A.

Riegl, Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak,

Anatomija povjesnog spomenika, Zagreb 2006, 349-412

(Alois Riegl, 1858-1905)

,
,
.
,
" ",
.
.
; ,

; , ()
.
,
,
; ,
.

,
.
, ,

;
,
.
,
; ,

(: . , a 2 [
], 1998. )
Alois Riegl

Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak1

1. Vrijednosti spomenika i njihov povijesni razvoj

Pod spomenikom se u najstarijem i izvornom smislu podrazumijeva djelo ljudske
ruke podignuto u svrhu odravanja pojedinih ljudskih podviga i vjetina (ili sklopa
vie njih) u svijesti buduih generacija. To moe biti umjetniki (Kunstdenkmal) ili
pisani spomenik (Sehriftdenkmal) ve prema tome obavjetava li promatraa o
dogaaju koji treba ovjekovjeiti izraajnim sredstvima likovne umjetnosti ili pomou
natpisa. Najee su te dvije vrste ujedinjene. Podizanje i odravanje takvih
namjernih spomenika (gewollte Denkmale), koje je mogue slijediti do najranijih
zabiljeenih razdoblja ljudske kulture, do danas nije prestalo. No, kad govorimo o
modernome kultu i zatiti spomenika, gotovo uope ne mislimo na namjerne
spomenike, nego na umjetnike i povijesne spomenike (Kunst- und historisehe
Denkmale), kako je do sada u Austriji glasio slubeni izraz. Ova oznaka, koja je
prema shvaanjima od 16. sve do 19. stoljea bila posve opravdana, danas bi, s
obzirom na poimanje biti umjetnike vrijednosti koje se afirmiralo u najnovije doba,
mogla dovesti do nesporazuma. Zbog toga prije svega treba ispitati to se do sada
podrazumijevalo pod umjetnikim i povijesnim spomenicima.
Prema uobiajenoj definiciji umjetniko je djelo svako opipljivo, vidljivo ili
sluno ljudsko djelo koje posjeduje umjetniku vrijednost. Povijesni spomenik je isto
takvo djelo koje posjeduje povijesnu vrijednost. Slune spomenike (glazba) u ovom
kontekstu moemo unaprijed iskljuiti iz razmatranja jer njih, ukoliko nas ovdje
uope zanimaju, jednostavno treba uvrstiti u pisane spomenike. to je umjetnika, a
to povijesna vrijednost treba se zapitati samo s obzirom na opipljiva i vidljiva djela
likovne umjetnosti (u najirem smislu, tako da obuhvatimo sve tvorevine ljudske
ruke).
Povijesna vrijednost oito je iri pojam i zato ga treba razmotriti na prvom
mjestu. Povijesnim nazivamo sve ono to je jednom bilo, a danas vie nije. Prema
najmodernijem shvaanju s time povezujemo i sljedeu predodbu: da ono to je

1
jednom bilo vie nikada ne moe biti i da sve to je jednom bilo tvori nezamjenjiv i
neuklonjiv dio razvojnoga lanca. Drugim rijeima, sve to je uslijedilo uvjetovano je
prethodnim i ne bi moglo uslijediti onako kako se uistinu odigralo da nije prethodio
onaj prvi dio. Upravo zamisao o razvoju tvori bit svakog modernog povijesnog
poimanja. Prema modernim shvaanjima svaka ljudska aktivnost i vjetina o kojoj je
sauvano svjedoanstvo ili vijest moe polagati pravo na povijesnu vrijednost: svako
povijesno zbivanje za nas je u naelu nezamjenjivo. No, kako nije mogue uzeti u
obzir veliku koliinu zbivanja o kojima su posredno ili neposredno sauvana
svjedoanstva i koja se svakoga trena umnoavaju do beskraja, dosad smo se prisilno
ograniavali na pridavanje panje onim svjedoanstvima za koja nam se inilo da
predstavljaju posebno istaknute odsjeke u razvojnome tijeku odreene grane ljudske
djelatnosti. To svjedoanstvo moe biti pisani spomenik ijim se itanjem pobuuju
predodbe sadrane u naoj svijesti ili umjetniki spomenik iji se sadraj spoznaje
neposredno, osjetilima. Vano je shvatiti da je svaki umjetniki spomenik bez
iznimke istodobno i povijesni spomenik, jer predstavlja odreeni stupanj razvoja
likovne umjetnosti za koji, strogo gledano, ne postoji posve istovrijedan nadomjestak.
Dakako, svaki je povijesni spomenik ujedno i umjetniki spomenik, jer ak i
sekundarni pisani spomenik kao to je otrgnuti listi papira s kratkom, beznaajnom
biljekom sadri, osim njegove povijesne vrijednosti za razvoj tvornike proizvodnje
papira, pisma, materijala za pisanje, itd., i itav niz umjetnikih elemenata: oblik
papiria, oblik slova i nain njihova komponiranja. Naravno, to su toliko nevani
elementi da emo ih u veini sluajeva previdjeti zbog toga to posjedujemo dovoljno
drugih spomenika koji nam na bogatiji i iserpniji nain priopavaju gotovo isto. No,
kad bi dotini papiri bio jedino sauvano svjedoanstvo o umjetnikome stvaralatvu
svoga vremena, morali bismo ga, unato njegovoj beznaajnosti, smatrati
nezaobilaznim umjetnikim spomenikom. Umjetnost koju ovdje susreemo zanima
nas prije svega s povijesnoga stajalita: spomenik predstavlja neizostavni dio
razvojnoga lanca povijesti umjetnosti. Dakle, umjetniki spomenik je u ovome
smislu zapravo povijesno-umjetniki spomenik i njegova vrijednost nije
umjetnika, ve povijesna. Iz toga bi proizilo da je podjela na umjetnike i
povijesne spomenike neprikladna, jer su prvi sadrani u drugima i s njima ine
jednu cjelinu.
No, cijenimo li na umjetnikim spomenicima doista samo povijesnu vrijednost?
Da je tako, sva bi umjetnika djela ranijih razdoblja i svako bi umjetniko razdoblje u

2
naim oima imalo jednaku vrijednost, a samo bi relativno vrednija bila ona koja su
rijetka ili mnogo starija. U stvarnosti ponekad vie cijenimo novija djela od starijih.
npr. jednoga Tiepola iz 18. stoljea cijenimo vie od manirista 16. stoljea. Dakle,
mora postojati jo neto osim zanimanja za povijesno u starom umjetnikom djelu,
zanimanje temeljeno na njegovim specifinim umjetnikim, a to znai na
koncepcijskim, oblikovnim i koloristikim osobinama. Oito je da osim povijesno-
umjetnike vrijednosti koju za nas bez iznimke posjeduju sva stara umjetnika djela
(spomenici) ipak postoji i ista umjetnika vrijednost, neovisna o mjestu koje
umjetniko djelo zauzima u povijesnome razvojnom lancu. Je li ta umjetnika
vrijednost objektivno zadana u prolosti kao i povijesna tako da tvori bitan dio pojma
spomenik, dio koji je neovisan o povijesnosti? Ili je ta umjetnika vrijednost
subjektivna. izmiljotina modernoga promatrakog subjekta, prilagoena njegovim
prohtjevima s kojima se i mijenja, pa u tom sluaju ne nalazi svoje mjesto unutar
predodbe o spomeniku kao djelu koje ima komemorativnu vrijednost
(Erinnerungswert)?
Danas se u odgovoru na ovo pitanje razilaze pristalice dvaju miljenja: starog,
koje jo nije potpuno prevladano i novog, koje pobjedonosno napreduje. Od razdoblja
renesanse u kojem je, kako emo pokazati, prvo priznata vanost povijesnoj
vrijednosti, pa sve do 19. stoljea postojao je nepovrediv umjetniki kanon, apsolutno
valjan objektivni umjetniki ideal kojemu su teili svi umjetnici, ali ga je jedva koji u
potpunosti mogao dosegnuti. Isprva se inilo da se antika najvie pribliila kanonu, da
je u svojim pojedinanim ostvarenjima ak predstavljala sam ideal. Usamljeni je
status antike konano ukinulo 19. stoljee koje je dopustilo osamostaljivanje gotovo
svih ostalih umjetnikih razdoblja i njihovih neovisnih znaenja, no nije napustilo
vjeru u objektivni umjetniki ideal.
Tek smo poetkom 20. stoljea odluili izvui nune zakljuke iz predodbe o
povijesnom razvoju te proglasiti minulo umjetniko stvaralatvo nepovratno prolim,
zbog ega ono u ni u kojem sluaju ne moe biti kanonski mjerodavno. Ako se ipak
ne ograniimo na potivanje modernih djela, nego eijenimo i stara zbog njihova
koncepta, oblika i boje pa ih ponekad pretpostavljamo modernima, to bi moglo znaiti
(bez obzira na uvijek prisutan estetski imbenik povijesnoga interesa) da odreena
stara umjetnika djela, iako nikada u potpunosti a ono odreenim svojim aspektima,
odgovaraju modernome umjetnikom htijenju (Kunstwollen). Upravo pojava ovih
podudarnih dijelova uz neodgovarajue u pozadini ima sposobnost djelovanja na nas,

3
moderne ljude, kakvu moderno umjetniko djelo, koje se takve pozadine nuno mora
odrei, nikada ne moe razviti. Prema tome, s dananjega gledita ne postoji apsolutna
nego samo relativna, moderna umjetnika vrijednost.
U skladu s time i definicija pojma umjetnika vrijednost mora glasiti razliito,
ve prema tome zastupamo li starije ili novije gledite. Prema starijem, umjetniko
djelo posjeduje umjetniku vrijednost utoliko ukoliko odgovara zahtjevima navodno
objektivne, dosad nikada besprijekorno formulirane estetike. Prema novijem stajalitu
umjetnika se vrijednost spomenika mjeri prema tome odgovara li on zahtjevima
modernoga umjetnikog htijenja. Dakako, ti su zahtjevi u jo manjoj mjeri jasno
formulirani, a to i ne mogu biti, jer se neprekidno mijenjaju od subjekta do subjekta i
od trenutka do trenutka.
Jedan od osnovnih preduvjeta za nau zadau je i razjanjavanje razlika u
shvaanju biti umjetnike vrijednosti, jer to ima odluujui utjecaj na naelno
usmjerenje svih aspekata njege spomenika. Ako ne postoji vjena, nego samo
relativna, moderna umjetnika vrijednost, tada umjetnika vrijednost jednoga
spomenika nije komemorativna, nego trenutana vrijednost (Gegenwartswert). Zatita
spomenika s njom mora raunati, jer ona zahtijeva da ju se neodgodivo uzme u obzir
kao, nasuprot povijesnoj komemorativnoj vrijednosti nekog spomenika, donekle
praktinu dnevnu vrijednost. No trenutanu vrijednost treba odvojiti od samoga pojma
spomenik. Ako se priklonimo shvaanju biti umjetnike vrijednosti koje se razvilo
kao rezultat u pojedinostima nepregledne povijesno-umjetnike istraivake
djelatnosti 19. stoljea, ubudue ne moemo govoriti o umjetnikim i povijesnim
spomenicima, ve samo o povijesnim spomenicima. Taj e izraz nadalje biti
upotrebljavan iskljuivo u ovome smislu.
Povijesni su spomenici, za razliku od onih namjemih, nenamjerni. No jasno je
da svi namjerni spomenici istodobno mogu biti nenamjerni i da predstavljaju samo
jedan mali dio nenamjernih. Kako su tvorci htjeli da djela koja danas zovemo
povijesnim spomenicima dostaju uglavnom tek praktinim ili idejnim potrebama njih
samih, njihovih suvremenika i njihovih neposrednih nasljednika, a u pravilu uope
nisu namjeravali ostaviti svjedoanstva vlastita umjetnikog i kulturnog ivota ili
stvaranja kasnijim stoljeima, naziv spomenici koji ipak obiavamo davati ovim
djelima ne moe biti miljen u objektivnom, ve samo u subjektivnom smislu: samim
djelima smisao i znaenje spomenika ne pripada zbog njihove izvorne
predodreenosti, nego smo mi, moderni subjekti, ti koji im pridajemo takav smisao i

4
znaenje. Kako kod namjernih, tako i kod nenamjernih spomenika rije je o
komemorativnoj vrijednosti i zbog toga u oba sluaja govorimo o spomenicima. U
oba nas sluaja, nadalje, zanima djelo u njegovu izvornom, neokrnjenom obliku u
kojem je proizilo iz ruku tvorca i u kojem ga mi elimo promatrati ili ponovo
uspostaviti u mislima, rijei ili slici. U prvom nam je sluaju komemorativna
vrijednost nametnuta od drugih (od tvoraca), u drugom je sluaju odreujemo mi
sami.
Zanimanje koje u nama, modernim ljudima, pobuduju djela naslijeena od
prethodnih ljudskih narataja ni u kojem se sluaju ne iscrpljuje s povijesnom
vrijednou. Primjerice, nemogue je da ruevina dvorca iji oronuli ostaci zidina
odaju premalo o obliku, tehnici ili dispoziciji prostora da bi zadovoljili na umjetniki
ili kulturno-povijesni interes, a s kojom se ne povezuju nikakve kroniarske
zabiljeke, moe zahvaliti zanimanje koje za nju mi, moderni promatrai, ipak
bezuvjetno pokazujemo, svojoj povijesnoj vrijednosti. Isto tako, u sluaju staroga
crkvenog tornja treba razlikovati izmeu vie ili manje lokaliziranih povijesnih
uspomena najrazliitijih vrsta koje u nama budi pogled na njega i izmedu posve ope,
nelokalizira predodbe o razdoblju koje je sudjelovalo u stvaranju tornja i koje se
otkriva u njegovim jasno uoljivim tragovima starosti. Ista se razlika moe promatrati
i kod pisanih spomenika. Listi pergamenta iz 15. stoljea najjednostavnijega
sadraja, npr. s biljekom o kupovini konja, ne budi u nama dvostruku
komemorativnu vrijednost samo svojim umjetnikim elementima, poput ruevine i
crkvenoga tornja (naime, povijesnu vrijed-nost zbog oblikovnih elemenata listia.
slova i dr., a vrijednost koju ovdje ispitujemo zbog poutjelosti i patine
pergamenta, bljedoe slova), nego i svojim pisanim sadrajem: povijesnu vrijednost
zbog odredbi kupovine (pravna i gospodarska povijest), spomenutih imena (politika
povijest, genealogija, povijest naselja) i sl., a tu drugu vrijednost zbog drukijega
jezika, neobinih izraza, pojmova i sudova koje ak i netko tko nije povijesno
obrazovan odmah prepoznaje kao zastarjele, kao pripadnike prolosti. Zanimanje je
bez sumnje i u ovim sluajevima ukorijenjeno u komemorativnoj vrijednosti,
odnosno, i s ovoga gledita promatramo djelo kao spomenik, i to kao nenamjerni
spomenik; ali komemorativna vrijednost nije vezana za djelo u njegovom izvomom
stanju, nego za predodbu o vremenu proteklom od njegova nastanka koje se
razotkriva u tragovima starosti. Ako je poimanje povijesnih spomenika ve ranije,
za razliku od onih namjernih, nazvano subjektivnim, a ipak je jo uvijek bilo

5
povezano s promatranjem jednog stalnog objekta (izvornoga, individualno cjelovitoga
djela), sada se kod ove tree vrste spomenika objekt ini reduciranim tek na nuno
zlo; spomenik ostaje jo samo neizbjeni supstrat, izazivajui u promatrau isti ugodaj
koji u modernim ljudima stvara predodba o zakonitome krunom tijeku nastajanja i
nestajanja, pojava izranjanja pojedinanog iz opeg i njegova ponovnoga postupnog
gubljenja u opem. Kako znanstvena iskustva nisu preduvjet da bi se stvorio ugoaj,
niti su potrebna posebna znanja steena povijesnim obrazovanjem, ve do njega
dolazi obinim osjetilnim opaanjem koje se odmah izraava kao osjeaj, ugodajno
djelovanje smatra da ima pravo na irenje ne samo medu obrazovanim pojedincima,
na koje se u prolosti njega spomenika prisilno morala ograniiti. ve i na dopiranje
do masa, do svih ljudi bez razlike na obrazovanje. Velika vanost nove
komemorativne (spomenike) vrijednosti ije se posljedice zasada jo ne mogu
procijeniti temelji se na tenji za sveopom valjanou koju ona dijeli s religioznim
osjeajima. Ta e se vrijednost ovdje nazivati starosnom vrijednou (Alterswert).
Ve iz ovih pretpostavki proizlazi da se moderni kult spomenika ne ograniava
na njegu povijesnih spomenika, nego da on i za starosne spomenike
(Altersdenkmale) zahtijeva uvaavanje s mnogo pijeteta. Kako su namjemi spomenici
bez ostatka sadrani u nenamjernim povijesnim spomenicima, tako e i svi povijesni
spomenici biti uvrteni u spomenike sa starosnom vrijednou. Oito se tri vrste
spomenika razlikuju jedna od druge stalnim proirivanjem djelokruga komemorativne
vrijednosti. U kategoriju namjemih spomenika ubrajaju se samo ona djela koja voljom
njihovih tvoraca trebaju podsjeati na neki odredeni trenutak iz prolosti (ili sklop
vie njih); u kategoriji povijesnih spomenika krug se proiruje na one koji dodue
takoer ukazuju na odreeni trenutak, ali je njegov izbor preputen naim
subjektivnim sklonostima; konano, u kategoriju starosnih spomenika ubraja se svako
djelo ljudske ruke, bez obzira na njegovo izvorno znaenje i namjenu, ako svojom
vanjtinom jasno otkriva da je ve due vrijeme postojalo i da je proivjelo dulje
razdoblje koje je prethodilo sadanjosti. Prema tome, tri se kategorije iskazuju kao tri
stadija proeesa uopavanja pojma spomenik koji slijede jedan iza drugoga; neka
kratki pregled dosadanje povijesti zatite spomenika pokae kako su se tri kategorije
i u stvarnosti razvile istim redo-slijedom, jedna iza druge.
U doba kad jo nije bilo razumijevanja za nenamjeme, namjemi su spomenici bili
bespomono izloeni propadanju i unitenju im su iezli oni za koje su bili
predoredeni i kojima je bilo u interesu njihovo ouvanje. Stari i srednji vijek

6
poznavali su u stvari samo namjeme spomenike. Toan prikaz razvojnoga tijeka u tom
dugom razdoblju na ovom bi mjestu odveo predaleko; spomenimo stoga tek da su na
drevnome Istoku spomenike uglavnom naruivali pojedinci (ili obitelji), dok se kod
Grka i Rimljana pojavio rodoljubni spomenik koji je od poetka bio pod zatitom
veih interesnih skupina. S tim se proirenjem kruga zainteresiranih pojavilo i jamstvo
duljega trajanja, dakako, s druge strane i poputanje prijanje briljivosti u odabiru to
je mogue trajnijega i otpornijega materijala. Kasnije emo govoriti o prividnoj pojavi
starosne vrijednosti u kasnom starom vijeku; nadalje, razumljivo je da su se naroito u
srednjem vijcku poeli javljati postupni prijelazi prema pojavi nenamjemih
spomenika.
Djelo kao to je Trajanov stup u srednjem je vijeku bilo izopeno, jer je propalo
staro Carstvo iji je sjaj i nepobjedivu mo stup trebao odrati u sjeanju kasnijih
narataja. Ono je tada moralo pretrpjeti brojna oteenja a da nitko nije razmiljao o
njegovu restauriranju; to to se stup uope odrao uspravnim ima zahvaliti uglavnom
preivjelu ostatku starorimskoga rodoljublja koje se nikada, ni kod srednjovjekovnih
Rimljana, nije posve izgubilo. Zbog toga Trajanov stup ak i tijekom srednjega
vijeka, dodue uvjetno reeno, jo uvijek moemo svrstati u namjeme spomenike. U
svakom je sluaju do 14. stoljea postojala opasnost da stup nesmotreno bude
rtvovan zbog nekih praktinih potreba. Tek je od razdoblja renesanse pa sve do da-
nanjega dana ta opasnost privremeno otklonjena, a isto se vjerojatno moe
predvidjeti i za inae neizvjesnu budunost.
Tu je promjenu izazvao razvoj nove komemorativne vrijednosti u Italiji od 15.
stoljea. Tada se poelo iznova cijeniti spomenike staroga vijeka, ali vie ne samo
zbog posredovanja rodoljubnog podsjeanja na mo i veliinu staroga Carstva o i-
jem je kontinuitetu matao i srednjovjekovni Rimljanin, nego zbog njihove
umjetnike i povijesne vrijednosti. To to su tada ne samo spomenici kao to je
Trajanov stup, nego ak i neugledni fragmenti friza i kapitela postali vrijedni panje,
dokazuje da je antika umjetnost sama po sebi bila ta koja je potakla zanimanje. To
to su se ak i natpisi posve beznaajnoga sadraja, ako je bilo oito da potjeu iz
razdoblja antike, poeli sakupljati i zamjeivati, otkriva probueno zanimanje za
povijest. Dakako da je ovaj novi umjetniko-povijesni interes isprva bio ogranien
iskljuivo na radove antikih naroda u kojima su Talijani renesansnoga doba
prepoznavali vlastite pretke, to objanjava i njihovu istodobnu averziju prema toboe
barbarskoj gotici. Razvojno-povijesnome razmatranju ovdje je ponuena veza s

7
prijanjim poimanjem namjemih spomenika i s njihovim uglavnom rodoljubnim
znaenjem (ogranienim na dravu, narod, komunu, obitelj i zbog toga sebinim).
Pritom se ne smije previdjeti temeljna novost: ovdje smo po prvi put vidjeli ljude koji
su u negdanjim radovima i djelovanju, odijeljenim od vlastitoga vremena tisuljeem
ili ak duljim razdobljem, prepoznali predstupnjeve vlastite umjetnike, kultume i
politike djelatnosti. Zanimanje za namjerne spomenike, koje se obino gubilo s
nestankom za njih zainteresiranih generacija, spaeno je od zaborava time to je jedan
cijeli narod postignua odavno nestalih generacija poeo promatrati kao dio vlastitih
podviga, a negdanje radove navodnih predaka kao plodove vlastite djelatnosti. Tako
je prolost stekla trenutanu vrijednost za moderni ivot i stvaralatvo. Kod Talijana
se probudio povijesni interes usprkos tome to se isprva ograniavao na (stvarnu ili
navodnu) pretpovijest vlastitoga naroda. To je ograniavanje tada oito jo bilo
nuno; povijesni interes isprva nije mogao zauzeti svoje mjesto drukije nego u
poluegoistinom obliku rodoljubno-nacionalnoga interesa. Trebalo je protei jo
nekoliko stoljea dok povijesni interes postupno nije poprimio moderni oblik u
kojemu se danas pojavljuje, osobito kod germanskih naroda oblik interesa za sve,
pa i za najmanja postignua i sposobnosti ak i najmanjih naroda koji su od vlastite
nacije odvojeni nepremostivim karakternim suprotnostima, oblik interesa za povijest
ovjeanstva uope, gdje u svakom pojedincu prepoznajemo dio nas samih.
Vrlo je znaajno to to je isto razdoblje koje je otkrilo umjetniku i povijesnu
vrijednost barem antikih spomenika izdalo i prve odredbe o zatiti spomenika
(meu njima i posebno znaajni breve pape Pavla III. od 28. studenoga 1534.). Kako
starodrevno pravo nije poznavalo zatitu nenamjernih spomenika, bilo je nuno
osigurati novootkrivene vrijednosti posebnim zatitnim mjerama.
Prema tome, s punim pravom moemo rei da je s pojavom svjesnoga
priznavanja vrijednosti antikih spomenika i ustanovljavanjem zakonskih mjera za
njihovu zatitu u talijanskoj renesansi zapoela stvarna njega spomenika u
modernome smislu.
No svakako treba pojasniti da se predodba koju su renesansni Talijani imali o
komemorativnoj vrijednosti ni u kojem sluaju ne poklapa s naom predodbom na
poetku 20. stoljea. S jedne je strane, kao to je ve reeno, bila jo oitija genetska
povezanost te novonastale zatite nenamjernih spomenika s prijanjom njegom
namjernih spomenika uz rodoljubnu ogranienost na potivanje vrijednosti
pretpostavljene umjetnosti predaka, dakle iskljuivo antike. S druge strane, starosna

8
vrijednost jo nije prepoznata u ono je doba moglo biti rijei najvie o nejasnim
slutnjama neeg takvog. Ali ni povijesna vrijednost koju su Talijani povezivali s
antikim spomenicima jo ni izdaleka nije bila ona jasno prepoznata povijesna
vrijednost s kraja 19. stoljea. Upravo je u razdoblju renesanse zapoelo razlikovanje
umjetnike i povijesne vrijednosti, umjetnikih i povijesnih spomenika, koje e, kao
to smo ve pokazali, vrijediti sve do 19. stoljea i biti prevladano tek u nae doba.
Tijekom renesanse cijenile su se antike forme kao takve, a umjetnost koja ih je
stvorila smatrala se jedinom i istinskom, objektivnom, ispravnom i openito vaeom
za sva vremena, prema kojoj je sva ostala umjetnost (osim talijanske vlastitoga
vremena) smatrana ili nepotpunim predstupnjem ili barbarskim nagrivanjem. Strogo
uzevi, to je stajalite zapravo jo uvijek normativno, mjerodavno i antiki-
srednjovjekovno, ali nije povijesno u modernome smislu, jer jo ne priznaje razvoj.
Unato tomu, tovanje je antike renesansnih Talijana imalo i svoj povijesni aspekt
antiku su smatrali predstupnjem talijanske renesanse. Dakako, jo se nisu usudili
openito razmiljati o razvojno-povijesnome predstupnju, iako se dogaalo da se,
primjerice, za Miehelangela tvrdilo kako je pojedinim radovima premaio antiku.
Time je, ini se, sasvim jasno izreeno da ni antiki spomenici ne mogu polagati
pravo na vjenu, nego samo na relativnu, dakle povijesnu vrijednost. Zamisao da su
renesansni Talijani nakon prevladavanja razdoblja barbarskih invazija ponovo nali
sebe same i da su jednostavno nastavili antiku umjetnost koja im je uroena bez
sumnje je i sama ve povijesna. Predodba o razvoju sadrana je u tome to je
renesansnim Talijanima, zahvaljujui njihovoj nacionalnosti, pripisan, takorei,
unutarnji prirodno-zakoniti poriv koji ih je obavezao da slijede kulturu podrijetlom
srodnih antikih naroda.
Podjela nenamjemih spomenika na umjetnike i povijesne, koju s modernoga
stajalita moramo odbaciti, sa stajalita je talijanske renesanse bila posve opravdana.
ak se moe rei da je umjetnika vrijednost u poetku bila presudna i da je povijesna
vrijednost (jednom postojee pojedinane injenice) pred njom na poetku jo
uzmicala. Razvojni proces kulta spomenika u narednim se stoljeima, ukljuujui i
18., moe ukratko definirati tako da paralelno s pojaanim sudjelovanjem drugih, prije
svega polugermanskih, kao i u cijelosti germanskih naroda, objektivna uzornost antike
jo nije direktno osporena, ali je ipak u odnosu na nain na koji su je potvrivali
renesansni Talijani, zbog sve veeg potivanja drugih umjetnikih vrsta doivjela sve
vea ogranienja. U ovom se razdoblju ipak nije dolo do stvamih zakona o zatiti

9
spomenika, jer su s jedne strane antiki spomenici postupno gubili dio po dio
kanonskoga znaenja zbog kojega su jednom renesansni pape vjerovali da ih moraju
tititi, a neantiki umjetniki izrazi u odnosu na antiku jo nisu imali dostatan autoritet
da bi na njemu temeljili svoj zahtjev za zatitom.
S pravom se 19. stoljee naziva historijskim, jer je u nerazmjerno viem stupnju
nego prije ili kasnije barem koliko mi to danas uspijevamo vidjeti bilo sklono
otkrivanju i paljivu promatranju pojedinih injenica, a to znai pojedinane ljudske
djelatnosti u njenom istom, izvomom stanju. Omiljeno nastojanje 19. stoljea bilo je
doznati posve tono povijesno injenino stanje: takozvane pomone znanosti
zapravo uope nisu smatrane pomonim strukama; prije se u njima iscrpljivala
najvanija djelatnost povijesnoga istraivanja. Najbeznaajnija se pripovijest itala sa
zadovoljstvom, te se propitivala njezina autentinost. Iako to nije priznato, postulat
vanosti za povijest ovjeanstva, naroda, drava i crkve, koji je prije odreivao po-
vijesnu vrijednost, postupno je gotovo posve ukinut. Zato je ojaala kultuma povijest
za koju ak i siuan detalj, upravo siuan detalj, moe biti od vanosti. Ta vanost
poiva na uvjerenju o nezamjenjivosti i najmanjega dijela u razvojnome lancu. U tom
je lancu ak i ono to je bilo zanemarivo s obzirom na materijal, radni uinak i svrhu
uivalo objektivnu vrijednost. S neizbjenim postupnim smanjivanjem objektivne
vrijednosti spomenika razvoj, iz kojeg proizlaze sve vrijednosti, sam je po sebi morao
s obzirom na pojedinane spomenike neprekidno dobivati na vanosti. Povijesna se
vrijednost, koja je bila neodvojivo vezana uz pojedinano, morala postupno
transformirati u razvojnu vrijednost, a za nju je pojedinano kao objekt postalo
nevano. Ta razvojna vrijednost nije nita drugo do starosna vrijednost koju smo ve
prije upoznali: ona je prema tome logina posljedica povijesne vrijednosti koja se
razvila etiri stoljea ranije. Da nije postojala povijesna vrijednost, ne bi se mogla
razviti ni starosna vrijednost. Ako je 19. stoljee bilo stoljee povijesne vrijednosti,
ini se da e 20. stoljee postati stoljeem starosne vrijednosti. Zasad se jo nalazimo
u prijelaznom razdoblju koje je prema zakonu prirode istodobno i razdoblje borbe.
itav je opisani proees, koji je od namjeme vrijednosti spomenika preko
povijesne konano doveo do starosne vrijednosti, tek dio osamostaljivanja individue
koje prevladava u novije doba, a od kraja je 18. stoljea uinilo znatan napredak i
ako sve nije varka od kraja 19. stoljea, barem za odreeni broj europskih naroda,
zapoelo mijenjati klasine osnove obrazovanja koje smo naslijedili. Sve intenzivnije
nastojanje karakteristino za tu promjenu je razumjeti fiziku i psihiku percepciju ne

10
u njezinoj objektivnoj biti, kako su to inila ranija kultrna razdoblja, ve u njezinoj
subjektivnoj pojavnosti, a to znai u djelovanjima koja ima na subjekt (koji zamjeuje
osjetilima ili osvjeuje duhom). To nastojanje jasno dolazi do izraaja u opisanoj
mijeni komemorativne vrijednosti. Povijesna vrijednost jo uvijek izaziva vei interes
od pojedinanoga dogaaja koji se promatrakom subjektu prikazuje na odreen nain
objektivno. Istodobno se starosna vrijednost ve potpuno odrekla lokalizirane
pojedinane pojave kao takve i u svakom spomeniku bez iznimke, bez obzira na
njegova specifina objektivna svojstva, odnosno uzimajui u obzir tek one osobine
koje upuuju na nestajanje spomenika u openitosti (tragovi starosti) umjesto onih
osobina koje odaju njegovu izvomu cjelovitu, objektivnu individualnost cijeni tek
subjektivno ugoajno djelovanje.
No 19. stoljee nije samo intenziviralo tovanje povijesne vrijednosti do krajnjih
graniea ve je za nju htjelo uvesti i zakonsku zatitu. Vjerovanje u objektivni
umjetniki kanon koje je od renesanse poelo slabiti, jer se antika koja ga je ranije
predstavljala pokazala neprikladnom za trajno potvrivanje toga naslova, u 19. je
stoljeu preneseno tako rei na sva umjetnika razdoblja, ime se objanjava i osobit
zamah povijesno-umjetnikoga istraivanja u to doba. Prema shvaanjima 19. stoljea
u svakoj se umjetnikoj vrsti skrivao dio vjenoga kanona sve su zasluile vjeno
ouvanje svojih svjedoanstava da bi se zadovoljile nae estetske potrebe. Umjetnika
je djela, s obzirom na brojne proturjene trenutane vrijednosti, trebalo okruiti
bedemima zakona. Svi su zakoni i odredbe 19. stoljea bili prilagoeni poimanju
prema kojemu kod nenamjernih spomenika (osim navodne objektivne umjetnike
vrijednosti) nailazimo tek na povijesnu vrijednost, pa su se stoga ti zakoni u trenutku
u kojemu se poela javljati starosna vrijednost pokazali nedostatnima.
U dodatku kratkome pregledu razvoja kulta spomenika upozorit emo na jo
nekoliko pojava koje se na prvi pogled moda ne mogu uskladiti s predstojeim
tumaenjima.
Iako ve u starome vijeku susreemo pojedinane potvrene primjere savjesnoga
ouvanja starih umjetnikih djela, u tome jo nikako ne smijemo vidjeti simptome
kulta nenamjemih spomenika, nego tek kult ivuih, posebice religioznih predodbi
koje kao takve nisu posjedovale nikakvu komemorativnu vrijednost, ve vrlo realnu
trenutanu vrijednost; pijetet nije bio upuen ljudskome djelu, ve boanstvu koje je u
svom prolaznom obliku zauzelo svoje (privremeno) boravite. Zbog zahtjeva za
neprolaznou njegove trenutane vrijednosti svaki bi, primjerice, antiki kip

11
boanstva bez okolianja mogao biti smatran namjernim spomenikom, kad mu s druge
strane ne bi nedostajala odluujua oznaka takvoga spomenika: ovjekovjeivanje
odreenoga trenutka, bilo nekog pojedinanog ina, bilo odreene vjetine.
Suprotno tome, na poetku rimskoga carskog razdoblja nailazimo na neosporan
kult starih umjetnikih djela iskljuivo zbog umjetnosti. To je moda
najneoekivanija od brojnih analogija koje to doba nudi modernome vremenu. Brojna
svjedoanstva o ljubiteljima antikviteta njihova vremena prenijeli su nam osobito
Plinije i Petronije; u oba razdoblja nailazimo i na vanu popratnu pojavu
preferiranje starijih umjetnikih djela na raun modernih. Danas jo preslabo
poznajemo odnose iz kojih se neposredno razvila umjetnost s poetaka rimskoga
carskog doba da bismo u potpunosti mogli prozrijeti spomenutu iznenaujuu
popratnu pojavu. No uoavamo da su, prema postojeim izvjetajima, ljubitelji
umjetnosti bili opinjeni iskljuivo time da se domognu radova poznatih kipara i
slikara 5. i 4. stoljea prije Krista. Nemogue je da su sakupljai, prema istovjetnim
iskazima izvora, sluajno postupali poput sakupljaa rariteta, a ne poput prijatelja
umjetnosti. ini se da se radilo o hobiju odreenog broja neizmjemo bogatih ljudi,
zaokupljenih stvaranjem novih vrijednosti, kako bi jedni druge nadmaili u svojim
posjedima. Tome je mogla pridonijeti propast starogrke religije s njezinih dvanaest
boanstava. I na prvi pogled brzi nestanak itave pojave koja nije ostavila tragove i o
kojoj ve u 3. stoljeu vie uope nema spomena govori u prilog tome da se nije
radilo o opsenijem pokretu antikoga duha.
Posve je razumljivo da drava takvu burzu rariteta nije titila zakonima. Ipak,
nijedan povjesniar nee porei da je pojava morala biti u odreenoj vezi s opim
razvojem likovne umjetnosti na poetku carskoga doba; pritom prije svega mislimo na
tada novo i dominantno zanimanje za vizualnu percepeiju objekata i njihov
odgovarajui prikaz u likovnoj umjetnosti, koja je kao takva karakteristina i za nae
moderno doba. Moda e se sklonost Rimljana 1. i 2. stoljea prema antikvitetima o
kojoj govorimo nakon poblieg ispitivanja doista u nekoj mjeri pokazati anakronim
prethodnikom moderne komemorativne vrijednosti; u svakom sluaju nije dolo do
njezina daljeg razvoja, jer je doba seobe naroda osjealo sve prije nego potovanje za
staru pogansku umjetnost koja je na bezbroj naina bila povezana s vjerom u
boanstva.
Posebno bi ispitivanje takoer moglo pokazati da se starosna vrijednost poela
najavljivati pojedinanim nejasnim i uvjetnim oitovanjima ve mnogo prije poetka

12
20. stoljea u kojemu je postala mjerodavnom kulturnom silom. S druge strane
moramo paziti da nas ne zaokupe pojave koje posjeduju samo izvanjsku slinost s
kultom starosne vrijednosti. To naroito vrijedi za kult ruevina koji smo prije izabrali
kao primjer moderne starosne vrijednosti, a koji se bez sumnje moe slijediti unatrag
do 17. stoljea. Moderni kult ruevina je ba usprkos vanjskoj podudarnosti u
osnovnoj tenji potpuno razliit od onog ranijeg, to naravno samo po sebi ne
iskljuuje povezanost u razvoju, nego je upravo zahtijeva. Ve to to su slikari
ruevina u 17. stoljeu, i to ak i najrodoljubniji meu njima Holanani, gotovo
iskljuivo prikazivali antike ruevine, dokazuje da se tada radilo o odreenom
povijesnom trenutku: sve rimsko smatrano je simbolom najvee zemaljske moi i
uzvienosti. Ruevno je trebalo prizvati u svijest promatraa upravo barokni kontrast
izmeu negdanje veliine i sadanjega ponienja. Rije je o odjeku aljenja zbog
dubokog pada a time i o elji da se negdanje ouva. To je istodobno poudno
prekapanje po boli koja tvori estetsku vrijednost baroknoga patosa, povremeno
ublaenoga primjesom nevine pastirske idile. U opreci prema tome modernome
ovjeku nita nije stranije od baroknoga osjeanja: tragovi starosti na njega djeluju
umirujue poput svjedoka zakonitoga prirodnoga tijeka kojem je sa sigurnou i bez
pogreke podreeno svako ljudsko djelo. Znakovi nasilnoga unitenja ruevinu zamka
ine manje prikladnom za pobuivanje istoga ugoaja starosne vrijednosti kod
modernoga promatraa; ranije smo ruevinu ipak upotrijebili za ilustraciju starosne
vrijednosti, zato to je na primjeru ruevine mogue potpuno jasno razabrati starosnu
vrijednost, ona je, dakako, ak previe oita da bi modernom ovjeku sklonom
ugoajnosti osigurala potpuno izbavljenje.

2. Odnos komemorativnih vrijednosti prema kultu spomenika

Upoznali smo tri razliite komemorativne vrijednosti spomenika, pa treba
istraiti koji se zahtjevi postavljaju kulm spomenika, a proizlaze iz osobina svake od
tih vrijednosti. Zatim emo promotriti ostale vrijednosti koje spomenik moe ponuditi
modernom ovjeku. Njih je openito, kao trenutane vrijednosti, mogue suprotstaviti
vrijednostima prolosti ili komemorativnim vrijednostima.
Pri razmatranju komemorativne vrijednosti treba naravno poi od starosne
vrijednosti, ne samo zbog toga to je ona najmodernija i to polae pravo na
budunost nego naroito zbog toga to obuhvaa relativno najvei broj spomenika.

13
A. Starosna vrijednost
Starosnu vrijednost spomenika na prvi pogled otkriva njegov nemoderni izgled.
Taj nemoderni izgled ne ovisi tako izrazito o nemodernome stilu. On se, naime, moe
i oponaati, pa bi njegovo ispravno prepoznavanje i ocjena bili gotovo posve
ogranieni na razmjerno uzak krug izuenih povjesniara umjetnosti, a starosna
vrijednost uzima sebi pravo djelovanja na iroke mase. Ona se temelji na protivljenju
suvremenosti i otkriva se uglavnom po nepotpunosti, po nedostatku cjelovitosti, po
sklonosti prema gubitku oblika i boje, a te su osobine jednostavno u suprotnosti s
onima modernih, to znai novonastalih tvorevina.
itava ljudska likovna djelatnost nije nita drugo nego saimanje odreenog
broja elemenata rasutih po prirodi ili bezoblinih elemenata koji su stopljeni s
cjelinom prirode u zaokruenu, oblikom i bojom omeenu cjelinu. U procesu
stvaranja ovjek postupa kao i priroda sama: oboje proizvode zasebne individue. Tu
osobinu cjelovitosti jo i danas bezuvjetno oekujemo od svakog modernog djela.
Povijest umjetnosti dodue ui da je razvoj ljudskoga umjetnikog htijenja sve
usmjereniji prema povezivanju pojedinog umjetnikog djela s njegovom okolinom, a
nae se doba, prirodno, u tome pokazuje najnaprednijim. No unato naim udljivim
cottages, unato slikama kao to je Miehettijeva Jorijeva ki2 gdje jednoj, inae u
cijelosti vidljivoj figuri u sredini slike, okvir odsijeca glavu, izolirajue saimanje
cjeline unutar zakonitih kontura i danas ostaje nezaobilaznim postulatom svakoga
umjetnikog stvaralatva. Ve u toj cjelovitosti lei estetski moment, elementama
umjetnika vrijednost kojom emo se pod nazivom vrijednost noviteta
(Neuheitswert) jo baviti kao jednom od aktualnih vrijednosti. Dakle, nedostatak
cjelovitosti nam se kod modernih djela ne bi svidio zato ne gradimo ruevine (osim
da bismo ih krivotvorili), a novoizgraena kua ija buka otpada ili je aava djeluje
uznemirujue na promatraa, jer on od nove kue oekuje besprijekomu dovrenost
oblika i boje. Simptomi prolaznosti na tek nastalome djelu ne djeluju tako da stvaraju
ugoaj, ve nas iritiraju.
No kad je individua (koju su stvorili ovjek ili priroda) uobliena, poinje
destruktivno djelovanje prirode, njezinih mehanikih i kemijskih sila koje nastoje
rastaviti individuu na njezine elemente i ponovo je ujediniti s amorfnom prirodom.
Prema tragovima toga destruktivnog djelovanja prepoznajemo da spomenik nije
nastao u neposrednoj sadanjosti, nego u nekom vie ili manje prolom vremenu, a na
izravnoj percepeiji tragova vremena poiva starosna vrijednost spomenika.

14
Najdrastiniji primjer za to nudi, kao to je ve reeno, ruevina koja je nastala
postupnim otkidanjem veih dijelova iz neko potpune cjeline jednoga dvorea.
Starosna vrijednost mnogo djelotvonije dolazi do izraaja u manje nasilnoj te vie
optiki nego haptiki oitoj razgradnji povrine (istroenost, patina), nadalje u
oglodanim kutovima, bridovima i sl., ime se otkriva polagano ali izvjesno i
nezaustavljivo, zakonito i stoga neodoljivo razgraujue djelovanje prirode.
Prema tome, temeljni estetski zakon naega vremena koji poiva na starosnoj
vrijednosti moe se formulirati na sljedei nain: od ljudske ruke zahtijevamo izradu
cjelovitih djela kao simbola nunoga i zakonitoga nastajanja. Naprotiv, od prirode
koja djeluje s vremenom zahtijevamo razgradnju cjelovitoga, takoer kao znak
nunoga i zakonitoga nestajanja. Na novom ljudskom djelu smetaju nam znakovi
prolaznosti (prijevremena propadanja), kao to nas na nekom starom djelu smetaju
pojave neeg novog (upadljiva restauriranja). Modernoga ovjeka s poetka 20.
stoljea mnogo vie raduje nepomueno opaanje istoga, zakonitog tijeka nastajanja
i nestajanja u skladu s prirodom. Svako se ljudsko djelo pri tome doivljava jednako
kao i prirodni organizam u iji se razvoj nitko ne smije umijeati; taj organizam treba
slobodno proivjeti svoj vijek, a ovjek ga smije tek sauvati od preuranjena
odumiranja. Tako moderni ovjek u spomeniku vidi dio vlastita ivota, a svaki zahvat
na njemu osjea kao smetnju, ba kao i zahvat na vlastitom organizmu. ini se da je
moi prirode, ak i u njezinim aspektima destruktivnosti i propadljivosti koji se
smatraju neprestanim obnavljanjem ivota, dodijeljeno isto pravo kao i ovjekovoj
stvaralakoj djelatnosti3. Ono to treba najstroe izbjegavati je samovoljno krenje
prirodnih zakona, uplitanje nastajanja u nestajanje i obrnuto, sputavanje prirode
ljudskom rukom, to je jednako svetogru, ali i prijevremeno unitenje ljudskoga
stvaralatva prirodnim silama. Ako su sa stajalita starosne vrijednosti ono to je na
spomeniku estetski djelotvomo upravo znakovi prolaznosti, propadanja cjelovitoga
ljudskog djela zbog mehanikih i kemijskih prirodnih sila, proizlazi da kult starosne
vrijednosti ne samo da nije zainteresiran za ouvanje spomenika u nepromijenjenu
stanju nego je ouvanje protivno njegovim interesima. Kao to je prolaznost
neprekidna i nezaustavljiva, a zakon krunoga tijeka, na ijem se opaanju, kako se
ini, temelji istinsko estetsko zadovoljstvo modernoga promatraa starih spomenika,
ne zahtijeva obustavu ouvanjem, ve neprekidno kretanje promjene, tako ni
spomeniku ne treba uskratiti djelovanje prirodnih sila koje uzrokuju njegovo propa-
danje, ak ni onda kad je to u ljudskoj moi, dok god se ono odvija mirnom,

15
zakonitom stalnou, a ne naglim, nasilnim unitavanjem. Sa stajalita starosne
vrijednosti svakako treba izbjegavati samo jedno: samovoljno uplitanje ljudske ruke u
nastalo stanje spomenika; on ne smije otrpjeti dodavanje ili oduzimanje, nadopunu
onoga to su tijekom vremena unitile prirodne sile, ali ni uklanjanje onoga to je na
isti nain pridodano spomeniku i to bi nagrdilo njegov izvomi, cjeloviti oblik. isti,
oslobaajui dojam prirodnoga, zakonitoga nestajanja ne smije biti ometan
primjesama proizvoljno dodanoga nastajanja. Prema tome, kult starosne vrijednosti
kao drski zahvat u zakonitu djelatnost prirode koja uzrokuje propadanje osuuje ne
samo svako nasilno unitavanje spomenika ljudskom mkom, ime s jedne strane
djeluje u smislu ouvanja spomenika, nego naelno osuuje i svaku konzervatorsku
djelatnost, svako restauriranje kao jednako neovlaten zahvat u vladavinu zakona
prirode. Time kult starosne vrijednosti direktno radi protiv ouvanja spomenika. Jer,
ne treba sumnjati da neometana djelatnost prirodnih sila konano mora dovesti do
potpunoga unitenja spomenika. Tono je da ruevina postaje sve slikovitijom to je
vie njezinih dijelova podlono propadanju: njezina starosna vrijednost s neprekidnim
napredovanjem propadanja postaje sve manje ekstenzivnom, a to znai da je
potaknuta sve manjim brojem dijelova, ali je zato i intenzivnija, to znai da preostali
dijelovi sve jae djeluju na promatraa. Naravno, i taj proces ima svoje granice: kad
se konano potpuno izgubi ekstenzivnost djelovanja, ne preostaje ni supstrat za
intenzivno djelovanje. Obina, bezlina gomila kamenja vie ne dostaje da bi
promatrau prenijela starosnu vrijednost. Za to mora biti prisutan najmanje jedan
jasan trag izvomoga oblika negdanje ljudske tvorevine, negdanjega nastanka, dok
gomila kamenja predstavlja samo mrtav, bezlian ulomak prirode bez traga ivopis-
noga nastajanja.
Vidimo da kult starosne vrijednosti pridonosi vlastitome unitenju4. Ni njegove
radikalne pristalice nee uloiti protest protiv ovoga zakljuka. Razgraujua je
djelatnost prirodnih sila toliko spora da e nam ak i tisuljetni spomenici vjerojatno
ostati sauvani u dogledno vrijeme kaimo, u doglednome ivotnom vijeku toga
kulta. I nastajanje dobiva svoj stalni i neprekidni nastavak: ono to je danas moderno i
to se predstavlja u individualnoj cjelovitosti odgovarajui zakonima nastajanja
postupno e se pretvoriti u spomenik i popunit e prazninu to e je s vremenom u
spomenikom fundusu koji smo naslijedili sasvim sigumo otvoriti prirodne sile. Sa
stajalita starosne vrijednosti ljudsko se djelovanje ne mora pobrinuti za vjeno
ouvanje spomenika negdanjega nastajanja, nego za vjeno javno prikazivanje

16
krunoga tijeka nastajanja i nestajanja. On ostaje zajamen i kad danas postojee
spomenike u budunosti zamijene drugi.
Kao to je ve naznaeno, starosna vrijednost je u prednosti pred svim ostalim
idejnim vrijednostima umjetoikoga djela zato to smatra da joj je doputeno svojatati
zahtjev da se obraa svima, vrijedi za sve, bez iznimke. Ona tvrdi da je ne samo iznad
razlika u konfesijama nego i iznad razlike izmeu obrazovanih i neobrazovanih,
izmeu onih koji razumiju umjetnost i onih koji je ne razumiju. Kriteriji po kojima se
prepoznaje starosna vrijednost u pravilu su toliko jednostavni da ih mogu razumjeti
ak i ljudi iji je intelekt inae posve zauzet trajnom brigom za tjelesnu dobrobit i
materijalna dobra. ak je i najogranieniji teak sposoban razlikovati stari crkveni
toranj od novoga. To je prednost koju starosna vrijednost ima pred povijesnom
vrijednou, jer povijesna vrijednost poiva na znanstvenoj osnovi i zbog toga se
moe dokuiti tek zaobilaznim putem, razboritom refleksijom. Starosna se vrijednost
promatrau otkriva neposredno, na osnovu najpovrnijega osjetilnoga (optikoga)
opaanja, ime je sposobna neposredno se obratiti emocijama. Dakako, znanstveni
korijen povijesne vrijednosti ujedno je i korijen starosne, no starosna vrijednost eli
svima priopiti konana znanstvena postignua, ono do ega je doao razum te to
uiniti korisnim za emocije slino kao to je kranstvo na zalazu staroga vijeka
promatrano s povijesnoga aspekta, u svjetlu ljudskoga razuma a ne u svjetlu
(nedodirljivoga) boanskoga otkrivenja, jezgru onoga to je inteligeneiji staroga
vijeka ponudila grka filozofija razjasnilo masama, za njihovo izbavljenje onim
masama koje se ne mogu uvjeriti i pridobiti razumskim argumentima, nego samo
apelom na osjeaje i njihove potrebe.
Taj zahtjev za sveopom valjanou takoer je ono to pristalice starosne
vrijednosti nezaustavljivo goni da nastupaju osvajaki i netolerantno. Prema njihovu
uvjerenju nema estetskoga izbavljenja, osim u starosnoj vrijednosti. Starosna
vrijednost koju ve dulje vrijeme instinktivno osjeaju tisue, a na poetku ju je
otvoreno propagirala samo mala grupa ratobornih umjetnika i laika, sada
svakodnevno dobiva sve vie pristalica. Ona to ne zahvaljuje samo vjetoj tehnikoj
propagandi, nego bez sumnje velikim dijelom i snazi koju posjeduje prema uvjerenju
njezinih pristalica, a to je snaga da zavlada itavom budunou. Moderna e zatita
spomenika, prema tome, s njom morati raunati, i to ponajprije s njom. No to ju ne
moe i ne smije sprijeiti da provjeri pravo na egzisteneiju ostalih vrijednosti jednoga
spomenika tamo gdje ih nalazi komemorativnih i trenutanih vrijednosti da

17
prosudi te vrijednosti s obzirom na starosnu vrijednost i da ih zatiti tamo gdje
starosna vrijednost bude ocijenjena neznatnom.
B. Povijesna vrijednost
Povijesna vrijednost spomenika proizlazi iz toga to nam on predoava sasvim
odreeni, tako rei individualni stupanj razvoja nekog stvaralakog podruja
ljudskoga roda. S toga nas stajalita na spomeniku ne zanimaju tragovi prirodnih
utjecaja zbog kojih propada, a koji su se javili u vremenu proteklom od njegova
postanka, nego negdanji postanak spomenika u smislu ljudskoga djela. Povijesna
vrijednost je utoliko vea ukoliko se u to jasnijoj mjeri oituje izvomo cjelovito
stanje spomenika u kojem se on nalazio neposredno nakon njegova nastanka.
Nagrivanje i djelomina oteenja za povijesnu su vrijednost dodatak koji
predstavlja smetnju i koji nije dobrodoao. To u istoj mjeri vrijedi za povijesno-
umjetniku, za svaku kultumo-povijesnu i, naravno, pogotovo za svaku kroniarsku
vrijednost. Povjesniar moe samo aliti to je, primjerice, Partenon ouvan samo kao
ruevina, ako ga ve promatra kao spomenik jednog odredenog razvojnog stupnja
grke arhitekture, kamenorezake tehnike ili kultnih predodbi i bogosluja. Zadatak
povjesniara je svim dostupnim pomonim sredstvima ponovo ispuniti praznine koje
su u izvomoj tvorevini tijekom vremena stvorili prirodni utjecaji. Simptomi
propadanja, koji su jezgra starosne vrijednosti, sa stajalita se povijesne vrijednosti
moraju odstraniti svim sredstvima. No to se ne smije uiniti na samome spomeniku,
nego na kopiji ili tek milju i rijeju. Dakle i povijesna vrijednost naelno smatra
originalni spomenik nepovredivim, ali iz sasvim drugog razloga nego to to ini
starosna vrijednost. Kod povijesne vrijednosti nije posrijedi konzerviranje tragova
starosti, promjena koje su, u vremenu koje je proteklo od nastanka, uzrokovali
prirodni utjecaji one su joj nevane ili su nepoeljne. Povijesna vrijednost prije
svega eli sauvati to je mogue autentiniji dokument za budua dodatna povijesno-
umjetnika istraivanja. Svako ljudsko kalkuliranje i nadopunjavanje podlono je
subjektivnoj pogreci; zato dokument, ta jedina pouzdana osnova, mora ostati to je
mogue bolje ouvan da bi se kasnije nai pokuaji nadopunjavanja mogli kontrolirati
i da bi se za njih eventualno mogli nai bolji i utemeljeniji nadomjesci. To poimanje u
svojoj naelnoj razliitosti od onoga starosne vrijednosti najvie dolazi do izraaja
kad se postavi pitanje o najprikladnijem tretmanu spomenika u skladu sa zahtjevima
povijesne vrijednosti. Dosadanje se propadanje zbog prirodnih sila ne moe ponititi,
te ga zbog toga sa stajalita povijesne vrijednosti ne treba ukloniti. No daljnja

18
oteenja, od dananjega dana i u budunosti, koja starosna vrijednost ne samo da
tolerira nego ih i postulira, sa stajalita su povijesne vrijednosti ne samo neprikladna,
ve ih svakako treba izbjegavati, jer svako dalje propadanje oteava znanstvenu
rekonstrukeiju izvornoga ljudskoga djela. Prema tome, kult povijesne vrijednosti
mora biti usmjeren prema svakom moguem ouvanju spomenika u stanju u kakvom
je danas i mora voditi tome da ljudska ruka omete prirodni tijek, odnosno da zaustavi
normalni nastavak djelovanja prirodnih sila, ukoliko je to u ljudskoj moi. Vidimo da
se interesi starosne i povijesne vrijednosti, iako su obje komemorativne vrijednosti,
razilaze u presudnoj toki njege spomenika. Kako rijeiti ovaj sukob? I ako ga ne
moemo rijeiti, koju od dvije vrijednosti treba rtvovati u korist druge?
Ako imamo na umu da kult starosne vrijednosti ne predstavlja nita drugo do
zreli oblik stoljeima postojeeg kulta povijesne vrijednosti, najprije smo skloni
proglasiti potonju fazu prevladanom. Za praktini tretman spomenika iz toga bi
proizalo da bi svugdje gdje postoji sukob izmeu dviju komemorativnih vrijednosti,
povijesna vrijednost morala ustuknuti zbog zastarjelosti. No je li valjanost povijesne
vrijednosti uistinu ve posve prevladana? Je li njezina uloga prethodnika starosne vri-
jednosti doista ve uglavnom ispunjena?
Kao prvo, ak e si i najradikalniji pristalice starosne vrijednosti, koji jo i danas
preteno pripadaju obrazovanim slojevima, morati priznati da im se neki spomenik
svia ne samo zbog njegove starosne vrijednosti, ve da ipak dobrim dijelom
zadovoljstvo crpe iz toga to spomenik svrstavaju u jedan od pojmova stila koji
postoji u njihovoj svijesti te spomenik mogu proglasiti ili antikim, ili gotikim, ili
baroknim, itd. Poznavanje povijesti takoer im je jo uvijek, uz osjeaj za starosnu
vrijednost, estetskim izvorom. To zadovoljstvo bez sumnje nije neposredno (to znai
umjetniko), nego je znanstveni refleks budui da pretpostavlja poznavanje povijesti
umjetnosti, ali ono nepobitno dokazuje da u naem tovanju starosne vrijednosti ipak
jo nismo toliko neovisni o povijesnom prethodniku da bismo se mogli potpuno
odrei znanja, dakle zanimanja za povijesnu vrijednost. Ako se danas od
visokoobrazovanih okrenemo prema prosjeno obrazovanima koji i ine iroki krug
zainteresiranih za kultuma dobra, u pravilu ak i kod njih susreemo opu podjelu
spomenika na srednjovjekovne (antiki su spomenici kod nas u Srednjoj Europi
razmjemo rijetki da bi bili priznati i ocijenjeni kao posebna kategorija), novovjekovne
(renesansa i barok) i moderne, to opet ima za preduvjet makar i vrlo grubu
orijentaciju u povijesti umjetnosti i dodatno dokazuje da starosnu vrijednost ipak

19
nismo sposobni posve odvojiti od povijesne vrijednosti, kako to nastoje pioniri
najmodernijega razvoja. To dolazi do izraaja kad, primjerice, ruevno stanje
srednjovjekovnoga dvorca smatramo prikladnijim i primjerenijim naim ugoajnim
prohtjevima od barokne palae koja nam se oito ini premladom da bi bila u
ruevnome stanju. Time postuliramo odreeni odnos izmeu propadajueg stanja u
kojem se spomenik predstavlja i njegove starosti, to opet pretpostavlja odreeno
poznavanje najvanijih razvojnih faza, odnosno odreenu koliinu povijesno-
umjetnikih znanja.
Iz svega toga u najmanju mku proizlazi da komemorativna vrijednost koja u
svom apsolutnom obliju starosnoj vrijednosti danas tvori jedan od najvanijih
kulturnih potencijala jo nije dosegnula toliku zrelost da bismo se mogli u potpunosti
odrei njezina povijesnoga oblija. Povijesna vrijednost koja poiva na znanstvenoj
osnovi, dakako, nije sposobna neposredno pridobiti mase kao to to nisu ni pouci
filozofije; ali slino kao to je ve prije naznaeno za analognu ulogu filozofije u
starome vijeku, odnedavno vidimo kako je povijesni interes ve etiri stoljea
neprekidno na djelu i kako masama ini pristupanom oslobaajuu ulogu predodbe
o razvoju, za to jo ni u starosnoj vrijednosti nije pronaena posljednja i konana
formula. Zbog toga i postoji potreba za obrazovanjem koja danas stoji posve u znaku
predodbe o povijesnome razvoju, iako postoje i mnogi glasovi koji u povijesnom
obrazovanju ne ele prepoznati ni cilj ljudske kulture ni najpouzdanije sredstvo
dolaska do toga eilja.
Jo i danas imamo razloga, ve prema mogunostima, udovoljiti zahtjevima
povijesnoga istraivanja, a to znai udovoljiti potrebi za povijesnim vrijednostima
koju oni zadovoljavaju i ne razmatrati ih kao quantite negligeable tamo gdje
kolidiraju sa zahtjevima starosne vrijednosti. Kada bismo prijevremeno zapostavili i
zanemarili povijesnu vrijednost kojoj zahvaljujemo moderni razvoj i u vezi s njim i
pojavu starosne vrijednosti, doli bismo u opasnost da natetimo upravo viim
interesima kojima treba udovoljiti njegovanjem starosne vrijednosti.
Sreom, ak i vanjski povod za sukob izmeu starosne i povijesne vrijednosti u
pitanjima praktine njege spomenika postoji mnogo rjee nego to nam se to na prvi
pogled ini. Naime, obje konkurentske vrijednosti openito stoje u obmuto
proporcionalnom odnosu; to je vea povijesna vrijednost, to je manja starosna
vrijednost. Glasnija, istodobno objektivno dostupnija, a time i nametljivija povijesna
vrijednost potiskuje intimniju starosnu vnjednost, a to se, pogotovo u sluaju

20
namjernih spomenika, pojaava gotovo do pobijanja starosne vrijednosti. Jedinstveni
trenutak koji zorno predoava povijesna vrijednost tada se ini vanijim od razvoja
samog. On, kao i sve to je individualno, djeluje previe sadanje da bi dopustio
prolosti i prolaznosti, na ijem osvjeivanju poiva starosna vrijednost, da dovoljno
dou do izraaja. Kod ingelheimskih stupova u dvoritu heidelberkoga dvorca
pomislimo uglav-nom na palau Karla Velikoga koju su nekada ukraavali, tako da
djelovanje njihove apsolutne starosti na ugoaj biva gotovo posve poniteno. U
takvim sluajevima nikada ne treba sumnjati da tretman spomenika mora odgovarati
zahtjevima povijesnoga, a ne starosnoga kulta. Obratno e se utoliko snanije
istaknuti starosna vrijednost u svim sluajevima u kojima je povijesna
(dokumentama) vrijednost spomenika neznatna. Tada e se i tretman spomenika
prilagoditi zahtjevima starosne vrijednosti.
Nerijetko se dogaa da i sama starosna vrijednost mora odobriti zahvat ljudske
ruke u ivotni tijek nekog spomenika, zahvat koji inae naelno zabranjuje. To je
prikladno onda kad spomeniku prijeti propadanje zbog prijevremena unitenja
djelovanjem prirodnih sila, zbog neobino brzoga unitavanja njegova organizma.
Kad se, primjerice, opazi da dosad dobro ouvanoj fresei na vanjskome zidu crkve
odnedavno svaka kia ispire jedan dio tako da joj u najkraem roku pred naim oima
prijeti propast, postavljanju zatitnoga krova iznad freske danas se nee moi
oduprijeti ni pristalica starosne vrijednosti ak i kad to nesumnjivo znai interveneiju
moderne ljudske ruke u samostalni tijek prirodnih sila. Prijevremeno oteenje
spomenikoga organizma djeluje kao nasilni, nezakoniti, nepotrebni zahvat i u
svakom sluaju predstavlja smetnju, ak i ako ne dolazi od ovjeka, nego od prirode
same. Pa i sam ovjek nije nita drugo nego dio prirodne sile, dodue naroito nasilni
dio, ime se objanjava i pojava da ak i nasilno uplitanje ovjeka u ivot spomenika
kod nas, modernih ljudi, moe imati ugoajno djelovanje ukoliko je samo prohujalo
dovoljno dugo vremena od tog uplitanja (ruevina dvorca u Heidelbergu). Kad se
ljudsko djelovanje koje inae, promatrano iz blizine, djeluje nasilno i uznemirujue
promatra s udaljenosti koja omoguava pregled, ono djeluje jednako zakonito i nuno
kao i djelovanje prirode, jer nam se ini dijelom prirodnoga tijeka.
U prvom spomenutom sluaju (potreba zatitnoga krova iznad freske) vidimo da
i starosna vrijednost zahtijeva ouvanje spomenika uz pomo uplitanja ljudske ruke
kako to, inae suprotno starosnoj vrijednosti, prisilno postulira samo povijesna
vrijednost sa stajalita njezine neotklonjive potrebe za ouvanjem dokumentamoga

21
injeninog stanja. Blae se uplitanje ljudske ruke starosnome kultu ini kao manje
zlo u usporedbi s agresivnijim uplitanjem prirode. Interesi obiju vrijednosti u takvom
sluaju barem naoigled idu ruku pod ruku, iako je starosnoj vrijednosti stalo samo do
usporavanja, a povijesnoj vrijednosti do potpunoga spreavanja procesa propadanja.
Za dananju je zatitu spomenika najvanije to to je naizgled izbjegnut sukob izmeu
dviju vrijednosti.
No ak i ako pri tretmanu spomenika izmeu starosne i povijesne vrijednosti ne
postoji sukob, mogunost postojanja povoda za njega dovoljno je esta, naroito u
sluajevima u kojima su obje vrijednosti izjednaene po sposobnosti ostavljanja
dojma na promatraa. Tada se jedna prema drugoj odnose kao konzervativan nasuprot
radikalnom principu. Konzervativni pristup zastupa povijesna vrijednost, jer ona eli
sve ouvati i to u stanju zateenom danas. U usporedbi s njom starosna se vrijednost
nalazi u prednosti, jer zastupa praktino lake provodljiv, u osnovi zapravo jedini
doista provodljiv princip. Vjeno ouvanje uope nije mogue, jer su prirodne sile na
kraju jae od svake ljudske dosjetke, a ovjek sam, suoen s prirodom kao pojedinac,
nalazi u njoj svoju propast. U pitanjima ouvanja vanjskim postupcima u kojima obje
vrijednosti u skladu s ranije navedenim ak mogu ii mku pod ruku, teko da e taj
sukob ikada poprimiti otriji oblik. Uglavnom e se to dogoditi u pitanjima
restauriranja koja su povezana s promjenom oblika i boje. Starosna je vrijednost u
takvim pitanjima mnogo osjetljivija od povijesne. Kad se sa staroga tornja odstrani
nekoliko popucalih kamenova i kad se nadomjeste novima, povijesna vrijednost tornja
nee doivjeti nikakav gubitak vrijedan spomena, jer je izvorni oblik ostao isti, a za
prosuivanje svih dodatnih povijesnih pitanja jo postoji dovoljno staroga kamenja,
tako da je mali broj izmijenjenoga kamenja posve zanemariv. Naprotiv, starosnoj
vrijednosti ve i ti najmanji dodaci, naroito kad svojom novom bojom (na koju je,
kao na relativno-subjektivni element unutar objektivno-cjelovite pojave svakoga
predmeta, posebno osjetljivo moderno doba) intenzivno odskau od staroga mnotva,
mogu postati izrazito jakom smetnjom.
Konano, moramo utvrditi da kult povijesne vrijednosti, iako priznaje cjelovitu
dokumentamu vrijednost samo izvomome stanju jednoga spomenika, ipak priznaje i
ogranienu vrijednost kopiji ukoliko je sam izvomik (dokument) nepovratno
izgubljen. Nerjeiv sukob sa starosnom vrijednou postojat e u takvim sluajevima
samo onda kad kopija ne nastupa kao pomono sredstvo u znanstvenome istraivanju,
nego kao punovrijedni nadomjestak izvomika s pretenzijom na povijesno-estetsko

22
priznanje (zvonik Sv. Marka). Dok god postoje ovakvi sluajevi, povijesna se
vrijednost ne moe smatrati prevladanom, a starosna se vrijednost jo ne moe
smatrati jedinom mjerodavnom estetskom komemorativnom vrijednou ljudskoga
roda. S druge strane, s obzirom na neprekidan razvoj umjetniko-tehnikih
reprodukcijskih sredstava, moemo biti uvjereni da e u doglednoj budunosti
(posebice nakon pronalaska potpuno uvjerljive fotografije u boji i njezina
kombiniranja s kopijama u obliku faksimila) biti pronaena najcjelovitija zamjenska
sredstva za originale dokumenata. Time e barem donekle biti zadovoljen zahtjev
znanstveno-povijesnoga istraivanja koji je jedini izvor moguega sukoba sa
starosnom vrijednou, a da pritom ljudsko uplitanje izvomik ne uini bezvrijednim
za starosni kult.
C. Namjerna komemorativna vrijednost
Za razliku od starosne vrijednosti koja cijeni prolost kao takvu, povijesna
vrijednost tei izdvajanju jednoga razvojno-povijesnog trenutka iz prolosti i
njegovom jasnom predoavanju, kao da taj trenutak pripada sadanjosti. Namjema
komemorativna vrijednost od poetka, od postavljanja spomenika, ima zacrtan eilj
ne dopustiti da odreeni trenutak ikada postane prolost, odrati ga prisutnim i ivim
u svijesti onih koji dolaze. Ova trea kategorija komemorativnih vrijednosti tvori
jasan prijelaz prema trenutanim vrijednostima.
Dok je starosna vrijednost utemeljena iskljuivo na prolaznosti, a povijesna je
vrijednost eli zaustaviti smatrajui ipak da ve nastali znaci propadanja imaju pravo
na egzisteneiju, namjema komemorativna vrijednost bez okolianja polae pravo na
neprolaznost, vjenu sadanjost, na stanje neprestanog nastajanja. Stoga smatra da
treba suzbijati prirodne sile koje uzrokuju propadanje i koje se suprotstavljaju
ispunjenju ovoga zahtjeva te uvijek iznova onemoguavati njihovo djelovanje. Jedan
bi spomen-stup, primjerice, iji bi natpis bio pohaban, prestao biti namjemim
spomenikom. Zato osnovni postulat nam-jemih spomenika tvori restauriranje.
Obiljeje namjeme komemorativne vrijednosti kao trenutane vrijednosti jest i to
to je nju od destruktivnih interveneija ljudske ruke oduvijek titilo zakonodavstvo.
Naravno, u ovoj je kategoriji spomenika od poetka neprekidno prisutan sukob sa
starosnom vrijednou. Bez restauriranja spomenici bi uskoro prestali biti namjemim
spomenicima; zato je starosna vrijednost oduvijek bila smrtni neprijatelj namjerne
komemorativne vrijednosti. Kult namjeme komemorativne vrijednosti predstavljat e
nesavladivu prepreku za kult starosne vrijednosti dok god se ljudi ne odreknu

23
zemaljske besmrtnosti. No, otar sukob izmeu starosne vrijednosti i namjerne
komemorativne vrijednosti stvara zatiti spomenika manje neprilika nego to bismo
na prvi pogled pretpostavili, jer je broj namjemih spomenika razmjerno malen u
usporedbi s velikim brojem nenamjemih spomenika.

3. Odnos trenutanih vrijednosti prema kultu spomenika

Veina spomenika ima sposobnost zadovoljiti ovjekove emocionalne ili
duhovne potrebe koje jednako tako mogu zadovoljiti i nove, moderne tvorevine (ili su
za to ak i prikladnije). Na toj sposobnosti spomenika, kod koje se ne uzima u obzir
postanak u prolosti i na njemu utemeljena komemorativna vrijednost, poiva
trenutana vrijednost spomenika. Sa stajalita te vrijednosti ovjek e od poetka biti
sklon promatrati spomenik ne kao takav, nego kao upravo nastalu tvorevinu. Zato e i
od (staroga) spomenika zahtijevati vanjski izgled (novoga) ljudskog djela u trenutku
njegova nastanka: zahtijevat e potpunu cjelovitost i netaknutost destruktivnim
prirodnim utjecajima. Simptomi tih utjecaja mogu se, dodue, tolerirati ve prema
prirodi trenutane vrijednosti koja se razmatra, ali se prije ili kasnije naie se na
nepremostivu granicu iza koje bi trenutana vrijednost postala nemoguom. Tada se
trenutana vrijednost mora pokuati dokazati u odnosu prema starosnoj vrijednosti.
Tretman spomenika prema naelima kulta starosne vrijednosti koji bi stvari u osnovi
uvijek, a praktino u veini sluajeva elio prepustiti njihovoj prirodnoj sudbini, mora
konano, bez obzira na okolnosti, dovesti do sukoba s trenutanom vrijednou. Taj
se sukob moe okonati jedino (potpunim ili djelominim) zapostavljanjem jedne od
dviju vrijednosti.
Trenutana vrijednost moe, kao to je reeno, potei iz zadovoljenja osjetilnih
ili duhovnih potreba. U prvom sluaju govorimo o praktinoj uporabnoj vrijednosti ili
samo uporabnoj vrijednosti, u drugom sluaju o umjetnikoj vrijednosti. Kod
umjetnike vrijednosti treba nadalje razlikovati izmeu elementarne vrijednosti,
vrijednosti noviteta koja poiva na cjelovitu karakteru tek nastala djela i relativne
umjetnike vrijednosti koja se temelji na suglasnosti s modernim umjetnikim
htijenjem. Osim toga treba uzeti u obzir da li spomenik treba sluiti svjetovnoj ili
crkvenoj umjetnikoj svrsi.

24
A. Uporabna vrijednost
Fiziki je ivot preduvjet svakoga psihikog ivota. On je i vaniji, jer moe
napredovati bez razvijenijeg psihikog ivota, ali ne i obmuto. Zato, primjerice, stara
zgrada koja je jo i danas u praktinoj uporabi mora ostati ouvana u stanju u kojem
moe pruiti zaklon ljudima bez ugroavanja njihova ivota ili zdravlja. Svaku
pukotinu koju su prirodne sile napravile u njezinim zidovima i krovu treba odmah
zatvoriti, treba sprijeiti ili zaustaviti prodiranje vlage i sl. Openito se moe rei da je
uporabnoj vrijednosti sasvim svejedno koji je tretman dodijeljen spomeniku dok god
on nema utjecaja na egzisteneiju spomenika i dok se time ne ine apsolutno nikakvi
ustupci starosnoj vrijednosti. Samo u sluajevima u kojima je uporabna vrijednost
prisutna zajedno s vrijednou noviteta treba jo preciznije povui granicu unutar koje
se starosnoj vrijednosti moe dopustiti slobodno djelovanje, o emu e jo posebno
biti govora.
Ne treba dokazivati kako nebrojeni svjetovni i crkveni spomenici jo i danas
posjeduju sposobnost praktine primjene i kako su zaista u uporabi. Kad bi ih se
povuklo iz uporabe, za njih bi u veini sluajeva morao biti stvoren nadomjestak. Taj
je zahtjev toliko obvezujui da bi protuzahtjev starosne vrijednosti preputati
spomenike njihovoj prirodnoj sudbini mogao doi u obzir tek onda kad bi se za sve
spomenike izradili barem jednako vrijedni nadomjesci. Praktina realizacija toga
zahtjeva mogua je tek u razmjemo malo iznimnih sluajeva, jer se tome
suprotstavljaju doista nepremostive tekoe.
Djela u ijoj su izradi sudjelovala mnoga stoljea tada trebaju jednim udarcem ili
ipak u razmjerno kratkom roku biti zamijenjena novima, gotovo odjednom treba
mobilizirati radne snage i novana sredstva za pokrivanje trokova za ije su
pribavljanje bila potrebna stoljea. Praktina nemogunost takvoga postupka, ak i uz
rasporeivanje na itav niz godina, vie je nego oita pa se na njoj ne treba dulje
zadravati. U pojedinim e se sluajevima uvijek moi posegnuti za tim sredstvom i
za njim e se bez sumnje posezati; ali je potpuno iskljueno nje-govo uzdizanje na
razinu pravila. Zbog toga se uporabna vrijednost veine spomenika ne moe ukinuti.
S druge su strane jednako neizbjeni negativni zahtjevi uporabne vrijednosti koji
su prisutni onda kad obziri prema osjetilnim potrebama ljudi zahtijevaju suprotno od
ouvanja spomenika, npr. kad prirodno propadanje spomenika (recimo toranj koji
prijeti da e se sruiti) ugroava ljudsko zdravlje i ivot. Jer obzir prema vrijednosti

25
tjelesne dobrobiti nesumnjivo prevladava svaki mogui obzir prema idejnim
zahtjevima starosne vrijednosti.
No uzmimo da se za sve spomenike koji su primjereni za uporabu stvamo moe
izraditi moderni nadomjestak tako da stari originali bez restauriranja, ali i bez svake
praktine upotrebljivosti i koritenja mogu iivjeti svoj prirodni bitak bi li to
uistinu u punoj mjeri pomoglo zahtjevima starosne vrijednosti? Pitanje ne samo da je
opravdano, nego ga jednostavno treba zanijekati; jer bitan dio ivahne igre prirodnih
sila ije opaanje uvjetuje starosnu vrijednost nenadoknadivo bi se izgubio kad bi
ljudi prestali rabiti spomenik. Primjerice, tko bi se pri pogledu na baziliku sv. Petra u
Rimu htio odrei ivahne tafae koju ine moderni posjetitelji i obavljanje vjerskih
obreda. ak e i najradikalnijega zagovomika starosne vrijednosti deprimirati pogled
na zgarite stambene zgrade unitene udarom groma, pa ak i ako njezini ostaci
upuuju na postanak graevine prije nekoliko stoljea. Pogled na ruevinu crkve u
prometnoj ulici takoer nee imati ugoajno djelovanje, ve e ga zasmetati. I ovdje
se radi o djelima za koja smo navikli da ih ovjek rabi i koja primjeujemo kao
smetnju kad vie nisu u uporabi. Ona time odaju dojam nasilnoga unitenja koji je
nepodnoljiv ak i kultu starosne vrijednosti. Nasuprot tome ostaci spomenika koji za
nas vie ne mogu imati praktino znaenje i kod kojih nam ne nedostaje aktivnost
ovjeka kao djelatne prirodne sile, primjerice kod ruevine srednjovjekovnog dvorca
u strmoj brdskoj divljini ili ruevine hrama na prometnim rimskim ulieama, nose
nesputanu dra starosne vrijednosti. Dakle, jo nismo tako daleko da bismo na sve
spomenike redom primijenili iskljuivo mjerila starosne vrijednosti. Kao to
razlikujemo starija i mlaa djela, tako jo uvijek manje ili vie tono razlikujemo djela
pogodna za uporabu i djela koja to nisu. U prvom sluaju uzimamo u obzir povijesnu,
a u drugom sluaju zajedno sa starosnom vrijednou i pored nje uzimamo u obzir i
uporabnu vrijednost. Tek djela koja nisu za uporabu moemo promatrati i uivati u
njima sa stajalita starosne vrijednosti, a da nas pri tom ne ometa uporabna vrijednost;
kod djela nas pak pogodnih za uporabu u tome uvijek zasmeta ili sprijei ako ona ne
otkrivaju svoju trenutanu vrijednost, na to smo kod njih navikli. Radi se o istom
modernom duhu iz kojeg je proizila poznata agitacija protiv prisons d'art. Starosna
se vrijednost mora jo energinije nego povijesna vrijednost okrenuti protiv izdvajanja
spomenika iz njegova dosadanjega, donekle organskoga konteksta, i njegova
zatvaranja u muzej iako bi time spomenik gotovo sigumo bio osloboen potrebe za
restauriranjem.

26
 Ako, dakle, stalna praktina uporaba jednoga spomenika ima veliko i esto
nezaobilazno znaenje za starosnu vrijednost, to opet smanjuje mogunost sukoba
izmeu starosne i uporabne vrijednosti koji nam se inio neizbjenim. Takav se sukob
uope ne moe lako rasplamsati u vezi s kod nas relativno rijetkim djelima iz
razdoblja antike i ranoga srednjeg vijeka, jer ta djela, uz rijetke iznimke, odavno ne
posjeduju praktinu uporablji-vost. Kod djela novijega doba kult e starosne
vrijednosti dopustiti ustupke kako bi se djela odrala u funkciji. Ti ustupci
omoguavaju da se kod spomenika ouva sposobnost ispunjenja ljudskih potreba koja
je poeljna ak i sa stajalita starosne vrijednosti. Mogunost sukoba izmeu
uporabne i starosne vrijednosti ponajprije je prisutna kod spomenika koji se nalaze na
granici to dijeli upotrebljive i neupotrebljive, srednjovjekovne i novovjekovne. U
takvim e sluajevima pobijediti one vrijed-nosti ije zahtjeve podravaju sukladni
zahtjevi drugih vrijed-nosti.
Tretman spomenika u sluaju sukoba izmeu uporabne i povijesne vrijednosti
ovdje ne treba posebno ispitivati, jer je u tom sluaju ionako prisutan sukob sa
starosnom vrijednou. Povijesna e se vrijednost zahvaljujui njezinoj fleksibilnosti
lake prilagoditi zahtjevima uporabne vrijednosti.

B. Umjetnika vrijednost
Prema modernom poimanju svaki spomenik posjeduje umjetniku vrijednost
ukoliko odgovara zahtjevima modernoga umjetnikog htijenja. Postoje dvije vrste tih
zahtjeva. Prvi zahtjev moderna umjetnika vrijednost dijeli s vrijednou ranijih
umjetnikih razdoblja, a to je predodba da svako moderno umjetniko djelo koje je
upravo nastalo treba biti cjelovito djelo koje ni oblikom ni bojom jo nije poelo
propadati. Drugim rijeima, svako novo djelo ve zbog svoje novosti posjeduje
umjetniku vrijednost koju moemo nazvati elementarnom umjetnikom vrijednou
ili, krae, vrijednou noviteta. Drugi zahtjev u kojemu se oituje ono to razlikuje
moderno umjetniko htijenje od ranijih vrsta umjetnikoga htijenja tie se specifine
naravi spomenika s obzirom na koncept, oblik i boju. Za taj bi zahtjev bilo najbolje
upotrebljavati naziv relativna umjetnika vrijednost, jer on svojim sadrajem ne
predstavlja neto objektivno i trajno, ve je podloan stalnoj promjeni. Posve je jasno
da spomenik ne moe u potpunosti odgovarati ni jednom od dva zahtjeva.

27
a) Vrijednost noviteta
Svaki spomenik, ve prema njegovoj starosti i milosti, odnosno nemilosti drugih
okolnosti, mora u nekoj mjeri iskusiti tetno djelovanje prirodnih utjecaja, tako da je
cjelovitost oblika i boje koju zahtjeva vrijednost noviteta, jednostavno nedostina.
To je i razlog zato su se kroz sva vremena pa sve do dananjih dana vidljivo
ostarjela umjetnika djela smatrala uglavnom nezadovoljavajuima za svako od
modernih umjetnikih htijenja. Zakljuak je oit: da bi spomenik koji na sebi nosi
tragove propadanja odgovarao modernome htijenju spomenute vrste, on mora biti
osloboen tragova starosti, a njegovi se oblik i boja moraju upotpuniti da bi ponovo
postigli karakter noviteta tek nastaloga spomenika. Vrijednost noviteta moe se
ouvati samo na nain koji potpuno proturjei kultu starosne vrijednosti.
Ovdje se, dakle, otvara mogunost sukoba sa starosnom vrijednou koji
otrinom i nepomirljivou premauje sve prije spomenute sukobe. Vrijednost
noviteta zapravo je najei pro-tivnik starosne vrijednosti.
Dovrenost novoga, upravo nastaloga, koja se iskazuje najjednostavnijim
kriterijem neokmjenim oblikom i istom polikromijom mogu ocijeniti svi, ak i
osobe bez ikakva obrazovanja. Zato je vrijednost novitela oduvijek bila umjetnika
vrijednost za iroke krugove slabo obrazovanih i neobrazovanih, dok su relativnu
umjetniku vrijednost, barem od poetka novijega doba, mogli cijeniti samo estetski
obrazovani moderni ljudi. Masu je oduvijek radovalo ono to se otvoreno izdavalo za
novo; ona je u djelima ljudske ruke uvijek eljela vidjeti samo stvaralako,
pobjedniko djelovanje ljudske moi, a ne destruktivno djelovanje prirodne sile koja
je neprijatelj ljudskome djelu. Prema shvaanju masa lijepo je samo ono to je novo i
cjelovito staro, fragmentirano i izblijedjelo je runo. To tisuljetno shvaanje,
prema kojemu mladost ima nesumnjivu prednost pred starou, ukorijenjeno je tako
duboko da nemoe biti iskorijenjeno u nekoliko desetljea. Snano protivljenje na
koje su naili apostoli starosne vrijednosti pri svom prvom nastupu najbolje se
objanjava time to se za veinu modernih ljudi podrazumijeva da obijeni rub
namjetaja treba nadomjestiti novim, a potamnjelu zidnu buku obiti i zamijeniti
svjeom. Povrh toga, cjelokupna se zatita spomenika 19. stoljea u svojim bitnim
aspektima temeljila na tom tradieionalnom shvaanju, tonije reeno, na prisnom
stapanju vrijednosti noviteta s povijesnom vrijednou: trebalo je odstraniti svaki
primjetni trag propadanja zbog prirodnih sila, sve nepotpuno, fragmentamo dopuniti
tako da se ponovo uspostavi potpuna, jedinstvena cjelina. Ponovno vraanje

28
dokumenta u izvomo stanje u 19. je stoljeu predstavljalo javno priznat i revno pro-
pagiran cilj svake raeionalne njege spomenika.
Tek je krajem 19. stoljea jaanje starosne vrijednosti stvorilo proturjeje i
sukobe koje ve niz godina promatramo gotovo svugdje gdje treba zatititi
spomenike. Proturjeje izmeu vrijednosti noviteta i starosne vrijednosti stoji u
sreditu kontroverze koja se trenutno, ak i u najotrijim oblicima, vodi oko tretmana
spomenika. Vrijednost noviteta je beatus possidens kojega treba istjerati s tisuama
godina staroga posjeda. Starosna vrijednost je toga svakako svjesna i ne pree ni od
jednog sredstva i oruja kako bi svladala protivnika uvrijeenog u predaji. Kad se radi
o spomenicima koji vie ne posjeduju uporabnu vrijednost, starosnoj je vrijednosti
uglavnom ve polo za rukom provoenje vlastitih naela pri tretmanu spomenika.
Drukije je tamo gdje su istodobno ukljueni i zahtjevi uporabne vrijednosti sve
to je u uporabi jo i danas u oima velike veine eli izgledati mlado i snano, kao da
je upravo nastalo i eli se odrei tragova starosti, propadanja i gubitka snage.
Nadalje, meu svjetovnim spomenicima (o crkvenima e s obzirom na ovo jo
biti govora) ima onih kod kojih status vlasnika dekomm, kako se obiava rei
zahtijeva najpomnije uklanjanje tragova propadanja. Visoki poloaj ne znai nita
drugo do samopotvrivanje, razlikovanje od okoline. Zaputanje bi plemikoga
dvorca ili zahtjevne vladarske palae tako da buka otpada ili dobije mrlje u oima
javnosti natetilo ugledu vlasnika.
ini se da ovdje stojimo pred beznadnim sukobom: na jednoj strani pratimo
tovanje staroga zbog njega samog koje osuuje svako obnavljanje, a na drugoj strani
tovanje novoga zbog njega samog koje tei za uklanjanjem svih ometajuih i
nedopadljivih tragova starenja. Pozicija vrijednosti noviteta za sada je nedodirljiva, jer
je ona sposobna djelovati na mase s neposrednou koja uvelike premauje
neposrednost ranije pripisanu starosnoj vrijednosti. Tisuljetna postojana valjanost
vrijednosti noviteta moe se pratiti koliko nam pogled see u povijest ovjeanstva, a
kod pristalica joj je donijela pravo na apsolutnu i vjenu valjanost. Upravo ovdje
postaje jasno koliko je kult starosne vrijednosti doista jo i danas ovisan o proboju i
predradnjama povijesne vrijednosti. Za kult povijesne vrijednosti treba jo pridobiti
mnogo ire drutvene slojeve prije nego to s njihovom pomoi mase budu spremne
za kult starosne vrijednosti. Tamo gdje se starosna vrijednost sudara s vrijednou
noviteta spomenika koji ima trajnu uporabnu vrijednost, starosna e se vrijednost, ne
samo iz praktinih obzira (uporabne vrijednosti, o emu je ve bilo govora u

29
prethodnom poglavlju), nego i iz idejnih (elementarnih umjetnikih) obzira morati
nastojati, koliko je to god mogue, pomiriti s vrijednou noviteta. Na sreu, ova
zadaa danas nije toliko teka kao to se to moda na prvi pogled ini. Kao prvo, kult
starosne vrijednosti ne negira u potpunosti pravo na opstanak vrijednosti noviteta kao
takve: to pravo se osporava samo spomenicima, a to znai djeiima s odreenom
komemorativnom vrijednou. Naprotiv, novonastalim djelima pravo na egzisteneiju
ne samo da je izriito priznato, nego se danas naglaava ak i otrije i eksplicitnije
nego u prolim desetljeima. Moderno gledite od novonastaloga ljudskog djela
zahtijeva ne samo besprijekomu cjelovitost oblika i boje nego i stila, to znai da
moderno djelo koncepcijski te pojedinostima oblika i boje treba to manje podsjeati
na starija djela. Time se dakako izraava prepoznatljiva tenja za to je mogue
stroim razdvajanjem vrijednosti noviteta i starosne vrijednosti. Ali ve u priznavanju
vrijednosti noviteta kao estetske velesile lei mogunost kompromisa, im su ostale
okolnosti za to povoljne; njih ni u kojem sluaju ne nedostaje.
Ve smo prije objanjavali da se u prirodne sile koje djeluju na propadanje ne
sasvim starih vrsta spomenika koji su jo i danas pogodni za uporabu, ubraja i ljudska
aktivnost. Ljudski faktor pritom ne djeluje samovoljno i nasilno, nego prema
odreenim zakonitostima. Kad ljudska ruka stavi u uporabu neko djelo, to za njega
znai polagano, ali stalno i nezaustavljivo troenje i propadanje. To objanjava zato
spomenik koji smo inae navikli vidjeti u uporabi, npr. palaa za stanovanje u
prometnoj ulici, u stanju neupotrebljavanosti i naputenosti odaje neugodan dojam
nasilnoga unitenja: ini nam se starijom nego to jest5. Zbog toga je kult starosne
vrijednosti bio prisiljen ouvati barem uporabne spomenike novijega vremena u stanju
koje im jami trajanje njihove uporabne vrijednosti. Praktinoj uporabnoj vrijednosti i
s estetske strane odgovara vrijednost noviteta: zbog nje kult starosne vrijednosti,
barem na dananjem stupnju njegova razvoja, mora tolerirati odreenu mjeu
vrijednosti noviteta, barem na novovjekim djelima i djelima pogodnim za uporabu.
Kad bi npr. na gotikoj vijenici na uoljivom mjestu bio odlomljen vrh jednoga
baldahina, kult starosne vrijednosti nesumnjivo bi najradije ostao pri netaknutom
zadravanju toga traga starenja, ali danas ne bi stvarao velike potekoe kad bi
vrijednost noviteta u ime dekoruma zahtijevala odstranjivanje praznine i dodavanje
vrha u dokumentiranom izvomom obliku. estoke kontroverze koje su vodene izmeu
pristalica obiju vrijednosti povezane su sa sljedeim zakljukom koji je u 19. stoljeu
izveden iz vrijednosti noviteta, a u korist povijesne vrijednosti.

30
 Taj se zakljuak odnosi na spomenike koji nisu sauvani u posve izvornom
obliku, ve im je ljudska ruka tijekom vremena priutila razliite stilske preinake.
Kako povijesna vrijednost poiva na spoznaji o izvomome izgledu spomenika, u doba
u kojem je kult povijesne vrijednosti bio najmjerodavniji teilo se odstranjivanju svih
izmjena (ienje, uklanjanje kasnijih dodataka) i ponovnom uspostavljanju izvomih
oblika bez obzira na to jesu li oni bili preeizno dokumentirani ili ne. Kultu je
povijesne vrijednosti ak i moderna izmiljotina koja priblino nalikuje izvomome
obliku bila prihvatljivija od autentinoga dodatka izraenog u drugom stilu. Tom se
nastojanju povijesne vrijednosti pridmio i kult vrijednosti noviteta stavom da ono to
je izvorno, to treba ponovo uspostaviti, takoder mora izgledati cjelovito te da svaki
dodatak koji ne pripada izvomom stilu predstavlja povredu cjelovitosti i simptom
propadanja. Iz toga je proiziao postulat stilskoga jedinstva koji je konano doveo do
toga da su se ak i oni dijelovi, kojih izvomo nije bilo nego su dodani u kasnijem
stilskom razdoblju, ne samo odstranjivali ve i obnavljali u obliku koji je bio
prilagoen izvomome stilu spomenika. Prema tome, moe se rei da se tretman
spomenika u 19. stoljeu temeljio na postulatima stilske izvornosti (povijesna
vrijednost) i stilskoga jedinstva (vrijednost noviteta).
Ti su principi naili na snano protivljenje kad se pojavio kult starosne
vrijednosti kod kojega se ne radi ni o izvornosti stila ni o cjelovitosti, nego ba
suprotno o njihovu krenju. Kult je starosne vrijednosti smatrao da se ne radi o
prisilnim ustupcima uporabnoj vrijednosti i vrijednosti noviteta koja uporabnoj
vrijednosti odgovara s estetske strane, kako bi se uz tu rtvu spomenik zadrao u
uporabi, nego o naputanju gotovo svega onoga u spomeniku to sainjava njegovu
starosnu vrijednost. To bi znailo kapitulaciju starosne vrijednosti, a kako bi je
izbjegli, pristalice su starosne vrijednosti zapoele ogorenu borbu protiv starijega
pristupa. Takvu su borbu neprestano pratila pretjerivanja u oponiranju, a time se
pomutio jasan uvid u stanje stvari. Mnogo toga to je opravdano u starome pristupu, a
ega se ni novotari nee moi odrei, zbog njihova se pretjerivanja nepristranome
promatrau moe uiniti ugroenim, jer se sada, u aru borbe, porie zajedno s onime
to je uistinu neodrivo. Tako se i onome to je neodrivo iz staroga sustava osigurava
nezaslueno uporite. No, do danas si je zbog neizbjene promjene shvaanja posve
opravdan aspekt kulta starosne vrijednosti postupno sam od sebe utro put. Neka za to
bude dovoljan ovaj primjer: prije osam godina odlueno je da se barokni kor upne
crkve u Altmunsteru, koji uope nije bio ruevan, demolira i zamijeni gotikim kako

31
bi se postiglo stilsko jedinstvo s gotikim brodom. Prije etiri godine se, dodue iz
financijskih razloga, odustalo od podizanja tog gotikog kora vrlo upitne povijesne
vrijednosti, ali neporecive vrijednosti noviteta. Danas su sve pristalice staroga i
novoga sustava suglasne da bi odstranjivanje Herberstorfova6 kora, s kojim je
znameniti pobjednik nad reformiranim teacima i u umjetnikom smislu uveo
protureformaciju u Gornjoj Austriji, bio neoprostiv prijestup ne samo s obzirom na
starosnu, nego i na povijesnu vrijednost. ini se da je naelo stilskoga jedinstva
prema ovom, dodue novom, ali iroko rasprostranjenom shvaanju, iznevjereno, ak
i kod crkvenog spomenika (kod kojih su tekoe jo vee zbog razloga koji e upravo
biti razmotreni), a da je jaz izmeu obzimih pristalica staroga sustava i razboritih
pojedinaca meu novotarima doista prevladan ondje gdje je dosad bio najvei.
Ono to je ve reeno o vrijednosti noviteta openito vrijedi i za svjetovne i za
crkvene spomenike; no ve unaprijed treba pripisati posebnu vanost odnosu
Katolike crkve7 prema kultu vrijednosti noviteta. Odluka o tretmanu crkvenih
spomenika nije, kao kod svjetovnih, u rukama pojedinog vlasnika, ve ovdje strog
hijerarhijski poredak Crkve, ak i na podruju udaljenom od dogme, omoguuje
jedinstven tretman i provodi ga u praksi. U osnovi su religiozna i svjetovna umjetnost
jedno te isto i do poetka novijega doba nije postojala nikakva naelna razli-ka
izmeu svjetovne i religiozne umjetnosti. Katolianstvo je od reformacije nastojalo
trajno odrati njihovo relativno jedinstvo, dok ga je protestantizam jednostavno
napustio. No raskorak je od tada postupno bivao sve oitijim, ak i kod romanskih
naroda, sve dok od 19. stoljea nije postao naizgled nepremostivim. Konano, u 20.
smo stoljee uli pod okolnostima u kojima slika religiozne tematike naslikana prema
vodeim naelima moderne umjetnosti, npr. Fritza von Uhdea8, nikako ne bi mogla
posluiti u katolike pobone svrhe. U takvim se slikama npr. Krist pojavljuje kao
moderni ovjek koji svoje otkupljenje na neki nain postie kroz sebe samoga, dok je
prema crkvenom poimanju za to potreban nadnaravni Krist kojega u ulozi posrednika
zastupa Crkva. Ni svetaki se likovi crkvenoga kiparstva i slikarstva takoer ne smiju
identifieirati s promatraima, nego moraju odavati objektivnu, samostalnu, cjelovitu
egzisteneiju. Ve i Rembrandtovo traenje boanskoga u ovjeku i njegova drastinog
prikaza nije odgovaralo katolianstvu, a moderni su umjetniei u tome otili mnogo
dalje od Rembrandta. Normativnost koju po svaku eijenu zahtijeva crkveno bie, a
time i crkvena umjetnost, ini se nespojivom s modernim ovjekom sklonim
ugoajnosti. Unato tome bilo bi promaeno iskljuiti suglasje katolianstva i

32
moderne umjetnosti. Ohrabrujui znak predstavlja injenica da Crkva ustrajava na
nunosti postojanja crkvene umjetnosti. Za probleme koji pokreu svijet nikada nije
pronaeno rjeenje bez borbi i sukoba, traenja i lutanja.
Slino je i s pitanjem o stavu Katolike crkve prema vrijednosti noviteta i njoj
oprenoj starosnoj vrijednosti. Vrijednost noviteta koja na svjetovnom podruju tvori,
barem zasada, neiskorjenjiv estetski postulat irokih masa, na religioznom je podruju
zatiena ne samo zahvaljujui privrenosti irokih masa nego i zbog na neki nain
posveenih temeljnih shvaanja, pa ju je na tom podruju jo tee zaobii. Crkve,
statue svetih lica ili svetaea, slike s prikazima svetih pripovijesti nalaze se u vezi s
boanskim otkupiteljem i zato predstavljaju ono najdostojnije to ljudska ruka uope
moe stvoriti. Dakle, kod ovih se radova vie no igdje u obzir uzima dekorum, a on,
kao to je ve naglaeno, zahtijeva najiu dovrenost oblika i boje. ini se da je
suprotnost izmeu starosne vrijednosti i vrijednosti noviteta na religioznom planu,
kojim vladaju najdublji osjeaji ljudske due, na prvi pogled nepremostiva. No ipak,
ne treba izgubiti nadu u izmirenje ovih suprotnosti. Kao prvo, tovanje vrijednosti
noviteta, iako prilino odgovara osnovnim stavovima Katolike crkve o superiornosti
ovjeka kao slike i prilike Boje nad prirodom, ipak nije nigdje utvreno dogmom;
radi se, dakle, samo o privremenom uredenju koje Crkva u budunosti (kao to je
esto inila i ranije u povijesno-umjetnikome razvoju) moe promijeniti, ako to bude
smatrala nunim i korisnim za njezine interese u odnosu na poeljnu slogu s
vjernicima. Nadalje, u temeljima samoga katolianstva viestruko je sadrano sjeme
kulta komemorativne vrijednosti: s jedne strane treba samo pomisliti na tovanje
svetaca i brojne spomen-dane, s druge strane na neprekidan razvoj crkvene
historiografije (a svako pojedino djelo crkvene umjetnosti moe se smatrati njezinim
spomenikom). Ovdje se, dakako, prvo radi o povijesnim vrijednostima; ali nakon to
smo u njima prepoznali neophodne prethodnike i utirae puta starosnoj vrijednosti,
opravdano se nadati da e Katolika crkva, kao esto tijekom njezina gotovo dvije
tisue godina dugoga postojanja, i ovoga puta nai odgovarajui kompromis s ostalim
vodeim duhovnim strujanjima vremena. Temeljem starosne vrijednosti i jest jedan
autentian kranski princip: princip poniznoga preputanja volji Svemoguega
kojemu se nemoan ovjek ne smije usuditi pasti u naruje.
Dobar znak moguega pomirenja je u nekoliko navrata zamijeena injenica da
Crkva kod tretmana njezinih gradskih spomenika uzima u obzir starosnu vrijednost,
jer eli biti obzima prema osjeajima gradskih vjernika koji veinom pripadaju

33
obrazovanim kmgovima; Crkva, dakle, vjeruje da se time nije ogrijeila o vlastiti
ivotni interes. Svoje najtvrdokonije pristalrice vrijednost noviteta radi noviteta
samog pronalazi meu pripadnicima ruralnoga sveenstva koje time nesumnjivo eli
izii u susret elementamom osjeaju za umjetnost svojih veinom slabo obrazovanih
vjernika, barem u onolikoj mjeri koliko i tradicionalnim crkvenim obiajima
ophoenja s umjetnou. Zato je idua zadaa odvratiti ruralno sveenstvo od
dosadanjeg precjenjivanja vrijednosti noviteta; s druge e strane i kult starosne
vrijednosti morati biti spreman barem toliko izii u susret crkvenim zahtjevima s
obzirom na vrijednost noviteta, kao to izlazi u susret ouvanju spomenika u sluaju
uporabne vrijednosti koju podrava.

b) Relativna umjetnika vrijednost

Mogunost da se djela prijanjih generacija cijene ne samo kao svjedoanstva
nadvladavanja prirode ljudskom stvaralakom snagom nego i s obzirom na njima
svojstven koncept, oblik i boju poiva na relativnoj umjetnikoj vrijednosti. Tako se,
naime, s modernoga stajalita, prema kojem ne postoji objektivno vaei umjetniki
kanon, ini ispravnim da spomenik za modernoga ovjeka ne moe posjedovati
umjetniku vrijednost, i to utoliko manje to je stariji, to ga vei vremenski i razvojni
odmak dijeli od modernoga ovjeka. No iskustvo nas ui da umjetnika djela koja su
nastala prije mnogo stoljea esto cijenimo vie nego moderna da ponekad upravo
spomenike koji se nisu svidjeli svome vremenu, ve su nailazili na protivljenje (za to
upravo holandsko slikarstvo 17. stoljea daje brojne primjere), nama modernim
ljudima predstavljaju najvie oitovanje likovne umjetnosti. Prije otprilike trideset
godina za ovu smo pojavu jo imali jednostavno objanjenje: tada se jo vjerovalo,
koliko god se inilo tekim tono formulirati njezine kriterije, u postojanje apsolutne
umjetnike vrijednosti. To to su se vie cijenili stariji spomenici objanjavalo se time
da su se upravo ranija razdoblja njihovim umjetnikim stvaralatvom vie pribliila
apsolutnoj umjetnikoj vrijednosti nego to su to, usprkos svim naporima, u stanju
uiniti moderni umjetnici. Na poetku 20. stoljea ve smo uglavnom doli do
uvjerenja da apsolutna umjetnika vrijednost ne postoji i da je stoga isti umiljaj kad
u sluajevima spaavanja starijih majstora prisvajamo ulogu pravednijih sudaca
nego to su to bili suvremenici neshvaenih majstora. To to u meuvremenu stara
umjetnika djela cijenimo vie nego moderna mora se objasniti drukije, a ne
mjerilom fiktivne apsolutne umjetnike vrijednosti. Staro umjetniko djelo moe

34
imati tek pojedine dodime toke s modernim umjetnikim htijenjem. Osim toga, na
starom umjetnikom djelu moraju uvijek postojati i neki drugi aspekti koji se razilaze
s modernim umjetnikim htijenjem. Naime, pretpostavlja se kako je nemogue da
negdanje umjetniko htijenje bude identino s dananjim, a ta se razlika mora
pokazati u odreenim osobinama. Zato nam potonji neprivlani aspekti ne kvare
ukupni dojam kao to je ve nagovijeteno ranije moe se objasniti samo time
da dopadljivi aspekti umjetnikoga djela dolaze do izraaja tako snano da potiskuju i
pobjeuju nedopadljive. U takvim okolnostima upravo postojanje osobina u konceptu,
obliku i boji jednoga spomenika koje ne odgovaraju dananjemu umjetnikom
htijenju dobiva ak danas, kad se openito slijedi moto svakom vremenu njegova
umjetnost, tako veliku vanost za podizanje vrijednosti ostalih, dopadljivih aspekata
istoga spomenika, da ih moderni umjetnik, raspolaui tek sredstvima koja
odgovaraju naem umjetnikom htijenju, nikada ne moe dosei. Nemogue je
zamisliti razdoblje uvjereno da kroz likovnu umjetnost moe dosegnuti estetsko
otkupljenje a koje bi se moglo odrei spomenika prolih umjetnikih razdoblja:
zamislimo samo da likovna djela iz razdoblja antike i slike iz 15., 16. i 17. stoljea
nisu dio naega kultumog blaga i izraunajmo koliko bismo osiromaili s obzirom na
zadovoljenje naih modernih potreba za umjetnou. To ne mijenja ni spoznaja da je
ono to iitavamo iz starih umjetnikih djela, a prihvatljivo je naem modernom
umjetnikom htijenju, sve drugo do povijesno-umjetniki ispravno negdanje je
umjetnike pri stvaranju ovih spomenika vodilo posve drukije umjetniko htijenje od
onoga koje vodi modernoga ovjeka.
Dok smo, dakle, bez okolianja morali zanijekati odgovor na pitanje moe li
spomenik posjedovati vrijednost noviteta, odnosno umjetniku vrijednost koja poiva
na cjelovitosti izvornoga stanja spomenika, drugu moguu vrstu trenutane
umjetnike vrijednosti relativnu umjetniku vrijednost spomeniku nikako ne
treba unaprijed oduzeti. Pri tome je uputno razlikovati izmeu pozitivne i negativne
procjene relativne umjetnike vrijednosti.
Ako je relativna umjetnika vrijednost pozitivna, ako dakle spomenik nekim
svojim koncepcijskim, oblikovnim i koloristikim kvalitetama zadovoljava nae
moderno umjetniko htijenje, iz toga nuno proizlazi elja ne dopustiti da ta njegova
vrijednost oslabi. Do toga bi dolo kad bismo ga, u skladu sa zahtjevima starosne
vrijednosti, predali na milost i nemilost propadanju pod utjecajem prirodnih sila. ak i
vie od toga: moemo osjetiti poticaj da, recimo, opozovemo dosadanji prirodni

35
proces i uklonimo tragove starenja (ienje slike), odnosno da vratimo spomenik u
njegovo izvomo stanje u trenutku nastanka im imamo dovoljan razlog za
pretpostavku da bi spomenik u njegovu izvornom, neostarjelom stanju u znatno viem
stupnju odgovarao naem umjetnikom htijenju nego u sadanjem, prirodno
izmijenjenom stanju. Pozitivan sluaj relativne umjetnike vrijednosti u pravilu e
zahtijevati ouvanje u postojeem stanju, ponekad ak i restauratio in integrum, ime
e izravno stupiti u sukob sa zahtjevima starosne vrijednosti. Ovaj sluaj pobuuje
posebno zanimanje zbog toga to vidimo kako u sukob dospijevaju dva najmodernija
estetska nazora: relativna umjetnika vrijednost, identina s modernim umjetnikim
htijenjem, u odnosu na starosnu vrijednost zastupa pritom tako rei vrijednost noviteta
(naravno, ne onu elementarnu, razmotrenu u prijanjem poglavlju). Bit e zanimljivo
promatrati koja e od vrijednosti prevladati. Zamislimo li npr. Bottieellijevu sliku s
baroknim preslicima koji su svojedobno bez sumnje naneseni s dobrom umjetnikom
namjerom (da bi se suhoparnoj sliei iz quattroeenta podarila slikovitost), tada preslici
za nas moraju posjedovati starosnu vrijednost (jer dodaci ljudske ruke do kojih je
dolo prije duljeg vremena danas djeluju isto kao i zakoniti utjecaji prirode), pa ak i
povijesnu vrijednost. Danas, ipak, nitko nee oklijevati odstraniti preslike da bi
oslobodio istoga Bottieellija: to se ne dogaa samo iz povijesno-umjetnikoga (da bi
se majstor quattroeenta vaan za razvoj talijanske umjetnosti to je mogue jasnije
prepoznao u radu znaajnom za njegov vlastiti razvoj) nego i iz umjetnikoga interesa
jer Bottieellijev crte i kolorit vie odgovaraju naem vlastitom umjetnikom
htijenju nego talijanski barokni crte i kolorit. Novonastala moderna intervencija na
starom umjetnikom djelu (koje, naravno, i pored toga pokazuje zastarjelost) i ovdje
se pokazuje jo uvijek jaom u usporedbi s pokazateljima starosti, prolaznosti, s
prirodnim tijekom koji je zbog svoje zakonitosti svemogu.
Daleko je manja opasnost sukoba sa starosnom vrijednou koja prijeti u sluaju
negativne procjene relativne umjetnike vrijednosti. Ona modernom umjetnikom
htijenju nije samo bezvrijedna, nezanimljiva, ve mu je upravo odbojna. Ta bi
bezvrednost predstavljala zapravo tek beskonano malenu pozitivnu vrijednost, pa bi
stoga tretman spomenika u potpunosti prepustila zahtjevima starosne vrijednosti.
Sablanjivost, stilska neprikladnost, runoa spomenika sa stajalita modernoga
umjetnikoga htijenja vodi direktno k zahtjevu za odstranjivanjem, k njegovom
hotiminom unitenju. Pogotovo za neke barokne spomenike jo i danas vrijedi (iako
se na stav posljednjih dvadeset godina prilino ublaio) da ih ne moemo pod-

36
nijeti i da ih radije ne bismo gledali. Zahtijevanjem da ljudska ruka ubrza
propadanje spomenika na isti se nain djeluje protiv starosne vrijednosti kao i kad se
restauriranjem propadanje umjetno odgaa. Dakako, danas bi se tek rijetko moglo
dogoditi da se spomenik uniti samo zbog njegove relativne umjetnike vrijednosti
(ili, tonije reeno, njegove umjetnike bezvrednosti), no pri zatiti spomenika nee se
moi zaobii ni taj negativni sluaj relativne umjetnike vrijednosti i to ve zbog toga
jer ona kod pojave daljnjega sukoba s drugom trenutanom vrijednou (uporabnom
vrijednou ili vrijednou noviteta) na istom spomeniku moe bitno pridonijeti
odluci u korist starosne vrijednosti.
Ako relativnu umjetniku vrijednost tvori moderno u starome, dospijevamo u
nemalu nepriliku kad treba odgovoriti na pitanje na emu se temelji relativna
umjetnika vrijednost crkvenih spomenika (naravno sa crkvenoga stajalita, jer za
svjetovno poimanje ne postoji razlika izmeu crkvenih i svjetovnih spomenika).
Preduvjet za to jest postojanje prepoznatljive moderne crkvene umjetnosti svjesne
vlastita cilja, ije su namjere djelomice uzete u obzir u starim umjetnikim djelima.
No postoji li doista moderna crkvena umjetnost? Bez sumnje postoji, jer se u crkvene
svrhe svakodnevno gradi, klee i slika. U tim modernim crkvenim umjetnikim
djelima elementi starijih stilskih razdoblja u pravilu prevladavaju toliko da je moderna
jezgra esto potisnuta do neprepoznatljivosti. Dodue, takva jezgra bez sumnje
postoji, jer moderno crkveno umjetniko djelo na prvi pogled prepoznajemo kao djelo
koje nije staro i to ne samo po novosti koja se prije svega otkriva po boji vanjtine,
nego i po posve oitom razlikovanju od starih uzora po konceptu i formalnim
odnosima, a to je razlikovanje teko izraziti rijeima, jer se percipira nesvjesno. No
odmah treba ukloniti nesporazum koji bi se moda mogao izvesti iz spomenutoga
zastarjelog karaktera moderne crkvene umjetnosti, naime zakljuak da sklonost
prolim stilovima podupire kult starosne vrijednosti ili ak kult povijesne vrijednosti.
Crkvu sve do dananjeg dana uope ne zanima ono to je prolazno. Ako i nisu rijetki
pripadnici katolikoga sveenstva koji su se s pijetetom i zavidnim uspjehom posvetili
kultu povijesne vrijednosti, to samo pokazuje kako Crkva smatra da taj kult ne vrijea
ni jedan od njezinih ivotnih interesa. Crkva je do sada svjesno i revno potpomaganje
kulta prolaznih stvari, upravo prolaznosti same, smatrala neim to lei izvan njezinih
pozitivnih interesa. Crkva kod starih umjetnikih djela cijeni stil i koncepeiju, ali ne i
staru formu ili boju kao takve. U korist vrijednosti noviteta Crkva preferira crkveno

37
djelo koje je nanovo izvedeno, dodue uz upotrebu starih stilskih izraza. Pri tom se
pravi vrlo karakteristian izbor postojeih stilova.
Od pojave romantizma, a to znai otkad je kult povijesne vrijednosti uao u svoju
posljednju veliku i odluujuu fazu, u crkvenoj su umjetnosti uglavnom prevladavali
srednjovjekovni stilovi, a osobito, nama zbog brojnih ouvanih spomenika bliska,
gotika. Razlog je oit: kad je opazila oruenje izmeu crkvene i svjetovne umjetnosti,
crkvena se umjetnost s punim povjerenjem oslonila na stilove onih razdoblja u kojima
jo nije bilo podjele na crkvenu i svjetovnu umjetnost. Sklonost prema
srednjovjekovnome, naroito gotikome, pratila je pojava koja se barem moe
usporediti ako ne i identifieirati s relativnom umjetnikom vrijednou svjetovnih
spomenika. Jo su i danas nadlene institucije gotovo dnevno zaokupljene projektima
koji se bave oslobaanjem gotikoga portala zaklonjena baroknim ili oslobaanjem
zazidane kamene ornamentike, promjenom baroknoga lukoviasta krova u gotiki
oblik ili baroknih zidnih slikarija u zvjezdano nebo. Ovdje se nesumnjivo radi o strasti
prema renoviranju koja vodi rauna o vrijednosti noviteta; no ne moe biti sluajno da
su u pravilu ba gotika ili jo starija djela ona koja elimo osloboditi steenih tragova
starenja. Brojni sluajevi u kojima su se tijekom desetljea pojedini sveenici tome
protivili dokazuju da time ni jedan vitalni interes Crkve nije doveden u pitanje; u vezi
s time moe se zamijetiti ono to je ve reeno pri razmatranju vrijednosti noviteta
da tenja ka gotiziranju spomenika ponajprije zaokuplja ruralno sveenstvo, dok se
gradsko prema njoj odnosi suzdranije, a u pojedinim je sluajevima ak i odbija.
Sklonosti prema srednjovjekovnim stilovima, koja nesumnjivo postoji iz dubljih
razloga, treba dopustiti neometan razvoj. ak je i u gotiziranim djelima prisutan
zametak samostalne i uistinu moderne crkvene umjetnosti, a u samoodreenje Crkve
ne bismo se trebali mijeati tamo gdje ne dolazi u sukob s vitalnim kulturnim
interesima drutva. to je vea sloboda kojom bi Crkva novim umjetnikim djelima
potvrdila svoju sklonost prema srednjovjekovnim (i po elji prema svim osta-lim)
stilovima, toliko bi intenzivnije trebalo djelovati na njezine predstavnike da kod
spomenika crkvene umjetnosti starosna vrijednost naide na dostojno uvaavanje.
Pogled na spomenike crkvene umjetnosti slui na radost publike koja je brojnija od
svake upne zajedniee, zbog ega se tretman tih spomenika dotie temeljnih interesa
ire javnosti.

38
 Biljeke
1
Alois Riegl, Der moderne Denkmalkultus, sein Wesen, seine Enlsiehung, u: Gesammelte
Aufsatze, Berlin 1995., str. 144-193. Prevela Libue Jirsak.
2
Rije je o slici talijanskoga slikara Francesea Paola Miehettija (1851.-1929.) iz 1895., koja se
nalazi u berlinskoj Nationalgalerie. Slika je 1904. nadahnula Gabriele D'Annunzia na sastavljanje
istoimene tragedije (op. prir.).
3
Ostale karakteristine crte modernoga kulturnog ivota, osobito germanskih naroda, koje
upuuju na podrijetlo jednako onome starosne vrijednosti nastojanja su oko zatite ivotinja te smisao
za krajolik openito, koji se ve tu i tamo proirio ne samo na ouvanje pojedinanih biljaka i itavih
uma ve i na zahtjev za zakonskom zatitom prirodnih spomenika, a time na ukljuivanje ak i
anorganskih tvari u krug individua kojima je potrebna zatita.
4
Naravno, nita nije suprotnije kultu starosne vrijednosti nego elja da se unitenje ubrza. Kult
starosne vrijednosti ni u kojem sluaju, iako se to moda ini, ne promatra ruevinu kao krajnji cilj, ve
joj nesumnjivo pretpostavlja dobro ouvan srednjovjekovni dvorac. Iako je komemorativno djelovanje
u sluaju dvorca ustvari manje intenzivno nego kod ruevine, ono je zato toliko ekstenzivnije da
izjednaava nedostatak puninom i raznolikou oblika tragova starosti koje nudi. Pokazuje ljudsko
djelo s manjim stupnjem oteenja, ali zato i vei dio ljudskoga djela u stanju propadanja.
5
Obratno, netko se pri upotrebi posve nove stvari, npr. nove odjee, na poetku osjea nelagodno
(prema uzreiei Novi klju ne pristaje), to svakako ne treba pripisati samo poetnoj prisutnosti
praktinoga otpora ve i estetskoj sputanosti.
6
Altmunster je gradi u Gornjoj Austriji u okruju Gmunden. Adam Graf von Herberstorf (1585.-
1629.) je vojskovoa i politiar iz Gornje Austrije (op. prir.).
7
Kako s obzirom na poglede i stavove ostalih crkvi koje postoje u Austriji ne treba oekivati
potekoe na koje kod Katolike crkve ponekad nailazi zatita spomenika. nai su zakljuci o crkvenoj
umjetnosti i zatiti spomenika ogranieni na odnos Katolike crkve prema tim pitanjima.
8
Fritz von Uhde (1848.-1911.), njemaki slikar intimnih i religioznih prizora, jedan od
utemeljitelja minehenske secesije (op. prir.).

39