Dominikanci

Dominikanci su rimokatolički crkveni red. Osnovao ga je Dominik de Guzman. Dominik de Guzman

rođen je 1171. u Caleruegi u Kastilji (Španija). Godine 1216. papa Honorije II. potvrđuje osnivanje Reda
braće Propovjednika. Dominik umire u Bolonji 6. augusta 1221. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa
Grgur IX. proglašava ga svetim.

Red se od samog početka vrlo brzo širi po sveučilišnim gradovima, privlači brojne studente. Služba
"teologa papinskog doma" sve do danas povjerava se dominikancima.

Nekoliko značajnijih likova iz bogate gotovo osamstoljetne baštine. Sv. Albert Veliki, crkveni naučitelj i
zaštitnik prirodoznanstvenika, nastoji upoznati zapadnu civilizaciju s Aristotelovim djelima. Sv. Toma
Akvinski (+ 1274.) "zajednički" (doctor communis), "anđeoski" (doctor angelicus), crkveni naučitelj,
"naučitelj čovječnosti" (doctor humanitatis) te zaštitnik katoličkih škola, jednog od najvećih mislilaca što
ga je dao dominikanski Red. Učitelj Eckhart, Ivan Tauler i Henrik Suzon poznati su rajnski mistici 14. i
15. vijeka. Sv. Katarina Sienska, načiteljica Crkve, radi na okončavanju "zapadnog raskola" te na
povratku pape Grgura XI. iz Avignona u Rim. Sv. Vinko Fererski i Savonarola veliki su propovjednici u
15. vijeku, a fra Angelico poznati slikar. 15. vijek poznat je po širenju marijanske pobožnosti, stvaraju se
kruničarkse bratovštine, koje su potpuno povjerene Redu, tako da su dominikance zvali i Red krunice. U
16. vijek dominikanci polaze u novootkrivene zemlje gdje djeluju u odbrani osnivnih ljudskih prava
domorodaca. Među najpoznatijim ističu se "otac međunarodnog prava" Francisco de Vitoria i Bartolomej
de las Casas. U novootkrivenim zemljama dominikanci osnivaju univerzitete na kojima su se predavali i
urođenički jezici.

Ubrzo nakon osnivanja Reda dominikanci stižu u hrvatske krajeve. Već oko 1225. dominikanci se
nastanjuju u Dubrovniku, zatim u Rabu, Ninu, Splitu, Zadru. Oko 1228. bl. Sadok iz Poljske osniva
samostan u Zagrebu, malo kasnije i u Čazmi, a ubrzo zatim dominikanci se šire na područje Bosne. U
svojoj gotovo osamstoljetnoj historiji Red je na djelokrugu od Kotora i Subotice do Virovitice i Brijuna
imao 81 samostan, davši uz to više od stotinu biskupa i dva službeno proglašena blaženika (bl. Augustin
Kažotić i bl. Ozana Kotorska).

Budući su dominikanci uz samostane osnivali i škole, te budući je svaki samostan bio ujedno i škola
otvorena za javnost, školstvo se razvijalo skupa s osnivanjem novih samostana. Zagrebački biskup
Stjepan II. Babonić u 13. st. povjerava dominikancima ustroj škola u Zagrebu i Čazmi. Katedralnu školu
u Zagrebu reformira bl. Augustin Kažotić. Samostanske škole sonivaju se i u drugim mjestima, kao npr. u
Glavatome, Dubrovniku, Lopudu, Hvaru, Zadru, Ninu, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Korčuli, Kotoru,
Dubici, Bihaću i Mitrovici.

God.1396. u Zadru osnovano je prvo hrvatsko sveučilište koje djeluje sve do početka 19. st.

U Bosni i Hercegovini dominikanci se nalaze u Klopču u predgrađu Zenice - samostan bl. Augustina
Kažotića utemeljen 1978.

U subotu 15. septembra 2007. godine, u prisutnosti brojnih svećenika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske,
te velikog broja vjernika iz Zenice i okolice, vrhbosanski nadbiskup, uzoriti kardinal Vinko Puljić,
posvetio je novosagrađenu crkvu Uzvišenja svetog Križa u Klopču[1].
Dominikanci

Dominikanci su rimokatolički crkveni red. 1991. je bilo u svijetu 6.715 redovnika dominikanaca[1].

Osnovna obilježja reda

Vjerni zamisli svoga utemeljitelja sv. Dominika, da je uzoran život u zajednici preduvjet uspješnog
propovijedanja, dominikanci žive u zajednici, koje brojem variraju. Svaki brat pripada određenoj
samostanskoj zajednici, a samostani jednog područja, države ili više država tvore provinciju. U
samostanu živi barem šestoro braće: samostan je mjesto gdje braća žive zajedno, i gdje, po povratku s
propovijedanje, nalaze svoju braću. Sv. Dominik je zacrtao osnovne sastavnice života svojih sljedbenika:
skladan život u zajednici, vjernost evanđeoskim savjetima, gorljivost u zajedničkom slavljenju liturgije,
osobite euharistije i časoslova, molitva (ujutro, u podne i navečer braća se okupljaju na zajednčku
molitvu), neprestani studij i ustrajno samostansko opsluživanje.

Iako je Red doživio više reformi, uvijek je u biti ostao jedinstven, bez ikakvih podjela. Svi dominikanci
pripadaju jednom te istom Redu. Braća su ponosna na na slobodu i stvaralačku vjernost, istaknute
značajke koja krase dominikanski Red.

Cilj je dominikanskog Reda upoznati istinu i spoznatu istinu priopćavati drugima a sve u vidu
propovijedanja i spasenja duša. Zato je studij bitno sredstvo za uspješan apostolat. Studij i redovnički
život međusobno se prožimaju i potpomažu. Sam je sv. Dominik svjesno usmeno i pismeno poticao braću
svoga reda da neprekidno studiraju. "Pođi s pouzdanjem, Gospodin će biti s tobom i on će te obdariti
riječima koje ćeš propovijedati." Upravo s tim obećanjem Dominik šalje svoju braću po svemu svijetu
propovijedati Radnosnu vijest. Dominik šalje prvu braću u velike sveučilišne gradove da tamo studiraju,
propovijedaju i osnivaju samostane.

I nakon postdiplomskih studija dominikanac je pozvan na permanentni studij. Stalni susreti s ljudima bilo
vjernicima ili nevjernicima, propovijedanje Radosne vijesti neprestano tjera dominikanca na neprekidni
studij, koji osluškuje život i potrebe ljudi, uvijek tražeći nove učinkovitije načine oživotvorenja Božjega
kraljevstva. Danas je oko 600 dominikanaca u svijetu aktivno nazočno u sredstvima društvenog
priopćavanja, od toga 150 u elektronskim medijima. Red izdaje ili uređuje 321 znanstvenu, kulturnu i
popularnu reviju. No sve to samo pokazuje da studij nije cilj sam sebi već skupa s molitvom i životom u
zajednici znak je radosnog naviještanja Evanđelja.

Osobnost sv. Dominika uočavamo tek kad promatramo njegovo životno djelo, Red koji je utemeljio. Kad
1217. iz Toulousea u južnoj Francuskoj šalje svoju braću, jedne u Pariz, druge u Španjolsku, razdvajajući
još uvijek nejaku zajednicu i kad mu prigovaraju da prebrzo donosi odluke, Dominik odgovara: "Nemojte
se protiviti: znam što činim." Takav način djelovanja govori mnogo o Domikovoj osobi. Na to ga tjera
ono što daje Redu kao znak raspoznavanja, jer je Red braće propovjednika "već od samog početka bio
ustanovljen posebno za propovijedanje i spasavanje duša."

Dominikanci u svom propovijedanju i u svom životu daju posebnu važnst trima temeljnim pojmovima:
slobodi, milosrđu i istini. Bartolomeo de Las Casas, propovijeda oslobođenje indijanskih robova u tek
otkrivenoj i osvojenoj Americi. Iza njegovog propovijedanja stala je čitava njegova dominikanska
zajednica, dovoljno slobodna da se ne boji vlasti protiv čijeg nepravednih postupaka i odluka je
usmjereno njihovo propovijedanje. Ljubav prema slobodi nerazdvojiva je od ljubavi prema istini. Sloboda
raste sa stalnim traženjem i propovijedanjem istine, koja je slobodna i koja oslobađa. To je njihovo
poslanje.
Propovijedanje Božjeg milosrđa u središtu je dominikanskog propovijedanje. Sv. je Dominik u noćnim
satima vapio Bogu molitvom: “Bože moj, milosrđe moje, što li će biti s grešnicima?” Svaka je
dominikanska zajednica pozvana biti školom milosrđa. Prilikom stupanja u Red braće propovjednika,
svaki kandidat, na upit poglavara: “Što tražite?”, odgovara: “Milosrđe Božje i Vaše”.

Istina je geslo dominikanskog Reda. U Palenciji u Španjolskoj Dominik studira filozofiju i teologiju. Već
u to vrijeme pokazuje svoju veliku ljubav prema siromasima. Kad je zavladala strašna glad, Dominik
prodaje svoje skupocjene knjige i pomaže ljudima u nevolji, jer kako sam kaže, nije mogao učiti iz mrtvih
koža dok oko njega živi ljudi umiru od gladi. No Dominik je sve više shvaćao, u svojoj živoj želji za
spasenjem duša, da je ljubav prema istini najveći izraz milosrđa. Iz te je spoznaje nastao i dominikanski
Red.

Povijest Dominikova života počinje legendom. Njegovoj majci u viđenju učinilo da nosi u utrobi psića
koji u ustima drži zapaljenu baklju, kojom je po izlasku iz utrobe zapalio čitav svijet. U drugom viđenju
njegova je majka vidjela zvijezdu na njegovom čelu, što je jasno značilo da će jednoga dana biti svjetlo
narodima, da bi obasjao one koji sjede u tami i sjeni smrtnoj.

Dominik Guzman rođen je 1171. u Caleruegi u Kastilji (Španjolska). Godine 1216. papa Honorije III.
potvrđuje osnutak Reda braće Propovjednika. Pred Dominikom i njegovom subraćom otvara se široko
polje rada. Dominik umire u Bolonji u pedesetoj godini života 6. kolovoza 1221. u 51. godini života.
Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglašava ga svetim.

Red se od samog početka vrlo brzo širi po sveučilišnim gradovima, privlači brojne studente. Služba
"teologa papinskog doma" sve do danas povjerava se dominikancima.

Ovdje spominjemo samo nekoliko značajnijih likova iz bogate gotovo osamstoljetne baštine. Sv. Albert
Veliki, crkveni naučitelj i zaštitnik prirodoznanstvenika, nastoji upoznati zapadnu civilizaciju s
Aristotelovim djelima. Red je dao i jednog od najvećih mislilaca, sv. Tomu Akvinskog (+1274.)
"zajedničkog", "anđeoskog", crkvenog naučitelja, "naučitelja čovječnosti" te zaštitnika katoličkih škola.
Učitelj Eckhart, Ivan Tauler i Henrika Suzon poznati su rajnski mistici 14. i 15. stoljeća. Sv. Katarina
Sienska, naučiteljica Crkve, radi na okončavanju "zapadnog raskola" te na povratku pape Grgura XI. iz
Avignona u Rim. Sv. Vinko Fererski i Savonarola veliki su propovjednici u 15. stoljeću, a fra Angelico
poznati slikar. 15. stoljeće poznato je po širenju marijanske pobožnosti, stvaraju se kruničarske
bratovštine, koje su potpuno povjerene Redu, tako da su dominikance zvali i Red krunice. U 16. stoljeću
dominikanci polaze u novootkrivene zemlje gdje djeluju u obrani osnivnih ljudskih prava domorodaca.
Među najpoznatijim ističu se "otac međunarodnog prava" Francisco de Vitoria i Bartolomej de las Casas.
U novootkrivenim zemljama dominikanci osnivaju sveučilišta na kojima su se predavali i domorodački
jezici.

I u novijoj povijesti dominikanci su aktivni na svim područjima. Henri Didon je začetnik obnove
Olimpijskih igara. God 1896. odlučuje povesti svoje učenike na Olimpijske igre u Atenu. Marie-Joseph
Lagrange utemeljuje Biblijsku školu (Ecole biblique) u Jeruzalemu, koja je odigrala značajnu ulogu u
tumačenju Sv. pisma u našem stoljeću. Jedno od remek djela škole jest svakako tzv. Jeruzalemska
Biblija".God. 1958. belgijski dominikanac Henry Pire dobio je Nobelovu nagradu za mir. Red danas vodi
6 sveučilišta, dvadesetak fakulteta i općih učilišta te dvadesetak Centara znanstvenog istraživanja.
Trenutno je u Crkvi 40 biskupa dominikanaca.

U svojoj dugoj povijesti Red je dao Crkvi 4 pape, 75 kardinala, 262 sveca i blaženika. Red dans ima oko
7 000 članova, od čega oko 1100 braće u formaciji. Nazočan je na svim kontinentima, u 95 zemalja,
organiziran u 45 provincija, viceprovincija i vikarijata. U dominikanskoj obitelji još se nalazi 4 000
koludrica, redovnica kontemplativnog života u više od 300 samostana, 35 000 aktivnih redovnica u svim
segmentima društva, i nekoliko desetaka tisuća laika, koji se pozivaju na dominikansku tradiciju i s
Redom su čvrsto povezani.
Dominikanci

Red Propovjednika (latinski: Ordo Praedicatorum) nakon 15. stoljeća znani kao Dominikanci
(Dominikanski rad) je rimokatolički crkveni red. Red jee osnovao Dominik de Guzman (1171.-1221.) u
Languedocu a potvrdio papa Honorije II. 22. decembra 1216. Papa Grgur IX. proglasio je Dominika de
Guzmana, svetim dvanaest godina nakon njegove smrti.

Karakteristike reda

Red je osnovan da propovjeda Evanđelje, ali i da se bori protiv heretika kojih je osobito bilo puno u 13.
stoljeću. Članovi reda su pored redovnika i redovnica, kongregacija aktivnih sestara i laici povezani s
redom (ranije znani kao dominikanci trećeredci).

Razna imena kojima je nazivan red.

 U Engleskoj i brojnim drugim zemljama dominikance zovu i Crnom braćom zbog crnog plašta
kojeg nose preko svojeg bijelog habita. [1]
 U [[Francuska|Francuskoj, dominikanci su znani kao Jakobinci, zbog svog prvog pariškog
samostana kojeg su izgradili pored crkve svetog Jacquesa (Jakoba).[2]
 Dominikance su zvali i Domini canes (Božji psi ili Gospodovi goniči), zbog njihove posvećenosti
vjeri i svojoj misiji, ali i zbog privilegije koju im je dao papa Grgur IX. 1234. da budu inkvizitori.

Članovi reda iza svog imena stavljaju OP akronim od Ordinis Praedicatorum (Red propovjednika). Na
čelu reda je General reda, trenutno je to otac Bruno Cadore.

Historija reda

Osnivanje

U vrijeme života Dominika de Guzmana, jug Francuske bio je uporište heretičkih pokreta Katara ili
Albižana, nazvanih po vojvodi od Albe, koji je bio simpatizer Katara i žestokog protivnika kasnijeg
Albižananskog križarskog rata (1209-1229).

Heretici su u osnovi mislili da je materija zla (kao i svako zemaljsko bogatsvo), te da je samo duh dobar.
Katari ili Albižani, su živjeli vrlo jednostavno i na sebe gledali kao vatrene sljedbenike siromašnog
Krista. Dominik je uvidio potrebu osmišljenog odgovora crkve, koji bi mogao vratiti poljuljanu vjeru
članova i simpatizera heretičkih pokreta i vratiti ih natrag u redove službene crkve. Propovjednik prosjak
bio je njegov odgovor na taj izazov. Dominikova želja da propovjedima obrati Albižane nije uspjela, na
kraju je stanovništvo Albe gotovo istrebljeno u Albižananskom križarskom ratu.

Ipak je Dominik postao duhovni otac nekoliko albižanskih žena, koje je uspio obratiti na pravu vjeru, za
njih je 1206 osnovao samostan u Prouilleu. [4]Ovaj samostan će postati temelj dominikanskih redovnica, i
one su ustvari rodonačelnice reda, a ne redovnici.

Dominik je želio osnovati novi red, koji će predano i sistematski raditi na obrazovanju starijih crkvenih
redova kao što su benediktinci, i koji će se moći nositi sa vjerskim problemima naraslog stanovništva po
gradovima, sa više organizacijske fleksibilnosti. Dominikov novi red učen je da propovijeda na narodnom
jeziku. Umjesto života u velikim izoliranim samostanima, njegovi redovnici trebali su ići među ljude
propovjedati i živjeti od milodara, kako bi bili što uvjerljiviji.
Dominik je prvu redovničku zajednicu osnovao u Toulousu 1214, ona se isprva ravnala po pravilima
Svetog Augustina [5] i pravilima za život redovnika (nacrt pravila reda) [6]U statutu reda, stoji da je red
osnovan radi dva cilja; propovijedanja i spasenje duša. Novi Red propovjednika, odobrio je papa pape
Honorije III u decembru 1216.

Red se od samog početka vrlo brzo širio po univerzitetskim gradovima, i mobilizirao brojne studente, i
stekao status prosvjetarskog reda. Zbog tog se i danas služba "teologa papinskog doma" povjerava
dominikancima.

Kasniji rad

Dominikanci su dali brojne mislioce i naučnike novog vijeka, među njima se ističu; sv. Albert Veliki,
teolog filozof i zaštitnik empirijske nauke, koji je nastojao ponovno upoznati zapad sa zaboravljenim
Aristotelom, sv. Toma Akvinski (1225. - 1274) ("doctor communis, doctor angelicus"), teolog, filozof i
humanist, zaštitnik katoličkih škola, jedan je od najvećih mislilaca što ga je dao dominikanski red.
Meister Eckhart, Johannes Tauler i Heinrich Suso bili su poznati rajnski mistici 14. i 15. st.. Redovnica
sv. Katarina Sienska, borila se za okončanje "zapadnog raskola" te za povratak pape Grgura XI. iz
Avignona u Rim]]. Raimondo delle Vigne i Savonarola borili su se za reformaciju crkve u 15. st. Brojni
dominikanci bili su veliki umjetnici kao fra Angelico i fra Bartolomeo (slikari). Dominikanci su bili
širitelji Marijanskog kulta u 15. st. i pokrovitelji širenja vjerskih bratovština, - njima je na kraju i povjeren
njihov rad, tako da su ih i zvali i Red krunice.

Od 16. vijek dominikanci polaze u novootkrivene zemlje gdje djeluju kao misionari, ali i branitelji
osnovnih ljudskih prava domorodaca. Među najpoznatijim misionarima, ističu se "otac međunarodnog
prava" Francisco de Vitoria i Bartolomeo de las Casas. U novootkrivenim zemljama dominikanci
osnivaju univerzitete na kojima su se predavali i urođenički jezici.

Dominikanci su u svojoj - 800 godišnjoj historiji dali 4 pape, 75 kardinala i 262 sveca i blaženika.
Dominikanci djeluju na svim kontinentima, u 95 zemalja, organizirani u 45 provincija, viceprovincija i
vikarijata, 1991. je bilo 6.715 redovnika dominikanaca[7].

Vrlo rano dominikanci stižu i na istočnu obalu Jadrana, oko 1225. dolaze u Dubrovnik, zatim Rab, Nin,
Split, Zadar. Oko 1228. osnivaju samostan u Zagrebu, nešto kasnije u Čazmi, nakon toga šire se do Bosne
i Vojvodine.