1

2
Fizički sloj je prvi sloj ISO/OSI modela. Ostvaruje fizičku vezu između dva uređaja. Osnovni zadatak mu
je slanje i primanje signala koji se prenose medijem. Kako bi se to postiglo moraju biti definirane
mehaničke, električne i funkcionalne karakteristike kabela, konektora i medija.

3
Mehaničke karakteristike definiraju izgled konektora i na uređaju i na mediju, te karakteristike i oblik
medija.

Električne karakteristike definiraju naponske razine prisutne na mediju, te maksimalno dopušteno

vrijeme prolaska signala.

Funkcionalne karakteristike opisuju ulogu pojedinih signala u komunikaciji.

4
Linijski kodovi definiraju na koji način će bitovi biti prikazani na kanalu.

1 i 0 mogu biti kodirani kao neka naponska razina, npr. 1 može biti kodirano na +5 V, a 0 može biti
kodirana kao 0 V.

Postoji cijeli niz linijskih kodova, a na slajdu su prikazana dva:

- NRZ (Non-Return to Zero), kod gdje se za vrijeme trajanja bita na kanalu zadržava ista
naponska razina
- RZ (Return to Zero), kod kojega su također bitovi prikazani naponskim razinama, ali ne za
vrijeme cijelog trajanja bita, odnosno, u ovom slučaju, samo za prikaz bita 1. Na početku
vremenskog intervala trajanja bita 1, signal se podigne na naponsku razinu definiranu
standardom, ali se onda brzo vrati na nultu razinu. RZ kodovi omogućavaju barem djelomičan
prijenos takta zajedno sa signalom, odnosno, usklađivanje takta se može obavljati svaki put
kad naiđe bit 1, jer smo u tom trenutku sigurni gdje počinje interval prijenosa bita. Ukoliko se
na kanalu nađe dugi niz 0, informacija o taktu se može izgubiti, pa sinkronizacija mora biti
definirana na još neki način.

5
Najčešće korišteni linijski kod u današnjim lokalnim mrežama je Manchester II kod. Za razliku od
prethodna dva koda, bitovi nisu prikazani naponskim razinama, već promjenom naponske razine. Kod
Manchester II koda, bit 1 prikazan je uzlaznom promjenom napona na sredini brida, a bit 0 silaznom
promjenom napona. Na ovaj način se osigurava neprekidan prijenos takta zajedno sa signalom.

Osim navedenih kodova postoje i višerazinski kodovi, recimo s 3 ili više razina napona. Neki kodovi ne
prenose pojedinačne bitove, već kodiraju skupine bitova i nekom naponskom razinom ih zajedno
prenose, te tako mogu ostvarivati veće brzine na kanalu.

6
Po načinu korištenja, kanale možemo podijeliti na osnovne i izvedene.

Kod osnovnih (baseband) kanala kapacitet je u potpunosti iskorišten za vrijeme jednog prijenosa,
odnosno, ukoliko jedan uređaj započne prijenos, time automatski zauzima cijeli kanal koji je za vrijeme
tog prijenos nedostupan ostalim uređajima.

Izvedeni kanali dobivaju se podjelom ukupnog kapaciteta kalana na više korisnika. Podjela može biti
vremenska, frekvencijska ili kombinirana.

Vremenska podjela, Time Domain Multiplexing, TDM, dijeli kanal na vremenske intervale. Prijenos se
tako može ostvarivati da svaka stanica dobije svoj rezervirani vremenski interval koji joj je na
raspolaganju bez obzira ima li podatka za prijenos ili ne. U drugom slučaju, podjela se napravi, ali onda
samo stanice koje imaju podatka za prijenos koriste pojedine intervale. U ovom slučaju kanal je bolje
iskorišten.

Frekvencijska podjela, Frequency Domain Multiplexing, FDM, radi po sličnom principu podjele, ali
kanal dijeli na više frekvencija tako da pojedine stanice mogu istovremeno koristiti kanal, ali na
različitim frekvencijama.

Treći prikazani način je da se kanal podijeli i vremenski i frekvencijski čime mu se iskorištenost dodatno
povećava.

7
Kanale po vrsti medija dijelimo na bakrene vodove, optičke vodove i elektromagnetska zračenja.
Detaljnije o svakoj od navedenih vrsta je prikazano na sljedećim stranicama.

8
Podjela bakrenih medija je na koaksijalne kabele i parice. Parice, ovisno o kvaliteti i broju parica dijele
se na telefonske (1 parica u kabelu), računalne (obične, električno nezaštićene parice, po 4 u kabelu),
razne oklopljene parice.

9
Prve mreže ostvarivale su se upotrebom koaksijalnih kabela. Glavne karakteristike su im dobra
elektromagnetska svojstva jer su zaštićeni bakrenom mrežicom ispod plastičnog plašta i te su jeftini.
U upotrebi su bile dvije vrste mrežnih koaksijalnih kabela: debeli i tanki.

Debeli koaksijalni kabel se mogao prostirati na većim udaljenostima (do 500 m), debljina mu je bila
oko 1 cm i bio je relativno nefleksibilan, te stoga relativno nepraktičan za provlačenje. Povezivanje na
konektor je bilo složenije za izvesti nego kod tankog kabela.

Tanki koaksijalni kabel je debljine 0,5 cm, fleksibilniji i još jeftiniji. Za spajanje računala koristi se BNC
konektor.

10
Najčešće korišteni medij u današnjim lokalnim mrežama su isprepletene parice. Ispreplitanje se radi
kako bi se umanjio utjecaj elektromagnetskog zračenja jedne parice na drugu. U upotrebi je više
tipova:

- UTP (Unshielded Twisted Pairs) je neoklopljena isprepletena parica. Sastoji se od 4

isprepletene parice i plastičnog omotača. Ovisno o kategoriji izrade kabela može prenositi
podatke brzinama do 1 Gbps (ukoliko se radi o cat. 5e kabela)
- STP (Shielded Twisted Pairs) je oklopljena isprepletena parice. Najčešće ima dva oklopa koji
štite vodiče od elektromagnetskih smetnji. Kod STP kabela uglavnom je svaka parica omotana
u svoj folijski štit, a onda još i sve parice zajedno obuhvaća pleteni štit.
- ScTP (Screened Twisted Pairs) ili FTP (Foiled Twisted Pairs) ima samo jedan štit oko svih parica
zajedno.

Kategorije kabela koje se danas nalaze u prodaji su cat. 6, cat. 6a, pa već i cat. 7, iako su već
standardizirani i kabeli cat. 8. Novi standardi kabela donose veće brzine prijenosa, ali su i zahtjevniji
za izradu, te im cijene znatno rastu.

11
Glavni izvori smetni na bakrenim linijama su elektromagnetski utjecaji. Može se raditi o slučajnom
šumu koji izaziva bilo kakav oblik EM energije koja se nalazi u okolini (npr. energetski kabel koji je u
relativnoj blizini mrežnog kabela) ili o preslušavanju (crosstalk).

Preslušavanje se odnosi na EM utjecaj signala koji se prenosi jednom paricom na drugu. Ispreplitanje
parica djelomično poništava taj utjecaj. Preslušavanje još više dolazi do izražaja na većim
frekvencijama.

Kabeli veće kategorije imaju više isprepletenih namota po metru od onih manje kategorije. To je radi
toga što se veće brzine postižu korištenjem signala većih frekvencija, pa su međusobni utjecaji jači, te
je poništavanje tog utjecaja važnije.

12
Prilikom provođenja mjerenja na kabelima u svrhu ustanovljavanja kvalitete kabela, osim rasporeda
vodiča u kabelu, duljine kabela i mjerenja prigušenja signala, mjeri se i preslušavanje.

Preslušavanje može biti na bližem i dalje kraju, te pojedinačno i zbirno.

NEXT (near-end crosstalk) je preslušavanje na bližem kraju i mjeri utjecaj signala koji se pušta kroz
jednu paricu na drugu paricu.

Preslušavanje na daljem kraju, FEXT (far-end crosstalk), mjeri utjecaj signala kroz jednu paricu na
ostale parice, ali na udaljenom kraju. Kako se signal prolazeći kroz kabel prigušuje, tako je i utjecaj
preslušavanja na daljem kraju manje izražen, ali nije zanemariv.

Zbirno preslušavanje na bližem i daljem kraju, PSNEXT i PSFEXT (power sum NEXT, power sum FEXT)
sumira utjecaj svih ostalih parica na jednu paricu.

Sva ova mjerenje provode se za svaku pojedinačnu paricu, odnosno, za utjecaj pojedine parice na sve
ostale.

Kabel koji mjerenjem zadovolji kvalitetu za prijenos brzinom 100 Mbps ne mora zadovoljiti i kvalitetu
za prijenos brzinom od 1 Gbps (razlog je frekvencija i veći utjecaj EM zračenja pri većim frekvencijama).

13
Na slajdu je prikazan RJ-4 konektor koji je standardni konektor u današnjim lokalnim mrežama. Bojama
koje se koriste za izradu plašta pojedinog vodiča prikazan je i raspored slaganja vodiča u konektoru
prema definiranim standardima EIA-TIA T568A i EIA-TIA T568B. I jedan i drugi standard su zastupljeni,
samo vrijedi pravilo da kada se u jednoj mreži odluči za jedan standard, treba ga se dosljedno držati.

Parice su spojene od vodiča u istim bojama, ali je jedan vodič u potpunosti obojan, a drugi izmjenjuje
tu boju i bijelu.

14
Na slajdu su prikazani jednostavniji uređaji za testiranje kabela. U gorenjem lijevom uglu slajda
prikazan je najjednostavniji tester s led lampicama koje svijetle ukoliko je strujni krug zatvoren.
Prilikom izrade običnog kabela, paralelno bi na oba kraja trebala svijetliti lampica s istim brojem.
Ukoliko lampica ne svijetli znači da je taj vodič u prekidu. Ukoliko ne svijetli odgovarajuća lampica
(svijetle istovremeno lampice s različitim brojem) znači da je na jednom kraju na pogrešno mjesto
spojen vodič.

U donjem lijevom uglu prikazan je sličan uređaj s displejom na kojem se može vidjeti jesu li svi spojevi
ispravno izvedeni, odnosno može prikazati koja je pogreška nastala. Ovakav uređaj često mjeri i duljinu
kabela, odnosno, duljinu pojedine parice u kabelu (zbog isprepletanja te dvije duljine se mogu donekle
razlikovati), pa i prigušenje na kabelu.

Složeniji i znatno skuplji uređaji mjere preslušavanje na kabelu, te to mogu obavljati na različitim
frekvencijama, ovisno o brzini na kojoj bi kabel trebao raditi. Dobivene rezultate pohranjuje u svoju
memoriju, te se naknadno može spojiti na računalo i prebaciti sve podatke kako bi ih se dobilo za
izvještaj o provedenom mjerenju.

15
Neke od pogrešaka koje se mogu dogoditi pri spajanju vodiča na konektor (osim kratkog spoja i
otvorenog kruga) su prikazani na ovom slajdu.

Okrenuta parica: na jednom kraju vodiči jedne parice su zamijenjeni.

Podijeljene parice: na oba kraja umjesto jednog vodiča odgovarajuće parice spojen je vodič druge
parice. Ukoliko ovakav kabel radi na manjim brzinama, ova greška čak može proći neopaženo jer se
radi o narušavanju EM karakteristika kabela koje pri manjim frekvencijama ne moraju doći do izražaja,
ali pri većim ne bi zadovoljile testiranje i ne bi uspjele postići potrebne brzine.

Preokrenute parice: oba vodiča jedne parice spojeni su na kontakte druge parice, te obrnuto. Ovakav
kabel ne bi mogao raditi.

16
Ukoliko kabel na oba svoja kraja ima konektor spojen istim standardom radi se o tzv. ravnom (straight)
kabelu. Ukoliko na jednom kraju ima jedan standard, a na drugom drugi (A i B) govorimo o cross-over
kabelu.

Za spajanje računala na mrežu, bilo direktno na priključak na prospojniku, bilo u utičnicu čiji kabel vodi
do prospojnika, koristimo ravni kabel. To je izvedeno tako jer s jedne strane imamo uređaj koji na
pojedinim kontaktima šalje signal, a na pojedinim kontaktima ga prima. I u standardnom načinu rada,
ti kontakti su postavljeni baš na takav način.

No, ukoliko želimo spojiti dva istovrsna uređaja, računalo – računalo ili prospojnik – prospojnik, ukoliko
takvi uređaji ne podržavaju auto-sensing (automatsko osluškivanje) i sami ne okrenu (logički) raspored
kontakata, spoj s ravnim kabelom neće raditi. U tom slučaju se mora koristiti cross-over kable koji radi
upravo to okretanje. I danas pojedina profesionalna mrežna oprema zahtijeva korištenje cross-over
kabela.

Napomena: usmjernik se u ovom kontekstu ponaša kao računalo u mreži, odnosno, ukoliko ga se spaja
s prospojnikom potrebno je koristiti ravni kable, ali ukoliko se želi spojiti direktno računalo na
usmjernik potrebno je koristiti cross-over kabel.

17
Na slajdu je istaknuto kako NE treba spojiti RJ-45 konektor na UTP kabel. Na RJ-45 konektoru postoji
plastični jezičac koji, kad se kliještima pritisne konektor, zagrize u vanjski plašt čime daje čvrstoću spoju
konektora i kabela. Znači da se vodiči trebaju odsjeći do te mjere da plastični dio plašta ulazi u konektor
barem pola centimetra, kako bi jezičac mogao ostvariti svoju funkciju. U suprotnome, dobijemo spoj
prikazan na desnoj slici gdje cijeli konektor „visi“ na spojevima kontakata konektora (debljina vodiča
je oko pola milimetra, a zajedno s izolacijom vodiča promjer je oko milimetra, tako da se može uočiti
da to nije čvrst spoj koji može podnijeti spajanja i odspajanja konektora.

18
Na slajdu su prikazana kliješta za krimpanje, odnosno, spajanje RJ-45 konektora na UTP/STP kabel.

Gledano od desna na lijevo, odnosno, od ručki, prvo nailazimo na nož kojim se presječe kabel na
željenu duljinu, a zatim ga se postavi u zaobljenu udubinu (tako da viri oko 3 cm) koja je takve dimenzije
da nož samo zasječe vanjski plašt i ukoliko se napravi cijeli krug nožem po plaštu zasječe ga na način
da se vanjski plašt može skinuti i da nam ostanu samo isprepleteni vodiči.

Vodiči se raspletu pazeći da čvrsto držimo neoguljeni dio kabela kako se vodiči u tom dijelu ne bi
nepotrebno rasplitali (utjecaj preslušavanja na toj točki je najveći jer je i signalu tu najjači, tako da je
bitno zadržati originalnu, optimalnu geometriju kabela). Nakon što se vodiči poslože, potrebno ih je
nožem poravnati i pažljivo uvući u konektor, pazeći pri tome da plašt također uđe u konektor, barem
do točke u konektoru gdje se nalazi jezičac). Na srednjem dijelu kliješta, između dva noža nalazi se utor
u koji ulazi RJ-45 konektor (s već složenim i do kraja gurnutim vodičima) i zatim se kliješta čvrsto stisnu
(graničnik je takav da ne može doći do loma konektora) i time ostvari proboj kontakata na konektoru
s vodičima u kabelu.

Nakon spajanja, preporučeno je kabel prije upotrebe testirati.

19
RJ-45 utičnica je najčešće modularna i ulazi u okvir koji često podržava 2 ili 4 modula. Oznake na utičnici
govore kojim redom se vodiči trebaju složiti na kontakte. Neke utičnice su izvedene tako da same
mogu, nakon što su vodiči postavljeni, ostvariti kontakt (pritiskom na mala „kliješta“ koja su dio
utičnice). Za većinu utičnica ipak treba koristiti alat prikazan desno na slajdu koji ubacuje jedan po
jedan vodič u utor na utičnici i ujedno ostvaruje kontakt.

20
Kabeli koji se postavljaju kao fiksni dio instalacije mreže s jedne strane završavaju na utičnici u radnom
prostoru, a s druge na prospojnom panelu (patch panel, prikazan lijevo na slajdu). Na taj način smo
osigurali da se ti kabeli ne pomiču za vrijeme cijelog životnog vijeka instalacije, čime se osigurava
pouzdanost i stabilnost. I na prospojnom panelu je iscrtan potreban raspored vodiča. Spajanje vodiča
u utore na prospojnom panelu može se napraviti istim alatom koji se koristi i za utičnice, ali i alatom
koji istovremeno može spojiti svih osam vodiča, nakon što su ispravno postavljeni. Taj alat je prikazan
na slajdu desno. U engleskoj terminologiji naziva se „punch-down tool“.

Na ovaj način je infrastruktura postavljena, a da bi računalo spojili na mrežu potrebno je spojiti kabel
od utičnice do priključka na mrežnoj kartici računala, te kabel od priključka na prospojnom panelu (koji
odgovara odabranoj utičnici) do priključka na prospojniku.

21
Optičke medije karakteriziraju veće brzine prijenosa podataka, veće udaljenosti, ali i skuplja izvedba.
Možda je bitno odmah napomenuti i da optički kabeli nisu osjetljivi na elektromagnetska zračenja što
im je velika prednost u odnosu na bakrene kabele.

O ekonomičnosti korištenja optike s kraja na kraj mreže najviše govori činjenica da optičke mrežne
kartice ni dan danas nisu standardni dio opreme za krajnjeg korisnika. Pojedini poslužitelji, ukoliko je
to opravdano, imaju ugrađene optičke mrežne kartice, ali za sada se optika ipak koristi za spojeve gdje
su potrebne veće brzine (između prospojnika ili kao spoj na pružatelja usluge spajanja na Internet) ili
gdje se mora izaći iz područja zgrade (opet radi toga što nisu osjetljivi na EM zračenja ili elektrostatske
izboje).

22
Da bi mogli analizirati kako se svjetlo kreće kroz optički kabel potrebno je podsjetiti se na nekoliko
pojmova iz optike.

Refleksija je odbijanje zrake od površine kao što je staklo. Zakon refleksija kaže da je kut pod kojim
zraka dolazi na sredstvo od kojeg se odbija isti kao i kut odbijanja od sredstva.

Do refrakcije (loma) dolazi kada zraka svjetla udari o spoj dva prozirna sredstva, pa se dio svjetla odbije,
a dio prođe u drugo sredstvo. Kut odbijanja je isti kao i ulazni, a kut prolaza u drugo sredstvo ovisi o
indeksu loma drugog sredstva.

23
.

Na slajdu su navedeni dijelovi optičkog kabela. U središtu je tanka jezgra staklena jezgra izvedena od
kombinacije silicij dioksida s dodanim drugim elementima. Obloga (cladding) je također napravljena
od silicij dioksida, ali s indeksom loma manjim od jezgre. Ostali dijelovi kabela služe za povećanje
savitljivosti i zaštitu osjetljive jezgre.

24
Potpuna unutrašnja refleksija se događa kad se zraka svjetla u potpunosti odbija od granice sredstva,
bez da se lomi u drugo sredstvo. To se postiže samo ukoliko je ulazni kut manji od graničnog kuta loma,
tako da je za optički kabel određen raspon ulaznih kutova koji garantira potpunu unutrašnju refleksiju.
Taj raspon se naziva numerički otvor vlakna.

25
Optički kabeli mogu biti jednomodni i višemodni. Na slajdu je prikazan način širenja svjetla kroz vlakno
u oba kabela. Vidimo da se zraka svjetla kod jednomodnog kabela rasprostire samo kroz sredinu
vlakna, a kod multimodnog može prolaziti različitim putovima, ovisno u ulaznom kutu zrake u vlakno.

Jezgra jednomodnog vlakna je promjera 8 do 10 m, a kod višemodnog 50 do 62,5 m.

26
Na slajdu su istaknute razlike jednomodnih i višemodnih kabela.

27
Na tržištu postoji cijeli niz optičkih konektora, a na ovom slajdu su navedeni samo neki.

28
Ovdje smo izdvojili češće korištene. Prije su u upotrebi bili najčešće SC i ST konektori, ali nedostatak
im je bio veličina, na prospojnim panelima su zauzimali 2-3 puta više mjesta od današnjih LC konektora
koji zauzimaju isti prostor kao i RJ-45 utičnica.

29
Na slajdu je prikazan izgled optičkog prospojnog panela. U mrežnim ormarima koji sadrže prospojnike
na koje su spojeni ostali prospojnici u zgradi i čije su veze ostvarene optičkim kabelima, optički
prospojni paneli su standardni dio pasivne opreme.

30
Prospojnici koji omogućavaju spajanje optičkih kabela najčešće nisu izvedeni s ugrađenim optičkim
konektorima već imaju predviđeno mjesto za ubacivanje optičkog modula, kao što je prikazan na slici.
Nazivaju se SFP (Small Form-factor Pluggable) moduli.

31
Današnje mreže ne možemo zamisliti bez upotrebe bežičnih tehnologija. No bežične tehnologije osim
svojih prednosti imaju i mane kojih moramo biti svjesni.

Prednosti bežičnih mreža su u prvom redu dostupnost medija i lakoća povezivanja opreme. Nema
potrebe za postavljanjem složene mrežne infrastrukture, već je potrebno postaviti jednu bežičnu
pristupnu točku (access point) koji pokriva veće područje. Omogućuje lako prebacivanje iz jednog
prostora u drugi bez potrebe dodatne konfiguracije opreme. Ostvaruje se stvarna mobilnost opreme,
lako se povezuju gostujuća računala. Ne dolazi toliko jednostavno do popunjavanja dostupnih
kapaciteta kao što je slučaj s mrežnim utičnicama u nekom prostoru.

S druge strane, bežične mreže imaju i svoje nedostatke. U prvom redu bi mogli istaknuti sigurnost,
odnosno nedostatak sigurnosti. Kako je bežični medij dijeljena sredina svi mogu pratiti promet koji
jedna stanica generira. Jedini način zaštite od praćenja prometa u bežičnim mrežama je korištenje
enkripcije, odnosno šifriranja podataka, iako i tu se može imati lažan osjećaj sigurnosti ukoliko se
koriste zastarjeli i nesigurniji algoritmi koji se mogu relativno lako probiti. Nadalje, bežične mreže su u
potpunosti neotporne na smetnje. Nemamo načina onemogućiti potencijalnog napadača da,
generiranjem jakog signala na frekvenciji rada naše mreže, u potpunosti je onesposobi. I treći veliki
nedostatak je ograničen kapacitet unutar granice rasprostiranja signala. Opet se vraćamo na činjenicu
da je bežična mreža dijeljeni medij i da se ne može osigurati dio kapaciteta za samo jednog korisnika,
odnosno, ukupni kapacitet mreže dijeli se na prisutne korisnike, te brzina mreže, koliko god velika bila,
može pasti na jako male vrijednosti u slučaju velikog broja spojenih korisnika.

32
Standardi bežičnih mreža definirani su 802.11 familijom standarda. Brzine su se kroz godine
povećavale pa od originalnih par Mbps do danas se došlo do brzina od 10 Gbps.

33
U tablici su prikazane frekvencije rada bežičnih mreža pojedinih standarda, te njihove brzine. 802.11ax
standard još nije postao široko korišten.

34
Iako je za postavljanje bežične mreže potrebna samo jedna bežična pristupna točka i uređaji koji u sebi
sadrže bežične mrežne kartice, to ipak nije dovoljno da se ostvari povezanost s internetom. Pristupna
točka mrežnim kabelom treba biti spojena na lokalnu mrežu, te preko nje imati povezanost s
usmjernikom koji je spojen na Internet.

35
Projektiranje računalnih mreža većim dijelom pokriva fizički sloj. Danas se mreže izvode strukturnim
kabliranjem čija je karakteristika, osim generalnosti (da se jednom infrastrukturom mogu pokriti sve
potrebe za ožičenjem) i zasićenosti (da u prostoru postoji dovoljan broj utičnica za spajanje na mrežu)
i korištenje prospojnih naprava. Mreže se organiziraju hijerarhijski, a prospojne naprave se postavljaju
u čvorove, odnosno razdjelnike mreže.

Generalna struktura se sastoji od mreže kruga, mreže zgrade i mreže kata. Mreža kruga povezuje
razdjelnik kruga s razdjelnikom zgrade. Mreža zgrade (još nazvana i vertikalna mreža) povezuje
razdjelnik zgrade s razdjelnikom kata, a mreža kata (još nazvana i horizontalna mreža) povezuje
razdjelnik kata s utičnicama u radnom prostoru.

Ovisno o veličini mreže i njenoj rasprostranjenosti mogu postojati svi ovi segmenti ili samo neki.
Ukoliko se mreža prostire samo unutar jedne zgrade, mreža kampusa neće postojati. Generalno je
pravilo da, ukoliko zgrada ima više katova, da se na svakom katu postavi jedan razdjelnik, no i to pravilo
je prilično rastezljivo. Ukoliko katovi imaju veliku površinu, bit će potrebno postaviti više razdjelnika
na pojedinim katovima ili, obrnuto, ukoliko je površina jednog kata mala (npr. svega nekoliko
prostorija), sasvim je opravdano postaviti mrežni razdjelnik da pokriva 2-3 kata. Pri procjenjivanju
veličine kata treba uzimati u obzir maksimalni domet UTP kabela koji iznosi ukupno 100 m (pri čemu
u tih 100 m ulaze i kabeli koji spajaju računalo s utičnicom i kabeli koji spajaju priključak na prospojnom
panelu s priključkom na prospojniku). Ukoliko je udaljenost od razdjelnika do računala blizu ove
granice, mora se postaviti drugi razdjelnik na tom dijelu kata.

36
Na slajdu je dan slikovni prikaz strukture opisane na prethodnoj stranici.

37
Preporučene brzine pojedinih segmenata mreže u današnjim uvjetima su dani na ovom slajdu. Stvarne
brzine i potrebe ovise o korisniku.

38
Na slajdu je prikazan izgled mrežnog ormara osrednje veličine. Vidimo da su dimenzije opreme u
ormarima standardizirane, odnosno širina ormara je određena na 19“, a razmaci u visini na kojima se
može postavljati oprema je 1U ili 1RU (Unit, odnosno Rack Unit). Neka oprema zauzima samo 1U, ali
neka i više, 2U, 4U, 5U, 12U… (brojevi su dani kao primjer, može biti bilo koji višekratnik od U).

U pasivnu opremu u ormaru spadaju prospojni paneli, optički prospojni paneli, vodilice, naponska
letva, a u aktivnu prospojnici.

39
Kako se mrežni priključci aktiviraju po potrebi, odnosno, kad nekome zatreba neka utičnica, mrežni
ormari kroz godine često dođu do situacije prikazane na slici lijevo. Nepotrebno je reći da bi bilo puno
efikasnije i ugodnije za rad mrežnim administratorima kad bi ormari izgledali kao što je prikazano na
slici lijevo, uz svu potrebnu dokumentaciju .

40
Na slici je dan logički prikaz lokalne mreže FESB-a koja se sastoji od dva centralna prospojnika, od kojih
jedan ostvaruje spoj na Internet preko CARNET-a, preko 30 katnih prospojnika, preko 30 upravljivih
laboratorijskih prospojnika (uz još barem 20-ak neupravljivih), te preko 50 pristupnih točaka.

41