Professional Documents
Culture Documents
De Certeau Michel Invencija Svakodnevnice
De Certeau Michel Invencija Svakodnevnice
Knjiga 8
Izdavač
Naklada MD d.o.o, p.p. 44, 10020 Zagreb
E-mail: naklada-md@zg.tel.hr
Za izdavača: Dražen Latin
© Naklada MD za hrvatsko izdanje, Zagreb, 2002.
Urednik: Miroslav Mićanović
Priređivač: Vladimir Biti
Kazalo: Marija Španjić
Design naslovnice: Melina Mikulić, Studio grafičkih ideja
Grafička priprema: Bruno Tanfara, Naklada MD
Tisak: Čvorak / Digitalni tisak CC, Zagreb
Naklada 500 primjeraka
Printed in Croatia 2002
ISBN 953-217-035-9
421022045
Michel de Certeau
Invencija svakodnevice
N ak lad a M D
Z ag reb 2002
Izvornik
L ’invention du quotidien
1. Arts de faire
Gallimard, Paris 1990.
( JoAO.
Sadržaj
Umijeća činjenja 29
Opći uvod 31
Neodređenosti 279
Bilješke 284
Kazalo 328
Povijest jednog istraživanja
7
itd. U njima se sa svojstvenim furia francese (francuskim žarom, prev.)
raspravlja o marksizmu, strukturalizmu ili zapadnom etnocentrizmu. Ek-
lektična pronicavost izdavača, njegova znatiželja, povoljan gospodarski
kontekst zajamčili su u to doba uspjeh tom intelektualnom izazovu. Fran
cuska je nakon 1968. godine napredna i neodređeno uznemirena zemlja,
vjeruje u sposobnost društvenih znanosti da se nose s modernizacijom nje
zine ekonomije, urbanizacijom i sve većom plimom diplomaca na sveuči
lištima. Tisuće studenata sa svojim profesorima-mentorima sa strašću pišu
diplomske radnje o Marxu, Freudu i Levi-Straussu. Ljudi se opredjeljuju
za Althussera, Chomskoga, Foucaulta, Lacana i neke druge, ih su pak pro
tiv njih, kupuju se njihove knjige, čita se njihove epigone ih njihove pro
tivnike. Teoriji se naime još pristupa kao što se nekoć opredjeljivalo za
vjeru ili odlazilo u revoluciju. Ni umor “postmodemista”, ni urušavanje
velikih ideoloških zdanja još nisu zahvatili mnoštvo pisaca i čitatelja. Je
dino nekolicina vidovitih ukazuje prstom na jedva vidljivu silaznu liniju
koja će uskoro dovesti do nestanka smirenost “slavnih godina” te pokuša
va drukčije inteipretirati društvo, odmičući se od odveć jednostavnih an-
tagonizama koji još žanju uspjeh.
Michel de Certeau jedan je od takvih nekonformističnih i proni
cavih duhova. Na intelektualnoj pozornici on je izdvojena ličnost koja se
nije priklonila zakonitostima ikoje jasno utvrđene discipline i čije intelek
tualno ozračje slijedi putove strane logici institucija, pripadale one sveuči
lištu, crkvi ili državi. Poznat povjesničar, štovan po svome znanstvenom
radu o mistici i religijskim tokovima u 16. i 17. stoljeću, on istodobno
izaziva sumnjičavost svojom zahtjevnom i lucidnom kritikom epistemolo-
gije koja ispotiha vlada povjesničarskom strukom. Zamjera mu se što je
relativizirao pojam istine, što je posumnjao u objektivnost znanstvenih
ustanova, upozorio na hijerarhijske ovisnosti i dosluhe i napokon, što je
doveo u pitanje prihvaćene uzore na kojima je stekla ugled francuska povi
jesna škola. Uskoro će mu zamjerati što preveliku važnost pridaje ulozi
pisanja na račun zahvaćanja “zbiljskoga” koje povjesničar žeh “istinito”
opisati. Nije li previše zaokupljen semiotičkim ih psihoanalitičkim iščita-
vanjem situacija i tekstova, sve pristupima stranim uobičajenoj historij
skoj metodi i koji idu nauštrb (posvećenog) ideala usredotočenosti na arhiv,
8
(nemogućeg) prikupljanja preobilne dokumentacije? Takvi su se prigo
vori ponavljali, bili su nepravedni i ogorčeni što su takvi, jer ni najednom
spornom pitanju nisu uspijevali dokazati daje Certeau iznevjerio struku.
Tako Emmanuel Le Roy Ladurie odaje svoju zbunjenost i razdraženost
struke suočene sa (odviše?) sjajnim ponovnim autorovim iščitavanjem teksta
o aferi Loudun u Richelieuovo doba: “Za Michela de Certeaua, teologa i
povjesničara, đavo se nalazi svugdje, izuzev upravo na mjestu na kojemu
su lovci na vještice povjerovali da su mu ušli u trag.” Certeau “se umije
poigrati svim iskazima i prema tome poslužiti se svačijim jezikom. On je
naizmjence povjesničar medicine i društva, teolog, psihoanalitičar, kvan-
tifikator, učenik Freuda ili Foucaulta”. “Njemu ništa ne promiče. On osta
je neproničan. Predstavivši pronicavo djelo Possession de Loudun, Michel
de Certeau napisao je najdijaboličniju knjigu godine”.3
Lepezom svojih zanimanja za različita znanstvena polja, isprepli-
tanjem metoda kojima se služi ne podredivši se nijednoj i raznovrsnošću
mjerodavnih znanja kojima raspolaže, Certeau intrigira i zbunjuje. Na
šahovskoj ploči profesije sa svjesno ustaljenim sklonostima, on se nepre
stance premješta ne želeći se poistovjetiti ni s kojim određenim mjestom.
Jezuit, on odbija koristi koje bi mu činjenica te pripadnosti mogla pružiti,
ali ne prekida svoje veze s redom. Povjesničar koji je stekao najklasičnije
obrazovanje, što dokazuje njegovo monumentalno \zdan)e Prijepis ke Su-
rina, mističnog jezuita iz 17. stoljeća kojega je njegova “ludost” učinila
sumnjivim, on se ne zadovoljava tim položajem uglednika u ograničenom
odsječku povijesti. Proučava psihoanalizu, član je Freudovske škole Jac-
quesa Lacana od njezina osnutka 1964. do raspuštanja 1980, održava in
telektualno prijateljstvo s nekolicinom uglednih Lacanovih pristalica.4 Ali
jednako se tako bavi i lingvistikom, gorljivo pohađa semiotičke seminare
kruga oko A. J. Greimasa u Parizu i prisustvuje godišnjim znanstvenim
sastancima u Urbinu, u Italiji, koje zatajno vodi Pino Paioni.
Činjenicu da mu jedna javna ustanova 1974. godine (o okolnosti
ma tog zahtjeva još će biti riječi) naručuje istraživanje o problemima kul
ture i društva, valja mu, međutim, zahvaliti drugoj strani njegovih bavlje
nja. Ustvari, 1968. postao je poznat i izvan kruga povjesničara, u kojemu
su mu radovi priskrbili ugled, izvan kršćanskih krugova kojima je pri
9
padao na osnovi svog položaja jezuita, ali na koje je odbio ograničiti svoje
intelektualno i društveno bavljenje. Nadalje, Certeaua pozivaju u brojne
ljevičarske intelektualne kružoke, politički se čelnici savjetuju s njime ili
to čine posredno, obraćaju mu se za savjet pripadnici visokih vladinih krugo
va. Na taj način postaje neslužbenim članom brain-trusta koji, okupljen
oko Edgara Faurea, pokušava provesti reformu sveučilišta tijekom ljeta
1968. i do početka nove sveučilišne godine postaviti temelje novog ustro
ja. Uskoro stiže ponuda da na tim mjestima predaje povijest i antropolo
giju: predavat će na Paris VD-Vincennes od 1968. do 1971. i na Paris VH-
-Jussieu od 1971. do 1978.
Ta nova društvena uloga rezultat je Certeauove nevjerojatno pod
robne analize na licu mjesta, u razdoblju od svibnja do rujna 1968, tog
vrtloga “događaja”, kao što se tada govorilo. U nizu blistavih članaka, koji
su takvi i današnjem čitatelju, objavljenih u jezuitskom mjesečniku Etudes,
vidovito je i produbljeno pisao o tom razdoblju neizvjesnosti, sklon
promjenama, oslobođen straha koji je paralizirao tolike njegove suvre
menike.5On nije pokušao ponuditi iješenja, niti postavljati konačne dijag
noze koje bi se odnosile na budućnost, nego ponajprije shvatiti što se dogo
dilo. Njegov predmet nije trulost vremena, zbrkanost političkog diskursa,
jadikovanje jednih, prigovori drugih, nego skriveno značenje onoga što se
dublje, još tajanstveno, potvrđuje kao bitno u velikoj pomutnji riječi. Što
to vrtloženje, taj nered riječi i barikada, ta pobuna i ti štrajkovi kazuju o
društvu, o njegovim skrivenim odrednicama i njegovim izgledima? U rasko
raku između riječi i djela, za koji vjeruje da gaje nazreo6, Certeau ne vidi
prijetnju, nego buduću mogućnost. Iščitava on u njemu početke velike
društvene pustolovine i prepoznaje, nasuprot (svojem) naraštaju očeva,
koji se nije znao ili nije mogao potvrditi u svom očinstvu, opravdana
nestrpljenja naraštaja sinova koje ni osrednjost malih zadovoljstava, ni
upravljanje društvenim poretkom nisu mogli zadovoljiti.
Svibanj 1968. ostavio je Michela de Certeaua zbunjenim, “pogođe
nim”, “promijenjenim”, kao što je sam kazao. Taj će biljeg na njemu ostati
zauvijek. Prema drugome njegovu iskazu, koji je skovao da bi opisao sa
dašnje stanje u kršćanstvu, ti su događaji za nj bili “utemeljiteljski, os
nivački raskol”,7 ne stoga što bi želio napustiti, zaboraviti ih zanijekati
10
svoj dotadašnji život, nego zato što će se nadalje njegovo znanje i duh
mobilizirati na drukčiji način, u službi napora za rasvjetljavanjem koji će
postati prioritetom. Nadalje će se, kazuje on, morati “vraćati na tu ‘stvar’
koja se dogodila i razumjeti čemu nas je nepredvidljivome ona poučila o
nama samima, to jest o onome što smo otad postali”.8Taj je zadatak postao
neodgodiv: “Rasvijetliti m ije postalo nužnošću. Ne ponajprije za druge.
Prije radi potrebe za vjerodostojnošću”.9To radikalno propitivanje on još
ne zna kako ostvariti, skanjuje se, tapka, traži polje djelovanja, oruđe
raščlambe, način primjerenog pristupa. Razmišlja o problemima škole,
sveučilišta, jezičnih manjina, o onome što čini kulturu nekog društva. Njego
va misao pokušava prokrčiti put i otkriti predmet, a već je ustanovila svoje
pravo,’’indiskretno pitanje: ‘kako stvarati sebeV“, koje je odmijenilo ono
što je dotad imalo “presudnu važnost: ‘Stvarati što i kako?”’.10U tom pitanju
prepoznajem prvi oblik promjene kuta gledanja koji je u osnovi Invencije
svakodnevice, gdje se pozornost premješta od potrošnje proizvoda za koju
se pretpostavlja da je pasivna, na anonimno stvaranje rađeno iz prakse
odmaka u korištenju tih proizvoda.
Zahvaljujući tim originalnim stajalištima iznesenim u različitim
studijama objavljenim od 1968., Certeauu je bilo ponuđeno da bude iz
vjestitelj s međunarodnog seminara u Arc-et-Senansu (travanj 1972), gdje
se trebao pripremiti Helsinški sastanak ministara Europske zajednice (u
rujnu iste godine) kako bi se utvrdila europska kulturna politika. Taj će
posao biti odlučni korak u kristalizaciji Certeauovih razmišljanja o kultu
ralnim praksama. Godine 1974., on će pod znakovitim naslovom La Cul
ture au pluriel (Kultura u množini)11sabrati izvješća podnesena u Arc-et-
-Senansu i radove sličnih sadržaja. Već i sam naslov potvrđuje odbijanje
jednoobraznosti koju želi provoditi upravna vlast u ime višeg znanja i za
jedničkog interesa. Preko sabranih tekstova može se podrobno pratiti pro
gram istraživanja čiji će domet biti djelo Invencija svakodnevice. U to je
doba, kao što je otvoreno obznanio, jasno zacrtan njegov “teorijski zada
tak”: ne treba se zanimati za proizvode kulture što ih nudi tržište dobara,
nego za operacije u kojima se njima koristimo; valja se zaokupiti “različi
tim načinima socij alnog obilježavanja otklona što ga određena praksa os
tvaruje na nekoj danosti”.12Nije više važna i ne može to više biti “znan
11
stvena kultura”, blago prepušteno taštini njezinih vlasnika. Jednako tako
to ne može biti “pučka kultura”, naziv koji joj izvana prilijepila inteligen
cija koja popisuje i uljepšava ono što je vlast već uklonila, jer i za nju i za
vlast je “ljepota smrti” to ganutljivija i to je više slave što se bolje zatvori u
grob.13Nadalje, valja se okrenuti “raspršenom bujanju” anonimnih i “pro-
padljivih” ostvarenja koja omogućuju život i ne kapitaliziraju se.14Polje je
istraživanja ograničeno ako su teorijska sredstva da se na njemu djeluje
još slabo određena. To će se polje odnositi na “kulturalne operacije (koje)
su pokreti”. Da bi pak “putanje /koje/ nisu neodređene nego nezamislive”
dobile status spoznatljivosti, valja im istražiti formalna pravila i moda
litete.15 Kultura u množini ne može o tome reći više, a daljnji će radovi
rasvijetliti vijugave putove taktičkih lukavstava uvriježenih praksi.
Prilika za to ukazat će se zahvaljujući prijateljstvu i divljenju Au-
gustina Girarda. Voditelj Službe za proučavanja i istraživanja pri Državnom
sekretarijatu za kulturu (tako je glasio naziv nadležne vladine ustanove),
Girard je čitao i razumio Certeaua. Počeo je time da osigura godinu dana
njegove suradnje u a d hoc oformljenoj studijskoj upravi u sklopu Službe.
To je iskustvo samo osnažilo njegovo uvjerenje da je Certeau čovjek
kakvoga treba, sposoban da definira problematiku istraživanja i djelova
nja u kulturi potrebnu političkim činiteljima i njihovim upravama kako bi
usmjerili izbor ih obustavili proračunske prioritete. Oštroumno i pravodobno
prepoznavši prigodu, Girard u pravom trenutku podastire prijedlog Općem
povjerenstvu za znanstvena i tehnička istraživanja (DGRST),16u kojemu
je član Upravnog odbora (na čijem je čelu Paul Delouvrier), zadužen za
zajedničko djelovanje na “razvoju kulture”. U lipnju 1974. godine počinju
pripreme za VII. Plan, Odbor je u nedoumici, nema posve utvrđen prijed
log koji bi ponudio generalnom zastupniku (Hubertu Curienu, bivšem gene
ralnom direktoru Državnog centra za znanstvena istraživanja, CNRS-a, i
budućem ministru Istraživanja u Vladi ljevice). Naime, ostalo je ras
položivih kreditnih sredstava namijenjenih istraživanju i valjalo ih je vrlo
brzo iskoristiti, jer budžetne službe odmah zaleđuju neutrošena sredstva.
Girard podastire opsežan dobro promišljen projekt, predlaže da mu nositelj
bude Michel de Certeau, dokazuje, uvjerava, pobjeđuje. Vrlo brzo Cer-
12
teau dobiva narudžbu da razradi “sintezu budućih smjernica, konkretnih
slučajeva i polja istraživanja” (tako je glasila formulacija Odbora).
Narudžba dobiva svoj službeni oblik u sklopljenom ugovoru za
istraživanje nazvano Konjunktura, sinteza iprospektiva, koje je najprije
trebalo trajati dvije godine, a potom je produljeno za još godinu dana.
Ugovorje sklopljen za razdoblje od 1974. do 1977., a konačni prikaz obav
ljenih radova podastrt je tek 1979, jer je u međuvremenu Certeau pre
davao kao gost-profesor na Ženevskom sveučilištu 1977/1978, zatim kao
redovni profesor na Sveučilištu San Diego u Kalifomiji, počevši od rujna
1978. Certeauu je prepušten izbor sadržaja i metoda rada predviđenih ugo
vorom, samostalno je preuzeo znanstveno vođenje projekta i izbor surad
nika. Povjerena mu je izrada planske obrade “prospektive” (tehnokrati su
u ono vrijeme vjerovali u takvu vrstu diskursa) i dodijeljen jedan istraživač
koji je na tome trebao raditi, ah je taj ubrzo napustio rad, a Certeau je
sukladno propisima ugovora, osnovao malu grupu koja će raditi na “kul
turalnoj prospektivi”, koja se “prema svom znanstvenom opisu smatrala
utopijskom literaturom” (kao što stoji u nekom radnom dokumentu upu
ćenom DGRST-u).17Kritičko iščitavanje “scenarija za budućnost” i gran
dioznih projekata “sistematike” za koju se smatralo da treba uvesti red u
opis sadašnjosti i omogućiti predviđanje budućnosti pokazalo se razoča-
ravajućim, siromašnim po idejama, bogatim redundancy ama i standard
nom retorikom, pa tako nagoviještena studija neće biti napisana. U među
vremenu, srećom, vjetar će promijeniti smjer i DGRST će prestati vjero
vati u važnost takvih ljupkih naklapanja.
Potpisani ugovor predviđa da će se Certeau moći služiti dokumen
tacijom i iskustvima koja je prikupila Girardova Služba. Ona je upravo
bila objavila opširnu anketu o kulturalnim praksama,18 uz precizan i broj
čano iskazan pregled načina kulturalne konzumacije i provođenja slobod
nog vremena, po životnoj dobi, spolu, društvenoj kategoriji, mjestu borav
ka itd. Certeau je želio da se njegov projekt razlikuje od takvog tipa statis
tičkih ispitivanja uočavajući njihovu ograničenost na osnovi same prirode
korištenih metoda. Nije on prezirao brojke, ah takav pristup propuštao je
sve što je njega zanimalo: pojedinačne postupke i običaje, njihovo po
vezivanje i promjenjive putanje ispitanika. Uvod u Umijeće činjenja sažeto
13
će i jasno izložiti tu kritiku. Statistika “obuhvaća građu tih praksi, ali ne i
njihovu form u; ona utvrđuje korištene elemente, ah ne i ono ‘izrečeno’
radom na svoju ruku, ‘zanatskom’ inventivnošću, diskurzivnošću koja
kombinira sve te ‘preuzete’ elemente i njihovo jednolično sivilo”; tako
“statističko istraživanje ‘nalazi’ samo ono što je homogeno. Ono repro
ducira sustav kojemu pripada” (str. 43/4).
Certeauova kritika polazi od promišljanja epistemologije povijes
ti. Bio je on jedan od rijetkih povjesničara u svojoj generaciji koji su se u
isti mah oduševljavah novim metodama, koji su imah smjelosti primijeniti
ih i koji su kritički pristupah njihovim odrednicama i ograničenjima. Tako
nije podlegao sirenskom zovu kvantitativnog ili modernističkim za
vodljivostima informatizacije; možda gaje ljubav prema tekstu (i svijest o
raznolikosti metoda iščitavanja) zaštitila od suvremenih iluzija. Jednako
tako, uspio je ne podleći suprotnom opredjeljenju koje je sustavno pod
cjenjivalo korištenje broja, računala, formalizaciju. Napokon, njegova je
lucidnost, vjerujem, bila plod njegova filozofskog obrazovanja i zanima
nja za epistemologiju. Odatle njegovo inzistiranje na činjenici da je jedina
vrijednost i mjerodavnost brojčanih danosti u okolnostima u kojima su
prikupljene. Bile obrađene ručno ih podvrgnute sofisticiranijoj obradi stroja,
danosti ostaju to što jesu u trenutku njihova proizvođenja kao takvih; nji
hova kvaliteta i informativno značenje razmjerni su onima postupaka ome
đivanja i konstruiranja kategorija koje su ustrojile tu proizvodnju, pa jedne
vrijede koliko i druge.19Povjesničar Certeau bio je oboružan potrebnim da
odoh iluziji znanstvenosti koja se oslanja na brojeve, slike i postotke. Ana
litičar kulture nije vidio nijednog razloga da na jednoj strani prihvati ono
što je na drugoj otklonio.
Nakon što je odredio okvir svog istraživanja s obzirom na ugovor
sklopljen s DGRST-om, Certeau mu nastoji odrediti cilj i glavne smjer
nice. Radni dokument, koji je poslao naručitelju u veljači 1975, naglašava
“zajedničku i svakodnevnu kulturu kao usvojenu (ili iznova preuzetu)”,
konzumaciju ili recepciju shvaćenu kao “način prakse” te napokon nužnost
“razrade modela analize koji bi odgovarah tim putanjama (ili nizovima
operacija koje se jedne za drugima artikuliraju u vremenu)”. Na taj je
način utvrđeno polje predmeta, linija propitivanja, teorijski zadatak. Tekst
14
kazuje da valja “zacrtati teoriju svakodnevnihpraksikako bi se iz njihova
žagorenja izlučili ‘načini činjenja’ koji su, prevladavajući u društvenom
životu, često tek ‘otpori’ ili inercije u odnosu na razvoj sociokulturalne
proizvodnje”. Najvažnije od onoga o čemu će biti riječi u Invenciji sva-
kodnevice ')2&no ']Qnaznačeno, a opći uvod u Umijeća činjenja neće reći
ništa više doli da “lukavstva potrošača u krajnjoj liniji tvore mrežu antidis
cipline koja je predmet ove knjige” (str. 39).
Jedini novi termin, “antidisciplina”, pojavio se od 1980. nadalje,
kao jeka, dakako, na rad Michela Foucaulta čija se glavna knjiga (prema
Certeauovu mišljenju)5«rve///er (Nadzirati i kažnjavati) pojavila
1975. i odmah pobudila veliko zanimanje.20Pa ipak, nije sasvim točno reći
da “postoji neka očevidna bliskost između dva djela, koja je uostalom i
bila osporena”,21 bliskost na osnovi koje bi Certeau napisao Umijeća či
njenja kao odgovor i u suprotnosti prema Foucaultovoj raščlambi, jer su
velike Certeauove teme bila jasno naznačene u njegovim tekstovima na-
stalima prije čitanja djdaNactirati i kažnjavati. Tako se on u svom iječniku
koristi pojmovima “strategija” i “taktika” već u članku objavljenom u travnju
1974., a taj rječnik ustrojuje unutarnju dokumentaciju rada napisanu za
DGRST, u fazi utanačivanja ugovora u lipnju 1974. ih u dopisima upuće
nim u isto vrijeme onima koje je namjeravao okupiti u “prvome krugu”
sugovornika (o kojima će još biti riječi).22Ah, istina je daje pozivanje na
Foucaulta prilično zastupljeno u djelu iz 1980. U kvantitativnom smislu,
Bourdieu je tu jednako prisutan, ako ne i nešto više.23 Dvojica autora us
tvari su tretirana na sličan način, dijele oni jednaku ulogu autora snažnih
teorijskih iskaza, njihovo će djelo Certeau pomno iščitavati, s udivljenjem
i poštovanjem, o njima će brižno raspravljati i naposljetku se od njih odvo
jiti.
15
svijesti autora i nikad nisu ekspiicitno iznesene, ali u kojima se korijeni
ono što određuje nečiji način opstojnosti u svijetu i način da se svijet učini
razumljivim. To se odnosi na ustroj unutarnjih snaga koje upravljaju
ekonomijom nečije misli, određuju njegova opredjeljenja i sumnje.24 U
Michela de Certeaua uvijek je prisutan neki optimistički zanos, velikoduš
nost inteligencije i povjerenje u drugoga na način da mu se nijedna situa
cija ne nadaje a priori kao konačna ili bezizlazna. Kazali bismo da pod
masivnom stvarnošću vlasti i institucija i nemajući iluzija o njihovu funk
cioniranju, Certeau uvijek razlikuje neki brownovski pokret mikrorezis-
tencija, koje pak utemeljuju mikroslobode, mobiliziraju nepredvidljive
snage, skrivene pod izgledom običnih ljudi, čime se pomiču istinske gra
nice preuzimanja vlasti nad anonimnom gomilom. Certeau često govori o
toj inverziji i subverziji najslabijih, primjerice, u vezi s južnoameričkim
Indijancima, prisilno podčinjenim kršćanstvu od strane španjolskih kolo
nizatora. Iako se izvana čini da su se posve podredili i pomirili s očekiva
njima osvajača, ustvari oni su “metaforizirali vladajući poredak” slijedeći
svoje zakone i predodžbe “u drugom registru”, u sklopu vlastite tradicije.
Ta razlika koja prethodi teoriji proizlazi iz etičkog i političkog uvje
renja, hrani se estetičkom senzibilnošću koja se u Certeaua izražava preko
sačuvane sposobnosti za očaranost. “Svakodnevica je posuta čudesima,
taložinom jednako zasljepljujućom (...) poput one pisaca ih umjetnika.
Nemajući vlastita imena, na svim se vrstama jezika upriličuju povremene
svečanosti koje se pojave, nestanu i iznova počnu”.25 Michel de Certeau
vidi posvuda čudesa jer ih je spreman vidjeti, kao što je Surin u 17. stoljeću
bio spreman susresti “neukog konjušarskog momka” koji će mu govoriti o
Bogu s više snage negoli svi autoriteti Svetog pisma ih Crkve.26Njegova
nevjerica u dogmatski poredak, kakav uvijek nastoji ustrojiti vlast i nje
zine ustanove, pozornost što je pridaje unutarnjoj slobodi nekonformista,
čak i ako su prisiljeni na šutnju ih izvrću i obilaze nametnutu istinu, njegovo
štovanje svakog otpora, čak i onoga najmanjega, i oblika pokretnosti što
ga taj otpor omogućuje, sve to pospješuje snažno Certeauovo uvjerenje u
“izigravajuću slobodu praksi”. Stoga je prirodno da uočava mikrorazlike
tamo gdje toliki drugi vide poslušnost i jednoobraznost; prirodno je da se
njegova pozornost usredotočuje na i najmanje prostore igre koje šutljive i
16
istančane taktike “uvlače”, kao što voli kazati, poigravajući se dvama
značenjima toga glagola, u nametnuti poredak. Pritom je malo važno da se
taj poredak danas odnosi na potrošne proizvode koje nudi masovna raspo
djela u želji da privoli mnoštvo na korištenje nametnutih obrazaca potroš
nje, dok se jučer isto pokušavalo s poretkom dogmatskih istina u koje je
trebalo vjerovati i slijediti obrede njihovih proslava. Mehanizmi otpora isti
su u svim razdobljima, u svim poretcima, jer na snazi ostaje ista ne
ravnomjerna podjela snaga i isti postupci izigravanja preostaju slabima
kao krajnji izlaz, kao i tolike dosjetke i lukavstva “pradavne inteligencije”,
ukorijenjene u prošlost vrste, u “dalekih preteča živih bića”, u povijesti
biljaka ili životinja - za Certeaua neočekivana aristotelovska tema, koji je
inače poetsko pismo platonske filozofije pretpostavljao naturalističkoj logici
antičke Grčke.
Svoje stajalište Certeau sažima u dosjetci koju valja shvatiti oz
biljno: “Uvijek je dobro prisjetiti se da ljude ne treba smatrati idiotima”
(str. 265). U tom povjerenju u inteligenciju i inventivnost onih najslabijih,
u krajnjoj pozornosti spram njihove taktičke pokretljivosti, u poštovanju
prema slabima, bez vlasništva i mjesta, sposobnih da opstanu lišeni svega
naspram strategije moćnih, vlasnika pozornice djelovanja, zacrtava se neka
politička koncepcija djelovanja i neravnomjernih odnosa između vlasti i
podanika. Ovdje mi se čini da prepoznajem trag nekog lojolističkog poima
nja djelovanja. Pritom ne mislim na sadržaj političkog stajališta određe
nog odnosom prema vremenu, mjestu, situaciji, nego na sama sredstva
djelovanja koja Ignacije de Loyola pokreće u svojim načelnim iskazima
(primjerice, naputci Duhovnih vježbi ili propisi Konstitucija). To je poima
nje djelovanja kod Michela de Certeaua neodvojivo od pozivanja na kakvo
“umijeće”, kakav “stil”, dva jednako bliska pojma jezuitskoj kulturi u raz
doblju renesanse. Oba su poslužila Certeauu u Umijeću činjenja za razu
mijevanje kulturalnih praksi, kao što su mu u drugoj prigodi poslužili za
tumačenje mističkih tekstova. U običnoj kulturi, kazuje on, “poredak se
odigrava preko umijeća”, naime izigrava i vara; u odluke institucija “uv
lači se na taj način stanoviti stil društvenih razmjena, stil tehničkih inova
cija i stil moralnog otpora”. Drugim riječima, “ekonomija d a rd \ “estetika
udaracd’ i “etika tvrdoglavosti", tri kvalifikativa koja zaokružuju razvoj
17
obične kulture i s punim pravom podaruju praksama status teorijskog pred
meta. Preostaje još pronaći način “razlikovanja načina činjenja”, promiš
ljanje “stilova djelovanja”, to jest, uspostavljanje teorije praksi.
Da bi se ostvario taj teški zadatak, prikupljeno je mnoštvo znanja i
metoda, primijenjenih sukladno različitim procedurama, izabranih prema
razlici u praksama o kojima je riječ. Ali Certeau pazi da ukloni svaki ne
sporazum u vezi sa svojim namjerama, on ne želi ponuditi ni “povijest
teorija o praksama”, ni “uspostavljanje neke semiotike” koja bi smjerala
ispunjenju sna 18. stoljeća da se napokon izradi potpun i sustavan opis
umijeća. On se ograničava na predlaganje “nekoliko načina mišljenja sva
kodnevnih praksi potrošača, pretpostavljajući otprve da su one taktičke
vrste”. U toj nakani, obvezna je raščlamba na tri razine: modaliteti djelova
nja, formalna pravila praksi, vrste zahvata određenih načinima činjenja.
Svaki se teorijski iskaz odmah provjerava u konkretnoj praksi, jednom je
to hodanje gradom, drugi put opis mjesta stanovanja, treći put tiho čitanje.
Nije riječ o tome da se izradi jedan opći model kako bi se u taj kalup izlila
ukupnost praksi, nego naprotiv o “utvrđivanju shema djelovanja” i traženju
ima li među njima zajedničkih kategorija i bi U se pomoću tih kategorija
moglo izvijestiti o ukupnosti praksi. U svom preklapanju s konkretnim
predmetom, analiza je ovdje hotimice prisiljena na neprestano dolaženje-
-odlaženje od teorijskoga konkretnome, potom od posebnoga i slučajnoga
do općega. Certeau to jasno kaže u vezi sa čitanjem koje mu je središnja
paradigma, ta analiza praksi sastoji se u “dolaženju i odlaženju, naizmjence
uhvaćena (...), radosna, pobunjenička, nestalna”, po uzoru na pokretnu
stvarnost koju pokušava obuhvatiti.
Kako bi ostvario taj ambiciozni i složeni program istraživanja,
Michel de Certeau pokušao je organizirati tri skupa razgovora, različita
kružoka s odjelitim ulogama, ali sa zajedničkim točkama, a pojedini su
članovi naizmjence odlazili s jednoga na drugi. “Prvi kružok” po krono
loškom redu počeo je s radom u lipnju 1974. Certeau je u njemu, uz neko
liko iznimaka, okupio mlade istraživače koji su još studirah ih su netom
diplomirali, koji još nisu stekli neki institucionalni status ih su tek započeli
istraživački rad na polju prehrane. Oni najiskusniji u prosjeku nisu bili
stariji od trideset godina, a većina nije imala više od dvadeset i pet godina.
18
Početni prijedlog bio je upućen Marie-Pierre Dupuy, Marie Fenier, Domi
nique Julia (koja se zahvalila na pozivu, jer je bila zaokupljena svojim
povijesnim radovima), Patricku Mignonu, Olivieru Monginu, Isabelle Or-
gogozo i meni; u srpnju, “prvom kružoku” pristupaju Thomas Gunther
(američki student), Pierre Mayol i Pierre Michelin: kružok se neće dalje
širiti, možda i zbog svoga povremenog održavanja. U cirkulamom pismu,
Michel de Certeau predlaže sugovornicima koje je izabrao “promatračku i
angažiranu praksu” u jednoj četvrti Pariza koju su zajednički trebah istražiti.
Ali, naglasio je da nije riječ o tome da se povežu u neku “zajednicu” (ka
kva je ustanovljena u šezdesetim godinama, a san o komunama još je bio
privlačan), niti da osnuju neku zatvorenu skupinu. Naprotiv, piše, “naša je
grupa otvorena drugima za koje mislite da bi mogli biti zainteresirani”,
“mi predstavljamo jedno prijelazno stanište kroz koje se prolazi, iz kojeg
se izlazi jednako prijateljski kao što se u nj ulazi”.27Želio je ustvari surad
nički rad, sučeljavanje iskustava i angažmana s mladim naraštajem, ali
nije želio da ta pustolovina dovede uspostavljanju nekog “skloništa” niti
osnivanju sekte, makar i u mislima. Od takvih je opasnosti štitio sebe i
grupu, poznatu pod neodređenim i rijetko korištenim nazivom “eksperi
mentalne grupe”, odbijajući da postane njezinim karizmatskim vođom ih
mudrim učiteljem okruženim svojim učenicima.28 Iako je život “prvog
kružoka” bio kratka vijeka, odjek tog prijedloga nalazimo iskazan gotovo
istim riječima na početku Umijeća svakodnevnog, čija su dva toma, napisana
zajedno sa suradnicima, omogućila “pluralizaciju istraživanja”, i “susret
nekolicine prolaznika”, ne uspostavljajući neko vlastito mjesto, niti mu je
željom bilo prikupiti blago čijim bi on ostao vlasnikom. Naprotiv, “ta pre-
plitanja u prolazu nipošto ne tvore omeđen prostor, nego utiru, nadam se,
naše putanje gubljenja u mnoštvu” (str. 33/4).
“Prvi kružok” radio je od hpnja 1974. do proljeća 1975, njegovo je
djelovanje ispotiha jenjavalo, raspustio se dogovorno. Sudionici, od kojih
je svaki sa svoje strane bio u upleten u svoje mreže, poslove i angažmane,
nisu znah ih nisu mogh pronaći zajedničko mjesto ulaganja i traganja,
budući da su im prakse i interesi vjerojatno bih odveć različiti da bi se
mogh usuglasiti u jednom projektu. Možda im je zajednička bila jedino
nestrpljivost svojstvena generaciji i osobna povezanost s Michelom de
19
Certeauom, što je bilo premalo da grupa ostane na okupu s obzirom daje
njezin osnivač odbio da joj bude razlogom opstanka i poveznicom. Možda
je Certeauov zahtjev bio ambivalentan i stoga što je dopustio da se kružok
razvodnjuje u mjeri u kojoj je postajao svjesnim te ambivalencije (mislim
na ambivalentnost njegove uloge u grupi koju je osnovao, ali je odbio
postati njezinim polom privlačnosti i razlogom postojanja). U svakom sluča
ju, nakon nekoliko mjeseci postalo je očevidno daje zajedničko uključivanje
u jednu četvrt bilo tek san i da će takvim i ostati. Drugi činitelj toga tihog
raspuštanja bila je važnost što ju je ubrzo zadobio “drugi kružok” i vital
nost kojom je zračio. Od “prvog su kružoka” među članovima preostale
snažne, ali različite veze, trajno suučesništvo i nastojanje na potrebi bav
ljenja konkretnim slučajevima kako bi se sačinio njihov “opis ili histori
ografija”, formulacija kojom se često koristio Certeau u internoj doku
mentaciji “prvog kružoka”. “Prvi kružok” nije bio beskoristan budući da
je okupio ljude koji se, uz rijetke iznimke, poput nerazdvojnog dua Mig-
non i Mongina (čija je sličnost patronima, kazah bismo, “zacementirala”
trajnost odnosa), prije nisu poznavali; osim toga, izvršne suradnike
istraživanja naposljetku je Certeau izabrao upravo među članovima “pr
vog kružoka”, što su neki drugi članovi doživjeli kao stanovito zapostav
ljanje, o čemu su me obavijestili mnogo godina kasnije.
“Drugi kružok” razgovora bio je seminar 3. godine koji je na kate
dri Antropologije Sveučilišta Paris VII-Jussieu držao Michel de Certeau
od 1974. do 1978. godine sve do predavačeva konačnog odlaska u Kali-
fomiju. Bilo je to pravo sidrište pothvata, izvanredno mjesto na kome se
učilo, suprotstavljalo stečeno znanje i pitanja, crpilo teorijske sheme, obra
zovalo se na širokom polju društvenih znanosti, u sklopu francuske tradi
cije, ah i upoznavalo s novijom stranom, europskom i američkom proiz
vodnjom. Tamo se svaki prijedlog podvigavao zajedničkoj kritici, ah i shva
ćao ozbiljno, jer se a priori svako teorijsko stajalište moglo iznijeti pod
uvjetom daje bilo argumentirano i stavljeno na konkretnu provjeru. Cer
teau je često spominjao osporavanje Popperovih teorija kao kriterija znan-
stvenosti, ah se njima i nadahnjivao, iako inače nije bio njegov pristaša
(previše je u prošlosti čitao Hegela, odveć gaje tih godina zanimao Witt
genstein da bi nasjeo Popperovim pretenzijama). Na seminaru se nepri
20
strano raspravljalo o svim fazama istraživanja, od prvih još sirovih teo
rijskih pretpostavki, s kojima se polazilo u ispitivanje nekog “terena”, do
posljednjih tumačenja, u kojima su se uobličavali dobiveni rezultati. Sve
se odvijalo u klimi intelektualne slobode ijednakosti svih namjernika, nesi
gurnih pripravnika i iskusnih istraživača, koje se sve slušalo i s njima
raspravljalo. Nije tamo bilo nikakve ortodoksije, nije se nametala bilo kak
va dogma, a jedino pravilo (implicitno, ali snažno) bila je želja za rasvjet
ljavanjem i zanimanje za upoznavanje konkretnog života. Čudesnije či
nitelj pri svemu tome bila činjenica daje na tom mjestu vladala intelektu
alna klima, neka vrsta radosti u radu kakve nikad nisam susrela u znan
stvenim ustanovama. Bila je to neka vrsta gaza, a osobu koja gaje naumila
prijeći hrabrilo se, vodilo, da bi se potom vodič sklonio u stranu, a svakoga
se jednako pažljivo slušalo, s istom toplinom, usredotočenom pozornošću,
svakoga primalo kao jedinstvenog, nezamjenjivog sugovornika, s krajnjom
zatajnošću, punom poštovanja.29
Na tom mjestu raznorodnih, pokretnih stanara, koje je privlačilo
strance, vladala je neka čudna mješavina bliskosti i čuvanja razdaljine u
odnosu na odgovornu osobu, raspoloživosti prema svakome i suzdržanosti
koja je u isti mah izbjegavala familijarnost, mimikriju ih stvaranje pokor
nosti. Na tom se mjestu boravilo u prolazu, a potom nastavljalo svojim
putem, kojiput se vraćalo nakon duljeg izbivanja, kao što jedan psihoana
litičar dođe drugome na “kontrolni pregled” u teškom trenutku. Tajnu tog
“načina činjenja”, koji je oslobodio talente tolikih studenata (o čemu
svjedoče brojni poslijediplomski radovi i radnje polaznika seminara 3.
godine), Michel de Certeau ponio je sa sobom u Kalifomiju,30ah je njegov
vidljivi odraz sačuvan i u Invenciji svakodnevice podarujući djelu neku
posebnu draž. U osnovi, “drugi kružok” bilo je mjesto eksperimentiranja i
komora odjeka u kojoj su se oblikovale i u različitim kontekstima provje
ravale teorijske postavke Umijeća činjenja, na raskrižju brojnih ispitiva
nja terena u i izvan Pariza. Seminar nije proizveo vlastite teorijske postavke,
koje su u bitnim crtama, kao što sam naznačila, već bile prisutne u Cer-
teauovu djelu između 1968. i 1974., ali bilo je to pogodno mjesto za nji
hovo dotjerivanje i konačno oblikovanje.
21
‘Treći kružok” činila je mala ograničena i stabilna grupa ljudi, u
kojoj su bili neposredni suradnici spomenuti u ugovoru sklopljenom s
DGRST-om. Ponajprije tu smo bili Pierre Mayol i ja, potom, u posljednjoj
fazi rada, Marie Ferrier. Pierre Mayol se odmah opredijelio za temu prakse
grada, u odnosu između četvrti i privatnog prostora stanovanja. Njegova je
suradnja bila dragocjena, jer je u parišku skupinu, četvrt gradskog
stanovništva, unio razliku uvrštavanjem provincije, donijevši materijale
svoga dijagonalnog istraživanja koje je pratilo tri naraštaja obitelji cijelo
vrijeme vezane uz četvrt u kojoj je živjela. Predmet moje suradnje najprije
je bio zadatak koji mije povjerio Certeau, a nadao se naći u logici djelovanja
(o mom dotadašnjem radu imao je neodređena saznanja iz krugova semi-
otičara i lingvista Chomskijeve škole) teorijski model koji bi bio primje
njiv na praksu. Prilično sam brzo došla do dosta negativne dijagnoze koju
je on prilično teško prihvaćao u ime logičke “čistoće”. Tada sam svoje
ispitivanje proširila na logiku vremena, modalitete i norme, u nadi da ću tu
pronaći neku čvrstu i preciznu jezgru ako ne za analizu praksi, a ono ba
rem iskaza koji se na njih odnose. U drugoj fazi tog razmišljanja, počela
sam proučavati artikulaciju između formalnog i prirodnog jezika, s poseb
nim osloncem na veoma različite Wittgensteinove postavke (u isti mah
“prvi” i “drugi” Wittgenstein) i one logičara Hintikka. Dijelovi tog rada
bili su uključeni u I. dio Umijeća življenja.
Namjera mije bila izraditi posebnu tehničku studiju o pitanju logika
i načina na koje one “izlistavaju” jezične iskaze, ah kad su 1979. bila dovrše
na dva toma, Michel de Certeau i ja odlučili smo objaviti ih ne čekajući
dovršetak trećega, koji smo namjeravali posvetiti problemu tih logika i
pitanju jezičnih praksi; taj smo posljednji dio trebah on i ja napisati
“četveroručno”. Projekt smo najprije nazvali Logike i lukavstva, (Logiques
et ruses, u dokumentaciji nastaloj u međuvremenu za DGRST), potom
Reći drugo (Dire l 'autre\ po objavljivanju djela 1980.), da bi konačni naslov
bio Umijeća kazivanja {Arts de dire). Nakon 1980. u više smo navrata
raspravljah o projektu, prerađivah ga, pokušah utvrditi vrijeme potrebno
za njegovu izradu, a Certeau mu je posvetio i neka svoja predavanja i
seminare u Kahfomiji. Ah, on je bio zaokupljen svojom poviješću misti
ka, a ja poviješću logike i jezika renesanse, vrijeme je pretjecalo, pa tako
22
treći svezak nikad nije ugledao svjetlost dana.31 Certeau je izrazio žaljenje
zbog toga, kao i zbog, kao što se izrazio, “izostalih poglavlja” u Umijeći
ma činjenja koja bi se odnosila na pamćenje i muzeologiju, govorila o
vjerovanju (tema je u obrisima prisutna u 13. poglavlju), o mučenju, te
napokon o znanstvenosti (dosje na kojemu smo mnogo radili zajedno, a ja
sam svoj dio objavila u različitim člancima, primjerice, uEspritu, u razdob
lju između 1974. i 1981.).
Ali, uskoro je moj rad u “trećem kružoku” zadobio neočekivani
obrat. Naš se trio okupio na tjednom sastanku, naime pokušaju teorijske
raščlambe konkretnih praksi. Primijetila sam da su žene začudno izostav
ljene u toj konkretnoj glazbi, pobunila sam se, navodila razloge (bilo je to
vrijeme feminističkog osvještavanja) i bila toliko uvjerljiva da smo odluči
li ispraviti taj ozbiljni propust, makar se zbog toga svi drugi poslovi zaus
tavili. Bila sam zadužena brzo odrediti predmet, teren, metodu, jer je već
bilo proljeće 1976, vrijeme je istjecalo, DGRST je tražio rezultate. Nakon
razmišljanja i različitih rasprava, izabrala sam kuhinju, zbog toga što se u
njoj namiruju prvotne potrebe, zbog njezine sposobnosti da se nosi sa svim
raskolima i zbog njezina osobitog odnosa premaprigodi i okolnosti, dva
ma pojmovima koji su postali središnjima u našem razumijevanju prak
tičara. Da bi se upoznalo naše svakodnevne pokrete u skrivenim pojedi
nostima, željeli smo sa ženama različite dobi i položaja povesti razgovore
koji bi se temeljili na shemi dovoljno rastezljivoj da omogući usporedbe, a
da odgovori pritom ne budu stereotipni. Željeli smo u razgovoru steći po
vjerenje osoba kako bi one progovorile o svojim uspomenama, strahovi
ma, o onome što prešućuju, cijeli jedan neizrečeni svijet radnji, odluka i
osjećaja koji u tišini upravljaju obavljanjem svakodnevnih praksi. Taj način
“davanja riječi” običnim ljudima bio je jedna od osnovnih nakana
istraživanja, a on je iziskivao da se pozornost pri odvijanju razgovora us
mjeri na to da naša uloga u njemu nikad ne bude voditeljska, uz prisutnost
neuobičajene empatije.
Taj je posao ponuđen Marie Ferrier, koja se tada upravo trebala
vratiti iz Grčke, gdje je dugo živjela i radila, i koja je bila članicom “prvog
kružoka” za njegova kratkog održavanja. Ona je ponudu prihvatila, posta
la stalnom suradnicom i obavljala taj posao do 1977, a umjela je sa svojim
23
sugovoraicama povesti razgovor nevjerojatne slobode, bogat neočekivanim
podacima. “Drugi kružok”, naš mali trio prije dolaska Marie, dugo je raz
mišljao o tehnikama promatranja-sudjelovanja i vođenja produbljenih
razgovora, u odnosu na klasične antropološke metode i u odnosu na za
hvaljujući lingvistici ponovno otkriveno značenje razlike između usme
nog i pisanog. Marie Ferrier se tako u svom radu koristila našim prethod
nim teorijskim istraživanjima, kojima se koristio i Pierre Mayol u svom
proučavanju četvrti Croix-Rousse u Lyonu. Tako je bilo odlučeno da se u
2. tomu in extenso objavi jedan intervju iz svake serije (četvrt, kuhinja)
kako bismo svjedočili bogatstvu govora običnih ljudi potrudimo li se po
slušati ih i potaknuti ih da se izraze.32 Trio, koji je na taj način postao
kvartet, nije gubio iz vida prvotnu namjeru pothvata, opovigavanje klasič
nih teza o pasivnosti potrošača i omasovljenju ponašanja.
Spominjanje tih triju krugova sugovornika nije dostatno za objaš
njenje na koji se način istraživanje oslanjalo na konkretna iskustva stečena
u različitim sredinama. Valja tome još pridodati i doprinos istraživanja
vođenih u inozemstvu. U razdoblju od 1974. do 1978. godine Michel de
Certeau stalno je putovao, bio pozivan da drži predavanja, sudjeluje, nad
gleda brojne istraživačke programe ili društvene akcije, i te je prigode
iskoristio za prikupljanje dojmljive dokumentacije o problematici, meto
dama, kulturalnim i društvenim eksperimentima.33 Neki od tih njegovih
boravaka trajali su dulje (jedno tromjesečje) i omogućavali mu da neposred
no sudjeluje u konkretnim eksperimentima, drugi kraće, ostavljajući mu
tek vremena da odsluša i raspravlja o izvješćima drugih istraživača. Na taj
se način uspostavila mreža neslužbenih i aktivnih istraživanja od Europe
do Amerike, kojoj je on bio glavni pokretač, zahvaljujući golemoj pri-
jepisci što ju je nadasve redovno održavao, uvijek u osobnu obliku, us
prkos gomili svojih zadataka i brojnim putovanjima. Doprinos te neslužbene
mreže posvuda je vidljiv u Umijećima činjenja, bilo daje riječ o pothvati
ma brazilskih narodnih junaka, o opisu usmene kulture u Danskoj, o gra
đevnom prostoru američkog grada ih o načinu na koji Njujorčani opisuju
svoja staništa. Pa ipak, ti elementi, sjećanja i svjedočanstva iz drugih sre
dina nemaju ulogu dekorativnih umetaka ili egzotičnog dodatka, oni su
24
uvijek sastavni dio same analize i služe teorijskom cilju koji objedinjuje
pothvat
To raznoliko i mnoštveno kolanje diljem društvenog tkanja obu
hvaćalo je i prostor izvan Francuske, a u Francuskoj je imalo svoje ekvi
valente u najrazličitijim društvenim skupinama: skupine građana iz iste
četvrti koji su se borili protiv velikih urbanističkih zahvata što ih je pokuša
vala provesti tehnokratska vlast, odgojno osoblje u zatvorskim sredinama
ili u osiromašenim predgrađima, udruga za pomoć useljenicima, arhitekti
odgovorni za gradnju novih gradova u Pariškoj regiji, mlade žene koje su
istaknule želju da same odlučuju o svom zdravlju, manjine koje se bore da
sačuvaju neku tradiciju i regionalni jezik naspram centralizirajuće i
unificirajuće države itd. Sva ta iskustva, ti susreti, ti tekstovi i rasprave, a
također i cijela gomila brošura, povremenih publikacija i izvještaja o ispi
tivanjima koje su proizvodili majušni kanali, svi su ti mlazevi vode na-
plavili razmišljanje obogativši ga na isti način kao i obilje znanstvene lite
rature i “sive literature” naslagane u istraživačkim centrima i upravnim
službama. Svim tim izvorima, kao i svim tim sugovornicima, Michel de
Certeau u djelu Invencija svakodnevice mnogo duguje, iako se trag njiho
va doprinosa utopio u masi prikupljene građe. Certeau je znao koliko im u
tom smislu duguje, a njima su i posvećene stranice na kojima se govori o
kolektivnoj dimenziji svakoga znanstvenog rada; na njih se i odnosi po
sveta kojom počinje I. dio: “Ovaj je esej posvećen običnu čovjeku. Zajed
ničkom junaku. Raspršenoj osobi. Neizbrojivu hodaču.” (str. 55)
Slučaj (je li doista o njemu riječ?) je htio da ja nadzirem objav
ljivanje prvog izdanja iz 1980. dok je Michel de Certeau predavao punu
satnicu u Kalifomiji. I evo sada, deset godina poslije, i gotovo pet godina
od smrti njegova autora, iznova uranjam u tekst Umijeća činjenja kako bih
podrobno pripremila drugo izdanje.
U prvu objavljenu verziji unijela sam nekoliko manjih izmjena,
bilo da bih ispravila tipografske greške iz ranijeg izdanja (čiji materijalni
uvjeti proizvodnje nisu omogućili savršeno predstavljanje tiskanog tek
sta), bilo da bih unijela kasnije ispravke koje je označio Michel de Certeau
na svome primjerku knjige. Tako su izbačena neka nepotrebna ponavlja
25
nja između razvoja analize i “općeg uvoda” koji je napisan kasnije kako bi
se DGRST-u objasnila priroda dobivenih rezultata. Isto tako, ispravljene
su manje pogreške ili nepreciznosti koje smo uočili pri ponovnom iščita-
vanju s prevodiocima djela (na američki engleski 1984, na japanski i špan
jolski 1987, na njemački 1988). Kao što je autor odlučio 1984. pri pripremi
američkog izdanja, tekst predstavljanja cjeline dobio je novi naslov, “opći
uvod”, sukladno svojoj ulozi.
U bilješkama tog uvoda izbacila sam tri napomene koje su
navještavale dodatna buduća istraživanja, za koje danas znamo da nikad
neće ugledati svjetlost dana; ona su se odnosila, kao što sam već naznačila
na logike, jezične prakse i na prospektivu. Umetnula sam nekoliko bilježaka
unutar stranica, uvijek popraćene mojim inicijalima, kako bih pridodala
manja objašnjenja i prevela navode sa stranih jezika. Baveći se tim manje
važnim poslom, uočila sam da su navodi, kojih je šest, na šest stranih je
zika (njemački, engleski, španjolski, talijanski, latinski, portugalski). Taj
omjer nije bio svjestan, ali svidjela mi se znakovita uloga slučaja, i ovom
prigodom, koji “odaje” (Michel de Certeau se uvijek volio poigravati dvo
strukim značenjem toga glagola) kolanje od Europe do Amerike, od Sta
rog do Novog svijeta, slično onome što je Francois Hartog veoma sretno
nazvao “pisanje putovanje”.34U pozivanjima u bilješkama, povezala sam
i upotpunila bibliografske podatke. Pri navođenju Certeauovih tekstova,
svaki sam put spomenula najnovije izdanje ih zbirku u kojoj su prikupljeni
nekoć raspršeni članci.
Također sam dodala kazalo navedenih autora kako bih omogućila
ukrižena putovanja. Čitanje kazala uvijek je poučno i indiskretno, ono ra
svjetljuje tajne nastajanja teksta. Ono vodi zaključku (što ne iznenađuje
pozornog čitatelja) daje Freud autor čiji se doprinos najčešće i neosporivo
spominje u knjizi, i koji je prisutan od početka do kraja, što je naposljetku
i prirodno odavanje počasti nadasve lucidnu autoru Psihopatologije sva
kodnevnog života( 1901). Uz Freuda, najdublji utjecaj nije bio ni Foucaul-
tov, ni Bourdieuov, čije se postavke odmjeravaju i propituju u istom poglav
lju, ni onaj Detiennea i Vemanta čije je grčko “lukavstvo” bilo ključno u
objašnjenju lukavstava praktičara, ni onaj Levi-Straussa čije su “kućne
radinosti” bile rasvjetljujući činitelj, nego utjecaj Wittgensteina, kojemu
26
se odaje najveća počast: to djelo raspršeno i strogo koje kao da nudi
filozofijsko pročišćenje suvremenoj znanosti o običnome.” Nastavak ka
zala pokazuje u kojoj mjeri je misao Michela de Certeaua, koja je sazri
jevala zahvaljujući doprinosu antropologije, povijesti, lingvistike ili soci
ologije, bila strukturirana ponajprije svojim filozofijskim izvorištem.
Cjelokupna je filozofska predaja dala svoj doprinos: antika s Heraklitom,
Platonom i nadasve Aristotelom; moderno doba s Hobbesom, Descarte-
som, Pascalom, Diderotom, Rousseauom, Kantom i Condillacom; 19.
stoljeće s Hegelom, Marxom, Nietzscheom ili Peirceom; naše stoljeće s
Wittgensteinom, Heideggerom, Quineom, engleskom analitičkom filozo
fijom i njezinom francuskom inačicom, mišlju Merleau-Pontya, Deleuzea,
Lyotarda ili Derridaa.
Žalim što nisam mogla uvrstiti u kazalo i niz legendarnih ili fik
tivnih ličnosti, junaka grčkih mitova ili onih proizašlih iz “iskaza pacijena
ta dr. Freuda”, toga modernog mitotvorca. Oni nisu autori. Ali njihova
zbijena četa prelazi s kraja na kraj Umijeća činjenja, kao što su to nekoć
učinili nestali filozofi i pjesnici u Danteovim spjevovima, jednom mogući
akteri, drugi put metaforički nositelji značenja. Antigona, Snjeguljica,
Pepeljuga, Dedal ih Dear, Dora, mah Hans, Emile, Figaro, Don Juan, Lady
Macbeth, Edip, Robinson u pratnji Petka, Scapin, Ulrich i toliki drugi
napučuju te stranice. Arhetipski likovi s posredovateljskim ulogama, obav
ljaju oni prijelazne faze između poznatih autora; pojedinci zvani i ugledni,
i anonimno mnoštvo dosjetljivih i lukavih praktičara, “nepoznatih proiz
vođača, pjesnika u svom poslu”. Njihova nazočnost podaruje tome djelu
izvan svih žanrova duboku čovječnost, poetsku gustoću gdje se prepozna
je “umjetnik, besumnje jedan od najvećih u našem vremenu, zahvaljujući
trajnom kontrapunktu između strogosti pisanja i bogatstva metafora koje
mu podaruju živost”.35 Djelo “jezuita koji je postao zvjerokradica”,36 ne
može se pripisati ni jednome žanru, ni jednoj disciplini, te mu uspijeva
vragometm pothvat da Čin čitanja, oličenje pasivnosti za tolike promatrače
i učitelje, prometne u oličenje djelatnosti prisvajanja, proizvodnju neovis
nu od značenja, naime “paradigmu taktičke djelatnosti”.37
Pohvala sjeni i noći (obična inteligencija, prolazno stvaralaštvo,
prilika i okolnost), to filozofijsko putovanje duž “zajedničkog života” nije
27
slijepo ni za političke realnosti (o kojima govori cijelo 13. poglavlje), ni za
breme vremenitosti koje se posvuda potvrđuje. Iznova na taj način išči
ta vaj ući tekst nakon deset godina, zaprepastila me žestoka nota, skrivena,
suzdržana i uporna, koja iskazuje prisutnost smrti među živima. Smrt Boga
čija Riječ više ne nastanjuje svijet, smrt društava, smrt vjerovanja, smrt
koja nas sve očekuje (pogl. 14). U Michela de Certeaua, smrt uvijek upu
ćuje na proces pisanja u kojemu je on vidio matricu zapadnih društava,
sredstvo pobjedničke racionalnosti koja se u 16. stoljeću proširuje na Novi
svijet. Ta pretpostavka ima sudbinsku važnost u njegovoj misli; uvedena u
L ’Ecriture de l ’histoire (Pisanje povijesti, 1975) i već u člancima prikup
ljenima u L'Absent de l ’histoire (Odsutno u povijesti, 1973), nalazimo je
prerađenu u La Fable mystique (Mistična bajka, 1982). U našem djelu ona
gradi drugu polovicu Umijeća činjenja, a o toj tezi ovisi mjesto pridano
teoriji “pripovijedanja”, nerazdvojnoj od teorije praksi i središnje Cer-
teauove postavke. Jer pripovijedanje jest jezik djelovanja, ono “otvara ka
zalište legitimnosti i pravih radnji” te omogućuje praćenje stupnjeva ope
rativnosti, odakle, primjerice, proizlazi pozornost koja se pridaje prostor
nom pripovijedanju (pogl. 9.).
Od renesanse, Bog se povukao iz svijeta i pisanje više nije tumač
tajnih značenja njegove Riječi. Na taj je način ono postalo velikim proiz-
voditeljem, izvorom svake moći. Savršeni mitski izraz toga novoga lika
povijesti Michel de Certeau je pronašao u Robinsonu Crusoeu, tekstu koji
je neumorno čitao i komentirao: nadalje, “subjekt pisanja je učitelj, a rad
nik koji posjeduje drukčije oruđe od jezika bit će Petko”. U tom novom
obliku, pisanje je u neraskidivu odnosu sa smrću. “U tom smislu, i pisac je
smrtnik koji pokušava govoriti. Ah, u smrti što je upisuju njegovi koračaji
na crnoj (a ne više bijeloj) stranici, on zna i može iskazati želju koja od
drugoga, u pozornosti što je on preinačuje, očekuje čaroban i prolazan
izgred preživljavanja.” (str. 293/9)
Taj bi upis života u smrt, smrti u život, Surin nazvao “sretnim uta
panjem”, po uzoru na obične dane bezbrojnoga mnoštva čije neumorno
lukavstvo nadahnjuje ove stranice.38
Luce Giard
28
Umijeća činjenja
29
sretnu. Tajni sastanci na licu mjesta. Ali ta preplitanja u prolazu
nipošto ne tvore omeđeni prostor, nego utiru, nadam se, naše pu
tanje gubljenja u mnoštvu.
30
Opći uvod
31
prevladavajuća racionalnost Zapada. Cilj je dakle našega rada izluči
ti kombinatoriku postupaka također koji tvore (ali ne isključivo)
“kulturu”, i iščitati obrasce djelovanja svojstvene korisnicima ko
jima se, pod stidljivim nazivom potrošača, skriva njihov položaj
onih kojima se vlada (što ne znači da su pasivni ili poslušni). Sva
kodnevni se život izumljuje tisućama načina prekoračivanja do
puštenog.
S obzirom na nužnu fragmentamost našeg istraživanja, na
daj e nam se korisnim baciti pogled na njegovu ukupnost, ponuditi
neku vrstu prospekta. Iz ptičje perspektive, taj krajolik nadaje se
tek kao sićušni djelić nekog puzzlea kojemu još mnogi dijelovi
nedostaju.
1. Potrošačka proizvodnja
32
“Fabrikacija” je, kao što znamo, proizvodnja, poietikd -
ali skrivena, budući da se raspršuje na prostorima koje određuju i
zauzimaju sustavi “proizvodnje” (televizijske, urbanističke, tigo-
vačke, itd.) i zato što sve totalitamije širenje tih sustava ne ostavlja
više “potrošačima” mjesto na kojemu bi pribilježili što oni čine s
proizvodima. Racionaliziranoj, ekspanzionističkoj, jednako kao i
centralističkoj, bučnoj i spektakularnoj proizvodnji odgovara dru
ga proizvodnja, koja se određuje kao “konzumacija”; ona je luka
va, rasuta, ali uvlači se svugdje, tiha je i govoto nevidljiva, jer je ne
određuju vlastiti proizvodi nego način korištenja proizvoda koje
nameće prevladavajući gospodarski poredak.
Odavno se, primjerice, proučava nesporazum koji je iznu
tra podrivao “uspjeh” španjolskih kolonizatora kod indijanskih
naroda: podjarmljeni i čak pomireni s time, ti su Indijanci često s
obrednim radnjama, predodžbama i zakonima koji su im bili namet
nuti činili nešto drugo od onoga što su osvajači vjerovali da će
njima postići; oni su ih rušili ne odbacujući ih ih ih mijenjajući,
nego načinom na koji su se njima koristili u svrhe i referencije
strane sustavu koji nisu mogli izbjeći. Bijahu oni drukčiji unutar
samog sustava kolonizacije koji ih je izvana “asimilirao”; svojim
korištenjem vladajućim poretkom izigravah su njegovu moć; nisu
ga mogh srušiti, ah su mu izmicah ne napuštajući ga. Snaga nji
hove razlike nahodila se u postupcima “konzumacije”. U manjem
stupnju, slična se pomutnja uvlači i u naša društva u načinu na koji
se “pučke” sredine koriste kulturalnim dobrima koja im odašilju i
nameću “elite” proizvoditeljice jezika.
Prisutnost i optjecanje određene predodžbe (koju propovjed
nici, odgajatelji ih vulgarizatori nazivaju kodom društveno-gospo-
darske promidžbe) niukoliko ne označava što ona jest za svoje ko
risnike. Valja još raščlaniti način na koji njome rukuju korisnici
koji nisu njezini proizvođači. Tek se tada može procijeniti razmak
ih shčnost između proizvođenja slike i drugotne proizvodnje koja
se skriva u postupcima njezina korištenja.
33
Naše se istraživanje usredotočuje na taj razmak. Njegov bi
teorijski oslonac mogla biti konstrukcija pojedinih rečenica s
preuzetim iječnikom i sintaksom. U lingvistici “performancija” nije
“kompetencija”; govorni čin (uza sve iskazivačke taktike koje on
podrazumijeva) ne može se svesti na poznavanje jezika. Smjesti
mo li se na stajalište iskazivanja, koje je sadržaj ove studije, da
jemo povlasticu govomome činu; on djeluje na polju jezičnog su
stava; pokreće on procjenu ili ponovnu procjenu jezika od strane
govornika; uspostavlja relativnu sadašnjost u odnosu na stanovit
trenutak i mjesto; i sklapa neki ugovor s drugim (sugovornikom) u
mreži mjesta i odnosa. Ta četiri obilježja iskaznoga čina3mogla bi
se pronaći i u mnogim drugim postupcima (hodanje, kuhanje itd.).
U toj se usporedbi barem naslućuje stanovita nakana, koja je, kao
što ćemo vidjeti, tek djelomice valjana. Pretpostavlja ona da koris
nici, na način Indijanaca, “majstorijaju” s bezbrojnim i infinitezi
malnim metamorfozama prevladavajuće kulturalne ekonomije ne
bi li je prilagodili svojim interesima i pravilima. Nama pak valja
utvrditi postupke, oslonce, učinke i mogućnosti te mravlje djelat
nosti.
34
svuda širi i potvrđuje mreža “nadzora”, to je hitnije razotkriti kako
joj društvo u cijelosti izmiče; koji pučki postupci (i oni “sićušni” i
svakodnevni) izigravaju mehanizme discipline i podređuju joj se
jedino da bije podrovali; naposljetku, koji “načini djelovanja” čine
protutežu na strani potrošača (ili onih “kojima se vlada”), nijemim
postupcima koji ustrojuju društveno-politički poredak.
Te “načine djelovanja” čine tisuće radnji kojima korisnici
iznova prisvajaju prostor što su ga ustrojile socio-kulturalne teh
nike proizvodnje. Postavljaju oni istovjetna ili oprečna pitanja on
ima kojima se bavi Foucaultova knjiga: istovjetna, budući da je
riječ o razlikovanju gotovo mikrobnih zahvata koji bujaju unutar
tehnokratskih struktura i podrivaju im djelovanje mnoštvom “tak
tika” primijenjenih na “pojedinosti” svakodnevnog; oprečna, uto
liko što cilj više nije utvrditi kako se silovitost poretka promeće u
disciplinarnu tehnologiju nego iskopati potajne oblike raspršenog
stvaralaštva, taktike i domišljanja skupine ili pojedinaca koji su
nadalje uhvaćeni u mrežu “nadzora”. Ti postupci i lukavstva po
trošača u krajnjoj liniji tvore mrežu antidiscipline5koja je predmet
ove knjige.
35
lami” ratio, način mišljenja koji se zasniva na načinu djelovanja,
umijeće kombiniranja neodvojivo od umijeća korištenja.
Da bih dokučio formalni ustroj tih praksi, primijenio sam
dvije vrste ispitivanja. Prva, deskriptivnije prirode, odnosila su se
na neke načine djelovanja odabiranja prema njihovoj zanimljivos
ti u strategiji raščlambe i kako bih dobio dovoljno različite inačice:
prakse čitanja, korištenje urbanog prostora, korištenje svakodevnih
ritualizacija, ponovno korištenje i funkcioniranje pamćenja preko
“autoriteta” koji omogućuju (ih dopuštaju) svakodnevne prakse
itd. Osim toga, dvije podrobnije monografije nastoje slijediti u nji
hovu ispreplitanju prakse svojstvene bilo preustroju prostora (četvrt
La Croix-Rousse u Lyonu) preko obiteljskih praksi ih pak taktika-
ma kulinarskog umijeća, koji u isti mah ustrojuju mrežu odnosa,
poetske “kućne radinosti” i prenamjenu tržišnih struktura.8
Drugi niz propitivanja odnosio se na znanstvenu literaturu
kadru ponuditi pretpostavke koje dopuštaju ozbiljno shvaćanje logi
ka te misli koja sebe ne misli. Tri se polja nadaju posebno zanim
ljivima. S jedne strane, sociološka, antropološka, pa i povijesna
djela (od E. Goffinana do R Bourdieua, od Maussa do M. Detien-
nea, od J. Boissevaina do E. O. Laumanna), razrađuju teoriju tih
praksi, u kojima su pomiješani obredi i “kućni izdjelci”, manipu
lacije prostora i operateri mreža.9 S druge strane, od J. Fishmana,
etnometodološka i sociolingvistička istraživanja H. Garfinkela, W.
Labova, H. Sacksa, E. A. Schegloffa itd., oslobađaju se postupci
svakodnevnih međudjelovanja sa strukturama očekivanja, prego
varanja i improvizacije svojstvenim svakodnevnom jeziku.10
Napokon, osim semiotike i filozofije “konvencije” (od D.
Ducrota do D. Lewisa),11valja propitati strogo formalizirane logike
i njihovo proširenje na analitičku filozofiju na poljima djelovanja
(G. H. von Wright, A. C. Danto, R. J. Bernstein),12vremena (A. N.
Prior. N. Rescher i J. Urquhart)13 ili modalizacije (G. E. Hughes i
M. J. Cresswell, A. R. White).14Teška aparatura koja nastoji doseg
nuti razhstalost i plastičnost običnih iskaza, gotovo orkestralne kom
36
binacije logičkih partitura (temporalizacija, modalizacija, nalaganje,
djelatni predikati itd.) čije dominante slijedno određuje okolnost
ili trenutna hitnost. Posao istovjetan onome koji je poduzeo Chom
sky u usmenoj praksi jezika mora nastojati podariti logičku i kul
turalnu ozakonjenost svakodnevnim praksama, barem u onim za
sad još uskim poljima, u kojima raspolažemo oruđima da o njima
izvijestimo.
Složeno istraživanje zato što se te prakse naizmjence kose s
našom logikom ih je iznevjeruju. Ono je na tragu žaljenja pjesnika
i, poput njih, bori se sa zaboravom: “I zaboravih slučaj okolnosti,
mir ih užurbanost, sunce ih hladnoću, početak ih kraj dana, okus
jagoda ih napuštenosti, poruku koju smo napol čuli, prvu stranicu
novina, glas preko telefona, najbezazleniji razgovor, najbezhčni-
jeg muškarca ih ženu, sve što govori, buči, prolazi, jedva nas do
tiče, sudara se s nama”.15
Marginalnost većine
Ta tri određenja omogućuju prijelaz preko kulturalnog polja, pri
jelaz određen problematikom istraživanja i obilježen prostorno
određenim propitivanjima koja bi trebala poslužiti kao radne
hipoteze podložne provjeri. Nastoji on utvrditi vrste operacija svoj
stvenih potrošnji u rasteru neke ekonomije i prepoznati u praksa
ma usvajanja pokazatelje takve kreativnosti koja buja upravo tamo
gdje nestaje sposobnost da se iznađe vlastiti jezik.
Današnje obhčje marginalnosti nije više ono malih skupi
na, nego je na djelu masivna marginalnost; to je kulturalna djelat
nost ne-proizvodača kulture, rieoznačena, neiščitljiva, nesimbo-
hzirana djelatnost, a koja ostaje jedinom mogućom svima onima
koji unatoč svemu plaćaju, kupujući ih, proizvode-spektakle u ko
jima se zacrtava proizvođačko gospodarstvo. Ona se univerzalizira.
Taje marginalnost postala šutljivom većinom.
To ne znači da ona nije homogena. Postupci preko kojih se
odvija ponovno korištenje proizvoda povezanih zajedno u neku
37
vrstu obveznog jezika djeluju ovisno o društvenim okolnostima i
odnosima snaga. Radnik emigrant ne raspolaže u odnosu na slike s
televizije jednakim kritičkim ili stvaralačkim prostorom kao pro
sječni francuski uposlenik. Nedostatna informiranost, manjak
novčanih sredstava i svake vrste “osiguranja” iziskuju na istom
području dodatnu sposobnost domišljatosti, snova i smijeha. Kada
slični dispozitivi djeluju na nejednaki raspored snaga, ne polučuju
iste učinke. Odatle nužnost razlikovanja “operacija” (u vojnom
smislu riječi) koje se sa sustavom proizvoda odvijaju unutar mreže
potrošača, kao i razlikovanja manevarskih prostora što ih okolnos
ti u kojima oni obavljaju svoje “umijeće” podaruju korisnicima.
Odnos između postupaka i polja snage na kojemu oni djelu
ju pretpostavlja stoga uvođenje polemološke raščlambe kulture.
Poput prava (koje je jedan od njezinih obrazaca), kultura artikulira
sukobe i naizmjence ozakonjuje, premješta ih nadzire razloge onog
najsnažnijega. Razvija se ona u činitelju napetosti, a nerijetko i
nasilja, kojemu podaruje simboličke ravnoteže, računovodstvene i
nagodbene više ih manje privremene sporazume. Taktike potroš
nje, domišljanje slabih kako bi iskoristili one jake, tako vode poli-
tizaciji svakodnevne prakse.
2. Taktike praktičara
38
Putanje, taktike i retorike
Nepoznati proizvođači, potrošači proizvode svojim označiteljskim
praksama nešto što bi moglo poprimiti obličje “linija hoda”, što su
ih nacrtah mladi autisti F. Delignya.16U tehnokratski sagrađenom
prostoru, ispisanom i fiinkcionaliziranom, u kojemu se oni kreću,
njihove putanje oblikuju nepredvidljive rečenice, dijelom nečitke
“prijelaze”. Iako su sastavljene od riječi preuzetih jezika i ostaju
podređene propisanim sintaksama, zacrtavaju one lukavstva druk
čijih interesa i želja koje nisu ni određene ni obuhvaćene sustavi
ma u kojima se razvijaju.17
O njima čak ni statistika ne zna gotovo ništa, budući da se
ona zadovoljava razvrstavanjem, proračunavanjem i uspostavljan
jem slike “leksičkih” jedinica čije su putanje sastavljene, ah na
koje se one ne svode, a sve to obavlja u službi vlastitih kategorija i
taksinomija. Statistika obuhvaća građu tih praksi, a ne njihovufor
mu; ona utvrđuje korištene elemente, a ne i ono “iskazano” kućnom
radinošću, “zanatskom” domišljatošću, diskurzivnošću koja kom
binira elemente svega “primljenoga” kao jednoobrazno sivilo. Kad
bi statističko ispitivanje rastavilo ta “djelotvorna lutanja” u jedi
nice koje ono samo određuje, iznova sastavilo sukladno svojim
kodovima rezultate tih izrezaka, takvo bi ispitivanje “našlo” jedino
ono što mu je istovrsno. Statistika reproducira sustav kojemu pri
pada i ostavlja izvan polja svog bujanja heterogene pripovijesti i
operacije koje čine patchwork svakodnevnog. Snaga njezinih pro
računa ovisi o njezinoj sposobnosti dijeljenja, ah upravo tom ana
litičkom fragmentacijom ona gubi ono što vjeruje da traži i pred
stavlja.18
“Putanja” predočuje neki pokret, ah ona je i posljedica pro
jekcije na neki plan, izravnavanja. Ona je transkripcija. Dijagram
(koji oko može nadzirati) nadomjestio je operaciju; reverzibilna
linija (čitljiva u oba smjera) na vremenski ireverzibilnom nizu; trag
u činovima. Zato bih se radije poslužio razlikom između taktika i
strategija.
39
Nazivljem “strategijom” proračun odnosa snaga koji postaje
moguć od trenutka u kojemu se kakav voljni i sposobni subjekt
može izdvojiti od kakva “okruženja”. Ona određuje mjesto koje se
može ocrtati kao vlastito i tako može poslužiti kao osnova za
održavanje odnosa s različitom izvanjskošću. Politička, ekonom
ska ili znanstvena racionalnost nastale su na tom strateškom obrascu.
Nazivljem, naprotiv, “taktikom” proračun koji ne može raču
nati na nešto vlastito, dakle niti na granicu koja razlikuje drugoga
kao vidljivi totalitet. Jedino mjesto taktike jest ono drugoga.19Ona
se u nj djelomično uvlači ne obuhvaćajući ga u cijelosti, i ne mogavši
ga držati na razdaljini. Ona ne raspolaže osnovom na kojoj bi se
mogla koristiti svojim prednostima, pripremiti svoja širenja i osi
gurati si neovisnost u odnosu na okolnosti. “Vlastito” jest pobjeda
mjesta nad vremenom. Naprotiv, s obzirom na svoje ne-mjesto,
taktika ovisi o vremenu, spremna je u njemu “uhvatiti u letu” mo
gućnosti svoje koristi. Ono pak čega se domogne, ona ne zadržava.
Valja joj neprestance koristiti događaje ne bi li ih prometnula u
“prilike”. Nejako biće mora se neprestance koristiti snagama koje
su mu strane. Ono to uspijeva izvesti u povoljnim trenucima, kada
kombinira različite činitelje (tako se u supermarketu domaćica
suočava s raznorodnim i pokretnim danostima, kao što su namir
nice u hladnjaku, ukus, tek i raspoloženje njenih gostiju, s najjef
tinijim proizvodima i s njihovim mogućim slaganjem s onim što
već ima kod kuće itd.), ali oblik njihove intelektualne sinteze nije
diskurs, nego sama odluka, čin i način “korištenja” prilike.
Mnoge svakodnevne prakse (govorenje, čitanje, kruženje,
kupovanje ili kuhanje itd.) taktičke su vrste. A takvi su, općenitije,
većinom “načini činjenja”, uspjesi “slaboga” protiv “jačega”
(moćnici, bolest, silovitost stvari ili poretka itd.), dobri zahvati,
umijeće zadavanja udaraca, smionost “lovaca”, manevarska
pokretljivost, višeoblične simulacije, sretna otkrića, pjesnička kao
i ratnička. Te operacije proizlaze iz veoma starih znanja. Grci su ih
odredili kao metis.20 Ali ona potječu iz mnogo davnijih vremena,
od pradavne inteligencije lukavstava i simulacija biljaka i riba. Od
40
dna oceana do ulica megalopolisa, taktike predstavljaju kontinu
itet i trajnost.
U našim društvima one se umnožavaju s opadanjem lokal
nih stabilnosti, kao da zato što više nisu zakočene ograničenom
zajednicom ispadaju iz putanje, lutaju, i utoliko potrošače čine na
lik doseljenicima u odveć široku sustavu da bi mogao postati nji
hovim i s odveć gustom pređom da bi joj mogli umaknuti. Ali one
uvode neki brownovski pokret u taj sustav. Te taktike pokazuju
također do kojeg je stupnja inteligencija neodvojiva od svako
dnevnih borbi i zadovoljstava koje ona artikulira, dok strategije
skrivaju ispod objektivnog diskursa svoj odnos prema moći koja
ih podržava, koju održava na snazi vlastito mjesto ili institucija.
Retorika nudi modele koji omogućuju razlikovanje tipova
taktika. To nimalo ne iznenađuje budući da, s jedne strane, ona
opisuje “obrate” kojima jezik u isti mah može biti mjesto i pred
met, dok, s druge strane, te manipulacije ovise o prigodama i načini
ma mijenjanja (zavođenja, uvjeravanja, korištenja) volje drugoga
(adresata).21 Zbog ta dva razloga retorika ili znanost o “načinima
govorenja” nudi raščlambi svakodnevnih načina činjenja ustroj ti
pičnih likova, dok je sama u pravilu isključena iz znanstvenog dis
kursa. Dvije se logike djelovanja (jedna taktike, druga strategije)
izdvajaju iz ta dva načina prakticiranja govora. U prostoru jezika
(kao i u onome igre) društvo još jasnije izražava formalna pravila
djelovanja i funkcioniranja koja ih razlikuju.
U golemu retoričkom korpusu posvećenu umijeću govorenja
i činjenja, sa stanovišta taktika sofisti imaju povlašteno mjesto.
Njihovo je načelo, prema Coraxu, bilo učiniti “najjačim” položaj
“najslabijega” te su tvrdili da posjeduju umijeće izazivanja obrata
snaga na osnovi načina na koji se iskoristi neka prilika.22 Njihova
naučavanja upisuju uostalom taktike u dugu tradiciju razmišljanja
o odnosima što ih razum održava s radnjom i trenutkom. Preko
Sun Tzuova Umijeća ratovanja u Kini,23 ili arapske antologije,
41
Knjiga lukavstava,24 ta tradicija logike koja djeluje na okolnosti i
volju druge osobe vodi sve do suvremene sociolingvistike.
42
prostorna igra. Drukčiji svijet (onaj čitatelja) uvlači se na mjesto
autora.
To premještanje čini tekst nastanjivim poput iznajmljena
stana. Ono preobražava vlasništvo druge osobe u mjesto koje je
prolaznik na trenutak posudio. Sličnu promjenu uvode stanari u
stanu koji namještaju svojim pokretima i uspomenana, a govornici
u jeziku u koji unose poruke svoga materinjeg jezika, putem na
glaska i navlastitih “obrata” itd., uvodeći u tekst vlastitu pripo
vijest; pješaci, na ulicama na kojima na njihov poticaj promiču
šume njihovih želja i interesa. Jednako kao što korisnici
preobražavaju društvene kodove u metafore i elipse svojih lovova.
Vladajući poredak služi kao podloga bezbrojnim proizvodnjama,
a njegove vlasnike čini slijepima za to stvaralaštvo (poput “gazda”
koji ne mogu vidjeti to što se stvara različito u vlastitu im
poduzeću).28Naposljetku, taj bi poredak mogao odgovarati onome
što su metrika i rime bih za nekadašnjeg pjesnika: ukupnost prisila
koje su poticale otkrića, pravila kojima se koriste improvizacije.
Čitanje tako uvodi “umijeće” koje nije pasivnost. Nalikuje
prije na ono pomoću kojega su srednjovjekovni pjesnici i romano-
pisci stvorili teoriju: novost unesena u tekst i u sama poimanja
neke tradicije. Ugrađene u strategije modemiteta (koji poistovjećuje
stvaranje s izumom vlastitoga kulturalnog ih znanstvenoga govo
ra), procedure suvremene potrošnje izgleda stvaraju neko istančano
umijeće “stanara” dovoljno vještih da unesu tisuće svojih razlika u
tekst koji je zakon. U srednjemu vijeku, tekst se uklapao u teoriju
četiri ih šest čitanja koliko ih je mogao podnijeti. I to je bila knjiga.
Nadalje, tekst više ne proizlazi iz tradicije. Nameće ga naraštaj
produktivističke tehnokracije. Više nije riječ o knjizi na koju se
poziva, nego je cijelo društvo postalo tekstom, stvoreno pisanjem
anonimnog zakona proizvodnje.
Tom umijeću čitanja bilo je korisno prispodobiti druga.
Primjerice, umijeće razgovaranja: retorike običnog razgovora pre-
obrazbene su prakse “situacija riječi”, verbalne proizvodnje ih pre
43
pleti položaja govornika stvarajući usmeno tkanje bez pojedinač
nog vlasnika, komunikaciju koja ne pripada nikome. Razgovor je
prolazni i kolektivni učinak mjerodavnosti u umijeću manipuliranja
“općim mjestima” i igranja s neizbježnim u događajima kako bi se
oni učinili “nastanjivima” 29
Ali istraživanje se ponajprije posvetilo praksama prostora,30
načinima posjećivanja nekog mjesta, složenim postupcima kuli
narskog umijeća i tisućama načina uspostavljanja pouzdanosti u
proživljenim situacijama, to jest pokušaju otvaranja mogućnosti
da se u njima živi uvodeći u njih pluralnu pokretnost interesa i
zadovoljstava, umijeće manipuliranja i uživanja.31
44
strane, strateških prikaza koji se nude adresatima kao gotov proiz
vod njihovih postupaka.33
U diskursima se ustanovljuje potajni povratak neke retorike
koja metamorfozira “vlastita polja” znanstvene raščlambe, a u
istraživačkim uredima sve veća razdaljina između efektivnih i sva
kodnevnih praksi (koje spadaju u red kulinarskih umijeća) u odno
su na “scenarije” koji ocrtavaju utopijskim slikama mrmor načina
činjenja u svakom laboratoriju: sjedne strane, mješavine znanosti
i fikcije; s druge, nesklad između spektakla globalnih strategija i
nepronične stvarnosti lokalnih taktika. Postavlja se dakle pitanje o
stvarima “odispod” znanstvene djelatnosti, te se valja upitati ne
djeluju li one na način kolaža koji jukstaponira, ah sve manje ar
tikulira teorijske ambicije što ih ističe diskurs i tvrdoglava, pre
ostala upornost tisućoljetnih lukavstava u svakodnevnu radu ureda
i laboratorija. U svakom slučaju, ta ucijepljena struktura, zamjetna
u tolikim upravama i poduzećima, prisiljava na ponovno promiš
ljanje svih tih taktika koje je epistemologija znanosti dosad odveć
nijekala.
Problem se ne odnosi samo na stvarne procese proizvodnje.
On postavlja u pitanje, u drukčijem obliku, p o lo ža j pojedinca u
tehničkim sustavima, budući da se ulaganje subjekta smanjuje raz
mjerno njihovu tehnokratskom širenju. Pod sve većom prisilom i
sve manje mareći za te prostrane okvire, pojedinac se odvaja od
njih ne mogavši iz njih izaći, te mu preostaje izigravati ih, “zada
vati udarce” i iznalaziti u elektrotehniciziranu i informatiziranu
megalopolisu “umijeće” negdanjih lovaca ih seljaka. Atomizacija
društvenoga tkanja danas podaruje političku mjerodavnost pitanju
subjekta. Dokazuju to i pokazatelji kakvi su pojedinačna djelova
nja, lokalni zahvati, sve do ekološkog obrazovanja koje, unatoč
svemu, ponajprije zaokuplja želja da se zajednički upravlja odno
som prema okohšu. Ti načini ponovnog prisvajanja proizvedenog
sustava, djela potrošača, smjeraju nekoj terapeutici razorenih
društvenosti i koriste se tehnikama ponovne uporabe u kojima se
mogu prepoznati procedure svakodnevnih praksi. Valja dakle razra
45
diti politiku tih lukavstava. U perspektivi koju je otvorila Nelago
da u kulturi, ona se također mora upitati što bi danas moglo biti
javno (“demokratsko”) predstavljanje mikroskopskih, višeobličnih
i bezbrojnih veza između manipulacije i užitka, kratkotrajne
(prolazne) i masivne društvene djelatnosti koja se poigrava sa svo
jim poretkom.
Neumoljivi vizionar Witold Gombrowicz podario je toj “po
litici” njezina junaka - njezina antijunaka koji progoni naše
istraživanje - govoreći o malom službeniku (Musilovu “čovjeku
bez svojstava”, “običnom čovjeku”, kojemu je Freud posvetio Ne
lagodu u kulturi), čiji je refren: “Kad nemamo ono što volimo,
moramo voljeti ono što imamo”: “Morao sam, shvaćate, sve više
posezati za malim, gotovo nevidljivim zadovoljstvima, za spo-
ra d ič n o stim a ..“Nemate pojma koliko s tim malim pojedinosti
ma postajemo golemi, nevjerojatno koliko rastemo”.34
46
I. dio
VRLO OBIČNA KULTURA
Posveta
49
gusto poput sukna bez ispusta i razmaka, mnoštvo kvantificiranih
heroja koji gube ime i lice postajući pokretnim jezikom računa i
racionalizacija koji ne pripadaju nikome. Bujica ulice označena
brojevima.
50
1. poglavlje
Zajedničko mjesto: obični jezik
“Svatko ” i “nitko ”
Dakako, ima prethodnica, ali njih je u “zajedničko” ludilo i smrt
uvukla neka zajednica, a još ne uravnavanje tehničke racionalnos
ti. Tako se u osvit modemiteta, u 16. stoljeću, obični čovjek poma
lja sa svojim znakovljem opće nesreće koju promeće u porugu.
Kao lik ironične književnosti, uostalom svojstvene zemljama Sje
vera i već demokratskog nadahnuća, on se “ukrcao” u tijesnu ljud
sku lađu sumanutih i smrtnika, obratno od Noine arke, budući da
ova vodi u uništenje i propast. U njoj je on zatečen zajedničkom
sudbinom. Nazvati tog antijunaka Svatko (riječ koja prevodi odsut
nost imena) znači također daje on Nitko, Nemo, kao sto engleski
51
Everyman postaje Nobody, ili njemački Jedermcmn Niemand.2On
je uvijek onaj drugi, lišen vlastitih odgovornosti (“to nije moja kriv
nja nego i svakoga drugog: sudbina”) i posebnih obilježja koja
razgraničavaju stanovitu vlastitost (smrt briše sve razlike). Pa ipak,
u tom humanističkom kazalištu, on se još smije. I u tome je mudar
i mahnit, pronicav i podrugljiv, u sudbini koja se nameće svima i
svodi na ništa izbavljenje koje svatko priželjkuje.
Zapravo, književnost stječe svoj status zahvaljujući ano
nimnu smijaču kojega proizvodi: budući da je tek privid, ona je
istina svijeta opsjena osuđenih na smrt. “Bilo tko” ih “svi ljudi”
opće je mjesto, filozofijski topos. Uloga je toga općenitog bića (svih
i nikoga) da iskaže univerzalni odnos varljivih i sumanutih skrip-
turalnih produkcija sa smrću, zakonom drugoga. Ono na pozornici
glumi samo određenje književnosti kao svijeta i svijeta kao
književnosti. Prije no što bi bio predstavljen na njoj, obični čovjek
tako predstavlja sam tekst, u i preko teksta, i još uz to potvrđuje
univerzalni značaj mjesta na kojemu se održava sumanuti govor
znalačke mudrosti. On je u isti mah snomorica ih filozofijski san
humanističke ironije i privid referenta (zajedničke povijesti) što
ovjerodostojava pisanje koje “svima” pripovijeda svoju smiješnu
nesreću. Ah kad se elitističko pisanje koristi “prostim” govornikom
kao travestijom metajezika nad sobom samim, ono u isti mah poka
zuje to što ga hšava njegove povlaštenosti i izbacuje ga iz sebe:
kao Drugoga koji više nije Bog ih Muza, nego anonimac. Zaluta-
lost pisanja izvan vlastitoga mjesta zacrtao je taj obični čovjek,
metafora i nusproizvod sumnje koja ga progoni, fantom svoje “taš
tine”, zagonetni lik odnosa što ga održava sa svima, uz gubitak
izbavljenja i vlastitu smrt.
52
(Nelagoda u kulturi) ili religiji ( Budućnostje d n e iluzije) ,3tim dva
ma oblicima kulture, on se, vjeran Aujklarungu, ne zadovoljava
time da suprotstavi psihoanalizu (“metodu ispitivanja, nepristrano
oruđe slično, da tako kažemo, infinitezimalnom računu”),4 opsku-
rantizmu “velike većine” i da zajednička vjerovanja pretoči u novo
znanje. On ne preuzima samo staru shemu koja neizostavno kom
binira “iluziju” duha i društvenu nesreću s “običnim čovjekom”
(to je tema Nelagode, ali u Freuda, suprotno tradiciji, obični se
čovjek više ne smije). On želi povezati svoje pionirsko “prosvjetlje-
nje” (Aujklarung) s tom “infantilnom” većinom.5 Ostavljajući po
strani “mah broj” “mislilaca” i “umjetnika” kadrih da sublimaci
jom preobraze rad u zadovoljstvo, napuštajući dakle te “rijetke iza
branike” koji ipak određuju mjesto u kojemu se njegov tekst raz
vija, potpisuje on ugovor s “običnim čovjekom” i združuje svoj
govor s gomilom čija je zajednička sudbina da bude namamljena,
frustrirana, prisiljena na rad, dakle podređena zakonu prevare i radu
smrti. Taj je ugovor, istovjetan onome koji Micheletova povijest
potpisuje s “Narodom” u kojemu unatoč svemu nikad neće dobiti
riječ,6 izgleda trebao omogućiti teoriji da se proširi do univerzal
nog i osloni na povijesnu stvarnost. On joj podaruje sigurno mjesto.
Dakako, običnije čovjek osuđen da, zahvaljujući Bogu re
ligije, stvori iluziju “kako će rasvijetliti sve tajne ovoga svijeta” i
da bude “uvjeren kako neka Providnost bdije nad njegovim živo
tom”.7 Tom prečicom on sebi olako pripisuje znanje o totalitetu i
jamstvo svog položaja (preko onoga svoje budućnosti). Ali zar freu-
dovska teorija ne izvlači korist analognu općem iskustvu na koje
se poziva? Oličenje apstraktno univerzalnog bića, obični čovjek
pritom još igra i ulogu nekog boga prepoznatljivog po svojim učin
cima, unatoč tome što se iskvario i zamijenio s praznovjernim bićem
zajednice: podaruje ondiskursu sredstvo generalizacije posebnoga
znanja \ jam stvo njegove valjanosti diljem svekolike historije. On
ga ovlašćuje da nadiđe svoje granice - one psihoanalitičke mjero
davnosti koja se ograničuje na nekoliko terapija, a i one ukupnosti
samogajezika lišene stvarnoga koje postavlja za referenta. On ga u
53
isti mah štiti od njegove različitosti (“prosvijetljeni” diskurs ostaje
različit od “zajedničkog” diskursa) i njegove univerzalnosti (pro
svijetljeni diskurs kazuje i objašnjava zajedničko iskustvo). Bez
obzira kakvo bilo osobno Freudovo mišljenje o “ološu”,8 a čiju
suprotnost nalazimo u optimističkim viđenjima Micheleta o Na
rodu, obični čovjek čini govoru uslugu da u njemu oličuje načelo
totalizacije kao načelo akreditacije: on mu omogućuje da kaže “to
je istina svih'1i “to stvarnost povijesti”. Djeluje on pritom poput
Boga u stara vremena.
Ali kasni je Freud to dobrano naslutio. Sam ismijava svoj
tekst kao “posve suvišan”, djelo nastalo u dokolici (“ne može se
pušiti i kartati cijeli dan”), “razbibrigu” posvećenu “uzvišenim
duhovima” koji mu omogućuju “otkriti najprizemnije istine”.9Raz
likuje ga od svojih “ranijih radova”, nastalih sukladno propisima
metode i sastavljenih na osnovi posebnih slučajeva. Ovdje više
nije riječ o malom Hansu, Dori ih Schreberu. Obični je čovjek
ponajprije Freudovo ćudoredno iskušenje, povratak etičkih opće
nitosti na polje profesionalnog, višak ih neka vrsta nadilaženja psi
hoanalitičkih postupaka. Time on izrijekom iskazuje obrat u spozna
ji. Ustvari, Freud ismijava taj uvod u buduću “patologiju civi
liziranih društava” zato što je i sam obični čovjek o kojemu govori,
koji raspolaže s nekoliko gorkih i “prizemnih istina”. Svoja raz
mišljanja on završava u pirueti: “Prihvaćam prigovor da nisam
pružio nikakvu utjehu”,10jer, priznaje, ja je nemam. Poput svih
drugih, i on je tu uhvaćen u klopku i počinje se smijati. Ironična i
mudra ludost povezana je s činjenicom gubitka pojedinačne mje
rodavnosti te se iznova nahodimo, bilo tko ih nitko, u zajedničkoj
povijesti. U filozofskoj pripovijesti kakva je Nelagoda u kulturi,
obični čovjek je govornik. U diskursu je on spojnica između uče
noga i običnoga - povratak drugoga (svih i nikoga) na mjesto od
kojeg se on brižno distancirao. Još jednom on tu zacrtava preplav-
ljivanje osobitosti običnošću i ponovno dovođenje znanja na njego
vu opću pretpostavku: o ozbiljnome ne znam ništa. Ja sam poput
svih ostalih.
54
“Lišenost”, “potiskivanje”, “Eros”, “Thanatos” itd: ta oruđa
tehničkoga rada označuju u Nelagodi prijelaz od pobjedničkog
Aufldarunga na zajednička mjesta, ali freudovsku raščlambu kul
ture ponajprije određuje putanja tog obrata. Prividno mala a ipak
temeljna razlika odvaja njegov rezultat od prizemnosti što ih raza-
šilju specijalisti za kulturu: te prizemnosti ne određuju više p red
met diskursa, nego njegovo m jesto. Trivijalan više nije drugi
(zadužen da se izbori za izuzeće kod svoga redatelja), nego proiz
vodno iskustvo teksta. Pristup kulturi počinje kada obični čovjek
postaje naratorom, kada odredi (zajedničko) mjesto diskursa i
(anonimni) prostor svog razvitka.
Toje mjesto jednako namijenjeno govorniku kao i bilo kome
drugome. Ono je krajnja točka neke putanje. Nije riječ o stanju,
nedostatku ili prvobitnoj milosti, nego o nečemu p o sta lo m e,
posljedici procesa odmicanja u odnosu na propisane i krivotvorive
prakse, o prelijevanju običnoga u posebni položaj. Tako stvari sto
je s Freudom koji svoje “radove” dovršava (kao što se dovršava
osuđenog) posljednjim pripovijestima o običnom čovjeku: pogrebni
postupak izveden fikcionalizacijom znanja.11
Značajan je pritom ra d preplavlj ivanj a do kojega dolazi pro
dorom običnoga na uspostavljena znanstvena polja. Daleko od toga
da svojevoljno prisvajamo povlasticu govorenja u ime običnoga
(kojeje neizrecivo), ih da umišljamo kako smo na tom općem mjestu
(bila bi to lažna “mistika”) ili, još gore, da podarujemo konstruk
ciji hagiografsku svakodnevnost, željom nam je vratiti njegovoj
historičnosti pokret koji postupke analize tjera prema njihovim gra
nicama, sve do točke gdje se one mijenjaju, ako ne i zamršuju,
pomoću ironične i bezumne banalnosti koja se u 16. stoljeću iska
zivala kao “Nitko”, a koja se iznova vratila potkraj Freudova spo
znajnog procesa. Željom mije opisati eroziju koja upisuje običnost
u tijelo tehničkih analiza, proniknuti otvore koji obilježuju njezin
trag na rubovima na kojima se uspostavlja znanost, naznačiti
premještanja koja vode zajedničkom e m jestu na kojemu “bilo tko”
napokon šuti, osim ako ponavlja (ali drukčije) banalnosti. Makar
55
je tu eroziju i usisao oceanski žamor običnoga, zadatak nije u tome
daje nadomjestimo predodžbom ili zaglušimo porugama, nego da
pokažemo kako se ona uvukla u naše postupke - kao što se more
vraća u šupljine plaža - te je kadra preustrojiti mjesto na kojemu se
stvara diskurs.
Stručnjak i filo z o f
Tehnički put koji valja prevaliti sastoji se, u prvoj približnosti, u
ponovnom privođenju znanstvene prakse i jezika zemlji njihova
ishodišta, everyday lifeu, svakodnevnu životu. Taj povratak, danas
sve važniji, paradoksalnog je značaja budući da je u isti mah i
progonstvo u odnosu na discipline čija se neumoljivost mjeri
strogom definicijom svojih granica. Otkad je znanstvenost odredi
la vlastita mjesta koja se mogu zaposjesti racionalnim projektima
sposobnim utvrditi svoje postupke, svoje formalne predmete i uvjete
svojega krivotvorenja, otkad se utemeljila kao mnoštvo ograničenih
i odvojenih polja, riječju, otkad više nije teološkoga tipa, ustanovi
la je cjelinu kao svoj ostatak, a taj je ostatak postao ono što mi
nazivljemo kulturom.
Taj raskol ustrojuje modemitet. On ga cjepka u znanstvene
insulame tvorbe koje prevladavaju na podlozi praktičnih “otpora”
i simbolizacija nesvodivih na polje misli. Unatoč tome što “zna
nost” želi osvojiti taj “ostatak” počevši od prostora na kojima je na
snazi moć naših spoznaja, pa čak i ako, ne bi li pripremile potpuno
ostvarenje toga carstva, izvidnice već popisuju granična područja i
na taj način povezuju svjetlo s tamom (to su suri diskursi mješo
vitih, takozvanih “humanističkih” znanosti, izvješća s ekspedicija
koja nastoje učiniti sličnima - ako ne i mislivima - i obilježiti noći
nasilja, praznovjeija i patvorina: povijest, antropologija, patologi
ja itd.), ipak raskol što su ga znanstvene ustanove proizvele izme
đu umjetnih jezika, čijaje operativnost propisana, i govora društve
noga tijela nikad nije prestao biti leglom ratova ili kompromisa. Ta
razdjelnica, uostalom promjenjiva, ostaje strateškom u borbi za
56
sama. Razdvaja ona umjetne jezike koji izražavaju procedure poseb
nog znanja i prirodne jezike koji ustrojuju zajedničku djelatnost
označavanja.
Neke od tih rasprava (koje se tiču upravo odnosa svake zna
nosti prema kulturi) mogu se jasno iskazati, a njihov mogući ishod
naznačiti, pomoću dviju osoba koje se tu sučeljuju, u isti mah neo
bično bliske i suprotstavljene: stručnjak i filozof. Obojici je zadaća
da posreduju između znanja i društva, prvi utoliko što unosi svoju
specijalnost u šire i složenije polje sociopolitičkih odluka, drugi
zato što iznova uspostavlja, pomoću vlastite tehnike (matematika,
logika, psihijatrija, historija itd.), mjerodavnost općih pitanja. U
stručnjaka, mjerodavnost se poistovjećuje s društvenim autoritetom;
u filozofa, obična pitanja postaju načelom sumnje na tehničkome
polju. Dvosmisleni odnos (jednom očaranosti, drugi put odbojnos
ti) između filozofa i stručnjaka, kazali bismo, često određuje nji
hove poteze: jednom filozofijski pothvati čežnjivo smjeraju os
tvarenju svoje stare utopije preko stručnjaka (podržati u ime posebne
znanstvenosti prijelaz na probleme cjeline), drugi se put, poraženi
poviješću, ali uporni, odvraćaju od onoga što im je oduzeto da bi u
izgon otpratili (o, uspomene, o, simbolični prijestupi, o, nesvjesna
carstva!) Subjekt, jučerašnjega kralja, danas prognanoga iz teh-
nokratskog društva.
Istina je da stručnjaci bujaju u tom društvu do stupnja te
postaju njegovim uopćenim likom, rastrgani između potrebe za
većom specijaliziranošću i za utoliko potrebnijom komunikacijom.
Stručnjak ukida ( i na neki način nadomješta) filozofa, jučer struč
njaka za univerzalno. Ali njegov uspjeh nije tako spektakularan. U
njemu produktivistički zakon utvrđivanja (uvjet djelotvornosti)
protui]eči društvenom zakonu optjecaja (oblik razmjene). Daka
ko, svaki specijalist mora sve više biti također stručnjak, naime
tumač i prevodilac svoje mjerodavnosti na drugome polju. To se
očituje i unutar samih laboratorija: čim se treba izjasniti u vezi s
ciljevima, promaknućima ili novčanom podrškom, stručnjaci in
57
terveniraju “u ime” - ali izvan - svoga posebnog iskustva. Kako se
uspijevaju prebaciti s polja svoje tehnike - odmjerenog i propisu-
jućeg jezika - na općenitiji jezik druge situacije? Preko neobičnog
zahvata koji mjerodavnost “konvertira” u autoritet. Na djeluje raz
mjena kompetencije i autoriteta. U konačnici, što stručnjak uživa
veći autoritet, manja mu je kompetencija, sve dok mu se zalihe ne
iscrpe, poput energije potrebne za pokretanje vozila. Tijekom te
konverzije, on nije lišen mjerodavnosti (ona mu treba ih barem
mora ostaviti dojam da je posjeduje), ah se, u mjeri u kojoj mu
autoritet raste, nagnan društvenom potražnjom i/ili političkim
odgovornostima, odriče mjerodavnosti koju posjeduje, Paradoks
(općeniti?) autoriteta: povjerenje mu osigurava znanje koje mu ne
dostaje upravo na polju na kojemu se autoritet primjenjuje. On je
neodvojiv od “zloporabe znanja”:12 - tu možda valja prepoznati
učinak društvenog zakona koji lišava pojedinca njegove mjero
davnosti kako bi mu udijelio ih vratio kapital kolektivne mjero
davnosti, što će reći zajedničke vjerojatnosti.
Budući da ne može ostati pri onome što zna, stručnjak se
izjašnjava u ime mjesta koje mu je namrla njegova specijalnost.
Na taj se način on upisuje ih je upisan u zajednički poredak u ko
jemu specijalizacija ima vrijednost inicijacije kao propis i hijerar-
hizirajuća praksa produktivističke ekonomije. Nakon što se us
pješno podvrgnuo toj inicijacijskoj praksi, on se može, kad je riječ
o pitanjima koja nisu u vezi s njegovom tehničkom mjerodavnošću,
ah jesu u vezi s moći što ju je preko nje stekao, ogledati u diskursu
s autoritetom koji više nije govor znanja, nego onaj društveno-gos-
podarskog poretka. On govori kao običan čovjek koji se može “do
moći” autoriteta svojim znanjem, kao što se radnik domogne nad
nice na osnovi rada. Upisuje se on u zajednički jezik praksi, gdje
uostalom hiperprodukcija autoriteta povlači za sobom njegovo
obezvređenje, budući da ga se uvijek dobiva više za odgovarajuću
ih manju količinu mjerodavnosti. Ah dok i dalje vjeruje ih hini da
vjeruje kako djeluje kao znanstvenik, on brka društveni status i
tehnički diskurs. Jedno uzima za drugo: na djeluje qui pro quo. Ne
58
prepoznaje red koji predstavlja. Više ne zna to što govori. Tek se
poneki, nakon što su dugo vjerovali da kao stručnjaci govore je
zikom znanstvenika, prenu iza sna te iznenadno uvide da već neko
vrijeme, poput Mačka Felixa iz starog crtića, kroče zrakom, dale
ko od znanstvenoga tla. Ovjerovljen znanošću, njihov diskurs nije
bio drugo doli obični jezik taktičkih igara između gospodarske moći
i simboličkog autoriteta.
59
put kad bi netko poželio iskazati nešto metafizično, dokazati mu
da u svome iskazu nekim znakovima nije odredio značenje”.16
Wittgenstein se latio zadatka da bude znanstvenikom djelatnosti
označavanja u običnom jeziku. Sve se drugo može shvatiti kao
jezik jedino analogijom ili poredbom s “aparatom našega svako
dnevnog jezika”.17Ali valja se spram njega odnositi na način da se
ne iskazuje ništa što nadilazi mjerodavnost tog jezika i prema tome
da se nikad ne postane stručnjakom za jezik ili tumačem na kakvu
drugom jezičnom polju (primjerice, metafizičkome ili etičkome),
da se nikad ne govori drugdje “u njegovo ime”. Na taj se način
može onemogućiti preobrazba kompetencije u autoritet.
Ono što očarava u pothvatu tog Herkula, čistača Augijevih
staja suvremene intelektualnosti, nisu ponajprije postupci ograniča
vanja, učinci strasti za strogoću koju Wittgenstein stavlja u službu
suzdržanosti pri raščlambi “svakodnevnog”jezika (taj everyday
zamjenjuje u lingvističkom pristupu Everymana renesansne etike
ah ono je nositelj istog pitanja); nego je to, u temeljnijem smislu,
način na koji, poslužimo se njegovim izrazom, Wittgenstein za-
crtava “iz nutrine " tog jezika granice onoga što ga etički ih mis
tički nadilazi.18 Jedino iznutra prepoznaje on ono izvanjsko što je
po sebi neiskazivo. Njegov rad na taj način provodi dvostruko uruša-
vanje: ono koje iz unutarnjosti svakodnevnog govora razotkriva
njegove rubove; ono koje prokazuje neprihvatljiv značaj (ne-smisao)
svakog iskaza koji se pokušava probiti do onoga “što se iskazati ne
može”. Raščlamba obilježuje pukotine koje podrivaju jezik i po
ništava iskaze koji ih pokušavaju ispuniti. Ona dakle ima posla s
onime što jezik pokazuje (zeigen), a da to ne može iskazati (sagen).
Wittgenstein propituje igru područnih i kombiniranih sintaksi čiji
temelji, povezanost i globalno značenje postavljaju mjerodavna,
pa čak i bitna pitanja, ali koja se ne mogu obraditi na “pravom”
mjestu zbog toga što jezik ne može postati predmetom govora. “Mi
ne vladamo pogledom na uporabu svojih riječi”.19Rijetko je stvar
nost jezika bila shvaćena s tako strogom ozbiljnošću, naime či
njenica da on određuje našu povijesnost, da se nadnosi nad nas i
60
umata nas na način običnoga, pa tako nijedan govor ne može “iz
njega izaći” i postaviti se na udaljenosti da bi ga promotrio i iska
zao njegovo značenje.
Na taj se način Wittgenstein zadržava u sadašnjosti svoje
povijesnosti, a da ne mora posezati za “prošlošću” povjesničara.
Odbacit će on i historiografiju zbog toga što, odvajajući prošlost
od sadašnjosti, ona zapravo stječe povlasticu vlastitoga i proiz
vodnog mjesta odakle vjeruje da može “vladati” činjenicama jezi
ka (ili “dokumentima”) i razlikovati se od danosti, proizvoda za
koji se jedino pretpostavlja daje podložan zajedničkim propisima.
Wittgenstein priznaje da je “uhvaćen” u zajedničku jezičnu po-
vijesnost. Ah ne pristaje lokalizirati tu ovisnost u predmetu (na
zvanome “prošlošću”) od kojega se historiografsko djelovanje fik
tivno odvaja (fikcija koja je uostalom prostor na kojemu se rađa
znanstveni izazov vladanja poviješću).20Zapravo, njegov se položaj
ne uspostavlja ovdje, nego u dvostrukoj borbi čije očitovanje nudi
formalno polazište za proučavanje kulture. Sjedne strane, Witgen-
stein se bori protiv profesionalizacije filozofije, naime protiv njez
ina svođenja na tehnički (pozitivistički) govor specijalnosti. Šire,
on odbija dezinfekciju koja, uklonivši svakodnevnu uporabu (eve
ryday language), dakle ono fundamentalno, jedina omogućuje zna
nosti proizvodnju i ovladavanje umjetnim jezikom. S druge strane,
bori se on protiv metafizičke pohlepe ili nestrpljivosti etike, koje
uvijek teže da uvedu pravila ispravnosti i plate ne-smislom svojih
iskaza autoritet svojega diskursa o jeziku zajedničkog iskustva.
Napada on nadmenost koja navodi filozofiju da se ponaša “kao
da” ona podaruje značenje običnoj uporabi i da samoj sebi predvi
di vlastito mjesto s kojega će misliti o svakodnevnom.
Mi smo podčinjeni običnome jeziku, iako nismo s njime
poistovjećeni. Kao na brodu luđaka, ukrcah smo se bez mogućnosti
nadlijetanja i totalizacije. To je “proza svijeta” o kojoj je govorio
Merleau-Ponty. Ona obuhvaća svekoliki govor iako se ljudska
iskustva ne svode na ono što ona o njima može reći. Znanstvene si
metode dopuštaju da ga zaborave kako bi se ustanovile, a filozo
61
fije vjeruju da njime vladaju, jer su sebe ovlastile da o njemu go
vore. Nijedne ni druge, utoliko, ne dodiruju filozofijsko pitanje što
ga neprestance iznova postavlja taj “zanos” koji “tjera čovjeka da
se sudara s granicama jezika” {an die Grenze der Sprache anzuren-
neri)?xWittgenstein ponovno uvodi taj jezik i u filozofiju, koja ga
je doduše prihvatila kao formalni predmet, ali se i nadalje smatra
njegovom fiktivnom vladaricom, i u znanosti koje su ga isključile
kako bi se učinile njegovim učinkovitim gospodarima.
Na taj način on mijenja mjesto raščlambe, nadalje određeno
univerzalnošću koja je u isti mah pokoravanje svakodnevnoj upo
rabi. Ta promjena mjesta mijenja i položaj govora. Budući da je
“uhvaćen” u obični jezik, filozof više nema ni vlastita niti prisvoji-
va mjesta. Oduzet mu je svaki položaj vladara. Raščlambeni govor
i raščlanjeni “predmet” u istom su položaju da ih ustrojuje rad ko
jemu svjedoče, određeni pravilima koja niti utemeljuju niti nadvi
suju, jednako raspršeni u različite načine funkcioniranja (Wittgen
stein je želio da se i samo njegovo djelo sastoji jedino od fragme
nata), upisani u teksturu u kojoj svaki može povremeno “apelirati”
na drugu nadležnost, navesti je i pozvati se na nju. Na djelu je
stalna razmjena odvojenih mjesta. Filozofijska ih znanstvenička
povlaštenost gube se u običnome. Posljedica tog gubitka jest in-
validacija istina. Kojem bi povlaštenom mjestu one mogle biti
označeno? Suočeni smo tako sa činjenicama koje više nisu istine.
Njihovo bujanje nadzire, ako ne i guši, kritika mjesta autoriteta na
kojima se činjenice preobraćaju u istine. Prokazavši ih kao mje
šavinu ne-smisla i moći, Wittgenstein nastoji iznova privesti te is
tine jezičnim činjenicama i onome što, u tim činjenicama, upućuje
prema neizrecivoj ili “mističnoj” izvanjskosti jezika.
Tom se stajalištu može pridodati sve veća važnost što je
Wittgenstein pripisuje jezičnim postupcima i uporabama. Baviti
se jezikom ‘\i” običnom govoru, bez mogućnosti da se njime “vla
da pogledom”, bez moguće vidljivosti s kakva udaljenog mjesta,
znači shvatiti ga kao ukupnost praksi u koje smo upleteni i preko
kojih je na djelu proza svijeta. Raščlamba će stoga biti “uvid u rad
62
našeg jezika” (eine Einsicht in das Arbeiten unserer Sprache).22
Na taj je način ona osuđena reproducirati raspršivanje koje cjepka
svaki sustav. Ali, nastojeći “precizirati morfologiju uporabe” izraza,
naime ispitati njihova “polja uporabe” i “opisati im oblike”,23 ona
može “prepoznati” različite načine djelovanja svakodnevnog, ko-
jime upravljaju “pragmatička pravila”, i sama ovisna o “oblicima
života” (Lebensformen).24
Suvremena povijesnost
U razradi te analize, o čijem će sociolingvistikom ili “etnometo-
dološkom” razvoju još biti riječi, Wittgenstein zacijelo duguje mno
go filozofskoj tradiciji s kojom se upoznao u Cambridgeu. Od Cooka
Wilsona do G. E. Moorea i J. L. Austina, ona se usredotočila na
“načine govorenja” (ways o f speaking) svakodnevnog jezika (or
dinary ili everyday language), do stupnja da je Austinov program
bio “utvrditi najmanje pojedinosti svakodnevnog jezika”, stekavši
glas “apostola svakodnevnogjezika” (TLS, 16. studeni 1973). Tome
se navodilo više razloga koji se i nas tiču: 1. načini običnog go
vorenja nemaju istoznačnica u filozofskom diskursu i nisu na nj
prevodivi s razloga što u njima ima više stvari negoli u tim diskur-
sima; 2. oni čine zalihu “razlika” i “veza” nakupljenu povijesnim
iskustvom i uskladištenu u svakodnevnu govorenju;25 3. kao je
zične prakse, one očituju logičke složenosti nenaslućene znanstve
nim formalizacijama.26
Ali donekle profesionalne razmjene ne smiju baciti u zabo
rav prvobitnu povijesnu ukorijenjenost. Zadržat ću se na tri njezi
na aspekta znakovite vrijednosti. Ponajprije, naporedo s reakcijom
koja je arhitekta Adolfa Loosa nadahnula za nastanak djela Ukras
i zločin, zagovarajući fiinkcionalističku strogost naspram dekora
tivne izrođenosti Beča,27 ili reakcijom koja je u Musila razjarila
kliničku ironičnost primjedbi o Kakaniji,28Wittgenstein se gotovo
jansenistički “gnuša” “lažne” draži i “novinarskih” bisera “trule
kulture” ih “brbljarija” koje im nalikuju.29“Čistoća”30i suzdržanost
63
stilska su obilježja angažmana u suvremenoj povijesti, filozofijskoj
politici kulture. Kritički povratak običnoga, kako ga razumije Witt
genstein, mora uništiti sve vrste retoričkih blistavila moći koja
hijerarhizira i ne-smislova koji uživaju autoritet.
Jednako zapanjujuća analogija: s obzirom na iskustvo vr
hunskog tehničara, potom matematičara, Wittgenstein je poznavao
“drugi pokušaj” i treći, “najvažniji” pokušaj Ulricha, čovjeka bez
svojstava. I on je posjedovao “fragmente novog načina mišljenja i
osjećanja” i vidio kako se “otprve tako snažni prizor novine” rastače
“u mnoštvo pojedinosti”. I njemu “nije preostalo drugo doli filo
zofija kojoj se mogao posvetiti”.31Ah, poput Ulricha, na polju “ugla
đena korištenja svojih sposobnosti” (jezičnih), sačuvao je “izvan
rednu jasnoću”,32 koju je izbrusila znanstvenost - spajajući na taj
način tehničku strogost s vjernošću svom “predmetu”. Suprotno
govoru stručnjaka, on se ne koristi znanjem razmjenjujući ga za
pravo govorenja u njegovo ime; on zadržava njegovu zahtjevnost,
ah ne vlada njime.
Napokon, tu znanost običnoga određuje trostruka stranost:
stranost specijalista (i velegrađanina) naspram zajedničkog života,
znanstvenika prema filozofiji, i na kraju, stranost Nijemca u odno
su na običan engleski jezik (u kojemu se nikad nije udomaćio). Ta
se situacija može usporediti s onima etnologa i povjesničara, ah
ona njih radikalizira. Jer Wittgenstein misli o tim akcidentalnim
načinima da se bude stranac, da se ne bude kod kuće (poput putni
ka ih arhivista), kao o metaforama analitičkih pristupa koji su stranci
samoj nutrini jezika koji ih omeđuje. “Kad se bavimo filozofijom
(naime kada djelujemo na mjestu koje je jedino ‘filozofijsko’, pro
za svijeta), nalik smo na divljake, primitivne ljude, koji kada čuju
kako se izražavaju civilizirani ljudi, to izražavanje progrešno pro
tumače”, itd.33 Više nije riječ o položaju profesionalaca za koje se
pretpostavlja da su kultivirani, među divljacima, nego o bivanju
strancem kod kuće, “divljakom” usred svakodnevne kulture,
izgubljenim u složenosti razumljenog i pod-razumljenog zajed
ničkoga. I budući da “ne možemo” izaći iz tog jezika, da ne možemo
64
pronaći drugo mjesto s kojega bismo ga protumačili, kada dakle
nema lažnih tumačenja i drugih koja su istinita, nego jedino posto
je varljiva tumačenja, kada napokon nema izlaza, preostaje nam
biti strancem iznutra, ali bez onoga izvana te se, u običnome je
ziku / ’sudarati s njegovim granicama” - stanje blisko freudovskom
položaju uz tu razliku što Wittgenstein ne poseže za nesvjesnim
referentom da bi imenovao tu stranost kod kuće.
Tim svojim svojstvima, čini se da ovo fragmentarno i stro
go djelo, podaruje stanovit filozofijski obris suvremenoj znanosti
o običnome. Ne ulazeći u pojedinosti Wittgensteinovih postavki,
taj će model, shvaćen kao teorijska hipoteza, suprotstaviti pozi
tivnim doprinosima “humanističkih znanosti” (sociologije, etnolo
gije, povijesti itd.) poznavanje obične kulture.
65
2. poglavlje
Pučke kulture
66
(Brazil), ili pak u Santiago de Chileu, u Concepcionu (Čile), u Posa-
dasu (Argentina) itd. Tako je jedna od tih raščlambi bila posvećena
govorenju seljaka iz Pemambuca (u mjestima Crato, Juazeiro,
Itapetim itd.) o stanju u 1947. i o značajnim pothvatima Freia Da-
miaoa, karizmatskog junaka toga kraja.1Govor je razvrstavao pro
stor na način uslojavanja na dvije razine. S jedne se strane, druš-
tveno-gospodarski prostor, ustrojen prastarom borbom između
“moćnih” i “siromašnih”, predstavlja kao polje stalnih pobjeda
bogatih i policije, ali također i kao vladavina laži (nijedna se istina
tamo ne iskazuje izuzev ispotiha i među seljacima: Agora a gente
sabe, mas nao pode dizer alto (“Danas ljudi znaju, ah to ne mogu
glasno reći”, L. G.) Tamo uvijek snažni pobjeđuju, a riječi varaju -
iskustvo koje potvrđuje tvrdnja sindikalista iz Magreba u Billan-
courtu: “Mi uvijek naježimo!”. S druge strane, različit od tog pole
tnološkog prostora, koji se pronicavosti seljaka prikazuje kao raster
bezbrojnih sukoba skrivenih ispod pokrova govora, nahodio se uto
pijski prostor u kojemu se, u religijskim iskazima, potvrđivala po
određenju čudesna mogućnost: Frei Damiao mu je bio gotovo nepo
mičnim središtem, što nije prestajalo navoditi uzastopne pripovijesti
o nebeskim kaznama koje su pogađale njihove neprijatelje.
Koliko je do stvarnog odnosa snaga, diskurs lucidnosti lu
kavo se koristio lažnim iskazima i zabranom govorenja otkrivajući
posvuda nepravdu - ne samo onu sile na vlasti nego i, dublje, onu
povijesti: prepoznavao je on u toj nepravdi neki poredak stvari, u
kojemu ništa nije dopuštalo nadu u promjenu. Ah tom stanju stvari
ništa nije davalo legitimnost. Naprotiv, iako je bio stalno ponavlja
na stvarnost, taj odnos snaga nije time postajao prihvatljiviji. Činje
nica nije bila prihvatljiva kao zakon, iako je ipak ostajala činjeni
com. Zatočeno ovisnošću, prisiljeno da sluša činjenice, to je uvjere
nje ipak suprotstavljalo statutu poretka koji se nametao kao priro
dan stanovit naum neprihvaćanja i etičku pobunu protiv njegove
neumitnosti (ako si neka znanost može dopustiti drukčija iješenja
odnosa između činjenica i zakona, ona to ponajprije može zato što
ne podliježe toj ovisnosti). Ah da bismo ustvrdili nepreklapanje
67
činjenica i značenja, valjalo je iznaći drugu pozornicu, vjersku,
koja, na način nadnaravnog događaja, iznova uvodi povijesne slučaj
nosti te “prirode” i omeđuje nebeskim kolčićima prostor te po
bune. Neprihvatljivost unatoč svemu uspostavljenog poretka oči
tovala se, s pravom, u liku čuda. Tamo, u jeziku kojemu je nužno
strana raščlamba društveno-gospodarskih odnosa, mogla je opsta
ti nada da će se onaj koga je povijest pobijedila - tijelo na koje se
neprestance upisuju pobjede bogatih ili njihovih saveznika - moći,
u “osobi” “svetog” poniženika Damiaoa, uzdići zahvaljujući udar
cima što će ih nebo zadati njegovim protivnicima.
Ne oduzimajući ništa onome što se vidi svakodnevno, pripo
vijedanja o čudima odgovaraju mu “sa strane”, prečicom, preko
drukčijega govora kojemu se može jedino vjerovati - jednako kao
što etička reakcija mora vjerovati da se život ne svodi samo na ono
što se vidi. Jednako tako, anarhističke pjesme u filmu La Cecilia
(redatelj J. L. Comolli) čine protutežu događajima koji jedan za
drugim, u mjeri u kojoj se ona razvija, uništavaju socijalističku
zajednicu koju je u Brazilu utemeljio Tito Rossi: one ostaju netak
nute i naposljetku, na samoj ruševini povijesti privedene redu, te
se pjesme još ore, izmičući poprištu poraza, dižući svoj glas koji
će, na drugim mjestima, roditi slične pokrete:
** “Moja je ljubav misao/ kojoj sam poklonio ruku i srce.../ Smiluj se, požuri
se dignuti/ o, sunce budućnosti/ mi želimo živjeti slobodni/ ne želimo više
služiti.” (L. G.)
68
Na način vudua Loasa, “duhovi” i glasovi neke druge refe-
rencije,3pripovijesti o čudima, također su pjesme, ali ozbiljne, koje
se ne odnose na pobune, nego na ustanovljavanje njihova nepresta
nog potiskivanja. Usprkos svemu, podaruju one mogućemu neo
svojivo mjesto, jer je ono ne-mjesto, utopija. Stvaraju one neki
drugi prostor, koji supostoji s onim iskustva bez iluzije. Kazuju
one istinu (ono čudesno), nesvodivu na pojedinačna vjerovanja koja
joj služe kao metafore i simboli. Osim analize činjenica, one su
ekvivalent onome što politička ideologija uvodi u tu analizu.
Tako seljački “vjernici” izigravaju neumitnost uspostavlje
nog poretka. A čine to koristeći se referentnim okvirom kojeg je i
samog stvorila izvanjska sila (religija koju su nametnule misije).
Oni se iznova služe sustavom koji su, daleko od toga da bi bio
njihov vlastiti, stvorili i raširili drugi, a tu ponovnu uporabu
obilježuju “pred-rasudama”, bujanjem izbojaka toga čudesnoga
spram kojega su civilne i crkvene vlasti uvijek bile sumnjičave, i to
s pravom, sumnjajući da hijerarhiji moći i znanja suprotstavljaju
neki svoj “razlog”. (“Pučka”) uporaba religije preinačuje joj ulogu.
Način iskazivanja toga preuzetog jezika preobražava ga u pjesmu
otpora, a da ta unutarnja metamorfoza ne remeti iskrenost s kojom
se u nj može vjerovati, kao ni lucidnost s kojom se, s druge strane,
sagledavaju skrivene borbe i nejednakosti u postojećem poretku.
Općenitije, način korištenja nametnutih sustava predstav
lja otpor povijesnoj zakonitosti stanja stvari i njegovim dogmat
skim legitimacijama. Prostor mu pak preraspodjeljuje praksa po
retka koji su uspostavili drugi; taj poredak on koristi barem kao
prostor za igru, za manevriranje između nejednakih snaga i za uto
pijska uporišta. Tu se očituje neproničnost “narodne” kulture-crna
stijena koja se opire asimilaciji. Ono što se tamo nazivlje “mudrost”
{sabedoria) određuje se kao ratno lukavstvo (trampolinagem, po
jam koji se igrom riječi povezuje s akrobacijom cirkuskih umjetni
ka i s njihovim umijećem skakanja na trambulinu, trampolim) i
kao “lopovluk” (trapacaria, lukavstvo i podvala u načinu koriš
tenja ili izigravanja članaka društvenog dogovora).4 Na tisuću se
69
načina može odigrati/izigrati igra drugoga, odnosno prostor koji
su drugi uspostavili obilježuje istančana, uporna, otporna djelat
nost skupina koje se, u nedostatku vlastite, moraju snaći u mreži
uspostavljenih snaga i predodžbi. U toj strategiji boraca na djeluje
umijeće zadavanja udaraca, zadovoljstvo u izigravanju propisa na
prostoru prisile. Taktička i vedra umješnost postupanja. Scapin i
Figaro njezini su tek književni odjeci. Kao što se majstorstvo voza
ča na ulicama Rima ili Napulja, koje ima svoje majstore, junake,
stručnjake i svoju estetiku, potvrđuje u labirintu moći, neprestance
iznova proizvodeći neproničnosti i dvosmislice - sjenoviti zakutci
i lukavstva - u svijetu tehnokratske prozirnosti, gubeći se u njoj i
pronalazeći, a da pritom ne mora preuzeti na sebe upravljanje to
talitetom. Ta kombinacija manipuliranja i izigravanja preoblikuje
čak i polje nesreće.
Proverbijalno iskazivanje
Brzopleta generalizacija? Istraživačka hipoteza, ustvari, ali
utemeljena na ispitivanju drugih područja5 i smještena, dakako, u
cjelinu prethodnih i sličnih slučajeva, primjerice, nedavna
istraživanja o “praktičnoj inteligenciji” {metis) Grka6 ih o “prak
tičnoj inteligenciji” i “strategijama” stanovika Kabilije (Alžir) i
francuske pokrajine Beame.7
Ustvari, ovaj pristup narodnoj kulturi nadahnula je pro
blematika iskazivanja, s trostrukim pozivanjem na ono što dugu
jemo Austinovoj analizi performativnosti, semiotici manipulacije
A. J. Greimasa i semiologiji Praške škole. Izvorno u vezi s govor
nim crnom preko kojega govornik ostvaruje i prisvaja jeziku poseb
noj situaciji razmjene ih “ugovora”,8ta se problematika može pro
širiti na ukupnost kulture u ime sličnosti među procedurama (“is
kaznima”) čije su očitovanje uphtanja bilo u polje jezika, bilo u
mrežu društvenih praksi. Ona se razlikuje od tradicionalnijih
proučavanja koja se vezuju uz iskaze legendi, poslovica itd., ih,
šire, uz objektivni oblik obreda ih postupanja, time što utvrđuje
70
corpuspropre pučke kulture i u njemu raščlanjuje promjenjive ter
mine nepromjenjivih funkcija u konačnim sustavima. Između ta
dva pristupa, postulati i metode se razlikuju. Tamo gdje jedan na
stoji zabilježiti vrste postupaka koje određuju povijesne okolnos
ti, drugi radije ustanovljuje strukturne ravnoteže čiju postojanost
svako društvo iskazuje drukčije.
Jedna se metoda sastoji u tome da se poslovice najprije iz
dvoje i zatim prikupe, kao što su s pripovijetkama učinili Aame ili
Propp. Potom se ili pristupa obradi sadržaja te prikupljene građe,
razvrstane na labels ili semantičke jedinice (radnje, teme, likovi)
čiji su odnosi raščlanjivi u strukturnim okvirima i čije konstelacije
naznačuju mentalnu geografiju svojstvenu određenoj skupini,9 ili
se proučava načine proizvodnje, primjerice, postupak kojim se u
poslovicama (obično u distisima: “Božić za vratima, Uskrs pred
vratima”, “Daleko od očiju, daleko od srca”, “Tko rano rani, dvije
sreće grabi” itd.) pojačava utjecaj značenja umanjujući zvukovne
razlike (preko rime, aliteracije itd.).10 Utvrđuju se dakle sustavi,
bilo značenja ili tvorbe. Dvostrukim ovladavanjem: corpusom koji
oni ograničavaju i operacijama koje na njemu izvode, te metode
uspijevaju same odrediti svoj predmet (što je poslovica?), racio
nalizirati njegovo prikupljanje, rasporediti vrste i preobraziti
“danost” u nešto ponovljivo (naprimjer, ako su nam poznata pravi
la tvorbe poslovica, možemo ih stvarati serijski). Te tehnike tako,
objašnjavajući društvene pojave, stječu sposobnost njihova kon
struiranja, jednako kao što biologija sintetizira insulin.
Budući da je analiza mitova, od Aamea do Levi-Straussa,
bila razvijenija od analize poslovica, pokazala je kako je znanost o
tim diskursima, izdvajajući ih i razvrstavajući, pročišćujući i for-
malizirajući najmanje jedinice koje obrađuje,11omogućila svrsta
vanje književnosti za koju se pretpostavljalo daje raznorodna, ra
zotkrivanje “divlje misli” i logike za koje se držalo da su “strane”,
te, napokon, dopustilo da se na taj način obnovi tumačenje i proiz
vodnja naših vlastititih diskursa.
71
Nedostatak metode, uvjet njezina uspjeha, jest u tome što
dokumente izvlači iz njihova povijesnog konteksta i uklanja rad
nje govornika u posebnim okolnostima vremena, mjesta i natje
canja. Valja izbrisati svakodnevne jezične prakse (i prostor njihovih
taktika) da bi se znanstvene prakse odvijale na njihovu vlastitom
polju. Zato ne uzimamo u obzir tisuće načina na koje se može poslo
vicu “spretno upotrijebiti”, u određenom trenutku i u lice određenom
sugovorniku. To je umijeće isključeno, a njegovi tvorci izbačeni iz
laboratorija, ne samo s razloga što svaka znanstvena obrada izis
kuje ograničenje i pojednostavnjenje predmeta nego i zato što usta
novljavanje znanstvenog mjesta, koje prethodi svakoj raščlambi,
nužno podrazumijeva da se predmeti proučavanja mogu tamo pre
nijeti. Obradivo je samo ono što je prenosivo. Ono što se ne može
iskorijeniti, po određenju će ostati izvan polja proučavanja. Odatle
povlaštenost što je ta proučavanja pridaju diskursima, stvarima
koje se može najlakše obuhvatiti, popisati, prenijeti i obraditi na
sigurnu, dok čin izgovaranja nije odvojiv od okolnosti. Od samih
praksi sačuvat će se jedino ono što je premjestivo (alatke i proizvodi
koje se može staviti pod staklo) ili opisne sheme (izbrojivi postupci,
stereotipi uprizorenja, ritualne strukture), ostavljajući postrani ono
što je neiskorjenjivo u danome društvu: načine korištenja stvari ili
riječi ovisno o prigodi. U toj se pak svakodnevnojpovijesnosti odvija
nešto bitno, neodvojivo od života subjekata koji su izvršitelji i
tvorci odnosnih radnji. Naša pak znanja, naprotiv, nalik na Schre-
berova Boga, koji “ima posla samo s leševima”,12čini se, uzimaju
u obzir i podnose jedino nepomične objekte društvenoga tijela.
Neminovnost? Sjećam se izvanrednoga Shelburne muzeja
(Vermont, SAD), u kojemu su, u trideset i pet rekonstruiranih seos
kih kuća, prikupljeni svi znakovi, alati i proizvodi svakodnevnog
života u 19. stoljeću, od kuhinjskih sprava i farmaceutskih stalaka
do tkalačkih radionica, toaletnog pribora i igračaka za djecu. Bez
broj bliskih predmeta, ulaštenih, izobličenih ili uljepšanih koriš
tenjem, umnažah su na taj način tragove radišnih ruku i marljivih
ili strpljivih tijela kojima su te stvari premreživale svakodnevicu:
72
opsesivna prisutnost posvuda ucrtane odsutnosti. Ako ništa, to je
selo, natrpano napuštenim ili prikupljenim predmetima, prizivalo
preko njih uređena mrmorenja stotina prošlih ih mogućih sela, i ti
vas upisani tragovi navode na razmišljanje o tisućama mogućih
načina življenja. Poput omđa, poslovice ih drugi diskursi obilježeni
su svojom uporabom; oni nude raščlambi otiske činova ih procesa
iskazivanja;13 oni znače radnje kojih su bih predmetom, radnje
ovisne o situacijama i zamishve kao prigodne modalizacije iskaza
ih prakse;14šire, naznačuju oni dakle neku društvenupovijesnost u
kojoj se sustavi predstavljanja ih postupci proizvođenja više ne
javljaju samo kao normativni okviri nego kao oruđa kojima se služe
njihovi korisnici.
73
običnom jeziku, već možemo naznačiti tri mjesta na kojima se
izlažu, skrivena svojom očevidnošću, formalna pravila tih načina
činjenja ovisno o prigodi.
Ponajprije posebne igre svakoga društva: te disjunktivne
radnje18(proizvoditeljice događaja koji čine razliku) podaruju mjes
to prostorima u kojima su zahvati razmjerni situacijama. Od igre
šaha, aristokratske “igre rata”, koja je došla iz Kine i preko Arapa
dospjela na srednjovjekovni Zapad, gdje je predstavljala bit kul
ture u zamkovima, do belota, lota ih pogađaljki, formuliraju (ih
već formaliziraju) pravila koja ustrojuju zahvate tvoreći ujedno
neko pamćenje (pohranjivanje ih razvrstavanje) shema djelova
nja, koje oblikuju poteze prema okolnostima. Oni tu ulogu obav
ljaju upravo zato što su odvojeni od svakodnevnih borbi koje za
branjuju “otkrivanje igre” i čiji su ulozi, pravila i potezi odveć slo
ženi. Objašnjenje je uvijek obrnuto razmjerno praktičnome
angažmanu. Otkriti u tim igrama pravila taktika (kao što je učinje
no u vezi s igrom go),19 ih usporediti s igrama tehniku vidovitosti
čiji formalni okvir ima cilj prilagoditi odluku konkretnim situaci
jama,20 znači stvoriti preliminarnu osnovicu glede racionalnosti
svojstvene praksama prostora - prostora zatvorenih i “histori-
ziranih” raznolikošću događaja što ih valja obraditi.
Tim igrama odgovaraju prepričavanja odigranih partija.
Pripovijedamo o belotu od jučer uvečer ih o maloj igri pogađanja
od neki dan. Te pripovijesti predstavljaju nizanje kombinacija među
svima onima koje čine mogućom sinkronijsku oiganizaciju pro
stora, pravila, podjele karata itd. To su paradigmatske projekcije
izbora između mogućnosti - izbor koji odgovara nekoj osobitoj
izvedbi (ih iskazu). Poput prikaza partija bridža ih šaha u Le Mon-
deu, one bi mogle biti šifrirane, tj. mogla bi se učiniti vidljivom
činjenica daje svaki događaj posebna primjena formalnog okvira.
Ah, ponovno igrajući partije, pripovijedajući ih, te pripovijesti na-
poredo utvrđuju pravila i poteze. Važno ih je upamititi, jer one
predstavljaju repertoar shema djelovanja među partnerima. Sa za
vodljivošću koju u njih unosi činitelj iznenađenja, ti podsjetnici
74
poučavaju mogućim taktikama u kakvu danome (društvenom) su
stavu.
Čini se da priče i legende imaju istu ulogu.21 Odvijaju se
poput igre u posebnome prostoru, izdvojenome od svakodnevnih
natjecanja, u prostoru čudesnoga, prošloga, početaka. U njima se
tako mogu izložiti, u liku bogova ili junaka, primjeri dobrih i loših
poteza koji se mogu koristiti u svakodnevnom životu. Pripovijeda
se o potezima, a ne o istinama. Primjer takve zbirke strategija nala
zimo već u Proppa, začetnika koji zaslužuje naziv ravnatelja “for-
malističkih” istraživanja o narodnim pripovijetkama.22 Četiri sto
tine bajki, koliko ih je istražio, sveo je na “temeljne nizove” 23funk
cija, a “funkcija” je “radnja lika, određena sa stajališta njezina
značenja u odvijanju zapleta”.24 Nije sigurno, kao što je primijetio
A. Regnier, da se te funkcije potvrđuju u svojoj cjelovitosti, niti,
kao što su redom pokazali Levi-Strauss i Greimas, da su izdvojene
jedinice stabilne; ali prava novina u Proppa jest raščlamba taktika
čiji popis i kombinacije nude bajke, a sačinjeni su na osnovi ele
mentarnih jedinica koje nisu ni značenja niti bića, nego postupci
vezani uz konfliktne situacije. Zajedno s drugim otad nastalim ra
dovima, to čitanje omogućuje da u bajkama prepoznamo strateške
diskurse naroda. Odatle povlaštenost što je pripovijetke podaruju
simulaciji/disimulaciji.25 Formalnost svakodnevnih praksi iskazu
je se u tim pripovijestima koje nerijetko obrću odnose snaga i, kao
u pripovijestima o čudima, osiguravaju običnim ljudima pobjedu
u čudesnom, utopijskom prostoru. Taj prostor štiti oružje slabih od
stvarnosti postojećeg poretka. Također ih zaklanja od društvenih
kategorija koje “stvaraju povijest” jer njome vladaju. I tamo gdje
historiografija pripovijeda u prošlom vremenu o strategijama us
postavljene moći, te “čudesne” pripovijesti nude svojoj publici (pok
lon dobrome slušatelju) izbor raspoloživih taktika u budućnosti.
Napokon, u samim tim pripovijestima, učinci, lukavstva i
stilske “figure”, aliteracije, inverzije i igre riječima također prido
nose sravnjivanju tih taktika. One su, na pritajeniji način, živi muzeji,
orijentiri za učenje. Retorika i svakodnevne prakse mogu se tako
75
đer odrediti kao unutarnje manipulacije sustava - onoga jezika ili
onoga postojećeg poretka. “Obrati” (ili “tropi”) upisuju u obični
jezik lukavstva, pomake, elipse itd., koje je znanstveno prosuđivanje
isključilo iz operativnih diskursa da bi stvorilo “prava” značenja.
Ali u tim “književnim” zonama u koje su bili potisnuti (kao u san u
kojemu ih je Freud iznova otkrio), ostaje živom praksa tih lukavsta-
va, pamćenje jedne kulture. Ti obrati obilježuju pučko umijeće
kazivanja. Uho seljaka ih radnika tako ga živo i pronicavo pre
poznaje u govoru pripovjedača ih uličnog prodavača, jer u načinu
nekog kazivanja umije proniknuti način korištenja preuzetog go
vora. Njegova zabavna ih umjetnička procjena odnosi se i na umi
jeće življenja na polju drugoga. Ona u tim govornim obratima raza-
bire stanoviti stil mišljenja i djelovanja - modele praksi.26
76
analitičara kakvi smo mi. Nije slučajno da se svekolika njihova
kultura razrađuje u terminima odnosa sukobljavanja ili natjecanja
između jačih i slabijih, bez ustanovljenja legendarnog ili ritualnog,
prostora koji bi osigurao neutralnost. Ta se razlika uostalom otkri
va i unutar samog proučavanja: rez između vremena solidarnosti
(vrijeme poslušnosti i zahvalnosti ispitivača svojim domaćinima) i
vremena pisanja koje otkriva institucionalne veze (znanstvene,
društvene) i korist (intelektualna, profesionalna, financijska itd.)
kojoj je to gostoprimstvo objektivno sredstvo. Brazilsko pleme
Bororos polako tone u kolektivnu smrt, a Levi-Strauss ulazi u Aka
demiju. Čak i ako je on neutješan zbog te nepravde, to ništa ne
mijenja na stvari. Taje povijest naša koliko i njegova. Već samo i u
tom smislu (koji je pokazatelj drugih još važnijih), pučanstvo kao
nekoć hrani intelektualce.
Ne vraćajući se društveno-gospodarskim implikacijama
mjesta na kojemu se odvija etnološko ili historijsko ispitivanje,27
niti na politiku koja je, od početka suvremenog istraživanja, upisa
la pojam pučkoga u problematiku pritiskivanja,28 valja se suočiti s
jednom nužnošću: ako ne očekujemo da neka revolucija preobrazi
povijesne zakone, kako danas izigrati društvenu hijerarhizaciju koja
organizira znanstveni rad na pučkim kulturama i u tome se ponav
lja? Ponovna izranjanja “pučkih” praksi u industrijskoj i znanstvenoj
modemi, naznačuju putanje kojima bi se mogla zaputiti preobraz
ba predmeta našega proučavanja, kao i mjesta s kojega ga prouča
vamo.
Nije moguće omeđiti na prošlost, na selo ili na primitivne
narode operativne modele pučke kulture. Oni se nahode u samom
srcu čvrstih točki suvremene ekonomije. To je slučaj sa zabuša-
vanjem za radnog vremena. Pojava je općenito sve prisutnija, iako
je kadrovici kažnjavaju ili “zatvaraju oči” kao da ništa ne znaju.
Osuđen da krade, skuplja građu sebi u korist, radnik koji “zabuša
va” oduzima tvornici vrijeme (prije negoli dobra, jer on se koristi
samo ostacima) u ime nekog slobodnog, stvaralačkog rada, i to bez
profita. Na samome mjestu na kojemu vlada stroj što ga on mora
77
opsluživati, on hini posao kako bi iz “gusta” stvorio nekorisne proiz
vode čiji je jedini cilj da njegovim djelom označe njegovo vlastito
umijeće i da trošenjem vremena na taj način potvrdi njegovu rad
ničku ili obiteljsku solidarnost.29 U suučesništvu s drugim radnici
ma (koji na taj način ukidaju međusobno natjecanje koje tvornica
potiče među njima), oni zadaju “udarce” polju postojećeg poretka.
Daleko od toga da bi bilo korak unatrag prema zanatskim ili poje
dinačnim načinima proizvodnje, zabušavanje iznova uvodi u in
dustrijski prostor (naime u sadašnji poredak) “pučke” taktike dru
gih vremena i prostora.
Moglo bi se navesti stotine drugih primjera trajne prisut
nosti tih praksi u najobičnijoj sferi suvremenog života. Uz stano
vite razlike, istovjetne prakse zabušavanja bujaju u upravnim ili
trgovačkim službama, jednako kao i u tvornicama. Besumnje, jed
nako su raširene kao i nekoć (njih bi još valjalo propitati), a prema
njima se odnosilo s jednakom sumnjičavošću, zabranama ili se pre
ko njih prelazilo u tišini. Osuđuju ih ih ih žele previdjeti ne samo
zanatske radionice i uredi nego i muzeji i učene publikacije. Au
toritet etnologije ili folkloristike dopušta skupljanje fizičkih ili je
zičnih predmeta, s naznakama mjesta nastanka i obrađenih tema,
smještene ispod vitrina, podastrte čitanju i namijenjenih tome da,
kao seoske “vrijednosti” ponuđene obrazovanju ili znatiželji gra
đana, prikriju legitimiranje poretka koji njegovi čuvari smatraju
drevnim i “prirodnim”. Ili pak izjezika društvene operative izvlače
alatke i proizvode da bi tehničkim dosjetkama napunili izloge i
tako ih, nepokretne, rasporedili na rubnicama neokrnjena sustava.
Pravi je poredak stvari upravo ono što “pučke” taktike pre-
obrću sukladno vlastitim ciljevima, bez iluzije da će se to uskoro
promijeniti. Dok ga vladajuća sila eksploatira, ili ga ideološki dis-
kurs naprosto niječe, ovdje se poredak izigrava pomoću umijeća.
U instituciju kojoj valja služiti, uvlači se tako stanovit stil društvene
razmjene, stil tehničkih izuma, stil moralnog otpora, naime,
ekonomija “poklonđ’ (velikodušnosti uz uvjet uzvrata), estetika
“obrata” (umjetničkih radnji) i etika upornosti (tisuće načina na
78
koje se može postojećem poretku zanijekati status zakona, smisla
ili neminovnosti). “Pučka” bi kultura bila upravo to, a ne tijelo
koje se smatra stranim, rastrgano da bi bilo izloženo, proučeno i
“citirano” sustavom koji s predmetima ponavlja ono što čini sa
živim bićima.
Rastuće cjepkanje vremena i prostora, disjunktivna logika
specijalizacije za i preko rada, ne nalazi više dovoljnu protutežu u
povezujućim obredima masovne komunikacije. Ta činjenica ne
može postati našim zakonom. Mogu je obići službe koje, “konku
rirajući” darovima naših dobročinitelja, nude njima proizvode uzete
iz zaliha institucije koja dijeli i plaća radnike. Ta praksa ekonom
skog izvrdavanja ustvari je povratak društveno-političke etike u
gospodarski sustav. Ona zacijelo podsjeća na potlatch* prema
Maussu, igru dobrovoljnog pružanja, koja računa na uzvrat i ustro-
juje društvenu mrežu obilježenu “obvezom davanja”.30 Takvo
“natjecanje” više ne određuje privredu naših društava: osnovna
jedinica liberalizma jest apstraktni pojedinac i on upravlja svim
razmjenama između jedinica sukladno kodu uopćene istovjetnosti
kakav je novac. Besumnje, danas se taj individualistički postulat
postavlja upravo kao pitanje koje potresa svekoliki liberalni su
stav. A prior/jedne povijesne opcije Zapada postaje točkom njego
va rasprskavanja. Kako god bilo, potlatch se, izgleda, tu zadržava
kao obilježje neke druge ekonomije. Preživio je i u našoj, ah na
njezinu rubu i u međuprostorima. Čak se i razvija, iako izvan zako
na, u naprednome liberalizmu. Tako politika “poklona” postaje u
isti mah i taktika izvrdavanja. Jednako tako, gubitak koji je bio
dobrovoljan u ekonomiji darivanja preobražava se u transgresiju u
ekonomiji profita: u njoj on znači eksces (rasipanje), osporavanje
(odbijanje profita) ih delikt (nasrtaj na vlasništvo).
Taj put, kojim kroči naša ekonomija, izvodi se iz jedne druge
ekonomije; ona nadomješta prvu, iako je u njoj (s tog stajališta)
79
nezakonita i marginalna. Upravo ona omogućuje da se u propiti
vanju pronađe položaj koji više ne određuje stečena moć i promat
račko umijeće, uz dodatak nešto malo nostalgije. Melankolija nije
dostatna. Dakako, s obzirom na pisanje koje razdvaja područja preko
podjele rada i koje otkriva povezanost klasa, bilo bi “čarobno” kada
bi, kao u pripovijestima o čudima, skupine koje su nam jučer po
darile gospodare i koje danas prebivaju u našem corpusu, ustale i
same obilježile svoje dolaske i odlaske u tekstovima koji ih slave
pokapajući ih. Ta se nada izgubila zajedno s vjerovanjima, koja
već odavno ne stanuju u našim gradovima. Nema više duhova koji
podsjećaju žive na uzajamnu obvezanost. Ah u poretku ustrojenu
pomoću moći znanja (našega), kao i u poretku radnog vijeka ih
tvornice, praksa izvrdavanja ostaje mogućom.
U odnosu na gospodarstveni sustav čija se pravila i hijerar
hije ponavljaju, kao i uvijek, u znanstvenim ustanovama, pokušaj
mo zabušavati. Na polju znanstvenog istraživanja (koje određuje
sadašnje stanje znanja), s njegovim strojevima i na osnovi preosta-
taka, može se izigrati vrijeme koje dugujemo ustanovi; proizvesti
tekstualne predmete koji označavaju umijeće i solidarnosti; igrati
se te igre nekoristoljubive razmjene, čak i ako je gazde i kolege
kažnjavaju kad se ne zadovoljavaju zatvaranjem očiju; podrovati
na taj način zakon koji u znanstvenoj tvornici stavlja rad u službu
stroja, i, prema istoj logici, postupno ništi potrebu za stvaranjem i
“obvezu davanja”. Poznajem istraživače vične u tom umijeću
obrtanja, koje znači povratak etike, zadovoljstva i izuma u znan
stvenu ustanovu. Bez profita (profit se na strani rada stvara za tvor
nicu), često uz gubitak, oni nešto oduzimaju poretku znanja da bi u
nj urezali umjetničke “uspjehe” i ispisah grafite svoga duga časti.
Na taj način baviti se svakodnevnim taktikama, značilo bi praktici
rati “običnu” umjetnost, naći se u zajedničkoj situaciji i učiniti od
pisanja način zabušavanja.
80
3. poglavlje
Snalaženje: uporabe i taktike
81
Iako su ovisne o mogućnostima koje nude okolnosti, te po
prečne taktikene podređuju se zakonitosti mjesta. Ono ih ne određu
je. U tom smislu, nije im lakše odrediti mjesto negoli tehnokrat-
skim (i skripturalnim)strategijamakoje teže stvoriti mjesta primje
rena apstraktnim modelima. Jedne od drugih razlikuju tipovi ope
racija u prostorima koje su strategije kadre proizvesti, umrežiti i
nametnuti, dok se taktike mogu njima samo koristiti, manipulirati
ih i izigrati.
Valja stoga odrediti sheme operacija. Kao što u književnosti
razlikujemo “stilove” ili “načine pisanja”, možemo razlikovati
“načine činjenja” - hodanja, čitanja, proizvođenja, govorenja itd.
Ti stilovi djelovanja interveniraju na polju koje ih uređuje na prvoj
razini (primjerice, sustav tvornice), ah oni pritom u nj unose neki
način stjecanja koristi koji slijedi druge propise i koji, čini se, stvara
neku drugu razinu tijesno povezanu s prvom (poput zabušavanja
za radna vremena). Slični načinima korištenja, ti “načini činjenja”
upriličuju igru raslojavanjem različitih i isprepletenih funkcionira
nja. Tako načine “stanovanja” (u nekoj kući ih u jeziku) primjerene
rodnoj Kabihji, stanovnik Magreba u Parizu ih u Roubaixu, unosi
u sustav koji mu nameće život u novogradnji ih služenje francuskim.
On se s tim sustavom nad-meće, i tom si kombinacijom stvara pro
stor igre za načine korištenja prisilnoga poretka mjesta i jezika. Ne
napuštajući mjesto na kojemu mora živjeti i koje mu određuje za
kon, on u nj uvodi pluralitet i stvaralaštvo. Umijećem obitavanja
međuprostora postiže on nepredviđene učinke.
Ti načini korištenja - ili radije prenamjene - umnožavaju
se sa širenjem pojave akulturacije, naime, s premještanjima koja
odmjenjuju identifikaciju s mjestom (života ih rada) načinima ih
“metodama” prijelaza. To ne priječi da oni odgovaraju veoma sta
rom umijeću “snalaženja”. Ja ih nazivljem uporabama, iako riječ
najčešće označava stereotipne postupke koje je preuzela i ponavlja
ih kakva skupina, njezine “običaje i navade”. Problem se nahodi u
dvosmislenosti riječi, jer se radi o tome da se u “uporabama” pre
poznaju “akcije” ( u vojnom značenju riječi) koje imaju vlastita
82
pravila i inventivnost ispotiha organizirajući mravlji posao potroš
nje.
83
Ustvari, racionaliziranoj, ekspanzionističkoj, centraliziranoj,
spektakularnoj i bučnoj proizvodnji suprotstavlja se posve drukči
ja proizvodnja, nazvana “potrošnjom”, kojoj su obilježje lukavstva,
razdrobljenost sukladna prigodnosti, potkradanje, tajnovitost, neu
morni žamor, riječju, gotovo nevidljivost, jer se ne pokazuje u vlasti
tim proizvodima (gdje bi za njih našla mjesta?), nego u umijeću
korištenja onih koji su joj nametnuti.
Već se dugo proučavaju pritajeni pa ipak ključni obrati koje
u drugim društvima izaziva potrošnja. Tako je spektakularni us
pjeh španjolske kolonizacije indijanskih domorodaca izigran tije
kom potonje primjene: iako podređeni, ako ne i s time pomireni,
Indijanci su se često koristili zakonima, praksama i predodžbama,
koji su im bili nametnuti silom ili nagovorom, u druge svrhe od
onih osvajača; oni su s njima činili nešto drugo; podrivali su ih
iznutra - ne odbacujući ih ili preobražavajući (a i toga je bilo),
nego na tisuće načina njihova korištenja u službi propisa, običaja i
uvjerenja stranih kolonizaciji koju nisu mogli izbjeći.4Oni su meta-
forizirali vladajući poredak: učinili su da djeluje u drugom regis
tru. Oni su ostajali drukčiji, unutar sustava koji su asimilirah i koji
je njih asimilirao izvana. Oni su ga izigrah ne napuštajući ga. Procesi
potrošnje zadržali su svoju različitost na samom prostom koji je
ustrojio osvajač.
Je h riječ o ekstremnom slučaju? Nije, unatoč tome što je u
osnovi indijanskog otpora bilo pamćenje istetovirano pritiskom,
prošlost upisana u tijelo.5 U manjoj mjeri, isti proces nalazimo u
načinu na koji se “pučke” sredine služe kulturalnim dobrima koje
im odašilju “elite” proizvoditeljice jezika. Nametnuta znanja i sim
bolike postaju za njihove primatelje, koji nisu njihovi tvorci, pred
metom manipulacije. Jezik koji je proizvela neka društvena kate
gorija posjeduje sposobnost da proširi svoje osvajanje na široka
polja svog okruženja, na “pustinje” u kojima se čini da nema niče
ga tako artikuliranog, ali je on tamo uhvaćen u stupicu svoje asi
milacije gustišem procedura što su ga osvajaču učinile nevidljivim
njegove pobjede. Koliko god bila spektakularna, njegova povla
84
štenost lako bi mogla biti tek prividna, ako služi jedino kao okvir
tvrdoglavim, lukavim svakodnevnim praksama koje se njime služe.
Ono što nazivljemo “vulgarizacijom” ili “degradacijom” kulture,
u tom bi slučaju bilo tek jedan vid, karikaturalan ili djelomičan,
osvete taktika korisnika nad vladajućom moći proizvodnje. U sva
kom slučaju, potrošač se ne može identificirati ili svrstati prema
novinskim ili trgovačkim proizvodima koje troši: između njega (koji
se njima služi) i tih proizvoda (pokazatelja “poretka” koji mu je
nametnut), postoji veći ili manji raskol otvoren njegovim upora
bama.
Stoga valja raščlaniti samu uporabu. Primjera ima u izo
bilju, nadasve u vezi s jezikom, povlaštenim poljem za utvrđivanje
pravila svojstvenih tim praksama. Gilbert Ryle, služeći se saus-
sirovskom razlikom između “jezika” (sustava) i “govora” (čina),
usporedio je prvi s kapitalom, a drugi s operacijama koje on omo
gućuje: sjedne strane, zaliha; s druge, poslovi i uporabe.6 U sluča
ju potrošnje, gotovo bismo mogli kazati da proizvodnja daje kapi
tal, a da korisnici, poput stanara, stječu pravo obavljanja operacija
s tom glavnicom, a da pritom nisu njezini vlasnici. Ah ta uspored
ba vrijedi jedino za odnos između znanja jezika i govornih činova
{speech acts). Samo u vezi s time, već se postavio niz pitanja i
kategorija koje su omogućile, nadasve nakon Bar-Hillela, otvoriti
u proučavanju jezika {semiozi ih semiotici) posebni odjeljak {naz
van pragmatika) posvećen uporabi ili indexical expressions, naime
“riječima i rečenicama čija se referencija ne može odrediti bez
poznavanja konteksta uporabe”.7
Kasnije ćemo se vratiti tim istraživanjima koja rasvjetljuju
cijelo polje svakodnevnih praksi (uporabajezika), ah zasad će dosta-
jati da napomenemo kako se ona oslanjaju na problematiku iska
zivanja.8 Stavljajući čin u odnos prema okolnostima, “uporabni
konteksti” {contexts o f use) upućuju na tragove koji određuju go
vorni čin (ih jezičnu praksu) i njezini su učinci. Iskazivanje je jedan
model tih obilježja, ali ćemo ih još pronaći u odnosu što ga druge
prakse (hodati, govoriti itd.) održavaju s nejezičnim sustavima. Iska
85
zivanje naime pretpostavlja: 1. ostvarivanje jezičnog sustava go
vorom koji mu aktualizira mogućnosti (jezik je stvaran jedino u
govomome činu); 2. prisvajanje jezika od strane govornika koji
njime govori; 3. uvođenje sugovornika (stvarnog ili zamišljenog),
i prema tome sklapanje relacijskog ugovora ili nagovora (govori
mo nekome); 4. uvođenje neke sadašnjosti činom onoga “ja” koje
govori i, slijedno tome, budući da je “sadašnjost pravo izvorište
vremena”, ogranizacija neke vremenitosti (sadašnjost stvara neko
prije i neko poslije) te postojanje nekoga “sada” koje je prisutnost
u svijetu.9
Ti činitelji (ostvariti, prisvojiti, stupiti u odnose, smjestiti se
u vremenu) čine od iskazivanja, pa onda i uporabe, stanovit splet
okolnosti, čvorište neodvojivo od “konteksta” iz kojega ga apstrakt
no lučimo. Neodvojiv od sadašnjeg trenutka, od posebnih okol
nosti i od stanovitog činjenja (proizvoditi jezik i mijenjati dinamiku
odnosa), govorni je čin neka vrsta stjecanja koristi od jezika, i ope
racije nad jezikom. Mogli bismo pokušati primijeniti njegov mo
del na mnogim nejezičnim praksama, polazeći od pretpostavke da
sve te uporabe potječu od potrošnje.
Valjalo bi još odrediti narav tili operacija služeći se drugom
prečicom, ne više u ime odnosa koje one održavaju s kakvim su
stavom ili poretkom, nego utoliko što odnosi snaga određuju mreže
u koje se one upisuju i ograničavaju okolnosti koje mogu iskoristi
ti. Nadalje, od jezičnog okvira valja prijeći na polemološki okvir.
Riječ je o borbi ili igri između snažnoga i slaboga, i o “akcijama”
koje preostaju kao moguće slabima.
Strategije i taktike
Nepoznati proizvođači, pjesnici svoga posla, pronalazači putelja-
ka u džunglama fiinkcionalističke racionalizacije, potrošači proiz
vode nešto što posjeduje lik “linije zaleta”, o kojima govori De-
ligny.10One utiru “neodređene putanje”,11 prividno besmislene jer
nisu sukladne sagrađenu, upisanu i predoblikovanu prostoru kroz
86
koji se kreću. To su nepredvidljive rečenice na mjestu uređenu
organizacijskim tehnikama sustava. Iako im kao građa služe rječnici
preuzetih jezika (onih televizije, novina, supermarketa ili urbanih
rješenja), iako ostaju u okvirima propisanih sintaksi, (vremenski
modusi radnog vremena, paradigmatske organizacije mjesta itd.),
ti “prijelazi” ostaju heterogeni sustavima u koje se uvlače i u koji
ma si zacrtavaju lukavstva različitih interesa i želja. Oni kruže,
dolaze i odlaze, preplavljuju i nasukavaju se u nametnutu reljefu,
pjenušavi nanosi mora koje se probija među stijenama i labirinti
ma postojećeg poretka.
Statistike ne znaju gotovo ništa o toj vodi koju u načelu
reguliraju institucionalne mreže i koje ona zapravo malo-pomalo
podlokava i premješta. Zapravo, ne radi se o tekućini, koja kruži u
slobodnim poljima između čvrste građe, nego o drukčijim pokreti
ma, koji se koriste elementima terena. Statistike se, međutim, za
dovoljavaju da razvrstaju, izračunaju i postave na ploču te elemente
- “leksičke”jedinice, reklamne slogane, televizijske slike, izrađene
proizvode, sagrađena mjesta itd. - a to čine s kategorijama i taksi-
nomijama primjerenim industrijskoj ili administrativnoj proizvod
nji. Zato one obuhvaćaju samo građu koju koriste potrošačke prakse
- materijal koji je očevidno onaj koji proizvodnja nameće svima -
a ne navlastitu formu tih praksi, njihov potajni i lukavi “pokret”,
naime samu djelatnost “snalaženja”. Snaga tih računa leži u sposob
nosti dijeljenja, ali ta analitička sposobnost ukida mogućnost pred
stavljanja prijelaznih taktika koje, prema vlastitim kriterijima, iza
biru dijelove uzete iz golemih proizvodnih cjelina da bi od njih
sastavile izvorne pripovijesti.
Važno je ono što se koristi, a ne načini korištenja. Paradok
salno, potonji postaju nevidljivi u svijetu uopćene kodifikacije i
razvidnosti. Od tih voda koje se posvuda uvlače vidljivi su tek učinci
(količina i mjesto potrošenih proizvoda). One kolaju, a da ih se ne
vidi, vidljive jedino predmetima koje pokreću ili uklanjaju. Prakse
potrošnje sablasti su društva koje nosi njihovo ime. Poput “duho
87
va” odnekoć, one predstavljaju višeoblični i okultni postulat proiz
vodne djelatnosti.
Da bih izvijestio o tim praksama, utekao sam se kategoriji
“putanje”.12 Ona bi trebala prizvati vremenski pokret u prostoru,
naime, jedinstvo dijakronijskoga slijeda prijeđenih točaka, a ne lik
što ga te točke tvore na mjestu za koje se pretpostavlja daje sinkro-
nijsko ih akronijsko. Ustvari, to je “predstavljanje” nedostatno,
budući da se putanja upravo zacrtava i daje vrijeme u kojemu se
pokret nahodi na taj način svedeno na crtu koju oko totalizira, čitljivu
u hipu: na određeno polje projicira se hod šetača gradom. Kako
god bilo korisno to “oplošnjenje”, ono preinačuje vremensku ar
tikulaciju mjesta u spacijalnirnz točaka. Radnju je odmijenio crtež.
Reverzibilni znak (jednom projiciran na karti, iščitava se u dva
smjera) zamijenila je nerazdruživa praksa pojedinih trenutaka i
“slučajeva”, dakle ireverzibilna (ne možemo se vratiti u vremenu
ih obnoviti propuštenu priliku). Na djelu je dakle trag umjesto či
nova, relikvija umjesto performansi: ona je tek njihov ostatak, znak
njihova brisanja. Ta projekcija postulira mogućnost da se jedno
(taj trag) uzme za drugo (radnje izvedene u danim prigodama). Na
djeluje qui pro quo (jedno zamjenjuje drugo) svojstven redukcija
ma koje mora provesti funkcionalno upravljanje prostorom da bi
bilo djelotvorno. Valja pribjeći drugom modelu.
Razlikovanje između strategija i taktika izgleda nudi
primjereniju početnu shemu. Nazivljem strategijom računanje (ih
manipulaciju) s odnosom snaga koje postaje moguće od trenutka
kad se dade izdvojiti jedan subjekt volje i moći (poduzeće, vojska,
grad, znanstvena ustanova). Ona ustanovljuje mjesto koje se može
odrediti kao vlastito i biti osnovom s koje se može upravljati od
nosima s izvanjskošću sastavljenom od meta ih prijetnji (mušterije
ili konkurenti, neprijatelji, selo u okolici grada, ciljevi i predmeti
istraživanja itd.). Kao management, svaka “strategijska” raciona
lizacija najprije nastoji razlikovati u nekom “okruženju” nešto što
joj je “navlastito”, naime mjesto vlastite moći i htijenja. Kartezi-
janski potez, ako hoćete: zaokružiti nešto vlastito u svijetu koji su
88
začarale nevidljive moći Drugoga. Potez znanstvene, političke ili
vojne modeme.
Uvođenje raskida između vlastitog mjesta i njegove dru-
gosti prate važne posljedice od kojih neke valja odmah naznačiti:
1. “Vlastito” jest pobjeda mjesta nad vremenom. Ono omo
gućuje kapitalizaciju stečenih prednosti, pripremu budućih širenja
i na taj način stjecanje neovisnosti u odnosu na promjenjivost okol
nosti. Toje ovladavanje vremenom utemeljenjem neovisnoga mjes
ta.
2. Toje također i ovladavanje mjestom pomoću vida. Podjela
prostora omogućujepanoptičkupraksu počevši od mjesta s kojega
pogled preobražava strane snage u predmete koje se može proma
trati i mjeriti, nadzirati, dakle i “uključiti” u svoje viđenje.13Vidjeti
(daleko) znači također predvidjeti, preduhitriti vrijeme iščitava-
njem kakva prostora.
3. Bilo bi opravdano odrediti moć znanja tom sposobnošću
preobražavanja neizvjesnosti povijesti u čitljive prostore. Ali, točnije
je prepoznati u tim “strategijama” posebnu vrstu znanja, ono koje
podržava i određuje moć da si podarimo vlastito mjesto. Zato su se
vojne ili znanstvene strategije uvijek stvarale zahvaljujući uspostavi
“vlastitih” polja (neovisni gradovi, “neutralne” ili “neovisne” us
tanove, “nepristrani” znanstveni istraživački laboratoriji itd.). Dru
gim riječima, stanovita moćje pretpostavka tog znanja, a nije samo
njegova posljedica ili atribut. Ona ga omogućuje i određuje mu
obilježja. Ona se u tom znanju stvara.
Za razliku od strategije (čiji uzastopni likovi pomiču tu odveć
formalnu shemu i čiju bi povezanost s osobitim povijesnim ustro
jem racionalnosti također trebalo utvrditi), taktikom nazivljem pro
računato djelovanje određeno odsutnošću vlastitoga mjesta. Njego
vu neovisnost dakle ne uvjetuje nikakvo izvanjsko ograničenje.
Jedino je mjesto taktike mjesto drugoga. Zato ona mora postupati
prema području koje joj je nametnuto kao da ga ustrojuje neka
strana sila. Ona ne raspolaže sredstvom da opstoji sama po sebi, na
89
razdaljini, u položaju povučenosti, predviđanja i okupljanja sebe:
ona je pokret “unutar vidnoga polja neprijatelja”, kao stoje kazao
von Biilow,14 i u prostom koji on nadzire. Ona dakle nije u mo
gućnosti zacrtati neki globalni projekt niti sagledati u totalu nepri
jatelja u određenom prostom, vidljivog i objektivno sagledljivog.
Djeluje od zahvata do zahvata. Koristi se “okolnostima” i o njima
ovisi, bez prostora u kome bi mogla uskladištiti svoja dobra, po
većati posjed i predvidjeti izlaze. To što ona stječe ne čuva se. To
ne-mjesto omogućuje joj besumnje pokretljivost, ali u poslušnosti
spram neizvjesnosti vremena, kako bi u letu uhvatila mogućnosti
što ih pruža trenutak. Valja joj, budnoj, iskoristiti pukotine što ih
otvara stjecaj posebnih prilika u nadgledanju vlasničke moći. Ona
je potkrada. Stvara joj iznenađenja. Može se zateći tamo gdje je ne
očekuju. Dosjetljiva je.
Ustvari, taktika je umijeće slaboga. Clausewitz je to uočio u
vezi s lukavstvom u svojoj raspravi o ratu. Što moć više raste, to si
manje može dopustiti pokretanje dijela svojih sredstava da bi proiz
vela prijevame učinke: ustvari, opasno je upotrijebiti veliku silu za
privide, budući da je ta vrsta “demonstracije” općenito uzaludna i
da “ozbiljnost gorke nužde čini neposredno djelovanje toliko hit
nim te nema mjesta za takvu igru”. Snage se raspodjeljuju i ne
izlažu se opasnosti da bi hinile. Moć je obvezana samom svojom
vidljivošću. Naprotiv, lukavstvo je moguće slabome i nerijetko je
ono jedino moguće, poput “posljednje slamke”: “Što su slabije one
snage koje su podređene strateškoj upravi, to im je više na raspola
ganju lukavstvo”.15Prevedimo: to se prije strategija preobražava u
taktiku.
Clausewitz također uspoređuje lukavstvo s doskočicom “Jed
nako kao što je doskočica potez obmane glede predožbi i pojmova,
lukavstvo je potez obmane glede čina”.16Znači to navijestiti način
na koji se taktika, zapravo zahvat obmane, neočekivano uvlači u
neki poredak. Umijeće “zadavanja udarca” jest posjedovanje smisla
za prigodu. Prema postupcima koje Freud navodi u vezi s do
sjetkom,17 ona spaja smiono zbližene elemente da bi bacila ne
90
očekivano svjetlo na jezik kakva mjesta i pogodila adresata. Zebre,
rasjekline, naprsline i pronalasci u mreži kakva sustava, načini
djelovanja potrošača praktični su istoznačnici dosjetkama.
Bez vlastita mjesta, bez globalizirajućeg uvida, slijepa i pro
nicava kakvom se biva u dodiru tijela o tijelo bez razmaka, uprav
ljana slučajem vremena, taktika je određena odsutnošću moći, kao
što strategiju ustrojuje postulat moći. S tog bi se stajališta njezina
dijalektika mogla rasvijetliti starim umijećem sofistike. Tvorac ve
likoga “strateškog” sustava, Aristotel, već se mnogo zanimao za
procedure tog neprijatelja koji je, prema njemu, poremetio poredak
istine. Toga mnogoobličnog, brzog, iznenađujućeg protivnika on
je odredio tako da bismo ga, imajući na umu rastezljivost sofistike,
u konačnici mogli primijeniti i za određenje taktike kako je ja ov
dje razumijem: riječ je, kao što je kazao Corax, o tome da se “naj
slabiji položaj učini najjačim”.18 U svojoj paradoksalnoj sažetosti,
taj izrijek ocrtava odnos snaga koji je u načelu duhovnog stva
ralaštva, jednako ustrajan koliko i istančan, neumoran, spremno
očekujući svaku priliku, raspršen na poljima vladajućeg poretka,
ne priznajući pravila koja postavlja i nameće racionalnost utemelje
na na pravu stečenom vlasništvom.
Strategije su dakle akcije koje, zahvaljujući ustanovljenju
nekog mjesta moći (posjedovanju čega vlastitoga), izboruju teorij
ska mjesta (sustave i totalizirajuće govore) sposobna izreći cjelinu
fizičkih mjesta na koja su snage raspoređene. One kombiniraju te
tri vrste mjesta i nastoje ovladati jednima preko drugih. One se
prema tome opredjeljuju za odnose mjesta. Ako ništa, nastoje u
njih uvesti vremenske odnose analitičkim pridodavanjem vlasti
tog mjesta svakome posebnom elementu i kombinatoričkom or
ganizacijom pokreta svojstvenih jedinicama ili cjelinama jedinica.
Model im je bio vojnički prije no što je postao “znanstveni”. Tak
tike su procesi čija vrijednost ovisi o važnosti što je pridaju vre
menu - okolnostima što ih određeni trenutak uplitanja preobražava
u povoljnu prigodu, brzini pokreta koji mijenjaju organizaciju pro
stora, po odnosima između uzastopnih trenutaka “udara”, mogućim
91
križanjima heterogenih trajanja ritmova itd. U tom smislu, razlika
između jednih i drugih upućuje na dvije povijesne opcije u smislu
djelovanja i sigurnosti (opcije koje uostalom prije ovise o prisila
ma negoli o mogućnostima): strategije računaju na otpor koji us
postava nekog mjesta pruža vremenskom trošenju; taktike zanima
spretno korištenje vremena, prigoda koje ono pruža i također igre
koju uvodi u temelje moći. Čak ako se metode kojima se koristi
svakodnevno umijeće ratovanja nikad ne očituju u tako jasno ocr
tanu liku, ipak ostaje činjenica da ulog na mjesto ili na vrijeme
razlikuje načine djelovanja.
92
oni su samo inačice u sklopu opće semiotike taktika. Dakako, da bi
se razradila ta semiotika, trebalo bi se uteći umijećima mišljenja i
djelovanja različitima od onih koja su racionalno utemeljena na
razgraničenju vlastitoga: od šezdeset i četiri heksagrama kineskoga
I-Chinga21 ili grčkog metisa22 do arapskoga hila,23 naznačuju se
druge “logike”.
Nije mi nakanom neposredno uspostavljanje semiotike.
Željom mije predložiti nekoliko načina razmišljanja o svakodnev
nim praksama potrošača, otpočetka pretpostavivši da su u početku
one taktičke vrste. Stanovati, kružiti, govoriti, čitati, ići na tržnicu
ili kuhati, te djelatnosti, izgleda, odgovaraju obilježjima taktičkih
lukavstava i iznenadnih zahvata: smicalice “slaboga” u poretku
koji je uspostavio “jaki”, umijeće zadavanja udaraca na polju dru
goga, lukavstvo lovca, manevarska i višeoblična pokretljivost, klik-
tavi, poetični i ratnički izumi.
Možda su one potvrda nekoga bezvremenog umijeća koje
nije samo ustrajalo kroz ustanove uzastopnih društveno-političkih
poredaka nego seže i mnogo dalje od naših povijesti i nadovezuje
se na čudne solidarnosti s onu stranu granica čovječanstva. Te prakse
predstavljaju zapravo neobične analogije i kao da pripadaju
predanoj inteligenciji, zajedno s hinjenjima, potezima i obratima
što ih neke ribe ili biljke izvode s nevjerojatnom spretnošću. Pro
cedure tog umijeća nahode se u davnini života i kao da ne nadilaze
samo stratešku raspodjelu povijesnih ustanova, već i prekid
obilježen institucijom svijesti. Osiguravaju one formalni kontinu
itet i trajnost sjećanja bez jezika, od dna oceana do ulica naših
megapolisa.
U svakom slučaju, na ljestvici suvremene povijesti, također
se čini da su poopćenje i širenje tehnokratske racionalnosti stvori
li, između očica sustava, rascjepkavanje i bujanje tih praksi kojima
su nekoć upravljale stabilne mjesne jedinice. Taktike sve više skreću
s putanje. Izglobljene iz tradicionalnih zajednica, koje su im
određivale djelovanje, počinju one lutati posvuda u prostoru koji
93
se objedinjuje i širi. Potrošači se pretvaraju u doseljenike. Sustav u
kojemu oni kruže odveć je širok da bi se negdje zaustavili, ali i
odveć premrežen da bi mu mogli uzbjeći ili prebjeći drugdje. Drug
dje više ne postoji. Uslijed toga, mijenja se i “strateški” model, kao
daje izgubljen u svojoj uspješnosti: počivao je na određenju čega
“vlastitoga” koje se razlikovalo od svega ostaloga; sada je on postao
sve. Moglo bi se dogoditi da, malo-pomalo, iscrpi svoje preobraz-
bene sposobnosti i da tvori jedino prostor (jednako totalitaran kao
nekadašnji svemir) u kojemu bi djelovalo društvo kibemetičkoga
tipa, prepušteno Brownovu gibanju nevidljivih i bezbrojnih takti
ka. Bih bismo suočeni s bujanjem neizvjesnih i nenadgledivih ma
nipulacija unutar goleme mreže dmštveno-ekonomskih prisila i osi
guranja: milijarde gotovo nevidljivih pokreta, koji se odvijaju na
sve istančanijoj površini jedinstvenog, stalnog i svima vlastitoga
mjesta. Je li to već na djelu ih je to tek budućnost velikoga grada?
Ostavljajući po strani višetisućljetnu arheologiju lukavsta-
va, jednako kao i mogućnost njihove mravinjačke budućnosti,
proučavanje nekoliko svakodnevnih taktika u optjecaju ne smije
unatoč svemu zaboraviti obzorje s kojega one dolaze, niti, na
drugom kraju, kamo bi mogle otići. Podsjećanje na te daleke prošlos
ti ih budućnosti omogućuje barem da se odupremo posljedicama
analize, ključne, ali često isključive i opsesivne, koja nastoji opisa
ti ustanove i mehanizme represije. Ne čudi povlaštenost koju uživa
problematika represije na polju istraživanja: znanstvene ustanove
pripadaju sustavu koji proučavaju; proučavajući ga, one se prila
gođuju dobro znanome žanru povijesti obitelji (kritika ideologije
ne mijenja ništa u njezinu funkcioniranju, budući da kritika stvara
privid odmaka unutar pripadnosti); pridodaju one čak i uznemiru
juću draž vragova ili vukodlaka o kojima se pripovijesti pričaju
uvečer kod kuće. AJi to pojašnjenje aparata njime samime nedostat
no je utoliko što ne vidi prakse koje su mu heterogene i koje po
tiskuje ili vjeruje da potiskuje. Pa ipak, one imaju velike izglede da
nadžive također i taj aparat i, u svakom slučaju, one su također
sastavni dio društvenog života, to otpornije što su savitljivije i
94
podesenije stalnim promjenama. Promatrajući tu prolaznu i trajnu
stvarnost, stječe se dojam da se istražuje tamna strana društva, noć
dulja od dana, tamna prostirka na kojoj se pomaljaju uzastopne
ustanove, morski beskraj na kojemu bi se društveno-ekonomski i
politički aparati nadavali poput privremenih otoka.
Zamišljeni krajolik istraživanja nije bez vrijednosti, čak i
ako nije strogo određen. On tako obnavlja ono što se nekoć označa
valo nazivom “pučka kultura”, ali da bi ono što se prikazivalo kao
ukalupljujuću silu povijesti preobrazilo u pokretnu beskonačnost
taktika. On dakle zadržava prisutnom strukturu društvenoga ima
ginarnog odakle pitanje neprestance poprima različite oblike i izno
va se postavlja. On također štiti od učinaka raščlambe koja nužno
zahvaća te prakse samo na rubovima tehničkoga aparata, gdje one
preinačuju ih pobijaju njegove instrumente. Na taj je način i samo
proučavanje marginalno u odnosu na pojave koje proučava. Krajo
lik koji uprizoruje te pojave na imaginaran način ima dakle vrijed
nost korekcije i globalne terapeutike protiv njihove redukcije spo
radičnim propitivanjem. On barem osigurava njihovu prisutnost
kao sablasti. Taj povratak na drugu pozornicu podsjeća na odnos
što ga iskustvo takvih praksi održava s onime što od njih ostaje iza
raščlambe. To je dokaz, neizbježno fantastičan i neznanstven, ne
razmjera između svakodnevnih taktika i strateškoga pojašnjenja.
Koliko se toga upisuje od onoga što svatko čini? Razliku između
toga dvojega čuva slika, sablast stručnoga i nijemoga tijela.
95
II. dio
TEORIJE UMIJEĆA DJELOVANJA
Svakodnevne prakse
99
meti” našeg istraživanja nisu odvojivi od duhovne i društvene “trgo
vine” koja ustrojuje njihovu razglobljenost i njihova premještanja.
“Zaboravi” li na zajednički rad u koji se upisuje, izdvoji li
predmet svoga diskursa iz povijesne geneze, “autor” niječe svoju
stvarnu situaciju. Stvara fikciju vlastitog mjesta. Usprkos suprotnim
ideologijama koje je mogu pratiti, izdvajanje odnosa subjekt-ob-
jekt ili odnosa diskurs-objekt apstrakcija je koja proizvodi “autor
sku” simulaciju. Ona briše tragove pripadnosti istraživanja stano
vitoj mreži - tragove koji uvijek ustvari osporavaju autorska prava.
Ona prikriva uvjete proizvodnje govora i njegova predmeta. Tu
zanijekanu genealogiju odmjenjuje teatar koji kombinira privid
predmeta i privid autora. Diskurs će prema tome sačuvati obilježje
znanstvenosti budu li jasno izneseni uvjeti i pravila njegova na
stajanja i ponajprije odnosi iz kojih je proistekao.
Ovo skretanje iznova vodi dugovanju, ah kao ključnom či
nitelju svakoga novog diskursa, te više nije riječ o posudbi koju
iskazano štovanje ili priznanje mogu iskupiti. Tako, budimo na tre
nutak lirični, Panurge bi u tome vidio znak sveopće solidarnosti.
Svako “vlastito” mjesto mijenja ono što je od drugih već tamo bilo.
Zato je jednako tako isključeno “objektivno” predočavanje tih
bliskih ili dalekih položaja koje nazivljemo “utjecajima”. Pojav
ljuju se oni u tekstu (ili u određenju nekog istraživanja) u vidu
učinaka preinake i rada koji su u njemu proizveli. Dugovanja se ne
pretvaraju u predmete. Uz razmjene, čitanja i suprotstavljanja koji
tvore uvjete njegove mogućnosti, svako je proučavanje zrcalo s
tisuću faceta (druge se pojavljuju posvuda u tom prostoru), ali slom
ljeno i iskrivljeno zrcalo (drugi se u njemu fragmentiraju i mije
njaju).
100
4. poglavlje
Foucault i Bourdieu
101
ni prostor. Ta policijska pripovijest o zamjeni tijela zacijelo bi se
svidjela Freudu.
U Foucaulta, drama se, kao i uvijek, odigrava između dviju
sila kojima lukavstvo vremena obrće odnos. S jedne strane, ideo
logija prosvjetiteljstva revolucionarna je na polju kaznenog prava.
“Smrtnu kaznu” Ancien Regimea, krvavi obred tijela nad tijelom,
koji teatralizira pobjedu kraljevskog poretka nad zločincima iza
branim zbog njihove simboličke vrijednosti, reformistički projekti
18. stoljeća žele odmijeniti kaznama primjenjivim na sve, razmjerni
ma prekršaju, korisnima društvu, odgojnima za osuđene. Zapravo,
disciplinirane procedure koje su se polagano uvele u vojsci i u školi,
ubrzo su odnijele pobjedu nad opsežnim i složenim sudskim
aparatom što ga je iznjedrilo prosvjetiteljstvo. Njegove tehnike
postaju istančanije i proširenije, a da se ne mora posegnuti za ideo
logijom. Posredujući jedno stanično mjesto isto za sve (učenike,
vojnike, radnike, zločince ih bolesnike), one usavršavaju pregled
nost i premreženost tog prostora ne bi U ga učinili oruđem kadrim
da disciplinira nadzirući i “tretirajući” bilo koju ljudsku skupinu.
Riječ je o tehnološkim pojedinostima, malim ali odlučnim po
stupcima. Oni imaju logiku teorije: preko njih se uspostavlja uni-
verzalizacija jednoobrazne kazne zatvora, koja iznutra obrće re
volucionarne ustanove i uspostavlja posvuda “kaznioničko” umjesto
kaznenoga pravosuđa
Foucault tako razlikuje dva heterogena sustava. On iznova
upućuje na prednosti što ih je stekla politička tehnologija tijela nad
razradom doktrinamog tijela. Ali ne zadovoljava se odvajanjem
dviju vrsta moći. Slijedeći uspostavu i pobjedničko umnožavanje
te “niže instrumentalnosti”, pokušava on rasvijetliti opruge te ne-
pronične moći, bez posjednika, bez povlaštenog mjesta, bez
nadređenih i podređenih, bez represivna djelovanja i bez dogma
tizma, djelotvorne na gotovo neovisan način svojom tehnološkom
sposobnošću raspodjele, razvrstavanja, raščlambe i prostornog
upojedinjenja predmeta koji se obrađuje. (Za to vrijeme ideologija
“brblja”!) U nizu kliničkih tablica (i samih začuđujuće panop-
102
tičkih!), on pokušava i sam imenovati i razvrstati različita “opća
pravila”, “uvjete djelovanja”, “tehnike”, “postupke”, “operacije”,
“mehanizme”, “načela” i “činitelje” koji čine “mikrofiziku moći”.3
Ta galerija dijagrama ima dvostruku ulogu: da razglobi jedan
društveni sloj praksi bez diskursa i da ustanovi diskurs o tim prak
sama.
Od čega je onda sačinjena ta razina odlučnih praksi koje
raščlamba izdvaja? Preko obrata svojstvenog strategiji njegovih
istraživanja, Foucault tu razabire gestu koja je ustrojila prostor
diskursa - ali ne više, kao što je bio slučaj u Povijesti ludila, epi
stemološku i socijalnu gestu zatvaranja nekoga tko je isključen da
bi se oblikovao prostor koji omogućuje poredak, nego malenu i
posvuda ponavljanu gestu mreženja vidljivog prostora kako bi se
onima koji ga zauzimaju omogućilo uočavanje i “informacija”.
Procedure koje ponavljaju, umnožavaju i usavršavaju tu gestu us
trojile su diskurs koji je poprimio obličje društvenih znanosti. Odatle
se utvrđuje nediskurzivna gesta koja se, ovlaštena povijesnim i
društvenim razlozima da pruži objašnjenje, očituje u diskursima
suvremene znanstvenosti.
S obzirom na itekako nove perspektive što ih otvara ova
raščlamba4 - i koje bi uostalom mogle biti osnovom nove teorije
“stila” (stil, taj način hodanja, netekstualna gesta, organizira tekst
misli) - moguće je pridometnuti nekoliko pitanja u vezi s našim
istraživanjem:
1. Upustivši se u arheologiju društvenih znanosti (eksplicit-
ni izrijek od objavljivanjafiz/eć/' i stvari) i tragajući za “zajedničkom
matricom”, naime za “tehnologijom moći”, koja bi bila načelom
kaznenoga prava (kažnjavanja čovjeka) kao i humanističkih zna
nosti (poznavanje čovjeka), Foucault je bio prisiljen provesti selek
ciju u ukupnosti procedura koje tvore tkanje društvenog djelova
nja u 18. i 19. stoljeću. Taj se kirurški zahvat sastoji upreslagiva-
nju povijesti počevši od suvremenoga bujajućeg sustava - pravo
sudne i znanstvene tehnologije - u izdvajanju iz cijeloga tijela
103
kancerozne tvorevine koja ga je napala, te u objašnjenju njegova
sadašnjeg funkcioniranja preko njegove geneze tijekom dvaju pret
hodnih stoljeća. Iz goleme historiografske građe (kaznene, vojne,
školske, medicinske), on izdvaja optičke i panoptičke procedure
koje u njoj postupno bujaju i prepoznaje u njima naznake, najprije
raspršene, aparata čiji se dijelovi malo-pomalo sve jasnije ocrtava
ju, kombiniraju i ponavljaju u svoj punini društvenoga tijela.
Ta izvanredna historiografska “operacija” istodobno povlači
dva pitanja koja, međutim, ne treba brkati: sjedne strane, odlučna
uloga tehnološih procedura i dispozitiva u ustroju društva; s druge,
izuzetni razvoj posebne kategorije tih dispozitiva. Stoga se još va
lja pitati:
a) Kako objasniti povlašteni razvoj posebnog niza koji čine
panoptički dispozitivi?
b) Kakav je status tolikih drugih nizova koji, slijedeći svoje
tihe putanje, nisu postali mjestom diskurzivne konfiguracije niti
tehnološke usustavljenosti? Njih bi se moglo shvatiti kao golemu
zalihu koja sadrži ostatke ili tragove različitih razvoja.
U svakom slučaju, djelovanje društva nije moguće svesti na
jedan prevladavajući tip procedura. Novija su istraživanja već
utvrdila druge tehnološke dispozitive i njihove igre s ideologijom,
podcrtavši, iako s različitih očišta, njihov odredben značaj - takva
su istraživanja Sergea Moscovicia, posebice u vezi s urbanističkom
organizacijom,5ili pak ona Pierrea Legendrea o srednjovjekovnome
pravnom ustroju.6 Čini se da oni prevladavaju tijekom duljeg ili
kraćeg razdoblja, a potom iznova tonu u slojevitu masu procedura,
dok ih drugi odmjenjuju u ulozi “informatora” sustava.
Društvo bi tako sačinjavale neke izuzetne prakse, koje us-
trojuju njegove normativne ustanove, i one druge, bezbrojne prakse
koje su ostale “u manjini”, pa ipak uvijek prisutne iako ne ustroju-
ju diskurs, i koje čuvaju premise ili ostatke hipoteza (institucional
nih, znanstvenih) koje se razlikuju od jednog društva do drugoga.
Upravo bi u toj mnogostrukoj i šutljivoj “zalihi” procedura trebalo
104
tražiti “potrošačke” prakse s dvostrukim obilježjima moći, koja je
utvrdio Foucault, kako bi se moglo, jednom na manjinski, a drugi
put na većinski način, istodobno ustrojiti i prostore i jezike.
2. Konačna formacija (suvremena promatračka i discipli
nama tehnologija) koja služi kao polazišna točka Foucaultovoj re
gresivnoj povijesti objašnjava nevjerojatnu objedinjenost praksi
koje on izabire i propituje. Ali, može li se pretpostaviti daje ukup
nost procedura jednako koherentna? A priori, ne može. Iznimni,
ako ne i kancerozni razvoj panoptičkih procedura, nadaje se neod
vojivim od povijesne uloge koje su na nj utjecale, te su bile oružje
u borbi protiv heterogenih praksi i provedbi njihova nadzora. Ko
herentnost je učinak izvanrednog uspjeha, a nije obilježje sveko
likih tehnoloških praksi. Monoteizam s kojim bismo mogli usporedi
ti povlaštenost koju su si osigurali panoptički dispozitivi, nadživio
je “politeizam” raspršenih praksi, kojima vlada, ah ih ne ukida
pobjednički značaj jedne od njih.
3. Kakav je status jednog posebnog dispozitiva kad se pro
metne u organizacijsko načelo neke tehnologije moći? Kako na nj
utječe njegova prekomjemosf! Koji se novi odnos uspostavlja s
raspršenom ukupnošću procedura kad se jedna od njih institucio
nalizira u kaznionički i znanstveni sustav? Na taj način povlašteni
dispozitiv mogao bi lako izgubiti djelotvornost koju, prema
Foucaultovim riječima, duguje svojim nijemim i majušnim teh
ničkim napretcima. Izašavši iz mračnog pojasa u koji Foucault
smješta odredbenu mašineriju društva, našao bi se on u položaju
ustanova koje postupno “koloniziraju” još šutljive procedure.
Možda uistinu (barem je to jedna od pretpostavki naše studije) i
sam sustav discipline i nadzora, uobličen u 19. stoljeću na osnovi
ranijih procedura, danas “vampiriziraju” druge procedure?
4. Može li se ići dalje? Nije li i sama činjenica da, zahvalju
jući svome širenju, dispozitivi nadzora postaju predmetom objaš
njavanja, pa su prema tome dio jezika prosvjetiteljstva, znak da
oni prestaju određivati diskurzivne institucije? Učinak ustrojujućih
105
dispozitiva, diskurs bi preko onih koje može obrađivati označio
one koji više nemaju ustrajavajuću ulogu. Valjalo bi se dakle pitati
kojom se drugom vrstom dispozitiva on artikulira, a da ih ne može
učiniti svojim predmetom. Izuzev ako diskurs (onaj iz Nadzirati i
kazniti?), raščlanjujući prakse od kojih i sam potječe, na taj način
nadilazi podjelu, koju je uveo Foucault, između “ideologija” i “pro
cedura”.
Ta pitanja, na koja ćemo zasad odgovoriti tek sumarno, ba
rem naznačuju preobrazbe što ih je Foucault uveo u raščlambu
procedura i perspektiva koje se otvaraju nakon njegova istraživanja.
Uputivši, u jednom slučaju, na heterogenost i uzajamnost odnosa
između dispozitiva i ideologija, uspostavio je on to polje kao obradi
vi povijesni predmet na kojemu tehnološke procedure imaju
posebne učinke moći, podređuju se vlastitim logičkim djelovanji
ma i mogu proizvesti fundamentalni obrat u ustanovama poretka i
znanja. Ostaje pitanje što je s drugim procedurama, koje su jedna
ko infinitezimalne, a povijest ih nije “povlastila”, a koje unatoč
tome obavljaju bezbrojne djelatnosti među očicama tkanja ustanov
ljenih tehnologija. To je posebno slučaj s procedurama koje ne
raspolažu preduvjetom što ga posvuda iziskuju procedure rasvi
jetljene Foucaultom, naime, nemaju vlastito mjesto na kojemu bi
mogla djelovati panoptička mašinerija. Te su tehnike također ope
rativne, ah su od početka lišene onoga što čini snagu drugih, to su
“taktike” za koje sam pretpostavio da podaruju formalno obilježje
svakodnevnim praksama potrošnje.
106
njenja. Druga nam područja podaruju ono što je naša kultura is
ključila iz svoga diskursa. Ali, nije li naše taktike odredilo upravo
ono što smo mi uklonili ili izgubili? Kao i u Tužnim tropima,7naša
su putovanja usmjerena u daleke krajeve da bi tamo otkrila ono
čija se prisutnost u nas više ne prepoznaje. Ta taktička i retorička
lukavstva koja je znanstvena obitelj proglasila nezakonitima, a
Freud je dugo pokušavao biti njezinim posvojenim sinom, on je
ponovno pronašao otkrićem i istraživanjem jedne terra incognita,
nesvjesnog; ali ona su mu zacijelo nadošla iz nekoga starijeg i blis
kijeg područja - iz dugo odbacivane židovske stranosti, koja se s
njime vraća u znanstveni diskurs, ali prerušena u snove i lapsuse.
Freudizam će tako biti mješavina legitimnih strategija proizašlih iz
Aujklarunga i “obrata” koji se vraćaju iz veće udaljenosti pod
ogrtačem nesvjesnog.
Dvije polovice
Ako je Kabilija u Bourdieua trojanski konj “teorije prakse”; ako tri
posvećena joj teksta (najljepša što ih je Bourdieu napisao, nadasve
“Kuća ih izvrnuti svijet”) služe kao pluralna prethodnica dugome
epistemološkom diskursu; ako poput pjesama njegove “tri studije
o kabilskoj etnologiji” zacrtavaju jednu teoriju (vrstu komentara u
prozi) i služe mu kao beskrajan fond za citate u izvanrednim oba-
sjanjima; ako je napokon u trenutku u kojemu Bourdieu objavljuje
svoja tri “stara” teksta njihovo referencijsko i poetsko mjesto iz
brisano iz naslova (koji se vraća komentaru: teorija) i ako je,
raspršen u učincima koje proizvodi u autoriziranu diskursu, i sam
kabilski izvornik postupno iščilio, kao sunce izgubljeno u spekula
tivnu krajoliku koji još osvjetljava - onda ta obilježja već označuju
položaj prakse u teoriji.8
Nije riječ o slučaju. Radovi, kojima je od 1972.godine na
dalje predmet “praktično značenje”,9 ustrojuju se na isti način,
izuzev “Budućnosti klase i uzročnosti vjerojatnoga”.10 Ipak, valja
naznačiti jednu razliku: Kabiliju, studiju o “bračnim strategijama”
107
(koja se poimence bavi genealoškom ekonomijom), odmijenila je
referencija Beama.11 Riječ je dakle o dva referencijalna mjesta.
Može li se reći koji je od dva lokaliteta, Kabilija ili Beam, dubleta
onom drugome? Oni predstavljaju dvije nadzirane - i progonjene
- “bliskosti”, jedan udaljenošću od rodnoga tla, drugi zbog stra-
nosti kulturalne razlike. Izgleda ipak daje Beam, in-fanskao i svaki
izvor, morao najprije predstavljati dubletu jednoga kabilijskog pri
zora (tako bliskog rodnom tlu, prema Bourdieuovoj raščlambi) da
bi se dao izreći. Tako je, “opredmetljiv”, ponudio stvarni oslonac (i
legendarni - gdje su stanovnici negdanjega Beama?) da bi se u
društvene znanosti uveo habitus, osobno obilježje što gaje Bourdieu
podario teoriji. Na taj se način posebnost izvornog iskustva gubi u
njegovoj sposobnosti da preustroji opći diskurs.
Podijeljen na dvije polovice od kojih jedna omogućuje dru
gu, Nacrt za jednu teoriju prakse ponajprije je praksa interdiscipli
narnosti. Na djeluje dakle metafora u smislu da se iz jednoga roda
prelazi u drugi: od etnologije sociologiji. Zapravo, to i nije tako
jednostavno. To je djelo teško razvrstati. Je li to posljedica inter
disciplinarnih suočenja što ih je nekoć zagovarao Bourdieu i koja,
nadilazeći stupanj puke razmjene “danosti”, smjeraju uzajamnom
objašnjenju pretpostavki navlastitih svakoj posebnosti?12Ta suoče
nja iziskuju uzajamno epistemološko pojašnjenje; ona teže tome
da svoje implicitne podloge izvuku na svjetlost, koja je ambicija i
mit znanja. Ali, možda je ulog različit te se svodi na intervenciju
drugoga u kretnju kojom se neka disciplina vraća onome noćnome
što je okružuje i što joj prethodi - ne da bi to uklonio, nego upravo
zbog toga što je to neuklonjivo i odredbeno? Može se govoriti o
teoriji kada znanost pokušava misliti svoj odnos prema toj izvanj-
skosti i ne zadovoljava se time da ispravlja svoja pravila proizvod
nje ili da utvrdi svoje granice valjanosti. Je li tim putem krenuo
Bourdieuov diskurs? U svakom slučaju, tek izvan granica disci
pline oblikuju prakse ovu neproničnu stvarnost iz koje se može
roditi teorijsko pitanje.
108
Bourdieuove “etnološke studije” obilježuje osobit stil.
Pomislili bismo daje na djelu neka vrsta razbibrige sociologa, ali
kao u svakoj razbibrizi, igra je važnija od zanata. Njegovi su ko
madi izvedeni s rijetkom preciznošću. Nikad Bourdieu još nije bio
toliko poman, pronicljiv, virtuozan. U njegovim tekstovima ima
čak nečeg estetičkoga, u mjeri u kojoj neki “ulomak”, posebni i
“izdvojeni” oblik,13postaje figpiomglobalnoga(a ne općeg) odnosa
discipline sa stvarnošću u isti mah stranom i odlučnom, primi
tivnom. Taj ulomak društva i raščlambe, ponajprije je kuća koja je,
kao što znamo, referencija svake metafore.14 Valjalo bi stoga reći:
neka kuća. Preko praksi koje artikuliraju njezin unutarnji prostor,
ona izvrće strategije javnog prostora i ustrojuje u tišini stanovit
jezik (leksik, poslovice itd.).15Obrtanje javnoga poretka i začinjanje
diskursa: ta dva obilježja čine također od kabilske kuće inverziju
francuske škole, predmet u kojemu Bourdieu, od njega napravivši
svoju specijalnost, razlučuje tek “reprodukciju” društvenih hije
rarhija i ponavljanje njihovih ideologija.16 U odnosu na društvo
kojim se bavi sociologija, boravište smješteno tamo dolje u svojoj
je jedinstvenosti zapravo oprečno i odredbeno mjesto. I samo
njegovo proučavanje autor drži nezakonitim s obzirom na socio-
-ekonomsku normativnost discipline: ona se odveć oslanja na sim
boličku gamu.17Zapravo, ono je lapsus.
‘Teorija” će poništiti razdaljinu između tih zakonitosti so
ciologije i etnoloških posebnosti. Racionalnost znanstvenog polja
i praksi koje bujaju izvan polja bit će ponovno ustrojena. Nacrt (i
kasniji članci) zapravo povezuju ta dva činitelja. Osjetljiv pothvat
koji se sastoji u tome da se “etnološku” iznimku obuhvati u prazninu
sociološkoga sustava. Da bi se slijedio taj zahvat, valja izbližega
pogledati rad djela: sjedne strane, raščlamba tih posebnih praksi; s
druge, uloga koja im je dodijeljena u gradnji “teorije”.
109
“Strategije ”
110
dobar igrač).20“Potez” postavlja u pitanje, sjedne strane, postulate
koji uvjetuju prostor igre, a s druge pravila koja podaruju podi
jeljenim kartama neku vrijednost, a igraču mogućnosti, te napokon
manevarsku spretnost u različitim situacijama u kojima je prvotni
ulog u igri. Ta složena cjelina raster je kvalitativno različitih funk
cioniranja:
a) Postoje “implicitna načela” ili postavke (naprimjer, u
obredu vjenčanju u Beamu, primat muškarca nad ženom, ili stari
jega u odnosu na mlađega - načela koja osiguravaju integritet i
čuvanje očevine u gospodarstvu u kojemu je novac rijetkost), ali
činjenica da nisu određena (eksplicitna), stvara granice tolerancije
i mogućnosti da se posegne za jednim na račun drugoga.
b) Postoje ‘‘eksplicitnapravila ” (primjerice, adot, naknada
koja se daje mlađoj djeci zauzvrat što su se odrekla zemlje), ali ona
su popraćena granicom koja ih obrće (primjerice, toumadot, vraća
nje adota u slučaju da u braku ne bude djece). Svako korištenje tih
pravila mora dakle imati na umu njihovu promjenjivost, uvijek
prijeteći njihovim obratima koji ovise o slučajnostima života.
c) “Strategije”, istančane “kombinacije” (“djelovati znači
dovijati se”), “plutaju” između pravila, “koriste se svim mogućnos
tima koje pruža predaja”, koriste se prije jednom nego drugom,
nadomještajući jedne drugima. Koristeći se mekim koje prikriva
tvrdo, stvaraju one u toj mreži vlastite mjerodavnosti. Čak i više,
kao u razredu u kojemu se može propitivati globalne rezultate bez
obzira na postignuti prosjek u svakoj disciplini, strategije se mije
njaju i klize iz jedne službe u drugu, podrivajući (prekidajući)
ekonomske, društvene i simboličke podjele: naprimjer, malom broju
djece (pitanje plodnosti) protuteža je loš brak (bračni neuspjeh): ili
zadržavanjem neoženjena mlađeg sina kod kuće kao “sluge bez
naknade” (ekonomsko ulaganje i ograničavanje plodnosti) izbjega
va se obveza da mu se plati adot (bračna pomoć). Strategije ne
“primjenjuju” načela ih pravila. One među njima biraju repertoar
operacija.21
Ill
3. Slične transferima i “metaforizacijama”, prakse nepresta
nih prelazaka s jednog na drugi rod pretpostavljaju neku “logiku”.
Pronicljiviji no ikad, dosjetljiviji od njih kako bi ih obuhvatio u
labirintnom odvijanju svojih rečenica, Bourdieu među njima raz
likuje nekoliko osnovnih procedura:22
a) politetičnost isto što i uporabe i svojstva koje se razliku
ju ovisno o kombinacijama u koje ulaze;
b) zamjenjivost, jedna je stvar uvijek zamjenjiva drugom, s
obzirom na sklonost svake prema drugima u totalitetu koji ona pred
stavlja;
c) eufemizacija: treba sakriti činjenicu da se radnje suprot
stavljaju dihotomijama i antinomijama koje predstavlja sustav sim
bola. Obredne radnje pružaju primjer takve “eufemizacije” obje
dinjujući suprotnosti.
Naposljetku, analogija bi utemeljivala sve te procedure kao
prekoračenja simboličkoga poretka i granica što ih on postavlja,
ah prikrivena prekoračenja, umetnute metafore, i u toj mjeri čak
preuzete, za koje se vjeruje da su opravdane jer se ogiješuju o raz
likovanja uspostavljena jezikom istodobno ih poštujući. S tog sta
jališta, priznati autoritet propisa posve je suprotno negoli primije
niti ih. Temeljni raskol koji se danas okrenuo jer smo mi prisiljeni
primjenjivati zakone kojima više ne priznajemo autoritet. Kako
god bilo, nije nezanimljivo da se Bourdieu, kao posljednjem utočištu
svih praksi, vraća “uporabi analogije”, što su znanstvenici čije je
tekstove sabrao 1968. godine (Duhem, Bachelard, Campbell itd.)
držali ključnim manevrom teorijskog stvaralaštva.23
4. Napokon, svim tim praksama upravlja ono što bih naz
vao ekonomijom vlastitog mjesta. Ona pak, u Bourdieuovoj raščlam
bi, poprima dva jednako temeljna, ali neartikulirana obličja: sjedne
strane, povećavanje kapitala (materijalnih i simboličkih dobara)
koja u osnovi čine baštinu-, s druge, razvoj tijela, pojedinačnog i
zajedničkog, koje je generatorom trajanja (svojom plodnošću) i
prostora (svojim pokretima). Umnožavanje lukavstava, njihovih
112
uspjeha i poraza, upućuje na ekonomiju koja radi na umnožavanju
i bujanju tih dvaju različitih, a ipak sukladnih oblika “kuće”:24 do
bra i tijelo - zemlja i potomstvo. Politika toga “mjesta” tvori opću
podlogu tim strategijama.
Odatle proizlaze dva obilježja koja te prakse čine posve svoj
stvenima zatvorenu prostoru u kojemu ih Bourdieu propituje i
načinu na koji ih motri:
a) On uvijek pretpostavlja dvostruku povezanost tih praksi
s vlastitim mjestom (baštinom) i s kolektivnim načelom upravlja
nja (obitelj, grupa). Što se događa kada taj dvostruki postulat izos
tane? Zanimljiv slučaj, budući daje to upravo ono što se zbiva s
našim tehnokratskim društvima, u odnosu na koje vlasničke i
obiteljske otočke izdvojenosti od jučer ih na drugim mjestima,
postaju utopijama izgubljenih svjetova, ako ne i robinzonijadama.
Međutim, kad Bourdieu susretne istu vrstu praksi kod “malogra
đana” ih današnjih domaćica, one su danas tek “kratkotrajne i krat
kovidne strategije”, “anarhistički protuudarci” koji se odnose na
“nepomirljivu ukupnost poluznanja”, na “kulturalni sabir>\ “zbrda-
-zdola skalupljene dekontekstualizirane pojmove”.25Tuje međutim
na djelu ista praktična logika, ali neovisno o mjestu koje bi joj
nadziralo primjenu u tradicionalnim društvima. To znači da se čini
kako je problematika mjesta u Nacrtu važnija od one praksi.
b) Rabljenje pojma “strategija” nije ništa manje ograničeno.
Opravdava ga činjenica što prakse pružaju odgovor primjeren okol
nostima. Ah Bourdieu u isti mah ponavlja da nije riječ o strategija
ma u strogom smislu: nema izbora između više mogućnosti, dakle
nema “strateške nakane”; nema uvoda ispravaka zahvaljujući bo
ljoj obaviještenosti, dakle ni “najmanjega računa”; nema predviđa
nja, nego samo postoji neki “pretpostavljeni svijet” poput ponav
ljanja prošlosti. Riječju, “zbog toga što subjekti zapravo ne znaju
što čine, to što čine ima više smisla nego što oni znaju”.26Na djelu
je dakle “učeno neznanje”,27sposobnost koja nije znana nama sami
ma.
113
S tim “strategijama” kojima upravlja mjesto, a očevima ne
znanima, najtradicionalističkija etnologija doživljava obrat U otoč
nim rezervatima u kojima ih je promatrala, zapravo je elemente
dane etničke zajednice doživljavala kao suvisle i nesvjesne: dva
nerazdvojiva vida. Kako bi suvislost postala postulat znanja, mjes
ta koje si pridaje i obrasca spoznaje na koji se poziva, valjalo bi to
znanje izdvojiti od objektiviranog društva, dakle pretpostaviti da
je ono strano i nadređeno spoznaji što je društvo ima o samome
sebi. Nesvjesnost grupe koju se proučavalo bila je cijena koju je
valjalo platiti (cijena koju je ta grupa trebala platiti) za njezinu
suvislost. Društvo može biti sustav samo bez vlastitog znanja. Odatle
zaključak: bio je potreban etnolog da bi ono saznalo to što je i ne
znajući bilo. Danas se etnolog više ne bi osmjelio to izjaviti (pa niti
pomisliti). Kako to da se Bourdieu ovdje izložio u ime sociologije?
“Teorija ”
Ustvari, u mjeri u kojoj sociologija određuje “objektivne strukture”
počevši od “pravilnosti” koje joj podaruju statistike (a i one same
temelje se na empirijskim ispitivanjima), u mjeri u kojoj ona sve
koliku “situaciju” ili “objektivnu konjunkturu” drži “posebnim sta
njem” jedne od tih struktura,28 ona mora razumjeti prilagodbe - ih
odvajanje - praksi u odnosu na te strukture. Kako se između praksi
i struktura (od kojih su potonje predstavljene preko njihovih “poseb
nih stanja” koja su konjunkture) uspostavlja podudarnost koja se
općenito utvrđuje? Odgovori jednom to objašnjavaju refleksnim
automatizmom praksi, drugi put subjektivnom nadahnutošću nji
hovih tvoraca. Bourdieu s pravom odbacuje te dvije pretpostavke.
Nadomješta ih svojom “teorijom” koja teži objasniti primjerenost
praksi strukturama njihovom genezom.
Moglo bi se primijetiti da su okviri problema prilično nateg
nuti. Od triju promatranih danosti - strukture, situacije i prakse -
jedino se dvije posljednje (koje si odgovaraju) promatralo, dok je
o prvima zaključeno na osnovi statistika i one su konstruirani mo-
114
deli. Prije no što se ogledamo s “teorijskom” stranom problema,
nameće se dvostruki epistemološki preduvjet koji je sadržan u pita
njima: a) o pretpostavljenoj “objektivnosti” tih “struktura”, objek
tivnosti koju podržava uvjerenje da se prava zbilja osobe iskazuje
u diskursu sociologije; b) o granicama promatranih praksi ili situ
acija, a nadasve o njihovu statističkom predstavljanju, u odnosu na
cjeline o kojima pokušavaju izvijestiti “strukturalni” modeli. Ali ti
se preduvjeti zaboravljaju u ime prijekosti teorije.
Na način kako Bourdieu postavlja problem, on mora pro
naći nešto što prilagođuje prakse strukturama i što, unatoč tome,
objašnjava zijev između njih. Potreban mu je dodatni pretinac. On
ga otkriva u procesu koji je okosnica njegove specijalnosti kakva
je sociologija odgoja, u usvajanju.- to je tragano posredovanje iz
među struktura koje ustrojuju i “dispozicija” koje ona proizvodi.
Ta “geneza” podrazumijeva pounutrenje struktura (preko usvaja
nja) i povanjštenje stečenog (ili habitusa) u prakse. Na taj se način
uvodi vremenska dimenzija: prakse (koje izražavaju stečeno) odgo
varaju primjereno situacijama (koje očituju strukturu) ako, i jedino
ako, tijekom trajanja pounutrenja - povanjštenja struktura ostaje
stabilna; u protivnome, prakse su razdvojene, odgovarajući još
onome što je bila struktura tijekom svog pounutrenja putem habi
tusa.
Prema toj raščlambi, strukture se mogu mijenjati i postati
načelom društvene pokretljivosti (čak i jedinim). Stečeno to ne
može. Ono ne posjeduje vlastiti pokret. Ono je mjesto upisa struk
tura, mramor u koji se urezuje njihova povijest. Sve što se tamo
događa učinak je njegove izvanjskosti. Kao što je slučaj u tradi
cionalnoj slici primitivnih i/ili seljačkih društava, u kojoj se ništa
ne miče, nema povijesti, izuzev one koju ucrtava neki strani poredak.
Nepomičnost tog pamćenja jamči teoriji da će društveno-gospo-
darski sustav biti vjerno reproduciran u praksama. Na taj način,
glavnu ulogu ne igraju preuzimanje ili naučavanje (vidljivi feno
meni), nego stečeno, habitus?9 on omogućuje objašnjenje društva
115
pomoću struktura. Ali to ima svoju cijenu. Da bismo pretpostavili
osloncu sličnu stabilnost, on mora biti nenadzirljiv, nevidljiv.
Bourdieua pak zanima geneza, “način nastajanja praksi”.
Ne ono što one proizvode, kao stoje slučaj u Foucaulta, nego ono
što ih proizvodi. Od “etnoloških proučavanja”, koja bi ih propiti
vala na način sociologije koja od njih stvara teoriju, postoji pomak
koji prebacuje diskurs prema habitusu čiji se sinonimi (exis, ethos,
modus operands “zdrav razum”, “druga priroda” itd.), definicije30
i opravdanja umnožavaju. Od prvih do drugog junak se mijenja.
Jedan pasivni i noćni činitelj zamjenjuje lukavo mnoštvo strategi
ja. Tom nepomičnom mramoru, kao njegov akter, pridružuju se
pojave ustanovljene u društvu.31 Središnji lik, zapravo, budući da
on omogućuje teoriji njezino kružno kretanje: odsad sa “struktura”
ona prelazi na habitus (uvijek pisan kurzivom); s njega na “strate
gije” koje se prilagođuju “stjecajima”, a ovi se opet vraćaju “struk
turama” čijim su učincima i posebnim stanjima.
Ustvari, taj krug prelazi od konstruiranog modela (strukture)
do pretpostavljene stvarnosti (ihabitusa), a od nje tumačenju proma
tranih činjenica (strategija i stjecaja). Ah još više od heterogenih
statusa dijelova koje je teorija posložila u krug, iznenađuje uloga
koju ona pridaje etnološkim “fragmentima” da probiju otvor u so
ciološkoj suvislosti. Drugi (Kabilija ih Beam) priskrbit će sastavnicu
koja nedostaje teoriji kako bi bila djelatna i kako bi se “sve objas
nilo”. Taj daleki stranac posjeduje sva obilježja koja određuju ha
bitus: suvislost, stabilnost, nesvjesnost i teritorijalnost (jer stečeno
je istoznačnica baštini). On je “predstavljen” habitusom, nevidljivim
mjestom na kojemu se, kao i u kabihjskoj kući, strukture izvrću
dok se pounutruju i gdje se to pisanje iznova obrće dok se povanj-
šćuje u liku praksi koje imaju varljivi izgled slobodnih improviza
cija. Upravo je kuća, šutljivo i odredbeno pamćenje, smještena u
teoriji pod metaforom habitusa i ona, osim toga, donosi kao pret
postavku neki referent, izgled stvarnosti. S obzirom na svoju teorij
sku metaforizaciju, taj je referent ipak samo vjerojatan. Kuća po-
dani}Qhabitusu svoju formu, ah ne i sadržaj. Uostalom, Bourdieuov
116
izvod manje nastoji naznačiti tu stvarnost negoli ukazati na nužnost
i prednosti svoje pretpostavke za teoriju. Tako habitus postaje dog-
matsko mjesto, ako pod dogmom razumijemo potvrdu nečeg “stvar
noga” što diskurs treba da bi bio sveobuhvatan. Besumnje, kao što
je slučaj s mnogim dogmama, to ne znači da on nema heurističku
vrijednost da premjesti ili obnovi mogućnosti istraživanja.
Ovi Bourdieuovi tekstovi očaravaju svojim raščlambama i
nasrću svojom teorijom. Čitajući ih, osjećam se zatočenikom strasti
koju živciraju dok je uzbuđuju. Načinjeni su od kontrasta. Pomno
propitujući prakse i njihovu logiku - na način koji jedino nalazimo
u Maussa - oni ih naposljetku vraćaju nekoj mističnoj stvarnosti,
habitusu, koja bi ih trebala podrediti zakonu reprodukcije. Istanča
ni opisi beameških ili kabilijanskih taktika iznenada vode potkri
jepljenim istinama, kao da tako pronicljivo praćenu kompleksu treba
okrutna protuteža dogmatske razboritosti. Tu su i kontrasti stila,
pronicljiva i labirintna u svome traganju, a uvelike repetitivna u
svojim tvrdnjama. Neobičan splet nekakva “dobro znam” (to pre
predeno i transgresivno bujanje) i jednoga “ali, unatoč svemu”
(mora postojati neki sveobuhvatni smisao). Da bismo se oslobo
dili tog silovitog zavođenja, pretpostavljam (sad je na meni red) da
se u tom kontrastu mora odigravati nešto bitno za raščlambu takti
ka. Pokrivač što ga Bourdieuova “teorija” baca na njih kao da im
želi ugasiti vatru potvrđujući njihovu poslušnost socio-ekonom-
skoj racionalnosti, ili kao da želi proslaviti njihov pogreb proglasivši
ih nesvjesnima, mora nas poučiti nečemu u vezi s njihovim odno
som prema svekolikoj teoriji.
Sudeći prema kriterijima i procedurama tih taktika, kazah
bismo da se tako samostalno koriste institucionalnim i simboličkim
ustrojem da bi se, kad bismo ih uzeli ozbiljno, u njima, u strogom
smislu riječi, izgubilo znanstveno prikazivanje društva. Njegovi
postulati i ambicije ne bi im bili kadri odoljeti. Normalnosti, opće
nitosti i razudbe popustili bi pred transverzalnim i “metaforizira-
jućim” rojenjem tih različitih mikroaktivnosti. Matematika i egzak
tne znanosti neprestance dorađuju svoju logiku kako bi slijedile
117
neizvjesna i mikrobna kretanja neljudskih fenomena. Društvenim
znanostima, čiji je predmet još “suptilniji”, a oruđa beskrajno grub
lja, preostaje da obrane svoje modele (naime, ambiciju vladanja)
uklonivši takvo bujanje. Zbog toga, prema provjerenim metodama
egzorcizma, one ga drže neobičnim (lokalnim), nesvjesnim (strani
ma njihovu načelu) i, sebi na štetu, otkrivateljem znanja koje o
njemu ima njegov sudac. Kad je “promatrač” prilično zatvoren u
svojoj pravosudnoj ustanovi, dakle dosta slijep, sve se odvija kako
treba. Diskurs koji on proizvodi izgleda da prolazi.
U Bourdieua, ništa takova. Dakako, na prvoj razini (odveć
očevidnoj), on se pričinja kao da izlazi (ide prema svojim taktika-
ma), ali samo da bi se vratio (potvrdio profesionalnu racionalnost).
Bio bi to tek lažni izlaz, “strategija” teksta. Ah nije li taj brzi po
vratak pokazatelj da on zna za opasnost, možda i smrtnu, kojoj te
odveć inteligentne prakse izlažu znanstveno znanje? Mješavina
(donekle pascalovska) rascjepkanosti razuma i dogmatske vjere.
Dobro su mu znani znanstveno znanje i moć koja ga utemeljuje,
jednako kao i taktike u čijim lukavstvima uživa s toliko virtuoznosti
u svojim tekstovima. Zbog toga će on zatvoriti ta lukavstva iza
rešetaka nesvjesnog i zanijekat će, preko fetiša habitusa, ono što
razumu nedostaje da bi bio išta osim razuma jačega. Potvrdit će
on, s habitusom, suprotno od onoga što kazuje - tradicionalna puč
ka taktika - i ta zaštita (štovanje iskazano autoritetu razuma) pružit
će mu znanstvenu mogućnost da promatra te taktike na strogo
omeđenim mjestima.
Kad bi to bilo točno (ah tko bi to mogao reći?), poučilo bi
nas kako svojim “dogmatizmom” tako i svojim “proučavanjima”.
Diskurs koji skriva to što kazuje (umjesto da skrije ono što ne zna)
imao bi tada upravo “teorijsku” vrijednost utoliko što on prakticira
to što kazuje. Bio bi posljedica svjesnog odnosa sa svojom neuklo-
njivom izvanjskošću, a ne samo pozornica nekog razjašnjenja. Bi
h se tada pridružio “učenom neznanju”, koje se optužuje daje ne
znajući učeno upravo zato što zna previše o onome što ne kazuje i
ne može kazati?
118
5. poglavlje
Umijeća teorije
119
prihvatljivo znanstvenim nadležnostima. Neprestance on iznova
privodi to nezaboravno na znanstvena mjesta gdje tehničke prisile
čine njegov zaborav “politički” (metodološki i u načelu privremeno)
nužnim. Kako mu to uspijeva? Kojim blistavim zahvatom ili ko
jim lukavstvom? To je pitanje.
120
rasvjetljavanju dinamike svojstvene nekoj tehnologiji: riječ je o
izdvajanju proizvedenu historiografskim diskursom. U Bourdieua,
pretpostavlja se da ga podaruje prostor koji ustrojuje obrana baš
tine: primljen je kao društveno-gospodarska i zemljopisna danost.
Ali činjenica toga etnološkog i metonimijskog izdvajanja zajed
nička je dvjema raščlambama, makar modaliteti njihova određe
nja bili raznorodni na dvjema stranama.
Drugi pokret obrće na taj način izdvojenu jedinicu. Od
mračne, šutljive i daleke, pretvara se ona u element koji rasvjetlju
je teoriju i podupire diskurs. U Foucaulta, procedure šćućurene u
pojedinostima školskog, vojničkog ih bolničkog nadzora, mikro-
dispozitivi bez diskurzivne legitimnosti, tehnike strane Prosvje
titeljstvu, postaju razlog preko kojega se rasvjetljuje u isti mah su
stav našega društva i onaj društvenih znanosti. Preko njih i u njima
Foucaultu ništa ne izmiče. Omogućuju one njegovu diskursu da
bude samosvjestan i teorijski panoptičan, da sve vidi. U Bourdieua,
udaljeno i nepronično mjesto što ga ustrojuju lukave “strategije”,
višeoblične i transgresivne u odnosu na poredak diskursa, također
je izvmuto kako bi podarilo svoju očevidnost i ključnu artikulaciju
teoriji koja posvuda prepoznaje reprodukciju iste vrste. Privedene
habitusu koji se tamo eksteriorizira, te strategije nesvjesne svoga
znanja pružaju Bourdieuu sredstvo da sve objasni i bude svega
svjestan. Čak ako Foucaulta zanima učinak tih procedura na su
stav, a Bourdieua “jedinstveno načelo” kojeg su njegove strategije
posljedicom, obojica izvode isti zahvat kada pretvaraju izdvojene
prakse kao afatičke i potajne u glavno tijelo teorije, kada to noćno
stanovništvo promeću u zrcalo na kojemu blista odlučni činitelj
njihova objasnidbenog diskursa.
Tim zahvatom, teorija pripada procedurama kojima se bavi,
iako, promatrajući samo jednu kategoriju vrste, pretpostavivši
metonimijsku vrijednost tom izdvojenju, i na taj način otvarajući
prolaz prema drugim praksama, teorija zaboravlja one koje osi
guravaju njezino vlastito proizvođenje. U slučaju društvenih zna
nosti, Foucault je već raščlanio određenost diskursa procedurama.
121
Ali njegova raščlamba također, potvrđena načinom proizvodnje o
kojemu svjedoči, proistječe iz dispozitiva analognog onima čije
djelovanje obilježuje. Valjalo bi još spoznati koja razlika, u odnosu
na panoptičke procedure čiju povijest kazuje Foucault uvodi dvo
struki potez ograničavanja stranog tijela praksi i obrtanja njegova
mračnog sadržaja u blistavo pisanje.
Ali valja ponajprije odrediti prirodu tih poteza i ne ogra
ničiti njihovo propitivanje na dva djela, što bi bilo pretjerano za
potrebe predmeta. Ustvari, procedura koje su oni posljedica nipoš
to nije izuzetna. Riječ je čak o starom receptu, često korištenu, koji
upravo zbog toga zaslužuje još veću pozornost. Dostajat će pod
sjetiti na dva glasovita primjera na početku ovog stoljeća: Durk
heim u Osnovnim oblicima vjerskog života i Freud u djelu Totem i
tabu. Kad oni grade teoriju praksi, najprije ih smještaju u “primi
tivni” i zatvoreni prostor, etnološki u odnosu na naša “prosvijeće
na” društva, i tamo, na tome mračnome mjestu, prepoznaju teorij
sku formulu njihove raščlambe. U žrtvenim praksama australskih
Arunta, zajednice zajamčeno primitivne među “primitivnima”,
Durkheim otkriva načelo suvremene etike i društvene teorije:
ograničenje suprotstavljeno (preko žrtve) beskonačnom htijenju
svakog pojedinca omogućuje, s jedne strane, suživot, a, s druge,
utanačenja između članova skupine; drugim riječima, praksa odri
canja i samozataje omogućuje pluralnost i ugovore, dakle društvo:
prihvaćena i utemeljujuća granica društvenog ugovora.2 Sa svoje
strane, u praksama primitivne gomile, Freud odgonetava temeljne
pojave psihoanalize: incest, kastraciju, uvođenje zakona o smrti
oca3Obrat to nevjerojatniji što ga ne opravdava nikakvo neposredno
iskustvo. Nijedan ni drugi nisu promatrah prakse o kojima govore.
Nikad im nisu otišli posvjedočiti na licu mjesta, kao što ni Marx
nije bio u tvornici.4 Zašto se onda od tih praksi pravi nepronična
zagonetka u kojoj valja izvmuto iščitati glavnu riječ teorije?
Danas, te prakse koje nose u sebi tajnu našeg uma, više nema
ju tako udaljeno obličje. S vremenom, one su se približile. Tu etno
lošku stvarnost više ne treba poći tražiti u Australiju ili na početke
122
svijeta. Nahodi se ona u našem sustavu (panoptičke procedure) ili
pokraj, ako ne i unutar naših gradova (strategije Beama i Kabila),
ili još bliže (“nesvjesno”). Ali kako joj god blizu bio sadržaj, nje
zin “etnološki” o6//£ostaje. Teškoću, prema tome, ponajprije pred
stavlja oblik podaren tim praksama nastanjenim daleko od znanja,
pa ipak čuvaricama njegove tajne. Tu se nadaje obličje modeme.
Etnologizacija “umijeća ”
Teorijsko promišljanje ne želi da prakse budu daleko od njegova
mjesta, na način da bi mu valjalo izaći kako bi ih raščlanilo, nego
mu ih dostaje izvrnuti da bi se opet zateklo kod kuće. Izdvajanje
koje obavlja, ono i ponavlja. Nametnuto mu je poviješću. Proce
dure bez diskursa skupljaju se i utvrđuju na nekom području koje
je prošlost ustrojila i podarila im teorijski odredbenu ulogu, da budu
uspostavljene u vidu divljih “zaliha” za prosvijećeno znanje.
Njima je malo-pomalo pripala nekakva pogranična vrijed
nost, u mjeri u kojoj je razum proizašao iz Aufklarunga utvrđivao
svoje discipline, sveze i moći. Pojavljuju se dakle kao alteriteti i
“otpori”, u odnosu na znanstveno pisanje, čija se strogost i opera
tivnost utvrdila od 18. stoljeća nadalje. U ime istog tog napretka
uočavamo razlikovanje, sjedne stidne, umijeća (ih načina) djelova
nja, čiji se naslovi umnožavaju u pučkoj književnosti,5 predmeti
rastuće radoznalosti od strane “promatrača čovjeka”,6 a s druge
strane znanosti koje zacrtava nova konfiguracija znanja.
Razlikovanje se više bitno ne odnosi na tradicionalnu di-
hotomiju “teorije” i “prakse”, iskazanu odvajanjem “spekulacije”
koja odgonetava knjigu svemira od konkretnih “primjena”, nego
ima na umu dvije različite operacije, jednu diskurzivnu (sa i preko
jezika) i drugu bez diskursa. Od 16. stoljeća, namisao o metodi
postupno mijenja odnos između znanja i djelovanja: počevši od
praksi prava i retorike, koje su se postupno prometnule u diskur
zivne “akcije” što se odvijaju na različitim poljima, pa onda i na
preobrazbenim tehnikama neke sredine, nameće se temeljna she
123
ma diskursa koji ustrojuje način mišljenja u način djelovanja, u
racionalno upravljanje proizvodnjom i u operaciju vođenu na pri
kladnim poljima. To je “metoda”, klica modeme znanstvenosti. U
osnovi ona usustavljuje umijeće koje je Platon već obilježio zna
kom djelatnosti.7 Ali tek preko diskursa ona uređuje znanje o
djelovanju. Znači to da granica više ne odvaja dva hijerarhizirana
znanja, jedno spekulativno, drugo povezano s pojedinostima, jed
no zauzeto iščitavanjem poretka svijeta, a drugo usklađivanjem s
pojedinostima stvari u okviru koji joj utvrđuje prvo, nego ona su
protstavlja prakse ustrojene diskursom onima koje to (još) nisu.
Koji će biti status “znanja o djelovanju” bez diskursa, po
glavito bez pisanja (to je diskurs metode koja je u isti mah pisanje
i znanost)? Sačinjeno je ono od brojnih, ali divljih zahvata. Ta buj
nost ne slijedi zakon diskursa, nego već sluša onaj proizvodnje,
krajnje vrijednosti fiziokratske, a potom kapitalističke ekonomije.
Ona dakle osporava znanstvenom pisanju njegovu povlaštenost da
ustrojuje proizvodnju. Ona naizmjence razdražuje i potiče tehno-
loge jezika. Zazivlje osvajanje ne kao prezira vrijednu praksu, nego,
naprotiv, kao “domišljato”, “složeno” i “operativno” znanje. Od
Bacona do Christiana Wolffa ili Jeana Beckmanna učinjen je di
vovski napor da se kolonizira ta golema zaliha “umijeća” i “zana
ta” koji se, budući da se još nisu mogli oblikovati u znanosti, mogu
već uvesti u jezik preko “Opisa", pa su samim time potaknuti na
veće “savršenstvo”. Preko ta dva pojma - “opisa”, koji proizlazi iz
narativnosti, i “savršenosti”, koja smjera tehničkoj optimizaciji -
položaj je “umijeća” utvrđen, blizak, ali izvan znanosti.8
Enciklopedija je rezultat tog rada na sravnjivanju i ujedno
njegov stijeg: Dictionnaire raisonne des sciences, des arts et des
metiers (Razložiti iječnik znanosti, umjetnosti i zanata). Ona raz
vrstava bok uz bok, u susjedstvu koje obećaje kasnije spajanje,
“znanosti” i “umjetnosti”: jedne su operativni jezici čija gramatika
i sintaksa tvore izgrađene i nadzirljive sustave, dakle skripturalne;
drugi su tehnike u očekivanju prosvijetljenog znanja koje im ne
dostaje. U članku Umjetnost, Diderot pokušava odrediti odnos iz
124
među tih raznorodnih činitelja. Imamo posla s “umjetnošću”, piše
on, “ako se predmet izvodi”; sa “znanošću” “ako se o predmetu
razmišlja”. Razlikovanje, prije bejkonovsko negoli kartezijansko,
između izvedbe i spekulacije. Ona se ponavlja unutar “umjetnos
ti” same, ovisno o tome predstavlja U se ova ili prakticira: “Svaka
umjetnost posjeduje svoju spekulativnost i svoju praksu: njezina
je spekulativnost nedjelatno poznavanje pravila umjetnosti; njezi
na je praksa tek uobičajena nemisaona primjena tih istih pravila.”
Umjetnost je dakle znanje koje djeluje izvan prosvijetljenog dis
kursa kojim ne raspolaže. Čak i više, to znanje o djelovanju pret
hodi svojom složenošću prosvijetljenoj znanosti. Tako, u vezi s
“geometrijom umjetnosti”, Diderot bilježi: “Očevidno je da su ele
menti akademske geometrije najjednostavniji i najmanje sastav
ljeni u usporedbi s onima geometrije iz radionica,” Primjerice, pri
brojnim poteškoćama u vezi s rukovanjem polugama, trljanjem,
sukanjem tkanina, satnim mehanizmima itd., “račun” je još nepot
pun. Rješenje bi prije bilo “posao” veoma stare “eksperimentalne i
manualne matematike”, čak unatoč tome što njezin “jezik” ostaje
sirov uslijed “nedostatka pravih riječi” i “obilja sinonima”.9
Pod manualnim, Diderot označuje, prema Girardu, umijeća
koja se zadovoljavaju time da “prilagode” svoje materijale režući
ih, krojeći, spajajući itd., a da im se ne podari “novo biće” (stapa
nja, sastavljanja itd.), kao što postupaju manufakturna umijeća.10
Ona ne “oblikuju” novi predmet kao što ne raspolažu vlastitim
jezikom. Ona se bave kućnom radinošću. Ali reorganizacija i hi-
jerarhizacija znanja sukladno kriteriju proizvodnje podamju tim
umijećima vrijednost referencije zbog njihove operativnosti i avan
gardne vrijednosti njihove “eksperimentalne i manualne” istan-
čanosti. Strana znanstvenim “jezicima”, ta umijeća uspostavljaju
izvan njih neki ab-solut djelovanja (djelotvornost koja, lišena dis
kursa, ipak svjedoči o svome proizvodnom idealu) i neku zalihu
znanja koje valja popisati u “radionicama” ili na selu (neki se Lo
gos skriva u zanatstvu i on već šapatom navješćuje budućnost zna
nosti). Problem kašnjenja uvlači se u odnos znanosti prema umi
125
jećima. Vremenski hendikep odvaja znanja o djelovanju od njihova
postupnog rasvjetljavanja pomoću epistemološki nadmoćnih zna
nosti.
“Promatrači” tako žurno posežu za tim praksama koje su
još udaljene od znanosti, ali im i prethode. Fontenelle se na to po
zvao još 1699: “Radionice obrtnika odaju na sve strane blistavilo
duha i domišljatosti koje unatoč tome ne privlači naš pogled. Ne
dostaje gledatelja tim veoma korisnim i doista domišljato smiš
ljenim oruđima i praksama...”.11 Ti “gledatelji” postaju skupljači,
opisivači, analisti. Ah iako prepoznaju u tome neko znanje koje
preduhitruje znanstvenike, oni ga moraju osloboditi njegova “nečis
tog” jezika, pretvoriti u “pravi” diskurs pogrešni izraz “čuda”, već
zastupljen u svakodnevnim znanjima o djelovanju. Od svih tih
Pepeljuga znanost će učiniti princeze. Nadalje je na tim praksama
postavljeno načelo etnološke operacije: njihova društvena izdvo
jenost iziskuje neku vrstu “obrazovanja” koje ih, zahvaljujući je
zičnom obratu, uvodi u polje znanstvenog pisanja.
Značajno je primijetiti da od 18. do 20. stoljeća etnolozi ih
povjesničari drže tehnike zaslužnima štovanja po sebi: one proi
zlaze iz onoga što čine. Nema ih potrebe tumačiti. Dovoljno ih je
opisati. Naprotiv, oni drže “legendama” sve što ima drugo znače
nje od onoga što kazuju, pripovijesti preko kojih skupina situira ih
simbolizira svoje djelatnosti. Neobičan disparitet između pristupa
praksama i pristupa diskursu. Tamo gdje prvi uočava “istinu” či
njenja, drugi odgonetava “laži” kazivanja. Kratki opisi prve vrste
razlikuju se uostalom od preopširnih tumačenja koja su od mitova
ih legendi stvorila povlašteno mjesto koje su prisvojili profesio
nalci jezika, intelektualno odavno u tome izvježbani, s pomoću
hermeneutičkih postupaka koje su pravnici prenijeli profesorima
i/ili etnolozima, a sastoje se u komentiranju, tumačenju i “prevođe
nju” referentnih dokumenata u znanstvene tekstove.
Kocke su bačene. Nijema je nadležnost praksi povijesno
ograničena. Sto pedeset godina poshje, Durkheim malo ispravlja
126
tu “etnološku” definiciju - i to da bi je osnažio - pri pristupanju
problemu umijeća (djelovanja), naime onome što je “čista praksa
bez teorije”. Apsolut je operativnosti prisutan u svojoj “čistoći”.
On piše: “Umijeće je sustav načina djelovanja koji su prilagođeni
posebnim ciljevima i koji su bilo proizvod tradicionalnog iskustva
prenesenog obrazovanjem, bilo osobnog iskustva pojedinca.”
Ugrađeno u posebnost, lišeno općenitosti koje su jedino dobro dis-
kursa, umijeće ipak tvori neki “sustav” i ustrojeno je “ciljevima” -
dva postulata koji omogućuju znanosti i etici da zadrže “vlastiti”
diskurs na svome mjestu kojeg je umijeće lišeno, to jest da se upišu
na mjestu i u ime tih praksi.
Znakovito je također zanimanje što ga za proizvodnju i stje
canje umijeća pokazuje taj veliki pionir koji je povezao utemelje
nje sociologije s teorijom odgoja: “Stječe ga se (umijeće) jedino
stavivši se u odnos sa stvarima na kojima se radnja mora izvršiti i
ako je sami obavljamo.” “Neposrednosti” operacije Durkheim, za
razliku od Diderota, više ne suprotstavlja kašnjenje teorije za ma
nualnim znanjem radionica. Valja još samo zacrtati hijerarhiju us
postavljenu na temelju kriterija odgoja. “Besumnje”, nastavlja
Durkheim, “može se postići da umijeće bude rasvijetljeno (ključni
pojam Prosvjetiteljstva) razmišljanjem, ali razmišljanje nije njegov
ključni činitelj, budući da može postojati i bez njega. Ah nema
nijednog umijeća u kojemu bi sve bilo promišljeno”.12
Postoji li uopće neka znanost u kojoj je “sve promišljeno”?
Kako god bilo, u rječniku još bliskom Enciklopediji (koja govori o
“promišljanju”), teorija dobiva zadaću da “razmisli” o tom “sve
mu”. Općenitije, prema Durkheimu, društvo je tekst čitljiv jedino
njemu samom. Tu je znanje već ispisano u praksama, ah još nije
prosvijetljeno. Znanost će biti zrcalo koje će ga učiniti čitljivim,
diskursom koji “promišlja” neposrednu i preciznu operativnost,
ah lišenu govora i svijesti, već znalačku, ah još neobrazovanu.
127
P ripovijedanje neznanog
128
19. stoljeća, crpeći uzorke, razloge i prisile svojih mehaničkih izu
ma u riznici “umijeća” i “zanata”, ostavlja svakodnevnim praksa
ma tek tlo lišeno vlastitih sredstava i proizvoda; ona ga uspostavlja
na području folklora, ili pak na dvostruko nijemoj zemlji, bez ver
balnog diskursa, kao što je bilo nekoć, a osim toga bez manualnog
jezika.
“Znanje” ostaje pri onome čemu nedostaje tehnički aparat
(od njega su napravljeni strojevi) ih čiji načini djelovanja nemaju
legitimnost u smislu neke produktivističke racionalnosti (svako
dnevna umijeća kuhanja, čišćenja, šivanja itd.). Naprotiv, taj osta
tak koji je preostao nakon tehnološke kolonizacije poprima vrijed
nost “privatne” djelatnosti, preuzima na sebe simbolička ulaganja
u vezi sa svakodnevnim životom, djeluje pod znakom zajedničkih
ih pojedinačnih osobitosti, riječju, postaje u isti mah legendarno i
djelatno pamćenje onoga što se sačuvalo na rubu ili u međupro
storu znanstvenih ih kulturalnih ortopraksija. Kao pokazatelj oso
bitosti - poetski ih tragički šapat svakodnevlja - načini se djelovanja
uvlače masovno u roman ih novelu. To je najprije bio slučaj s rea
lističkim romanom 19. stoljeća. Oni tamo pronalaze novi prostor
predstavljanja, onaj fikcije, napučen svakodnevnim virtuoznosti
ma s kojima znanost ne zna što bi i koji čitatelju postaju jasno
prepoznatljivi, potpisi mikropripovijesti svih ljudi. Književnost se
promeće u repertoar tih praksi lišenih tehnološkog copyrighta.
Upravo će one uskoro zauzeti povlašteno mjesto u pripovijestima
pacijenata u dvoranama psihijatrijskih ustanova ih ordinacijama
psihoanalitičara.
Drugim riječima, “pripovijesti” podaruju svakodnevnim
praksama dragulj narativnosti. Dakako, one opisuju samo njihove
fragmente. One su tek njihove metafore. Ali, usprkos rezovima
među uzastopnim konfiguracijama znanja, one predstavljaju novu
inačicu u neprekidnom nizu narativnih dokumenata koji od narod
nih pripovijedaka, zbirki djelatnih shema,17 do Descriptions des
Arts (Opisa umijeća) iz klasičnoga doba, izlažu načine djelovanja
u oblikupripovijesti. Taj niz obuhvaća i suvremeni roman - a tako
129
đer i mikroromane koji su vrlo često etnološki opisi zanatskih, kuli
narskih tehnika itd. Takav kontinuitet nagoviješta teorijsku mjero
davnost narativnosti u vezi sa svakodnevnim praksama.
“Povratak” tih praksi u naraciju (valjalo bi mu propitati doseg
na mnogim drugim primjerima) nadovezuje se na širu i povijesno
manje određenu pojavu koju bismo mogli označiti kao estetizaciju
znanja stoje podrazumijeva znanje o djelovanju. Odvojeno od tih
procedura, to se znanje nazivlje “ukusom”, “taktom” ako ne i “geni-
jalnošću”. Pripisuje mu se značaj intuicije naizmjence umjetničke
ili misaone. Riječ je o takozvanom znanju koje se ne poznaje. To
“kognitivno djelovanje” ne prati svijest o sebi koja mu podaruje
ovladanost pomoću udvajanja ih unutarnje “refleksije”. Između
prakse i teorije ono još zauzima “treće” mjesto, ne više diskur
zivno, ah prvobitno. Ono je u povučenosti, izvorno, poput “izvora”
onoga što se kasnije razlučuje i rasvjetljuje.
To znanje nije znano. Ima ono, među praksama, položaj is
tovjetan onome kakav se dodjeljuje bajkama i mitovima te su oni
iskazi spoznaja koje same sebe ne poznaju. U oba slučaja riječ je o
znanju o kojemu subjekti ne razmišljaju. Oni o njemu svjedoče ne
mogavši ga prisvojiti. Oni su napokon stanari, a ne vlasnici vlasti
toga znanja o djelovanju. U vezi s njima mi ne pitamo ima li u
njima znanja (pretpostavlja se da ga treba imati), nego je ono zna
no jedino drugima koji nisu njegovi nositelji. Poput znanja pjes
nika ili slikara, znanje o djelovanju svakodnevnih praksi poznato
je tek tumaču koji ga rasvjetljuje u svome diskurzivnom zrcalu, ah
koji ga također ne posjeduje. Ono dakle nije ničije. Ono kola od
nesvjesnosti praktičara do refleksije ne-praktičara, ne proizlazeći
ni iz jednog subjekta. To je anonimno i referencijalno znanje, uvjet
mogućnosti tehničkih ili učenih praksi.
Freudovska psihoanaliza nudi osobito značajnu inačicu toga
povučenog znanja, u isti mah lišenoga čitljivih procedura (nema
vlastitog jezika) i legitimnog vlasnika (nema vlastitog subjekta).
Sve djeluje sukladno postulatu da su njegovi učinci shvaćeni kao
130
stvarnost: ima znanja, ali ono ]qnesvjesno; i, obratno, nesvjesno je
ono koje zna.18 Pripovijesti Freudovih pacijenata i njihove “po
vijesti bolesti” (Krankengeschichte) pripovijedaju ga diljem strani
ca. Uostalom, od Freuda, svaki gaje psihoanalitačar naučio iz svog
iskustva: “ljudi već sve znaju”, što s njegova stajališta “pretpostav
ljenog znanja” može ili bi im moglo omogućiti da artikuliraju. Sve
se zbiva kao da su “radionice” o kojima je govorio Diderot, postale
metafore povučenog i skrovitog mjesta u dnu kojega “eksperimen
talne i manualne” spoznaje danas pretječu diskurs što ga o njima
izgovara teorija ili psihoanalitička “akademija”. Za te pacijente - i
za sve druge - analitičar često kaže: “Negdje oni to znaju”, “neg
dje”, ali gdje? Njihove prakse to znaju - pokreti, postupci, načini
govorenja ili hodanja itd. Neko je znanje tu, ali čije? Ono je tako
strogo i precizno da se čini kako su sve vrijednosti znanstvenosti
premještene sa svim svojim oružjem i prtljagom na stranu toga
nesvjesnoga, te tako svijesti preostaju samo dijelovi i učinci toga
znanja, lukavstva i taktike istovjetne onima koji su prije bili svoj
stveni “umijeću”. Tim obratom, ono što razum posjeduje jest ono
što sebe ne reflektira i što ne govori, neznanje i infantilnost, dok
“prosvijetljena” svijest posjeduje od toga znanja tek “nečisti” jezik.
Ali taj obrat smjera povlastici svijesti više nego što bi mije
njao raspodijeljenost znanja i diskursa. U tim zanatskim “radioni
cama” kao i u onima nesvjesnoga, počiva neko temeljno i izvorno
znanje koje prethodi prosvijetljenu diskursu, ali kojemu nedostaje
vlastita kultura. Znanju nesvjesnoga - kao i onome “umijeća” -
analitičar također nudi mogućnost “vlastitih” riječi i razlikovanje
između “sinonima”. Od onoga što se nerazgovjetno promeće na
dnu tog bunara znanja teorija “promišlja” jedan dio na dnevnoj
svjetlosti “znanstvenoga” jezika. Tijekom tri stoljeća, usprkos tim
povijesnim utjelovljenjima svijesti ili uzastopnim određenjima
znanja, ustrojava se kombinacija između dvaju različitih pojmova,
sjedne strane, referencijalna i “neobrazovana” spoznaja, a s druge
rasvjetljujući diskurs koji proizvodi na svjetlosti izvrnuti prikaz
svoga neproničnog izvora. Taj je diskurs “teorija”. On čuva riječi
131
njezino antičko i klasično značenje “vidjeti/dati da se vidi” ili “pro
matrati” (theorem). On je “prosvijetljen”. Primitivno znanje, u mjeri
u kojoj se postupno odvojilo od tehnika i jezika koji su ga objekti
virali, postaje inteligencijom subjekta, slabo definiranom, i to je
dino neutralnim određenjima (imati njuha, takta, ukusa, vještine
suđenja, instinkta itd., dakle u partitivnom genitivu) koja se kole
baju između propisa estetike, kognitivnog ih refleksivnog, kao kad
bi se “znanje o djelovanju” svelo na neuhvatljivo načelo znanja.
132
uništivši je. Preobrazba dane ravnoteže u drugu ravnotežu bila bi
obilježje umijeća.
Da bi to pojasnio, Kant navodi opći autoritet diskursa, ali
autoritet koji je uvijek lokalan i konkretan: u mome kraju, piše on
(in meinen Gegenden: u mojoj pokrajini, u mojoj “zemlji”), “obič
ni čovjek” (der gemeine Manri) kaže (sagt) da mađioničari
(Taschenpieler) polaze od nekog znanja (možete to uraditi ako
poznajete trik), dok se plesači na užetu (Seiltanzer) oslanjaju na
umijeće.22 Plesati na užetu znači iz trenutka u trenutak održavati
ravnotežu iznova je stvarajući pri svakom koraku pomoću novih
intervencija; znači to sačuvati odnos koji nikad nije ostvaren i koji
neprestana invencija obnavlja izgledajući kao da ga “zadržava”.
To je izvanredna definicija umijeća djelovanja, to više što je ustva
ri sam praktičar dijelom ravnoteže koju mijenja ne ugrožavajući
je. Tom sposobnošću da stvara novu cjelinu počevši od unaprijed
postojećeg dogovora i da održi formalni odnos usprkos različitim
činiteljima, blizak je umjetničkoj proizvodnji. Na djelu je nepre
stana inventivnost ukusa u praktičnome iskustvu.
Ali to umijeće označuje također ono što u samome znan
stvenom radu ne ovisi o ipak nužnoj primjeni pravila i modela te
ostaje u krajnjem slučaju, kao što će kazati i Freud, “stvar takta”
(eine Sache des Takts)? Kad se vraća na to pitanje, Freud ima na
umu dijagnozu, pitanje prosudbe koja upravo postavlja u pitanje, u
praktičnoj intervenciji, odnos ili ravnotežu između mnoštva činitelja.
Prema Freudu, kao i prema Kantu, riječ je o neovisnoj sposobnosti
koja se usavršava, ali se ne uči: “Nedostatak rasudbe”, kazuje Kant,
“upravo je ono što nazivljemo glupošću, a tom poroku nema lije
ka”.24 Taj nedostatak ne pošteđuje znanstvenike u većoj mjeri od
ostalih.
Između razumijevanja koje poznaje i razuma koji želi,
sposobnost suđenja je dakle formalna “nagodba”, subjektivna
“ravnoteža” između njezina zamišljanja i razumijevanja. Ima ob
lik zadovoljstva, koje nije u vezi s nekom izvanjskošću, nego s
133
načinom vježbe: stavlja u igru konkretno iskustvo nekog univer
zalnog načela sklada između uobrazilje i razumijevanja. Na djelu
je jedan smisao (Sinri), ali on je “zajednički”: zdrav razum (Ge-
meinsinn) ili rasudba. Ne zadržavajući se na pojedinostima teze
koja odbacuje ideološku podjelu između znanja, pa onda i njihovu
društvenu hijerarhizaciju, možemo barem istaknuti da taj takt po
vezuje slobodu (čudorednost), stvaranje (estetiku) i čin {praksu) -
tri činitelja već prisutna u “zabušavanju”, tom suvremenom primjeru
svakodnevne taktike.25
Preteče takve rasudbe, koja je u isti mah etički i poetički
čin, možda valja tražiti u negdanjemu vjerskom iskustvu, koje je
također bilo neka vrsta “takta”, doseg i stvaranje “harmonije” u
posebnim praksama, etički i poetički potez povezivanja (religare)
ili uspostavljanja sklada preko neodređena niza konkretnih čino
va. Newman će i u tome prepoznati neku vrstu “takta”. Ah nakon
povijesnih premještanja koja su na neobični način svela moguće
ravnoteže na religiozno umijeće “plesanja na užetu”, postupno ga
je odmijenila estetička praksa, koja je i sama bila s vremenom iz
dvojena iz operativnosti i znanstvenosti toliko da, primjerice, od
Schleiermachera do Gadamera, postaje rubnim iskustvom na koje
se neprestance poziva “hermeneutička” tradicija kako bi potkrijepila
svoju kritiku objektivnih znanosti. Primjer genija kojemu su po
mogle okolnosti (od umjetnosti J. S. Bacha do Revolucije), Kant
se smješta na raskrižju na kojemu se od konkretnoga vjerskog čina
sačuvao njegov etički i estetički oblik (dok je njegov dogmatski
sadržaj iščeznuo), i gdje umjetničko stvaranje još ima vrijednost
ćudorednog i tehničkog čina. Ta prijelazna kombinacija koja se
već u njega dvoumi između Kritike ukusa i Metafizike običaja,
podaruje temeljnu modemu referenciju za raščlambu estetičke,
etičke i praktičke naravi svakodnevnog znanja o djelovanju.
Taj takt Kant nastoji još odrediti u tekstu prosvijedjenog
novinarstva, objavljenom u jeku Francuske revolucije u Berlinische
Monatsschriftu (rujan 1793. godine) u vezi s “uobičajenom uzreči
com”: “To može biti točno u teoriji, ah je posve bezvrijedno u prak-
134
si”.26Taj značajni teorijski tekst ima dakle za predmet, i za naslov,
mudru izreku i služi se jezikom novine (govorilo se o Kantovu
“popularnom djelu”). Javlja še on u sklopu rasprave u kojoj uza
stopno, nakon Kantovih odgovora na primjedbe Christiana Garvea
(1792), članci Friedricha Gentza (prosinac 1793) i Augusta Wil-
helma Rehbeiga (veljača 1794. godine) u istom časopisu komenti
raju tu izreku. Taj je “izrijek” jedan Spruch, naime u isti mah
poslovica (umotvorina), sentencija (sud) i proročanstvo (izrijek koji
autorizira znanja). Je li posljedica Revolucije činjenica da poslovi
ca stječe filozofijsku mjerodavnost ulomka, retka {Spruch) svetog
teksta te mobilizira oko sebe, kao kad je bila riječ o starim izdanjima
Talmuda, Kur’ana ili Biblije, egzegetsko znanje teoretičara?27 Ta
filozofska rasprava oko jedne poslovice podsjeća također na evan-
geličku povijest Djeteta koj e govori okruženo pisarima ili o pučkoj
temi Trogodišnjeg mudraca?* Ah odsad više nije riječ o djetinj
stvu, a niti o starosti (kao što se pripisuje Kantu prevodeći Gemein-
spruch kao “staru izreku” ili Old Saw), nego o bilo kome ih o svi
ma, o “prosječnom” i “običnom” (gemein) čovjeku čiji izrijek in-
tehgencija još jednom propituje i obasipa.
Obični “izrijek” ne utvrđuje načelo. On ustanovljuje činje
nicu koju Kant interpretira kao znak ih kao nedovoljno zanimanje
praktičara za teoriju, ih kao nedovoljno razvijenu teoriju u samog
teoretičara. “Kada teorija još malo {noch wenig) kroči praksom,
krivnja zato ne pada na teoriju, nego, naprotiv, na činjenicu da nema
dovoljno (nichtgenug) teorije kojoj se valjalo poučiti iskustvom...”.29
Kako god bilo s iznesenim primjerima (ponovno se suočavamo s
tradicionalnim problemom trenja), Kant ustrojuje svoj izvod u ob
liku predstave u tri čina u kojoj se obični čovjek pojavljuje naiz
mjence u liku triju ličnosti (poslovni čovjek, političar i građanin
svijeta), suprotstavlja trojici filozofa (Garve, Hobbes i Mendelssohn)
i omogućuje da se slijedno raščlanjuju pitanja u vezi s ćudoređem,
ustavnošću i međunarodnim poretkom. Više od tih inačica, ovdje
je važno načelo formalnog slaganja u vezi sa sposobnostima
rasudbe. Ono pak nije pripadno ni znanstvenom govoru, ni nekoj
135
posebnoj tehnici, ni umjetničkom izrazu. Riječ je o umijeću miš
ljenja čije uobičajene prakse proizlaze odakle i teorija. Poput djelat
nosti plesača na užetu, ima ono etičku, estetičku i praktičnu vrijed
nost. Ne čudi stoga što umijeće ustrojuje diskurse koji raspravljaju
o praksama u ime teorije, primjerice, diskurse Foucaulta ili
Bourdieua. Ali time se postavlja pitanje, u manjoj mjeri kantovsko,
diskursa koji bi bio umijeće kazivanja ili djelovanja teorije jedna
ko kao što bi bila i teorija umijeća, naime diskursa koji bi bio
pamćenje i praksa, riječju pripovijest takta.
136
6. poglavlje
Vrijeme pripovijesti
137
Umijeće kazivanja
138
koja oduvijek pripovijeda prakse. U tom slučaju, narodna bi priča
nudila znanstvenom diskursu model, a ne samo tekstualne pred
mete za obradu. Nema ona više status dokumenta koji ne zna što
kazuje, koji se navodi ispred i preko analize koja to zna. Naprotiv,
ona je “znanje o kazivanju” točno prilagođeno svome predmetu i
zbog toga nije nešto drugo od znanja, nego je inačica diskursa koji
zna i autoritet kad je riječ o teoriji. Sada će nam biti razumljive
naizmjeničnosti i upletenosti procedura i društvenih uslojavanja
koje povezuju “umijeća kazivanja” s “umijećima djelovanja”: iste
prakse dogodit će se jednom na verbalnom, a drugi put na gestual-
nom polju; njihova će se igra prebacivati s jednog polja na drugo,
bit će jednako taktičke i istančane ovdje i tamo; dobacivat će si
loptu - od rada do počinka, od kuhinje do predaja i do ogovaranja,
od lukavstava življene povijesti do onih pripovijedane povijesti.
Vodi li ta narativnost “Opisu” klasičnoga doba? Njih raz
dvaja temeljna razlika: pripovijedanje više ne teži tome da se prila
godi “stvarnosti” (tehnička operacija itd.) i da tekst ovjeri “zbi
ljom” koju izlaže. Naprotiv, ispripovijedana povijest stvara prostor
fikcije. Ono se udaljuje od “zbilje” - ih, radije, hini da se podređu
je stjecaju: “Bilo jednom...”. Upravo time, znatno prije no što opi
suje “udar”, ono ga izvodi. Poslužimo se navedenim Kantovim iska
zom, ono je samo čin plesača na žici, gesta ekvilibrista u kojoj
sudjeluju okolnosti (mjesto, vrijeme) i sam govornik, način znanja
rukovanja, raspoređivanja i “smještanja” nečega kazanoga time što
se premješta jedan sklop, ukratko, ono je “posao takta”.
Postoji dakako sadržaj pripovijedanja, ah on također pripa
da umijeću izvođenja udara: on je obilaznica preko prošlosti (“neki
dan”, “nekoć”) ih preko navoda (neka “izreka”, poslovica), da bi
se pomoću iznenađenja uhvatila prigoda i izmijenila ravnoteža.
Diskurs pritom obilježuje više način izvođenja negoli stvar koju
pokazuje. Isto tako, valja razumjeti nešto drugo od onoga što on
kazuje. Proizvodi on dakle učinke, a ne predmete. On je naracija, a
ne deskripcija. To je umijeće kazivanja. U tome se publika ne vara.
Umijeće se razlikuje od “trika” (onoga što dostaje znati da bi se
139
izvelo), ali također od otkrića/vulgarizacije (ono što u neodređenom
smislu treba znati) kao što obični ljudi na koje misli Kant (a gdje je
on sam?) lako razlikuju mađioničara i plesača na užetu. Nešto u
naraciji izmiče poretku onoga što je dostatno ili potrebno znati i
tim svojim obilježjima pripada stilu taktika.
To umijeće bi se lako prepoznalo u Foucaulta: umijeće stva
ranja napetosti, citiranja, elipse, metonimije; umijeće okolnosti (ak
tualnost, javnost) i prilika (epistemoloških, političkih); ukratko,
umijeće izvođenja “udara” s fikcijama pripovijesti. Učinkovitost
Foucault ne treba zahvaliti ponajprije svojoj emdiciji (koja je gole
ma), nego umijeću kazivanja koje je umijeće mišljenja i djelova
nja. Najistančanijim procedurama retorike, znalačkim izmjenama
figurativnih prikaza (primjernih “pripovijesti”) i analitičkih tabli
ca (teorijske razlike), proizvodi on učinak očevidnosti na publiku
kojoj se obraća, premješta polja na koja se naizmjence uvlači, te
stvara novi “raspored” cjeline. Ah to umijeće naracije uvlači u igru
svoga drugog s historiografskim “opisom” i mijenja mu zakonitost
ne nadomještajući je drugom. Ono nema vlastita diskursa. Ono se
ne kazuje samo. Prakticira ne-mjesto: Forti D al (Tamo? Amo?)
Tamo i ne tamo. Hini da nestaje iza erudicije ih taksinomija kojima
ipak manipulira. Plesač prerušen u arhivara. Nietzscheov smijeh
prelazi tekstom povjesničara.
Da bismo shvatih odnos pripovijedanja prema taktikama,
valja mu odrediti neki eksphcitniji znanstveni model, gdje će teo
rija praksi zadobiti oblik načina njihova pripovijedanja.
140
čije bi mu postupno razotkrivanje u pozadini podarilo vlastito mje
sto, ono interpretacije. Te bajke, pripovijesti, pjesme i rasprave za
njega su već prakse. One kazuju upravo ono što čine. One jesu
gesta koju znače. Nema potrebe pridometnuti im glosu koja bi znala
što one izražavaju bez znanja, niti pitati se čega su one metafore.
Tvore one mrežu operacija čija pravila i obrate zacrtava tisuću lica.
Na tom prostoru tekstualnih praksi, kao i u igri šaha čije bi
figure, pravila i partije bili umnoženi na skali književnosti, De-
tienne uočava u umjetniku tisuću već izvedenih zahvata (pamće
nje starih udara bitno je za svaku partiju šaha), ali on se s njima
igra; istim repertoarom on stvara druge: sada on pripovijeda. On
“re-citira” te taktičke pokrete. Da bi kazale to što iskazuju, nema
drugog diskursa doli njihova. Vi pitate što one “žele” iskazati? Ja
ću vam ih još jednom ispripovjediti. Ako bi ga netko upitao za
značenje sonate, Beethoven bi je, navodno, iznova odsvirao. Jed
nakoje s re-citiranjem usmene predaje kako je raščlanjuje J. Goody:
način da se ponovno kaže nizove i kombinacije formalnih opera
cija, s umijećem njihove “prilagodbe” okolnostima i publici.2
Pripovijedanje ne izražava praksu. Ono se ne zadovoljava
time da iskaže pokret. Ono ga čini. Razumjet ćemo to pridružimo
li se plesu. Tako je i s Detienneom. On kazuje grčke prakse pripo
vijedajući grčke pripovijesti ... “Bilo jednom...” Adonisov vrt,
Namirisana pantera, Ubojstvo Dioniza, Kuhinja žrtvovanja: baj
ke pripovjedača praktičara.3 Prati on grčke zahvate sam izvodeći
njihovo pripovijedanje na svoj način na suvremenoj pozornici. Štiti
ih od muzeografskih promjena umijećem koje je historiografija
izgubila nakon što ga je dugo smatrala temeljnim i čiju važnost
iznova otkriva antropologija kod drugih, od Mtologika do Etnogra-
flje govorenja:4 umijeće pripovijedanja pripovijesti. On dakle igra
između onoga što je sama historiografija prakticirala u prošlosti i
onoga što antropologija iznova uvodi danas kao strani predmet.
Između toga dvojega zadovoljstvo pripovijedanja pronalazi znan
stvenu mjerodavnost. Pripovjedač kroči vedrim krokom svojih
pripovijesti. On od svih njih stvara okrete i zaokrete, provodeći
141
tako umijeće mišljenja. Poput konja u šahu prelazi on golemu
šahovnicu književnosti “iskrivljenim” korakom svojih pripovijes
ti, Arijadnin sin, formalne igre praksi. Upravo u tome, poput pija
nista, “tumači” on svoje bajke. Izvodi ih povlašćujući u njima dvi
je “figure” u kojima se na posebni način odvija grčko umijeće miš
ljenja: ples i borbu, naime same figure koje uspostavlja pisanje
pripovjednog teksta.
Zajedno sa Jean-Pierre Vemantom napisao je knjigu o
grčkom pojmu metis, Lukava inteligencija.5 Ta je knjiga zbirka
pripovijesti. Posvećena je jednom obliku inteligencije koja je uvi
jek ‘"uronjena u kakvu praksu”, u kojoj se kombiniraju “pronic
ljivost, oštroumnost, predviđanje, okretnost duha, hinjenje,
snalažljivost, pomna pozornost, smisao za korištenje prigodom,
različite sposobnosti, dugo stjecano iskustvo”.6 Nevjerojatno “po
stojano” prisutan s kraja na kraj helenizma, iako odsutan iz slike (i
teorije) što ju je grčka misao stvorila o sebi, pojam metis blizak je
svakodnevnim taktikama svojim “okretnim zahvatima, spretnosti
ma i strategijama” i nizom postupaka koje obuhvaća, od znanja o
djelovanju do lukavstva.
U toj me raščlambi poglavito zanimaju tri činitelja, zbog
toga što jasnije razlučuju metis u odnosu na druge postupke, ali i
stoga jer su oni jednako svojstveni pripovijestima koje govore o toj
metis. Tako je pojam metis u trostrukom odnosu: s “prigodom”, s
prerušavanjima i s paradoksalnom nevidljivošću. S jedne strane,
metis računa i igra na “prikladni trenutak” (kairosj: ona je praksa
vremena. S druge strane, ona umnožava obrazine i metafore: ona
je izdaja vlastitog mjesta. Napokon, ona nestaje u samome svom
činu, kao izgubljena u onome što čini, bez zrcala koje ju pred
stavlja: ona nema slike o sebi. Ta obilježja metis svojstvena su i
pripovijedanju. Ona tako predstavljaju “dopunu” Detienneu i Ver-
nantu: ako i pripovjedno kazivanje jest nešto kao metis, tada mora
postojati neka teorijska veza između oblika praktične inteligencije
koji oni raščlanjuju i načina na koji to čine.
142
Umijeće pam ćenja i prigoda
U odnosu snaga u koji intervenira, metis je “apsolutno oružje”,
ono koje je Zeusu osiguralo nadmoć nad bogovima. To je načelo
ekonomije: s minimumom snaga postići maksimum učinka.
Određuje ono i stanovitu estetiku, kao što znamo. Umnožavanje
učinaka smanjivanjem sredstava jest, s različitih razloga, pravilo
koje u isti mah ustrojuje umijeće djelovanja i poetsko umijeće ka
zivanja, slikanja ili pjevanja.
Taj ekonomski odnos više uokviruje metis no što naznačuje
njegov polet. “Okret” ih obrat koji vodi operaciju od početka (ma
njak snaga) do kraja (višak učinaka), najprije podrazumijeva posre
dovanje stanovitog znanja, ah znanja oblikovana kao trajanje njego
va usvajanja i beskonačno prikupljanje njegovih posebnih spozna
ja. Pitanje “dobi” kazuju tekstovi: “nerazboritosti mladosti” suprot
stavljaju oni “iskustvo starca”. To je znanje sačinjeno od mnogih
raznorodnih trenutaka i stvari. Ono nema općenitog i apstraktnog
iskaza, a niti vlastitoga mjesta. Ono je pamćenje1 čije su spoznaje
neodvojive od vremena njihova usvajanja iz kojeg se ljušte pojedi
nosti. Upoznato s mnoštvom događaja u kojima kruži ne posjedu
jući ih (svaki je od njih prošli, gubitak mjesta, ah blijesak vreme
na), ono proračunava i predviđa također “brojne putove budućno
sti” kombinirajući predstojeće ih moguće posebnosti.8 Trajanje se
tako uvodi u odnos snaga i ono će ga promijeniti. Metis ustvari
računa na akumulirano vrijeme koje je za nj povoljno, protiv ustroj
stva mjesta koje mu nije povoljno. Ah njegovo pamćenje ostaje
skriveno (ono nema utvrdivog mjesta) do trenutka u kojem se otkri
va, “u prikladnom trenutku”, na još vremenski način iako suprotan
uranjanju u trajanje. Sjaj tog pamćenja blista u prigodi.
Enciklopedijska, po sposobnosti metis da u njoj naslaže
prošla iskustva i popiše ona moguća, prigoda pohranjuje u sebi svo
to znanje u najmanjem opsegu. Ona koncentrira najviše znanja u
najmanje vremena. Svedena na svoj najmanji format, u čin koji
metamorfozira situaciju, ta konkretna enciklopedija ima nešto od
143
kamena mudrosti! Priziva ona prije svega logičku temu identiteta
između obodnice kruga i točke. Ali ovdje je širenje trajanje; kon
centracija, trenutak. Posredujući to premještanje prostora u vrijeme,
koincidencija između neograničena opsega iskustva i točnog tre
nutka njegova ponavljanja bila bi doista teorijski model prigode.
S obzirom na te prve činitelje, moguć je shematski prikaz
“obrata”, od njegove početne točke (I) - manje snage - do njegove
konačne točke (TV) - više učinaka. Izgledalo bi to približno ovako:
(I) nn
manje više
SNAGE PAM ĆENJE
više manje
UČINCI PAM ĆENJE
(IV) U lij
144
približavanjem kvalitativno raznorodnih dimenzija koje više nisu
samo opreke suprotnosti ili protuiječja. Pokazatelj tog “vretenas-
tog” procesa jesu gore spomenuti obrnuto razmjerni odnosi: oni se
mogu usporediti s proporcijama i distorzijama koje pomoću zrcal
nih učinaka (inverzije, zaobljenja, skraćenja ili povećanja) ili per
spektive (to manje, što dalje itd.) omogućuju jukstapoziciju raz
ličitih prostora na istoj slici. Ali, u nizu u koji se uvlači prigoda,
jukstapozicija raznorodnih dimenzija odnosi se na vrijeme i pro
stor ili na stanje i djelovanje itd. Nju obilježuju obrnuto razmjerni
odnosi, analogni onima koji u Pascala uspostavljaju različite “po
retke” i sljedećeg su tipa: to su više prisutni, što su manje vidljivi;
to manje brojni, što su više povlašteni milošću itd.9Postoji kvalita
tivni prelazak u drugo preko odnosa “iskrivljenih” uzastopnim
obrtanjem.
Među kvalitativnim razlikama koje učvoruju obrnute odnose,
naglasio bih barem dvije vrste koje obvezuju na dva različita čita
nja njihova nanizivanja:
1. Razlika između prostora i vremena daje paradigmatski
niz: u kompoziciji prvotnoga mjesta (I), svijeta pamćenja (II) na
stupa “dobar trenutak” (HI) i proizvodi preinake prostora (IV). Pre
ma toj vrsti razlike, početak i kraj niza čini prostorni ustroj; vri
jeme je smješteno između njih dvoje kao stranost, neobičnost koja
se pojavljuje izvana i proizvodi prijelaz s jednog stanja mjesta na
sljedeće. Ukratko, između dviju “ravnoteža” na djeluje prodor vre
mena:
145
2. Razlika između uspostavljena bitka (stanje) i djelovanja
(proizvodnja i preobrazba) kombinira se s onom prvom. Ona se
uostalom igra s oprekom između vidljivoga i nevidljivoga, a da joj
ne odgovara u cijelosti. Prema toj osovini, imamo sljedeći paradig
matski niz: budući da imamo vidljiv raspored snaga (I) i nevidljivo
usvajanje pamćenja (II), trenutačna radnja pamćenja (EI) uzrokuje
vidljive učinke u ustanovljenom redu (TV). Prvi dio niza sastoji se
od dviju činjeničnih situacija, gdje nevidljivo znanje izmiče vidljivoj
snazi; potom dolazi operacionalni dio. Razlikujući cikluse biti/či
niti i vidljivo/nevidljivo, stanje je sljedeće:
V RIJEM E + +
D JELOVANJE + +
POJAVA + + +
146
slijedi druge zakonitosti i koje, iznenađujuće, uskraćuje nešto vlas
ničkoj raspodjeli prostora.
Ta se shema ponavlja u brojnim pripovijestima. Bila bi ona
njihovom minimalnomjedinicom. Može poprimiti i komičan oblik
s pamćenjem koje, u pravom trenutku, preokreće neku situaciju -
tipa: “Ah... vi ste moj otac! - Mili Bože, kćeri moja!” Pirueta do
koje dolazi zahvaljujući povratku nekog vremena koje nije znalo
za prostomu podjelu likova. Imamo krimiformu u kojoj prošlost,
vraćajući se, remeti danosti hijerarhijskog poretka: “On je dakle
ubojica!” Struktura mirakula također se nadovezuje: na nju iz dru
gog vremena, iz vremena koje je drugo, pomalja se taj “bog” koji
posjeduje značajeve pamćenja, šutljiva enciklopedija jedinstvenih
činova i čiji lik, u religijskim pripovijestima, tako vjerno predstav
lja “narodno” pamćenje onih koji nemaju mjesto, ali imaju vri
jeme - “Strpljenje!” U inačicama se ponavlja posezanje za stvar
nim svijetom odakle može, mora doći do udara koji će promijeniti
uspostavljeni poredak. Ali sve bi te inačice, uvećane u simboličke
i narativne projekcije, lako mogle biti tek sjene bačene na dnevnu
praksu koja se sastoji u hvatanju prigode i u činjenju od pamćenja
sredstva za preobrazbu mjesta.
Preostaje još utvrditi posljednju točku, koja je ključna: kako
se vrijeme očituje na ustrojenu prostom? Kako se odvija njegov
“prodori’u modusu prigode? Riječju, kakvo je usađivanjepamćenja
na mjesto koje već tvori cjelinu? To je ekvilibristički i taktički tre
nutak, trenutak umijeća. Međutim, tom usađivanju mjesto nije
određeno, niti ga određuje pamćenje-znanje. Prigodu se “hvata”, a
ne stvara. Nju pruža stjecaj, naime izvanjske okolnosti u kojima je
dobro oko kadro prepoznati nov i povoljan sklop koji bi one mogle
ostvariti posredovanjemjedne dodatne pojedinosti. Još jedan dodir
pa će biti “dobro”. Da dođe do praktičnoga “sklada”, nedostaje
gotovo pa ništa, kakva sitnica, komadić nečega, stanovit ostatak
koji u danim okolnostima postaje dragocjen, a kojega će podariti
nevidljivo blago pamćenja. Ah ulomak koji valja izvaditi iz tih
zaliha može se ubaciti jedino pri rasporedu nametnutu izvana, kako
147
bi se on prometnuo u jedan nestabilni, sklopivi sklad. U svome
praktičnom obliku, pamćenje nema dovršena ustroja da bi se mog
lo negdje pohraniti. Ono se mobilizira ovisno o tome što se dogodi
- nekakvo iznenađenje koje je ono kadro preobraziti u prigodu.
Ono se nastanjuje kod drugoga jedino u kakvu slučajnome susretu.
Poput ptica koje nesu jaja jedino u gnijezdima drugih vrsta,
pamćenje proizvodi na mjestu koje mu nije vlastito. Strana mu
okolnost podaruje oblik i primjenu, čak ako i sadržaj (nedostajuća
pojedinost) potječe od njega. Njegova je pokretnost neodvojiva od
preinake. Čak i mnogo više, snaga njegova upletanja dolazi upra
vo od same njegove sposobnosti da bude preinačeno - premjes-
tivo, pokretno, bez stalnoga mjesta. Trajno obilježje: ono (i njegov
“kapital”) oblikuje se rađajući se iz drugoga (okolnosti) i gubeći
to drugo (ono je samo uspomena). Dvostruka preinaka, ona samog
pamćenja, koju izvodi da bi bilo pogođeno, i ona njezina predmeta
koji čuva jedino kao nestali. Pamćenje nestaje kad za to više nije
sposobno. Naprotiv, ono se gradi iz događaja koji ne ovise o njemu,
povezano s očekivanjima da će se dogoditi ih se mora dogoditi
nešto sadašnjosti nepoznato. Daleko od toga da bude relikvijar ih
smethšte prošlosti, živi za to da bi vjerovalo u mogućnosti i u nji
hovu očekivanju, budno, vrebajući.
Analogno u vremenu onome što je “umijeće” ratovanja za
prostome manipulacije, “umijeće” pamćenja razvija sposobnost
da vazda bude na mjestu drugoga, a da ga ne posjeduje i da se
okoristi tom preinakom a da se u njoj ne izgubi. Ta snaga nije moć
(čak i ako njezino pripovijedanje to može biti). Ona je radije pri
hvatila naziv autoriteta: ono što, “izvučeno” iz kolektivnog ih in
dividualnog pamćenja, “autorizira” (čini mogućim) preobraćenje,
promjenu poretka ili mjesta, prijelaz k drukčijemu, “metaforu”
prakse ih diskursa. Odatle tako istančano manevriranje “autoriteta”
u svakoj narodnoj predaji. Pamćenje dolazi od drugamo, ono je
drugdje od sebe samog i ono premješta. Taktike njegova umijeća
upućuju na ono što ono jest i na njegovu uznemirujuću bhskost.
Na kraju bih želio podcrtati neke od tih procedura, one koje sasvim
148
osobito ustrojuju prigodu u svakodnevnu postupanju: igru prei-
načivanja, metonimijsku praksu jedinstvenosti te (ali u osnovi to je
tek opći učinak) zbunjujuću i “vretenastu” pokretnost.
1. Praktičnim pamćenjem upravlja mnogostruka igra prei-
načivanja, ne samo zato što se ono ustanovljuje jedino obilježeno
izvanjskim susretima i prikuplja svoje uzastopne grbove i tetovaže
drugoga, nego i zato što ga ta nevidljiva pisanja “dozivaju” na vi
djelo jedino u novim okolnostima. Modus dozivanja sukladan je
onome upisivanja. Možda uostalom pamćenje i nije drugo doli to
“ponovno pozivanje” ili pozivanje preko drugoga čiji se utisak
upisuje kao dodatni teret tijelu koje se već stalno mijenja, a da to
ne zna. To izvorno i tajno pisanje “pomalja se” malo-pomalo tamo
gdje ga dodiri gase. Kako god bilo, pamćenje je posljedica igre
okolnosti, kao što glasovir “ispušta” zvukove ovisno o dodirima
prstiju. Ono je značenje drugoga. Jednako tako, ono se razvija u
odnosu - u “tradicionalnim” društvima, kao i u ljubavi - a odumire
ako nastupi osamostaljenje vlastitih mjesta. Prije negoli pribilježba,
ono je odaziv sve do trenutka kada, gubeći svoju pokretnu krhkost,
postaje nesposobnim za nove preinake, te nadalje umije jedino
ponavljati svoje prvotne odgovore.
Taj poredak odazivne preinake trenutak za trenutkom us-
trojuje takt koji prati ušuljavanje u kakav sklop okolnosti. Sama bi
prigoda uhvaćena u letu bila preobrazba dodira u odgovor, “pre
okret” očekivanog iako nepredviđenog iznenađenja: ono što upi
suje događaj, kako god bio prolazan i brz, obrnuto je, vraćeno mu
je u riječi i pokretu. Milo za drago. Živahnost i točnost uzvratnog
udarca neodvojivi su od ovisnosti u odnosu na trenutke i od bud
nosti koja ih karakterizira to više što ima manje vlastitog mjesta da
se od njih zaštiti.
2. Taj je odgovorjedinstven. U cjelini u kojoj se odvija, on
je samo još jedna pojedinost - pokret, riječ - tako prikladna da
preokreće situaciju. Ali što bi pamćenje drugo moglo ponuditi?
Ono je sastavljeno od pojedinačnih bljeskova i ulomaka. Jedna
149
pojedinost, mnogo pojedinosti i eto uspomena. Svaka od njih, kad
se izdvoji uokvirena sjenom, odnosi se na cjelinu koja joj nedostaje.
Blista ona poput metonimije u odnosu na to cijelo. Od slike ostala
je samo milostiva rana, to duboko plavetnilo. Od tijela, ta blista-
vost pogleda, ili zmatost bjeline što se pomolila u rastvaranju pu
kotine. Te posebnosti imaju snagu demostrativa: taj čovjek, tamo
daleko, koji je prošao pognut... - taj miris koji čak više i ne zna
odakle je došao... Brižno izrađene pojedinosti, snažne posebnosti
funkcioniraju već u pamćenju kao što interveniraju u prigodi. Isti
je takt na djelu ovdje i tamo, isto umijeće odnošenja između kon
kretne pojedinosti i okolnosti koja je, ovdje spomenuta, poput tra
ga događaja, a tamo izvedena proizvodnjom neke podudarnosti ili
“sklada”.
3. Najneobičnija je zacijelo pokretnost tog pamćenja u ko
jemu pojedinosti nisu nikad ono što jesu: ni predmeti, jer oni iz
miču kao takvi; ni ulomci, jer oni također stvaraju cjelinu koju
zaboravljaju; ni cjeline, budući da one sebi nisu dostatne; nisu ni
stabilne, budući da ih svako ponovno zazivanje mijenja. Taj “pros
tor” pomičnoga ne-mjesta posjeduje istančanost kibemetičkoga svi
jeta. On možda (ali to je pozivanje prije znakovito nego pojašnjuju-
će, upućujući na ono što ne znamo) čini model umijeća djelovanja
ih metis koja, hvatajući prigodu, ne prestaje obnavljati mjesta na
kojima moći među sobom dijele čudnovatu mjerodavnost vremena.
P ripovijesti
Sve se čini sličnim u strukturi u koju se uvodi pojedinost koja joj
ipak mijenja djelovanje i ravnotežu. Suvremene znanstvene
raščlambe koje uvrštavaju pamćenje u te “društvene okvire”,10 ih
kleričke tehnike koje su ga u srednjemu vijeku tako vješto
preobražavale u ustroj mjesta pripremivši na taj način modemu
preobrazbu vremena u nadgledljiv prostor,11 zaboravljaju ih od
bacuju njegove obilaznice, čak i ako su one od najvećeg interesa
za objašnjenje preko kojih procedura i zbog kojih legitimnih strateš
150
kih razloga prigodu - taj nezatajni trenutak, taj otrov - podvrgava
kontroli specijalizacija učenog diskursa. Znanstveno pisanje usta-
novljući vlastito mjesto neprestance privodi neuhvatljivo vrijeme
u norme promotrivog i iščitljivog sustava. Na taj način nema izne
nađenja. Održavanje mjesta isključuje te obješenjačke obrate.
Ali oni se vraćaju potajni i šutljivi, ne samo u tu samu znan
stvenu djelatnost,12ne samo u svakodnevne prakse koje, ako i nema
ju više diskursa ipak imaju opstojnost, već i u pripovijesti jednako
brbljave, svakodnevne i prepredene. Da bismo ih tamo prepoznali,
dostaje ne zadovoljiti se (ipak nužni posao) time da im propitamo
ponavljane oblike i ustroje. U njima je na djelu neko znanje o
djelovanju, na kojemu se obilježuju sve značajke umijeća pamćenja.
Samo jedan primjer. Nekoj dobro poznatoj pripovijesti, dakle onoj
koju se može razvrstati, pojedinost “neke okolnosti” može obrnuti
ishod. “Iznova je navoditi” znači računati s tim činiteljem više,
skrivenim u sretnoj stereotipnosti općeg mjesta. To “ništa” upisa
no u okvir koji mu služi kao podloga izaziva na tom mjestu druge
učinke. Tko ima uši čuje. Fino uho umije razabrati u kazanome
ono što ovdje i sada obilježava razlika kroz čin kazivanja {toga)
kazanog, i neumorno obraća pozornost na te vretenaste preprede-
nosti pripovjedača.
Valjat će pojasniti obrate koji priče kolektivne predaje ih
svakodnevne razgovore promiču u prigode, i koji ponovno velikim
dijelom proizlaze iz retorike.13Ali već se može smatrati polaznom
pretpostavkom da u umijeću pripovijedanja načini djelovanja
uvježbavaju sami sebe. Tako je ono primjer “inteligencije u labi
rintu”, kao što ju je sretno nazvala Fran^oise Frontisi,14 čiji su
pripovjedači postali Detienne i Vemant. Ta diskurzivna praksa
pripovijesti u isti je mah umijeće načina djelovanja i njegov dis
kurs.
U osnovi, sve je to veoma stara priča. Stari Aristotel, kojega
se ne može doslovce shvatiti kao plesača na užetu, rado se gubio u
najlabirintičnijemu i najistančanijemu diskursu. Tada je bio u dobu
151
metis: “Što sam samotniji i izdvojeniji, to više volim pripovijes
ti”.15 Izvanredno je objasnio razloge tome; kao i u staroga Freuda,
na djeluje divljenje poznavatelja taktu koji je skladatelj harmonije
i njegovu umijeća djelovanja putem iznenađenja: “Zaljubljenik u
mit na neki je način zaljubljenik u mudrost, jer je mit sastavljen od
čuđenja.”16
152
III. dio
PROSTORNE PRAKSE
7. poglavlje
Hodanje gradom
155
stva “sagledavanja cjeline”, nadvijanja nad, totalizacija najneumje-
renijih među tekstovima što su ih stvorili ljudi.
Uzdići se na vrh World Trade Centera znači umaknuti vla
davini grada. Tijelo više nije opleteno ulicama koje ga okreću i
skreću slijedeći neznani zakon; niti je opsjednuto, bilo kao igrač ih
žrtva igre, šumom tolikih razlika i neurozom njujorškog prometa.
Tko se uspne tamo gore, oslobađa se mnoštva koje usisava i
promućkava u svojoj masi svaki identitet autora ih gledatelja. Ikar
ponad tih voda, može on u pokretnim i beskonačnim labirintima
smetnuti s uma Dedalova lukavstva. Njegovo ga uzdizanje preo
bražava u voajera. Postavlja ga na razdaljinu. Promeće on u tekst
koji je pred nama, ispod naših očiju, svijet koji je očaravao i “op
sjedao”. Omogućuje on njegovo iščitavanje, to da se bude Sunča
nim okom, Božjim pogledom. Zanos promatračkoga i spoznajnog
nagona. Utvara je spoznaje biti pukom točkom gledanja.
Hoće li potom trebati iznova pasti u mračni prostor u ko
jemu kola mnoštvo vidljivo odozgo, ah koje samo dolje ne vidi?
Ikarov pad. Na 110. katu, natpis, poput sfinge, zadaje pješaku za
gonetku na trenutak ga promičući u vizionara: It’s hard to be down
when you ’re up (Teško je biti dolje kad si gore).
Želji da se vidi grad prethodili su načini njezina zadovo
ljavanja. Srednjovjekovno ih renesansno slikarstvo prikazivalo je
grad u perspektivnu viđenju oka kakvog međutim nikad nije bilo.2
To je slikarstvo izumilo u isti mah nadlet nad gradom i panoramski
pogled. Taje fikcija već prometala srednjovjekovnog gledatelja u
nebesko oko. Stvarala je ona bogove. Je h danas drukčije s obzi
rom da su tehničke procedure uspostavile “moć svepogleda”?3
Totalizirajuće oko što su ga izmislili negdanji slikari preživljava i u
našim ostvarenjima. Isti promatrački nagon opsjeda korisnike
arhitektumih proizvoda danas, ostvarujući utopiju koja je jučer bila
tek naslikana. Toranj od 420 metara, koji Manhattanu služi poput
pramca, nastavlja graditi fikciju koja stvara čitatelje, čini čitljivom
156
složenost grada i skrućuje u razvidni tekst njegovu neproničnu
pokretljivost.
Je li golema teksturologija koja nam je pod očima drugo
doli prikaz, optički artefakt? To je analogija preslika koji, projek
cijom koja je neka vrsta stavljanja na razdaljinu, stvaraju prostorni
planeri, urbanisti i kartografi. Grad-panorama “teoretski” je (dakle
vizualni) simulakrum, ukratko slika čiji je uvjet postojanja zabo
rav i nepoznavanje praksi. Bog voajer koji stvara tu fikciju i koji,
poput onog Schreberova, poznaje jedino leševe,4mora se ispetljati
iz mutnih spona dnevnih postupanja i postati im strancem.
Naprotiv “dolje” (down), ispod pragova na kojima prestaje
vidljivost, žive obični korisnici grada. Kao temeljni oblik tog iskus
tva, oni su pješaci, Wandersmanner, čije tijelo sluša punine i praz
nine urbanoga “teksta” koji ispisuju ne mogavši ga iščitati. Ti se
praktičari igraju s prostorima koje ne vide; poznaju ih na jednako
slijep način kao što se znaju tijela ljubavnika. Putanje koje se na-
dovezuju u toj isprepletenosti, neznane pjesme kojima je svako
tijelo činitelj što su ga potpisala mnoga druga, izmiču čitljivosti.
Sve se zbiva kao daje sljepilo svojstveno ustrojujućim praksama
nastanjenoga grada.5Mreže tih napredujućih i ukriženih ispisa tvore
mnogostruku povijest bez autora i gledatelja, oblikovanu od ulo
maka putanja i preinaka prostora: u odnosu na prikaze, ta povijest
ostaje svakodnevno i beskonačno drugom.
Izmičući imaginarnim totalizacijama oka, postoji neka stra-
nost svakodnevnice koja nema površine ili čija je površina tek
nekakva isturena granica, rub što se izdvaja na vidljivome. U toj
bih cjelini rado obilježio prakse strane “geometrijskom” ih “geo
grafskom” prostoru vizualnih, panoptičkih ih teorijskih gradnji. Te
prakse prostora upućuju na posebni oblik operacija (“načina
djelovanja”), na “drugu spacijalnost” 6 (“antropološko”, poetsko i
mitsko iskustvo prostora) i na neproničnu i slijepu uzgibanost na
stanjena grada. Migracijski ih metaforički, grad se na taj način uvlači
u razgovijetan tekst planirana i čitljiva grada.
157
1. Od pojma grada do urbanih praksi
O perativni pojam ?
“Grad” uspostavljen utopijskim i urbanističkim diskursom7 odre
đuje se mogućnošću trostrukog zahvata:
1. proizvodnja vlastitog prostora: racionalna organizacija
mora tako ukloniti sva tjelesna, duhovna ili politička onečišćenja
koja bi ga kompromitirala;
2. zamjena neuhvatljivih i upornih otpora tradicija ne-vre-
menom ili kakvim sinkronijskim sustavom; zajedničke znanstvene
strategije, omogućene oplošnjenjem svih danosti, trebaju odmijeniti
taktike korisnika koji se poigravaju s “prigodama” i koji preko tih
događaja-zamki, lapsusa vidljivosti, iznova posvuda uvode ne-
proničnosti povijesti;
3. napokon, stvaranje anonimnog i univerzalnog subjekta,
koji je grad sam: kao i njegovu političkom uzoru, Hobbesovu Gradu,
moguće mu je malo-pomalo pridodavati sve funkcije i predikate
158
dosad raspršene i pod utjecajem brojnih stvarnih sadržaja, skupi
na, udruženja, pojedinaca. Tako “grad”, poput vlastita imena, pruža
mogućnost poimanja i građenja prostora počevši od konačnog broja
stalnih, izdvojivih i međusobno povezanih svojstava.
Na mjestu koje ustrojuju “spekulativne” i razvrstavajuće rad
nje8upravljanje se kombinira s eliminacijom. Sjedne strane, dola
zi do razlučivanja i preraspodjele dijelova i službi grada, zahvalju
jući obratima, premještanjima, okupljanjima itd., dok je s druge
strane na djelu odbacivanje onoga što nije obradivo pa prema tome
predstavlja “otpad” fimkcionalističke uprave (nenormalnost, devi
jacija, bolest, smrt itd.). Dakako, napredak omogućuje ponovno
uvođenje rastućeg postotka otpada u administrativni optjecaj i
preobražava čak i gubitke (u zdravlju, osiguranju itd.) u sredstva
zgušnjavanja mreža poretka. Ali on, ustvari, ne prestaje proizvodi
ti učinke suprotne onome za čime teži: sustav profita rađa gubitak
koji, u brojnim oblicima bijede izvan sebe i rasipanja iznutra, ne
prestance obrće proizvodnju u “trošenje”. Osim toga, racionaliza
cija grada uzrokuje njegovo pretvaranje u mit u strateškim diskur-
sima, računima koji se temelje na pretpostavci ili nužnosti njegova
razaranja u ime neke konačne odluke.9Napokon, funkcionalistički
ustroj, zagovarajući napredak (vrijeme), baca u zaborav uvjet
njegove mogućnosti, prostor sam, koji postaje nemislivim za znan
stvenu i političku tehnologiju. Tako funkcionira Grad-pojam, mjesto
preobrazbi i prisvajanja, objekt intervencija, ah i subjekt neprestance
obogaćivan novim atributima: on je u isti mah mašinerija i junak
modemosti.
Kakve god danas bile inkarnacije tog pojma, nužno je
ustvrditi da ako grad u diskursu služi kao totalizirajuće i gotovo
mitsko uporište društveno-gospodarskim i političkim strategijama,
urbani život sve češće iznova uvodi ono što je urbanistički projekt
iz njega isključio. Govor se moći “urbanizira”, ah grad je prepušten
proturječnim gibanjima koja se nadopunjuju i kombiniraju izvan
panoptičke moći. Grad postaje glavnom temom političkih legendi,
ali on više nije polje programiranih i nadziranih djelovanja. Ispod
159
diskursakoji ga ideologizirajubujaju lukavstva i kombinacije moći
bez čitljiva identiteta, bez uhvatljive osnove, bez racionalne pro
zirnosti - kojima nije moguće upravljati.
Povratak p raksi
Grad-pojam se urušava. Znači li to da je boljka od koje trpi razum
koji gaje uspostavio i njegovi stručni zagovornici u isti mah i bolest
urbanog stanovništva? Možda se gradovi raspadaju istodobno kad
i procedure koje su ga ustrojile. Ali valja biti oprezan pri našim
raščlambama. Ambasadori znanja uvijek su smatrali da je svijet
ugrožen promjenama koje bi postavile u pitanje njihove ideologije
i njihova mjesta. Nesreću svojih teorija oni promeću u teoriju ne
sreće. Kad svoje pomutnje pretvaraju u “katastrofe”, kad žele pučan
stvo zatočiti u “panici” vlastita diskursa, treba li im još jedanput
ukazati povjerenje?
Radije nego da ostanemo na polju diskursa koji čuva svoju
povlaštenost izvrćući svoj sadržaj (koji govori o katastrofi, a ne
više o napretku), pokušajmo se uputiti drugim putem: raščlaniti
mikrobne, posebne i pluralne prakse kojima urbani sustav treba
upravljati ili ih ukidati, i koje nadživljuju njegov raspad; slijediti
gomilanje tih procedura koje panoptička uprava niukoliko nije us
pjela nadzirati ili ih ukloniti, nego su još osnažile u bujnoj neoza-
konjenosti, razvile se i uvukle u mreže nadzora, ustrojene na os
novi nečitkih, ali snažnih taktika, toliko da tvore svakodnevne pro
pise i potajna stvaralaštva što ih skrivaju jedino sumanuti dispozi-
tivi i diskursi promatračkog ustroja.
Taj bi se put mogao upisati kao nastavak, ali i kao utuk
raščlambi što ju je Michel Foucault proveo nad strukturama moći.
On ju je usmjerio prema dispozitivima tehničkim procedurama,
“minornim instrumentalnostima” kadrim da, jedino ustrojem “de
talja”, preobraze ljudsku mnogostrukost u “disciplinarno” društvo
i da upravljaju, razlučuju, razvrstavaju, hijerarhiziraju sva skreta
nja koja se odnose na naukovanje, zdravlje, pravosuđe, vojsku ili
160
rad.10 “Ta često majušna lukavstva discipline”, “minorne ali ne
pogrešive” mašinerije, zahvaljuju svoju djelotvornost odnosu iz
među procedura i prostora što ga preraspoređuju ne bi li ga pro-
metnuli u “operatora”. Ali, koje prostome prakse odgovaraju tim
proizvodnim uređajima disciplinarnog prostora na polju na kojem
se izigrava disciplina? U današnjim okolnostima protuiječja izme
đu kolektivnog načina upravljanja i pojedinačnog preusvajanja, to
pitanje ostaje jednako ključnim imamo li na umu da prakse prosto
ra zapravo zacrtavaju odredbene uvjete društvenog života. Želio
bih slijediti neke procedure - mnogooblične, otporne, prepredene i
uporne - koje izmiču disciplini, a da ipak nisu izvan polja na ko
jemu je ona na snazi, i koje bi trebale voditi teoriji svakodnevnih
praksi, življena prostora i uznemirujuće prisnosti grada.
161
prelaženja. Operacija hodanja, lutanja ili “razgledavanja izloga”,
drugim riječima djelatnost prolaznika, prenesena je u točke koje
na planu čine totalizirajuću i reverzibilnu crtu. Uočljiv je dakle tek
preostatak, smješten u ne-vrijeme projicirane površine. Kad ona
postane vidljivom, njezin je učinak da učini nevidljivom radnju
koja ju je omogućila. Te fiksacije čine procedure zaborava. Trag je
odmijenio praksu. Očituje on (pohlepno) svojstvo geografskog su
stava da djelovanje preobrazi u čitljivost, ah pritom baca u zaborav
jedan način da se bude u svijetu.
P ješačka iskazivanja
Usporedba s činom govorenja omogućuje da se pođe dalje12 ne
ostavši samo na kritici grafičkih prikaza, nego smjerajući, iznad
rubova čitljivosti, prema nedostižnome onkraju. Čin koračanja u
urbanu je sustavu ono što je iskazivanje {speech act) u jeziku ih u
izgovorenim iskazima.13Na najelementamijoj razini ima on ustva
ri trostruku “iskazivačku” ulogu: na djelu je proces prisvajanja
topografskog sustava od strane pješaka (jednako kao kad govornik
prisvaja ih prihvaća jezik); nadalje dolazi do prostornog ostvare
nja mjesta (jednako kao što je čin govorenja zvučno ostvarenje
jezika); napokon, on podrazumijeva odnose među razlučenim
položajima, naime među pragmatičkim “ugovorima” u obliku
pokreta (jednako kao što je verbalno iskazivanje “alokucija”,
“smješta drugog naspram” govornika i utanačuje ugovore među
sugovornicima).14 Hodanje tako, kazah bismo, dobiva svoje prvo
određenje kao prostor iskazivanja.
Tu bi se problematiku uostalom moglo proširiti na odnos
što ga čin pisanja ima spram pisanoga i čak prenijeti na odnos “ruke”
(potez ih junaštvo kista) prema izvedenoj shci (obhci, boje itd.).
Najprije izdvojeno na polju verbalne komunikacije, iskazivanje tu
nalazi tek jednu od svojih primjena, a njegov bi jezični modalitet
bio tek prva naznaka mnogo općenitijeg razlikovanja između ko
rištenih oblika u nekom sustavu i načina korištenja tog sustava, to
162
jest između dvaju “različitih svjetova” budući da se pritom “iste
stvari” gledaju prema suprotnim odrednicama.
Promotreno tim obilaznim putem, pješačko iskazivanje ima
tri obilježja koja ga otprve razlikuju od prostornog sustava: sadaš
njost, isprekidanost i “fatičnost”.
Ponajprije, ako prostorni odnos ustrojuje stanovit sklop
mogućnosti (naprimjer, na mjestu kojim se može kružiti) i zabrana
(naprimjer, zid koji priječi napredovanje), hodač aktualizira neke
među njima. Na taj način on u istoj mjeri omogućuje njihovu op
stojnost i njihovu pojavnost. Ali ih također premješta i pronalazi
druge budući da prijelazi, skretanja ili improvizacije hoda po-
vlašćuju, mijenjaju i napuštaju prostome činitelje. Tako Charlie
Chaplin umnožava mogućnosti svojih lakrdija: čini on druge stvari
s istom stvari i prelazi granice koje su odrednice predmeta postavile
za njegovo korištenje. Jednako tako, hodač preobražava u nešto
drugo svaki prostorni označitelj. I ako, s jedne strane, čini
djelotvornima tek neke od mogućnosti utvrđene poretkom (ide samo
najednu stranu, a ne i na drugu), s druge, povećava broj mogućnosti
(primjerice, iznalaženjem prečica ili obilaznica) i onaj zabrana
(naprimjer, zabranjuje si korištenje putova koji se smatraju do
puštenima ih obveznima). Dakle, on izabire. “Korisnik grada uzi
ma ulomke iskaza kako bi ih potajice aktualizirao”.15
Tako on stvara isprekidanost, bilo čineći odabir među
označiteljima prostornog “jezika”, bilo premještajući ih načinom
kako se njima koristi. Neka mjesta osuđuje na mirovanje ili na
iščezavanje, a s drugima sastavlja prostome “obrate”, “rijetke”,
“slučajne” ih nedopuštene. Ah tu se već uvodi jedna retorika ho
danja.
U okviru iskazivanja, hodač tvori u odnosu na svoj položaj
nekakvo bhsko i daleko, nekakvo ovdje i tamo. Činjenici da su
prilozi ovdje i tamo upravo u verbalnoj komunikaciji pokazatelji
lokucijske instance16- preklapanje koje osnažuje naporednost iz
među jezičnog i pješačkog iskazivanja - valja pridodati da to
163
obilježavanje (ovdje-tamo\ koje hodanje nužno primjenjuje, a ono
je i pokazatelj aktualnog prisvajanja prostora od strane kakva “ja”,
ima također funkciju uvesti drugoga u odnosu na “ja” i na taj način
ustanoviti međusobno spajanje i razdvajanje mjesta. Naročito bih
pritom naglasio “fatički” vid ako pod njim podrazumijevamo ulogu
riječi koje uspostavljaju, održavaju ili prekidaju doticaj, poput
“Halo!”, “No dobro, dobro” itd., koju su izdvojili Malinowski i
Jakobson.17 Hodanje, koje naizmjence samo slijedi ih njega sli
jede, stvara neku pokretnu oiganičnost okoline, neki slijed fatičkih
toposa. A ako fatička funkcija, napor da se osigura komunikacija,
već obilježuje govor ptica pričalica, jednako kao što čini “prvu
funkciju koju djeca usvajaju u govoru”, ne iznenađuje da prije i
naporedno s informativnim govorom, i ona poskakuje, hoda na
četiri noge, pleše i šeće se, teška ili lagana, poput niza “haloa!” u
labirintu jeka.
Mogli bismo raščlaniti modalitete pješačkog iskazivanja,
koje, kao što smo vidjeh, izmiče bilježenju na karti, naime raščla
niti vrste odnosa što ga ono održava s putanjama (ih “iskazima”)
podamjući im vrijednost istine (“aletički” modaliteti nužnog, nemo
gućeg, mogućeg ili slučajnog), vrijednost spoznaje (“epistemički”
modaliteti izvjesnog, isključivog, prihvatljivog ili prezira vrijed
noga) ih napokon vrijednost koja se odnosi na neko trebati-činiti
(“deontički” modaliteti obveznog, zabranjenog, dopuštenog ih
proizvoljnog).18 Hodanje potvrđuje, sumnja, nagađa, prekoračuje,
poštuje itd., putanje koje “izgovara”. Svi su modaliteti ovdje na
djelu, promjenjivi s koračaja u koračaj, i raspodijeljeni u obroke, u
nizove i s intenzitetima koji se razlikuju ovisno o trenucima, pri
jelazima, hodačima. Beskonačna raznolikost tih iskazivačkih ope
racija. Ne mogu se, prema tome, svesti na svoj grafički trag.
Putanje retorike
Promicanje prolaznika predstavlja niz okreta i zaokreta nalik na
“rečenične obrate” ih “figure stila”. Postoji neka retorika hodanja.
164
Umijeće “krivudanja” rečenica ima svoju istoznačnicu u umijeću
krivudanja putanje. Poput običnog jezika,19to umijeće obuhvaća i
kombinira stilove i uporabe. Stil određuje “jezičnu strukturu koja
na simboličkome polju (...) očituje temeljni način bivanja čovjeka
u svijetu”;20 on konotira jedninu. Uporaba određuje društveni
fenomen kojim se sustav komunikacija očituje kao činjenica; upu
ćuje ona na normu. Stil i uporaba smjeraju “načinu djelovanja”
(govorenja, hodanja itd.), ali prvi u obliku jedinstvene obrade sim
boličkoga, druga u obliku elementa koda. Presijecaju se da bi usta
novili stil uporabe, način bivanja i način djelovanja.21
Uvodeći pojam “retorike obitavanja”, plodnu putanju koju
je otvorio A. Medam,22 a usustavili su je S. Ostrowetsky23 i J.-F.
Augoyard,24 držimo da “tropi” koje je razvrstala retorika nude
obrasce i hipoteze za analizu načina na koje prisvajamo mjesta.
Kazao bih da dva postulata uvjetuju valjanost te primjene: 1) pret
postavlja se da i prakse prostora odgovaraju manipulacijama s os
novnim činiteljima uspostavljena poretka; 2) pretpostavlja se da
su te prakse, poput tropa retorike, odmaci u odnosu na neku vrstu
“doslovna značenja” određena urbanističkim sustavom. Postojala
bi homologija između verbalnih figura i figura putanja (već ima
mo stilizirani odabir potonjih u figurama plesa) utoliko što se jedne
i druge sastoje od “obrada” ili operacija koje se odnose na izdvo-
jive jedinice25i od “dvosmislenih rasporeda” koji obrću i premještaju
značenje prema nekoj dvoznačnosti,26na način na koji pomaknuta
slika zamućuje i umnožava fotografirani predmet. Između ta dva
modusa moguća je analogija. Dodao bih da se geometrijski prostor
urbanista i arhitekata izgleda može poistovjetiti s “pravim znače
njem” što su ga ustanovili gramatičari i lingvisti kako bi raspolaga
li normalnom i normativnom razinom na koju se mogu odnositi
odstupanja “figuralnog”. Ustvari, to “pravo značenje” (bez lika)
ne može se naći u svakodnevnoj, verbalnoj ili pješačkoj uporabi;
ono je naprosto fikcija proizvedena uporabom koja je također oso
bita, metalingvistička uporaba znanosti koja se uposebnjuje samim
tim izdvajanjem.27
165
Pokret promicanja poigrava se s prostornim ustrojima, kako
god oni bili panoptički: on im nije ni stran (ne događa se drugdje),
ni istovjetan (ne dobiva od njih svoj identitet). Stvara on u njima
sjenu i dvosmislicu. Uvlači u njih mnoštvo svojih referencija i ci
tata (društveni modeli, kulturalne uporabe, osobni koeficijenti). I
on sam je u njima učinak uzastopnih susreta i prigoda koji ga ne
prestaju mijenjati i činiti od njega grb drugoga, to jest raspača-
vatelja onoga što iznenađuje, presijeca ili privlači njegove putanje.
Ti različiti vidovi upostavljaju neku retoriku. Čak je i određuju.
Raščlanjujući, preko izvješća o prostornim praksama, to
“moderno umijeće svakodnevnog izražavanja”.2®J.-F. Augoyard u
njemu razabire nadasve dvije osnovne figure stila: sinegdohu i asin-
deton. Vjerujem da ovo prevladavanje, polazeći od svoja dva suk
ladna pola, naznačuje ustrojstvo tih praksi. Sinegdoha se sastoji u
tome da se “riječ koristi u jednom značenju koje je dio drugog
značenja iste riječi”.29 U biti, ona imenuje dio umjesto cjeline koja
ga obuhvaća. Tako se “glavom” određuje “čovjeka” u izrazu: ‘‘Ne
poznat mi je usud te tako drage glave”; jednako tako, drvena koli
ba predstavlja graditeljstvo, a humak zemlje park u pripovijedanju
putanje. Asindetonje uklanjanje povezujućih riječi, veznika i priloga
u rečenici ili između rečenica. Jednako se tako, pri hodanju, izabi
re i rascjepkava u odjeljke prijeđeni prostor; preskače veze i izostav
lja cijele dijelove. S tog stajališta svako hodanje nastavlja skakati
ili poskakivati, poput djeteta “na jednoj nozi”. Prakticira ono elip
su spojenih mjesta.
Ustvari, te dvije figure pješačenja upućuju jedna na drugu.
Sinegdoha širi prostorni element da bi mu podarila ulogu “viška”
(cjeline) i nadomjestila ga (bicikl ili namještaj na prodaji u nekom
izlogu na snazi je za cijelu ulicu ili četvrt). Asindeton stvara eli-
zijom “manjak”, otvara odsutnosti u prostornom kontinuitetu i
zadržava tek izabrane komadiće, ako ne i preostatke. Sinegdoha
nadomješta cjeline dijelovima (manjak na mjestu viška); asindeton
ih oslobađa ukidajući konjunktiv i konzekutiv (ništa na mjestu neče
ga). Sinegdoha zgušnjava: ona povećava detalj, a umanjuje cjelinu.
166
Asindeton izrezuje: on razbija kontinuitet i onestvaruje njegovu
vjerojatnost. Na taj se način praksama obrađen i izvmut prostor
preobražava u povećane pojedinosti i izdvojene otoke.30 Svojim
bubrenjima, umanjenjima i cjepkanjima, što je retorički posao,
stvara se prostorna rečenica antologijskog tipa (sastavljena od su
protstavi)'enih citata) i eliptičnog tipa (sastavljena od zijevova, lap
susa i aluzija). Tehnološki sustav jedinstvenog i objedinjenog pro
stora, “povezan” i simultan, figure pješačenja zamjenjuju putanja
ma koje imaju strukturu mita, ako pod mitom razumijemo diskurs
ovisan o mjestu/ne-mjestu (ili porijeklu) konkretne opstojnosti,
pripovijedanje skrpano od čestica izvučenih iz uzrečica, aluzivnu i
fragmentarnu pripovijest čije se praznine uglavljuju u društvene
prakse koje ona simbolizira.
Figure su kretnje te sdlističke metamorfoze prostora. Ili ra
dije, kao što kaže Rilke,’’stabla kretnji” u gibanju. Pokreću one čak
i ukočena i mehanizirana polja medicinsko-pedagoškog centra na
čijem se tavanu zaostala djeca igraju i plešu svoje “prostome pripo
vijesti”.31 Ta stabla kretnji giblju se posvuda. Njihove šume kroče
ulicama. One preobražavaju pozornicu, ali slika ih ne može zaus
taviti na jednome mjestu. Ako bi im usprkos svemu bio potreban
prikaz, bile bi to slike-prijelazi, žuto-zelene i metalnoplave kali-
grafije koje urlaju bez krika i zebrasto iscrtavaju podzemlja grada,
“vez” slova i znakovlja, savršene geste nasilja naslikane pištoljem,
Šive pisanja, plešući grafovi čija prolazna pomaljanja prati tutanj
kompozicija podzemne željeznice: grafiti New Yorka.
Ako je istina da se šume kretnji očituju, njihovo se hodanje
ne može zaustaviti na slici, niti se značenje njihovih pokreta može
upisati u tekst. Njihova retorička migracija odnosi i dislocira anali
tička i cjelovita prava značenja urbanizma; na djeluje “lutanje se
mantike”,32 proizvedeno masama koje uklanjaju jedne dijelove
grada, veličaju druge, izglobljuju ga, fragmentiraju i odvraćaju od
njegova ipak nepomična poretka.
167
3. Mitsko: ono “što pokreće”
Figure tih pokreta (sinegdohe, elipse itd.) u isti mah određuju “sim
boliku nesvjesnog” i “neke postupke svojstvene subjektivnosti koja
se očituje u diskursu”.33 Sličnost između “diskursa” 34 i sna35proiz
lazi iz rabljenja istih “stilističkih postupaka”; ona prema tome obu
hvaća i tržišne prakse. “Stari katalog tropa”, koji je od Freuda do
Benvenistea opskrbljivao primjeren inventar retorike dvaju prvih
registara izraza, vrijedi i za treći. Naporednost ne postoji jedino
zato što u tim trima područjima prevladava iskazivanje, nego stoga
što se njegovo diskurzivno odvijanje (verbalizirano, sanjano ih
hodano) organizira u odnosu između mjesta iz kojega proizlazi (iz
vor) i ne-mjesta koje proizvodi (način “prolaženja”).
S tog stajališta, nakon što smo usporedili jezične tvorbe s
procesima pješačenja, možemo ih svrstati među oniričke figuraci
je, ih barem razotkriti na toj drugoj strani ono što je u praksi pro
stora neodvojivo od sanjanog mjesta. Hodati znači trebati mjesto.
To je beskonačni proces odsutnoga bića koje traga za vlastitošću.
Lutanje koje umnožava i sabire grad predstavlja golemo društveno
iskustvo lišenosti mjesta - iskustvo doduše okrnjeno bezbrojnim i
jedva zamjetnim izgonima (premještanja i hodanja), koje na
doknađuju odnosi i križanja tih izlaza što se isprepliću, tvoreći ur
bano tkanje, iskustvo smješteno pod znak onoga što bi najposlije
trebalo biti mjesto, ah je tek ime, Grad. Identitet što ga podaruje to
mjesto to je simboličniji (imenovan) što je, usprkos nejednakosti
među naslovima i dobiti građana, ovdje na djelu tek puko rojenje
prolaznika, mreža boravaka stoje prisvaja kolanje, tapkanje među
paslikama vlastitoga, svijet lokacija što ga progoni kakvo ne-mjes-
to ih sanjana mjesta.
168
dvije vrste prividno suprotnih pokreta, jedan izvanjskosti (hodati
znači izići van), drugi unutarnjosti (pokretnost pod čvrstoćom
označitelja). Hodanje se ustvari podređuje semantičkim tropizmi-
ma; privlače ga ili odbijaju imenovanja nejasnih značenja, dok se
grad pak uvelike promeće u “pustinju” u kojoj sumanuto, ako ne i
užasavajuće, više nema oblik sjene nego, kao u Genetovu kazališ
tu, postaje neumoljiva svjetlost proizvoditeljica urbanog teksta bez
nejasnoće, kakvu posvuda stvara tehnokratska moć, i koja stanovni
ka stavlja pod nadzor (čega? ne zna se): “Grad nas drži na oku, a
njegov se pogled ne može izdržati bez vrtoglavice”, kaže jedna
stanovnica Rouena.36U prostorima okrutno osvijetljenima stranim
umom, vlastita imena izdubljuju zalihe skrivenih i bliskih znače
nja. Ona “stvaraju značenje”; drugim riječima, ona potiču pokrete
na način zvanja i poziva koji obrću ili skreću putanju podarujući
joj unaprijed nepredvidljivo značenje (ili smjer). Ta imena stvara
ju ne-mjesta na mjestima; ona ih promiču u prolaze.
Prijatelj koji stanuje u gradu Sevresu, hodajući u Parizu
skreće prema ulicama Saints-Peres i Sevres, iako je došao posjeti
ti majku u nekoj drugoj četvrti: ta imena artikuliraju rečenicu koju
sastavljaju njegovi koraci a da on to i ne zna. Brojevi (112. ulica ili
broj 9 u Ulici Saint-Charles) jednako magnetski utječu na putanje,
kao što nas mogu progoniti u snovima. Neka druga prijateljica i ne
znajući izbjegava neke imenovane ulice koje za nju “znače” po
retke ili identitete na način uvjeravanja i razvrstavanja, pa se zato
brzo upućuje prema putanjama bez imena i oznaka, što je još jedan
primjer negativnog načina na koji vlastita imena usmjeruju hodanje.
Što to imena sriču? Raspoređena u sazviježđa koja seman
tički hijerarhiziraju i uređuju površinu grada, operatori kronoloških
rasporeda i povijesnih osobnih iskaznica, te riječi (Borrego, Bot-
zaris, Bougainville...) gube malo-pomalo svoju urezanu vrijednost,
poput istrošenih kovanica, ali njihova sposobnost značenja
nadživljuje njihovo prvotno određenje. Saints-Peres, Corentin
Celton, Crveni trg... Podliježu one polisemijama kojima ih
obilježuju prolaznici; odvajaju se od mjesta koja su trebale odredi
169
ti i služe za imaginarne sastanke putanja koje, preobražene u meta
fore, određuju s razloga nepoznatih njihovoj izvornoj vrijednosti,
ali s razloga znanih/neznanih prolaznicima. Neobična toponimija,
odvojena od mjesta, lebdeći ponad grada poput oblačne geografije
“značenja” u čekanju, i odatle upravljajući tjelesnim premještanji
ma: Place de VEtoile, Concorde, Poissonniere... Ta sazviježđa
posreduju kolanjima: zvijezde upravljaju putanjama. “Tig de la
Concorde ne postoji”, kazao je Malaparte, “on je ideja”.37 On je i
više nego “ideja”. Valjalo bi umnožiti usporedbe da bi se izvijesti
lo o čarobnim snagama kojima raspolažu vlastita imena. Čini se da
ih nose ruke putnika što ih one vode i istodobno ukrašuju.
Povezujući pokrete i koračaje, utirući značenja i smjerove,
te riječi djeluju upravo u ime pražnjenja i trošenja svoje prvotne
namjene. Postaju one na taj način slobodnim, zauzimljivim pro
storima. Bogata neodređenost osigurava im, posredovanjem seman
tičkog umanjenja, ulogu iskazatelja druge geografije, poetske, ponad
geografije doslovnoga, zabranjenog ili dopuštenog značenja. U
funkcionalistički i povijesni raspored optjecaja one utiskuju druga
putovanja. Hodanje ih slijedi: “Taj golemi prazni prostor ispunju-
jem lijepim imenom”.38 Na hodanje potiču preostaci značenja i
ponekad njihovi otpaci, izvrnuti ostaci velikih ambicija.39Ništavnos
ti, ih gotovo-ništavnosti simboliziraju i usmjemju korake. Imena
koja su upravo prestala biti “vlastita”.
U tim simbolizirajućim jezgrama zacrtavaju se (i možda
utemeljuju) tri različita (ali povezana) djelovanja odnosa između
prostornih i označiteljskih praksi: vjerojatno, upamtivoiprimitivno.
Ona označuju to što “autorizira” (ih čini mogućim ih vjerojatnim)
prostorna prisvajanja, to što se pritom ponavlja (ih na što se pod
sjeća) od šutljiva i uzvraćena pamćenja, te ono što se tamo nalazi
strukturirano i ne prestaje biti označeno stanovitim porijeklom. Ta
tri simbolička dispozitiva ustrojuju topose diskursa o gradu i grada
(legenda, uspomena i san) na način koji također izmiče urbanis
tičkoj sistematičnosti. Mogu se već prepoznati u funkcijama vlas
titih imena: čine oni nastanjivim ih vjerojatnim mjesto koje zaodi-
170
jevaju riječju (prazneći se od svoje razvrstavateljske moći, stječu
moć “dopuštanja” čega drugog); ti dispozitivi podsjećaju ili priziva
ju duhove (mrtve za koje se pretpostavlja da su nestali) koji se još
vrzmaju, skriveni u pokretima i tijelima u hodu; i upravo imenu
jući, naime namećući nalog prispio od drugoga (kakovu priču) i
mijenjajući funkcionalistički identitet odvajanjem od njega, stva
raju oni na samome mjestu to urušavanje ili ne-mjesto koje unutar
njega izdubljuje zakon drugoga.
171
zakutaka u kojima žive te legende)41 čini od grada “simbol pat
nje”.42 Na djelu je ukidanje nastanjivoga grada. Tako, kao što je
kazala jedna građanka Rouena: “Ne, ovdje nema nekoga posebnog
mjesta, izuzev moga stana, i to je sve... Nema ničega.” Ničeg “speci
jalnog”: ničega obilježenog, ničega što se otvara nekim sjećanjem
ili pričom, ničega što je potpisao drugi. Jedino povjerenje dobiva
spilja stana, još neko vrijeme propusna za predaje, još ispresijeca
na sjenama. Osim toga, prema iskazu jednog drugog građana, pos
toje tek “mjesta na kojima se više ne može vjerovati ni u što”.43
Upravo mogućnošću da smjeste u podrume bogate tišine i
pohrane na tavanima pripovijesti bez riječi, ili radije svojom sposob
nošću da posvuda uspostave podrume i tavane, omogućuju mjesne
legende (legenda: ono što treba pročitati, ali i ono što se može
pročitati), izlaze, načine da se uđe i iziđe, a prema tome i nasta-
njive prostore. Besumnje, tumaranja i putovanja zamjenjuju izlaze,
odlaske i povratke, nekoć osigurane korpusom legendi koji danas
nedostaje mjestima. Fizičko kolanje ima ulogu ucrtavanja putanja
jučerašnjim i današnjim “predrasudama”. Putovanje (poput ho
danja) nadomješta legende koje su otvarale prostor drugome. Što
ono konačno proizvodi ako ne, nekom vrstom vraćanja, “istraživanje
pustinja mog pamćenja”, povratak nekoj obližnjoj egzotici dale
kim obilaznicama i “otkriće” preostataka i legendi (“letimični pri
zori francuskog sela”, “ulomci glazbe i poezije”),44 riječju, nalik je
na “iskorijenjenost u vlastitom porijeklu” (Heidegger)? To hoda-
lačko izgnanstvo stvara upravo onaj korpus predaja koje danas
nedostaje bliskome mjestu; ono je fikcija koja uostalom ima dvo
struko svojstvo, poput sna ili pješačke retorike, da bude učinkom
premještanja i zgušnjavanja.45Zaključno, može se procijeniti koli
ka je važnost tih označiteljskih praksi (pripovijedati legende) kao
izumiteljskih praksi prostora.
S tog stajališta, njihovi sadržaji samo još više razotkrivaju,
a to je u još većoj mjeri slučaj s načelom koje ih ustrojuje. Pri
povijesti o mjestima djelo su kućne izrade. Sastavljene su od osta
taka svijeta. Iako književni oblik i aktantska shema “predrasuda”
172
odgovaraju stabilnim modelima čiju smo strukturu i kombinacije
često raščlanjivali u posljednjih trideset godina, građu (svaku re
toričku pojedinost “očitovanja”) im podaruju ostaci imenovanja,
taksonomije, herojski ili komični predikati itd., to jest ulomci
raspršenih semantičkih mjesta. Ti raznorodni, ako ne i suprotni
elementi, ispunjavaju istorodnu formu pripovijedanja. Ono više i
drugo (pojedinosti i viškovi koji proizlaze iz drugog mjesta) uvla
če se u preuzeti okvir, nametnuti poredak. Tako imamo isti odnos
između praksi prostora i uspostavljenog poretka. Na površini, taj
se poredak predočuje kao posvuda iskolčan i izrupičan elipsama,
skretanjima i bjegovima značenja: to je poredak-sito.
Verbalni preostaci od kojih je pripovijedanje sastavljeno,
povezani s izgubljenim pričama i neproničnim pokretima, složeni
su jedni pokraj drugih u kolažu u kojemu njihovi odnosi nisu miš
ljeni i stoga tvore simboličnu cjelinu.46 Oni se artikuliraju preko
praznina. Proizvode dakle, u ustrojenu prostoru teksta, antitekstove,
učinke dvoličnosti i bijega, moguće prolaze do drugih krajolika,
poput spilja ih grmova: “O, masivi, o, množine”.47 Preko procesa
raspršivanja koje otvaraju, priče se suprotstavljaju graji, jer ona je
uvijek nalogodavna, poticateljska i posljedica nekog poravnava
nja prostora, stvaratelj zajedničkih pokreta koji učvršćuju poredak
dodajući onome trebati-činiti jedno činiti-s-uvjerenjem. Priče uvode
raznolikost, graja totalizira. Ako se uvijek oscilira od jednih do
druge, danas je, kazah bismo, prije na djelu stratifikacija: priče se
privatiziraju i uvlače u zakutke gradskih četvrti, obitelji ih pojedi
naca, dok graja medija prekriva sve i pod likom Grada, riječi-vodilje
anonimnog zakona, koji je postao substitutom za sva vlastita ime
na, briše ih se bori protiv predrasuda krivih zato što joj još pružaju
otpor.
Raspršenost priča već naznačuje raspršenost pamtivoga.
Ustvari, pamćenje je anti-muzej: njemu se ne može odrediti mje
sto. U legendama se izdvajaju njegovi odbljesci. Predmeti su tako
đer šuplji, kao i riječi. U njima spava prošlost, kao i u svakodnev
nim pokretima hodanja, jedenja, snivanja u kojima drijemaju stare
173
pobune. Uspomena je tek kraljević iz bajke u prolazu koji na tre
nutak budi Uspavanu Ljepoticu naših priča bez riječi. ‘Tamo je
bila pekarnica”; “Tamo je stanovala majka Dupuis”. Zapanjuje
pritom činjenica da su mjesta što ih ljudi obitavaju poput prisustva
odsutnosti. Ono što se pokazuje označuje ono čega više nema:
“Vidite, ovdje je bilo ...” - ali to se ne vidi. Demostrativi iskazuju
nevidljive identitete vidljivoga: ustvari, samo je određenje mjesta
to da ono bude niz premještanja i učinaka između rascjepkanih
naslaga koji ga čine i da igra na tim pokretnim slojevima.
“Uspomene nas vezuju uz to mjesto... Ona su nešto osobno,
što nikoga ne zanima, ali napokon upravo one čine duh četvrti”.48
Svako mjesto progone brojni duhovi, skutreni u tišini, a mi ih
možemo “prizvati” ili ne. Nastanjujemo jedino progonjena mjesta
- obratna shema od one Panopticona. Ah poput gotičkih skulptura
kraljeva iz Notre-Damea, zazidanih već dva stoljeća u podrumu
neke zgrade u Ulici Chaussee-d’Antin,49ti “duhovi”, i oni slomlje
ni, više ne govore kao što i ne vide. To znanje šuti. Od onoga što se
zna, ah o čemu se šuti, “između nas” kolaju tek poluriječi.
Mjesta su tek djelomične i uvraćene povijesti o prošlostima
kojima su drugi oteh čitljivost, nagomilana vremena koja se mogu
rasklopiti, jedino nalik pričuvnim pričama ostajući u stanju rebu
sa, konačno i simbolizacija ugrađenih u bol ih u zadovoljstvo tije
la. “Sviđa mi se ovdje”:50 praksa je prostora to blagostanje koje se
na trenutak, poput blijeska, ucrtava u jezik u povlačenju.
174
smo vidjeli, taj se tubitak ostvaruje jedino u praksama prostora,
naime u načinima prelaženja u drugo. Valja u njemu napokon pre
poznati ponavljanje, u različitim metaforama, odlučnoga i izvor
nog iskustva, kada dijete shvati razliku između svog tijela i onoga
njegove majke. Tu se zacrtava mogućnost prostora i lokalizacije
(jedno “ne sve”) subjekta. Ne vraćajući se glasovitoj Freudovoj
analizi toga matičnog iskustva dok je pratio igru svoga jednoipol-
godišnjeg unuka, koji je odbacio kalem daleko, uz jedno “o-o-o.r
zadovoljstva (fort što znači “tamo dolje”, “otišlo”, ili “nema više”),
i potom ga iznova privukao držeći kraj konca s radosnim d a r
(koje je trebalo značiti “ovdje”, “vratilo se”),51 dostaje da uočimo
to oslobađanje (pogubno i zadovoljno) od nerazlikovnosti u maj
činu tijelu kojemu je kalem nadomjestak: taj izlazak iz majke (to
da ona naizmjence sama nestaje ili dijete čini da ona nestane) pred
stavlja lokalizaciju i eksteriorizaciju na pozadini odsutnosti. Ra
dosni zahvat koji omogućuje da se majčinski predmet može “po
slati”, a da možemo nestati i sami (budući da smo istovjetni s tim
predmetom), da budemo tu (jer smo) bez drugoga, ali u nužnom
odnosu s time nestalim drugim - čini “izvornu prostomu strukturu”.
Besumnje, to bi se razlikovanje moglo pratiti i dalje u
prošlost, do imenovanja koje već odvaja fetus od majke kad je jedan
put utvrđeno daje riječ o muškome (ali što je tada s djevojčicom,
koja je od tog trenutka uvedena u drukčiji odnos s prostorom?).
Važan je u toj inicijacijskoj igri, “radosnom bavljenju” djeteta koje
se pred zrcalom prepoznaje kaojedno (to je on, viđen u cjelini), ali
je zapravo tek drugo {ono, slika s kojom se poistovjećuje),52proces
toga “prostornog hvatanja” koji upisuje prelazak k drugome kao
zakon bića i zakon mjesta. Prakticirati prostor, prema tome, znači
ponavljati radosno i šutljivo iskustvo djetinjstva; znači to na mjes
tu biti drugi i prelaziti k drugome.
Tako počinje hodanje koje Freud uspoređuje s tapkanjem
po majčinskom tlu.53 Taj odnos sebe prema sebi upravlja unutar
njim preinakama mjesta (igrama između tih položaja) ih pješačkim
razvijanjima priča nagomilanih na jednome mjestu (kolanja i pu
175
tovanja). Djetinjstvo koje određuje prakse prostora razvija potom
svoje učinke, buja, preplavljuje privatne i javne prostore, otkriva
njegove čitljive površine i stvara u planiranome gradu “metafo-
rički” grad ili grad u premještanju, o kakvome je sanjao Kandin
sky: “Veliki grad sagrađen prema svim propisima arhitekture i
iznenadno protresen silom koja pobija proračune”.54
176
8. poglavlje
Brodski i zatvorski prostor
177
vijesti. Vlakpoopćuje Diirerovu Melankoliju, spekulativno iskustvo
svijeta: biti izvan tih stvari koje ostaju tamo, odvojene, apsolutne, i
koje nas napuštaju ne svojom krivnjom; biti lišen njih, iznenađen
njihovom prolaznom i mirnom stranošću. Očaranost u napuštanju.
Pa ipak, one se ne miču. Njihovo je kretanje jedino ono koje među
njihovim masama izazivaju promjene perspektive iz trenutka u tre
nutak; mutacije u vidu varki za oko. Poput mene, one ne mijenjaju
mjesto, nego jedino pogled neprestance prekida i iznova uspostav
lja odnose što ih među sobom održavaju te nepomične točke.
Između nepokretnosti iznutra i izvana, uvlači se neki qui
pro quo, tanka britvica koja pomućuje njihovu stabilnost. Okno i
tračnica stvaraju hijazam. Dvije teme Jules Vemea, tog Victora
Hugoa putovanja: brodski prozorčić Nautilusa, prozirna cezura
između nestalnih osjećaja promatrača i gibanja oceanske stvarno
sti; željezni put koji u ravnoj crti presijeca prostor i preobražava u
brzini njihova bijega vedre identitete tla. Okno je ono što omo
gućuje viđenje, a tračnica ono što omogućuj ^prelaženje. To su dva
sukladna modusa odvajanja. Jedan stvara razdaljinu gledatelja:
nećeš dodirnuti; što više vidiš, manje posjeduješ -razvlaštenje ruke
za povećanu putanju. Drugi trag, unedogled, nalog da se prođe; to
je ispisani poredak, u samo jednoj crti, ah bez kraja: idi, putuj, ovo
nije tvoja zemlja, niti ono tamo - imperativ odvajanja koje obve
zuje da se plati apstraktno očno ovladavanje prostorom napušta
jući svako vlastito mjesto, gubeći podnožje.
Staklo okna i željezna crta podijelili su, sjedne strane, unu
tarnjost putnika, tobožnjeg pripovjedača, a s druge snagu bića,
stvorenog kao objekt bez diskursa, snaga vanjske tišine. Ali, para
doksalno, ta tišina stvari stavljenih na razdaljinu, iza stakla, izdale
ka nagovara naše pamćenje ih izvlači iz sjene snove naših tajni.
Izdvojeni kutak stvara misli usporedo s odvajanjima. Staklo i željezo
stvaraju spekulativce ili gnostike. Potreban je taj rez da bi se rodili,
izvan tih stvari, ali ne bez njih, nepoznati krajolici i čudesne bajke
naših unutarnjih priča.
178
Buku pravi jedino razdjeljivanje. Kako ono napreduje i stvara
dvije izvrnute tišine, rez otkucava, zviždi ili stenje. Tu je i lupa
tračnica, titranje okana - trljanje prostora na rubnim točkama nji
hove granice. Ti spojevi nemaju mjesta. Oni se zamjećuju tek kao
prolazni krik, trenutačna buka. Neiščitljive, granice se mogu samo
čuti, u konačnici stopljene, toliko je trajan raspor koji poništava
točke kroz koje prolazi.
Ti šumovi ipak kao svoje učinke naznačuju načelo koje
preuzima nadležnost za svekoliku radnju oduzetu i putnicima i pri
rodi: stroj. Nevidljiva, kao i svekolika kazališna mašinerija, loko
motiva izdaleka ustrojuje sve jeke svog rada. Iako pritajen, indi
rektan, njezin orkestar naznačuje što čini povijest i, na način graje,
jamči kako neka povijest još postoji. A u njoj ima slučajnosti. Taj
pokretač sustava proizvodi trešnje, kočenja i iznenađenja. Taj osta
tak događaja dopire od nevidljiva i jedinog glumca prepoznatljiva
tek po pravilnosti svoje graje ili iznenadnim čudima koja remete
poredak. Stroj, prvi pokretač, samotni je bog od kojega potječe
svekolika radnja. Operator podjele među gledateljima i bićima, on
ih u isti mah spaja, pokretni simbol između njih, neumorni shifter,
proizvođač promjena odnosa među nepokretnima.
Zatvorski ili brodski prostor, poput onoga Vemeovih bro
dova i podmornica, vagon povezuje san i tehniku. “Spekulativno”
se vraća u srcu mašinizma. Suprotnosti se preklapaju tijekom tra
janja putovanja. Neobičan trenutak u kojemu društvo proizvodi
gledatelje i prekoračitelje prostora, zdrave i sretne, smještene u
aureolama-alveolama svojih vagona. Na tim mjestima dokolice i
misli, rajski brodovi između dvaju društvenih sastanaka (poslovi i
obitelj, gotovo nevidljiva nasilja) održavaju se atopična bogoslužja,
zagrade molitava koje nikome nisu upućene (kome se onda obraćaju
toliki snovi putnika?). Okupljanja se više ne podvrgavaju hijerar
hijama dogmatskih poredaka; njih upriličuje premreženost teh-
nokratske discipline, nijema racionalizacija liberalnog atomizma.
179
Kao i uvijek, valjalo je platiti da bi se ušlo. Povijesni prag
blaženstva: povijesti ima tamo gdje ima cijene koju valja platiti.
Odmor se dobiva jedino posredstvom tog nameta. Još su sretnici u
vlaku skromni, u usporedbi s onima u avionu kojima se, za više
novca, dodjeljuje apstraktniji (izbljeđivanje krajolika i snimljeni
privid svijeta) i savršeniji položaj (onaj ukočenih skulptura u zrač
nome muzeju), ali uz užitak u izgledu koji kažnjava smanjivanjem
(“melankoličnim”) zadovoljstva viđenja onoga od čega smo odvo
jeni.
I, opet kao i uvijek, valja izići: postoje jedino izgubljeni ra
jevi. Je li odredište kraj? Drugi prag, sačinjen od trenutnih za-
gubljenosti u rešetki kolodvora. Priča počinje iznova, grozničava,
obuhvaćajući svojim nanosima zaustavljeni oklop vagona: željez
ničar po zvuku udarca čekića ustanovljuje neispravnost kotača,
nosač diže pakete, kontrolor kruži. Kape i uniforme iznova uklapa
ju mnoštvo u mrežu poretka rada, dok se bujica putnika-sanjača
baca u mrežu lica čudesno punih očekivanja ili preventivno praved
ničkih. Krici bijesa. Pozivi. Veselja. U pokretnome svijetu kolo
dvora, zaustavljeni vlak iznenadno se nadaje monumentalnim i
gotovo nepriličnim u svojoj nepokretnosti nijemog idola, razo
ružanog Boga.
Svatko se vraća služiti mjestu koje mu je dodijeljeno, u ure
du ili radionici. Gotovo je s prazničnim zatočivanjem. Lijepu ap
strakciju zatvorskog prostora odmjenjuju kompromisi, neproničnos-
ti i ovisnosti o mjestu rada. Ponovno počinje dodir prsa o prsa sa
stvamime koje deložira gledatelja, lišenog tračnica i okana. Gotovo
je s robinzonijadom lijepe putničke duše koja je i sama mogla pomi
sliti daje intaktna zbog toga što je bila okružena staklom i željezom.
180
9. poglavlje
Pričanje prostora
181
složenošću pričanja, svakodnevna ili književna, čine naša javna
prometala, naše metaphorai.
Svakoje pripovijedanje pripovijedanje o putovanju - prak
sa prostora. U tom smislu, ono zanima svakodnevne taktike, nji
hov je dio, od prve prostome naznake (“Ovo je desno”, “Skrenite
lijevo”), počinje priča čiji nastavak pišu koraci, do svakodnevnih
“novosti” (“Pogodi koga sam sreo u pekarnici?”), do televizijskog
“Dnevnika” (“Teheran: Homeini je sve izoliraniji...”), predaja
(Pepeljuge u kolibama) i ispripovijedanih pripovijesti (uspomene i
romani iz stranih zemalja ih iz više ili manje udaljene prošlosti).
Te ispripovijedane pustolovine, koje u isti mah proizvode zemljo
pise radnji i vode zajedničkim mjestima poretka, nisu samo “doda
tak” pješačkim izrijecima i putovnim retorikama. One se ne zado
voljavaju time da ih prenesu i prebace na polje jezika. Ustvari, one
ustrojuju hodanja. One čine putovanje prije ih za vrijeme dok ga
noge prevaljuju.
Kakvoj je vrsti raščlambe podložno to bujanje metafora -
kazivanja i pričanja koja ustrojuju mjesta putem premještanja što
ih “opisuju” (kao što se “opisuje” krivulja)? Brojni radovi nude
metode i kategorije već i za sama istraživanja o uprostoravajućim
operacijama (a ne o prostornim sustavima). Među najnovijima,
posebno bismo izdvojili one koji se odnose na neku semantiku
prostora (tako John Lyons govori o “lokativnim subjektima” i o
“prostornim izrazima”),1na psiholingvistiku percepcije (tako Miller
i Johnson-Laird govore o “hipotezi lokalizacije”),2na sociolingvi
stiku opisa mjesta (primjerice, William Labov),3 na fenomenolo
giju ponašanja koje ustrojuje “teritorije” (npr. Albert E. Schleflen i
Norman Aschcraft),4 na “etnometodologiju” pokazatelja smještaja
u razgovoru (npr. Emmanuel A. Schegloff),5 ih semiotiku koja
doživljava kulturu kao prostorni metajezik (npr. Tartuska škola,
nadasve J. M. Lotman i B. A. Uspenskij) itd.6Kao što su se nekoć
označiteljske prakse koje su se odnosile na odjelotvorenje jezika
propitivale nakon jezičkih sustava, danas uprostorujuće prakse pri
vlače pozornost nakon što su se ispitah kodovi i taksonomije pro-
182
stomog poretka. Naše istraživanje pripada tome “drugom” koraku
analize koji od struktura prelazi na radnje. Ali u toj veoma širokoj
svezi, propitat ću jedino narativna djelovanja. Ona će omogućiti
da se utvrdi neke osnovne oblike ustrojujućih prostornih praksi:
bipolarnost “zemljovida” i “prohoda”, procedure ograničavanja ili
“obilježavanja granica” i “iskazivačke fokalizacije” (naime, indeks
tijela u diskursu).
183
Već je Merleau-Ponty “geometrijski” prostor (“cjelovita i
izotropna spacijalnost” analogna našemu “mjestu”) razlikovao od
druge “spacijalnosti” koju je nazvao “antropološkim prostorom”.
To je razlikovanje proizašlo iz drukčijeg pristupa problemu ko
jemu je cilj bio razdvajanje iskustva jednog “izvan” danog u ob
liku prostora, za koje je “prostor životan”, a “egzistencija prostor
na”, od iskustva “geometrijske” jednostranosti. To je iskustvo odnos
prema svijetu; u snu i u percepciji, i gotovo prije njihova razliko
vanja, izražava ono “istu temeljnu strukturu našeg bića kao bića
postavljenog u odnos prema okolini” - biće postavljeno nekom
željom neodvojivom od “upravljanja životom” i smješteno u pro
stor krajolika. S tog stajališta “ima onoliko prostora koliko različitih
prostornih iskustava”.7Perspektivu određuje “fenomenologija” op
stanka u svijetu.
U propitivanju svakodnevnih praksi koje artikuliraju to
iskustvo, suprotnost između “mjesta” i “prostora” odvest će nas,
kad je riječ o pričanjima, dvjema vrstama određenja: prvo određenje,
preko predmeta koji se u konačnici daju svesti na biti tamo nečega
mrtvoga, zakonitost nekog “mjesta” (od oblutka do leša, nepomično
tijelo na Zapadu izgleda uvijek utemeljuje neko mjesto i čini od
njega figuru groba); drugo određenje preko zahvata koji, izvršeni
na kakvu kamenu, drvetu ih ljudskome biću, određuju “prostore”
radnjama povi)Qsmhsubjekata (uvijek se čini da neki pokret uvjetuje
proizvodnju prostora i povezuje ga s nekom pripoviješću). Između
ta dva određenja postoje prolasci, poput usmrćivanja (ih smješta
nja u krajolik) junaka prekoračitelja granica i koji, krivi zbog toga
što su se ogriješili o zakon mjesta, osiguravaju njegovu obnovu
svojim grobom; ili pak, naprotiv, buđenje nepomičnih predmeta
(stol, šuma, osoba iz okoline) koji, napuštajući svoju stabilnost,
promiču mjesto na kojemu su boravili u nepoznatosti vlastitog pro
stora.
Tako pričanja obavljaju posao koji neprestance preobražava
mjesta u prostore ih prostore u mjesta. Ustrojuju ona također igre
promjenjivih odnosa što ih jedni održavaju s drugima. Te su igre
184
bezbrojne, u rasponu od uspostavljanja nepokretnog i gotovo mine
ralnog poretka (u njemu se ništa ne miče, izuzev samog diskursa
koji na način travellinga obuhvaća panoramu) do ubrzanog slijeda
umnožujućih prostornih radnji (kao u krimićima ili u nekim narod
nim pripovijetkama, ah ta uprostorujuća grozničavost ostaje jed
nako ograničena tekstualnim mjestom). Od svih bi se tih pričanja
mogla izgraditi tipologija po načelu identifikacije mjesta i aktuali-
zacije prostora. Ali, da bismo utvrdili načine na koje se kombinira
ju te različite operacije, potrebni su kriteriji i kategorije raščlambe
- nužnost koja nas vraća najosnovnijim pričama putovanja.
Ophodi i zemljovidi
Usmeni opisi mjesta, pričanja uz ognjište i na ulici tvore prvi i
golemi korpus. U veoma podrobnoj raščlambi opisa stanova u New
Yorku, koje su opisah njihovi stanari, C. Linde i W. Labov pre
poznaju dvije različite vrste od kojih jednu nazivlju “zemljovidom”
(map), a drugu “ophodom” (tour). Prva pripada modelu: “Pokraj
kuhinje nalazi se soba djevojčica.” Druga: “Skreneš desno i uđeš u
dnevnu sobu.” Ah, u njujorškom korpusu, samo je tri posto opisa
tipa “zemljovida”. Sve ostalo, dakle gotovo sve, tipa je “ophoda”:
“Prođeš kroz mala vrata” itd. Ti se opisi uglavnom odnose na ope
racije i pokazuju “kako ući u svaku prostoriju”. U vezi s tim dru
gim tipom, autori ističu kako je optjecaj ili ophod speech act (čin
govora) koji “nudi minimalni niz putova kojima se stiže u svaku
prostoriju”; i daje “put” (path) niz jedinica koje imaju oblik bilo
“statičkih” (“desno”, “ispred vas” itd.) bilo “pokretnih” vektora
(“Ako skrenete ulijevo” itd.).8
Drugim riječima, opis se koleba između pojmova alterna
tive: ih vidjeti (to znači poznavanje nekog rasporeda mjesta) ih ići
(to su uprostorujuće radnje). Ili će on predstaviti sliku (“ima...”), ih
će ustrojiti kretanja (“ti ulaziš, prelaziš, okrećeš se...”). Između tih
dviju pretpostavki, njujorški su se pripovjedači u znatno većem
broju opredijelili za drugu.
185
Ostavivši po strani istraživanje Lindeove i Labova (ono se
nadasve bavi interakcijama i društvenim konvencijama koje se
podređuju “prirodnom govoru”, problemom o kojemu će biti riječi
kasnije), želio bih, preko tih njujorških pričanja - i drugih njima
sličnih9- pokušati odrediti odnose između pokazatelja “ophoda” i
pokazatelja “zemljovida” tamo gdje oni supostoje u istom opisu.
Kako su povezani djelovati i vidjeti u tom običnom govoru u ko
jemu prvi tako očevidno prevladava? Napokon, na osnovi tih sva
kodnevnih naracija, pitanje se tiče odnosa između itinerera (dis
kurzivnog niza operacija) i zemljovida (plošna projekcija svih
opažaja), naime između dvaju simboličkih i antropoloških jezika
prostora. Dva pola iskustva. Izgleda da se od “obične” kulture do
znanstvenog diskursa prelazi s jednoga na drugi.
U pričanjima vezanim za stan ili ulicu, prevladavaju ma
nipulacije prostorom ih “ophodi”. Najčešće, taj opisni oblik određu
je svekoliki stil naracije. Kad se umiješa drugi oblik, njegova je
vrijednost u tome da ga uvjetujeiMpretpostavlja onaj prvi. Primjeri
ophoda koji uvjetuju zemljovid: “Ako skreneš desno, vidjet ćeš...”
ih slični iskaz: “Nastaviš h sasvim ravno, vidjet ćeš...” U oba slučaja
neko djelovanje omogućuje neko viđenje. Ah ima i slučajeva da
ophod preuzima naznaku mjesta: “Tamo su jedna vrata, ti ćeš ući
na sljedeća” - element zemljovida postavlja itinerer. Narativno tka
nje na kojemu prevladavaju opisivači itinerera na taj je način istoč-
kan opisima tipa zemljovida kojima je zadaća naznačiti bilo uči
nak postignut ophodom (“ti vidiš...”), ih danost koju određuje kao
svoju granicu (“ima jedan zid”), svoju mogućnost (“nalaze se vra
ta”), ih obvezu (“ulica je jednosmjerna”) itd. Lanac uprostorujućih
zahvata na taj se način čini iskolčan referencijama na ono što proiz
vodi (predstavljanje mjesta) ih na ono što podrazumijeva (mjesni
poredak). Tako dobivamo strukturu pripovijedanja putovanja: priče
0 hodanju i radnjama obilježene su “navođenjem” mjesta koja iz
njih proizlaze ili ih ovlašćuju.
Tom prečicom moguće je usporediti kombinacije “ophoda”
1 “zemljovida” u svakodnevnim pričanjima s načinom na koji su
186
oni već pet stoljeća ugrađivani, a potom polagano razdvajani u
književnim i znanstvenim prikazima prostora. Posebice, uzme li se
“zemljovid” u njegovu sadašnjemu geografskom obliku, izgleda
da se on tijekom razdoblja koje je obilježilo rađanje modernoga
znanstvenog diskursa (15.-17. stoljeća) polagano oslobodio itine-
rera koji mu bijahu uvjetom nastanka. Prve srednjovjekovne karte
sadržavale su jedino pravocrtne tragove itinerera (performativne
oznake koje su uostalom ponajprije bile namijenjene hodočasnici
ma), s naznakama postaja koje valja prevaliti (gradova kroz koje
treba proći, zaustaviti se, prenoćiti, moliti se itd.) i razdaljinama
označenim u satima i danima, naime vremenom potrebnog hoda
nja.10Svaka od njih memorandum je koji propisuje radnje. Nagla
sak je u njima na ophodu koji treba učiniti. Obuhvaća on elemente
zemljovida, kao što opise puta koji valja prevaliti danas prati na
bizinu načinjen crtež koji već na papiru, uz navođenje mjesta, ucrta
va ples koračaja prek<^ grada: “Dvadeset koračaja udesno, potom
skrenete ulijevo, potom još četrdeset koračaja...” Crtež izražava
uprostorujuće prakse, poput urbanih putnih planova, umijeća pokre
ta i pričanja koračaja koji služe Japancima kao “adresari”,11ih poput
izvanredne astečke karte (15. stoljeće) koja opisuje egzodus Toto-
mihuakasa u nacrtu koji nije prikaz “trase” (nije je bilo) nego
“dnevnik hodanja” -putanja obilježena tragovima koračaja u pravil
nim razmacima i prikazima slijeda događaja tijekom putovanja
(obroci, borbe, prijelazi preko rijeka ih planina itd.): to nije “zemljo
vid” nego “povijesna knjiga”.12
Od 15. do 17. stoljeća zemljovid se osamostaljuje. Besum-
nje, bujanje “narativnih” likova koji su je već dugo nastanjivah
(brodovi, životinje i stvorenja svake vrste) još je imalo funkciju
naznačivanja radnji - putničkih, ratničkih, graditeljskih, političkih
ih trgovačkih - koje omogućuju proizvodnju geografskog plana.13
Daleko od toga da budu “ilustracije”, slikovne glose teksta, ti sli
kovni prikazi, poput ulomaka priča, obilježuju na karti povijesne
radnje kojih je ona rezultat. Tako jedrenjak naslikan na moru kazu
je o pomorskom putovanju koje je omogućilo da se prikaže obala.
187
On odgovara opisivaču tipa “ophod”. Ali zemljovid postupno pre
vladava nad likovnim prikazima; on im kolonizira prostor; uklanja
malo-pomalo slikovne prikaze iz praksi koje ga proizvode. Pre-
obražen euklidovskom, apotom deskriptivnom geometrijom, usta
novljen kao formalna cjelina apstraktnih mjesta, on je “kazalište”
(tako su se nazivali atlasi) u kojemu isti sustav projekcije juk-
staponira međutim dva vrlo različita elementa: danosti koje po-
daruje tradicija (Ptolomejeva Geografija, primjerice) i one koje su
izradili moreplovci (portolani, primjerice). Na istome planu, karta
tako okuplja raznorodna mjesta, jedna preuzeta iz tradicije, a dru
ga proizvedena promatranjem. Ah ključni je ovdje nestanak itine
rara, koji, pretpostavljajući prvu vrstu mjesta i uvjetujući drugu,
osiguravaju zapravo prijelaz od jednih drugima. Zemljovid, sveo
buhvatna pozornica na kojoj su okupljeni elementi različitog pori
jekla kako bi stvoriti sliku “stanja” geografskih znanja, odbacuje u
svoje prije ili svoje poslije, kao iza kulisa^ operacije kojih je on
posljedica ili ih je omogućio. Na pozivnici ostaje sam. Nestati su
opisivači ophoda.
Ustroj prepoznatljiv u prostornim pričama svakodnevne
kulture podliježe izvrtanju kroz rad koji je izdvojio jedan sustav
geografskih mjesta. Razlika između dva opisa nije dakako u prisut
nosti ili odsutnosti praksi (one su na djelu posvuda), nego u činje
nici da zemljovidi, oblikovani u vlastita mjesta na kojima se izlažu
proizvodi znanja, tvore slike čitljivih rezultata. Prostorna pričanja
naprotiv vrše operacije koje omogućuju da se nametnut, a ne “vlas
titi” prostor ipak “ispremiješa”, kao što je rekla neka stanovnica u
vezi s prostorijama u njezinu stanu: “Mogu se ispremještati”.14Od
narodne priče do opisa stana, bujnost “djelovanja” (i dakle iska
zivanja) oživljava pričanja koja prepričavaju ophode na mjestima
čije je obilježje da su, od negdanjeg kozmosa do suvremenog ne
bodera, različiti oblici nametnutog poretka.
Od preetablirane geografije, koja se širi (ako ostajemo kod
kuće) od soba tako malih da “se s njima ne može ništa učiniti”, do
nestatih legendarnih tavana koji “mogu poslužiti za sve”,15 sva
188
kodnevna pričanja iskazuju ono što se, usprkos svemu, u njima
može proizvesti i od njih učiniti. Ona su fakture prostora.
Omeđivanja
Operacije nad mjestima, pričanja obavljaju i svakodnevnu ulogu
pokretne i presudne ovlasti na polju razgraničenja. Kao i uvijek, ta
se uloga snažnije očituje na drugome stupnju, kad je pravni dis-
kurs iskaže i ponovi. Prema lijepome tradicionalnom jeziku sud
skih postupaka, suci su nekoć “odlazili na lice mjesta” (sudački
promet i metafore) kako bi “saslušali” u vezi sa “spornim” grani
cama proturječne iskaze strana u sporu. Njihova “privremena pre
suda”, kao što se kazivalo, bila je “operacija razgraničenja”. Za
pisničari bi je ispisivali krasopisom na pergament, a pisanje se
ponekad nastavljalo (ili započinjalo?) crtežom koji je utvrđivao
granice, te privremene presude ustvari nisu bile drugo doli meta-
pripovijesti. One su kombinirale (posao pisara prikupljača inači
ca) suparničke pripovijesti svake od strana: “Gospodin Mulatier
nam obznanjuje daje njegov djed posadio tu jabuku na rub njego
va polja... Jeanpierre napominje daje Bouvet imao bunjište na polju
koje nije bilo podijeljeno između njega i njegova brata Andrea...”
Genealogije mjesta, predaje o teritorijima. Nalik na kritičko izda
nje, naracija suca pomiruje ta različita tumačenja. Ona se “uspostav
lja” na osnovi “prvih” priča (one gospodina Mulatiera, one Jeanpi-
errea i tolikih drugih) koje već imaju ulogu spacijalnih legislacija,
budući da utvrđuju i dijele zemljište “gestama” ili diskursima o
radnjama (posaditi jabuku, održavati bunjište) itd.).
“Operacije razgraničenja”, narativni ugovori i kompilacije
priča sastavljeni su od ulomaka izvučenih iz ranijih pričanja i za
jedno “skrpljeni”. U tom smislu, oni osvjetljuju oblikovanje mito
va, kao što im je i zadaća da mu utemelje i odrede prostore. Saču
vani u spremištima arhiva oni predstavljaju golemu putopisnu
književnost, naime organizacijske radnje više ih manje raširenih
društvenih i kulturalnih zona. Ah ta književnost sama čini tek bes
189
konačno mali dio (onaj koji se ispisuje o spornim točkama) usme
ne naracije koja ne obustavlja beskonačni posao sastavljanja pro
stora, provjeravanja, sučeljavanja i premještanja njihovih granica.
Ta “vođenja” pričanja, kao stoje kazao Pierre Janet,16nude
dakle veoma bogato polje račlambi prostornosti. Među pitanjima
koja se u vezi s time postavljaju, valja razlikovati ona koja se tiču
dimenzije (ekstenzionalnosti), orijentacije (vektoralnosti), sklonosti
(homografije) itd. Zadržat ću se tek na nekoliko vidova koji se
odnose na samo razgraničenje, na prvo i doista “temeljno” pitanje:
podjele prostora koji ga ustrojuje. Sve naime upućuje na razliko
vanje koje omogućuje prostome igre. Od razlikovanja koje subjekt
odvaja od njegove izvanjskosti, do izdvajanja koja lokaliziraju ob
jekte, od habitata (koji se gradi od zidova) do putovanja (koje se
gradi uspostavljanjem kakva zemljopisnog “drugdje” ih kakva
kozmologijskog “s one strane”) od funkcioniranja gradske mreže
do onoga seoskog krajolika, svaka je prostornost ustrojena utvr
đivanjem granica.
U tom ustrojavanju, pripovijedanje ima odlučnu ulogu.
Dakako, ono “opisuje”. Ah, “svaki je opis više od utvrđivanja”, on
je “kulturalno stvaralački čin”.17 On čak ima distributivnu moć i
performativnu snagu (on čini to što kazuje) kada nastupi odgova
rajući stjecaj okolnosti. Tada je opis utemeljitelj prostora. Obratno,
tamo gdje pričanja nestaju (ih se srozavaju na muzeografske pred
mete) dolazi do gubitka prostora: hšena naracije (kao što ustanov
ljujemo nekad u gradu, nekad na selu), skupina ih pojedinac una
zađuju se prema uznemirujućem, kobnom iskustvu bezoblične,
nerazgovijetne, mračne cjeline. Pogledamo li ulogu pripovijeda
nja u razgraničenju, najprije uočavamo prvotnu ulogu autorizacije
uspostavljanja, premještanja ih premošćivanja granica i, slijedno
tome, djelujući u zatvorenom prostom diskursa, suprotstavljenost
dvaju pokreta koji se preklapaju (postavljanje i prelaženje granice)
na način da od pripovijedanja čine neku vrstu rešetke “križaljke”
(dinamične razdiobe prostora) čiji su bitni pripovjedni likovi grani
ca i most.
190
1. Stvoriti kazalište radnje. Pripovijedanje ima ponajprije
ulogu autorizacije ili, točnije, utemeljenja. U strogom smislu, ta
uloga nije pravne naravi, to jest nije ovisna o zakonima i presuda
ma. Ona prije potječe od onoga što je Georges Dumezil raščlanio u
korijenu indoeuropskoga^, “postaviti”, preko sankritskih («dhatu)
i latinskih izvedenica (fas). Fas, piše on, “u istinskom je smislu
mitska podloga u nevidljivu svijetu bez kojega bi svako postupa
nje kojim upravlja ili ga odobrava ius (ljudsko pravo) i, općenitije,
svi ljudski postupci, bili neizvjesni, opasni, ako ne i kobni. Fas nije
podložno analizi, kazuistici, poput iusa: ono se dalje ne dijeli, kao
što se njegovo ime ne deklinira.” Ima li ili nema zakonske podloge,
fasjest ilifas nije.” Za neko vrijeme ili neko mjesto kaže da sufasti
ili nefasti (povoljni ili nepovoljni), ovisno o tome podaruju li ili ne
ljudskom djelovanju tu nužnu podlogu”.18
Za razliku od onoga što se dogodilo u staroj Indiji (gdje su
različite uloge naizmjence igrale iste osobe), ta je zadaća postala
predmetom posebnoga institucionalnog izdvajanja u zapadnim di
jelovima indoeuropskoga svijeta. “Stvaranje Zapada”, obred koji
odgovara pojmu fas, obavljali su u Rimu posebno obučeni sveće
nici, fetiales.Vršio se “prije bilo kakve akcije Rima u odnosu na
neki strani narod”, pred obznanu rata, vojni pohod, savez s drugim
narodom. Na djeluje proces u tri centrifugalne etape, prva unutar
ah blizu granice, druga je na granici, treća u inozemstvu. Obredna
se radnja odvija prije bilo kojeg civilnog ili vojnog djelovanja, jer
je ona namijenjena stvaranju polja nužnoga za politička ih ratnič
ka djelovanja. Na djeluje tako također repetitio rerum: u isti mah
repriza i ponavljanje prvobitnih utemeljiteljskih činova,ponavljanje
i navođenje genealogija kadrih da opravdaju novi pothvat, te pred
viđanje i obećanje uspjeha na početku bitki, sporazuma ih osva
jačkih pohoda. Poput generalne probe prije stvarnog prikazivanja,
obred, gestualna naracija, prethodi povijesnom odvijanju. Ophod
fetijala otvara prostor i osigurava zakonsku osnovanost vojnim,
diplomatskim ih trgovačkim pothvatima koji bi se osmjehh uputiti
izvan granica. Tako u Vedama, Visnu “svojim koracima otvara rat
191
ničkom pohodu Indre polje na kojemu se on mora odvijati”. To je
utemeljenje. Ono “podaruje prostor” radnjama koje će se poduzeti;
ono “stvara polje” i služi im kao “osnova” i “pozornica”.19
To je upravo glavna uloga pripovijedanja. Ono otvara kaza
lište zakonitosti stvarne radnje. Ono stvara polje koje autorizira
opasne i kontingentne društvene prakse. Ali u trostrukoj razlici
spram uloge što ju je tako brižno izdvojio rimski dispozitiv, pripo
vijedanje osigurava ono fas u nekom raspršenom (a ne više jedin
stvenom), minijaturiziranom (a ne više nacionalnom) i polivalent
nom (a ne više specijaliziranom) obliku. Raspršenom ne samo zbog
veće raznolikosti društvenih sredina, nego nadasve zbog povećane
raznorodnosti (ili sve razvidnije raznorodnosti) ovlašćujućih “refe-
rencija”: izopćenje teritorijalnih “božanstava”, profanacija mjesta
progonjenih duhom pripovijedanja i širenje neutralnih područja
lišenih legitimnosti, obilježili su nestanak i cjepkanje priča koje
ustrojavaju granice i prisvajanja. (Službena historiografija - povi
jesne knjige, televizijske vijesti itd. - ipak nastoji svima nametnuti
vjerodostojnost nacionalnog prostora). Minijaturiziranom stoga što
društveno-gospodarska tehnokratizacija svodi igru fas ili nefas na
obiteljsku ili individualnu jedinicu, uz umnožavanje “obiteljskih
priča”, “pričanja o životu” ili svih psihoanalitičkih naracija. (Malo-
-pomalo isključena iz tih posebnih pripovijesti, javna opravdanja
premetnuta u slijepe glasine ipak se održavaju ili se, divlje, obnav
ljaju u sukobima klasa ili rasa). Polivalentnom, napokon, jer im
spajanje tolikih mikropriča podaruje uloge koje se mijenjaju pre
ma skupinama u kojima kolaju. Ta polivalentnost ipak ne dopire
do odnosnih izvora narativnosti: starinski obred stvaranja polja
djelovanja prepoznaje se u tim “bljeskovima” pripovijedanja
posađenim oko negativnih pragova našeg postojanja; ti skriveni
ulomci i bez njezina znanja oblikuju onu “biografijsku” priču čiji
prostor utemeljuju.
Narativna djelatnost, čak i ako je mnogooblična, a ne više
jedinstvena, nastavlja se razvijati tamo gdje je riječ o granicama i
odnosima sa stranim prostorom. Rasprsnuta i raspršena, ona ne
192
prestance izvodi operacije omeđivanja. Ona ponovno uvodi u igru
fas koji “autorizira” pothvate i prethodi im. Poput rimskihfetijala,
pričanja “kroče” ispred povorke društvenih praksi ne bi li im otvo
rila polje. I same pravosudne odluke i kombinacije dolaze tek kas
nije, jednako kao što su i iskazi i članci rimskoga prava {ius), iz
mirujući područja djelovanja priznata svakome,20 sami bili sastav
ni dio ponašanja kojima je fas davao “osnovanost”. Prema vlasti
tim pravilima, “privremene presude” sudaca na djelu su u masi
raznorodnih, već stvorenih prostora, ovjerovljenih neizbrojivošću
usmene narativnosti sastavljene od obiteljskih ili mjesnih pripovi
jesti, običajnih ili profesionalnih “radnji”, “recitacija” prohodanih
putova i krajolika. Te pozornice radnji presude ne stvaraju: one ih
artikuliraju i obrađuju. Pretpostavljaju one narativne autoritete koje
suci “razabiru”, suprotstavljaju i hijerarhiziraju. Prije regulativne
presude postoji utemeljiteljsko pripovijedanje.
2. Granice i mostovi. Pričanja su oživljena proturječjem koje
u njima stvara odnos između granice i mosta, naime između (legi
timnog) prostora i njegove (strane) izvanjskosti. Da bi se to objas
nilo, valja se vratiti osnovnim jedinicama. Ostavivši po strani mor
fologiju (koja nam ovdje nije predmetom), smjestivši se u perspekti
vu pragmatike i, točnije, sintakse koja određuje “programe” ih ni
zove praksi preko kojih prisvajamo prostore, može se uzeti kao
polazište određenje koje su dah Miller i Johnson-Laird osnovnoj
jedinici koju nazivaju “regijom”: na djeluje, kažu oni, susret među
programima djelovanja. “Regija” je dakle prostor stvoren među
djelovanjem.21 Proizlazi da na istome mjestu ima toliko “regija”
koliko je međudjelovanja ili susreta među programima. I također,
daje određenje prostora dvojno i operacijsko, dakle da je u prob
lematici iskazivanja u vezi s procesom “razgovora”.
Na taj se način uvodi dinamična proturječnost između sva
kog razgraničenja i njegove pokretnosti. S jedne strane, pripovi
jedanje neumorno postavlja granice. Ono ih umnožava, ah u smis
lu međudjelovanja likova- stvari, životinja, ljudi: aktanti međusob
no raspodjeljuju mjesta u isti mah kad i predikate (dobar, lukav,
193
ambiciozan, mrgodan itd.) i pokrete (napredovati, suzdržati se,
pobjeći, vratiti se itd.). Granice obilježuju točke susreta između
napredujućih prisvajanja (stjecanje predikata tijekom priče) i uza
stopnih premještanja (unutarnji i izvanjski pokreti) aktanata. Pri
svajanja i premještanja ovise o dinamičnoj raspodjeli mogućih do
bara i uloga da bi uspostavila sve složeniju mrežu razlika, kombi
natoriku prostora. Ona su posljedica razlikovanja na osnovi susre
ta. Tako se u noći svoje bezgraničnosti, tijela razlikuju jedino tamo
gdje se u njih upisuju “dodiri” njihove ljubavne ih ratničke bitke.
Paradoks granice: stvorene dodirima, točke razlikovanja između
dva tijela također su i zajedničke točke. Spajanje i razdvajanje neraz-
dvojivi su u njima. Koje od tijela u dodiru posjeduje granicu koja
ih razdvaja? Nijedno ni drugo. Znači li to: nitko?
Teorijski i praktički problem granice: kome ona pripada?
Rijeka, zid ili drvo čine granicu. Ona nema značaj ne-mjesta što ga
u konačnici pretpostavlja kartografski prikaz. Ona ima posredo-
vateljsku ulogu. Naracija je sili na govor: “Stani!”, kazuje šuma iz
koje izlazi vuk. “Stop!” kazuje rijeka pokazujući svog krokodila.
Ali taj činitelj, samom činjenicom što je on govor granice, stvara
komunikaciju u istoj mjeri kao i odvajanje; čak i više, postavlja on
rub jedino iskazujući tko ga prelazi dolazeći od drugoga. Ona ar
tikulira. On je također prijelaz. U pripovijedanju, granica funk
cionira poput nečeg trećega. Ona je “između dvoga” - “međupros
tori’, Zwischenraum, kao što kaže divna i ironična Moigenstemo-
va pjesma o “ogradi” (Zaun) koja se rimuje s prostorom (Raum) i s
“virenjem” (hinduchzuschauri). To je priča o plotu od letava
(Lattenzaun):
194
Kao treće mjesto, igra međudjelovanja i među-pogleda,
granica je poput praznine, narativni simbol razmjena i susreta.
Prolazeći putem, jedan je arhitekt smjesta prisvojio taj “prostor
između” da bi na njemu sagradio veliku kuću:
195
obilježuje etapu napredovanja koračaja; ograda je skup razmaka
kroz koje promiču pogledi.
Posvuda je prisutna dvosmislenost mosta: on naizmjence
spaja i razdvaja otočnosti. Razlikuje ih i prijeti im. Oslobađa od
zatvorenosti i uništava neovisnost. Tako se, primjerice, on upliće
kao središnji i dvosmislen lik u priče o Noirmoutrinsu prije, za
vrijeme i poslije gradnje mosta 1972. godine između La Fossea i
Fromentinea.23Nastavlja on dvostruki život u bezbrojnim uspome
nama na mjesta i svakodnevnim predajama često sažetim vlastitim
imenima, skrivenim paradoksima, elipsama u pričama, zagonetka
ma koje valja odgonetnuti: Pont-a-Mousson, Pont-Audemer,
Pontcharra, Pontchateau, Pont-Croix, Pont-de-Beauvoisin, Pont-
-de-l’Arche, Pont-de-Roide, Pont-du-Diable, Ponthieu itd.
S pravom most upućuje na dijaboliku na slikama gdje Hier
onymus Bosch izumljuje svoje preinake prostora.24 Prekoračenje
granice, nepoštovanje zakona mjesta, on oličuje odlazak, napad na
državu, želju za osvajačkom moći, ih bijeg u progonstvo, u sva
kom slučaju “izdaju” kakva poretka. Ah u isto vrijeme uspostavlja
jedno drugdje u kojemu se gubi, dopušta ih prouzročuje preporod
s onu stranu granice stranosti koja je bila nadzirana unutra, po-
daruj e ob-jektivnost (to jest izraz i pred-stavljanje) drugotnosti koja
se skrivala unutar granica, na način da prešavši most i vrativši se u
ograđeni prostor, putnik tamo odsad nadalje pronalazi ono drugdje
koje je najprije tražio kad je krenuo na put i od kojega potom bježi
vraćajući se. Unutar granica, stranac je već tu, kao egzotizam ih
sabat pamćenja, uznemirujuća prisnost. Sve se događa kao daje i
samo razgraničenje bilo most koji ono unutarnje otvara prema njego
vu drugome.
Prijestupi?
Tamo gdje zemljovid odvaja, pripovijedanje prekoračuje. “Dijege-
za”, kaže se na grčkome da se označi naraciju: ona uvodi stazu
(“vodi”) i prelazi preko (“prekoračuje”). Prostor djelovanja koji
196
gazi sačinjen je od pokreta: on je topološki, u vezi s izobličenjima
likova, a ne topički, odreditelj mjesta. Granica tamo ograđuje jedi
no na dvosmislen način. Igra dvostruku igru. Čini suprotno od onoga
što kazuje. Prepušta mjesto strancu dok se pričinja da ga izbacuje.
Ili pak, kad obilježuje zaustavljanje, ono nije stabilno, nego prije
slijedi inačice susreta među programima. Omeđenja su prenosive
granice i prijenosi granica, i ona su metaphorai.
U naracijama koje ustrojuju prostor, omeđenja izgleda igra
ju ulogu grčkih xoana, kipića čiji se izum pripisuje dosjetljivu
Dedalu: prepredeni poput njega, kipići postavljaju granice jedino
premještajući sebe (i granice). Ti su pokazivači ravnim znakovima
označavali zavoje i kretanja prostora. Njihov djeliteljski posao tako
se posve razlikuje od podjela koje ustanovljuju čvrsti kolci, štapo
vi ili stupovi zabijeni u zemlju koji su krojili i sastavljali raspored
mjesta.25Oni su i prenosive granice. Narativne operacije omeđivanja
danas zamjenjuju nekadašnje zagonetne opisivače koji su unosili
pokretljivost samim činom utvrđivanja, u ime razgraničenja. Miche
let je već kazao: urušavajući se potkraj antike, aristokracija velikih
olimpskih bogova nije nipošto u svome padu povela sa sobom
“mnoštvo domaćih bogova, pučanstvo bogova koji su još bili u
vlasništvu golemih prostora sela, šuma, planina, izvora, tijesno is
prepleteni sa životom kraja. Ti bogovi, nastanjeni u srcu hrastova,
u tekućim i dubokim vodama, nisu odatle mogli biti protjerani...
Gdje su oni? U pustinji, na pustopoljini, u šumi? Da, ali nadasve u
kući. Oni se zadržavaju u najintimnijim domaćim navadama”.26
Ali također na našim ulicama, u našim stanovima. Možda na
posljetku oni i nisu bili drugo doli budni svjedoci narativnosti i
njezinaprijestupničkog oblika. Ako i promijene ime (svaka je moć
toponimijska i imenujući uspostavlja svoj raspored mjesta), ništa
se ne oduzima toj mnogostrukoj, prodornoj, pokretnoj moći. Ona
nadživljuje utjelovljenja velike povijesti koja ih odkršćuje i iznova
krsti.
Ako prijestupničko postoji samo premještajući se, ako mu
je osobitost da ne živi na rubovima, nego u međuprostorima kodo
197
va koje izigrava i premješta, ako mu je obilježje povlaštenost ophoda
nad stanjem (državom), onda je pripovijedanje prijestupničko.
Društvena bi se delinkvencija sastojala u doslovnom shvaćanju
pripovijedanja i u tome da se od njega učini načelo tjelesnog op
stanka tamo gdje društvo više ne nudi subjektima i skupinama sim
boličke izlaze i očekivanja prostora, tamo gdje više nema druge
alternative osim discipliniranog rasporeda i nezakonitog skretanja,
naime jednog ili drugog oblika zatvora i šuljanja. Naprotiv, pripovi
jedanje je prijestupničko u pričuvi, sadržano, i samo premješteno i
mjerodavno, u tradicionalnim društvima (antičkim, srednjovjekov
nim itd.), sa strogo uspostavljenim poretkom, ali dovoljno
savitljivim da dopusti bujanje te osporavajuće pokretnosti, koja ne
poštuje mjesta, naizmjence razigrana i prijeteća, koja se širi od
mikrobnih oblika svakodnevne naracije do karnevalskih očitova
nja odnekoć.27
Preostaje, naravno, uočiti koje stvarne promjene proizvodi
u nekome društvu ta prijestupna narativnost. Kako god bilo, već
možemo reći da, kad je riječ o prostoru, taj prijestup počinje s upi
sivanjem tijela u tekst poretka. Neproničnost tijela u pokretu, koje
se kreće, hoda, uživa jest ono što neprestance ustrojuje neko ovdje
u odnosu na neko tamo, neku “bliskost” u odnosu na neku “stra-
nost”. Prostorno je pripovijedanje na svome najnižemu stupnju go
vorni jezik, naime jezični sustav koji distribuira mjesta utoliko što
j e artikuliran “iskaznom fokalizacijom”, činom svojeg prakticiranja.
To je predmet “proksemike”.28 Dostajat će ovdje, prije no što mu
iznova pronađemo naznake u ustroju pamćenja, podsjetiti kako se
s tim fokalizirajućim iskazivanjem prostor iznova nadaje kaoprak
ticirano mjesto.
198
IV. dio
UPORABE JEZIKA
10. poglavlje
Skripturalna ekonomija
201
“buržoaziju”) i “glasa” (u odnosu na pisano). Odatle uvjerenje kako
daleko, predaleko od gospodarskih i upravnih moći, “puk govori”.
Govor naizmjence zavodljiv i opasan, jedinstven, izgubljen (us
prkos silovitim i kratkim prekidima), samim svojim potiskivanjem
učinjen “glasom puka”, predmet nostalgije, nadzora i nadasve go
leme kampanje koja gaje, posredstvom škole, iznova artikulirala u
pisanje. Danas se on “snima”, normalizira na sve načine, čuje posvu
da, ali već jednom ‘^ucrtan”, dakle obrađen medijima putem radija,
televizije ili ploče, i “očišćen” tehnikama svog razašiljanja. Tamo
gdje se sam uvlači, mrmor tijela, često postaje imitacijom onoga
što je od njega producirano i reproducirano putem medija - kopija
svog artefakta.
Stoga je beskorisno krenuti u traganje za tim glasom koji je
novija zapadna povijest u isti mah kolonizirala i mitizirala. Nema
uostalom “čistoga” glasa budući daje on uvijek određen sustavom
(obiteljskim, društvenim itd.) i kodificiran recepcijom. Čak ako
glasovi svake skupine tvore jedan zvučni krajolik - sjedište zvuka
- lako prepoznatljivo, narječje - naglasak - može se razabrati po
obilježju koje ostavlja u jeziku, poput miomirisa; čak ako se neki
posebni glas razlikuje između tisuću drugih time što miluje ili
razdražuje slušateljevo tijelo, glazbalo dotaknuto tom nevidljivom
rukom, nema unatoč svemu jedinstvenosti među šumovima prisut
nosti kojom iskazni čin pogađa jezik govoreći ga. Zbog toga valja
odustati od fikcije koja okuplja sve te šumove pod znakom “Gla
sa”, vlastite “kulture” - ili velikoga Drugog. Usmenost se umjesto
toga uvlači, kao jedna od niti od kojih je satkana, u mrežu - bes
konačnu tapiseriju - skripturalne ekonomije.
Valja početi s raščlambom te ekonomije, njezine povijesne
uraslosti, njezinih pravila i oruđa njezinih uspjeha - golemi pro
gram koji ću zamijeniti pukim nacrtom! - da bi se obilježila glasovna
uvlačenja u veliku knjigu našeg zakona. Želio bih naprosto ocrtati
povijesnu konfiguraciju što ju je u nas stvorio rascjep između pisa-
nosti i usmenosti, da bih naznačio neke njegove učinke i otkrio
202
neka sadašnja premještanja koja imaju oblik zadatka što se postav
lja pred nas.
Odmah bih naglasio da pozivati se na pisanost ili usmenost
ne znači postaviti dva suprotstavljena pojma čiju bi protuiječnost
mogao prevladati neki treći, ih čija bi se hijerarhizacija mogla okre
nuti. Nije riječ o vraćanju na jednu od tih “metafizičkih opreka”
(pisanost - usmenost, jezik - riječ itd.) za koje je Jacques Derrida
s pravom rekao daje “njihova krajnja referencija (...) opstojnost
vrijednosti ih značenja za koje se drži da prethodi njihovoj razli
ci”.3U misli koja ih postavlja, te antinomije postuliraju načelo jedin
stvenog porijekla (utemeljujuće arheologije) ih konačnog pomirenja
(teleološki pojam) i, prema tome, diskurs koji podržava to referen-
cijalno jedinstvo. Naprotiv, iako to ovom prigodom ne možemo
objasniti, pretpostavljam da je množina prvobitna; da je razlika
konstitutivna tim pojmovima; i da je jezik osuđen neprekidno skri
vati ustrojujući rad dijeljenja iza kakva simboličkog poretka.
Sa stajališta kulturalne antropologije ne može se uostalom
zaboraviti:
1. da su te “jedinice” (na primjer; pismenost i usmenost)
ustvari posljedica uzajamnih razlikovanja unutar uzastopnih i povi
jesnih konfiguracija. Stoga, neodvojive su od svojih povijesnih
odrednica i ne mogu steći status općih kategorija;
2. da se te razlike predočuju kao odnos između uspostav-
ljanjajednog polja (primjerice, jezika) ih jednog sustava (primjerice,
pisanja) i, s druge strane, onoga što on stvara kao svoju izvanjskost
ih svoj ostatak (govor ih usmenost), to nisu dva jednaka ih uspore
diva pojma ni u onome što se odnosi na njihovu koherentnost
(određenje jednoga stavlja drugoga u položaj neodređenosti), niti
u onome što se odnosi na njihovu operativnost (jedan proizvodan,
prevladavajući i artikuliran stavlja drugoga u položaj inercije,
podčinjenosti i neproničnog otpora). Zato nije moguće pretpostaviti
da bi funkcionirah homologno kad bi se znakovi obrnuli. Razlika
je među njima kvalitativna, bez zajedničkog mjerila za oboje.
203
Pisanje: "m odem a ” mitska praksa
Skripturalna praksa steklaje mitsku vrijednost tijekom četiri posljed
nja stoljeća preustrojujući malo-pomalo sva područja na koja se
širila zapadna poduzetnost stvaranja vlastite povijesti i na taj način
stvaranja povijesti. Pod mitom podrazumijevam fragmentirani dis-
kurs koji se oblikuje na osnovi raznovrsnih praksi društva i koji ih
artikulira simbolično. Na modernome Zapadu tu ulogu više ne igra
preuzeti diskurs, nego hod koji je praksa: pisanje. Porijeklo više
nije ono što se pripovijeda, nego višeoblična i mrmoreća proizvod
nja teksta i proizvodnja društva kao teksta. “Napredak” je dakle
skripturalnog tipa. Na veoma različite načine, usmenošću (ili kao
usmenost) određuje se ono od čega se “legitimna” praksa - znan
stvena, politička, školska itd. - mora razlikovati. “Oralno” je ono
što ne pridonosi napretku; obratno, “skripturalno” jest ono što se
odvaja od magijskoga svijeta glasova i tradicije. Granica (i bojiš
nica) zapadne kulture zacrtava se tim razdvajanjem. Tako bismo
mogli na pročeljima modemosti pročitati natpise poput: “Ovdje
raditi znači pisati”, ili, “Ovdje se razumije jedino što se napiše”. To
je unutarnji zakon onoga što se uspostavilo kao “zapadno”.
Što je onda pisanje? Pod pisanjem podrazumijevam kon
kretnu djelatnost koja se odvija na nekom vlastitom prostoru, stra
nici, znači to konstruirati tekst koji vlada izvanjskošću od koje je
prvobitno bio odvojen. Na toj elementarnoj razini, tri su odlučna
činitelja.
Ponajprije bijela stranica: “vlastiti” prostor omeđuje sub
jektu mjesto proizvođenja. S tog su mjesta istjerane dvosmislenos
ti svijeta. Ono pretpostavlja povlačenje i odvojenost subjekta u
odnosu na kakvo područje djelovanja. Mjesto je ponuđeno djelo
mičnoj, ali nadgledljivoj radnji. Odvajanje cijepa tradicionalni
svemir, u kojemu su subjektom vladali glasovi svijeta. Neovisna
se površina podastire oku subjekta koji si na taj način stvara polje
vlastita djelovanja. Kartezijanski potez izdvajanja koji, zajedno s
mjestom pisanja, uspostavlja vladavinu (i odvojenost) subjekta nad
204
objektom . Pred svojom bijelom stranicom svakoje dijete već stav
ljeno u položaj industrijalca, urbanista ili kartezijanskog mislioca
- položaj s kojega mu valja upravljati vlastitim i od drugih različi
tim prostorom, gdje će provesti u djelo vlastitu volju.
Potom se na tom mjestu gradi tekst. Jezični se dijelovi ili
građa obrađuju (tvornički obrađuju, mogli bismo kazati) na tom
prostoru sukladno objašnjivim metodama i tako da proizvode
poredak. Niz artikuliranih radnji (gestualnih ili mentalnih) - jer je
pisanje doslovce to - ostavlja na stranici trag putanja koje crtaju
riječi, rečenice i naposljetku sustav. Drugim riječima, na bijeloj
stranici putujuća, napredujuća i propisana praksa - koračanje -
stvara artefakt drukčijega “svijeta”, ne više preuzetog nego proiz
vedenog. Obrazac se proizvodnog uma upisuje na ne-mjestu pa
pira. U mnogim svojim oblicima, taj tekst sagrađen na vlastitu pro
stom temeljna je sveopća utopija modernoga Zapada.
Treći činitelj, ta gradnja nije samo igra. Dakako, u svim je
društvima igra kazalište u kojemu se prikazuje ustroj praksi, ali
uvjet njezina postojanja jest da bude odvojena od djelatnih
društvenih praksi. Naprotiv, “smisao” skripturalne igre, proizvod
nje sustava, prostora formalizacije jest u tome da upućuje na stvar
nost od koje je bila odvojena u namjeri da je promijeni. Ona teži
društvenoj djelotvornosti. Radi na svojoj izvanjskosti. Laboratorij
pisanja ima “stratešku” ulogu: bilo da se obavijest preuzeta iz tradici
je ili izvana u njoj nađe prikupljena, razvrstana, uklopljena u su
stav i na taj način preobražena, bilo da razrađena pravila i obrasci
na tom izdvojenom mjestu omoguće djelovanje na okolinu i njezi
nu preobrazbu. Otok stranice mjestoje prijelaza na kojemu se odvija
industrijski obrat: što u nj ulazi je nešto “zaprimljeno”, što izlazi je
“proizvod”. Stvari koje u nj ulaze pokazatelji su “pasivnosti” sub
jekta u odnosu na tradiciju: one koje izlaze, obilježja su njegove
moći da proizvodi predmete. Tako skripturalni zahvat preobražava
ili čuva unutra ono što prima izvana i stvara u toj unutarnjosti omđa
za prisvajanje izvanjskoga prostora. On uskladišćuje što odabere i
stvara sredstva za svoje širenje. Kombinirajući moć da akumulira
205
prošlost i da svojim modelima prilagodi drugost svijeta, on je kapi
talist i osvajač. Znanstveni laboratorij i industrija (koju Marx točno
određuje kao “knjigu znanosti”),4 slijede istu shemu. Tako je i s
modernim gradom: to je ograničeni prostor na kojemu se ostvaruje
volja da se prikupi i uskladišti neko izvanjsko stanovništvo i volja
da se selo prilagodi urbanim obrascima.
Čak i sama revolucija, ta “modema” ideja, predstavlja skrip-
turalni projekt na razini cijeloga društva koje se želi uspostaviti
poput bijele stranice u odnosu na prošlost, pisati samo sebe (to jest
proizvesti se kao vlastiti sustav) ipreraditi povijest sukladno obrascu
onoga što proizvodi (to će biti “napredak”). Da bi se taj projekt
ostvario, potrebno je jedino da želja proširi taj skripturalni zahvat
na ekonomska, administrativna ili politička polja. Danas, obratom
koji naznačuje prekoračivanje praga u tom razvoju, skripturalni se
sustav sam kreće naprijed (auto-mobile): on postaje samo-pokre-
tački i tehnokratski; on preobražava pojedince koji su nad njim
imali vlast u opslužitelje pisaćeg stroja koji im izdaje naredbe i
koristi se njima. Informatičko društvo.
Nije dakle bez razloga što je tijekom tri stoljeća naučiti pisati
značilo inicijaciju par excellence u kapitalističko i pobjedničko
društvo. To je njegova temeljna inicijacijskapraksa. Trebale su se
pojaviti zabrinjavajuće posljedice tako velebnog zamaha da bismo
počeli sumnjati u obrazovanost modernog djeteta na osnovi skrip-
turalne prakse.
Navest ću tek jedan primjer te pisane prakse zbog njegove
mitske vrijednosti. To je jedan od rijetkih mitova koje je uspjelo
iznjedriti moderno zapadno društvo (ustvari, ono je praksama odmi
jenilo mitove tradicionalnih društava): Robinson Crusoe Daniela
Defoa. Roman kombinira tri elementa o kojima je bilo riječi: otok
koji “izdvaja” jedno vlastito mjesto, proizvodnja sustava predmeta
od strane subjekta gospodara i preobrazba “prirodnoga” svijeta.
To je roman o pisanju. Uostalom, Defoeov se Robinson opredjeljuje
za kapitalistički i pobjednički posao pisanja o svom otoku kada
206
donosi odluku da piše dnevnik, da na taj način osigura prostor na
kojemu je on gospodar vremena i stvari i da tako, zajedno s bije
lom stranicom, uspostavi prvi otok na kome će provoditi svoju volju.
Ne čudi stoje, počevši od Rousseaua, koji je želio da njegov Emil
čita samo tu knjigu, Robinson u isti mah postao lik koji se pre
poručivao “modernim” odgojiteljima budućih tehničara bez glasa
i bio san djece željne stvoriti svijet bez oca.
Analizirajući to pisanje, modemu mitsku praksu, nipošto
ne niječem to što mu svi mi dugujemo, posebice mi, više ili manje
pisari, dakle djeca, profesionalci i korisnici pisanja u društvu koje
iz njega izvlači svoju snagu. Čak bih želio naznačiti još dva njego
va vida koji će pojasniti podrijetlo te snage. Oni su sastavnim dije
lom mog predmeta, budući da se tiču odnosa između pisanja i gu
bitka identificirajućeg Govora i, s druge strane, riječ je o novom
pristupu jeziku od strane govornog subjekta.
Nije moguće precijeniti važnost temeljnog odnosa Zapada
naspram onoga što se tijekom stoljeća smatralo Pismom par excel
lence, prema Bibliji. Pojednostavnimo li povijest (ja konstruiram
artefakt znajući da se o modelu ne sudi na temelju dokaza kojima
se može potkrijepiti, nego na osnovi učinaka koje je proizveo u
tumačenju), može se reći daje prije nastupanja “modernoga” doba,
dakle do 16.-17. stoljeća, to Sveto Pismo govorilo. Posvećeni je
tekst glas, on poučava (prvo značenje riječi documentum), on je
proizašao iz Božje “želje za kazivanjem” koja očekuje od čitatelja
(zapravo, slušatelja) neku “želju za slušanjem” o kojoj ovisi pris
tup istini. Međutim, s razloga koje smo raščlanili na drugome mjes
tu, “modemosf ’ se oblikuje otkrivajući malo-pomalo da se ta Riječ
više ne čuje, da se izmijenila preko iskrivljavanja teksta i povijes
nih mijena. Više ga ne možemo čuti, “istina” više ne ovisi o pozor
nosti onoga kome je upućena, jer se priklonila velikoj poistovjeću-
jućoj poruci. Ona će biti posljedica rada - povijesnoga, kritičkoga,
ekonomskoga. Proizlazi ona iz htijenja da se čini. Danas izmije
njeni ili ugašeni glas, ponajprije je veliki kozmološki Govor, za
koji primjećujemo da više ne dopire do nas: on ne premošćuje
207
razdaljinu vijekova. Nestala su mjesta koja je utemeljio jedan go
vor, izgubili su se identiteti za koje se vjerovalo da nam ih podaruje
govor. Rad žalovanja. Nadalje, identitet ovisi o proizvodnji, bes
konačnom hodanju (ili o odvajanju i rezu) koje taj gubitak čini
nužnim. Biće se mjeri prema djelu.
U pisanju time postupno nastupa pomutnja. Malo-pomalo,
nameće se neko drugo pismo u znanstvenim, obrazovnim ili
političkim oblicima: ono više nije to što govori, nego ono što proiz
vodi. Još povezano s onim što nestaje, zaduženo spram onoga što
se udaljuje poput prošlosti, ah ostaje porijeklom, to novo pisanje
mora biti praksa, beskonačna proizvodnja identiteta podržanajedino
djelovanjem, odmicanjem koje uvijek ovisi o onome što drago nudi
njegovu napredovanju u mjeri u kojoj mu vlastiti glas kršćanske
kulture postaje njegovim dragim i gdje se sadašnjost koju mu je
podario označitelj (a to je sama definicija glasa) promeće u prošlost.
Skripturalna kapitalistička pobjeda očituje se u tom gubitku i u
divovskome napora “modernih” društava da se iznova odrede bez
toga glasa. Revolucionarni zadatak samo je njegova najznačajnija
posljedica. On je neodvojiv od poruke koja je sve dosad uvijek
označavala kraj dragih civilizacija (nijedna od njih nije nadživjela
smrt svojih bogova): “Naši bogovi više ne govore - Bog je mrtav”.
Usporedo s pisanjem, izmijenio se i odnos prema jeziku.
Jedno ne ide bez dragoga, ah treba naznačiti i taj dragi aspekt da bi
se shvatio oblik u kojemu se danas iznova pojavljuje govor. O tome
nam može ponešto navijestiti jedna draga povijesna prečica. Obrat
modemosti obilježilo je najprije u 17. stoljeću obezvređenje iska
za i usredotočenost na iskazivanje. Kad je govornik postao izvjestan
(“Bog govori u svijetu”), pozornost se usmjerila na odgonetavanje
njegovih iskaza, “tajni” svijeta. Ali kad se ta izvjesnost počela pre
klapati s političkim i vjerskim ustanovama koje su joj bile jam
stvom, postavilo se pitanje mogućnosti iznalaženja zamjena tom
jedinom govorniku: Tko će govoriti? I kome? Nestanak Prvog go
vornika stvara problem komunikacije, naime, jezika koji treba biti
načinjen, a ne samo razabrati i razumljen. U oceanu postupno
208
raspršenoga govora, u svijetu bez ograda i neukotvljenu (postaje
sumnjivim i uskoro nevjerojatnim da bi ga jedan Jedini subjekt
mogao prisvojiti kako bi ga naveo na govorenje), svaki posebni
diskurs potvrđuje izbivanje mjesta koje je u prošlosti ustroj koz
mosa dodijelio pojedincu, i prema tome mogućnost da on vlastitim
načinom obrade nekog polja govorenja izdvoji svoje mjesto. Dru
gim riječima, pojedinac se rađa kao subjekt upravo zato što gubi
svoje mjesto. Mjesto koje mu je nekoć određivao kozmološki je
zik, koji se razumijevao kao “poziv” i smještanje u poredak svi
jeta, postaje “ništa”, nekom vrstom praznine koja tjera subjekt da
ovlada nekim prostorom, da sam postane proizvođačem pisanja.
Uslijed te izdvojenosti subjekta, jezik se objektivizira, posta
jući poljem koje valja raskrčiti prije negoli odgonetnuti, neuređenom
prirodom koju valja obraditi. Prevladavajuća ideologija promeće
se u tehniku, a temeljni joj je program činiti jezik, a ne više čitati
ga. I sam jezik treba biti proizveden, “napisan”. Konstruirati zna
nost i konstruirati jezik za Condillaca je isti posao, jednako kao što
su ljudi 1790. godine željeli skovati i nametnuti nacionalni fran
cuski jezik.5To podrazumijeva stavljanje na odmak življenog tije
la (tradicionalnog i individualnog), pa onda i svega što je u narodu
ostalo vezano uza zemlju, mjesto, uz usmenost i neverbalne za
daće. Vladanje jezikom jamči i izdvaja novu snagu “građanstva”,
onu da se stvara povijest i proizvodi jezike. Ta moć, bitno skriptu-
ralna, ne osporava samo povlasticu “rođenja”, naime onu plem
stva nego određuje kod društveno-gospodarske promidžbe i vlada,
nadzire ili selekcionira, sukladno svojim pravilima, sve one koji
nisu ovladali tim jezikom. Pisanje postaje načelom društvene hi-
jerarhizacije koja je jučer povlašćivala buržuja, a danas tehnokra
ta. Ono djeluje poput obrazovnog zakona koji uvodi vladajuća kla
sa kadra učiniti jezik (retorički ili matematički) svojim sredstvom
proizvodnje. I ovdje Robinson pojašnjuje stanje: subjekt je pisanja
gospodar, dok je Petko radnik koji raspolaže drukčijim oruđem od
jezika.
209
Upisivanje zakona u tijelo
Ta povijesna promjena ne preobražava svekolika organizaciju koja
ustrojuje neko društvo preko pisanja. Ona začinje njezino novo
korištenje. Na djelu je novi način uporabe. Drukčije funkcionira
nje. Valja joj dakle pridodati i rad, gotovo od pamtivijeka, kojim se
tijelo (društveno i/ili pojedinačno) nastoji podvesti pod zakon pisa
nja. Taj je rad prethodio povijesnom obliku što ga je poprimilo
pisanje u modernome dobu. On će ga nadživjeti. On se u nj usadio
i određuje ga kao trajna arheologija kojoj ne znamo koje ime i
položaj nadjenuti. Ono što je pritom na djelu tiče se odnosa prava
prema tijelu - tijelu koje je i samo određeno, razgraničeno, artiku
lirano onime što ga ispisuje.
Nema pravosuđa koje se ne upisuje na tijelima. Ono ima
vlast nad tijelom. I sama ideja o nekom pojedincu kojega se može
izdvojiti iz skupine nužno, za krivično pravo, pretpostavlja tijelo
koje se obilježuje kaznom, a za bračno pravo, tijelo koje je obilježeno
cijenom pri razmjeni među zajednicama. Od rođenja do pogreba,
pravo “se laća” tijela da bi od njih ispisalo svoj tekst. Za svaku
vrstu inicijacije (obredne, školske itd.), ono ih preobražava u pločice
s ispisanim zakonima, u žive slike propisa i običaja, u glumce ka
zališta koje je ustrojio jedan društveni sloj. Prema Kantu i Hegelu,
čak i nema pravnog poretka bez smrtne kazne, naime bez toga da,
u ekstremnim slučajevima, tijelo svojim uništenjem ne potpiše
apsolut slova i propisa. Sporna tvrdnja. Ah, kako god bilo, ostaje
da se zakon neprestance ispisuje na tijelu. On se urezuje na perga
mente načinjene od kože podanika. On ih artikulira u pravni kor
pus. Čini od njih svoju knjigu. Ta ispisivanja obavljaju dvije su
kladne radnje: preko njih se živa bića “stavljaju u tekst”, premet
nuta u označitelje propisa (na djeluje intekstuacija) i, s druge strane,
razlog ili Logos nekog društva “postaje utjelovljenim” (to je inkar
nacija).
O tome pripovijeda cijela jedna tradicija: koža sluge je per
gament po kojemu piše ruka gospodara. Tako rob Dromio kazuje
210
svome gospodaru Antifolu iz Efeza u The Comedy o f Errors (Ko
mediji zabuna): I f the skin were parchment and the blows you gave
were ink*...6 Shakespeare je na taj način, gestom koja “preinačuje
kožu” naznačio prvo mjesto pisanja i odnos vlasti što je zakon ob
nosi nad svojim podanikom. Svaka vlast, uključujući i onu prava,
najprije ostavlja trag na leđima podanika. Znanje postupa jednako.
Tako se zapadna etnološka znanost upisuje na prostoru koji joj
podaruje tijelo drugoga. Moglo bi se dakle pretpostaviti da su per
gament i papiri odmijenili našu kožu i da su, nadomještajući je za
sretnih razdoblja, stvorili oko nje neki zaštitnički brisani prostor.
Knjige su tek preobrazbe tijela. Ah, u vremenima krize, papir nije
dostatan zakonu i on se iznova upisuje na tijelu. Tiskani tekst upu
ćuje na sve što se otiskuje na našemu tijelu kao znak (načinjen
užarenim željezom) Imena i Zakona, što u konačnici nanosi bol
i/ili užitak da bi od tijela napravio simbol Drugoga, nešto rečeno,
pozvano, imenovano. Pozornica knjige predstavlja društveno i lju
bavno iskustvo, kao ispis onoga što se ne može identificirati: “Moje
tijelo će nadalje biti tek graf koji ti na njemu ispisuješ, označitelj
neodgonetljiv svima drugima osim tebe. Ali, tko si ti, Zakone koji
mijenjaš tijela u svoj znak?” Patnju da se bude ispisan zakonom
grupe začudno prati neka vrsta užitka, da se bude prepoznat (ah
nije znano od čega), da postanemo utvrdljivom i iščitljivom riječju
u jeziku društva, da se prometnemo u ulomak anonimna teksta, da
budemo upisani u simbolički poredak bez vlasnika i autora. Svaka
tiskovina ponavlja to dvosmisleno iskustvo tijela ispisana zakonom
drugoga. Ovisno o slučaju, on je njegova daleka i istrošena meta
morfoza koja više ne djeluje na utjelovljeno pisanje, ih je pak živo
pamćenje tog iskustva kad čitanje dodiruje na tijelu ožiljke nepo
znatog teksta koji su na njemu već dugo otisnuti.7
Da bi se zakon ispisao na tijelima, potreban je uređaj koja
će posredovati njihov odnos. Od oruđa za zasijecanje u kožu, teto
viranja i primitivne inicijacije do onih pravosuđa, alatke rade na
211
tijelu. Jučer su to bili nož od kremena ili igla. Danas, naprave od
policijske palice do lisica ili pregrade za optuženog u sudnici. Ta
oruđa čine niz predmeta koji služe da se upiše sila zakona u njego
va podanika, da ga se tetovira kako bi postao pokazateljem poretka
i bio “kopija” koja čini propis čitljivim. Taj niz postiže dvostruki
cilj: on obrubljuje pravo (naoružava ga) i cilja na tijelo (da ga
obilježi). Ofenzivna granica koja organizira društveni prostor: ona
odvaja tekst i tijelo, ali ih i povezuje, dopuštajući poteze koji će od
modela što ga je reproduciralo i ostvarilo tijelo učiniti tekstualnu
“fikciju”.
Taj arsenal oruđa za pisanje može se izdvojiti. On se čuva
kao zaliha u skladištima ili u muzejima. Može se prikupiti prije ih
poslije uporabe. On ostaje tamo, čekajući ih počivajući. Ti se tvrdi
predmeti mogu koristiti na tijelima koja su još daleka, nepoznata, a
mogu se iznova upotrijebiti u službi drukčijih zakona od onih koji
su doveh do njihove “primjene”. Ti predmeti načinjeni za stezanje,
uspravljanje, rezanje, otvaranje ih zatvaranje tijela izloženi su u
različitim fantastičnim vitrinama: blistavi čelik ih željezo, tvrdo
drvo, stroge i apstraktne brojke naslagane poput tiskarskih slova,
izvijene ili ravne alatke, koje obavijaju ih gnječe ocrtavajući pokrete
njima nadređenog pravosuđa i već melju dijelove tijela što ih valja
žigosati, ah još nisu prisutna. Između zakona koji se mijenjaju i
živih ljudi koji prolaze, galerije nepomičnih oruđa obilježuju pro
stor, tvoreći mreže i razgranute obrasce, s jedne strane podsjeća
jući na simboličko tijelo, a s druge na tjelesna bića. Kako god bio
raspršen (poput koščica kostura), taj arsenal obilježuje u istočkanom
odnose između propisa i jednako pokretnih tijela. U rastavljenim
dijelovima, to je stroj za pisanje Zakona - mehanički sustav
društvenog raščlanjivanja.
O d je d n o g do drugoga tijela
Ta mašinerija preobražava pojedinačna tijela u društveno tijelo.
Ona pomoću tih tijela proizvodi tekst zakona. Druga je mašinerija
212
sustiže, naporedna s prvom, ali medicinskog ili kirurškoga tipa, a
ne više pravosudnog. Ona služi individualnoj, a ne kolektivnoj “tera-
peutici”. Tijelo koje ona obrađuje razlikuje se od skupine. Nakon
stoje dugo bilo tek “ud” - ruka, noga ili glava - društvene jedinice,
ili pak mjesto križanja kozmičkih snaga ili “duhova”, postupno se
izdvojilo kao totalitet, s vlastitim bolestima, ravnotežama, skreta
njima i anomalijama. Bila je potrebna duga povijest, od 15. do 18.
stoljeća, da to pojedinačno tijelo postane “izdvojeno” na način na
koji “izdvajamo” neko tijelo u kemiji ih u mikrofizici, da bi posta
lo temeljnom jedinicom društva, nakon prijelaznog razdoblja u
kojem se nadavalo poput minijature političkoga ih nebeskog po
retka- “mikrokozmos”.8Promjena društveno-kulturalnih postavki
nastupa kad referentna jedinica postupno prestaje biti društvenim
tijelom da bi postala pojedinačnim tijelom i kada vladavinu pravo
sudne politike počne odmjenjivati vladavina medicinske politike,
one predstavljanja, upravljanja i dobrobiti pojedinaca.
Pojedinačno i medicinsko izdvajanje ograđuje vlastiti “tje
lesni” prostor u kojemu se treba raščlaniti kombinatorika činitelja
i zakon njihove razmjene. Od 17. do 18. stoljeća, medicinu op
sjeda ideja o fizici tijela u pokretu u pojedinačnom tijelu,9 prije no
što je taj znanstveni model u 19. stoljeću odmijenila termodina-
mička i kemijska referencija. San o mehanici različitih elemenata
koje povezuju nagoni, pritisci, promjene ravnoteže i manevri svake
vrste. Opera tijela: složena naprava pumpi, mjehova, filtera, po
luga ih tekućina koje kolaju i u kojima se organi nadopunjuju.10
Utvrđivanje dijelova i njihovih igara omogućuje da se oni koji se
istroše ih pokvare nadomjeste umjetnim dijelovima, i čak da se
stvore automatska tijela. Tijelo se popravlja. Ono se obučava. Ono
se čak i proizvodi. Tako buja arsenal ortopedskih pomagala i alatki
za interveniranje u mjeri u kojoj nadalje možemo rastaviti i po
praviti, prerezati, nadomjestiti, izvaditi, dodati, ispraviti ih ponovno
uspraviti. Mreža tih oruđa postaje sve složenija i šira. I danas se
ona zadržala na svome mjestu, usprkos prelasku na kemijsku
medicinu i na kibemetičke modele. Tisuće osjetljivih počehčenih
213
žica podešava se bezbrojnim mogućnostima što ih pruža meha
nizacija tijela.
Ah, je li njihovo bujanje promijenilo njihovo funkcioniranje?
Promijenivši servis, prešavši od “primjene” prava na onu kirurške
i ortopedske medicine, ustroj alatki zadržava svoju ulogu da obilježi
ih potvrdi tijela u ime zakona. Ako se tekstualni korpus (znanstveni,
ideološki i mitološki) preobrazi, ako tijela postanu neovisna u odno
su na svemir i poprime obličje mehaničkih montaža, zadatak očito
vanja prvoga nad drugima ostaje, besumnje, pretjeran s obzirom
na mnoštvo mogućih intervencija, ah uvijek određen upisivanjem
teksta na tijelo, utjelovljenjem kakva znanja. Stabilnost instrumenta
cije. Čudesna funkcionalna inercija tih oruđa unatoč svemu kadrih
odrezati, stegnuti, oblikovati beskrajna tkiva podastrta stvaranju
koje od njih čini tijela u društvu.
Čini se da se kroz te predmete od čelika i nikla naznačuje
neka nužnost (sudbina?): ona koja pomoću željeza uvodi zakon u
tkivo i ovlašćuje ili prepoznaje kao tijelo u nekoj kulturi tek tkivo
ispisano alatkom. Čak i kad medicinska ideologija postupno doživi
svoj obrat na početku 19. stoljeća, kada terapeutiku uklanjanja (zlo
je višak - nešto previše ih suvišno - koji treba ukloniti iz tijela,
bilo puštanjem krvi ili čišćenjem itd.) uglavnom odmjenjuje tera-
peutika dodavanja (zlo je nedostatak, šteta, koju treba nadoknaditi
lijekovima, podupiračima itd.), ustroj služenja oruđem nastavlja
obavljati svoju ulogu pisanja na tijelu novoga teksta društvenoga
znanja na mjestu staroga, jednako kao što rešetka u Kafkinoj
Kažnjeničkoj koloniji ostaje ista, čak iako se može promijeniti nor
mativni spis koji ona ucrtava u tijelo kažnjenika.
Besumnje, mitski Kafkin stroj dobiva tijekom godina manje
nasilne oblike - a možda je i manje sposoban proizvesti krajnji
bljesak užitka što gaje svjedok Kolonije uočavao u pogledu samrt-
nika ranjenih pisanjem Drugoga. Raščlamba sustava omogućuje
nam barem da odredimo inačice i radne režime koji od tijela čini
214
gravuru teksta i da postavimo pitanje o oku kojemu je namijenjeno
to pismo nečitko njegovim nosiocima.
Uređaji utjelovljenja
Iz pokreta koji je u 17. stoljeću puritanske reformatore, jednako
kao i pravnike, uputio na znanje liječnika s pravom nazvanih Phy
sicians," proizašla je velika ambicija: ona se sastoji u obnavljanju
povijesti na osnovi nekog teksta. Mit reformacije sadržan je u uvjere
nju daje Sveto pismo, usred iskvarena stoljeća i dekadentne Crkve,
kadro podariti model na osnovi kojega je moguće re-formirati i
jedno i drugo. Povratak izvorima, ne samo onima kršćanskoga
Zapada nego i onima svijeta, radi geneze koja bi podarila Logosu
tijelo i utjelovila ga tako da on iznova, ali drukčije “postane krv i
meso”. Inačice toga mita nalaze se posvuda, u tom vremenu rene
sansi, s uvjerenjem, naizmjence utopijskim, filozofijskim, znan
stvenim, političkim ili religijskim, da neki Razum mora moći us
postaviti ili obnoviti svijet te da više nije riječ o tome da se iščita
tajne kakva poretka ili kakva skrivenog Tvorca, nego da se proiz
vede neki poredak koji bi se upisao na tijelu divljega ili obesprav
ljenog društva. Pisanje stječe pravo nad poviješću kako bije uzvisilo,
podrilo ili obučilo.12Ono postaje moć u rukama “građanstva” koje
instrumentalnost pisma pretpostavlja povlastici rođenja, uz pret
postavku da je dani svijet razborit. Postaje ono znanošću i poli
tikom, s uvjerenjem, uskoro pretvorenim u “prosvjetiteljski” ili revo
lucionarni postulat, prema kojemu teorija mora preobraziti prirodu
upisavši se u nju. Ono postaje silovitim, prekrajajući i krešući ira
cionalnosti praznovjernih naroda ili područja sklonih vradžbinama.
Tu artikulaciju teksta na tijelu preko pisanja predstavlja
tiskarski stroj. Mišljeni poredak - pojmljeni tekst - proizvodi se u
tijela - knjige - koje ga ponavljaju tvoreći pločnike i putove, mreže
racionalnosti preko nekoherentnosti svijeta. Taj će se proces umno-
gostručiti. On je tek metafora pomnije razrađenih tehnika koje će
preobraziti i sama živa bića u otiske poretka. Ali temeljna namisao
već je prisutna u tom logosu koji se poistovjećuje s knjigama za
215
koje stoljeće prosvjetiteljstva pretpostavlja da će obnoviti povijest.
Njezin bi simbol također mogli biti “ustavi” koji se umnožavaju
od 18. do 19. stoljeća: oni tekstu podamju status “primjenjivosti”
na javna ili privatna tijela, definiraju ih i na taj način postaju
djelotvorni.
Ta velika mitska i reformatorska strast djeluje na osnovi tri
ju pojmova koji je određuju: s jedne strane, model ili “fikcija”,
naime tekst; s druge, instrumenti njegove primjene ili pisanja, naime
oruđa; napokon, građa koja je u isti mah podloga i utjelovljenje
modela, naime priroda, a u osnovi meso koje pisanje promeće u
tijelo. Težnja je, naime, pomoću oruđa prilagoditi tijelo tome kako
ga određuje društveni diskurs. Ona polazi od normativne namisli
koju promiče kod gospodarskih razmjena ih pak od inačica toga
koda predstavljenih pričama iz zajedničke zalihe predaja ih tvore
vinama znanja. Na početku, postoji fikcija određena “simboličkim”
sustavom koji djeluje kao zakon, dakle prikazba (kazalište) ih baj
ka (“izrijek”) tijela. To jest tijela koje je postavljeno kao označitelj
(termin) nekog ugovora. Ta diskurzivna slika mora oblikovati jed
nu nepoznatu “zbilju”, nekoć označenu kao “meso”. Od fikcije do
nepoznatog koje će mu podariti tijelo, prijelaz se obavlja preko
instrumenata koji umnožavaju i uraznohčuju nepredvidljive otpore
tijela koje treba (su)obhčiti. Potrebna je beskonačna fragmentacija
aparature da bi se podesih i primijenili svaki od tih iskaza i/ih znanja
tijela, izjednačujućih obrazaca, na neproničnu tjelesnu stvarnost
čiji složeni ustroj, u mjeri u kojoj dolazi do intervencija, razotkriva
svoje opiranje. Između oruđa i mesa na djeluje dakle igra koja se,
s jedne strane, prevodi promjenom u fikciji (ispravak znanja), a s
druge krikom, neiskazivom i nezamislivom boh tjelesne razlike.
Proizvodi zanatstva, potom industrije, oruđa se šire oko sli
ka kojima služe i koje su prazna središta, puki označitelji društvene
komunikacije, “ništa” - i oni ustvari predstavljaju zakrivljena zna
nja, oštre vijuge, probojne zaokrete koje iziskuje i proizvodi
prodiranje u labirintno tijelo. Na taj način, oruđa postaju metalni
vokabular spoznaja što ih dopremaju s tih putovanja. Zamke eks
216
perimentalnog znanja kojim je ovladala bol tijela same se od sebe
mijenjaju u gravure i zemljovide tih osvajanja. Oduzeto ili prido
dano, rastavljeno ili iznova sastavljeno, meso pripovijeda o pot
hvatima svih tih oruđa, tih nepotkupljivih junaka. Za trajanja živo
ta ili mode, ono ilustrira radnje oruđa. Ono je njihova pokretna i
prolazna ljudska pripovijest.
Ah naprave imaju instrumentalnu vrijednost jedino i isklju
čivo ako se pretpostavi neka “priroda” izvanjska modelu, ako se
neka “građa” razlikuje od radnji koje informiraju i reformiraju. Tom
je pisanju nužna izvanjskost. Ako ne postoji razdvojenost između
teksta koji treba upisati i tijela koje će o tome pripovijedati, sustav
ne funkcionira. A tu razliku uspostavljaju oruđa. Ona ustanovljuju
rez bez kojega bi sve postalo raspršeno pisanje, beskonačna
kombinatorika fikcija i simulakra, ili pak, naprotiv, kontinuitet pri
rodnih sila, libidinalnih nagona i nagonskih izljeva. Operatori pisa
nja, oruđa u isti su mah njegovi branitelji. Ona štite povlaštenost
koja pisanje omeđuje i razlikuje ga od tijela koje valja obučiti. Nji
hove mreže održavaju, naspram tekstualnog upornog nastojanja
čiji su oni izvršitelji, ontološko polje referencije - nekakvu “zbilju”
-koju uobličuju. Ah, ta se ograda polako urušava. Instrumenti malo-
-pomalo popuštaju, oslabljeni i odrođeni, gotovo anakronični u su
vremenu poretku u kojemu pisanje i mašinerija, napokon pois
tovjećeni, i sami postaju neizvjesnim modalizacijama programat-
skih matrica obilježenih genetskim kodom,13 i u kojemu od “tje
lesne” stvarnosti, jučer podređene pisanju, postoji još možda jedi
no krik - boh ili zadovoljstva - nesuvisli glas u beskonačnoj
kombinatorici simulacija.
Ustvari, izgubivši svoju (mitsku) sposobnost organizacije
mislivoga, trojni sustav teksta, oruđa i tijela ostaje u pozadini. On
preživljava, iako nedopustiv u očima kibemetičke znanstvenosti.
Djelomičan i razmrvljen, nagomilava se on na mnoge druge. Nikad
epistemološke konfiguracije ne nadomješta pojava novih poreda
ka, one se slažu u slojeve da bi oblikovale podlogu sadašnjosti.
Posvuda ima ostataka i džepova instrumentalnog sustava, poput
217
umanjene mirovine vojnika Carstva, koji, nakon što su simbolizirali
poredak i carsku conquistu, i nadalje u razdoblju Restauracije us
postavljaju mreže i jezgre diljem Francuske. Oruđa zadobivaju sta
tus folklora. To, međutim, ne priječi da i dalje predstavljaju umi
rovljenu vojsku Carstva koje je pokopala mehanizacija. Ta popu
lacija instrumenata dvoumi se između položaja dičnih ruševina i
snažnoga svakodnevnog djelovanja. Tvore oni neku međuklasu
predmeta već poslanih u mirovinu (to je muzej) i još djelatnih (to
je njihova djelotvornost u mnoštvu drugorazrednih zanimanja).14
Tu mravlju rabotu susrećemo na mnogim područjima, od javnih
zahoda do najšminkerskijih laboratorija, od butika do operacijskih
dvorana. Djeca drugoga doba, kolaju oni unatoč svemu usred našega
doba, gadžeti ili skalpeli, izvjestitelji tijela.
M ašinerija predstavljanja
Dvije glavne operacije obilježuju njihova uplitanja. Jedna ponajprije
želi oduzeti tijelu element koji je suvišan, bolestan ih neestetičan,
ih mu, u drugom slučaju, dodati ono što mu nedostaje. Pritom se
oruđa razlikuju ovisno o operaciji koju obavljaju: odrezati, iščupa
ti, izlučiti, oduzeti itd., ili pak umetnuti, postaviti, zalijepiti, pokri
ti, sastaviti, sašiti, artikulirati itd. - da i ne govorimo o onima koja
nadomještaju nedostajuće ih pokvarene organe, srčani zalisci i regu
latori, protetičke spone, klinovi usađeni u bedrenu kost, nadomjestci
kostiju itd.
Izvana i iznutra oni ispravljaju kakav višak ih manjak, ah u
odnosu na što? Kao kad je riječ o depilaciji nogu ih bojenju trepavi
ca, rezanju ili presađivanju kose, ta odstranjujuća ih dodavačka
djelatnost upućuje na neki kod. Ona održava tijela u nekoj normi.
U tom smislu, i sama odjeća može se smatrati oruđem zahvaljujući
kojemu neki društveni zakon osigurava svoja tijela i udove, uprav
lja njima i obučava ih promjenama mode, shčno kao u vojnim
manevrima. Automobil, poput korzeta, također ih tišti i prilagođu
je nekom modelu tjelesnog postava. On je ortopedski i ortoprak-
218
tičkd instrument. Namirnice koje je probrala predaja i prodaju se
na tržištu nekog društva također oblikuju tijela hraneći ih; one im
nameću određen oblik, tonus koji ima vrijednost osobne iskaznice.
Naočale, cigarete, cipele itd., prerađuju na svoj način tjelesni “por
tret”... Gdjeje granica mašinerije kojom se društvo predstavlja preko
ljudi i čini od njih svoju predstavu? Gdje prestaje djelovati disci
plinarni aparat15 koji premješta i ispravlja, dodaje ili oduzima tim
tijelima podložnim instrumentalizaciji tolikih zakona? Istini za
volju, ona postaju tijelima tek svojom prilagodbom tim kodovima.
Jer gdje i kada bi postojalo tijelo na kojemu oruđa društvene sim
bolike nisu nikad nešto ispisala, preradila, kultivirala, identificira
la? Možda, na krajnjoj granici tih neumornih upisivanja, ili prošup-
ljujući ih razmacima, preostaje samo krik: on izmiče, on im iz
miče. Od prvoga do posljednjeg krika, s njime prodire nešto drugo,
što bi bilo razlika tijela, naizmjence nemušto i neodgojeno, što je
nepodnošljivo u djeteta, opsjednutog, luđaka ili bolesnika - kakav
propust u “ponašanju”, poput vrištanja bebe u filmu Jeanne Diel-
man ili ono potkonzula u India Songu*
Ta prvotna operacija oduzimanja ili dodavanja tek je, pre
ma tome, zaključak one druge, općenitije, ona se sastoji u učenju
tijela da izgovori kod. Kao što smo vidjeli, taj posao “ostvaruje”
neki društveni jezik (u engleskom značenju riječi), podaruje mu
djelotvornost. Težak je zadatak “mehanizirati” tijelo kako bi bilo
kadro sricati poredak.16Liberalna ekonomija jednako je djelotvor
na kao i totalitarizam za provedbu te artikulacije zakona pomoću
tijela. Jedino što se ona služi drugim metodama. Umjesto da zgazi
skupine ne bi li im željezom utisnula jedini žig vlasti, ona ih najpri
je atomizira i umnožava im tijesne mreže razmjene koje prilagođuju
individualne jedinice propisima (i “modama”) društveno-gospo-
darskih i kulturalnih ugovora. Ujednom i u drugom slučaju postavlja
se pitanje kako joj to uspijeva. Koja nas želja ili koja potreba na
vode da od svojih tijela činimo znamenje identificirajućeg zako
219
na? Pretpostavke koje odgovaraju na to pitanje pokazuju na drugi
način snagu veza što ih oruđa zasnivaju između naše nemušte “nara
vi” i društvene diskuizivnosti.
Vjerodostojnostje diskursa ono što najprije pokreće vjernike.
Ona proizvodi praktičare. Učiniti da se vjeruje znači učiniti da se
bude. Ali čudnim kružnim odvijanjem stvari, sposobnost da se
nekoga navede na djelovanje - da ispisuje i mehanizira tijela -
upravo je ono što rađa vjerovanje. Budući da je zakon već primi
jenjen sa i na tijelima, daje “utjelovljen” u tjelesnim praksama, on
stječe vjerodostojnost te se može povjerovati da govori u ime “stvar
noga”. Postaje on vrijedan povjerenja kada kazuje: ‘Taj vam tekst
diktira sama Stvarnost”. Vjerujemo u ono za što pretpostavljamo
da je stvarno, ah to je “stvarno” u službi diskursa, vjerovanjem
koje mu podaruje tijelo što gaje ispisao zakon. Zakonu stalno treba
“predujam” tijela, kapital utjelovljenja, da bi se u nj vjerovalo i da
bi se mogao provoditi. On se dakle upisuje zbog onoga što je već
upisano: svjedoci, mučenici ih primjeri čine ga vjerodostojnim u
drugih ljudi. Na taj se način on nameće subjektu zakona: “Stari su
ga primjenjivah”, ih: “Drugi su u nj vjerovali i sukladno njemu
postupah”, ih: “I ti već nosiš u svome tijelu moj potpis”.
Drugim riječima, normativni diskurs “prolazi” jedino ako
je već postao pripovijest, izgovoreni tekst o stvarnome i govoreći u
njegovo ime, to jest, zakon pretvoren u pripovijest i povijest is
pričanu tijelima. Njegovo uprizorenje u pripovijesti pretpostavka
je za daljnje proizvođenje pripovijesti i zato da ona izbori povje
renje. A upravo oruđe osigurava prelazak diskursa u pripovijest
preko intervencija koje utjelovljuju zakon podređujući mu tijela i
pribavljajući uvjerenje da ga pripovijeda sama stvarnost. Od inici
jacije do mučenja, svekolika se društvena ortodoksnost služi oruđi
ma kako bi si podarila obhčje pripovijesti i proizvela vjerodostoj
nost koja je povezana s diskursom artikuliranim tijelima.
Drukčija dinamika upotpunjuje prvu i u nju se ugrađuje,
dinamika koja tjera živa bića da se prometnu u znakove, da u dis-
220
kursu pronađu sredstvo preobrazbe u jedinicu značenja, u iden
titet. Iz nepronične i raspršene građe, iz života punog pretjeranosti
i nemira najposlije se prometnuti u jasnoću jedne riječi, postati dio
jezika, samo jedno ime, koje drugi mogu iščitati i citirati: takva
strast nastanjuje asketa naoružana oruđima koja se bore s njego
vim tijelom, ili filozofa koji isto čini s govorom “naslijepo”, kao
što bi kazao Hegel. Ali svatko tome može svjedočiti, obnevidio od
želje da posjeduje i napokon bude neko ime, da ostane pozvanim,
da se preobrazi u kakav iskaz, makar i po cijenu života. Ta intekstu-
acija tijela odgovara inkarnaciji zakona; ona ga podržava, čini se
čak da ga i utemeljuje, u svakom mu slučaju služi. Jer zakon se s
njime upušta u razmjenu: “Daj mi tvoje tijelo, a ja ću ti podariti
smisao. Učinit ću te imenom i riječju svoga diskursa”. Dvije se
problematike isprepliću i možda zakon ne bi imao nikakve moći
kad se ne bi oslanjao na mračnu želju da tkivo razmijeni za veličan
stveno tijelo, da bude ispisan, makar i po cijenu smrti, i da se pro
metne u priznatu riječ. I ovdje se toj strasti da se bude znakom
suprotstavlja jedino krik, otklon ili zanos, bijes ili oduševljenje
onoga što iz tijela izmiče zakonu imenovanoga.
Možda institucija sabire svekoliko iskustvo koje nije krik
užitka ili boli. Svo iskustvo koje nije premješteno ili razoreno tim
zanosom ubire “ljubav cenzora”,17 prikuplja ga i koristi diskurs
zakona. Ono je kanalizirano i instrumentirano. Ispisuje ga društve
ni sustav. Zato bi na strani krika valjalo tražiti ono što nije “prera
dio” poredak skripturalne instrumentalnosti.
“Samački strojevi ”
221
iz Afrike, 1910; Locus Solus, Samotno mjesto, 1914), Marcela
Duchampa {Le Grand Verre: La mariee mise a nu par ses celi-
bataires mqme, Veliko staklo: upravo mladenka koju su razodjenuli
njezini neženje, 1911-1925), Franza Kafke (Kažnjenička kolonija,
1914) itd:18mitovi o zatočenosti u operacijama pisanja koje se bes
konačno proizvodi i susreće jedino samo sebe. Nema\y\*7* osim u
fikciji, obojenim prozorima, staklu-zrcalu. Komedije razodijeva-
nja i mučenja, pripovijesti “automati” o raspadu smisla, teatralna
pustošenja rastočenih lica. Te se proizvodnje ne vezuju uz fan
tastično neodređenošću zbilje čije bi pojavljivanje omogućile na
granicama jezika, nego odnosom između dispozitiva koji stvaraju
pričin i odsutnosti ičega drugoga... Te romaneskne ili ikoničke
fikcije pripovijedaju o tome kako za pisanje nema ni ulaza ni izla
za, nego je na djelu jedino vječna igra njihovih patvorbi. - Ako je
svaki događaj jedan ulaz ijedan izlaz, mit kazuje ne-mjesto doga
đaja, ili događaj koji se nije zbio. Proizvodni stroj jezika ispran je
od povijesti, očišćen od bestidnosti stvarnoga, razriješen i bez odno
sa sa “samačkim” drugim.
Na djeluje “teorijska fikcija”, da se poslužimo Freudovim
izrazom, koji je već 1900. godine zacrtao neku vrstu samačkoga
stroja proizvođača snova - danju ide prema naprijed, noću prema
natrag.19 Ta fikcija se upisuje u jezik bez zemlje i bez tijela s cije
lim repertoarom kobnog progonstva i nemogućeg egzodusa. Sa-
mački stroj pokreće na djelovanje Eros smrti, ah taj pogrebni obred
(bez drugoga) komedija je u grobnici odsutnoga (odsutne). Nema
smrti na polju grafičkih i jezičnih operacija. “Muka” rastanka ili
usmrćivanja tijela ostaje literarna. Ranjavajući, mučeći, ubijajući
- odvija se u okviru stranice. Samaštvo je skripturalno. Likovi
preobraženi u stošce, polukugle, pohare i uzleti postavljeni jedni
pokraj drugih i naslikani na “staklu”, na kojemu se njihov per
spektivni prikaz isprepliće s predmetima postavljenim ispred (staklo
je prozor) i iza (staklo je zrcalo) ne postoje samo napainting-glass-
-mirroru kakav je Duchampova Ogoljena mladenka smještena u
bliblioteci seoske kuće Miss Dreier,20 u raspršenosti sadržaja slike,
222
nego u prividu komunikacije koju obećaje prozirnost okna. Komična
tragedija jezika: budući da su izmiješani zahvaljujući optičkome
učinku, ti elementi nisu ni povezani ni rastavljeni. Slučajnost gle
dateljeva pogleda povezuje ih, ali ne artikulira. “Ogoljend’učinkom
mehanički ustrojenog odmetanja, mladenka nikad ne sklapa brak
sa stvarnošću značaja.
Dakako, erotika, želja za drugim odsutnim, jedina je kadra
pokrenuti proizvodni aparat, ah ona teži nečemu što nikad neće
biti ovdje i što čini opsjednutim pogled gledatelja obuzetog svojim
Dvojnikom koji se kreće usred ponuđenih/zabranjenih stvari u oknu-
-zrcalu. Pred obnaženom slikom gledatelj opaža sebe raspršena u
neuhvatljivome. Graf naslikan na staklu Marcela Duchampa var
ljiv je prizor ogoljivanja od i za gledatelje koji će uvijek biti samci.
Vid pokazuje i obmanjuje odsutnu komunikaciju. Druge samačke
naprave djeluju jednako, poistovjećujući spol s njegovom me
haničkom slikom, a seksualnost s optičkom iluzijom. Tako u Les
Jours et les nuits (Danima i noćima) Alfreda Jarrya neki natpis
nadvisuje ostakljeni zid koji okružuje morsku nimfu, ženu okruženu
staklom u vojničkome dekoru; ona kazuje onome “tko strasno lju
bi njezinu Dvojnicu preko stakla”: “Staklo oživljuje u jednom tre
nutku i postaje spolom, a biće i slika ljube se kroza zid”.21 Na tom
“otoku putenoga stakla”, jedna naprava patvori u svakoj dodirnu
toj točki jedno spolovilo koje je puki nadomjestak. Isto tako u Les
Dix mille milles (Deset tisuća milja) staklo odvaja ženu zatvorenu
u vagonu od mužjaka na biciklu koji se natječe u brzini s vlakom.
Te tragikomedije, ulomci mita, priznaju nemogućnost komu
nikacije, čiji je jezik u isti mah obećanje i fantazma. Poetika je još
jednom pretekla teoriju. Otad, misao je napredovala u tom smjeru.
U Lacana, kategorija “jejezika” (lalangue) povezuje ustvari govo
renje s nemogućnošću spajanja (“nema spolnog odnosa”) i samu
mogućnost jezika s nemogućnošću komunikacije koju bi on trebao
proizvesti. Lingvist dodaje: “Jednako kao štoje jezik filozofa mjesto
nemogućnosti uzajamnog spoznavanja, tako je i ‘jejezik’ {lalangue)
mjesto nemogućeg spolnog odnosa”.22 Željnima ne preostaje dru-
223
go nego da vole jezik koji je nadomjestio njihovu komunikaciju. A
to je upravo model jezika kakav podaruje stroj, sastavljen od raz
ličitih i kombiniranih dijelova (kao i svaki iskaz) i koji razvija,
preko igre svojih mehanizama, logiku samačke narcisoidnosti.
“Riječ je o tome da se iscrpi značenje riječi, da se poigrava
s njima sve do silovitog zahvaćanja njihovih najtajnijih atributa,
da se napokon obznani konačna rastava između pojma i izraženog
sadržaja koji mu iz običaja pripisujemo”.23Nadalje, nije važno is
kazano (sadržaj), niti iskazivanje (čin) nego preobrazba i otkriće
još nezamislivih dispozitiva koji će omogućiti umnožavanje preo
brazbi.24
Gotovo je, prema tome, s vremenom u kome se činilo da se
“stvarno” pojavljuje u tekstu kako bi se tamo proizvodilo i izvozi
lo. Gotovo je s vremenom kad se činilo da pisanje vodi ljubav sa
silovitošću stvari i smješta ih u poredak neke razboritosti. Verizam
je bio privid, kazalište vjerojatnoga. Nakon Zole, dolaze Jarry,
Roussel, Duchamp itd. - to jest “teorijske fikcije” nemogućeg dru
gog i pisanja prepuštenog njegovim mehanizmima ili samačkim
erekcijama. Tekst glumi vlastitu smrt i okreće je u porugu. Tom
pisanju, izuzetnom lešu, ne odaje se više nikakvo poštovanje. Ono
je tek prividni sakrament stvarnoga, prostor ismijavanja jučeraš
njih postulata.Tu se obavlja podrugljivi i brižni posao žalovanja.
Od vremena osvajačkog Defoeova pisanja, njegove su glavne
sastavnice unižene: bijela je stranica tek staklo na kojemu prika
zivanje privlači ono što je isključilo; napisani tekst, zatvoren u sebe,
gubi referenta koji gaje ovlašćivao; ekspanzionistička utilitamost
obrće se u “jalovu nekorisnost” neženje don Juana ih “udovca”,
jedino sa simbolizirajućim plodom, bez žene i bez prirode, bez
drugoga. Pisanje je ovdje “otok-natpis”, Locus Solus, “kažnjenička
kolonija” - bremeniti san, zaokupljen nemogućim kojemu ih o
kojemu vjeruje da “govori”.
Upravo tim razgohćenjem modernoga mita pisanja, samački
stroj postaje bogohulan, na način poruge. Ono se obrušuje na za
224
padnjačku ambiciju da na tekstu izrazi stvarnost stvari i daje preo
brazi. Ono prikriva privid bića (sadržaja, smisla) koji je bio po
svećenom tajnom Biblije što ju je četiri stoljeća građanskoga pisa
nja premetnulo u moć slova i broja. Možda je i taj antimit još is
pred naše povijesti, iako već nalazi brojne potvrde s urušavanjem
znanstvene uvjerljivosti, s masovnom “dosadom” školaraca, ili s
rastućom metaforizacijom administrativnih diskursa. Možda je on
naprosto stavljen “na stranu” galopirajuće tehnokratizacije, poput
znakovita paradoksa, malog bijelog oblutka.
225
11. poglavlje
Citiranje glasa
Vox...
Nympha fiigax *
G. Cossart, Orationes et Carmina, 1675.1
226
će on ponovno pronaći svoj red stvari. Nered je pak prouzročio
pokazatelj prošle i prolazne stvari, “gotovo ništa” jednog prelaženja.
Silovitost koja se koleba između nagona da se proguta i užasa da se
bude progutan rađa se iz onoga što bismo, prema Hadewijch iz
Anversa, mogli nazvati “prisutnošću odsutnosti”. Drugi ovdje ne
čini sustav koji bi se skrivao iza onoga što ga ispisuje Robinson.
Otok nije palimpsest u kojemu bi bilo moguće otkriti, odgonetnuti
i iščitati sustav prikriven poretkom koji mu je nadređen, ali je jed
nake vrste kao i on. Ono što se upisuje i prolazi nema vlastita tek
sta. Ono se iskazuje jedino kroz diskurs vlasnika i nastanjuje se
jedino na njegovu mjestu. Jedini jezik razlike inteipretativni zanos
- snovi, “mušice” - samoga Robinsona.
Roman iz 1719. godine već naznačuje ne-mjesto (trag koji
nagriza rubove) i fantastički modalitet (interpretativnu ludilo) onoga
što će intervenirati kao glas u polju pisanja, iako Daniel Defoe ima
na umu samo tiho bilježenje teksta od strane jednog dijela tijela
(bose noge), a ne sam glas koji bi značio obilježavanje jezika tije
lom. Taj su oblik i ti modaliteti već dobili ime: oni potječu, kazuje
Robinson, od nečega “divljega” (wild). Imenovanje ovdje nije više
negoli drugdje “slika” stvarnosti; to je performativni čin koji ustro-
juje ono što iskazuje. On “označuje” kao što se nekome označuje
putovnica. On čini to što kazuje, i čini divljaštvo koje obznanjuje.
Kao što se imenujući može izopćiti, naziv “divlji” u isti mah stvara
i određuje ono što skripturalna ekonomija smješta izvan sebe. Na
nj uostalom odmah utječe njegov ključni predikat: divljeje prolazno;
ono se bilježi (preko mrlja, razmaka itd.), ah se ne ispisuje. Ono
preinačuje mjesto (uznemiruje ga), ah ne utemeljuje i koje drugo.
‘Teorijska fikcija” štoju je uveo Daniel Defoe zacrtava tako
jednuformu drugosti prema pisanju, formu koja će također namet
nuti svoj identitet glasu budući da će kasnije, kad se pojavi Petko,
on biti prisiljen na izbor koji će imati dugoročne posljedice: ili
vikati (“divlji” izljev koji iziskuje tumačenje ih ispravljanje po
moću pedagoškog - ih psihijatrijskog - “tretmana”), ih pak svojim
tijelom omogućiti ozbiljenje prevladavajućegjezika (postavši “glas
227
svoga gospodara”, poslušno tijelo koje izvršava naredbu, utjelov
ljuje razum i stječe položaj nadomjestka za iskazivanje, te više nije
čin nego odjelotvorenje “izrijeka” drugoga). I sam će se glas uvući
poput traga u tekst, kao učinak ili metonimija tijela, citat prolazan
poput “nimfe” G. Cossarta - Nympha fugax, privremena pribje-
garica, neuviđavna sablast, “poganska” ili “divlja” reminiscencija
u skripturalnoj ekonomiji, uznemirujući šum jedne druge tradicije
i izgovor za beskonačne interpretativne proizvodnje.
Valja još odrediti neke od povijesnih oblika nametnute us-
menosti činjenicom njezina oslobađanja. Zbog njegova isključivanja
na osnovi ekonomske primjerenosti i djelotvornosti, glas se bitno
javlja u figurama citiranja, koje je na polju pisanja istovjetno tragu
bose noge na Robinsonovu otoku. U skripturalnoj kulturi, citiranje
združuje učinke interpretacije (ono omogućuje proizvodnju tek
sta) s učincima alteracije (ono uz-nemiruje tekst). Ono djeluje iz
među ta dva pola od kojih svaki određuje te dvije krajnje figure: s
jedne strane, citiranje-izlika koje služi proizvodnji teksta (pret
postavlja se daje riječ o komentaru ili analizi) na osnovi ostataka
izabranih u usmenoj predaji koja ima snagu autoriteta; s druge
strane, citiranje-podsjećanje koje u jezik ucrtava neočekivani i frag
mentarni povratak (poput krhotine glasa) usmenih odnosa koji su
ustrojujući, ah potisnuti ispisanim. Izgleda daje riječ o graničnim
slučajevima izvan kojih glasa više nema. U prvom slučaju, citira
nja postaju sredstvo bujanja diskursa; u drugome, ona mu izmiču i
presijecaju ga.
Zadržavši se samo kod tih dviju inačica, nazvao bih jednu
“znanošću bajke” (imenom koje joj je tako često nadijevano u 18.
stoljeću), a drugo “vraćanjima i obratima glasova” (budući njiho
va vraćanja, poput lastavica u proljeće, prate istančani modaliteti i
procedure, na način obrata ili tropa retorike, te slječu oblik putanja
koje se dokopavaju nezauzetih mjesta, “filmova za glasove”, kako
kaže Marguerite Duras, sporadičnih obilazaka - “un petit tour et
puis s’en va”). Oris tih dviju figura može poslužiti kao uvod u
228
propitivanje usmenih praksi, određujući nekoliko vidova okvira
koji još glasovima ostavlja načine govorenja.
Premješteno iskazivanje
Jedno opće pitanje prožima i određuje te figure i valja na nj pod
sjetiti da bismo ih uveli. Pristupit ću mu preko jezične prečice. S
tog stajališta, Robinson sudjeluje i poziva se na neko povijesno
premještanje pitanja iskazivanja, naime “govornog čina” ili speech
act. Pitanje govornika i njegova identiteta izoštrilo se s razjedi-
njavanjem svijeta za koji se pretpostavlja daje govoren i govoreći:
tko govori kada više nema božanskog Govornika koji utemeljuje
svako pojedinačno iskazivanje? Na to je pitanje prividno odgovo
rio sustav koji je subjektu podario mjesto zajamčeno i odmjereno
njegovom skripturalnom proizvodnjom.4 U liberalnoj ekonomiji u
kojoj su otočne djelatnosti u nadmetanju trebale težiti općoj ra
cionalnosti, rad pisanja rađa u isti mah proizvod i njegova tvorca.
Nadalje, u načelu, više nema potrebe za glasom u tim umješnim
radionicama. Tako, tijekom klasičnog razdoblja, kada je prva za
daća bila stvaranje znanstvenih i tehničkih “jezika” odjelitih od
prirode, a koji suje trebah preobraziti (pokret koji simbolizira Robin
son započinjući svoj pothvat pisanjem dnevnika, ih “knjige razu
ma”), svaki od tih sustava “pisanja” stavlja izvan sumnje svoje
“građanske” proizvođače, osigurane osvajanjima koje im omoguću
je to neovisno oruđe na tijelu svijeta.
Pojavljuje se novi kralj: pojedinačni subjekt, neuhvatljivi
gospodar. Čovjek prosvjetiteljske kulture dobiva povlasticu da sam
bude bog koji je nekoć bio “odvojen” od svoga djela i određen
genezom. Dakako, među atributima židovsko-kršćanskoga Boga,
njegovi građanski nasljednici prave izbor: novi bog piše, ali ne
govori; on je pisac, ah ne stječe tijelo u razgovoru. Nemir iska
zivanja tako je unaprijed uklonjen, prije no što se danas iznova
pojavio kao problem komunikacije. Rastuća proizvodnja objek
tivnih programiranja, smještena pod zastavu “napretka”, može se
229
shvatiti i kao autobiografska pripovijest njegovih promicatelja: oni
u svojim ostvarenjima pripovijedaju o sebi. Povijest koja se stvara
njihova je povijest; dvostrukim rezom koji, sjedne strane, izdvaja
radnje, subjekte moći i znanja, a s druge svodi prirodu na puku
neiscrpivu osnovu na kojoj se pojavljuju i s koje se ubiru proizvo
di. Izuzimanje novih stvaralaca u njihovoj samoći i inerciji iz pri
rode podastrte njihovim putovanjima: ta su dva povijesna postula
ta prekinula usmenu razmjenu između gospodara (oni više ne go
vore) i svijeta (on više ne govori) i omogućila, tijekom tri stoljeća,
prekomjerni rad koji posreduje njihove odnose i koji, proizvoditelj
ljudi-bogova, preobrazitelj svijeta, postaje središnjom i šutljivom
strategijom nove povijesti.
Pa ipak vraća se pitanje koje je rad načelno uklonio: Tko
govori? Kome? Ali ono se iznova javlja izvan pisanja preobraženog
u sredstvo i učinak proizvodnje. Ponovno se ono javlja sa strane,
dolazeći izvan granica dosegnutih širenjem skripturalnog
pothvata.”Nešto” drugo još govori, što se gospodarima predočuje
u različitim figurama ne-rada - divljak, luđak, dijete ako ne i žena
- potom, ponavljajući često ranije figure u obliku glasa ili krikova
Pučanstva isključenog iz pisanja; još kasnije, pod znakon nesvijes
ti, taj jezik nastavlja “govoriti” građanima i “intelektualcima”, ali
bez njihova znanja. Tako se neko govorenje pomalja ili se zadržava,
ali kao nešto što “izmiče” vladavini socio-kulturalne ekonomije,
ustroju razuma, nadmoći obrazovanja, vlasti elite i, naposljetku,
nadzoru prosvijećene svijesti.
Svakom obliku takva nepoznatog iskazivanja odgovara
stanovita znanstvena i društvena mobilizacija: civilizatorska kolo
nizacija, psihijatrija, pedagogija, pučko obrazovanje, psihoanaliza
itd. - obnove pisanja u tim emancipiranim područjima. Ali važnija
je pritom činjenica koja služi kao polazište (i kao točka bijega)
svim tim ponovnim osvajanjima: kazivanje (govor) i djelovanje
(pisanje) pomiču se iz središta. Mjesto s kojega se govorije izvanj
sko skripturalnom zahvatu. Elokucija se zbiva izvan mjesta na ko
jima se proizvode iskazi. Za govor se više ne zna odakle dolazi; za
230
pisanje, koje utjelovljuje moć, sve se manje zna kako bi moglo
govoriti.
Prva žrtva te dihotomije bila je zacijelo retorika: ona je
pokušavala pomoću govora utjecati na volju drugoga, uspostaviti
veze i sporazume, koordinirati ili modificirati društvene prakse i
tako oblikovati povijest. Malo-pomalo, onaje bila izbačena sa znan
stvenih polja. Zato ne čudi što se iznova našla na strani na kojoj
bujaju predaje, i daje Freud ponovno uspostavlja na prognanim i
neproizvodnim područjima sna, u koje se vraća nesvjesni “govor”.
Ta podjela, već tako naznačena u 18. stoljeću u rastućoj suprotnos
ti između tehnika (ili znanosti) i djela,5 ili, određenije, u jezičnom
razlikovanju između suglasnika (koji je pisani razum) i samoglas
nika (koji je dah, posebni učinak tijela),6 izgleda da je najposlije
stekla svoj legitimni znanstveni status s rezom što gaje Saussure
uspostavio između “jezika” i “govora”. Na taj način, “prvobitna
teza” (po Hjelmslevu) djela Tečaj opće lingvistike odvaja
“društveno” od “pojedinačnog” i “bitno” od onoga što je sporedno
ili barem “akcidentalno”.7Pretpostavlja ona također da “jezik živi
samo zato da bi upravljao govoronTj Zaključci koji određuju tu
tezu (a ona i sama ovisi o Saussureovu “prvom načelu”, naime, o
proizvoljnosti znaka) i koji suprotstavljaju sinkronijsko događaj-
nom, naznačuju tradiciju koju Saussure poopćuje podižući je do
znanstvenosti i koja je tijekom dva stoljeća povijesti činila postu
latom skripturalnog pothvata raskid između iskaza (ispisivog pred
meta) i iskazivanja (čina kazivanja). S time da se na taj način os
tavlja po strani druga ideološka tradicija, također prisutna u Saus-
surea, koja suprotstavlja “kreativnost” govora “sustavu jezika”.9
Čak i premješteno, stavljeno na stranu - ili stavljeno na ugar
- iskazivanje se ne može odvojiti od sustava iskaza. Prisjetimo li
se samo dvaju društveno-povijesnih oblika te re-artikulacije,
možemo razlikovati, s jedne strane, nastojanje pisanja da ovlada
“glasom” koji ono ne može biti, ali bez kojega unatoč svemu ne
može opstati, i s druge strane nečitljive povratke glasova čiji urezi
231
rešetaju iskaze i prohode kroz kuću jezika poput stranaca, poput
“kućnih utvara”.
Znanost bajke
Promotrimo li najprije znanost bajke, dotičemo sve eruditne ih eli
tističke hermeneutike riječi - primitivne, bogobojazne, sumanute,
dječje ih pučke riječi - kakve već dva stoljeća propituje etnologija,
“religijske znanosti”, psihijatrija, pedagogija i političke ili histori
ografske procedure koje teže uvođenju “glasa naroda” u autorizirani
jezik. Golemo polje, od “objašnjenja” starih ih egzotičnih “pripo
vijesti” u 18. stoljeću, do pionirskog djela Oscara Wildea “koji
daje riječ” Sanchezovoj djeci i polazište je tolikih “pričanja o živo
tu”.10Te različite “heterologije” (ili znanosti o drugome) imaju kao
zajedničko obilježje nakanu da napisu glas. To što nam govori
izdaleka mora naći svoje mjesto u teksta Tako bi se primitivna
usmenost trebala ispisati u etnološkom diskursu: “genija” “mitolo
gija” i religijskih “bajki” (kao što kazuje Enciklopedija) u uče
nome znanju; ili “glas naroda” u Micheletovoj historiografiji. Ono
što se čuje, ali iz daljine, preobrazit će se u tekst sukladno zapadnoj
želji iščitavanja svojih proizvoda.
Heterologijski postupak izgleda da počiva na dvama uvje
tima: predmet, određen kao “bajka”; te oruđe, prijevod. Odrediti
kao “bajku” položaj drugoga (primitivan, vjerski, mahniti, dječji
ili pučki) ne znači samo poistovjetiti ga s “onime tko govori” (fari),
nego i s govorom koji “ne zna” što kazuje. Ako ozbiljna, eruditska
ih prosvijetljena raščlamba jasno pretpostavlja da se nešto bitno
navješćuje u mitu domoroca, u dogmi vjernika, u brbljanju djeteta,
u riječima izgovorenima u snu ili u poučnom razgovoru ljudi, ona
također tvrdi kako ti govori zapravo ne znaju što bitno iskazuju.
“Bajka” je tako puni govor, ah treba pričekati znanstveni izvod da
bi postalo “eksplicitno” to što ona kazuje “implicitno”. Tim lu
kavstvom istraživanje si unaprijed, samim svojim predmetom,
određuje nužnost i mjesto. Ono je sigurno da će uvijek moći unijeti
232
tumačenje u ne-znanje koje podriva kazivanje bajke. Kradomice,
udaljenost iz koje dopire strani glas pretvara se u rascjep koji odvaja
skrivenu (nesvjesnu) istinu glasa od privida njegova očitovanja.
Vladavina skripturalnog rada dobiva svoju pravnu osnovanost preko
te strukture “bajke” koja je njezin povijesni proizvod.
Sredstvo pomoću kojega ta vladavina prelazi s prava na
činjenicujest prijevod. Taj se mehanizam usavršavao tijekom naraš
taja. On omogućuje prijelaz s jednog jezika na drugi, isključivanje
izvanjskosti njezinim prebacivanjem u unutarnjost i preobrazbu u
“poruke” (pisane, proizvedene i “razumljene”) jedinstvenih ili
mahnitih “šumova” koji dolaze od glasova. Kao što je ustanovio
još Hjelmslev, prijevod pretpostavlja “prevodljivost” svih jezika
(slikovnih, gestualnih ili zvukovnih) na “prirodni svakodnevni je
zik”. Počevši od te postavke, raščlamba može svesti sve izraze na
oblik razrađen u određenu polju, ali za koji se pretpostavlja da “nije
specifičan”, nego previđen “univerzalnim značajem”.11 Nadalje,
uzastopne operacije postaju legitimne: zapisivanje, koje usmeno
preobražava u pismeno; konstrukcija modela koji pristupa bajci
kao jezičnom sustavu; proizvodnja značenja koje proizlazi iz funk
cioniranja tog modela na onome što je bilo promijenjeno u tekst,
itd. Nemoguće je promotriti svaki od stupnjeva rada pogona koji
građu dostavljenu mu u obliku “bajke” pretvara u pisane i čitljive
kulturalne proizvode. Naglasio bih jedino važnost zapisivanja, ra
širene i, smatra se, očevidne prakse, jer, zamjenjujući najprije neš
to usmeno pisanim (primjerice, zapisivanjem kakve narodne preda
je), ono potom omogućuje vjerovanje da se napisani proizvod ana
lize tog pisanog dokumenta odnosi na usmenu književnost.
Jedna je neobična činjenica, međutim uvjet koji omogućuje
lukavstva što unaprijed jamče uspjeh skripturalnih zahvata. Za raz
liku od takozvanih egzaktnih znanosti, čiji je razvoj podređen neo
visnosti nekog polja, “heterologijske” znanosti stvaraju svoje proiz
vode zahvaljujući prijelazu preko drugoga. Napreduju one suklad
no “seksualnom” postupku koji nadolazak drugoga shvaća kao
nužnu obilaznicu u svom napredovanju. Prema našem viđenju
233
stvari, to se objašnjava činjenicom da usmenost ostaje trajnom iz-
vanjskošću bez koje pisanje ne funkcionira. Glas navodi na pisa
nje. Takav je odnos Micheletove historiografije s “glasom naroda”
koji unatoč svemu, kazuje on, nije nikad “mogao navesti da progo
vori” - ili Freudova psihoanalitičkog pisanja s užitkom njegove
pacijentice Dore, koji mu je “uzmicao” za cijelo vrijeme usmene
razmjene u liječenju.
Od etnologije do pedagogije, ustanovljujemo da se osigura
ni uspjeh pisanja artikulira na prvotnome neuspjehu i nedostatku,
kao da se diskurs gradi tako da bude posljedica i prikrivanje nekog
gubitka koji je uvjet njegove mogućnosti, kao da je smisao svih
osvajanja skripturalnoga bio stvaranje obilja proizvoda koji na
domještaju jedan odsutni glas, a da ga nikad ne uspiju uhvatiti,
privesti ga mjestu teksta, ukinuti ga kao stranog. Drugim riječima,
moderno pisanje ne može se zateći na mjestu prisutnosti. Kao što
smo vidjeh, skripturalna je praksa nastala upravo iz raskola izme
đu prisutnosti i sustava. Ona se oblikovala počevši od rascjepa u
starodrevnom jedinstvu Pisanja koje je govorilo. Njezin je uvjet
neidentičnost sa samim sobom.
Svekolika “heterologijska” književnost može se dakle sma
trati posljedicom tog rascjepa. Pripovijeda ona u isti mah o tome
što čini od usmenosti (preinačuje je) te kako i sama biva pre
inačenom od i preko glasa. Tekstovi tako iskazuju preinačen glas u
(istom tom) pisanju koje glas čini nužnim svojom nepremostivom
razlikom. S tom književnošću pojavljuje se dakle prva figura isto
dobno “citiranog” (poput presude) i preinačenog - izgubljenog,
glasa poništenog u samom predmetu (“bajka”) čiju skripturalnu
tvorbu on omogućuje. Ali to “seksualno” funkcioniranje heterolo-
gijskog pisanja, vazda promašenog, promeće ga u erotiku: njega
na proizvodnju navodi nedostupnost njegova “predmeta”.
234
Šumovi tijela
Izdvojit ću još jednu modemu figuru iz te formacije: “glasove tije
la”. Primjer te druge pozornice pruža opera, koja se postupno usta
novila u mjeri u kojoj je skripturalni model ustrojio društvene teh
nike i prakse u 18. stoljeću. Prostor za glasove, opera, dopušta go
vor nekog iskazivanja koje se u najuzvišenijim trenucima odvaja
od iskaza, ometa i parazitira sintakse, te u gledalištu ranjava ili
izaziva uživanje onih mjesta na tijelu koja ni sama nemaju jezika.
Tako u Verdijevu Macbethu, u finalu arije ludila Lady Macbeth,
glas, što ga najprije nosi orkestar, iskoračuje, te je uskoro sam,
nakon što je orkestar utihnuo, potom još trenutak slijedi krivulju
melodije, titra, polagano jenjava, slabi i najposlije se gubi u tišini.
Glas je to koji među ostalima probija diskurs stvarajući u njemu
zagradu i pomutnju.
Na modernoj pozornici usmene su putanje jednako jedin
stvene kao i tijela, nepronične značenju koje je uvijek općenito.
Tako ih je moguće “prizvati” (poput “duhova” i negdanjih glaso
va) jedino na način na koji je Marguerite Duras predstavila “film
glasova”: “Glasovi žena... Dopiru iz noćnog prostora, kao da se
dižu s kakva balkona ponad praznine, cjeline. Povezuje ih želja.
Razdiru se... Ne znaju za nas. Ne znaju da ih čujemo”. Uništiti,
kaže ona: “Pisanje je prestalo”.12
Ponovno čuti taj glas, stvoriti na taj način prostor slušanja,
želja je čak i filozofije od Deleuzeova Anti-Edipa do Lyotardove
Libidinalne ekonomije. Obrat navodi psihoanalizu da od “znanosti
o snovima” postane iskustvom onoga što govoreći glasovi mije
njaju u noćnoj spilji tijela slušatelja. Književni se tekst mijenja
postajući dvosmislenim zadebljanjem u kojemu se neuništivi zvu
kovi iznova promeću u značenje. Pluralno tijelo u kojemu kruže
prolazna usmena mrmorenja, eto što postaje to rastrgano pisanje,
“pozornica za glasove”. Ona onemogućuje svođenje nagona na
znak. Nastoji ona stvoriti, kao što je učinio skladatelj Maurice
235
Ohana, “krikove za dvanaest ispremiješanih glasova”. Ne znamo
više stoje to ako ne preinačeni i naizmjenični glasovi.
Ustvari, u učenom je pisanju na djelu tek povratak glasova
preko kojih društveno tijelo “govori” u navodima, u dijelovima
rečenica, u tonalitetima “riječi”, u šumu stvari. ‘Tako govore moji
roditelji”, kazuje Helias, “tako govori moj otac”:13 zvukovna oča-
ranost povezana s ostacima iskaza. Ta glosolalija raspršena u glasov
ne rasplamsaje sadrži riječi koje iznova postaju zvuci: primjerice,
Marie-Jeanne “će voljeti koristiti neke riječi zbog šuma koje one
proizvode u njezinim ustima i u njezinim ušima”.14Ili, šumovi koji
postaju riječi, poput “šuma” što ga “šišarka”, ta igračka-plod bora,
proizvodi pri padu.15 Ili rime, brojalice, jibidis i jabadous, zvučne
kutije izgubljena značenja i prisutna uspomena:
Dibedup, dibedi
Evo psa što ulazi
Dibedup, dibeda
S macom na leđima
Dibedup dibedi
S mišem u sredini.16
236
više ne raspolaže prostorom što ga ljubavnome ili zahvalnom govoru
nudi glas drugoga. Krici i suze: afatično iskazivanje onoga što
preživljuje, a da ne zna zašto (zahvaljujući kojemu mračnom dugo
vanju ili pisanju tijela), a da ne zna kako bi bilo kazano, bez glasa
drugoga.
Ti procijepi glasa bez konteksta, “opscena” navođenja tije
la, šumovi u čekanju jezika, potvrđuju, čini se, preko “nereda” koji
se tajno poziva na neki nepoznati red, postojanje drugoga. Ali isto
dobno oni unedogled pripovijedaju (mrmorenje ne prestaje) o
čekanju na jednu nemoguću prisutnost koja u vlastitome tijelu budi
tragove što ih je ono ostavilo. Ti navodi glasova upisuju se u sva
kodnevnu prozu koja preko iskaza i postupaka može proizvesti je
dino njihove učinke.
237
12. poglavlje
Čitanje: potkradanje
238
nost osvajača prostora kakvi su mediji postupno imobilizira i “tre
tira”. Fiksacija potrošača i kolanje medija. Mnoštvu jedino pre-
ostaje sloboda da brsti obrok nadomjestaka koji sustav dijeli sva
kome.
Ustajem upravo protiv te namisli: takvo je predočivanje
potrošača neprihvatljivo.
239
nepotrebno ili slama: njih nadalje čini aparat koji, ispunjavajući
davnašnji san o uokviravanju svih građana i svakoga ponaosob,
malo-pomalo ništi ciljeve, školnička uvjerenja i institucije Pro
svjetiteljstva. Riječju, sve se u Obrazovanju odvija kao da se for
ma njegove tehničke uspostave neumjereno ostvarila, uklonivši i
sam sadržaj koji gaje omogućio te on nadalje gubi svoju društve
nu korisnost. Ah tijekom cijeloga tog razvoja namisao o proizvođe
nju društva preko “skripturalnog” sustava neprestance je kao
posljedica pratilo uvjerenje kako se, uz veće ih manje otpore, javnost
modelira pisanjem (verbalnim ih slikovnim), te postaje slična onome
što prima, naposljetku daje otisnuta putem i poput teksta koji joj je
nametnut.
Jučer, taj je tekst bio školski. Danas, tekst je društvo samo.
On ima urbanistički, industrijski, trgovački ih televizijski oblik.
Ah preobrazba koja je omogućila prijelaz od školničke arheologije
do tehnokracije medija nije ukinula postulat pasivnosti svojstvene
potrošnji - a upravo bi o tom postulatu valjalo raspravljati. Napro
tiv, ona ga je osnažila: opće uvođenje izjednačenog obrazovanja
učinilo je nemogućim ih nevidljivim odnose među subjektima tradi
cionalnog naukovanja; tehničari “informatori” tako su se, zahvalju
jući sistematizaciji poduzeća, preobrazili u službenike strogo
ograničene na specijalnost sve udaljeniju od korisnika; i sama je
logika proizvodnje, izdvojivši proizvođača, dovela do shvaćanja
kako u potrošača nema stvaralaštva; uzajamna zashjepljenost do
koje je doveo sustav završila je time da su jedni i drugi povjeravah
kako inicijativa živi samo u tehnološkim laboratorijima. Ista
raščlamba pritiska što ga vrše sredstva tog sustava disciplinarnog
uokviravanja i opet postulira pasivnu javnost, “informiranu”,
obrađenu, obilježenu i bez povijesne uloge.
Efikasnost proizvodnje pretpostavlja inertnost potrošnje. Ona
proizvodi ideologiju potrošnje-sabirališta. Posljedica klasne ideo
logije i tehnološke zaslijepljenosti, taje legenda nužna sustavu koji
izdvaja i povlašćuje autore, pedagoge, revolucionare, riječju “proiz
vođače” u odnosu na one koji to nisu. Propita h se “potrošnju”
240
kakva je zamišljena i (naravno) potvrđena tim “autorskim” pot
hvatima, ukazuje se prilika da se otkrije stvaralačka djelatnost tamo
gdje je bila zanijekana i da se relativizira pretjerana tvrdnja kako
samojedna proizvodnja (stvarana, ali posebna) može stvarati povi
jest “informirajući” ukupnost zemlje.
241
upitati o vlastitim putanjama čitanja čak i tamo gdje je povezano s
pisanjem.
Sa svoje strane pak, istraživanja posvećena psiholingvistici
razumijevanja6 razlikuju kod čitanja “leksički čin” od “pisanog
čina”. Ona pokazuju da dijete tijekom školovanja uči čitati uspored
no s učenjem dešifriranja, a ne nakon njega: iščitati značenje i pre
poznati slova. To su dvije različite djelatnosti, makar se one prepli-
tale. Drugim riječima, kulturalno pamćenje stečeno slušanjem,
usmenom tradicijom, jedino omogućuje i postupno obogaćuje
strategije semantičkog pitanja čije odgonetavanje pisanog teksta
produhovljuje, precizira ili ispravlja očekivanja. Od čitanja djeteta
do onoga znanstvenika, čitanju prethodi i omogućuje ga usmena
komunikacija, nebrojeni “autoriteti” koje tekstovi gotovo nikad ne
navode. Sve tako navodi na zaključak daje gradnja značenja, kojoj
je oblik očekivanje (očekivati da) ili neka anticipacija (stvarati pret
postavke) povezana s usmenom predajom, te je ona bila ta prvo
bitna gromada koju je odgonetanje pisane građe postupno klesalo,
obezvređivalo, provjeravalo i upojedinjavalo ne bi li omogućilo
čitanje. Graf jedino izrezuje ili dubi u anticipaciji.
Usprkos radovima na ekshumiranju samostalnosti čitalačke
prakse ispod skripturalnog imperijalizma, činjenično je stanje
stvoreno tijekom više od tri stoljeća povijesti. Društveno i tehno
loško djelovanje suvremene kulture hijerarhizira te dvije djelat
nosti. Pisati znači proizvoditi tekst; čitati znači primati ga od dru
goga ne obilježujući pritom svoje mjesto, ne obnavljajući ga. U
tom smislu, čitanje molitvenika ili Svetog pisma koje je svećen
stvo nekoć preporučivalo djevojkama i majkama, braneći tim ves-
talinkama pisanje svetoga nedodirljivog teksta, nastavlja se i da
nas “čitanjem” televizije koje se nudi “potrošačima”, u nemo
gućnosti da vlastitim pisanjem obilježe ekran, jer se na njemu po
javljuje proizvodnja Drugoga - “kulture”. “Veza koja postoji iz
među čitanja i Crkve”7ponavlja se u odnosu između čitanja i Crkve
medija. U tom smislu, konstrukciji društvenog teksta od strane in
telektualaca izgleda još odgovara njegovo “primanje” od strane
242
vjernika, koji bi se trebali zadovoljiti ponavljanjem obrazaca što su
ih izradili manipulated jezika.
U pitanje, nažalost, ne treba postaviti tu podjelu rada (ona je
i više nego stvarna), nego poistovjećivanje čitanja s pasivnošću.
Ustvari, čitati znači hodočastiti u kakvu nametnutom sustavu
(onome teksta, istovjetnome uspostavljenom poretku u gradu ili
supermarketu). Nedavne raščlambe pokazuju da “svako čitanje
preobražava svoj predmet”,8da se (Borges je to davno kazao) “jed
na književnost razlikuje od druge manje po tekstu, koliko po načinu
na koji se čita” 9 i da je, napokon, sustav verbalnih ili slikovnih
znakova zaliha oblika koji čekaju da im čitatelj podari značenje.
Ako je dakle “knjiga zapravo (konstrukcija) čitatelja”,10djelovanje
potonje valja zamisliti kao neku lectio, vlastiti proizvod “čitate
lja”.11Taj pak ne zauzima niti mjesto određena autora niti autorsko
mjesto. On u tekstovima otkriva drugo od onoga što je bila njihova
“namjera”. On ih odvaja od njihova (izgubljenog ili usputnog iz
vora). On im kombinira dijelove i stvara ne-znanje na prostoru koji
ustrojuje njihova sposobnost da omoguće beskonačno mnoštvo
značenja. Je li ta “čitalačka” djelatnost pridržana za književnog
kritičara (uvijek povlaštenog u proučavanju čitanja), naime ponovno
za jedan sloj intelektualaca, ili se može proširiti na svekoliku kul
turalnu potrošnju? Na to bi pitanje povijest, sociologija ili peda
gogija morale makar djelomično odgovoriti.
Nažalost, obilna književna proizvodnja posvećena čitanju
pruža tek djelomične podatke u vezi s tim pitanjem ili pak iznosi
iskustva obrazovanih ljudi. Istraživanja se nadasve odnose na pouča
vanje čitanju.12Ona se ijeđe upuštaju u polje povijesti i etnologije,
uslijed nedostatnih tragova što ih je ostavila praksa koja klizi pre
ko svakovrsnih još nedostatno određenih “pisanja” (primjerice,
krajolik se “iščitava” kao što se čita tekst).13 Brojnija u sociologiji,
ta su istraživanja općenito statističke prirode: izračunavaju ona
odnose između pročitanih predmeta, društvene pripadnosti i mjes
ta učestalosti više no što raščlanjuju samu radnju čitanja, njezine
modalitete i tipologiju.14
243
Ostaje polje književnoga, danas nadasve bogato (od Bar-
thesa do Riffaterrea ili Jaussa), opet povlašteno pisanjem, ali vi
soko specijaliziranim: “pisci” protjeruju “užitak čitanja” tamo gdje
je artikuliran umijećem pisanja i zadovoljstvom ponovnog čitanja.
Tamo se, međutim, prije ili poslije Barthesa pripovijeda o skreta
njima i domišljanjima koja se poigravaju s očekivanjima, trikovi
ma i normativima “čitana djela”; tamo se već razrađuju teorijski
modeli kadri da o tome izvijeste.15 Usprkos svemu tome, povijest
čovjekovih koračanja preko vlastitih tekstova ostaje velikim dije
lom nepoznata.
244
uoči da te riječi imaju nekog smisla, neće nimalo sumnjati da to
nije pravo značenje znaka koji je takvim zatekao, iako se moglo
dogoditi da mu je onaj tko ga je napisao pripisivao neko posve
drugo, dajući svakom slovu drukčije značenje...”.17 Zahvat de
kodiranja, artikuliran ne-označiteljima, stvara značenje koje, pre
ma tome, nije određeno kakvom zalihom, “intencijom” ili djelat
nošću autora.
Odakle se onda rađa Kineski zid koji opasuje “vlastitost”
teksta, koji izdvaja od svega ostaloga njegovu semantičku samostal
nost i koji od njega stvara tajni poredak “djela”? Tko podiže tu
pregradu koja tekst pretvara u otok uvijek izvan domašaja čitate
lja? Ta fikcija osuđuje potrošače na podređenost, budući da su odsad
uvijek krivi za nevjeru ili neznanje u odnosu na nijemo “bogat
stvo” blaga na taj način stavljenog na stranu. Ta fikcija o “blagu”
skrivenu u djelu, riznici značenja, nema dakako za temelj proiz
vodnost čitatelja, nego društvenu ustanovu koja nad-određuje
njegov odnos s tekstom.18Čitanje je na neki način obilježeno odno
som snaga (između učitelja i učenika, ili između proizvođača i
potrošača) čijim oruđem postaje. Uporaba knjige od strane povlaš
tenih pretvara je u tajnu koje su oni jedini “istinski” tumači. Čita
nje postavlja između teksta i čitatelja granicu za koju putovnice
izdaju samo ti službeni tumači, preobražavajući svoje čitanje (tako
đer legitimno) u pravovjernu “doslovnost” koja svodi druga čita
nja (jednako legitimna) na puka krivovjeija (koja nisu “primjere
na” značenju teksta) ili beznačajnosti (izručene zaboravu). S tog
stajališta, “doslovni” je smisao pokazatelj i učinak društvene moći,
one elite. Po sebi ponuđen pluralnom čitanju, tekst postaje kultu
ralnim oružjem, nadziranim lovištem, izlikom za zakon koji oza
konjuje kao “doslovno” društveno ovlašteno tumačenje profesio
nalaca i intelektualaca.
Uostalom, ako se među intelektualcima tolerira očitovanje
čitateljskih sloboda preko teksta (treba biti Barthes da si to dopus
timo), ono je s druge strane zabranjeno učenicima (koje su učitelji
strogo ili lukavo priveli u staju “prihvaćenog” značenja) ili javno
245
sti (koju se brižno upozorava na to “što treba misliti” i čija se in
ventivnost smatra zanemarivom, te se ušutkava).
Tako dakle društvena hijerarhija prikriva stvarnost čitačke
prakse ili je čini neprepoznatljivom. Nekoć je Crkva utemeljila
društveni raskol između svećenstva i “vjernika”, dok se danas za
Pisanje koje uživa status “Slova” pretpostavlja da je neovisno o
svojim čitateljima, a ustvari su ga zatočili njegovi egzegeti: sa
mostalnost teksta bila je ponavljanje društveno-kulturalnih odnosa
unutar ustanove čiji su pretpostavljeni određivali što u njemu valja
iščitati. Slabljenjem institucije, između teksta i njegovih čitatelja
rodila se uzajamnost koju je ona prikrivala, kao daje, povukavši
se, razotkrila bezgranično mnoštvo “pisanja” proizvedenih čitanji
ma. Kreativnost čitatelja raste razmjerno slabljenju moći ustanove
koja ju je nadzirala. Taj proces, vidljiv od Reformacije, zabrinjavao
je pastore već u 17. stoljeću. Danas, sociopolitički dispozitivi škole,
tiska ili televizije odvajaju od svojih čitatelja tekst koji drži u svo
jim rukama gospodar ili proizvođač. Ali iza kazališnog dekora toga
novog pravovjerja (kao što je to već bio slučaj nekoć)19 krije se
šutljiva, transgresivna, ironična ili poetska djelatnost čitatelja (ili
telegledatelja) koji čuvaju svoju navlastitost u privatnosti i bez zna
nja “gospodara”.
Čitanje bi se dakle smjestilo na spojnici društvene strati
fikacije (odnosa klasa) i poetskih operacija (korisnik gradi tekst):
društvena hijerarhizacija radi na tome da se čitatelj prilagodi “in
formaciji” što je razašilje elita (ili poluelita); čitajuće operacije
podrivaju prvu (društvenu hijerarhizaciju) uvlačeći svoju inven
tivnost u pukotine kulturalne pravovjernosti. Od tih dviju pripo
vijesti, jedna zamagljuje ono što nije primjereno “gospodarima” i
čini im to nevidljivim, druga ga raspršuje u mreže privatnoga. Tako
one obje surađuju na tome da se od čitanja učini nepoznanica iz
koje se, s jedne strane, pomalja, jedino obrazovano iskustvo, tea-
tralizirano i prevladavajuće, a s druge strane rijetke i djelomične,
naznake zajedničke poetike na način mjehurića koji se dižu s dna
vode.
246
“ Vježbanjeposvudašnjosti”, te "drske odsutnosti”
Samostalnost čitatelja ovisi o preobrazbi društvenih odnosa koji
nadodređuju njegov odnos prema tekstu. Ta je preobrazba nužna
zadaća. Ali ta bi revolucija i opet bila totalitarizam elite, koja želi
sama uvesti drukčije pristupe i nadomjestiti prijašnje obrazovanje
normativnim, ukoliko ne može računati na činjenicu da već postoji
drugo iskustvo od onog pasivnosti, mnogooblično iako potajno i
potisnuto. Politika čitanja treba se dakle potvrditi pomoću
raščlambe, naime opisa već dugo djelotvornih praksi i na taj ih
način učiniti politički upotrebljivima. Razotkrijemo li tek nekoliko
vidova djelatnosti čitanja, odmah ćemo uvidjeti kako ona izmiče
zakonu informacije.
“Čitam i sanjam... Moje je čitanje na taj način drska odsut
nost Bi li čitanje prema tome moglo biti vježba posvudašnjosti?” 20
Inicijalno, ako ne i inicijacijsko iskustvo: čitati znači biti drugdje,
tamo gdje oni nisu, u nekom drugom svijetu;21 znači to uspostaviti
tajnu pozornicu, mjesto na koje se ulazi i izlazi po slobodnoj volji;
znači to stvoriti kutke sjene i noći u opstanku podređenu tehnokrat-
skoj prozirnosti i neumoljivoj svjetlosti koja u Geneta materija
lizira pakao društvene otuđenosti. Marguerite Duras je to zabilježila:
“Možda čitamo u vječnoj tmini... Čitanje potječe iz mrkline noći.
Čak i ako čitamo na danjoj svjetlosti, vani, oko knjige vlada noć.” 22
Čitatelj je proizvoditelj vrtova koji minijaturiziraju i
odražavaju svijet, Robinson otoka koji tek valja otkriti, ali “op
sjednut” i vlastitim karnevalskim uprizorenjem koje uvodi mnoš
tvo i razliku u pisani svijet društva i teksta. Dakle romaneskni pi
sac. On se obezvlašćuje (deteritorijalizira), oklijevajući na nekome
ne-mjestu između onoga što izumljuje i onoga što ga mijenja u
drugo. Ponekad ustvari, poput lovca u šumi, drži pisanu građu na
nišanu, slijedi trag, smije se, zadaje “udare”, ili se, kao dobar igrač,
daje uhvatiti. Ponekad pritom gubi fiktivnu izvjesnost stvarnosti:
njegova ga zanesenost izgoni iz sigurnosti koja razvrstava naše ja
na šahovnici društva. Tko zapravo čita? Jesam li to ja ili neki dio
247
mene? ‘T o nisamja kao istina, nego ja kao neizvjesnost sebe, čita
jući te tekstove što vode propasti. Što ih više čitam, to ih manje
razumijem, pa stvari idu s lošeg na gore.” 23
Zajedničko je to iskustvo, ako sam voljan povjerovati količin
ski neodredljivim i nenavodljivim svjedočanstvima, a ne samo
onima obrazovanih. Vrijedi ono također i za čitatelje i čitateljice
tiskovina poput Nous Deux, La France agricole ili L ’A mi du Bou
cher, bez obzira na stupanj vulgarizacije ili tehničnosti prostora što
ih u svakodnevnom životu premošćuju suvremene Amazonke ili
Odiseji.
Daleko od toga da budu pisci, utemeljitelji nekog vlastitog
mjesta, nasljednici negdanjih poljodjelaca, ali na polju govora,
istraživači bunara i graditelji kuća, čitatelji su putnici; oni kruže
tuđim posjedom, nomadi u nedopuštenu lovu na njivama koja nisu
ispisali, pustošeći egipatska dobra radi vlastita užitka. Pisanje skup
lja, gomila, odolijeva vremenu uspostavljajući neko mjesto i
umnožavajući svoju proizvodnju ekspanzionizmom reprodukcije.
Čitanje ne štiti od zuba vremena (zaboravljamo se i zaboravlja
mo), ono ne čuva ili loše čuva svoju stečevinu, a svako od mjesta
kojima prođe znači ponavljanje izgubljenog raja.
Ustvari, ono nema mjesta: Barthes čita Prousta u Stendha-
lovu tekstu;24 TV-gledatelj iščitava krajolik svog djetinjstva u su
vremenoj reportaži. Koje je mjesto zatočilo TV-gledateljicu, mjes
to koje ipak nije ono viđene slike, da je ona za emisiju što ju je
gledala dan ranije rekla: “Bila je blesava, ah sam ipak ostala ispred
ekrana”? Isto vrijedi i za čitatelja: njegovo mjesto nije ovdje ili
tamo, jedno ili drugo, nego ni jedno ni drugo, istodobno unutra i
vani, gubeći jedno i drugo njihovim miješanjem, povezujući nepo
mične tekstove čiji je buditelj i gost, ali nikada vlasnik. Na taj način
on izmiče i zakonu svakoga posebnog teksta, kao i onomu društvene
sredine.
248
Prostori igara i lukav stav a
Da bismo odredili tu djelatnost, posežemo za nekoliko modela.
Može se ona smatrati nekom vrstom “kućne radinosti” koju Levi-
-Strauss raščlanjuje u svojoj “divljoj misli”, naime uprizorenje
stvoreno “priručnim sredstvima”, proizvodnja “bez odnosa prema
nekom projektu” koja preuređuje “ostatke prijašnjih gradnji i
razgradnji”.25Ali, za razliku od “mitoloških svjetova” Levi-Straussa,
ako ta proizvodnja obuhvati i događaje, ona ne oblikuje cjelinu: na
djeluje “mitologija” raspršena trajanja, zmjenje ne skupljenog vre
mena, nego razbacanog u ponavljanjima i u razlikama užitaka, u
sjećanjima i uzastopnim spoznajama.
Drugi model: istančano umijeće čiju su teoriju ustanovili
srednjovjekovni pjesnici i romanopisci; uvode oni novinu u sam
tekst i u okvir tradicije. Profinjene procedure uvode tisuće razlika
u dopušteno pisanje koje im služi kao okvir, a da njihova igra ne
sluša prisile zakona. Ta pjesnička lukavstva koja nisu u vezi sa
stvaranjem vlastitog mjesta (pisanim), očuvala su se tijekom stoljeća
sve do suvremenog čitanja, jednako sposobnoga da prakticira obrate
i metaforizacije koje ponekad naznačuje tek kakav čitateljskri “pih!”
Pručavanja provedena u Bochumu glede uspostavljanja
Rezeptiomasthetik (estetike recepcije) i Handlungstheorie (teorije
djelovanja) nude također različite modele odnosa tekstualnih tak
tika s “očekivanjima” i uzastopnim pretpostavkama primatelja koji
dramu (ih roman) drži unaprijed smišljenom radnjom.26 Ta igra
tekstualnih proizvodnja, koja ovisi o tome na što je navedu očekiva
nja čitatelja tijekom njegova napredovanja u tekstu, predstavljena
je dakako teškim pojmovnim aparatom; ah ona uvodi plesove iz
među čitatelja i tekstova tamo gdje je (razočaravajućeg h uprizore
nja) pravovjerna doktrina podigla spomenik “djelu” okruženom
prilagođenim ih neobrazovanim potrošačima.
Preko tih istraživanja, i mnogih drugih, upućujemo se pre
ma čitanju koje više ne obilježuje samo “drska odsutnost”, nego
iskoraci i povlačenja, taktike i igre s tekstom. Ono dolazi i odlazi,
249
naizmjence obuzeto (ali što ga je to uhvatilo, što se to budi u isti
mah u čitatelju i u tekstu?), razdragano, buntovničko, bježno.
Valjalo bi mu pronaći poticaje u samome tijelu, prividno
poslušnom i šutljivom, koje ga popraćuje sebi svojstvenim pokreti
ma: povlačenja u svakovrsne “kabinete” za čitanje oslobađaju ne
hotične kretnje, mrmljanja, tikove, izlaganja ih vrtnje, nepoznate
šumove, napokon divlju orkestraciju tijela.27 Ah, inače je, na naj-
elementamijoj razini, čitanje tijekom tri stoljeća postalo pokret oka.
Njega više ne prati, kao prije, šum glasovnog očitovanja ih po
pratne mišićne radnje. Čitati ne izgovarajući ni glasno, ni polu
glasno, “moderno” je iskustvo, nepoznato tijekom tisućljeća. Ne
koć je čitatelj interiorizirao tekst; svojim je glasom stvarao tijelo
drugoga; bio je njegovim glumcem. Danas tekst ne nameće više
svoj ritam subjektu, ne očituje se više preko glasa čitatelja. Taj
uzmak tijela, uvjet njegova osamostaljenja, znači postavljanje na
razdaljinu od teksta. On je za čitatelja njegov habeas corpus.*
Zbog toga što se tijelo povlači iz teksta kako bi u njemu
angažiralo samo pokretljivost oka,28 geografska konfiguracija tek
sta sve manje ustrojuje djelatnost čitatelja. Čitanje se oslobađa tla
koje ga je određivalo. Ono se odvaja od njega. Autonomija oka
ukida suučesništvo između tijela i teksta; ona ga odvaja od skrip-
turalnog mjesta; čini ona od pisanja objekt i povećava mogućnosti
kolanja subjekta. Jedan pokazatelj: metode brzog čitanja.29Kao što
avion omogućuje veću neovisnost u odnosu na prisile organizacije
tla, tehnike brzog čitanja dobivaju, preko manjeg broja zaustav
ljanja oka, ubrzanje prelaženja, neovisnost u odnosu na odrednice
teksta i umnožavanje prijeđenih prostora. Potiče ono tako sposob
nost svakog subjekta da preobrazi tekst čitanjem i da ga “prevali”
kao što se prevaljuju etape.
Hvaleći čitateljevu drskost, zanemario sam brojne vidove.
Barthes je već razlikovao tri vrste čitanja: ono koje se zaustavlja na
250
zadovoljstvu što ga pružaju riječi, ono koje žuri kraju i “poništava
čekanje”, ono koje njeguje želju za pisanjem.30 Erotično, lovačko
ili inicijacijsko čitanje. Ima i drugih čitanja u snu, borbi, samopouča-
vanju itd, o kojima ovdje ne možemo podrobnije govoriti. Kako
god bilo, njegova povećana samostalnost ne štiti čitatelja, jer se
upravo na njegovoj uobrazilji širi moć medija, naime nad svime
što dopusti da izađe iz njega i uplete se u mreže teksta - njegovi
strahovi, snovi, zamišljeni i nedostajući autoriteti. Na sve to djelu
ju snage koje od znamenki i “činjenica” stvaraju retoriku čija je
meta ta oslobođena intimnost.
Ali tamo gdje je znanstveni aparat (naš) prirodno sklon soli-
darizaciji s iluzijom moći, naime pretpostavci da mnoštvo može
biti preobraženo osvajanjima i pobjedama ekspanzionističke proiz
vodnje, uvijek je dobro prisjetiti se da ljude ne treba smatrati idio
tima.
251
V. dio
NAČINI VJEROVANJA
13. poglavlje
Politička vjerodostojnost
255
ispitanici vjerovali i izostanak snažnije vjere koja bi ih odvela drug
dje: “glasovi” se ne povlače; oni ostaju gdje jesu; borave tamo gdje
su bili omogućujući isti konačni zbroj. Pribrajanje postaje priča.
Ta bi fikcija mogla lako biti dodatak Borgesovu djelu Esse estper-
cipi} To je priča o sklizanju čije se brojke ne registriraju, a koja
ipak doseže vjerovanja.
Kao prvo približno određenje kazao bih da pod “vjerova
njem” ne mislim na predmet vjere (dogmu, program itd.), nego na
činjenicu da subjekt pristane uz neku pretpostavku, čin njegova
očitovanja daje smatra istinitom2 - drugim riječima, “modalitet”
potvrde, a ne njezin sadržaj.3Međutim, sposobnost vjerovanja doi
ma se posvuda u nazadovanju na polju politike. Ona je podržavala
funkcioniranje “autoriteta”. Od Hobbesa, filozofija politike, nada
sve u njezinoj engleskoj tradiciji, držala je to stajalište ključnim.4
Tom vezom politika je objašnjavala svoj odnos razlike i kontinu
iteta naspram religije. Ali želja da se “navede na vjerovanje”, na
kojoj počiva institucija, trebala je u oba slučaja osobu koja će odgo
voriti na traženje ljubavi i/ili identiteta.5 Stoga je važno pitati se o
idolima vjerovanja u našim društvima i o praksama koje izviru iz
tih premještanja.
O bezvređivanje vjerovanja
Dugo smo pretpostavljah da su zalihe vjerovanja beskonačne. U
oceanu vjere, trebalo je jedino stvoriti otočiće racionalnosti, izdvo
jiti i osigurati krhke pobjede kritike. Ostalo, budući da se vjerovalo
kako je neiscrpivo, pretpostavljalo se prenosivim na druge pred
mete i druge ciljeve, kao što se voda vodopada premješta i koristi u
hidrocentralama. Nastojalo se “domoći” te snage prebacivši je s
jednog mjesta na drugo: takozvana poganska društva koja su njome
raspolagala, privedena su kršćanstvu koje je ona trebala podržati;
potom je iz crkava usmjerena na monarhističku politiku; potom od
tradicionalističke religioznosti prema ustanovama Republike na
cionalnog obrazovanja ih prema socijalističkim poretcima. Te su
256
se “konverzije” sastojale u tome da se ovlada energijom vjernika
premještanjem njihova vjerovanja. Ono što nije bilo prenosivo, ili
još nepreneseno, u novim je područjima napretka proglašeno “pred
rasudama”; ono što je vladajući poredak mogao iskoristiti nazivalo
se “uvjerenjem”. Podloge su bile tako bogate da se pri njihovoj
eksploataciji zaboravilo na potrebu njihove raščlambe. Vojne i
križarski ratovi sastojali su se u tome da se energiju vjerovanja
“postavi” na pravo mjesto i usmjeri na prave predmete vrijedne
vjerovanja.
Malo-pomalo, vjerovanje se zagadilo, poput zraka ili vode.
Te je pokretačke snage, uvijek otporne, ali obradive, počelo ne
dostajati. U istom smo trenutku postali svjesni i činjenice da ne
znamo u čemu se ona sastoji. Začudni paradoks: tolike rasprave i
razmišljanja o ideološkim sadržajima i institucionalnim okvirima
koji su joj se nametah nije pratilo (osim u engleskoj filozofiji, od
Humeado Wittgensteina, H. H. Pricea, Hintikke ih Quinea), razjaš
njenje naravi čina vjerovanja. Danas više nije dovoljno obrađivati,
prenositi ih istančati vjerovanje, valja mu raščlaniti sastav budući
da ga se žeh umjetno proizvesti. Dijelom na tome danas rade trgo
vački ih politički marketing.6 Sada postoji previše predmeta u koje
se može vjerovati, ah nema dovoljno vjerodostojnosti.
Na djeluje inverzija. Stare snage spretno su održavale svoj
“autoritet” i na taj način nadoknađivale nedostatnost svoje tehničke
ih administrativne opremljenosti: bih su sustavi štićeništva, zavjeta,
“legitimnosti” itd. Oni su, međutim, putem racionalizacije, nadzo
ra i organizacije prostora nastojah postati neovisniji od igara tih
vjernosti. Krajnji doseg tog rada bio je da su vlasti naših razvijenih
društava raspolagale dovoljno istančanim i zgusnutim procedura
ma da nadziru sve društvene mreže: to su upravni i “panoptički”
sustavi policije, škole, zdravstva, osiguranja itd.7Ah postupno oni
gube svaku vjerodostojnost, raspolažu sa sve više snage, a sve manje
autoriteta.
257
Tehničare to u pravilu nimalo ne zabrinjava, jer su zaokup
ljeni širenjem i usložnjavanjem mjera održavanja i nadzora. Var
ljivo pouzdanje. Sofisticiranost discipline ne nadoknađuje nezain
teresiranost subjekata. U poduzećima, demobilizacija radnika odvija
se brže negoli policijsko premrežavanje kojeg je ona meta, razlog i
posljedica. Rasipanje proizvoda, nekorisno trošenje vremena, “za-
bušavanje”, premještanje radnika ili njihovo izostajanje s posla itd.,
iznutra podrivaju sustav, koji, poput Toyotinih tvornica,8 nastoji
postati zatvorskim ne bi li spriječio svaki bijeg. U upravnim
službama, u uredima, i čak u političkim ili vjerskim formacijama,
kancerizacija aparata odgovara zamiranju uvjerenja. Ona ga čak i
rađa. Korist ne nadomješta vjerovanje.9
Vjerovanje se iscrpljuje. Ili se pak sklanja na stranu medija
i razonode. Odlazi na ljetovanje; a ni tamo uostalom nije u ništa
manjoj mjeri predmet kojega se dokopava i obrađuje ga reklama,
trgovina i moda. Da bi nadoknadila vjerovanje koje odlazi i gubi
se, poduzeća počinju proizvoditi nadomjestke vjerovanju. Shell
gradi credo “vrijednosti” koje “nadahnjuju” upravljanje te ga
kadrovi i uposlenici moraju prihvatiti. A tako je i sa stotinama dru
gih tvrtki, iako se one sporo bude i još računaju s fiktivnim kapita
lom staroga obiteljskog, kućnog ili pokrajinskog “duha”.
Gdje iznaći građu pomoću koje bi se vjerodostojnost ubriz
gavala u aparaturu? Dva su tradicionalna rudnika, jedan je politi
ka, a drugi religija: u jednome, pretjerano razvijena upravljačka
tijela i njihovo uokviravanje nadoknađuju pokretljivost i oseku
uvjerenja u boraca; u drugome, naprotiv, ustanove, koje su u tijeku
raspadanja i zatvaranja u sebe same, puštaju da se posvuda šire
vjerovanja koja su dugo same njegovale, održavale i nadzirale.
258
su se do jučer žestoko borili proglašujući ih predrasudama. Rekla
ma postaje apostolskom rabotom. Brojne nositelje gospodarskog i
društvenog poretka uznemiruje polagani potop Crkve u kojoj
preživljavaju ostaci “vrijednosti” te ih nastoje iznova staviti u svo
ju službu proglašujući ih “aktualnima”. Prije no što ta vjerovanja
potonu zajedno s lađama koje ih prevoze, na brzu se ruku iskrcava
ju u poduzećima i upravama. Korisnici tih relikvija u njih više ne
vjeruju. To ih, međutim, ne priječi da, zajedno sa svakakvim “in-
tegristima”, utemeljuju ideološke i novčarske udruge ne bi li “pokr-
pali” te utopljenike povijesti i učinili od Crkve muzej vjerovanja
bez vjernika, pohranjenih tamo kao rezerva koju će eksploatirati
liberalni kapitalizam.
To obnavljanje okupljanja osniva se na dvjema taktičkim i
vjerojatno pogrešnim pretpostavkama. Jedna tvrdi da vjerovanje
ostaje povezano sa svojim predmetom i da se očuvanjem prvoga
može sačuvati drugo. Ustvari (a to pokazuje povijest, kao i semi-
otika), ulaganje u vjerovanje prelazi od mita u mit, od ideologije u
ideologiju, od iskaza u iskaz.10 Tako se vjerovanje povlači iz mita i
ostavlja ga gotovo nedirnutim, ah obesmišljenim, preobraženim u
dokument.11Tijekom tih prijenosa, uvjerenje koje je još povezano
s područjem koje napušta malo-pomalo neće biti sposobno oprijeti
se pokretima koji ga premještaju drugdje. Nema istovjetnosti iz
među predmeta koji uvjerenje još zadržavaju i onih koji ga pre
bacuju drugdje.
Druga taktika više ne pretpostavlja da je vjerovanje ostalo
povezano sa svojim prvotnim predmetom, nego da se, naprotiv,
može od njega umjetno odvojiti; da bi se na taj način njegov bijeg
prema pripovijestima medija, prema “rajevima” razonode, prema
povlačenjima u intimu ih u putovanja itd., mogao zaustaviti ih obr
nuti; da bi se, napokon, ono moglo vratiti u tor, u disciplinarni
poredak koji je napustilo. Ali uvjerenje se ne vraća tako lako na
polja s kojih je otišlo. Nije ga lako iznova vratiti u upravne službe
i poduzeća koja su postala “nevjerodostojna”. Liturgije koje
pokušavaju “oživjeti” i “prevrednovati” mjesta rada ne preobra
259
žavaju lako njihovo funkcioniranje. Zato ona i ne proizvode
vjernike. Javnost nije tako lakovjerna. Nju zabavljaju te proslave,
ti nadomjestci. Ali ih ne “kupuje”.
2. Političke ustanove postupno su odmijenile crkve kao mjes
ta vjerničke prakse, ali samim su time, izgleda, bile prisiljene vratiti
se veoma starom (pretkršćanskom) i veoma “poganskom” savezu
između vlasti i religije. Sve se odvilo na način kao da je u trenutku
kad je religijsko prestalo biti neovisna moć (“duhovna vlast”, kao
što se običavalo reći), političko ponovno postalo religijsko. Kršćan
stvo je proizvelo raspuklinu između spona vidljivih predmeta vjere
(političkih autoriteta) i njezinih nevidljivih predmeta (bogovi,
duhovi itd.). Ali, to je razlikovanje uspjelo sačuvati samo usposta
vivši kleričku, dogmatsku i sakramentalnu vlast na mjestu koje je
ostalo slobodno trenutnim urušavanjem politike potkraj antike. U
11. i 12. stoljeću, pod znakom “Božjega mira”, crkvena je vlast
nametnula svoj “poredak” civilnim međusobno sukobljenim vlas
tima.12 Stoljeća nakon toga svjedočila su urušavanju tog poretka u
korist kraljeva. U 17. stoljeću, monarhije Crkvi služe kao primjer i
podaruju joj pravne propise, iako ona još raspolaže stanovitom “re-
ligioznošću” koja joj ozakonjuje vlast, ali koja postupno slabi. S
opadanjem crkvene moći tijekom tri posljednja stoljeća, vjerova
nje se iznova usmjerilo politici, ali ne ponijevši sa sobom božanske
ili nebeske vrijednosti koje je Crkva uspjela odijeliti, nadzirati i
držati u vlasti.
Ta složena oseka i plima, koja je načinila prijelaz od političke
na kršćansku religioznost i od religioznog do nove politike,13imala
je za posljedicu individualizaciju vjerovanja (okviri zajedničke refe-
rencije podijelili su se na društvena “mišljenja” ili na pojedinačna
“uvjerenja”) i njihovo gibanje u sve raznolikijoj mreži mogućih
predmeta. Ideja demokracije odgovarala je želji za upravljanjem
tim mnoštvom uvjerenja što su nadomjestila vjeru koja je utemeljila
jedan poredak. Iznenađuje da je, srušivši stari poredak, naime re
ligijsku vjerodostojnost politike, kršćanstvo naposljetku ugrozilo
povjerenje u tu religioznost koju je odvojilo od politike i pridonije
260
lo obezvijeđenju onoga što je prisvojilo da bi se učinilo neovisnim,
i samim time omogućilo bujanje vjerovanja u političke autoritete
odsad lišene (ili oslobođene?) svojih duhovnih autoriteta koji ne
koć bijahu načelom relativizacije, i ozakonjivanja. Povratak raz
metnog “poganina” zbio se dakle kao posljedica toga “duhovnog”
pada. Urušavanje kršćanstva ostavilo je neizbrisiv trag u moder
nome dobu: “utjelovljenje” ili historicizaciju koju već u 18. stoljeću
Rousseau nazivlje “građanskom religijom”.14 Poganskoj državi,
“koja nije razlikovala ni svoje bogove ni svoje zakone”, Rousseau
suprotstavlja “religiju” građanina “čije postavke treba utvrditi vla
dar”. “Ako netko nakon što je javno priznao te iste dogme postupa
kao da u njih ne vjeruje, neka bude kažnjen smrću”. Od te civilne
religije građanina, razlikovala se druga duhovna religija čovjeka,
ona individualna, asocijalna i univerzalna, ona iz djela La Profes
sion de lafoi du vicaire Savoyard (Propovijedanje vjere savojard-
skog vikara). To proročansko viđenje, mnogo cjelovitije no što se
tvrdilo, već naznačuje razvitak neke “civilne” i političke dogma
tike u vezi s radikalizacijom individualne svijesti oslobođenesvake
dogme i lišene moći. Kasnije je sociološka raščlamba potvrdila
točnost tog predviđanja.15
Otad nadalje, vjerovanje se ponovno ulaže jedino u politički
sustav, u mjeri u kojoj se razglobljuju, raspršuju ili minijaturiziraju
“duhovne snage” koje su jamčile građansku vlast u antici i koje su
se nadmetale s onima kršćanskoga Zapada.
261
jansenizma mogla bi biti pokazatelj tih promjena koje premještaju
vjerovanja, ali prema istoj strukturalnoj shemi: proročanska opo
zicija (Port-Royal u 17. stoljeću) tamo se preobražava u političku
opoziciju jedne “prosvijećene” i parlamentarne sredine u 18.
stoljeću. Već se tu zacrtava sprega što je inteligencija intelektua
laca i uglednika osigurava opoziciji kakvu je “duhovna” vlast za
stupala protiv (ih na rubu) političkih ili “civilnih” vlasti.
Kako god bilo s prošlošću, ostavimo li po strani olake (i
apolitične) opaske o psihosociološkim obilježjima svojstvenim
svakoj militantnosti,17 na djeluje, s funkcionalnog gledišta na po
stojeći poredak, odnos između Crkve koja je branila drugi svijet i
lijevih stranaka koje od 19. stoljeća obećavaju drukčiju budućnost.
Na obje strane naziru se slična funkcionalna obilježja: ideologija i
doktrina imaju u njima važnost kakvu im ne pridaju obnositelji
vlasti; projekt drugoga društva ima za posljedicu primarnu ulogu
(reformističkog, revolucionarnog, socijalističkog itd.) diskursa pro
tiv neminovnosti ili normalnosti činjenica; ozakonjivanje, preko
etičkih vrijednosti, teorijske istine ili martirologije pritom mora
nadoknaditi zakonitost koju mora posjedovati svaka vlast već
samom činjenicom svog postojanja; tehnike “navođenja na vjero
vanje” igraju odlučniju ulogu tamo gdje je riječ o nečemu čega još
nema;18 tvrdokornosti su i doktrinalne isključivosti, prema tome,
snažnije nego na mjestima na kojima stečena moć omogućuje i
nerijetko sili na kompromis; napokon, prema prividno protuiječnoj
logici, svaka je reformistička vlast sklona stjecanju političkih pred
nosti, preobražavanja u eklezijastičku upravu ne bi li promaknula
svoj projekt, gubeći na taj način svoju izvornu “čistoću” ili
promećući je u ukras aparata i preobražavajući svoje zagovornike
u službenike ili u osvajače.
Ta analogija ima svoje strukturalne razloge: oni ne upućuju
neposredno na psihologiju militantnosti ih na kritičku sociologiju
ideologija, nego ponajprije na logiku “mjesta” koje kao svoje učinke
proizvodi i reproducira militantne mobilizacije, taktike “navođe
nja na vjerovanje” i crkvene ustanove, a sve u odnosu udaljenosti,
262
nadmetanja i preobrazbi do kojih će doći u odnosu na postojeću
vlast
Prelazak kršćanskih poredaka u socijalističke posredova
njem “hereza” ili sekti bio je predmet brojnih radova,19koji su sami
bili operatori prelazaka koje su raščlanjivali. Ali ako ti prelasci
prenose ostatke religijskih vjerovanja u nove političke tvorevine,
ne bismo zbog toga zaključili da ti preostaci napuštenih vjerovanja
dopuštaju prepoznavanje čega religijskoga u tim pokretima. Na taj
zaključak jedino navodi neprimjereno poistovjećenje predmeta u
koje se vjeruje i čina vjerovanja, te iz toga izvedeni zaključak da se
pretpostavlja prisutnost nečeg religijskoga u svakoj skupini u ko
joj još djeluju činitelji koji su bili religijski.
Drugi obrazac raščlambe čini se primjerenijim danostima
povijesti i antropologije: crkve, ako ne i religije, prema njemu ne
bi bile referencijalne jedinice, nego društvene inačice u mogućim
odnosima između vjerovanja i vjerovanog\ one bi bile posebne
povijesne konfiguracije (i manipulacije) odnosa koje mogu
održavati modaliteti (formalni) vjerovanja i znanja (kvazileksič-
ka) s nizovima raspoloživih sadržaja. Danas su vjerovanje i znanje
raspodijeljeni drukčije nego u negdanjim religijama; vjerovanje
više ne modalizira vjerovano sukladno istim pravilima; napokon,
predmeti vjerovanja ili znanja, način njihova određivanja, njihov
položaj i zalihe velikim su se dijelom obnovili. Tako ne možemo
izdvojiti i upisati u kontinuitetu dvije konstelacije “vjerovanja”
zadržavajući samo, od jedne i od druge, zajedničku činjenicu
kakvoga Belief, pretpostavljeno nepromjenjivog činitelja.
Da bismo raščlanili odnose između diskursa i vjerovanja u
njihovoj novoj političkoj i borbenoj inačici, kakvu predstavljaju
lijeve stranke na mjestu još povijesno određenom ulogom Crkve
od jučer, valja, dakle, napustiti arheološko sagledavanje, utvrditi
načine na koje se danas vjerovanje, znanje i njihovi sadržaji uza
jamno određuju, i preko njih pokušati dosegnuti neka funkcioniranja
vjerovanja i uvjeravanja u političkim tvorevinama, u kojima se,
263
unutar sustava, razvijaju taktike koje dopuštaju zahtjevi položaja i
prisile povijesti. Taj pristup aktualnosti može u njoj razlikovati dva
dispozitiva pomoću kojih je dogmatika uvijek uspijevala biti uvjer
ljiva: s jedne strane, pretenzija da se govori u ime stvarnosti, za
koju se pretpostavlja daje nedokučiva, u isti je mah načelo onoga
u što se vjeruje (totalizacija) i načelo čina vjerovanja (nešto vazda
uzmičuće, neprovjerljivo, nedostatno); s druge strane, sposobnost
diskursa, zajamčenog autoritetom “stvarnoga”, da se širi u organi
zacijskim elementima praksi, naime u “postavkama vjere”. Danas
ponovno nalazimo ta dva tradicionalna izvora u sustavu koji kom
binira narativnost medija - ustanovu stvarnoga - s diskursom proiz
voda namijenjenih potrošnji - raspačavanjem toga stvarnoga u
“postavke” kojima treba vjerovati i kupovati ih. Prvo valja naglasi
ti, dok je drugo dovoljno poznato.
Ustanovljavanje stvarnoga
Velika šutljivost stvari promeće se preko medija u svoju suprot
nost. Dok je nekoć činilo tajnu, stvarno danas brblja. Odasvud
pristižu jedino novosti, obavijesti, statistike i ispitivanja. Nikad
povijest nije toliko govorila i toliko pokazivala. Doista, nikad izasla
nici bogova nisu prenosili njihovu riječ na tako trajan, tako pod
roban i tako nalogodavan način, kao što to proizvođači otkrića i
propisa čine danas u ime aktualnosti. Pripovijesti o tome što se
događa predstavljaju našu ortodoksiju. Rasprave o brojkama naši
su vjerski ratovi. Borci više ne nose oružje napadačkog ih obram
benog predznaka. Oni napreduju prerušeni u činjenice, podatke i
događaje. Predstavljaju se kao glasonoše “stvarnosti”. Njihovo je
odijelo prilagođeno boji gospodarskoga i društvenog podneblja.
Kada napreduju, čini se kao da i samo tlo s njima napreduje. Ah,
ustvari, oni ga stvaraju, simuliraju ga, prerušavaju se njime, prido
bivaju naše povjerenje i na taj način grade pozornicu svoga zakona.
Malville, Kalkar, Croissant, Le Polisario, nuklearno oružje,
Homeini, Carter itd: ti se odsjeci povijesti ustrojuju u članke
264
doktrine.”Šutite”, kazuje spiker ili politički čelnik: ‘Tu su činje
nice. Evo podataka, okolnosti itd. Stoga vi trebate...” Pripovijedana
stvarnost naređuje unedogled što treba vjerovati i što treba činiti. I
tko da se suprotstavi činjenicama? Možemo im se jedino podrediti
i poslušati što one “znače”, kao daje riječ o Delfijskom proročan
stvu.20Proizvodnja simulakra tako nudi sredstvo proizvodnje vjerni
ka, dakle i praktičara. Ta ustanova stvarnoga najvidljiviji je oblik
naše suvremene dogmatike. Slijedno tome, o nju se stranke najviše
otimaju.
Ona više ne posjeduje vlastito mjesto, niti sjedište ili akadem
ski naslov. Anonimni kod, informacija premrežuje i prezasićuje
društveno tijelo. Od jutra do večeri, neprestano, pripovijesti nas
progone na ulicama i u zgradama. One artikuliraju našu opstojnost
i poučavaju nas tome kakvi trebamo biti. One “pokrivaju događaj”,
to jest od njih čine naše legende {legenda, ono što treba pročitati i
reći). Uhvaćen od trenutka buđenja radijom (glas je zakon), slu
šatelj cijeli dan kroči šumom novinarskih, reklamnih, televizijskih
naracija koje nam uvečer, već na vratima sna, dojavljuju svoju
posljednju poruku. Više no što nam se jučer Bog obraćao preko
teologa, te pripovijesti imaju ulogu providnosti i predodređenosti:
one unaprijed organiziraju naše poslove, proslave, čak i naše snove.
Društveni život umnožava pokrete i postupke što su ih oris««//'nara
tivni obrasci; on reproducira i neprestance gomila “kopije” teksto
va. Naše je društvo postalo društvo prepričavanja u trostrukome
smislu: njega u isti mah određuju tekstovi (pripovijesti naših rekla
ma i informacija), njihovo navođenje i njihovo neprestanoponovno
navođenje.
Ta pričanja imaju dvostruku i čudesnu moć da promijene
viđenje u vjerovanje i da od privida isfabriciraju stvarnost. Dvo
struki obrat. S jedne strane, moderno doba, nekoć rođeno iz pro
matračke volje koja se borila protiv lakovjernosti i temeljila se na
ugovoru između vida i stvarnosti, preobražava sada taj odnos i
podaruje viđenju upravo ono što treba vjerovati. Fikcija određuje
265
polje, položaj i predmete viđenja. Na taj način djeluju mediji, re
klama ili političko predstavljanje.
Dakako, i prije je bilo fikcije, ali na omeđenim, estetskim ili
kazališnim mjestima: fikcija se tamo sama označivala (primjerice,
zahvaljujući perspektivi, umijeću iluzije); ona je uz svoja pravila
igre donosila i uvjete svoje proizvodnje, navlastiti metagovor.21
Govorila je jedino u ime jezika. Pripovijedala je ona jednu simbo
liku, ostavljajući istinu stvari neizvjesnom i gotovo u tajnosti. Danas
fikcija želi prikazati stvarnost, govoriti u ime činjenica, i tako nas
uvjeriti da uzmemo kao referenciju privid koji ona proizvodi. Na
taj način oni kojima su te legende namijenjene (i koji ih plaćaju)
više nisu obvezni vjerovati u ono što ne vide (tradicionalni položaj),
nego vjerovati u ono što vide (suvremeni položaj).
Ta promjena područja na kojemu se razvijaju vjerovanja
rezultira zamjenom u paradigmama znanja: nevidljivost stvarnoga,
stari postulat, odmijenila je njegova vidljivost. Sociokulturalna
pozornica modernog doba vraća se “mitu”. On svojom vidljivošću
određuje društveni referent (dakle i svojom znanstvenom i
političkom prikazivošću); na tom novom postulatu (vjerovanju da
je stvarno vidljivo) on artikulira mogućnosti našega znanja, naših
primjedbi, dokaza i praksi. Na toj novoj pozornici, beskrajno rastez
ljivu polju optičkih istraživanja i tragalačkog nagona, neobični
dosluh između vjerovanja i pitanja stvarnoga i dalje je na snazi.
Ali on se nadalje odigrava u činitelju viđenog, promatranog ih
pokazanoga. Suvremeni je “simulakrum” 22 zapravo posljednja
lokalizacija vjerovanja u viđenje, to je viđeno poistovjećeno s oni
me u što treba vjerovati - nakon što je bila napuštena hipoteza koja
je tvrdila da su se vode nevidljivog oceana (Stvarno) urotile kako
bi provalile na obale vidljivoga i proizvele ih u svoje učinke, odgo-
netljive znakove ih varljive odraze svoje prisutnosti. Simulakrum
je ono u što se promeće odnos vidljivoga prema stvarnome kad se
sruši postulat nevidljive golemosti Bitka (ih bića) skrivene iza pri
vida.
266
Re-citirano društvo
Suočen s pričama slika, koje su sada puke “fikcije”, vidljivi i čitljivi
proizvodi, gledatelj-promatrač dobro značaje nječ jedino o “pri
vidima”, rezultatima manipulacija - “Ja dobro znam da se radi o
šali ”- ali svejedno, on pretpostavlja da te simulacije uživaju sta
tus stvarnoga:23 vjerovanje nadživljuje odbacivanje što ga omo
gućuje sve što nam je poznato o njegovoj proizvodnji. Kao što je
kazao neki telegledatelj, “daje to laž, saznalo bi se”. On vjeruje da
su druga društvena mjesta kadra jamčiti za ono za što se zna daje
fiktivno, i to mu omogućuje da “unatoč svemu” vjeruje. Kao da se
vjerovanje više ne može iskazati kao neposredno uvjerenje, nego
jedino preko onoga što se misli da drugi vjeruju. Vjerovanje više
ne počiva na nevidljivoj drugosti skrivenoj iza znakova, nego na
onome što bi druge skupine, druga polja ili druge discipline trebale
biti. “Stvarno” je ono u što nas, na svakome mjestu, uvjerava refe-
rencija na drugo mjesto. Jednako je čak i sa znanstvenim disci
plinama. Primjerice, odnos između informatike i povijesti počiva
na začuđujućem qui pro quou. Povjesničari očekuju da im infor
matika podari jamstvo neke “znanstvene” moći sposobne pružiti
tehničku i stvarnu težinu njihovu diskursu; informatičari traže da
im povijest preko “stvarnoga” pruži vjerodostojnost kakvu “kon
kretno” pruža erudiciji. Svatko na svojoj strani, oni od drugoga
očekuju jamstvo koje će potkrijepiti njihov simulakrum.24
U političkom smislu, stvari se odvijaju jednako. Svaka stran
ka izvlači vjerodostojnost iz onoga u što vjeruje i u što uvjerava
druge o svom referentu (“čuda” revolucije osvarena na Istoku?), ili
o svom protivniku (poroci i nesreće zločestih koji su na drugoj
strani). Svaki politički diskurs djeluje stvarno zahvaljujući onome
što pretpostavlja i navodi druge da pretpostave u vezi s ekonom
skom analizom koja ga podržava (sama analiza dobiva na vrijed
nosti tim vraćanjem na politiku). Unutar svake stranke, profesio
nalni diskursi “odgovornih” prolaze zahvaljujući vjerodostojnosti
koju pretpostavljaju kod svojih zagovornika u bazi ili kod birača, i,
267
obratno, ono “dobro znam da se radi o šali” brojnih birača ima
svoju protutežu u onome što tvrde iz uvjerenja ili iz poznavanja
okvira političkog aparata. Tako vjerovanje počiva na vrijednosti
stvarnoga koje “unatoč svemu” pretpostavljamo da postoji kod
drugoga, čak i onda kad “dobro, predobro znamo” do kojeg je stup
nja mjesto koje zauzimamo “čisto sranje”.
Citiranje će tako biti apsolutno oružje uvjeravanja. Budući
da se ono temelji na onome za što se pretpostavlja da drugi vjeruje,
ono je dakle sredstvo pomoću kojega se uspostavlja “stvarno”.
Navoditi drugoga njemu u korist znači prema tome učiniti vjero
dostojnima simulakrume proizvedene na određenom mjestu. “Is
pitivanja” javnoga mnijenja postala su temeljni i najpasivniji po
stupci takva pristupa. Stalna autocitatnost - umnožavanje ispiti
vanja - fikcija je kojom se zemlju navodi da vjeruje u ono štojest.
Svaki građanin pretpostavlja da sve u što vjeruje uči od vjerovanja
drugih, bez obzira što sam u to ne vjeruje. Odmijenivši naučavanja
koja su postala nevjerojatna, citiranje omogućuje tehnokratskom
aparatu da ulije povjerenje svakome u ime drugih. Citirati znači
podariti stvarnost simulakrumu koji je proizvela neka sila, uvjeriv
ši nas da i drugi u to vjeruju, ali ne nudeći nikakav predmet dosto
jan vjere. Ali, u isti mah to znači obilježiti “anarhiste” ih “devi-
jantne tipove” (navesti ih pred javnim mnijenjem); znači to pre
pustiti javnoj agresiji one koji, potvrđujući svojim postupcima da
u to ne vjeruju, razaraju fiktivnu “stvarnost” koju svatko može “una
toč svemu” podržavati jedino u ime uvjerenja drugih.
U mjeri u kojoj oruđem koje “stvara javno mnijenje” mogu
manipulirati oni koji ga posjeduju, s pravom se postavlja pitanje o
njegovoj sposobnosti da “vjerovanje” preobrazi u “sumnjičavost”,
“sumnju”, ako ne i prokazivanje, kao i o mogućnosti da građani
politički nadziru ono što samome političkom životu pribavlja opću
i besprizivnu uvjerljivost.
268
14. poglavlje
Ono što izmiče imenovanju: umrijeti
Nemisliva praksa
Čak i više, u slučaju smrti s odgodom, umirući dospijeva na polje
izvan mislivoga, koje se postovjećuje s onime što se može učiniti.
Izlazeći iz polja koje ograničuju mogućnosti interveniranja, on ulazi
u područje beznačajnosti. Ništa se ne može razabrati tamo gdje se
269
više ništa ne može učiniti. Umirućeg se smatra nemoralnijim od
neradnika: prvi je subjekt koji ne radi; drugi je objekt na kojemu
više ne mogu raditi ni drugi; obojica su nepodnošljivi društvu u
kojem se nestanak subjekta posvuda nadoknađuje i prikriva
umnožavanjem zadataka. Trebao se pojaviti nacizam, logika u svom
tehnokratskom totalitarizmu, da bi se bavilo mrtvima i uvelo pro
cedure koje će učiniti rentabilnom granicu kojom im se suprot
stavlja nepokretno tijelo, leš.
U toj kombinaciji između subjekata beznadnosti i radnji bez
autora, između tjeskobe pojedinaca i upravljanja praksama, umirući
vraća pitanje subjekta na krajnju granicu nedjelovanja, tamo gdje
je ono najmanje primjereno i najnepodnošljivije. Kod nas izosta
nak rada znači bez-smisao; treba ga ukloniti kako bi se nastavio
diskurs koji neumorno imenuje dužnosti i koji gradi zapadnu nara
ciju iz onoga “uvijek treba nešto raditi”. Umirući je lapsus u tom
diskursu. On jest, i može biti jedino opscen. Dakle valja ga cenzuri
rati, lišiti jezika, umotati u mrtvački pokrov tišine: u ono što se
otima imenovanju.
Pritom ni obitelj nema što kazati. Bolesnika joj je oduzela
ustanova koja ne preuzima na sebe brigu o pojedincu, nego o njego
voj bolesti, izdvojenu predmetu, koji je preobrazilo ili isključilo
tehničko osoblje posvećeno zaštiti zdravlja, kao što se drugi po
svećuju zaštiti poretka ili vlasništva. Gurnut izvan društva koje,
sukladno negdanjim utopijama, čisti svoje ulice i svoje kuće od
svega što parazitira smisao rada - otpad, prekršaji, invalidnost, sta
rost - bolesnik mora slijediti svoju bolest tamo gdje se njome bave,
u specijalizirane ustanove u kojima se ona odmah preobražava u
znanstveni i jezični predmet stran životu i svakodnevnom jeziku.
On se stavlja na stranu, u jednu od tehničkih i tajnih zona (bolnice,
zatvori, gradska odlagališta) koje oslobađaju žive od svega što bi
moglo kočiti lanac proizvodnje i potrošnje, i koje, u sjeni u koju
nitko ne pokušava prodrijeti, popravljaju i ravrstavaju ono što se
još može poslati na površinu napretka. Zatočen tamo, bolesnik
postaje strancem za svoje bliske. On više ne stanuje u njihovim
270
kućama i nema ga u obiteljskom govoru. Možda će se prognanik i
vratiti iz strane zemlje čiji jezik njegova obitelj ne govori i koju se
može jedino zaboraviti. Ako se ne vrati, ostat će dalek, neoznačiv
predmet rada i neuspjeha koji je nemoguće slijediti u prostoru i
bliskom jeziku.
Sjedne strane doživljena kao promašaj ili privremeni zastoj
medicinske borbe, s druge lišena zajedničkog iskustva, dopirući
tako na granicu znanstvene moći i onkraj poznatih praksi, smrt je
ono drugdje. U društvu koje službeno poznaje “odmori’ samo kao
inerciju i rasipanje, ona je prepuštena, primjerice, jezicima vjere
koji više nisu na snazi, vraćena obredima odsad lišenima vjero
vanja koja su ih nastavala. Ona je razvrstana u te negdanje prostore
koje je znanstvena proizvodnost učinila “deplasiranima”, ah koji
barem nude nešto pomoću čega se može sricati u nekoliko znako
va (koji su postali neodgonetljivi) tu stvar lišenu značenja. Uzoran
nacionalni spektakl: raskoš koja je okružila De Gaulleovu smrt
većina uglednika koji su joj povjerili svog pokojnika dugo je
držala”praznovjeijem”. Za ono što nisu mogli imenovati, zadužili
su jezik u koji nisu mogli vjerovati. U vjerskom, dijaboličkom,
vještičjemu ih fantastičnom repertoaru, u maiginaliziranim leksici
ma, ono što se odlaže u tajnost ili što iznova iskrsava prerušeno jest
smrt, koja se više ne da misliti i imenovati.2
271
Jedan pokazatelj: analitički tretmani pokazuju do kojeg se
stupnja iskustvo očituje na položaju subjekta s obzirom na njego
vu smrt. Melankolik kaže: “Ja ne mogu umrijeti”;3opsjednuti: “Ja
ne mogu ne umrijeti” (“Prije svega”, kaže Freud, “opsjednuti ima
ju potrebu za mogućnošću smrti kako bi razriješili svoje konflikte”).4
Ali prije no što se pojavi na polju psihoanalitičke razmjene, taj
položaj subjekta proizlazi iz Edipova pitanja: “Je li uistinu tome
tako da tek kad više nisam ništa postajem uistinu čovjekom?”
Jacques Lacan komentira: “Tada počinje povijesni slijed: s onu
stranu načela zadovoljstva.” Ali upravo se na tom mjestu pridružuje
još jedan tišina onima pretpostavljene institucije i zajedničkog jezi
ka: tišina samog subjekta. Posebice on traži neko kazivanje. Boris
Vian:
272
Zaustavljen na pragu razlike između krepavanja i umiranja,
umirući je spriječen da iskaže to ništa koje on postaje, nesposoban
za čin koji bi samo proizveo njegovo pitanje. Dostajalo bi mu čak
mjesto koje bi mogao steći u jeziku drugoga, u tom trenutku u
kojemu više nema ni dobara niti poklona koje bi mogao uručiti. Da
ga drugi samo oslove - “Lazare!” - i tako njegovim vlastitim ime
nom ucrtaju želju u jezik drugoga, iako mu ništa vlastitoga, ni u
rođenju, ni u smrti, ne daje to pravo, već bi i to bila komunikacija s
onu stranu razmjene. Tada bi se iz želje mogao potvrditi njegov
nužni odnos s onime što on ne može imati, s gubitkom. Značilo bi
to “simbolizirati” smrt, za nju pronaći riječi (koje ne “izvještava
ju” ni o kakvu sadržaju), otvoriti u jeziku razgovora uskrsnuće koje
ne vraća u život.
Ali to je mjesto zabranjeno izdvojenome. Gubitak njegovih
snaga i njegovih društvenih lica brani mu i ono što se činilo da mu
dopušta: pristup uzajamnom odnosu o kojemu jezik kazuje samo:
‘Ti mi nedostaješ”.
Postoji ipak prvo i posljednje preklapanje između umira
nja, vjerovanja i govorenja. Zapravo, tijekom cijelog života, mogu
konačno jedino vjerovati u svoju smrt, ako “vjerovati” određuje
neki odnos prema drugome koji mi prethodi i neprestance nastaje.
Nema ničeg tako”drugoga” kao što je moja smrt, pokazatelj svake
drugotnosti. Ah u isti mah ništa ne određuje bolje mjesto s kojega
mogu iskazati svoju želju za drugim, svoju zahvalnost da sam -
bez jamca i dobra koje bih mogao ponuditi - prihvaćen u nemoćan
govor njegova očekivanja; ništa dakle ne određuje točnije od moje
smrti to što znači govoriti.
Pisanje
273
lica koja su u procesu rastakanja, ali raspolažu jedino lažima da bi
izrekla ono što navješćuju (“Šutite, vi priče o starenju što ih pripo
vijedaju moje oči, moje bore i toliko težine...”) i mi pazimo da ih
nama ne kažu (“Ne kazujte nam, naša lica, ono što ne želimo zna
t i ”)
Nemoralna tajna smrti odlaže se u zaštićene spilje koje im
pridržava psihoanaliza ili religija. Ona nastanjuje opširne meta
fore astrologije, nekromancije ili vradžbine, jezike koje se tolerira
tako dugo dok oblikuju područja mračnjaštva od kojih se “razliku
ju” društva napretka. Nemogućnost kazivanja tako uvelike pretho
di trenutku u kojemu se napori govornika poništavaju zajedno s
njime. Ona je upisana u svim procedurama koje okružuju smrt ih
je guraju izvan granica grada, izvan vremena, rada i jezika, da bi
sačuvah jedno mjesto.
Ah, proizvodeći sliku umirućega, ja postupam jednako.
Sudjelujem u obmani koja smrt smješta drugdje, u bolnicu ih u
posljednje trenutke: jaje metamorfoziram u sliku drugoga; poisto
vjećujući je s umirućim, činim od nje mjesto na kojemu ja nisam.
Njezinim predstavljanjem, ja istjerujem smrt, smještam je kod su
sjeda, odlažem za trenutak za koji tvrdim da nije moj. Ja štitim
svoje mjesto. Umirući o kome govorim ostaje opscenim, ako to
nisam ja.
Zaokret se očituje i u samom radu pisanja čiji su prikazi
samo njegova posljedica i/ih otpad. Pitam se o tome što činim,
budući daje “značenje” skriveno u pokretu, u činu pisanja. Čemu
pisati ako ne u ime neke nemoguće riječi? Na početku pisanja na-
hodi se gubitak. Ono što se ne može reći - nemoguća podudarnost
između prisutnosti i znaka - postulat je uvijek iznova započinjućeg
posla kojemu je načelo ne-mjesto identiteta i žrtvovanje stvari. Joy-
ceov nalog: “Zapisi to, pobogu, zapisi/” 5 rađa se iz prisutnosti
oduzete znaku. Pisanje ponavlja taj nedostatak sa svakim svojim
grafom, užitkom hoda kroz jezik. Ono sriče odsutnost koja ima
svog prethodnika i svoj cilj. Ono djeluje preko postupnih napu-
274
Stanja zauzetih mjesta i iskazuje se nekom izvanjskošću koja mu
izmiče, budući daje njegov adresat došao odnegdje drugdje, posje
tilac kojeg se čekalo, ali nikada čulo na skripturalnim putovima što
su ih na stranici ucrtala putovanja želje.
Praksa gubitka riječi, pisanje ima smisla jedino izvan sebe
sama, na nekom drugome mjestu, onome čitatelja, kojega proizvo
di kao vlastitu nužnost i samo se upućujući prema toj prisustnosti
koju nije kadro dosegnuti. Ide ono prema riječi koja mu nikad neće
biti dana i koja, upravo zbog toga, stvara pokret beskonačne pove
zanosti s nepovezanim, raz-riješenim odgovorom drugoga. Iz tog
gubitka nastaje pisanje. Ono je potez umirućega, odbacivanje ima
nja prelazeći preko polja nekog znanja, skromno naukovanje “da
vanja znaka”.
Na taj se način smrt, koja se ne kazuje, može zapisati i pro
naći jezik, čak i ako se u tom poslu trošenja neprestance vraća
potreba za posjedovanjem preko glasa, poricanjem granice onoga
nedostupnoga koje artikulira međusobno različite prisutnosti, zabo
ravljanjem u znanju one krhkosti koju ustanovljuje odnos svakog
mjesta s drugima.
275
Institucionalizacija medicinskoga znanja proizvela je veliku uto
piju terapeutske politike koja je, od škole do bolnice, obuhvatila
sva sredstva borbe protiv rada smrti u društvenom prostom. Opća
preobrazba u moći podarila je “medicinsko” obličje upravi,
zaduženoj da izliječi i, još više, ustroji poredak zaštite.
Ta je sanitarna kampanja trebala zabrtviti sve otvore kroz
koje se neprijatelj mogao provući. Ona je uključila i samu školu
kao posebno polje “medicinske policije”; obuhvatila je područja
privatnog života kako bi sanitarnim mjerama pokrila sve tajne i
privatne putanje koje se otvaraju prema zlu; postavila je higijenu
kao nacionalni problem u borbi protiv biološkog zla. Taj se medicin
ski obrazac politike spontano nadovezao na zapadnu ambiciju bes
konačnog napretka tijela (u ekonomiji nadmetanja koje je sport
postao javnim uprizorenjem) i na opsjednutost gluhom i trajnom
neplodnošću (koja je ugrožavala biološki kapital na kojemu je
počivalo kolonizatorsko širenje zemlje).
Pisanje, mogućnost da se uspostavi prostor primjeren neči
joj volji, očitovalo se na tijelu poput pokretne, nepronične, klizeće
stranice. Od tog je očitovanja knjiga postala laboratorijski opit na
polju gospodarskog, demografskog ili pedagoškog prostora. Knji
ga je, u znanstvenom značenju riječi, “fikcija” skripturalnog tijela;
ona je “scenarij” sastavljen u sklopu prospektive da se od tijela
učini ono što društvo može napisati. Otad se više ne piše na tijelu.
Samo se tijelo mora preobraziti u pisanje. To tijelo-knjiga, odnos
života prema onome što je napisano, pomalo je, od demografije do
biologije, poprimilo znanstveni oblik čiji je postulat svuda prisut
na borba protiv starenja, koje se naizmjence shvaća kao nemi
novnost ili kao ukupnost nadgledivih činitelja. Taje znanost tijelo
preobraženo u bijelu stranicu na kojoj skripturalni zahvat može
unedogled proizvoditi iskorak htijenja da se djeluje, napredak.
Ali poput pisaćeg papira, to se tijelo-oslonac troši. Ono što
je proizvedeno kao upravljanje životom, ovladavanje ih pisanje
tijela ne prestaje pri radu govoriti o smrti. Ono što izmiče ih se
276
vraća u diskurs znanosti potvrda je opsjednutog protivnika kojega
pokušava istjerati. I sa svih strana buja književnost oko političke i
terapeutske ustanove. Ona iznova uvodi toga đavla i pripovijeda o
uznemirujućoj blizini prognanoga. Od Nietzschea do Bataillea, od
Sadea do Lacana, ta “književnost” koju je od 18. stoljeća usposta
va “znanstvenog” diskursa protjerala s “vlastitog” polja i ustanovi
la kao drugo, bilježi u jeziku povratak isključenog. Danas je to
također područje fikcije. Ona objavljuje vrstu znanja o kojoj zna
nje šuti. Ona je “različita” samo zbog toga što je, prestavši obrađi
vati predmete koje proizvodi skripturalna radnja, uzela za predmet
samu tu radnju; ona govori o samom pisanju, radu knjige na polju
smrti; ona je povratak sebi skripturalnog mita; ona je “fikcija” uto
liko što na prostoru knjige dopušta ponovno pojavljivanje indis
kretnog - drugog čije je mjesto htio zauzeti društveni tekst; na
samome mjestu svoga isključenja, ona uprizoruje - neodvojivog
isključenog čija nas seksualnost i smrt naizmjence iznova navode
na pitanje. Odgovarajući znanosti na način poruge još nastanjene
fantastičnim koje je stvorila, ili načinom poetike alteracije i raz-
vlaštenja, skripturalni se prostor erotizira. U obliku mita o napretku
- Knjige - razvija se opasna igra rekonstrukcije. I samo se tijelo
napokon u nju upisuje, ali kao zanos rođen iz povrede drugoga,
kao “trošenje” zadovoljstva neodvojivog od prolaznoga, kao neu
hvatljiva točka bijega koji združuje “eksces” s propadljivošću.
U skripturalnoj problematici povezanoj sa sposobnošću da
se ništa ne izgubi od vremena koje prolazi, da se ono broji i sku
plja, da se stečeno učini unosnim kako bi kapital postao zamjenom
za besmrtnost, tijelo se vraća kao trenutak, naporednost života i
smrti: oboje na istome mjestu.6
Smrtno
277
reprodukcijom putem seksualnosti pojedinci moraju nestati.”7Smrt
je uvjet mogućnosti razvoja. Zakon je prostora da pojedinci gube
svoje mjesto. Prijenos kapitala i njegov napredak osiguravaju se
oporukom koju uvijek mora potpisati mrtvac.
S onu stranu znakova koji sa svih strana iznova uvode u
pisanje njegov odnos prema seksualnosti i prema smrti, možemo
se upitati nije li povijesni pokret koji premješta potisnute figure -
“U Freudovo vrijeme bile su to seksualnost i moralnost; danas je to
neograničeno tehnološko nasilje i apsurdna smrt” 8- zapravo po
stupno otkrivanje obrasca koji je artikulirao društvene prakse i koji
se pretvara u prikaz u mjeri u kojoj se smanjuje njegova učinkovi
tost. Opadanje civilizacije uspostavljene na moći pisanja protiv smrti
moglo bi se objasniti mogućnošću ispisivanja onoga što ju je ustro
jilo. Jedino svršetak nekog vremena omogućuje iskazivanje onoga
što mu je dalo život, kao da je to trebalo umrijeti da bi postalo
knjigom.
Tada pisanje (ta knjiga) znači obvezu kročenja preko nepri
jateljskog područja, preko samog polja gubitka, izvan zaštićenog
područja koje je omogućilo smještanje smrti drugdje. Znači to proiz
vesti rečenice s leksikom smrtnosti, u blizini, pa čak i na prostom
smrti. Znači to prakticirati odnos između uživanja i manipulacije,
na prostom između toga dvoga u kojemu gubitak (lapsus) proiz
vođenja dobra stvara mogućnost čekanja (vjerovanja) bez prisva
janja, ali već prepoznatljivog. Od Mallarmea, skripturalno se
iskustvo razvija na način odnosa između čina napredovanja i smr
tonosnog tla na koje se ucrtava njegova putanja. U tom smislu pi
sac je i sam smrtnik koji pokušava govoriti. Ah u smrti štoje upisuju
njegovi koračaji na cmoj (a ne više bijeloj) stranici, on zna i može
iskazati želju koja od drugoga, s pomoću pozornosti koju on preina-
čuje, očekuje čaroban i prolazan izgred preživljavanja.
278
Neodređenosti
279
ma neizvjesnosti i metafore,3dok druga nastoji nametnuti kao “pri
rodan” utilitaristički i Junkcionalistički zakon vlastita mehanizma.
Nas ovdje zanima ono što se zbiva ispod tehnologije i što
pomućuje njezinu igru. To je njezina odavno utvrđena granica, ali
valja joj dati drugo određenje od onoga no mans land. Jer riječ je
0 djelatnim praksama. Njihovim je tvorcima dobro znano to giba
nje kojemu su nadjenuli ime “otpora” i koje remeti fiinkcionalis-
tičke račune (elitistički oblik birokratske strukture). Oni nužno
moraju uočiti fiktivni značaj što se ubrizgava u poredak njegovim
odnosom prema svakodnevnoj stvarnosti.4 Ali oni to ne smiju
priznati. Šaliti se na taj način po uredima značilo bi uvredu veličan
stva i počinitelj bi bio zadovoljan. Ne dirajte, umjetnički predmet!
Ostavimo dakle tu funkcionalističku racionalnost bujanju svoje
ljepoiječivosti, eufemiji5 posvuda još prisutnoj u diskursu admini
stracije i vlasti, i vratimo se radije žagorenju svakodnevnih praksi.
One ne stvaraju džepove u ekonomskom društvu. Nemaju
ništa zajedničkog s marginalnostima koje se ubrzo uklapaju u teh
nički ustroj koji od njih čini označitelje i predmete razmjene. Pre
ko njih se, naprotiv, u sretni odnos kakav bi sustav želio imati s
radnjama za koje smatra da njima može sigurno upravljati, uvlači
neka razlika nepodložna kodu. Daleko od toga da bude lokalna
pobuna, dakle, ona koju je moguće razvrstati, na djeluje zajednič
ka i šutljiva subverzija, mutava poput ovce - naša. Naznačit ću
samo dva njezina pokazatelja: “posvudašnjost” mjesta, promašaji
u vremenu. Znači to nagovijestiti da su društveni prostori nesvodi-
vi na njihovu nadgledivu i izgradivu površinu i da utjelovljenja
iznova uvode nemislivost okolnosti u izračunano vrijeme.
Nečitljivosti zgusnutih slojeva na istom mjestu, lukavstava u
djelovanju i povijesnih zgoda. Pisanje takvih prizivanja, podrugljivo
1prolazno, ocrtava se u grafitima, kao da se bicikl nacrtan na zidu,
zaštitni znak uobičajenog prometala, odvojio i uputio neodređe
nim putovima.6
280
Stratificirana mjesta
Razlika koja određuje svako mjesto nije poredak jukstapozicije,
nego ima oblik međupovezanih slojeva. Elementi raspoređeni na
istoj površini čine broj; oni podliježu raščlambi; predstavljaju
obradivu površinu. Svaka urbana “obnova” ipak radije ima posla s
golom plohom na kojoj bi mogla cementom ispisati kompoziciju
izrađenu u laboratoriju na osnovi različitih “potreba” kojima bi
ponudila funkcionalne odgovore. Potrebu, “sirovinu” te kompo
zicije, sustav također proizvodi izdvajajući je. Taje jedinica vlas
tita poput broja. Čak i više, nezadovoljstvo koje određuje svaku
potrebu unaprijed poziva i opravdava konstrukciju koja je kom
binira s drugima. Logika proizvodnje: od 18. stoljeća, ona stvara
svoj prostor, diskurzivni i praktični, ovisno o točkama usredo
točenosti - ured, tvornica, ulica. Ona ne priznaje mjerodavnost
mjestima koja nije stvorila.
Pa ipak, ispod proizvođačkog i univerzalnog pisanja teh
nologije opstaju nepronična i tvrdoglava mjesta. Revolucije povi
jesti, gospodarske mijene, demografska miješanja u njima su se
stratificirale i tamo ostaju, upisane u običaje, obrede i prostome
prakse. Nestali su čitljivi diskursi koji su ih nekoć iskazivali ih su
se u jeziku sačuvah tek u dijelovima. To mjesto, na svojoj površini,
nadaje se poput kolaža. Ustvari, na djeluje posvudašnjost u zgus-
nutosti. Nagomilavanje raznovrsnih slojeva. Svaki, poput stranice
istrošene knjige, upućuje na drukčiji način prostornog jedinstva,
društveno-gospodarske raspodjele, političkih sukoba i identifika
cijske simbolizacije.
Cjelinom, sastavljenom od neistodobnih dijelova još pove
zanih s urušenim totalitetima, upravljaju istančane i ujednačava-
juće ravnoteže koje šutljivo osiguravaju komplementarnosti. Infi
nitezimalni pokreti, mnogooblične djelatnosti, istovjetne “mješa
vini elektrona, protona, fotona... - sve bića teško odredivih svoj
stava u neprestanu međudjelovanju” preko kojih, prema Reneu
Thomu, teorija fizike predstavlja svijet. Ti pokreti u četvrti ili na
281
selu, stvaraju privid “nepokretnoga”. Lažna inercija. Taj rad i te
igre postali su nevidljivi samo s mjesta na kojemu, s udaljenosti
klase koja se “odvojila” od ostalih, promatranje uočava jedino odnos
između onoga što želi proizvesti i onoga što joj se opire. Selo, četvrt,
zgrada nisu uostalom jedini koji omogućuju funkcioniranje razno
rodnih slojeva. Najmanja rečenica zajedničkog jezika “hoda” na
isti način. Njezina semantička jedinstvenost djeluje na jednako
istančanim ujednačujućim ravnotežama, kojima sintaktička ili lek
sička analiza nad-meće neki umjetni okvir, onaj “elite” koja svoje
modele uzima za stvarnost. Bolje je ovom prigodom posegnuti za
oniričkim modelom (ah teorijskim, jer on artikulira praksu), koji
spominje Freud u vezi s gradom Rimom čija su sva razdoblja
preživjela na istome mjestu, netaknuta, i međusobno se oživ
ljavajući.7
Mjesto je palimpsest. Učena raščlamba poznaje tek njegov
posljednji tekst; a i on je za nju tek posljedica epistemološih odlu
ka, kriterija i ciljeva. Ne čudi onda što su radnje poduzete radi
takve rekonstrukcije “fiktivna” značaja te svoj (prolazni?) uspjeh
manje duguju pronicavosti negoli svojoj moći da skrše narav tih
igara između različitih snaga i vremena.
Neprilično vrijeme
Druga figura prijenosa planifikacija prema onome što one ne
određuju; nepredvidljivost. Vrijeme koje prolazi, prekida ih pove
zuje (i koje zacijelo nikad nije bilo mišljeno) nije programirano
vrijeme. Bilo bi to opće mjesto da ga prospektivni programi nisu
stavili u zagradu čak i kad postavljaju mnogobrojne hipoteze. Ne
prilično vrijeme nadaje se naprosto poput noći koja izaziva “ne
zgodu” i zastoj u proizvodnji. To je lapsus sustava i njegov dija
bolični protivnik; za njegovo se istjerivanje zadužuje historiogra
fija koja treba nadomjestiti te neumjesnosti drugoga prozirnom orga-
ničnošću znanstvene razgovjetnosti (zaključci, “uzroci” i posljedice,
nizovi, kontinuiteti itd.). Ono što prospektiva ne čini, to histori
282
ografija osigurava, podređujući se istom (fundamentalnom) zahtje
vu da proizvodnjom (fiktivnoga) “razuma” pokrije bestidnost neo
dređenoga.
To diskursom konstruirano vrijeme predočuje se u stvar
nosti kao slomljeno i zbrkano. Podređeno “službama” i ovisnosti
ma,8vrijeme je teorije ustvari vrijeme povezano s nevjerojatnim, s
promašajima, obratima, dakle vrijeme premješteno svojim drugim.
To je istoznačnica onome što optječe u jeziku kao ‘Vremenska
metaforika”.91, zahvaljujući neobičnom fenomenu, taj odnos nad-
gledljivoga s promašenim upravo čini simbolizaciju, stavljanje
skupa onoga što se nadovezuje, a da nije povezano, što čini sponu,
a da ona nije misliva.
Promašenost ili poraz razuma upravo je slijepa točka koja
ga prevodi u drugu dimenziju, onu misli, koja se očituje o različi
tom kao o svojoj neuhvatljivoj nužnosti. Simbolika je neodvojiva
od promašaja. Svakodnevne prakse, utemeljene na nasumičnim
odnosima, to jest na nepriličnom vremenu, bile bi, dakle, razba
cane tijekom cijelog trajanja, u položaju činova misli. Neprestani
pokreti misli.
Stoga ukloniti nepredvidljivo ili ga isključiti iz računa kao
nezakoniti slučaj i prijestupnika protiv racionalnosti znači zabra
niti mogućnost živuće i “mitske” prakse grada. Značilo bi to do
pustiti stanovnicima samo djeliće programa koji je izradila moć
drugoga, a preinačio događaj. Neprilično vrijeme jest ono što se
pripovijeda u istinskom diskursu grada: neodređena bajka, snažnije
artikulirana na metaforičkim praksama i na stratificiranim mjesti
ma no što je carstvo očevidnosti u funkcionalističkoj tehnokraciji.
283
Bilješke
284
5. Članci objavljeni i u Etudes i Espritu, između lipnja i rujna
1968. i ponovno objavljeni u La Prise de parole, Desclee De
Brouwer, 1968. (tiskanje dovršeno 22. listopada)
6. La Prise de parole, str. 71.
7. “La rupture instauratrice ou le christianisme dans la culture con-
temporaine”, 1971, ponovljeno u Michel de Certeau, La Faib-
lesse de croire, Seuil, Esprit, Pariz, 1987, str. 183-226.
8. La Prise de parole, str. 71.
9. Ibid., str. 22.
10. Ibid., str. 133.
11. Michel de Certeau, La Culture aupluriel, UGE, 10-18,1974.;
2. izd., Christian Bourgois, Pariz, 1980. Tekstovi sa seminara u
Arc-et-Senansu pretisnuti su u 9. i 10. pogl.
12. La Culture au pluriel, 2. izd., str. 247-248.
13. Ta je sintagma poslužila kao naslov lijepoj studiji Dominique
Julia i Jacquesa Revela iz 1970, uvrštenoj u La Culture au plu
riel, pogl. 3.
14. Ibid., str. 241-243.
15. Ibid., str. 249.
16. Opće povjerenstvo za znanstveno i tehničko istraživanje, u
neposrednoj nadležnosti premijera, tada je ugovorno zaduženo
za vođenje i upravljanje javnog istraživanja.
17. Grupu su činili ekonomisti (Bernard Guibert, Claude Menard,
Alain Weil), Certeau i ja. Posao je trajao nešto manje od go
dine dana, a suradnici su bili naizmjence očarani i zdvojni zbog
publikacija u vezi s prospektivom i “luturologijom”.
18. Pratiques culturelles des Frangais, Ministarstvo kulture, Služba
društvenih ispitivanja i istraživanja, Pariz, 1974, sv. 2. Ista je
služba provela i nastavak ispitivanja s novog motrišta: Les Pra
tiques culturelles des Frangais, 1973-1986, La Decouverte et
La Documentation frangaise, 1990.
285
19. Vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de I ’histoire, 3. i2d., Galli
mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, pogl. 1, str. 33-
36. (u vezi sa sociologijom religije Gabriela Le Brasa), pogl. 2,
str. 84-92. (o korištenju računala i onome stoje Francis Furet
kazao o kvantitativnoj povijesti).
20. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Bibliotheque
des histoires, Pariz, 1975. (tiskanje dovršeno u veljači). (Nad
zor i kazna, Zagreb, 1994)
21. Michelle Perrot, “Mille manieres de braconner”, LeDebat, br.
46, ožujak-travanj 1988, str. 118.
22. Vidi zaključak La Culture aupluriel te “Actions culturelles et
strategic politique” u La Revue nouvelle (Bruxelles), travanj
1974, str. 351-360. Michel de Certeau je držao do tog članka
na koji upućuje u Arts defaire (uvod, bilješka 17; pogl. 2, bilješ
ka 5).
23. Pogl. 4 posvećeno je u razmjernim dijelovima svakome od njih.
U vezi sa spominjanjem jednog i drugog, vidi kazalo na kraju
knjige. O odnosu prema Foucaultu, vidi Histoire etpsychana-
lyse entre science etfiction, pogl. I-HL
24. Gilles-Gaston Granger, Essai dunephilosopkie du style, 2.
izd., Odile Jacob, Pariz, 1988. i Geral Holton, Thematic Ori
gins o f Scientific Thought. Kepler to Einstein, Harvard Uni
versity Press, Cambridge (Mass.), 1973 (djelomice prevedeno
u L ’Imagination scientifique, Gallimard, Pariz, 1981) svaki su
na svoj način pokušavali odrediti ta obilježja stila mišljenja za
koji je Certeau (u ovoj knjizi) rekao: “Stil, taj način hodanja,
netekstualni pokret, ustrojuje tekst misli.”
25. La Culture au pluriel, 2. izd., str. 244-245.
26. Michel de Certeau,La Fable mystique, sv. 1., 2. izd., Gallimard,
Tel, Pariz, 1987, str. 282. i cijelo 7. pogl.
27. Taj tekst, naslovljen: “Acteurs en qu?te d’une piece (suite)”
datiran 14.7.1974, završava se bibliografijom koju valja proči
286
tati tijekom ljeta, podijeljenom u dva dijela, prvi s popisom
“općenitih djela o kulturi” (Pierre Bourdieu, Gćrard Althabe,
Pierre Legendre, Richard Hoggart itd.) i drugi koji se odnosi
na “urbani prostor i njegovu kulturu” (posebni broj časopisa
AnnalesESCiz srpnja 1970, te Castells, Cl. Soucy, Ch. Alexan
der i S. Chermayeff, R. Williams itd.).
28. Kasnije je neki brazilski student koji je posjećivao seminar
napisao u internoj brošuri na Sveučilištu Paris VII izvrstan por
tret “učitelja koji nije želio imati učenika”.
29.0 njegovu načinu upravljanja stvarima vidi Michel de Certeau
“Qu’est-ce qu’un seminaire?” uEsprita, studeni-prosinac 1978,
str. 176-181.
30. Vidi Paul Rabinow, “Un prince de l’exil” i Richard Terdiman,
“Une memoire d’eveilleur” u Luce Giard (ur.), Michel de Cer
teau, Centre Georges Pompidou, Cahiers pour un temps, Pariz,
1987, str. 39-43. i 91-96.
31. Nadam se sabrati u jednoj knjižici fragmente tih Arts de dire
zajedno s drugim objavljenim radovima o običnoj kulturi na
kon 1980.
32. L ’invention du quotidien, sv. 2., str. 235-271. o kuhinji i str.
273-295. o gradskoj četvrti.
33. Tako je radio u Italiji svake godine od 1974. do 1978.; godine
1975. u Španjolskoj, Engleskoj i Danskoj; godine 1977. i 1978.
u Švicarskoj. Izvan Europe, bio je u Quebecu 1974. i 1975., u
Brazilu 1974., u Izraelu 1976., u SAD-u 1977 (u Vermontu), a
također i 1976. i 1978 (u Kalifomiji). Posebno valja izdvojiti
stalne dodire s Belgijom, u kojoj se suradnja odvijala preko
Marie Beaumont i Georgesa Thilla, u Bruxellesu i Namuru;
nadasve njima dvoma, nezaboravnoj velikodušnosti Marie,
aktivnom i inventivnom njihovu okruženju, valja zahvaliti šire
nje istraživanja o “zabušavanju” s radništva na znanstvene us
tanove, na mjesta gdje se ispisuju “umjetnički uspjesi” i “grafi
ti odavanja počasti” (str. 49).
287
34. F ra n k s Hartog, “L’ecriture du voyage”, u Luce Giard (ur.),
Michel de Certeau, str. 123-132.
35. Francois Choay, “Tours et traverses du quotidien”, u istom
zborniku, str. 85-90.
36. Michelle Perrot, op. cit., str. 117.
37. Anne-Marie Chartier i Jean Hebrard, “L 'Invention du quotidi
en. Une lecture des usages”, Le Debat, br. 49, ožujak-travanj
1988, str. 97, 99. i 100.
38. O Michelu de Certeau vidi tri zbornika koja mu je posvetio
Centre Georges Pompidou (gore, bilješka br. 30) i pod naslovom
Voyage mystique (gore, bilješka 3). U potonjem zborniku, sa
stavila sam njegovu “potpunu bibliografiju” (op. cit., str. 191-
243.).
Opći uvod
288
7. Tu literaturu mvo&Knjiga u svakodnevnom životu, Bibliotheque
Nationale, Pariz, 1975; i Genevieve Bolleme, La Bible bleue.
Anthologie d ’une litterature “populaire”, Flammarion, Pariz,
1975, str. 141-379.
8. Jednu od tih monografija napisao je Pierre Mayol, a drugu Luce
Giard (na osnovi intervjua koje je prikupila Marie Ferrier).
9. Među djelima Ervinga Goflmana vidi prije svega, La Mise en
scene de la vie quotidienne (Samoprezentacija u svakodnevnom
životu), Minuit, Pariz, 1973.; Les Rites d ’interaction (Interakcij
ski rituali), Minuit, Pariz, 1974; Frame analysis, Harper&Row,
New York 1974.Vidi Pierre Bourdieu, Esquisse d ’une theorie
de la pratique, Droz, Ženeva, 1972; “Les strategies matrimoni-
ales”, Annales ESC, 27/1972, str. 1105-1127; “Le language au
torise”, u Actes de la recherche en sciences sociales, br. 5-6,
studeni 1975, str. 184-190.; “Lesens pratique”, u istom časopisu,
br. 1, veljača 1976, str. 43-86. Od Marcela Maussa, vidi poglavi
to ‘Techniques du coips”, u zborniku Sociologie et anthropolo-
gie , PUF, Pariz, 1950; Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant,
Les Ruses de Vintelligence. La metis des Grecs , Flammarion,
Pariz, 1974. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD,
Zagreb, 2000); Jeremy Boissevain, Friends o f Friends. Networks,
Manipulators and Coalitions, Blackwell, Oxford, 1974; Edward
O. Laumann, Bonds o f Pluralism. The Form and Substance o f
Urban Social Networks, John Wiley, New York, 1973.
10. Joshua A. Fishman, The Sociology o f Language, Newbury,
Rowley (Mass.), 1972. Vidi također David Sudnow (ur.), Stu
dies in Social Interaction, Free Press, New York, 1972; Wil
liam Labov, Sociolinguistique, Minuit, Pariz, 1976; itd.
11. Oswald Ducrot, Dire et ne pas dire, Hermann, Pariz, 1972;
David K. Lewis, Convention: a Philosophical Study, Harvard
University Press, Cambridge (Mass.), 1974, kao i Counterfac-
tuals, ibid., 1973.
289
12. Geoig H. von Wright, Norm and Action , Routledge&Kegan
Paul, London, 1963; Essay in Deontic Logic and General The
ory o f Action, North Holland, Amsterdam, 1968; Explanation
and Understanding, Cornell University Press, Ithaca (N. Y..),
1971. Također A. C. Danto, Analytical Philosophy o f Action,
Cambridge University Press, Cambridge, 1973; Richard J. Bern
stein, Praxis and Action, Duckworth, London, 1972; Paul
Ricoeur i Dorian Tiffeneau (ur.), La Semantique de Taction,
CNRS, Pariz, 1977.
13. A. N. Prior, Past, Present and Future: a Study o f “Tense Lo
gic”, Oxford University Press, Oxford, 1975.
14. Alan R. White, Modal Thinking, Cornell University Press,
Cornell, 1975; G. E. Hughes i M. J. Cresswell, An Introduction
to Modal Logic, Oxford University Press, Oxford, 1973; I. R.
Zeeman, Modal Logic, ibid., 1975; S. Haacker, Deviant Logic,
Cambridge University Press, Cambridge, 1976; H. Parret (ur.),
Discussing Language with Chomsky, Halliday etc, Mouton,
Den Haag, 1975.
15. Jacques Sojcher, La Demarche poetique , UGE 10-18, Pariz,
1976, str. 145.
16. Vidi, Fernand Deligny, Les Vagabonds efficaces, Maspero, Pariz,
1970; Nous et Tinnocent, ibid., 1977; itd.
17. Michel de Certeau, La Culture aupluriel: “Des espaces et des
pratiques”, str. 233-251; “Actions culturelles et strategies poli-
tiques”, u La Revue nouvelle, travanj 1974, str. 351-360.
18. Analiza načela izdvajanja omogućuje u isti mah istančaniju i
točniju kritiku. Vidi zbornik, Pour une histoire de la statis-
tique, sv.l, INSEE, Pariz, 1978, posebno, Alain Desrosieres,
“Elements pour l’histoire des nomenclatures socioprofession-
nelles”, str. 155-231.
19. Radovi Pierrea Bourdieua, Marcela Detiennea i Jean-Pierrea
Vemanta omogućuju jasnije sagledavanje pojma “taktike”, ali
290
valja spomenuti i doprinos socioloških istraživanja H. Garfin-
kela, H. Sacksa itd. (vidi gore bilješke 9 i 10).
20. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de iintelli
gence. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Za
greb, 2000)
21. Vidi, S. Toulmin, The Uses o f Argument, Cambridge Universi
ty Press, Cambridge, 1958; Ch. Perelman i L. Olbrechts-Tyte-
ca, Traite de I'argumentation, Universite libre, Bruxelles, 1970,
Jean Dubois i dr., Rhetorique generale, Larousse, Pariz, 1970;
itd.
22. Aristotel Retorika, U., 24, 1402a. Vidi, W. K. Guthrie, The
Sophists, Cambridge University Press, Cambridge, 1971, str.
178-179.
23. Sun Tzu, L ’Art de la guerre (Umijeće ratovanja), Flammarion,
Pariz, 1972.
24. R. H. Khawam (ur.), Le Livre des ruses. La strategie politique
desArabes, Phebus, Pariz, 1976.
25. Vidi Jean Baudrillard, Le Systeme des objets, Gallimard, Pariz,
1968; La Societe de consommation, Denoel, Pariz, 1970; Pour
une critique de leconomie politique du signe, Gallimard, Pa
riz, 1972.
26. Guy Debord, La Societe du spectacle, Buchet-Chastel, Pariz,
1967.
27. Roland Barthes, Le Plaisir du texte, Seuil, Pariz, 1973, str 58.
28. Vidi Gerard Mordillat i Nicolas Philibert, Ces Patrons eclaires
qui craigrient la lumiere, Albatros, Pariz 1979.
29. Vidi, H. Sacks, E. A. Schegloff, itd., gornji navod.
30. Vidi gore, pogl. VU-DC
31. Tim smo praksama posvetili monografije u kojima se nalazi
obilna i raspršena bibliografija o tom predmetu. Vidi sv. 2:
Habiter, cuisiner Luce Giard i Pierrea Mayola.
291
32. Vidi, naprimjer, A. Lipietz, “Structuration de l’espace, prob
leme foncier et amenagement du territoire”, ^Environment and
Planning, A, 1975, sv. 7, str. 415-425., i “Approches theorique
des transformations de Pespace franfais” uEspaces etSocietes,
br. 16,1975, str. 3-14.
33. Raščlamba serije, Travaux et recherches de prospective, Docu
mentation Franfaise, posebice sv. 14,59. i 66, a napose studije
Yvesa Barela i Jacquesa Duranda koje su poslužile kao osnova
za naše istraživanje o prospektivi.
34. Witold Gombrowicz, Cosmos, Gallimard, Folio, Pariz, 1971,
str. 165-168.
1. poglavlje
292
7. Gesammmelte Werke, t. XIV, str. 431.
8. Freud, pismo Lou Andreas-Salome, Correspondence avec Sig
mund Freud, Gallimard, Pariz, 1970, str. 225.
9. Ibid.
10. Gesammelte Werke, t. XTV, str. 506.
11. Vidi,Z,'Ecriture de I ’histoire: “La fiction de l’histoire. L’ecriture
de Mo<fse et le monotheisme”, str. 312-358.
12. Vidi raščlambu stručnjaka kojoj je posvećeno zajedničko djelo
Zloporaba znanja, Desclee De Brouwer, Pariz, 1977.
13. Vidi gore: IV. dio: Uporabejezika.
14. Vidi tom 2: Habiter, cuisiner, Luce Giard i Pierre Mayol.
15. Ludwig Wittgenstein, Philosophical Investigations, Blackwell,
Oxford, 1976, par. 116, str. 48.
16. Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus,
Routledge&Kegan Paul, London, 1961, par. 6.53, str. 150-151.
17. Philosophical Investigations, par. 494, str. 138.
18. Vidi pismo Fickem u vezi s Traktatom: “Moja knjiga zacrtava
granice polja etike na neki način iznutra, i uvjeren sam daje to
jedini strogi način da ih se obilježi” (navedeno u Allan Janick i
Stephen Toulmin, Wittgenstein, Vienne et la modemite, PUF,
Pariz 1978, str. 165). Također, kazuje Wittgenstein, Traktat se
sastoji od dva dijela, jednoga, napisane knjige, i drugoga, bit
noga, koji nije i ne može biti napisan, posvećenoga samoj etici.
19. Philosophical Investigations, par. 122, str. 49. Vidi Jacques
Bouveresse,La Parole malheureuse, Minuit, Pariz, 1971: “Lan-
gage ordinaire et philosophic”, str. 299-348.
20.0 tom aspektu povijesti, vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de
l ’histoire, str. 63-122, i “Ecriture et histoire” u Politique
aujourd’hui, studeni-prosinac 1975, str. 65-77. Ostavljam po
strani filozofske rasprave u vezi s Marxom i Wittgensteinom
(potonji je uostalom želio ići raditi u SSSR). Vidi studije F.
293
Rossi-Landi {Per un uso marxiano di Wittgenstein), Tony Man
ser {The End o f Philosophy: Marx i Wittgenstein, University of
Southampton, 1973.). ili Ted Benton (“Winch, Wittgenstein and
Marxism” u Radical Philosophy, br. 13, str. 1-6). U Wittgen-
steina se može prepoznati nekakav historijski materijalizam
primjeren tom “građaninu”, ali nikakva “znanost” (u marksis
tičkom značenju) povijesti.
21. Vidi Ludwig Wittgenstein,Lefons et conversations (Predavanja
i razgovori), Gallimard, Pariz, 1971, str. 154-155. Vidi i izjavu,
koju navodi Norman Malcolm, o čovjeku koji da bi izišao iz
sobe u koju vjeruje daje zatočen, počinje “hodati duž zidova”
(u Ludwig Wittgenstein, Le Cahier bleu et le Cahier brun
(Plava i smeđa bilježnica), Gallimard, Pariz, 1965, str. 369.)
22. Philosophical Investigations, par. 109: u engleskome prijevodu
stoji: “looking into the workings of our language”, str. 47.
23. Navod prema Norman Malcolm, u Ludwig Wittgenstein, Le
Cahier bleu et le Cahier brun (Plava i smeđa bilježnica), str.
367-368.
24. Ta riječ bečkoga podrijetla označava “sve moguće tipove mis
li, karaktera i jezika” (vidi A. Janick i S. Toulmin, op. cit., str.
198) ili, općenitije, /aktualne (povijesne) strukturacije naše
opstojnosti.
25. Vidi npr. J. L. Austin, Philosophical Papers, 2. izd., Oxford
University Press, Oxford, 1969, str. 181-182.
26. U vezi s tim engleskim prijevodom, vidi G. J. Wamock, Eng
lish Philosophy since 1900, 2. izd., Oxford University Press,
Oxford, 1969, str. 19-20, 100-102. itd; i nadasve Charles E.
Caton (ur.) Philosophy and Ordinary Language, Urbana (111.)
1963 i V. C. Chapel (ur.), Ordinary Language, Englewood Cliffs
(N.J.), Prentice Hall, 1964.
27. Vidi tekst Adolfa Loosa preveden u Traverses, br. 7,1976, str.
15-20.
294
28. R. Musil, L Homme sans qualites (Čovjek bez svojstava)
29. Glagol gnušati se objašnjava njegovo nepodnošenje određe
nog stila mišljenja. Vidi npr. Legons et conversations (Preda
vanja i razgovori), str. 63-64; i Jacques Bouveresse, “Les demi-
ers jours de l’humanite”, Critique, br. 339-340. s naslovom Vi
enne, debut d ’un siecle, kolovoz-rujan 1975, str. 753-805.
30. Vidi predgovor Remarques philosophiques, Gallimard, Pariz
1975, str. 15-20.
31. Z, ’Homme sans qualite(Čoyjek bez svojstava), sv. 1, str. 74-75.
32. Ibid., str. 75.
33. Philosophical Investigations, par. 194, str. 79.
2. poglavlje
295
5. Vidi Michel de Certeau, La Culture aupluriel, 2. izd. Christian
Bourgois, Pariz, 1980: “Des espaces et des pratiques”, str. 233-
251; “Actions culturelles et strategies politiques”, La Revue nou-
velle, travanj 1974, str. 351-360; itd.
6 . Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Vlntel-
ligence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz 1974. (Lukava
inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000)
7. Pierre Bourdieu, Esquisse dune theorie de la pratique, Droz,
Ženeva, 1972; i nadasve, “Le sens pratique”, Actes de la recher
che en sciences sociales, br. 1, veljača 1976, str. 43-86.
8. Vidi dalje, IV. dio: Usages de la langue.
9. Tako je s istraživanjima A. Charraud, F. Loux, Ph. Richarda i M.
de Virvillea u Francuskom etnološkom centru: vidi njihovo iz
vješće, Analyse de contenu de proverbes medicaux, MSH, Pa
riz, 1972, ili članak Fransoise Loux u Ethnologie frangaise br.
3-4,1971, str. 121 -126. Iste metode bile su ranije primijenjene u
Essai de description des contes populaires, MSH, Pariz, 1970.
10. Vidi, primjerice, Alberto Mario Cirese, 1 Proverbi: struttura
delle deftnizioni, Urbino, 1972, u vezi sa sardskim poslovica
ma.
11. Te su jedinice bile naizmjence “tipovi” (Aame), “motivi”
(Thompson) i “funkcije” (Propp), “kušnje” (Meletinskij), itd.
12. Daniel Paul Schreber, Memoires d ’un nevropathe (Uspomene
jednog neurotika), Seuil, Pariz, 1975, str. 60.
13. Raščlamba je “otiska procesa iskazivanja u iskazu”, kao što
znamo, strogi predmet lingvistike iskazivanja. Vidi Oswald
Ducrot i Tzvetan Todorov, Dictionnaire encyclopedique des
sciences du langage , Seuil, Pariz, 1972, str. 405.
14. U vezi s modalnošću kojom govornik osigurava neki status
(koji se odnosi na egzistenciju, izvjesnost, obvezu itd.) svom
iskazu ((dictum et lexis), vidi, primjerice, Langages br. 43, ru
jan 1976. i bibliografiju, str. 116-124.
296
15. Sun Tzu, L 'Art de la guerre (Umijeće ratovanja), Flammarion,
Pariz, 1972, djelo potječe iz 4. st. pr. Krista.
16. R. K. Khawam (ur.) Le Livre des ruses. La strategie politique
des Arabes, Phebus, Pariz, 1976.
17. U vezi s time, znanstvenost bi bila generalizacija kakva lu
kavstva: umješnost se više ne smješta u uporabu običnog jezi
ka (s tisuću retoričkih “obrata”), već u proizvodnju vlastitih
jezika (umjetni jezici koji osiguravaju jednoznačnu i razvidnu
uporabu skovanih termina).
18. Levi-Strauss suprotstavlja “disjunktivnu” igru, proizvoditeljicu
razlika između prvobitno jednakih strana, “konjunktivnu” ritu
alu, uvoditelju i obnovitelju jedinstva. Vidi La Pensee sauvage,
Plon, Pariz, 1962, str. 44-47.
19. Vidi Roger J. Girault, Traite du jeu de go, Flammarion, Pariz,
1977, sv. 2.
20. Vidi Robert Jaulin,L2 Geomancie. Analyseformelle, Plon, Pariz,
1966; A. Ader i A. Zempleni, Le Baton de l ’aveugle , Her
mann, Pariz, 1972; Jean-Pierre Vemant i dr., Divination et Ra
tionality, Seul, Pariz, 1974; itd.
21. Moglo bi se raščlaniti uzajamnost između igara i bajki u svjetlu
istraživanja Nicole Belmont o odnosima između pučkih
“dužnosti” i “vjerovanja”: “Les croyances populaires comme
recits mythologique”, L ’Homme, 10/2,1970, str. 94-108.
22. Vladimir Propp, Morphologie du conte (Morfologija bajke,
1928), Gallimard i Seul, Pariz, 1970, čemu treba pridodati Le
rodici storiche dei raconti di fate (Povijesni korijeni bajke),
Einaudi, Torino, 1949. U vezi s Proppom, vidi naročito A.
Dundes, The Morphology o f North-American Indian Folktales,
Academia scientarum fennica, Helsinki, 1964; A. J. Greimas,
Semantique structurale, Larousse, Pariz, 1966, str. 172-213;
Claude Levi-Strauss, Anthropologie stucturale deux, Plon, Pa
riz, 1973,139-173; Andre Regnier, “La moiphologie selon V.
J. Propp”, u La Crise du langage scientifique, Anthropos, Pa-
297
riz, 1974, i “De la morphologie selon V. J. Propp a la notion đu
systeme preinterpretatif’ u L ’Homme et la Societe, br. 12, str.
171-189.
23. Termin je uporabio Regnier, “De la morphologie selon V. J.
Propp”, str. 172.
24. Morphologie du conte (Morfologija bajke), str. 31.
25. Tako u ciganskim bajkama junak ne laže, ali sebi u korist zna
učiniti da dobivene zapovijedi znače nešto drugo od onoga što
su mu gospodar ili osoba koja obnosi vlast željeli zapovijediti.
Vidi također Denise Paulme i Claude Bremond, Typologie des
contes africains du decepteur. Principes d ’un index des ruses,
Urbino, 1976; ili s teorijskog stajališta. Louis Marin,Semiotique
de la Passion, suizd. Aubier itd., Pariz, 1971: “Semiotique du
traltre”, str. 97-186.
26. Prema Romanu Jakobsonu, mutacije i odnosi fonema u gloso-
lalijama i “proročanstvima u jeziku” - diskurs lišen smisla koji
predstavlja “apstraktnu narodnu umjetnost” - podređeni su tako
strogim pravilima da bismo, krenuvši odatle, mogli tražiti “kom-
pozicijska načela” (<compositionalprinciples) složenija od strati-
ficiranih (zvukovnih i označiteljskih) predstavnika vrsta usmene
tradicije (Selected Writings, Mouton, Den Haag, 1966, sv. 6,
str. 642). Igre sa slovima u svojim formulama bez značenja
(primjerice, Am, stram, gram..) imale bi dakle vrijednost alge
barskih formula naznačujući formalne mogućnosti proizvod
nje teksta. Znači U to da se formalizacija tako upisuje u tu “ap
straktnu” književnost priskrbljujući logičke modele tvorbenih
praksi pučkih “manifestacija”?
27. Vidi kritičke analize Pierrea Bourdieua, Le Metier de socio-
logue, 2. izd., Mouton, Den Haag, 1973, predgovor; Maurice
Godelier, Horizon, trajets marxistes en anthropologie, Maspero,
Pariz, 1973, itd.
298
28. Vidi Michel de Certeau, La Culture au pluriel: “La beaute du
mort”, u suradnji s Dominique Julia i Jacquesom Revelom, str.
49-80.
29. Miklos Haraszti, Salaire auxpieces, Seuil, Pariz, 1976, str. 136-
145.0 “skleparijama”, staklenim proizvodima koje su staklari
izradili za svoj račun, vidi Louis Meriaux, “Retrouvailles chez
les verriers”, Le Monde, 22-23. listopad 1978. Također M.-J. i
J.-R. Hissard, “Henri H. perruquiste”, Autrement br. 16, stude
ni 1978, str. 75-83.
30. Marcel Mauss, Sociologie et Anthropologie, PUF, Pariz, 1966,
“Essai sur le don”, str. 145-279.
3. poglavlje
299
6. G. Ryle, “Use, Usage and Meaning’, u G. H. R. Parkinson (ur.),
The Theory o f Meaning, Oxford University Press, Oxford, 1968,
str. 109-116. Velik dio knjige posvećenje uporabi.
7. Richard Montague, “Pragmatics”, u Raymond Klibansky (ur.),
La Philosophy contemporaine, La Nuova Italia, Firenca, 1968,
sv. 1, str. 102-122. Bar-Hillel preuzima tako jedan termin od C.
S. Peircea, kojemu je istoznačnik kod Russella “egocentric par
ticulars”, kod Reichenbacha “token-reflexive expressions” , kod
Goodmana “indicator words'", kod Quinea “non eternal senten
ces” itd. U tu se perspektivu upisuje cijela jedna tradicija. Iz nje
proizlazi i Wittgenstein čije je geslo bilo ne tražiti značenje, nego
uporabu (“Don’t ask for the meaning, ask for use”), pozivajući
se prije svega na uobičajenu uporabu kojom upravlja institucija
jezične djelatnosti.
8 . Vidi dolje, “L’enociation proverbiale”, str. 36.
9. Vidi Emile Benveniste, Problemes de linguistique generale,
Gallimard, Pariz, 1974, sv. 2, str. 79-88.
10. Fernand Deligny, Les Vagabonds efficaces, Maspero, Pariz,
1970, određuje tom riječi putanje mladih autista s kojima živi,
pisanje preko drveta, lutanja kojima se više ne može ucrtati put
u prostoru jezika.
11. Vidi u nastavku poglavlje “Neodređenosti”.
12. Ibid.
13. “Jedina je strategija uključiti strategiju drugoga” prema Johnu
von Neumannu i Oskaru Morgenstemu, Theory o f Games and
Economic Behavior, 3. izd., John Wiley, New York, 1964.
14. “Strategija je znanost ratničkih pokreta izvan vidnoga polja
neprijatelja; taktika pak unutar njega” (von Biillow).
15. Karl von Clausewitz, De la guerre (O ratu), Minuit, Pariz, 1955,
str. 212-213. Tu analizu nalazimo i kod brojnih drugih autora,
od Machiavellia nadalje. Vidi Y. Delahaye, “Simulation i dis-
300
simulation”, u La Ruse {Cause commune, 1977/1), UGE, 10-
18, Pariz, str. 55-74.
16. Clausewitz, op. cit., str. 212.
17. Sigmund Freud, Le Mot d ‘esprit et ses rapports avec Tincon-
scient{Vic i njegov odnos prema nesvjesnom), Gallimard, Idees,
Pariz, 1969.
18. Aristotel, Retorika, D, 2 4 ,1402a: “Učiniti slabiji od dva argu
menta jačim.” Isto “otkriće” pripisuje se Tiziji u Platonovu
Fedru, 273b-c {Platon Oeuvres Completes, Gallimard, Plei-
ade, sv. 2, Pariz, 1950, str. 72-73.). Vidi i W. K. C. Guthrie, The
Sophist, Cambridge University Press, Cambridge, 1971, str. 178-
179.0 Coraxovu techne, koji pojam Aristotel spominje u vezi
s “mjestima sličnih entimema”, vidi Ch. Perelman i L. Olbre-
chts-Tyteca, Traite de I ’argumentation, Universite libre, Brux
elles, 1970, str. 607-609.
19. Freud, Le Mot d ’esprit (Vic i njegov odnos prema nesvjes
nom), str. 19-173, u vezi s tehnikama vica.
20. Vidi, S. Toulmin, The Uses o f Argument, Cambridge Universi
ty Press, Cambridge, 1958; Ch Perelman i L. Olbrechts-Tyte-
ca, op. cit., Jean Dubois i dr., Rhethorique generale, Larousse,
Pariz, 1970; itd.
21. Vidi Ji-Džing, Knjiga mijena koja pomoću 64 heksagrama
(načinjenih od 6 isprekidanih ili punih crta) predstavlja sve
moguće situacije bića tijekom mijena svemira.
22. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Tintelli-
gence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz, 1974. (Lukava
inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000)
23. Vidi Maxime Rodison, Islam et Capitalisme, Seuil, Pariz, 1972.
301
4. poglavlje
1. Vidi gore pogl. 2, str. 80ff, u vezi s taktikama kojih cijeli “spektari’,
ali na tajnome mjestu nude pučke predaje i kazivačka umijeća.
2. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1987,
pogl. 1 (Nadzor i kazna, Zagreb, 1994). U vezi s ranijim Foucaul-
tovim djelom, vidi Michel de Certeau, Histoire etpsychanalyse
entre science et fiction, Gallimard, Pariz, 1987, pogl. I.
3. M. Foucault, op. cit., str. 28, 96-102, 106-116, 143-151, 159-
161,185,189-194,211-217,238-251,174-175,276. itd.: knjigu
obilježava niz teorijskih “slika”; ona izdvaja povijesni predmet
iznalazeći mu primjeren diskurs.
4. Vidi posebno Gilles Deleuze, “Ecrivain, non: un nouveau car-
tographe”, Critique br. 343, prosinac 1975, str, 1207-1227.
5. Serge Moscovici, Essai sur l 'histoire humaine de la nature, Flam-
marion, Pariz, 1968.
6 . Pierre Legendre, L 'A mour du censeur. Essai sur l ordre dogma-
tique, Seuil, Pariz, 1974.
7. Claude Levi-Strauss, Tristes Tropiques, Plon, Pariz, 1958, poseb
no stranice o “povratku”, meditacija o putovanju u obratnom
smjeru premetnuta u istraživanje pamćenja.
8 . Pierre Bourdieu, Esquisse dune theorie de la pratique, Droz,
Ženeva, 1972. Naslov knjige preuzet je iz naslova drugog dijela,
teorijskoga. O Bourdieuu, za razliku od Foucaulta, francuske
kritike nisu naročito brojne. Zar beameško carstvo izaziva is
tovremeni učinak straha i udivljenja? Raymond Boudon zamjerio
je Bourdieuu “ideološki” značaj njegovih stajališta (L ’inegalite
des chances, Armand Colin, Pariz, 1973; Effets pervers et ordre
social, PUF, Pariz, 1977.) S marksističkoga stajališta: Christian
Baudelot i Roger Establet, L ’Ecole capitaliste en France,
Maspero, Pariz, 1974; Jacques Bidet, “Question a P. Bourdieu”,
Dialectiques br. 2; Louis Pinto, “La theorie de la pratique”, La
Pensee, travanj 1975; itd. Sa stajališta epistemologije: Louis
302
Marin, “Champ theorique et pratique symbolique”, Critique br.
321, veljača 1974. W. Paul Vogt je predstavio Bourdieuove teze:
“The Inheritance and Reproduction of Cultural Capital”, The
Review od Education, ljeto 1978, str. 219-228, također, J.-M.
Geng, LTllustre Inconu, UGE, 10-18, Pariz, 1978, str. 53-56, u
vezi sa “sociološkom totalizacijom” kod Bourdieua i s proiz
vodnjom “sociološke vjere”, kritika na koju je Bourdieu odmah
odgovorio u “Sur l’objectivation participante”, u Actes de la re
cherche en sciences sociales, br. 23, rujan 1978, str. 67-69.
9. Pierre Bourdieu, “Les strategies matrimoniales dans le systeme
de reproduction” u Annales ESC, sv. 27/1972, str. 1105-1127;
“Le Language autorise”, u Actes de la recherche en sciences
sociales, br. 5-6, studeni 1975, str. 183-190; “Le sens pratique”,
ibid., br. 1, veljača 1976, str. 43-86. Jednako tako i socijalna
epopeja “ukusa” kakvo je djelo La Distinction. Critique sociale
dujugement, Minuit, Pariz, 1979, nadasve pogl. 2 i 3, str. 9-188.
10. U Revuefrangaise de sociologie 15/1974, str. 3-42.
11. Vidi “Les Strategies matrimoniales”.
12. Upravo su takvo suočavanje željeli Bourdieu, Jean-Claude Pas-
seron i Jean-Claude Chamboredon u Le Metier de sociologue,
2. izd., Mouton, Den Haag, 1973, str. 108-109.
13. Esquisse dune theorie, str. 11.
14. Vidi Jacques Derrida, Marges de la philosophie , Minuit, Pa
riz, 1972: “La mythologie blanche”, str. 247-324.
15. Vidi Bourdieuovu analizu: Esquisse dune theorie, str. 45-69.
16. Pierre Bourdieu i Jean-Claude Passeron, Les Heritiers, Minuit,
Pariz, 1964; La Reproduction, ibid., 1970; itd.
17. Vidi prigovore što ih Bourdieu upućuje toj studiji kad ju je
objavio 1972 (Esquisse dune theorie, str. 11).
18. “Avenir de classe”, Revuefrangaise de sociologie 15/1974, str.
22,33-34,42, itd.
303
19. Esquisse d ’une theorie, str. 211-227; “Les strategies matrimo-
niales”, str. 1107-1108; “Le sens pratique”, str. 51-52; itd.
20. “Les strategic matrimoniales”, str. 1109; itd.
21. Ibid.
22. Vidi posebno “Le sens pratique”, nadasve str. 54-75.
23. Le Metier de sociologue, str. 257-264.
24. Poznato je da u tradicionalnim društvima “kuća” označuje u
isti mah boravište (dobro) i obitelj (genealoško tijelo).
25. “Avenir de classe”, str. 11-12. Bourdieu uostalom ne uzima u
obzir studije o pojedinačnim strategijama potrošača u našim
društvima. Vidi ibid., str. 8, bilj. 11, koja se odnosi na Alberta
O. Hirschmana, Exit, Voice and Loyalty, Harvard University
Press, Cambridge (Mass.), 1970.
26. Esquisse d ’une theorie, str. 175-177,182; “Avenir de classe”,
str. 28-29; itd.
27. Esquisse dune theorie, str. 202.
28. Ibid., str. 177-179.
29. Ideja i termin exis {habitus) dolaze od Marcela Maussa, Socio-
logie et anthropologie, PUF, Pariz, 1966, str. 368-369; sa svoje
strane, Panofsky, u glasovitim tekstovima koje uostalom navo
di Bourdieu, istaknuo je teorijsku i praktičnu važnost habitusa
u srednjovjekovnim društvima (vidi, Le metier de sociologue,
str. 253-256). Kod Bourdieua, taje misao stara. Vidi Le Metier
de sociologue, str. 16, 84, itd., u vezi sa “shemama” sociologa;
ili L ’Amour de I ’art, Minuit, Pariz, 1969, str. 163, u vezi s “uku
som”. Nju danas podupire dojmljiva aparaturaskolastičkih ter
mina i aksioma, koji su vrlo zanimljivi pokazatelji mogućnosti
iščitavanja povratka srednjovjekovnog poretka u suvremenoj
tehnokraciji.
30. Esquisse d ’une theorie, str. 175, 178-179; “Avenir de classe”,
str. 28-29; La Distinction, str. 189-195.
304
31. Vidi pohvalu junaku u “Avenir de classe”, str. 28. Također se
odsad mogu proučavati “strategije habitusa”, ibid., str. 30 (Pod-
vukla L. G.).
5. poglavlje
1 . Kant je već rekao u svojoj Kritik der mineri Vemunfc znanstvenik
je “sudac koji obvezuje svjedoke da odgovore na pitanja koja je
on sročio.”
2. Emile Durkheim, Les Formes elementaires de la vie religieuse,
PUF, Pariz, 1968. Vidi i W. S. Pickering, Durkheim on religion,
Routledge&Kegan Paul, London, 1975.
3. Sigmund Freud, Totem et tabou, Payot, Pariz, 1951.
4. Vidi Fritz Raddatz, Karl Marx, une biographiepolitique, Fayard,
Pariz, 1978.
5. Vidi katalog izložbe Le Livre dans la vie quotidienne, Bibli-
otheque Nationale, Pariz, 1975.
6. Godine 1799. Louis-Fran^ois Jouffret utemeljio je Društvo pro
matrača čovjeka.
7. Platon, Gorgias 465a. Vidi, Giuseppe Cambiano, Platone e le
technice, Einaudi, Torino, 1971.
8. U Jacques Guillerme i Jan Sebestik, “Les commencements de la
technologie”, Thales 12/1966, str. 1-72, navodi se niz primjera
tog posredničkog statusa: Opisi (str. 2,4,32,37,41,46-47, itd.)
se bave umijećima za koje se pretpostavlja da su nedovršena pa
se trebaju usavršiti (str. 8, 14,29, 33, itd.)
9 .Encyclopedie, Pellet, Ženeva, sv. 3,1773, čl. “Art”, str. 450-455.
10. Ibid., čl. “Catalogue” (od Davida, na osnovi jednog Girardovog
rukopisa). Vidi J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 23.
11. Fontenelle, “predgovor” L ’Histoim de I ’Academie royale pour
1699, gdje je objavljen tekst Sur la description des arts. Nav. u
J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 33, bilj. 1.
305
12. Emile Durkheim, Education et sociologie, Alcan, Pariz, 1922,
str. 87. Vidi Pierre Bourdieu, Esquisse d'une theorie de la pra
tique, Droz, Ženeva, 1972, str. 211, u kojemu nalazimo “sa
vršen opis” “učenog neznanja”.
13. Emile Durkheim, Les Formes elementaires, str. 495.
14. Christian Wolff, “Predgovor” njemačkom izdanju Belidora4 r-
chitecture hydraulique, 1740, bez paginacije. Nav. u J. Guil-
lerme i J. Sebestik, op. cit., str. 23, bilj. 2.
15. H. de Villeneuve, “Sur quelques prejuges des industriels”
(1832). Nav. u J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 24.
16. U mnogokojem smislu, položaj je stručnjaka jedna od inačica.
Vidi gore, pogl. 1, str. 19.
17. Vidi gore 2. pogl: “Logike: igre, priče i umijeća kazivanja”.
18. Stalna tema u Freuda, iako status tog “znanja” ostaje teorijski
neodređen.
19. U vezi s tim razvojem od nacrta djela Une Critique du gout
(Kritika ukusa, 1787) do izdanja Critique de lafaculte dejuger
(Kritika moći suđenja), vidi Victor Delbos,Lophilosophiepra
tique de Kant, PUF, Pariz, 1969, str. 416-422. Kantov tekst se
nalazi u Kritik der Urteilskraft, par. 43 “Von der Kunst uber-
haupt” {Werke, izd. W. Weischedel, Insel Verlag, sv. 5, 1957,
str. 401-402); ih Critique de lafaculte dejuger, prev. A. Philo-
nenko, Vrin, Pariz, 1979, str. 134-136. Bourdieuova je kritika
Kantove estetike temeljna (“zanijekan društveni odnos”), ali je
pristup sociološki i smješta se u drugu perspektivu nego moj,
iako se odnosi na Kantovo razlikovanje između “slobodne
umjetnosti” i “nužne umjetnosti” {La Distinction, Minuit, Pa
riz, 1979, str. 565-583).
20. Vidi A. Philonenko, Theorie et praxis dans la pensee morale et
politique de Kant et de Fichte en 1793, Vrin, Pariz, 1968, str.
19-24; Jiirgen Heinrichs, Das Problem der Zeit in der prak-
tischen Philosophie Kants, Bouvier, Bonn, 1968, str. 34-43 (“In-
306
nerer Sinn und Bewusstsein”); Paul Guyer, Kant and the Claims
o f Taste, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1979,
str. 120-165 (“A Universal Voice”), 331-350 (“The Metaphy
sics of Taste”).
2 1 . Nav. u A. Philonenko, Theorie etpraxis, str. 22, bilj. 17.
22. Kant, Kritik der Urteilskraft, par. 43.
23. Freud, Gesammelte Werke, sv. XIII, str. 330; sv. XTV, str. 66,
250, itd.
24. Kant, Kritik der reinen Vemunft, nav. u A. Philonenko, Theorie
etpraxis, str. 2 1 .
25. Vidi gore, 2. pogl., str 76-80.
26. Das mag in der Theorie richtig sein, taugt aber nicht fur die
Praxis. Tekst (Kant, Werke, izd. W. Weischedel, sv. 6, 1964,
str. 127ff.) s cjelokupnom raspravom o odnosu teorija/praksa
od kraja 1793. do početka 1794: Kant, Gentz, Rehberg, ponovno
je objavio i priredio Dieter Henrich, Uber Theorie und Praxis,
Suhrkamp, Frankfurt/Main, 1967. Navodim iz tog izvanred
nog pregleda. Vidi također dragocjeni prijevod na engleski u (s
pravom) zasebnome svesku: Kant, On the Old Saw: That May
Be Right in Theory, but it Won’t Work in Practice, uvod G.
Miller, prev. E. B. Ashton, University of Pennsylvania, Phila
delphia, 1974. Vidi na francuskome: Kant, Sur Vexpression
courante: ii sepeutquecesoitjuste en theorie..., prev. L. Guiller-
mit, Vrin, Pariz, 1967.
27.0 Kantu i Revoluciji, vidi L. W. Beck, “Kant and the Right of
Revolution”, Journal o f the History ofIdeas 32/1971, str. 411 -
422; i nadasve L. W. Beck (ur.), Kant on History, Library of
Liberal Arts, New York, 1963.
28. Evanđelje po Luki 2, 41-50, o djetetu Isusu “koji sjedi među
iscjeliteljima, sluša ih i ispituje”. Tema je ponovljena u popu
larnom izdanju Trogodišnjeg mudraca, tekst koji je već ana
lizirao Charles Nisard, Histoire des livres populaires, Amyot,
307
Pariz, 1854, sv.2, str. 16-19, i nav. Genevieve Boleme, La Bible
bleue, Flammarion, Pariz, 1975, str. 222-227.
29. Kant i dr., Uber Theorie und Praxis, str. 41. Podvukao Kant.
6. poglavlje
308
11. Vidi Frances A. Yates, L ’Art de la memoire, Gallimard, Pariz,
1975.
12. Vidi dolje, 4. dio: Uporabe jezika.
13. Vidi dolje; a već i gore, 2. pogl., Logike: igre, priče i umijeća
kazivanja.
14. Fran<?oise Frontisi-Ducroix, Dedale. Mythologie de Vartisan
en Grece ancienne, Maspero, Pariz, 1975.
15. Aristotel, Fragmenta, izd. Rose, Teubner, Leipzig, 1886, frag.
668 .
16. Aristotel, Metaphysique, A, 2,982 b 18.
7. poglavlje
309
8. Urbanističke tehnike koje prostorno raspoređuju stvari daju se
povezati s “umijećem pamćenja” (vidi Frances A. Yates, L 'Art
de la memoire, Gallimard, Pariz, 1975). Sposobnost prostome
organizacije znanja (s “mjestima” koja utječu na svaki tip “figu
re” ili “funkcije”) razvija svoje procedure počevši od tog “umi
jeća”. Ona određuje utopije i može se prepoznati čak i u Bentha-
movoj Panoptique. Čvrsta forma unatoč raznolikosti sadržaja
(prošlih, budućih, sadašnjih) i projekata (sačuvati ili stvarati)
koji se odnose na uzastopne statuse znanja.
9. Vidi Andre Glucksman, “Le totalitarisme en effet”, Traverses,
br. 9, pod naslovom Ville panique, 1977, str. 33-40.
10. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1975.
11. Ch. Alexander, “La cite semi-treillis, mais non arbre”,u/fir/i/-
tecture, Mouvements, Continuity 1967.
12. Vidi naznake Rolanda Barthesa u Architecure d ’aujourd'hui,
br. 153, prosinac 1970- siječanj 1971, str. 11-13: “O svome
gradu govorimo (...) jedino nastanjujući ga, prolazeći kroz njega,
gledajući ga”; i Claude Soucy, L 'image du centre dans qutre
romans contemporains, CSU, Pariz, 1971, str. 6-15.
13. Vidi brojne studije posvećene toj temi počevši od John Searle,
“What is Speech Act?”, u Max Black (ur.), Philosophy in Ame
rica, Allen&Unwin, London i Cornell University Press, Ithaca
(N.Y.), 1965, str. 221-239.
14. Emile Benveniste, Problemes de linguistique generate, Galli
mard, Pariz, 1974, sv. 2, str. 79-88.
15. Roland Barthes, op. cit., Claude Souy, op. cit., str. 10.
16. “Ovdje i sada razgraničuju prostomu i vremensku instanciju
koja je koekstenzivna i usporedna sadašnjoj instanciji diskursa
što u sebi sadrži ja”, Benveniste, op. cit., sv. 1, str. 253.
17. Roman Jakobson, Essais de linguistique generale, Seuil, Pariz,
1970, str. 217.
310
18. U vezi s modalitetima, vidi Hermann Parret, La Pragmatique
des modalites, Urbino 1975, A. R. White, Modal Thinking, Cor
nell University Press, Ithaca (N.Y.) 1975.
19. Vidi analize Paula Lemairea, Les Signes salvages. Une philo-
sophie du language ordinaire, Universite d’Ottawa i Univer-
site Saint-Paul, Ottawa, 1981, posebice uvod.
20. A. J. Greimas, “Linguistique statistique et linguistique structu-
rale”, Le Frangais modeme, listopad 1962, str. 245.
2 1.0 susjednome području retorike i poetike u gestualnom jeziku
nijemih, vidi E. S. Klima i U. Bellugi, “Poetry and Song in a
Language without Sound ", Workingpaper (UCSD, San Diego
(Cal.), 1975; i E. S. Klima, “The Linguistic Symbol with and
without Sound”, u J. Kavanagh i J. E. Cuttings (ur.), The Role
o f Speech in Language, MTT, Cambridge (Mass.), 1975.
22. Alain Medam, Conscience de la ville, Anthropos, Pariz, 1977.
23. Sylvie Ostrowetsky, “Logique du lieu” uSemiotique de I ’espace,
Danoel-Gonthier, Mediations, Pariz, 1979, str. 155-173.
24. Jean-Francois Augoyard, Pas a pas. Essai sur le cheminement
quotidien en milieu urbain, Seuil, Pariz, 1979.
25. U svojoj analizi kulinarskih praksi Pierre Bourdieu ne smatra
odlučnim sastavne dijelove, nego njihovu obradu (“Le sens pra
tique”, Actes de la recherches en sciences sociales, br. 1, ve
ljača 1976, str. 77)
26. J. Sumpf, Introduction a la stylistique du frangais, Larousse,
Pariz, 1971, str. 87.
27. O “teoriji vlastitoga” vidi Jacques Derrida, Marges de la phi
losophic, Minuit, Pariz, 1972, “La mythologie blanche”, str.
247-324.
28. J.-F- Augoyard, op. cit.
29. Tzvetan Todorov, “Synecdoques”, u Communications, br. 16,
1970, str. 30. Vidi i Pierre Fontanier, Les Figures du discours,
311
Flammarion, Pariz, 1968, str. 87-97; i Jean Dubois i dr., Rhe-
torique generate, Larousse, Pariz, 1970, str. 102-112.
30.0 prostoru koji prakse ustrojuju u “otočiće” vidi Pierre Bourdieu,
Esquisse d ’une theorie de la pratique, Droz, Ženeva, 1972, str.
215. itd; “Le sens pratique”, str. 51-52.
31. Vidi Anne Baldassari i Michel Joubert, Pratiques relationnelles
des enfants a Vespace et institution, Crecele-Cordes, Pariz,
1976; i od istih autora “Ce qui se trame”, Paralleles br. 1,
lipanj 1976.
32. J. Derrida, op. cit., str. 287, u vezi s metaforom.
33. E. Benveniste, op. cit., 1.1., 1966., str. 86.-87.
34. “Diskurs” je, prema Benvenisteu, “jezik kako ga shvaća čovjek
koji govori u uvjetima međusubjektivnosti.” (ibid., str. 266)
35. Vidi, primjerice, Sigmund Freud,Interpretation des reves (Tu
mačenje snova), PUF, Pariz, 1973, str. 240-300. o zgušnjava-
nju i premještanju, “postupcima figuracije” svojstvenima “radu
sna”.
36. Ph. Dard, F. Desbons i dr., La ville, symbolique en souffrance,
CEP, Pariz, 1975, str. 200.
37. Vidi primjerice i epigraf Patricka Modiana, Place de VEtoile,
Gallimard, Pariz, 1968.
38. Joachim du Bellay, Regrets , 189.
39. Naprimjer, Sarcelles, naziv velikog urbanističkog pothvata koji
je kod stanovnika grada stekao simboličku vrijednost, a za ci
jelu Francusku postao primjerom posvemašnjeg promašaja. Ta
je ekstremna inkarnacija naposljetku građanima podarila “pres
tige” iznimna identiteta.
40. Superstore: postaviti se iznad, na način onoga više i previše.
41. F. Lugassy, Contribution a une psychosociologie de Vespace
urbain. L ’habitat et la foret, Recherche urbaine, Pariz, 1970.
42. Ph. Dard i dr., op. cit.
312
43. Ibid., str. 174,206.
44. Claude Levi-Strauss, Tristes trvpiques, Plon, Pariz, 1955, str.
434-436.
45. Isto bi se moglo reći o fotografijama donesenim s putovanja,
koje se zamjenjuju za (i preobražavaju se u) legende o mjestu
polaska.
46. Termini čiji se odnosi ne misle, nego postavljaju kao nužni,
mogu se nazvati simbolični. U vezi s tom definicijom simbo
lizma kao kognitivnog dispozitiva preko “deficita” misli, vidi
Dan Sperber, Le Symbolisme en general, Hermann, Pariz, 1974.
47. Francis Ponge, La Promenade dans nos serres , Gallimard,
Pariz, 1967.
48. Stanovnica Croix-Roussea u Lyonu (intervju Pierrea Mayola);
vidi, sv. 2; Luce Giard i Pierre Mayol, Habiter, cuisiner.
49. Le Monde, 4. svibnja 1977.
50. Vidi gore, bilješka 48.
51. Vidi dvije analize u L'Interpretation des rgves (Tumačenju
snova) i Au-dela du principe de plaisir (S one strane načela
zadovoljstva). Isto tako Sami-Al, L ’Espace imaginaire, Seuil,
Pariz, 1974, str. 42-64.
52. Jacques Lacan, Ecrits, Seuil, Pariz, 1966, str. 93-100.
53. Sigmund Freud, Inhibition, symptome et angoisse (Potiskiva
nje, simptom i tjeskoba), PUF, Pariz, 1968.
54. V. Kandinsky, Du spirituel dans I ’art, Denoel, Pariz, 1969, str.
57.
9. poglavlje
313
2. George A. Miller i Philip N. Johnson-Laird, Language and Per
ception, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1976.
3. Vidi dolje, str. 185.
4. Albert E. Scheflen i Norman Ashcraft, Human Territories. How
we Behave in Space-Time, Englewood Cliffs (N. J.), Prentice
Hall, 1976.
5. E. A. ScheglofF, “Notes on a Conversational Practice: Formula
ting Place” u David Sudnow (ur.), Studies in Social Interaction,
Free Press, New York, 1972, str. 75-119.
6 . Vidi, naprimjer, Tarturska škola, Travaux sur les systemes de
signes, ur. J. M. Lotman i B. A. Uspenskij, Bruxelles, Complexe,
i Pariz, 1976, PUF, str. 18-39,77-93, itd.; Jourij Lotman, La Struc
ture du texte artistique (Struktura umjetničkog teksta), Galli-
mard, Pariz, 1973, str. 309fF., itd.
7. Maurice Merleau-Ponty, Phenomenologie de la perception, Gal-
limard, Tel, Pariz, 1976, str. 324-344.
8 . Charlotte Linde i William Labov, “Spatial Networks as a Site for
the Study of Language and Thought”, Language, sv. 51,1975,
str. 924-939. O odnosu između djelovanja i prostora, vidi tako
đer Grupu 107 (M. Hammad i dr.), Semiotique de l ’espace, iz
vješće DGRST-a, Pariz, 1973, str. 28fiF.
9. Vidi, primjerice, Catherine Bidou i Francis Ho Tham Kouie, Le
Vecu des habitants dans leur logement a trovers soixante entre-
tiens libres , izvješće Cerebe, Pariz, 1974; Alain Medam i Jean-
-Fran^ois Augoyard, Situations d ’habitat et fagons d ’habiter,
Ecole speciale d’architecture, 1976; itd.
10. Vidi George H. T. Kimble, Geography in the Middle Ages,
Methuen, London, 1938; itd.
11. Roland Barthes, L ’Empire des signes, Skira, Ženeva, 1970, str.
47-51. (Carstvo znakova, Zagreb, 1989)
12. Kartu je objavio i analizirao Pierre Janet, L ’Evolution de la
memoire et la notion du temps, A. Chahine, Pariz, 1928, str.
314
284-287. Original je pohranjen u Cuauhtinchanu (Pueblo, Mek
siko).
13. Primjerice, Louis Marin, Utopiques: jeux d ’espace, Minuit,
Pariz, 1973: “Le portrait de la ville dans ses utopiques”, str.
257-290, o odnosu između likova (“diskurs-putanja”) i zem
ljovida (“sustav-tekst”) u tri prikaza grada u 17. stoljeću - odno
su između “narativnog” i “geometrijskog”.
14. Nav. u C. Bidou i F. Ho Tham Kouie, op. cit., str. 55.
15. Nav. ibid., str. 57,59.
16. Pierre Janet, L ’Evolution de la memoire, posebice predavanja
0 “postupcima naracije” i “fabrikaciji”, str. 249-294. A. Medam
1J.-F. Augoyard, op. cit., str. 90-95, odredili su tim jedinstvom
građu svog ispitivanja.
17. J. M. Lotman, u Tarturska škola, Travaux sur les systemes de
signes, str. 89.
18. Georges Dumezil, Idees romaines, Gallimard, Pariz, 1969, str.
61-78 o “lus fetiale”.
19. Ibid.
20. Ibid., str. 31-45.
21. G. Miller i Ph. N. Johnson-Laird, op. cit., str. 57-66,385-390,
564, itd.
22. Christian Morgenstem, “Der Lattenzaun ”, Gesammelte Werke,
R. Piper, Miinchen, 1965, str. 229.
23. Vidi Nicole Brunet, Unpont vers I ’Acculturation. lie de Noir-
moutiers, DEA etnologije, Universite de Paris VII, 1979.
24. Vidi Michel de Certeau, La Fable mystique XVIe-XVUe siecle,
sv. 1,2. izd., Gallimard, Tel, Pariz, 1987: pogl. 2, “Le Jardin:
delires et delices de Jerome Bosch”, str. 71-106.
25. Vidi, Fran9oise Frontisi-Ducroix, Dedale. Mythologie de
I’artisan en Grece ancienne, Maspero, Pariz, 1975, str. 104, i
315
str. 100-101,117, itd., u vezi s pokretnošću tih ukočenih kipo
va.
26. Jules Michelet, La Sorciere, Calmann-Levy, s.d., str. 23-24.
27. Vidi, primjerice, u vezi s tom dvosmislenošću, Emmanuel Le
Roy Ladurie,Le Camaval des Romans, Gallimard, Pariz, 1979.
28. Vidi, Paolo Fabbri, “Considerations sur la proxemique”, Lan-
gages, br. 10, lipanj 1968, str. 65-75. E. T. Hall. “Proxemics:
The Study of Man’s Spatial Relations”, u I. Gladston (m.),Man s
Image in Medicine and Anthropology, International University
Press, New York, 1963, određuje proksemiku kao “the study o f
how man unconsciously structures spaces - the distance be
tween men in the conduct o f daily transactions, the organiza
tion o f space in his houses and buildings, and ultimately the
lay out o f his towns” (“proučavanje kako ljudi nesvjesno struk-
turiraju prostor - rastojanje između ljudi u vođenju dnevnih
razmjena, organizacija prostora u njihovim kućama i zgrada
ma te napokon idejno iješenje njihovih gradova”).
10. poglavlje
316
7. Vidi Lucette Finas, La Crue, Gallimard, Pariz, 1972, predgovor,
u vezi s čitanjem koje je upisivanje teksta na tijelo.
8. O toj pripovijesti, A. Macfarlane, The Origins o f English Indi
vidualism,, Basil Blackwell, Oxford, 1978; i već C. B. Macpher-
son, The Political Theory o f Possessive Individualism. Hobbes
to Locke, Oxford University Press, Oxford, 1964.
9. Vidi poglavito Charles Webster, The Great Instauration. Sci
ence, Medicine and Reform 1626-1660, Duckworth, London,
1975, str. 246-323.
10. Jean-Pierre Peter, “Le corps du delit", Nouvelle Revue de psy-
chanalyse, br. 3, 1971, str. 71-108. Tri uzastopne figure tijela
koje razlikuje J.-P. Peter mogle bi se povezati s trima paradig
mama fizike čije su one inačice i primjene, naime fizikom šoko
va (17. st.), fizikom djelovanja na daljinu (18. st.) i termodi
namikom (19. st.).
1 1. Ch. Webster, op. cit., “Conclusions”, str. 484-520.
12. U vezi s tom novom moći pisanja o povijesti, vidi Michel de
Certeau, L ’Ecriture de Thistoire, 3. izd., Galllimard, Bibli-
otheque des histoires, Pariz, 1984.
13. Vidi analize Jeana Baudrillarda, LEchange symbolique et la
mort, Gallimard, Pariz 1976: “Poredak simulakra”, str. 75-95. i
Traverses, br. 10, pod naslovom Le Simulacre, veljača 1978.
14. Tako oni opadaju raspoređeni na ledenom papiru u lijepoj knji
zi Andre Veltera i Marie-Jose Lamothe, Les Outils du corps,
snimio Jean Marquis, Hier et demain, Pariz, 1978. Ali oni su
zastupljeni i u tehničkim katalozima, primjerice, Chirurgie or-
thopedique, katalog Chevaliers Freres, Pariz, 5-7-Place de
l’Odeon.
15. Pozivanje na Michela Foucaulta, Surveiller etpunir, Gallimard,
Pariz, 1975, čije analize upućuju na široko polje koje valja popi
sati s one strane čak i panoptičkih dispozitiva. (Nadzor i kazna,
Zagreb, 1994)
317
16. Durkheimova je namisao bila da se društveni kod upisuje u
pojedinačnu prirodu tako stoje obogaljuje. Pisanju bi tada pr
votni oblik bilo obogaljenje koje daje snagu amblema. Vidi
Emile Durkheim, Les formes elementaires de la vie religieuse,
PUF, Pariz, 1968.
17. Vidi Pierre Legendre, L ’Amour du censeur. Essai sur l ’ordre
dogmatique, Seuil, Pariz, 1974.
18. Michel Carrouges, Les Machines celibataires, Arcanes, 1954
(i ponovljeno, ispravljeno i prošireno izd. 1975); Jean Clair i
dr., Junggesellen Machinen. Les machines celibataires, Alfi-
eri, Venecija, 1975.
19. Die Traumdeutung, pogl. 7. o psychischen Apparat. Izraz the-
oretische Fiktion upućuje prije svega na “fikciju prvobitna psi
hičkog uređaja”.
20. Vidi Katherine S. Dreier i Matta Echaurren, “Duchamp’s Glass
‘La Mariee mise a nu par ses celibataires, meme’. An analyti
cal reflexion”, 1944, u Selected Publications IB. Monographs
and Brochure, Amo Press, New York, 1972.
21. Alfred Jarry, Les Jours et les Nuits, 1897, Gallimard, Pariz,
1981.
22. Jean-Claude Milner, L ’Amour de la langue, Seuil, Pariz, 1978,
str. 98-112.
23. Michel Sanouillet, u Marcel Duchamps, Duchamp du signe.
Ecrits, ur. M. Sanouillet, Flammarion, Pariz, 1975, str. 16.
24. Vidi Jean-Fran^ois Lyotard, Les Transformateurs Duchamp,
Galilee, Pariz, 1977, str. 33-40.
11. poglavlje
1. Vox, pohvala glasu u zbirci pjesama nazvanih Ingenii familia,
koja obuhvaća Ingenium, Liber, Vox, Memoria, Oblivio, u Gabriel
Cossart, Orationes et Carmina, Cramoisy, Pariz, 1675, str. 234.
318
2. Daniel Defoe,Robinson Crusoe, Penguin, Harmondsworth, 1975,
str. 162.
3 . U vezi s tim vidom mita, vidi Claude Rabant, “Le mythea l’avenir
(re)commence”, Esprit, travanj 1971, str. 631-643.
4. Vidi gore, pogl. 10, str. 207-209.
5 . Vidi Michel de Certeau, L 'Ecriture de Vhistoire, 3. izd., Galli
mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 197ff.,o “dvje
ma praksama jezika” i o “pisanju i usmenosti”.
6. Michel de Certeau, “Thćorie et fiction”, potom “Le monde de la
voyelle”, u Michel de Certeau i dr., Une politique de la langue,
Gallimard, Bibliotheque des histoires, Gallimard, Pariz, 1975,
str. 82-98, 110-121.
7. Ferdinand de Saussure, Cours de linguistique generale, ur. Tul-
lio de Mauro, Payot, Pariz, 1974, str. 30.
8. Ibid., bilj. T. de Maura, str. 420.
9. Ibid., str. 138-139. Vidi i Claudine Haroche i dr., “La seman-
tique et la coupure saussurienne: langue, langage, discours”,
gages br. 24,1971, str. 93-106.
10. Vidi D. Bertaux, Histoires de vies ou recits de pratiques?
Methodologies de l ’approche biographique en sociologie, iz
vješće Cordes, Pariz, 1976.
11. Louis Hjelmslev, Prolegomenes a une theorie du langage, Mi-
nuit, Pariz, 1968, str. 139-142. (Prolegomena teoriji jezika,
Zagreb, 1980)
12. Marguerite Duras, Nathalie Granger, Gallimard, Pariz, 1973:
uvod u “La femme du Gange”, str. 105; i intervju Benoita Jac-
quota s njom u Art Press, listopad 1973.
13. Pierre Jakez Helias, Le Cheval d ’orgueil, Plon, Pariz, 1975, str.
27. i 41.
14. Ibid., str. 54.
15. Ibid., str. 55.
319
16. Ibid., str. 69-75.
12. poglavlje
320
bert i J. Andre, La Maniere d ’etre lecteur, Apprentissage et
enseignement de la lecture de la matemelle au CM2, Sermap,
OCDL, Pariz, 1976; Laurence Lentin, Duparler au lire. Inter
action entre l ’adulte et Ienfant, ESF, Pariz, 1977; itd. Valja tu
još pridodati barem dio goleme literature “made in USA”:
Jeanne Stemlicht Chall, Learning to Read: the Great Debate...
1910-1965. McGraw-Hill, New York, 1967; Dolores Durkin,
Teaching Them to Read, Allyn&Bacon, Boston, 1970; Eleanor
Jack Gibson i Harry Levin, The Psychology o f Reading, MTT,
Cambridge (Mass.), 1975: Milfred Robeck i John A.R. Wil
son, Psychology od Reading: Foundations o f Instruction, John
Willey, New York, 1973; Lester and Muriel Tamopol (ur.), Rea
ding Disabilities. An International Perspective, University Park
Press, Baltimore, 1976. itd. uz tri značajna časopisa: Journal
o f Reading, od 1957, (Purdue University, Dept, of English),
The Reading Teacher, od 1953, (Chicago International Read
ing Association) i Reading Research Quarterly od 1965. (In
ternational Reading Association, Newark, Del.).
13. Vidi bibliografiju F. Fureta i J. Ozoufa, op. cit., sv. 2, str. 358-
372. Tome se može pridodati, Mitford McLeod Mathews,
Teaching to Read, Historically Considered, University of Chi
cago Press, Chicago, 1966. Djela Jacka Goodya (Literacy in a
Traditional Society, Cambridge University Press, Cambridge,
1968; La Raison graphique, Minuit, Pariz, 1979; itd.), otvara
ju brojne mogućnosti etno-historijske raščlambe.
14. Osim statističkih anketa, vidi J. Charpentreau i dr., Le Livre et
la lecture en France, Ed. ouvrieres, Pariz, 1968.
15. Roland Barthes, dakako: Le Plaisirdu texte, Seuil, Pariz, 1973;
i “Sur la lecture”,LeFrangais aujourd’hui br. 32, siječanj 1976,
str. 11-18. Dodajte tome, donekle nasumično, Tony Duvert, “La
lecture introuvable”, Minuit, br. 1, studeni 1972, str. 2-21; Oc
tave Mannoni, Clefs pour I ’imaginaire, Seuil, Pariz, 1969, str.
202-217 u vezi s “potrebom za interpretacijom”; Michel Mou-
321
genot, “Lecture/ecriture”, Le Frangais d ’aujoutd’hui br. 30,
svibanj 1977; Victor N. Smirnoff, “L’Oeuvre lue”, La Nou-
velle Revue de psychanalyse, br 1, 1970, str. 49-57; Tzvetan
Todorov, Poetique de la prose, Seuil, Pariz, 1971, zajedno s
“comment lire”, str. 24 Iff; Jean Verrier, “La ficelle”, Poetique
br. 30, travanj 1977; Litterature, br. 7. pod naslovom Le dis
cours de I 'ecole sur les textes, listopad 1972; Esprit, dva broja
pod s nazivom Lecture I i Lecture II, siječanj 1976; itd.
16. Vidi, primjerice, “propozicije” M. Charlesa, op. cit.
17. Descartes, Principes, IV, čl. 205.
18. Pierre Kuentz, “Le tete a texte”, Esprit, prosinac 1974, str. 946-
962; “L’envers du texte”, Litterature br. 7, listopad 1972.
19. Dokumenti, nažalost prerijetki, objelodanjuju samostalnost
putanja, tumačenja i uvjerenja katoličkih čitatelja Biblije. Vidi
u vezi s njegovim ocem “ratarom” Retif de la Bretonne,La vie
de mon pere (1778), Gamier, Pariz, 1970, str. 29,131-132, itd.
20. Guy Rosolato, Essais sur lesymbolique, Gallimard, Pariz, 1969,
str. 288.
21. Tereza Avilska smatrala je čitanje molitvom, otkrićem drugoga
prostora ili izražavanjem želje. Tisuće drugih duhovnih stvara
laca misle isto, a i dijete to zna.
22. Marguerite Duras, Le Camion, Minuit, Pariz, 1977; “Entretien
a Michele Porte”, nav. u Sorcieres br. 11, siječanj 1978, str. 47.
23. Jacques Sojcher, “Le professeur de philosophic”, u Revue de
l ’universite de Bruxelles, br. 3-4,1976, str. 428-429.
24. R. Barthes, Le Plaisir du texte, str. 58.
25. Claude Levi-Strauss, La Pensee sauvage, Plon, Pariz, 1962,
str. 3-47. U “kućnoj radinosti” čitatelja, prenamijenjeni elementi,
svi izvučeni iz službenog i preuzetog korpusa, mogu navesti
na vjerovanje da u čitanju nema ničega novoga.
26. Vidi posebno, Hans Ulrich Gumbrecht, “Die dramenschlies-
sende Sprachhandlung im Aristotelischen Theater und ihre
322
Problematisienmg bei Marivaux” i Karlheinz Stierle, “Das Lie-
bensgestandnis in Racines Phedre und das Verhaltnis von
(Sprach)-Handlung und Tat”, oba teksta u Poetica (Bochum),
1976.
27. Geoige Perec, “Lire: esquisse sociophysiologique”, Esprit, si
ječanj 1976, str. 9-20 govori o tome izvanredno.
28. Ipak se zna da mišići napetosti i stezači glasnica i glotusa osta
ju aktivni za vrijeme čitanja.
29. Vidi Frangois Richaudeau, La Lisibilite, CEPL, Pariz, 1969;
Georges Remond, “Apprendre la lecture silencieuse a l’ecole
primaire”, u A. Bentolila (ur.), Recherches actuelles, str. 147-
161.
30. R. Barthes, “Sur la lecture”, str. 15-16.
13. poglavlje
323
5. Pierce Legendre, L ’Amour du censeur. Essai sur I ordre dogma-
tique, Seuil, Pariz, 1974, str. 28.
6 . Vidi, primjerice, Dale Carnegie, Public Speaking and Influen
cing Men in Business, Association Press, New York, 1931; i na
dasve Martin Fishbein i Icek Ajzen, Belief, Attitude, Intention
and Behavior, Addison-Wesley, Reading (Mass.), 1975.
7. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1975.
(Nadzor i kazna, Zagreb, 1994) itd.
8. Kamata Satoshi, Toyota, l usine du desespoir, Ed. ouvrieres, Pariz
1976; još “paleotehnički” sustav u kojemu se teži nadziranju
svih djelatnosti, a ne još njihovu povezivanju preko vrijednosti u
težnji da se proizvedu vjernici. Vidi, Miklos Haraszti, Salaire
aux pieces, Seuil, Pariz, 1976.
9. U lokalnoj upravi i posebno u urbanom podsustavu, Pierce Gremi-
on ustanovljuje također da mehanizmi legitimacije “više ne po
stoje”: vidi njegovo djeloLePouvoirperipherique. Bureaucrates
et notables dans lesystemepolitiquefrangais, Seuil, Pariz ,1976,
str. 416ff.
10. Michel de Certeau, La Culture au pluriel, 2. izd., Christian
Bourgeois, Pariz, 1980: “Les revolutions du croyable”, str. 15-
32. U logičkoj perspektivi, upravo tim premještanjima vjero
vanja (Belief) od iskaza u iskaz Quine i Ullian (op. cit., str. 8-
9) posvećuju svoje prve analize.
11. Analizi putovanja koja vode mit od plemena do plemena i malo
ga pomalo “gase” u legendarnoj tradiciji, romanesknoj razradi
ili političkoj ideologiji (vidi Claude-Levi Strauss, Anthropolo-
gie structurale deux, Plon, Pariz, 1973:”Kako umiru mitovi”,
str. 301 -315), valja dakle dodati onu o tim laganim opadanjima
preko kojih se vjerovanje povlači iz mita.
12. Vidi Georges Duby, Guerriers et Paysans, Gallimard, Pariz,
1976, str. 184ff.
324
13. Vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de l ’histoire, 3. izd., Galli-
maid, Pariz, 1984: “La formalitć des pratiques. Du systeme
religieux a l’ethique desLumieres (XVIIe -XVIIIe siecle)”, str.
152-212.
14. Jean-Jacques Rousseau, Le Contrat social, IV, 8.
15. Vidi Robert N. Bellah, Beyond Belief. Essays on Religion in a
Post-Traditional World, Harper&Row, New York, 1970, str.
168-189, u vezi s “civilnom religijom” u SAD-u.
16. Maurice Agulhon je to potvrdio analizirajući otpornost jedne
“forme” mediteranske društvenosti usprkos raznolikosti njezi
nih sadržaja, naizmjence nabožnjaka (16.-17. st.), slobodnih
zidara (18. st.) i socijalista (19. st.) u Penitents et Franc-magons
de Tancienne Provence, PUF, Pariz, 1968.
17. Prigovor koji se može iznijeti istančanim analizama Yvona
Bourdeta, pretjerano usredotočenim na psihologiju ili etiku
borbenosti, izdvojen je lik povijesnoga mjesta na kojemu se
ona stvara: Qu ’est-ce qui fait courir les militants? Stock, Pa
riz, 1976.
18. Daniel Mothe, Le Metier de militant, Seuil, Pariz, 1973., navo
di daje borac pesimist glede sadašnjosti i optimist u odnosu na
budućnost.
19. Vidi posebno brojne studije Henria Desrochea.
20. Značiti u smislu Heraklitova fragmenta: “Proročište koje je u
Delfima ne govori, ne prikriva, ono znači.” (Diels, fragm. 93)
21. Vidi Erwin Panofsky, La Perspective comme forme symboli-
que, Minuit, Pariz, 1975, E. H. Gombrich, L ’A rt et TIllusion,
Gallimard, Pariz, 1971, str. 255-360; Robert Klein, La Forme
et Tintelligible, ibid., 1970.
22. U vezi sa simulakrom, vidi Jean Baudrillard, L ’Echange sym-
bolique et la mort, Gallimard, Pariz, 1976; “L’ordre des simu-
lacres ”, str. 75-128; i od istog autora, “La precession des simu-
lacres”, Traverses br. 10,1978, str. 3 -37 .
325
23. Vidi Octave Mannoni, Clefs pour I ’imaginaire, Seuil, Pariz,
1969: “Je sais bien mais quand meme”, str. 9-33. (o vjerova
nju).
24. Michel de Certeau, Histoire et psychanalyse entre science et
fiction, Gallimard, Folio, Pariz, 1987, pogl. IV, “L’Histoire, sci
ence et fiction”.
14. poglavlje
326
Neodređenosti
1 . Michel Seires, Hermes U. L ’Interference, Minuit, Pariz, 1972.,
str. 12-13.
2. Manuel Janco i Daniel Fuijot, Informatique et capitalisme,
Maspero, Pariz, 1972, str. 117-127.
3. Gerald Holton, Thematic Origins o f Scientific Thought. Kepler
to Einstein, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1974,
nadasve 91-161, o imaginarnim pretpostavkama znanosti i “su
kladnosti” koja artikulira neku logičku strogost nad imaginar
nim strukturama. Vidi također, u vezi s ulogom metafore u znan
stvenoj prosudbi, Mary Hesse, The Structure o f Scientific Infe
rence, Macmillan, London, 1974, prvo i posljednje poglavlje.
4. Naprimjer, u vezi s efektivnim prijelazima koji vode projektu ili
odluci, trebalo bi mnogo (poučnih) “priča” nalik onima, nažalost
sažetima, koje je Lucien Sfez iznio u “aneksu” Critique de la
decision, Armand Colin, Pariz, 1973, str. 353-356. Ali može li
se to priznati?
5. “Skmavljenju” (koje “ispušta” svršetak iskaza i “izdaje” više
nego što otkriva), Benveniste suprotstavlja “eufemiju” (“ime lule”
umjesto “Božjeg imena”) koja “aludira na jezičnu profanaciju,
ali ju ne ostvaruje” (Problemes de lingustique generale, sv. 2 ,
Gallimard, Pariz, 1974, str. 245-257) Dobrodošao koncept.
6. Vidi grafit Emesta Berringera u New Yorku.
7. Vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de Vhistoire, 3. izd., Galli
mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 312-358.
8. Termini koje rabi Jean-Claude Perrot u svojoj izvanrednoj stu
diji {Genese dune ville modeme. Caen auXUIe siecle\ Mou-
ton, Pariz, 1975, str. 54-98.) da označi odnos “teorija” o razvoju
grada prema stvarnome razvoju.
9. Vidi Harald Weinrich, Le Temps, Seuil, Pariz, 1973, str. 225-
258.
327
Kazalo
328
Bach, Johann-Sebastian 134
Bachelard, Gaston 112
Bacon, Francis 124
Baldassari, Anne 312b
Barel, Yves 292b
Bar-Hillel, 85,300b
Barthes, Roland 42,244,245,
248,250,29 l b,
314b, 320b, 32 lb,
322b, 323b
Bataille, Georges 277
Baudelot, Christian 302b
Baudrillard, Jean 291b, 317b, 325b
Bauman, Richard 308b
Beck, L. W. 306b
Beckmann, Jean 124
Beethoven, Ludwig van 141
Bellah, Robert Neelly 325b
Bellay, Joachim du 312b
Bellugi, U. 31 lb
Belmont, Nicole 29T
Bentham, Jeremy 309b, 310b
Bentolila, Alain 320b, 323b
Benton, Ted 294b
Benveniste, Emile 168,288b, 300b,
310b, 311b, 312b,
327b
Berger, Maurice 326b
Bernstein, Richard J. 36,290b
Berringer, Ernest 327b
Bertaux, D. 319b
Bidet, Jacques 302b
Bidou, Catherine 314b, 315b
Bioy Casares, Adolfo 323b
329
Black, Max 310b
Boissevain, Jeremy 36,289b
Bolleme, Genevieve 289b, 308b
Borges, Joige Luis 243,256,320b,
323b
Bosch, Hieronymus 196,315b
Boudon, Raymond 302b
Bourdet, Yvon 325b
Bourdieu, Pierre 36,99,101,106-
118,119,120-
121,136,138,
289b, 290b, 296b,
298b, 302b, 303b,
304b, 306b, 3lOb,
31 lb, 3 12b
Bouveresse, Jacques 293b, 295b
Bremond, Claude 298b
Brunet, Nicole 315b
Biilow, Karl von 90,300b
330
Charaud, A. 295°
Choay, Fran9oise 309b
Chomsky, Noam 37
Cirese, Albert Mario 296b
Clair, Jean 299b, 318b
Clausewitz, Karl von 90,300b, 301b
Comolli, Jean-Louis 68,295b
Comte, Auguste 128
Condillac, Etienne Bonnot de 209
Corax 41,91, 301b
Cossart, Gabriel 226,228,318b
Cresswell, M. J. 36,290h
Cuttings, J. E. 31 lb
331
Desrosieres, Alain 290b
Detienne, Marcel 36,99,106,140-
142,151,289b,
290b, 29 l b, 296b,
301b, 308b
Diderot, Denis 124, 125,127,
131
Dreier, Katherine S. 222, 318b
Dubois, Jean 29 l b, 301b, 312b
Duby, Georges 324b
Duchamp, Marcel 222,223,224,
255,299b, 318b
Ducrot, Oswald 36,289b, 296b
Duhem, Pierre(-Maurice-Marie) 112
Dumezil, Geoiges 191,315b
Dundes, Alan 297b
Durand, Jacques 292b
Duras, Marguerite 219,228,235,
247,319b, 322b
Diirer, Albrecht 178
Durkheim, Emile 35,122, 126,
127, 288b, 305b,
306b, 318b
Durkin, Dolores 321b
Duvert, Tony 321b
332
Fabbri, Paolo 316b
Ferrier, Marie 289b
Fickei; Julius von 293
Finas, Lucette 317
Fishbein, Martin 324b
Fishman, Joshua A. 36,289**
Fontanier, Pierre 311b
Fontenelle, Bernard Le Bovier 126,305b
Foucambert, Jean 320b
Foucault, Michel 34,35,99,101-
106,116,119,
120-122,136,
138,140,160,
288b, 302b, 309b,
310b, 317b, 324b
Freud, Sigmund 46,52-55, 76,
90,92,102,107,
122,131,133,
138,152,168,
175,222,231,
234, 272, 282,
292b, 301b, 305b,
306b, 307b, 312b,
313b
Frontisi-Ducroix, Franfoise 151, 309b, 315b
Furet, Francois 241,320b, 321b
Fuijot, Daniel 327b
333
Genette, Gerard 320b
Geng, J. - M. 303b
Gentz, Friedrich 135, 307b
Giard, Luce 289b, 291b, 293b,
313b
Gibson, Eleanor Jack 321b
Girard, Augustin 125
Girault, Roger J. 297b
Gladston, I. 316b
Glucksman, Andre 310b
Godelier, Maurice 298b
Goflman, Erving 36,289b
Gombrowicz, Witold 46,292b
Gombrich, Ernst H. 325b
Goodman, Nelson 300b
Goody, Jack 141,308b, 321b
Greimas, Algirdas Julien 70,75,297b,
31 lb
Gremion, Pierre 324b
Grundtvig, N. S. F. 201,316b
Guillerme, Jacques 305b, 306b
Gumbrecht, Hans Ulrich 322b
Guthrie W .K.C. 291b,301b
Guyer, Paul 307b
Haacker, S. 290b
Hadewijch iz Anversa 227
Halbwachs, Maurice 308b
Hall, E. T. 316b
Hammad, M. 314b
Haraszti, Miklos 299b, 324b
Haroche, Claudine 319b
Hebrard, Jean 320b
334
Hegel, Geoig Wilhelm Friedrich 177,210,221
Heidegger, Martin 172
Heinrich, Dieter 307b
Heinrichs, Jiirgen 306b
Helias, Piene Jakez 236,319b
Heraklit 325b
Hesse, Mary 327b
Hintikka, Jaakko 257,323b
Hirschman, Albert O. 304b
Hissard, M.-J. i J.-R. 299b
Hjemslev, Louis 231,233,319b
Hobbes, Thomas 135,158,256,
317b
Holton, Gerald 327b
Hortala, Frangoise 326b
Ho Tham Kouie, Francis 314b, 315b
Huet, A. 299b
Hughes, G. E. 36,290b
Hugo, Victor 178
Hume, David 257
335
Jossin, Janick 320b
Joubert, Michel 312b
Jouflret, Louis-Fran9ois 305b
Joyce, James 274,326b
Julia, Dominique 288b, 299b
336
Leclaire, Seige 326b
Lefebvre, Henri 288b
Le Gaufey, Guy 326b
Legendre, Pierre 104,302b, 318b,
324b
Lemaire, Paul 31 lb
Lentin, Laurence 321b
Le Roy Ladurie, Emmanuel 316b
Levin, Harry 32 l b
Levi-Strauss, Claude 71,75,77,249,
297b, 302b, 313b,
322b, 324b
Lewis, David K. 36,289**
Lifton, Robert Jay 326b
Linde, Charlotte 185,186,314b
Lipietz, A. 292b
Loos, Adolf 63,294b
Lotman, Jurij M. 182,314b, 315b
Loux, Fran9oise 296b
Lugassy,F. 312b
Lukacs, Geoig 279
Lyons, John 182,313b
Lyotard, Jean-Fran^ois 235,238,318b
337
Marin, Louis 298b,302b,309b,
315b
Marx, Carl 122,138,206
293b, 305b, 316b
Massote, Fernando Silveira 295b
Mateme, Yves 299b
Mathews, Mitford McLeod 321b
Mauss, Marcel 36,79,117,
289b, 299b, 304b
Mayol, Pierre 289b, 29 l b, 293b,
313b
Medam, Alain 165,309b, 31 lb,
314b, 315b
Mehler, Jacques 320b
Meletinskij, Eleazar V. 296b
Mendelssohn, Moses 135
Meriaux, Louis 299b
Merleau-Ponty, Maurice 61,184,309b,
314b
Michelet, Jules 53,197,201,
232,234,316b
Miller, George A. 182,193, 307b,
314b, 315b
M ilner, Jean-Claude 318b
Modiano, Patrick 312b
Monast, J. - E. 299b
Montague, Richard 300"
Moore, G(eorge) E(dward) 63
Mordillat, Gerard 291b
Morgenstem, Christian 194,315b
Morgenstem, Oskar 300b
Moscovici, Serge 104,302b
Mothć, Daniel 325b
338
Mougenot, Michel 321b
Musil, Robert 46,63,292b,
295b
339
Pinto, Louis 302b
Platon 124, 301b,305b
Poe, Edgar Allan 73
Poliakov, Leon 255
Ponge, Francis 313b
Praška škola 70
Price, H. H. 257
Prior, A. N. 36,290b
Propp, Vladimir 71,75,296b,
298b
Proust, Marcel 42,244,248
Ptolomej 188
340
Rodinson, Maxime 301b
Rosolato, Guy 322b
Rossi-Landi, F. 294b
Rousseau, Jean-Jacques 207,261,325b
Roussel, Raymond 221,224,299b
Russell, Bertrand 300b
Ryle, Gilbert 85,300b
341
Sudnow, David 289b, 308b, 3 14b
Sumpf, J. 31 lb
SunTzu 41,73, 291b,
297b
Swedenborg, Emanuel 128
Ullian, J. S. 323b,324b
Urquhart, J. 36
Uspenskij, Boris 182,314b
342
Vian, Boris 272
Vickers, John M. 323b
Vileneuve, H. de 306b
Vergilije 161
Virville, M. de 296b
Vogt, W. Paul 303b
343
BIBLIOTEKA POLILOC
VU diM iR B ili
BAHTIN I DRUCI
zboR N ik
U knjizi su izabrani radovi devetero teoretičarki i teo
retičara nastali u rasponu izm eđu 1975. i 1990. godine, a
posvećeni ruskom estetičaru i filozofu jezika M ihailu
B ahtinu (1895-1975). U njim a se razrađuju i problem a
tiziraju svi ključni aspekti B ahtinove koncepcije, prije
svega tim e što se dovode u odnos s argum entacijom m is
lilaca kao što su N ietzsche, D e Saussure, Vygotski, W itt
genstein, H eidegger, D errida, Lacan, F oucault, Barthes,
D e M an, V attim o i dr.
SIh os Ihana F e I m an
SKANDAL TIJELA U COVORU
D on Ju a n s A u s t I n o m ili zavo ćenje na dvA jEzilov
P rv a u nas prevedena knjiga ista k n u te am eričke teo-
retičark e d e k o n s tru k c ijs k o -p s ih o a n a litič k o g profila.
N jezina je studija svojevrsna glosa uz glasovitu polem iku
francuskog poststrukturalističkog filozofa Jacquesa Derri-
daa s teorijom govornog čina utjelovljenom u engleskom
analitičkom filozofu Johnu Austinu. N a prepletu tih dviju
sukobljenih koncepcija, u koji još uvlači nit lakanovske
psihoanalize, autorica istražuje m ogućnosti obnovljenog
zasnivanja m aterijalizm a. Riječ je o teorijskoj interven
ciji velikoga m eđunarodnog odjeka.
M A N fR E d FRAISlk
ISKAZIVO I NEISKAZIVO
ESEji O NAjlNOVijOj fRANCUSkoj klERMENEUTiCi i TEORiji TEksTA
Prva u nas prevedena knjiga istaknutoga njem ačkog filo
zofa srednjeg naraštaja. Riječ je o radovim a posvećenim
Sartreu, Lacanu, D erridau, F oucaultu i Lyotardu, kojih
se ideje razm atraju u svjedu revidiranog čitanja njem ačke
rom antičarske filozofije, prije svega Schleierm achera, ali
također u svjetlu analitičke filozofije, kao i iz perspektive
suvrem enih kretanja u njem ačkoj socijalno-teorijskoj
misli. Rješenje aktualnih teorijskih nedoum ica traže se
u unakrsnom čitanju poetike, herm eneutike, sem iotike,
sem antike, p o ststru k tu ra liz m a, p sih o an alize, kritičke
teorije i drugih “u m iješanih” disciplina.
NikUs LuIhmainini
LJUBAV KAO PAS IJA
O kodiRANjU ilMTiMNOSTi
Studija istaknutog njem ačkog sociologa bavi se sem an
tičkom preobrazbom pojm a ljubavi u procesu prijelaza
sa stratifikacijskog na fu n k c io n a ln o iz d ife re n c ira n o
građansko društvo. U razdoblju od 17. do 19. stoljeća
učvršćuje se sim bolički kod ljubavi koji o h rab ru je na
stvaranje odgovarajućih osjećaja i stavova, štoviše jam či
uspješnu kom unikaciju tam o gdje se ona čini nevjerojat
nom . Sistem skoteorijska analiza prad prije svega fran
cusko i englesko društvo oslanjajući se na bogatu građu
rom ana, m aksim a i traktata. Ovo je m eđu širokom p u b
likom najčitanija knjiga vodeće figure današnje njemačke
teorijske scene.
D iETRich S c h w A N in
fEORIJA SISTEMA I KNJIŽEVNOST
NOVA pARAdiQMA
D jelo koje na lucidan način uvodi u prim jenu sistemsko-
teorijske paradigm e u književnoznanstvenom okviru.
N akon izlaganja općeg “asim etričnog” konteksta na koji
se svojom pojavom priključuje teorija sistema, raščlanjuju
se njezine osnovne postavke: diferencijacija, autopoieza,
kom unikacija, sm isao, sam oreferencija. Slijede poglav
lja s prikazom sistem skoteorijske reform ulacije analize
dram e, pripovjedne književnosti te pitanja interpretacije
književnih tekstova. M eđu poglavlja um etn u ti su im agi
n a rn i d ijalo z i o k lju čn im a sp ek tim a teorije sistem a:
razgovaraju S herlock H olm es i doktor W atson, H am let i
H oracije, pshijatrijski pacijenti koji utvaraju da su Shaw,
P irandello, Brecht, Ionesco i Beckett, likovi iz M usilova
Čovjeka bez svojstava, M onsieur Teste i O scar Wilde.