SVEUČILIŠTE U RIJECI

MEDICINSKI FAKULTET
Ak. god. 2017./2018.

Mislav Habijanec

Nacistička „medicina“
Seminarski rad iz Povijesti medicine

Integrirani preddiplomski i diplomski studij medicine (1. godina)

Mentor: prof. dr. sc. Amir Muzur, dr. med.

Rijeka, travanj 2018.

Sadržaj

1. Uvod .................................................................................................................................... 2

2. Eugenika .............................................................................................................................. 4

3. Nacifikacija zdravstva u Njemačkoj ..................................................................................... 5

3.1 Medicinski fakulteti unutar nacionalsocijalizma ......................................................... 6

4. Program sterilizacije............................................................................................................ 8

5. Program eutanazije (T4)...................................................................................................... 9

6. Auschwitz .......................................................................................................................... 11

6.1 Medicinsko ubijanje ................................................................................................... 12

6.2 Medicinsko – vojni eksperimenti ............................................................................... 12

7. Medicinski vođe ................................................................................................................ 16

7.1 Karl Brandt ................................................................................................................. 16

7.2 Liječnici u logorima .................................................................................................... 17

8. Zaključak............................................................................................................................ 18

9. Literatura........................................................................................................................... 20

1
 1. Uvod

Među ljudskim profesijama i zanimanjima oduvijek postoji podjela na profesije usmjerene ka

određenoj stvari promatranja. Bilo stvar promatranja religiozne, materijalne ili kakve druge
prirode, mnogi će se složiti da je liječnička profesija posebna po svojem djelovanju.
Predanost samome čovjeku koji utjelovljuje u sebi kompleksan niz tjelesnih, duševnih i
socijalnih čimbenika, po kojima čovjek sam po sebi i djeluje u svijetu, liječnička je profesija
jednom riječju odgovornost. Odgovornost u nastojanju da se očuva svaki od navedenih triju
čimbenika koji čine čovjeka ljudskim bićem, da se očuva ljudsko zdravlje. Poziv za tu
odgovornost i humanost dio je većine ljudi koji se odluče za predanost medicini, poziv koji
sam (kao sadašnji student) i osobno osjetio. Upravo je liječnik osoba koja u većini slučajeva
stoji između pacijenta i nepoznatog područja smrti. Termin „nepoznatog“ često budi osjećaj
straha kod pacijenta. Liječnik je oslonac za koji se pacijent drži i povjeruje mu svoj život – u
liječniku traži utjehu i uz njega gubi strah. Sve navedeno temelj je suvremenog pojma
liječništva. Liječnik je onaj koji liječi.

Liječnička odgovornost i uloga liječnika kao posrednika između života i smrti upravo je tema
ovog rada. Doduše, obrađuje se liječnička profesija unutar jednog povijesnog razdoblja i
sustava koji je bio prožet velikim utjecajem eugenike i sličnim disciplinama koje su se
poistovjećivale sa genetikom, sustava temeljenom na obrascima genocida, antisemitizma,
„ubijanja zbog liječenja“ i ostalim projektima ubijanja. Sustav nacionalsocijalizma u
Njemačkoj 30-ih i 40-ih godina dvadesetog stoljeća izbrisao je granicu između liječenja i
ubijanja u liječničkoj profesiji i stvorio svoju viziju liječništva koje je bilo posvećeno zdravlju
Volka (= narod, njem.) i njegovu čišćenju od života „nevrijednog življenja“. Važno za shvatiti
jest to da je tadašnja vlast glavnu ulogu i važnost pridala liječnicima za nacistički projekt
ubijanja. Nacistička medicina predstavila je povijesti tamnu stranu liječništva koja je u
cijelosti suprotnost suvremenom liječništvu temeljenom na solidarnosti, a koji je opisan na
početku.

Dolaskom Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj 1933. godine započelo je razdoblje nacifikacije
svih aspekata njemačkog društva, pa tako i zdravstva. Antisemitsko raspoloženje ubrzo je
utjecalo na njemačke Židove, a njihova sudbina stavljena je u zakonski okvir već 1935. godine
Nürnberškim zakonima. Oni su odredili da se Židovi ne smatraju njemačkim državljanima već

2
nižom skupinom ljudi bez prava glasa, prava na privatno vlasništvo i prava obnašanja javnih
službi – liječnici Židovi postupno su izbačeni iz zdravstvenog sustava. Nastavljajući smjernice
vodeće nacističke stranke (NSDAP) i ideologije temeljene na socijaldarvinizmu koji objašnjava
„premoć jakih nad slabima“ te ideologije temeljene na eugenici koja donosi pojam „rasne
higijene“, zdravstveni sustav dobio je naredbu za liječenjem njemačkog Volka. Sterilizacija
psihički oboljelih osoba, invalida, osuđenih kriminalaca i dakako – Židova, bila je uvod u
program eutanazije. Medicina je, u očima nacističkih vođa, imala glavnu ulogu u provedbi i
ostvarenju ideološkog programa. Konačno rješenje Židova (Die Endlӧsung) predstavljeno je
na konferenciji u Wannseeu blizu Berlina 1942. Određene su mjere deportacije svih
europskih Židova u koncentracijske logore i logore istrebljenja (Auschwitz-Birkenau, Belzec,
Buchenwald, Dachau, Treblinka) u kojima ljudi nisi izgubili živote samo u plinskim komorama
već su završili kao žrtve mnogih zloglasnih medicinsko – vojnih eksperimenata.

Medicinsko – vojna istraživanja na ljudima za vrijeme Drugog svjetskog rata poslužila su

mnogim nacističkim liječnicima za nove spoznaje u korist njemačke vojske (Wehrmacht), a
sami liječnici ostavili su mnoge zabilješke i mnoge svjedoke na temelju kojih je mnogima od
njih suđeno za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti na sudu u Nürnbergu (1945.- 1946.).
Spoznaje nacističke „medicine“ postavljaju pitanje etičnosti korištenja istih spoznaja u
modernoj medicini, stoga glavna hipoteza koja se postavlja dovodi etičnost korištenja tih
podataka, proizašlih iz ne-etičnosti, u prvi plan seminarskog rada. Također, naglašava se
uloga već spomenute eugenike prije Drugog svjetskog rata i njezina sudbina nakon njega, te
uloga liječničke odgovornosti u cjelokupnoj nacističkoj „mašineriji“ i glavnom programu
medicnskog ubijanja. Među izabrane činjenice stavljene su informacije o studentima
medicine i medicinskim fakultetima za vrijeme Trećeg Reicha i njihova uloga u samome
sustavu.

Proučavanjem teme i same kompleksnosti iste teme zbog težine koju obrađuje ovaj
seminarski rad, tražio sam odgovore na osnovnu hipotezu, a završio sam s još više pitanja o
proučavanom sadržaju. Ta pitanja više se odnose na moralna, etička i psihološka propitivanja
koja većinu ostavljam za sebe i neko daljnje istraživanje, a pronađene činjenice i osnovne
povijesne te etičke elemente teme iznosim u nastavku rada.

3
 2. Eugenika

Radi razumijevanja ideologije koju su nacisti pokrenuli dolaskom na vlast u Njemačkoj, važno
je proučiti same korijene na kojima se temelji rasna ideologija tzv. „arijevske rase“.
Nacionalsocijalizam prihvaćao je učenje socijalnog darvinizma čija teorija objašnjava
društvena zbivanja temeljena na zakonu borbe za opstanak te da se u društvu vodi
nemilosrdna borba između rasa koje se dijele na više i niže. Na ovu biosociološku teoriju
nadovezala se eugenika.

Eugenika predstavlja znastvenu kontrolu ljudskog razmnožavanja i pokret koji je bio uvelike
prihvaćen među uglednim znanstvenicima i političarima tijekom kraja 19. i početkom 20.
stoljeća. Eugenika je posebno bila naglašavana u zemljama engleskog govornog područja
(Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države). Početak seže u 1883. godinu kad je Francis
Galton opisao eugeniku kao „napor usmjeren stvaranju kvalitetne i zdrave djece“. Sama riječ
eugenika dolazi korijenom iz starogrčkog jezika, a znači dobra loza (eu = dobro i genos = loza)
ili neki autori opisuju kao dobro-rođen. Iako se eugenika smatrala znanstvenom disciplinom
možemo reći da ona to nije bila zbog krivo tumačenih koncepata genetike i slabog
poznavanja genetike u ono vrijeme. Eugeničari tog vremena su smatrali da sva javnost mora
biti na raspolaganju kao „hrana“ za eksperiment. Njezino učenje i teorijska uvjerenja
možemo nazvati eksperimentalnom „politikom znanosti“.

Rađanje zdrave djece i dan danas je cilj svakome čovjeku, kako roditelju tako i političaru.
Međutim, eugenika je u ono vrijeme podrazumijevala stvaranje zakonskih okvira usmjerenih
na sterilizaciju, pobačaj i to većinom primijenjenih uz državnu prisilu. SAD je već dvadesetih
godina prošlog stoljeća imao niz zakona koji su doneseni s ciljem regulacije razmnožavanja
ljudi s nepoželjnim nasljednim karakteristikama. Slično je bilo i u Velikoj Britaniji. Možda
najveći engleski kritičar eugenike bio je Gilbert Keith Chesterton (1874. – 1936.), pisac, filozof
i novinar. Potaknut usvajanjem zakona u britanskom parlamentu o stavljanju slaboumnih
osoba u isti koncept sa psihički oboljelima, u svojoj knjizi „Eugenika i druga zla“ Chesterton
dalekovidnim pristupom upozorava na zlo koje proizlazi iz eugeničke nauke, zlo koje prelazi u
nekontrolu. Njegova knjiga napisana je u vrijeme dok je Hitler bio još daleko od vlasti, a
završetak Drugog svjetskog rata pokazao je nacizam kao primjenjenu eugeniku te su
Chestertonova upozorenja dobila opravdanje, untaoč neodobravanjima i kritikama

4
Chestertonove retorike 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća. Njegove usporedbe eugenike s
anarhijom odraz su primijenjene eugenike u nacističkoj Njemačkoj. Za anarhiju govori:
„Anarhija je ono stanje uma, ili ona metoda, u kojoj se ne možete zaustaviti.“ - Nacisti se nisu
zaustavljali u ubijanju.

Najvažniji dokaz da je eugenika politika znanosti upućuje intervencija države; stvaranje

eugeničkih zakona pod autorstvom države i vlade zbog kojih je u Njemačkoj i došlo do
nekontrole.

„Ukratko, ja ne poričem nego snažno podržavam pravo države da se miješa kako bi izliječila
veliko zlo. Ali u ovom slučaju kažem da bi miješanje značilo stvaranje velikog zla.“ – G. K.
Chesterton

3. Nacifikacija zdravstva u Njemačkoj

Među prvim pothvatima, nakon što je dao prisegu na položaju kancelara Trećeg Reicha 30.
rujna 1933., Hitler je sterilizaciju učinio prvom primijenom biomedicinske vizije tog
kolektivnog liječenja društva od nepoželjnih. 22. lipnja nacistički je režim ozakonio
sterilizaciju proglasom u kojem su naveli da se Njemačka nalazi u opasnoj situaciji Volkstoda
(„smrti nacije“). Smatralo se da su prijeko potrebne različite sveobuhvatne i i oštre mjere za
suočavanjem navedenog problema. Tako je započela preobrazba zdravstva u duhu
nacionalsocijalizma.

Sama nacifikacija medicine bila je ključni aspekt prelaska sa sterilizacije na neposredno

medicinsko ubijanje. Iz početnog djelovanja nacističkog režima nakon dolaska na vlast vidimo
da su prve provedbe obuhvaćale elemente samog zdravstva što govori o tome koliko su
nacisti smatrali liječništvo ključnim čimbenikom vođenja njihove politike. Medicinsko
ubijanje bilo je omogućeno zbog isključivo dva razloga – ideološkog žara i sustavnog terora.
Doktorima su nacizam prikazivali kao primijenju biologiju temeljenu na njenim zakonima, a
što je većinu privuklo Nacisitičkoj stranci i probudilo žar u ostvarenju velike revolucije
medicine. Iz nekih izvora navodi se pogled na liječnika kao „budnog biološkog vojnika“ i
„uzgajatelja gena“. Rudolf Ramm, liječnik s Medicinskog fakulteta Berlinskog sveučilišta,
prigrlio je nacizam i njegovu viziju liječnika opisujući nužnost preobrazbe medicinske struke i

5
zdravstva, a osnovna ideja bila je: „promjena stava svakog pojedinog liječnika te duhovna i
mentalna regeneracija cijele medicinske struke“. Prema njegovom viđenju istinski liječnik
morao je biti član Nacističke stranke i duboko u duši uvjeren u biološke zakone.

Proces koji je uslijedio nakon usvajanja zakona o sterilizaciji obuhvaćao je cjelokupnu

reorganizaciju i ukupnu koordinaciju svakog segmenta i svake državne ustanove njemačkog
zdravstva. Taj proces nazivali su Gleichschaltung. Proces je obuhvatio reorganizaciju u vladi,
na sveučilištima, bolnicama i ostalim ustanovama. Mjere su dovršene putem Liječničke
komore Reicha (Reichärtztekammer) kojom su dominirali članovi stranke. Samu Liječničku
komoru vodio je do 1939. glavni liječnik-nacist dr. Gerhard Wagner koji je slovio kao
Reichsärzteführer (prvi liječnik Reicha). On je velikim dijelom zaslužan za program sterilizacije
te kasniji program eutanazije.

Medicina u očima nacisitičkih vođa, ali i u očima većine liječnika, morala je biti oslobođena
liječnika Židova. Zadrtim stavom liječnika nacista Židovi su postali meta nasilja i zlostavljanja
unutar zdravstvenih kadrova i redova. Opći stav izražen je čak i u protužidovskom bojkotu
dva mjeseca nakon uspostavljanja Trećeg Reicha. Službene mjere također su brzo donesene
s ciljem izolacije liječnika Židova u novome sustavu. 1933. onemogućeno je Židovima
sudjelovanje u važnim nacionalnim odborima zdravstva, zatim laganim koracima do 1939.
kad je Nürnberškim zakonima potpuno zabranjena liječnička praksa njemačkim Židovima te
su im oduzete licence. Do tog koraka prošlo je svega 6 godina iz razloga jer bi se jednim
korakom desetkovao njemački zdravstveni sustav. Zanimljiv podatak govori da se Nijemce
liječnike savjetovalo da ne koriste radove liječnika Židova kao izvore u svrhu pisanja
znanstvenih radova, međutim ako je bilo prijeko potrebno koristiti takav rad, važno je bilo
navesti popis „židovske literature“ kako bi se održala odvojenost između arijevske znanosti i
židovskog „onečišćenja“.

3.1 Medicinski fakulteti unutar nacionalsocijalizma

Sam proces nacifikacije obuhvatio je i sveukupnu akademsku strukturu njemačkih sveučilišta

pa tako i medicinske fakultete kao dio nacističkog zdravstva. Medicinski fakulteti bili su važna
žarišta organizacije nacističke medicine kao mjesta stvaranja tzv. „bioloških vojnika“ –
liječnika s budućom zadaćom liječenja Volka. Općenito su sveučilišta postala centri

6
intelektualizma, ali i „vojne jedinice“, odnosno nacizam im je pripisao elemente
tradicionalnog njemačkog militarizma koji je obuhvaćao veliku organiziranost i suradnju
poput one u vojsci. Od profesora se očekivala suradnja s vlašću, što je podrazumijevalo
članstvo u NSDAP. U akademskim redovima je također uspjela kombinacija ideologijskog žara
i terora u pridobivanju istaknutih njemačkih profesora, a s njima i većine ostalih profesora.
Među istaknutima je bio i Martin Heidegger – poznati filozof koji je dobio mjesto rektora
Sveučilišta u Freiburgu. Postavljanje pouzdanih nacista na vodeće funkcije akademskih
struktura bila je uobičajena praksa totalitarizma.
Jednako je važno bilo djelovanje Nacionalsocijalističkog studentskog zbora koji je poprimio
neku vrstu militantnog ponašanja. U zboru je bio vidljiv arogantan stav samih članova te
snažan osjećaj drugarstva uz simbole nacionalsocijalizma.

Kao budući „biološki vojnici“ studenti medicine bili su obuhvaćeni u tzv. proces sinteze knjige
i vojnog koraka, odnosno od njih se očekivalo sudjelovanje u vojnoj ili paravojnoj obuci te
angažman u sveopćem ratu protiv neprijatelja njemačkog Volka. Od studenata medicine se
najviše očekivalo prihvaćanje same ideologije i militarizma te autoriteta države. Medicinski
fakulteti su također proveli čistke Židova i ostalih „nepodobnih“ za obavljanje svojih dužnosti
(većinom ljudi drukčijeg političkog gledišta), a s time su zanemarili neka znanstvena
istraživanja i smanjili vrijeme samog studiranja zbog potrebe za što većim brojem liječnika
razvijenih u aspektu nacionalsocijalizma gdje je više bila naglašena vojna medicina,
populacijska politika i rasna biologija.

Otpor navedenim promjenama na medicinskim fakultetima i u sustavu općenito bio je vrlo

malen zbog velikog utjecaja terora države uz Gestapo i SS (Schutzstaffel). Među
najistaknutijim pokretima otpora bio je pokret nazvan Bijela ruža. U tom pokretu sudjelovalo
je troje studenata medicine i još nekoliko studenata ostalih fakulteta Sveučilišta u
Münchenu. Tijekom 1942. i 1943. ta skupina studenata dijelila je letke kojima su osuđivali
nacistički režim i njegovo neetično ponašanje. Studenti su konačno osuđeni te su Hans
Scholl, njegova sestra Sophie Scholl i Christopher Probst završili na giljotini.

Riječi pokreta: „Nećemo šutjeti. Mi smo vaša nečista savjest. Bijela ruža vam neće dati mira.“

7
 4. Program sterilizacije

Program sterilizacije u početku je sadržao popis „nasljedno bolesnih“ na koje su se mjere

programa odnosile: mentalna retardacija, shizofrenija, manična depresija, epilepsija,
Huntingtonova koreja, nasljedna sljepoća, nasljedna gluhoća, teške tjelesne deformacije,
nasljeni alkoholizam. U ustanovama (većinom psihijatrijskim bolnicama) uspostavljeni su
„sudovi za nasljedno zdravlje“ čiji su članovi većinom bili liječnici povezani s Nacističkom
strankom, a s ciljem odlučivanja o sterilizaciji. Svi liječnici bili su dužni prijaviti svaki slučaj koji
je odgovarao navedenim kategorijama koje je program obuhvaćao.

Sterilizacija je je bila prvi korak nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, 30-ih godina
dvadesetog stoljeća. Počevši tako s provođenjem nacističke politike i ideologije o nadmoći
arijevske rase nad ostalim „manje vrijednim življenja“. Osim navedenih ljudi sa navedenim
bolestima na meti su od početka bili i Židovi u svim zdravstvenim institucijama Trećeg
Reicha. Smatralo se to kao dužnost svakog liječnika od kojeg se očekivala potpuna predanost
nacističkoj biomedicinskoj viziji o stvaranju čistog društva bez fizičkih i psihičkih mana. U
ostvarenju programa sterilizacije važnu ulogu imao je Gerhard Wagner, već spomenuti glavni
liječnik Reicha, u suradnji sa Hitlerovom kancelariijom.

Program je obuhvaćao i procese prisilnog zaustavljanja trudnoće u trudnica kod kojih su

utvrđene određene malformacije ili predispozicije intrauterinog razvitka ili su jednostavno
bili Židovskog prodrijetla. O tome govori Zakon o sprječavanju potomaka s genetički
nasljednim bolestima od 14. srpnja 1933.

Smatra se da je programom sterilizacije zahvatio oko 400 000 ljudi iako je broj po raznim
istraživanjima dobiven samo na temelju broja ljudi koji su bili u to vrijeme u zdravstvenim
ustanovama. Prava brojka time postaje veća. Sama metoda u liječničkoj praksi obuhvaćala je
kirurške postupke podvezivanja sjemenovoda kod muškaraca te jajovoda kod žena. Kasnije
metode koje su primijenjene unutar logora obuhvaćale su rendgensko zračenje nad
Židovima, te su poslužile kao medicinski eksperiment sa fatalnim posljedicama za žrtve.

Otpor samoj sterilizaciji nije doživio neki uspjeh iz razloga jer ga nije ni bilo. Među onima koji
su bili protiv nje bila je Katolička crkva, ali je izbjegavala sukobljavanja sa Strankom koja je

8
bila nositelj samog programa. Mnogi su liječnici pa tako i visoko pozicionirani ljudi poricali
bilo kakav moralni konflikt u vezi s programom sterilizacije.

5. Program eutanazije (T4)

Granica između liječenja i ubijanja upravo je prekinuta programom eutanazije. Program T4 je

kreiran pod velikom tajnosti i to od samog vrha nacističke stranke, a obuhvaćao je obavezno
sudjelovanje širokog dijela njemačkih liječnika, a osobito se to očekivalo od psihijatara.
Ideologija nacista time je u potpunosti doživjela uspjeh zbog konkretnih mjera uništavanja
života „nevrijednog življenja“. Razlika između eutanazije u Trećem Reichu i ostalim državama
(eutanazija je postojala u nekim državama već prije – SAD) očitovala se u njezinom
provođenju. Dok je u SAD-u pacijent sam odlučivao o primanju eutanazije, a time i upoznao
doktore i informirao se dovoljno o samom postupku, u Njemačkoj je to postala sustavna
praksa sa ciljem da se svi nepoželjni uklone. Žrtve su niti znale niti imale pravo u odluci za
provođenje eutanazije nad njima samima. U Njemačkoj je zaživjelo mišljenje da država mora
biti vlasnica života i smrti, mora ubijati iz razloga održavanja društva živim i zdravim. U
javnim raspravama o programu sterilizacije uvijek je bilo govora o tome da su potrebne
radikalnije mjere – eutanazija je iznjedrena iz sterilizacije, a argumenti za provođenje samog
programa uvijek su upućivali na ubijanje iz samilosti, ubijanje mentalno mrtvih osoba i veliko
ekonomsko opterećenje njemačkog društva zbog velikog broja oštećenih ljudi unutar
psihijatrijskih bolnica i ustanova.

Kako je Hitler privodio pripreme za rat kraju koji je počeo 1939. godine smatralo se da će
ratna previranja ušutkati očekivano protivljenje vjerskih organizacija i omogućiti glatko
provođenje programa T4. Hitler je osobno bio vrlo zainteresiran za sam program, a smatrao
je da rat zahtjeva zdrave ljude sposobne u ostvarenju ratnih, ekonomskih i reprodukcijskih
ciljeva. Kako se smatralo da rat mora biti pokriće za provođenje programa, eutanazija se do
početka rata već uveliko provodila. Zahvaćena su bila djeca s teškim tjelesnim
malformacijama ili ostalim nepoželjnim karakteristikama – fizičkim ili psihičkim, te odrasli.
Oko 200 000 ljudi je eutanazirano pod okriljem programa nacista metodoma koje su
9
uključivale lijekove, izgladnjivanje i plinske komore. Bilo je šest glavnih centara za ubijanje –
Hartheim, Sonnenstein, Grafeneck, Bernburg, Brandenburg i Hadamar. To su bile većinom
preuređene bolnice, starački domovi i zatvori opremljeni većinom plinskim komorama, a
izvana dobro zaštićeni od oka javnosti. Iako su se prije koristile injekcije različitih kombinacija
morfija, skopolamina i cijanida koje su izazivale često sporo umiranje, pod savjetom liječnika
počeo se upotrebljavati ugljikov monoksid kao učinkovito sredstvo uništavanja života. Bio je
to početak korištenja plina u svrhe istrebljenja koji će se kasnije koristiti unutar logora smrti
uz uništenje milijune ljudi.

Eutanazirana bila su i djeca, početak je bio s novorođenčetima, zatim djecom 3-4 godine te
kasnije starija djeca. U tom postupku najviše se naglašavalo ubijanje iz samilosti, a samu
odluku donosio je doktor unutar pojedine bolnice samim pregledom djeteta ili već kod
poroda. Tadašnje mišljenje smatralo je ubijanje djece nekako opravdanim u odnosu na
ubijanje odraslog duševnog bolesnika – to je više sličilo umorstvu. Zbog psihološkog učinka
ubijanja djece mnogi su zdravstveni djelatnici gledali na tu metodu kao uspavljivanje, a ne
ubojstvo. Zbog toga je tretman za djecu zaživio potpuno dok je eutanazija odraslih završila
ukidanjem 1941. zbog pritiska javnosti. Iako je ukinuta te godine, provodila se do kraja rata
unutar logora. Među metodoma ubijanja djece bilo je i ekstrema. Dr. Herman Pfannmüller je
u svojoj bolnici razvio metodu izgladnjivanja djece do smrti smatrajući da je trošenje lijekova
nepotrebno.

Ubijanje odraslih duševnih bolesnika doživjelo je ukidanje programa, međutim samo

prividno. Razlog je bio pritisak njemačke javnosti. Obitelji duševnih pacijenata dobivala su
objašnjenja sumnjivih razloga iz bolničih ustanova. Na primjer obitelj bi dobila dvije urne, ili
bi im rekli da je pacijent kojemu je već bilo uklonjeno slijepo crijevo umro od upale slijepog
crijeva, obavijestili bi ih ponekad o smrti pacijenta kojeg zapravo nisu ubili i koji je bio živ. Uz
to, javnost je postavljala pitanja o radu krematorija unutar pojedinih centara za ubijanje;
često je zrak bio prekriven pepelom kremiranih ljudi u blizini naseljenih mjesta. Sve to dovelo
je do sve više pitanja kojima se očekivao odgovor o pravoj sudbini i razlogu smrti duševnih
pacijenata.

10
 6. Auschwitz

Auchwitz je, kao nacistički projekt, postao sinonim za istrebljenje. Auschwitz predstavlja
nekontrolu do koje je eugenika dovela, a koja je opisana u određenom poglavlju ovog
seminarskog rada. Program eutanazije doživio je vrhunac s početkom rada plinskih komora
unutar logora Auschwitz i bio je glavno odredište žrtvama određenim Konačnim rješenjem
(die Endlӧsung). Za razumijevanje Auschwitza kao ustanove važno ga je razmotriti kao
koncentracijski, kao radni logor te kao logor za uništavanje. Logor je također poslužio kao
pokusni teritorij nacističkim liječnicima koji su imali važnu ulogu u organizaciji te provedbi
programa unutar Auschwitza, uključujući zloglasna razvrstavanja na rampama pri dolasku u
logor, provođenje medicinsko - vojnih eksperimenata na žrtvama te nadzor rada plinskih
komora.

Općenito su koncentracijski logori uspostavljeni odmah pri dolasku nacista na vlast u

Njemačkoj 1933. godine. Prvi od njih – Dachau stvorio je Heinrich Himmler iste godine. U
njima su bili smješteni svi politički protivnici nacionalsocijalista – komunisti, socijaldemokrati
i ostali za koje se smatralo da rade protiv Trećeg Reicha i njemačkog Volka. Dachau je postao
kao primjer koncentracijskog logora pod izravnom upravom SS-a. Krajem 30-ih godina
proširene su odredbe u vezi zatvorenika logora – proširene su skupine koje su bile
koncentrirane unutar logora (kriminalci, „protudruštveni elementi“ – prosjaci, skitnice, Romi,
besposličari, duševni bolesnici; homoseksualci, Jehovini svjedoci te naravno Židovi). Određen
je i način identifikacije za pojedinu skupinu u obliku pravokutne tkanine određene boje;
crvena za političke zatvorenike, zelena za kriminalce, ružičasta za homoseksualce itd.

Auschwitz je osnovan 1940. godine po uzoru na tradicionalan, običan koncentracijski logor i

u samom početku bio je namijenjen uglavnom poljskim zarobljenicima. Poslužio je u svojim
početcima i kao tranzitni logor iz kojeg se zarobljenike dalje slalo u logore u Njemačkoj.
Logori su za naciste morali biti prožeti radnom obvezom, naglašujući tako samu aktivnost
rada i mit da zatvorenici mogu zaraditi slobodu svojim radom – o tome govori zloglasni
natpis koji je stajao ispred ulaza u Dachau, a kasnije i u Auschwitz: Arbeit macht frei. Logori
za uništavanje javili su se 1941. i 1942. godine. Prvi su takvi bili smješteni na području
Poljske: Chelmno, Belzec, Sobibor, Treblinka, Majdanek i Auschwitz. Gotovo sva oprema i
osoblje za ubijanje došlo je izravno iz programa eutanazije, uključujući plinske komore s

11
ugljikovim monoksidom i liječničko osoblje važno za provedbu programa. Auschwitz je
preuzeo primarnu zadaću za provedbu istrebljenja Židova pod upraviteljem Rudolfom
Hӧssom, a vrhovnom komandom Himmlera te Hitlera osobno.

6.1 Medicinsko ubijanje

Medicinsko ubijanje zaživjelo je nesumnjivo kako u programu eutanazije tako i u programu

konačnog rješenja. Od svih metoda koje su se koristile unutar „ustanove“ Auschwitz,
najčešća je bila ubrizgavanje injekcija fenola u žrtvu. Metoda je zaživjela u samim početcima
od kada je logor određen za istrebljenje, a povezana je s proširenjem programa eutanazije na
logore, tzv. program 14f13. Injekcije fenola bile su prethodnice punog razvoja plinskih
komora, a koristile su se u slučajevima kad je trebalo ubiti manju skupinu ljudi za koju je
ubijanje plinom bilo isključivo neisplativo. Takvi primjeri su bili skupina tuberkuloznih
bolesnika, skupina određena za medicinska istraživanja – obdukcije i seciranje. Fenolom se
potajno i ubijalo političke zatvorenike u svrhu likvidacije. Ubijanje injekcijama fenola nije
postojalo samo u Auschwitzu. Metoda se razvila i u drugim logorima, npr. Buchenwald.

Ubrizgavanje fenola provodilo se u posebnim salama unutar logora, a samu proceduru su

izvodili esesovski liječnici ili njihovi pomoćnici. U početku se eksperimentiralo s kemikalijama
koje su najpogodnije u procesu ubijanja injekcijama. Eksperimentiralo se s benzenom,
benzinom, vodikovim peroksidom, cijanidom i zrakom.

6.2 Medicinsko – vojni eksperimenti

Kao glavna usmjerenost Nürnberškog suđenja na zločine za koje se sudilo nacističkim

liječnicima bili su zloglasni medicinski te vojni eksperimenti na ljudima unutar logora
Auschwitz, Dachau, Buchenwald i Sachsenhausen. Takvi eksperimenti prekinuli su svaku vezu
s medicinskom etikom i čovječnosti, a opravdanje su pronalazili u nacističkoj ideologiji,
eugenici i stavu o ubijanju zbog liječenja. Sama priroda medicinskih eksperimenata
uključivala je izrazitu okrutnost nad žrtvama istih eksperimenata. Ishod je uglavnom bila smrt

12
pacijenta ili teške tjelesne i psihičke deformacije. Eksperimenti koji su se provodili bili su
provođeni u posebne ideološke i vojne svrhe, a drugi dio tih pokusa izvodio se zbog
znanstvenog interesa liječnika esesovaca (ad hoc eksperimenti) i rasnih razloga. Medicinska
etika povrijeđena je u više elemenata: izabrane osobe postale su subjekt istraživanja bez
njihovog pristanka, a istraživanja su se sastojala od već spomenute okrutnoti prema
odabranim osobama – subjektima koje su najčešće svršile smrću (smrt tijekom istraživanja ili
smrt u plinskim komorama nakon istraživanja). Navedeni elementi pokazuju nacističke
spoznaje iz njihovih neetičnih eksperimenata kao temelj rasprava o zaključcima o pojedinim
medicinskim temama. Iako većina eksperimenata nije bila utemeljena na znanstevnim
elementima, pojedina su nacistička medicinska istraživanja ipak dovela do nekih spoznaja. Te
spoznaje ishod su raznih rasprava unutar današnje medicine i etike, a ponajviše predstavljaju
temu rasprave o korištenju spoznaja iz zloglasnih istraživanja u modernoj literaturi. Teško
prihvatljivo na etičkom aspektu, ali činjenica je da su takva istraživanja uključivala kao
subjekt čovjeka, a ne životinju.

Kao eksperimenti temeljeni na rasnoj teoriji i politici bili su pokusi sterilizacije i kastracije, a
koje su u Auschwitzu uglavnom provodili liječnici Carl Clauberg i Horst Schumann.
Eksperimenti sa zarazom tifusom i s djelotvornošću različitih serumskih pripravaka te
eksperimenti zaleđivanja i utjecaja nadmorske visine povezani su bili s vojnim interesima u
vezi s epidemijama tifusa među vojnicima, u vezi s različitim uvjetima na bojištu, npr. u vezi s
zrakoplovnim nesrećama. Određeni pokusi izvodili su se zbog znanstvenih interesa pojedinih
liječnika, npr. Mengelova istraživanja na blizancima, ispitivanja pretkanceroznih stanja
maternice koje je izvodio Eduard Wirths.

Unutar Auschwitza centar za većinu eksperimentalnih programa bio je zloglasni Blok 10. Blok
je bio podijeljen na odvojene istraživačke odjele koji su uključivali odjel profesora Clauberga i
odjel Horsta Schumanna (obojica su vršili pokuse sterilizacije), zatim odjel doktora Wirthsa i
njegova brata. Blok 10 najčešće su nazivali „Claubergovim blokom“ jer je stvoren za njega i
njegovu zadaću u svrhu nalaženja djelotvornog načina masovne sterilizacije pod naredbom
Heinricha Himmlera. Clauberg je započeo svoj rad 1942. godine na području Birkenaua,
zatim mu je dodijeljen Blok 10 od strane zapovjednika Auschwitza Rudolfa Hӧssa. Metoda
sterilizacije Carla Clauberga bila je ubrizgavanje nagrizajuće tvari kako bi se začepili jajovodi,
a koja je bila provedena nad ženama logorašicama između dvadeset i četrdeset godina. Kao

13
posljedica za žene koje su bile prisiljene biti subjekti Claubergovih istraživanja često su bile
pojave groznice te razni oblici infekcije potrbušnice. Pojedini Claubergovi pokusi bili su
izvedeni u svrhu razumijevanja umjetne oplodnje. Razne su priče kružile među ženama
logorašicama, a zbog kojih je odlazak u Blok 10 izazivao strah u kostima među ženama, npr.
pričalo se da se žene oplođuje sa životinjskom spermom i stvaraju čudovišta. Horst
Schumann razlikovao se od Clauberga po tome što je njegova metoda koristila rendgenske
zrake u svrhu nalaženja načina masovne sterilizacije. Metoda s rendgenskim zrakama bila je
još okrutnija. Rendgenske cijevi namještale su se obično s frontalne i dorzalne strane osobe
da bi radijacija djelovala obostrano. Tretman je trajao od 5 – 8 minuta s jačom dozom
radijacije. Tako se s dvoventilskom instalacijom moglo na dan sterilizirati 150 do 200 osoba.
Žene bi bile stavljenje između ploča pritisnutih uz abdomen i leđa, a muškarci bi penis i
mošnje smjestili na posebnu ploču. Mnoge su žene izlazile iz prostorija namijenjenih za
tretman s jakim opeklinama koje bi se često inficirale. Mnoge su ubrzo dobile simptome
upale potrbušnice te snažnu bol uz povraćanje. Nedugo nakon tretmana ženama su jajnici
izvađeni kirurškim postupcima kako bi se jajnike poslalo u laboratorije i pratilo utjecaj
rendgena na tkivo. Muškarcima su prikupljali spermu, a zatim odstranili jedan ili oba testisa.
Svi kirurški postupci bili su izvedeni sa slabijom anestezijom i određenom dozom brutalnosti.

Kao dio Bloka 10 i općenito medicinskog programa Auschwitza bila su antropološka

istraživanja. Radilo se o prikupljanju tijela pristiglih logoraša za zavod za anatomiju u
Sveučilišnoj bolnici u Strasbourgu. August Hirt, profesor anatomije, po Himmlerovom je
nalogu pripremio soli cijanida kojima se ubijalo logoraše u Auschwitzu. Cilj je bio dobivanje
opipljivog materijala za znanstvena istraživanja. Tzv. rasna klasifikacija je po mišljenju nacista
bila vidljiva i antropološkim metodama koja su podrazumijevala ispitivanja na mozgu i
lubanji. U svrhu Hirtovih ciljeva žrtvovano je 115 ljudi od kojih su svi osim dvojice Poljaka i
četvero iz srednje Azije bili Židovi. Hirtova zbirka kostura i leševa trebala je biti namijenjena
za stvaranje muzeja izumrle rase – Židova. Pokrovitelj čitavog antropološkog istraživanja bio
je SS-ov ured Ahnenerbe („naslijeđe predaka“) koji je predstavljao spoj pseudoznanstvenih
metoda, antropologije i medicine u svrhu istraživanja arijevske rase, a sve uz mistični aspekt.

Ad hoc eksperimenti bili su prožeti neizrecivom vrstom mučenja uz trovanje i nanošenje

teških fizičkih ozljeda. Relativno zdravim logorašima Židovima nanošene su toksične tvari na
ruke i nogešto je izazvalo teške infekcije i velike apscese. Pojedini eksperimenti su zahtijevali

14
oralno uzimanje praha koji je izazvao simptome karakteristične za oštećenje jetre kojim se
htjelo istraživati mučnina, glad, gubitak apetita, žutica i disklorirani urin. Takvi eksperimenti
su se provodili navodno zbog problema koje su te bolesti stvarale njemačkoj vojsci.

Izuzetnu strast prema obavljanju svoje „dužnosti“ unutar Auschwitza pokazivao je

najzloglasniji doktor holokausta Josef Mengele. Takvu strast posebno je pokazivao kada je
proučavao blizance. Njegovi su znanstveni interesi bili usmjereni prema nasljednosti.
Nasljednost je bila opće naglašena u nacističkom programu jer ona objašnjava odnose
između bolesti, rasnih tipova i miješanja rasa. Već kod razvrstavanja na rampama Mengele je
s posebnim pristupom odvajao blizance. Blizanci su imali odvojene, posebne blokove, obično
u sklopu medicinskih jedinica i često zajedno s drugim Mengelovim istraživačkim subjektima
s posebnim abnormalnostima – patuljci itd. Od 1000 parova blizanaca koji su sudjelovali u
pokusu, oko 200 parova je preživjelo. Mengelov rad nad blizancima zahtijevao je posebne,
stroge uvjete u kojima se pratilo same blizance. Za razliku od ostalih logoraša imali su „lakši“
tretman, odnosno nisu bili fizički kažnjavani, nisu im oduzimali odjeću niti im brijali glave.
Međutim, ishod eksperimenata bio je sličan i svim ostalim. Metode su uključivale
antropološka mjerenja lubanje i tijela te mnogih karakteristika nosa, usana, ušiju, kose i
očiju. Utjecaj stroge kontrole često je proučavao i uspoređivao na anatomskim i fiziološkim
promjenama organa blizanaca, a to je uključivalo usmrćivanje fenolom te postupak seciranja
na kirurškom stolu. U skladu s potrebama nacističke ideologije, prevladavajuće mišljenje
govori da je cilj Mengelovog rada bila težnja otkrivanja uzroka višestrukih trudnoća kako bi
mogao dovesti do velike reprodukcije Njemačke koja je u ratu doživjela znatne ljudske
gubitke. Josef Mengele proučavao je i boju očiju. Redovito je oči likvidiranih logoraša slao u
institut u Berlinu, a osobito je proučavao nasljedne čimbenike boje očiju te heterokromiju
šarenice. Osim blizanaca, omiljeni subjekti njegovih istraživanja bile su osobe s različitim
tjelesnim deformacijama – patuljci, grbavci, osobe divovskog rasta, hermafroditi itd.

U logorima se kao dio medicinskih pokusa koristila i farmakološka istraživanja. Pojedine su

osobe iz IG Farben (konglomerat svih kemijskih tvrtki Njemačke tog doba; iz njega se izdvojio
Bayer, BASF itd.) provodile medicinske eksperimente za nekoliko terapijskih lijekova na
temelju sulfanilamida i drugih preparata. Osim navedenih u Auschwitzu je postojalo još niz
eksperimenata koji su rezultirali ljudskim žrtvama – eksperimenti izazvani fosfornim
zapaljivim bombama, eksperimenti s različitim oblicima otrova, rasprostranjeni eksperimenti

15
s umjetno izazvanim tifusom, hepatitisom i malarijom, eksperimenti s hladnim uranjanjem (u
smrznutu vodu) da bi se vidjela reakcija ljudskog organizma, eksperimenti s iperitom, s
regeneracijom kostiju, mišića, živčanog tkiva i transplatacije kosti, uključujući odstranjivanje
različitih kostiju, mišića i živca iz zdravih osoba, eksperimenti pitkosti morske vode u kojima
je žrtvama morska voda bila jedini izvor tekućine . Medicinski eksperimenti predstavili su
najokrutniji aspekt biomedicinske vizije nacizma s naglašavanjem života nevrijednog
življenja. Takvi najokrutniji postupci bili su djelo liječništva te ostavili crni trag u povijesti
zdravstva i liječničke profesije.

7. Medicinski vođe

Nacistički projekti ubijanja, programi sterilizacije i eutanazije, nacifikacija zdravstvenog

sustava Njemačke i medicinska organizacija koncentracijskih logora bili su u rukama
nacističkih medicinskih vođa, članovima Nacističke stranke (NSDAP) i osobama bliskim
Hitleru i SS-u. Njihovo učestvovanje u takvim projektima i ciljevima osuđeno je na
međunarodnom sudu u Nürnbergu. Osuđeni su liječnici koji su bili zaslužni za cjelokupan
sustav ubijanja, a koji su bili na samome vrhu vlasti kao što je bio Karl Brandt – osobni
Hitlerov liječnik, te liječnici zaslužni za zločine nad čovječnosti, medicinskim eksperimentima
koji su povrijedili sva etička načela medicine.

7.1 Karl Brandt

Visoke privilegije i funkcije imao je unutar sustava nacionalsocijalizma Karl Brandt. Brandt je
postao osobni Hitlerov liječnik i tako preuzeo glavnu medicinsku ulogu u Hilerovoj kancelariji.
Njegov fanatizam i zaluđenost nacističkom ideologijom spojen s hladnokrvnošću rezultirao je
glavnim projektima čišćenja njemačkog naroda inicirajući programe sterilizacije, eutanazije,
eutanazije u logorima itd. Među 23 liječnika kojima se sudilo u Nürnbergu, Karl Brandt bio je
jedan od njih kao glavni inicijator biomedicinske vizije nacista. Osuđen je na temelju više
optužnica a koje su obuhvaćale optužbe za počinjenje ratnih zločina i zločina nad čovječnosti
u kontekstu masovnih ubojstava, medicinskih eksperimenata, programu eutanazije,

16
postupcima koji su uključivali veliku okrutnost itd. Optužbe su uključivale i članstvo unutar
Nacističke stranke, članstvo u SS-u. Brandt je zajedno s još šestero liječnika osuđen na smrt
vješanjem te je pogubljen 1948. godine u zatvoru Landsberg.

7.2 Liječnici u logorima

Specifična zadaća provođenja već opisanih medicinskih i vojnih eksperimenata pripala je

nacističkim liječnicima koji su boravili unutar logora za istrebljenje. Sterilizacija unutar logora
proučavana je i eksperimentirana od strane Carla Clauberga i Horsta Schumanna. Clauberg je
1948. godine osuđen u Sovjetskom Savezu na 25 godina zatvora. U listopadu 1955. godine
izlazi na slobodu i zapošljava se u Sveučilišnoj klinici u Kielu kao ginekolog. Umire 1957. pod
nerazjašnjenim okolnostima.

Eksperimenti s rendgenskim zrakama, s vrlo ozbiljnim posljedicama, vršio je Horst

Schumann. Nakon rata pobjegao je prvo u Egipat, a zatim u Sudan gdje je postao ravnatelj
jedne od bolnica. 1962. ponovo je pobjegao iz Sudana u Ghanu, potaknut prepoznavanjem
jednog od preživjelih logoraša iz Auschwitza, gdje je dobio protekciju od strane predsjednika
Kwame Nkrumah. 1966. isporučen je Zapadnoj Njemačkoj gdje mu je suđeno. Međutim
oslobođen je pritvora i suđenja zbog zdravstvenog stanja 1972. godine, a umro je 1983.

Od ostalih monstruoznih liječnika unutar nacističkih logora bio je Hermann Kiesewetter,

Herbert Heim, Helmut Vetter s farmakološkim ispitivanjima nad logorašima, Maria Mandel
koja je bila šefica ženskog logora unutar Auschwitza, poznata kao „Zvijer“, zatim Herta
Oberhauser i Eduard Krebsbach poznat kao „doktor Injekcija“ (među prvima ubijao
injekcijama fenola).

Najzloglasniji liječnik Auschwitza, čiji je rad već opisan, bio je „Anđeo smrti“ – dr. Josef
Mengele. Mengele nije odmah poslije rata postao zloglasna javna figura. Bio je poznat
preživjelima iz Auschwitza te je povremeno spominjan tijekom nürnberških istraga, ali nije
bio na optužbama niti na kasnijim suđenjima medicinskom osoblju. Josef Mengele je
putovao i živio na području Južne Amerike kako bi izbjegao uhićenje ili izručenje. On je
postao gotovo mitska figura, a razne priče i legende o tom monstrumu postale su dio filmske
i literarne kulture. Umro je u 67. godini u Brazilu plivajući ispred jedne plaže. Doživio je

17
moždani udar i utopio se. Identitet mu je potvrđen tek 1992. godine. Nikad se nije pokajao za
svoje zločine.

Eduard Wirths započeo je karijeru u koncentracionim logorima 1942. godine u

koncentracijskom logoru Dachau, zatim u Neuengammeu, a od 1. rujna 1942. godine je
glavni liječnik u logoru Auschwitz, te je bio direktno nadređeni doktorima i ratnim zločincima
među kojima i Josefu Mengeleu. Njegov rad uključivao je većinom ispitivanja
pretkanceroznih stanja maternice. Kao vođa medicinskog odjela bio je odgovoran za
selekciju i ubijanje starih, bolesnih i slabih logoraša u programu 14f13. Uhapšen je od strane
britanske vojske, međutim počinio je samoubojstvo u rujnu 1945. godine.

8. Zaključak

Uvod seminarskog rada nagovještava, a sama tema pokazuje i objašnjava uklanjanje granica
između liječenja i ubijanja unutar nacističkog programa medicine, njihovog biomedicinskog
gledišta temeljenog na već obrađenoj eugenici , socijalnom darvinizmu i antisemitizmu. Treći
Reich primjer je sustava u kojem je ideologija bila oružje politike, a koja je potpomogla
uspostavljanju terora na štetu samoga naroda. Kraj Drugog svjetskog rata donio je uništenje
Njemačke do kojeg je doveo sam nacizam. Zdravstvo je kao temeljni aspekt društva bilo
kompromitirano nacističkim elementima i tako dovelo do velikih ljudskih žrtava. Vrlo
istaknuti antisemitizam doveo je do ubijanja 6 miliona Židova, a osim njih nastradali su i
pripadnici ostalih naroda – Romi, Slaveni, ali i sami Nijemci (spomenuto unutar programa
sterilizacije i eutanazije). Sve su to elementi totalitarizma i to veoma ukorijenjenog koji
zadire u svaki segment društva i privatnog života, stoga možemo reći da je sustav imao svu
vlast nad svakim životom.

Sudbina eugenike kao discipline, ali ne i znanstvene discipline, nakon rata osuđena je na
propast. Svijet je doživio eugeniku u praksi na primjeru Njemačke i holokausta te njezinim
programima ubijanja. Nakon toga, eugenika je doživjela svaku osudu iz moralnih i etičkih
povreda. Na kraju je ipak Chesterton imao pravo; eugenika je opasna, a još opasnija je

18
njezina nekontrola. Međutim, danas se može govoriti o modernoj eugenici, doduše bez
njezinog imena. Ona se reformirala pod okriljem medicine. Diljem svijeta provode se
reprodukcijske intervencije, bilo kroz liječničke naputke ili kroz samu inicijativu roditelja, koje
nemamo razloga ne nazvati eugeničkim. Primjena novih genskih metoda i tehnologija na
ljude čista je eugenika, ali ne nužno i pogrešna.

Obično medicinsko ponašanje zasniva se na održavanju života, suzdržava se od stvarnog i

potencijalnog ubijanja ili sakaćenja pacijenta. Naprotiv, suvremena medicina gubitak
pacijenta doživljava kao veliki neuspjeh. Nacistički eksperimenti bili su čisti paradoks
navedenoj tezi modernog liječništva. Govoreći o takvim eksperimentima vraćamo se na
uvodnu hipotezu o etičnosti korištenja podataka iz spoznaja od takvih istraživanja. Pojedine
spoznaje temeljene su na patnji i mučenju pacijenata kao što je to primjer u nacizmu. Mnogi
znanstvenici modernog vremena te različiti instituti i organizacije odbile su koristiti takve
zaključe iz samih moralnih i etičkih razloga, dok postoji također drugi dio znanstvenika sa
suprotnim mišljenjem. Argumenti su izrazito jaki s jedne i druge strane te pitanje o etičnosti
takvih podataka temelj je i današnjih rasprava unutar znanstvenih krugova. Navedeni
problem daleko je od rješenja.

Za razumijevanje obrađene teme izuzetno je pomogla knjiga G. K. Chestertona o tumačenju

problema eugenike, a napisana prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Također veliki dio
podataka izvučen je iz kvalitetnog djela R. J. Liftona – Liječnici nacisti; Medicinsko ubijanje i
psihologija genocida, koje je nastalo i napisano na temelju intervjua s samih učesnicima,
liječnicima nacističkog programa te žrtvama istog programa.

19
9. Literatura

 R. J. Lifton; Liječnici nacisti – Medicinsko ubijanje i psihologija genocida; 1. Svezak,

TIM press, Zagreb, 2015.
 R. J. Lifton; Liječnici nacisti – Medicinsko ubijanje i psihologija genocida; 2. Svezak,
TIM press, Zagreb, 2015.
 G. K. Chesterton; Eugenika i druga zla; Partenon d.o.o., rujan 2011., urednik: Luka
Pasarić
 Teo Matković; TRI GRIJEHA EUGENIKE: NEPRIHVATLJIVE KONSTANTE PRIHVAĆENOG
EUGENIČKOG DJELOVANJA; Socijalna ekologija, Vol.9 No.4 Rujan 2000. str. 307-319
 Martina Vuk; Eugenika i moderna medicina (stručni rad); str. 49-54
 R. Blažević, A. Alijagić; ANTIŽIDOVSTVO I RASNO ZAKONODAVSTVO U FAŠISTIČKOJ
ITALIJI, NACISTIČKOJ NJEMAČKOJ I USTAŠKOJ NDH; Zbornik Pravnog fakulteta
Sveučilišta u Rijeci, Vol.31 No.2 Prosinac 2010.; str. 879-916
 I.G. Farbenindustrie AG German Industry and the Holocaust, članak dostupan na:
http://www.holocaustresearchproject.org/economics/igfarben.html

20
21