Historija Medicine Skraceno

PREDAVANJE 1.
 Uvod u izučavanje medicine (historijski izvori, dokumentacija razvoja

medicinske misli)
 HISTORIA EST MAGISTRA VITAE
 Historija je društvena nauka koja proučava prošlost ljudskog društva od

najstarijih vremena do danas.
 Proučavanjem historije upoznajemo razvojni put kojim je ljudska civilizacija

prošla, čime nastojimo shvatiti sadašnjost i izvući poruke za budućnost.
 Ime ove nauke dolazi od stare grčke riječi historeo - ispitivati, kazivati ono
što se doznalo.
 Značaj historije uočili su još stari Rimljani koji su postavili izreku «Historia
est magistra vitae» - historija je učiteljica života.
 HISTORIA EST MAGISTRA MEDICI
 Čitava povijest čovječanstva stavila je svoj pečat i na historiju medicine, pa

ako smijemo historiju nazivati « magistra vitae» možemo i historiju
medicine s punim pravom nazvati «magistra medici», učiteljicom ljekara.
 «MLADI LJEKAR MORA ZNATI ŠTO DRUGI PRIJE NJEGA, OTKRIŠE, ISPITAŠE I
ZASNOVAŠE» - HIPOKRAT
 Student medicine će izučavajući historiju medicine upoznati se sa razvitkom

opće medicine i njenih posebnih i pomoćnih grana (antomija, fiziologija,
histologija, patologija, mikrobiologija,hirurgija,higijena, ginekologija,
porodiljstvo i sl.)
 Često, student i mladi ljekar zaborave da na temelju historije medicine

mogu lakše razumijeti postanak različitih medicinskih pojmova i tok
istraživanja koja su dovela do novih otkrića.
 CILJ HISTORIJE MEDICINE

 Cilj historije medicine je da iz obilja historijskih činjenica izvuče sve pouke i
sve dragocijene zaključke, kao i da na osnovu toga stvori uopćavanja koja će
biti putokaz za ljekarski rad.
 Historija medicine je arhiva historija bolesti davno umrlih bolesnika (umrlih

u raznim historijskim periodima) i ujedno najbogatije kliničko,
kazuističko(uzročno) iskustvo u kome je zabilježen i umni napor znamenitih
ljekara, tvoraca medicinskog znanja.
 Historija medicine predstavlja dragocijenu riznicu pouka koje pomažu

ljekaru da stečena teorijska znanja pravilnije primjene, tj. one mu
izoštravaju moć kritike i uče ga da misli medicinski.
 ZADATAK HISTORIJE MEDICINE
 Sve historije, pa i historija medicine, imaju u osnovi jedan isti zadatak i cilj,
koji se svodi na to, da:
 Najprije pronađu, utvrde i opišu, hronološkim redom i na kritički način,

vjerodostojnu historijsku građu i nađu neposrednu uzročnu vezu njenih
činjenica.
 Potom one iste činjenice i njihov uzajamni uzročni odnos protumače.
 Najzad da otkriju u njima njihov skriveni, sistematski i idejni smisao, putem

izvođenja zaključaka i uopćavanja.
 Opis samih činjenica, ma koliko tačan, ne označava historijski cilj. Cilj je

pronaći uzročne sile i zakone koji upravljaju historijskim razvojem.
 PRISTUP HISTORIJI MEDICINE
 Medicina, kao i svaka druga nauka, stoji pred vječnim prirodnim tajnama,
koje su po riječima Hekela (filozof), umnogome nedokučena «svjetska
tajna».
 Zato je historija razvitka znanja o tim tajnama put kroz tamu.

 To je imao u vidu veliki francuski naučnik i filozof Klod Bernar kad je rekao
« Kad se u medicini naiđe na tamnu i neobjašnjivu pojavu, i umjesto da se onda

kaže «ja to ne znam» ljekari imaju običaj da kažu «to je život» te tako nešto
tamno objašnjavaju još tamnijim. Ovakav način obrade medicine je davno označen
kao «historija zabluda».
 DANAŠNJI PRISTUP HISTORIJI MEDICINE
 Danas se koristi pristup za čiji osnov se može uzeti Bosijeov aforizam, koji je
često ponavljao i veliki Paster, a koji glasi:
« Najveći je poremećaj duha, vjerovati da su stvari onakve kakve bismo htijeli da

budu».
 POZNAVANJE SADAŠNJOSTI JE MOGUĆE SAMO UZ POMOĆ POZNAVANJA

NJENE PROŠLOSTI
 Medicinska prošlost proističe iz zakona neprekidnog mijenjanja i

preobražavanja prirode, čovjeka i društva do njihovog današnjeg stanja
uobličenosti.
 Zbog toga se sadašnjost može poznati samo pomoću njene prošlosti.
 POZNAVANJE SADAŠNJOSTI JE MOGUĆE SAMO UZ POMOĆ POZNAVANJA

NJENE PROŠLOSTI
 Da bismo saznali pojam koji izražava riječ, moramo doznati etimologiju, te

riječi (medicina – lijek)
 Da bismo upoznali ličnost, moramo saznati njenu biografiju
 Da bismo upoznali narod i društvo, moramo znati njihovu historiju
 Da bi spoznao današnji biljni i životinjski svijet, Darvin se morao takođe,

poslužiti metodom upoznavanja prošlosti tog svijeta od njegovog postanka
pa do vremena u kom je djelovao
 Da bismo upoznali razvijeniji organizam, moramo znati njegovu
embriologiju
 Da bismo upoznali bolest, moramo znati historiju te bolesti - anamneza
 HISTORIJSKI IZVORI
 Sve tragove i svjedočanstva iz prošlosti, koji nam daju informacije o nekim

događajima, zajedničkim imenom nazivamo historijskim izvorima. Oni služe
kao polazna osnova za dalja historijska istraživanja.
 U historijske izvore ubrajamo sve što je stvoreno snagom ljudskih ruku ili
ljudskog duha.
 Historijski izvori iz kojih se crpe podaci za dokumentaciju razvoja ljekarskog

uma i njegove misli su raznovrsni.
 PRIMJERI HISTORIJSKIH IZVORA
 Paleontološki i arheološki nalazi i iskopine (nauka koja na skeletu umrlih iz

praistorijskog perioda dokazuje postojanje određenih bolesti – tumor,
kamenac u bubregu, tuberkuloza,ožiljci, karijes i sl.)
 Prahistorijski kameni predmeti i pećinska umjetnost (način liječenja)
 Narodne umotvorine s medicinskim smislom.
 Izreke, mitovi, legende, vjerovanja
 Ljetopisi, biografije, zabilješke, zapisi, ljekaruše, predmeti u starim

grobovima i nadgrobni spomenici
 Podaci o nemedicinskim (historijskim spisima povezanim sa medicinom) i

medicinskim spisima
 Zvučni izvori – kasete, CD-ovi
 Mediji – radio, televizija, štampa, Internet
 HISTORIJA MEDICINE JE I PRAKTIČNA DISCIPLINA

 Historija medicine je teorijska, filozofska i praktična disciplina.
 Historija medicine pruža i praktične koristi, jer izlaganjem mnogostoljetnog

ljekarskog iskustva širi ljekarov vidik, vježba praktičku i naučnu ljekarsku
misao.
 Historija medicine izoštrava moć posmatranja, zapažanja, razmišljanja,

provjeravanja i zaključivanja.
 Historija medicine stvara pravog ljekara koji je ne samo znalac, već i

mislilac.
 HISTORIJA MEDICINE – ODSJEK HISTORIJE PRIRODNIH I DRUŠTVENIH

NAUKA
 Historija medicine je odsjek historije prirodnih nauka, jer počiva na njihovoj

naučnoj osnovi i njihovom napretku, u prvom redu na biologiji, zooologiji,
botanici, hemiji i fizici.
 Historija medicine je, takođe, odsjek historije društvenih disciplina čiji je

zadatak da zadovolje određene društvene potrebe i zahtjeve. Takve su
discipline: socijalna, javna, komunalna i profesionalna higijena i higijena
rada; epidemiologija i medicinska statistika; socijalna medicina sa socijalnim
ustanovama i socijalnim zakonodavstvom.
 HISTORIJA MEDICINE – ODSJEK HISTORIJE KULTURE
 Historija medicine je i odsjek historije kulture.
 Historija medicine je najprisnije povezana sa cjelokupnim kulturnim

razvojem i prati ga u stopu, posuđujući neprekidno i primjenjujući
raznovrsne tekovine mnogostoljetnog iskustva, narodne medicine, nauke i
tehnike, filozofije, književnosti, umjetnosti.
 Zbog prisne povezanosti historija medicine u traganju za razvojem i

napretkom ljekarskog uma i njegove misli, sadrži ista razdoblja, sa
svojstvenim periodičnim promjenama i obilježjima, kao i historija kulture
 PERIODIZACIJA HISTORIJE MEDICINE
 Podudarno sa razdobljima historije kulture, historija medicine ima istu

periodizaciju i razlikuje iste periode.
 Prahistorijski period,
 Period starih istočnih kulturnih naroda
 Antički period
 Srednjovjekovni period
 Period stvaranja osnova naučne medicine počeo od renesanse u 16.

stoljeću
 Period razvoja naučne misli u 19., 20. i 21 stoljeću.
 KRATKA HISTORIJA DIJABETESA
 Papirus iz treće Egipatske dinastije koji je pronašao Georg Ebers prvi je spis
u kome se pominje bolest koja bi mogla odgovarati dijabetesu.
 Hegi Ra opisuje oboljenje čiji je glavni simptom pretjerano mokrenje a kao

terapija preporučuje se četvorodnevna kura mješavinom zemlje, vode,
kostiju i olova.
 1500. prije nove ere Hindusi iz Ajur Vede primjećuju da mokraća nekih
bolesnika privlači muhe i druge insekte.
 1000. prije nove ere Susruta, indijski ljekar, postavlja Dg. dijabetesa.
 865.-925 arapski pisac Razea prevodi spise o dijabetesu iz Ajur Vede.

 1.stoljeće Aulus Kornelius Celzius piše enciklopediju medicine u kojoj se
pojavljuje opis stanja koje bi moglo biti dijabetes a koje naziva ‘’preterano
izlivanje mokraće’’ koje uzrokuje ‘’slabljenje i opasnost’’.
 Kasno 2. stoljeće prije nove ere Demetrios iz Apameje prvi koristi riječ
dijabetes.
 KRATKA HISTORIJA DIJABETESA - ZABLUDE
 Oko 160.g. Galen, najuticajniji ljekar rimskog perioda, piše kratak opis
dijabetesa naglašavajući žeđ.
Smatrao je da je to oboljenje bubrega.
 980. -1037.g. arapski ljekar Avicena (porijeklom Persijanac), opisuje

dijabetes na osnovu Galenovih radova i povezuje dijabetes sa gangrenama i
impotencijom.
 1848.g. Klod Bernard dokazuje da je glukoza normalan sastojak krvi i drugih

tkiva. On je vjerovao da je dijabetes jetreno ili nervno oboljenje.
 KRATKA HISTORIJA DIJABETESA -TERAPIJA
 1850. francuski ljekar Preori savjetuje uzimanje velikih količina šećera u

terapiji dijabetesa.
 Oko 1870.g francuski ljekar Bušar primećuje da kod osoba sa dijabetesom,

u toku racionalizacije ishrane tokom opsade Pariza u francusko-pruskom
ratu, nestaje pojava šećera u mokraći – slično stanje kod dijabetičara u
opkoljenom Sarajevu u ratu 1992.-1995.
 Krajem 19. stoljeća italijanski specijalista za dijabetes, Katoni izoluje

bolesnike kako bi ih natjerao da se pridržavaju propisane dijete.
 KRATKA HISTORIJA DIJABETESA-DIJAGNOSTIKA

 1909. Žan de Majer (Belgijanac) predlaže da nepoznata supstanca koju
produkuje pankreas (Langerhansova ostrvca) nazove INSULIN (po latinskom
nazivu insula, ostrvo).
 1850. Herman fon Feling, nemački naučnik, otkriva metodu za određivanje

količine šećera u mokraći.
 1911. S.R. Benedikt otkriva novi metod za merenje šećera u mokraći

(Benediktov reagens).
 1910.-1920. Frederik Alen i Eliot Džoslin vodeći su specijalisti za lečenje

dijabetesa u Americi (Džoslin
Klinika najpoznatija danas u svijetu)
 KRATKA HISTORIJA DIJABETESA-INZULIN
 1921.g rumunski fiziolog Nikolaj Paulesku 1921. godine objavljuje uspješnu

izolaciju insulina. Ekstrakt je snižavao glikemiju dijabetesnim psima i nazvao
ga je ‘’pankreatin’’. Rad je publikovan nekoliko meseci prije objavljivanja
rezultata Bantinga i Besta, ali je otkriće ostalo neprepoznato narednih 50
godina.
 1921.g Frederik Banting (1881-1941) i njegov student saradnik Čarls Best

(1899-1978) uspješno izoluju insulin (najpre nazvan iletin) iz psećih
pankreasa na Univerzitetu u Torontu.
 1923. Banting i Meklid dobijaju Nobelovu nagradu. Banting svoju deli sa

Bestom, a Meklid sa Kolipom.
 KRATKA HISTORIJA DIJABETESA - LIJEK
 1923.g.kompanija Eli Lilly iz Indijanopolisa počinje komercijalnu proizvodnju

insulina. Iako je grupa iz Toronta odlučila da se nova supstanca naziva
insulin, ova kompanija svoj proizvod naziva ‘’Iletin Insulin’’.
 2006. g.Europian Medicines Evaluation Agency odobrava inhalatorne

insuline za lečenje dijabetesa tipa 1 i tipa 2 kod odraslih osoba.
 ONTOLOŠKO SHVAĆANJE BOLESTI
- PRIMITIVNI NAČIN MIŠLJENJA
Za primitivni način mišljenja bolest je nešto konkretno, stvarno, nezavisno od

čovjeka postoji, prodire u čovjeka i tu se bori sa njim. Ovaj način mišljenja ne
odvaja uzrok od same bolesti te uzrok znači i samu bolest – koplje koje je ušlo u
čovjeka nije samo uzrok već i sama bolest.
Za prapovijesni (arhaični- primitivni) način mišljenja bolest je bila:
 samosvjesno biće (personifikacija bolesti – bolestima se daju posebna

imena) ili
 materijalni predmet (korpuskularna teorija - predmet se mora izvaditi

pomoću isisavanja, znojenja, bljuvanja ili je u čovjeka ušao crv )ili
 demon (demonistička teorija) ili opsjednutost
 zlokobni duh što izvana prodire u tijelo ( osjećaj prisustva u čovjeku neke
druge, neprijateljske volje).
I danas se govori o «napadu» ili «obuzetošću» bolešću.
 PREDSOKRATOVCI, PITAGOREJSKA TRADICIJA
 Predsokratovci su uveli dinamički pojam bolesti kao procesa svojstvenog

ljudskom tijelu, kao oblik manifestacije života (funkcionalna koncepcija
bolesti- u Indiji i Kini bolest je poremećaj unutrašnje ravnoteže)
Prema pitagorejskoj (600 p.n.e. ) tradiciji bolest je predstavljala
 gubitak prirodnog sklada,
 odstupanje od pravila,
 narušavanje idealnog odnosa među dijelovima skladne cjeline ( narušavanje

harmonije tijela)
 ANTIČKA TEORIJA SHVAĆANJA BOLESTI
- HIPOKRAT I NJEGOVI SLIJEDBENICI
Prema slijedbenicima Hipokrata bolest je:
 poremećaj odnosa (opći ili lokalizirani) između četiri temeljna soka

ljudskoga tijela (krv, sluz, žuta žuč i crna žuć - humoralna patologija)
 Priroda organizma na poremećaj njihovog odnosa reaguje «kuhanjem»

sokova koje se završava ili izbacivanjem škodljivih izlučina ili njihovim
zadržavanjem i taloženjem u izvesnom dijelu tijela.
 Napor tijela za izbacivanjem čini «krizu». Ona nastaje npr. kod tifusa
sedmog, a kod upale pluća devetog dana.
 ANTIČKA TEORIJA SHVAĆANJA BOLESTI

- HIPOKRAT I NJEGOVI SLIJEDBENICI
 Hipokrat prekida sa vjerovanjem u demonističko porijeklo bolesti –

epilepsija nije “sveta” bolest već ima prirodni uzrok.
 Bolest se ne tipizira i ne lokalizuje, već po njemu ne postoje pojedine

definirane bolesti, već pojedini bolesnici
 Bolest ne dolazi odjedanput, kao grom iz vedra neba, već je to posljedica

dugog niza svakodnevnih grešaka protiv zdravlja, koje se nadovezuju jedna
na drugu i povećavaju se kao valjak snijega, dok se jednog dana ne svale na
glavu griješnika
Hipokrat

GALENOVA SINTETIČKA KONCEPCIJA BOLESTI
 Organizam je izrađen od 4 elementa – voda, zemlja, zrak i vatra koji se

prezentiraju sa 4 soka od kojih je najvažnija krv, jer su tu elementi
podjednako raspodjeljeni
 Elementi imaju 4 kvalitete- suho, vlažno,hladno,toplo
 Bolest je nesklad u odnosu na ove kvalitete
 Bolest se dijeli na bolest elemenata, bolest tkiva i dinamičkih poremećaja i

bolest organa
 Slijedbenici su Avicena ( arapska medicina) i srednjovjekovna medicina

(univerziteti u Padovi, Bolonji, Parizu, Oxfordu, Pragu)
 Ovoj teoriji dodaje se važnost psihičkog faktora (arapski sljedbenici)
 HEMIJATRIJSKO I FIZIOLOŠKO
POSMATRANJE BOLESTI
 Hemijatrijska teorija bolesti (Paracelzus) kaže da je bolest stanje organizma

u kom dolazi do hemijskih poremećaja ( u krvnim žilama , zglobovima,
mokraćnom mjehuru talože se štetne materije i tako nastaju tipične bolesti)
 Fiziološka medicina (Viktor Bruse- francuski kliničar) ističe da bolest nije

ništa drugo nego zapaljenje izazvano iritacijom. Sve životne pojave zavise
od spoljašnjih stimulansa. Kada su oni umjereni vlada zdravlje. Kada su
suviše slabi ili jaki nastupa bolest.
 NATURHISTORIJSKO I EKSPERIMENTALNO POSMATRANJE BOLESTI
 Naturhistorijska škola (prof. Štark, Jena) smatra da je bolest stanje nastalo

uslijed useljavanja nekog drugog organizma u organizam oboljelog, te da je
bolest proces koji vodi degeneraciji organizma.
 Virchow - bolest je rezultat promjena u ćeliji, a ne u vanjskom uzroku.
 Pasteur i Koch – bolest nastaje pod utjecajem mikroorganizama - vanjski

uzrok bolesti
 Claude Bernard ( 19. st,) , osnivač eksperimentalne medicine, je smatrao da

bolest obuhvata sve pojave koje ruše otpor unutarnjeg prostora, tj.
organizma, te da bolest u velikoj mjeri ovisi o faktorima vanjskog okoliša.
 Neuralna , psihosomatska, socijalna i molekularna koncepcija bolesti
 Bolesti je rezultat poremećaja nastalog između nervnog sistema i tjelesnih

tkiva ( Pavlov, Orbeli 19st.)
 Kao rezultat velikih podražaja ( stresa) nastaje bolest - Selye
 Bolesti su uzrokovane i psihičkim procesima ( Freud 20.st. )
 Bolest je i socijalni fenomen ( siromaštvo, rat, migracije i sl. )
 Nastanak bolesti uzrokovan je promjenama u molekulama, tj u koloidnim

strukturama žive plazme
(H. Schade 20. st.)
 PATOCENOZA
 Bolesti nisu konkretne stvari kao npr. mikroorganizmi koji izazivaju zaraze. S
obzirom da je bolest reaktivan proces, ne može se odvojiti od tijela u kojem
se javlja. Međutim, bolesti imaju i postojanje koje ne ovisi o bolesnicima. Ta
se nezavisnost može vidjeti kad oboli mnogo ljudi, jer onda bolest postaje
događaj. Odatle slijedi konkretno postojanje bolesti kao pojava koje
pogađaju cijelo društvo.
 Pojavljivanje i širenje određene bolesti u određenom društvu se mora

povezati sa svim drugim bolestima, hroničnim ili sezonskim, koje se javljaju
u dotičnom društvu. Odavde proizilazi teorija patocenoze.
 TEORIJA PATOCENOZE
 Patocenoza je: skup patoloških stanja koja postoje u danom trenutku u

određenoj populaciji
 Teorija patocenoze objašnjava širenje AIDS-a ali i rekonstruira patološko

stanje grčkog svijeta. Ona sadrži niz pretpostavki koje se sve mogu provjeriti
u odgovarajućim sredstvima za doba koje se istražuje (paleopatološki
podaci i književni spisi za antički svijet, te statistika za savremeni svijet).
 TEORIJA PATOCENOZE
Teorija patocenoze se može sažeti:
 jedna bolest, bila ona zarazna ili degenerativna može se posmatrati samo u
odnosu na sve druge bolesti u nekom društvu.
 postojanje i širenje bolesti ovisi o postojanju i širenju svih drugih bolesti u

tom društvu
 faktori okoline i kulture određuju bolesti da se stabilno održavaju u nekom

društvu (u drevnom Zapadu to su bili sindromi gripe zimi povezani sa
sindromima probavnih bolesti ljeti)
 ulazak novog faktora kulture ili okoline može uvesti prevlast neke bolesti
(npr. rak u industrijaliziranim zemljama) pri čemu jedna patocenoza nestaje,
a zamjenjuje je druga.
 TIPIČNE PATOCENOZE
U patocenozi postoje «dominantne» bolesti – veoma
učestale bolesti, ekstremno povišenog morbiditeta s
teškim posljedicama za demografsko stanje i kvalitetu
života. Povijesno gledano, tipične patocenoze bile su:
 U antičkim patocenozama Sredozemlja «dominantna» je bila malarija.
 U srednjovjekovnim patocenozama «dominantna» je bila guba.
 U evropskim patocenozama 18. i 19. stoljeća «dominantna» je bila

tuberkuloza.
 U 20. stoljeću «dominantna» je trauma izazvana prirodnim katastrofama
(potresi, poplave,tsunami) ili učinkom ljudi (ratovi, saobraćajne nesreće,
greške u konstrukciji građevina)
 HISTORIJA POIMANJA BOLESTI I ZDRAVLJA
 ŠTA JE ZDRAVLJE ZA POJEDINCA?
 ŠTA JE ZDRAVLJE ZA LJEKARA?
 ŠTA JE ZDRAVLJE ZA DRUŠTVO?
 ALKEMEON IZ KROTONA (500 p.n.e)
 Zdravlje se održava ravnopravnošću (isonomia) sila vlažnog i suhog, hladnog

i toplog, gorkog i slatkog te ostalog, a prevlast jednog među njima
(monarchia) uzrokuje bolest.....
 Zdravlje počiva na ravnomjernom mješanju kvaliteta
Bolest nastaje:
 kad je riječ o uzroku, od suviška topline ili hladnoće;
 kad je riječ o porodu, od preobilne ili oskudne prehrane;
 Bolest nastaje i iz vanjskih uzroka:
 Od voda određenih osobina, okoliša, napora, muka i tome sličnih stvari...
 HIPOKRATOVO I PARACELZIJUSOVO SHVATANJE ZDRAVLJA
Hipokratovo shvatanje zdravlja
 Zdravlje je stanje usklađenog odnosa između četiri tjelesna soka i to stanje

je «krazija».
Paracelzijusovo shvatanje zdravlja
 Zdravlje je izraz usklađenosti pojedinih dijelova tijela i njihovih funkcija.

 LAIČKO POIMANJE ZDRAVLJA
 Neki ljudi smatraju da njihovim zdravljem dominira vanjska religijska ili

nadnaravna moć (sila)
 Ozdravljenje može biti razultat Božanstvene intervencije ili neke druge

nadnaravne sile, baš kao i oboljenje.
 Urođenici su posebno skloni da vjeruju u sistem povezan sa bolešću i

zdravljem, a koji je opet naglašen duhovnom dimenzijom. Pozicija
tradicionalnih vidara često može biti temeljena na njihovoj sposobnosti da
dozivaju vanjske sile.
 VIKTORIJANSKI PISAC
– POIMANJE ZDRAVLJA
 Viktorijanski romanopisac je govorio o „prostom zdravlju“ – to je izuzetno

stanje zadovoljstva, gdje se svijet čini kao veoma udobno mjesto, gdje
osjećamo da smo mi dobri ljudi, da su problemi i odgovornosti u okviru
našeg područija i na prelaze ga.
 DOŽIVLJAJ ZDRAVLJA
- LJEKAR I OBIČNI LJUDI
 Većina ljekara na zdravlje gleda kao na nešto najvažnije na svom poslu i

često predpostavljaju da svi vide da se njihov svijet okreće oko brige za
zdravlje. .
Tri glavne domene definicije zdravlja za obične ljude su:
 zdravlje je kad nisi bolestan,
 to je neophodna predpostavka za životne funkcije i
 to je osjećaj dobra izražen u fizičkom i mentalnom smislu.
 Ljudi sa nekim nedostacima ili bolešću sebe često opisuju kao zdravu osobu,
posebno u danima kada se njihovi nedostaci čine manje opasnim. Ljudi
procjenjuju svoje zdravlje subjektivno i terminima razumnih očekivanja za
njihove godine i nedostatke
 ZDRAVLJE:
MODEL MEHANIZAM SATA MEDICINE
 Zdravlje je definirano kao tijelo koje efikasno funkcioniše poput mašine.
 Bilo koji krah u tjelesnom sistemu znači da tijelo nije zdravo.
 Izoliranje, označavanje i sistemsko klasificiranje pojedinačnih bolesti od

strane Linnaeus u 18. stoljeću je bilo značajan dio razvoja modela
mehanizam sata, da bi kasnije bilo pojačano uveliko povećanim
sofisticiranim razumijevanjem specifičnih uzroka bolesti.
(Owen, 1986)
 MODEL MEHANIZAM SATA MEDICINE

- OGRANIČENJA
Ograničenja modela mehanizam sata zdravlja su:
 osporava mu se to što je previše mehaničan i što zanemaruje društveni,

psihološki i duhovni aspekt.
 on sugeruira da ako tijelo nije zaraženo, onda kao posljedica mora biti
zdravo.
 DEFINICIJA ZDRAVLJA
- SVJETSKA ZDRAVSTVENA ORGANIZACIJA
 Svjetska Zdravstvena organizacija definira zdravlje kao „kompletno stanje

fizičkog, mentalnog i društvenog dobra, a ne samo puko odsustvo zaraze ili
slabosti“ (WHO, 1948.)
 Ova definicija je kritizirana kao utopijska i neostvariva ali je dovelo do nove

vizije o zdravlju.
 Bila je važan stimulans za proširenje zdravstvene aktivnosti preko onih
vezanih za prevenciju zaraze.
 KULTUROLOŠKI ASPEKT ZDRAVLJA
 Interpretacije zdravlja reflektiraju kulturološke i ekonomske kontekste

života ljudi.
 Mršavost se smatra neosporivim znakom samokontrole, discipline i snage

volje. Mršava osoba je primjer nadmoći uma nad tijelom i vrline
samoodricanja.
 Obratno ovom, debljina je potvrda gubitka kontrole, moralni pad, znak

impulsivnosti, ugađanje svojim užicima i lijenosti. Ovo je primjer
internacionalizacije medicinskog znanja, gdje se na tijelo gleda kao na
objekt racionalne kontrole.
 INDIVIDUALNA - DRUŠTVENA ODGOVORNOST ZA ZDRAVLJE
 Perspektiva koja definira zdravlje u smislu individualne odgovornosti

oslobađa ostale faktore ( država, zdravstveni radnici, finansijeri zdravstva i
sl.) obaveze
... sve veća naglašenost lične odgovornosti za zdravlje mistificira društvenu

proizvodnju bolesti i smanjuje zahtijeve za pravima i ostvarivanjem prava na
zdravstvenu zaštitu. Ispod retorike o troškovima medicinske njege i obaveze
pojedinca da ostane zdrav leži politički problem da se prebaci breme troškova na
radnike i konzumante...
McKinlay i McKinlay (1986)
 ZDRAVLJE KAO PREOKUPACIJA

MODERNOG DRUŠTVA
 U Zapadnom društvu ne biti zdrav i biti bolestan se često vidi kao
nepoželjno i to su stanja koja impliciraju negativan moral i psihološke
pretpostavke o bolesnoj osobi.
 Biti zdrav tako je važno, da to pogađa i način na koji ljudi doživljavaju bolest
i način na koji ljudi gledaju na ljude koji su bolesni.
 Prvi svjetovni ljekari
 Poticali su iz reda zanatlija
 Podjela ljekara:
 ljekari koji su liječili unutrašnje bolesti lijekovima
 Vidari rana - hirurzi koji su liječili nožem
 Žene babice – bavile su se babičlukom
 Antička medicina
 Osnivanje prvih škola za ljekare u Aleksandrijskim hramovima i na Jonskim

ostrvima
 Buđenje naturfilozofskog duha i etičkog osjećanja
 Uzdizanje društvenog položaja ljekarskog staleža ( najugledniji društveni

red)
 Srednji vijek
 Unazađen ljekarski stalež
 Žarišta medicine ( bizantijska, arapska medicina)
 Prva ljekarska škola – Salerno – Italija
 Pariz, Monpelje
 Znanja crpljena iz antičke i arapske medicine, učeni ljekari, berberi i babice

 1140. godine Kralj Rodžer - Ukaz kojima se ljekari moraju prijaviti radi
sticanja dozvole za rad.
 Kralja Fridrih II – Njemačka – 1240. Ukaz u kojem budući ljekari moraju prije
studija pohađati 3 godine nauku logike
 1520. Trebnik “Articella” obuhvata sva načela ljekarske nauke
 16. vijek osnovno i opće obrazovanje polažu kod privatnog učitelja, prijemni
ispit pred komisijom univerziteta,a potom slušaju filozofiju i logiku
 medicina se sluša posljednja ( djela antičke i arapske medicine)
 Usavršavanje na talijanskim univerzitetima
 17.vijek
 Medicinsko školovanje traje 8 godina
 Francuska: dodata predavalja iz botanike i hemijske farmacije uz posjete

bolnicama
 Holandija ( Univerzitet u Lajdenu) : kliničko obrazovanje u bolnici
 Njemačka: pažnja se poklanja obrazovanju iz hemije i fizike
 Pruska: odobrenje za rad izdaje ljekarska ustanova “Collegium medicum”
 Engleska: obrazovanje ljekara na klinikama
 18. vijek
 Stručno obrazovanje dobilo izraženiju naučnu i praktičnu osnovu
 Ljekarska služba je regulisana odredbama ljekarske etike i deontologije
 Izmjena statuta Medicinskog fakulteta u Parizu:
 - upis svake 2 godine

 Predmeti: anatomija, farmacija, hirurgija, terapija, botanika, dvogodišnja
praksa sa stažom u bolnicama
 Pravo prakse – sa 25 godina života
 Predavači morali nositi Rabelov ogrtač
 Ljekari morali izgledati drugačije od građana ( oblačenje)
 Kodeks ponašanja ljekara
 Francuska: ljekari trebaju živjeti u slozi
 zabrana posjeta bolesniku bez odobrenja ljekara
 Čuvanje ljekarske tajne, poštovanje starijeg ljekara, zabrana kašnjenja za

ljekare, jasno i razumno prezentiranje informacija bolesniku,
 lijekovi se izdaju na recept, sa potpisom i pečatom ljekara
 Važnost kodeksa : do Revolucije
 Ljekarski kodeks u Pruskoj
 1725. godine donesen Statut Obercollegium medicum-a
 Nijedan ljekar koji nije registrovan ne može obavljati dužnost
 Uslovi za dobivanje dozvole za rad:
 Inauguralna disertacija i ostale” testimonia publica”
 pri kraljevskom anatomskom instiitutu polaže se “ Cursum

anatomicum”
 Donesene prve odredbe za kolegijalno ophođenje među ljekarima i o

ljekarskim nagradama za učinjene usluge
 Dvojni sastav ljekarskog staleža:
 Ljekari ( unutrašnje liječenje)

 hirurzi ranari ( vanjsko liječenje)
 U manjim mjestima : ljekari rade sve poslove
 19. vijek
 Razvoj industrije
 Brojni ljekarski stalež sa razlikama po zemljama
 Francuski ljekarski stalež poslije Francuske revolucije:
 Ukida medicinske škole pri bolnicama i manastirima, ukida polaganje

stručnog ispita i ljekarske prakse
 1803. godine ponovo se uvodi polaganje ljekarskog ispita
 Francuska 19. vijek
 Nakon šestogodišnjeg rada - ljekari su podijeljeni na:
 Više ljekare
 Doktore medicine
 Doktore hirurgije
 6 medicinskih fakulteta i 11 viših medicinskih škola
 Polije završetka fakulteta radili su nekoliko godina besplatno – uslov za

samostalan rad
 Engleski ljekarski stalež u 19. vijeku
 Razvijao se brže od francuskog
 Stručno obrazovanje: praktična i empirijska osnova kod bolničkih ili

privatnih ljekara
 Prvobitno: nije bilo potrebno opće znanje
 Kasnije se uvodi prijemni ispit

 Univerziteti posjedovali katedre za anatomiju i fiziologiju
 Nije postojao stručni ispit
 Zakon “Medical Act” iz 1858.
 Polaganje ljekarskog ispita i doktorata ( 19 ispitnih komisija)
 Uspostavljen red za sticanje prava na slobodnu ljekarsku praksu, opću i

specijalističku kao i na naučnu akademsku karijeru
 Razvoj javne zdravstvene službe ( Medical Offices of Health)
 - oblast gradske i fabričke higijene, zaštite rada i radnika – podstrek svim

evropskim ljekarskim staležima
 Njemački ljekarski stalež
 Razvoj pod okriljem države
 Ima 2 pravca razvoja
 - doktori medicine
 - Feldšerer hirurg
 1825. godine – uvođenje polaganja državnog ispita i razvrstavanje ljekara u

3 reda
 Prvi red ljekara u Njemačkoj
 Doktori medicine ( medicinsko obrazovanje i hirurško)
 Gimnazija i ispit zrelosti
 4 godine medicinskog obrazovanja
 Drugi i treći red ljekara u Njemačkoj
 Dotadašnji Feldšereri koji se sada dijele na :

 Hirurzi prve klase) izjednačeni sa doktorima medicine, teoretsko
obrazovanje u trogodišnjim medicinskim školama, tečajevima pri
univerzitetima ili hirurškim školama a praktični rad kod ljekara praktičara)
 Hirurške škole: Minster, Megdeburg, Breslov
 Hirurzi druge klase ( obrazovanje na tečajevima, poslije završena 2 razreda

gimnazije)
 Pravo na babičluk: sva tri reda poslije završenog specijalnog tečaja i

položenog stručnog ispita
 Poslije Februarske revolucije 1848.
 Nove reforme u medicini
 1852. Novi zakon u Njemačkoj ( utvrđena načela obrazovanja )
 ljekar: visokoobrazovano lice ( gimnazija, ispit zrelosti, završen Medicinski

fakultet, staž u bolnici)
 Zatvorene sve hirurške škole, olakšan pristup na medicinski fakultet
 1872. samostalni savez ljekarskih društava
 1887. ljekarska komora Njemačke
 1889. osnovani Sudovi časti
 1903. savez ljekara Njemačke
 Austrijski ljekarski salež
 Slična prošlost kao i kod njemačkog ljekarskog staleža
 1872. Zakon o ljekarskoj praksi
 Doktori medicine morali imati univerzitetsko obrazovanje
 Red nižih ljekara uglavnom dolazi na područje bivše Jugoslavije

 ANTIČKA MEDICINA
 U antičko doba medicina je posmatrana kao sinteza znanja i misli, nauke i

filozofije.
 Osnivač antičke medicine Hipokrat je u medicinskom radu razlikovao dva

pojma:
- zanatski i
- misanoni
 Zanatski rad je nazivao «tehne» - u njemu dolazi do izražaja znanje i

vještina primjene znanja.
 Misaoni rad je nazivao «ars» - u njemu dolazi do izražaja znanje, misao,

nauka i filozofija.
 USPJEŠAN LJEKAR
 «Ko želi da se posveti hirurgiji, neophodno mu je potrebno da se vježba u

operacijama, jer je za ruku vježbanje najbolji učitelj; ako se ima posla sa
skrivenim i teškim bolestima, tu onda tehne ne pomaže, već treba pozvati u
pomoć razmišljanje.
 Savremeni ljekar je onaj koji poznaje svoj zanat, tehne (koji zna pravila
zanata i vještinu njihove primjene) i koji, uz to, zna da misli još i filozofski,
koji je umjetnik sposoban za teorijska uopćavanja.»
Hipokrat
 PREGLED BOLESNIKA
 Hipokratov klinicizam počiva na izrađenom planu pregleda, utvrđivanja

bolesti, predviđanja njenog toka i ishoda i liječenja. To se sve izvodi uz
bolesnikov krevet.
 Pregled se počinje prikupljanjem podataka od bolesnika «anamnesis».
Nastavlja se pregledom, da bi se utvrdilo bolesnikovo stanje, «status
praesens», pri čemu se treba «oslanjati na činjenice i mudro rasuđivati». Do
danas je zadržan izraz «facies hippocratica» za klasičan opis lica pri kolapsu i
pred smrt.
 Uzimanje anamneze i status praesens-a je i danas sastavni dio svakog

ljekarskog pregleda.
 DIJAGNOSTIČKO LJEKARSKO RAZMIŠLJANJE BAZIRANO NA PRIMJENI ČULA
 Pri ljekarskom pregledu i postavljanju dijagnoze Hipokrat je težište stavljao

na korištenje pet čula.
 Hipokratovi slijedbenici su u toku narednih stoljeća usavršili ovaj metod.
 Najveći majstor u tome je bio Škoda. On ga je sredinom 19. stoljeća ustalio

na inspekciji, palpaciji, perkusiji, auskultaciji i dijagnostičkom razmišljanju.
 POSTAVLJANJE DIJAGNOZE U LABORATORIJU
 Napredak nauke, naročito napredak u mikrobiologiji, fizici i hemiji,

potiskivao je neposrednu primjenu čula. Pribavljanjem niza labaratorijskih
podataka pregled bolesnika u njegovoj postelji prenosi se, u stvari, u
laboratoriju.
 Ovakav rad čini da ljekarova čula i razmišljanja ostaju bez vježbanja, te se ne

izoštravaju, i uslijed toga presušuje ljekarsko iskustvo i moć ljekarskog
posmatranja i zapažanja, a to znači iščezava intuicija.
 Ovakav rad stvara ljekara znalca,snabdjevenog riznicom znanja, ali

nemoćnog i neplodnog mislioca, koji ne umije riznicu svog znanja da
iskoristi i primijeni u svakom posebnom slučaju
 REZULTATI LABORATORIJA NE KAZUJU GOTOVU DIJAGNOZU

 Dobiveni laboratorijski podaci označavaju samo prošireniji i produbljeniji,
posredan rad čula i samo pripomažu ljekarskom snalaženju, ali ne kazuju
gotovu dijagnozu.
 Oni su samo putokazi koje treba razumijeti i protumačiti, a to se može

postići samo i jedino ljekarskim razmišljanjem i zaključkom.
 Rad koji ne počiva na razmišljanju, na neposrednom, intuitivnom

ljekarskom saznavanju, i pri kome ljekar ne podvrgava oštrom kritičkom
razmatranju sve dobivene laboratorijske podatke nije u skladu sa
Hipokratovim shvatanjima ljekarskoga rada. Po Hipokratu ljekar mora biti
podjednako znalac i mislilac.
 POSMATRANJE PSIHIČKOG
STANJA ČOVJEKA
 U najranijim stoljećima historije medicine «duša je bila prećutno predata u

nadležnost doktorima teologije a tijelo doktorima medicine».
 To stanje se održalo stoljećima, iako je davno primjećena prisna uzročna

veza između žive tjelesne čovjekove materije i njenih duhovnih svojstava i
zahtjeva. To je formulisano riječima «Mens sana in corpore sano».
 Psiho-somatska medicina je dokazala da i psiha djeluje na čovjekovu živu

tjelesnu materiju i da ne samo što izaziva njene reflekse već ih i zadržava.
 OPĆI POGLED NA BOLEST ZAMIJENJUJE USKOSPECIJALISTIČKI
 Od davno su poznati biološki pojmovi «konstitucija», «predispozicija»,

«inklinacija», «hereditet».Međutim tokom vremena je došlo do njihove
slabe primjene u praktičnoj medicini.
 Vremenom je umanjena biološka važnost tjelesnih sokova, humoralne

teorije i cjeline organizma, na račun pridavanja jednostrane važnosti
tjelesnim ćelijama i dijelovima organizma. To je dovelo do preovlađivanja
specijalističke ljekarske profesije nad općom praksom.
 VEZA KONSTITUCIJA I KARAKTER - BIOLOŠKO STANJE

 Njemački kliničar i profesor Cimsen je rekao u svom predavanju održanom
1890 godine:
«Ja mislim da savremena terapija poklanja suviše malo pažnje općoj konstituciji
čovjeka, uzetom u cjelini i njegovoj individualnosti. Upućujući našu terapiju,
poglavito protiv lokalnog poremećaja, mi ne možemo da postignemo najbolje
rezultate».
 TERAPIJA
Terapija se kroz stoljeća kolebala između dva suprotna
principa:
 Hipokratove pasivne terapije, upućene na jačanje samog organizma

higijensko-dijetetskim i profilaktičkim mjerama, prihvaćene i od strane
nekih ljekara novijeg vremena (Sajdenhajm, Škoda) i
 aktivne polifarmacijske terapije
 THERAPIA MAGNA STERILISANS
 Pred kraj 19 st. u vrijeme napretka mikrobiologije ljekari su došli na misao

da u suzbijanju mikroorganizama u samom organizmu pronađu i primijene
antiseptička sredstva koja bi uništavala uzročnike bolesti, a ne bi pri tom
djelovali toksično na sam organizam.
 Otkriveno je sredstvo stovarzol koje je pokazivalo antiseptičko dejstvo

protiv sifilisa, rekurensa, tripanozoma i protozoa.
 Vladavina ovih hemioterapijskih sredstava je trajala kratko jer su počev od

1935 godine bili istisnuti od strane sulfonamida (salvarzan za liječenje
sifilisa)
 MIKOTERAPIJA i OSTALA TERAPIJA
 U drugom svjetskom ratu, zahvaljujući džinovskoj američkoj farmaceutskoj

industriji i prethodnom otkriću penicilina od strane Aleksandra
Fleminga1923, sulfamidoterapija je počela da gubi na značaju i da ustupa
mjesto mikoterapiji. (Čejn i Follay započeli su prvi liječenje policajca koji je
imao jaku infekciju grla sa visokom temeperaturom; oni su dali penicilin i
poboljšalo se zdravlje pacijenta, ali kako nisu imali dovoljne količine
penicilina, oni su ga estrahovali iz mokraće pacijenta, međutim nakon
mjesec dana lijeka nije bilo više i policajac je ipak umro).
 Inzulin su otkrili Banting i Best 1921- osnova hormonske terapije
 1920 Bennet uvodi vitamin D u liječenje rahitisa
 Danas farmaceutska industrija raspolaže brojnim sintetskim sredstvima

liječenja ali i onim napravljenim na biljnoj osnovi (digitalis, citostatici)
 NEOHIPOKRATSKA MEDICINA
 Nove teorijske medicinske struje i pretjerane težnje aktivne terapije

doprinjele su oživljavanju u obnavljanju osnovne Hipokratove misli i vjere u
iscjeljujuću moć prirode, dopunjenu i pojačanu higijenskim mjerama. Ta
nova terapijska težnja je obilježena terminom «neohipokratizam».
Neohipokratska medicina počiva na:
 Hipokratovoj humoralnoj teoriji,
 Hipokratovom naturalističkom i biološkom načelu o iscjeljujućoj moći

samog organizma (vis medicatrix naturae)
 terapijskom načelu «contraria contraris curantur»(suprotno se liječi

suprotnim – aleopatija-visoka temperatura liječi se rashlađivanjem),
 antičkoj teoriji o temperamentima i njima odgovarajućim tjelesnim

sokovima
 USKLAĐIVANJE STARIH SA NOVIM

NAUČNIM TEKOVINAMA
 Neohipokratska medicina, usvajajući osnovna načela osnivača medicine,
usklađuje ta stara načela s novim naučnim tekovinama: imunologijom i
teorijom o antigenima i antitjelima, vakcinoterapijom i seroterapijom,
naukom o enzimima i fermentima, hormonima i vitaminima, kao i sa
homeopatskom medicinom i njenim načelom o infinitezimalnim dozama i
načelom «similia similibus curantur» (slično se liječi sličnim – homeopatija –
davanje malih doza mikroorganizama stvara se imunološka odbrana
organizma) .
 USKLAĐIVANJE STARIH SA NOVIM

NAUČNIM TEKOVINAMA
 Neohipokratska medicina ističe uzajamno jedinstvo humoralne i celularne

teorije, pošto su tjelesni sokovi proizvod tjelesnih ćelija i pošto ćelije ne
djeluju neposredno na funkcije i pojave u organizmu, već to čine preko
svojih sokova, koji krvotokom kruže kroz organizam.
 SAVREMENA MEDICINA
– NAUKA O ZDRAVLJU
 Lionski profesor Pjer Delor je rekao da će buduća medicina biti nauka o

zdravlju
 Ona će promovirati preventivne mjere zaštite zdravlja. U prvi plan će staviti

promociju zdravih stilova života – zdrava ishrana, fizička aktivnost, život bez
upotrebe alkohola, duhana i psihotropnih sredstava.
 PROTIVRJEČNOSTI U MEDICINI
I DALJE ČEKAJU NA RAZRJEŠENJE
 Savremena medicina pokazuje svoje probleme i otkriva svoje unutrašnje

protivrječnosti, koje su prastarog datuma i protežu se još od prvih
medicinskih škola na Kosu i Knidu.
 Razrješnjenje ovih protivrječnosti treba da odgovori načelima medicine i

zahtjevima društva.
 MJERE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE PREKO PRIMJENE NAJNOVIJIH METODA
DIJAGNOSTIKE I LIJEČENJA
 PERIOD ANTIČKE MEDICINE
 Antička bio-patološka medicina, hiljadugodišnja tekovina grčko-latinskog

razvoja dostigla je najviši stepen razvoja u starom vijeku u Rimu. Pravilno
biološki zasnovana u Grčkoj, ona je u Rimu iscrpila sve kulturne snage
antičkog svijeta i ostala nesposobna za dalji razvoj.
 To je nastupilo zato što je rimska medicinska kultura napustila plodan

Hipokratov klinički metod i povela se za Galenovim medicinskim
dogmatizmom, predavanim iz knjiga i učenim napamet kao gotovo i
neprikosnoveno znanje.
 Lišena metoda naučnog ogleda, antička medicina nije imala naučnu osnovu,
te je zato zastala u svom razvoju.
 PERIOD ANTIČKE MEDICINE

PREVENTIVNA MEDICINA
 Hipokrat je u svojim spisima pisao o higijenskim pojmovima, ističući

higijensku važnost vazduha, vode i zemljišta.
 Platon je cijenio više higijenu nego medicinu i bio je protivnik suvišne

primjene lijekova i liječenja bolesnika. On je savjetovao omladinu da za
sebe podiže vježbališta, a za starce, bolesnike i iznurene zemljoradnike
kupatila «pošto im ona mogu pružiti više koristi zdravlju nego usluge ma
kojeg valjanog ljekara».
 Grčka higijenska kultura je prva stvorila i pojam profilakse. On je počivao na

Hipokratovom naslućivanju zaraznih klica «mijazmi» kao uzročnika zaraznih
bolesti i epidemija, čije je leglo i izvorište vezano za «baruštine» i za
«nezdrava isparenja”.
 PERIOD SREDNJOVJEKOVNE MEDICINE

 Kultura tog 1000-godišnjeg perioda ima obilježje kulturnog pada poslije
propasti Rimskog carstva i njegove kulture.
 Međutim ovaj period je bio period inkubacije, jer je iz njega ponikla, poslije
upoznavanja ostataka antičke kulture, sintetizovana nova i samonikla
evropska kultura.
 Njen napredak je bio moguć zahvaljujući kulturnom nasljeđu, pošto «Ex

nihilo,nihil fit» i «Post hoc, ergo, propter hoc»
 PERIOD SREDNJOVJEKOVNE MEDICINE

 U srednjem vijeku nije došlo do unapređenja antičkog znanja o

epidemijama i njihovom uzroku, iako je bio preplavljen epidemijama, među
njima i epidemijom nazvanom «crna smrt» koja je 1346-1348 godine
pokosila četvrtinu ondašnjeg evropskog stanovništva (25 miliona ljudi)
 U drugoj polovini 14 stoljeća stvaraju se prve sanitetsko-policijske ustanove

za izdvajanje zaraženih i sumnjivih na zarazu – «karantini»
(«četrdesetodnevnice») i sanitetski kordoni.
 ZAMETANJE NAUČNE MEDICINE

Period renesanse u 16. stoljeću
 Ovo je period reakcije protiv dotadašnje duhovne kulturne premoći crkvene

vlasti, protiv crkvene i vjerske dogmatike, protiv nekritičkog usvajanja i
podražavanja antičkim autoritetima i uzorima, i u težnji za kritičkim,
ogledima i samostalnim mišljenjem i stvaranjem.
 Taj duh se ogledao u medicini u odbacivanju dogmatske nauke Aristotela i

zasnivanju naučnog ogleda, čiji je tvorac Galilej.
 ZAMETANJE NAUČNE MEDICINE

 Počinju se proučavati bolesti koje nastupaju uslijed nehigijenskog načina
rada u različitim profesijama npr: trovanje metalima radnika u metalskim
radionicama, trovanja živom kod apotekara i sl.
 U 16 stoljeću počinju se javljati ideje o potrebi učešća države u zaštiti

zdravlja stanovništva.
 U 17 stoljeću je u Njemačkoj osnovano nadleštvo «Collegium sanitatis» iz

kojeg se kasnije razvilo nadleštvo «Reichsgesundheitsant» obuhvatajući
kako preventivnu tako i kurativnu medicinsku službu.
 NASTAVAK ZAMETANJA NAUČNE MEDICINE

Period od renesanse do francuske revolucije (18 stoljeće)
 Fizika je unaprijeđena pronalaskom živinog termometra, što je učinio

švedski astronom Celzije
 Klinička medicina je zasnovana zahvaljujući podizanju prve kliničke zgrade,

sa 12 postelja, u Lajdenu, a uskoro i u Beču, zaslugom holandskih ljekara na
službi u Austriji.
 Fizička dijagnostika bilježi svoj prvi uspjeh zahvaljujući Leopoldu

Auenbrugeru, ljekaru u Gracu, koji je izumio metod perkusije.
 Edvard Džener, seoski engleski ljekar, uveo je metod vakcinacije protiv

velikih boginja, preuzet iz istočnjačke empirijske medicine preko Carigrada.
 Uprkos postignutim naučnim tekovinama ovaj period je ipak opterećen

ostacima prošlosti.
 Oni su se ispoljavali kako u nevičnom postavljanju ogleda i u rukovanju

izumljenim pomoćnim tehničkim napravama i postupcima kao što su
mikroskop, termometar, perkusija.
 Dolazak velike francuske revolucije je konačno istisnuo ostatke preživjelog

ljekarskog konzervatizma.
 U 18 stoljeću velika pažnja se posvećuje osvjetljavanju ulica, podizanju

zdravih stanova.
 To se radi podstaknuto idejom da je « Bolje čuvati ljudsko zdravlje nego

činiti izdatke za popravljanje zapuštenog zdravlja»
 Izdavanje zdravstvenoprosvjetnih knjiga je unaprijedilo preventivnu

medicinu.
 PERIOD RASCVIJETA NAUČNE MEDICINE

U 19. STOLJEĆU
 U 19 stoljeću otkrića naučnika i tehničara stvorila su podlogu naučne

medicine i to na tronošcu naučnih grana: mikrobiologije, hemije i fizike.
 Mikrobiologija je unaprijeđena primjenom usavršenog mikroskopa koji je

osvjetlio i razjasnio etiološko-patološku ulogu patogenog svijeta, koji je
zbog nevidljivosti golim okom, održavao mnogovjekovne zablude u
medicini.

RAZVOJ MIKROSKOPA I MIKROSKOPSKE TEHNIKE
 Engleski fizičar Robert Huk je napravio mikroskop koji je uveličavao

posmatrani predmet do 100 puta.
 Holandski trgovac Levenhuk (1632-1723) je usavršio optička svojstva

mikroskopa tako da je pomoću njega uspjeo da vidi crvena krvna zrnca.
 Njegov poznanik, student Jan Ham, je istim mikroskopom otkrio i

spermatozoid.

 U početku primjene mikroskopa zbog nevještog rukovanja, naučnici su
posmatrane predmete pod mikroskopom često vidjeli u iskrivljenom liku ili
su ih tumačili pogrešno.
 Dalenpacijus 1697 godine iznosi u jednom svom napisu da je vidio pod

mikroskopom kako se spermatozoidi izvlače iz svog omotača i kako
pokazuju čovječiju glavu, ruke i noge, obilježivši na kraju u potpunosti figuru
čovječuljka.

 U 19 stoljeću učinjena su nova usavršavanja mikroskopa. Završeno je

izgrađivanje optičkih i mehaničkih osnova današnjeg mikroskopa.
 Napredak mikroskopske optike i tehnike otvorio je put i otkrio široke vidike,

koji su stoljećima bili zatvoreni. Taj napredak je bio sličan plodnom utjecaju
koji su u vrijeme renesanse izvršili anatomski skalpel i sekcije na leševima.
 Razvojem mikroskopije i mikrobiologije medicina je krenula na istraživanje

osnova imunologije i korištenje serologije u preventivne, kurativne i
dijagnostičke ciljeve (uvođenje Kohovog antituberkulina u vidu Pirkeove
kožne reakcije, antitetanusni serum, vakcine)

TERAPIJA - LIJEKOVI
 Hemija, proistekla iz mnogovjekovnih zabluda alhemičara, poslije nastanka

analitičke i sintetičke hemije, podstakla je društveni i kulturni razvoj i
doprinjela unapjeđenju mnogih grana industrije, a naročito otkrivanju i
proizvodnji lijekova.
 Do 19 stoljeća primjena lijekova je počivala na empirijskoj osnovi. U Rusiji,

po prvi put 1847 godine počinje sa radom laboratorija za ispitivanje dejstva
lijekova na eksperimentalnim životinjama. Kasnije se uspostavlja saradnja
između laboratorije i klinike u svrhu ispitivanja dejstva lijeka na bolesnicima
u klinikama.
 1874 godine sintetički je dobijena salicilna kiselina (Kolbe), 1884 godine
dobijen je antipirin (Knor)

DIJAGNOSTIKA – TERAPIJA (X ZRACI, RADIOAKTIVNOST)
 Napredak fizike obogatio je medicinu dijagnostičkim i terapijskim

sredstvima. Krajem 19 stoljeća, među mnogim otkrićima u oblasti fizike,
najznačajniju primjenu u medicini dobili su X zraci, kako u dijagnostici tako i
u terapiji. Zasluga za to pripada fizičaru Rentgenu.
 Rentgenovo otkriće je dobilo široku primjenu u medicini i hirurgiji. Ono se

brzo počelo koristiti za liječenje favusa, lupusa, niza unutrašnjih i hiruških
bolesti.
 Godinu dana nakon otkrića Rentgenovih zraka (1896 g.) slijedilo je otkriće
radioaktivnosti, a zatim njegova primjena u terapijske svrhe.

NOVA NAUČNA MEDICINSKA METODOLOGIJA
 Počinje osnivanje klinika i započinje rad u njima.
 Rad u klinikama je upućivao ljekare na ispitivanje bolesnika, umjesto

dotadašnjeg, mnogovjekovnog posmatranja bolesnika. Iz toga je ponikao
najprije fizički metod ispitivanja, a kasnije raznovrstan medicinsko-
laboratorijski. Samo ispitivanje bolesnika je bilo najprije pojedinačno, a
zatim kazuističko-statističko.
 Ovakav rad je zahtijevao radi svestranijeg i produbljenijeg upoznavanja

prirode bolesti, još dopunski rad na leševima umrlih bolesnika, u vidu
obaveznog vršenja sekcija.

LIJEČENJE U KLINICI
 Rad u klinikama je otvorio ljekarima nove vidike i ukazivao im put za

traženje materijalnog sjedišta i uzroka bolesti: u lokalnoj povredi tkiva,
umjesto dotadašnjeg općeg uzroka, u lezijama i u čvrstim dijelovima tijela,
umjesto u sokovima koje proizvode ti dijelovi.
 Ovaj napredni rad je otvarao nove izglede i u pogledu produbljenijeg

ispitivanja u oblasti histologije, fiziologije, farmakologije i terapije.
 PERIOD RASCVIJETA NAUČNE MEDICINE AUSKULTACIJA - FIZIČKI METOD

ISPITIVANJA BOLESNIKA
 Laenek, internista, izumio je stetoskop.
 Pomoću njega je razradio diferencijalnu dijagnostiku plućnih i srčanih

bolesti.
 Time je učvrstio auskultaciju kao fizički metod ispitivanja bolesnika.

NOVI MEDICINSKI INSTRUMENTI – NOVE TEHNIKE
 Laringoskop – je izumio Garsija, pariski učitelj pjevanja
 Nosni spekulum u vidu klješta za razgledanje unutrašnjosti nosa je izumio -

Markusovski, ljekar u Pešti (1860 g.), te razvio metod rinoskopije.
 Ezofagoskop, prvu metalnu cijev za razgledanje ezofagusa, izumio je

Kusmaul, profesor u Frajburgu 1868 g. po ugledu na sličan instrument
Dezormoa u Parizu, koji je prije toga bio pronašao endoskop za gledanje
unutrašnjosti uterusa i rektuma. Kusmaul je pomoću ezofagoskopa uspio
da vidi kod pacijenta rak u ezofagusu i želudcu.
 Bronhoskop je izumio Kilijan u Frajburgu 1897. godine i pomoću njega je

izvadio koščicu iz bronha per vias naturales.

NOVI MEDICINSKI INSTRUMENTI – NOVE TEHNIKE
 Oftalmoskop – izumio ga je i uveo u praksu Helmholc

 Citoskop – izumio ga je i uveo u praksu, pariski urolog, Albaran
 Brizgalica za potkožno i intravensko unošenje tečnih lijekova - Pravac,

francuski ljekar

NOVE METODE
 Antisepsu i asepsu su uveli Lister, engleski hirurg, i Bergman, njemački

hirurg
 Etarsku narkozu su uveli Morton, američki zubar, i Voren, američki hirurg
 Termometriju je uveo u klinička ispitivanja Vunderlih, njemački profesor na

Katedri za internu kliniku. On je zaveo liste za redovno ubilježavanje
temperature bolesnika. Vunderlih je «zatekao groznicu kao bolest, a
ostavio je kao simptom.»

AKTIVNI METOD TERAPIJE - PUŠTANJE KRVI
 Napušta se Hipokratovo načelo o iscjeljujućoj sili prirode.
 U terpiji se primjenjuje aktivan metod – obilno puštanje krvi pomoću

pijavica, stavljenih na trbuh i glavu, radi sprječavanja bolesti ili liječenje.
 Puštanje krvi i potreba za pijavicama su toliko rasli da je i toku 1833 godine

u Francusku bilo uvezeno
41 500 000 pijavica i da je u toku 1824-1825 godine nedostajalo 3-4 miliona

pijavica.
 Pored toga se primjenjuju purgativna sredstva i klistiri.

 U Engleskoj 1848 godine je donesen prvi zakon o čuvanju narodnog zdravlja

«Public health act» .
 Zahvaljujući ovom zakonu pokrenuto je i počelo je da se rješava pitanje
javne, komunalne i socijalne higijene i pitanje gradskih komunalnih
sanitarnih postrojenja i uređaja koji su od antičkog doba bili zanemareni.
 Pažnja se obraća na snabdjevanje vodom, kanalizaciju, ishranu, ventilaciju

stambenih objekata i njihovo zagrijavanje.
 NASTAVAK RAZVOJA NAUČNE MEDICINE

(20. stoljeće)
Medicina dvadesetog stoljeća je dobila obilježja koja se u
mnogome razlikuju od ranijih:
 Težište naučne medicinske misli je prenijeto na ispitivanja u oblasti

proteina, hormona, vitamina i metabolizma
 U vezi sa proširivanjem istraživačkog rada je razgranjavanje i izdvajanje

novih disciplina: kardiologije, reumatologije, alergologije...
 Prateći uzastopice razvoj društva i njegove zahtjeve kao i napredak tehnike

medicina je izdvojila niz novih disciplina: vazduhoplovna medicina, medicina
rada, sportska medicina...
 Oslonjena na metod eksperimentalne medicine i uz pomoć razvijene

farmaceutske industrije terapija je pored naslijeđene seroterapije i
vakcinoterapije, obogaćena uvođenjem u praksu sulfamida, mikoterapije,
hormonske terapije, vitaminske terapije, transfuzije krvi...
 Oslonjena na proširenu dijagnostičku primjenu rendgenografije, biopsije i

laboratorijskih analiza, na najnovija sredstva i metode opće, lokalne i
lumbalne anestezije, kao i na električni hiruški nož, hirurgija je učinila veliki
napredak i proširila nove operativne zahvate na pluća, srce, krvne sudove i
mozak

 Međunarodne obaveze u pogledu zdravlja su znatno proširene
«Deklaracijom o zdravlju» koja ističe da je «zdravlje osnovni uslov za
svjetski mir i sigurnost i zavisi od najuže saradnje pojedinca i države, i da je
nejednakost među zemljama u pogledu poboljšanja zdravlja, u borbi protiv
bolesti, naročito protiv zaraznih, nesreća za sve.”
 SAVREMENA MEDICINA
 Historija savremene medicine je u toku, u fazi stvaranja «history in the

making».
 Najznačajnija stvaralaštva koja pokazuju pravac i težnje tekućeg

stvaralaštva se bilježe i kreiraju novu etapu historije medicine.

Historija Medicine Skraceno

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Historija Medicine Skraceno

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

PREDAVANJE 1.

 Uvod u izučavanje medicine (historijski izvori, dokumentacija razvoja

 HISTORIA EST MAGISTRA VITAE

 Historija je društvena nauka koja proučava prošlost ljudskog društva od

 Proučavanjem historije upoznajemo razvojni put kojim je ljudska civilizacija

 HISTORIA EST MAGISTRA MEDICI

 Čitava povijest čovječanstva stavila je svoj pečat i na historiju medicine, pa

 Student medicine će izučavajući historiju medicine upoznati se sa razvitkom

 Često, student i mladi ljekar zaborave da na temelju historije medicine

 CILJ HISTORIJE MEDICINE

 Historija medicine je arhiva historija bolesti davno umrlih bolesnika (umrlih

 Historija medicine predstavlja dragocijenu riznicu pouka koje pomažu

 ZADATAK HISTORIJE MEDICINE

 Najprije pronađu, utvrde i opišu, hronološkim redom i na kritički način,

 Potom one iste činjenice i njihov uzajamni uzročni odnos protumače.

 Najzad da otkriju u njima njihov skriveni, sistematski i idejni smisao, putem

 Opis samih činjenica, ma koliko tačan, ne označava historijski cilj. Cilj je

 PRISTUP HISTORIJI MEDICINE

 Zato je historija razvitka znanja o tim tajnama put kroz tamu.

« Kad se u medicini naiđe na tamnu i neobjašnjivu pojavu, i umjesto da se onda

 DANAŠNJI PRISTUP HISTORIJI MEDICINE

« Najveći je poremećaj duha, vjerovati da su stvari onakve kakve bismo htijeli da

 POZNAVANJE SADAŠNJOSTI JE MOGUĆE SAMO UZ POMOĆ POZNAVANJA

 Medicinska prošlost proističe iz zakona neprekidnog mijenjanja i

 Zbog toga se sadašnjost može poznati samo pomoću njene prošlosti.

 POZNAVANJE SADAŠNJOSTI JE MOGUĆE SAMO UZ POMOĆ POZNAVANJA

 Da bismo saznali pojam koji izražava riječ, moramo doznati etimologiju, te

 Da bismo upoznali ličnost, moramo saznati njenu biografiju

 Da bismo upoznali narod i društvo, moramo znati njihovu historiju

 Da bi spoznao današnji biljni i životinjski svijet, Darvin se morao takođe,

 Da bismo upoznali bolest, moramo znati historiju te bolesti - anamneza

 Sve tragove i svjedočanstva iz prošlosti, koji nam daju informacije o nekim

 Historijski izvori iz kojih se crpe podaci za dokumentaciju razvoja ljekarskog

 PRIMJERI HISTORIJSKIH IZVORA

 Paleontološki i arheološki nalazi i iskopine (nauka koja na skeletu umrlih iz

 Prahistorijski kameni predmeti i pećinska umjetnost (način liječenja)

 Narodne umotvorine s medicinskim smislom.

 Izreke, mitovi, legende, vjerovanja

 Ljetopisi, biografije, zabilješke, zapisi, ljekaruše, predmeti u starim

 Podaci o nemedicinskim (historijskim spisima povezanim sa medicinom) i

 Zvučni izvori – kasete, CD-ovi

 Mediji – radio, televizija, štampa, Internet

 HISTORIJA MEDICINE JE I PRAKTIČNA DISCIPLINA

 Historija medicine pruža i praktične koristi, jer izlaganjem mnogostoljetnog

 Historija medicine izoštrava moć posmatranja, zapažanja, razmišljanja,

 Historija medicine stvara pravog ljekara koji je ne samo znalac, već i

 HISTORIJA MEDICINE – ODSJEK HISTORIJE PRIRODNIH I DRUŠTVENIH

 Historija medicine je odsjek historije prirodnih nauka, jer počiva na njihovoj

 Historija medicine je, takođe, odsjek historije društvenih disciplina čiji je

 HISTORIJA MEDICINE – ODSJEK HISTORIJE KULTURE

 Historija medicine je i odsjek historije kulture.

 Historija medicine je najprisnije povezana sa cjelokupnim kulturnim

 Zbog prisne povezanosti historija medicine u traganju za razvojem i

 Podudarno sa razdobljima historije kulture, historija medicine ima istu

 Period starih istočnih kulturnih naroda

 Period stvaranja osnova naučne medicine počeo od renesanse u 16.

 Period razvoja naučne misli u 19., 20. i 21 stoljeću.

 KRATKA HISTORIJA DIJABETESA

 Hegi Ra opisuje oboljenje čiji je glavni simptom pretjerano mokrenje a kao

 KRATKA HISTORIJA DIJABETESA

 865.-925 arapski pisac Razea prevodi spise o dijabetesu iz Ajur Vede.

 KRATKA HISTORIJA DIJABETESA

 KRATKA HISTORIJA DIJABETESA - ZABLUDE

Smatrao je da je to oboljenje bubrega.