ALEKSA ŠANTIĆ - Analiza nekih pesama

MOJA OTADŽBINA

Pesma Moja otadžbina, napisana je 1908. godine, iste godine kada je Austrougarska
anektirala Bosnu i Hercegovinu.U pjesmi ima rodoljublja, snažnog ritma i jakih
osjećanja, ali se na sve to nadnosi istina. Pjesnik govori prosto, ali jasno; jednostavno,ali
zanimljivo. Početak pjesme djeluje lirskom inercijom.

Ne plačem samo s bolom svoga srca

rad zemlje ove uboge i gole;
mene sve rane moga roda bole,
i moja duša s njim pati i grca...

Lirska inercija se ogleda u tome što "ne plačem samo..." sugeriše da je nešto prethodilo. I
dalje: u srcu je bol, u svome srcu, ali je to samo jedna rana-"mene sve rane moga roda
bole". Probijanje subjektivnog, lirskog ja , prirodna je posljedica snažnih emocija i
osjećanja srođenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom. Druga strofa dalje razvija misao
o bolu i ljubavi jedinke i njegove zemlje:

Ovdje u bolu srca istrzana

ja nosim kletve svih patnja i muka,
i krv što kapa sa dušmanskih ruka,
to je krv moja iz mojijeh rana...

Nije slučajno srce u prvim stihovima obe strofe- ono je najveći patnik zbog nedaće roda i
zemlje uboge,u njemu se pletu najrazlilčitija osjećanja od tuge i bola, do patnje i nesreće.
U katrenima su naznačeni osnovni motivi,raspoloženja i osjećanja. U tercinama se sa
pojedinačnog prelazi na opšte. Jedinka i rod se izjednačavaju u bolu i patnji. Bol koji
izražava lirski subjekt nije individualni bol - to je bol "duša miliona". Poslednja strofa,
prirodno, ima smireniji ton. Osjeća se razrješenje i sagledava poenta pjesme, a poenta je
cijela strofa:

I svuda gdje je srpska duša koja,

tamo je meni otadžbina moja-
moj dom i moje rodjeno ognjište...

Poruka je jasna: pjesnikova otadžbina je svuda tamo "gdje je srpska duša koja"- gdje god
je i jedan Srbin, tamo je pjesnikov dom, ognjište i otadžbina.

PRETPRAZNIČKO VEČE

Aleksa Šantić je bio već zamakao u pozne godine kad su mu pomrli svi članovi porodice,
a on je , sticajem mnogih okolnosti, ostao neoženjen- živio je usamljen u porodičnoj kući.
Zato će u svojim elegijama izražavati tugu za izumrlim domom i žal što je nestala
patrijarhalna atmosfera. Ta osjećanja i raspoloženja najpotpunije i najbolje je izrazio u
pjesmi Pretprazničko veče. U pjesmi su središnja tri motiva:

-motiv usamljenosti i dubokog bola zbog toga,

-motiv evokacije prošlosti i topline porodičnog života iz djetinjstva

-motiv stvaralaštva kao nadoknade i utjehe.

Pretprazničko veče je lirska priča sa svojom fabulom, događajem i junakom- lirskim

subjektom. U strukturi pjesme uočava se 6 slika.

1.slika usamljenosti u ambijentu porodične kuće

2.slika porodične idile iz djetinjstva: roditelji, djeca, susjedi.

3.porodična soba u predbožićno veče

4.pjeme su oživjele i okružile usamljenog pjesnika

5.pjesme tješe pjesnika: one su mu nova porodica i utjeha

6. poenta: pjesnik je shvatio da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam.

U središtu prve slike su lirski subjekt i atmosfera- oni su u potpunom skladu. Lirski
subjekt je u apsolutnom mirovanju kao i atmosfera iz koje proizilazi sumornost i bol koji
prerastaju u plač. Druga slika donosi kontrastnu promjenu: oživjelo je sjećanje na daleku
prošlost iz djetinjstva u isto pretprazničko veče. Kandilo sjaji, miriše soba, vatra plamti
punim žarom, sreća grije ukućane, otac i majka kao simboli sreće i sigurnosti, susjed kao
simbol prijateljstva.
Treća slika je buđenje, vraćanje iz sjećanja u stvarnost pretprazničke večeri lirskog
subjekta. Silina kontrasta pustoši i praznine na jednoj strani, a svjetlosti i sreće na drugoj
strani izaziva veoma bolna osjećanja.

Četvrta slika je promjena i osvježenje. Ispunjena je kretanjima, svjetlošću, bojama,

pjesmom. Tamne boje potisnute su živim bojama i svjetlošću koje ozaruju oči i dušu
lirskog subjekta.

U petoj slici iskazana je poruka pjesama :

Mi, pjesme tvoje i drugova sviju,

što svoje duše na zvijezdama griju,
sveta smo živa porodica tebi!
Mi združujemo duše ljudi sviju!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti.
I oni koje davno trava krije!
Naša će suza na kam tvoga groba
kanuti toplo kao kap sunca zlatna.

U šestoj slici nastaje nagla promjena - saznanje i olakšanje jer riječi pjesama odzvanjaju u
duši lirskog subjekta. Smirivanje i olakšanje izraženo je riječima" ja sklapam oči" : to je
trenutak kada se pjesnikova duša oslobađa napetosti, strijepnje, neizvjesnosti. U tom
trenutku potekle su suze radosti i sreće jer više nije sam, osjetio je " porodicu" kroz koju
će i dalje da traje. Poenta je u saznanju da život nije bio uzaludan, da je stvorio "
porodicu" koja će ga nadživjeti i prenositi njegovo ime.