Sergej Jesenjin

U Petrograd je doao 1915. i uao u knjievne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim
motivima u poeziji. Oduevljeno je pozdravio revoluciju. Kasnije se odao boemskom ivotu, oenio se
balerinom Isadorom Duncan, a u jednom petrogradskom hotelu je razrezao lijevu ruku i vlastitom
krvlju napisao pjesmu Do vienja prijatelju, do vienja. Iste nodi poinio je samoubojstvo objesivi
se o cijev centralnog grijanja. Stvorio je pjesnitvo posvedeno selu i prirodi, s mnogo metafora koje
crpi iz seoskog ivota i vjerovanja. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti.
Staljinistika je kritika otro osuivala jesenjtinu, pijanstvo, razbarueni individualizam, kavanska
raspoloenja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan
pjesnikove domovine. Posljednje godine ivota, Jesenjin je u neprestanom stvaralakom zanosu. Ne
mogu ih zaustaviti, to je kao navijeni stroj, govorio je znancima. Prije toga, 1924., na Kavkazu,
takoer je biljeio sve to je godinama gomilao u sebi. Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se
snagom bujice u divnu lirsku pjesmu. Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealistinije ostvarenje, sa
utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio oevidac mnogih dogaaja. Pred smrt
Jesenjin se najvie sjeda ljubavi, koja za njega znai najvedu sredu i udo na svijetu. Njena prolaznost
ga mui, on bi htio vjeno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne procvjeta. Ispovjesti
smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme. Opratajudi se sa ivotom, on u
njima, tonom intimnosti, uzbudljivih osjedanja ,tihih radosti i tuge, izraava najneposrednija
osjedanja. U jesen 1925. pjesniku se teko moglo pomodi: kada se u posljednje vrijeme govorilo,
kae Anatoly Mariengof, Jesenjin pije, rijei su zvuale kao udarci malja i svi su bjeali od
opasnog, mahnitog i izgubljenog ovjeka. Naveer 23. prosinca, Jesenjin po biljekama zeta
Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se, ide u sobu i kupi sve svoje stvari.
Stie u Petrograd 24. prosinca ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajudi poslove.
Bolesno uznemiren, Jesenjin se tih dana osjedao strahovito usamljen. U hotelskoj sobi br.5, koju je
nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve tea, naroito naveer. Kad god bi pred spavanje
otvorio prozor ulijetalo bi jato vrana koje dugo nije mogao istjerati. Njegovo stanje se pogoravalo, i
on je ujutro 27. prosinca, nemajudi tinte kako je sam priao preko dana poznanicima napisao
pjesmu krvlju, iz rasjeenih vena. To su bili stihovi Do vienja, prijatelju, predani naveer mladom
pjesniku V. Erlihu, koji ih zaboravio proitati i zavirio je u njih tek kasnije. Naveer 27. prosinca, u
stanju jake potitenosti, i duevnog nemira, poslije ponodi izmedu nodi 27. i 28. prosinca 1925.,
poinio je trostruko samoubojstvo: presjecenjem vena, vjeanjem i izgaranjem uz cijev parnog
grijanja. Pokopan je u Moskvi 30. prosinca 1925. godine na Vaganjkovskom groblju.

Breza

Crni ovjek

Daleka vesela pesma

Dobro jutro

Do vienja, dragi, do vienja

Haljina modra i plave oi

Ispovijest huligana

Izlazak sunca

Ja umoran jo ne bejah tako

Kurva

Kakva nod

Lide pada

Mijenjajudi rublju za tumane

Majina molitva

Majino pismo

Ne pitaj me o Bosforu vie

Nod

Ne smei se tako

Obmanjivat sebe nedu vie

Osedam

O, glupo srce

Pesnik
Pesma o kerui

Pasji sin

Pjevaj, pjevaj

Pismo eni

Pismo majci

Ruke drage

Svem ivome na ovome svijetu

Sve to ivi oiljak ima

to je prolo nede se vratiti

to sam? Ko sam?

Ti ne voli i ne ali mene

Zelena frizura

ivot vam je

________________________________

Breza

Pod prozorom mojim

Bela brezica je

Ogrnuta snegom

Ko srebrna da je.

Na punim granama

Ledenim po strani,

Razvile se rese

Ko beli erdani.

U tiini stoji

Breza, ko u gaju,

I plamte pahulje

U ognjenom sjaju.

A zora, polako,

Naokolo plovi,

I na strane sipa

Srebrni prah novi

________________________________

Crni ovjek

Dragi moj, dragi moj,

jako sam, jako bolan!

Sam ne znam odakle dolazi ova bol.

Da li to vjetar vije

nad pustim i mrtvim poljem

ili, ko gaj u septembru,

zasipa mozak alkohol.

Glava moja mae uima

ko krilima ptica.

Na vratu joj noge,

sve vie gube mod.

Crni ovjek,

crni, crni.

crni ovjek

na postelju uza me sjeda,

crni ovjek

spavat mi ne da

svu nod.

Crni ovjek prstom

po odvratnoj knjizi vue

i, mrmljajudi nada mnom

kao nad umrlim monah

ita mi ivot

nekoga raspikude,

u dui budedi tjeskobu i strah.

Crni ovjek,

crni, crni!

Sluaj, sluaj

guna on meni

i oi mu sjaju

u knjizi je mnogo najljepih

misli i planova.

Taj je ovjek

ivio u kraju

najogavnijih

hulja i lopova.

U decembru u tom kraju

snijeg je avolski ist

i medave poinju
vesele pree.

Taj ovjek bijae avanturist,

no marke visoke i najrijee.

Bio je divan, usto poeta,

ako ne s velikom,

to s drskom snagom

i jednu je enu

od etrdeset ljeta

zvao djevojurom

i svojom dragom.

Sreda je ree on

okretnost uma i ruke.

Sve nespretne due

ko nesretne su znane.

Nita nije

to mnoge muke

donose kretnje

lane i strane.

U buri, oluji,

sjeni svaki dan,

kada stalno gubi

i kad te nevolje biju,

biti prijazan i nasmijan

najveda je umjetnost od sviju.

Crni ovjee!

Ne ini toga!

da spasava druge

nije ti posao, znaj!

to mi je do ivota

pjesnika propaloga!

Molim te, drugima

itaj i pripovijedaj.

Crni ovjek

uporno u mene gleda,

Na oi mu plava

bljuvotina pala

sigurno eli mi redi

da sam lopua blijeda

koja je drsko i bestidno

nekoga opljakala.

Dragi moj, dragi moj,

jako sam, jako bolan.

Sam ne znam odakle dolazi ova bol.

Da li to vjetar vije

nad pustim i mrtvim poljem

ili, ko gaj u septembru,

zasipa mozak alkohol.

Hladna je nod.

raskrde tiho spava.

Ja, sam na prozoru,

ne ekam gosta draga.

Na bijeloj poljani

vapno se rasipava

i stabla su ko jahai

skupljeni kraj mog praga.

negdje plae

zloguka nodna ptica.

Drvenih jahaa

zvuk kopita rida.

Evo, opet taj crni

na moj naslonja sjeda,

podie cilindar

i bezbrino kaput skida.

Sluaj, sluaj!

hriplje on i u lice me gleda,

glava mu sve nie

i nie pada

ja ne vidjeh jo

nitkova prvog reda

da tako suvino, glupo

od nesanice strada.
Ah, recimo, varam se!

Sano svijetli luna.

to jo treba

u svijetu pjanom od snova?

Moda de debelih butina

tajno dodi ona,

a ti de joj itati

gomilu mranih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!

Zabavna eda.

U njih se uvijek nae

historija srcu znana

kako studentici pritavoj

dugokosa bijeda

o svjetovima govori,

zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,

moda u Kalugi,

a moda u Rjazanu,

ne znam, zaboravih,

ivio je djeak

utokosi,

a oiju plavih

I eto, naraso je,

usto poeta,

ako ne s velikom,

to sa drskom snagom,

i neku je enu

od etrdeset ljeta

zvao djevojurom,

i svojom dragom.

Crni ovjee!

Ti goste prokleti.

Taj glas se odavno

o tebi rodi.

Ja sam lud i bijesan

i palica moja leti

ravno u njuku

i nos da ga zgodi

Mjesec je umro,

kraj okna zora drijema.

Ah, ti nodi!

to si to nodi spetljala?

Ja u cilindru stojim.

nikoga samnom nema,

ja sam

kraj razbitog zrcala.

________________________________
Daleka vesela pesma

Neko pesmu veselo pevui,

Daleko je, daleko od mene.

Ja bih hteo da mu se pridruim,

Al ne daju grudi razbijene.

Uzaludno dua za njom udi,

U grudima trai sline zvuke,

Zato to su i snagu i grudi

Iznurile nevolja i muke.

Odved rano misli mi poledu

Ka snovima zemlje ideala.

Rano poeh da ropdem na sredu

I mislim ta prolost mi je dala.

Rano duom, strasnom, uzavrelom,

Traih sebe u dane sumorne,

Pa ne mogu da pevam veselo,

Nemam snage, grudi su umorne.

________________________________

Dobro jutro

Zadremale zlatne zvezde vene,

Ogledalo vode zadrhtalo,

Prti svetlost na zalive rene

Na horizont rumenilo palo.

Osmehnute bele breze snene,

Rasputenih i svilenih kosa.

ute, ute minue zelene,

Vatrom plamti i srebrna rosa.

A kopriva, narasla uz kude,

Sedef beli neko u nju utro,

Njiudi se pijano apude:

,,Dobro jutro

________________________________

Do vienja, dragi, do vienja

Do vienja, dragi, do vienja.

Ljubav mili u grudima spava.

Nita ovaj rastanak ne mijenja,

Moda novi susret obedava.

Do vienja mili, bez ruke i bez slova

neka ti tuga obrve ne povije.

Umrijeti nije nita novog

niti ivjeti nita novije.

________________________________

Haljina modra i plave oi

Haljina modra i plave oi.

Lagao sam dragoj jedne nodi.

Draga pitala:Medava vije?

Spremit du postelju, ped se grije.

Odgovorih dragoj:Netko sa visine

cvjetovima bijelim pokriva daljine.

Postelju spremi ped se grije,

bez tebe u srcu medava vije.

________________________________

Ispovijest huligana
Svi pjevati ne mogu,

nije svakom dano da pada

ko jabuka do tuih nogu.

Ovo je najveda ispovijest

kojom se mangup ispovijeda sada.

Ja namjerno idem nepoeljan,

s glavom ko petrolejska lampa nad ramenom,

vaih dua tu bezlisnu jesen

volim u mraku obasjat plamenom.

Volim kada u me leti s bukom

kamenje psovki, ko grad bure ljute,

ja onda samo vrde stisnem rukom

drhtavi mjehur kose uzdignute.

Tako je lijepo tad se prisjedati

zaraslog jezera, muklog uma jova,

to negdje ive moj otac i mati

kojima nije do mojih stihova,

kojima drag sam ko sjeme u polju,

ko kiica od koje njive zazelene,

oni bi vilama doli da vas kolju

za svaki povik, kad psujete mene.

Bijedni, bijedni seljaci!

Sigurno jo ste postali runiji,

jo se bojite boga i grijesi vas plae.

O, kad biste znali

da je najbolji pjesnik u Rusiji -

dijete vae!

Zar niste u srcu za ivot njegov zebli,

kad je noge kvasio preko jesenjih mlaka?

On sad u cilindru ide,

u cipelama od laka.

Al ivi u njemu jo onaj pravi

seoski nestako nekadanji.

S mesnike firme svakoj kravi

izdaleka on se klanja.

Kada na trgu sretne koijae,

osjetiv vonj ubra rodnih njiva, on je u stanju

da nosi rep svake kobile nae

kao lep haljine na vjenanju.

Ja volim rodni kraj,

ja rodni kraj volim istinski!

Iako je u njemu tuge ko re na ivi.

Drage su mi musave njuke svinjske

i u tiini nodnoj aba glasovi ivi.

Njeno sam bolestan od uspomena djetinjstva,

aprilskih veeri sanjam maglen veo.

Ko da bi unuo da se ogrije,

na klen je uz veernji oganj sjeo.

O, koliko sam jaja iz gnijezda vranama

pokrao s njega, verud se uz grane!

Je l isti i sad, sa zelenim granama?

Je l mu kora vrsta ko u one dane?

A ti dragi

vjerni psu areni?!

Od starosti si postao sipljiv i slijep,

ne duted vie gdje je staja, a gdje prag,

tumara dvoritem vukud sputen rep.

O, kako su mi draga vragolanstva sva

kad smo, materi zdipiv komad hljeba u kudi,

zagrizali ga zajedno nas dva,

ni za mrvu jedan drugoga prikradujudi.

A ja sam isti.

Srcem jo sam isti.

Cvatu u licu oi, ko razliak u rai.

Prostirud stihova rogoz pozladeni,

htio bih da vam svu njenost iskaem.

Laku nod!

Svima laku nod!

Odzvonila je travom sutonjeg sjaja kosa

Plavi sjaj, sjaj tako plav!

U tu plavet ni mrijeti nije ao.

Pa ta, ako izgledam kao cinik sav

koji je o tur fenjer prikopao!

Stari, dobri Pegaze umorni,

Ta to de meni taj tvoj njeni kas?

Ja sam doao, ko majstor surovi,

da takore opjevam i diem im glas.

Glava moja, kao august,

prelijeva se bujnih kosa vinom.

Ja bih htio biti jedro uto

u onoj zemlji, u koju plovimo.

________________________________
Izlazak sunca

Rujnom zorom se raarilo

Plavetnilo neba tamno,

Prostore je sve ozarilo

Od buktanja zlato plamno.

U nebesa sunce plovi

I zraci mu poar ine.

Odraeni od njih, novi

Rasuli se u daljine.

Ved po zemlji poigrava

Jarkih zraka zlatno kolo

I nebeska kapa plava

Prostrla se naokolo.
________________________________

Ja umoran jo ne bejah tako

Ja umoran jo ne bejah tako.

Kroz mraz suri i sluz ovu belu

Rjazansko ja vidim nebo lako,

Prolost svoju raskalanu, celu.

Mnoge ene ljubile su mene,

Pa ne ljubih ni ja samo jednu.

Moda zato sve su sile snene

Navikle me na to vino medno?

O, vi, pjane i beskrajne nodi.

Pune pira i tua do krvi!

Moda zato oko moje toi

Ko iz trulog lida truli crvi?

No u lee ne boli me, eno,

Ne raduje ni pobeda laka.

Onih vlasi zladano se seno

Pretvorilo u cvet crnog maka.

Pretvara se u pepeo slani,

Mulj jeseni jedva se jo zlati.

Ne alim vas, o, prokleti dani,

Nita nedu ni da mi se vrati.

Bez cilja, nekad, muih svoje elo,

Osmeh gorki i sada me aca.

Prohte mi se da mi nosi telo

Spokoj tihi, hladni svet mrtvaca.

Ni sad nije odvie mi teko

Da se valjam iz zgode u zgodu.

Ko u ludaku koulju, veto,

Odenusmo u beton prirodu.

No po redu, ko za letom leto,

Smiri bes se i strasti u meni.

Ponovo se ja poklanjam sveto

Rodnom polju to se kroz dim peni.

U kraj dragi gde rastoh pod klenom

I po travi valjah se pun modi,

aljem pozdrav jatu sada snenom,

Sovi koja jo rida u nodi.

Ja im kliem kroz proledne dalji:

Mile ptice, u azurnoj drai,

Razglasite da ja odskandalih,

Neka vetar sad po zemlji pone

Krilom svojim da mlati po rai.

________________________________

Kurva

Za enu priznajem samo kurvu

Potene nek se ne naljute,

Jer zbog njih izgubih svu radost svoju,

Zbog njih izgubih svoje pute.

Kurva mi dade sve to joj traih

Sve slasti jedne ene

I nikad ne pokua da mi ukrade

Ni delid uspomene

Uvek je volela da me nae

Okruena aama vina

I nikad ne pokua da se snae

Da bi sa mnom dobila sina

Za enu priznajem samo kurvu,

potene neka se ne naljute

________________________________

Kakva nod
Kakva nod! Ne mogu nita.

Ne spava mi se. Nebo mesec gui.

Pa, zar ja uvam ita

od potroene mladosti u dui.

Drugarice godina koje ved hlad znae,

ne zovi na igru ljubavi u seni.

Bolje neka svetlost meseeva plae

i na uzglavlje struji prema meni.

Neka izraene crte kiti

i uobliava kad se seti.

Jer, nede modi odljubiti

ko to nisi znala zavoleti.

Ne moe se voleti toliko puta.

Zato si mi tua ko i mnoge.

Uzalud nas menjaju lipe s puta

i u smetove polau noge.

Ti zna kao i ja

da u odlasku meseine

na tim lipama ne izbija

cvet ved samo sneg i inje.

Odljubili smo se i ne gui

mene nita al tebe upa.

I svejedno nam sad u dui

kad igra ljubavi nije skupa.

Al ipak mazi, grli, peva.

Lukav i strasan poljubac voli.

Neka u srcu mom uvek sneva

ta koja zauvek volim.

________________________________
Lide pada

Lide pada, lide pada.

Rida vetar

Gluv i dug.

Ko de srce razveselit,

Ko ga smirit, reci drug?

Kapci su mi oteali,

Gledam plave lune sjaj.

Opet petli kukurikom

Tek usnuli bude kraj.

Sad de zora. Plava. Rana.

Krue zvezde nebom celim.

Treba neto poeleti,

Al jo ne znam ta da elim.
ta da elim pun oaja?

Kunem sudbu, kunem dom.

Ja bih hteo ovog asa

Devojku pod prozorom.

Da s oima ko razliak

Samo meni,

Meni ludi,

Osedanjem, smislom novim,

Smiri srce, smiri grudi.

I da me pod meseinom

Snae udna sreda ta

Da ne svene moja pesma.

Kraj mladosti vedre, tue,

Svoju da ne alim ja.

________________________________

Mijenjajudi rublju za tumane

Menjajudi rublju za tumane,

Svog menjaa danas ja zamolih

Da mi kae kako du da anem

Lepoj Lali na persijskom volim.

Rekoh tie nego vanski vali,

Upitah ga od lahora blae

Da mi apne kako lepoj Lali

Re poljubac neno ja da kaem.

I upitah jo, a prepun srama,

Due pune neodlunog boja,

Kada sa mnom Lala bude sama

Kako da joj kaem da je moja.

Odgovori kratko menja meni.

O ljubavi rei tu ne zbore,

O njoj tek su uzdasi skriveni,

O njoj oi ko dragulji gore.

Poljupci su strasti bezimene

A ne rei u grob urezane,

Poljupci su rue rasprene,

Latice na usni rastapane.

Suvine su za ljubav poruke,

Od nje same gori se i zebe.

Ti si moja neka kau ruke

to skidahu crni zar sa tebe.

________________________________

Majina molitva
U kudi kraj sela, u dubokoj boli,

pred ikonom klei starica i moli.

I molitva njena govori o sinu,

sin negdje daleko brani domovinu.

Starica se moli, suza se ne stidi

i oima trudnim stranu sliku vidi.

Ona vidi polje, polje poslije boja

i na zemlji mrtva svog sina heroja.

Tee krv iz grudi, svuda mrtvi lee,

a on hladnom rukom stijeg dumana stee.

Sva se skamenila od srede i muke

i sijedu je glavu spustila na ruke.

Obrve joj rijetke sijede vlasi kriju

ko biserje suze teku iz oiju.

________________________________

Majino pismo
to mogu redi jo

u asu tome,

i na to treba

odgovora dati?

preda mnom tu,

na stolu sumornome,

jo lei pismo

to ga posla mati.

Ona mi pie:

Ako ima volje,

doputuj golube

na praznike k nama.
Kupi mi al,

a ocu gade bolje-

u kudi vlada oskudica sama.

Nikako ne volim

to si poeta

to si doekao

ove slavne dane.

Drae bi mi bilo

da od ranih ljeta

iao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam ved

i nemam daha.

Da nisi otio

iz doma svoga

uz mene bi sada

bila snaha

i zibala bih

unuida koga

No ti si djecu

sijo na sve strane

i enu svoju

drugome si dao.

Bez drugova i doma,

svoje dane
u krmama si ludo

prokockao.

to je to s tobom,

moj ljubljeni sine,

bio si tih i blag

i svi su meni

isticali te tvoje vrline,

govoredi: koliko je sretan

otac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi

nae nade.

i zbog toga je

bol u dui vedi,

jer ocu tvome

zalud na um pade

da pjesmama de

mnogo novca stedi.

No ako stee

stran je tebi dom.

gorine zato

u mom pismu ima,

jer dobro znadem

po sluaju tvom:

da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volim

to si poeta,

to si doekao

ove slavne dane.

Drae bi mi bilo

da od ranih ljeta

iao si za ralom u poljane.

Mori me briga

i bijede se bojim.

Ni konja vie nema.

No da si ti u domu

imali bismo svega,

a ti sa umom tvojim

i mjesto predsjednika

u Volispolkomu

________________________________
Ne pitaj me o Bosforu vie
Ne pitaj me o Bosforu vie,

Ja ti ne znam odgovor da dam.

Tvoje oi more mi otkrie

Kao plavi razbuktali plam.

Nikad nisam s karavanom svile

Putovao u bagdadski kraj.

Prigni k meni svoje grudi mile,

Daj da kleknem, odmora mi daj.

Zalud molbe i ar moj pred njime

Tebi uvek svejedno de biti

to Rusija to daleko ime

Kae da sam pesnik znameniti.

Mojom duom harmonika gue,

Meseina sija i psi laju.

Persijanko, zar nita ne vue

Tebe plavom dalekome kraju?

Ne dooh ti zbog ame i muke,

Kroz maglu sam zov tvoj uo ja,

I labue ti si svila ruke

Oko mene, kao krila dva.

Mir odavno od sudbine traim,

Ali prolost prokleti ne elim.

O svojoj mi domovini kai

Neto lepo, da se razveselim.

Nadjaaj mi harmonike jeku,

Nek arima novim se omamim,

Da, aledi devojku severku,

Ne uzdiem, ne snatrim, ne amim.

Pa nek nisam bio na Bosforu,

Opis njegov mogu da ti dam,

Jer se oi tvoje, sline moru,

Talasaju kao plavi plam.

________________________________

Nod
Dremucka tiha reka,

U tami bor ne huji,

Utihnu ptija dreka,

Umukli su slavuji.

Svud tama i tiina.

Tek potok to ne sniva.

Blistava meeina

Po svemu srebro sliva.

Srebri se tiha reka,

Srebri se potok sneni,

Srebri se trava meka

Sa stepa oroenih.

Svud tama i tiina.

U prirodi sve sniva.

Blistava meseina

Po svemu srebro sliva.

________________________________

Ne smei se tako
Ne smijei se tako, srce me ne zebe.

jer ja ljubim drugu,a ne vie tebe.

Znade ti i sama, sluajno sam proo

i ne gledam tebe, nisam tebi doo.

Proao sam tuda, srcu je svejedno-

virnuo sam, usput, kroz okance jedno.

________________________________

Obmanjivat sebe nedu vie

Obmanjivat sebe nedu vie,

U duu se klete brige zbrae.

arlatanom zato me krstie?

Izgrednikom zato me nazvae?

Nisam pljaka umski, zlotvor adski,

Ne ubijah u apsi nesretne.

Ja sam samo obeenjak gradski

Koji uz smeh prolaznike sretne.

Lumparo sam moskovski, lutalo.

U Tverskome kvartu, i u svakom

Sokaetu, svaki pas bezmalo,

Poznaje me po koraku lakom.

Svako kljuse glavom mi se javi

Pri susretu, kad put mi preprei.

ivotinja prijatelj sam pravi,

Svaki stih moj duu zveri lei.

Ni cilinder moj zbog ena nije

Ta strast glupa dui se ne mili

Smanjiv jad svoj, mnogo je zgodnije,

Zlatnu zob u nj sipati kobili.

Me ljudima nemam druga, brata,

Pokorih se drugog carstva volji.

Svakom psu sam tu za oko vrata

Gotov da dam i svoj kravat bolji

Nedu vie bolet boljku ovu.

Ambisi se due provedrie.

Jer zato me arlatanom zovu,

Izgrednikom zato me krstie.

________________________________

Osedam
Osedam, draga, osedam

kosu tvoju to blista,

ali nisam sredan

to odlazim zaista.

Jesenjih se nodi sedam

dok senke breza krue.

to dan nije bio vean,

a mesec blistao due.

Jo ujem dok pati:

Prodi de godine u letu

i zaboravide me sasvim

uz neku drugu na svetu.

I danas lipa cveta

i osedanja gore ko plamen.

Ja sruih toga leta

cvetove na tvoj pramen.

Ne gubi srce, snagu.

S drugom de poljupce tkati.

I ja du ko priu dragu

tebe njoj spominjati

________________________________

O, glupo srce
O, glupo srce, ne tuci!

Sve nas je varala sreda,

tek prosjak se kobi sjeda

O,glupo srce, ne tuci!

Mjeseca ute are

kronjama kestena teku.

Lali skrivam u alvare

glavu pod koprenu meku.

O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,

i pla i smijeh odjednom:

dok neki vjeito jeca,

radost je suena jednom.

O glupo srce, ne tuci!

ivota varka ne uspi.

Nove se napijmo snage.

Srce bar sada usni,

ovdje, u krilu drage.

ivota varka ne uspi.

Moda de i nas otkriti

usuda lavinska struja,

na nau ljubav odvratiti

pjesmom ko u slavuja.

O, glupo srce, ne tuci.

________________________________

Pesnik
Bled je. Smilja svoj strani put.

U dui lebde privienja.

Zamahom kobi smrskana grud,

Obrazi usahli od bdenja.

Na elu bore ispatanja,

Kosa mu se pramenjem linja.

No ar njegovih matanja

U jasnim slikama tinja.

Sedi u tamnom potkrovlju,

Plamici svede tamu more.

Pero veze sebi na volju,

Vodi s njim tajne razgovore.

On pie pesmu, svoju muku,

Dira srcem prolosti zublju

A tu buku, svog srca buku,

Odnede ved sutra za rublju.

________________________________

Pesma o kerui

Jutros u koari, gde sja, uka

Niz rogoza udkastih i krutih,

Sedmoro je otenila kuka,

Sedmoro je otenila utih.

Do u sumrak grlila ih neno

I lizala niz dlaku to rudi,

I slivo se mlak sok neizbeno,

Iz tih toplih materinskih grudi.

A uvee, kad ivina juri,

Da zauzme motke, il prut jak,

Izio je tad domadin tmuri,

I svu tenad potrpo u dak.

A ona je za tragom trala,

Stizala ga, kao kad uhode

I dugo je, dugo je drhtala

Nezamrzla povrina vode.

Pri povratku, vukud se po tmini,

I liudi znoj s bedara lenih,

Mesec joj se nad izbom uini,

Kao jedno od kuida njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,

Zavijala bolno za svojima,

A mesec se kotrljao tanki,

I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il srede,

Kad joj bace kamiak niz breg,

Pale su i njene oi psede,

Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.

________________________________

Pasji sin

Opet prolost iz mraka mi leti,

uti kao bele rade lug.

Ja se danas svog starog psa setih

to mi bee u mladosti drug.

Danas mladost umela mi telom

Ko natruli pod prozorom klen

Pa se setih devojke u belom

Taj pas bee nekad potar njen.

Nema uvek svoga bliskog svako,

Al je ona ko pesma mi bila,

Jer ta pisma i nije nikako

Kod psa vernog pod vratom otkrila.

Nikada ih nije ni itala,

Iz daleka ja je gledah s tugom

Al bi uvek kraj maline stala

I sanjala o neemu dugo.

Ja tugovah I ne mogah tada

Od nje pismo da doekam svoje

Otputovah No, opet sam sada

Pred kapijom plaviaste boje.

Odavno je moj pas, znam to, crko,

Ali iste dlake, isto siv,

Lajanjem me ludim, besnim trkom,

Presreo sad njegov mladi sin.

Mila majko! Ah, a kako lie!

Opet jedva od bola da diem,

S njim sam mlai i gotov da kliem,

ak bih mogo i pisma da piem.

Staru pesmu da ujem, znaj, elim,

Ali ne laj! Ne laj, ved mi daj,

Da te cmoknem sad usnama vrelim

to u srcu mom probudi maj.

Pripidu se uz tebe svim telom,

Ko dva brata u dom demo pravo

Da, ja gledah devojku u belom,

No sad volim, zna, jednu u plavom.

________________________________

Pjevaj, pjevaj

Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari

Prsti tvoji igraju i krue.

Zagrcnuh se u dimu i jari,

Moj posljednji i jedini drue.

Nek ti oi na grivnu ne slijedu,

Nit na svilu to blista beskrajno.

Traio sam u toj eni sredu,

A propast sam naao sluajno.

Nisam znao da ljubav duboka -

Zaraza je, da je kuga strijela.

Prila je i zaklopljena oka

Banditu je pamet oduzela.

Pjevaj, drue, nek se vrate dani

I negdanje nae zore plam.

Nek poljupcem ona druge hrani,

Preivjelo ubre, divni ljam.

Ah, zastani! Nedu da je diram.

Ah, zastani! Ne kunem je ja.

Daj mi da ti o sebi zasviram

Na debeloj ici koja sja

Blista mojih dana kube jasno,

U dui je jo zlato starinsko.

Mnoge cure tipao sam strasno,

Mnoge ene u uglu sam stisko.

Na zemlji je jo istina iva,

Opazih je i ja djejim okom:

Liu kuku dok joj se sok sliva

Svi psi redom, na juri i skokom.

Ljubomoran zar da sam na tebe?

Zar ovakvog da me snae jad?

Na ivot je postelja i debe

Na je ivot poljubac i pad.

Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mau:

Kobni zamah kobi de donijeti

uj nek idu svi u pivsku flau

Nikad, drue, ja nedu umrijeti.

________________________________

Pismo eni

Vi pamtite,

vi sve dobro pamtite, znamo,

kako sam stajao

vama suelice;
uzbueno ste hodali po sobi amo, tamo

i grube mi rijei

bacali u lice.

Govorili ste:

rastati se treba,

da vas je slomio,

ovaj ivot gadan,

da vam je sluit koru hljeba,

a meni je -

da sve nie padam.

Ljubljena!

Srce niste dali meni.

I niste znali da sred toga draa

ja bijah kao konj, i sav u pjeni,

oinut biem smiona jahaa.

Vi niste znali,

u dimu to se klati

i u ivotu koji iba bura,

muim se stoga to ne mogu znati

kamo nas sudba dogaanja gura.

Licem k licu

lica vidjet nije.

Vidi se bolje na rastojanju.

Kad more kipi i vrije -

brod je u bijednome stanju.

Zemlja je brod!

I naglo neko

u ivot novi, novu slavu

i pored bure, ravno prijeko,

uputio je lau pravu.

Tko od nas nije na palubi tako

psovao, bljuvao, padao s nogu?

Malo je tih to sasvim lako

valjanje takvo podnijeti mogu.

Tada sam i ja,

uz huku voda,

no dobro znajudi to radim,

siao na dno ovog broda,

jer povradanja tog se gadim.

To dno bjee -

ruska krma neka

i ja uz au svakim danom,

znajud da patnji nema lijeka,

ubijam sebe

u otrovu pjanom.

O ljubljena!

ja bijah zao
i oi su vae

bolno sjale,

jer pred vama sam esto znao

traditi sebe na skandale.

Vi niste znali,

u dimu to se klati

i u ivotu koji iba bura

muim se stoga

to ne mogu znati

kamo nas sudba dogaanja gura.

Godine su prole.

ja sam u dobu inom.

Ne osjedam i ne mislim po staru.

I govorim za praznike, uz vino:

hvala i slava kormilaru.

Danas me neka

tiha njenost pee.

Sjetih se vaeg umora i jada.

I evo, urim,

hodu da vam reem

kakav sam bio

i kakav sam sada!

Ljubljena!
Mogu ponosno da piem:

ja nisam pao umirudi

i sad u ovoj zemlji, vie

od sviju, saputnik sam ljudi.

Ja nisam taj

to bijah tada.

Ne bih vas muio

ko u ono vrijeme.

Za znamen slobode

i asnog rada

ak do Lamana spreman sam da krenem.

Oprosti mi

ja znam: vi ste druga -

vi provodite s muem ivot edan

i ne treba vam proli jad i tuga,

i ja sam vama

posve nepotreban.

Nek ivot vodi vas

zvijezda to plamti,

pod toplim dlanom obnovljene sjeni;

No s pozdravima

zauvjek vas pamti

poznanik dobri, va Sergej Jesenjin

________________________________

Pismo majci

Jesi l iva, stariice moja?

Sin tvoj ivi i pozdrav ti alje.

Nek uveer nad kolibom tvojom

Ona udna svjetlost sja i dalje.

Piu mi da viaju te esto

zbog mene veoma zabrinutu

i da ide svaki as na cestu

u svom tronom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te esto

uvijek isto privienje mui:

kako su u krmi finski no

u srce mi zaboli u tui.

Nemaj straha! Umiri se, draga!

Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam

da bih umro ne vidjevi tebe.

Kao nekad, i sada sam njean,

i srce mi ivi samo snom,

da to prije pobjegnem od jada

i vratim se u na niski dom.

Vratit du se kad u naem vrtu

raire se grane pune cvijeta.

Samo nemoj da u ranu zoru

budi me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,

nek miruje ono ega ne bi:

odved rano zamoren ivotom,

samo emer osjedam u sebi.

I ne ui da se molim. Pusti!

Nema vie vradanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja,

svjetlo to mi sija istim arom.

Umiri se! Nemoj da te esto

viaju onako zabrinutu,

i ne idi svaki as na cestu

u svom tronom starinskom kaputu.

________________________________

Ruke drage

Ruke drage-labudova par-

U sred zlata moje kose rone.

Ne, ljubavni nikad nede ar,

U pjesmama ovjeku da klone.

Nekad davno ja to pjevah ved ,

I ponovo sad pjevam o tome,

Jer njenodu zadojena rije

U najdubljem die bidu mome.

Ako duu spri strast do dna,

Srce de ti zlatni biti kamen.

Teheranska nede luna ta,

Pjesmi mojoj da udahne plamen.

Ne znam kako da kroz ivot proem,

Da me skrha njenost mile age.

Ili star da svoju duu gloem,

Jer mi pjesma vie nema snage.

Sve na svjetu svog se dri pravca.

Neem sluh je, neem pogled sklon.

Kad je loa pjesma Persijanca,

Znai nije iz Sirasa on.

A za moje pjesme, neprestano,

Govorite svjetu udnu stvar:

udesne bi bile, al me rano

Upropasti labudova par.

________________________________

Svem ivome na ovome svijetu

Svem ivome na ovom svijetu

Od iskona je biljeg dat,

Da nisam roen za poetu,

Bio bih lupea i tat.

Mrav i nizak, meu djecom

U tunjavama vazda prvi,

Ja esto, esto iah kudi

Sa nosom ogrezlim u krvi.

Govorah prestraenoj mami,

to znala mi u susret dod:

Nita. Spotakoh se o kamen,

Ali do sutra de mi prod!

Pa i sad, kada onih dana

Vrijudeg klupka vie nema,

Ista se divlja, drska snaga

Prelijeva preko mojih poema.

Zlatna je gruda mojih rijei,

Nad svakim retkom, pun ara,

Odraava se stara drskost

Vjetrogonje i kokoara.

Ko onda ja sam gord i smion,

Moj korak samo novo trca.

Ko prije razbijene njuke,

Sad idem krvavoga srca.

Ne mami, bagri to se kesi,

Govorim sad u kasnu nod:

Nita. Spotakoh se o kamen,

Ali do sutra de mi prod!

________________________________

Sve to ivi oiljak ima

Sve to ivi oiljak ima

jo iz detinjstva, poseban, ran.

Da nisam pesnik, ja me svima

bio bih hulja i lopov znan.

Mrav i rasta odved malena,

me decom bio sam uvek heroj,

esto, esto nosa razbijena

ja sam se vrado pod krov svoj.

Uplaenoj majci, kad pred nju banem,

re ceahu usne krvavo-tmaste:

Nita, de! Spotakoh se o kamen,

a ved sutra sve de da zaraste.

Pa i sada, kada se bez traga,

onih dana krv vrela smirila,

nespokojna neka drska snaga

na poeme se moje izlila.

Na ved zlatne literarne hrpe;

i u svakom retku to se vije

ogledaju se nekadanje crte

kavgadije, nemirka, delije.

Ko i nekad imam hrabrost muku

al nov korak moj se druke slua

Dok mi nekad razbijahu njuku,

sada mi je sva u krvi dua.

Ne govorim vie majci okrvavljen,

ved tom ljamu to cered se raste:

Nita, de! Spotakoh se o kamen,

a ved sutra sve de da zaraste.

________________________________

to je prolo nede se vratiti

Tu nod sveu vratiti nedu modi,

Nedu videt dragu svoju, io,

Nit ut pesmu srede u samodi

Koju slavuj u bati je vio.

Ni proledna ta nod da se stani,

Stoj, vrati se zar njoj, iz prsiju!

Nastadoe i jesenji dani

Kada kie beskonano liju.

Draga vrstim snom u grobu spava,

S njom u grudma i ljubav poiva,

Razbudit je nede ni medava

Iz sna tvrdog, da krv struji iva.

I slavuja pesma presta rana,

Preko mora on odlete ivo,

I zvuci su sada bez elana

Sa kojim je nodu prieljkivo.

I radosti odletee drage,

im osetih da ih ivot sprema.

Sad u dui uvstva su bez snage,

to je prolo povratka mu nema.

________________________________

to sam? Ko sam?
to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,

iji pogled gasne u magli i memli,

ivio sam usput, ko da sanjam,

kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,

zato to sam mnoge ljubio, bolediv,

zato usput, ko to palim cigarete,

govorim i apdem zaljubljene rijei.

Uvijek i ljubljena i upamtit du,

a u dui vazda ista pusto zrai;

ako dirne strast u ovjekovu bidu,

istine, bez sumnje, nikad nede nadi.

Zato moja dua ne zna to je jeza

odbijenih elja, neshvadene tuge.

Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,

stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako traed neku srodnu duu.

vezan protiv elje, utonem u sjeti,

nikad nedu da te ljubomorom guim,

nikad nedu tebe grditi ni kleti.

to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,

iji pogled gasne u magli i memli,

i volim te usput, ko da sanjam,

kao mnoge druge na toj zemlji.

________________________________

Ti ne voli i ne ali mene

Ti ne voli i ne ali mene,

nisam vie mio srcu tvom?

Gledajud u stranu strast ti vene

sa rukama na ramenu mom.

Smijeak ti je mio, ti si mlada,

rijei moje ni njene, ni grube.

Kolike si voljela do sada?

Koje ruke pamti? Koje zube?

Proli su ko sjena kraj tvog tijela

ne srevi se sa plamenom tvojim.

Mnogima si na koljena sjela,

sada sjedi na nogama mojim.

Oi su ti poluzatvorene

i ti sanja o drugome nekom,

al ljubav prola je i mene,

pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne eli,

plahovita bjee ljubav vruda-

i ko to smo sluajno se sreli,

rastanak de biti bez ganuda.

Ti de prodi putem pored mene

da prokocka sve te tune zore.

Tek ne diraj one neljubljene

i ne mami one to ne gore.

I kad s drugim bude jedne nodi

u ljubavi, stojedi na cesti,

moda i ja onuda du prodi

i ponovo mi de mo se sresti.

Okrenuvi drugom blie pledi

ti de glavom kimnuti mi lako.

Dobro vee tiho de mi redi.

Dobro vee, miss i ja du tako.

I nita nam srca nede ganut,

due bit de smirene posvema-

tko izgori, taj ne moe planut,

tko ljubljae, taj ljubavi nema.

________________________________

Zelena frizura
Zelena frizura,

Djevianske grudi,

Zato ti, tanka brezo,

Pogled po jezeru bludi?

O em ti zvoni pijesak?

I to ti vjetar veli?

Ili ti granata kosa

Mjeseev ealj eli?

Otkrij mi, otkrij, to misli

Tvoj drveni um,

Ja volim taj tvoj tuni,

Tvoj predjesenji um.

A ona ree: Drue,

Radoznao tako,

Danas u nodi zvjezdanoj

Pastir je ovdje plako.

Ljeskala se je trava,

Mjesec je pruio sjene,

On grljae koljena moja,

Bjelja no u ene.

Uzdahnuvi duboko

Pod zvonom grana ovih

Izustio je: Zbogom!

Do dralova novih!

________________________________
ivot vam je

ivot vam je varka s toplom amom.

Zato de nas uvek opiniti s nova.

Jer nam svojom grubom rukom samo

Pie kobno sudbonosna slova.

I ja uvek kad zamurim sada

Kaem: Samo srce da oseti dra,

ivot vara no i on nekada

Radostima ukraava la.

Lice svoje pred nebom obnai

Pa, dok ita sudbu s nodnog neba,

Ti se smiri, smrti, i ne trai

Tu istinu koja ti ne treba.

Dobro je u snegu tih cremua

Da se misli da je ivot lug.

Nek obmane koja laka dua,

Neka izda i neverni drug.

Nek me maze nenom reju milom,

Nek je ko no otar jezik zao

Ja sam davno spreman na sve ivo,

Ja sam na sve, ved grub, navikao.

Hladi duu nebo polutavno,

Bez topline oganj zvezda plamti.

Voljeni mi ostavie davno,

I najblii vie me ne pamti.

Ali ipak, progonjen i gaen,

Sa osmehom to ga zora dala,

Ja ne zemlji voljenoj, sav blaen,

Tom ivotu za sve kaem hvala.

________________________________

, ?
 . , !

, , ,

x .

, ! .

, , .

- .

 , .

, ,

, ,-

. !

x .

Pismo majci, Sregej Jesenjin

Ja sam samo sanjar, iji pogled gasne u magli i memli. (Sergej Jesenjin)