Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja

Predgovor

- izlaže filozofijska istraživanja u zadnjih 16 godina u kratkim nacrtima (paragrafima)

- Cambridge, siječanj 1945.
- „Volio bih da sam proizveo dobru knjigu. Nije ispalo tako; ali prošlo je vrijeme u
kojemu bih je mogao popraviti.“

Dio I.

- 1. započinje citatom Augustinovih Ispovijesti – govori o učenju jezika, tj. riječi –

smatra taj iskaz za dobivanje slike o ljudskom jeziku – RIJEČI JEZIKA IMENUJU
PREDMETE, rečenice su kombinacije takvih naziva predmeta  SVAKA RIJEČ
IMA NEKO ZNAČENJE, to je značenje predmet koji stoji za riječ (Wittgenstein
smatra da Augustin opisuje samo imenice, jer ne govori o vrstama riječi)
- uspoređuje funkcioniranje jezika s prodavačem koji vadi jabuke iz posuda označenih
brojevima i bojom
- 2. sporazumijevanje zidara i pomoćnika – zidar izvikuje nazive, dok mu pomoćnik
donosi materijale = POTPUNI PRIMITIVNI JEZIK
- 3. Augustin opisuje sustav sporazumijevanja - sve što nazivamo jezikom nije taj
sustav  prigovor o necjelovitosti Augustinove definicije
- 4. Augustinovo shvaćanje jezika slično shvaćanju pisma ad litteram, iako slova u
pismu služe i kao interpunkcija i kao prozodija
- 5. opći pojam značenja (Augustinov) obavija funkcioniranje jezika maglom koja
onemogućuje jasno gledanje
- KROZ PRIMITIVNE SE FORME JEZIKA MOGU JASNO SAGLEDATI SVRHA I
FUNKCIJA RIJEČI
- takav pristup koristan i kad dijete uči jezik
- 6. (2. slajd) POKAZNO POUČAVANJE RIJEČI: učitelj pokazivanjem na određeni
predmet i istovremeno izgovarajući riječ koja stoji za taj predmet uči djecu jezik
- pokazno poučavanje riječi USPOSTAVLJA ASOCIJATIVNU VEZU IZMEĐU
RIJEČI I STVARI – djetetu se, kad čuje određenu riječ, pred očima stvara slika stvari
koju ta riječ označava

1
- 7. u komunikaciji između zidara i pomoćnika nije svrha riječi da pobude predodžbe 
s drugačijom obukom postiglo bi se sasvim drugačije razumijevanje
(ARBITRARNOST I KONVENCIONALNOST JEZIČNOGA ZNAKA?)
- (3. slajd) komunikacija iz 2. paragrafa ima u sebi poduku na način da onaj tko uči
imenuje predmete - »jezične igre« - također i cjelina jezika i djelatnosti kojima je
protkan jezik naziva »jezičnom igrom«
- 8. (4. slajd) PROŠIRENJE JEZIKA - u takvo shvaćanje dodaje brojeve, boje i riječi
»onamo« i »ono«
- 9. kad dijete uči jezik mora naučiti niz brojki i njihovu upotrebu, također uči OVAMO
i ONO u kojima se pokazivanje događa i u upotrebi riječi (u smislu mjesnoga priloga
ili pokazne zamjenice)
- 10. što označavaju riječi nekog jezika? – RIJEČ OZNAČAVA PREDMET – opet o
arbitrarnosti jez. znaka
- 11. ako neki predmet ima funkciju različitu od drugoga predmeta za njega postoji i
druga riječ (što je sa sinonimima?), tj. postoji za različit predmet različita funkcija
riječi (vrste riječi i gramatičke kategorije?)  pitanje PRIMJENE RIJEČI
- 12. usporedba s pogonom lokomotive i njegovim ručicama koje izgledaju slično, ali
imaju različitu funkciju
- 13. Svaka riječ označava nešto. – takva definicija govori samo o razlikovanju riječi
jezika od »riječi bez značenja« (npr. »trajnaninanena«)
- 15. (5. slajd) „Nešto imenovati, to je nešto slično kao na neku stvar pričvrstiti pločicu
s imenom.“ (str.7)
- 16. pita se kako je s uzorcima boja – pripadaju li one jeziku? – BOJE SMATRA
ORUĐIMA JEZIKA
- 17. U JEZIKU IMAMO RAZLIČITE VRSTE RIJEČI
- 18. usporedba jezika s gradom kao odgovor na pitanje o potpunosti jezika
- 19. pitanje o tome je li uzvik „Ploča!“ rečenica ili riječ  nastavlja pitanjem o
mogućnosti podudarnosti mišljenja i riječi
- 20. pitanje o mogućnosti mišljenja iste stvari uz pomoć jedne i uz pomoć tri riječi 
dolazi do zaključka da se rečenica može misliti kao rečenica samo ukoliko stoji u
odnosu prema nekoj drugoj kombinaciji riječi (rečenici)  u nedostatku znanja
nekoga jezika može se shvaćati rečenicu kao jednu riječ  ipak, pogrešno shvaćanje
ne mora ležati u izgovoru, REČENICA JE ELIPTIČNA ZATO ŠTO JE SKRAĆENA
U USPOREDBI S PARADIGMOM GRAMATIKE

2
- 21. razlika između tvrdnje i imperativa  RAZLIKA LEŽI U ULOZI KOJU
IZGOVARANJE TIH RIJEČI IGRA U JEZIČNOJ IGRI, a ne u intonaciji (?)
- 22. pitanje o vrstama rečenica  Fregeov znak tvrdnje naglašava početak rečenice –
ima istu funkciju kao interpunkcija  razlikuje REČENIČNI NIZ OD REČENICE U
NJEMU – ako čujem: „Kiši“, a ne znam jesam li čuo početak i kraj rečeničnoga niza
ta rečenica za mene još NIJE SREDSTVO SPORAZUMIJEVANJA
- 23. Koliko vrsta rečenica postoji? – tvrdnja, pitanje i naredba?  ipak ne,
postoji nebrojeno mnogo različitih vrsta primjene znakova, riječi i rečenica
- 24. što je pitanje?  značaj će transformacija prikazati na drugom mjestu
- 25. životinje ne govore, jer ne misle (?)  bolje reći životinje ne uporebljavaju jezik
- 26. učenje jezika sastoji se u imenovanju nekoga predmeta, a to se moženazvati
PRIPREMOM ZA UPOTREBU NEKE RIJEČI – na što je to priprema?
- 27. pitanje o definiranju riječi kao nazivu predmeta  možemo jezičnu igru shvaćati i
kao imenovanje novih predmeta (kad djeca imenuju igračke)
- 28. pokazno imenovanje nije primjenjivo na apstraktne kategorije koje jezik obuhvaća
(daje primjer o pokaznom imenovanju broja dva pokazivanjem na dva oraha i
mogućnosti tumačenja toga iskaza DVA kao da to dva uvijek označava baš ta dva
oraha)  POKAZNU DEFINICIJU MOŽEMO TUMAČITI NA RAZLIČITE
NAČINE (a što je sa zalihošću jezika?)
- 29. potrebno je prvo definirati broj da bissmo mogli objasniti dva kao broj 
ZALIHOST JEZIKA SPRJEČAVA NESPORAZUME
- 30. „Pokazna definicija objašnjava upotrebu – značenje – riječi, ako je već jasno koju
ulogu riječ u jeziku treba igrati.“ (str. 14) (Znači li to da Wittgenstein smatra da
trebamo znati morfologiju i sintaksu nekoga jezika prije nego se njime počnemo
koristiti?) – pita se što se treba znati da bi se moglo pitati za naziv nečega
- 31. usporedba šahovske figure i riječi – nekome koristi to da mu figuru pokažemo
samo ukoliko već zna pravila igre (forma igraće figure odgovara zvuku/obliku neke
riječi)  ZA NAZIV SMISLENO PITA SAMO ONAJ TKO S NJIME ZNA NEŠTO
ZAPOČETI (odnosi li se ovo na učenje stranoga jezika? ako da što je s učenjem
vokabulara engleskoga jezika u vrtiću – djeca ne znaju niti gramatiku hrvatskoga, a
svejedno im je jasno što riječi na engleskom znače kad im se riječi pokazno ili
prijevodom objasne)
- 32. pitanje učenja stranoga jezika pokaznim putem  mogućnost pogrešnoga
nagađanja u tumačenju nekoga izraza – Augustin – učenje jezika = dijete u stranoj

3
 zemlji ne razumije jezik ili dijete može misliti, ali ne i govoriti (misliti = sam sebi
govoriti)
- 33. PRIGOVOR: „Nije istinito da netko već mora vladati nekom jezičnom igrom da bi
razumio pokaznu definiciju, nego on mora samo – što je samorazumljivo – znati (ili
odgonetnuti) na što pokazuje onaj tko objašnjava!“
- 34. ističe mogućnost pogrešnoga tumačenja nekoga objašnjenja
- 36. riječima odgovara neka duhovna djelatnost: „Gdje nam naš jezik daje naslutiti
neko tijelo , a nikakvoga tijela nema, tamo je, rekli bismo, neki duh.“ (str. 18.)
- 37. ODNOS IMENA I IMENOVANOGA – slušanje imena aktivira u mišljenju
određenu sliku imenovanoga (odnos označitelj/označeno)
- 38. ime nije pogodan naziv za riječ jer ne imenuju sve riječi određene, fizički
postojeće predmete [u napomeni naznačuje da MISLITI NIJE ISTO ŠTO I
PREDOČITI] – imenovanje kao spoj riječi i predmeta
- 39. PRAVA IMENA = riječi koje imenuju nešto jednostavno (mač Nothung)
- 40. ipak, AKO NOSITELJ IMENA UMIRE, NE UMIRE ZNAČENJE IMENA
- 41. IME IMA ZNAČENJE IAKO JE PREDMET KOJI JE NOSITELJ TOGA IMENA
PRESTAO FIZIČKI EGZISTIRATI (primjer razbijenog zidarskoga oruđa)
- 42. pitanje značenja riječi koje se ne primjenjuju kao opis određenoga predmeta
- 43. ZNAČENJE JE NEKE RIJEČI NJEZINA UPOTREBA U JEZIKU (smatra da to
vrijedi za većinu slučajeva)
- 44. neka se imena UVIJEK MOGU ZAMIJENITI POKAZNOM ZAMJENICOM
- 45. pokazno »ovo« nikad ne može stajati bez nositelja (značenja)
- 46. imena označuju ono jednostavno  Sokrat u Teetetu govori o OZNAČAVANJU
imenima  Sokratova definicija praelemenata (koje je nemoguće objasniti, oni su
samo ime) = Russelov pojam 'individuals' i Wittgensteinovu shvaćanju pojma
'predmet' (predmet=značenje=odnos riječi)
- 47. Što su JEDNOSTAVNI DIJELOVI od kojih je složen realitet – složenost ima vrste
– definicija ovisi o shvaćanju riječi 'složeno'
- 48. svejedno je što kažemo, ako u tom određenom iskazivanju izbjegnemo
nesporazume
- 49. imenovanje i opisivanje ne stoje na istoj razini  IMENOVANJE = PRIPREMA
ZA OPIS  riječ ima značenje samo u sklopu rečenice (Frege) [ili Saussure i
strukturalizam]

4
- 50. bitak ili nebitak nekoga elementa leži u postojanju ili nepostojanju veza između tih
elemanata  bitna je paradigma, a ne sam fizički entitet za koji riječ stoji
- 53. pamćenje i asocijacija kao tablica pomoću koje je omogućen opis nekog
kompleksa
- 55. značenje riječi kao ono nerazorivo – kad čovjek umre njegovo ime ne gubi smisao
(čovjek = razorivo, ime = nerazorivo)  PARADIGMA je ono što nosi značenje
- 56. pamćenje nije nepogrešivo
- 57. značenje riječi 'crveno' neovisno je o egzistenciji neke crvene stvari  ipak,
značenje se može zaboraviti nestankom predmeta – to se odnosi i na nestanak
paradigme
- 58. imenom želi nazvati nešto što ne može egzistirati, tj. metafizički iskaz o nečemu,
tj. značenje nečega
- 59. ime = samo ono što je element zbiljnosti (ono što se ne može razoriti i u svakoj
mijeni ostaje jednako)
- (6. slajd) 60. analiziraniji iskaz (drša metle + četka metle) samo zaobilaznijim putem
objašnjava isti smisao kao i jednostavan iskaz (metla)
- DVA NAČINA: 1) SLOŽENE STVARI (METLA, STOL) IMAJU IMENA NA
NAČIN DA KAD SE NEŠTO IMENUJE TO JE KAO DA SE NA NJEGA
PRIČVRSTI PLOČICA) I 2) IMENA DOBIVAJU SAMO DIJELOVI, A CJELINA
SE OPISUJE POMOĆU NJIH (DRŠKA METLE + ČETKA METLE)
- 61. smatra da oba iskaza zapravo govore isto, ali to ne zanči da imaju jednak smisao ili
da postižu isto – dvije su različite forme
- 62. smatra smisao obiju tih naredbi jednakim, ali smatra nejasnim što točno treba
nazvati smislom naredbe – da bi odredio što je smisao pokušava karakteristike odvojiti
na bitne i nebitne, ali zaključuje da bitno i nebitno nisu uvijek jasno razdvojeni
- 63. smatra drugu tvrdnju analiziranom formom prve – ukoliko posjedujemo samo
jednu od tih formi, jednostavnu i analiziranu, ne posjedujemo time sve
- 65. što je ono bitno jezika i opće forme iskaza?
- 66. uspoređuje igre (na polči, loptom, karte...) s formama iskaza, pita se što točno
imaju zajedničko – ništa konkretno, samo SRODNOSTI  VIDMO
KOMPLICIRANU MREŽU SLIČNOSTI KOJE SE MEĐUSOBNO PRELAMAJU I
KRIŽAJU
- 67. TAKVE SLIČNOSTI NAZIVA OBITELJSKIM SLIČNOSTIMA  vrste
brojeva, tako, npr. čine obitelj  NAŠ SE POJAM ŠIRI KAO KAD SE PRI

5
 PREDENJU NITI NAMATA VLAKNO PO VLAKNO – JAČINA LEŽI U
TOME DA SE VLAKNA NEPREKIDNO MEĐUSOBNO PREPLIĆU
- 68. opseg pojma može i ne mora biti zaključen nekom granicom  tako je i s pojmom
jezične igre iz 65.
- 69. pojam igra morali bismo nekomu bjasniti opisivanjem (s obzirom na to da niti
jedna igra nema sasvim iste karakteristike kao neka druga, a svejedno ih obije
nazivamo igrama)
- 70. ako je pojam neograničen ne znamo točno što se pod njim točno misli
- 71. je li nejasni pojam uopće pojam? – Frege uspoređuje pojam s okrugom i kaže da se
nejasno određen okrug ne može nazivati okrugom  smatra da se primjeri (kao što je
npr. pokret rukom koji bi odredio na što se misli pod okrug) moraju na određeni način
primijeniti  upravo tako igramo i »jezičnu igru«
- 72. VIDJETI ONO ZAJEDNIČKO: primjer: pokazati nekom različite figure obojane
određenom bojom i reći mu da je onon zajedničko svima ista boja
- 73. OBJAŠNJENJE RAZUMJETI ZNAČI U DUHU POSJEDOVATI POJAM
OBJAŠNJENOGA, TJ. UZORAK ILI SLIKU (primjer – ako mi netko pokaže
različite listove i kaže: „to se naziva listo.“ dobivam pojam forme lista i njezinu sliku
u duhu)
- 74. određeni se primjerak mora promatrati kao predstavnik forme uopće te se on
promatra drugačije nego uzorak neke forme
- 77. oštra slika može biti slična mutnoj  govori o prelijevanju boja umutar mutne
slike i mogućnosti dodijeljivanja različitih oštrih slika takvoj mutnoj – sve se slaže i
ništa se ne slaže  dolazi do zaključka da se u takvom položaju nalazi onaj tko traga
za definicijama koje odgovaraju našim pojmovima u estetici i etici  pita se kako
smo naučili značenje pojma dobro, na kakvim primjerima – zaključuje da riječ mora
imati obitelj značenja
- 79. govori o značenju iskaza „Mojsije nije postojao.“ (slajd 7.)  MOGUĆNOST
RAZLIČITIH TUMAČENJA ISKAZA (video Hobit) – Tolkien i Wittgenstein –
mogućnost susreta u iskim planinama Connemara?
- 81. najviše što bi se moglo reći, u kntekstu usporedbe jetika s logikom, je to da
konstruiramo idealne jezike (ovo se može usporediti s Saussureovom dihotomijom
langue/parole – langue bi u tom kontekstu predstavljao konstruirani idealni jezik)
- 83. analogija jezika i igre
- 84. primjena riječi nije svuda ograničena pravilima

6
- 85. pravilo stoji kao putokaz  postoji li samo jedno tumačenje takvoga putokaza
- 87. objašnjenje se može uvijek nadalje razlagati – objašnjenje služi tome da se otkloni
ili prikrije nesporazum  sigurno razumijevanje je moguće samo kad najprije
dvojimo o svemu o čemu je moguće dvojiti te zatim sve dvojbe uklonimo
- 89. općenito značenje pripada logici, ona leži u temelju svih znanosti, logičko
razmatranje istražuje bit stvari  primjer Augustinova pitanja o vremenu ( na koje
znamo odgovoriti kad nas nitko ne pita, no nalazimo se u problemu kad ga trebamo
definirati)
- 90. istraživanje usmjerava na mogućnosti pojava, a ne same pojave (metaforu?)
- promišlja o vrsti iskaza  gramatičko razmatranje otklanja nesporazume koji se tiču
upotrebe riječi
- 91. uklanjamo nesporezume tako što svoj iskaz činimo egzaktnijim
- 92. pita se o biti jezika  bit nam je skrivena
- 97. bit mišljenja predstavlja apriorni red svijeta, tj. red mogućnosti koje mišljenju i
svijetu mora biti zajednički, on je prije svakog iskustva, mora se provlačiti kroz čitavo
iskustvo
- 98. savršeni se red mora nalaziti i u najneodređenijem iskazu
- 99. ISKAZ MORA IMATI JEDAN ODREĐENI SMISAO
- 103. ideal u našim mislima stoji nepokolebljivo i mi uvijek gledamo na stvari kroz
prizmu ideala
- 108. jezik nije formalno jedinstvo, već obitelj međusobno srodnih tvorevina  nadalje
prigovor Saussureu? – prostorno i vremensko poimanje jezika (smatra da samo navodi
pravila igre, a ne opisuje fizikalna svojstva (pr. šaha)
- 109. filozofija – borba sredstvima našega jezika protiv začaranosti našeg razuma
- 119. rezultat filozofije neke su jednostavne besmislice i „čvoruga koje je razum
dobio nasrčući na granicu jezika.“ – te nam čvoruge omogućuju da spoznamo
vrijednost vlastitog otkrića
- 120. kad govorimo o jeziku moramo govoriti o jeziku svakodnevnice
- 122. glavni je izvor nerazumijevanja to da upotreba riječi nije pregledna – pregledni
prikaz prikazuje sveze (koje gramatika navodno ne prikazuje)
- 124. filozofija se ne smije ni na koji način doticati činjenične upotrebe jezika
- 126. filozofija sve samo prikazuje, ne objašnjava niti išta zaključuje – budući da
u njoj sve leži otvoreno nema se što objašnjavati  filozofija je moguća prije svih
novih otkrića i pronalazaka

7
- 127. rad filozofa – skupljanje sjećanja u određenu svrhu
- 128. kad bismo postavili teze ne bismo mogli doći do diskusije
- 132. reforma jezika za praktičke svrhe poboljšanje je terminologije radi izbjegavanja
nesporazuma
- 133. ne postoji samo jedna metoda filozofije, ali ima više metoda (kroz koje se želi
postići potpuna jasnoća?)
- 134. jedno obilježje pojma iskaza je zvuk iskaza
- 136. ISKAZOM NAZIVAMO ONO NA ŠTO PRIMJENJUJEMO RAČUN
ISTINITOSNIH FUNKCIJA U NAŠEM JEZIKU (može biti istinit i neistinit)  ono
što zadire u pojam istine to je iskaz
- 137. uvijek postoji pristajanje subjekta pitanjima tko? i što?
- 138. značenje nije naša upotreba riječi
- 140. svaka primijena riječi ne nosi isto značenje
- 146. razumijevanje je stanje iz kojega proistječe ispravna primjena
- 148. u čemu se sastoji znanje - znamo li primjenu uvijek ili samo dok mislimo na to
što znamo
- 150. gramatika riječi znati srodna je s gramatikom riječi moći, biti u stanju
- 151. mogućnost nastavljanja niza na temelju formule
- 152. je li taj proces (iz 151.) RAZUMIJEVANJE?  on razumije mora sadržavati više
od toga da mu napamet padne formula
- 154. određene okolnosti moraju stajati iza formule  razumijevanje nije duševni
proces
- 156. – 162. raspravlja o čitanju (praviti se da čitamo vs. čitati)
- 165. čitati je savim određen proces (iako tu riječ primjenjujemo na različite obitelji
slučajeva izvođenja riječi čitanje)  što je karakteristično u doživljaju čitanja? - riječi
dolaze same od sebe – neku tiskanu riječ ne možemo uopće vidjeti bez svojevrsnoga
procesa unutarnjeg slušanja zvuka riječi

- 179. pomoću mogućnosti izvlačenja određenih formula koje neki niz primjera
potvrđuje  sad smatra da se zna i dalje (primijeniti određenu formulu)  ipak,
taformula vrijedi samo u određenim okolnostima  sve ovisi o tome u kojoj
obitelji jezičnih igara učimo upotrebu određene formule

8
- 243. ukoliko zamislimo jezik kojim bi netko izražavao vlastite osjete, ali riječima koje
samo on može razumjeti (svoje neposredne, privvatne osjete) nitko drugi taj jezik ne
bi mogao razumjeti (možemo li takve izraze osjeta shvatiti kao jauke, usklike i sl.?)

- 244. kako se riječi odnose na osjete?  odrasli uče dijete kako izraziti bol riječju

- 246. u kojoj su mjeri osjeti privatni?  osjete imamo, ne možemo reći da ih znamo na
način na koji naše osjete drugi znaju

- 247. slično je s riječju namjera, samo mi možemo znati imamo li ju

- 249. laganje je jezična igra koju treba naučiti kao i svaku drugu

- 250. zašto pas ne može hiniti bolove?

- 251. kako bismo si mogli predočiti nešto što je nečemu suprotno, moramo imati
predodžbenu sliku suprotnog  napomena o nijekanju iskaza a priori (nije ga moguće
imati?)

- 254. zamjenivanje riječi jednak i identičan u filozofiji  nijanse značenja

- 255. „Filozof obrađuje neko pitanje; kao neku bolest.“ (str. 91.)

- 256. kako riječima izraziti osjete? – imena osjeta primjenjujemo samo u ospisivanju
istih

- 257. kad ljudi ne bi izražavali bolove npr. jecanjem, ne bismo mogli djecu učiti
upotrebi riječi koje opisuju bolove (npr. zubobolja)  zamišlja da dijete samo izmisli
ime za osjet – to se riječju ne bi moglo sporazumijevati – dijete razumije ime, ali ne
može nikome objasniti njegovo značenje

- 258. ne možemo govoriti o ispravnim definicijama osjeta

- 264. ako znaš što riječ označava, razumiješ ju i poznaješ čitavu njezinu primjenu
(možemo li tvrditi da onda uopće znamo što ijedna riječ znači?)

- 265. predodžba ishoda nekog eksperimenta nije isto što i ishod eksperimenta

9
- 269. postoji mogućnost kriterija ponašanja da netko ne razumije riječ, da netko misli
da razumije riječ i da ju nestko doista razumije – drugi bi slučaj predstavljao
subjektivno razumijevanje (slučaj da netko misli da razumije, ali s riječju povezuje
krivo značenje)

- 272. ono bitno u privatnom doživljaju nije to da posjeduje svoj vlastiti egzemplar, već
to da da nitko drugi ne zna ima li i netko drugi to isto kao i on ili nešto drugu (pr. bol,
doživljaj crvenoga...)

- 273. označava li riječ crveno nešto opće i treba li svatko imati još jednu riječ za
označavanje vlastitoga osjeta crvenoga?

- 283. odakle dolazi pomisao da bi bića i predmeti mogli nešto osjećati? (predmeti
osjećaju = personifikacija u bajkama) – je li za prenošenje ideje bola na neživo kriv
odgoj?  samo za ono što se ponaša kao čovjek može se reći da ima bolove  kako
može tijelo imati dušu?

- 289. upotrebljavati riječ bez opravdanja (bol) ne znači upotrebljavati je s nepravom

- 292. jezična se pravila primjenjuju bez vodstva (gramatika. pravopis, stilistika,

morfologija, sintaksa???)

- 301. predodžba nije slika, ali joj određena slika može odgovarati (fotografija,
hiperrealizam?)

- 304. treba odbaciti stajalište da jezik uvijek funkcionira na jedan način

- 307. je li fikcija sve osim ljudskog ponašanja? – fikcija je gramatička fikcija

- 309. „Što je tvoj cilj u filozofiji? – Muhi pokazati izlaz iz muholovke.“ (str. 103.)

- 315. bi li mogao razumjeti riječ bol onaj tko nikad nije osjetio bol? – kako se može
odlučiti što je istina?

10