Professional Documents
Culture Documents
Od Kriptografije Do Veštačke Inteligencije
Od Kriptografije Do Veštačke Inteligencije
I ma koliko bila otrcana imenica vizionar, Alan Tjuring je bio baš to. Čovek koji
je rođen 1912. godine danas se smatra pionirom u oblastima koje tada još nisu ni
imale imena – računarstvo, kognitivne nauke, veštačka inteligencija…
Ta mašina koju je razvio u glavi danas je poznata kao Tjuringova mašina. Tim 2
jednostavnim radnjama pokazano je da može da postoji mehanički uređaj koji će
izvršavati iste računarske zadatke kao i čovek.
Bez obzira na sve do čega je došao, bio je niko i ništa. Bio je previše mlad i s
premalo radova iza sebe koji pri tom ni na šta konkretno nisu bili primenjeni da
bi bio poznat u naučnoj zajednici. Trebalo je da izbije rat da bi njegov potencijal
mogao da bude iskorišćen.
Oni koji su pokušavali da reše problem svih tih kombinacija Enigme sedeli su u
Blečli parku, britanskom sedištu za dešifrovanje poruka. Tu je među
matmematičarima, šahistima, lingvistima, statističarima i inženjerima bio i 3
Tjuring. On je radio u Državnoj školi za kodove i šifre gde su se pod oznakom
Ultra dešifrovale neprijateljske radio i teleprinterske poruke.
Među tim porukama bile su i one sa najvišeg nivoa. Tu su bila naređenja koja su
stizala direktno od Hitlera, pa izveštaji generala sa frontova, vremenska
prognoza i isporuke zaliha. Alanov mehanizam je 1943. godine dešifrovao
84.000 poruka mesečno.
Mašina koju je Tjuring dizajnirao razbila je Enigmu tako što je tražila tačna
podešavanja korišćena za pisanje poruke uz pomoć odgovarajućeg šifrata,
odnosno dela otvorenog teksta (na primer, poruke su često sadržale reči „vreme
danas”, „Hail Hitler”, prezimena i vojnički rang).
Time što se znalo da slovo otkucano na Enigmi nikada nije isto to slovo u
poruci, uspeo je da razbije šifru. Pretpostavkom da gleda u „vreme danas”
mogao je da eliminiše podešavanja rotora za ta slova, i na kraju dedukcijom
dođe do podešavanja mašine.
Veštački mozak
U istom radu se prvi put pojavilo i ono što danas zovemo Tjuringov test. Po
njemu, mašinu je moguće proglasiti inteligentnom ako čovek ne može da razluči
razliku između odgovora koje dobija od mašine i drugog čoveka.
Silogizam za kraj
Odbrana Tjuringove mašine od hipstera koji žele novo i bolje, a da još uvek
ne razumeju razliku između starog i bezvremenog
Postoje teme koje nisu jednostavne i tema sigurnosti je jedna od njih. Tema
Tjuringove mašine još je gora. Danas je red da odgovorim Marku Tatlu i dam
mu savet kako da priča o temama koje su deo informatičke teorije
Za početak, sedite. Ovo neće biti standardan poslepodnevni quick read. Ako vas
interesuje gde ne smete pogrešiti i u koje zamke ne smete upasti, nedajbože
investirati posle nekog “dobrog” elevator pitch-a, a sa ovom temom u vezi,
nećete to moći da pokupite brzo. Postoje teme koje nisu jednostavne i tema
sigurnosti je jedna od njih. Tema Tjuringove mašine još je gora.
Uvod je bitan, iako nema direktne veze sa temom sve do poslednjeg pasusa, u
objašnjavanju Markove pozadine i razloga zbog kog je mogao da nasedne na
nešto što zvuči tako jednostavno kao “Tjuringova mašina sa Fon Nojmanovom
arhitekturom je pokvarena i to je ceo problem”.
U tom grmu leži prvi zec: pod uslovima da fizika našeg sveta važi u smislu u
kom važi u makro-svetu tj. našoj svakodnevnici, Tjuringova mašina je model
bilo kog uređaja koji može da računa bilo šta. Bilo šta. Drugim rečima,
Tjuringova mašina je univerzalni računar, sposoban da izrazi bilo kakav račun
koji je moguće obaviti u konačnom vremenu (ono što u praksi zovemo korisno).
Genijalnost u jednostavnosti
Deo lepote ideje koju je Alan Tjuring predstavio te davne 1936. je upravo to:
evo vam jedna veoma jednostavna postavka, jedna štap-kanap mašina, nacrtana
na listu hartije, koja ne može da uradi ništa fascinantno na prvi pogled, i —
posle dramske pauze — evo vam dokaz da može da uradi sve što možete da
zamislite.
Šta je sve računanje? Pa, tri plus dva je račun. “Koliko je sati?” je račun. Zbilja, 7
bilo šta za šta postoji objašnenje u obliku konačnog broja koraka koje možete da
pratite bez dvosmislenosti (poznato takođe i kao algoritam) je račun. Slušate
muziku sad? Imate neki program uključen? Sve su to različiti računi i, da,
Tjuringova mašina je sposobna da ih sve izvede. Svako pitanje, nema veze
koliko kompleksno, možete napisati kao konačan niz “da/ne” pitanja, pa ih tako
možemo predstaviti jednim konačnim nizom nula i jedinica, koje će predstavljati
to “da” i “ne”, stoga, možemo ih “izračunati”.
Ovaj telefon, ovaj računar, i bilo šta drugo što radi bilo kakvo računanje može se
predstaviti Tjuringovom mašinom, da. Tjuringova mašina, taj model kog se
Mark boji, činjenica je koja nema veze sa sigurnošću. Tjuringova mašina može
da računa bilo šta, pa zbog toga mora da može da obavlja i nesigurne transakcije
(koje su, usput, mnogo jednostavnije od sigurnih). To što je sposobna za to je
činjenica zato što ona može da računa sve. To ne znači da je kriva za to. Ona
takođe može da predstavlja i viruse, ali isto tako i antiviruse.
Reći ovakvo nešto je isto kao i tvrditi da je neko kriminalac samo zato što je
čovek, a postoje ljudi koji su kriminalci. Sad maskirajte ljude u neki latinski
izraz i recite to sa nekoliko buzzworda i možda niko neće videti grešku u vašoj
logici!
Problem sigurnosti u ovom primeru uopšte nije problem interneta, već problem
institucija: čak i da se transakcije, ne znam, ne prate putem interneta ili čak i da
se zabrani njihovo uzimanje od strane NSA, banke bi mogle da daju izveštaje
koje pišu monasi, rukom, guščijim perom, na papirusu i da to šalju vladi na
magarcima; da li bi i tu onda bila kriva Tjuringova mašina i Fon Nojmanova
arhitektura? Sistem mora da bude pokvaren koliko najgori čovek u njemu i tu
nema popravke sem izbacivanja najgoreg čoveka i re-evaluacije. Kompletna
automatizacija sistema bila bi, u tom pogledu, čak mnogo sigurnija! Svaka
interakcija čovek-mašina-čovek stvara nesigurnost ali samo zbog nemogućnosti
obezbeđenja tog kontakta. Dobro je poznato da je tzv. social engineering moguć
i bez računara i da mnogo bolje rezultate daje od hakovanja iz Holivudskih
filmova.
Alternative Tjuringovoj mašini još kako postoje! To bi bile druge mašine koje su
sposobne da računaju sve moguće računice. To su, naravno, modeli, a ne
mehaničke mašine, podsećam opet: možete ih guglati i čitati o njima; nekoliko
njih je krajnje poznato danas (lambda kalkulus, formalni jezici, teorija automata,
Minecraft (da, taj Minecraft!) su sve dokazane alternative). Sve one, a ima ih
mnogo, su, nažalost, ekvivalentne Tjuringovoj mašini. Šta ovo znači?
Pa, zamislite sve prirodne brojeve. Vi ih, kao deca, učite na srpskom. Mark ih je
učio na engleskom ili nemačkom. Neko treći na japanskom. Da li ovo znači da
postoji bezbroj brojeva koji znače “dva”? Ne, to je samo drugačija
reprezentacija istog skupa mogućih brojeva. Sve naše reprezentacije brojeva su
jednake, koji god jezik gledali, tako da možemo da odaberemo jedan, recimo
engleski, i da se dogovorimo da on bude standardan. To je ono što se desilo sa 9
Tjuringovom mašinom: pošto je najlakša za objašnjavanje, uzeta je kao standard
za pričanje o univerzalnosti računanja.
Voleo bih da znam zašto Mark misli da akademija pokušava da uspori razvoj
bilo čega što bi bilo ne-Tjuringovo procesuiranje. Takođe, zašto misli da će bilo
šta takvo ostati u akademiji? Mislim da je glavni razlog banalizacija i
nerazumevanje. Ako vam problem izgleda jednostavno, a neko vam ponudi
rešenje, u teoriji, i onda pokušava da ga materijalizuje, ali mu ne ide jer — pa,
postoje zakoni fizike — naravno da ćete misliti da ga samo želi zadržati za sebe
i da biva nepraktičan.
Ne, Mark. Uviđamo potrebu. Takođe, uviđamo i istinu o ograničenjima koje
priroda daje.
Kao neko ko i sam pokušava da se penje lestvicama ove nauke, morao sam da
iskopam dr Fiska i njegov rad. Našao sam nešto što me je oduševilo: tekst u
časopisu H+, čiji sam jedan od prvih fanova bio kad se pojavio. Dr Fisk
prikazuje arhitekturu koja ima ulaze, ima izlaze, kontrolne jedinice (u obliku
thresholda neuralne mreže koju gradi), očiglednu aritmetičku jedinicu koja
sabira signale i šalje ih dalje i — za kraj — memorijsku jedinicu koja drži u sebi
sve ove stvari. Na dijagramu, ovo bi se moglo lepo nacrtati ovako:
10
Da su organski modeli sigurni na bilo koji način, mađioničari bi ostali bez posla,
a termin “optička varka” ne bi postojao. Ne bi nam čak bila potrebna zaštita, da
je naš organski model dobar, razmislite. Da citiram baš Džona Fon Nojmana:
11
Kad pričamo u matematici, možda samo pričamo sekundarnim
jezikom sagrađenim nad primarnim jezikom našeg nervnog sistema.
Što se dela rečenice “…a ne sistem koji je neko mislio da bi bio koristan 1936.”,
mogu samo reći da mnogo toga danas ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Za
domaći, eno vikipedije o Alanu Tjuringu i Džonu Fon Nojmanu. Uporedite
koliko toga su oni uradili za svog života, a koliko vi i ceo krug ljudi koji znate i
još uvek će rezultat biti isti. Ovo nije bilo ko. Ovo nije samo neko ko ima ideju
za “sad i ovde”. Ovo su očevi nekoliko različitih nauka, ljudi koji su bez
problema mogli da misle o budućnosti bez ograničenja trenutka, i sa znanjem i
intuicijom nezamislivo moćnim. Zato bi moglo delovati kao da su ideje koje su
važile tada danas zastarele, no njihove ideje su univerzalne i proste: ne trend,
već istina. Pomaže i to što su bili svesni svojih ograničenja, što ne vidim kod
Marka i Fiska, nažalost. Usuditi se i pomisliti da bar jednom od dvojice velikana
iz prošlosti nešto od ovih ideja nije palo na pamet, bez proveravanja te
informacije, me, iskreno, plaši. Govori mi o egocentrizmu zasnovanom na
poluinformacijama i o osnovnom nepoznavanju života i dela ovih ljudi. Nekako
mi je to, sa druge strane, potpuno tipično za kulturu koja goni entrepreneurship
danas.
Očekujem da Mark ima ili rotirajuću crnu rupu ili vremeplov negde u garaži ako 12
može pouzdano da kaže da ćemo do ovoga doći u sledećih dvadeset godina.
Napredak ovog tipa nije mala stvar i akademija bi bila više nego oduševljena da
je bilo koje od gore navedenih moguće, no realno, ne uspevamo ni do Marsa da
dođemo, a ne do najbliže crne rupe (a i da dođemo do nje, nemamo baš način da
od nje pišemo kući sa rezultatima našeg hiper-računa). Takođe, nažalost, da
živimo u Malament-Hogartovom vremeprostoru, hiperkompjutacija bi bila
svakodnevnica, tako da vam je verovatno jasno da ne živimo u istom.
Voleo bih da ne moram ovo da pišem i da ljudi izuče teme o kojima pričaju pre
nego što počnu da pričaju o njima. Akademija u globalu nije pasivan član ove
vožnje ka budućnosti: DARPA daje ogromne pare kako bi se došlo do mnogo
manjih rešenja od onoga o čemu Mark priča, i čak i ti problemi su problemi koji
se godinama rešavaju i zahtevaju ogromnu investiciju vremena i pažnje, no
samo zato što moramo da pazimo na detalje. Moramo da pazimo šta pričamo
jer je jedini napredak onaj koji se dobija diskusijom, a jako je teško diskutovati
sa neupućenim sagovornikom, naročito ako ne želi da shvati da nešto ne zna.
Najbliža ideja hiper-računanju (i ovo nije isto što i kvantno računanje) kojoj
možemo prići kao veoma lepoj ideji i dokazu, jeste nešto što je Hava Sigelman
dokazala 1994. godine: rekurentna neuralna mreža koja kao svoje težine ima
prave realne brojeve proizvoljne preciznosti, sposobna je za hiper-računanje.
Ovo je dokazano.
Evo ideje: da li je naša neuralna mreža u glavi jedna koja sadrži realne težine?
Da li je mera kojom možemo da opišemo te težine dovoljno proizvoljna da bi
Hava Sigelman mogla da primeni svoju teoriju na nas? Da li bi bilo teško
zamisliti da su hemijsko-fizičke veze između naših neurona, kao i svi njihovi
čudni i prelepi evolucijom gonjeni, u bezbroj mutacija stvoreni detalji dovoljno
različiti od onih koje prezentujemo sa nekolicinom bajtova u rečunaru? Da li
možemo da pretpostavimo da smo, ako ništa drugo, na osnovu toga, bliže hiper-
računanju od naših računara? Sasvim sam siguran da možemo to da
pretpostavimo, ali bih bio prvi koji bi izazvao taj stav ako bi mi ga neko ponudio
kao činjenicu. Ne pada mi na pamet kada radimo nešto takvo, sem možda na
neki nesvestan način, u eksplozijama intuicije i snova. Sve naše misli, sem toga,
deluju konačno (iako mislimo o beskonačnom!) i organizovano, dakle,
algoritmično.
Problem je, naravno, baš u tome što su sve naše mašine ograničene
prezentacijom realnih brojeva. Ne možemo da imamo proizvoljnu preciznost i
uvek postoji greška. To je samo zato što imamo konačan prostor i konačno
vreme i što stvarima, čak i svetlosti, treba vreme da bi putovale ka drugim
delovima prostora, dakle: fizičko ograničenje. Siguran sam da ljudi van
akademije svakodnevno rešavaju probleme otklanjanja fizičkih ograničenja, i da 13
je mnogo firmi u San Francisku uspelo da dobije mnogo para radeći na ovakvim
izumima.
Međutim, brak njenih roditelja nije bio najsrećniji — ubrzo nakon Ejdinog
rođenja, oni se razvode i njen otac napušta London. Umro je u Grčkoj, kada je
Ejdi bilo 8 godina.
Jedna od Ejdinih najvećih uzora bila je gospođa Somervil — prva žena članica
Kraljevskog Astronomskog Društva. Još kao mladoj ostvario joj se san da je
upozna, i one su postale veoma dobre prijateljice. 14
Tragičan kraj
Ejdi je bilo dvadeset devet godina kada je njeno delo objavljeno i kada je rodila
treće dete. Na veliko iznenađenje, doživela je duševni i mentalni slom. Lekari su 15
joj prepisali kombinaciju lekova i alkohola koja se danas smatra smrtonosnom.
Ejdin život sve silovitije išao je prema dole, uz bolest i adikciju. Zbog brojnih
skandala i kockanja izubila je ugled, a tadašnje metode lečenja raka koje su
uključivale puštanje velikih količina krvi nisu joj pomogle. Ostaje vezana za
krevet i brigu o njoj preuzima njena majka, koja ne dozvoljava njenim najbližim
prijateljima da je vide.
Veliko nasleđe
U njenu čast američka vlada je programski jezik koji je razvila 1979. godine
nazvala upravo po njoj — Ejda (Ada).
Ostavila nam je veliko nasleđe, zbog čega 11. oktobar obeležavamo kao njen
dan, dan Ejde Lavlejs.
16
Završivši studije fizike što je brže mogao, ostavlja fiziku i potpuno se posvećuje
programiranju.
Možda ovo daje najbolju sliku o vremenu u kojem je Dajkstra uvideo potencijal
računara.