) , . ?

) ISO/FDIS 12199,
.
) , ( )
.
) .
) .
, , ,...
. ( -)
) . ,... .
) . .
, . .
.
) .
) , , -.
) , .
( : )
) .
) .
.
) .
) , 17, , ,
,...
) 92
.
) , .
) 17, .

irilica
IRILICA, faksimil Samuilovog natpisa

irilica, jedna od dviju slavenskih azbuka. Za razliku od glagoljice, irilica je opstala kao slubeno
pismo mnogih slavenskih naroda, i to onih meu kojima se proirilo istono kranstvo (Bjelorusi,
Bugari, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Rusini, Srbi, Ukrajinci). Primili su je te svojim jezicima
prilagodili i neki neslavenski narodi: Abhazi, Azerbajdanci, eenci, Kurdi, Tatari itd. Od kraja
XIV. st. do 1859. irilica je bila i Rumunjima liturgijskim i kancelarijskim pismom, isprva za slavensku
pismenost, a poslije i za rumunjsku.
Prevladava miljenje kako je irilica, nakon dugotrajna, postupna prilagoivanja grkog pisanja
slavenskom fonolokom sustavu, konano kodificirana kao slubeno bugarsko pismo nakon dravno-
crkvenog sabora u Preslavu 983.
U X. i XI. st. na bugarsko-makedonskom prostoru supostojala je zajedno s glagoljicom koju je za
Slavene sastavio Konstantin Filozof (iril), uz postupno prevladavanje i potiskivanje glagoljice od
istoka (prijestolnice Preslava) prema perifernomu zapadu (Ohridu, gdje je najkasnije, potkraj XII. st.,
posve istisnula glagoljicu). Iz toga doba sauvan je velik broj natpisa, od kojih je tek nekoliko
datiranih: najstariji je Krepanski natpis iz 921; donedavna se smatralo da je to Samuilov natpis iz 992
993; drugi je nadgrobni natpis to ga je mak. car Samuilo (9801014) postavio svojim roditeljima i
bratu, pronaen na grkoj strani Maloga Prespanskog jezera 1898. Iz XI. st., takoer s bugarsko-mak.
prostora, potjeu Bitoljski natpis, Mostiev natpis, Temniki natpis, Preslavski natpis i dr.
Prvi rukopisi na pergamentu potjeu iz XI. st., a zajedno ih s istodobnim glagoljikima uvrtavamo u
kanon staroslavenskih spisa, zbir najstarijih starosl. tekstova koji jo nisu pretrpjeli znaajne
redakcijske promjene klas. irilometodskoga jezika; osim dvaju velikih Savine knjige i Suprasaljskog
zbornika ovamo ubrajamo i Eninski apostol, Listie Undoljskoga, Zografske odlomke, Hilandarske
odlomke i dr.; svi su takoer s bugarsko-mak. prostora. ir. pismo ubrzo su, usporedno sa irenjem
staroslavenske liturgije, jo u XI. st., primili Srbi i Rusi, zatim i drugi slavenski narodi. Najstariji je
ruski, i uope datirani ir. kodeks, Ostromirovo evanelje, napisano 105657., a kao najstarija srpska
knjiga navodi se Miroslavljevo evanelje iz XII. st.

Sam naziv irilica prvi je put posvjedoen 1047. u zapisu rus. popa Upira Lihoga, sauvanom u
mlaem prijepisu, gdje stoji da je Knjigu malih proroka bio prepisao iz kurilovice. Budui da je sam
prijepis pisan irilicom, spomenuti se naziv najvjerojatnije odnosi na glagoljicu, kojom bi bio pisan
predloak. Ime se Konstantina Filozofa (irila) tako vezuje za pismo, kojemu je on, prema
dominantnom slavistikom miljenju, i autor. S uzmicanjem glagoljice, isto se ime nastavilo
upotrebljavati za drugo, isprva usporedno a zatim prevladavajue slav. pismo koje biljei zajedniki
starosl. jezik (u redakcijskim ili recenzijskim inaicama).

Pri sastavljanju iriline azbuke 26 slova preuzeto je izravno iz grke uncijale ( ,

, , , , , ,

, , , , , , ,

, , , , ,

, , , , , ,
 ); viak u odnosu na slavenski fonoloki ustroj (npr. neopravdana dvostrukost grafema

za [o] ili [i]: : , : ; uvrtavanje slova kojima nije

odgovarao nijedan slavenski fonem: , , , ,

) opravdava se potrebom za dosljednim oznaivanjem brojevne vrijednosti, takoer

prema grkim obiajima. U grkom alfabetu nije bilo ovih slova: ,

, , , , , ,

, , , , (
je u grkom alfabetu sluilo samo za oznaivanje broja 6, a u najstarijoj slavenskoj azbuci ima i

glasovnu vrijednost [dz]), te prejotiranih: , , ,

, . Uoavaju se digrami: nekima su dijelovi samo pridrueni (

, ), a nekima se crticom spaja prvo s

temeljnim samoglasnikom u ligaturu ( , , ,

 , ). Ligature se u irilinim tekstovima znatno rjee

upotrebljavaju nego u glagoljikima: nalazimo tako, opet prema gr. pisanju, inaicu za

[u], nastalu iz natpisivanja drugog dijela grafema nad prvo ( ); za slovo

dugo se smatralo da je ligatura slova i sve

dok se nije pokazalo da u irilometodsko doba taj grafem i nije bio izgovaran u XI. st. na bug. prostoru
kao [t]; prema tome, vjerojatnije je da je nastalo upravo prema usporednomu glagoljikom slovu

, karakteristinim pojednostavnjenjem donjega kruia u crticu. I kod slova

 , , , ogleda se, u razliitoj mjeri,
slinost s glagoljikim slovima. Natpisivanja slova ponad retka, to nadopunjuju suspenzijska kraenja,
ea su u ir. tekstovima nego u glagoljikima. Izmeu kontrakcija nisu prepoznate karakteristine
razlike.
U odnosu na glagoljiku azbuku, koja je reformirala azbuno oznaivanje brojeva, pridajui svakomu
slovu brojevnu vrijednost prema azbunom redu (pa tako prvo slijede jedinice, zatim desetice,
stotice), ir. brojevna organizacija slijepo slijedi gr. ureenje, pa tako novouvedenim slovima ne
pripada nikakva brojevna vrijednost. Kako bi se brojevi razlikovali od slova u uvjetima neprekinutog
pisanja (scriptura continua), oznaivali su se tokicama s obiju strana brojke/slova te natpisanom

titlom ponad svakog elementa, npr. (12),

(769).
Termin azbuka nastao je prema grkom uzoru (alfabet), gdje se spajanjem prvih dvaju slovnih imena
(alfa, beta), po leksikom naelu (za razliku od slogovnoga kod abecede), imenuje poredani slovni
inventar. irilika su slova, ba kao i glagoljika, dobila ime prema prvim dvjema rijeima akrostiha iz
azbunih molitva ( ,

, ,

,
 ,

, ),
gdje je svaka prva rije u retku morala zapoeti sljedeim slovom po azbunom redoslijedu. Akrostih se
moe slobodno prevesti: Ja koji poznajem slova govorim da je dobro ivjeti na zemlji.
irilica je dospjela k Hrvatima u XIXII. st., tzv. junim putem irenja irilometodske batine (iz
Makedonije), i proirila se sve do unutranjosti Istre (usp. ir. slova u glagoljikim natpisima:
Kninskom ulomku, Plastovskom ulomku /XIXII. st./ iz okolice Skradina, Supetarskom ulomku iz
Svetog Petra u umi /XII. st./). S vremenom e prevladati na istonim hrvatskim prostorima (istona
Bosna, Zahumlje, istoni dio jadranske obale s otocima) i razviti svoje posebne regionalne tipove
(bosanski, poljiki i dubrovaki), sjedinjene pod nazivom bosanica.


. '' ''
,
. ,
''''
.

.

19. dj.

.

.
.
.
- .

. ,
, .

. ,
.
, .

.
.

'' '' ,
. - '' ''
, , ,
, , .
,
.

1.
.
 2. -
: - - .
.

Dr.


(842-871),
(842-867) .
,
,
, .
, ,
. 863.
.
,
.
, I.

, .
I ( ) ,
, ,
.
, . .
, .
, . ,
, .
, ,
, , .
. , ,
. , .
.
, ,
I, ,
.
, . .
, , , , ,
.
, . IX
: .
 ,
. XI . (: )
- .
.
,
.
, ?
: .
? ,
, . ,
, .
,
, .
,
, -
. ,
, 38 (
).
( ). ,
,
, .
.
, ,
.

 . , ,
,
,
. ,
, ,
, . ,
, .
, ,
,
.
,
.

(1838-1923), (: enciklopedija.hr)
.
X XI .
, .
, , , ,
.
- .
, .
.
. ,
.
( ),
. ,
 .
.
.
. ,
, ,
.
, .
,
863. ,

. ,

.

.
.
.
.
, .
. ,
:
.
, ,
XVIII .

, ,
. ,
. ,
, .
,
,

.
+ E E
III
1327.

.
, .
, , 893. ,
.

, .
-

, .

. , ,
865. .
, ,
, .
, ,
,
. .

, ,
II ,
, .
, , ,
, .
,
. , ,
(860-869). 873. VIII
. -

.

,
. .
, ,
.
, . ,
, , .
,
.
XI , .


.
XI ,
XII .

20.
1346. 200
:

,
XII ,
. . ,
, 1818. . ,
.
.
,
, , XIII .
.
, ,
, (
, ,
). XVIII
.

.

. , .
, . ,
XVIII
.
, XV .

() 1388.
XVIII


. ,
.
.

. 1725. .
, .
, ,
( ): .
88 .
1638. .
,

.
.
. ,
,
1759.. ,
(1726-1785). ( ):
( --
) - .
. :
: . ,
. ,
, , . ,
1710. . 1776.
, .
 (: -.)
, ,
, ,
.
1810. .
(1787-1864).
1818. , ,
:
,,,,,. ,
, , ,
,
.
,
, ,
, , .
, ,
,
,
.

9. .
 . ,
. ,
. .

. IX .
, , IX .
.
.
.
,
. XII
, .
,
XII .

9. .
.

:

26. 2015
, . ,
. ,
- , (.1,14). , ;
(. 1 , 1). ;
, , (),
(), ( ), . -
,
, ,
 , , .

, ,
. , ,
(..17,26), . , , , ,
, , , -
. , , .
, , .
,
.

? ,
, ?
, ,
.
, ,
.

, ,
, ,
 .

,

, , , ,
, , .

, , .
, , .

,
. () ,
, ,
, ,
,
, - ,
, ,
, .
, , .
, ,
, ,
.

, ,
, , ,
, , .

,
, , ,
, . ,
. , -
, ,
, ,
, ,
, .

, , , , , , ,
19. , 30
(, , , , , , ,
, , , ). 24.
, . , , , ,
, .

,
, ,
, ,
. ,
, ,
.
, ,
.
:
, ,
, , ,
,
. ,
, .
.10, .
. , 20
, , , , , , .
, .
, , , ,
, , , .

.
, , ,
, . , ,
. 3
.
,
, .
1954.
, .
. ,
, , , , .
, , , ,
. ,
 . : , , ,
,
, , , .
.
: : , , , , , , ,
, , , , , , , , , , , ...
: ,
, ,
... .
: , ,
. , , , ,
, , , .
, ,
, .
,
. : ,
, ,
.
, .
. . :
. , ;
; .
, , , . ,
, , . .. , , ,
, , , !
, ?!
: , , ,
?

.

; , .
.
:
?
( ),
? ,
, , ,
, . ,
 .
, .
: . :
. : .
. . .

- ,
;
, ,


.
30
, ;

;

.

;

;
,
.
, . ,
.
.
.
IX . , , IX
.
. .
.
,
. XII
, .
,
XII .
Hamza Hamzabegovi: STARA IRILICA I
NJENO MOGUE PORIJEKLO
Pisano dana u kategoriji Dogaaji, O stecima
Prvo djelo irilicom objavljeno je 894. godine. Slika prikazuje dio takozvane Azbune molitve, prve
po redu.
Zasad ima vie predstava o staroj irilici, kao i razliitih objanjenja njenog porijekla i nastanka.
Poto se takva tumaenja uzajamno iskljuuju, nastaju zabune kod ljudi koje ta tema zanima.
Naredni lanak pokuat e neto od toga pojasniti, te ukazati na dosad otkrivene dokaze kao
svjedoanstva. Dakle, ve postoji neka vrsta platforme sa koje se moe djelovati u tom pravcu.
Naravno, uvijek ostaje svakom na raspolaganju da li e on, ako se mijenjaju argumenti, mijenjati
i svoje miljenje.

Hamza Hamzabegovi
Pie Hamza Hamzabegovi
Sadraj
1 Razmatranja o pismu i jeziku
2 Glagoljica
2.1 Knez Rastislav
2.2 irilo i Metodije u Velikoj Moravskoj
3 irilica
3.1 Knjaz Boris I./Mihail
3.2 rnorizac Hrabar zaetnik srednjovjekovne hereze (?)
3.3 Knjaz Vladimir Rasate
3.4 Knjaz/car Simeon I. Veliki
3.5 Konstantin od Preslava i njegovi radovi

4 Najstarija materijalna svjedoanstva stare irilice

4.1 Pouno evanelje
4.2 Ruski prepis prve Azbune molitve
5 Najstariji kameni nadgrobnici pisani starom irilicom
5.1 Princeza Ana od Bugarske
5.2 Iirguboil ili gradonaelnik Mosti
6 Svjedoanstva bugarske pismenosti prije Preslavske knjievne kole
6.1 Han/kan Omurtag
6.2 Slova rune
6.3 Preslavski natpis i prvo pominjanje titule upan
Razmatranja o pismu i jeziku
efik Belagi (1908 1990) u svojoj studiji Steci kultura i umjetnost, Sarajevo 1982., str. 423
424. ff. navodi:
Prije svega, potrebno je rei da su natpisi steaka pisani na narodnom jeziku starom
bosanskom irilicom, odnosno bosanicom, kako to pismo jo neki nazivaju. Ne postoji
nijedan natpis na steku koji je napisan glagoljicom, latinicom ili nekim drugim pismom,
niti da je na latinskom, talijanskom ili nekom drugom jeziku Natpisi steaka su, dakle,
pisani iskljuivo irilicom, to je veoma vana injenica.
Nije nam poznato kako se u svoje vrijeme nazivalo pismo kojim su pisani srednjovjekovni
bosanski knjiki i epigrafski spomenici O nazivu pisma naih natpisa u uem smislu
rijei miljenja ne samo da nisu usaglaena nego se moe rei da u tome pogledu faktino
postoji velika raznolikost. Po nekima je to srpska irilica, koja se proirila i na Bosnu, neki
je zovu hrvatskom, odnosno hrvatsko-bosanskom irilicom, zatim bosansko-
dalmatinskom ili zapadnom irlicom, a naziva se i starobosanskom, odnosno
bosanskom irlicom, a onda i bosanicom iro Truhelka je ovo pismo nazvao
bosanicom.

iro Truhelka (1865 1942) bio je austrougarski slubenik i kao priznati polihistor radio je u
Zemljaskom muzeju u Sarajevu, gdje je kasnije postao direktor. Kao znaajan naunik bavio se
prouavanjem svega i svaega, a posebno srednjovjekovne Bosne, pa i bosanskih steaka i natpisa na
njima. Kako uvaeni efik Belagi objanjava, termin bosanica nije naslijeen, ve ga je uveo iro
Truhelka za vrijeme svoje aktivnosti.
Kasniji naunici, koji su se bavili prouavanjem steaka i njihovih natpisa, kao to su Marko Vego
(1907 1985), svakako najznaajniji i najproduktivniji u tom pravcu, te efik Belagi (1908 1990), a
i Dubravko Lovrenovi , samo uvjetno prihvataju termin bosanica dok ee koriste izraz stara
irilica. A inforamcija da su natpisi na stecima, pa i Povelja bana Kulina, pisani na narodnom jeziku,
podrazumijeva da nisu pisani na tada uobiajenim slubenim grkim ili latinskim jezikom, ve
tadanjim slavenskim govorom, kojeg mi sada skoro i ne razumijemo. Ovaj govor je dakle evoluirao,
isto kao i ondanji njemaki ili neki drugi srednjovjekovni jezik.
Ta nesigurnost kako se nazivalo pismo kojim su se stari Bosanci sluili, pa i ostali Slaveni, postoji i
danas. Jedino je sigruno da je Povelja bana Kulina pisana istim pismom kojim su pisani i zapisi na
stecima, a koji su uglavnom mlai od nje. Slova su bila jednaka, jo nije bilo malih i velikih slova u
upotrebi. Naravno, od 1189. godine (nastanak Povelje) pa do 1463. godine (pad kraljevine Bosne pod
tursku vlast), u epohi od oko 274 godine pisanje slova se nijansiralo pa su poneka imala zaista svoju
samostalnost. Donekle se to moe uporediti i sa dananjom upotrebom latinice. Tako balkanski Slaveni
imaju c s kvakicom i d s prekrienim stubiem (, ) i slino, dok Nijemci imaju o s dvije take ili
poseban znak za otor s (, ) i slino. Meutim, i jedno i drugo je latinica, dakle nije nikakvo posebno
pismo. Slio tome treba posmatrati i staru irilicu, a razni lokalni iznimci bi mogli biti takozvani
duktusi. Da budemo jasni, irilica nije izumrla, a modernom irlicom se slui ogromna veina
Slavena. Naravno, bilo je vremena kad nije bilo nikakve irilice, a ni pismenih Slavena.
*
Bilo koji nauni sud zahtijeva ispunjenje vie uslova: gdje je nastao predmet istraivanja to jeste
lokalitet, kad je nastao to jeste vrijeme ili epoha, ko je to uinio dakle autor ili potencijalna sila koja
je uvjetovala nastanak obraivanog predmeta (u ovom sluaju irilinog pisma), zatim kome je
namijenjen dotini predmet dakle konzument ili korpus naroda, te nain irenja tog predmeta dakle
idejni nosai tog predmeta, to bi bili profesionalni ili laiki agitatori.
Objasniti nastanak (stare) irilice veoma je delikatan i zahtjevan posao, ali nije nemogu. Oito su
mnogi faktori (ambicioznost, entuzijazam, egocentrinost, politiki cilj, vjerski motiv, imperijalistika
tenja) bili isprepletani u epohi kad je stvarana pismenost kod srednjovjekovnih Slavena. A ta je
davalo energiju toj elji da i Slaveni dostignu navodno savreni civilni i religiozni nivo tadanjeg
obrazovanog grkog svijeta, ne moe se jednom reenicom definirati. Ponekad se namee zakljuak da
je to vie bila zavidnost plemikog stalea, koja je moda vie prerastala u izopaenu konkurentnost,
nego to su to bili pragmatini motivi.
Glagoljica
Najprije je stvoreno slavensko pismo GLAGOLJICA. Uzima se kao zasigurno da je glagoljicu sastavio
sveenik Konstantin iz Soluna, koji je sebi kasnije uzeo latinsko ime Cyrillus, to je na grkom Kyrillos
ili Kyrill, a kod Slavena obino irilo (826/827 869). Konstantin/ irilo je sin grkog mornarskog
oficira Leontiosa i Marie, Slavenke iz okoline Salonikia/Soluna. irilo je oito odrastao u dvojezinom
okruenju, a kasnije je, kao i njegov stariji brat Metodije (815 885), postao sveenik grke
ortodoksne Crkve. Oni se sele u glavni grad Bizanta Konstantinopol. U elji da i njegovi Slaveni
imaju udjela u razvoju kulture, tako je zvanino objanjenje, rilo po uzoru na grko pismo sastavlja
novo pismo podesno tadanjem slavenksom govoru i naziva ga glagoljica, to je izvedenica od tadanje
slavenske rijei glagolati u znaenju govoriti. To su konstantinopolski zvaninici prihvatili. Konstantin
(irilo) je kod njih vaio kao izuzetno nadaren i uzorit znanstvenik.
Konstantin je poslat u misionarsku dunost na Krim, ali se, kad su izbili neki ratni sukobi, vratio u
Konstantinopol. Tu on sa bratom Metodijem prevodi znaajnije dijelove Biblije i neke druge zapise na
tadanji slavenski govor, koji je u to vrijeme jo bio ujednaen po cijelom dijelu slavenske istone
Europe. Jedan Slaven iz sjeverne Grke mogao je u to vrijeme bez velikih tekoa razgovarti s onim u
Bugarskoj, ili u Kijevskoj Rusiji, ili u Slavinskoj Dalmaciji, ili u Velikoj Moravskoj.
Knez Rastislav
U kneevini Velika Moravska (ili Velikomoravska kneevina), gdje je danas eka republika, Slovaka,
dio Poljske, veliki dio Maarske (Blatno jezero) i Austrije, na vlast je doao knez Rastislav (846 870).
Bila je Moravska vazalno obavezna Franakom carstvu, a nadbiskupije iz Salzburga i Passaua, oba
grada su tada pripadala Bavarskoj, aktivno su propagirale neprikosnoveni monoteizam preko svojih
sveenika misionara po oblastima gdje je Rastislav vladao. Strogo franako sveenstvo se ponaalo kao
neukrotiva paradravna organizacija. Poto je na tom podneblju jo uvijek postojala i neka narodna
vjera, manje ili vie vjerovanje u mo svemonih patrona prirodnih sila, njene pristalice su franaki
sveenici nemilosrdno proganjali uz pomo svojih aktivnih uvara striktnog monoteizma. Ti misionari
su dakle na svoj uobraen nain izigravali regulatorsku mo Svevinjeg.
Najednom je Rastislav (u znaenju: ija slava raste) samoinicijativno prestao ispunjavati vazalne
obaveze prema Francima. Naravno, to je odmah dovelo do najozbiljnijih upozorenja, tekih prijetnji, pa
i ratnih intervencija od strane Franaka. Prljave propagande i antipropagande, koje su vie mutile nego
bistrile ljudima pamet, bile su na dnevnom redu. Tokom tih svaa i sukoba optuuje knez Rastislav
bavarske svenike misionare za dounitvo i pijunau u korist Franaka, uz to im predbacuje da na
pogrean nain tumae vjeru, da zlonamjeno germaniziraju njegovu teritoriju, jo i da dumanski
potkopavaju njegov vladarski autoritet. U naletu bijesa on ih velikim dijelom izbacuje iz svoje zamlje,
a ostalima ograniava rad i stavlja njihove aktivnosti pod dravnu kontrolu. Onda se Rastislav obraa
konstantinopolskoj diplomatiji s molbom da mu poalju ljude koji e u potenoj namjeri komunicirati s
njegovim podanicima i objanjavati im koji je smisao pobonosti.
irilo i Metodije u Velikoj Moravskoj
Uz sve dozvole za misinoraski rad iz Konstantinopola, a i iz Rima, nala su se braa irilo i Metodije
863. ili 864. godine u kneevini Velika Moravska. Oni su otpoeli s veoma plodnim i uspjenim radom.
Za opismenjavanje tog dijela Zapadnih Slavena uvode svoje pismo glagoljicu. Time je franako
neprijateljsko pismo latinica potisnuto u drugi plan. Poto je to bio velikomoravski projekat od
dravnog znaaja, misionari iz Konstantinopola imaju velik broj uenika/ studenata iz svih krajeva tada
zaista velike kneevine Velka Moravska. Pored prosvjetiteljskog rada, oni bez ustruavanja vre i
molitvene obrede na tom tadanjem slavenskom govoru.
Iz tog razloga njihova konkurencija, franako sveenstvo, pjeni od bijesa smatrajui takav nain
izraavanja pobonosti istim krivovjerjem. Naime, u svojoj svemudroj sveznalosti Franaki sveenici
su uozbiljeno objanjavali i plemstvu i puanstvu da Bog samo razumije hebrejski, latinski i grki
jezik, dakle jezike knjige. Sve ostale govore Svevinji ne moe razumjeti. Samopouzdano su tvrdili da
jedan barbar, koji se obraa Bogu na nekom svom barbarskom govoru, vulgarno vrijea boije
dostojanstvo, to bi trebalo pod hitno fiziki i psihiki sprijeiti.
Dok su bili ivi irilo i Metodije, a i Rastislav, odravala se neka ravnotea izmeu katolike i
ortodoksne linije pobonosti na prostoru Velike Moravske. Poslije njihove smrti, katoliko sveenstvo
uz veliku halabuku vri 886. godine vjersku revoluciju u Velkoj Moravskoj. Protjerani su ortodoksni
krivovjernici, sljedbenici preminulog heretinog poglavara Metodija. Ko je ostao, morao je prihvatiti
katolianstvo ili napustiti sveenstvo. Uz intervenciju franake vojske razbijena je Velikomoravska
kneevina na vie manjih vazalnih kneevina. A svjedoanstva o aktivnosti heretinih misionara su
unitena. Dakle, otprilike nakon 23 godine (863/864 886) zavrilo se misioniranje ortodksne Crkve
kod Zapadnih Slavena i pokuaj njihovog opismenjavanja putem glagoljice.
Mnogi od izgnanika iz bive Velike Moravske nali su utoite u Bugarskoj , navodno njih dvije
stotine, gdje ih je takorei objeruke prihvatio bugarski vladar knjaz Boris I. (Mihail). Naime, knjaz
Boris I. je sa svojim boljarima, bugarski upravni sloj, pripremao u svom drutvu vjersku i kulturnu
revoluciju odozgor, te su mu ti protjerani pismeni i kolovani ljudi iz Velike Moravske bili dobrodoli.
A lukavi Boris I. je imao i svoje planove.
U biti, s irilom i Metodijem zapoela je kultura pismenosti kod svih Slavena. Od njihovog
prosvjetiteljskog angamana pismenost se kontinuirano nastavlja, svejedno kojim je ideolokim
smjernicama ila.
irilica
Knjaz Boris I./Mihail (852 889/893)
Bugarski vladar Boris I. obnaao je titulu knjaz (knez), a poto je on u Bugarskoj legendarna linost,
esto mu se dodaje titula car. Za razvoj pismenosti svih Slavena knjaz Boris I. je vana stanica na
njihovom putu prema knjievnoj kulturi. Vladao je izmeu 852. i 889. godine, potom se povukao u
manastir, ali iz posebnih politikih razloga on jo jednom djeluje regulatorski u 893. godini.
Knjaz Boris I. je teio da i njegov narod dostigne grki kulturni i civilizacioni nivo, mada se vojno
sukobljavao i s Grcima, i Francima, i Velikomorvcima, i balkanskim Slavenima van njegovog prostora,
pa i ostalim susjedima. Kako analize nameu zakljuak, knjaz Boris I. je oito bio svaalica i
kavgadija, ali se na bojitima nije isticao uspjesima, te je primoravan da prihvata miroljubive
kompromise, a to je esto znailo i ustupanje spornih pograninih oblasti.
Tokom svoje vladavine od oko 37 godina sprovodio je Boris I. i razne reforme, ili je bar teio da
postigne neke norme. Tako on sa svojim boljarima uvodi neku vrstu jezike reforme i 860. godine
odreuje da se na cijelom prostoru njegove vladavine ujednai slavenski govor. Naime, kad su se (proto
ili pra)Bugari drugom polovinom sedmog stoljea (679.) pod kanom/ knjazom Asparuhom doselili na
Balkan, zauzeli su samo Dobrudu, prostor ua i delte Dunava pored Crnog mora. Ubrzo su se uklopili
u more Slavena s kojima su bili u dobrim odnosima. Bugari su se slavenizirali i nakon dvije ili tri
generacije upotrebljavali su tadanji slavenski govor. Ovdje bi trebalo vie potencirati na termin
ujednaavanju govora, poto je mnogo toga prelo iz tadanjeg protobugarskog u slavenski; pogotovo
plemike titule, kan, han, upan, knjaz, knez, car, kao i neke druge rijei: kon konj, urva urvina
(duboka strmina), bugarski toaga slavenski tojaga, turski degenek i slino tome. Naravno, svu
dravnu upravu i vojnu komandu drali su Bugari u svojim rukama kao boljari ili bojli, to jeste bolji i
elitniji plemiki stale.
U jednom pograninom konfliktu s bizantskom vojskom doivio je Boris I. 863. (ili 864.) poraz. Poslije
toga tadanji bizantski car Mihail III. Pijanica (842867) (. Fajfri, str. 130.) okuplja veliku vojsku s
namjerom da izvri invaziju na bugarsku teritoriju. Najednom se Boris I. naao u looj poziciji,
zemljotres je pogodio njegovu zemlju, uz to je zavladala teka glad, zato njegova delegacija u
Konstantinopolu signalizira miroljubivost. U tu izotrenu prepirku uplie se i konstantinopolski
patrijarh Photios I. ili Fotije I. Veliki (858867 i 878886) sa jednim prijedlogom. Ukoliko bi voa
Bugara sa svojim ljudima preao na kranstvo, te dozvolio grkim (ortodoksnim) misionarima
slobodno kretanje i djelovanje po bugarskoj teritoriji, ta invazija bi izostala. Zavaene strane su
prihvatile ovaj prijedlog.
Tako se Boris I. susreo s misionarima iz Konstantinopola na graninom prelazu Debelt (Debeltum) gdje
je u oblinjoj kapeli primio sakramente pokrtenja 864. godine (D. Ziemann str. 361.). Tom prilikom je
Boris I. uzeo sebi ime Mihail, prema imenu tadanjeg bizantskog cara Mihaila III. Sve ukazuje na to da
je Boris I. prihvatio kranstvo u istoj godini kad su irilo i Metodije otputovali na misionarstvo u
Veliku Moravsku.
Poslije toga su se ortodoksni misionari slobodno kretali po bugarskoj teritoriji propovjedajui svoj
nain vjerovanja u Boga. Stvar se zakomplicirala, pa i zaotrila time to su ti misionari naglaavali da
je to nekad bila grka/bizantska teritorija, a barbarski Bugari su je bespravno preoteli, te bi bilo vrijeme
da se ta oblast ponovo potini Bizantu. Knjazu Borisu I. nije se dopadala dounika i imperijalistika
propaganda ortodoksnih sveenika.
(Jon Julius Norwich: Byzanz. Auf dem Hhepunkt der Macht, str. 100). I prije nego
to je istekla godina dana poslije njegovog prelaska na kranstvo, javio se kan Boris na
upozoravajue opasan nain, poto je morao oima gledati kako prostor njegove vladavine
preplavljaju brojni grki i armenski sveenici A njegovi neoekivano pokrteni podanici
ne samo da su trebali sluati upute onih nepoeljnih stranaca nego su im ak morali i
smjetaj obezbjeivati pa ih jo i hraniti Zato je on sad poslao pismo u Konstantinopol s
molbom da se u Bugarskoj imenuje poseban patrijarh.

Ovakav zahtjev se tumai kao Borisova elje da se njegova teritorija crkveno osamostali, to se u
strunoj literaturni naziva autokefalnost. Oni u Konstantinopolu nisu ni obraali panju na ovakav
zahtjev jednog skorojevia. Meutim, Boris I. Mihail ve 866. godine alje delegate u Rim sa eljom da
njegova zemlja ue u domen katolike Crkve i trai od pape Nicolausa I. (Nikola I.) (858867) da mu u
zemlju poalje katolike sveenike misionare, to je papa prilino brzo i uinio. Tako su uz nevidljivu
pomo Borisa I./Mihaila katoliki misionari protjerali ortodoksne. Sve su prilike da je Boris I./Mihail
tada (866.) primio katoliko kranstvo. A zahtjev Borisa I. Miahila za crkvenu samostalnost njegovog
geografskog prostora katolika strana je vjeto preutjela. Dakle nije dobio crkvenu samostalnost
(autokefalnost) ni od ortodoksne ni od katolike Crkve.
Inae su tih godina, a naroito poslije 861., ortodoskni patrijarhat i katoliko papinstvo bili u
nemilosrdnoj konkurentnoj borbi i zavadi (. Fajfri, str. 134. f; D. Ziemann, str. 373. ff). Ortodoksni
sveenici se pak nisu pomirili s porazom i gubljenjem prestinog poligona za svoje djelovanje, te pod
direktivama patrijarha Photiosa I. zapoinju 867. godine opasnu kontraofenzivu. Doslovno se vodio rat
izmeu katolikih i ortodoksnih sveenika za bugarski prostor, kad su ortodoksni sveenici nadjaali i
protjerali katolike. I crkveni i slubeni jezik ponovo postaje grki.
A te iste godine (867.) upuuje patrijarh Photius I. pismo papi Nicolausu I. u kojem ga zbog
intervencije katolikih sveenika u Bugarskoj, a i jo nekih drugih stvari, proglaava heretikom i
krivovjernikom pa ga zato ekskomunicira iz vjere. Poto je papa Nicolaus I. umro, na njegovo mjesto
je nastupio papa Hadrianus II. (Hadrijan II.) (867872), koji pak sa svoje strane putem upuenog pisma
proglaava patrijarha Photiusa I. heretikom i krivovjernikom pa ga kao takvog ekskomunicira iz vjere
(. Fajfri, str. 136. f; D. Ziemann, str. 390. ff).
Kao materijalni dokaz za pokrtenje Borisa I. obino se navodi ostatak zapisa iz sela Bali u junoj
Albaniji, nekad vei bugarski grad Glavenica, nedaleko od dananjeg grada Berat, koji je onda nosio
bugarski naziv Beligrad (). Ovaj zapis na latinskom jeziku je zagubljen, a nalazio se na
eonoj strani ruine crkve iz 12. stoljea. Poetak i kraj su bili odlomljeni, a ostatak informacije, tako se
zakljuuje, ukazuje na injenicu da je Boris I. preao na kranstvo.
Interpretacija ovog zapisa nije ujednaena, a ovdje navodimao D. Ziemann, str. 362:
Boris, zvani Mihail, sa njemu od Boga povjerenim narodom u godini 6374 Ova navedena godina
poslije stvaranja svijeta odgovara 865/866. godini poslije Krista. (D. Ziemann, str. 362. f)
Ipak nije jasno da li je to godina Borisovog pokrtenja na ortodoksni ili na katoliki nain, a poto je
pisana latinicimo, vjerovatno je to bio prelazak na katolianstvo. Poslije tih uzbuenja, uglavnom je u
Bugarskoj nastupio kakav takav trajniji mir.
Borisov trei sin po starini princ Simeon (kasnije knjaz/car Simeon I. Veliki) kolovao se u
Konstntinopolu i bio je revnosni kranin. On je stanovao na dvoru bizantskih careva i studirao je
teologiju i filozofiju. Princ Simeon je kao izuzetno nadaren i marljiv student zavrio studije, a kao
ovjek dobio je dosta ondanjeg grkog karaktera, bio je hujovit, eksplozivan, nestrpljiv, pa u nekom
svom ponaanju i neuraunljiv, ali uvijek sraunat u svoju korist. Po uspjenom zavretku studija
Simeon se 886. godine vraa u Bugarsku. On stupa kao monah u (dravnu) crkvenu slubu u manastir
kod grada Preslav, oko 30 km od tadanjeg glavnog grada Pliska. Sve ukazuje na to da je tu ve
postojala Preslavska knjievna kola (bugarski: ), koju je osnovao knjaz
Boris I. Mihail, a koja e svojim kasnijim znamenitim ostvarenjima postati institucija od epohalnog
znaaja u historiji Balkana, a naroito za svijet svih Slavena. Ova kola je u biti sveuilite.
Te iste godine (886.) stiu i svenici izgnanici iz Velike Moravske, a najznaajniji od njih su svakako
braa Kliment (840 916) i Naum (830 910), te jo drugi od kojih se istiu Sava, Angelarije, Gorad
i jo neki. Boris I. Mihail prihvatio je pristigle znanstvenike s dobrodolicom i smjeta ih u blizini
Preslava, a u prvi mah su svi aktivni u manastiru kod princa Simeona.
Mada se zna da je princ Simeon bio energian, odluan i vrijedan monah, od njega skoro da i neme
pismenih ostavtina. Meutim, monah rnorizac Hrabar (staroslavenski ) (rn
crn, riza odora), dakle Crnoodora Hrabri, to jeste Hrabri u crnoj odori pokazuje u svom malom broju
radova dosta Simeonovog karaktera. On zna grki jezik, poznaje grku religiju i grku prolost, a dobro
je ovladao i ostalim grkim civilnim i prosvjetiteljskim znanjem, pa se zakljuuje da bi rnorizac
Hrabar mogao biti pseudonim princa Simeona kao monah.
rnorizac Hrabar zaetnik srednjovjekovne hereze (?)
U svom djelu rnorizac Hrabar (eventualno princ Simeon) na specifian nain parira grkoj religioznoj
ideologiji. On jasno naglaava da Bog nije stvorio nikakav naj-narod, nije stvorio ni samo jedan naj-
govor (hebrejski) kojim se navodno sluio prvi ivi ovjek Adam, a nije ni Grcima stvorio njihovo
grko pismo, ve su ga oni, Grci, kako povijest govori, morali sami sebi sastaviti po uzoru na
feniansko.
Dakle, iako tog vremena rije evolucija ni izdaleka nije bila poznata, ipak se raspravljalo o procesu
civilnog i kulturnog razvoja kroz sazrijevanje ljudskog uma. Time bi rnorizac Hrabar (princ
Simeon ?) bio zaetnik uvene bugarske hereze u srednjem vijeku, a koja e mnogo kasnije dobiti
pogrean naziv bogumilstvo. Ta prvobitna srednjovjekovna hereza bazira se na grkom ateizmu i za
prosvjeivanje ljudi zahtijeva argumentiranu i loginu istinu umjesto apstraktnih tvrdnji i pretvaranja
legendi u istinu kroz njihovo stalno ponavljanje. Time je svjesno ili nesvjesno uzrokovan
srednjovjekovni dualizam izmeu vjere i hereze.
Svejedno iz kog razloga, uglavnom rnorizac Hrabar odluno brani slavensko pismo (glagoljicu), koje
su sastavili irilo i njegov brat Metodije, kao ravnopravno pismo kojim se s punim pravom smiju
sluiti svi oni koji koriste slavenski govor. A i slavenski govor je potpuno ravnopravan svim ostalim
jezicima, misli se prvenstveno na govore knjige, hebrejski, grki i latinski. Slaveni su, kako taj autor
napominje, imali neko svoje prijanje pismo, ali se njime moglo vie gatati nego povezano pisati. (Ova
informacije, da su Slaveni imali neko pismo, veoma je vana. Mada dosad nisu otkriveni tragovi takvog
pisma, ali zato iz povijesne magle sve vie izranja prastaro takozvano protobugarsko pismo, o kojem se
zasad sasvim malo zna.)
Onda su u koli/Sveuilitu izbile teke svae oko svega i svaega. Na jednoj strani su bili princ
Simeon i njegov saradnik i prijatelj Konstantin (u povijsti poznat kao Konstantin od Preslava), a na
drugoj strani bio je Kliment. Kako izgleda, te dvije strane su se najvie mimoilazile oko mogueg
reformiranja komplicirane glagoljice koja je navodno bila teka za pisanje. Naum, Klimentov brat, dri
se postrani u tim oito unim raspravama, pa je mogue da je ak naginjao reformskim tenjama koje
su zastupali princ Simeon i njegov prijatelj Konstantin. Knjaz Boris I. Mihail premjeta Klimenta na
oblast Ohridskog jezera, gdje e on kroz svoj bespotedni i efikasni rad postii zasluenu slavu u
oblasti vjerskog i civilnog prosvjetiteljstva kod Slavena.
Sve ukazuje na to da su princ Simeon kao monah, te Konstantin od Preslava i Naum (kasnije Naum
Ohridski) radili na reformiranju pisma, ili kako se objanjava, oni su sastavili potpuno novo pismo od
grkih slova po uzoru na glagoljicu prilagodivi slova slavenskom govoru. Nekoliko slova su sami
sastavili za specifine slavenske glasove. U ast svog idola irila oni su to pismo nazvali IRILICA.
Knjaz Vladimir Rasate (889 893)
Nenadano se knjaz Boris I. Mihail odlujuje 889. godine povui u manastir kako bi, bar se tako
objanjava, prouavao svete knjige. Njegov najstariji sin Vladimir Rasate (889 893) postaje knjaz, te
je na taj nain uredno primio u ruke vladavinu (ili samo regentstvo ?) bugarske drave. Vladimir je
njegovo ima (u znaenju koji vlada mirom), a Rasate je neki nadimak. Boris I. Mihail se smjestio u isti
manastir gdje je i Preslavska knjievna kola, dakle kod sina Simeona.
Drava i drutvo su u velikim problemima, privredna i poljoprivredna produkcija je niska, a glad se ne
moe iskorijeniti. Oito za tu teko rjeivu krizu novi knjaz okrivljuje svog oca i prethodnika, prije
svega njegov prelazak na kranstvo. Zato Vladimir Rasate propagira privrenost prirodnoj religiji,
zalae se za ponovno potovanje patrona prirodnih datosti i elementarnih nepogoda, te oivljavanje
njihovih kultova, kao i povratak starim bugarskim obiajima (pa ak i ponovno uvoenje starog
protobugarskog pisma ?).
Koliko je Simeon lino uestvovao u ogovaranju svog brata na prijsetolju, neda se utvrditi, ali se ne
mogu ni negirati njegove ambicije na prijestolje. Zbog tih heretinih tendencija Vladimira Rasatea
neobuzdan bijes je epao Borisa I. Miahila (J. J. Norwich, str. 139), te je on 893. godine izjurio iz
manastira. Bez vidnih tekoa opet je preuzeo vlast, svrgnuo svog sina Vladimira Rasatea s poloaja,
naredio da se strpa u zatvor i oslijepi, a 40 do 50 njegovih pristalica, boljara heretika osudio je na smrt
zajedno s njihovim porodicama. Presude su prilino brzo izvrene. Vladimir Rasate je podlegao
ranama. (Ovo bi bila jedna od dvije dokumentirane masovne likvidacije izdajica heretika, koje je
naredio Boris I. Mihail poslije prelaska na kranstvo.)
Knjaz/car Simeon I. Veliki (893 927)
Poslije toga je, ali jo u 893. godini, sazvao knjaz Boris I. Mihail Narodni/Crkveni sabor. Ustvari, to
nije bio ni crkveni ni narodni sabor, karakteristian za srednji vijek, ve je Boris I. Mihail naredio da iz
svih pokrajina na skup dou dravni slubenici na kljunim poloajima, naravno svi su oni bili plemii
boljari. Pretpostavlja se da je taj skup brojano bio mali. Knjaz Broris I. Mihail je manje ili vie
izdiktirao delegatima svoje odluke, a koje su se morale bez pogovora prihvatiti: vlast on predaje sinu
Simeonu (tada je mogao imati 27 ili 29 godina), prijestolnica se premjeta iz Pliske u Preslav, ubudue
je i slubeni i crkveni jezik samo slavenski (vie se niko nije morao muiti s tekim grkim), u
upotrebu ulazi slavensko pismo (oito se misli na irilicu, a grko pismo se vie nee upotrebljavati),
biskup postaje Kliment (Ohridski), koji je tog vremena ve slubovao u Ohridu.
To bi uglavnom bile najvanije odluke sa tog skupa dravnih slubenika, svejedno kako ga ko nazivao.
Nije to jo bila autokefalnost bugarske Crkve, ali je znailo samostalno agiranje na vjerskocrkvenom i
na politikocivilnom polju. Nakon toga se Boris I. Mihail ponovo vraa u manastir, gdje je u miru 907.
godine preminuo.
*
Ta irilica, koja je tih godina ula u zvaninu upotrebu kod Bugara, proirila se skoro po cijelom
srednjovjekovnom slavenskom prostoru (pa i po Bosni, ali skoro 300 godina kasnije). To pismo se
obino danas naziva stara irilica, dok e se taj tada zvanini slavenski govor mnogo kasnije proglasiti
staroslavenski ili crkvenoslavenski jezik. A poto e kroz dugu povijest u bugraskoj dravi doi do
bugarizacije naroda i kulture, sve e biti uzurpirano i proglaeno bugarskim. Zato termini
staroslavenski (crkveni) i starobugarski (crkveni) jezik podrazumijevaju jedno te isto. Koliko se da
utvrditi, staroslavenski govor je ujednaen do 11. stoljea, kad se poinje razilaziti na (crkvene)
varijacije govora Istonih, Junih i Zapadnih Slavena. Uprkos zajednikog govora, Zapadni Slaveni su
ostali vie pod uticajem latinice. Danas je preureena, dakle nova irilica u upotrebi kod Istonih
Slavena, a glavnim dijelom i kod Junih Slavena, ukljuujui i Bugare.
*
Knjaz/car Simeno I. Veliki (893 927) agirao je kao dravni i vjerski suveren. Grki (ortodoksni)
sveenici su bili primorani da napuste bugarsku teritoriju jer su ih uz Simeonovu nevidljivu pomo
potiskivali bugarski. Takvo ponaanje je pak isprovociralo one u Konstantinopolu, te oni ukidaju
Bugarima trgovinski monopol i ostale povlastice, uvode visoke carine na njihovu robu, te premjetaju
centralnu pijacu za bugrasku robu iz blieg Konstantinopola u mnogo udaljeniji Tesaloniki/ Solun (J. J.
Norwich, str. 140 f).
Poto mu protesti u vezi toga nisu nita pomogli, u naletu bijesa sakuplja Simeon I. Velik svoju vojsku i
894. godine napada Bizant na makedonskoj granici, kad odnosi znaajnu pobjedu. Od tada pa do svoje
smrti (927.) bit e Simeon I. Veliki takorei stalno u nekom ratu. Bio je Simeon I. Veliki nemilosrdan
vojni zapovjednik, nije on ni najmanje tedio svoje vojnike, dok je neprijateljske nemilice ubijao.
Tokom svoje vladavine uzeo je Simeon I. Veliki sebi i titulu car, tako su onda postojala navodno samo
tri vrhunska vladara, tri svemona cara na ovom svijetu, grki, franaki i bugarski. Jo je prinudio
Bizant da mu dodijeli autokefalnost za bugarsku Crkvu. On e zauzeti veliki prostor Balkana. Na jugu
je doao do na 20 km pred Tesaloniki/Solun. Na zapadu je osvojio teritoriju do Neretve i Bosne, a
moda i do Vrbasa u tadanjoj Slavinskoj Dalmaciji, tada provincija Svete Stolice u Rimu s glavnim
upravnim i vojnim centrom u Splitu. Ondanji splitski biskup uspjeno je agirao kao vojni, politiki i
vjerski strateg i nepokolebljivi pristalica latinskog pisma protiv imperijalistikih nastojanja Simeona I.
Velikog.
Na sjeveru je Simeon I. vjerovatno imao cijeli sliv rijeke Tise. Agitatori njegove autokefalne vjere,
njegovog dostojanstva i njegovog pisma veoma su aktivni. Na prostoru njegove vladavine pisalo se
iskljuivo irilicom, tako e glagoljica za vrijeme njegove vladavine izai iz upotrebe, a latinica nee ni
imati nikakve anse.
Meutim, malo je onda bilo ljudi koji su bili sposobni da itaju i piu pa to u prvi mah nije ni imalo
velikog znaaja. Ali e zato u kasnijim kulturnim revolucijama, tihim i burnim, kod Slavena, naroito
Istonih i balkanskih, irilica imati prenaglaenu ulogu u iznalaenju sopstvene samostalnosti.
Konstantin od Preslava i njegovi radovi
Sveenik Konstantin od Preslava ili Konstantin Preslavski, prijatelj Simeona I. Velikog, postao je
prilikom tog dravnog kvaziprevrata (893.) biskup u Preslavu i naelnik Preslavske knjievne kole.
On je izuzetno produktivan pa je (sa svojim timom ?) napisao vie knjievnih djela. Ta djela su od
posebnog epohalnog znaaja jer su prva koja su pisana tim novim slavenskim/bugarskim pismom
irilica, za koju mi sad kaemo da je stara irilica.
Prvo djelo koje je napisano tom irilicom, nastalo je 893 894., i nosi naslov Pouno Evanelje
(bugarski, ). Ovo Pouno Evanelje obuhvata 51 propovijed, koje se veim
dijelom baziraju na prevodima sa grakog jezika, ali je to Konstantin od Preslava prisvojio kao svoj
lini rad, dakle, neka vrsta indirektnog plagijata.
Svejedno, objavom Pounog Evanelja 894. godine otpoelo je takozvano zlatno doba bugarske
knjievnosti, a i tadanje slavenske. Djelo se sastoji od vie poglavlja, ali se obino istiu tri:
Prvi dio ine Azbune molitve (bugarski: ) gdje su stihovi u molitvama poredani
prema azbunom redu slova tadanje irilice, a koja su pak obiljeena crvenom bojom i vea su od
ostalih. Kad se povea slika, koja nam je na raspolaganju, ko zna itati irilicu, moe raspoznati mnoge
rijei staroslavenskog govora, koje su i danas u upotrebi, mada su donekle iznijansirane. Dakle, na
prelazu 9. u 10. stoljee Bugari i Slaveni su upotrebljavali ujednaen govor. Ve je napomenuto da je
taj govor evoluirao.
Drugi dio ine Crkvene prie (bugarski: ) u kojima se prepriavaju litrurgijske
upute i ostale svete prie.
Trei dio ini Historijska kronika (bugarski: ) gdje su, prema tadanjem shvatanju
povijesti, kronoloki poredani dogaaji od nastanka svijeta pa do onih koji su, kao zadnji u kronici,
uneseni za 894. godinu. Iz tog razloga se zakljuuje da je te godine Pouno Evanelje dovreno.
Zbog unesenog datuma zanimljivo je jo jedno djelo, naime etiri govora protiv arijanstva (bugarski:
). Konstantin od Preslava je u tom svom radu naveo da je prevod
uslijedio po izriitoj naredbi knjaza Simeona u 6414. godini od stvaranja svijeta, a preraunato u
dananji kalendar, to bi bilo u 905/906. godini nove ere.
Godine su dakle raunate prema takozvanoj antiohijskoj ili grkoj eri svijeta, to jeste od postanka/
stvarnja svijeta. Prema tadanjim zvanino prihvaenim legendama, Bog je 01.09.5509. godine stare
ere razdvojio svjetlo od tame i tako stvorio prvi dan svijeta, te od tog trenutka pa nadalje traje svijet (H.
Hamzabegovi: str. 304).
Najstarija materijalna svjedoanstva stare irilice
Pouno Evanelje
Kao najstarije materijalno svjedoanstvo stare irilice smatra se ve pominjano Pouno Evanelje
koje je sastavio Konstantin od Preslava i zasigurno je dovreno 894. godine. Slika, koja nam je na
raspolaganju, prikazuje dio prve azbune molitve iji je autor Konstantin od Preslava, a moda je i to
djelo samo njegova prilagodba. U toj molitvi svaki stih zapoinje azbunim slovom, da bi se slova
eventualno lake pamtila. Kad poetna slova, slogovi ili rijei daju istaknut smisao pjesmi (ili molitvi),
takva knjievna vrsta se naziva akrostih.
Na slici je ruski prepis Pounog Evanelja iz 12. stoljea. Dravni historijski muzej u Moskvi uva
ovo djelo od neprocjenjive vrijednosti. Slika: Wikipedia.org: Konstantin von Preslaw, nastala 2008.;
izvor: Didactic Gospel. Slika je javno dobro.
Stara irilica, Konstantin od Preslava, Azbuna molitva

FARAONA MA ZLOBI ZBAVI (izbavi) spasi me faranove zlobe

MILOSTI TVOJE .
OTE S(i)NE I PRE(svet)TI D(u)E oe, sine i presveti due
PROSAOU POMO OT TEBE molim pomo od tebe

Ruski prepis prve Azbune molitve

Zbog starenja papira, sve to se nalazilo u ondanjim bibliotekama moralo se svakih stotinjak godina
prepisivati. Ovaj prepis Azbune molitve, koji je slikan, potjee iz 17. stoljea. Mi polazimo od toga
da su prepisi savjesno uraeni i da su rijei, koje itamo, tako napisane u prvom rukopisu iz 894.
godine. Mi prpoznajem uglavnom (staro)slavenske izraze, a ne neke za nas nepoznate rijei. Mnoge od
njih se i danas uptrebljavajo, ali u dosta izmijenjenom smislu.
Da bi se uvidjelo da je tadanji govor bio slavenski, a pismo (stara) irilica, navodi se jedna od tih
molitvi:
(Poetak koji se ne vidi na slici: Az slovom sim moljosa Bogu
: ja sam se rijeju (slovom, govorom) molio
Bogu
, ,
,
,
, Da vdohnet v serdce mi slovo da mi u srce udahne rije /
znanje(?)
,
. ivuim v zapovedeh Ti ivima zapovijeda Ti
(t.j. Bog)

, ,

.
,
,
, , . Milosti Tvoa milosti tvoje
,
, ,
.
,
.
, .
.
,
.
, , .

,
.
, ,
, ,
, ,
, , ,


.
(Izvor ove azbune molitve:
ru.wikipedia.org: )
Najstariji kameni nadgrobnici pisani starom irilicom
Princeza Ana od Bugarske
Princeza Ana od Bugarske (bugarski: Ana Bugarska), kerka knjaza Borisa I.
Mihaila, mlaa sestra cara Simeona I. Velikog (893 927), bila je u manastiru. Njen kameni
nadgrobnik vai kao najstariji kameni spomenik na kojem je uklesan natpis irilicom, dakle pouzdano u
10. stoljeu. Nadgrobnik je napisan dvojezino na bugarskom i grkom. To je vjerovatno moralo biti
vie godina poslije smrti Simeona I. Velikog.

Stara irilica, nadgrobni spomenik, Ana od Bugarske

(Slika: Vassia Atanassova Spiritia; Wikipedia.org: Kyrillische Schrift. Ovo je kopija koja se nalazi:
Nacionalni historijski muzej u Sofiji, dok je original u Velikom Preslavu.)

Mada sa svim kopijama/ replikama iz srednjeg vijeka treba biti oprezan, pa i bugarskim, ovdje e se
prenijeti sadraaj ovog natpisa.
Sadraj natpisa:
.
Izvor: bg.wikipedia.org:
Prevod po uzoru na njemki (de.wikipedia.org: Archologisches Museum Weliki Preslaw):
Poiva robinja Boija Ana. (Krsti znai: umrla) Umrla u mjesecu oktobru u devetom danu
preminu robinja Boija Ana.
Na poleini ovog nadgrobnika, kako se objanjava, ugraviran je lik ene u punom stasu.
*
Radi poreenja: kad se zagledamo u tekst na slici ovog najstarijeg irilinog spomenika, prepoznaje se
prva rije RABA (robinja) pisana irilicom, a i na desnoj starani pri vrhu, ispred krstia je rije ANA.
Sva etiri A lie tadanjem grkom slovu A, a identina su i sa slovom A na stecima u Bosni, isto tako
i irilina slova R i B iz prve rijei. I jo mnotvo drugih slova sa tih rijetkih bugarskih zapisa iz 10. i
11. stoljea identino je ili jako slino slovima iz pisma kojim su pisani bosanski steci i ostala pisana
svjedoanstva srednjovjekovne banovine i kraljevine Bosna.
Iirguboil ili gradonaelnik Mosti
Transliteracija nadgropnog zapisa iirguboila Mostia koji je pornaen u Preslavu:

Stara irilica, iirguboil Mosti

()

.
Izvor: Wikipedia.org: Kyrillisches Alphabet
Prevod po uzoru na njemaki:
Ovdje lei Mosti, (i)irguboil(a) (gradonaelnik boljar) kod Simeon cara i kod Petra cara. A kod
Petra cara sa osamdeset godina ostavi on (i)irguboilstvo (slubu gradonaelnika) i cijelo imanje, te
posta rnorizac (sveenik u crnoj odori) i tako (on) zavri ivot svoj.
Korektno pisanje titule je iirguboil(a), gdje boil znai boljar plemi. Iirguboil je titula vojnog i
civilnog zapovjednika ili upravnika nekog veeg grada, dakle neka vrsta gradonaelnika u ratnim
prilikama i nije bila nasljedna. Od posebne vanosti je to se kod Mostia po prvi put pominje pojam
car kao slavenska/ bugarska rije za najviu vladarsku titulu koja je mogla tada postojati u europskom
prostoru.

Dakle, Mosti je obnaao titulu iirguboil kod cara Simeona i kod cara Petra (pri Simeone cri i pri Petre
cri). Knjaz/car Simeon je vladao 893. do 927., a njegov nasljednik car Petar od 927. do 969. Dakle i
Mostiev nadgrobnik potie iz 10. stoljea, mogui vremenski prostro bi mogao biti izmeu 950. i 960.
godine.
Svjedoanstva bugarske pismenosti prije Preslavske knjievne kole
Han/kan Omurtag

Ime i titula: kan Omurtag

Da je postojala i prije neka pismena forma, svjedoe spomenici s natipisima iz doba hana/ kana
Omurtage (bugarski: ) (814 831), koji je posebno aktivan u podizanju malih pisanih
spomenika. Kako se objanjava, spomenici su pisani grkim pismom ili pak simbolima gotske rune.
Ovaj natpis na spomeniku sadri titulu i ime:
Poetak prvog reda: KANAC kanas knaz knez;
drugi red: OVRTA ovrtag Omurtag.
Slika: wikipedia.org: Omurtag / Omurtag10 svik. Slika je javno dobro.

Slova rune
Vie slovnih znakova rune pronaeno je u sjevernoj Dobrudi, mada se ne navodi doba nastanka. Slini
znakovi nalaze se i u staroj irilici, pa i u natpisima na bosanskim stecima.

Slova pisma rune

Izvor slike pisma rune: promacedonia.org: . 5.
Preslavski natpis i prvo pominjanje titule upan
Ovaj natpis na (proto)bugarskom jeziku, ali napisan (prilagoenim) grkim slovima, govori o
naoruanju i opremi jedne vojne jedinice u nekom logoru ili tvravi.
ZITKOI ITZIRG-
OU BOILE HOUM-
SHI KJUPE: 455: TO-

Preslavski natpis sa grkim pismom na protobugarskom jeziku

ULSHI: 540: ESTRO-

GIN KJUPE: 427: TO-
ULSHI: 854: TOURT-
OUNA PILE ZOPAN
ESTRJUGIN KJUPE: 20:
TOULSHI: 40: ALHASI
KJUPE: 1; HLOUBRIN: 1:
Slika: promacedonia.org: (promacedonia.org: .
24). Slika se nalazi u muzeju u Preslavu.
Transkripcija: obib.de Proto-Bulgarian Inscription from Preslav

U ovom protobugarskom Preslavskom natpisu, a koji je nastao prije Preslavske knjievne kole, za nas
skoro nita nije prepoznatljivo.
Prevod Preslavskog natpisa na bugarski
BOIL ( )
455
540 ,
427
854 .
glavni upan plemena ima
20 , 20 veraa (pletena pancir oprema)
40 , 40 ljemova (kaciga)
.
.
Izvor: (odnapl1yazyk.narod.ru/pblang01.htm . )
*
Iznesena svjedoanstva o staroj irlici mogu se komotno uzeti kao pouzdani dokazi o njenom nastanku
u Preslavskoj knjievnoj koli (ili sveuilitu) izmeu 886. i 894. godine. Ve se u nauci manje ili vie
polazi od toga da su rnorizac Hrabar (eventualno Simeon I. Veliki kao monah), Konstantin od
Preslava i Naum (Ohridski) sastavili to pismo. Konstantin od Preslava je napisao prvo djelo tim
pismom (Pouno Evanelje) i objavio ga 894. godine.
A dosadanja predstava da je (stara) irilica nastala iskljuivo po uzoru na grko pismo, vie nije toliko
pouzdana. Naime, u Bugarskoj postoji dosta pisanih svjedoanstava iz vremena prije Preslavske
knjievne kole. Ta svjedoanstva su pisana ili starom protobugarskom runom, a koja je moda nastala
od gotske rune, ili grkim pismom na ondanjem protobugarskom jeziku.
Lako je mogue da su preslavski strunjaci uzeli protobugarsku runu kao uzor za svoje novo pismo, ali
je ipak veina slova iz grkog pisma, bar se tako namee zakljuak. Oito su nekoliko slova sami
iskonstruirali. Naravno, vremenom e se postojee nesigurnosti iz ove oblasti jo bolje razjasniti.

Literatura
efik Belagi 1908 1990): Steci kultura i umjetnost, Sarajevo 1982.
Dr eljko Fajfri: Vizantijski Carevi, izdava Tabernakl, Sremska Mitrovica 2008.
Hamza Hamzabegovi: Razvoj kalendara u povijesti, izdava Dobra knjiga, Sareajevo 2015.
Jon Julius Norwich: Byzanz. Auf dem Hhepunkt der Macht 800 1071, Econ Verlag, Dsseldorf und
Mnchen 1998.
Daniel Ziemann: Vom Wandervolk zur Gromacht. Die Entstehung Bulgariens im frhen Mittelalter
(7. 9. Jh.), Bhlau Verlag, Kln 2007.