1 Kako Međusobno Razgovaramo

Vera V.
INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA
Friedemann Schulz von Thun: Kako međusobno razgovaramo 1. Smetnje i razjašnjenja. Opda
psihologija komunikacije, Zagreb, Erudita, 2001.
SADRŽAJ
Uvod i osobna podloga ............................................................................................................................................3
Dio A: Osnove ..........................................................................................................................................................9
I. Anatomija obavijesti (ili: Kad netko nešto kaže ...)...............................................................................................9
1. Predmetni sadržaj (ili: O čemu izvješdujem) ................................................................................................9
2. Samoočitovanje (ili: Što izjavljujem o sebi samom) ....................................................................................9
3. Odnos (ili: Što mislim o tebi i kako se međusobno odnosimo) .................................................................10
4. Apel (ili: Na što te želim potaknuti) ...........................................................................................................11
5. Obavijest kao predmet dijagnoze komunikacijskog procesa.....................................................................12
5.1. Obavijesti i poruke ......................................................................................................................................13
5.2. Kongruentne i nekongruentne obavijesti ...................................................................................................14
II. Primati s četiri uha .............................................................................................................................................18
1. Primateljev "slobodni izbor" ..........................................................................................................................18
2. Navika jednostranog primanja obavijesti ......................................................................................................19
2.1. "Uho" za predmet ...................................................................................................................................20
2.2. "Uho" za odnos .......................................................................................................................................22
2.3. "Uho" za samoočitovanje .......................................................................................................................23
2.4. "Uho za apel" ..........................................................................................................................................26
3. Prihvadena obavijest: primateljevo "vlastito djelo" ......................................................................................27
3.1. Neki uzroci pogrešaka u primanju ..........................................................................................................29
III. Susret s rezultatom primanja (feed back) ........................................................................................................31
1. "Psihokemijske reakcije" ...............................................................................................................................31
2. Razlučiti tri zbivanja pri primanju poruke......................................................................................................33
3. Provjera realnosti maštarija ..........................................................................................................................35
4. Primateljeva odgovornost za vlastitu reakciju ..............................................................................................36
IV. Interakcija ili: Zajednička igra pošiIjatelja i primatelja .....................................................................................38
1. Individualne osebujnosti kao rezultat interakcije .........................................................................................38
2. Interpunkcija ili: Tko je započeo? ..................................................................................................................40
3. 1 + 1 = 3 ili: Osnovne crte teorije sustava - sažetak .................................................................................41
V. Metakomunikacija - navika sljededeg naraštaja? ..............................................................................................42
Dio B: Odabrani problemi međuljudske komunikacije ..........................................................................................45
I. Samoočitavajuda strana obavijesti .....................................................................................................................45
1. Strah od samoočitovanja ...............................................................................................................................46
1.1. O nastanku straha od samoočitovanja ...................................................................................................46
1.2. Svijet sudaca i suparnika - plod mašte? ..................................................................................................49
2. Samoprikazivanje i samoskrivanje .................................................................................................................49
2.1. Tehnike za ulijevanje poštovanja............................................................................................................49
2.2. Tehnike fasade ........................................................................................................................................50
2.3. Demonstrativno samoumanjivanje ........................................................................................................53
3. Učinci -tehnika samoprikazivanja ..................................................................................................................54
4. Psihološki naputci ..........................................................................................................................................54
4.1. Kongruentnost odnosno autentičnost....................................................................................................55
4.2. Selektivna autentičnost ..........................................................................................................................57
4.3. Usklađenost ............................................................................................................................................57
5. Autentičnost - cilj učenja? .............................................................................................................................59
5.1. Grupe za samospoznaju..........................................................................................................................60
5.2. Pomodna pravila .....................................................................................................................................60
5.3. "U nedostatku je vrlina" .........................................................................................................................61
II. Predmetna strana obavijesti .............................................................................................................................62
1. Objektivnost ..................................................................................................................................................62
1.1. Prva strategija ("To ne pripada ovamo!") ...............................................................................................63
1.2. Druga strategija ("Smetnje imaju prednost!")........................................................................................63
1
Vera V. INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA
1.3. Razdvojenost predmetne i odnosne razine u svakodnevnom životu .....................................................65
1.4. Službena i zbiljska tema (ili: "Tipični razgovori o gljivama") .......................................................................66
2. Razumljivost...................................................................................................................................................68
2.1. Pregled poglavlja "Razumljivost" ............................................................................................................68
2.2. Što je razumljivost?.................................................................................................................................69
2.3. Mjerenje razumljivosti ............................................................................................................................74
2.4. Poboljšanje razumljivosti tekstova .........................................................................................................75
2.5. Uvježbavanje razumljivog prenošenja obavijesti ...................................................................................77
III. Odnosna strana obavijesti ................................................................................................................................78
1. Pregled ("Kako on to, zapravo, sa mnom razgovara?") .................................................................................78
2. Instrumenti za spoznaju odnosa....................................................................................................................80
2.1. Koordinate ponašanja.............................................................................................................................80
2.2. Transakcijska analiza...............................................................................................................................85
3. Slika drugoga .................................................................................................................................................88
4. Borba za definiranje odnosa ..........................................................................................................................90
4.1. Četiri primateljeve reakcije na prijedlog odnosa ....................................................................................90
4.2. Tri osnovne vrste odnosa .......................................................................................................................91
4.3. Manevriranje odnosa .............................................................................................................................92
4.4. Studentica i mladid - primjer ..................................................................................................................92
5. Dugoročni učinci poruka o odnosima: koncept vlastitoga ja.........................................................................94
5.1. Oblikovanje koncepta vlastite osobe pomodu ti- poruka i etiketiranja .................................................95
5.2. Etiketiranje propalice..............................................................................................................................96
5.3. Koncept vlastite osobe kao "tvorac" iskustava.......................................................................................97
5.4. Izbjegavanje i izobličavanje unutarnjih iskustava ...................................................................................99
6. O postupku za otklanjanje smetnji u odnosima ..........................................................................................100
6.1. Razjašnjenje odnosa .............................................................................................................................101
7. Funkcionaliziranje odnosne razine (ili: "Pokušajmo ipak s čovječnošdu!") .................................................103
IV. Apelativna strana obavijesti ...........................................................................................................................106
2. O bezuspješnosti nekih apela ......................................................................................................................108
2.1. Alergičnost na apele uvjetovana odnosima..........................................................................................109
2.2. Apeli kao neprikladno sredstvo za "dalekosežne" promjene ...............................................................109
2.3. Apeli kao lišavanje mogudnosti samoinicijativnog djelovanja..............................................................110
2.4. Apeli onemogudavaju spontano ponašanje .........................................................................................110
2.5. Apeli koji remete "duševni mir" ...........................................................................................................111
4. Prikriveni ("nečujni") apeli ...........................................................................................................................112
3.1. Zbog čega su skriveni apeli tako probitačni? ........................................................................................114
3.2. Primateljevo suprotstavljanje apelu .....................................................................................................115
3.3. Prikriveni apelativni karakter samoprikazivanja ...................................................................................116
3.4. Neke promidžbene strategije ...............................................................................................................117
3.5. Pojmovni svijet ispunjen apelima .........................................................................................................119
4. Paradoksalni apeli ........................................................................................................................................121
4.1. "O suprotnim naredbama" ...................................................................................................................121
4.2. Rješenja prvog i drugog reda ................................................................................................................123
4.3. Propisivanje simptoma .........................................................................................................................124
4.4. Paradoksalni apeli kao taktički manevar za osiguranje nadmodi .........................................................125
5. Otvoreni apeli ..............................................................................................................................................125
5.1. Razlozi za izbjegavanje otvorenih apela u međuljudskom ophođenju.................................................126
5.2. Otvoreni apel kao lijek za bolesnu komunikaciju .................................................................................127
5.3. Temeljni stavovi koji se nužno povezuju s otvorenim apelima ............................................................128
Pogovor za psihologe i sve koji dolaze u dodir s psihologijom ............................................................................130
1. Mogudnosti i opasnosti "psihološke" komunikacije ....................................................................................130
2. "Ostanite čovjek, gospodine psiholože!" - satira........................................................................................130
3. "Deformation professionelle"?....................................................................................................................132
4. Psihološki žargon .........................................................................................................................................133
5. Terapeutsko ponašanje kao sredstvo manipulacije i borbe ........................................................................134
2
6. Dvostruki karakter psiholoških obrazaca ponašanja ...................................................................................134
7. "Glumljena" iskrenost..................................................................................................................................135
Uvod i osobna podloga

Psiholozima se prigovara da ono što svatko zna govore jezikom koji nitko ne razumije. Ta opasnost
postoji ponajprije kad pišu o nečemu što svatko poznaje iz vlastitog iskustva. Unatoč tome, u ovoj
knjizi bih želio podi obrnutim putem.
Ona, doduše, govori o procesima u kojima svatko svakodnevno sudjeluje: o međuljudskoj
komunikaciji, o načinu na koji se sporazumijevamo i međusobno ophodimo. Čitajudi ovu knjigu,
nedete stoga saznati ništa doista "novo". Naprotiv, otkrit dete nove strane u "starom", dobro
poznatom i svakodnevno doživljavanom, jasno spoznati stvari koje su ležale skrivene u polutami. Ali,
može li psihologija ponuditi nešto što međuljudsku komunikaciju nede samo znanstveno razjasniti,
ved i "poboljšati"? Mislim da može. Doduše, dosad gotovo nitko nije poboljšao svoje komunikacijske
sposobnosti proučavajudi psihologijska učenja i eksperimentalne nalaze. Pa ipak, određena znanja i
naputci spremno se nude onome tko želi učiti (i učenjem promijeniti svoje ponašanje).
Ovu knjigu ne bih napisao da njezin sadržaj nema značenja za moj osobni život. Kad sam po svršetku
svojega školovanja primio "svjedodžbu zrelosti", moja se komunikacijska sposobnost sastojala
ponajprije u tome da rafiniranim, učenim jezikom govorim o stvarima za koje mi je nedostajala bilo
kakva iskustvena podloga. Umjesto da razumijemo i izrazimo doživljeno, učili smo, poput odraslih,
učeno razglabati o nedoživljenom. Nedu se na to samo žaliti, možda je upravo ta sposobnost povoljno
utjecala na moju sveučilišnu karijeru, ali to još nije razlog da se ovjekovječe rituali samootuđenja koji
vladaju na sveučilištu. Sa svjedodžbom zrelosti u ruci osjedao sam se "neobrazovanim" glede
međuljudskog ophođenja. Za temu "Kako se odnositi prema samom sebi i drugima?'" u školi nije bio
predviđen niti jedan sat. A na odluku da studiram psihologiju sigurno je znatno utjecao unutarnji
nemir zbog toga što sam bio nesiguran i tapkao u mraku pitajudi se što se odigrava između mene i
drugih ljudi. Doduše, cilj koji sam si potajno postavio pri izboru studija - biti uvijek gospodar situacije i
nadmodno zadržati pregled nad njom - pokazao se pogrešnim. Naučio sam da sam upravo slijededi taj
cilj dospio u poteškode. Pa ipak (i upravo zbog toga) temeljna psihološka znanja koja su sadržana u
ovoj knjizi pomogla su mi da se i sam bolje snađem u međuljudskoj1 komunikaciji. Razumni uvid ne
otvara, doduše, sam po sebi vrata u carstvo nebesko. Naprotiv, često bolno doživljavam kako
"šepam" u osjedajnom pogledu: dok se napredak misaonih uvida odvija u čizmama od sedam milja,
osjedaji i ponašanje još uvijek slijede stari kas i napreduju samo milimetar po milimetar, puževom
brzinom. Stoga je mnoge ciljeve učenja koji se opisuju u ovoj knjizi zapravo mogude dostidi samo
vlastitim iskustvom i uvježbavanjem ponašanja. Ipak sam uvjeren da racionalni uvid može potaknuti i
poduprijeti oblikovanje ličnosti. Iz vlastitog iskustva znam da se ljudi koji su, poput mene, udomadeni
na intelektualnom području, uz pomod kognitivnih naputaka mogu lakše navesti na emocionalno tlo,
Ova se knjiga smatra takvim naputkom.
A sad o prigovoru zbog nerazumljivog jezika. Dva su me iskustva potaknula da u velikoj mjeri
"odbacim" učeni, znanstveni jezik. Moj učitelj, profesor Reinhard Tausch, u Hamburgu je 1969.
Pokrenuo istraživački projekt s pitanjem: kako je mogude razumljivo prenositi informacije? Nakon
nekoliko godina utvrdili smo da razumljivost počiva na četiri stupa: jednostavnosti (u jezičnom izrazu);
raščlanjenosti - redu (u oblikovanju teksta); jasnodi - pregnantnosti (umjesto rasplinute opširnosti) i
dodatnoj stimulaciji (poticajna stilska sredstva). Od tog je "otkrida" važnija bila činjenica da smo
uspjeli pronadi način za mjerenje i uvježbavanje tih četiriju "čimbenika razumljivosti" Osnovne crte
Hamburškog koncepta razumljivosti s nekoliko primjera sažeto su iznesene u poglavlju B II., 2, str. 123
1
Friedemann Schulz von Thun: Kako međusobno razgovaramo 1. Smetnje i razjašnjenja. Opda psihologija komunikacije,
Zagreb, Erudita, 2001., str. 11.
3
i dalje. Za opširan prikaz (s programom uvježbavanja) upudujemo na Langer, Schulz von Thun i Tausch
(1981.). Taj je istraživački projekt trajno utjecao na moj vlastiti stil kojim držim predavanja i pišem
znanstvene rasprave.
Tome se pridružila činjenica da sam na mnogobrojnim psihološkim tečajevima za roditelje, nastavnike
i stručnjake s raznih područja ubrzo zapazio da znanstveno-učena izlaganja nisu dobro prihvadena.
Opdenito su polaznici tih tečajeva znatno utjecali na ovu knjigu. Model međuljudske komunikacije koji
du predstaviti postupno je izrastao iz susreta znanosti i prakse.
Godine 1970. neko se hamburško poduzede obratilo grupi oko Reinharda Tauscha s upitom bismo li
svojim psihološkim znanjima mogli pridonijeti poboljšanju komunikacijske sposobnosti njegovih
djelatnika. Isprva smo bili u nedoumici: odnosi li se upit na Hamburški koncept razumljivosti koji je
tada bio još u povojima? Ili se pitanje odnosilo na spoznaje Rainharda i Anne-Marie Tausch o
partnerskom stilu ophođenja? Ispostavilo se da su mislili na obje točke. Ta ljudska 2 komunikacija ima
više strana. Paul Watzlawick je tada formulirao tu činjenicu kao aksiom: "Svaka komunikacija ima
sadržajni i odnosni aspekt ..." (Watzlawick i dr, 1969.).
Mojim kolegama Berndu Fittkau, Inghard Langer i meni samom tada se postavljalo pitanje: kako je
različite psihologijske pristupe, primjerice polazišta Carla Rogersa, Alfreda Adlera, Ruth Cohn, Fritza
Perlsa i Paula Watzlawicka, mogude "svesti na zajednički nazivnik" tako da u zajedničkom pregledu
posluže rješavanju praktičnih komunikacijskih problema? Vremenom su se izdvojile četiri grupe
problema koje proces međuljudske komunikacije rasvjetljuju gotovo s četiri strane:
1. Predmetni aspekt. Kako mogu jasno i razumljivo priopditi određene sadržaje? Za taj aspekt
komunikacije mogli smo ponuditi naš Hamburški koncept razumljivosti.
2. Odnosni aspekt. Kako se načinom svoje komunikacije odnosim prema sugovorniku? Ovisno o
tome kako ga oslovljavam izražavam što o njemu mislim. Sukladno tome, sugovornik se osjeda
prihvadenim i ravnopravnim ili pak smatra da ga ponižavam, ne uzimam ozbiljno ili stavljam
pod svoje skrbništvo. U svojoj „Psihologiji odgoja“ (1977.) Reinahrd i Anne-Mane Tausch
istraživali su zbivanja u školi pod tim aspektom, i to stoga što su smatrali da na razvitak
učenikove ličnosti ponajprije utječe taj odnosni aspekt.
3. Aspekt samoočitovanja. Kad netko nešto kazuje, kazuje i nešto o sebi. Ta okolnost od svake
obavijesti tvori mali ogled ličnosti, što kod pošiljatelja ne izaziva određenu zabrinutost samo
na ispitima i u razgovoru s psihologom. S povedanim utjecajem humanističke psihologije u
Njemačkoj shvatili smo da "život iza fasada" može, doduše, suzbiti strah od samoočitovanja,
ali je povezan s velikim opasnostima za duševno zdravlje i međuljudsko sporazumijevanje. Na
taj se aspekt nadovezuje tema nepatvorenosti (autentičnosti) komunikacije.
4. Apelativni aspekt. Kad netko nešto kazuje, u pravilu time želi nešto postidi. Problem utjecaja i
manipulacije ne postavlja se samo u promidžbi i propagandi, u odgoju i nastavi, ved i pri
različitim ljudskim osebujnostima, sve do neurotičnih simptoma za koje najkasnije od Alfreda
Adlera znamo da trajno djeluju na pacijentovo ljudsko okruženje i da se na toj tajnoj
usmjerenosti k cilju možda temelji njihova bit.
Sa svim tim problemima u glavi, nejasno se sjedajudi da je Karl Buhler (1934.) razlikovao „tri aspekta
jezika“ (simbol, simptom, apel)3 konačno smo došao na pomisao da polaznicima svojih psiholoških
tečajeva prikažem "obavijest" kao kvadratnu tvorevinu, pri čemu sam kombinirao Watzlawickovo i
Buhlerovo gledište:
2
12
3
13
4
Sl. 1: Četiri strane obavijesti - model međuljudske komunikacije

Moram priznati da sam bio vrlo zadovoljan "rođenjem" toga kvadrata (Schulz von Thun, 1977).
Podjednako je prikladan za analizu konkretnih priopdenja i razotkrivanje mnoštva pogrešaka u
komunikaciji, ali i za raščlambu cjelokupnog problemskog polja. Jezgru ove knjige tvori kao oruđe
psihološkog istraživanja.
Pri pogledu na kvadrat namedu se tri zaključka.
Prvo, da "jasnoda" komunikacije ima četverodimenzionalnu narav. Kad netko nekome kaže: "Pet sam
te puta nazivao", predmetni sadržaj je jasan i razumljiv. Primatelju je možda manje jasno što
pošiljatelj želi priopditi o sebi (razočarenje? isticanje vlastite revnosti?). Nejasno mu je i što pošiljatelj
misli o primatelju (možda prigovor: "Kamo se to samo skitaš?" Ili: "Stalo mi je do tebe!") i što želi
postidi (možda: "Daj ved jednom i ti nazovi !"). Tako kod primatelja može nastati osjedaj: "Razumijem,
doduše, svaku riječ, ali što mi on zapravo time želi redi?" A možda su primatelji skloni u nejasne
strane obavijesti učitati nešto što potječe iz bogatih zaliha njihovih maštanja, očekivanja i strahovanja
i tako, u određenom smislu, primaju sami sebe i pune svoju dušu vlastitim materijalom.
Drugo, jedna te ista obavijest istodobno sadrži mnoge poruke koje se raspoređuju oko kvadrata. Ta
činjenica ima dalekosežne posljedice jer jadni primatelj mora na sve njih reagirati (u svojoj nutrini) te
se pritom često zbunjuje. Kao malog dječaka snažno me se dojmilo i ujedno me zbunio doživljaj u
tramvaju. Sjedio sam pokraj svoga djeda,4 a nekoliko odraslih nije imalo mjesta za sjedenje. Neki se
gospodin bijesno okomi o na djeda: "Nečuveno je da mala djeca oduzimaju starijim osobama mjesta
za sjedenje." Moj je djed isto tako povišenim glasom prešao u protunapad: "Što se toliko derete?"
Tako je to išlo još neko vrijeme, a onda je djed, na moje najvede zaprepaštenje, iznenada rekao: "Pa vi
ste u pravu!" Naredio mi da ustanem i dodao: "Ali zbog toga ne trebate toliko galamiti!" Tada sam
prvi put doživio da očito možemo istodobno imati pravo i biti u krivu. Te obavijesti su četverostrane, a
moj se djed s tim čovjekom složio na predmetnoj i apelativnoj, ali ne i na odnosnoj strani. Ako
primatelj propusti razjasniti samom sebi svoje različite unutarnje reakcija, nede modi jasno reagirati
prema vani, a tada pošiljatelj i primatelj dospijevaju u bezizlaznu zbrku. Stoga kod teških sukoba o
kojima mnogo toga ovisi nije nikakva sramota obratiti se za pomod psihologu radi razjašnjavanja
nesporazuma i oblikovanja jasnih poruka. To se ponajprije odnosi na parove, obitelji i suradnike s
posla.
Trede, možemo vidjeti da su strane kvadrata jednako dugačke. S time je povezana teza da četiri
aspekta u načelu trebamo smatrati jednako važnima (premda u svakoj pojedinoj situaciji ovaj ili onaj
aspekt može dospjeti u prvi plan). Tome se shvadanju suprotstavlja prenaglašavanje predmetnog
aspekta u školi i na radnom mjestu. Opdenito se zna da je današnja škola previše "intelektualizirana"
da preveliku važnost pridaje prenošenju znanja te zanemaruje socijalno učenje. I na radnom mjestu
službeno se uvažava samo sama stvar. Doduše, problemi samoprikazivanja i oblikovanja odnosa nisu
time trajno uklonjeni. Naprotiv, duševna je energija velikim dijelom zaokupljena tim problemima.
Bududi da su ti ljudski odnosi isključeni kao „bespredmetni“, potiskuju se u podsvijest i tamo vode
podzemni, tajni život, skrivajudi se u utrobi trojanskoga konja stručnosti. Zadada komunikacijske
4
14
5
psihologije jest ukloniti tu zabranu i od jednodimenzionalne predmetne komunikacije stvoriti živu i
punokrvnu četverostranu komunikaciju. Doduše, mnogi od nas su zbog dugogodišnjeg jednostranog
uvježbavanja u predmetnoj komunikaciji nedostatno vješti u ophođenju s trima ostalima stranama
obavijesti. To se nadoknađuje u terapijskim grupama, na komunikacijskim treninzima i tečajevima
samospoznaje, gdje možemo naknadno razviti zaostala područja ličnosti.
Poboljšanje međuljudske komunikacije uz pomod psihologije? Psihologija komunikacije

ne teži samo znanstvenom rasvjetljavanju zbivanja između pošiljatelja i primatelja, ved ujedno pruža
oruđe i 5 naputke za poboljšanje ljudske komunikacije. Međutim, Kad je komunikacija bolja ili
lošija?Kad smo prije deset godina počeli s našim komunikacijskim treninzima, zastupali smo – a toga
nismo bili svjesni – mišljenje da dobra komunikacija ovisi o „dojmljivom pakiranju“. Tako smo smatrali
neprimjerenim kad bi netko drugom rekao: „Ne govorite takve gluposti!" Držali smo primjerenim ako
bi umjesto toga rekao: "Nisam posve siguran mogu li se složiti s vama u svim točkama." (v. sl. 2)
Sl. 2: Tajne smjernice za poboljšanje komunikacije (naše shvadanje prije deset godina - danas
zastarjelo)
Mislili smo: ako polaznike tečaja potaknemo na opažanje osjedajnih razlika između tih dviju verzija i
uvježbamo poželjni stil u prikladnim vježbama, znatno demo pridonijeli poboljšanju komunikacije i
duševne higijene.
S današnjeg se gledišta stvar doima nešto težom. Osjedajna nelagoda iskazana u prvoj verziji
predočava duševnu stvarnost. Kako se mogu odnositi prema toj stvarnosti? Kako mogu zamijeniti
svoje neraspoloženje (dakle zapaziti što se sa mnom zbiva), kako mogu razlučiti6 u kojoj mjeri ono
ovisi o meni, a u kojoj o tebi? Kako ti se mogu povjeriti, a da ti istodobno ne natovarim krivnju?
Verzija "PRAVILNO'' na sl. 2 u određenoj mjeri poriče tu emotivnu realnost. To može biti prikladno za
neometano odvijanje nekog kratkotrajnog susreta, ali je posve neprimjereno kao model za duševno
primjereno ophođenje sa samim sobom i drugima. Naprotiv, moram strahovati da de neiskazano
neraspoloženje dalje bujati u duševnoj podsvijesti i potajno opteretiti uzajamnu vezu. Tu "dubinsku
dimenziju" međuljudske komunikacije nismo tada osobito imali na umu. Stoga smo polaznicima
manje pomagali u osjedajnom sučeljavanju sa samima sobom, ved više u uvježbavanju formulacija
koje se podudaraju s navedenim konceptom. Kao treneri smo i sami bili uzor takvog stila
komunikacije: uvelike smo izbjegavali opažanje i sučeljavanje s vlastitim osjedajima, osobito pak
očitovanje svoje nutrine. Umjesto toga bili smo zaokupljeni nastojanjem da trening "dostojanstveno
5
15
6
16
6
privedemo kraju", a to je za nas značilo da se u svim situacijama pokažemo suverenim, suosjedajnim i
prijateljski nastrojenim (nadam se da malo pretjerujem!).
Put preko "privlačnog pakiranja" pokazao se pogrešnim. Umjesto toga su "jasnoda" i "usklađenost"
postale nova mjerila prema kojima treba prosuđivati uspješnost komunikacije. Pod "usklađenošdu" se
ne misli samo na podudarnost komunikacije s vlastitim raspoloženjem, vlastitim ciljevima i
vrijednostima, ved i sa sugovornikovim raspoloženjem i „istinitošdu situacije“ (v. str. 104).
Najdjelotvornijim sredstvom protiv smetnji u komunikaciji pokazala se metakomunikacija, tj.
komunikacija o komunikaciji, o načinu kako se međusobno ophodimo. Komunikacijski terapeuti
Mandel i Mandel napisali su 1971. godine: „Eksplicitna metakomunikacija je posve neuobičajena,
čovjek je se stidi. Bila bi to prava evolucija ukoliko bi nam pošlo za rukom da od nje u sljededoj
generaciji stvorimo naviku" (str. 62).
Knjiga koju držite u rukama pruža oruđe za poticanje unutarnje i izvanjske jasnode i uvod je u umijede
metakomunikacije. Doduše, ponajprije je namijenjena psiholozima i bududim psiholozima koji de u
okviru svojega posla voditi terapijske grupe, provoditi komunikacijski trening, poticati komunikaciju
unutar parova, obitelji i radnih grupa. Za njom mogu posegnuti i laici različitih profila i uvidjeti kroz
koje "naočale" mi, komunikacijski psiholozi, promatramo međuljudske procese, kako utvrđujemo
smetnje i zastoje i na osnovi kojih činjenica predlažemo promjene. Mnoga od tih stručnih znanja
namijenjena su svakome te su ih neki nastavnici počeli prenositi svojim učenicima. Vrlo mi je stalo
približiti psihologiju širokim krugovima čitatelja umjesto7 da je, kako to naziva Ruth Cobn, "držim
zatvorenom u tajnim pretincima". Svjestan sam opasnosti da psihologija ponekad može "dospjeli u
pogrešne ruke", staviti se u službu manipulacije i nehumanih nastojanja - i da to doista i čini. Uviđam i
opasnost da znanstveno bavljenje međuljudskim procesima može dovesti do poznanstvljenja naših
odnosa prema bližnjima i do novih borbi za prestiž među posvedenima. Predviđanje takvih
mogudnosti pogrešnog razvitka daje satira na str. 222. Međutim, isto sam tako uvjeren da
prevladavaju pozitivne mogudnosti, da učenje jasnodi i boljem sporazumijevanju služi razvijanju
osobnosti i međuljudskih odnosa.
Još nekoliko riječi o dosegu sljededih poglavlja. Tko želi poboljšati međuljudsku komunikaciju, može
podi od triju različitih pristupa:
1. Individualni pristup. To znači: polazim od sebe samog odnosno savjetujem i treniram pojedine
ljude. Ovdje se, s jedne strane, pruža mogudnost upotpuniti nedostatno razvijena područja ličnosti i
osposobiti pojedinca da u sve vedoj mjeri postane vlastitim gospodarom (zadada humanističke
psihologije). S druge se strane pak javlja opasnost da uzroke poremedene komunikacije gotovo uvijek
tražimo na osobnoj razini. Tako se ponekad učenici kao "poremedeni" upuduju psihologu i time, osim
pomodi, stječu i žig patologije (usp. pogl. B III., 5, str. 167). Pritom ostaje nezapaženim da je ometanje
nastave od strane učenika možda samo najočitiji simptom poremedenih odnosa između nastavnika i
učenika ili učenika međusobno. To proširenje vidokruga dovodi do
2. vrste uzajamnih odnosa kao polazišta. "Pacijent" ovdje nije pojedinačna "crna ovca", ved stil
ophođenja unutar čitave grupe (usp. "Patient Familie", Richter, 1970). Za taj je pristup karakteristično
"mišljenje u sustavima", koje ima temeljno značenje za obiteljsku i terapiju parova (Bandler i dr.,
1978.) te za moderno školsko savjetovanje (Brunner i dr., 1978.; Redlich i Schley, 1979)
I kod ove komunikacijske terapije treba imati na umu da određeni oblici ophođenja možda uopde u
tolikoj mjeri ne podliježu (načelnoj) slobodi komunikacijskih partnera u oblikovanju uzajamnog
odnosa, ved su gotovo pretprogramirani "odozgo". To ponovno proširenje vidokruga dovodi do
3. institucionalnih/društvenih uvjeta kao polazišta. S toga gledišta ne treba mijenjati pojedinca niti
interakciju između više njih, ved prilike pod kojima ljudi uspostavljaju međusobne odnose i koje im8
7
17
8
18
7
namedu, ili barem potiču, određene oblike ophođenja. Tako hijerarhijski raščlanjen svijet rada, koji
omoguduje uspon tek nekolicini, a istodobno je upuden na njihovu suradnju, može potaknuti
komunikaciju s „dvostrukom dnom“: navodno kooperativnu, a potajno usmjerenu na suparništvo
(usp. Schulz von Thun, 1978.).
I za školu kao instituciju mogude je dokazati da predviđa "skrivene nastavne planove" koji unaprijed
optereduju odnos učenika i nastavnika, ali i učenika međusobno, i pretprogramiraju "poremedaje u
komunikaciji“ (usp. Tillmann, 1976.; Brenner i dr., 1978.). S toga se gledišta može argumentirano
obrazlagati da su spomenuta sredstva (psihološka pomod učenicima, komunikacijski trening
nastavnika, interakcijska terapija za odnose nastavnika i učenika) nedostatna i da ne zahvadaju
stvarne korijene zla. Umjesto toga nužne bi bile institucionalne reformske mjere ili, ako se pokaže da
institucija odgovara prisilnoj logici društvenog sustava, temeljna društvenopolitička preobrazba koju
treba izboriti na političkoj razini.
Za neke od mojih studenata ova je knjiga ved na ovom mjestu otpisana bududi da ponajprije sadrži
oruđe za 1. i 2. pristup. Oni u tome vide (za građansku psihologiju tipično) "psihologiziranje"
problema koje liječi simptome, zaklanja pogled na stvarne uzroke zla i time održava na životu bolesni
sustav. Ja vidim tu opasnost i kad se psihološki pristupi povežu sa sljepilom prema čimbenicima i
uzajamnim vezama koje naglašava 3. pristup. Ali smatram isto tako opasnim i kad se 3. pristup poveže
sa sljepilom prema čimbenicima i uzajamnim vezama iz prvih dvaju pristupa (Schulz von Thun, 1980.).
Može li se vjerodostojno i budedi povjerenje zalagati za društvene promjene, a da se ne počne od
sebe samog i u malom krugu svojega neposrednog dosega?
Tko želi ostvariti "cijeli posao", morat de međusobno povezati sva tri pristupa. Smatram opravdanim
da se u psihološkom doprinosu razradi 1. i 2. polazište, sa sviješdu da time još nije obavljen čitav
posao.9
9
19
8
Dio A: Osnove
I. Anatomija obavijesti (ili: Kad netko nešto kaže ...)
Osnovni proces međuljudske komunikacije može se opisati s nekoliko riječi. Tu je pošiljatelj koji želi
nešto priopditi. Svoju namjeru kodira u prepoznatljive znakove - ono što kazuje nazivamo njegovom
obavijesti. Primatelj ima zadadu dekodirati tu osjetilno zamjetljivu tvorevinu. U pravilu se odaslana i
primljena obavijest uglavnom podudaraju, tako da dolazi do sporazumijevanja. Često se pošiljatelj i
primatelj koriste mogudnošdu da provjere valjanost sporazumijevanja: time što ga povratno izvješduje
kako je dekodirao obavijest, kako ju je primio i što je ona kod njega izazvala, primatelj može donekle
provjeriti podudara li se njegova namjera pri odašiljanju poruke s rezultatom primanja. Takva
povratna obavijest naziva se i feed back.
SI. 3.: Primjer obavijesti iz svakodnevnog života: Supruga sjedi za upravljačem, suprug (suvozač) je
pošiljatelj obavijesti.
Razmotrimo sad malo podrobnije samu "obavijest", Za mene je bilo fascinantno "otkride", čiji sam
pravi domet u potpunosti shvatio tek mnogo poslije, da jedna te ista obavijest uvijek istodobno sadrži
mnoge poruke. To je osnovna životna činjenica koju kao pošiljatelj i primatelj ne možemo zaobidi.
Svaka obavijest je čitav paket s mnoštvom poruka, i to čini proces međuljudske komunikacije tako
složenim i podložnim smetnjama, ali istodobno i tako uzbudljivim i napetim. 10
Kako bih sredio mnoštvo poruka koje se kriju u pojedinoj obavijesti, najprije du iz nje izdvojiti četiri
psihički značajne strane. Primjer iz - svakodnevnog života (sl. 3).
1. Predmetni sadržaj (ili: O čemu izvješćujem)

Obavijest ponajprije sadrži informaciju o nekom predmetu. U navedenom primjeru saznajemo nešto
o stanju semafora: na njemu je upaljeno zeleno svijetlo. Kad je riječ o "predmetu", ova strana
obavijesti uvijek je u prvom planu, ili bi bar tako trebalo biti.
Čitateljima ovog poglavlja i sad prenosim mnogobrojne činjenične informacije. Oni ovdje doznaju
osnove komunikacijske psihologije. To je, međutim, samo dio onoga što se trenutačno događa
između mene (pošiljatelja) i vas (primatelja). Okrenimo se stoga drugom aspektu obavijesti:
2. Samoočitovanje (ili: Što izjavljujem o sebi samom)

U svakoj se obavijesti ne kriju samo informacije o priopdenim činjeničnim podacima, ved i informacije
o pošiljateljevoj osobi. Iz primjera saznajemo da pošiljatelj očito govori hrvatski (u izvorniku:
njemački) i da vjerojatno razaznaje boje, da je budan i živo sudjeluje u zbivanju. Nadalje, da mu se
možda žuri itd. Opdenito kazano: u svakoj se obavijesti krije određeno pošiljateljevo samoočitovanje.
Izabrao sam pojam samoočitovanja kako bih time podjednako obuhvatio hotimično samoprikazivanje
10
23
9
i nehotično samorazotkrivanje. Ta je strana obavijesti psihološki vrlo značajna, što demo vidjeti u
nastavku izlaganja.
I sad, dok ovo čitate, ne saznajete samo činjenične podatke, ved i mnogo toga o meni, Schulzu von
Thunu, autoru: o mojem načinu razvijanja misli, pridavanja važnosti određenim stvarima. Kad bih vam
to usmeno iznosio, možda biste iz načina na koji predajem mogli razabrati informacije o mojim
sposobnostima i mojem unutarnjem stanju. Kao pošiljatelj svjestan sam okolnosti da, htio to ili ne,
neprestano odašiljem poruke samoočitovanja, a to u meni izaziva nemir i uzbuđenje. Kakvim du se
pokazati kao autor'? Naravno, želim prenijeti činjenične informacije, ali htio bih ostaviti i dobar
dojam, predstaviti se kao osoba koja može nešto ponuditi, koja zna o čemu piše i koja je misaono i
jezično na „visini“.11
S tom se stranom obavijesti povezuju mnogi problemi međuljudske komunikacije. U kasnijem du
poglavlju (str. 92 i dalje) prikazati kako pošiljatelj pokušava izidi na kraj s tom problematikom, kako u
nastojanju da se pokaže s najbolje strane primjenjuje različite tehnike samouzvisivanja i
samoskrivanja, i to ne uvijek na vlastitu korist.
3. Odnos (ili: Što mislim o tebi i kako se međusobno odnosimo)

Iz obavijesti nadalje proizlazi kako se pošiljatelj odnosi prema primatelju i što o njemu misli. To se
često pokazuje u izboru formulacije, boji glasa i drugim nejezičnim popratnim signalima. Za tu stranu
obavijesti primatelj ima naročito osjetljivo uho, jer tu se, kao osoba, na posve određen način osjeda
prihvadenim (ili odbačenim). U našem primjeru suprug svojom napomenom daje do znanja kako
nema stvarnog povjerenja u svoju suprugu da de bez njegove pomodi optimalno voziti auto.
Možda se ona buni protiv tog "skrbništva" i osorno odgovara: "Voziš li ti ili ja?" Dobro zapamtimo:
njezino se odbijanje u ovom slučaju ne odnosi na predmetni sadržaj (s njim de se složiti!), ved se
usmjerava protiv primljene poruke o odnosu.
Opdenito govoredi, odaslati određenu obavijest uvijek znači i izredi određenu vrstu odnosa prema
iskazanom. Strogo uzevši, to je, naravno, posebni dio samoočitovanja. Pa ipak, taj odnosni aspekt
želimo razmotriti odvojeno od njega jer je primateljeva psihološka situacija različita. Pri prijamu
samoočitovanja on je osobno nezainteresirani dijagnostičar ("Što mi tvoj iskaz kazuje o tebi?"), pri
prijamu poruke o odnosu on je sam "odnosna" strana, često u dvostrukom smislu te riječi.
Na odnosnoj strani obavijesti okupljaju se dvije vrste poruka: s jedne strane one iz kojih se razabire
što pošiljatelj misli o primatelju, kako na njega gleda. U navedenom primjeru suprug daje do znanja
da smatra kako njegovoj supruzi treba pomod. S druge strane odnosna strana sadrži i poruku o tome
kako pošiljatelj gleda na odnos između sebe i primatelja ("tako se odnosimo jedno prema drugom").
Kad netko upita nekog: "Onda, kako ti je u braku?", to činjenično pitanje sadrži i implicitnu poruku o
odnosu: „Mi smo u takvom međusobnom odnosu da su takva (intimna) pitanja posve moguda.“
Mogude je da se primatelj ne složi s takvom definicijom odnosa, da pitanje smatra neprimjerenim12 i
nametljivim. Stoga je čest slučaj da dva sugovornika pokrenu iscrpljujudu raspravu oko definicije
njihova odnosa (v. pogl. B III., 4; str. 157 i dalje).
Dakle, dok strana samoočitovanja, promatrana iz pošiljateljevog gledišta, sadrži ja-poruke, odnosna
strana s jedne strane sadrži ti-poruke, a s druge mi-poruke.
Što se sad, dok čitate ovaj tekst, događa na odnosnoj strani obavijesti? Time što sam uopde napisao i
objavio ovaj rad, dajem do znanja da smatram kako su vam glede naše teme potrebne dodatne
informacije. Dodjeljujem vam ulogu učenika. Time što čitate (i nastavljate čitati), dajete do znanja da
trenutačno prihvadate takav odnos. Moglo bi se, međutim, dogoditi da moj način razvijanja misli
doživljavate kao "mudrovanje", da u sebi mislite: "Možda je posve točno to što on piše (predmetna
11
24
12
25
10
strana obavijesti), ali njegovo dociranje mi ide na živce!" I sam sam doživio da neki primatelji
alergično reagiraju kad stručne informacije prikazujem pretjerano razumljivim jezikom. Vjerojatno
misle: "On me zacijelo smatra vrlo glupim kad mi informacije prikazuje tako jednostavnim jezikom,
gotovo da bi ih mogao razumjeti i idiot." Vidite kako čak i u predmetno usmjerenim prikazima
odnosna strana obavijesti može znatno utjecati na komunikacijski proces!
4. Apel (ili: Na što te želim potaknuti)

Gotovo ništa se ne govori "samo tako", gotovo sve obavijesti imaju funkciju utjecati na primatelja. U
našem primjeru apel možda glasi: "Daj malo gasa, pa demo još prodi kroz zeleno!".
Obavijest služi, dakle, i tome da primatelja potaknemo neka nešto učini ili propusti učiniti, da u njemu
pobudimo određene misli ili osjedaje. Taj pokušaj utjecanja može biti više ili manje otvoren ili
prikriven - u posljednjem slučaju govorimo o manipulaciji. Manipulirajudi pošiljatelj ne preza ni od
toga da i ostale tri strane obavijesti stavi u službu apelativnog djelovanja. Izvješdivanje na predmetnoj
strani tada je jednostrano i tendenciozno, samoprikazivanje je usmjereno kako bi se kod primatelja
postiglo određeno djelovanje (primjerice, osjedaj divljenja ili spremnosti za pomod), a i poruke na
odnosnoj strani mogu se voditi tajnim ciljem kako bismo drugoga "zadržali u dobrom raspoloženju“
(primjerice, poniznim držanjem ili komplimentima). Ako se predmetna samoočitavajuda i odnosna
strana obavijesti usmjere na13 poboljšanje djelovanja apelativne strane, one se funkcionaliziraju, tj. ne
odražavaju ono što jest, ved postaju sredstvima za postizanje cilja. O tome opširnije u poglavlju B IV,
1, str. 183 i dalje.
Apelativni aspekt treba razlikovati od odnosnog oblika obavijesti jer se istim apelom mogu povezati
posve različite poruke o odnosu. U našem primjeru supruga može smatrati apel sam po sebi
razumnim, ali osjetljivo reagirati na pokušaj stavljanja pod skrbništvo. Ili obrnuto, mogla bi apel držati
nerazumnim ("ne bih smjela voziti više od 60 na sat"), ali smatrati da je posve u redu što joj muž na
taj način daje savjete kako voziti.
Naravno, i ova knjiga sadrži različite apele. Oni de u sljededim poglavljima postati još jasniji. Jedan od
važnijih, primjerice, glasi: pokušaj u kritičkim (komunikacijskim) situacijama razabrati odnosno ispitati
"tihe" poruke samoočitovanja, odnosa i apela kako bi na taj način postigao "jasnodu unutar
kvadrata"!
Dosad dostatno opisane četiri strane obavijesti sažeto su prikazane u sljededoj shemi:
Sl.: 4: Četiri strane (aspekta) obavijesti - psihološki model međuljudske komunikacije.

Taj se model oslanja na Buhlera (1934.) i Watzlawicka i dr. (1969.). Buhler razlikuje ''tri aspekta
jezika": prikaz (= predmetni sadržaj), izraz (= samoočitovanje) i apel. Watzlawlck razlikuje sadržajni i
odnosni aspekt obavijesti. "Sadržajni aspekt" je po svojem značenju podudaran s "predmetnim
sadržajem" ovog modela. Nasuprot tome, "odnosni aspekt" je kod njega šire definiran i u osnovi
obuhvada sve tri preostale strane obavijesti: "samoočitovanje", "odnos" (u užem smislu) i ''apel'', a
time i "metakomunikacijski'' aspekt obavijesti koji pruža smjernice o tome kako je treba shvatiti.
Prednost ovdje prikazanog modela vidim u tome što omoguduje bolje razvrstavanje mnoštva 14
13
26
14
27
11
mogudih komunikacijskih smetnji i problema i otvara pogled na različite ciljeve treninga radi
poboljšanja komunikacijske sposobnosti.
5. Obavijest kao predmet dijagnoze komunikacijskog procesa

Ponovimo: jedna te ista obavijest sadrži mnoge poruke. Htio to ili ne, pošiljatelj uvijek istodobno
odašilje poruke na sve četiri strane. Mnoštvo poruka mogude je razvrstati uz pomod obavijesnog
kvadrata. Taj "splet" poruka određuje psihološku kvalitetu obavijesti. Radi pojašnjenja toga postupka
komunikacijske psihologije, još jednom demo suvozačevu obavijest: "Ti, tamo naprijed je zeleno!"
staviti pod povedalo komunikacijske psihologije.
Sl. 5: Splet poruka unutar obavijesti, kako se pokazuje pod povedalom komunikacijske psihologije.
Dosad sam radi pojednostavljenja postupao kao da je splet poruka u svakoj obavijesti jednoznačan. U
stvarnosti je, međutim, obrnuto. Kao što demo vidjeti, odaslani i primljeni splet poruka mogu se
znatno razlikovati (v. pogl. A II., 3, str. 53 i dalje).15
Vježbe
Razmotrite sljedede obavijesti pod povedalom komunikacijske psihologije:
a) Bračni par uvečer sjedi pred televizorom. Suprug kaže: "Erna, nema više piva!"
b) Učitelj ide hodnikom da bi u svojem razredu držao nastavu. U susret mu dolazi desetogodišnja
djevojčica i uzbuđeno kaže: "Gospodine Milid, Rezika je svoj atlas jednostavno bacila u kut!"
c) Koji vam razgovor, što ste ga nedavno s nekim vodili, pada na pamet? Prisjetite se jednog
sugovornikovog iskaza ili neke svoje tvrdnje i analizirajte ih s gledišta komunikacijske psihologije!
d) Sljededi odlomak potječe iz telefonskog savjetovališta. Za savjet se obratila 26-godišnja
manekenka, neudana, u 3. mjesecu trudnode, i iznijela svoju nedoumicu: treba li i smije li pobaciti?
Razmotrite savjetnikovu reakciju s gledišta komunikacijske psihologije:
Savjetnik: "Moram vam sasvim iskreno redi: u načelu nemam ništa protiv pobačaja. Postoje situacije u
kojima ga samo možemo zagovarati, zar ne? Ali u sliku cjelovitog čovjeka pripada i dijete, a prethodno
ste mi rekli, ako sam vas dobro razumio, da doduše volite djetetovog oca, ali se ne želite udati za
njega..."
Stranka: "Ne, ja se zapravo uopde ne želim udati. Osjedam se posve dobro ovako kako živim."
Savjetnik: "Sad, doduše, uživate određenu slobodu, ali ona nas vrlo brzo navodi na to da, ne bih baš
rekao - postanemo potpuno neodgovorni, to nije točno. Da se, ovaj, čovjek osjeda doista ugodno u
ovom životu - ne znam, možda to još niste u potpunosti shvatili - kad preuzme odgovornost za posve
15
28
12
određenu stvar, kad čovjek živi za nešto - mislim, sada imate svoj posao, zar ne? Ali kao što sam
rekao, vaš posao - ne znam pravo u kojoj dobi čovjek više nije toliko tražen, ali mogu zamisliti da de se
to dogoditi za četiri, pet godina, da se tada nedete više tako slatko smiješiti kao što to vjerojatno sada
činite ..."
5.1. Obavijesti i poruke

Oba pojma koristim u sljededem značenju: "obavijest" je čitav višestrani paket sa svojim jezičnim i
nejezičnim dijelovima. Svaka16 obavijest istodobno sadrži mnoge poruke. Ona je predmet dijagnoze
komunikacijskog procesa tako što splet poruka stavljamo pod povedalo. Koja je, međutim, jedinica
analize? Tvori li obavijest jedna jedina rečenica ili to mogu biti dvije ili više rečenica? Odgovor: to nije
utvrđeno, ovisi o praktičnim ciljevima. Može to biti jedna jedina riječ (primjerice "Van") ili jedan jedini
"rječiti" pogled, ali se može temeljiti i na čitavom govoru ili pismu.
Eksplicitne i implicitne poruke. Poruke u obavijesti mogu biti sadržane eksplicitno ili implicitno.
Eksplicitno znači: izričito formulirano. Implicitno: bez izravnog izricanja poruka se skriva u obavijesti ili
se barem u nju može "unijeti".
Poddioba eksplicitno/implicitno neovisna je o raspodjeli unutar obavijesnog kvadrata. Na svim
četirima stranama obavijesti mogude su i eksplicitne i implicitne poruke. Tako mogu (eksplicitno) redi:
"Ja sam iz Hamburga", ili pak (implicitno) svojim narječjem odati Hamburžanina. Isto tako mogu
(eksplicitno) nekome redi što o njemu mislim, ili mu pak (implicitno), bojom glasa i formulacijama
"svisoka", ništa manje dojmljivo dati do znanja kako se prema njemu odnosim. Isto tako apel mogu
odaslati eksplicitno ("Erna, donesi pive") ili implicitno ("Erna, nema više piva").
Mogli bismo se osjedati ponukanim pretpostaviti da su eksplicitne poruke stvarne glavne poruke, dok
se implicitne poruke s manje važnosti odašilju na njihovu rubu. Nipošto nije tako. Naprotiv, "stvarne"
se glavne poruke često odašilju implicitno. Neki su pošiljatelji razvili pravo umijede u odašiljanju
implicitnih poruka kako bi ih u slučaju nužde mogli zanijekati ("To nisam rekao").
Neverbalni elementi obavijesti. Za implicitne poruke često se koristi nejezični kanal: bojom
glasa, naglaskom i izgovorom, popratnom mimikom i gestama prenose se dijelom samostalne, a
dijelom "kvalificirajude" poruke. Pod "kvalificirajudim" porukama podrazumijevaju se poruke koje
sadrže naputke kako treba shvatiti jezične dijelove obavijesti. Značenje rečenice poput "To deš mi
platiti!" presudno ovisi o tome kako izgledaju odnosno zvuče nejezični popratni signali (v. i str. 33)
"Neverbalna komunikacija" se u posljednje vrijeme razvila u značajno istraživačko područje i važno
polje promatranja (osobito za terapeutsku komunikaciju).
Može li se taj model primijeniti i na potpuno nejezične obavijesti? Da. Tu je, doduše, predmetna
strana uglavnom prazna, pretpostavimo17 da netko plače. Sve tri preostale strane te obavijesti mogu
sadržavati važne poruke. Samoočitovanje: možda tuga, duševni jad, možda radost - u svakom slučaju
emocionalno uzbuđenje. Odnos: možda kazna primatelju ("Sad vidiš dokle si me doveo, ti ništarijo!").
Apel: možda je plač (svjesna) strategija da bi se privukla pozornost ili postigla pošteda (v. sl. 6).
Sl. 6: Tri strane neverbalne obavijesti.
16
29
17
30
13
"Ne može se ne komunicirati". Taj "osnovni zakon" komunikacije (Watzlawick: 1969:) doziva
nam u pamdenje da svako ponašanje ima karakter priopdenja. Ne moram uopde ništa redi da bih
komunicirao. Svaka je šutnja "rječita" i predočava obavijest s najmanje triju strana. Pretpostavimo,
ulazim u odjeljak u vlaku. Netko u njemu sjedi i ja ga pozdravljam s prijateljskom primjedbom. On ne
reagira i dalje čita novine. Obavijest koju "čujem" prikazana je na slici 7. pod povedalom
komunikacijske psihologije.
Sl. 7.: Svaki oblik ponašanja ima karakter priopdenja, ovdje: šutnja u odjeljku vlaka 18
Svaki oblik ponašanja iskazan u međuljudskom kontekstu ima kvadratni karakter i tako se prima.
5.2. Kongruentne i nekongruentne obavijesti

Činjenica da obavijest istodobno sadrži jezične i nejezične dijelove s jedne strane otvara mogudnost
da se ti dijelovi međusobno dopunjuju i podupiru, ali s druge strane sadrži i zbunjujudu mogudnost da
se ti dijelovi nalaze u međusobnom proturječju.
Obavijest se naziva kongruentnom kad se svi signali upuduju u istom smjeru, kad se međusobno
podudaraju. Tako bijesan pogled i glasan glas odgovaraju rečenici "Gade, ne želim te više nikada
vidjeti!"
Osobitu su pozornost, nasuprot tome, u literaturi s područja komunikacijske psihologije u posljednje
vrijeme pobudile obavijesti koje su nekongruentne, u kojima se, dakle, jezični i nejezični signali
međusobno ne podudaraju ved stoje u međusobnom proturječju, Tako na pitanje "Nešto nije u
redu?" netko može odgovoriti "Sve je u redu", ali bojom glasa i mimikom jasno izraziti da nešto ipak
nije u redu (v. sl. 8a). Mogude je zamisliti, a u praksi često i naidi i na obrnuti slučaj (sl. 8b).
Sl. 8: Primjeri nekongruentnih obavijesti.

S osloncem na Haleyja (1978.) tu demo činjenicu još jednom razmotriti s teorijskog i sustavnog
gledišta. Dosad smo međuljudsku komunikaciju doživljavali tako složenom jer svaka odaslana
obavijest predočavala čitav splet poruka. Sad stvar postaje za stupanj složenijom: pošiljatelj uvijek
komunicira, htio to ili ne, istodobno na dvjema razinama:19 na razini priopdenja i metarazini. Poruke
18
31
19
32
14
obiju razina međusobno se "kvalificiraju", tj. naizmjenično pružaju pomodne signale o tome kako
treba shvatiti poruku na drugoj razini. Ljudi ne izriču samo neku poruku, ved i kvalificiraju izrečeno.
Poruke se međusobno mogu kvalificirati na kongruentan i nekongruentan način. Na koji se način
kvalificiraju priopdenja? Haley razlikuje četiri mogudnosti:
Kvalifikacija kontekstom. Ako o zagorjeloj roladi s povrdem suprug kaže: "Divim se tvojem
umijedu kuhanja", kontekst kvalificira rečeno na nekongruentan način. Dakle, ovdje nije riječ o dijelu
same obavijesti, ved o očitim činjenicama u konkretnoj situaciji.
Kvalifikacija načinom formuliranja. Način kako netko formulira sadržaj kvalificira izrečeno.
Primjerice, nekoga tko je pokvario želudac pitamo kako je. Odgovor glasi: "Nasmrt sam bolestan!"
Pretjerivanje u formulaciji kvalificira sadržaj iskaza na nekongruentan način. Ili u raspravi o pitanju bi
li uvjeti za izdržavanje kazne trebali biti humaniji, netko kaže: "Ja sam za to da se zatvori pretvore u
sanatorije jer su kriminalna djela samo dokaz da je jadni počinitelj bolestan i ne može ništa protiv
toga. Dakle, treba ga liječiti i njegovati." Ako čujemo tu izjavu kao primatelji, postajemo nesigurni: je li
to njegovo mišljenje ili on svjesno karikira i ironizira upravo ono gledište koje sam ne želi prihvatiti?
Pretjerivanje kojim se koristi ("sanatorij") vjerojatno je nekongruentna kvalifikacija.
Kvalifikacija tjelesnim pokretima (mimikom i gestama). Pozitivna poruka o odnosu ("volim
te") može, primjerice, biti popradena odbijajudim pokretom tijela. (Daljnje primjere v. na sl. 8).
Kvalifikacija bojom glasa. "Bit de nam drago vidjeti vas", suho je rekla kneginja. Hladni ton kojim
je njezina majka govorila bolno se dojmio Kitty te nije mogla izbjedi da iznova popravi ono što je on
možda pokvario. Okrenula je glavu i rekla smiješedi se: "Doviđenja!" Tako je prošao mladi Levin u
Tolstojevoj "Ani Karenjinoj" (b. g., str. 36). On je, naravno, svjestan činjenice da jezični sadržaj
obavijesti (BIt de nam drago ...") zadovoljava pravila uljudnog ophođenja među plemstvom, dok se
"stvarna" poruka, nasuprot tome može razabrati samo iz boje glasa. Komunikacijski terapeuti su
uvježbani obratiti pozornost na takvo nepodudarnosti i upozoriti pošiljatelja na njih. (“Ti, Hrvoje,
kažeš da si tužan, a pritom se smiješ?“). Sugovornik se često20 osjeda uhvadenim na djelu i ukorenim
te obedava da "to više nikad nede činiti". Pa ipak, nekongruentnosti poruka ne treba pristupati kao
"glupoj navici". Važnije je utvrditi što se iza toga krije. Prije nego što bacimo pogled na pošiljateljevu
duševnu dinamiku, stavit demo se najprije u primateljevu situaciju.
Primatelj u škripcu. Naravno, nekongruentne su obavijesti za primatelja zbunjujude - treba li
vjerovati razini priopdenja ili metarazini? U potpunosti dospijeva u škripac ako uzmemo u obzir i
apelativnu stranu obavijesti. U primjeru sa slike 8a čini se da jezični dio obavijesti govori: "Ne vodi
više brigu o meni!" Nasuprot tome, nejezični dio djeluje kao poziv u pomod i odašilje apel: "Pobrini se
za mene!" Prema tako proturječnim pozivima na djelovanje (v. sl. 9) primatelj je u vrlo osjetljivoj
situaciji. Ma kako reagirao, drugi to može krivo protumačiti. Bude li se brinuo, doživjet de odbijanje
("Za Boga miloga, jasno sam ti rekao da je sve u redu!"). Ne bude li se brinuo, drugi de izigravati
uvrijeđenog i na taj ga način "kazniti".
Sl. 9: Nekongruentne obavijesti sadrže proturječne pozive na djelovanje i time stvaraju izluđujude
dvostruko vezanje
20
33
15
Takve igre zbunjivanja posljednjih su godina podrobno proučene pod stručnim nazivom "dvostruko
vezanje" (double-bind, usp. Watzlawick, 1969) i dovode se u vezu s nastankom shizofrenog ponašanja
kod primatelja. Nekongruentne obavijesti vjerojatno potiču nastanak bolesti osobito kad je primatelj
ovisan o pošiljatelju, kad ne može izbjedi dotičnu situaciju i nije sposoban za metakomunikaciju. To se
sve ponajprije odnosi na djecu u roditeljskom domu. Prema tom obliku šizofrenija je oblik rješenja iz
nužde kako bi se izišlo na kraj s „izluđujudom“ situacijom.21
Unutarnja zbrka kod pošiljatelja. Što pak pošiljatelja potiče da proizvodi takve zbunjujude
pakete? Prvo pitanje uvijek glasi: kakvu bi prednost takvo ponašanje moglo donijeti? Prednost
nekongruentnih obavijesti sastoji se u tome da se pošiljatelj u potpunosti ne očituje. U slučaju nužde
može poredi svoj iskaz i redi da nije tako mislio.
Daljnju je prednost mogude razabrati na primjeru iz "Ane Karenjine“ (usp. str. 33): kneginja može
iskazati svoju istinsku poruku („Skinite mi se s vrata“), a da ne prekrši staleška pravila uljudnosti.
Deviza: učiniti, a poslije poredi ("Kako? Pa izričito sam rekla da bi nam bilo drago vidjeti vas!").
Pošiljatelj djelomično nije svjestan takve komunikacije s „dvostrukim dnom“- često su to nesvjesne,
nepriznane želje koje dolaze do izražaja preko nejezičnog kanala.
To je slučaj i u sljededoj situaciji: pošiljatelj ima "dvije duše u svojim grudima", sa samim sobom nije
posve načistu. S jedne strane bi želio ovo, s druge pak ono, u njemu se bore različite težnje i osjedaji.
Vlada unutrašnja zbrka. Ako pošiljatelj još nije razriješio tu unutarnju zbrku, može se dogoditi da
nerazriješena prodre prema van. Nekongruentna obavijest pokazuje se kao produkt stapanja dviju
poruka.
Tako bi u primjeru sa sl. 9 oba pošiljateljeva unutarnja stanja mogla biti: 1. nešto me muči i 2. o tome
ne želim sad govoriti. Oba unutarnja stanja dovode do nekongruentne obavijesti kao rezultata
stapanja (v sl. 10).
Nekongruentne obavijesti nastaju, dakle, ponajprije kad pošiljateljevo samorazrješenje još nije
dovršeno, ali se on, unatoč tome, osjeda ponukanim nešto izjaviti.
Drugi primjer: dvije tipične duše u grudima roditelja Halpern, 1978.):
SI. 10: Nekongruentna obavijest kao produkt kompromisa između dvaju međusobno stopljenih
unutrašnjih stanja22
 "Želim da odrasteš i budeš samostalan, da stojiš na vlastitim nogama i ne ovisiš o meni".
 "Želim da ti uvijek budem potreban, da me ne napuštaš i ostaneš isto tako ovisan o meni kao
što sam i ja o tebi".
Odgovarajuda dvostruka poruka na apelativnoj strani, kojoj su često izložena djeca u pubertetu, glasi
(v. sl. 11):
21
34
22
35
16
Sl. 11: Tipični dvostruki apel roditelja na djecu u pubertetu.

Tako adolescentov roditelj može redi: „Želio bih da učiniš ono što je za tebe najbolje – ja du ved
nekako izidi na kraj sa samodom.“ Halpern piše: „Dijete koje prima ovu dvostruku obavijest - 'Učini
ono što je za tebe najbolje' i 'Ako to učiniš, izložit deš me neizdrživoj osamljenosti', nalazi se u
dvostrukom vezanju" (1978., str. 14).
Kod roditelja se gotovo istodobno javljaju za riječ dvije instance ličnosti. Jedna je zrela ličnost odrasle
osobe koja u neovisnosti i samopronalaženju djece vidi poželjan cilj. Druga instanca je malo dijete u
osobi roditelja koji se boji napuštenosti i odvojenosti te posebnim taktikama koje trebaju izazvati
osjedaje krivnje pokušava u korijenu ugušiti djetetovu težnju za neovisnošdu.
Što je mogude učiniti da bi se rasplela takva unutrašnja zbrka? Time što primatelj povratne izvješduje
pošiljatelja o svojoj zbunjenosti, omoguduje mu da se bolje "uživi" u osjedaje koji ga pokredu i tako
dospije do unutarnjeg uvida. Samorazjašnjenje lakše teče u razgovoru nego u "tihoj komorici". Na
tom uvidu počiva i terapija razgovorom. Doduše, pošiljatelj mora željeti takvo samorazjašnjenje -
svaki dobronamjerni pokušaj da ga se nekome nametne dovodi do toga da se dotična osoba "zatvori
u sebe“ i svoju mračnu nutrinu hrani zubima i noktima od bilo kakvog rasvjetljavanja.
U ophođenju s dvjema dušama u grudima geštalt-terapija (Perls, 1971.) primjenjuje dojmljiv i
sustavan postupak: pošiljatelj vodi unutarnji dijalog na dvama stolcima. Naizmjenično sjeda čas za
jedan, čas23 na drugi stolac i pušta da obje instance koje osjeda u sebi naizmjenično govore i vode
međusobni dijalog (v. sl. 12). Tako na jednom stolcu može sjediti zrela ličnost odrasle osobe koja gaji
želju da pusti dijete odrasti. Na drugom sjedi „dječje ja“ koje teži upravo suprotnom cilju.
U takvom dijalogu, koji je nerijetko vođen s velikom emocionalnom žestinom, pošiljatelj postaje
svjestan da doista u njegovim grudima prebivaju dvije duše, da mu obje pripadaju - te ih zapaža
odvojeno, a ne u difuznoj stopljenosti kao prije.
Nakon takvog samorazjašnjenja pošiljatelj može kongruentnije komunicirati tako da umjesto samo
jedne odsad odašilje dvije razdvojene poruke: "S jedne strane bih želio da se osamostališ. S druge
strane mi se kida srce kad vidim kako se odvajaš, a ja ostajem sam." Imajudi tako jasno pred očima
svoje dvije poruke, pošiljatelj sad može lakše odlučiti kakve de zaključke izvudi iz toga konflikta. Sad i
primatelj zna na čemu je.
Sl. 12: Dijaloška tehnika u geštalt-terapiji: "dvije duše" u grudima vode dijalog.
23
36
17
Vježbe
1. Ima li situacija u vašem profesionalnom i privatnom životu kad osjedate "dvije duše u svojim
grudima"? Kakve posljedice to ima na vašu komunikaciju?
Ako vježbate udvoje u grupi, odigrajte svoje tipicno ponašanje i pritom malo pretjerajte! 24
2. (Najmanje udvoje): izrecite, uvijek naizmjenično, neki verbalni iskaz i istodobno ga popratite
neverbalnom proturječnom porukom (primjerice: "Ova mi se vježba jako sviđa", a pritom lice kao da
ste na umoru). Odigrajte postupno sve zadane vježbe!
3. Supruga pita svojeg supruga: "Bi li htio sa mnom idi u kino?" Odgovor (mrzovoljnim, zlovoljnim
glasom): "Paa, što se meene tiče!" Kakvu "unutarnju zbrku" nasludujete? Obratite pozornost na
nekongruentne obavijesti kod sebe samog i u svojoj dijaloškoj okolini.25
II. Primati s četiri uha

Dosad smo obavijesni kvadrat uglavnom promatrali s pošiljateljevog gledišta. On priopdava
informacije o predmetu i istodobno se sam predstavlja, izražava kako se odnosi prema primatelju
tako da se ovaj osjeda prihvadenim na ovaj ili onaj način te pokušava utjecati na tuđe mišljenje,
osjedaje i djelovanje.
Bududi da su uvijek u igri istodobno sve četiri strane obavijesti, komunikacijski osviješten pošiljatelj
mora vladati gotovo svima njima. Vlada li samo jednim aspektom, dodi de do smetnji u komunikaciji.
Tako je, primjerice, od male koristi činjenično biti u pravu ako na odnosnoj strani time izazivamo
nevolje. Malo koristi i ostaviti dobar dojam na strani samoočitovanja, pokazati se, primjerice,
duhovitim i poučljivim, a pritom ostati nerazumljiv u predmetnoj poruci.
Promotrimo kvadrat s primateljevog gledišta. Ovisno o tome kojoj strani poklanja osobitu pozornost,
njegova de reakcija na primljenu poruku biti drukčija. Pokušat de razumjeti predmetni sadržaj. Čim
počne "pretresati" obavijest glede samoočitovanja, njegova se djelatnost usmjerava na dijagnozu
osobnosti ("Kakva je to osoba?" odnosno "Što se trenutačno s njim/njom događa?"). Primatelj je
osobno naročito pogođen odnosnom stranom obavijesti ("Kako se pošiljatelj prema meni odnosi,
kakvim me smatra, što misli - koga ima pred sobom, kako postupa prema meni?"). I konačno,
prosudba apelativne strane događa se pod pitanjem: "Što želi da učinim?" odnosno glede
iskorištavanja informacije ("Što bi bilo najbolje učiniti sad kad to znam?").
Primatelj je sa svoja dva uha biološki loše opremljen; u osnovi mu trebaju „četiri uha“ - po jedno za
svaku stranu obavijesti (sl. 13).
Ovisno o tome koje od svoja četiri uha primatelj u dotičnom slučaju primarno usmjerava na prijam,
razgovor poprima vrlo različit tijek. Primatelj često uopde nije svjestan da je isključio neko od svojih
ušiju i time postavio smjernice za međuljudsko opdenje. U nastavku bih želio podrobnije istražiti
dotično zbivanje.
1. Primateljev "slobodni izbor"

Ono što međuljudsku komunikaciju čini tako složenom jest sljededa činjenica: primatelj u načelu ima
slobodu izbora na koju de stranu26 obavijesti reagirati. Svakodnevni primjer iz školskog života: učitelj
ide hodnikom i želi udi u razred. U susret mu dolazi jedanaestogodišnja Tamara i kaže (vidi sl. 14):
"Gospodine učitelju, Rezika je svoj atlas jednostavno bacila u kut!"
24
37
25
38
26
39
18
SI. 13: "Četiri primateljeva uha"

Kako reagira učitelj? Na tečajevima za trening učitelja zamijetio sam karakteristične razlike:
o Neki učitelji reagiraju na predmetni sadržaj: "A je li to namjerno napravila?" (Prima dotičnu
činjenicu na znanje i moli za daljnje podatke).
o Neki učitelji reagiraju na Trudino samoočitouanje: "Ti si baš jako ljuta zbog toga, Melisa?" - Ili:
"Prava si tužibaba."
o Neki učitelji reagiraju na odnosnu stranu: "Zašto to pričaš meni? Pa nisam ja vaš policajac!" -
Ili: "Drago mi je što u mene imaš povjerenja ..."
o Vedina učitelja reagira na apel: "Odmah du pogledati što se događa!"
Sl. 14: Tamara i učitelj. Na koju de -------- obavijest učitelj reagirati27

Vratimo se još jednom našem primjeru iz automobila (vidi Sl. 3, str. 23). "Ti, tamo naprijed je zeleno!"
rekao je suprug. Pretpostavimo da supruga pomalo osorno odgovori: "Voziš li ti ili ja?" To bi bila
reakcija na odnos: ona se time brani od skrbničkog odnosa koji osjeda na odnosnoj strani obavijesti.
Mogla je reagirati i na predmetni sadržaj (primjerice: "Da, ovdje je zeleni val, to je baš zgodno") ili na
samoočitovanje ("Žuri ti se?") odnosno apel (davanjem gasa, primjerice).
Taj primateljev slobodni izbor dovodi do nekih smetnji – primjerice, kad primatelj reagira na onu
stranu obavijesti kojoj pošiljatelj nije želio pridati važnost. Ili kad primatelj pretežito sluša samo na
jedno uho i time ostaje gluh (ili se pravi gluhim) za sve poruke koje još pristižu. Uravnotežena
"četverouhost" trebala bi pripadati primateljevoj osnovnoj komunikacijsko-psihološkoj spremi. Tada
treba iz situacije u situaciju odlučivati na koju(e) stranu(e) valja reagirati.
2. Navika jednostranog primanja obavijesti

Kod mnogih je primatelja, neovisno o zahtjevima situacije, jedno uho osobito dobro oblikovano na
štetu drugih. U nastavku demo razmotriti pojedina "uha" i posljedice koje nosi jednostrana
specijalizacija.
27
40
19
2.1. "Uho" za predmet
Mnogi se primatelji (ponajprije akademski obrazovani muškarci) obično usredotočuju na predmetnu
stranu obavijesti i traže spas u sučeljavanju s činjenicama. To se redovito pokazuje kobnim kad stvarni
problem nije toliko u činjeničnim razlikama, ved leži na međuljudskoj razini.
Sl. 15: Primatelj s „uhom“ za predmet28

Sljededi je primjer karikiran, ali u osnovi i nije tako neuobičajen u praksi:
Supruga: "Voliš li me još?"
Suprug: "Pa znaš, tu bismo morali najprije tek raščistiti pojam 'ljubavi'. Pod njim se, dakle, može
mnogo toga podrazumijevati "
Supruga: "Mislim samo, što osjedaš prema meni "
Suprug: "Sad, osjedaji - to su vremenski promjenjivi fenomeni. O njima se ne mogu dati opdeniti iskazi
..." itd.
Oboje govore bez međusobnog razumijevanja. To je manje očito u situacijama u kojima oboje nastoje
činjeničnim argumentima razriješiti određeni problem odnosa. Bududi da je ovdje riječ o jednoj od
vrlo rasprostranjenih, glavnih pogrešaka u međuljudskoj komunikaciji, opširno demo je razmotriti na
sljededem primjeru:
Majka i kder. Šesnaestogodišnja kder izlazi kako bi se susrela s prijateljima. Dolazi do sljededeg
dijaloga (v, sl. 16):
Sl. 16 Majka i kdi.

Majka: "I obuci jaknu. Vani je hladno."
Kdi (pomalo osorno): "Zašto? Pa uopde nije hladno!"
Majka je sada ved pomalo ljuta, ne samo zbog osornog tona, ved i zbog tolike kderine nerazumnosti i
više nego ikad uvjerena je kako se mora pobrinuti za kderino razumno ponašanje.29
28
41
29
42
20
Majka: "Ali, Moni, nema čak ni 10 stupnjeva iznad nule, i k tome je vjetrovito."
Kdi (žestoko): "Da si samo pogledala na toplomjer, znala bi da je vani sigurno 10 stupnjeva - čak 11
1/2!" .
Osim činjeničnog ispravka, u ovoj se obavijesti na odnosnoj strani krije protunapad. Majka je sad vrlo
ljuta zbog "drskog" tona, "prkosa" i kderinog sitničavog opravdavanja. Odlučuje stati na kraj toj
"besplodnoj raspravi":
Majka: "Čuješ li što ti kažem: smjesta obuci jaknu!"
Kdi: (strašno je ogorčena takvim zapovjednim tonom i u velikoj srdžbi napušta stan - naravno, bez
jakne).
Zašto ta komunikacija nije uspjela? Zašto je u tako kratkom vremenu došlo do takve zatrovanosti
ozračja? Analizirajmo ovu malu zgodu uz pomod našeg komunikacijskog modela. Prvi majčin iskaz
kojim je započeo razgovor, na četiri strane sadrži otprilike sljedede poruke (v. sl. 17):
Sl. 17: Prvi majčin iskaz pod povedalom: komunikacijske psihologije.

Kako pak kdi reagira na taj obavijesni "paket"? Ovdje dolazimo do presudne točke. Kder osjeda da se s
njom postupa "kao s malim djetetom" i vrlo alergično reagira na majčin skrbnički odnos. Važno je
istaknuti: kderin otpor usmjerava se protiv poruke na odnosnoj strani, a ne protiv predmetnog
sadržaja, a možda čak niti protiv apela (možda30 je i sama namjeravala obudi jaknu). Kderka, međutim,
reagira na - predmetni sadržaj - u toj točki ona proturječi ("pa uopde nije hladno"). Sukob se pak
razrješava tamo gdje uopde nije postojao, naime na predmetnoj razini. Rasprava se vodila o
temperaturi, dok je zapravo bila riječ o odnosu majke i kderi. Radi izbjegavanja te pogreške kder je u
svojoj prvoj reakciji trebala odgovoriti:
"Tvoj prijedlog ne smatram pogrešnim, ali prestani mi davati takve upute, jer se osjedam kao malo
dijete."
To bi bio dobar primjer "višestranog" komuniciranja. Kdi na taj način dala do znanja da joj nije važno
pitanje "obudi jaknu ili ne", ved želja da bez tuđeg skrbništva donosi vlastite odluke u stvarima koje se
tiču nje same. To ne znači da bi se time otklonio sukob, ali sučeljavanje bi se događalo na pravom
mjestu.
Vježbe
1. Sljededa interakcija između nastavnika i učenika dogodila se u 2. razredu srednje škole za vrijeme
nastave.
Nastavnik: "Hrvoje, kaži mi, zar ne misliš da je neprestano žvakanje žvakade gume nezdravo?"
30
43
21
Učenik: "Ne, navodno je čak vrlo zdravo za zube!"
Nastavnik: "Da, naročito šeder u njoj!"
Učenik: "Zamislite, uopde ne sadrži šeder!"
Nastavnik: "Razumije se da sadrži šeder, ti mali sveznalico! Nakon pola sata žvakanja to se, naravno,
više ne primjeduje!"
Učenik: "Ali, gospodine Milidu, ja je žvačem tek 20 minuta!" (Gromoglasni smijeh u razredu).
a) Analizirajte nastavnikov prvi iskaz s gledišta komunikacijske psihologije!
b) Koja se vrsta smetnje u komunikaciji javlja između nastavnika i učenika?
c) Kakvo biste alternativno ponašanje preporučili nastavniku umjesto njegovog prvog iskaza? (Molim
formulirati i doslovni govor!)
2. (Udvoje): vodite kratak razgovor. Ma što A kaže, B u tome čuje samo predmetni sadržaj i reagira na
toj sadržajnoj razini. Kako to djeluje na vaš razgovor? Čini li vam se to "nekako poznatim"? 31
2.2. "Uho" za odnos

Kod nekih je primatelja uho koje se usmjerava na odnosnu stranu tako veliko i preosjetljivo da u
mnoge neutralne obavijesti i radnje unose ili predimenzioniraju stav prema svojoj osobi. Sve povezuju
sa sobom, sve uzimaju osobno, lako se osjete napadnutima ili uvrijeđenima. Kad je netko bijesan,
osjedaju se okrivljenima, ako se netko smije, osjedaju se ismijanima, ako netko u njih gleda, smatraju
da ih se kritički promatra, ako netko odvrati pogled, smatraju da ih se izbjegava i odbija. Stalno
"vrebaju" na iskaz odnosa.
Sl. 18: Primatelj s velikim "uhom" za iskaz odnosa

Vježba
(Udvoje ili u grupama). Podijelite uloge - pošiljatelj i primatelj. Pošiljatelj ima zadadu osloviti
primatelja i kazati mu nešto bezazleno. Pošiljatelj pak treba vrebati na iskaz odnosa i u svakoj
obavijesti nanjušiti neku podvalu usmjerenu protiv njega. Primjer:
Pošiljatelj: Primatelj:
"Vježba mi se ne sviđa." "Jer biste je radije izvodili s nekim drugim ..."
"Lijepo vrijeme danas!" "Znam da sam površan - ali ne volim niti govoriti samo o
vremenu."
"Danas se doimate vrlo poletnim!" "Da, znam da obično ostavljam dojam mlitavca."
"Doista mislim da ste zgodni!" "Sad me pak želite utješiti!"
itd. (O duševnoj pozadini takvog načina reagiranja v. pogl. B III., 5.3. str. 169 i dalje)32
31
44
32
45
22
Komunikacijska pogreška koju smo prikazali u prethodnom odlomku (2.1.) sastojala se u tome što se
težište sučeljavanja oko odnosa premjestilo na predmetnu razinu. Primatelji s preosjetljivim uhom za
odnos čine obrnutu pogrešku: izmiču predmetnom sučeljavanju tako što se spuštaju na odnosnu
razinu. Pretpostavimo da učitelj za vrijeme nastave predloži neku vježbu. Učenik reagira odbijanjem:
"Ah, zar opet - to smo radili ved stotinu puta!" Nastavnik zabranjuje taj drski ton, opominje učenika i
nastavlja s nastavom. Sasvim je razumljivo i opravdano da nastavnik dotičnu smetnju otklanja na
odnosnoj strani obavijesti i "ne dopušta da se bilo što učini". Time je riješio samo jednu stranu
problema. Kako, međutim, stoji s predmetnom jezgrom kritike (predmetna strana obavijesti)? A kako
de nastavnik reagirati na apel koji se povezuje s kritikom? Apel ovog odlomka ne glasi: navuci debelu
kožu, reagiraj mirno kad te pogodi neka poruka o odnosu. Baš suprotno: pogledaj nisi li toliko nadulio
uho za odnos da ved čuješ i kako trava raste. Obavijest često prije ima karakter samoočitavanja (vidi,
primjerice, prvi iskaz u vježbi na strani 44), a za to bi glavnu nadležnost trebalo imati neko drugo uho.
Ima li obavijest karakter samoočitovanja iIi poruke o odnosu?
U nekim slučajevima pošiljatelj i primatelj doživljavaju neuspjeh u razjašnjavanju pitanja ima li
obavijest pretežito karakter samoočitovanja ili poruke o odnosu. Primjer: bračni partner se povlači u
svoju sobu. Leži li glavna poruka tog ponašanja na strani samoočitovanja ("Potreban mi je mir, želim
biti sam - to nema nikakve veze s tobom i našim odnosom") ili na strani odnosa ("Trenutačno ne želim
s tobom imati posla")? Obje su mogudnosti vjerojatne (v, sl. 19) - i obje bi se pogreške u primanju
mogle podjednako često pojaviti:
1. Ponašanje se interpretira kao izraz odnosa ("više me ne voli") premda ono samo odražava
pošiljateljeve osobine i potrebe ("trebam svoj mir"),
2. Ponašanje se interpretira kao osebujnost pošiljateljeva karaktera ("možda voli samodu") premda je
uvjetovano odnosom ("ne volim da si tako blizu mene").
Uostalom, navedeni primjer potvrđuje korisnost nastojanja da se u psihološkom modelu
komunikacije struna samoočitovanja odvoji od strane odnosa33
Sl. 19: Jedan te isti postupak može se shvatiti kao čisto samoočitovanje ili kao signal odnosa. Ovdje:
netko se povlači.
2.3. "Uho" za samoočitovanje

U usporedbi s prevelikom osjetljivošdu uha koje se usmjerava na iskaz odnosa, duševno je mnogo
zdravije imati dobro razvijeno uho za samoočitovanje koje obavijest prima pod aspektom: "Što mi
ona kazuje o tebi?" (v. sl. 20).
33
46
23
Sl. 20: Primatelj s uhom usmjerenim na stranu samoočitovanja.

Ovaj način primanja obavijesti može se pokazati prikladnim i kad pristižu izričito poruke o odnosima.
Primjer iz obiteljskog života: otac34 dolazi uzrujan kudi, vidi posvuda razbacane igračke i okomljuje se
na dijete: "Kakav je to svinjac? I ova prljavština - kako možeš biti tako neuredan?" (v. sl. 21)
Ako nije starije od pet godina, dijete de ovu obavijest čuti uhom za odnos, osjedati se lošim i krivim te
deprimirano zaključiti: "Takav sam ja, dakle!" Poslije du pokazati da je samorazumijevanje nekog
čovjeka (dakle slika koju ima o sebi) produkt ranih poruka o odnosu. Starije je dijete u određenim
okolnostima sposobno čuti "dijagnostičkim" uhom: "Zacijelo je imao loš dan u uredu kad svoj bijes
tako iskaljuje na meni." To dijete ne uzima očevu bijesnu obavijest na svoja pleda, ved je gotovo knjiži
na strani samoočitovanja. Automatski zaključak "takav sam ja, dakle" ovdje je stavljen izvan snage i
nadomješten zaključkom "takav si ti, dakle!"
Sl. 21: Samookrivljujude i dijagnosticirajude reagiranje na osobnu optužbu

Bili bismo na velikom dobitku kad bismo osjedajne ispade, optužbe i predbacivanja svojih bližnjih
mogli u vedoj mjeri primiti uhom usmjerenim na iskaz samoočitovanja. Tada bismo drugome mogli
lakše35 priznati pravo na vlastite osjedaje, mogli bismo se u to mirno upustiti a da smjesta ne
zapadnemo u veliku brigu za svoj "obraz" i duševno zdravlje. Bili bismo manje zaokupljeni vlastitim
samoopravdavanjem te bismo umjesto toga mogli bolje slušati i tako spoznati što se doista događa s
drugima.
34
47
35
48
24
Naličje: Imunizacija pomodu (isključivo) dijagnostičkog uha.
Upravo preporučeni način primanja obavijesti sadrži, međutim, i jednu opasnost: mogudnost da
zapadnemo u suprotni ekstrem i uopde više ništa ne pripustimo u svoju blizinu. Pretpostavimo: netko
mi daje povratnu obavijest (feed back) kako ga se doimam. Slušam li obavijest samo uhom za iskaz
odnosa, bit du uglavnom prepušten sudu svojih bližnjih. Automatski se osjedam pogođenim i njihov
sud preuzimam u vlastitu sliku o sebi ("Takav sam ja, dakle!"). Kao što je spomenuto, nadulimo li uho
za samoočitovanje, povedat de se mogudnost da feedback promatramo i kao samoočitovanje
pošiljatelja feedbacka. Neki u tome pretjeruju te su navikli isključivo slušati tim uhom: "Kakav to
čovjek mora biti da je došao do takvog mišljenja o meni?!" Psihoanalitički usmjereni terapeuti stare
škole njeguju taj način primanja poruka. Pretpostavimo da ga klijent ljutito napadne i kaže mu: "Vi ste
ništarija, ostavljate me na cjedilu!" - terapeut se pravi gluhim za odnos i apel i reagira u smislu:
"Smatram da moramo još jednom dobro proraditi problematiku vašeg odnosa s ocem koji trenutačno
prenosite na mene."
Primjer iz Tolstojeve "Ane Karenjine": "Oprostite, doktore, ali to doista ne vodi ničemu. Ved mi po
tredi put postavljate ista pitanja." Slavni liječnik joj ni u kom slučaju nije zamjerio zbog te primjedbe.
"Bolesno uzbuđenje", kazao je kneginji kad je Kitty izišla. "Uostalom, ja sam ved stvorio svoje
mišljenje ...“
U krajnjem slučaju primatelj si može isključivim korištenjem uha za samoočitovanje prištedjeti svaki
oblik pogođenosti. Ono što u pravoj ravnoteži potiče slušanje i konstruktivnu komunikaciju, u
ekstremnom se obliku može izroditi u površinsku tehniku koja drugoga ne shvada kao ozbiljnog
partnera, ved ga ponižava u objekt dijagnosticiranja - prema devizi: tko se na mene ljuti ili ima
drukčije mišljenje od mojeg, time samo otkriva svoj bolesni mozak!
Psihologiziranje. Sličnu zlouporabu (isključivog) uha za samoočitovanje tvori psihologiziranje. Pod
tim se podrazumijeva pokušaj da36 predmetni iskaz istražujemo i "razotkrivamo" samo glede toga koji
se psihički motor iza njega krije kao pogonska snaga ("to kažeš samo zato jer ...") - i to bez uvažavanja
samog predmeta poruke. Pretpostavimo da netko kritizira kapitalistički gospodarski sustav.
Psihologizirajuda reakcija na to izgledala bi otprilike ovako: "Tom kritikom u osnovi samo pokazujete
da nakon razmaženog djetinjstva ne možete izidi na kraj s činjenicom da život nije samo plandovanje.
Bududi da to osobno ne možete podnijeti, krivnju tražite u sustavu!" - Doduše, istina je da svaka
predmetna kritika sadrži i određeno pošiljateljeve samoočitovanje. To nam, međutim, ne daje pravo
slušati takvu kritiku isključivo uhom za samoočitovanje i ne zauzeti stav o samoj stvari.
Iz Sovjetskog Saveza nam je poznato da se u ophođenju s disidentima nije samo "psihologiziralo", ved
i "psihijatriziralo": kritika sustava poimala se kao samoočitovanje duševne bolesti i "liječila" na
odgovarajudi način.
Aktivno slušanje. Vratimo se mogudnostima koje se povezuju s uhom za samoočitovanje. Važna
komunikacijska sposobnost za terapeute (Rogers v. Tausch, 1979.) i odgajatelje (Gordon, 1972.) jest
aktivno slušanje. Pritom se osobito razvija uho za samoočitovanje premda se ne koristi za
dijagnosticiranje i raskrinkavanje ("takav si ti, dakle"), ved u nastojanju da se bez vrjednovanja
uživimo u pošiljateljev osjedajni i misaoni svijet. Na taj način primatelj pomaže pošiljatelju bolje
spoznati samog sebe. U terapiji razgovorom terapeut, između ostalog, neprestano nastoji
uživljavanjem otkriti osjedajne sadržaje koji se kriju iza predmetnih iskaza i istodobno ih prevesti u
izvorni oblik:
Klijentica: " ... a moj se muž ne može i za to brinuti - on uglavnom vrlo kasno dolazi kudi .."
Terapeut: "Vi se osjedate uglavnom prepušteni sami sebi sa svim tim problemima?"
Klijentica: "Pa, on doista ima mnogo posla, a mora i napredovati"
36
49
25
Terapeut: "Pokušavate li sami sebi redi: 'Moraš imati razumijevanja za to da se on o tome ne brine?"
itd.
Terapeutov temeljni stav pri aktivnom slušanju, izražen komunikacijsko-psihološkim rječnikom, glasi:
Čak i ako pruku pretežito odašilješ na predmetnoj strani, u tvojoj obavijesti ipak otkrivam udio
samoočitovanja (skrivene osjedaje i stavove). Pokušavam čuti ponajprije te dijelove tvoje poruke i
povratno te37 obavijestiti o njima kako bi ih neposredno imao pred očima i mogao se s njima iznova
suočiti te tako dodi do dubljeg razumijevanja vlastite osobe.
To aktivno slušanje ima golem značaj i izvan terapeutskog konteksta kao sredstvo za poboljšanje
svakodnevne međuljudske komunikacije. Bilo bi veliko postignude kad bi se primatelj, prije nego što i
sam umiješa svoje prste, najprije mogao potpuno uživjeti u svijet drugoga i taj svijet promatrati
gotovo njegovim očima.
Peick (1979.) je pri analizi objavljenih terapija razgovorom utvrdila (Minsel, 1974.) da su terapeuti
gotovo isključivo reagirali na poruke samoočitovanja svojih klijenata te, nasuprot tome, bili "gluhi" za
implicitne poruke odnosa i apela. Ona kritizira takvu "reduciranu" i "bezodnosnu" komunikaciju i
zalaže se za aktivno slušanje sa sva četiri uha.
Ponekad dolazi do komunikacijskih smetnji povezanih s aktivnim slušanjem. Osobe koje su upravo
završile odgovarajudu izobrazbu često su sklone mehaničkom rukovanju i "primjeni" toga postupka i u
situacijama gdje to nije u skladu niti s vlastitim raspoloženjem niti sa željama dijaloškog partnera.
Svaki postupak koji je mogude uvježbati izlaže se opasnosti ponavljanja stranputice "dojmljivog
pakiranja" (v. str. 15 i dalje; opširnije o tome v. i Pogovor, str. 222 i dalje, posebice o aktivnom
slušanju str. 228).
2.4. "Uho za apel"

Primatelj "u lovu na apele". Želedi svima ugoditi te zadovoljiti i neizgovorena očekivanja bližnjih,
nekim je primateljima vremenom naraslo preveliko uho za apele. Na apelativnoj strani čuju upravo
"kako trava raste", trajno su "u lovu" na apele.
Sl. 22: Primatelj s uhom za apele38

I najmanje signale istražuju glede njihove apelativne komponente. Čim se gost ogleda oko sebe,
domadin reagira: "Što tražiš? Pepeljaru? - Pričekaj, odmah du ti je donijeti."
Djeca se često hvale kad su "uslužna", tj. kad razviju osjedaj za ono što bi odrasli od njih htjeli. To nije
dobra priprema za partnersku, jasnu komunikaciju. Primatelj s prevelikim uhom za apele uglavnom se
malo zadržava na sebi samom, nema "antenu" za ono što sam želi i osjeda. Prije nego što sam
napustio školu, razvio sam veliko umijede u opažanju reakcija koje su drugi od mene očekivali. Tako
sam se nakon svake šaljive primjedbe smijao na pravom mjestu. Međutim, bio sam toliko zaokupljen
pronalaženjem "pravoga mjesta" da više nisam imao energije utvrditi je li mi dotična primjedba uopde
bila smiješna. To pitanje uopde nisam postavljao! Zapažanje tihog apela gotovo je automatski
37
50
38
51
26
pokretalo primjerenu reakciju na apel, a da vlastita osobnost uopde nije u njoj sudjelovala! Tako se
zadada humanističke psihologije sastoji upravo u tome da nas oslobodi uhodanih, klišejiziranih -
konvencionainih brzih reakcija i umjesto toga omogudi reakcije kojima ne upravljaju samo izvanjski,
ved i unutarnji poticaji te počivaju na gotovo čitavoj težini vlastite osobnosti. To ne mora biti
bezuvjetno udobnije za pošiljatelja, ali on de možda znati cijeniti činjenicu da pred sobom ima
čovjeka, a ne automat. (O poželjnom stilu ophođenja s apelima vidi pogl. B IV., 5, str. 214 i dalje).
Vježba
Isto kao i vježba na strani 45, samo s razlikom što primatelj ovaj put "vreba na apele" i reagira
primjereno apelima. Primjeri:
Pošiljatelj: Primatelj:
"Hodete li da napravimo i vježbu?" "Pa možemo je i preskočiti!"
"Ima li još kave u džezvi?" "Odmah du je skuhati!"
"Lijepo vrijeme danas!" "Da, nakon kave možemo otidi u šetnju."
"Pa možemo i kavu ponijeti u šetnju." (Srdačno se smije.)
Finalno promatranje. Sasvim drukčiju uporabu uha za apele susredemo kod finalnog (cilju
usmjerenog) promatranja. Tom se radnom metodom služio ved Alfred Adler koji je kod upadljivog
načina ponašanjna i simptoma bolesti običavao postaviti "pitanje svrsishodnosti“. „Čemu služi tvoja
migrena? Što time postižeš kod svoje okoline?“ Adler39 nam je time otvorio oči za činjenicu da neki
oblici ponašanja u kojima se naizgled očituje "smetnja" (samoočitovanje) posjeduju isprva
neprimjetnu apelativnu stranu koja proizvodi "nesvjesno željeni" učinak. "Finalno naduljeno uho"
može osvijestiti takve procese te primatelja zaštiti od manipulacije i nedragovoljnog sudjelovanja u
reakcijama na apele. Ta se misao podrobnije razrađuje u pogl. B IV, 3, str. 193 i dalje.
Sumnja u funkcionalizaciju poruke. Ako primatelj ekstremno koristi finalne "uho za apele",
svakoj poruci i svakom obliku ponašanja pridaje skrivenu, "proračunanu" namjeru. Netko plače.
Primatelj interpretira: "Sad igra na suze." "Funkcionalizacijom" smo nazvali postupak kojim se poruke
na predmetnoj, samoočitavajudoj i odnosnoj strani usmjeravaju na apelativno djelovanje. U načelu je
svaka poruka izložena sumnji u vlastitu funkcionalizaciju. Na početku poglavlja o apelu (v. pogl. B IV,
str. 183 i dalje) opširno du razmotriti tu problematiku.
3. Prihvaćena obavijest: primateljevo "vlastito djelo"

Kako smo vidjeli, obavijest "nosi to u sebi": u njoj se na sve četiri strane krije mnoštvo poruka,
djelomično eksplicitnih, djelomično implicitnih, što ih je pošiljatelj dijelom namjerno unio, a dijelom
nenamjerno "ubacio" u nju. Čitav taj paket pristiže primatelju. Ali, za razliku od paketa koji pristižu
poštom, primljeni sadržaj u ovom slučaju nije istovjetan s odaslanim. Vidjeli smo što sve primatelj
može učiniti s porukom ved samo time što svoje uši u različitoj mjeri usmjerava na prijam.
Tome se pridružuje i činjenica da primatelj može dobiti neke strane obavijesti u "pogrešnom ključu".
Kako do toga dolazi?
Da bi komunicirao, pošiljatelj mora svoje misli, namjere i spoznaje koje želi prenijeti - ukratko: dio
svojega unutrašnjeg stanja - prevesti u zamjetljive znakove. Ta se prevoditeljske djelatnost naziva
kodiranje. Primatelju se šalju "na put" pojedini znakovi. Ono što s njima ne može krenuti na put,
značenja su koja pošiljatelj povezuje sa znakovima. Naprotiv, za prijam je nužna primateljeva misaona
39
52
27
sposobnost da u znakove iznova učita značenja. Ta se recepcijska djelatnost naziva dekodiranje. Pri
tom činu pridavanja značenja primatelj je uvelike prepušten samom sebi. Rezultat dekodiranja ovisi o
njegovim očekivanjima, prethodnim iskustvima, ukratko o40 njegovoj čitavoj osobi. Tako se može
dogoditi da neka obavijest uopde ne stigne do primatelja (primjerice, kad primatelj ne zapazi
"zlovoljni ton" poruke) ili da "učita" u obavijest više nego što je pošiljatelj htio u nju unijeti
(primjerice, kad primatelj u poruci na odnosnoj strani čuje "prigovor" koji pošiljatelj nije želio unijeti)
ili se pak osjeda napadnutim premda je pošiljatelj samo tražio "zabavni" povod za razgovor.
Sažmimo dosad rečeno: u pristiglu obavijest primatelj ulaže gotovo čitavu svoju osobnost - ona je
velikim dijelom "njegovo vlastito djelo".
Sljededi primjer zorno pokazuje kako se odaslana i primljena obavijest mogu međusobno potpuno
razlikovati (v. sl. 23):
Sl. 23: Bračni par za objedom.

Suprug pita za objedom: "A što je ovo zeleno u umaku?" Supruga: "Što se mene tiče, ako ti se ovdje
ne sviđa, možeš jesti i negdje drugdje!"
Pretpostavimo da je suprug samo želio postaviti čisto informativno pitanje (kapar mu je nepoznat).
Tada opisani događaj možemo analizirati tako da međusobno suprotstavimo odaslanu i primljenu
obavijest (v sl. 24):
Naravno, supruga je mogla reagirati samo na primljenu obavijest. Bududi da je njezin odgovor bio
usmjeren na odnosni dio obavijesti, nesporazum se smjesta očitovao te se, prema tome, načelno
može otkloniti. Drukčije bi bilo da je supruga, u sebi bijesna i povrijeđena, ali unatoč tome nastojedi
zadržati objektivni ton, kratko odgovorila: "To je kapar!" Ni suprug ni supruga kao ni nepristrani
promatrač ne bi zamijetili da se ovdje dogodio nesporazum. Možda de suprug nakon nekog vremena
zamijetiti da je njegova supruga neraspoložena i zapitati:41
Sl. 24: Četiri strane odaslane i primljene obavijesti u međusobnom suprotstavljanju.
"Nešto nije u redu?" A postoji i mogudnost naknadne metakomunikacije. U mnogim slučajevima,

međutim, takvi prikriveni nesporazumi ostaju nerazjašnjeni i potajno ometaju daljnju komunikaciju.
Prikriveni nesporazumi nastaju jednostranom (umjesto četverostrane) komunikacijom (v. sl. 25).
40
53
41
54
28
Sl. 25: Prikriveni nesporazumi: eksplicitni razgovor o predmetu (na površini) se nastavlja, teški
nesporazumi („lom“ ispod površine) ostaju neotkriveni.42
Nesporazumi su najprirodnija stvar na svijetu i gotovo nužno proizlaze ved iz same kvadrature
obavijesti. Pošiljatelj i primatelj ne bi stoga pri otkrivanju i razmatranju nesporazuma trebali polaziti
od toga da je došlo do bolne nesuglasice za koju bismo trebali podnijeti dokaz o vlastitoj nekrivnji.
Tko "ima pravo", nerazrješivo je i u načelu potpuno nevažno pitanje. Obje su strane u pravu: jedan je
rekao ovo, drugi je čuo ono.
3.1. Neki uzroci pogrešaka u primanju

Pristigne li obavijest u drukčijem obliku od onog u kojem je mišljena, uzroci tome mogu biti vrlo
različiti. Ako pošiljatelj i primatelj potječu iz različitih jezičnih sredina, osobito uvjerljivom čini se
pretpostavka o pogrešci u sporazumijevanju. Specifične jezične navike pojedinih društvenih slojeva
sprječavaju međusobno ophođenje pripadnika različitih društvenih slojeva i subkultura, i to ne samo
na predmetnoj, ved ponajprije na odnosnoj razini.
Osim toga, želio bih spomenuti tri čimbenika koji često djeluju kao izvor smetnji: slika koju primatelj
ima o samom sebi (koncept vlastitog "ja"), slika koju primatelj ima o pošiljatelju i fenomen koreliranih
poruka.
Primateljev koncept vlastitog "ja". Kod vrlo osjetljivog uha za iskaz odnosa ved smo se susreli s
fenomenom da primatelj koristi sliku vlastitog ja kao ključ za tumačenje pristiglih poruka (usp. str. 45 i
46). Netko tko ne drži mnogo do sebe sklon je tumačiti čak i potvrdne i bezazlene poruke tako da
potvrde njegovu negativnu sliku o samom sebi. Tu se zatvara začarani krug: negativna slika o samom
sebi svojem vlasniku neprestano pribavlja negativna iskustva koja tu negativnu sliku vlastite osobe
potvrđuju i stabiliziraju (usp. pogl. B III., 5.3., str. 169 i dalje).
Slika koju primatelj ima o pošiljatelju. "Znam što misli jer ga dobro poznajem." - Što bolje
nekoga poznajemo, očito de nam biti lakše otkriti mišljeno u izrečenom. Često se slika o drugome
temelji na razmjerno maloj obavijesnoj osnovi. Na temelju odjede, spola, dobi i nekih životnih
očitovanja nastojimo nadopuniti tu nepotpunu sliku. Nekoliko nam podataka odaje u koju ga "ladicu"
trebamo smjestiti, a ta ladica sadrži dopunske podatke i pretpostavke koje upotpunjavaju postojedu
sliku.43
Tako stvorena slika o drugome pruža mi ključ za tumačenje njegovih obavijesti. Znam kako je mišljena
jer (prividno) znam s kime, zapravo, imam posla.
Primjer: nastavnik na razrednom putovanju pita učenika kojeg je susreo tijekom slobodnog vremena:
"A gdje si bio?" Nastavnik je namjeravao postaviti prijateljsko i suosjedajno pitanje koje de poslužiti
kao uvod u nevezani razgovor. Vjerojatno bi učenik tako i razumio to pitanje da mu ga je postavio
neki vršnjak. Ali sad je njegovim mozgom sijevnula misao: "To je nastavnik - odrasla osoba!" I on
prima obavijest na sljededi način:
42
55
43
56
29
Sl. 26: Obavijest koju prima učenik.

Na osnovi svojih iskustava s odraslima i odgojiteljima učenik je navikao da se takva pitanja postavljaju
inkvizitorski i radi provjere te za sobom u pravilu povlače kritiku i zabrane. Sukladno tome, ispunjen
nepovjerenjem zauzima "obrambene" držanje i odvrada pitanjem: "Kako to mislite?" Nastavnik pak
rezignirano misli: "Ja jednostavno s tim momkom ne mogu uspostaviti kontakt!"
Korelirane poruke. Suptilni nesporazumi ponekad nastaju tako što pošiljatelj na jednoj strani
obavijesti poruku prima korektno, ali na drugim stranama obavijesti u njoj istodobno čuje daljnje
poruke koje su često usko povezane s temeljnom porukom (korelirane poruke).
Primjer: često je sa zahtjevom (temeljna obavijest) povezan ukor zbog propusta (korelirana poruka na
odnosnoj strani): Apel "hodeš li, molim te, pospremiti svoju sobu" često za sobom vuče prigovor "ved
si odavno trebao…“ To je razlog zašto primatelji često reagiraju na apele tako uzrujano. 44
Zbog te je korelacije pošiljatelju vrlo teško odaslati samo apel, a ne i prigovor zbog propusta.
Neki je student u podzemnoj željeznici sjedio pokraj gospođe koja je vodila psa. Pas je njušio oko
studentovih nogu i očito ih htio i lizati. Studentu je to smetalo i zamolio je gospođu da malo udalji psa
od njega. Gospođa je reagirala vrlo uvrijeđeno. Na odnosnoj strani poruke čula je: "Kako samo
možete biti tako bezobzirni i pustiti psa u moju blizinu!
Sl. 27: Korelirana poruka o odnosu (iscrtkano) pri zahtjevu.

Drugi primjer: negativni osjedaji (kao temeljna poruka na strani samoočitovanja) koje je izazvalo
ponašanje drugoga često se javljaju povezani s pripisivanjem krivnje na odnosnoj strani. "Ljutio sam
se na tebe" (= "a ti si za to kriv, zli čovječe!").
Bududi da je to povezivanje tako često, ne čudi da primatelj gotovo automatski čuje takvo pripisivanje
krivnje na odnosnoj strani i onda kad ga pošiljatelj nije imao na umu. Mogude je da je poruka "bio
sam žalostan što nisi došao" mišljena bez ikakvog prigovora, kao puko samoočitovanje. Kad bi je,
sukladno tome, primatelj mogao primiti uhom za samoočitovanje, mogao bi je prihvatiti s ljubavlju i
potvrđivanjem.
Bududi da on, međutim, u njoj čuje koreliranu poruku "kako si mi samo to mogao učiniti", reagira
uzrujano i defanzivno ("pa, Bože moj, život mi se ne sastoji samo od slobodnog vremena! Kako ti to
uopde zamišljaš?").45
44
57
45
58
30
Sl. 28: Pripisivanje krivnje kao korelirana poruka o odnosu pri izražavanju negativnih osjedaja.
Posljednji primjer: često se uz iskaze negativnih osjedaja povezuje i apel: "Učini nešto protiv toga,
pomozi!" "Osjedam se tako usamljeno" i za sobom vuče zahtjev: "Ne odlazi." U skladu s tim primatelj
se često kod iskazivanja negativnih osjedaja osjeda ponukanim dati savjet ili pružiti pomod. Ako to,
međutim, nadilazi njegove snage, reagira laganim odbijanjem ili jeftinim utjehama ("pa to je
besmislica - nije sve tako loše"). U tome ga priječi navodni teret apela da "aktivno sluša" svojim uhom
za samoočitovanje (v. str. 50). Korelirani apel, naime, često čak ni ne glasi "pomozi mi", ved "slušaj što
ti govorim!"
Zbog takvih se korelacija teško možemo sporazumjeti ako pošiljatelj želi razoriti uobičajenu
korelaciju. Bez metakomunikacije to nije mogude.
Primjer za metakomunikaciju: "Ako kažem da sam razočaran ne mislim da si ti za to kriv. Želim samo
redi što se sa mnom trenutačno događa." Nakon takve višekratne metakomunikacije partnerima
ponekad polazi za rukom razoriti uobičajenu komunikaciju. Tada je mogude da jedno od njih izrazi
svoje osjedaje, a drugo to ne mora slušati uhom osjetljivo naduljenim za iskaz odnosa.
Sl. 29: Navodni apel za pomod kao korelirana poruka o očitovanju negativnih osjedaja46
III. Susret s rezultatom primanja (feed back)

Vidjeli smo da je ved primljena obavijest primateljeva tvorevina. To pogotovo vrijedi za njegovu
unutarnju reakciju na primljenu obavijest. O tome de biti riječi u nastavku izlaganja.
Kao pošiljatelji nalazimo se u priličnoj neizvjesnosti kako se ono što priopdavamo prima i što time
"postižemo" kod primatelja. To, naravno, ne vrijedi za svaku malu obavijest koju odašiljemo, premda
je ovdje opisani predmet mogude slijediti i do najmanjeg segmenta komunikacije, pojedinačne
obavijesti. Ali ako smo neko vrijeme komunicirali s nekim i svoje cjelokupno ponašanje prema njemu
saželi u određeni znak, tada u pravilu ne znamo kako primljeni znak zapravo izgleda. Obavijesti
možemo u određenom smislu usporediti s onom vrstom gljiva koje su, ovisno o tome jedemo li ih
sirove ili prethodno kuhamo, jestive odnosno otrovne. A kao pošiljatelj nikada ne znamo je li ih
primatelj skuhao ili pojeo sirove.
1. "Psihokemijske reakcije"
To što obavijest "postiže", djelomično je, dakle, zasluga samog primatelja. Unutarnja reakcija na
obavijest pokazuje se ovdje kao produkt uzajamnog djelovanja između sjemena (odaslane obavijesti) i
46
59
31
psihičkog tla na koje je to sjeme palo kod primatelja. Prikazano drukčijom slikom: u kemiji je poznat
ne obični fenomen - kad se spoje dvije, po sebi bezazlene tvari, postaju vrlo eksplozivan spoj. Na isti
način možemo zamisliti zbivanja u komunikaciji: ono što obavijest "izaziva" jest neka vrsta
psihokemijske reakcije koja nastaje kad se spoje dvije "tvari". Primjer (v. sl. 30): kada se kritizira
primatelj koji je prožet snažnim uvjerenjem da je loše i štetno po vlastiti ugled činiti pogreške, dodi de
do povrijeđenosti i možebitno agresije kao psihokemijske reakcije, i on de "eksplodirati".
Odnosi li se ista kritika na primatelja koji sam sebi priznaje mogudnost da čini pogreške i to ne
doživljava kao gubitak vlastite vrijednosti, reakcija može ispasti bezazlenijom i konstruktivnijom.
Na ulogu takvih unutrašnjih uvjerenja osobitu je pozornost obratio Ellis (1977.). Ako rečenice poput
one na sl. 30 postaje „u nama“,47
Sl. 30: Primjer "psihokemijske reakcije"u primateljevom unutarnjem svijetu.

one uvelike određuju i naše osjedajne reakcije na ono što nam se događa. Kao psihoterapeut Ellis je
ponajprije upozoravao na iracionalna uvjerenja kojima smo više, ili manje indoktrinirani i koja
izazivaju neurotične reakcije. Takve indoktrinirane zablude su, primjerice (prema Ellisu, 1977.):
„… svakoj odrasloj osobi prijeko je potrebno da bude voljena ili priznana od gotovo svih drugih
osoba u njezinom okruženju" (str. 64).
"... da se možemo osjedati vrijednima poštovanja samo ako smo u svemu kompetentni, sposobni i
učinkoviti" (str. 66).
Sukladno tome, Ellisova se terapija usmjerava na to da utvrdi takve zablude u osobi i nadomjesti ih
realističnijim uvjerenjima, da "unutarnji monolog" postavi na racionalnu osnovu.
Skriveni ključni podražaji. Ponekad primatelj reagira iznenađujude i nerazumljivo za pošiljatelja,
a ponekad i za samog sebe. Što se dogodilo? Došlo je do "psihokemijske" reakcije s obavijesnom
komponentom na koju pošiljatelj uopde nije pomišljao ili na nju nije želio staviti težište.
Primjer: sjedam se zgode u obitelji dok sam bio u pubertetu. Ujak mi je ponudio cigaretu. Bio sam
nepušač iz uvjerenja. Prije nego što48 sam mogao reagirati na tu ponudu, umiješala se moja majka
riječima (upudenim mojem ujaku): "Ne, molim te, nemoj to činiti! Svi smo tako sretni što ne puši!"
Osjedao sam se bijesnim i na neki način poniženim, premda ni samom sebi nisam mogao objasniti
svoju reakciju. Na posljetku, i sam sam bio istog mišljenja kao i moja majka, nisam želio pušiti i htio
sam odbiti cigaretu. Bududi da mi se vlastiti osjedaj nije doimao "logičnim", izbjegavao sam ga
iskazati. Naravno, s današnjeg gledišta mi je jasno da je mala popratna poruka na odnosnoj strani
postala "ključnim podražajem" za moju reakciju, naime poruka o odnosu: "Bez moje pomodi nedeš se
modi obraniti od zavodničkog svijeta!" Svojim dobronamjernim upletanjem oduzela mi je dio
autonomije.
47
60
48
61
32
Posve slično izvješduju Krauβloch i dr. (1976.) iz svojega "rada s mladima između krčme i zatvora" da
naizgled "nemotivirane" agresije mladih prijestupnika prema "mirnim građanima" često izazivaju mali
signali: pokret glave ili ruke, ili pak kratki "prijezirni" pogled mladi doživljavaju kao uvredu: "Geste i
mimika građana tvore signale koji mlade u najdoslovnijem smislu dovode do 'eksplozije'. Oni su iskra
koja zatvara krug agresije" (str. 110). Ved je i "šminkerska" odjeda provokacija, kod mladih izaziva
osjedaj manje vrijednosti.
Iz tog gledišta postaje razumljivim nastojanje komunikacijske psihologije da tzv. neuroze i poremedaje
ponašanja ne shvati (samo) kao individualnu osobinu, obilježje karaktera, ved kao rezultat interakcije
- uzajamnog međuljudskog djelovanja. Pod komunikacijsko-psihološkim povedalom (usp. sl. 5, str. 28)
u određenim se okolnostima očituju skriveni ključni podražaji.
2. Razlučiti tri zbivanja pri primanju poruke

Iz primjera proizlazi da se primateljeva unutarnja reakcija sastoji od triju različitih zbivanja:
49
To razlikovanje ima veliko značenje za primateljevu unutarnju jasnodu i njegovu sposobnost za feed
back,
Zamijetiti znači: nešto vidjeti (primjerice pogled) ili čuti (pitanje: "Što je to zeleno u juhi?").
Interpretirati znači: zamijedenom pridati značenje primjerice, pogled protumačiti kao "prijeziran" ili
pak pitanje o onom zelenom u juhi kao kritiku.
To tumačenje može biti ispravno ili pogrešno.
Dobro zapamtimo, nije riječ o tome da u potpunosti izbjegnemo tumačenja. To niti je mogude niti
poželjno, jer se tek tumačenjem otvara mogudnost da razumijemo ono "pravo". Naprotiv, radi se o
svijesti da je riječ o tumačenju - i da ono stoga može biti točno ili pogrešno.
Osjetiti znači: na zamijedeno i protumačeno odgovoriti vlastitim osjedajem, pri čemu vlastito
"duševno ustrojstvo" odlučuje o tome kakav de osjedaj poruka izazvati (primjerice, bijes prema
"prijezirnom pogledu"). Taj osjedaj ne podliježe prosudbi o svojoj opravdanosti ili neopravdanosti, ved
je činjenica.
U pravilu nismo osobito vješti razlučiti u sebi ta tri zbivanja: ona se stapaju u proizvod unutarnje
zbrke.
Primjer: supruga izvješduje svojeg supruga o vlastitim planovima. Kad se on malo namršti, ona bijesno
odvrada: "Pa nemoj odmah praviti tako odbojno lice!"
Njezina je povratna informacija plod stapanja zapažanja, tumačenja i vlastitog osjedaja (v. sl. 31).
49
62
33
Sl. 31: Povratna obavijest kao produkt stapanja triju zbivanja u primatelju.50
Zašto je toliko važno razdvojiti te unutarnje procese? Zato da bi primatelj jasno shvatio kako njegova
reakcija uvijek predočava njegovu reakciju - sa snažnim vlastitim udjelom, i da bi vidio polaznu točku
za preispitivanje toga vlastitog udjela: "Namrštio si čelo. Imaš li što protiv onog što namjeravam?"
Sad on može potvrditi ("Da, padaju mi na pamet ovi ili oni prigovori") ili ispraviti (''Ma ne, upravo mi
pada na pamet da nam je za to potreban auto, a ja još nisam dobio termin za inspekciju") – ili se pak
osvrnuti na vlastito ponašanje ("Nisam uopde bio svjestan da se mrštim - da, možda sam malo
razočaran što mi nisi prije ... ").
Smatram da je odlična vježba što češde pokušati izvršiti "unutarnji trojni korak":
Tri opisana zbivanja su najvažniji elementi "kotača svijesti" kako ga prikazuju Miller, Nunnally i
Wachmann (1975.). Ti autori s pravom polaze od pretpostavke da je unutarnja jasnoda temeljna
pretpostavka za međuljudsku komunikaciju i stoga polažu težište na "intrapersonalnu komunikaciju":
"Prvi korak u svakoj komunikaciji sastoji se u tome da utvrdimo što drugima želim priopditi. U
(osobnoj) međuljudskoj komunikaciji pritom je obično riječ o podacima koji se odnose na vlastitu
osobu, ali ljudima je često vrlo teško utvrditi kojim podacima o sebi uopde raspolažu" (str 28, prijev. S.
v. Tb.).51
Vježba
(Udvoje): A i B sjede jedno nasuprot drugome. U prvom krugu A tijekom jedne minute izriče samo
zapažanja o B (primjerice: "Vidim kako su tvoje oči usmjerene prema dolje", a ne: "Vidim da tužno
gledaš"). Nakon toga isto čini i B, isto tako jednu minutu.
U drugom krugu A izriče zapažanja i interpretacije (primjerice: "Vidim da se smiješ i pretpostavljam da
si malo zbunjen"), nakon toga B i oboje iznova samo po jednu minutu.
50
63
51
64
34
U tredem krugu slijedi trojni korak: zapažanje - tumačenje – vlastita reakcija na to (primjerice: "Vidim
tvoju uredno počešljanu kosu. Pretpostavljam da mnogo važnosti pridaješ urednom izgledu i zapažam
da mi je to pomalo odbojno odnosno privlačno.") Ponovno naizmjenično A i B, jednu do dvije minute.
Nakon toga razmjena iskustava.
3. Provjera realnosti maštarija

Tek sam vremenom otkrio da često uopde ne reagiram na druge ljude onakve kakvi jesu, ved na svoje
maštarije o njima: "Izgleda umorno, ne bih ga trebala sad opteredivati problemima." "Nedu joj
telefonirati, vjerojatno bih joj smetao."
U opisanom trojnom koraku točka 2 (tumačenje) predočava mjesto na, kojem moje maštarije o
drugima utječu na prijam obavijesti. Govorim o "maštarijama" (umjesto "tumačenja") kad moje
pretpostavke o mislima i osjedajima drugoga ne počivaju na jasnim zapažanjima.
Za poboljšanje komunikacije nije presudno gotovo u potpunosti isključiti maštanje. Naprotiv, to niti je
potrebno niti poželjno. Štoviše, smatram da je korisno znati nešto o maštarijama i postupanju s
njima:
o Maštarije o drugima su plod moje mašte.
o One mogu biti točne ili netočne.
o Postoje dvije mogudnosti ophođenja s maštanjima: zadržati ih za sebe i svoje ponašanje
uskladiti s njima, ili ih pak priopditi i provjeriti njihovu realnost ("Pretpostavljam da si umoran i
sad ne želiš razgovarati o financijama - je li to točno?").
To je važno razmeđe međuljudske komunikacije – s jedne se strane postavljaju skretnice za jasnu
komunikaciju, ali se i za mene kao52 pojedinca ovdje donosi odluka o pitanju kontakta i izolacije.
Prihvatim li svoje maštarije kao točne i zadržim ih za sebe, prekidam kontakt i ostajem izoliran u
samoizgrađenoj krletci svojih maštanja. Mnogi ljudi sjede zatvoreni u toj krletci, a da to ne znaju
(pate, međutim, zbog "površnosti" svojih veza; v. sl. 32).
Sl. 32: Mnogi ljudi su zatvoreni u krletci svojih maštanja i izolirani od drugih.
Za tu je "metodu" sudbonosno što se netočne maštarije nikada ne ispravljaju i na taj način prividno
svaki put iznova potvrđuju. Štoviše, ponekad su sklone i same stvoriti zloslutnu stvarnost - prema
obrascu proročanstva koje se samo ispunjava. Primjer: netko navrada k susjedu, a pri tom misli:
„Sigurno smetam!" Ta fantazija utječe na njegovo ponašanje: njegov se kratki posjet odvija bez
unutarnjeg mira i malodušne - ozračje nije ugodno. Ako se to nekoliko puta ponovi, susjedi se na
kraju stvarno osjedaju ometanima jer s posjetom ne povezuju ugodno druženje - začarani krug
proročanstva koje se samo ispunjava time je zatvoren. Uzbudljivo je otkriti u kojoj smo mjeri tajni
režiseri svoje sudbine čak i ondje gdje joj naizgled pasivno podliježemo.
Maštarije kao most za kontakte. Čudesno je koliko različito možemo postupati sa svojim maštarijama,
građom koja se u podjednakoj mjeri može upotrijebiti za izgradnju krletki i mostova za kontakte (v. sl.
33).53
52
65
53
66
35
Sl. 33: Maštarije o sugovornikovim unutarnjim zbivanjima mogu se iskoristiti bilo za gradnju „krletki“,
bilo kao „most za kontakte“
Duboko me se dojmila sljededa zgoda: kolega iz Švicarske došao je k meni u Hamburg. Dogovorili smo
se da de zajedno sa mnom voditi tečaj za moje studente. Dok smo šetali obalom Labe da bismo
isplanirali tečaj, odjednom mi je rekao: "Htio bih ti priopditi svoje maštarije o tvojim mislima i
osjedajima koji me, kako opažam, uznemiruju. Želio bih da mi nakon toga kažeš što je od toga istina."
A tada se prebacio u moju ulogu i otpočeo: "Christoph (kao Friedo): Christoph je, dakle, došao. Tako
smo se, doduše, dogovorili, ali to je bilo davno - a sad se osjedam vezanim za obedanje, ali u
stvarnosti mi se ne da uputiti ga u moj koncept, uvažiti njegova gledišta - nisam više vlastiti gospodar.
A tko zna nede li mi studente usmjeriti drukčije?" Tako je govorio i "fantazirao" još neko vrijeme i
pritom izrazio mnoge svoje nade i strahovanja.
Ja sam fascinirano slušao zapažajudi da je nešto od toga bilo istina, premda još ni sam nisam s time
bio načistu. Druge pak stvari nisu bile točne. Ne trebam valjda ni spominjati da je ta "vježba"
uspostavila među nama prisan kontakt.
Ponekad čujem prigovor: "Ali što mi koristi da još dobijem i potvrdu zlogukih maštarija? Tako
otvoreno iskazane sve de učiniti još gorim!“ I to je maštarija od koje se gradi krletka. Iskustvo nas uči
trima stvarima: prvo, neizgovoreno jače optereduje komunikaciju („naelektrizirana atmosfera“).
Drugo neizgovoreni se osjedaji pretvaraju u otrove54 koji iznutra napadaju tijelo i dušu. Trede,
iskazani osjedaji omoguduju promjenu emocionalne realnosti: samo onaj tko je izrazio svoju mržnju,
ljutnju, svoju nesklonost, može ponovno osjetiti ljubav. Posuda ljubavi često je zatvorena čepom
neizrečenih negativnih emocija. Čep se mora izvaditi, tek tada može nešto ponovno tedi, tek de tada
nešto ponovno i tedi.
A sad još četvrto pravilo o ophođenju s maštarijama: jesu li moje maštarije točne, može odlučiti
samo drugi. Ja nisam stručnjak za njegovu nutrinu, ne mogu znati što on "doista i osjeda i "doista"
želi. Svaka poruka tipa "ja znam bolje od tebe što se s tobom zbiva" šteti komunikaciji i graniči s
psihološkim terorom.
Vježba
Prisjetite se nekog čovjeka prema kojem imate "loš osjedaj"!
a) Prebacite se u ulogu tog čovjeka i izrecite (u 1. licu) što on vjerojatno misli i osjeda prema vama.
Dajte punu slobodu svojoj mašti.
b) Razmislite bi li se i na koji način te (vaše) maštarije mogle provjeriti u zbilji.
c) Ako ste se to "usudili", kakva ste iskustva imali s tim razgovorom?
4. Primateljeva odgovornost za vlastitu reakciju

Iz dosadašnjeg izlaganja jasno se očituje sljededa činjenica: primateljeva reakcija na obavijest dobrim
je dijelom njegovo vlastito djelo. Zbog toga se čini primjerenim da primatelj preuzme svoj dio
odgovornosti za vlastite osjedaje i reakcije, a ne da je natovari pošiljatelju, prema motu: "A sad gledaj
54
67
36
što si zakuhao!" To preuzimanje odgovornosti nije primjereno samo u objektivnom pogledu, ved i
neobično olakšava komunikaciju. Jer ako primatelj u pošiljatelju gleda zlotvora, a u sebi samom samo
jadnu žrtvu, lako dolazi do međusobnog optuživanja koje se posveduje pitanju: tko je kriv, a tko ima
pravo? Zbog toga feed back tvori mogudnost za poboljšanje komunikacije samo kad sadrži visoki udio
samoočitovanja. Tako je velika razlika kažemo li: "Vi ste me uvrijedili", ili pak "Osjedam se
uvrijeđenim!" U prvoj izjavi primatelj prešutno pretpostavlja da je postao prisilna žrtva lošeg djela i
poriče svoj vlastiti udio u tom osjedaju. U drugoj izjavi jednostavno utvrđuje činjenice. Njegova
povrijeđenost je stvarnost i s njom upoznaje55 primatelja. Pitanje "kakve to veze ima sa mnom - kakve
to veze ima s tobom", ostavlja se isprva otvorenim.
Ja-poruke. Takve obavijesti s visokim udjelom samoočitovanja nazivaju se "ja-poruke" (Gordon,
1972.). Ja-porukama izlažemo dio vlastitoga unutarnjeg života. Ja-poruka u suprotnosti je s "ti-
porukom" kojom izjavljujemo nešto o drugome. Ovdje se uglavnom događa munjeviti postupak
prevođenja, pri čemu se vlastiti osjedaji (primjerice: "Osjedam se prevarenim") prevode u opise drugih
("Ti si bezobziran"). Nedostatak toga postupka nije samo u tome što se drugi osjeda napadnutim i u
želji za opravdanjem postaje nesposoban za konstruktivno rješavanje problema, ved pošiljatelja
udaljuje od samog sebe i jasnog uvida u vlastitu nutrinu:
"Kad ... naučim shvatiti da rečenica 'Ti si glup, drag, slabouman, shizofreničan, kooperativan' manje
govori o meni i mojem stavu prema drugima od rečenice 'Ja te odbijam, osjedam se privučenim', ...
samoopažanje de biti lakše. Često je u razgovoru mogude razjasniti koji dijelovi iskaza 'pripadaju
meni', a koji drugome." (Dorner i Plog, 1978., str. 31)
Ti-poruke su naročito neprikladne kad je riječ o dijagnozama ili tumačenjima. Primjer: "Podižeš
zaštitni zid kako te ne bi povrijedili, ali on te sprječava da uspostaviš istinsku ljudsku vezu." Takva
psihološka dijagnoza može biti točna ili pogrešna - u svakom slučaju je popratna poruka ("znam što se
s tobom zbiva") za drugoga uglavnom neprihvatljiva. O konceptu ja-poruke vidi i str. 96, 227 i 228.
Očito je da povratna, kao i svaka obavijest, ima četiri strane:
primatelj (= pošiljatelj povratne obavijesti) upozorava na određene činjenice. Ponajprije, međutim,
odaje nešto o samom sebi, naime kako on reagira na obavijest, što on u nju unosi i što ona kod njega
pokrede (samoočitovanje). On izražava kako se odnosi prema primatelju (odnos), a povratna obavijest
često ima i jasan apelativni karakter time što primatelju upuduje zahtjev da nešto promijeni ili zadrži.
Sad možemo upotpuniti privremeni komunikacijski model na sl. 4 (str. 27) tako da u njega uvrstimo
(također kvadratičnu) povratnu obavijest (feed back) i uspostavimo razliku između odaslane i
primljene obavijesti.56
Sl. 34: Upotpunjeni model međuljudske komunikacije.
55
68
56
69
37
Vježba
Prisjetite se troje ljudi koje poznajete.
a) Označite svakoga od njih s po dva odgovarajuda pridjeva, po jednim negativnim i jednim
pozitivnim. Primjerice: ujak Otto - drag, netočan.
b) Pretvorite sad pridjeve (koji predočavaju ti-poruke) jedan za drugim u "skrivene" ja-poruke.
Primjerice: drag - Osjedam se prihvadenim od ujaka Otta;
netočan - Ved sam se više puta ljutio kad je došao kasnije nego što je najavio.57
IV. Interakcija ili: Zajednička igra pošiljatelja i primatelja

Dosad smo obavijest stavljali pod povedalo komunikacijske psihologije i na taj način promatrali
gotovo najmanju jedinicu komunikacije. U ovom bih poglavlju želio malo proširiti kut gledanja. Ta
komunikacija ne završava time da netko nešto kaže, a drugom nešto pristigne. Naprotiv, tada upravo
počinje! Primatelj reagira, time postaje pošiljateljem, i obrnuto, te međusobno utječu jedan na
drugoga. Govorimo o interakciji.
1. Individualne osebujnosti kao rezultat interakcije

Sukladno našem svakodnevnom gledištu (psihološka teorija svakodnevice) odrednice ponašanja
tražimo i nalazimo u samom pojedincu. Govorimo da je netko umišljen, a netko drugi kooperativan,
Emil je patološki brbljavac, Dominika je dominantna, Alma, naprotiv, bespomodna i ovisna. Pod
utjecajem psihologije naučili smo takve individualne osebujnosti promatrati kao rezultat prethodnih
iskustava u komunikaciji, a ne kao urođene ili naslijeđene crte ličnosti. Stoga nam se sljedede gledište
ne čini neobičnim: Alma je tako bespomodna i ovisna jer je imala autoritativnog oca koji ju je
ugnjetavao i nije joj dopuštao odrasti. Moderna psihologija komunikacije ide korak dalje. Osobne
osebujnosti proglašava rezultatom ondašnjih komunikacijskih odnosa i tvrdi: uvijek je potrebno
najmanje dvoje da bi se netko u međuljudskim odnosima ponašao na ovaj ili onaj način. Ako se Alma
pokazuje bespomodnom i ovisnom, vjerojatno ima posla s partnerom koji prihvada tu igru - ponaša se
kompetentno i zaštitnički, možda čak i očinski. Tako se potraga komunikacijskog psihologa kod
individualnih poteškoda isprva uvijek usmjerava i na suigrače.
Uživimo se uz pomod nekoliko primjera u tu misao o uzajamnom djelovanju! Netko neprestano brblja
- tko su ti koji ga šutke i strpljivo slušaju? Patološki brbljavci pričaju samo dok se drugi
komplementarno ponašaju Netko drugi je dominantan: tko su oni koji se daju ugnjetavati? Netko
drugi je "drzak"; očito postoje suigrači koji mu sve dopuštaju.58
Koliko se često tužimo na neugodne osobine svojih bližnjih. "Ja ga pozovem u goste i, zamisli, on ima
toliko drskosti da dovede i svojega psa! A točno zna da imam novi sag i da sam alergičan na pasje
dlake!" Nečija "drskost" uglavnom nalazi svoju dopunu u mojoj nesposobnosti da kažem ne i izrazim
svoje interese.
Moderno gledište komunikacijske psihologije o međuljudskim odnosima glasi: komunikacija je plod
uzajamnog djelovanja s najmanje dvama sudionicima. Osobne osebujnosti, individualni obrasci
ponašanja uvjetovani su interakcijom. Za to je uvijek potrebno (barem) dvoje.
To je gledište 1. deindividualizirano i 2. demoralizirajude. Deindividualizirano utoliko što se
međuljudski obrasci ponašanja više ne tumače ponajprije pojedinčevim individualnim osobinama, ved
nepisanim pravilima trenutačne interakcije. Demoralizirajude utoliko što, prema starom gledištu,
57
70
58
71
38
često postoji "zločinac" i "jadna žrtva". ("To me klepetalo ubija svojim brbljanjem.") Bududi da
zločinac može činiti zlo samo ako jadna žrtva pristane na suigru, moralna je osuda neprimjerena. Riječ
je o zajedničkoj igri s podijeljenim ulogama, a nerijetko je i jadna žrtva zainteresirana zadržati svoju
ulogu.
Dosadašnji je tijek misli prikazan na sl. 35.
Gdje smo dosad vidjeli "teškog sugovornika", odsad demo modi vidjeti teški odnos i tragati za
vlastitim udjelom u njemu:
On je patološki brbljavac. Zašto se ne usudim prekinuti ga?
On je dominantan. Zašto dopuštam da me ugnjetava?
On je bespomodan i ovisan. Zašto dopuštam da me uvijek iznova uhvati na
lijepak pa obavljam njegove poslove?
Nekima de ovo gledište biti začuđujude i neugodno, jer ondje gdje su prije vidjeli samo zlobu
(poremedenost, bolest) drugoga, sad trebaju spoznati vlastitu "sukrivnju", točnije rečeno: vlastiti
doprinos suigri. Na početku je to dodatni teret, a psiholozi koji zastupaju teoriju komunikacije moraju
računati s određenim otporom kad se distanciraju od zadade da otklone "patologiju drugoga" (usp.
Selvini-Palazzoli i dr., 1978.) Roditelji i nastavnici koji upuduju dijete s "poremedajima u ponašanju"
psihologu, često uopde nisu oduševljeni kad on ne želi tražiti i liječiti dotični poremedaj ponajprije u
"djetetu", ved u "sustavu" jer, prema tom shvadanju, nije bolestan "nositelj simptoma", ved
interakcijska mreža cijele odnosne grupe („Patient Familie“, Richter, 1970.).59
Sl. 35: Staro (individualizirajude i moralizirajude) i novo (komunikacijskopsihološko-interakcionističko)

gledište.
Osim "tereta", interakcionističko gledište sadrži i pozitivne mogudnosti: spoznajudi svoj vlastiti
doprinos suigri, stječem vedu mod, nisam više bespomodno prepušten "teškom sugovorniku"
(brbljavom i dominantnom, bespomodnom i drskom), napuštam ulogu žrtve koja me, doduše,
rastereduje od odgovornosti i osigurava mi moralnu nadmod, ali me zauzvrat ispunjava patnjom i ne
da mi odrasti.
59
72
39
Kako s toga gledišta izgledaju realni odnosi ovisnosti? Nisam li, primjerice, prisilna žrtva šefa-tiranina?
Mogudnosti utjecaja na interakciju ovdje nisu ravnomjerno podijeljene. Pa ipak, pri podrobnijem
razmatranju redovito se može utvrditi: ondje gdje netko dijeli udarce, sigurno postoje oni koji "izlažu
bok" više nego što ih se na to sili.
2. Interpunkcija ili: Tko je započeo?

Čak i kad napustimo individualistički način promatranja i usmjerimo pogled na vlastiti doprinos
zajedničkoj igri, i tada se često postavlja pitanje: tko je započeo? Slavni Watzlawickov primjer (1969.):
bračni par se neprestano svađa. Supruga stalno prigovara, na što se suprug povlači (v. sl. 36). 60
Sl. 36: Supruga i suprug različito tumače svoju interakciju.

Ono što se ovdje događa, suprug i supruga različito interpretiraju. Suprug: "Bududi da stalno
prigovara, povlačim se." Supruga: "Bududi da se stalno povlači, prigovaram!" Oboje tumače vlastito
ponašanje kao reakciju na ponašanje drugoga. Watzlawick govori o različitoj interpunkciji slijeda
događaja. "Interpunktirati" znači: jedan obrazac ponašanja (proizvoljno) tumačiti kao uzrok, a drugi
kao posljedicu ili reakciju.
Izgleda da ljudi opdenito vlastito ponašanje uvijek doživljavaju kao reakciju. To dobrim dijelom
objašnjava neobičnu okolnost što u sukobima ispunjenim sučeljavanjima uglavnom svi osjedaju da su
u pravu. Evo nekoliko daljnjih primjera tipičnih za različite interpunkcije:
Nova djelatnica čini mnoge pogreške koje de odjel skupo stajati. U odjelu vlada svađa i zatrovano
ozračje. Interpunkcija konflikta sa strane kolega: "Bududi da nas ne pita za savjet i sve čini krivo, teško
nam je s njom govoriti." Interpunkcija nove djelatnice: „Bududi da me svi odbijaju, ne usuđujem se
pitati kako ne bih doživjela odbojnu reakciju.“61
U radnoj grupi su aktivni, marljivi članovi, i pasivni, lijeni. Aktivni: "Bududi da ste toliko lijeni, sav
posao ostaje na nama." Pasivni: "'Bududi da ste prigrabili sav posao, mi smo rezignirani i kažemo: 'Pa
nek onda sami riješe sve te drangulije!'"
Loše ozračje u razredu. Učitelj ih stalno grdi, učenici su bezvoljni. Učitelj: "Bududi da ste tako apatični i
nezainteresirani za predmet, moram vas grditi." Učenici: "Bududi da stalno 'zanovijeta', nemamo volje
zalagati se na satu."
Na pitanje o početku ovdje je isto tako nemogude odgovoriti kao i na pitanje što je bilo prije, kokoš ili
jaje. Prema gledištu teorije sustava, komunikacija ima oblik kruga i nema početka. Stoga
metakomunikacija ne bi trebala postavljati pitanje o početku i krivnji, ved se usmjeriti na spoznaju
zajedničke igre i dogovaranje novih pravila: tako se i tako međusobno odnosimo, svatko reagira na
drugoga i time na njega utječe. Kako se možemo promijeniti da bi naša suradnja bila zadovoljavajuda?
60
73
61
74
40
3. 1 + 1 = 3 ili: Osnovne crte teorije sustava - sažetak
S gledišta teorije sustava temeljno značenje ima pretpostavka da "poremedaji" ne odražavaju u tolikoj
mjeri individualne osebujnosti, ved počivaju gotovo na sustavnom ponavljanju neuspjeha u
međusobnoj komunikaciji. "Nadsumativna" jednadžba
1+1=3
kazuje da "u svakoj komunikaciji postoji neki oblik viška, vlastita dinamika koja se ne može objasniti
samo zbrojem udjela pojedinačnih komunikacijskih partnera" (Brunner i dr., 1978., str. 52).
Slobodnije kazano: kad Adam i Lena uđu u vezu, kad se njihove ličnosti "međusobno sudare", zbivaju
se stvari koje je teško mogao zamisliti onaj tko Hansa i Lenu poznaje pojedinačno. A ako netko od njih
dvoje "oboli", padne u depresiju ili se počne nemogude ponašati, pokušaj da ga se izdvojeno uzme
pod povedalo pružat de manje nade u uspjeh od razmatranja vrste njihova međusobnog odnosa,
njihovih nesvjesnih "pravila igre" (v. sl. 37).
Pritom se može pokazati da je, primjerice, "poremedaj" jednoga "smisleno" sredstvo za održanje
veze.62
Sl. 37: Polazište teorije sustava: pri individualnim poremedajima u ponašanju "pod povedalom" se
promatra i mijenja vrsta međusobnog odnosa, a ne pojedina individua.
"Doista je, naime, u sustavima s homeostatskom tendencijom 'patologija' određenih članova
bezuvjetna pretpostavka za održavanje ravnoteže .." (Selvini-Palazzoli i dr., 1978., str. 64)
Polazište teorije sustava koje vedu pozornost posveduje odnosima između elemenata nego
osobinama samih elemenata pretpostavlja nadalje kružni oblik, tj. uzajamni utjecaj, pri čemu je
pitanje o početku besmisleno i samo ide u prilog proizvoljnim interpunkcijama. Sukladno tome,
suvišnim se pokazuje moralni pristup, suvišnim pitanje o krivnji i pravu. Selvini-Palazzoli i dr. (1978.,
str. 621) pišu o školskom razredu:
"Odnosi među članovima pojedinog razreda su, kao i svi odnosi unutar interaktivnog sustava, kružnog oblika:
reakcija i sljededi događaj ne mogu se međusobno razdvojiti te je pokušaj da se redoslijed obrazaca ponašanja
'interpunktira' prema uzroku i posljedici, izazivanju i izazazvanosti itd. potpuno proizvoljan. Tko tvrdi da je
unutar razreda ponašanje osobe A uzrok ponašanja osobe B, odbija zamijetiti djelovanje ponašanja B na A.
Moramo, dakle,
a unutar toga modela potpuno je nemogude redi tko je od njih dvoje započeo.“63
62
75
63
76
41
Naravno, ne smijemo uopdavati gledište teorije sustava. Način na koji netko komunicira i kako se
ponaša, koje osebujnosti i "neuroze" iskazuje, uvjetovan je, doduše, i interakcijom, ali ne isključivo
njome. Možemo pretpostaviti da određena individualna obilježja i usmjerenja ličnosti "izbijaju na
vidjelo" u gotovo svakom interakcijskom sklopu, "Jednadžba" 1 + 1 = 3 također pokazuje da su u
zbroju sadržana i oba pribrojnika s lijeve strane.
Vježbe
1. Prisjetite se nekog "teškog" sugovornika s kojim često imate posla, možda nekoga tko vam se ved
više puta "zamjerio".
Utvrdite u čemu se sastojao vaš vlastiti doprinos nezgodnom ponašanju drugoga. Gdje ste
"sudjelovali u igri"?
2. Poznajete li obitelj (ili radni tim, grupu) s "crnom ovcom" (nekim tko je "poremeden" ili se ponaša
"nemogude")?
Primijenite polazište teorije sustava tako da se upitate kako se to ponašanje može objasniti iz mreže
uzajamnih odnosa!64
V. Metakomunikacija - navika sljedećeg naraštaja?

Gotovo da i nema lijeka koji stručnjaci toliko preporučuju za "bolesnu", poremedenu komunikaciju
kao što je to (eksplicitna65) metakomunikacija, dakle razglabanje o načinu na koji se međusobno
ophodimo i o onome što smo pri odašiljanju obavijesti imali na umu, odnosno o tome kako su
primljene obavijesti dekodirane i kako smo na njih reagirali. U metakomunikaciji se partneri gotovo
upuduju na "zapovjednički brežuljak" (Langer) kako bi se distancirali od "meteža" u koji su se zapleli i
u kojem više, osim teško i mukotrpno, ne mogu napredovati (v. sl. 38).
Sl. 38: "Zapovjedničko brdo" metakomunikacije: od načina na koji se međusobno ophode pošiljatelj i
primatelj tvore predmet svojega razgovora.
Slika zapovjedničkog brežuljka ne bi nas trebala navesti na pogrešno mišljenje da pritom pošiljatelj i
primatelj znanstveno-distancirano66 svisoka analiziraju zbivanje, otprilike na sljededi način: "Mislim da
uglavnom reagiram na neverbalni dio tvojih pomalo nekongnruentnih obavijesti, i zbivanje na
odnosnoj razini tumačim drukčije od tebe." Bio bi to akademski oblik metakomunikacije, od kojeg ne
možemo očekivati nikakvo dobro (usp. i str. 222 i dalje).
Doduše, četiri strane obavijesti, razlikovanje zbivanja pri prijamu poruke i teorija sustava pružaju nam
izvrsno oruđe za sposobnost metakomunikacije. To nam oruđe, međutim, može pomodi samo ako ga
koristimo kao pomodno sredstvo pri opažanju kako bismo svjesnije doznali što se zbiva u meni i među
nama, a ne ako ga, nasuprot tome, pretvorimo u pretenciozni jezik posvedenih. Dobra
64
77
65
Eksplicitna komunikacija utoliko što se ionako u svakoj obavijesti implicitno krije metakomunikacijski udio, poruka „to
se time mislilo redi“. Kad u nastavku govorimo o metakomunikaciji, pritom uvijek mislimo na eksplicitnu
metakomunikaciju.
66
78
42
metakomunikacija ponajprije zahtijeva produbljeni pogled u vlastitu nutrinu i hrabrost za
samoočitovanje. Hrabrost utoliko što tema "Što se, sada i ovdje, u meni zbiva, kako te doživljavam i
što se između nas događa" uglavnom predočava izbjegavanje izravnog sučeljavanja s bolno
doživljenom stvarnošdu. Kao nagrada nam se, doduše, smiješi oslobađanje od neizrečene napetosti i
mogudnost da poremedaj otklonimo time što demo doista "prodi kroz njega".
Evo još nekoliko citata na temu metakomunikacije:
"Sposobnost za metakomunikaciju je ... conditio sine qua non svake uspješne komunikacije ..." (Watzlawick,
1969., str. 56)
"Čini se da gotovo i ne postoji oblik komunikativnog ponašanja koju vedina ljudi smatra tako neobičnim, toliko
ga se boji, a ipak doživljava tako smirujudim kao što je to razgovor o međusobnom odnosu, kao što je to
metakomunikacija." (MandellMandel, 1971., str. 127)
"Eksplicitna metakomunikacija je potpuno neuobičajena, ljudi je se srame. Bila bi to prava evolucija ako bi nam
pošlo za rukom da od nje u sljededem naraštaju stvorimo naviku." (MandellMandel, op. cit., str. 62)
„Jedini izlaz (iz opasnosti da poremedeni odnosi u školi onemogude prenošenje sadržaja, autor) leži, prema
našem mišljenju, u analogno didaktičkom načelu: 'Tko se ne upusti u opasnost, u njoj de poginuti', u tome da
moramo prodi upravo 'kroz' poremedene odnose da bismo ih promijenili, tj. da moramo naučiti spoznati
definicije i poremedaje odnosa te o tome govoriti - to bi bila metakomunikacjja - kako ne bismo bilo
bespomodno prepušteni njihovu djelovanju“ (Brullner, 1978., str. 63 i 64)
Zanos koji govori iz tih redaka lako de shvatiti svatko tko je jednom doživio kako izricanjem
poremedaja (tjeskobna srca! Nede li me ismijati ili "razderati na komade?") pospješuje "istinitost
situacije“ ili izaziva oslobađajude intenzivno sučeljavanje – umjesto da se kao prije,67 nijemo ili
skrivajudi ljutnju iza nasmiješenog lica, prepusti komunikativnoj "nelagodi". Gotovo je svatko to
osjetio, samo što nije znao da taj osjedaj dijeli s drugima.
Na drugoj strani nema nikakvog jamstva da se na metarazini nede počiniti iste pogreške. Poremedaj
se tada samo premješta na drugu razinu. U tom slučaju treba potražiti pomod komunikacijskog
psihologa. On se smatra pomodnikom u oblikovanju jasnih "kvadratičnih" obavijesti i suosjedajnim
zagovornikom poticajnih pravila interakcije (v. str. 109 i 110).
Na kraju, primjer za metakomunikaciju unutar radne grupe. Polaznu točku tvori "sumnja u
funkcionalnost" (usp. str. 52 i 53):
U grupi se uobičajilo da se neugodne zadade dodjeljuju "izviđanjem" te je, u mješavini ozbiljnosti i
šale, "glupan" nagrađivan pohvalom zbog svojih "naročitih sposobnosti upravo za tu zadadu":
Kolega A: "Nisam siguran bih li se trebao radovati zbog vaših pohvala. Sumnjam da nekoga glasno
hvalimo samo onda kad smo našli glupana."
Kolega B (smije se): "Zaključujete li to polazedi od samog sebe?"
A.: "Vi to drukčije doživljavate?"
B: "Ah, ja na sve to ne gledam tako zadrto. Jasno, kad nekome kažemo: 'Vi ste osobito prikladni za
ovu zadadu', svatko zna da se to govori kako bi se druge motiviralo. Pritom se pomalo namiguje
okom. Mislim da je to samo vrsta igre."
A: "Možda to shvadam preozbiljno, ali nešto mi pritome ipak smeta."
C (obrada se A): "Drago mi je da ste to ovaj put otvoreno kazali. Mislim da se često znamo šaliti u
neugodnim situacijama. Ja u tom često sudjelujem, iako pritom imam loš osjedaj. Primjerice, nedavno
..." itd.
Vježba
67
79
43
Ovo je prethodna vježba za metakomunikaciju: kad sljededi put budete vodili razgovor koji vam se
"zavukao pod kožu", napravite naknadno nekoliko bilješki, primjerice o sljededim točkama:
Kako sam se osjedao tijekom razgovora? Što je potaknulo takve osjedaje? Jesam li bio načistu u čemu
se sastoje moje namjere, moja "poruka"? Jesam ii je uspio prenijeti? Što sam najradije htio
"otvoreno" redi? Što me u tome spriječilo? Što bih još sad, nakon razgovora, želio redi? Što zamišljam,
kakve bi bilješke mogao napraviti moj sugovornik?68
69
68
80
69
81
44
Dio B: Odabrani problemi međuljudske komunikacije
U dijelu B želimo još jednom zasebno razmotriti svaku od četiriju strana obavijesti te razjasniti
nekoliko odabranih psiholoških problema koji se povezuju sa svakom od njih. Za razliku od sustavno
građenog dijela A, dio B mogude je čitati u skladu s vlastitim interesom, bez obzira na redoslijed.
Ustrojstvo dijela B razvidno je iz sljededeg strukturnog prikaza:
70
I. Samoočitavajuća strana obavijesti

Čim nešto kažem, kazujem nešto o sebi. Svaka obavijest sadrži (i) samoočitovanje - to je
egzistencijalni fenomen koji od svake riječi tvori ispovijest, a od svakog iskaza ogled ličnosti. To
samoočitovanje može biti manje ili više svjesno, manje ili više opsežno i duboko te manje ili više
prikriveno ili zatajeno, ali ne može izostati.
Uvijek iznova doživljavam da ved sama riječ "samoočitovanje" izaziva nemir i otpor: zar se ovdje treba
događati duševni striptiz? Doista, ophođenje s tom stranom obavijesti stoji i pošiljatelja i primatelja
mnogo energije. Ona je psihološki brizantna.
Komunikacijsko-psihološke probleme samoočitovanja želim prikazati pretežito iz pošiljateljevog
gledišta. On pred svojim duhovnim okom vidi primatelja s naduljenim uhom za samoočitovanje (usp.
sl. 20, str, 47) i suočava se s tjeskobnim pitanjem: kako izgledam u očima drugoga? U nastavku du
najprije govoriti o tom, gotovo posvuda nazočnom fenomenu straha od samoočitovanja (1. pogl., str.
86 i dalje). Nastanak toga straha slijedi se u ekskursu sve do svojih izvora u socijalizaciji djece. Zatim
se postavlja pitanje: kako se pošiljatelj odnosi prema tom strahu od samoočitovanja, koje mu tehnike
samoprikazivanja i suzbijanja straha stoje na raspolaganju? Tu de biti govora o tehnikama
samoprikazivanja te de se pokazati da pošiljatelj, u prevelikoj zabrinutosti za tu stranu obavijesti, troši
vrlo veliku energiju za njezino oblikovanje (2. pogl., str. 91 i dalje). Učinci toga duševnog rasipanja
energije pokazuju se opasnima kako za predmet, tako i za suodnos s drugim ljudima (3. pogl., str. 99).
U čemu se sastoji alternativa? U 4. poglavlju (str. 100 i dalje) prikazani su i razmotreni
komunikacijsko-psihološki naputci koji trebaju omoguditi bolje sporazumijevanje. Pokazuje se da je
apel "Budi ti sam" mogude slijediti samo ako pošiljatelju uspije samoočitovanje pred samim sobom.
Drugim riječima: da bih drugima dopustio pristup do vlastite osobe, moram najprije i sam pronadi
pristup do nje te ga zatim uvijek držati otvorenim. Čak i ako je taj cilj utopijski, ipak mu se možemo
neprestano približavati. S tim u vezi postavlja se pitanje o putovima samospoznaje (5 pogl., str.
107).71
70
83
71
85
45
1. Strah od samoočitovanja
Pošiljateljeva emocionalna opteredenost najjasnije se pokazuje u situacijama do kojih uglavnom
dolazi zbog samoočitovanja. Ogledni primjer: ispit. Primateljeve se obavijesti tu vrjednuju uhom za
samoočitovanje: što mi tvoje izlaganje kazuje o tebi, tvojim kvalifikacijama, tvojim znanjima?
Pošiljatelj osjeda strah: strah od ispita. Hodu li zaslužiti povoljan sud ili du zakazati? Doduše, ispiti,
razgovori s natjecateljima, psihološki testovi itd. stavljaju osobito težište na stranu samoočitovanja.
Bududi da obavijesti i u ostalim životnim situacijama sadrže tu stranu, određeni strah od ispita
unosimo u sve međuljudske odnose. Taj strah od samoočitovanja počiva na pretpostavci negativnog
suda od strane naših bližnjih, pri čemu sam ja sam kao pošiljatelj svoj najvedi i nerijetko najstrožiji
sudac.
Tako se mnogi ne usude otvoriti usta. Ispitivanje provedeno među hamburškim učenicima pokazalo je
kako je za više od 70% njih problem izraziti se pred drugim ljudima, i odraslima i vršnjacima. Čini se
kao da strahom ispunjeno pitanje "Kako izgledam u očima drugih?" premodno vlada duševnim
životom.
Student prava piše: "Mnogi ljudi osjedaju istinski strah pokazati da nešto ne znaju, jer bi se to 'neznanje' moglo
protumačiti kao slabost. Iz toga proizlazi 'mudro' naklapanje bez mnogo smisla, samo da bi se umaknulo sumnji
kako smo 'neznalice' .... I u kontaktima s ostalim ljudima, osobito u potrazi za partnerom, često nailazim na
izraziti strah otvoriti se prema drugome bududi da bi se na taj način mogle otkriti 'slabosti'. Samo da se previše
toga ne otkrije, jer bi inače drugi mogao stedi lošu sliku o našoj osobi." (Iz dnevnika predavanja, 1980)
Strah se osobito osjeda pred velikim brojem primatelja. Pretpostavimo da na nekom političkom skupu
ili roditeljskom sastanku želim nešto redi o temi rasprave. Srce mi udara, prije i dok se javljam za riječ
Biološki gledano, lupanje srca ima funkciju opskrbiti mišide s mnogo krvi kako bi bili pripravni za
"slučaj nužde". Tu pripravu mozak naređuje kad situaciju drži "ozbiljnom", naime kad predstoji
obrana, napad ili bijeg kao životno prijeko potreban oblik ponašanja.
Tako mi moje tijelo vrlo jasno kazuje ono što možda svojim razumom držim glupim: moj doprinos
raspravi za mene osobno je "ozbiljan slučaj“, ugrožavanje mojega osjedaja vlastite vrijednosti.
Pošiljateljev rizik se iskazuje ved u predajom sačuvanoj antičkoj izreci: Si tacuisses, ….“ = „Da si šutio i
dalje bi te smatrali mudracem.“72
Zaključimo: pošiljatelj zna da se njegove obavijesti primaju i vrjednuju pod aspektom samoočitovanja.
Zbog toga je posvuda nazočan oblik uopdenog straha od ispita - ja ga nazivam strahom od
samoočitovanja.
Uostalom, odatle potječe i strah od psihologa: računamo s time da je on tijekom svojeg obrazovanja
naučio prosuđivati obavijesti pod aspektom samoočitovanja ("Što god kazao, on de me odmah
prozreti i znati što se sa mnom zbiva!").
Djelomično se strah od samoočitovanja više ne osjeda jer smo naučili komunikacijske tehnike koje ga
smanjuju ili čak sprječavaju. O tim se tehnikama raspravlja u 2. poglavlju. Najprije demo baciti kratak
pogled na povijest nastanka straha od samoočitovanja.
1.1. O nastanku straha od samoočitovanja

Vjerojatno je svatko od nas ved osjetio strah od samoočitovanja te ga više ili manje poznaje iz
vlastitog doživljavanja. Odakle dolazi taj strah? Je li urođen? Ljudska sudbina? Neurotičan i suvišan?
Koliko vidim, izvori straha od samoočitovanja leže u ranom djetinjstvu. Strah se nadaje kao gotovo
neizbježna posljedica sukoba između dječje individue i društva. Strah od samoočitovanja pripada
trajnim štetama toga sukoba.
72
86
46
Taj je "sukob", doduše, neizbježan, no ipak su jačina sudara i stupanj povrijeđenosti vrlo različiti,
ovisno o tome koliko je odgoj prosvijeden i ispunjen ljubavlju, a društveno ustrojstvo humano. U
nastavku bih želio razlikovati dva zasebna oblika toga sukoba između pojedinca i društva te iz svakog
od njih izvesti nastanak straha od samoočitovanja i strategije njegova svladavanja. Jedna vrsta sukoba
proizlazi iz djetinjeg karaktera i društvenih normi. Dijete ubrzo opaža da je dio njegove osobnosti
nedopušten i loš te pronalazi dobre razloge da bi to nevoljeno ja sakrilo. Taj postupak potiskivanja
neželjenih dijelova ličnosti opširno je opisan u psihoanalitičkoj literaturi.
Druga vrsta sukoba proizlazi iz dječje bespomodnosti i nedostatnosti i društvenih zahtjeva za
postignudem. "Kompleks manje vrijednosti" što ga je dubinski psiholog Alfred Adler postulirao kao
ljudsku sudbinu, dovodi do zaključka: "Ne smijem se pokazati tako (nedostatnim) kakav doista jesam"
i do mnogobrojnih pokušaja podizanja vlastite vrijednosti
Razmotrimo malu podrobnije obje razvojne linije straha od samoočitovanja.73
Sukob između djetinje osebujnosti i društvenih normi. Temeljni doživljaj svakog djeteta je djelomična
nespojivost njegovih želja i osebujnosti s društvenim normama. "Biti dobar, imati male zahtjeve,
podvrgavati se, ništa ne razbiti, potiskivati bijes, ne pokazivati vlastitu seksualnost itd. - sve su to
zabrane koje je beskrajno teško interiorizirati i o kojima ovisi smije li se dijete osjedati dobrim."
(Richter, 1974., str. 80) Uglavnom su to ponajprije roditelji koji pohvalama i kaznama, ljubavlju i
uskradivanjem ljubavi prenose te norme i uče dijete strahu od njegova nevoljenog ja. Taj je strah
opravdan, nipošto neurotičan, te dovodi do prilagođavanja i potiskivanja "loših" dijelova ličnosti.
Roditelji (a poslije susjedi, odgojitelji, učitelji, vršnjaci) postaju u tom procesu nekom vrstom sudaca u
čijim se očima čovjek treba dokazati kako bi zaslužio sredu i osjedaj vlastite vrijednosti. A dijete uči da
samo određeni osjedaji, misli i oblici ponašanja koji u njemu postoje izazivaju odobravanje sudaca;
ostali su "loši" i moraju se potiskivati i skrivati od drugih (v. sl. 39).
Sl. 39: Dijete ubrzo opaža da je samo dio njegove ličnosti dostojan ljubavi. Posljedica: odcjepljenje
dijelova ličnosti.
Tada pak dolazi do daljnjeg procesa: tijekom vremena dijete preuzima sudove svojih sudaca kao svoje
vlastite, ono ih "interiorizira“. Za potiskivanje zabranjenih osjedaja i impulsa djelovanja nije više74
potreban izvanjski sudac, oni automatski izazivaju osjedaje krivnje i srama: sudac je u nama u obliku
savjesti, osjedaja časti ili superega. Oblikovanjem toga superega strah se više ne javlja u tako
intenzivnom obliku bududi da se impulsi koji za sobom povlače kaznu pravodobno potiskuju - pokrov
na zmijskom leglu.
Sudac je, dakle, u nama, ali mi ga iznova projiciramo tamo gdje smo ga isprva susreli - u obliku drugih
ljudi. Tko u robnoj kudi ukrade vazu ili je sakrije ispod kaputa, odjednom osjeda kako se pogledi svih
kupaca i prodavača usmjeravaju na njega, osjeda se uhvadenim i osuđenim, okružen detektivima i
sucima. U nešto slabijem obliku to se zbiva u našem svakidašnjem životu: uvijek s "nečim skrivenim
ispod kaputa" projiciramo vlastitog unutarnjeg suca u druge ljude, osobito one koji sliče "starim
sucima" (tzv. strahovi od autoriteta), bilo po svojoj dobi, izgledu ili ponašanju ako, primjerice, dadu
73
87
74
88
47
do znanja da nas kritički promatraju. Istodobno se bojimo da de nas "srediti", i to zbog onih osobina
koje sami u sebi smatramo sramotnima ili slabostima.
'Na osnovi spremnosti za strah koju u sebi nosimo još iz djetinjstva, na svakog čovjeka koji pred nas
stupa s kažnjavajudim ili prijekornim izrazom lica reagiramo kratkim spontanim strahom. Drugi pritom
privremeno poprima - ne objektivno, ved u našem subjektivnom osjedaju - karakter autoritativnog i
nama nadmodnog sudačkog lika. Ponovno se nalazimo u nekoj vrsti kušnje u kojoj se moramo iskazati
pred drugima. Nedoraslost kušnji izaziva strah. Da bismo se oslobodili toga straha, spontano i
nesvjesno se služimo svim sredstvima pomodu kojih možemo pridobiti naklonost, priznanje i
poštovanje." (Duhm, 1972., str 22)
Pri toj projekciji (drugi su suci pred čijim se sudom trebam opravdati) uglavnom je riječ o
neurotičnom strahu. Neurotičnom stoga jer se u međuvremenu djelomice pokazao suvišnim (za
razliku od realno zasnovanog djetinjeg straha). To ne znači da je stalna izloženost sudu drugih puka
utvara. Primateljevo uho za samoočitovanje uvijek je pomalo naduljeno. Ali ovdje je riječ o
doživljajnom prenaglašavanju te činjenice. U vedini slučajeva primatelj ima posve druge brige;
nerijetko i sam nasluduje "nešto skriveno ispod svojega kaputa" i pretežno je zaokupljen time kako
izbjedi otkrivanje i osudu.
Sukob djetetove nedostatnosti s mjerilima postignuda u njegovoj okolini. Temeljni
doživljaj svakog djeteta, prema Adleru, tvori doživljaj njegove manje vrijednosti.75
"Obratimo li pozornost na djetetovu sidušnost i bespomodnost, koje tako dugo traju i u njemu pobuđuju dojam
da nije doraslo životu, moramo pretpostaviti da na početku svakog duševnog života stoji više ili manje duboki
osjedaj manje vrijednosti." (Adler, 1966, str. 71)
"Malen, slab, neupuden, bespomodan stupa čovjek u život. Na sve mogude načine prikradeno u odnosu na
odrasle, dijete osjeda nesigurnost. Ono teži sigurnosti. 'Postati velikim' postaje njegovim željenim ciljem. 'Biti
velik' znači bili u stanju uzeti neki predmet, otvoriti vrata, proširiti krug svojega kretanja, ispuniti si mnoge želje
.... " (Jacobi, 1974., str. 54)
U povoljnim okolnostima (kad se dijete osjeda željenim, pronalazi svoje punovrijedno mjesto u
zajednici i ohrabruje na svojem putu učenja) brzo se uspostavlja zdrav osjedaj vlastite vrijednosti.
Često su, međutim, iskustva iz djetinjstva prikladna za ojačavanje osjedaja manje vrijednosti: tako,
primjerice, pretjerano zaštitnički i popustljivi stil odgoja dovodi do toga da dijete stječe dojam kako s
vlastitom snagom ništa ne vrijedi te, loše pripremljeno, stupa u život u kojem ga, na osnovi njegova
zaostatka u učenju, očekuju ponižavajuda iskustva i blamaže I osjetljivi porazi u suparništvu među
bradom mogu u djetetu stvoriti osjedaj podložnosti. Konačno su i sve ponižavajude poruke o odnosu iz
vlastite okoline prikladne za učvršdivanje djetetove negativne slike o samom sebi ("Ja baš ne vrijedim
mnogo!" - usp. pogl. B III., 5, str. 163 i 164)
Što je osjedaj manje vrijednosti izraženiji, čovjek se, prema Adleru, više brine za način na koji de
kompenzirati taj mučni osjedaj i podignuti vlastitu vrijednost. Svaka težnja za važenjem, nadmodnošdu
i modi ukorijenjena je u nastojanju da se prevlada vlastita (umišljena ili realna) slabost (kompenzacija)
te pritom, po mogudnosti, radi vede sigurnosti nadmaši cilj ("nadkompenzacija"). Strah od
samoočitovanja pokazuje se iz tog gledišta kao strah od razotkrivanja neuspjeha. Što je kod odrasle
osobe izraženiji osjedaj manje vrijednosti, ona više zamišlja:
o svoje bližnje u ulozi strogih sudaca, u čijim se očima mora dokazati i pred kojima mora sakriti
"neprivlačni" dio svoje ličnosti kako bi je barem donekle priznali;
o čak i bezazlene situacije (primjerice, igre na sredu, priređivanje zabava, seksualni odnos itd.)
poima kao provjeru postignuda, tj. sve to doživljava kao neku vrstu kušnje vlastite osobe;
o u drugome vidi suparnika i boji se poraza u utrci za uvažavanjem i ugledom.76
75
89
76
90
48
1.2. Svijet sudaca i suparnika - plod mašte?
Doduše, svijet sudaca i suparnika nije puki proizvod mašte, samo neurotična projekcija. Naprotiv,
važna su životna područja u našem društvu (primjerice škola i radni život) uređena tako da nužno
postaju izvorištem straha od samoočitovanja: utemeljena su na načelu učinkovitosti i suparništva.
Tako bi škola zapravo trebala služiti učenju i razvijanju ličnosti. Bududi da škola, međutim, istodobno
obavlja društvenu funkciju razdvajanja kukolja od žita, tj. na osnovi njihovih postignuda dijeli učenike
na uspješne i neuspješne, učeniku postaje životno važnim ostaviti dobar dojam na strani
samoočitovanja. Doista je okružen sucima (učitelji) i suparnicima (suučenici) - mora biti "dobar", i još
više: mora biti bolji od drugih kako bi došao na "zelenu granu".
Ono što se u školi pokazuje osobito jasnim i kobnim, u vedoj ili manjoj mjeri vrijedi i za ostala životna
područja, naročito u kapitalističkom gospodarskom sustavu, na što posebno upozorava Duhm (1972.,
str. 50):
"Polaritet znanja i neznanja postaje povlaštenom shemom prosudbe u gotovo svim životnim
pitanjima, a život se pretvara u niz kušnji koje pobuđuju strah... Time načelo učinkovitosti (i
suparništva) produbljuje jaz među ljudima, međusobno od njih stvara neprijatelje te čak i u najbolje
odnose unosi talog mržnje i zavisti."
Strah od sudaca i suparnika nije, dakle, izmišljen. Povrh toga, strah se uglavnom pretvara u stalnog
životnog pratitelja i prenosi čak i na one situacije koje same po sebi nemaju karakter natjecanja ili
tribunala.
2. Samoprikazivanje i samoskrivanje
Na toj društvenoj i osobno-biografskoj pozadini mogude je razumjeti da je pošiljatelj uvijek pomalo
zabrinut za svoje samoočitovanja i dio svoje energije ulaže u oblikovanje samoočitavajude strane
obavijesti. Mnoštvo tehnika koje mu u tu svrhu stoje na raspolaganju mogu se grubo podijeliti na
tehnike za ulijevanje poštovanja i tehnike stvaranja fasade. Tehnike za ulijevanje poštovanja su one
koje se usmjeravaju na pokazivanje vlastite "čokoladne" strane i prikupljanje pozitivnih bodova. Toj se
strategiji, obilježenoj nadom u uspjeh, pridružuju tehnike stvaranja fasade što ih pokrede strah i
neuspjeh pritom se misli na tehnike koje su prikladne da zatajimo „neprivlačni“77 dio vlastite osobe.
Naposljetku, ponekad se nailazi i na oblik samoprikazivanja koji naizgled proturječi svemu dosad
kazanom: demonstrativni način kojim sami sebe umanjujemo i prikazujemo u lošem svjetlu.
U nastavku demo podrobnije razmotriti tehnike za ulijevanje poštovanja, stvaranje fasade i
umanjivanje vlastite vrijednosti.
2.1. Tehnike za ulijevanje poštovanja

Jezik posjeduje mnoge pojmove kojima se označava pošiljateljevo nastojanje da se pokaže "s najbolje
strane": izigravati, producirati se, praviti se važan, laskati si, kočoperiti se poput pauna, izazivati
dojam itd. Mnogobrojne su i vrlo raznolike tehnike koje se pritom koriste. Doduše, pošiljatelj se nalazi
pred jednim problemom. Otvoreno isticanje vlastitih prednosti i "pretjerivanje" u samohvali smatra
se neukusnim i moglo bi lako izazvati suprotan učinak. Osim toga, ono se rijetko odnosi na samu
"stvar".
Pošiljatelj ih, dakle, mora neupadljivo uplesti u predmetni sadržaj (1. stranu obavijesti). U poglavlju B
II., 2, str. 123 i dalje, razmatra se odgovarajuda tehnika: nerazumljivi jezik. Nerazumljivo izlaganje
manje služi primateljevom obavještavanju nego vlastitom ugledu ("Ne razumijem nijednu riječ, ali
zacijelo je on pametna glava."). Druga se tehnika sastoji u tome da preko usputnog kanala odašiljemo
osobne poruke o vlastitoj vrijednosti. Pritom se ima na umu: posve usputno i naizgled bez osobite
namjere nagovijestiti o sebi nešto što ostavlja dojam. Kad netko, primjerice, kaže: "U tome se s vama
mogu potpuno složiti. Kad smo ono gradili kudu u Bangkoku, imali smo posve iste poteškode." Ili: "To
77
91
49
što sad govorite, na sličan je način oduvijek tvrdio i moj prijatelj Einstein - iskreno kazano, ja mislim
drukčije". Ili: "Kvocijentu inteligencije ne treba pridavati preveliku važnost. Moj navodno iznosi 131,
ali često postupam prilično glupo." Premda prividno tvore prilog temi rasprave, glavna poruka u njima
leži na strani samoočitovanja i kazuje: "Pogledajte kakav sam, što imam, što mogu!" Takve poruke za
ulijevanje poštovanja ne prevladavaju samo u razgovorima na zabavama. I u stručnim i radnim
razgovorima mnogo se toga kazuje kako bi se istaknula velika vlastita vrijednost i kompetencija.
Tehnika koja se pritom često koristi jest i potraga za "skrivenom prednošdu". Pritom se ima na umu
usmjeravanje razgovora na one aspekte o kojima možemo redi mnogo toga pametnog, gdje se gotovo
osjedamo „kod kude“. U raspravama često dolazi do pravog nadmetanja u traganju za skrivenom
prednošdu.78
Napor za podizanjem vlastite vrijednosti pokazuje se tako podjednako i u sadržaju i obliku. Pošiljatelj
rado pripovijeda zgode iz svojega života, iz kojih posredno proizlazi zaključak o tome kakva je on
osoba. Pritom se uglavnom prikazuje u dobrom svjetlu. Poruka za ulijevanje poštovanja tu leži u
sadržaju, u obliku pošiljateljevog služenja jezikom kojim naznačuje svoju izdvojenost iz mase. Tako
otmjenije zvuči negdje "boraviti" umjesto negdje "biti", "očitovati se" umjesto "kazati". "Navečer
uglavnom jedemo vani" nije tako dobro kao "Nodu običavamo obroke uzimati izvan kude". "Nečim
raspolagati" je neznatno bolje nego "nešto imati".
Želim si uštedjeti napor nabrajanja daljnjih tehnika za ulijevanje poštovanja. Svatko može
samopromatranjem udi u trag vlastitih tehnika. Sadržaj kojim se ulijeva poštovanje uglavnom ovisi o
primatelju: nekome možemo imponirati tako što mu pričamo o vlastitom bazenu, drugome možda
naprednim pogledima, tredem obrazovanjem, četvrtom dvosmislenim šalama, a petom
podcjenjivanjem određenih (grupa) osoba.
2.2. Tehnike fasade

U njih se ubrajaju sve tehnike koje su usmjerene na to da zataje ili prikriju negativno doživljene
dijelove vlastite ličnosti. Uopde uzeti riječ - za to je potrebna barem minimalna mjera hrabrosti za
samoočitovanje, jer bi se lako moglo dogoditi da moje izlaganje dopusti donošenje zaključka o
nekompetentnosti ili "neobičnosti" moje osobe ("Si tacuisses ..."). Prema tome, u određenim
okolnostima šutnja je najdosljedniji oblik fasade za suzbijanje straha. Doista, mnogi učenici
izbjegavaju postavljati pitanja ("Poslije de me smatrati glupanom!"); doista se tek nekoliko studenata
na seminaru usudi nešto prozboriti ("Nedu li se blamirati?"); doista, na skupštinama ili drugim
mjestima uvijek samo nekoliko osoba ima hrabrosti "otvoriti usta".
Čim pošiljatelj otvori usta, u prvi plan stupaju druge tehnike. Kažimo unaprijed: tehnike fasade su
pošiljatelju djelomice u tolikoj mjeri prešle u krv da su postale njegova druga narav. Taj
automatizirani sustav sigurnosti skrbi i za to da pošiljatelj više uopde ne zamjeduje svoj strah od
samoočitovanja. Možda je neki čitatelj pri odlomku o strahu od samoočitovanja pomislio: "Kako,
molim? U svakoj je komunikaciji u igri i strah od samoočitovanja? To je vjerojatno prilično pretjerano.
U svakom slučaju ja ga ne primjedujem!" Uz pomod tehnika samoskrivanja polazi nam za rukom
spriječiti da se strah uopde pojavi. Samo onaj koji je na svim stranama podigao zaštitne bedeme,
alarmne79 uređaje i obrambene topove, može se osjedati sigurnim i ne opažati strah koji se krije iza
podizanja i održavanja sigurnosnog sustava.
Život iza fasade. "U našem svakodnevnom životu susredemo osobe koje kao da žive iza fasade.
Osobe koje igraju određenu ulogu, govore stvari koje ne osjedaju." (Tausch/Tausch, 1977., str. 214)
Nasuprot tome, Tauschovi govore o "nepatvorenosti" kad se izvanjsko ponašanje podudara s
unutarnjim osjedajima i raspoloženjima. Imam li dodir sa samim sobom? To je odlučujude pitanje za
samoočitavajudu stranu obavijesti. Temelji li se rečeno na vlastitom doživljavanju, osjedanju i
78
92
79
93
50
mišljenju? Dolazi li gotovo "iznutra", ili je riječ o nevezanom, površnom brbljanju, ma koliko se ono
činilo "utemeljenim" i "objektivnim"?
Fasada ponajprije služi skrivanju svega onoga što pošiljatelj kod sebe samog smatra "neprivlačnim",
što ugrožava njegov osjedaj vlastite vrijednosti. Načelo: ne pokazivati nikakve slabosti niti osjedaje!
Tako se ponekad osjedam napadnutim, uvrijeđenim ili isključenim, ali ne dopuštam da to itko
primijeti; lupa mi srce i osjedam strah, ali se ponašam kao da sam potpuno smiren. Ljutim se, ali
pokazujem prijazno lice. Osobito je Richter (1974.) upozoravao na činjenicu da u našoj kulturi
ponajprije muškarci smatraju osobne patnje („imati problema“) nedoličnim te ih pokušavaju sakriti
pred drugima - i samima sobom. "Sa mnom je sve u redu", gledište je s kojeg se promatra "bolesni
čovjek koji ne smije patiti". To ponajprije vrijedi za tip uspješnog muškarca, tip A, koji se odlikuje
snažnim častohlepljem, snažnom željom za uspjelom i društvenim potvrđivanjem kao i grozničavom
aktivnošdu.
Pri skrivanju unutarnjih stanja ili je riječ samo o taktičkom manevru koji se primjenjuje svjesno, ili čak
ved automatski. Često se osjedaji doista više ne zapažaju čak ni u vlastitoj nutrini. Ako se u djetinjstvu
određeni osjedaji (primjerice boli) nisu smjeli iskazivati, oni su na neki način zabranjeni i odbačeni.
Samo je tako mogla preživjeti "pozitivna polovica osobe" (usp. sl. 39), u određenom smislu zrcalna
slika izvanjskih želja. Kao odrasle osobe drugu polovicu nosimo čvrsto zatvorenu u sebi; "zatvarač" se
djelomice sastoji u kroničnoj napetosti mišida, otežanom disanju itd. S reduciranom se
emocionalnošdu, doduše, može živjeti, ali ne i doista biti na životu. Izvudi zatvarač, čak i kad
nekadašnji razlozi više ne postoje, čini se opasnim: nede li se nagomilani afekti isprazniti "praskom",
potpuno me preplaviti i izbaciti iz ravnoteže? Doista, umijede psihoterapije i meditacije
(Schwabisch/Siems, 1976.) sastoji se u tome da pravilno doziramo taj proces 80 integracije
odcijepljenih dijelova ličnosti i obavimo ga u koracima koji su primjereni našoj snazi.
Uvjeren sam da nas ta misao približava jednom od najvažnijih korijena ljudskosti, ali isto tako - u
slučaju "zatvorenosti" -i korijenima neljudskosti. Jer nemilosrdna borba protiv odcijepljenih dijelova
ličnosti (projiciranjem) se prenosi na naše bližnje, prije svega na "one druge", žrtvene jarce, pa i djecu
prema kojoj još uvijek nismo prevladali "crnu pedagogiju" koja vraga istjeruje udarcima (usp. Miller,
1980.), a može se prevladati tek nakon izmirenja s vlastitim "vragom".
Pomodna jezična sredstva za samoskrivanje. Fasada se očituje u cjelokupnom načinu kako
govorimo, stručno i bezlično, nevezano i apstraktno, ograničenom mimikom i gestama, smirenom
bojom glasa, ukratko - u sterilnom načinu kojim se izražavamo, a koji više podsjeda na službena
priopdenja nego na spontano osobno samoizražavanje. U kontekstu u kojem se manje cijeni ljudska
osebujnost od pouzdanog ispunjavanja očekivanih uloga, takvo ponašanje jamči sigurnost i - barem
prividnu - slogu. Ponajprije u svijetu rada stoga vlada norma da se svi osobni stavovi, čak i osjedaji,
ostave "vani, pred vratima".
Bezlična i samoskrivajuda komunikacija pokazuje se u cjelini diskursa, a ipak postoji nekoliko jezičnih
simptoma po kojima se razaznaje pokušaj da se čovjek udalji od samog sebe i sakrije. Pritom je u
određenom smislu riječ o jezičnim minitehnikama samoskrivanja.
Neodređenost. Pošiljatelj često koristi neodređeni oblik kako bi depersonalizirao sadržaj poruka.
Ne kaže dakle: "Bijesan sam jer sam morao tako dugo čekati!" nego: "Čovjek se razbjesni kad mora
tako dugo čekati."
U neodređenom obliku vlastito osobno doživljavanje postaje zaseban slučaj opde zakonitosti.
"Čovjek" ne priopdava, dakle, ništa osobno o sebi, ved kazuje nešto o čitavom čovječanstvu.
"Mi". Istu funkciju, naime izbjedi vlastito "ja", često imaju rečenice koje uporabom zamjenice "mi"
pošiljatelju dopuštaju da se osobno ne eksponira, ved se u svojim pogledima i namjerama osjeti
80
94
51
zaštiden u zajednici. "Otvoreni smo za sve novo, ali i skeptični hode li to do nečega dovesti", kazuje
polaznik na početku komunikacijskog treninga. "Sad demo idi u krevet", kaže majka za večerom. Takva
formulacija, doduše, rijetko odgovara zbilji, ali zato uživa prednost da je manje eksponira nego kad bi
rekla: "Ja sad želim ledi, a htjela bih da i vi odete u krevet!"81
Pitanja. Pitanja često imaju funkciju prikriti vlastito mišljenje i umjesto toga izazvati samoočitovanje
drugoga. Ona tada više nisu sredstvo za prikupljanje informacija, ved tehnika za osiguravanje
nadmodi. "Zašto si kupila tu haljinu?" možda u stvarnosti znači: "Tvoja mi se nova haljina ne sviđa."
Iza mnogih činjeničnih pitanja često se prikriva neistomišljenik. . .
"To". "Ja" koje zahtijeva neustrašiv pogled u vlastitu nutrinu, često se zamjenjuje bezličnom,
anonimnom zamjenicom "to". "To je bilo dosadno" - takvom prividno objektivnom tvrdnjom
pošiljatelj izbjegava iskazati svoje osobno mišljenje i stvar nazvati pravim imenom. Na koga se odnosi
ovo anonimno "to"? Možda se iza toga krije tvrdnja: "Nisam više imao strpljenja slušati dugačka
izvješda o putovanjima strica Jasenka, ali ni hrabrosti prekinuti ga i izložiti svoj stav." Nužnost
sučeljavanja sa sobom samim i drugima, koja se ukazuje pri toj verziji ne bi, doduše, bila dosadna, ali
bi se zato mogla pokazati riskantnom i neugodnom. Dakle, ipak je bolje pustiti da nam bude dosadno
...
"Ti-poruke". Vjerojatno najrasprostranjeniju tehniku da se izbjegne osjedajno obojeni iskaz u
prvom licu jednine čine "ti-poruke" (Gordon, 1972.; usp. i str. 80). Ta se tehnika sastoji u tome da
vlastite unutarnje doživljaje prevedemo u iskaz o drugome. U sljededoj se tabeli nekoliko ti-poruka
kao primjeri sučeljavaju s (neizgovorenim) ja-porukama.
ti-poruke ja-poruke
"Moraš li stvarno neprestanoupadati u riječ? "Ide mi na živce kad me prekidaju. Tada mislim
Trebao bi jednom otidi na tečaj umijeda da ono što pripovijedam nije dovoljno
raspravljanja." zanimljivo."
"Tebi se doista ništa ne može povjeriti." "Strašno mi je neugodno što si to dalje pričao."
"U tim hlačama samo izgledaš smiješna. Molim "Bojim se da de se ljudi smijati tvojim hlačama, a
te, odjeni neke druge." tada bih se stidio."
Ti-poruka je sasvim upotrebljivo borbeno sredstvo. Njezina se "prednost" ne sastoji samo u tome što
na taj način vlastiti unutarnji svijet ostaje neraspoznatljiv, ved i u tome što drugi dospijeva u
poteškode. Na sl. 40 je pokazano kako iza ti-poruke mogu stajati posve različita subjektivna stanja.
Zbog nedostatka samoočitovanja obavijest ostaje nejasna.82
Sl. 40: Ti-poruka nije samo "površna", ved i ostavlja nejasnim pošiljateljevo duševno stanje.
81
95
82
96
52
Često ni sam pošiljatelj ne zna što tvori "podlogu" njegova vrha ledenog brijega. Tek u okviru terapije
i intenzivnog samoistraživanja može nam podi za rukom da skriveno unutrašnje stanje iznesemo na
svjetlo dana.
Primjer iz bračnog savjetovališta:
Za vrijeme godišnjeg odmora zbio se sljededi događaj: suprug je želio poduzeti neku aktivnost,
supruga je, nasuprot tome, ležala u pijesku i čitala časopis. Bijesan, počeo ju je grditi riječima: "Lijena
si k'o puh!"
U sljededem isječku razgovora između terapeuta i supruga terapeut pokušava razotkriti "ja-poruku"
koja se krije iza toga čina:
Terapeut: Kako se osjedate dok vaša supruga leži tamo u pijesku?
Suprug: Strašno, ona je tako pasivna i rasipa dragocjeno vrijeme odmora. Moglo bi se toliko toga
poduzeti.
Terapeut: Svijet nudi toliko toga, a ona rasipa dragocjeno vrijeme - imate li i sami taj osjedaj?
Suprug: O da, prije sam se i sam tako osjedao, da nisam znao što bih počeo sa samim sobom i po čitav
sam dan samo ljenčario.
Terapeut: I kako ste se tada osjedali?
Suprug: Bio je to pakao, prezirao sam samoga sebe. 83
Sad se jasno pokazuje da je suprug, iz duboko usađenog straha od rasipanja vremena i života, razvio
poduzetni duh neprestano zaokupljen aktivnošdu i da je supruginim ponašanjem podsjeden na svoj
stari "pakao", a prijezir koji prema njoj iskazuje jest pokušaj da ugasi vlastiti pakao.
U ovom je slučaju bio potreban terapeutov rad da bi se razotkrile ja-poruke. Iz tog se gledišta ja-
poruka pokazuje kao izraz produbljenog samorazjašnjenja, a ne samo kao novi način formuliranja
vlastitih reakcija. Jasna komunikacija pretpostavlja samorazjašnjenje.
2.3. Demonstrativno samoumanjivanje

Posve u suprotnosti s tehnikama ulijevanja poštovanja koje smo opisali pod točkom 2.1., ponekad
nailazimo na ljude koji sami sebe prikazuju kao malene, slabe, bespomodne i bezvrijedne. "Ja ti baš
nisam od velike koristi!" S takvim samoprikazivanjem stupaju pred svoje bližnje. Kako? Pa tko to sam
sebe prikazuje u lošem svjetlu? Nije li tu posrijedi nedostatak sposobnosti da se samog sebe prikaže u
povoljnom svjetlu? Najkasnije na ovom mjestu potrebno je iznova podsjetiti na činjenicu da obavijesti
imaju oblik kvadrata te da i poruke samoočitovanja sadrže apelativne aspekte. Zanemarimo li
činjenicu da apel jednostavno može glasiti "Nemoj se složiti sa mnom" ("fishing for compliments"),
može biti riječ o pokušaju da se primatelj potakne na preuzimanje mučnih i teških zadada ("Ja ti baš
nisam od velike koristi - moraš me osloboditi životnog tereta!") v. sl. 41.
SI. 41. (Skriveni) apelativni aspekt samoponižavajudeg samoprikazivanja.
83
97
53
U „izlaganju vlastitih nedostataka“ Dreikurs (1971.) kod djece vidi izraz krajnje obeshrabrenosti,
povezan s namjerom (finalni način promatranja, usp. str. 52 i 194) da ih se oslobodi određenih
zadada.84
"Ono se skriva iza izlaganja stvarne ili umišljene manje vrijednosti te svoju nesposobnost koristi kao
štit, kako se od njega ništa ne bi zahtijevalo ili očekivalo." (str. 42)
Primatelji obavijesti poput one na sl. 41 trebali bi svakako znati da reagiranje u skladu s apelom u
određenim okolnostima može produžiti obeshrabrenost. Dobronamjerna pomod prihvada poruku o
odnosu "ti si jak - ja sam slab" te je stoga za primatelja zavodljiva, ali drugoga drži nedoraslim i
ovisnim. O uspostavljanju ravnoteže između premalo i previše pomodi Ruth Cohn kaže: "Tko daje
manje nego što je potrebno, lopov je; tko daje više, ubojica." (1975., str. 123; usp. i str. 227 i dalje)
3. Učinci -tehnika samoprikazivanja

Pretjerana zabrinutost za stranu samoočitovanja stoji mnogo duševne energije, sprječava doprinos
razjašnjenju predmeta i stvara pregrade među ,ljudima.
Opasnost za razjašnjenje predmeta. Naravno, ondje gdje su sugovornici previše zabrinuti za
vlastito samoiskazivanje, gdje strah od zamjeranja i želja da se ostavi dobar dojam skrbe za ukočeno i
ne stvaralačko ozračje, doprinos razjašnjenju predmeta ne može biti optimalan. Mnogo se toga gubi
jer se pošiljatelj ne usudi otvoreno izložiti svoje gledište, ili zato što prevlast zadobiva
samoprikazivanje. Mnogo se toga gubi i stoga što primatelj sluša samo s pola uha. Jer on je prije svega
zaokupljen time da iskuša svoj vlastiti "nastup".
Brana za međuljudsku solidarnost (usp. Richter, 1974). Tajedi jedni pred drugima vlastite
slabosti, strahove, probleme i težnju za nadmodi, nemogude je prevladati udaljenosti koje
međusobno dijele ljude. Solidarnost pretpostavlja otvoreno priznavanje vlastite osobe sa svim
njezinim slabostima i takozvanim osjedajima manje vrijednosti. Tako saznajem da i drugi pate,
osjedaju se nesigurnima, imaju probleme, ponekad ne znaju što de sa sobom. Uviđam: uopde nisam
tako sam sa svojim problemima. Drugi uopde nisu tako čudesno sposobni, tako suvereni kakvim sam
ih smatrao, i mogu si prištedjeti sve ono naprezanje snage koje bi bilo prijeko potrebno da bih prikrio
svoj osjedaj manje vrijednosti. U pravilu, međutim, činimo sve što je u našoj modi da bismo izbjegli
takve doživljaja. Zajedničkim naporima stvaramo izoliranost zbog koje patimo.85
Opasnost za duševno zdravlje. (Djelomice umišljena) nužnost da se prema vani pokažemo
drukčijima nego što se iznutra osjedamo dovodi do trajne unutarnje napetosti. To nas stoji mnogo
psihičke snage i za sobom uvijek povlači latentni strah od raskrinkavanja. To je duševno „nehigjenski“,
a samim tim i povezano s rizikom tjelesnih bolesti (primjerice, s opasnošdu od srčanog infarkta; usp.
Richter, 1974.).
4. Psihološki naputci
Kakve naputke pruža komunikacijska psihologija za ophođenje sa samoočitavajudom stranom
obavijesti? Često sam doživio da su polaznici naših treninga upravo u toj točki bili razočaranima
psihologom. Ta očekivali su da de naučiti kako se samoprikazivanje dovodi do vrhunskog "sjaja, kako
se osobno može "ostaviti optimalan dojam" i „prodati se“. Umjesto toga putokaz se usmjerava na
suprotnu stranu: nemoj se toliko brinuti za "dobar dojam"! Ta pretjerana zabrinutost je rasipanje
energije i smrtni neprijatelj jasne, nepristrane i solidarne komunikacije! Zamoljena za "trikove", Ruth
Cohn je ponekad znala redi: Kaži jednostavno što se s tobom zbiva, to je strašan trik." (Thomann,
1980.)
84
98
85
99
54
Da bih se prema vani mogao ponašati onako kako se u svojoj nutrini doista osjedam, potrebna je i
sposobnost da se to unutarnje raspoloženje uopde razazna, potrebno je znati "što se to sa mnom
zbiva".
Antičko "Spoznaj samoga sebe" i u modernoj nam se psihologiji ukazuje kao krajnja mudrost.
Samoočitovanje u tom smislu (očitovati se sam sebi) znači da sami sebe ne zavaravamo i obradamo
pozornost na vlastitu nutrinu. To se ne čini pukom namjerom. Odgovor na pitanje „Tko sam ja?“
zahtijeva propitivanje do posljednjeg trenutka. A bududi da tu ne treba otkriti samo skrivena blaga,
ved i "neprivlačne" dijelove ličnosti, bududi da susret s vlastitom "sjenom" (Jung) može biti vrlo bolan,
samospoznavanje se ne može temeljiti na površnom načelu ugode. Pa ipak su mudraci i filozofi svih
vremena pridavali veliku važnost samospoznaji kao životnom cilju (usp. Schumacher, 1977., str. 91-
94). Tko u spoznaji i ljubavi vidi svoj životni smisao, mora najprije spoznati samog sebe kao prijeko
potrebnu osnovu za oba ta doživljaja.
Samospoznaja pojedinog trenutka naziva se "osvještenost" (awareness), središnji pojam geštalt-
terapije: „Riječ je o stanju brižne86 pozornosti prema stvarima koje se u pojedinom trenutku ovdje i
sada zbivaju u meni i oko mene" (Petzold, 1973., str. 276)
4.1. Kongruentnost odnosno autentičnost

Naputci komunikacijske psihologije glase: budi ti svoj, ponašaj se prema vani onako kako se iznutra
osjedaš. A kao pretpostavka za to: pokušaj sam sebi razjasniti kako se osjedaš u svojoj nutrini (očituj
se sam sebi, spoznaj samog sebe)! Ti se naputci u psihologiji uglavnom označuju pojmom
"kongruentnosti" odnosno "autentičnosti".
Pod kongruentnošdu se kod Carla Rogersa podrazumijeva podudarnost između triju područja ličnosti:
unutarnjeg doživljavanja (= ono što osjedam, što se u meni budi), svijesti (= ono što od toga svjesno
doživljavam) i komunikacije (= ono što o tome priopdavam, očitujem prema vani).
O značenju koje kongruentnost kao odlika ponašanja ima za međuljudsku komunikaciju Rogers
(1973,) daje sljedede iskaze:
o Što kongruentnije pošiljatelj komunicira, to jasnije i jednoznačnije primatelj može razumjeti
obavijest. Nekongruentne obavijesti, nasuprot tome, pobuđuju nepovjerenje i nesigurnost;
pošiljatelj ne zna pravo "na čemu je" .
o Što je manja pošiljateljeva uvježbanost u pozitivnom samoprikazivanju i što otvorenije on
"izdaje" svoje osjedaje i misli, to manje i primatelj treba biti na oprezu. A tko ne mora biti na
oprezu, može slušati, doista intenzivno slušati svojega sugovornika.
o Što ga više, međutim, primatelj bude stvarno slušao, to više de se pošiljatelj osjedati
shvadenim. A kad se osjeti shvadenim, prema primatelju de se odnositi s pozitivnim
uvažavanjem (na odnosnoj strani obavijesti).
o To pak primatelj zamjeduje, osjeda se prihvadenim te sa svoje strane može kongruentnije
komunicirati.
Tako se međusobno potkrjepljuju pozitivna obilježja razgovora, a međuljudski dijalog poprima
terapeutske kvalitete što ih karakteriziraju tri temeljna obilježja: kongruentnost, pozitivno uvažavanje
i suosjedajno razumijevanje.
Nekongruentnost prvog i drugog stupnja. Pri suprotnoj pojavi, nekongruentnosti, mogude je
razlikovati dva stupnja. Uzmimo primjer radnog dogovora: netko je nekog drugog svojim
podcjenjivačkim87 komentarom "prikazao u lošem svjetlu". Dotični uzbuđeno povišenim glasom,
prelazi u protunapad. Prva osoba kaže: "Razumijem da se ljutite ... " Dotični ga uzbuđeno prekida:
"Uopde se ne ljutim. Naprotiv, mene sve to zabavlja, stalo mi je jedino do same stvari!"
86
100
87
101
55
Posljednji iskaz (komunikacija) stoji u očitoj suprotnosti s unutarnjim doživljavanjem, što svatko može
opaziti. Ovdje je mogude zamisliti dvije različite reakcije. Prva: čovjek zapaža da je uvrijeđen i bijesan
(osvješduje unutarnje doživljavanje), ali pokušava to sakriti prema vani ("zabavlja" ... "jedino do same
stvari") kako ne bi otkrio slabu točku. To bi bila nekongruentnost prvog stupnja. Druga: čovjek nije
svjestan svojih osjedaja. On sam gotovo vjeruje u ono što govori. To bi bila nekongruentnost drugog
stupnja. 'S gledišta duševnog zdravlja ona je mnogo opasnija.
Temeljna duševna pretpostavka za kongruentno samoočitovanje sastoji se, dakle, u tome da sami
sebe ne zavaravamo. Čovjek nastoji zapažati samo ono što mu odgovara. Zbog toga je ponekad
potrebno previdjeti neke događaje ili ih pak drukčije protumačiti i "naštimati" da se podudare s
vlastitom slikom svijeta i tako sačuvaju duševni mir. Isto se tako postupa s događajima koji se odvijaju
u našoj nutrini. Neki osjedaji i impulsi ne odgovaraju slici koju imamo o sebi, bilo stoga što se,
promatrani s razumskog gledišta, čine nelogični ili stoga što proturječe našoj pozitivnoj slici o sebi
samima. Da bi zadržali (prividni) duševni mir, neki su se ljudi opdenito odviknuli izravno zapažati
vlastite osjedaje te pokušavaju tu prazninu zatvoriti razumom koji se stavlja u službu vlastite slike o
samom sebi. Tu bih činjenicu želio još malo razjasniti. Na pitanje "Što osjedate?" ili "Kako ono što su
drugi rekli djeluje na vaše osjedaje?", mogude je kod različitih ljudi zamijetiti dvije vrste reakcija:
Izravni pristup osjedajima. Jedni vrlo izravno govore kako se osjedaju. Tako, primjerice na kritiku,
netko reagira: "Uvrijeđen sam i najradije bih uzvratio udarac." Pri toj vrsti reakcije često se glas i
mimika/geste podudaraju sa sadržajem izgovorenih riječi (kongruencija). Povrijeđenost se pokazuje
gotovo dvostruko. Ti ljudi imaju, barem na trenutak, vrlo izravan pristup svojim osjedajima. Zapažaju
svoje tijelo, osjedaju što se s njima zbiva. Ne moraju "razmišljati" o onome što osjedaju. Mire se s
činjenicom da su njihovi osjedaji "nelogični" ili čak "ideološki neprimjereni": "Povrijeđen sam premda
znam da je tvoja kritika točna i dobronamjerna." Ili: "Zapažam da osjedam ljubomoru iako smatram
da ljubomora u našem odnosu nema što tražiti." Ti se88 ljudi ne zavaravaju, ne lažu sami sebi na
vlastiti račun. Odlikuju se sposobnošdu prihvadanja duševno stvarnosti i time stječu, možda ne uvijek
"svoj mir", ali zato životnost i intenzivne međuljudske odnose. Stječu određeno duševno zdravlje i
često ostvaruju dublje, manje površne međuljudske odnose.
"Izvedeni" osjedaji. Sad o drugoj reakciji na pitanje "Što osjedate?". Kod tih se ljudi osjedaj javlja
kao rezultat misaonog izvođenja, rezultat koji, kao u matematičkom izvodu, u konačnici slijedi iz
određenih premisa i logičkih veza. Ti su ljudi izgubili izravnu vezu sa svojim osjedajima ili je pak
pokušavaju sami sebi izbiti iz glave. Osjedaj se rekonstruira gotovo uz pomod prikladnog razmatranja
stvari. Primjerice, netko koga su kritizirali, kaže: "Kritiku u jednoj točki držim opravdanom i bududi da
mi je stalo do same stvari, osjedam se neutralno. U drugoj točki kritiku držim neopravdanom bududi
da to i to smede s uma, tako da se tom točkom ne osjedam pogođen."
Kao što smo spomenuli, kruti koncept vlastite osobe ("Ja sam takav!") glavna je smetnja za izravno
opažanje osjedaja (usp. str. 172 i 173). Carl Rogers u tome vidi izvor neuroze: da moramo izobličavati
ili poricati unutarnja iskustva koja se ne uklapaju u našu voljenu sliku vlastite osobe. "Ja sam čovjek
koji voli svoju suprugu i svoju djecu kao i svoje roditelje" - tada ne mogu samom sebi priznati
iznenadne osjedaje gorčine i mržnje prema njima. Ali kamo s tim "izdajničkim" osjedajima? Kamo sa
svojom srdžbom koju pod snažnim utjecajem svojeg koncepta vlastite osobe tajim pred samim
sobom? Skuplja li se ona u želucu, u leđima, zatiljku ili glavi? Psihosomatske tegobe svih oblika
vjerojatno imaju svoj izvor u zatajenim, neizrečenim osjedajima (Vidi pogl. BIII., 5.4, str. 172 i 173).
U potresnoj povijesti svoje bolesti Fritz Zorn (1979.) piše: "Premda još nisam znao da bolujem od raka,
intuitivno sam ved postavio pravilnu dijagnozu jer sam tumor promatrao kao 'progutane suze'. To je otprilike
značilo kao da su se sve suze koje u svojem životu nisam isplakao, ili nisam htio isplakati, nakupile u mojem
grlu i stvorile taj tumor bududi da se njihova stvarna svrha, naime, da budu prolivene, nije mogla ispuniti. Čisto
medicinski gledano, ta poetski obojena dijagnoza, naravno, nije točna, ali u odnosu na čitavog čovjeka ona
88
102
56
kazuje istinu: sva ona nakupljena patnja koju sam godinama gutao u samom sebi, odjednom se više nije mogla
zgusnuti u mojoj nutrini. Eksplodirala je zbog svojega prevelikog pritiska i pri toj eksploziji razorila tijelo." (str.
132)
Ljudi koji svoje osjedaje "izvode" ili ih rekonstruiraju zaobilaznim putem te pritom više razotkrivaju
rezultat želja nego emocionalnu89 zbilju, često drže mala predavanja kad ih se upita za njihove
osjedaje. Mobiliziraju svojega "glasnogovornika" koji izdaje gotovo službeno priopdenje - u
odmjerenim, opreznim formulacijama koje uglavnom malo toga govore. Bududi da se takav stil
komunikacije na mnogobrojnim područjima našeg života smatra "suverenim" i pristojnim, vrlo je
rasprostranjen i gotovo razumljiv sam po sebi.
4.2. Selektivna autentičnost

Naputak koji se usmjerava u smjeru "vede otvorenosti i manje fasada" lako podliježe opasnosti da
bude pogrešno shvaden u smislu načela: "Iznesi sve što ti leži na srcu - a što de drugi s time učiniti,
njegov je problem!" Kako bi se spriječio taj nesporazum, Ruth Cohn je oblikovala pojam "selektivne (=
na odabiru zasnovane) autentičnosti".
"Autentičnost ponajprije podrazumijeva dvije stvari: s jedne strane nastojanje da što jasnije spoznam vlastite
osjedaje, motivacije i misli, da se gotovo ničim ne zavaravam. S druge strane da ono što želim redi posve jasno
iskažem. Jasnoda podrazumijeva da to kažem tako da drugi može prihvatiti. Drugi, naime, posjeduje
"prijamnik" koji možda i nije prilagođen na mene, na ono što "odašiljem" i kako "odašiljem". Moram, dakle,
pokušati zamisliti kako drugi čuje ono što se u meni zbiva. Jednom sam prilikom to formulirala na sljededi
način: "Ne želim redi sve što je istina, ali ono što kažem treba biti istinito ..."
"Za mene otvorenost nije nešto što od samog početka postoji među ljudima kao mogudnost, ved nešto što se
mora oprezno stjecati i učiti. To nije mogude odmah i uz nasilje." .
"Smatram, doduše, da čak i u najboljem odnosu određena područja još uvijek ostaju zatvorenima. Ne mogu
zamisliti nijedan odnos u kojem je u svako doba moguda i prihvatljiva potpuna otvorenost. Zbog toga
razlikujem između maksimalne i optimalne autentičnosti. Smjernica je: priopditi partneru osobna iskustva koja
doživljavam u svojoj nutrini s optimalnom unutarnjom iskrenošdu i komunikativnom jasnodom. Optimalna
autentičnost uvijek ima selektivni karakter; maksimalna, tj. apsolutna iskrenost može razoriti odnos. Smatram
da je apsolutna otvorenost ludost. S druge strane, naša civilizacija treba nadoknaditi dugo razdoblje
destruktivnog prešudivanja i licemjerja. Stoga smatram da se s pokretom otvorenosti pod svaku cijenu klatno
vrada u suprotni smjer. I pritom je potrebna dinamična ravnoteža – između dvoličnosti i bezobzirnosti. Ili,
pozitivno rečeno: između dobre šutnje i dobre komunikacije." (Iz intervjua s Ruth Cohn, 1979.)
4.3. Usklađenost
Kad me pitaju: "Do čega ti je, opdenito govoredi, stalo u tvojoj komunikaciji, prema kojem se
vrijednosnom mjerilu usmjeravaš?90 odgovaram: "Stalo ml je do njezine 'usklađenosti'." Tim se
pojmom koristim kako bih razjasnio selektivni karakter autentičnosti (na osnovi čega se određuje
izbor?) te naznačio granice autentičnosti kao opdevaljanog vrijednosnog mjerila.
"Usklađenost" znači: podudarnost s istinitošdu cjelokupne situacije koju, osim mojeg unutarnjeg
raspoloženja i osobnih ciljeva, tvori i narav odnosa (također i: međusobnog odnosa uloga),
primateljevo unutarnje raspoloženje i zahtjevi konkretne situacije. U pojedinim točkama:
Fascinira me misao da postoji za me karakteristična egzistencijalna nit vodilja koja mojem životu daje
smisao, smjer i određenu "temu" - i da napredovanje po toj niti i u skladu s njom za sobom povlači
"osjedaje usklađenosti" - dok, nasuprot tome, udaljavanje od nje dovedi do "simptoma odstupanja"
različitih vrsta i dosega – od malog "neraspoloženja" do velikih depresija, životnih kriza i bolesti. Iz tog
se gledišta takvi bolni simptomi pokazuju smislenima; ta oni sadrže poruke iz obavještajnog središta
nesvjesne mudrosti kao i poziv na promjenu kursa. Stoga se isplati obratiti pozornost na takve
nesvjesne poruke koje se češde očituju u osjedajima, tjelesnim signalima i snovima nego u razumskim
89
103
90
104
57
promišljanjima. Postoje mnogobrojne metode i pomagala pomodu kojih se ta "inteligencija srca"
može oglasiti iz "unutarnje onostranosti" (Cohn, 1975.), a od njih je najpoznatija i najučinkovitija
meditacija.
Usklađenost se uspostavlja kad moja komunikacija (i moje cjelokupno djelovanje) u svakom trenutku
odgovara mojim namjerama i pritom često više cijeni izraz od učinka (usp. str. 52 i 183 i dalje). Što to
znači - "izraz cijeniti više od učinka"? Često sam oko sebe prihvadao stanja koja sam smatrao
nelogičnima ili besmislenima opravdavajudi se pred samim sobom da "ionako nede ništa koristiti" ako
se protiv njih pobunim. Zbog pretpostavljene (ne)učinkovitosti odustao sam od izražavanja svojega
stava, svojih osjedaja i time si doduše prištedio sukobe, neuspjehe i uzbuđenja, ali i uskratio životnost
i sredu. Za onog tko teži usklađenosti, postizanje željenog učinka postaje drugorazredno (ali ne i
sporedno). Danas nasludujem da sam se u čitavom svojem dosadašnjem životu previše usmjeravao
prema (pretpostavljenim) učincima svojih postupaka i na taj se način zatvorio u sličnu krletku tlapnji
poput one koju sam prikazao na sl. 32 (str. 66). U stvarnosti je vrlo teško predvidjeti splet učinaka
nekog postupka. Jedina mogudnost da iskusimo njegov učinak jest u tome da riskiramo određeni
postupak i prepustimo se iznenađenju.91
U prvom sam pokušaju odredio "usklađenost" kao "ono meni primjereno" u danom trenutku. Za
razliku od autentičnosti, time se ne implicira samo podudarnost između unutarnjeg raspoloženja i
izvanjskog ponašanja, ved opdenito i podudarnost s mojim namjerama. To je gledište vrlo važno, jer
ako svojega prijatelja želim osloboditi iz zarobljeništva stranih sila, u određenim okolnostima morat
du lagati i varati i pritom glumiti iskrenost. Moje ponašanje tada ne bi bilo autentično, ali bi moglo biti
posve sukladno.
U drugom pokušaju pojmovnog određenja želio bih uključiti i izvanjsku situaciju. "Usklađenost" sada
znači podudarnost s naravi situacije (kako je definiram). Ako situacija zahtijeva brzo djelovanje, u
određenim du okolnostima izdavati vrlo glasne zapovijedi i nedu puno misliti na to kako se pritom
osjeda primatelj. Ako nekom trebam priopditi da je otpušten, nedu upravo tad opširno nabrajati
njegove vrline (čak i ako su istinite, u toj situaciji to jednostavno nije primjereno!). Kao učitelj tenisa
svojem du učeniku možda nakon svakog udarca davati naputke i povratne obavijesti. Kad bih to činio
kao teniski partner svoje supruge, takvo bi ponašanje vjerojatno bilo gnjavatorsko i uobraženo.
Ekstremno karikirani slučaj navodi humorist Jurgen van Manger: neposredno prije pogubljenja krvnik
razgovara s prijestupnikom i izvješduje ga o svojoj brizi da još na vrijeme tramvajem stigne kudi itd. Za
narav situacije vrlo je bitna vrsta odnosa prema primatelju i njegovom unutarnjem stanju. Bezobzirna
otvorenost i intimnost pretpostavlja drukčiji odnos od uljudnog stručnog razgovora. Ako je drugi
povrijeđen, zbunjen ili nepažljiv, ne mogu mu pripovijedati o svojem posljednjem ljetovanju.
Presudnim pitanjem za postizanje usklađenosti (ili otkrivanje neusklađenosti) smatram: "U čemu se
sastoji istinitost situacije?"
Spaja li nas zajednički interes (koji?), ili se nalazimo u suparničkom odnosu? Postoji li između nas
neizgovoreni sukob? (Ako postoji, ne možemo sad voditi baš ugodan razgovor.) Jesam li osobno
pogođen tvojim odlukama? (Ako jesam, teško du biti tvoj savjetnik.) Imamo li jednaka prava ili sam ja
tvoj pretpostavljeni i u konačnici moram sam snositi odgovornost za dotičnu odluku? Jesu li se
polaznici dragovoljno upisali na moj tečaj ili su poslani? (Ako su poslani, teško ih na početku mogu
pitati što žele od nas naučiti.)
Komunikacija je usklađena kad se pruža prostor onome što se u prostoru nalazi. Često sam stvarno
iznenađen kao netko izgovori upravo ono što "visi u zraku" - toliko smo se naviknuli na službeni
protokol koji nastoji prikriti neugodnu istinu pojedine situacije.92
91
105
92
106
58
Nadam se da sam, barem približno, uspio prenijeti što podrazumijevam pod "usklađenošdu" - da
podudarnost s istinitošdu situacije podrazumijeva osviještenost moje unutarnje i izvanjske zbilje te da
pritom određenu ulogu igraju ponajprije sljededi aspekti: moje unutarnje raspoloženje, primateljevo
raspoznatljivo stanje, moj odnos (i: odnos moje uloge) prema njemu, zahtjevi konkretne situacije i
moje namjere.
5. Autentičnost - cilj učenja?

Može li se autentičnost, može li se jasnije (i potvrdno) zapažanje vlastite unutrašnjosti te manja
zabrinutost za samoprikazivanje naučiti? Odgovor glasi: da. Doduše, učenje kod tog cilja ne slijedi
zakon marljivog uvježbavanja te demo (nadam se) uzalud tragati za "učinkovitim programima
treninga" ili, štoviše, čak i za "programiranom podukom". Umjesto toga, prijeko potreban je
terapeutsko-egzistencijalni proces koji sadrži sučeljavanje s objema velikim zaprekama: s
(društvenim) odnosima oko mene i (društvenim) odnosima u meni samom. Na pojedinčevoj razini
autentičnost pretpostavlja minimalnu mjeru osjedaja vlastite vrijednosti. Tko je potajno uvjeren da se
"nema čime pohvaliti", nede se otvoreno izlagati i u mnogim de slučajevima svoj osjedaj manje
vrijednosti nastojati kompenzirati pojačanom težnjom za uvažavanjem. Tu je temeljnu povezanost
između osjedaja vlastite vrijednosti i komunikacije u više navrata ustanovio ved Alfred Adler, a u
novije vrijeme osobito Virginia Satir (1975.). Komunikacijska sposobnost kao cilj učenja stoga
zahtijeva kurikulum koji potiče duševno zdravlje cjelokupne osobe. U tom smjeru djeluju terapeutski
procesi čija je svrha pojedinčevo izmirenje sa samim sobom, prihvadanje njegovih tamnih strana i
odustajanje od ideala savršenstva u kojem se svaka pogreška, svaki nedostatak javlja kao izvor
nelagode i sramote.
S drugom velikom zaprekom suočavamo se na razini društva kao institucije. Tako de se autentičnost
vrlo teško razviti ako se institucija temelji na suparništvu. Dokle god škola bude ispunjavala društvenu
zadadu odvajanja "kukolja od žita" i, sukladno tome, na zelenu granu dolazio samo onaj učenik koji se
zna prikazati sa "strane žita", škola de ostati leglom straha od samoočitovanja. U Jacobsgaardovu radu
(1977.) ispostavilo se da 70% ispitanih učenika, prema vlastitim riječima, osjeda strah kad trebaju
govoriti pred drugim ljudima. Sukladno tome, suparnički i natjecateljski odnosi na radnom mjestu
nisu osobito prikladni za poticanje autentičnog, fasade lišenog stila ophođenja. Djelatnici 93 u
poduzedu nalaze se pred nerješivom dvojbom: s jedne strane podliježu službenom pozivu na suradnju
(i moraju stoga s veseljem prihvadati sve što potiče suradnju - primjerice, priznati pogreške, ne
rasipati energiju na čuvanje obraza). S druge strane izvrgnuti su neslužbenom apelu na "rad protiv
drugih": tko se uspije istaknuti i, po mogudnosti, prikazati druge u lošem svjetlu, povedava svoje
izglede za napredovanje u karijeri. Stoga je razumljivo da ti djelatnici reagiraju skeptično i podvojeno,
djelomice čak i izrazito odbojno kad im se na komunikacijskom treningu preporuči autentični,
kooperativni stil ophođenja. Često ga ocjenjuju kao osobno obogadenje za svoj privatni život, ali
iskazuju sumnju u mogudnost njegova prenošenja u profesionalnu svakodnevicu. Neki se pak
pribojavaju gubitka svojega životnog smisla nakon što su godinama i desetljedima (uspješno)
sudjelovali u natjecanju za unaprjeđenja te ih iznenada spopada krizni osjedaj da su propustili "ono
pravo". U svakom slučaju, tema "Mogu li se pokazati onakvim kakav doista jesam?" redovito se
pokazuje ispunjena energijom i vrlo značajnom za svakog pojedinca - "komunikacijski trening" postaje
egzistencijainim sučeljavanjem.
Unatoč tim strukturalnim "prisilama", bilo bi pogrešno pretpostaviti da nema slobodnog prostora za
individualno oblikovanje ličnosti. Isto je tako pogrešna i pretpostavka da se najprije mora promijeniti
cjelokupno društvo, a tek se onda mogu mijenjati i obrasci ljudskog ponašanja. Naprotiv, da bi se
napredovalo, potrebno je usuglasiti male korake na osobnoj i društvenoj razini (usp. Schulz von Thun,
1980.).
93
107
59
5.1. Grupe za samospoznaju
Mali koraci na osobnoj razini mogudi su u grupama za samospoznaju (primjerice, encounter groups,
prema Carlu Rogersu, 1974., ili tematski usmjerene interakcijske grupe prema Ruth Cohn, 1975.). Na
osnovi međusobnog povjerenja članovi grupe uče se očitovati te s vremenom iskazivati i osjedaje koji
nisu "na liniji" (usp. str. 173). Vrijednost samoočitovanja lišenog fasade temelji se na sljededoj
činjenici: nepovoljni osjedaj vlastite vrijednosti ("Takav kakav sam, ne mogu se pokazati!") mogude je
ispraviti samo ako se uopde omogudi uzajamna razmjena iskustava. Ako nekoga njegovi bližnji
priznaju i prihvadaju, to de imati terapeutsku vrijednost samo ako se to prihvadanje i priznanje odnosi
na njega samog, a ne na fasadu koju drugima pokazuje. Obično živimo s tjeskobnom fantazijom: ako
se pokažem onakvim kakav doista jesam, sa svim svojim nedostacima, drugi de me odbaciti, stajat du
po strani ili de se pak okomiti na mene. Takva je tlapnja u94 normalnim međuljudskim odnosima vrlo
žilava i ustrajna bududi da dovodi do podizanja zaštitnih fasada te se stoga njezina realnost uopde ne
može provjeriti. U grupama za samospoznaju i trening postoji mogudnost da tu tlapnju provjerimo u
zbilji. Obično članovi grupe s čuđenjem i zadovoljstvom zaključuju: ako izdam nešto od svoje
nevoljene strane, ne samo da me drugi ne odbacuju, ved im se čak još više približavam! Smijem biti
onakav kakav doista jesam - i to je dobro.
U istraživanju što su ga proveli Yalom i dr. (1974.) članovima grupe koji su imali veliku korist od
skupne terapije postavljeno je pitanje koja su iskustva u grupi za njih bila najznačajnija. Ovdje
navodimo pet najčešdih odgovora:
1. otkrivanje i prihvadanje za me prije neprihvatljivih dijelova vlastite ličnosti (pozitivnih kao i
negativnih);
2. modi kazati što mi je smetalo umjesto da to zadržim za sebe;
3. da mi ostali članovi grupe iskreno govore što o meni misle;
4. naučiti kako mogu iskazati svoje osjedaje;
5. naučiti da sam snosim krajnju odgovornost za to kako živim svoj život, bez obzira koliko me
drugi pritom savjetovali i podupirali.
5.2. Pomoćna pravila

Ruth Cohn (1975.) formulirala je nekoliko pomodnih pravila koja potiču autentični stil ophođenja; ona
se ne odnose samo na grupe za samospoznaju, ved, primjerice, i na grupe za učenje i rad. Nekoliko
primjera:
o Zastupaj samog sebe u svojim iskazima; govori u svoje ime, a ne u množini ili neodređeno.
o Ako pitaš, kaži zašto pitaš i što to pitanje za tebe znači. Iskaži samog sebe i izbjegavaj intervju.
o Budi autentičan i selektivan u svojim komunikacijama. Osvijesti što misliš i osjedaš te biraj što
kažeš i činiš.
o Suzdržavaj se, koliko je god mogude, od interpretacija. Umjesto toga izriči svoje osobne
reakcije.
o Obrati pozornost na signale svojega tijela. Ono ti često može redi više o tebi samom nego tvoj
razum.
Dokle god se tim pravilima koristim kao osobnim smjernicama, ona tvore korisne naputke i
podsjetnike. Čim se, međutim, počnem igrati „komunikacijske policije“i kod drugih kažnjavati
„prekršaje pravila“,95 zloupotrebljavam pravila kao sredstvo borbe. Ta zloupotreba "služi duhu kojeg
ona (pravila) žele suzbiti" (Cohn, op. cit., str. 128) - v. sl. 42.
94
108
95
109
60
Sl. 42: Pomodna pravila interakcije nisu batine komunikacijske policije.
5.3. "U nedostatku je vrlina"

Sigurno je za nas velika prednost kad nam se u terapijskim grupama za samospoznaju i trening otvara
prostor za vježbu u kojem možemo naučiti kako se više približiti sebi samima i bezbrižnije se prikazati
prema vani. Pa ipak, u vezi s tim treba upozoriti na opasnost. Vidim je u tome da članovi grupe ubrzo
opažaju da unutar grupe vlada drukčija norma nego u običnom svakodnevnom životu: u njoj se cijeni
onaj tko može slobodno govoriti o svojim problemima te opaža i izražava i manje privlačne strane
svoje osobe. Pritom treba paziti da ne dođe do nove, uzorne prilagodbe novim normama, prema
motu: "U nedostatku je vrlina" te da samo očitovanje problema ne postane znakom raspoznavanja
nove psihološke mode.
Sjedam se kako sam jednom sudjelovao u tematski usmjerenoj grupi za samospoznaju. Prvog dana,
tako je bilo dogovoreno, trebali smo se upoznati preko našeg posla. Kad sam došao na "red",
pripovijedao sam o različitim poteškodama s kojima sam se morao boriti i govorio o osobnoj
nesposobnosti da svladam te teškode. Nakon toga sam se zaprepašteno pitao: zašto si toliko
naglašavao poteškode? Pa96 opdenito se ipak smatraš prilično kompetentnim i ugodno se osjedaš na
svojem radnom mjestu! Odgovor koji sam našao na to pitanje je: ostali su se članovi grupe također
uglavnom prikazivali sa svoje nesavršene strane. Kao da sam se nesvjesno "savio prema skupnom
vjetru", tj. svojim osjetljivim ticalima naslutio tajne norme grupe i zaplivao uz (psihičku) struju.
Treba, dakle, paziti da nove vrijednosti (autentičnost) ne postanu nekom vrstom obvezatnog
programa, novom mjernom ljestvicom na kojoj valja zaslužiti pozitivne bodove. Ono što je zamišljeno
kao proces osobnog oslobađanja, unutarnje emancipacije, na taj se način izobličuje u novo
postignude prilagodbe. Duševna se energija ponovno usmjerava na samoprikazivanje, premda s
novim sadržajem, i ne oslobađa. Iz tog se razloga ni "autentičnost kao cilj učenja" ne bi trebala vješati
na veliko zvono, niti velikim slovima isticati na zastavu. A pogotovo se ne bi smio vršiti veliki pritisak
kako bi se taj cilj postigao. "Nekrivotvorenost" je, naime, spontani fenomen, tj. ona se javlja sama od
sebe i ne uspostavlja apelom (v. Pogovor, točka 7, str. 230). Svako samovoljno "naprezanje" oko
nekrivotvorenosti izobličuje njezinu bit i u najboljem slučaju stvara "fasade nekrivotvorenosti" sa
stereotipnim formulacijama ("Sad osjedam veliki zid između tebe i sebe") koji na određeni način
djeluju "prividno nekrivotvoreno" te su zbog svoje implicitne težnje za nekrivotvorenošdu gore od
"normalnih fasada" (vidi opširno str. 230 i 231).97
96
110
97
111
61
II. Predmetna strana obavijesti
Koji se komunikacijsko-psihološki problemi javljaju pri razmjeni informacija o predmetu, što tu može
krenuti po zlu? Izdvajam dva problema. Prvo, razgovori i rasprave o pojedinim pitanjima često
poprimaju "subjektivan" ton, odnosno komunikacijskim je partnerima teško "držati se samo teme",
Drugo, zbog svoje nerazumljivosti prenesene informacije o predmetu ne pristižu primatelju. Iz toga
proizlaze dvije teme i dva cilja komunikacijskog treninga: objektivnost i razumljivost. Kakvom
ponudom raspolaže komunikacijska psihologija da bismo se približili tim ciljevima?
1. Objektivnost
"Meni je stalo jedino do same stvari", revno nas uvjeravaju mnogi pošiljatelji. Što je uvjeravanje
usrdnije, to više su na mjestu sumnje. S obzirom na četverostranost obavijesti i na činjenicu da
međusobno komuniciraju ljudi (a ne računala), rijetko je doista riječ jedino o samoj stvari.
Pod objektivnošdu se podrazumijeva razmjena podataka i argumenata koji se odnose na predmetni
cilj, presuđivanje i donošenje odluka, lišena ljudskih osjedaja i težnji kao što su: htjeti sačuvati obraz i
zadržati pravo, producirati se, osvetiti i rehabilitirati, prikazati se dobrim djetetom ili pokazati
drugima itd. Opdenito kazano: objektivnost se dostiže kad sporazumijevanje na predmetnoj razini
neometano napreduje, a da: pritom prevlast ne dobivaju popratne poruke na ostalim trima stranama
obavijesti.
Doista, kod nas je jedna od najnerazvijenih sposobnosti voditi raspravu o nekoj temi bez
neprijateljstva i omalovažavanja na odnosnoj razini. Neistomišljenik se doživljava kao neprijatelj i
nužno zlo te se, sukladno tome, s njime i postupa (usp, sl. 43).
Nasuprot tome, svrha je komunikacijske psihologije povezati vlastito gledište o predmetu s
poštovanjem prema suprotnom mišljenju, nadahnuti temeljnim stavom: prihvadam i pozdravljam da
svatko promatra stvar sa svojega gledišta, ovisno o vlastitom životnom iskustvu i vlastitim životnim
okolnostima. Ti si drukčiji od mene, ja sam drukčiji od tebe. Ako budemo jedan drugoga slušali i
gledište drugoga98 prihvatili kao polaznu točku, naš susret može uroditi nečim što je bogatije i
pravilnije od onoga što je svatko sam za sebe u njega unio."
Sl. 43: Predmetno gledište često se povezuje s nadutošdu i neprijateljstvom na drugim stranama
obavijesti.
98
113
62
Sl. 41: Komunikacijsko-psihološka struktura obavijesti o spornom predmetu s konstruktivnim

međuljudskim popratnim porukama.99
Obavijest o spornom predmetu tada bi izgledala otprilike kao na slici 44.
Koja nam sredstva stoje na raspolaganju da bismo potaknuli objektivnu raspravu o temi? Mogude je
razlikovati dvije osnovne, međusobno suprotstavljene strategije. Svrha prve, uobičajenije, jest
zaustaviti udaljavanje od teme ("To ne pripada ovamo"). Nasuprot tome, druga strategija želi tim
smetnjama čak dati prednost.
1.1. Prva strategija ("To ne pripada ovamo!")

Obično u obrazovnim i radnim grupama nailazimo na gledište "To ne pripada ovamo!" Taj poziv na
disciplinu pokušava spriječiti neželjene upadice ("Držimo se ipak teme"). Za neometano odvijanje
brzih kontakata ta metoda može biti rješenje iz nužde kojim se štedi vrijeme. Ona, međutim, ostavlja
malo izgleda za dugoročnu suradnju ako se pod pokrovom objektivnosti krije zmijsko leglo ljudskih
osjedaja. Za angažiranu, kreativnu objektivnost potreban je, naime, uzgonski vjetar pozitivnih
međuljudskih odnosa. U protivnom, i na predmetnoj razini vlada mrtvilo. S druge strane, subjektivni
se impulsi ne mogu odstraniti iz (duševnog) svijeta - oni su dio stvarnosti i kod službene zabrane
odlaze u podzemlje i iz skrovitosti utječu na komunikaciju: prividno objektivno argumentiranje
postaje pokretačem osobnih razračunavanja, preduga "objektivna" izlaganja služe samoprikazivanju i
samoopravdanju - "predmet" postaje trojanskim konjem osobno-emocionalnog podzemnog kretanja.
1.2. Druga strategija ("Smetnje imaju prednost!")

Komunikacijski psiholog stoga preporuča da odbacimo "utuvljenu" normu objektivnosti (ne govori o
sebi samome, ne budi osoban, osjedaji nemaju što tražiti u stručnom razgovoru). Umjesto toga on
preporuča hrabrost za povremenu metakomunikaciju, s istaknutom ulogom samoočitavajude i
odnosne strane obavijesti: "Kako se odnosimo jedni prema drugima? Što me pokrede da vam uvijek
smjesta proturječim? Zašto se bojim izredi vlastito gledište? Kako se osjedam u ovoj grupi (ovom
tijelu) itd.?
Ruth Cohn, čije se životno djelo sastoji u usuglašavanju zahtjeva struke sa zahtjevima ljudskosti i
ljubavi prema bližnjima, kazuje to u kratkoj formuli: "Smetnje imaju prednost." Za Ruth Cohn to se
"komunikacijsko pravilo" samo uklapa u ljudsku stvarnost. Ona piše (1975.,st.r, 122):100
"Smetnje de facto imaju prednost, bez obzira na to daju li se smjernice ili ne. Ne pitaju za dopuštenje,
jednostavno su tu: kao bol, kao radost, kao strah, kao rastresenost; pitanje je samo kako se s njima izlazi na
kraj. Antipatija i zbunjenost mogu skameniti pojedinca i potkopati grupu; neizgovorene i potisnute, one
određuju zbivanja u školskim razredima, u nadzornim odborima, u vladama. Pregovori i nastava polaze
stranputicom ili se kredu u krugu. Ljudi sjede za katedrom i zelenim stolom tjelesno nazočni, a duhom odsutni.
Odluke se tada ne donose na osnovi stvarnih promišljanja, ved podliježu diktaturi smetnji - antipatiji među
99
114
100
115
63
sudionicima, neizgovorenim interesima te osobnim depresivnim i anksioznim duševnim stanjima. Rezultati su,
sukladno tome, lišeni duha i smisla te često destruktivni.
Bezlični, 'smetnji lišeni' razredi, predavaonice, tvorničke prostorije, konferencijske dvorane tada su ispunjene
apatičnim i podložnim, ili pak očajnim i buntovnim ljudima, čije frustracije dovode do razaranja vlastite osobe
ili ustanove.
Postulat da se prednost daje smetnjama i strastvenim osjedajima znači da priznajemo ljudsku stvarnost, a ona
sadrži činjenicu da su naša živa, osjedajima pokretana tijela i duše nositelji naših misli i djela. Kad se ti nositelji
kolebaju, naša su djela i misli podjednako nesigurni kao i njihovi temelji."
A na drugom mjestu (str. 184):
"Nevjerojatni broj sitnih neraspoloženja koja iz bilo kojeg razloga nisu iskazana ili su se učvrstila iza streljačkih
rovova i obrambenih bedema, a zbog kojih trpe ljudi, odnosi i poslovi, čak i za najuvježbanije voditelje grupa
uvijek iznova su gotovo nevjerojatan doživljaj. Kako se prema takvim pozitivnim i negativnim smetnjama
opdenito odnose u različitim tijelima i razredima te ostalim grupama? Sto čine sudionici?
1. Glume pozornost koja u stvarnosti ne postoji.
2. Prisiljavaju se na pozornost koja se hrani samo djelidem njihove energije jer se ova veže uz jake emocije.
3. Potisnute emocije se, uglavnom sporednim putovima, uvlače u odluke i misaone procese kao izvori
pogrešaka."
Na komunikacijskim treninzima za radne grupe (primjerice, nastavnička vijeda ili odjele u nekom
poduzedu) pokušavamo oprezno uvesti takvu metakomunikaciju i za nju osposobiti polaznike. Pritom
je polaznicima ispočetka teško shvatiti da "toliko osobnoga" ne samo nede li potpunosti torpedirati
"objektivnost", ved de je čak i potaknuti! Strah: što tu sve može "izbiti na površinu" te ne stoji li to
previše vremena? Ruth Cohn ponekad kaže: "Imamo malo vremena, stoga moramo postupati polako
…!" Potajna neprestana preopteredenost predmetne strane neprerađenim udjelima samoočitovanja i
odnosa dugoročno ne stoji samo više vremena, ved i više duševne energije, utrošeno vrijeme za
rasteredenje vrada se s višestrukim kamatama.101
Ali postoje i opasnosti. Iz vlastitog životnog iskustva znam koliko neobičan i opasan može biti takav
(osobno-međuljudsko-objektivni) stil komunikacije. Odgajani prema temeljnom načelu prve
strategije, mnogi nisu naučili govoriti o svojim unutarnjim zbivanjima i izraziti osjedajne aspekte
međuljudskih odnosa. Tako se "domadi teren" mnogih ljudi nalazi na predmetnoj (činjeničnoj) razini,
na kojoj se sa svojim izobraženim razumom i dobrim jezičnim sposobnostima dobro snalaze i ugodno
osjedaju. Za njih su samoočitavajuda i odnosna strana tanak led na kojem se lako mogu poskliznuti.
Bilo bi pogrešno zahtijevati od njih da preko nodi posve izmijene svoj način komunikacije. Stvarni se
napredak odvija puževom brzinom, u malim koracima što ih duševno možemo podnijeti. Uz oprezan
uvod mnogi su se polaznici naših treninga vrlo brzo sprijateljili s novom normom i stekli hrabrost
odvažiti se na "igru na stranom terenu". Spoznali su ili naslutili kako se u tome krije mogudnost da
potaknu rast nerazvijenih područja ličnosti. Rast je mogud samo u "igrama na stranom terenu" ("igra
na stranom terenu" = igra na područjima na kojima nisam trenirao, gdje nisam siguran u pljesak i
prijeti mi poraz).
Druga opasnost druge strategije je u mogudnosti da radna/obrazovna grupa smetne s uma svoj
predmetni cilj i pretežito se posveti njegovanju odnosa i terapeutskoj obradi osobnih problema. To se
nedavno dogodilo u nekim grupama studenata kad su se pojavili grupno-dinamični postupci učenja.
Osjedaji koji su godinama potiskivani zbog poziva na objektivnost izbili su sada na površinu i zanjihali
klatno na posve drugu stranu. Činilo se kao da je, nakon dugotrajnog mirovanja, otvaranje
emocionalnih brana dovelo do prave poplave međuljudske tematike. I ponovno je zasluga Ruth Cohn
što je pokazala put između Scile i Haribde: Scila nas vuče u visinu, na izdvojenu, apstraktnu razinu
bezličnog razmatranja i teoretiziranja. Haribda nas, naprotiv, vuče prema dolje, u ponor osobno-
101
116
64
emocionalnog samospoznavanja. U njezinom "tematski usredotočenom interakcijskom sustavu" (TUI)
voditeljeva zadada, a potom i grupe, jest pridati podjednaku pozornost svim trima komponentama
zbivanja te ih na odgovarajudi način izbalansirati:
 O N O (stvar, tema, zajednička zadada);
 J A (pojedinac u grupi sa svojim osjedajima, osobnim mogudnostima i smetnjama),
 M I (grupa sa svojom mrežom odnosa i svojim interakcijama) - usp. sl. 45.102
SL 45: Tri komponente zbivanja koje je potrebno izbalansirati u radnim i obrazovnim grupama prema
tematski usredotočenom sustavu interakcija Ruth Cohn (1975.).
1.3. Razdvojenost predmetne i odnosne razine u svakodnevnom životu

Složeni trokut sadrži više mudrosti od same misli o potrebi ravnoteže pri vođenju grupa. Upudujudi na
izvornu povezanost predmetne i odnosne razine, osvješduje nam razdvojenost tih dvaju aspekata u
svakodnevnom životu. Trokut je razlomljen (sl. 46): živimo u svijetu rada u kojem vlada predmetna
nužda, a pojedincu i međuljudskim odnosima ne pridaje se nikakvo značenje. Ako im se i pridaje,
često je to samo s obzirom na njihovu funkcionalnost glede stvarne učinkovitosti. Tako se briga za
"međuljudske odnose" iskazuje samo ondje gdje pojačana skrb za bližnje obedava povedanje
učinkovitosti (v. str. 179 i dalje). Razvijanje ličnosti svakog pojedinca i oblikovanje međuljudskih
odnosa ne smatraju se, međutim, vrijednostima samim po sebi.
To snažnija je pak želja da se ti doživljaji prikradenosti nadoknade u privatnoj sferi koja treba ispuniti
sve osobne i zajedničke želje: sigurnost, intimnost, životnu radost, međuljudska sučeljavanja, odgovor
na pitanje o smislu postojanja. Ali bududi daje sfera rada predmetni torzo, odsječen od ja-mi-osnovice
trokuta, tako je privatna i psihička sfera tendencionalno-odnosni torzo kojem nedostaje vrh trokuta.
Zbog nedostatka zajedničke teme, zajedničkog predmeta, na neobičan smo način međusobno
razdvojeni, ma koliko intimni bili naši odnosi. Heik Portele (1978.) je u svojem članku „Pohvala trede
stvari“, polazedi od103
Sl. 46: Razdvajanje predmetne i odnosne razine u današnjem vremenu.
102
117
103
118
65
pjesme Bertholda Brechta s istim naslovom, iznio zanimljive pretpostavke o tome koje kvalitete mora
posjedovati ta treda, zajednička stvar da bi mogla tvoriti čvrstu osnovicu za solidarne odnose. Neke od
njegovih teza sažeto iznosim kako slijedi:
o "Manje" trede stvari (primjerice, zajedničko kuhanje jela u stambenim zajednicama) na dulji
rok tvore podjednako nepouzdanu osnovicu kao "veliki" ciljevi ili ideje. Prikladnija je
konkretna suradnja s prepoznatljivim i za identitet relevantnim produktom.
o "Negativne" trede stvari koje se sastoje u protestu protiv nečega (primjerice, protiv atomske
energije) manje su prikladne (zbog svojeg prisilnog i nedragovoljnog karaktera),
o Određeni društveni mehanizmi sprječavaju potragu za tredom stvari i njezino pronalaženje
(organizacija rada, primjerice).
o Problemi odnosa (među parovima, u školskim razredima) imaju svoj temeljni uzrok u
nedostatku trede stvari.
o Psihologizirajudi rad na odnosnoj razini (terapija parova, skupno-dinamična terapija)
bezizgledan je i koban sve dok se ne poveže s uspostavom "trede stvari".
o Načelo trede stvari može se zlorabiti za manipulacije. Humanistička psihologija može mi
pomodi da otkrijem i razjasnim svoje stvarne "praiskonske" težnje, umjesto da se neprimjetno
dam upregnuti u tuđa kola.104
1.4. Službena i zbiljska tema (ili: "Tipični razgovori o gljivama")

Kad smo "posve predani samoj stvari"? Onda kad temi stoji na raspolaganju unutarnja energija. Često
se događa da je u sugovornikovom unutarnjem svijetu aktualna posve drukčija tema od one o kojoj se
službeno govori. "Malodušnost" koja iz toga slijedi dio je neiživljenog života. Zbog toga težnja
tematski usredotočene interakcije da usuglasi službenu i "stvarnu" temu može poslužiti kao putokaz
za poboljšanje svih oblika međuljudske komunikacije. U suprotnom slučaju dolazi do tipičnih
"razgovora o gljivama", poput onog u sceni iz Tolstojeve "Ane Karenjine":
Četrdesetogodišnji Sergej Ivanovič osjetio je naklonost prema mladoj djevojci, Varenjki, a i ona mu je iskreno
srdačno naklonjena. Organiziran je izlet u šumu kako bi došlo do odlučujudeg razgovora. Sergej Ivanovid je
upravo još jednom razmotrio i preispitao svoje osjedaje te mu se "srce stisnulo od neizmjernog zanosa, svladao
ga je osjedaj dubokog ganuda te je osjetio da je donio odluku". Dok joj je prilazio, svoju "stvarnu" temu
formulirao je na sljededi način (b.g., str. 562 i dalje):
"Varvara Andrejevna, dok smo još bio jako mlad, stvorio sam sebi ideal žene koju du zavoljeti i koju du biti
sretan nazvati svojom ženom. Proživio sam dosta vijeka i sad sam prvi puta u vama sreo ono što sam tražio. Ja
vas volim i nudim vam svoju ruku."
Sergej Ivanovič govoraše to u sebi dok je još bio svega desetak koraka od Varenjke ...
Prijeđoše šutke nekoliko koraka. Varenjka je vidjela da on želi govoriti, ona je nagađala i o čemu te je zamirala
od radosna uzbuđenja i straha.
"Odlučujudi razgovor" tekao je ovako:
Ona: Jeste li nešto našli?
On: Nijednu jedinu. A vi?
Ona: Onda vi ništa ne nađoste? Uostalom, to je gotovo uvijek tako, dublje u šumi ne raste tako mnogo gljiva
kao na rubu.
On (nakon dulje šutnje): Čuo sam da vrganji uglavnom rastu samo na rubu, premda ih ja ne umijem razlikovati
od ostalih.
(Duga stanka tijekom koje on još jednom osnažuje svoju odluku i opaža: „Sad ili nikad morao bi se očitovati.“)
On: U čemu je, zapravo, razlika između vrganja i bukovača?
104
119
66
Ona (dršde od uzbuđenja): U klobuku gotovo da i nema razlika, ali ima u korijenu.105
I čim te riječi bjehu izrečene, i on i ona shvatiše da je sad gotovo, da ono što je imalo biti kazano nede biti
izrečeno.
On: Brezovača svojim korijenjem podsjeda na dva dana nebrijanu bradu smeđa čovjeka.
Ona: Da, to je istina.
U svakodnevnoj komunikaciji posljedice nisu uvijek tako drastične kao u ovom primjeru. Mogude je da
se razgovor o gljivama dvoje zaljubljenika temeljio na dubokoj unutarnjoj neodlučnosti koja je, kao
nesvjesna kočnica, spriječila pojavljivanje stvarne teme. U svakom slučaju, čini mi se da je naš
komunikacijski svijet bogat takvim "razgovorima o gljivama".
Službena tema više "proizlazi" iz logike same situacije nego iz psihološke logike sugovornika. Tako se
neki poslovni čovjek vrada kudi s duljeg puta. Službena tema razgovora što ga nakon pozdrava vodi sa
suprugom proizlazi iz logike same situacije: kako je bilo? On pripovijeda o događajima koji su se zbili
na putu. S njegove je strane to pomalo obvezatna vježba, trenutačno nije raspoložen za priču. Ona ga
nastoji slušati sa zanimanjem, ali u svojim reakcijama ne može posve sakriti vlastitu
nezainteresiranost. "Pa ti me uopde ne slušaš", grdi je on zlovoljno. "Ma ne, slušam te, ali pričaš o
toliko beznačajnih pojedinosti." Neraspoloženje. Službena tema nije odgovorila na stvarno pitanje.
Ono je na supruginoj strani, nasuprot tome, glasilo: "Što osjedaš prema meni nakon što si bio tako
dugo odsutan i upoznao toliko drugih ljudi?"
Dobro izvježbani u brzom svladavanju pojedinih situacija, sami sebe sprječavamo u otvorenom
iznošenju stvarne teme. To "otvoreno iznošenje" počinje unutarnjim pitanjem: "Što mi je sad i u ovoj
situaciji važno glede tebe?" Ozbiljan odgovor na to pitanje tvori od teme stvarnu točku susreta (v. sl.
47a). Ona proizlazi iz mene samog i spojne linije između mene i tebe te je, prema tome, "usklađena"
(v. str. 104 i dalje). U suprotnom slučaju, pri živahnim "razgovorima o gljivama" dolazi do malodušnog
druženja s mlakim okusom beznačajnosti i pomanjkanja kontakta.
Pronalaženje stvarnih dodirnih točaka danas je otežano, kao što proizlazi iz razmatranja o "tredoj
stvari". Pa ipak, sudbina privatnih odnosa između životnih partnera, roditelja i djece, prijatelja ovisi o
sposobnosti da otkrijemo zajedničke teme, pa makar one u krajnjem slučaju glasile samo: "Mi živimo
u različitim svjetovima i posve smo se međusobno udaljili, gotovo da i nemamo dodirnih točaka. Pa
što nas to ipak međusobno povezuje?“106
Sl. 47a: tema. kao točka susreta Sl. 47b: tema kao lažna točka susreta.
105
120
106
121
67
2. Razumljivost
Često se žalimo na nerazumljivost školskih udžbenika, tekstova predavanja, službenih uredbi,
televizijskih rasprava, političkih komentara i znanstvenih izvješda, ali rijetko je doista želimo smanjiti.
Pa bio to sad "kancelarijski njemački" ili "sociološki kineski", nikad posve točno ne znamo temelji li se
nedostatak opde razumljivosti "na naravi same stvari", je li pritom riječ o autorovim nedostatno
razvijenim komunikacijskim sposobnostima, ili pak određenu ulogu tu igra prenemaganje stručnjaka
koji nerazumljivim jezikom žele pobuditi strahopoštovanje neupudenih primatelja. Prema mojem
mišljenju, u igri su sve tri pretpostavke.
U svakom slučaju su široki krugovi pučanstva, osobito jezično zapostavljanje grupe s
osnovnoškolskom naobrazbom, neprestano izložene107 doživljaju neuspjeha malo toga razumiju, gube
hrabrost i na posljetku "dižu ruke od svega", tj. postupno odustaju od želje da se informiraju.
Ta pojava ne pristaje demokraciji. Zreo je samo onaj tko se može informirati. Tome se pridružuje
činjenica da primatelji uglavnom sami sebe smatraju glupima, tako da nerazumljive informacije ne
samo da primatelja ne informiraju, ved i štete njegovom osjedaju vlastite vrijednosti.
Što se može učiniti? I pošiljatelj i primatelj moraju učiti. Primatelj mora ponajprije naučiti kako
uskratiti strahopoštovanje (v. sl. 48) i samouvjereno ustrajati na svojemu pravu na razumljivu
informaciju.
Ono što pošiljatelj može naučiti, proizlazi iz naših rezultata istraživanja i uputa za komunikacijske
treninge (Langer, Schulz von Thun i Tauseh, 1981.). Tamo se opširno izvješduje o našem
''hamburškom konceptu razumljivosti". Zbog toga ovdje dajem samo kratak pregled.
Sl. 48: Strahopoštovanjem ispunjen primatelj nerazumljivih obavijesti.
2.1. Pregled poglavlja "Razumljivost"

Na osnovi naših istraživanja, u ovom bih poglavlju želio dati odgovor na sljededa četiri pitanja:
o Što je razumljivost? Odgovor de glasiti: to je svojstvo informativnih tekstova, koje se dijeli na
četiri područja. Sukladno tome, upoznat demo četiri "činitelja razumljivosti". To su:
jednostavnost, raščlanjenost - red, kratkoda – sažetost i dodatna stimulacija.108
o Može li se razumljivost mjeriti? Da. Svaki tekst (ili predavanje itd.) sadrži tada četiri mjerne
vrijednosti - po jednu za svakog činitelja razumljivosti. To što se ovdje provodi, neka je vrsta
"testa robe". Za otprilike pet sati mogude je naučiti kako se provodi takav test.
o Mogu li se sve vrste tekstova oblikovati razumljivije, tako da čitatelji više toga razumiju i
zapamte? Odgovor: da. Ako dijagnoza razumljivosti upuduje na nedostatke, tekst se uz
istovjetni informativni cilj može učiniti razumljivijim. U eksperimentima se pokazalo da čitatelji
107
122
108
123
68
primaju mnogo više informacija. Osim toga, tada se više zanimaju za sadržaj i više uživaju u
čitanju. Ti su rezultati dobiveni kod svih stupnjeva obrazovanja.
o Razumljivo informirati - može li se to naučiti? Najprije protupitanje: želimo li to naučiti i time
se u određenim okolnostima odredi poštovanja koje je mogude stedi učenom nerazumljivošdu?
A sada odgovor: tko to želi naučiti, može u tome znatno napredovati. Dobra volja i nekoliko
savjeta nisu, doduše, dostatni. Ali postoje programi treninga (v. str. 136) s vježbama i dobrim
primjerima.
Vi kao čitatelj sad znate što vas u nastavku očekuje. Takav "prethodni pregled sadržaja" olakšava
razumijevanje. Dakle: ne odmah izlagati, ved najprije kazati o čemu je riječ te naznačiti redoslijed
izlaganja. Time ste na najboljem putu da dostignete visoku vrijednost u "raščlanjenosti - redu",
drugom stupu razumljivosti.
2.2. Što je razumljivost?

Na početku istraživanja tragali smo za činiteljima razumljivosti. Postupali smo na sljededi način:
nastavnike i ostale stručnjake zamolili smo, primjerice: "Napišite poučni tekst za učenike o tome kako
se na osnovi računa ispunjava platna karta. I koristite se pritom što razumljivijim jezikom." Na taj smo
način dobili mnogo tekstova s istim nastavnim ciljem, ali različitim jezičnim oblikom. Dali smo
učenicima tekstove na čitanje i nakon toga testovima provjerili koliko je informacija "primljeno".
Rezultat: neke su tekstove posve dobro shvatili, a neke gotovo uopde nisu razumjeli.
Sad se, naravno, postavilo pitanje: po kojim se osobinama lako razumljivi tekstovi razlikuju od
nerazumljivih? Tragali smo za onim obilježjima koja nisu značajna samo za posve određeni sadržaj,
ved se javljaju u gotovo svim sadržajima.
Nakon nekoliko ispitivanja utvrdili smo odgovor: informativni se tekstovi ponajprije razlikuju u
„četirima dimenzijama jezičnog oblikovanja“:109
1. jednostavnosti (suprotnost: kompliciranost));
2. raščlanjenosti - redu (suprotnost: nepreglednost, nepovezanost);
3. kratkodi - sažetosti (suprotnost: razvučenost) i
4. dodatnoj stimulaciji (suprotnost: odsutnost dodatne stimulacije).
Što znače ta četiri osnovna obilježja? Pomalo to kazuje ved i samo ime. Ali mi demo ih malo
podrobnije predstaviti ili, još bolje, predstavit de se ona sama (vidi sl. 49):
109
124
69
Sl. 49: Predstavljaju se „jednostavnost“ i njezin antipod „kompliciranost“.110

Jednostavnost - kompliciranost. Taj prvi činitelj razumljivosti imamo na umu ponajprije kad se u
opdoj jezičnoj uporabi govori o "razumljivosti". Primjerice, kad se sve više građana tuži udrugama
potrošača na nerazumljive službene dopise. Ili kad se, u jednom istraživanju, svaki drugi žali na malu
razumljivost televizijskog izvješdivanja o znanosti. Doista je jednostavnost vjerojatno najvažniji činitelj
razumljivosti i istodobno onaj koji "neobrazovane" najjasnije dijeli od "obrazovanih". Pa ipak,
razumijevanje i pamdenje informacija nipošto ne ovisi samo o "jednostavnosti".
Sl. 50: Predstavljaju se „raščlanjenost – red“ i njihov antipod nepreglednost.111
110
125
111
126
70
Raščlanjenost, red - nepreglednost. Taj drugi činitelj razumljivosti ne odnosi se na način
formuliranja (jednostavnost), ved na gradnju cjelokupnog teksta. Njegovo značenje raste s duljinom
teksta. Kod kratkih priopdenja primatelj može lakše "preboljeti" ako se ne poduzimaju nikakvi napori
da se učini vidljivim strukturni plan obavijesti. Pokušaj takvog razotkrivanja strukturnog plana ovog
poglavlja predočava pregled sadržaja na str. 123 i 124.
Sl. 51: Predstavljaju se „kratkoda, sažetost“ i njezin antipod „razvučenost“. 112

Kratkoda, sažetost - razvučenost. Premda se brzojavni stil u nekoliko istraživanja pokazao posve
primjerenim, optimum vjerojatno leži negdje u sredini. Opširni tekstovi postavljaju prevelike zahtjeve
ponajprije pred mlađe učenike: gube pregled nad bitnim, a njihova pozornost brzo opada. Na
razvučenost rjeđe nailazimo u tiskanim tekstovima, češde u slobodnom govoru. Ponajprije sam pri
stručnim raspravama u pojedinim tijelima, kod dogovora na odjelima poduzeda, često doživio krajnju
razvučenost koja je u potpunosti ubijala živi dijalog. Svaka se pojedinačna mala obavijest
mnogobrojnim preambulama, ukrasima i popratnim izjavama napuhuje do malog referata, često se
vuče kao mačka oko vrude kaše. A primatelji? Oni odavno više ne slušaju. Ionako su zaokupljeni
pripremom svojeg vlastitog "referata"…
112
127
71
Sl. 52: Predstavljaju se „dodatna stimulacija“ i „odsutnost dodatne stimulacije“.113

Dodatna stimulacija - odsutnost dodatne stimulacije. Ovaj četvrti činitelj razumljivosti
dosad je malo istražen. Isprva služi za gomilanje najrazličitijih stilskih sredstava kako na primatelja ne
bismo djelovali samo intelektualno, ved i osjedajima - na osnovi uvida da učenje treba činiti veselje i
da de biti mnogo učinkovitije ako zahvati čitavu osobu, a ne usmjeri se samo na najvišu razinu
moždane kore.
Koje stimulativne strategije koristim u ovoj knjizi?
o Za svaku činjenicu do koje mi je stalo tražim primjere iz vlastitog i čitateljevog
(pretpostavljenog) životnog okruženja. To počinje ved u uvodu i sustavno se primjenjuje u
prikazu četiriju strana obavijesti ("Ti, tamo naprijed je zeleno!" - usp. str. 23).
o Često koristim jezične slike koje pokazuju analogiju s elementarnim temeljnim iskustvima.
Primjerice, kad kažem da se od tlapnji u podjednakoj mjeri mogu izgraditi kavezi kao i mostovi
(v. str. 65). Izraze "igra na domadem i stranom terenu" (v. str. 116 i dalje) uzimam iz svijeta
športa kako bih ih prenio na duševne fenomene.
Veliki učitelj za tu tehniku su naši snovi: oni pronalaze veličanstvene, prikladne slike za
aktualne duševne sadržaje. Kad na 115. stranici govorim o "pokrovu" (objektivnosti) na
"zmijskom leglu" (osjedaji), tada sam takvu sliku mogao i sanjati.
o Od jezične slike do grafičkog prikaza često nedostaje još samo malen korak. Kad nešto
objašnjavam, rado uz to pravim male crteže. Ja sam sama "vizualni tip", tj. pri učenju se
ponajprije koristim optičkim osjetilnim kanalom; tako je to i kod vedine mojih slušatelja.
Slikovni prikaz ne služi samo stimulaciji, ved često i raščlambi - redu, tako što čini vidljivom
misaonu strukturu ili strukturni plan nekog teksta.
o Ponekad personificiram apstraktne pojmove i puštam ih govoriti u doslovnom govoru. Tako su
se obilježja jezičnog oblikovanja osobno predstavila kao "činitelji razumljivosti" i govorila u
upravnom govoru (= uopde često odabirem upravni govor).
Ta metoda, poznata iz pjesništva i kazališnog svijeta, dopušta da se "za riječ jave" instancije
koje se doista mogu čuti u duševnoj zbilji pa "obavijesti" ne primamo samo od osoba, nego i
od ustanova i institucija. Tako "otmjeno" uređena soba gostu signalizira: "Ovdje se ne smiješ
smijati, dignuti noge na stol ili se opustiti na neki drugi način! Ponašaj se uljudno i govori
113
128
72
pristojno i konvencionalno!“114 Dojmljiv sam primjer pročitao u nekom novinskom članku:
"društvo" govori svojoj mladeži (v. str. ] 67).
o Ponekad, premda ne baš često, govorim o sebi samoj i činjenične podatke dovodim u vezu s
vlastitom osobom, tj. pokušavam čitateljima prenijeti kako to da su upravo ti sadržaji za mene
toliko važni, kako sam do toga došao i što oni za mene znače. To povezivanje prenošenja
činjenica i samoočitovanja (v. sl. 53) u znanosti je uglavnom zabranjeno - u njoj vrijedi ideal
objektivne istine koja se pokazuje valjanom neovisno o osobi koja je otkriva i izgovara. Ne
odbacujudi taj ideal, čini mi se da na putu do nje svaka spoznaja, više ili manje svjesno i
priznano, nosi rukopis spoznajnog subjekta, a u svaki spoznaj ni čin (pa i u tzv. objektivne
eksperimente) ulaze priznane ili nepriznane pretpostavke, posebni kutovi gledanja i
izostavljanja pojedinih činjenica. Znanstvenik ipak ne stoji izvan životnog spleta koji spoznaje,
ved je - usred njega - njegov sastavni dio, a svako njegovo djelo kojim traga za istinom događa
se pod predznakom zapletenosti u samoočitovanje, svako njegovo djelo ima povod i posljedice
u njegovom osobnom životnom okruženju, svako od njegovih djela sadrži i vrijednosni stav.
Zbog toga svaka "znanstvena obavijest" sadrži i aspekt samoočitovanja, a njegovo
razotkrivanje sigurno nije neznanstveno.
Osobito se predstavnici humanističke psihologije zalažu za to gledište i u svojim publikacijama njeguju
odgovarajudi osobni stil. Primjerice, Carl Rogers piše (1979., str. 133):
"Možda de vam se učiniti neobičnim da pripovijedam toliko osobnoga o potrazi za nekoliko jednostavnih i
privremenih formulacija. To činim stoga jer vjerujem da se devet desetina istraživanja uvijek skriva ispod
površine; vidi se samo vrh ledenog brijega, a to zavarava. Tek rijetko netko opisuje ... cjelinu istraživačke
metode, onako kako ona postoji u pojedincu. I ja bih želio priopditi nešto o cjelini istraživanja, nešto o onome
što se u meni odvijalo, a ne samo njegov bezlični dio."
Isto je tako za Ruth Cohn svaka znanstvena studija ujedno i ja-poruka. U članku o daživljajnoj terapiji
(1975., str. 97 i dalje) odabire stilska sredstvo koje naziva "doživljajno pisanje":
"Ovaj rad o doživljajnoj terapiji želim izraziti i u procesu doživljajnog pisanja. Željela bih pokušati s
vama čitateljima stupiti barem u imaginarni proces doživljavanja. I ono što sad i ovdje doživljavam
željela bih obuhvatiti u temi o kojoj pišem.“ (str. 98).115
Prenošenje informacija može postati živim, nadahnutim procesom ako priopdeno ima jasne korijene u
osobnom životu, ako se ukine razdvajanje predmeta i osobe, predmetne i odnosne razine. Vedina
primatelja je u svojoj nutrini spremnija za učenje ako iza iznesenih činjenica prosijava predavačeva
osoba.
Sl. 53: Povezanost prenošenja predmetnog sadržaja i samoočitovanja kao element živog učenja.
114
129
115
130
73
2.3. Mjerenje razumljivosti
Kako se može ustanoviti u kojoj su mjeri u nekom tekstu ostvarena četiri činitelja razumljivosti?
Želja da se "izmjeri" razumljivost postoji ved dugo. Amerikanac Flesch (l949.), a nakon njega mnogi
drugi, predložio je takozvane "formule čitljivosti". Primjerice, utvrđivala se prosječna duljina rečenica
i riječi nekog teksta te se kombinirala u ukupnu vrijednost. Tako je postavljeno objektivno mjerilo.
Ipak se pokazalo da su te vrijednosti prilično neprimjerene da bi se pomodu njih moglo predvidjeti u
kojoj de mjeri čitatelji razumjeti tekst. To i nije čudo. Jer prvo, duge rečenice i duge riječi ne moraju
same po sebi biti nerazumljive. To ovisi o mnogim popratnim okolnostima, primjerice o gramatičkom
ustrojstvu rečenica ili o tome objašnjavaju li se nepoznate (a time često i duge) riječi ili ne. Objektivno
mjerilo je slijepo za takve popratne okolnosti. Drugo, takvim mjerljivim obilježjima zahvada se samo
nekoliko aspekata "jednostavnosti“, prvog činitelja razumljivosti. Sve ostalo, primjerice preglednost i
unutarnja dosljednost, nisu uzete u obzir. Mjerilo zakazuje. Tu je potreban ljudski mozak koji je u
stanju misliti.
Zbog toga smo krenuli posve drugim putom. Za svakog činitelja razumljivosti predvidjeli smo posebnu
"mjernu ljestvicu", skalu s pet stupnjeva.116
Sl. 54: Četiri dimenzije razumljivosti sa svojim mjernim skalama (debelo uokvireni stupnjevi skale
najprikladniji su za dobru opdu razumljivost),
Mjerenje se pak odvija na sljededi način: školovani procjenitelji donose sud o svakom činitelju
razumljivosti na osnovi vlastitog dojma. Zatim dodjeljuju četiri vrijednosti - po jednu za svaku skalu.
Rezultat toga "testa robe" unosi se u četverodijelni "prozorčid razumljivosti", primjerice:
jednostavnost raščlanjenost
red + -
kratkoda dodatna
sažetost stimulacija 0 ++
Sl. 55: Mogudi rezultat dijagnoze razumljivosti (lijevo poredah, desno unesene vrijednosti - usp. sl 54).
Izražena riječima, ta dijagnoza razumljivosti glasi:

Tekst je prilično jednostavno formuliran (premda ne i krajnje jednostavno, tj. isti bi se činjenični
sadržaj mogao objasniti još malo jednostavnije). Nasuprot tome, nedostaje mu preglednost i jasnoda
cjeline. Sadržaj se ne objašnjava niti osobito kratko i sažeto niti opširno. Način prikazivanja sadrži
mnogo (previše) poticajnih elemenata.
Možda de se jednog dana knjige i članci obvezatno morati opremati prozorčidima razumljivosti. Bila bi
to primjerena "zaštita potrošača" i ujedno poticaj autorima da postignu povoljnije vrijednosti.
Metodički postupak mjerenja koji se ovdje primjenjuje opširnije je obrazložen i razjašnjen kod Langer
i Schulz Thun (1981.). Tamo je opisano i kak--------------------------117
116
131
117
132
74
2.4. Poboljšanje razumljivosti tekstova
Može li se poboljšati razumljivost informativnih tekstova sa svih područja javnog života, i to poboljšati
tako da se ne smanji informativni cilj?
Pozabavili smo se svim vrstama tekstova, od uputa za rukovanje preko službenih objava, sve do
"visokoznanstvenih" tekstova. Dotični smo sadržaj pokušali drukčije objasniti - tako da se bolje
ostvare četiri činitelja razumljivosti. Na kraju su za svaki sadržaj postojale dvije verzije teksta: izvorni i
poboljšani tekst.
Kao primjer odabirem kratki tekst čiji sadržaj, poput ove knjige, govori o međuljudskoj komunikaciji.
Uzet je iz časopisa za odgojna pitanja. Riječ je o početku duljeg članka koji se ponajprije obrada
nastavnicima (studentima nastavničkih studija). Svi nastavnici koje poznajem ispuštaju, međutim, ved
nakon sljededih redaka (najkasnije!) časopis iz ruku. Pritom sadržaj nipošto ne smatraju
nezanimljivim.
Izvorni tekst
red -- -
kratkoda dodatna
sažetost stimulacija + --
Komunikacija je interakcija u simboličnom prenošenju i stvarno implicira, podjednako kao i

interakcija, odnose modi između ljudi koji stupaju u uzajamnu interakciju i međusobno komuniciraju.
Jezični odgoj stoga treba promatrati kao područje odgoja za socijalno djelovanje, pri čemu se pojam
socijalnog djelovanja poima u razgraničenju, s jedne strane od slijepog pridržavanja unaprijed zadanih
normi pojedine uloge, a s druge strane od samovoljnih individualnih postupaka. Da bismo na
racionalnoj osnovici i u komunikativnom zajedništvu s drugima mogli solidarno djelovati, pojedinačni
se jezik ne smije primjenjivati samo kao sredstvo za artikulaciju analitičko-kognitivnih procesa, ved
istodobno kao sredstvo refleksivne komunikacije o samim društvenim odnosima kao i za
interpretaciju i komunikaciju subjektivnih, vlastitih i tuđih, intencija i potreba. Osim vladanja različitim
jezičnim kodovima, to zahtijeva senzibilnost za značenjske sadržaje koji su implicirani u različitim
nijansama jezične pragmatike. (Iz: b:e, 1973., 10, str. 15).118
Razumljivija verzija teksta
red + ++
kratkoda dodatna
sažetost stimulacija 0 -
Komunikacija znači: riječima ili drugim znakovima reagirati jedni na druge i međusobno utjecati jedni
na druge, a to znači i - posjedovati mod. Prema tome, jezični odgoj uvijek je i odgoj za to kako se
ophoditi prema drugim ljudima, odgoj za socijalno djelovanje. Kako bi samo socijalno djelovanje
moglo izgledati? I na što pri jezičnom odgoju treba obratiti pozornost da bi se postigao cilj?
Odgojni cilj "socijalno djelovanje": ne činiti slijepo sve što drugi od nas žele. Ali isto tako niti činiti niti
propuštati učiniti samo ono što sami želimo. Nego: s drugima razumno raspravljati i tada solidarno
djelovati.
118
133
75
Zadada jezičnog odgoja: jezik ne smije služiti samo zaodijevanju misli u riječi, ved i za to da ponekad
porazgovaramo o tome kako se, zapravo, međusobno ophodimo i koje se, zapravo, namjere i potrebe
kriju u meni i drugima. Zbog toga moramo naučiti razumijevati i druge, koji se drukčija izražavaju od
nas samih. Moramo razviti precizne antene kako bismo bolje razabrali što ljudi, zapravo, imaju na
umu kad nešto kažu.
Uzmimo i drugi primjer. Kad u predavaonici psihologije pročitam jednu za drugom, obje verzije
sljededeg teksta, uvijek se događa sljedede: nakon, čitanja izvornog teksta kod slušatelja se javlja
zbunjenost, ponekad ljutnja zbog kompliciranog jezika, djelomice i strahopoštovanje pred znanošdu -
tek malo njih je nešto razumjelo. Tijekom i nakon čitanja razumljivije verzije mnogi se smiju:
smiješnost banalnog sadržaja odjednom se jasno očituje i strahopoštovanje čini suvišnim.
Pri sljededem izvornom tekstu riječ je o sažetom prikazu istraživanja, uzetom iz stručnog psihološkog
časopisa.
Izvorni tekst
red - -
kratkoda dodatna
sažetost stimulacija ++ --119
Istražuje se djelovanje vremenskog rasporeda dnevnih serija vježbanja pri instrumentalnom

kondicioniranju planarija bududi da se kod tih životinja zapazila pojava (CUMMINGS et al., 1969., u.a.)
da se jednom dostignuti mjerljivi kriterij učenja, unatoč daljnjem kondicioniranju, ne može održati.
Šest eksperimentalnih grupa je u heksagonalnom labirintu s podjednakim brojem uvježbavajudih
prolaza, ali različitim intervalima između pojedinih blokova od 1,5, 2, 3, 6, 12, 24 i 48 sati
kondicionirano za odluku o izboru smjera. Pritom su mjerene sloboda u donošenju odluka prije i
ekstinkcija nakon procesa učenja. Pokazuje se da ved (nakon 9-11 blokova vježbanja zamjetljivi)
optimum učenja leži kod 6 sati mirovanja između pojedinih vježbi. Krada ili dulja razdoblja mirovanja
postupno prouzročuju sve slabija postignuda u učenju, prijelaz u letargično stanje i smrtnost. Sloboda
izbora prije i rezultati ekstinkcije nakon uvježbavanje smjera značajno se razlikuju samo kod kratkih
intervala između pojedinih blokova, ali ne i kod duljih vremenskih razmaka (Iz: Z. f. Ex, und Angew.
Psychol., 1970., 17, str. 16 i 17)
Razumljivija verzija teksta
red + ++
kratkoda dodatna
sažetost stimulacija 0 -
Ishodišno stanje. Ispitivani su planariji (određena vrsta crva). U istraživanju koje su proveli
CUMMINGS et al. (1969.) dobiveni su sljededi rezultati: kad su planariji nešto naučili samo napola,
ubrzo su se iznova pogoršali, čak i ako ih se nadalje nagrađivalo za ispravno postignude. Neobična
pojava!
Postavljanje pitanja. Sada smo željeli utvrditi kako bi trebalo vremenski raspodijeliti vježbe da bi
planariji najbolje učili.
Tijek pokusa. Cilj učenja: u labirintu uvijek odabrati smjer za koji se daje nagrada. Crvi su podijeljeni u
7 grupa. Doduše, sve su grupe jednako često vježbale, ali stanke između pojedinih vježbi imale su
119
134
76
različitu duljinu: sat i pol, 2, 3, 6, 12, 24 i 48 sati. Učinak crva je sustavno promatran, i to prije, tijekom
i nakon vježbi (kad pravilno postignude više nije nagrađivano).
Rezultati. 1. Stanke za odmor od 6 sati bile su najpovoljnije. To se zapazilo ved nakon 9-11 vježbi. Kod
duljih ili kradih stanki učinak je bio sve lošiji. Planariji se više nisu trudili i uginuli su. 2. Postignuda prije
i nakon vježbi znatnije su se razlikovala samo kod kradih stanki za odmor.
Sada se postavilo pitanje: hode li čitatelji doista bolje razumjeti i zapamtiti tekstove s poboljšanim
mjernim vrijednostima? Čitatelji koji uopde ne znaju za „četiri činitelja razumljivosti“?120
Doista se pokazalo da su poboljšani tekstovi bolje prihvadeni, barem kad su jasno uočene razlike u
mjernim vrijednostima. Iznenadila nas je, međutim, činjenica da su čitatelji svih razina obrazovanja
podjednako profitirali od razumljivijih tekstova. Očekivali smo da de čitatelji s maturom u određenoj
mjeri dobro razumjeti i izvorne tekstove. U razumljivijoj verziji njihov de se učinak tek neznatno
poboljšati. Nasuprot tome, čitatelji sa završenom pučkom školom učinit de vedi skok naprijed. To se
očekivanje nije ostvarilo. Doduše, maturanti su kod izvornih tekstova u prosjeku imali bolja
postignuda od čitatelja sa srednjom stručnom školom, a ovi pak bolja postignuda od čitatelja s
osnovnoškolskim obrazovanjem. Kod poboljšanih tekstova sve tri grupe ostvarile su podjednako velik
skok prema gore, tako da se očuvao i stari redoslijed njihovih postignuda. Pa ipak: čitatelji s
osnovnoškolskim obrazovanjem često su s poboljšanim tekstovima dostignuli postignuda maturanata
nakon izvornog teksta. Drugim riječima, ako maturantima dademo na čitanje izvornu verziju, a
čitateljima s osnovnoškolskim obrazovanjem poboljšani tekst, obje de grupe postidi otprilike jednak
uspjeh u razumijevanju.
Daljnji je rezultat bio da su čitatelji i osjedaj no pozitivnije reagirali na razumij ive tekstove. Šezdeset
pet posto je navelo da su rado čitali tekst. Kod čitatelja izvornog teksta bilo ih je samo 27%.
2.5. Uvježbavanje razumljivog prenošenja obavijesti

Nema mnogo smisla apelirati na pošiljatelje: "Izražavajte se razumljivo!" Malo koristi i savjet: "Činite
to jednostavno, pregledno, kratko - sažeto i pomalo stimulativno!" Savjeti i apeli ostaju
nedjelotvornima ondje gdje su se godinama i desetljedima oblikovale određene jezične i izražajne
navike. Sustavno vježbanje tu de ved imati više izgleda. Pritom de važnost imati ponajprije sposobnost
da informativne tekstove sigurno procijenimo glede četiriju činitelja razumljivosti. Takav trening
opažanja važan je sastavni dio svake promjene ponašanja. Time je ved dostignuta polovica. Druga
polovica proizlazi iz vlastitog djelovanja: učenik piše kratke informativne tekstove i zatim naknadno
uspoređuje svoj sa stručnjakovim tekstom. Tako se isprva vježba u poboljšanju pojedinih činitelja
razumljivosti, na posljetku u istodobnom poboljšanju svih četriju.
Takvim treningom teži se kompleksnom, cjelovitom učenju. Pritom se misli na sljededu činjenicu:
proces učenja se ne dijeli na male pojedinačne korake (primjerice, imeničke izričaje preoblikovati u121
glagolske oblike = pojedinačni aspekt "jednostavnosti"), ved se zapravo sastoji od oponašanja uzora.
Programi treninga izrađeni su za pedagoge (Langer, Schulz von Thun i Tausch 1981.), za učenike
(Schulz von Thun u.a., 1975) i za nastavnike matematike (Schulz von Thun i Gotz, 1976.). Pri oglednoj
primjeni tih programa pokazalo se kako razumljivo prikazivanje nije prirodni dar - ono se može
naučiti.122
120
135
121
136
122
137
77
III. Odnosna strana obavijesti
1. Pregled ("Kako on to, zapravo, sa mnom razgovara?")
"Kako on to, zapravo, sa mnom razgovara", može pomisliti netko tko se osjeda, recimo,
podcijenjenim.
Time ne reagira na predmetni sadržaj obavijesti. S njim se može složiti. Reagira na način kako ga
pošiljatelj oslovljava. U tom kako dolazi do izražaja: "Tako se prema tebi odnosim, tako gledam na
tebe." Taj kako izražava se načinom formuliranja i bojom glasa, mimikom i gestama.
Ta treda strana obavijesti ima osobito veliko značenje u međuljudskoj komunikaciji. Ne mogu
prenositi predmetne sadržaje, a da istodobno na neki način ne uvažavam (ili omalovažavam) drugog
kao čovjeka. Ved time što mu se uopde obradam, pokazujem da on za mene nije samo "zrak"!
Dok se predmetne poruke pretežito usmjeravaju k primateljevoj glavi te ih on prima i vrjednuje
svojim razumom, popratne poruke o odnosima odlaze gotovo izravno u "srce" (v. sl. 56).
Pri prijamu samoočitavajude strane obavijesti primatelj je bio razmjerno nepristran dijagnostičar
("Aha, takav si ti, dakle!"). Nasuprot tome, porukama o odnosu on je osobno pogođen ("Što - takav
bih ja, dakle, trebao biti!"). Ta osobna pogođenost može biti uzrokom što primatelj ima snažno
razvijen "sluh" za tu stranu obavijesti. Bračni terapeuti bi imali što redi o tome kako poneki partneri
gotovo uvijek reagiraju samo na odnosni aspekt obavijesti, a da gotovo uopde ne primaju na znanje
njezin sadržaj. U odnosnoj strani vide "stvarnu" poruku. "Drugi osjedajno (i uglavnom nesvjesno)
reagira u prvoj liniji, ne na ono što partner govori, ved na to kako on to govori." (Mandel i dr., 1971.,
str. 124).
Značenje poruka o odnosu ne leži, međutim, samo u trenutačnom emotivnom učinku, vedi u tome što
dugoročno pridonosi primateljevu konceptu vlastite osobe ("Takav sam ja, dakle!") - v. pogl. 5, str.
164 i dalje.
U posljednjim se desetljedima sve više naglašava značenje koje odnosna strana obavijesti ima za
pedagogiju i poslovni život. Prema današnjem shvadanju, oblikovanje ličnosti se, naime, manje odvija
prema mjerilu onoga što se poučava (''predmetno" nastavno gradivo), a više prema mjerilu desetaka
tisuda poruka o odnosu koje dijete i učenik prima o svojoj osobi.123
Sl. 56: Dok se predmetna poruka više obrada razumu, poruka o odnosu gotovo izravno odlazi u "srce".
123
138
78
Činjenicu da se nastava i odgoj uvijek događaju istodobno, mogude je izravno iščitati iz kvadrature
obavijesti. S tim u vezi treba imati na umu da takve poruke o odnosu ne dolaze samo iz ljudskih usta,
ved - anonimno i podsvjesno - proizlaze i iz institucionalnih danosti (v. str. -166 i 167).
Odnosni aspekt ima dalekosežno značenje i za poslovni život. Kako se sa mnom postupa - kako se
međusobno ophodimo? O tome ovisi kvaliteta svakodnevnog života. I ne samo to: istraživanja o
"poslovnom ozračju" i "stilu rukovođenja" dokazala su usku uzajamnu povezanost sa spremnošdu na
zalaganje i radnim učinkom. To je i logično: ako mi se svakodnevno u raznim oblicima (ponajprije
"između redaka") demonstrira: "Ti si ovdje sasvim sitna zvjerka. Što ti misliš, potpuno je nevažno. Drži
se u pozadini, ta tko si til?" - osjedam se ljudski demoraliziranim i u sebi nedu razviti osjedaj vlastite
vrijednosti niti želju za preuzimanjem odgovornosti. Možda du vrebati na različite mogudnosti da se,
unatoč tome, „napravim važnim“ - ne uvijek radi suradnje124 primjerene predmetu. Osjedam li,
naprotiv, da se moja gledišta doista uzimaju ozbiljno, moj osjedaj pune vrijednosti tvori osnovicu za
zadovoljstvo na radu i spremnost na zalaganje. U tom se uvidu istodobno krije i velika opasnost: da se
odnosna strana obavijesti funkcionalizira, da se pretpostavljeni na treningu u "međuljudskim
odnosima" (human relations) iz obraze u tome kako osjedaj pune ljudske vrijednosti prenijeti svojim
suradnicima, ali ne kao izraz humanog odnosa, ved kao djelotvorno sredstvo motivacije (v, pogl. 7, str.
179).
Dva aspekta odnosa. Točno uzevši, odnosna strana obavijesti sadrži dva različita aspekta. Za daljnje
razvijanje misli potrebno je međusobno razlikovati ta dva oblika obavijesti. S jedne se strane ovdje
očituje kako pošiljatelj gleda na primatelja, što o njemu misli. Odgovarajuda ti-poruka glasi: "Takav si
ti (u mojim očima)!" S druge strane ta strana sadrži pošiljateljevu definiciju odnosa: "Tako se
odnosimo jedan prema drugom (. .. zar ne?)" - v. sl. 57.
Ako dostavljač nekog vedeg poduzeda na hodniku sretne direktora i veselo ga upita: "Bog stari kako
si? Što ima novo u braku? – taj upit sadrži vrlo povjerljivu definiciju odnosa koju direktor vjerojatno
ne dijeli i zbog toga zapanjeno-gnjevno reagira, prožet osjedajem: "Besramno kako taj sa mnom
razgovara! Ipak nismo u takvim međusobnim odnosima!"
Da bismo pojmovno označili tu razliku, želimo redi: odnosna strana obavijesti sadrži ti-poruku i mi-
poruku. Ta dva aspekta ne mogu se uvijek jasno razdvojiti. Pa ipak je njihovo razlikovanje
komunikacijsko-psihološki opravdano, a u nastavku bih najprije želio podrobnije razmotriti probleme
ti-poruke, a tek zatim probleme definicije odnosa. (Mi-poruke - pogl. 4, str. 157)
Sl. 57: Dva aspekta odnosne strane.125

Šef i tajnica. Koliko različito može izgledati odnosna strana obavijesti uz otprilike isti predmetni
sadržaj i istovjetni apel, pokazat demo na sljededem primjeru:
Šef zapazi da je njegova tajnica umetnula spis u pogrešni fascikl. Poslušajmo kako reagira šest
različitih šefova (na žalost, pisano se ne može priopditi boja glasa, a ovdje je vrlo značajna). Vidi str.
139/140!
124
139
125
140
79
2. Instrumenti za spoznaju odnosa
Osim šest navedenih primjera, postoji bezbroj mogudnosti da drugima kažemo kako se prema njima
odnosimo. Ako zanemarujudi nijanse želimo reducirati mnoštvo zbivanja i u njih uvesti unutarnji red,
možemo posegnuti za znanstvenim dostignudima. Želio bih prikazati dva instrumenta koja nam mogu
pomodi da jasnije spoznamo međuljudske odnose: koordinate ponašanja (2.1.) i transakcijsku analizu
(2.2.).
2.1. Koordinate ponašanja

Empirijska istraživanja o ponašanju pretpostavljenih i odgojitelja (usp. primjerice, Tauseh i Tausch,
1977.) namedu zaključak da postoje ponajprije dvije "tehnike" kojima se primatelj zlostavlja na
odnosnoj strani obavijesti: omalovažavanje i tutorstvo. Opširnije kazano: načinom kako se odnose
prema podređenim suradnicima odnosno mladima, pretpostavljeni/odgojitelji se ponajprije razlikuju
prema dvama glavnim obilježjima: 1. uvažavanje nasuprot podcjenjivanju i 2. vođenje/tutorstvo
nasuprot priznavanju slobode odlučivanja. Povezivanje tih dvaju obilježja daje koordinate ponašanja
na sl. 58., no ja ih najprije želim razmotriti zasebno:
1. Uvažavanje. Pod tim se podrazumijeva: onim što kazuje, pošiljatelj izražava da primatelja
promatra kao poštovanja dostojnu, punovrijednu, ravnopravnu osobu i da se prema njemu odnosi s
dobrohotnošdu. Tu pripadaju uljudnost i taktičnost, prijateljsko ohrabrivanje i reverzibilnost u
jezičnom ponašanju. Reverzibilnost ovdje otprilike znači "povratnost". Pod tim se podrazumijeva:
pošiljatelj se obrada primatelju na način na koji bi povratno i primatelj smio odgovoriti pošiljatelju, a
da ne ugrozi njihov međusobni odnos. To obilježje ima osobito veliko značenje u hijerarhijskim
odnosima poput onih između roditelja i djece, nastavnika i učenika, pretpostavljenih i podčinjenih.126
Šef 1:
"Gospodo Tabak, Odnos: Šef daje do znanja da se pogreške
upravo vidim da je spis Filipovid mogu dogoditi i odnosi se prema tajnici
pogrešno umetnut. Poslovi kolegijalno-službeno. Ona vjerojatno
prodaje dolaze u crveni fascik!."
osjedajna reagira pozitivno ili neutralno.
Šef 2:
Odnos: Prijateljski, ali šef koristi mali previd
"Gospodo Tabak, mogu li vam ovo za opsežnu lekciju. S tajnicom postupa "kao s
pokazati? Pogledajte malo ovamo: učenicom". Njezinu sposobnost obrade
podataka
spis Filipovid! To pripada u poslove
prodaje. Vi ste ga pak uložili u plavi procjenjuje prilično nisko ("možete li to
fascik! Ali pogledajte ovamo: poslovi zapamtiti?"). O previdu se "naširoko"
prodaje su kod nas u crvenom fasciklu.
razglaba - šef snažno ističe svoju nadmod u.
Ved sam vam to jednom objasnio,
sjedate li se još toga? Dakle, crveni
tome. Ona vjerojatno osjedajno reagira
fascikl – možete li to zapamtiti? Ne? To negativno.
trebate dobro upamtiti, inače demo
ovdje uskoro imati kaos, zar ne?"
126
141
80
Odnos: Šef ponižava tajnicu inkvizitorskim i

Šef 3:
autoritarnim držanjem; drastično joj iznosi
"Gospodo Tabak, hodete li, molim pred oči njezin "propust" i obezvrjeđuje
vas, malo dodi? Koliko ste dugo kod ispriku šalom koja svojom grubošdu dodatno
nas? Pogledajte ovamo. Što je to?
pokazuje tko je ovdje gospodar situacije. Ona
Dakle? Ništa vam ne upada u oči? vrlo negativno reagira na taj "besramni
ton".127
Aha! Iz nepažnje, iz nepažnje! Iz
nepažnje jež legne na bodlje!A kod
nas nema ježeva, gospođo Tabak.

Jesmo li se razumjeli? No, nadam se
da jesmo!“
Šef 4:
Odnos: Patničko-optužujudi ton kazuje: "Ja
"Gospodo Tabak! (stanka) patim, i to tvojom krivnjom!" To izaziva
Spis Huhnermann u zelenom fasciklu! osjedaje krivnje i unutarnju ogorčenost.
Prevrnuo sam čitav ured tražedi ga, a
imam posla preko glave (uzdiše).
Molim vas, možete li mi dati tabletu
protiv glavobolje?"
Odnos: On daje do znanja da u tajničinoj

Šef 5:
pogrešci vidi nešto patološko, uživa u pazi
"Gospođo Tabak, nije mi baš ugodno dobrohotnog terapeuta. Tajničina reakcija:
govoriti o toj stvari. Ali ponovno vam vjerojatno vrlo negativna.
se, ovaj, potkrala određena pogreška.
Nešto nije u redu - brige u obitelji?
Možete mi otvoreno redi, svatko od

nas ima svoje loše dane, zar ne, i..."
Odnos: Pomalo svisoka, ali zbog ironije inače

Šef 6:
prilično dvosmisleno. Prijateljsko
"Gospođo Tabak, vaša brižljivost je zadirkivanje? Iii pak, jasno kazano, znači:
doista dojmljiva. Čak i spis Filipovid "Smatram vas tolikim teretom da još samo
ovdje u zelenom fasciklu baca tek
crnim humorom mogu s time izidi na kraj!" I
neznatnu sjenu na tu crtu vaše
ličnosti."
tajnica de biti nesigurna kako treba
protumačiti odnosni aspekt, osim ako
"poznaje" šefa i zna "što je time mislio".128
Bududi da pritom lako dolazi do nesporazuma, želio bih upozoriti i na ono što pojam "uvažavanja" ne
podrazumijeva, naime postojanu prijaznost i ophođenje u rukavicama. Uvažavanje nije bezuvjetno
odobravanje, ved poštovanjem ispunjen način na koji se prema drugome; čak i li konfliktima i oštrim
razmiricama, odnosimo kao prema punovrijednom partneru.
127
142
128
143
81
Pod podcjenjivanjem se podrazumijeva: pošiljatelj postupa s primateljem kao s manje vrijednom
osobom - odbijajude, omalovažavajude, ponižavajude, osjedajno hladno, svisoka. Nadalje se u to
ubraja: ne uzimati ozbiljno, ismijavati, posramljivati, pokazivati odbojnost. A zatim i "ireverzibilnost":
pošiljatelj se prema (uglavnom podređenom) primatelju ponaša onako kako si to ovaj prema njemu
ne bi smio "dopustiti" (usp. šefove br. 2 do 5).
2. Vođenje/tutorstvo. Pod tim se podrazumijeva stil ponašanja koji se usmjerava na to da
primatelja u njegovu mišljenju i djelovanju pretežito podvrgne vlastitom utjecaju, primjerice
naputcima, propisima, pitanjima, zabranama itd.
Stupanj vođenja/tutorstva je nizak kad pošiljatelj primatelju svojom obaviješdu daje do znanja da mu
u velikoj mjeri priznaje pravo na vlastite odluke i samostalnu aktivnost.
Pretjerano vođenje i nadzor kod primatelja često izazivaju unutarnji otpor. "Nemam volje dopustiti da
mi se neprestano nešto propisuje ili gleda preko ramena!" U takvim se iskazima izražava želja za
samostalnošdu, vlastitom inicijativom i slobodnim razvitkom. Pretjerano vođenje u odgoju sprječava
razvitak samostalnosti i učenje odgovornog korištenja slobodom. Poneki prkos u dječjoj dobi i poneki
mladenački bunt mogude je shvatiti kao protest protiv takvog pretjeranog tutorstva.
Komunikacijska dijagnostika na odnosnoj strani obavijesti. S osjedajnom, kao i s dimenzijom
vođenja, dobili smo značajan (premda grub) dijagnostički okvir za opisivanje odnosnog oblika
međuljudske komunikacije. Ako neko vrijeme promatramo odgojitelje ili pretpostavljene (ali i bračne
partnere, kolege s posla itd.) kako se odnose prema svojim podređenima itd., možemo ih
karakterizirati s po jednim bodom u objema dimenzijama. Pri tom se postupku polazi od pretpostavke
da između izjava krajnjeg uvažavanja i krajnjeg podcjenjivanja postoji cijeli niz međustupnjeva, isto
kao i kod dimenzije vođenja. Rezultat takvog promatranja i dodijele bodova mogude je unijeti u
odgovarajudi koordinatni sustav(v. sl. 58).129
Naravno, postoje mnogi prijelazni oblici. Na sl. 58, str. 164, unesena su četiri "čista" predstavnika.
Broj 1 je pošiljatelj koji u svojem načinu komuniciranja drugome iskazuje veliko uvažavanje, ali ga
istodobno vodi, stavlja pod skrbništvo i nadzire. Broj 2 je, kako se to kaže, "autoritativni tip": vrlo
dominantan, ograničavajudi, istodobno podcjenjivački i omalovažavajudi odnos prema primatelju. Br
3 je netko tko drugog baš ne cijeni mnogo, iskazuje mu svoju odbojnost te ga istodobno tek neznatno
usmjerava, nadzire i namede mu svoju volju. Neka vrsta "laissez-fairea", prema motu: "Radi što
hodeš!" Broj 4 je na posljetku osoba koja s drugim postupa kao s punovrijednim partnerom, ne
namedudi mu svoju volju i ne ograničavajudi ga neprestanim propisima.
Sl..58: Dvije važne dimenzije na odnosnoj strani obavijesti: osjedajna i dimenzija vođenja.
Procjena pojedinih iskaza. Za podrobnu analizu komunikacije pojedine je iskaze mogude procijeniti i
u osjedajnoj i dimenziji vođenja. U vezi s tim evo primjera iz obiteljskog odgoja:
Obitelj ide na proslavu i upravo se "dotjeruje". Četrnaestogodišnja kdi kaže: "Mama, odjenut du
traperice, zar ne?"
129
144
82
Radi zornosti su reakcije različitih majki unesene u koordinatni sustav, i to svaka pojedinačno u
odgovarajudi kvadrant (v. sl. 59).
Treningom ponašanja do partnerskog odnosa?
Obje te dimenzije međuljudskog ponašanja tvorile su našu psihološku putnu prtljagu kad smo kao
učenici i suradnici Reinharda Tauscha oko 1970. krenuli na put po čitavoj zemlji i "trenirali" sve one
koji su, sukladno duhu vremena, u međuljudske odnose, ponajprije u odgoj, željeli „unijeti više
demokracije“. Ta me misao fascinirala: da političku demokratizaciju države i ustanova mora pratiti
„unutarnja demokratizacija“130 ponašanja i osobnih vrijednosti, dakle demokratizacija karakternih
struktura, te da mi, psiholozi, sa svojim poznavanjem načela promjene ponašanja možemo pritom
odigrati važnu ulogu kao pomagači "unutarnje reforme".
Sl. 59: Četiri moguda majčina iskaza..

A ja sam kao student psihologije bio iznenađen i fasciniran mišlju da se međuljudsko ponašanje može
podjednako uvježbati kao i igra tenisa ili vožnja automobila. U načelu se još i danas slažem s tim
smjerom mišljenja. Doduše, neke se tadašnje naivnosti s vremenom nisu uspjele održati. Prijeko
potrebno proširenje vidokruga s jedne strane je prigušilo optimizam treninga i dovelo misionarski
zanos do iščeznuda, s druge pak strane odlučujude poboljšalo našu psihološku ponudu. Na koje
"naivnosti" i "proširenje vidokruga" pritom mislim?
Prvo, zastupali smo mišljenje da je, primjerice, autoritarno ponašanje rezultat pogrešnog procesa
učenja te se učenje novih obrazaca ponašanja jednostavno može zamijeniti partnerskim ponašanjem.
Zato bismo polaznicima zadali "teške odgojne situacije" (poput one na str. 145) i pustili ih da nađu
partnersko-neautoritativne reakcije te ih zatim uvježbavali li igrama uloga. Taj postupak vodi k
psihologiji "dojmljivog pakiranja" (usp. str. 15 i 16). Doduše, time se sigurno postiže profinjenost
opažanja i proširenje repertoara ponašanja, a u slučajevima gdje manjak repertoara ("Kako bih se,
dakle, inače trebao izrazite") i puka nesenzibilnost ("Zašto bi se drugi trebao osjedati povrijeđenim?")
dovode do neprimjerenog ponašanja, takve vježbe ponašanja mogu dovesti do "aha-doživljaja" i
promjena. Međutim, uzroci komunikacijskih pogrešaka uglavnom leže "dublje", način kako
odašiljemo131 i primamo obavijesti predočava duboko ukorijenjeni dio naše cjelokupne ličnosti. Tako,
primjerice, podcjenjivanje ili uobraženost s kojima se odnosimo prema drugima mogu biti nadahnuti
tajnom željom da ponižavanjem drugoga ostvarimo vlastito samouzvišenje. Ovdje se ponovno
susredemo s osjedajem manje vrijednosti, čije se ublažavanje (privremeno) postiže obezvrjeđivanjem
drugih (Adler). Istoj svrsi može služiti stavljanje drugih pod tutorstvo i neprestana potraga za
nadmodi. Ponovno smo pred spoznajom koju smo ved formulirali na str. 107: za "komunikacijsku
sposobnost" kao cilj učenja potreban je kurikulum koji razvija duševno zdravlje cjelokupne ličnosti.
Drugim riječima: samospoznaja i samoprihvadanje trebaju prethoditi ili barem pratiti uvježbavanje
novog ponašanja.
130
145
131
146
83
Drugo, pri opisanim vježbama ponašanja implicitno smo polazili od pretpostavke da postoji idealno
ponašanje, neovisno o situaciji, osobi i odnosu. Ta je pretpostavka u temeljnom proturječju s mišlju o
"usklađenosti"(v. str .. 104). I pretpostavili smo da se to idealno ponašanje može uvježbati prema
jednakim načelima kao i kod igre tenisa: promatranje uzora, uvježbavanje, povratna obavijest o
uspjehu. Na žalost, previdjeli smo malu komplikaciju: daje međuljudsko ponašanje duševno smisleno
samo ako se izvanjska i unutarnja strana ponašanja barem donekle podudaraju, tj. kad izvanjsko
držanje pokriva odgovarajude unutarnje raspoloženje. "Idealno" unutarnje raspoloženje ne može se,
međutim, uvježbati prema spomenutom modelu učenja (što ne znači da ne postoji mogudnost
emocionalnog odgoja). U svakom slučaju, svojim smo se konceptom treninga izlagali opasnosti da
uvježbamo pakiranje prilagođeno konceptu, a da pritom ne uzmemo dostatno u obzir duševnu stranu
zbivanja. U krajnjem slučaju su polaznici u svojem ponašanju tad iskazivali uvažavanje, spremnost na
kompromise i razumijevanje koje se, međutim,doimalo vrlo neiskreno, odnosno samo "uvježbano",
bududi da ga nisu pratili odgovarajudi osjedaji i unutarnji stav. Iz današnjeg gledišta prednost dajemo
ponajprije samospoznaji koja u prvi plan stavlja ophođenje s vlastitim osjedajima, a ne uvježbavanju
obrazaca ponašanja.
Trede, polazili smo od sljedede daljnje pretpostavke: kako se netko ponaša, ponajprije je izraz njegove
ličnosti. Sukladno tome, pošli smo od pojedinca i pojedinom odgojitelj u (pretpostavljenom,
djelatniku) ponudili trening ponašanja, ali smo premalo imali na umu ovisnost ponašanja o odnosu.
Pritom mislimo na činjenicu da se komunikacijski partneri međusobno navode na određene reakcije i
da de gospodin A u meni možda132 pobuditi posve drukčiju "ličnost" nego gospođa B. Prema mojem
shvadanju (izloženom na str. 71 i dalje), ovo gledište, koje se manje usmjerava na pojedinca, a više na
pravila interakcije, ne treba nadomjestiti individualni pristup, ali ga svakako može nadopuniti.
Četvrto, na posljetku smo podcijenili institucionalni čimbenik, onu društveno oblikovanu pozornicu na
kojoj se A i B susredu s nametnutim propisima pojedine uloge. Ako se nastavnici odnose prema svojim
učenicima tutorski i s podcjenjivanjem, a pretežito takav je bio empirijski rezultat istraživanja što su
ga Tausch i Tausch proveli 60-ih i 70-ih godina, razlog za to ne treba tražiti samo u autoritarnom
karakteru i lošoj psihološko-pedagoškoj izobrazbi nastavnika. To bi značilo jednostrano
"personalizirati" i "psihologizirati" problem – prigovor "sljepode za institucije" (Furstenau, 1969.) u
tom je smislu posve opravdan. Jer institucionalni okvirni uvjeti, primjerice škole, doista potiču
ponašanje nastavnika kakvo se očitovalo u empirijskim istraživanjima (kažem "potiču", a ne
"zahtijevaju"). Kako to trebamo shvatiti? Škola u osnovi dovodi učenike, u skladu s društvenim
zahtjevima, u "nemogudu" situaciju: mirno sjediti iz sata u sat, usvajati apstraktna znanja koja su
često irelevantna za njihovo životno okruženje, ali su nastavnim planom za sve propisana. Zbog
velikog broja učenika po razredu uglavnom su zanemarene potrebe i želje pojedinaca; ocjene učeniku
zorno prikazuju njegovu valjanost ili nevaljanost, pri čemu se ta osobna valjanost izvodi iz samo
nekoliko dimenzija relevantnih za uspjeh i počiva na usporedbi s drugima. Gotovo svako zdravo dijete
u takvoj de se situaciji barem djelomično pobuniti, "smetat" de. Te de smetnje (smetnje ponašanja,
apatiju) nastavnik doživjeti kao akcije koje su usmjerene protiv njega samog (premda su one
"zapravo" upudene ustanovi), osobito ako je nadahnut pedagoškim žarom i željom da drži "dobru
nastavu". Učenik za nj postaje izvorom frustracije. Imajudi usto za vratom zadadu da zajamči
određenu "razinu postignuda" i zadrži nadzor nad "nemogudom situacijom", prema "remetitelju mira"
de se odnositi s pritiskom i ponižavanjem - etiketiranje "ometajudih" učenika kao "zločestih" ili
"bolesnih" stvara mu rasteredenje i mogudnost preživljavanja.
To gledište nam uvjerljivo iznosi pred oči nužnost (postupne) izmjene uvjeta te potiče psihologa (i
pedagoga) na skromnost, iznosi mu pred oči ograničenost njegovih sredstava i opominje da
psihologizirajudim rješavanjem problema ne odvrada pozornost s ozbiljnih uzroka zla. Takvo gledište
ne bi nas pak smjelo navesti na slijedede gledište koje je u osnovnim crtama prvi put iznio Bornfeld
132
147
84
(1925. Novo izdanje 1967.),133 a u ekstremnom obliku zastupali njegovi sljedbenici: Bududi da se
moraju izmijeniti uvjeti, svaki je individualni rad na oblikovanju ličnosti ne samo beskoristan, ved -
zbog potpore održanju sustava - djeluje štetno, prikriva konflikte i "odvrada od neprijatelja".
Nema života bez uvjeta. A hode li oni otežavati ili olakšavati čovječnost, uvijek presudno ovisi o
ljudima koji unutar i usprkos tim uvjetima, u određenim okolnostima i protiv njih, svojim ponašanjem
ozbiljuju ljudskost. A nema nikakvog razloga da čekamo s otklanjanjem uvjeta koji sprječavaju
čovječnost unutar samog pojedinca dok se ne poboljšaju izvanjski uvjeti.
Toliko u malom ekskursu o našim "tadašnjim naivnostima". Signer (1977.) ih je u svojem radu
podrobno razmotrio i iz toga izvukao značajne konzekvencije za psihološke koncepcije treninga.
2.2. Transakcijska analiza

Nakon koordinata ponašanja želio bih sad prikazati i drugi instrument koji može otvoriti oči za ono što
se između dvoje ljudi događa na odnosnoj razini. Taj instrument, tzv. "transakcijska analiza", uživa
prednost da u sebe uključuje i primatelja te tako čini vidljivim uzajamne odnose. O transakcijskoj
analizi (TA), koja potječe od američkog psihijatra Erica Bernea (1967.), napisano je više
opderazumljivih knjiga (Harris, 1975.; Petzold i Paula, 1976.; Rogoll, 1976.), tako da je ovdje dostatan
samo kratki uvod.
TA polazi od postavke da u svakom od nas postoje tri instancije ličnosti koje se (kao pojedinačna
stanja mojega "ja") mogu javiti za riječ: roditeljsko ja, djetinje ja i odraslo ja.
Sl. 60a: Roditeljsko ja.

U roditeljskom ja pohranjeno je sve ono što su roditelji nekod prenijeli djetetu: pomod i zaštita,
životne mudrosti, ali i opomene, zapovijedi i zabrane, predodžbe (l tome kakav "čovjek" treba biti. A
kad komuniciramo, iz tog dijela naše ličnosti ponekad odjekuje: „Da, da, današnja mladež.“ 134 (usto
optužujudi ton govora). Roditeljsko ja ima dva aspekta (sl. 60b): pokazuje se bilo kao kritičko-
osuđujude-moralizirajude ili pak brižljivo.
SL 60b: Dva aspekta roditeljskog ja.

Primjeri kako zvuči kritičko roditeljsko ja:
"Gospodo Tabak, kad biste držali malo više reda, našli biste spis." Ili: "Dragi gospodine Kovač, to zaista
nede tako idi! Kad bi svatko odlazio i dolazio kad želi, nikad ne bismo ostvarili uspješnu suradnju!" Iz
brižnog roditeljskog ja zvučalo je (na str. 42) ovako: "I navuci lijepo jaknu! Vani je hladno".
133
148
134
149
85
SL 61a: Djetinje ja.

U djetinjem ja još se kriju svi tadašnji osjedaji i reakcije. Svaki odrastao čovjek, ma koliko se želio
pokazati "dostojanstvenim", razumnim i suverenim, u sebi još uvijek nosi toga "švrdu" (Hager i v.d.
Laan, 1979.). Djetinje ja može se javiti za riječ u trostrukom liku: 1. Prirodno (raspušteno, zaigrano,
spontano); 2. prilagođeno (dobro, podložno) i 3. buntovno (prkosno, osorno, preosjetljivo) v. sl.
61b:135
Sl. 61b: Tri aspekta djetinjeg ja.

Dok se prirodno djetinje ja očituje u spontanom izražavanju osjedaja, možda raspušteno i zadovoljno,
prilagođena se inačica očituje s poniznim pogledom: "To se više nikad nede ponoviti, gospodine dr.
Bošnjak!" Nasuprot tome, buntovno djetinje ja zvuči oštro i osorno: "Ako ved sve znate bolje,
rješavajte onda svoje stvari sami!" te možda još s dramatičnom preosjetljivošdu dodaje: "Doista mi je,
dosta da uvijek služim kao žrtveni jarac!" da bi se zatim durilo preostali dio dana.
Odraslo ja se može usporediti s računalom koje obrađuje stvarne činjenice i provjerava
primjerenost impulsa iz roditeljskog i djetinjeg ja. Dobro razvijeno odraslo ja dopušta samo one
norme i vrijednosti iz roditeljskog ja koje se i danas čine prihvatljivim te dopušta one dijelove
djetinjeg ja koji su primjereni situaciji.
Kad se iz nas oglasi odraslo ja, ono zvuči objektivno i informativno, postavlja tvrdnje, analizira, moli za
obavijest - ostavlja posve razuman dojam i obrada se partneru na istoj razini.
Sl. 62: Odraslo ja.

Sva su tri stanja našeg ja podjednako vrijedna i pripadaju punovrijednoj odrasloj osobi. Doduše,
partnerski stil ophođenja stavit de svoje težište na odraslo ja, prirodno djetinje ja i (ne previše) brižno
roditeljske ja.136
Da bismo analizirali komunikaciju i utvrdili mogude smetnje, pošiljatelja i primatelja možemo sad
prikazati pomodu triju krugova, a obavijest kao strelicu koja polazi od jednog od triju stanja
pošiljateljevog ja i obrada se jednom od triju stanja primateljevog ja. "Obradati se" ovdje znači:
navesti primatelja da odgovori iz toga stanja svojega ja. Tako poruka iz kritičkog roditeljskog ja
uglavnom navodi primatelja na reakciju iz prilagođenog ili buntovnog djetinjeg ja (i obrnuto!).
Primjer. Šef: "Gospođo Tabak, doista se morate potruditi za malo više reda!" Tajnica: "Ako vi to znate
bolje, rješavajte svoje stvari sami!" (v. sl. 63).
135
150
136
151
86
Sl. 63: Transakcija između šefa i tajnice.

Osvrnimo se još jednom na uvodni primjer (sl. 3, str. 23). Suprug kao suvozač govori supruzi koja
upravlja automobilom: "Ti, tamo naprijed je zeleno!" Površinski je riječ o činjeničnom priopdenju koje
odraslo ja upuduje drugom odraslom ja. "Podsvjesno", međutim, obavijest sadrži brižnu opomenu s
naglaskom na roditeljskom ja. Takve "prikrivene transakcije" u dijagramu se prikazuju isprekidanim
crticama (v. sl. 64).137
Sl. 64: Površinske i prikrivene transakcije u suprugovoj obavijesti ("Ti, tamo naprijed je zeleno.“)
Supruga pak ima više mogudnosti reakcije. Prikrivena transakcija navodi na odgovor iz djetinjeg ja,
bilo prilagođenog (a) ili buntovnog (b). Moguda bi, primjerice, bila i reakcije odraslog ja (c) ili reakcija
roditeljskog ja (d). Obje reakcije bi "omele" (prikrivenu) suprugovu transakciju.
a. "O da, oprosti, danas sam tako nepažljiva".
b. "1 sama imam oči li glavi! Tko vozi, ti ili ja?"
c. "Da, hvala."
d. "Moj Bože, baš si se pravodobno javio! Ne budi uvijek tako nestrpljiv! A osim toga, nije ni
pristojno stalno ometati vozača!" (v. sl. 65)
Takvi dijagrami mogu sugovornicima pomodi da sami sebi razjasne što se među njima "zbiva". Često
ustanovljuju, primjerice, da - premda međusobno žele opditi partnerski-ravnopravno - uvijek iznova
zapadaju u obrazac roditeljskog ja (djetinjeg ja) te si u određenim okolnostima uzajamno idu na
živce.138
137
152
138
153
87
Sl. 65: Četiri različite mogudnosti suprugine reakcije: iz prilagođenog odnosno buntovnog djetinjeg ja
(a odnosno b), odraslog ja (c) i roditeljskog ja (d).
3. Slika drugoga
Kazali smo: na odnosnoj strani obavijesti dolazi do izražaja što pošiljatelj misli o primatelju. Moje
ponašanje prema drugome uvelike ovisi, dakle, o tome kakvu sam sliku o njemu stvorio. Smatram li
ga đavlom, ponašat du se prema njemu drukčije nego ako mislim da pred sobom imam Božjeg anđela.
Za pošiljatelja je važno znati da svoju sliku o drugome djelomično sam stvara. "Predložak" za tu sliku
često je nepotpun, a njegovo opažanje ovisi o naočalama kroz koje ga promatramo. Ljudsko opažanje
nije samo selektivno, ved i dopunjavajude - rezultat mojega opažanja je produkt onoga što "stvarno"
postoji i značenja koje mu pridajem. Smetnje u odnosima nastaju kad drugoga doživljavam posve
drukčijim nego on sam sebe. U nastavku su opisana dva duševna mehanizma koja mogu dovesti do
iskrivljavanja slike: projekcija i prenošenje.
Projekcija. Šaljiva definicija koja, koliko znam, potječe od Ruth Cohn: „Kad svoje želučane bolove
ugledaš na licu drugoga, to je projekcija.“139
Određena duševna zbivanja koja se u meni nesvjesno događaju, projiciram prema vani i prepoznajem
ih kod drugih. Često su to osjedaji i impulsi koje samom sebi ne želim priznati, koji se ne uklapaju u
moju sliku vlastite osobe, koje tada s prevelikom osjetljivošdu otkrivam kod drugih te nerijetko
suzbijam velikom žestinom. Tako Hermann Hesse piše (u "Demianu", 1972):
"Kad mrzimo nekog čovjeka, u njegovoj slici mrzimo nešto što se krije u nama samima. Ono što nije u nama
samima, ne uzbuđuje nas."
Jung je skovao izraz "sjena" za nevoljeni i nespoznani dio osobe. Poneka strastvena svađa na
odnosnoj razini predočava "borbu sa sjenom".
Prijenos. Pri psihoanalitičkom konceptu prenošenja događa se nešto posve slično. I ovdje, u
određenim okolnostima, ne opažamo drugoga u skladu s realnošdu. Pa ipak, elementi opažanja koji
me krivo usmjeravaju ne potječu iz moje vlastite psihe, ved je tu neprimjetno u igri netko tredi.
Pretpostavimo, netko me svojom vanjštinom (načinom govora, frizurom, oblikom lica) podsjeda na
neku važnu osobu iz moje prošlosti (majku, oca, brata, šefa). Međutim, nisam svjestan te sličnosti.
Nesvjesno na drugoga osjedajno reagiram kao da je taj drugi osoba iz moje prošlosti. Tako, primjerice,
neprestano s nepovjerenjem vrebam nede li drugi o meni donijeti nepovoljan sud (kao što je to,
primjerice, činio moj otac). U psihoterapeutskim se vježbama zbog toga nastoji osvijestiti to
prenošenje i provesti sučeljavanje s osobom na koju se prijenos odnosi, a koju zamišljamo kako sjedi
na praznom stolcu. Time se "neobavljeni posao" treba obaviti tako da se više neprimjetno ne uvlači u
sadašnje odnose. Postoje, naravno, i pozitivna prenošenja - tako poneka početna zaljubljenost ima
malo zajedničkog s drugom osobom.
139
154
88
Fenomen prenošenja toliko je važan i sveprisutan da se isplati podrobnije razmotriti korist koju
pošiljatelj i primatelj imaju od njegove primjene.
Kad upoznajem nove ljude, pokušavam se sjetiti na koga me podsjedaju. Osvješdujudi takve sličnosti,
smanjujem sveprisutnu opasnost da novi odnos opteretim starim "neobavljenim poslovima". Tada
sam u stanju poduzeti provjeru stvarnosti svojih nesvjesnih maštanja te u određenim okolnostima
ustanoviti: on, doduše, izgleda poput mojega brata, ali je sasvim druga osoba.
I za primatelja je poznavanje mehanizma prenošenja od presudnog značenja Moram znati da "imam
posla" s prijenosima, tj. da se140 svaki osjedaj što ga drugi prema meni očituje stvarno ne odnosi na
mene, ved možda na posve drugu osobu. Možda je neko moje osobno obilježje nesvjesno kod
drugoga potaknulo "stare priče" ili je pak to učinila ved i sama moja uloga. Tako se ponajprije
nastavnici, pretpostavljeni i svi službeni autoriteti izlažu opasnosti da kod svojih sugovornika potaknu
staru problematiku autoriteta. Ruth Cohn (1975., str. 196) vrlo dojmljivo piše o problemu prenošenja:
"Uvjerena sam da poznavanje i vještina ophođenja s opdim fenomenima prenošenja pripada u prijeko
potrebni alat svakog pedagoga te se stoga poznavanje tih fenomena ne smije zatvoriti u
psihoterapeutov tajni pretinac. Koliko bi manje boli i povrijeđenosti bilo u učionicama i na drugim
mjestima kad bi ljudi koji zajedno žive i rade mogli u grupama naučiti da sve reakcije s kojima se
susredu nisu doista "usmjerene" prema njima samima, ved se odnose na prijašnje likove (roditelje,
nastavnike, bradu) u životu drugih. I koliko bi jasnije svaki čovjek mogao spoznati koje iluzije i
predrasude on sam nesvjesno prenosi na druge! Time bi se otklonili mnogi autoritarni zahtjevi za
svemodi koji se upuduju ili dolaze od nastavnika, pretpostavljenih ili istaknutih osoba, kao i s time
povezani osjedaji ovisnosti i nemodi! Pomodu takvog otklanjanja prijenosa u grupama pedagozi imaju
bolje mogudnosti da se prema ljudima koji su im povjereni odnose s manje tradicionalnih predrasuda
i s više otvorenosti i realizma".
Uostalom, između samoočitovanja i opasnosti od projekcije odnosno prenošenja vlada uzajamna
povezanost: što se više povlačim i manje očitujem, to više projekcija i prijenosa "primam". Jer
prijenosu maštarija svojega sugovornika ne suprotstavljam nikakvo stvarno samoočitovanje. Povučeni
ljudi s "pokerskim licem" često su zbog toga odbacivani, izbjegavani ili potisnuti: stari strahovi i
osjedaji mržnje projiciraju se na to "platno". U psiho analizi se ta povezanost koristi u terapeutske
svrhe: psihoanalitički terapeut ne unosi u odnos samoga sebe, osjedajno se drži po strani i time pruža
projekcijsko platno na koje stranka može prenijeti svoje prijašnje problematične odnose.
Nereprezentativni kontakt. Pogrešna, jednostrana, nepotpuna slika o drugome nastaje i zbog
toga što ga često zapažam samo u posve određenim situacijama i ta me okolnost sprječava da ga
upoznam i s neke druge strane. Tako nastavnici svoje učenike često doživljavaju kao "infantilne".
Međutim, škola baš i ne pruža učeniku povoljne uvjete da se pokaže kao cjelovit čovjek u svojoj punoj
vrijednosti. Nastavnika i učenike ovdje tematski povezuje uvijek ono što nastavnik može, a učenik još
ne može. Pod tim uvjetima socijalne udaljenosti stoga ne141 čudi ako nastavnik stekne reduciranu,
nepovoljnu sliku o učeniku. Kontakt je nereprezentativan. Pod drugim životnim uvjetima, ved na
razrednom izletu, učenik ima priliku razviti punovrijedne strane svoje ličnosti. I tako je poštovanje
druge osobe u mnogo manjoj mjeri pitanje morala, a mnogo više pitanje stvarnog, reprezentativnog
kontakta. To vrijedi i za druga životna područja: činovnik iza svojeg okna uvijek doživljava stranca ili
korisnika socijalne pomodi samo kao nesnalažljivog molitelja, sudac optuženika samo kao bijednika ili
(pokvarenog) grješnika, liječnik pacijenta samo kao "slučaj kožnog ekcema". Slika drugoga počiva na
apsolutiziranju jednodimenzionalnog poznanstva - poštovanje bližnjih ostaje bez doživljajne podloge.
140
155
141
156
89
4. Borba za definiranje odnosa
Dosad smo govorili tome da pošiljatelj svojom obavijesti izražava i kako se odnosi prema primatelju,
što o njemu misli. Ta, uglavnom implicitna ti-poruka, samo je jedan aspekt odnosne strane. S druge
strane ona sadrži i (uglavnom implicitni) iskaz o tome kako pošiljatelj vidi odnos između sebe i
primatelja, dakle neku vrstu mi-poruke.
Kad se A i B međusobno sredu, moraju se dogovoriti o tome "što se smije i što ne smije". Iz široke
palete međusobnog ophođenja moraju se odabrati određeni obrasci ponašanja kao primjeren način
ponašanja u dotičnoj situaciji. Je li u njoj "dopušteno" govoriti o osobnim, čak i intimnim sadržajima,
drugoga dotaknuti, uvrijediti ga, udariti, darivati, posjetiti bez prethodne najave itd.? Ukratko, svaki
obrazac ponašanja prema drugome sadrži i pokušaj definiranja odnosa – ono je za pošiljatelja isto
tako neizbježno kao što je za primatelja neizbježno da na nj reagira odbijanjem ili odobravanjem.
4.1. Četiri primateljeve reakcije na prijedlog odnosa

Haley (1978.) razlikuje četiri primateljeve mogudnosti da reagira na pošiljateljevu definiciju odnosa:
Prihvadanje. Ako primatelj doživljava pošiljateljevo ponašanje kao sukladno uzajamnom odnosu, na
njega de reagirati s odobravanjem. Primjer: uzvradeni pozdrav, smijeh zbog šale, odgovor na pitanje,
ali i prijepor oko nečega ili protivljenje da se ispuni neki zahtjev može sadržavati slaganje na odnosnoj
strani obavijesti („doduše, ne142 želim učiniti ono što bi ti htio, ali smatram da je posve u redu
sukladno našem odnosu što mi upuduješ takve zahtjeve").
"Toleriranje". Ovdje se primatelj ne slaže s definicijom odnosa, ali joj se vidljivo niti ne
suprotstavlja. Tolerira je, ali sa svoje strane uskraduje potvrdu poput ove: "Da, ja isto tako gledam na
naš odnos!" Primjeri: žena dopušta muškarcu da je dodiruje, ali sa svoje strane ne odgovara na dodir.
Nastavnik mirno i bez emocija reagira na izazovno, drsko formulirana učenikovo pitanje.
Odbijanje. Primatelj jasno daje do znanja da se ne slaže s pošiljateljevim implicitnim prijedlogom
odnosa. Iz njegova ponašanja proizlazi: "Ne, tako ne gledam na naš odnos!" U starim filmovima bilo je
uobičajeno da žena na muškarčevu"nasrtljivost" odgovori pljuskom. Ili pak netko na intimno pitanje
može odgovoriti uzvratnim pitanjem: "A što te se to tiče" i tako "odbiti" predloženi odnos.
SI. 66: Ma o čemu A i B međusobno razgovarali i kako se međusobno susretali ili izbjegavali, ne mogu
izbjedi dogovor u svojem odnosu.143
142
157
143
158
90
Ignoriranje (= obezvrjeđivanje). Ovdje pošiljatelj uskraduje bilo kakvu zamjetljivu reakciju te kao
da signalizira: "Ti si za me zrak" obezvrjeđujudi na taj način pošiljatelja. Tako pozdrav, pismo ili poziv
mogu ostati potpuno neuzvradeni, pitanje posve bez odgovora.
Zbivanje prikazano na sl. 66 može ispasti manje ili više jasno i razumljivo. Naravno, pošiljatelj i
primatelj često nastoje izbjedi jasne poruke i puštaju da se ponekad osjetljiva pitanja odnosa rasplinu
u komunikacijskoj magli.
I tako postoji mnoštvo trikova da se izbjegne jednoznačno definiranje odnosa. Primjerice, kad
sretnem na ulici nekog koga poznajem, moram se odlučiti za odgovarajudu definiciju odnosa:
pozdraviti ili ne pozdraviti, zastati ili nastaviti put, osloviti ga ili ne, a ako da - kako? Definiranje
odnosa mogu izbjedi ako se, "duboko zamišljen", pretvaram da drugoga ne zapažam. Poziv mogu
odbiti isprikom zbog "važnog termina". Ili pak ono što kazujem mogu inkongruentnom bojom glasa (v.
str. 33) smjesta ponovno demantirati itd. Vrlo smo kreativni u pronalaženju trikova za izbjegavanje
jednoznačnih definicija odnosa. U vrlo zanimljivoj analizi Haley interpretira shizofrene simptome kao
dosljedni pokušaj da se izbjegne definiranje odnosa (Haley; 1978., str. 113 i dalje).
4.2. Tri osnovne vrste odnosa

Mnoštvo mogudih odnosa između A i B može se (prema Haleyju, 1978.) podijeliti na tri osnovne
kategorije:
Simetrični odnosi. Odnos je simetričan kad oba partnera mogu jedan prema drugom očitovati isto
ponašanje. Primjerice, kad obojica mogu dati prijedloge, kritizirati drugoga, dati mu savjet.
Komplementarni odnosi. Odnos je komplementaran kad A očituje drukčije obrasce ponašanja
nego B, ali se oba načina ponašanja međusobno dopunjuju i gotovo nadovezuju: jedan pita, drugi
odgovara; jedan poučava, drugi uči; jedan zapovijeda, drugi sluša. Različitost uglavnom implicira neku
vrstu nadmodi i podložnosti, jedan dobiva prevlast, drugi se podvrgava.
Metakomplementarni odnosi. Isprva se čini da mogu postojati samo simetrični i
komplementarni odnosi. Stvar se komplicira kad pomislimo na situacije u kojima A dovodi svojega
partnera B do toga da mu namede svoju volju, njime upravlja ili mu pomaže. Time B144 stječe nadmod,
ali na višem stupnju nadmod ima A bududi da je uspostavio tu vrstu komplementarnog odnosa. Haley
to naziva metakomplementarnim odnosom. Mogude je zamisliti (a to se često i događa) da A potakne
svojega partnera B da se prema njemu postavi kao istovrijedan, ravnopravan sugovornik te da se
prema njemu simetrično odnosi: ako, dakle, A svojem partneru dopušta ili od njega zahtijeva
simetrični odnos. To je paradoksalna situacija u partnerskim odnosima, poput one kad, primjerice,
suprug od svoje supruge zahtijeva da mu bude ravnopravna partnerica i emancipira se. Ona je u
kobnoj dvojbi, u nekoj vrsti situacije dvostrukog vezanja (usp. str. 34).
Naravno, te tri vrste odnosa (v. sl. 67) mogu se naizmjenično pojavljivati unutar nekog odnosa.
144
159
91
Sl. 67: Tri osnovne vrste odnosa.145
4.3. Manevriranje odnosa

Ponovimo: pošiljatelj i primatelj u konačnici ne mogu izbjedi definiranje svojeg međusobnog odnosa.
U novim i teškim odnosima definicija je nejasna i često osporavana. I tako se, gotovo ispod površine
razgovora, odvija prepirka o tome koja vrsta odnosa u tom trenutku treba vrijediti i tko o tome treba
odlučivati.
Pokušaji da se postojedi odnos iznova definira nazivaju se "manevrima". Manevri su takvi obrasci
ponašanja kojima se dosadašnji odnos mijenja ili mu se daje novi naglasak. Takav se manevar može
sastojati u znatiželjnom pitanju, u zapovijedi ili komentaru o ponašanju drugoga. Primjerice, ako
učenik na kraju nastavnog sata kaže nastavniku: "Ovaj ste se put vrlo dobro pripremili za sat", riječ je
o simetričnom manevru, jer dosad je samo nastavnik imao pravo komentirati postignuda učenika s
pohvalom ili ukorom. Zapanjenost koja često nastaje u takvim situacijama upuduje na neuobičajenost
takvog definiranja odnosa. Poneke šale žive od toga zaprepaštenja: "Na kojoj rijeci leži Rim?" pita
nastavnik učenika. "Pa, ako čak ni to ne znate, kako ste postali nastavnik?" odgovara učenik. Šala se
sastoji u tome što je učenik protumačio nastavnikovo pitanje simetrično, tj. kao stvarno pitanje
između ravnopravnih osoba, a ne kao komplementarno ispitivanje. U tom slučaju se učenikova
reakcija doima apsurdnom bududi da se pretpostavlja kako je odnos učenika i nastavnika "jasno" i
jednoznačno definiran. U mnogim slučajevima ne postoji, međutim, takva jasnoda pa se pošiljatelj i
primatelj moraju prilično potruditi kako bi uspješno vodili tajnu borbu za definiranje odnosa.
4.4. Studentica i mladić - primjer

Sljededi primjer" treba poslužiti razjašnjenju prikazanih pojmova (definiranje odnosa; simetrični,
komplementarni i metakomplementarni odnos; složiti se s definicijom odnosa, tolerirati je, odbiti i
obezvrijediti, manevar).
Djevojka sjedi čitajudi na klupi u parku, a približava joj se mladid.
On: Smijem li ovdje sjesti? (pokazujudi na mjesto pokraj nje).
Njegova definicija odnosa glasi: među nama može dodi do razgovora, to nije samo šutke sjediti jedno
pokraj drugog. Time što od nje traži dopuštenje146 za čin za koji to dopuštenje nije potrebno (sjesti na
klupu u parku), on joj metakomplementarno prepušta vlast nad sobom.
145
160
146
161
92
Iz njezinog odgovora mogude je razabrati prihvada li ona taj prijedlog odnosa, "tolerira" ili odbija.
Ona Jasno (diže pogled i smiješi se).
Djevojka se, dakle, slaže s definicijom odnosa. Smiješkom dodatno signalizira tajni sporazum da je
pritom u igri mnogo više od pukog rasporeda mjesta za sjedenje. Njegov bi manevar mogla i samo
tolerirati (primjerice, kratkim, nezainteresiranim "izvolite") ili bi pak manevar mogla odbiti ("Zašto
uopde pitate?") odnosno obezvrijediti uopde ne obradajudi pozornost na njega.
Oboje neko vrijeme sjede na klupi, ona prividno dalje čitajudi, on čistedi naočale. Pokraj njih prolazi
mali vlak; oboje ga promatraju.
On: Stari vlak iz doba naših baka (šali se).
Definicija odnosa: to je odnos u kojem se smije pomalo čavrljati o zajedničkoj okolici.
Ona: Hmmm (smije se).
Ponovna potvrda stare definicije. Ovaj put inicijativa za definiranje odnosa polazi od nje. Time mu se
jednoznačno daje do znanja da njegovu definiciju ne samo "tolerira", ved doista potvrđuje (= i ja bih
radije razgovarala nego čitala).
On: Ved je čitav dan lijepo vrijeme. Upravo sam tri sata bio na dječjem igralištu, igrao sam se s djecom
lovice. Djeca su se jako zabavljala jer nisam mogao brzo trčati. Upravo sam jučer došao iz bolnice. Bio
sam tamo osam tjedana. Na tenisu sam slomio nogu, morali su mi ugraditi umjetnu čašicu na koljenu.
Sad se osjedam tako osamljeno i ne znam što bih počeo sa sobom. Imam, doduše, poznanika, ali su svi
na godišnjem. Znaš, tu se javlja takav osjedaj besmislenosti. Kod kude samo buljim u zid, a šest
mjeseci nedu modi raditi. Po zanimanju sam bolničar.
Ovo opširno samoočitovanje je manevar kojim se stara definicija odnosa snažno proširuje: u tom se
odnosu smije govoriti o osobnim, pa čak i intimnim sadržajima. Kako, zapravo, treba razumjeti taj
manevar? Podjednako bi bilo mogude da se usmjeri prema simetričnom kao i komplementarnom
odnosu. Simetrični: to je odnos u kojem svatko pomalo govori o sebi i time se pobliže upoznajemo.
Komplementarni: odnos u kojem se konačno mogu očitovati i imam nekoga tko me sluša (klijent-
terapeut).
Naknadnom je analizom studentica utvrdila da je iz njegove obavijesti iščitala snažan apel: "Poslušaj
me, pokaži za me razumijevanje!'' Ona reagira sukladno tom dekodiranju:
Ona: Taj doživljaj na igralištu mogu dobro razumjeti. Upravo si izašao iz bolnice, tek se moraš
ponovno naviknuti na tu situaciju. Ne147 boj se običnih osjedaja, to je posve normalno. Treba
vremena. Baš glupo što su tvoji prijatelji upravo sad odsutni. Ne možeš otputovati s njima i sad trebaš
nečije društvo. Što ti, zapravo, trenutačno zadaje najviše brige? (neznatno skradeno)"
Komunikacijsko-psihološki komplicirana situacija: u slučaju da je sa svojim samoprikazivanjem
povezao komplementarnu definiciju odnosa, njezina reakcija je potvrda toga prijedloga definicije.
Međutim, u slučaju da je on pritom imao na umu simetrični odnos, njezina bi se reakcija mogla
protumačiti kao (djelomično) odbijanje. U svakom slučaju, njezina reakcija sad sadrži jednoznačnu
definiciju odnosa: ti klijent - ja terapeutkinja (ti nevoljnik, ja pomagačica). Sama je studentica u
naknadnoj analizi zaključila: "Odnos sliči odnosu između klijenta i terapeuta. On je utoliko u slabijoj
poziciji bududi da nešto od mene želi i čak treba. Njemu je važno da može govoriti. Ja, naprotiv; ništa
ne otkrivam o sebi i time sam zaštidenija od njega."
Njezin prijedlog odnosa time predočava manevar koji joj, u slučaju potvrde s njegove strane,
osigurava nadmod u uzajamnom odnosu. Kako de on reagirati na taj manevar?
147
162
93
On (skradeno): Po zanimanju sam viši bolničar, mogu poučavati i dijeliti ocjene. Ved šest godina živim u ovom
gradu. Prije sam živio u Parizu, imam mnogo prijatelja u inozemstvu koji su sad također ovdje. Imam mlađu
sestru koja živi ovdje, ali je sad otputovala sa zajedničkim prijateljima. Neko smo vrijeme zajedno stanovali.
Prema njoj osjedam snažnu seksualnu privlačnost i htio bih s njome spavati, ali još nisam. (On pripovijeda
zgodu kad je uspoređivao svoju djevojku i sestru u njihovoj nazočnosti, pri čemu je njegova sestra bolje prošla.
Nakon toga je završila veza s djevojkom.) Ona to vjerojatno nije mogla podnijeti.
Nastavlja svoje samoprikazivanje, ali s kako izmijenjenim sadržajem! Više ne govori o svojim
nevoljama i problemima, ved ističe svoju profesionalnu i muškaračku nadmod. Njegova obavijest time
sadrži jasno odbijanje njezine definicije odnosa: "Ne, ja nisam tvoj klijent, a ti nisi moja terapeutkinja.
Naprotiv, ti si cura, a ja pravi dečko!" Prihvatio je borbu za nadmod. Nesuglasje oko zajedničke
definicije odnosa na tom se mjestu jasno očituje. Ona je shvatila njegovo "odbijanje uloge klijenta" i
inzistiranje na simetričnom odnosu muškarca i žene te reagira unutarnjim negodovanjem:
Ona: Shvadam tvoju djevojku, ja bih slično reagirala ... (Time iznosi pomalo skeptičan komentar
njegove priče, nemirna je, gleda na sat.) Sad stvarno moram idi, na fax.148
Sad pak ona sa svoje strane odbija njegovu definiciju odnosa ("Ja sam pravi dečko, a ti djevojka na
koju sam bacio oko"). Ona izražava suzdržanost solidarizirajudi se s njegovom djevojkom i pozivajudi
na prekid razgovora. Čini se kao da kaže: "Ti ne želiš prihvatiti moju definiciju niti ja tvoju, stoga naš
odnos sad proglašavam završenim."
On: Bio je to lijep razgovor.
To također znači: naš je odnos lijep. Tim manevrom on proturječi njezinoj definiciji odnosa ("Odnos
valja prekinuti!")
Ona: Da, ja isto mislim. Rijetko se događa da čovjek može tako razgovarati sa stranom osobom.
Prividno potvrda njegove definicije. Promotrimo li je podrobnije, u najboljem je slučaju, međutim,
riječ samo o djelomičnoj potvrdi, jer napomena o "stranoj osobi" iznova izražava željenu suzdržanost.
Susret završava time što je on nagovara da se poslije još jednom susretnu. Napola nevoljko, ona
pristaje na taj dogovor. On se, međutim, ne pojavljuje na dogovorenom sastanku: posljednji manevar
s njegove strane kako bi u potpuno bezizglednoj situaciji zadržao nadmod:
"Ja odlučujem da je odnos završen prije nego što ti to učiniš."
5. Dugoročni učinci poruka o odnosima: koncept vlastitoga ja

Značenje odnosne strane ne ograničava se samo na trenutačno osjedajno stanje i daljnji tijek
razgovora. Naprotiv, poruke o odnosu mogu imati znatan dugoročni učinak: primatelj ovdje prima
informaciju što pošiljatelj (o njemu) misli. U potrazi za svojim identitetom dijete je upudeno na takve
upute. S vremenom se tisude poruka o odnosu što ih dijete prima iz svoje okoline zgušnjava u
zaključak: "Takav sam ja, dakle!" (v. sl. 68).
To "mišljenje o samom sebi" (Adler), taj koncept vlastite osobe danas se smatra presudnom ključnom
varijablom ličnosti i duševnog zdravlja. Alfred Adler je ponajprije opisao kako se netko tko ne drži
mnogo do sebe (osjedaj manje vrijednosti) ili obeshrabreno povlači ili se pak, u neprestanoj potrazi za
dokazima vlastite vrijednosti, pretjerano bori za uvažavanje i nadmod te tako najvedi dio svoje
duševne energije rasipa na borbu sa suparnicima i dokazivanja koja bi drugima trebala uliti
poštovanje.
Značenje koncepta vlastite osobe temelji se i na slijededoj činjenici: Dok sam se učvrstila, pojedinac
stvara svijet iskustva u kojem se njegov149
148
163
149
164
94
Sl. 68: Koncept vlastite osobe kao rezultat zgušnjavanja poruka o odnosu.
jednom utvrđeni koncept vlastite osobe uvijek iznova potvrđuje. Kako preko svojeg koncepta vlastite
osobe "tvorimo" određena iskustva, a druga, koja bi ih možda korigirala, isključujemo, podrobnije de
biti opisano u odlomku 5.3.
Zbog tog dalekosežnog značenja koje posjeduje koncept vlastite osobe neki su psiholozi (primjerice
Tausch i Tausch, 1979.) promatrali nastavno zbivanje gotovo isključivo kroz "odnosne naočale" (uz
zanemarivanje predmetnih sadržaja): tu oni nasluduju glavnu skretnicu u razvitku ličnosti.
5.1. Oblikovanje koncepta vlastite osobe pomoću ti- poruka i etiketiranja

Kakve su pak u pojedinostima te poruke o odnosu koje određuju koncept vlastite osobe? Ponajprije
su to eksplicitne i implicitne poruke o odnosu što ih dijete prima od važnih osoba iz svojeg životnog
okruženja. Eksplicitni su iskazi, primjerice: „Budalo!“, „Od tebe nikad ništa nede biti!“ 150"Ti si naše
drago, poslušno dijete", "Nisi darovit za tehniku", "Ne znaš crta ti".
Takvi eksplicitni iskazi o odnosu dopunjuju se u međuljudskoj komunikaciji implicitnim porukama o
odnosu. Iz načina kako mu se obradaju i ponašaju prema njemu, pojedinac saznaje kako se drugi
prema njemu odnose, što o njemu misle. Primjerice, "Drži se u pozadini!", "Moram li ti baš sve triput
redi?", "Daj se ved jednom saberi!" ili pak: "Što misliš o tom prijedlogu?", "Razmislimo zajedno kako
tu stvar riješiti" itd. I prije nego što može razumjeti jezik, dijete i neverbalno, iz ukupnog ponašanja
važnih osoba s kojima uspostavlja vezu, prima temeljnu poruku: "Ti si ovdje željeno" ili "Sve se vrti
oko tebe" ili pak "Ti si ovdje nepoželjno, teret si". Vjerojatno upravo takve početne ti-poruke, koje se
prenose tisudama različitih signala, tvore temelj za oblikovanje djetetova koncepta vlastite osobe.
Odgoj je ponajprije komunikacija između redaka. Takve ti-poruke nipošto ne odražavaju samo
djetetove objektivno postojede karakteristike. Naprotiv, sadrže pošiljateljeve potajne želje, osobne i
kulturne predrasude (primjerice, shvadanja u tome kakve su zapravo djevojčice i dječaci).
Ustanove kao pošiljatelji ti-poruka. Dosad smo oblikovanje koncepta vlastite osobe opisivali kao
rezultat definirajudih iskustava što ih djetetu prenose važne osobe s kojima uspostavlja odnos. Ti-
poruke koje je pritom primilo bile su dijelom vrlo osobne, dijelom više kolektivne u smislu da dijete te
poruke prima kao pripadnik određene grupe te ih stoga dijeli s ostalim pripadnicima (primjerice,
poruke o spolnim stereotipima: "Pa ti si dečko! Dečki ne plaču!").
U ovom odlomku želimo svrnuti pozornost na činjenicu da, neovisno o pojedinim odgojiteljima, škola
kao ustanova sa svojim propisima i planovima "učeniku" upuduje (implicitne) poruke o odnosu.
Tillmann (1976.) u tim porukama vidi "skriveni" i doista djelotvorni nastavni plan škole.
Kad neke od institucionalnih poruka ekspliciramo "učeniku", tada mu se, iz dana u dan, upuduju
otprilike sljedede poruke:
150
165
95
Ti se ovdje nemaš što javljati. Samo si jedan od tridesetpetero, kao pojedinac nisi važan; ne iskazuj
svoje mišljenje, osobito se suzdržavaj od izricanja151 posebnih želja. Ti si još malen i glup, učitelj
najbolje zna što trebaš učiti. Stoga pazi, glazba uvijek dolazi sprijeda. Ne trebaš preuzimati
odgovornost za zajednicu - sve je ved uređeno. Ti trebaš samo marljivo učiti gradivo.
Učenik de poruku teško čuti baš u tom obliku premda nastavnici, silom prilika, često postaju
glasnogovornici ustanove. Ali učenik tu poruku prima preko dnevnih školskih iskustava na posredan,
ali-ništa manje djelotvoran način.
Drugim riječima, škola kao ustanova polazi od sasvim "infantilne" slike učenika. Sukladno tome,
pretvara učenika u pretežito pasivnog primatelja pouke čije se djelovanje uvelike može unaprijed
isplanirati te mu uskraduje odgovornost i punovrijedno sudjelovanje u društvenom životu.
Društvo kao pošiljatelj ti-poruka. Isto se tako i društvo kao cjelina sa svojim ustanovama,
propisima, zakonima i činjeničnim danostima javlja za riječ i određenim podgrupama stanovništva
upuduje ti-poruke na osnovi kojih se oblikuje koncept vlastite osobe. Poruke koje društvo upuduje
mladima Muller je zaodjenuo u riječi:
"Doista je strašno što se rađa toliko djece, jer u osnovi za sve njih nema posla. Vrijeme dječjeg rada je
prošlo; što nas, naravno, veseli. Isto tako, i velika obitelj pripada prošlosti, a u današnjoj maloj obitelji,
sa svim njezinim kudanskim aparatima, vi mladi ste prije teret nego pomod. Za neškolovane pomodne
radnike ima neugodnog posla u izobilju, ali vi vjerojatno smatrate da ste za to predobri, a mi vam to
ne možemo zamjeriti. Za atraktivna radna mjesta trebamo neke od vas, ali nipošto vas ne možemo
sve zaposliti. Konačno, i sami želimo zadržati svoja radna mjesta, a usto danas živimo mnogo dulje
nego prije. Neki od vas de imati sredu, mnogi, međutim, nede; jednostavno ne znamo što bismo s
vama započeli. Razumijete, mi pokušavamo izbjedi ratove, dakle ni za to vas trenutačno ne trebamo.
Molim, zabavljajte se koliko god možete i nemojte nikom biti na putu. Molim vas, ne pitajte nas što
trebate raditi. Kad nam nešto padne na pamet, pozvat demo vas. Molim vas, ostavite nas na miru." (iz
DIE ZEITA od 15. 7. 1977.)
5.2. Etiketiranje propalice

Ponovimo još jednom dosad kazano: koncept vlastite osobe oblikuje se kao posljedica definirajudih
iskustava. Kod tih definirajudih iskustava pretežito je riječ o eksplicitnim ili implicitnim ti-porukama
(''Takav si ti, dakle!") što ih odašilju važne osobe iz našeg okruženja ili pak institucije i društvene
ustanove. Bududi da je dijete sklono ponašati se u suglasju s vlastitim konceptom svojega ja,
definirajudi152 su postupci, prema tome, tek stvorili odgovarajudu stvarnost. Ta se vrsta objašnjenja
također i ponajprije koristi za nastanak poremedaja u ponašanju (delinkvencije). Prema tome je
propalica završni produkt etiketiranja koja su dovela do koncepta vlastite osobe "ja ništa ne vrijedim".
Tako se u razvoju kriminalne karijere često mogu utvrditi sljededi koraci (Tannenbaum, 1938.,
prikazano prema Brustenu i Hurrelmannu, 1973.):
1. Određene obrasce djetetova ponašanja, koje ono samo u svojem fenomenalnom svijetu smatra
bezazlenima i ugodnima, odrasli nazivaju "zločestim", "lošim" ili "nepodnošljivim". Obratimo
pozornost na udio samoočitovanja pri takvim etiketiranjima!
Taj udio samoočitovanja u etiketirajudim obavijestima osobito naglašavaju zastupnici etiketirajudeg
pristupa. Primjer: nastavnik označuje dijete kao "nečisto". Saznajemo li iz te obavijesti nešto o djetetu
ili o nastavniku? O oboma. Ponajprije saznajemo nešto o nastavnikovom vrijednosnom sustavu, na
što on obrada pozornost, što mu je važno i što smatra potrebnim sankcionirati.
2. Dijete koje se isprva osjedalo samo neshvadenim i smatralo da se prema njemu nepravedno
postupa, počinje vremenom samo sebe drukčije definirati, osobito ako odrasli svojim definicijama
151
166
152
167
96
nisu žigosali ("stigmatizirali") samo njegovo ponašanje, ved opdenito i čitavu njegovu osobu kao
"lošu".
3. Tijekom toga novog definiranja dijete iskazuje obrasce ponašanja koji su prikladni osnažiti.
devijantni identitet koji se razvija. Primjerice, priključuje se sličnim "upadljivim" vršnjacima
(oblikovanje "delinkventne bande"). Članovi takve grupe ne uče samo kako se pomiriti s etiketom
"delinkvenata": u njoj se oblikuju i norme koje takvu etiketu uzdižu do odlikovanja.
4. "Delinkventi" pak sve češde dolaze u dodir sa službenim sankcionirajudim instancijama, s
predstavnicima socijalnog rada, policije i pravosuđa. Sve te instancije žele, u skladu sa svojim
samorazumijevanjem, obustaviti pokrenuti proces, ali ga u pravilu osnažuju svakim daljnjim korakom
(Brusten i Hurrelmann, 1973., str. 32). Te službene reakcije stvaraju nova etiketiranja i osnažuju
djelomično ved utvrđenu sliku vlastite osobe. Dotična se mladež "kriminalizira". Za te nenamjeravane
posljedice skovan je pojam "sekundarnog odstupanja". Poruka o odnosu, koju sankcije implicitno
sadrže, ima snažnije djelovanje od također implicitnog poziva na popuštanje. Drugim riječima, dok se
„primarno odstupanje“ temelji na manje ili više bezazlenim početnim postupcima“sekundarno
odstupanje“ proizlazi iz etiketirajudih reakcija okoline.153 Paradoksalni učinak: mjere čija je svrha
spriječiti određenu pojavu zapravo tek izazivaju pojave koje bi trebale spriječiti.
S tog gledišta treba provjeriti ne izazivaju li te dobronamjerno mišljene mjere svojim implicitnim ili
eksplicitnim etiketiranjem gore posljedice nego što su koristi koje obedavaju. Primjer: učenik je
upuden školskom psihologu na savjetovanje zbog svoje "povučenosti". Savjetovanje sa školskim
psihologom sigurno može omoguditi poboljšanje. Na drugoj strani postoji, međutim, opasnost da se
koncept vlastite osobe dopuni aspektom "ja sam netko tko mora školskom psihologu" i time tek
potakne razvitak karijere osobe s ruba društva. Iz tog razloga moderni koncepti savjetovanja nastoje
ne tražiti i liječiti poremedaje kod pojedine osobe, ved u interakcijama grupe u kojoj se poremedaj
pojavio (usp. Redlich i Ott, 1980.: "Promjena interakcije u školskim razredima umjesto stigmatiziranja
preko liječenja pojedinačnog slučaja").
5.3. Koncept vlastite osobe kao "tvorac" iskustava

Koncept vlastite osobe pokazuje se produktom zgušnjavanja svih spomenutih iskustava: "Takav sam
ja, dakle!" U nastavku želimo ispitati kako ved uspostavljeni koncept vlastite osobe stvara okruženje u
kojemu pojedinac pretežito "doživljava" ona iskustva koja potvrđuju dotični koncept.
Taj proces ponajprije pokredu dva mehanizma: izbjegavanje i izobličavanje. Nekim se iskustvima
mogu sklanjati s puta kako bi moje životno okruženje ostalo "pošteđeno" takvih iskustava ili ih pak
mogu tako protumačiti i izobličeno zapažati da me ne dosežu u svojem izvornom obliku, ved u obliku
koji se uklapa u moje "račune" (= moj koncept vlastite osobe).
Obje strategije (izbjegavanje i izobličavanje) mogu se u podjednakoj mjeri primijeniti na izvanjska i
unutarnja iskustva (osjedaje, motive). Promotrimo kako ti mehanizmi funkcioniraju u pojedinostima:
Izbjegavanje
Aspekti koji unutar koncepta vlastite osobe nagovješduju neuspjeh dovode do toga da čovjek "u
velikom luku" zaobilazi mjesta za koja se osjeda loše pripremljenim. Mislim li, primjerice, u sebi da
"nemam darovitosti za tehniku", namjerno du izbjegavati sve situacije u kojima presudnu ulogu imaju
tehničko razumijevanje i spretnost. Vremenom dolazi do znatnog nedostatka vježbe, a nakon
nekoliko godina154 doista imam "dvije lijeve ruke", i to manje zbog nedostatne nadarenosti, a mnogo
više zbog nedostatnog vježbanja i manjkavog iskustva, za što je temelje postavio moj početni koncept
vlastite osobe. Time se zatvara začarani krug proročanstva koje se samo ispunjava, a koncept vlastite
osobe pokazuje kao tajni pokretač razvitka ličnosti (v. sl. 69).
153
168
154
169
97
Ponajprije se obeshrabreni ljudi (s izrazitom tendencijom izbjegavanja neuspjeha) stalnim taktikama
zaobilaženja nastoje poštedjeti takvih iskustava pomodu kojih bi naučili nešto novo i napredovali. Oni
vode reducirani život na svojim "tajnim domadim terenima", gdje im ne prijeti nikakav poraz. Time
prema vani uglavnom ostavljaju snažan, suveren dojam. Međutim, stvarnu duševnu snagu posjeduje
onaj tko si može priuštiti privremene poraze u onim "igrama na stranom terenu" u kojima nam se
smiješi samo napredak u razvitku ličnosti. Valja računati na upravo razorne posljedice ako se
generalizira vrlo negativni koncept vlastite osobe, primjerice: "Mene ionako nitko ne voli!" To de
pokrenuti (neprijateljsko ili povučeno) ponašanje koje doista provocira antipatiju ili ravnodušnost
naših bližnjih. U tom je slučaju prijeko potrebno psihološko prekidanje začaranog kruga.
Sl. 69: Koncept vlastite osobe kao začarani krug proročanstva koje se samo ispunjava.155
Izobličavanje i reinterpretacija
To je prvi temeljni mehanizam pomodu kojeg sami stvaramo svoje okruženje: opdenito se uklanjati s
puta određenim iskustvima. Kod drugog mehanizma, koji prikazujemo u nastavku, pretpostavlja se
da, doduše, prikupljamo određena iskustva koja bi mogla dovesti u pitanje postojedi koncept vlastite
osobe, ali im izobličavajudim opažanjem pridajemo takvo značenje da se ipak iznova uklapaju u naš
koncept vlastite osobe.
Kao primjer toga mogu poslužiti dva podmehanizma: prijam obavijesti i atribucije uzročnosti. Naglasili
smo (usp. str. 53) daje primljena (četverostrana) obavijest vlastiti primateljev proizvod, i to stoga što
on na sve četiri strane unosi u nju, između ostalog, i poruke koje odgovaraju njegovom duševnom
raspoloženju. Tako osoba s malim osjedajem vlastite vrijednosti čuje primljenu poruku preosjetljivim
uhom za odnos, u svojoj mašti unosi u nedužna pitanja i iskaze kritiku ili ponižavanja vlastite osobe
(usp. str. 45 i 46). Daljnji primjeri za prijam obavijesti koji ovisi o konceptu vlastite osobe: netko tko
reagira jednosložnim riječima navodi pojedine slušatelje na zaključak: "Vjerojatno je umoran", druge
pak na zaključak: "Jasno - on me ne voli!" Netko nešto kazuje, a drugi se smiju. Jedan tumači taj
smijeh kao izraz zabavljenosti šalom, drugi se pak osjeda ismijanim.
Osobito implicitne poruke o odnosu ostavljaju primatelju široku slobodu tumačenja. Ali i eksplicitne,
jednoznačne poruke o odnosu: "Ti si egoist!" ili "Ti si stvarno veliki znanstvenik!" ni u kojem slučaju
još ne determiniraju prijam - dva različita primatelja mogu pri jednoj te istoj obavijesti doživjeti posve
različita duševna iskustva. Tako jedan može primiti ti-poruku kao činjenicu i u nutrini reagirati: "Takav
sam ja, dakle!" Drugi primatelj može shvatiti primljenu obavijest više kao pošiljateljevo
samoočitovanje ("Što se to s njim zbiva da je došao do takvog suda o meni?"). Doduše, mala su djeca
rijetko u stanju primati ti-poruke uhom za samoočitovanje (usp. str. 47 i 48).
Postoji dovoljno mogudnosti za odbijanje pozitivnih poruka o odnosu. Primjerice, nekoga hvale. Ta se
pohvala ne uklapa u njegov niski koncept vlastite osobe. On reagira: "To mi kažeš samo da bi me
utješio."
155
170
98
U službi očuvanja koncepta vlastite osobe mogu se pojaviti i tzv. atribucije uzročnosti (pripisivanje
uzroka). Uspjehe i neuspjehe mogude je objasniti pomodu sljededih četiriju uzročnih čimbenika
(Heckhausen, 1974.):156
o sposobnost
o naprezanje
o težina zadade
o slučaj
Tako netko s niskim konceptom vlastite osobe može svoje uspjehe pripisati slučaju ("I slijepa kokoš
naiđe na zrno!") - i uspjeh ved gubi kvalitetu korektivnog doživljaja. Nasuprot tome, neuspjesi se
smjesta pripisuju vlastitim nedostacima.
Za nastavnike i roditelje, kao komentatore učeničkih postignuda, iz tih misli proizlazi mogudnost da
konstruktivnim atribucijama uzročnosti ohrabrujude utječu na učenikov koncept vlastite osobe.
Sljededi dijagram (sl. 70) ilustrira mehanizam izobličavanja iskustva u režiji koncepta vlastite osobe:
Sl. 70: Izobličavanje iskustva zbog "naočala" u službi potvrde koncepta vlastite osobe.
5.4. Izbjegavanje i izobličavanje unutarnjih iskustava

Zapanjujudim otkridima psihoterapijskog istraživanja pribraja se i činjenica da koncept vlastite osobe
ne "tvori" odnosno izbjegava samo iskustva izvanjskog, ved isto tako i unutarnjeg svijeta. Osjedaji koji
se ne uklapaju u naš "račun" (= u naš koncept vlastite osobe) ne prodiru do svijesti i ne mogu se
izravno priopditi. Uzmimo još jednom primjr sa strane 101 i 102. Dotični je djelatnk na radnom
dogovoru uzbuđeno157 uzviknuo: "Uopde se ne ljutim! Naprotiv, mene sve to zabavlja.“ Nije svjestan
svoje povrijeđenosti i ljutnje. Ti se osjedaji ne uklapaju u sliku vlastite osobe kao snažnog muškarca
koji suvereno stoji "iznad stvari" i ne reagira preosjetljivo "na svaku sitnicu".
Neusuglašeni osjedaji. Upravo te "neusuglašene osjedaje", kako ih nazivam, želimo isključiti i
spriječiti njihovo pojavljivanje. Tako se razočaranja i zlovolja ne uklapaju u koncept zaljubljenika;
mržnja i ljutnja ne odgovaraju konceptu vlastite osobe koju o sebi ima "mirni otac obitelji ispunjen
razumijevanjem"; ljubomora se ne uklapa u koncept osobe koja u ljudskim odnosima ne želi priznati
nikakve zahtjeve za posjedovanjem, a tuga se ne uklapa u koncept "veseljaka koji sve prima s
humorom".
To odbijanje priznavanja neusuglašenih osjedaja u konačnici znači da se s odbojnošdu odnosimo
prema važnim dijelovima svoje osobe i trošimo mnogo duševne energije za obranu od tih osjedaja.
Psihoterapijom se postupno može postidi "sve veda otvorenost prema unutarnjem iskustvu" (Rogers,
1979.):
"Čini se da proces ponajprije podrazumijeva sve vedu otvorenost prema iskustvima. To je načelo vremenom
dobilo za mene sve vede značenje. Ono označava potpunu suprotnost od obrambenog držanja. Prije sam
pojam obrambenog držanja opisao kao reakciju organizma na iskustva koja se doživljavaju ili anticipiraju kao
156
171
157
172
99
opasna, u proturječju s postojedom slikom koju pojedinac ima o sebi ili svojem odnosu prema svijetu. Ta
opasna iskustva privremeno se čine neškodljivima tako što se u svijesti izobličuju ili joj se uskraduju. Ja
doslovno nisam u stanju precizno zamijetili svoja unutarnja iskustva, osjedaje i reakcije koje bitno odstupaju od
slike koju sam ved stvorio o sebi. Veliki dio terapijskog procesa tvori neprestano otkrivanje s klijentove strane
da u sebi nosi osjedaje i stavove koje dosad nije mogao svjesno opažati, koje nije mogao "posjedovati" kao
stvarni dio vlastite osobe." (str. 186 i 1.87)
Konačni rezultat tog procesa Rogers na drugom mjestu formulira ovako:
"Svijest nije više stražar koji bdije nad gomilom opasnih i neprozirnih impulsa koji samo u iznimnim slučajevima
smiju ugledati svjetlo dana, ved spokojni sustanar unutar spleta impulsa, osjedajaj misli kuje se, kako možemo
utvrditi, vrlo lako nogu samostalno regulirali ako se bojažljivo ne čuvaju." (str. 125)158
6. O postupku za otklanjanje smetnji u odnosima

Premda smetnje u odnosima dolaze na dnevni red svagdje gdje ljudi zajedno žive i rade, sposobnost
da se ophode s takvom vrstom smetnji i "razjasne" međusobne odnose kod vedine ljudi nije baš jako
razvijena. Neiskazana ljutnja i prikrivena povrijeđenost, izbjegnuta sučeljavanja i licemjerna
diplomacija, neprijateljske prepirke i sitni čavo zanovijetanje, oštre bitke oko argumentacije na
pogrešnoj razini često vladaju scenom kad je na odnosnoj razini napeta situacija.
Tipična temeljna pogreška u međuljudskoj komunikaciji razmotrena je ved na str. 42 i 43:
razrješavanje smetnji u odnosu na predmetnoj razini. Majka je kderi savjetovala da odjene jaknu, kder
se tome ogorčeno suprotstavila i time je otpočela sitničava svađa oko temperature zraka.
Komunikacijski psiholog je izvježban obratiti pozornost na prve znakove smetnji u odnosima koji se
očituju u raspravama o nečem. Tako je kderkin "osorni ton" bio takav znak. Ili, kad se na nekoj
konferenciji kaže: "Da ste pročitali priopdenje uprave od 3. svibnja, znali biste da ..." Ili, ako
pretpostavljeni zamoli nekog djelatnika: "Ne biste li nam mogli navesti barem neto iznos?" (U tom
"barem" krije se poruka: "Kada se od vas ved ne mogu očekivati normalna postignuda ...") Ili: govornik
je završio svoje izlaganje i poziva na raspravu. Za riječ se javlja slušatelj: "Meni je potpuno
neshvatljivo kako se pri ovoj temi moglo smetnuti s uma gledište X..." Na odnosnoj strani obavijesti
predavaču se pripisuje nedostatak kompetencije, a želja za osvetom smjesta se očituje u njegovom
odgovoru: "Smatram da sam na početku svojeg izlaganja vrlo jasno dao do znanja kako ..." (= a da ste
vi slušali ...). Kad su razgovori o činjenicama ispunjeni takvim "podbadanjima glede odnosa" (v. sl. 71),
vlada napetost, a objektivnost je ugrožena:
Sl. 71: Sučeljavanje oko predmeta ometaju signali smetnji („podbadanja“) na odnosnoj razini. 159
Uglavnom je pritom riječ o starim pričama koje, neraščišdene, lebde u zraku i uvjetuju stil
podbadanja.
Takva "podbadanja" vjesnici su, ili čak simptomi, uznapredovale i u konačnici nerazmrsive
isprepletenosti predmetne i odnosne strane (2. stadij, v. sl. 72). U tom stadiju gotovo nitko ne može
kazatl nešto o predmetu, a da se to ne protumači kao izraz njegove uobraženosti, neprijateljstva,
pokušaj opravdavanja ili napad. Neki kolegiji, neki poslovni odjel, neke obitelji, nalaze se u trajnom
158
173
159
174
100
stanju "isprepletenosti", u kojem je svaka rasprava o predmetu prožeta (u međuvremenu
zaoštrenom) problematikom odnosa.
Najkasnije u tom trenutku pomaže samo jedna stvar: na određeno vrijeme obustaviti sučeljavanje
oko predmeta i pokrenuti eksplicitno razjašnjenje odnosa ("Kako se međusobno odnosimo jedni
prema drugima? Što naše razgovore čini tako neplodnima, nervoznima, tako opreznima ili
distanciranima?") v. sl. 73.
Sl. 73: Prekid sučeljavanja oko predmeta i pokretanje izričitog razjašnjenja odnosa.160
6.1. Razjašnjenje odnosa

Takva razjašnjenja odnosa su teška i neuobičajena. U stanju teško razmrsive isprepletenosti često se
stoga savjetuje upletanje komunikacijskog psihologa kao "pomagača u raspletanju" - to podjednako
vrijedi za parove i obitelji kao i za kolegije i radne grupe. Djelovanje komunikacijskog psihologa sastoji
se, osim u stvaranju povoljnog ozračja, u sljededem:
1. ohrabriti eksplicitne iskaze o odnosima (obustaviti činjenično argumentiranje)
2. potaknuti iskazivanje "skrivenih" ja-poruka
3. ohrabriti iskazivanje želja i otvorenih apela (pogled unaprijed umjesto unatrag u bijesu).
Ovaj redoslijed koraka kojima se provodi intervencija mogude je dobro prikazati na obavijesnom
kvadratu (v. sl. 74):
Sl. 74: Redoslijed koraka u komunikacijsko-psihološkoj intervenciji radi poticanja razjašnjenja odnosa.
Postupak demo pokušati barem donekle razjasniti na sljededem primjeru. Uzmimo još jednom malu
scenu između majke i kderi (str. 42). Prethodila joj je majčina opomena da odjene jaknu, osorna
160
175
101
kderkina reakcija na predmetnoj razini („Pa uopde nije hladno!“) i prepirka o stvarnoj temperaturi.
Razjašnjenje odnosa između majke (M) i kderi (K) uz pomod komunikacijskog psihologa (Kps) moglo bi
započeti otprilike ovako:161
Kps: Zapažam da ste obje srdite i da je ozračje prilično naelektrizirano. Možda biste mogle izravno redi
što vam smeta. (Majci): Hodete li vi započeti?
M: Uvijek taj osorni ton i uvijek želi biti pametnija i sve znati bolje od mene!
Kps (kderi): A što smeta tebi?
K: Uvijek to tutorstvo! Kao da sama ne znam što trebam odjenuti!
(Majci): Što te se sve to tiče?
M: Na posljetku, još uvijek sam tvoja majka.
K: Ph! (prijezirni pokret rukom - tišina).
Uzgredni komentar: svađa je skrenula s predmetne razine i odvija se ondje gdje joj je mjesto: na
odnosnoj razini (1). Sljededi bi cilj morao biti udaljavanje od uzajamnih optužbi i razotkrivanja
skrivenih japoruka (2) - usp. sl. 74, str. 176.
Kps (kderi): Smijem li nešto redi u tvoje ime? Ti deš redi smatraš li to točnim.
Klima glavom.
Kps (staje iza K i govori u njezino ime): Tada se osjedam tretiranom kao malo dijete kojem se sve mora
redi. Htjela bih odlučivati za samu sebe kao odrastao čovjek i vrlo mi je važno osjetiti kod tebe (M) da
imaš u mene povjerenja. (Kderi): Je li to točno?
K: Da, baš tako.
Uzgredni komentar: to je komunikacijsko-psihološka pomodna tehnika, tzv. "dvojnik" (ili tehnika
"alter ega"). Komunikacijski psiholog naizmjenično staje iza svake sugovornice i izriče (kao ja-poruku)
ono što je između redaka čuo svojim uhom za samoočitovanje (usp. str. 47). Naravno, vrlo je važno da
se prema objema sugovornicama odnosi na isti način kako ne bi nastao dojam da se udružio s jednom
od njih.
Kps (majci): Kad to sad čujete, kako reagirate?
M: Ali da, svi oni žele biti odrasli, ali dužnosti koje su s time povezane nitko od njih ne želi preuzeti!
Kps: Govorite o djeci opdenito. Na koga izravno mislite?
M: Pa, i Renata, i svi oni idu vlastitim putom ...
Kps: Tko su to "svi oni"?
M: Cijela obitelj! Benjamin (= brat) i otac posve jednako. (Bijesno) To uopde više nije obitelji!
Kps: Čini se da smo došli do nove točke vašeg odnosa i da vas ta točka jako uzbuđuje.162
M uzdiše.
Kps (majci): Smijem li nešto redi u vaše ime? (M klima gavom, Kps staje iza nje i gleda u K).
Kad gledam kako svatko ide vlastitim putom, osjedam se posve suvišnom i više ne znam čemu sam
ovdje još uopde potrebna. (Majci): Je li to točno?
M: Pa, donekle - mislim, ja ipak trebam skuhati jelo, oprati rublje, za to sam još ... mislim ...
Kps: ...dovoljno dobri, htjeli ste redi?
161
176
162
177
102
M: Da oni žele biti odrasli, ali dužnosti...
Kps (majci): Smijem li još jednom govoriti umjesto vas?
M: Da.
Kps staje iza nje: Osjedam da se moja funkcija, primjertce, vođenje kudanstva, smatra važnom, ali se
ljudski osjedam zanemarenom, i to me rastužuje. (Majci): Je li to točno?
M: Da, to je točno.
Kps: Vaš mi se konflikt sad pokazuje kao problem cijele obitelji. Najbolje bi bilo kad biste sljededi put
svi mogli biti nazočni, Renata, kako se osjedaš kad čuješ to od svoje majke?
Komentar: prekinimo ovdje razjašnjenje odnosa. Početni konflikt između majke i kderi pokazao se,
kao i toliko puta, kao vrh ledene sante iznad nečeg "skrivenoga". Majka i kdi počinju na toj dubljoj
razini uspostavljati uzajamni kontakt, na toj de se razini pojaviti i drugi, još dublji osjedaji, kao što je to
uobičajeno u komunikaciji na vrhu ledenog brijega. Ti drugi osjedaji pak uzajamno emocionalno
djeluju na partnera, tako da se odnos mijenja i bez dogovora i planskog upletanja. Unatoč tome, u
nastavku razgovora sugovornice de ipak pokušati iz razjašnjenja osjedaja Izvesti konkretne želje/apele,
dakle poduzeti 3. korak, prema sl. 74. Na tom mjestu razgovor uglavnom poprima karakter
pregovora; o stilu ophođenja s otvorenim apelima vidi opširno str. 216 i dalje.
Nadalje se, kao i toliko puta dosad, pokazalo da je smetnja u odnosima između majke i kderi samo dio
sveobuhvatne problematike čitave obitelji. To je bila i temeljna misao pristupa utemeljenog na teoriji
sustava (usp. str 75 i dalje): da je često pogrešno liječiti „nositelja simptoma bududi da se u njemu
samo pokazuje poremedaj čitavog sustava“.163
7. Funkcionaliziranje odnosne razine (ili: "Pokušajmo ipak s čovječnošću!")

Spoznaja da je suradnja u nekom predmetu moguda samo ako nema problema na odnosnoj strani - ta
spoznaja sadrži vrlo zavodljivu ljivu misao: manipulirati uzajamnim odnosima kako bi ih se stavilo u
službu učinkovitosti i ljudskog podvrgavanja, otprilike prema sljededem motu: "Djelatnici rade bolje i s
više zalaganja ako se prema njima odnosi prijateljski i s uvažavanjem, odnosno pruža osjedaj
suodgovornosti. Stoga demo svoje pretpostavljene poslati na trening međuljudskih odnosa kako bi
usvojili taj stil ophođenja i naučili kako optimalno i, sukladno duhu vremena, motivirati svoje
suradnike."
Do kakvog prijezira prema 'ljudima može dovesti takav stav, pokazuje Birkenbihlov "Mali radni
priručnik za obrazovatelje i predavače" (1973.), istodobno osobito neugodan primjer kako se
psihologija može staviti u službu manipulacije i nehumanih tendencija. Kao primjer ovdje navodimo
probnu zadadu na osnovi koje čitatelj (= potencijalni savjetnik) treba provjeriti svoju sposobnost da
naučenu psihologiju primijeni na praktične slučajeve. U nastavku su iznesena "rješenja" što ih je
predložio Birkenbihl.
"Probna zadada" br. 1
Sposobnost voditelja seminara pokazuje se najkasnije u trenutku kad prvi polaznik iznese na stol
problem iz prakse obradajudi vam se, poštovani kolega, s molbom: "Kako se u bududnosti trebam
odnositi prema tom suradniku? Što biste vi učinili na mojem mjestu?"
Ovdje iznosim priču jednog polaznika: "Ja sam voditelj glavnog odjela u tvornici automobila, i to u
sektoru T2, tj. u konstrukciji motora. Jedan od mojih voditelja odjela, određeni Leonardo, ved mi
otprilike dva mjeseca zadaje brige. Leonardo je s 34 godine jedan od naših najmlađih i najdarovitijih
konstruktora. Došao je k nama prije dvije godine, a prve dvije godine nakon studija radio je u
konstrukcijskom odjelu ugledne tvornice zupčanika. Prije otprilike 18 mjeseci povjerili smo mu
163
178
103
posebnu zadadu, naime poboljšanje komore za izgaranje u cilindričnoj glavi. Leonardo, koji je
neizmjerno častohlepan, bacio se svim silama na posao. Neoženjen je i čini se da čak nema ni
djevojku, premda dobro izgleda i kod nas je izvrsno pladen. Veliki dio svojeg slobodnog vremena
provodio je u tvornici. Često je radio prekovremeno do deset sati uvečer, što sam uvijek bez
komentara odobravao. Bio sam siguran da de njegov rad jednog dana uroditi plodom. Tako je i bilo:
jedanaest mjeseci nakon početka te posebne akcije Leonardo mi je donio nacrt izmijenjene cilindrične
glave koja je snagu četverocilindričnog motora povedala za 10%, i to bez povedane potrošnje goriva!
U međuvremenu je stavljeno u pogon više probnih motora, a Leonardove tvrdnje su u potpunosti
potvrđene: povedanje164 učinka krede se između 9,4 i 9,8%. Nakon što se taj prvi nacrt pokazao
uspješnim, Leonardo me zamolio da nastavi rad na tom projektu. On nadgleda ukupno devetero
djelatnika, među njima dva konstruktora s visokom stručnom spremom, tri pomodna konstruktora i
četiri tehnička crtača. Suradnici cijene Leonarda kao šefa jedino zbog njegove iznimne konstruktorske
darovitosti. Nazivaju ga "dandyjem" jer nosi samo odijela po mjeri i vozi skupi talijanski športski auto.
Leonardov me odjel stoji okruglo 230.000 DEM godišnje za plade. Problem, dakle, glasi: trebam li
Leonardou povjeriti novu zadadu – a takvih tehničkih problema kod nas ne manjka, ili ga s njegovim
odjelom pustiti da još godinu dana radi na problemu komore za sagorijevanje? Odlučio sam se za
drugo rješenje, i upravo je to bila moja pogreška. Zašto?
Leonardo me nakon daljnjih šest mjeseci iznenadio upravo revolucionarnom idejom u preoblikovanju
cilindara komore za sagorijevanje i klipni profil koji bi potrošnju goriva kod tog motora smanjili za
50%! Pedeset posto manje goriva uz jednaku snagu!
Moram priznati da me taj projekt isprva fascinirao, ponajprije stoga što sam nekod i sam bio
konstruktor motora. Ali Leonardu sam morao izbiti tu ideju iz glave. Rekao sam mu doslovno da se taj
motor nikad nede izgraditi. Glavni dioničar našeg društva istodobno je i glavni dioničar nove bavarske
rafinerije nafte, na koju je pak naš ministar gospodarstva osobito ponosan... Ukratko: gospodarski
interesi i mod naftnog koncerna u svakom bi slučaju spriječili gradnju takvog motora.
Leonardo je smatrao da de u tom slučaju svoju ideju ponuditi nekoj drugoj, primjerice japanskoj
tvrtki. Upozorio sam ga da, prema ugovoru o radu, svako otkride do kojeg je došao u našoj kudi smije
upotrijebiti u drugu svrhu tek ako ga tvrtka ne iskoristi tijekom pet godina. Ali najprije mora pričekati
da prođe tih pet godina ... U međuvremenu sam Leonardu povjerio novu zadadu. Izvana je poprimio
uglađeno, uljudno, ali ipak distancirano držanje. Iznutra u njemu kuha, to mi je jasno. A prošlog sam
tjedna, pri rutinskom dogovoru svih voditelja odjela o montaži, prvi put stekao dojam da je Leonardo,
koji se doimao premorenim, bio lagano alkoholiziran.
I sad vas pitam: što bih mogao učiniti da tog prvoklasnog konstruktora motiviram da i nadalje, svim
žarom radi za našu tvrtku?
Kakav biste odgovor,na osnovi psiholoških znanja koje ste stekli u prvom poglavlju, dali tom
polazniku?" (Birkenbihl, 1973., str. 33 i 34)
Rješenje probne zadade br. 1 (op. cit. str. 193 i 194)
"Ako želimo nešto redi o strukturi Leonardove ličnosti, moramo se prisjetiti podataka navedenih u
studiji o dotičnom slučaju. Leonardo je fanatični radnik koji čak i dio svojega slobodnog vremena
provodi u konstrukcijskom uredu. Neoženjen je, nema čak ni djevojku; sigurno nema ni krug prijatelja,
inače bi s njima provodio slobodno vrijeme. Suradnici ga cijene samo kao stručnjaka – u svemu
ostalom on je za njih „dandy“.165
164
179
165
180
104
Psihološki gledano, dana je slika čovjeka s izrazitim kompleksom manje vrijednosti, tj. s vrlo
oslabljenim osjedajem vlastite vrijednosti. Sva su njegova nastcjanja usmjerena na to da svojim
bližnjima dokaže koliko je vrijedan odnosno genijalan.
Bez sumnje je Leonardo u svojem djetinjstvu i mladosti imao premalo "trenutaka maženja", tj. nikad
ga nisu hvalili, možda su ga roditelji zanemarivali ili priječili razvitak njegove ličnosti autoritativnim i
represivnim odgojem. Kako se čini, Leonardo je zreo za psihoterapeutska liječenje.
Kao što smo čuli, za razvitak "zdravog" osjedaja vlastite vrijednosti prijeko Je potrebno uvažavanje od
strane drugih osoba. Stoga bi se polazniku seminara, koji je postavio pitanje, mogao dati sljededi
savjet:
1. Pokušajte s Leonardom uspostaviti prisniji ljudski kontakt.
2. Uvijek mu iznova stavljajte do znanja da ga cijenite ne samo kao nadarenog konstruktora, ved i
kao čovjeka.
3. Potražite tu i tamo njegov "savjet" iz područja koja ne pripadaju njegovu poslu, ali gdje se on
osjeda stručnjakom: u muškoj modi ili pri kupnji auta.
4. Potaknite suradnike da ga pozovu na skupne aktivnosti, primjerice na redovito kuglanje.
5. Pošaljite ga na nekoliko dobrih seminara, čija je svrha razvijanje senzibilnosti.
6. Stavite mu u izgled sjajnu karijeru unutar tvrtke i istodobno mu nagovijestite da u tu svrhu
treba usvojiti dodatna znanja s područja "rukovođenja".
Koji su sastavni dijelovi ovog spleta savjeta i prenesenih temeljnih stavova?
1. Psihologiziranje stručnih i društvenih problema. Razočaranje djelatnika Leonarda nijednom se
riječju ne analizira glede činjeničnih i društvenih danosti (na čijoj se pozadini razočaranje javlja kao
razumljiva i primjerena reakcija), ved jedino na pozadini njegove "strukture ličnosti".
2. Poticanje na vulgarnu psihodijagnostiku ličnosti. Umjesto da ga potakne na razumijevanje
sugovornika u njegovu držanju, čitatelj je potican da analizira svojega sugovornika. Umjesto da
čitatelja potakne da pogleda samoga sebe ("Kako se odnosim prema toj situaciji, kakve osjedaje i
interese Imam?") i tako pripremi jasnu ja-poruku, njegov se pogled (pre)usmjerava na drugoga.
3. Patologiziranje sugovornika. "Kako stvari stoje, Leonardo je zreo za psihoterapeutsko liječenje“ –
tako se brzo donio taj sud, a se čovjeka uopde nije nijednom vidjelo, a kamoli s njim razgovaralo. 166
Tako stvorenom "slikom drugoga" ponovno se sabotira jasni iskaz o predmetu i odnosu.
4. Sugovornik kao objekt liječenja. Sukladno tome, "rješenja" ne sadrže nikakvu uputu za raspravu
između dvaju istovrijednih subjekata, ved naputke za psihološki vješto liječenje "bolesnog" objekta.
5. Licemjerno funkcionaliziranje (među)ljudskih vrijednosti. Poštovanje i uvažavanje bližnjih sad se,
nakon što je sustavno potkopano tijekom savjetovanja, ponovno licemjerno uvodi - kao manevar
zavaravanja i sredstvo za određenu svrhu.
Utješno bi mogla djelovati činjenica da takva društvena tehnologija prikrivanja konflikata ne može biti
uspješna, čak nije ni u stvarnom interesu voditelja glavnog odjela koji se obratio za savjet. S jedne
strane je kod podređenih djelatnika posve sigurno razvijena i raširena "sumnja u funkcionalizaciju
odnosa" - oni se ne daju "navesti na lijepak". Svaka tajnica brzo de utvrditi je li prijateljski ton samo
neka vrsta "ulja za podmazivanje" na odnosnoj razini kako bi se motor radne motivacije održao u
hodu, ili je pak "pokriven" strukturnim uvjetima za izražavanje poštovanja i ljudskim stavovima. S
druge strane, čak i kad bi nam pošlo za rukom zadržati suradnika u dobru raspoloženju preporučenom
tehnikom ophođenja, nije li cijena previsoka? Nije li nedostojnost čina i pervertiranje međuljudskih
166
181
105
odnosa izdaja vlastite duše kojoj još u ovom životu prijeti čistilište osobnih kriza i gubitka životnog
smisla?
Možda de ove misli pridonijeti tome da psihologa očuvaju od opasnosti da neprimjetno podlegne
službenim očekivanjima iz točke 1-5 i tako propusti svoju izvornu zadadu kao odvjetnik duševnog
života dostajnog čovjeka.167
IV. Apelativna strana obavijesti

Komunikacija uvijek podrazumijeva i utjecaj na druge osobe. Na prvim trima stranama obavijesti
pošiljatelj izražava što se zbiva s njim samim, s odnosom prema primatelju i sa svijetom. Izraziti ono
što postoji - prva je funkcija komunikacije. Druga je funkcija u tome da postignemo određene učinke,
izazovemo stanje koje još ne postoji ili spriječimo stanje koje prijeti da de nastupiti. Apelativna strana
obavijesti jest taj aspekt djelovanja. U ovom de poglavlju biti riječi o poteškodama i naporima da se
učinkovito utječe na druge, kao i o primateljevu otporu, koji se želi osloboditi toga utjecaja; bit de
riječi i o trikovima koje smišlja pošiljatelj kako bi, unatoč očekivanom otporu što ga izaziva apelativno
djelovanje, osigurao svoj utjecaj. Pojedinačno de biti opisani bit i problematika sljededih vrsta apela:
o tajni (prikriveni) apeli
o paradoksalni apeli
o otvoreni apeli
Najprije bih želio podrobnije razmotriti uvodno spomenutu temeljnu antinomiju međuljudske
komunikacije.
1. Izraz i djelovanje - dvije funkcije komunikacije
Trebale su mi godine rada da bih u kompliciranom mnoštvu komunikacijskih problema otkrio nešto
vrlo jednostavno, temeljno. Osnovnu dvojbu međuljudske komunikacije vidim u tome da je uvijek
istodobno riječ o izrazu i djelovanju te da se pošiljatelju i primatelju pruža mogudnost Izbora na koji
te aspekt staviti težište svoje komunikacije. Nadalje, da je komunikacija neprestana potraga za
kompromisom između tih dvaju zahtjeva, a uspješnu komunikaciju tvori ravnoteža između obaju
polova.
Želio bih podrobnije opisati što se podrazumijeva pod obje suprotnosti. Komunikacija služi
priopdavanju onoga što postoji. Suradnja i odnos s bližnjima žive od neprestanog uzajamnog
izvješdivanja o onome što se u nama zbiva. Samoizražavanje i sudut su vitalne životne potrebe svakog
čovjeka168
Zasad je to jasno. Komunikacija, međutim, ne služi samo za iskazivanje onoga što postoji, ved i za
izazivanje onoga što bi trebalo biti. Onim što kazujem želio bih nešto postidi, nešto izazvati, primjerice
drugoga utješiti (= omoguditi mu da se bolje osjeda), zadržati ga u dobrom raspoloženju, (ne)
povrijediti ga, potaknuti ga na određene postupke, ostati s njim u dobrim odnosima.
I to je jasno. Ponekad se izraz i djelovanje podudaraju na takav način da usmjerenost na jedan aspekt
istodobno dopušta i optimalnu usmjerenost na drugi. Primjer: dijete se povrijedilo i svoju bol izražava
glasnom vriskom. Taj izraz boli je istodobno optimalno sredstvo za željeno apelativno djelovanje:
uzbunjeni roditelji žurno pritječu u pomod.
Izraz i djelovanje, međutim, ni u kojem slučaju nisu uvijek u takvom suglasju. Tako bi dijete moglo
ubrzo naučiti da puki izraz postojede boli nije dostatan da bi se okolina mobilizirala u željenoj mjeri. I
stoga se ved pri najmanjoj ogrebotini dere kao da ga peku na ražnju. Time se izraz radi željenog učinka
167
182
168
183
106
počinje pomalo kvariti. Iskvarenost može idi tako daleko da se određeni osjedaji (primjerice, tuga i
bol) zbog katastrofalnih posljedica koje izazivaju (uskradivanje ljubavi, poniženja) više ne iskazuju, pa
čak niti ne osjedaju, a umjesto toga se "glumi" srdačnost koja postaje nesvjesno navučenom
karakternom maskom.
Dva temeljna usmjerenja. Premda opravdano možemo pretpostaviti da nitko na svijetu ne
komunicira usmjeravajudi se samo na izraz ili djelovanje, ved se oba usmjerenja neprestano bore za
uravnotežen odnos, želio bih još jednom jasno istaknuti krajnosti obaju temeljnih usmjerenja.
Pošiljatelj koji se usmjerava na izraz ulaže sve svoje snage da bi iskazao što se (u njemu) zbiva;
primarno mu nije stalo da postigne određeno djelovanje - naprotiv, on tek očekuje djelovanje i
računa s njime.
Pošiljatelj koji se usmjerava na djelovanje uvijek se, nasuprot tome, ponajprije pita, djelomično
svjesno, djelomično nesvjesno: što želim postidi odnosno spriječiti, te zatim pokušava oblikovati svoju
obavijest tako da optimalno posluži tome cilju. Anticipacija (pretpostavljenog) učinka primarno
usmjerava djelovanje. Pritom on računa i s mogudnošdu da obavijest u određenim okolnostima ne
iskazuje ono što stvarno postoji. Ovdje se cijene takt i taktika, dok kod usmjerenosti na izraz presudne
kriterije tvore usuglašenost i istinitost.
Za primatelja može postati vrlo važno pitanje usmjerava li se pošiljatelj u svojoj komunikaciji na iskaz
ili djelovanje. Plače li pošiljatelj 169 jer se doista osjeda tužnim ili "cijedi suze" kako bi svoje ciljeve
postigao emocionalnim sredstvima? Ili, neki bi se djelatnik mogao upitati: hvali li me šef zato što se
raduje mojemu postignudu ili stoga što je na tečaju o tehnikama motivacije naučio da pohvala
pridonosi povedanju učinka? Na sl. 75 ta je misao predočena pomodu grafičkog prikaza.
I. Langer govori o "trovanju funkcionalnošdu" ako pošiljatelj svoju komunikaciju pretežito usmjeri na
djelovanje ili mu, što je podjednako otrovno, primatelj pripiše takvu namjeru. Tako smo uvijek iznova
doživljavali sljededu pojavu: kad smo kao psiholozi organizirali tečajeve treninga, polaznici su nam na
početku tečaja u svemu što smo činili pripisivali skrivene namjere. Čak su i sitne propuste (primjerice,
pravopisne pogreške na ploči) potajno tumačili s gledišta: "Što li samo žele time postidi - treba li nas
testirati?" Prije nego što se razjasni odnos i stvori povjerenje, takva se sumnja u funkcionalnost
jednostavno ne može izbjedi. Kad smo izjavili da nam se ova ili ona pogreška posve nenamjerno
potkrala, priznanje vlastite pogrešivosti protumačeno je kao "još bolji trik", a sumnja u funkcionalnost
čak je i osnažena.
Iz dosad kazanog ne bi trebao proizidi dojam da je komunikacija koja se usmjerava na izraz iskrenija,
"bolja", a komunikacija koja se usmjerava na djelovanje "neiskrena", manipulativna i u načelu lošija.
Oba kriterija imaju svoje opravdanje i zanemarivanje bilo kojeg od njih je štetno. Tko se (svjesno ili
nesvjesno) usmjerava samo na djelovanje i pritom zanemaruje autentični izraz, otuđuje se od sebe
samog i drugih, a svojega bližnjeg svodi na puki objekt ophođenja, manipulacije. Tko se usmjerava
samo na izraz i ne vodi brigu o učincima koje bi to moglo imati, morat de snositi posljedice i odredi se
mogudnosti da drugima nametne svoj stav i utječe na njih. Doduše, u dobrim de odnosima sve više i
više prevladavati usmjerenost na izraz. Međutim, načelno vrijedi postavka da uspješnost
komunikacije ovisi o ravnoteži obaju aspekata. Doista, napori oko "dobre komunikacije" usmjeravaju
se prema nalaženju kompromisa: "Želio bih redi što me ljuti (= izraz), ali tako da drugoga ne
povrijedim (= djelovanje)". Pojam "selektivne autentičnosti", što ga je skovala Ruth Cohn, također
sadrži tu misao o ravnoteži: autentičnost upuduje na izražajni aspekt. Nasuprot tome, u pojmu
selektivnosti ističe se briga za djelovanje.170
169
184
170
185
107
Sl. 75: Primjeri za obrasce ponašanja koji se mogu a) odaslati, b) primiti s vedom ili manjom
usmjerenošdu na izraz ili djelovanje.
Dvije vrste komunikacijskog treninga. Idealno tipski mogude je razlikovati dvije vrste
komunikacijskog treninga: jednu koja povedava kompetentnost djelovanja, drugu koja povedava
kompetentnost izraza. Pod kompetentnošdu djelovanja podrazumijeva se: komunicirati tako da se
najbrže postigne željeni učinak. Tako se, primjerice, na tečajevima retorike uči kako samoga sebe
dobro i vješto prikazati, uvjerljivo iznijeti svoje težnje tako da primatelj pod dojmom izlaganja bude
spreman reagirati sukladno apelu. Tečaj za menadžere mogao bi se odvijati pod motom: "Kako du
motivirati svoje suradnike?" Pritom se uči komunicirati tako da suradnici budu što spremniji staviti
svoju ra.dnu snagu na raspolaganje tvrtki. Ekstremni primjer treninga koji se usmjerava na djelovanje
razmotrio sam na osnovi Birkenbihlova priručnika (1973.) na str. 204.
Nasuprot tome, tečajevi koji razvijaju kompetentnost izraza više su terapeutski usmjereni. Svrha im
je produbiti samoopažanje, spoznati što se sa mnom zbiva, obratiti pozornost na tjelesne signale;
pritom je riječ o sposobnosti za samoučitovanje i autentični govor. Naglašavanja tog aspekta od
strane humanističke psihologije mogude je razaznati u sljededem citatu Ruth Cohn 0981., usmeno):
"Čvrsto vjerujem u to: ako se izražavam ne želedi ni na koga djelovati, ved djelujem.“171
Sukladno toj misli vodilji, naši su se "komunikacijski treninzi“ vremenom sve više usmjeravali na izraz,
premda to često nije izlazilo u susret očekivanjima naših polaznika, barem ne onim najočitijim.
Dolazedi iz svijeta rada, u kojem se cijeni onaj tko se zna ""prodati“ i zadržati nadmod, očekivali su od
psihologa trikove i vještine kako u svako doba ostati gospodarom situacije.
Na drugoj strani postoji, međutim, i velika čežnja za otvorenim međuljudskim sporazumijevanjem i
zamor od neprestanog sudjelovanja u grozničavom nadmetanju različitih samoprikazivanja i isticanja
nadmodi, taktiziranja i manipuliranja. Tako se tada dijele duhovi i pritom često dolazi do žestokih
scena. Na posljetku, pak, svatko mora - u duhu osobne usuglašenosti (v. str. 104) - sam pronadi
ravnotežu između usmjerenosti na izraz i djelovanje.
2. O bezuspješnosti nekih apela

Pošiljatelj apela često mora ustanoviti da je njegov utjecaj na bližnje vrlo ograničen. To ne bi bilo
osobito začuđujude kad bi primatelja trebalo navesti da učini nešto što uopde nije u njegovom
interesu. Psihološki problem očito se javlja kad se "dobronamjerni" apeli gube bez ikakvog odjeka ili
čak izazivaju otpor. U nastavku razmatram nekoliko čimbenika koji pridonose tome da primatelj
djelomično ostaje neosjetljiv na apele. Poslije de se pokazati da, poznavajudi te čimbenike, pošiljatelj
171
186
108
razvija različite trikove kako bi zaobišao zapreku suprotstavljanja apelima - birajudi, naime, zaobilazne
i patadoksalne putove.
2.1. Alergičnost na apele uvjetovana odnosima

Djelotvornost nekog apela usko je povezana s odnosom između pošiljatelja i primatelja. Posve se
jasno to pokazalo na primjeru majke i kderi (v. str. 42): kder se nije usprotivila apelu ("Odjeni jaknu!")
jer ga je smatrala nerazumnim ili zato što nije odgovarao njezinim interesima, ved mu se oduprla
samo stoga što od majke ne prihvada takvu vrstu apela. Obavijesti su kvadratne, a ako apel za sobom
povlači osporavanu definiciju odnosa, njezino se odbijanje ("Ne dopuštam da mi bilo što propisuješ,
ne želim plesati kako ti sviraš!") nerijetko sastoji u otporu prema apelu. Taj otpor, koji može poprimiti
prkosni oblik "Ne baš sad", u određenom smislu služi spašavanju primateljavo časti na odnosnoj
razini.172
Langer to izriče na sljededi način: "Svakim apelom stupaš u nečije kraljevstvo" - naime, u kraljevstvo
tuđe slobode i samoinicijative. Primateljevo nastojanje da obrani svoje "kraljevstvo" u socijalnoj je
psihologiji višestruko istraženo pod pojmom "reaktivnosti". U odgoju i partnerstvu postoji mnogo
zahvata u tuđe kraljevstvo kojima se kod drugoga stvara reaktivnost. Osobito ako je kraljevstvo
vlastite osobnosti maleno, lako nastaje tendencija da se vlastite predodžbe nametnu drugome kao
jedino mjerilo djelovanja.
Uostalom, primateljeva alergičnost na apele nalazi svoju suprotnost kod mnogih pošiljatelja: u strahu
da ne djeluju "autoritarno", poneki se odgojitelji, nastavnici, pretpostavljeni boje izricati zapovijedi i
izdavati jasne naputke, čak i ako je to primjereno situaciji i u skladu s njihovom ulogom. To lako
dovodi do pseudodemokratske, posve nejasne i zbunjujude komunikacije. Umjesto "Napravi to i to",
često se čuje "Možda nam se pruža mogudnost da ..." Ako demokratska ponuda nije usuglašena s
naravi situacije i konstelacijom uloga, to dovodi do posvemašnje komunikacijske zbrke i zbunjenosti.
2.2. Apeli kao neprikladno sredstvo za "dalekosežne" promjene

U mnogim slučajevima apeli ostaju nedjelotvornima stoga što su u načelu neprikladna sredstvo za
rješavanje problema. Pretpostavimo, neki je čovjek vrlo ljubomoran i nadzire svoju suprugu pri
svakom koraku. Prijatelj mu savjetuje: "Ne smiješ biti tako ljubomoran i nepovjerljiv! To de ti
upropastiti brak." Taj savjet je, doduše, dobronamjeran, a ipak je to posve neprimjerena pomod.
Ljubomora je suprugu previše duboko "u kostima" a da bi je mogao odložiti poput starog šešira.
Isto je tako i u sljededem primjeru: namještenica se osjeda pretjerano iskorištavanam od
pretpostavljenog i smatra da se on prema njoj odnosi svisoka ("kao prema posljednjoj gnjidi''). Ona se
protiv toga ne usuđuje pobuniti i otvoreno zahtijevati svoja prava. Njezin joj suprug govori: "Ne
smiješ to dopuštati! Reci mu jednostavno svoje mišljenje." Ona: "Nemam hrabrosti to učiniti. Ako
želim nešto redi, ved unaprijed mi tako lupa srce i ne izustim niti riječ." Suprug: "Moraš pokušati biti
posve mirna! Ta on ti ničim ne može nauditi.,." itd. Ma koliko razumni bili suprugovi argumenti, ondje
gdje u utrobi prebiva strah, razum nema pristupa. Apeli de prije izazvali suprotno djelovanje: ponovni
susret s vlastitom nemodi i pojačanu obeshrabrcnost. Ponovimo: ako netko ima probleme sa samim
sobom, ako se na osnovi unutarnjih emocionalnih zbivanja neprimjereno ponaša, tada ne koriste
nikakvi173 savjeti, preporuke i opomene. Ne samo da ništa ne koriste, nego čak i štete. To je razlog
zašto psihoterapeut u terapiji razgovorom ne odašilje nikakve apele (usp. Tausch, 1979.). Umjesto
toga, on sluša što mu klijent govori, pokušava izdvojiti probleme i uživjeti se upošiljateljev svijet. U
takvom terapeutskom razgovoru klijentu se pružaju vede mogudnosti raditi na samome sebi i ukloniti
unutarnje barijere koje ga priječe činiti ono što je razumski spoznao kao pravilno.
Kao što dobri savjeti ne mogu nadomjestiti terapeutski razgovor, ne mogu biti ni nadomjestak za
procese socijalnog učenja. Neki odgojitelji od svoje djece zahtijevaju da se "pristojno ponašaju" i
172
187
173
188
109
pritom imaju pred očima doista zamršene obrasce ponašanja: primjerice, dugo vremena mirno sjediti
na stolcu, pratiti tijek razgovora, izricati vlastito mišljenje i pritom se nadovezati na prethodnog
govornika, zadržati uljudnu formu itd. Sve su to obrasci ponašanja koje treba naučiti i uvježbati.
Nikome ne bi palo na pamet zahtijevati od djeteta da izvuče tredi korijen iz broja 369, a da mu
prethodno nije ponudio određeni program učenja. Nasuprot tome, čini se da "pristojno ponašanje" za
mnoge odgojitelje nije stvar postupnog uvježbavanja, ved mnogo više morala ili dobre volje. Tek se
polako probija spoznaja da ometajude ponašanje ne počiva toliko na zlodi koju treba suzbijati
kaznenom pedagogijom, ved jednostavno na nedostatku učenja, za koji bi moderna, humanistička
pedagogija trebala ponuditi odgovarajudi program socijalnog učenja. Tako postoje naznake da
"svađalice" među učenicima ne podliježu toliko povedanom "nagonu za agresijom", ved jednostavno
ne raspolažu nikakvom mogudnošdu verbalnog sučeljavanja. Ondje gdje se ni u roditeljskom domu ni
u školi nije naučilo pošteno svađati, tučnjava u određenim okolnostima postaje nadomjestak za
komunikaciju.
2.3. Apeli kao lišavanje mogućnosti samoinicijativnog djelovanja

Četrnaestogodišnji dječak, čiji su roditelji željeli provesti vikend izvan kude, namjeravao je prekopati
vrt kako bi svojem ocu na povratku priredio radosno iznenađenje. Na rastanku je otac rekao: "... a
budeš li se baš jako dosađivao, možda bi mogao jednom prokopati vrt." Unutarnji krik razočaranja -
sve je bilo pokvareno. Dječak nije mogao prekopati vrt bududi da mu je taj čin apelom obezvrijeđen.
Opdenito kazano čin mijenja svoj u psihološku kvalitetu čim se obavlja sukladno apelu – na tu demo se
značajnu činjenicu još vratiti.174
Čini se kako je jedna od temeljnih ljudskih želja da se barem u vlastitim životnim područjima
osjedamo pokretačem vlastitih postupaka, da ne djelujemo sukladno uputama, ved na vlastitu
inicijativu. Dobronamjerni apeli lišavaju primatelja te mogudnosti samoinicijativnog djelovanja. Ako
su "dobra djela" propisana sveobuhvatnim sustavom pravila i zapovijedi, na taj de način prije biti
spriječena nego potaknuta. Ako je sve dobro ved propisano, mladež de, u potrazi za mogudnošdu
samoinicijativnog djelovanja, prigrliti infantilno ili destruktivno ponašanje - "junačko djelo"
jednostavno ne podnosi nikakve upute.
2.4. Apeli onemogućavaju spontano ponašanje

U posljednjem smo odlomku vidjeli da neki postupci gube gotovo čitavu svoju supstanciju čim se
obavljaju sukladno apelu. To je redovito slučaj kad je riječ o postupcima i obrascima ponašanja koji po
svojoj biti nastupaju spontano, dakle vrše se samo dragovoljno, na vlastiti poticaj. Ako pošiljatelj
upuduje primatelju apel da izvede takav, po svojoj biti spontan čin, u stručnoj se literaturi govori o
"paradoksalnom pozivu na spontanost" (Watzlawick i dr., 1974.).
Primjer: suprug je svojoj supruzi vrlo rijetko donosio cvijede, i to samo ako bi ga izričito za to molila. I
sad ona kaže: "Željela bih da mi ponekad i dragovoljno, svojom voljom, doneseš cvijede!" Ponašanje
sukladno apelu suprugu je onemogudeno upravo samim apelom.
Da su svi motivi i osjedaji u svojoj biti oblici spontanog ponašanja, činjenica je koju pošiljatelji pri
odašiljanju apela često smetnu s uma. Od nekoga možemo zahtijevati da donese ugljen iz podruma,
ali ne možemo zahtijevati da to rado čini! "Moraš me voljeti!" zahtjev je koji se ne može ispuniti.
Koliko često dobronamjerni pošiljatelji pokušavaju sirotom primatelju izbiti iz glave negativne
osjedaje! Da bismo "razvedrili" melankolika, iznosimo mu pred oči lijepe strane života. Time on
postaje još tužniji bududi da sad vidi koliko su njegove reakcije "nerazumne". "Ta nemoj biti tako
tužan (bijesan, osjetljiv, ispunjen mržnjom, ljubomoran itd.") apel je koji nije samo neprikladan za
izazivanje željene promjene, ved, paradoksalno, prije izaziva suprotno djelovanje. Tu okolnost
174
189
110
(izazivanje suprotnog djelovanja) mogude je u određenim slučajevima iskoristiti u terapeutska svrhe -
još du se na to vratiti (v. str. 211 i 212),
Neprikladni apeli upudeni samom sebi. Neplodne apele koji prije izazivaju suprotno djelovanje
ponekad ne upudujemo samo drugima, 175 ved i samima sebi. Primjerice, kad od samih sebe
zahtijevamo da budemo radosni i opušteni dok se u stvarnosti osjedamo tužni i napeti. Stoga je
temeljno pravilo u svakoj terapeutskoj situaciji odobriti i dopustiti ono što postoji. Osjedajnih se
stanja oslobađa samo onaj tko ih je stvarno proživio. Ako se loša raspoloženja dopuste, izreknu i time
"prežive", ponovno imamo slobodni (duševni) put za druga, dobra raspoloženja. Nasuprot toma, svaki
pokušaj umjetnog razvedravanja (šale, dosjetke) još nas više gura u jad.
Po svojoj biti, u spontane se fenomene ubrajaju san i seksualnost. Kad netko pati od nesanice,
nerijetko samom sebi upuduje apel: "Sad doista moraš zaspati" i k tome možda koristi različita
sredstva kako bi brže zaspao (brojenje ovaca). Uspavljivanje se, međutim, zbiva "samo od sebe".
Pokušaji samoapeliranja prije de spriječiti željeni učinak negoli olakšati njegovu pojavu. San je, kao i
svi spontani fenomeni, poput goluba: posegnemo li za njim, odletjet de; ako samo ispružimo ruku,
možda de se i spustiti na nju.
Isto vrijedi i za seksualnost: onaj tko se, kad "ne ide", pokušava zagrijati i prisiliti samoapelirajudim
sredstvima ("sad se pak usredotoči, saberi se"), podliježe opasnosti da inače dobro prokušano
sredstvo primijeni na pogrešno područje. Pozivom na samosvladavanje možemo se prisiliti da učinimo
nešto neugodno. Seksualna potencija ne podliježe, međutim, toj prisili, ved se time u potpunosti
sprječava.
2.5. Apeli koji remete "duševni mir"

Primatelji obavijesti često razvijaju otpor ne samo protiv apela kojeg ona sadrži, ved i protiv
odgovarajudeg činjeničnog iskaza. Takvi bi iskazi, ako bi se pokazali točnima, poremetili njegov
duševni mir, doveli ga u nejasnu situaciju prema samom sebi.
Promotrimo nekoliko primjera i pokušajmo zatim utvrditi njihove zajedničke crte:
Prvi primjer: Gospodin Mišid je strastveni pušač. On prima obavijest: "Pušenje je štetno po zdravlje,
izaziva rak pluda i srčani infarkt." Gospodin Mišid odrješito reagira: "Glupost! Pomodu statistike se sve
može dokazati. A ionako svi moramo umrijeti, zar ne?" Drugi primjer: Gospodin Krunid je strogo
odgojio svoju djecu. Kako bi od njih postali pristojni ljudi, često ih je tukao jer mu se to činilo
primjerenim. Na nekom predavanju sad pak čuje mišljenje pedagoga: "Kazna batinama ponižava
dijete i povedava njegove osjedaje manje vrijednosti. Lako se razvija bojažljivo i neprijateljsko držanje
prema okolini, a na odgojiteljevom primjeru dijete se uči primjenjivati silu prema slabijima.176
„Gospodin Krunid je vrlo bijesan kad to čuje. "Imate li vi i sami djecu'?" pita predavača. "Takve
mudrolije sa zelenog stola nemaju nikakve veze s praksom." Tredi primjer: Gospodin Crnid je kupio
novi automobil marke X de luxe. Kolega mu kaže: "Čuo sam da novi X de luxe navodno još uvijek
boluje od mnogih dječjih bolesti." Gospodin Crnid: "Ma, znate, mnogo se toga priča. A tko to kaže?"
Kolega: "Mislim da je gospodin Bačid rekao tako nešto." Gospodin Crnid: "Baš Bačid, ima pojma o
autima! Ma on je samo ljutit, jer je tako nasjeo sa svojim X-510!" Drugi kolega: "Čitao sam daje X de
luxe na testiranju izvrsno prošao." Gospodin Crnid: "O, vrlo zanimljivo. Biste li mi donijeli taj članak?"
Koje je zajedničko obilježje svih triju primjera? U svim je slučajevima sadržaj obavijesti stajao u
proturječju s određenim obrascima ponašanja ili uvjerenjima primatelja. Apel koji se u obavijesti
odašiljao bilo je teško (odredi se pušenja, primjerice), ili čak nemogude poslušati, jer je "pogrešni"
postupak, sukladno obavijesti, ved izvršen te ga se više ne može opozvati (kupiti automobil X de luxe
ili istudi djecu). Govori se o kognitivnoj disonanciji u koju dospijeva primatelj - nova se obavijest ne
uklapa u njegov račun. U račun mu se uklapaju obavijesti koje omoguduju da vlastiti životni stil i
175
190
176
191
111
vlastite postupke ocijeni opravdanima i "dobrima". Tako de bogataš koji živi u obilju i raskoši biti
osjetljiv na obavijesti koje uspjeh nekog čovjeka izvode iz njegove marljivosti i napora. A bit de vrlo
neosjetljiv za obavijesti koje privatno bogatstvo smatraju rezultatom nepravednih društvenih odnosa.
Primatelj ima velike oči i velike uši za sve što opravdava njegov način života i djelovanja. Sve drugo
odbija ili tumači sebi u prilog. Pritom čak i opažanje stupa u službu očuvanja duševnog mira,
podjednako kao i razum i način komuniciranja.
Kakve mogudnosti ima primatelj u ophođenju s obavijestima koje stvaraju disorianciju? Postoje tri
mogudnosti: 1. izdržati disonanciju i ne otklanjati je: rješenje koje se rijetko odabire jer pomudeni
duševni mir dovodi primatelja u doista mučno stanje. 2. promijeniti ponašanje odnosno staru
uvjerenost tako da se postigne suglasje s obaviješdu koja stvara disonanciju i njezinim apelom; dakle,
prestati pušiti, primjerice. To, kao što svaki pušač zna, nije nimalo jednostavno. Upravo se
"ukorijenjeni" obrasci ponašanja ne daju lako izmijeniti. A ved izvršeni postupci uopde se više ne
mogu opozvati (auto X de Iuxe ne može se više zamijeniti). 3. otpor protiv obavijesti i njezinog
neugodnog apela. U tu svrhu primatelju stoje na raspolaganju različite obrambene mjere može
pokušati jednostavno prečuti neugodne obavijesti. Za to je vrlo prikladno i izbjegavanje situacija u
kojima se s velikom 177 vjerojatnošdu odašilju obavijesti koje stvaraju disonanciju. Stari socijal-
demokrat nede tako lako posjetiti izbornu skupštinu CDU-a, konzervativac nede na televiziji gledati
emisije koje se smatraju "lijevima" itd. A ljudima koji zastupaju posve drukčije nazore ili propovijedaju
posve drukčiji životni stil, najradije se uklanjamo s puta.
U slučaju da ne možemo izbjedi obavijesti koje stvaraju disonanciju, valja biti dobro pripremljen:
raspolagati podacima i protuargumentima koji "opovrgavaju" pošiljatelja. Poneka stručna rasprava,
poneka "rasprava" živi od tvrdoglavosti kontrahenata kojima je ponajprije stalo do njihova duševnog
mira.
Kad sve to ne pomaže, duševni je mir mogude donekle uspostaviti obezvrjeđivanjem pošiljatelja ("Ma
što Bačid zna o automobilima! On je samo ljutit jer ...", v. str. 192). Ta je obrambena tehnika vrlo
praktična, jer se na taj način "jednim udarcem ubijaju dvije muhe": s jedne strane, ako pošiljatelju
pripišem nesposobnost ili neki drugi nedostatak, ne trebam više ozbiljno uzimati predmetni sadržaj i
apel obavijesti; primam je na strani samoočitovanja i tumačim kao potvrdu toga nedostatka. U
totalitarnim državama uobičajena je praksa proglasiti tvorca disonancija ludim i zatvoriti ga u
psihijatrijsku "ustanovu za njegu". S druge strane: tvorac disonancije me doveo u mučno stanje, on je
za mene izvor frustracije. Obezvrjeđujudi ga, moje su želje za osvetom našle odušak.
4. Prikriveni ("nečujni") apeli

"Posve je razumljivo da netko može utjecati na tuđe ponašanje riječima ili drugim informacijama; ali
da se taj utjecaj može odvijati bez pošiljateljevog i primateljevog svjesnog djelovanja, manje je
poznato" - riječi su psihoterapeuta Beiera (1966.) koji je istraživao kako klijenti svoje nesvjesne želje
ne izriču izravno, ved načinom kako nešto govore stvaraju kod primatelja određeno emocionalno
ozračje koje ih prisiljava da sami reagiraju sukladno pošiljateljevim željama.
Primjer: dvoje se odrasle brade oštro sukobilo oko nasljedstva, dosad bez rezultata. Sestra je željela
da joj se njezin dio isplati u gotovini; bratu je pucalo srce pri pomisli da bi se morala prodati
roditeljska kuda u kojoj i sam živi. Kad su se sljededi put sreli, rekao je: "Tako sam sretan što te
ponovno vidim. Nakon našeg posljednjeg razgovora bio sam tako utučen i danima nisam mogao
spavati.“ Brat je svojom obavijesti stvorio emocionalno ozračje pomirenja i suduti zbog 178 koje je
sestri "nekako" bilo nemogude "ponovno ga time mučiti". I tako je ona potajno i gotovo nesvjesno
odlučila doticati se u današnjem razgovoru samo "ugodnih tema".
177
192
178
193
112
Tko želi udi u trag pošiljateljevim nesvjesnim željama, mora obratiti pozornost na svoje osjedaje kao
primatelja. Osvrnimo se radi toga iznova na ved spomenuti primjer (str. 31): netko plače. Isprva smo
skloni taj plač protumačiti kao izraz tuge, tj. plač primamo na strani samoočitovanja. Ali time možda
nismo u cjelini razumjeli psihološko značenje toga plača. Što se sa mnom događa kad drugi počne
plakati? Ganut sam, srdžba koju sam maloprije osjedao iščezla je, osjedam sudut, popuštam, "srce mi
se smekšava", posvedujem se plačljivcu, nastojim ga umiriti i utješiti, prestajem ga mučiti svojim
zahtjevima i "istinama". A što ako je to bio smisao i svrha plača? Plačljivac bi takvu pretpostavku s
ogorčenjem odbio: plač ga je jednostavno svladao, pritom nipošto nije riječ o strategiji koju svjesno
koristi kako bi utjecao na druge.
Plačljivac ne laže, unatoč očitim činjenicama. Ni sam nije svjestan strategije koju koristi. Vjerojatno
mu je ta strategija koristila u njegovu djetinjstvu: u opasnim ga je situacijama poštedjela najgorih
posljedica ("učenje na uspjehu").
Na primjeru plakanja upoznali smo psihološku metodu rada, čija se osebujnost sastoji u finalnom
promatranju. Pod tim se podrazumijeva sljededa činjenica: da bismo razumjeli ili objasnili neko
ponašanje, ne pitamo se o uzrocima (koji leže u prošlosti), ved o (najčešde nesvjesnim) ciljevima
kojima to ponašanje može poslužiti. Pri tom pitanju o svrsishodnosti, što ga je osobito naglašavao
Alfred Adler, svim se oblicima ponašanja pripisuje (često nesvjesna) svrha. Toj se svrsi najbolje može
udi u trag ako se promatraju reakcije okoline na to ponašanje. Na primjeru plača preuzeli smo taj
način promatranja uživljavajudi se u primatelja i pitajudi: "Što taj plač u meni izaziva?" Preko
osjedajno doživljenog apela ušli smo u trag pošiljateljevom prikrivenom cilju i time stekli dublje
razumijevanje za njegovo ponašanje.
Primijenimo tu radnu metodu finalnog promatranja na nekoliko primjera kako bismo se uvježbali li
otkrivanju prikrivenog apelativnog karaktera nekih obavijesti i postupaka:
Pokušaji samoubojstva. Netko se pokušava ubiti. Na strani samoočitovanja svjedočanstvo očaja i
duševnog jada. Čini se da pošiljatelj nadalje očituje namjeru da sa svime prekine. Pri podrobnijem
promatranju pokušaj samoubojstva često se pokazuje kao obavijest s179 apelativnom porukom koja se
upuduje okolini: "Pomozite mi, ne ostavljajte me samog, pobrinite se za me!" Pravodobno spašavanje,
prema tome, ne pokazuje se kao "nezgoda", ved kao mogudnost s kojom se barem nesvjesno
računalo. Isto tako i nagovještaji samoubojstva često imaju snažan apelativni karakter, primjerice kad
se jedan partner želi rastaviti od drugoga i ovaj kaže: "Ubit du se!" Ovdje se apel ("Ne ostavljaj me
samog"), doduše, nipošto ne izriče "šapatom", ved gromoglasno i nametljivo, a primatelj se, naravno,
osjeda ucijenjenim.
Napadaji tjeskobe. Dvadesettrogodišnja žena predvečer dobiva snažne napadaje tjeskobe ako se
suprug kasnije vrada kudi (Schulte i Thomas, 1974.): s osjedajem straha povezani su bolovi u želucu i
izbijanje znoja; ponekad se strah pojačava do nesvjestice. Kad suprug dođe kudi, pokušava je umiriti,
brižno joj pristupa i obedava da de ubudude biti pažljiv i samo u iznimnim hitnim slučajevima dolaziti
kasnije kudi. Psihoterapeut brzo primjeduje da je ovdje riječ o finalnom strahu: strah ispunjava svoju
svrhu. Pokazuje se uspješnom strategijom kako bismo se barem donekle riješili vlastite životne
nesigurnosti. Strah djeluje. Time se ne tvrdi da žena samo glumi napadaje tjeskobe kako bi svojeg
supruga držala na lancu. Napadaji tjeskobe posve su realni. Tvrdi se samo sljedede: napadaji tjeskobe
imaju snažno apelativno djelovanje na važnog primatelja. Bududi da se on ponaša sukladno apelu,
strah se pokazuje uspješnim i - s pošiljateljeve gledišta - opravdanim. Terapija tjeskobe treba sad
ponajprije težiti dvjema stvarima: 1. strah više ne smije imati uspjeha. Suprug se upuduje da
suprugine napadaje tjeskobe više ne potkrjepljuje predanom skrbi, tj. da više ne sudjeluje u "igri", 2.
Potrebno je ojačati ženine samopouzdanje. Njezinu skrivenu uvjerenost "Za život sam sposobna samo
ako kraj sebe imam snažnog zaštitnika" potrebno je nadomjestiti vjerom u vlastite snage.
179
194
113
Komunikacijsko-psihološki je zanimljiv ponajprije prvi korak: propuštajuči primjereno odgovoriti na
apel, primatelj pridonosi liječenju simptoma. Na tu du se činjenicu još vratiti.
Preosjetljivost. Mnogi su naši bližnji (previše) osjetljivi, primjerice na kritiku. Oni su "uvijek smjesta
uvrijeđeni", reagiraju s izrazom povrijeđene patnje ili srditom agresivnošdu. Na strani samoočitovanja
time pružaju dokaz svojega nedostatnog samopouzdanja. Istodobno na apelativnoj strani odašilju
neku vrstu "naputka za uporabu" za svoju osobu: „Tako i tako moraš sa mnom postupati, a tako i tako
ne smiješ.“180
U pravilu apel djeluje, primatelji su suglasni: "S njime se moraš ophoditi u rukavicama", čime
istodobno daju do znanja da su spremni sudjelovati u igri.
Različiti dječji nestašluci. Što sve djeca ne čine! Stvaraju zaglušnu buku, tuku svoju bradu,
uništavaju sve čega se dotaknu, luduju, imaju napadaje bijesa, smetaju u školi različitim trikovima,
deru se kao na vatri ako se nečim ozlijede. Imaju li naša djeca đavla u tijelu, trebamo li ga pokušati iz
njih istjerati batinama? "Đavao" ima apelativni karakter. Dječji nestašluci nerijetko nestaju kad u
blizini nema primatelja kojemu bi s uspjehom mogli uputiti apel. On glasi: "Obrati na me svoju
pozornost!" Jer je ignoriranje mnogo gore od grdnje, opomene, ukora. Djeca su vrlo maštovita u
izmišljanju uvijek novih tehnika za pobuđivanje pozornosti. Podjednako je pokušavaju postidi
umiljatošdu kao i plačljivošdu i destruktivnim, agresivnim ponašanjem. Brzo spoznaju što majku i oca
osobito "dovodi do ludila". Primatelj se ponovno pita: kako trebam reagirati, trebam li sudjelovati u
igri?
Različite slabosti, bespomodnost i nesposobnost. Na strani samoočitovanja upoznali smo
tehnike stvaranja pozitivnog dojma: držanje kojim se ulijeva poštovanje i prikrivanje slabosti i
pogrešaka. Ponekad se, međutim, na strani samoočitovanja odašilju posve suprotne poruke: "Ništa
mi nije!" "Ja to ne mogu!" "Bez tebe ne bih znao što du!" - usp, str. 97 i dalje.
Obeshrabreni ljudi ulažu znatne napore kako bi svoje bližnje (i sebe same) uvjerili u svoju
nesposobnost - njihova "slabost" izaziva "snagu" drugih i time se, zapravo, pokazuje istinski snažnom i
modnom.
3.1. Zbog čega su skriveni apeli tako probitačni?

Zbog čega su "nečujni" apeli toliko na dnevnom redu? Kojim prednostima nadoknađuju nedostatak
da bi se mogli pokazati pretihima za primatelja i time premašiti svoje djelovanje? Ponajprije treba
misliti na dvije prednosti:
1. Prikriveni apeli često su uspješniji od otvoreno iskazanih, jer primatelja dovode u emocionalno
stanje koje ga čini spremnijim reagirati sukladno apelu. Da je brat u spomenutom primjeru izravno
iskazao svoju želju ("Danas ne bih htio opet razgovarati o sporu oko nasljedstva.“) sestra bi tome
vjerojatno suprotstavila svoj interes i inzistirala na razgovoru – ne bi bio pošteđen sučeljavanja na
razini181 odrasle osobe. U određenim okolnostima ved i dijete može naučiti da izravna želja ("Daj mi
bornbon!") pruža manje nade u uspjeh („Tek nakon objeda!") nego, primjerice, rastuženo i plačljivo
lice ("Jadno dijete - evo ti bombon!").
2. Za prikrivene apele pošiljatelj ne mora preuzeti odgcoornost. U slučaju nužde može demantirati,
čak i pred samim sobom, da je uopde izrazio takvu želju. Tako odašiljanje prikrivenih apela može
poslužiti tome da si prištedimo povrijeđenost koja bi nastala odbijanjem otvoreno iskazane želje.
Beier zastupa mišljenje da prikriveni apeli nekog čovjeka pokazuju područja njegove ranjivosti: želje,
zbog čijeg je iskazivanja prije doživio oštro odbijanje i kaznu, potisnute su gotovo u duševno
podzemlje i javljaju se još samo u prikrivenom obliku. Beier piše:
180
195
181
196
114
"Vjerojatno se sposobnost da osjedajno obvežemo primatelja i u prikrivemm obliku odašiljemo apele uči ved u
ranom djetinjstvu i služi tome da dijete zaštiti od ranjavanja. Kad dijete opazi da izražavanje određenih misli i
želja povlači za sobom reakcije s kojima ne može izidi na kraj, ono se uči skrivati takve misli i želje. Ubudude de
isto tako naučiti iskazivati ih na takav način da ih primatelj u potpunosti ne razumije; uz skrivanje, dijete otkriva
dvoznačnost. Ono, dakle, razvija spretnost kako bi se poštedjelo razotkrivanja svojih ranjivih namjera te
izbjeglo reakcije s kojima ne može izidi na kraj. Područja želja kojima je potrebno takvo prikrivanje upuduju na
područja ranjivosti nekog čovjeka." (Beier, 1966, str. 280; prijevod prema smislu Seh, v. T.).
Prema tome, prikriveni apel valja promatrati kao strategiju koja ispunjava dvostruku svrhu: nešto
postidi i pritom izbjedi razotkrivanje. Nesvjesna deviza glasi: učiniti, a poslije poredi. Za to su osobito
prikladne diskordantne, tj. u sebi neusuglašene obavijesti (v. str, 32). Primjer: dječak, čiji je otac zbog
nedostatka vremena više puta odbio naučiti ga voziti bicikl, izjavio je: "Nemam volje učiti voziti
bicikl!" Istodobno je, međutim, koristio svaku priliku da se demonstrativno uputi u blizinu bicikla,
govori o biciklima itd. Prikrivena je poruka prikladna da kod oca izazove osjedaje krivnje, premda
manifestna poruka sadrži potpunu suprotnost. Ovdje se očituje ono dvostruko vezanje koje smo
opisali na str 34, a pri kojem primatelj može samo izgubiti, ma kako reagirao.
Što je pojedinac ranjiviji, to mora biti "sposobniji" emotivno djelovati na druge na taj neizravni način.
Ljudi koji su na osnovi prijašnjih povreda upudeniji reakcije svojih bližnjih držati pod kontrolom,
moraju uložiti sve svoje snage i u određenim okolnostima pokrenuti „teško oružje“ 182 kako bi
osigurali svoj utjecaj i istodobno zanijekali podrijetlo toga utjecaja. Neurotični simptomi u određenim
okolnostima su takvo teško oružje: stanja tjeskobe, napadaji gnjeva, prisilne radnje itd. ostavljaju
snažan dojam na naše bližnje, a istodobno su prikladni za poricanje svojega ishodišta (jer patnik "nije
za to kriv"). Naravno, "uspješni" neurotičar i sam pati zbog svojih simptoma, no spreman je platiti
cijenu. Cijena se ne sastoji samo u neugodnostima koje izaziva sam simptom, ved često i u tome da
pošiljatelj prikrivenih apela ne dobiva ono što doista treba: poremedajima ponašanja, napadajima
bijesa itd. dijete, doduše, izaziva pozornost, ali je ne prate izljevi nježnosti, ved kazna. To je bolje nego
ništa, ali ipak nije ono "pravo". Isto tako kolega koji svojim zajedljivim primjedbama i oholim
komentarima neprestano izaziva kolege protiv sebe, postiže, doduše, mnoge reakcije i neprestano
dospijeva u središte pozornosti. Deviza njegove privatne logike glasi: "Neka me radije mrze nego
ignoriraju, kad je ved moja potreba za pozornošdu tako velika!" Ipak se to na dulji rok pokazuje jadnim
nadomjeskom za ono "pravo".
3.2. Primateljevo suprotstavljanje apelu

Kako pak primatelj treba reagirati na prikrivene apele? Ved smo više puta nagovijestili da se
ponašanjem koje je sukladno apelu primatelj izlaže opasnosti da stabilizira problematično ponašanje,
da nehotice (ili "hotimice"?) pridonese "učenju na uspjehu". Roditelji djece s poremedajima u
ponašanju i partneri neurotičnih ljudi često dolaze do bolne spoznaje da svojim vlastitim ponašanjem
ako ne baš izazivaju, onda barem potkrjepljuju poremedaj i pridonose trajnosti simptoma. Novi cilj
učenja za primatelja stoga u određenim slučajevima glasi: reagirati suprotno apelu. To uopde nije
tako jednostavno, jer naši odgovori na prikrivene apele slijede gotovo automatski: netko plače – ja
osjedam impuls da ga (je) uzmem u naručje; netko se "pravi blesav" - ja osjedam impuls kazati: "Pusti,
ja du to napraviti!" Dijete mi neprestanim provokacijama ide na živce - meni "puca film" i potpuno
gubim kontrolu; Melisa tužaka ("Lara je svoj atlas bacila u kut!", v. sl. 14) - učitelj odgovara "Odmah
du pogledati što se tu događa!" U svim tim slučajevima primatelji sudjeluju u igri i time pridonose
preosjetljivosti, nekompetentnosti, tiraniziranju, tužakanju svojih bližnjih. Kako izgleda alternativa?
Što to znači reagirati protivno apelu, odnosno "ne sudjelovati u igri"?
182
197
115
Prvi korak je da primatelj razvije svijest za prikrivene procese: slušajudi u svojoj nutrini kakve osjedaje
i kakvu spremnost za djelovanje183 pošiljatelj u njemu izaziva, stječe uvid "odakle vjetar puše".
Presudnim postaje osjetiti taj vjetar, ali mu ne podledi.
U drugom koraku primatelj se treba zapitati: koji bi me tajni interes mogao navesti da sudjelujem u
igri? Možda mi se to samo potkralo, ali i u nehotičnim automatskim reakcijama često se skriva
prikrivena svrhovitost. Možda mi uopde nije bilo tako mrsko uvijek iznova podledi pošiljateljevoj igri -
tako da smo obojica zajednički potezali konopac koji nam sad prijeti postati omčom oko vrata?
Taj drugi korak pokrede razjašnjavanje primateljevog vlastitog udjela u apelu. Svi psihološki savjetnici
koji ispuštaju taj korak moraju sa svojim dobronamjernim savjetima doživjeti neuspjeh.
Tek se u tredem koraku postavlja pitanje o alternativi. Ponašanje protivno apelu, tj. primateljevu
reakciju koja ne odgovara pošiljateljevim tajnim namjerama, Beiernaziva "asocijalnim". To odbijanje
da se sudjeluje u igri ima, doduše, ljekovito i terapeutsko djelovanje samo ako je uklopljeno u
dobronamjerni kontekst - ako pošiljatelj opaža da mu drugi želi dobro i svojim opiranjem ne izražava
neprijateljsko držanje. Opdenito kazavši, konfrontacija je ljekovita samo na osnovici prihvadanja.
"Asocijalni" oblici ponašanja mogu poprimiti različite oblike. Psiholozi i pedagozi često daju
preporuku: ignoriraj ometajude i ostalo problematično ponašanje - ne pridavaj mu pozornost. To je,
međutim, samo jedna od mogudnosti nesudjelovanja u igri. Dreikurs (1971.) preporuča odgojitelju u
određenim slučajevima "psihološko razotkrivanje": pritom se podrazumijeva oprezno spominjanjanje
onog cilja na koji se očito usmjerava djetetovo ponašanje ("Želiš li možda da se više bavim tobom?“).
Daljnja mogudnost je otvoreno izredi prikriveni apel kojismo čuli i uzvratiti pitanjem je li pošiljatelj
želio izredi tu želju. Tako bi sestra u spomenutom primjeru mogla odgovoriti svojem bratu: Razabirem
kako bi želio da te danas ostavim na miru glede nasljedstva, je II tako?" Time se pospješuje svjesno
sučeljavanje na razini odrasle osobe. (O daljnjim, u terapeutskom kontekstu uobičajenim reakcijama
kojima se primatelj suprotstavlja apelu, usp. Beier, 1966.).
3.3. Prikriveni apelativni karakter samoprikazivanja

U posljednjem smo odlomku razmotrili nekoliko ponašanja čije poruke primatelj obično lokalizira na
strani samoočitovanja. Vidjeli smo kako dodatno „apelativno uho" ne štiti samo od prikrivene
manipulacije, vec i otvara dublji dijagnostički pristup pošiljateljevoj osobi.184
Dosad razmotreni apeli bili su "prikriveni" jer se glavna poruka naizgled krila na strani
samoočitovanja. Apeli koje demo sad razmotriti zahvaljuju svoju prikrivenost okolnosti da se glavna
poruka navodno odašilje na predmetnoj strani. Uzmimo, primjerice, iskaz poput izjave: "Razlike u
inteligenciji među ljudima su u velikoj mjeri predodređene naslijeđem."
Naivni prijam te obavijesti sastojao bi se u tome da njezin predmetni sadržaj uzmemo na znanje i
prihvatimo ga kao sastavni dio našeg znanja i osnovicu pri donošenju odluka. Nasuprot tome,
ideološko-kritički prijam vodio bi računa o okolnosti da svaka obavijest ima četiri strane i da je, radi
apelativnog djelovanja, poneko samoprikazivanje tendenciozno. Prvi je korak ideološke-kritičkog
prijama, dakle, u razotkrivanju skrivenog apela. U našem bi primjeru on mogao biti u zahtjevu da
prestanemo s "izjednačavanjem" i napustimo kao iluzorna nastojanja za uspostavom rane jednakosti
šansi (primjerice, kompenzatorski predškolski programi). Nadalje se valja upitati: tko (= koje grupe)
može imati interes da takav apel naiđe na odaziv? I: pripada li pošiljatelj obavijesti tim grupama ili
podliježe njihovom utjecaju (je li, primjerice, pladen od njih)?
U slučaju da postoje valjani argumenti za takvo prepletanje interesa i apela, opravdano se može
sumnjati u "ideologiziranost" obavijesti (v. sl. 76).
183
198
184
199
116
Sl. 76: Ideološko-kritički prijam obavijesti: otkriti apel i shvatiti ga kao izraz pošiljateljeva interesa. To
prepletanje interesa i apela daje povoda sumnji u ideologiziranost obavijesti i dovodi do kritičke
provjereizrečenog predmetnog sadržaja.185
Takvo razotkrivanje uporišta ne oslobađa nas obveze da istražimo objektivno istiniti sadržaj
obavijesti. Ona je, naime, ideologizirana samo ako je objektivno pogrešna ili jednostrana. Tako je
Manes Sperber (1978., str. 10) odbacio ideološko-kritičku sumnju svojih politički angažiranih
mladenačkih godina:
"Od tog doba (1937.) više se ne pitam kome bi istina mogla biti korisna ili štetna; da bih je iskazao ili
branio, dovoljno mi je da sam vjerujem u nju. Mogudnost da bi ona i protivniku mogla idi u račun
nimalo ne smanjuje njezinu vrijednost, kao što ne može niti uzdrmati ili čak razoriti ovu ili onu
stečena sigurnost. Istina nije funkcionalna, nije taktična niti pristrana, ali može biti korisna te se, na
žalost, vrlo lako zloupotrebljava."
3.4. Neke promidžbene strategije

Kakve strategije primjenjuju profesionalni manipulatori, stručnjaci za promidžbu? Analiza njemačkih
promidžbenih poruka (Schulz v. Thun i dr., 1975.) dala je sljedede rezultate: izravni, otvoreno izrečeni
apeli ("Pij Coca-Colu!") bili su vrlo rijetki. Umjesto toga, u prvom su planu stajala tri temeljna načela:
1. pružiti primjer,
2. pokazati posljedice i
3. uspostaviti asocijacije.
Pružiti primjer
U vedini promidžbenih poruka pokazuju se osobe koje služe kao primjer ponašanja (kupovnih ili
potrošačkih navika) koje bi pošiljatelj želio nametnuti. Računa se s primateljevom spremnošdu na
oponašanje. Ona je, kako potvrđuju istraživanja, to veda što se atraktivnijom i uglednijom doima
osoba koja služi kao uzor (tzv. model ponašanja, ukratko: model). Doista, modeli u promidžbenim
spotovima pretežito su mladi, njegovani i zgodni. Ovdje se susredemo s činjenicom da skrb o imidžu
na strani samoočitovanja povedava i izglede na apelativnoj strani.
Učenje prema modelu igra vrlo veliku ulogu i u odgoju. Valja istaknuti da roditelji i odgojitelji utječu
na dijete čak - i upravo onda kad to uopde ne namjeravaju. Primjerice, kad puše i piju, kad pri
"crvenom" prelaze preko ceste, kad se pri konfliktima međusobno omalovažavaju i razdraženo
vrijeđaju, kad izbjegavaju određene teme ili pokazuju pretjerani strah od određenih događaja.
185
200
117
Poznata dosjetka pojašnjava tu problematiku (v. sl. 77): Razjareni otac stavlja sina preko koljena jer je
tukao mlađeg brata. Dok ga tuče, viče: "Naučit du te kako se tuku slabiji!“186
I doista, on ga tome upravo uči svojim vlastitim modelom ponašanja. Primjer je djelotvorniji od bilo
koje "propovijedi".
SI. 77: Otac "poučava" sina da se slabije "ne" smije tudi.

Nagovijestiti posljedice
U promidžbenim porukama gotovo se uvijek pokazuje ili govori kakve prednosti potrošačko
ponašanje (navodno) donosi primatelju. Nakon uporabe određene zubne paste mladid više nema
problema sa zadahom iz usta i odlazi na sastanak s prekrasnom djevojkom. Sretna obitelj za jutarnjim
stolom: "Ljubav svoje djece stedi dete pomodu 'Homa Gold' - margarina!" Novo sredstvo za čišdenje
svemu daje sjaj i posvuda izaziva osmijeh na licima.
Prikazivanje posljedica je vrlo opdenito načelo i počiva na spoznaji da se obrasci ponašanja
usmjeravaju prema uspjehu, potiču ugodnim posljedicama, a neugodnim potiskuju. Pridržavanje
određenih normi ponašanja uvelike se osigurava preko modela ponašanja povezanog s prikazivanjem
posljedica: "Tko nekom drugom oduzme tuđu pokretnu stvar s namjerom da je protupravno prisvoji,
kažnjava se zbog krađe." Taj članak iz njemačkog kaznenog zakonika sadrži apel „Ne ukradi!“
Djelotvornost toga apela treba promatrati u vezi s prijetnjom kazne. Ali i svi ostali pokušaji
nagovaranja i uvjeravanja sadrže prikaze posljedica.
Ako pošiljatelj nagovijesti posljedice, svoju poruku temelji na određenim pretpostavkama o
primateljevoj motivaciji. Jer čemu bi koristilo 187 nagovijestiti posljedice koje drugoga ne mogu
pokrenuti na akciju? Djelomično se ljudi znatno razlikuju po tome čemu teže odnosno što smatraju
vrijednim izbjegavanja. Određena glasna glazba nekoga dovodi u stanje blažene opijenosti, drugi s
užasom zatvara uši. Mogudnost da ga se pohvali, djetetu iz nižih slojeva često nije dostatan poticaj -
na bombon de, nasuprot tome, pozitivno reagirati. Kod djeteta iz srednjeg sloja je obrnuto.
Na kakve je stvari čovjek osjetljiv, ponajprije ovisi o njegovoj povijesti učenja i o tome na kojim su
područjima njegove potrebe najzadovoljenije, a na kojim nisu.
Tendenciozno vrijedi Maslowljevo pravilo da nakon zadovoljavanja životno prijeko potrebnih
materijalnih potreba (dovoljno zraka, jelo, san, materijalna sigurnost) u prvi plan vedinom stupaju
psihičke potrebe za ljubavlju, priznanjem i samoostvarenjem. Onoga tko zarađuje određenu svotu,
nedemo više tako lako modi pokrenuti na akciju pomodu novca, ali to više izgledima za prestiž i ugled.
Naši promidžbeni stručnjaci su vjerojatno proučili na kojem se stupnju Maslowljeve piramide potreba
nalaze današnji kupci. U mnogim se slučajevima prilikom kupnje određenog proizvoda nagovješduju
186
201
187
202
118
posljedice koje se sastoje u porastu prestiža ili u poboljšanju međuljudskih odnosa (Schulz v. Thun i
dr., 1975.). Takve se prednosti, doduše, rijetko temelje u naravi kupljenog predmeta, ali zato mnogo
bolje pogađaju bit suvremenih čežnji, barem kod primatelja s vedom kupovnom modi.
Uspostaviti asocijacije
Hodu li nečemu težiti ili de me to odbijati, uvelike ovisi o tome kakve osjedaje taj predmet u meni
pobuđuje. Vrsta osjedaja ovisi pak o tome kakva sam iskustva stekao s tim predmetom, točnije
rečeno: u dodiru s njime. Pretpostavimo, nekom djetetu liječnik daje injekciju, to boli. Nakon tjedan
dana kod frizera dijete počinje plakati. Kako? Frizer ima na sebi bijelu kutu kao i liječnik. Dijete je "u
dodiru" s bijelom kutom steklo loša iskustva - po sebi bezazIena kuta počela je izazivati strah.
Taj se proces naziva "klasičnim uvjetovanjem", a pritom se misli na povezivanje određenog podražaja
(kuta) s reakcijom (strah). Živimo u svijetu bijelih kuta. Gotovo ništa s čime se susredemo ne ostavlja
nas emocionalno hladnima. Na osnovi prijašnjih iskustava povezivanja izazivaju se određeni osjedaji, a
osjedaji nas stavljaju u stanje pripravnosti za određene postupke (primjerice, strah stvara spremnost
za bijeg i izbjegavanje). Taj se mehanizam može dobro iskoristiti radi188 utjecanja na druge. Naši
stručnjaci za promidžbu govore: Ne možemo podi od pretpostavke da de primatelj s našim
proizvodom unaprijed povezati pozitivne osjedajne reakcije (i odgovarajudu spremnost na djelovanje
odnosno kupnju). Kako od naše "bezazlene bijele kute" možemo stvoriti kutu koja de izazvati -
doduše, sad pozitivne – osjedajne reakcije? Odgovor: tako da je povežemo s ugodnim podražajima. I
tako primatelj pokraj automobilskih guma pronalazi lijepe ženske noge, a bocu rakije u pozadini čiste,
"zdrave" gorske prirode. Opaža li primatelj da se ovdje potajno uspostavlja veza između alkohola i
zdravlja? Odgovarajuda se povezivanja odvijaju i između cigareta i mirisa dalekog nepoznatog svijeta
te između tekudeg sapuna za tuširanje s mirisom limuna i bezbrižne mladosti.
3.5. Pojmovni svijet ispunjen apelima

Sustavna uspostava takvih asocijacija posao je propagandista i promidžbenih stručnjaka. Nasuprot
tome, korištenje ved postojedih asocijacija posao je sviju nas, i to preko uporabe jezika. Svaka riječ
koju izgovaramo ne sadrži samo leksikološko značenje za ono što označuje, ved za sobom povlači
raznovrsne emocionalne stavove koji proizlaze iz prethodnih iskustava. Ti emocionalni stavovi tvore
prosudbu koju povezujemo s tom riječi. Prosudba, međutim, nije estetski luksuz koji si dopuštamo,
ved ima posve praktičnu funkciju: usmjerava i opravdava naše ponašanje, sadrži apele. Promotrimo
taj proces na jednom primjeru. Pretpostavimo da je netko imao ovakva iskustva s osobama koje stoje
na ulici i prose novac: kad god bi primijetila takvog čovjeka, majka s djetetom zaobišla bi ga u velikom
luku i rekla: "To je prosjak, on je lijen i živi od tuđe milostinje." Dijete ne uči samo riječ prosjak kao
pojam, ved i odbijanje koje se za njega odsad povezuje s tom riječi:
Sl. 78: Primjer za pojam ispunjen apelom.189

Pri kasnijoj uporabi te riječi stara se odbojnost prenosi na nove, tako označene osobe. Pretpostavimo
da netko kaže: "Stopiranje, zapravo, nije ništa drugo nego moderni oblik prosjačenja." Riječ "prosjak“
188
203
189
204
119
odnosno "prosjačenje" preuzela je ovdje prenošenje osjedaja i sadrži odgovarajudi apel da tako
označene osobe zaobiđemo "u velikom luku", tj. da se ne zaustavimo.
Ovdje se susredemo s činjenicom da gotovo sve riječi koje nam stoje na raspolaganju za prikazivanje
činjenica povlače za sobom emocionalne vrijednosne stavove i time ved same po sebi sadrže apele.
Neko se vrijeme u obavijesnim medijima vodila žestoka rasprava o tome trebamo li govoriti o "grupi"
ili "bandi" Baader-Meinhoff. Zanemarimo li političko samoočitovanje koje je ležalo u izboru riječi,
svađa je bila tako žestoka i postojana zbog toga jer su se s odabranom "jezičnom oznakom" povezivali
različiti apeli pučanstvu. "Banda" sadrži jednoznačni apel: "Distanciraj se od njih, nemoj podupirati te
ljude niti djelom niti svojom tihom simpatijom!"
SL. 79: Dvije oznake s različitim apelima koji se s njima povezuju.

Iz ovih promišljanja valja izvudi zaključak: bududi da jezik koji nam stoji na raspolaganju za
prikazivanje činjenica sadrži apele, ne možemo ne utjecati na druge. Kako de netko jezično prikazati
činjenice ovoga svijeta, ovisi o njegovim "naočalama" kojima promatra svijet, a te naočale pak ovise o
njegovim interesima. Svaki jezični prikaz sadrži pokušaj da se i primatelju stave te naočale. Jer naočale
su, obrnuto, i rezultat jezičnog prikaza - naime, pojmova i kategorija koje mi stoje na raspolaganju i
usmjeravaju moje opažanje. Pojmovi i kategorije stavljaju mi se, međutim, na raspolaganje od strane
onih koji su tu bili prije mene i koji jezično "namedu" svoju mod (vlasnici medija i obrazovnih
institucija). U neprestanom uzajamnom djelovanju između interesima vođenih naočala i jezičnog
prikaza (v. sl. 80), te osobe gotovo uživaju prednost prvog poteza.190
Tako se može dogoditi da svijet djelomično promatram naočalama onih koji imaju posve drukčije
interese nego ja. U uspostavi takve "iskrivljena svijesti" kritičari sustava vide glavnu funkciju škole u
kapitalističkom sustavu. Kao pojedinačni primjer za to kako raspoložive te ponajprije preuzete jezične
oznake sadrže apele s jednoznačnim usmjeravanjem interesa, često se navodi pojmovni par
poslodavac - posloprimac: riječ poslodavac stvara dojam da ovdje netko nešto "daje" te sadrži apel
"primatelju" da bude zahvalan i ne zauzima prezahtjevno ili čak klasnoborbeno držanje.
Sl 80: Način na koji jezično prikazujem svijet ovisi o mojim (interesima vođenim) "naočalama".
Obrnuto, jezik kojim raspolažem utječe na moje "naočale".
190
205
120
SI. 81:Apelativna strana pojma „poslodavac“.191
Sl. 82: Apelativna strana pojma "izrabljivač".

S jednakim bi se pravom taj pojmovni par mogao koristiti u potpuno obrnutom značenju: onome tko
daje, poslodavac stavlja na raspolaganje svoju radnu snagu, a posloprimac onome tko prima tuđi rad i
koristi ga za svoje svrhe.
Jezična suprotnost pokazuje se i u oznaci "izrabljivač". Emocionalni stav koji taj pojam za sobom
povlači, namede apel: "Brani se! Ne daj da se s tobom tako postupa!"
Omalovažavajude jezično etiketiranje ljudi ili grupa opdenito sadrži "dopuštenje" ili poziv na nasilje
(židovska svinja, ljevičarske gnjide, drot, gamad itd.) S pravom govorimo o emocionalnim apelima ako
se poziv na djelovanje ne obrazlaže argumentima, ved se uporabom pojmova i formulacija bude oni
osjedaji (i spremnost na djelovanje) koje ti pojmovi, kao što smo rekli, "povlače" za sobom.
4. Paradoksalni apeli
4.1. "O suprotnim naredbama"

Dosad smo, kao samo po sebi razumljivo, pretpostavljali da se u svakom (otvorenom ili prikrivenom)
apelu izražava smjer u kojem bi se primatelj trebao kretati. To se čini banalnim i samorazumljivim.
Ako želim da drugi dođe k meni, redi du mu: "Dođi ovamo", a ne: "Ostani gdje jesi!" Ako želim da
primatelj kupi određeno pide, u promidžbenoj poruci du pokazati nekoga tko pije to pide i govori:
"Kakvo osvježenje!" Nedu pokazati kako govori: "Ima ogavan okus" i nakon toga povrada.
Tako se isprva čini besmislenim uopde razmatrati mogudnost apeliranja u suprotnom smjeru.
Promotrimo primjer što ga je priopdio Adler (1973.; v. sl. 82):192
Dvogodišnja kder pleše po stolu. Užasnuta je majka doziva: "Smjesta siđi sa stola!" Kder nastavlja
plesati - apel ostaje bez djelovanja. "Trogodišnji brat viče: "Ostani gore!" Mala smjesta silazi.
191
206
192
207
121
Sl. 83: Različite apelativne strategije majke i kderi.

Alfred Adler komentira taj događaj: "Uopde se ne postavlja pitanje možemo li dijete naučiti da svoju
snagu iskušava time što postupa suprotno od onoga kako mu se savjetuje." (1973., str. 44). Upravo
smo razmotrili kako se pošiljatelj, zabrinut za svoje samopoštovanje u određenim okolnostima, ne
odupire apelu zbog toga jer mu se on čini neprimjerenim, ved stoga što ga doživljava kao nedopustiv
zahvat u svoje "kraljevstvo", a njegovo prihvadanje kao priznanje vlastitog poraza. Obrnuto,
neprihvadanje apela mogude je doživjeti kao dokaz vlastite neovisnosti i time kao priliku da se "iskuša
vlastita snaga" (ved time što pošiljatelj apela doživljava neuspjeh). Adler je govorio o pojavi obrnutog
uspjeha: "Često ne bi bilo teško djecu, ali i odrasle, izvesti na pravi put naređujudi im suprotnost"
(1973. a, str. 220). Mogudnost "obrnutog uspjeha" počiva na činjenici da je s apelom često povezan
pritisak koji kod primatelja izaziva otpor. I to, kao što smo vidjeli, osobito kad se s apelom istodobno
postavlja "pitanje nadmodi" i/ili ako se apelom kod primatelja želi izazvati promjena koja mu je
neugodna ili nemoguda. "Najnoviji odgojni plan" što ga je Heinrich von Kleist iznio u berlinskom
Večernjem listu od 15. listopada 1810., mišljen je, doduše, statično, ali ipak sadrži i zrnce istine:193
"... namjeravamo otvoriti takozvanu školu poroka ili, još bolje, škola suprotnosti, školu vrline preko poroka.
Prema tom planu, za sve de se suprotstavljene poroke zaposliti učitelji koji de ih u određenim satima dana,
prema redu, planski poučavati: u podjednakoj mjeri izrugivanje religije i bigoteriju, prkos i preziranje kao i
ulagivanje te pohlepu i plašljivost kao i pretjeranu odvažnost i rasipnost.
Ti učitelji nede pokušati djelovati samo opomenama, ved i primjerom, živim postupcima, neposrednim
praktičnim, društvenim ophođenjem i dodirima ...
Nečistodu i neurednost, svadljivost i klevetanje poučavat de moja žena. Raspuštenost, kartanje, pijančevanje,
lijenost i proždrljivost zadržat du za sebe." (Kleist, Samtliche Werke, o. J. S., 946).
Tom planu prethode "razmišljanja o opdem zakonu proturječja":
„… zakon koji nas čini sklonima uvijek zastupati suprotno mišljenje. Netko mi kaže da je čovjek koji je upravo
prošao kraj prozora debeo poput bačve. Govoredi istinu, on je uobičajene debljine. Ja, međutim, kad dođem na
prozor, ne ispravljam samo tu zabludu, ved prizivam Boga za svjedoka da je taj čovjek mršav poput čačkalice"
(op. cit, str. 943).
Doista se u raspravama često može zamijetiti da pri kompleksnom predmetu rasprave s pozitivnim i
negativnim aspektima lako nastupa polarizacija, tako da se, ako govornik A naglašava pozitivne
aspekte, smjesta pronalazi govornik B koji, zauzimajudi u određenom smislu još jedinu preostalu
slobodnu poziciju, nasuprot tome ističe negativne strane. Svaki iskaz proizvodi svoj protuiskaz. To
zbivanje sadrži mnogobrojne šanse i opasnosti. Šanse leže u tome što različiti aspekti pojedinog
predmeta u različitim sugovornicima gotovo stječu svoje "odvjetnike" te se tako "cjelokupna istina"
očituje tek u komunikaciji, što se otvara mogudnost formuliranja sinteze ako su teza i antiteza bile
dobro zastupljene. Nasuprot tome, postoji opasnost da se odvjetnici pojedinih aspekata međusobno
193
208
122
sukobe kao zastupnici poluistina, da se pritom stvori jaz u odnosima, a komunikacija dospije u stanje
"bezizlazne isprepletenosti" predmetne i odnosne razine (usp. str. 175).
"Opdi zakon protuslovlja" može se dobro demonstrirati u sljededem eksperimentalnom razgovoru:
pošiljatelj koji se nalazi u situaciji donošenja teških odluka zastupa "da, ali ..." gledište ("Rado bih želio
imati dijete, ali nede li teret biti prevelik?"). Ako primatelj na to reagira snažnim zalaganjem za "da-
gledište" ("Djeca su ipak velika radost"), pošiljatelj de se tada vjerojatno osjetiti prisiljenim na
ograđivanje i194 proširiti prigovore ("Ali ona čovjeka ipak tako sputavaju!") Preuzme li primatelj,
nasuprot tome, gledište ograđivanja ("Opteredenje je užasno - u potpunosti gubiš slobodu, živiš samo
još za djecu), pošiljateljeva energija de se vrlo vjerojatno preliti u potvrdno gledište ("Pa ipak to nije
tako strašno. Osim toga, djeca ipak obogaduju život!").
4.2. Rješenja prvog i drugog reda

Na osnovi ponešto drukčijih promišljanja, psihoterapeuti i komunikacijski psiholozi Haley (1978.) te
Watzlawick, Weakland i Fisch (1974.) dolaze do metode utjecanja na druge koju su nazvali apelima u
suprotnom smjeru. U okvirima ove knjige njihove se misli, pojednostavljeno, mogu sažeti na sljededi
način:
Problemi se sastoje u tome što se određeni poželjni događaji ili stanja ne ostvaruju, ili se pak
ostvaruju u premalenoj mjeri ili pak u tome što se (u prevelikoj mjeri) ostvaruje nešto nepoželjno.
Primjer: u nekoj je prostoriji previše hladno (= premalo topline), 12-godišnji sin nije napisao domadu
zadadu (= premalo zalaganja u školi), gospodin X ima pušački katar (= previše pušenja). Najprikladnije,
i često vrlo uspješno rješenje takvih problema, sastoji se u uvođenju suprotnosti: hladna se prostorija
zagrijava; 12-godišnjak se potiče na vede zalaganje u školi; gospodinu X liječnik zabranjuje pušenje. Za
taj je tip rješenja karakteristična činjenica da se, ako se poduzeta mjera pokaže preslabom, uspjeh na
posljetku osigurava pojačanjem te iste mjere: ako zagrijavanje nije bilo dostatno, prostorija se mora
još više zagrijati; oko na 12-godišnjaka nisu dostatno djelovale blage opomene, roditelji "pojačavaju
svoj pritisak" itd.
Bitna obilježja toga rješenja prvog reda su, dakle, uvođenje suprotnosti i, u slučaju nedostatnog
uspjeha, pojačanje istih mjera. Za nas je značajan slučaj kad se rješenje sastoji u mjeri
komunikativnog utjecaja. Rješenja prvog reda tad su jednoznačna s "apelima u željenom smjeru".
Ima problema za koje je rješenje prvog reda neprimjereno: ondje gdje uvođenje suprotnosti ne daje
nikakve rezultate, a pojačavanje iste mjere sve čini samo još gorim. U takvim slučajevima često i sam
pokušaj rješavanja postaje glavnim problemom.
Primjeri (s osloncem na Watzlawicka i dr., 1974.):
Problem alkoholizma pokušali su (u SAD-u, primjerice) riješiti tako što je njegova potrošnja
ograničena (uvođenje suprotnosti) te konačna i potpuna zabrana (pojačane iste mjere). No, „ljekovito
sredstvo“195 prohibicije pokazalo se vedim zlom od bolesti koju treba liječiti (Watzlawick i dr., 1974.):
pecare na crno, kriminalizacije za distribuciju, korupcija, organizirani kriminal štete više od nečiste
"domade" rakije.
Melankolik je potišten i svojim negativnim naočalama zbog nepovoljne strane života. Prijatelji i rođaci
pokušavaju ga razveseliti i iznose mu pred oči lijepe strane života (uvođenje suprotnosti). Kao što
znamo, apeli su neprikladno sredstvo za promjenu osjedajnih stanja (usp. str. 188). Melankolik
postaje još tužniji bududi da mu pokazuje kako su njegove reakcije "nerazumne". Prijatelji i rođaci
udvostručuju sad svoje napore (pojačavanje iste mjere), a na kraju se izvorna tuga pretvara u tešku
depresiju.
194
209
195
210
123
Suprug želi u braku zadržati "svoju slobodu" i ponekad sam izlazi. Supruga je zbog toga uznemirena i
odašilje apele u željenom smjeru prigovore, prijedloge da iz ovoga ili onoga razloga ostane kod kude
itd. Zbog tog pritiska on doživljava svoj brak kao neku vrstu okova (ili zatvora). Što ga supruga više
salijede, to snažniji postaje taj osjedaj, to jača želja za „slobodom“ i to češda njegova „izbivanja“ –
kako bi samome sebi (i svojoj supruzi) dokazao tu slobodu.
I kod posljednjeg je primjera posve očito da "pojačavanje istih mjera“ (prigovori, pokušaji utjecanja)
izaziva upravo suprotnost željenog učinka, a da je jedino rješenje s izgledom na uspjeh (sa supruginog
gledišta)me da se ostvari "manje istih mjera": ako ona (svojim cjelokupnim držanjem) signalizira: "U
redu je ako želiš izidi", njegova želja da "pobjegne iz zatvora" postaje suvišna jer tada to više uopde
nije zatvor!
Iz dosadašnjih razmatranja proizlazi sljededi zaključak: pri nekim problemima rješenja prvog reda ne
samo da ne pomažu, ved toliko pridonose zaoštravanju problema da samo rješenje postaje istinskim
problemom. Taj uvid dovodi do nove strategije rješavanja. Ona glasi: ako pred sobom imaš problem
koji je očito teško riješiti, provjeri nije li postojanost problema uvjetovana pogrešnim pokušajima
rješenja prvog reda. Ako je to slučaj, svoj pokušaj rješenja nemoj usmjeravati na sam problem, ved na
te pogrešne pokušaje rješavanja. Često se time problem ne samo ublažava, ved i na iznenađujudi
način u potpunosti rješava. Watzlawick i dr. 1974.) govore o rješenjima drugog reda. Bitno obilježje
takvih rješenja:ona se ne usmjeravaju na samu poteškodu,196 ved na pokušaje rješenja prvog reda koja
od neznatne poteškode stvaraju "ozbiljan" problem.
4.3. Propisivanje simptoma

Vidjeli smo da su apeli u suprotnom smjeru pokušaj rješenja drugog reda. U psihoterapeutskoj praksi
takvi paradoksalni apeli često poprimaju oblik "prepisivanja simptoma". Klijenta se ne opominje da se
odrekne simptoma. Jer apeli ne daju ploda kod reakcija koje ne podliježu voljnom usmjeravanju.
Umjesto toga klijentu se preporučuje izvesti simptom! Nekoliko primjera za to:
Netko pati od nesanice. Njegovi pokušaji rješavanja bili su u pokušajima da različitim tehnikama izazove san
("brojanje ovaca", samosugestije itd.). San, međutim, dolazi spontano, ne može se izazvati svjesnim činom
volje - naprotiv, upravo voljni napori sprječavaju san. Tako se nesanica pretvorila u ozbiljan problem (zaoštren
lijekovima). Rješenje drugog reda usmjerava se protiv pogrešnih pokušaja rješenja i sastoji u terapeutovom
apelu: "Držite oči otvorenima i pokušajte ostati budni. Tek kad vas svlada san, smijete zaklopiti oči!" Tim
apelom u suprotnom smjeru pacijent je spriječen u svojim pokušajima rješenja (prvog reda). Time se uklanja
glavna zapreka za spontano uspavljivanje.
Bračnom paru koji se više ne razumije savjetuje se da se svakog dana dvaput, kažimo od 8.00 do 8.10 te od
19.45 do 19.55 sati oštro, oštro posvađa.
Pacijent s određenim tikom dobiva naputak da nebrojeno puta namjerno izvede taj tik.
Da bismo shvatili kako propisivanje simptoma može poslužiti kao prikladno sredstvo da se pacijent
izliječi od svojega simptoma, moramo ukratko razmotriti bit tzv. paradoksalnog poziva na spontanost:
Paradoksalni apeli kao uzročnici bolesti i kao uzročnici zdravlja. Neki apeli što ih roditelji
upuduju svojoj djeci, pretpostavljeni svojim suradnicima, a (bračni) partneri jedno drugom,
paradoksalni su. "Ne budi uvijek toliko popustljiva, uvijek činiš upravo ono što ti kažem!" kaže mladid
svojoj djevojci. Paradoksalnost tog zahtjeva leži u tome što djevojka može poslušati taj apel samo
tako da ga ne posluša. Jer posluša ga, opet je iznova učinila ono što joj je on naložio. Ako ne želi
poslušati apel (i time pokazati svoju samostalnnost), mora zadržati svoje staro, nesamostalno
ponašanje. Začarani krug takvih paradoksalnih apela sastoji se u tome što primatelj, ma197 što učinio,
uvijek može samo izgubiti, tj. očitovati ponašanje koje bi mu pošiljatelj naknadno mogao predbaciti.
196
211
197
212
124
Istraživači komunikacije smatraju dokazanim da se takvi paradoksalni pozivi na spontanost često
odašilju u obiteljima sa shizofreničnim članovima, da su takvi apeli vjerojatno opasni "uzročnici
bolesti" bududi da (za metakomunikaciju nesposobnom) primatelju ne ostavljaju nikakav izlaz.
Obrnuto se paradoksalni apeli mogu koristiti i kao "uzročnici zdravlja" bududi da se ciljano primjenjuju
protiv simptoma koji po svojoj naravi mogu biti i spontani te se stoga propisivanjem na određeni
način "onemoguduju". Bračni par koji bi se trebao svađati "na zapovijed", ustanovit de da mu to baš i
ne polazi za rukom. Ako izvođenje nekog simptoma ne polazi za rukom, to je izlječenje (ili barem prvi
važniji korak u tom smjeru). Na sličan način namjerno izazivanje tika dovodi do toga da on gubi svoj
spontani karakter. Klijent postaje "gospodarom" nad svojim simptomom, nije mu više bespomodno
prepušten.
4.4. Paradoksalni apeli kao taktički manevar za osiguranje nadmoći

Dosad prikazana razmatranja mogu se pojednostavljeno svesti na jednu zajedničku točku: postupak
mijenja svoju psihološku kvalitetu ako se obavlja sukladno apelu. Ta se okolnost može taktički
iskoristiti, i to - kako smo vidjeli - kad je postupak u svojoj biti spontan. Instrukcijom gubi svoj karakter
ili postaje posve nemogud. Isto to vrijedi i za postupke koji trebaju poslužiti kao dokaz vlastite
neovisnosti i nepristranosti. Ponašanje djece i mladeži često je određeno tim motivom, osobito ako
odgojitelji nastupaju s jasnim autoritativnim zahtjevom. U trenutku kad se dvogodišnjakinji kaže:
"Ostani gore i dalje pleši", mijenja se karakter njezinog postupka: dotad drsko očitovanje stava "Činim
što god hodu" postaje sad izvođenje zapovijedi (koje se zatim smjesta "uskraduje"). Međutim,
uporaba paradoksalnih apela u odgoju i međuljudskim odnosima je mač s dvije oštrice, ma koliko se u
nekim okolnostima činila "uspješnom": "Često djecu i odrasle ne bi bilo teško zapovijedanjem
suprotnosti izvesti na pravi put. Samo što bismo se pritom izložili opasnosti da potkopamo sve
osjedaje zajedništva, a istodobno ne potaknemo samostalnost prosuđivanja; a "negativna ovisnost" je
vede zlo od pretjerane poslušnosti." (Adler, 1973a, str. 220).
Nasuprot tome, u iznimnim bi slučajevima paradoksalni apeli mogli biti rješenje iz nužde radi
osiguranja nadmodi. Ako nemirnom198 razredu naložim da pravi još vedu buku, u obzir bi mogle dodi
sljedede prednosti tog postupka: 1. Razredu dopuštam ono što mu (trenutačno) očito treba. 2. Ako
reagira sukladno apelu, to se ipak događa po mojoj naredbi. Potreban mi je minimum nadmodi, čak (i
upravo onda) kad postupno nastojim uvesti partnerske oblike ophođenja. Ako razred, nasuprot tome,
reagira protivno apelu, postigao sam što sam htio i mogu lakše usmjeravati zbivanje. Rohm opisuje
Zulligerov primjer: neprestane tučnjave među učenicima odvijale su se sad prema nastavnikovim
uputama: "Svađu demo razriješiti ovdje. Nek jedan drugom opali šamar, i tako svi redom. Kome je
dosta, može se javiti i tada smije idi kudi! Naprijed!" (Zulliger, 1970., citirano prema Rohrnu, 1972.,str.
128).
5. Otvoreni apeli
Prikriveni i paradoksalni apeli su pokušaj da se izbrišu tragovi vlastitih namjera. To se, kao što smo
vidjeli, iz opravdanih razloga može činiti kako bi se ostvario željeni učinak. Međutim, ondje gdje
postoji želja da se s onu stranu manipulacije i domišljatosti izgradi svijet jasnih, iskrenih, ravnopravnih
odnosa, valja se služiti otvorenim apelom, dakle izravnim iskazivanjem želja i zahtjeva koji se upuduju
nosedim stupovima takve komunikacije. U mnogim slučajevima otvoreni apel može naknadno postati
"lijekom" za "bolesnu" komunikaciju (v. str. 217) Tako, primjerice, bračni terapeuti izvješduju da neka
partnerstva dospijevaju u krizu zbog toga što partneri jedno drugom ne priopdavaju svoje želje ili to
čine u posve nerazumljivom obliku. Pošiljatelj time istodobno polaže sjeme za vlastito razočaranje;
neispunjavanje želja od primateljeve strane može jednostavno počivati na neinformiranosti.
Mnogi "opravdani razlozi" koji pošiljatelja gotovo nesvjesno potiču da izbjegava izravni, otvoreni apel,
pri podrobnijem se razmatranju pokazuju samoizgrađenim zaprekama na putu k zadovoljavajudim
198
213
125
međuljudskim odnosima. Prije nego što razmotrimo izglede koji se povezuju s uporabom otvorenih
apela u ophođenju s drugima, razmotrit demo neke od tih "opravdanih razloga" koji pošiljatelja često
navode na neizravnost i nejasnodu.199
5.1. Razlozi za izbjegavanje otvorenih apela u međuljudskom ophođenju

Strah od samoočitovanja. Tko odašilje apele, time razotkriva vlastite interese i želje. Svaki apel
sadrži, prema tome, i komponentu samoočitovanja koju, kao što znamo, pošiljatelj skriva (usp. str, 86
i dalje). Neki apeli sadrže molbu za pomod, želju za kontaktom ili "čak" potrebu za "nenormalnim"
seksualnim odnosima. Odašiljudi svoj apel vrlo neizravno, pošiljatelju se s jedne strane pruža
mogudnost da primatelj shvati signale i "sam od sebe" na njih reagira. Pošiljatelj se tada može tome
mirno "prepustiti"; dobiva što želi, a da zbog razotkrivanja svojih potreba ne trpi (navodni) gubitak
prestiža. Na upit "Želiš li možda da ja ...?", može, s druge strane, demantirati apel (''Nijednom riječi
nisam od tebe zahtijevao…") i tako se zaštiti od razotkrivanja.
Strah od odbijanja. Pri svakom apelu postoji mogudnost da primatelj odbije neprihvatljivi zahtjev.
Pošiljatelj koji se brine za osjedaj vlastite vrijednosti tu bi "košaricu" doživio kao odbijanje vlastite
osobe. Apelirajudi neizravno i u šiframa, on primatelju pruža mogudnost "prečuti" apel i time se
pošteđuje izričitog odbijanja.
"Tako nametljiva djeca…". Mnogi su se u svojem odgoju naučili suzdržavati od iskazivanja
vlastitih želja ("Tako nametljiva djeca dobit de po nosu!"). Osjedaj "Ne pristoji mi se iskazivati i boriti
se za svoje želje" tako djeluje kao neka vrsta trajne kočnice. To je često dio patnje onih koji zbog svoje
sputanosti i stidljivosti traže psihoterapeutovu pomod. U treningu asertivnosti (vježbe
samopouzdanja) uče samosvjesne i jasno zastupati svoje interese. Vježbe su tako stupnjevane da na
početku treba svladati lagane vježbe (nekoga moliti vatru, primjerice), a zatim, povedanjem doživljaja
uspješnosti, sve teže (primjerice, u restoranu vratiti jelo ako je neprihvatljive kvalitete).
Nejasni razmjeri "prihvatljivosti". Prije svakog apela, uz uvažavanje mnogih okolnosti, pošiljatelj
procjenjuje može li od primatelja očekivati da ispuni njegovu želju. Ako se to s potpunom sigurnošdu
može zanijekati, odaslani bi se apel mogao zapravo shvatiti kao agresivan čin. Često se apel krede u
graničnom području između prihvatljivosti i neprihvatljivosti, ovisno i o tome kako je ustrojena
primateljeva motivacija. Neizravni, prikriveni apel testira prihvatljivost ne izlažudi se opasnosti da kao
agresivni postupak pogorša odnos.200 Primjer: nakon zajedničkog pothvata A i B navečer žele kudi. B
posjeduje auto. Je li prihvatljivo da A odveze kudi? A pušta "pokusni balon": "A kako du sad dodi kudi?
Vozi li ovdje negdje tramvaj?"
Omogudavanje "dragovoljnosti". Kao što smo vidjeli, postupak mijenja svoj karakter ako se
obavlja sukladno apelu (str. 207). Zbog apela često postaje neatraktivan za primatelja. Što treba
učiniti pošiljatelj koji to zna, ali unatoč tome želi utjecati na primatelja? Pošiljatelj može pokušati apel
odaslati tako neizravno da ga primatelj (prividno) može prečuti - i zatim "dragovoljno" postupiti
sukladno apelu. Ako domadin kaže: "Bila je to lijepa večer ..." i tim "bila" dade do znanja kako smatra
da bi sad bilo vrijeme rastanku, tada gost, nakon kratkog vremena potrebnog za prikrivanje, može
"sam od sebe" pozvati na rastanak: "Toni, nemoj se ljutiti, ali mi sad moramo idi!"
Bojazan da primatelju nedostaje hrabrost redi "ne". U mnogim slučajevima pošiljatelj želi
da mu se ispuni želja samo ako to primatelj "doista rado" čini ili ako mu to barem "nije previše teško".
Zapravo, ništa ne bi bilo prirodnije nego to utvrditi pitanjem. Ali neki primatelji drže odbijanje štetnim
po odnos i odazivaju se na apel u pogrešno shvadenoj ljubavi prema bližnjima, možda uz unutarnji
bijes. A upravo toga se pošiljatelj boji. Što on čini? Ili posve odustaje od izricanja svoje želje ili se
199
214
200
215
126
zadovoljava slabim nagovještajem kako bi drugome omogudio implicitno odbijanje koje se sastoji u
tome da apelativnu stranu jednostavno "prečuje".
Romantična predodžba o "ljubavi". Neki ljudi smatraju dokazom prave ljubavi ako im uspijeva
"drugome čitati želje iz očiju", dakle uopde ne ovisiti o izravnim apelima. U njihovim bi očima izrečena
želja obezvrijedila svoje ispunjenje. Premda se ne može poredi da takav stil čitanja iz očiju može
pobuditi i pojačati osjedaj najuže povezanosti, ovdje postoji opasnost "konfluencije" (stapanja), tj.
nerazmrsivog prepletanja vlastitih maštanja i tuđih želja. Primjer konfluentnog stila ophođenja:
"Hodemo li danas idi u kino?“ pita suprug, uvjeren da svojoj supruzi mora "katkad priuštiti neku
zabavu". Ona potvrđuje kako bi mu ugodila.
Izbjegavanje odgovornosti. Rukovoditelj odjela kod svojih suradnika uživa glas da nikad jasno ne
kaže što doista želi da oni učine. Poziva me na razgovor, dugo i naširoko izlaže (= na predmetnoj
strani201 obavijesti), a ja samo mogu odgonetnuti što od mene želi (= kakav se apel krije u njegovoj
obavijesti). Ponekad to nasludujem, ali on to nikad izričito ne kazuje", izvješduje jedan od njegovih
suradnika. Vjerojatno se taj rukovoditelj odjela naviknuo na komunikacijski stil koji ga oslobađa
sljedede dvojbe: s jedne strane želi utjecati na druge, s druge strane uvijek postoji mogudnost da se
odluke pokažu pogrešnima, da stvar pođe "po zlu" ili da je odluka nepovoljna za druge osobe, i čovjek
si time "stvara neprijatelje". U takvim slučajevima je najbolje modi zanijekati autorstvo dotične
odluke, u nuždi se čak lukavo "praviti kao da je pao s Marsa". Apeli se odašilju tako da primatelju,
doduše, pokazuju smjer, ali da se pošiljatelj zbog toga ne može poslije "hvatati za riječ". (Često
nesvjesno primjenjivana) strategija da bi se izbjegla odgovornost. I ovdje, dakle: učiniti, a poslije
poredi...
5.2. Otvoreni apel kao lijek za bolesnu komunikaciju

Otvoreni apel (= izravno iskazivanje želja) stoji u suprotnosti s
o taktičkim zaobilaznim putovima (prikriveni i paradoksalni apeli);
o konfluentnim stilom ophođenja(usp. str. 214), gdje nema jasne razlike između mojih i tvojih
želja, a izneseni prijedlozi sadrže navodne tuđe želje;
o neizrečenim željama. One se preobražavaju u otrov i nerijetko dolaze do izražaja u obliku
prigovora (= naknadne želje).
Opdenito, otvorena želja stoji u suprotnosti sa svakim oblikom
o naknadnog jadikovanja ("Da barem nisi ..."). Umjesto toga "gnjevnog osvrtanja unatrag",
otvorena želja gleda naprijed.
Naše bi se psihičke energije trebale, dakle, usmjeriti na oblikovanje bududnosti, a ne toliko na
jadikovanje zbog prošlosti. Primjer (v.sl. 84): "Hodeš li danas oprati posuđe?" bolje je od "Ne bi li
barem danas mogao oprati posuđe?" Druga verzija sadrži prigovor kao koreliranu poruku (usp. str. 57
i dalje) i otežava primatelju da radosnog srca usliša apel ved i stoga jer bi se to poklopilo s priznanjem
vlastite krivnje.202
Sl. 84: Otvoreni apeli "pridonose" zdravlju samo ako za sobom ne vuku "otrov" na odnosnoj strani.
201
216
202
217
127
Koliko se često događa da bi primatelj rado uslišao sam apel, ali ozračje koje ga prati razara njegovu
spremnost. Posljedica: neposlušna djeca i prkosni bračni partneri.
Primatelj se sa svoje strane može poslužiti tim razmatranjima tako da, suočen s poteškodama i
pritužbama, postavi pitanje o apelu: "Čujem mnogo ljutnje zbog onoga što je bilo. Što mislite, kako
bismo trebali postupati u bududnosti?" Takvim malim preusmjeravanjem razgovor može poprimiti
posve novi smjer.
5.3. Temeljni stavovi koji se nužno povezuju s otvorenim apelima

Preporučio sam otvoreni apel kao komunikacijsko-psihološko ljekovito sredstvo. Pa ipak je to lako
preporučiti, a teško provesti u djelo. Želio bih sad razmotriti nekoliko pretpostavki i prijeko potrebnih
temeljnih stavova koji moraju pratiti otvoreni apel, inače postoji opasnost od novih poteškoda.
Biti načistu sa samim sobom. Otvoreni apel pretpostavlja da je pošiljatelju jasno što želi. Ta se
pretpostavka čini razumljivom sama po sebi, ali u stvarnosti često nije ispunjena. Tako je često lakše
pokoriti sa željama drugih (i možebitno se naknadno tužiti zbog toga), nego sam jasno uvesti u igru
vlastite želje. Ruth Cohn (1975.) preporuča početi s malim koracima. Njezina vježba glasi: „Moram
učiniti što želim – za 10 minuta. Terapeutska igra za psihoterapeute, pacijente i ostale ljude.“ Nadalje
preporuča da tu igru isprva igramo sami u vlastitoj sobi – nazočnost drugih igru čini za stupanj
težom.203
I ovdje se ponovno nalazimo pred činjenicom da dobra komunikacija pretpostavlja unutarnju jasnodu.
Doduše, izricanje vlastitih nedoumica može biti sredstvom samorazjašnjenja.
Apel s informativnim karakterom. Sljededi se temeljni stav mora povezati s otvorenim apelom
kako bi doveo do konstruktivnog stila ophođenja:
o Svoju želju iskazujem kako bi ti bio informiran: Kazujem je radi transparentnosti situacije, a ne
da bih je bezuvjetno ostvario. Isto bih tako želio znati što ti hodeš, i to opet ne stoga da bih se
smjesta pokorio, ved da bih odluke mogao donositi na osnovi potpunih informaciji.
S tim predznakom otvoreno iskazana želja nema nikakve veze s egoizmom. "Ti si deset semestara
studirala egoizam", potužio se partner studentice psihologije koja je tijekom svojega studija naučila
jasno kazati što želi. Taj je prigovor možda točan, ali je u odnosu na spomenuti temeljni stav
neopravdan. Jasna želja ne sadrži volju za svojim bezuvjetnim ostvarenjem, "altruistični" još uvijek
možemo biti poslije.
Ovdje preporučeni stil ophođenja pokušat demo razjasniti na malom primjeru iz svakodnevnog života:
domadin kaže svojim gostima, koji se upravo spremaju malo pridrijemati nakon objeda:
"Htio bih još malo vježbati flautu. Bi li vam to smetalo?"
Prije nego što čujemo kako gosti odgovaraju, predočimo si koliko je tako otvoreni apel neuobičajen.
Ne bi ga iznijelo 99% svih domadina, otprilike sa sljededim mislima:
"Sad bih, doduše, rado vježbao flautu, ali to ne mogu učiniti svojim gostima, sigurno bi im smetalo,
Ako bih ih pitao, sigurno bi odgovorili:
"Ne, ne, to nam ne smeta", ali samo zato jer mi ne bi htjeli praviti neprilike."
I tako 99% domadina suzbija svoju želju, počinju se osjedati pomalo pritiješnjenima i polažu temelje za
životnu mudrost: "Gosti su poput riba - nakon tri dana počinju smrdjeti."
Kako je odgovorio gost?
"Da, to bi mi ved smetalo."
203
218
128
Tako je i s apelom informativnog karaktera ("to ne znači da ne smiješ svirati"). Devedeset devet posto
svih gostiju "altruistično'' bi odgovorilo: "Ne, ne, samo sviraj! Nemoj se uopde ustručavati", a mislili
bi: "Pa mora li baš vježbati tijekom podnevnog odmora?"204
Tek kad su želje otvoreno iskazane, mogude je pronadi rješenje. Ali tvrdim da, bez obzira koje de
rješenje na kraju biti odabrano (vježbati, ne vježbati, vježbati poslije, vježbati samo nakratko, vježbati
negdje drugdje), najvažnije rješenje je ved postignuto: ono leži na komunikativnoj razini - gost i
domadin su u međusobnom kontaktu i osjedaju se slobodnima izredi svoje želje. U takvom se "zraku"
može disati, ribe ne počinju tako brzo smrdjeti!
Primateljeva odgovornost. Nakon što je apel otvoreno iskazan, primatelj može reagirati na dva
načina: s da ili ne. Ako apel usliša (da), važno je da nakon toga preuzme vlastitu odgovornost za
postupak sukladan apelu, a ne da se poslije poziva na tvrdnju: "Ta to si htio - ja tu ništa ne mogu!"
Ako u ravnopravnim odnosima imam slobodu uslišati ili ne uslišati apel, ponašanje sukladno apelu
počiva na mojoj odluci i sadrži moje autorstvo. Preuzeti odgovornost za postupke sukladne apelu - taj
se važni cilj učenja postavlja odraslima: ovdje Ivan mora naučiti ono što (na poslušnost prisiljeni) Ivica
još nije mogao naučiti.
U slučaju odbijanja: smisao ovdje predloženog stila ophođenja sastoji se u tome da primatelj pronađe
hrabrost za jasno "ne" ako ne želi uslišati apel. Ma koliko to paradoksalno zvučalo, samo jasno,
izravno ne omoguduje otvoreni apel s pošiljateljeve strane. Jer kao pošiljatelj "odvažujem se" na
otvoreni apel često samo onda ako mogu biti siguran da drugi doista misli "da" ako kaže "da".
Sukladno tome, pošiljatelj bi trebao cijeniti jasno "ne", pa makar bio razočaran sadržajem odgovora.
Mogu li istodobno biti razočaran (sadržajem) i veseo (zbog procesa)? Da, mogu.
Analogna tome, primatelj ne bi trebao nakon svojega ne osjedati nezadovoljstvo zbog "drskosti"
apela. Umjesto toga trebao bi se voditi stavom: "Doduše, ne želim uslišati tvoj apel (odbijanje
sadržaja), ali držim sasvim normalnim da kažeš svoje želje" (odobravanje procesa).
Ovdje opisani stil ophođenja s apelima mogude je sažeti u sljededu formulu:
Dopušteno je i poželjno da pošiljatelj jasno očituje svoje želje - dopušteno je i poželjno i da primatelj
u određenim okolnostima ne usliša apel.
Za to prijeko potrebni temeljni stavovi još su jednom zorno prikazani na sl. 85. Tek ih treba stedi,
rijetko ih nosimo u sebi "od samog rođenja“. Taj stil ophođenja ujedno ne jamči harmoniju,
naprotiv,205 postojedi konflikti su vidljiviji nego prije. Ali on daje prednost jasnim rješenjima i uopde
"čistom zraku" u kojem se može ------- živjeti.
204
219
205
220
129
Sl. 85: Pošiljateljevi i primateljevi osnovni stavovi prijeko potrebni za primjereni stil ophođenja s
otvorenim apelima.206
Pogovor za psihologe i sve koji dolaze u dodir s psihologijom

1. Mogućnosti i opasnosti "psihološke" komunikacije
Ono što današnji život na zemaljskoj kugli čini tako opasnim, golemi je jaz između tehnološke modi i
nemodi u međuljudskim odnosima. Žurno je potrebno (ako ved nije prekasno) nadoknaditi
sposobnost sporazumijevanja. Ova knjiga sadrži smjernice i oruđe za međuljudsku komunikaciju.
Što možemo s time započeti? Trebamo li od znanosti očekivati ljekovita poticaje, ili se izlažemo
opasnosti da poznanstvljenjem međuljudskog ophođenja pospješimo novo otuđenje? Ponekad me
obuzima zabrinutost kad vidim kako se zbog previše površnog susreta s psihologijom umjesto novih
držanja šire nove šablone ponašanja. Tu sam zabrinutost 1980. izrazio u časopisu Psychologie heute
(Nr. 9) u obliku satire. Kako bih jasno naznačio u kojem smjeru ne želim da ova knjiga bude pogrešno
shvadena, ovdje još jednom pretiskujem dotičnu satiru. U njoj je dotaknuto i pitanje koje mi se često
postavlja: "Možete li kao psiholog uopde još spontano reagirati, gotovo samo kao čovjek?"
U tom se pitanju krije divljenje, sumnja i pomalo straha. Divljenje zbog toga što psiholog (navodno)
toliko suvereno stoji iznad međuljudskih zbivanja i prozire sve što se događa. Istodobno strah "da de
me smjesta prezreti, ma što rekao". I sumnja da se s psihologom ne može uspostaviti normalni
međuljudski odnos, da nikad ne susredemo čovjeka, ved psihologa čije ponašanje u manjoj mjeri
odražava njegovu najintimniju ljudsku bit, a mnogo više znanstvene smjernice kojima se rukovodi.
Sumnja, dakle, da se više ne susredemo s čovjekom, ved s njegovim znanstvenim oruđem.
Tu sam temu ved dodirnuo u vezi s metakomunikacijom i želio bih je sad produbiti ovdje ponajprije
donosim, satiru:
2. "Ostanite čovjek, gospodine psiholože!" - satira

Ah, kako sam radostan što sam preko samospoznaje, grupa za susrete i tematski usredotočene
interakcije, komunikacijskih207 treninga, meditacije i - Bogu hvala ge-------- pronašao bolji pristup k
samom sebi i svojim bližnjima! Prije samo živio iz dana u dan, druge slušao samo na pola uha,
prikrivao samo svoju normalnu fasadu - i uklanjao se s puta sebi samome i drugima!
Ali nedu prešutjeti ni sljededu činjenicu: otkako sam na pravome putu, ponekad mi se čini da me moj
osobni rast, razvitak moje ličnosti udaljuje od svih onih ljudi koji još nisu tako daleko-dospjeli.
Tako sam nedavno imao sastanak s Marijom, dosta zgodnom djevojkom, koja je na svoj način
potpuno prirodna. Sjedili smo u gostionici uz pivo i ona je radosno brbljala o ovome i onome. Doduše,
sadržaji su bili pomalo izvanjski i udaljeni od vlastite osobe. Osluškivao sam u sebi i zamijetio da me je
njezina živahna narav dirnula više od sadržaja njezinih priča i odlučio joj poslati povratnu obavijest.
Kao što svatko zna da bi se pravilno oblikovala povratna obavijest, potrebne su osobite kvalifikacije.
Prije joj vjerojatno ništa ne bih rekao i započeo bih drugu temu ili bih joj ti-porukom udario neki žig, a
sam se sa svojim osjedajima držao po strani. Sad sam, međutIm, u glavi imao odgovarajuda pravila o
povratnoj obavijesti (ona treba biti opisna i bez vrijednosnih sudova, što konkretnija, mora uslijediti
neposredno nakon iskaza te se ponajprije odašiljati u ja-formi).
Naravno, ta sam pravila uvelike integrirao u svoju osobnost, tako da ih ne moram pojedinačno
govoriti napamet prije nego što pošaljem povratnu obavijest. To bi, naime, donekle spriječilo moju
spontanost. Tako sam onda prilično brzo imao na jeziku gotovu formulaciju:
206
221
207
222
130
"Tvoja me se živahnost vrlo doima, ali klubovi za jedrenje i sve ostalo me manje zanima."
Rečenica mi je gotovo izletjela iz usta u tom praobliku. Bogu hvala, u zadnjem sam trenutku zapazio
da su oba dijela povratne obavijesti spojena suprotnim veznikom "ali", čime se, kao što znamo,
obezvrjeđuje prvi dio. Vjeran pravilu oblikovanja što ga je postavio Fritz PerIs, u posljednjem sam
trenutku zamijenio taj "ali" s "a". Tako je moja poruka glasila:
"Tvoja me se živahnost vrlo doima, a klubovi za jedrenje sve ostalo manje me zanima."
Pritom sam tijekom prvog dijela ("tvoja me se živahnost vrlo doima") osjedajnu bliskost neverbalno
istaknuo uspostavom laganog tjelesnog kontakta.
Naravno, ona je izgledala pomalo zbunjeno - to ved poznajem i očekujem kod ljudi koji još nisu
doživjeli samospoznaju i trening. Više208 je nego razumljivo da nisu spremni tako izravno govoriti o
stvarima; i tjelesni je kontakt kod takvih ljudi veliki tabu. Zbog toga je osobito važno ne postavljati im
prevelike zahtjeve.
Nisam, dakle, mogao podi od toga da de mi ona isto tako uzvratiti povratnom obaviješdu prema svim
pravilima umjetnosti. Da bih pospješio stvarni susret, dopustio sam si stoga malu intervenciju i
upitao:
"Kako ti na to reagiraš?" Pomalo iritirano mi je rekla: Pa sad, što te to zanima - pa ne može se stalno
govoriti samo o dubokoumnim stvarima!"
Tu smo, dakle - sinulo mi je - tu je, dakle, taj anonimni "čovjek" iza kojeg se sigurno skrivaju posve
osobna iskustva i osjedaji. Kao i kod izvanjskih sadržaja njezinih razgovora, i ovdje nailazimo na istu
tendenciju, naime na isključivanje vlastite osobe. Odlučio sam joj iskazati malu uslugu svojim aktivnim
slušanjem, pomodi joj da iza bezličnog oblika postupno iznese na svjetlo skrivenu ja-poruku - na
posljetku se ionako iza svakog "ne može se" u pravilu krije snažnim osjedajima pradeno "ja nedu!"
Prvo sam htio redi: "Teško ti je govoriti o stvarima koje te se osobno dotiču i idu malo dublje?" - no
tada, dok sam ved počeo govoriti, slijedio sam iznenadno nadahnude i pokušao ne izredi stvar u tako
drastičnom obliku te sam upotrijebio nekoliko slabijih izraza kako bih joj olakšao nedefenzivno
sučeljavanje:
"Ne čini li ti se ponekad da je lakše govoriti o stvarima koje su nešto udaljenije i tebe osobno toliko ne
pogađaju?"
Ona je namrštila čelo i upitala: "Kaži, što time misliš?"
Ovaj put sam odgovorio kao iz puške: "Ti razmišljaš što bi to moglo biti i u trenutku ti baš ništa ne
pada na pamet?"
Marija se svojim tijelom odmaknula od mene i izvukla pritom svoju ruku ispod moje, tako da je
tjelesni kontakt koji sam uspostavio govoredi "Tvoja me se živahnost vrlo doima" ponovno prekinut. I
sam položaj naših ruku ved sam neko vrijeme doživljavao pomalo ukočenim i "zamrznutim", više ne
baš tako usklađenim kao u trenutku uspostavljanja. Nisam, međutim, vidio mogudnost da ponovno
udaljim svoju ruku, a da vjerojatno ne ostavim dojam odbijanja njezine osobe.
Ona je rekla: "Dakle, ponekad doista pretjeruješ!"
To je pak bila čista obrana, k tome još u obliku ti-poruke. Ali trebamo uvijek imati na umu da Marija
nije bila uvježbana govoriti o osobnim emocionalnim, možda čak i neugodnim iskustvima. Tako je to
ponašanje, kao obrana u pretpostavljenoj nuždi, bilo sasvim razumljivo.209 Palo mi je na pamet i da
sam svojim empatičnim razumijevanjem u posljednjim iskazima možda djelovao malo previše
"terapeutski" pa se možda na odnosnoj razini osjedala tretiranom poput pacijenta.
208
223
209
224
131
Sada sam stajao na raskrižju: trebam li u metakomunikaciji spomenuti smetnju i težiti razjašnjenju
odnosa? Ili bih u razgovor trebao unijeti i dio vlastite osobe, dakle posve kao čovjek govoriti o sebi
samom i tako biti modelom za samoočitovanje kako bi joj olakšao da se isto tako malo otvori?
Odlučio sam se za ovo posljednje ved i stoga što se najbolje osjedam kada mogu biti posve ja sam.
Dakle, rekao sam: "Znaš, i samom mi se ponekad čini da govorim o svemu mogudem, sve same
površne stvari, što uopde nema nikakve veze sa mnom - možda jer me je nekako strah da du, budem li
previše pričao o sebi, vjerojatno biti odbijen."
Bududi da nije ništa rekla, nastavio sam i gotovo stavio točku na i na prije rečeno: „... ili da du možda
čak i sam sebe odbiti."
Premda sam nehotice poprimio posve ozbiljno lice i značajan izraz, Marija je samo slegnula ramenima
i rekla: "Pa to je ionako posve normalno. Još jedno pivo? Uskoro moram idi."
Nekako sam se osjedao neprihvadenim, njezina mi se reakcija činila nezahvalnom prema mojem
samoočitovanju. Pa ipak sam otkrio prilično toga o sebi. Zbog tog osjedaja i jer mi se činilo da je
donekle izgubila svoju živahnost koju sam ispočetka kod nje cijenio, smatrao sam kako je sad
prikladan trenutak da se promijeni razina i pomodu metakomunikacije poradi na smetnji:
"Znaš, nije mi baš lako sad to izredi i primjedujem kako se na to moram prisiliti - dakle, želio bih
porazgovarati o tome kako mi ovdje međusobno razgovaramo, dakle: kako ja to doživljavam. Osjedam
nekako između nas nevidljivi zid i kako uvijek iznova o njega udaram, a tebe stvarno ne dosežem -
razumiješ? Čujem, doduše, ušima što kažeš, ali stvarno ne osjedam nikakve tvoje reakcije ..."
Na tom se mjestu dogodilo nešto nevjerojatno. Bez ikakve prethodne najave Marija je dohvatila svoju
čašu - i jednim mi zamahom prolila čitavo svoje piva na košulju. I pritom se pomalo glupo nasmijala i
rekla: "Da jednom stvarno osjetiš moju reakciju, haha!"
A zatim je ustala da ode.
U mojem novom životu gotovo da i nije bilo trenutka u kojem sam toliko kao sad bio u napasti iznova
zapasti u svoje staro ponašanje. Prije bih se sigurno izderao na nju i, doviknuvši joj "Ti glupa
kravetino", odaslao ti-poruku. Naravno, danas znam da bih takvim210 ponašanjem samo rekao nešto
ponižavajude o njoj, a pritom bih posve nejasnim ostavio što se to u meni doista zbiva.
Bududi da trenutačno uopde nisam bio raspoložen za metakomunikaciju i razumijevanje - pomislimo
samo na odurno mokru košulju na koži - i da upravo kao psiholog želim stajati iza svojih osjedaja ovdje
i sada, odlučio sam se na trenutačnu iskrenost i posve spontano glasno rekao, bez i najmanjeg
smiješka: "Ja sam sad vrlo ljut, Marija!"
Bududi da je Marija otišla bez riječi (tendencije agresivnosti i izbjegavanja tipične su reakcije na
situacije u kojima se osjedamo nedoraslima), nisam više bio u mogudnosti iskazati svoju smetenost i
podrobnim razmatranjem pripomodi da se otkloni. Osjedam da je između nas još ostalo nešto
nedovršeno i da demo na tome sigurno morati raditi pri našem sljededem susretu. Odlučio sam
također iznijeti tu stvar u svojoj supervizijskoj grupi kako bih razjasnio svoj vlastiti udio u zbivanju
(nije li me ona ipak u jednom trenutku podsjetila na majku").
U svakom slučaju, priča vrlo jasno pokazuje koliko je teško oblikovati komunikaciju s nekim tko još
nije tako daleko dospio, kome još nedostaje duševna sprema za stvarni susret.
3. "Deformation professionelle"?
Ne bih htio da se ova satira pogrešno shvati. Nisam protiv toga, ved za to da susret s psihologijom
pridonese oblikovanju osobnosti. Jer što koristi ako psiholog raspolaže mnoštvom znanstvenih
spoznaja i metodičkom spremom, ali je u ophođenju sa samim sobom i drugima isto tako nevješt kao
210
225
132
i njegovi klijenti? Moramo imati na umu osebujnost našeg predmeta da se usvajanje psiholoških
znanja ponajprije odvija u osobnom susretu i da je osobnost psihološkog posrednika bitni dio njegove
poruke i njegova alata. Ako svojim klijentima doista želimo ponuditi proširenje samospoznaje i
sposobnosti međuljudske komunikacije, moramo, naravno, početi od nas samih.
Moja nelagoda počinje ondje gdje taj proces, za koji nema alternative, vodi na stranputicu. Junak
satire stupa pred nas u pseudoprofesionalnoj bijeloj kuti za ulijevanje poštovanja skrivajudi iza nje
svoju ljudsku nespretnost koju se ne usuđuje izredi. Umjesto uobičajene svakodnevne fasade,
nalazimo se pred novom psihofasadom.
U vezi sa satirom govorio sam o psihologovoj "deformation professionelle", dakle o profesionalno
uvjetovanoj karakternoj izopačenosti. Ruth Cohn je s pravom upozorila da je u stvarnosti riječ o
(doduše čestoj)211 "deformation non-professionelle", dakle o pogrešnom razumijevanju psihologije
koje je uvjetovano nedostatnom izobrazbom. Ona piše: "Tvojemu junaku profesionalno nedostaju
učenje o empatiji, selektivnoj iskrenosti i globusu (inače mu dobro ide)!" (Osobna korespondencija,
1980,).
Istražimo sad u pojedinostima što je sve pošlo po zlu.
4. Psihološki žargon
Prvu opasnost vidim u tome da se određeni obrasci ponašanja, koji su izvorno shvadani kao izraz
temeljnog stava, odvoje od toga temeljnog stava i postanu novim "psihološkim bontonom", čije se
korektno pridržavanje pokazuje u besprijekornom vladanju stereotipnim psihološkim žargonom koji
često postaje osnovicom osjedaja nadmodi. Novi psihološki stil ponašanja (primjerice, besprijekorno
formulirane ja-poruke, aktivno slušanje, metakomunikacija, okretan, uvježban govor o "vlastitom
udjelu" itd.) sliči tada ukrašenim, dotjeranim kolima u koja su upregnuti stari tegledi konji: tegledi
konji ličnosti koji kaskaju u starom smjeru i teže nadmodi i skrivanju nesigurnosti kao cilju.
Bez sumnje: misao koja stoji iza koncepta ja-poruke (usp. str. 68 i 69) proširuje ličnost i konstruktivno
djeluje u međuljudskim odnosima: naime, misao da način na koji opažam i vrjednujem svoju okolinu i
svoje bližnje vrlo snažno odražava moje unutarnje stanje. Pogled u svijet nije samo u testovima
projekcije pogled u vlastito zrcalo. I tako je temeljno pitanje "Što je to u meni da tako i tako reagiram
na tebe ili na ovo ili ono?" sigurno prikladno potaknuti samospoznavanje i olakšati međuljudsko
sporazumijevanje. "Odašiljanje ja-poruka" kao način ponašanja koji odgovara toj temeljnoj misli
pružajudi mogudnost njezine operacionalizacije i uvježbavanja, izlaže se, međutim, opasnosti da
izvornost međuljudskih odnosa nadomjesti profesionalnim načinom priopdavanja i izraz
emocionalnosti ulije u rutiniranu formu. Tko "odašilje ja-poruke", kao stručnjak za komunikaciju stoji
iznad zbivanja i nerijetko se udaljio od izvorne pogođenosti. I tako u određenim okolnostima
komunikacijsko-psihološki zabranjena "ti-poruka" (primjerice, razdraženo "Ti si strašan gnjavator")
sadrži autentičnije priznanje vlastite razdraženosti nego sukladno konceptu formulirana ja-poruka
("Trenutačno želim biti malo sam i ti mi sad jako smetaš"), Naravno, bilo bi poželjno da je pošiljatelj
spreman i sposoban po potrebi naknadno obrazložiti svoje subjektivno stanje.212
Drugi primjer: slično kao ja-porukama, tako i drugim psihološkim obrascima ponašanja prijeti
opasnost da se udalje od temeljnog stava i osamostale kao posebna tehnika: aktivno slušanje (usp.
str. 50), "verbaliziranje emocionalnih doživljajnih sadržaja" koje treba omoguditi razumijevanje s
uživljavanjem i svrha mu je snadi se u fenomenalnom svijetu drugoga. Nema sumnje da je takva
empatija prijeko potrebna za terapiju i vrlo vrijedna u međuljudskim odnosima (usp. Rogers, 1980) te
da je onaj tko pomodu psihologije proširi svoje empatične sposobnosti, učinio veliki korak naprijed.
Međutim, ako se taj empatični stav zbog treningu ponašanja pokazuje u stereotipnom, mehaničkom
"zrcalu", to dovodi do žaljenja vrijednog osiromašenja međuljudske komunikacije. Stvarna se
211
226
212
227
133
empatija iskazuje na raznolike načine, ne trebaju joj jezični stereotipi. A kad psiholozi još počnu taj
postupak "primjenjivati" u situacijama u kojima razumijevanje s uživljavanjem nije primjereno ni
vlastitom unutarnjem stanju ni odnosu s drugim niti karakteru situacije, iz izvorno vrijednog stava
može nastati bespomodna nastranost - ili tajno sredstvo borbe (vidi dolje).
o "Prednost se daje usuglašenosti“" - To vrhovno pravilo (usp. str. 104) trebalo bi biti prva
lekcija svakog psihološkog treninga u kojem se uvježbavaju obrasci ponašanja.
5. Terapeutsko ponašanje kao sredstvo manipulacije i borbe

Dosad sam opisivao opasnost da se "psihološki" obrasci ponašanja odvoje od svojeg temeljnog stava
i, mehanički ostvareni, izopače u puki psihološki žargon koji osiromašuje raznolikost komunikacijskih
mogudnosti i ne dovodi do proširenja individualnosti, ved do puke jednoličnosti ponašanja. To bi bilo
štetno, ali ne preopasno. Drukčije izgleda ako se ti obrasci ponašanja ne odvoje samo od tih temeljnih
stavova, ved i stave u službu posve drukčijih, upravo obrnutih držanja.
Svaka obavijest, kako je izloženo na str. 183 i dalje, ima aspekt Izraza i aspekt djelovanja. "Žedan sam"
izražava postojede stanje, a istodobno sadrži i pokušaj da se uspostavi željeno stanje (apelativni
aspekt: "Daj mi piti!"). Svakodnevno uobičajene komunikacijske tehnike (primjerice pozitivno
samoprikazivanje, uljudni ton glasa itd.) naglašavaju aspekt djelovanja: ostaviti dojam na drugoga,
zadržati ga u dobrom raspoloženju itd. Nasuprot toj uobičajenoj "maskeradi", načelo autentičnostinu
humanističkoj psihologiji naglašava aspekt izraza: izraziti što se u meni zbiva, uz smanjenje kontrole
djelovanja.213
6. Dvostruki karakter psiholoških obrazaca ponašanja

Ponovimo: psihološki obrasci ponašanja koje je mogude operacionalizirati i uvježbati imaju dvostruki
karakter: ovisno o tome u koja se kola uprežu, mogu stupiti u službu međuljudskog sporazumijevanja
ili u službu samoprikazivanja, manipulacije i provedbe vlastitih interesa.
Taj dvostruki karakter dojmljivo dolazi do izražaja u snu mojega prijatelja i kolege Jensa Hegera:
Na ulici me pokupila i odvela grupa rokera. Dovode me u neku zgradu, u njihovoj sam vlasti. Optužuju me da
sam počinio loše stvari, a bududi da sam im prepušten na milost i nemilost, prijeti mi smrt. Umjesto da se
opravdavam ili branim, aktivno ih slušam. To me spašava: na posljetku me puštaju na slobodu.
Dvostruki karakter aktivnog slušanja teško se može izraziti na bolji način: s jedne strane djelotvorni
instrument za provedbu vlastitih interesa, u ovom slučaju čak i za spašavanje vlastitog života. Pred
sobom imamo psihologa koji "vještim" ponašanjem postiže ono što želi postidi. To je jedna strana.
Druga: nije li u pokušaju da s uživljavanjem shvatimo svijet drugoga jedina mogudnost za
213
228
134
uspostavljanje mostova između dvaju neprijateljskih svjetova? Pokušati shvatiti motive.
neraspoloženje drugoga - nije li to jedina mogudnost da spriječimo nasilje i ubojstva?214
7. "Glumljena" iskrenost
Problem ima još jedan aspekt: humanistička psihologija je dojmljivo prikazala da fasade i tehnike
manipulacije ne pospješuju međusobnu komunikaciju, da umjesto toga pronalaženje vlastite osobe i
njezino autentično zastupanje u izvornom, pravom obliku proširuje osobnost i potiče odnose s našim
bližnjima.
Sad se događa sljedede: nakon što se konstruktivnost takvih oblika izraza spozna ondje gdje se oni
pojavljuju, postaju predmetom svjesnih nastojanja. Kao što znamo od Kleistova "Marionetskog
kazališta" (sabrana djela b.g.), ono čemu svjesno težimo nije uvijek i ono što se (samo od sebe)
događa. Tako i "iskrenost" može postati nemoguda upravo zbog dobronamjerne želje "Sada du biti
iskren!" Nije sasvim svejedno ni unosi li se terapeut ili trener i sam u razgovor ili "realizira
samounošenje" bududi da se to u istraživanjima pokazalo povoljnim. "Čisto ljudsko" ponašanje
postaje ovdje profesionalno oruđe.
Nemam ništa protiv profesionalnog oruđa - ono je prijeko potrebno. Samo ako tvrdi da upravo to
nije, stvar polazi po zlu.
Zauvijek prognani iz raja prve, mi psiholozi smo u potrazi za drugom naivnošdu. Psihologija, nekod
pomod u oslobađanju od starih lanaca, prijeti i sama postati okovima. O tome mi je dojmljivo pisala
Karin v. d. Laan:
"Što želim: uspostaviti živu vezu tako da zaboravim sva komunikacijska pravila."
A na drugom mjestu:
"Ono što me muči neiskrenost je s kojom se u terapeutskim grupama prakticiraju 'izvornost i osjedaj', .. Iskaz
"Ja sam sad vrlo bijesan" ... jednostavno je neistinit, sam po sebi nije točan. Osobito je loše što je pritom riječ o
rafiniranom glumljenju iskrenosti koje se k tomu još prikriva naivnošdu. Protiv toga se ne možemo tako lako
braniti, lažljivost je uopde teško otkriti. Ona nas može učiniti posve bespomodnima."
Put do druge naivnost: je dalek. Kad bi nam barem naši bližnji, Marije iz naše okoline, oprostili ako
nam se putem - nadamo se samo kao prijelazni fenomen - potkradu različita zastranjenja!
Može li psihologija pridonijeti poboljšanju međuljudske komunikacije? Moja uvjerenost:da, čak
presudno. I to onda kad jasno naznači da je riječ o držanjima, a ne ponajprije o ponašanju (a
pogotovo ne o formulacijama). 215
Ta držanja što ih primatelj iščitava između redaka, imaju snažno duševno djelovanje. Tako su
komunikacija i oblikovanje ličnosti dvije strane iste medalje.216
214
229
215
230
216
131
135

1 Kako Međusobno Razgovaramo

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

1 Kako Međusobno Razgovaramo

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Vera V.

Uvod i osobna podloga

Sl. 1: Četiri strane obavijesti - model međuljudske komunikacije

Poboljšanje međuljudske komunikacije uz pomod psihologije? Psihologija komunikacije

I. Anatomija obavijesti (ili: Kad netko nešto kaže ...)

1. Predmetni sadržaj (ili: O čemu izvješćujem)

2. Samoočitovanje (ili: Što izjavljujem o sebi samom)

3. Odnos (ili: Što mislim o tebi i kako se međusobno odnosimo)

4. Apel (ili: Na što te želim potaknuti)

Sl.: 4: Četiri strane (aspekta) obavijesti - psihološki model međuljudske komunikacije.

5. Obavijest kao predmet dijagnoze komunikacijskog procesa

5.1. Obavijesti i poruke

Sl. 6: Tri strane neverbalne obavijesti.

5.2. Kongruentne i nekongruentne obavijesti

Sl. 8: Primjeri nekongruentnih obavijesti.

Sl. 11: Tipični dvostruki apel roditelja na djecu u pubertetu.

II. Primati s četiri uha

1. Primateljev "slobodni izbor"

SI. 13: "Četiri primateljeva uha"

Sl. 14: Tamara i učitelj. Na koju de -------- obavijest učitelj reagirati27

2. Navika jednostranog primanja obavijesti

Sl. 15: Primatelj s „uhom“ za predmet28

Sl. 16 Majka i kdi.

Sl. 17: Prvi majčin iskaz pod povedalom: komunikacijske psihologije.

2.2. "Uho" za odnos

Sl. 18: Primatelj s velikim "uhom" za iskaz odnosa

2.3. "Uho" za samoočitovanje

Sl. 20: Primatelj s uhom usmjerenim na stranu samoočitovanja.

Sl. 21: Samookrivljujude i dijagnosticirajude reagiranje na osobnu optužbu

2.4. "Uho za apel"

Sl. 22: Primatelj s uhom za apele38

3. Prihvaćena obavijest: primateljevo "vlastito djelo"

Sl. 23: Bračni par za objedom.

Sl. 24: Četiri strane odaslane i primljene obavijesti u međusobnom suprotstavljanju.

"Nešto nije u redu?" A postoji i mogudnost naknadne metakomunikacije. U mnogim slučajevima,

3.1. Neki uzroci pogrešaka u primanju

Sl. 26: Obavijest koju prima učenik.

Sl. 27: Korelirana poruka o odnosu (iscrtkano) pri zahtjevu.

III. Susret s rezultatom primanja (feed back)

Sl. 30: Primjer "psihokemijske reakcije"u primateljevom unutarnjem svijetu.

2. Razlučiti tri zbivanja pri primanju poruke

3. Provjera realnosti maštarija

4. Primateljeva odgovornost za vlastitu reakciju

Sl. 34: Upotpunjeni model međuljudske komunikacije.

IV. Interakcija ili: Zajednička igra pošiljatelja i primatelja

1. Individualne osebujnosti kao rezultat interakcije

Sl. 35: Staro (individualizirajude i moralizirajude) i novo (komunikacijskopsihološko-interakcionističko)

2. Interpunkcija ili: Tko je započeo?

Sl. 36: Supruga i suprug različito tumače svoju interakciju.

V. Metakomunikacija - navika sljedećeg naraštaja?

I. Samoočitavajuća strana obavijesti

1.1. O nastanku straha od samoočitovanja

2.1. Tehnike za ulijevanje poštovanja

2.2. Tehnike fasade

2.3. Demonstrativno samoumanjivanje

SI. 41. (Skriveni) apelativni aspekt samoponižavajudeg samoprikazivanja.

3. Učinci -tehnika samoprikazivanja

4.1. Kongruentnost odnosno autentičnost

4.2. Selektivna autentičnost

5. Autentičnost - cilj učenja?

5.2. Pomoćna pravila

Sl. 42: Pomodna pravila interakcije nisu batine komunikacijske policije.

5.3. "U nedostatku je vrlina"

Sl. 41: Komunikacijsko-psihološka struktura obavijesti o spornom predmetu s konstruktivnim