NEOSTILSKA SAKRALNA OPREMA BOGOSLOVNE

CRKVE SV. IRILA I METODA

Andrea BAOTI
Filozofski fakultet u Sarajevu - Odsjek za historiju
Katedra za povijest umjetnosti
Hadi-Idrizova 20, BiH - 71000 Sarajevo

Saetak

Sakralna oprema bogoslovne crkve sv. irila i Metoda u Sarajevu
nastala je kao djelo historicizma i tirolskog umjetnikog obrta koji
u Bosnu i Hercegovinu s austrougarskom upravom dolaze krajem 19.
stoljea. U nedostatku domaih obrtnika i umjetnika koji bi izradili
opremu za katolike crkve pod patronatom nadbiskupa Stadlera, oltari,
propovjedaonice i kipovi dopremani su iz Tirola koji je u to vrijeme bio
sreditem sakralne umjetnosti. Meu malobrojnim primjerima koji su
se do danas uspjeli ouvati u svom izvornom obliku su oltari koje je za
isusovaku sjemeninu crkvu po nacrtima Josipa pl. Vancaa izradio
Ferdinand Stuflesser - jedan od najznaajnijih tirolskih drvorezbara.

Dolaskom austrougarske uprave 1878. godine

sakralno graditeljstvo katolike provenijencije je u Bosni i
Hercegovini doivjelo ekspanziju. Tomu je doprinijelo vie
imbenika, svakako je najznaajniji bio uvoenje redovite
crkvene hijerarhije u BiH bulom Ex hac augusta 5. VI. 1881.
godine, kao i intronizacija nadbiskupa dr. Josipa Stadlera 15.
I. 1882. Osim to je velike napore ulagao u podizanje zamrle
katolike svijesti i potisnute prisutnosti u BiH1, nadbiskup
Stadler je nastojao svojoj nadbiskupiji podariti dostojna
i reprezentativna crkvena zdanja. U realizaciji takvih
zamisli veliku ulogu je imao i Josip pl. Vanca koji je nakon
1 Mato ZOVKI, Katolika crkva u Sarajevu (Sarajevo: Nadbiskupski
ordinarijat Vrhbosanski, 1983.), 10.

187
120. obljetnica Bogoslovije

uspjene gradnje Sarajevske katedrale 1889. godine postao

i slubenim arhitektom Vrhbosanske nadbiskupije. Gotovo
svi vei graditeljski projekti, koje je Katolika crkva u BiH
u to vrijeme poduzimala, bili su izvedeni prema njegovim
arhitektonskim nacrtima. Vanca se kod gradnje sakralnih
objekata strogo drao historicizma, odnosno arhitektonske
akademske misli s konca stoljea koju je usvojio jo kao
beki student.2 Prema toj misli je preuzimanje modela iz
velikih stilskih epoha u umjetnosti, kao to su to bile gotika,
renesansa ili barok, bila uobiajena metoda u graditeljstvu
kojom se potvrivao legitimitet i kontinuitet Katolike
crkve.3 Osim toga, jedan od osnovnih postulata prilikom
gradnje bio je ispotovati princip jedinstva stila. Graevine
su morale biti povijesno korektne, ali i stilski cjelovite u
svim svojim dijelovima, pa je i oblikovanje interijera trebalo
biti u skladu s tim. Pored osnovnog arhitektonskog projekta
Vanca je davao nacrte i za unutranju opremu crkve, ime
je sakralne graevine zapravo oblikovao kao cjelovita
umjetnika djela, tzv. Gesamtkunstwerk.4
Za gradnju bogoslovnog sjemenita Vanca je
ponudio dva plana, jedan u duhu neogotike, a drugi u duhu
2 Jela BOI, Arhitekt Josip pl. Vanca, znaaj i doprinos arhitekturi
Sarajeva u periodu austrougarske uprave (doktorska disertacija)
(Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu, Arhitektonski fakultet u Saraje-
vu, 1989.), 157-185.
3 Jeanne Halgren KILDE, Sacred Power, Sacred Space: an introduc-
tion to Christian architecture and worship (Oxford New York:
Oxford University Press, 2008.), 165.
4 Gesamtkunstwerk je termin kojeg je prvi upotrijebio kompozitor
Richard Wagner u eseju Umjetniko djelo budunosti iz 1849.
godine, kako bi oznaio cjelovito umjetniko djelo sainjeno od
razliitih umjetnikih medija. Sam koncept javio se jo i ranije i to
u vrijeme baroka kada su arhitektura, slikarstvo i skulptura kom-
binirani s dekorativnim umjetnostima. U vrijeme historicizma
Gesamtkunstwerk je predstavljao umjetniki ideal. Vidi, Richard
WAGNER, The Art-Work of the Future, Art in Theory, 1815-1900
(Oxford: Blackwell Publishing, 2009.), 471-578.

188
Andrea BAOTI, Neostilska sakralna oprema bogoslovne crkve sv. irila i Metoda, 187-199

neorenesanse.5 Iako je neogotika smatrana najprimjerenijim

stilom za gradnju katolikih objekata krajem 19.
stoljea, prihvaen je neorenesansni nacrt zbog svoje
monumentalnosti i reprezentativnosti. Naime, nadbiskup
Stadler je zahtijevao da budue bogoslovno zdanje bude
dostojno sarajevske katedrale,6 ali i da zadovolji potrebe
sve brojnijeg katolikog puka, kojemu je stolna crkva Srca
Isusova za nedjeljne mise postajala tijesna.7 Time je bio
predodreen i izgled sakralne opreme sjemenine crkve
koja je trebala pratiti osnovnu arhitektonsku zamisao,
potivati pravila sakralne umjetnosti, ali i biti to raskonija
kako to dolikuje isusovakom redu.8
Takvi zahtjevi predstavljali su izvjestan problem, jer
je njihovo ostvarenje iziskivalo velika novana sredstva.
Zbog nedostatka istih je gradnja bogoslovnog sjemenita
trajala s prekidima od 1892. do 1895. godine. Sama crkva,
koja je uklopljena izmeu dva trakta sjemenita te zauzima
5 Nacrti se uvaju u arhivu Bogoslovije; neogotiki je datiran 1891.
godine, a neorenesansni 1892. godine.
6 Prilikom poetka radova na sjemenitu, na imendan Leona XIII.,
nadbiskup Stadler se obratio Vancau rekavi: [...] kad se ta sgra-
da podigne do svoje visine, te joj se oi susretnu s oima pose-
strime svoje, crkve katedralne, neka se jedna druge ne stidi, nego
neka se ednoj njezinoj krasoti svi dive, kao to se ednoj krasoti
nae katedrale svi ude. Vrhbosna (1892.), 138-139.
7 Velika se potreba osjea nove crkve, jer. kat. puanstvo u gradu
sve to vie raste pa je stolna crkva jedva i za obine nedjelje pro-
strana. Vrhbosna (1896.), 33.
8 Isusovaki red, osnovan u vrijeme protureformacije, veliku je pa-
nju poklanjao crkvenoj umjetnosti, jer prema uenju svog osni-
vaa Ignacija Loyolskog, rekreacija duhovnih iskustava u umjet-
nikim djelima u velikoj mjeri potie pobonost kod vjernika. S te
strane su isusovake crkve, poput crkve Il Ges u Rimu, raskono
oblikovane kako bi doprinijele ceremonijalnosti bogosluja, te iza-
zvale ulni uinak na prisutne. Vidi, Fred S. KLEINER, Gardners Art
through the Ages: A Global History (Boston: Wadsworth, 2011.),
623, 654; KILDE, 104-107, bilj. 3.

189
120. obljetnica Bogoslovije

manji dio zdanja, izgraena je do 1896. godine. Njezino

opremanje i unutranja dekoracija uslijedile su tek kasnije i
protegle su se na nekoliko narednih godina.9
Naime, u trenutku posvete sjemenine crkve, 8. rujna
1896. g., unutranjost su krasili samo glavni oltar posveen
sv. irilu i Metodu, propovjedaonica te manji poboni oltari
posveeni Srcu Isusovu i Marijinu.10 Rektor bogoslovije,
Franjo Hamerl, u studenom iste godine je pozvao vjernike
i drutva sv. Josipa i sv. Alojzija na darivanje bonih oltara
koji e biti posveeni tim istim svecima.11 Nacrte za njihovu
izvedbu, u vrijednosti od 50 forinti, Vanca je poklonio
naredne godine.12 Nije poznato kada su tono oltari s
propovjedanicom dopremljeni u crkvu, no sasvim je izvjesno
da su na svoja dananja mjesta postavljeni do 1901. godine,
kada su u spomen-knjizi biskupu Strossmayeru objavljene
fotografije s prizorima cjelokupne sakralne opreme crkve
sv. irila i Metoda.13
Izrada oltara i propovjedaonice kao i pripadajuih
im kipova i reljefa bila je povjerena radionici Ferdinanda
Stuflessera i St. Urlicha u Tirolu. Radionica ovog akademski
obrazovanog drvorezbara bila je jedna od najboljih koje su
9 U Sarajevskom listu je potkraj 1896. godine najavljeno da e Ana-
stas Bocari i Karl Richter izraditi figuralni i dekorativni zidni
oslik. Zidne kompozicije koje su radili Oton Ivekovi i Ivana Kobil-
ca zavreni su 1899. godine, tj. 1900. godine. Vidi, Sarajevski list
(4. XII. 1896.), br. 145-146; Vrhbosna (1899.), 223; Jela BOI, Ar-
hitekt Josip pl. Vanca, 85.
10 Vrhbosna (1896.), 276-281.
11 Vrhbosna (1896.), 354.
12 Vrhbosna (1897.), 44.
13 Prema podacima iz Urudbenog zapisnika od 1893. godine, koji
se uva u arhivu Bogoslovije, oltar sv. Josipa sastavljan je tijekom
rujna 1898. godine, no nema podataka o postavljanju drugog ol-
tara. Fotografije cjelokupne opreme sjemenine crkve objavljene
su u djelu Spomen-knjiga iz Bosne, Biskupu Strossmayeru (ur. Ivan
ari), (Zagreb: Naklada kaptola Vrhbosanskog, 1901.).

190
Andrea BAOTI, Neostilska sakralna oprema bogoslovne crkve sv. irila i Metoda, 187-199

proizvodile i distribuirale oltarne cjeline po itavoj Austro-

ugarskoj monarhiji tijekom 19. i poetkom 20. stoljea.
Tirolska sakralna oprema je u Bosnu i Hercegovinu poela
nadirati nakon uspostave austrougarske uprave, jer nije bilo
domaih umjetnika i obrtnika koji bi odgovorili zahtjevima
novouspostavljene Vrhbosanske nadbiskupije.

Tirolsko drvorezbarstvo i radionica Ferdinanda

Stuflessera

Tirol je sa svojim drvorezbarskim radionicama

u St. Urlichu i St. Christini, ija tradicija see ak i
do srednjeg vijeka, u 19. stoljeu postao priznatim
centrom sakralne skulpture cjelokupne Austro-ugarske
monarhije. Drvorezbari koji su isprva proizvodili predmete
utilitarnog karaktera u periodu kasne gotike istaknuli su se
oblikovanjem krilnih oltara, a od 17. stoljea skulpturama
svetaca za potrebe lokalnih crkvi. Izvoz zapoet u 18. st.
dosegnuo je vrhunac tijekom sljedeeg stoljea, kada se
otvorio put i eljeznika pruga k ovom teko pristupanom
alpskom predjelu odakle se izvozio crkveni mobilijar i van
granica Monarhije. U umjetnikom smislu je za tirolske
drvorezbarske radionice od izuzetnog znaaja bilo otvaranje
kole crtanja u St. Urlichu 1825. godine (Zeichnungsschule
zu St. Urlich), kao i kole drvorezbarstva (Schnitzschule), u
kojima su predavali akademski obrazovani slikari i kipari.
Otuda su se talentirani uenici slali dalje na usavravanje
na minhensku akademiju, a po povratku su sa sobom
u radionice donosili predloke raene po skulpturama
priznatih umjetnika te slikama nazarenaca.14
Nastojanje da se umjetniki obrt uzdigne
14 Irena KRAEVAC, Tirolska sakralna skulptura i oltari na prijelazu
iz 19. u 20. stoljee u sjevernoj Hrvatskoj, Anali galerije Antona
Augustinia 26 (2006.), 3-34.

191
120. obljetnica Bogoslovije

akademskom naobrazbom skulptora dovelo je do tehnikog

savrenstva tirolskog drvorezbarstva, koje je bilo proeto
i duhom industrijskog doba. Tirolske radionice pod
uticajem industrijalizacije pretvarale su se u manufakture
koje zapoljavaju vei broj radnika, a nerijetko su imale
i suradnike u tzv. kunoj radinosti. Zbog sve veeg broja
tih ateljea, velike konkurencije i pada cijena kvaliteta
drvorezbarskih radova je kasnije poela opadati, no i pored
toga meu tirolskim se radionicama izdvajaju imena Insama
& Prinotha, Morodera, Shmalzla, Riffesera i Stuflessera, iji
radovi pokazuju izvanredne kvalitete sakralne skulpture u
periodu historicizma.15
Ferdinand Stuflesser koji se kolovao na minhenskoj
akademiji kod uvenog Josefa Knabla, jednog od vodeih
drvorezbara neogotike, 1875. godine je osnovao radionicu
koja djeluje i danas. Njegov je atelje zapoljavao vei broj
radnika meu kojima su bili vrsni crtai, stolari, tokari,
rezbari, polikromatori i pozlatari. Izraivali su cjelovite oltare
od mekanih i laganih materijala: lipovine, jelovine, krukova
drva i limba; tesali ih do stupnja visoke uglaenosti, a potom
ih grundirali i polikromirali. Krajnji proizvod je potpisivao
sam majstor-drvorezbar u ijem je posjedu i bivala radionica.
Stuflesser je bio taj koji je vei dio kipova vlastoruno izradio.
Godinje je njegova radionica izvozila oko 50-ak oltara i
propovjedaonica, to unutar granica Monarhije, to van
njih. Tako se skulpturalne cjeline s potpisom ovog tirolskog
drvorezbra mogu nai od Maarske, preko eke, Moravske,
tajerske, Gornje Austrije, do vicarske, ali i u Engleskoj,
Francuskoj, te Italiji. Jako je veliki broj Stuflesserovih oltara
i susjednoj nam Hrvatskoj, pogotovo na njenom sjevernom
podruju (Poeki dekanat, azmanski arhiakonat, Klanjec,
Lobor, Donja Stubica, Drenovci, Kostajnica, Molve te Zagreb).16
15 I. KRAEVAC, Tirolska sakralna skulptura, 3-34.
16 Irena KRAEVAC, Kipar Ferdinand Stuflesser. Doprinos tirolskom
sakralnom kiparstvu druge polovice 19. stoljea u sjevernoj Hrvat-
skoj, Radovi instituta za povijest umjetnosti (Zagreb, 1996.), 154.

192
Andrea BAOTI, Neostilska sakralna oprema bogoslovne crkve sv. irila i Metoda, 187-199

Kada je u pitanju sakralna oprema koju potpisuje

radionica Ferdinanda Stuflessera u Bosni i Hercegovini,
moe se rei da je najzastupljenija od tirolskih openito.
Bilo da se radi o cjelovitim oltarnim ansamblima, bilo
o propovjedaonicama ili pojedinanim skulpturalnim
ostvarenjima, njegova djela su u najveoj mjeri prisutna u
Vrhbosanskoj nadbiskupiji, tonije Fojnikom arhiakonatu.
Prema dosadanjim saznanjima, Stuflesserovo ime se prvi
put javlja 1894. godine kada se ovaj drvorezbar obratio
Vrhbosanskom nadbiskupskom ordinarijatu s molbom
da mu se dozvoli izrada glavnog oltara za samostansku
crkvu sv. Duha u Fojnici prema Vancaevu nacrtu.17 Nakon
uspjene realizacije monumentalnog i raskonog fojnikog
oltara, Stuflesserovo se ime susree sve ee, budui
da je bivao angairan za opremu upnih i samostanskih
crkvi u Sarajevu, Guoj Gori, Dolcu, Kiseljaku, Vareu,
Plehanu, Kraljevoj Sutjesci, Rami, Zenici, te brojnim drugim
mjestima.18 Iako se negdje navodi da je Stuflesser zapravo
radio za Vancaa,19 o svim aspektima ove suradnje, posebno
motivima, ne moe se jo govoriti sa sigurnou. Ono to se
moe tvrditi i za to postoje vrsti dokazi je da je Vanca bio
taj koji je projektirao same sakralne objekte, ali isto tako i
nacrte za oltare koji su kasnije izraivani kod Stuflessera, pa
je za vjerovati da je izbor na ovoga kipara pao upravo zbog
njegovih sposobnosti da idejnu zamisao tehniki sprovede
do kraja na najbolji mogui nain. Takav je sluaj, izmeu
17 Arhiv Vrhbosanske nadbiskupije 335/1894. U svom dopisu Vrhbo-
sanskoj nadbiskupiji Stuflesser daje ponudu za izradu oltara u cr-
kvi sv. Duha u Fojnici u vrijednosti od 2 500 forinti, odnosno 2 200
forinti ukoliko menza bude od kamena.
18 Podaci o opremi pojedinih upnih crkava objavljivani su u perio-
dinim listovima Vrhbosna i Franjevaki glasnik, od 1896. do 1914.
g.
19 Olga MARUEVSKI, O vrednovanju i uvanju neostilske sakralne
opreme, Radovi instituta za povijest umjetnosti (Zagreb, 2003.),
231-239.

193
120. obljetnica Bogoslovije

ostalih, bio i s bogoslovnom crkvom Sv. irila i Metoda u

Sarajevu za koju je Vanca dao nacrte za sakralnu opremu, a
koju je Stuflesserova radionica izradila.

Stilske i ikonografske znaajke sakralne opreme

sjemenine crkve sv. irila i Metoda

Tirolske oltare openito karakterizira eklektiki

koncipirana i bogata arhitektonska ralamba koju
upotpunjuju slike svetaca, odnosno polikromirani kipovi.
Neostilska oprema prati stil same crkve koju ukraava,
upravo zbog ve spomenutog zahtjeva stilskog jedinstva.
Obzirom da je rije o kompleksnim tvorevinama, iji se stil
nekada i ne d lako iitati, oltari se najee klasificiraju
prema principu iljatog ili oblog luka. U kategoriju potonjih
mogu se svrstati i oltari iz bogoslovne crkve sv. irila i
Metoda u Sarajevu.
Glavni oltar posveen slavenskim svecima i patronima
crkve, sv. irilu i Metodu, postavljen je u svetite do rujna
1896. godine.20 Visok skoro 8 metara21, od stipesa i menze,
preko predele s tabernakulom i retablom, pa sve do krunita
oltar je u cijelosti izraen u drvetu. Retabl ima trodijelnu
podjelu kod koje je sredinji dio sa slikom svetaca-patrona
vei od pobonih u kojima se nalaze kipovi. Slika sa zlatnom
pozadinom, na kojoj sv. iril pokazuje na slavensko pismo
u sv. Evanelju, a sv. Metod dri kri i prstom upire u njega,
raena je po slici iz Velehrada,22 a navodno ju je naslikao
Josip Krikler.23 Flankiraju je masivni pozlaeni stupovi koji
nose entablaturu s luno oblikovanim timpanom. U bonim
20 Vrhbosna (1896.), 276-281.
21 Prema kopiji Vancaevog nacrta glavnog oltara, koja se uva u ar-
hivu Bogoslovije, oltar je do lunog timpana visok 6,17m, dok je
sam timpan s kriem visok 77cm.
22 Vrhbosna (1896.), 276-281.
23 Mato ZOVKI, Katolika crkva u Sarajevu, 61, biljeka 1.

194
Andrea BAOTI, Neostilska sakralna oprema bogoslovne crkve sv. irila i Metoda, 187-199

plitkim niama, koje su koljkasto nadsvoene i ukraene

ablonski oslikanim draperijama, postavljeni su kipovi sv.
Petra i sv. Pavla s pripadajuim atributima. Sv. Petar u plavoj
odori sa utim platom, dri klju u rukama te pogled upire
ka nebu, dok sv. Pavao u crvenoj odori sa zelenim platom
stoji pognute glave drei ma. Predela s tabernakulom
ukraena je dekorativnim poljima renesansnih floralnih
motiva, a slian ukras javlja se u vidu apliciranog biomorfnog
ornamenta i na stipesu ispod menze. Osnova oltara je
blijedozelene boje, a naglaena pozlata i polikromija
doprinose njegovom raskonom, baroknom izgledu.
Neto jednostavniji, ali jednako reprezenativni su i
boni oltari posveeni sv. Josipu i sv. Alojziju. Kako je ve
ranije reeno, raeni su prema nacrtima koje je Vanca
izradio nakon sveanog ina posvete crkve.24 Oba oltara
imaju gotovo identinu arhitektoniku, iznad menze i
predele, koja je oblikovana slino kao kod glavnog oltara,
izdie se jednodijelni retabl flankiran udvojenim pilastrima.
Nad njime je krunite, odnosno prelomljeni timpan koji ima
zavretke u obliku voluta. Slike svetaca na zlatnoj pozadini
slino su komponirane, tako da sv. Josip s Djetetom i sv.
Alojzije stoje na oblacima, dok su iznad njih prikazane
male glavice kerubina. Retabl na oltaru sv. Josipa flankiraju
reprezentativni slobodnostojei kipovi sv. Ane i sv. Joakima
koji su obavijeni raskonim draperijama. Dok sv. Ana
u rukama dri knjigu te je u crvenoj haljini sa zelenom
mantijom kao simbolima besmrtnosti i Boje ljubavi, sv.
Joakim kao svoj prepoznatljivi atribut ima koaru s dvjema
golubicama. Na oltaru sv. Alojzija stoje dva kipa posveena
istom svecu, oba ga prikazuju kao djevianskog mladia u
isusovakom talaru, s tim da na jednom u naruju dri Dijete
i ljiljan, a na drugom kri i knjigu. Osim spomenutih kipova,
24 Nacrt oltara sv. Josipa uva se u Bogosloviji, te je signiran 1896. g.
Objavljen je u austrijskom listu Bautechniker 1897. godine. Vidi,
Bautechniker, XVII/1897., br. 53.

195
120. obljetnica Bogoslovije

jedina vea razlika u izgledu spomenutih oltara je ta da kod

oltara sv. Josipa na mjestu tabernakula stoji slika sv. Terezije
koju je 1928. g. naslikao uveni bosanskohercegovaki
slikar Gabrijel Jurki.25
Oltari Srca Isusova i Srca Marijina najmanji su i
najskromniji od svih pet oltara, te su smjeteni u otvore
zidova bono od svetita. Retabl im je nainjen u vidu luno
zasvedene nie u kojima su smjeteni kipovi, a koje flankiraju
tanki stupii. Stipes im je ukraen dekorativnim panelima,
odnosno stupiima koji nose menzu, te su obavijeni
spiralnim trakama. Budui da za ove oltare nisu ouvani
nacrti te da se oni znatno razlikuju od glavnog i velikih bonih
oltara, mogue je da uope nisu ni raeni prema Vancaevoj
ideji. Vrlo vjerovatno ih je Stuflesserova radionica izradila
na osnovu svojih ve postojeih modela,26 pa su u crkvu
dopremljeni kad i glavni oltar te propovjedaonica.
Poligonalna propovjedaonica izraena je prema
Vancaevu nacrtu koji je signiran 1896. godine. Kao i ve
spomenuti oltari, propovjedaonica ima osnovu blijedozelene
boje te je ukraena reljefnim dekorativnim panelima i
pozlaenim biomorfnim ornamentima. Tribinu krase tri
figuralna reljefa; sredinji prikazuje Krista kao poetak i kraj
svijeta, a dva bona su ukraena poprsjima latinskih otaca
sv. Ambrozija i sv. Grgura. Meusobno su reljefi odvojeni i
plitkim istacima tribine na kojima su aplicirani ornamenti
u vidu jonskog kapitela i grozdova s listovima vinove loze.
25 Na ovalnoj slici nalazi se ploica s posvetom na kojoj pie: Sacta
Teresia! En Gabriel opus hoc Tibi Jurki Inspirante sua depinxit
coniuge tefa; Thidiacaque dein Marcus imunkovi arte Tollens
omavit; studuitque erigeredemum Rector honorifice Leopold Tibi,
Sancta, in honorem A.D. M.C.M.XXVII.
26 U arhivu Bogoslovije uvaju se paneli s nacrtima Stuflesserovih ol-
tara, koji su vjerojatno sluili kao ponuda i reklama za naruitelje.
Jedan od takvih pokazuje dosta slinu arhitektoniku oltara s ovi-
ma posveenim Srcu Isusovu i Srcu Marijinu.

196
Andrea BAOTI, Neostilska sakralna oprema bogoslovne crkve sv. irila i Metoda, 187-199

Tribina je natkriljena petokutnim baldahinom koji je isto

tako ukraen pozlaenim ornamentima, te nosi kri.
Openito uzevi, arhitektonika oltara i
propovjedaonice statina je, linearna te preuzima vokabular
klasine arhitekture. Preteno je neorenesansne stilizacije
to se da primjetiti u osnovnoj strukturi, te dekorativnim
elementima poput koljkastih nia i panela s biomorfnim
ornamentima. Pokoji barokni element, kao to su prelomljeni
timpani ili masivni stupovi na glavnom oltaru, kao i bogata
polikromija i pozlata, doprinose baroknom izgledu sakralne
opreme u sjemeninoj crkvi sv. irila i Metoda.
to se tie samih kipova svetaca na oltarima moe se
rei da, sukladno tadanjim umjetnikim idealima sakralne
umjetnosti, ponavljaju modele nazarenskog slikarstva
kojemu je Katolika crkva bila naklonjena tijekom 19.
st. Lijep i prepoznatljiv primjer svakako prua skulptura
Srca Isusova na manjem bonom oltaru gdje je Krist
prikazan kako pokazuje na trnjem okrunjeno, plameno
srce na grudima. Figure su reducirane gestikulacije,
uzdranih kretnji, te kontemplativnog i eleginog izraza
lica. Naglaena linearnost draperija zatomljuje njihov
volumen; statine su i podreene arhitektonskom okviru.
Ipak, ta zatomljenost kretnji samih kipova nadomjetena
je bogatom polikromijom koja se uspjela ouvati do danas.
Fino nijansirane draperije i odore kipova, ne samo da imaju
bogate nabore, nego i dekorativne bordure koje pokazuju
visok stupanj tehnike izrade skulptura. U tom pogledu su
naroito uspjeli kipovi sv. Ane i sv. Joakima koji su dobro
proporcionirani, imaju fino nijansiran inkarnat, te su
obavijeni raskonim draperijama.
Ikonografski gledano, sakralna oprema u sjemeninoj
crkvi zapravo prati program pobonosti koje su se u
Katolikoj crkvi naroito proirile krajem 19. st., a koje je
nadbiskup Stadler uveo i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

197
120. obljetnica Bogoslovije

Pobonost sv. irilu i Metodu bila je jedan od vidova rada na

promicanju ideje o kranskom jedinstvu meu slavenskim
narodima, to je bila i Stadlerova zadaa prema pismu
pape Leona XIII. upuenog 1894. godine.27 Kult tovanja
slavenskih svetaca bio je poticajan i za mlade bogoslove,
utoliko to su spomenuti sveci bili vjerni Svetoj Stolici,
neumorno su tumaili Sveto pismo, te su narod oslobaali
od tmina neznanja.28 Kao zatitnici klera i teologa u
sjemeninoj crkvi se pojavljuju sv. Petar i sv. Pavao, dok se
sv. Alojzije javlja kao zatitnik mladei, napose studenata.29
Ostali oltari i kipovi u crkvi odgovaraju pobonostima koje
je nadbiskup Stadler uveo po svom ustolienju. Pri tome
se prvenstveno misli na pobonost Srcu Isusovu, pod ijim
je patronatom bila Vrhbosanska nadbiskupija, a kome je
bila posveena sarajevska katedrala. Nadbiskupija je bila
i pod zatitom Djevice Marije, u iju je ast promicana i
pobonost preistom srcu Marijinu, kao i pod zatitom
njenog zarunika sv. Josipa.30 Sv. Joakim i sv. Ana na oltaru
posveenom sv. Josipu zapravo stoje kao reference na
oinstvo kojeg isti svetac utjelovljuje.

27 Tomo VUKI, Prisutnost misli o jedinstvu crkava u katolikoj

Bogosloviji u Sarajevu, Vrhbosanska katolika bogoslovija 1890-
1990. (Sarajevo-Bol: Vrhbosanska katolika teologija, 1993.), 239-
249.
28 Ivo BALUKI, Stadler uitelj duhovnosti prema pastoralnim
poslanicama sveenstvu i puku, Josip Stadler, prilozi prouavanju
duhovnog lika prvog vrhbosanskog nadbiskupa (Sarajevo: Vrhbo-
sanska visoka teoloka kola, 1989.), 74-75.
29 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva
(Zagreb: Kranska sadanjost, 2006.).
30 I. BALUKI, Stadler uitelj duhovnosti, 56-57.

198
Andrea BAOTI, Neostilska sakralna oprema bogoslovne crkve sv. irila i Metoda, 187-199

Zakljuak

Tirolsku sakralnu opremu u crkvi struka je openito

promatrala iz pozicije antihistorijski orijentirane moderne,
te ju je negativno ocjenjivala smatrajui je neoriginalnom,
neautentinom, pa ak i tuinskom. Kod nas nije ni bila
predmetom sustavnijeg istraivanja. Negativan stav uinio
je da veliki broj tirolskih oltara i kipova bude maknut sa
svojih izvornih lokacija, a ratna zbivanja doprinijela su
njihovom potpunom unitenju. Stuflesserova neostilska
sakralna oprema izraena prema Vancaevim zamislima za
bogoslovnu crkvu sv. irila i Metoda je meu rijetkima koje
su u svom prvotnom obliku ouvane do danas. Sasvim je
jasno da ne predstavlja vrhunske domete svjetske povijesti
umjetnosti, no reprezentativnim je primjerom sakralne
umjetnosti katolike provenijencije na prijelomu 19. i 20.
stoljea u Bosni i Hercegovini. Nadalje, sakralna oprema ini
organsko jedinstvo s arhitekturom same graevine. Upravo
u tom jedinstvu gdje se proimaju graditeljstvo, slikarstvo,
skulptura, te umjetniki obrt zapravo i lei njena vrijednost.
Bilo kakve intervencije koje naruavaju ovakav spoj, a nisu
nune za opstojnost samih sakralnih graevina, trebale
bi se izbjegavati. Oltarne cjeline u crkvi sv. irila i Metoda
zahtijevaju tek manje restauratorske zahvate, a kako bi
crkva zasjala u svoj svojoj punini, neophodno je obnoviti i
njen zidni oslik.

199