RADOJE DOMANOVIĆ: STRADIJA (kratak sadržaj)

Pripovijedanje u 1. licu. Narator je čitao u 1 staroj knjizi čudnu priču. Ta knjiga iz

smiješnog vremena: u kome je bilo mnogo slobodoumnih zakona a nimalo slobode, držali se
govori i pisale knjige o privredi a niko ništa nije sijao, cijela zemlja pretrpana moralnim
poukama a morala nije bilo, u svakoj kući pun tavan logika al' pameti nije bilo, na svakom
koraku govorilo se o štednji i blagostanju zemlje a rasipalo se na sve strane, a svaki zelenaš i
nitkov mogao je sebi kupiti za nekoliko groša titulu: "veliki narodni rodoljub". Ta knjiga su
kao putne bilješke. Daje riječ tom piscu. Pedeset godina putovao je, vidio mnogo zemalja, ali
ništa ga nije začudilo kao neko pleme u nekom pitomom predjelu. Opet uzima prvi narator
priču. Kaže da priču nije vrijedno čitati i da je taj pisac sve slagao, ali on vjeruje u to.
Priča sad drugi narator. Njegov otac je nekad prije bio renjen i zarobljen i odveden u
tuđinu. Tamo se ženi djevojkom robinjom i dobija naratora xD. Otac umro kad je ovom bilo 9
god. Otac mu je pričao o svojoj zemlji, junacima, rodoljublju, ratovima za slobodu, vrlinama,
potenju, požrtvovanju za spas zemlje. Pričao mu slavnu prošlost svog naroda. Otac mu u
amanet ostavio da ode u njegovu zemlju i da je voli. Poslije očeve smrti narator krene da traži
tu zemlju. Pedeset god. putovao je, ali je nije našao. Ali naišao je na drugu, interesantnu
zemlju o kojoj će pričati. Dolazi do grada, opasanog bedemima. Dvije rijeke. Sjeti se da mu
je otac pričao o gradu gdje su prolili silnu krv i ovaj ga na to podsjetio. Njemu kao da je reklo
da je to očeva otadžbina. Ugleda onda ribara. Pita ribara za tu zemlju, ovaj ništa ne zna. Tj.
reče mu da je čuvena po tome što ima mnogo svinja, budalaština i ministara. Narator s
ribarom krene tamo u tu zemlju. Kad je tamo došao, narator vidi piramidu i na njoj zlatna
slova. On misli da je to natpis o junacima, kad ono: "Dovde se na sever prostire zemlja
slavnog i srećnog naroda kome je veliki bog podario veliku, retku sreću da se u njegovom
jeziku, potpuno pravilno gramatički, na ponos zemlje i naroda, k pred i uvek pretvara u c".
Riječi su ispisane na njegovom jeziku. To mu je čudno. Narator i dalje misli da to nije
njegova zemlja. Krene gradom da se smjesti i nađe posao, ne bi li mogao nastaviti putovati i
tražiti domovinu. Odjednom oko njega nakupi se gomila ljudi. Svi su ukrašeni ordenima i
lentama. Neki imaju toliko ordena i lenti da ih vuku i u kolicima za sobom, jer ne mogu stati
na odjeću. Svi ga pitaju odakle je, kako nema nijedan orden – čude se kako čovjek od 60 god.
nema nijedan orden. Narator se raspitivao o zaslugama za koje su oni svi dobili ordenje.
Jedan mi reče da ga je njegov ministar odlikovao za retke zasluge i požrtovanja prema
Otadžbini, jer je rukovao mnogim državnim novcem punu godinu dana, a u kasi je, pri
pregledu, nađeno samo dve hiljade dinara manje nego što treba da bude. Pravo je, govorilo
se, jer je mogao sve upropastiti, ali mu plemenitost i rodoljublje nije dalo da to učini. Sad su
glupe zasluge: neki bio čuvar magacina mjesec dana, neki je prvi skontao da riječ knjiga
počinje na -k a završava na -a, neka kuvarica zato što nije puno ukrala za vrijeme službe kod
nekih bogataša; čiča neki je dobio orden što je ostario a nije umro. Zbog gužve dođe policija i
staviše naratora u zatvoreni fijaker. Dovedoše ga u policiju. Tamo pred stanicom tuča. Takav
je običaj kod njih, ko hoće da se tuče dođe tu i onda ne bude kažnjen. Šef policije pita
naratore odakle je i kako je smio ići ulicom usred dana. Šef je ljut jee je ovaj izazvao
skandale na ulici i uznemirio grad. I šef se čudi kako nema ordenja. Šef odmah naredi i
donesoš naratoru ordenja i prikačiše mu. Reče mu šef da je danas i svečanost jer je njegov
konj oždrijebljen prije 5 god. Narator u čudu, ali mu čestita. Onda poslužiše naratora vinom i
kolačima. Ode narator onda u gostionicu sa pandrugom – Kod mile nam napaćene otadžbine.
Narator otišao u sobu da se odmori kad dođe mu gospodski odjeven čovjek s naočarima – viši
činovnik iz Ministarstva za spoljne odnose. Reče mu ministar da taman ima upražnjeno
mjesto za konzula pošto je narator stranac. Dužnost mu je laka: propagacija naše narodne
ideje u krajevima gde živi naš narod pod tuđinskom upravom. Reče mu narator da nije
siguran koje je narodnosti, a ovaj to prihvati sa oduševljenjem. Ode on, dođe odmah drugi
neki viši činovnik nekog ministarstva. Ovaj mu reče da se zemlja zove Stradija i ponizan je
pred naratorom jer je ovaj stranac. Tako se zove i naratorova otadžbina. Ovaj mu ponudi
mjesto upravnika državnih dobara, ali kad ču da narator nikad nije bio minitar začudi se i ode
da se konsultuje sa svojim ministrom. Sutradan su sve novine pričale o njemu i to kao o čudu
od čovjeka jer za 60 god. nikad nije bio ni u kakvoj službi i nema ordenja. Vladin list
opovrgava sve to navodeći da su to spletke opozicije. Oko hotela gdje je narator odsjeo počeo
se skupljati svijet. Izlaze i romani o njemu. Narator je zbog svega toga promijenio hotel. Kao
stranac ubrzo se upoznao sa svim viđenijim ljudima i ministrima. Posjetio je sve ministre u
njihovima kabinetima. Prvo otišao ministru inostranih poslova. Ovaj nije htio da prima ljude,
ali čim se pojavio on, stranac on ga pozva unutra. Ministar debeo. Ministar ništa ne znao o
odnosima sa drugim zemljama. Zna da je zabranjen izvoz svinja na sjever, a na jugu pljačkaju
naša sela Anuti, ali to kao nije ništa. Ne zna nijedan strani jez, jer mu kao ne treba xD.
Sutradan je posjetio ministra policije. Ispred ministarstva masa naoružanih momaka
namrštenih jer već 2-3 dana nisu nikog tukli, što je običaj u zemlji. Čekaonica puna svijeta
što želi pred ministra. Narator je prvo malo pričao s tim ljudima. Jedan mlad čovjek došao je
da traži službu u policiji, ali to krije, jer se u njihovoj državi ne trpe školovani ljudi. On je dr
prava, ali ne smije nikome reći jer da zna ministar ne bi dobio službu. Neki trgovac je opet
došao da moli ministra da ga izabere za narodnog poslanika (jer na kraju ne bira narod, nego
policija xD). Pored svih tih ljudi koji su čekali, narator kad reče da je stranac prvog ga
pustiše. Ministar je visok, vuk, surova lica. Tu je bilo govora kako narod mora, u suštini, da
čestita i da prihvata sve što kaže vlast, ma koliko neke stvari štetile narodu. Taj zakon je kao
uveo taj ministar. Narator mu tu sve vrijeme laska. Tu pomenu kako policija služi za
sprovođenje zakona i kako mu je baš taj dan ministar prosvjete poslao zakon kako se narodni
jezik ne smije kvariti, jer je narod počeo drsko izgovarati gnjev umjesto gnev. Za takav
prekršaj ljudi dobijaju 10-15 god. zatvora. Taj zakon u vezi sa jezikom naravno vrijedan je i
sa finansijskog i sa političkog gledišta (kazne su novčane i to ide u državnu kasu ili za
finansiranje vladine politike). Narator se svemu tome čudio. Inače, u Stradiji narod ima sve
slobode, ali ih ne upotrebljava. Imaju oni nove zakone, ali se poštuju stari zakoni. Običaj je
da se što češće mijenjaju zakoni i da ih ima što više.
Na ulici gomila naroda sa zastavama: "Za Stradiju sve žrtvujemo" ili: "Stradija nam je
milija i od svinja!" Radnje su zatvorene, saobraćaj prekinut. Svečanost je zato što je neki
državnik i diplomata izliječen od kijavice. Svijet se okupio oko državnikove kuće. Državnik
se zahvali za sve to narodu što su došli da ga podrže. Potom muzika. Rakete sa imenom
državnika na nebu xD. Narator poslije svečanosti nije mogao zaspati, a kad je zaspao ču
demonski glas: To je tvoja otadžbina!... Ha, ha, ha, ha!