Venecija

Ovo je glavno znaenje pojma Venecija. Za druga znaenja, pogledajte Venecija (razdvojba).
Venecija

Regija: Veneto

Pokrajina: Venecija (VE)

Koordinate: 4526N 1219EKoordinat

e: 4526N 1219E

Visina: 0m

Povrina: 412 km2

Stanovnitvo: 268,934 (2006.)

Gustoa 652 stan./km2

stanovnitva:

Potanski broj: 30100

Pozivni broj: 041

ISTAT-broj: 027042

Svetac sveti Marko

zatitnik:
 Venecija
Venecija (Italija)

Slubena Venecija
stranica:

Venecija (tal. Venezia, mlet. Venexia, lat. Venetiae), tradicionalno hrvatski Mleci[1], glavni je grad
istoimene talijanske pokrajineVenecije u talijanskoj regiji Venetu s 271,367 stanovnika (1. sijenja
2004). Zajedno s Padovom ini metropolu Padovu-Veneciju s 1,600.000 stanovnika. Grad je
poznat po kanalima, gondolama i bogatoj povijesti, veinom neovisnog grada koji je bio
sredite Mletake Republike (mlet. Repblica Vneta ili Repblica de Venesia), kada je bio
poznat i kao "Dominantna" (La Dominante), "Presvijetla" (Serenissima), "Kraljica Jadrana", "Grad
vode", "Grad mostova", i "Grad svjetlosti". esto ga, s razlogom, smatraju najljepim gradom na
svijetu.
Grad se nalazi na 117 manjih otoka u movarnoj venecijanskoj laguni u venecijanskom zaljevu na
sjeveru Jadranskog mora. Laguna se prostire uz talijansku obalu izmeu ua rijeka Po na jugu,
i Piave na sjeveru. Od 272,000 stanovnika u opini Venecija (Comune di Venezia), oko 62,000
stanuje u povijesnom sreditu (Centro storico); 176,000 na Terraferma (talijanski: vrsto tlo),
veinom u velikim upama (frazione) Mestre i Marghera; te 31,000 na drugim otocima u laguni.

Panorama Venecije s tornja sv. Marka

 Venecija u sreditu lagune

Sadraj
[sakrij]

1Povijest Venecije

o 1.1Venecija danas

2Znamenitosti

3Palae

4Venecija u umjetnosti

5Gradovi prijatelji

o 5.1Sporazumi o suradnji

6Zemljopis

o 6.1Poplave u Veneciji

7Vidi jo

8Izvori

9Vanjske poveznice

Povijest Venecije[uredi VE | uredi]

Podrobniji lanak o temi: Mletaka Republika

Venecija s lagunom

Svjetska batina UNESCO

 Godina 1987. (11. zasjedanje)
uvrtenja:
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: i, ii, iii, iv, v, vi
Ugroenost: ne
Poveznica: http://whc.unesco.org/en/list/394UNESCO

Poeci grada koji se rasprostire na 117 otoka i otoia koje pjeani sprud, Lido, titi
u laguni poinju u 5. stoljeu. Tada su od Huna progonjeni stanovnici Akvileje pobjegli na neke od
tih movarnih otoka. U tom sklonitu zaelo se vojvodstvo sa dudem na elu (697.) i napokon se
tu rodila trgovaka metropola, svetome Marku budui da su kosti apostola donijeli iz Aleksandrije,
koja je zavladala Jadranskim, a kasnije i Sredozemnim morem. Carigrad je osvojio i
opljakao 1204. god. dud Enrico Dandolo uz veliku pomo kriarskih postrojbi.
U 15. stoljeu bila je Venecija s vie od 200,000 stanovnika sredite svjetske trgovine i najvei
luki grad na svijetu. U to je vrijeme dosegla svoj vrhunac. Raskone graevine koje su
podsjeale na orijentalne uzore, postajale su sve raskonije. Nicale su nove palae, bogato
opremljene od umjetnika kao to su bili Tintoretto, Veronese, Tizian i Giorgione. To je grad sa 150
kanala i etiri stotine mostova.

Rasprostiranje Mletake republike i trgovakih putova iz Venecije u 15. st.

Pad Venecije zapoeo je kada su Turci osvojili Carigrad. Upravo porazno djelovalo
je portugalsko otkrie morskog puta u Indiju. Od sada se, na primjer, mogao
dobiti papar iz Lisabona za petinu jeftinije no to mu je bila cijena u Veneciji. Trgovake su veze
opustjele, mo i bogatstvo nestajalo, Venecija se sve vie pretvarala u umirui grad.
 Bolognino Zaltieri, Venecija 1565. god.

Tijekom 18. stoljea Venecija je postala najelegantnijim i najljepim gradom u Europi koji je
znaajno utjecao na umjetnost, arhitekturu i knjievnost. Nakon 1,070 godina, Mletaka republika
je izgubila svoju neovisnost kada je Napoleon Bonaparte 12. svibnja 1797. godine osvojio
Veneciju nas poetku svoje vladavine. Kako je Napoleon ukinuo zabranu kretanja idova i sruio
vrata getoa, oni su ga smatrali svojevrsnim osloboditeljem, iako u francuskoj upravi nisu imali
nikakve vie slobode nego za vrijeme mletake republike.
Kada je Napoleon potpisao sporazum u Campo Formio 12. listopada 1797. god. Venecija je
postala Austrijskom, do sporazuma u Pressburg u 1805. god. kada je postala dijelom
Napoleonove Kraljevine Italije, te je nakon Napoleonovog poraza (1814.), postala
Austrijskom Kraljevinom Lombardija-Venecija.
Od 1848.-1849. godine, nakon ustanka, kratko je obnovljena Mletaka Republika pod upravom D.
Manina. God. 1866., nakon treeg talijanskog rata za neovisnost, Venecija je zajedno s
pokrajinom Veneto, postala dijelom nove Kraljevine Italije.
Nakon 1797. god., grad je zapoeo ubrzano propadati, te su mnoge stare palae i graevine
naputene, a jedino je Lido napredovao kao pomodno ljetovalite u 19. stoljeu. Tijekom Drugog
svjetskog rata grad je bio lien vojnih operacija, osim zavrne opracije protiv njemake
mornarice 29. travnja 1945. god. prilikom koje su Veneciju oslobodile novozelandske trupe. [2]
Venecija danas[uredi VE | uredi]

Trg sv. Marka danas.

U stvarnosti Venecija jo i danas izgleda kao u vrijeme svog procvata. U oima mnogih turista
pretvorila se nekadanja Venecija u kameni spomenik koji valja vidjeti. Osobito su privlane
toke Trg svetog Marka) sa svojim 175 metara dugim i raskonim prostorom, sa crkvom na-
kienom stupovima i mozaicima, sa 99 metara visokim Campanilom (zvonik) to stoji slobodno i s
osobito izrazitom dudevom palaom s arkadama zailjenih lukova, a iznad svega privlai sistem
kanala s gotovo etiri kilometara dugim Canalom Grande to presijeca grad u obliku golemog
slova S. Romantina vonja gondolom po Canalu Grande jo je i danas obligatni program svakog
posjetioca Venecije iako je 400 gondola (godine 1750. bilo ih je preko 12000) nasuprot motornim
amcima danas u velikoj manjini. Theodor Fontane, koji je godine 1874. posjetio Veneciju, naao
je grad arobnim i poetskim, ali ga je takoer smatrao i prljavim - poput lijepe djevojke u koje je
neopran vrat. Njoj je potrebna mjeseina pri kojoj se sve vidi nekako napola, pribiljeio je on. U
stvari, rasko prolosti nesmiljeno govori o tome kako je Venecija ne samo povijesno ve i
materijalno umiruci grad. Palae to su ih podigli na pjeanom i nesigurnom tlu, na reetki
satkanoj od balvana i drvenih stupova postepeno tonu u lagunu.
 Trg sv. Marka s bazilikom (1730.)
Canaletto

Gradonaelnik Venecije je iz vrtia i osnovnih kola uklonio udbenike koji promiu rodnu
ideologiju i homoseksualne zajednice, a mnogi roditelji pritom nisu ni znali da se u vrtiima i
kolama njihovu djecu izlae rodnoj ideologiji. Nakon uklanjanja rodne ideologije iz vrtia i
osnovnih kola, Venecija je odbila odravanje gay parade. Gradonaelnik Venecije Luigi
Brugnaro za talijansku La Repubblicu rekao je da Nee biti gay parade u mojoj Veneciji,
ustvrdivi da je ta manifestacija farsa i ki. [3] Na napade poznatog muziara Eltona Johna,
Brugnaro je rekao da se radi se o arogantnoj osobi koja ve tri godine nije ni nogom kroila u
Veneciju, zakljuivi komentar rijeima Dopustite o naoj djeci misle njihovi roditelji.
Gradonaelni je odbio svaku optubu da je homofob, istaknuvi da ima i prijatelje koji su
homoseksualci. Odbijanje parade i rodne ideologije komentirao je da se radi o tome da su
mukarac i ena i njihova djeca prirodna obitelj.[4]

Znamenitosti[uredi VE | uredi]

Bizantske kupole bazilike sv. Marka.

Trg svetog Marka (talijanski: Piazza San Marco) je glavni gradski trg u Veneciji; sredinja
znamenitost i sastajalite uvijek puno turista, fotografa i brojnih golubova. Jedan je od rijetkih
drevnih europskih trgova koji su pjeaka zona, bez motoriziranog prometa koji se obavlja samo
kanalima. Svi ostali trgovi u Veneciji se, zbog manje veliine, ne zovu piazza nego campi.
Oduvijek je smatran za sredite Venecije jer su na njemu uredi mletake republike, ali i sjedite
nadbiskupije od 19. stoljea. Takoer je mjesto odravanja mnogih venecijanskih festivala i
jednako je popularan i danas. Trg potjee iz malenog otvorenog trga ispred stare bazilike sv.
Marka iz 9. stoljea. God. 1177. uvean je i dobio je dananji oblik, kada su zatrpani mala luka i
kanal Batario, koji su do tada izolirali Dudevu palau od trga. To je uraeno za povijesni
sastanak pape Aleksandra III. i cara Fridrika I. Barbarosse.
 Sat sv. Marka.

Dudeva palaa.

Santa Maria della Salute.

Bazilika svetog Marka (talijanski: Basilica di San Marco) je venecijanska katedrala i

najpoznatija crkva u Veneciji i primjer bizantske arhitekture u Europi. Nalazi se na trgu sv. Marka
u etvrti (sestiere) San Marco koja je spojena na dudevu palau. Izvorno je bazilika bila kapela
vladara Venecije, a ne zvanina gradska katedrala, dok 1807. godine nije postala sjedite
venecijanske nadbiskupije. Graevina iz 11. st. je raskona dizajna s unutranjosti potpuno
ispunjenom pozlaenim bizantskim mozaicima, statusnim simbolom mleanskog bogatstva i moi
zbog kojih je prozvana Chiesa d'Oro (Zlatna crkva).
Dudeva palaa (talijanski: Palazzo Ducale) je gotika palaa koja je sluila kao rezidencija
dudeva (izabranih vojvoda) Mletake Republike. Bilo je uvrijeeno da nakon izbora, svaki dud
napusti svoj dom i nastani se u dudevoj palai u trajanju svog mandata.
Sat svetog Marka je sat koji se nalazi u tornju sv. Marka na trgu sv. Marka, u sklopu stare
vijenice Procuratie Vecchie iz 15. stoljea. To je jedan od prvih javnih astronomskih satova
podignutih u Europi. Ima bogatu i kontroveznu povijest prepunu brojnih restauracija.
Bazilika svete Marije od Zdravlja (Basilica di Santa Maria della Salute), poznata i samo
kao Salute, je slavna venecijanska crkva koja je scenografski smjetena na uski rt izmeu kanala
Grande i uvale sv. Marka (Bacino di San Marco), tako da je vidljiva prilikom prilaza trgu sv. Marka.
Iako ima status manje bazilike, njen dekorativni profil i lokacija ju ine najvie fotografiranom
crkvom u Italiji.
 Proelje palae Ca 'd'Oro iznad kanala Grande.

Jacopo Sansovino je dizajnirao Nacionalnu knjinicu sv. Marka.

Palae[uredi VE | uredi]
Gentile Bellini, Procesija sv. Marka, 1496., ulje na platnu, 367 745 cm, Galerija Akademije.

Ca 'd'Oro (tonije Palazzo Santa Sofia) se smatra najljepom palaom na venecijanskom kanalu
Grande. Ovu staru palau su oduvijek zvali "Ca' d'Oro" (zlatna kua) zbog pozlaene i viebojne
(polikromne) vanjske dekoracije koje su nekad ispunjavale njene zidove. Palaa je izgraena od
1428.-1430. godine za obitelj Contarini kojoj je pripadalo osam dudeva od 1043. do 1676. god.
Nacionalna knjinica sv. Marka (talijanski: Biblioteca Nazionale Marciana)
je renesansna graevina, preko puta dudeve palae, u kojoj je smjetena knjinica s najstarijim
javnim rukopisima u Italiji i najveom kolekcijom klasinih tekstova na svijetu.
Galerija Akademije (Gallerie dell'Accademia) je muzejska galerija umjetnosti prije 19. stoljea
koja se nalazi na junoj obali kanala Grande i po kojoj je nazvan jedan (Ponte dell'Accademia) od
tri mosta preko kanala. Izvorno je izgraena kao likovna akademija slavne venecijanske slikarske
kole.

Muzej Correr na kraju trga sv. Marka.

 Bijela mramorna fasada palae Ca' Rezzonico na kanalu Grande.

Muzej Correr je graanski muzej na trgu sv. Marka nasuprot crkve sv. Marka do kojega se dolazi
preko Napoleonovog krila birokratskih ureda, tzv. Prokurative (Procuratie), koje uokviruju tri
etvrtine trga. Muzej na drugom katu se spaja s Novom prokurativoim (Procuratie Nuove) koju je
idzajnirao Vincenzo Scamozzi. Zgrada Ala Napoleonica, u kojoj je muzej Correr, je izgraena
nakon to su Francuzi sravnili malenu crkvu San Gimignano koja se nalazila preko puta bazilike
sv. Marka.
Ca' Rezzonico je palaa na Velikom kanalu u kojem se danas nalazi javni muzej posveen
Veneciji 18. stoljea.
Palaa Contarini del Bovolo je mala palaa koja je najpoznatija po svom vanjskom spiralnom
stubitu s mnotvom lukova poznatom kao Scala Contarini del Bovolo (tj. puoliko stubite
Contarini).
Palaa Foscari (u Veneciji poznata kao Ca' Foscari) je izgradio dud Francesco Foscari na obali
kanala Grande oko 1452. god. kao trajnu obiteljsku batinu, ali i kako bi oitovao svoje bogatstvo
i mo. Ca' Foscari se nalazi na zavoju kanala Grande, poznatom kao 'Volta', na kojemu se nalaze
jo dvije velianstvene palae: Ca' Balbi iz 1590. god. i Ca' Giustinian iz 1452. god.
Turski duan ili 'Fondaco dei Turchi (venecijanski: Fontego dei Turchi) je bizantska palaa koju je
na kanalu Grande izgradio Giacomo Palmier, izbjeglica iz Pesaro, u prvoj polovici 13.
stoljea. Mletaka Republika ju je otkupila 1381. god. za Nikola II. d'Este, markiza Ferrare, a