PTICE

Ptice (Aves), razred kralježnjaka kojima su se prednji udovi promijenili u

krila. Po građi su najsličniji gmazovima reda Pseudosuchia, koji su se
pojavili u kasnom permu i kao kopnene životinje prevladavali do kraja
trijasa. Prijelazni oblici od gmazova do praptice arheopteriks (iz jure) nisu
pronađeni, pa još uvijek nema osnove za jedinstvenu teoriju o postanku
ptičjega leta. Među izumrlim pticama (oko 800 vrsta) prevladavale su
plivačice, ronilice i trkačice. Danas je obratno: prevladavaju letačice, a i
suvremene trkačice (nojevi, kazuari, nandui, emui, kivi) zapravo su letačice
koje su prelaskom na drugačiji način života izgubile sposobnost letenja.
Osnovne su prilagodbe ptica snažna krila, tijelo obraslo perjem, koje se na
krilima i repu razvilo u letno perje, zrakom ispunjene (pneumatične) kosti
povezane s dišnim organima, zračne vrećice, snažno razvijena prsna kost s
istaknutim grebenom (carina), na koju se veže snažno letno mišićje te dobar
vid.
Redovi ptica Neognathae:
Ovo je popis taksonomskih redova u
podrazredu Neornithes, tj. današnjih Bubnjavke (Procellariiformes) -
ptica. albatrosi i srodnici
Bucerotiformes
PODRAZRED NEORNITHES Djetlovke (Piciformes)
Gnjurci (Podicipediformes)
Paleognathae: Golupčarke (Columbiformes) -
golubovi i grlice
Nojevke (Struthioniformes) - nojevi, Jastrebovke Accipitriformes
emui, kiviji i srodnici Kokoške (Galliformes) - perad
Tinamuovke (Tinamiformes) Kormorani Suliformes.
Kukavice (Cuculiformes)
Pogledati: Mišjakinje (Coliiformes)
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ptice Močvarice ili šljukarice
(Charadriiformes) - galebovi,
kokoškice i srodnici
Modrivrane (Coraciiformes)
Musophagiformes,
Papigašice (Psittaciformes)
Patkarice (Anseriformes)
Pelikanke (Pelecaniformes)
Phaethontiformes sa porodicom
Phaethontidae.[9] Neki ovaj red
svrstavaju u red Pelecaniformes[10]
Pingvinke (Sphenisciformes)
Plamenci (Phoenicopteriformes)
Plijenori (Gaviiformes)
Pteroclidiformes
Rodarice (Ciconiiformes)
Sadže (Pteroclidiformes)
Sokolovke (Falconiformes) -
sokolovi, orlovi,
Sovovke (Strigiformes)
Srpokrilke (Apodiformes)
Širokljunke (Caprimulgiformes)
Trogoni (Trogoniformes)
Vrapčarke (Passeriformes)
Ždralovke (Gruiformes)
Putovanje obilježenog jata crne muljače (Limosa lapponica) praćeno iz satelita od Novog
Zelanda na sjever. Ova vrsta među svim poznatim vrši najduža putovanja bez stajanja, čak
do 10,200 km.
Gnijezdi na arktičkim obalama i u azijskim tundrama, iako tokom godine migrira vrlo
daleko, čak do Novog Zelanda i Australije. U stvari, riđa muljača je svojevrsno čudo
prirode i rekorder životinjskog svijeta.
Dinosauri i podrijetlo ptica
Postoji znatna količina dokaza da su se ptice razvile iz dinosaura teropoda, što uključuje
skupinu Maniraptora, što između ostalih uključuje porodice Dromaeosauridae i
Oviraptoridae. Kako se otkriva još neptičjih teropoda koji su s njima blisko povezani,
prethodno jasna razlika između ptica i neptica sve je teže odrediva. Nedavna otkrića u
Liaoningu, sjeveroistočnoj pokrajini NR Kine, pokazuju da su mnogi manji dinosauri
teropodi imali perje, tome doprinose.[4] Fosil prvotne ptice Archaeopteryx iz jure, pronađen
u kasnom 19. stoljeću, poznat je kao jedna od pronađenih nedostajućih karika koja podržava
teoriju evolucije, iako ga se ne smatra izravnim pretkom današnjih ptica. Druga rana vrsta
ptice je Confuciusornis koja je živjela u ranom razdoblju krede. Obje vjerojatno po starosti
pretječe Protoavis texensis, iako isprekidanost njenog fosila ostavlja znatne sumnje u to je li
u pitanju ptičji predak. Druge ptice mezozoika uključuju skupine Enantiornithes, Yanornis,
Ichthyornis, Gansus, te Hesperornithiformes, skupinu neletećih vodenih ptica koje nalikuju
gnjurcima i plijenorima.
Današnje ptice dijele se na dva nadreda: Paleognathae (većinom ptice koje ne lete, kao npr. nojevi), i
izrazito raznolike Neognathae, skupina u kojoj se nalaze sve ostale ptice. Ovisno o taksonomskom
gledištu, primjeri navedenog broja vrsta variraju između 8,8 i 10,2 tisuća poznatih živućih ptičjih vrsta
na svijetu.
EVOLUCIJA I SISTEMATIKA

Prvu klasifikaciju ptica napravili su Francis Willughby i John Ray u svojoj

knjizi iz 1676. naslova Ornithologiae. Taj rad je, iako manje preoblikovan, bio
osnova za današnji klasifikacijski sustav kojega je prvi osmislio Carl Linné
1758.
Ptice su u Linnéovoj sistematici kategorizirane kao razred Aves. Kladistika
njihov razred uvrštava u takson dinosaura Theropoda. Prema trenutnom
konsenzusu, Aves i sestrinska skupina red Crocodylia zajedno čine zaostale
članove taksona gmazova Archosauria. U kladistici se uobičajeno definiraju
kao potomci najkasnijeg zajedničkog pretka današnjih ptica, Archaeopteryx
litographica. Archaeopteryx iz kimeridžija, jednog od razdoblja kasne jure
(prije oko 155 do 150 milijuna godina), po ovoj definiciji je najranija poznata
ptica. Drugi ih definiraju tako da uključuju samo današnje ptičje skupine ne
uzimajući u obzir fosilne ostatke, dijelom kako bi se izbjegle nesigurnosti oko
smještanja Archaeopteryxa u odnosu na životinje za koje se pretpostavlja da su
dinosauri taksona Theropoda.
Slika desno: Archaeopteryx, najranija poznata ptica.
PTICE
• Unutarnji organi – 1. mozak, 2.
kralježnica, 3. pluća, 4. bubreg, 5.
mišićni želudac, 6. mokraćovod, 7.
dvanaesnik, 8. tanko crijevo, 9. kloaka,
10. slijepo crijevo, 11. ravno crijevo.
12. gušterača, 13. žučovod, 14. jetra, 15.
žljezdani želudac, 16. voljka, 17. srce,
18. jednjak, 19. dušnik
PTICE

Vanjski opis – 1. tjeme, 2.

čelo, 3. uzda, 4. kljun, 5.
podbradak, 6. grlo, 7. vrat, 8.
prsa, 9. krilne pruge, 10.
pakrilce, 11. primarna
pokrovna pera, 12. bokovi, 13.
trbuh, 14. batak, 15. pisnica,
16. donji dio trbuha, 17.
podrepak, 18. vanjska repna
pera, 19. repna pera, 20.
nadrepak, 21. tercijarna letna
pera, 22. ramena pera, 23.
plašt, 24. ušni pokrov
PTICE

zračne vrećice u ptica – 1.

pluća, 2. trbušne zračne
vrećice, 3. stražnje prsne
zračne vrećice, 4. prednje
prsne zračne vrećice, 5.
međuključne zračne
vrećice, 6. vratne zračne
vrećice
Glavno je obilježje ptičjega kostura velika sraštenost i šupljikavost kostiju. Lubanjska
čahura nastala je srašćivanjem lubanjskih kostiju, leđni kralješci srasli su međusobno i s
kostima kukovlja, a rep, kod praptica sastavljen od dvadesetak kralježaka, sveden je kod
živućih na trokutastu pločicu za koju je pričvršćeno repno perje. Na krilima se razlikuju tri
sraštena prsta, a na nogama je srastao najveći broj stopalnih i zastopalnih kostiju u cjevastu
pisnicu (tarsometatarsus). Prsni koš učvršćuju postranske koštane kukice na rebrima, a rebra
su, da bi ptice mogle slobodno disati, zglobno povezana na tri mjesta. Tanke lopatice
(scapula), vranjača (coracoideum) i ključna kost (clavicula) u ramenom su pojasu sprijeda
pri dnu srasle u vilicu (furcula). Stopalne kosti završavaju člancima prstiju s pandžom na
kraju. Ptice imaju u pravilu četiri prsta, od kojih je prvi (palac) redovito okrenut unatrag. U
dobrih penjačica (žuna, djetlić) dva su prsta okrenuta prema naprijed, a dva prema natrag. U
dobrih je trkačica broj prstiju smanjen, pa neke imaju tri (droplja, nandu), a neke samo dva
prsta (noj). Nožni mišići prelaze u jake tetive, koje omogućuju, kada se noga skvrči,
automatsko stezanje prstiju i stajanje na grani bez utroška energije. Zbog različita načina
života noge su u ptica građom i oblikom prilagođene hodanju, skakanju, trčanju, penjanju,
plivanju.
Perjem se ptice znatno razlikuju od ostalih životinja. Ono je građeno od bjelančevine
keratina, koji mu daje čvrstoću i elastičnost. Razlikuje se paperje, pokrivna pera,
krilna i repna pera. U doba mitarenja ptice odbacuju perje i zamjenjuju ga novim.
Posebno je obilježje ptica i kljun, organ sastavljen od rožnatih prevlaka koje štite
čeljusti. Kljunovi ptica specijaliziranih su oblika, prilagođenih prihvaćanju različitih
vrsta hrane, npr. kukasti kljun grabljivica za kidanje plijena, plosnati kljun pataka za
procjeđivanje vode i odvajanje čestica. Kratki i ravni kljunovi služe za pretraživanje
mulja, a duži i zakrivljeni za izvlačenje kukaca iz tla. Za razliku od praptica, današnje
ptice nemaju zubâ, a drobljenje hrane preuzeo je tzv. žvačni ili mišićni želudac.
Jednjak ima proširenu voljku u kojoj hrana nabubri i omekša, prelazi u žljezdani
želudac (proventriculus), u kojem se probave koštani dijelovi i ljuske, a u mišićnome
želucu drobi se zrnje. Ptice imaju dva slijepa crijeva.
Grabežljivci poput sova gutaju cijeli plijen i budući da ne mogu probaviti
velike količine dlake, perja i kostiju, izbacuju ih povremeno u obliku
zgusnutih grudica, tzv. gvalica. Zadnji dio debeloga crijeva proširen je u
kloaku (→ nečisnica), u kojoj završavaju i izvodne cijevi mokraćovoda,
jajovoda i sjemenovoda. Razmjerno veliko ptičje srce nema lijevog aortina
luka, a arterijska i venska krv miješaju se u kapilarnom sustavu, po čem su
ptice fiziološki savršenije od gmazova. Eritrociti su veliki, jajoliki, imaju
jezgru i obiluju hemoglobinom, a to metabolizam ptice čini deset puta bržim
od čovjekova. Ptice su toplokrvne životinje sa stalnom tjelesnom temp.
između 40 i 42 °C.
PLUĆA PTICE
Rad pluća potpomaže do devet zračnih vrećica koje, pod
pritiskom letnih mišića, djeluju poput mijeha te uvlače i
ispuštaju zrak, a povezane s koštanim šupljinama tvore tzv.
pneumatični aparat. Zračne vrećice služe i za smanjivanje
tjelesne obujamne mase, povećavanje savitljivosti kostiju,
smanjenje trenja pojedinih dijelova tijela tijekom gibanja,
reguliranje tjelesne topline i sprječavanje pregrijavanja
tijela tijekom intenzivnoga rada letnih mišića za vrijeme
leta. Na mjestu na kojem se dušnik grana u dušnice nalazi
se pjevalo (syrinx), organ razvijen posebno u pjevica (→
pjevice), a nemaju ga nojevi, kazuari, rode i neki supovi.
Pjevalom ptice proizvode različite glasove, kojima se
međusobno sporazumijevaju, a to je osobito važno u društv.
vrsta prilikom nekih zajedničkih radnji.
Ptičji je mozak dobro razvijen, polutke imaju glatku površinu, a optički su
režnjevi posebno izraženi (vid i sluh iznimno su dobro razvijeni). Građa je
mozga na višem stupnju razvoja od one u gmazova. Osjetila za opip i
toplinu razvijena su u koži i u kljunu. Oko ptica sastavljeno je od dviju
spojenih kuglastih površina što povećava vidno polje. U orlova i supova
nalaze se na mrežnici osjetljive pjege (foveae), s pomoću kojih sve
predmete vide točnije. U nekih se vrsta oči pomiču neovisno jedno o
drugome pa se prilagođuje svako posebno. I očni kapci pomiču se
neovisno jedan o drugom. Postoji i treći očni kapak, koji je proziran. Uho
je u ptica građeno savršenije nego u gmazova, a pužnica je znatno
produžena.
Ptice se razmnožavaju jajima. Ptičje jaje sadrži mnogo žumanjka pa se naziva
polilecitelnim. U većine ptica razvijen je samo lijevi jajnik, u njem nastaju jaja, a
oplođuju se u gornjem dijelu jajovoda. Dok oplođeno jaje putuje kroz jajovod, oko njega
se oblikuju ovojnice, a pri prolasku kroz donji dio jajovoda, u nekih se vrsta na ljusku
odlažu različiti pigmenti. Jaja nekih vrsta zaštitno su obojena pa se bojom stapaju s
okolinom. Broj jaja u leglu, položaj gnijezda i način njegove izradbe razlikuju se od
vrste do vrste. U doba inkubacije na jajima nekih vrsta sjedi ženka, u drugih mužjak, a u
nekih se izmjenjuju. Neke vrste polažu jaja u gnijezda drugih vrsta (npr. kukavice).
Ležanje na jajima različita je trajanja. Ovisi o veličini jajeta, o debljini lupine i o klimi
pa u pjevica iznosi 15 do 18 dana, u kokoši 15 do 22 dana, u noja 7 do 8 tjedana. U
mladih ptica razlikuju se dva morfološko-biološka oblika: potrkušci i čučavci. Potrkušci
(praecoces nidifugae) obrasli su paperjem, u nekih vrsta i perjem, a kad prokljuju ljusku
jajeta, odmah mogu hodati, kljuju hranu i oponašaju odrasle ptice. Potrkušci su npr.
mlade ptice kokoši, galebovki, ždralovki, šljukâ. Čučavci (altrices nidicolae) loše su
razvijeni i bespomoćni. Dugo čuče u gnijezdu i roditelji ih othranjuju; neki se izvale
obrasli zametnim paperjem (sokolovke, sove), a neki goli (čaplje, vodomari).
Neke ptice susrećemo tijekom cijele godine, druge samo u ljetnim mjesecima ili kada se
gnijezde, a treće samo zimi (gosti sa sjevera). S obzirom na životne navike dijele se na
stanarice, selice, skitalice i gnjezdarice. Kako bi se istražio fenomen ptičje selidbe,
osnovana su mnogobrojna ornitološka društva i zavodi. U Hrvatskoj djeluje Zavod za
ornitologiju pri HAZU. Mnoge ptice poduzimaju dugotrajne selidbe (→ migracija), vrlo
složena periodična usmjerena kretanja, uvjetovana različitim ekološkim i biol.
čimbenicima. Odlazak i dolazak ptica u nekom kraju obično se poistovjećuje s
jesenskom i proljetnom selidbom. Selidba ptica Južne polutke povezana je s kišnim i
sušnim razdobljem. Posebnom vrstom periodičnoga kretanja smatra se najezda. Njezini
su uzroci različiti, a glavni je poticaj pomanjkanje hrane u biotopima gniježđenja.
Najdulji su migracijski putevi morskih ptica, a najveće udaljenosti prelazi arktička čigra
(Sterna paradisaea), koja na putovanjima između Arktika i najjužnijega dijela Indijskog
oceana godišnje preleti oko 35 000 km. Za praćenje selidbi važno je prstenovanje ptica.
Pri letu ptica razlikuje se lebdjenje bez vodoravnih pomaka, jedrenje na zračnim
strujama, let mahanjem krila, slijetanje i polijetanje.

Ptice su raširene po cijeloj Zemlji. Premda mogu ustrajno i daleko letjeti, kozmopolitskih
je vrsta razmjerno malo, pa faune pojedinih područja imaju i svoje posebne ptičje vrste.
Ptice pokazuju izrazit nagon za zajedničkim životom te se okupljaju u jata, a samo malen
broj vrsta (npr. grabljivice) živi samotno. Neke vrste žive u parovima dok ne podignu
potomstvo, a zatim se udružuju u jata, jer tako lakše nalaze hranu (sjenice, češljugari,
čvorci, vrane). Neke se skupljaju u golema jata (čvorci). Poznata su skupljanja ptica u
selidbena jata. Neke vrste ptica gnijezde se u kolonijama u kojima može biti samo jedna
vrsta (npr. bregunica), a može biti i više srodnih skupina (čaplje) s različitom brojnošću.
Stanovnici kolonija često vode vrlo složen društveni život.
Ptice su među sobom slične po morfološkim osobinama. Kod mnogih se, zbog slična
načina života, javlja niz konvergencija pa im ni sistematika nije jednostavna. Pojedini
autori svrstavaju ih u različite skupine prema morfološko-anatomskim i biol.
svojstvima. Jedna je od najtradicionalnijih i široko prihvaćenih taksonomska podjela
iz 1975 (J. J. Morony, W. J. Bock i J. Farrand), koja predviđa 25 redova, a podjela iz
1995 (C. G. Sibley i J. E. Ahlquist) temelji se na biokem. analizi stupnja sličnosti i
različitosti DNA te predviđa 22 reda. Najveći su red vrapčarke ili pjevice
(Passeriformes), koji obuhvaća više od polovice poznatih vrsta. Neki su od poznatijih
redova: nojevke (Struthioniformes), rodarice (Ciconiiformes), guščarice
(Anseriformes). Danas se razlikuje oko 9000 vrsta ptica, a oko 1000 vrsta smatra se
ugroženima.
Citiranje:
ptice. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 9. 2021.
<http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50983>.
Vanjska anatomija tipične ptice: 1. kljun, 2 .glava, 3. dužica, 4. zjenica, 5. ogrtač, 6. malo krilno
pokrovno perje, 7. rame, 8. veliko krilno pokrovno perje, 9. letna krila II. reda, 10. stražnjica, 11.
letna krila I. reda, 12. anus, 13. bedro, 14. zglob goljenice i gležnja, 15. gležanj, 16. stopala, 17.
goljenična kost, 18. trbuh, 19. bokovi, 20. prsa, 21. grlo, 22. braduša
Anatomija ptičjeg
krila:
1. Letno perje I.
reda, 2. primarno
pokrovno perje, 3.
pakrilce, 4. letno
perje II. reda, 5.
sekundarno
pokrovno perje, 6.
srednje pokrovno
perje, 7. malo
pokrovno perje, 8.
tercijarno perje, 9.
rame
KOSTUR PTICE:
1. lubanja, 2. vratni kralješci,
3. ključna vilica, 4. greben
prsne kosti, 5. rebro, 6. visoki
greben, 7. koljeno, 8. pisnica,
9. I. prst, 10. goljenična kost,
11. goljenična kost, 12. lisna
kost, 13. preponska kost, 14.
sjedna kost, 15. kuk, 16.
koštani štit bedra, 17. trtična
kost, 18. repni dio kralježnice,
19. lopatica, 20. prsni dio
kralježnice, 21. ramena kost,
22. lakatna kost, 23. palčana
kost, 24. peščaj (metakarpus),
25. III. prst, 26. II. prst, 27. I.
prst (palac)
Otprilike polovina ptica koje nastanjuju našu planetu prelijepo pjevaju. Sve ptice pjevice
predstavljaju red prolaznika i podred ptica pjevica (neskladne).

Kako i zašto ptice pjevaju

Bilo koja ptica proizvodi zvukove, ali samo u pticama pjevačicama one se skladno
kombiniraju u trilima i ljuskama. Vokalizacija sadrži pjevanje i vokalne znakove koji se
razlikuju prema kontekstu, dužini i modulaciji zvukova. Glasovni pozivi su lakonski, a
pjesma je duža, pretenciozna i obično korelira s ponašanjem parenja.
Kako se stvara zvuk
Ptice (za razliku od sisavaca) nemaju glasnice. Vokalni organ ptica je sirinks, posebna
koštana struktura u dušniku. Kad zrak prolazi kroz njega, njegovi zidovi i tragus vibriraju
stvarajući zvuk. Ptica kontrolira frekvenciju / jačinu zvuka mijenjajući napetost membrana i
pojačavajući zvuk kroz zračne jastuke.
Činjenica. U letu je pjesma glasnija: mašući krilima, ptica gura zrak kroz dušnik, bronhije i
pluća. Pjesma vrtloga širi se 3 km nebom, a na tlu zvuči mnogo tiše.
Glasovni aparat oba spola ima istu strukturu, ali mišići donjeg grkljana kod žena su slabiji
nego kod muškaraca. Zbog toga mužjaci bolje pjevaju kod ptica.
Zašto ptice pjevaju
Iznenađujuće, ptice pjevaju jer ... ne mogu da ne pjevaju. Naravno, najzvučnije i najšarenije
rulade čuju se tijekom sezone razmnožavanja, što se objašnjava hormonalnim naletom koji
zahtijeva snažno pražnjenje.

Ali ... Zašto onda slobodne ptice (odrasle i mlađe) nastavljaju pjevati na jesen, a ponekad i
zimi? Zašto slavuj, crvendać, riba i ostale ptice iznenada počinju da pjevaju, uznemireni
iznenadnom pojavom grabežljivca? Zašto ptice zatvorene u kavezima pjevaju punim glasom
i bez obzira na godišnje doba (štoviše, pjevaju sve snažnije od svojih slobodnih rođaka)?
Inače, poziv na parenje daleko je od pravog pjevanja. Uvijek je jednostavniji u pogledu
melodije i slabiji u zvuku.
Ornitolozi su sigurni da upravo pjevanje daje dinamično oslobađanje energije nakupljene u
ptici, koja se povećava tijekom sezone parenja, ali ne nestaje nakon završetka.
Ptice pjevice
Od ostalih ptica razlikuju se po složenoj građi donjeg grkljana. Gotovo svi pjevači imaju
dobro razvijenih 5-7 parova vokalnih mišića, zahvaljujući kojima ptice ne samo izvrsno
pjevaju, već se znaju i nasmijati. Istina, onomatopeja nije razvijena kod svih vrsta.
Po redoslijedu vinskih ptica, ptice pjevice čine podred s najvećim (oko 4 tisuće) brojem
vrsta. Pored njih, u sastavu su još 3 podnaredbe:
iroki računi;
vrištanje (tirani);
polupjevanje.
Pjevači se razlikuju i po strukturi i veličini tijela, kao i po načinu života. Ogromna većina
živi u šumama i migratorna je, ostatak je sjedilački ili nomadski. Na zemlji se često kreću
skačući.
Uzimajući u obzir uređaj kljuna, podred pjevača podijeljen je u 4 grupe:
konusni računi;
zub-račun;
širokogrud;
tankog računa.
Prema jednoj od klasifikacija, sljedeće ptice su prepoznate kao ptice pjevice:
larci, ličinke, jedači, letci, wangs, dulids, wrens, dunnocks, timus, lastavica,
wagtails, bulbule (short-noed) drozd, svinjske ptice, bluebirds, bluebirds,
bluebirds rosaceae, titmice, muholovke, oraščići, cvjetne sisaljke, bjelooke,
zobene pahuljice, pikas, suckars, medene sisaljke, tanagra, drvenasta, lastavica
tanagra, cvjetnica, havajske cvjetnice, tkalja, zebe, jagnjad leševa, zebe zebe ,
čvorak, svinja, svraka, ptice flaute, gavrani i rajske ptice.

Tropske ptice pjevice svjetlije su i glasnije od onih rođenih u umjerenim

regijama, zbog potrebe da blokiraju zvukove insekata i da se čuju u gustoj
džungli. Pjevači evropskog dijela Ruske Federacije su mali: nestašni drozd se
naziva najvećim, najmanji - kosom i kraljevcem.
SLAVUJ

Virtuoz solo pjevanja,

proslavljen u poeziji i prozi. U
centralnoj Rusiji pojavljuje se
početkom maja, aktivno
pevajući ne samo noću, već i
na sunčevom svetlu. Obični
slavuj, član porodice
muholovaca, voli hlad i vlagu,
zbog čega se naseljava u
mnogim poplavnim šumama.
Šumskog pjevača "odaju" karakteristična staništa, zajedno sa
prepoznatljivim navikama i trilima. Započinjući pjesmu, ustaje na nogama,
podižući rep i spuštajući krila. Ptica se naglo klanja trzajući repom i
ispuštajući tihi tutnjajući poriv (sličan "trrr") ili produženi monofonski
zvižduk.
U pjesmi slavuja prošaraju se zvižduci, nježne rulade i klikovi, a svaki od
njegovih elemenata, nazvan koljenom (ima ih najmanje desetak), ponavlja
se mnogo puta. Slavuj je čitavog života učio da pjeva od svoje starije
braće: zato kurski slavuji pjevaju drugačije od arhangelskih, a moskovski
slavuji ne vole tulske.
MNOGOGLASNA
RUGALICA
Raspon vrsta započinje na jugu Kanade, prolazeći kroz SAD
do Meksika i Kariba, ali većina ptica živi na području od
Floride do Teksasa. Ptica rugalica se prilagodila raznim
krajolicima, uključujući i kultivirane, kao i šumama,
polupustinjama, poljima i otvorenim livadama.
Mužjak ptica rugalica obično pjeva tijekom dnevnog svjetla,
vješto reprodukujući glasove drugih životinja (uključujući
ptice) i sve načune zvukove, na primjer industrijske buke i
sirene automobila. Pjesma rugalica je uvijek teška, duga i
vrlo glasna.
Hrani se sjemenkama, plodovima i beskičmenjacima, tražeći
ih na zemlji. Ptica rugalica nije plaha ptica: hrabro i nasilno
ustaje da brani svoje gnijezdo, često pozivajući susjede da
zajedno otjeraju grabežljivca.
POLJSKI LAKRDIJAŠ
Još jedna ptica koju pjesnici revnosno hvale stoljećima. Neopisiva
šarena ptica veličine kućnog vrapca - samo 40 g težine i 18 cm
gustog tijela. Ženke su skromnije od mužjaka i gotovo ne upadaju
u oči: dok mužjak nesebično pjeva, njegova djevojka traži hranu
ili ga čeka ispod.
Lakrdija započinje pjesmu u zraku, uzdižući se sve više i više u
krugovima dok se ne otopi na nebu. Došavši do maksimalne tačke
(100–150 m nad zemljom), lakrdijaš juri natrag, već bez krugova,
ali neumorno mašući krilima.
Kad se lajk spusti, njegova pjesma postaje manje fluidna i u
njemu počinju prevladavati zvukovi zviždanja. Otprilike dva
desetina metara od zemlje, lajk prestaje pjevati i naglo klizi dolje
raširenih krila.

Pjesma larka, koja zvoni nad poljima od zore do mraka, uprkos

malom nizu nota, zvuči krajnje melodično. Tajna se krije u vještoj
kombinaciji zvukova koji sviraju zvonom (slično zvonima) sa
trelom.
Žabunci su spremni za uzgoj kad napune godinu dana. Prosječni životni vijek je 2 godine. Najstariji zabilježeni
lark imao je 9 godina.
Stanište
Žive cijelu godinu na širokom spektru otvorenih područja s nisko raslinjem. Pogodna staništa uključuju:
pustoši; livade vrijeska; polja; močvare; tresetišta; dine od pijeska; poljoprivredno zemljište.
Poljoprivredno zemljište tradicionalno je stanište lutaka, ptice se viđaju na obradivim poljima tokom cijele
godine. Žaluci su jedna od rijetkih vrsta ptica koje se gnijezde i hrane se isključivo na otvorenim poljima,
prilično daleko od drveća, živice i drugih visokih biljaka.
Velika otvorena poljoprivredna polja pružaju pogodna gnijezdišta i hranilišta. Dosadno perje lugarca pruža
izvrsnu kamuflažu u šipražju i otežava uočavanje ptica na zemlji.

Šta jedu larci

Glavna prehrana larke ljeti su insekti i drugi beskičmenjaci poput glista, pauka i puževa.
Sjeme korova i žitarica (pšenica i ječam), kao i lišće poljoprivrednih kultura (kupus), ptice jedu zimi. Žaluci se
hrane lišćem korova i usjevima ako na oranicama nedostaje sjemena i druge odgovarajuće hrane.
Zimi se larci hrane golim tlom na poljima s malo niskog raslinja, obradivim poljima, močvarama, livadama i
strništem. Lajkovi šetaju i trče, a ne skaču i često ih se viđa u potrazi za hranom.
Gdje u svijetu žive škrjaci
Ove ptice žive u EUropi i sjeverozapadnoj Africi, sjevernoj Aziji i Kini. Sjeverne vrste
stanovništva migriraju na jug TIJEKOM hladne sezone na Mediteranu, Bliskom Istoku i
Centralnoj Aziji. Ptice iz južne Evrope lete na kratke relacije kada se sezonske zalihe
hrane u regiji iscrpe.

Prirodni neprijatelji
Glavni grabežljivci:
naklonost; lisice; jastrebovi.
Kad osjeti opasnost, lakrdijaš:
trči do skloništa; smrzava se na mjestu; pada na zemlju.
Ako se prijetnja nastavi, lajk polijeće i leti na sigurno.

Kako ptice čiste svoje perje od prljavštine i štetočina

Poljski se lark nikada ne kupa u potocima ili vodenim tijelima. Ptica se brine za perje
tokom jakih kiša ili se valja u prašini i rastresitom pijesku kako bi uklonila parazite.
ČVORAK
Čvorak (lat. Sturnus vulgaris) je najrasprostranjenija i
najčešća vrsta iz porodice čvoraka (Sturnidae) u Euroaziji.
Ljudi su ih naselili i na drugim kontinentima (čvorci su
uneseni u SAD 1890. puštanjem na slobodu 100 jedinki u
New Yorku. Danas milijuni čvoraka nastanjuju SAD i
Kanadu, i jedna su od najčešćih ptica na svijetu.
Čvorci cijelu godinu "pjevaju", najčešće stajaći na nekom
istaknutom mjestu, a u vrijeme sjedenja na jajima u
neposrednoj blizini šupljine s gnijezdom. Čvorak je poznat
po sposobnosti imitiranja drugih životinjskih glasova.
Dugotrajan, isprekidan pjev čvorka sastoji se od velikog
broja uzdižućih ili padajućih različitih zvukova koji mogu
podsjećati na zvižduke, zvečanje, šištanje kao i imitaciju
raznih drugih životinjskih ili tehničkih zvukova. Često
imitiraju glasanje ptica iz svoje okoline, čak i grabljivica, ali
i lajanje pasa, zvuk kosilice ili u novije vrijeme mobitela.
Glasovi upozorenja su ovisni o vrsti ugroze.
Čvorci žive u borealnom i umjerenom području pa do sjevevernih granica Mediterana Europe
i Azije od Islanda i Norveške do središnjeg Sibira, od prilike do Bajkala. Najsjevernija
granica rasprostranjenosti čvoraka u Europi je sjever Norveške i poluotok Kola, istočno od
toga sjever Urala, a zatim sespušta do oko 60° sjeverne dužine. Južna granica prolazi
Europom kroz sjevernu Španjolsku, jugom Francuske, Italije i Hrvatske do sjevera Grčke. U
Aziji granica prolazi Turskom, sjeverom Iraka i Irana, Afganistana, Pakistana i
sjeverozapadom indije sve do sjeverozapada Mongolije. Pored toga, čvorci su naselili
jugozapad Afrike, Novi Zeland, Australiju i sjevernu Ameriku. Danas Ameriku nastanjuje
sjevernu Ameriku sve od arktičke Kanade do suptropskih dijelova Meksika.

U Europi, na područjima gdje živi, nastanjuje sva staništa. Iznimka su zatvorene velike
površine šuma, velika poljoprivredna područja bez drveća ili grmlja, kao i područja viša od
1500 m/nM. Žive i u gradovima, sve do najužeg centra. Najveća gustoća je u područjima s
grupama drveća u kojima postoje duplje a imaju u blizini i zelene površine gdje mogu naći
hranu.
Sistematika
Podjela čvorka na podvrste je sporna. Razlikovanje se zasniva gotovo jedino na neznatnim
razlikama u težini i metalnog odsjaja pojedinih skupina perja. U prirodi ih je gotovo
nemoguće razlikovati.
Razmnožavanje
Čvorak gradi malo neuredno gnijezdo od suhog lišća, grančica, travki, slame, korijenja,
dlake, vune i perja u najrazličitijim vrstama šupljina. Pretežu duplje u stablima, ali i
pukotine u stijenama, no prihvaćaju i kućice za ptice u gradovima, kao i različite šupljine
na zgradama svih vrsta.
Čvorci žive u paru u vrijeme gniježđenja i podizanja mladih. Mužjaci mogu biti
monogamni, no često se spare s nekoliko ženki (simultana poliginija), ili se za sljedeće
parenje u sezoni spare s drugim ženkama (sukcesivna poliginija). Prvo leglo u sezoni je u
srednjoj Europi vrlo sinkronizirano između 10. i 30. travnja. Jaja su jednobojna, svjetlo
zelena do svjetlo plava, prosječne težine od 6,6 grama a velika su 31 x 21 mm. Leglo ima 4
do 8 jaja na kojima ptice leže 11 do 13 dana, a ptići izlijeću iz gnijezda nakon 17 do 21
dana. Većina mladunaca u srednjoj Europi napušta gnijezda između 20. svibnja i 10. lipnja.
Drugo leglo mladunci napuštaju sredinom pa do kraja srpnja.
Hrana
Općenito, čvorak je svežder. No, ovisno o godišnjem dobu, glavna hrana je različita. U proljeće i rano ljeto, hrane
se prije svega beskralješnjacima koji žive na tlu, i to kukcima, ali i kišnim glistama i malim puževima. Nakon
toga, u prehrani preteže voće i razne bobice. Pored toga, koriste i ljudske otpatke u naseljima i smetlišta.
Selidba
Zavisno o području gdje se pare i podižu mladunce, čvorci se ponašaju na sva tri načina: negdje su stanarice, na
drugim područjima skitalice, dok su drugdje prave selice. A osim pravih selica, ova druga dva oblika ponašanja ne
slijedi cijela populacija čvoraka nekog područja. Tako su čvorci u Velikoj Britaniji i Irskoj gotovo u pravilu
stanarice. U Belgiji između 50 i 70% populacije ne napušta zemlju gdje se gnijezdi, dok u Nizozemskoj ostaje
samo oko 20% populacije, a 80% prezimljuje u Engleskoj, Belgiji i sjevernoj Francuskoj na udaljenosti od oko
500 km. Srednjeeuropska populacija je djelomična selica, tu je udio populacije koja ostaje u ljetnom staništu
između 2,5 % i 8 %. Prema sjeveru i istoku, sve jedinke populacije napuštaju ljetna staništa. U jesen gotovo svi
čvorci Skandinavije, Finske, istočne Poljske, sjevera Ukrajine i Sibira napuštaju ljetna staništa.
Udaljenosti između ljetnih i zimskih staništa srednjeeuropskih populacija čvoraka su između 1.000 i 2.000 km.
Veći dio ove populacije prezimljuje u području Sredozemlja i sjeverozapadne Afrike, kao i uz zapadne obale
Europe.
Između sredine lipnja i početka kolovoza mladunci populacije sa sjeveroistoka kreću na takozvanu međuselidbu.
Pravac ovog dijela selidbe je uglavnom isti kao i pravac selidbe odraslih ptica prema zimovalištima. Selidba
mladunaca se prekida zbog potpunog mitarenja. Početkom rujna počinje prava selidba koja vrhunac doseže
sredinom listopada, i potpuno je dovršena krajem studenog. Povratak počinje u veljači, i krajem ožujka je
dovršena u srednjoj Europi, a na sjeveru Europe krajem svibnja.
Socijalno ponašanje
Čvorci su izraženo društvene ptice. Cijelu godinu se kreću u grupama, a dijelom i u vrlo
velikim jatima. Jedino na mjestu gdje je gnijezdo ponašaju se teritorijalno, no i to se odnosi
samo na oko 10 metara od gnijezda, ali ne i na hranilišta koja isto koriste u grupama. Ptice
koje se ne gnijezde i u tom razdoblju nastavljaju živjeti u skupinama. Mladunci koji su od
sredine svibnja samostalni, odmah se okupljaju u jata, koja se u hranidbenim područjima
koncentriraju. U vrijeme međuselidbe mladunaca (vidi poglavlje o selidbi) jata se
povećavaju i dosežu maksimum sredinom srpnja.

Noću ptice i spavaju zajedno. Za spavanje biraju prije svega velika područja obrasla trskom,
ali to mogu biti i šumarci ili tlo obraslo gustim grmljem. Često spavaju i u centru gradova.
Tako se noću na Berlinskoj katedrali okuplja oko 40.000 jedinki čvoraka. U zimovalištima
na takvim zajedničkim prenoćištima može se okupiti i više od milijun jedinki. Predvečer se
okupljaju na uzvišenijim mjestima i od tamo u čvrstoj skupini odlijeću zajedno na
prenoćišta. Manje skupine pri tome lete nisko, dok velika jata s više tisuća jedinki nad
mjestom gdje će noćiti oblikuju čitav oblak, iz kojeg se spuštaju siralno, tako da iz daljine
jako podsjećaju na tornado.
Hrana
Hranu traže pretežno na tlu, skupljajući sve sitne beskralješnjake koje nađu i iskljucaju iz
mekog tla. Za razliku od kosova, na tlu se kreću hodanjem, a ne skakutanjem. Često se
kreću zajedno sa stokom koja pase, a njihova leđa koriste kao mjesto s kojeg imaju dobar
pregled nad okolicom. Pored toga, čvorci traže hranu i u višoj vegetaciji, skupljajući
gusjenice i druge beskralješnjake, ili kljuca voće. Kukce koji lete sačekuju na nekom
povišenom mjestu i love ih leteći, a ako je skupina veća, ustrajnim letom ih prati i lovi.
Razvoj populacije
Najkasnije od sredine 19. stoljeća ukupna europska populacija čvoraka je značajno
povećana. Kao rezultat tog povećanja, čvorci su bitno raširili područje naseljavanja prema
istoku i sjeveru. To povećanje nastavljeno je do oko sredine 20. stoljeća. Smatra se, da su
razlozi tog povećanja bili blaga klima, veliko povećanje zelenih površina kultiviranjem i
odvodnjavanjem močvara, širenjem plantaža voća, vinograda i maslinika, kao i povećanje
plodnosti tla gnojenjem. Ovi čimbenici doveli su do boljih mogućnosti ishrane kako u
područjima gniježđenja, tako i u zimovalištima.
Nakon otprilike 60tih godina prošlog stoljeća dolazi do značajnog smanjenja ukupne
populacije u sjeverozapadnoj i sjevernoj Europi.
PALČIĆ (WREN)
Opis
Naraste do 10cm dužine, smeđeg je perja s valovitim
tamnijim prugama,a grlo i prsa su svjetlije boje.
Stanište
Nastanjuje vlažne šume, crnogorične i bjelogorične, gdje
god ima gustog grmlja, a svoja gnijezda od mahovine
savija po grmlju i ispod korijenja drveća. Živi u gotovo
cijeloj Europi, zapadnoj Aziji i sjevernoj Africi.
Gniježđenje
Gnijezdo od mahovine loptastog je oblika u kojem snese
do devet bijelih jaja, a inkubacija traje oko 20 dana.
Hranjenje
Palčić se hrani kukcima, paucima, grinjama i bobicama.
ČEŠLJUGAR
Češljugar (Carduelis carduelis) mnogima je naša najljepša ptica te
najbolji pjevač. Grdelin, grdelac, štiglec, staglin, samo su neki od
lokalnih naziva.
Češljugar je predstavnik zebovki, što vidimo po jakom kljunu
kojima drobi sjemenke. Češljugar je vrlo prepoznatljiv sa svojim
crvenim licem, crno-bijelom glavom, svijetlosmeđim leđima,
bijelim trbuhom s mekano-smeđim bokovima i prsima. Krila su mu
crno-žuta. Spolovi su slični, no gledajući iz blizine, mužjaci imaju
veću, tamnije crvenu masku koja se širi odmah iza oka. Kod ženki,
crvena boja ne dopire do oka. Kljun boje bjelokosti je dug i šiljast, a
rep je račvast. Češljugari u razdoblju razmnožavanja imaju bijel
kljun, sa sivkastom ili crnkastom točkom na vrhu. To je srednje
velika ptica pjevica, u prosjeku duga 12-13 cm s rasponom krila od
21-25 cm i težinom od 14 do 19 g. Slična vrsta su zviždci, ali oni
nemaju uočljivo obojeno masku na licu.
Nastanjuje otvorene šume i rubove šuma, voćnjake, parkove, mozaične seoske krajolike i
druga otvorena staništa sa stablima. Hrani se sitnim sjemenjem trava, pupovima,
primjerice u proljeće cvjetnim resicama topola. Češljugareva omiljena hrana je maleno
sjemenje poput čičkova i češljugovine. Za vrijeme gniježđenja lovi i kukce, npr. biljne uši i
mravlja jaja koje nosi ptićima. Kukci su im kao zvori proteina potrebni ptićima za rast.
Zimi je čest gost na hranilicama za ptice za ptice.

Oko svibnja mužjak počinje svadbenu pjesmu i ženku potiče na gniježđenje. Pjev
češljugara je jako melodičan pa odzvanja nadaleko. Izmjenjuje cvrkut i glasan završni
čurlik s kojim ptica izvodi mimiku pomicanja tijela lijevo desno.
Gnijezdi se od kraja travnja do kolovoza. Češljugar ima dva, čak i tri gniježđenja u tom
razdoblju, ovisno o hrani u drugim okolnostima. U gustoj vegetaciji (drveće ili grmlje),
gradi kupolu od trave, najčešće na 5 do 8 metara iznad zemlje, ali ako se osjeća sigurno i
više i niže. Ženka se prije toga počinje hraniti s kukcima što uz mužjakove poticaje
dovodi do početka reproduktivnog ciklusa. Gnijezdo je građeno od korjenčića i mahovine i
finih travki vune, dlake, perja i paučine. Paučinom i vezuje gnijezdo za grančice na kojima
stoji.
Ženka nakon parenja u njega polaže 5 – 7 plavkasto-bijelih jaja sa vijencem smeđih točaka.
Na njima leži od 12 do 14 dana, a mužjak je za to vrijeme redovito hrani. Ženka češljugara s
izleženim ptičima ostaje još desetak dana dok im ne naraste perje koje ih štiti od hladnoće.
Zebovke jako brzo rastu te i mladi češljugari već nakon 14 dana počinju prve vježbe krila
na grančicama u blizini gnijezda. Par dana kasnije okušaju se u letenju i tada prate svoje
roditelje glasno se javljajući. Još dugo ostaju zajedno jer im je potrebno pouke u
samostalnom trženju hrane, pa uvijek oko lipnja možemo vidjeti cijelu obitelj kako na
nekom livadnom korovu traži hranu. U kolovozu se mitare pa mladi tada dobiju perje
odraslih ptica.

U kasnu jesen polako se mlade i stare ptice skupljaju u velika jata koja će uskoro početi
lutati poljima i livadama, vrištinama i korovištima, u potrazi za hranom. Izvan sezone
parenja boravi u jatu, moguće i s drugim zebovkama i većinom ostaju preko zime. Za jakih
zima k nama dolaze sjeverne podvrste češljugara koje se dužinom i manjom obojenošću
razlikuju od češljugara iz kontinentalnih krajeva. Selidbena jata u Hrvatsku stižu u
kolovozu i zadržavaju se do travnja. Neke se ptice sele na male udaljenosti, s viših
nadmorskih visina u doline, dok druge prelijeću više stotina kilometara.
Ženke i mladunci se sele češće i na veće udaljenosti, nego odrasli mužjaci. Seli se danju u
jatima. Gnjezdarice zapadne Europe sele se u uskom pojasu prema jugozapadu, dok se one
iz istočne Europe sele na šire područje u smjeru između zapada i jugoistoka. Djelomična je
selica, zimuje unutar područja rasprostranjenosti, a najbrojniji je u Sredozemlju. U većini
populacija, pa čak i u onim najsjevernijima, dio ptica su stanarice.

Češljugar je kozmopolitska vrsta, nastanjuje Europu i Aziju istočno do jugozapadne Kine.

U Europi je rasprostranjen na sjever do juga Skandinavskog poluotoka. Opisano je 14
podvrsta, koje se dijele na zapadnu ili „carduelis” skupinu čije je zajedničko obilježje crna
kapa i sivoglavu istočnu ili „caniceps” skupinu. Životna dob mu je do 5 godina. Prisutan je
po cijeloj Hrvatskoj, pretpostavlja se da u Hrvatskoj ima 220.000 – 260.000 parova.

Pogledaj još:
https://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Ce%C5%A1ljugar
ZEBE
Zebe (lat. Fringillidae) su porodica ptica koja pripada redu
vrapčarki (Passeriformes). Uglavnom su ptice pjevice koje se
hrane sjemenjem. Većina nastanjuje sjevernu polutku, ali
jedna potporodica nastanjuje Havaje. Mnoge ptice iz drugih
porodica se također nazivaju zebama, kao, naprimjer,
Darwinove zebe sa Galapagosa.
Opis Zebe u veličini variraju od 9,5 cm i 8,4 grama do 23 cm
i 80 grama. Velika je kao domaći vrabac. Obično imaju
zdepaste i čvrste kljunove, koji su kod nekih vrsta postali
prilično veliki. Izuzetak su havajske vrste koje su razvile
duge, tanke i zakrivljene kljunove. Boja perja je smećkasta
ponekada zelenkasta. Mnoge su dosta crne, dok bijele boje
nema, osim u vidu pruga. Svijetložuti i crveni pigmenti nisu
neuobičajeni, ali je plava boja rijetka, jer žuti pigmenti
pretvaraju plavu u zelenu. Mnoge, ali ne i sve zebe pokazuju
spolni dimorfizam.
PLISKA
Pliske (lat. Motacillidae) su porodica ptica iz reda Vrapčarki
(Passeriformes). Ukupno ima 50 vrsta.
Karakteristike
Pliske su vitke, često živopisno obojene, insketivorne vrste
koje plien sakupljaju na zemlji ili u letu i naseljavaju različita
staništa Starog sveta. Recentne vrste koje se gnezde u Evropi,
Africi i Aziji su parcijalni ili pravi migranti. Dve vrste koje se
gnezde na Aljasci se mogu seliti čak i do Australije.
Gnijezde se na zemlji, gdje polažu i do 6 jaja. Ono po čemu
su lako prepoznatljive je njihovo gore-dole mlatarenje repom.
Još uviiek nije objašnjen razlog takvog ponašanja i
pomjeranja repa. Predlagana objašnjenja su da je to jedna od
strategija kojom plaše plen ili pokazivanje podređenosti
drugim pliskama. Posljednje studije navode da ovim
ponašanjem ukazuju na stanje opreznosti što može pomoći u
odvraćanju predatora
Na prvi pogled, pliske izgledaju kao da su razdvojene na pliske sa žutim i bijelim
stomakom ili na grupe koje uključuju vrste sa crnom glavom na jednu stranu ili vrste sa
sivom glavom, mada mogu biti i maslinasto zelene, žute ili drugih boja. Međutim, to nisu
prave evolucijske linije, pogotovo što promjena boje stomaka može biti uzrokovana
promjenom količine melanina i ta promjena se događala nekoliko puta nezavisno. To sve
ukazuje na to da su odnosi u ovoj grupi mnogo suptilniji.

Mitohondrijalna DNK (mtDNK), citohrom b i subjedinica 2 NADH dehidrogenaze su

slabo upotrebljivi za sekvencioniranje i odvajanje ovih vrsta (Voelker, 2002). Osnovna
sumnja je da postoje tri supervrste sa bijelim stomacima, što je potvrđeno kod crnogrle
pliske. Također postoji jedna supervrsta u subsaharskoj Africi, gdje se sreću tri belogrle
vrste sa crnim povezom preko grudi. Preostalih 5 vrsta su jako morfološki promjenljive i
njihova veza sa dva potvrđena kladusa u okviru ovog reda još nije zadovoljavajuće
objašnjena.
BIJELA PLISKA
Bela pliska (lat. Motacilla alba) ptica je iz porodice pliski
(Motacillidae). Ovu vrstu je imenovao švedski naučnik
Karl Linej 1758. godine. Bele pliske naseljavaju Evropu,
Aziju i delove severne Afrike.
Bela pliska je veličine od 16 do 19 cm, sa rasponom krila
od 25 do 30 cm. Muške jedinke dostižu težinu od 20 do
24,5 gr a ženske od 17,5 - 22 gr. Ova vrsta je
prepoznatljiva po crno belom perju i pomeranju repa
gore-dole.. [2] Dug i uzan rep je crn, a spoljna dva para
zadnjih perja su uglavnom bele boje. Rep je slične dužine
kao i krila. Bela pliska je uglavnom vodena ptica, ali se
može naći u raznim vrstama staništa. Odrasle muške
jedinke imaju crno-belu glavu. Čelo, obrazi, leva i desna
strana glave su bele boje. Brada i vrat su crne.
Rasprostranjena u cijeloj Europi, Maloj Aziji, na
Bliskom istoku i u gotovo cijeloj Aziji (osim juga
kontinenta). Zimu provodi u sjevernoj Africi, južnoj
Aziji, južnoj i zapadnoj Europi. Nastanjuje različita
otvorena i mozačna staništa i to pašnjake, livade,
poljoprivredna područja, najčešće u blizini rijeka,
potoka, jezera ili drugih vodenih staništa, a redovno
prisutna u ljudskim naseljima. Ne naseljava Spada u insektivorne životinje.
pustinje. Gnijezda smješta u šupljine u stijenama, Hrani se sitnim beskičmenjacima
zemljanim odsjecima, građevinama i sl. koje najčešće lovi u plitkoj vodi ili
Europska populacija je stabilna. blatu. Zavisno od mjesta staništa se
Bijela pliska je nacionalni simbol Letonije. Privlače razlikuje i ishrana. Jedu insekte,
je velika prostrana područja kao što su travnjaci, sitne puževe, sitne ribe, paukove,
pašnjaci, njive, krovovi zgrada i putevi gdje može crve, sitne račiće i najbitnije,
lakše vidjeti i uloviti insekte. mušice iz reda Diptera.
ŽUTA PLISKA

Žuta pliska (lat. Motacilla flava) mala je ptica pjevačica iz porodice

pliski (Motacillidae), koja uključuje trepteljke i dugokandžice.
Vrsta se gnijezdi u većem dijelu umjerene Europe i Azije. Stanarica je u
toplijim dijelovima svog areala rasprostranjena, kao što je zapadna
Evropa, dok sjeverne i istočne populacije migriraju u Afriku i južnu
Aziju.
To je vitka, 15–16 cm dugačka ptica, sa karakerističnim dugim repom
koji pokreće gore-dole. Ovo je vrsta sa najkraćim repom od svih pliski
Europe. Gnijezdeći mužjak je u osnovi maslinato zelene boje sa gornje
strane, a odozdo je žute boje. U drugim periodima, žuta boja može
izblijedjeti do bijele. Glave mužjaka mogu varirati u obojesnoti jako i te
šare zavise od podvrste kojoj pripadaju.
Oglašava se karakterističnim visokotonskim piskom džit.
Ova insektivorna ptica naseljava otvorena staništa blizu vode ili vlažne
livade. Gnijezdi se u busenovima trave gdje polaže od 4-8 jaja.
POTOČNA PLISKA
Potočna pliska (lat. Motacilla cinerea) je ptica selica iz reda pjevačica koja živi na
obalama brdsko planinskih rijeka i potoka. Direktno je ugrožena izgradnjom
derivacionih hidroelektrana na planinskim rijekama i potocima.
Mala je ptica, dužina tijela 17-20 cm. Tijelo joj je vitko i izduženo sa dugim
repom koji karakteristično pomjera gore-dolje tokom kretanja. Kreće se brzo i
odsječno, a leti valovito. Gornji dio tijela i glava su sive, podrepak je žut, a grudi i
stomak su bijeli izuzev mužjaka kod kojeg su grudi žute. Mužjaci imaju crno grlo
i bijele brkove i obrve, grlo ženki je crno prošarano bijelim dok je grlo mladih
ptica bijelo a brkovi nisu prisutni.
Naseljava brdsko-planinske predjele Europe, Azije i sjeverne Afrike. Staništa su
joj brzotekuće rječice, potoci i obale jezera sa mnogo istaknutog i golog kamenja.
Neke od interesantnih država gdje je nalažena na lutanju su: Australija, Bocvana,
Kamerun, Kanada, Maldivi, Senegal, SAD, Zambija i Zimbabve. Uglavnom je
selica. Van gnijezdeće sezone naseljava južnije dijelove Evrope, Mediteran, Malu
Aziju i sjevernu Afriku. Tokom zimskog lutanja se može naći na nižima
nadmorskim visinama, a čak i u gradovima.
LASTAVICE

Lastavice (lat. Hirundinidae) su porodica ptica koja pripada redu

vrapčarki (Passeriformes). Dio su podreda pjevica (Passeres). Ova
porodica se sastoji od dvije potporodice: Pseudochelidoninae i
Hirundininae.
Lastavice su kozmopolitska grupa ptica i nastanjuju sve kontinente
osim Antarktika. Smatra se da potječu iz Afrike, jer tamo živi najviše
vrsta. Također se pojavljuju na mnogim otocima. Karakteristika ovih
ptica je njihova prilagođenost lovu za hranom u letu: kukce hvataju u
zraku. Tijelo im je vitko, a krila uska. Kljun je kratak, a grkljan
mogu široko otvoriti. Porodica obuhvaća 75 vrsta.
Lastavice su selice. Oblik repa im je vrlo specifičan i po njemu su
dobili ime razni predmeti, pa i leptir lastin rep. Nekoliko vrsta je
postalo ranjivo zbog ljudskih aktivnosti na njihovim područjima, ali
su mnoge druge imale koristi od promjene okoliša i sada žive i blizu
ljudi.
Mlade lastavice su čučavci.
Izgled i ponašanje
Sve lastavice imaju sličan oblik tijela, ali se on razlikuje od onog drugih vrapčarki. Prilagodile su se
lovljenju insekata u letu razvivši vitko tijelo sa dugim šiljatim krilima, što omogućava lako
manevriranje i izdržljivost, kao i česte periode jedrenja. Takav oblik tijela im omogućava vrlo
efikasan let, sa 50-75% manjom potrošnjom energije od vrapčarki iste veličine. Obično lete brzinom
od 30-40 km na sat, ali mogu dostići brzinu i od 50-65 km na sat.
Kao i nesrodne čiope i legnjevi, koji love na sličan način, imaju kratke kljunove, ali snažnu vilicu i
širok grkljan. Tijelo je dugo 10-24 cm, a težina im je 10-60 grama. Na krilima imaju devet primarnih
letnih pera. Rep se sastoji od 12 pera i može biti račvast ili četvrtast. Dug rep povećava mogućnost
manevriranja i dužina mu se može razlikovati među spolovima. Ženke obične lastavice biraju mužjake
sa dužim repom.
Noge su kratke, a stopala više prilagođena stajanju nego hodanju, jer su prednji prsti djelomično
spojeni pri bazi. Nožni mišići ptica roda Pseudochelidon su snažnije ali robustnije od onih ostalih
lastavica.
Najčešća boja perja je tamnoplava ili tamnozelena odozgo i bijela ili prugasta odozdo, često sa
crvenim šarama. Vrste koje kopaju ili žive na suhim ili planinskim područjima često su smeđe boje.
Postoji malen ili nikakav spolni dimorfizam. Monogamne su. Polažu oko 5 jaja u umjerenim
predjelima, a dva ili tri u tropima. Bijele su boje, kod nekih bregunica sa pjegama. Ptići se izležu goli i
zatvorenih očiju.
Rasprostranjenost
Lastavice nastanjuju sve kontinente osim Antarktika.
Jedna se vrsta pojavljuje na tihooceanskim otocima, a
druga na Mauricijusu u Indijskom oceanu. Mnoge
imaju nevjerojatnu rasprostranjenost poput obične
lastavice, koja se razmnožava na većini Sjeverne
hemisfere i zimuje na većini Južne.
Prilagodile su se mnogim staništima. Često ih se viđa
oko vode, ali mogu se naći i na travnjacima,
savanama, močvarama, magrovim šumama i
šikarama, od nivoa mora do alpskih područja. Mnoge
žive na farmama, pa čak i u gradovima. Vrste koje
nastanjuju umjerene regije migriraju za zime kada
populacije insekata jako opadnu. Tropske vrste
uglavnom ne migriraju, ali ima nekih koje prave
kraće selidbe. Aristotel je smatrao da lastavice, rode
pa čak i lunje hiberniraju tijekom zime.
BREGUNICA
Bregunica (lat. Riparia riparia) jedna je od najmanjih
predstavnica obitelji lastavica, koje se gnijezde u
cijeloj Europi i na Mediteranu, kao i dijelovima
Sjeverne Amerike, a zimi se seli na jug u Istočnu i
Južnu Afriku, južnu Aziju i Južnu Ameriku.
Opis
Na gornjem dijelu tijela je sivo-smeđe boje, trbuh i
prsa su bijeli, s izuzetkom smeđeg pojasa, koji odvaja
grlo i grudi. Spolovi se ne razlikuju po perju. Potomci
imaju sivkasto grlo s manje izraženom crtom preko
prsa.
Bregunica se gnijezdi u kolonijama na vertikalnim pješčanim obalama, na šljunčarama i uz
obale rijeka, gdje otkopavanjem rade do jednog metra duboku duplju. Kopaju oba partnera,
malo nagnuto prema gore, da gnijezdo ne poplavi. Gnijezdo se sastoji od grančica i perja u
maloj sobici na kraju duplje. Često postaje pravo žarište parazita. Neke vrste buha su
toliko specijalizirane, da se javljaju samo kod bregunica.
U koloniji može biti nekoliko desetaka do nekoliko stotina parova, ovisno o raspoloživom
prostoru. Bregunica je jedna od prvih lastavica u proljeće, krajem ožujka i početkom
travnja vraća se u migraciji. U jesen također među prvima leti na jug.

Brojnost u svijetu se procjenjuje do 46 milijuna primjeraka. Lokalno joj prijeti gubitak

staništa zbog regulacije vodotoka i uništavanja pješčanih nasipa, gdje se gnijezdi. U
Hrvatskoj se znatno smanjila brojnost od 30,000 parova 1980.-ih do 6,000 do 8,000 parova
danas. Kod nas se može naći na rijekama kao što su: Sava, Drava, Dunav i Mura.
Proglašena je pticom godine 2016., kako bi se više radilo na njenoj zaštiti.
DROZD
Drozdovi (lat. Turdidae) su porodica ptica koja pripada redu
vrapčarki (Passeriformes). Nalaze se na svim kontinentima
osim na Antartici. U Europi živi 14 vrsta. Nastanjuju šumovita
područja. Najčešće su sive ili smeđe boje, a krila su srednje
veličine i obojena su jarkim bojama. Rep ima dvanaest pera
[1]. Veliki su 14.5 cm-33 cm, a teški 21-178 g. Većina vrsta
jako lijepo pjeva.
Razmnožavanje
Drozdovi su monogamni, ali se pare i sa drugim jednikama ako
se ukaže prilika. Gnijezdo najčešće prave od sitnih grančica.
Staništa gnijezda najčešće su drveća, grmovi i špilje. U
gnijezdu se nalazi 2-5 jaja. Mladi se izlegu slijepi, bez perja i
ne mogu letjeti. Oba roditelja pomažu u podizanju mladih.
Prehrambene navike i rasprostranjivanje sjemenki
Drozdovi jedu raznoliku i lako dostupnu hranu. Većinom jedu gliste,
ličinke, tvrdokrilce i druge kukce. Neki drozdovi jedu velike količine
voća i raznih sjemenki. Potom probave neoštećene sjemenke, pomoću
čega se rasprostranjuju neke biljke. Ove ptice rasprostranjuju sjeme imele
na neki drugi način. Sjemenka im se zalijepi za perje, pa dođu na neko
drvo ga očistiti. Sjemenka pada na granu i nakon nekog vremena naraste
nova imela.

Većina od oko 300 vrsta drozdova koje pripadaju 54 roda su sigurne i

zaštićene.
GUSJENICOJEDI
Gusjenicojedi (lat. Campephagidae) su porodica ptica iz reda
vrapčarki. Ove ptice nisu srodne ni svračcima (iako većina njih ima
kljun sličan onome kod svračaka) a ni kukavicama (iako im sliče po
veličini, boji perja i šarama). Ovu porodicu čini pet grupa različitih
ptica.
Opis Gusjenicojedi imaju duga zašiljena krila i rep srednje dužine
(graduiran ili zaobljen) i dobro razvijene dlake na kljunu. Dugi su od
12 do 34 cm, a teški od 20 do 110 grama. Većina vrsta ima perje u
nekoj nijansi sive, često sa dijelovima crne ili bijele boje. Ženke su
često svjetlije ili imaju pruge na donjem dijelu tijela. Kod nekih
afričkih vrsta mužjaci su većinom crni, a ženke žute. Kod azijskih
vrsta su mužjaci uglavnom crveno-crni, a ženke žuto-crne boje.
Oglašavaju se glasnim, piskutavim, glazbenim zvižducima ili
promuklim tonovima.
Hrane se uglavnom člankonošcima, posebno gusjenicama. Neke vrste
jedu voće, a neke druge jedu guštere ili žabe.
Razmnožavanje
Gnijezdo je uredan pehar od grančica, paučine i korjenčića, na račvanju grana drveta ili
na horizontalnoj grani. Često je krhko, ali dobro prekriveno mahovinom i paprati.
Ženke nesu 2 do 5 bijelih ili svijetlozelenih jaja sa smeđim, ljubičastim ili sivim mrljama.
Inkubacija može trajati od 14 dana do 20-23 dana. Ptići ostaju u gnijezdu 12-25 dana,
ovisno o vrsti.
Rasprostranjenost i stanište
Nastanjuju subsaharsku Afriku i Madagaskar sve do jugoistočne Azije, južne Kine,
Japana, preko Indonezije do Australije i nekih Tihooceanskih otoka.
Staništa su im guste primarne i sekundarne šume. Neke vrste žive na rubovima šuma,
listopadnim šumama ili priobalnom šipražju.

Status zaštite
Coracina newtoni je ugrožena, a još tri vrste osjetljive. Devet vrsta ima status nižeg
rizika.
VRANE
Vrane (lat. Corvidae) su porodica ptica koje žive širom
svijeta i sastavljene su od 23 roda i preko 120 vrsta. Od toga
rod gavrana (Corvus) uključuje više od jedne trećine
ukupnog broja vrsta ove porodice.
Opis - Vrane su velike do vrlo velike vrapčarke snažne građe,
sa snažnim nogama, a kod svih vrsta osim jedne postoje
dlakicama pokrivene nosnice. Mnoge vrane umjerenih područja
su uglavnom crne ili plave; međutim, neke su crno-bijele, neke
imaju plavoljubičast odsjaj a mnoge tropske vrste su jarkih
boja. Spolovi su vrlo slični po boji i veličini. U ovu porodicu
spadaju najveće vrapčarke.
Najmanja vrana je Aphelocoma nana, sa težinom od 40 grama i
dužinom od 21,5 cm. Najveća je gavran, težak 1400 grama i
dug 65 cm.
U ovoj porodici najinteligentnije od svih pticapokazale su da imaju svijest o sebi, pomoću testa s
ogledalom (svraka) i izrade alata (gavrani); sposobnosti koje su do nedavno bile pripisivane
isključivo ljudima i nekim višim sisavcima.
Prirodna hrana mnogih vrana se sastoji od beskralježnjaka, ptića, malenih sisavaca, bobica, voća,
sjemenja i strvina. Međutim, mnoge su se vrste odlično prilagodile životu u gradovima i ishrani
koja uključuje i kruh, špagete i ostalu hranu koju ljudi bace.
Razmnožavanje
Partnerske veze su kod vrana veoma jake i čak doživotne kod nekih vrsta. Mužjak i ženka grade
veliko gnijezdo zajedno na drveću ili drugom pogodnom mjestu. Mužjak također hrani ženku
tokom inkubacije. Gnijezdo se sastoji od grančica prekrivenih travom i korom drveta. Ženke nesu
između 3 i 10 jaja, obično između 4 i 7. Jaja su obično zelenkaste boje sa smeđim pjegama. Kad se
izlegnu, mladi ostanu u gnijezdu 6-10 tjedana, ovisno o vrsti.
Rasprostranjenost
Vrane nastanjuju gotovo cijeli svijet. Izuzetak su jedino krajnji jug Južne Amerike i polarnih
područja. Većina vrsta živi u tropskim dijelovima Južne i Srednje Amerike, južne Azije i
Euroazije, dok u Africi, Australaziji i Sjevernoj Americi živi u svakoj manje od po 10 vrsta. Rod
gavrana je s pet vrsta i jednom podvrstom ponovo naselio Australiju u relativno nedavnoj
geološkoj povijesti.
VRANE
Gavrani (lat. Corvus) su rod velikih ptica. Sve su ili potpuno crne, ili
uglavnom crne s bijelim ili sivim mrljama. Veličina im se kreće od relativno
male čavke (Corvus monedula koja je još uvijek veća od većine vrapčarki)
do velikog običnog gavrana sjeverne polutke i Corvus crassirostris s visočja
Etiopije. Ptice ovog roda nastanjuju sve kontinente s izuzetkom Južne
Amerike i Antarktike, i brojnih udaljenih i oceanskih otoka.
Ovaj rod obuhvaća 42 vrste. Veći članovi roda u govornom jeziku često se
nazivaju "gavranima", a manje vrste "vranama". To nema nikakvu biološku
podlogu, jer ne postoji nikakva taksonomska podjela u tom smislu.
U Europi iz ovog roda žive obični gavrani, dvije podvrste vrana: siva i crna
vrana, te gačac (Corvus frugilegus) i čavka (Corvus monedula).
Ptice iz ovog roda imaju specifičan način glasanja, koji se u hrvatskom
naziva "graktanje", i često se koristi u svakodnevnom govoru.
Sistematika
Ovaj rod je prvi opisao Carl Linné u svom radu Systema Naturae iz 18. stoljeća.
Porijeko imena je latinski corvus što znači "(crn kao) gavran".[3] Specifičnom vrstom
za rod smatra se obični gavran (Corvus corax); u istom djelu navode se i vrana (C.
corone), crna vrana (C. cornix), gačac (C. frugilegus) i čavka (C. monedula). Izvorno,
u tom rodu je bila i svraka pod lat. imenom C. pica, dok nije kasnije izdvojena u
zaseban rod. Danas rod obuhvaća najmanje 42 recentne i najmanje 14 izumrlih vrsta.

Glasanje
Gavrani se glasaju velikim brojem različitih glasova, nekim od njih se dozivaju, a
neke koriste za sporazumijevanje. Koji od dvije vrste glasanja koriste za
sporazumijevanje još uvijek je predmet rasprava i studija. Pored toga, opaženo je i da
gavrani reagiraju na dozivanja odnosno glasanje drugih vrsta. Pretpostavlja se, da je
to ponašanje naučeno, jer se regionalno razlikuje.
Inteligencija
Prema rezultatima znanstvenih istraživanja, gavrani su najinteligentnije ptice. Tako na primjer u
eksperimentima pokazuju sposobnost planiranja kompleksnih radnji. Kod skrivanja hrane pokazuju
vrlo veliku sposobnost pamćenja, ali i sposobnost staviti se "u kožu" drugog. Čini se, da gavran
točno zna, da je samo ono skrovište hrane sigurno, ako ga kod skrivanja nije nitko vidio. Pored toga,
imaju iznenađujuću sposobnost učenja (npr. izradu alata, korištenje gradskog prometa za lomljenje
ljuske orašastog voća... Opažene su i snimljene kako u prometnoj gužvi čekaju na prečki od
semafora da automobili dobiju zeleno svjetlo da bace orah, a zatim, kad se otvori zeleno svjetlo za
pješake, slete na cestu i kupe jestive dijelove slomljenog oraha. Nedugo nakon što je opaženo ovo
ponašanje, utvrđeno je da se u polumjeru od nekoliko kilometara od tog mjesta i drugi gavrani
koriste istom metodom otvaranja oraha. To je protumačeno kao dokaz nevjerojatne sposobnosti
učenja ovih ptica. Često se ove ptice mogu vidjeti i kako prate vukove ili druge grabežljivce da bi
im, svojom zastrašujućom drskošću, u skupinama otele lovinu.

U Australiji su gavrani rijetke vrste koje su naučile kako jesti otrovnu žabu Bufo marinus. Brzim
udarcem ju okrene na leđa, i ubija ju kljucanjem i probijanjem tanke kože na trbuhu. Koža na tom
dijelu tijela nema žlijezde koje luče otrov jer ju one štite samo od napada odozgo.
Ljudi i gavrani

Gavrani su nizom svojih osobina od davnina privlačili pažnju ljudi. Tako su

širom Svijeta imali značajnu ulogu u mitologijama raznih naroda, i bili
predmetom raznih priča i bajki. Stari bogovi i kraljevi koristili su njihovu
mudrost, inteligenciju i letačke sposobnosti. Pored toga, često su se javljali u
nizu narodnih vjerovanja i praznovjerju.
U nordijskoj mitologiji gavran simbolizira mudrost, a bog Odin na ramenima
ima dvije vrane koje ga obavještavaju što se u svijetu događa. Kralj Arthur se
pretvorio u gavrana, a grčkom bogu Apolonu su gavrani bili sveti. Nakon
pokrštavanja, u Europi gavran, zbog svog mističnog značenja u ranijim
kulturama, postaje zla životinja.
U kulturi sjevernoameričkih Indijanaca imaju vrlo značajnu ulogu do mjere
da jedno pleme nosi ime Vrane, a u njihovim bajkama, za razliku od
zapadnoafričkih imaju pozitivnu ulogu. U Indiji vrane prate božicu Kali.
Uz to, od davnine su gavrani bili i predmet raznih književnih djela. Tako se
pojavljuje u Ezopovim basnama, bajkama braće Grimm, poemi Gavran
(Edgar Allan Poe), seriji stripova The Crow, filmovima....
SIVA VRANA
Siva vrana (lat. Corvus cornix) je vrsta vrane, dugo smatrana podvrstom
crne vrane. Od 2002. smatra se odvojenom vrstom. Živi na sjeverozapadu
Škotske, Irskoj, otoku Man i istočnoj Europi. Ova podvrsta nastanjuje i
Hrvatsku.
Gnijezdi se u kultiviranom zemljištu često, ali u pojedinačnim parovima.
Prepoznatljiva je po crnom perju na glavi, repu i krilima te sivom perju koje
prekriva trup. Mužjak je po pravilu veći te posjeduje ispupčenu kloaku
prekrivenu gustim perjem, dok je u ženke kloaka zavijena u obliku slova U.
Ponašanjem je slična crnoj vrani, drugoj podvrsti navedene vrste, s kojom
se često udružuje. Let dosta nemaran i lijen, zamasi krila postojani i sasvim
plitki. Leti pojedinačno ili u rijetkoj formaciji. Sive vrane sjeveroistočne
Europe zimi posjećuju istočnu obalu Britanije, uglavnom od listopada do
travnja. Ponašanje i glasanje kao crna vrana. Vrlo je inteligentna vrsta,
sposobna obavljanja kompleksnih zadataka te nadmudrivanja grabežljivca
ili plijena u divljini. Hrani se sjemenkama, sitnim plodovima, jajima i
mladuncima drugih ptica, strvinama, također često lovi miševe, guštere,
zmije i druge sitne životinje. U naseljenim mjestima često koriste ljudski
otpad kao izvor hrane.
CRNA VRANA
Crna vrana (lat. Corvus corone corone) jedna je od dvije podvrste vrste
vrana. Spada u porodicu vrana. Za razliku od druge podvrste vrana, sive
vrane koja je najčešća u Istočnoj, nastanjuje Zapadnu Europu.
Od druge podvrste razlikuje se prije svega bojom. Potpuno je crna, no inače
su ove dvije podvrste dovoljno slične, da sa sivim vranama mogu imati
plodno potomstvo. Od običnog gavrana najviše se razlikuje manjim kljunom
i ravnim repom. Prosječno je duga 46 cm, a raspon krila imaju oko 85 cm.
Nastanjuje sve vrste otvorenijeg zemljišta, no vrlo je česta i u gradovima,
vrtovima i poljima. Spada u vrste koje rado slijede ljude (hemerofili),
navikle na njih, no suzdržana je i vrlo oprezna. Iako društvena ptica, i rado
tvori manja ili veća jata, gnijezdi se uvijek podalje od drugih i u tom
razdoblju je teritorijalna ptica. Gnijezdo gradi od grančica pri vrhovima
stabala, no za razliku od svraka, gnijezdo im je zaklonjenije.
Kao i sve druge vrste te porodice, tipičan je oportunist (svežder), tako da
dobro koristi svaku priliku. Pored toga, i pljačkaš je gnijezda drugih ptica,
kradući pri tome kako jaja tako i mladunce iz njih.
OBIČNI GAVRAN

Obični gavran (lat. Corvus corax) je vrsta ptica iz porodice

vrana. Dužinom tijela većom od 60 cm je najveća vrana, ali i
najveća vrsta podreda pjevica na svijetu.
Obični gavran je dužinom tijela koja može biti i do 64 cm,
težinom između 1 i 1,5 kg te rasponom krila od 1,20 m
značajno veći od svih drugih europskih članova porodice
vrana. Jednobojno je crn, a pokrovna pera, naročito na
krilima, imaju metalni sjaj. Upadljiv klinasti oblik repa je
posebno vidljiv u letu i po njemu ga se već izdaleka može
razlikovati od vrlo slične vrste crnih vrana (Corvus corone).
Kljun mu je snažan, i lagano zakrivljen prema dolje.

U letu se glasno glasaju zvukom koji liči na šuplje korrk ili

korkh. Gavran može vrlo dobro oponašati i glasove drugih
vrsta. Može iznimno dobro imitirati ljudski govor.
RASPROSTRANJENOST
Gavrani žive u velikim područjima holarktika. Nastanjuje područja na jug do Magreba,
Irana i sjeverne Indije, kao i do srednje Amerike. U Europi, sjevernoj Americi i na sjeveru
Kine postoje velika područja gdje ih, kao posljedica ljudskog progona, nema. No, u
Europu se ponovo vraća. Osim toga, gavrana nema niti u dijelovima središnje Azije i u
najsjevernijim dijelovima Sibira.

Ova vrsta živi u šumama i planinama, ali i na otvorenom prostoru i na obalama.

Gavrani su nekada nastanjivali cijelu Europu. U 19. stoljeću bio je proglašen

"štetočinom", i počeo je progon, tako da ga već oko 1900te više nije bilo u velikim
dijelovima. Smanjivanje područja u kojima je živio nastavilo se sve do Drugog svjetskog
rata. Tek u zadnjim desetljećima dolazi do oporavljanja i povratka gavrana u područja i
krajeve gdje je već bio istrijebljen. Ponegdje, kao na primjer u Belgiji, Nizozemskoj i
nekim dijelovima Njemačke gavrani su ponovo naseljeni 1970tih i 1980ih.
ČAVKA

Čavka (latinski: Corvus monedula) je

jedna od najmanjih ptica iz porodice
vrana. Naraste od 34–39 cm duljine,
prepoznatljiva je po perju crnosive boje sa
svjetlijim trbuhom i bijelim šarenicama.
Živi po cijeloj Europi i u Zapadnoj Aziji
te Sjevernoj Africi.