Mirjana Kušnjir (2014)

KA MI L ICA
U Z G OJ I P R I M J E NA

Dodatak: Ekstrakcija aktivnih tvari iz biljnog materijala

 Općenito o ljekovitom i aromatičnom bilju
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, ljekovito bilje je vrsta bilja čiji jedan ili više biljnih dijelova
sadrže biološki aktivnu tvar koja se može koristiti u terapijske svrhe ili kemijsko-farmaceutske sinteze.
S druge strane prema istom izvoru, aromatično bilje je vrsta bilja koje sadrži jednu ili više aktivnih tvari poseb-
nog mirisa ili okusa, koje se koriste za spravljanje mirisa, kozmetičkih proizvoda, napitaka, aroma za živežne
namirnice. Danas postoji veliki broj vrsta bilja.
U farmaceutici je oko 50% aktivnih tvari biljnog podrijetla, što uvjetuje sve veću potražnju za prirodnim
sirovinama. Sve se više raspoznaje trend povratka prirodnim izvorima u prehrani i liječenju, osobito vezano uz
povećanje životnog standarda.
Ljekovito bilje može biti jednogodišnje, dvogodišnje ili višegodišnje, drvenasto ili grmoliko. Broj biljnih vrsta
ljekovitog bilja neprestano se mijenja.
Povijesni izvori otkrivaju da ljekovito bilje koristi se već 16.000 godina.
Prvi pisani zapis o ljekovitim svojstvima biljaka potječe od starih Sumerana 3000 godina prije Krista.
Neki su narodi razvili sustave prirodne medicine koji su i danas rasprostranjeni i cijenjeni - primjerice indijska
Ayurveda i tradicionalna kineska medicina. Početkom 19. stoljeća, zahvaljujući razvoju znanosti i tehnologije,
znanstvenici su stekli mogućnost analize aktivnih sastojaka biljaka.
Mnogi biljni spojevi imaju dugoročan blagotvoran utjecaj na zdravlje ljudi. Dosad je pronađeno oko 12.000
takvih spojeva, a procjenjuje se da je to tek deset posto od ukupnog broja.
Ljekovito bilje pokazalo se učinkovitim u liječenju i ublažavanju mnogih bolesti, poremećaja i lošeg stanja orga-
nizma. Posebna je značajka ljekovitih biljaka i u tome što one najčešće sadrže više različitih ljekovitih tvari gdje
je jedna od njih glavna te u velikoj mjeri određuje ljekovita svojstva te biljke i mogućnosti njezine primjene. Ko-
liko je značenje tih popratnih tvari možemo ustanoviti usporedbom djelovanja cjelokupnog ekstrakta neke biljke
s djelovanjem njezine glavne ljekovite tvari u čistom (izoliranom) stanju.
Ljekovite tvari obično nisu ravnomjerno raspoređene po cijeloj biljci. Katkada ih je više
u cvjetovima, a kod drugih vrsta u listovima, korijenu ili drugim organima. Osobitost ljekovitih biljaka
je i u tome da se kod različitih biljaka iste vrste ljekovite tvari mogu naći u različitim količinama.
To prije svega ovisi o staništu gdje biljke rastu, o vremenu sabiranja kao i o daljnjem postupku obrade
sabranih dijelova.
• Tanini - su biljne tvari, koje lako vežu bjelančevine kože ili sluznica, te ih čine čvrstima, netopljivima i time
otpornijima. To svojstvo je i osnova njihova ljekovitog djelovanja - na ozlijeđenoj koži ili sluznici uništavaju pod-
logu na kojoj bi se mogle razmnažati štetne bakterije. Prije svega koriste se takve biljke u kojih su tanini glavne
ljekovite tvari (primjerice, petoprsta, borovnica), ali i one, kod kojih su tanini samo kao popratne ljekovite tvari.
• Glikozidi - su prilično česte biljne tvari. Među najpoznatije glikozide spadaju oni u naprstka (Digitalis), s
djelovanjem na srce, zatim u korijenu jaglaca koji odstranjuju sluzi, u kori krkavine koji djeluju kao sredstvo za
čišćenje.
• Saponini - su biljne tvari koje se u vodi jako pjene, uzrokuju stvaranje uljne emulzije u vodi i djeluju hemolitič-
ki (oštećuju crvena krvna zrnca, tako da se iz njih izdvaja hemoglobin). Ljekovite biljke sa saponinima nerijetko
upotrebljavamo za odstranjivanje sluzi iz dišnih organa kod upornog kašlja. Zbog sposobnosti promjene napeto-
sti površine, saponini djeluju da čvrsta sluz postane više tekuća, pa se lakše iskašljava. Brojne ljekovite biljke koje
sadrže saponine pospješuju izlučivanje vode iz tijela, pa se zato često koriste u takozvanim kurama za čišćenje
krvi.
• Sluzi - biljne sluzi su vrsta ugljikohidrata, koji u vodi jako bubre, pri čemu nastaje gusta, viskozna, i sluzasta
tekućina. Gotovo svaka biljka sadrži i sluzi, ali ih samo neke (npr. crni sljez, lan, islandski lišaj) imaju u dovoljnoj
količini da se mogu iskorištavati u ljekovite svrhe.
• Kremična (silicijska) kiselina - preslice, oštrolisti, trave i druge biljke uzimaju iz tla znatne količine kremične
kiseline i ugrađuju je u staničnu stijenku ili u protoplazmu. Neki silikati topivi u vodi kao sastavni dijelovi
kremične kiseline neophodni su u izgradnji čovječjeg tijela (prvenstveno vezivnog tkiva, kože, noktiju, kose).
Ljekovite biljke s kremičnom kiselinom liječe različita oboljenja tih organa. U ljekovite svrhe najčešće se koristi
poljska preslica
• Gorke tvari
• Vitamini
• Minerali

Najčešće skupine ljekovitih tvari koje se nalaze u biljkama su sljedeće:

• Alkaloidi - To su većinom veoma jake tvari, od kojih su neke vrlo otrovne.

Najpoznatiji primjeri alkaloida su atropin iz velebilja i morfin iz maka

• Eterična ulja - su u većini slučajeva vrlo hlapive biljne tvari, koje se u vodi slabo ili uopće ne otapaju.
Imaju snažan, najčešće ugodan miris. Eterična su ulja u biljaka tako česta da gotovo i ne postoje biljne vrste koje
bi bile posve bez njih. Ipak, u skupinu ljekovitih biljaka s eteričnim uljem ubrajamo samo one koje sadrže znatne
količine tih hlapivih ulja (od 0,1 do 10%).

• Flavonoidi - Flavonoidi ili bioflavonoidi su skupina raznolikih polifenolnih spojeva koji su široko rasprostran-
jeni u biljnim organizmima. Često nemaju direktnog utjecaja na rast i razvoj biljaka, ali su moćni antioksidansi.
Dijele se na nekoliko većih skupina (antocijani, flavanoni, flavoni, flavonoli, izoflavonoidi, leukoantocijanidini,
proantocijanidini).

-2- -3-
 Općenito o kamilici (Chamomilla ‐ Matricaria recurtita)
Morfološke i fiziološke osobine kamilice

Kamilica je jednogodišnja zeljasta biljka. Visina zavisi od zemljišta na kome se biljka nalazi. Lišće kamilice je
višestruko perasto deljeno, jako urezano i vlaknasto, usko, svijetlozelene boje i bez dlačica. Stabljika je razgrana-
ta, može biti uspravna ili povijena, visoka od 5–100 cm, što ovisi o različitim činiocima.
Cvetna glavica je prečnika 1,5-2,5 cm, a sastoji se od mnogo zbijenih cvjetova učvršćenih na širokoj loži.
Kamilica važi za jednu od naših najljekovitijih biljaka i upotrebljava se kod gotovo svih oboljenja. Djeluje Po obodu glavica ima 15-18 jezičastih bijelih latica u zrakastom rasporedu. Dužina ovih latica je 4-8 mm, a širina
jako dobro protiv svih upala, naročito na koži i sluznici. Preporučuju se obloge kod svih rana sa pojavom upale, 2-3 mm. Žuti cjevasti ili fertilni cvetići su lijevkastog oblika, pri dnu srasli u cijev. Cvijet ima karakterističan pri-
kod opeklina, potkožnih čireva, gnojenja ispod nokta te kod upale mrežnice oka i upale uha. Kod upale ždrijela jatan miris, a ukus malo gorak i aromatičan. Najintenzivnije cveta u četvrtom i petom mjesecu. Jednom cvijetu
ili sluznice preporučuje se ispiranje čajem od kamilice, dok gutljaj istog čaja, koji se drži neko vrijeme u ustima, za njegov puni razvoj potrebno je 20-25 dana.
pomaže kod jake zubobolje. Kamilica je jedno od najboljih sredstava pri otklanjanju jakih grčeva sa gubitkom Korijen je račvast, ne prodire duboko u tlo, što ovisi o vlazi u tlu. (tlu, sklopu). Listovi su sjedeći, dvostruko do
svijesti od kojih pate žene u drugom stanju, porodilje i mala djeca. Ta svojstva je čine upotrebljivom kod svih po- trostruko perasto razdijeljeni. Plod je sivobijela roška (sjemenka) duga 1 do 1,5mm.
java nervoze, nesanice i premorenosti. Nezaobilazna je kod svih oboljenja želuca i crijeva te bolesti bubrega, jetre
i žuči. Eterično ulje kamilice pomaže i kod gastritisa i kod hepatitisa, pojačava diurezu putem bubrega, potiče Pored prave kamilice (Matricaria chamomilla L.) postoje i druge vrste roda Matricariae, koje nemaju isto farma-
znojenje, pomaže u metabolizmu, kod nadutosti i mučnine. kodinamsko svojstvo kao kamilica. Od postojećih vrsta, sa kojima je moguća zamjena prave kamilice, navodimo:
Istraživanja su pokazala da kamilica zbog njenog antiupalnog djelovanja može biti djelotvorna protiv stafiloko- Matricaria maritima L. i M. discoidea. Obje ove vrste su po svom izgledu veoma slične kamilici. Razlikuju se od
ka i kandide. nje jer nemaju karakterističan prijatan miris i nagorak ukus. Druga karakteristika koja isključuje zamjenu je što
Neke njemačke studije iz 1987. su dokazale da krema s kamilicom pospješuje zacjeljivanje rana. prava kamilica ima šuplju cvijetnu ložu, dok ostale vrste u presjeku cvijeta nemaju šupljinu.
Druga istraživanja kamilice su pokazala da je kamilica djelotvorna kod kolika, čira, gastrointestinalnih grčeva i
upalnih problema poput artritisa. Cvjetovi biljke sadrže nekoliko organskih spojeva koji ublažavaju menstrualne
Postoji više vrsta kamilica, a ljudima su na-
bolove. Spoj apigenin iz kamilice ima umirujuće djelovanje.
jpoznatije njemačka kamilica - Chamomilla
Antioksidansi iz kamilice štite kožu od UV zračenja. Ona sadrži levomenol koji može poboljšati strukturu kože
recutita (L.) i rimska kamilica Chamaemelum
i smanjiti bore od zagađenja, stresa i sunca. Također pomaže kod akni, različitih iritacija, osipa i drugih kožnih
nobile (L.). Premda ih mi nazivamo skoro
problema, osobito gnojnih rana.
istim nazivom, one pripadaju posve drugačijim
rodovima.
Postoji više vrsta kamilica, a ljudima su najpoznatije njemačka kamilica - Chamomilla recutita (L.) Rauschert (=
Kod nekih kultivara rimske kamilice cvjetne
Matricaria recutita L.) i rimska kamilica Chamaemelum nobile (L.) All. (= Anthemis nobilis L.). Premda ih mi
glavice su sastavljene samo iz brojnih jezičastih
nazivamo skoro istim nazivom, one pripadaju posve drugačijim rodovima.
cvjetova.
Kod nekih kultivara rimske kamilice cvjetne glavice su sastavljene samo iz brojnih jezičastih cvjetova.
Cvjetište je čunjasto, kod rimske kamilice je
Cvjetište je čunjasto, kod rimske kamilice je ispunjeno , a kod njemačke kamilice je šuplje. Cvjetište rimske ka-
ispunjeno , a kod njemačke kamilice je šuplje.
milice je s ljuskama, dok ih kod njemačke kamilice nema. Rimska kamilica je zapadnoeuropska biljka, a proširila
Cvjetište rimske kamilice je s ljuskama, dok ih
se u druge dijelove Europe. Od obje kamilice koriste se osušene cvjetne glavice.
kod njemačke kamilice nema. Rimska kamil-
ica je zapadnoeuropska biljka, a proširila se
Kamilica se koristi u obliku čaja, tinkture, obloga, kupki i eteričnog ulja.
u druge dijelove Europe. Od obje kamilice
koriste se osušene cvjetne glavice.
Kemijski sastav (aktivne tvari)

Rimska kamilica sadrži germakronolide, flavonoide te eterično ulje. Njemačka kamilica sadrži bisabolane, flavo-
noide, kumarine i fenolne kiseline.
Najupečatljivija razlika između kamilica je u eteričnom ulju - rimska sadrži prozirno ulje bogato esterima, dok je
ono kod njemačke kamilice duboko plave do plavo-zelene boje koja potječe od spoja kamazulena. On nastaje iz
matricina tijekom destilacije.

Kamilica (Chamomilla ‐ Matricaria recurtita L.)

-4- -5-

Agrotehničke mjere (mjere uzgoja)
Temperatura
Kamilici je potrebna umjerena klima i srednje temperature. Već kod 6 ºC klija i raste, a optimalna temperatura
za rast i razvoj je 20-25 ºC. Kada se oblikuju cvjetne glavice i nakuplja eterično ulje, dnevne temperature niže od
20 ºC negativno se odražavaju na kakvoću eteričnog ulja.
Svijetlost i vlaga
Ako nema dovoljno svjetlosti, ne klija. Prilikom nedostatka svijetlosti u razdoblju od pupanja do punog cvata,
kakvoća eteričnog ulja opada. Kamilica dobro podnosi sušu, ali površina tla mora biti stalno vlažna da bi prokli-
jala.
Zemljište
U pogledu zemljišta kamilica ne postavlja neke određene uslove. Može da se gaji gotovo na svim zemljištima
- kako na plodnim i bogatim,tako i na siromašnim.Kao samonikla u nas se u većoj količini javlja većinom na
slankastim zemljištima. Zbog toga se do nedavno pogrešno smatralo da kamilica najbolje uspjeva na zaslanjen-
im zemljištima. Kasnije je istraživanjima utvrđeno da kamilica najbolje prinose daje na normalnim zemljištima,
ali da dobro uspjeva i na zaslanjenim. Dobar uspeh kamilice na našim slatinama tumači se time što se ona rel-
ativno rano bere (od kraja travnja do sredine svibnja), kada je vlažnost zemljišta još povoljna, pa koncentracija
soli nije postala takva da štetno deluje na biljku. Zbog osobine da dobro uspjeva na slatinama, kamilicu neki
uzgajivači gaje baš na takvim zemljištima. Međutim kamilica se dobro razvija i uspijeva na svim tlima, osim na
vrlo rastresitom vapnenačkom tlu. Na teškom, nepropusnom tlu (pseudogleju), postižu se dobri prinosi vi-
sokokvalitetnog cvijeta. Sjetva kamilice je ekonomski opravdana na tlima na kojima slabo uspijevaju gotovo sve
druge kulture.
Priprema tla za uzgoj kamilice
Za uspješnu proizvodnju kamilice vrlo je važna priprema tla. U prvoj godini proizvodnje poslije žetve predusje-
va tlo se mora plitko izorati. Orati ne treba dublje od 25 cm, ali se mora odmah obaviti zatvaranje brazde i pri-
prema sjetvenog sloja da se ne bi isušio i zemlja zgrudala. Prije sjetve površinu je potrebno izvaljati višedjelnim
valjcima koji moraju biti napunjeni vodom ili pijeskom. Ovisno o tipu tla i strukturi površinskog sloja, valjanje
se obavlja u dva do tri prohoda, sve dok se ne dobije ravna i zbijena površina na kojoj nema tragova propadanja
sijačice.
Plodored
Kamilica dobro podnosi monokulturu, naime, može da se gaji dvije do tri godine uzastopno na istom zemljištu.
Gajenje kamilice nekoliko godina na istom mestu preporučuje se zato jer je sjetva pojedinih godina nesigurna,
pa se ovakav sistem često samtra kao najpovoljniji način gajenja. Kamilica se može “zalivaditi” tako što se posle
berbe preostali cvjetovi ostave da dozru. Posle zrenja cvjetovi se ne beru, nego se parcela jednom ili dva puta
podrlja teškom drljačom. Drljača omlati preostalo seme, raširi ga po njivi i pomješa sa zemljom. Kada je ovo
urađeno, ako u međuvremenu nije bilo kiše, parcelu treba jednom ili dva puta zaliti. Do jeseni na istom polju
nići će nova kamilica. U proljeće naredne godine redovito donosi cvijet.
Kvaliteta i urod kamilice ponajviše ovise o izboru pretkulture. Dobra je svaka pretkultura koja se ukloni prije
kolovoza jer za sjetvu u prvim rokovima tlo treba pripremiti krajem kolovoza. Čim se u kamilici pojave višego-
dišnji širokolisni korovi treba mijenjati sjetvenu površinu. Kamilica se kao monokultura obično uzgaja do tri
godine. Kamilica popravlja strukturu tla te sjetveni sloj pseudoglejnih (teških) zemljišta obogaćuje humusom, pa
je kao takva primjerena i kao pretkultura.
-6-
Obrada zemljišta
Zemljište za kamilicu treba pripremiti tijekom ljeta, a najkasnije do početka jeseni, tj. u rujnu.
Naročito je važno da se zemljište što ranije obradi u onim krajevima gdje nema dovoljno atmosferskih taloga.
Prema tome, obrađivanje zemljišta treba otpočeti odmah poslije skidanja prethodnog usjeva.
Dubina oranja za kamilicu, ako se gaji na slatinama (slanijim zemljištima) i težim zemljištima, ne treba da
prelazi 10-15 cm. Oranjem na većoj dubini stvaraju se i veći razori i naori (kanalići, buse i grudve zemlje), koje
se kasnije površinskom obradom teže usitnjavaju. Osim toga, postoji i opasnost da se dubokim oranjem isprana
natrijumova so vrati u gornje slojeve zemljišta, pa da se na taj način još više zaslani.
Na normalnim zemljištima za kamilicu se ore do 30 cm duboko.
Pri obrađivanju zemljišta za kamilicu najveću pažnju treba posvetiti uništavanju korovskih biljaka. Kamilica,
koja se na istom mjestu gaji više godina, obično je prilično zakorovljena. Naročito veliku štetu mogu da joj nane-
su višegodišnji korovi, kao i oni sa širokom lisnom površinom (gorušica i sl.)
Đubrenje
Na normalnim i bogatim zemljištima kamilicu ne treba đubriti mineralnim gnojivima jer takva kamilica često
razvija veće količine lisne mase što kasnije može otežati berbu cvijeta.
Na siromašnijim zemljištima, kao i na slatinama, dovoljno je da se sa sjetvom unese 150-200 kg/ha mineralnog
gnojiva NPK 15:15:15.
Sjetva
Sjeme kamilice je klijavo dvije do tri godine, ako je pravilno uskladišteno, a jednom posijano u tlo ostaje klijavo i
više od deset godina. Uz dovoljnu prisutnost svjetla i vlage, sjeme proklija već peti dan poslije sjetve. U kontinen-
talnim djelovima naše zemlje sjetva se uobičajeno do veljače, a optimalni jesenski rokovi su od sredine rujna do
kraja listopada. Prvi rok sjetve je kraj rujna, a posljednji početak studenoga. Ukoliko je pravilan raspored pad-
alina u jesen, produženim rokovima sjetve se postižu zadovoljavajući učinci. U izrazito sušnim jesenima, usjevi
brže niču i rastu ujednačenije ako se sjetva obavi u drugom roku. Sjeme kamilice klija samo ako ima dovoljno
svjetlosti, pa se sije horizontalno po površini. Sjetva se ne smije obavljati pri jačem vjetru. Ako se kamilica posije
u prvom roku, potrebno je još jednom izvaljati površinu, što pri kasnijem roku nije potrebno jer je tada tlo
vlažnije.
Kamilica se sije uglavnom ili omaške ili u redove. Bilo da je u pitanju jedan ili drugi način sjetve, pravilo je da
sjeme mora da se nalazi na površini zemljišta, jer je sjeme kamilice sitno i klija isključivo na svetlu.
U redove se sije se sijačicom za žito. Rastojanje između redova treba da iznosi 30-35 cm.
-7-
Izbjegava se da se sije čisto sjeme kamilice, nego se najčešće prethodno pomješa sa sitnim pijeskom, . Odnos
sjemena kamilice prema materijalu sa kojim se mješa je 1:3. Posle sjetve, posijana površina valja se lakim glat-
kim valjkom da bi se sjeme priljubilo uz zemlju, došlo u dodir sa zemljišnom vlagom i osiguralo da ga vjetar ne
odnese.
Sjetva omaške se obavlja ručno. Sjeme se i ovdje mješa prethodno sa nekim materijalom da bi se što ravnom-
jernije raširilo po površini. Sije se po tihom vremenu, jer i najslabiji vjetar može da poremeti sjetvu. Posle sjetve,
zasijana površina se obavezno valja. Nedostatak ove sjetve, izmedju ostalog, je i u tome što je za održavanje par-
cele u čistom stanju potreban veći broj radnika, jer površina može samo da se plijevi i nema okopavanja kao što
je to slučaj kod sjetve u redove.
Količina sjemena potrebna za sjetvu 1 ha ovisi od upotrebne vrijednosti sjemena. Pri čistoći od 90% i klijavosti
od 80% dovoljno je 4-5 kg sjemena za sjetvu 1 ha. Kako se ovakva čistoća sjemena retko postiže (najčešće 50%),
to je za sjetvu 1 ha potrebno 10-12 kg sjemena kamilice, pod uslovom da je klijavost semena oko 80%.
Sorte kamilice
Kod nas postoje dvije tetraploidne i jedna diploidna sorta kamilice. Za strojnu berbu preporučuje se sjetva
tetraploidne (velike cvjetne glavice) kamilice jer joj je karakteristika ujednačena visina usjeva i daje veće prinose
cvijeta i eteričnog ulja.
Berba
Najkvalitetnija kamilica upotrebljava se za dobivanje eteričnih ulja. Lošije klase svježe i otpad od dorade suhe
kamilice, upotrebljavaju se za sve ostale prerađevine. Prema stanju cvijeta određuje se zrelost kamilice za berbu.
Kada je 70 % cvjetnih glavica fiziološki zrelo (još se ne oblikuje sjeme, latice su u vodoravnom položaju), najbolje
ju je brati. Da bi se to postiglo treba produžiti jesenski rok sijanja. Ako ne, berba započinje prije nego što je 60
% glavica fiziološki zrelo. Ako 5-6 dana poslije berbe padne kiša, za dva tjedna se može obaviti još jedna berba,
kojom se dobiva i do 50 % prinosa prve berbe.
Kvalitetna berba (žetva) obavlja se preuređenim žitnim kombajnom. U roku desetak sati se obere 3-4 ha usjeva
kamilice koji nije polegao odnosno 12-16 t svježeg cvijeta. Prosječan prinos kada su optimalni klimatski uvjet je
4 t/ha svježeg cvijeta, sa 60 % cvijeta prve klase. Prinos može varirati od 0,3 do 0,5 kg/ha eteričnog ulja.
Berba kamilice se može obavljati i ručno, posebno pripremljenim “češljevima” za ručno branje cvijeta.
-8-
Bolesti i štetočine
Od bolesti na kamilici je zapažena vrsta plamenjače (Pernospora leptosperma De By), koja je zabilježena i na
drugim pripadnicima familije Compositae. U kulturi kamilice ovo oboljenje do sada nije zapaženo u većim
razmjerama.
Od štetočina treba spomenuti larve jednog sjajnika (Olibrus aeneus Fbr.) koji izgriza unutrašnjost cvjetnih
glavica, ali ni ova štetočina nije u nas zapažena u većim razmjerama.Neke vrste puževa golaća (Limax sp.) koriste
kamilicu za ishranu, nasuprot ranijim shvatanjima po kojima su biljke koje sadrže etarsko ulje, alkaloide i slične
materije bile zaštićene od njih.
Osušen cviet kamilice napadaju neke skladišne štetočine, od kojih je najzapaženija gusjenica plamenca suhog
voća (Plodia interpunctella Hb.). Razvitku većine skladišnih štetočina pogoduje vlaga, a kako je osušen cvijet
kamilice higroskopan, drogu u skladištu treba češće kontrolirati i ćim se primjeti povećana vlažnost, odmah je
treba dosušiti.
Proizvodnja sjemena
Kada na 75 % cvjetnih glavica dozre 75 % sjemena, bere se sjeme. Ukoliko berba počne prerano, dobije se nedoz-
relo, slabo klijavo sjeme, a ako krene prekasno puno sjemena se gubi osipanjem. Kombajnom se vrši berba kada
je optimalna vlaga cvijeta i tako se smanjuje osipanje sjemena i ne utječe na njegovu kakvoću. Sjeme se mora
osušiti, doraditi i primjereno uskladištiti. Prilikom pripreme mješavine za sjetvu, važno je zadržati čistoću sorte.
Prinos može biti 80-250 kg/ha, ovisno o uvjetima uzgoja.
Prerada kamilice
Od kamilice se najviše upotrebljava cvijet. Prvi uređaj u preradi svježe kamilice je separator, kojim se obogaću-
je biljni materijal s cvijetom. Smjesu cvijeta i berbe treba držati pod nadstrešnicom ili u zatvorenom prostoru,
rasutu u sloju debljine do 30 cm. Vibracijom pomoću ekscentra pomiče se zelena masa, a na odgovarajućim
sitima odvajaju se čiste glavice kamilice, tj. prva klasa, glavice kamilice druge klase s peteljkom do 5 cm i glavice
kamilice treće klase, s peteljkom dužom od 5 cm. U 24 h, pažljivim ručnim rukovanjem može se odijeliti 13-15 t
mase. Prva i druga klasa cvijeta kamilice se suši, treća sakuplja u kontejnere i odvozi na destilaciju eteričnog ulja.
Sušenje se obavlja odvojeno, po klasama u kontinuiranim sušarama. Cijela masa se suši na 5-7 % vlage.
Prilikom branja, cvijet kamilice se nastoji izdvojiti, za što su potrebne linije koje omogućuju odvajanje i nakon
sušenja. Odvajanje treba obaviti pažljivo da se ne bi smrvio cvijet i list i da se izdvoje sve primjese. To je mo-
guće kombinacijom vibracijskih sita i odvajanja u ciklonima. Primjenjuje se i lebdenje čestica u struji zraka i
mijenjanjem brzine cvijet se odvaja od stabljike. Zadovoljavajuća kakvoća se postiže ponavljanjem tih operacija.
Kamilica se melje u mlinovima čekićarima. Različita krupnoća meljiva se postiže mijenjanjem pojaseva s per-
foracijom.
-9-

Ekstrakcija aktivnih tvari iz biljnog materijala
Ekstrakti su koncentrirani pripravci, a mogu biti tekuće (extractum fluidum), polučvrste (extractum spissum)
i čvrste konzistencije (extractum siccum). Ekstrakcija i izolacija predstavljaju izdvajanje aktivnih tvari iz biljke,
npr. eterična ulja, tanini, saponini, flavonoidi, alkaloidi, glikozidi i sl.
Nakon same ekstrakcije biljnih sirovina često se pribjegava i koncentriranju dobivenog proizvoda kako bi se
povećala učinkovitost samog preparata.
Priprava biljnih ekstrakata može se obaviti na nekoliko različitih načina. Ovdje ćemo navesti neke od osnovnih
metoda dobivanja biljnih ekstrakta. biljni ekstrakti mogu se koristiti kao osnovna aktivna komponenta ili kao
pomoćna komponenta a najčešće ih koristimo kao: biljne lijekove, začine, kozmetička sredstva, dijetetske suple-
mente i aditive za prehrambenu industriju.
Metode ekstrakcije bismo mogli podijeliti na klasične metode i tehnološki napredne metode.
Klasične metode se koriste duži niz godina a zbog svoje jednostavnosti i jeftinijeg procesa i dalje se koristi vrlo
učinkovito. U klasične metode ekstrakcije uvrštavamo maceraciju, perkolaciju, destilacija soklet ekstrakciju i sl.
U tehnološki naprednije suvremene metode ubrajamo ultrazvučnu ekstrakciju, ekstrakciju potpomognutu
mikrovalnim zračenjem, ekstrakciju superkritičnim plinovima i sl.
Ekstrakti su koncentrirani pripravci, a mogu biti tekuće (extractum fluidum), polučvrste (extractum spissum) i
čvrste konzistencije (extractum siccum). Tinkture, macerati, infuzi i dekokti se smatraju tekućim ekstraktivnim
preparatima.
Tekući ekstrakti su ekstrakti biljnih droga koji se izrađuju tako da 1 dio tekućeg ekstrakta predstavlja ekvivalent
određenoj količini korištene biljke. Na primjer, 1 dio biljnog materijala (izraženog u masi) : 5 dijelova otapala
(izraženo u zapremini) predstavlja 20%-tnu tinkturu. Ovakva nomenklatura pomaže fitoterapeutima i samim
korisnicima preparata u određivanju doziranja. Ovaj primjer nam pokazuje da korisnik uzimajući 20ml takve
tinkture, u organizam unosi 4g biljke.
Proizvodi polučvrste konzistencije se dobivaju djelimičnim isparavanjem rastvarača iz tekućeg ekstrakta.
Extractum spissum ili polučvrsti ekstrakti bi trebalo da sadrže najmanje 70 % suhog ostatka.
Kod izrade polučvrstih ekstrakata najčešće se koristi etanolno vodena mješavina. Etilni alkohol prvi isparava, a
zaostala voda daje ekstraktu plastičnu, polučvrstu konzistenciju.
Suhi ekstrakti (extractum siccum) su ekstrakti droga iz kojih je pogodnim postupkom potpuno uklonjeno
otapalo. Suhi ekstrakti sadrže 90-95 % suhog ostatka. Zbog svoje higroskopnosti suhim ekstraktima se dodaju
sredstva za smanjenje vlage u proizvodu. Suhi ekstrakti se mogu rastvarati u vodi ili alkoholu i tako formirati
tekuće ekstrakte ili tinkture.
Danas se teži da svi biljni ekstrakti a naročito oni koji se koriste za medicinsku upotrebu i i prehranu budu
standardizirani na određenu količinu aktivne tvari, što je sa proizvodnog – tehnološkog i formakološkog aspek-
ta od izuzetne važnosti. Standardizirani ekstrakti označavaju ekstrakte sa precizno utvrđenim sadržajem ak-
tivnih tvari. Standardni kvalitet ekstrakta postiže se: standardizacijom postupaka ekstrakcije i standardizacijom
samog ekstrakta. Standardiziranim postupkom ekstrakcije dobijaju se ekstrakti ujednačenog sastava sa minimal-
nim odstupanjem između pojedinačnih serija proizvoda.
- 10 -
Proces standardizacije ekstrakta ili gotovog proizvoda obuhvata: određivanje parametara kvaliteta ekstrakta i
svođenje na definirani kvalitet ekstrakta dodatkom rastvarača, ili dodatkom koncentriranijeg ili razblaženi-
jeg ekstrakta. Izražavanje kvaliteta ekstrakta se ogleda u odnosu količine biljnog materijala i količine gotovog
proizvoda (npr. količina ekstrakta nakon isparavanja i sušenja) te odnos količine dobijenog ekstrakta i ukupne
količine aktivne tvari koja se nalazi u ekstraktu.
Tinkture
Tinkture su alkoholno vodeni ekstrakti biljnih droga . Izrađuju se tako da se iz jednog dijela biljnog materijala
dobije 2-5 dijelova tinkture.
Za ekstrakciju se koristi etilni alkohol različitih koncentracija u ovisnosti o biljnom materijalu (40-70 % V/V), a
ponekad se koristi i mješavina etanola sa drugim otapalima poput glicerina, etil acetata, heksana itd.
Tinkture se najčešće izrađuju se maceracijom, perkolacijom ili rastvaranjem suhih ekstrakata u etanolu.
Tinkture su vrlo učinkovite kao biljne kapi koje se uzimaju samostalno ili kao dodatak piću i hrani.
Njčešći način izrade tinkture je maceracijom. Maceracija predstavlja natapanje biljnog materijala u otapalu.
Maceracija je ekstrakcija ljekovitog, začinskog ili aromatičnog bilja određene usitnjenosti na običnoj tempera-
turi. . Obavlja se propisanim otapanjem jednom ili više puta. Macerira se određeno vrijeme, češće mućkajući, u
zatvorenoj posudi. Poslije završene maceracije, tekućinu valja procijediti, ostatak prešati, a ekstrakte pomiješati.
Poslije toga tekućinu ostaviti nekoliko dana na hladnom mjestu, zaštićenu od svjetlosti, jer se mora izbistriti, pa
zatim filtrirati i tada staviti u uporabu.
Primjer jednostavnog spravljanja tinkture maslačka
Za pripremu tinkture bit će vam potrebno: svjež maslačak (korijen, listovi, cvjetovi).
Pored toga za tinkturu vam je potreban 40%-tni etilni alkohol.
Sve dijelove dobro operemo nakon čega ih što sitnije sameljemo blenderom ili mašinom za meso. U staklenku
stavimo 100g dobro usitnjenog svježeg maslačka i 200ml 40%-tnog alkohola (1:2).
Posudu dobro zatvorimo i držimo je na tamnom mjestu pri sobnoj temperaturi 20-25 dana. Nakon tog vreme-
na tekući dio odlijemo a ostatak dobro iscjedimo. Ostavimo da se slegne i izbistri, nakon čega nataloženi dio
odstranimo dekantiranjem i filtriranjem kroz filter papir. Dobivenu tinkturu držimo u dobro zatvorenoj posudi
na hladnom mjestu.
Na isti način se spravlja i tinktura osušene biljke s tim što u tom slučaju težimo odnosu biljnog materijala i
otapala 1:4 što znači da na 100g suhe biljke koristimo 400ml 40%-tnog alkohola pri čemu dobijamo 25%-tnu
tinkturu sa 40%-tnim alkoholom (Tinctura Taraxaci 25% @ 40% alc.).
- 11 -
 Dekokt Perkolacija

Dekokt, odvar ili uvarak primjenjuje se za izvlačenje aktivnih sastojaka ljekovitog bilja, naročito onih biljnih Perkolacija je ekstrahovanje rastvorljivih sastojaka neke droge u posebnoj posudi (perkolatoru), u koji se stave
dijelova iz kojih se teže ekstrahuje, kao što su kora, korjen, drvena masa, suhi plodovi i sl., i koji trebaju biti izlo- usitnjena biljna droga i neki tekući rastvarač koji lagano prolazi kroz nju. Predstavlja proces ekstrakcije topivih
ženi dužoj termičkoj obradi. Ljekovito bilje, prethodno dobro usitnjeno i osušeno, preliva se hladnom vodom, tvari sporim strujanjem otapala. Koristi se za dobivanje biljnih aromata. Tipičan primjer perkolacije je postupak
dobro promješano, postavlja na izvor topline i kuha do ključanja, pa ostavi da na temperaturi nešto manjoj od dobivanja ekspresnog napitka od kave (protokom pregrijane pare kroz usitnjenu prženu kavu).
točke ključanja da kuha 20-30 minuta, nakon čega se procijedi pa zatim dopunjuje ključalom vodom do pred-
viđene zapremine. Dekokt se najčešće priprema u količini predviđenoj za upotrebu u toku 1-2 dana i čuvaju
na tamnom i hladnijem mjestu. Ova metoda se često koristi kao jedan od koraka u postupku kombinirane
dvostruke ekstrakcije.
Soxhlet ekstrakcija

Infuz
Infuz se inače priprema od nježnijih dijelova biljke (list, cvijet, zelen) i, ukoliko nije drugačije propisano, pri-
prema se tako da određenu količinu biljne droge prelijemo određenom količinom vrele (ključale) vode i ostavi-
mo poklopljeno desetak minuta, nakon toga procijedimo i infuz je spreman.
Najčešći primjer infuza je čaj, npr. infuz cvijeta ljekovite lavande (Lavandula angustifolia) dobivamo tako da 2-4
g ljekovite lavande prelijemo sa 200ml vode, ostavimo da odstoji desetak minuta, procijedimo i koristimo kao
čaj.
Maceracija
Soxhlet ekstrakcija predstavlja kontinuiranu ekstrakciju pri povišenoj temperaturi u soxhlet ekstraktoru.
Soxhletov ekstraktor je laboratorijska naprava za ekstrakciju tvari u otapalu. Ime je dobila po svom izumitel-
ju, njemačkom kemičaru Franzu von Soxhletu (1848.-1926.) koji je 1879. prvi opisao poluautomatsku metodu
ekstrakcije lipida iz hrane. Usitnjeni biljni materijal se postavlja u celulozni cilindar u ekstrakcijskoj komori koji
se postavlja iznad posude za sakupljanje (tikvica), a ispod refluksirajućeg hladila. Pogodno otapalo se stavi u
posudu, te se zagrijava i refluksira. U Soxhletovom ekstraktoru pare otapala se pod utjecajem hladila konden-
ziraju u komoru s biljnim materijalom i pomoću sifona prelijevaju nazad u tikvicu. Pri svakom ciklusu otopi se
dio željene komponente koja se koncentrira u tikvici. Kada se određeni volumen otapala sakupi u ekestrakci-
jskoj komori, sustavom sifona odlazi u posudu. Glavna prednost Soxhleta je kontinuirana ekstrakcija u kojem
se otapalo s ekstrahiranim tvarima isprazni u posudu, svježe otapalo se kondenzira i ekstrahira biljni materijal
kontinuirano, što čini ovaj proces kraćim uz upotrebu manjeg volumena otapala.
Kasnijim isparavanjem otapala pod vakuumom dobiva se visokokoncentrirani proizvod.

Usitnjeni biljni materijal u pogodnom otapalu u zatvorenoj posudi se ekstrahira na sobnoj temperaturi.
Povremeno ili konstantno miješanje može povećati brzinu ekstrakcije (maceracija uz miješanje ili vrtložna
maceracija). Nakon ekstrakcije biljni materijal se odvaja dekantiranjem uz filitriranje.
Kako bi se osigurala iscrpna ekstrakcija, nakon dekantiranja, može se dodati svježe otapalo. Ovaj postupak
naziva se remaceracija i obično se provodi dva puta uzastopno. Stupnjevita maceracija podrazumijeva proces u
kojem se pojedina sredstva za ekstrakciju (otapala) dodaju postepeno. Macerat korijena bijelog sljeza, lijek za
infekcije grla, pluća i nosa je najtipičniji primjer maceracije. On sadrži sluzi koje se lako otapaju u vodi, a koje se
raspadaju na povišenoj temperaturi. Zato se on nikada ne spravlja u vrućoj vodi. Maceriranje vodom je postalo
nepopularno zbog mogućeg razvoja bakterija i plijesni u mlakoj vodi. Stoga Europska farmakopeja propisuje
drugačije kriterije za mikrobiološku čistoću za one biljne vrste od kojih se spravljaju vodeni macerati. Vodom se
maceriraju biljne droge sa sluzima ( crni i bijeli sljez, sjeme lana).

Primjer vodenog macerata korijena bijelog sljeza

Ukoliko nije drugačije propisano, 2-5g biljne droge prelijemo sa 200ml hladne vode i ostavimo odstajati mini-
malno 2 sata. Macerat se procijedi i pije bez zagrijavanja. Ekstrakti biljnih droga sa sluzima ne bi se trebali zagri-
javati na temperaturu višu od 60°C jer pri povišenim temperaturama gube svoja ljekovita svojstva.
Soxhlet aparatura za
ekstraktrakciju

- 12 - - 13 -

Destilacija
Organske tvari, koje se s vodom ne miješaju (većina komponenti eteričnih ulja), imaju svojstvo isparavanja
zajedno s vodenom parom, na temperaturi nižoj od njihova vrelišta, odnosno nižoj od 100 °C.
Destilacija omogućuje potpuno odvajanje hlapljivih spojeva od nehlapljivih. Smanjena je prisutnost vanjskih
onečišćenja kao što su onečišćenja organskim otapalima. tijekom destilacije dolaci do kemijskih reakcija poput
hidrolize i oksidacije npr. nastajanje kamazulena tijekom destilacije kamilice uslijed čega ulje postane plavo.
Procese destilacije biljnog materijala dijelimo na hidrodestilaciju i vakuum destilaciju.
Hidrodestilaciju nadalje možemo podijeliti na vodenu, vodeno-parnu i parnu destilaciju. Sve tri metode se zas-
nivaju na istim teorijskim principima destilacije, a razlika je u primarnom kontaktu biljnog materijala i vode, tj.
vodene pare.
Vodena destilacija
Vodena destilacija se izvodi tako da se u tikvicu za destilaciju ili kotao stavi biljni materijal i dva do šest puta
veća količina vode koja se zagrijava do vrenja. Dakle prilikom vodene destilacije, biljni materijal je uronjen u
vodu a sama destilacija se odvija na temperaturi ključanja vode.
Vodena destilacija
Vodeno-parna destilacija
Vodeno-parna destilacija se vrši tako da se iznad sloja vode koja ključa nalazi mrežica s biljnim materijalom.
U ovom slučaju voda ne dotiče biljni materijal, nego samo vodena para prolazi kroz njega. Voda se grije kao i
kod vodene destilacije. Zasićena, u ovom slučaju vlažna para podiže se kroz biljni materijal. Biljni materijal je
u kontaktu samo sa parom, a ne sa kipućom vodom. Vodena para odnosi čestice esencijalnog ulja sa sobom,
prolazi kroz cijev koja je hlađena vodom prilikom čega dolazi do kondenzacije vode i eteričnih ulja.
- 14 -
Oni se zajedno skupljaju u posebnu posudu, a s obzirom da se esencijalno ulje ne otapa u vodi, slojevi se odjelju-
ju. Ova metoda se koristi pretežno u industriji, a rjeđe u laboratoriju.
Parna destilacija
Eterična ulja predstavljaju su smjesu spojeva koji se nalaze u žljezdama biljke. Mnogi od njih imaju vrelište
između 150 i 200°C. kako ulja i masti na visokim temperaturama brzo počinju oksidirati pribjegava se njihovom
izdvajanju na nešto “nježniji” način, propuštanjem vruće vodene pare kroz biljnu masu. Zahvaljujući velikom
pritisku vodene pare, zajedno s njom destiliraju se tvari koje imaju i vrelište veće od 100°C. Destilacijom voden-
om parom se može destilirati relativno mali broj spojeva među kojima eterična (esencijalna) ulja zauzimaju prvo
mjesto. Uz pomoć parne destilacije destiliramo tvari koje se ne otapaju u vodi, dovoljno su stabilne da izdrže
zagrijavanja na 100°C i kemijski ne reagiraju s vodom.
Destilacijom vodenom parom se može destilirati relativno mali broj spojeva
među kojima eterična (esencijalna) ulja zauzimaju prvo mjesto. Uz pomoć
parne destilacije destiliramo tvari koje se ne otapaju u vodi, dovoljno su sta-
bilne da izdrže zagrijavanja na 100°C i kemijski ne reagiraju s vodom.
Laboratorijska aparatura za parnu destilaciju
Vodena para iz generatora pare se uvodi sa dna, a biljni materijal je postavljen na rešetku i nije u direktnom
kontaktu s vodom. Koristi se zasićena ili pregrijana para, najčešće kod povišenih tlakova. Vodena para prenosi
eterično ulje iz biljnog materijala u hladilo tj. kondenzator gdje se pare kondenziraju, a potom se ulje odjeljuje od
vode u separatoru i sakuplja
Shema industrijskog uređaja za parnu destilaciju
- 15 -
 Ekstrakcija superkritičnim fluidima ture uzrokuje približavanje gustoće plina gustoći tekućine i obratno. Kada je postignuta kritična temperatura i
kritični tlak dvije različte faze se gube i nastaje jedna homogena faza tzv. superkritična tekućina.
Iako je ugljični dioksid najrašireniji kao sredstvo za superkritičnu ekstrakciju, ipak ima i svojih nedostataka od
kojih su najvažniji to što je Co2 sam po sebi slabo otapalo a potreban je veliki utrošak energije za njegovo kom-
Kritična točka čiste tvari se definira kao najviša temperature i tlak na kojima tvar može postojati u par- primiranje.
no-tekućoj ravnoteži. Na temperaturama i tlakovima iznad ove točke nastaje jedan homogen fluid, poznat kao U posljednje vrijeme, sve se više koristi voda kao ekološki prihvatljivo superkritično otapalo.
superkritični fluid (engl. supercritical fluid, SCF). Njena kritična temperatura je 647.3 K a kritični tlak 22.12 MPa. Prednost korištenja vode kao superkritičnog
Veliki broj komponenata može se izdvojiti iz polaznih tekućih i čvrstih smjesa ekstrakcijom pomoću otapala čije otapala je u tome što može dobro otapati veliki broj organskih materijala, uništava poliklorirane bifenile, diok-
se vrijednosti tlaka i temperature održavaju iznad kritičnih. sine i ostale tvari koje su spaljivanjem štetne za okoliš i to bez emisije u atmosferu.
Ovakav način izdvajanja tvari nazivamo ekstrakcija fluidom u superkritičnom stanju ili superkritična ekstrakcija.
Superkritični fluid je težak kao tekućina ali ima svojstvo prodiranja kao plin, što mu daje učinkovitost i selek-
tivnost za ekstrakciju. Superkritični fluidi nastaju zagrijavanjem plinova iznad kritične temperature ili kom-
primiranjem tekućina iznad kritičnog tlaka. Promjenom tlaka i temperature mijenja se sposobnost otapanja
superkritičnog CO2 (visokokomprimirani CO2), bez mijenjanja sastava otapala. Fluidi u superkritičnom stanju
imaju znatno veću rastvorljivost od klasičnih tekućih otapala koja se koriste u ekstrakciji. Njihova dinamička vis-
koznost i gustoća su niski, dok je koeficijent difuzije i do100 puta veći od onih kod običnih tekućina. Ekstrakcija
se obično vrši na 40-50 oC i tlaku 200-300 bara. Osim sa komprimiranim CO2, superkritičnu ekstrakciju može-
mo vršiti i sa još nekim otapalima od kojih su uobičajeni: Metan, Etilen, Butan, Dietil-eter, Aceton i Metanol.

tk pk ρ
Otapalo (K) (bar) (g/cm3)
Ugljikov dioksid 304 7,38 0,468
Etilen 282 5,03 0,218

Dietil-eter 467 3,64 0,265

Metan 191 4,60 0,162
Etanol 514 6,14 0,276
Aceton 508 4,70 0,278
Primjer aparature za ekstrakciju superkritičnim fluidima
Metanol 513 8,09 0,272
Kritične vrijednosti nekih
Voda 647 22,0 0,322 superkritičnih otapala

Iako su prve ekstrakcije ovom metodom započele 1950, prva evidentirana uspješna primjena superkritičnih
fluida kao sredstva za ekstrakciju je bila 1979 kao zamjena za vodu pri ekstrakciji kofeina iz zrna kave.
Prvo postrojenje za izdvajanje kofeina iz kave i čaja, obradu hmelja, te ekstrakciju esencijalnih ulja konstruirano
je u Europi, a nedugo zatim i dvije u Americi (Teksas, Nebraska).
Danas ekstrakcija spojeva superkritičnim fluidima predstavlja već ustaljeni tehnološki proces i nalazi široku
primjenu u prehrambenoj, naftnoj, farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji. Kod ekstrakcije prirodnih proizvoda
superkritični fluidi se uveliko koriste za dobivanje biljnih ulja, masnih kiselina, začina i aroma, eteričnih ulja,
alkaloida, fitosteroli i sl. Osim za ekstrakciju, superkritični fluidi se koriste i za pročišćavanje kemikalija, hrane
i farmaceutika. Kao najčešće superkritično otapalo, koristi se ugljični dioksid (CO2). Koristi se iz razloga što su
njegova svojstva vrlo dobro poznata, prirodan je, jeftin, netoksičan u količinama potrebnim za ekstrakciju, lako
je dostupan. Lako se uklanja i reciklira, zamjenjuje opasna otapala. Ima mali viskozitet, mogućnost visokog kom-
primiranja, ne gori i nije korozivan. Dobro otapa polarne tvari i potpuno se miješa sa vodikom i kisikom.
CO2 se ponaša kao superkritična tekućina iznad vrijednosti svoje kritične temperature (T = 304,1 K ) i kritičnog
tlaka ( p = 7.38 MPa ).Postoje dvije faze superkritičnog ugljičnog dioksida, tekuća i plinovita. S porastom tem- Industrijski aparati za
perature, tekućina počinje kuhati, širi se, a plin ne može izaći iz zatvorene posude. Daljnje povećanje tempera- ekstrakciju superkritičnim fluidima

- 16 - - 17 -
 Način primjene i doziranje kamilice
Sadržaj

Infuz (čaj) - Priprema se tako da se 3 do 4 grama suhog cvijeta prelije sa 150 mL kipuće vode, ostavi stajati 10
minuta i procijedi. Ta količina priprema se svježa tri puta na dan i pije između obroka. Čaj je najčešći način
primjene.

Tinktura - Trebala bi biti spravljena od jednog dijela suhe biljke na pet dijelova 30-50 postotnog etanola. Pije se u Općenito o ljekovitom i aromatičnom bilju .................... 2
dozi od 3 do 6 mL u čaši mlake vode tri puta na dan. Rjeđe se koristi.
Općenito o kamilici (Chamomilla ‐ Matricaria recurtita) .................... 4
Oblozi - Za obloge se spravlja infuz od 6 do 8 g cvjetova. Nanosi se na kožu vatom ili se rade oblozi od kompresa
sterilne gaze ili vate natopljene svježim infuzom.
Morfološke i fiziološke osobine kamilice .................... w5
Eterično ulje njemačke kamilice - Koristi se u kremama i uljima obično u niskom postotku (0,5 - 2 posto),
budući da ima vrlo jako protuupalno djelovanje. Tipična je njegova upotreba s drugim protuupalnim macerati- Agrotehničke mjere (mjere uzgoja) .................... 6
ma (neven) ili biljnim uljima (noćurka ili boražine).
Ekstrakcija aktivnih tvari iz biljnog materijala .................... 10
Eterično ulje rimske kamilice - Koristi se u istim dozama kao i eterično ulje njemačke kamilice, i vrlo često za-
jedno s njim. Iznimno rijetko uzima se i oralno, kod spazama (grčeva) probavnog sustava ili žučnog mjehura u
dozi od jedne do dvije kapi. Tinkture .................... 11

Dekokt .................... 12

Infuz .................... 12

Maceracija .................... 12

Perkolacija .................... 13

literatura Soxhlet ekstrakcija .................... 13

• BIOPA: Ljekovito bilje
Destilacija ....................14
• Dr. I. Šilješ, ing. Đ. Grozdanić, mr. I. Grgesina; Poznavanje, uzgoj i prerada ljekovitog bilja; Osijek, 1992
• Stribor Marković: Fitoaromaterapija, 2005
• Viktor Bjelić: Vodič za uzgoj ljekovitog i aromatičnog bilja u Bosni i Hercegovini, Banja Luka 2012 Ekstrakcija superkritičnim fluidima .................... 16
• Emil Keršek: Ljekovito bilje u vinu i rakiji, Zagreb, 2004
• www.herbs2000.com Način primjene i doziranje kamilice.................... 18
• www.alternativa-za-vas.com
• www.herbateka.com
• Dr. Katja Toplak Galle; Hrvatsko ljekovito bilje, Zagreb 2001
• Dr. sc. Igor Jerković; Fitoterapeutski pripravci i spojevi s protutumorskim djelovanjem, Split 2008
• Prof. dr. sc. Sanda Vladimir-Knežević; Izolacija bioaktivnih tvari iz biljnog materijala IBPP

- 18 -