Mark Twain

KRALJEVI I PROSJAK
Preveo Radoslav Medenica

Dar i milosre iznuditi se ne da

Jer on ko blaga kia pada s neba
Na zemlju dolje: dvaput blagosilja;
Onog tko daje i onog tko prima:
U jakom onom je najjai; prilii
Vladaru bolje od kraljevske krune.
Mletaki trgovac (IV., 1)

PROSLOV

Veleuzmonjem Gosparu uvaru od Male Bule, svojemu toli dobrome Gospodaru.

Velemoni, Salutem in Christojesu, Gosparu, u ovizijeh stranah ne uzbude manje radosti

i veselosti s poroda naega kraljevia za kim hlepijasmo jur otkoli, neg uzbude (koja
scijenim) s poroda Sv. Ivana Krstitelja, ko rijet vam umije ovi navjesnik, glavar Evance. Da
bi Bog do spovidjet nami kako trijebi harnost Gospodinu Bogu naemu, Bogu od Engleske,
budui se prikazat Bogom od Engleske sved znae, pae Bogom engleskim nazbilj, ako li
nam je kolikrat stavit vele napamet i razlog Njegve ugodbe svim. Milosti svojom
ljubeljivom uinio je On premoi zloestva naa, ter smo mi vema no prignuti danaska
sluit Njemu, slavu Njegvu iskat, rije Njegvu spomenovat, zasveda nas i Sotona svijeh
Sotona tlaila. Sade je kraj od zaludna ufanja i svrha od zaludna uzdanja; trijeba nam se
svima molit za sabljudenje Njegvo. A ja od sebe elju da Milosti njegvoj vavijek pridani
budu, od zaetka ega uzgoitelji, pouitelji i sluitelji zdrava razloga.
Da velje li lude od mene! Er u vjeri pazit nije vazdakrat mnogo razbora! Vijek nek
uzbude Bog od Engleske s vami u svijem vaijem stupajim.

19. listopada.
Va. H. P. biskup od Worcestera, danaska u Hartleburyju.

1
 Ako usilite navjesnika ega ne bit vele neredan zaputat matariji njegvoj i bit vema
priklon za pravit istinu, dobro bi dovolje bilo. Ma ne kako da od mene dohodi, neg od Vas.
etc.

Napisat u pripovijest kako mi ju je ispriao ovjek koji ju je bio uo od svog oca, koji
ju je opet bio uo od svog oca, koji je isto tako bio uo od svog oca i tako dalje, sve do u
daleku prolost, prije tri stotine i vie godina, oevi su je predavali sinovima i tako je sauvali
do danas. Moda je to povijesna zgoda, moda samo legenda, predaja. Moda se dogodila,
moda nije: ali se mogla dogoditi. Mogue su je priznavali starodavni mudraci i znanstvenici;
mogue su je samo neuki i prostoduni voljeli i vjerovali u nju.

Poglavlje prvo

RODILI SE KRALJEVI I SIROMAH

U drevnom gradu Londonu u neki jesenji dan druge etvrtine esnaestog stoljea,
sirotinjskoj obitelji po imenu Canty rodi se djeak koga nisu eljeli. Istoga se dana
bogatakoj obitelji po imenu Tudor takoer rodi englesko dijete koje su eljeli. A eljela ga
je i cijela Engleska. Engleska je toliko udjela za njim, nadala mu se i molila se Bogu za nj
da je narod, kad je dijete odista dolo na svijet, malne pomahnitao od radosti. Ljudi, to su se
jedva poznavali, grlili su se i ljubili i plakali. Svi su praznovali, i plemenitai i raja, bogatai i
siromasi, gostili se, plesali, pjevali i razgaljivali se; i to je trajalo cijele bogovetne dane i noi.
Obdan je bilo divno vidjeti London u kojemu su se na svakom balkonu i krovu vijorili areni
barjaci a po ulicama prolazile veliajne i bogate povorke. A obno ga je takoer bilo lijepo
vidjeti, jer su na svakom uglu plamtjeli kresovi i oko njih se zabavljalo veselo mnotvo. U
cijeloj se Engleskoj besjedilo jedino o novoroenetu Edwardu Tudoru, Kraljeviu od
Walesa, koji je leao umotan u svilu i barun i nije imao pojma o cijeloj toj halabuci, niti je
slutio da ga tetoe i paze na nj visoki odlinici i otmjene gospe niti ga je bilo briga. Ali se o
onom drugom djetencetu, Tomu Cantyju, koji je leao umotan u jadne dronjke, nije nigdje
nita govorilo osim u siromakoj obitelji kojoj je svojim roenjem samo pao na teret.

Poglavlje drugo

2
 TOMOVO DJETINJSTVO

Preskoit emo vie godina.

London bijae ve star tisuu i pet stotina godina i za ono vrijeme, ve pravi velegrad.
Brojio je stotinu tisua stanovnika, a neki tvrde i dvostruko. Ulice mu bile uske, zavojite i
prljave, osobito u etvrti u kojoj je ivio Tom Canty i koja je bila nedaleko od Londonskog
mosta. Kue bijahu drvene, prvi kat strio vrh prizemlja, a drugi se propinjao vrh prvoga. to
su vie rasle, kue su se i irile. Kosturi im bijahu od ukrtenih jakih balvana ispunjeni
vrstom graom i prebukani. Balvane bi obojili crveno, plavo ili crno, ve prema vlasnikovu
ukusu, pa su kue bile naoko vrlo slikovite. Prozori su bili majuni, ostakljeni romboidnim
okancima i otvarali su se van, okreui se na arkama kao vrata.
Kuerak u kojemu je stanovao Tomov otac nalazio se u neistoj slijepoj uliici to se
zvala Tripica i izlazila iz Kulenovog prolaza. Bila je to klimava i ruevna kuica, ali je bila
dupke puna uasno siromanih obitelji. Obitelj Canty je stanovala u sobiku na drugom katu.
Majka i otac su imali u kutu neku vrst postelje, ali Tom, njegova baka i dvije mu sestre, Bet i
Nan, nisu se morali gurati imali su na raspolaganju cio pod i mogli su spavati gdje ele. Od
jednog ili dva pokrivaa ostala je pokoja krpa i bilo je tu nekoliko baglji prastare i prljave
slame, ali bi to bilo teko nazvati posteljom jer se nije nikad slagalo; ujutro bi ih nogama
zgomilali na jednu jedinu hrpu, a naveer bi se svatko posluio kojim komadom iz gomile.
Bet i Nan bijahu petnaestogodinje blizanke. Bile su to dobroudne, prljave, dronjave i
potpuno neuke djevojice. Majka je bila kao i one. Ali su otac i baka bili pravi vragovi.
Opijali bi se kad god bi mogli; onda bi se pograbili jedno s drugim ili bilo s kim tko bi im se
naao na putu; pijani ili trijezni, vjeito su kleli i proklinjali; John Canty je bio lopov, a mati
mu bijae prosjakinja. Djecu su nauili prosjaiti, ali ih nisu uspjeli odgojiti kao lopove.
Meu tim groznim nakotom to je stanovao u kui ivio je, iako mu nije pripadao, dobri stari
sveenik koga je kralj bacio na ulicu i udijelio mu mirovinu od nekoliko groa, i on je
gdjegod uzimao djecu u okrilje i potajice ih uio pravinosti. Otac Andrew nauio je Toma i
neto latinski, a i itati i pisati; pouio bi u tome i djevojice, ali su se one bojale da e im se
rugati prijateljice koje ne bi podnijele da one budu tako smijeno obrazovane.
U cijeloj se Tripici kao i u kui Cantyjevih, ivjelo kao u osinjaku. Uobiajili su se tu
svakonono, i to malne sve do zore, neredi i guve.
Razbijene glave bile su jednako obina pojava kao i glad. A mali Tom ipak nije bio
nesretan. Teko je tavorio svoje dane, ali nije to znao. Tavorili su tako i svi ostali djeaci s
Tripice, pa je on zato mislio da tako mora biti i da je to dobro. Kad bi se obno vratio kui
praznih aka, znao je da e ga prvo otac ispsovati i premlatiti, a kad ga se on okani, da e
strana baka poeti sve iznova i jo usrdnije; i znao je da e mu se, kasno u noi, kriom
douljali pregladnjela mati i donijeti mu koju kukavnu ogrizinu ili koricu koju je, gladujui
sama, sauvala za nj, iako bi je njezin mu esto ulovio u tom tobonjem izdajstvu i okrutno
istukao.

3
 A ipak Tom je ivovao prilino dobro, osobito s ljeta. Prosjaio je tek toliko da preivi,
jer je zakon protiv prosjaenja bio otar a kazne teke; tako je mnogo vremena provodio
sluajui dragog oca Andrewa kako pripovijeda stare bajke i legende o divovima i vilama,
patuljcima i duhovima, zaaranim dvorcima i velebnim kraljevima i kraljeviima. Glava mu
bijae prepuna svih tih udesa, i on je esto u noi, leei na ono malo vonjave slame,
premoren, gladan, dok ga je sve bridjelo od batina, putao na volju mati i, zanosno
zamiljajui udesni ivot razmaenog kraljevia u kraljevskoj palai, brzo zaboravljao na
svoje bolove i muke. Spopala ga jedna jedina elja koja ga je opsjedala danonono da vidi
vlastitim oima pravog kraljevia. Bio je to jednom spomenuo svojim prijanima iz Tripice;
ali su mu se oni rugali i beutno ga ismijali pa je otada odluio uvati svoje sanje u sebi.
esto je itao sveenikove stare knjige i molio ga da mu kojeta iz njih objasni i
prepria. Matajui i itajui, malo-pomalo se promijenio. Ljudi iz njegovih snova bijahu
tako otmjeni, da on pone oajavati to je dronjav i prljav te poeli da bude ist i bolje
odjeven. On se i dalje igrao u kalu pa je ak i uivao u tome; ali umjesto da se praaka u
Temzi samo zato to mu se svia, pomalo je osjeao da to sve vie i cijeni, jer ga je rijeka
prala i istila.
Tom bi uvijek naao neto zanimljivo kraj svibanjskog drveta na Cheapsideu ili po
sajmovima; a ponekad bi se njemu i ostalim Londoncima davala prilika da gledaju vojnu
smotru kad bi kakva poznata nesretnika dovodili, kopnom ili vodom, da ga zatoe u Tower.
Jednog ljetnog dana vidio je kako u Smithfeldu spalie na lomai jadnu Annu Askew i jo tri
ovjeka i uo kako im neki bivi biskup dri prodiku koja ga nije zanimala.
Zbilja, Tomov je ivot, sve u svemu, bio raznolik i prilino ugodan.
Malo-pomalo se Tom naitao i nasanjao o kneevskom ivotu i to je toliko snano
djelovalo na nj da je nesvjesno poeo izigravati kraljevia. Govor mu i ponaanje postadoe
nevjerojatno sveani i velikaki, to je silno udilo i zabavljalo njegove drugare. A tada poe,
iz dana u dan, jaati Tomov utjecaj na tu djeurliju; i doskora mu se oni poee obraati s
nekim uenjem i strahopotovanjem, kao da je on neko vie bie. Ta on je toliko znao; znao
je napraviti i izrei takvih divota; a povrh svega, bio je tako ozbiljan i mudar! Djeaci
ispriae roditeljima to sve Tom govori i radi; i roditelji takoer ubrzo poee raspravljati o
Tomu Cantyju i uzee ga smatrati za neobino nadareno i udesno stvorenje. Odrasli se ljudi
obraahu Tomu da im pomogne u nedoumici i preesto se iudavahu njegovim dovitljivim i
mudrim sudovima. On je, uistinu, postao velika linost za svakoga tko ga je poznavao, osim
za vlastitu obitelj koja nije u njemu vidjela nita osobito.
Tom domalo potajno osnova kraljevski dvor! On je bio kraljevi; najblii mu prijani
postadoe tjelohranitelji, komornici, konjuari, dvorani, dvoranke i kraljevska obitelj.
Svakodnevno su lanog kraljevia doekivali po svim sloenim obrednim propisima koje je
Tom bio nauio iz romantina tiva; svakodnevno se u kraljevskom vijeu raspravljalo o
velikim poslovima tobonjeg kraljevstva, i svakodnevno bi njegovo tobonje visoanstvo
izdavalo zapovijedi svojoj izmiljenoj vojsci, mornarici i namjesnicima.
Zatim bi otiao da, onako u prnjama, isprosi koji novi, pojeo suhu koricu kruha,

4
izvukao neminovne batine i izgutao psovke, izvalio se na pregrti neiste slame i u mati se
opet prenosio u svoju nestvarnu veliku ulogu.
A u njem je svejednako iz dana u dan, i od tjedna do tjedna, bujala elja da vidi pravog
kraljevia od krvi i mesa, sve dok nije nadvladala sve ostale elje i postala mu jedina hlepnja.
Jednog sijeanjskog dana, dok je kao i obino prosjaio po gradu, satrveno je tumarao
bos i promrzao, gore-dolje po etvrti oko Mincing Lanea i Little East Cheapa i zavirivao u
gostionike prozore i silno elio loe svinjee patete i ostale grozne jestvine koje su tu bile
izloene, jer su za nj to sve bile aneoske poslastice; to jest, on je tako sudio samo po mirisu,
jer mu se nikad nije bila osmjehnula srea da se doepa koje i pojede je. Kia je ledeno
poroavala; nebo se stutilo; bijae sjetan dan. Naveer se Tom vrati kui tako mokar,
umoran i gladan da ga ak otac i baka nisu mogli pogledati ovako kukavna a da se ne ganu
na svoj nain, naravno; zato su ga samo na brzu ruku dobro iukali i poslali spavati. Dugo
nije mogao zaspati od bolova i gladi, te psovki i tunjava negdje u kui, ali mu se napokon
misli vinue u daleke, romantine zemlje i on zaspa okruen kneeviima, u draguljima i
zlatu, koji su ivjeli u prostranim palaama i pred kojima su se niice klanjale sluge ili hitale
da izvre njihove zapovijedi. I tada, kao i obino, usnu da je on kneevi.
Cijele je noi sjao u punom sjaju svoje kraljevske slave; kretao se meu visokim
odlinicima i dvorskim damama, zasljepljivalo ga svjetlo, udisao miomirise, upijao umilnu
glazbu i, koji put se nasmijeio a koji put opet kimnuvi svojom kraljevskom glavom,
odvraao na ponizne poklone arenog mnotva koje se razmicalo pred njim da mu ustupi
prolaz.
A kad se izjutra probudio i ugledao sav onaj jad oko sebe, san je djelovao na nj kao i
obino tisuustruko je poveao bijedu to ga je okruivala. I razjedio se, i rastuio se, i
rasplakao se.

Poglavlje tree

TOM SUSREE KRALJEVIA

Tom ustade i gladan se otputi iz kue, ali mu misli bijahu pune udesnih privienja iz
nonih snova. Lunjao je amo-tamo pa gradu ne znajui pravo kamo da se zaputi ni to se
zbiva oko njega. Ljudi su ga gurali a neki se i izdirali na nj, ali zamiljeni djearac nije to ni
zamjeivao. Malo-pomalo, i on se naao na Temple Baru, udaljivi se tako u tom smjeru vie
nego ikad od svog doma. Zastade i porazmisli asak a onda se ponovo zavee u svoje
matanje i izie iz londonskih bedema. Strand tada vie nije bio seoska cesta, ve su ga
smatrali ulicom, iako je to bilo presmiono tvrditi; jer, premda se s jedne strane protezao dosta
gust niz kua, na drugoj se strani tek ovdje-ondje izdizale poneke zgradurine, mahom palae

5
bogatih plemenitaa, iza kojih su se sve do rijeke sputala prostrana i divna zemljita,
zemljita koja su danas gusto naikana sumornim jutrima od opeke i kamena.
Tom uskoro stie u selo Charing i otpoinu kraj lijepoga kria koji je ovdje u prolosti
podigao jedan ucviljeni kralj; onda se odeta mirnom, ugodnom cestom mimo raskonu
palau velikog kardinala prema jo mnogo gromadnijoj i velianstvenijoj palai
Westminsteru. Tom je veselo i u udu piljio u golemu zidanicu iroko raskriljenih krila,
mrkih kula i tornjia, golemog kamenog ulaza s pozlaenim ipkama, velebnim nizom
divovskih granitnih lavova i drugim znacima i likovima engleske kraljevske kue. Hoe li se
napokon ostvariti ono za im je teio svim srcem? Pred njim je nema to, bila kraljevska
palaa. Nema li ba nikakve nade da e, budu li mu nebesa sklona, napokon ugledati i
kraljevia, kraljevia od krvi i mesa?
Sa svake strane pozlaenih vrata stajao je po jedan ivi kip, to jest uspravni,
dostojanstveni i nepomini straar obuen od glave do pete u elini oklop. Seljani i gradski
stanovnici stajali su, iz potovanja, malo podalje i vrebali priliku da makar naas bace pogled
na koju kraljevsku osobu. Otmjene koije u kojima su se vozili otmjeni ljudi i na kojima su
se vozile otmjene sluge ulazile su i izlazile kroz nekolike druge sveane ulaze koji su vodili u
kraljevski posjed.
Jadni mali Tom primae se, onako dronjav, polako i plaljivo se ushoda pred straarima
osjeajui kako mu srce kuca a nada buja, i onda odjednom ugleda prizor zbog kojega gotovo
vrisnu od ushita. S druge strane ograde spazio je ljepolika djeaka, preplanula i pocrnjela od
napornih igara i vjebi na svjeem zraku, koji je sav bio odjeven u svilu i barun i blistao od
dragulja; o boku mu kratak ma i bode ureeni draguljima; na nogama prekrasne cipele
visokih crvenih potpetica; na glavi mu naoita grimizna kapa s koje visi perje privreno
velikim iskriavim draguljem. Okruila ga neka dostojanstvena gospoda oito njegove
sluge. Oh, to je kraljevi, kraljevi, pravi pravcati kraljevi nije trebalo ni trunka u to
sumnjati; i tako je napokon bila usliena molitva siromakova srca.
Tom poe od uzbuenja brzo i kratko predisati a oi mu se rairie od uda i radosti. Sve
druge misli odmah istisnu jedna jedina elja: da se priblii kraljeviu i da ga se dobro, do
mile volje nagleda. Prije nego je i shvatio na to se sprema, ve je priljubio lice uz reetke
ulaznih vrata. U tren oka ga jedan vojnik grubo odmaknu i svom snagom gurnu u radoznalu
gomilu klipana i londonskih besposliara. Vojnik dobaci:
Pazi to radi, odrpane mali!
Svjetina se stade rugati i smijati; ali mladi kraljevi, sav crven u licu i sijevajui bijesno
oima, priskoi ulaznim vratima i prodere se:
Kako se usuuje ovako postupati s jadnim djeakom! Kako se usuuje ovako
postupati i s najbjednijim podanikom mog kraljevskog oca! Otvori vrata i pusti ga unutra!
Trebalo je tad vidjeti kako prevrtljiva svjetina bre-bolje skida eire. Trebalo je uti
gdje kliu i viu: "ivio Kraljevi od Walesa!"
Vojnici prinesoe helebarde pred prsi u znak pozdrava, otvorie ulazna vrata i ponovo
pozdravie orujem kad mali Kraljevi Bijede ue, cio u lepravim prnjama, da se rukuje s

6
Kraljeviem Beskrajna obilja.
Edward Tudor prozbori:
ini se da si umoran i gladan; sigurno teko ivi. Hajde sa mnom.
Pola tuceta posluge priskoi, tko zna zato, valjda da se usprotivi. Ali ih kraljevi odbi
kraljevskim pokretom ruke i oni se ukoie na mjestu ba kao kipovi. Edward odvede Toma
u raskonu odaju u palai, koju je zvao svojim kabinetom. Na njegovu zapovijed donesoe
takvo jedivo za kakvo je Tom uo samo iz knjiga. Kraljevski obzirno i uglaeno on otpusti
sluge kako skromnog gosta ne bi zbunjivali njihovi strogi pogledi: tad sjede do Toma i, dok
je on jeo, poe ga svata zapitkivati.
Kako se zove, deko?
Tom Canty, da oprostite, gospodaru.
Da udna li imena. Gdje stanuje?
U gradu, molit u lijepo, gospodaru. U Tripici, kraj Kulenovog prolaza.
U Tripici! Jo udnijeg li imena. Ima li roditelje?
Roditelje imam, gospodaru, a i bakicu do koje mi, Boe mi oprosti to hulim, nije ba
stalo i jo dvije sestre blizanke, Nan i Bet.
Slutim da bakica nije ba previe njena prema tebi.
Nije ba ni prema kome, da oprosti vaa milost. U nje je zlo srce i cio svoj vijek samo
pakosti.
Je li te zlostavlja?
Ponekad se i obuzda, ali samo kad spava ili kad je trete pijana; ali im joj se razbistri
u glavi, nadoknadi to ona i dobro me premlati.
Srdba sijevnu u oku malog Kraljevia i on podviknu:
to, tue te?
Oh, naravno da me tue, molit u lijepo, gospodaru.
Tue te, a ti si tako krhak i malen! Sluaj ovamo: prije nego no smrkne, skrasit e se
ona u Toweru. Moj otac, kralj...
Istini za volju, gospodaru, zaboravljate da je ona niska roda. Tower je samo za velike.
Jest, to je istina. Nisam na to pomislio. Razmotrit u kako da je kaznimo. Je li otac
dobar prema tebi?
Nita bolji nego baka Canty, gospodaru.
Bit e da su svi oevi slini. Nije ni moj ba janje. Ruka mu je teka kao mlat, ali me
ipak tedi: ali, da budem iskren, jezikom me zato ipak ne tedi. A kako se majka ophodi s
tobom?
Ona je dobra, gospodaru, i ne zadaje mi nikakva jada ni bola. A Nan i Bet su u tome
sasvim podobne njoj.
Koliko je njima godina?
Petnaest, da oprostite, gospodaru.
Lady Elizabeta, moja sestra, ima etrnaest godina a Lady Jane Grel, moja sestrina,
moje je dobi a uz to ljupka i draesna; ali moja sestra Lady Mary, zlopoglea i... uj,

7
zabranjuju li tvoje sestre posluzi da se smijei kako im porok ne bi iskvario duu?
One? Oh, gospodaru, kako vam pada na um da bi one imale poslugu?
Mali kraljevi ozbiljno promatrae neko vrijeme prosjaia i onda nadoveza:
A zato, molim te, da ih nemaju? Tko im pomae naveer da se svuku? Tko ih odijeva
kad ustaju?
Nitko, gospodaru. Ta zar da skinu halju i spavaju bez iega, kao zvijeri?
Halju! Nemaju valjda samo jednu?
Ah, premila visosti, to bi s vie halja? Nema valjda svaka po dva tijela.
Neobina li i udnovata razmiljanja! Oprosti, ne rugam ti se. Ali e tvoja draga Nan i
Bet imati ruha i posluge koliko hoe, i to vrlo brzo: moj e se rizniar pobrinuti. Ne, nemoj
mi zahvaljivati; nije to nita. Ti dobro govori, dosta lako i ljeporjeivo. Jesi li to uio?
Ne znam jesam li ili nisam, gospodaru. Dobri sveenik po imenu otac Andrew uio
me, od svoje dobre volje, kojeemu iz svojih knjiga.
Zna li latinski?
Bojim se da ga samo natucam, gospodaru.
Ui ga, deko: samo je isprva teko. Grki je tei; ali ni grki ni bilo koji drugi jezik,
sve mi se ini, ne bi bio teak lady Elizabeti i mojoj sestrini. Treba da uje kako te
gospoice vladaju njime! Hajde, priaj mi o Tripici. Je li ti ugodno ondje?
Da pravo kaem jest, gospodaru, da oprostite, osim kad sam gladan. Ima tamo
lutkarskih igara i majmuna oh, kako su to smijena stvorenja i kako su divno odjevena! i
ima predstava u kojima oni koji predstavljaju viu i biju se sve dok ne poginu, i to je tako
lijepo gledati a stoji samo jedan novi... iako je obino teko doi do novia, da oprosti
vaa milost.
Priaj mi jo.
Mi derani iz Tripice zaratimo se gdjekad meu se kijaama ba kao egrtarija.
Kraljeviu bljesnue oi i on e:
Ma nemoj, to bi se meni svialo. Priaj mi jo.
Takmiimo se u tranju, gospodaru, da vidimo tko je najbri.
I to bih volio. Nastavi samo.
S ljeta, gospodaru, gazamo i plivamo u kanalu i rijeci i sve potapamo jedan drugoga, i
prskamo se vodom, i ronimo, i viemo, i bacakamo se...
Dao bih oevo kraljevstvo da to jednom doivim! De, molim te, nastavi.
U Cheapsideu pleemo i pjevamo oko svibanjskog drveta; igramo se i na pijesku pa
sve zatrpavamo jedan drugoga; a koji put opet mijesimo kolae od blata oh, divna li blata,
za uivanciju nita njemu nije ravno na ovome svijetu! i mi se zbiljski valjamo u njem, da
oprostite na izrazu, vaa milosti.
Oh, prestani, molim te, to je udesno! Kad bih se ja samo mogao odjenuti u ruho kao
to je tvoje i izuti se, nauivati se jednom u blatu, samo jednom, i da mi nitko nita ne
zamjera i ne brani, sve mi se ini da bih se odrekao krune!
A kad bih se ja mogao jednom odjenuti, dragi gospodaru, ovako kao sto si ti obuen...

8
samo jednom...
Oh, zar bi ti to elio? Nita lake od toga. Skidaj te prnje i navlai ovu otmjenu odoru,
deko! Ta e srea biti kratka vijeka, ali je to nee nimalo umanjiti. Ustrajat emo u tome dok
moemo i opet se presvui prije nego nam tko stane dodijavati.
Ve za nekoliko trenutaka mali Kraljevi od Walesa bio se uresio Tomovim cunjavim
ritama, a mali Kraljevi od Siromatine nakinurio se arenom kraljevskom opravom.
Obojica stadoe poredo pred veliko zrcalo i, da udna li uda, reklo bi se da se nita nije
promijenilo! Zgledae se, zirnue opet u zrcalo pa se opet zgledae. I napokon e kneevi
izrei u nedoumici:
to kae na ovo?
Ah, vaa milosti, ne traite od mene odgovora, ne prilii se da netko moga soja
izgovori tu misao.
Onda u je ja izgovoriti. U tebe je ista kosa, iste oi, isti glas i dranje, ista graa i
stas, isto lice i oblije kao i u mene. Da krenemo goli po svijetu nitko ne bi znao koji si ti a
koji je Kraljevi od Walesa. I sad, kad sam ja odjeven kao to si ti bio odjeven, vjerojatno u
moi mnogo tonije osjetiti kako ti je bilo kad te je onaj grubi vojnik... uj, nije li ti to
modrica na ruci?
Jest, ali to je sitnica, a vaa milost zna da je jadni straar...
Tiho! Bilo je sramotno i okrutno! povika mali Kraljevi topnuvi bosom nogom o
pod. Ako kralj... ne mii se ni koraka dok se ne vratim! To je zapovijed!
U tili as smae sa stola i skloni neki predmet dravnog znaaja i usplamtjelih obraza i
zaarena pogleda, izleti kroz vrata i otperja kroz kraljevski vrt u prnjama to su se vijorile.
Tek to doe do velikih ulaznih vrata, on pograbi reetke i pokua ih stresti viui:
Otvaraj! Otvaraj dveri!
Vojnik, koji je bio grub prema Tomu, spremno poslua, a kad kraljevi jurnu kroz ulaz,
guei se od kraljevskog bijesa, vojnik mu priije tako zvonku uku da se otkotura na cestu i
dobaci za njim:
Eto ti sad, izrode prosjaki, za ono to si navukao bijes njegove visosti na mene!
Svjetina prsnu u smijeh. Kraljevi se podie iz blata i pomamno zaleti prema straaru
viui:
Ja sam Kraljevi od Walesa, moja je linost nepovrediva, i ti e visjeti to si digao
ruku na mene!
Vojnik prinese helebardu prsima u znak pozdrava i podrugljivo kaza:
Pozdravljam vae plemenito visoanstvo. A onda e ljutilo: Gubi se, benava
nitarijo!
Tad porugljiva svjetina opkoli jadnog malog kraljevia i stade ga gurati niz cestu
ispraujui ga povicima i derui se:
Miite se s puta njegovom kraljevskom visoanstvu! Miite se s puta Kraljeviu od
Walesa!

9
 Poglavlje etvrto

POINJU KRALJEVIEVI JADI

Poto je rulja sate i sate uporno gonila i muila malog Kraljevia, napokon ga se okani, i
on ostade sam. Sve dok je jo mogao da se ljuti na gomilu, da joj se kraljevski prijeti i
kraljevski izrie zapovijedi, koje su duu dale da im se smiju, on im je bio silno zabavan; ali
kad umoran morade uutjeti, muiteljima nije vie nita znaio, pa potraie neku drugu
razonodu. On se tad ogleda ali ne mogae razabrati gdje se nalazi. Znao je jedino da je u srcu
Londona. Besciljno je dalje tumarao sve dok se kue ne prorijedie a prolaznici ponestadoe.
Skvasi ranjave noge u potoiu koji je neko protjecao onuda gdje je danas Farringdon ulica;
otpoinuo koji tren i odlunjao dalje da bi domalo doao na neko prostranstvo gdje se izdizala,
tek pokoja kua i jedna velebna crkva. On poznade crkvu. Posvuda su oko nje strale skele i
mravinjali radnici; crkvu su temeljito popravljali. Kraljeviu odmah porastoe krila; vjerovao
je da su njegove nevolje dokrajene. On pomisli: "To je drevna franjevaka crkva koju je moj
otac, kralj, bio oduzeo redovnicima, zauvijek je pretvorio u dom za siromanu djecu i siroad
i prekrstio je u Kristov hram. Zacijelo e im biti drago da se odue sinu ovjeka koji je bio
tako dobrostiv prema njima, i to prije to je taj sin sad siromaan i sirot koliko i svaki koji se
ondje utekao ili e se utei."
Zaas se nae usred skupine djeaka koji su trali, skakali, loptali se, igrali preskake i
jo se kojekako zabavljali, i to uz poprilinu galamu. Svi su bili jednako odjeveni, i to kako
se u ono doba uglavnom oblaila sluinad i egrtarija to jest, svatko je imao na vrh glave
plitku crnu kapicu veliine tanjuria koja, onako siuna, niti je ba sluila kao pokrivalo niti
kao ukras; ispod nje je kosa, koja je bez razdjeljka, padala do polovice ela, bila uokrug
pravilno potkresana; oko vrata talar; plava halja pripijena uz to tijelo visi do koljena ili jo
nie; dugaki rukavi; iroki crveni pojas; svijetloute arape s velikim metalnim kopama.
1
Bijae to prilino runa odjea.
Djeaci se prestadoe igrati i skrdie se oko kraljevia koji progovori uroenom
dostojanstvenou:
Dobri djeaci, poruite svom uitelju da Edward, Kraljevi od Walesa, eli razgovarati
s njime.
Ove rijei doeka gromorna povika a neki neotesanac priupita.
Ma nemoj, da nisi ti izaslanik njegove milosti, dronjo?
Kraljeviu od srdbe udari krv u lice i vina mu se ruka mai o bok, ali ondje nita ne
nae. Zagrmi smijeh i jedan djeak dobaci:
Vidjeste li? Uobraava sebi da ima ma moda i jest sam kraljevi glavom.
Ova doskoica jo samo podjari smijeh. Jadni Edward se ponosno isprsi i kaza:

10
 Ja jesam kraljevi; i vama, koji ivite od dareljivosti moga oca, ne slui na ast to
me ovako doekujete.
Kako se vidjelo po smijehu, i ove su ih rijei silno razveselile. iparac, koji je prvi bio
progovorio, sad povika svojim druzima:
ujte vi prasci, robovi, tienici kraljevskog oca njegove milosti, kako se to ponaate?
Popadajte na koljena svi odreda i poklonite se njegovoj kneevskoj pojavi i kraljevskim
prnjama!
Grajei od veselja, oni slono popadae na koljena i toboe odadoe poast rtvi.
Kraljevi opatrnu nogom najblieg djeaka i bijesno kaza:
Evo ti ovo zasad a sutra u dati da se podignu vjeala za te!
Avaj, ovo vie nije bila ala, ovo je prevrilo svaku mjeru. Isti as se prestadoe smijati i
mjesto toga pomahnitae. Nekolicina povika:
Pograbite ga! U pojilo s njim, u pojilo s njim! Gdje su psi? Ej, dr ga, Lave! Dri,
Derau!
I onda se zbude prizor koji Engleska jo nije vidjela nepovredivu linost
prestolonasljednika okrutno izbubotale prostake ake i nagrebli nahuckani psi.
Kad je tog dana noalo, kraljevi se naao u dalekom gradskom predjelu gdje je bilo
mnogo zgrada. Tijelo ga je bridjelo, ruke mu krvarile a dronjci mu bili sasvim umrljani.
Lutao je sve dalje i dalje, mrak mu sve vie padao na oi, hvatao ga takav umor i slabost da je
jedva vukao nogu za nogom. Prestao je zapitkivati, jer su umjesto odgovora uzvraali
uvredama. Neprekidno je mrmljao sebi u bradu: "Ono se mjesto zove Tripica; kad bih ga
samo uspio nai prije nego me sasvim izda snaga i sruim se, bio bih spaen: njegovi bi me
odveli u palau i posvjedoili da ja nisam njihov, ve da sam pravi kraljevi, i opet bih bio
gdje mi je mjesto." A povremeno bi mu misli svrnule na one grubijane iz Kristova doma i on
bi pomislio: "Kad ja budem kralj, neu im dati samo kruha i pribjeita, ve i nauk iz knjiga;
jer to vrijedi pun eludac kad mozak i srce skapavaju od gladi. Moram to svakako upamtiti
da mi dananja pouka ne bude uzaludna i da zbog toga moj narod ne pati, jer obrazovanje
2
smekava srce i ui plemenitosti i milosru."
Svjetla zatreperie, poe prokapljivati kia, vjetar se nadme i studena, burna no
omrknu. Kraljevski beskunik, skitnica bez krova nad glavom koji treba naslijediti englesko
prijestolje, svejednako je hodao dalje i dalje, zalazei sve dublje u splet bijednih uliaka gdje
se zbila sva sila krcatih kukavnih i sirotinjskih kueraka.
Odjednom ga neki krupni, pijani nasilnik epa za jaku i ree mu:
Opet si tako kasno vani, a nisi donio ni groa kui, kladim se! Ako je tome tako, a ja
ne prebijem sve kosti u tvom goljavom tijelu, ne zvao se ja John Canty.
Kraljevi se jedva otre, nesvjesno obrisa rame koje je pijanac oskvrnuo svojim
dodirom, i zanosno prozbori:
Oh, zar ste vi zbilja njegov otac? Dao dobri Bog da bude tako; ti e otii po njega i
vratiti mene gdje pripadam!
Njegov otac? Ne znam ja to ti trabunja; samo znam da sam ja tvoj otac u to e se

11
brzo i te kako...
Oh, ne ali se, ne luduj, ne gubi vrijeme! Umoran sam, ranjav sam, ne mogu izdrati.
Vodi me mome ocu, kralju, i on e te nagraditi bogatije nego to bi i u snu pomislio. Vjeruj
mi, ovjee, vjeruj mi! Ja ne laem, govorim golu istinu! Prui mi ruku i spasi me! Ja sam
uistinu Kraljevi od Walesa.
ovo je preneraeno buljio u djearca, zavrtio glavom i potisnuo:
Sasvim je lud ko da su ga sad pustili iz ludnice! Onda ga jo jednom epao za jaku i
dometnuo hripavo se smijui i kunui: Ali bio ti lud ili ne bio, ja i tvoja bakica Canty
prebrojit emo ti na brzinu kosti, evo mi moje glave!
Izrekavi to, on povue kraljevia, koji je mahnitao i koprcao se, i ieze u dvoritu pred
kuom a za njim pokulja oduevljena i buna rulja ljudskog oloa.

Poglavlje peto

TOM KAO VELIKA

Tom Canty, poto ostade sam u kraljevievom kabinetu, dobro iskoristi priliku to mu
se pruila. Obrnu se na sve strane pred velikim zrcalom divei se svom raskonom ruhu;
onda se odmae oponaajui kraljevieve uznosito dranje i motrei u zrcalu kako u tome
uspijeva. Zatim izvue prekrasan ma i nakloni se, poljubi sjeivo i poloi ga ukoso na prsi,
jer je vidio da je neki plemeniti vitez tako pozdravljao zapovjednika Towera prije pet-est
tjedana kad mu je predavao u suanjstvu velmoe od Norfolka i Surreyja. Tom se poigravao s
bodeom, osutim draguljima, to mu je visio o bedru; razgledao je skupocjeni i udesni
namjetaj u sobi; sjedio je u svakoj od raskonih stolica i pomiljao kako bi bio ponosan kad
bi oni iz Tripice mogli samo malo zirnuti i vidjeti ga u ovom sjaju. Pitao se hoe li vjerovati
u njegovu nevjerojatnu priu koju e im kazivati kad se vrati ili e vrtjeti glavama i govoriti
da je, sa svoje prebujne mate, napokon skrenuo pameu.
Kad prominu pola sata, on odjednom shvati da kraljevia neto dugo nema, i ubrzo se
osjeti usamljen; doskora poe oslukivati i nadati mu se i prestade se igrati s divnim stvarima
oko sebe; spopade ga nelagoda, nemir, pa oajanje. Samo treba da tko naie i zatekne ga u
kraljevievoj odori, a Kraljevia ne bude da sve objasni. Ne bi li ga odmah objesili i tek
kasnije ispitali cio sluaj? uo je da veliki ljudi napreac kanjavaju male prijestupe. Sve ga
jae i jae obuzimao strah; drhtei, on oprezno otvori vrata od predsoblja nakanivi umai i
potraiti kraljevia, a tako ujedno zatitu i izbavljenje. est napirlitanih, otmjenih slugu i dva
paa gospodskog roda poskoie na noge i duboko mu se naklonie. On hitro mugnu nazad i
zatvori vrata. I ree:
Oh, rugaju mi se! Sad e me tuiti. Oh, to dooh ovamo da se oprostim od ivota?

12
 Ushoda se gore-dolje po sobi, premirui od uasna straha, oslukujui, drhturei pri
svakom i najtiem unju. Doskora se vrata razjapie i pa u svilenoj odori najavi:
Lady Jane Grey.
Vrata se zatvorie i mila djevojica u bogatim haljama uputi se prema njemu. Ali
odjednom zaslade i zabrinuto upita:
Oh, to ti je gospodaru?
Tomu se gotov presjekao dah; ali na jedvite jade ipak nekako promuca:
Ah, ti e mi se smilovati! Ja ti zapravo nisam nikakav gospodin, ve obini, bijedni
Tom Canty iz londonske Tripice. Odvedi me, molim te, kraljeviu i on e biti tako dobar pa
e mi vratiti moje prnje i pomoi da odavde izvuem ivu glavu. Oh, smiluj mi se i izbavi
me!
Tu djeak klekne i stade zaklinjali koliko jezikom toliko oima i uzdignutim rukama.
Djevojica se ukoila od uasa. Ona ciknu:
Oh, gospodaru, zar ti da klei? I to preda mnoml
I ona, sva uplaena, pobjee; a Tom, shrvan od oaja, klonu na pod i promrmlja;
Nema mi spasa, nema nikakve nade. Sad e doi da me odvedu.
Dok je on leao, skamenjen od straha, grozna se vijest razglasila palaom. apat potee
jer se tu uvijek aputalo od slunika do slunika, od velikaa do velikaice, kroz dugake
hodnike, s kata na kat, iz dvorane u dvoranu: "Kraljevi je poludio, kraljevi je poludio!"
Domalo se u svakoj dvorani, u svakoj mramornoj odaji, okupie skupine velikaa i velikaica
pokraj arenih skupina nieg soja i svi se ozbiljno doaptavahu i svakome se na licu itao
uas. Za koji as se pojavi neki uzvieni dvorski slubenik i obie sve skupine sveano
objavljujui:
"U ime kralja! Neka nitko, pod prijetnjom smrti, ne slua tih lanih i glupih glasina,
neka ne raspravlja o njima i neka ih ne iri. U ime kralja!"
apat presahnu tako naglo kao da su aptatelji onijemjeli. Zatim zaamorie svi hodnici:
"Kraljevi! Eno, dolazi kraljevi!"
Jadni Tom je polako koraao kraj skupina koje su mu se klanjale, nastojao uzvraati
naklone i smjerno motrio zbunjenim i ganutim pogledom udni okoli. Dva visoka
plemenitaa koraala su mu svaki s jedne strane i nudila mu oslonac kako bi lake hodao.
Ustopice su za njima ili dvorski lijenici i nekoliki slugani.
Doskora se Tom nae u raskonoj odaji palae i u kako se za njim zatvorie vrata. Oko
njega stajahu oni koji su ga dopratili.
Pred njim, nadohvat ruke, zavalio se krupan i vrlo debeo ovjek iroka, mesnata lica i
mrka pogleda. Velika mu glava bila sasvim sijeda; a sijeda mu bila i bradica koja je samo
obrubljivala lice. Odijelo mu bilo od skupocjene tkanine, ali staro i ponegdje izlizano.
Nateena mu je noga poivala na jastuku i bila umotana u povoje. Vladao je muk; i, osim
glave tog ovjeka, sve su druge glave bile ponizno oborene. Taj kljasti zlopoglea bio je
zloglasni Henrik VIII. On progovori, a im se oglasi, lice mu se smeka:
to to znai, lorde Edwarde, kraljeviu moj? Zar da mene, svog dobrog oca i kralja

13
koji te toliko voli i njeno pazi, vue za nos takvom opakom alom?
Jadni Tom saslua, koliko je onako smeten mogao poetak ove besjede, ali kad mu do
uha doprijee rijei "mene, svog dobrog oca i kralja", problijedi u licu i odmah pade na
koljena kao da ga hitac obori. Podie ruke i zavapi:
Ti si kralj? Onda mi je zbilja odzvonilo!
Ove rijei kao da oamutie kralja. Pogled mu besciljno stade bludjeli po licima a onda
se zbunjeno zaustavi na djeaku to stajae pred njim. Tad on prozbori glasom punim duboka
razoaranja:
Jao, ja sam mislio da glasine ne odgovaraju istini, ali se bojim da nije tako. On
duboko uzdahnu i blago kaza: Doi svom ocu, dijete; ti si bolestan.
Tomu pomogoe ustati i on, ponizno drhtei, pristupi engleskom vladaru. Kralj uze
njegovo prestravljeno lice u ake i zagleda se u nj ozbiljno i njeno kanda trai neki sretni
znak da se sinu vraa razum a zatim pritisnu kovravu glavu na prsi i njeno je uze dragati.
Onda upita:
Ne poznaje li svog oca, dijete moje? Ne kidaj mi starako srce; reci da me zna. Ti
me poznaje, je li?
Poznajem; ti si moj uzvieni gospodar, kralj, da te Bog poivi!
Tako je, tako je, ta ti valja, smiri se, ne drhti; nitko ti ovdje nee nauditi; svi te ovdje
vole. Sad ti je bolje; muni je san proao, je li? I zna tko si i to si, je li? Nee se krivo
predstavljati kao to mi rekoe da si se maloprije predstavljao?
Zaklinjem te da mi milostivo povjeruje jer ja sam tvoj podanik, prosjak od roenja, i
samo sam na alost sluajem i nezgodom sad ovdje, iako u tome moje krivnje nije. Odve
sam mlad da umrem, a ti me moe spasiti jednom jedinom rijecom.
Da umre? Ne govori tako, mili kraljeviu, i mir, mir tvome uplaenom srcu, jer ti
umrijeti nee.
Tom pade na koljena i veselo uskliknu:
Bog ti platio tvoje milosre, o, moj kralju, i ivio dugo na sreu zemlji svojoj!
I skoivi na noge, okrenu se, veseo u licu, dvojici dvorana iz svite i povika:
Poujte! Ja neu umrijeti: kralj je tako rekao!
Nitko se ne maknu, samo svi duboko i smjerno oborie glave; ali nitko ne progovori. On
je oklijevao, malko zbunjen, a onda se bojaljivo okrenuo kralju i zapitao:
Mogu li sad otii?
Moe li otii? Naravno, ako ti je volja. Ali zato da ne ostane jo malo? Kamo bi
poao?
Tom obori pogled i ponizno uzvrati:
Jamano sam krivo razumio; jer sam pomislio da sam slobodan pa sam ve htio vratiti
se u straaru gdje sam roen i odrastao kao siromah, ali u kojoj obitavaju majka mi i sestre pa
je, prema tome, i moj dom; a opet, ovoj raskoi i sjaju nisam vian zato, oh, zaklinjem te,
gospodaru, pusti me da odem!
Kralj neko vrijeme utke premiljae a lice mu odavae sve vei jad i emer. Tada e on

14
opet a u glasu mu zazvua malo nade:
Moda je lud samo u ovom smislu, a razum mu nije smuen to se drugih pojmova
tie. Daj Boe da bude tako! Hajde da ga iskuamo.
Tad neto zapita Toma na latinskom, a Tom mu odvrati koje-kako, ali ipak na istom
jeziku. Kralj se neprikriveno oduevi. Velikai i lijenici takoer dadoe oduka svom
zadovoljstvu. Kralj kaza:
Nije ono ba kao to je uio i kako umije, ali jasno pokazuje da mu se razum samo
pomraio, a da ga nije sasvim izgubio. to vi mislite, gospodine?
Lijenik, kome se bio obratio, duboko se pokloni i ree:
I ja sam potpuno sklon vjerovati, gospodaru, da si tono pogodio.
Kralju je oito godila ova potvrda, koju je bio izrekao tako vrstan strunjak, pa je
raspoloeno dodao:
Pazite sad svi: jo emo ga iskuati.
I on se Tomu obrati na francuskome. Tom je neko vrijeme utio jer ga je zbunjivalo to
je toliko oiju bilo uprto u njega, a onda je stidljivo izustio:
Da oprosti vae velianstvo, ja nisam vjet u tome jeziku.
Kralj se srui nauznak na leaj. Posluga poletje da mu pomogne ali ih on odagna i ree:
Ne gnjavite me, to je samo neznatna slabost. Podignite me! Tako, to je dosta. Doi
ovamo, dijete moje; de, poloi svoju jadnu, smuenu glavicu na oevo srce i smiri se. Uskoro
e ozdraviti; to je samo prolazna tlapnja. Ne boj se nita; ubrzo e ozdraviti.
Onda se okrenu skupu i zle mu munje stadoe frcati iz oiju. I on kaza:
Poujte me dobro! Moj je sin lud; ali to nee potrajati. Tome je uzrok pretjerano
uenje i predug boravak u sobama. Da ste ga oslobodili knjiga i uitelja! Dajte mu da uiva u
igri i zdravoj razonodi kako bi mu se povratilo zdravlje. On se jo vie popridignu i strogo
nastavi: Lud je, ali je moj sin i engleski prestolonasljednik; i bio lud ili ne bio, on e
vladati! I ujte me jo i objavite: tko prozbori to o njegovoj sumanutosti, remeti mir i red u
ovoj kraljevini i svrit e na vjealima!... Dajte mi piti, sav gorim: ova mi je nevolja iscrpla
svu snagu... De, uzmite pehar... Pridrite me. Tako, sad je bolje. Znai, lud je? Pa da je i
tisuu puta lui, ipak je Kraljevi od Walesa, a ja u ga, kao kralj, priznati. Jo dana
dananjega primit e po propisnom i drevnom obiaju svoj kneevski naslov. Pobrinite se
odmah za to, lorde Hertforde.
Jedan plemenita kleknu pred kraljevu lealjku i progovori:
Njegovo kraljevsko velianstvo zna da je nasljedni Veliki Maral Engleske utamnien
u Toweru kao osuenik Ne bi se priliilo da jedan osuenik
Tiina! Ne vrijeaj mi uho tim mrskim imenom. Dokle e taj ovjek ivjeti? Zar da se
moja volja ne izvri? Da neemo kraljeviu uskratiti poasti, jer kanda u cijelom kraljevstvu
nema Velikog Marala koji nije optuen za veleizdaju i koji bi mu mogao podijeliti asni
naslov? Tako mi Bog pomogao, nee biti tako! Upozori parlament da hou da me izvijeste o
3
Norfolkovoj smrtnoj osudi prije nego sunce ponovo izie, inae e mi to skupo platiti.
Lord Hertford ree:

15
 Kraljeva volja je zakon i, ustavi, vrati se na svoje mjesto. Malo-pomalo iezne
bijes s lica starog kralja i on prozbori:
Poljubi me, kraljeviu. De... to me se boji? Nisam li ja tvoj njeni otac?
Ti si dobar prema meni nitavnome, o, moni i milostivi gospodaru; to uistinu znam...
ali, hvata me tuga kad pomislim na onog koji e umrijeti, a...
Ah, uvijek si isti, uvijek si isti! Znam da ti je srce isto kao i neko, iako ti je razum
enuo, jer ti si uvijek bio plemenite naravi. Ali se taj vojvoda isprijeio izmeu tebe i tvoje
poasti: izabrat u drugoga umjesto njega, koji nee niim ukaljati svoju uzvienu dunost.
Uspokoji se, kraljeviu moj: ne uzbuuj time svoje jadno srce.
Ali ne aljem li ga ba ja u smrt, vladaru moj? Koliko bi samo dulje ivio da nije
mene?
Ne razbijaj sebi glave zbog njega, kraljeviu: nije vrijedan toga. Cjeluni me jo
jednom i hajde se zabavljati i igrati, jer me moja bolest iscrpljuje. Umoran sam i trebam se
odmoriti. Otii s ujakom Hertfordom i svojom pratnjom i vrati se kad mi tijelo okrepa.
Tom se snudi kad ga izvedoe iz kraljeve odaje jer ove posljednje rijei utrnue i
posljednji traak nade da e ga sad, kako se ufao, pustiti na slobodu. Jo jednom zau kako
prigueni glasovi mrmore: "Evo kraljevia, dolazi kraljevi!"
Oajavao je sve vie prolazei kroz arene redove pognutih dvorana; jer je pojmio da je
sad pravi pravcati zatoenik i da e moda zauvijek ostati uhien u toj zlatnoj krletki kao
jadoviti i samotni kraljevi, samo ako mu se milostivi Bog ne smiluje i ne oslobodi ga.
I ma kamo okrenuo glavu, privialo mu se kako u zraku lebdi odrubljena glava velikog
vojvode od Norfolka a oi mu prijekorno pilje u nj.
Njegovi davnanji sni bijahu tako ugodni; a sadanja stvarnost tako emerna!

Poglavlje esto

TOMA POUAVAJU

Toma odvedoe u glavnu odaju u nizu sveanih dvorana i posjedoe, a on nerado sjede
jer je oko njega stajalo vie postarijih ljudi i to ljudi gospod-skoga soja. Zamoli ih da i oni
sjednu, ali se oni samo ponizno zahvalie i ostadoe stajati. On ih ve htjede usrdnije
nagovarati, ali mu njegov "ujak" grof od Hertforda anu u uho:
Molim te lijepo, gospodaru, nemoj ih nagovarati; ne prilii se da oni sjede u tvojoj
nazonosti.
Najavie lorda St. Johna, i on se pokloni Tomu i ree:
alje me kralj po poslu koji je strogo povjerljiv. Biste li bili tako dobri, vae
kraljevsko visoanstvo, i otpustili cijelu svitu osim gospodina grofa od Hertforda?

16
 Zamijetivi da Tom oito ne zna kako bi postupio, Hertford mu doapne da samo mahne
rukom i da se ne mora truditi da govori ako ga nije volja. Kad gospoda iz pratnje izioe, lord
St. John ree:
Njegovo velianstvo odreuje da, poradi razumljivih i ozbiljnih dravnih razloga.,
njegova milost kraljevi prikriva svoju boljeticu koliko god je to u njegovoj moi sve dok ne
ozdravi i bude kao to je neko bio. Prema tome, da ni pred kim ne porie da je pravi
kraljevi i nasljednik engleske krune; da uva svoje kneevsko dostojanstvo i da, ne protivei
se rijeju ni pokretom, doputa da mu se iskazuje potovanje i pokornost to mu i pripadaju
po dolinom i davnanjem obiaju; da prestane bilo pred kim spominjati da je prostog roda i
soja, to je sa svoje bolesti bio uobrazio sebi u nezdravu bunilu i prenapetoj mati; da e
usrdno pregnuti e da bi se opet prisjetio osoba koje je neko znao, a ako mu gdjeto i to i ne
uspije, da e se obuzdati i ne odati bilo izrazom uenja bilo kakvim drugim znakom da je
osobu zaboravio; da u javnim nastupima, kad god bude u nedoumici to da ini ili kae, nee
bilo ime odati svoje nelagode radoznalcima koji ga gledaju, ve e se o danom sluaju
posavjetovati s lordom Hertfordom ili mojom skromnosti, jer nas je dvojicu kralj odredio da
budemo u kraljevievoj slubi i vjeito u blizini sve dok se ova odredba ne opozove. Tako
nareuje njegovo kraljevsko velianstvo i alje pozdrav vaoj kraljevskoj visosti i moli se da
vas milosrdni Bog brzo iscijeli i da vas sada i zanavijek dri pod svojim svetim okriljem.
Lord St. John se duboko pokloni i maknu u stranu. Tom pokorno odvrati:
Tako je kralj odredio. Nitko se ne smije protiviti kraljevoj zapovijedi ili je, ako ga
ulja, spretnim izgovorima kako mu je drago prepravljati. Kraljeva e se volja izvriti.
Lord Hertford kaza:
Glede naloga njegova kraljevskog velianstva to se tie knjiga i podobnih ozbiljnih
stvari moda bi vaa visost, na priliku, htjela prikratiti vrijeme laganom zabavom kako ne bi
utrueni doli na gozbu i nakodili tako vlastitome zdravlju.
Na Tomovu se licu pojavi uenje i iznenaenje; a zatim ga obli i rumen kad vidje kako
ga lord St. John saalno pogleda. Njegovo lordovsko gospodstvo ree:
Pamenje te izdaje pa si se stoga tako zaudio, ali ne daj da te to mui, jer te ta nedaa
nee pratiti ve e nestati kad se izlijei od svoje bolesti. Lord od Hertforda spomenu gozbu
u gradu na kojoj treba da bude nazona vaa visost kao to njegovo kraljevsko velianstvo
obea ve prije dva mjeseca. Sjeate li se sad?
ao mi je to moram priznati da sam to sasvim smetnuo s uma neodluno e Tom; i
iznova pocrvenje.
U taj tren najavie Lady Elizabetu i Lady Jane Grey. Dva se lorda znaajno zgledae, i
Hertford hitro otkoraa do vrata. Kad su djevojice prolazile mimo njega, on im tihano
dobaci:
Molim vas, gospoice, gradite se da ne primjeujete njegova stanja i ne iuavajte se
kad ga pamenje izda rastuit ete se kad vidite kako zapinje pri svakoj sitnici.
Dotle lord St. John aptae Tomu u uho:
Molim vas, gosparu, imajte usrdno na umu elju njegova velianstva. Prisjeajte se

17
svega sto moete, a pravite se kao da se i svega sjeate. Ne smiju zamijetiti da ste se mnogo
promijenili i da niste onaj koji bijaste, jer znate koliko vas vae vjeite prijateljice vole svim
srcem i koliko bi ih to ucviljelo. elite li, gosparu, da ja i va ujak ostanemo?
Tom ih zadra mahnuvi rukom i neto promrmljavi, jer je ve, eto, poeo uiti
odluivi prostoduno da, kako najbolje moe i umije, izvrava kraljeve odredbe.
Ma koliko da su bili oprezni, razgovor mladei je gdjekad prilino neugodno zapinjao.
Istini za volju, Tom je vie puta gotovo htio odustati i priznati da nije dorastao tako velikoj
ulozi; ali bi ga spaavalo to je kraljevna Elizabeta bila vrlo obazriva i to su ga isto tako
sretno izvlaili jedan ili drugi lord dobacivi, kao ovla, poneku rije. Jednom se mala lady
Jane obrati Tomu i zatee ga pitanjem:
Jesi li se danas ve poklonio njezinu velianstvu kraljici, gospodaru?
Tom oklijevae u oaju i zausti da neto na sreu lupne, kad se javi lord St. John i
odgovori mjesto njega, lako i dostojanstveno, kao dvoranin koji je navikao da se susree sa
kakljivim neprilikama i da ih uvijek spremno doeka:
Svakako da se poklonio, gospo, i kraljica ga je silno utjeila glede zdravlja njegova
velianstva; nije li tako, vaa visosti?
Tom proguna neto to je trebalo da znai potvrdu, ali osjeti da je naiao na sklisko tlo.
Malo kasnije spomenue da Tom privremeno nee vie uiti na to je kraljevska gospoica
uskliknula:
Kakva teta kakva velika teta! Izvrsno si napredovao. Ali samo ti mirno ekaj svoj
as; nee to dugo trajati. Bit e ve obdaren znanjem kao to ti je i otac i vladat e isto
tolikim jezicima kao i on dragi moj kraljeviu.
Moj otac! povika Tom jer mu naas popusti oprez. Ja bih zapravo rekao da on ne zna
pravo ni svoj materinski jezik, tako da ga razumiju jedino svinje to se valjaju u blatu po
svinjcima; a to se tie kakva obrazovanja...
On uzgleda i zamijeti kako ga lord St. John strogo opominje pogledom.
I uutje, porumenje i proslijedi tihano i alosno: Ah, opet me dri bolest i pamet mi se
muti. Nisam htio uvrijediti milostivoga kralja.
Mi to znamo, gospodaru ree kraljevna Elizabeta, dohvativi "bratovu" ruku meu
dlanove s puno potovanja, ali i njenosti ne kinji se zbog toga. Nije krivnja u tebi, ve u
tvojoj boljki.
Ti me divno tjei, mila gospoice zahvalno e Tom i ja u se drznuli i kazati da
sam ti svim srcem zahvalan.
Jednom opet lakoumna mala lady Jane kresnu Tomu u lice neki jednostavan grki
izriaj. Budna kraljevna Elizabeta primijeti po bljedilu mete da je hitac promaio cilj; i ona
smireno, u Tomovo ime, uzvrati tenim plotunom grkoga jezika i onda naglo svrnu razgovor
na neto drugo.
Sve u svemu, ugodno i sasvim lagodno su provodili vrijeme. Tom se sve manje i rjee
spoticao i nasukavao, pa je postajao sve slobodniji uviajui da su mu svi tako rado spremni
pomoi i oprostiti mu propuste. Kad saznade da e ga gospoice naveer pratiti na gozbu u

18
gradonaelnika, srce mu zaigra od olakanja i radosti jer shvati da vie nije sam samcat sred
tog mnotva stranaca, iako bi se jo prije jedan sat bio grozovito uasnuo pri pomisli da e ga
one onamo pratiti.
Dva lorda, Tomovi aneli-uvari manje su uivali u ovom sastanku od ostalih
subesjednika. Osjeali su se ba kao da kormilare velikom laom kroz opasni tjesnac;
neprekidno su morali biti na oprezu i ubrzo uvidjeli da njihova dunost nije igrarija. Prema
tome, kad se posjet gospoica priblii kraju i kad najavie lorda Guilforda Dudleyja, lordovi
su ne samo primjeivali da je njihov tienik zasad premoren od napora, nego da i nisu ba
potpuno sposobni okrenuti pramac i opet se upustiti u isto uzbudljivo brodarenje. Stoga oni
smjerno svjetovae Toma da se povue, to on vrlo spremno doeka, iako na licu lady Jane
zatitra vidljiv traak razoaranja kad mladu dosto-janstveniku uskratie pristup.
Nastade neka stanka, zavlada muk pun iekivanja koji Tom nije mogao razumjeti. On
pogleda lorda Herdforda koji mu dade znak, ali on ni to ne shvati. Dovitljiva Elizabeta
priskoi mu u pomo ljupko i spretno kao i uvijek. Ona se duboko nakloni i ree:
Doputa li nam njegova milost moj brat i kraljevi, da se udaljimo?
Tom odvrati:
Svakako, mojim gospoicama u ispuniti sve to ele, samo ako zatrae; ali bih im
ipak ispunio radije bilo to drugo to je u mojoj skromnoj moi, nego im dopustio da me lie
svoje sjajne i blagotvorne nazonosti. elim vam dobro vee i Bog neka je s vama!
I on se u sebi nasmijei i pomisli: "Nisam se utaman u svom tivu vjeito kretao sred
kneeva pa mi se jezik izvjetio ponekoj sitnoj doskoici u njihovu kitnjastu i uzvienu
govorenju."
Kad gospoice izioe, Tom se skrueno obrati svojim paziteljima i prozbori:
Ako mi dopuste vaa gospodstva, sklonio bih se u neki kutak i odmorio!
Lord Hertford ree:
Kako god izvoli vaa visost, vae je da zapovijedate, nae je da se pokoravamo. Zbilja
je potrebito da se odmorite, jer ete doskora krenuti u grad.
On cimnu zvono i pojavi se pa kome naloie da zamoli sira Williama Herberta da
doe. Zaas doe taj plemi i odvede Toma u jednu odaju u dubini palae. Tomu bijae prvo
da posegne za kupom vode; ali slunik u svili i barunu je pograbi, kleknu na jedno koljeno i
podnese mu je na zlatnu posluavniku.
Zatim umorni zatoenik sjede i htjede izuti cipele molei stidljivim pogledom da mu
dopuste, ali drugi nametnik, isto u svili i barunu, pade na koljena i preote mu posao. Jo dva-
tri put pokua se sam posluiti, ali, kako bi ga svaki put preduhitrili on napokon odustane i,
skreno uzdahnuvi promrmlja: Vrag neka me nosi, ako mi nije udno to i ne diu umjesto
mene!
Poto su mu obuli papue i zagrnuli ga u raskonu oblaku, on napokon prilee da
otpoine ali ne i da odspava, jer mu glava bijae prepuna misli a soba prepuna ljudi. Misli se
nije mogao osloboditi pa one ostadoe; a nije bio dovoljno vjet da se oslobodi ljudi pa i oni
ostadoe na veliku alost njegovu i njihovu.

19
 Kad on otie, njegovi uzvieni uvari ostadoe sami. Neko su vrijeme premiljali vrtei
mnogo glavama i hodajui po sobi, a onda lord St. John progovori:
Iskreno govorei to ti misli?
Ako ve iskreno govorimo, mislim ovo: kralju su odbrojani dani, moj je neak lud i
kao luak e se popeti na prijesto, i lud vladati. Neka je Bog na pomoi Engleskoj, jer e joj
trebati njegove pomoi.
Uistinu nam se tako vidi. Ali... ne sumnja li... ne sumnja li da...
Besjednik oklijevae i napokon uutje. Oito je osjetio da je doao na osjetljivo
podruje. Lord Hertford stade pred njega, zagleda mu se u lice otvoreno i iskreno kaza:
Nastavi, nitko te ne uje osim mene. Sumnja li u to?
Sve se libim da izreknem rije to mi je na umu, pred tobom, gospodaru moj, koji si
mu tako bliz roak. Ali se pitam, i kumim te da mi oprosti ako te time vrijeam, nije li
udno da mu ludilo moe tako izmijeniti dranje i ponaanje? Premda se jo dri i besjedi
kneevski, ipak je to u beznaajnim nekim sitnicama razliito od negdanjih njegovih
navada. Ne ini li se udno da mu ludilo moe izbrisati iz pameti oblije vlastitog oca, i
svakidanje poasti koje mu moraju iskazivati ljudi oko njega, i da mu moe oduzeti znanje
grkoga i francuskoga jezika, a ne dirnuti u latinski? Progoni me ono to ree da nije
kraljevi i da tako...
uti, gosparu, ti izdajniki huli! Zar si zaboravio kraljevu odredbu? Zapamti da
sudjelujem u tvojoj izdaji ve i time to te samo sluam.
Pogrijeio sam, priznajem. Nemoj me odati, udijeli mi tu plemenitu milost, i ja o
ovome neu vie ni misliti ni govoriti. Ne budi nesmiljen prema meni, gospodine, jer sam
inae propao.
Ne brinite, moj gosparu. Ne bude li hulio preda mnom ili bilo kim drugim, bit e kao
da nisi nita ni rekao. Ali ne treba da te mue sumnje. On je sin moje sestre; nisu li mu
njegov glas, njegovo lice, njegovo oblije znani jo otkad je bio u kolijevci? Ludilo je moglo
izazvati sve te oprene pojave koje ti bodu oi, pa jo i gore. Kao da ne zna kako je stari
barun Marley u ludilu zaboravio crte vlastitoga lika koji je poznavao ezdeset godina i mislio
da je to netko drugi; pae je tvrdio da je sin Marije Magdalene i da mu je glava izlivena od
panjolskog stakla; i, istini za volju, nije doputao da mu je itko dotakne da je kojom
nesreom nepaljiva ruka ne bi razlupala. Odagnaj crne sumnje, dragi moj gosparu. To je
glavom kraljevi, ja ga dobro poznajem, i kralj e ti biti doskora; bit e ti korisnije bude li,
umjesto ovih sumnji, imao to na umu.
Poto jo malo porazgovorie i lord St. John zataka svoju greku kako je najbolje znao
ponavljajui neprestano da sad potpuno i vrsto vjeruje i da ga nee vie muiti sumnje, lord
Hertford otpusti svog pomonika i sjede da sam straari. Uskoro se duboko zavee u misli. I,
oito, to je dulje mislio, vie se uznemirivao. Ushoda se i stade mrmljati.
A dakako da on jest kraljevi! Tko bi iv u zemlji ustvrdio da je mogue da su dva
djeaka, razliite krvi i roda, ovako udesno slina? A sve i da je tako, bilo bi jo vee udo
da su ta dvojica kojim sluajem zamijenili uloge. Nikako, to je glupo, glupo, glupo!

20
 A ubrzo ree:
A da je samozvanac i da se izdaje za kraljevia, priznajem da bi to bilo razlono; to bi
bilo shvatljivo. Ali, je li kad bilo samozvanaca koga kralje-viem zove kralj, koga svi zovu
kraljeviem, a on porie svoje dostojanstvo i protivi se sto ga veliaju! Ni govora! Tako mi
4
due svetoga Swithina, nema ni govora o tome! To je pravi pravcati kraljevi, samo je
poludio!

Poglavlje sedmo

PRVI TOMOV KRALJEVSKI RUAK

Malo poslije jednog sata iza podneva Tom se skrueno prepusti mukotrpnom oblaenju
za ruak. Vidio je da su ga obukli jednako raskono kao to je i bio obuen, ali sve, od
nabrane ogrlice do arapa, bijae posve razliito, sasvim drukije. Vrlo ga sveano odvedoe
u prostranu i kienu dvoranu gdje je ve bio prostrt stol za jednu osobu. Sve je pokustvo tu
5
od ista zlata i ukraeno radovima Benvenuta, poradi ega bijae malne bescjene vrijednosti.
Odaja je bila napola puna veliajnih posluitelja. Dvorski kapelan oita predobjednu molitvu
i Tom se ve htjede naklopiti na jelo, jer mu je glad odvajkada bila priroena, ali ga omete
gospar grof od Berklevja koji mu veza ubrus oko vrata; uzvieno mjesto Ubrusara Kraljevia
od Walesa nasljedno je, naime, pripadalo ovoj plemenitakoj obitelji. Tomov peharnik
takoer je stajao kraj njega i prijeio ga kad god bi pokuao sam sebi natoiti vino. Kuatelj
njegove visosti Kraljevia od Walesa bijae takoer pri ruci, spreman da na izriiti zahtjev
kua svako sumnjivo jelo i izloi se opasnosti da se otruje. U ono je on vrijeme sluio samo
ukrasa radi i vrlo je rijetko bio u prilici da obavlja svoju dunost; ali u prolosti, prije svega
nekoliko narataja, dunost kuatelja bijae poprilino opasna i nije se ba smatrala
poeljnom poasti. udno je to im za to nije sluio pas ili olovar; ali su uope svi dvorski
obiaji udni. Lord d' Arcy, glavni dvorski posteljnik bijae tu tko zna po kakvu poslu; ali je
glavno da je bio tu. Stajao je iza Tomove stolice i vrhovni podrumar, budno pazei na obred
kojim ravnahu prvi dvorski upravitelj i glavni dvorski kuhinjski starjeina to su stajali
poredo. Osim njih Tomu bijahu na usluzi jo stotinu osamdeset i etiri poslunika; ali oni svi,
naravno, nisu bili u ovoj odaji, nije ih tu bilo ni jedna etvrtina; a i Tom jo nije ni slutio da
oni uope postoje.
Sve su nazone neto prije strogo pouili da imaju na umu kako kraljevi privremeno
nije pri zdravoj pameti i da paze da se ne bi udili njegovim muicama. Tih su se "muica"
doskora mogli nagledati; ali one izazvae u njima samo suut i alost, a ne i veselost. Teko
ih se doimalo da gledaju voljenoga kraljevia ovako sumanuta.
Jadni Tom je, uglavnom, jeo prstima; ali nitko se tome nije smijao, ve se svatko gradio

21
da ne primjeuje. Odjednom znatieljno i vrlo paljivo promotri ubrus oko vrata, jer bijae
bogato i lijepo izvezen, pa prostoduno izvali:
Molim vas, sklonite da ga sa svoje nespretnosti ne umaem. Nasljedni ubrusar ga
skine poniznom kretnjom i ne usprotivi se nijednom rijeju.
Tom radoznalo promotri repicu i salatu i upita to je to i jede li se; jer ba u to vrijeme
poee to, povre uzgajati i u Engleskoj umjesto da ga, kao rijetke poslastice, uvoze iz
6
Nizozemske. Na njegovo pitanje odgovorie vrlo smjerno i nitko se ne zaudi. Kad zavri sa
slatkim jelima, napuni depove orasima; i nitko to kanda ne primijeti, niti se zbog toga
uzbudi. Ali se domalo on sam zbog toga uzbudi i oito ueprtlji; jer to bijae jedino to mu za
objedom dopustie da vlastoruno uini pa je bio sasvim siguran da je uinio neto runo i
nedostojno kraljevia. U taj as mu zatitrae miii na nosu, a vrak toga osjetila stade se
trzati i nabirati. Kako to nije prestajalo, Toma je naoigled sve vie hvatao oaj. On pogleda
moleivo jednog po jednog dostojanstvenika koji stajahu do njega i na oi mu navrijee suze.
Oni poskoie prestravljena lica i zamolie da im kae kakva mu je nevolja. Tom, koji je
zbiljski bio na sto muka, kaza:
Preklinjem vas da mi oprostite; ali me nos uasno svrbi. to se obino radi u ovoj
neprilici? Molim vas recite mi to prije, jer jedva mogu vie izdrati.
Nitko se ne nasmijei, ali su svi bili u neugodnoj nedoumici i pogledali jedan drugoga
vapei usrdno za savjetom. Ta, molim vas lijepo, nali su se u slijepoj ulici i nije bilo
primjera u engleskoj povijesti koji bi ih uputio kako da se odatle izvuku. Obredni glavar nije
bio u sobi; nitko se nije usuivao otisnuti na nepoznato more i drznuli se da pokua rijeiti
ovaj preozbiljni zadatak. Na alost, nije postojao nikakav nasljedni dvorski ea. U
meuvremenu se suze prelie iz korita i mlaznue Tomu niz lice. Nos ga sve vie svrbio i bilo
je krajnje vrijeme da mu se pomogne. Napokon priroda provali branu drutvenih pravila;
Tom zazva sebi nebo da mu oprosti ako grijei i, poeavi se po nosu, skide kamen sa srca
svojim dvoranima.
Kad dorua, pristupi mu jedan velmoa i potkui veliku zlatnu pliticu s miriljivom
ruinom vodicom da oplahne usta i prste; a nasljedni lord ubrusar pridravao mu je runik da
se obrie. Tom se naas zbunjeno zablenu u pliticu, a onda je prinese usnama i
dostojanstveno srknu iz nje. Tad je vrati lordu iz svoje svite i izree:
Ne, ne svia mi se, moj gosparu: ugodno mirie, ali je preslaba.
Ovaj novi ispad pomahnitala kraljevia dirnu u srce sve oko njega; ali alosni prizor
nikoga ne natjera na osmijeh.
Tom jo jednom nesvjesno pogrijei kad ustade i ode od stola ba kad je kapelan bio
stao iza stolice i, uzdignuvi ruke i zaklopivi oi koje je upro u nebo, spremao se otpoeti
poobjednu molitvu. I opet kao da nitko nije zapazio da je kraljevi neobino postupio.
Na vlastiti zahtjev odvedoe naeg malog prijatelja u njegov osobni kabinet i ostavie ga
tu nasamo. Na kukama, to su strile iz oplate od hrastovine, visjela je zbirka od nekoliko
blistavih elinih oklopa po kojima bijahu odozgo do dolje urezane divotne zlatne are. Ovo
je viteko okloplje pripadalo pravom kraljeviu, a nedavno mu ga je bila poklonila gospa

22
Parr, kraljica. Tom navue stegnike, oklopne rukavice i ljem s perjanicom i ostale dijelove
koje je mogao obui bez tue pomoi i na as ak naumi pozvati koga da mu pomogne kako
bi se odjenuo od glave do pete, ali se tada sjeti oraha koje je bio ponio s ruka i pomisli kako
e uivati jedui ih kad ga ne bude motrila cijela svita i kad ga nasljedni lordovi ne budu
salijetali neeljenim uslugama; i tako je on vratio lijepe predmete na svoja mjesta i ve ubrzo
krckao orahe i prvi put se, otkako ga je Bog kaznio i uinio kraljevi-em, osjeao lagodno i
sretno. Kad pojede sve orahe, nabasa u ormaru na nekoliko privlanih knjiga o pravilima
ponaanja na engleskom dvoru. Neto bolje nije mogao ni poeljeti. Izvali se na raskonu
lealjku i zbiljski usrdno uze da se naobraava. Ostavit emo ga naas ovdje.

Poglavlje osmo

NEPRILIKE S DRAVNIM PEATOM

Oko pet sati se Henrik VIII. prenu iz drijema, koji ga nije osvjeio, i promrsi sebi u
bradu "Crnih li snova, crnih li snova! Moji su dani odbrojeni; ovo su jasna prorotva koja
potvruje i moje usporeno bilo." Zatim mu opaki blijesak sijevnu u oku i on izusti: "Ali
svejedno neu umrijeti prije nego to on ispusti duu."
Kad posluga primijeti da je budan, netko ga upita izvoli li zapovijedati da puste velikog
kancelara.
Pustite ga, pustite ga! uzviknu kralj oduevljeno. Ue veliki kancelar, kleknu pred
kraljevu postelju i ree:
Ja sam izdao zapovijed i, u skladu s kraljevom odredbom, poslanici Doma lordova se,
u svojim sudskim odorama, nalaze u sudnici Parlamenta gdje su osudili na smrt vojvodu od
Norfolka i sad pokorno ekaju da saznaju to e njegovo veliansvo izvoljeti dalje o tome
odluiti.
Kralju zasja lice od okrutne radosti. I on e:
Diite me! Sam u osobno izii pred svoj parlament i vlastoruno u udariti peat na
osudu kojom u se otresti...
Glas mu presahnu; samrtno bljedilo smaknu mu rumen iz obraza; posluga ga poloi na
jastuke i brzo ga okrijepie sredstvima za jaanje. A on tada alosno ree:
Jao, kako sam eljno ekao ovaj slatki trenutak! I, eto, gdje prekasno dolazi i meni
izmie toliko ueni uitak. Ali pohitaj, pohitaj! Neka drugi obave taj divni posao kad meni
nije dano. Ovlaujem vas da upotrijebite moj veliki peat: izaberi lordove koji e biti u
vijeu i prihvati se posla. Pohitaj, ovjee! Prije nego to sunce ponovo izie i zae, donesite
mi i pokaite njegovu glavu.
Bit e kako kralj zapovijeda. Bi li izvoljelo vae velianstvo zapovjediti da se peat

23
preda meni kako bih mogao obaviti zadatak?
Peat! A tko uva peat nego ti?
S doputenjem vaeg velianstva, vi ste mi ga uzeli prije dva dana rekavi da nee vie
biti u upotrebi sve dok ga vaa kraljevska ruka ne udari na osudu vojvode od Norfolka.
Jest, uistinu sam ga uzeo; sjeam se sad... Gdje li sam ga zadjeo?... Jako sam
iscrpljen... Stoga me ovih dana pamenje poesto izdaje... To je udno, udno...
Gospodaru, bit u toliko slobodan da kaem kako se nekolicina prisjeamo da ste vi
veliki dravni peat dali njegovoj visosti Kraljeviu od Walesa da ga uva sve do dana...
Tako je, tako i nikako drukije! upade kralj. Donesite ga! Hajde: vrijeme leti!
Lord Hertford pohita Tomu, ali se doskora vrati kralju, uzbuen i praznih aka. I ovako
prozbori:
ao mi je, gospodaru, to donosim ovako munu i neugodnu vijest; ali je Boja volja
da kraljevi jo boluje i ne moe se prisjetiti da je primio peat. Poradi toga pourih da vas
izvijestim mislei da bismo izgubili dragocjeno vrijeme, i to utaman, kad bismo pokuali
pretraiti cio niz odaja i salona to pripadaju njegovom kraljevskom vis...
Kralj duboko uzdahne i tako prekine velmou u rijei. Poslije nekoliko trenutaka
njegovo velianstvo izgovori silno alosnim glasom:
Ne muite vie jadno dijete. Boja ga je ruka teko poklopila i meni se srce cijepa od
njene suuti prema njemu i od alosti to ne mogu njegovo breme primiti na vlastita ramena,
optereena brigama, i tako ga uspokojiti.
On sklopi oi, stade mrmoljiti i zatim uutje. Malo kasnije opet otvori oi i rastreseno se
ogleda dok mu pogled ne pade na velikog kancelara koji je kleao. Lice mu odmah planu od
srdbe:
to, ti si jo ovdje! Tako mi Bog pomogao, ako se ne pobrine za sudbinu onog
izdajice, sutra e ti se eir odmarati jer nee biti glave da je resi!
Prestravljeni kancelar otpovrnu:
Plemenito velianstvo, zaklinjem vas da mi se smilujete! Ja sam ekao na dravni
peat.
ovjee, je li se tebi mozak pomutio? Onaj mali peat koji sam neko obiavao nositi
u inozemstvo lei u mojoj riznici. A kad je ve nestao veliki peat, nee li i mali biti
dovoljan? Je li ti se mozak pomutio? Gubi se! I, zapamti da se nisi vratio bez njegove glave.
Jadni kancelar nije ni asa asio da se skloni iz opasne okoline; a ni opunomoeno
vijee nije oklijevalo da u ime kralja potvrdi odluku pokornog Parlamenta i odredi da se sutra
7
ima odrubiti glava prvom velmoi Engleske, nesretnom vojvodi od Norfolka.

Poglavlje deveto

24
 SVEANOST NA RIJECI

Udevet sati naveer cijelo je iroko proelje palae, okrenuto prema rijeci, sjalo od
svjetla. A sama rijeka, dokle god je pogled sezao prema gradu, bijae tako gusto naikana
laarskim brodicama i izletnikim barkama, koje su mahom bile okiene raznobojnim
vidjelicama i koje su se lagano njihale na valima, da je bila nalik na bujni i beskrajni
cvijetnjak to ga lagano uzlelujae ljetnji vjetrovi. Veliko ulazno kameno stubite to se
sputalo prema vodi i bilo toliko prostrano da bi se na njemu mogla naetiti cijela vojska
kakve njemake kneevine, prualo je zaista divnu sliku koju jo nadopunjavahu redovi
kraljevskih helebardista u usjajenim oklopima i gomile kitnjasto odjevenih slugu to su
naglili gore-dolje i ovamo-onamo kako bi to prije sve pripremili.
Tada odjeknu zapovijed i u tren oka sve ivo nestade sa stuba. Zrak postade bremenit od
napeta muka i iekivanja. Dokle se moglo sagledati, ovjek bi vidio kako tisue ljudi ustaje
po amcima, dlanom zaklanja oi od blijeteih svjetiljaka i zublji i pilji prema palai.
etrdesetak do pedesetak sveanih laica urepi se i pristade do stubita. Bijahu bogato
pozlaene, a uzdignuti im pramci i krme majstorski izrezbareni. Poneke su bile ukraene
stjegovima i zastavicama; poneke zlatotkanicom i goblenima s izvezenim grbovima; neke
srebrnim barjacima na kojima su privreni srebrni zvonii iz kojih bi se obilato prosula
vesela glazba kad god bi ih lahor dotakao; u drugih, opet, jo otmjenijih, jer su pripadale
velikaima koji su bili neposredno u kraljevievoj slubi, bokovi su bili slikovito prekriveni
titovima s kitnjasto oslikanim grbnim oznakama. Svaku ovu sveanu lau vukla je teglenica.
U svakoj teglenici je osim veslaa bilo i i vie oklopnika u blistavim ljemovima i oprsinama,
kao i aka sviraa.
Na irokom ulazu se napokon pojavi eta helebardista, prethodnica sveane povorke
koju su svi oekivali. Na njima bijahu crno-rii prugasti nazuvci, barunske kape okiene sa
strane srebrnim ruama, i prnjaci od grimizno-plave tkanine na kojima, sprijeda i straga,
bjehu zlatnim koncem izvezena po tri pera, biljeg kraljevieva grba. Drala njihovih
helebardi bila su presvuena tamnocrvenim barunom zakovanim pozlaenim avliima i
ukraena zlatnim kitama. Razvivi se ulijevo i udesno, poredali su se u dva dugaka reda to
su se protezali od ulaza do rjene obale. Tada sluge u grimizno zlaanim haljama
kraljevieve pratnje razmotae debeo sag ili sukno i poloie ga izmeu njih. Kad to obavie,
odjeknu iznutra zov truba. Glazbenici s rijeke odgovorie veselom predigrom; i iz vee
polako i dostojanstveno iskoraae dva vratara s bijelim palicama. Iza njih naie slubenik
koji je nosio ezlo grada, a ustopice za njim jo jedan s gradskim maem; zatim nekoliko
starjeina gradske strae u punoj opremi s oznakama inova na rukavima; za njima grbovnik
vitezova Podvezice u svom plastu; onda nekoliko vitezova od Batha, a u svakoga bijela ipka
na rukavu; iza njih njihovi titonoe; pa onda suci u purpurnim togama i barelima; zatim lord
veliki kancelar Engleske u grimiznoj odori to je sprijeda bila otvorena i porubljena krznom
sure vjeverice; onda odabrani gradski vijenici u purpurnim kabanicama; te, napokon,

25
poglavari razliitih graanskih ustanova u svojim sveanim odorama. Poslije naie dvanaest
francuskih plemenitaa u udesnim oblakama koje sainjavaju prsluci od bijela damasta
proarani zlatom, kratki ogrtai od grimizna baruna sa zlaanim prugama i rujnim hautsde-
8
cbausses, (i sie niza stube. Oni bijahu iz svite panjolskog poklisara; a za njima naie
dvanaest kavalira iz svite panjolskog poklisara, odjevenih u crni barun bez ijednog uresa.
Poslije njih se pomoli nekoliko visokih engleskih plemenitaa sa svojom pratnjom.
Iznutra jeknue trube; i kraljeviev ujak, budui veliki Vojvoda od Somerseta, pomoli se
na ulazu "u prnjaku od crne zlatotkanice i plastu od grimizna atlasa s cvjetovima od zlata i
ogajtanjenu srebrnim tilom". On se okrenu, smae kapu s perjanicom, presavije se u dubok
poklon i stade hodati natrake klanjajui se pri svakom koraku. Tad trublje podublje zajeae i
pade zapovijed: "S puta uzvienom i monom lordu Edwardu, Kraljeviu od Walesa!"
Visoko gore na bedemima palae liznu uvis dugaki niz plamenih jezika i poprati ih
grmljavinski gromot; skupljena svjetina na rijeci buno zabruja u znak pozdrava; i Tom
Canty, koji je izazvao cio ovaj prizor i bio glavni junak u njemu; pojavi se na vidjelu i lagano
se nakloni svojom kraljevskom glavom.
Bio je "veliajno odjeven u prnjak od bijela atlasa na kojemu prsi bijahu od purpurna
brokata, posute dijamantima i porubljene hermelinom. Preko toga je nosio ogrta od bijele
zlatotkanice s uzorkom troperog grba, podstavljen plavim atlasom, ukraen biserjem i
draguljima i spuen briljantnom sponom. O vratu mu visilo odlikovanja Podvezice i nekoliko
stranih kraljevskih odlikovanja"; a kad god bi ga svjetlost obasjala, njegovi bi dragulji za
uzvrat osljepljujue bljesnuli. O, Tome Cantyju, koji si roen u straari i odgojen na
londonskim ulicama i koji si vian dronjcima i prljavtini i bijedi, kakav si samo sveani
prizor doivio!

Poglavlje deseto

KRALJEVIEVE MUKE

Bili smo ostavili Johna Cantyja gdje vue pravog pravcatog kraljevia u Tripicu i gdje
ga ustopice buno slijedi oduevljena rulja. Nala se tu jedna jedina osoba koja se zauzela za
sunja, ali se na nju nitko nije osvrnuo; kolika se galama bila digla, jedva da ju je tko i uo.
Kraljevi se svejednako batrgao da se oslobodi i bjesnio zbog postupka prema njemu dok
John Canty ne izgubi i ono malo strpljenja to je imao i, naglo planuvi, ne zamahnu
hrastovaom kraljeviu vrh glave. Onaj ovjek, koji se jedino bio zauzeo za iparca, skoi da
zadri podignutu ruku i svojim zapeem doeka udarac. Canty zaurla:
Ti ba 'oe da se petlja, je li? Evo to te ide.
Batina zviznu po glavi ovjeka koji se bio upetljao; zau se stenjanje i nejasna prilika

26
klonu na zemlju pred noge svjetini, da bi uskoro ostala leati sama samcata. Rulja srnu dalje,
a ova joj nezgoda nimalo ne pomuti dobra raspoloenja.
Domalo se kraljevi naao u prebivalitu Johna Cantyja, a vrata se zalupie pred
nezvanima. Pri slabanu svjetlu lojanice, uglavljene u bocu, on jedva nazre obrise odvratne
jazbine i stanovnika u njoj. Dvije mrave djevojice i sredovjena ena stisle se uza zid u
kutu nalik na ivotinje koje su navikle da se s njima grubo postupa pa i sad oekuju i strepe
pred istom sudbinom. Iz drugog se kuta priunja uvela vjetica rasputene kose i zlih oiju.
John Canty joj se obrati:
ek! Da vidi sjajnu predstavu. Ne kvari je dok se ne nagleda; a onda odadri kako ti
je volja. Ovamo, deko. Hajd sad ponovi svoju lakrdiju ako je nisi zaboravio. Reci kako se
zove. Tko si ti?
S ove uvrede malom kraljeviu krv opet iknu u obraze, on otro i srdito oinu ovjeka
pogledom i izgovori:
Samo neotesanci kao to si ti usuuju se meni zapovijedati. Kaem ti i opet, kao to
sam ti ve i rekao, da sam ja Edward, Kraljevi od Walesa, i nitko drugi.
Vjeticu tako silno prenerazi ovaj odgovor da se skameni na mjestu i gotovo prestade
disati. Buljila je u kraljevia u tako tupu udu da onaj njen grubijan od sina prasnu u
grohotan smijeh. Ali je sve ovo drukije djelovalo na Tomovu majku i sestre. One potrae
prema njemu alosnih i ustraenih lica i povikae:
Oh, jadni Tome, jadni deko.
Majka pade na koljena pred kraljeviem, objesi mu se rukama na ramena i bolno mu se
zagleda u lice ronei suze. I tada kaza:
Oh, jadni moj djeae! Ludo je tivo, napokon i na alost, uinilo svoje i oduzelo ti
razbor. Ah, ta si toliko prionuo uza nj kad sam te ja od njeg toliko odvraala? Ucvilio si
majino srce.
Kraljevi je pogleda u lice i blago izusti:
Tvoj sin je zdrav i nije izgubio razbor, dobra gospo. Smiri se; odvedi me u palau gdje
je on, i odmah e ti ga moj otac, kralj, vratiti.
Tvoj otac, kralj! Oh, dijete moje! Poreci te rijei to nose tebi smrt i propast svima
tvojim bliskima. Preni se iz toga uasna sna. Dozovi natrag jadnu pamet koja te ostavi.
Pogledaj me. Nisam li ja tvoja mati koja te rodila i koja te voli?
Kraljevi zavrti glavom i nevoljko izree:
Bog mi je svjedok da nisam nakan da zadajem bol tvom srcu; ali uistinu ti nikada prije
ne vidjeh lica.
ena se opet srui i sjede na pod i, prekrivi lice rukama, dade maha alovitim jecajima
i kuknjavi.
Nastavimo s predstavom! povika Canty. Sluaj ti Nan, sluaj Bet, vi neodgojene
prostakue, neete valjda stajati u kraljevievoj nazonosti? Na koljena, prosjaka bagro, i
poklonite mu se!
I opet zarie od smijeha. Djevojice plaljivo poee moljakati za brata; i Nan ree:

27
 Kad bi ga pustio da otpoine u postelji, oe, odmor i san bi izlijeili njegovo ludilo;
zaklinjem te, pusti ga.
Pusti ga, oe dometne Bet umorniji je nego obino. Sutra e biti opet zdrav i
marljivo e prosjaiti pa se nee vratiti kui praznih aka.
Od ove napomene splasnu oeva veselost, jer se bio prisjetio poslova. Bijesno se okomi
na kraljevia i ree:
Sutra moramo platiti dva penija vlasniku ove rupage; dva penija, neka ti je jasno
cijelu najamninu za pola godine, inae emo izletjeti odavde. Da vidimo to si zaradio
prosjaei, lijenino nijedna?
Kraljevi uzvrati:
Ne vrijeaj me tim tvojim triarijama. I opet ti kaem da sam ja kraljev sin.
iroki dlan Cantyjev tako zvonko odalami kraljevia po ramenu da on otetura u naruje
mame Canty koja ga privinu na prsi i zakloni ga tako vlastitim tijelom od obilne kie uaka i
bubotaka.
Preplaene djevojice uzmaknue u kut; ali baka priskoi u pomo svome sinu.
Kraljevi se istrgne gospodi Canty i uzviknu:
Ti nee stradavati zbog mene, gospoo. Neka se te svinje izdovolje samo na meni.
Ove rijei toliko razjedie svinje da se one latie svog posla ne asei ni asa. Izdevetae
zajedniki djeaka na mrtvo ime i onda istukoe djevojice i majku zbog toga to su se bile
saalile na njihovu rtvu.
A sad ree Canty svi u krevet. Umorila me ova zabava.
Udunue svjetlo, i obitelj lee na poinak. im se po hrkanju glave obitelji i njegove
majke moglo razabrati da spavaju, djevojice otpuzae do mjesta na kojem je kraljevi leao
i, da mu ne bi bilo hladno, njeno ga pokrie slamom i dronjcima; i njihova mati takoer
dopue do njega, pogladi ga po kosi i rasplaka se nad njim i stade mu neko vrijeme drhtavo
aptati u uho rijei pune utjehe i suuti. Bila je za nj sauvala i neki zalogaj da malo prigrize;
ali je djeak od bolova potpuno izgubio tek, pogotovo za crnu i bezukusnu koricu. Ganulo ga
je kako ga je smiono i portvovno branila i kako je suosjeala s njim; i on joj se zahvali vrlo
uzvienim, kneevskim rijeima i zamoli je da legne na poinak i pokua zaboraviti svoje
jade. I dometnu da njegov kraljevski otac nee propustiti nagraditi njezinu predanu ljubaznost
i vjernost. Ovaj novi nastup njegova "ludila" opet joj ucvili srce i ona ga ponovo i vie puta
privinu na grudi i zatim se vrati, oblivena suzama, na svoj leaj.
Dok je leala i jadikovala, pomalo joj uljeze u glavu primisao da u tom djeaku ima
neto neuhvatljivo ega u Tomu Cantyju, bio lud ili pri zdravoj pameti, zacijelo nije bilo. Ne
bi mogla opisati, ne bi mogla rei to je to zapravo, ali je to oito osjeala! primjeivala
nepogreivim majinskim nagonom. to onda, napokon, ako joj taj djeak zbilja nije sin? Oh,
to je besmisleno! Gotovo se osmjehnu na tu pomisao usprkos svom emeru i nevoljama. Ali
ona ipak shvati da ta pomisao nee jenjati, ve e je uporno progoniti. Pratila ju je,
uzbuivala, salijetala i nije se dala otjerati ili zanemariti.
Napokon ena pojmi da nee imati mira sve dok ne smisli neku kunju koja e jasno i

28
nedvojbeno dokazati je li joj taj djearac sin ili nije, i tako raspriti ove mune i brine
sumnje. Ah, uistinu, bio je to nesumnjivo najbolji nain da se rijei zagonetka; zato odmah
poe razbijati sebi glavu kako bi smislila kakvu kunju. Lako se bilo odluiti, ali je teko bilo
to i proizvesti u djelo. Smiljala je jednu sigurnu kunju za drugom, ali ih se morala odrei
svih po redu nijedna ne bijae sasvim pouzdana, savrena; a nesavrena je nije mogla
zadovoljiti. Oito da je zalud mukala glavom, reklo bi se da e morati dii ruke od nauma.
Ba kad joj je ta sumorna misao preminula mozgom, do uha joj dopre pravilno djeakovo
disanje i ona razabra da je zaspao. I dok je ona oslukivala, odmjereno mu disanje ujedared
prekine tihani, zaplaeni krik kakav isputamo kad runo sanjamo. Ova sluajna zgoda u tren
oka joj pomoe razraditi naum koji je vie vrijedio od svih onih kunji koje je bila jedva
smislila. I ona se odmah grozniavo ali beumno lati posla da iznova uee lojanicu govorei
sama sebi: "Da sam ga bar vidjela u tom asu, sad bih znala! Otkako mu je onoga dana, kad
je jo bio sasvim malen, prasnuo barut u lice, kad god bi se naglo prenuo iza sna ili iz
razmiljanja, uvijek bi stavio ruku pred oi, ba kao to je i onomadne bio uinio, i to ne kao
to ostali prinose ruku dlanom nadolje, ve ga izvrne van; vidjela sam to stotine i stotine
puta, i nikada nije to drukije uinio niti propustio uiniti. Da, ubrzo u biti sigurna!"
Dotle je dopuzala do usnulog djeaka, zasjenjujui svijeu akom. Ona se paljivo i
oprezno nagnu nada nj, obuzdavajui uzbuenje i jedva diui, i odjednom mu sijevnu
svjetlom u lice i kraj uha mu kucnu prstom o pod. Spava irom otvori oi i unezvijereno
pogleda oko sebe, ali ne uini rukom nikakve naroite kretnje.
Jadna ena malne obamre od iznenaenja i alosti, ali uspjede zatomiti uzbuenje i
ponovo uspava djeaka; onda otpuza natrag i stade nujno preglabati sama u sebi o
zlokobnome posljetku njezina pokusa. Pokuavala je uvjeriti samu sebe da je Tomovo ludilo
izmijenilo i njegove svakidanje kretnje; ali nije joj to uspijevalo. "Ne moe biti", govorila je,
ruke mu nisu lude, ne mogu u tako kratkom razdoblju zaboraviti tako staru navadu. Oh, ovo
je moj crni dan!"
Meutim sad se jednako uporno nadala, kao to je prije sumnjala; nije uspijevala nagnati
samu sebe da se pomiri s onim to je ova kunja otkrila; morat e je ponoviti, zacijelo sasvim
sluajno nije digao ruke; tako ona prenu djeaka iza sna i po drugi put, i, malo kasnije, i po
trei put, ali se on, kao i pri prvoj kunji, jednako ponaao; tada se ona odvue u postelju i
rastuena usnu govorei: "Ali ga se ja ipak ne mogu odrei... oh, nikako, ne mogu... on je
sigurno moj sin!"
Kad se nesretna mati nije vie budila i kad su kraljevievi bolovi malo-pomalo toliko
uminuli da ga nisu odvie smetali, silni mu umor napokon sklopi oi u duboki i spokojni
sanak. Promicao sat za satom, a on svejednako spavao kao zaklan. Proe tako pet-est sati.
Tada se poe buditi iz obamrlosti. Doskora promrsi u polusnu:
Sir Williame! A zatim opet:
Ej, sir Williame Herberte! Pohitaj ovamo da pouje najneobiniji san to sam ikad...
Sir Williame! uje li ti? Zamisli, prividilo mi se i da sam postao siromah i... Ej, ovamo!
Straari! Sir Williame! to, zar nigdje nijednog posteljnika iz moje svite? Bit e jao i

29
pomagaj tim...
to ti je? anu netko u blizini. Koga ti zove?
Sir Williama Herberta. Tko si ti?
Ja? Nitko drugi nego tvoja sestra Nan. Oh, Tome, zaboravila sam? Ta ti si lud, ta ti si
jo lud, jadni deko; kamo sree da se takva nikada ne ugledam! Ali zaklinjem te da obuzda
jezik jer e nas sve namrtvo premlatiti!
Preplaeni kraljevi napola poskoi, ali ga otro opomenue nabrekli uboji i on se
osvijesti te pade nazad u prljavu slamu zakukavi i zavikavi:
Avaj, znai da to nije bio san!
U tili as sav tegobni jad i nevolja, koje san bje odagnao, sruie se opet na nj i on
shvati da vie nije maeni kraljevi u palai u koga su uprti oarani pogledi cijelog naroda,
ve siromaak, izopenik odjeven u dronjke, zatoen u jazbini to je jedino za zvijer, osuen
da se drui s bokcima i lupeima.
Zaokupljen svojim jadima on ipak pojmi da se vani, svega nekoliko kua dalje, uje
vesela galama i povika. Idueg trenutka razlegnu se glasno kucanje na vratima; John Canty
prestade hrkati i povika:
Tko kuca? to hoe?
Glas izvana odgovori:
Zna li koga si ti ono odalamio batinom?
Ne znam. Ne znam niti me je briga.
Moe biti da e askom drugaije besjediti. Hoe li da odnese glavu na ramenu,
nije ti druge nego da bjei. Onome je ovjeku uprav dua na jeziku. A to je sveenik, otac
Andrew!
Mili boe! povika Canty. Dignu na noge cijelu obitelj i promuklo zapovjedi:
Spremajte se da bjeimo, jer ako ostanete ovdje, propali ste!
Za nepunih pet minuta obitelj Cantyjevih ve je bila na ulici i bjeala da se spasi. John
Canty je drao Toma za zapee i urno ga vukao kroz mrane ulike upozoravajui ga
poluglasno:
Pazi to brblja, ti luda budalo, i ne spominji kako se zovem. Brzo u ja izmisliti novo
ime da zametem trag pred tim sudskim njukalima. Pazi to brblja, kaem ti!
A onda zagrmi na ostale lanove obitelji:
Ako se sluajno dogodi da se rastanemo, neka svatko krene prema Londonskom
mostu; tko stigne do posljednjeg lanara neka ondje prieka dok ne dou i ostali, a onda emo
zajedno klisnuti u Southwark.
U taj as druina ispade odjednom iz tmine u svjetlo; i to se ne nae samo na svjetlu
nego i usred svjetine koja je, okupljena na rijenoj brezini pjevala, plesala i vikala. Dokle je
pogled sizao uz Temzu, pruao se niz kresova; Londonski most je bio bogato osvijetljen; isto
tako i Southwarki most; cijela je rijeka plamtjela od blijeska i sjaja arovitih svjetiljki, a
neprestani vatrometni prasci prekrivali svod smrenim klupcima od blistavih hitaca i guste
kie zasljepljujuih iskara to gotovo pretvarahu no u dan; posvuda skupine veseljaka; reklo

30
bi se da je cio London na ulici.
Johnu Cantyju se ote bjesomuna psovka i on zapovjedi da se povuku; ali bijae
prekasno. Njega i njegove proguta ovaj uskomeani ljudski vrve i u tren oka rastavi jedno
od drugoga. Kraljevia ne ubrajamo meu njegove; Canty ga je jo vrsto drao. Kraljeviu
je burno udaralo srce u nadi da e sad umai. Sjenita laara, koji je prilino bio pri piu i
naporno se probijao kroz gomilu, Canty grubo odgurnu; on poloi svoju aetinu Cantyju na
rame i kaza:
De, kamo si tako zapeo, prijane? Zar ti duu mori neki piljivi posao kad svi estiti i
pravi ljudi svetak svetkuju?
Moji su poslovi samo moji i ne tiu se tebe otpovrnu Canty surovo skidaj ruku i
pusti me da proem.
Akono je takva tvoja volja, ba nee dok ne ispije jednu u slavu Kraljevia od
Walesa, kad ti to ja kaem ree laar i odlui mu preprijeiti put.
Daj mi kupicu, onda, samo pouri, pouri.
Ovo privue i druge veseljaine. I oni stadoe izvikivati:
Bilikum, bilikum! Neka taj srditko ispije bilikum ili emo ga baciti ribama.
9
I donesoe golemi bilikum ; laar ga uhvati akom za jedno uho, drugom rukom prihvati
kraj nevidljiva runika i po propisnom drevnom obiaju ga ponudi Cantyju koji je morao
zgrabiti drugo uho pehara jednom rukom a drugom, ve prema drevnoj navadi, smaknuti
poklopac. Zbog toga je, naravno, na trenutak kraljevi bio slobodan. Nije asio ni asa ve
odmah mugnuo u umu nogu, to se pruala uokolo, i nestao. I u iduem trenutku ne bi ga
bilo nita lake nai u ovom ljudskom uzburkanom moru nego u valima Atlantskog oceana
izgubljeni srebrnjak.
On je to ubrzo i pojmio, pa se odmah i pozabavio vlastitim brigama ne mislei vie na
Johna Cantyja. Jo je neto shvatio. Bijae, naime, oito da umjesto njega grad ugouje
lanog Kraljevia od Walesa. I on lakoumno zakljui da je ubogi deran Tom Canty namjerno
iskoristio svoju nevjerojatnu priliku i postao samozvancem.
Stoga je mogao uiniti samo jedno: probiti se do Guildhalla, predstaviti se i raskrinkati
varalicu. On takoer odlui da e Tomu ostaviti neto vremena da se duhovno pripremi a
onda ga dati objesiti, izvaditi mu utrobu i rasereiti ga, kako su po tadanjem zakonu i
obiaju kanjavali veleizdaju.

Poglavlje jedanaesto

U GUILDHALLU

Kraljevska laa, koju je pratilo raskono brodovlje, sveano je klizila niz Temzu kroz

31
praumu osvijetljenih amaca. Zrak je bio bremenit od glazbe; na obalama rijeka igrali
svetkovinski plamenovi; udaljeni grad se nazirao u blagu blistavu odsjaju bezbrojnih i
nevidljivih kresova; iznad njega se u nebu izdizalo mnogo vitkih tornjeva, okienih
iskriavim svjetlima, tako da su iz te daljine bili nalik na koplja to su, puna dragulja, baena
nebu pod oblake; dok je brodovlje promicalo, s obala su ga neprekidno pozdravljali
promukli, gromorni povici i neprekidno sijevanje i tutnjava topova.
Za Toma Cantyja, koji bijae napola utonuo u svilene jastuke, zvuci i cio taj prizor
bijahu neopisivo veliajno i zapanjujue udo. A njegovih se malih prijateljica kraljevne
Elizabete i lady Jane Grey, koje su sjedjele kraj njega, nije ba nita doimao.
Kad brodovlje stie u Dowgate, teglenice ga povukoe uz bistri Walbrook (danas ve
ima dvije stotine godina kako nam njegovo korito skrivaju s vida cijele etvrti zgrada) u
Bucklersbury, mimo kue i ispod mostova naikanih veseljacima i blistavo osvijetljenih, i
napokon se zaustavi u zatoniu gdje je danas Barge Yard, u negdanjem sreditu grada
Londona. Tom se iskrca i on i njegova divotna povorka prijeoe Cheapside i prevalie
pjeice kratki put preko Old Jewryja i Ulice Basinghall do Guildhalla.
Toma i njegove gospoice doekali su po propisnome obredu lord gradonaelnik i
gradski glavari sa zlatnim lancima i u grimiznim sveanim odorama i odveli ih do bogata
sveana neba u dnu velike dvorane, dok su pred njima ili vjesnici i najavljivali ih, a drugi
nosili gradsko ezlo i gradski ma. Velmoe i velikaice, koje e sluiti Toma i njegove dvije
male prijateljice, stadoe iza stolica.
Za nii stol posjedae dvorski odlinici i drugi plemenitaki gosti usporedno s gradskim
glaveinama; obini graani zauzee bezbrojne stolove na glavnom podu dvorane. Sa svoje
visoke osmatranice divovski Gog i Magog, drevni uvari grada, motrili su prizor ispod sebe
i po njihovu pogledu se vidjelo da su se ve za negdanjih narataja bili obikli na nj. Zatrubi
rog, odjeknu najava i na visoku nadvoju na lijevome zidu pojavi se debeli podrumar, a za
njim njegova posluga koja je nevjerojatno dostojanstveno nosila kraljevsku goveu peenicu
to se puila od vreline i ekala no.
Poslije predveernje molitve, Tom (koga su bili pouili) ustade, a za njim i svi nazoni, i
ispi iz golema zlatna bilikuma zajedno s kraljevnom Elizabetom; onda bilikum dadoe Lady
Jane, a zatim se obredi cio skup. Tako otpoe gozba.
U pono je slavlje bilo na vrhuncu. Bio je to sad onaj slikoviti prizor koji su u davnini
toliko oboavali. Sauvan je do danas opis sveanosti koji je nazoni ljetopisac ovako
neobino uobliio:
"Kad se napravi prolaz, odmah uljezoe neki barun i neki grof odjeveni na tursku u duge
oblake od zlaano ozvjezdana baldahina; na glavama im eiri od grimizna baruna s velikim
zlatnim zavijucima, pripasali po dvije sablje, zvane demeskinje, objeene o iroke zlatne
remnike. Onda doao jo jedan barun i jo jedan grofu dugakim opravama od utog atlasa
ispresi-jecana bijelim atlasom, a u svakoj bijeloj pruzi opet pojas grimizna atlasa, na rusku, i
10
na glavama sure ubare; u svakoj ruci po sjekirica a na izmama uzvijeni kljunovi. A za
njima doe jo jedan vitez, pa onda veliki admiral s petoricom plemenitaa u grimiznim

32
barunskim prnjacima, izrezanim straga duboko, a sprijeda do kljune kosti i na prsima
stegnutim srebrnim gajtanima; povrh toga nosili kratke kabanice od grimizna atlasa, a na
glavama kape kao u plesaa, okiene fazanovim perima. Oni bijahu odjenuti na prusku.
Zubljonoe, kojih je bilo oko stotinu, bijahu odjeveni u grimizni zeleni barun, kao Mauri,
crni u licu. Zatim dooe krabulje. Onda zaplesae prerueni putujui pjevaoci i svirci; a
gospoda i gospoe isto tako mahnito zaplesae da bijae uitak promatrati."
I dok je Tom, iz svoje visoke naslonjae, motrio taj "mahniti" ples, duboko se divei
ovom blistavom kovitlacu lelujavih ara koji je pred njim stvarao uvrtloeni vrve gizdavih
osoba, dronjavi ali pravi Kraljevi od Walesa tumaio je svoja prava i krivdu koja mu je
uinjena objedujui varalicu i zahtijevajui ga da ga puste u Guildhall! Svjetina je silno
uivala u toj zgodi i gurala se i krivila vratove ne bi li vidjela maloga buntovnika. Domalo ga
poee bockati i rugati mu se u nakani da u njem raspire jo ei gnjev i jo se vie zabave.
Gorke mu suze navrijee na oi, ali se nije pokolebao, ve se ba kraljevski nosio s gomilom.
Sve ga vie peckahu, sve mu se okrutnije rugahu, a on povika:
I opet vam kaem, neotesana paadi, da sam ja Kraljevi od Walesa. I ma koliko da
sam jadan i samotan i nemam nikoga da mi se smiluje ili da mi pomogne, ipak me neete
pokolebati, ve u ostati pri svome!
Bio ti kraljevi ili ne bio, svejedno mi je, ali si momak i pol i nisi bez prijatelja! Evo
mene pokraj tebe da to i dokaem; i mogu ti rei da bi prije no to spadne s nogu ve naao
goreg prijatelja od Milesa Hendona. Odmori svoja ustaca, male, ja poznajem jezik ovih
gnusnih, smrdljivih takora ba kao i svaki od njih.
11
Govornik je po odjei, obliju i dranju bio neka vrsta Don Cesara de Bazana . Bijae
visok, naoit, miiav. Prnjak i hlae bili su mu od skupa sukna, ali izblijedjela i olinjala, a
zlatni ukrasi bili su alosno potamnjeli; ovratnik se izguvao i izderao; perje na iroku eiru
polomilo se i bilo uprljano i sramotno; o boku je nosio dugaak bode u zahralu eljeznu
toku; po njegovoj razmetljivosti vidjelo se odmah da je prava vojnika naletica. Rijei ove
udovite osobe doeka burna poruga i smijeh. Neki povikae: "Evo jo jednog preruenog
kraljevia!" "Pazi to brblja, prijane, zbilja je opasan!" "Svega mi, takva je i oblija
pogledaj mu oi!" "Otmite mu deka, bacimo to tene u pojilo!"
Pod dojmom ove sretne dosjetke u tren oka netko pograbi kraljevia; ali i u tren oka
stranac isuka bodeinu i plotimice tako zveknu njome napasnika da odletje na zemlju. U
iduem trenutku zagrajae mnogi glasovi: "Ubijte pseto! Ubijte ga! Ubijte ga!" i rulja se srui
na ratnika koji se leima nasloni na zid i stade kao sumanut razmahivati dugakim orujem
na sve strane. Svud se uokolo opruile njegove rtve, ali je svjetina u valovima kuljala preko
palih tjelesa i nesmanjenom estinom srljala na junaka. inilo se da su mu sati odbrojani i
pogibija neizbjena, kad odjednom jeknu truba i jedan glas objavi: "S puta kraljevu
glasniku!" i eta konjanika jurnu na gomilu koja, to je noge nose, pobjee na sigurno.
Smioni neznanac uze kraljevia u naruje i uas izmae opasnosti i svjetini.
Vratimo se u Guildhall. Odjednom, povrh radosne graje i gromotne zabave, zvonko
zatrubi rog. Odmah zavlada muk, grobna tiina; onda se razlegnu jedan jedini glas onoga

33
glasnika iz palae, i pred mnotvom koje je stajalo i slualo, zapjevui objavu. Posljednje
rijei, koje sveano izgovori, bijahu:
Kralj je umro!
Nesretni Tom je zbunjeno bludio oima po tom zapanjujuem prizoru i napokon se
naas bunovno zagledao u kraljevne koje su kleale kraj njega, i onda u grofa od Hertforda.
Na licu mu odjednom zasja naum. On tiho apnu lordu Hertfordu u uho:
Odgovori mi po istini, tako ti vjere i asti. Izdam li sad naredbu koju jedino kralj moe
i smije izdati, hoe li se izvriti ta moja zapovijed i nee li joj se tko usprotiviti?
Nitko vam se nee usprotiviti u cijeloj kraljevini, gospodaru. U vaoj je osobi
velianstvo Engleske. Vi ste kralj i vaa je rije zakon.
Tom uzvrati odluno, ozbiljno i silno uzbueno:
Onda neka od dana dananjeg kraljev zakon bude zakon milosti i neka vie nikada ne
bude krvav! Ustajte i pohitajte! Bre u Tower i recite da je kralj odluio da vojvoda od
12
Norfolka ne smije umrijeti!
Ove rijei ljudi zaue i one obredae od usta do usta uzdu i poprijeko cijele dvorane, i
dok je Hertford pohitao van, prolomi se novi gromoglasni uzvik:
Gotovo je s krvavom vladavinom! ivio Edward, kralj Engleske!

Poglavlje dvanaesto

KRALJEVI SA SVOJIM SPASITELJEM

Tek to se Miles Hendon i mali kraljevi odmakoe od svjetine, spustie se zaobilaznim i

sporednim uliicama prema rijeci. Nita im se nije isprijeilo na putu sve do Londonskog
mosta; onda se opet zaglavie u mnotvu i Hendon vrsto uhvati za ruku kraljevia zapravo
kralja. Velika je vijest ve kolala i djeak je uo ujedanput iz tisuu grla: "Kralj je umro!"
Vijest sledeni srce jadnog malog skitnice i jeza ga podie po cijelom tijelu. Shvaao je koliko
je izgubio i razdirao ga je estok bol; jer okrutni nasilnik, koji je drugima tjerao strah u kosti,
bijae uvijek njean prema njemu. Suze mu navalie u oi i zamaglie sve oko njega. Osjeao
se naas najjadnijim, najbezvrednijim i najsramotnijim biem pod kapom nebeskom, a tada
novi povik odjekne kroz no i zagromori nadaleko i nairoko: "ivio kralj Edward VI!", i
uee mu oi i ispuni ga ponosom od glave do pete. "Ah", pomisli on, "kako velianstveno i
udno to zvui: Ja sam kralj!"
Nai se prijatelji polako uputie kroz gomilu prema Londonskom mostu. Ta graevina,
koja je ve bila stara est stotina godina i koja je otada bila buna i prometna neobino se
doimala s gusto zbijenih redova prodavaonica i trgovina koji su se protezali s obje strane
mosta, od obale, i vrh kojih su se nalazili obiteljski stanovi. Most je bio grad sam za sebe;

34
imao je svoju krmu, pivnice, pekare, sitniarije, trnice, obrtnike radionice, pa ak i crkvu.
Dva susjeda koje je povezivao, London i Southwark, kao da su mu bili samo pristojna
predgraa koja inae nisu osobito znaajna. Bilo je to jedinstveno tijelo, da tako kaemo uzak
gradi koji se sastoji od jedne jedine ulice dugake petinu milje, a stanovnici su mu pravi
seljani koji svi prisno poznaju svoje sumoane, kao to su neko znali njihove oeve i
majke, a povrh svega i sve njihove sitne obiteljske brige. Imao je i on, naravno, svoju
aristokraciju, otmjene stare mesarske, pekarske i kojekakve druge obitelji koje napuuju ista
stara zdanja ve pet-est stoljea i znaju veliku povijest Londonskog mosta od poetka do
kraja sa svim njezinim neobinim kazalicama; i koji vjeito govore mosnim jezikom i misle
mosne misli i lau mosno, opirno, jednolino, otvoreno i vano. Takvo je stanovnitvo
moralo biti uskogrudno, neuko i uobraeno. Djeca su se raala na mostu, rasla ondje, starila i
napokon umirala a da nikad ne bi nogom stupila ni u koji dio svijeta izvan Londonskog
mosta. Ti su ljudi, naravno, pomiljali da je gusta i beskorisna povorka koja danonono
prolazi njihovom ulicom i nerazgovijetno gromori uzvikujui i pocikujui, njiti, bleji, mue i
prigueno bije kopitima, najvelebnije to ima na svijetu i da, na neki nain, pripada njima. A
kao da im je zapravo i pripadala bar su je mogli pokazivati s prozora koje su iznajmljivali
kad god bi neki kralj ili junak pri povratku naas obasjali most, jer nije bilo boljih mjesta s
kojih se moglo tako dugo, neposredno i nesmetano promatrati ete u prolazu.
Ljudima koji su bili roeni i odrasli na Londonskom mostu inilo se da je nepodnoljivo
dosadno i besmisleno ivjeti bilo gdje drugdje. Povijest pria o ovjeku koji je bio napustio
most u svojoj sedamdeset i prvoj godini i otiao na kopno. Ali se samo kinjio i bacakao u
krevetu; nije nikako mogao usnuli, jer je duboka tiina bila tako muna, tako uasna, tako
tjeskobna. Kad to vie nije mogao podnijeti, doletio je natrag u svoj stari dom kao mrava i
iznurena prikaza i spokojno se prepustio poinku i ugodnim snovima uz uspavljujuu glazbu
zapljuskujuih valova i tutnjavu, tretanje i gromot na Londonskom mostu.
U vrijeme o kojem piemo Londonski most je svojoj djeici pruao "zornu nastavu" iz
engleske povijesti: na eljeznim kopljima vrh prilaznih vrata bijahu, naime, pobodene
13
olovno-blijede, sagnjile glave velikih ljudi. Ali, odvie smo zastranili.
Hendon je stanovao u krmici na Londonskom mostu. Kad se primae vratima sa svojim
malim prijateljem, zagrmi opor glas:
E, tu li si napokon! Kladim se da vie nee pobjei; i ako izvue kakvu pouku od
toga to u ti skaiti kosti, sva je prilika da te drugi put neemo morati ekati.
I John Canty prui ruku da zgrabi djeaka.
Polake, prijane. Bez potrebe si grub, rekao bih. to je tebi ovaj djeak?
Iako ne znam je li tvoje da se mijea u tua posla, on mi je sin.
Lae! otro e mali kralj.
Odvano ree, djeae, i ja ti vjerujem, bila ti pamet zdrava ili smuena. A bio ovaj
podli grubijan tvoj otac ili ne bio, on svejedno nee moi da te tue i zlostavlja, kako je
zaprijetio, ako eli ostati sa mnom.
elim, elim ja njega ne poznajem, gadi mi se i radije bih umro nego da odem s

35
njime.
Onda je to u redu i nema se vie to rei.
Vidjet emo mi jo! povika John Canty nasrnuvi mimo Hendona da bi se doepao
djeaka. Silom u ga...
Ako ga samo dirne, smrdljiva ivino, nabost u te kao gusku! ree Hendon,
preprijei mu put i stavi aku na drak od maa. Canty ustuknu. uj me dobro proslijedi
Hendon. Uzeo sam pod okrilje ovog djeaka kad ga je gomila takvih kao to si ti htjela
zlostavljati, moda i ubiti; zar misli da u ga sad prepustiti gorem usudu? Bio ti njegov otac
ili ne bio a istini za volju, mislim da je to la za ovoga deka bi bilo bolje da valjano, brzo
umre nego da ivuje u rukama grubijana kao to si ti. Stoga hajde svojim putem i to to brze
moe jer, kako nisam po prirodi odve strpljiv, ne volim se mnogo rjekati.
John Canty uzmae prijetei i kunui i izgubi se u mnotvu. Hendon naredi da mu
donesu jelo i popne se, zajedno sa tienikom, uz tri niza stuba. Bijae to bijedan sobiak s
lomotnim krevetom i neto namjetaja skupljena zbrda-zdola, koji je oskudno osvjetljavala
poneka slabana svijea. Mali kralj dotetura do postelje i srui se na nju, gotovo malaksao od
gladi i umora. Dobar dio dana i noi je bio prehodao, jer sad ve bijae dva-tri sata izjutra, a
da u meuvremenu nije nita prigrizao. I on sneno promrmlja:
Molim te, zovni me kad prostru stol i odmah utonu u vrst san.
Smijeak se zaiskri u Hendonovu oku i on ree sam sebi:
Vjere mi, ovaj prosjai ti upadne u stan i prisvoji ti krevet tako prirodno i laka srca
kanda su njegova svojina, a da ne bi ni spomenuo: "ako dopustite", "da oprostite" ili to
slino. U svojoj bolesnoj mahnitosti naziva sebe Kraljeviem od Walesa i valjano igra svoju
ulogu. Jadni samotni mii, zacijelo mu se pamet pomutila od grubih postupaka. Neka, ja u
mu biti prijatelj; ja sam ga spasio i osvojio mi je srce; volim ve tog lupeia to nema dlake
na jeziku. Kako se junaki usprotivio prostakoj rulji i kako im je samo znao odbrusiti! A
kako mu je ljepukasto, milo i blago lice sada kad mu je sanak odagnao nevolje i jade. Pouit
u ga, izlijeiti mu boljku; jest, bit u mu stariji brat i briniti se za nj i bdjeti nad njim, i tko
ga uvrijedi ili pozlijedi, moe odmah naruiti mrtvaki pokrov, jer e mu i trebati, pa ma
mene zato iva spalili!
Nadnese se nad djeaka i stade ga motriti radoznalo, a njeno i suosje-ajno, blago ga
milujui po mlaanu obraziu i ispravljajui smrene uvojke svojom opaljenom aetinom.
Lagani drhtaj potrese djeakovo tijelo, Hendon promrsi:
Pazi, molim te, vidi se da sam mukarac kad sam ga polegnuo ovako nepokrivena i
izloio mu tijelo pogubnom nazebu. to sad da radim? Probudio bih ga da ga dignem i
polegnem u postelju, a san mu je prijeko potrebit.
Potrai po sobi jo neki pokriva, ali ne nae nikakva pa skinu prnjak, umota djeaka u
nj i ree: Ja sam vian ujedljivoj studeni i oskudnu ruhu. Zatim se ushoda gore-dolje po
sobiku kako bi mu krv bre prokolala i nastavi besjediti sam sa sobom.
Smuena mu je pamet govorila da je Kraljevi od Walesa; bit e smijeno da nam
sveer ostane Kraljevi od Walesa, kad onaj koji bijae kraljevi vie nije kraljevi ve kralj

36
 a jadna mu je pamet smislila tu jednu tlapnju i nee se vie dovinuti da se treba odrei
kraljevia i proglasili se kraljem... Ako je moj otac preivio ovih sedam godina, koje sam
proveo u tuinskoj tamnici gdje nita ne uh o svom zaviaju, on e poradi mene prigrliti
jadnog djeaka i velikoduno ga zbrinuti; to e uiniti i moj stariji brat Arthur; a moj drugi
brat Hugh pa ja u mu razbiti glavurdu ako se on usprotivi, ta podmukla, zlopaka ivotinja!
Tako je, krenut emo onamo i to odmah.
Ue posluitelj i donese jelo koje se puilo, postavi ga na stoli od jelovine, prikui
stolice i udalji se ostavivi ovako skromne stanare da se sami poslue. Zalupi za sobom vrata
i buka probudi djeaka koji naglo prisjedne i zadovoljno se ogleda; onda mu tuan izraz
smrai lice i on duboko uzdahnu i promrmlja preda se: Na alost je to samo san. Kuku
meni!
Tad zamijeti prnjak Milesa Hendona, podie oi s njega prema Hendonu, pojmi kako se
on bio za nj rtvovao i ljubazno izgovori:
Ti si dobar prema meni, uistinu ti si silno dobar prema meni. Uzmi ga i obuci ga, nee
mi vie trebati.
Onda ustade, ode do umivaonika u kutu i stade ekati. Hendon veselo dobaci:
Sad emo pokuati krepku juhu i najesti se, jer je sve tako ukusno i jo se pui, pa e
ti, budi bez brige, od jela i poinka opet biti momak i po.
Djeak nita ne uzvrati ve visokog maonou oinu otrim pogledom u kojem je bilo
ozbiljna iznenaenja, a ak i trunka nestrpljivosti. Zbunjeni Hendon upita:
to je?
Dragi gospodine, ja bih se htio oprati.
Oh, to je sitnica! Ne moli za doputenje Milesa Hendona kad to eli. Ponaaj se
sasvim slobodno i poslui se svime to njemu pripada.
Djeak je svejednako stajao i nije se micao; tovie on jednom-dvaput nestrpljivo lupnu
o pod noicom. Hendon se posve smete. I upita:
Za ime Boje, to je sad?
Molim te, lijevaj vodu i ne troi rijei!
Hendon se svlada da ne prasne u smijeh, pomisli: "Tako mi svih svetih, ovo je
udesno!", hitro priskoi i izvri nareenje maloga drznika; onda ostade stajati pokraj njega,
nekako obamro od uda, sve dok ga naglo ne prenu zapovijed: "Ovamo runik!" On uze
runik djeaku ispred nosa i utke mu ga prui. Zatim uze i sam umivati lice, a dok se prao,
njegovo posvoje sjede za stol i spremi se da se naklopi na jelo. Hendon se na brzu ruku
oplahnu i odmah pomae drugu stolicu u nakani da sjedne za stol, kad se djeak bijesno
prodere:
Stani! Zar da sjedi u kraljevoj nazonosti?
Ovaj udarac temeljito zdrma Hendona. On ree u sebi: "Gle, jadnikove ludilo ide u
korak s vremenom! Promijenilo se kad i u kraljevini doe do velike promjene i sad on
umilja sebi da je kralj! Bome nema druge nego u i ja morati glumiti, inae e me, vjere mi,
strpati u Tower!"

37
 I oduevivi se za ovu alu, on odmaknu stolicu od stola, ustoboi se iza kralja i stade ga
dvoriti najdvoranskije to je znao i umio.
Kako je kralj jeo, strogost njegove kraljevske veliine malo popusti i, to je bivao
zadovoljniji, sve mu se vie prialo. On kaza:
Mislim da se zove Miles Hendon, ako sam dobro uo?
Tako je, gospodaru uzvrati Miles; a onda ree samom sebi: "Ako treba da ugaam
ludoj pameti jadnog djeaka, morat u ga nazivati gospodarem, morat u ga zvati
velianstvom, ne smijem napoliariti, ne smijem prezati ni pred im to spada u moju ulogu,
jer u je inae loe odigrati i nakoditi plemenitoj i dobroj namjeri."
Kralj se razgali i drugom asom vina i ree:
Htio bih te upoznati, ispriaj mi svoj ivot. Ponaanje ti je vrlo otmjeno, da nisi
plemika roda?
Mi jesmo od plemike loze, vae velianstvo. Moj otac je baronet, jedan od niih
14
lordova vitekog reda , sir Richard Hendon od majura Hendon kraj Redovnikova Otoca u
Kentu.
Tvoje ime mi nije ostalo u sjeanju. Nastavi, priaj mi o svome ivotu.
Nema se tu mnogo to priati, vae velianstvo, ali e vam to, u pomanjkanju bolje
zabave, prikratiti neko pola sata. Moj otac, sir Richard, je vrlo bogat i vrlo dobrostive
prirode. Majka mi je umrla dok sam jo bio djeak. Imam dva brata: Arthura, starijeg od
mene, koji je po dui kao i otac mu; i mlaega Hugha, koji je pokvaren, gramziv, podmukao,
zao, prijetvoran prava guja. Takav je od malih nogu; takav je bio i kad sam ga posljednji
put vidio kao savrenu devetnaestogodinju lupeinu; meni je tada bila dvadeseta, a Arthuru
dvadeset i dvije. Nismo vie nikog imali od roda osim lady Edith, moje bratuede, kojoj je
onda bilo esnaest godina, divne, mile, dobre kerke jednoga grofa, posljednje od svoje loze,
nasljednice velikog imutka i imena koje s njim izumire. Moj je otac bio njezin staratelj. Ja
sam je volio i ona je voljela mene. Ali je ona jo u kolijevci bila vjerena s mojim bratom
Arthurom, i sir Richard ne bi dopustio da se vjeridba razvrgne. Arthur je volio drugu
djevojku i svjetovao da dignemo glavu i vrsto se nadamo da e odgaanje i dobra srea ve
jednom ostvariti tenje sviju nas. Hugh je bio zaljubljen u imutak lady Edith, iako je zapravo
tvrdio da voli nju; ali njegovo je vjeito i bilo da govori jedno, a misli drugo. Ali se djevojka
ogluila na njegovo prenemaganje; on je mogao prevariti jedino mog oca i nikoga drugoga.
Otac ga je volio vie nego bilo koga od nas; jer je bio najmlae dijete i jer smo ga svi mrzili
a takve su vrline odvajkada bile dovoljne da te roditelj njeno zavoli; a na jeziku bijae
slatkorjeiv i uvjerljiv, obdaren divnom vjetinom laganja a to su opet vrline koje lako
mogu od onoga koji slijepo voli napraviti budalu. Ja jesam bio nagao, tovie, mogu
slobodno dodati da sam bio i vrlo nagao, iako moja naglost bijae nevina, jer nije pogaala
nikoga doli mene, niti je koga sramotila ili kome kodila, niti bijae u njoj i sjenke zloe ili
podlosti, ni bilo ega to ne bi dolikovalo mom uvaenom rodu.
A moj brat Hugh iskrenu moje mane sebi u korist i videi da je na brat Arthur loa
zdravlja i vjerujui da bi ostvario svoj cilj kad bi se ono najgore dogodilo i kad mu ja ne bih

38
bio na putu, on je... ali, gospodaru, duga je to pria i nije vrijedna da je kazujem. Rijeju,
dakle, moj brat vjeto napuha moje mane i prikae ih kao prijestupe; i okruni svoju podlu
rabotu time to nae u mojoj sobi svilene ljestvice, koje je svojeruno bio ondje podmetnuo
te uvjeri oca tim dokazom, koji svjedoenjem potkrijepie potkupljene sluge, i ostali laljivi
lupei, da sam ja kanda bio naumio oteti Edith i oeniti se njome, otvoreno prkosei volji
oevoj.
Moj otac ree da bi me tri godine progonstva iz doma i Engleske mogle pretvoriti u
vojnika i ovjeka i donekle opametiti. Ovo dugo iskuenje provedoh borei se u ratovima po
Europi i nauivah se obilato nedaa, nestaice i pustolovina; ali u posljednjoj bitki me
zarobie i punih sedam godina to odonda prominue sunjevao sam u tuinskoj tamnici.
DovitIjivou i hrabrou doepah se napokon slobode i odmah pohrlih ovamo; i, evo, nema
dugo to sam stigao, jadne kese i odjee i jo jadniji jer znam to je ovih tmurnih sedam
godina donijelo majoru Hendonu, njegovim ljudima i imanju. Da oprostite, sire, moja mrava
pripovijest je gotova.
Sramotno su ti napakostili! izusti mali kralj i oi mu sijevnue. Ali ja u ispraviti
nepravdu, hou, tako mi svetog kria! To ti kralj kae.
A zatim, potaknut priom o Milesovoj krivdi, razveza jezik i sasu pripovijest o svojim
tekuim nedaama u ui zaprepatena sluatelja. Kad zavri, Miles e pomisliti:
"Pazi, kako mu radi mata! Izvjesno to nije obina pamet; jer, bio on sumanut ili zdrav,
ne bi on mogao ovako napreac i kitnjasto isisati iz malog prsta ovakvu pripovijest kao to je
ispreo ovu udesnu gatku. Jadna smuena glavice, nee biti bez prijatelja i pribjeita dok
sam ja na ivotu. Neu te nikada napustiti; bit e mi mezime, moj mali prijan. I izlijeit u
te! Jest, ozdravit e i odluditi, pa e izii na glas a ja u moi ponosito rei: Jest, on je moj,
uzeo sam ga kao mala dronjava beskunika, ali sam naslutio to se krije u njemu i pogodio da
e se jo uti o njemu; gledajte ga samo, promatrajte ga; nisam li bio u pravu?"
Kralj prozbori zamiljeno i odmjereno:
Ti si me spasio od zlostavljanja i poruge, moda si mi i ivot spasio, dakle i krunu.
Ovakva usluga zasluuje da bogato bude nagraena. Reci to eli i bude li ti elja u mojoj
kraljevskoj moi, bit e ispunjena.
Ova nevjerojatna ponuda prenu Hendona iz snatrenja. Ve htjede zahvaliti kralju i
otkloniti prijedlog napomenom da je samo izvrio svoju dunost i da ne trai nikakove
nagrade, ali mu na um pade mudrija pomisao, i on zamoli doputenje da koji asak pouti i
razmotri velikodunu ponudu, to kralj dostojanstveno dopusti spomenuvi da je najbolje ne
uriti odvie u ovako velevanoj prilici.
Miles je nekoliko asaka premiljao a onda pomisli u sebi: "Jest, moram to uiniti,
nikako drukije mi to ne bi ni uspjelo, a iskustvo ovog posljednjeg sata me pouilo da bi bilo
silno naporno i neugodno nastaviti ovu igru. Tako je, iskat u to; sva je srea da nisam
propustio ovu priliku." Tu on kleknu na jedno koljeno i progovori:
Moja skromna usluga ne prelazi granice obine podanike dunosti i stoga nije
vrijedna spomena, ali kad je vae velianstvo izvolijeva smatrati vrijednom kakve nagrade,

39
skupit u odvanost da u tom smislu neto zamolim. Prije svojih etiri stotine godina, kako je
poznato vaoj milosti, kad su engleski kralj John i francuski kralj bili u krvnoj zavadi, pade
odluka da se oba borca ogledaju u borilitu i tako dokonaju spor takozvanom Bojom
presudom. Spomenuta dva kralja i panjolski kralj bijahu nazoni da motre i sude dvoboj,
kad se pojavi francuski borac; bio je tako straan da se nai engleski vitezovi pobojae
ukrstiti oruje s njime. Tako se inilo da e ovaj sukob, koji bijae tako vaan, bez borbe
svriti na tetu engleskog vladara. Tada je u Toweru tamnovao lord de Courcy, najjai
ubojnik u Engleskoj, i lien asti i imutka, amio od duga robovanja. Obratie se na nj; on
pristade i izie spreman na dvoboj; ali tek to Francuz spazi njegovu tjelesinu i zauje
njegovo slavno ime, pobjee glavom bez obzira, i francuski kralj izgubi spor. Kralj John vrati
De Courcyju naslov i imutak i ree mu: "Reci to eli, i ja u ti ispuniti elju makar me
stajala pola kraljevstva"; nato De Courcy, koji je kleao kao to ja sad kleim, odvrati:
"Zaiskat u onda, gospodaru moj, da ja i moji potomci imamo vjeno pravo da, dok bude
naeg prijestolja, u nazo-nosti engleskih kraljeva ne otkrivamo glave." Ovoj je zamolbi
udovoljeno, kao to vae velianstvo zna; i u proteklih etiri stotine godina nije se jo
dogodilo da bi ta loza ostala bez nasljednika; i tako, sve do dana dananjega, glava ovog
starog roda sveer slobodno i nesmetano nosi eir ili ljem pred kraljevskim velianstvom, a
15
da to nitko drugi ne smije. Oslanjajui se na ovaj primjer da bih potkrijepio svoju molbu,
zamolit u kralja da mi udijeli samo jednu jedinu milost i povlasticu koja e jo biti i
prebogata nagrada: da ja i moji potomci zauvijek smijemo sjediti u nazonosti engleskog
velianstva!
Ustaj, sir Milese Hendone, vitee kaza kralj dostojanstveno zaviteivi Hendona
njegovim maem ustaj i sjedi. Tvoja je molba usliana. Dok je Engleske i njezine krune,
ova se povlastica nee ugasiti.
Njegovo velianstvo se odmaknu u stranu i zamisli, a Hendon se srui na stolicu kraj
stola govorei u sebi: "Izvrsno sam se sjetio i izvukao iz grdne neprilike; spao sam s nogu.
Da se nisam ovome dosjetio, morao bih prostajati cijeli tjedan dok se mom jadnom deku ne
razbistri pamet." A domalo proslijedi misliti: "I tako sam postao vitez u Kraljevstvu Snova i
Utvara! Neobina li i preudna poloaja, odista, za ovakva trezvenjaka kao to sam ja. Ali se
neu izrugivati, neu, Boe sauvaj, jer ovo to je za mene tako besmisleno, za njega je
stvarno. A za mene, u neku ruku, to i nije himba, jer jasno odraava kakav je u njega mio i
plemenit duh."
Poutje i doda: "Ah, to e biti bude li me pred svijetom oslovljavao ovim mojim
uzvienim naslovima? Ali ba me briga; neka me zove kako hoe ako mu je ba drago; meni
je pravo."

Poglavlje trinaesto

40
 KRALJEVI NESTAJE

Teak drijem ophrva uskoro dva prljana. Kralj ree:

Skini mi ove prnje. Time je mislio na odjeu.
Hendon se ne usprotivi ve bez rijei svue djeaka, umota ga u postelji, zatim se obazre
po sobi i turobno pomisli: "Opet mi je kao i prije uzeo krevet, pa to sad da radim, molit u
lijepo?" Mali kralj opazi da je u nedoumici i priskoi mu u pomo novom naredbom. On
pospano ree:
Ti e spavati ispred praga i uvati ulaz. U iduem trenutku ve se oslobodio briga,
utonuvi u dubok san.
Zlato moje, trebalo je zbilja da se rodi kao kralj! promrsi Hendon zadivljeno.
udesno igra svoju ulogu.
Tad se isprui pred vratima, na pod, i zadovoljno ree:
Sedam godina sam i gore spavao; kad bih se tuio na ovo, bio bih nezahvalan
Svevinjemu.
Zaspao je kad je zora rasvanula. Pred podne ustade, razotkri usnulog tienika, dio po
dio, i uze mu mjeru uzicom. Kralj se probudi, ba kad je on bio dovrio svoj posao, poali se
da mu je hladno i zapita, ga to radi.
Gotovo je ve, gospodaru ree Hendon. Naas u skoiti van da neto obavim, ali
u se odmah vratiti; samo spavajte, jer vam je to potrebito. De, dajte da vas pokrijem i preko
glave, prije ete se ugrijati.
Prije nego on i odgovori, kralj se ve vratio u carstvo snova. Miles tiho mugnu van i
jednako tiho mugnu opet unutra poslije kojih trideset-etrdeset minuta donijevi cijelo
rabljeno djeako odijelo od jeftina sukna i ponegdje izlizano; ali ipak pristojno i prilino za
ovo godinje doba. On sjede i uze ogledati svoju kupovinu mrmoljei sebi u bradu:
Da mi je kesa dublja, dobio bih i neto bolje, ali kad ovjek nema duboku kesu, mora
biti zadovoljan onim to moe kupiti i mravom...
U naem gradu ivjela, ivjela jedna ena...
Rekao bih da se mie, moram spustiti glas dok pjevam; ne smijem ga buniti u snu kad
ga eka onoliki put i kad je tako izmoren, jadnik.
On odgrnu pokrivae: djeaka nema!
Stade se ogledati ne mogavi od silna zaprepatenja dati glasa od sebe; sad prvi put
zamijeti da je prnjavo ruho njegova tienika takoer nestalo pa stade mahnitati i gromoriti i
zazivati svratitara. U taj as ue posluitelj s dorukom.
Objasni mi ovo, vraji izrode, ili su ti sati odbrojani! zagrmi ratnik i tako pomamno
skoi prema slubeniku da momak u prvi mah od straha i iznenaenja nije mogao ni pisnuti.
Gdje je djeak?
Nevezano i drhtavo sreknu momak objanjenje koje je traio od njega.
Tek to ste vi otili odavde, vaa visosti, dotra neki mladi i ree da vaa visost

41
poruuje neka vas djeak odmah potrai na onome kraju mosta prema Southwarku. Uveo
sam ga ovamo; i kad je probudio deka i priopio mu poruku, deko je malko progunao to
ga, kako je on rekao, "tako rano" smetaju, ali je odmah obukao prnje i otiao s mladiem
napomenuvi samo da bi bilo uljudnije da je vaa visost dola osobno, nego to je poslala
neznanca... i tako...
I tako si ti budala! Budala koju je lako namagariti, sjeme ti se zatrlo! Moda se nita
zlo nije zgodilo. Moda se nije djeaku dogodilo nita zlo. Idem ga potraiti. Prostri stol.
Stoj! Pokrivai na krevetu su bili tako namjeteni kao da netko pod njima lei: je li to
sluajno?
Ne znam ja vaa visosti. Vidio sam da ih mladi premee, onaj mladi koji je doao po
djeaka.
Sto mu gromova! Uinio je to da me zavara, oito stoga da dobije na vremenu. Sluaj
ovamo! Je li taj mladi bio sam?
Posve sam, vaa visosti.
Jesi li siguran?
Siguran sam, vaa visosti.
Priberi tu svoju vjetrenu pamet, muni glavom, promisli polako, ovjee.
Poto je asak porazmislio, slunik ree:
Kad je doao, nije nikoga bilo s njim; ali se sad ko prisjeam da je neki lupe, tek to
njih dvojica zaoe u vrevu na mostu, iskoio odnekuda, izbliza., i ba kad je pristupio...
to je bilo onda? Govori gromoglasno ga prekinu nestrpljivi Hendon.
Onda ih ba proguta gomila i odnese i ja nita ne vidjeh, jer me zovnu gazda koji se
raspalio to biljenik nije dobio but koji je naruio, iako se ja mogu zakleti svima svetima da
je mene okriviti za taj propust isto to i suditi nevinu djetencetu poradi zlodjela koje poin...
Tornjaj mi se s oiju, bluno! Poludjet u od tog tvog baljezganja! ekaj, gdje si
zapeo? Ne moe li asak poekati? Je su li poli prema Southwarku?
Ba onamo, vaa visosti, jer, kao to rekoh, maloprije glede tog prokletog buta, ni
nevino djetence nije nimalo nedunije od...
Jo si tu! I opet baljezga? Gubi se prije nego te zadavim! Sluga nestade. Hendon
poe za njim, proe ga, i sjuri niza stube grabei sve po dvije i premiljajui: "To je onaj
odurni nitkov koji tvrdi da mu je on sin. Izgubio sam te, mali moj ludi gospodaru, strano je i
pomisliti a tako sam te zavolio! Ne, tako mi svega to mi je sveto, nisam te izgubio! Nisam
te izgubio, jer u pretraiti cijelu zemlju dok te opet ne naem. Jadno dijete, gore te eka
doruak, ba kao i mene, samo to meni nije sad do jela, pa neka ostane takorima. Bre,
bre! Samo naprijed!" Dok se urno probijao kroz svjetinu na Londonskom mostu, nekoliko
je puta ponovio u sebi misao koja ga se nadovezala i oito mu silno godila: "Gunao je, ali je
poao, poao je, jest, jer je mislio da ga zove Miles Hendon, mili deko, znam predobro da
nikoga drugoga ne bi posluao!"

42
 Poglavlje etrnaesto
"LE ROI EST MORT VIVE LE ROI"

U rasvitak istoga jutra, Tom Canty se prenu iz tegobna sna i razrogai oi u mrak. Leao
je utke nekoliko asaka nastojei srediti misli i dojmove i nekako ih protumaiti, a onda se
odjednom oglasi zanosno ali oprezno:
Sad mi je jasno, sad mi je sve jasno! E, hvala Bogu da sam se zbilja napokon
probudio! Zdravo radosti, zbogom tugo! Hej, Nan! Bet! Stresite slamu sa sebe i pohitajte
ovamo meni da vam istresem u vae nevjerne ui najluckastiji i najbespametniji san koji ikad
noni dusi izmislie da zapanje ovjejeg stvora!... Oj, Nan, pouj! Bet!...
Kraj njega iskrsnu mutna prilika i neki glas upita:
Izvolijevate li ta zapovjediti?
Zapovjediti?... Oh, kuku meni, poznajem ti glas! De reci: tko sam ja?
Vi? Jo sino, zapravo bjeste Kraljevi od Walesa, a danas ste moj premilostivi
gospodar Edward, kralj Engleske.
Tom zabi glavu u jastuke i alovito zamrmolji:
Jao, to nije bio san! Legni na poinak, dragi gosparu, i ostavi me sama da jad jadujem.
Tom iznova zaspi i domalo usni ugodan san. Prividilo mu se da je ljeto i da se, sam
samcat, igra na divnoj livadi zvanoj Dobri-polje, kad se pred njim ujedanput pojavi patuljak
visok svega stopu, dugake crvene brade i grbav, pa ree: "Kopaj kraj onog panja!" On stade
kopati i nae dvanaest novia, blistavih kao ispod ekia kakvo blago! Ali to jo nije bilo
najglavnije, jer patuljak ree:
Ja te poznajem. Ti si dobar i valjan deko; svreno je s tvojim nedaama, jer je doao
dan kad e biti nagraen. Kopaj ovdje svaki sedmi dan i uvijek e nai isto blago, dvanaest
novia, blistavih i kao ispod ekia. Ne kazuj nikome, uvaj ovu tajnu!
Zatim patuljak ieznu i Tom pohrli u Tripicu sa svojim imutkom ponavljajui u sebi:
"Svake u veeri dati ocu jedan novi; mislit e da sam ga isprosio, to e mu smekati srce i
vie me nee tui. Jedan novi tjedno davat u dobrome sveeniku koji me pouava; ostala
etiri u dati majci, Nan i Bet. Nema vie gladovanja, nema vie dronjaka, nema vie
strahovanja, ni muka, ni okrutna zlostavljanja.
I tako u snu stie bez daha svom ubogom domu, ali mu oi igrahu od blaena zanosa;
baci etiri novia majci u krilo i povika:
Evo ti! Svi do jednog su za tebe! Za tebe, za Nan i za Bet, i to sam ih poteno stekao,
niti sam ih isprosjaio, niti ukrao!
Sretna, iznenaena mati privinu ga na grudi i izusti:
Opoznjelo je ve, izvolijeva li vae velianstvo ustati?
Ah, tome se odgovoru nije nadao. San se rasplinuo i on se probudio.

43
 Rastvori oi: raskono odjeveni glavni dvorski posteljnik kleao je kraj njegove postelje.
Zadovoljstvo iz varava sna splasnu i nesretni djeak pojmi da je jo uvijek suanj i kralj.
Odaja je bila puna dvorana u purpurnim ogrtaima to bijae jutarnja boja i visokih
vladarevih posluitelja. Tom prisjedne u postelji i zagleda se kroz teke svilene zastore u to
otmjeno drutvo.
Otpoe se vaan in oblaenja i, dok je oblaenje trajalo, jedan po jedan dvoranin bi
kleknuo, odao poast i izrazio malome kralju svoju suut zbog teka gubitka. Isprva koulju
uze glavni dvorski konjunik, koji je preda glavnom pisaru, koji je preda zamjeniku glavnog
posteljnika, koji je preda nadumaru Windsorske ume, koji je preda treem posteljniku, koji
je preda kraljevom namjesniku vojvodine Lancaster, koji je preda glavnom runiaru, koji je
preda sjevernom grbovniku, koji je preda starjeini tamnice Tower, koji je preda prvome
dvorskome upravitelju, koji je preda nasljednome dvorskome ubrusaru, koji je preda
velikome admiralu Engleske, koji je preda nadbiskupu od Canterburyja, koji je preda
glavnom dvorskom posteljniku koji uze ono to prije bijae koulja i obue Tomu. Jadnog
unezvijerenog djearca podsjealo je to na prizor kad se o poaru dodaju abrovi.
Svaki dio odjee je posebice prolazio cio ovaj polagani i sveani postupak; stoga je
Toma obred silno iscrpio; toliko ga je bio iscrpio da je osjetio neizmjerno blaenstvo kad je
ugledao svoje duge svilene hlae da polaze na put s dna repa i shvatio da se blii svretak
predstave. Ali se prerano poradovao. Glavni dvorski posteljnik prihvati hlae i ve ih htjede
navui Tomu na noge, kad mu rumen naglo obli lice i on bre vrati taj dio odjee u ake
nadbiskupu od Canterburyja i, preneraena izraza na licu, proapnu: "Gledajte, gosparu!"
pokazujui neto na hlaama. Nadbiskup problijedi, onda pocrvenje i prui hlae velikom
admiralu apnuvi: "Gledajte, gosparu!" Admiral prui hlae nasljednome dvorskome
ubrusaru i jedva doe do daha da protisne: "Gledajte, gosparu!" Hlae otputovae nazad istim
putem, od prvoga dvorskoga upravitelja preko starjeine tamnice Tower, sjevernoga
grbovnika, glavnoga runiara, namjesnika vojvodine Lancaster, treeg posteljnika,
nadumara Windsorske ume, zamjenika glavnog posteljnika, glavnog pisara, popraene
uvijek zaprepatenim i uplaenim: "Gledajte, gledajte!", sve dok ne dooe do ruku glavnog
dvorskog konjuara koji smrtno blijed, asak blenu u ono to je sve nazone tako uasnulo i
onda promuklo anu: "Do sto avola, otpao je naperak na podvezniku! U tamnicu Tower s
glavnim kraljevim hlaarom!", te se nasloni o rame glavnog pisara da skupi malo snage dok
se donesu nove hlae s neoteenom preicom.
Ali sve ima svoj kraj, pa tako jednom i Tom Canty bje spreman da ustane iz kreveta.
Nadleni posluitelj mu je nalijevao vodu, nadleni posluitelj upravljao umivanjem,
nadleni posluitelj ekao s runikom, i Tom se malo-pomalo izbavi od obreda oienja i
spremi se na usluge kraljevskog eljara. Kad napokon izie iz majstorovih ruku, bio je
draestan i ljepukast kao djevojica u tom ogrtau, hlaama od purpurna atlasa i purpurno
operjajenoj kapi. Sad se dostojanstveno uputi prema dorukovaonici kroz cio taj skup
dvorana; a dok je prolazio, oni su uzmicali, miui mu se s puta i padajui na koljena.
Poslije doruka ga odvedoe, uz kraljevske poasti i u pratnji visokih odlinika i osobne

44
strae od pedesetorice gardista sa zlaanim helebardama, u prijestolnu dvoranu gdje je imao
rjeavati dravnike poslove. Njegov "ujak" lord Hertford, stajao je pokraj prijestolja da bi
pomogao savjetima kraljevsku pamet.
Pojavi se vijee velikaa, koje je pokojni kralj bio imenovao za izvritelje svoje
oporuke, da bi im Tom odobrio neke postupke, i to samo reda radi, a ipak ne samo reda radi,
jer jo nije postojao kraljevski namjesnik. Nadbiskup od Canterburyja podnese izvjetaj o
odlukama vijea izvritelja oporuke u pogledu sprovoda pokojnog njegovog presvijedog
velianstva i proita potpise izvritelja oporuke ovim redom: nadbiskup od Canterburyja; lord
veliki kancelar Engleske; William St. John; John, lord; drugi jedan ministar objavi da je, u
pogledu oporune odluke pokojnog kralja da se grofu od Hertforda podijeli naslov vojvode,
da se njegova brata sir Thomasa Seymoura promakne u velmou a takoer i Hertfordova sina
u grofa, i da se povrh toga slino unaprijede jo mnogi uzvieni slubenici krune, savjet
odluio da 16. veljae odri sjednicu na kojoj e spomenute poasti podijeliti i potvrditi; i da
je, kako pokojni kralj nije pismeno odredio veliinu imutka koji e pripasti odlinicama uz
nove naslove, savjet smatrao za dolino, znajui kraljeve osobne elje u tom pogledu, da
dodijeli Seymoru "5 000 funti u posjedima", a Hertfordovu sinu "8 000 funti u posjedima i
300 funti od prvog biskupskog posjeda koji bude ispranjen" ukoliko se sadanji kralj slae.
Tom htjede lupiti neto o tome kako bi bilo umjesnije platiti dugove pokojnoga kralja
prije nego se sav njegov novac razaspe; ali ga oprezni Hertford njeno dirnu u ruku i tako
sprijei da se ne izlane; stoga on dade kraljevski pristanak ne spominjui svoga miljenja, ali
jedei se u sebi. Dok je ovako sjedio i razmiljao o tome kako lake ruke stvara nevjerojatna i
veliajna udesa, pade mu na um izvrsna zamisao: zato ne bi svoju majku proglasio
vojvotkinjom od Tripice i dodijelio joj neki posjed? Ali tu zamisao potisnu odmah druga
alosna spoznaja; on je samo toboe kralj, a ovi stari dostojanstvenici i visoki plemenitai su
mu gospodari; za njih je njegova mati samo izmiljotina njegove bolesne pameti; oni bi
naprosto u nevjerici sasluali njegov prijedlog i onda poslali po lijenika.
Sumorna se rabota dosadno odvijala. itali su mu molbe, proglase, povelje i svakojake
beskonane, sline i zamorne spise to su se odnosili na javne poslove; napokon Tom sjetno
uzdahnu i promrsi u sebi: "to li sam zgrijeio da me Bog maknuo s poljana, i svjeeg zraka,
i sunca, i zatvorio me ovdje, uinio me kraljem, i tako me unesreio?" I njegova jadna
smetena glava zaklimata i ubrzo klonu na rame; i poslovi zastadoe na mrtvoj toki, jer vie
nije bilo onog uzvienog imbenika, one osobe koja potvruje odluke. Zavlada muk oko
usnulog djeteta, i dravniki mudraci prestadoe razglabati.
Isto prije podne je Tom, uz doputenje svojih pazitelja Hertforda i St. Johna, proveo
nekoliko ugodnih trenutaka s lady Elizabetom i s lady Jane Grey; iako su kraljevne bile
prilino tmurno raspoloene zbog tekog udarca koji je pogodio kraljevsku kuu; a na kraju
ga je posjetila njegova "starija sestra" u kasnijoj povijesti "Krvava Marija" i dotukla ga
suhoparnim razgovorom koji mu se dopao jedino po tome to je trajao kratko. Nekoliko
asaka ga ostavie nasamo, a onda uvedoe mrava djearca od svojih dvanaest godina, ija
odjea, osim snjeno bijela ovratnika i ipaka o zapeu, bijae crna: prnjak, hlae i sve

45
ostalo. Nije imao nikakva alobna znaka osim mane od purpurne vrpce na ramenu.
Nesigurno se primae, oborene i gole glave, i pade na jedno koljeno pred Tomom. Tom je
nepomino sjedio i pozorno ga neko vrijeme motrio. A onda upita:
Ustani, mome. Tko si ti? to hoe?
Djeak ustade i slobodno i otmjeno se uspravi, ali mu je lice odavalo zabrinutost. On
izree:
Zacijelo me se morate sjeati, gospodaru. Ja sam va izvukovi.
Moj izvukovi?
Ba tako, vaa milosti. Ja sam Humphrey, Humphrey Marlow.
Tom pojmi da je pred njim osoba o kojoj su ga pazitelji morali obavijestiti. Bio je u
silnoj neprilici. to da uini? Da se pretvara kao da deka poznaje i da onda svakom rijeju
oda da nikada prije nije uo za nj? Ne, to ne bi bilo dobro. Odlanu mu kad se neemu dosjeti:
ovakve bi se zgode mogle poesto dogaati, jer e ga sad Hertford i St. John morati esto
ostavljati nasamo zbog neodgodivih poslova u vijeu izvrilaca oporuke kojega su lanovi;
stoga bi moda bilo dobro da sam skuje naum kako da se ponaa u ovakvim neprilikama.
Jest, bit e mudar postupak i treba ga sad iskuati na ovome djeaku da vidi kako e mu
uspjeti. I on zbunjeno prijee nekoliko puta rukom po elu i zatim ree:
Sad mi se ini da te se malko prisjeam, ali mi je bol sputala i zamaglila pamet...
Jao, moj nesretni gospodaru! osjeajno e izvukovi; a u sebi doda: "Istina je to
kau, enuo je pameu, avaj, nesretni stvore! Tugo i nevoljo, ala sam zaboravljiv! Rekli su da
nitko ne smije pokazati da zamjeuje to udno na njemu."
udno je kako me ovih dana izdaje pamenje kaza Tom. Ali nita ne brini, brzo
prizdravljam, i najmanji mi je trag gdjeto dovoljan da se sjetim stvari i imena koje sam
smetnuo s uma. ("A i ne samo tih, bome, ve i onih za koje nisam nikad uo, kao to e se
ovaj deko i sam uvjeriti.") Reci to te nosi ovamo.
To je beznaajna sitnica, gospodaru moj, ali u je ipak spomenuti, ako mi vaa milost
dopusti. Ima tome dva dana kako je vae velianstvo triput pogrijeilo u grkome jeziku, za
jutarnje nastave, sjeate li se?
Da-a-a, rekao bih da se sjeam ("To ba i nije neka la, jer da se ja latim grkoga,
pogrijeio bih ne samo triput, ve etrdeset puta.") Jest, sad se sjeam, nastavi.
Uitelj koji se bio naotrio zbog takva, kako on to nazva, nemara i benavosti,
zaprijetio je da e me zbog toga iibati na mrtvo ime i...
Tebe iibati! zapanji se Tom toliko da izgubi prisutnost duha. Zato bi tebe iibao
zbog mojih greaka?
Ah, vaa milost opet zaboravlja. On uvijek tue mene kad vi pogrijeite u svom nauku.
Jest, jest... zaboravio sam. Ti si me lino pouavao, i kad bih se ja zbunio, on je tvrdio
da si ti bijedno obavio svoj posao...
Oh, gospodaru, to to govorite? Zar da se ja, najkukavniji od tvojih podanika, drznem
pouavati tebe?
A to si onda skrivio? Kakva je to zagonetka? Ili sam ja, zbilja, poludio ili si ti?

46
Objasni mi, reci po istini.
Ali, vae milostivo velianstvo, nema se tu to tumaiti. Nitko ne smije nepovredivu
linost Kraljevia od Walesa izloiti batinama; i zato, kad on pogrijei, ja ih izvuem to je
16
prilino i pravo, jer mi je to dunost i kruh.
Tom se zagleda u spokojna djeaka pred sobom, a u sebi pomisli: "Gle, udna li uda,
neobina li i nesvakidanja zanimanja; to samo nisu unajmili djeaka koga bi eljali i
oblaili umjesto mene kamo sree da jesu a kad bi to tako uredili, ja bih pristao da osobno
izvlaim batine i jo bih bio Bogu zahvalan na toj zamjeni." A onda e naglas:
A jesu li te izmlatili, dragi prijatelju, kao to su ti bili zaprijetili?
Nisu, vae velianstvo, jer je bilo odreeno da e me danas snai kazna, koja bi moda
mogla biti posve opozvana, jer ne prilii alobnim danima to su nas zadesili; ali ja ne znam
kako e biti, pa se stoga drznuh doi ovamo i podsjetiti vau milost na vae obeanje da e se
zauzeti za mene...
Kod uitelja? Da te izbavim batina?
Ah, sjeate se!
Pamet mi iscjeljuje, kako vidi. Ne brini, lea e ti ostati nedirnuta, jer u se ja za to
pobrinuti.
Oh, hvala ti, dobrostivi moj gospodaru! ciknu djeak i iznova pokleknu. Moda
sam ve drzak bio, ali ipak...
Zamijetivi da gospodii Humphrey oklijeva, Tom ga potaknu da dorekne to hoe
napomenuvi da je danas "milostive volje."
Onda u izrei ono to mi tako lei na srcu. Kako nisi vie Kraljevi od Walesa ve
kralj, moe zapovijediti da bude kako hoe i nitko ti se nee usprotiviti; stoga nije vie
razlono da se trpi dosadnom naukom, ve moe spaliti knjige i posvetiti se veselijim
razonodama. A onda sam propao i ja i moje sirotice!
Propao? Kako to, molim te lijepo?
Moja lea su moj kruh, o, milostivi vladaru! Ako budem bez posla, skapat u od gladi.
Prestane li ti uiti, gotovo je s poslom, jer ti ne treba izvukovi. Nemoj me otjerati!
Toma dirnu ova oajna alopojka. I on izgovori u pravom kraljevskom nastupu
velikodunosti:
Ne kinji se vie, mome. Tvoj posao e ostati trajno i zauvijek, i tebi, i tvome rodu.
I on djeaka lagano lupnu plotimice maem po ramenu i kaza:
Ustaj Humphrey Marlowe, nasljedni veliki izvukoviu engleske kraljevske kue!
Rastjeraj tugu, jer ja u se opet latiti knjiga i uit u tako loe da e ti morati po zasluzi i
utrostruiti plau, jer e odsada imati tako puno posla u svojoj slubi.
Zahvalni Humphrev vatreno uzvrati:
Hvala ti, o, predini gospodaru, tvoja kraljevska podanost je obilno premaila
najmahnitije moje ruiaste snove. Sad u biti sretan do smrti, a poslije mene i cijela kua
Marlow.
Tom je bio toliko razborit da je pojmio kako bi mu ovaj deko mogao biti od koristi.

47
Potaknu Humphreyja da govori, i on to spremno prihvati. Deko je uivao pri pomisli da
pomae u "lijeenju" Toma; jer, tek to bi on dozvao u Tomovo poremeeno pamenje
kojekakve pojedinosti o njegovim zgodama i nezgodama u kraljevskoj uionici ili gdje
drugdje u palai, zapazio je da bi se Tom potom svih tih okolnosti i sam posve jasno "sjetio".
Sat kasnije Tom je bio dobro upuen u dragocjene podatke o dvorskim linostima i
dogaajima; i on odlui da e svakog dana crpsti iz ovog izvora; i u tom smislu izda
zapovijed da Humphreyja puste u kraljeve odaje kad god namjeri onamo, osim kad su na
primanju kod njegovog velianstva neki drugi ljudi.
Tek to otpusti Humphreyja, stie lord Hertford i opet nagovijesti Tomu nove brige. On
ree da gospoda dvorski savjetnici, pribojavajui se da kakve pretjerane izjave o kraljevu
naruenu zdravlju nisu izbile van i proirile se, smatraju da je mudro i vano da njegovo
velianstvo za dan-dva pone objedovati u javnosti, jer e njegovo zdravo oblije i krepki
korak popraeni brino suzdranom neusiljenou u ponaanju i ljupkom lakoom u dranju,
jamanije umiriti javno mnijenje, ukoliko se uope jesu proirili zli glasi, nego bilo koji drugi
lijek kojemu bi se mogao domisliti.
Onda grof proslijedi vrlo obzirno upuivati Toma kako se mora dolino vladati u tim
sveanim prilikama, a sve pod providnom izlikom da ga "podsjea" na ono to je on ve
znao; ali se na njegovo veliko zadovoljstvo pokazalo da tu Tomu ne treba mnogo pomoi: on
se drao uputa koje mu je Humphrey bio dao u tom smislu, jer je Humphrey spomenuo da e
kralj za nekoliko dana prireivati javne objede; a bio je to saznao jer se o tome, kao i uvijek
na dvoru, uveliko ukalo. Meutim, Tom o ovome nije nita ni zucnuo.
Uvidjevi da se kraljevo pamenje toliko popravilo, grof odlui da ga temeljitije iskua,
i to kao uzgred, kako bi ustanovio koliko je iscjeljenje uznapredovalo. Zakljuci su ovdje-
ondje bili vrlo povoljni, gdje god se osjeala Humphreyjeva pouka i, sve u svemu, odlinik se
silno obradovao i ponadao. Toliko se, odista, bio ponadao da je progovorio glasom punim
uzdanja:
Sad vjerujem da bi vae velianstvo, kad bi jo samo napregnulo pamenje, moglo
rijeiti zagonetku velikog dravnog peata, nestanak kojega je bio jo juer znaajan, a danas
postao beznaajan, jer mu je pravovaljanost istekla zajedno sa ivotom naeg pokojnog
gospodara. Hoe li se vaa milost izvoljeti pokuati sjetiti?
Tom je bio na sto muka: o velikom dravnom peatu nije imao ba nikakva pojma.
Poto je asak oklijevao, on naivno uzgleda i upita:
A kakav je bio, na priliku, gosparu?
Grof se gotovo neprimjetno trgnu i pomisli: "Jao, opet mu se um pomraio! Nije bilo
razborito to sam ga natjerao da ga napree... " I on vjeto svrnu besjedu na drugu stranu u
nakani da nesretni dravni peat istjera Tomu iz glave, to mu je vrlo lako uspjelo.

48
 Poglavlje jedanaesto

TOM KAO KRALI

Idueg dana pristigoe strani poklisari sa svojom kitnjastom svitom; a Tom ih primi
sjedei na prijestolju uzvieno i dostojanstveno. Sjajni mu je prizor isprva godio oku ali je
primanje bilo beskrajno i zamorno ba kao i veina govora, tako da se poetni uitak malo-
pomalo pretvorio u zanovijet i enju za rodnim domom. Tom je izgovarao ono to bi mu
Hertford od vremena do vremena priapnuo i nastojao se vladati kako treba, ali mu je sve ovo
bilo tako novo i tako se nelagodno osjeao da je u tome tek djelomino uspijevao. Naoko je
bio poprilino nalik na kralja, ali nije mu uspijevalo da se kao kralj i osjea. Bilo mu je od
sveg srca drago kad se obred zavri.
Vei je dio dana "tratio", kako je to on u sebi nazivao, na poslove koji su spadali u
kraljevu dunost. ak i ona dva sata, odreena za nekakvu kraljevsku razonodu i odmor, bili
su mu uglavnom na teret, jer je i onda bio sputan zabranama i obrednim pravilima. Ali je zato
sa svojim izvukoviem provodio nasamo po cio sat koji je smatrao istom dobiti, jer mu je
davao i zabavu i nune obavijesti.
Trei dan Tom Cantyjevog kraljevanja svanu i omrknu nalik na ostale, ali se on ipak
donekle razvedri: nije se osjeao onako nelagodno kao u poetku; privikavao se pomalo na
prilike i okolinu; lanci ga svejednako uljali, ali ne cijelo vrijeme; uviao je da ga nazonost i
poniznost velikaa, svakim asom koji bi prohujao, sve manje mue i smetaju.
Bez ozbiljnije strepnje bi doekao etvrti dan da nije bilo jedne jedine strahote; javnih
objeda; od toga su dana poinjali. Na dnevnom su redu bili i vaniji poslovi: istog je dana
morao predsjedati savjetu koji e odrediti stavove i smjernice u politici prema tolikim
tuinskim dravama to se prostiru po cijeloj kugli zemaljskoj; tog je dana, isto tako, trebalo
17
Hertforda slubeno izabrati za veliki poloaj kraljevskog namjesnika; za taj etvrti dan bili
su odreeni jo neki znaajni poslovi, ali za Toma su svi bili beznaajni u usporedbi s tim
mukotrpnim rukom kad se bude naao sam suelice bezbrojnim radoznalim oima koje e
ga gutati i bezbrojnim ustima koja e apatom raspravljati o njegovu dranju i o njegovim,
pogrekama ako bude toliko nesretan da pogrijei.
A ipak nije bilo mogue preskoiti taj etvrti dan, i on osvanu. Zatekao je jadnog Toma,
nevesela i rastresena, a to ga raspoloenje i nije naputalo; nije ga se mogao otresti.
Uobiajeni jutarnji poslovi su se otezali i iscrpili ga. Opet je tegobno osjeao da je suanj.
Negdje pred podne se nalazio u velikoj prijamnoj dvorani razgovarajui s grofom od
Hertforda i pokorno ekao da otkuca sat kada je trebalo primiti u poasni posjet prilian broj
visokih odlinika i dvorana.
U jednom trenutku Tom, koji se bio odetao do prozora i paljivo poeo motriti vrevu i
promet na irokoj cesti ispred glavnog ulaza u palau to nije paljivo motrio samo poradi
dokolice, ve zato to je svim srcem udio da se osobno prepusti onome meteu i slobodi

49
ugledao je kako se cestom primie prethodnica gomile dronjavih mukaraca, ena i djece
najnieg i najbjednijeg soja, koja je urlala i vikala.
Htio bih da znam to im je! izusti on jer je, kao i svaki djeak u ovakvoj prilici, bio
radoznao.
Vi ste kralj! dostojanstveno doeka grof i nakloni se duboko. Doputa li mi vaa
milost da to poduzmem?
Oh, drage volje, svakako! Oh, i te kako! uzbudi se Tom i u sebi dometnu vrlo
zadovoljan: "Uistinu, nije uvijek tuno biti kralj, i to ima svojih dobrih i korisnih strana."
Grof zovnu paa i posla ga kapetanu strae da mu isporui nareenje:
Zaustavite svjetinu i raspitajte se u kakvu je povodu krenula cestom. To je kraljeva
zapovijed!
Nekoliko trenutaka kasnije dugi niz kraljevskih straara u blistavim oklopima izljeze
kroz ulazna vrata i poreda se na cesti ispred gomile. Vrati se glasnik i izvijesti da mnotvo
prati ovjeka, enu i djevojicu koji e biti pogubljeni zbog zlodjela to ih poinie na tetu
mira i ugleda kraljevstva.
Smrt, i to nasilna smrt, ekala je ove jadne nesretnike! Od ove se pomisli steglo Tomu
srce. uvstvo suuti ga posve obuzelo i potisnule sve obzire; nije uope pomiljao na
zakonske prekraje, ni na bol ili tetu koju su nanijeli svojim rtvama, ve je mislio jedino na
stratite i strahotnu kob koja lebdi osuenicima nad glavom. Koliko se bio zabrinuo ak je na
trenutak i zaboravio da on nije zbiljski kralj ve samo njegov lani privid; i prije nego on to i
pojmi, zapovjedi:
Dovedite ih ovamo!
Onda silno pocrvenje i ve mu bi na ustima da se nekako ispria; ali kad vidje da
njegova naredba nimalo ne iznenadi ni grofa ni slubujueg paa, on zatomi rijei koje je bio
zaustio. Pa se, najprirodnije, duboko nakloni i natrake izie iz odaje da bi isporuio
zapovijed. Tom se sav ozari od ponosa i ponovne spoznaje o tome kako kraljevski poziv ima i
korisnih prednosti; i pomisli: "Ovo je ba kao to sam sanjao itajui bajke staroga
sveenika i zamiljajui sebe kao kraljevia koji svima nareuje i zapovijeda i samo govori
'Uini ovo, uini ono', a nitko mu se ne usuuje oduprijeti ili usprotiviti."
Doskora se vrata razjapie; najavie naslove sve zvunije jedan od drugoga, a njihovi
nositelji se pojavie i dvoranu vrlo brzo napola ispunie plemenitai i otmjena gospoda. Ali
Tom jedva da je i zamjeivao te ljude, koliko je bio razdraen i temeljito zaokupljen onom
drugom, mnogo zanimljivijom zgodom. Rastreseno je sjedio u vladarskom naslonjau i
pogledao prema vratima ne skrivajui svoje nestrpljivosti pune iekivanja; a skup, kad to
primijeti, ne htjede mu smetati, ve meu se stade udrobljeno askati o slubenim poslovima
i dvorskim tajnama.
Za koji as se zau kako se pribliava odmjereni bat vojnikih koraka i pred kraljem se
pojavie osuenici, koje je vodio sudski izvritelj, a pratio odred kraljevske strae. Graanski
sudac klekne pred Tomom i stane postrance; tri osuene osobe takoer kleknue i ostadoe
na koljenima; straa stade iza Tomova naslonjaa. Tom znatieljno i paljivo promotri

50
sunje. ovjekova odijela i pojave kao da se nekako nejasno sjeao. "Rekao bih da sam toga
ovjeka ve vidio... ali ne znam ni kada ni gdje", pomislio je Tom. Ba tada ovjek hitro opet
obori glavu, jer se nije mogao suoiti s uzvienom vladarskom pojavom; ali Tomu je bilo
dovoljno da mu svega jednom vidi cijelo lice. On pomisli: "Sad mi je jasno; to je ovo koji je
iz Temze izvukao Gilesa Witta i spasio mu ivot onog vjetrovitog, studenog dana na Novu
godinu, to je bilo smiono i dobro djelo, pa je prava teta to je kasnije poinio i zlih djela i
tako doekao ove alosne asove... Ja nisam zaboravio onaj dan ni sat; zbog toga to sam
jedan sat kasnije, kad je otkucalo jedanaest, izvukao batine od stare Canty, koje su bile tako
valjane i divno krepke da je sve ono prije i kasnije, u usporedbi s njima, bilo njeno
milovanje."
Tom sad naredi da na trenutak izvedu enu i djevojicu; a onda se obrati sudskom
izvritelju i ree:
Dobri gospodine, to je skrivio ovaj ovjek? Sudac kleknu i odgovori:
Da oprostite vae velianstvo, otrovom je oduzeo ivot jednom vaem podaniku.
Silno se poljulja Tomova suut prema uhieniku i njegovo divljenje njemu kao odvanu
spasitelju djeaka koji se utapao.
Je li mu krivnja dokazana? upita on.
Neprijeporno, gospodaru.
Tom uzdahnu i kaza:
Odvedite ga, zasluio je smrt. Velika teta, jer je bio takva valjana junaina... ovaj, to
jest htjedoh rei da je takav naoko!
Suanj odjednom usrdno sklopi ruke i stade ih oajniki kriti, preklinjui istodobno
"kralja" isprekidanim rijeima punim strave:
Oh, gospodaru moj i kralju, ako moete da se smilujete propalom ovjeku, smilujte se
meni! Ja sam nevin i ono zbog ega sam optuen slabo je dokazano, ali ja sad ne govorim o
tome; moja je osuda pala i ne moe se izmijeniti; ali vas u svojoj nevolji molim samo za
jednu uslugu, jer je moja kazna preteka da bih je mogao podnijeti. Milost, milost, moj
gospodaru i kralju! Saalite se kraljevski i usliite moju molbu: zapovjedite da me objese.
Tom se prenerazi. Ovome se ishodu nije nadao.
Tako mi ivota, to je udna molba! Nije li ti takva i bila presuda?
18
Oh, plemeniti moj gospodaru, ni govora! Odreeno je da me iva skuhaju.
Ove grozovite rijei toliko iznenadie Toma daskoro skoi sa stolice. Tek to se pribra,
on povika:
elja ti je usliena, jadnie! Sve da si potrovao i stotine ljudi ne bi smio poginuti tako
uasnom smru.
Suanj se niice pokloni, zanosno se uze zahvaljivati i na kraju dometnu;
Ako te ikada, Boe sauvaj, snae nevolja, neka se spomene tvoja dananja dobrota
prema meni i neka ti bude uzvraena.
Tom se obrati grofu od Hertforda i ree:
Gosparu, zar je mogue da je okrutna kazna, ovoga ovjeka pravovaljana?

51
 Takav je, vaa milosti, zakon za trovae. U Njemakoj krivotvoritelje novca ive
skuhaju u ulju, i to ih ne bace odjednom, ve ih sputaju o konopcu malo-pomalo i polako;
prvo stopala, pa noge, pa...
Oh, molim te, gosparu, prestani, ne mogu to sluati! uskliknu Tom i prekri ui
rukama ne bi li smetnuo s uma taj prizor. Molim vae plemenito gospodstvo da se donese
uredba koja e izmijeniti taj zakon; oh, ti jadnici ne smiju vie trpjeti takve muke.
Grofovo lice ozari silno blaenstvo, jer on bijae ovjek milostive i plemenite prirode
to nije bila esta odlika njegova stalea u ono okrutno doba. On ree:
Ove plemenite rijei su zapeatile sudbinu tome zakonu. Povijest e to upisati u slavu
vae kraljevske kue.
Sudski izvritelj ve htjede odvesti sunja; Tom mu dade znak da prieka; i tada
prozbori:
Dobri gospodine, ja bih jo malo razmotrio ovaj sluaj. ovjek je rekao da je njegovo
nedjelo slabo dokazano. Reci mi to ti o tome zna.
S doputenjem vae kraljevske milosti, na suenju je utvreno da je ovaj ovjek uao
u kuu u zaselku Islington u kojoj je leao bolesnik tri svjedoka kau da je to bilo u deset
sati prijepodne, a druga dvojica kau da je bilo nekoliko asaka kasnije bolesnik je u to
vrijeme bio sam i spavao, a onda je ovjek ubrzo iziao i otiao svojim putem. Za jedan sat je
bolesnik umro u grevima i povraanju.
Je li tko vidio da mu je dao otrov? Je li pronaen otrov?
To nije, gospodaru.
Kako onda znate je li uope otrovan?
Da oprostite vae velianstvo, lijenici tvrde da samo otrov moe izazvati takvu smrt.
U ono prostoduno doba bio je to nepobitan dokaz. Tom je poimao njegovu stranu
vrijednost pa je rekao:
Lijenici se razumiju u svoj posao, bit e da su u pravu. Zlo se pie ovome jadniku.
A to jo nije sve, vae velianstvo, ima jo drugih, gorih stvari. Mnogi posvjedouju
da je vjetica, koja potom nesta iz seoceta tko zna kamo, bila prorekla i njima osobno u ui
apnula da e onaj bolesnik umrijeti od otrova i, tovie, da e mu ga stranac dati, tamnokosi
stranac u pohabanim i prostim haljama; i, uistinu, ovaj uhienik na dlaku odgovara opisu.
Neka vae velianstvo izvoli dolino i po zasluzi ocijeniti teinu ovog dokaza, imajui na
umu prorotvo.
Ovo je u onim praznovjernim danima bio nevjerojatno vrst dokaz. Tomu se uini da je
sluaj rijeen; ako je vjerovati svjedoenju, onda je dokazana krivnja jednom ovi. A on ipak
prui jo jednu priliku sunju i ree:
Ako ima to rei u svoju obranu, govori.
Nita to bi mi koristilo, moj kralju. Ja sam nevin, a ipak ne mogu to potvrditi.
Nemam prijatelja, inae bih dokazao da onog dana nisam uope bio u Islingtonu; kao to bih
dokazao da sam u ono doba, koje oni spominju, bio milju daleko, zapravo sam bio u
Wapping Old Stairsu; izvrh toga, moj kralju, ja bih mogao dokazati da sam, umjesto

52
oduzimao, kako oni kau, spaavao jedan ivot. Djeak koji se utapao...
Dosta! Sue, reci u koji je dan izvreno zlodjelo!
U deset sati izjutra ili nekoliko asaka kasnije, prvoga dana Nove godine, preuzvieni.
Pustite sunja na slobodu tako hoe kralj!
Zbog ovoga ispada neprilina kralju on se opet zacrveni i zataka svoju omaku kako je
najbolje znao dometnuvi:
Razjadilo me da ovjeka vjeaju na osnovi ovako upljih, lakoumnih svjedoanstava!
Cio skup nazonih tihano zabruja od zadivljenja. Nisu se oni divili Tomovoj odredbi, jer
bi malo tko meu njima pozdravio priznanjem ili divljenjem valjanost i razumnost takva
postupka koji udjeljuje milost osueniku, ve su se samo divili Tomovoj razboritosti i
domiljatosti. Pade nekoliko tihih napomena ovakve vrste:
Kralj nije lud, sasvim je pri zdravoj pameti.
Kako je razborito pitao, kako ovo odrjeito, samovlasno rjeavanje spora podsjea na
njegovu nekadanju prirodu.
Hvala budi Bogu da je prizdravio! Nije to mlakonja, ve kralj. Ponio se kao pravi sin
svoga oca.
U zraku se osjealo oduevljenje, i Tom je morao neto nauti. To tako djelova na nj da
mu sasvim laknu i svekolikoga ga obuze silno blaenstvo.
A ipak njegova mladalaka znatielja ubrzo nadjaa te ugodne misli i osjeaje; zanimalo
ga da sazna kakvu su stranu opainu poinili ena i djevojica; i tako, po njegovu nalogu,
dovedoe preda nj ta dva prestravljena i uplakana bia.
ta li su one uinile? upita on sudskog izvritelja.
Da oprostite vae velianstvo, optuene su zbog teka zloinstva koje je nepobitno
dokazano; stoga su suci odredili, u ime zakona, da budu objeene. Njihovo je zloinstvo da
su sebe prodale avlu.
Tom protrnu. Bio je odgojen da se uasava ljudi koji su tako zlopako grijeili. A ipak,
usprkos svemu nije htio uskratiti sebi uitak i ne zadovoljiti svoje znatielje; stoga upita:
Gdje su to uinile i kad?
U pono, u prosincu, u ruevnoj crkvi.
Tom opet protrnu.
A tko je bio nazoan?
Samo njih dvije, vaa milosti, i On!
Jesu li priznale?
Ne, ni govora, gospodaru, one poriu.
Pa kako se onda, molim te, zna?
Nekoliko ih je svjedoka vidjelo kako su se onamo uputile, vae milostivo velianstvo;
to je zaredilo sumnju koju su kasnije grozne posljedice potvrdile i dokazale. Posebice je oito
da su one, s pomou opake sile koju su tako stekle, zazvale i podigle olujinu koja je poharala
cijeli okoli. Preko etrdeset svjedoka je potvrdilo da je doivjelo oluju; a zapravo bi ih se
nalo i tisuu, jer, kako je svima nakodila, svi imaju zato i da je se sjeaju.

53
 Uistinu je to ozbiljno. Tom stade malko preglavljivati o ovome odvratnom primjeru
nazlobe i upita: Je li i ena pretrpjela tetu od oluje?
Nekoliko sijedih glava u nazonu skupu kimnu u znak priznanja mudrom pitanju. Sudac
ne shvati na to smjera ovo ispitivanje; i on odvrati prostoduno i otvoreno:
Svakako da jest, vae velianstvo, i to koliko je zavrijedila, kazuju svi. Odnijelo joj
nastambu i ostavilo nju i dijete bez krova nad glavom.
Rekao bih da je preskupo platila mo da toliko naudi sama sebi. Ako je za to platila
ma i jedan novi, prevarena je; a ako je to platila svojom i kerkinom duom, kae mi se da
je luda; a ako je pak luda, ne zna to ini, dakle ne moe ni zgrijeiti.
Stare glave opet zaklimae u znak priznanja Tomovoj mudrosti, a jedna osoba ak
promrmlja: Ako je kralj lud, kao to govore, onda je njegovo ludilo takvo da bi razbistrilo
razum mnogim koje poznajem, kad bi im se dragi Bog smilovao i dao da polude.
Koliko je staro dijete? zapita Tom.
Devet godina, da oprosti vae velianstvo.
Moe li po engleskom zakonu dijete sklopiti ugovor i sebe prodati, gosparu? zapita
Tom obraajui se uenome sucu.
Zakon ne doputa djetetu da sklapa vane poslove i sudjeluje u njima, milostivi
gospodaru, s obzirom da njegova nerazvijena pamet nije dorasla da se natjee sa zrelom
pameti i zlobnom prijevarnou onih koji su stariji od njega. avo moe kupiti dijete, ako ga
je volja i dijete pristane na to, ali Englez ne moe, i u ovom posljednjem sluaju bi ugovor
bio nezakonit i nevaei.
ini mi se da nije obzirno, ni kranski, ni razborito da engleski zakon uskrauje prava
Englezu da bi ih podario avlu! povika Tom iskreno se razgnjevivi.
Ovaj novi nazor o ovome zakonu izmami mnoge smijeke i mnogi ga brino zapamtie
kako bi ga prepriavali po dvoru i s pomou njega dokazali kako Tom misli svojom glavom i
duevno se sve vie oporavlja.
Starija osuenica prestade jecati i, uzbueno, paljivo i nadajui se sve vie, upijae
Tomove rijei. Tom to zamijeti i to jo pojaa njegovu sklonost prema eni koja se nalazila u
opasnu i nezavidnu poloaju. On stoga upita:
A to uinie da izazovu oluju?
19
Skinute su arape , gospodaru.
Ovo zapanji Toma i jo ee uga njegovu znatielju. On vatreno izusti:
To je divno! Zar to uvijek tako strano djeluje?
Uvijek, moj gospodaru, bar kad to ena eli i kad izgovori potrebne rijei u sebi ili
jezikom.
Tom se obrati eni i kaza u zanosnom oduevljenju:
Upotrijebi svoju mo, ja bih htio oluju!
Praznovjerni skup naglo problijedi u licu i svi poeljee, duboko u sebi, da umaknu
odavde, to sve Tom ne primijeti jer ga nije zanimalo nita do obeane nepogode. Videi po
eninu licu da je zbunjena i zaprepatena, on uzbueno doda:

54
 Ne boj se, nee biti kriva. tovie, bit e putena na slobodu i vlas ti nee pasti s
glave. Pokai svoju mo.
O, moj gospodaru i kralju, nemam ja nikakvu mo, ve sam nevina optuena.
Strah te sputava. Budi odvana, nee ti se nita dogoditi. Napravi oluju, makar i
sasvim majunu, ne traim ja neku veliku ni poharnu, ve bih radije malu; uini to i ivot ti je
spaen, bit e slobodna i ti i tvoje dijete, i s kraljevskim pomilovanjem u ruci u kraljevstvu ti
nitko nee smjeti uiniti nita naao ili nauditi.
ena pade niice i stade se, suznih oiju, kleti da nema moi stvarati udesa, to bi inae
rado uinila da bar spasi ivot djeteta i spremno izgubi svoj ako bi se po kraljevoj naredbi
mogla nadati ovakvoj bescjenoj milosti.
Tom ju je nagovarao, ali je ena ostala pri svome. Napokon e on:
Mislim da je ena rekla istinu. Da je moja mati na njezinu mjestu i da je oboruana
avolskim vradbinama, ne bi ni aska oklijevala da sazove olujine i sravni cio kraj sa
zemljom, ako bi za uzvrat izbavila mene iz ivotne opasnosti! Nema zbora da su i ostale
majke stvorene na istu priliku. Slobodna si, dobra eno, ti i tvoje dijete, jer smatram da si
nevina. A sad kad se vie nema ega bojati, jer si pomilovana, svuci arape! Bude li
napravila oluju, bit e bogata!
Izbavljenica se rjeito zahvaljivala i napokon odluila posluati, dok ju je Tom motrio u
napetu iekivanju, koje je strepnja bila malko pomutila a i na dvoranima se u isto vrijeme
opaao nemir i nelagoda. ena izuje sebe i kerkicu i stade se truditi iz petnih ila da kraljevu
velikodunost nagradi, ali pokuaji alosno propadoe. Tom uzdahnu i kaza:
U redu, dobra duo, ne mui se vie, izgubila si svoju mo. Poi s mirom; ako opet
jednom stekne tu mo, nemoj zaboraviti na me, ve mi priredi oluju.

Poglavlje esnaesto

SVEANI RUAK

Bliilo se vrijeme ruku a ipak, udna li uda, pomisao na nj jedva je uznemirila Toma i
gotovo da ga uope nije plaila. Jutarnji dogaaji su mu ulili silno samopouzdanje; jadni mali
macan se u ova etiri dana bio vie naviknuo na ovo neobino potkrovlje nego bi se odrasla
osoba navikla za cio mjesec. Nema jasnijeg primjera kako se dijete lako prilagouje
okolnostima.
Hajde da mi, koji smo povlateni, pohitamo u veliku gozbenu dvoranu i malo je
razgledamo dok Toma ne pripreme za ovu velebnu priliku. To je prostrana odaja pozlaena
stupovlja i potporanja, oslikanih zidova i oslikana stropa. Na vratima stoje visoki straari,
nepomini kao kipovi, u bogatim i slikovitim oblakama i s helebardom u ruci. Na visokoj

55
galeriji to se protezala uokolo dvorane zbor je glazbenika i sva sila raskono odjevenih
graana oba spola. Pored sebe, na povienu postolju stoji Tomov stol. Prepustimo sad rije
drevnu ljetopiscu:
"U odaju ulazi plemi koji nosi palicu, a poredo s njim drugi koji nosi postoljnak kojim
e, poto obojica tri puta presmjerno kleknu, prestrti stol, a oba e opet kleknuti i otii, onda
dolaze druga dvojica, od kojih jedan opet nosi palicu, drugi soljenku, tanjur i kruh; poto
kleknu kao i ona prva dvojica i postave na stol ono to su donijeli, i oni se povuku jednako se
poklonivi kao i oni prije njih; napokon dolaze dva bogata odjevena plemia od kojih jedan
nosi jedai no i, poto se preotmjeno nakloni, prilazi i trlja stol kruhom i solju s tolikim
20
strahopotovanjem kanda je sam kralj nazoan."
S time je zavren sveani uvod. Tada, u dnu jenih hodnika, ujemo zvuk roga i nejasni
amor: "S puta kralju! S puta njegovu presvijetlom kraljevskom velianstvu!" Ti se glasovi
neprestano ponavljaju, sve se vie pribliavaju, i doskora nam tik pred nosom tutnji ratniki
zov i prolama se uzvik: "S puta kralju!" U taj as se pojavljuje blistava povorka i, odmjereno
kroei, nailazi kroz vrata. Prepustimo opet rije ljetopiscu:
Prvo dolaze velmoe, baruni, grofovi, vitezovi Podvezice, svi bogato odjeveni i
gologlavi; iza njih kancelar, izmeu dvojice od kojih jedan nosi kraljevsko ezlo, a drugi
vladarski ma u crvenu toku, ukraen zlatnim ljiljanima i okrenut otricom uvis; a onda
dolazi sam kralj glavom koga, kad se pojavi, pozdravlja dvanaest trublji i mnogo bubnjeva
velebnom dobrodo-licom, dok svi po galerijama ustaju sa svojih mjesta i viu: 'Boe, uvaj
kralja!' Iza njega evo plemenitaa koji su u njegovoj sviti, a slijeva i zdesna kroi mu njegova
poasna straa, pedesetorica sa zlaanim helebardama."
Sve to bijae divno i ugodno. Tomu su se iroko nadimale grudi a radosni sjaj mu
blistao u oku. Drao se vrlo pristalo, to prije to nije mislio na to kako se dri jer je u mislima
bio opinjen i ponesen blaenim prizorom i zvucima oko sebe a, povrh toga, nitko ne moe
biti ba nezgrapan u savreno prikladnoj lijepoj odjei kad se samo malo obikne na nju i
osobito kad je u tom asu ne osjea na sebi, Tom se sjeao to su ga bili pouili i uzvraao je
na pozdrave laganim naklonom operjajene glave i uljudnim: "Hvala ti, dragi moj narode."
Sjede za stol i ne skide kape; i to uini a da se nimalo ne pomete; jer ruavanje s kapom
na glavi bio je onaj jedan jedini kraljevski obiaj u kojima su se kraljevi posve slagali s
Cantyjevim, jer ni jedna ni druga strana nije bila nevjetija toj davnanjoj navadi. Povorka se
raspri u slikovite skupine i stajae gologlava.
Sad uoe, uz vesele zvukove glazbe, kraljevski tjelohranitelji "najvii i najjai ljudi u
Engleskoj, koji su u ovu svrhu izabrani" ali pustimo ljetopisca da nam to opie:
"Uoe gologlavi kraljevski tjelohranitelji odjeveni u grimiz, sa zlatnim izvezenim
ruama na leima; oni su izlazili i ulazili donosei svakom prilikom po jednu vrst jela u
tanjurima. Te je tanjure primao jedan dvoranin istim redom kako su pristizali i stavljali ih na
stol, dok je kuatelj davao svakome straaru po zalogaj od svakog jela iz bojazni da nije
otrovano."
Tom se estito naruao iako je osjeao da stotine oiju prate svaki njegov zalogaj sve do

56
usta i, dok ga on vae, motre ga tako paljivo ba kanda je to ubojiti barut koji treba da ga
raznese i raspri na sve strane. Pazio je da se ne uri kao to je i pazio da nita ne uradi sam,
nego da prieka dok pravi slubenik ne klekne i uini to umjesto njega. I tako on obavi ruak
bez pogreke, to bijae ist i dragocjen uspjeh.
Kad se ruak napokon zavri i on se udalji opkoljen blistavom povorkom i zaglunim
zvucima tretavih rogova, bunih bubnjeva i gromoglasna klicanja, pomiljao je kako bi, ako
javni rukovi nisu nita gori od ovoga, vrlo rado podnio te muke i nekoliko puta dnevno kad
bi se time mogao iskupiti nekih groznih obveza svog kraljevskog poziva.

Poglavlje sedamnaesto

UK-UK PRVI

Miles Hendon je hitao prema southwarkom kraju mosta budno pazei nee li ugledati
osobe koje trai, vjerujui i nadajui se da e ih sadna dostii. Ali se ipak razoarao.
Propitujui se, uspio ih je donekle slijediti i kroz Southwark; ali im se onda zamete svaki trag
i on bijae u nedoumici to da radi. Svejedno se cio dan trudio kako je najbolje znao i umio.
O smiraju dana je ve pao s nogu, dobrano izgladnio i bio dalje nego ikad od ostvarenja
svojeg cilja; i on poveera u gostionici Tabard i legne u postelju odluivi da ujutro rano
izie i temeljito pregleda cio grad. Dok je leao premiljajui i kujui naume, poe domalo
ovako razglabati: djeai e, ako bude mogao, utei onome grubijanu, svom tobonjem ocu;
hoe li se vratiti u London i potraiti svoju bivu nastambu? Ne, to nee uiniti, jer e se
bojati da ga opet ne uhvate. A to e, dakle, uiniti? Kako nikad u ivotu nije imao prijatelja
niti zatitnika sve dok nije upoznao Milesa Hendona, zacijelo e pokuati iznova pronai toga
prijatelja samo ako zbog toga ne bi morao poi u London i u opasnost. Krenut e put majura
Hendon, eto to e uiniti, jer zna da je Hendon namjerio kui, pa bi ga ondje mogao nai.
Jest, sad je sinulo Hendonu: ne smije vie gubiti vremena u Southwarku, ve odmah preko
Kenta udariti prema Redovnikovom Otocu i usput pretraiti umu i raspitivati se. A mi
emo se sad vratiti iezlome malom kralju.
Lupe, koga je posluitelj iz gostionice vidio "ba kad je pristupio" mladiu i kralju, nije
im uope pristupio, ve se primaknuo s lea i slijedio ih ustopice. Nije rekao ni rijei. Lijeva
mu je ruka visjela u povezu a na lijevom je oku imao iroki zeleni zavoj; pomalo je epesao i
potapao se hrastovaom. Mladi je vodio kralja ophodom po Southwarku i malo-pomalo se
doepao ceste iza grada. Kralj se ve bio raspalio i rekao da ne ide dalje jer je Hendenovo da
doe njemu, a nije njegovo da odlazi Hendonu. Nije htio trpjeti takve drskosti; ostat e gdje
jest. Mladi ree:
Ti bi da ostane ovdje, a tvoj prijatelj neka lei ranjen ondje u umi? Dobro, kako god

57
hoe.
Na to se kralj odmah izmijeni. On povika:
Ranjen? A tko ga se drznuo povrijediti? Ali o tom potom; naprijed, naprijed! Bre,
klipane! Jesi li olovom potkovan? Kae da je ranjen? Makar ga ranio i vojvodski sin, okajat
e to!
Ta uma bijae jo podaleko, ali brzo prevalie razmak. Mladi se ogleda, nae granu
to je bila zabodena u zemlju i zakiena krpicom, onda zae dublje u umu, traei takve
sline grane i nalazei ih povremeno; oito da su to bili putokazi koji e ga dovesti onamo
kamo je bio naumio. Domalo izbie na istinu na kojoj se izdizah, ogarina seoske kue i kraj
nje ruevan i istrunuo tagalj. Nigdje nije bilo ni ive due i vladao je grobni muk. Mladi
ue u tagalj i kralj spremno pobrza za njim. Nigdje nikoga! Kralj oinu mladia
iznenaenim i sumnjiavim pogledom i zapita:
Gdje je on?
U odgovor mu prasnu porugljiv smijeh. Kralj se u tili as razbjesni; zgrabi cjepku i ve
navali na mladia kad mu uho zapljusne jo neiji porugljivi smijeh. To se smijao epavi
lupe koji ih je izdaleka slijedio. Kralj se okrene i obrecnu:
Tko si ti? to hoe ovdje?
Prestani se luditi ree ovo i smiri se. Nisam tako dobro preruen da se moe
praviti kanda ne poznaje vlastita oca.
Ti mi nisi otac. Ne poznajem te. Ja sam kralj. Ako si sakrio moga slugu, pokai mi ga,
jer e inae gorko platiti ono to si uradio. John Canty uzvrati strogo i odmjereno:
Jamano je da si lud i ne da mi se da te istuem; ali u morati, bude li me izazivao.
Tvoje klaparanje ovdje nije opasno, jer nema uiju da uju tvoje ludorije, ali je bolje da
priui jezik na opreznu besjedu da nam ne nakodi kad promijenimo sklonite. Ja sam
poinio umorstvo i ne smijem sjediti kod kue, a to nee ni ti, jer si mi potreban. Promijenio
sam ime, jer je tako razborito; zovem se Hobbs John Hobbs; ti se zove Jack i treba da to
sebi utuvi u glavu. Nego, de sad kazuj. Gdje ti je mati? Gdje su ti sestre? Nisu dole na
roite; zna li ti kamo su otile?
Kralj mrzovoljno odgovori:
Ne gnjavi me tim pitalicama. Moja majka je umrla; moje sestre su na dvoru.
Momak koji je stajao kraj njih, opet se podrugnu smijehom, i kralj se htjede okomiti na
njega kad li ga Canty ili Hobbs, kako se sad zvao sprijei i izree:
Budi miran, Hugo, ne razdrauj ga; skrenuo je pameu i ti ga ovako uzrujava. Sjedi,
Jack, i primiri se; odmah e dobiti neto za pregristi.
Hobbs i Hugo se upustie u aputav razgovor i kralj se odmaknu to je mogao dalje iz
njihove neugodne blizine. Sklonio se u sumraje drugog kraja taglja gdje je zemljani pod bio
prekriven prostirkom slame visokom cijelu stopu. On lee, pokri se slamom mjesto pokrivaa
i zavee se odmah u misli. Mnogi su ga jadi snali, ali sve one manje potisnu gotovo u
zaborav ponajvei od svih: oeva smrt. Za cio ostali svijet ime Henrika VIII. znailo je strah i
trepet i predoavalo udovinog ljudodera kome iz nozdrva bije pohara i ija aka sije batine

58
i smrt; ali je ovome djeaku to ime znailo samo blaene uitke, a osoba na koju ga je
podsjeala bijae po svom obliju suta njenost i milina. Prisjeao se mnogih i premnogih
umilnih besjeda s ocem i rado ih je sad iznova proivljavao, a nepresune suze su najbolje
govorile kako mu je dubok i iskren bol razdirao srce. Kad tako prominu poslijepodne,
djearac, shrvan nedaama, polagano utonu u spokojan i iscjeljujui san.
Neto kasnije ne bi mogao rei koliko kasnije prenu se i napola rasani i, dok je leao
sklopljenih oiju, mutno se prisjeao gdje je i to se dogaa, zau mrmoljiv um, potmulo
nabadanje kie po krovu. Ovako sklonjena ga obuze ugodan osjeaj koji ve idueg trenutka
grubo prekinu mnogoglasna prodorna graja i opori smijeh. To ga je neugodno streslo i on
smae slamu s glave da vidi otkud dolazi taj prepad. Pred oima mu pue strahotan odvratan
prizor. Nasred poda, u drugom kraju taglja, buktjela je vatra; a oko nje, udnovato
osvijetljena plamenim sjajem, poizvalila se i porazbacala najarenija bagra dronjave oloi i
lupea oba spola, o kojoj je ikad itao ili sanjao. Bijahu to krupne, krepke ljudine, preplanule
od sunca i vjetra, dugokosi i u udesnim dronjcima; ili nedorasli iparci, okrutna oblija i
slino odjeveni; ili pak slijepi ubogari pokrivenih ili previjenih oiju; bogalji drvenih nogu i
sa takama; bio je tu i neka zloa od torbara sa svojom uprticom; brusa, kotlokrpa i brija-
vidar sa svojim alatljikama; neke od enskinja jedva da su bile stasale, neke su bile u cvijetu
mladosti, neke stare i naborane vjetice, ali sve do jedne glasne, bestidne i psovaice; i sve
mahom zamazane i zaputene; bijahu tu i tri boleiva djetenceta; i nekoliko izgladnjelih pasa
s konopom oko vrata, koji su vodili slijepce.
No omrkne, druina tek to se nasitila i ve otpoela pijanku, utura s rakijom zaredala,
od usta do usta. Svi zagrajae u jedan glas:
Zapjevajmo! Neka pjevaju imi i Veli Hromo!
Jedan slijepac ustade i spremi se za nastup odbacivi zavoje to su mu skrivali zdrave
oi i dirljivu ploicu to je kazivala njegovu nesretnu sudbinu. Hromo se otrese drvene noge,
osovi se na vrstim zdravim nogama kraj prijana; tada zaurlae neku razularenu popijevku
koju bi na kraju svake kitice cijela rulja zanosno prihvatila u zboru. Kad stigoe do posljednje
kitice, sutrusno oduevljenje se toliko bilo razmahalo da svi upadoe i poee opet pjevati od
samog poetka diui gromornu i divljaku dernjavu da su se tavanjae tresle. Evo tih
zanosnih stihova:

Lehku no, muae, pijace,

Fini vam muek vun vre gre,
Vu Londri se bu na galgah zibal,
Taj znovi dramil ne bu se.
Iz Londre grada vezda vun
Pojdite muae, blejete,
Blejete si vu galenjaka,
21
Kaj canjke vam je fkralse te.

59
 Raspredoe razgovor; ali ne na njihovu lopovskom narjeju na kojemu su pjevali ovu
pjesmu, jer su se njime sluili samo onda kad bi ih mogao uti kakav dumanin. U razgovoru
se pokaza da "John Hobbs" nije nikakva novaljija ve da je otprije bio sviknuo na ovu
lupeku druinu. Zapitae ga za njegovo sadanje ivovanje i, kad on spomenu kako je
"sluajno" ubio ovjeka, otvoreno pokazae da im je drago; a kad jo doda da je taj ovjek
bio sveenik, burno mu estitae i natjerae da se sa svakim kucne. Stari ga znanci srdano
pozdravie, a novi su bili ponosni to su se rukovali s njim. Upitae ga to ga je "izbivao
tolike mjesece". On odgovori:
Ovih posljednjih godina je u Londonu bolje i sigurnije nego u selu, otkako su zakoni
pootreni i otkako ih tako revno provode u djelo. Da mi se nije dogodila ova nezgoda, bio bih
ostao ondje. Bio sam odluio ostati i nikad vie ne odlaziti na selo, ali me ona nezgoda
natjerala ovamo.
On se raspita koliko osoba sad broji druina. "Hajduk", voa druine, odvrati:
Dvadeset i pet vrlih tihohoa, paratatova, kesedija, tucaka i bojaka zajedno s
22
kopilicama, opajgorama i drugim muaama. Veina je ovdje, a ostali putuju na istok
poradi zimovnika. Mi emo u zoru za njima.
Ne vidim Hru meu ovim estitim svijetom! Gdje li je on?
Jadni momak sad ruava vatru, to je poneto prevrelo za izbirljiv ukus. Ubilo ga u
tunjavi negdje oko Ivanja.
ao mi je to to ujem; Hra je bio sposoban i smion ovo.
Zbilja je bio. Crnica, njegovo kopile, jo je s nama, ali sad ba putuje na istok; zlatno
djevoje, umilno i dobra ponaanja, nitko je jo nije vidio pijanu vie od etiri puta tjedno.
Uvijek je bila valjana, dobro se sjeam, ba mila moma i vrijedna svake pohvale. Ali
joj mati bila rasputenija i prostija; svadljiva i zloudna rogulja, ali pametnija od veine.
Zato i ostadosmo bez nje. Znala je itati iz dlana i razumjela se u druge gatalake
vjetine, pa je stoga napokon proglaena vjeticom. Osudie je na smrt i polako ispekoe na
vatri. Naprosto sam se ganuo i raznjeio kad vidjeh kako je odvano doekala svoju sudbinu,
i psovala i vrijeala rulju koja je zijala i piljila u nju dok joj je plamen lizao prema licu, prljio
joj rijetke uperke i pucketao joj oko stare i sijede glave; a to kaem: psovala? Kako ih je
psovala! Da ivi jo tisuu godina, nikad ne bi uo tako majstorskih psovki. Na alost, njeno
je umijee umrlo s njom. Oponaaju je prosto i bijedno, ali vie nema prave bogohulbe.
Hajduk uzdahnu; sluatelji uzdahnue u znak da se slau; sveopa potitenost ophrva
naas cijelo drutvo, jer ak i ovakav okorjeli olo nije posve oguglao, ve je kadar tokad i u
osobito povoljnim okolnostima letimino proutjeti bol gubitka i emer; kao, primjerice, u
ovom sluaju kad je zauvijek nestalo nadarenog i obrazovanog stvorenja koje nije za sobom
ostavilo nasljednika. Meutim se alosnici obredie dobranim gutljajem i ubrzo oraspoloie.
Je li nam jo koji prijatelj nagulio? upita Hobbs.
Neki bome jesu! Osobito novajlije, poput sitnih zemljoradnika koji su ostali na svijetu
bez sredstava i kruha jer su im oduzeli njive i pretvorili ih u ovinjake. Poeli su prosjaiti,
pa su ih, gole do pasa, vezali o zakoak kola i bievali do krvi; stavljali u sramotne procijepe

60
i kamenovali; oni su opet prosjaili, opet bi ih bievali i odsjekli im uho; i po trei put su
prosjaili a to bi drugo, jadnici, i mogli? pa bi im igosali usijanim eljezom obraz i
prodali ih kao roblje; pobjegli bi, uhvatili bi ih i objesili. To ti je, ukratko cijela pria. Drugi
su manje nagulili. Ovamo Seljane, Prijo i Grmalje, pokaite kako su vas ukrasili!
Oni poustajae i makoe neto dronjaka obnaivi lea iarana cunjavim starim
brazgotinama od bievanja: jedan zadie kosu i pokaza mjesto na kojemu je neko bilo lijevo
uho; drugi pokaza ig u obliku slova V i krnje uho; trei prozbori:
Ja sam Seljan, neko dobrostojei zemljoradnik s milom enom i djecom a danas
sam poneto drukijeg stanja i zanimanja: a ena i djeca mi pomrijee; moe biti da su u
nebu, moe biti da su i gdje drugdje, ali hvala dragom Bogu da ne ive vie u Engleskoj.
Moja draga, stara i valjana mati muila se da zaradi koricu kruha njegujui bolesnike; jedan
bolesnik umre, lijenici nisu znali kako i zato, i moju majku spalie kao vjeticu naoigled
mojih uplakanih maliana. To je engleski zakon! Dignite svi ae i popijmo svi zajedno i
kliknimo u slavu milosrdnog engleskog zakona, koji je nju izbavio engleskog pakla! Hvala
vam, prijani, svima odreda. Prosjaio sam od kue do kue zajedno sa enom i nosali smo sa
sobom gladnu djeicu, ali je zloinstvo biti gladan u Engleskoj, pa nas stoga u tri grada
svukoe i izbievae. Nazdravimo svi opet milosrdnom engleskom zakonu, jer se njegov bi
obilno napio krvi moje Marije i tako joj ubrzo donio blaeni spas. Sad ona poiva u
23
lonarevoj njivi izbavljena od svih zala. A djeca su, opet dok je mene bi gonio od grada do
grada, umrla od gladi. Popijmo, momci, samo jedan gutljaj, gutljaj za jadnu djeicu koja
nikome ivome nikakvo zlo uinila nisu. I opet sam prosio, prosio za koricu kruha, a isprosio
sam sramotni stup i izgubio uho, gledajte, tu je jo kusatak uha; opet sam prosjaio i za
uspomenu na to ostao mi je kusatak drugog uha. A svejedno sam iznova prosio pa su me
prodali u roblje: ovdje na obrazu, kad bih oprao ovu zamazicu, ugledali biste ispod nje
24
crveno R koje je utisnuto usijanim eljezom. Rob! Shvaate li vi to to znai? Engleski rob
stoji pred vama. Pobjegao sam od svog gospodara, i kad me nau neka strano nebesko
prokletstvo snae zemlju koja je izdala taj zakon ja u omastiti konopac!
Iz mrkle mraine zvonko odjeknu glas: Nee! I od dana dananjeg taj zakon vie ne
vrijedi! Svi se obazrijee i ugledae kako im se primie udovita prilika maloga kralja; kad se
pomoli na svjetlu i jasnom vidjelu, odasvud zagrajae upiti:
Djeak je, ne zbunivi se, stao pred tolike iznenaene i radoznale oi i kraljevski
dostojanstveno odgovorio:
Ja sam Edward, kralj engleski.
Na ove rijei svi prasnuve u buran smijeh, koje to su se rugali, koje to su uivali u
izvrsnoj ali. Kralj se acnu. On otro kaza:
Neotesane jedne skitnice, zar tako zahvaljujete na kraljevskoj milosti koju sam vam
obeao?
On jo kojeta dometnu srdito viui i uzbueno maui rukama, ali ga zaglui bura
smijeha i posprdnih uzvika. "John Hobbs" nekoliko puta pokua nadglasati galamu, a kad
napokon uspije, ree:

61
 Prijani, ovo je moj sin, sanjalica, budala i sasvim lud, ne obazirite se na njega on
umilja sebi da je kralj.
Ja i jesam kralj upade Edward okrenuvi se njemu kao to e ti, prije ili kasnije,
osjetiti na svojoj koi. Priznao si umorstvo, i zato e na vjeala.
Ti bi da me izda? Ti? Ako te dohvatim...
No, no! ree snopiti Hajduk priskoivi u pravi as u pomo kralju i potkrijepi svoju
uslugu tako da udarcem ake sloi Hobbsa na zemlju. Zar ne potuje ni kraljeve ni
hajduke? Bude li jo preda mnom prostaio, osobno u te objesiti. A onda se obrati
njegovom velianstvu: Ti ne smije prijetiti prijanima, deko; pazi da bilo gdje to pogano
ne zucne o njima. Budi kralj, ako je to na volju tvoju ludoj pameti, ali nemoj vrijeati. Okani
se naslova koji si izrekao, jer je to veleizdaja, mi smo, u nekim sitnicama, zlopaki ljudi, ali
nitko meu nama nije tako podao da bi izdao svog kralja; u tom pogledu su nam srca puna
ljubavi i odanosti. Pripazi je li istina to govorim. Hajde, svi zajedno: "ivio Edward, kralj
Engleske!"
ivio Edward, kralj Engleske!
aroliko mnotvo uzvrati tako gromoglasnim uzvikom da se od jeke zatrese ruevna
straara. Lice maloga kralja zasja uas od sree, te se on lagano nakloni i ree ozbiljno i
jednostavno.
Hvala ti, dobri narode!
Ovaj neoekivani uzvrat izazva pomamno veselje u druini. Kad opet zavlada neto
nalik na tiinu, Hajduk izree strogo, ali i dosta dobroudno:
Proi se toga, djeae, nije to ni pametno, ni dobro. Razgali svoju matu, ako ba
mora, ali izaberi neki drugi naslov.
Kotlokrpa vritavo predloi:
Neka bude uk-uk Prvi, kralj bena.
Ovaj naslov odmah "upali", svako ga grlo ponovi i dignu se zagluna vika:
ivio uk-uk Prvi, kralj bena!
I poprati je kretav, pitav i grohotan smijeh.
Ovamo s njim da ga okrunimo!
Odjenimo ga kraljevski!
Dajmo mu ezlo!
Ustoliimo ga!
Osim ovih pade ujedanput jo dvadesetak povika; i gotovo prije nego je jadna mala
rtva i okom trepnula, ve su je okrunili limenom pliticom, ogrnuli poderanim pokrivaem
ustoliili na bavu i tutnuli joj u ruke kotlokrpino lemilo. Onda svi oko njega popadae na
koljena i stadoe u zboru podrugljivo kukati i posprdno proklinjati otirui oi prljavim i
dronjavim rukavima i pregaama:
Smiluj nam se, o, voljeni kralju!
Ne gazite crva koji ti se mole, o, plemenito velianstvo.
Saali se nad robovima svojim i udijeli nam kraljevski udarac nogom!

62
 Obveseli nas i ugrij nas svojim milostivim zrakama, o arko vladalako sunce!
Posveti zemlju dodirom stopala svoga da bismo mogli jesti prainu i oplemeniti se.
Udostoji se da pljune na nas, o, gospodaru, da bi djeca nae djece mogla spominjati
tvoju kraljevsku samilost i vjeito bila ponosna i sretna.
Ali je dovitljivi kotlokrpa izveo "glavnu toku" veeri i ubrao lovorike. Kleknuo je kao
da e poljubiti kralja u nogu, a on da je nalijepi na mjesto na licu koje je bila dotakla noga
govorei da ga treba sauvati od dodira nedostojna zraka i da e se odsad izdravati od toga
to e na cesti pokazivati mjesto uz naplatu od stotinu ilinga po gledatelju. Bio je tako vraki
smijean da mu je zavidjela i divila mu se cijela ugava rulja.

Poglavlje osamnaesto

KRALJEVI MEU SKITNICAMA

U cik je zore skitnika eta bila na nogama i krenula na put. Vrh glava im tmasto nebo,
pod nogama kaljue, zrak studen kao u zimi. Druina se posve sneveselila; neki se ozlovoljili
i uutjeli, drugi se jedili i prznili, nitko nije bio raspoloen, a svi bijahu edni.
Hajduk povjeri "Jacka" Hugou, ukratko ga svjetovavi, i zapovjedi Johnu Cantyju da ga
se kloni i da ga puta na miru; takoer opomenu Hugoa da ne bude odvie grub prema
momiu.
Uskoro vrijeme otopli i oblaine se malo digoe. eta se vie nije tresla od studeni i
raspoloenje se poe vedriti. Razveseljavahu se sve vie i vie i napokon poee peckati
jedan drugoga i vrijeati putnike na cesti. To je bio najbolji znak da su opet zavoljeli ivot i
njegove radosti. Ljudi su tako oito strepjeli od njihova soja da im se svatko micao s puta i
mirno primao njihove prostake uvrede ne usuujui se nita uzvratiti. togdje su skidali
rublje s pletera naoigled vlasnika koji se nisu bunili, ve su jo, kako se inilo, bili sretni to
im nisu odnijeli i pletere.
Malo poslije provalie u neku seljaku kuicu i udomaie se kao kod svoje kue, a
prestravljeni seljak i njegova obitelj ispraznie cijelu smonicu da bi ih pogostili dorukom.
Drakali su domaicu i njezine keri po podbradku dok su im one davale jelo i masno se alili
na njihov raun vrijeajui ih pogrdama i gromorno se cerekajui. Kostima i povrem
nabacivali su se na seljaka i njegove sinove, prisiljavali ih tako da se hitro izmiu i buno
pljeskali kad bi kome uspio pun pogodak. Napokon namazae maslacem glavu kerke koja se
usprotivila nekim njihovim njenostima. Na odlasku priprijetie da e se vratiti i spaliti im
krov nad glavom bude li kakva prijava dola do uiju vlastima.
O podnevu, poslije duga i zamorna puta, lupeka druina se zaustavi za pleterom
nedaleko od oveega sela. Odredie jedan sat za odmor, a onda se momadija ratrka da bi sa

63
suprotnih strana ula u selo i latila se razliitih poslova. "Jack" poe s Hugom. Neko su
vrijeme bludjeli ovamo-onamo, jer je Hugo, izgledao priliku da to uiari, ali nikako je nije
nalazio, tako da napokon ree:
Nema to ukrasti, ovo je bijedno mjesto. Moramo zato prosjaiti.
Mi, da ne bismo! Prihvati se svog posla, on ti i prilii. Ali ja neu prositi.
Nee prositi! uskliknu Hugo zirnuvi preneraeno u kralja. Molim te lijepo, otkad
si se ti to obratio?
to misli time rei?
to mislim? Ta nisi li cijelog ivota prosjaio po londonskim ulicama?
Ja? Benave jedan!
Ne rasipaj lijepih rijei, dulje e ti potrajati zaliha. Tvoj otac veli da si cio ivot
prosjaio. Moda i lae. Moe biti da e biti toliko drzak da kae da on lae podrugnu se
Hugo.
Zar onaj koga ti naziva mojim ocem? Jest, on je lagao.
E, ne pretjeruj u svojoj veseloj luakoj ulozi, prijane; neka ti slui na zabavu, ne i na
vlastitu tetu. Ako mu kaem, poteno e izvui zbog toga.
Ne mora se truditi. Sam u mu rei.
Svia mi se to si odvaan, zaista mi se svia; ali se ne divim tvom razboru. Dosta nas
ionako u ivotu kostolome i deveu pa da jo i dragovoljno podmeemo lea. Ali dosta o
tome; ja vjerujem tvom ocu. Ne sumnjam da on zna lagati; ne sumnjam da on i lae kad se
ukae potreba, jer veina nas lae; ali ovdje nema nikakve potrebe. Pametan ovjek nee
budzato rasipati takve dragocjenosti kao to je la. Sluaj ovamo; kad ti se hoe da se
okanimo prosjaenja, ime bismo se onda bavili? Da pljakamo kuhinje?
Kralj e nestrpljivo:
Mani se tih gluparija, dosauje mi!
Hugo planu:
E, pouj me, prijane; nee prositi, nee pljakati; neka ti bude. Ali u ti rei ta e
morati raditi. Ti e biti mamac dok ja budem prosjaio. Samo se usudi odbiti!
Kralj zausti da prezirno otpovrne, ali mu se Hugo utee u rije:
Tiho! Evo gdje dolazi ovo prijazna lica. Ja u se sad sruiti kao da me je boljka
spopala. Kad stranac poleti prema meni, ti udari kukati, padni na koljena i pravi se kanda
plae; onda zaurlaj kao da ti puca trbuh od bola i kai; "Oh, gospodine, ovo je moj jadni
bolesni brat, i mi nemamo nigdje nikoga; kumim vas Bogom da svojim milostivim oima
saalno pogledate ovoga bolesnika, sirotog i prebijenog nevoljnika; udijeli novi od svog
bogatstva ovome koga je Bog ovako pokarao i kome je dua na jeziku!" i pazi da
neprestano kuka i da se nisi smirio dok mu ne iscijedimo novi, inae e skupo platiti.
I tad odmah Hugo poe stenjati, jeati, kolutati oima, teturati uokolo i posrtati; a kad se
stranac primakne na domaaj, svali se pred njega, vrisnu i stade se griti i koprcati u praini
ba kao da je na umoru.
O plemeniti gospodine, nemojte, neka Bog blagoslovi vae velikoduno gospodstvo

64
jer mene uasno boli svaki dodir kad me obuzme bolest. Eno e moj brat rei vaoj svjetlosti
kako me razdire bol kad dobijem ovakav napadaj. Novi, dragi gospodine, novi da
kupimo malo hrane; i onda me prepustite mome jadu.
Novi! Dobit e i tri, nevoljni stvore on stade uzbueno i urno prekapati po
depu. Evo, jadni momiu, uzmi ih, neka ti je sa sreom. Hajde, doi ovamo, djeae, da
mi pomogne prenijeti tvog nemonog brata u onu kuu...
Ja nisam njegov brat prekine ga kralj.
to? Nisi mu brat?
Oh, vidi ga? zajea Hugo, a potiho zakrguta zubima.
Nijee svog brata koji je jednom nogom u grobu!
Djeae, ti si odista kamenog srca, ako ti je ovo brat. Sram te bilo. A on jedva moe
micati rukama i nogama. Ako ti nije brat, tko je onda?
Prosjak i tat! Dao si mu novac i on ti je jo okrao dep. Ako hoe uiniti udo i
iscijeliti ga, udari ga tom batinom po leima, a za ostalo e se pobrinuti providnost.
Ali Hugo nije ekao da se dogodi udo. U tren oka je skoio na noge i otperjao kao
vihor, a onaj gospodin nadao za njim i u trku iza svega glasa podizao za njim viku i poviku.
A kralj je, smjerno zahvaljujui u sebi nebesima to su ga oslobodila, bjeao u suprotnom
smjeru i nije skratio korak sve dok se nije naao na sigurnom. Krenuo je prvom cestom na
koju je natrapao i uskoro mu je selo ostalo za leima. Hitao je nekoliko sati to su ga noge
nosile, zabrinuto se obzirui da vidi ne progoni li ga tko; ali se napokon oslobodi straha i
umjesto toga proe ga blaeno uvstvo sigurnosti. Tad pojmi da je gladan; i vrlo umoran.
Zaslade pred seljakom kuom, ali tek to zausti, otro ga prekidoe i grubo otjerae.
Njegova je odjea bila loa preporuka.
On proslijedi dalje, povrijeen i srdit, i odlui da vie nee sebe izlagati prostakim
postupcima. Ali je glad jai od ponosa; i kad pade veer, on ponovo pokuca na neku seosku
kuu; ali ovdje proe jo gore nego prije; jer ga pogrdno izruie i priprijetie da e ga dati
uhititi kao skitnicu ako odmah ne produi dalje.
Unoala mrazna i oblana no; a vladar ranjavih nogu svejednako polako trapao sve
dalje. Morao se neprestano kretati jer bi svaki put, im bi sjeo da se odmori, promrzao do
kostiju. Dok je ovako hodio kroz gluhu mrklicu i pusti beskraj noi, sve to je osjeao i
doivljavao bijae mu novo i neobino. Od vremena do vremena uo bi kako se primiu
glasovi, prolaze mimo njega i gube se u tiini; a kako od tjelesa, iz kojih su izlazili ti glasovi,
nije vidio nita doli nekakvih bezoblinih, hitrenih mrlja, bilo je u tome neto duhovsko i
nadnaravno od ega ga je podilazila jeza. Gdjegod bi ugledao kakvo svjetlo-mrcanje, ali
uvijek, oito, vrlo daleko, kao na drugome svijetu; kad bi zauo zveku ovjeg zvona, bila bi
tihana, daleka, nejasna; potmulu bleku stada donosio mu je nonik, u jenjavajuim
mahovima, kao neku alopojku; ponekad bi se razleglo alovito psee zavijanje iznad
nevidljivih prostranstava polja i uma; svi ti zvui bijahu daleki; oni su u malome kralju
izazvali osjeaj da cio ivot protie negdje daleko od njega i da je on samotan i naputen sred
neizmjerne pustoi.

65
 Teturao je dalje, opinjen stravinou novog doivljaja i stresao bi se povremeno kad
bi mu suho lie tiho zaumorilo iznad glave, jer mu suanj bijae tako nalik na ljudski apat;
i tako poslije nekog vremena on odjednom ugleda nadohvat ruke tuljavo svjetlo limene
svjetiljke. Ustuknu u mrak i uze ekati. Svjetiljka se nalazila kraj otvorenih vrata taglja.
Kralj malo poprieka; niotkud glasa ni ive due. Tako se smrzavao, stojei na mjestu, a
doekljivi tagalj je toliko mamio da on napokon odlui ui, pa kud puklo da puklo. Priunja
se hitro i neujno, i ba kad je prelazio prag zau glasove za leima. mugne za bure u taglju
i unu. Uoe dva teaka sa svjetiljkom u ruci i latie se posla razgovarajui pritom. Dok su
hodali amo-tamo sa svjetiljkom, kralj je dobro napeo oi i zapamtio poloaj nekog, reklo bi
se, povelikog stojila u drugome dijelu taglja i nakanio da, pipajui po mraku, prijee onamo
im ostane sam. Takoer je uoio hrpu konjskih pokrovaca, negdje na pol puta, i naumio da
ih za jednu no otui u korist engleske krune.
Nakon nekog vremena ljudi zavrie posao i otioe zasunuvi za sobom vrata i
odnijevi svjetiljke. Promrzli kralj krenu po pokrivae koliko je samo u mraku bre mogao;
pokupi ih i, pipajui oko sebe, sretno doe do stojila. Dva pokrivaa podastre za leaj, a s
ostala dva se pokri. I sad je vladar bio sretan, iako su pokrivai bili stari i tanani i ne osobito
topli; a uz to su jo tako otro zaudarali po konju da se malne guio od smrada.
Premda je kralj bio gladan i promrzao, bio je u isto doba tako iscrpljen i dremovan da
ovi posljednji osjeti uskoro nadjaae one prve, i on odmah utonu u polusvjesno stanje. I
onda, ba kad se sasvim preputao sanku, jasno outi kako ga neto dotaknu! U tren oka se
posve rasani, a dah mu zaslade u grlu. Od studene jeze, koju je bio izazvao tajanstveni dodir
u mraku, srce mu je gotovo prestalo kucati. Leao je nepomino i oslukivao jedva prediui.
Ali se nita ne maknu i ne sunu. Svejednako je sluao i ekao, i inilo mu se da je ve tako
proteklo mnogo vremena, ali se ipak nita ne pomaknu i ne oglasi. I on se, napokon, opet
polako zavee u drijem; i tad iznebuha opet osjeti tajanstveni dodir! Taj lagodni dodir
neujnog i nevidljivog susjeda bijae uas nad uasima; djeaka skolio stravian strah. to da
radi? To mu se pitanje nametalo; ali nije znao kako bi na njega odgovorio. Bi li napustio ovo
prilino udobno pribjeite i umaknuo ovome zagonetnom uasu? Ali kamo da pobjegne? Iz
taglja nije mogao izii; a uasavala ga je pomisao da naslijepo vrluda tamo-amo u mraku,
zatoen izmeu zida, a ona utvara klizi za njim i onako lagano i jezivo dotie mu se obraza ili
ramena. Ali zar bi bilo bolje da ostane gdje jest i cijelu no pretavori ni iv ni mrtav? Nikako.
A to mu, onda, preostaje da uini? Ah, samo je jedno mogao uiniti; znao je on to vrlo
dobro: trebalo je ispruiti ruku i tako otkriti to je ono!
Bilo je lako misliti o tome; ali je bilo teko skupiti snagu da to pokua uiniti. Triput je
plaljivo malko ispruio ruku u mrak; i naglo je i bez daha povlaio ne zato to je bilo to
napipao, ve zato to je bio vrsto uvjeren da e svakog asa odista i napipati. Ali etvrti put
isprui ruku malo dalje i lagano se dotae neega mekana i topla. Gotovo se skamenio od
uasa; bio je tako raspoloen da nije mogao zamisliti da bi ono moglo biti taj, po krovu
pljute bijesni saganci kie; ali je njegovo englesko velianstvo smireno spavalo, ba kao to
je mirno spavalo i tele, jer je to bilo priprosto stvorenje koje nije lako mogla uzbuditi olujina,

66
niti ga je zbunjivalo to spava pokraj kralja.

Poglavlje devetnaesto

KRALJEVI KOD SELJAKA

Kad se kralj probudi rano izjutra, primijeti da se neki mokri i pametni takor obno
uuljao ovamo i udobno smjestio njemu u njedrima. Ali ga on sad uznemiri, i takor hitro
utee. Djeak se osmjehnu i ree: "Jadna ludice, ta se boji? I ja sam kukavan kao i ti. Bilo
bi me sram nakoditi nevoljniku kad sam i sam tako nevoljan. Dapae sam ti zahvalan na
dobru znamenju; jer kad je kralj tako nisko pao da ak i takori nouju na njemu, to zacijelo
znai da mu se sprema preokret u sudbini, jer je jasno da se nie ne moe srozati."
Ustade i izie iz stojila i odmah zau djeje glasove. Otvorie se vrata taglja i unutra
uljezoe dvije djevojice. Tek to ga ugledae, prestadoe govoriti i smijati se, stadoe i
ukoie se buljei u njega silno znatieljno; zatim se poee doaptavati, prioe blie i opet
zastadoe buljei i apui. Pomalo se ohrabrie i stadoe razglabati o njemu. Jedna ree:
Ima zgodno lice.
Druga doda:
I lijepu kosu.
Ali je dosta bijedno obuen.
I kao da je izgladnio.
Primaknue se jo blie obilazei ga plaljivo sve naokolo, motrei ga podrobno sa svih
strana ba kao da je on neka nova vrsta ivotinje; ali uz to paljivo i oprezno kao da se
pomalo boje da on nije ivotinja koja gdjekad i ujeda. Napokon se ustoboie pred njim
drei se za ruke radi svake sigurnosti i dobro ga se nagledae svojim prostodunim oicama;
onda jedna od njih skupi hrabrost i upita jasno i glasno:
Tko si ti, djeae?
Ja sam kralj odvrati on dostojanstveno. Djeca se malo trgnula, iroko rairila oi i
tako utke blenula nekoliko asaka. A onda znatielja razbi muk:
Kralj? Koji kralj?
Engleski kralj.
Djeca se zgledae, onda zirnue na nj, pa se opet zaueno i zbunjeno zgledae, dok
jedna ne izree:
Jesi li ga ula, Margery? Kae da je kralj. Bi li to mogla biti istina?
A to je nego istina, Prissy? Zar bi on lagao? Jer, uj, Prissy, da to nije istina bila bi
la. Bila bi svakako la. Promisli malo. Znai da je sve la to nije istina, i tu nema zbora ni
pogovora.

67
 Bili su to dobri, vrsti dokazi, posve neoborivi; Prissy vie nije mogla niim potkrijepiti
svoju nejasnu sumnju. Trenutak je premiljala a onda uhvatila kralja za rije rekavi:
Ako si uistinu kralj, ja ti vjerujem.
Ja jesam uistinu kralj.
Time je spor bio okonan. Kraljevski naslov njegovog velianstva prihvatie ne
zapitkujui vie i ne raspravljajui o njemu, i dvije djevojice odmah navalie da im kae
kako je doao ovamo gdje je sada, i kako da je ovako nekraljevski odjeven, i kamo se uputio,
i sve ostalo o sebi i svojim doivljajima. Za njega bijae silno olakanje to moe istresti
svoje nevolje pred osobe koje mu se nee rugati ni sumnjati u njih; i on zanosno ispripovjedi
sve svoje zgode i nezgode, zaboravivi naas ak i na glad; a mile djevojice su ih upijale s
vrlo dubokim i njenim razumijevanjem. Ali kad opisa svoje posljednje doivljaje, i one
saznadoe kako ve dugo gladuje, prekinue ga u govoru i nabrzie u kuu da ga ugoste
dorukom.
Kralj sad bijae veseo i sretan i miljae: "Kad opet steknem svoj zakoniti poloaj,
uvijek u cijeniti malu djecu sjeajui se kako su mi ove djevojice vjerovale i priznavale me
u mojoj nevolji; dok su me oni stariji, koji misle da su pametniji, ismijavali i smatrali me
lacem."
Majka djevojica primi kralja ljubazno i samilosno; njegovo bijedno stanje i oito
pomuen duh dirnuli su njezino ensko srce. Bila je udovica, i to posiromana; stoga je bila
okusila toliko jada da je znala suosjeati s nesretnicima. Pomislila je da je suludi djeak
odlutao od svojih prijatelja ili skrbnika; zato pokua ispipati odakle je doao kako bi
poduzela to treba i vratila ga natrag; ali sve to je spominjala o susjednim mjestima i selima,
i sve to je u tom smislu zapitkivala, odlazilo je u vjetar: po djeakovu licu i po njegovim
odgovorima bilo je jasno da nema pojma o onome to ona govori. On je ozbiljno i
prostoduno besjedio o kraljevskom dvoru; i vie puta se ucvilio kad bi spomenuo pokojnog
kralja, "svog oca"; a kad god bi razgovor skrenuo u obinije vode, njega ne bi vie zanimao, i
on bi uutio.
ena je bila u velikoj nedoumici; ali nije sustajala. Dok je kuhala, poe usrdno smiljati
na koji bi nain namamila djeaka da oda svoju pravu tajnu. Govorila je o stoci, ali njega to
nije zanimalo; zatim o ovcama, ali s istini uspjehom: znai da je bila u zabludi kad je
pomislila da bi mogao biti pastir; spominjala je mlinove; pa onda tkae, kotlokrpe, kovae,
sve mogue obrte i obrtnike; pa onda ludnicu, zatvore i sirotita; ali je svejedno pretrpjela go
neuspjeh. Ipak ne ba potpuni; uinilo se da je iscrpla sva znanja osim sluinskoga. Jest, sad
je bila sigurna da je na pravom tragu: on je zacijelo kuno slue. I ona svrnu razgovor na to.
Ali i to svri porazno. Razgovor o metli mu je oito bio dosadan, loenje ga nije uzbudilo;
ribanje i pranje ga nije oduevljavalo. Tada domaica nae, gubei svaku nadu i vie reda
radi, razgovor o kuhanju. Na njezino iznenaenje i veliku radost, kralju se odjedared ozari
lice! Ah, pomislila je, napokon ga je ukebala; a i dobrano se ponosila lukavom domiljatou
i spretnou koju je tu bila upotrijebila.
Sad joj se utrueni jezik mogao odmoriti; jer se kralju, nadahnutom vujom gladi i

68
miomirisima to su se irili iz ukiptjelih lonaca i tignjeva, napokon razvezao jezik i upustio se
u tako rjeitu raspravu o nekim tenim jestvinama da za koji as domaica pomisli: "Zbilja
sam pogodila, on je pomagao u kuhinji!" A on toliko proiri svoj jelovnik i stade o njem
razglabati tako upueno i ustro da domaica pomisli: "Za milog Boga, otkud zna za tolika
jela, i jo sve tako birana? Jer ona su samo na stolu bogataa i velikaa. Ah, sad mi svie! Taj
je dronjavi beskunik zacijelo sluio na dvoru prije nego je skrenuo pameu; tako je, zacijelo
je pomagao u samoj kraljevskoj kuhinji! Hajde da ga iskuam."
Vrue elei potvrditi svoju pronicljivost, ona ree kralju da naas prihvati kuhau,
natukne da bi mogao i sam, ako hoe, spraviti; i dodati koje jelo i izie iz sobe, kimnuvi
djeci da i ona iziu za njom. Kralj izgovori:
Ve je jednom u starodavno doba jedan engleski kralj bio na istoj dunosti i nee ni
meni biti ispod asti latiti se posla koji je blagoizvolio obavljati veliki Alfred. Ali u pokuati
bolje od njega obaviti povjerenu mi dunost; jer njemu su kolai prigorjeli.
Imao je najbolju volju, ali nije uspio dolino je provesti u djelo; jer kralj je, kao i onaj
drugi neko, uskoro zapao u duboke misli o svojim veljim poslovima, i zgodila se ista
nesrea jelo je izgorjelo. ena se jo vratila na vrijeme da spasi doruak od potpune
propasti; i ona naglo prenu kralja iz njegovih sanjarija otrim i krepkim prijekorima. A zatim
kad vidje kako se on kinji to nije opravdao povjerenje, ona se odmah smeka i bude prema
njemu suta dobrota i njenost.
Djeak se obilato i do mile volje najede, to ga silno okrijepi i raspoloi. Ovaj je
doruak bio posebno zanimljiv po tome to je i jedna i druga strana zanemarila staleke
razlike; ali ni jedno od onih kojima je milost udijeljena nisu toga bili svijesni. Domaica je
kanila mladu skitnicu u kutu nahraniti ostacima jela, kao svakog drugog skitaa ili kao psa;
ali ju je toliko grizla savjest zbog toga to ga je onako izrazila da je uinila najvie to je
mogla da se iskupi i dopustila mu da sjedi za obiteljskim stolom s ljudima vieg stalea, kao
da im je toboe ravan; a kralja je opet toliko grizla savjest to je iznevjerio povjerenu mu
dunost da je prisilio sebe da to iskupi time to e se spustiti na razinu obitelji, umjesto da
zapovjedi eni i djeci da stoje i slue ga za njihovim stolom, to bi jedino priliilo njegovu
podrijetlu i dostojanstvu. Za sve nas je dobro da katkad malo spustimo nos. Dobra ena je
cijeli dan bila sretna jer se sama sebi divila to se tako velikoduno umilostivila skitnici; a
kralj je isto tako bio zadovoljan sam sa sobom zbog toga to je bio tako dobrostivo obziran
prema prostoj seljanki.
Kad dojedoe doruak, domaica naredi kralju da opere sue. Ta naredba je isprva
osupnula kralja i on se gotovo usprotivio; ali onda kaza sam sebi: "Alfred Veliki je pazio na
kolae; zacijelo bi i sue prao, prema tome mogu i ja pokuati."
Poprilino je jadno obavio taj posao; a i njega samoga je to iznenadilo, jer mu se inilo
jednostavno oprati drvene lice i zdjele. Bijae to dosadna i muna rabota, ali je on napokon
zavri. Sad je ve jedva ekao da opet krene na put; meutim se nije mogao tako lako otresti
ove uvarne gospe. Natovarila mu je jo kojekavih posalaka to ih obavi koje prilino
traljavo, koje sasvim pristojno. Onda zaposli njega i djevojice da gule jabuke zimnjae; ali

69
je u tom poslu bio tako nespretan, da ga je oslobodila dunosti i dala mu noinu da je naotri.
Poslije ga natjera da grebena vunu i on sad ve poe misliti kako je zasad sasvim dovoljno
zasjenio kralja Alfreda to se tie blistavih sluganskih junatava o kojima e se kieno pisati
u bajkama i ljetopisima, i gotovo odlui otkazati poslunost. I tako, ba kad mu domaica
poslije podnevna objeda dade koaricu s maiima da ih utopi, on i otkaza, poslunost. To
jest, zapravo je ba htio otkazati poslunost, jer je znao da negdje treba prekinuti i jer mu se
inilo da bi ba bilo dobro prekinuti kod tog utapljanja maadi, kad se zbi jedna upadica. Ta
upadica bijahu John Canty, s torbarskom vreom na leima, i Hugo!
Kralj je ugledao lupee gdje se pribliuju ulaznim vratima prije nego su oni uspjeli
njega zapaziti; zato on nita i ne spomenu da kani prekinuti posao ve pograbi koaricu s
maiima i tiho, bez rijei mugnu na stranji izlaz. Ostavi ivotinjice u pojati i pohita niz
uski puteljak iza kue.

Poglavlje dvadeseto

KRALJEVI I PUSTINJAK

Od visoke ivice ga vie nisu mogli vidjeti iz kue; i tako, gonjen uasnim strahom,
skupi svu snagu i pojuri prema umi u daljini. Nije se ni ogledao sve dok se nije gotovo
sklonio u umu; onda se osvrnu i zazre dvije prilike u daljini. To mu bi dosta; nije priekao
da ih podrobno promotri, ve pohita i ne uspori trka sve dok ne uljeze duboko u sumraje
ume. Onda stade; bio je uvjeren da je sad prilino siguran. Paljivo osluhnu: vladala je
duboka, sveana, ak strahotna tiina koja je titala duu. Tek izrijetka bi mu napeto uho
ulovilo zvuke, ali bijahu tako daleki, prigueni i tajanstveni, da se inilo kao da i nisu pravi
zvuci ve samo jecava i alovita jeka zamrlih zvukova. Tako ti zvui bijahu jo turobniji od
tiine koju su parali.
Isprva je bio naumio ovdje ostati sve do noi, ali mu je studen uskoro najeila znojno
tijelo i on se napokon morao ponovno kretati kako bi se zagrijao. Udari poprijeko kroz umu
nadajui se da e brzo izbiti na cestu, ali se razoara. Hodio je i hodio; ali to je dalje iao,
uma kao da je gusnula. Nevidjelica je mrknula i pomalo je kralj shvatio da se sputa no.
Podilazili su ga marci pri pomisli da bi je mogao provesti na ovako jezivu mjestu; stoga on
pokua pohitati, ali je samo sporije napredovao, jer nije tako dobro vidio da bi mogao sigurno
zakoraknuti; tako se neprestano spoticao o korjenove i zapletao u vrijee i trnje.
I kako se obveselio kad je napokon ugledao traak svjetlosti! Oprezno joj se primaknuo,
sagibajui se esto da bi se ogledao i osluhnuo. Dopirala je iz prozorska otvora kolibice na
kojem nije bilo okna. Zau i glas i ve ushtjede pobjei i sakriti se; ali se odmah predomisli,
jer je onaj glas oito molio. Prikrade se prozoru kolibe, dignu se na prste i zirnu unutra.

70
Odajica bijae malena; pod je bio od obine zemlje koja je od hoda bila tvrdo utabana; u kutu
se nalazila rogoina i par poderanih pokrivaa; pokraj toga vjedro, kupa, plitica i dva tri lonca
i lignja; bila je tu kratka klupica i tronoac; na ognjitu su tinjali ugarci prua; ispred oltaria
koji je osvjetljavala jedna jedina svijea klecae starac, a na staroj drvenoj krinji pokraj
njega leala je otvorena knjiga i ljudska lubanja. Taj ovjek je bio stasit i koat; kosa i brada
bijahu mu vrlo dugake i snjenobijele; odjeven je bio u oblaku od ovine koja mu je sezala
od vrata do peta.
"Sveti pustinjak!" pomisli kralj. "Ba sam ovaj put imao sreu."
Pustinjak ustade; kralj pokuca. Duboki glas se javi:
Ui! Ali grijehe ostavi vani, jer je sveto tlo na koje e stati!
Kralj ue i zaslade. Pustinjak ga promotri zaarenim nemirnim oima i kaza:
Tko si ti?
Ja sam kralj pade spokojan i prostoduan odgovor.
Dobro doao, kralju! poviknu pustinjak oduevljeno. Onda se grozniavo i posleno
uzvrpolji, ponavljajui svejednako. "Dobro doao, dobro doao" i prikui klupicu, posjednu
kralja na nju, kraj ognjita, baci malo prua na vatru i napokon se uzrujano ushoda po kolibi.
Dobro doao! Mnogi su ovdje potraili utoite, ali ga nisu zavrijedili, pa sam ih
odagnao. Ali kralj koji odbacuje krunu, prezire tate ari svog poloaja i oblai se u krpe da
bi posvetio svoj ivot svetinji i ukroenju tijela, on je ovo zavrijedio i dobro je doao, te e
ovdje provoditi svoj vijek sve do smrti! Kralj ga htjede bre-bolje prekinuti i sve mu
objasniti, ali se pustinjak nije obazirao na nj, ak ga, oito, nije ni uo, ve je naprosto
proslijedio besjediti sve glasnijim i zanosnijim glasom. I ovdje e ivjeti u miru. Nitko
nee otkriti tvoje pribjeite da bi te salijetao molbama da se vrati u onaj isprazni i ludi ivot
koji si ti napustio, jer te na to prosvijetlio sam Bog. Ovdje e se moliti; izuavati Sveto
pismo; premiljat e o ludosti i varljivosti ovoga svijeta i o veliju onoga svijeta; hranit e
se travom i koricom kruha i kanjavati svakoga dana biem svoje tijelo kako bi oistio duu.
Na sebi e nositi koulju od kostrijeti; pit e samo vodu, ali e ivjeti u miru; jest, u
potpunom miru; jer svatko tko te potrai razoarano e se vratiti putem svojim; nee te nai i
nee ti zanovijetati.
Starac jo svejednako koraae gore-dolje, ali prestade glasno govoriti i poe mrmoljiti.
Kralj iskoristi tu priliku da mu priopi svoju sudbinu; i govorio je rjeito, jer mu nelagoda i
strava odrijeie jezik. Ali je pustinjak i dalje mrmljao i nije se uope osvrtao. I mrmoljei
pristupi kralju i znaajno izgovori:
Pst! Kazat u ti jednu tajnu! Sagnuo se da mu je priopi, ali se obuzda i stade
oslukivati. as kasnije se priunja prozoru na prstima, proturi glavu van i zagleda se uokolo
po sumraku, onda se opet na prstima vrati, primae lice tik do kraljevoga i apnu:
Ja sam arkaneo!
Kralj strano protrnu i pomisli u sebi: "Dao Bog da sam opet s onim lupeima; jer gle,
sad sam u rukama luaka!" Strava se pojaavala i jasno mu se ogledala na licu. Pustinjak
nastavi tihanim, uzbuenim glasom:

71
 Vidim da osjea svetost to zrai iz mene! Strahopotovanje je na licu tvome! Nitko
ne moe biti izloen svetosti ovoj a da ne prouti to i ti; jer ovo je svetost nebeska. Ja
odlazim gore i vraam se koliko okom trepne. Za arkanela su me proglasili na ovome
istome mjestu, prije pet godina, aneli koje je nebo poslalo da mi dodijele to velebno
dostojanstvo. Kad dooe, od njih se prostor ovaj zasljepljujuom svjetlou ispuni. I oni
kleknue preda me, kralju! Jest, oni kleknue preda me! Jer sam bio vei od njih. etao sam
se ja dvorima nebeskim i vodio besjedu s glavarima. Dodirni se ruke moje, ne boj se, dodirni
je se. Eto, sad si se dodirnuo ruke koju su stezali i Abraham, i Isak, i Jakov! Jer ja sam se
etao zlatnim dvorima i Svevinjega gledao u lice! On poutje da bi njegov govor bio
dojmljiviji; a onda mu se lice odjednom izmijeni i opet skoi na noge ponavljajui u usrdnu
bijesu: Jest, ja sam arkaneo; obini arkaneo. Ja, koji sam mogao biti papa! To je iva
istina. Prije dvadeset godina mi je to nebo bilo objavilo u snu; ah, zaista, imao sam postati
papom; i trebalo je da budem papa jer je nebo tako htjelo, ali je kralj ukinuo moj namastir i
ja, jadni, neznani i samotni redovnik pooh kao beskunik po svijetu, lien svoje velebne
uloge! Tad on opet poe gunati i udarati se, u jalovu bijesu, pesnicom po elu; ovdje-
ondje bi otrovno prekleo, ovdje-ondje zakukao; "I tako sam samo arkaneo, a trebalo je da
budem papa!"
I tako je on naklapao jo cio sat, a jadni mali kralj sjedio i oajavao. Tad je odjednom
nestalo stareve ludei i on se topio od njenosti. Glas mu se smekao, siao je s oblaka i
poeo tako prostoduno i ovjeno eretati da je napreac posve osvojio kraljevo srce. Stari
bogoudnik primae djeaka vatri i udobno ga smjesti; vjetom i njenom rukom izvia mu
manje bubotke i oderotine; i onda se lati posla da pripravi i skuha veeru, a usput je cijelo
vrijeme umilno brbljao i tokad gladio djearca po obrazu ili ga milovao po glavi tako
obzirno i toplo da se uskora sav onaj strah i zazor, koji je u njem bio izazvao arkaneo,
pretvorio u potovanje i naklonost prema ovjeku.
Ovo blaeno stanje potraja dok su obojica veeravali; i onda, poto se pomoli pred
oltarom, pustinjak stavi djeaka na poinak u pokrajnju izbicu umotavi ga tako brino i
njeno kao to bi samo mati znala; i poto ga na rastanku pomilova, odmaknu se, sjede kraj
ognja i stade odsutno i besciljno akati po ugljevlju. Ubrzo se smiri; onda se nekoliko puta
lupi prstima po elu kao da se nastoji prisjetiti neke misli koju je smetnuo s uma. Oito da u
tome nije uspijevao. Tad hitro ustade, ue u gostovu sobu i izree:
Ti si kralj?
Jesam pade dremovan odgovor.
Koji kralj?
Engleski.
Engleski. Onda je Henrik mrtav!
Na alost je tako. Ja sam mu sin.
Strano se natmuri pustinjakovo lice i on stisnu koate pesti u osvet-nikom zanosu.
Stajao je nekoliko asaka teko prediui i neprestano gutajui slinu, i onda promuklo rekao:
Zna li da nas je ono on otjerao u svijet i ostavio bez kue i kuita?

72
 Ne bi odgovara. Starac se nagnu i zapilji u djeakovo spokojno lice i osluhnu mu
jednolino disanje. "Spava, vrsto spava"; nesta mekoe s njegova lica, a umjesto nje se
pojavi zlopako zadovoljstvo. Smijeak zatitra na licu djeaka koji je snivao. "Znai da je
sretan u dui", promrmlja pustinjak i udalji se. Stade se unjati po kolibi kao da posvuda
neto trai; gdjekad zastane i osluhne, gdjekad naglo okrene glavu i hitro pogleda prema
krevetu; i neprestano mrmolji i guna sebi u bradu. Napokon nae ono to je oito traio:
hravu, staru noinu i brus. Onda se odulja na svoje mjesto kraj ognjita i, svejednako
mrmoljei, gunajui i poklikujui, uze lagano otriti no o kamen. Vjetrovi su stenjali oko
samotne kolibe, izdaleka dopirali tajanstveni noni glasovi. Blistave oi junakih mieva i
takora piljile u starca iz pukotina i minjaka, ali je on usrdno zaneseno nastavljao svoj posao
ne zamjeujui nita oko sebe.
Tek ponekad bi preao palcem po sjeivu noa i zadovoljno zaklimao glavom. Sve je
otriji ree jest, sve je otriji.
Nije opaao kako vrijeme odmie, ve je svejednako spokojno brusio zabavljajui se
vlastitim mislima koje bi gdjekad izgovarao i naglas:
Njegov otac nam je nanio zlo, unitio nas i zavrio je u vjeitom ognju! Jest, u
vjeitom ognju! Izbjegao je nama, ali to je bila Boja volja, ba Boja volja, i zato ne
smijemo huliti. Ali nije izbjegao paklu! Ne, nije izbjegao ognju, pohlepnom, nemilosrdnom,
bezobzirnom ognju koji je vjean!
I dalje je brusio; i opet brusio; gunajui i smijuljei se katkad tiho i resko, nekad opet
naglas govorei:
Sve je to uinio njegov otac. Ja sam samo arkaneo da njega nije bilo, bio bih papa!
Kralj se pomae. Pustinjak beumno priskoi krevetu i kleknu na koljena nadnijevi se
nad oprueno tijelo s uzdignutim noem u ruci. Djeak se opet pomaknu; oi mu se naas
otvorie, ali u njima nije bilo svijesti i nisu nita vidjele; idueg trenutka se vidjelo po
spokojnu disanju da je iznovice vrsto zaspao.
Pustinjak je neko vrijeme motrio i oslukivao ne miui se i jedva diui; onda polako
opusti ruku i odmah se odulja rekavi:
Odavno je prominula pono i ne bi bilo dobro da zavikne, jer bi tko mogao sluajno
ba prolaziti ovuda.
Opet se poe unjati po straari skupljajui ovdje-ondje poneku krpicu i uzicu; onda se
vrati i uspjede, postupajui vrlo oprezno i brino, svezati kraljevske glenjeve a da ga ne
probudi. Tad mu pokua sputati zapea; pokuao mu ih je nekoliko puta prekriiti, ali bi
djeak uvijek izvukao jednu ili drugu ruku ba kad je htio stegnuti sponu; ali napokon, ve
kad je arkaneo malne poeo oajavati, djeak sam prekrii ruke i idueg su trenutka ve bile
prevezane. Tad provue povez spavau ispod brade i prebaci mu ga preko glave i vrsto
stegnu; i tako je neujno, tako postupno i tako umjeno vezivao i stezao vorove da je djeak
za sve vrijeme spokojno spavao i nije se ni pomakao.

73
 Poglavlje dvadeset i prvo

HENDON DOLAZI U POMO

Starac se pogureno, beumno, makasto odunja i donese nisku klupicu. Sjede na nju
tako da mu pola tijela bude u mutnu i treptavu svjetlu, a druga polovica u sjeni; i tako,
poudno motrei usnula djeaka, strpljivo je bdio kraj njega, ne obazirui se na promicanje
vremena, ve je lagano brusio no, gunao i smijuljio se; i po svom obliju i dranju bio je
najvie nalik na sura, udovina pauka koji prodire pogledom nesretna kukca to lei sputan
i bespomoan u njegovoj mrei.
Poto proe dosta vremena, starac, koji je svejednako buljio, iako nije nita vidio jer mu
je duh bio odlutao u nestvarne sanjarije, primijeti iznenada da su djeakove oi otvorene, da
su irom otvorene i da zure u samrtnu strahu u no!
avolski zadovoljan smijeak zasja na starevu licu i on, ne miui se i svejednako
brusei, progovori:
Sine Henrika Osmoga, jesi li se pomolio?
Djeak se nemono zabatrga u sponama; i istodobno prigueno zakrklja kroz stisnute
eljusti, to pustinjak svojevoljno protumai kao potvrdan odgovor na njegovo pitanje.
Onda se jo moli! Pomoli se pred smrt!
Djeakovo se tijelo strese od groze, a lice mu pobijeli. Tad se ponovo upe ne bi li se
oslobodio prevrui se i izvijajui se ovamo-onamo, napinjajui se mahnito, pomamno,
oajniki, ali i uzaludno da raskine sveze; a stari mu se ljudoder cijelo vrijeme smijuljio,
klimao glavom i jednolino otrio no mrmoljei od vremena do vremena. Trenuci su ti
dragocjeni, malo ih je i dragocjeni su, stoga se pomoli pred smrt!
Djeak oajniki zastenja i, teko prediui, prestade se batrgati. Onda mu prosuzie oi
i jedna po jedna suza stade mu kapati niz lice; ali ovaj alovit prizor nije nimalo smekao
starog divljaka.
Zora je ve rasvanjivala; pustinjak to zamijeti i progovori otro s prizvukom uzbuenja i
prepasti u glasu:
Ne smijem se dulje preputati ovom uitku! No je ve preminula. ini mi se kao
jedan tren, jedan jedini tren; bar da je potrajala godinu dana! Potome zatornika crkve, sklopi
samrtne oi svoje ako se boji pogledati...
Ostale rijei se izgubie u nejasnom mumljanju. Starac kleknu s noem u ruci i nadnese
se nad djeaka koji je tuio...
uj sad! Nedaleko kuerka zabrujae glasovi, no ispade pustinjaku iz ruke; on prebaci
ovinu preko djeaka i ustade drhturei. agor se pojaa i doskora glasovi postadoe opori i
srditi; tad se zaue udarci i zapomaganje; onda bat brzih koraaja koji se udaljuju. U taj as
se na vratima kuerka razlegnu gromotno kucanje i za njim:

74
 O-hoj! Otvaraj! I pouri, do sto avola!
Oh bijae to najumilnija glazba to je ikada odzvanjala u kraljevim uima; jer to bijae
glas Milesa Hendona.
Pustinjak, krguui zubima u nemonu bijesu, brzo izie iz spavaonice i zatvori za
sobom vrata; i sad kralj zau ovakav razgovor u "svetilitu":
Klanjam se i pozdravljam te, presvijetli gospodine! Gdje je djeak, moj djeak?
Koji djeak, prijatelju?
Koji djeak! Ne lai mi, sveenice, ne varaj me! Nisam za to raspoloen. Nedaleko
odavde sam uhvatio lupeine za koje sam slutio da su mi otele djeaka i prisilio ih da
priznaju; rekli su da je opet na slobodi i slijedili su ga do tvojih vrata. ak su mi pokazali
tragove njegovih nogu. Ne vrdaj vie; i pripazi se, sveti gospodaru, ako mi ga ne stvori...
Gdje je djeak?
Oh, dobri gospodine, vi moe biti mislite na poderanu skitnicu od kralja to je ovdje
prenoila. Ako je ve ovjek kao to ste vi zanima za onakva kao to je on, znajte, dakle, da
sam ga poslao po poslu. Vratit e se za tili as.
Kako brzo? Kako brzo? De, ne gubimo vremena: mogu li ga dostii? Kako brzo e se
vratiti?
Ne morate se truditi; vratit e se zaas.
Dobro kad je tako. Hajde da priekam. Ali, ekaj! Ti si ga poslao po poslu? Ti! To je
bestidna la, jer on ne bi poao. On bi te povukao za tu sijedu bradu jer si mu se drznuo to
takva predloiti. Ti mi lae, prijatelju; zacijelo mi lae! Ne bi on otiao ni na tvoj zahtjev ni
na zahtjev bilo kojeg ovjeka.
Na ovjekov ne bi; vjeruj da ne bi. Ali ja nisam ovjek.
to?! Tako mi milog Boga, to si onda?
To je tajna, pazi da je ne oda. Ja sam arkaneo.
Miles Hendon glasno uzviknu, ne ba sasvim pobono, i dometnu:
To jasno i nepobitno objanjava zato je posluao! Predobro sam znao da ne bi
maknuo prstom ni nogom da poslui kakva smrtnika; ali velmoa, ak i kralj se mora pokoriti
kad arkaneo zapovijeda! Hajde da... pst! Kakav je to um?
Cijelo to vrijeme kralj je bio u blizini, naizmjence ceptei od straha i treperei od nade; i
isto se tako cijelo vrijeme upinjao iz petnih ila i bolno jeao, jer se neprestance nadao da e
ga Hendon zauti, ali je svaki put gorko uviao da se jecanje ne uje ili opet ne privlai
njegove panje. Stoga ga ovaj posljednji upit njegova sluge okrijepi, kao samrtnika svjei uh
poljskog vjetra; i on se upe jo jednom, to je ikako mogao, ba kad je pustinjak uzvraao:
um? uo sam samo vjetar.
Moe biti da je vjetar. Jest, zacijelo je vjetar. uo sam ga nejasno cijelo vri... evo ga
opet! Nije to vjetar! Da udna li zvuka! Hajde da izvidimo to je to!
Kralj je sad gotovo zamro od radosti. Umorna mu se plua, puna nade, napee koliko su
mogla, ali povezane eljusti i debela ovina alosno slomie te napore. I onda jadnom
momiu pade srce u pete kad u gdje pustinjak kaza:

75
 Ah, izvana to dopire, iz oblinjeg gajia, ini mi se. Hajdemo, ja u vas odvesti.
Kralj je uo kako obojica, razgovarajui, izioe; uo je kako im se koraci brzo gube u
daljini i onda ostane sam samcat u zloslutnoj, tegobnoj, strahotnoj tiini.
inila mu se cijela vjenost prije nego je zauo kako se opet primiu glasovi i koraaji,
koje je ovaj put pratio jo jedan zvuk: oito topot kopita. Tad u kako Hendon izree:
Neu vie ekati. Ne mogu vie ekati. On je zalutao u ovoj gustoj mravi. U kojem je
smjeru krenuo? Bre, pokai mi.
On je... ali, ekaj, poi u i ja s tobom.
Ba lijepo! Zbilja si bolji nego se naoko ini. Molim te lijepo, sve bih rekao da nema
arkanela tako plemenita srca kao to je u tebe. Hoe li pojahati? Hoe li magaria koji je
namijenjen mom djeaku ili e opkroiti svojim svetim nogama ovu mravu ragu od mazge
koju sam nabavio za sebe? I jo su me prevarili, iako sam je kupio sasvim jeftino, jedva
koliko za mjesenu lihvu od bakrenjaka koji uzajmi besposlenu kotlokrpi.
Neu, pojai mazgu i povedi magarca; ja sam sigurniji na vlastitim nogama i radije
hodam.
Onda, molim te, pridri mi ovo marvine dok ja stavim glavu u torbu i okuam sreu
da se uzverem na ovu veu mrcinu.
Tad nastade kovitlac ritanja, udaranja, toptanja i propinjanja popraen gromornom
kiom svakojakih psovki, koju napokon okruni takva bukvica mazgi da ona oito klonu, jer
se od toga asa prekinue neprijateljstva.
Neopisivo utuen, sputani mali kralj je sluao kako se koraci udaljuju i zamiru. Sve mu
nade zasada splasnue i tjeskobni mu oaj obuze duu. Jedinog prijatelja mi je prevario i
otresao ga se govorio je on; pustinjak e se vratiti i... Na kraju se zagrcnu; i stade se tako
mahnito upinjati u svezama da smaknu sa sebe zaguljivu ovinu.
I tad zau kako se otvaraju vrata! Od toga se zvuka sledi do kostiju jer mu se ve
priinilo da osjea no na grlu. Od uasa sklopi oi; od uasa ih opet otvori i ugleda pred
sobom Johna Cantyja i Hugoa!
Bio bi izustio "Bogu hvala!" da mu eljusti nisu bile vezane.
Za koji as su mu udovi bili slobodni i njegovi otimai su ga, drei ga svaki za po
jednu ruku, vukli u umu to su bre mogli.

Poglavlje dvadeset i drugo

RTVA PRIJEVARE

I ponovo je "kralj uk-uk Prvi" bludio sa skitnicama i oloi, izloen njihovim surovim
akama i bespametnim porugama i gdjekad izvrgnut sitnim Cantyjevim i Hugoovim
pakostima kad bi Hajduk okrenuo lea. Ali ga nitko osim Cantyja i Hugoa nije istinski mrzio.

76
Neki su ga ak i voljeli, a svi su se odreda divili njegovoj junanosti i sranosti. U ova je dva-
tri dana Hugo, koji je uvao kralja i pazio na njega, potajice uinio sve to je mogao da naudi
djeaku; a obno, za uobiajenih pijanki, zabavljao je drutvo time to ga je nasitno kinjio,
uvijek toboe sluajno. Dvaput je kralju, kao sluajno, oepio nogu, a kralj se, kako i prilii
njegovu velianstvu, ponaao prezirno i ravno-duno kao da nije nita bilo; ali kad se Hugo i
po trei put jednako naalio, kralj ga je udarcem toljage sloio na zemlju na neopisivo veselje
cijele druine. Hugo, kiptei od srdbe i srama, skoi na noge, dohvati drugu toljagu i
bjesomuno se okomi na svog malog protivnika. Gledatelji odmah okruie borce i poee se
kladiti i bodriti. Ali se jadnom Hugou jako slabo pisalo. Njegovo mahnito i nevjeto
mlataranje bijedno je svravalo u sukobu s desnicom koju su vjebali najbolji europski
majstori u taparanju, mlauganju i svakoj vrsti i vjetini maevanja. Mali kralj stajae
pripravno, ali ljupko i slobodno, i doekivae i odbijae kiu udaraca tako lako i odmjereno
da su aroliki gledatelji ludili od divljenja; i vrlo esto, kad god bi njegovo izvje-bano oko
ugledalo nebranjen prostor i uslijedio munjevit udarac po Hugovoj glavi, bijae prava divota
uti burno odobravanje i smijeh koji bi se razlegli uokolo. Za etvrt sata, Hugo, premlaen,
izubijan i ispraen nemilosrdnom paljbom poruga, mugnu s poprita; a netaknutoga
pobjednika ove borbe uveseljena rulja pograbi i na ramenima odnese do poasnog mjesta kraj
Hajduka i ondje ga, uz beskrajni obred, okruni za Kralja pjetlia; njegov prijanji naslov je
istodobno sveano ukinut i poniten i donesen ukaz po kojem e svatko tko ga spomene biti
prognan iz druine.
Svi pokuaji da se kralja iskoristi za potrebe udruge ostali su bezus-pjeni. On je
tvrdoglavo odbijao suraivati; tovie, vjeito je smjerao da odbjegne. Ubacili su ga, prve
noi po njegovu povratku, u neku kuhinju gdje nije bilo nikoga; ne samo to se vratio praznih
aka, ve je i pokuao probuditi ukuane. Dodijelili su ga kotlokrpi da mu pomae u poslu;
nije htio raditi, tovie je priprijetio kotlokrpi njegovim vlastitim lemilom; i napokon se Hugo
i kotlokrpa iskilavie pazei samo da im on ne umakne. On je kraljevski obasipao drvljem i
kamenjem svaku osobu koja bi mu sputavala slobodu ili ga ak okuavala prisiliti da radi.
Pod Hugoovom paskom bio je dodijeljen nekoj zamazanki s bolesnim djetetom, da prosjaci;
ali ni to nije upalilo: odbio je prosjaiti u ime prosjaka ili bilo kako sudjelovati u njihovu
poslu.
Tako je prominulo nekoliko dana; a jadi ovoga skitnikog ivota i njegova tegotnost,
gnusoba, prljavtina i prostota pomalo, ali sigurno, postadoe zarobljeniku tako nepodnoljivi
da se njemu napokon poe initi kako je, kad se spasio od pustinjakova noa, u najbolju
sluaju privremeno odgodio smrt.
Ali bi prekono, u snima, zaboravio na sve to i ponovo vladao sa svog prijestolja. Zbog
toga mu je, naravno, bilo munije kad bi se probudio, i tako je svako idue jutro, a osvanulo
ih je svega nekoliko od onoga dana kad je ponovno bio zarobljen pa do boja s Hugoom,
bivalo sve tjeskobnije i sve gore i sve nepodnoljivije.
Ujutro poslije boja, Hugo ustade, od svega se srca elei osvetiti kralju. Napose je
smislio dva nauma. Prvi je bio da nanese djeaku osobito ponienje koje e dirnuti njegovu

77
uznositost i "umiljeno" kraljevsko dostojanstvo; a ako u tome ne uspije, drugi mu je naum
bio da kralju natovari kakav zloin i onda ga izrui u nemilosrdne kande zakona.
Da bi proveo prvi naum, nakani napraviti "nadri-boljku" na kraljevoj nozi, tono
ocijenivi da e ga to sasvim i potpuno dotui; i im se nadri-boljka prihvati, namjerio je uz
Cantyjevu pomo prisiliti kralja da pokazuje nogu na cesti i prosi milostinju. "Nadri-boljka"
bijae atrovaki izraz za umjetnu ranu. Ranarnik koji treba nainiti "nadri-boljku" umijesi
tjestav oblog od iva vapna, sapuna i eljezne hre, namaze ga na komadi koe koji tada
vrsto privee na nogu. To bi ubrzo nagrizlo kou i oranilo i upalilo meso; onda bi ud
natrljali krvlju koja bi, kad se skori, poprimila tamnu i odvratnu boju. Zatim bi, toboe
neuredno, ali smiljeno privezali povoj od prljavih krpa tako da se grozovita-gnojavica moe
25
zamijetiti i izazvati suut prolaznika.
Hugou je pbmagao kotlokrpa koga je kralj bio viao lemilom; poveli su djeaka kad je
kotlokrpa kretao po svom poslu; i tek to se im logor izgubio s vidika, sruili su ga na zemlju;
a kotlokrpa ga je drao dok mu je Hugo vrsto i jako vezivao oblog na nogu.
Kralj je bjesnio i galamio zarekavi se da e ih obojicu objesiti im mu ezlo opet bude
u ruci; ali su ga oni vrsto drali, uivali u njegovu nemonu otimanju i izrugivali se
njegovim prijetnjama. To potraja sve dok oblog ne poe nagrizati; i za tili as bi oblog ve
ozbiljno djelovao da ih nitko nije omeo. Ali ih netko jest omeo; jer se ba nekako u to
vrijeme pojavi na pozornici "rob", koji je bio u svojoj besjedi optuio engleske zakone,
prekinu obranjavanje i strgnu oblog i povoj.
Kralj htjede uzajmiti toljagu od svog izbavitelja i dvojici nitkova odmah naravnati lea;
ali se seljan usprotivi rekavi da bi zbog toga imali neprilika i da je bolje priekati do noi;
kad bude cijela druina na okupu nitko sa strane nee se usuditi umijeati ili posredovati. On
odvede trojku natrag u logor i priopi cijeli sukob Hajduku koji saslua, duboko se zamisli i
napokon zakljui da kralja vie nee slati prosjaiti, jer je bilo oito da se njemu prilii neto
uzvienije i bolje, i on ga tu odmah unaprijedi iz ubogarskog stalea u kradljivca!
Hugo je bio presretan. Ve je pokuao natjerati kralja da krade, ali nije uspio; ali sada se
nee morati natezati oko toga, jer kralju nee pasti na um da se oglui na izriitu naredbu
koju je bilo donijelo samo zapovjednitvo. I on smisli prepad za to isto poslijepodne
smjerajui da tom prilikom uvali kralja u ruke zakona; a kako bi u tome uspio, skuje tako
mudro lukavstvo da sve ispadne sluajno i nehotino; jer Kralj pjetlia bijae sad omiljen i
druina vjerojatno ne bi odve blago postupila prema neomiljenu lanu koji bi mu tako
podmuklo podvalio i predao ga u ruke zajednikom neprijatelju, zakonskoj vlasti.
I tako, u dobar as, Hugo odlunja sa svojom rtvom u oblinje selo; i njih dvojica
stadoe polako bazati gore-dolje od ulice do ulice; dok je jedan budno vrebao dobru priliku
da izvede svoj opaki naum, drugi je jednako budno vrebao priliku da utekne i oslobodi se
zauvijek ovog sramotnog suanjstva.
Obojica su propustila nekoliko prilino povoljnih prilika; jer su obojica, duboko u dui,
bila odluila da se ovaj put uputaju samo u sigurno i ni jedan nije htio dopustiti da ga
gorljive elje zavedu bilo na kakav nepromiljen i posve neizvjestan in.

78
 Prvo se prilika ukae Hugou. Napokon im se, naime, primae ena koja je u koari
nosila neki debeo smotuljak. Hugou se zaiskrie oi od grena uitka i on pomisli: "Tako mi
glave na ramenu, samo ako mu ovo namjestim, odmrailo je i odzvonilo Kralju pjetlia!"
ekao je i vrebao, naoko se svladavajui a u sebi izgarajui od uzbuenja, da ena proe
mimo njih i prilika sazrije; a onda tiho apnu: Priekaj dok se ne vratim i otisnu se
neujno za rtvom.
Kralju se uzbiba srce od radosti: sad bi mogao umai samo ako Hugo lovei svoj plijen,
malo podalje odmakne.
Ali nije bio takve sree. Hugo se priulja eni s lea, zgrabi smotuljak i potra natrag
umotavi ga starim komadom pokrivaa koji je imao na ramenu. ena odmah udari u viku i
poviku jer je osjetila da je okradena kad joj se teret olakao, iako nije vidjela lopova na djelu.
Hugo turi zaveljaj kralju u ruke i ne zaustavljajui se samo mu dobaci:
Sad poteci s ostalima za mnom i vii "Dr'te lopova!" ali pazi da ih zavede na krivi

79
trag!
U iduem trenutku Hugo zamae za ugao i odmagli niz zavojitu uliicu i za koji asak
se opet pomoli, naoko neduan i ravnoduan i skloni se za stup da promatra to e biti.
Uvrijeeni kralj baci zaveljaj na zemlju; i pokriva spade sa zaveljaja ba kad naie
ena i za njom gomila koja je sve vie rasla; ona uhvati jednom rukom kralja za zapee,
pograbi svoj zaveljaj drugom rukom i sasu bujicu pogrda na djeaka koji se bezuspjeno
otimao ne bi li se oslobodio njezinih aka.
Hugo je vidio to je htio: njegova neprijatelja su uhvatili i sigurno e mu suditi, stoga se
on udalji, likujui i smijuljei se, i poeta prema logoru smiljajui uz put razlonu inaicu
ovoga dogaaja koju bi mogao priopiti Hajdukovim ljudima.
Kralj se svejednako otimao eninu zahvatu i povremeno bjesomuno uzvikivao:
Skidaj ruke s mene, ludaino nijedna; nisam ti ja ukrao tvoje trice.
Gomila stegne obru oko kralja prijetei mu i vrijeajui ga; sjenit kova u konatoj
pregai i rukava zasukanih do lakata posegnu za njim da e ga poteno premlatiti pouke radi;
ali u tom asu sijevne zrakom dugaki ma i plotimice zviznu kovaa po miki, a udesni
njegov rukovatelj u isto vrijeme veselo prozbori:
Molit u lijepo, dobri ljudi, pristojno postupimo, bez zle krvi i otrovitih rijei. Ovo
treba sud razmotriti, a ne da se svojevoljno i neslubeno rjeava. Otputaj djeaka, babo.
Kova odmjeri jednim pogledom pleata vojnika i udalji se gunajui i trljajui miku;
ena preko volje pusti djeakovo zapee; gomila je neprijateljski motrila neznanca, ali je
mudro drala jezik za zubima. Kralj priskoi svom izbavitelju i, upaljenih obraza, i zaarenih
oiju, uzviknu:
Strano dugo ti je trebalo, ali si ipak doao u pravi as, sir Milese; rastjerajder ovu
rulju bestraga!

80
 Poglavlje dvadeset i tree

KRALJEVI KAO UHIENIK

Hendon zatomi osmijeh, sagnu se i proapta kralju u uho:

Polako, polako, moj gospodaru, oprezno mlati jezikom, tovie, nemoj uope mlatiti
njime. Uzdaj se u me i sve e se dobro svriti. Onda pridometnu u sebi: "Sir Milese! Bogme
sam posve zaboravio da sam vitez! Ala je nevjerojatno kako mu se u pamet vrsto usjeknu
njegove udne i lude tlapnje!... Jalov je i budalast moj naslov, a ipak ga vrijedi stei, jer
mislim da je vea ast ako si dostojan da bude prividni vitez u kraljevstvu Snova i Utvara
nego toliko nitavan da bude grof u nekim pravim kraljevstvima ovoga svijeta."
Svjetina se razdvoji da propusti straara koji se primae i htjede pograbiti kralja za
rame, kad Hendon ree:
Lake, priko, sebi prste, on e posluno poi; ja za to jamim. Poi prvi, mi emo za
tobom.
Redar i ena sa zamotkom pooe naprijed; Miles i kralj za njim, a gomila za njima
ustopice. Kralj bijae sklon usprotiviti se; ali mu Hendon tiho proapta:
Promislite, gospodaru, vai zakoni blagotvorno izviru iz vae kraljev-ske vlasti; zar da
im se usprotivi samo vrelo koje zahtijeva od rukavaca da im se pokoravaju? Oito je jedan
zakon prekren; kad kralj opet bude na prijestolju zar e mu ikad biti nemilo kad se prisjeti da
je, dok je toboe bio obina osoba, smjerno potisnuo kralja u podaniku i pokorio se zakonu?
Ima pravo; ne govori o tome vie; vidjet e da e se kralj Engleske u ulozi podanika
podvri posve volji zakona ba kao to to zahtijeva od svojih podanika.
Kad mirovni sudac pozva enu da svjedoi, ona se zakle da je mali uhienik na
optuenikoj klupi osoba koja ju je pokrala; nitko nije mogao nita protivno posvjedoiti, i
kralj je ve bio osuen. Odmotae zamotuljak, i kad se pokaza, da je unutra tusto oieno
prasence, sudac se zabrinu, a Hendon problijedi i tijelo mu najeie marci uasa; ali se kralj
ne pomete, jer se sa svoje neupuenosti osjeao siguran. Sudac premiljae u zlokobnu muku
a onda upita enu:
Koliko smatra da ova imovina vrijedi?
ena se nakloni i uzvrati:
Tri ilinga i osam penija, vae gospodstvo, ne mogu skinuti ni novia i poteno vam
kaem koliko stoji.
Sudac je nelagodno pogledao svjetinu, klimnuo straaru glavom i kazao:
Isprazni sudnicu i zatvori vrata.
Tako i bi. Unutri ne ostade nitko osim dvojice slubenika, optuenika, tuiteljke i
Milesa Hendona. On se bio ukoio i izgubio boju u licu, a elo mu se oroavalo krupnim
grakama ledena znoja, koje su se otkidale, spajale se i tekle niz lice. Sudac se ponovno
obrati eni i prozbori milostivim glasom:
 Ovo je jadan, neuk deran i moda ga je bila stisla glad, jer je ovo tegobno doba za
sirotinju; pogledaj da u njega nije ni lice opako, ali kad ga stisne glad... estita eno! Znade
li ti da onaj tko ukrade stvar vredniju od trinaest i pol penija treba, po slovu zakona, da bude
26
zbog toga objeen?
Mali kralj protrnu, iroko izbei oi u udu, ali se obuzda i nita ne kaza; ali ena ne
otrpje. Ona poskoi tresui se od uasa i povika:
Oh, nebesa, to sam uinila! Boe me sauvaj, ne bih htjela ni za ivu glavu otjerati
jadnika na vjeala! Ah, izbavite me od toga, vae gospodstvo: to da uinim, ta mogu
uiniti?
Sudac sauva svoje sudako dostojanstvo i naprosto ree:
Neprijeporno je dopustivo da izmijeni vrijednost, jer u zapisnik jo nije unesena.
Tako vam Boga, onda neka prase stoji osam penija, i blagoslovljen bio dan kad sam
oprala sa svoje savjesti tu strahotu!
Miles Hendon, u silnu oduevljenju, zaboravi svaki red i, iznenadivi kralja i oskrvnuvi
njegovo dostojanstvo, obgrli ga i stegne u naruaj. ena zahvalno pozdravi i udalji se nosei
prase; a kad joj straar otvori vrata, poe za njom u uski hodnik. Sudac je i dalje pisao u
zapisnik. Vjeito budni Hendon ushtjede saznati zato je redar poao za enom, stoga on
neujno uljeze u sumraan hodnik i stade sluati. uo je ovakav razgovor:
To je debelo prase i bilo bi dobar zalogaj; otkupit u ga za sebe; evo ti osam penija.
Osam penija, ta nemoj! Nema nita od toga. Stoji me tri ilinga i osam penija onog
valjanog, pravog novca iz prologa kraljevstva, u koji stari Harry, to je nedavno umro, nije
nikad dirao ni prkao po njemu. Brus tebi za tih osam penija!
Zar odatle pue vjetar? Ti si pod zakletvom i znai da si se krivo zaklela kad si rekla
da mu je cijena svega osam penija. Odmah da si se sa mnom vratila pred njegovo gospodstvo
da odgovara za prijestup a deko e na vjeala!
No, no, duice, ne govori vie, pristajem. Daj mi osam penija i da nisi nikome ni
spomenuo.
ena ode plaui; Hendon mugnu natrag u sudnicu i straar ue odmah za njim poto je
bio na zgodno mjesto sakrio svoj plijen. Sudac je jo neko vrijeme pisao, a onda oita kralju
mudru i blagu bukvicu i osudi ga na kratak zatvor u pukoj tamnici i naknadno javno ibanje.
Preneraeni kralj zinu i vjerojatno ve htjede zapovjediti da estitome sucu na mjestu odrube
glavu; ali ga Hendon obuzda jednim migom i on uspjede zatvoriti usta prije nego mu se ita
iz njih ote. Hendon ga uze za ruku, duboko se nakloni sucu i njih se dvojica, u pratnji
straara, uputie prema zatvoru. Tek to izioe na ulicu, uzrujani vladar zaslade, istrgne ruku
i povika:
Glupane, zar misli da bih ja htio ui u sirotinjsku tamnicu iv?
Hendon se sagnu i odsijee prilino otro:
A hoe li se pouzdati u mene? Tiho! uvaj se da nam opasnom besjedom ne pokvari
dobru priliku. Bit e kako bude Bog htio; nije tvoje da pouruje ili mijenja sudbu; stoga
ekaj i strpi se, bit e jo dosta vremena da se jedi ili raduje kad se dogodi ono to se treba
dogoditi.

Poglavlje dvadeset i etvrto

BIJEG

Kratki zimski dan bijae ve o smiraju. Ulice opustjele i po njima tek poneke sluajne
lunjalice koje isto brzaju svojim putem i u kojih su izrazi posleni kao u svih onih kojima je
jedino stalo da to prije obave svoj posao i odmah se sklone u kue pred vjetrom to nailazi i
mrainom to se sputa. Oni nisu gledali ni lijevo ni desno; nisu se obazirali na nau trojku,
pa se ak inilo da je i ne zamjeuju. Edward VI. se pitao jesu li se ljudi ikad tako
nevjerojatno ravnoduno odnosili prema prizoru gdje kralja vode u tamnicu. Poslije nekog
vremena straar izbi na pusto sajmite i udari ravno preko njega. Kad je bio na sredini;
Hendon mu stavi ruku na rame i tiho ree:
Poekaj naas, dragi gospodine, ja bih ti htio neto kazati, a ovdje nitko ne moe uti.
Moja dunost mi to ne doputa, gospodine; molim te da me ne zadrava, jer se sputa
no.
Ipak stani, jer se ovo gotovo i tebe tie. Okreni askom lea i pravi se kanda ne vidi;
pusti jadnog deka da pobjegne.
Ti to meni, gospodine! Uhiujem vas u i...
ek, ne srljaj tako. Pazi da bude oprezan i ne uini neku glupu pogreku... tu on
spusti glas i proapta ovjeku u uho: Prase koje si kupio za osam penija moglo bi ti doi
glave, prikane!
Jadni straar, koji se smete od iznenaenja, isprva nije smogao ni rijei a onda mu se
vrati dar govora i on stade grmjeti i prijetiti se; ali je Hendon spokojno i strpljivo ekao dok
bujica ne presui; tad prozbori:
Svia mi se, prijatelju, i ne bih htio da te snae nevolja. Znaj da sam uo sve, svaku
rije. Mogu ti to dokazati. I on, rije po rije, ponovi razgovor koji su bili vodili ena i redar
u hodniku i na kraju dometnu: Eto, nisam li tono iznio? Ne bih li mogao to isto tako tono
iznijeti pred sucem bude li potrebno?
ovjek je naas zanijemio od straha i oaja, onda se pribra i ree na silu vedro:
Zbilja si napuhao tu alu; mene je zabavljalo da kinjim onu enu.
Je li te zabavljalo i da joj uzme prase? ovjek odgovori odrjeito:
Ba tako, dragi gospodine, kaem ti da je to bila samo ala.
Poinjem ti vjerovati uzvrati Hendon, a njegov je glas zbunjivao, jer se osjealo i da
se ruga i da malne vjeruje. Pa priekaj onda ovdje samo asak dok ja skoknem i zapitam
njegovo gospodstvo, jer on je svejedno upuen u zakone, u ale, u...
 I jo dok je govorio, on polagano krenu; straar je oklijevao, vrpoljio se, dva-tri puta
prokleo i napokon povikao:
Stani, stani, dragi gospodine, priekaj malo, molim te... Sudac! Ta on je sklon ali
koliko i mrtvac! Hajde da porazgovorimo. Boga mu ljubim! ini mi se da sam u kripcu i sve
zbog nevine i nepromiljene poalice. Ja sam ovjek s obitelji; i moja ena i djeca...
Promislite, vae plemenito gospodstvo; to biste od mene?
Samo da bude slijep, i nijem, i uzet koliko se moe nabrojati do sto tisua, ako se
polako broji kaza Hendon drei se poput ovjeka koji ite sasvim umjesnu i vrlo malu
uslugu.
To e me upropastiti! oajno e redar. Ah, urazumi se, dragi gospodine, samo
dobro i sa svih strana razmotri ovu zgodu pa e vidjeti kako je to obina ala, kako je oito i
jasno da je ba tako. Pa ak kad bi tko i ustvrdio da to i nije ala, prijestup je tako sitan da bi
najtea kazna koju bih mogao povui bili jedino prijekor i opomena iz suevih usta.
Hendon odvrati tako kruto da bi se ovjek sledio od njegovih rijei:
Ta tvoja ala ima u zakonu svoje ime, zna li kako se zove?
Ne znam! Bit e da sam bluna. Nisam ni sanjao da bi se mogla nekako zvati... ah, za
miloga Boga, ja sam mislio da je posve nova.
Jest, ona ima svoje ime. Po zakonu se taj zloin naziva Non compos mentis lex
talionis sic transit gloria Mundi.
Ah, Boe moj!
A kanjava se smru!
Smiluj se, Boe, meni grenome!
Iskoristivi osobu koja je optuena, koja je u velikoj opasnosti i koja je preputena tebi
na milost i nemilost, ti si prisvojio imovinu i vrijednost od preko trinaest i pol penija tako to
si za nju platio neku sitnicu; a to je u oima zakona, predmnijevna potkupljivost, zloinako
preuenje, zloupo-treba dunosti, ad hominen expurgatis in statu quo, a kanjava se
smrtnom kaznom vjeanja, koju se ne moe iskupiti, opozvati i kojoj nije nazoan sveenik.
Drite me, drite me, mili gospodine, odsjekle su mi se noge! Smiluj se i izbavi me zle
kobi, a ja u se okrenuti leima i neu gledati to se dogaa.
Dobro! Ipak si se urazumio i opametio. I vratit e prase?
Hou, naravno da hou, i nikada neu ni za jednim posegnuti sve da mi ga nebo
poalje i arkaneo urui. Hajdete, glede tebe sam sad slijep, nita ne vidim. Kazat u da si
provalio i silom mi oteo uhienika. Vrata su trona, prastara, i ja u ih sam sruiti izmeu
ponoi i zore.
Uini tako, dobar ovjee, i nee biti nikakva zla zbog toga; sudac je njean i
milosrdan prema ovome jadnome deku i nee se rasplakati niti e tamniaru naravnati lea
zbog toga to je pobjegao.
 Poglavlje dvadeset i peto

MAJUR HENDON

Tek to se Hendon i kralj izgubie straaru s oiju, njegovo velianstvo, po prijateljevoj

uputi, pohita na jedno mjesto izvan grada i poprieka ondje, dok se Hendon vrati u gostionicu
da podmiri raun. Pola sata kasnije dva su prijana ilo kaskala put istoka na Hendonovoj
jadnoj kljusadi. Kralju je sad bilo toplo i ugodno, jer je bio bacio dronjke i odjenuo se u
polovno odijelo koje je Hendon bio kupio na Londonskom mostu.
Hendon je odluio pripaziti da se djeak ne premori; smatrao je da bi naporan put,
neredoviti obroci i ogranieni poinci mogli loe djelovati na njegovu smuenu pamet; dok
e odmor, odmjerenost i umjereni napori, vrlo vjerojatno, ubrzati ozdravljenje; udno je elio
doekati as kad e se bolesni um opet razbistriti i nezdravi prividi ishlapjeli iz bolne glavice;
stoga je naumio u laganim razmaicama putovati svome domu odakle su ga prije toliko
vremena bili izgnali, mjesto da se pokorio nestrpljivu porivu i jurio onamo dan i no.
Kad on i kralj prevalie svojih deset milja, stigoe u ovee selo i svratie u gostionicu da
prenoe. Njihovi negdanji odnosi bili su opet uspostavljeni; Hendon je stajao iza kraljeve
stolice dok je kralj veerao i sluio ga; svukao ga kad se spremao u krevet, sam se smjestio i
opet na podu i spavao pred vratima zamotan u pokriva.
Sutradan i prekosutradan tromo su dalje kaskali i prepriavali doivljaje, koji su ih
snali otkako su se bili rastali. I jedan i drugi su silno uivali u tim priama. Hendon je
raspredao o tome kako je lutao uzdu i poprijeko u potrazi za kraljem i opisao kako ga je
arkaneo vukao za nos po cijeloj umi i napokon ga doveo natrag do kolibe kad je uvidio da
ga se ne moe otresti. Tada je, kako je rekao Hendon, starac uao u spavaonicu i isteturao
napolje utuen rekavi da se nadao da se djeak ve vratio i legao na poinak, ali da nije tako.
Hendon je priekao cio dan u kolibi; tada izgubi svaku nadu da e se kralj vratiti i krenu opet
u potragu za njim.
A starom svecu nad svecima je i te kako bilo ao to se vaa visost nije vratila kaza
Hendon vidjelo mu se to po licu.
Bome i ne sumnjam u to! odvrati kralj i tada ispria svoju pripovijest; sad Hendonu
bude ao to nije smaknuo arkanela.
Posljednjeg dana putovanja Hendon pade u zanos. Jezik mu je bez prestanka mlatio.
Priao je o svom starom ocu i bratu Arthuru i ispriao mnoge potankosti koje su se
prepriavale o njihovim uzvienim i plemenitim linostima; njeno je bulaznio o svojoj Edith
i bio je tako radosno raspoloen da je ak bio kadar izrei pokoju ljubaznu i bratsku rije o
Hughu. Mnogo je besjedio o skoranjem susretu u majuru Hendon; koliko e svi biti
iznenaeni i kako e usrdno zahvaljivati providnosti i veseliti se.
Bio je to lijep kraj, naikan kuercima i vinogradima, a cesta je prolazila preko irokih
panjaka ija su nedogledna prostranstva, isprekidana blagim visovima i udolinama,
podsjeala na dizanje i sputanje morskih valova. Poslije podne je razmetni sin, koji se
vraao kui, neprestano skretao s puta i penjao se na breuljke ne bi li gdje u daljini ugledao
svoj dom. Napokon ga i ugleda, i on oduevljeno povika:
Eno sela, gospodaru, a na kraju sela je i na majur! Odavde se vide zvonici; a ona
umica ondje, ono je oev perivoj. Ah, sad e vidjeti to znai veliina i rasko! Dom od
sedamdeset soba, zamisli, i dvadeset i sedam slugu! Dostojan stan za ovakve kao to smo mi,
je li? Hajde da pourimo, moje nestrpljenje mi ne doputa da vie oteem.
Pourie to su mogli; a ipak stigoe u selo tek iza tri sata. I dok su dva putnika jurila
kroz selo, Hendonu je jezik neprestano radio. Eno crkve, jo je jednako brljan po njoj,
nema ga ni vie ni manje. Ondje je krma, stari Crveni lav, a ondje je sajmite. Tu je
svibanjsko drvo, tu je crpka, nita se nije izmijenilo; nita osim ljudi, jasno; deset godina
izmijeni ljude; poneke ja i znam, ali kao da oni mene ne poznaju. I tako je on eretao i
eretao. Uskoro dooe na kraj sela; onda dva putnika udarie zavojitom, uskom cestom,
meu visokim ivicama, i neko pola milje su jurili po njoj, onda uli u prostrani cvijetnjak
kroz velebne dveri gdje su po golemim kamenim stupovima bile isklesane oznake grbova.
Pred njima se ukaza raskoan dvorac.
Dobro doli u majur Hendon, kralju! kliknu Miles. Ah, ovo je veliki dan! Moj
otac, brat i lady Edith tako e pomahnitati od veselja da e pri susretu, u prvotnjem zanosu,
samo mene gledati i samo sa mnom govoriti, a tebe e naoko hladno primiti, ali se na to
nemoj obazirati; uskoro e biti drukije; kad im, naime, kaem da si ti moj tienik, i kad im
reknem kako te bescjeno volim, vidjet e da e te prigrliti, Milesu Hendonu za ljubav, i
zauvijek ti otvoriti svoj dom i svoja srca!
Tu Hendon skoi s konja pred velikim ulazom, pomoe kralju sjahati, uhvati ga za ruku i
poletje unutra. Preletje nekoliko stepenica i nae se u prostranoj odaji; ue, posjedne kralja
ne toliko sveano koliko urno i pohrli prema mladiu koji je sjedio za pisaim stolom pokraj
velike vatre od klada.
Zagrli me, Hugh povika on i reci da ti je drago to sam se vratio! I pozovi mi oca
naeg, jer kao da nisam kod kue dok mu se ne dotaknem ruke, ne ugledam mu lice i ne
ujem mu opet glas!
Ali se Hugh samo snebi, poto se bio naas iznenadio, i upre strog pogled u uljeza,
pogled koji je ponajprije nekako odavao povrijeeno dosto-janstvo, a onda se poradi neke
skrivene pomisli ili nakane, prevratio u izraaj nevjerojatnog uenja natrunjena pravom ili
prijetvornom suuti. Zatim blago izusti:
ini se da si krenuo pameu, jadni strane; zacijelo si se u svom vijeku zlopatio i
teko trpio; vidi ti se to po licu i odjei. Za koga me ti smatra?
Za koga te smatram? A za koga, molim te lijepo, nego za onoga koji i jesi? Smatram
da si ti Hugh Hendon odreza Miles.
A onaj ovjek proslijedi jednako umilno:
A to umilja da si ti?
Nemam ja to sebi umiljati! Zar tvrdi da u meni ne poznaje svog brata Milesa
Hendona?
Izraz vesela iznenaenja zatitra, na Hughovu licu i on uskliknu:
Ma nemoj! Da se ti ne ali? Zar mrtvi da oive? Slava Bogu kad bi tako bilo! Na
jadni izgubljeni djeak da nam se poslije tolikih munih godina opet nae u zagrljaju! Ah, to
se ini previe lijepo da bi bilo istinito, to jest previe lijepo da bi bilo istinito; zaklinjem te
da se smiluje i da ne tjera alu sa mnom! Bre, doi ovamo na svjetlo da te dobro
pogledam!
On pograbi Milesa za ruku odvue ga do prozora i stane ga od glave do pete ispitivaki
razgledati; obrui ga ovamo-onamo i ivo skaui oko i naokolo njega kako bi ga smotrio sa
svih strana; dok je razmetni sin, koji se vratio kui, sijao od veselja, osmjehivao se, smijao,
neprestano klimao glavom i govorio:
Samo naprijed, brate, samo naprijed i nita se ne boj; nee nai djelia ni crte koja se
ne poklapa. Ispituj me i promatraj koliko ti je milo, dragi moj stari Hugh, jer ja sam zaista
tvoj stari Miles, glavom tvoj stari Miles, tvoj izgubljeni brat, nije li tako? Prui mi ruku, prui
mi obraz, gospode Boe, mogao bih umrijeti od radosti!
Ve se htio baciti bratu u naruaj; ali Hugh odbojno odgurnu njegovu ruku, obori nujno
glavu na prsi i ganuto prozbori:
Ah, neka mi se Bog smiluje i udijeli snage da podnesem ovo alosno razoaranje!
Preneraeni Miles neko vrijeme nije mogao ni progovoriti; onda mu se povrati dar
govora i on ree:
Kakvo razoaranje? Nisam li ja tvoj brat?
Hugh tuno zanijee glavom i kaza:
Molim nebesa da to bude istina i da neke druge oi otkriju slinost koju moje oi ne
vide. Na alost, bojim se da je pismo bilo i te kako istinito.
Kakvo pismo?
Ono to stie preko mora prije svojih est-sedam godina. U njem je pisalo da mi je
brat poginuo u boju.
To je bila la! Zovni oca, on e me poznati.
Ne mogu zvati mrtve.
Mrtve? Miles spusti glas, a usne mu zadrhtae. Moj je otac umro! Oh, grozne li
vijesti. Pola moje dananje radosti sad je splasnulo. Molim te, daj da vidim brata Arthura, on
e me poznati; on e me poznati i utjeiti.
I on je umro.
Ta ja sam slomljen, milostivi Boe! Obojice nema, obojice vie nema, oni valjani su
pomrli a ja nevaljali ostadoh! Ah, zaklinjem te budi milostiv, nemoj rei da je i lady Edith...
Da je umrla? Ne, ona je iva.
Onda je, hvala budi Bogu, moja radost opet porasla! Pohitaj, brate, i dovedi je meni!
Ako i ona kae da ovo nisam ja... ali ona to nee rei; ne, ni govora, ona e me poznati, bilo
je ludo i posumnjati u to. Dovedi je i dovedi stare sluge; i oni e me poznati.
Nema vie nikoga meu ivima osim Petera, Halseya, Davide, Bernarda i Margarete.
 Kad to doree, Hugh izie iz sobe. Miles asak stajae zaduben u misli, a onda se
ushoda sobom mrmoljei:
Pet lupea nad lupeima nadivjelo je dvadeset i dvojicu vrliina i potenjaka, to je
zbilja udno.
On je svejednako hodao gore-dolje mrmljajui sebi u bradu; sasvim je bio zaboravio na
kralja. Doskora se ozbiljno oglasi i njegovo velianstvo i, premda je same njegove rijei bilo
mogue posprdno protumaiti, ipak se u njima utjela iskrena suut:
Ne tuguj zbog svoje nevolje, dobri ovjee; ima i drugih na ovome svijetu kojima ne
priznaju da su ono to jesu i ijim se zahtjevima izruguju. Nisi u tome sam.
Ah, moj kralju izree Hendon i malko porumenje nemoj me i ti osuivati napreac,
priekaj pa e vidjeti. Ona e rei da ja nisam varalica; ut e to iz najslaih usta u
Engleskoj. Zar ja da budem varalica? Kao da ne poznajem ovu staru dvoranu, slike svojih
predaka, sve ove predmete to nas okruuju, ba kao to dijete poznaje svoju djeju sobu.
Ovdje sam roen i ovdje sam odrastao, gospodaru; ja govorim istinu; ne bih vas varao; iako
mi nitko ne bude vjerovao, molim vas da vi ne sumnjate u mene, jer toga ne bih mogao
podnijeti.
Ja ne sumnjam u tebe uzvrati kralj djetinje prostoduno i povjerljivo.
Hvala ti od sveg srca! usklikne Hendon tako gorljivo da se vidjelo koliko je bio
dirnut. A kralj doda jednako blago i prostoduno:
Sumnja li ti u mene?
Osjeaj krivnje zbuni Hendona i odlanu mu kad se u taj as otvorie vrata i na njih ue
Hugh, pa tako nije morao odgovarati.
Za Hughom ue lijepa gospa u raskonoj haljini, a iza nje nekoliko slugu u livrejama.
Gospa je polako koraala oborene glave i zurila netremice u pod. Lice joj bijae neopisivo
alosno. Miles Hendon priskoi i uzviknu:
Oh, predraga moja Edith...
Ali mu Hugh strogo dade znak da se odmakne i upita gospou:
Pogledaj ga. Poznaje li ga ti?
Kad zazvua Milesov glas, ena se lagano lecnu i obrazi joj se zarumenjee; poela je
drhtati. Stajala je mirno i nekoliko trenutaka je potrajala znaajna stanka; onda je ona polako
digla glavu i zagledala se Hendonu u oi netremice i preplaeno; krv joj, kap po kap, iezla
iz lica sve dok ne ostane samo sivo samrtniko bljedilo; tad prozbori glasom to bijae
samrtan kao i lice: Ne poznajem ga! i okrenu se, jeknu, prigueno zajeca i otetura iz sobe.
Miles Hendon se srui u stolicu i unese lice u ake. Malo poslije njegov brat upita
poslugu:
Dobro ste ga promotrili. Poznajete li ga?
Oni zanijekae glavama; a onda e njihov gospodar:
Sluge vas ne poznaju, gospodine. Strah me je da je zabuna posrijedi. Vidjeli ste da vas
ni moja ena ne poznaje.
Tvoja ena! I on ga u tren oka zgrabi eljeznom akom za guu i pribi uza zid. Oh,
prepredeni nikogoviu, sad mi je sinulo! Ti si sam napisao ono lano pismo, i tako si uspio da
mi ukrade vjerenicu i imutak. Hajde, tornjaj mi se s oiju da ne okaljam vojniku ast i
ubijem ovako kukavna odljuda!
Hugh koji je bio crven u licu i malne se guio, zaglavinja do najblie stolice i zapovjedi
slugama da zgrabe i veu krvoedna stranca. Oni su oklijevali i jedan od njih kaza:
On je oboruan, gospodine Hugh, a mi smo goloruki.
Oboruan? Pa to onda kad je vas toliko? Na njega, kad vam kaem!
Ali ih Miles upozori da pripaze to rade i dometnu:
Znate vi mene odvajkada, a nisam se nita promijenio; navalite ako ba hoete.
Ova napomena ba ne ohrabri sluge; svejednako su se sustezali.
Gubite se onda, bijedne kukavice, naoruajte se i uvajte vrata dok ja nekoga ne
poaljem po strau ree Hugh. S praga se osvrnu i ree Milesu: Vidjet ete da je
pametnije za vas ako se ne jogunite i uzaludno ne pokuavate pobjei.
Pobjei? Ne brini, ako je to sve to te mui. Jer Miles Hendon je gospodar majura
Hendon i svega u njemu. I on e ovdje ostati, ne sumnjaj o tome.

Poglavlje dvadeset i esto

ODREKLI GA SE

Kralj je nekoliko asaka sjedio i premiljao, a onda uzgleda i prozbori:

To je udno, vrlo udno. Ne mogu to nikako dokuiti.
Ne, to nije udno, gospodaru. Ja ga poznajem, i ovakav postupak je sasvim nalik na nj.
Od malih nogu je bio lupeina.
Oh, ne govorim ja o njemu, sir Milese.
Ne govori o njemu? O emu onda? to ti je onda udno?
udno je da se ne primjeuje da nema kralja.
Kako to? Kojega kralja? Rekao bih da ne shvaam.
Ta nemoj! Nije li ti se uinilo neopisivo udno to naa zemlja nije puna glasnika s
objavama koje bi opisivali moju vanjtinu i traili me. Ne bi li trebali izazvati uzbuenje i
oaj to to je nestalo dravnog glavara? to sam ja iezao i izgubio se?
Svakako, kralju, ja sam sasvim zaboravio. Tad Hendon uzdahnu i protisnu u sebi:
"Jadna pomuena pameti, jo te zaokuplja turobna tlapnja."
Ali sam smislio naum koji e ispraviti krivdu to nam je obojici uinjena. Napisat u
poslanicu na tri jezika., na latinskome, grkome i engleskom, a ti e sjutra pohitati s njome
put Londona. Nee je uruiti nikome do mome ujaku lordu Hertfordu; kad je bude vidio,
znat e i potvrdit e da sam ja pisao. Onda e poslati ljude po mene.
 Ne bi bilo ponajbolje, gospodaru, da priekamo ovdje dok ja ne dokaem tko sam i ne
ostvarim prava na svoje imanje? Onda e mi biti mnogo lake da...
Kralj mu se strogo utee u rije:
Tiho! to je tvoje bijedno imanje, to su tvoji triavi probici s onim o emu ovisi
blagodat naroda i nepovredivost prijestolja? A tad doda blae ba kao da je poalio to je
bio osoran: Posluaj me i ne boj se; ispravit u ti nepravdu, namirit u te, jest, i te kako u
te namiriti. Zapamtit u ti sve ovo i nagradit u te.
Poto je ovo izgovorio, on uze pero i lati se posla. Hendon ga neko vrijeme njeno
promatrae a onda pomisli u sebi:
"Da je bio mrak, pomislio bih da je to govorio pravi kralj; zbilja se mora priznati da zna,
kad mu dune, grmjeli i sijevati kao pravi pravcati kralj: otkud mu samo ta vjetina? Gledaj
kako zadovoljno drlja i kraba te besmislene rkanje koje smatra za latinski i grki; i ako me
mozak ne poslui i ne smislim neku vjetu dosjetku da ga odvratim od njegove nakane, nee
mi biti druge ve da se sutra toboe otputim da obavim taj suludi zadatak koji je za me
smislio."
Idueg asa misli sir Milesa svrnue ponovo na nedavnu zgodu. Bio se toliko zavezao u
premiljanje da je, kad mu je kralj doskora uruio napisanu poslanicu, nesvjesno uzeo spis i
strpao ga u dep. "Kako se nevjerojatno udno ponaala", preglavljivao je on. "as mislim da
me je poznala, as opet mislim da me nije poznala. Sasvim mi je jasno da se ova dva
miljenja kose; ne mogu ih uskladiti, niti razlono mogu opovri bili koji, niti pak mogu
postii da jedan pretegne nad drugim. ini mi se da je to naprosto ovako: ona je sigurno
poznala moje lice, priliku, glas, jer kako bi i moglo biti drukije, ali je ipak rekla da me ne
poznaje, to je savreno neprijeporno, jer ona ne umije lagati. Ali ekaj malo, ini mi se da
mi svie. Moda je on utjecao na nju, zapovjedio joj, primorao je da lae. To je odgonetka.
Zagonetka je rijeena. Vidjelo se da premire od straha; tako je, on ju je bio na to prisilio.
Potrait u je; pronai u je; sad kad njega nema, ona e govoriti istinu. Sjetit e se onog
starog doba kad smo se kao djeca zajedno igrali, i to e joj smekati srce i nee me zatajiti
ve e me priznati. Ne, njena krv nije himbena, ona je uvijek bila estita i iskrena. Ona me je
u ono doba voljela, u to sam siguran; a onoga koga smo voljeli, ne moemo izdati.
On ustro prie vratima; u taj se as vrata otvorie i ue Lady Edith. Bila je vrlo blijeda,
ali je odrjeito kroila i drala se vrlo ljupko, odmjereno i dostojanstveno. Lice joj je bilo
alosno kao i maloprije.
Miles, pun radosne nade, priskoi da je presretne, ali ga ona obuzda jedva zamjetnom
kretnjom tako da on ostade gdje je i bio. Ona sjedne i zamoli ga da i on sjedne. I tako ona na
vrlo jednostavan nain zatomi u njem osjeaj davnanjeg prijateljstva i preobrazi ga u tuinca
i gosta. On se toliko iznenadi, tako neoekivano zbuni da se napokon poe i sam u sebi pitati
je li on zbilja ovjek za koga se iskazuje. Lady Edith progovori:
Gospodine, dolazim da vas opomenem. Sumnjam da je mogue nagovoriti luaka da
se okani svojih tlapnji; ali nema sumnje da ih je mogue nagovoriti da izbjegavaju opasnosti.
Vjerujem da se vaa matarija vama privida kao valjana istina i stoga nije kanjiva, ali ne
ostajte ovdje ako tako mislite; jer ovdje je to opasno. Ona se naas prodorno zagleda
Milesu u lice, a onda doda znaajno: Utoliko je jo opasnije to vi jeste nalik na ovjeka
kakav bi na izgubljeni momak sad ve bio samo da je poivio.
Za ime Boje, gospoo, ja i jesam on!
Istinski vjerujem da vi u to vjerujete, gospodine. Ne sumnjam tu u vae ponaanje, ve
vas samo opominjem, i nita vie. Moj mu je gospodar ovoga kraja; njegova je vlast malne
bezgranina; po njegovoj volji ljudi ive u blagostanju ili skapavaju od gladi. Da niste nalik
na ovjeka za koga se izdajete, moj bi vam mu moda dopustio da u miru uivate u svojim
matarijama; ali vjerujte mi da ga ja poznajem i da znam to e uiniti; svima e rei da ste
luda varalica i svi e se napreac sloiti s njime. Ona jo jednom onako prodorno pogleda
Milesa i doda: Da vi jeste Miles Hendon i da on to zna, i da cio kraj to zna pazite to vam
kaem i dobro to ocijenite bili biste u jednakoj opasnosti i isto bi vas tako sigurno snala
kazna; on bi vas zanijekao i potvorio i nitko ne bi imao hrabrosti da vas podupre.
Istinski vjerujem u to gorko e Miles. Sili koja moe nekoga natjerati da izda i
odrekne se svog prijatelja iz djetinjstva i da se njoj pokori, netko e se jo prije pokoriti kad
su na kocki korica kruha i ivot i kad ga nikakve tanane spone vjernosti i estitosti ne
obuzdavaju.
Blagi ruiasti preljev pojavi se naas na gospoinim obrazima i ona obori pogled u
pod; ali, kad je nastavila, u glasu joj se nije osjealo uzbuenje:
Opomenula sam vas i opet u vas opomenuti da odete odavde. Inae e vam taj ovjek
doi glave. On je silnik koji ne zna za milost. Ja sam mu robinja na lancu, i najbolje to znam.
Jedini Miles i Arthur i moj mili staratelj, sir Richard su ga se zauvijek rijeili i sad su mirni; a
i za vas bilo bi bolje da ste s njima nego da ovdje dopadnete pandi ove zliine. Svojim
tvrdnjama vi prijetite njegovu naslovu i imutku; napali ste ga u njegovoj vlastitoj kui:
zaglavili ste ako ostanete. Bjeite, ne oklijevajte. Ako nemate novaca, uzmite, preklinjem
vas, ovu kesu i potkupite sluge da vas puste van. Oh, uvajte se, jadnie, i bjeite dok jo
moete.
Miles pokretom ruke odbi kesu, die se i stade pred nju...
Usliite mi samo jednu molbu kaza on. Pogledajte me u oi da bih mogao vidjeli
neete li trepnuti. Tako, sad mi odgovorite: jesam li ja Miles Hendon?
Niste. Ja vas ne poznajem.
Zakunite se!
Odgovor je bio tih, ali jasan:
Kunem se.
Oh, to je naprosto nevjerojatno!
Potecite! to gubite dragocjeno vrijeme? Potecite i spaavajte se.
U taj as upadoe u sobu redari i zapodjenu se ogorena bitka; ali domalo svladae i
odvukoe Hendona. Povedoe i kralja, obojicu vezae i utamniie.
 Poglavlje dvadeset i sedmo

U TAMNICI

Sve elije bijahu pretrpane; stoga su dvojicu prijatelja zakovali u velikoj prostoriji gdje
su obino drali osobe optuene zbog sitnih prestupaka. Nisu bili sami, jer je tu bilo
dvadesetak osoba u lisicama ili negvama, obaju spolova i razliite dobi, gomila prostaka i
bukaa. Kralj se gorko kinjio zbog toga to ovako nevjerojatno poniavaju njegovu
kraljevsku linost, dok je Hendon bio nujan i utljiv. Bio je gotovo posve zbunjen. Vraao se
slavodo-bitno kui kao razmetni sin i nadao se da e svi pomahnitati od radosti to se vratio;
a umjesto toga ga hladno doekae i strpae u zatvor. Ono to je oeki-vao i ono to je
doivio toliko se temeljito razlikovalo da je na nj to porazno djelovalo; nije mogao ocijeniti
je li sve ovo bilo silno alosno ili udovino smijeno. Osjeao se ba kao ovjek koji je
blaeno iskakutao da se divi dgi, a pokosila ga munja.
Ali se malo-pomalo njegove zbrkane i mune misli nekako smirie i sredie i on uze
misliti jedno o Edithi. Preglavljivao je o njezinu ponaanju i osvjetljavao ga sa svih strana, ali
ga nije nikako uspijevao razlono protuma-iti. Je li ga poznala? Ili ga nije poznala? Ta ga je
zagonetka zbunjivala i salijetala dugo vremena; ali je napokon zakljuio da ga je poznala i da
ga je zatajila iz koristoljublja. Ushtjede joj ime obasuti kletvama; ali to mu ime tako dugo
bijae sveto da shvati da ne moe natjerati svoj jezik da ga oskrnavi.
Hendon i kralj provedoe nespokojnu no umotani u zatvorske pokrivae od prljava i
izderana sukna. Podmieni uzniar nabavio je rakije nekim zatvorenicima; naravno da su tada
slijedile prostake pjesme, tunjava, dernjava i orgije. Napokon, neto poslije ponoi, neki
ovo napadne jednu enu i gotovo je dotue udarcima lisiina po glavi prije nego joj uzniar
doe u pomo. Uzniar uspostavi red tako to odalami ovu po glavi i leima i orgijanje
prestade: sad su imali priliku da odspavaju svi oni kojima nije smetalo stenjanje i
zapomaganje dvoje ranjenih.
Cijelog idueg tjedna, po onome to se dogaalo, svi dani i noi bijahu jednolino slini;
obdan su dolazili ljudi ijih se lica Hendon vie-manje jasno sjeao, buljili u "varalicu",
poricali da ga znaju i vrijeali ga; a obno bi se, ravnomjerno i redovito, nastavljalo orgijanje
i zadorice. Meutim, napokon se zgodi ipak neto novo. Tamniar uvede starca i kaza mu:
Nitkov je u ovoj prostoriji, ogledaj se tim svojim starakim oima da vidi moe li ga
poznati.
Hendon uzgleda i, otkako je u zatvoru, prvi put ga proze ugodan osjeaj. Pomislio je:
"To je Blake Andrews, ovjek koji je cio svoj vijek prosluio u naoj obitelji, dobra
potenjaina kojoj u prsima bije estito srce. Takav je bar bio. Ali sad nitko nije vie
pouzdan; svi su laci. Ovaj me ovjek poznaje, ali e me, kao i ostali, i on zanijekati."
Starac se ogleda po prostoriji, zagleda se u svako lice ponaosob i napokon ree:
Ne vidim ovdje nikoga doli kukavnih okaenjaka, ulina oloa. Koji je on?
 Uzniar se nasmija.
Evo ga ree on pogledaj dobro ovo zvijere i kazuj to ti misli.
Starac se priblii i promotri Hendona polako i paljivo, zavrti glavom i ree:
Bome, ovo nije Hendon, niti je ikad bio.
Tako je! Stare oi su ti jo zdrave. Da sam ja sir Hugh, ja bih zgrabio tog
pokvarenjaka i...
Tu se tamniar izdie na prste s pomou nevidljiva ueta i istodobno stade grcati kao da
se toboe gui. Starac dometnu prijetei:
Moe zahvaliti dragom Bogu ako ne proe i gore. Kad bi meni taj nitkov dopao aka,
ja bih ga ispekao, ne bio ja tko sam! Tamniar zadovoljno zakevta kao hijena i kaza:
Odbrusi mu svoje, stare, kao i svi ostali. Vidjet e da je to veoma zabavno.
On tada poe prema predvorju i izgubi se. Starac pade na koljena i proapta:
Hvala budi Bogu da si se vratio, gospodaru moj! Punih sedam godina sam vjerovao da
si mrtav i, gle, evo te iva i zdrava! Poznao sam te im sam te vidio; i bilo mi je vraki teko
da ne trepnem i da se pretvaram kako ovdje vidim samo nitavne okaenjake i ulinu gamad.
Star sam i siromaan, sir Milese; ali reci samo jednu rije, i ja u javno objaviti istinu makar
me zbog toga pridavili.
Ne kaza Hendon nee. Ti bi nastradao, a meni bi slabo pomogao. Ali ti
zahvaljujem; jer ti si mi donekle povratio vjeru u subrau.
Stari sluga je mnogo valjao Hendonu i kralju; dolazio je, naime, vie puta dnevno da
"vrijea" Hendona i svaki put bi prokrijumario kakvu poslasticu da pobolja tamniki
jelovnik; uz to je donosio i najnovije vijesti. Hendon je oklizotine preputao kralju; bez njih
njegovo velianstvo ne bi preivjelo jer nije moglo jesti splaine i bljuvotine koje im je davao
uzniar. Andrews je bio prisiljen da svoje pohode ogranii na kratko vrijeme kako ne bi
izazvao sumnje; ali bi svaki put uspio priopiti poprilino mnogo obavijesti, obavijesti koje
je aptom doaptavao, jer bijahu namijenjene Hendonu, i koje je zainjao uvredljivim
pogrdama to ih je glasno izgovarao, jer bijahu namijenjene drugim sluateljima.
I tako se, malo-pomalo, objasni sudbina Hendonove obitelji. Arthur je bio umro jo prije
est godina. Taj gubitak i iekivanje vijesti od Hendona naruie oevo zdravlje; osjeao je
da mu se blii kraj i htio je, prije nego izdahne, da vidi Hugha i Edith sjedinjene; ali ih je
Edith zaklinjala da priekaju nadajui se da e se Miles vratiti; onda stie pismo s vijeu o
Milesovoj smrti; taj udarac dotue sir Richarda; osjeao je da je na samrti, pa on i Hugh
stadoe pourivati vjenanje; Edith izmoli jednomjesenu odgodu; onda jo jednu, pa
napokon i treu; i tad se vjenae kraj samrtne postelje sir Richarda. Ali nije to bila sretna
veza. aputalo se u cijelom kraju da je neposredno poslije svadbe nevjesta pronala meu
muevim spisima nekoliko nedotjeranih i nedovrenih nacrta za ono kobno pismo i da ga je
optuila da je na zlopaku prijevaru nju nagnao da se vjena, a sir Richarda poslao u smrt. Na
sva se usta govorkalo kako on zlostavlja Lady Edith i poslugu; jer poslije oeve smrti je sir
Hugh posve odbacio milovidnu krinku i postao nemilo-srdnim gospodarem svima onima
kojima je hljeb nasuni bilo kako ovisio o njemu ili njegovu imanju.
 Jednu vijest, koju izbrblja Andrews, kralj saslua s osobitim zanimanjem:
Pria se da je kralj poludio. Ali, tako vam svega, ne spominjite da sam vam to ja
rekao, jer kau da se kanjava smru ako tko o tome govori.
Njegovo velianstvo pogleda starca i ree:
Kralj nije poludio, dragi ovjee, a za tebe e biti bolje da se vie bavi onim to se
tebe tie nego ovakvim buntovnikim brbljarijama.
Kako to deko misli? zapita Andrews koga iznenadi ovaj napad kome se nikad ne bi
odatle nadao. Hendon mu dade znak i vie o tome nita ne zapita ve nastavi istresati:
Pokojnoga kralja e sahraniti za koji dan, esnaestoga ovoga mjeseca, a novoga e kralja
dvadesetoga okruniti u Westminsteru.
Rekao bih da ga prvo moraju pronai lanu njegovo velianstvo; a onda dometnu
uvjereno: Ali oni e se za to pobrinuti, a hou i ja.
Za ime...
Ali starac ne doree, jer ga Hendon opomenu znakom, i on ne zavri svoje upadice. I
nastavi blebetali o novostima.
Sir Hugh ide na krunidbu, i od toga mnogo oekuje. Najozbiljnije se nada da e se
vratiti kao velmoa jer je u velikoj milosti kod kraljevskog namjesnika.
Kakvog kraljevskog namjesnika? upitat e njegovo velianstvo.
Njegove milosti vojvode od Somerseta.
Kojeg vojvode od Somerseta?
Molim te lijepo, samo je jedan: Seymour, grof Hertford. Kralj strogo upita:
Pa otkud je on vojvoda i kraljevski namjesnik?
Od posljednjeg dana mjeseca sijenja.
A da oprosti, tko mu je podijelio te asti?
On sam i kraljevski savjet, uz kraljevu privolu. Njegovo velianstvo se silno lecnu.
Kraljevu? povika on. Kojega kralja, dragi gospodine?
Kojega kralja, pazi molim te! (Za miloga Boga, to je ovome djeaku?) Kako imarno
jednog jedinog, nije teko odgovoriti: njegova presvetog velianstva kralja Edwarda estoga,
da ga Bog poivi? A i jest on ba zlatan i dobrostiv ipari; i bio on lud ili ne bio a pria se
da iz dana u dan prizdravlja ljudi ga se ne mogu nahvaliti; i svi ga jo i blagosivlju i mole
se da dugo poivi i vlada Engleskom; jer je poeo ovjeno spasivi glavu starome vojvodi
od Norfolka i sad se prihvatio posla da ukine one najokrutnije zakone to kinje i gnjetu svijet.
Od ovih se vijesti kralj zaprepasti i zanijemi te se zavee u tako duboko i nujno
snatrenje da vie nije ni uo, to starac blebee. Sve se pitao nije li "ipari" onaj prosjai
koga je bio ostavio u palai obuena u svoje vlastite haljine. inilo mu se da je to nemogue,
jer bi ga ponaanje i govor zacijelo odali kad bi pokuao izigravati Kraljevia od Walesa pa
bi ga odmah protjerali i dali se u potragu za pravim kraljeviem. Je li mogue da je dvor
postavio na njegovo mjesto nekog plemenitakog sina? Nije mogue, jer to njegov ujak ne bi
dopustio; on je bio svemoan i mogao bi skriti takav pokuaj, to bi, naravno i uinio.
Djeak je premiljao, a da nije nita zakljuio; to je vie nastojao odgonetnuti tajnu, sve se
vie zbunjivao, sve ga je vie glava boljela i sve bi loije spavao. Od sata do sata je sve
nestrpljivije elio vratiti se u London, pa je jedva jedvice podnosio svoje tamnovanje.
Hendonova su nastojanja bila uzaludna: on nije mogao utjeiti kralja, i to je bolje
uspjelo nekim enama koje su kraj njega leale u okovima. Njeno su ga tetoile, i on se
smirio i donekle strpio. Bio im je jako zahvalan i iskreno ih zavolio uivajui u njihovoj
umilnoj i blagotvornoj nazonosti. Zapitao ih je zato su u zatvoru, a kad one odvratie da su
baptistice, on se osmjehnu i priupita:
Zar je to zloin zbog kojega treba sjediti u tamnici? ak mi je ao to u vas doskoro
izgubiti, jer vas za ovakvu sitnicu nee dugo drati.
Nita nisu odgovorile; ali izraz njihova lica ga onespokoji. On brino kaza:
Neete govoriti; budite toliko dobre i recite mi hoe li vas jo kako kazniti? Molim
vas, recite da o tome nema ni govora.
One pokuae svrnuti razgovor na to drugo, ali se on bio poeo pribojavati pa je
nastavio:
Hoe li vas ibati? Ne, ni govora, gdje bi bili tako okrutni! Recite da nee. Hajde,
nee, je li?
ene se zbunie i usplahirie, ali nisu mogle izbjei odgovor pa jedna od njih ipak
odgovori glasom koji je zamirao od uzbuenja.
Oh, kida nam srce, plemenita duo. Neka nam Bog pomogne da podnesemo nau...
Znai da je istina! upade kralj. Oni e vas, dakle, zbilja ibati, ti beutni nitkovi!
Oh, ipak neete plakati, jer ja to neu dopustiti. Glave gore; ja u preuzeti opet vlast prije
nego vas snae ta grozota i izbavit u vas!
Kad se kralj izjutra probudi, ena vie nije bilo.
Spaene su! radosno e on; a onda shrvano doda: Ali avaj meni, jer one bijahu
moje tjeiteljice.
Svaka je bila pribola komadi vrpce za njegovu odjeu u znak sjeanja. Rekao je da e
te krpice zauvijek sauvati; i da e uskoro potraiti te svoje drage prijateljice i uzeti ih pod
svoje okrilje.
U taj as ue tamniar s nekoliko pomonika i zapovjedi da zatvorenike izvedu u
tamniko dvorite. Kralj je bio presretan: bit e pravo blaenstvo opet vidjeti modro nebo i
udisati svjei zrak. Uzrujavao se i jedio na spore straare, ali ipak doe napokon red i na
njega, oslobodie ga putila i zapovjedie mu da, zajedno s Hendonom, poe za ostalim
sunjima.
etverouglato dvorite je bilo poploeno kamenjem i nenatkriveno. Zatvorenici uoe u
nj kroz glomazni, zidani, nadsvoeni prolaz i ovdje ih poredae jednoga iza drugoga leima
naslonjene na zid. Ispred njih razapee konopce, a uvahu ih jo i straari. Bilo je svjee i
mrano jutro i pri koji je pao prekono obijelio je veliki, prazni prostor i uinio ga jo
sumornijim. tokad bi studeni vjetar prohujio dvoritem i ovdje-ondje uzvrtloio snijeg.
Usred dvorita dvije ene bjehu vezane uza stupove. Kralj na prvi pogled poznade u
njima svoje prijateljice. Strese se i pomisli: "Jao, nisu osloboene kao to sam se ponadao.
Kad samo pomislim da e ovakve ene okusiti bi! I to u Engleskoj! Jest, u tome je ba i
sramota to to nije u poganskoj zemlji, ve u kranskoj Engleskoj! ibat e ih; a ja, koga su
tjeile, ljubazno mazile, moram promatrati i gledati kako se vri velika nepravda; to je
neuveno, ba neuveno! Ja, koji sam prva i glavna vlast u ovome velikom kraljevstvu,
bespomoan sam i ne mogu ih zatititi. Ali neka se dobro pripaze ovi zlotvori, jer blii se dan
kad u ih natjerati da se gorko pokaju zbog ove rabote. Za svaki udarac koji odadru dobit e
poslije stotinu batina".
Razjapie se velike dveri i unutra prokulja mnotvo graana. Nakrdie se oko ena i
sklonie ih od kraljeva pogleda. Pojavi se sveenik, zae u svjetinu i takoer nestade. Kralj
zau neki razgovor, obraanje i uzvraanje, kao da netko zapitkuje a drugi odgovara, ali nije
mogao razabrati o emu zbore. Tad nastane prilian mete i poee pripreme, straari su
prolazili ovamo-onamo kroz onaj dio gomile iza ena; a dotle je malo-pomalo grobni muk
osvajao svjetinu.
Tad odjeknu zapovijed i mnotvo se razdvoji i ustuknu, a kralj ugleda prizor od kojega
mu se sledi krv u ilama. Oko dviju ena bjehu naslagali prue, a jedan ovjek je kleknuo i
potpalio ga!
ene oborie glave i prekrie lice akama; uti plamenovi liznue uvis sred prua koje se
krilo i pucketalo, a vjetar ponese pramenje plaviasta dima; sveenik podie ruke i poe se
moliti: i u taj as dvije djevojice uletjee kroz velike dveri prodorno kriei i bacie se na
ene o kolcima. Straari ih odmah otrgnue, i jedna ostade u vrstim akama, ali se druga
otme i ree da e umrijeti s majkom; i prije nego je uspjedoe zadrati, opet je bila obgrlila
majku oko vrata. Ponovo su je otrgnuli, a haljinu joj ve bio zahvatio plamen. Drala su je
dva-tri mukarca, koji su bili zderali gorui dio haljine i bacili ga u stranu onako zapaljena, a
ona se neprestano trgala ne bi li se oslobodila, govorila da e sad biti sama samcata na svijetu
i preklinjala da je puste umrijeti zajedno s majkom. Obje su djevojke bez prestanka vritale i
nastojale se osloboditi; ali odjednom ovo natezanje nadglasa niz samrtnih krikova koji su
parali srce. Kralj svrnu pogled s pomahnitalih djevojica prema lomai, odmah se okrenu,
priljubi pepeljasto-sivo lice uza zid i vie ne pogleda onamo. Rekao je: "Ovo to vidjeh u
ovome kratkom trenutku nikad mi nee izblijedjeli u sjeanju i vjeno e u njemu ostati; i
vidjet u ja to svaki dan i snivat u o tome svake noi sve dok ne umrem. Dao Bog da sam
bio slijep!"
Hendon je motrio kralja. On zadovoljno pomisli: "Sumanutost mu prolazi; izmijenio se i
smekao. Po svojoj bi se navadi okomio na ove lice, izjavio da je kralj i zapovjedio da ene i
ne dotaknu ve da ih puste na slobodu. Doskora e se raspriti njegova tlapnja i jadna e mu
pamet opet iscijeliti. Daj Boe da to bude to prije!"
Istoga dana dovedoe nekoliko suanja koji e samo ovdje prenoiti da bi sutra, pod
straom, krenuli u razliita mjesta kraljevine i pretrpjeli kaznu zbog zloinstva koje bijahu
poinili. Kralj je besjedio s njima bio je ve isprva odluio da ispituje zatvorenike kad god
mu se prui prilika kako bi se tako pripravio za svoju kraljevsku dunost i kazivanje
njihovih jada ucviljelo mu je srce. Meu njima bijae bijedna suluda ena to je ukrala u
tkaa nekoliko pedalja sukna: zbog toga e biti objeena. Drugi je ovjek optuen da je ukrao
konja; rekao je kako to nije bilo dokazano i kako se ponadao da je ve izmakao vjealima; ali,
nije bilo tako: tek to ga pustie na slobodu, izvedoe ga pred sud zbog tog to je ubio jelena
u kraljevskom perivoju; to su i bili dokazali, i sad su ga ekala vjeala. Bio je tu i trgovaki
egrt ija je nevolja osobito rastuila kralja; taj je momi ispriao kako je jedne veeri bio
naao sokola to je umaknuo svom gospodaru i ponio ga kui mislei da sad njemu pripada;
ali je sud ustanovio da ga je ukrao i osudio ga na smrt.
Kralj se razbjesnio zbog tih neovjetava i navalio na Hendona da umaknu iz zatvora i
pohitaju u Westminster kako bi se popeo na prijestolje i svojim ezlom pomilovao ove
nesretnike i spasio im ivote. "Jadno dijete", uzdahne Hendon, "ove su mu alopojke
iznovice povratile bolest; jao, da nije bilo ovoga zlosretna sluaja, uskoro bi sasvim
ozdravio."
Meu sunjevima bijae neki stari pravnik, ovjek odluna lica i neustraiva izraaja.
Prije tri godine bio je pismeno napao velikog kancelara optuivi ga zbog nepravinosti i za
kaznu su mu na sramotnom stupu odsjekli oba uha i oduzeli mu odvjetniko zvanje, a povrh
toga svega oglobili ga s tri tisue funti i osudili na doivotnu robiju. Kasnije je ponovio
prijestup; i zbog toga je osuen da izgubi i ono to mu je bilo ostalo od uiju, da plati globu
27
od pet tisua funti i doivotno ostane u tamnici.
Ovo su asni oiljci govorio je on, zabacio sijedu kosu i pokazivao unakaene
batrljke koji negda bijahu ui.
Kralju planue oi od pomame. On e rei:
Nitko ne vjeruje u mene, pa nee ni ti. Ali, bilo kako bilo, prije nego promine mjesec
dana, bit e slobodan; i tovie, zakoni koji su te obeastili i okaljali englesko ime, bit e
izbrisani iz zakonika. Svijet je krenuo po zlu i treba da kraljevi gdjekad okuse vlastite zakone
i tako se umilosrde.

Poglavlje dvadeset i osmo

RTVOVANJE

U meuvremenu su Milesu poprilino dojadili i tamnovanje i mirovanje. Ali na njegovo

veliko zadovoljstvo osvanu i dan rasprave i on povjerava da e rado primiti bilo kakvu
presudu samo ako ne ukljuuje u sebi suanjstvo u zatvoru. Ali se i tu prevario. Silno se
raspalio kad ga prikazae kao "okorjelu skitnicu" i osudie da provede dva sata na sramotnom
stupu zbog takva naina ivota i zbog napada na gospodara majura Hendon. Preko njegovih
tvrdnji da je on tuiteljev brat i zakonit nasljednik naslova i imanja Hendonovih, prezrivo
prijeoe kao da i nisu vrijedne da ih razmatraju.
 Bjesnio je i prijetio dok su ga vodili prema kaznilitu, ali to nije nita pomoglo; straari
su ga grubo vukli i jo ga povremeno bubotali poradi njegove neposlunosti.
Kralj se nije mogao probiti kroz rulju koja je mravinjak za Hendonom; stoga je morao
izdaleka slijediti svog dragog prijatelja i slugana. Skoro su i samog kralja bili osudili na
sramni procijep zbog toga to se drui s takvom zloom, ali su ga pustili oitavi mu samo
bukvicu i opomenuvi, jer su bili uzeli u obzir njegovu mladost.
Kad se svjetina napokon zaustavila, on je grozniavo zaredao od jednog do drugog
mjesta u prednjem redu traei gdje bi se protisnuo; i napokon, poto se dobro namuio i
izgubio mnogo vremena, to mu je i uspjelo. Njegov jadni titonoa nalazio se u
poniavajuem procijepu, izloen zabavi i ruglu musave gomile on, koji je bio sluitelj
engleskog kralja! Edward je bio uo kad su izrekli presudu, ali nije ni priblino mogao
zamisliti to ona zapravo znai. Kako je jenjavala spoznaja ovog novog ponienja koje ga je
snalo, bujala je njegova srdba; i idueg trenutka ve planu kao ljetna vrelina kad on vidje
kako uzduhom leti jaje i pogaa Hendona u bradu i kad u kako svjetina gromoglasno uiva
u prizoru. Potra preko prazna prostora i okomi se na zapovjednika strae viui:
Sramota! To je moj sluga, pustite ga! Ja sam...
Oh, tiho! preplaeno povika Hendon. Uvalit e se u nevolju. Ne obaziri se na nj,
straaru, on je lud.
Ne beri brige da u se ja obazirati na nj, dobar ovjee, jer nemam toliko obzira da se
na njega obazirem; ali sam zato naklon da ga malko pouim. On se obrati podinjenome i
ree:
Daj ovoj budalici da okusi koji put bi i da se bolje ponaa.
Takvome treba dati i pola tuceta predloi sir Hugh koji je maloprije bio dojahao da
uzgred pogleda izvrenje kazne.
Pograbie kralja. ak se nije ni branio koliko je bio obamro pri samoj pomisli kako se
moe predloiti da ovako zvjerski oskvrnu njegovu posveenu osobu. Povijest ve bijae
isprljana uspomenom na ibanje jednog engleskog kralja: bilo je uasno pomisliti da je njega
zapalo da joj doda jo jednu sramotnu stranicu. Bio je na sto muka, a nije mu bilo pomoi;
valjalo je izdrati kaznu ili moliti za oprost. Teko je bilo izabrati, odluio se na ibanje jer
kralj moe i to podnijeti, ali ne moe moliti.
Ali je dotle Hendon traio spas. Pustite dijete rekao je zar ne vidite, beutna
pseta, kako je mlado i nejako? Pustite ga, ja u primiti njegove batine.
Svega mi, ta ti je dobra i hvala ti na njoj kaza sir Hugh, a na licu mu sine zlurado
zadovoljstvo. Pustite prosjaia i umjesto toga odalamite ovome momku jedno tuce,
valjano, krepko tuce. Kralj zausti da se estoko usprotivi, ali ga sir Hugh uutka
djelotvornom opomenom: Dobro, samo govori, hajde, daj sebi oduka samo zapamti da
e on, za svaku rije koju izusti dobiti est batina vie.
Hendona izvadie iz procijepa i obnaie mu lea; i kada zapljutae udarci bia, jadni
mali kralj okrenu lice i pusti da mu nekraljevske suze curkom cure niz obraze. "Ah, junana i
dobra duo", pomisli on, "ovaj odani in nikad mi nee izblijedjeli iz pameti. Neu ja ovo
zaboraviti a nee ni oni!" dometnu on gnjevno. Dok je dalje premiljao, sve je dublje i
dublje cijenio Hendonov velikoduni postupak i sve mu je zahvalniji bivao. Tada ree u sebi:
"Tko spasi svog vladara od rana i vjerojatne smrti kao to je on i uinio izvrio je
uzvieno djelo; a to je malo, i to jo nita, i manje nego nita kad se usporedi s portvovnou
ovjeka koji svog vladara spasi od sramote!"
Hendon nije ni pisnuo dok du ga bievali ve je vojniki junano podnosio britke
udarce. Ovakvo ponaanje kao i ono kako je izbavio djeaka primivi na sebe njegove batine,
izazva potovanje i u nitavnoj i prostakoj gomili koja se tu bila okupila. Muk koji je uokolo
pao kad Hendona ponovo stavie u procijep silno je odudarao od one uvredljive graje koja se
ovdje jo malo prije bila ula. Kralj se polako primae Hendonu i apne mu u uho:
Kraljevi ti ne mogu udijeliti plemstvo, dobra i uzviena duo, jer onaj koji je iznad
kraljeva ve ti ga je udijelio; ali kralj moe tvoj plemiki naslov potvrditi pred ljudima. On
uze bi sa zemlje, lagano se njime dotakne krvavih Hendonovih lea i proapta: Edward od
Engleske promie te u grofa!
Hendon bijae dirnut. Suze mu navrijee na oi, ali je istodobno strahotna smijenost
ovoga poloaja i ovih okolnosti tako naela njegovu ozbiljnost da je to bilo sve to je mogao
uiniti a da neki znak njegove unutarnje veselosti ne izbije van. inilo mu se da je bilo
krajnje nevjerojatno i udovino to je ovako naglo izdignut, gol i okrvavljen, od prostog
procijepa do vrtoglave visine i sjaja grofovskog naslova. Pomislio je: "Sad sam zbilja lijepo
nakinuren! Nazovi-vitez iz kraljevstva Snova i Utvara postao je nazovi-grof! Velike li
visine za nejaka krila! Nastavi li ovako, bit du doskora okien kao svibanjsko drvo udesnim
drangulijama i tobonjim astima. Ali u ih cijeniti, ma koliko da su bezvrijedne, zbog
ljubavi koja mi ih udjeljuje. Vrednije su mi ove lane poasti kojima me dragovoljno obasipa
ova nevina ruka i ista dua od pravih poasti koje treba udvornou kupiti u tvrdih i
proraunatih monika."
Strani sir Hugh obrnu konja i kad ga obode, ivi se zid utke razdvoji da ga propusti i
jednako se utke opet sastavi. I tako ostadoe stajati; nitko se nije usudio toliko odvaiti da
kae koju u prilog ili u pohvalu sunju; ali, kako bilo da bilo, odavali su potovanje ve i tim
to ga nisu zlostavljali. Nekoga okanjelog pridolicu koji nije bio upoznat s tokom dogaaja,
pa se narugao "varalici" i ve nakanio da se baci na nj crknutom makom, propisno iaketae
i otjerae nogama, sve bez ijedne rijei, i onda opet pade duboki muk.

Poglavlje dvadeset i deveto

PUT LONDONA

Kad Hendon izdra svoju kaznu u procijepu, pustie ga i naredie mu da napusti ovu
oblast i da se vie nikad ne vrati. Vratie mu ma, a takoer mazgu i magarca. On pojaha i
odjaha za njim krenu kralj, svjetina se utke i s potovanjem razmaknu da ih propusti i, kad
otioe, razie se.
Hendon se odmah zavezao u misli. Bilo je neobino vanih pitanja na koje je valjalo
odgovoriti. to da radi? Kamo da poe? Morao bi potraiti neku monu pomo ako nee da
se odrekne batine i da, povrh toga, ostane osumnjien kao varalica. Ali otkud bi se mogao
nadati takvoj monoj pomoi? Zaista, otkud? Bio je to nerjeiv vor. Onda mu pomalo sinu
pomisao koja je pruala neku nadu, sasvim neznatnu i preneznatnu nadu, naravno, ali ipak
vrijednu da je uzme u razmatranje kad nije imao bilo koje druge u koju bi se mogao pouzdati.
Sjetio se kako je stari Andrews spomenuo da je mladi kralj dobrostiv i da se plemenito
zauzima za obespravljene nevoljnike. Zato mu se ne bi pokuao obratiti i zamoliti ga da
ispravi nepravdu? Ah, svakako, samo tko e dopustiti ovakvom nakaradnom siromahu da se
pojavi pred uzvienim vladarem? Vrlo vano, neka bude to bude; preko toga mosta ionako
ne moe prijei prije nego stigne do njega. On je bio stari vuk i esto se dovijao svakakvim
sredstvima i mudrolijama; nije sumnjao da e smisliti neki nain. Jest, mora krenuti u
prijestolnicu. Moda mu pomogne stari oev prijatelj sir Humphrey Marlow, "dragi stari sir
Humphrey, koji je za pokojnoga kralja bio glavni nadzornik kuhinje, staja ili neega
drugoga" Miles se nije mogao tono sjetiti ega. I sad, kad se imao ega zduno latiti, kad
je imao jasno odreen zadatak koji je trebalo izvriti, die se i raspri magla od ponienja i
oajanja koja mu je bila opteila duh i on uzdigne glavu i ogleda se. Iznenadi se kad vidje
koliko je bio odmaknuo; selo mu je ostalo daleko za leima. Kralj se truckao ustopice za
njim, pognute glave; jer se i on zadubio u naume i misli. alosna crna slutnja nadnese se nad
Hendonovu svjeu veselost; hoe li se djeak htjeti opet vratiti u grad u kojem je, u svom
kratkom ivotu, bio izloen jedino zlostavljanju i krajnjoj bijedi? Ali ga je to trebalo zapitati;
nije bilo druge; stoga Hendon zaustavi mazgu i oglasi se:
Zaboravih upitati kamo emo. to zapovijeda, gospodaru moj?
U London!
Hendon krenu dalje silno zadovoljan, ali isto tako i iznenaen ovim odgovorom.
Cijeli put proe bez ijednog osobitog doivljaja. Ali se zavri jednim. Oko desete ure
naveer, devetnaestoga veljae, oni stupie na Londonski most i naoe se sred vilovita,
uskomeana vrvea ljudi to su se drali i klicali i ija su se lica, ozarena od piva, jasno
ocrtavala u svjetlu svakojakih zublji i u isti as pade na njih istrunula glava nekog biveg
vojvode ili drugog kakvog velikaa, pogodi Hendona u lakat otkotrlja se meu brzonogi
ljudski splet. Tako su prolazna i nestalna ljudska djela na ovome svijetu! Nema ni tri tjedna
kako je umro dragi kralj, ni tri dana kako je u grobu, i ve se rue ukrasi koje je s toliko truda
bio izabrao meu odlinicima da bi njima uresio svoj velebni most. Jedan se graanin
spotaknu o tu glavu; udari svojom glavom u lea ovjeka ispred sebe koji se okrenu i obori
pesnicom prvu osobu koja naleti, a njega odmah pokosi prijatelj te osobe. Bilo je ba
najprikladnije vrijeme za opu tunjavu jer su sutranje krunidbene sveanosti ve otpoele;
svatko je bio opijen jakim piem i rodoljubljem; za pet asaka zavrgla se opa tunjava na
jednom dijelu mosta; za deset-dvanaest asaka tuklo se ve, po prilici, na cijelom hvatu i
sasvim razularilo. Tad su ve Hendon i kralj bili beznadno razdvojeni i izgubili se u bujici i
meteu bunog ljudskog mnotva. Tu emo ih i ostaviti.

Poglavlje trideseto

TOM SE SNALAZI

Dok je pravi kralj lunjao zemljom, bijedno odjeven i pregladnio, as izloen akama i
ruglu skitnica, as zatvoren zajedno s lupeima i ubojicama u tamnici, i dok su ga svi odreda
nazivali ludom i varalicom, lani kralj Tom Canty doivljavao je sasvim razliitu sudbu.
Kad smo ga posljednji put vidjeli, tek je bio naslutio ugodne prednosti kraljevskog
poloaja. A te su ugodne prednosti od dana do dana bivale sve ugodnijima; i vrlo brzo se
malne posve pretvorie u vedrinu i uitak. Nije vie strepio; zle slutnje izblijedie i nestadoe;
oslobodio se zbunjenosti i sad se ponaao lagodno i sigurno. Sve je vie koristi crpio iz onoga
rudnika od izvukovia.
Pozivao bi sebi Lady Elizabetu i Lady Jane Grey kad god bi se htio igrati ili razgovarati
i otputao ih kad bi mu dodijale, kao ovjek koji je odvajkada vian tako postupati. Vie ga
nije zbunjivalo kad bi ga te uzviene osobe na odlasku cjelivale u ruku.
Nauio se uivati kad ga naveer dostojanstveno polijeu na poinak i kad ga izjutra
oblae po sloenu i sveanu obredu. Sad je ponosno uivao i kad bi se otputio na ruak u
pratnji sjajne povorke dravnih odlinika i gardista; toliko je uivao da je udvostruio etu
gardista koja je sad brojala stotinu ljudi. Volio je sluati kako dugakim hodnicima odjekuju
rogovi i kako im u daljini uzvraaju glasovi "S puta kralju!"
ak se obikao epiriti na prijestolju za sjednice savjeta i graditi se kao da nije samo
namjesnikov glasnogovornik. Volio je primati poslanike s raskonim svitama i sluati
prijateljske poruke to su mu oni predavali u ime uvenih vladara koji su ga zvali "bratom."
Oh, ti sretnie, negdanji Tome Cantyju iz Tripice.
Uivao je u svojoj divnoj odjei i naruio je i novu; uinilo mu se da mu je etiri stotine
slugu premalo za njegovu velebnu linost pa je taj broj utrostruio. Ponizni pozdravi dvorana
postadoe milozvuna glazba njegovim uima. Svejednako je bio ljubazni i plemeniti,
nepokolebljivi i odluni zatitnik svih potlaenih i neumorno je ratovao protiv svih
nepravednih zakona; a pokadto se opet, kad bi ga uvrijedili, umio obrnuti grofu ili ak
vojvodi i tako ga pogledati da bi zadrhtao. Jednom kad je njegova kraljevska "sestra",
okorjela svetica Lady Mary naumila raspravljati s njime smatrajui da nije razborito od njega
to je pomilovao tolike ljude koji bi inae zavrili u tamnici, na vjealima ili na lomai, i
podsjetila ga da je u zatvorima njihova velianstvenog pokojnog oca ponekad bilo odjednom i
po ezdeset tisua osuenika i da je za svoje divne vladavine predao u ruke krvnika i dao
28
smaknuti sedamdeset i dvije tisue lopova i razbojnika , djeaka obuze plemenit bijes i
otjera je u svoju sobu da moli Boga da izvadi kamen koji joj je u grudima i dadne joj ljudsko
srce.
Nije li se Tom Canty nikad zabrinuo za jadnoga, malog, zakonitog kraljevia koji je bio
tako ljubazan prema njemu i onako vatreno otperjao van da kazni bezobraznog straara na
dverima palae? Jest, prvi dani i noi njegova kraljevanja bili su prepuni tegobnih misli o
izgubljenom kraljeviu i najiskrenijih elja da se on to prije vrati i preuzme prava i poasti
koje mu pripadaju. Ali kako je vrijeme pretjecalo i kraljevi nije dolazio, Toma su sve vie i
vie zaokupljali njegovi novi i arobni doivljaji i malenog, nestalog vladara gotovo je
sasvim smetnuo s pameti; i napokon, kad mu je gdjekad padao na pamet, bio je to sad ve
nepoeljan duh koji je u Tomu izazivao osjeaj krivnje i sramote.
Na isti nain je pozaboravljao majku i sestre. Isprva je udio za njima, tugovao za njima,
elio ih vidjeti; ali kasnije bi se najeio pri pomisli da bi one mogle jednog dana naii, onako
dronjave i prljave, i izdati ga svojim poljupcima, i skinuti ga s njegova uzviena postolja, i
odvui ga natrag u bijedu, ponienja i straare. I napokon mu nisu gotovo uope smetale u
mislima. A on je bio zadovoljan, ak i sretan jer, kad god bi sad njihova turobna i prijekorna
lica iskrsla pred njim, smuila bi mu se vie nego gmizavi crvi.
U pono devetnaestoga veljae, Tom Canty se kao sretan djeak preputao snu, leei u
svom raskonom krevetu u palai, dok su ga uvale odane sluge i okruivale ga kraljevske
poasti; bilo je odlueno da e sutra biti sveano okrunjen za kralja Engleske. U isto je doba
Edwarda, pravog kralja, gladnog i ednog, pranog i blatnog, odjevena u same prnje i cunje
zahvaljujui opem meteu bila pritijesnila ljudska gomila to je neobino paljivo motrila
skupine, radnika koji su hitro sukljali u Westminstersku opatiju i iz nje, posleni kao mravi;
oni su obavljali posljednje pripreme za kraljevu krunidbu.

Poglavlje trideset i prvo

OPHOD USTOLIENJA

Kad se Tom Canty probudi idueg jutra, zrak je tutnjio od gromorna mr-mora; dopirao
je sa svih strana. Za nj to bijae glazba; jer to je znailo da je engleski svijet listom bio izaao
da smjerno pozdravi ovaj dan.
Uskoro je Tom opet bio sredinja pojava udesnog pohoda na Temzi; jer je po drevnom
29
obiaju "ophod ustolienja" morao krenuti od Towera pa je on stoga sad krenuo onamo.
Kad je stigao, inilo se da bedemi starodrevne tvre odjednom pucaju na tisuu mjesta i
da iz svake pukotine lie po crveni plameni jezik i bijela provala dima; uslijedie zagluni
prasci koji nadglasae viku mnotva i potresoe zemlju; udesno brzo su se smjenjivali
plameni brizgovi, dim i prasci, tako da je stari Tower u tili as nestao u maglutini vlastita
dima i od njega se vidio jedino sam vrh visokog zdanja zvanog Bijela kula; ona je, okiena
barjacima, strala iz guste dimne naplave kao to se planinski vrhunac izdie iznad natutenih
oblaina.
Tom Canty, raskono odjeven, opkroi vatrena ubojita konja komu je oprema gotovo
dosizala do zemlje; njegov "ujak", kraljevski namjesnik Somerset jahao je, na slinu konju,
odmah iza njega; kraljeva garda u blistavim oklopima, poredala se u jednorede s obje strane;
iza namjesnika se protezala naokolo beskrajna povorka sjajnih plemenitaa u pratnji slugu;
iza njih je iao gradonaelnik s gradskim vijenicima u grimiznim odjelima i sa zlatnim
lancima na prsima; a iza njih starjeine i lanovi svih londonskih cehova u bogatim oblakama
i s napadnim barjacima razliitih udruga. Kao posebna poasna pratnja kroz grad, pridruila
se povorci i drevna i ugledna Streljaka eta, jedinica koja je tada ve bila stara tri stotine
godina i bila jedini rod vojske koji je povlaten (kao to je jo i danas) da bude posve
neovisan o volji Parlamenta.
Bijae to divotna povorka koju su cijelim putem burno pozdravljali dok je
dostojanstveno prolazila kroz gusto mnotvo graana. Pisac kae: "Kad kralj ue u grad,
svijet ga pozdravi molitvama, dobrodolicama, uzvicima i ljubaznim rijeima i svim onim
znacima to pokazuju iskrenu ljubav podanika prema svome vladaru; a kralj je, odiui
sretno lice da ga vide oni to stajahu podalje i obraajui se najljubaznije onima to bijahu
poredo njegove Milosti, pokazivao da jednako usrdno prima naklonost naroda ko to mu je i
narod iskazuje. Zahvaljivao se svima koji su mu estitali. Onima koju su uzvikivali, 'neka
Bog uva njegovu Milost', on je uzvraao 'neka vas sve uva Bog!' i dodavao da im je
zahvalan od sveg srca. Narod je bio nevjerojatno oduevljen ljubaznim odgovorima i
ponaanjem svoga kralja."
U Ulici Fenchurch "lijepo dijete u bogatim haljama" s postolja poeli dobrodolicu
njegovu velianstvu na ulazu u grad. Posljednja kitica ovog pozdrava bijee ovako sainjena:

Zdravo, o, kralju, od srca svega.

Zdravo, koliko se moe rei.
Zdravo od jezika i srca boljega;
Bog nek te uva, ivio u srei.

Svjetina radosno prihvati i u jedan glas gromko ponovi rijei koje je dijete bilo izreklo.
Tom Canty se zagleda u vrh uzbibana mora zanosnih lica i srce mu se slavodobitno
nadimalo; i shvatio je da najvie to se moe doivjeti u ovome svijetu jest postati kraljem i
ljubimcem cijeloga naroda. Tada ugleda u daljini dva svoja dronjava druga iz Tripice: jedan
je bio veliki admiral na njegovu nekadanjem tobonjem dvoru, drugi je bio prvi posteljnik u
tim istim nadobudnim matarijama; i njegov ponos jo jae nabuja. Oh, kad bi ga bar sad
poznali! Kako bi neizrecivo uivali kad bi ga poznali i pojmili da je ismijavani, lani kralj
straare i zabaenih uliica postao pravi kralj kome ponizno slue uveni vojvode i knezovi i
kome cio engleski svijet lei pred nogama! Ali se toga morao odrei i obuzdati svoju elju jer
bi ga preskupo stajalo to to bi ga oni poznali; stoga svrnu glavu i pusti dva musava djearca
da i dalje kliu i radosno se klanjaju ne znajui ni sami kome iskazuju te poasti.
Svaki bi as odjeknuo povik "Daruj nas! Daruj nas!" i Tom bi za uzvrat zagrabio pregrt
sjajnih novih kovanaca i prosuo ga u mnotvo da se otima o njih.
Ljetopisac pripovijeda: "Na gornjem kraju ulice Gracechurch, pred Orlovim cimerom,
grad je bio podignuo velebni slavoluk pod kojim se nalazila pozornica to se protezala od
jedne do druge strane ulice. Tu se moglo vidjeti povijesno pozorje koje je predstavljalo
kraljeve najblie pretke. Sjedila je tu Elizabeta od Yorka usred goleme bijele rue ije su je
latice okruivale kao bogati volani; kraj nje se nalazio Henrik VII. koji je izlazio iz krupne
crvene rue ista oblika; kraljevski se par drao za ruke i vjenani je prsten napadno upadao u
oi. Iz crvene i bijele rue se dizala stabljika koja je dopirala do drugog postolja gdje je iz
crveno-bijele rue izlazio Henrik VIII. i gdje se, kraj njega, nalazilo oblije majke dananjeg
kralja, Jane Seymour. Odatle se odvajao izdanak to se uspinjao do treeg postolja gdje se, na
prijestolu i u svoj kraljevskoj veliini nalazilo oblije samoga Edwarda VI.; a cijelo "pozorje
bijae obrubljeno vijencima crvenih i bijelih rua."
Ovaj udoviti i kitnjasti prizor toliko je djelovao na vesele ljude da njihovo klicanje
posve zaglui sitni glas djeteta koje je trebalo bi cijelu sliku protumai hvalopojkom. Ali
Tomu Cantyju nije bilo krivo; ova predana vika bijae njegovu uhu milozvunija glazba od
bilo kakve pjesme, pa ma kako vrsna ona bila. Na koju god bi stranu Tom okrenuo svoje
mlado i sretno lice svijet bi uoio kako je ono oblije sasvim nalik na njega, dvojnika od krvi
i mesa; i opet bi provalili burni poklici.
Veliajna povorka kretala se sve dalje i dalje, od slavoluka do slavoluka i mimo arobne
nizove bogatih i simbolinih obraza koji su mahom prikazi-vali ili unosili neku vrlinu, dar ili
zaslugu maloga kralja. "Kroz cijeli Cheapside, sa svake strehe i prozora virili su barjaci i
zastavice; ulice bile obloene najskupocjenijim sagovima, robom i zlatnotkanicom sve
samim bescjenim primjercima iz trgovine; a druge su ulice bile po raskoi ravne ovoj, ako je
nisu i nadmaile."
I sve ove divote i sva ova udesa meni u poast meni! mrmljao je Tom Canty.
Lanome kralju su obrazi gorjeli od ushita, oi mu plamtjele, ula mu se prepustila
opoju naslade. U taj as, ba kad je zamahnuo rukom da prospe jo jednom obilat pregrt
novca ugleda blijedo, zapanjeno lice koje se nagnulo iz drugog reda gomile i uporno se
upiljilo u njega. Sledi ga grozomorna jeza; poznao je vlastitu majku! I on prinese ruku oima
izvrnuvi dlan van; bijae to nesvjesna kretnja, uspomena na davnanju zgodu koja mu je bila
zauvijek ula u naviku. U iduem hipu ona se protisnula kroz trpanac i mimo strau i stvorila
pred njim. Obgrlila mu nogu, obasula je cjelovima i povikala: "Oh, dijete moje, srce moje!"
uzdiui prema njemu lice izoblieno od radosti i ljubavi. U isti tren asnik kraljeve garde
prokune, otrgne je i svojom snanom ruetinom tako odgurne da otetura otkud je i dola. Ve
kad se zgodio ovaj nemili prizor, Tom Cantyju se bjehu s usta omakle rijei: "Ja te ne
poznajem, eno!"; ali mu se stegnu srce kad vidje kako s njom postupaju; dok se ona
okrenula da bi ga posljednji put pogledala, a gomila mu je sve vie zaklanjala s oiju, uinila
mu se tako povrijeena, tako utuena, da ga obuze stid koji posve ispepeli njegov ponos i
saga kraljevski poloaj koji je bio prigrabio. Sve mu asti izgubie svaku vrijednost; inilo
mu se kao da pootpadoe s njega poput prnja to se raspadaju.
Ophod se kretao sve dalje i dalje kroz sve vei sjaj i sve burnije pozdrave; ali za Toma
Cantyja to vie nije postojalo. Nije vie nita vidio ni uo. Kraljevski je poloaj izgubio svoje
ari i ugode; poasti su zvuale kao prijekori. Grinja savjesti izjedala mu srce. Pomiljao je:
"Dao Bog da se oslobodim ovog suanjstva!"
I nehotice je, opet progovorio istim jezikom kao i u prvim danima svoje prinudne slave.
Bljetava povorka je, poput sjajne i beskrajne zmije, svejednako dalje vijugala niz
zavojite ulice udovitoga starog grada i sred svjetine koja je klicala; ali je kralj svejednako
jahao oborene glave i odsutna pogleda videi jedino majino lice i bolan izraaj na njemu.
Daruj nas, daruj nas! Ali mu se uho ogluilo na te povike.
ivio Edward od Engleske! Kao da je prasak zatresao zemlju; ali kralj nije uzvraao.
uo je te usklike kao to ovjek uje huku mora kad mu do uha dolazi iz velike daljine, jer ih
je zagluavao jedan drugi uzvik koji je bio jo blie, u njegovim grudima, u njegovoj savjesti
punoj prijekora; bio je to glas koji je neprestance ponavljao one sramotne rijei: "Ja te ne
poznajem, eno!"
Te su rijei pogaale kralja u duu kao to poj pogrebna zvona pogaa duu preivjela
prijatelja podsjeajui ga na sve ono to je potajice bio osobno podvalio pokojniku.
Iza svakog bi se ugla ukazale nove divote; nova iznenaenja i udesa bi iskrsla pred
oima; odjekivao zatomljeni gromot topova na koje bi doao red; provalili uzvici ushita iz
gomila na koje bi doao red; ali kralj nije ni trepnuo okom, a prijekorni glas koji mu je
jadikovao u neutjenim prsima bijae jedini zvuk koji je uo.
Malo-pomalo se lica ljudi prilino sneveselie i na njima se pojavi neto nalik na nemir i
brigu; osjealo se i da klicanje jenjava. Kraljevski namjesnik je brzo zamijetio to se dogaa;
isto se tako brzo dovinuo pravom razlogu. Pojaha do kralja, nakloni, se u sedlu i skinuvi
eir, prozbori:
Gospodaru, sad nije as da snatrite. Ljudi vide da ste oborili glavu, da vam se elo
smrklo i smatraju to zlim znamenjem. Posluajte moj savjet; smaknite oblake s kraljevskog
sunca i obasjajte njime zlokobne maglutine i rasprite ih. Uzdignite lice i osmjehnite se
svijetu.
Poto je ovo izgovorio, vojvoda razbaca ulijevo i udesno nekoliko pregrti kovanaca i
vrati se na svoje mjesto. Lani kralj uini nesvjesno ono to mu je bilo reeno. Njegov je
osmijeh bio leden, ali malo je oiju bilo toliko blizu i malo je bilo tako otrih da bi to uoilo.
Pozdravljajui podanike, ljupko je i dostojanstveno klimao operjajenom glavom; vlastitom je
rukom kraljevski podano razbacivao darove; tako se narod prestade brinuti i uze klicali
jednako gromoglasno kao i prije.
A ipak, malo prije nego se zavri ophod, vojvoda morade jo jednom projahati naprijed i
opomenuti kralja. On proapta:
O, uzvieni gospodaru! Otresite se toga pogubna raspoloenja; u vas su uprte oi
cijelog svijeta. A onda dometnu otro i ojaeno: Prokleta da je ona luda siromaica. Ona
je onespokojila vau visost.
Veliajna osoba nujno pogleda vojvodu i ree mrtvakim glasom:
Ono je bila moja majka!
Mili Boe! duboko uzdahnu namjesnik kad pritegnu konja i vrati se na svoje mjesto.
Znamenje je bilo i te kako proroko. Opet je enuo!

Poglavlje trideset i drugo

DAN KRUNIDBE

Vratimo se nekoliko sati unatrag i uimo u Westminstersku opatiju u etiri sata izjutra
onoga nezaboravnog krunidbenog dana. Nismo tu sami; iako je jo no, moemo vidjeti da
na galeriji, osvijetljenoj bakljama, ve pristiu ljudi koji su spremni nepomino sjediti i
ekati bar sedam osam sati dok ne bude vrijeme da vide ono to najvjerojatnije nee drugi put
vidjeti u ivotu: krunidbu kralja. Da, London i Westminster bjehu na nogama sve otkako ih u
tri sata opomenu topovska pucnjava, i ve su se hrpe bogatih ljudi bez plemikih naslova,
koji su bili sebi kupili pravo da mogu pokuati pronai sjedee mjesto na galeriji, sjatile pred
ulazima koji bijahu predvieni za njihov stale.
Sati se prilino dosadno otegli. Svako je komeanje naas prestalo, jer su sve galerije
ve poodavno bile krcate. Moemo sjesti i do mile volje se nagledati i narazmiljati. togdje,
ovdje-ondje, moemo u mrkom sumraju crkve nazrijeti dijelove galerija i balkona to su
dupke puni svjetine, dok nam druge dijelove galerija i balkona zaklanjaju oku isprijeeni
stupovi i graevni nadboji. Moemo sagledati cijelu veliku sjevernu poprenu lau koja
prazna, eka izabrane odlinike Engleske. Takoer vidimo prostrani prostor ili posto-lje,
obloeno skupocjenim tkaninama, na kojem se izdie prijestolje. Prijesto-lje je na sredini
postolja i vie je od njega za etiri stube. Ispod prijestolna sjedala smjetena je neuglaana
plitka kocka krunidbeni kamen na kojem su za krunidbe sjedili mnogi narataji kotskih
kraljeva pa je tako vremenom postao dovoljno svet da bi ga engleski vladari mogli
upotrijebiti u istu svrhu. I postolje i klupica za noge bjehu presvueni zlatotkanicom.
Caruje tiina, zublje svjetlomrcaju, vrijeme jedva odmie. Ali napokon puca okanjela
zora, baklje se gase i blagi sjaj osvaja veliku prostoriju. Sad se pomalja svaki obris velebnoga
zdanja, iako jo mekan i magliav, jer su sunce lagano prevjesili oblaci.
U sedam sati je prvi put naruena dremovna jednolinost; jer ba kad otkuca ta ura, ulazi
u lau prva velmokinja odjevena raskono kao Salomon i na njezino mjesto je odvodi
slubenik u atlasu i barunu, dok jedan, sasvim nalik na njega, prihvaa gospoin dugaki
skut, ide za njom i kad ona sjedne slae joj skut preko krila. Zatim primie klupicu prema
njezinoj elji i onda odlae vijenac da joj bude pri ruci kad doe vrijeme da ih svi plemenitai
istodobno ustaknu na glavu.
Sad ve ulaze velmokinje u blistavu nizu i slubenici u atlasu trkaraju i sijevaju na sve
strane da bi ih posjeli i udobno smjestili. Ve je prizor zaista oivio. Posvuda mete, pokret i
nove boje. I onda opet tiina; sve su velmo-kinje, naime, dole i sve su na svojim mjestima:
dobar hvat, ili po prilici toliko ljudskog cvijea to se prelijeva u arolikim bojama i iskri od
dragulja kao Mlijeni put. Svakojake su dobi: tamnokose, naborane, sjedokose plemike
udovice koje su kadre da se prenesu u prolost, u daleku prolost, niz vremenski tijek, i da se
sjete krunidbe Richarda III. i burnih dana tog starodavnog doba; tu su naoite sredovjene
gospe; i ljupke i mile mlade supruge; i njene i lijepe djevojke blistavih oiju i svjee puti,
koje e moda nespretno nadjenuti vijenac kad kucne veliki as; jer e to za njih biti novost, a
uzbuenje e im osjetno smetati. A ipak moda i ne bude tako, jer je kosa ovih gospoica bila
tako oeljana za ovu priliku da bi mogle to spretnije i bre spustiti krunice na pravo mjesto
kad za to dobiju znak.
Vidjeli smo ovo more nakienih velmokinja posuto draguljima i uvjerili se da je to
udesan prizor, ali nas tek pravo iznenaenje eka. Oko devete ure oblaci se odjednom
razilaze i suneve zrake paraju blagi mraak i polako prelaze po redovima gospoa; i svaki
red, kojega se dotaknu; plane zasljep-ljujuim bljeskom raznobojnih plamiaka i mi se do
vraka prsta jeurimo od strujne drhtavice koja nas proima pri pogledu na ovaj nevjerojatan
i divan prizor! Za koji as naroiti izaslanik iz neke daleke istone zemlje, zajedno sa
skupinom ostalih stranih poklisara ve prolazi kroz sunanicu i nama pone-staje daha koliko
nas je porazilo velije to struji, izbija i treperi iz njega; jer on je od glave do pete prekriven
draguljima i pri najmanjem njegovom pokretu razlije se oko njega lelujav sjaj.
Bit e spretnije da promijenimo glagolsko vrijeme. Satovi su promicali: jedan sat, dva
sata, dva i pol sata; onda snana topovska paljba objavi da su kralj i njegova veliajna
povorka napokon stigli; i mnotvo, koje je ekalo, obradova se. Svi su znali da e jo biti
otezanja, jer kralja treba spremiti i odjenuti za uzvieni obred, ali e tu stanku ugodno ispuniti
dolazak dravnih odlinika u njihovim sveanim odorama. Njih su sveano porazveli na
njihova mjesta i oni su odloili vijenac da bude to naruniji; a svjetina na galerijama je dotle
znatieljno pratila oi, jer su mnogi prvi put promatrali vojvode, grofove i barune ija se
imena ve pet stotina godina spominju u povijesti. Kad svi napokon posjedae, upotpunio se
prizor koji se pruao oku s galerije i zgodnih promatranica.
Sad uljezoe, u svojim odorama i mitrama, crkveni glavari i zauzee svoja mjesta na
postolju; iza njih naioe kraljevski namjesnik i ostali visokodostojanstvenici, i na kraju, eta
gardista u elinim oklopima.
Nastane stanka i iekivanje; tada, na dati znak, odjeknu pobjedonosni glazbeni zov i
Tom Canty, u dugakoj odori od zlatotkanice pomoli se na vratima i zakorai na postolje. Svi
nazoni ustadoe i tad se zapoe obred ovjenanja.
Velebna slavopojka ispuni opatiju bogatim valima glazbe; i poto ga ovako pozdravie i
doekae, Toma Cantyja odvedoe do prijestolja. Starodrevni obred tekao je neizrecivo
sveano, a gledatelji buljili; i to se sve vie i vie bliio svretak obreda, Tom Canty je sve
vie i vie blijedio, a duboki jad i oaj, to su se neprestano produbljivali, slegli su mu i duu
i pokajniko srce.
Napokon se primae i posljednji in. Nadbiskup od Canterburyja uze englesku krunu s
jastuia i nadnese je nad drhtavu glavu lanog kralja. U isti as sjaj poput duge bijesnu
cijelom prostranom laom; jer, sve osobe u velikom plemikom skupu podigoe vijence kao
jedan ovjek, izdigoe ih vrh glava i ostadoe ekati u tom poloaju.
Grobni je muk vladao u opatiji. U tome neopisivome trenutku pojavi se na pozornici
udovino i nezvana osoba, osoba koju nije primijetio nitko u opinjenu mnotvu sve dok
nije iznenada iskrsla u velikom sredinjem prolazu i krenula njime. Bio je to gologlav djeak,
bijedno obuven i odjeven u prostu puku odjeu to se ve bila izderala u dronjke. On
dostojanstveno podie ruku, to je tako odudaralo od njegove musave i kukavne pojave, i
ovako opomenu:
Zabranjujem ti da stavi englesku krunu na tu nedostojnu glavu. Ja sam kralj.
U tren oka nekoliko ruku ogoreno posegnu za djeakom; ali u isti as Tom Canty, u
svojoj kraljevskoj halji, hitro iskorai i zvonko poviknu:
Stojte i pustite ga na miru! On jest kralj!
Nekakvo uasno zaprepatenje obuze cio skup i nekolicina ustade sa svojih mjesta i
zbunjeno pogleda jedan drugoga i glavne linosti ovoga prizora, kao osobe koje nisu sigurne
jesu li budne i pri sebi, ili spavaju i sniju. Kraljevski namjesnik je bio zateen kao i svi ostali,
ali se brzo pribrao i odluno poviknuo:
Ne obazirite se na njegovo velianstvo, opet ga je spopala bolest; pograbite skitnicu!
Njega bi i posluati da lani kralj nije lupio nogom i proderao se:
Samo pokuajte! Ne dirajte ga, on je kralj!
Ruke se povukoe; cio hram obamro; nitko da se makne ni da zucne; zapravo nitko nije
znao to da uini ili da kae u neobinoj i iznenaujuoj neprilici. Dok su se svi mozgovi
naprezali da se priberu, djeak se, dostojan-stvena dranja i samouvjerena izraza na licu,
svejednako odluno primicao; cijelo vrijeme se nije uope zaustavljao; i dok su se smueni
mozgovi bespo-mono upinjali, on je zakoraio na postolje, lani kralj mu je radosna lica
pohrlio u susret; i pao je na koljena pred njim i izrekao:
O, gospodaru moj i kralju, dopusti da jadni Tom Canty bude prvi koji e ti se zaprisei
na vjernost i rei "Ustakni krunu svoju i preuzmi ono to ti pripada!"
Kraljevski namjesnik otro oinu pogledom lice pridolice, ali odmah nestade te otrine i
mjesto nje se pojavi izraz nevjerojatna uenja. Ovo isto snae i ostale
velikodostojanstvenike. Oni se zgledae i ustuknue za cio korak posluavi opi nesvjesni
poriv. Svima u glavi sinu ista pomisao: "Neobine ti slinosti!"
Kraljevski namjesnik je asak-dva zbunjeno premiljao, a onda izgovorio ozbiljno i
uljudno:
S vaim doputenjem, gospodine, htio bih postaviti nekoliko pitanja koja...
Ja u odgovoriti na njih, gosparu.
Vojvoda stade kojeta ispitivati o dvoru, o pokojnome kralju, kraljeviu, kraljevnama.
Djeak je odgovarao tono i ne oklijevajui. Opisivao je sveane dvorane u palai, odaje
pokojnoga kralja i Kraljevia od Walesa.
Bilo je to neobino; bilo je to udnovato; bilo je to neshvatljivo, kao to kazivahu svi
koji su to uli. Puhnuo je povoljniji vjetar i porasle nade Toma Cantyja kad kraljevski
namjesnik zavrije glavom i ree:
Istina je da je ovo neobino, ali isto bi ovako mogao odgovarati i na gospodar kralj.
Zbog ovoga zakljuka i zbog toga to mu se jo obraao kao kralju, Tom Canty se rastui
osjeajui kako mu sve nade propadaju. To nisu dokazi doda namjesnik.
Vjetar je sada puhao vrlo brzo, vrlo brzo, uistinu, samo u obratnom smjeru;, nasukao
jadnog Toma Cantyja na prijestolje, a drugoga djeaka otisnuo u daleku puinu. Kraljevski
namjesnik je razglabao sam sa sobom, vrtio glavom, salijetala ga sve jedna te jedna misao:
"Bit e opasno za dravu i za sve nas ako ne rijeimo ovu kobnu zagonetku; to bi moglo
podvojiti narod i poljuljati prijestolje." On se okrenu i kaza:
Sir Thomase, uhitite ovoga... Ne, ekaj! lice mu se ozari i on dronjavog djeaka, koji
je smjerao na prijestolje, iskua ovim pitanjem:
Gdje se nalazi veliki dravni peat! Odgovori li mi na to pitanje zagonetka je
odgonetnuta; jer samo onaj tko je bio Kraljevi od Walesa moe na nj odgovoriti. O tako
neznatnoj sitnici ovisi prijestolje i kraljevska loza!
Bijae to vjeta i sretna dosjetka. Da su tako mislili i visoki odlinici najbolje je
pokazalo to to su je preutno pozdravljali pogledima punim odobravanja koji su u njihovim
redovima sijevali od oka do oka. Odista, samo pravi kraljevi moe rijeiti nedokuivu tajnu
velikoga dravnog peata; ovoga kukavnog maloga varalicu su dobro nauili njegovoj ulozi,
ali ovdje e ta pouka sigurno zatajiti, jer ni sam uitelj ne bi znao odgovoriti na ovo pitanje;
ah, izvrsno, zaista izvrsno: sad emo se u tili as izvui iz ove mune i opasne kae! I tako
oni neprimjetno zaklimae glavama i u sebi se osmjehnue od zadovoljstva i pogledae da
vide kako e ovaj benavi iparac obamrijeti i zbuniti se kad mu se dokae krivnja. Kako se
iznenadie kad se nita slino ne dogodi, kako se prenerazie kad on odgovori kao s nokta,
samouvjerenim i spokojnim glasom:
Ta zagonetka nije nimalo teka. I onda, ak i ne zamolivi nikoga za doputenje,
okrenu se i jednostavno izda zapovijed kao ovjek koji je tome vian: Lorde St. Johne, otii
u moj osobni kabinet u palai, jer nitko ga ne poznaje bolje nego ti, i tik povrh poda, u
lijevom kutu nasuprot vrata na koja se ulazi iz predsoblja, nai e na zidu mjedenu avlenu
glavicu; pritisni je pa e se otvoriti maleni pretinac za dragocjenosti za koji ne zna ak ni ti,
a ne samo ti, nego ni bilo tko na ovome svijetu osim mene i povjerljiva obrtnika koji mi ga je
nainio. Ono to e ti pasti u oi bit e veliki dravni peat i donesi ga ovamo.
Cio se skup iznenadi ovoj besjedi i jo se vie iznenadi kako je mali ubogar, ne
oklijevajui i naoko se ne plaei da bi se mogao zbuniti, bio odabrao ovoga velmou i
oslovio ga po imenu, drei se tako spokojno i samouvjereno kao da ga poznaje cijela ivota.
Preneraeni velmoa gotovo poslua. as se sagnu kao da e poi, ali se ubrzo ukipi i pokaza
da je pogrijeio, time to pocrvenje. Tom Canty mu se okrenu i otro dobaci: to oklijeva?
Zar ne uje kraljevu zapovijed? Hajde!
Lord St. John se duboko nakloni iako se moglo zamijetiti da je pozdravio namjerno
oprezno i nevoljko jer se nije obratio ni jednom kralju ve niijoj zemlji na pol puta izmeu
obadvojice i izie.
Sad se veliajni lanovi skupine dostojanstvenika poee gibati kao u kaleidoskopu koji
se polako okree i u kojem se raspadaju djelii jednog sjajnog grozda i iznova skupljaju u
novi grozd, poee se tako gibati da se napokon, u danom trenutku, malo-pomalo raspri
bljetavo mnotvo koje je okruivalo Toma Cantyja i ogrozdi se opet uokolo pridolice. Tom
Canty je ostao gotovo posve sam. Tad nastupi kratkotrajno razdoblje silne napetosti i
iekivanja u kojemu i onih nekoliko kukavica, to je bilo ostalo uz Toma, pomalo skupi
toliko hrabrosti da se jedan po jedan, pripoji veini preko puta. I tako je napokon Tom Canty,
u kraljevskom ruhu i draguljima, ostao potpuno sam i izdvojen od svijeta, onako upadljiv, u
praznome prostoru koji je puno kazivao.
Tad ugledae St. Johna kako se vraa. Dok je brzao sredinjim prolazom napetost je
tako porasla da je sasvim presahnuo tihani mrmor velikog skupa i mjesto njega zavladao
grobni muk, nepomueni spokoj, kroz koji su njegovi koraaji jednolino i prigueno
odzvanjali. Sve oi bijahu uprte u njega dok je prolazio. Doe do postolja, prieka tren, onda
se obrati Tomu Cantyju dubokim poklonom i izree:
Gospodaru, peata ondje nema!
Gomila se ne bi bre razbjegla od kunika no to se zbor blijedih i prestravljenih
dvorana razbjeao od maloga dronjavca koji trai kraljevsku krunu. Za as je ostao posve
sam, bez prijatelja i oslonca, kao meta na koju se sasula nesmiljena vatra prezrivih i ljutitih
pogleda. Kraljevski namjesnik estoko podviknu:
Izbacite prosjaka na ulicu i ibama ga protjerajte kroz grad, drugo nita taj podli
varalica i nije zasluio.
Straarski asnici priskoie da izvre zapovijed, ali ih Tom Canty zadra pokretom
ruke i ree:
Natrag! Ma tko ga se dotakne, ode mu glava!
Kraljevski namjesnik je bio nevjerojatno iznenaen. On dobaci lordu St. Johnu:
Jeste li dobro pogledali? Ali to nema smisla ni pitati. Ovo je silno neobino.
Beznaajne sitnice ti smaknu s vida i to te nita ne iznenauje; ali kako ta krupna stvar kao
to je veliki dravni peat Engleske moe nestati i da mu nitko ne moe vie ui u trag, ta
golema zlatna ploa...
Tom Canty priskoi zaarenih oiju i zavika:
ekaj, prestanite! Je li bila okrugla? I debela? I jesu li po njoj izrezbarena slova i
slike? Jesu? Oh, sad mi je jasno to je taj veliki dravni peat oko kojega je bilo toliko brige i
uzrujavanja! Da si mi ga opisao, dobio bi ga ve prije tri tjedna. Vrlo dobro znam gdje se on
nalazi, ali nisam ga ja prvi onamo stavio.
Tko onda, gospodaru? zapitat e kraljevski namjesnik.
Ovaj to ondje stoji, zakoniti kralj Engleske. I on e ti sam rei gdje se nalazi pa e
povjerovati da on to osobno zna. Promislite, kralju, napnite sjeanje: bilo je to posljednje, ba
posljednje to uiniste onoga dana kad ste u mojim dronjcima bili istrali iz palae da kaznite
vojnika koji me uvrijedio.
Zavlada muk, koji ne poremeti ni jedan pokret ili aptaj, i svi se pogledi ustremie na
pridolicu koji je stajao pognute glave i namrtena ela, traei u sjeanju na beskrajne
mnoine bezvrijednih uspomena taj sitni i neuhvatljivi podatak, koji e mu, ako ga se prisjeti,
donijeti prijestolje i zbog kojega e, ako ga se ne prisjeti, za vjena vremena ostati prosjak i
izopenik. Protjecao je asak za askom, asci se spajali u minute a djeak se svejednako
utke upinjao ne dajui nikakva znaka od sebe. Ali napokon duboko predahnu, polako
zaklima glavom i, uzdrhtalih usnica, prozbori satrveno:
Spominjem se svega to se dogodilo ali nikako dravnog peata. On poutje, onda
uzgleda i progovori blago i dostojanstveno: Drage velmoe i gospodo, ako ste nakanili da
svom zakonitom vladaru oduzmete ono to mu pripada jer nedostaje dokaz koji vam on ne
moe pruiti, ja nemam moi da vas sprijeim. Ali...
O budalatine, o, ludosti, dragi kralju! prestravi se Tom. ekajte! Porazmislite! Ne
predajte se! Jo nije nita izgubljeno! A i nee biti! Posluhnite ta u vam rei, pratite mi
svaku rije: zazvat u vam u sjeanje ono jutro, svaku zgodicu to se dogodila. Razgovarali
smo, priao sam vam o svojim sestrama, Nan i Bet ah, vidite, sjeate se; i o mojoj staroj
baki i prostakim igrama derana iz Tripice eto, sjeate se i toga; sjajno, pratite to govorim
i sjetit ete se svega. Hranili ste me i pojili i kneevski obazrivo ste otpustili sluge da se, sa
svoje neodgojenosti, ne stidim pred njima ah, vidite, i toga se sjeate.
Dok je Tom nizao sve pojedinosti, a drugi djeak klimao glavom za znak da se sjea,
veliki skup i dostojanstvenici sluahu u nevjerici i udu; pria je zvuila kao istinit dogaaj,
ali je ipak bilo neshvatljivo kako su se tako nevjerojatno mogli zdruiti kraljevi i prosjai.
Nikad nije jedna skupina ljudi bila toliko zbunjena, toliko znatieljna i toliko zapanjena.
Mi smo od ale, gospodaru promijenili odjeu. Tad smo stali pred zrcalo; i bijasmo
toliko nalik jedan na drugoga da se inilo da se i nismo presvlaili eto, sjeate se. Onda ste
zamijetili da mi je vojnik povrijedio ruku pogledajte, dobro se vidi, jo do sada ne mogu
uope pisati koliko su mi prsti kruti. Stoga je vaa visost skoila, zaklinjui se da e me
osvetiti, i poletjela vratima, proli ste mimo stol ona stvar koju nazivate dravnim peatom
leala je na stolu pograbili ste ga i brino se ogledali kao da traite gdje biste ga djenuli, i
onda vam je pogled pao na...
Dobro, dosta! I hvala budi dragome Bogu! silno uzbueno povika dronjavi djeak
koji je traio kraljevsku krunu.
Poi, vrli moj St. Johne, i u eljeznom rukavu milanskog oklopa to visi na zidu nai
e dravni peat!
Tako je, dragi kralju, tako je! povika Tom Canty.
Sad je vae englesko ezlo; i za onoga tko bi htio da to ospori, bolje bi bilo da se rodio
nijem. Poi, lorde St. Johne, i poleti to bre!
Cio skup je sad stajao i malne se izbezumio od nelagode, strave i neizdriva uzbuenja.
U prizemlju i na postolju prsnu zagluna huka burnih razgovora i za neko vrijeme nitko nije
znao nita, niti uo ita, niti ga je zanimalo ita drugo osim onoga to mu je susjed vikao u
uho ili to je on vikao u uho susjedu. Nitko nije opazio ni primjeivao koliko je vremena tako
prominulo. Napokon naglo zavlada muk u hramu i u isti se as St. John pomoli na postolju
drei veliki dravni peat visoko u ruci. Kakav li se urnebes tada provali!
ivio pravi kralj!
Pet minuta je uzduh drhtao od povika i tutnjave glazbala i bijelio se od meave
zavijorenih maramica; i za sve to vrijeme je dronjavi djearac, najvienija linost Engleske,
stajao, rumen i sretan i ponosan, nasred prostrana postolja a oko njega kleali visoki
slubenici kraljevine.
Tad svi poustajae, a Tom Canty izree:
A sada, o, kralju, uzmite opet ovu kraljevsku odoru i vratite jadnome Tomu njegove
prnje i dronjke.
Kraljevski namjesnik oglasi:
Skinite malog varavca i bacite ga u Tower. Ali novi, pravi kralj kaza:
Ja to ne doputam. Da nije bilo njega, ne bih opet dobio svoje krune; i nitko ga se nee
dotai niti mu nauditi. A i glede tebe, vrli moj ujae, kraljevski namjesnice, ne postupa ba
zahvalno prema jadnome djeaku, a on te je, ujem, promaknuo u vojvodu tu se namjesnik
zacrvenje iako nije bio kralj; prema tome, to ti sad vrijedi tvoj dini naslov? Sutra e me
zamoliti, uz njegovu privolu da ti potvrdim naslov, inae e umjesto vojvode ostati obini
grof.
Poslije ovoga prigovora njegova milost vojvoda od Somerseta naas malko ustuknu.
Kralj se obrati Tomu i ljubazno ree:
Nesretni djeae, kako si se ti to sjetio gdje sam sklonio dravni peat kad se ni ja sam
nisam sjeao?
Ah, dragi kralju, bilo mi je tako lako jer sam ga dan po dan upotrebljavao.
Upotrebljavao si ga, a nisi znao rei gdje je?
Nisam ja znao da oni to trae. Nisu mi ga opisali, vae velianstvo.
A kako si ga upotrebljavao?
Tomovi se obrazi zarumenjee od krvi, on obori pogled i poutje.
Govori-der, dragi deko, nita se ne boj kaza kralj. Kako si upotrebljavao veliki
dravni peat Engleske?
Tom se uzmuca u oajnoj pometnji i protisnu:
Tucao sam njime orahe!
Provala smijeha, koja doeka ovu izjavu, gotovo pokosi s nogu jadnoga djearca. A ako
je jo u ponekoj glavi bilo sumnje o tome je li Tom Canty kralj Engleske i poznaje li
uzviene kraljevske pripatke, ovaj ih je odgovor posvema rasprio.
U meuvremenu premjestie raskonu, sveanu odoru s Tomovih plea na kraljeve plei
i pod njom sasvim lijepo nestadoe s vidjela kraljeve prnje. I tada se nastavi krunidbeni
obred; pravoga kralja pomazae i okrunie, a topovi gromko objavie vijest gradu i cio
London kao da se potrese od pozdrava.

Poglsvlje trideset i tree

EDWARD KAO KRALJ

Miles Hendon bijae prilino slikovite vanjtine i prije nego je upao u guvu na
Londonskom mostu, ali je bio jo slikovitiji kad je iz nje ispao. Imao je svega neku paru kad
je upao u nju i ni prebijene pare kad je ispao van. Depari su digli i posljednji novi.
Ali to nije bilo vano, samo kad bi naao svoga djeaka. Kao pravi vojnik nije se
nasumce upustio u potragu, ve se najprvo latio posla da skuje ratni naum.
to e djeak najvjerojatnije uiniti? Kamo e najvjerojatnije poi? Pa, kako je
razglabao u sebi Miles, najprirodnije bi bilo da obie negdanja prebivalita jer je takav
nagon beskunih i naputenih i stvorenja, bila ona bolesna ili zdrava pameti. A gdje li je on
neko prebivao? Po prnjama i onom podlom lupeu koji ga je oito poznavao i koji je ak
tvrdio da mu je otac, moglo se zakljuiti da je zacijelo iz koje od najbjednijih i najsumnjivijih
londonskih etvrti. Hoe li biti teka i duga potraga za djeakom? Naprotiv, sva je prilika da
e biti laka i kratka. Nee traiti djeaka, ve e traiti gomilu; sred velike ili male gomile
prije ili kasnije e, zacijelo, nai maloga prijatelja; jer e se ugava rulja zabavljati peckajui
i draei djeaka koji e se kao i uvijek predstavljati kao kralj. Tad e Miles Hendon smlaviti
nekoliko ljudi i odvesti maloga tienika, utjeiti ga raspoloiti njenim rijeima, i njih se
dvojica nikada vie nee rastajali.
I tako se Miles otisne u potragu. Sate i sate je glavinjao zabaenim prolazima i prljavim
ulicama, traio skupine i gomile i naao ih svu silu, ali djeaku nigdje ni traga ni glasa. To ga
je silno udilo, ali ga nije obeshrabrilo. Po njegovu miljenju ratni naum se dobro razvijao;
jedino se preraunao u tome to se pothvat otegao, a on se nadao da e biti kratak.
Kad napokon rasvanu zora bio je prepjeaio milje i milje i pretraio mnoge gomile ali
je jedino postigao da se prilino umorio, dobrano ogladnio i postao silno pospan. Poelio je
makar doruak, ali nije znao kako bi ga nabavio. Nije mu bilo ni nakraj pameti da ga
isprosjai; a prije bi se odluio da se odrekne asti, nego da zaloi ma: mogao bi, svakako,
prealiti neto odjee, ali bi bilo za nju isto tako teko nai kupca kao i za kugu.
O podnevu je jo lunjao zajedno s mnotvom koje je sad srljalo za kraljevom povorkom;
jer je slutio da bi kraljevska pojava mogla snano primamiti malu ludu. Slijedio je ophod
cijelim onim zavojitim putem kroz London, sve do Westminstera i Opatije. Gdjekad bi se,
onako smeten i u nedoumici, preputao svjetini to se bila naetila uokolo, sve dok mu ne bi
dojadilo i onda bi opet odsrljao dalje premiljajui i nastojei skovati neki novi i bolji ratni
naum. Na kraju krajeva, kad se prenu iz misli, zamijeti da mu je grad daleko za leima i da je
dan na smiraju. Nalazio se u selu; bjee to pokraj bogatih seoskih imanja, oblast koja ba ne
bi gostoljubivo doekala dronjavca kao to je on.
Nije uope bilo hladno; i on lee na zemlju u zaklon ivice, da bi se odmorio i
porazmislio. Drijem mu je polako osvajao ula; slaba i daleka grmljavina topova zapljusnu
mu uho i on pomisli: "Okrunjen je novi kralj", i odmah zaspa. Ve vie od trideset sati nije
spavao ni otpoivao. Nije se budio sve negdje do polovice sutranjeg prijepodneva.
Ustade, obamro i ukoen i izgladnio, umije se u rijeci, utali eludac litrom vode i
zatrapa prema Westminsteru srdit na samoga sebe zbog toga to je izgubio toliko vremena.
Glad mu pomoe da se dosjeti novome naumu; pokuat e prodrijeti do starog, sira
30
Humphreyja Marlowa i uzajmiti koju marku i da... ali zasad je i taj naum bio dovoljan, bit
e ve vremena da ga proiri kad izvri prvi zadatak.
Oko jedanaeste ure priblii se palai; i premda se oko njega kretala u istom smjeru
bujica arolika svijeta, on je, hvala budi njegovoj odjei, ipak upadao u oi. Paljivo je
motrio lica ljudi uzdajui se da e nai nekog dobrostivijeg ovjeka koji bi pristao da starom
nadzorniku spomene njegovo ime, budui da nije mogao ni pomisliti da osobno pokua
prodrijeti u palau.
Doskora proe mimo njega onaj izvukovi, okrenu se i dobro mu promotri oblije i
pomisli u sebi: "Ako to nije ona lunjalica zbog koje se njegovo velianstvo tako uzbuuje,
onda sam ja magarac iako sam po svojoj prilici to ve i onako. Na dlaku odgovara opisu: da
je Bog stvorio dva ista, tim bi razmetnim ponavljanjem poljuljao cijenu udima. Da mi je
smisliti neku izliku da ga nagovorim".
Miles Hendon mu sam priskoi u pomo; on se, naime, ba tad obrnu kao to se ve
ljudi osvru kad se tko uporno zabulji u njih odostrag i opini ih; i, primijetivi kako ga
djeak neobino radoznalo motri, on iskorai prema njemu i progovori:
Ti ba sad izie iz palae; ivi li u njoj?
Da, vae gospodstvo.
Zna li ti sira Humpreyja Marlowa?
Djeak se lecnu i pomisli: "Gospode! Moga staroga preminulog oca!" A onda naglas
odgovori: Vrlo dobro, vae gospodstvo.
Sjajno, je li unutra?
Jest ree djeak; i u sebi pridometnu: "unutra je u grobu."
Ne bih li te mogao lijepo zamoliti za uslugu da mu spomene moje ime i ree da bih
mu htio neto kriom apnuti?
Drage volje u isporuiti vau poruku, dini gospodine.
Onda reci da Miles Hendon, sin sir Richarda, eka vani; bit u ti neobino zahvalan,
dobri dekiu.
Djeak oito bijae razoaran; "kralj ga je drukije nazvao", pomisli on, "ali to nije
vano, jer mu je ovo blizanac koji e moi, kladim se, izvijestiti njegovo velianstvo o onom
drugom siru Krpiguzu". I on kaza Milesu:
Sklonite se ovdje, vrli gospodine, i priekajte dok vam ne donesem odgovor.
Hendon se maknu na ono mjesto koje mu je djeak bio pokazao; bijae to udubina u
zidu palae u kojoj se nalazila kamena klupa zaklon za strau pred nepogodom. Jedva je i
sjeo kad naioe neki helebardisti sa svojim zapovjednikom. Zapovjednik ga primijeti,
zaustavi vojnike i zapovjedi Hendo-nu da izie. On poslua i onda ga naprosto uhitie kao
sumnjivu osobu koja se unja na podruju kraljevske palae. Ovo nije slutilo na dobro. Jadni
Miles htjede sve objasniti, ali ga zapovjednik grubo uutka i zapovjedi svojim vojnicima da
ga razoruaju i pretrae.
Dao milostivi Bog da to pronau kaza nesretni Miles. Ja sam i te kako traio i
nita nisam naao iako sam u veoj nudi nego oni.
Ne naoe nita osim jedne poslanice. Zapovjednik je rastvori i Hendon se nasmijei
kad poznade "rkanje" koje je njegov izgubljeni mali prijatelj nadrljao onoga zlosretnog
dana na majuru Hendon. Zapovjedniku se smrai lice dok je itao na engleskom, a Miles,
nasuprot, problijedi dok je sluao.
Jo jedan koji bi htio krunu! zaurla zapovjednik strae. Nakotili se danas ba kao
kunii. Pograbite, ljudi, lopuinu i pazite da ga vrsto drite dok ja ovaj dragocjeni spis ne
odnesem u palau i poaljem kralju.
On otperja prepustivi sunja akama helebardista.
Sad je napokon doao kraj mojim nedaama protisnu Hendon jer u zacijelo
omastiti konopac zbog ovoga pisamceta. A to e biti s mojim jadnim dekom sam Bog zna!
Malo kasnije opazi kako zapovjednik pristie silno brzo; i on skupi snage u nakani da
doeka svoju nevolju kako dolii mukarcu; zapovjednik naredi straarima da puste sunja i
vrate mu ma; onda se uljudno nakloni i ree:
Izvolite me slijediti, gospodine.
Hendon krenu za njima mislei u sebi: "Da ne odlazim u smrt i Bogu na raun pa ne
smijem pretjerivati u grijesima, zadavio bih hulju to izigrava utivost."
Dva ovjeka prooe prepunim dvoritem i stigoe do glavnog ulaza u palau gdje
zapovjednik strae, naklonivi se jo jednom, preda Hendona u ruke napirlitanu dvoraninu
koji ga doeka neobino smjerno i povede ga kroz veliku dvoranu u kojoj s obje strane bjehu
poredani lakaji (koji su se ponizno klanjali dok su dva ovjeka mimo njih prolazila i koji su
se iskidali od tiha smijeha pri pogledu na ovo sveano strailo od ovjeka tek to bi im
okrenuo lea), uz iroko stubite kroz skupinu otmjenih ljudi i napokon ga uvede u prostranu
odaju, napravi prolaz za nj u skupu engleskih plemenitaa, onda se duboko nakloni, opomenu
ga da skine eir i ostavi ga nasred sobe izloena pogledima nazonih, od kojih su ga mnogi
bijesno ibali oima, a poneki mu se veselo i podrugljivo smjekali.
Miles Hendon bijae potpuno zbunjen. Pred njim je sjedio mladi kralj pod velebnim
prijestolnim nebom, svega pet stuba daleko, glave pognute i nakoene, razgovarajui s nekom
ovjejom rajskom pticom, vjerojatno vojvodom; Hendon zakljui u sebi da je ve dovoljno
okrutno kad ovjeka osude na smrt u punoj ivotnoj snazi, a kamoli da ga jo ovako neobino
i javno poniavaju. elio je da kralj pouri, jer su neki od nakinurenih ljudi u blizini
postajali sve neugodniji. U taj as kralj polako odie glavu i Hendon mu jasno vidje lice.
Gotovo mu ponestane daha kad ga poznade! Zapiljio se u ljepukasto mlado lice i skamenio
se na mjestu; a tad uskliknuo:
Gle, gospodar kraljevstva Snova i Utvara sjedi na svom prijestolju!
On protisnu nekoliko nevezanih reenica svejednako buljei i udom se udei; tad se
obazre na sve strane motrei areno mnotvo i velianstvenu dvoranu i promrsi: Ali sve je
stvarno, odista je stvarno, nema sumnje da ovo nije san.
Ponovo blenu u kralja i pomisli: "Je li ovo san?... Ili on zaista jest zapravski vladar
Engleske, a ne samotni, jadni bespametnik za koga sam ga ja smatrao; tko e mi odgonetnuti
ovu zagonetku?"
Odjednom mu neto sine i on odbata do zida, uze stolicu, ponese je natrag, stavi je na
pod i sjede na nju!
Zabruji val negodovanja, surovo ga pograbie i netko se prodere:
Dii se, neotesani lakrdijau! Zar da sjedi u kraljevoj nazonosti?
Ova pometnja privue panju njegova velianstva koje isprui ruku i podviknu:
Ne dirajte ga, to jest njegovo pravo! Preneraeno mnotvo ustuknu. Kralj e dalje:
Neka znate svi vi, gospe, lordovi i gospodo da je ovo moj odani i voljeni sluga Miles
Hendon koji je svojim dinim maem izbavio svog vladara od tjelesne ozljede, a moda i od
smrti, i za to je on, po kraljevoj volji, postao vitezom. I znajte takoer da je jo zbog veih
zasluga kojima je spasio kralja od iba i sramote, to ih preuze na sebe, postao engleskim
velmoom, grofom od Kenta, i da e dobiti zlata i imanja koliko se prilii toj asti. I povrh
toga, povlastica kojom se sad posluio, po kraljevoj je volji; jer mi smo odredili da e glave
loze njegove imati i zadrati pravo da odsada pa zanavijek sjede u nazonosti engleskog
velianstva, od koljena do koljena, sve dok bude krune. Proite ga se.
Dvije osobe koje su, zadravi se uz put, istom jutros stigle iz pokrajine i jedva pet
minuta bile u odaji, sluale su ove rijei i gledale u kralja, pa u ono strailo od ovjeka, pa
opet u kralja, nekako obamrle od smetenosti. Bijahu to sir Hugh i lady Edith. Ali ih novi grof
nije uoio. On je netremice i preneraeno zurio u vladara i mrmoljio:
Oh, do sto avola! To je moj siromah! To je moj mahnitac! To je onaj kome sam ja
htio pokazati to je rasko, u mome domu od sedamdeset soba i dvadeset i sedmoro slugu! To
je onaj koji se odijevao samo u prnje, koga su mazili samo udarcima i koji se hranio samo
splainama! To je onaj koga sam ja bio posvojio i htio ga pristojno odgojiti! Dabogda ja
propao u zemlju!
Ali se onda odjednom opomenu i pade na koljena, prinese ruke kraljevim rukama,
zakune se na vjernost i poloi prisegu na imanje i asti. Tad ustade i smjerno se maknu u
stranu sveer izloen tolikim pogledima a i tolikoj zavisti.
Uto kralj zamijeti sira Hugha i oglasi se gnjevnim glasom i usplamtjelih oiju:
Oduzmite tome razbojniku lani sjaj i prisvojeni imutak i stavite ga onkraj brave dok
meni ne ustreba. I odvedoe biveg sira Hugha.
Sad nastade komeanje u dnu sobe; skup se razmaknu priblii se napadni, a bogato
odjeveni Tom Canty, pred kime je iao ceremonijar. On kleknu pred kralja koji ree:
uo sam izvjetaj o ovih nekoliko tjedana i silno sam zadovoljan tobom. Vladao si
kraljevinom uistinu kraljevski plemenito i milostivo. Jesi li naao majku i sestre? Sjajno; za
njih emo se pobrinuti, a tvoj e otac dospjeti na vjeala, ako se ti slae i ako zakon
zahtijeva. Znajte svi, koji me sad sluate, da e od dana dananjeg svi oni koji obitavaju
31
Kristovu ubonicu i uivaju kraljevo milosre, biti zbrinute due i srca, ba kao to su im
zbrinute nie potrebe; ovaj e djeak ivjeti ondje i biti glavarom itavog vijea upravitelja
sve do smrti svoje. A kako je on bio kraljem, prilino je da mu se odaje poast vea od
obiajne; zarad toga upamtite ovo sveano odijelo jer ete ga po njemu poznati, i nitko nee
nositi podobna; i gdje on naiao, ono e podsjeati ljude da je on jedno kraljevao, i nitko mu
nee uskratiti potovanje ili zaboraviti da ga pozdravi. On je pod okriljem prijestolja, on je
pod zatitom krune, i njega ete znati i zvati asnim imenom kraljeva tienika.
Tom Canty ustade ponosit i sretan, i cjelunu kraljevu ruku, i njega ispratie van. Nije
asio ni as ve odmah pohita majci i Nan i Bet da im sve ispripovjedi i da zajedno s njima
uije velike novosti.

Zaglavak

PO PRAVDI I ZASLUZI

Kad se sve tajne razjasnie, ustanovi se, prema priznanju Hugha Hendona, da je njegova
ena po njegovu nalogu onomad zanijekala Milesa na majuru Hendon i to po nalogu koji je
potkrijepio uvjerljivom prijetnjom da e joj oduzeti ivot ne bude li poricala da je on Miles
Hendon i odluno ostala pri tome; na to je ona rekla neka joj oduzme ivot, jer nimalo ne
dri do njega, ali da nee zanijekati Milesa; tada joj je mu rekao da e nju ostaviti na ivotu,
ali da e dati umoriti Milesa! To je bilo neto sasvim drugo; ona je dala rije i odrala je.
Hugh nije osuen zbog prijetnje i prisvajanja bratova imutka i naslova, jer ena i brat
nisu htjeli svjedoiti protiv njega; a eni ne bi ni dopustili, sve da je i htjela. Hugh je napustio
enu i preselio se na kontinent gdje je doskora i umro; a za neko vrijeme grof od Kenta se
oeni njegovom udovom. S velikim slavljem i veseljem doekae mladence u selu Hendon
kad prvi put obioe majur.
O ocu Toma Cantyja vie se nije nikad nita ulo.
Kralj je potraio seljaka, koga su bili igosali i prodali kao roba, izbavio ga zlopakog
ivota u Hajdukovoj druini i omoguio mu da ugodno ivuje.
Takoer je izvukao iz zatvora onog starog pravnika i oprostio mu globu. Dobro je
udomio kerke onih dviju baptistkinja koje su pred njegovim oima bili spalili na lomai i
valjano kaznio redara koji je onako nepravedno izbievao Milesa Hendona po leima.
Spasio je vjeala djeaka koji je ulovio zalutala sokola i enu koja je u tkaa bila ukrala
sukneni otpadak; ali nije stigao spasiti ovjeka koji je bio osuen na smrt zato to je ubio
jelena u kraljevskoj umi.
 Nagradio je suca koji mu se smilovao kad su ga bili obijedili da je ukrao prase i
zadovoljno je opaao kako ga u javnosti sve vie cijene i kako postaje velik i ugledan ovjek.
Sve do kraja ivota kralj je rado kazivao pripovijest o svojim pustolo-vinama od poetka
do kraja, od onog asa kad ga je straar ukom odagnao od dveri palae sve do one
posljednje ponoi kad se vjeto prikrao skupini hitrenih radnika i tako uuljao u opatiju,
32
uzverao se do Ispovjednikove grobnice i tako dugo u njoj spavao da je idueg jutra skoro
prespavao i krunidbu. Govorio je da ga ovo neprestano prepriavanje svih tih dragocjenih
pouka uvruje u njegovoj nakani da ta iskustva upotrijebi na dobrobit svoga naroda; i tako
e, dokle god poivi, kazivati tu pripovijest i tako osvjeavati u pameti alosne prizore iz nje
i obnavljati samilosna vrela u srcu svojemu.
Miles Hendon i Tom Canty bijahu kraljevi ljubimci za njegove kratke vladavine i
poslije smrti su ga iskreno oplakivali. Vrli grof od Kenta bio je toliko razborit da nije
zlorabio svoju neobinu povlasticu; ali se, osim u onoj prilici koju smo vidjeli, posluio
njome jo dva puta prije nego je ostavio ovaj svijet; prvi put o ustolienju kraljice Mary,
drugi put o ustolienju kraljice Elizabete. Njegov potomak ju je upotrijebio o ustolienju
Jamesa I. Prije nego e ovu povlasticu iskoristiti njegov sin, proteklo je etvrt vijeka i
"povlastica grofova od Kenta" bila je izblijedjela ljudima u sjeanju; i kad se tadanji Kent
pojavi pred Charlesom I. i njegovim dvorom i sjedne u vladarevoj nazo-nosti da bi potvrdio
i obnovio pravo svoje kue, nastala je prava pravcata uzbuna! Ali se brzo objasnio taj
33
postupak i njegovo pravo bje potvreno. Posljednji grof te loze pade u republikom ratu
borei se na strani kralja i zajedno s njim se ugasi i neobina povlastica.
Tom Canty je doivio duboku starost i postao naoit, sjedokosi starkelja dostojanstvene i
dobrostive vanjtine. Sve do kraja ivota svi su ga potovali; isto tako su mu se i duboko
klanjali, jer je njegova napadna i neobina odjea podsjeala ljude da je "on jedno
kraljevao"; i tako, ma gdje bi se pojavio, svjetina bi se razmicala proputajui ga da proe i
saaptavajui se meu se: "Smakni eir, evo kraljeva tienika"; i tako su ga pozdravljali, a
on im se u uzvrat ljubazno smijeio, to su i te kako cijenili, jer njegov ivotni put bijae
astan.
Jest, onaj jadni djeak, kralj Edward VI., proivio je svega nekoliko godina ali je i u tih
nekoliko godina uinio mnogo dobra. Vrlo esto, kad bi se neki velikodostojanstvenik, ili
neki drugi ozlaeni slubenik krune, usprotivio njegovoj milostivosti i tvrdio da je taj i taj
zakon, koji je on nakanio preinaiti po svojoj namjeni, ve ionako blag i ne izvrgava kanje-
nika patnjama i zlostavljanju kojima bi se ba moglo nai zamjerke, mladi kralj bi ga
prostrijelio svojim nujno rjeitim i silno milosrdnim oima i rekao:
to ti zna o patnjama i zlostavljanju. Ja i moj narod znamo, ali ti ne zna.
U ono okrutno doba vladavina Edwarda VI. bijae posebno milostiva. I sad, kad se
opratamo od njega, pokuajmo, njemu u slavu, to zauvijek upamtiti.
 NAPOMENA

ovjek uje mnogo o onim "strahotnim Ljutim zakonima Connecticuta" (Blue Laws je,
prema S. A. Petersu, naziv okrunih zakona to su bili na snazi u prvoj doseljenikoj koloniji
u New Havenu, u dravi Connecticut, USA; nap. prev.) i vian je da smjerno protrne kad god
se oni spomenu. Ima ljudi u Americi (pa ak i u Engleskoj!) koji vjeruju da su oni pravo
olienje opakosti, nemilosrdnosti i neovjetva: a oni, naprotiv, gotovo prvi "odluno
odstupaju od pravne okrutnosti" od koje je ispatao "uljueni" svijet. Zbornik tih ovjenih i
obazrivih zakona od prije dvije stotine i etrdeset godina posve se izdvaja od stoljea krvava
zakonodavstva koje je vladalo prije njih i stotinu sedamdeset i pet godina krvavoga
engleskoga zakonodavstva koje je vladalo poslije njih.
Ni u jednom asu, dok su vladali Ljuti zakoni ili bilo koji drugi, u Connecticutu nikad
nije bilo vie od "etrnaest" zloina koje su kanjavali smru. A u Engleskoj, kao to se jo
sjeaju ljudi krepka zdravlja i pameti, smrtnom kaznom se kanjavalo "dvije stotine dvadeset
i tri" zloina! (Vidi: Dr. J. Hammond Trumbullove Ljute zakone, prave i krive, str. 11.)
Dobro je znati ove injenice i zamisliti se nad njima.

KOMET ZVANI MARK TWAIN

Mark Twain (Mark Tvejn) rodio se 1835. godine u mjestancem Florida, ali ne na
poluotoku Floridi, nego u saveznoj amerikoj dravi Missouri (Mizuri), a djetinjstvo proveo
u gradiu Hannibalu (Hanibalu), takoer u Missouriju, na obali Mississippija koji je ovdje
irok gotovo kao Jadransko more. Prevoditelj ove knjige obiao je sva mjesta u Hannibalu,
koja su vezana uz ivot i djela Marka Twaina. Kua u kojoj je pisac ivio, izgleda tono kao
kad se MarkTwain pred njom slikao potkraj 19. stoljea. Sauvane su i sve kue koje se
spominju u Tomu Sawyeru (Tomu Sojeru), sa sadrenim figurama svih junaka koji se
pojavljuju u pojedinim zgodama romana, zatim Cardifski (Kardifski) brijeg, McDougalova
(Mekdaugalova) spilja i Jacksonov (Dek-sonov) otok. Tu je i Mark Twainov muzej u koji e
dospjeti i ovo izdanje njegovih djela. Sami Tom i Huck izliveni su u veliki bronani
spomenik. A moete i kreiti najuveniju ogradu na svijetu, Tom Sawyerovu, a po
snackovima kuati i Tomove ili Huckove burgere. Cijele Sjedinjene Drave reklamiraju
djetinjstvo Marka Twaina. Njegova je rodna kua, recimo, besplatno obojena novom vrstom
boje, nacionalni parkovi su prozvani po njemu, etikete na bocama i cigarama nose njegov lik,
a postoje i njegove potanske marke. Citiraju ga od novinskih i televizijskih uvodnika do
predsjednikih govora.
Datumi njegova roenja i smrti povezani su jednim dogaajem. Kojim? Jeste li uli za
Hallevjev (Helijev) komet? To je divovska repatica koja svakih sedamdeset i pet godina
proleti oko Zemlje. Pojavila se tono kad se Mark Twain rodio, a pisac je umro ba kada se
komet ponovno pojavio, 1910. godine.
Pravo je ime Marka Twaina zapravo Samuel Langhorn Clemens (Semjuel Lenghorn
Klemenz), a nadimak Mark Twain uzeo je iz dana kada je kormilario brodovima po
Mississippiju. Uzvik mark twain znai po prilici -pazi, dvije stope!, a to je donja granica za
dubinu vode u kojoj je mogue sigurno ploviti, bez straha da e se nasukati. Mark Twain se
takoer bavio tiskanjem tuih umotvorina i novinarstvom, dok napokon nije postao piscem.
Napisao je mnoga djela koja se ubrajaju meu najduhovitije to je ovjeanstvo smislilo.
Openito se smatra da je Mark Twain otac amerike knjievnosti.
Za mlade svih godina napisao je Mark Twain tri remek-djela koja se itaju na svim
kontinentima i na svim jezicima. To su Pustolovine Toma Sawyera, Pustolovine
Huckleberryja Finna (Haklberija Fina) i Kraljevi i prosjak. Malo je knjiga u svjetskoj
knjievnosti koje su toliko omiljene meu itateljima svih uzrasta.
KRALJEVI I PROSJAK (1882.) nastaje negdje na pola puta izmeu Toma Sawyera i
Huckleberryja Finna. Roman o kraljeviu, zatim i kralju Edwardu VI. (jedincu uvenog
Henrika VIII.) i njegovu dvojniku iz siromanoga londonskog predgraa, pisac je smjestio u
godinu 1547. Tu je knjigu pisao usred krize u radu na nastavku Toma Sawyera. Kasnije je
prevladalo miljenje da je potkraj pieva ivota njegova djela nemilosrdno cenzurirala
obitelj (osobito ena). Dokazano je, posije njegove smrti, da je prije svega on sam patio od
autocenzure
Stvarajui Kraljevia i prosjaka, Twain je traio djelo koje e dokazati da je on vrlo
obrazovan, uljuen i savreno pismen knjievnik, koji nije obino novinsko piskaralo, jo i
humorist. Odluio se za izazov to e ga afirmirati kao pisca koji moe stvoriti djelo vieg
ranga. Najbolji e dokaz za to biti iznenaujui Kraljevi i prosjak. Djelo je, uz Osobne
uspomene Jeanne d'Arc (an d'Ark), prava iznimka u stvaralatvu Marka Twaina. Osim
briljantne stilske forme, tu je i moralizatorski pristup, inae stran autoru. Ipak je, meutim, i
u nj unio svoj ironini, esto i cinini stav prema povijesti i tradiciji, osobito engleskoj
(britanskoj). Pieva obitelj i publika itali su samo gornji sloj romana (obitelj ga smatra
najboljim pievim djelom), pa Kraljevi i prosjak postie pun pogodak. Svojoj je
popularnosti tim djelom Mark Twain dodao blistavu kariku koja mu je moda nedostajala.
Ivan Kuan