Platon –Sofist

(o bitku i biću, logičko-dijalektički dijalog)

U dijalogu sudjeluju Teodor, Sokrat ,stranac iz Eleje, Tetet,mlađi Sokrat koji je tihi (auditor)Dijalog
teče tako da stranac iz eleje iznosi teze ,a tetet se slaže s njim i pomaže mu doći do zaključka. Stranac
iz Eleje je prijatelj Zenonovih i Parmenidovih učenika , Teodor kaže da je pravi filozof. Sokrat na to
kaže da možda Bog koji dolazi kao stranac da vidi da li će ljudi biti pravedni jer Homer u Odiseji kaže
tako. Smatra da je možda došao Bog pobiti ih u raspravi. Sokrat kaže da se ti Bogovi pojavljuju kao
filozofi sofisti vladari ,a nekima se čine i kao luđaci- ali oni kao pravi filozofi gledaju na život onih
dolje. Sokrat upita stranca kako u Eleji gledaju na sofiste filozofe i vladare(državnike), jesu ili oni
jedno te isto ili različiti. Stranac kaže da su svi troje različito definirani, ali da je definirati ih teško.
Pitanje su mu postavili i prije nego li su se našli sa sokratom.

Pristup temi

s. ga je pitao da li se služi parmenidovom metodom patnja(Sokrat je bio prisutan u raspravi s

parmenidom kad j bio mlad). stranac kaže da je lakše raspravu imati sa sugovornikom, sokrat predlaže
teteta za sugovornika. Stranac priznaje da ga je sram razvijati raspravu i da je mislio doći samo slušati
raspravu ,ali opet mu je neugodno odbiti Sokrata i prihvaća teteta kao sugovornika na što tetet kaže da
je tako i bolje jer je sokrat tako rekao, a i ugodit će svima. Stranac kaže da ako mu rasprava bude
prenaporna da za to okrivi prijatelje. Tetet kaže da će mu onda pomoći mlađi sokrat u raspravi (mlađi
sokrat je tetetov prijatelj s kojim vježba gimnastiku).

Predmet i metoda izlaganja

Počinju sa sofistom i stranac kaže da je najbolje da ga svaki definira jer su im možda definicije sofista
različite. Zaključuju da je bolje da odrede definiciju lakšem pojmu( prema toj shemi,obrascu poslije i
sofistu). Stranac predlaže da to bude ribar(smatraju da je svima poznat, no nezanimljiv i nebitan.)

Različita umijeća

Pitaju se da li ribar ima neko umijeće. Složili su se da ima umijeće. Smatraju da postoje dva umijeća.
prvo je umijeće stvaranja,(kreativna ili produktivna umjetnost) pod koji spadaju – ratarstvo,
posluživanje smrtnog tijela, sastavljanje i izrada pokućstva, umijeće oponašanja (umjetnost). Onaj tko
s bavi ovim umijećima nešto stvara , dovodi nešto do postojanja. Drugo je umijeće stjecanja pod koji
spadaju – nauka, znanja, novčana zarada, borba, lov. Sva ova umijeća se riječima i djelima dočepaju
nečeg što već postoji ili sprječavaju druge u tome. Smještaju ribara u umijeće stjecanja. Umijeće
stjecanja dijele na umijeće razmjene (darovi, kupovina,najam) i umijeće hvatanja. Umijeće hvatanja
koje se vrši otvorenom silom se naziva borbom , lov se vrši tajnim putovima. Postoji lov živih i
neživih stvari. Lov neživih stvari može biti ronjenje, a lov živih stvari je lov životinja kopnenih i onih
koje plivaju,žive u vodi. Od životinja koje plivaju mogu se loviti ptice (Aristotelov prigovor da se
ptice mogu svrstati i u kopnene i u vodene životinje) i vodene životinje. Lov na vodene životinje je
ribolov. Ribolov se onda dijeli na takav da se plijen hvata sam u mrežu,uže,vrše…tj. zamke (obuvača
ono prirodno) i na takav lov koji zadaje rane. Lov noću je lov pod svijetlom ,a danju lov na udicu.
Imamo i lov kopljima.

Pojmovno tumačenje navedenih primjera

Dakle definicija ribolova je umijeće stjecanja, hvatanje, točnije lovo vodenih životinja pomoću zamki
(npr. mreže) ili ranjavanja,a ranjava se kopljem ili udicom (što nužno ne mora usmrtiti ribu).
Analogno obrazlaganje –što je sofist?

Po ovom uzoru, shemi, obrascu odlučili su definirati sofista. Zaključuju da sofist ima nekakvo umijeće
srodno ribaru- da lovi. Zaključuju da sofist lovi kopnene životinje pitome i divlje.

Lov kao odnos prema ljudima

Ustvrdili su ljude pod pitome životinje koje se mogu loviti. Taj lov se dijeli na lov nasiljem (rat,
gusarenje, lov na robove, tiraniju) u umijeće uvjeravanja (pred sudom,pred narodom ili privatno).
Postoje dvije vrste uvjeravanja privatno i javno. Privatni lov se dijeli na onaj kojem je cilj zarada i
kojem je ljubavno umijeće (darovanje -lov zaljubljenika jer daju darove predmetu svog lova). pod
ljubavna umijeća spadaju umijeće koje je laskanje ili stvara ugodu, a pod to umijeće spada sofist jer on
kaže da se obraća ljudima zbog vrline ,a za to ubire novac.

Trgovina znanjem ( cilj različitih definicija sofista je da platon prikaže njihovu prevrtljivu narav i da ih
ismije)

Prva definicija Sofista : Sofizam je dakle umijeće stjecanja,privatni lov kopnenih pitomih životinja s
ciljem zarade u obliku kovanog novca sve pod krinkom poučavanja bogatih mladića iz uglednih
obitelji. No postoji i drugi aspekt sofizma. U umijeću stjecanja drugo umijeće (osim lova) je umijeće
razmijene. Razmjena se dijeli na darivanje i prodaju. Prodaja se pak dijeli na prodavanje vlastitih i
prodavanje tuđih proizvoda (to dvoje je trgovina razmjenom). Trgovina razmjene u gradi se zove
trgovina na malo. (retaling). Trgovina na veliko je razmjena između dva grada. Trgovina na veliko se
dijeli na trgovinu hrane za tijelo i hrane za dušu. Muzika slikarstvo i mađioničarstvo se prenose iz
grada u grad (prenose se zbog uveseljavanja ili učenja). Nije li ito tako trgovac onaj koji kupuje znanje
i preprodaje ga za novac. Jest.

Sofisti prodaju različita umijeća

Trgovina znanjem se dijeli na poučavanje umijeća i na sofiste koji trguju vrlinama. Druga definicija
sofista: Dakle sofistika je umijeće stjecanja, razmjene, trgovina na veliko duhovnom robom, prodaja
riječi i znanja s područja vrline. Treća definicija sofista: Svatko tko si priskrbi znanje ili ga sam
smišlja i prodaje da bi si priskrbio za život je sofist.

Sofist je sposoban za različite vrste govora

Još jedan aspekt sofizma je borba kao umijeće. Ona se dijeli na nadmetanje i boj. Boj je nazvan
općenito nasiljem. Boj kao govor protiv nekog govora je prepirka. Prepirka se dijeli na: sudsku
prepirku (kada nakon duga dva govora slijedi rasprava i suđenje) i privatnu prepirku (proturječna
prepirka). Ako se prepirka vodi o ugovorima ona može biti nepromišljena i ne vješta ili s umijećem i
argumentima (eristika) (njihova rasprava je takva zaključuju). Jedna eristika nagomilava novac ,a
druga ga rasipa. Dijele ih na brbljanje (prepirka iz zabave koja prilikom koje se zanemaruju vlastiti
poslovi te mnoštvu slušalaca ne donosi ugodu) i sofistiku (koja se pokušava obogatiti privatnim
sporvima). Četvrta definicija sofista: sofistika je nagomilavanje imutka umijećem stjecanja
bojem,nadmetanjem, proturječnom prepirkom riječima, eristikom.

Pojmovna dioba

Zaključuju da je sofist zvjerka koja se jednom rukom ne može uhvatiti ( ne može se dati samo jedna
definicija). Postoje i različiti ropski poslovi jedan od tih je rastavljanje, razdvajanje, čišćenje.

Primjena diobe
Dioba čišćenja, pročišćavanje ( purification) : živih bića prema unutra i van –čišćenje
tijela( gimnastika, liječništvo, pranje , kićenje) i čišćenje duše.

Različita stanja duše

Zloba je različita od vrline. Čišćenjem,pročišćavanjem duše se odstranjuje loše, a zadržava dobro.

Dvije vrste zla su ružnoća,deformacija i bolest tijela. Zaključuju da su bolesti ne sloga isto, pa je stoga
ružnoća nedostatak pravih mjera . kod zlih ljudi želje se ne slažu s mišljenjem, volja s uživanjem,
razum s boli itd. zbog nedostatka mjere se promašuje cilj. (platon u državi razlikuje tri mane duše:
zloba ,ružnoća, slabost/nemoć) neznanje je bezumlje duše koja teži za istinom,ali je krivo shvaćanje
skreće s puta, dakle nerazumnu dušu treba držati ružnom,deformiranom i bez simetrije, slaganja. Dvije
su bolesti duše pokvarenost i neznanje. Strašljivost,nepravednost raskalašenost treba sto držati za
bolest duše. S obzirom na bolesti tijela su nastala i dva umijeća. Gimnastika da ispravi ružnoću i
medicina da ispravi bolest. Boginja pravde kažnjava neznanje i bolest duše. Protiv neznanja se može
poučavanjem. Zablude u mišljenju nastanu kada netko misli da zna ,a ne zna- to se zove ne
obrazovanost, glupost,biti glup (stupidity) .Poučavnje se također dijeli na odgoj,obrazovanje i stručne
vještine.

Čišćenje duše

Odgoj se dalje dijeli na opominjanje i pobijanje. umijeće odvajanja- pročišćavanje-poučavanje-

odgajanje- pobijanje što bi mogli nazvati sofistika. Tetet se tome usprotivio da ne bi sofisti imali neku
važnost.

Vrsta sofista

Dakle sofist se pojavio 6 puta. Prvi put kao plaćeni lovac na bogate mladiće,drugi kao veletrgovac
znanja duše(vrlina), treći kao trgovac znanja na sitno, četvrti kao prodavač vlastitog znanja, peti put
se pojavio kao sudionik u borbi govorima s erističkim umijećem, šesti se pojavio kao čistač krivih
mišljenja koja se tiču duše. Stranac zaključuje da nije dobro kada se netko naziva jednim imenom ,a
ima različita umijeća.

Sofisti su majstori proturječja

Stranac primjećuje da su rekli da je sofist majstor proturječja i to uči druge i to rade io božanskim
stvarima, proturječe svemu što je na zemlji i nebu vidljivo, biću i bitku, državnicima obećavaju da će
ih naučiti vještinama prepiranja u pravu i politici. (protagora ima spise o hrvanju). stranac pita postoji
li netko tko može sve razumjeti,znati i u čemu je snaga sofistike jer proturječe sami sebi ,a ljudi ih
opet plaćaju da ih uče.

Prividno znanje sofista

Sofisti imaju o svemu prividno ,ne istinito znanje. Stranac nadalje tvrdi da je ratar stvorio sve i da sve
može prodati. Tetet ga pita da li se šali. Stranac na to kaže nije li isto šala kada netko kaže da zna sve i
da to nekog drugom može naučiti u kratko vrijeme (misli na sofiste). Tetet kaže da. Imitacija,
oponašanje je najvještiji i najfiniji oblik šale složili su se. Kažu da bi i slikar bezumne ljude uvjerio da
može stvoriti sve što želi kao i slike. Isto to je moguće i dok se sluša govor (opet aludira na sofiste).
Zaključuju da je sofist vrač i oponašatelj,mimičar.

Vrste oponašanja
 Kažu da su zvjerku (sofista) uhvatili u dijalektičku mrežu. Sofist je dakle rod vračara. Govore o
sofistu kao da je lovina koju treba uhvatiti i izvesti pred pravdu. Oponašanje dijele na preslikavanje(po
uzoru na nešto) i umijeće koje stvara privid(to imamo u slikarstvu i mimici) slažu se da umjetnici
svojim djelima ne daju realne proporcije nego one koje smatraju lijepima. (do tud za mikulića)

Mišljenje o parmenidu

Ako kažemo da lažnost postoji onda postoji i ne biće,a parmenid je rekao da nema smisla dokazivati
da nebiće jest kad nije.

Govorenje onog što jest i što nije

Stranac pita teteta koju stvar, objekt bi netko mogao nazvati nebićem i to objasniti. No ne biće se ne
može odnositi na stvar niti na biće. Ako govorimo o nečem onda ono mora biti,postojati. To nešto
može biti u jedno,dva ili mnogo(plural). dakle onaj ko ne govori nešto onda govori ništa tj točnije
rečeno izražava se o nebiću.

Razlika između bića i ne bića

Zaključuju da se broj uzima kao biće. Kad govorimo o ne bićima pokušavamo ih pridati broj. A biću
nije pravedno pridavati nebiće. Ne biće u sebi nije moguće izreći ni zamisliti ni objasniti ni misliti ni
izrazili – besmisleno je. No čim pokušavamo pobiti nebiće sami sebe dovodimo u kontradikciju. čim
kažemo riječ ne biće je nezamisliv itd. pridodajemo mu jedninu,nebićima množinu i izrekli smo nebiće
kao riječ –u tom se sastoji proturječje.

Zagonetnost sofiste

Stranac traži teteta da sam da definiciju nebića ,a da mu ne dodaje jedno, postojanje ni mnoštvo. Tetet
kaže da nije hrabar kada vidi kako je stranac zapeo, a stariji je i iskusniji. Vraćaju se na sofista i kažu
da ima umijeće koje stvara prividnost. Ako bi sofistu to rekli on bi okrenuo to u svoju korist ,a ako ga
nazovu graditeljem slika pitat će ih da definiraju to. Traži teteta da definira. On kaže slike u
vodi,zrcalima, naslikane slike i kipovi.

Primjeri dijalektičkog raspravljanja

Stranac mu kaže ti onda nikad nisi vidio sofistu jer on će reći da je slijep ili da ni nema oči i zanemarit
će vid i držat će se samo dijalektičkog raspravljanja. Rade paralelu sa stvarnom stvari i slikom i bićem
i ne bićem. Jer slika nije zaista ta stvar (tu predstavlja ne biće) , ali postoji. Slika je dakle u realnosti
nestvarna. Kažu sofist nas je primorao da priznamo da nebiće ipak postoji. Sofist svojoj prividnošću
vara ima umijeće obmane i natjerati nas da pomislimo da nebiće jest, a biće nije.

Uključuje parmenida u diskusiju

(U strancu se krije sam palton jer je odlučio pobiti parmenidovu tezu bitak jest nebitak nije i dokazati
suprotno, kaže da će izvršiti ocoubojstvo- stranac je prijatelj parmnidovih učenika i gleda na njega kao
na oca). Kaže stranac-kada se govori o imitacijama,krivim predodžbama samo dok govorimo o njima
sami sebi proturječimo. Dogovorili su se da će tetet odlučiti jel teza pobijena. (stranac je najprije molio
: 1.da mu oprosti tetet ako rasprava bude sporo tekla 2. Da ga ne smatra ocoubojicom 3. Da ga ne
smatra ludim)

Osvrt na raniju filozofiju

Stranac želi istražiti da li je nešto što je smatrao,uzimao zdravo za gotovo kao istinito zapravo zabluda
(paralela s descartesom). Smatra da su parmenid i svi drugi koji su o tome raspravljali olako zaključili
koliko ima bića i koja su. Kaže da mu se čini kao da su djeca koja slušaju priču. Jedna priča glasi da
postoje tri bića (principa) koja međusobno ratuju sklapaju brakove i imaju potomstvo. Druga priča je
dva bića vlažno suho ili toplo i hladno i oni se žene. kod njih u eleji još od ksenofana gdje je ono Sve
Jedno. Neke jonske i sicilijske muze (heraklit i empedoklo) govore da je jedno i množina isto biće i
drže ga zajedno ljubav(Afodita) i Mržnja. Na kraju stranac zaključuje da tko god bio u pravu običan
puk nisu uzeli u obzir u raspravi i ne brinu se o tome da li ih razumiju ili prate. Zaključuje da je tada
dok j slušao predavanja mislio da zna što je biće sada je vidio da nije tako.

Poteškoće u odlučivanju

Kada govore o filozofima dualizma pita se stranac kakav su to bitak toplo i hladno jesu li oni jedno
kao biće i što bi ti filozofi odgovorili? Zaključuju da mora biti tako da su biće i da mora biti da je sve
više od jednoga. Ti filozofi bi odgovorili da postoji jedno i postoji biće. No jesu li oni jedno te isto?
ako kažu da postoji smo jedno kako onda postoji biće, nije li to dvoje. Ko je to samo ime nečeg što je
dio jednoga onda je jedno ,ako je samo puko ime onda je ništa ,a ko je nešto onda nema Jednog.
Parmenid kaže da je cjelina sa svih strana jednaka gomili zaokružene kugle. No ono što učestvuje u
jednom se može dijeliti, a opet nije li savršeno jedno nedjeljivo(proturječje). Sve je ipak više od
Jednog jer biće je atribut Jednog ,ali nije identično s Jednim. I postajat će ne biće kao lišenost bića.
Kažu da su strašni ljudi koji smatraju da je egzistencija jednaka s tijelom i da samo nešto što se može
dodirnuti i pruža otpor je biće-oni su materijalisti (atomisti i Aristip). Postoje oni koji se protive i kažu
da misaono, ideje i bestjelesno također egzistira, tijela zovu pokretno postojanje. Pretpostavljaju što bi
te dvije skupine ljudi koji su protivnici rekli o egzistenciji. Kaže da oni koji smatraju da su ideje
egzistencija su blaži, od materijalista no pravit će se da su i materijalisti blaži i odgovarat će da pitanja
u skladu s njihovom teorijom. Materijalisti (atomisli npr.) kažu da postoji smrtno,tjelesno biće, duša
egzistira, postoji razumna i ne razumna duša, razumna posjeduje pravednost, a ono što može biti u
nečem prisutno drže bitkom. Duša ,pravednost i razboritost nisu nešto vidljivo. Reći će da duša ima
tijelo ,ali pravednost ili razboritost neće bit sigurni da li spadaju pod nešto vezano za tijelo ili nemaju
ništa što pripada bićima. Pita se da li bi oni prihvatili njegovu definiciju da sve što ima moć utjecati na
drugu stvar ili je trpno,može trpiti djelovanje od neke druge stvari ima bitak. Dakle definicija bića bi
bila mogućnost (power na engleskom?). tetet kaže kao materijalisti ne mogu dati bolju definiciju i
prihvaćaju strančevu. Stranac kaže da je zasad tako dok se možda u budućnosti ne predomisli.

Učenje o idejama

Sada se okreću onima koji su prijatelji ideja, imaju učenje o idejama. Postajanje je jedno ,a
egzistencija drugo. tijelom smo putem osjetila u vezi s postojanjem , s dušom putem mišljenja s
pravom egzistencijom. postajanje varira,mijenja se ,a duša ostaje ne promjenjiva. No ne slažu se s
njihovom (strančevom, Platonovom) definicijom da je biće ono što je sposobno djelovati ili trpiti
djelovanje.za njih (prijatelje ideja) duša spoznaje ,a biće biva spoznato. A niti jedno niti drugo nema
veze s djelovanjem i trpljenjem. No stranac kaže znati j aktivno ,a biti spoznan je pasivno (dakle
djelovanje i trpljenje). Dakle spoznato biće se pokreće zbog trpljenja. Stranac kaže da se ne smijmo
dati uvjeriti da kretanje, život ,duša nisu nazočni u savršenom bitku i da on ne živi i ne misli.
Zaključuju tetet i stranac da i kretanje treba gledati kao biće jer ako je sve nepomično onda nitko nema
umno saznanje (a to nije tako). Ali ako prihvatimo promjenu i kretanje onda slijedi da ni um nema
egzistenciju jer bez mirovanja ne može postojati identičnost ,sličnost, odnos. Ne smijemo prihvatiti da
sve stoji bilo to sve jedno ili mnoge ideje ,niti smijemo prihvatiti da je sve u stalnom kretanju u svim
smjerovima – ako volimo filozofiju kao djeca tražit ćemo oboje i uzet ćemo u obzir da u biću postoji
oboje i kretanje i mirovanje.

Problem kretanja i mirovanja

Sada stranac pita teteta da odgovori koristeći njihove teze na pitanja kao što je on pitao materijalist i
njihove protivnike. Pita ga da li su kretanje i mirovanje suprotno. Jesu. i oboje postoje na jednak način.
No oboje ne stoje ,i oboje se ne kreću. Tetet biće drži kao nešto treće od mirovanja i kretanja. Dakle
biće po svojoj prirodi niti se kreće niti miruje. (misli se da kretanje i mirovanje ne srastaju s bićem
nego imaju s njim nešto zajedničko)no zaključuju da biće ne može biti izvan kretanja i mirovanja.
Stranac se prisjeća poteškoća s definiranjem nebića i zaključuje da su još veće s definiranjem bića.
ostavljaju oba pitanja otvorenima za sad dok im se ne pokaže jasni odgovor. Slijedeće razmatraju na
koji način istu stvar zovu različitim imenima.

Ime i pojam

Stranac kaže da čovjeka nazivamo s mnogo imena i pridajemo mu boju stas mane vrline. Ako su sve te
stvari Jedno opet su mnoštvo. Govori da starci i mladi koji su kasno došli do nauke ne nazivaju dobrim
čovjeka nego dobro dobrim čovjeka čovjekom i misle da su mudri. Oni koji sad sve sastavljaju sad
rastavljaju (Heraklit i Empedoklo) ili iz jednog ili u jedno- zapravo ne govore ništa ako miješanja
(sastavljanje i rastavljanje) nema. Govori da su smiješni oni koji koriste izraze , biti ,po sebi,
odijeljeno, od ostalog jer su i izrazi proturječni. Zaključuju da je nemoguće da mirovanje se kreće ili
da kretanje stoji.

Umijeće spajanja i rastavljanja

Kažu da se pokazalo da teza sve može miješati ne stoji i da se ne može miješati također ne stoji.
Govore kako se to može usporediti sa slovima gdje se jedna slažu s drugima ,a neka druga ne. Kažu da
je potrebno gramatičko umijeće kako bi znali koja slova idu s kojima. I muzičar mora znati koji tonovi
se slažu. Tako je kod svih umijeća. Umijeće govora pretpostavlja da znamo koji se pojmovi s kojim
slažu. Za to je potrebno znanje,znanost – najveća. Kažu da su našli sofista prije filozofa (u smislu da
su trebali naći filozofa). Dijalektička nauka služi za rastavljanje pojmova na rodove i razlikovanje tih
pojmova(dakle znaju koji pojmovi spadaju pod koje, koji su općeniti ,a koji pojedinačni). Dijalektika
je umijeće filozofa. Kažu da je teško definirati filozofa kao i sofista. smo što se sofist skriva u tamu
nebića. A filozof koji je privržen ideji bića zbog sjaja njegovog ne može biti spoznan od strane
mnoštva jer oni ne mogu gledati u božanstvo.

Rodovski pojmovi,bit izvoda i odnosa

Odlučili su navesti najbitnije pojmove i kao su povezani. Rodovi koje su prošli već su biće,mirovanje i
kretanje. (mirovanje i kretanje s mogu miješati s bićem,ali ne i međusobno) Svaki je od njih različit i
opet vjeran sebi. dakle istovjetan je i različit. Pitaju se da li su istovjetnost i različitost novi rodovi li su
samo dio ona prva tri. Mirovanje i kretanje imaju udjela u istom i različitom ,ali se ne mogu
poistovjetiti s tim pojmovima. Zaključuju da istovjetno mora biti četvrti pojam, a peti različitost jer
nisu istovjetni s bićem. Različitost se proteže opet kroz sve rodove jer su svi različiti jedan od drugog.
Kretanje je istovjetno kada sudjeluje u istovjetnom i ne istovjetno kada sudjeluje u ne istovjetnom.
zaključuju da ako kretanje učestvuje u mirovanju onda je mirujuće. Ako učestvuje u biću onda je i biće
i nebiće jer može i ne mora učestvovati. (da mora učestvovati bilo bi istovjetno s bićem i ne bi bilo
potrebno odjeljivati pojmove, nego bi biće pretpostavljalo kretanje samo po sebi). ako svi rodovi
sudjeluju u biću kada ne sudjeluju oni su ne bića – dakle postoji ne biće. Dakle biće je mnogostruko ,a
nebiće bezgranično. Biće toliko puta nije koliko ostali jesu. Nebiće nije nešto suprotno od bića nego
drugo od bića.

Primjer pojma : različitog

Kažu da je različito podijeljeno kao i znanje. Konstatiraju da je nelijepo dio različitog. Nelijepo je
antiteza bića nasuprot biću. Lijepo dakle više spada bićima,pravoj egzistenciji od ne lijepog. Isto tako i
veliko i pravedno spadaju u biće. Dale pronašli su tako nebiće ne kao suprotno od bića nego drugo od
bića i ima svoju prirodu.

Razlika prema Parmnidu ,nebiće je drugost

Skepticizmom su išli preko granica koje je postavio Parmenid i pobili njegovu tezu nikada ne možeš
silom natjerati da bude nebiće, već ti odvraćaj misao od takvog istraživanja. Ustanovili su da je svaki
dio suprotstavljen biću ne biće. Nebiće učestvuje u biću kao drugo. Kažu da će svatko pobijanje doći
do onog do čeg u oni došli i moći pratiti njihove zaključke, a ako se ne slaže neka nađe bolje
zaključke.

Što je govor?

Kažu da odjeljivanje svih pojmova u govoru je odlika neobrazovanog i ne filozofa (tiče se antistena)
jer tako u nedogled može ići odjeljivanje d ničega. Zato je dobro da smo ustanovili miješanje. Da bi
bilo filozofije govor mora biti vrsta bića. Kada govor ne b postojao bili bi ga lišeni,i miješanja ne bi
bilo. Ako se nebiće ne miješa s govorom onda je sve istinito, ako se miješa onda postoji laž i prijevara-
onda je sve puno lažnih slika, utvara, priviđenja. Podsjetili su se da je sofist rekao da ne postoji ni laž
ni nebiće (jer ga nitko ne može zamisliti). Moraju istražiti govor mnijenje i predodžbu u nebiću i
ustanoviti postoji li lažnost i da u njoj nađemo sofista. Jer su već raskrinkali da neke solistove laži i idu
pobijati dalje i zaključuju da treba biti hrabar u tom teškom zadatku. (sofist je kao utvrđeni grad koji je
teško osvojili, svoju vještinu je ogradio)

Mnijenje i riječi

Pitaju se jesu li govor ili mišljenje u nebiću. Neke riječi se slažu s nekima neke ne. Ako rečenica ima
smisao riječi se slažu. Postoje dvojaka izraza za glasovno izražavanje glagol i imenica. Izraz za
oznaku radnji je glagol ,a ime,imenica je izvršitelj radnje. Govor je spajanje imenica i glagola. Ako
izreknemo samo glagole trči hoda skače to nije diskurs, govor. Ako navedemo samo agente čovjek lav
itd ito nije govor. Čovjek trči je kratki i jednostavan govor.

Istina i neistina u govoru

Nužno je da govor im kakvoću. Kaže stranac : tetet sjedi ,na koga se odnosi to i o čemu je govor?

kaže tetet na mene ja sam subjekt . a tetet , s kojim sad razgovaram leti. Kaže tetet isto o meni. Ali
prvi je govor istinit, a drugi lažan. Govor ne može biti o ničemu. Lažan govor je spoj glagola i imenice
koji izriče različitost kao istovjetnost i nebiće kao biće.

Način razlikovanja iskaza

Mišljenje mašta i mnijenje u našim dušama mogu egzistirati kao istinite ili lažne. Mišljenje je razgovor
koji duša vrši sama sa sobom bez glasa. A govor je mišljenje s glasom. U govorima postoje afirmacija
i poricanje. Ako se mišljenje pojavi i kao osjet(vida, sluha,njuha) onda to nazivamo maštom. Mašta i
mišljenje su srodni govoru koji može biti lažan pa prema tome i oni mogu biti lažni.
Što je rečeno o sofisti?

Slike stvaraju umijeće preslikavanja i umijeće prividnost. Mislili smo da ne postoji slika , kopija ni
privid jer ne postoji lažnost. Sada smo dokazali da postoji, dakle postoje i imitacije bića i umijeće
varanja. Trebaju dalje rastavljati da dođu do sofista i smjeste ga pod preslikavanje ili privid. Spadao je
pod umijeće lova, trgovine i oponašanja. Oponašanje je stvaranje ne samo slika kako smo rekli nego
božanskih ili ljudskih predmeta.

Vrste umijeća stvaranja

Umijeće stvaranja (oponašanje spada pod nju) je snaga kojom nešto nastaje. Pitaju se hoće li prihvatiti
da je sve stvoreno od boga ili držeći se pučkog vjerovanja da sve rađa priroda bez mišljenja po
slučajnom uzroku . tetet kaže da je mlad i d e zato koleba ,ali nakon cijele rasprave kaže da misli da
sve potječe od boga. Budući da je tako stranac neće to dokazivati tetetu nego samo konstatira da ono
što se misli da s stvara po prirodi stvara se po bogu i to je božansko stvaranje. Sada moraju božansko
stvaranje i ljudsko podijeliti svaki na dva djela.

Predmet svakog umijeća

Ljudi ,životinje i počela vatra i voda su od boga izrađene kao pojedine stvari. Tim pojedinim stvarima
odgovaraju slike ne same te stvari nastale božanskim djelovanjem. Te slike su slike u snu i one koje
opažam osjetilima,i prividnosti, ili stvaranje slike odbijanjem svjetlosti gdje se lijeva strana javlja kao
desna i obratno. Dakle božansko stvaranje se dijeli na same stvari koje je stvorio(ideje) i slike koje
prate te tvorevine. Ljudsko stvaranje se dijeli na građevinu(prava kuća) i slikarstvo (san za budne,
naslikana kuća)

Daljnja dioba umijeća

Stvaranje slike se dijeli na kopiranje i prividnost. Prividnost dijelimo na oruđe(instrument eng.)(kipari,

slikari) i stavljanje samog sebe kao oruđe(glumci, vještaci, sofisti). Oponašanje dijelimo na mimiku i
još nešto što nisu definirali jer su umorni. Oponašanje može biti svjesno i nesvjesno. Tako mnogi
oponašaju pravednost ,a da ne znaju ni što je (sofisti). Taj imitator je dakle neznalica.

Određena imena za vrste ponašanja

Oponašanje na temelju mišljenja nazvali su doksomimetika , a na temelju znanja naučno oponašanje

(odabrali, izmislili nazive su te pojmove jer su zaključili da nema pojmova koji opisuju to što hoće reći
jer se ljudi baš nisu bavili rastavljanjem rodova na pojmova i tih pojmova na druge pojmove
itd.)sofista su nazvali doksomimom. I u njemu je dvojina : jedan je naivčina jer misli da zna ,a drugi
prevrće riječi jer zna da ne zna. prvi sofist je prostodušan , a drugi licemjerni imitator. Imitator se dijeli
na onog tko govori u mnoštvu i pretvara se da zna ,a drugi prisiljava sugovornika da proturječi sam
sebi kratkim govorima i u privatnom životu. (Platonov sokrat kritizira duge sofističke govore pa taj
izraz kratki govori možda i nije ispravan). Pitaju se da li je opširniji govornik državni ili pučki. Tetet
kaže pučkog. Stranac pita kako ćemo zvati onda državnog govornika mudracom,filozofom ili
sofistom. Tetet kaže da ne može biti mudrac/filozof kada su ustanovili da državni govornik ne
zna,neznalica je- dakle sofist je. Dakle je Sedma definicija sofista je on je govornih dokdomimetičar,
oponašatelj znanja, ima umijeće koje sugovornika vodi u proturječje dok se sofist licemjerno pretvara
da zna, ljudski stvara privid slike, obmanjuje govorom.