Infrastruktura komunikacija

PREDAVANJE 3.

Prenosni sistemi u telekomunikacijama

Prenosni sistemi su sredstva (vodovi) čija je zadaća povezati korisničke uređaje i telekomunikacijsku
opremu. Prenosni medij spada u pasivnu telekomunikacijsku opremu i predstavlja fizički put kojim se
prenose podaci od predajnika do prijemnika. Prenosni mediji mogu biti:
- žični i
- bežični.

Prema području primjene kablove možemo svrstati u jednu od dvije kategorije: kablovi mjesnih
mreža mreža i kablove međumjesnih mreža. Kablovi mjesnih mreža su:
- spojni kablovi koji povezuju centrale ako su u pitanju decentralizovane mreže,
- preplatnički (korisnički) kablovi koji spajaju korisničke instalacije na mrežu i
- instalacijski kablovi koji spajaju korisničke terminale na preplatničke kablove.

U međumjesne kablove spadaju kablovi koji povezuju krajnje centrale sa tranzitnim centralama i
kablovi koji povezuju tranzitne centrale međusobno.
Prema uslovima polaganja kablovi mogu biti:
- nadzemni kablovi (vazdušni – postavljaju se na uporištima, stubovima i mogu biti samonosivi
ili sa ugrađenim nosivim užetom),
- podzemni kablovi (polažu se izravno u zemlju i imaju zaštitne slojeve),
- podvodni kablovi (polažu se pod vodu i imaju pojačane zaštitne slojeve),
- uvlačni (uvlače se u cijevi kabelovske kanalizacije),
- instalacioni (kablovi za kućne instalacije, računarske mreže i sl.),

Komunikacijske veze se ostvaruju na razne načine i upotrebom raznih medija kao što su parice,
koaksijalni kablovi, optički kablovi, bežični prenos i sl. Pravilan izbor prenosnog medija ovisi o
mnogim faktorima kao što su:
- vrsta i obim informacija koje treba prenijeti,
- udaljenost na koju treba prenijeti informacije,
- kvaliteta prenosa,
- cijena izgradnje i održavanja,
- vijek trajanja, itd.

Kroz kablove sa upredenim paricama (sa bakarnim provodnicima) i koaksijalne kablove podaci se
prenose u obliku električnog signala, a kroz optičke (svjetlovodne) kablove u obliku svjetlosnog
signala. Fizičke pojave koje treba pomenuti u vezi sa prenosom električnog signala kroz kablove su:
 Slabljenje: kada kabel prevaziđe određenu dužinu dolazi do slabljenja i izobličavanja signala.
Slabljenje signala (eng. attenuation) je gubitak jačine signala koji se pojavljuje kao posljedica
dugog putovanja kroz bakarne kablove.

1
  Impedansa: otpor provodnika pri prijenosu signala koji se mjeri u omima. Što je veća
impedansa, to se više energije troši pri prijenosu podataka.
 Smetnje: signali koj potiču od uređaja koji se nalaze blizu i šum u provodnicima
(elektromagnetne smetnje) mogu da se miješaju sa signalom u provodniku. Također, kada su
dva provodnika postavljena suviše blizu, njihovi se signali miješaju. To se zove preslušavanje
(eng. crosstalk).

Slika. Preslušavanje

Bakarne parice

Parice (eng. twisted-pair cable) se najčešće koriste u telefonskoj i računarskoj mreži. Parični kabel se
sastoji od dvije ili više parica (2 – 3000 parica). Prednosti ovih kablova su da su relativno jeftini, lahki
su za rukovanje i postoji već izgrađena velika mreža ovih kablova. Glavna mana je što su previše
osjetljivi na šumove i elektromagnetne talase, omogućuju malu brzinu prijenosa i mogu se lahko
prisluškivati i tako neautorizovano pristupati podacima. Telefonski kablovi, kao jedan od najstarijih
komunikacionih medija, rade na bazi analognih signala i njihova brzina prijenosa podataka je veoma
mala (prve brzine prenosa paričnim kablovima iznosile su oko 1Mb/s, a danas postoji industrijski
standard 10BaseT koji omogućava brzinu prenosa od 10 Mb/s). Međutim, razvijene su različite
tehnologije koje koriste infrastrukturu baziranu na ovim kablovima (npr.xDSL tehnologije), a koje
povećavaju broj usluga koje se mogu pružati preko takve infrastrukture. Kod telefonskih kablova
jedna žica nosi signal dok je druga uzemljena i apsorbuje interferenciju.

Slika. Parice

Vrste kablova za bakarnim paricama

Upredeni parični kabel može imati dvije forme:

 UTP (eng. unshielded twisted-pair) i
 STP (eng. shielded twisted-pair).

2
 Slika. Parice: UTP i STP kabel

UTP se najčešće koristi kao telefonski kabel . U telefonskoj mreži, višestruko izolirane bakrene parice
su spojene zajedno u kabel koji se zove kabelovski snop.

Slika. Kabel sa neoklopljenim i oklopljenim paricama

Kod STP kabla postoji i „dodatni oklop“ koji je uglavnom od aluminijske folije, pa STP pruža
kvalitetniji prenos podataka, jer je otporniji na interferenciju iz okoline.

Slika. Struktura UTP i STP kabla

Upredanje pomeže da se smanji interferencija i preslušavanje. Preklapanje signala susjednih parica u

snopu, odnosno smetnje između dvije linije koje su u istom snopu naziva se preslušavanje (eng.
crosstalk). Električna energija, koja se prenosi linijom u obliku moduliranog signala, zrači
elektromagnetnu energiju na susjedne žice ili linije koje su u istom snopu. Susjedne parice u snopu
koje odašilju ili primaju informacije u istom opsegu frekvencija mogu uzrokovati značajne smetnje i
izobličenja signala. To se događa zbog toga što se signal induciran preslušavanjem miješa sa

3
originalnim signalom koji je namijenjen za prenos. Rezultat je drugačiji talasni oblik signala od
originalnog.
STP kabel ima metalni omotač za svaki par izolianih provodnika. Ovaj omotač sprječava prodiranje
elektormagnetnog šuma i zbog načina proizvodnje ovaj kabel je skuplji od UTP kabla ali je manje
osjetljiv na šum. UTP i STP kablovi se razvrstavaju u iste kategorije. Na osnovu definisanih standarda
svi UTP kablovi su razvrstani u kategorije koje se mogu vidjeti u narednoj tabeli sa nekim od osnovnih
karakteristika.

Tabela. Kategorije UTP i STP kablova.

Brzina Frekvencija
Kategorija Godina Uptoraba
(Mb/s) (MHz)
C1 <1983 <1 1 telefonija i ISDN
C2 1983 4 10 telefonija i ISDN
C3 1993 100 16 ISDN, 4 Mbps TR, 10base-T, 100base-T4
C4 1994 100 20 ISDN, 16 Mbps TR, 10base-T, 100base-T4
C5 1998 100 100 ATM, TR, 10base-T do 100base-T
C5e 1999 1000 350 ATM, TR, 10base-T do 1000base-T
C6 2004 10000 200 - 550 ATM, TR, 10base-T do 10000base-T
C7 2010 10000 600 - 1000 STP - 10base-T do 10Gbase-T (non RJ-style)

Kabel kategorije C7 je oklopljeni kabel u kojem su pojedine parice oklopljene folijom, a cijeli kabel
vodljivim pletivom - S / STP. Svaka parica može se posebnim konektorima spojiti na način da se
koristi svaka parica zasebno (analogni telefon) ili po dvije parice zajedno (Internet ili VoIP) ili da se na
paricu priključi kabel za CaTV (CableTV).

Konektori za bakarne parice

Kablovi sa upredenim paricama za povezivanje sa računarima koriste RJ-45 konektore, a za

povezivanje sa telefonima RJ-11 konektore. RJ-45 su nešto veći i imaju 8 provodnika, a RJ-11 imaju 4
provodnika. Standard određuje koja žica se povezuje na koji pin.

Slika. Kablovi i RJ-11 (Registered Jack 11) i RJ 45 konektori (Registered Jack 45)

4
RJ-11 (Registered Jack 11) se koristi u telefonskim instalacijama za prenos glasa i kod modemskih
instalacija prenos podataka putem javne komutirane telefonske mreže – PSTN (Public Switched
Telephone Network).
RJ-45 (Registered Jack 45) se koristi kod instalacija za prenos podataka u računarskim mrežama
(najčešće Ethernet) za terminaciju UTP kablova i njihovo spajanje na mrežnu karticu ili aktivnu
opremu (npr. switch). Predstavlja fizički interfejs za prenos električnih impulsa u LAN mreži.
Ethernet kabel je jednostavan kabel spojen sa RJ45 konektorima na oba kraja. RJ-45 se sastoji od 8
pinova i plastičnog tijela. Koristi se prema TIA-568 A/B standardima koji definišu raspored pinova i
ožičenja prilikom terminacije kablova (terminacija – završna tačka kabla za prenos). Postoje dvije
vrste kabla: straight-through (patch) i crossover kabel.
Straight-through ili patch kabel se koristi za spajanje interfejsa glavnog računara iz mreže regulatora
(računar ili sličan uređaj) na mrežni preklopnik ili usmjerivač (switch, hub ili router). Ovakav tip kabla
se koristi za spojeve od PC-a do zidne utičnice i kada su u pitanju kratki kablovi (do 1m).
Crossover kabel je vrsta Ethernet kabla koji se koristi za direktno povezivanje više računara. On spaja
dva uređaja iste vrste povezanim asimetrično modificiranim unakrsnim kabelom. Za izradu ovog
kabla koristi se UTP (Unschielded Twisted Pair Cable) koji ima 8 žica savijenih u 4 parice. Svaka žica
ima svoju određenu boju koje su u paru. Ethernet crossover kabel služi za spajanje dva računara
(mrežne kartice) ili dva uređaja kao što su switch, hub i sl. Kada se na raspolaganju imaju npr. HUB
uređaji sa malim brojem portova, onda se oni mogu složiti u tzv. stack sa većim brojem portova
koristeći crossover kablove. Za stack-ovanje se preporučuje maksimalno 4 HUB uređaja i treba voditi
računa o ukupnoj dužini kabla. Za prenos podataka preko crossover kabla dovoljno ukrstiti ova dva
para žica.

Slika. RJ-45 Ožičenje (EIA/TIA-568B) kabla za spajanje računara pomoću aktivne opreme

Slika. RJ-45 Ožičenje (EIA/TIA-568B) kabla za spajanje računara direktno

5
Procedura kreiranja UTP i STP kablova

Da bi se montirao RJ-45 konektor na UTP kabel potrebna su odgovarajuća kliješta za krimpovanje.

Slika. Kliješta za krimpovanje

Pravljenje Ethernet 100BaseTX UTP crossover kabla po T-568A i T-568B standardu:

1. Skine se PVC izolacija u dužini od 1 cm, tako da se ukažu upredene žice, na oba kraja kabla.
2. Upredene žice se raspredu vodeći računa da ne ne prekinu.
3. Raspredene žice poredati prema T-568A standardu na jednom kraja kabla, a na drugom kraju
prema standardu T-568B.
4. RJ-45 konektor okrene se tako da se vidi pozlačeni kontakti.
5. Ubace se raspoređene žice, kako je pokazano na slici.
6. Krimp kliještima se stegne konektor tako da žice nemožemo izvući.

Princip izrade Ethernet 100BaseTX UTP patch kabla po T-568A i T-568B standardu je isti osim u
koraku 3 jer se raspredene žice redaju prema T-568A standardu na oba kraja kabla. Ako treba da se
napravi strait kabel bitno je da raspored žica sa obje strane kabla bude jednak, a kod cross-over
kabla je raspored žica sa jedne strane kabla - konekcija 1, a sa druge strane kabla - konekcija 2.

Slika. Konfiguracija kablova (raspored žica)

Dakle, raspored žica je bitan i potrebno je pridržavati se standarda. Za direktno povezivanje dva
računara se koristi tzv. crossover kabel, dok se za vezu računara sa aktivnim komponentama (hub,
switch) koristi strait kabel. U sljedećem primjeru će biti prikazani načini kako se prave RJ-45
konektori po tzv. Color-coding standardu.

6
 Slika. Raspored žica

Za međusobnu komunikaciju računara (ili računara sa switchom ili hubom) korištenjem UTP kablova,
ako je brzina komunikacjie do 100 Mbs koriste se 4 žice UTP kabla. Međutim, za ostvarivanje
Gigabitne veze, kabel se malo razlikuje jer se koristi svih osam žica.

Slika. Postavljanje RJ-45 konektora.

I pored velike pažnje koja se posveti pravljenju jednog ovakvog kabla nije uvijek moguće napraviti
ispravan kabel. Najčešća greška je to što provodnici nisu gurnuti u konektor do kraja.

7
Proračun koeficijenta slabljenja

Maksimalno slabljenje α, na 20oC bilo koje parice u frekventnom opsegu od 1 MHz do maksimalne
referentne frekvencije, neće premašiti vrijednost iz izraza (naveden ispod), uz korištenje
odgovarajućih vrijednosti konstanti.

Tabela: Koeficijenti slabljenja

Za provjeru ispravnosti veza (ispravnosti kabla i konektora) koristi se mrežni tester.

Slika. Mrežni tester

Koaksijalni kabel

Koaksijalni kabel (eng. coaxial cable) omogućuje znatno veće brzine prenosa u odnosu na parice. Iz
tih razloga, najčešće se koristi za brzi prenos velike količine podataka (npr. za Internet pristup) kao i i
za prenos televizijskih signala (za kabelovsku televiziju). Koaksijalni kabel je višestruko skuplji od
parica, teži je za rad i nefleksibilan. Sastoji se od bakrenog vodiča okruženog izolacijom. Vanjski
omotač od bakra ili aluminijuma djeluje kao vodič i električna zaštita.

8
 Slika. Koaksijalni kabel

Postoje dvije vrste koaksijalnih kablova: koaksijalni kabel za prenos u osnovnom pojasu (eng.
baseband coaxial cable) i širokopojasni koaksijalni kabel (eng. broadband coaxial cable).
Koaksijalni kabel za prenos u osnovnom pojasu ima samo jedan kanal. U jednom trenutku se prenosi
samo jedna informacija, tj. serijski prijenos bit po bit, ali velikom brzinom. Središnji vodič je okružen
bakarnim omotačem i ukupan promjer kabla je 95 mm. Brzine penosa se kreću od 10 do 80 Mb/s.
Zbog ograničenog prenosa podataka u jednom smjeru, nije pogodan za prenos kompleksnih,
integrisanih signala, poput govornih i video signala. Osnovne prednosti su cijena, brzina, lakoća
fizičkog povezivanja, spajanja ili otpajanja radne stanice bez remećenja rada mreže. Najveća
preporučljiva udaljenost prenosa za ovu vrstu kablova je do 3 km ali se 500 m ne prekoračuje u
intenzivno korištenim mrežama.
Širokopojasni koaksijalni kabel ima mogućnost prenosa nekoliko različitih signala koji se odašilju na
različitim frekvencijama. Najveća im je upotreba u prenosu signala kabelovske televizije.
Širokopojasni sistemi mogu koristiti jedan kabel (eng. single cable) sa dvosmjernim pojačalima ili dva
(eng. dual-broadband) odvojena kabla. U oba se slučaja signali nosioca (carrier) šalju u glavni čvor
(headend) a odatle svim tačkama u mreži. Ako se radi o jednom onda se radi frekvencijska podjela
da bi se ostvario prenos u oba smjera (dolazni i odlazni signal). Često se koriste kanali širine 6 MHz u
svakom smjeru. Obično je predviđeno 364 MHz za slanje signala (56 kanala; 6 MHz po kanalu) i 25
MHz za povratne signale (4 kanala; 6 MHz po kanalu), u suprotnom smjeru od onog u kom se šalju.
Kod dvostrukih širokopojasnih kablova se koristi jedan kabel za prenos prema glavnom čvoru i jedan
kabel za prenos u suprotnom smjeru. Svakom smjeru je dostupan čitav raspon frekvencija. Ovim
načinom kabeliranja formira se dvosmjerni prenosni put. Ako je širina jednog kanala 6 MHz, a imamo
na raspolaganju pojas od 300 MHz, to znači da imamo 50 kanala sa brzinom prenosa od 5 Mb/s.
Pristup s dvostrukim kabelom je skuplji ali daje dva puta više kanala u odnosu na rješenje s jednim
kabelom. Dolaznim pojasom (eng. inbound band) dolaze podaci od mrežnih čvorova (eng. network's
nodes – radnih stanica) prema glavnom čvoru koji ima ulogu uređaja za translaciju kanala i
emitovanje podataka na mrežu (broadcasting). Odlaznim pojasom (eng. outbound band) šalju se
podaci od glavnog čvora prema mrežnim čvorovima.
U svom najjednostavnijem obliku, koaksijalni kabel se sastoji od bakarne žice u sredini oko koje se
nalazi izolacija, a zatim sloj od upletenog metala (širm) i spoljašnji zaštitni omotač. Širm je upletena
ili vlaknasta metalna mreža, mada može da posluži i neki drugi materijal. Svrha ovog oklopa je da
apsorbuje elektromagnetne smetnje ili šum (eng. noise), i time spriječi njihovo miješanje sa
podacima koji se prenose. Kablovi koji imaju jedan sloj izolacije i jedan sloj od upletenog metala zovu
se i kablovi sa dvostrukom zaštitom. Postoje i kablovi sa četvorostrukom zaštitom (dva sloja izolacije i

9
dva sloja širma), koji se primjenjuju u sredinama sa jakim elektromagnetnim smetnjama. Širm ima
ulogu uzemljenja i štiti provodnik od električnog šuma i preslušavanja. Preslušavanje nastaje
indukovanjem, tj. prelaženjem signala sa susjednih provodnika.
Bakarni provodnik (žica) u sredini kabla prenosi elektronske signale koji čine podatke. Ovaj provodnik
može biti od punog metala ili u obliku više upletenih žica. Ukoliko je od punog metala, onda je to
obično bakar. Bakarni provodnik i širm ne smiju biti u kontaktu. Kada eventualno dođe do kontakta u
kablu, nastaje kratak spoj, a šum ili zalutali signali sa mreže prelaze u provodnik. Na ovaj način dolazi
do pojave skretanja podataka u neželjenom smjeru.

Slika. Struktura koaksijalnog kabla

Koaksijalni kabel je mnogo otporniji na pojave miješanja i slabljenja signala od kabla sa upletenim
paricama. Zaštitni omotač od upletenog metala (širm) apsorbuje lutajuće elektronske signale i na taj
način štiti podatke u bakarnom provodniku. Zbog toga je koaksijalni kabel dobar i jednostavan način
prenošenja podataka na veće daljine.

Vrste koaksijalnih kablova

Postoje dva tipa koaksijalnih kablova:

 tanki (eng. thinnet) kabel,

 debeli (eng. thicknet) kabel.

Od potreba konkretne mreže zavisi koja će vrsta biti upotrebljena. Tanki koaksijalni kablovi su
fleksibilni koaksijalni kablovi debljine oko 0,64 cm. Ova vrsta kabla, zbog svoje fleksibilnosti i lahkog
korištenja, odgovara skoro svakom tipu mreže. Kod tankih koaksijalnih kablova značajnije slabljenje
signala se pojavljuje na razdaljinama većim od 185 metara. Proizvođači su usvojili standarde za
različite vrste kablova. Tanki koaksijalni kabel se nalazi u grupi kablova koja je označena sa RG-58.
Osnovna karakteristika cijele grupe RG-58 je da je provodnik uvijek od bakra. Provodnik može biti od
punog bakra ili od više upletenih bakarnih žica.
Debeli kabel je vrlo čvrst koaksijalni i prečnika je oko 1,27 cm. Debeli koaksijalni kablovi se ponekad
nazivaju i Standard Ethernet zbog toga što su to bili prvi kablovi koji su se koristili u popularnoj
mrežnoj arhitekturi Ethernet. Njihov bakarni provodnik je deblji od provodnika tankih koaksijalnih
kablova.
Što je debljina provodnika veća, veće su i daljine prenosa signala. Tako ova vrsta provodnika može da
prenese signal na razdaljine od 500 metara bez značajnijeg slabljenja signala. Zbog toga debeli

10
koaksijalni kablovi često predstavljaju kičmu neke mreže povezujući niz manjih mreža koje mogu biti
povezane tankim koaksijalnim kablovima. Za ovaj način povezivanja mreža koristi se uređaj koji se
naziva primopredajnik. Primopredajnik služi za povezivanje tankih koaksijalnih kablova sa debelim.

Konektori za koaksijalne kablove

Koaksijalni kabel prenosi signale u višem frekvencijskom opsegu u odnosu na paricu. Postoje različiti
standardi za koaksijalni kabel i sa bi se konektovao koaksijalni kabel , neophodno je koristiti
koaksijalne konektore. Najčešće korišteni tip konektora je Bayone-Neill-Concelman, odnosno BNC
konektor. Postoje tri tipa BNC konektora BNC konektor, BNC T konektor i BNC terminator.

Slika. BNC konektori

BNC označava tip konektora koji se koristi kod Bus mrežne topologije. Postoje dvije varijante:
Insercioni konektor (barell connector) i T – konektor. Osim toga postoji više varijanti konketora
gledano prema dimenzijama. T-konektor služi za spajanje mrežne kartice na bus kabel , a insercioni
konektor služi za spajanje dva kabla (npr. spajanje dva bus kabla).

Slika. BNC konektor

Optički kablovi

Optički kabel ili svjetlovod (fiber-optic cable) je medij velikog kapaciteta čija forma slična
koaksijalnom kablu s tim što je urađen od specijalnog stakla ili plastičnih masa. Informacije umjesto
elektronskog nosi svjetlosni signal koji putuje kroz unutrašnjost kabla. Optički kablovi sadrže optička
vlakna. Ova vlakna prenose puls svjetlosti koji emituje laser. Na samom ulasku u optičko vlakno

11
električni signal se konvertuje u svetlost pomoću svijetleće ili laserske diode, a po prijemu se
pretvara ponovo u električni signal pomoću fotodiode.

Slika. Optički kabel se jednim i više vlakana

Sa prethodne slike možemo vidjeti kako se optički kabel sastoji od tri osnovna dijela a to su:
- Jezgra (core) – to je unutrašnji sloj optičkog vlakna. Odlikuje ga visoka čistoća stakla. Kroz
jezgru se prostire optički koristan signal koji nosi informaciju. Ima manji indeks loma u
odnosu na plašt.
- Plašt (cladding) – niži stepen čistoće stakala. Uloga mu je svjetlosne zrake koje napuštaju
jezgru vratiti ka osi jezgre. Ovo se postiže različitim indeksima prelamanja jezgre i plašta.
- Omotač ( buffer - coating) – to je izolacioni sloj koji osigurava mehaničku zaštitu i ne mora
biti optički provodan.

Jednim optičkim vlaknom može da se prenese preko 50000 simultanih telefonskih razgovora. Optički
kablovi pružaju mogućnost slanja podataka na udaljenosti od nekoliko kilometara bez značajnih
gubitaka u prenosu. Odašiljač signala u optičkoj mreži je laser ili LED dioda (eng. Light Emitting
Diode). Optički ponavljači (eng. optical repeaters) se postavljaju na optičkim vodovima u cilju
pojačanja signala, kako bi signal do odredišta stigao u punoj snazi. Na mjestu prijema, svjetlosni
signal se pretvara u digitalni ili analogni pomoću fotodiode.

12
 Slika. Optički kablovi

Optičko vlakno sa svojim ogromnim informacijskim kapacitetom predstavlja najperspektivniji medij

prenosa a zasnovan je na sistemima koji rade na frekvencijama elektromagnetskih svjetlosnih talasa
a kapacitet prenosa raste srazmjerno radnoj frekvenciji sistema. Razvoj optičkih komunikacija
uslovljen je razvojem primopredajnih komponenata optičkog sistema i razvojem optičkih vlakana
pogodnih za prenos informacija.
Neki prednosti optičkog vlakna u donosu na ostale medije prenosa su sljedeće:

 veliki propusni opseg,

 malo slabljenje (od 0.2 do 0.5 dB/km) što dozvoljava domete i do 200 km bez pojačanja,
 mali prečnik (male dimenzije) i mala masa,
 bolji odnos signal/šum,
 otpornost na elektromagnetne smetnje,
 ne postoji problem preslušavanja između vlakana,
 lakše polaganje kako u zemlju, tako pod vodu, na stubove ili dalekovode,
 velika brzina prenosa.

Prostiranje svjetlosti kroz optička vlakna zasnovano je na zakonima geometrijske optike: zakonu
refleksije svjetlosti i zakonu refrakcije svjetlosti (Snelliusov zakon loma). Prema zakonu refleksije
ugao upadanja zrake svjetlosti jednak je uglu odbijanja (refleksije) svjetlosti α =β, a zraka koja upada
i koja se odbija leže u istoj ravnini koja je okomita na površinu odbijanja. U optičkim vlaknima se
koristi princip totalne refleksije. Brzina svjetlosti u vakumu iznosi c = 299 792 458 m/s. Brzina
svjetlosti kroz drugi medij određena je dielektričnim i magnetskim osobinama medija kroz koji se
prostire i manja je od brzine prostiranja kroz vakum. Lom svjetlosti prilikom prolaska iz jedne sredine
u drugu opisuje pomenuti Snelliusov zakon.
Optički kabel sastoji se od optičkog jezgra (vlakna), omotača jezgra i zaštitnog omotača kabla.

13
 Centralni član

Slobodna odbojna cijev

Snob vlakana

Samonosivi član

Unutrašnji omotač

Okop od čelične trake

Spoljašnji omotač

Slika. Poprečni presjek (struktura) optičkog kabla

Primarna zaštita. Da bi se postigla uspješna primjena vlakana u realizaciji kablova, važno je da

njihova prvobitna jačina bude sačuvana. To zahtjeva primjenu zaštitnog sloja i to što je prije moguće
da se ne bi oštetila površina vlakna. Zaštita se mora staviti prije nego što vlakno dospije u kontakt sa
bilo kojom drugom površinom, i mora da zaštiti vlakno od abrazije (lat. ostrugati, ogrebati, čuvati
vlakna od oštećenja), do koje može doći tokom dalje obrade. Pošto je zaštita vlakna neodvojivi dio
procesa kabeliranja, ograničenja koja nameće taj proces u velikoj mjeri određuju izbor omotača.
Primarni omotač (omotači) treba da obezbjedi sljedeće:
 brzu i adekvatnu aplikaciju,
 doprinos zaštiti od mikrosavijanja,
 očuvanje čvrstoće vlakna i
 vremenski dugo trajanje u različitim sredinama.

Materijali koji se najčešće koriste u svrhe primarne zaštite vlakna su: polidimetil silikon (Sylgard),
silikonska ulja, razni fluoro-polimeri i akrilati.
Sekundarna zaštita. Razlikuju se dvije vrste sekundarne zaštite: sekundarna zaštita sa vlaknima u
cjevčicama i sekundarna zaštita sa vlaknima u žljebovima cilindra.
Najsloženija tehnika koja se koristi za zaštitu vlakana obloženog primarnim omotačem je stavljanje
vlakna u cjevčicu, oslanjajući se pri tome na vazdušnu izolaciju od uticaja spoljašnjih sila. Međutim,
eksperimenti pokazuju veliko uvećanje slabljenja pri snižavanju temperature. Taj problem se može
riješiti usklađivanjem termičkog koeficijenta vlakna i cjevčice. Ova tehnika je uspješna u slučajevima
gdje ne postoji uticaj vibracija ili temperaturne varijacije u odnosu na stabilan režim cjevčice.
Nažalost, unutrašnjost cjevčice nije nikada savršeno glatka, tako da usljed djejstva okoline kabla,
može doći do povećanja kontaktnog pritiska između vlakna i unutrašnjosti cjevčice, i time se mogu
javiti gubici usljed mikrosavijanja. Veće umanjenje spoljnih uticaja se može postići upotrebom
mnogo većih cjevčica.

14
Neki nedostaci slobodne konstrukcije, kao što su teškoće pri zaustavljanju prodora vode i dugotrajno
pomjeranje vlakna, se mogu prevazići ubacivanjem gela u prostor između vlakna i cjevčice. Ipak, da
se ne bi izgubila većina prednosti tehnike slobodne konstrukcije, vlakno i dalje mora imati
mogućnost pomjeranja unutar cjevčice. Stoga se kao punilac mora upotrijebiti supstanca male
viskoznosti, ali takav materijal mora da bude mehanički stabilan u strukturi kabla. Ove zahtjeve
zadovoljava upotreba petroleum gela kao punioca, mada su razvoju i neke druge komponente.
Sekundarnu zaštitu je moguće realizovati za više vlakana istovremeno. Jedan od načina realizacije je
sa optičkim vlaknima postavljenim u žljebove tog elementa.
Omotač kabla. Omotač kabla štiti jezgro od mehaničkih oštećenja, sprečava prodor vlage i
obezbjeđuje otpornost na hemijske uticaje. Izbor omotača zavisi od mjesta polaganja, mogućih
spoljašnjih uticaja i cijene. Za konkretnu situaciju, uz opšte zahtjeve koje kablovi moraju ispuniti, vrši
se specifikacija omotača. Izabranoj sirovini za izradu omotača dodaju se, prema potrebi, određeni
aditivi u cilju promjene boje, smanjenja ili eliminisanja zapaljivosti, toksičnosti i agresivnosti,
sprečavanja prodiranja vlage i sl.
Materijali koji se koriste za omotače, oblaganje i sl., za optičke kablove su isti kao za konvencionalne
kablove. Međutim, kriteriji za izbor materijala i načina izrade omotača moraju biti oštriji. U
telekomunikacionoj industriji, materijali za oblaganje se preciziraju s velikom preciznošću i detaljno,
u nekim slučajevima se preciziraju i procedure za njihovu proizvodnju. Omotač kabla može biti:
 metalni ili nemetalni,
 armirani ili nearmirani.

Najčešće korišteni su slojeviti omotači od aluminijuma i polietilena, a ako se optički kabel polaže u
zemlju primjenjuju se armirani omotači. Armatura predstavlja slojeve čeličnih žica ili nemetalnih
elemenata.

Slika. Primjer konstruktivne karakteristike optičkog kabla

15
Osnovne razlike u konstrukcijama optičkih kablova ogledaju se u sljedećem:

 broj, vrsta i zaštitna vlakna u kablu,

 način formiranja grupa,
 način formiranja jezgra kabla i
 način zaštite jezgra.

Dozvoljene temperature okruženja za optičke kablove su:

 pri polaganju -50C do 400C.

 u toku skladištenja i eksploatacije od -200C do 500C.

Prenosne karakteristike optičkih vlakana

Prenosne karakteristike optičkih vlakana u kablu se ogledaju kroz: optičke karakteristike,

geometrijske karakteristike i mehaničke karakteristike. U tabelama koje slijede date su karakteristike
monomodnih (SM) i multimodnih optičkih vlakana za telekomunikacione LAN i CATV mreže.
Karakterisike optičkih vlakana su:
 optičko vlakno se sastoji od izuzetno tankog staklenog cilindra – jezgro (eng. core),
 jezgro je okruženo koncentričnim staklenim slojem - staklena presvlaka (eng. cladding),
 ponekad vlakna mogu biti napravljena i od plastike, a sa plastikom se lakše radi, ali ona ne
može da prenese svetlosne impulse na razdaljine na koje to mogu staklena vlakna,
 zbog toga što optičko vlakno prenosi signale samo u jednom pravcu, kabel se uvek sastoji od
dva vlakna u odvojenim omotačima – jedno vlakno šalje signale, a drugo ih prima,
 svako vlakno je obmotano slojem plastike, a dodata su i vlakna od kevlara što obezbeđuje
čvrstiu. Vlakna od kevlara se smeštaju između va vlakna. Kablovi su presvučeni zaštitnim
slojem plastike,
 po potrebi optički kabel (koji služi za mehaničku zaštitu vlakna) može sadržati: ispunu kabla,
armaturu ili metalne provodnike.

Jezgro optičkog vlakna ima veći indeks loma od omotača. Prvo lomljenje zrake se dešava kod upada
zrake a na granici između jezgra i omotača u skladu sa zakonom refrakcije svjetlosti dolazi do
refleksije a ugao odbijanja je jednak upadnom uglu, prema zakonu refleksije. Ovdje se uočava da
ugao upada na granicu između jezgra i omotača treba biti veći od kritičnog. Zraka koja putuje kroz
optičko vlakno bi u slučaju da nema nečistoća i gubitka u omotaču, nastavila bez slabljenja da putuje
beskonačno dugo kroz optičko vlakno. U realnom slučaju neophodno je postavljanje optičkih
pojačala koji pojačavaju oslabljenu zraku.
Kablovi mogu biti sa omotačem od polietilena ili PVC-a. Jezgro optičkog kabla sačinjavaju: rasteretni
element, optička vlakna koja su postavljena unutar cijevi sekundarne zaštite, masa za punjenje i
pojasna izolacija sa elementima za rasterećenje. Centralni rasteretni element kabla može biti izrađen
od čelične pocinkovane žice visoke zatezne čvrstoće ili ako su u pitanju nemetalni optički kablovi od
staklenog rovinga impregnisanog epoksi/poliester smolama. Prečnik centralnog elementa kabla
usklađen je sa zahtjevima u pogledu mehaničkih karakteristika kabla.

16
Cijevi sekundarne zaštite sadrže do 6 optičkih vlakana koja se međusobno razlikuju po boji primarne
zaštite. Dimenzije cjevčica su:
 2,0/1,20mm ( +/- 0,05mm, spoljašnji/unutrašnji prečnik cevi ) za konstrukcije sa jednim ili dva
opt. vlakna u istoj cevi sek. zaštite,
 2,8/1,70mm ( +/- 0,06mm, spoljašnji/unutrašnji prečnik cevi ) za konstrukcije sa četiri ili šest
opt. vlakana u istoj cevi sek. zaštite.

Kod procesa izrade optičkog vlakna, jezgro i omotač se izrađuju kao jedna cjelina a postoji razlika u
sastavu i indeksu loma. Oko omotača se nalazi zaštitni omotač koji nije optički vodljiv. Pored ovog
zaštitnog omotača koji se često naziva primarni omotač postoji još i sekundarni omotač a služi za
dodatnu mehaničku zaštitu optičkog vlakna i zaštitu od vlage ili od eventualnih hemijskih sredstava.
Zavisno od materijala od koga je napravljeno jezgro i omotač možemo imati različito raspršenje na
omotaču ili apsorpciju koja zavisi od čistoće jezgra.
Optička vlakna se dijele na osnovu sljedećih karakteristika: vrsta materijala od koje je napravljeno
jezgro i omotač, promjena indeksa loma, broj modova i optički prozori koje vlakna koriste. Najčešće
su u upotrebi optička vlakna sa jezgrom od stakla. Optička vlakna sa jezgrom od plastičnih masa
imaju veću atenuaciju i veće dimenzije. Nešto bolje karakteristike imaju optička vlakna gdje se koristi
materijal PSC (smjesa plastične mase i silicije) ali uz nekoliko nedostataka: velike troškove instalacije i
modifikovanja, kao i prilično ograničen kapacitet.
Prema konstrukciji i karakteristikama postoje dva osnovna tipa optičkih vlakana:

 Single-mode vlakna, prečnika 9 mikrona, koja prenose infracrvrnu svjetlost talasne dužine od
1.300 do 1.550 nanometara, koju generišu laseri,
 Multi-mode vlakna, prečnika 62,5 mikrona, koja prenose infracrvrnu svjetlost talasne dužine
od 850 do 1.300 nanometara, koju generišu LED diode.

Jednomodno vlakno ostvaruje veliku širinu pojasa prenosa (eng. bandwidth), ali je zbog veoma tanke
i osjetljive jegre teško vršiti fizičko povezivanje, bez jakog tehničkog iskustva i posebne opreme.
Jednomodna vlakna, umjesto LED diode koriste znatno skuplji laserski izvor svjetlosti.Višemodno
vlakno ima manju širinu prenosnog pojasa, ali dopušta jednostavnije povezivanje. Višemodni kablovi
u LAN-ovima (Local Area Networks) mogu imati od 2 do 24 vlakna. Svako je vlakno predviđeno za
prenos podataka u jednom smjeru. Za prenos u oba smjera bila bi potrebna dva vlakna.
U zavisnosti od vrste materijala optička vlakna se mogu podijeliti na:

 oboje (jezgra i omotač) od kvarcnog stakla (SiO2),

 oboje od višekomponentnog stakla (smjesa SiO2 sa alkalnim, zemno-alkalnim i kovinskim
oksidima Na2O, SiO2 i dr.),
 jezgra od kvarcnog stakla, a odrazni plašt od plastične mase (PCS – Plastic Clad Silica).

Prema načinu širenja svjetlosti unutar jezgre vlakna i promjene indeksa loma:

 multimodalno vlakno sa skokovitim indeksom loma,

 multimodalno vlakno sa kontinuirano promjenjivim indeksom loma,
 monomodno vlakno.

17
U slučaju multimodnog vlakna sa skokovitim indeksom loma postoji više mogućih puteva širenja
svjetlosne zrake kroz vlakno. Ovakvo širenje po višestrukim putevima dovodi do proširenja impulsa,
tj. disperzije što će se direktno odraziti na maksimalnu moguću brzinu prijenosa signala. Mnogo
složenija multimodna vlakna su ona sa kontinuirano promjenjivim indeksom loma tzv. gradijentna
vlakna. Zbog male disperzije kroz ova vlakna signali se mogu prenositi mnogo većom brzinom.
Za prenos signala najvećom brzinom koriste se monomodna vlakna. Kod njih je jezgra promjera reda
veličine valne dužine svjetla, pa se može širiti samo jedan mod. Uzimajući u obzir da glavne trase
optičkih mreža moraju prenositi velike količine podataka kako bi se zadovoljile potrebe prenosnog
sistema, uglavnom se koriste jednomodni nemetalni kablovi kapaciteta 12, 24, 48, 96 ili više niti,
predviđenih za rad na talasnim dužinama od 1300nm do 1625nm (9/125 μm).
Karakteristike optičkih jednomodnih niti u glavnom optičkom kablu trebaju odgovarati standardima
ovisno o primjeni i željenim karakteristikama prenosnog sistema. U nastavku su ukratko objašnjeni
neki od standarda za optička vlakna.

Standardi za optička vlakna

ITU-T G.652
To je standard za jednomodni svjetlovod 9/125 μm sa stepeničastim indeksom loma koji radi u 2. i 3.
prozoru. Danas se u praksi znatno koristi i ova je norma najprimjenjivanija kod nas. Optimizirano je
za talasnu dužinu od 1310nm i na njoj ima nultu disperziju. Može raditi i na 1550nm, ali nije
optimizirano. Tipična kromatska disperzija na 1550nm iznosi oko 17ps/nm-km. Mora se kompenzirat
za aplikacije koje koriste veće brzine prijenosa. Prigušenje je manje od 0,5dB/km na 1310nm i manje
od 0,4dB/km na 1550nm. Danas je postignuto prigušenje od 0,3 - 0,4dB/km na 1310nm i od 0,17 -
0,25 dB/km na 1550nm. Polarizacijska disperzija manja od 0,1 ps/km.

ITU-T G.653
To je optičko vlakno sa pomaknutom disperzijom. Namijenjeno je za 3. optički prozor. Također je
jednomodno sa stepeničastim indeksom loma. Namijenjeno je za talasnu dužinu od 1500nm -
1600nm. Danas se povećava trend komunikacije na 3. prozoru pa je nulta disperzija s 2. prozora
pomaknuta na 3. prozor. Gušenje ispod 0,35dB/km, a postignuto je od 0,19 - 0,25dB/km. Ovo vlakno
je loše za WDM sustave jer za njih ne smije u području od interesa biti točka nulte disperzije.

ITU-T G.654
To je jednomodno optičko vlakno s pomaknutom cutoff vrijednošću. Imaju male gubitke u području
od 1550nm jer koriste čisti silicij u jezgri. Međutim imaju veliku kromatsku disperziju na 1550nm.

ITU-T G.655
To je vlakno s pomaknutom non-zero disperzijom. Mogu umanjiti nelinearna izobličenja tako da
izbacuju nultu disperziju izvan trećeg optičkog prozora. Imamo dvije familije NZD+ i NZD- ovisno da li

18
nulta disperzija upada prije 1550nm ili poslije te talasne dužine. Gušenje oko 0,2dB/km i
polarizacijska disperzija 0,1ps/km.
U Bosni i Hercegovini optički kablovi su se počeli polagati okvirno 1990. godine. U javnim
telekomunikacionim sistemima upotrebljavaju se jednomodni kablovi prema preporuci ITU-T G.652.
Danas se polažu pptički kablovi prema preporuci ITU-T G.652D, a za veće magistralne vodove imamo
slučajeve u praksi gdje se postavlja kabel sa pptičkim nitima ITU-T G.655 ili kabel koji se sastoji od
dijela niti prema ITU-T G.652D i dijela niti prema ITU-T G.655. Uglavnom se polažu kao podzemni
kablovi sa labavim zaštitnim omotačem.
Osim navedenih svjetlosnih vlakana za potrebe prenosa podataka unutar malih lokalnih mreža mogu
se koristiti i tzv. PCS vlakna (Plastic Clade Silica). To su vlakna koja imaju staklenu jezgru i plastični
ovoj. S obzirom da se ova vlakna koriste za male udaljenosti (do 2 km), promjer jezgre vlakna i
numerički otvor su obično važniji od samog gušenja i širine pojasa propuštanja.
Optičko vlakno mora biti otporno na klimatske uslove kao što su: visoka ili niska temperatura,
varijacije temperature, vlažnost.

Optički konektori

Fiber optički konektori se koriste za terminaciju optičkih kablova i kontakt optičkog vlakna i optičkog
emitera/receivera. Dakle, optički (pptički) konektori predstavljaju elemente optičkih mreža koji služe
za spajanje niti iz kablova sa kativnim komponentama ili kako bi se prespojile niti na niti drugog
optičkog kabla. Konektori su dio opreme koji se dizajnira i izgrađuje na osnovu dva temeljna
zahtjeva, a to su da omogućuju višestruka spajanja i raspajanja spojeva, te da ti spojevi ostvaruju
maksimalan mogući kvalitet prijenosa svojetlosnog talasa. Optički konektori se prave na način da se
gušenje svjetlosnog signala svede na minimum ili da ga ne bude. Što se tiče nekih drugih zahtjeva oni
se odnose na to da gubitci budu identični bez obzira gdje se koristi konektor, te da prouvodnja
konektora bude što jeftinija. Na slici se vidi spoj dva optička konektora kao i svi dijelovi koji su
neophodni.

Slika. Spoj dva optička konektora

Ukratko rečeno optički konektori služe za fizičko priključenje optičkih vlakana na aktivne
komponente optičkih prenosnih sistema ili da se preko njih izvrše prespajanja vlakana mehaničkim,
lako razdvojivim putem.
Najvažniji dio konektora je ferula, to je centralna cjevčica u konektoru i kroz nju je probušen kanal
dimenzije spoljnog prečnika omotača i uvećan za par mikrona. Ovakav postupak obezbjeđuje
direktan prolaz optičkog vlakna kroz konektor. Materijali od kojih se izrađuju ferule su četo čelik,

19
cirkonijum kao i razne druge kompozitne plastične mase. Što se tiče preciznosti izrade samog otvora
na optičkom konektoru bitno je napomenuti da on uslovljava aksijalno poravnanje sučeljenih
optičkih vlakana u adapteru, odnosno optičkog vlakna i aktivnog dijela elektronike. Samo kućište
konektora je ono po čemu mi možemo često razlikovati optičke konektore. Osnovna uloga kućišta je
da obezbedi čvrstu vezu konektora sa odgovarajućim adapterom ili kućištem aktivne optičke
komponente. Postoji više tipova konektora, zavisno od standarda, proizvođača, tipa vlakna ili kućišta
emisione i prijemne elektronike. Takođe optički konektori se ne dijele prema namjeni već prema tipu
kućišta u koje se priključuju. Fiber optička tehnologija prenosa podataka ima nekoliko tipova
„standardnih“ konektora: ST, SC, FC/PC, E2000, LC, MT-RJ itd.

Table. Tipovi optičkih konektora

Connector Insertion Loss Repeatability Fiber Type Applications

Datacom,
0.50-1.00 dB 0.20 dB SM, MM
Telecommunications
FC

0.20-0.70 dB 0.20 dB SM, MM Fiber Optic Network

FDDI

0.15 db (SM) High Density

0.2 dB SM, MM
0.10 dB (MM) Interconnection
LC

High Density
0.30-1.00 dB 0.25 dB SM, MM
Interconnection
MT Array

0.20-0.45 dB 0.10 dB SM, MM Datacom

SC

0.20-0.45 dB 0.10 dB SM, MM Datacom

SC Duplex
Typ. 0.40 dB (SM)
Typ. 0.40 dB (SM) Inter-/Intra-Building,
Typ. 0.50 dB SM, MM
Typ. 0.20 dB (MM) Security, Navy
ST (MM)

20
Danas u upotrebi imamo puno vrsta optičkih konektora, a jedni od najčešćih su:

➢ FC konektor

Slika. FC konektor

Ovaj tip konektora osigurava visoku preciznost spajanja i na taj način ostvaruje siguran spoj u teškim
uslovima okoline. Otporan je na vibracije i mnoge druge utiecaje jer se izrađuje u metalnom kućištu
koje ima navoj kojim se pričvršćuje na spojnik. Konstruiran je za odprilike 500 prekapčanja, a gušenje
je cca. 0,25dB. Postoje verzije konektora za monomodne i višemodne svjetlovodne niti.

➢ SC konektor

Slika. SC konektor

Ovaj tip konektora osigurava brzo i lako spajanje i raspajanje spojeva, pa se još zove "push-on", "pull-
off" konektor. Ovaj tip konektora pogodan je za rad gdje je potreban dvostruki spoj. Konstruiran je za
1000 prekapčanja i ima gušenje cca. 0,25dB. Također postoje verzije konektora za monomodne i
višemodne svjetlovodne niti.
SC ili Square-subscriber konektori se koriste u onim mrežama u kojima su brzine prijenosa podataka
oko 100 Mb/s. Ovaj tip konektor je izrađen po ugledu na RJ tip konektora za parične kablove, i
prihvaćen je prema ANSI/TIA/EIA-568 za standard pri ožičavanju komercijalnih zgrada.
Konstrukcija optičkog konektora obuhvata nekoliko dijelova:
- ferula od cirkonijuma,
- plastično kućište za priključenje,
- prsten za pričvršćivanje rasteretnog elementa optičkog kabla, i
- aksijalni rasteretni bužir.

21
Osobine optičkog SC konektora su:

- unijeto slabljenje konektora – max. 0,5 dB (srednje 0,25 dB),

- promijena slabljenja posle ponovljenog priključenja (500 priključenja) – max. 0,3 dB,
- promijena slabljenja usljed termičkog cikliranja (-40oC do + 80oC) – max. 0,5 dB,
- promijena slabljenja usljed aksijalnog opterećenja na montirani kabel sa “tight” zaštitom
vlakna (11 kg u trajanju od 1 min.) – max. 0,5 dB.

Slika. Optički SC konektor

➢ ST konektor

Slika. ST konektor

Kod ovog tipa konektora kućište je metalno slično kao i kod FC, a izvedeno je kao bajonet pa
omogućava brzo spajanje i raspajanje spojeva. Ovakav tip konektora u današnjici ima dosta široku
primjenu, a ima gušenje cca. 0,4dB. Također postoje verzije konektora za monomodne i višemodne
svjetlovodne niti. ST konektor je izgrađen je po ugledu na BNC konektor kod koaksijalnih kablova.
Konstrukcija optičkog konektora obuhvata nekoliko dijelova:
- ferula od cirkonijuma,
- metalno ili plastično kućište za priključenje,
- prsten za pričvršćivanje kevlara optičkog kabla, i
- aksijalni ojačavački element.

Osobine optičkog ST konektora su:

- unijeto slabljenje konektora – max. 0,6 dB (srednje 0,25 dB),
- promijena slabljenja poslije ponovljenog priključenja (500 priključenja) – max. 0,3 dB,
- promijena slabljenja usljed termičkog cikliranja (-40oC do + 80oC) – max. 0,5 dB,

22
 - promijena slabljenja usljed aksijalnog opterećenja na montirani kabel sa “tight” zaštitom
vlakna (11 kg u trajanju od 1 min.) – max. 0,5 dB.

Slika. Optički ST konektor

➢ LC konektor

Slika. LC konektor

LC konektor je tip konektora koji se izrađuje u plastičnom kućištu i sadrži sve prednosti SC i ST
konektora. Kućište je malo i zbog toga omogućava jednostavno i brzo spajanje. Primjenjuje se u
aplikacijama gdje imamo izuzetno veliki broj priključaka. Konstruiran je za 1000 priključaka, a ima
gušenje 0,15dB. Također, postoje konektori za monomodne i višemodne optičke niti. U Bosni i
Hercegovini je moguće pronaći navedene tipove, s time da se FC i ST tip konektora sve manje koristi.

➢ Optički konektor tipa FC/PC

Ovaj tip konektora najčešće se koristi u telekomunikacionim mrežama, i najčešće se montira na

monomodno optičko vlakno. Za ovaj tup konektora karakterističan je njegov konveksan izgled vrha
konektora sve to kako bi se obezbijedio fizički kontakt (Physical Conntact) vlakana.
Konstrukcija optičkog konektora obuhvata nekoliko dijelova:
- ferula od cirkonijuma,
- tijelo konektora,
- prsten za fiksno priključenja konektora,
- prsten za pričvršćivanje rasteretnog elementa optičkog kabla,
- aksijalni rasteretni bužir.

Osobine optičkog FC/PC konektora su:

23
 - uneto slabljenje konektora – max. 0,2 dB,
- promena slabljenja posle ponovljenog priključenja (500 priključenja) – max. 0,2 dB,
- promena slabljenja usled termičkog cikliranja (-40oC do + 80oC) – max. 0,2 dB,
- povratno slabljenje - max. - 35 dB.

Slika. Optički FC/PC konektor

➢ Minijaturni SFF optički konektori

Nekoliko svetskih proizvođača telekomunikacijske opreme je proizvelo vlastiti minijaturni optički

konektor, te su se tako na tržištu pojavili konektori tipa MT-RJ, Opti-Jack, LC i to sve po ugledu na
konektore tipa RJ-45. Ovakvi konektori spadaju u grupu SFF-Small Form Factor konektora. Razlog za
ovakav postupak bio je povećavan broj zahtjeva za izvođenje instalacija FTTD zvanih „optičko vlakno
do radnog stola“, time je i broj optičkih priključaka u mreži porastao i doveo do potrebe za većom
gustinom pakovanja optičkih konekcija u komunikacionim ormarima.

Slika. SFF konektor tipa MT-RJ

Za povezivanje konektorima se mogu koristiti tri osnovna načina povezivanja i to:

- PC- Fizički kontakt cijelom površinom,
- UPC- Ultra fizički kontakt,
- APC- Fizički kontakt pod uglom.

Svaki tip povezivanja karakteriše različit nivo povratne refleksije. Povratna refleksija je mjera
refleksije signala odbijenog od kraj konektora. Za PC to je -40db, za UPC je -50db dok je za APC -
60db. Za APC tip povezivanja se smatra da je nivo povratne refleksije na granici sa kritičnim. Bitno je
naglasiti da svi navedeni tipovi konektora mogu se koristiti u singlemod i multimod režimu rada.

24
Način postavljanja optičkog konektora

Prilikom postavljanja optičkog konektora na kabel, bez obzira na tip konektora, neophodno je
dovesti optičko vlakno do „čela“ konektora i obezbijediti visok stepen poravnanja optičkog vlakna i
konektora. Također je potrebno osigurati mehaničku povezanost optičkog kabla sa tijelom optičkog
konektora. Ovaj postupak je u suštini pričvršćivanja ojačavačkog elementa optičkog kabla zvanog
kevlar na konektor i izvodi se najčešće krimpovanjem, odnosno stezanjem posebnim tipom kliješta .

Slika. Dijelovi montiranog optičkog konektora

Optičke spojnice i završetci

Sam postupak nastavljanja optičkih vlakna vrši se metodom koja je poznata kao metoda zavarivanja
tj. metodom zvanom „fusion-splicing“. Spoj na optičkom kablu zvani „splice“ je trajan i nerastavljivi
spoj dviju optičkih niti. Takav „zavareni“ spoj unosi jako mala prigušenja signala po mjerenju oko
0,05dB i refleksija pri prelasku signala iz jedne niti u drugu gotovo da i nema. Ovakav tip spajanja
kablova koristi se na mjestima na kojim nema potrebe za čestim rastavljanjem spojeva.
Potrebno je u uređaju za spajanje zvanom „fusion splicer“ imati i program za svaki tip niti koje
planiramo spajati. Tim programom su određene struje fuzije, pred fuzije, vrijeme propaljivanja, i
drugi podaci koji su vezani za tip niti. Nakon izvšenog spajanja niti se učvršćuju u kazete koje su
sastavni dio optičke spojnice.

Slika. Optička spojnica

25
Uzmimo u obzir da su to spojevi koji se izvode vani na terenu, na kvalitetu i brzinu rada sa optičkim
vlaknima, te na rezultate spajanja veliki značaj ima temperatura okoline, vjetar, kiša kao i ostali
klimatski uslovi, te se zbog toga preporučuje izrada nastavaka u vozilu uređenom po posebnim
specifikacijama. Zbog naprijed navedenog na svakom je mjestu, gdje će se vršiti spajanje, potrebno
prilikom polaganja kablova ostaviti dovoljnu dužinu kabla prosječno 5 - 25 m sa svake strane buduće
spojnice, u zavisnosti o uslovima na samoj lokaciji spojnice, kako bi se kabel prilikom izrade spoja
mogao uvući u vozilo u kome se taj posao obavlja. Tako se na svim mjestima na kojima je kabel
nastavljan na taj način dobiva rezervna dužina kabla od 10 do 50 m zbog budućih potreba održavanja
svjetlovodnog kabla. Posebno treba napomenuti da kvaliteta spoja optičkog kabla ovisi o strpljivosti i
smirenosti radnika koji vrši spajanje te od uslova na samom terenu, a najviše od vibracija uslijed
vjetra te prašine koja znatno utječe na produktivnost i kvalitetu postupaka prilikom spajanja kablova.

Slika. Optička spojnica za vanjsku upotrebu

Spajanje niti u optičkim kablovima vrši se varenjem niti električnim lukom zvanim „fusion splice“
pomoću specijalnih uređaja. Ovi uređaji su danas već opremljeni LID sistemom kontrole i mjerenja
parametara samog spoja, pa se neposredno nakon varenja sam spoj mjeri i u slučaju loše kvalitete
spajanje se ponavlja i do 5 puta kako bi se dobila zadovoljavajuća kvaliteta rađenog spoja. Spoj je
ispravan onda kada je gušenje mjereno LID sistemom približno 0,05 dB.

Optička spojnica je pasivni elemenat optičke mreže koji namjenjen za spajanje dionica optičkih
kablova i koji je namjenjen za njihovo račvanje. Ovakva spojnica je namjenja za upotrebu u vanjskoj
sredini. Osnovni zadatak ove spojnice je da obezbijedi hermetičku i mehanički stabilnu sredinu za
ogoljena optička vlakna i njihove spojeve. Ovaj tip spojnice je otporna na uticaje spoljašnje sredine:
UV zraci, voda, umereno agresivne hemikalije i slično. Optička spojnica se sastoji iz više elemenata:
- metalnog kućišta,
- optičkih modula,
- plastičnog oklopa.

Optička spojnica za spoljašnju instalaciju se postavlja u šahtovima ili u prostorijama gde se montiraju
završne spojnice kablova na ulazima u zgrade. Optička spojnica se mora postaviti, tako da spojnica ne
izaziva savijanje ili lomljenje optičkih kablova na nedozvoljeni način.

26
 Slika. Optička spojnica za spoljašnju montažu

Metalno kućište spojnice obezbijeđuje pričvršćivanje spoljnih elemenata optičkog kabla i mehaničku
stabilnost optičkih modula.
Optički modul služi za fiksiranje spojeva optičkih vlakana i smiještanje viška dužine vlakana, uz
obezbijeđenje bezbijednog prečnika savijanja optičkog vlakna.
Plastični oklop uz primjenu zaptivnih elemenata obezbijeđuje kompaktnost odnosno robusnost
samog spoja optičkih kablova, i obezbeđuju hermetičnost zaptivanja cjelokupne spojnice.
Bitno je navesti da prilikom izrade optičkih nastavaka ovisno o broju i načinu spajanja pojedinih niti
kabla razlikujemo tri vrste nastavaka:
Ravni nastavak: kod ovog nastavka se vrši nastavljanje SV kabla i spajaju se ravno sve niti kabla. Ova
vrsta nastavaka vrši se na završecima tvornički isporučenih dužina kabla.
Račvasti nastavak: kod račvastog nastavka spajaju se samo potrebne niti na spojni pptički kabel, dok
se preostale niti u svjetlovodnom kablu ne prekidaju.
Ravno-račvasti nastavak: kombinacija ravnog i račvastog nastavka i izvodi se na pozicijama gdje se
kraj tvorničke dužine svjetlovodnog kabla poklapa sa pozicijom gdje se spaja i uvodni pptički kabel, te
se u tom nastavku samo određene niti spajaju na uvodni kabel, dok se sve ostale niti glavnog
svjetlovodnog kabla spajaju ravno.
Na narednim slikama se mogu vidjeti određeni moduli i oprema za završetak optičkih vlakana i
kablova.

27
Modul sa 144 pozicije Fiksiranje cijevki u kasetu na modulu

Ormar sa modulima Položaj kaseta u modulu

Ormar sa modulima Ormar sa modulima

Ormar sa Patch policama Ormar sa Patch policama

Slika. Krajevi (završeci) vlakna

Optički Patch kabel

Optički patch kabel je izgrađen od jezgra sa visokim indeksom prelamanja, okružen slojem sa niskim
indeksom prelamanja koji je ojačan i okružen je zaštitnim omotačem. Transparentnost jezgra
dopušta prijenos optičkih signala sa malim gubicima na velike udaljenosti. Premaz sa niskim

28
indeksom prelamanja reflektuje svjetlo natrag u jezgru te tako minimizira gubitke signala. Zaštitna
armirana obloga minimizira fizička oštećenja jezgre i premaza.
Uglavnom se koriste za kompjutere i wi-fi rutere. Ovaj tip kablova uglavnom nije duži od 2-3 metra.
Također, služi i za mikrofonske, telefonske i konektore za slušalice kao i za mnoge druge vrste
konektora. Mogu da budu i do 6m u dužini po zahtjevu korisnika ali takvi kablovi se rjeđe sreću ili
dužine 8 cm za brzo spajanje u patch panelu. Zato se i nazivaju prespojni kablovi. Kako se njihova
dužina povećava povećava se i debljina odnosno zaštita omotača. Na njegova oba kraja se stavljaju
konektori. Uglavnom se izradjuju od „tight-buffered“ kablova čiji je prečnik sekundarne zaštite od 2
do 3mm. Postoje simplex i duplex prespojni kablovi i na oba kraja mogu se staviti isti ili različiti tipovi
konektora.
Optički Patch kablovi koriste se da bismo povezali određene tipove opreme međusobno i da bismo
izvršili povezivanje opreme na samu mrežu. Ovi kablovi mogu biti definisani kao:
- Simplex Patch kablovi,
- Duplex patch kabel kablovi.

Slika. Simplex Patch kabel i duplex Patch kabel

Simplex Patch kabel ima po jedan konektor na svakom kraju dok duplex Patch kabel ima po dva
konektora na svakom kraju.
Patch kabel se može podijeliti u dvije kategorije i to kao:
- Single mod kabel,
- Multi mod kabel.

Singlemod kabel razlikujemo po tome što je izolacija kabla žute boje, dok je na multimod kablu
izolacija narandžaste boje.
Također, moguće je izvršiti kategorizaciju na osnovu tipa konektora koji se koriste na krajevima ovog
kabla. Najčešće korišteni konektori su SC, LC, ST, FC, MTRJ.
Oklopni Fiber Patch kabel koristi fleksibilne cijevi od nehrđajućeg čelika kao oklop za zaštitu
staklenih vlakana unutra. Ona zadržava sve karakteristike standardnog patch kabla, ali je mnogo jači.
Ovakav vid optičko patch kabla otporan je na glodare.

29
Fleksibilni Fiber Optički Patch kabel se naširoko koristi u FTTH. Vlakno nije osjetljivo na lomljenje i
savijanja. Monomodna fleksibilna neosjetljiva vlakna uključuju G657A1, G657A2, G657B2 i G657B3.

Optički Pigtail kabel

Pigtail optički kabel je u suštini jedno relativno kratko optičko vlakano koje mora da ima optički
priključak koji je prethodno instaliran na jednom kraju i više izloženih optičkih vlakana na drugom
kraju. Na samom kraju pigtail kabla skinut je zaštitni sloj i na njega je instaliran jedan konektor koji
omogućuje da se optička nit poveže sa opremom koja se nalazi kod krajnjeg korisnika. Pigtail kabel
može da ima ženske ili muške konektore. Ženski konektori se u uglavnom koriste za montažu na
patch panel, često se montiraju u parovima, iako postoje rješenja single-vlakna. Ovo se ugalvnom
radi da bi se omogućilo da se krajnje tačke povežu sa path panelima. U alternativnom slučaju mogu
imati muške konektore koji su priključeni izravno u optički primopredajnik.
Pig-tail kabel je sličan patch-cord kablu, a samo njegovo ime kaže da je na jednom kraju slobodan tj.
bez konektora. Neki ovaj tip kabla nazivaju „nekonektorski kraj“ ili „završni kabel“. Na slobodnom
kraju kabla vrši se fizički kontakt sa drugim optičkim vlaknom. Takođe je bitno navesti da postoje
ženski i muški konektori za pig-tail kablove gde se ženski konektor montira u priključni panel
optičkog razdjelnika a muški konektor se direktno priključuje na primo-predajnik. Pig –tail kabel se
obično izrađuju do 1.5m dužine. Za izradu pig-tail kablova najčešće se koristi „tight-buffered“ kabel
sa prečnikom sekundarne zastite do 900µm, ali ona se može i povećati po želji korisnika.

Slika. Pigtail kabel

30
 Slika. Kombinacija: optički konektor i optički kabel

Slika. Načini završavanja optičkog kabla (pig-tail-om i konektorom)

Optički Patch panel

Optički patch-panel je neizbježna pasivna komponenta fiber optičkog sistema u kojoj se završavaju
optički kablovi optičkim konektorima, a postavlja se u rack ormar. Na prednjoj strani optičkog patch-
panela montirani su optički priključci na koje se spajaju optički konektori. U sam adapter se sa zadnje
strane postavlja konektor dovodnog optičkog kabla, a sa prednje strane kabla konektor patch-cord-a.
Optički patch-panel predstavlja distributivni centar za međusobno prespajanje kablova ili njihovo
spajanje sa komunikacionom opremom. Ovakve veze se obezbeđuju preko pach-cord-ova koji na
svojim krajevima imaju konektore.
Optički razdjelnik je mjesto gdje se vrši terminiranje optičkih kablova. Patch panel kao pasivni
element optičkog sistema postavlja se uglavnom u većim izvodima tj. izvodima većeg kapaciteta gdje
za to ima razloga zbog grupisanja i svrstavanja velikog broja optičkih vlakana radi boljeg pregleda.
Terminirani optički kabel se uvodi u razdjelnik, konektori se priključuju na njima odgovarajuće
adaptere a ti adapteri su postavljeni na prednju stranu razdjelnika. Što se tiče prednje strana patch
panela je priključni port na kojem se nalaze adapteri. Sa adapterima na priključnom portu vrši se
veza između prespojnih kablova i uređaja TK sistema kao i drugih optičkih vlakana. Ramovi koji su
specijalno dizajnirani za za priključne panele omogućuju svrstavanje većeg broja adaptera na jednom
mestu i njihovu preglednost. Posebni ormarići za panele koriste se kako za vanjsku tako i za
unutrašnju upotrebu po konceptu FTTx.
Optički patch panel je izrađen od čelika ili plastike i potpuno je zatvorene konstrukcije dijela za
smještanje optičkih vlakana dolaznih kablova i unutrašnjih konektora. Ovim je fiber optički dio
pasivnog dijela mreže odvojen od ostalih pasivnih komponenata i time zaštićen od potencijalnog
oštećenja. Sa prednje strane optičkog patch-panela nalaze se oznake portova, čime je olakšano
kasnije održavanje optičkog dijela mreže. Unutar panela nalaze se vođice za postavljanje optičkog
vlakna kako bi se obezbijedilo savijanje vlakana na dozvoljeni radijus.

31
 Slika. Optički patch – panel

Optička distributivna kutija

Distributivna optička kutija je te takođe neophodan pasivni element optičkih sistema te po namijeni
kao i konstrukciji veoma je slična optičkom patch-panelu, ali se koristi zbog veličine prostora za
završetak optičkog kabla ili nedostatka prostora za rack ormar. Distributivna kutija dio je opreme koji
se pričvršćuje na zid ili se postavlja u unutrašnjost manjih komunikacionih ormara. Distributivna
kutija namijenjena je za završavanje optičkih kablova. Tehnologija završetka optičkog kabla je
identična kao kod patch-panela. Optički konektori se spajaju na optičke adaptere sa bočne strane
distributnivne kutije. U adapter se sa zadnje strane postavlja konektor dovodnog optičkog kabla, a sa
prednje strane konektor patch-cord-a. Optička distributivna kutija predstavlja distributivni centar u
kome se spaja dovodni optički kabel sa komunikacionom opremom ili se vrši dalje razvođenje
optičke instalacije. Ovakve veze se obezbjeđuju preko pach-cord-ova koji na svojim krajevima imaju
konektore.
Optička distributivna kutija može biti izrađena od čelika ili plastike i potpuno je zatvorene
konstrukcije dijela za smiještanje optičkih vlakana dolaznih kablova i unutrašnjih konektora. Optički
portovi mogu biti različiti, zavisno od tipa optičkog konektora koji treba da se priključi. Unutar
optičke distributivne kutije nalaze se vođice za postavljanje optičkog vlakna kako bi se obezbijedilo
savijanje optičkog vlakna na dozvoljeni radijus.

Slika. Optičke distributivne kutije za FTTx

32
Pasivni optički sprežnici/rasprežnici (Coupler/Splitteri)

Osnovni zadatak optičkih sprežnika (Splittera) jeste da dva ili više ulaznih signala spregnu u dva ili
više izlaznih signala.

Slika. Postupak splittovanja

Sprežnici ili rasprežnici su vrlo važne komponenete GPON i kao takvi mogu da vrše spajanje ili
razdvajanje ulaznih signala u izlazne signale. Sami nazivi nam govore da Splitter vrši razdvajanje
signala dok Coupler vrši kombinovanje dva ili više signala u dva ili više signala. Bitno je navesti da
razlikujemo nekoliko tipova rasprežnika.
Prvi tip rasprežnika je Y rasprežnik za koji je karakterističan izgled slova Y. Takođe je bitno da Y
rasprežnik vrši raspodjelu signala u postotcima na dva dijela npr omjer 50:50 (%) ili 20:80 (%).

Slika. Y rasprežnik

Drugi tip rasprežnika je T rasprežnik za koji je karakterističan izgled slova T. U biti ima site funkcije
kao i Y rasprežnik ali se može koristiti kako bismo priključili više terminala na mrežu.

33
 Slika. T rasprežnik

Treći tip rasprežnika je zvjezdasti rasprežnik za koji je karakteristično da ima višestruke ulaze te
samim time i višestruke izlaze. Broj ulaza i izlaza može biti isti ali i ne mora npr 2x2, 4x4, 8x8.
Zvjezdasti rasprežnik vrši ravnomjerno raspoređivanje ulaznih signala po izlaznim optičkim nitima.

Slika. Zvijezdasti rasprežnik

Slika. Zvijezdasti rasprežnik 2x8

Četvrti tip rasprežnika je tzv Tree rasprežnik koji jedan ulazni signal rastavlja na više izlaza. Tree
rasprežnik ravnomjerno raspoređuje signal na svaki od izlaza. Najpoznatije konfiguracije su 1x4, 1x8,
1x16, 1x32, 2x4, 2x8, 2x16, 2x32

34
 Slika. Tree rasprežnik

Tehnologija talasnog multipleksiranja WDM (Wavelength-Division Multiplexing) je prevladavajuća

tehnologija u PON mrežama. WDM tj. CWDM (Coarse wavelength division multiplexing) i DWDM
(Dense Wavelength Division Multiplexing) tehnologija nam pruža mogućnost preko samo jedne
optičke niti prenositi i preko 100-tinjak talasnih dužina tj. zasebnih kanala, što omogućuje
povezivanje više korisnika na jednu optičku nit. Kako bi to mogli fizički ostvariti omogućuju nam
pasivni optički sprežnici zvani „Coupleri“ ili rasprežnici zvani „Splitteri“. Takvi pasivni elementi u
smjeru protoka signala prema korisnicima imaju ulogu razdvajanja signala iz jedne svjetlovodne niti
prema određenom broju korisnika tj. imaju ulogu rasprežnika, dok u suprotnom smjeru protoka
signala sprežu signale više korisnika u jednu svjetlovodnu nit te se ponašaju kao sprežnici. U praksi se
najčešće takav element naziva Splitter. Jedna od jednostavnijih topologija PON mreže je upotreba
Splittera u pasivnom čvoru kao što je vidljivo na na narednoj slici.

Slika. PON mreža sa Splitterom u pasivnom čvoru

U ovom slučaju se od davatelja usluga po svjetlovodnoj niti šalju sve talasne dužine, te se u optičkom
Splitteru talasne dužine razdvajaju i zasebno vode do krajnjih korisnika. WDM Splitteri se najčešće
izrađuju sa omjerima sprezanja/rasprezanja 4, 8, 16, 32 i 64, bitno je naglasiti da osim po faktoru
dijeljenja postoji podjela po grupama talasnih dužina, pa se tako kombinacijom Splittera sa različitim
grupama talasnih dužina može ostvariti dijeljenje i preko 100-tinjak talasnih dužina.

35
 Slika. Pasivni optički sprežnici/rasprežnici (Coupleri/Splitteri)

Optički Splitteri, osim kao na prethodnoj slici, izrađuju se u modularnim kućištima standardiziranih
dimenzija namijenjenih za ugradnju u okvire koji se ugrađuju u standardizirane komunikacijske
ormare.

Slika. PLC rasprežnik

36
Primjeri optičkih vlakana u kablu

T 1. Monomodno optičko vlakno sa step indeksom prelamanja (Matched Cladding)

a./ OPTIČKE KARAKTERISTIKE

Optičko slabljenje max. vrijednost Kategorija (dB/Km): A B

u opsegu 1300 do 1310 nm 0,40 0,50
za 1550 nm 0,25 0,30
Disperzija max. vrednost:
u opsegu 1300 do 1310 nm 3,50 pS/nm.Km
za 1550 nm 20,0 pS/nm.Km
Prečnik polja moda: (mikrona) 9 do 10 +/- 10%
Granična tal. dužina : 1100 do 1280 nm

b./ GEOMETRIJSKE KARAKTERISTIKE

Prečnik opt. omotača (mikrona): 125 (+/- 2)

Eliptičnost opt. omotača max.: 2%
Greška koncentričnosti max.: 1,0 mikron
Dvostruki sloj akrilatne primarne zaštite, prečnika: 250 (+/- 15) mikrona

c./ MEHANIČKE KARAKTERISTIKE

Skrin test ( 1s ) min. vrednost: 1%

Slabljenje usljed makrosavijanja ( 100 namotaja na trnu prečnika 60 mm):

za 1300 nm 0,05 dB max.

za 1550 nm 0,10 dB max.

Karakteristike SM optičkih vlakana su usklađene sa međunarodnim preporukom Rec. CCITT G. 652.

Pored optičkih monomodnih vlakana u širokopojasnim mrežama može se očekivati primjena i
multimodnih optičkih vlakana sa gradijentnim profilom indeksa prelamanja posebno u slučajevima
kada se teži smanjenju cijene terminalnih jedinica i kada je potrebno ostvariti veći broj konektorskih
priključaka gdje multimodno optičko vlakno zbog većeg prečnika jezgra ima prednosti. Multimodna
optička vlakna nalaze sve veću primjenu u LAN mrežama zbog toga navodimo karakteristike
multimodnih optičkih vlakana sa prečnikom jezgra 50 i 62,5 mikrona koja kao standardna egzistiraju
u međunarodnim standardima.

37
T 2. Multimodna optička vlakna sa gradijentnim profilom indeksa prelamanja 50 i 62,5 mikrona

MULTIMODNO GRADIJENTNO VLAKNO 50/125 62,5/125 mikr.

a./ Optičke karakteristike:

Optičko slabljenje:
za 850 nm max. 2,50 dB/Km 3,50 dB/Km
za 1300 nm max. 0,70 dB/Km 1,20 dB/Km
Propusni opseg:
za 850 nm min. ( MHz.Km ) 400 200
za 1300 nm min. ( MHz.Km ) 600 500
Numerička apertura: 0,20 (+/- 0,02 ) 0,275(+/- 0,015)

b./ Geometrijske karakteristike:

Prečnik jezgra vlakna , mikrona 50 ( +/- 3 ) 62,5 (+/- 3)

Prečnik opt. omotača, mikrona 125 (+/- 2 ) 125 (+/- 2 )
Prečnik primarne zaštite, mikrona 250 (+/- 10)

c./ Mehaničke karakteristike:

Skrin test ( 1 S ) min. 5%

38
Nemetalni optički kablovi

Osnovni elementi konstrukcije nemetalnog optičkog kabla predviđenog za uvlačenje u cijevi

tehnikom upuhivanja su prikazani su na slici.

Tabela: Osnovne tehničke karakteristike

Vrijednost optičkog slabljenja max. dB/Km, kategorija: A B

za 1300nm 0,40 0,50
za 1550nm 0,25 0,30
Temperaturni opseg primene kablova:
u toku eksploatacije - 300 C do + 700 C
za vreme polaganja - 50 C do + 50 0 C
Minimalni poluprečnik savijanja kabla iznosi: 20 x prečnik kabla
Najveća dozvoljena vučna sila iznosi: 1550 N

Najveće dozvoljene vučne sile

Broj optičkih vlakana u kablu Prečnik kabla, max (mm) Masa kabla (približno): Kg/Km
4, 6, 8, 10 i 12 11,40 103
16 12,90 120
18 i 20 14,0 145
22 i 24 14,0 144
26,28 i 32 15,70 175
36 i 40 17,50 215
44 i 48 19,10 262

39
Armirani optički kablovi

Armirani optički kablovi za polaganje direktno u zemlju imaju sljedeću strukturu:

Tabela: osnovne tehničke karakteristike

Vrijednost optičkog slabljenja max. dB/Km , kategorija: A B

za 1300nm 0,40 0,50
za 1550nm 0,25 0,30
Temperaturni opseg primene kablova:
u toku eksploatacije - 300 C do + 700 C
za vreme polaganja - 50 C do + 50 0 C
Minimalni poluprečnik savijanja kabla iznosi : 20 x prečnik kabla.
Najveća dozvoljena vučna sila iznosi : 2200 N.

Tabela: najveće dozvoljene vučne sile

Broj optičkih vlakana u kablu Prečnik kabla, max (mm) Masa kabla (približno): Kg/Km
4, 6, 8, 10 i 12 16,50 345
16 14.10 405
18 i 20 15,80 426
22 i 24 16,90 480
26,28 i 32 15,90 430
36 i 40 17,60 475
44 i 48 18,80 485

40
Uvlačni optički kablovi za polaganje u cijevi

Optički kablovi za polaganje u cijevi imaju sljedeću strukturu:

Tabela: Osnovne tehničke karakteristike

Vrednost optičkog slabljenja max. dB/Km , kategorija: A B

za 1300nm 0,40 0,50
za 1550nm 0,25 0,30
Temperaturni opseg primene kablova:
u toku eksploatacije - 300 C do + 700 C
za vreme polaganja - 50 C do + 50 0 C
Minimalni poluprečnik savijanja kabla iznosi : 20 x prečnik kabla
Najveća dozvoljena vučna sila iznosi : 1600 N

Tabela: najveće dozvoljene vučne sile

Broj optičkih vlakana u kablu Prečnik kabla, max (mm) Masa kabla (približno): Kg/Km
4, 6, 8, 10 i 12 12,70 115
16 13,80 158
18 i 20 15,20 180
22 i 24 16,20 205
26,28 i 32 14,00 165
36 i 40 15,10 185
44 i 48 16,30 210

41
Samonosivi optički kablovi

Samonosivi optički kablovi imaju sljedeću strukturu:

Tabela: osnovne tehničke karakteristike

Vrednost optičkog slabljenja max. dB/Km , kategorija: B

za 1300nm 0,50
za 1550nm 0,30
Temperaturni opseg primene kablova:
u toku eksploatacije - 300 C do + 700 C
za vreme polaganja - 50 C do + 50 0 C
Minimalni poluprečnik savijanja kabla iznosi : 20 x prečnik kabla
Najveća dozvoljena vučna sila iznosi : 3600 N
Masa samonosivog optičkog kabla za konstrukcije
app. 198 Kg/km
do 12 optičkih vlakana iznosi:
Spoljašnje dimenzije kablova (do 12 opt. vlakana ): 12,70x20,10mm

42
Bežični prijenos signala

Bežično okruženje je često pogodna, a ponekad i jedina moguća mrežna opcija. Najveći broj bežičnih
mreža se sastoji od bežičnih komponenti koje komuniciraju sa klasičnom mrežom sa kablovima,
stvarajući tako jednu hibridnu mrežu. Ove mreže su atraktivne zbog toga što bežične komponente
mogu da:

 osiguraju privremenu vezu sa postojećim kablovskim mrežama,

 osiguraju podršku postojećoj mreži,
 pruže određeni nivo prenosivosti,
 prošire mreže izvan dometa fizičkih veza.

Uvijek prisutna teškoća postavljanja kablova predstavlja faktor koji će favorizovati bežične vrste
mreža. Bežična komunikacija može biti posebno korisna kada su u pitanju:

 prometne lokacije,
 teško dostupne lokacije,
 izolovane oblasti i zgrade,
 odjeljenja sa konstantnom i nepredvidivom promjenom fizičkog rasporeda,
 građevine od historijskog značaja kroz koje bi bilo teško sprovesti kablove, ...

Za bežični prenos informacija se kod različitih tehnologija koriste i različite frekvencije.

Slika. Frekvencijski opseg i sistemi prenosa

43
Tri najznačajnija frekvencijska opsega za bežični prenos su: mikrotalasni, radio i infracrveni dio
spektra. Frekvencijski opseg od 1 GHz do 40 GHz se naziva mikrotalasni frekvencijski opseg i
odgovarajući su za prenos tipa tačka- tačka (engl. point-to-point). Frekvencije u opsegu 30 MHz do 1
GHz su odgovarajuće za omnidirekcionalne aplikacije i ovaj opseg se često naziva i radio opseg.
Infracrveni dio spektra se koristi za lokalne, point-to-point i multipoint aplikacije unutar zatvorenog
prostora, talasna dužina infracrvene svijetlosti koja se upotrebljava za prijenos iznosi 875nm (±
30nm).
Tabela. Specifikacije prema nominalnom frekvencijskom opsegu i pripadajuće talasne dužine

44
Tabela. Pregled tipičnog korištenja frekventnih opsega

45
Mikrotalasni sistemi koriste mikro talase koji putuju duž površine zemlje pravolinijski i time
omogućuju prijenos između udaljenih lokacija. Satelitski prijenos je jedan od oblika mikrotalasnog
prijenosa koji se bazira na prenosu elektromagnetnih talasa kroz slobodni prostor (eter). Funkcioniše
tako što se signal koji emituje zemaljska stanica prenosi ka satelitu, koji ponovo emituje drugoj
zemaljskoj stanici pomoću kola koje se naziva transponder. Kod jednog satelita postoji veći broj
trasnpondera pri čemu svaki pokriva određeni frekventni opseg. Obično satelitski kanal ima široki
propusni opseg što omogućava prenos podataka velikim brzinama.

Slika. Prenos preko satelita: a) tačka-ka-tački, b) više-tačkasti

Zemaljske radiorelejne (mikrotalasne) veze najčešće se koriste u situacijama kada je suviše skupo
instaliranje fizičkih prenosnih medija (kabelva9 kroz terene kao što su rijeke, jezera, pustinje, planine
itd. Primjer upotrebe je na uzvišenim mjestima udaljenim do 50 kilometara i gdje postoji optička
vidljivost se mogu postaviti parovi predajnik/prijemnik duž trase. Signal se prostire od tačke do
tačke, prima se i demoduliše od strane prijemnika i zatim ponovo moduliše i šalje ka sljedećoj
relejnoj stanici.

Slika. Zemaljska radiorelejna veza

46
Radio-talasne veze se najčešće koriste za povezivanje većeg broja računara ili udaljenih terminala po
naseljenim mjestima. Radio predajnik (bazna stanica) je lociran na fiksno mjesto i žično se povezuje
sa centralnim računarom cijelog sistema. Udaljene stanice su povezane na baznu putem radio veze.

Slika. Zemaljski radio prenos na nivou jedne ćelije (BS- bazna stanica, R – udaljeni terminal/računar)

Kada se radi o pokrivanju većeg geografskog područja ili većeg broja korisnika, javlja se potreba za
postavljanjem većeg broja baznih stanica koji se mogu organizovati u strukturi tipa ćelija. Oblast
pokrivanja bazne stanice se ograničava izlaznom snagom predajnika. Područje pokrivanja baznih
stanica nije isto, a određuje se prema velikom broju faktora kao što je broj terminala, konfiguracija
terene, itd. Susjedne bazne stanice koriste različite predajne frekevencije da bi se izbjegle
međusobne smetnje.

Slika. Zemaljski radio prenos sa većim brojem ćelija

47