JU Medicinska škola Bihać

ZDRAVA ISHRANA I DIJETETIKA

-skripta-

Dr. Alma Haskić Bihać, 2015.

SADRŽAJ

- Ishrana i dijetetika – definicija, uloga i značaj .........................................................3

- Fiziologija probave .......................................................................................................4
- Hranjive materije .........................................................................................................5
- Ugljikohidrati ...............................................................................................................5
- Glikemijski indeks ........................................................................................................6
- Masti ..............................................................................................................................7
- Bjelančevine ..................................................................................................................8
- Vitamini .........................................................................................................................9
- Liposolubilni vitamini ................................................................................................10
- Hidrosolubilni vitamini ..............................................................................................11
- Minerali .......................................................................................................................13
- Energetska vrijednost hrane i bazalni metabolizam ..............................................15
- Planiranje i piramida zdrave ishrane ......................................................................17
- Uloga vode u ishrani ..................................................................................................18
- BMI ..............................................................................................................................19
- Prekomjerno uzimanje hranje (gojaznost) ..............................................................20
- Nedovoljno uzimanje hrane (pothranjenost) ...........................................................21
- Anoreksija ...................................................................................................................22
- Bulimija .......................................................................................................................22
- Bolesničke dijete .........................................................................................................23
- Ishrana hirurških bolesnika ......................................................................................24
- Ishrana pacijenata sa koronarnim oboljenima .......................................................24
- Ishrana pacijenata sa oboljenjima jetre i žuči .........................................................25
- Ishrana kod diabetesa ................................................................................................26
- Dizenterična dijeta (ishrana kod gastroenterokolitisa) ..........................................27
- Urtikarijalna dijeta ....................................................................................................28
- Enteralni oblik prehrane ...........................................................................................29
- Ishrana preko nazogastrične sonde ..........................................................................30
- Parenteralni oblik ishrane .........................................................................................31

2
ISHRANA I DIJETETIKA – definicija, uloga i značaj

Dijetetika je nauka koja se bavi zdravim načinom života, u širem smislu riječi. U užem
smislu, predstavlja nauku koja se bavi pravilnom prehranom. To je također i nauka koja
principe dijetne ishrane koristi za izbor jela i prehranu pojedinca. Bavi se vrstom i količinom
hrane neophodne za održavanje dobrog zdravlja, kako kod zdravih, tako i kod osoba sa
zdravstvenim problemima. Ako su u pitanju skupine sa zdravstvenim problemima, glavna
djelatnost dijetetike je planiranje i izrada jelovnika za bolesnike na standardnoj ili posebnoj
dijeti, ovisno o dijagnozi, kontrola namirnica od ulaska u proces pripreme do distribucije
gotovog dijetalnog obroka za pacijente, te savjetovanje pacijenata o odgovarajućim dijetama

Pod pojmom ishrana podrazumijeva se unošenje različitih supstanci organske i neorganske

prirode u organizam, koje služe za obnavljanje i izgradnju ćelija i tkiva, a koje onda
oslobađaju energiju koju koristi organizam. Sve te supstance se jednim imenom nazivaju
hranljive materije.

Hrana održava život i pokreće društvo i pojedinca. Bez hrane ne mogu rasti niti se razvijati ni
biljka ni životinja ni čovjek. Ona ima sposobnost da upravlja biohemijskim procesima na
ćelijskom nivou, tamo gdje počinje i završava se sve ono što je vezano za zdravlje. Hrana ima
moć da podstiče um i podiže raspoloženje. Hrana djeluje povoljno na naš organizam, održava
nas u životu. Upravo zbog toga pravilna prehrana itekako je potrebna zdravom, a još više
bolesnom čovjeku. Pravilna prehrana može indicirati remisiju bolesti te ponekad može
poslužiti kao jedno od terapijskih sredstava u liječenju akutnog stanja bolesti.

Prehranom čovjek unosi različite tvari potrebne organizmu. O vrsti tih tvari kao i o njihovoj
količini ovisi i pravilan rad metabolizma u ljudskom organizmu. U bolesnika taj proces može
biti poremećen te time postaje još osjetljiviji.

Zbog toga odabir vrste i količine te način pripreme hrane može bolesniku mnogo pomoći,
može i spriječiti i liječiti neke bolesti, no usprkos tome važno je imati na umu da hranu ne
možemo svrstati među lijekove u užem smislu.

Uloga hrane u organizmu je: gradivna, energetska, regulatorna i protektivna.

3
FIZIOLOGIJA PROBAVE

Probava se odvija u probavnom traktu kojeg čine: usna šupljina, ždrijelo, jednjak, želudac,
tanko i debelo crijevo, te dvije velike žlijezde koje su pridodate probavnom traktu, a to jetra i
gušterača. Nervni centri koji reguliraju uzimanje hrane su centar za glad i centar za sitost koji
se nalaze u hipotalamusu.
Probava počinje u usnoj šupljini gdje se vrši usitnjavanje i miješanje hrane uz pomoć zuba,
jezika i mišića za žvakanje. Hrana se natapa pljuvačkom, koja je produkt pljuvačnih žlijezda,
a koja sadrži enzim ptijalin (amilaza). On razgrađuje škrob na prostije šećere (na glukozu i
maltozu). Postoje 3 para pljuvačnih žlijezda: podjezične žlijezde (glandulae sublinguales),
podvilične žlijezde (glandulae submandibulares) i zaušne žlijezde (glandulae parotis).
Hrana iz usne šupljine prolazi kroz ždrijelo i jednjak (na donjem kraju ždrijela se nalazi
grkljan, koji se u aktu gutanja zatvori grkljanskim poklopcem – epiglotis, koji sprječava
odlazak hrane u dušnik) te dolazi u želudac. U stijenci želuca se nalazi sloj glatkih mišića koji
stežu i time melju hranu, pretvarajući je u himus (smjesa slična kaši). U želucu se luče HCl,
enzim pepsin i sluz. Zbog lučenja HCl-a, u želucu se nalazi kiseli medij, koji inhibira
djelovanje amilaze i tu prestaje probava ugljikohidrata, a počinje razgradnja bjelančevina pod
djelovanjem želučanih sokova i enzima pepsina, koji razdrađuje molekule bjelančevina na
peptidne lance. Unutrašnja stijenka želuca se zaštićuje lučenjem zaštitnog sloja sluzi.
Nakon probave u želucu, himus putuje u dvanaesnik (početni dio tankog crijeva). Na
njegovom ulazu se nalazi prstenasti mišić (pilorični sfinkter) koji spriječava prolazak hrane
prije nego što se ona probavi u želucu. Tu se izlučuju sokovi gušterače koji neutraliziraju
kiseli himus, te sokovi jetre. U duodenumu djeluju enzimi gušterače koji djeluju glikolitički
(amilaza – razlaže ugljikohidrate na maltozu i glukozu), lipolitički (lipaza - razlaže masti na
glicerol i masne kiseline) i proteolitički (tripsin i himotripsin – razlažu bjelančevine na
peptidne lance). Pored njih, u duodenumu djeluje i žuč koja se proizvodi u jetri, a čija je uloga
da emulguje masti i vitamine topive u mastima, te da ih pripremi za djelovanje lipolitičnog
enzima lipaze, odnosno omogući bolju apsorpciju masnih tvari iz crijeva. Žuč se izlučuje na
signal da su masnoće ušle u probavni trakt. U tankom crijevu se osnovne hranjive tvari
razlažu do svojih osnovnih sastavnih jedinica u formi u kojoj se resorbuju u krvotok preko
sistema vene porte. U tankom crijevu se probavljena hrana pretvara u tekućinu iz koje se
hranjive tvrai aporbuju u krv.
Iz tankog se crijeva crijevni sadržaj nastavlja u debelo crijevo. Tu se ukupni volumen
crijevnog sadržaja smanjuje resorpcijom vode, a sve neiskorišteno se u vidu fekalnih masa
(fekalija) izlučuje iz organizma.

4
HRANLJIVE MATERIJE

U prehrani ljudi mogu koristiti sve vrste zdravstveno ispravnih namirnica jer s prehrambene
tačke gledišta, određena vrsta namirnica, sama po sebi nije ni “dobra” ni “loša”. Najbolji
savjet je da ljudi jedu raznovrsne namirnice, a da ukupnu količinu hrane rasporede u više
obroka tokom dana. Prema porijeklu, hranljive materije se dijele na:

1. organske: ugljikohidrati, masti, bjelančevine i vitamini

2. neorganske: mineralne materije i voda

UGLJIKOHIDRATI

Ugljikohidrati (šećeri) su materije čija je osnovna uloga energetska, a koje imaju veliku
važnost u svakoj zdravoj prehrani. Sagorijevanjem 1 g ugljikohidrata se dobije 4 kcal ili 17
kJ. Prema složenosti građe molekule, dijele se na:
1. jednostavni šećeri:
a) monosaharidi – imaju najjednostavniju građu, lako su probavljivi i tu spadaju: glukoza
(najvažniji jednostavni šećer u ljudskom organizmu, otopljena u krvi, izvor energije za sve
organe i mišiće), fruktoza (voćni šećer – nalazi se u voću, medu), galaktoza (mliječni šećer).
Jedina forma direktno dostupna stanici je glukoza zbog čega se svi ostali ugljikohidrati
transformišu u glukozu da se mogu iskoristiti kao izvor energije u stanicama.

b) disaharidi – sastoje se od 2 molekule monosaharida, tu spadaju: saharoza (kuhinjski šećer -

nalazi se u šećernoj repi i trski), laktoza (mliječni šećer - sastojak mlijeka, sastoji se od
glukoze i galaktoze), maltoza (slad - nalazi se u svježim i fermentiranim namirnicama,
odnosno u prirodnim namirnicama biljnog porijekla).

2. složeni šećeri – to su polisaharidi (škrob, glikogen, celuloza), sastoje se od više

molekula monosaharida, teže su probavljivi, a dijele se na biljne (škrob i celuloza) i
životinjske polisaharide (glikogen – predstavlja depo ugljikohidrata u jetri i mišićima).

Polisaharidi se dijele na:

a) probavljive (razgradive) – škrob, razgrađuje se jednostavnih šećera koji se resorbuju putem
tankog crijeva i metaboliziraju čime se održava relativno konstantna koncentracija glukoze u
krvi, a višak se deponuje u jetri i mišićima kao glikogen, a preostali dio u masno tkivo.
b) neprobavljive (nerazgradive – prehrambena vlakna) – celuloza, za sebe veže vodu i tako
povećava crijevni volumen, ubrzava peristaltiku i nema nutritivni nego dijetetski značaj, i
pektin, ima osobinu da kuhanjem daje želatinoznu konzistenciju prerađevinama od voća i
povrća. Osnovna uloga vlakana je: da održavaju dobro zdravlje, prevencija srčanih oboljenja,
snižavaju holesterol, snižavaju i stabiliziraju nivo glukoze u krvi, sprječavaju opstipaciju,
preveniraju gojaznost, djeluju kao antioksidanti.

5
Posebno vrijedni izvori ugljikohidrata su žitne pahuljice, integralni kruh, riža (sadrže i
dovoljne količine vlakana).
Dnevne potrebe za ugljikohidratima su 400-500 g za odraslu osobu.

Razgradnja ugljikohidrata
Probava ugljikohidrata počinje još u ustima pomoću enzima amilaze ili ptijalina kojeg luče
pljuvačne žlijezde. Ovaj enzim razlaže škrob (polisaharid) na disaharide. Hrana u ustima ne
ostane dovoljno dugo da bi se sav škrob razgradio, pa se djelovanje amilaze nastavlja i kada
hrana dospije u želudac, sve dok se ta hrana ne pomiješa sa želučanim sokom jer tada
djelovanje amilaze zakoči želučana kiselina. Definitivna razgradnja ugljikohidrata je u
tankom crijevu jer se tu pomiješa i sa pankreasnom amilazom. Epitelne stanice tankog crijeva
sadrže enzime koji završe cijepanje disaharida na monosaharide koji se mogu odmah
apsorbovati u krv.

Glikemijski index (GI) je brzina kojom se neka namirnica razgrađuje do glukoze koja
prelazi u krv i utječe na glikemiju (koncentraciju glukoze u krvi). Što je vrijeme od
konzumiranja namirnice pa do porasta glukoze u krvi kraće, to je glikemijski index viši.
Glikemijski index je ustvari numerička skala koja se koristi za određivanje koliko i koliko
brzo neka hrana povisuje razinu glukoze u krvi. Glukoza predstavlja osnovnu energiju za
većinu tjelesnih stanica, transportuje se putem krvi, a uglavnom potiče iz ugljikohidrata koje
unosimo hranom.

Namirnice sa visokim glikemijskim indeksom, većim od 50, brzo ulaze u krvotok, naglo
podižu razinu glukoze u krvi, izazivaju povećano lučenje hormona inzulina i brzo oslobađaju
energiju zbog svog jednostavnog molekularnog sastava. Nakon konzumiranja hrane koja
obiluje jednostavnim šećerima (sa visokim GI), brzo pada razina glukoze u krvi, što pojačava
potrebu za slatkišima, slatkim napicima, šećerom ili medom, pa se začarani krug ponavlja -
više slatkiša traži još novih slatkiša.
Namirnice sa niskim glikemijskim indeksom, nižim od 50, se zbog složenije molekularne
strukture duže razgrađuju i pretvaraju se u organizmu u jednostavne šećere, polako ulaze u
krvotok, sporije povisuju koncentraciju glukoze u krvi, postupno povećavaju lučenje inzulina
i osiguravaju energiju tijekom dužeg razdoblja.

Neke od namirnica sa visokim GI: pivo, pečeni krompir, bijeli kruh, med, mrkva, lubenica,
čokolada, grickalice, slatkiši, obična riža.

Neke od namirnica sa niskim GI: kruh sa žitaricama, integralna tjestenina, grah, grašak,
zobene pahuljice, nezaslađeni prirodni voćni sok, suncokretovo sjeme, svježe voće (jabuka,
šljiva, smokva, šipak, dunja, narandža, breskva), crna čokolada.

Znanje o vrijednostima GI može nam pomoći u kontroli razine glukoze u krvi, što može biti
dobra strategija prevencije bolesti srca, povišene razine holesterola, inzulinske rezistencije i
dijabetesa tip II, te debljine. Plan prehrane koji podrazumijeva nisku ili umjerenu vrijednost
glikemijskog indeksa može imati pozitivan utjecaj na prevenciju i terapiju kroničnih bolesti i

6
 metaboličkog sindroma. Nakon konzumacije slatkiša, ili slične hrane bogate konzumnim
šećerom, koja izaziva nagli porast razine inzulina, organizam se osjeća umorno i letargično,
ili drugom riječju, loše. Ovaj osjećaj javlja se usljed pretjerane produkcije inzulina, što
uzrokuje sniženje razine glukoze ispod normalne vrijednosti, te pojavu hipoglikemije i umora.
Ako naša razina glukoze u krvi neprestano naglo raste i snižava se tijekom dana, jasno je da
se ne osjećamo dobro. Uspijemo li odabrati hranu koja održava stalnu razinu glukoze u krvi,
osjećamo se odlično i puni smo energije.

Nekoliko savjeta za odabir namirnica

 Ograničiti unos hrane od bijelog brašna i bijelog šećera
 Odabrati hranu bogatu prehrambenim vlaknima.
 Hrana bogata proteinima obično ima nizak GI
 Masti ne povisuju značajno razinu glukoze u krvi, ali prednost treba dati kvalitetnim
masnoćama, poput ulja lanenog sjemena, maslinovog ulja, te ulja orašastih plodova.
 Glikemijski odgovor zavisi od kombinacije hrane koja se konzumira. Složen, raznolik obrok
koji sadrži kompleksne ugljikohidrate, proteine i adekvatne vrste masnoća, te bogatstvo
prehrambenih vlakana, pružit će umjeren glikemijski indeks. Kombiniranje hrane s visokim
glikemijskim indeksom i one s niskim GI uravnotežuje odgovor organizma.

MASTI

Masti (lipidi) su uglavnom energetske tvari, mada imaju i gradivnu ulogu (u sastavu
fosfolipida).
Prema biohemijskom sastavu se dijele na:
1. obični lipidi– trigliceridi (esteri masnih kiselina i glicerola) i steroli (holesterol)
2. fosfolipidi – složeni lipidi, imaju gradivnu ulogu (izgrađuju staničnu membranu)
3. glikolipidi – složena jedinjenja šećerne i lipidne komponente (obezbjeđuju energiju)

Obične masti su najveći izvor energije. Molekula lipida se sastoji od glicerola i 3 masne
kiseline. Masne kiseline mogu biti zasićene i nezasićene. Masti su jedinjenja sa zasićenim
masnim kiselinama (palmitinska, stearinska) koje su životinjskog porijekla, pri sobnoj
temperaturi su u čvrstom ili polučvrstom agregatnom stanju, a ulja su jedinjenja sa
nezasićenim masnim kiselinama (oleinska, linolna, linolenska) koje su biljnog porijekla i pri
sobnoj temperaturi su u tečnom agregatnom stanju. Nezasićene masne kiseline su značajne za
regulaciju metabolizma holesterola u krvi.
Trigliceridi se unose u organizam ishranom, ali je organizam sposoban i sam da ih proizvede
od viška ugljikohidrata unijetih hranom. U ishrani treba preferirati nezasićene masne kiseline,
npr. maslinovo ulje, jer su nezasićene masne kiseline zdravije i biljne masnoće smanjuju rizik
od kardiovaskularnih bolesti. Unos većih količina masnoća dovodi do njihovog deponovanja
u masnom tkivu.

7
Holesterol je lipid koji najvećim dijelom nastaje u jetri, a može se i unositi hranom. Pošto je
kao i ostali lipidi nerastvorljiv u vodi, u krvi se holesterol transportuje tako što se veže
za proteine gradeći lipoproteine. Lipoprotein je biokemijski spoj koji se sastoji od lipida i
proteina. Postoji više vrsta ovih lipoporoteina, a podijeljeni su prema gustini od kojih su
najbitniji LDL (engl. Low Density Lipoprotein - lipoproteini male gustine) i HDL (engl. High
Density Lipoprotein – lipoproteini velike gustine). LDL se označava kao loši holesterol, dok
se HDL označava kao dobri holesterol.

Sagorijevanjem 1 g lipida oslobađa se oko 9 kcal ili 37 kJ

Uloga masti u organizmu:

- energetska rezerva
- gradivna uloga
- održavaju integritet kože
- uloga u termoregulaciji
- uloga u koagulaciji krvi
- uloga u imunitetu
- daju osjećaj sitosti i poboljšavaju okus hrane.

Razgradnja masti
U želucu se probavlja samo mala kolčina masti uz pomoć želučane lipaze. Najvažniji korak
za probavu masti je razbijanje masnih kapljica na male čestice tako da enzimi topivi u vodi
mogu djelovati na većoj površini što se naziva emulgovanje masti, a ostvaruje se pod
djelovanjem žuči. Najvažniji enzim za probavu masti je pankreasna lipaza koja razlaže mast
na masne kiseline i glicerol.

BJELANČEVINE

Bjelančevine (proteini) su gradivne supstance neophodne za izgradnju tkiva. Ulaze u sastav

svake ćelije, tkiva, hormona, enzima za varenje, hemoglobina... Sudjeluju u proizvodnji i
transportu lipida. Čine ih dugački lanci aminokiselina koje mogu biti esencijalne i
neesencijalne. Neesencijalne aminokiseline može proizvesti naš organizam, dok se
esencijalne moraju svakodnevno unositi putem hrane. 10 je esencijalnih aminokiselina, a to
su: leucin, izoleucin, lizin, metionin, fenilalanin, treonin, triptofan, valin, histidin, arginin.
Namirnice koje sadrže ove aminokiseline su životinjskog porijekla, a mogu biti i biljnog
(soja, grah, grašak).
Bjelančevine su najvažniji biološki sastojci svake žive ćelije i glavni materijal neophodan za
rast i obnavljanje tkiva, a uključene su u gotovo sve biohemijske procese ćelija. Od ukupne
tjelesne mase odraslog čovjeka čine oko 16-19%. Služe i kao izvor energije. Sagorijevanjem
1 g proteina oslobađa se 4 kcal energije ili 17 kJ.

8
Namirnice životinjskog porijekla koje sadrže bjelančevine: meso, mlijeko, mliječni proizvodi,
riba, jaja.
Namirnice biljnog porijekla koje sadrže bjelančevine: mahunarke, žitarice i sjemenke.

Glavne uloge u našem organizmu:

- izgradnja i obnova mišićnog tkiva i ćelija
- rast kose, noktiju i kože
- izgradnja hormona
- izgradnja enzima
- poboljšanje imunog sistema (antitijela)
- obnova hemoglobina
- transport hranljivih materija
- održavanje acidobazne ravnoteže
- izvor energije u manjku masti i šećera.

Razgradnja bjelančevina
Probava proteina počinje u želucu pod djelovanjem enzima pepsina koji je najaktivniji pri pH
vrijednosti 2. On cijepa proteine na polipeptide koji onda ulaze u tanko crijevo gdje pod
dejstvom pankreasnih enzima (tripsin, himotripsin i karboksipeptidaza) budu razgrađeni do
peptida i samo poneki do stadija aminokiselina. Konačna razgradnja se odvija pod uticajem
aminopeptidaze i peptidaze koje ih razgrađuju do nivoa aminokiselina i spremaju za
apsorpciju.

VITAMINI

Vitamini su organske tvari koje su našem organizmu potrebne u malim količinama, ali ih on
ne može sam sebi stvoriti, stoga ih moramo unijeti hranom. Dijele se na:

- liposolubilne (topive u mastima) – A, D, E, K

- hidrosolubilne (topive u vodi) – C, B-kompleks

Nedovoljan unos vitamina ili njihova nedovoljna apsorpcija se označava kao hipovitaminoza,
dok se prekomjerna količina vitamina u organizmu označava kao hipervitaminoza.
Hipovitaminoze su dosta češće od hipervitaminoza. Avitaminoza je stanje potpunog
pomanjkanja vitamina u organizmu.

9
Vitamin A

Spada u skupinu liposolubilnih vitamina. Važan je za rast i razvoj epitelnog tkiva, i sudjeluje
u stvaranje pigmenta u retini. Nedostatak ovog vitamina (hipovitaminoza) uzrokuje kokošije
ili noćno sljepilo (smanjena adaptacija na tamu) i kožne bolesti, odnosno dermatološke
probleme. Prekomjeran unos (hipervitaminoza) uzrokuje simptome kao što su: crvenilo kože,
svrbež, glavobolja, mučnina, umor, nervoza, kostobolja. Glavni izvor su namirnice
životinjskog porijekla: jetra, žumanjak, riba, mliječni proizvodi. Preporučena dnevna doza za
odrasle je 800-1000 µg (3500-5000 IJ).

Vitamin D (kalciferol)

Naziva se još i antirahitični vitamin ili vitamin sunca. Neophodan je za rast i razvoj kostiju, za
iskorištavanje kalcija u organizmu, a reguliše i metabolizam kalcija i fosfata (stvaranje kostiu
i zuba). Zbog toga se preporučuje redovno davanje kapi sa vitaminom D u prvoj godini života,
a kasnije (do kraja 3. ili 4. godine života) samo u mjesecima koji u svom nazivu imaju slovo
R. Podržava sintezu i sekreciju inzulina. Izvor: riblje ulje, jaja, mlijeko. Stvara se u organizmu
prilikom izlaganja kože sunčevom svjetlu i na ta način se proizvede oko 80% potrebnih
količina. Proizvodnja zavisi od površine kože i količine pigmenta u koži. Osobe svjetlije puti
trebaju manje vremena provesti na sunčevom svjetlu da bi se sintetizirale dovoljne količine
vitamina od osoba tamnije puti. Nije potrebno prekomjerno izlaganje suncu jer je proces
sinteze kontroliran. Nedostatak ovog vitamina kod male djece uzrokuje rahitis, a kod odraslih
osteomalaciju i osteoporozu. Predoziranje uzrokuje: nedostatak apetita, povraćanje, zatvor,
pospanost, jaku žeđ. Dnevna potreba je 5-10 µg (djeca 800 IJ, odrasli 300-600IJ).

Vitamin E (tokoferol)

Djeluje kao snažan antioksidant i time sprječava nestabilne molekule da oštećuju stanice i
tkiva. Štiti ćelije od starenja svojim antioksidativnim djelovanjem, štiti plućno tkivo od
zagađenih tvari iz vazduha, učestvuje u stvaranju reproduktivnih ćelija, poboljšava funkciju
nervnog sistema, hipofize. Češće je zastupljen u namirnicama biljnog porijekla (biljna ulja),
ali ga ima i u: morskim plodovima, orasima, avokadu. Čest je sastojak brojnih proizvoda za
njegu kože. Normalnom prehranom se dobiju dovoljne količine ovog vitamina te nisu
potrebni nikakvi dodaci. Još se naziva i antisterilitetni vitamin jer je neophodan za spolne
žlijezde i normalnu trudnoću. Dnevne potrebe su 20-30 mg.

Vitamin K

Poznat je kao koagulacijski ili antihemoragični vitamin jer ima važnu ulogu u zgrušavanju
krvi i sprječavanju krvarenja. U prirodi se nalazi u dva oblika: K1 (unosi se hranom) i K2
(sintetiziraju ga bakterije u tankom crijevu), stoga su dva izvora ovog vitamina: namirnice
(kupus, karfiol, paradajz, grašak, mrkva, riblje ulje) i crijevne bakterije. Nedostatak ovog
vitamina se dešava samo u najtežim slučajevima oboljenja probavnog trakta ili kod prerano
rođenih beba kad nije razvijena intestinalna bakterijska flora te se odmah po porodu daje
vitamin K. Hipervitaminoza također rijetko nastaje jer ovaj vitamin nije toksičan i dobro se
podnosi i u velikim količinama. Dnevne potrebe su 100-300 µg.

10
Vitamin C (askorbinska kiselina)

Spada u skupinu hidrosolubilnih vitamina. Nalazi se u voću i povrću. Prvi je vitamin koji je
dobiven sintetskim putem i jedan je od najispitivanijih vitamina. Pospješuje apsorpciju željeza
iz hrane i važan je sintezu kolagena te metabolizam masnih kiselina. Najjači je antioksidans
među vitaminima. Njegov nedostatak uzrokuje bolest skorbut (lomljive kosti, otečeni
zglobovi, slabljenje organizma, oslabljena otpornost prema infekcijama, krvarenje desni i
kože. Prevelike doze ovog vitamina mogu dovesti do nastanka bubrežnih kamenaca. Dnevne
potrebe: 50-100 mg, a u bolesnim stanjima i do 1000 mg pa i više.

Vitamini B-kompleksa

To si hidrosolubilni vitamini, topivi u vodi, što znači da ih organizam ne deponuje nego se

moraju stalno unositi hranom. Svi vitamini B-kompleksa omogućavaju da se iz šećera
oslobađa energija. Ova energija je neophodna za rad nervnih stanica, srčanih mišićnih stanica
i drugih mišićnih stanica, kao i za normalno funkcionisanje svake pojedinačne stanice u
organizmu. B vitamini su neophodni za zdravu kožu, kosu, oči, jetru, nervni sistem, srce,
mišiće, imuni sistem, odnosno za cijeli organizam.

Vitamin B1 (tiamin)

Važan je: u metabolizmu ugljikohidrata, za normalno funkcionisanje membrane neuromišićne

spojnice, u održavanju normalnog tonusa crijevne muskulature, za rad srčanog mišića, ima
povoljan uticaj na rast i razvoj, apetit i varenje, povećava otpornost prema infekcijama.
Osnovni je faktor u funkciji nervnog sistema (njegov nedostatak dovodi do razdražljivosti,
nervne neuravnoteženosti). Služi za poboljšanje koncentracije i bolje iskorištenje mentalnih
sposobnosti. Nalazi se u voću, neoguljenim žitaricama, sjemenkama suncokreta,
mahunarkama, sušenom pekarskom kvascu. Osjetljiv je na dugo kuhanje, može se očuvati pri
kuhanju na pari, a također je stabilan u smrznutoj hrani. Nedostatak dovodi od nastanka
bolesti beri-beri (poremećaj CNS-a i slabost mišića, bila je česta kod ljudi na Dalekom Istoku
jer su konzumirali samo oljuštenu rižu – ovaj vitamin se nalazi u ljusci riže, danas je rijetka,
ali je u razvijenim zemljama uzrokuje alkoholizam). Dnevne potrebe su 1-1,5 ili 2 mg.

Vitamin B2 (riboflavin)

Potpomaže rast i razvoj organizma i stvaranje crvenih krvnih stanica, i služi kao katalizator u
hemijskim reakcijama za iskorištavanje ugljikohidrata i masti. Djeluje i kao antioksidans.
Potreban je za prevođenje vitamina B6 i folne kiseline u njihove aktivne oblike u organizmu.
Često ga nazivaju i faktorom rasta odnosno disanja stanica jer je uključen je u
metaboličke procese cijeloga tijela, u metabolizam svih mikronutrijenata, te je neophodan u
iskorištavanju energije iz hrane (konverzija aminokiselina i masti u ATP odnosno u pogonsku
energiju). Njegov nedostatak uzrokuje: utiče na zdravlje kože i sluznica, rožnice oka, nervnih
ovojnica, te uzrokuje usporen rast, propadanje kože i retine (slabljenje vida). Pojavljuju se
ispucali i crveni uglovi usana, upala kapaka, preosjetljivost na svjetlo, crvenilo rožnice,
glositis (bolan, gladak i grimizno crven jezik). Najbogatiji izvori riboflavina su mlijeko i

11
mliječni proizvodi te jetra, zatim proizvodi od cjelovitog žita te tamnozeleno lisnato povrće
(koje je glavni izvor riboflavina za vegane i one koji ne konzumiraju mlijeko). Do gubitka
riboflavina dolazi kuhanjem te izlaganjem sunčevoj svjetlosti. Dnevne potrebe su 1-2 mg.

Vitamin B3 (niacin)

Jedini se od vitamina B-kompleksa javlja u 2 oblika: kao nikotinska kiselina i kao njena sol,
nikotinamid. Također je jedinstven po tome što se u tijelu može sintetizirati iz aminokiseline
triptofana. Važan je u metabolizmu glukoze, masti i alkohola. Nikotinska kiselina pomaže kod
povišenog kolesterola i triglicerida, pri bolnim menstruacijama, kod akni, fotosenzitivnosti.
Nedostatak nikotinske kiseline dovodi do bolesti poznate pod imenom pelagra. Pelagra se
često naziva 3D bolešću jer je obilježavaju dermatitis, dijareja i demencija. Javlja se često u
osoba čija je prehrana siromašna proteinima, a to je najčešće u kroničnih alkoholičara. Ipak
veće količine nikotinske kiseline, za razliku od nikotinamida, mogu biti toksične. Najbogatiji
izvori su gljive, šparoge i lisnato tamnozeleno povrće, kikiriki, riba i meso. Manje je podložan
gubicima u odnosu na ostale vitamine B-kompleksa. Dnevne potrebe su 15-20 mg.

Vitamin B5 (pantotenska kiselina)

Sastavni je dio koenzima A, koji je važan u metabolizmu svih ugljikohidrata, masti i

bjelančevina. Ima ulogu u sintezi holesterola. Vrlo je rasprostranjen u prirodi, pa u pravilu
nema potrebe za njegovom suplementacijom. Postoji u 2 oblika: čista pantotenska kiselina i
njena sol Ca-pantotenat. Pantotenat pomaže reguliranju visokog sadržaja kolesterola i
triglicerida u krvi, a čista pantotenska kiselina pomaže kod reumatoidnog artritisa i u
prevenciji akni. Izvori su meso, riba (posebno losos), cjelovite žitarice te mahunarke. Gubici
pri pripremi hrane mogu biti znatni jer je pantotenska kiselina termolabilna. Preporučene
dnevne potrebe su 4-7 mg za odrasle, i 3-4 mg za adolescente.

Vitamin B6 (piridoksin)

Može se reći da je to najznačajniji vitamin u tijelu. Važan je za izgradnju aminokiselina, a

time i proteina koji izgrađuju cijeli organizam. S obzirom na svoje funkcije u organizmu,
koristi se kod autizma, celijakije, depresije, visokog holesterola, kamenaca, PMS-a, a
preporučuje se kod aktivnih sportaša. Njegov je manjak vrlo rijedak, ali u slučaju da ipak do
toga dođe, može se prepoznati po oslabljenom imunitetu, oštećenjima kože i konfuziji. Deficit
je moguć zbog malapsorpcije u crijevima koja je posljedica nekih bolesti. Glavni izvori su
meso (posebno jetra i pureće meso), riba (tuna), jaja, mlijeko, krumpir, žitarice, špinat, te voće
(banane, avokado, grožđice). Njegova bioraspoloživost iz životinjskih namirnica je veća nego
iz namirnica biljnog podrijetla. Toplina uništava vitamin B6. Preporučene dnevne količine su
1,5-2 mg.

Vitamin B7 (biotin)

Kosa i nokti zahtijevaju biotin za svoj rast i razvoj, ali njegova puno važnija uloga je u
procesu glukoneogeneze (stvaranje glukoze), pri sintezi masnih kiselina te sintezi glikogena
(skladišnog oblika glukoze). Njegov manjak je također rijedak, a u slučaju da se ipak dogodi,

12
prvi znak je opadanje kose, a slijedi ga crvenilo oko noktiju. Glavni izvori su cvjetača, mrkva,
jetra, kikiriki, sir, banane i gljive. Biotin se stvara i u crijevima pod utjecajem crijevne
mikroflore. Dnevne potrebe su 150 µg.

Vitamin B9 (folna kiselina)

Važan je u sintezi nukleinskih kiselina, za rast i razvoj stanica i u održavanju normalne

eritropoeze (proces stvaranja eritrocita iz koštane srži). Primjena folne kiseline primarno se
veže uz trudnoću zbog njenog učinka na sprječavanje razvoja defekata neuralne cijevi djeteta.
Pored toga, može pomoći kod celijakije, Crohnove bolesti te oboljenja zubnog mesa
(gingivitisa). Deficit je moguć kod alkoholičara i kod žena koje dulje vrijeme koriste antibaby
pilule. U slučajevima deficita dolazi do anemije, onemogućena je sinteza proteina i stanična
dioba, te otežana regeneracija stanica probavnog sustava. Glavni izvori su mahunarke, jetra,
narandže, pšenične klice te tamnozeleno lisnato povrće. Folna kiselina je osjetljiva na
zagrijavanje i oksidaciju tijekom pripreme hrane. Dnevne potrebe za odrasle su 150-200 µg.
Sve žene koje su trudne ili to namjeravaju biti, trebale bi preventivno uzimati 400-800 µg.
Folna kiselina se preporučuje i svim starijim osobama.

Vitamin B12 (kobalamin)

Ovaj vitamin je potreban gdje god se stanice množe. Sintetizira se u debelom crijevu, ali se
tamo malo ili nikako može apsorbirati pa se, poput ostalih, mora unositi hranom. Ovaj vitamin
se veoma brzo razgrađuje na svjetlosti i zbog toga ga je neophodno čuvati na tamnom
mjestu. Njegov nedostatak izaziva nastanak kroničnog umora, može dovesti do anemije i
nekih neuroloških oštećenja i preosjetljivosti kože. Nalazimo ga gotovo isključivo u
namirnicama životinjskog porijekla (meso, riba, mlijeko, jaja) pa su vegetarijanci i vegani
ugrožena skupina kada se govori o ovom vitaminu. Oni trebaju konzumirati sojino mlijeko
obogaćeno vitaminom B12, zamjene za meso obogaćene ovim vitaminom ili ga nadoknaditi
suplementima. I ovaj vitamin je osjetljiv na gubitke pri kuhanju, te također na zagrijavanje u
mikrovalnoj pećnici. Preporučeni dnevni unos je oko 2 µg.

MINERALI

Kalcij (Ca)

To je najzastupljeniji mineral u našem organizmu. Sudjeluje u mnogim vitalnim procesima,

kao što su: zgrušavanje krvi, izlučivanje hormona (inzulin), prijenos nervnih signala, i dio je
gradivnih komponenti kostiju i zuba. Dobija se iz hrane, a oslobađa se iz kostiju (kosti
neprekidno otpuštaju Ca i ugrađuju novi). Nedostatak ovog minerala je veoma opasan jer
može dovesti do ubrzanog gubitka koštane mase i pojavu osteoporoze. Ima ga u mliječnim
proizvodima, povrću, voću. Vitamin A ne smije se uzimati istovremeno s kalcijem, jer
vitamin A potiče gubitak kalcija iz kosti te bi tako mogla nastati hiperkalcijemija (povišena

13
razima kalcija u krvi). Ne preporučuje se uzimati Fe zajedno sa Ca jer on sprječava apsorpciju
Fe. Preporučuje se uzimanje Ca uz vitamin D jer on pospješuje apsorpciju Ca iz crijeva.
Preporučene dnevne potrebe su 1000-1200 mg za osobe do 25 godina, odnosno 800-1000 mg
za osobe iznad 25 godina starosti.

Kalij (K)

Po zastupljenosti je treći u organizmu, poslije Ca i P. Djeluje na održavanje raspodjele

tečnosti i pH ravnoteže, pospješuje prijenos nervnih impulsa i kontrakciju mišića. Nedostatak
može povećati opasnost od visokog krvnog pritiska ili pogoršati bolesti srca. Veći nedostatak
izaziva: mučninu, povraćanje, pospanost, proljeve, grčenje ili slabost mišića, slabe reflekse,
srčanu aritmiju. Znojenjem se gubi K pa jeljeti potrebno jesti više namirnice bogate kalijem, a
to su: nemasno meso, svježe voće i povrće (paradajz, banana, krompir), sjemenke suncokreta.

Magnezij (Mg)

Uključen je u preko 300 reakcija u organizmu. Važan je za sve organe, posebno za pravilan
rad srca, mišića, bubrega, te za izgradnju kostiju i zuba. Primjenjuje se kod srčanih oboljenja,
grčeva i slabosti mišića, alkoholizma, diabetesa, opstipacije, osteoporoze, migrenskih
glavobolja i PMS-a. Nalazi se u zelenom povrću, zrnu žitarica, orasima, kukuruzu, soji, mesu.

Fosfor (P)

Čini 20% ukupne suhe tvari ljudskog organizma. Raspoređen je u kostima, zubima i tjelesnim
tečnostima. Njegov nedostatak pogoduje nastanku rahitisa. Nalazi se u mliječnim
proizvodima, mesu i žitaricama.

Natrij (Na)

U spoju sa Cl čini kuhinjsku sol (NaCl), koja je glavni izvor natrija i hlora. Glavni je
ekstracelularni katjon i vrlo je važan za održavanje acidobazne ravnoteže. Gubitak Na se
dešava kod obilnijih znojenja, proljeva, povraćanja, i gubitak je praćen je dehidracijom.
Nedostatak dovodi do pojave slabosti, grčeva, pada krvnog pritiska, a može nastati i
komatozno stanje.

Željezo (Fe)

Nalazi se u organizmu vezan za hemoglobin i mioglobin. Glavna uloga mu je transport kisika.

Manje količine Fe se nalaze u serumu vezane za beta-globulin, koji ima ulogu prenosioca
željeza i naziva se transferin ili sideroferin. Resorpcija željeza se odvija u tankom crijevu, a
potpomognuta je jonima hlorovodonične kiseline iz želuca i prisuutvom vitamina C. Dnevne
potrebe su 18 mg za odraslog muškarca i 28 mg za odraslu ženu.

14
Fluor (F)

Nalazi se u košanom tkivu i zubima. Bitan je za prevenciju karijesa, glavni izvod je voda.
Višak koji se unosi suplementima može izazvati tamne mrlje na zubnoj caklini što se
označava kao fluoroza. Dnevne potrebe su 1-1,5 mg.

Jod (J, I)

Sastavni je dio hormona štitnjače (T3 i T4). Sadržaj joda u namirnicama zavisi od sadržaja
joda u tlu. U nedostatku joda se može razviti gušavost. Kod nas se vrši jodiranje kuhinjske
soli što je vrlo bitno u prevenciji gušavosti. Dnevne potrebe iznose oko 75 µg, a u trudnoći i
laktaciji i do 250 µg.

ENERGETSKA VRIJEDNOST HRANE I BAZALNI METABOLIZAM

Za funkcionisanje tijela potrebna je energija, koja se dobija unošenjem pravilno odabrane

hrane u organizam. Nije svejedno kako je ta energija raspoređena u namirnicama i od čega se
sastoji. Nije bitna samo količina namirnica nego umjerena ishrana i šta se unosi u organizam,
kojim redom i razmak unosa tih namirnica. Hrana je ta koja snabdjeva ćelije tijela veoma
važnim hranljivim (energetskim) i zaštitnim materijama koji istovremeno predstavljaju uslov
za pravilnu funkciju i održavanje pojedinih organa. Životne namirnice na bazi hranljivog
sastava (proteini, masti, ugljeni hidrati) imaju svoju različitu energetsku vrijednost i
djelovanje na organizam. Istovremeno naše tijelo treba da bude svakodnevno snabdjeveno i
određenom količinom tečnosti, vodom.
Energetska (kalorijska) vrijednost namirnica označava se kalorijama, kojima se mjeri
količina toplote koju hrana oslobodi u metaboličkom procesu. U fiziologiji predstavlja
utvrđivanje energetskog bilansa organizma, odnosno toplotnu razmjenu između organizma i
vanjske sredine.

Dnevni unos kalorija treba da bude izbalansiran s dnevnom potrošnjom. Optimalna dnevna
energija zadovoljava potrebe bazalnog i radnog metabolizma. Energija bazalnog metabolizna
je potrebna za održavanje osnovnih životnih funkcija u normalnom stanju. Energija za radni
metabolizam zavisi od vrste, težine i vremena u kojem se rad obavlja. Višak hrane se taloži u
obliku masti i dovodi do gojaznosti.

Kalorije hranljivih sastojaka:

1 g proteina = 4 kcal (17 kJ)
1 g masti = 9 kcal (37 kJ)
1 g ugljenih hidrata = 4 kcal (17 kJ)
1 g alkohola = 7 kcal (29 kJ)
1 g organske kiseline = 3 kcal (13 kJ)

15
 1 kcal = 4,196 kJ (kilodžula)

1 kJ = 0,2388 kcal

Tjelesna masa ovisi o unosu i potrošnji kalorija:

 unesene kalorije > potrošene kalorije = povećanje tjelesne mase

 unesene kalorije = potrošene kalorije = optimalna tjelesna masa
 unesene kalorije < potrošene kalorije = smanjenje tjelesne mase

Aktivnost po intenzitetu dijelimo na: nisku, umjerenu i visoku.

-
niska aktivnost: pješačenje, sobni bicikl, lagani sport, joga (potrošnja do 4 kcal/min)
-
umjerena aktivnost: brzo hodanje, intenzivni kućanski poslovi, aerobik (4-7kcal/min)
-
visoka aktivnost: trčanje, planinarenje, plivanje, nogomet (>7kcal/min)

Bazalni metabolizam (BMR) je minimum potrebne energije za dnevno održavanje tjelesnih

funkcija kod osobe koja spava, sjedi ili naprosto ništa ne radi, dakle odmara se.
Na bazalni metabolizam utiču:
 dob – u mladosti je BMR viši, u starosti niži;
 visina – viši ljudi imaju viši BMR;
 razvoj – djeca i trudnice imaju viši BMR;
 sastav tijela – što više mišićnog tkiva, viši BMR; što više masnog tkiva, niži BMR;
 groznica – povišena temperatura znači povećani BMR;
 stres – hormoni stresa mogu izazvati povećanje BMR-a;
 vanjska temperatura – zanimljivo da i visoka i niska temperatura mogu podići razinu BMR-a;
 glad i deficitarna prehrana – snižavaju razinu BMR-a.

Formula je jednostavna i glasi: BMR = tjelesna težina kg x 20 kcal…

Bazalni metabolizam (BMR – basal metabolic rate) je najmanja potrošnja energije koju osoba
troši u stanju odmora, a koja se koristi za odražavanje vitalnih tjelesnih procesa organizma.
Odmor se definiše kao odsustvo bilo kakve aktivnosti, kao na primjer kada ležimo u krevetu.
Znači, tad se energija isključivo koristi za održavanje rada vitalnih organa (srca, pluća,
nervnog sistema, bubrega), crijeva, mišića, reproduktivnih organa i kože.

Najvažniji organ koji služi za regulisanje metabolizma je mozak, odnosno hipotalamus. On

reguliše sledeće funkcije:

 rad autonomnog nervnog sistema

 proizvodnju i kontrolu osjećanja
 reguliše tjelesnu temperaturu
 reguliše unos hrane kroz dva centra: centar za glad i centar za žeđ.

16
Svi ovi procesi zajedno obezbeđuju mehanizam koji nas održava u životu, a koji mjerimo
putem BMR-a. Od 70 do 80% ukupne energetske potrošnje kod prosječne osobe ode na
bazalni metabolizam. Ostatak ide na radni metabolizam. Naravno, što je osoba fizički
aktivnija, ovaj odnos se mijenja, pa profesionalni sportisti mogu preokrenuti odnos u korist
radnog metabolizma.

PLANIRANJE I PIRAMIDA ZDRAVE ISHRANE

Planiranje pravilne, dobro izbalansirane ishrane, ima za cilj postizanje one energetske
vrijednosti i strukture ishrane pojedinca ili populacije koja može da unaprijedi zdravlje i
prevenira bolest.
Principi pravilne ishrane: koristiti raznovrsnu hranu, pretežno biljnog porijekla, namirnice
životinjskog porijekla koristiti u ograničenim količinama. Jesti žitarice i njihove proizvode
više puta dnevno. Jesti raznovrsno voće i povrće. Održavati tjelesnu masu u preporučenim
granicama uz primjenu umjerene fizičke aktivnosti (svakodnevno). Kontrolisati unos masti
(ne više od 30% ukupne dnevne energije) i što više upotrebljavati masti biljnog porijekla.
Zamijeniti masna mesa i mesne proizvode sa ribom i nemasnim mesom (piletina, puretina).
Birati hranu sa što manje šećera. Koristiti mlijeko i mliječne proizvode sa što manjim
sadržajem masti i soli. Ukupni dnevni unos soli ograničiti na jednu kafenu kašikicu (do 6 g)
dnevo, koristiti jodiranu so. Ako se konzumira alkohol, ne treba ga uzeti više od dva pića
dnevno. Pripremati hranu na bezbjedan i higijenski način. Kuhati na pari, u vlastitom soku.
Voda je životno važna tekućina, piti je treba u dovoljnim količinama. Prilikom planiranja
zdrave ishrane, jedan od glavnih koraka predstavlja izračunavanje energetskih potreba.

17
Raznovrsna ishrana je najsigurniji način da se zadovolje potrebe organizma za svim važnim
hranljivim sastojcima. Važnije je jesti s mjerom nego se odricati pojednih životnih namirnica.
Također, preporučuje se podijeliti hranu na tri do šest obroka dnevno. Osnovna pravila
ishrane su slikovito prikazana piramidom ishrane, pri čemu se one namirnice koje se smiju
konzumirati više puta na dan nalaze na njenom dnu a one koje su bliže njenom vrhu treba u
manjim količinama upotrebljavati.

ULOGA VODE U ISHRANI

Otprilike 60-70 % ljudskog tijela je sačinjeno od vode. Tačna vrijednost zavisi od godišta i
proporcije mišićnog prema masnom tkivu (jer mišići sadrže više vode od masti). Iako voda ne
sadrži kalorije i hranjive materije, ona je neophodna za život. Možemo i do mjesec dana
preživketi bez hrane, ali bez vode tek danima. Organizam ne zadržava višak vode pa je
svakodnevno potrebno konzumirati odgovarajuću količinu vode da bi zadržali dobro zdravlje.

Kada pijemo vodu ili je unosimo ishranom, tada se hidriramo. Ako ne unosimo dovoljno
vode, naš organizam će trpjeti, a takvo stanje se naziva dehidracija. Voda ima važnu ulogu u
gotovo svim tjelesnim funkcijama kao što su:
Fiziološke uloge vode u organizmu su mnogobrojne i značajne. Kao univerzalno otapalo
organskih i neorganskih tvari, voda omogućava odvijanje različitih kemijskih reakcija u
stanicama, osigurava transport i razmjenu tvari, održavanje izoosmolarnosti u stanicama i
izvanstaničnom prostoru, ionizaciju različitih spojeva i druge procese. Voda je, dakle, važan
faktor disanja (prijenos kisika u stanice), probave (apsorpcija hranjivih tvari), staničnog
metabolizma i detoksikacije organizma (eliminacija suvišnih produkata izmjene tvari). Uz
navedeno, voda ima nezamjenjiv značaj u regulaciji tjelesne temperature. Pri višim vanjskim
temperaturama hladi organizam procesom znojenja, a pri nižim temperaturama okoline djeluje
kao izolator. Voda je važan sastojak hrskavice i zglobne tekućine koja okružuje zglobove te
osigurava adekvatnu čvrstoću, gipkost i elastičnost tkiva. Izvrsno je sredstvo za prevenciju
karijesa - zubi se kvare zbog nakupljanja kiseline koja nagriza zubnu caklinu.

U zdravom se organizmu održava ravnoteža između unosa i gubitka vode. Voda u naš
organizam ulazi kao tekućina putem pića i hrane. Smatra se da prosječno dnevno unesemo
oko 2100 ml vode, a da 300 ml nastane u našem organizmu, u metabolizmu ugljikohidrata.
Najveću količinu vode čovjek izlučuje bubrezima, i to prosječno oko 1400 ml. Znojenjem
izgubimo oko 500 ml, disanjem oko 400 ml, a stolicom oko 100 ml. Postoje još dva načina
gubitka vode iz organizma, a to je „neosjetno“, preko kože i preko pluća. Kada sve zbrojimo i
oduzmemo, ispada da oko 2400 ml vode unesemo u organizam i isto je toliko izlučimo.

Optimalna dnevna količina vode za osobu koja je umjereno fizi čki aktivna je 2 litre. U
zimskim mjesecima to znači oko 8 čaša vode na dan, a više ljeti ili ako je osoba fizički
aktivna. S porastom tjelesne težine raste i količina vode koju je potrebno unijeti u organizam.

18
I djeci i aktivnim adolescentima potrebno je više vode. Konzumiranje začinjene hrane
zahtijeva veći unos vode. Ako konzumirate hranu bogatu vodom, npr. ako jedete puno voća i
povrća, vaša potreba za vodom će se smanjiti. Voda se treba piti prije pojave žeđi, koja je već
blagi oblik dehidracije.

INDEKS TJELESNE MASE (eng. body mass index, BMI)

Zdrava tjelesna masa se postiže i održava pravilnim izborom namirnica i njihovim

adekvatnim količinama, kako to pokazuje piramida ishrane, kao i uravnoteženim,
svakodnevnim fizičkim aktivnostima. Za procjenu stanja uhranjenosti danas se koristi više
različitih indeksa. Najčešće korišteni indeks je indeks tjelesne mase, ITM (eng. body mass
index - BMI), koji predstavlja odnos težine i kvadrata visine tijela, izražen u kilogramima na
kvadratni metar. Formula koja se koristi za njegovo izračunavanje je:
BMI = tjelesna težina (kg) / tjelesna visina (m2)

Vrijednosti preporučenog BMI su iste za oba spola, 18,5 – 24,9 kg/m2 prema klasifikaciji
Svjetske zdravstvene organizacije za europsko stanovništvo.
Sam indeks tjelesne mase nije savršena mjera, jer će više i mišićavije osobe općenito imati
viši indeks tjelesne mase, iako će udio masnog tkiva biti relativno nizak, tako da je pri
procjeni rizika od razvoja bolesti povezanih s pretilošću važno uzeti u obzir i neke druge
mjere koje ukazuju na raspodjelu masnog tkiva u tijelu, kao npr. odnos obima struka i bokova.
BMI ukazuje na stepen rizika od razvoja nekih bolesti poput visokog krvnog tlaka, šećerne
bolesti, poremećaja razine masnoća u krvi, krvožilnih bolesti uključujući srčani i moždani
udar, žučnih kamenaca, osteoartritisa, nekih vrsta raka i drugih. Što je indeks viši, to je i veći
rizik pobolijevanja od navedenih bolesti.

Ocjena BMI (kg/m2) Klasifikacija

< 18,5 Pothranjenost
18,5- 24,9 Poželjan tjelesna težina (poželjan BMI)
≥25 Prekomjerna težina
25,0- 29,9 Predgojaznost
30,0- 34,9 Gojaznost I stepena
35,0- 39,9 Gojaznost II stepena
≥ 40,0 Gojaznost III stepena

19
GOJAZNOST

Gojaznost (lat. obesitas) je hronična bolest (bolesno stanje), koja se ispoljava prekomjernim
nakupljanjem masti u organizmu i povećanjem tjelesne težine. Svako povećanje tjelesne
težine za 10% i više od idealne označava se kao gojaznost. Osobe se smatraju gojaznima
kada je njihov BMI >30 kg/m². Svrstava se među vodeće bolesti savremene civilizacije.
Ozbiljan je zdravstveni problem jer povećava rizik za pojavu raznih oboljenja, posebno
srčanih oboljenja, diabetes mellitusa tip 2, opstruktivne apneje tokom sna, različitih
zloćudnih tumora, artroze itd. Gojaznost je češće uzrokovana načinom života, a rjeđe
metaboličkim poremećajima, mada je najčešće uzrokovana kombinacijom prekomjernog
unosa energetski hranljivih materija, nedostatka fizičke aktivnosti i genetske osjetljivosti.

Gojaznost se podjednako često javlja u svim životnim dobima. U dječijem uzrastu je

podjednako česta kod dječaka i djevojčica, a poslije puberteta je češća kod žena nego kod
muškaraca. Gojaznost je vodeći uzrok smrti koji se može spriječiti širom svijeta, sa sve
većom rasprostranjenošću kod odraslih i djece, a smatraju je jednom od najozbiljnijih
zdravstvenih problema u 21. stoljeću.

Iako za većinu ljudi pojmovi "prekomjerna težina" i "pretilost" predstavljaju sinonime, među
njima postoji značajna razlika. Osobe čiji je BMI 25-29,9 kg/m2 imaju prekomjernu tjelesnu
težinu, a osobe sa BMI >30 kg/m2 smatraju se pretilima (gojaznima).

Tipovi gojaznosti se mogu odrediti na osnovu više kriterijuma.

Na osnovu BMI, gojaznost se dijeli na:
1. androidnu – mušku (oblik jabuke), gdje se višak masnog tkiva nagomilava u predjelu
lica i vrata, ramena, grudnog koša i stomaka,
2. ginoidnu – žensku (oblik kruške), gdje se višak masnog tkiva nagomilava u donjem
dijelu tela (oko karlice i na butinama).
Osobe koje imaju androidni tip gojaznosti najčešće imaju rizik od srčanih oboljenja, dok
osobama sa ginoidnim tipom gojaznosti obolijevaju uglavnom bubrezi, a sa godinama
pogoršavaju držanje tijela i bespovratno krive kičmu, zbog teških kukova i butina.

U odnosu na histološke karakteristike masnog tkiva, gojaznost se dijeli na:

1. hipertrofični tip (ujedno i najčešći) – javlja se kod odraslih i karakterističan je po
tome što je broj masnih ćelija normalan, ali su one uvećane
2. hiperplastični tip – javlja se u djetinjstvu i najteže se liječi jer je povećan broj masnih
ćelija za 2 do 4 puta.
U terapiji gojaznosti se uglavnom koriste dijetalni način ishrane, preparati koji ubrzavaju
metabolizam te fizička aktivnost.

20
POTHRANJENOST

Pothranjenost ili mršavost je stanje koje nastaje kao posljedica nedovoljnog unošenja
energetskih materija putem ishrane.

Ukoliko kalorijska vrijednost hrane nije dovoljna, organizam je prisiljen da svoje energetske
potrebe podmiruje razgradnjom vlastitih rezervi (potkožno masno tkivo). Kad se te rezerve
potroše, organizam je primoran da razgrađuje vlastite bjelančevine, prvo iz mišićnog tkiva, a
zatim iz unutrašnjih organa, što može imati teške posljedice po zdravlje.

Pothranjenost je nevoljni gubitak tjelesne težine koji može nastati zbog nedovoljnog unosa
hranjivih tvari, malapsorpcije, poremećenog metabolizma, gubitka hranjivih tvari usljed
proljeva, ili povećanih prehrambenih potreba, odnosno dugotrajnih oboljenja (kao što je to
slučaj kod raka ili infekcije). Značajnim se smatra gubitak tjelesne težine >5% tokom zadnjih
3-6 mjeseci. Napreduje kroz stadije, a svakom je stadiju obično za razvoj potrebno duže
vrijeme. Prvo se mijenjaju razine hranjivih tvari u krvi i tkivima, nakon čega slijede
intracelularne promjene biokemijske funkcije i građe. Na kraju se pojavljuju simptomi i
znakovi pothranjenosti. Pothranjenost je povezana s mnogim poremećajima i okolnostima,
uključujući siromaštvo i društvenu oskudicu. Opasnost je također povećana u određenim
razdobljima života (tokom dojenačke dobi, ranog djetinjstva, adolescencije, trudnoće,
dojenja i u starosti). Simptomi će ovisiti o uzroku koji je doveo do pothranjenosti.
Ovo stanje je praćeno je različitim promjenama u organizmu, kao što su: smanjenje tjelesne
težine, biohemijski poremećaji, opadanje mišićne snage, opšta slabost, zamaranje, poremećaji
menstrualnog ciklusa kod žena, proljevi zbog promjena na sluznici organa za varenje,
poremećaji imuniteta.

Pothranjenost je potrebno brzo otkloniti uz pomoć odgovarajuće dijetoterapije čiji je primarni

cilj da se uz pomoć pravilne, uravnotežene prehrane dostigne optimalna tjelesna težina.
Kalorijska vrijednost hrane za povećanje tjelesne težine trebalo bi da bude za 25% do 50%
veća od dnevnog utroška energije. Terapija se određuje individualno i prilagođena je uzroku i
stepenu pothranjenosti.

21
ANOREKSIJA

Anoreksija je poremećaj jedenja u čijem središtu se nalazi preplavljujući strah od debljanja.

Anoreksija ne nastaje zbog gubitka apetita već je riječ o borbi protiv gladi zbog stalno
prisutnog i potpuno nerazumnog straha od debljanja koji ne popušta ni onda kad je mršavost
dostigla takve razmjere da je ugrožen život bolesnika. Iako je u središtu bolesti hrana,
anoreksija je bolest uma. Često započinje relativno prirodnom željom za gubitkom nekoliko
kilograma, a završava gubitkom 15-60% normalne tjelesne težine sve dok se jelo posve ne
ukine. Posljedice anoreksije su vrlo ozbiljne i raznolike: pothranjenost, drastično smanjenje
mišićnog i koštanog tkiva, opadanje kose, vrtoglavice, slabost, pojačana osjetljivost na
hladnoću, smanjenje krvnog pritiska i pulsa, anemija, izostanak menstruacije, konstipacija,
suha koža, otoci na nogama, smrtni ishod.

BULIMIJA

Bulimija je sindrom okarakteriziran ponavljanjem napada pretjeranog jedenja, nakon čega

slijede povraćanje ili upotreba sredstava za čišćenje (purgativa). Prisutna je prekomjerna
zaokupljenosti kontrolom tjelesne težine i osobe gube kontrolu nad ishranom. U 90%
slučajeva poremećaj se javlja kod žena, s početkom u kasnoj adolescenciji ili u ranoj odrasloj
dobi. Kliničkom slikom dominira prejedanje praćeno neodgovarajućim kompenzacijskim
mehanizmima kako bi se prevenirao porast tjelesne težine. Prejedanje se definira kao jedenje,
u određenim vremenskim razdobljima, količine hrane značajno veće od one koju bi većina
ljudi pojela u sličnim okolnostima. Osobe s bulimijom su tipično postiđene zbog problema s
uzimanjem hrane i pokušavaju sakriti svoje simptome. Prejedanje se odvija u tajnosti, ili
koliko je to moguće tajno, a karakterizirano je brzom konzumacijom hrane sve dok se ne
postigne osjećaj neugode ili čak bolne punoće. Osim prejedanja, drugo najvažnije obilježje je
ponavljano korištenje neadekvatnih kompenzacijskih metoda s ciljem prevencije porasta
tjelesne težine. Najčešća kompenzacijska tehnika je izazivanje povraćanja poslije epizode
prejedanja, u čemu bolesnici postaju vrlo vješti, tako da kasnije mogu povratiti kad god žele.
Dijagnoza bulimije se postavlja ako su prisutna najmanje 2 epizode sedmično u trajanju od 3
mjeseca.

22
BOLESNIČKE DIJETE

Izbor namirnica u svakodnevnom životu može imati uticaja na naše zdravlje, zato je važno
hraniti se zdravo u skladu primjera zdrave ishrane i piramide ishrane. Na izbor namirnica
utiče mnogo faktora, prije svega glad odnosno sitost. Ostali faktori su: senzorička svojstva
hrane (okus, miris, izgled), socijalni, emocionalni i kongnitivni faktori (znanje, stavovi prema
hrani i zdravlju, životna iskustva) te kulturni, vjerski i ekonomski faktori.

Dijetetika je naučna disciplina o ishrani koja se bavi vrstom i količinom hrane neophodne za
održavanje dobrog zdravlja, kako kod zdravih, tako i kod osoba sa zdravstvenim problemima.
Pod dijetalnom ishranom podrazumijevamo sve dijetetske mjere koje se sprovode sa ciljem da
oboljeli organizam, bez obzira koja je bolest u pitanju što prije uspostavi ravnotežu između
svojih potreba, koje su zbog bolesti najčešće promijenjene, i količine unesenih hranljivih
materija. Kod pojedinih oboljenja dijetalna ishrana je osnovna mjera liječenja i tada ishrana
ima ulogu terapije. Kod druge grupe bolesti (srce, bubrezi, organi za varenje) ishrana ima
potpomažuću ulogu jer omogućava da se trajanje bolesti ublaži i da se izbjegnu komplikacije.
Zadatak dijetalne ishrane je da se, unatoč smanjenom asortimanu namirnica koje se mogu
upotrijebiti, osigura prehrana potrebnog sastava za svaku vrstu dijete, ali i da oslobodi
organizam nepotrebnog teškog rada i opterećenja crijeva, i da ukloni štetne sastojke iz
organizma. U dijetetici treba da se ističe grupa dijeta koje ne zadaju neke veće poteškoće u
pripremi kod kuće. To su najčešće dijete vezane za bolesti probavnog trakta, bubrega, srca,
jetre i dijabetesa.
Bez obzira na dijetu, bolesnička hrana treba da bude pripremljena od svježih i dobrih
namirnica i da se što više mijenja, tako da bude raznovrsna. Treba izbjegavati upotrebu hrane
koja je ostala od prošlog dana. Bolesnici uglavnom treba da jedu češće, i zato obroci moraju
biti manji.
Većina zdravstvenih ustanova pravilno postupa što bolesnicima daje pismena upustva za
dijetalnu ishranu. Kod dijetalne ishrane mora se voditi računa i o finansijskim mogućnostima
bolesnika, o njegovom ukusu i mogućnostima nabavke pojedinih vrsta namirnica.

23
ISHRANA HIRURŠKIH BOLESNIKA

Svaka hiruška operacija dovodi do niza hormonalnih i metaboličkih promjena, koje

povećavaju energetsku potrošnju u organizmu. Uspostavljanje normalne homeostaze poslije
intervencije moguće je samo uz odgovarajuću ishranu (oralnu, enteralnu i/ili parenteralnu).
Ishrana hiruških pacijenata ima višestruke ciljeve:
- smanjenje gubitka tjelesne mase
- zadovoljenje energetskih potreba i potreba za mikronutrijentima
- korekcija specifičnih nutritivnih deficita
- uspostavljanje i održavanje normalne ravnoteže tečnosti i elektrolita
- sprječavanje neželjenih posljedica hiruške intervencije, kao što su infekcija i duži
boravak u bolnici

Dva do tri dana prije operacije, pacijentu treba dati kašastu ili tečnu hranu, a pacijent se
klistira nekoliko sati prije operacije. Za vrijeme operacije organi za varenje moraju biti
ispražnjeni kako bi se izbjegla aspiracija povraćenog sadržaja. Iz navedenog razloga, unos
hrane na usta prekida se 6 sati prije operacije, a u urgentnim stanjima, ispira se želudac prije
davanja anestezije.
Prvih 24 do 48 h poslije operacije, dok se ne uspostavi peristaltika, ne sprovodi se oralna
ishrana, zatim se primenjuje tečna dijeta, a zatim tečna kašasta dijeta (predstavlja prijelaz od
tečne do kašaste hrane) pa kašasta. Uvođenje čvrste hrane zavisi od stanja digestivnog trakta.
Nema fizioloških opravdanja za izbjegavanje čvrste hrane odmah po uspostavljanju funkcije
digestivnog trakta. Po izlasku iz bolnice pacijent treba da uzima više manjih obroka i dosta
tečnosti (2,5-3 l dnevno).

ISHRANA PACIJENATA SA KORONARNIM OBOLJENJIMA

Najčešća patologija sa kojom se kardiolozi susreću su hipertenzija i koronarna bolest.

Hipertenzija (povišen krvni pritisak) je najčešća bolest savremenog svijeta. Među uzrocima
hipertenzije najčešće se pominju nasljedni faktor, pretjerani unos soli i tečnosti, prolongirane
stresne situacije i neredovno uzimanje propisane terapije. Koronarna bolest se najčešće
manifestuje kao stabilna i nestabilna angina pectoris i kao infarkt miokarda. Osim lijekova,
potrebno je primijeniti opšte mjere – povećati fizičku aktivnost, smanjiti napetost, ali i obratiti
pažnju na ishranu.

U velikom broju slučajeva se pravilnom, zdravom ishranom može pomoći u terapiji srčanih
bolesti i u mnogim slučajevima se promjenom životnih navika može reducirati broj i jačina
lijekova koji se uzimaju. Samo smanjivanjem težine se može uraditi mnogo za rasterećivanje
srca i krvnih sudova. Tako se npr. krvni pritisak može sniziti za 2-4 mmHg po izgubljenom
kilogramu. Međutim, ne treba pokušavati radikalnim dijetama u kratkom vremenu izgubiti
višak kilograma, jer je to još lošije za organizam, a izgubljeni kilogrami će se nakon dijete
vratiti. Cilj bi trebao biti promjenom navika u ishrani, sa zdravom i raznovrsnom hranom,

24
polako, ali dugoročno mršati. Ako se pazi koja hrana se jede, izbjegavaju presoljene, masne
namirnice, a poveća broj zdravih obroka sa puno povrća, voća, prirodnih vitamina i minerala,
ne samo da će se pozitivno uticati na razvoj bolesti, nego će se uskoro primjetiti da se pacijent
generalno bolje osjeća. Pravilnom ishranom se i vrijednosti masti u krvi mogu na prirodan
način, bez lijekova, smanjiti. I tu je važno da se ne izbaci u potpunosti hrana koja sadrži masti
jer su masti sastavni dio zdrave ishrane. Dovoljno je da količine unesenih masti budu
reducirane i da se masti životinjskog porijekla izbjegavaju koliko god je to moguće. To se
posebno odnosi na mesne prerađevine (kobasice, salame i slično) i mliječne proizvode (tvrdi
punomasni sirevi). Masti koje u sebi sadrže puno nezasićenih masnih kiselina, kao što su u
maslinovom, suncokretovom ili kukuruznom ulju, su masti koje čak pozitivno utiču na
smanjenje vrijednosti masti u krvi. U principu bi ishrana trebala biti bogata povrćem,
salatama, voćem, krompirom, žitaricama, a što siromašnija mesom i slatkišima.
Riba, ukoliko se jede jednom ili dva puta sedmično, pozitivno utiče na arteriosklerozu i
vrijednosti masti u krvi. Kod pića i sokova se ne smije zaboraviti na količinu šećera koji se u
njima nalazi. Bolje je piti vodu i čajeve bez šećera. Sokovi imaju u sebi vitamine i zato se
trebaju piti s vremena na vrijeme, ali je bolje, zbog šećera, da se razvodne pola pola sa
vodom. Prilikom kuhanja, pokušati hranu soliti što manje i umjesto soli koristite više druge
začine, koji često imaju i određena ljekovita dejstva. Posebno konzervirane i gotove
namirnice u sebi već imaju prevelike količine soli u sebi te ih treba izbaciti ili bar reducirati u
prehrani. Nakon kraće prelazne faze će se primjetiti da novi način ishrane ima, pored boljeg,
prirodnijeg okusa, i pozitivno djelovanje na kompletan organizam.

ISHRANA PACIJENATA SA OBOLJENJIMA JETRE I ŽUČI

Cilj dijetalne ishrane kod oboljenja jetre, žučnih puteva i pankreasa jeste da popravi stanje
ishranjenosti pacijenta, kao i opšte stanje pacijenta tokom akutne faze bolesti.
Osnovna pravila kod oboljenja jetre podrazumjevaju:
- potpunu zabranu uzimanja alkohola
- upotrebu potpuno svježih namirnica, uz strogo izbjegavanje konzerviranih mesnih i
ribljih proizvoda, kao i suhomesnatih, dimljenih mesnih proizvoda
- upotrebu nemasnih vrsta mesa, kao i jaja u umjerenoj količini
- izbjegavanje pikantnih, zrelih, fermentiranih sireva
- zabranu teže probavljivog lisnatog i mahunastog povrća u zavisnosti od funkcije
organa za varenje
- ograničavanje masti, mada se preporučuju biljna ulja korištena samo jednom
- zabranu upotrebe začina kao što su biber, paprika, senf, a hrana se soli umjereno
- ne preporučuju se teški masni kolači.

Cilj ishrane kod bolesti žučne kese jeste smirivanje žučne kese izborom odgovarajućih jela, a
to podrazumijeva minimalne količine masti u ishrani. Poslije operacije žučne kese, dijetalna
ishrana nije obavezna, mada su iskustva različita i teže se mogu svesti na jedinstvena pravila.

25
ISHRANA KOD DIABETESA

Šećerna bolest je metabolička bolest, koja se karakteriše povećanom koncentracijom šećera u

krvi (hiperglikemijom), usljed defekta u lučenju insulina i/ili njegovom dejstvu. Dijabetes
nastaje sa dejstvom i kompleksnim interakcijama različitih faktora, a prije svega genetskih i
faktora vanjske sredine, odnosno samog načina života. Polazište u liječenju svih tipova
Diabetes mellitusa jeste dijetalna dijabetična ishrana. Ukupne dnevne kalorijske potrebe za
jedan dan procjenjuju se na osnovu idealne tjelesne težine. Kod jako mršavih dijabetičara
može se uvesti hiperkalorijska ishrana /pojačana ishrana/ do postizanja idealne tjelesne težine,
a kod gojaznih dijabetičara smanjuje se unos kalorija do postizanja idealne tjelesne težine.
Osim ukupnog kalorijskog unosa potrebno je odrediti i odnos između bjelančevina,
ugljikohidrata i masti. Minimalne potrebe za bjelančevinama iznose oko 0,9 g/kg tjelesne
težine. Predlaže se 40-60 % ugljikohidrata od ukupnog unosa energije, čak i do 85%. Ostatak
treba da sačinjavaju masti u vidu višestruko nezasićenih masnih kiselina, kao antiaterogeno
sredstvo, ili alternativno jednostruko nezasićene masne kiseline. Važno je pokušati spriječiti i
liječiti kronične komplikacije šećerne bolesti, a to su: pretilost, povišen krvni tlak i bolest
krvnih žila. Preporučuje se u dnevnu rutinu uključiti redovitu tjelesnu aktivnost jer
aktivne mišićne stanice uz manju količinu inzulina uspješno iskorištavaju glukozu za
energetske potrebe.

Neki opšti ciljevi nutritivnih preporuka su sadržani u sljedećem:

- postići i održati urednu razinu šećera u krvi

- postići i održati urednu razinu masnoće u krvi
- postići i održati urednu razinu krvnog pritiska.

Iako postoje razlike među pojedinim zemljama, neka općeprihvaćena nutritivna pravila su:
- održati umjeren odgovor razine šećera u krvi nakon obroka
- postići i održati preporučenu tjelesnu težinu
- zadovoljiti individualne prehrambene navike.

26
ISHRANA KOD AKUTNIH GASTROENTEROKOLITISA

Pažljivo odabrana i ispravna prehrana je od velike važnosti za liječenje bolesnika sa akutnim

proljevom i povraćanjem. Pridržavajući se strogo određenih preporuka za prehranu,
organizmu nadoknađujemo potrebne elektrolite i vodu, odnosno sve ono što se gubi
proljevom i povraćanjem. Pravilna prehrana pomaže bržem oporavku, odnosno smanjenju
broja stolica i prestanku povraćanja. Mjere samoliječenja kako bi se izbjegla dehidracija
uključuju uzimanje otopine elektrolita (oralna rehidracijska tekućina koja se može kupiti u
slobodnoj prodaji) kako bi se nadomjestila izgubljena tečnost, što je posebno važno kod male
djece. Kako je rizik od dehidracije veći kod dojenčadi i male djece, roditelji moraju pažljivo
pratiti broj pelena koje su promijenili dnevno kada je dijete bolesno. Soda i obična voda ne
nadomještaju elektrolite potrebne djeci koja su dehidrirala od povraćanja i proljeva. Ne treba
jesti jako masnu, slatku i začinjenu hranu niti mliječne proizvode. Treba djetetu strpljivo
davati male količine mlakog čaja od šipka. Bolesnici s proljevima koji zbog mučnine nisu u
mogućnosti uzimati tekućinu na usta možda će trebati infuziju, posebno mala djeca. Potrebno
je biti strpljiv sa djecom i nuditi im često manje količine ohlađenog čaja od šipka. Dijete
može jesti uobičajenu hranu samo ne jako masnu i slatko. Osobe koje uzimaju diuretike
moraju biti pažljivi kod proljeva i možda će morati prestati uzimati diuretike za vrijeme
akutne faze proljeva. Djeca koja su isključivo na majčinom mlijeku, ne mijenjaju prehranu.
Dojenje se ne prekida ako dijete ima proljev, dok za ostalu djecu prehrana treba biti
primjerena dobi. Hrana koja se nikako ne preporučuje je sve prženo, masno, pečeno,
začinjeno, voćni sokovi, mliječni proizvodi (kod težih proljeva). Dopuštena je riža (rižina sluz
kod proljeva), žitarice, kuhano povrće, banane i jabuke (izgnječiti i ostaviti da poprime
tamniju boju), nemasno meso (piletina, puretina).

27
ISHRANA KOD BOLESNIKA SA URTIKARIJOM (urtikarijalna dijeta)

Urtikarija je vaskularna reakcija kože koja izaziva kožne promjene i pojavljuje se, u većini
slučajeva, u obliku izdignutih pločastih crvenih mrlja (lat. urtica rubra), mada se ponekad
mogu pojaviti i bijele mrlje (bijeli osip, lat. urtica alba s. porcelanea).
Kod pojave alergijske reakcije na određenu namirnicu provodi se liječenje bez lijekova ili
lijekovima. U jednom i drugom slučaju treba eliminirati određenu namirnicu iz prehrane,
odnosno bitno je spriječiti dalji unos alergena u organizam (ako je poznat) i ubrzati njegovo
izlučivanje (npr. davanjem laksativa u slučaju prehrambenog alergena), te izbjegavati štetne
faktore (lijekove, hranu s aditivima i kozervansima, smanjiti stres, alkohol). Valja izbaciti i
bjelančevine nekoliko dana (ne jesti meso, mliječne proizvode i jaja), te ih kasnije postepeno
uvoditi prema uputi. Izbjegavanje bjelančevina posebno je važno ako je alergen mala
molekula jer tada neće naći nosača (bjelančevinu) i prestat će djelovati.
Kod akutne urtikarije prvih sedam dana provodi se dijeta, a kasnije je potrebno provoditi tzv.
eliminacijsku dijetu. Ona se sastoji u izbjegavanju hrane s konzervansima i aditivima, te
konzumiranju lagane kuhane hrane bez začina (osim soli). Od lijekova se primjenjuju
antihistaminici koji smanjuju svrbež, a kod težih oblika mogu se primjeniti kortikosteroidi ili
neki drugi lijekovi, što ovisi o težini kliničke slike.

Gotovo svi znamo jesmo li na nešto alergični i kada izbija urtikarija. Potrebno je uvijek
izbjegavati sve ono što stvara tegobe. Ako se urtikarija pojavi prvi put, posebno zbog
unošenja u organizam neke namirnice, treba ustanoviti poseban režim prehrane.
Preporučuje se sljedeći jelovnik:
1. dan: čaj sa šećerom;
2. dan: riža kuhana na vodi, dvopek, med i keksi bez jaja;
3. dan: supa s kuhanom piletinom, krompir, jabuka;
4. dan: kuhana teletina, banana.
5. dan: kuhana govedina, zelena salata i mrkva.
6. dan: mlijeko.

Nakon sedam dana uvodi se u jelovnik takozvana eliminacijska dijeta – uzimanje hrane bez
aditiva i konzervansa.

Bolesnika s urtikarijom, osobito onom koja se javlja rijetko i bez uzroka, treba upoznati i s
pojmom intolerancije na histamin ili histaminizam. Riječ je o reakciji na histamin koji se
može stvarati ne samo tokom alergijske reakcije nego i kao razgradni produkt neke hrane
(bjelančevina). Hrana zbog dužeg stajanja ili početka kvarenja u sebi sadrži mnogo histamina,
kao i jela koja se podgrijavaju. Histamin se ne može razoriti kuhanjem, smrzavanjem ili
grijanjem u mikrovalnoj pećnici, a kombinacija alkohola s hranom koja sadrži histamin
pojačava njegovo djelovanje. Puno histamina ima u crvenom vinu, šampanjcima, pivu,
sirevima, plavoj ribi (osobito konzerviranoj), suhomesnatim proizvodima, naročito ako duže
stoje. Preporuka je jesti uvijek svježu, laganu i kuhanu hranu. Pojavi li se intolerancija na
histamin, daju se antihistaminici.

28
UNOS HRANE KOD BOLESNIKA

Dostatan unos hrane i vode treba osigurati energetske potrebe i sve esencijalne nutrijente
potrebne za normalan metabolizam. U stanju bolesti nutritivne potrebe organizma često su
promijenjene, a potrebe određenih organa i organskih sustava moraju se optimalno
zadovoljiti. Iako nutritivna potpora može biti standardizirana u segmentu liječenja određenih
bolesti, važno je shvatiti da je svaki bolesnik individua koja zahtijeva brižan pristup procjeni
stanja uhranjenosti, ali i odabiru pojedinih pripravaka. Klinička prehrana važan je segment
liječenja bolesnika, češće kao potporna terapija, ali povremeno i kao osnovni način liječenja.
Klinička prehrana obuhvata sve oblike prehrane bolesnika tj. uobičajenu prehranu na usta,
prehrambene modifikacije i pripravke, te enteralnu i parenteralnu prehranu, a u užem smislu
obuhvaća samo enteralnu i parenteralnu prehranu. Enteralna prehrana podrazumijeva unos
hrane ili komercijalnih nutritivnih otopina i pripravaka, u prvom redu sondom u želudac ili
početne dijelove tankog crijeva. Moguć je i unos na usta kao nadopuna svakodnevnoj
prehrani ili kao osnovna prehrana u bolesnika koji nisu u mogućnosti konzumirati normalnu
hranu. Ideja vodilja i cilj njenog razvoja je osigurati bolju kvalitetu života svim bolesnicima
kojima je potrebna kvalitetna, dopunska prehrana. Parenteralna prehrana je oblik kojim se
organizmu krvožilnim putem nadoknađuju voda, energetski supstrati (glukoza i lipidi), kao i
sve druge hranjive tvari (oko 50 nutritivnih sastojaka). Odluku o vrsti kliničke prehrane
moguće je donijeti tek nakon što se provede procjena stanja uhranjenosti i ocijeni stanje
probavnog sustava - tankog i debelog crijeva. Danas kada govorimo o ishrani bolesnika
upotrebljavamo izraz nutritivna terapija.

Enteralna prehrana

Prioritetni cilj kliničke prehrane danas je održanje cjelovitosti sluznice tankog i debelog
crijeva, s naglaskom na hranjenje bolesnika normalnom hranom uz modifikacije ili enteralnim
pripravcima kada je god to moguće tj. kada ne postoje apsolutne kontraindikacije. I male
količine hrane u crijevnom lumenu mogu spriječiti stanjivanje crijevne stijenke i atrofiju
crijevnih resica te tako utjecati na smanjenje prijelaza bakterija iz crijeva u sistemni krvotok.
Prijelaz bakterija kroz crijevnu stjenku (bakterijska translokacija) može uzrokovati brojne
upalne komplikacije, a nerijetko i smrtni ishod. Osnovni postulat kliničke prehrane danas
glasi: “ako je crijevo u funkciji, koristi ga”. Enteralna prehrana ima brojne prednosti u
odnosu na parenteralnu prehranu:

 Potrebe organizma za hranjivim tvarima koje se unose enteralnim pripravcima u

crijevo dobro su poznate, za razliku od parenteralne prehrane i unosa nutritivnih tvari.
 Pripravcima za enteralnu prehranu omogućava se unos nekih hranidbenih pripravaka
kao što su probiotici, prebiotici i prehrambena vlakna kojih ili nema ili ne može biti u
parenteralnim otopinama.
 Broj i učestalost ozbiljnih komplikacija, posebno upalnih, znatno je manji u bolesnika
na enteralnoj prehrani.
 Enteralna prehrana znatno je jeftinija od parenteralne.

29
Spektar pripravaka za enteralnu primjenu širok je i dostupan za svakodnevnu primjenu.
Komercijalni pripravci imaju brojne prednosti nad pripravcima koji se pripremaju u bolničkim
kuhinjama ili kod kuće. Enteralna hrana dijeli se na monomerne (elementarne), oligomerne
te polimerne pripravke. Osnovna razlika je u veličini, odnosno količini i vrsti prisutnih
molekula. Sukladno tome, pripravci koji sadrže veći broj molekula, koje su ujedno i kraće,
imaju veću osmolarnost pa stoga mogu prouzročiti nuspojave poput proljeva.

Ishrana preko nazogastrične sonde

Enteralna prehrana putem sonde je indicirana u bolesnika s funkcionalnim probavnim

sustavom koji ne mogu uzeti dovoljnu količinu hranjivih tvari na usta, jer im je potrebna
intenzivna bjelančevinska i kalorijska potpora, ili se ne mogu ili ne žele hraniti na usta.
Enteralna prehrana, za razliku od parenteralne, pomaže u očuvanju građe i funkcije probavnog
sustava; također je i jeftinija te vjerojatno izaziva manje komplikacija. Specifične indikacije
su dugotrajna anoreksija, teška bjelančevinsko–energetska malnutricija, koma ili smanjena
razina svijesti, zatajenje jetre, nemogućnost uzimanja hrane na usta zbog traume glave i vrata
ili neuroloških bolesti i teških bolesti (npr. opeklina) koje izazivaju metabolički stres. Ostale
indikacije mogu biti priprema crijeva za kirurški zahvat u teško bolesnih ili jako pothranjenih
bolesnika, zatvaranje enterokutanih fistula i prilagodba tankog crijeva nakon opsežne
resekcije ili kod poremećaja koji mogu uzrokovati malapsorpciju (npr. Crohnove bolesti).

Ako je hranjenje sondom potrebno provoditi ≤6 sedmica, obično se koristi nazogastrična ili
nazoenterična silikonska ili poliuretanska sonda malog promjera. Ako je postavljanje otežano
zbog ozljede ili deformacije nosa, može se uvesti orogastrična sonda.
Za hranjenje sondom >6 sedmica, obično je potrebno uvesti sondu u gastrostomu ili
jejunostomu. Ona se obično uvodi endoskopski, hirurškim putem ili pod nadzorom rendgena.
Izbor ovisi o sposobnostima liječnika i želji bolesnika. Jejunostomske sonde su dobre za
bolesnike s kontraindikacijama za gastrostomu (npr. gastrektomija, opstrukcija crijeva

30
proksimalno od jejunuma). Međutim, uz njih opasnost od traheobronhalne aspiracije nije ništa
manja od one kod gastrostomskih sondi, kao što se to obično misli. Jejunostomske sonde se
lako dislociraju i obično se koriste samo kod hospitaliziranih bolesnika.
Daju se tečni pripravci koji obično uključuju hranjive formulacije te polimerne ili druge
specijalizirane pripravke. Tokom hranjenja putem sonde, i 2 h nakon njega, bolesnici trebaju
sjediti uspravno pod uglom od 30 do 45°. Hrana se na sondu daje u bolusima, nekoliko puta
dnevno, ili trajno. U većine bolesnika koji ne mogu dugo sjediti uspravno, indicirano je
hranjenje u bolusima. Trajno hranjenje je potrebno ukoliko bolusi izazivaju mučninu i na ovaj
se način smanjuje učestalost proljeva i aspiracije. Kod hranjenja u bolusima, ukupna dnevna
količina se dijeli na 4 do 6 odvojenih obroka, koji se unose putem sonde pomoću šprice ili se
unose pomoću sile teže iz podignute vrećice. Nakon hranjenja, sonda se ispere vodom da bi se
izbjeglo začepljenje.

Komplikacije su česte i mogu biti ozbiljne. Sonde, posebno one veće, mogu ozlijediti tkivo,
oštećujući nos, ždrijelo ili jednjak. Gušća hrana može začepiti lumen, posebno manjih sondi.
Sonde, posebno jejunostomske, se mogu pomaknuti, a ponovno postavljanje sonde za
hranjenje je teže.

Parenteralna prehrana

Parenteralna ishrana je intravenska administracija hranljivih materija koja je indikovana kada

bolesnici ne mogu da se hrane per os, preko nazogastrične sonde ili jejunostome, tj.kada se
nalaze u stanju intestinalne insuficijencije (redukcija funkcionalne mase crijeva ispod količine
neophodne za adekvatnu digestiju i apsorpciju hranljivih sastojaka). Indikovana je kad je
ispunjen jedan od tri uslova: bolesnik
- ne može da jede (npr.disfagija kod tumora jednjaka),
- ne želi da jede (npr.anorexia nervosa)
- ili mu je zabranjeno da jede (fistule GIT-a).

Parenteralna prehrana se po definiciji daje i.v. (intravenski). Put intravenske ishrane može biti
periferna vena (najčešće vene na rukama) ili centralna vena (gornja ili donja šuplja vena).
Parenteralna prehrana može biti djelomična i poptuna. Djelomična parenteralna prehrana
zadovoljava samo dio dnevnih prehrambenih potreba, nadopunjavajući prehranu na usta.
Mnogi hospitalizirani bolesnici na ovaj način primaju otopine dekstroze ili aminokiselina.
Potpuna parenteralna prehrana (engl. total parenteral nutrition – TPN) zadovoljava čitave
dnevne prehrambene potrebe. TPN se može provoditi u bolnici ili kod kuće. Budući da su
otopine za TPN koncentrirane, te mogu izazvati trombozu perifernih vena, obično je potrebno
uvođenje centralnog venskog katetera.

31