O LJEKOVITIM TVARIMA U BILJKAMA

Ljekovite biljne tvari i njihovo djelovanje

Ljekovite tvari u biljkama su takve tvari koje nastaju izmjenom tvari u razvoju i životu biljke
te se pohranjuju u njezinim različitim dijelovima. Ipak, nisu sve tvari koje nastaju na taj način
i ljekovite. Osim ljekovitih ima i drugih koje zovemo balastne tvari. Međutim, i takve tvari
nerijetko utječu na ljekovita svojstva neke biljke, a mnoge od njih reguliraju djelovanje biljnih
lijekova i imaju utjecaja na brži ili dulji tijek resorpcije lijekova u organizam. Prisutnost tih
prirodnih regulatora je jedna od prednosti ljekovitih biljaka u odnosu na sintetizirane
lijekove. 

Posebna je značajka ljekovitih biljaka i u tome što one najčešće sadrže više različitih
ljekovitih tvari gdje je jedna od njih glavna te u velikoj mjeri određuje ljekovita svojstva te
biljke i mogućnosti njezine primjene. Koliko je značenje tih popratnih tvari možemo
ustanoviti usporedbom djelovanja cjelokupnog ekstrakta neke biljke s djelovanjem njezine
glavne ljekovite tvari u čistom (izoliranom) stanju. U takvim se slučajevima često
primjećivalo i potpuno drukčije djelovanje same »glavne« tvari pa su mnogi uvjereni da su
ljekovita svojstva ljekovitih biljaka rezultat skupnog djelovanja svih njihovih ljekovitih tvari.
Ljekovite tvari obično nisu ravnomjerno raspoređene po cijeloj biljci. Katkada ih je više u
cvjetovima, a kod drugih vrsta u listovima, korijenu ili drugim organima. Osobitost ljekovitih
biljaka je i u tome da se kod različitih biljaka iste vrste ljekovite tvari mogu naći u različitim
količinama. To prije svega ovisi o staništu gdje biljke rastu, o vremenu sabiranja kao i o
daljnjem postupku obrade sabranih dijelova. Ta raznolikost sadržaja ljekovitih tvari je
naravno nedostatak, a sami ga možemo samo djelomično ublažiti sabiranjem zdravih biljaka u
pravo vrijeme te ispravnim postupkom sušenja i pohranjivanja. 

Zanimljivo je da se ljekoviti učinak obično uočava tek nakon poduljeg uzimanja (primjerice,
nakon 4 ili 6 tjedana). U farmakologiji se za ispravno konzervirane (posušene) biljne dijelove
koriste stručni izrazi, koji točno označavaju o kojem se dijelu biljke radi, a službeni naziv za
sve njih je »droga«. No smatram da taj naziv nije pogodan za korištenje u ovoj knjizi. Budući
da se pod tim imenom u običnom životu gotovo isključivo misli na opojne droge (koje su
također biljnog podrijetla), u ovoj je knjizi termin droga, kako bi se izbjegla bilo kakva
zabuna, zamijenjen imenom biljnih dijelova ljekovitih biljaka, koji se koriste u ljekovite
svrhe. Sakupljač ili korisnik ljekovitih biljaka mora poznavati sve najznačajnije ljekovite tvari
u njima da bi mogao razumjeti njihovo djelovanje. Ovdje ćemo ukratko predočiti neke
najčešće i najznačajnije ljekovite tvari naših ljekovitih biljaka i njihove ljekovite mogućnosti
za olakšavanje različitih oboljenja. Navedene su samo opće značajke najčešćih skupina
ljekovitih tvari. 

Alkaloidi

To su većinom veoma jake tvari, od kojih su neke vrlo otrovne. Zbog toga niti jednu ljekovitu
biljku, koja sadrži alkaloide kao glavne ljekovite tvari, nije uputno koristiti samostalno.
Između ostalih, medu alkaloide ubrajamo atropin (otrov u velebilju), morfin (otrov u vrtnom
maku). U manjim količinama alkaloidi dolaze i u nekim neotrovnim ljekovitim biljkama. U
takvim su slučajevima alkaloidi samo popratne tvari koje potpomažu djelovanje glavnih
ljekovitih tvari, i u tom slučaju njihova otrovnost ne dolazi do izražaja. 

Gorke tvari

Mnoge biljke imaju u sebi različite tvari gorkoga okusa. Ipak, nisu sve gorke biljke i ljekovite.
Ljekovite biljke s gorkim tvarima su samo one, koje zbog tih tvari imaju ljekovitu primjenu.

U fitoterapiji (liječenju biljkama) takve se biljke zovu amara.

Medu njima razlikujemo sljedeće skupine:

1. Ljekovite biljke samo s gorkim tvarima ili amara tonica;

2. Ljekovite biljke koje osim gorkih tvari sadrže i znatne količine eteričnih ulja.

One su gorke ali i mirisne pa ih zovemo amara aromatica;

3. Ljekovite biljke, koje osim gorkih tvari imaju i oštre tvari koje peku, pa su gorkoljutog
okusa i zovemo ih amara acria.

Gorke tvari snažno potiču lučenje želučanih sokova i redovno poboljšavaju opće stanje
organizma, pa su naročito korisne pri pomanjkanju teka i slabe probave. Takve su biljke
djelotvorne i kod jačanja oslabljenog organizma pa se preporučuju rekonvalescentima,
slabokrvnima i živčano iscrpljenim osobama. Medu najpoznatijim biljkama, koje sadrže
ljekovite gorke tvari su srčanik (i druge vrste roda Gentiana) i kičica.

Ljekovite biljke druge skupine (amara aromatica) po svom se djelovanju ne razlikuju bitno od
prethodne skupine. Naravno, kod njih se očituje i dodatno djelovanje eteričnih ulja, pa je i
njihova primjena nešto šira. Najznačajnije ljekovite biljke iz te skupine su divlji i pravi pelin,
anđelika, blaženi čkalj i stolisnik (različite vrste roda Achilled). Mirisno-gorke ljekovite biljke
djeluju na želudac uglavnom jednako kao i one biljke s čistim gorkim tvarima. Djelovanje je
često i nešto snažnije jer eterična ulja svojim mirisima izazivaju reflekse koji potiču na
lučenje želučanih sokova. Osim toga, eterična ulja i neposredno utječu na rad jetre, žučnog
mjehura i crijeva. Budući da eterična ulja sprečavaju razvoj bakterija i nekih nametnika, takve
ljekovite biljke imaju i dosta snažno antiseptičko djelovanje. To dodatno ljekovito svojstvo
mirisno-gorkih tvari je vrlo korisno za sprečavanje štetnih bakterijskih vrenja u crijevima.
Neke od tih ljekovitih biljaka imaju i dijuretičnu sposobnost (pospješuju izlučivanje
mokraće), što je obično vrlo korisno. Medu našim ljekovitim biljkama vrlo je malo takvih
koje uz gorke sadrže i ljute ljekovite tvari koje peku. Stoga, kao amara acriu koristimo
ponajprije egzotične biljke (papar, dumbir i druge). Te ljekovite biljke povoljno utječu prije
svega na krvotok. Ustanovljeno je da se djelovanje tih ljutih tvari dopunjuje s djelovanjem
gorkih tvari. Probava opterećuje krvotok daleko više nego se to dosad smatralo, pa ljekovite
biljke s gorkim tvarima - amara tonica, amara aromatica i posebno amara acria - rasterećuje
probavu, srce i cijelo tijelo. 

Eterična ulja

Eterična ulja su u većini slučajeva vrlo hlapive biljne tvari, koje se u vodi slabo ili uopće ne
otapaju. Imaju snažan, više ili manje osobit i najčešće ugodan miris. Eterična su ulja u biljaka
tako česta da gotovo i ne postoje biljne vrste koje bi bile posve bez njih. Ipak, u skupinu
ljekovitih biljaka s eteričnim uljem ubrajamo samo one koje sadrže znatne količine tih
hlapivih ulja (od 0,1 do 10%). To su prije svega predstavnice dviju porodica - usnače
(Lamiaceae) i štitarke (Apiaceae). U biljci nastaju eterična ulja u posebnim uljnim žlijezdama,
uljnim stanicama ili žljezdastim dlakama na površini biljke. Eterično ulje pojedine biljke nije
kemijski jedinstven spoj, već je to smjesa više različitih spojeva. Tako su u nekim uljima
pronašli i više od 50 različitih spojeva.

Sve ljekovite biljke s eteričnim uljima imaju sljedeća zajednička ljekovita svojstva:

- djeluju protiv raznih upala, a pritom više ili manje nadražuju kožu;

- olakšavaju iskašljavanje;

- ublažuju grčeve u probavnim organima;

- pospješuju izlučivanje mokraće;

- potiču rad želuca, crijeva, žučnog mjehura i jetre.

Ljekovite biljke s eteričnim uljima sprečavaju razvoj štetnih bakterija, a možda i virusa. Uz to
moramo posebno naglasiti da eterično ulje sprečava razvoj uzročnika zaraznih bolesti, ali to
ne znači da ih i uništava. 

Flavonoidi

U opisima ljekovitih tvari mnogih ljekovitih biljaka susrećemo izraz flavonoidi (flavoni). To je
zajedničko ime brojnih tvari koje imaju sličnu osnovnu kemijsku gradu. Djelovanje ljekovitih
biljaka koje sadrže flavonoide veoma je teško točno odrediti jer to ovisi o vrsti i količini
flavonoida, prisutnih u dotičnoj biljci.

Kemijska i fizička svojstva tih tvari vrlo su različita, stoga kod takvih biljaka zapažamo i
raznolikost u djelovanju. Ipak, možemo navesti tri šira područja djelovanja flavonoida. Biljke
s flavonoidima ili njihove ekstrakte često upotrebljavamo u liječenju kapilara (najtanjih
krvnih žilica), koje bez povoda pucaju, nekih smetnji u radu srca i krvotoka te za ublažavanje
grčeva u probavnim organima. Nema sumnje, flavonoidi jako potpomažu sveukupno
djelovanje većine ljekovitih biljaka koje ih sadrže kao popratne ljekovite tvari, a primjer takve
biljke je glog. 

Tanini

U farmaceutskom smislu riječ tanini označava biljne tvari, koje lako vežu bjelančevine kože
ili sluznica, te ih čine čvrstima, netopljivima i time otpornijima. To svojstvo je i osnova
njihova ljekovitog djelovanja - na ozlijeđenoj koži ili sluznici uništavaju podlogu na kojoj bi
se mogle razmnažati štetne bakterije. Prije svega koriste se takve biljke u kojih su tanini
glavne ljekovite tvari (primjerice, petoprsta, borovnica), ali i one, kod kojih su tanini samo
kao popratne ljekovite tvari. Međutim, poznate su i takve ljekovite biljke u kojih tanini nisu
poželjni, nadražuju želudac, pa su i štetni (primjerice, medvjetka).

Biljke, koje su bogate taninima, najčešće koristimo kao pripravke za grgljanje kod angine, za
ispiranje usta kod upale desni, kao obloge za razne rane, (primjerice, kadulja i stolisnik),
protiv gljivičnih infekcija. 
Glikozidi

Glikozidi su prilično česte biljne tvari. Njihov kemijski sastav a i ljekovita svojstva vrlo su
raznoliki pa stoga u opisu ljekovitih tvari pojedinih biljaka ne navodimo o kojoj se vrsti
glikozida radi. U stručnoj literaturi ime »glikozidi« označuje organske spojeve određenog
sastava pa to ime upotrebljavamo i u ovoj knjizi. Zajedničko svojstvo svih glikozida je da se
kod hidrolize (razgradnja molekula uzimanjem vode) raspadaju na šećerni i nešećerni dio, koji
se zove aglikon (to isto vrijedi i za neke tanine, flavonoide i saponine!).

Upravo taj »aglikon« određuje ljekovita svojstva pojedinih glikozida. Među najpoznatije
glikozide spadaju oni u naprstka (Digitalis), s djelovanjem na srce, zatim u korijenu jaglaca
koji odstranjuju sluzi, u kori krkavine koji djeluju kao sredstvo za čišćenje.Tako raznolika
ljekovita svojstva ukazuju na raznovrsnost djelovanja glikozidnih ljekovitih tvari.

Kremična (silicijska) kiselina

Mnoge preslice, oštrolisti, trave i druge biljke uzimaju iz tla znatne količine kremične kiseline
i ugrađuju je u staničnu stijenku ili u protoplazmu. Najčešće se u biljkama ne nalazi čista
kremična kiselina već njezine soli (silikati). Neki su silikati topljivi u vodi. Atomi, sastavni
dijelovi kremične kiseline, također su neophodni u izgradnji čovječjeg tijela (prvenstveno
vezivnog tkiva, kože, noktiju, kose). Ljekovite biljke s kremičnom kiselinom liječe različita
oboljenja tih organa, ako su nastala kao posljedica pomanjkanja kremične kiseline u
normalnoj prehrani. U ljekovite svrhe često se koristi poljska preslica i to unutarnjom
primjenom u obliku čajeva i vanjskom, za grgljanje, ispiranje usne šupljine. 

Saponini

Saponini su biljne tvari koje se u vodi jako pjene, uzrokuju stvaranje uljne emulzije u vodi i
djeluju hemolitički (oštećuju crvena krvna zrnca, tako da se iz njih izdvaja hemoglobin).
Ljekovite biljke sa saponinima nerijetko upotrebljavamo za odstranjivanje sluzi iz dišnih
organa kod upornog kašlja. Zbog sposobnosti promjene napetosti površine, saponini djeluju
da čvrsta sluz postane više tekuća, pa se lakše iskašljava. Saponini blago nadražuju želučanu
sluznicu što izaziva refleksne podražaje živaca koji utječu na lučenje svih žlijezda.

Brojne ljekovite biljke koje sadrže saponine pospješuju izlučivanje vode iz tijela, pa se zato
često koriste u takozvanim kurama za čišćenje krvi. Pomažu i u liječenju raznih kožnih
promjena (»nečiste kože«) i reumatičnih tegoba, a neke saponinske biljke utječu na smanjenje
oteklina i djeluju protiv raznih upala. Saponini utječu i na prihvaćanje (resorpciju) drugih
ljekovitih tvari iz ljekovitih pripravaka, pa je ponekad i manja količina određene ljekovite
tvari u zajednici sa saponinima vrlo djelotvorna. 
Sluzi

U botaničko-farmakološkom smislu riječi, biljne sluzi su vrsta ugljikohidrata, koji u vodi jako
bubre, pri čemu nastaje gusta, viskozna, i sluzasta tekućina. Gotovo svaka biljka sadrži i sluzi,
ali ih samo neke (npr. crni sljez, lan, islandski lišaj) imaju u dovoljnoj količini da se mogu
iskorištavati u ljekovite svrhe. Većina sluzi onemogućuje ili ublažuje štetne nadražaje. I u
drugih ljekovitih biljaka sluzi imaju važnu ulogu jer utječu na djelovanje glavnih ljekovitih
tvari. Sluzi se u tankom sloju rašire po površini sluznice te je zaštićuju od različitih
nadražujućih tvari ili ublažuju njihov utjecaj. Biljne sluzi djeluju samo lokalno jer ih
organizam ne prerađuje. Njima možemo smiriti kašalj. Biljne sluzi djeluju i kao blaga
sredstva za čišćenje jer razrahljuju crijevni sadržaj, bubre i zadržavaju vodu u crijevima (kao
npr. laneno sjeme). 

Vitamini, minerali i elementi u tragovima

Nabrajanjem najznačajnijih biljnih tvari koje susrećemo u ljekovitim biljkama, ne smijemo

propustiti takozvane »esencijalne tvari« (neophodne u prehrani). U tu skupinu prvenstveno
ubrajamo vitamine, neke minerale i elemente u tragovima. Te tvari su potrebne za izgradnju
stanica i dijelova organizma, za izgradnju enzima i hormona i za pravilno odvijanje
cjelokupne izmjene tvari. Potrebne su iznimno male količine tih tvari, ali bez njih ne bismo
mogli živjeti. Redovitu i dovoljnu opskrbu tim tvarima osiguravamo biljnom ishranom
(povrće, voće). Većim količinama vitamina, minerala i elemenata u tragovima neke biljke
ljekovito djeluju pri pomanjkanju tih tvari i smetnji u izmjeni tvari. Pripremom ekstrakata,
mineralne tvari, vitamini i elementi u tragovima djelomično prelaze u otopinu pa time znatno
sudjeluju u ljekovitom djelovanju. Neke ljekovite biljke su važni izvori vitamina. Tako su npr.
vitamini glavna ljekovita tvar šipka i pasjeg trna. 

Preneseno iz knjige "Ljekovito bilje u rakiji i vinu" od E. Keršeka! Pripremio i prenio Lakky,
21.11.2008