekao je.
Seti se toga kada te tvoja mrana deca budu napala, kada se
pobune protiv tebe. Seti se tada mene.
Bio sam jo vie potresen nego to sam bio tokom tunog i
stranog rastanka sa Nikolasom kod Renoa. Nikada nisam osetio
ni trunku straha u grobnici ispod Les Inosanta. Ali sam je oseao u
ovoj sobi od kada smo u nju kroili.
U njemu se ponovo dizala srdba, neto isuvie uasno da bi
mogao to da kontrolie.
Posmatrao sam ga dok je saginjao glavu i okretao se. Postao je
malen, lagan; drao je ruke uz telo dok je stajao ispred plamena i
smiljao pretnje kojima e me povrediti. uo sam ih, iako su
zamirale i pre nego to je uspeo da ih izgovori.
Ali, neto mi je na trenutak skrenulo panju. Moda je to bilo
titranje svee. Moda je to pak bio treptaj mog oka. ta god da je
bilo, on je nestao. Ili je barem pokuao da nestane. Video sam ga
kako odskae od vatre kao velika, mrana pruga.
Ne!, povikao sam. I zaletevi se ka neemu to nisam ni video
zgrabih ga. Drao sam ga ponovo materijalizovanog u svojim
rukama.
ARMANOVA PRIA
3
njima. Nije ni Santino znao nita o njima, kao ni drugi vampiri koje
je Santino upoznao.
Tajna je bila mrtva. Marijus je bio mrtav. Dakle, predaj tiini
drevnu i beskorisnu misteriju. Satana je na poglavar i gospodar.
Kroz satanu sve razumemo i znamo.
Arman se svideo Santinu. Nauio je zapovesti, usavrio je svoje
izvoenje ceremonijalnog pojanja, rituala, kao i izvoenje molitvi.
Bio je svedok najveih sabata.14 Uio je od najmonijih, najvetijih
i najdivnijih vampira od svih koje je upoznao. Tako je vredno
prikupljao znanja da je uskoro postao misionar iji je zadatak bio
da prikuplja lutajuu Decu mraka u koven, da upuuje ostale u
izvoenje sabata i korienje Mranog dara kada bi svet, greni
ovek i avo prizvali da se to uini.
U paniji, Nemakoj i Francuskoj poduavao je Mrane
blagoslove i Mrane rituale. Upoznao je divlju i tvrdoglavu Decu
mraka i mrana strast se rasplamsavala u njemu kada je bio u
njihovom drutvu, kao i u onim trenucima kada ga je koven
okruivao, dok ih je teio i kada su, zahvaljujui njegovoj snazi,
odravali svoje zajednitvo.
Usavrio je nain ubijanja prevaziavi u tome svu Decu mraka
koju je poznavao. Nauio je da priziva one koji su uistinu eleli da
umru. Samo je trebalo da stane kraj nekog prebivalita smrtnika i
tiho pozove da bi se ovaj pojavio.
Stari, mladi, osakaeni, bolesni, runi ili lepi - nije bilo vano jer
on nije birao. Odaslao bi zaslepljujue vizije ako bi poeleli da ih
vide, ali on nije dolazio njima, niti ih je grlio. Nemilosrdno
privueni njemu, oni su bili ti koji su njega grlili. A kada bi ga
njihovo toplo, ivo meso dotaklo, kada bi rastvorio usne i osetio
krv da lije, spoznavao bi jedini nain da bar nakratko prekine
patnju.
Poreklo sabata je nejasno. Veruje se da potie iz drevnog Vavilona, a spominje se vezano za razliite
piaznike u jevrejskoj, hrianskoj i muslimanskoj religiji. Jedno od znaenja je da predstavlja tajni
sastanak vetica i vetaca radi oboavanja avola, i tom prilikom oni igraju i pevaju, to najvie odgovara
ovom kontekstu. - Prim. ur.
14
tako. Svet se veoma brzo i vrsto zatvara oko tog uda; i nemoj da
se nada drugim udima. To jest, navikne se na nova ogranienja,
a ona pak uslovljavaju sve ostalo. Dakle, kau da je Marijus
nastavio da ivi. Svi oni nastavljaju negde da ive, to je ono u ta
eli da veruje.
Nijedan od onih koji su bili prisutni onih noi kada su me
poduavali ritualu nije ostao u kovenu u Rimu, a moda ak ni
koven vie ne postoji. Godine su prole otkad se poslednji put bilo
ko iz tog kovena oglasio. Ali svi oni negde postoje, zar ne? Sve u
svemu, mi ne moemo da umremo. Uzdahnuo je. Nema znaaja,
dodao je.
Neto snanije i uasnije imalo je znaaja: ovaj oaj mogao je da
uniti Armana. Bez obzira na e koju je oseao, na krv koju je
izgubio kada sam ga napao i bez obzira na to to je nemi plamen
njegovog tela iscelio ogrebotine i posekotine na njemu, on nije
mogao sebe da natera da izae u spoljanji svet da lovi. Izabrao je
da se mui u ei i toploti nemog unutranjeg plamena. Izabrao je
da ostane ovde, sa nama.
Ali on je ve znao odgovor - nije mogao ni sa nama da ostane.
Gabrijela i ja nismo to morali da mu kaemo, znao je on to i
sm. Nismo morali ak ni da postavimo sebi to pitanje. Znao je kao
to i sm Bog zna budunost, jer Bog je u posedu svega znanog.
Neizdriva patnja. Gabrijelin izraz lica bio je jo izmodeniji,
tuniji.
Zna da bih svim svojim biem eleo da te povedem sa nama,
rekao sam. Bio sam iznenaen sopstvenom koliinom emocija. Ali
to bi bila katastrofa za sve nas.
Ni na jedan nain nije odreagovao. Znao je. Ni Gabrijela se nije
usprotivila.
Ne mogu da prestanem da razmiljam o Marijusu, priznao
sam.
Znam. A i ne pomilja na One Koji Moraju Biti Sauvani, to je
prilino udno.
1
Armana smo u osamnaestom veku poslednji put
videli kada je stajao sa Eleni, Nikolasom i ostalim
vampirima pantomimiarima ispred vrata Renoovog
pozorita; gledao je kako se naa koija probija kroz
reku saobraaja na Bulevaru.
Neposredno pre toga, pronaao sam ga zatvorenog u mojoj
nekadanjoj garderobi zajedno sa Nikolasom. Nalazili su se usred
nekog udnog razgovora, kojim je dominirao Nikijev sarkazam i
unost. Nosio je periku i sumoran dugaak crveni kaput. inilo mi
se kao da je od unitenja starog kovena svaki trenutak budnosti
sve vie doprinosio njegovoj vrstini i njegovim moima, i kao da
je maska dodatne neprozirnosti postajala sve jaa.
U tim neugodnim poslednjim trenucima Niki i ja nismo imali ta
jedno drugom da kaemo. Ali je Arman zato od mene ljubazno
prihvatio kljueve kule, velike koliine novca, kao i obeanje da e
dobiti novac kad god se obrati Roeu.
Njegov um mi je bio nedostupan, ali je ponovo naglasio da nee
povrediti Nikolasa. Dok smo se pozdravljali, verovao sam da
Nikolas i itav mali koven imaju sve anse da opstanu, kao i da
smo Arman i ja prijatelji.
Do kraja te prve noi Gabrijela i ja smo bili daleko od Pariza,
kao to smo i rekli da hoemo, a tokom meseci koji su usledili
otputovali smo u Lion, Torino, Be, pa u Prag, Lajpcig i Sankt
Peterburg, a potom opet juno - u Italiju, gde smo se skrasili i
ostali dug niz godina.
Na kraju smo ipak krenuli i otili na Siciliju, pa severno u Grku
i Tursku, pa ponovo juno kroz drevne gradove Male Azije i najzad
u Kairo, gde smo se zadrali neko vreme.
U svakom tom mestu ostavljao sam Marijusu pismene poruke
na zidovima.
3
ak i pre nego to smo napustili Grku, uo sam uznemirujue
novosti od engleskih i francuskih putnika o problemima kod
kue. Kada sam se domogao evropskog hotela u Ankari, ekala me
je prilina gomila pisama. Roe je sklonio sav moj novac iz
Francuske u inostrane banke.
Ne treba ni da razmiljate o povratku u Francusku, pisao je.
Savetovao sam vaeg oca i vau brau da se dre podalje od
bilo kakvih sukoba. Sada nije povoljna klima za monarhiste.
Elen je, na sebi svojstven nain, pisala o istim stvarima:
je.
Gurao sam zemlju. utirao sam je, ali moje ruke i noge bile su i
suvie slabe. Osetio sam ukus peanog blata u svojim ustima.
Znao sam da moram da ustanem, a i taj zvuk mi je govorio da
ustanem.
Ponovo sam ga osetio kao riku artiljerije, kao buku topova.
Bilo mi je kristalno jasno da je taj zvuk traio mene, da je tragao
za mnom. Tragao je za mnom kao snop svetlosti. Nisam vie
mogao ovde da leim. Morao sam da odgovorim.
Otposlao sam mu najdivljiju dobrodolicu. Rekao sam mu da
sam ovde; uo sam sopstvene jadne udahe dok sam se borio da
pokrenem usne. Zvuk je postao tako snaan da je pulsirao kroz
svaki deli moga tela. Zajedno sa njim pomerala se i zemlja oko
mene.
to god da je to bilo, ono je ulo u izgorelu kuu.
Vrata su bila razvaljena kao da su arke bile umetnute u malter,
a ne u gvoe. Sve sam ovo video sputenih kapaka na oima.
Video sam kako se pomera ispod maslinovog drvea. Bilo je u
bati.
Ludaki sam grebao prema vazduhu. Ali potmula buka koju
sam sada uo bilo je kopanje po pesku koje je dopiralo odozgo.
Osetio sam da me je neto meko poput baruna dotaklo po licu.
Iznad sebe sam ugledao odsjaj mranog neba i oblake kako
prolaze i kako kao koprena sakrivaju zvezde. Nebesa nikada, u
svoj svojoj jednostavnosti, nisu izgledala tako blagosloveno.
Moja plua se ispunie vazduhom.
Ispustio sam glasan krik, iz samog zadovoljstva. Ali sve ove
senzacije ualazile su se izvan zadovoljstva. Disati, videti svetlost to su bila uda. A zvuk bubnjanja, glasna zagluujua buka inila se
kao savrena pratnja.
A onaj, onaj koji je tragao za mnom, onaj iz ijeg je pravca zvuk i
dolazio stajao je iznad mene.
Zvuk se rastoio; rasprivao se sve dok nije bio nita vie do
poslednji traak zvuka violinske ice. Podizao sam se kao da me je
1
Kada sam se probudio, nalazio sam se na palubi
broda. Mogao sam da ujem kripanje dasaka i da
omiriem more. Mogao sam da namiriem i krv onih
koji su upravljali brodom. Znao sam da sam na galiji
jer sam mogao da ujem ritam vesala ispod potmulog utanja
dinovskih platnenih jedara.
Nisam mogao da otvorim oi, nisam mogao da nateram udove
da se pokrenu. Ipak, bio sam smiren. Nisam oseao e. U stvari,
imao sam neverovatan oseaj spokoja. Moje telo je bilo toplo kao
da sam se malopre nahranio, i bilo je prijatno tako leati, budan
sanjati snove na nenom njihanju mora.
Tada je moj um poeo da se razbistrava.
Znao sam da plovimo veoma brzo kroz prilino mirne vode.
Sunce samo to je zalo. Rano veernje nebo se smraivalo, a vetar
je zamirao. Zvuk izranjanja i uranjanja vesala bio je umiruju i
rastereujui.
Moje oi su sada bile otvorene.
Vie nisam bio u kovegu. Tek to sam izaao iz stranje kabine
dugakog broda, ve sam stajao na palubi.
Udisao sam sve slani vazduh i video divno uareno plavetnilo
neba u sumrak, kao i mnotvo sjajnih zvezda iznad svoje glave.
Zvezde nikada ne izgledaju ovako kada se posmatraju sa kopna.
Nikada nisu tako blizu.
Sa obe nae strane nalazila su se mrana planinska ostrva sa
stenama koje su sijale majunim mirkajuim svetlostima. Vazduh
je bio ispunjen mirisom zelenila, cvea, samog tla.
Maleno i glatko plovilo brzo je klizilo prema uzanom prolazu
meu stenjem ispred nas.
Oseao sam da mi je um nesvakidanje jasan i da mi je snaga
svea. Na trenutak sam dobio poriv da pokuam da shvatim kako
sam uopte dospeo ovamo, da li sam bio u Egejskom ili
MARIJUSOVA PRIA
5
nain bio sam oduevljen njime. Poeo sam brzo ali detaljno da
opisujem njegovu odeu, siguran da ne moe da ita latinski.
Ali mirnoa sa kojom je sedeo pomalo me je inila nervoznim.
Njegove su oi bile neprirodno razrogaene, dok su mu usne blago
podrhtavale, kao da ga je sm pogled na mene uzbuivao. Njegova
ista i nena bela aka, koja je bila leerno poloena na sto pred
njim, inila mi se tako neusklaena sa ostatkom njegovog tela.
Bacivi pogled po krmi, shvatih da mojih robova nema vie u
blizini. Verovatno u susednoj birtiji igraju karte, pomislio sam, ili
su na spratu sa enama. Svakog trenutka e banuti unutra.
Svom udnom i tihom prijatelju poslao sam usiljen osmeh i
vratio se pisanju. Ali, on je odmah poeo da pria.
Ti si obrazovan ovek, zar ne?, upitao je. Govorio je latinskim
uobiajenim za carstvo, ali nekim grubim akcentom; trudio se oko
izgovora svake rei, tako da je rezultat bio skoro muzikalan.
Rekao sam mu da sam imao tu sreu da se obrazujem, a onda
sam se ponovo vratio pisanju, mislei da e ga to sigurno odvratiti
od daljeg razgovora. Njega je, naime, bilo zanimljivo posmatrati,
ali ja, zapravo, nisam eleo da razgovaram sa njim.
Pie podjednako i na grkom i latinskom, zar ne?, upitao je,
bacajui pogled na svren rad ispred mene.
Ljubazno sam mu objasnio da je grki tekst koji sam napisao na
pergamentu citat iz nekog drugog dela. Ja sam pisao na latinskom.
Ponovo sam poeo da zapisujem.
Ti si Kelt, zar ne? - upitao je tada. To je bio stari grki naziv za
Gale.
Ne, nisam. Ja sam Rimljanin, odgovorio sam mu.
Izgleda kao jedan od nas, kao da si Kelt, rekao je. Visok si
kao i mi, a i hoda kao mi.
Ovo je bila prilino neobina izjava. Satima sam tu sedeo, samo
sam ponekad pomerao ruku da naspem vina. Nisam ustajao, a
kamoli hodao. Objasnio sam mu da je moja majka bila Keltkinja, ali
da je nisam upoznao, a da je moj otac bio rimski senator.
On je ovek od knjige?
Maelovo vitko telo kao da je drhtalo dok je odgovarao. Lica
ostalih postala su napeta; oi su im bile fiksirane za ogroman
hrast. Lelujanje baklje je bilo jedini vidljivi pokret.
Moe li da ide u Egipat?
Video sam Maela da klima glavom. Suze su se skupljale u
njegovim oima, a njegovo bledo grlo se pomicalo dok je gutao
pljuvaku.
Da, iv sam, verni moj, i govorim. Uinio si kako treba, i ja u
stvoriti novoga boga. Dovedite ga unutra k meni.
Bio sam i suvie zateen da bih bilo ta izgovorio, a nisam imao
ni ta da kaem. Sve se promenilo. Sve ono u ta sam duboko
verovao, od ega sam zavisio sada je bilo pod velikim znakom
pitanja. Nisam oseao ni traak straha, ve samo paraliuu
zauenost. Mael me je uzeo za ruku. Ostali druidi su prili da mu
pripomognu. Sproveden sam oko hrasta, iz ijeg su podnoja bile
uklonjene gomile cvea; onda smo stali ispred velike hrpe
kamenja koja je bila oslonjena na drvo.
I sa ove strane gaja nalazile su se uklesane slike, dragocene
lobanje ali i blede prilike druida koje ranije nisam video. Te prilike
su bile mukarci sa dugakim belim bradama; primakli su se
napred i poeli da pomeraju ovo kamenje.
Mael i ostali su im pomagali. U tiini su podizali gromade i
sklanjali ih u stranu; neke su bile tako teke da je bila neophodna
snaga troje ljudi da bi se podigle.
Najzad su se u podnoju hrasta pojavila teka, gvozdena vrata
sa velikim rezama. Mael je izvadio gvozdeni klju i izgovorio
nekoliko rei na keltskom jeziku, na koje su se ostali odazvali.
Maelova ruka je podrhtavala. Uskoro su sve brave bile otkljuane,
a onda su etiri druida otvorila vrata. Bakljonoa je zapalio jednu
baklju za mene i stavio mi je u ruku. Tada je Mael rekao:
Ui, Marijuse.
U treperavoj svetlosti se pogledasmo. Izgledao je kao
bespomono stvorenje, nesposobno da pomeri udove iako je
ukoliko i tebe usred noi ili u samoj utrobi mrane zemlje ne sagori
ovo neprirodno sunce.
Vukui svoja osuena stopala po kamenom podu, stvorenje mi
se pribliilo.
Zapamti moje rei: mora pobei odmah, ove noi. Reu u
vernicima da mora da ide u Egipat, za spas sviju nas. Iako e se oni
protiviti da se rastanu sa svojim novim i sposobnim bogom, ti e
morati da ode. Ne sme da im dozvoli da te zatoe u hrast nakon
svetkovina. Mora brzo da putuje. Pre zore se ukopaj u Majku
Zemlju kako bi pobegao od svetlosti. Ona e te zatititi. A sada, doi
k meni. Ja u ti dati krv. I moli se da mi je jo uvek ostalo dovoljno
snage da mogu da ti prenesem svoju drevnu mo. To e se odigravati
polako. Dugo. Uzimau i davau, uzimau i davau, ali to moram da
uradim jer ti mora da postane bog. Mora to da uradi onako kako
sam ti rekao.
I ne saekavi moj pristanak, stvorenje se odjednom nalo na
meni; svojim zacrnjenim prstima zakailo se za mene. Baklja mi je
ispala iz ruku. Pao sam leima na stepenice. Njegovi su zubi ve
bili zariveni u moje grlo.
Ti zna ta se dalje dogodilo, zna kako je to kada se krv isisava
iz tebe, kakav je oseaj polagano gubiti svest. U tim trenucima
video sam grobnice i hramove Egipta. Video sam i dve blistave
figure kako sede jedna kraj druge kao na nekom prestolu. uo sam
i druge glasove kako mi se obraaju na nekim drugim jezicima. Sve
to je bilo proeto jednom jedinom zapoveu: slui Majku,
preuzmi krv rtve, upravljaj jedinom verom - venom verom gaja.
Opirao sam se kao to bi se neko koprcao u snovima; nisam
mogao ni da vrisnem, ni da pobegnem. Kada sam shvatio da vie
nisam prikovan za pod i da sam osloboen, ponovo sam video
boga; bio je crn kao i ranije, ali je sada bio snaan, kao da ga je
plamen samo prokuvao, a on povratio svoju prvobitnu snagu.
Njegovo je lice dobilo obrise, pa ak i lepotu, lepo oblikovane crte
ispod ispucalog sloja crne koe. Njegove ute oi sada su bile
okruene prirodnim mesnatim delom, i ponovo su postale
magije, samo jedan jadan bog koji mora da oplakuje svog oca koji
je nestao u plamenu. Kada sam osetio da je stisak njihovih ruku
popustio, kada sam video i shvatio da svi zure u lomau, okrenuh
se svom snagom, oslobodih se njihovog stiska i potrah to sam
bre mogao prema umi.
U tom prvom trku spoznao sam snagu svojih moi. Mogao sam
da preem stotine metara u jednom trenu, i to stopalima jedva
dotiui zemlju.
Ali, urlik se odmah prolomio:
BOG JE ODLETEO!
U roku od nekoliko sekundi gomila na proplanku je ponovo
poela da vriti, dok je na hiljade smrtnika jurnulo ka drveu.
Kako se to, zaboga, dogodilo - pomislio sam iznenada - da sam ja
bog ispunjen ljudskom krvlju i da beim pred hiljadama keltskih
varvara kroz ove proklete ume!
Nisam se zaustavio ak ni da smaknem belu odoru sa sebe, ve
sam je strgao u trku, a onda sam skoio na grane koje su se nale
iznad moje glave i kretao se jo bre kroz vrhove hrastova.
U roku od nekoliko minuta bio sam toliko udaljen od svojih
progonitelja da ih vie nisam mogao ni uti. Ipak, nastavio sam da
beim skaui sa grane na granu i ne zaustavljajui se sve dok nije
bilo niega ega bih se plaio, osim, naravno, jutarnjeg sunca.
Tada sam spoznao ono to je Gabrijela nauila tako rano tokom
vaih lutanja - da mogu s lakoom da se ukopam u zemlju kako bih
se spasao od svetla.
Kada sam se probudio, vrelina ei me je zaprepastila. Nisam
mogao ni da zamislim kako je drevni bog izdrao obredno
izgladnjivanje. Razmiljao sam samo o ljudskoj krvi.
Ali, druidi su imali itav dan pred sobom da me gone. Morao
sam da nastavim oprezno da se kreem.
Cele te noi dok sam jurio kroz umu gladovao sam, i nisam pio
sve do jutra, kada sam naleteo na grupu lopova u umi; uzeo sam
njihovu zloinaku krv i njihovu odeu.
U tih nekoliko sati pre zore shvatio sam puno stvari. Mnogo
toga sam tada nauio o svojim moima, ali nauio sam jo toga
kasnije. I otiao sam u Egipat, ne zarad bogova i njihovih vernika,
ve da saznam o emu se ovde zapravo radi.
Dakle, vidi da smo i tada, pre vie od sedamnaest vekova,
postavljali pitanja, odbacivali objanjenja koja su nam bila
servirana, voleli magiju i moi zbog njih samih.
Tree noi svog novog ivota uunjao sam se u svoju
nekadanju kuu u Masaliji i pronaao svoju biblioteku, svoj pisai
sto, kao i svoje knjige, koje su sve jo bile tu. Svi moji verni robovi
bili su presreni to me vide. ta su mi ove stvari znaile? ta mi je
znailo to to sam napisao tu istoriju, to to sam nekada leao u
ovom krevetu?
Znao sam da vie ne mogu biti Rimljanin Marijus, ali sam
odluio da od njega uzmem sve ono to mogu. Poslao sam svoje
voljene robove natrag kuama. Napisao sam ocu pismo i saoptio
mu da me je ozbiljna bolest nagnala da ostatak svog ivota
proivim u toplom i suvom Egiptu. Spakovao sam ostatak svoje
istorije i poslao je onima koji e je proitati i objaviti, a onda sam
se uputio u Aleksandriju sa zlatom u depovima, starim putnim
ispravama i dvojicom glupavih robova, koji nikada nisu postavili
pitanje zato uvek putujem nou.
Nakon to je prolo mesec dana od svetkovine Samhejna u
Galiji, tumarao sam mranim, vijugavim, ulicama Aleksandrije u
nonim satima, traei drevne bogove svojim nemim glasom.
Bio sam lud, ali sam znao da e to proi. Morao sam da
pronaem drevne bogove. A ti zna zato sam morao da ih
pronaem. Nije bio u pitanju samo strah da e me zadesiti ona ista
nesrea - da e me bog sunca nai u mraku mog dnevnog
prebivalita ili da e me napasti razornom vatrom u potpunom
mraku noi.
Morao sam da pronaem drevne bogove jer nisam mogao da
podnesem da budem sm meu ljudima. Sav uas toga me je
opsedao, i iako sam ubijao samo ubice i zloince, moja savest je
bila isuvie razvijena da bi se samoobmanjivao. Nisam mogao da
meni u spavau sobu moje kue, bio sam posve siguran u to. Ovo je
bio onaj koji je stajao na vratima i posmatrao me.
A neto sam i osetio u njegovom pogledu. Nazovite to
inteligencijom ili radoznalou, imenujte to spoznajom nekog
obinog znanja - neega je tu bilo.
Znao sam da u sebi nosim mogunosti jednog drugog sveta, one
koje su bile nepoznate bogu gaja, pa ak i ovom iznemoglom i
ranjenom kraj mene, koji je u Starijeg gledao u oaju.
Iznemogli se povukao kao to sam ga i zamolio. Otiao sam do
pisaeg stola i pogledao u Starijeg.
ta treba da radim?, upitao sam na grkom.
Odseno me je pogledao, a ja videh na njegovom licu ono to
sam nazvao inteligencijom.
Ima li ikakve svrhe, upitao sam, da ti i dalje postavljam
pitanja?
Paljivo sam intonirao glas kojim sam govorio. U njemu nije
bilo nieg zvaninog, ali ni strahopotovanja. Glas mi je bio
potpuno prirodan, prijateljski.
A ta je to to trai?, upitao je iznenada na latinskom,
ravnoduno, sa stavom koji je iskazivao odsenost i izazov, a usta
su mu se u uglovima povila nadole.
Laknulo mi je to smo se prebacili na latinski.
uo si ta sam rekao ovom drugom, rekao sam na isti
nezvanian nain, kako me je stvorio bog gaja u zemlji Kelta i
kako mi je reeno da otkrijem zato su bogovi umrli u plamenu.
Ti ne dolazi u ime bogova gaja!, rekao je zajedljivo kao i
ranije. Nije podigao glavu, jedva da je podigao i pogled, to je
njegove oi inilo jo izazovnijim i prezrivijim.
I da, i ne, rekao sam. Ako moemo da ieznemo na ovaj
nain, eleo bih da znam zato je to tako. Ono to se dogodi
jednom - moe se desiti i drugi put. Isto tako bih voleo da znam da
li smo mi zaista bogovi, a ako jesmo, kakve su nae obaveze prema
ljudima. Da li su Majka i Otac postojea bia, ili je to samo legenda?
Kako je sve ovo poelo? Naravno da bih sve to voleo da znam.
ta skrivaju svi ovi svici koje su nam ostavili Otac i Majka. Spusti
sveu i pouj me.
10
11
vakav postupak da tako iznenada i demonstrativno odem nije mi ba bio svojstven. Tako neto nikada nisam uradio dok
sam bio smrtnik. Ali, kao to sam ve rekao, nalazio sam se na ivici
ludila, onog prvog ludila koje mnogi od nas iskuse, a naroito oni
koji su nasilno stvoreni.
Vratio sam se u svoju malu kuu u blizini Aleksandrijske
biblioteke i legao na krevet, ali nisam mogao tek tako da zaspim i
pobegnem od svega.
Kakve budalatine, promumlao sam sam sebi.
Ali, sve to sam vie razmiljao o toj prii, sve je vie imala
smisla. Smisleno je bilo to da me je neto u mojoj krvi gonilo da
pijem jo, da je to izotravalo moja ula i oseanja, da je to bilo ono
to je odravalo moje telo - bila je to sada samo imitacija ljudskog
tela - koje je funkcionisalo i onda kada je trebalo da okona svoje
bitisanje. Imalo je smisla i to da ta stvar nije imala sopstveni um,
Pomozi mi, Akaa, apnuo sam. Ispruio sam ruke ispred sebe
i pokuao da potisnem smrtniki strah od mraka, u kojem sam bio
slep kao bilo koji obian ovek.
Moje su ruke napipale neto vrsto. Zastao sam, hvatajui dah i
pokuavajui da samog sebe zauzdam. Moje ruke su se zatim
pomicale po tom neem i osetile su neto to se pod prstima inilo
kao grudi, ramena i ruke ljudskog kipa. Ali to nije bio nikakav kip,
ta stvar je bila napravljena od neega to je bilo gipkije od kamena.
A kada su moje ruke pronale lice, usne su se pokazale mekim od
ostatka tela, pa sam se povukao nazad.
Mogao sam da ujem kako mi lupa srce. Osetio sam i sramotu
zbog sopstvenog kukaviluka. Nisam se usudio da izgovorim ime
Akaa. Znao sam da je stvar koju sam dotaknuo imala obris
mukarca. Bio je to Enkil.
Zatvorivi oi, pokuao sam da se sredim i napravim neki plan
koji nije podrazumevao ideju da se okrenem i pobegnem kao neki
ludak, ali tada sam zauo suv, praskavi zvuk i osetio vatru.
Kada sam otvorio oi, ugledao sam bljeteu baklju na zidu iza
njega. Njegovi tamni obrisi ukazali su se preda mnom; njegove oi
sa tamnim zenicama, koje su plivale u potmuloj sivoj svetlosti,
pokretale su se dok su gledale u mene bez pitanja. Osim toga, bio
je beivotan. Ruke su mu bile sputene niz telo. Bio je ukraen kao
i ona; na sebi je nosio velianstvenu odedu faraona, a kosa mu je,
kao i njena, bila protkana zlatnim nitima. Koa mu je posvuda bila
bronzane boje, kao to je bila i njena. Potamnela, kao to je rekao
Stariji. U toj svojoj mirnoi, dok je nepomino stajao zurei u
mene, on je predstavljao inkarnaciju opasnosti.
U praznoj odaji iza njega, na kamenoj polici, sedela je ona; glava
joj je bila pomalo iskrivljena, ruke su joj mlitavo visile, kao da je
bila neko odbaeno beivotno telo. Njena odea i njena stopala,
kao i njene sandale, bili su umrljani peskom. Zurila je u prazno.
Bio je to savreni stav smrti.
A on mi je kao kamena straa kraljevske grobnice prepreio put
ka njoj.
12
im sam zavrio sa tim stvorom, naredio sam mu da ne puta
13
Svejedno, ljudi nas vole kad saznaju za nas. Oni nas ak i sada
vole. Stanovnici Pariza vole ono to vide na pozornici Pozorita
vampira. A oni koji su videli tebi sline kako etaju balskim
dvoranama sveta, bledu i smrtonosnu gospodu u ogrtaima od
baruna, klanjaju se na svoj nain pred njihovim stopalima.
Ushite se na samu mogunost postojanja besmrtnosti, na samu
zamisao da jedno tako divno stvorenje moe u potpunosti da bude
zlo, da ono moe da oseti i zna sve postojee, a opet da ima
slobodnu volju da bira kad e zadovoljiti svoj mrani apetit. Moda
i oni poele da budu to opojno zlo stvorenje. Kako se sve ini
jednostavnim. Upravo je jednostavnost svega toga ono emu oni
tee.
Ali, podaj im Mrani dar, i samo jedan u mnotvu nee biti
oajan kao to si ti.
ta bih na kraju mogao da kaem a da ne potvrdim tvoje
najvee bojazni? Ja sam iveo vie od osamnaest vekova i kaem ti
da ivot nema nikakve potrebe za nama. Ja nikada nisam naao
istinsku svrhu svog postojanja. Za nas mesta nema.
Ima jo nekoliko stvari koje ti moram saoptiti, rekao je,
nekoliko stvari koje su od velike vanosti, iako su potpuno
praktine prirode... Bio je rastresen. Tu su i obeanja, rekao je
najzad, koja moram iznuditi...
14
oseaj moi, mogu biti jaki kao i e za krvlju. Da nije bilo Enkila,
moda ne bi bilo ni Akae, a da nije bilo Akae, ne bi bilo ni
Enkila.
Da. Iz svega onoga to si rekao, ini se da Enkil udi za
Akaom, da je Akaa ona koja tu i tamo...
Da, to je istina. Odjednom je njegovo lice postalo sumorno, a u
oima mu se pojavio neki poverljivi izraz, kao da smo jedno
drugom aputali u strahu da nas neko ne uje. Saekao je trenutak.
Kao da je razmiljao ta da kae. Ko zna ta bi Akaa uradila da
nije Enkila, koji je obuzdava!, proaputao je. Zato se uopte
pretvaram da on ovo ne moe uti kada zapravo moe, ak i kada
samo pomislim na to? Zato apuem? On moe da me uniti kada
god poeli. Moda je Akaa ta koja ga spreava u toj nameri. Ali ta
bi onda bilo sa njima nakon to bi okonao sa mnom?
Zato su dozvolili da ih uniti sunce?, upitao sam.
Kako to uopte moemo da znamo? Moda su znali da im to
nee nakoditi, da e to samo povrediti i kazniti one koji su im to
uinili. Moda su u stanju u kojem se nalaze i suvie usporeni da
razumeju ono to se deava izvan njih samih. Oni nisu imali
vremena da prikupe snagu, da se probude iz snova i sebe spasu.
Moda su njihovi pokreti nakon to se to dogodilo - pokreti koje je
Akaa napravila i kojima sam ja bio svedok - bili mogui samo zato
to ih je razbudilo sunce. A sada ponovo spavaju irom otvorenih
oiju. I ponovo snevaju. Oni ak i ne piju.
ta si mislio kada si rekao... ako ja izaberem da ispijem njihovu
krv?, upitao sam. Ako ve imam izbor, kako da ne izaberem
upravo to?
To je neto o emu jo treba da razmislimo - obojica, rekao je.
Uvek postoji mogunost da ti oni nee dopustiti da pije.
Zadrhtao sam zamislivi jednu od onih ruku kako se die na
mene, odbacuje me sedam metara preko kapele, ili moda na sm
kameni pod.
Ona ti je rekla svoje ime, Lestate, rekao je. Mislim da e ti
dopustiti da pije iz nje. Ali ako uzme njenu krv, tada e se jo
vie razlikovati od drugih nego to je to do sada bio sluaj. Samo
15
tela. Ali, i njene su usne bile na mom vratu. Ljubila me je, ljubila je
arteriju kroz koju je njena krv tako arko kuljala. Njene su se usne
otvarale nada mnom i, dok sam ja svom snagom isisavao njenu
krv, sisajui i oseajui taj mlaz ponovo i ponovo pre nego to bi se
rairio unutar mene, imao sam nepogreiv oseaj da su se njeni
onjaci zabijali u moj vrat.
Iz svakog ivog krvnog suda moja je krv iznenada bila usisana u
nju, istovremeno kada je i njena bivala usisavana u mene.
Video sam tu svetlucavu krunicu, ali jo boanstvenije je bilo
to to sam je oseao, jer nita drugo nije postojalo osim naih usta
prilepljenih za vrat onog drugog i nemilosrdne tutnjave putanje
krvi. Nije bilo snova, nije bilo vizija, ve samo ovo, ovo velianstveno, zagluujue i gorue - i nita nije bilo vano,
apsolutno nita, osim da se ovo nikada ne zaustavi. Svet svih stvari
koje su imale teinu, koje su ispunjavale prostor i prekidale protok
svetlosti - iezao je.
Neka jeziva buka se nametala, neto runo, neto kao zvuk
kamenja koje se lomi, kao zvuk kamenja koje se vue po podu.
Dolazi Marijus. Ne, Marijuse, nemoj da dolazi! Vrati se nazad, ne
diraj nas! Ne razdvajaj nas!
Ali to nije bio Marijus, taj jezivi zvuk, to ometanje, taj iznenadan
prekid svega, taj stvor koji me je zgrabio za kosu i otrgnuo me od
nje tako jako da je krv pokuljala iz mojih usta - bio je to Enkil.
Svojim snanim rukama prikljetio mi je glavu.
Krv mi se u mlazu slivala niz bradu. Video sam njeno
izbezumljeno lice! Video sam kako posee za njim. Njene su oi
zasvetlele gorkom srdbom, njene svetlucave, bele ruke pokrenule
su se da bi zgrabila njegove, koje su mi stiskale glavu. uo sam
kako se glas oteo iz nje, glasniji nego ton kojim je pojala, uo sam
kako vriti, podvriskuje, dok se krv slivala niz uglove njenih usana.
Zvuk je u sebe upio ulo vida, kao i ulo sluha. Tmina se
vrtoglavo okretala, razbijena u hiljade siunih traaka. Moja
lobanja samo to nije prsnula.
Prisilio me je da se spustim na kolena. Bio je nagnut nada
mnom i odjednom sam video njegovo lice u krupnom planu - bilo
I ja ga posluah.
16
Da...
Marijuse, ona mi je dala... ona... i uzela...
Znam.
On je dri tamo zatoenom! On je od nje napravio
zatvorenicu!
Lestate, molim te... Utueno se smeio i bio je tuan.
Zarobi ga, Marijuse, na isti nain kao to su to i oni uradili, a nju
pusti!
Ti sanja, dete moje, rekao je. Ti sanja.
Okrenuo se i, pokazujui mi pokretima da ga ostavim na miru,
udaljio se od mene. Odetao je do vlane plae i pustio da ga voda
zapljuskuje dok je hodao gore-dole.
Pokuao sam ponovo da se smirim. inilo mi se nestvarnim da
sam ikada bio na bilo kom drugom mestu osim na ovom ostrvu, da
je svet smrtnika bio tamo negde, da je udna tragedija i pretnja
Onih Koji Moraju Biti Sauvani bila nepoznata izvan ovih mokrih i
svetlih stena.
Najzad se Marijus vratio.
Posluaj me, rekao je. Pravo prema zapadu nalazi se jedno
ostrvo koje nije pod mojom zatitom, a na njegovoj severnoj strani
nalazi se jedan drevni grki grad. Tamo mornarske krme rade po
celu no. Uzmi amac i odmah kreni tamo. Lovi i zaboravi ono to
se ovde dogodilo. Koristi moi koje si, moda, dobio od nje. Ali
pokuaj da ne razmilja o njoj ili o njemu. Iznad svega, pokuaj da
ne kuje zaveru protiv njega. Pre zore se vrati u kuu. Nee biti
teko. Naii e na sijaset otvorenih vrata i prozora. Uradi sada
kako ti kaem, mene radi.
Spustio sam glavu. Ljudska krv, ljudska borba i ljudska smrt bilo je jedino pod nebeskim svodom to je moglo da mi odvue
panju, to je moglo da izbrie bilo kakve uzviene ili istroene
misli.
Bez ikakvog pogovora, krenuo sam kroz pliak do amca.
17
isam ni znao koliko sam bio eljan sveta sve dok moj brod
nije najzad pristigao u mutne vode movarnog rukavca Sv.
1
I tako stigoh do kraja Ranog obrazovanja i avantura
vampira Lestata, prie koju sam imao i nameru da
ispriam. Sada imate opis magija i misterija Starog
sveta, koji sam, bez obzira na zabrane i upozorenja,
odabrao da prenesem dalje.
Ali mojoj prii ovde nije kraj, bez obzira na to koliko bio nerad
da je nastavim. Isto tako, moram izloiti, barem ukratko, bolne
dogaaje koji su me naveli na odluku da se ukopam u zemlju 1929.
godine.
To se desilo sto etrdeset godina nakon to sam napustio
Marijusovo ostrvo. Od tada Marijusa vie nikada nisam video.
Gabrijela je, isto tako, za mene bila potpuno izgubljena. Iezla je
one noi u Kairu i niko, smrtan ili besmrtan, o njoj nita nije uo,
barem koliko je meni poznato.
Kada sam u dvadesetom veku sm sebi napravio grob, bio sam
usamljen i premoren, a moje telo i moja dua bili su teko ranjeni.
Proiveo sam onaj svoj jedan ljudski vek, kao to me je Marijus i
posavetovao da uradim. Ali ne mogu kriviti Marijusa zbog naina
na koji sam ga proiveo, kao ni zbog uasnih greaka koje sam
napravio.
Puka je volja oblikovala moje iskustvo vie od bilo koje druge
ljudske osobenosti. Uprkos savetima i predvianjima, izazivao
sam zlu kob i katastrofu, kao to sam to oduvek i radio. Ali, i pored
svega, ne mogu da poreknem da sam bio nagraivan. Skoro
sedamdeset godina su sa mnom bili moji poletarci vampiri - Lui i
Klaudija, dva najdivnija besmrtnika koja su ikada hodila zemljom,
a stvorio sam ih po sopstvenoj volji.
Nedugo poto sam stigao u koloniju, smrtno sam se zaljubio u
Luija, mladog tamnokosog buruja-plantaera, otmenog u govoru i
prefinjenog u ponaanju, koji je u pogledu cinizma i samounitenja
bio pravi Nikolasov brat blizanac.
izvodio iz kue, dok smo ulazili u koiju koja nas je ekala, dok mi
je saoptavao da moram da krenem s njim u Pozorite vampira.
Ti ne razume, rekao sam. Ne mogu da idem tamo. Neu da
me ostali vide ovakvog. Mora da zaustavi ovu koiju. Mora da
uradi ono to od tebe traim.
Ne, sve si naopako shvatio, rekao je najbrinijim glasom. Ve
smo bili na prenatrpanim pariskim ulicama. Nisam mogao da
vidim grad, ali sam ga se priseao. Ovo je bila nona mora, ovaj
metropolis grmeih parnih vozova i gigantskih betonskih
bulevara. Nikada dim i prljavtina industrijskog doba nisu
izgledali tako strano kao u ovom gradu svetlosti.
Jedva da se seam kada me je na silu izvukao iz koije i kada
sam se teturao irokim trotoarom dok me je on gurao ka vratima
pozorita. Kakvo je bilo ovo mesto, ovo ogromno zdanje? Da li je
ovo bio Bulevar du Templ? A zatim je usledilo sputanje u onaj
grozan podrum ispunjen runim kopijama najkrvavijih Gojinih,
Brojgelovih i Boevih slika.
Najzad je, dok sam leao na podu ciglane tamnice preslab i za
glasno proklinjanje, dola i izgladnelost. Mrak je bio ispunjen
vibracijama prolazeih omnibusa i tramvaja, koje je stalno pratilo
udaljeno kripanje gvozdenih tokova.
U neko doba sam u tom mraku pronaao ljudsku rtvu. Ali, ona
je bila mrtva. Hladna krv, krv koja je izazivala muninu. Najgori
mogui nain hranjenja - leati na tom hladnom leu i isisavati ono
to je preostalo.
I Arman je bio tu. Mirno je stajao u senci, neokaljan u svom
belom lanu i crnoj vuni. Govorio je priguenim glasom o Luiju i
Klaudiji, o tome da e uslediti neka vrsta suenja. Spustio se na
kolena, priao mi i seo kraj mene, na trenutak zaboravivi da se
ponaa kao ovek, deak-gospodin koji sedi na ovom trokavom i
vlanom mestu.
Izjavie pred ostalima da je ona to uradila, rekao je. A ti
ostali - novostvoreni - jedan po jedan dolazili su da me vide.
Pokuao sam sve to da zamislim. Lui je bio iv. Lui je bio ovde,
tako blizu, a ja to nisam ni znao.
Mislim da sam se malo nasmejao. Nisam mogao u potpunosti da
shvatim da i Lui nije bio spaljen. Bilo je zaista divno znati da je Lui
jo uvek u ivotu. Bilo je divno znati da je jo uvek postojalo to
divno lice, taj zajedljivi izraz, taj nean i blago preklinjui glas. Moj
divni Lui je preiveo, nije bio mrtav, nije iezao kao Klaudija i
Niki.
Ali moda on jeste bio mrtav. Zato bih verovao Armanu? Vratio
sam se itanju na meseini; poeleo sam da bata nije tako bujno
izrasla. Ne bi bilo loe da Arman, rekao sam mu to, izae napolje i
iskida onu izraslu lozu, s obzirom na to da je tako snaan. Loza i
vistarija visile su sa tremova na spratu i spreavale da meseina
prodre unutra. Tu je bilo i starih crnih hrastova, koji su postojali i
kada ovde nije bilo nieg drugog osim movare.
Mislim da, zapravo, tako neto nisam ni predloio Armanu.
Samo se nejasno priseam da mi je Arman saoptio da ga Lui
naputa i da on, Arman, ne eli da nastavi dalje. Zvuao je prazno.
Isueno. I pored toga je, meutim, dok je tako stajao, privlaio
meseinu sebi. Njegov glas je jo uvek posedovao svoj stari zvuk,
jasno priguen bol.
Siroti Arman. Ali, ti si mi rekao da je Lui mrtav. Idi i iskopaj sebi
neku prostoriju ispod groblja Lafajet. To ti je samo malo uz ulicu.
Nije bilo izgovorenih rei, ni ujnog smeha, samo potajno
smejuljavo oduevljenje u meni. Jasno se seam jedne scene:
Arman bespomono stoji nasred prljave i prazne sobe i gleda u
gomile knjiga, kojih ima posvuda; kia se slivala niz pukotine u
krovu i stapa knjige u neto nalik na papirne cigle. To sam nejasno
shvatio tek kada sam njega ugledao kako stoji tamo, pred tom
pozadinom. Znao sam da su sve prostorije u kui, kao i ova, bilo
obloene knjigama. To mi nije palo na pamet sve do trenutka kada
je poeo da gleda u sve to. U ostalim sobama nisam bio godinama.
ini mi se da se nekoliko puta nakon toga vraao.
Nisam ga video, ali sam ga uo kako se kree po vrtu i kako me
trai svojim umom kao snop svetlosti.
1
Nedelju dana pre nego to je na prvi album izaao
na trite, oni su prvi put poeli da nam alju
pretee poruke telefonom. Dranje u tajnosti rok
grupe koja se zvala Vampir Lestat bilo je skupo, ali
skoro neprobojno. ak su i izdavai moje autobiografije u
potpunosti saraivali. Tokom dugakih meseci snimanja albuma i
spotova, nisam video nijednog od njih u Nju Orliensu, niti sam uo
da tumaraju naokolo.
Svejedno, nekako im je polo za rukom da dou do
neprijavljenog broja telefona i da na sekretarici ostave svoja
upozorenja i epitete.
Otpadnie! Mi znamo ta radi. Nareujemo ti da prestane.
Izai da moemo da te vidimo. Mi te pozivamo da se pokae.
Pobrinuo sam se da svoju rok grupu sakrijem u jednoj divnoj
kui na jednoj plantai severno od Nju Orliensa. Punio sam njihove
ae Don Perinjonom, dok su puili hai. Svi smo bili iznureni od
iekivanja i priprema; nestrpljivo smo oekivali svoj prvi javni
nastup u San Francisku, prvi pravi ukus uspeha.
Tada je moja advokatica Kristina poslala prvu telefonsku
poruku - strano je bilo kako su elektronska sredstva hvatala
sastav glasova natprirodnih stvorenja - i ja sam odmah, usred
noi, odvezao svoje muziare na aerodrom, odakle smo zajedno
otputovali na zapad.
Nakon toga, ak ni Kristina nije znala gde se krijemo. Ni sami
muziari nisu bili posve sigurni u to. U jednoj luksuznoj kui, na
nekom ranu u dolini Karmel, prvi put smo uli svoju muziku na
radiju. Igrali smo uz nae spotove kada su se prvi put pojavili na
kablovskoj televiziji irom drave.
Svake veeri sam odlazio sm u priobalni grad Monterej da
pokupim Kristinine poruke. Tada sam odlazio i na sever da lovim.
Vozio sam svoj glatki, moni crni pore sve do San Franciska;
opojnom brzinom jezdio sam opasnim i uzanim krivinama. U
besprekornom utom sjaju velike gradske etvrti u kojoj su
obitavali alkoholiari, skitnice i propalice - vrebao sam svoje
ubice-rtve, malo opakije i sporije nego ranije.
Napetost je postajala neizdriva.
Jo uvek nisam video ostale. Nisam ih ni uo. Sve to sam imao
bile su one telefonske poruke od besmrtnika koje nisam poznavao.
Upozoravamo te: ne nastavljaj sa tim ludilom. Igra igru koja je
opasnija nego to moe i da zamisli. A onda bi usledio
nasnimljen apat koji smrtne ui nisu mogle da uju: Izdajice!
Otpadnie! Pokai se, Lestate!
Ako su i lovili u San Francisku, nisam ih video. A opet, San
Francisko je veliki grad pun guve. A ja sam bio prepreden i tih,
kakav sam oduvek i bio.
Najzad su poeli da pristiu i telegrami u ogromnim koliinama
u potanski fah u Montereju. Uspeli smo. Prodaja naih albuma
probila je sve rekorde, kako ovde, tako i u Evropi. Nakon San
Franciska, mogli smo da biramo u kom emo gradu odrati sledei
koncert. Moja autobiografija se nalazila u svim knjiarama s jedne
na drugu obalu Amerike. Grupa Vampir Lestat se nalazila na
vrhovima svih toplista.
Nakon nonog lova u San Francisku, jezdio sam dugakom
ulicom Divisadero. Pustio sam da crna karoserija mog porea
puzi pored razruenih viktorijanskih kua, dok sam razmiljao o
tome u kojoj je od njih - ako je uopte bilo koja od njih bila u
pitanju - Lui ispriao priu Intervju sa vampirom smrtnom momku.
Neprestano sam razmiljao o Luiju i Gabrijeli. Razmiljao sam o
Armanu, o Marijusu, koga sam izdao kada sm obelodanio celu
priu.
Da li je Vampir Lestat svoje elektronske pipke putao
dovoljno daleko da bi ih dotakao? Da li su videli video-snimke:
Magnusovo naslee, Deca mraka, Oni Koji Moraju Biti
Sauvani? Pomislio sam na sve ostale drevne ija sam imena
razotkrio: Mael, Pandora, Ramzes Prokleti.
DECO OVEKA,
BORITE SE PROTIV DECE NOI.
Ponovo su klicali, urlali i zavijali, ne obazirui se na rei. Da li su
Kelti mogli da se prepuste poudnijim urlicima u momentima pre
masakra?
Ali, ovde nije bilo nikakvog masakra, nije bilo obrednog
spaljivanja rtava.
Strast se uzdizala prema slikama zla, a ne prema samom zlu.
Pouda je grlila sliku smrti, ali ne i samu smrt. Mogao sam to da
osetim kao opekotine svetla u porama sopstvene koe, mogao sam
to da osetim u korenu svoje kose, dok je pojaani vrisak ilavog
Kolaia nosio sa sobom sledeu strofu. Moj pogled je krstario po
dvorani i iao do njenih najudaljenijih delova i pukotina, a
amfiteatar se pretvarao u jednu veliku zavijajuu duu.
Izbavite me odavde, oslobodite me ljubavi prema tome. Ne
dozvolite mi da zaboravim sve ostalo, da rtvujem svu svrhu, da
sve podredim tome. elim vas, deice moja. elim vau krv, vau
nevinu krv. Ja elim da me oboavate u trenutku kada zabijam
svoje zube. Da, ovo prevazilazi sva druga iskuenja!
Ali, u trenutku dragocene mirnoe i stida, ugledao sam ih prvi
put, one prave, u gomili. Mala bela lica razbacana kao maske na
talasima bezoblinih lica smrtnika, nejasna kao to je nekad bilo i
Magnusovo lice u onoj drevnoj maloj bulevarskoj dvorani. Znao
sam da ih i Lui vidi iza zavese. Ali, sve to sam u njima video, sve
ono to sam osetio da iz njih zrai - bili su zauenost i strah.
SVI VI PRAVI VAMPIRI U GOMILI!, uzviknuo sam. POKAITE
SE!
Ostali su nepomini, dok su namazani i kostimirani smrtnici
oko njih divljali.
ilo je pet sati ujutro. Stajao sam sam ispred staklenih vrata
svoje kue na ranu u dolini Karmel. Gabrijela i Lui su zajedno
otili u brda na poinak.
Telefonom sam bio obaveten da su moji smrtni muziari
bezbedni u novom skrovitu u Sonomi i da proslavljaju na uspeh
iza elektrinih ograda i kapija. to se policije i medija tie, kao i
svih njihovih neizbenih pitanja, pa, to e morati da prieka.
Sada sam sm, kao to sam to oduvek i radio, ekao jutarnje
svetlo, pitajui se zato se Marijus nije pokazao, zato nas je
spasao i potom nestao bez ijedne rei.
A ta ako to nije bio Marijus?, rekla je kasnije Gabrijela,
uznemireno, dok je hodala tamo-amo. Kaem vam da sam osetila
neku sveproimajuu opasnost. Osetila sam neku pretnju koja nije
bila upuena samo njima ve i nama. Osetila sam je izvan dvorane
kada smo izali. Osetila sam je i kada smo stajali kraj zapaljenog
automobila. Ima neeg u tome. Sasvim sam sigurna da to nije bio
Marijus...
Osealo se neto varvarsko u tome, rekao je Lui. Skoro, ali ne
u potpunosti..
Da, neto gotovo divlje, odgovorila je, pogledavi ga sa
odobravanjem. A ak i da je bio Marijus, ta te nagoni na to da