Epistemologijski postav informacijske znanosti

MIROSLAV TUMAN*

1. Uvod
Do pojave informacijske znanosti 1960-ih, dolo je prije nego to su bile
definirane njezine epistemoloke postavke. Zato je to podruje bilo na samom
poetku neistraeno i odreeno nekim nejasnim pozadinskim znanjem, samo-
razumljivim pretpostavkama koje su imale svoje ishodite uglavnom na ope
prihvaenoj dogmi kako su obavijesti nune za razvoj, i kako su imbenik znan-
stvenog, gospodarskog i drutvenog razvoja.
Epistemologija informacijske znanosti ni onda a ni danas nije predmetom
istraivanja velikog broja autora, i vjerojatno zato epistemoloki problemi nisu
sustavno izlagani1. Zato je potrebno upozoriti na nekoliko kljunih postavki,
koje su istraivane u ranijim radovima2, kako bi se mogle bolje razumjeti ras-
prave objedinjene u knjizi Prikazalite znanja (M. Tuman, 2004). Potrebno
je ponoviti osnovne teze o nunosti informatizacije kao posljedici instrumenta-
lizacije simbolike djelatnosti; o kulturnim i tehnolokim odrednicama razvoja
obavijesti, te o strukturiranju znanja kao izravnoj posljedici razvoja simbolikih
funkcija (spoznajne, komunikacijske, informacijske i funkcije pamenja). Sve je
to potrebno radi razumijevanja tekstova to slijede.

*
Miroslav Tuman, redovni profesor na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
E-mail: mtudman@ffzg.hr
1
Epistemologija informacijske znanosti, koja bi trebala prouavati porijeklo, mogunosti i granice obavijesti
(te odnos izmeu znanja i obavijesti), nije postojala 1960-ih, i tek se 1970-ih i 1980-ih javljalju zagovornici
potrebe njezina zasnivanja. Tekstovi R. Capurra (1985) ili J. Froehlicha (1988) bili su u to vrijeme prava rijet-
kost. S druge pak strane, i unutar kognitivne znanosti tih je godina pred teoretike umjetne inteligencije i baza
znanja postavljen niz praktinih problema koje nije bilo mogue rijeiti bez novih epistemolokih interpreta-
cija i znanja i obavijesti. Uvid u te nove pristupe mogli su se nai u radovima Z. W. Pylyshyn, W. Demopou-
los (1986), T. Winograd, F. Flores (1986).
2
Vidi: M. Tuman 1983, 1986, 1990.

102
 M. Tuman, Epistemologijski postav ...

2. Podatak: forma neposrednog iskustva

Poli smo od postavke (M. Tuman, 1986) da je razvoj novih informacijskih
tehnologija u dvadesetom stoljeu (poput radija, filma, televizije, kompjutora,
telekomunikacija, itd., te svih moguih kombinacija izmeu ovih i drugih
medija i tehnologija), imao za posljedicu instrumentalizaciju simbolike
djelatnosti to je u potpunosti promijenilo strukturu i organizaciju simbolikih
proizvoda. Meutim, to je imalo za posljedicu i mnogo fundamentalniju
promjenu koja je zadesila ovjeka: priroda ljudskog iskustva iz temelja se
izmijenila.
S instrumentalizacijom simbolike djelatnosti ovjek je, po svemu sudei,
nepovratno izgubio pravo i mogunost na prirodno iskustvo: na neposredno
iskustvo. Rijei vie ne imenuju stvari neposredno. ovjek se ne moe vie iz-
ravno suoiti s realnou, ne moe joj se, tako rei, postaviti licem u lice. to
vie napreduje ovjekova simbolika djelatnost izgleda da se razmjerno tome
gubi fizika realnost3.
Kako se ovjek rijetko i sve tee izravno moe suoiti s fizikom realnou
izvor znanja nije vie neposredno iskustvo: zor i osjetilna spoznaja ili pak ra-
zum i razumska refleksija o neposrednom iskustvu. Stvarnost nije vie fizika
stvarnost koja se moe iskusiti neposredno: s prodorom u makro i mikro svijet
ovjek je iskusio da je i neposrednost predmeta ... ve /je/ posredovana znan-
stvenim umom ili proraunom to osigurava izvjesnost iskustva4. S razvojem
simbolike djelatnosti iskustvo ovjeka postaje posredno: osjetilno iskustvo je
neadekvatno u makro i mikro svjetovima; ovi se svjetovi mogu dohvatiti i isku-
siti samo posredno putem podataka koji se oitavaju instrumentima. Tako se
podaci u nizu proizvodnih, ali i drutvenih djelatnosti javljaju kao supstitucija
za neposredno iskustvo, odnosno kao izvor i forma neposrednog iskustva.
Umjesto neposrednog iskustva ovjek je suoen s podacima. Podaci postaju
glavni izvor znanja ne samo o prirodnoj ve i o drutvenoj stvarnosti: ovjek se
naao u nizu posredovanih drutvenih odnosa (od ekonomskih i politikih do
osobnih i kulturnih) koje nikada neposredno ne moe iskusiti, a koje jedino pu-
tem podataka moe oitati i jedino posredstvom podataka (ili kao podatak)
moe participirati u njima.
Izgubivi neposrednost predmeta ovjek je izgubio i izravan put do injeni-
ca: jednako kao i stvari i injenice je mogue izvesti iz podataka tek neizravno.
Svijet je odreen podacima, a time je ovjek izgubio i neposrednost svijeta pa
svijet ne predstavlja trajnu danost koju valja interpretirati, nego prvu mreu in-

3
E. Cassirer, 1978, str. 42-43.
4
D. Pejovi, bez godine, str. 64.

103
Odabrana poglavlja iz organizacije znanja

formacija5. Podaci nisu vie supstitut stvarnosti, ve orue pristupa i komuni-

kacije; podatke ne determinira stvarnost, ve simboliki sustav i simbolika
djelatnost.
Zato podaci ne stoje namjesto stvarnosti, ve na mjestu stvarnosti, jer oni
nisu slika stvarnosti, ve samo mjesto fiksiranja i uvanja stvarnosti. Kao proiz-
vod konceptualizacije i komunikacije podaci su oblik kojim se sama stvarnost
istodobno i zamilja i posreduje. Kao izvor spoznaje podaci su meta-znanje; oni
su miljenju zadani dvojako: i kao stvarnost i kao prolo znanje, to u razmjeni,
transferu, zahtijeva njihovo dvojako vrednovanje i promiljanje.
Ta dvostruka priroda podataka zahtijeva nova tumaenja, ne samo prirode i
porijekla znanja, njegova smisla i znaenja ve i interpretaciju socijalne
egzistencije znanja kao stvarnosti. Jer ako znanje nije vie samo prikaz
stvarnosti ve nain uvanja i fiksiranja stvarnosti, kljuno je pitanje kako ta
stvarnost egzistira u formi strukturiranog i organiziranog znanja? Posebno je
pitanje, imaju li podaci i obavijesti svoju povijest i razvoj?

3. Razvoj informacijskog fenomena

Do odgovora na pitanje o izvoru i porijeklu informacija mogli bismo posre-
dno doi kada bismo znali neto vie o povijesti i razvoju obavijesti, odnosno
kada bismo znali odgovore na pitanja: razvija li se informacijska pojava u ko-
munikacijskom procesu? Postoji li unutarnji razvoj obavijesti u informacijskom
sustavu?
Na ova pitanja u teoriji informacijske znanosti niz godina nije postojao
odgovor jer teoretici informacijske znanosti samoj obavijesti nisu pristupali kao
povijesnoj pojavi. Naime, vjerovalo se da informacije uope nemaju svoju vla-
stitu povijest, da se one ne razvijaju, nego naprosto usvajaju u informacijskom
procesu i to tako to korisnik dolazi do obavijesti kroz izravnu komunikaciju
ili pak pretraivanjem podataka u informacijskom sustavu. Tako se teorijski
problem razvoja obavijesti sveo na problem usvajanja nepoznatih znanja i na
problem dostupnosti podataka i publikacija. To je bilo najrasprostranjenije
shvaanje na kojem su se zasnivale i gradile teorije o pretraivanju obavijesti i
organizaciji informacijskih sustava.
Teorijska i praktina neodrivost teze da informacije nemaju povijest oita je
za svaku ozbiljniju znanstvenu analizu. Ali injenica je da, unato tome to ve-
ina autora zagovara ideju da su obavijesti presudne za razvoj, nije postojala i
teorija o razvoju same obavijesti. U najboljem sluaju, vjerovalo se da ako je in-
formacija nedostupna dislociranom korisniku, onda je zadaa informacijskog

5
P. Francastel, 1974, str. 96.

104
 M. Tuman, Epistemologijski postav ...

procesa da bude posrednikom izmeu izvora i mogueg odredita. Ova teza

omoguava prikaz uloga i zadaa informacijskih sustava i komunikacijskih
mrea, ali samo na razini opisa pojedinih sustava, a ne i na teorijskoj razini
kao tumaenje razvoja jedne drutvene injenice poput obavijesti.
Ono to, ini se, nije bilo sporno u postavkama informacijske znanosti jest to
da se pojava i razvoj informacijske djelatnosti povezuje s: a) razmjenom znanja,
b) komunikacijskim medijima te c) metodama i tehnikama procesiranja zna-
nja (tj. obradom podataka). Ono to je bilo sporno u tim teorijama je njihova
parcijalnost i nekonzistentnost unato (fragmentarnoj) istinitosti njihovih teza;
odnosno, izostalo je tumaenje povijesnog razvoja informacijskih funkcija i in-
formacijskog fenomena jer nisu istraene relacije izmeu znanja, komunikacij-
skih medija i informacijskih procedura.
O ovim problemima raspravljali smo na drugom mjestu6; zato emo sada po-
noviti samo osnovne teze bez njihova izvoenja.
Teorije o obavijesti kao /ne/dostupnom znanju grade se na dvije grupe argu-
menata kojima se ipak informacija dovodi u vezu s rastom i razvojem. Prema
prvoj grupi argumenata informacijska djelatnost nastaje i razvija se kao poslje-
dica eksponencijalnog rasta znanja i (znanstvenih) publikacija (D. de S. Price,
A. I. Mihajlov); izmeu informacije i znanja postoji i ne postoji razlika, odno-
sno znanje je struktura pojmova povezanih njihovim relacijama, a informacija
je mali dio takve strukture7 (pa se struktura znanja mijenja u novu modificiranu
strukturu kad joj se pridoda neka informacija).
Prema drugoj grupi argumenata, razvoj informacija se poistovjeuje s razvo-
jem komunikacijskog medija. Tako, na primjer, i V. M. Rozin tvrdi da razvoj
informacija moemo podijeliti u tri etape, i da treba razlikovati tri tipa informa-
cija: usmenu, knjinu i strojnu, tj. U ezoterinim kulturama vladala je usmena
tradicija i predaja znanja. /../ s razvojem pismene tradicije i pismene predaje
znanja ... formira se novi tip informacije 'knjini'. /.../ Trea etapa poinje s
razvojem kompjutorske tehnike, automatizacije intelektualnih procedura, raz-
vojem novih sredstava veza i obrade informacija8.
Nasuprot ovim i slinim tezama pristupili smo istraivanju i tumaenju zna-
nja kao simbolikog proizvoda koji je podloan povijesnim promjenama i raz-
voju; da su te promjene zavisne o meusobnim relacijama funkcija to odreuju
znanje, kao i o nainima organizacije i mogunostima pretvorbe znanja.

6
Vidi posebno M. Tuman (1987, 1986); iz navedenih tekstova preuzete su i teze i njihove formulacije koje
se odnose na epistemologijsko tumaenje razmjene znanja.
7
B. C. Brookes, 1980. str. 131.
8
V. M. Rozin, 1986, str. 89.

105
Odabrana poglavlja iz organizacije znanja

Znanje, kao simboliki proizvod, odreuju slijedee funkcije: spoznajna, ko-

munikacijska, informacijska i funkcija pamenja. Spoznajna funkcija pretpo-
stavlja djelatnost imenovanja i poimanja predmeta; komunikacijska funkcija
pretpostavlja djelatnost prikaza, diseminacije i distribucije zapisa; informacijska
funkcija djelatnost pretraivanja i organizacije zapisa, a funkcija pamenja dje-
latnost pohranjivanja, akumulacije i zatite zapisa. Znanje se kao simboliki
proizvod razvija kao cjelina, a pojedine funkcije to konstituiraju znanje (spo-
znajna, komunikacijska, informacijska i funkcija pamenja) neraskidivo su
uzajamno povezane.
Meufunkcionalne veze i odnosi tih funkcija nisu konstantni, nevani i zane-
marivi sa stajalita organizacije znanja jer upravo mijenjanje meufunkcional-
nih veza, a to znai mijenjanje funkcionalne organizacije (usmenog, pisanog,
strojnog) znanja osnovna je znaajka i sadraj razvoja informacijskih procesa.
Zato zagovaramo tezu: struktura i organizacija znanja stalno se mijenja i razvija,
i to ne samo sa stajalita novih spoznaja ve i pod utjecajem komunikacijskih
sustava, informacijskih metoda te tehnika pohranjivanja i akumulacije zapisa.
Te promjene i razvoj uvjetovane su nastankom, razvojem i meu/odnosima po-
jedinih funkcija to konstituiraju znanje kao proizvod simbolike djelatnosti9.

4. Instrumentalizacija simbolike djelatnosti

Miljenje je primarni proces i stvaralac znanja, a spoznaju, komunikaciju,
pamenje i informacijsku funkciju prepoznajemo kao temeljne sastavnice mi-
ljenja. Znanje strukturiraju funkcije koje sudjeluju u procesu njegova stvaranja
bilo na socijalnom bilo na individualnom planu.
Za rast i razvoj znanja presudna je instrumentalizacija simbolike djelatnosti.
Naime, primjena orua i strojeva u simbolikoj djelatnosti radikalno je izmije-
nila oblik i strukturu znanja, i to zato jer instrumenti imaju (ili mogu imati)
svoju primjenu u simbolikom procesu na nekom od slijedea etiri mjesta:
a) u procesu spoznaje, kao medijatori izmeu spoznajnog subjekta i stvari koja
se spoznaje;
b) u komunikacijskom procesu, kao sredstvo (stroj) za organizaciju, multiplika-
ciju i distribuciju zapisa;
c) u informacijskom procesu, kao sredstvo za pretraivanje, generiranje ili reor-
ganizaciju pohranjenih podataka;

9
U ontolokom smislu te funkcije ne nastaju i ne razvijaju se; zato pod nastankom i razvojem spoznajne,
komunikacijske i informacijske funkcije mislimo na instrumentalizaciju tih funkcija kroz povijest.

106
 M. Tuman, Epistemologijski postav ...

d) u procesu pamenja, tj. u dokumentacijskom procesu, kao sredstvo za pohra-

njivanje, akumulaciju, uvanje i zatitu simbolikih proizvoda radi njihovog
ponovnog koritenja.
U dvadesetom stoljeu svjedoci smo radikalnih promjena i primjena instru-
menata u spoznajnom procesu i razmjeni znanja; ee smo svjesni instrumen-
talizacije samo pojedinih simbolikih funkcija (bilo spoznajne, komunikacijske,
informacijske ili funkcije pamenja) ali najee nismo svjesni da se radi o in-
strumentalizaciji simbolike djelatnosti u cijelosti. Radikalne su promjene i na-
ih spoznajnih mogunosti, ali i strategija organizacije i razmjene znanja.
Posljedica instrumentalizacije simbolike djelatnosti jest ta da se znanje stal-
no mijenja po svojoj strukturi i organizaciji. Meutim, jo nije napisana povijest
i tipologija znanja sa stajalita instrumentalizacije funkcija to konstituiraju
znanje. Postoji mnotvo tekstova o primjeni i vanosti opreme i tehnika u istra-
ivakim procesima, kao i na planu distribucije i transmisije znanja, te na planu
pohranjivanja, uvanja i pretraivanja znanja; ali sintetski pregledi koji bi se
bavili prvenstveno razvojem formi i prikaza znanja tek trebaju biti napisani.
Tako se redovito povijest znanosti pie prvenstveno sa stajalita razvoja ide-
ja i teorijskih koncepcija, a ne i sa stajalita npr. organizacije i razmjene znanja
(tj. obino se ne vrednuje utjecaj organizacije raspoloivog znanja na razvoj
znanstvene djelatnosti), ili sa stajalita utjecaja dostupnosti i raspoloivosti po-
stojeih znanja na razvoj novih ideja i spoznaja.

5. Kulturne odrednice organizacije znanja

U informacijskoj znanosti dominiraju istraivanja o tehnikim i tehnolokim
odrednicama razmjene znanja. Na je interes bio usmjeren i na kulturne pretpo-
stavke razmjene znanja, tj. na istraivanje kulturolokih, ontolokih i epistemo-
lokih zasada organiziranja znanja u pojedinim drutvima. Tada se tim proble-
mima nije bavila epistemologija informacijske znanosti. Zato smo sami morali
istraiti koje su kulturne odrednice i sastavnice presudne za razumijevanje or-
ganizacije znanja.
Poli smo od teze da je za razumijevanje organizacije i razmjene znanja pre-
sudna spoznaja, tj. miljenje. Meutim, i samo je miljenje determinirano, i to i
tehnologijom i kulturom. Tehnologija, odnosno primjena instrumenata stro-
jeva i orua, presudna je za organizaciju znanja jer je mogua instrumentaliza-
cija bilo koje funkcije miljenja: spoznajne, komunikacijske, informacijske i
funkcije pamenja. Kultura pak implicira ono fundamentalno pozadinsko zna-
nje (J. Habermas, 1986) koje odreuje poloaj miljenja u/o svijetu. Zato kul-
turu i tehnologiju prepoznajemo kao dvije temeljne odrednice to strukturiraju
znanje i proces informatizacije.

107
Odabrana poglavlja iz organizacije znanja

Tako smo doli do modela za analizu organizacije znanja u razliitim kultu-

rama. Kao osnovne sastavnice presudne za organizaciju znanja prepoznali smo
spoznajnu, komunikacijsku, informacijsku funkciju i funkciju pamenja.
Taj nam je model posluio kao osnovica za analizu kulture kao formativnog
obrasca za razmjenu znanja. Formativni obrasci proizvode razliite tipove zna-
nja ovisno o tome na koji nain kulturne odrednice odreuju mjesto i ulogu sa-
stavnica znanja i njihove funkcionalne veze.
Pokuali smo razumjeti mjesto i ulogu znanja u japanskoj kulturi; pritom se
nismo bavili ni informacijskom politikom, ni razvojem informacijske infra-
strukture, ni njihovim uincima po tehnoloki razvoj Japana (M. Tuman,
1990).
Javno znanje dominantna je forma znanja u zapadnim kulturama, a korpora-
tivno znanje dominantna je forma u japanskoj kulturi. Ove dvije forme znanja
meusobno se razlikuju ne samo po svojoj strukturi ve i po mjestu, ulozi i
funkcijama znanja u japanskom, odnosno zapadnim drutvima.
Za formiranje korporativnog znanja presudne su komunikacijska i spoznajna
funkcija. Analiza kulturnih odrednica komunikacijske i spoznajne funkcije upu-
uje na zakljuak da je njihova dominacija kulturno, a ne tehnoloki, determini-
rana. Ukazali smo na dominaciju komunikacijske funkcije nad informacijskom;
vizualne komunikacije nad verbalnom; slike nad pojmom; personalnih konta-
kata nad nepersonalnom pisanom komunikacijom itd.;
Za formiranje javnog znanja presudna je instrumentalizacija svih funkcija, a
posebno informacijske funkcije. No i ova je forma znanja kulturno i filozofski
uvjetovana jer polazi od pretpostavke o: postojanju objektivnog znanja; auto-
nomnoj egzistenciji objektivnog znanja neovisnoj od spoznajnog subjekta; po-
djeli rada i diferencijaciji socijalnih uloga na emu se i zasniva rast informacij-
ske infrastrukture; egzistenciji javnog znanja kao autonomnog predmeta kojim
se bave te slube, pa se govori o informacijskom tritu, informacijskoj ekono-
miji, informacijskim proizvodima i uslugama itd.
Ovakav sklop kulturno determiniranih funkcija stavio je znanost, tehniku i
tehnologiju u sam epicentar drutvenog razvoja Zapada. Zato su znanost i teh-
nologija u poziciji da modificiraju sve elemente zapadnog drutva i zapadne
kulture prema obrascima znanstvenih i tehnolokih revolucija.
Epicentar drutvenog razvoja u Japanu je i nadalje ostao kulturni kapital
(metafora o modelu ravnotee praznog centra inila nam se vrlo prikladnom da
oznai razliku izmeu japanske i zapadne kulture), a znanost i tehnologija se
premjetaju oko tog praznog centra koji determinira kulturni kapital. Znanost
daje instrumente za akciju, ali ne i njezin sadraj (K. Nishida, 1970). Paradoks
je japanskog puta i to da je, iako ne priznaje informacije kao formu alternativ-

108
 M. Tuman, Epistemologijski postav ...

nog znanja, Japan svjestan da su tehnoloki razvoj i informacijsko drutvo

samo jedan od moguih putova razvoja Japana.
Opis kulturnih odrednica i sastavnica korporativnog i javnog znanja samo je
naznaka jednog mogueg teorijskog pristupa kojem jo nedostaje niz empirij-
skih potvrda; i to kako empirijskih istraivanja ustroja korporativnog znanja,
tako i ralambe veza i odnosa izmeu korporativnog i javnog znanja, odnosno
izmeu japanskog i zapadnih (europskih) drutava.

6. Propitivanje kao zadaa

Do ovih epistemolokih postavki informacijske znanosti doli smo postupno
tijekom godina istraivakog rada, propitujui se za, i traei odgovore na, te-
meljna pitanja o: anatomiji i morfologiji kulturne obavijesti, izvoru i porijeklu
obavijesti, strukturi i genezi informacijskih sustava, vremenitosti znanja, para-
digmi informacijske znanosti10, i sl.
Prikazalite znanja nastavak je istraivanja teorijskih problema informacij-
ske znanosti. Nastavak istraivanja, jer se koriste metode i epistemoloke po-
stavke koje smo istraili i definirali u prethodnim radovima. To je razvidno u
radovima Vremenitost znanja i Prikazalite znanja. Meutim, u ostalim
prilozima teoriji informacijske znanosti zagovara se redefiniranje podruja in-
formacijske znanosti. Osnovna teza u tim radovima jest da se informacijska
znanost mora baviti ne samo obavijestima, ve i pogrenim obavijestima i pro-
tuobavijestima. Zahvaljujui novim formama i strukturama umreenog znanja
i www medija, informacijska znanost ne moe izbjei optereenost svoga po-
druja i neeljenim proizvodima kao to su pogrene obavijesti i protuobavi-
jesti. Teorijsko tumaenje tih novih formi obavijesti, novih u podruju teorije
informacijske znanosti, nametnulo je ispitivanje i integriteta obavijesti ali i no-
vih tipova relevantnosti.
Novina je i uvoenje izvjesnica kao predmeta bavljenja informacijske zna-
nosti. Izvjesnice su vrsta znanja za akciju, za djelovanje i odluivanje. Takva
vrsta obavijesti ovisna je o vremenu. Odreivanje epistemolokih odrednica
izvjesnica pretpostavka je irenja podruja informacijske znanosti i na organiza-
ciju znanja koje nam je potrebno za odluivanje i djelovanje.
Druga grupa radova u knjizi Prikazalite znanja razmatra obavijesti i zna-
nje u socijalnom i povijesnom okruenju. Zato su mijene znanstvenih paradigmi
10
Rezultati ovih istraivanja prikazani su u razliitim radovima. Upozorio bih na najvanije. O anatomiji i
morfologiji kulturne obavijesti i problemima kulturne batine raspravlja se u Strukturi kulturne informacije
(1983); radovi o ishoditima i porijeklu obavijesti, genezi informacijskih sustava, informatizaciji i sociokul-
turnom razvoju, i sl. objedinjeni su u knjizi Obavijest i znanje. Teme vremenitost znanja i prikazalite zna-
nja objavljene su prvi put u Radovima Zavoda za informacijske studije (1990, 1993). Razvoj paradigmi infor-
macijske znanosti prikazan je u Teoriji informacijske znanosti (1986).

109
Odabrana poglavlja iz organizacije znanja

uope, a ne samo paradigme informacijske znanosti predmetom interesa. Te

promjene mogu se zbivati i u formi znanstvenih ratova, to je za teoriju manje
interesantno od tumaenja odnosa izmeu obavijesti i povijesnih dogaaja, ili
obavijesti i povijesnih injenica. Osim ovih tema, posebno se raspravlja o od-
nosu umreenog znanja te povijesnog pamenja i kolektivnog zaborava.
Povod ovim raspravama uvijek su neki konkretni dogaaji (Thomas Kuhn i
teorija znanstvene paradigme, znanstveni rat legalista i revizionista traljave
znanosti, poetak rata u Bosni i Hercegovini, stradanje Vukovara i povijesno
pamenje, itd.). Razlog pak ovim raspravama uvijek je pronalaenje teorijskih
argumenata za tumaenje pojava koje jesu ili bi trebale biti predmetom interesa
informacijske znanosti.

Literatura
Brookes, B. C. The foundations of information science. Part I: Philosophical
aspects, J. Inform. Sci. 2(3-4)125-133(1980).
Capurro, R. Epistemology and Information Science. Stockholm: Royal Institute
of Technology Library, 1985.
Cassirer, Ernst. Ogled o ovjeku. Uvod u filozofiju ljudske kulture. Zagreb:
Naprijed, 1978Froehlich, T. J. Relevance and the relevance of social episte-
mology. u: 44th FID Conference and congress, August 28 September 1,
1988, Participants' edition. Helsinki: FID, 1988, Part 1, str. 19-28.
Francastel, P. Studije iz sociologije umjetnosti. Beograd: Nolit, 1974.
Habermas, Jurgen. Tumaenja uz pojam komunikacijskog djelovanja. Kulturni
radnik 39(5)64-69(1986).
Nishida, Kitaro. Fundamental Problems of Philosophy. Tokyo: Sophia Univer-
sity, 1970.
Pejovi, Danilo. Hermeneutika, znanost i praktina filozofija. Sarajevo: Veselin
Maslea, bez god. (1984).
Pylyshyn, Z. W.; Demopoulos, W. (ed). Meaning and cognitive structure. Nor-
wood, New Jersey: Ablex Publishing Corporation, 1986.
Rozin, V. M. Problema gumanizacii informatiki. u: Materiali Kruglogo
stola: Socialnie i metodologieskie problemi informatiki, viislitelnoj
tehniki i sredstv avtomatizacii. Voprosi filosofii 1986, 11, str. 82-93.
Tkalac, S., Tuman, M. (ur.): Obrada jezika i prikaz znanja. Zavod za informa-
cijske studije, Zagreb, 1993.

110
 M. Tuman, Epistemologijski postav ...

Tuman, Miroslav. Struktura kulturne informacije. Zagreb: Zavod za kulturu

Hrvatske, 1983.
Tuman, Miroslav. Teorija informacijske znanosti. Zagreb: Informator, 1986.
Tuman, Miroslav. M. Informacijska znanost i zatita kulturnih dobara. Kul-
turni radnik 40 (6) 67-84 (1987).
Tuman, Miroslav. Obavijest i znanje. Zagreb: Zavod za informacijske studije,
1990.
Tuman, Miroslav. Prikazalite znanja. Hrvatska sveuilina naklada. Zagreb,
2003.
Winograd, Terry; Fernando Flores. Understanding Computers and Cognition.
Norwood: Ablex Publishing Corporation, 1986.

111