Izv. prof. dr.

Gordan Šišul

Odabrana poglavlja elektroničkih

komunikacija - fizički sloj

(nastavni tekst - predavanja iz predmeta: Elektroničke

komunikacije)
Sadržaj:
1. Osnovni pojmovi i model komunikacijskog sustava 1
1.1. Izvori informacija i oblici signala 4

2. Osnovni pojas frekvencija - obrada i prijenos signala 6

2.1. Digitalni signali u osnovnom pojasu frekvencija 6
2.2. Linijski kodovi, formati digitalnih signala 8
2.3. Prijenos digitalnog signala u osnovnom pojasu frekvencija 11
2.3.1. Niskopropusni filtar s kosinusnim
zaobljenjem karakteristike
2.3.2. Gaussov niskopropusni filtar
2.3.3. Dijagram oka
2.4. Ujednačavanje (ekvalizacija) komunikacijskog kanala 20
2.5. Smetnje u komunikacijskom kanalu i kapacitet kanala 23
2.5.1. Šum
2.5.2. Odnos signal šum
2.5.3. BER
2.5.4. Kapacitet kanala
2.6. Optimalni prijam i utjecaj šuma na digitalne signale 28
2.6.1. Utjecaj šuma na BER

3. Osnovne značajke prijenosnih medija 35

3.1. Vođeni medij 35
3.1.1. Upletena parica
3.1.2. Koaksijalni kabel
3.1.3. Svjetlovod
3.1.4. Usporedba vođenih medija
3.2. Bežični (radijski) prijenos 39

4. Analogni modulacijski postupci 44

4.1. Uvod u modulacije 44
4.2. Kontinuirana modulacija sinusnog signala 46
4.3. Modulacija amplitude (AM) 47
4.3.1. Spektar AM signala
4.3.2. Kompleksni prikaz AM-signala
4.3.3. Snaga AM-signala
4.3.4. Demodulacija AM-signala
4.4. Modulacija argumenta 57
4.4.1. Modulacija faze
4.4.2. Modulacija frekvencije
4.4.3. Spektar PM- i FM-signala
4.4.4. Snaga PM- i FM-signala
4.4.5. Demodulacija FM-signala
5. Diskretni modulacijski postupci 66
5.1. Uvod i temeljni pojmovi 66
5.2. Diskretna modulacija amplitude - ASK 68
5.2.1. Spektar ASK-signala
5.2.2. Demodulacija ASK-signala
5.2.3. Utjecaj šuma na ASK-signal
5.3. Diskretna modulacija frekvencije - FSK 72
5.3.1. Spektar FSK-signala
5.3.2. FSK s više frekvencija (M-FSK)
5.3.3. Demodulacija FSK-signala
5.3.4. Utjecaj šuma na FSK-signal
5.4. Diskretna modulacija faze - PSK 77
5.4.1. Binarna PSK - BPSK
5.4.2. Kvaternarna PSK - QPSK
5.4.3. PSK s osam stanja faze - 8-PSK
5.4.4. Diferencijalni postupci PSK
5.4.5. Diferencijalna demodulacija PSK-signala
5.4.6. Modulacijski postupak π/4-DQPSK
5.4.7. Utjecaj šuma na PSK-signal
5.5. Modulacijski postupak s minimalnim
razmakom frekvencija - MSK 95
5.5.1. Spektar MSK-signala
5.5.2. Demodulacija MSK-signala
5.5.3. Gaussova MSK ― GMSK
5.6. Kvadraturna diskretna modulacija amplitude (QAM) 101
5.6.1. Utjecaj šuma na QAM-signale
5.7. Učinkovitost snage i spektralna učinkovitost
diskretnih modulacijskih postupaka 105
5.8. Kvaliteta modulacije 108

6. Postupci sinkronizacije i obnove nosioca 111

6.1. Obnova nosioca 111
6.2. Sinkronizacija simbola 113

7. Frekvencijski multipleks ortogonalnih podnosilaca - OFDM 114

7.1. Spektralna i vremenska obilježja OFDM-signala 117
7.2. Tehnika dobivanja OFDM-a 120
7.3. Zaštitni interval 123
7.4. Višestruki pristup OFDMA 124
7.5. Primjena OFDM-a 124

8. Tehnike proširenog spektra 125

1. Osnovni pojmovi i model komunikacijskog sustava
Potreba za komunikacijom jedna je od temeljnih potreba ljudi. Komunikacijom se bave
društvene, humanističke znanosti, ali možemo je obrađivati i s aspekta tehničkih (prvenstveno
elektrotehničkih) znanosti. Definicija komunikacije je prilično jednostavna i logična. Komunikacija je
ukratko svaki prijenos informacije. Sada se postavlja pitanje što je informacija. Iako postoji više
odgovora na ovo pitanje, informaciju možemo definirati kao svaki podatak koji ima neki smisao.
Postoje različiti oblici informacije, različiti mediji za prijenos informacija, različita kašnjenja u
prijenosu informacija kao i tražena kvaliteta prijenosa informacija. Elektrotehničari se bave
pretvorbom informacije u električni signal (i obrnuto) i njegovim prijenosom. Osim toga oni vrednuju,
dimenzioniraju, optimiraju parametre prijenosa i informacije. Trenutna ljudska spoznaja govori nam
da se s električnim signalima (napon, struja, električno polje...) najlakše i najjednostavnije barata i
manipulira. Iz tog razloga možemo pogled na komunikacije s elektrotehničke strane gledanja nazvati
elektroničke komunikacije.

Cjelokupnu komunikaciju možemo opisati i predstaviti pomoću modela komunikacijskog

sustava. (Komunikacija se može opisati i pomoću modela komunikacijske mreže.) Dakle,
komunikacijski sustav je sustav koji omogućava prijenos informacije između prostorno udaljenih
točaka. Sastoji se od nekoliko cjelina: izvor informacije, odašiljač, prijamnik i korisnik. Sve između
izvora informacija i korisnika možemo nazvati kanalom, a prijenosni medij predstavlja poveznicu
između odašiljača i prijamnika. Prijenosni medij (odnosno električni signali koji se njime prenose)
nalazi se pod uticajem smetnji. Smetnje stvaraju „probleme“ prilikom prijenosa informacije tj.
predstavljaju temeljno ograničenje u prijenosu.

Kanal

Izvor Signal Signal

Odašiljač Prijamnik Korisnik
informacija
Prijenosni medij

Izvor smetnje
ili šuma

Slika 1.1. Opći model komunikacijskog sustava

Opći model komunikacijskog sustava se može primijeniti na prijenos informacije putem električnog
signala kao i na ostale komunikacijske sustave.

Izvor informacija može biti osoba, objekt, uređaj i sl. koji generiraju informaciju koju treba prenijeti
korisniku. Informacija može biti predstavljena kao slijed diskretnih elemenata (npr. slova, brojevi,
note i sl.), koji se nazivaju simboli, ili kao funkcija jedne ili više varijabli. Cjelokupni prijenosni sustav
mora osigurati zadovoljavajuće uvjete prijenosa za bilo koju od mogućih poruka.

[1]
Odašiljač provodi pretvorbu informacije u signal pogodan za prijenos. Signal je električni ekvivalent
informacije koja se prenosi (napon, struja, električno polje, magnetsko polje).

Prijenosni medij predstavlja sredstvo kroz koje se signal prenosi od odašiljača do prijamnika, a
dijelimo ga na:

 vođeni mediji („žični”) - upletena parica, koaksijalni kabel, svjetlovod;

 nevođeni medij („bežični prijenos” ili radijski prijenos) - slobodni prostor u kome se
prenosi elektromagnetski val.

Pojave koje se ovdje događaju mogu promijeniti oblik električnog signala te dovesti do
degradacije parametara cijelog sustava. One su uzrokovane smetnjom ili šumom (izvor smetnje je
sastavni dio blok-sheme koja prikazuje opći model komunikacijskog sustava). Pojave vezane uz šum
su stohastičke prirode, a zbog djelovanja šuma primljeni signal nije jednoznačno određen odaslanim
signalom.

Prijamnik provodi pretvorbu primljenog električnog signala u informaciju, a komunikacijski sustav

završava s korisnikom (osoba, uređaj ili objekt) kome je informacija namijenjena.

Prilikom prijenosa ključno je ostvariti točnost reprodukcije informacije. Komunikacijski sustav treba
omogućiti da se "izlaz" iz izvora informacija točno reproducira na mjestu koje odgovara korisniku.
Postavlja se pitanje točnosti reprodukcije odnosno da li reprodukcija mora biti savršena ili ne.
Odgovor na postavljeno pitanje daje krajnji korisnik. On određuje da li je reprodukcija informacije
zadovoljavajuća i prihvatljiva. Znači da je najtočnija mjera za ocjenu točnosti reprodukcije
subjektivna ocjena. Možemo zaključiti da je za uspješnu komunikaciju ključno korisnikovo
zadovoljstvo. Ovdje valja napomenuti kako postoje i objektivne mjere točnosti reprodukcije. Ima ih
puno i olakšavaju inženjerima vrednovanje komunikacije.

Detaljniji model električnog komunikacijskog sustava sastoji se od daleko većeg broja cjelina nego
opći model. Podrobnije proučavanje rada svih dijelova komunikacijskog sustava je složen i
kompleksan problem i može se ostvariti samo kroz pohađanje više kolegija pa i studijskih programa.

[2]
 Snaga signala;
frekvencijska širina

Informacija:
- analogna
- digitalna – danas Izvor
se isključivo koristi informacije Estimacija
Poruka
poruke Odredište
informacije
Maksimiranje Kodiranje
prijenosa informacije izvora Dekodiranje
(kompresija poruke, (sadržaja) sadržaja
enkripcija) Kanalno Kanalno Neki žični sustavi ne
kodiranje dekodiranje rabe ovo (osnovni pojas)
Zaštita poruke,
prilagođen prijenos Interleaving
Deinterleaving
sukladno uvjetima u (preplitanje)
kanalu
Modulator Demodulator
Suzbija koncentraciju
pogreške
Odaslani Primljeni signal
signal Kanal (može sadržavati greške)
Različiti modulacijski
postupci (utiskivanje žični/bežični
Šum
signala na pomoćni konstantan/promjenjiv
prijenosni signal) Interferencija linearni/nelinearni

Slika 1.2. Detaljniji model komunikacijskog sustava

Kao što je već spomenuto, u praksi se često puta poistovjećuju ili brkaju pojmovi komunikacijskog
sustava i komunikacijske mreže. Zato će se u nastavku ukratko opisati komunikacijska mreža kako bi
se jasno razlučila ta dva pojma.

Komunikacijska mreža zamjenjuje prijenosni sustav u općem modelu komunikacijskog sustava.

Građena je od čvorova (node) i grana ili veza (link). Izvor i odredište se nazivaju još i krajnji čvorovi.
Na sljedećoj slici dan je prikaz komunikacijske mreže i upućujem čitatelja da sliku usporedi sa Slikom
1.1.

Čvor

Grana
Izvor Odredište

Komunikacijska mreža

Izvor
informacija Odašiljač Prijamnik Korisnik

Prijenosni sustav

1.3. Komunikacijska mreža

[3]
Ovo uvodno poglavlje završit ćemo usporedbom žičnih i bežičnih komunikacijskih sustava jer oni
predstavljaju temeljnu podjelu komunikacijskih sustava (naravno, postoji jako puno ostalih raznih
podjela). Možemo zaključiti kako se u osnovi oni razlikuju samo po jednom dijelu (komponenti)
cjelokupnog sustava - antenama. Antene su elementi koji napone i struje pretvaraju u
elektromagnetski val i obratno i time osiguravaju prijelaz signala prema slobodnom prostoru
odnosno bežični komunikacijski sustav.

ODAŠILJAČ PRIJEMNIK
ANALOGNI ANALOGNI

A A

D D

DIGITALNI DIGITALNI

KANALNO KANALNO
KODIRANJE DEKODIRANJE

BER
MODULACIJA DEMODULACIJA

ŠUM

INTERFERE
NCIJA

Slika 1.4. Bežični komunikacijski sustav

1.1. Izvori informacija i oblici signala

Izvori informacije mogu se podijeliti na analogne i diskretne izvore informacije. Analogni
izvori informacije kontinuirano generiraju vrijednosti u nekom vremenskom intervalu. U takve
informacije ubrajaju se govor odnosno zvuk, slika i sl. Izvori diskretne (digitalne) informacije
generiraju diskretne vrijednosti, a takve informacije su tekst, brojevi, i sl.

Valja naglasiti da se za prijenos analogne informacije mogu rabiti i analogni i digitalni signali, a isto
vrijedi i za prijenos digitalne informacije. Analogno spomenutoj podjeli informacija i signale dijelimo
na analogne (kontinuirana promjena razine u vremenu) i diskretne (vremenska promjena razine samo
između određenih diskretnih vrijednosti).

[4]
 Slika 1.5. Analogni i diskretni signali

Neki tipični signali koji se prenose su signali govora i glazbe (audiosignali), signali slike (videosignali)
te signali podataka koji se uglavnom generiraju u računalima. Signali koji se prenose mogu zauzimati
različita frekvencijska područja odnosno različite spektralne gustoće snage.

Slika 1.6. Pretvorba informacije u analogni signal

Slika 1.7. Pretvorba informacije u digitalni signal

[5]
Prilikom pretvorbe analogne informacije u analogni signal moguće je da signal zauzima isto
frekvencijsko područje kao i analogna informacija ili se analogna informacija pretvara u analogni
signal koji se nalazi u različitom frekvencijskom području.

2. Osnovni pojas frekvencija - obrada i prijenos signala

2.1. Digitalni signali u osnovnom pojasu frekvencija

Osnovni pojas frekvencija predstavlja područje frekvencija koje zauzima električni signal
nastao pretvorbom informacije u izvornom obliku (pojas frekvencija izvornoga informacijskog
signala). Dakle, to je područje od 0 Hz do uključivo svih značajnijih spektralnih komponenti. Na
sljedećoj slici dan je spektralni prikaz jednog tipičnog govornog signala (govor zauzima približno
frekvencijsko područje do 7 kHz).

Slika 2.1. Spektralna gustoća govornog signala (osnovni pojas frekvencija)

Digitalna informacija, u pravilu binarna digitalna informacija, predočena je slijedom binarnih znakova
«0» i «1». Valni oblik digitalnoga električkog signala sastoji se u osnovi od pravokutnih impulsa. Iz tog
razloga potrebno je podsjetiti se spektra periodičnog pravokutnog signala. Spektar periodičnoga
pravokutnog signala dobiva se razvojem odgovarajuće funkcije u Fourierov red.

Um sin x
1/Tm
Ovojnica x
+A

0
 Tm
1/ 2/ 3/ f

Slika 2.2. Periodički pravokutni signal i njegov spektar

Sa slike zaključujemo da je spektar periodičnog signala diskretan s ovojnicom koja slijedi (sin x)/x
funkciju. Razmak diskretnih komponenti spektra ovisi o periodi Tm , a položaj nultočki spektra o širini
impulsa τ. Teoretski ovaj spektar zauzima beskonačnu širinu pojasa, ali u praksi se više spektralne

[6]
(slabe) komponente zanemaruju. Matematički izraz koji opisuje navedeni periodički pravokutni signal
glasi: n
sin
A 
2 A Tm 2t
um (t )     cos n .
Tm n1 Tm n Tm
Tm

Poseban slučaj nastaje ako je trajanje impulsa jednako polovici periode signala (τ = Tm/2), tada izlazi:

1 2 2t 2 2t 2 2t 

um (t )  A   cos  cos 3  cos 5  ... .
2  Tm 3 Tm 5 Tm 
U tom slučaju spektar se sastoji samo istosmjerne komponente i neparnih harmonika frekvencije
fm=1/Tm.

+A
0 
Tm

Um

3fm
0
fm 1/ 2/ 5fm 3/ f

Slika 2.3. Periodički pravokutni signal i njegov spektar u slučaju kad je τ = Tm/2

Interesantno je prisjetiti se i spektra jednog pravokutnog impulsa kojeg dobijemo Fourierovom

transformacijom. Zapamtite da je spektar jednog pravokutnog impulsa beskonačan, kontinuiran i
slijedi ovojnicu (sin x)/x.

X(f)

Modulacijski signal- AT0 Spektar

diskretna vrijednost modulacijskog
u intervalu T0 signala je oblika
(sinx)/x

x(t)

-T0/2 T0/2 t 0 f
0
-5 -4 -3 -2 -1 1 2 3 4 5
T0 T0 T0 T0 T0 T0 T0 T0 T0 T0

Slika 2.4. Pravokutni impuls i njegov spektar

[7]
Prikazani spektri pomoći će nam u analizi prijenosa diskretnih signala koji se danas dominantno rabe
u komunikacijskim sustavima. Osnovu linijskih kodova predstavljaju pravokutni signali.

2.2. Linijski kodovi, formati digitalnih signala

Linijski kodovi predstavljaju prikaze binarnih znakova električkim signalom, odnosno to su formati
digitalnih signala. To su različiti oblici naponskih nivoa koji predstavljaju određenu kombinaciju
binarnih zankova. Postoji velik broj različitih linijskih kodova s različitim svojstvima. Način odabira
ovisi o konkretnoj primjeni i traženim zahtjevima. Odabir linijskog koda ovisi o:

 spektralnim obilježjima signala (trebaju biti prikladna za korišteni prijenosni kanal);

 načinu sinkronizacije digitalnih znakova;
 brzini prijenosa (linijski kodovi s više razina);
 širini zauzetog pojasa frekvencija (mora biti što manja);
 traženoj vjerojatnosti pogreške bita (nastaju zbog smetnji među dijelovima signala i
djelovanja šuma);
 sposobnosti otkrivanja nastalih pogrešaka (neki linijski kodovi omogućavaju lakše otkrivanje).
 traženoj kompleksnosti odgovarajućega elektroničkog sklopovlja i uređaja (veliki utjecaj na to
ima odabir linijskog koda).

Linijski kodovi odnosno dijele se u dvije skupine koje se razlikuju po načinu pridruživanja binarnih
znakova električnom signalu:

 binarni znak je pridružen razini električnog signala,

 binarni znak je pridružen promjeni razine električnog signala.

Binarni se linijski kodovi iz prve skupine sastoje od dva simbola (elementarna signala):

 električnog signala s0(t), koji se pridružuje znaku «0» i,

 električnog signala s1(t), koji se pridružuje znaku «1».

M-arni linijski kodovi sadrže M različitih simbola i omogućavaju brži prijenos podataka. Istovremeno
oni su manje robusni (podložniji utjecajima smetnji) od binarnih. U nastavku ćemo spomenuti neke
najznačajnije primjere binarnih linijskih kodova: NRZ-kod, RZ-kod, Manchester kod.

NRZ-kod (NRZ, Non Return to Zero) spada u skupinu binarnih linjskih kodova. To je prirodni način
prikazivanja binarnih znakova gdje je znak «0» predočen niskom razinom pravokutnog signala u
cijelom intervalu znaka, a znak «1» predočen je visokom razinom pravokutnog signala u cijelom
intervalu znaka. Postoje unipolarni i bipolarni (znakovi su predstavljeni pozitivnim i negativnim
naponom) oblik NRZ-koda.

um(t) um(t)
1 0 1 1 0 1 0 1 1 0
+A +A

Tb t t
-A
Unipolarni oblik NRZ-koda Tb
Bipolarni oblik NRZ-koda

Slika 2.5. Unipolarni i bipolarni oblik NRZ-koda

[8]
NRZ-signal sadrži istosmjernu komponentu koja se može smanjiti uporabom bipolarnog oblika
signala. Mogu se javiti problemi kod sinkronizacije kad se javlja duži slijed znakova iste vrste. Stoga su
kod ovog koda potrebni posebni taktni impulsi.

Pm Ovojnica spektra
snage

1/Tb 2/Tb 3/Tb f

Slika 2.6. Spektar unipolarnog NRZ-koda

RZ-kod (RZ, Return to Zero) olakšava problem sinkronizacije. Također postoji unipolarna i bipolarna
inačica koda. Kod unipolarnog RZ-koda znak «1» predočen je visokom razinom pravokutnog signala u
prvoj polovici intervala znaka «1», dok se u drugoj polovici tog intervala vraća na nisku razinu
odnosno na razinu nula. Znak «0» predočen je niskom razinom, odnosno razinom nula pravokutnog
signala u cijelom intervalu tog znaka.

s1 (t) s0 (t) um (t)

1 0 1 1 0
+A
Tb Tb
"1" "0" t
Tb

Pm Širi pojas frekvencija

2/Tb 4/Tb f

Slika 2.7. Unipolarni RZ-kod: izgled i spektar

Kod bipolarnog RZ-koda znak «1» predočen je visokom razinom pravokutnog signala u prvoj polovici
intervala znaka «1», dok se u drugoj polovici tog intervala vraća na nisku razinu odnosno na razinu
nula kao i kod unipolarne vrste. Znak «0» predočen je niskom odnosno negativnom razinom, dok se u
drugoj polovici tog intervala vraća na razinu nula. Bipolarni RZ-signal poprima tri diskretne razine pa
se naziva i kvaziternarni signal. Na slici 2.8. prikazan je bipolarni RZ-kod. RZ-signal sadrži istosmjernu
komponentu i zauzima veću širinu pojasa od odgovarajućeg NRZ-signala, osjetljiviji je na šum i
zahtijeva nešto složenije sklopovlje. Olakšana je sinkronizacija bita i nisu potrebni posebni taktni
impulsi.

[9]
 um(t)
1 0 1 1 0
+A

t
-A
Tb
Postoji još jedna inačica bipolarnog RZ-koda kod
koje se mijenja polaritet svake druge “jedinice”.

Slika 2.8. Bipolarni RZ-kod

Manchester kod obilježava promjena razine signala u sredini intervala svakog znaka. Znak «0»
predočen je porastom razine signala u sredini znaku pripadajućeg intervala, tj. niska je razina u prvoj
polovici, a visoka u drugoj polovici intervala binarnog znaka. Znak «1» predočen je snižavanjem razine
signala u sredini znaku pripadajućeg intervala, tj. visoka je razina u prvoj polovici, a niska u drugoj
polovici intervala binarnog znaka. Signal Manchester linijskog koda nema istosmjernu komponentu
što mu je i najznačajnija osobina. Nisu potrebni posebni taktni impulsi za sinkronizaciju, ali su
odgovarajući sklopovi nešto složeniji.

um(t)
s1(t) s0(t)
1 0 1 1 0
+A

Tb Tb t
-A
"1" "0" Tb
Pm
Nema DC komponente

2/Tb 4/Tb f

Slika 2.9. Manchester kod: izgled i spektar

Nasuprot binarnim signalima stoje tzv. M-arni linijski kodovi. Oni poprimaju M diskretnih razina,

(M = 2w, w = 1, 2, 3, …).

Svakoj od M razina pridružuje se, w  log 2 Mbinarnih znakova (bitova).

U nastavku je primjer kvaternarnoga linijskog koda koji poprima četiri diskretne razine i sadrži 4
simbola. Svakoj razini kvaternarnog signala pridružuju se dva bita (dibit), npr. prema sljedećem
pravilu prikazanom na slici ispod. Spektar prikazanog kvaternarnog linijskog koda kvalitativno je isti
spektru bipolarnog NRZ-koda (samo su nultočke u spektru na višekratnicima od 1/Ts).

[10]
 «00» → -3 «10» → +1
«01» → -1 «11» → +3

um(t) 1 0 1 1 0 0 0 1 0 0

Tb TS
+3

+1
0
-1 t

-3

Slika 2.10. Kvaternarni linijski kod

Linijski kodovi iz druge skupine (informacija je u promjeni razine signala) nastaju diferencijalnim
kodiranjem izvornoga binarnog slijeda i zovu se diferencijalno kodirani linijski kodovi. Razlikujemo
slučaj diferencijalnog kodiranja «jedinicom» i diferencijalnog kodiranja «nulom». Diferencijalnim
kodiranjem «jedinice» mijenja se binarni znak u diferencijalno kodiranom slijedu pri pojavi znaka «1»
u izvornom slijedu. Drugim riječima, pojavom znaka «1» mijenja se prethodni znak. Pri pojavi znaka
«0» ponavlja se prethodni znak. U slijedu s diferencijalno kodiranom «nulom» mijenja se znak pri
pojavi znaka «0», dok se pri pojavi «1» znak diferencijalno kodiranog slijeda ne mijenja. Ilustracija u
tablici 2.1. prikazuje navedeni postupak.

Tablica 2.1. Ilustracija diferencijalnog kodiranja

Izvorni niz 1 0 1 1 0 0 0 1 0 0

Niz s diferencijalno kodiranim «1» 0 1 1 0 1 1 1 1 0 0 0

Niz s diferencijalno kodiranim «0» 0 0 1 1 1 0 1 0 0 1 0

Sam električni prikaz znakova nula i jedan istovjetan je kao kod „običnog“ kodiranja, stoga su i spektri
signala identični.

2.3. Prijenos digitalnog signala u osnovnom pojasu frekvencija

Signal u osnovnom pojasu frekvencija je električni signal linijskog koda kojim su predočeni binarni
podaci odnosno slijed «0» i «1» (npr. računalo je izvor digitalnog signala u osnovnom pojasu
frekvencija). Prijenos digitalnih podataka preko fizičkoga komunikacijskog kanala ograničavaju dva
neizbježna faktora:

 smetnje odnosno interferencija među simbolima digitalnog signala (ISI, Intersymbol

Interference) koje nastaju zbog frekvencijske karakteristike prijenosnog kanala i,
 šum u kanalu pod kojim se podrazumijeva neželjeni slučajni električni signal koji se javlja na
izlazu prijenosnog kanala zajedno s korisnim informacijskim signalom.

[11]
Prijenosni kanal ima konačnu frekvencijsku širinu pojasa te je stoga potrebno ograničiti i širinu
pojasa digitalnog signala tj. filtrirati digitalni signal. Važno je spomenuti da se filtriranje ne provodi
proizvoljno jer ono utječe na valni oblik signala. Filtriranom digitalnom signalu (ima konačnu širinu
pojasa) sada se kontinuirano mijenja razina između diskretnih stanja (nema više samo diskretnih
razina). Ključno je da je razina filtriranog signala u trenucima donošenja odluke o primljenom
binarnom znaku istovjetna kao kod nefiltriranog digitalnog signala.

Xul(t) Odašiljački Prijenosne XC(t) Prijamni Xiz(t)

filtar osobine kanala filtar
Ulazni HT(f) HC(f) HR(f) Izlazni oblikovani impuls
pravokutni privodi se sklopu za
impulsi donošenje odluke

Ukupna prijenosna (filtarska)

karakteristika P(f)

Slika 2.11. Filtriranje pravokutnog impulsa u komunikacijskom sustavu

Na slici 2.11. vidimo kako se odvija filtriranje digitalnog signala u cjelokupnom komunikacijskom
sustavu. Ukupna prijenosna karakteristika (frekvencijska domena) jednak je umnošku pojedinih
frekvencijskih karakteristika i vrijedi:

P(f)=HT(f)× HC(f)× HR(f).

Filtar za ograničavanje širine pojasa obavlja oblikovanje impulsa digitalnog signala. Propusti li se
pravokutni impuls kroz sustav konačne širine pojasa (svaki realni sustav ima konačnu širinu), impuls
se proširuje u vremenu, tako da će se dio tako proširenog impulsa pojaviti i u intervalima susjednih
impulsa (znakova). Prošireni impuls djeluje na signal u susjednim intervalima i stvara smetnju u
susjednim intervalima, a moguće je i preko više intervala, te nastaje smetnja odnosno interferencija
među simbolima – ISI. Negativni upliv ISI odražava se na potencijalno netočnom prepoznavanju
pojedinih binarnih znakova na prijamnoj strani. Na slici 2.12. ilustrirane su posljedice filtriranja
digitalnog signala odnosno ograničavanja njegove frekvencijske širine pojasa.

1 0 0 0 0 1 0 0 0 0 1 0 0 0 0

t t

1 0 1 1 0 1 0 1 1 0 1 ? 1 1 ?

t t
Primjeri NRZ linijskog koda Odzivi na pojedinačne Ukupni odziv na signal
za dva binarna slijeda impulse linijskog koda linijskog koda

Trenuci donošenja
odluke u prijamniku

Slika 2.12. Posljedice filtriranja digitalnog signala

Sada ćemo se pozabaviti konstrukcijom (izgledom) filtara koji ne unose intersimbolnu interferenciju
(ISI). Krenimo od definicije idealnog niskopropusnog filtera. Iako on ne postoji i ne može se izvesti,

[12]
njegova analiza predstavljat će nam dobru podlogu za razumijevanje cjelokupne problematike.
Pretpostavimo filtar koji ima pravokutnu frekvencijsku karakteristiku, uz graničnu frekvenciju filtra fg,
a prikazanog na slici 2.13. i opisanog sljedećim izrazom


 1 , za f  f g ,
H ( j 2f )  
 0 , za f  f g .


│H(f)│
1

-fg 0 fg f

Slika 2.13. Frekvencijska karakteristika idealnog niskopropusnog filtera

Diracov impuls na ulazu filtra stvara odziv oblika

sin (2f gt )
h(t )  F 1H ( j 2f )  2 f g .
2f gt

Mi u stvari vršimo aproksimaciju ulaznog digitalnog signala pomoću Diracovog impulsa. Nul-točke
impulsnog odziva su u trenucima

1
k  k  Tb , k   1,  2 , ...
2 fg

Ako bi se drugi impuls pojavio u trenutku nultočke impulsnog odziva, onda ne bi nastala smetnja
među simbolima. Zaključak je da ovako konstruiran filtar ne unosi ISI. Vidimo da je razmak između
dvije nul-točke 1/2fg tj. možemo ostvariti brzinu prijenosa Diracovih impulsa bez interferencije od 2fg
(brzina prijenosna je recipročna periodi slanja impulsa). Ova zakonitost se naziva i 1. Nyquistov
teorem – teorem minimalne širine pojasa: Idealni filtar granične frekvencije fg omogućuje prijenos
2fg simbola u sekundi bez smetnji među njima.

Slika 2.14. Impulsni odziv idealnoga niskopropusnog filtera

[13]
 Binarni slijed 1 0 1 1 0 1 0
1

0.8

0.6

0.4
Razina

0.2

-0.2

-0.4

-0.6

-0.8

-1
-2 -1 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Vrijeme

Slika 2.15. Impulsni odziv idealnog filtera na slijed Diracovih impulsa

Nyquistova brzina prijenosa RN predstavlja najvišu ostvarivu brzinu rada bez smetnji među simbolima
u sustavu s idealnom frekvencijskom prijenosnom karakteristikom.

RN  2  fg .

Definira se i spektralna učinkovitost postupka Rb/B, odnosno broj prenesenih bita u sekundi po
jedinici širine pojasa (po Hz). Ona se mjeri u jedinicama bit/s/Hz.

Najviša teorijski ostvariva spektralna učinkovitost prijenosa u osnovnom pojasu frekvencija iznosi
onda 2 bit/s/Hz. Ako bi se umjesto binarnog linijskog koda upotrijebili M-arni linijski kodovi (nose
simbole koji predstavljaju više bitova) onda bi najviša teorijski ostvariva spektralna učinkovitost
iznosila 2 simbola/s/Hz = 2 Bd/Hz. Jedan simbol nosi log2M bitova. Nažalost, kako je već prije
spomenuto idealni Nyquistov filtar ne može se praktično izvesti.

Kako bi se mogli približiti praktičnoj realizaciji filtra poslužit će nam analiza 2. Nyquistovog teorema.
To je teorem simetrije koji govori da bilo koji idealni filtar širine pojasa fg konvoluiran s proizvoljnom
simetričnom funkcijom s linearnom fazom oko fg daje isti nulti ISI kao i idealni filtar. Filtrirani signal
zauzima veću širinu pojasa od minimalno potrebne širine, ali moguća je praktična izvedba filtra.

2.3.1. Niskopropusni filtar s kosinusnim zaobljenjem karakteristike

U digitalnim sustavima često se koristi filtar s zaobljenjem frekvencijske karakteristike po zakonu
kosinus kvadrat funkcije (filtar s kosinusnim zaobljenjem).

[14]
 Ho(f)
1

fg f
H1(f)

H(f) B’ = a fg , 0 ≤ a ≤ 1 B’

fg(1+a)
fg f

Slika 2.16. Ilustracija 2. Nyquistov teorema - prijenosna karakteristika filtra

Prijenosna karakteristika filtra s kosinusnim zaobljenjem može se opisati sljedećim izrazom

1 , za 0  f  f g (1  a ),


H ( j 2f )

  cos 2
4af g
 
f  f g (1  a ) , za f g (1  a )  f  f g (1  a ),

0, za f g (1  a )  f  .


Veličina α naziva se faktorom zaobljenja ili faktorom strmine filtra. On pokazuje relativno povećanje
širine pojasa u odnosu na minimalnu vrijednost. Znači, ako usporedimo širinu pojasa filtra s
kosinusnim zaobljenje s idealnim pravokutnim niskopropusnim filtrom vidimo da je ona povećana na

Buk = B + Bʹ = fg + α· fg = fg (1+ α) = B (1+ α)

odnosno (1+ α) puta. Povećanjem faktora zaobljenja α proširuje se zauzeće spektra. Na slici ispod dan
je prikaz utjecaja faktora α na širinu spektra.

[15]
 1
H(f)
a = 0,0
a = 0,25
0,8
a = 0,5
a = 0,75
a = 1,0
0,6

0,4

0,2

0
0 1 2
f/fg

Slika 2.17. Utjecaj faktora zaobljenja na širinu spektra

Impulsni odziv ovog filtra dobiva se inverznom Fourierovom transformacijom frekvencijske

prijenosne karakteristike H(j2πf). Impulsni odziv ima opisan je izrazom

sin (2f gt ) cos (2af g t )

h(t )   .
2f gt 1  (4af gt ) 2

i prikazan slikom 2.18.

1
h(t) a = 0,0
0,8 a = 0,25
a = 0,5
0,6 a = 0,75
a = 1,0
0,4

0,2

-0,2

-0,4
-4 -3 -2 -1 0 1 2 3 4
t/Tb

Slika 2.18. Impulsni odziv filtra s kosinusnim zaobljenjem

Kao što se vidi na slici, impulsni odziv ima nul-točke na istim mjestima kao i idealni niskopropusni
filtar što znači da se može ostvariti brzina prijenosa bez interferencije od 2fg. Primjenom filtra s
kosinusnim zaobljenjem postiže se konačna širina pojasa digitalnog signala bez unošenja smetnji
među simbolima i za realno izvodive filtre. U praksi se koriste filtri s faktorima zaobljenja najčešće do

[16]
oko 0,4. Cijena koja je plaćena je smanjenje spektralne učinkovitosti (ista brzina uz širi frekvencijski
pojas) (1+ α) puta u odnosu na idealni filtar. Prilikom svih ovih analiza valja napomenuti kako se
podrazumjeva idealna sinkronizacija u komunikacijskom sustavu, tj. uzimanje uzoraka u točno
određenim trenucima. U realnim sustavima se to ne može ostvariti te stoga ipak postoji neka
mogućnost ISI-ja, ali se taj upliv najčešće može zanemariti. Radi potrebe za filtriranjem digitalnog
signala prije odašiljanja kao i nakon prijama funkcija filtriranja H(j2πf) se raspodjeljuje na odašiljački
i na prijamni dio komunikacijskog sustava. Tako su odašiljački i prijamni filtar jednakih frekvencijskih
karakteristika koje odgovaraju drugom korijenu od H(j2πf), tj. H ( j 2f ) . ukupna funkcija filtriranja
u odašiljaču i prijamniku odgovara karakteristici s kosinusnim zaobljenjem.

2.3.2. Gaussov niskopropusni filtar

U komunikacijskim sustavima se ponekad za oblikovanje signala koristi i Gaussov niskopropusni filtar.
Potrebno je napomenuti kako ovaj filtar unosi ISI, ali filtar predstavlja dobar i prihvatljiv kompromis
između zauzeća (smanjenja) frekvencijskog pojasa i iznosa ISI-ja. Impulsni je odziv Gaussova filtra
t 2
1 ln 2
h(t )  e 2 2 2
, gdje je ,   .
2  Tb 2 BTb

S B je označena je tzv. 3-dB širina pojasa Gaussovog filtra. Konvolucijom funkcije impulsnog odziva
Gaussovog filtra h(t) i funkcije pravokutnog signala kojim se predočuje jedan bit dobiva se odziv
Gaussovog filtra na realne linijske kodove prema slici dolje.

0,5
BTb = 2
0,45

0,4
BTb = 0,3
0,35

0,3

0,25

0,2

0,15
BTb = 0,5
0,1

0,05

0
-3 -2 -1 0 1 2 3
t/Tb
Slika 2.19. Utjecaj Gaussovog filtra na pravokutni digitalni signal

[17]
Sa slike je vidljivo da je došlo do vremenskog širenja pravokutnog digitalnog signala koja je sada veća
od Tb. Frekvencijska prijenosna karakteristika dobiva se Fourierovom transformacijom impulsnog
odziva, a određena je funkcijom

2
 f  ln 2
 
H ( j 2f )  Fh(t )  e B 2
.

Primjećujemo da se Gaussova krivulja iz vremenske domene opet preslika u Gaussovu krivulju u

frekvencijskoj domeni. (To je posljedica svojstva eksponencijslne funkcije.) Filtar je jednoznačno
određen odnosno definiran pomoću normirane širine pojasa filtra koja je jednaka B∙TS, odnosno B·Tb
u binarnih signala. Na slici ispod prikazana je prijenosna karakteristika Gaussovog filtra.

0 
H(f)

[dB]
20

40

-4 -3
10 10 0,01 0,1 1 10
f/B

Slika 2.20. Prijenosna karakteristika Gussovog filtra

2.3.3. Dijagram oka

Dijagram oka služi za procjenu kvalitete digitalnoga signala. On nastaje preklapanjem velikog broja
intervala bita (simbola) jedan preko drugog. Dijagram oka može se dobiti na zaslonu osciloskopa ako
se analizirani digitalni signal privede y-pločicama, a vremenska baza sinkronizirana s taktnim
impulsima x-pločicama. Perioda vremenske baze mora biti neki višekratnik od Tb. Na temelju
dijagrama oka može se npr. procijeniti:

 veličina smetnji među znakovima ― ISI smanjuje otvor oka (idealno iznosi 100%), u praksi
zadovoljavaju otvori oka preko 50%,
 vremenska točnost regeneriranoga taktnog signala (podrhtavanje takta). Ukoliko se
sinkronizacija osigurava iz prolazaka kroz nulu (čest slučaj), podrhtavanje dovodi do
neoptimalnog vremena uzorkovanja,
 nelinearnosti u sustavu.

[18]
 Uzorak Nefiltrirani NRZ-signal Filtrirani NRZ-signal

000

001

010

011

100

101

110

111
Interval Interval
jednog bita jednog bita

ZBROJENO DIJAGRAM
OKA

Trenutak Trenutak
uzorkovanja uzorkovanja

Slika 2.21. Generiranje dijagrama oka

Objašnjenje informacija koje dobijemo dijagramom oka dan je na slici 2.22., a utjecaj izobličenja, ISI-
ja, odnosno šuma prikazan je na slici 2.23.

ISI
Osjetljivost na vremensku
Otvor oka pogrešku
Prag odluke

Podrhtavanje takta

Tb

Optimalno vrijeme
uzimanja uzoraka

Slika 2.22. Očitavanje dijagrama oka

[19]
 Valni oblici Dijagrami oka
0 1 1 0 0 1

Izobličenja

Tb

Izobličenja i ISI

Izobličenja,
ISI i šum

Vrijeme

Slika 2.23. Prikaz utjecaja izobličenja , ISI-ja i šuma na izgled dijagrama oka

2.4. Ujednačavanje (ekvalizacija) komunikacijskog kanala

Prijenosni kanal linearnih i frekvencijski selektivnih osobina uzrokom je dodatnih smetnji među
simbolima koje su posebno izražene kod prijenosa velikim brzinama (kratko trajanje simbola).

Na temelju poznavanja karakteristike kanala može se izvesti tzv. filtar za ujednačavanje (Equalizer)
koji će kompenzirati izobličenja što ih unosi frekvencijski selektivni kanal. Filtar za ujednačavanje
izvodi se kao transverzalni filtar.

U radijskom prijenosu, posebno u mobilnim uvjetima, brzo se mijenja karakteristika prijenosnog

kanala te je potreban adaptivni filtar.

Ekvalizatori “ravnaju” prijenosnu frekvencijsku karakteristiku kanala:

Heq(f)· Hk(f) = konstanta,

gdje je Heq(f) prijenosna karakteristika ekvalizatora, a Hk(f) prijenosna karakteristika kanala. Mogu se
ralizirati u frekvencijskoj ili vremenskojh domeni. Ekvalizacija u vremenskoj domeni znači da je
konvolucija impulsnog odziva kanala i impulsnog odziva filtra za ujednačavanje jedan impuls (Dirac).
To je u osnovi jako složen postupak, posebice izvedba u vremenskoj domeni. Postoji puno vrsta
ekvalizatora, a najjednostavniji su linearni ekvilizatori.

Zašto bežični komunikacijski kanal stvara ISI objasnit ćemo pomoću slike 2.24. Vidimo da signal
putuje od odašiljača do prijamnika pomoću 4 različito dugačka prijenosna puta. Znači, na prijamnik
dolaze 4 replike istog signala različitih amplituda i kašnjenja. Crvenom bojom označen je tzv. direktni
optički put dok ostali putevi (staze) predstavljaju refleksiju od objekata. Iz navedenog razloga bežični
kanal možemo modelirati putem prikazanog impulsnog odziva. Takav impulsni odziv generira ISI

[20]
između različitih simbola te je potrebna ekvalizacija. Sa slike 2.25. lako zaključujemo da je ISI izraženiji
što je kraće trajanje simbola.

h(t) LOS
Odzivi višestaznog širenja

3
2
Ampl. LOS

Ampl.
Impulsi od
4 zakašnjelih 1 2 3 4 t
zraka
Pobudni t
impuls

t
τ1
τ2
τ3
τ4

Slika 2.24. Primjer širenja impulsa u bežičnom kanalu i pripadajući impulsni odziv odnosno prijenosna
karakteristika bežičnog kanala

Ts

izvorno trajanje simbola

1 2 3

1
+
2

+
3

=
Ts
prošireni simbol

Slika 2.25. Ilustracija utjecaja bežičnog kanala na slanje simbola i nastajanje intersimbolne
interferencije

[21]
Za one koji žele znati više ukratko će se objasniti rad linearnih ekvalizatora

Na slici 2.26. prikazana je realizacija linearnog ekvalizatora koji je ustvari izveden kao FIR filtar.
Ključna stvar ekvalizatora je izračun koeficjenata Cn pomoću kojih se poništava ili smanjuje ISI
susjednih simbola. Osnovni kriterij može biti postizavanje potpuno glatkog odziva cijelog sustava ili
pak minimiziranje srednje kvadratne pogreške izlaza filtra. (Radi se o matričnom računu.) Na osnovu
toga razlikujemo linearne ekvalizatore s prisilom nule (ZF, Zero Forcing) ili ekvalizatore koji
minimiziranje srednju kvadratnu pogrešku izlaza filtra (MMSE, Minimum Mean Square Error).

xk
   

c-N c-N+1 cN-1 cN

yk
Σ

ALGORITAM ZA NAMJEŠTANJE KOEFICIJENATA

Slika 2.26. Realizacija linearnog ekvalizatora

Cjelokupni rad ekvalizatora možemo opisati sljedećim izrazom

N
yk  cx
n  N
n k n k  N , ,N

Ako je izbor koeficjenata takav da je izlaz bude nula kod N-tog mjesta uzorkovanja s bilo koje strane
željenog impulsa tj.

1 za k  0
yk  
0 za k  1, 2, , N

govorimo o ZF ekvalizatoru. Idealan je za smanjenje ISI-a, no može dodati značajnu razinu šuma,
posebno ukoliko su vrijednosti koeficijenata prijenosne funkcije kanala male vrijednosti. Posljedica
toga je veća snaga šuma na izlazu detektora nego što bi bila bez izjednačavača. Taj problem rješen je
MMSE ekvalizatorom. Ilustracija rada oba ekvalizatora dana je na slici ispod.

[22]
 Informacija Kanal Šum Izjednačavač Informacija i
šum
ZF

f f f f f
Izdizanje šuma

Informacija Kanal Šum Izjednačavač Informacija i

šum
MMSE

f f f f f
Izdizanje šuma- manje nego pri ZF

Slika 2.27. Princip rada ZF i MMSE ekvalizatora

2.5. Smetnje u komunikacijskom kanalu i kapacitet kanala

Pojave u komunikacijskom kanalu možemo ugrubo podijeliti na tri cjeline:

 gušenje signala (atenuacija);

 kašnjenje signala (povezano je s izobličenjem);
 šum.

Gušenje

Kašnjenje
Impuls

Šum

Slika 2.28. Djelovanje komunikacijskog kanala na impuls

Gušenje signala predstavlja smanjenje razine električnog signala pri prijenosu komunikacijskim
kanalom i ovisi o vrsti prijenosnog medija koji se rabi za prijenos signala i o frekvenciji signala (raste
porastom frekvencije). Razina električnog signala mora biti dovoljno visoka da omogući detekciju
signala, ali ne i previsoka kako ne bi došlo do prepobude sklopova u odašiljaču ili prijamniku. Obično

[23]
se označava oznakom L, a iskazuje se kao omjer snage signala na ulazu u komunikacijski kanal (Pul) i
snage signala na izlazu iz kanala (Pizl) u decibelima (dB)

L = 10 log (Pul/Pizl) [dB].

Ovo predstavlja ujedno i najjednostavniji model komunikacijskog kanala.

Pul Komunikacijski Pizl

kanal

Slika 2.29. Gušenje signala u komunikacijskom kanalu

Gušenje se može izraziti i omjerom napona, a ako su impedancije na ulazu i izlazu iz sustava jednake
vrijedi izraz

L = 20 log (Uul/Uizl) [dB].

Gušenje se kompenzira uporabom pojačala.

Problemom izobličenja signala smo se već bavili u prethodnim cjelinama. Izobličenje nastaje zbog
promjenjivosti kašnjenja spektralnih komponenti signala (i samih signala), a to su značajke
prijenosnih medija. U digitalnim komunikacijama ova pojava izaziva proširenje impulsa i smetnje
među simbolima (komponente signala jednog bita se proširuju na položaje drugih bita) koje
ograničavaju brzinu prijenosa u sustavu. Izobličenja nastala zbog djelovanja komunikacijskog kanala
ispravljaju se uporabom ekvalizatora.

2.5.1. Šum
Šum se može definirati kao neželjeni signal koji se pojavljuje u isto vrijeme, na istom mjestu ili u
istom frekvencijskom području kao i željeni signal. Uvijek je prisutan u komunikacijskim sustavima. U
elektroničkim komunikacijskim sustavima pojavljuje se:

 termički ("bijeli") šum,

 intermodulacijski šum,
 preslušavanje,
 impulsni šum.

U kolegiju Elektroničke komunikacije najčešće ćemo se baviti termičkim (bijelim) šumom kojeg je
najlakše modelirati i opisati matematičkim izrazima. Djelovanje šuma se opisuje kao matematička
operacija zbroja korisnog signala i šuma.

Termički šum nastaje zbog gibanje elektrona unutar atoma koje je prisutno u svim materijalima i na
svim temperaturama osim apsolutne nule. Uvijek je prisutan u elektroničkim komunikacijskim
sustavima i ne može biti uklonjen te postavlja gornju granicu značajki sustava.

[24]
Karakterizira ga jednoliku razdioba snage duž frekvencijskog spektra s Gaussovom razdiobom razina
signala (σ ~ Uš → efektivna vrijednost napona šuma). Na slici ispod dan je prikaz termičkog šuma u
vremenskoj i spektralnoj domeni kao i prikaz razdiobe signala (napona) šuma.

uš

p(uš)

uš

Slika 2.30. Prikazi termičkog šuma u različitim domenama

Termički šum na širini pojasa od 1 Hz je: N0 = kT [W/Hz], gdje je

N0 - gustoća snage šuma u W po 1 Hz širine pojasa, k - Boltzmannova konstanta = 1,3803 × 10-23 J/K,

T- temperatura u Kelvinima. Termički šum u pojasu frekvencija B Hz je

N = kTB [W].

Može se izraziti u dBW (decibel u odnosu na 1 W) kao

N = 10 log k + 10 log T + 10 log B [dBW] ili

N = -228,6 + 10 log T + 10 log B [dBW].

Svaki prijamnik unosi vlastiti termički šum i povećava njegovu ukupnu razinu u signalu.

Intermodulacijski šum rezultat je nastanka novih neželjenih frekvencijskih komponenti kad signali
različitih frekvencija dijele isti prijenosni medij. Uzrokuje ga nelinearnost „elemenata“ u
komunikacijskom lancu.

[25]
Preslušavanje predstavlja neželjenu spregu između različitih signala. Pojavljuje se zbog električne
sprege između upletenih parica u istom kabelu, više signala u koaksijalnom kabelu, neželjenih signala
primljenih mikrovalnom antenom, a reda je veličine termičkog šuma.

Impulsni šum je nekontinuirani šum koji se povremeno pojavljuje u obliku neregularnih impulsa
kratkog trajanja i velike amplitude. Izvori njegovog nastanka mogu biti sijevanje, mehaničke sklopke,
neonska rasvjeta, itd. Ne predstavlja problem u analognim sustavima, ali u digitalnim sustavima može
izazvati značajne gubitke informacije.

2.5.2. Odnos signal šum

Širenjem signala, signal postaje sve slabiji tako da u određenom trenutku razina šuma (koji je
najčešće vrlo niska) postaje ograničavajući faktor za realizaciju komunikacije. U procjeni utjecaja
šuma na značajke komunikacijskog sustava važan je relativni odnos snage signala i snage šuma, a ne
njihovi apsolutni iznosi. Omjer snage signala (S) i snage šuma (N) naziva se odnos signal/šum (S/N,
Signal/Noise) i izražava se u decibelima (dB)

S/N [dB] = 10 log10(S[W]/N[W]).

Pravilo da je odnos signala i šuma značajan za realizaciju komunikacije poznato je i iz svakodnevnog

života (npr. kada dva čovjeka razgovaraju u bučnoj prostoriji oni moraju govoriti glasnije nego u tihoj
prostoriji kako bi odnos između govora i pozadinskog šuma ostao isti).

2.5.3 BER
U digitalnim sustavima loš (premali) odnos signal šum smanjuje kvalitetu digitalne informacije na
prijamnoj strani. Kvaliteta je određena prosječnom vjerojatnošću pogreške u prepoznavanju binarnog
znaka, bita (BER, Bit Error Rate ili Bit Error Ratio). Taj se parametar naziva i učestalošću pogreške bita.
Pogreška bita nastaje kad postoji razlika između odaslanog bita i iz prijamnika isporučenog bita. Ako
se u slijedu od N bita nalazi n pogrešnih bitova onda je,
n
BER  lim   .
N   N 

Pogreške u prijenosu nastaju zbog prevelikih smetnji među simbolima digitalnog signala ili zbog
djelovanja šuma koji maskiraju impulse digitalnog signala.

[26]
 Odaslani podaci: 0 1 0 1 1 0 0 1 1 0 0 1 0 1 0

Izvorni signal

Šum

Signal+šum

Primljeni podaci: 0 1 0 1 1 0 1 1 1 0 0 1 0 0 0
Pogrešni bitovi

Slika 2.31. Objašnjenje nastanka pogreške u prijenosu binarnog znaka

2.5.4. Kapacitet kanala

Iskazuje se kao brzina prijenosa u bitovima u sekundi [bit/s] i predstavlja najveću brzinu kojom se
mogu prenositi podaci. Kapacitet kanala ovisi o frekvencijskoj širini pojasa B izraženoj u Hz i o
parametrima odašiljača te vrsti prijenosnog medija. Na kapacitet kanala utječe

• broj naponskih razina signala,

• srednja razina šuma u kanalu,
• prihvatljiva vjerojatnost pogreške bita (BER, Bit Eror Rate).

U digitalnima komunikacijskim sustavima cilj je u određenoj frekvencijskoj širini pojasa postići što
veću brzinu prijenosa uz ograničenu vjerojatnost pogreške bita.

Do sada smo se upoznali s kapacitetom kanala koji je bio određen Nyquistovim teoremima tj.
činjenicom koliku maksimalnu brzinu prijenosa simbola bez nastanka interferencije možemo ostvariti.
Međutim, u Nyquistovim teoremima i zaključcima koji iz njih slijede nigdje se ne spominje šum koji
uvijek postoji. Vidjeli smo da je za prijenos binarnog signala (dvije naponske razine) u frekvencijskom
pojasu širine B najveća moguća brzina prijenosa 2B, odnosno C = 2B [bit/s]. Ukoliko signal može
poprimiti M naponskih razina kapacitet kanala je

C = 2B log2M [bit/s]

Za danu frekvencijsku širinu pojasa, kapacitet kanala raste porastom broja mogućih naponskih razina
i kad nema šuma teoretski bi mogli imati „beskonačni“ broj naponskih razina M i time i „beskonačnu“
brzinu prijenosa. Nažalost, šum je uvijek prisutan i time su i ograničene realne vrijednosti za M.
Dakle, mogućnosti ispravne detekcije poslanog simbola ograničene su šumom i smetnjama u kanalu.

Shannon je odredio teorijsku najvišu moguću brzinu pouzdanog prijenosa informacije u zadanome
pojasu frekvencija u uvjetima djelovanja bijelog šuma. Ta bi se brzina ostvarila optimalnom obradom

[27]
informacije (kodiranjem i modulacijom). Teorijski najveća ostvariva brzina prijenosa bita ili kapacitet
kanala jednaka je,
𝑆
𝒞 = 𝐵𝑙𝑜𝑔2 (1 + 𝑁) [bit/s],

gdje je B širina pojasa koji zauzima kanal, S srednja snaga signala i N snaga bijelog šuma u pojasu
širine B. S/N je omjer snaga u apsolutnom iznosu (nije iskazan u dB). Prema Shannonu je to
maksimalna korisna brzina prijenosa bez pogrešaka. Izraz pokazuje da se smanjenjem širine kanala
povećava potrebni omjer signala i šuma, a da bi se zadržao nepromijenjeni kapacitet kanala.
Primjetite da smo kapacitet kod Shannona označili s 𝒞 (pisanim C).

2.6. Optimalni prijam i utjecaj šuma na digitalne signale

Temeljna je zadaća prijama detektirati impuls prenesen komunikacijskim kanalom koji je izložen
djelovanju šuma; pretpostavlja se aditivni bijeli šum (AWGN, Additive White Gaussian Noise).

AWGN

}
s0(t)
ili
s1(t)
g(t)

w(t)
S
x(t) Filtar
hR(t)
y(t)
Uzimanje uzorka
u trenutku t = T
y(T)

Bijeli šum

Slika 2.32. Idealni prijamnik

Na ulaz u prijamni filtar impulsnog odziva hR(t) dolazi signal x(t) koji se sastoji od impulsa odaslanog
signala g(t) i superponiranog signala bijelog šuma w(t),

x(t )  g (t )  w(t ) , 0t T ,

pri čemu je T vremenski interval promatranja.

Funkcija w(t) opisuje uzorke bijelog šuma koji je srednje vrijednosti nula i spektralne gustoće snage
N0/2 (definira se dvostrani spektar radi matematičke ispravnosti transformacija). Pretpostavlja se da
je prijamniku poznat valni oblik impulsa g(t). Optimizacija prijama sastoji se od projektiranja
prijamnog filtra kojim će se minimizirati učinci šuma na izlazu filtra i tako poboljšati detekcija impulsa
g(t). Kako je filtar linearnih osobina na njegovu je izlazu signal,

y(t )  x(t )  hR (t )  g (t )  hR (t )  w(t )  hR (t )  go(t )  n(t ) .

U frekvencijskoj domeni za izlazni signal vrijedi:

Y( f )  X ( f )  HR ( f ) ,

a korisni signal iznosi

[28]
 
go(t )  g (t )  hR (t )  F 1
G( f )  H R ( f )   H R ( f ) G( f ) e j2πft df
 .

Zadaća filtra je dakle maksimirati omjer snaga signala/snaga šuma tj. izraz

2
g o (T )
 
E[n 2 (t )] ,

gdje je E operator matematičkog očekivanja, a E [n2(t)] mjera srednje snage izlaznog šuma.

Ako je na ulazu filtra samo šum w(t) spektralne gustoće snage N0/2, onda će gustoća spektra snage
izlaznog šuma n(t) biti jednaka,

 ( N 0 / 2) H R ( f ) ,
2
SN ( f )

što daje srednju snagu izlaznog šuma,

 
E[n (t )]  S  ( N 0 / 2)  H R ( f ) df .
2 2
N ( f ) df
 

Da bi se maksimirao omjer snaga signala/snaga šuma koristit će se Schwarzova nejednakost

 2  

 f1 ( x) f 2 ( x) dx   f1 ( x) dx  
2 2
f 2 ( x) dx
  
,

koja vrijedi samo uz uvjet da je

f 1 ( x)  k  f 2 ( x) ,
*

gdje je k neka konstanta.

Konačno izlazi,

 2
 

 H R ( f ) G( f ) e  H R ( f ) df   G ( f ) df
j2 πfT 2 2
df

  
 


.
( N 0 / 2)  H R ( f ) df ( N 0 / 2)  H R ( f ) df
2 2

 

Dakle, maksimum omjera iznosi (u formuli je E energija)


1 2E
 maks   G( f ) df 
2
,
N 0 / 2  N0

[29]
a optimalna prijenosna funkcija filtra koja daje taj maksimum je (zadovoljenje Schwarzove
nejednakosti):

H Ropt ( f )  k  G * ( f ) e -j2πfT
.

Promatrano u vremenskoj domeni (inverzna Fourierova transformacija), dobije se impulsni odziv

optimalnog filtra


hRopt (t )  k  G * ( f ) e - j2πf (T t ) df  k  g (T  t )
 .

Impulsni odziv optimalnog filtra odgovara vremenski zaokrenutom i pomaknutom ulaznom signalu
g(t) kao što je prikazano na slici 2.33. Odziv filtra prilagođen je ulaznom signalu i on se zato naziva
prilagođenim filtrom.

Slika 2.33. Impulsni odziv optimalnog filtra

G( f ) H Ropt ( f )

G ( f )

f f
H Ropt ( f )

Slika 2.34. Prijenosna karakteristika optimalnog filtra

2.6.1. Utjecaj šuma na BER

U digitalnom se prijenosu umjesto omjera snaga korisnog signala i šuma koristi omjer energije signala
po bitu (energija simbola) i gustoće snage šuma Eb/N0. Taj je omjer bez dimenzije kao i S/N, jer se Eb
mjeri u Ws, a N0 u W/Hz. Neka je digitalni signal g(t) predočen idealnima bipolarnim pravokutnim
impulsima NRZ linijskog koda.

[30]
  A , ako je odaslan znak "1" simbol s1 (t ) ,
g (t )  
 A , ako je odaslan znak "0" simbol s0 (t ) ,
0  t  Tb .

Oblik primljenih impulsa x(t) nije više pravokutan, jer se na g(t) superponira bijeli Gaussov šum w(t),
srednje vrijednosti nula i spektralne gustoće snage N0/2.

«1» ako je y(ti) > l

x(t) Prilagođeni filtar
S
y(t) y(ti)
g(t)
Sklop
hR(t) odluke
w(t) ti = iTb «0» ako je y(ti) < l

Bijeli šum Prag l

Slika 2.35. Detekcija signala

Definiramo ulazni signal u prilagođeni filtar kao

 A  w(t ) , za znak "1" ,

x(t )  
 A  w(t ) , za znak "0" ,
0  t  Tb .

U svakom intervalu trajanja Tb prijamnik mora donijeti odluku o tome da li je odaslan znak «1» ili znak
«0». Ako je razina izlaznog signala prilagođenog filtra na kraju intervala bita Tb viša od postavljenog
praga λ donosi se odluka odaslan je znak «1». Kad je ta razina niža od λ donosi se odluka odaslan je
znak «0». Stupanj utjecaja šuma na vjerojatnost pogrešne detekcije binarnog znaka ovisi o
statističkim osobinama šuma. Kod bijelog šuma razdioba gustoće vjerojatnosti razine šuma određena
je Gaussovom normalnom razdiobom, tj. vjerojatnost da se razina uzorka šuma nalazi između razina
u i u+du iznosi,
u 2
1 2U Š2
p(u ) du  e du ,
2 U Š

pri čemu UŠ odgovara efektivnoj vrijednosti napona šuma, ili

N0
U Š2  .
2Tb

Pogreška u detekciji binarnog znaka može nastati na dva načina:

• detektiranjem znaka «1» kad je odaslan znak «0», vjerojatnost p10 ili,
• detektiranjem znaka «0» kad je odaslan znak «1» , vjerojatnost p01.

Kako su to dva ekskluzivna događaja oni se mogu analizirati zasebno. Kad je odaslan znak «0»
razdioba vjerojatnosti pojedine razine y signala y(t) ima srednju vrijednost –A i jednaka je,

[31]
  ( y  A) 2
1 2U Š2
p( y "0" )  e .
2U Š2

Pogreška nastaje kad je y > λ, pa je vjerojatnost pogrešne detekcije znaka «0», tj. p10, jednaka,

  ( y  A) 2
1
p( y  l "0" )  l e
2U Š2
p10  dy .
2U Š2

p(y|»0«) p(y|»1«)

0
-A 0
+A y
l

Slika 2.36. Uvjetna vjerojatnost i objašnjenje pogreške pri odlučivanju

Ova se vjerojatnost može izraziti uz pomoć tzv. komplementarne funkcije pogreške koja je definirana
izrazom,

2
e
z2
erfc (u )  dz .
 u

Ako se uvede zamjena,

y A
z  ,
2U Š2

to onda daje
  A l 
erfc  .
1 1
 e dz 
z

2
p10
 2  2 
( A l ) 2UŠ2  2UŠ 

Na slični se način određuje vjerojatnost pogrešne detekcije znaka «1».

 ( y  A) 2
1 2U Š2
p( y "1" )  e .
2U Š2

[32]
  ( y  A) 2
l
1 2U 2
p01  p( y  l "1" )  e Š
dy .
2U Š2 

  
A y 1 1  Al 
e
z2
z  , p01  dz  erfc   .
2U Š2  2  2U 2
( A l ) 2U 2
Š  Š 

Kako pojava jedne vrste pogreške isključuje mogućnost pojave druge vrste pogreške onda je ukupna
srednja vjerojatnost pogrešne detekcije binarnog znaka odnosno simbola,

 Al  p  
p E  p0 p10  p1 p01 
p0
erfc    1 erfc  A  l .
2  2U 2  2  2U 2 
 Š   Š 
Kad su jednake vjerojatnosti pojave znaka «1» i znaka «0» u digitalnom slijedu binarnih znakova
(binarno simetrični prijenosni kanal), tj. kad je,

1
p1  p0  ,
2

može se pokazati da je optimalna razina praga detekcije λ = 0, pa izlazi,

 A 
erfc  .
1
pE 
2  2U 2 
 Š 
Kako je U Š2  N 0 (2Tb )a, energija odaslanog signala po bitu jednaka Eb  A2 Tb konačno
, izlazi da
je
1  Eb 
pE  erfc  .
2  N0 
 
Dakle, vjerojatnost pogrešne detekcije simbola u binarno simetričnom kanalu ovisi samo o omjeru
energije signala po bitu Eb i spektralne gustoće snage šuma N0. Ekvivalentni postupak za unipolarni
NRZ linijski kod digitalnog signala daje,

 A , ako je odaslan znak "1" simbol s1 (t ) ,

g (t )  
0 , ako je odaslan znak "0" simbol s0 (t ) ,
0  t  Tb .

 A  w(t ) , za znak "1" ,

x(t )  
w(t ) , za znak "0" ,
0  t  Tb .

1  Eb 
A
l , pE  erfc  .

2 2  2N0 

[33]
Vidimo da je vjerojatnost pogreške kod unipolarnog NRZ koda veća nego kod bipolarnog NRZ koda.
Rezultat je očekivan jer su naponski nivoi koji definiraju logičke nule i jedinice na različitom
međusobnom razmaku. Njihov bliži razmak znači i veću osjetljivost na djelovanje šuma. To se najbolje
vidi i na sljedećoj slici.

100
pE
Unipolarni impulsi
10-1
Bipolarni
impulsi
10-2

10-3

10-4

10-5
-4 0 5 10
Eb / N0 [dB]

Slika 2.37. Vjerojatnost pogreške prijenosa unipolarnih i bipolarnih impulsa kod djelovanja bijelog
šuma

U konačnici kad uspoređujemo prijenos analognog i digitalnog signala vidimo da vrijedi sljedeće:

• analogni sustavi:

o prenose analognu ili digitalnu informaciju,

o kvaliteta prijama ne ovisi o sadržaju signala,
o osjetljivi su na šum i nelinearna izobličenja,
o povećanjem prijenosne udaljenosti raste gušenje signala,

• digitalni sustavi:

o kvaliteta prijama ovisi o sadržaju signala,

o osjetljivi su na gušenje signala (impulsi postaju manji i zaobljeniji),
o manje osjetljivi na šum,
o moguće je rabiti tehnike za otkrivanje i ispravljanje pogrešaka u prijenosu.

Zaključujemo kako prevladavaju prednosti digitalnog prijenosa te se zbog toga on danas dominantno
i koristi. Prednosti digitalnog zapisa se očitavaju u visokoj kvaliteti prijamnog signala, jeftinijim
sklopovima i uređajima, mogućnosti ostvarivanja veće prijenosne udaljenosti u kanalima niske
kvalitete, boljem iskorištenju prijenosnih kapaciteta i frekvencijskog spektra, povećanoj sigurnosti i
privatnosti (šifriranje signala).

[34]
3. Osnovne značajke prijenosnih medija
Kao što smo već spomenuli u uvodnom poglavlju prijenosni medij dijelimo na:

 vođeni mediji (ili „žični”) - upletena parica, koaksijalni kabel, svjetlovod;

 nevođeni medij (ili „bežični prijenos” odnosno radijski prijenos) - slobodni prostor u
kome se prenosi elektromagnetski val.

U ovom poglavlju ukratko ćemo se upoznati s nekim osnovnim značajkama navedenih prijenosnih
medija.

3.1. Vođeni medij

3.1.1. Upletena parica
Upletenu paricu čine dva izolirana vodiča spiralno upletena jedan oko drugog. Debljina pojedinog
vodiča je između 0,4 mm - 0,9 mm, a više tako upletenih parova združuje se u kabel. Duljina
ispreplitanja definira koliko gusto su vodiči upleteni jedan oko drugog (duljina ispreplitanja) i ona se
razlikuje za različite parice u kabelu kako bi se smanjilo preslušavanje između parica unutar kabela.

Slika 3.1. Upletena parica i kabel

Parice su se inicijalno koristile za povezivanje telefonskih pretplatnika na telefonsku centralu. Na

početku su bile namijenjene samo za prijenos govornog signala koji je po svojim karakteristikama
frekvencijski uskopojasan. Nakon toga rabe se u lokalnim mrežama (LAN), a razvojem Interneta
postaju glavni prijenosni medij za širokopojasni pristup. Dakle, zahtjevi koji se danas postavljaju pred
upletene parice odnose se uglavnom na prijenos širokopojasnih signala. Nažalost, širina prijenosnog
signala ograničena je duljinom parice, odnosno jako velike brzine prijenosa ostvarive su pri kraćim
udaljenostima. Većina parica pripada u kategoriju neoklopljenih kabela (UTP, Unshielded Twisted
Pair). Postoje različite kvalitete kabela, npr.:

 kategoriju 3 karakterizira brzina prijenosa u LAN-ovima do 16 Mbit/s, duljina ispreplitanja 7,5

do 10 cm

[35]
  kategoriju 5 karakterizira brzina prijenosa u LAN-ovima do 100 Mbit/s, duljina ispreplitanja
0,6 do 0,85 cm.

Dobre strane parice su da predstavlja jeftin medij (masovan i nalazi se dugo u uporabi) koji je
jednostavan za polaganje i servisiranje (može se lemiti, lako se spaja...) dok su loše strane ograničena
brzina prijenosa i prijenosne udaljenosti, neotpornost na šum i elektromagnetske smetnje. Kvaliteta
kabela određena je gušenjem i preslušavanjem. Preslušavanje se očituje kao sprega signala između
parica (signal iz jedne parice se pojavljuje u drugoj parici) zbog postojanja međukapaciteta i
međuinduktiviteta. Gušenje se očituje kao smanjenje razine prijamnog signala (kompenzira se
pojačalima), ali je i frekvencijski ovisno. U tablici 3.1. prikazano je kako gušenje u parici ovisi o
kategoriji kabela i frekvenciji signala.

Tablica 3.1. Primjer gušenja signala u parici

Frekvencija [MHz] Gušenje [dB/100m]

Kategorija 3 UTP Kategorija 5 UTP
1 2,6 2
4 5,6 4,1
16 13,1 8,2
25 10,4
100 22

3.1.2. Koaksijalni kabel

Koaksijalni kabel predstavljaju dva vodiča smještena u istoj osi i odvojena izolatorom. Može se
združiti više kabela. Prvenstveno je konstruiran radi prijenosa visokofrekvencijskog signala. Njegove
geometrijske dimenzije određuju karakterističnu impedanciju Z0. Kako prilikom prijenosa signala ne bi
došlo do refleksije u odašiljačkom lancu (ili prijamnom) sve komponente tog lanca trebaju imati
prilagođenu impedanciju. U komunikacijskim sustavima najčešće se rabe koaksijalni kabeli s
impedancijom Z0 = 50 [Ω]. Izuzetak je u prijamu TV signala gdje je Z0 = 75 [Ω].

Slika 3.2. Izgled koaksijalnog kabela

[36]
Rabi se u sustavima kabelske televizije te za povezivanje radijskih odašiljača ili prijamnika s antenom.
Prije se rabio u lokalnim mrežama (zamijenjen upletenom paricom) te za prijenos telefonskog signala
na velike udaljenosti (zamijenjen optičkim kabelom).

3.1.3. Svjetlovod
Svjetlovod (optičko vlakno) je vrlo tanak (2 – 125 mm) i fleksibilan medij. Ponaša se kao valovod u
frekvencijskom području 1014 – 1015 Hz (područje infracrvene i vidljive svjetlosti). Za prijenos se
rabe tri optička prozora: 0,85 µm, 1,3 µm i 1,55 µm jer su tu najmanja gušenja. Jezgra koja prenosi
svjetlost načinjena je od stakla ili plastike, a omotač i vanjski pokrov imaju sposobnost apsorpcije
svjetlosti. Jedan optički kabel sadrži više svjetlovoda.

Slika 3.3. Svjetlovod

Kao izvori svjetlosti rabe se poluvodički laseri ili diode (LED, Light Emitting Diode). U tablici 3.2. dana
je usporedba ta dva izvora svjetlosti.

Tablica 3.2. Usporedba izvora svjetlosti

LED Laser
Brzina prijenosa Niska Visoka
Način prijenosa Višemodni i jednomodni Višemodni i jednomodni
Udaljenosti Kratke Duge
Životni vijek Dug Kratak
Temperaturna ovisnost Mala Znatna
Cijena Niska Visoka

Postoje dvije glavne vrste svjetlovoda: višemodni i jednomodni.

Slika 3.4. Jednomodni i višemodni svjetlovod

[37]
Kod jednomodnog svjetlovoda promjer jezgre iznosi 8 – 12 µm. Smanjenjem promjera jezgre na red
veličine valne duljine samo aksijalna zraka se širi kroz svjetlovod. Izvori svjetlosti: LED diode i laseri.
Jednomodni svjetlovodi se trenutno dominantno koriste u komunikacijama.

Kod višemodnog svjetlovoda zrake svjetlosti imaju različite putove što izaziva proširenje impulsa.
Promjer jezgre iznosi oko 50 µm, a kao izvori svjetlosti rabe se LED diode.

Svjetlovod se najčešće rabi za prijenos signala na velike udaljenosti, a u novije vrijeme rabi se i u
lokalnim i pristupnim mrežama jer osigurava visoke brzine prijenosa.

Dobre strane svjetlovoda su:

• visoke brzine prijenosa (nekoliko stotina Gbit/s),

• male dimenzije i mala težina,
• malo gušenje signala,
• otpornost na elektromagnetske smetnje,
• potreba za uporabom pojačala svakih desetak kilometara ili više.

Loše strane svjetlovoda:

• iako su optički kabeli jeftini, ostali uređaji potrebni za elektrooptičku i optoelektričku

pretvorbu su relativno skupi,
• složenija instalacija te održavanje sustava.

3.1.4. Usporedba vođenih medija

Vođene medije usporedit ćemo prema parametru gušenja u frekvencijskom području u kojem se
rabe. Najmanje gušenje u svom frekvencijskom području korištenja ima svjetlovod, a on ujedno
omogućava i najbrži prijenos podataka. Iz navedenog razloga lako je zaključiti zašto se u novije
vrijeme oni sve više rabe.

Gušenje
(dB/km)

0,5 mm
upletena parica

9,5 mm
koaks.
kabel
Svjetlovod

Frekvencija

Slika 3.5. Usporedba vođenih medija prema gušenju

[38]
3.2. Bežični (radijski) prijenos
Prijenos informacije se ostvaruje putem elektromagnetskog (EM) vala koji se širi u slobodnom
prostoru. Radijski valovi su EM valovi frekvencija od 9 kHz do 3 000 GHz. Elektromagnetski val
opisujemo pomoću jakosti električnog polja E u voltima po metru [V/m]; jakosti magnetskog polja H u
amperima po metru [A/m] i gustoćom snage elektromagnetskog vala (Poyntingov vektor) S u vatima
po metru kvadratnom [W/m2] koja definira i smjer širenja vala. Vrijedi 𝑆⃗ = 𝐸⃗⃗ × 𝐻⃗⃗ . Na dovoljnoj
udaljenosti od izvora vala, u tzv. dalekoj zoni (komponente E i H su međusobno okomite i nalaze se u
𝐸2
ravnini okomitoj na smjer širenja vala ), vrijedi 𝑆 = 𝜂
= 𝐻 2 𝜂 gdje je η = 120π ≈ 377 Ω valna
impedancija slobodnog prostora.

x
vektor E

y
vektor H Poyntingov
vektor

Slika 3.6. Širenje elektromagnetskog vala u prostoru

Mehanizmi širenja EM vala uključuju:

• ŠIRENJE OPTIČKOM VIDLJIVOŠĆU (LOS);

• REFLEKSIJU OD TLA I OD PREPREKA (PRIRODNE I UMJETNE)- Javlja se pri upadu vala na glatku
refleksivnu površinu (po Rayleighovu kriteriju). Površine moraju biti mnogo većih dimenzija
od valne duljine;
• OGIB (DIFRAKCIJA) - Zasjenjenje pravca širenja EM vala objektom čije dimenzije su vrlo velike
u odnosu na valnu duljinu. Iza objekta nastaje prigušeni sekundarni val tj. radio sjena.
• RASPRŠENJE VALA NA OBJEKTIMA KOJI SU REDA VELIČINE VALNE DULJINE - EM val se
raspršuje u vrlo mnogo smjerova tako da snaga u smjeru prvotne fronte vala pada. U
gradskim uvjetima to su obično stupovi ulične rasvjete, drveće i slično zelenilo.
• APSORPCIJU VALA PRI PROLAZU KROZ PREPREKE - Slabljenje energije EM vala prolaskom kroz
prepreke bilo prirodne bilo umjetne. Tu se najčešće u gradskim uvjetima radi o zgradama.

Temeljni elementi radijskog sustava (vidi uvodno poglavlje) jesu:

• odašiljač - generira visokofrekvencijski prijenosni signal i provodi modulaciju prijenosnog

signala informacijom;
• odašiljačka i prijamna antena - zrače odnosno primaju elektromagnetski val;
• prijenosni medij - atmosfera u blizini površine Zemlje;
• prijamnik - odabire željeni kanal (signal), pojačava signal i izdvaja informaciju iz primljenog
signala.

[39]
 Na slici 3.7. prikazano je za koje svrhe se upotrebljava EM spektar, a u tablici 3.3. napravljena je
frekvencijska raspodjela radijskih valova.

Frekvencija
(Hz)

Energetski sustav Mikrovalne Infracrveno područje Vidljiva

Telefonska mreža Prijenos radijskih i komunikacije Laseri svjetlost
Glazbeni instrumenti televizijskih programa Radari Daljinski upravljači
Mikrofoni
Mobilne mreže
Upletena parica
Svjetlovod
Koaksijalni kabel

AM radio FM radio Zemaljski i

i TV satelitski
prijenos

Valna
duljina (m)

Slika 3.7. Prikaz korištenja elektromagnetskog spektra

Tablica 3.3. Frekvencijska podjela radijskih valova

Skraćenica za naziv
Frekvencija Valna duljina Naziv pojasa
pojasa

3 – 30 kHz VLF 100 – 10 km Vrlo niske frekvencije

30 – 300 kHz LF 10 – 1 km Niske frekvencije

300 – 3000 MF 1000 – 100 m Srednje frekvencije

kHz

3 – 30 MHz HF 100 – 10 m Visoke frekvencije

30 – 300 MHz VHF 10 – 1 m Vrlo visoke frekvencije

300 – 3000 UHF 100 – 10 cm Ultravisoke frekvencije

MHz

3 – 30 GHz SHF 10 – 1 cm Supervisoke frekvencije

30 – 300 GHz EHF 10 – 1 mm Ekstremno visoke frekvencije

300 – 3000 - 1 – 0,1 mm -

GHz

[40]
Radijski sustavi razlikuju se u odnosu na frekvencijsko područje, namjenu, vrstu signala koji se prenosi
i vrstu korištenoga modulacijskog postupka.

Radijski prijenos može biti:

• usmjeren:
o antena zrači uski snop elektromagnetskih valova;
o služi za povezivanje dvije točke, pri čemu odašiljačka i prijamna antena moraju biti
točno usmjerene jedna prema drugoj (point to point);
o pogodan za područje viših frekvencija (iznad 1 GHz, primjer zemaljske mikrovalne
veze);
• neusmjeren:
o odašiljani signal se širi u više smjerova;
o signal jednog odašiljača može biti primljen na velikom broju prijamnika u području
pokrivanja odašiljača.

U području od 30 MHz- 2 GHz koristi se uglavnom neusmjereni prijenos radijskih i televizijskih signala
od pojedinog odašiljača do velikog broja prijamnika (radiodifuzija), mobilne komunikacije (GSM,
UMTS, LTE …). Područje od 2 GHz - 40 GHz je područje mikrovalnih frekvencija i rabi se za zemaljske
mikrovalne veze za usmjereni prijenos od točke do točke (radiorelejne veze), satelitsku radiodifuzija
radijskih i televizijskih signala, satelitske usmjerene veze, radijske lokalne mreže (WLAN, Wireless
Local Area Networks), point-to-multipoint sustave (FWA, Fixed Wireless Access). Područje od 3 x 1011
do 2 x 1014 Hz je infracrveno područje pogodno za lokalni usmjereni prijenos signala između dvije
točke ili više točaka (područje u kome rade IR daljinski upravljači televizora i drugih uređaja). EM val
se u području 3 MHz – 30 MHz reflektira od ionosfere, dok pri višim frekvencijama ionosfera postaje
transparentna za elektromagnetske valove i elektromagnetski val se širi uzduž linije optičke vidljivosti
između odašiljačke i prijamne antene (izravni val). Zbog refrakcije (loma) elektromagnetskog vala
domet elektromagnetskog vala je veći od dometa optičke vidljivosti. Ona nastaje zbog toga što
gustoća atmosfere opada porastom visine, a brzina EM vala ovisi o gustoći medija.

Radijski horizont

Odašiljačka Optički horizont

antena

Slika 3.8. Povećanje dometa uslijed loma

Zbog refrakcije (loma) elektromagnetskog vala domet tog vala je veći od dometa optičke vidljivosti.
Domet elektromagnetskog vala (d) izražen u kilometrima (km) je

d  3,57 Kh gdje je

h - visina na kojoj se nalazi antena izražena u metrima,

K - faktor koji izražava činjenicu da elektromagnetski val u mikrovalnom području nema ravnu već
savinutu putanju zbog čega putuje do udaljenosti koja je veća od optičke vidljivosti. On iznosi K = 1 za
optičku vidljivost, a K = 4/3 za radijski horizont. Ako se koriste dvije antene visina h1 i h2, one mogu

biti udaljene za d  3,57 Kh1  Kh2. 
[41]
Domet radijskog prijenosa ovisi o gušenju signala. Općenito radijski kanali imaju gušenje (prigušenje
staze) koje se može opisati izrazom
 4d 
n

L  10 log  , dB,
 l 

gdje je n eksponent gušenja (dobiva se, mjerenjima), d prijeđena udaljenost signala i λ valna duljina.
Za specijalni slučaj gubitaka u slobodnom prostoru (LOS slučaj) vrijedi da je n=2.
Gušenje, dB

 4d 
2

L  10 log  , dB
 l 

Udaljenost, km

Slika 3.9. Gušenje slobodnog prostora

U radijskim sustavima izražene su smetnje zbog višestaznog širenja signala (vidi poglavlje 2.4.). Osim
toga, u području radijskih frekvencija javlja se problem smetnji među signalima tako da je dodjela i
uporaba frekvencija strogo planirana i nadzirana (u RH to provodi HAKOM). Na slici 3.10. vidimo kako
izgleda tipično gušenje signala u bežičnim mobilnim komunikacijama.

-40

1/L (dB) Prigušenje staze

Polagane promjene
(sjenjenje)
-60

-80

Brze promjene
Rayleigh feding

-100
1 10 d (km)

Slika 3.10. Gušenje signala u bežičnim mobilnim komunikacijama

[42]
Napominjem kako ćemo se u ovom predmetu zadržati na pojmu gušenja signala koji ustvari
predstavlja gušenje staze. Statističku prirodu gušenja signala (predstavlja detaljniju analizu) nećemo
obrađivati u ovom predmetu. Čitatelje koje više zanima ova problematika upućujem na pohađanje
predmeta Mobilne komunikacije.

Kao jedan primjer bežičnog prijenosa možemo spomenuti i satelitske veze. Komunikacijski satelit je
radiorelejna postaja koja prima signal od jedne zemaljske postaje i odašilje ga prema drugoj
zemaljskoj postaji.

Satelit

Uzlazna veza Silazna veza

Odašiljačka Prijamna
zemaljska zemaljska
postaja postaja

Slika 3.11. Satelitska veza

Satelite dijelimo na:

• GEO (Geostationary)
o smješteni su u geostacionarnoj orbiti na visini 35 784 km;
o pojedini satelit stalno pokriva određeno područje na površini Zemlje;
o kako bi se izbjegle smetnje sateliti ne smiju biti preblizu jedan drugom što ograničava
mogući broj satelita u geostacionarnoj orbiti;
o za globalno pokrivanje potrebna su 3 satelita;
o kašnjenje signala iznosi oko 270 ms;
• MEO (Medium-Earth Orbit)
o smješteni su na visini 2 000 – 5 000 km iznad površine Zemlje;
o područje pokrivanja satelita na površini Zemlje se mijenja;
o za globalno pokrivanje potrebno je 10 satelita;
o zbog dužine uzlazne i silazne veze kašnjenje signala iznosi 35 – 85 ms;
• LEO (Low-Earth Orbit)
o smješteni su na visini manjoj od 2 000 km iznad površine Zemlje;
o za globalno pokrivanje potrebno je 50 satelita;
o kašnjenje signala iznosi 1 – 7 ms.

Uzlazna veza prema satelitu (uplink) i silazna veza od satelita (downlink) rabe različite frekvencijske
pojaseve za prijenos signala. Pojedini satelit može podržavati veći broj veza u različitim frekvencijskim
pojasevima, a dio opreme satelita za svaku pojedinu vezu naziva se transponder.

Zemaljska radiodifuzija radijskih i televizijskih programa

Za FM radiodifuziju analognih radijskih programa rabi se frekvencijski pojas VHF II: 87,5 – 108,0 MHz
uz širinu kanala od 300 kHz. (Ovo je rijedak primjer gdje se zadržao prijenos analognog signala.)

[43]
Za odašiljanje TV signala mrežom zemaljskih odašiljača rabe se četiri frekvencijska pojasa koja se
označavaju kao:

• VHF I (Very High Frequency): 47 – 68 MHz;

• VHF III: 174 – 230 MHz;
• UHF IV (Ultra High Frequency): 470 – 582 MHz ;
• UHF V: 582 – 790 (862) MHz ;
• u pojasu VHF širina kanala je 7 MHz, a u pojasu UHF širina je 8 MHz.

U predmetu Elektroničke komunikacije u posebnim poglavljima obradit ćemo bežične lokalne mreže
(WLAN, Wireless Local Area Network) i mobilne mreže.

4. Analogni modulacijski postupci

4.1. Uvod u modulacije

Modulacija predstavlja postupak transformacije električnog signala, koji nosi informaciju, radi
njegove prilagodbe za prijenos. Ona translatira informaciju iz osnovnog pojasa u signal koji se nalazi u
pojasnom propustu tj. na znatno višoj frekvenciji. Informaciju u osnovnom pojasu zovemo
modulacijski signal, a signal u pojasnom propustu zovemo modulirani signal.

modulacijski signal modulirani signal

(osnovni pojas) Modulator (pojasni propust)

Slika 4.1. Osnovni pojmovi o modulaciji

Demodulacija (detekcija) je postupak povratne transformacije signala u izvorni oblik.

Modulacija u užem smislu je mijenjanje jednog ili više parametara jednoga pomoćnog signala ovisno
o signalu koji nosi informaciju. Prilikom tog postupka često dolazi i do parazitne modulacija tj.
neželjene promjene parametara moduliranog signala koje nastaju uz korisnu modulaciju.

Definicije pojmova:

• Prijenosni signal  pomoćni signal kojem se mijenjanju parametri.

• Modulacijski signal  signal koji nosi informaciju, signal koji upravlja promjenama
parametara prijenosnog signala.
• Modulirani signal  signal kojem se mijenjaju parametri ovisno o razini modulacijskog
signala.
• Modulator  elektronički sklop koji obavlja modulaciju.
• Demodulator (detektor)  elektronički sklop koji obavlja demodulaciju (detekciju).

Prema vrsti prijenosnog signala modulaciju možemo podijeliti na :

• Modulacija sinusnog signala  prijenosni signal je sinusnog oblika.

• Modulacija impulsnog signala  prijenosni signal odgovara slijedu impulsa.

[44]
 • Modulacija ostalih vrsta signala  prijenosni signal odgovara nekoj drugoj vrsti signala.

Prema vrsti modulacijskog signala vršimo podijelu na:

• Kontinuirane (analogne) modulacijske postupcke  modulaciju obavlja kontinuirani

(analogni) informacijski signal ― signali zvuka, slike …
• Diskretne modulacijske postupke  modulaciju obavlja diskretni informacijski signal ―
signali podataka (imaju pravokutni oblik)

Pod pojmom digitalni modulacijski postupci podrazumijeva se i postupak digitalizacije signala. Tu se

ulazni, odnosno modulacijski, signal analogne vrste pretvara u izlazni, odnosno modulirani, signal
digitalne vrste (slijed brojeva). Ovdje se ne može se govoriti o prijenosnom signalu (i prijenosu
podataka) u klasičnom smislu i ovim postupkom se nećemo baviti u kolegiju Elektroničke
komunikacije. Napominjem da se najčešće koristi pojam digitalni modulacijski postupci kao sinonim
za diskretne modulacijske postupke, ali preporučam čitatelju da zna točno razlikovati navedene
pojmove.

Modulacijski
postupci

Sinusni nosilac Impulsni nosilac Digitalni postupci

Kontinuirani Diskretni Kontinuirani i

postupci postupci diskretni postupci

AM PM FM ASK PSK FSK PAM PPM PDM PCM DM i dr.

Hibridne vrste
Hibridne vrste
(QAM)
MOBILNE KOMUNIKACIJE

Slika 4.2. Sistematizacija modulacijskih postupaka

Modulacija se koristi u elektroničkima komunikacijskim tehnikama, pri pohranjivanju i reprodukciji

signala, u mjernoj tehnici, automatici, itd.

Postupci demodulacije dijele se na:

• nekoherentne postupke i,
• koherentne (ili sinkrone) postupke.

Digitalni komunikacijski sustav naziva se koherentnim ako je prijamnik sinkroniziran s odašiljačem po

fazi prijenosnog signala. Ostali su sustavi nekoherentne vrste. Prednosti nekoherentnih sustava su u
manjem stupnju kompleksnosti, ali oni su i lošijih radnih svojstava.

[45]
CILJ modulacijskih postupaka je prenijeti korisnu informaciju kroz određeni kanal uz ostvarivanje
najbolje moguće kvalitete prijenosa. Taj prijenos potrebno je ostvariti uz što manje zauzeće RF
spektra i uz manji utrošak snage.

VAŽNO je zapamtiti da je za određenu namjenu određeni modulacijski postupak dobar, a za drugu

ne, odnosno svaki modulacijski postupak ima istovremeno prednosti i mane.

4.2. Kontinuirana modulacija sinusnog signala

Modulacijski je signal kontinuirane odnosno analogne vrste. Sinusni prijenosni signal up(t) određen je
s dva parametra:

• amplitudom Upm i,
• argumentom Φ(t) sinusne ili eksponencijalne funkcije,

up (t )  U pm cos (t ) ,  
up (t )  U pm e e j (t ) .

Modulacija sinusnoga prijenosnog signala obavlja se mijenjajući amplitudu ili argument sinusne
odnosno eksponencijalne funkcije, ili pak mijenjajući oba parametra zajedno. Ako mijenjamo
amplitudu prijenosnog signala u ovisnosti o (amplitudi) modulacijskom signalu govorimo o postupku
modulacije amplitude (AM, Amplitude Modulation).

uAM (t )  U pm (t ) cos (t ) , U pm (t )  f um (t ) .

Prijenosni
signal

Modulacijski
signal

Amplitudnomodulirani
(AM) signal

Slika 4.3. Kontinuirana amplitudna modulacija sinusnog signala (modulacijski signal je jedan ton)

Argument Φ(t), koji se naziva i trenutnom fazom, linearna je funkcija vremena, (t )  pt   .

Modulacija argumenta može se realizirati:

• mijenjanjem (moduliranjem) frekvencije ωp ili,

[46]
 • mijenjanjem (moduliranjem) relativne faze φ.

U slučaju modulacije faze (PM, Phase Modulation) vrijedi

 PM (t )  pt   (t ) ,  (t )  f1um (t ) .

Kod modulacije frekvencije (FM, Frequency Modulation) možemo pisati sljedeće

d FM (t )
 p (t ) , p (t )  f 2 um (t ) .
dt
U praktičnim primjenama modulacije funkcije f, f1 i f2 moraju biti linearne.

Prijenosni
signal

Modulacijski
signal

Faznomodulirani
(PM) signal

Frekvencijskimodulirani
(FM) signal

Slika 4.4. Ilustracija analogne modulacije faze i frekvencije

4.3. Modulacija amplitude (AM)

Amplituda sinusnoga prijenosnog signala linearna je funkcija razine modulacijskog signala,

U pm (t )  a  ka um (t ) , a  U pm , gdje je ka osjetljivost modulatora amplitude.

Amplitudnomodulirani signal može se onda opisati izrazom

uAM (t )  U pm 
 ka um (t ) cos (pt   ) .

U prethodnom izrazu se radi lakše matematičke manipulacije može uzeti da je relativna faza φ
jednaka nuli jer to ne mijenja na točnosti analize.

[47]
 up
Upm

0
t

um

0
t

uAM

Upm

0
t

Slika 4.5. Modulacija amplitude

U prvom koraku napravit ćemo pojednostavljenje tako da ćemo razmatrati slučaj kad je modulacijski
signal sinusnog oblika (jedna frekvencijska komponenta). To se naziva i modulacija «jednim tonom»)
te vrijedi
um (t )  U mm cos mt ,

uAM (t )  U pm 
 ka U mm cos mt cos pt ,
odnosno

 k U 
uAM (t )  U pm 1  a mm cos mt  cos pt .
 U pm 

Definiramo gornju modulacijsku točku kao trenutak nastupa najveće amplitude (Upm + ka·Umm) i
donju modulacijsku točku kao trenutak nastupa najmanje amplitude (Upm - ka·Umm).

Valni oblik AM-signala moduliranog jednim tonom dan je sljedećom slikom.

[48]
 Tp
uAM

U pm
U pm
U pm

0
t

Tm

Slika 4.6. Objašnjenje AM modulacije jednim tonom

Najveća promjena amplitude AM-signala u odnosu na amplitudu prijenosnog signala Upm iznosi,

U pm  ka U mm ,što onda daje

 U pm 
uAM (t )  U pm 1  cos mt  cos pt .
 U pm 

Indeks modulacije amplitude definiramo kao omjer između najveće promjene AM signala i amplitude
prijenosnog signala i iznosi
U pm U mm
ma   ka .
U pm U pm
Ako se uzme da je ka=1 ispada da je

U mm
ma  .
U pm
AM-signal se onda može zapisati i kao

uAM (t )  U pm (1  ma cos mt ) cos pt .

Ako indeks modulacije izrazimo u postocima onda koristimo pojam dubina modulacije.

Na sljedećoj slici vidimo utjecaj dubine modulacije na izgled AM-signala.

[49]
 Dubina modulacije 50%

Dubina modulacije 100%

Slika 4.7. Utjecaj dubine modulacije na izgled signala

Kad je ma ≤ 1, ovojnica moduliranog signala točno prati valni oblik modulacijskog signala

O(t )  U pm (1  ma cos mt ) .

Ako je ma > 1, nastaje premodulacija (ovojnica je izobličena) i ne može se na prijamu ispravno

resturirati modulacijski signal (informacija). Znači, primjenjuju se vrijednosti indeksa modulacije u
intervalu 0 < ma ≤ 1 (ili dubine modulacije od 0% do 100%).

uAM

U pm

0
t

Slika 4.8. Nastanak premodulacije

Indeks modulacije može se odrediti pomoću najveće amplitude Amaks i najmanje amplitude AM-
signala Amin (vidi sliku 4.9). Vrijede izrazi

Amaks  U pm (1  ma ) , Amin  U pm (1  ma ) ,
Amaks  Amin
ma  .
Amaks  Amin

[50]
 uAM

Amaks Amin

0 t

Slika 4.9. Određivanje amplitudnog indeksa modulacije

4.3.1. Spektar AM signala

Za izračun spektra AM-signala vratimo se na početni izraz za AM-signal moduliran jednim tonom

uAM (t )  U pm (1  ma cos mt ) cos pt .

Taj izraz može se zapisati i u sljedećem obliku

 m m 
uAM (t )  U pm cos pt  a cos (pt  mt )  a cos (pt  mt ) .
 2 2 
Dakle, vidimo da se AM-signal sastoji od tri sinusne komponente:

 komponente prijenosnog signala frekvencije fp, amplitude Upm,

 donje bočne komponente frekvencije fp – fm, amplitude Upm∙ma/2 i,
 gornje bočne komponente frekvencije fp + fm, amplitude Upm∙ma/2.

Prikaz AM-signala pomoću ove tri komponente u frekvencijskom području nazivamo spektrom AM-
signala. Spektar AM-signala nastao modulacijom jednim tonom prikazan je na slici 4.10. Sa slike se
vidi da je širina frekvencijskog pojasa kojeg zauzima signal jednaka BAM  2 f m .

Nadalje, zaključujemo kako je AM modulacija linearni modulacijski postupak jer nisu nastale nove
spektralne komponente. (Ovo je samo linearno preslikavanje modulacijskog signala oko prijenosne
frekvencije s donje i gornje strane.)

[51]
 U BAM

Upm
ma ma
U pm U pm
2 2

fp  fm fp fp  fm f

Slika 4.10. Spektar AM-signala dobivenog modulacijom jednim tonom

Ako je spektar modulacijskog signala složeniji i sastoji se od frekvencijskih komponenti u pojasu od

fmin do fmaks tada se širina spektra AM signala računa kao

BAM  2 f maks .

Spektar AM moduliranog signala sa složenijim modulacijskim signalom dan je na slici 4.11.

U BAM

Upm

fp − fmaks fp + fmaks
fp f

Slika 4.11. Spektar AM moduliranog signala sa složenijim modulacijskim signalom

4.3.2. Kompleksni prikaz AM-signala

Najprije zapišimo prijenosni signal u eksponencijalnom obliku kao

up (t )  e U pm e jpt
  e  up ,

a modulirani signal kao


uAM (t )  U pm e (1  ma cos mt ) e
jpt
  e  uAM .

Korištenjem ovih izraza i Eulerovog izraza

cos mt 
2

1 jmt
e  e- jmt , 
konačno dobivamo
 j t m j (    ) t m j (    ) t 
uAM (t )  U pm e  e p  a e p m  a e p m   e  uAM .
 2 2 
[52]
Svaka frekvencijska komponenta prikazana je kao realni dio nekoga kompleksnog broja, tj. ona
odgovara projekciji jednog verzora u kompleksnoj ravnini. Zbroj verzora triju komponenti daje verzor
AM-signala ůAM. Modul verzora rezultante jednak je trenutnoj amplitudi moduliranog signala, a
njegova projekcija na realnu os odgovara trenutnoj razini AM-signala.

Im
ma
U pm
2
m
uAM
a
a m
U pm up
ma
U pm
2
p

Re
uAM (t )

Slika 4.12. Kompleksni prikaz AM signala

Razina ovojnice AM-signala određena je modulom verzora rezultante i prikazana je na slici 4.12.

Ovojnica
AM-signala

Upm

0, 25 0,5 0, 75 1 t/Tm

Slika 4.13. Razina ovojnice AM-signala kao rezultanta verzora

4.3.3. Snaga AM-signala

Srednja snaga AM-signala na otporu R u toku jedne periode prijenosnog signala Tp iznosi,

Tp 2 Tp
1 uAM 1
p(t )  0 R dt , p(t )   (1  ma cos mt ) 2 cos 2 pt dt .
2
U pm
Tp R Tp 0
[53]
Ako je ωp » ωm onda se može smatrati da se amplituda moduliranog signala ne mijenja unutar jedne
periode prijenosnog signala izraz možemo pojednostavniti na
2 Tp
U pm 1
p(t )  (1  ma cos mt )  cos 2 pt dt ,
2

R Tp 0

p(t )  Pp0 (1  ma cos mt ) 2 ,

gdje je Pp0 snaga prijenosnog signala (kad nema modulacije). Srednja snaga AM-signala jednaka je
srednjoj snazi u intervalu jedne periode modulacijskog signala Tm,
Tm
1
PAM 
Tm  p(t ) dt ,
0

Pp 0 Tm
PAM 
Tm  (1  m
0
a cos mt ) 2 dt ,

 m2 
PAM  Pp 0 1  a  .
 2 

Vidimo da je srednja snaga nekoga složenog signala jednaka zbroju srednjih snaga njegovih
spektralnih komponenata, a to je Parsevalov zakon.

p (t )
Pp0
4

2
PAM
Pp0
1

0
0, 25 0,5 0, 75 1 t / Tm

Slika 4.14. Snaga AM signala

Primjena Parsevalova zakona na AM-signal daje,

1  2  
2 2
m   m 
PAM  U pm  U pm a   U pm a  .
2R   2   2  


Najveću snagu moguće je ostvariti uz indeks modulacije jednak jedan (ma = 1).

[54]
4.3.4. Demodulacija AM-signala
Demodulaciju AM-signala moguće je napraviti pomoću dva postupka:

 nekoherentni postupak demodulacije (detekcija ovojnice ili vršno ispravljanje) i

 koherentni (sinkroni) postupak demodulacije.

Nekoherentni postupak možemo objasniti slikama 4.15. i 4.16.

R1
C R2
uAM

Slika 4.15. Objašnjenje nekoherentnog postupka

t  t  t 

AM signal R vc (t)
C

t

4.16. Ilustracija valnih oblika kod nekoherentnog postupka

Postupak detekcije ovojnice može se primijeniti ako su ispunjena dva uvjeta:

 AM-signal je uskopojasne vrste (frekvencija prijenosnog signala je puno veća od najviše

modulacijske frekvencije) i
 indeks modulacije je manji od 1, odnosno dubina modulacije je manja od 100%.

[55]
Kondenzator C nabija se na trenutnu vršnu vrijednost (trenutnu amplitudu) AM-signala tijekom svake
pozitivne poluperiode. On se izbija preko otpora R2 (u R2 je uključeno i trošilo) do sljedećeg trenutka
nabijanja. Pretpostavljamo idealiziranu karakteristiku diode tj. otpor diode je u propusnom području
rd, a beskonačan u zapornom području. Vremenska konstanta nabijanja kondenzatora mora biti mala
u odnosu na periodu prijenosnog signala Tp,
1
(rd  R1 ) C  ,
fp
kako bi se kondenzator nabio gotovo na trenutni vršni napon odnosno trenutnu amplitudu AM-
signala. Istovremeno, kondenzator se mora polako izbijati preko otpora R2 do nailaska sljedećeg vrha
moduliranog signala. Kondenzator se u vremenu Tp mora dovoljno izbiti kako bi napon na C mogao
pratiti promjene razine modulacijskog signala. Vremenska konstanta izbijanja je onda određena
uvjetima
1 1
 R2 C  .
fp f maks

Demodulirani signal slijedi valni oblik ovojnice. Zato on sadrži istosmjernu komponentu koja
odgovara amplitudi prijenosnog signala. Istosmjerna se komponenta u demoduliranom signalu
uklanja pomoću serijskog kondenzatora.

D Ck

uAM R C um

Slika 4.17. Dodavanje kondenzatora Ck radi uklanjanja istosmjerne komponente

Kad frekvencija prijenosnog signala nije puno viša od najviše modulacijske frekvencije (barem dva
reda veličine) nužno je koristiti sinkroni postupak demodulacije.

Koherentni postupak demodulacije osniva se na množenju AM-signala s jednim pomoćnim signalom,

koji mora biti što sličniji (idealno jednak) prijenosnom signalu u modulatoru.

uAM (t ) u1 (t ) u2 (t ) u3 (t )

Ck
u 'p (t )

Slika 4.18. Objašnjenje koherentnog postupka demodulacije AM-signala

Matematičkom analizom slike 4.18. objasnit ćemo sinkroni postupak. Definirajmo

[56]
 uAM (t )  U pm 
 ka um (t ) cos (pt   ) ,

up' (t )  U pm
'
cos (p' t   ) .

Ako se pretpostavi jednakost frekvencija, tj. 𝜔𝑝 = 𝜔𝑝 , , onda množenjem nastaje,

 
u1 (t )  k AM U pm  ka um (t ) cos (pt   )  cos (pt   ) ,


1
2
 
k AM U pm  ka um (t ) cos (2pt     )  cos (   ) , 
gdje je kAM osjetljivost demodulatora. Niskopropusnim filtrom uklanja se komponenta frekvencije
2ωp,

u2 (t ) 
1
2
 
kAM U pm  ka um (t ) cos (   ) ,

dok vezni kondenzator uklanja istosmjernu komponentu pa je konačno

1
u3 (t )  k1 um (t ) cos (   ) , pri čemu je, k1  kAM ka .
2
Vidimo da je potrebno donekle ispravno regenerirati i fazu lokalnog signala za koherentnu
demodulaciju jer ako je ta faza za 900 pomaknuta u odnosu na fazu prijenosnog signala izlazni napon
će nam biti jednak nuli.

4.4. Modulacija argumenta

Modulacija argumenta predstavlja modulaciju kuta (Angle Modulation) kad se radi o argumentu
sinusne funkcije prijenosnog signala. Ona može predstavljati i modulaciju eksponenta (EM,
Exponential Modulation) kad se radi o argumentu eksponencijalne funkcije prijenosnog signala.
Modulacija argumenta je u stvari objedinjeni naziv za modulaciju faze i modulaciju frekvencije.

4.4.1. Modulacija faze

Kod modulacije faze mijenja se relativna faza φ prijenosnog signala u ovisnosti o modulacijskom
signalu. Vrijedi

 (t ) PM  0  kp um (t )  0   (t ) ,

gdje je kp osjetljivost modulatora faze. Uzima se φ0 = 0, jer to nema nikakvog utjecaja na daljnju
analizu. Trenutna je faza fazno moduliranog signala,

(t ) PM  p t   (t )  p t  k p um (t ) ,

što daje fazno modulirani signal

uPM (t ) 
 U pm cos p t  k p u m (t ) . 
Valni oblik sinusno moduliranog PM-signala dan je slikom 4.19.

[57]
 u(t)
uPM(t) up(t)

t
 (t)PM

 

Slika 4.19. Valni oblik sinusno moduliranog PM-signala

U kompleksnom obliku PM-signal možemo opisati kao

uPM (t )  U pm e e  
j p t  k p u m (t )


 e  uPM .

Ako je modulacijski signal sinusnog oblika, tj. sastoji se samo od jedne frekvencijske komponente
(modulacija «jednim tonom»), vrijedi

um (t )  U mm sin mt ,

(t ) PM  pt  kp U mm sin mt .

Najveće odstupanje faze moduliranog signala od faze prijenosnog signala zovemo devijacija faze i
označavamo kao ΔΦ,

(t ) PM  pt   PM sin mt .

Devijacija faze je ujedno i indeks modulacije faze mp,

mp   PM  k p U mm .
Indeks modulacije faze mp može biti veći od jedan ili pak manji od jedan. Konačno PM signal možemo
zapisati kao

uPM (t )  
U pm cos pt  mp sin mt . 

Istovremeno s promjenom faze događa se i promjena trenutne frekvencije PM-signala jer je

d(t ) PM
 (t ) PM   p  mp m cos mt .
dt

[58]
Zaključujemo kako pri sinusnoj promjeni faze nastaje kosinusna promjena frekvencije. Definiramo
devijaciju frekvencije Δω kao najveće odstupanje frekvencije moduliranog signala od frekvencije
prijenosnog signala,

PM  mp m   PM m  kp U mm m .

4.4.2. Modulacija frekvencije

U prethodnom poglavlju uočili smo neraskidivost između fazne i frekvencijske modulacije (obje znače
promjenu argumenta). Kod modulacije frekvencije mijenja se trenutna frekvencija prijenosnog
signala u ovisnosti o informaciji kao
 (t ) FM  p  kf um (t ) ,

gdje je kf osjetljivost modulatora frekvencije. Možemo nadalje pisati da je trenutna faza frekvencijski
moduliranog signala
t t
(t ) FM    (t )
0
FM dt  pt  kf  um (t ) dt ,
0

što u konačnici daje frekvencijski modulirani signal,

 t

uFM (t )  U pm cos pt  kf  um (t ) dt  ,
 0 

ili


 j pt  kf 0 um (t ) dt  
 t 

uFM (t )  U pm e  e   e  uFM .

 


Slika 4.20. prikazuje valni oblik sinusno moduliranog FM-signala.

uFM (t )

0
t

 (t ) FM

p  

p

p  
 2 3 t
0
m m m

Slika 4.20. Valni oblik sinusno moduliranog FM-signala

[59]
Kako bi mogli dobiti jednostavne zatvorene matematičke izraze, daljnju analizu vršit ćemo uz
pretpostavku da je modulacijski signal kosinusnog oblika, tj. sastoji se samo od jedne frekvencijske
komponente (modulacija «jednim tonom»),

um (t )  U mm cos mt ,

(t ) FM  p  kf U mm cos mt .

Devijacija frekvencije FM-signala definirana je kao
FM  kf U mm ,

pa slijedi
(t ) FM  p  FM cos mt .

Trenutnu fazu frekvencijski moduliranog signala možemo izraziti kao

  
t
(t ) FM  p  FM cos mt dt ,
0

FM
(t ) FM  pt  sin mt .
m
Valni je oblik FM-signala
 FM 
uFM (t )  U pm cos pt  sin mt  .
 m 

Dakle, pri kosinusnoj promjeni frekvencije nastaje sinusna promjena faze. Devijacija faze FM-signala
jednaka je
FM
 FM  .
m
Indeks modulacije frekvencije mf definiramo kao devijacija faze FM-signala,

FM kf U mm
mf   FM   .
m m

Indeks modulacije frekvencije mf može biti veći ili pak manji od jedan

uFM (t )  
U pm cos pt  mf sin mt . 

4.4.3. Spektar PM- i FM-signala

U prethodnim poglavljima vidjeli smo da izborom kosinusne modulacije frekvencije i sinusne
modulacije faze nastaju jednaki oblici moduliranog signala. Frekvencijski je spektar takvih FM- i PM-
signala također jednak i možemo uraditi zajedničku analizu. Izraz

[60]
 u EM (t )  
U pm cos p t  m sin m t , 
u sebi uključuje i modulaciju frekvencije i modulaciju faze. On se može rastaviti u oblik

uEM (t )  U pm cos pt  cos m sin mt  

 U pm sin pt  sin m sin mt  .

U slučaju malog indeksa modulacije (m < 0,4), male su devijacije faze i možemo koristiti sljedeće
aproksimativne izraze (rabimo određena zanemarenja)

cos m sin mt   1 ,

sin m sin mt   m sin mt .

Modulirani je signal onda približno

u EM (t ) 
 U pm cos p t  m sin p t  sin m t , 
ili

 m m 
uEM (t )  U pm cos pt  cos (p  m ) t  cos (p  m ) t  ,
 2 2 

odnosno u kompleksnom obliku

 j t m j(   ) t m j(   ) t 
uEM  U pm e p  e p m  e p m  .
 2 2 

Za modulirani signal malog indeksa modulacije zaključujemo da se sastoji od tri harmonijske

komponente:

 komponente prijenosnog signala frekvencije fp, amplitude Upm,

 donje bočne komponente frekvencije fp – fm, amplitude Upm·m/2 i,
 gornje bočne komponente frekvencije fp + fm, amplitude Upm·m/2.

Treba uočiti da je donja bočna komponenta fazno zakrenuta za 1800 (predznak "–"). Verzor donje
bočne komponente zato je protivne orijentacije.

Im uEM
U
m
U pm
U pm 2
m m
U pm m
U pm
2 2 up m
m f
U pm
2  (t )
U pm
 (t )
fp  fm
fp  fm
fp

p 0
Re
p
uEM (t )

[61]
 Slika 4.21. Spektar i verzorski prikaz EM-signala uz mali indeks modulacije

Pri većim indeksima modulacije ne vrijede ranije korištene aproksimacije. Vrijednosti

cos (m sin mt ) i sin (m sin mt )

izračunavaju se pomoću Jacobijevih redova:


cosm sin mt   J 0 m  2  J 2 k m cos2kmt  ,
k 1


sin m sin mt   2 J 2 k 1 m sin2k  1mt  ,
k 1

gdje je Jk(m) Besselova funkcija prve vrste k-tog reda i argumenta m. Na slici 4.22. prikazane su
Besselove funkcije prve vrste.

Slika 4.22. Dijagram Besselovih funkcija prve vrste

Modulirani je signal tad

u FM t   U pm cos pt J 0 m  2 J 2 m cos 2mt  2 J 4 m cos 4mt  ... 
 U pm sin pt 2 J1 msin mt  2 J 3 m cos 3mt  ... ,

a nakon uređenja izraza slijedi:

uFM(t) = J0(m) Upm∙cospt + komponenta prijenosnog signala,

+ J1(m) Upm∙cos(p + m)t –
– J1(m) Upm∙cos(p - m)t +
+ J2(m) Upm∙cos(p + 2m)t +
+ J2(m) Upm∙cos(p - 2m)t +
+ J3(m) Upm∙cos(p + 3m)t –
prva gornja bočna komponenta,
prva donja bočna komponenta,
druga gornja bočna komponenta,
druga donja bočna komponenta,
treća gornja bočna komponenta,

[62]
 – J3(m) Upm∙cos(p - 3m)t + treća donja bočna komponenta,
.................
+ Jk(m)Upm∙cos(p + km)t + k-ta gornja bočna komponenta,
k
+ (–1) Jk(m)Upm∙cos(p - km)t + k-ta donja bočna komponenta.
.................

Na slici 4.23. je primjer spektra amplitude sinusno moduliranog FM-signala s indeksom modulacije
mf = 5,0. Zaključujemo kako se spektar fazno moduliranog ili frekvencijski moduliranog signala sastoji
od komponente nosioca i beskonačnog broja bočnih komponenata.

U EM

f
fp  2 fm
fp  2 fm

fp  3 fm
fp  3 fm

fp  fm
fp  fm

 
fp

Slika 4.23. Spektar amplituda sinusno moduliranog FM-signala s indeksom modulacije mf = 5,0

Modulacija argumenta (modulacija faze odnosno frekvencije) je nelinearni modulacijski postupak jer
modulacijom nastaju nove frekvencijske komponente. Modulirani signal teorijski zauzima
beskonačno široki pojas frekvencija. Bočne komponente visokog reda (komponente jako udaljene od
prijenosne frekvencije na frekvencijskoj osi) jako su malih razina i najčešće se mogu zanemariti.

Carsonovo pravilo je empirička formula, koja daje približnu širinu pojasa moduliranog signala

BEM  2 f m m  1 .

Ovaj pojas obuhvaća sve komponente spektra amplituda većih od 10% amplitude moduliranog
signala [Jn(m) ≥ 0,1] odnosno sve komponente snaga većih od 1% ukupne snage moduliranog signala.

Odgovarajući izrazi za širinu pojasa fazno odnosno frekvencijski moduliranog signala su

BPM  2 f m  PM  1 ,

BFM  2 f FM  f m  .

[63]
Za male indekse modulacije (uskopojasna modulacija) približno je

BEM  2 fm ,
a za jako velike indekse modulacije (širokopojasna modulacija) približno je

BEM  2 fm  m ,

ili pak za svaku modulaciju posebno izlazi

BPM  2 f m  PM , BFM  2 f FM .

Kad modulacijski signal zauzima pojas od fmin do fmaks, onda se širina pojasa moduliranog signala
dobiva stavljanjem fmaks na mjesto fm u odgovarajuće izraze.

4.4.4. Snaga PM- i FM-signala

Snaga moduliranog signala najlakše se izračunava uz pomoć Parsevalova teorema

 2 

2
U pm
PEM   J 0 m   2  J k2 m .
2R  k 1 

Za Besselove funkcije vrijedi teorem


J 02 x   2 J k2 x   1 ,
k 1

što onda daje

2
U pm
PEM   Pp .
2R

Zaključujemo kako je snaga fazno ili frekvencijski moduliranog signala jednaka snazi prijenosnog
signala kad nema modulacije. Modulacijom se samo preraspodjeljuje snaga u spektru signala.

4.4.5. Demodulacija FM-signala

U praksi se PM modulacija ne koristi jer je osjetljivija na djelovanje šuma od FM, a obje zauzimaju
jednak spektar. Iz tog razloga spomenut ćemo samo demodulaciju FM-signala.

FM-signal se obično demodulira na posredni način: u prvom se koraku on pretvori u AM-signal, a u

drugom se koraku demodulira taj AM-signal nekoherentnim postupkom detekcije ovojnice. Radi
uklanjanja eventualnih smetnji u amplitudi FM-signala koristi se graničnik amplitude.

uFM Graničnik FM AM um
amplitude AM demodulator

[64]
 Slika 4.24. Demodulacija FM-signala posrednim načinom

Pretvorba modulacije frekvencije u modulaciju amplitude obavlja se uz pomoć četveropola koji

pokazuje frekvencijsku ovisnost prijenosne funkcije u pojasu frekvencija FM-signala (na slici je
idealizirana prijenosna karakteristika).

H1(f)

jBFM

0
fp 
BFM
fp fp 
BFM f
2 2

Slika 4.25. Karakteristika četveropola za FM/AM pretvorbu

Iz Laplaceove odnosno Fourierove analize je poznato da linearno rastuću frekvencijsku karakteristiku

ima sklop koji obavlja funkciju deriviranja jer je
d
j 2f  .
dt
Derivirajmo funciju FM-signala
 t

uFM (t )  U pm cos pt  kf  um (t ) dt  ,
 0 
 
 
t
duFM (t )
  U pm p  kf um (t ) sin pt  kf  um (t ) dt  .
dt  0 
Dobiveni je signal amplitudno moduliran, a istodobno je ostao frekvencijski moduliran. U sljedećem
koraku se provodi detekcija ovojnice što u konačnici daje polazni modulacijski signal um(t).

Demodulacija u oba ova koraka obavlja se u demodulatoru koji se naziva frekvencijskim

diskriminatorom. Protutaktnim spojem dvaju diskriminatora proširuje se približno linearno područje
ovisnosti amplitude o frekvenciji.

U0


f1 f p f 2 f

u


f1 fp f2 f

[65]
 Slika 4.26. Prijenosne karakteristike diskriminatora

Valja napomenuti kako se danas FM-signal isključivo demodulira uz pomoć sustava koji se naziva
fazom sinkronizirana zamka (PLL, Phase-Locked Loop).

Zaključno za analogne modulacije valja spomenuti da se danas one u uporabi nalaze vrlo rijetko.
Masovno se još koristi sam FM modulacija za analognu radiodifuziju zvuka u VHF području (popularni
FM radio).

5. Diskretni modulacijski postupci

5.1. Uvod i temeljni pojmovi

U poglavljima dva (Osnovni pojas frekvencija - obrada i prijenos signala) i četiri (Analogni modulacijski
postupci) susreli smo se s tematikama koje predstavljaju osnovu za razumijevanje diskretnih
modulacijskih postupaka. Ako smo dobro razumjeli i shvatili ta poglavlja, razumijevanje diskretnih
modulacijskih sustava neće predstavljati prevelik izazov. Možemo pojednostavljeno reći da su
diskretni modulacijski postupci nastavak obrađenih analognih modulacijskih postupaka (u kojima se
sada prenose diskretne razine signala), odnosno obrade i prijenosa diskretnih signala u pojasnom
propustu (ne više u osnovnom pojasu).

Podsjetimo se da je digitalna informacija opisana konačnim brojem binarnih znakova, a predočuje se

diskretnim električnim signalom, odnosno linijskim kodovima. Modulacijski signal poprima konačno
mnogo diskretnih razina, a modulacijom se diskretno mijenja parametar sinusnoga prijenosnog
signala.

Temeljni modulacijski postupci osnivaju se na diskretnoj promjeni amplitude, frekvencije ili faze
prijenosnog signala, stoga razlikujemo:

 diskretnu modulaciju amplitude (ASK, Amplitude–Shift Keying),

 diskretnu modulaciju frekvencije (FSK, Frequency–Shift Keying),
 diskretnu modulaciju faze (PSK, Phase–Shift Keying).

0 1 1 0 1 0
Binarni
um (t)
signal
t

ASK uASK(t)
t

uFSK(t)
FSK
t

uPSK(t)
PSK
t

[66]
 Slika 5.1. Ilustracija temeljnih diskretnih modulacijskih postupaka

Postoji i hibridni modulacijski postupak u kojim se istovremeno mijenjaju dva parametra sinusnoga
prijenosnog signala (amplituda i faza). Navedeni modulacijski postupak zovemo i kvadraturna
diskretna modulacija amplitude (QAM, Quadrature Amplitude Modulation).

Svakoj diskretnoj razini modulacijskog signala odgovara jedno diskretno stanje amplitude,
frekvencije ili faze moduliranog signala ili pak neka njihova kombinacija. Dio moduliranog signala s
jednim stanjem moduliranog parametra naziva se simbolom. Primjer simbola prikazan je na slici 5.2.

"1" s1 (t) "1" s1 (t)

ASK FSK

"0" s0 (t) "0" s0 (t)

Slika 5.2. Prikaz izgleda simbola kod ASK i FSK modulacijskih postupaka

Binarni postupci rabe samo dva simbola s0(t) i s1(t). Svakom od njih pridružuje se jedan bit. Općenito
kazano modulirani je signal predočen slijedom simbola, a svakom simbolu može se pridružiti broj
bitova koji je potencija broja 2. Što je simbolu pridruženo više bitova djelotvornost prijenosa raste, ali
pouzdanost prijenosa pada.

Brzina prijenosa simbola ili brzina signaliziranja jednaka je RS = 1/TS [Bd], gdje je TS – trajanje
simbola.

Brzina prijenosa bita jednaka je Rb = RS log2 M [bit/s], gdje je M – broj simbola. U binarnim je
sustavima M = 2, što daje RS = Rb.

Kriteriji za odabir modulacijskog postupka su:

• učinkovitost snage,
• spektralna učinkovitost,
• stupanj kompleksnosti odgovarajućeg sustava.

Učinkovitost snage modulacijskog postupka predstavlja potrebni omjer energije bita i gustoće snage
bijelog šuma (Eb/N0) kojim se ostvaruje tražena kvaliteta prijenosa izražena vjerojatnošću pogreške
prijenosa bita (BER).

Spektralna učinkovitost modulacijskog postupka Rb/B je broj prenesenih bita u sekundi po jedinici
širine pojasa, tj. po Hz. Mjeri se u jedinicama bit/s/Hz.

Pod kompleksnosti sustava podrazumijeva se količina i složenost sklopovlja uključujući tehničku

složenost sustava kao i njegovu cijenu.

Rezultat demodulacije diskretno moduliranog signala je odluka da li je odaslan znak «0» ili znak «1».

U analognim sustavima utjecaj šuma na ispravnost prijenosa određuje se u ovisnosti od omjera snage
korisnog signala i snage šuma (S/N, Signal/Noise). U digitalnim sustavima utjecaj šuma na ispravnost

[67]
prijenosa određuje se u ovisnosti od omjera snage nemoduliranoga prijenosnog signala i srednje
snage šuma u pojasu frekvencija što ga utvrđuju Nyquistovi filtri s kosinusno zaobljenom
karakteristikom (C/N, Carrier/Noise). Za sustave koji koriste modulacijske postupke s nekonstantnom
ovojnicom valja nadopuniti izvornu definiciju omjera C/N.

Kad se koristi modulacijski postupak nebinarne vrste (M > 2) valja razlikovati vjerojatnost pogreške
simbola moduliranog signala pEs ili SER (Symbol Error Rate) od vjerojatnosti pogreške bita pEb ili pE
odnosno BER. BER osim o SER-u ovisi i o zakonu pridruživanja skupine binarnih znakova simbolima
moduliranog signala. Krivulje ovisnosti SER o omjeru C/N neprikladne su za usporedbu različitih
sustava jer ovise o obilježjima korištenih filtara.

Sustavi s različitim modulacijskim postupcima rade u sasvim različitim uvjetima:

• različite su širine zauzetoga pojasa frekvencija,

• različit je broj simbola moduliranog signala,
• različit je broj bitova pridruženih svakom simbolu.

Stoga se takvi sustavi uspoređuju na temelju energije moduliranog signala potrebne za prijenos
jednog bita Eb i snage šuma po jedinici širine pojasa tj. u pojasu širine 1 Hz (gustoća snage šuma N0).
Omjer Eb/N0 predstavlja sposobnost sustava za prijenos informacija u danome šumnom okolišu.

Ako je jednom bitu pridružen interval trajanja Tb (Tb = TS/log2 M) onda je

C
Eb  C Tb  .
Rb

Spektralna gustoća snage šuma iznosi

N
N0  ,
B

pa je onda
C
Eb Rb C B
   .
N0 N N Rb
B
Izravno praktično mjerenje omjera Eb/N0 dosta je veliki tehnički problem. Zato se obično mjeri C/N, a
izmjerena veličina korigira se za omjer B/Rb.

5.2. Diskretna modulacija amplitude - ASK

ASK je najstariji diskretni modulacijski postupak. U intervalu znaka «1» uASK je nazivne amplitude Upm,
dok je u intervalu znaka «0» razina moduliranog signala jednaka nuli. Zato se ASK još označuje i kao
OOK (On–Off Keying). Simboli ASK-signala su oblika (vidi sliku 5.3.)
s0 (t )  0 ,
s1 (t )  U pm cos 2f pt , za 0  t  Tb ,
s1 (t )  0 , izvan intervala binarnog znaka .
[68]
 uASK(t)
t
0 1 1 0 1

Slika 5.3. Simboli ASK signala

5.2.1. Spektar ASK-signala

Za izračunavanje spektra ASK-signala poslužit ćemo se nekim pojednostavljenjima i znanjima
stečenima u poglavlju 2.1. Pretpostavit ćemo periodički pravokutni signal koji odgovara
alternirajućim znakovima «0» i «1», tj. slijed «… 01010101 …». Za takav slučaj možemo pisati

1 2 2 
uASK (t )  U pm cos 2f pt    cos 2f mt  cos 3  2f mt  ... ,
2  3 

1
gdje je fm  . Isti ovaj izraz možemo zapisati i kao
2 Tb
U pm
uASK (t )  cos 2f pt 
2


U pm


cos 2 ( f p  f m )t  cos 2 ( f p  f m )t  

U pm
3
cos 2 ( f p  3 f m )t  cos 2 ( f p  3 f m )t  ... , 
Analizirajući ovaj izraz vidimo da se spektar sastoji od diskretnih spektralnih komponenti smještenih
oko frekvencije prijenosnog signala i pomaknutih za neparne višekratnike frekvencije fm. Do ovog
rezultata mogli smo doći i na način da je ASK spektar jednak konvoluciji spektra prijenosnog signala
i spektra periodičkog pravokutnog signala (iz osnovnog pojasa) odnosno modulacijskog signala.
Nadalje, zaključujemo kako je ovo linearni modulacijski postupak (analogija s AM modulacijom).

um(t) 1 0 1 0 1

Tb t

UASK

f
fp

fp+3fm
fp–3fm

fp+5fm
fp–5fm

fp+fm
fp–fm

Slika 5.4. Spektar ASK-signala u slučaju pravokutnog periodičkog modulacijskog signala

[69]
U generalnom slučaju ASK modulacija se obavlja pravokutnim signalima (logičke «0» i «1») koji nisu
periodički i njihovo pojavljivanje je stohastičke prirode. Tada spektar ne može više biti diskretan.
Ovojnica spektra snage ASK-signala sastoji se od dva zrcalno simetrična dijela, svaki u obliku funkcije
[(sin x)/x]2, s osi simetrije na fp i prikazan je na slici 5.5.

[dB] snaga
Tb – trajanje jednog bita

fp-5/Tb f p-4/Tb fp-3/Tb fp-2/Tb fp-1/Tb fp fp+1/Tb fp+2/Tb fp+3/Tb f p+4/Tb fp+5/Tb f

Slika 5.5. Spektar ASK-signala

Idealni ASK-signal teoretski zauzima beskonačno širok pojas frekvencija. Radi smanjenja širine
zauzetog pojasa frekvencija filtriranjem se oblikuju impulsi digitalnoga modulacijskog signala.
Najčešće se koriste filtri s kosinusno zaobljenom frekvencijskom karakteristikom. Na taj način limitira
se širina spektra ASK signala na

BASK  2  (1  a ) f m  (1  a ) Tb .

Spektralna učinkovitost onda iznosi Rb/BASK = 1/(1+α). Ako pretpostavimo jednaku vjerojatnost
pojavljivanja svakog od dva simbola zaključujemo kako je srednja snaga ASK-signala jednaka polovici
snage prijenosnog signala
2
Pp 0 U pm
PASK   .
2 4R

5.2.2. Demodulacija ASK-signala

Demodulacija ASK-signala može se obavljati postupkom detekcije ovojnice kao i kod kontinuirane
modulacije amplitude AM. Nakon detektora ovojnice koristi se sklop za donošenje odluke radi li se o
znaku «0» ili o znaku «1».

Moguća je i primjena koherentnog postupka demodulacije. Koherentni (sinkroni) postupak

demodulacije osniva se na množenju ASK-signala s pomoćnim signalom nosioca. Ako je um(t)
digitalni signal unipolarne vrste, definirajmo

uASK (t )  um (t ) cos (pt   ) ,

up' (t )  U pm
'
cos (p' t   ) .

[70]
Uz pretpostavku jednakosti frekvencija, tj. p  p' , onda množenjem nastaje (kASK ― osjetljivost
demodulatora)
u1 (t )  k ASK um (t ) cos (pt   )  cos (pt   ) ,


1
2

k ASK um (t ) cos (2pt     )  cos (   ) . 
Niskopropusnim filtrom prigušuje se komponenta frekvencije 2ωp pa dobijemo signal
1
u2 (t )  k ASK um (t ) cos (   ) ,
2
koji je razmjeran modulacijskom signalu um(t) odnosno izvornome digitalnom signalu podataka. U
izrazu vidimo da je potrebno donekle ispravno regenerirati i fazu lokalnog signala za sinkronu
odnosno koherentnu demodulaciju (inače bi vrijedilo ⁡cos(    )~0 i ne bi se moglo ništa
detektirati).

5.2.3. Utjecaj šuma na ASK-signal

Na ASK-signal superponirani šum w(t) rastavlja se na dvije ortogonalne komponente:

 komponentu koja je u fazi s moduliranim signalom – kofaznu komponentu wI(t) (I – In-phase),

 komponentu koja je u kvadraturnom odnosu (ortogonalna) s moduliranim signalom –
kvadraturnu komponentu wQ(t) (Q – Quadrature).

Svaku od ortogonalnih komponenti šuma obilježava Gaussova razdioba gustoće vjerojatnosti i među
njima nema korelacije. Na koherentnu demodulaciju ASK-signala utječe samo kofazna komponenta
šuma. Pogreška nastaje ako je u intervalu znaka «1» wI(t) protufazan moduliranom signalu ili ako je
on u fazi s moduliranim signalom tijekom znaka «0».

Urez

W WQ

UASK WI

Slika 5.6. Djelovanje šuma na ASK-signal

Analiza utjecaja šuma provodi se postupkom koji je istovjetan postupku provedenom za digitalne
signale u osnovnom pojasu frekvencija i dobiva se vjerojatnost pogreške binarnog znaka (ista kao kod
NRZ unipolarnog prijenosa) od
1  Eb 
pE  erfc  .

2  2N0 
Kao što smo prije spomenuli, za demodulaciju se može rabiti i nekoherentni postupak. Matematički
izračun predstavlja složeniji problem, ali se može pokazati da je vjerojatnost pogreške bita pri
nekoherentnoj demodulaciji ASK-signala jednaka
1  Eb 2 N 0
pE  e .
2

[71]
5.3. Diskretna modulacija frekvencije - FSK
Simboli FSK-signala odgovaraju sinusnim titrajima različitih diskretnih frekvencija. U idealnim
uvjetima FSK-signal je stalne amplitude (ovojnica je konstantna). Ovo svojstvo je jako važno prilikom
realizacije izlaznog pojačala (može se napraviti jeftinije pojačalo i s većom učinkovitošću). Binarna
diskretna modulacija frekvencije (BFSK, Binary Frequency Shift Keying) rabi dva simbola odnosno
dvije frekvencije: «0»  f0 = fp – Δf, «1»  f1 = fp + Δf.

Simboli moduliranog signala su

U pm cos 2f 0t , za 0  t  Tb ,
s0 (t )  
0 , izvan intervala binarnog znaka .

U pm cos 2f1t , za 0  t  Tb ,
s1 (t )  
0 , izvan intervala binarnog znaka .
Amplituda

Vrijeme

Slika 5.7. Izgled BFSK signala

Indeks modulacije jednak je omjeru devijacije frekvencije Δf i najveće frekvencije (repeticije)

digitalnoga modulacijskog signala fm
f
mF   f  Tm  2  f  T .
fm  b
razmak
diskretnih
frekvencija

Diskontinuiteti faze u prijelaznim stanjima jako proširuju zauzeti pojas frekvencija. Stoga, ako želimo
smanjiti zauzeće spektra rabi se FSK s kontinuiranom fazom koji zovemo CPFSK (Continuous Phase
FSK).

t t

1 0 1 1 0 1

Slika 5.8. Ilustracija FSK signala s nekontinuiranom i kontinuiranom fazom

Kontinuiranost faze osigurana je za cjelobrojne indekse modulacije, tj. kad je razmak frekvencija,
1
2  f  k , k  1, 2, ... .
Tb

[72]
Razina bipolarnoga digitalnog signala u intervalu k-tog bita iznosi um,k. Za logičku «0» um,k = -1, a za
logičku «1» um,k = +1. U tom je intervalu frekvencija FSK-signala fp + um,k ·Δf ili

 mF  mF
p  um, k    p  um, k   2f p  um, k  .
Tb Tb

Trenutna je faza CPFSK-signala u intervalu k-tog bita, tj. za (k–1)Tb < t ≤ kTb

 mF k 1
(t )  2f pt  um, k t  (k 1)Tb    mF  um, j  0 .
Tb j 1

Unutar intervala jednog bita trenutna se faza mijenja linearno i tijekom tog intervala promijeni se za
iznos ±πmF.

Trenutna faza CPFSK -signala

0 0 1 1 1 1 1 0 0 1 0 1 0 1 1
3mF

2mF

mF

-mF

-2mF

-3mF

0 2 4 6 8 10 12 14
t/Tb

Slika 5.9. Ilustracija promjene trenutne faze CPFSK-signala

FSK-signal u intervalu (k–1)Tb < t ≤ kTb, k = 1, 2, … je oblika,

  mF k 1 
uFSK (t )  U pm cos 2f pt  um, k t  (k 1)Tb    mF  um, j  0  .
 Tb j 1 

5.3.1. Spektar FSK-signala

Diskretna modulacija frekvencije je nelinearni modulacijski postupak. Spektar FSK-signala sastoji se
od velikog broja komponenata. Analitički postupak spektralne analize jako je kompliciran i ovdje se
neće raditi (podsjetite se FM modulacije) već će se samo grafički prikazati njegov izgled.

[73]
 [dB] relativna
snaga
0

-10

-20

-30

-40

0 1,0 2,0 3,0

(f - fp)Tb

Slika 5.10. Ovojnica spektra snage BFSK-signala za mF = 0,25

Slika 5.11. Izgled spaktra BFSK-signala na zaslonu analizatora spektra

Uvidom u slike 5.10. i 5.11. zaključujemo kako je teško odrediti širinu pojasa FSK-signala. Za
određivanje približne širine pojasa poslužit će nam Carsonovo pravilo iz FM-postupka

 2 f  f m   2 f 
1
BFSK .
Tb

Minimalno FSK-signal zauzima dvostruko širi pojas od pojasa digitalnoga modulacijskog signala. Radi
smanjenja širine zauzetog pojasa frekvencija filtriranjem se oblikuju impulsi diskretnoga
modulacijskog signala. Koriste se već prije spomenuti niskopropusni filtri: filtri s kosinusno
zaobljenom frekvencijskom karakteristikom i Gaussovi filtri.

[74]
5.3.2. FSK s više frekvencija (M-FSK)
Modulacijski postupci M-FSK (M-ary FSK) koriste M simbola, odnosno M frekvencija. Svakom simbolu
pridružuje se (log2 M) bita. U svakom intervalu signaliziranja trajanja TS (TS = Tb·log2 M) trenutna
frekvencija M-FSK-signala poprima jednu od M mogućih vrijednosti. Ako su diskretne frekvencije
jednoliko razmaknute za 2·Δf, onda je indeks modulacije
mF  2  f TS .

Modulirani signal s kontinuiranom fazom u k-tom intervalu signaliziranja jednak je

  mF k 1 
uMFSK (t )  U pm cos 2f pt  um, k t  (k 1)TS    mF  um, j  0  ,
 TS j 1 
(k  1) TS  t  kTS ,

gdje je um,k = ±1, ±3, ±5, … ±(M – 1). Ako su diskretna stanja frekvencije M-FSK-signala višekratnici od
1/TS, odnosno diskretne frekvencije su na razmaku 1/TS, tj.
ki 1
fi  ,  2  f  ,
TS TS
tad su simboli M-FSK-signala ortogonalni.

Ponovimo: Označimo funkcije simbola kao si(t), i = 1, 2, 3, ... M. Svojstvo ortogonalnosti tih funkcija
na vremenskom intervalu trajanja TS možemo izraziti kao

c , za i  j ,
TS

 s (t )  s (t ) dt
0
i j  
0 , za i  j .

Kad simboli si(t) odgovaraju kosinusnim titrajima jedinične amplitude onda je konstanta c jednaka TS.

Primjer jedne FSK s više frekvencija je kvaternarna FSK (4-FSK) koja sadrži četiri simbola odnosno
frekvencije. Svakom simbolu (frekvenciji) pridružuju se dva bita.

5.3.3. Demodulacija FSK-signala

Obavlja se također nekoherentnim i koherentnim postupkom. Nekoherentni postupak demodulacije
BFSK-signala osniva se na povezanosti FSK i ASK postupaka. FSK-signal može se prikazati kao zbroj dva
ASK-signala prijenosnih frekvencija f0 i f1.

ASK-signal frekvencije f1 dobiva se izravnom modulacijom digitalnim slijedom podataka, a ASK-signal

frekvencije f0 nastaje kad modulaciju obavlja invertirani digitalni slijed istih podataka. Nekoherentna
se demodulacija osniva na detekciji ovojnice ovih dvaju ASK-signala i usporedbom dobivenih
rezultata. Na slici 5.12. prikazana je povezanost FSK i ASK postupka na osnovu koje se izvodi i
demodulacija.

[75]
 f1 t
“1" “1"

f0 t
“0" “0"

Slika 5.12. Ilustracija „rastavljanja“ FSK postupka na ASK postupke

Slika 5.13. prikazuje demodulaciju FSK-signala.

Pojasnopropusni
filtar frekvencije Detektor u0
ovojnice
f0
ti = iTb
FSK } «1»
signal Sklop ako je u1 > u0
odluke
(usporedba) «0»
ako je u1 ≤ u0
Pojasnopropusni
filtar frekvencije Detektor
f1 ovojnice u1
ti = iTb

Slika 5.13. Demodulacija FSK-signala

Pojasnopropusni filtri usklađeni su na diskretne frekvencije FSK-signala f0 i f1 i uske su širine pojasa

propuštanja tako da se mogu zanemariti smetnje među simbolima. Na izlazu svakog filtra javlja se
ASK-signal odgovarajuće frekvencije. Signali u0 i u1 odgovaraju uzorcima signala nastalih detekcijom
ovojnice odnosno nekoherentnom demodulacijom odgovarajućeg ASK-signala na kraju intervala
svakog bita.

Koherentni postupak demoduliranja FSK-signala vrlo se rijetko koristi. Blok shema postupka
demodulacije dobiva se ako se jedinica za detekciju amplitude nadomjesti jedinicom za množenje
(sinkrona demodulacija) i jedinicom za integriranje (prijenosna karakteristika niskog propusta). Kad
su simboli FSK-signala ortogonalni mogu se izostaviti ulazni filtri u svakoj od grana sinkronog
demodulatora.


Pojasnopropusni
filtar frekvencije
f0
× u0

FSK – «1»
}
S
signal cos 2πf0t D Sklop ako je D > 0
odluke
«0»
+ ako je D ≤ 0


Pojasnopropusni
filtar frekvencije
f1
× u1

cos 2πf1t

Slika 5.14. Koherentni postupak demodulacije FSK-signala

[76]
5.3.4. Utjecaj šuma na FSK-signal
U postupku nekoherentne demodulacije FSK-signala na izlazu filtra za frekvenciju koja se upravo
prima javlja se sinusni signal sa superponiranim šumom, dok se na izlazu drugog filtra javlja samo
šum. Pogreška nastaje kad je ovojnica izlaznog signala filtra, koji propušta sinusni signal i šum, niže
razine od ovojnice izlaznog signala filtra koji propušta samo šum odnosno kad je negativna razlika tih
signala.

Vjerojatnost da je razina ovojnica tih signala negativna jednaka je vjerojatnosti pogrešne

demodulacije binarnog znaka

1  Eb 2 N 0
pE  e .
2

Kod koherentne demodulacije pogreška nastaje kad je negativna razlika razina odgovarajućih izlaznih
signala sinkronih demodulatora. Vjerojatnost da je ta razlika negativna daje vjerojatnost pogreške
bita
1  Eb 
pE  erfc  .

2  2N0 
Uočite da je dobivena vjerojatnost jednaka vjerojatnosti pogreške bita kod ASK.

5.4. Diskretna modulacija faze - PSK

Ovaj modulacijski postupak se često koristi. Diskretna modulacija faze s dva stanja faze predstavlja
najrobusniji modulacijski postupak koji je danas u primjeni. Simboli PSK-signala odgovaraju sinusnim
titrajima jednake frekvencije, a različitih relativnih faza. Referentna je faza ona prijenosnog signala.
Skup mogućih diskretnih vrijednosti faze φm od M elemenata dobiva se kao

2𝑛+𝑐
𝜑𝑚 = {𝜋 ,𝑛 = 0; 1; 2; … 𝑀 − 1}⁡, 𝑐 = 0; 1.
𝑀

Za svaku vrijednost M mogu se formirati dva skupa mogućih diskretnih stanja faze moduliranog
signala: kad je c = 0 onda taj skup uključuje stanje faze 00, a kad je c = 1 onda skup ne sadrži element
sa stanjem faze 00. PSK-signal je u idealnim uvjetima stalne amplitude, no to najčešće nije slučaj. U
usporedbi s FSK-signalima postoje znatnije varijacije ovojnice. Simbol moduliranog signala odgovara
segmentu sinusnog signala s jednom od M mogućih diskretnih stanja relativne faze φk

sk (t )  U pm cos (2f pt  k ) , k  0; 1; 2; ... M  1 , (k  1)TS  t  kTS .

Modulirani signal predočen je slijedom ovakvih simbola pa se rastavljanjem ovog izraza može
prikazati u obliku (ključne su adicione formule)

uPSK (t )  
U pm cos  k  cos 2f p t  sin  k  sin 2f p t . 
Ovaj izraz pokazuje da PSK-signal nastaje zbrajanjem dvaju ASK-signala koji su u kvadraturnom
odnosu (prijenosni signali zakrenuti su u fazi za π/2). Za razliku od kontinuirane modulacije faze PM,
koja je nelinearni postupak, njezina diskretna inačica PSK linearni je modulacijski postupak zbog veze
s ASK tj. ona je linearna kombinacija dvaju ASK-signala.

[77]
5.4.1. Binarna PSK - BPSK
Kod binarne diskretne modulacije faze (BPSK, Binary Phase Shift Keying) dva su moguća stanja
relativne faze moduliranog signala. BPSK nazivamo još i dvofazna PSK ili 2-PSK. Diskretna stanja faze
BPSK-signala jesu m   0,  . Druga varijanta skupa φm, koja sadrži elemente { π/2, 3π/2} se
najčešće ne koristi. Svakom stanju faze pridružuje se jedan binarni znak, a uobičajeno je pravilo
pridruživanja: logički «1» znači fazu 0o i logički «0» znači fazu 180o. Na slici 5.15. prikazan je izgled
BPSK-signala. Napominjemo kako je na slici kao prijenosni signal nacrtana sinusna funkcija dok se u
izrazima koristi cosinus. To ne mijenja na stvari jer slika ima samo ilustrativni karakter.

uP

>>1<< >>0<<
uBPSK

Slika 5.15. Ilustracija BPSK-signala

Simboli moduliranog signala jesu

s0 (t )  U pm cos(2f p t   )  U pm cos 2f p t ,

s1 (t )  U pm cos(2f p t  0)  U pm cos 2f p t.

Kad je digitalni signal podataka predočen bipolarnim signalom, npr. NRZ vrste, onda se modulirani
signal može predočiti produktom
uBPSK (t )  um (t )  cos 2f pt ,

što je istovjetno prikazu ASK-signala koji bi nastao modulacijom bipolarnim impulsima. Ovaj se
rezultat dobiva i ako se u općeniti prikaz PSK-signala

uPSK (t )  
U pm cos k  cos 2f pt  sin k  sin 2f pt 
[78]
stavi φk = 0 ili π. Simboli BPSK-signala često se prikazuju u kompleksnoj ravnini s dva moguća
diskretna stanja verzora moduliranog signala. Osi kompleksne ravnine preimenovane su u I-os,
odnosno u kofaznu (In-phase) i u Q-os odnosno kvadraturnu (Quadrature) os. Takav prikaz naziva se
dijagramom stanja (constellation diagram) moduliranog signala. Na I-osi nalaze se amplitude koje
množe prijenosnu funkciju cos2πfpt, a na Q-osi amplitude koje množe prijenosnu funkciju -sin2πfpt
(znamo da je fazni pomak između tih dviju funkcija 900).

>>0<< >>1<<

180° 0° I

Slika 5.16. Dijagram stanja BPSK-signala

Q I

0
I
t
(0) (1) Q
0
t

Slika 5.17. Objašnjenje dijagrama stanja BPSK-signala

(ukupni verzor - rezultanta verzora iz I i Q osi)

Zbog prije navedeniih sličnosti s ASK signalom zaključujemo kako je spektar BPSK-signala jednak
spektru ASK-signala. Ovojnica spektra snage bipolarnih NRZ-impulsa jednaka je
2
 sin fTb 
S m ( f )  2 A Tb 
2
 ,
 fTb 

pa je stoga ovojnica spektra snage BPSK-signala u obliku

2
 sin  ( f  f p )Tb 
S BPSK ( f )  kBTb   ,
  ( f  f p )Tb 

gdje je kB – osjetljivost modulatora. Za izgled spektra upućujem pogledati sliku (slika 5.5.) koja
prikazuje spektar ASK-signala. Teorijski najviša moguća spektralna učinkovitost Rb/B ostvarila bi se
uporabom idealna Nyquistova filtra pravokutne frekvencijske karakteristike i širine pojasa

[79]
propuštanja jednake 1/Tb i iznosila bi 1 bit/s/Hz. Uporabom filtra sa kosinusno zaobljenom
karakteristikom spektralna učinkovitost se smanjuje. BPSK je skromne spektralne učinkovitosti, ali je
jako otporan na smetnje što će se pokazati kasnije.

5.4.1.1. Koherentna demodulacija BPSK-signala

Koherentna demodulacija BPSK-signala u potpunosti je jednaka odgovarajućem postupku za
demodulaciju ASK-signala na temelju pokazane sličnosti ova dva postupka. Primljeni BPSK-signal
množi se s lokalno regeneriranim nosiocem, a niskopropusni filtar uklanja komponente oko
dvostruke prijenosne frekvencije 2fp i propušta samo komponente u osnovnom pojasu frekvencija.

} «1»
ako je Y > l
BPSK
signal × Niskopropusni
filtar
Y Sklop
odluke «0»
ti = iTb ako je Y ≤ l

cos 2πfpt
Prag l

Slika 5.18. Koherentna demodulacija BPSK-signala

U intervalu svakog znaka uzima se uzorak izlaznog signala filtra i njegova se razina uspoređuje s
nekim pragom λ. Ovisno o rezultatu te usporedbe donosi se odluka u korist znaka «0» ili u korist
znaka «1».

Važno: BPSK se ne može demodulirati nekoherentnim postupkom.

5.4.2. Kvaternarna PSK - QPSK

Diskretna modulacija faze s četiri diskretna stanja faze naziva se kvaternarnom diskretnom
modulacijom faze i ona se označuje s QPSK (Quaternary Phase Shift Keying ili Quadriphase PSK).
Susreće se i naziv četverofazna PSK i oznaka 4-PSK. Četiri su simbola QPSK-signala i oni odgovaraju
sinusnim titrajima s fazama:
  3 
 inačica gdje je c=0 m  0, ,  , 
 2 2
 inačica gdje je c=1
 3 5 7    3 
m   , , ,    ,  
4 4 4 4   4 4
Broj simbola iznosi M = 4. Svakom simbolu (stanju faze) pridružuju se dva bita odnosno dibit. Zakon
pridruživanja slijedi pravilo Grayeva koda. Ono kaže da se susjednim stanjima faze u I–Q ravnini
pridružuju parovi koji se razlikuju u samo jednome binarnom znaku. Ovakvim pridruživanjem
smanjuje se vjerojatnost pogreške binarnog znaka (pokazat će se kasnije).

[80]
 Q 01 Q
01 11
00 11
I I
00 10
10

Slika 5.19. Dvije inačice QPSK (c=1, c=0)

Dva binarna znaka, koji određuju relativnu fazu QPSK-signala, istodobno valja privesti modulatoru.
Serijski slijed binarnih znakova, predočenih digitalnim signalom um(t), pretvara se u dva paralelna
slijeda koji odgovaraju binarnima digitalnim signalima I(t) i Q(t). Svakome binarnom znaku u I(t) i u
Q(t) pridružuje se dvostruko duži vremenski interval TS = 2Tb. Ukratko, način dobivanja QPSK-signala
sastoji se od kombinacije dva BPSK modulatora čiji su signali nosioca fazno pomaknuti za 900.

«0» «1»
I 180 0
BPSK1
up 01 11
uQPSK
um S/P 90 +

«1» +90 00 10
BPSK2
Q «0» –90

Slika 5.20. Dobivanje QPSK-signala

Za dobivanje dijagrama stanja poslužit će od prije dobiveni izrazi

uPSK (t )  
U pm cos k  cos 2f pt  sin k  sin 2f pt , 
odnosno

uQPSK (t )  I (t ) cos 2f pt  Q(t ) sin 2f pt .

Na slici 5.21. pomoću dijagrama stanja je prikazano značenje ovih izraza.

[81]
 Q

Veličina Q
φ
I
Veličina I

Slika 5.21. Objašnjenje dijagrama stanja QPSK-signala

Spektar QPSK-signala dobiva se kao zbroj spektara dvaju neovisnih BPSK-signala koji ga sastavljaju
(znači kvalitativno spektri BPSK i QPSK izgledaju isto). Ovojnicu spektra snage QPSK-signala možemo
zapisati kao
2
 sin  ( f  f p )TS 
S QPSK ( f )  kQTS   ,
  ( f  f p )TS 
TS  2 Tb .

[dB] snaga
Trajanje simbola dvostruko je
duže od trajanja bita, TS = 2Tb.

fp-5/TS f p-4/TS fp-3/TS fp-2/TS fp-1/TS fp fp+1/TS fp+2/TS fp+3/TS f p+4/TS fp+5/TS f

Slika 5.22. Spektar QPSK-signal

Teorijski gledano, QPSK-signal je konstantne amplitude, no on zahtijeva beskonačnu širinu pojasa

frekvencija. U realnim situacijama širina spektra je konačna zbog filtriranja signala podataka i
moduliranog signala. Na slici 5.23. dana je usporedba spektra s i bez filtriranja modulacijskog signala.

[82]
Teorijski najviša moguća spektralna učinkovitost iznosi 2 bit/s/Hz. U praksi se može računati s
učinkovitosti do oko 1,9 bit/s/Hz.

QPSK je još uvijek dovoljno otporan na smetnje, iako nešto manje nego BPSK, ali se odlikuje višom
spektralnom učinkovitosti.

QPSK teorijski Filtrirani QPSK, cos filtar α = 0,5

Slika 5.23. Usporedba spektara QPSK-signala bez i s filtriranjem modulacijskog signala

Nagle promjene amplitude (faze) signala uzrokuju povećanje spektra signala. Do njih može doći u
procesu generiranja signala. Na slici ispod vidimo posljedice tih naglih promjena.

Slika 5.24. Proširenje spektra uzrokovano naglim promjenama u amplitudi (fazi) signala

Promjene amplitude su male kad modulirani signal prelazi u neko od susjednih stanja faze, tj. kad se
mijenja samo jedan binarni znak u pridruženim dibitima. Promjena oba binarna znaka u paru koji
određuje novu fazu moduliranog signala («00» u «11» ili obratno ili pak «01» u «10» ili obratno)
zahtijeva prijelaz verzora moduliranog signala u dijametralno suprotno stanje. Tad nastaju znatne
promjene amplitude. Ova pojava znatnijih fluktuacija amplitude bit će povodom nadogradnji QPSK
modulacijskog postupka. Zapamtite da fluktuacija amplitude predstavlja problem prilikom realizacije
učinkovitog pojačala snage. Promjenu ovojnice QPSK-signala možemo pratiti i pomoću dijagrama
stanja. Na slici 5.25. ilustrirana je promjena ovojnice QPSK-signala i pripadajući modulacijski signali u
osnovnom pojasu.

[83]
 Slika 5.25. Promjena ovojnice QPSK signala u dijagramu stanja i pripadajući modulacijski signali

5.4.2.1. Demodulacija QPSK-signala

Demodulacija QPSK-signala izvodi se koherentnim postupkom na način da se QPSK-signal razloži na
dvije komponente (I i Q) i demodulira kao BPSK-signal.

× u1I Niskopropusni u2I

filtar
Sklop
odluke
ti = iTs

QPSK cos 2πfpt Binarni slijed

signal Prag P/S podataka

× u1Q Niskopropusni u2Q

filtar
Sklop
odluke
ti = iTs
sin 2πfpt
Prag

Slika 5.26. Demodulacija QPSK-signala

QPSK-signal je poznatog oblika

uQPSK (t )  I (t ) cos 2f p t  Q(t ) sin 2f p t ,

 I (t ) cos 2f p t  Q(t ) cos (2f p t   2) .

Nakon množenja primljenog signala s lokalno generiranim nosiocem za kofaznu se komponentu

dobiva

[84]
 u1I (t )  kQPSK I (t ) cos (2f pt   )  cos (2f pt   ) 
 kQPSK Q(t ) cos (2f pt     2)  cos (2f pt   ) ,

u1I (t ) 
1
2

kQPSK I (t ) cos (   )  cos (2pt     )  

1
2

kQPSK Q(t ) cos (     2)  cos (2pt       2) , 
gdje je kQPSK osjetljivost demodulatora. Niskopropusnim filtrom uklanja se komponenta frekvencije
2ωp i u slučaju ispravno regenerirane faze lokalnog signala (ψ = φ) na izlazu niskopropusnog filtra
nastaje signal
1
u 2I (t )  k QPSK I (t )
2
na temelju kojeg se određuju neparni (I) bitovi konačnoga serijskog slijeda podataka. Na analogan se
način demodulira Q(t) koji daje parne bitove konačnoga serijskog slijeda podataka. Multiplekserom,
koji je u ovom slučaju izveden kao paralelno/serijski pretvornik, se obnavlja izvorni slijed digitalnih
podataka.

5.4.2.2. Specifične inačice QPSK-signala (smanjivanje fluktuacije ovojnice)

Kao što smo već prije spomenuli i pokazali, generirani QPSK-signal ima fluktuaciju ovojnice koja se
ponekad nastoji suzbiti (odnosno smanjiti). Vidjeli smo da najveća promjena ovojnice nastaje prilikom
promjene oba binarna znaka u paru. Prva inačica QPSK-signala sa smanjenom promjenom ovojnice
realizira se upravo na nastojanju da se spriječi istovremena promjena oba bita. To se ostvaruje
pomicanjem (kašnjenjem) signala koji modulira jedan nosioc. Najčešće se u liniju prijenosa signala
Q(t) unosi kašnjenje u iznosu TS/2 = Tb. Ovako preinačeni QPSK-postupak naziva se diskretna
modulacija faze s vremenskim pomakom jednog znaka i označuje s OK-QPSK (Offset Keyed QPSK) ili
samo OQPSK (Offset QPSK). Postupkom mijenjanja faze u dva koraka smanjene su promjene
amplitude realnih moduliranih signala.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
I Q I Q I Q I Q I Q I Q
Ulazni
binarni niz
Tb
t
I 1 3 5 7 9 11

Q TS = 2Tb
(QPSK) 2 4 6 8 10

Q
(OQPSK)
Vremenski
pomak za Tb

Slika 5.27. Modulacijski signali I(t) i Q(t) kod QPSK-a i OQPSK-a postupka

[85]
 Slika 5.27. Usporedba promjene faza kod QPSK-a i OQPSK-a postupka

Dijagram stanja OQPSK-a postupka razlikuje se od dijagrama stanja QPSK postupka i prikazan je na
sljedećoj slici.

Slika 5.28. Dijagram stanja OQPSK-a postupka

Spektralna obilježja OQPSK-signala odgovaraju obilježjima standardnog QPSK-signala. OQPSK-signal

može se demodulirati samo koherentnim postupkom koji se osniva na odgovarajućem postupku za
QPSK uz neophodne preinake. Demodulirani signal u2I pomiče se na vremenskoj osi za iznos Tb čime
se on vremenski izjednačuje s demoduliranim signalom u2Q (to je potrebno zbog odgovarajućega
vremenskog pomaka modulacijskog signala Q(t) u modulatoru).

Modulacijski postupak π/4-QPSK

Drugo rješenje za smanjivanje fluktuacija ovojnice QPSK-signala je tzv. modulacijski postupak π/4-
QPSK. On nastaje kad se preklope dvije inačice stanja kod QPSK odnosno kad se dijagram stanja
QPSK-signala zakrene za π/4 nakon svakog simbola moduliranog signala odnosno nakon svakog para
binarnih znakova. Faza moduliranog signala tad se mijenja nakon svakog simbola, ali su veličine
promjena faze ograničene na iznose: ± π/4 i ± 3π/4.

[86]
 Q Q Q
01

01 11

00 11
I I I

00 10

10

Slika 5.29. Zakret faze s pripadajućim stanjima nakon odaslanog simbola kod π/4-QPSK

Sa slike je vidljivo da postoji osam mogućih stanja moduliranog signala (simbola) i da svi leže na
jednoj kružnici. Međutim, kao kod običnog QPSK, mijenja se amplituda moduliranog signala u
tranzijentnim intervalima.

Slika 5.30. Dijagram stanja s ucrtanim trajektorijama verzora kod π/4-QPSK

Dijagrami trajektorija verzora moduliranog signala u dinamičkim uvjetima upućuju na smanjenu

dinamiku promjena amplitude π/4-QPSK-signala u odnosu na QPSK-signal. Međutim, ona je veća
nego kod OQPSK-signala. Ovaj postupak praktičnu primjenu nalazi isključivo uz diferencijalno
kodiranje.

5.4.3. PSK s osam stanja faze - 8-PSK

Modulacijski postupak s osam diskretnih stanja faze označuje se s 8-PSK. Svakom stanju faze
pridružuje se po tri bita, tribit. 8-PSK- signal ima osam simbola (M = 8) koji odgovaraju sinusnim
titrajima s fazama:
   3 5 3 7 
 prva inačica za c=0 m  0, , , , , , , ,
 4 2 4 4 2 4 
   3 
 0,  ,  ,  , ,
 4 2 4 

[87]
  3 5 7 9 11 13 15 
 druga inačica za c=1 m   , , , , , , , ,
8 8 8 8 8 8 8 8 
  3 5 7 
  ,  ,  ,  .
 8 8 8 8 

Susjednim se stanjima faze pridružuju tribiti koji se razlikuju u samo jednome binarnom znaku
(Grayev kod) jer se na taj način minimizira pogreška bitova kod krive detekcije. Spektar kod 8-PSK je
identičan spektru QPSK-signala.

Q
010 110

011 111

I
001 101

000 100

Slika 5.31. Primjer dijagrama stanja 8-PSK-signala s pridruženim bitovima

Teorijski najviša spektralna učinkovitost ovog postupka iznosi 3 bit/s/Hz. 8-PSK obilježava viša
spektralna učinkovitost, no on je osjetljiviji na smetnje od dva ranije razmatrana PSK modulacijska
postupka. Demodulacija 8-PSK-signala u osnovi odgovara demodulaciji QPSK-signala s nešto
složenijim linijskim kodovima (vidimo sa slike da se stanja daju prikazati kao linearna kombinacija dva
diskretna signala kvaternarne vrste).

5.4.4. Diferencijalni postupci PSK

Kod PSK-signala informacija se nalazi u relativnoj fazi moduliranog signala. On se zato može
demodulirati samo koherentnim postupkom, tj. izravnom usporedbom faza moduliranoga i
referentnog signala koji pak mora odgovarati prijenosnom signalu u odašiljaču. Ovakvi se postupci
stoga nazivaju koherentnim PSK-postupcima i označuju s CBPSK, CQPSK (Coherent BPSK, Coherent
QPSK) i sl. Do sada smo se upoznali s radom isključivo koherentnih PSK-postupaka. Zahtjev za
poznavanjem faze prijenosnog signala iz odašiljača komplicira tehničko rješenje sustava, a taj je
zahtjev posebno teško ispuniti u uvjetima mobilnog odašiljača i/ili prijamnika. U tim se uvjetima često
puta pribjegava korištenju diferencijalnih postupaka jer su oni jednostavniji za demodulaciju.
Temelje se na diferencijalnom kodiranju PSK-signala. Informacija se u tom slučaju nalazi u promjeni
faze moduliranog signala. Pri demodulaciji se faza simbola moduliranog signala može se usporediti s
fazom prethodnog simbola, drugim riječima utvrđuje se diferencijalna faza. Odgovarajući se postupci
zato nazivaju diferencijalnom diskretnom modulacijom faze (DPSK, Differential Phase Shift Keying).
Kvantitativne promjene faze diferencijalnih postupaka uzimaju se jednakima apsolutnim
vrijednostima faze kod koherentnih postupaka. Spektralna učinkovitost diferencijalnih postupaka
približno je jednaka učinkovitosti odgovarajućega koherentnog postupka.

[88]
 Tablica 5.1. Pravilo pridruživanja promjena faze simbola binarnim znakovima

Modulacijski postupak Binarni znakovi Promjena faze

DBPSK 0 π
1 0

DQPSK 00 π
01 π/2
11 0
10 3π/2

Modulacija diferencijalne faze nastaje diferencijalnim kodiranjem digitalnoga modulacijskog signala.

(Drugim riječima potrebno je samo napraviti preinake na modulacijskom signalu.) Ako se radi o
binarnoj modulaciji onda se dobiva diferencijalno kodirani BPSK-signal (DE-BPSK, Differentially
Encoded BPSK). Znaku «0» izvornoga slijeda treba onda pridružiti promjenu faze moduliranog signala
za π radijana, dok kod znaka «1» faza ostaje nepromijenjena odnosno mijenja se za 0 radijana. Takva
obilježja moduliranog signala dobivaju se diferencijalnim kodiranjem znaka «0» u slijedu znakova
digitalnoga signala podataka. Pravilo kodiranja je kako slijedi:

 Znak dk diferencijalno kodiranoga binarnog slijeda u k-tom intervalu trajanja Tb jednak je

prethodnome znaku diferencijalno kodiranog slijeda dk-1 kad u tome k-tom intervalu znak ak
izvornoga slijeda odgovara «1».
 Kad ak odgovara «0» onda se dk razlikuje od dk-1.

Tako definirano diferencijalno kodiranje opisuje izraz dk  ak  d k 1 .

Slijed znakova dk određuje modulacijski signal koji se privodi BPSK-modulatoru na izlazu kojeg nastaje
DE-BPSK-signal opisanih osobina. U tablici 5.2. nalaze se podaci o fazama simbola DE-BPSK-signala
(φDk) i koherentnog, tj. CBPSK-signala (φCk).

Tablica 5.2. Faze simbola i simboli DE-BPSK-signala i koherentnog CBPSK-signala

ak φCk dk-1 φDk-1 dk φDk

0 π 0 π 1 0
0 π 1 0 0 π
1 0 0 π 0 π
1 0 1 0 1 0

Pomoću ove tablice mogu se izračunati neki primjeri diferencijalnog kodiranja.

[89]
Tablica 5.3. Faze simbola koherentnoga i diferencijalno kodiranog BPSK-signala za jedan primjer niza
binarnih znakova

Niz binarnih znakova 1 0 1 1 0 0 0 1 0 0

Faza CBPSK-signala 0 π 0 0 π π π 0 π π
Faza DE-BPSK-signala 0 0 π π π 0 π 0 0 π 0

Tablica 5.4. Faze simbola koherentnoga i diferencijalno kodiranog QPSK-signala za jedan primjer niza
binarnih znakova

Niz binarnih znakova 10 11 00 01 00

Faza CQPSK-signala 3π/2 0 π π/2 π

Faza DE-QPSK-signala 0 3π/2 3π/2 π/2 π 0

Svrha diferencijalnog kodiranja PSK-signala je u stvaranju mogućnosti za korištenje nekoherentnog

postupka demodulacije, a u ovom slučaju to je diferencijalna demodulacija.

5.4.5. Diferencijalna demodulacija PSK-signala

DPSK postupak demodulacije osniva se na odgovarajućemu koherentnom postupku s tim da se
koherentna osnova (nosilac identičan onome u modulatoru) nadomjesti osnovom koja odgovara
simbolu moduliranog signala u prethodnom intervalu TS. U primjeru DBPSK osnova s kojom se
uspoređuje primljeni signal odgovara primljenom signalu koji kasni za Tb.

DE-BPSK } «1»
signal ako je Y > l
×
u1 Niskopropusni u2 Sklop
filtar odluke «0»
ti = iTb ako je Y ≤ l
Kašnjenje
Tb Prag l

Slika 5.32. Diferencijalna demodulacija PSK-signala

Ako je modulirani signal u k-tom intervalu signaliziranja faze φ, a u prethodnom ili (k–1)-vom
intervalu signaliziranja je imao fazu ψ onda na izlazu sklopa za množenje nastaje signal

u1  k BPSK U m cos (2f p t   )  cos (2f p t   ) ,


1
2

k BPSK U m cos (2  2f p t     )  cos (   ) . 
Niskopropusnim filtrom uklanja se komponenta frekvencije 2fp i ostaje

[90]
 1
u2  kBPSK U m cos (   ) .
2
Kad se radi o znaku «1» onda je diferencijalna faza jednaka 0, tj. φ – ψ = 0. Uzorak signala u2 je tad
pozitivne razine i sklop odluke prepoznaje znak «1». Kod znaka «0» diferencijalna je faza jednaka π, tj
φ – ψ = π i uzorak signala u2 je tad negativne razine pa sklop odluke prepoznaje znak «0».

5.4.6. Modulacijski postupak π/4-DQPSK

U modulacijskom postupku π/4-DQPSK pomiče se faza RF nosioca za ±π/4 ili ±3π/4 ovisno o
prenošenim podacima. Nakon svake promjene faze prenosi se jedan simbol koji sadrži dva bita (TS =
2Tb).

Tablica 5.5. Promjene faze π/4-DQPSK- simbola

Dibit Promjena faze π/4-DQPSK-signala

00 π/4
01 7π/4 = -π/4
11 5π/4 = -3π/4
10 3π/4

5.4.7. Utjecaj šuma na PSK-signal

Superponiranjem šuma na PSK-signal mijenja se položaj vrha odgovarajućeg verzora u ravnini I–Q.
Prijamnik će ispravno detektirati simbol BPSK-signala ako se vrh rezultante korisnoga signala i šuma
nalazi u simbolu pridruženoj poluravnini. U primjeru QPSK-postupka svakom je simbolu pridružen
jedan kvadrant ravnine I–Q. Za QPSK-signal koordinatne osi dijagrama stanja granice su tzv. područja
odluke.

Q
Q Q

I I
I

Slika 5.33. Utjecaj šuma na BPSK i QPSK signale

ůrez
ůšs
ůš

g Upm

ůPSK ůšc

Slika 5.34. Rastavljanje signala šuma na dvije ortogonalne komponente

[91]
Općenito, ispravno će se detektirati simbol M-PSK signala ako je zbog šuma nastala promjena faze
moduliranog signala manja od |π/M|. Za potrebe kvantitativne analize signal šuma uš(t) rastavlja se
na dvije ortogonalne komponente: ušc(t) koja je u fazi s moduliranim signalom i ušs(t) koja je u
kvadraturnom odnosu. Signal šuma mijenja fazu moduliranog signala za iznos γ koji je jednak

ušs (t )
g (t )  tan 1 .
U pm  ušc (t )

Pogreška neće nastati ako je -π/M < γ < π/M. Na temelju statističkih osobina signala šuma, odnosno
njegovih ortogonalnih komponenata, potrebno je odrediti funkciju razdiobe vjerojatnosti odstupanja
faze p(γ). Vjerojatnost nastanka pogreške u detektiranju simbola M-PSK-signala je
 M
pEs  1  p(g ) dg .
 M

Za koherentni BPSK izlazi vjerojatnost pogreške simbola, a koja je jednaka vjerojatnosti pogreške bita,
u iznosu

1  Eb 
pEs  pEb  erfc  .

2  N 0 

Do ovog se rezultata može doći kao i kod ASK koristeći se sličnošću BPSK i ASK. Diskretna stanja BPSK-
signala nalaze se, međutim, na dvostruko većoj udaljenosti u dijagramu stanja u odnosu na stanja
ASK-signala.

Analiza utjecaja šuma provodi se postupkom koji je istovjetan postupku provedenom za digitalne
signale u osnovnom pojasu frekvencija i dobiva se vjerojatnost pogreške binarnog znaka (ista kao kod
NRZ bipolarnog prijenosa). BPSK je najrobusniji linearni modulacijski postupak koji se nalazi u
primjeni jer mu se diskretna stanja nalaze na međusobno najvećoj udaljenosti. Euklidska udaljenost u
dijagramu stanja predstavlja mjeru otpornosti na djelovanje šuma.

Pri diferencijalnoj demodulaciji DE-PSK-signala referentna je faza također izložena djelovanju šuma.
To se manifestira kao djelovanje udvostručene efektivne vrijednosti napona šuma. Vjerojatnost
pogreške bita u DBPSK-sustavu je
1  Eb N 0
pEb  e .
2
Pri jednakim amplitudama moduliranih signala diskretna stanja BPSK-signala nalaze se na √2 puta
većoj geometrijskoj udaljenosti u I–Q-ravnini u odnosu na odgovarajuća stanja QPSK-signala. To
ukazuje na činjenicu da niža razina smetnje može uzrokovati pogrešku detekcije simbola u QPSK-
sustavu.

QPSK-signal sastoji se od dva BPSK-signala u kvadraturnom odnosu. Vjerojatnost pogreške u prijamu

tih BPSK-signala je pEI i pEQ. Simbol QPSK-signala ispravno će se detektirati samo ako se ispravno
detektiraju simboli obaju BPSK-signala koji ga sastavljaju. Vjerojatnosti ispravne detekcije simbola tih
BPSK-signala iznose (1 – pEI) odnosno (1 – pEQ). Vjerojatnost ispravne detekcije simbola QPSK-signala
je onda 1 p  (1  p )  (1  p ) .
Es EI EQ

[92]
Znači vjerojatnost pogreške u detekciji simbola QPSK-signala dobiva se kao

pEs  1  (1  pEI )  (1  pEQ ) ,

pEs  pEI  pEQ  pEI  pEQ .

Zbog malih vrijednosti vjerojatnosti pogreške zadnji se član gornjeg izraza može zanemariti. Kako su
vjerojatnosti pogreške dvaju BPSK-signala međusobno jednake, tj. pEI = pEQ, izlazi da je
pEs  2 pEI  2 pEQ ,

odnosno, pEs(QPSK)  2 pEs(BPSK) .

Vjerojatnost pogreške simbola koherentnog QPSK iznosi onda

 Eb 
pEs  erfc  .

 N 0 

Kad nastane pogreška u prepoznavanju QPSK-simbola, velika je vjerojatnost da je detektiran simbol s

jednim od susjednih stanja faze u dijagramu stanja (prisjetite se Grayevog kodiranja). To drugim
riječima znači da pogrešna detekcija simbola QPSK-signala izaziva pogrešku samo jednog od simbolu
pridruženih binarnih znakova. Vjerojatnost pogreške bita je tada

1 1  Eb 
pEb  pEs  erfc  .

2 2  N 0 

Ovaj rezultat pokazuje jednakost vjerojatnosti pogreške bita u koherentnih BPSK i QPSK-sustava.
Ovdje se valja prisjetiti da smo pretpostavili malu vrijednost vjerojatnosti pogreške (otprilike <10-3)
jer tada možemo zanemariti umnožak pEIpEQ.

Za sustave koji se koriste diferencijalnom demodulacijom (DQPSK-sustavi) potreban je viši omjer

Eb/N0 kako bi se postigla jednaka vjerojatnost pogreške kao u binarne modulacije. Za π/4-DQPSK
može se naći podatak da je potrebno povećanje tog omjera za oko 3 dB.

100

10-2
DQPSK
pEb
QPSK
10-4

10-6

10-8
0 5 10 15
Eb/N0 [dB]

Slika 5.35. Usporedba vjerojatnosti pogreške QPSK i DQPSK signala

[93]
Na sličan se način dobiva približna vjerojatnost pogrešne detekcije simbola u koherentnom
M-PSK-sustavu kao
 Eb  
pEs  erfc  log 2 M  sin .

 N0 M 

Kad je upotrijebljen Grayev kod, pretpostavljajući da smetnje nisu jako visokih razina tako da se u
slučaju pogreške prepoznaje jedno od susjednih stanja, vjerojatnost pogreške bita u koherentnom
M-PSK-sustavu može se procijeniti iz izraza

pEs
pEb  .
log 2 M

Povećanjem broja diskretnih stanja faze smanjuje se geometrijska udaljenost tih stanja u dijagramu
stanja što je uzrokom povećane osjetljivosti odgovarajućeg sustava na djelovanje smetnji i šuma. Na
slici 5.36. uspoređene su vjerojatnosti pogreške različitih PSK postupaka.

10-1

10-2

32-PSK
pEb
10-3

10-4
16-PSK

10-5

8-PSK

10-6

10-7
BPSK
QPSK

10-8
8 10 12 14 16 18 20
Eb/N0[dB]

Slika 5.36. Vjerojatnost pogreške bita različitih PSK-signala

Za kraj valja napomenuti da se u praksi ne rabe modulacijski postupci 16-PSK, 32-PSK (i ostali PSK
postupci višeg reda). Razlog tome je što postoje drugi modulacijski postupci iste spektralne
učinkovitosti, a većeg razmaka između diskretnih stanja (veće otpornosti na šum).

[94]
5.5. Modulacijski postupak s minimalnim razmakom frekvencija - MSK
Jedna specijalna vrsta FSK postupka obradit će se posebno zbog specifičnih karakteristika koje
posjeduje. Riječ je o FSK-signalu kod kojeg je indeks modulacije jednak 0,5. Simboli takvog FSK-signala
odgovaraju sinusnim titrajima diskretnih frekvencija koje se nalaze na minimalnoj frekvencijskoj
udaljenosti na kojoj se još može postići ortogonalnost. Zato se taj modulacijski postupak naziva i
modulacijom s minimalnim razmakom frekvencija (MSK, Minimum Shift Keying). Kad je indeks
modulacije FSK-signala jednak mF = 0,5 onda je razmak diskretnih frekvencija 2Δf jednak repeticiji
digitalnoga modulacijskog signala i vrijedi
1 Rb
f1  f 0  2 f   .
2Tb 2
Ovaj se modulacijski postupak, za razliku od ostalih FSK-postupaka, odlikuje dobrom spektralnom
učinkovitošću (idealno 2 bit/s/Hz) kad se ostvari sinkronost simbola moduliranog signala s digitalnim
modulacijskim signalom. On se koristi i pri većim brzinama digitalnih signala pa je zato dobio i naziv
brza diskretna modulacija frekvencije (FFSK, Fast FSK). Diskretne frekvencije moduliranog signala su
1 1
f0  fp  , f1  fp  .
4 Tb 4 Tb
Ovim uvjetom postiže se da promjene razine digitalnog signala odnosno diskretne promjene
frekvencije moduliranog signala nastupaju samo u nultočkama moduliranog signala čime je osigurana
kontinuiranost faze moduliranog signala.

uMSK

Tb 2Tb 3Tb 4Tb t

Slika 5.37. Ilustracija MSK-signala

U intervalu jednog simbola nalazi se cijeli broj poluvalova sinusnih titraja, a dva simbola moduliranog
signala razlikuju se za jedan poluval sinusnih titraja. Unutar intervala jednog bita trenutna se faza
MSK-signala mijenja linearno kao i kod svakog FSK-signala. Tijekom tog intervala faza se promijeni se
za iznos ±πmF što u ovome konkretnom slučaju znači da se ona promijeni se za -π/2 ili +π/2 ovisno o
binarnom znaku. Dijagram stanja nije baš pogodan za prikazivanje ovog modulacijskog postupka jer je
podatak skriven u promjeni stanja, a ne u točnoj poziciji.

[95]
 Q

Slika 5.38. Dijagram stanja MSK-signala

Simboli MSK-signala mogu se napisati u obliku

  1  
uMSK (t )  U pm cos 2  f p   t .
  4 Tb  
Rastavljanjem ovog izraza dobivamo

 t   t 
u MSK (t )  U pm cos     cos 2f p t  U pm sin     sin 2f p t .
 2Tb   2Tb 

Zaključujemo kako se se MSK-signal može dobiti kao zbroj dvaju amplitudno-moduliranih

komponenti prijenosnih signala koje su u kvadraturnom odnosu. To pokazuje sličnost s QPSK-
signalom. Razlika je u tome što se pravokutni modulacijski signali I(t) i Q(t) nadomještaju
modulacijskim signalima kosinusnoga odnosno sinusnog oblika. Ako se još iskoristi svojstvo

 t    (t  Tb ) 
sin     cos 
2Tb 
,
 2Tb  

dobiva se

 t    (t  Tb ) 
uMSK (t )  U pm cos     cos 2f pt  U pm cos   sin 2f pt .
 2Tb   2Tb 

Ovaj izraz nam govori da MSK-signal u potpunosti odgovara jednome OQPSK-signalu koji je nastao
modulacijom kosinusno oblikovanim impulsima I(t) i Q(t). Znači MSK je samo specijalni slučaj
OQPSK-postupka. Ako se primijeni postupak dobivanja MSK koji odgovara onome za OQPSK onda su
modulacijski signali
 t 
I (t )  um1  cos   ,
 2Tb 
  (t  Tb ) 
Q (t )  um 2  cos   .
 2Tb 

Sa um1 i um2 označeni su linijski kodovi bipolarne vrste koji odgovaraju neparnima odnosno parnim
znakovima digitalnog slijeda podataka. Modulirani se signal može zapisati kao

[96]
   t    (t  Tb )  
uMSK (t )  U pm um1 cos    cos 2f pt  um2 cos    sin 2f pt  .
  2Tb   2Tb  

Umjesto složene matematičke analize cijeli postupak generiranja MSK-signala možemo ilustrirati
pomoću slika 5.39. i 5.40.

Neparni Kvadraturni
bitovi modulator

Oblikovanje I(t)
impulsa

cos(2fpt)
ak

S/P uMSK(t)
pretvorba fp

-sin(2fpt)
Kašnjenje Oblikovanje Q(t)
Tb impulsa
Ulazni bitovi

Parni
bitovi Sinusni modulacijski
impulsi Modulirani signal

Slika 5.39. Postupak dobivanja MSK-signala korištenjem sličnosti s OQPSK postupkom

I(t)cos 2fpt
1
1
0
um(t) 0
-1
-1
2 4 6 8 10 12 14 0 100 200 300 400 500 600 700
16
Q(t)sin 2f pt
1 1

I(t) 0 0

-1
-1
0 100 200 300 400 500 600 700
2 4 6 8 10 12 14 16

MSK-signal
1
1
Q(t) 0
0

-1
-1
2 4 6 8 10 12 14 16 0 100 200 300 400 500 600 700

Slika 5.40. Ilustracija dobivanja MSK-signala

Iako je FSK nelinearni modulacijski postupak njegova inačica s mF = 0,5 , tj. MSK, je linearni postupak
zbog uočene sličnosti s OQPSK.

5.5.1. Spektar MSK-signala

Ovojnica spektra snage modulacijskih signala I(t) i Q(t) jedinične amplitude je oblika

4TS 1  cos 2fTS

S IQ ( f )  .
 2 (1  4 f 2TS2 ) 2

Pomoću nje se dobiva ovojnica spektra snage MSK-signala

[97]
 1  cos 2 ( f  f p )TS
S MSK ( f )  k MTS
1  4( f  f ) T 
,
2 2 2
p S

gdje je kM – osjetljivost modulatora. Dijagram spektra MSK-signala pokazuje da je glavnina snage

koncentrirana u pojasu frekvencija širine 1,5·Rb = 1,5/Tb.

0
BPSK
QPSK
-10 MSK

-20

-30

-40

-50

-60

-70
-4 Rb -3 Rb -2 Rb -Rb -Rb/2 0 Rb/2 Rb 2 Rb 3 Rb 4 Rb
-3Rb/4 3Rb/4

Slika 5.41. Usporedba spektara MSK, QPSK i BPSK signala

Razina spektra snage MSK-signala brže opada nego kod QPSK-signala. Konstantnost amplitude i
dobra spektralna obilježja osobitosti su MSK-signala.

5.5.2. Demodulacija MSK-signala

MSK se može demodulirati koherentnim i diferencijalnim (nekoherentnim) postupkom. Koherentni
postupak demodulacije MSK-signala odgovara postupku demodulacije QPSK-signala. Diferencijalni
postupak zasniva se na detektiranju promjene faze MSK-signala koja nastaje unutar intervala jednoga
binarnog znaka. Potrebno je, dakle odrediti razliku faza moduliranog signala na kraju intervala
binarnog znaka i na početku tog intervala imajući u vidu činjenicu da se u intervalu znaka «0»
trenutna faza MSK signala promijeni za -π/2, a u intervalu znaka «1» za +π/2. Za detekciju faze može
se rabiti analogni detektor faze koji ima sinusnu karakteristiku, odnosno na njegovom izlazu je signal
jednak u (t )  U sin(t )  (t T ) .
2 M b

[98]
 MSK «1»
}
signal Detektor u2 Y Sklop ako je Y > l
Kašnjenje faze odluke «0»
Tb ti = iTb ako je Y ≤ l

Prag l

Slika 5.42. Diferencijalna demodulacija MSK-signala

Razina uzorka izlaznog signala detektora faze jednaka je

  UM , kad je (t )  (t  Tb )    2  znak "1" ,

Y  
  UM , kad je (t )  (t  Tb )    2  znak "0" .

Sklop odluke mora samo prepoznati predznak razine uzorka Y.

5.5.3. Gaussova MSK ― GMSK

Radi dodatnog smanjenja širine pojasa frekvencija MSK postupka vrši se oblikovanje modulacijskih
signala u osnovnom pojasu frekvencija uz pomoć Gaussova filtra (prisjetite se poglavlja Gaussov
niskopropusni filtar). Na taj način nastaje postupak koji se naziva Gaussovom MSK (GMSK, Gaussian
MSK). Smanjenje širine pojasa možemo najlakše objasniti ako pogledamo dijagrame promjene faze
kod MSK i GMSK signala. Promjene faze MSK-signala linearne su unutar cijelog intervala bita, tj. one
su oblika
 t 
  .
 2Tb 

To je razlog diskontinuiteta derivacije funkcije faze u trenucima kad se mijenja binarni znak, a to
dovodi do „proširenja“ spektra. Filtriranjem nestaju ti diskontinuiteti faze i promjene frekvencije
odvijaju se kontinuirano pa je zato manja širina zauzetog pojasa frekvencija
Faza

MSK

(k+2)/2
(k+1)/2
k /2 GMSK
(k-1)/2

1 0 0 1 0 1 0 0 0 1 1 1 1 0
Podaci
nTb (n+1) Tb

Slika 5.43. Usporedba promjena faza MSK i GMSK moduliranog signala

[99]
Ovojnica spektra snage GMSK-signala ovisi o normiranoj širini pojasa Gaussovog filtra. Veći umnožak
B·Tb znači širi spektar, ali istovremeno i manju intersimbolnu interferenciju (manji BER).

10

-10

-20

-30 MSK
Ps (f)

-40

-50

-60 0,16
0,20
-70 BT
0,30
-80
0,50
-90

-100

-110

-120
0 0,5 1,0 1,5 2,0 2,5
fT

Slika 5.44. Spektar GMSK signala za različite umnoške B·Tb i usporedba s MSK spektrom

Za GMSK ne postoji jednostavni proračun vjerojatnosti pogreške bita. Razlog tome je dijelom u
činjenici da Gaussov filtar unosi smetnje među simbolima (ISI) što jako usložnjava proračun. Pomoću
simulacijskih postupaka dolazimo do neophodnih rezultata.

10-1

BTb = (MSK)
10-2
pEb BTb = 0,25

10-3
BTb = 0,2

BPSK
10-4
QPSK

10-5

10-6
4 6 8 10 12 14 16
Eb/N0 [dB]

Slika 5.55. Utjecaj šuma na vjerojatnost pogreške kod GMSK postupka

Zaključujemo kako Gaussov filtar manje normirane širine pojasa znatno smanjuje širinu spektra
GMSK-signala, a tek neznatno kvari otpornost sustava na smetnje. Nedostatak filtriranja možemo
kompenzirati uz povećanje energije po bitu Eb za oko 1 dB odnosno uz povećanje snage odašiljanja.
Ovaj modulacijski postupak koristi se u javnoj pokretnoj mreži druge generacije.

[100]
5.6. Kvadraturna diskretna modulacija amplitude (QAM)
Kvadraturna diskretna modulacija amplitude (QAM, Quadrature Amplitude Modulation) nastaje kad
dva diskretna signala I(t) i Q(t) moduliraju amplitude dviju kvadraturnih komponenti sinusnoga
prijenosnog signala. QAM- signal je analitički predočen poznatim izrazom

uQAM (t )  I (t ) cos 2f pt  Q(t ) sin 2f pt .

On pokazuje da QAM-signal nastaje zbrajanjem dva L-ASK-signala pa se može zaključiti da je QAM
linearni modulacijski postupak. Kad su modulacijski signali I(t) i Q(t) međusobno neovisni i predočeni
diskretnim signalima s L razina (L-arni digitalni signal) onda nastaje QAM-signal s L2 različitih simbola.
Veličina L neka je potencija od 2 pa je stoga i broj simbola QAM-signala jednak nekoj parnoj potenciji
od 2. QAM pripada skupini tzv. hibridnih modulacijskih postupaka kod kojih se modulacijom mijenjaju
dva parametra sinusnoga prijenosnog signala, amplituda i faza (vidi dijagram stanja pojedinih inačica
QAM). Na temelju zaključka o mogućnosti sinteze QAM-signala kao zbroja dvaju ASK-signala s više
razina izlazi da je i ovojnica spektra snage QAM-signala kvalitativno jednaka kao i kod ostalih linearnih
postupaka modulacije u više razina. Modulacijom binarnim signalima I(t) i Q(t) nastaje 4-QAM signal.
On je istovjetan QPSK-signalu. 16-QAM-signal nastaje kad dva kvaternarna modulacijska signala,
normiranih razina: -3, -1, +1 i +3, moduliraju kvadraturne komponente sinusnog nosioca. Nastali se
modulirani signal sastoji od šesnaest simbola. Ti su simboli raznih amplituda i raznih faza, a svakom
od 16 stanja pridružuju se četiri bita.

Q ( t ) (-sin 2  f pT)

Slika 5.56. Prikaz kvadraturne komponente 16-QAM signala (vide se različite amplitude i faze)

1011 1010 0010 0011

+3

1001 1000 0000 0001

+1
-3 -1 +1 +3
1101 1100 0100 0101 I
-1

1111 1110 0110 0111

-3

Slika 5.57. Dijagram stanja 16-QAM signala

[101]
Radi smanjivanja vjerojatnosti pogreške bita u tom se pridruživanju koristi Grayev kod. Uočite da su
susjednim položajima u ravnini I–Q pridružene «četvorke» binarnih znakova koji se razlikuju u samo
jednom znaku. Dijagram stanja na slici pokazuje da se diskretna stanja 16-QAM-signala nalaze unutar
jednog kvadrata. Zato su simboli QAM različitih amplituda i različitih faza. Spektralna učinkovitost 16-
QAM idealno bi bila 4 bit/s/Hz. Znači, 16-QAM pripada skupini spektralno visoko učinkovitih
postupaka, ali odgovarajući je modulirani signal nestalne amplitude. Veća spektralna učinkovitost
postiže se pridruživanjem po šest bitova svakom simbolu QAM-signala što bi idealno dalo 6 bit/s/Hz
(to je 64-QAM).

Slika 5.58 Dijagram stanja za 64-QAM

Kvadratni oblik dijagrama stanja dobiva se samo kad je broj diskretnih stanja moduliranog signala
parna potencija od dva (16, 64, 256, 1024 ...). Svakom stanju pridružuje se tad parni broj bita. Kod 32-
QAM-signala svakom se simbolu pridružuje po pet binarnih znakova. Dijagram stanja više nije
kvadratni (isto vrijedi i za 128 -QAM).

Slika 5.59. Dijagram stanja za 32-QAM (uočite da za neparnu potenciju od 2 tj. 32 nije kvadratnog
oblika)

Radi poboljšanja osobina moduliranog signala u pogledu šuma valja ostvariti što veći međusobni
razmak točaka dijagrama stanja. Heksagonalnom strukturom dijagrama stanja može se ostvariti veći

[102]
međusobni razmak pojedinih točaka dijagrama unutar neke površine nego kod kvadratne strukture.
Time je smanjena potrebna snaga moduliranog signala za ostvarivanje jednake otpornosti na šum.
Mjera te otpornosti je minimalna geometrijska udaljenost susjednih točaka dijagrama. Problemi kod
heksagonalne strukture očitavaju se u složenijoj demodulaciji jer postaje teže odrediti područja
odlučivanja.

Slika 5.60. Heksagonalna struktura dijagrama stanja (primjer za 64 stanja)

QAM se demodulira isključivo sinkronim postupkom. On se osniva na zasebnoj demodulaciji kofazne

komponente i kvadraturne komponente kao kod QPSK. Demoduliraju se signali iz osnovnog pojasa
frekvencija sa po √M razina. Na temelju tih određenih razina procesor obnavlja polazni slijed binarnih
podataka.

5.6.1. Utjecaj šuma na QAM-signale

Kod hibridnih modulacijskih postupaka otpornost na šum uvelike ovisi o geometrijskom obliku
područja odluke. Ono je određeno područjem u ravnini I–Q u kojem se može nalaziti vrh verzora
primljenoga moduliranog signala, a da pri tome ne nastane pogreška u detekciji simbola. U
standardnim QAM-sustavima područja odluke su obično kvadratičnog oblika kao na slici.

× × × ×
I
×

Slika 5.61. Područja odluke kod 16-QAM

Zbog učinka šuma dolazi do rasipanja položaja vrha verzora moduliranog signala, tj. može doći do
„upada“ demoduliranog signala u krivo područje odluke. Što je manji omjer S/N rasipanje položaja je
veće.

[103]
 Slika 5.62. Ilustracija utjecaja šuma na 16-QAM

Kvantitativna analiza vjerojatnosti pogreške simbola i bita osniva se na postupku koji je primijenjen
kod QPSK. M-QAM- signal nastaje kao zbroj dvaju ortogonalnih L-ASK-signala (L = √M) (modulacijski
signal je bipolarne vrste). U primjeru 16-QAM modulirani se signal sastoji od dva ortogonalna ASK-
signala sa po četiri razine amplitude, dvije pozitivne i dvije negativne. Diskretna stanja simbola tih 4-
ASK-signala označena su znakom × na slici 5.61. Ona se nalaze na koordinatnim osima. Neka je sa pEA
označena vjerojatnost pogreške simbola L-ASK-signala. Simbol QAM-signala će se ispravno detektirati
samo ako se ispravno detektiraju simboli obaju kvadraturnih ASK-signala. Vjerojatnost pogreške
simbola M-QAM-signala (M = L2) je onda

pEs  1  (1  pEA ) 2  2 pEA .

Iz literature je poznata vjerojatnost pogreške simbola L-ASK-signala pEA pa to u konačnici daje

odgovarajuću veličinu za QAM-sustav (izvod je presložen i prelazi okvire kolegija Elektroničke
komunikacije)
 1  3 Eb
pEs  21   erfc , za M  4 .
 M ( M  1) N 0

Kad se koristi Grayev kod pridruživanja binarnih znakova simbolima moduliranog signala najveća je
vjerojatnost da će pogrešna detekcija simbola QAM-signala izazvati pogrešnu demodulaciju samo
jednog bita. Međutim, u sustavima koji rade s velikim brojem simbola (M je velik) nije zanemariva
vjerojatnost pogrešne detekcije simbola koji nije susjedan ispravnom simbolu. U tim slučajevima
računanje „zatvorenih“ izraza postaje prekompleksno (puno uvjetnih vjerojatnosti). Stoga, točni
rezultati za vjerojatnost pogreške složenijih QAM postupaka se dobivaju prikladnim simulacijama.
Očekivani zaključak kod QAM-a je da su QAM-signali s više simbola osjetljiviji na djelovanje šuma.

[104]
 10-1

10-2

pEb

10-3

64-QAM
-4
10

16-QAM
10-5

10-6

10-7

10-8
8 10 12 14 16 18 20
Eb/N0 [dB]

Slika 5.63. Usporedba vjerojatnosti pogreške bita kod djelovanja bijelog šuma na 16-QAM i 64-QAM
signale

5.7. Učinkovitost snage i spektralna učinkovitost diskretnih modulacijskih

postupaka
Pri odabiru modulacijskog postupka koriste se dva kriterija

• kriterij koji se osniva na spektralnoj učinkovitosti,

• kriterij koji se osniva na učinkovitosti snage.

Najveća ostvariva spektralna učinkovitost ograničena je Nyquistovim teoremom minimalne širine

pojasa i Shannonovim teoremom o kapacitetu kanala. Prema Nyquistovom teoremu niskopropusnim
kanalom širine B (kanal u osnovnom pojasu frekvencija) može se prenijeti najviše 2B simbola u
sekundi (uključeni su M-arni signali u osnovnom pojasu frekvencija). To znači da se primjenom
linearnoga modulacijskog postupka u pojasnopropusnom kanalu širine B može prenijeti najviše B
simbola u sekundi. Ugrubo govoreći, možemo prenositi podatke brže i nepouzdanije ili sporije i
otpornije na djelovanje šuma.

[105]
 Modulacija Broj bita po Dijagram stanja Širina pojasa
simbolu

Bo

Bo/2

Bo/4

Slika 5.64. Usporedba nekih modulacijskih postupaka po kriteriju spektralne učinkovitosti

Teorijski najviša ostvariva spektralna učinkovitost iznosi (prema Shannonovoj formuli)

𝒞 𝑆
𝐵
= 𝑙𝑜𝑔2 (1 + 𝑁).

Shannon nije odredio kako izvesti postupke modulacije i kodiranja kojima bi se postigla brzina 𝒞.
Uprabom naprednih zaštitnih kodiranja danas smo se približili toj teoretskoj granici. Slika 5.65.
pokazuje da smo, u praktično realiziranim sustavima (bez zaštitnog kodiranja), još daleko od ove
teorijski najveće brzine odnosno da je ostvareni Rb < 𝒞 .
ca
ani
gr

6 64
va
Rb/B, bit/s/Hz

AM
no
no

5 K
an

PS 32
Sh

4 16
16

3
8
4
2

1 2

10 15 20 25 30 35
C/N, dB

Slika 5.65. Idealna spektralna učinkovitost i potrebni omjer C/N u pojasu frekvencija dvostruke
Nyquistove širine za vjerojatnost pogreške simbola pEs = 10-8 (zapravo zanemariva vjerojatnost
pogreške)

Najveća ostvariva brzina prijenosa može se povezati s omjerom Eb/N0 kao

[106]
  E R 
Rb  B  log 2 1  b b  ,
 N0  B 

a to daje minimalno potrebni Eb/N0 u iznosu

B  Bb 
R
Eb
  2  1 .

Rb  
N0 
Shannonova granična (minimalna) vrijednost omjera Eb/N0 dobiva se kad širina pojasa kanala teži
beskonačnosti (odnosno Rb/B →0). Tada vrijedi

Eb
lim  ln 2  0,693 ;
Rb B 0 N0
Eb ^
lim   1,59 dB.
Rb B 0 N
0

Što ovaj izraz u praksi znači? Nemoguće je ostvariti pouzdani prijenos bitova odnosno komunikaciju
ako je Eb/N0 < -1,59 dB.

U sustavima koji koriste M-PSK i M-QAM povećanje broja simbola M povećava spektralnu
učinkovitost, ali uz zahtijevani veći omjer Eb/N0 odnosno S/N.

6 64

AM
Rb/B, bit/s/Hz

5 Q 32
P SK
16
4 16
K
D PS 16
8
3
8

2 4
4

1 2 2

10 15 20 25
Eb/N0, dB

Slika 5.66. Idealna spektralna učinkovitost i potrebni omjer Eb/N0 za pEb = 10-8 kod nekih modulacijskih
postupaka

[107]
5.8. Kvaliteta modulacije
Kao mjera za provjeru kvalitete modulacije nameće se vrijednost BER-a. Praktičnu primjenu te mjere
obilježava nekoliko ograničavajućih faktora: potreba za posebnom opremom, dugački intervali u
kojima se mora provesti mjerenje i ograničena dijagnostička vrijednost rezultata. Stoga se u praksi
koriste i druge mjere za ocjenjivanje kvalitete modulacije. Najšire prihvaćena mjera za kvalitetu
modulacije je veličina verzora pogreške, EVM (Error Vector Magnitude). Ona kvantificira obilježja
digitalnog odašiljača ili prijamnika pogledu pogrešaka amplitude i pogrešaka faze. Idealni odašiljač
daje modulirani signal s točkama dijagrama stanja na idealnim lokacijama. Položaji točaka stvarnog
dijagrama stanja odstupaju od idealnih lokacija zbog različitih nedostataka u izvedbi (aditivni šum,
nelinearna izobličenja, linearna izobličenja, fazni šum, sporedne emisije, ostale pogreške modulacije).

Verzor Verzor
primljenog pogreške
Q signala

Referentni
verzor

Slika 5.67. Ilustracija verzora pogreške - EVM

EVM omogućuje uvid u kvalitetu signala i u dijelu koji nije obuhvaćen BER-om ili dijagramom oka.
EVM pokazuje koliko su stvarni položaji točaka udaljeni od njihovih idealnih položaja tj. on je jednak
modulu verzora koji odgovara razlici verzora mjerenog signala i verzora idealnoga moduliranog
signala. Uobičajeno je određivati odstupanje amplitude i faze simbola mjerenog signala u odnosu na
referentnu vrijednost koja odgovara idealnom položaju vrha verzora moduliranog signala.

Qs Pogreška
amplitude
Po g r
e ška
o
rn
va

Pogreška
St

faze
Qideal

EVM
a lno
Ide

Is Iideal
I

Slika 5.68. Ilustracija EVM-a za jedan simbol

[108]
Koristeći sliku 5.68. možemo definirati sljedeće vrijednosti:

Pogreška amplitude  I s2  Qs2  I ideal

2
 Qideal
2
,

Qs Q
Pogreška faze  tan -1  tan -1 ideal .
Is I ideal
Modul verzora pogreške jednog simbola je onda

EVM 1simbol  ( I s  I ideal ) 2  (Qs  Qideal ) 2 ,

 I 2  Q 2 .
Za potrebe vrednovanja kvalitete modulacije EVM se uzima kao efektivna vrijednost preko većeg
broja od N simbola. On se onda izražava u %

N 1

 I   Q 
1 2 2
k k
N
EVM RMS  k 0
2
 100% ,
S maks

gdje su:

• ΔIk i ΔQk - odstupanja koordinata stanja mjerenog signala u odnosu na idealni položaj u
ravnini I–Q,
• Smaks - najveća amplituda nekog simbola idealnoga moduliranog signala. To je amplituda
simbola u uglu dijagrama stanja ako se radi o QAM. Kod M-PSK svi su simboli jednake
amplitude.

U literaturi se susreće i definicija u obliku

Perror
EVM (%)   100% ,
Pref
Pref
EVM (dB)  10 log ,
Perror
gdje su:

• Perror - srednja snaga verzora pogreške,

• Pref - srednja snaga simbola idealnoga moduliranog signala koji je najveće amplitude.

EVM specificira točnost valnog oblika moduliranog signala u trenucima uzimanja uzorka. EVM je
tijesno vezan uz BER i omjer signala i šuma. (Imajte na umu da ne postoji jednoznačna povezanost te
dvije mjere.) Jedna od prednosti korištenja EVM-a ogleda se u jednostavnijem mjerenju u odnosu na
mjerenje BER-a jer nije potreban cijeli komunikacijski sustav. EVM omogućuje zasebnu analizu svakog
pojedinog mjesta u kojem nastaju pogreške što olakšava rješavanje problema uzroka pogrešaka.
Primjetite da su definicije EVM različite kad se EVM izražava u % ili u dB-ima.

[109]
 Slika 5.69. Primjeri učinka šuma na dijagram stanja 16-QAM signala i veličinu EVM

Osim EVM za određivanje kvalitete modulacije (npr. u QAM sustavima) koristi se i mjera nazvana
omjer pogreške modulacije, MER (Modulation Error Ratio). Ona se definira kao

 I 
N 1
1 2
sk  Qs2k
N
MER (dB)  10 log k 0
,
1 N 1

N k 0

I k 2  Qk 2 
P
 10 log s ,
Perror
gdje su:

• Isk i Qsk - koordinate stanja jednog od N simbola mjerenog signala,

• Ps - srednja snaga N simbola mjerenoga moduliranog signala,
• Perror - srednja snaga verzora pogreške.

EVM se češće izražava u % dok se MER obično iskazuje u dB, no susreće se i definicija

Perror
MER (%)   100% .
Ps

MER je usko povezan s EVM kao što se vidi iz definicije. Ove se dvije veličine razlikuju samo kad se
koristi modulacijski postupak u kojem nije stalna amplituda moduliranog signala (QAM), jer za EVM je
referentni signal najveća amplituda simbola, dok je kod MER to efektivna vrijednost amplitude svih
simbola.

[110]
6. Postupci sinkronizacije i obnove nosioca
Problematika sinkronizacije je vrlo kompleksna i zahtijeva složenu digitalnu obradu podataka. To
gradivo prelazi okvire kolegija namijenjenog „svim elektrotehničarima“. Stoga, u kolegiju Elektroničke
komunikacije upoznat ćete se samo s osnovnim pojmovima i s nekoliko primjera postupaka
sinkronizacije.

Za koherentni prijam diskretno moduliranog signala, bez obzira na primijenjenu vrstu modulacije,
prijamnik mora biti sinkroniziran s odašiljačem. Dva slijeda događaja smatramo sinkronima kad se
događaji u jednom slijedu odvijaju istodobno s odgovarajućim događajima u drugom slijedu.
Postupcima sinkronizacije postiže se i održava istodobnost odgovarajućih događaja.

Sinkronizacija prijamnika s odašiljačem sastoji se od dviju komponenata:

 Za potrebe koherentne demodulacije prijamniku je potreban referentni signal jednake

frekvencije i jednake faze kao i prijenosni signal u modulatoru odašiljača. Postupak procjene
frekvencije i faze nosioca u prijamniku naziva se obnovom nosioca (carrier recovery) ili
sinkronizacijom nosioca (carrier synchronization).
 U svrhu demoduliranja prijamniku moraju biti poznati trenuci početka i kraja intervala jednog
simbola moduliranog signala tj. trenuci kad je moguća promjena stanja moduliranog
parametra. Uz pomoć toga prijamnik određuje trenutak za uzimanja uzorka signala na izlazu
prilagođenog filtra (korelacijski sustav koji se sastoji od produktdemodulatora i
niskopropusnog filtra odnosno integratora). Postupak procjene ovih trenutaka naziva se
sinkronizacijom simbola (symbol synchronization). Ona će poslužiti i za obnovu takta (clock
recovery) kao vremenske osnove binarnoga digitalnog sustava.

U nekoherentnim sustavima ne provodi se obnova nosioca, ali je nužno ostvariti sinkronizaciju

simbola i obnoviti taktni signal. Dvije su temeljne vrste postupaka sinkronizacije:

 Poznati početni niz bitova periodično se šalje zajedno sa signalom koji nosi informaciju
(podatke) u vremenskom multipleksu. Taj početni niz bitova sadrži podatke o nosiocu i o
vremenskim parametrima simbola (symbol timing), a oni se u prijamniku izdvajaju
odgovarajućom obradom signala. Ovaj postupak obilježava vrlo brza uspostava sinkronizma
prijamnika s odašiljačem, a nedostaci su u:
o smanjenoj učinkovitosti propusnosti sustava, jer se dio kapaciteta sustava troši na
prijenos početnog niza bitova i,
o smanjenoj učinkovitosti korištene snage, jer se dio te snage koristi za odašiljanje
početnog niza bitova.
 Prijamniku se daje zadatak da uspostavi sinkronizam uz pomoć podataka koje može izdvojiti
iz primljenoga moduliranog signala. Ovaj postupak obilježava bolja učinkovitost propusnosti i
snage, ali pod cijenu produženog vremena potrebnog za uspostavu sinkronizma.

6.1. Obnova nosioca

Obnavljanje nosioca obavlja se iz primljenih simbola moduliranog signala. Kod nekih modulacijskih
postupaka komponenta prijenosnog signala nije nazočna u spektru moduliranog signala (PSK, MSK

[111]
npr.) pa se ne može izravno izdvojiti iz primljenog signala. Tad se modulirani signal podvrgava
nelinearnoj obradi, a vrsta obrade ovisi o korištenome modulacijskom postupku.

Uzet ćemo za primjer BPSK-signal koji je definiran kao

uBPSK (t )  um (t )  cos (2f p t  0 ) .

Modulirani se signal prvo kvadrira, što daje

u2 (t )  uBPSK (t ) 2 
1 2
2
 
um (t )  1  cos (4f pt  20 ) .
Zatim se graničnikom amplitude uklanjaju promjene amplitude signala pa nakon filtriranja (uklanjanja
DC komponente) ostaje

u3 (t )  U 3m cos (4f pt  20  2k ) .

Nastali signal privodi se sad sklopu za dijeljenje frekvencije s faktorom dijeljenja n = 2 što daje lokalni
referentni signal

up' (t )  U pm
'
cos (2f pt  0  k ) .

Vidimo kako ovaj izraz upućuje na neodređenost faze obnovljenog nosioca u iznosu od 1800 koju je
potrebno riješiti. Problem se može riješiti slanjem tzv. «sinkronizirajućeg slijeda» (training sequence)
od određenog broja unaprijed poznatih znakova. Usporedbom primljenih simbola moduliranog
signala i poznatoga sinkronizirajućeg slijeda prijamnik može odrediti fazni odnos prijenosnog signala
modulatora i obnovljenog nosioca. Slanje sinkronizirajućeg slijeda se povremeno ponavlja. Ova
neodređenost faze nema utjecaja na sinkronu demodulaciju diferencijalno kodiranih PSK-signala.
Sličan postupak obnove nosioca rabimo i za druge PSK-signale uz korištenje nelinearnosti višeg reda.

Druga mogućnost obnove nosioca koristi se Costasovom zamkom. Na slici je primjer zamke za BPSK u
zajednici s koherentnim demodulatorom. Zamka se osniva na dodanom kvadraturnom demodulatoru
čiji se signal privodi sklopu za množenje signala (sklop za miješanje signala).

Koherentni demodulator

Primljeni uBPSK u1 u2 Sklop Binarni slijed

signal odluke podataka




uvco u6 u5
VCO
Niskopropusni filtar

Naponom upravljani
 /2 VCO oscilator

 /2 Zakret faze signala

u3 u4
Množenje signala

Obnova nosioca

Slika 6.1. Objašnjenje Costasove zamke

[112]
Costasovu zamku sa slike 6.1. možemo opisati sljedećim izrazima:

u BPSK (t )  ud (t ) cos (2f p t   ) ,

u VCO (t )  U VCO cos (2f p t   ) ,

u1 (t )  k1 ud (t ) cos (2f pt   )  cos (2f pt   ) ,


1
2

k1 ud (t ) cos (   )  cos (4f pt     ) ,
1
u 2 (t )  k1 ud (t ) cos (   ) ,
2

u3 (t )  k 2 ud (t ) cos (2f pt   )  sin (2f pt   ) ,


1
2
 
k 2 ud (t ) sin (   )  sin (4f pt     ) ,

1
u 4 (t )  k 2 ud (t ) sin (   ) ,
2

u5 (t )  k3 ud2 (t ) cos (   )  sin (   ) ,

k3 ud2 (t ) sin (0)  sin 2(   ) ,

1

2

1
u6 (t )  k3 U 6 sin 2(   ) ,
2
 kCL U 6 (   ) .

DC komponenta izlaznog signala mješala, koju izdvaja niskopropusni filtar , služi za upravljanje
frekvencijom naponom upravljanog oscilatora (VCO, Voltage-Controlled Oscillator). Frekvencija ostaje
promijenjena do postizanja ispravne trenutne faze odnosno uspostave sinkronizma.

6.2. Sinkronizacija simbola

Sinkronizacija simbola najniža je razina sinronizacije prijamnika na odašiljač. Iz nje slijede
sinkronizacija riječi i sinkronizacija okvira kao dijelovi obnove takta. Problem sinkronizacije okvira
mogao bi se riješiti prenošenjem sinkronizacijskog signala u posebnom kanalu. Taj se postupak,
međutim, ne koristi u praksi zbog loše učinkovitosti i potrebe za postizanjem jednakog kašnjenja
signala u kanalu za prijenos sinkronizacijskog signala s kašnjenjem u kanalu za podatke (kanal za
prijenos moduliranog signala). Korišteni postupci koriste se podacima iz primljenoga moduliranog
signala i primjenjuju pravilo procjene na temelju najveće podudarnosti (MLE, Maximum Likelihood
Estimation). Postupci se osnivaju na poznavanju oblika odašiljačkih impulsa na prijamnoj strani.
Primljeni se impuls uspoređuje s nizom vremenski pomaknutih prijamniku poznatih odašiljačkih
impulsa. Usporedba se provodi korelacijskim postupkom. Utvrđivanjem s kojim od niza impulsa se
maksimalno podudara primljeni impuls (maksimalna korelacija) određena je veličina pogreške
sinkronizma prijamnika s odašiljačem koju valja ispraviti.

[113]
Sinkronizaciju simbola najjednostavnije možemo opisati pomoću slike 6.2. Dio signala iz osnovnog
pojasa kvadrira se te nastaje komponenta dvostruke frekvencije (cos2ωt ~ 1 + cos 2ωt) koja se
izdvaja pojasnopropusnim filtrom. Nultočke tog signala dvostruke ulazne frekvencije su na razmaku
TS i one označuju vremenske granice pojedinih simbola. Tako dobiveni podaci služe za namještanje
generatora takta za uzimanje vrijednosti signala u točno određenim intervalima (na polovici trajanja
simbola). Ovo rješenje je samo ilustrativno jer se današnja rješenja baziraju na određenim
algoritmima vremenski diskretne (digitalne) obrade signala.

Signal u osnovnom pojasu Uzimanje Sklop Binarni slijed

uzoraka odluke podataka

Generator
takta

2
( )

Sinkronizacija simbola

Slika 6.2. Objašnjenje sinkronizacije simbola

7. Frekvencijski multipleks ortogonalnih podnosilaca - OFDM

U današnje doba velika je potreba za prijenosom velikih količina podataka odnosno za ostvarivanjem
velikih brzina prijenosa( > 10 Mbit/s). Jedna od tehnologija koja to omogućava naziva se frekvencijski
multipleks ortogonalnih podnosilaca ili skraćeno OFDM (Orthogonal Frequency Division Multiplex).
Pokušajmo jednostavno objasniti kako se došlo do ideje za takvu vrstu prijenosa.

Od prije znamo da je za ostvarivanje velikih prijenosnih brzina nužno koristiti modulacijske postupke
višeg reda (one koji su spektralno učinkovitiji), odnosno skratiti vrijeme trajanja simbola Ts (Rs = 1/Ts,
Rb = Rs log2M). Time modulirani signal zauzima veliku širinu pojasa frekvencija. Broj diskretnih stanja
M u praktičnim sustavima ograničen je osjetljivošću na djelovanje šuma, dok je trajanje simbola
ograničeno mogućnošću ujednačavanja (ekvalizacije) kanala (pogledaj poglavlje 2.4.). Što je kraće
trajanje simbola više do izražaja dolazi vremensko raspršenje signala uslijed karakteristike kanala,
odnosno intersimbolna interferencija (ISI) postaje izraženija. Time ujednačavački sklopovi postaju
složeniji i skuplji i postoji granica do koje se oni mogu praktično realizirati. Znači, klasični modulacijski
postupci tada postaju slabije uporabljivi. Problem je posebno izražen u bežičnim sustavima gdje je
komunikacijski kanal vremenski i frekvencijski jako promjenjiv. Rješenje za navedeni problem glasi:
umjesto serijskog odašiljanja simbola šaljemo paralelni slijed podataka (dužeg trajanja, a time i
veće otpornosti na djelovanje kanala) pomoću više nosilaca (podnosilaca). Time zadržavamo brzinu
prijenosa (idealno i spektralnu učinkovitost), a olakšavamo izvedbu ekvalizatora. Da bi ukupno
zauzeće spektra (zbroj ili multipleks potkanala) bilo minimalno nužno je da su podnosioci međusobno
ortogonalni. Potkanali su znatno manjeg pojasa frekvencija odnosno za njih možemo reći da su
uskopojasni.

[114]
 Ts h(t)
s(t)

max t

Slika 7.1. Problemi kod serijskog prijenosa podataka nastaju kad je maksimalno kašnjenje u kanalu
τmax >> Ts

fp

+
Ts
Serijski slijed simbola (QAM ili PSK) trajanja Ts
Tp

fp1
+

+
fp2
+

+
Tp=NTs
...

fpN
+

N paralelnih slijedova simbola (QAM ili PSK)

frekvencije nosioca
trajanja Tp

fp1,fp2, ... fpN moraju biti ortogonalne

Slika 7.2. Ideja frekvencijskog multipleksa ortogonalnih podnosilaca

Promotrivši paralelni slijed podataka u frekvencijskoj domeni i utjecaj komunikacijskog kanala vidimo
da postoji nejednoliki prijenos pojedinih komponenti moduliranog signala unutar širokopojasnog
pojasa (serijski prijenos) dok unutar uskopojasnih potkanala (paralelni prijenos) nemamo
nejednolikog prijenosa. Znači unutar potkanala možemo smatrati da je frekvencijska prijenosna
karakteristika konstantna i time potvrđujemo zaključak je ISI smanjen tj. da je lakše realizirati
ekvalizaciju. Ona će se provoditi u frekvencijskoj domeni.

[115]
 f
|H(f)| Uskopojasni
potkanal
+10 dB

0 dB

-10 dB

-20 dB

-30 dB

Slika 7.3. OFDM dijeli spektar na uske potkanale

Sama ideja „paralelnog“ prijenosa stara je pedesetak godina. U prošlosti ona nije mogla biti
realizirana jer se nije moglo „tehnički“ napraviti međusobnu ortogonalnost frekvencija podnosilaca
(napraviti mnoštvo oscilatora koji osciliraju na točno određenim ortogonalnim frekvencijama).
Početkom ovog stoljeća napredak tehnologije (posebice DSP-a) omogućio je sintezu tih frekvencija
matematičkim putem i OFDM je mogao postati stvarnost.

OFDM primjenjuje dijeljenje fizičkog kanala u oba područja, i u vremenskom i u frekvencijskom

području. Konačni OFDM-kanal organiziran je kao skup uskih "frekvencijskih potpojaseva" i kao skup
malih susjednih "vremenskih segmenata". Stoga je čest način prikazivanja OFDM-signala kao na slici
7.4. U početnoj fazi razvoja ovaj postupak nazivao se i Discrete Multitone (DMT).

Slika 7.4. Prikaz OFDM signala u vremensko-frekvencijskoj domeni

Ključna razlika između „običnog“ frekvencijskog multipleksa (FDM) i OFDM-a je u tome što se kod
FDM-a kanali ne mogu preklapati i između kanala postoji zaštitni pojas (neučinkovito korištenje
spektra). Kod OFDM-a se dopušta preklapanje kanala, ali ne dolazi do međudjelovanja kanala ako je
osigurana ortogonalnost. Kažemo da ne postoji ICI(Inter Carrier Interference).

[116]
 Kanal Kanal Kanal Kanal Kanal Kanal Kanal Kanal
1 2 3 4 5 6 7 8

frekvencija
Standardni FDM

Kanal1, Kanal 2, ... Kanal 8

ušteda spektra

frekvencija
OFDM

Slika 7.5. Usporedba FDM-a i OFDM-a

Ortogonalnost je svojstvo koje se pridružuje jedinkama koje su međusobno neovisne. Matematički to

znači da se ni jedna od njih ne može se prikazati kao linearna kombinacija ostalih. Podnosioci
sinusnog oblika su ortogonalni na intervalu trajanja T0 ako je:

 0,
 za f v  f z ,
T0

0 cos ( 2f  t )  cos ( 2f z  t ) dt 

 0,   T0  za f v  f z .

v

Uvjet "= 0" bit će ispunjen samo ako se ova dva podnosioca na intervalu T0 razlikuju za cijeli broj
perioda tj. frekvencije fv i fz moraju biti višekratnici iste temeljne frekvencije f0.

fv  v  f0 , fz  z  f0 .

Najmanji razmak frekvencija dvaju podnosilaca Δf, a da oni budu ortogonalni je onaj pri kojem se
podnosioci na intervalu ortogonalnosti T0 razlikuju za jednu periodu.

1 1
f  , f0  .
T0 T0

Za prijenos podataka u potkanalima najčešće se koriste modulacijski postupci PSK ili QAM. Jedan
OFDM-simbol sastoji se od simbola moduliranih signala u svim potkanalima.

7.1. Spektralna i vremenska obilježja OFDM-signala

U PSK- ili QAM-postupcima modulacijski su signali pravokutnog oblika. Ovojnica spektra takvih
signala zato slijedi oblik funkcije sinc ili ((sinx)/x). Nulte točke ovojnice spektra nalaze se na

[117]
višekratnicima od 1/T0, gdje je T0 trajanje simbola moduliranog signala u potkanalu i ono je jednako
intervalu ortogonalnosti.

X(f)
Modulacijski
AT0 Spektar
signal-diskretna
modulacijskog
vrijednost u
signala je
intervalu T0
oblika (sinx)/x
x(t)

-T0/2 T0/2 t 0 f
0
-5 -4 -3 -2 -1 1 2 3 4 5
T0 T0 T0 T0 T0 T0 T0 T0 T0 T0

Slika 7.6. Spektar pravokutnog signala (potkanala)

Spektar moduliranog podnosioca dobije se pomicanjem spektra modulacijskog signala za iznos fpx
(frekvencija podnosioca). Na slici 7.7. vidimo da su podnosioci u OFDM-signalu ortogonalni i da se
nalaze na razmaku 1/T0 na frekvencijskoj osi. Svaki od podnosilaca dolazi u nultočku spektra ostalih
moduliranih podnosilaca, to znači da nema smetnji među nosiocima u pojedinim potkanalima (ICI,
Inter-Carrier Interference). OFDM simbol je zbroj tih moduliranih ortogonalnih nosilaca.

1 modulirani podnosilac više moduliranih ortogonalnih nosilaca

UOFDM(f)
UOFDM(f)

0 f – f px
-5 -4 -3
T0
-2
T0
-1
T0
1
T0
2
T0
3
T0
4
T0
5
T0
f
T0 T0

Slika 7.7. Ilustracija slaganja potkanala u frekvencijskoj domeni

[118]
OFDM-signal učinkovito zauzima dodijeljeni pojas frekvencija. Spektar OFDM-signala približno je
pravokutnog oblika. Problemi, koji su posljedica nadvišenja u spektru OFDM-signala na rubovima
pojasa, mogu se riješiti tako da se ne koriste krajnji potkanali OFDM-sustava.

Spektar
amplitude

Slika 7.8. Spektar OFDM-signala

U vremenskoj domeni OFDM predstavlja zbroj sinusa i kosinusa različitih frekvencija i amplituda. Ako
je broj tih funkcija „velik“ taj zbroj poprima obilježja bijelog šuma.

uOFDM(t)

Slika 7.9. OFDM-signal u vremenskoj domeni ima obilježja šuma

Možda najbolje objašnjenje i analiza spektralnih i vremenskih obilježja OFDM-signala dana je na slici
7.10. Slika objedinjava nastajanje signala i njegovu analizu u vremenskoj i frekvencijskoj domeni.

[119]
 Jedan simbol (modulacijski signal)
T0 može imati više diskretnih naponskih razina

...
1 2 3 n
Zbroj n moduliranih
   podnosilaca =
nosioc f1 nosioc f2 nosioc f3 1 OFDM simbol

T0 T0 T0 T0

...
f1 f2 f3
Razmak između podnosilaca
Vremenska domena f=1/T0=f2-f1=f3-f2

Frekvencijska domena

f1 f f2 f
... f

Slika 7.10. Istovremena analiza OFDM signala u vremenskoj i frekvencijskoj domeni

7.2. Tehnika dobivanja OFDM-a

Podnosioci u potkanalima moraju biti sinkroni kako bi se osiguralo ispunjavanje uvjeta o njihovoj
ortogonalnosti na intervalu trajanja T0. Simbol PSK- ili QAM-signala u potkanalu x može se analitički
opisati izrazom

s(t ) x  I x cos 2f pxt  Qx sin 2f pxt ,

ili u kompleksnom obliku kao

u (t ) x  
eI x  j Qx  cos 2f pxt  j sin 2f pxt .
To daje simbol x moduliranog signala u jednom potkanalu kao
j2f t
U x  dx  e px , dx  I x  j Qx .
OFDM-simbol sastoji se od N moduliranih potnosilaca u pojasu od a∙f0 do b∙f0, gdje je,

[120]
 b  f0  (a  N  1)  f 0 .
N simbola moduliranih signala, iz svakog potkanala po jedan, daju OFDM-simbol x

a  N 1
U OFDM x   d
ma
x ,ma  e j2mf 0t .

Kad se m zamijeni s i = m – a, onda izlazi

j2 af0 t
 N 1   
U OFDM x   d x ,i e j2if 0t  e
fp
.
i 0
 
modulacijski signal g ( t )
OFDM -simbol

OFDM-signal nastaje kad modulacijski signal ġ(t), a koji se naziva OFDM-simbolom, modulira sinusni
prijenosni signal oblika e j2f pt .

Trajanje simbola svakog potkanala jednako je T0, a toliko je i trajanje OFDM-simbola. Ako se uzme N
uzoraka signala ġ(t) unutar intervala T0 to znači da se oni uzimaju u vremenskim trenucima tk =
k∙T0/N, k = 0; 1; 2; … (N–1). Argument eksponencijalne funkcije u izrazu za ġ(t) poprima onda
diskretne vrijednosti
tk k
j2if 0tk  j2i  j2i .
T0 N
Uzorci signala ġ(t) su onda oblika
N 1 j2i
k
g (k )   di e N  N  IDFT d i  ,
i 0

k  0; 1; 2; ... N  1 .

S obzirom na strukturu OFDM- simbola izlazi da se on može dobiti postupkom inverzne diskretne
Fourierove transformacije (IDFT, Inverse Discrete Fourier Transform) niza kompleksnih simbola
moduliranih signala u potkanalima OFDM-sustava. IDFT realizira se algoritmima inverzne brze
Fourierove transformacije (IFFT, Inverse Fast Fourier Transform), dakle postupkom digitalne obrade
signala.

cos  2 fct 

Re
Pridruživanje

S P
Ulazni
P IDFT S
bitovi

Im

sin  2 fct 

Generiranje Izlaz BPF

d0 ~ dN-1

Slika 7.11. Tehnika dobivanja OFDM-a

[121]
OFDM tretira polazne QPSK ili QAM-simbole kao komponente u frekvencijskom području budući su
to ulazni parametri za IFFT koji veličine u području frekvencija transformira u veličine u vremenskom
području. Svaki od tih ulaznih simbola predstavlja «kompleksnu težinu» odgovarajućega sinusnog
signala iz skupine ortogonalnih sinusnih signala koji su osnova IFFT-a. Kompleksni QPSK ili QAM-
simbol dakle određuje amplitudu i fazu odgovarajućega sinusnog podnosioca odnosno IFFT
predstavlja učinkoviti način za moduliranje skupine ortogonalnih podnosilaca. Blok od N uzoraka na
izlazu IFFT jedinice predstavlja OFDM-simbol (u vremenskoj domeni). Postupkom IFFT kompleksni se
simboli potkanala prebacuju iz područja frekvencija u područje vremena. Simboli potkanala
komponente su neke vrste kompleksnoga i diskretnog spektra signala u potkanalima. Zbog osobina
IFFT-postupka zahtjeva se da broj ulaznih podataka u IFFT-algoritam bude neka potencija od broja 2,
dakle da je on oblika 2n. IFFT-proces obavlja DSP-čip (DSP, Discrete Signal Processing). Ako se želi
ostvariti da se pojedini nosioci ne koriste tada se ulazni simboli za IFFT na poziciji tog podnosioca
postavljaju na nulu. Tako se može napraviti proizvoljni broj i pozicija podnosioca.

kontinuirano vrijeme diskretno vrijeme

N 1


N 1 k

d e
j2 i
g(t )  dr ,i e j2 it /T0 g(k)  i
N  N IDFT  di 
i 0 i 0

Slika 7.12. Pojednostavljena matematička analiza dobivanja OFDM signala

Na prijamnoj se strani uz pomoć postupka diskretne Fourierove transformacije (DFT, Discrete Fourier
Transform) regeneriraju simboli (kompleksni brojevi) koji odgovaraju dijagramima stanja polaznih
PSK- ili QAM-signala. Vrši se suprotan postupak od odašiljanja. Također se koriste algoritmi brze
Fourierove transformacije (FFT, Fast Fourier Transform).

Slika 7.12. OFDM prijamnik

[122]
7.3. Zaštitni interval
Utjecaj višestaznog širenja u komunikacijskom kanalu (posebno bežičnom) suzbija se dodavanjem tzv.
zaštitnog intervala na početak OFDM-simbola. Trajanje OFDM simbola TS se tad povećava za iznos
trajanja zaštitnog intervala TZI, tj. TS = T0 + TZI. Zaštitni se interval dobiva cikličkim proširenjem signala,
odnosno preslikom zadnjeg dijela OFDM-simbola u trajanju zaštitnog intervala. To se proširenje
naziva cikličkim prefiksom OFDM-simbola (ciklički prefiks se dodaje zbog zahtjeva za lakšu DSP
obradu signala). Kad je najveće kašnjenje signala manje od veličine zaštitnog intervala onda ne
nastaju smetnje pri prijenosu jer je zadržana ortogonalnost signala u potkanalima tijekom vremena
analiziranja T0 i u uvjetima različitog kašnjenja signala u pojedinim potkanalima. Ovim postupkom
žrtvovali smo spektralnu učinkovitost na račun robusnosti cjelokupnog sustava.

T0
TZI

CP

Slika 7.13. Dodavanje zaštitnog intervala

Slika 7.14. Prikaz OFDM-signala u vremensko-frekvencijskoj domeni s dodanim zaštitnim intervalom

Učinak prijama signala od više odašiljača (koji odašilju isti sinkronizirani signal) jednak je učinku
prijama signala nastalog višestaznim prostiranjem. OFDM sustav znači omogućuje rad mreže na
jednoj frekvenciji (SFN, Single Frequency Network) što je slučaj kod zemaljske radiodifuzije digitalne
televizije.

[123]
OFDM je otporniji na uskopojasne smetnje od sustava s jednim nosiocem. No, uz samu njegovu
otpornost, u zajednici s OFDM-om rabe se i ostali postupci kako bi se povećala sigurnost prijenosa
podataka, prije svega kanalno kodiranje i preplitanje. Kada OFDM koristimo u zajednici sa zaštitnim
(kanalnim) kodiranjem onda to nazivamo COFDM (Coded OFDM), a to se događa uvijek u praksi.

7.4. Višestruki pristup OFDMA

U višekorisničkoj okolini OFDM je osnova višestrukog pristupa na osnovama podjele po ortogonalnim
frekvencijama (OFDMA, Orthogonal Frequency-Division Multiple Access). Pristup različitim
korisnicima se omogućava na način da se svakom korisniku dodjeljuje skupina potkanala u okviru
OFDM-signala. Ilustracija OFDMA dana je na slici 7.15. Zaključno:

 kod OFDM−a se u nekome određenom vremenskom odsječku svi resursi stavljaju na

raspolaganje jednom korisniku;
 kod OFDMA svi prijenosni resursi (frekvencijski i vremenski) se dijele između više korisnika.
OFDMA u stvari predstavlja kombinaciju višestrukih pristupa TDMA i FDMA.

Pilotski signali
Podnosioci korisnika 1
Podnosioci korisnika 2

Zaštitni pojas Zaštitni pojas

Slika 7.15. OFDMA višestruki pristup

Na slici 7.15. označeni su i pilotski signali. Pilotski signali ili piloti predstavljaju podnosioce koji su
modulirani poznatim sekvencama i služe za procjenu kanala i kao ispomoć u sinkronizaciji. (Pomoću
njih izračunamo prijenosnu karakteristiku kanala u određenom trenutku i na određenoj frekvenciji tj.
poziciji pilota, a ostale vrijednosti „kanala“ ekstrapoliramo iz ovih postojećih.)

7.5. Primjena OFDM-a

OFDM je zbog prije spomenutih svojstava našao primjenu u mnogim sustavima koji su dio naše
svakodnevnice. Rabi se u lokalnim bežičnim mrežama (WLAN), digitalnoj radiodifuziji televizije (DVB-
T), asimetričnoj digitalnoj pretplatničkoj liniji ADSl (Asymmetric Digital Subscriber Line), javnoj
mobilnoj mreži četvrte generacije (LTE) ....

[124]
Prikaz dobivanja OFDM-a u WLAN-u dan je na slici 7.16.

Zaštitno kodiranje, ispreplitanje,

Bitovi 1011
preslikavanje na dijagram stanja

Ponavljati dok Unošenje kompleksnih

ima podataka vrijednosti na mjesto nosioca Ponovi
.29 + j.85
52 (56) puta
Nosilac br.: -26 -25 -24 .. .. -3 -2 -1 0 +1 +2 +3 .. .. +24+25+26

IFFT i stvaranje valnog oblika

u vremenu (modulacija)

Dodavanje zaštitnog intervala

Odašiljanje kao 1 simbol

Slika 7.16. Prikaz dobivanja OFDM-a u WLAN-u

Za kraj valja spomenuti da OFDM (kao i svaka druga tehnologija) ima i određene nedostatke:

 osjetljivost na Dopplerov pomak (frekvencijski pomak),

 osjetljivost na fazni šum,
 velike razlike između vršnih i srednjih snaga signala (PAPR, Peak to Average Power Ratio).

8. Tehnike proširenog spektra

Temeljna prednost ove tehnike u odnosu na ostale tehnike prijenosa je mogućnost održavanja veze u
uvjetima slabog prijamnog signala (niski S/N) te uz prisutnost uskopojasnih ili širokopojasnih
smetajućih signala. Žrtvujemo širinu frekvencijskog pojasa za poboljšanje osjetljivosti prijama. U
uobičajenim modulacijskim postupcima frekvencijska širina pojasa moduliranog signala ovisi o širini
pojasa modulacijskog signala. Kod sustava s proširenim spektrom frekvencijska širina pojasa neovisna
je o širini pojasa modulacijskog signala:

 širina pojasa obično je mnogo veća od minimalno potrebne širine pojasa za prijenos
informacije određene kvalitete;
 za određeni kapacitet kanala povećanje širine frekvencijskog pojasa dopušta da vrijednost
S/N smije biti smanjena (to nam govori Shannonova formula).

Značajke prijenosa uz proširenje pojasa vrednuju se preko procesnog dobitka (Gp). Gp pokazuje koliko
pri ovoj tehnici S/N može biti manji u odnosu na S/N klasičnih modulacija uz ostvarenje jednake
kvalitete prijamnog signala. Proširenje pojasa može se realizirati na dva načina:

[125]
  u DSSS (Direct Sequence Spread Spectrum) postupku proširenje frekvencijskog pojasa
modulacijskog signala postiže se tako da se svaki informacijski (podatkovni) impuls osnovnog
pojasa proširi nizom mnogo užih impulsa (podimpulsi, u stranoj literaturi oni se označuju kao
chip). Niz podimpulsa dio je tzv. PN-slijeda (Pseudorandom Numerical) određene duljine i
trebao bi imati svojstva bliska svojstvima bijelog šuma;
 u FHSS (Frequency Hopping Spread Spectrum) postupku pojedini dijelovi osnovne informacije
prenose se nosiocima različitih frekvencija. Frekvencijski pojas je podijeljen na uske
potpojaseve koji se biraju prema unaprijed zadanom kodu, a PN-slijed upravlja frekvencijama
nosilaca.

Kod postupka sa skakanjem frekvencije (FHSS) radna frekvencija (frekvencija nosioca) skokovito se
mijenja unutar određenoga frekvencijskog područja koje može biti za red veličine šire od onoga u
DSSS. U spektru je u svakom trenutku prisutna samo jedna frekvencija, a budući da se ionako upravlja
s frekvencijama nosioca prirodno je da se za moduliranje nosioca skokovite promjene frekvencije
najčešće koristi postupak M-FSK.

P
(snaga)

t
(vrijeme)
f1
f2
f3
f4

f
(frekvencija)

Slika 8.1. Ilustracija postupka sa skakanjem frekvencije (FHSS)

Postupak s izravnim slijedom (DSSS) realizira se tako da se svaki informacijski (podatkovni) impuls
osnovnog pojasa najprije pomnoži nizom mnogo užih podimpulsa (chipova) te se odašilju podimpulsi
(izgledaju kao podatkovni impulsi kraćeg trajanja) pomoću nekog modulacijskog postupka. Brzina
prijenosa podimpulsa označava se kao Rc. Na slici 8.2. prikazan je cjelokupan sustav s DSSS-om.

Podaci Podaci
SS Digitalna SS Digitalna
proširenje modulacija kompresija demodulacija

Slika 8.2. DSSS sustav

Ako se rabe linearni modulacijski postupci redoslijed množenja ulaznih podataka s nosiocem ili
podimpulsima može biti i obrnut. Uobičajeni način generiranja signala dan je na slici 8.3.

[126]
 Slika 8.3. Uobičajeni redoslijed generiranja signala kod DSS-a

Procesni dobitak Gp se pri DSSS određuje:

 u vremenskom području kao omjer širine podatkovnog impulsa Tb i širine podimpulsa Tc koji
se nalazi u PN-slijedu,
 u frekvencijskom području kao omjer konačnog RF pojasa BSS i pojasa informacijskog signala
Bd.

Vrijedi Gp=Tb/Tc= Bss/Bd. Često puta se procesni dobitak izražava u decibelima.

Slika 8.4. Podatkovni signal i podimpulsi u vremenskoj domeni

Obrada signala u odašiljaču i prijamniku s aspekta frekvencijske domene prikazana je slikama 8.5. i
8.6.

[127]
 GD
Podaci d(t) d(t)c(t)
Gss

c(t) f
Gc Bss Bc
f Prošireni spektar
BD
f
Bc PN-slijed

Slika 8.5. Obrada signala u odašiljaču kod DSSS-a - frekvencijska domena

d(t)c(t)c(t)+i(t)c(t)
d(t)c(t)+i(t)
r(t)

f f
Bi
Bss c(t) Prošireni spektar smetnje
Sinkronizirani
pseudoslučajni
PN-slijed

BB
filtar
Udio smetnje
unutar
osnovnog
pojasa

Slika 8.6. Obrada signala u prijamniku kod DSSS-a - frekvencijska domena

U prijamniku se prošireni korisni signal sažima na prijašnju širinu BD, dok se sve smetnje (posebno
one uskopojasne) proširuju. Na ovaj se način smanjuje gustoća spektra snage smetajućeg signala u
pojasu BD i poslije filtriranja od smetnje ostaje samo manji dio. Filtriranje se obavlja pomoću filtra u
osnovnom pojasu frekvencija, BB-filtar (Baseband). DSSS tehnika proširenog spektra poslužit će nam i
kao osnova za analizu višestrukog pristupa po kodu (CDMA, Code Division Multiple Access). Ključ za
realizaciju CDMA leži u postojanju međusobno ortogonalnih kodova koji služe za proširenje spektra.
Ilustracije realizacije CDMA postupka su na slici 8.7. c1 i c2 su međusobno ortogonalni kodovi.

[128]
 c1(t)

t+Td
d1(t) B1 C1
X X d1(t)
t

c1(t) S A
MEDIJ
t+Td
d2(t) B2 C2
X X d2(t)
t

c2(t) c2(t)

PODACI 1
d1(t) d2(t) PODACI 2

Td t t
Td

KOD 1
c1(t) KOD 2
c2(t)

TC t TC t

d1(t)c1(t) d2(t) c2(t)

t t

B1

c1(t)
C1
Tc t

B1
Td t

Slika 8.7. Objašnjenje CDMA postupka

Primjene proširenog spektra nalazimo u vojnim sustavima, WLAN-u, trećoj generaciji javne mobilne
mreže (UMTS).

[129]