Vukovar je grad u Hrvatskoj, na istoku Slavonije.

Najveća je hrvatska riječna luka

na Dunavu u hrvatskome dijelu Srijema. Upravno je, obrazovno, gospodarsko i
kulturno središte Vukovarsko-srijemske županije, a nakon Vinkovaca i drugi najveći
grad te županije po broju stanovnika.

Vukovarsko područje naseljeno je još od mlađeg kamenog doba, a neolitička

Vučedolska golubica jedan je od prepoznatljivih simbola grada. Ime grada spominje
se još u 13. stoljeću. Osnivanje tvornice »Bata-Borovo« 1931. godine značajno je
doprinijelo industrijalizaciji grada.[3] Za vrijeme SFR Jugoslavije grad je postao
poznat kao razvijeno središte tekstilne i gumene industrije te sjedište velikih
tvrtki poput Borova i Vuteksa.

Grad je za vrijeme Domovinskoga rata imao odlučujuću ulogu u obrani Hrvatske: za

vrijeme tromjesečne bitke za Vukovar, najveće bitke u Domovinskom ratu, bio je u
potpunosti razoren i opljačkan, a njegovo je stanovništvo nakon srpske okupacije
bilo prognano i pobijeno. Zbog stradanja hrvatskih branitelja i civila tijekom i
nakon opsade, Vukovar nosi nadimke Grad heroj i Grad heroja.

Prema popisu iz 2021. godine u gradu Vukovaru živi 22.255 stanovnika, dok na širemu
području općine živi 23.175 stanovnika.

Ime
Grad Vukovar stari je barokni grad na Dunavu.

U očuvanim pisanim dokumentima spominje se već početkom 13. stoljeća kao Volko,
Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Ime Vukovo nosio je do 14. stoljeća.

Od 14. stoljeća sve je više u uporabi pomađareni naziv Vukovar. Hrvatska je u to

doba bila u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u
tom su razdoblju bili čuvari hrvatskoga identiteta u dunavsko-savskome međurječju.

Zemljopisni položaj
Položaj grada Vukovara na dodiru Srednje i Jugoistočne Europe iznimno je povoljan.
Vukovar se smjestio otprilike na polovici plovnoga puta Dunava (koridor VII) između
Ulma u Njemačkoj i ušća u Crno more.

Nalazi se na razmeđi povijesnih pokrajina istočne Slavonije i zapadnoga Srijema.

Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav. Istočni, stariji dio grada na desnoj je obali
Vuke, na obroncima Vukovarskoga ravnjaka i visokoj dunavskoj obali. Zapadni dio
grada, Novi Vukovar, s Borovom Naseljem u nizini je lijeve obale Vuke.[4]

Leži na važnim prometnim pravcima. Od pamtivijeka je dolinom Dunava na vukovarskom

području tekao promet od sjeverozapada prema jugoistoku. U rimskome razdoblju
desnom obalom Dunava vodila je granična, takozvana limeska cesta na kojoj je važna
postaja bio Cornacum, današnji Sotin. Od davnina se također plovi Dunavom, a
Vukovar je na tome putu važna postaja. Uvođenjem parobroda od sredine 19. stoljeća
Vukovar je imao redovitu vezu s Budimom i Bečom uzvodno i mjestima sve do Rumunjske
nizvodno.[4]

Povijest
Rana povijest i antika

Vučedolska golubica, povijesni simbol grada Vukovara

Zemljovid indoeuropske Vučedolske kulture (3000. – 2400. godina pr. Kr.).

Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuiranomu
slijedu putem brojnih arheoloških lokaliteta.
U naselju je živjelo 2000 ljudi i bilo je među najvećima u tom dijelu svijeta. Išli
su s Dunava na Jadran, Vrbasom i Neretvom, po sol (kojom su solili meso), a
stanovali su u kućama s tri prostorije, spavaonicom, ostavom te dnevnom sobom i
kuhinjom. Ukupna površina u prosjeku je bila između 25 i 40 četvornih metara, a one
najveće imale su i do 80.[5]

Ostatke hrane zakapali su u rupe u zemlji kako ne bi privlačili grabežljivce i

štakore. Alate za poljoprivredu radili su od kostiju i rogova, sjekire su
proizvodili »serijski«, imali su kalupe u koje su odjednom lijevali metal za više
njih. Čamce su radili od jednoga komada drva. U deblo su stavljali užareno kamenje
da ga izdubi polako goreći i potom »popravljali« alatom.[5]

Pratili su zvijezde, imali kalendar i znali za prijestupne godine. Radili su 25

posuda različitih oblika od keramike i svatko je imao svoju iz koje je mogao jesti.
Slavna “Vučedolska golubica” bila je ustvari jarebica i služila je kao posuda za
piće. Vučedolci su prvi na europskom tlu radili pivo. Nije baš bilo rijetko i
bistro nego kašasto, a pili su ga kroz trske s Dunava.[5]

Ovdje su značajne kulture mlađeg kamenog doba (neolitik) starčevačka, vinčanska i

sopotska kultura. Temeljile su se na sjedilačkom načinu života i izgradnji trajnih
nastambi. U uporabi je polirano kameno oruđe, usavršena je proizvodnja keramike.

Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoeuropskog podrijetla

uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje bakrenog doba (eneolitik) s
badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje,
pokapanja i vjerovanja i složeniji društveni odnosi među ljudima. Način gradnje
kuća i kultni predmeti svjedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom.

Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po

lokalitetu Vučedolu koji se nalazi na pet kilometara od centra Vukovara, nizvodno,
na Dunavu. Lokalitet je sustavno istražen, otkrivene su radionice za preradbu
bakra, karakteristične kuće (megaron) i prekrasna keramika, koju osobito
karakteriziraju bijeli stilizirani ukrasi na crnoj podlozi.

U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg

željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na
Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje.

Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na

Dunav. Izgradili su brojne utvrde, kao granicu (limes) prema barbarskim plemenima.
U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok)
i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodila i važna rimska cesta. Rimska civilizacija u
ovim krajevima utjecala je na unaprjeđivanje gospodarstva, isušivane su močvare i
zasađeni prvi vinogradi.

Srednji vijek i naseljavanje Hrvata

Nakon propasti rimske civilizacije, velika seoba naroda i avarsko-slavenska
ekspanzija od šestog stoljeća dalje dovela je do velikih promjena. Međurječje
Dunava i Save poprište je velikih sukoba i interesa moćnih država toga vremena. U
to vrijeme ovdje se naseljavaju Hrvati.

Početke današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, što potvrđuju i arheološki
podatci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je
važna obrambena točka. Ovdje je središte cijelog kraja u vrijeme kada knez Pribina,
kao franački vazal, dobiva stotinu sela uz rijeku Vuku sredinom 9. stoljeća. U
prvoj polovici 10. stoljeća zabilježeno je da su Mađari opljačkali tvrđavu Vukovo.
Na Lijevoj bari u Vukovaru istraženo je veliko groblje s brojnim nalazima koji
pripadaju bjelobrdskoj kulturi. Datiranje ovih nalaza u 10. ili 11. stoljeće
najbolje potvrđuje da je u susjedstvu bilo veliko naselje. To je vrijeme hrvatskih
narodnih vladara, kada su, posebno, za kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV.,
sjedinjene sve hrvatske zemlje od Drave do Jadranskoga mora.

Iznad glavnog ulaza dvorca Eltz, te na dvorišnom pročelju prikaz je lavova. Grb
obitelji Eltz koji se od 18. stoljeća nalazi i u centralnom dijelu grba grada
Vukovara gdje lav simbolizira snagu i otpor.
U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao
Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Od 14. stoljeća sve je više u uporabi
pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s
Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog
identiteta u dunavsko-savskom međurječju.

Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U gradu su

stanovali obrtnici, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, među prvima u hrvatskim
zemljama Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega
Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike.

U Vukovaru je tada sjedište velike Vukovske županije, koja se protezala između

Dunava i Save. Vukovarski kraj je tada gusto naseljen, brojne su utvrde i kmetska
sela. U crkvenom pogledu Vukovska županija je pod katoličkom nadbiskupijom u
Pečuhu. Nekoliko crkvenih redova ima ovdje svoje samostane, a najutjecajniji je
franjevački red.

Pogled na Vukovar s Dunava, početak 20. stoljeća

U 14. i 15. stoljeću vukovarskim krajem vladaju brojne velikaške obitelji. Pred
kraj ovog razdoblja najutjecajniji su Iločki, kada je Nikola proglašen naslovnim
kraljem Bosne i kuje svoj novac. Ilok je u to vrijeme značajno naselje i tvrđava,
od 1525. godine ima svoj gradski statut i grb.

Osmanska vladavina (16. i 17. stoljeće)

Gradski korzo, rane godine 20. stoljeća

Sto pedeset godina turske vladavine donijele su vukovarskom kraju velike promjene.
Turci su na svom pohodu 1526. godine, pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog
zauzeli sve utvrde uz Dunav, pa tako i Ilok i Vukovar, te su potom izvojevali
veliku pobjedu u bitci na Mohačkom polju. Vukovar je izgubio strateško značenje,
ali je ostao značajno trgovačko-obrtničko mjesto na važnom prometnom pravcu. Imao
je nekoliko gradskih četvrti, bogomolje, kupelji, prenoćišta i škole. Pred kraj
turske vlasti imao je do 3000 stanovnika.

U isto vrijeme Ilok je značajno tursko upravno i vojno središte. Pretežito je

naseljen muslimanima.

Tada je starosjedilačko katoličko hrvatsko i madžarsko pučanstvo teško stradalo,

povuklo se u šume ili je pobijeno. Za turske vladavine ovdje djeluju franjevci
okupljajući katolički puk. Na opustjelo područje kao pomoćne turske čete dolaze
pravoslavni Vlasi, ali će se povući zajedno s turskom vojskom. Vukovar je oslobođen
1687., a Ilok 1688. godine.

Ponovno naseljavanje i razdoblje Habsburške Monarhije

U Vukovaru je ostalo naseljeno pedesetak kuća. U opustošeni vukovarski kraj vraća
se starosjedilačko i novodoseljeno hrvatsko pučanstvo mahom iz Hercegovine. U neka
opustjela mjesta naseljavaju se pravoslavni Srbi, koje iz potrebe za radnom snagom
prihvaća bečki dvor. U 18. i 19. stoljeću naseljava se i znatan broj Nijemaca,
Mađara, Židova, Rusina, Slovaka i Ukrajinaca. Tako ovo hrvatsko područje postaje
nacionalnim sastavom višenacionalno. Hrvatske zemlje tada su u sastavu Habsburškog
Carstva.
Carica i kraljica Marija Terezija obnovila je 1745. godine slavonske županije, koje
su pod upravom Hrvatskog sabora i bana, ali pod pritiskom Mađara. Vukovar je
sjedište velike Srijemske županije, koja se protezala između Dunava i Save, na
istoku sve do Zemuna, na zapadu do Osijeka, osim područja Vojne krajine.

Panorama Vukovara iz 1912., u pozadini – Velika vukovarska sinagoga (porušena 1958.

godine)[6]

Dvorac Eltz, do 1944. glavna rezidencija poznate njemačke plemićke obitelji Eltz,
rano 20. stoljeće
Velike posjede u Slavoniji dobivaju ili kupuju feudalci. Grofovi Eltz, koji se
ubrajaju u njemačko praplemstvo, dolaze u posjed vukovarskog vlastelinstva. Filip
Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i njemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj
golem posjed s 35 naseljenih mjesta. Tijekom narednih stoljeća zemljišne površine
su smanjene agrarnim reformama. Cijeli razvoj vukovarskog kraja sve do 1945. godine
tijesno je vezan uz vukovarsko vlastelinstvo grofova Eltz.

U isto vrijeme iločko vlastelinstvo drže talijanski kneževi Odescalchi. U 18. i 19.
stoljeću Vukovar je imao značajke upravnog, gospodarskog, prometnog i kulturnog
središta. Suvremenici ga smatraju "prijestolnicom Srijema".

Grof Filip Karlo von Eltz-Kempenich – izborni knez i nadbiskup Mainza te carski
nadkancelar Svetog Rimskog Carstva – je 1736. godine, uz odobrenje cara Karla VI.
kupio vukovarsko vlastelinstvo od Ivana Ferdinanda Kuffsteina, carevog rizničara.
Već na početku ovog razdoblja polovicu stanovnika Vukovara čine obrtnici i trgovci.
Pučanstvo je izuzetno radino cvjeta obrt, trgovina, svilarstvo, brodogradnja. Roba
se lađama otprema u podunavske zemlje. Rano su osnovane brojne cehovske
organizacije koje štite obrtnike. U Vukovaru je središte trgovine za cijeli zapadni
Srijem.

Vukovarski kraj ima izvanredne uvjete za agrarnu proizvodnju. Još krajem 19.
stoljeća gotovo 80 % pučanstva živi od zemljoradnje. Vlastelinstvo grofova Eltz
uznapreduje proizvodnju, sto utječe i na mala seoska gospodarstva. Osim osnovne
proizvodnje žitarica, vinogradarstvo je važna gospodarska grana. Vukovarska i
iločka kvalitetna vina priznata su na svjetskim gospodarskim izložbama. U
govedarstvo se uvode najbolje mliječne pasmine, a ovdje su i čuvene ergele konja
poznate u svjetskim razmjerima.

Od 1840. godine Vukovar je uključen u stalni parobrodarski promet na Dunavu. Od

1878. godine priključen je na željeznički promet. Vukovarska luka je najveća
pretovarna luka u hrvatskim krajevima. Kao i u drugim hrvatskim, posebno slavonskim
krajevima, u Vukovaru se sporo razvijala industrija. Intenzivnija primjena parnih
strojeva je u drugoj polovici 19. stoljeća i to više u zemljoradnji nego u
industriji. Na spori razvoj industrije utječe nedostatak kapitala. Štedionica u
Vukovaru osnovana je 1861. godine. Prvo veliko industrijsko poduzeće Vukovarska
kudjeljara proradilo je tek 1905. godine. Iz ovih pogona Vukovar dobiva električnu
energiju od 1909. godine.

Spori razvoj industrije utječe na mali porast stanovništva grada. Prema popisu
pučanstva 1900. godine u Vukovaru živi 1/4 stanovništva vukovarskog kotara. Vukovar
tada ima 10.400 stanovnika, od toga po nacionalnosti: više od 4000 Hrvata, 3500
Nijemaca, oko 1600 Srba, 950 Mađara, i inih.[7]

Značajniji industrijski objekti osnova su u razdoblju između dva svjetska rata.

Tvornica »Bata« u obućarsko-gumarskoj grani proizvodnje osnovana je 1931. godine. U
isto vrijeme počinju raditi u Vukovaru značajni pogoni tekstilne industrije.
Industrijalizacija je utjecala na porast gradskog stanovništva, tako da Vukovar ima
po popisu pučanstva 1948. godine više od 17.000 stanovnika.

Razvoj znanosti i kulture

U skladu sa svojim položajem u gospodarskom i upravnom pogledu Vukovar se razvio u
obrazovno, kulturno i zdravstveno središte. U Vukovaru se u 18. i 19. stoljeću
živjelo na europski način.

Stara razglednica iz 1910. godine s prikazom Velike vukovarske sinagoge

(devastirana za vrijeme NDH, u cijelosti su je srušili komunisti 1958. godine),
pravoslavne crkve sv. Nikolaja i rimokatoliöke vrkve sv. Filipa i Jakova.
U 18. stoljeću u Vukovaru već djeluju ranarnici, a liječenjem se bave i neki
franjevci. Prvi diplomirani liječnik djeluje od 1763. godine, a ljekarna je
otvorena 1791. godine. Krajem 18. stoljeća vladala je ovdje velika srijemska kuga.
Prva mala bolnica otvorena je tek 1857. godine.

Već od 1730. godine Vukovar ima razvijeno pučko školstvo. Iz franjevačke škole
razvila se pučka škola u Starom Vukovaru. Novi Vukovar ima svoju školu. Djelovale
su i konfesionalne škole za djecu pravoslavne i židovske vjere, te škole na
njemačkom i mađarskom jeziku. Šegrtska škola osnovana je 1886., a gimnazija 1891.
godine.

U Vukovaru je osnovana tiskara 1867. godine i izdavala je prve vukovarske novine na

njemačkom jeziku Der Syrmier Bote. Kasnije je radilo više tiskara, a od brojnih
novina isticale su se Sriemski Hrvat i Sriemske novine, koje su izlazile gotovo tri
desetljeća na prijelazu u 20. stoljeće.

Posljedice poplave u Vukovaru 1965. godine.[8]

Glavna gradska ulica, sredina 20. stoljeća.

Zbog nedostatka prostora za društvena događanja u gradu vukovarski veleposjednik iz
jedne od najstarijih i najuglednijih vukovarski obitelji, Aleksa Paunović daje
izgraditi "Hotel Grand"[9] ta građevina je najpoznatije djelo monumentalne
historicističke arhitekture u gradu. Izgrađena je na mjestu tzv. Švicarske kuće po
nacrtima senćanskoga arhitekta Vladimira Nikolića, od 1894. do 1897. godine.[10]
Grand hotel je uz ugostiteljske sadržaje imao i kazališnu dvoranu. Hotel je davan u
zakup, a 1918. godine prodan je novom vlasniku Miši Gottfriedu.[11] U to vrijeme u
Vukovaru je naglo jačao radnički pokret i radnici su željeli izgraditi radnički
dom. Kako je Grand hotel 1919. godine ponovno ponuđen na prodaju, radnici osnivaju
Zadrugu radnički dom i prodajom zadružnih udjela prikupljaju sredstva, kupuju Grand
hotel i pretvaraju ga u Radnički dom.

Grad Vukovar je u zahvalnost svom sugrađaninu prigodom obnove zgrade diližansne

pošte, bivše galerije Bauer, na pročelje zgrade postavio ploču s imenom Alekse
Paunovića ispisanim zlatnim slovima na ćirilici.

Najstarija književna djela ovoga područja potječu iz pera vukovarskih i iločkih

franjevaca. Najpoznatiji književnici iz ovog kraja su Nikola Andrić, Julije
Benešić, Antun Gustav Matoš, Zaharije Orfelin, Pavao Pavličić i Zoran Bognar.

U Vukovaru su djelovali brojni likovni stvaratelji. Od starijih su poznati Josip

Franjo Mücke, Franjo Ksaver Giffinger, a u 20. stoljeću gimnazijski profesori
Dragan Melkus, Dragutin Renarić, Marijan Detoni, te Mato Kovačević – Eskaviljo i
ini.[7]

Vukovar ima svog nobelovca, Lavoslava Ružičku. Rođen je u Vukovaru 1887. godine, a
Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine.
Vukovar je imao razvijen društveni život po uzoru na europska shvaćanja. Samo u
razdoblju do Prvoga svjetskog rata djelovalo je 30-ak društava. Pjevačka,
čitalačka, športska i potpomagajuća društva imala su svoje čitaonice, organizirala
koncerte i zabave. Društva su često bila organizirana na nacionalnoj osnovi. Prva
predstava na hrvatskom jeziku održana je 1821. godine, bilo je to dramsko djelo
gvardijana franjevačkog samostana Grge Čevapovića. Najutjecajnije hrvatsko društvo
je pjevačko društvo »Dunav«. U Vukovaru je 1922. godine otvoren Hrvatski dom,
stjecište svih kulturnih zbivanja.

Prva Jugoslavija i Drugi svjetski rat

U Vukovaru je 1920. održan Drugi kongres Socijalističke radničke partije

Jugoslavije.
U razdoblju između dva svjetska rata, u okvirima jugoslavenske države, vukovarsko
područje, kao i ostali hrvatski krajevi, nalazilo se pod izrazitim
ekspanzionističkim pritiskom Beograda. Teritorijalnim podjelama na oblasti i
banovine hrvatsko područje je sustavno cijepano. Intervencijama beogradskih vlasti
mijenjalo se sastav stanovništva. Površine dobivene agrarnom reformom dijele se
solunskim dobrovoljcima i općenito stanovništvu iz srpskih krajeva. Ali su
doseljavani i Srbi i dijelom Hrvati iz siromašnih ruralnih krajeva Hrvatske: Like,
Korduna i Dalmacije. Zapošljavanje u tvornicama vješto se koristilo da se mijenja
hrvatski značaj vukovarskog kraja.

Prvotno Grand Hotel palača u vlasništvu obitelji Paunović kasnije prodata

radnicima, te postaje Radnički Dom, bila je mjesto održavanja Drugog kongresa KPJ
1920.

Namjensko industrijsko naselje "Batine kolonije" početkom 20. stoljeća. Tvornicu

Borovo je 7. lipnja 1931. osnovao češki industrijalac Tomaš Bata i pokrenuo
proizvodnju obuće na tada periferiji Vukovara.
Na početku ovog razdoblja u Vukovaru je vrlo snažan radnički pokret, koji svoje
uporište nalazi u neriješenom socijalnom i nacionalnom pitanju u tadašnjoj
jugoslavenskoj državi. Ovo je posebno naglašeno održavanjem II. kongresa
Socijalističke radničke partije Jugoslavije 1920. godine, koja na tom kongresu
dobiva i novo ime – Komunistička partija Jugoslavije (iako je sama država
jugoslavensko ime ponijela tek 1929. godine). Pokraj svih pritisaka
ekspanzionističke politike Beograda toga doba u Vukovaru sve do kraja tridesetih
godina 20. stoljeća međunacionalnih tenzija gotovo i nije ni bilo, a hrvatska
nacionalna svijest sačuvana je i s olakšanjem je dočekano osnivanje Banovine
Hrvatske 1939. godine.

Nažalost, slijede tragični događaji Drugoga svjetskog rata. Međunacionalni sukobi

izazvani pred sam rat sada se zaoštravaju i u Vukovaru. Grad nije pretrpio veća
razaranja. Sastav stanovništva znatno se promijenio, posebno progonima Židova, Srba
i antifašistički orijentiranih Hrvata, te progonom, ubijanjem i iseljavanjem
vukovarskih Nijemaca pred kraj i nakon rata.

Razdoblje socijalističke Jugoslavije i početak sukoba

Nakon 1945. godine u novoj jugoslavenskoj državi i šidski je kotar odvojen od
hrvatskih zemalja. Ostatak Srijema, koji nije u sastavu današnje Hrvatske, izdvojen
je još ranije prigodom osnivanja Banovine Hrvatske. Za razliku od predratnoga
"sakaćenja", u zamjenu za šidski kotar, do tada već mahom naseljen Srbima, Hrvatska
je dobila Baranju koja nikad do tad u povijesti nije bila u Hrvatskoj. Vukovarsko-
iločki kraj, ostao u sastavu Hrvatske, u upravnom pogledu činio je općinu Vukovar.
Vukovar je bio poznat kao jedan od etnički najraznolikijih gradova, s vrlo dobrim
među-etničkim odnosima i velikim brojem miješanih brakova, što je posebno isticao
jugoslavenski komunistički državni vrh kako bi održao svoju politiku propagiranja
bratstva i jedinstva, i samoupravnog socijalizma u tadašnjoj državi. U skladu sa
Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. godine provedena je
nacionalizacija dobara koja je pretvorena u državno vlasništvo. Dvije najbogatije
vukovarske obitelji, Eltz i Paunović, ostaju bez cjelokupne imovine koju djelomice
vlasnicima vraća Republika Hrvatska u novije vrijeme. Nakon 1948. godine, raskola
sa SSSR-om i kretanja novim putem, državno je vlasništvo postalo društvenim (koje
je de facto identično radničkom dioničarstvu, bez preciziranog vlasništva u vidu
dionica).

Spomen-park Dudik
U vukovarskom kraju dolazi do brze industrijalizacije, iznad prosjeka u odnosu na
ostale dijelove Hrvatske što dovodi do velikog porasta broja stanovništva nakon
popisa 1948. godine, grad s tada 17.000 stanovnika u sljedećih će nekoliko
desetljeća kontinuiranog gospodarskog razvoja narasti na brojku od 45.000
stanovnika koliko je Vukovar imao do rata 1991. godine. Industrija je bila usko
specijalizirana, s masovnim zapošljavanjem radne snage. U isto vrijeme agrarna
proizvodnja je autarhična. Godine 1990. od ukupno zaposlenih u gospodarstvu
vukovarskog kraja oko 60 % radi u industriji, a samo 12 % u poljoprivredi, u
društvenom sektoru.

Neki događaji iz doba Rankovićeve strahovlade u Jugoslaviji bili su indikativni za

osvajački pohod Srbije 30 godina poslije. Arhitektonski neprimjerenim zahvatom
uklonjena je građevina hrvatskog atributa koju je projektirao velikan hrvatske
arhitekture Aleksandar Freudenreich, Hrvatski dom u Vukovaru.[12] Na mjestu gdje je
bio definiran povijesni arhitektonski korpus kompleksa Hrvatskoga doma, koji se je
održao sve do početka 1960-ih, srušen je stari klasicistički hotel "K lavu", a nije
dugo prošlo, srušeno je i barokno pročelje Hrvatskog doma.[12] Već 1966. je godine
na tom mjestu izgrađena arhitektonski neprimjerena građevina, aneks "Centra za
kulturu", u koji se ulazilo s novoformiranoga "trga", drugim riječima, uklonjen je
povijesni dio hrvatskog doma te je s dunavske strane ostala kazališna dvorana u
Rokoko stilu koja postoji i danas. Građevinski ostatci starog hotela "K Lavu"
ukradeni su, te je tada zabilježeno da je dvoje ljudi krivično odgovaralo za nemili
događaj. Dok je pozadi, pokraj dvorane na mjestu starog Hotela "K Lavu" izgrađen
neprimjeren modernistički objekt novog hotela "Lav". U ratu 1991. godine hotel je
oštećen ali ipak nije obnovljen već je porušen, a na njegovom mjestu izgrađen novi
objekt sukladno potrebama grada u suvremenom dobu.

Vukovar u Domovinskom ratu i danas

Podrobniji članak o temi: Bitka za Vukovar
Dio hrvatskog stanovništva se na prvim demokratskim izborima 1990. godine
opredjeljuje za HDZ kao i za izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije, dok se tome
uglavnom protivi srpsko stanovništvo. Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine došlo
je do otvorene agresije Srbije na Vukovar i Hrvatsku. Nakon što je većina srpskog
stanovništva (sva srpska djeca) pobjegla iz grada, počela je bitka za Vukovar u
kojoj su hrvatske snage branile grad protiv vojske JNA, srpskih četničkih i drugih
paravojnih postrojba koji su imali golemu premoć u ljudstvu i tehnici. Srpsko je
granatiranje sravnilo grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca ogorčenih borba Vukovar je
18. studenoga 1991. godine pao u srpske ruke.

U agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su

najmanje 1739 osoba.[13]

Nakon oslobodilačkih akcija u drugim krajevima Hrvatske 1995. godine, počeli su

pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast. Lokalna je samouprava u Vukovaru
počela djelovati sredinom 1997. godine. Dana 8. lipnja 1997. godine Vlak mira
stigao je iz Zagreba u Vukovar. Bio je sastavljen od 21 vagona iz svih hrvatskih
županija, a u njemu su bili najviši politički dužnosnici, crkveni velikodostojnici,
članovi diplomatskog zbora, brojni uglednici iz javnog, kulturnog, znanstvenog i
gospodarskog života Hrvatske te oko 2000 prognanih Vukovaraca koji su se spremali
za povratak.[14] Označio je povratak Hrvatske u Vukovar, u hrvatsko Podunavlje, na
njezine istočne granice. Predsjednik Franjo Tuđman nazvao je Vlak mira simbolom
povratka prognanika i pružanja ruke onima koji nisu okrvavili ruke. Obraćajući se
okupljenom narodu, predsjednik Franjo Tuđman pozvao je na praštanje »jer pobjednik
koji ne zna praštati, sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi, niti je
želio«.[14]

Vukovar u ruševinama nakon velikosrpske agresije na grad 1991.

Vukovarski vodotoranj simbol patnje i stradanja grada i hrvatske borbe za

neovisnost

Spomen-križ na ušću Vuke u Dunav s natpisom na glagoljici »Navik on živi ki zgine

pošteno«, stihovi koje je spjevao Fran Krsto Frankopan, te riječima, »Žrtvama za
slobodnu Hrvatsku«.
Hrvatsko Podunavlje jest mirno reintegrirano u Republiku Hrvatsku 15. siječnja
1998. godine. Otada se mnogo radilo na obnovi grada i povratku svih stanovnika, te
na pomirbi i se oživljavaju kulturnih i drugi dijelova gradskoga života. Početkom
studenoga 2020. godine na cestovnim ulazima u Vukovar postavljene su nove skulpture
koje svim putnicima ukazuju kako ulaze u Vukovar – mjesto posebnoga domovinskog
pijeteta. Izrađene su po idejnom rješenju dizajnera Borisa Ljubičića. Jedna je na
ulazu u Bogdanovce iz smjera Marinaca. Visoke su 587 cm, a sastoje se od čeličnih
kocaka crvene, bijele i plave boje i velikog slova V te simbola križa. Slovo V
izabrano je jer je to početno slovo imena Vukovara, a hrvatski su branitelji
tijekom Domovinskog rata isticali znak V za pobjedu zatvorenom šakom, kažiprstom i
srednjim prstom. Križ simbolizira kršćansku vjeru, a kvadrati u bojama hrvatske
trobojnice predstavljaju hrvatski povijesni grb. Sve zajedno konstruktivno je
povezano nosivom konstrukcijom u obliku slova H i osvijetljeno podnim reflektorima.
[15]

Dana 17. studenoga 2022. godine otkriven je spomenik Kati Šoljić (1922. – 2008.) i
njezinim sinovima Niki, Ivi, Miji i Mati koji su poginuli u obrani Vukovara 1991.
godine.[16]

Stanovništvo
Grad Vukovar: Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2021.
broj stanovnika
8162
9453
10234
11205
11557
12149
12116
12738
18994
20616
25763
38830
41959
46735
31670
27683
23175
1857. 1869. 1880. 1890. 1900. 1910. 1921. 1931. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.
2001. 2011. 2021.
Napomena: Nastao iz stare općine Vukovar. Do 1961. dio podataka sadržan je u općini
Borovo, a do 1981. u općini Trpinja. U 1991. povećan pripajanjem dijelova područja
općina Trpinja i Borovo. U 2001. povećan pripajanjem dijela općine Tompojevci.
Izvori: Publikacije Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske
Naselje Vukovar: Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2021.
broj stanovnika
7070
8050
8741
9494
9719
10359
10242
10862
17223
18705
23740
36813
39898
44639
30126
26468
22255
1857. 1869. 1880. 1890. 1900. 1910. 1921. 1931. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.
2001. 2011. 2021.
Napomena: U 1991. povećano pripajanjem dijelova područja naselja Bršadin i Trpinja,
općina Trpinja, naselja Lipovača i naselja Borovo, općina Borovo. Do 1961. dio
podataka sadržan je u naseljima Borovo i Lipovača, a do 1981. u naseljima Bršadin i
Trpinja. Izvori: Publikacije Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske

Grad Vukovar, po popisu 2021. godine, ima 23 175 stanovnika, te je drugi grad po
veličini u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

Stanovništvo po gradskim naseljima:

Vukovar: 22.255
Sotin: 597
Lipovača: 323
Grabovo: –
Po narodnosti, većina stanovnika su Hrvati (63,02 %), slijede ih Srbi (29,73 %),
Rusini (1,39 %) i Mađari (0,95 %).[17] Od ostalih nacionalnih manjina u Vukovaru
još ima Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Slovaka, Crnogoraca, Albanaca i inih.

U gradu Vukovaru u prošlosti su Hrvati kontinuirano bili najbrojnija etnička

skupina, čineći ponekad relativnu, a ponekad apsolutnu većinu. Vukovar je bio
primjerom etničke i vjerske raznolikosti.

Narodnosni sastav stanovništva Vukovara kroz godine:[18]

Godina Ukupno Hrvati Srbi Nijemci Mađari Ostali
2021. 23.175 14.605 63,02 % 6890 29,73 % 45 0,19 % 220
0,95 % 66 0,28 %
2011. 27.683 15.881 57,37 % 9654 34,87 % 58 0,21 % 347
1,25 % 1743 6,3 %
2001. 31.670 18.199 57,5 % 10.412 32,9 % 58 0,2 % 387
1,2 % 2614 8,3 %
1990. 44.639 21.065 47,2 % 14.425 32,3 % 94 0,2 % 694
1,5 % 8361 18,8 %
1971. 30.222 14.694 48,6 % 9132 30,2 % 60 0,2 % 835 2,8 %
5501 18,2 %
1948. 17.223 10.943 63,5 % 4390 25,5 % 54 0,3 % 913 5,3 %
923 5,3 %
1931. 10.242 5048 49,6 % 1702 16,6 % 2670 26,1 % 571 5,6 %
215 2,0 %
1910. 10.359 4092 39,5 % 1628 15,7 % 3503 33,8 % 954 9,2 %
183 1,8 %
Etniciteti vukovarskog kraja kroz povijest

Samostan s crkvom svetog Filipa i Jakova na brijegu Šlezija, mjestu nekadašnje

Vukovarske utvrde "Vukovo" iz kojeg se kroz stoljeća razvijala jezgra grada.
U kretanju narodnosnoga sastava stanovništva grada Vukovara u 20. stoljeću razvidna
je stalna hrvatska većina. Najveće promjene dogodile su se u gotovo potpunu
nestajanju Nijemaca i povećanju broja srpskoga stanovništva. U rubrici ostali 1990.
godine najveći postotak imaju tzv. Jugoslaveni 9,5 %, slijede Rusini s 2,7 % itd.
Vukovar je kroz stoljeća bio interkulturalan grad, što definiramo kao oblik
suživota koji opisuje interakciju više različitih kultura na jednom mjestu. Mjesto
u koje su ljudi tradicionalno dolazili sa svih strana što je Vukovar kroz stoljeća
učinilo mjestom bogatstva različitih kultura, tradicija, vjera o čemu ponajbolje
svjedoči jezik. U osnovi vukovarskog govora svakako najveći utjecaj ima hrvatski
književni jezik no lokalni govor obiluje turcizmima, hungarizmima te germanizmima
koje su se kroz stoljeća integrirale u govor vukovarskog kraja gdje lokalci
naviknuti na vukovarsku jezičku mješavinu od svog rođenja u svakodnevnom govoru
koriste mješavinu hrvatskih narječja – ijekavica, ikavica i ekavica i sl. što se
smatra sasvim uobičajenim i karakterističnim za Vukovar. Razvoju mjesta s
višenacionalnim sastavom stanovništva ponajviše se pripisuje zemljopisnom položaju
Vukovara. Grad Vukovar zbog svog povoljnog položaja, bio je podložan društevno-
političkim utjecajima koji su uvjetovali promjenu sastava stanovništva grada.

Dio pročelja dvorca Eltz, Crkva svetog Roka i dvorske kurije u sklopu dvorskog
kompleksa.
Hrvati
Naseljavanje Hrvata u Podunavlju na današnjemu vukovarskom području uslijedilo je
krajem 6. i početkom 7. stoljeća, kada su Hrvati došli i na ostala hrvatska
područja. 13-stoljetna naseljenost Hrvata dopušta da o njima govorimo kao o
starosjediocima na ovom području. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara u 10. i 11.
stoljeću već su svi hrvatski krajevi od Drave i Dunava na sjeveru do Jadranskoga
mora na jugu ujedinjeni u jedinstvenom Hrvatskom Kraljevstvu. Hrvatsko stanovništvo
na vukovarskom području pretrpjelo je najveće gubitke za vrijeme turske okupacije
(od 1526. do 1687. godine), ali se uspjelo održati.

Srbi

Mauzolej obitelji Paunović u Vukovaru.

Prvo naseljavanje stanovnika pravoslavne vjere na vukovarskom području uslijedilo
je u 16. stoljeću. Pravoslavni Vlasi, kao pomoćne turske čete (martolozi)
naseljavaju se u manjim skupinama. Poslije oslobođenja od turske vlasti krajem 17.
i početkom 18. stoljeća nekoliko stotina srpskih obitelji naseljava se u opustjelim
selima i nešto u Vukovaru. Tada je nastala srpska enklava od desetak sela na
vukovarskom području i održala se kao relativno zatvorena cjelina. U novijem
razdoblju plansko naseljavanje Srba u Vukovar uslijedilo je za vrijeme postojanja
jugoslavenskih država dijeljenjem obradivih površina i zapošljavanjem. Najveći
priljev Srba u Vukovaru uslijedio je poslije 1945. godine i odlaska Nijemaca.

Nijemci
Austrijski carevi poticali su naseljavanje novih stanovnika na opustjela područja
poslije turske vladavine, da bi dobili radnu snagu. Već početkom 18. stoljeća u
Novom Vukovaru naselili su se njemački obrtnici. Tijekom 18. i 19. stoljeća
naseljava se znatniji broj Nijemaca na vukovarskom području. Mnogi koji su se
ranije naselili u Bačkoj sada prelaze Dunav, jer se oko Vukovara mogla dobiti
povoljna zemlja. Tako u nekim selima kao npr. Sotinu Nijemci čine polovicu
stanovništva. Tijekom i krajem Drugoga svjetskoga rata 1944./45. godine i Nijemci
teško stradavaju i u Vukovaru ih ostaje neznatan broj.[18]

Židovi

Sinagoga u Vukovaru, izgrađena 1889., srušena 1958.

Nakon pobjede nad Turcima pod Bečom i povlačenja Osmanlija sa zapadnih granica,
Turci 1687. napuštaju Vukovar smatra se da su Židovi počeli naseljavati ovo
područje odmah po odlasku Turaka učestvujući u snabdjevanju austrijske carske
vojske kao "putujući trgovci".Prvi Židovi dolaze na područje Srijema u gradove Šid
i Vukovar. Kako je Vukovar bio direktno pod Komorskom upravom, u njemu se nisu
sprovodile odluke Ugarskog sabora o zabrani naseljavanja Židova. U periodu od 1838.
do 1846. godine broj Židova se udvostručio u Vukovaru. Kao godina osnivanja
židovske općine u Vukovaru navodi se i 1815. Do izgradnje prve sinagoge 1845.
Razvojem grada u drugoj polivici 19. stoljeća razvija se i trgovina a uz nju i
bankarstvo. Prve banke osnivaju Židovi. Velika Vukovarska sinagoga izgrađena je
1889. Broj Židova nastavlja kontinuirano rasti na području Srijema i Vukovara. Od
kraja Prvog svjetskog rata osnivaju se mnoga društva, Židovsko djevojačko društvo
Morija i Židovsko omladinsko društvo pri židovskoj općini Vukovar. Prije 1920.
osnovan je Židovski omladinski Ferijalni klub. Za vrijeme Drugog svjetskog rata
Židovi na području novoproglašene Nezavisne Države Hrvatske doživljavaju teške
trenutke. Progone donošenjem novih rasnih zakona, otimanje imovine, hapšenja
najuglednijih članova židovske zajednice i obvezno nošenje žute zvijezde.

U kolovozu 1942. svi vukovarski Židovi, njih 300 u jednom danu sakupljeni su i
deportirani u logore Logor Đakovo, Koncentracijski logor Jasenovac te Auschwitz.
Velika vukovarska sinagoga, devastirana za vrijeme NDH, u konačnici porušena je
1958. godine u vrijeme komunističke vlasti.

Popis stanovništva 1991.

Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Hrvatskoj 1991.: Vukovar
Prijeratna općina Vukovar:

površina: 606 km2

broj stanovnika: 84.189
broj naseljenih mjesta: 29
Nacionalni sastav po naseljenim mjestima, 1991.
Apsolutna etnička većina:

██ Hrvati (14)

██ Srbi (10)

██ Rusini (2)

Relativna etnička većina:

██ Hrvati (2)

██ Mađari (1)

Ustroj i uprava

Glavni trg u gradu, Trg Republike Hrvatske na ušću rijeke Vuke u Dunav. Na slici:
Hotel Dunav, Stari vodotoranj i zgrada Poglavarstva Grada Vukovara
Naselja u sastavu Grada Vukovara
Općina Vukovar osim samoga naselja Vukovar obuhvaća 3 naselja u sastavu grada. To
su:

Sotin
Lipovača
Grabovo (u sklopu kojeg se nalaze naselja Jakobovac i Ovčara)
Gradske četvrti i mjesni odbori u Gradu Vukovaru
Gradske četvrti su:

Trpinjska cesta
Borovo Naselje
Mitnica
Petrova gora
Sajmište
Supoderica
Lužac
Budžak
Priljevo
Olajnica
Centar (stara gradska jezgra)
Mjesni odbori su:[19]

Mitnica , Trg žrtava Ovčare 5a

Sajmište, Islandska 27
Centar, Kardinala Alojzija Stepinca 45
Borovo Naselje, Domovinskog rata 1
Trokut, Vinkovačka 57
Trpinjska cesta, Trpinjska cesta 84
Lužac, Matice hrvatske 53
Sotin, Franje Tuđmana 20
Lipovača, Sv. Ane 30
Uprava
Upravna tijela Grada Vukovara su: Gradonačelnik i Gradsko vijeće.

Palača Pravde.
Vukovarski gradonačelnik je Ivan Penava (DP). Gradonačelnik je nositelj izvršne
vlasti i zastupa Grad Vukovar. Gradonačelnik se bira na neposrednim izborima na
vrijeme od četiri godine, sukladno zakonu o lokalnim izborima. Gradonačelnik ima
dva zamjenika koji se biraju zajedno i istodobno s gradonačelnikom. U Gradu
Vukovaru zbog odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kojom se
srpskoj nacionalnoj manjini priznaje pravo na zastupljenost, jedan zamjenik
gradonačelnika bira se od pripadnika srpske nacionalne manjine.[20]

Gradsko Vijeće grada Vukovara sačinjavaju predsjednik, potpredsjednik i devetnaest

vijećnika. Ono obavlja dužnosti sukladno Statutu Grada Vukovara.

Palača Županije Srijemske, danas sjedište Vukovarsko-srijemske županije.

Stranka Broj zastupnika
DP 5
HDZ 5
HS 4
SDSS 2
DSS 1
HNS 1
Nezavisna lista Željko Sabo 1
Izvor:[21] vukovar.hr[22]