ORGANI ZA PREDSTAVLJANJE DRZAVA U MEDJUNARODNIM ODNOSIMA-

ORGANI UNUTAR DRZAVE

Šef države- U doba apsolutizma, vladari, tadasnji sefovi drzava, smatrali su se

subjektima MP. Sef drzave danas u svakom slucaju to nije- on je samo organ svoje
drzave koji je zastupa u medjunarodnim odnosima bez posebnog punomoćstva.
Gotovo sve do XIX veka vladalo je shvatanje da je šef države ovlašćen da zastupa
državu u celosti, odnosno da je njegovo pravo neograničeno u pogledu vođenja
spoljnih poslova njegove zemlje. Vremenom je ovo pravo ustavnim putem
ograničavano i danas je šef države nadležan uglavnom za: proglašavanje ratnog
stanja, zaključivanje mira, primanje, akreditovanje, i opozivanje diplomatskih
predstavnika, i eventualno za ratifikaciju međunarodnih ugovora. Sve do I s.r. šef
države je bio međunarodnopravno potpuno neodgovoran, danas on može biti
odgovoran za zločine protiv mira i čovečnosti, ratne zločine, posebno za zločin
genocida, bez obzira da li je on na osnovu ustava svoje zemlje oslobođen svake
odgovornosti. Inostrani šef države je eksteritorijalan i uživa apsolutni krivični imunitet.
Rezidencija u kojoj boravi je nepovrediva. On ima pravo da slobodno i neograničeno
opšti sa svojom zemljom. Ukoliko bi izvršio zločin može mu se otkazati gostoprimstvo
u zemlji u kojoj boravi. Šef države u inostranstvu ima pravo na najviše počasti koje su
protokolom utvrđene: pravo na tutulu, vojne počasti, na svečan doček itd.

Vlada- Spoljnopolitički akti vlade kao celine izražavaju određene državne interese.
Bez obzira u kojoj se formi donose (rezolucija, deklaracija i sl.) spoljnopolitički akti
vlade obavezuju državu. Predsednik vlade ovlašćen je da daje izjave u ime vlade, on
predstavlja svoju državu bez punomoćstva na osnovu svoje aktivne funkcije.

Ministar inostranih poslova – Na čelu spoljnog resora nalazi se odgovorni ministar

koji rukovodi celokupnom spoljnom službom. Ono obuhvata kako sve službenike,
tako i sva njegova diplomatska i konzularna predstavništva. Dužnost je ministra da
prima strane predstavnike, da vrši nadzor prilikom sastavljanja spoljnopolitičkih
akata, da vodi računa o izvršavanju međunarodnih ugovora i svih obaveza preuzetih
od strane njegove zemlje. Ministar je predstavnik vlade sa ovlašćenjem da ističe i štiti
interese države u oblasti spoljnih poslova. Prema MP, ministar inostranih poslova je
na osnovu svoje funkcije ovlašćen da daje izjave u ime svoje vlade i one obavezuju
njegovu državu.

KODIFIKACIJA DIPLOMATSKOG PRAVA

Gotovo celokupno diplomatsko pravo dugo se zasnivalo na nepisanom

međunarodnom običajnom pravu. Izuzetak je bio Pravilnik o rangu diplomatskih
predstavnka iz 1815. (Bečki kongres). Prema tom pravilniku, tri su klase
dimplomatskih predstavnika: ambasadori, poslanici, i otpravnici poslova. Protokolom
Ahenskog kongresa 1818. izvršena je dopuna Bečkog Pravilnika na taj način što se
obrazovala nova klasa, klasa ministra rezidenta, koji se nalazio između poslanika i
otpravnika poslova. Ova dva akta su predstavljala celokupnu kodifikaciju
diplomatskog prava sve do Bečke konferencije o diplomatskim odnosima i
imunitetima 1961. godine.

1
Na planu regionalne kodifikacije bitna je Havanska konvencija 1928. godine koja je
izvršila podelu diplomatskih predstavnika na redovne i vanredne. Redovni su
predstavnici oni koji stalno predstavljaju vladu jedne države kod vlade druge države,
dok su vanredni oni kojima je poverena specijalna misija, ili su akreditovani da
predstavljaju vladu na međunarodnim kongresima i konferencijama. Konvencija
reguliše njihove privilegije i imunitete, ceremonijal, izbor, funkcije, početak i kraj
misije.

Nakon osnivanja OUN postavilo se pitanje kodifikacije. Kao prioritetne iz ove oblasti
donete su: Konvencija o privilegijama i imunitetima UN 1946. i Konvencija o
privilegijama i imunitetima specijalizovanih agencija 1947. Komisija za međunarodno
pravo je uzela za prioritet kodifikaciju diplomatskih odnosa i imuniteta, i izradila tri
konvencije: o regularnoj diplomatiji, letećoj diplomatiji, i diplomatiji u
okvirumeđunarodnih organizacija (1957). Generalna skupština OUN je naložila da se
1961. sazove u Beču međunarodna konferencija sa ciljem da se putem konvencija
izvrši kodifikacija pravila o diplomatskim odnosima i imunitetima. Na Bečkoj
konferenciji je usvojena Konvencija, i dva protokola: Protokol sa fakultativnim
potpisivanjem o sticanju državljanstva (članovi misije koji nemaju državljanstvo
države kod koje se akredituju ne mogu steći državljanstvo te države) i Protokol sa
fakultativnim potpisivanjem koji se tiče obaveznog rešavanja sporova pred
Međunarodnim sudom pravde. U okviru ove kodifikacije donete su i Konvencije o
specijalnim misijama 1969; Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju krivičnih dela
protiv lica pod međunarodnom zaštitom 1973.

Sve do usvajanja Bečke konvencije o konzularnim odnosima 1963. nije vršena

kodifikacija konzularnog prava. Konvencija reguliše niz konzularnih odnosa, njihovih
imuniteta i privilegija, i položaja karijernih i počasnih konzula.

DIPLOMATSKE MISIJE- PRAVO POSLANSTVA, SASTAV MISIJE, RANG

DIPLOMATSKIH PREDSTAVNIKA, POSTAVLJANJE I OPOZIVANJE
DIPLOMATSKIH PREDSTAVNIKA

Diplomatski predstavnici su ovlašćena lica za predstavljanje države u inostranstvu.

Bečka konvencija od 1961. precizira i daje sledeća značenja pojedinim diplomatskim
predstavnicima, čineći jasne razlike: šef misije je lice koje je država akreditovala, i
dala mu ovlašćenja da dela u tom svojstvu; članovi misije dele se na članove
diplomatskog osoblja koji imaju diplomatsko svojstvo, i na članove osoblja misije koji
obuhvataju administrativno i tehničko osoblje. Šef misije ili član diplomatskog osoblja
može predstavljati državu kod svake međunarodne organizacije, kao i što više država
može da akredituje isto lice kao šefa misije u jednoj drugoj državi. Svaka suverena
država ima pravo na slanje diplomatskih predstavnika, kao i pravo na primanje
stranih diplomatskih predstavnika.

Prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima iz 1961. godine, šefovi misija se

dele na tri klase: (a) ambasadore ili nuncije akreditovane kod šefova država, (b)
poslanike, ministre ili internuncije akreditovane kod šefova država, (c) otpravnike
poslova akreditovane kod ministra inostranih poslova.

2
Države se sporazumevaju o klasi kojoj treba da pripadaju šefovi njihovih misija. Oni
dobijaju rang u svojoj klasi prema danu i času preuzimanja funkcije (po podnošenju
akreditivnih pisama). Postoje dve vrste otpravnika poslova: pravi otpravnik poslova
(koji je posebno akreditovan i predstavlja šefa misije), i privremeni otpravnik poslova
(nije akreditovan, već je to najstariji službenik predstavništva u odsustvu šefa misije).

Pre upućivanja diplomatskih predstavnika države moraju jedna drugoj dati odobrenje
za otvaranje stalnog diplomatskog predstavništva. Odobrenje na osnovu koga se
izvesno lice prima za šefa misije jedne strane države zove se agreman. Običajno je
pravilo da odbijanje agremana treba da bude obrazloženo. Agreman se daje šefu
misije. Međutim danas je odobrenje potrebno i za vojnog, pomorskog, i
vazduhoplovnog atašea. Nakon dobijenog agremana, diplomatski predstavnik se
postavlja dekretom ili ukazom (unutrašnji pravni akt). Novi šef misije nosi sa sobom
akreditivna pisma (strogo formalne prirode), koja se predaju na svečan način, i time
se stiče pravo na vršenje diplomatske funkcije. Ostale članove misije država imenuje
po svoj izboru. Za njih je potrebna notifikacija ministarstvu inostranih poslova zemlje
u kojoj se akredituju kako kod njihovog dolaska, tako i kod odlaska.

U glavne razloge za kraj diplomatske misije treba pre svega uvrstiti protok vremena,
izvršenje diplomatskog zadatka (npr. protokolarna misija povodom proglašenja nove
države), smrt predstavnika, opoziv ili zahtev teritorijalne države da se diplomatski
predstavnik povuče sa svog položaja ukoliko je postao nepoželjan, prekid
diplomatskih odnosa, i rat.

DIPLOMATSKE MISIJE- FUNKCIJE DIPLOMATSKIH MISIJA, PRIVILEGIJE I

IMUNITETI

Glavne funkcije diplomatskih predstavnika sastoje se u predstavljanju države koju oni

zastupaju; u zaštiti interesa njihove države i njenih državljana; u ovlašćenju da
pregovaraju sa vladom države u kojoj su akreditovani; da obaveštavaju svoju vladu o
događajima u zemlji u kojoj su akreditovani; i u unapređenju prijateljskih odnosa i
razvijanju privrednih, kulturnih, i naučnih odnosa među državama. Diplomatski
predstavnici sve službene poslove obavljaju preko ministarstva inostranih poslova.

Izložene funkcije diplomatskih predstavnika zahtevaju njihov nezavisan i posebno

zaštićen položaj. Diplomatski imuniteti i privilegije predstavljaju skup Konvencijom
utvrđenih i međunarodno običajnih pravila, kojima se države podvrgavaju. Pravni
osnov diplomatskih imuniteta i privilegija treba tražiti u zaštiti opšteg interesa u
međunarodnoj zajednici. Diplomatske privilegije i imuniteti mogu se svrstati u tri
grupe:
(a) imuniteti i privilegije u pogledu prostorija misije i njene arhive- zgrada
predstavništva je nepovrediva, organima teritorijalne države nije dozvoljen
ulazak bez dozvole šefa misije. Misija je oslobođena plaćanja poreza na
imovinu. Arhiva je takođe nepovrediva.
(b) imuniteti i privilegije koje se odnose na rad same mislije-pravilo je da
vlada i vlasti teritorijalne države pružaju sve potrebne olakšice u cilju
uspešnog vršenja diplomatske misije. Misija ima pravo da traži pomoć i
uobičajene informacije. Članovi misije imaju pravo na slobodu putovanja i
kretanja na teritoriji države kod koje su akreditovani. Uživaju slobodu opštenja

3
 u službene svrhe.Diplomatski kurir najčešće nosi diplomatsku poštu. On je pod
zaštitom svoje države i uživa pravo nepovredivosti svoje ličnosti.
(c) lični imuniteti i privilegije- jedno od najstarijih pravila međunarodnog
običajnog prava je da je šef misije zajedno sa svojom pratnjom uživa imunitet
(danas se to odnosi na sve članove misije sa porodicama). Imunitete uživaju i
članovi administrativnog i tehničkog osoblja. Diplomatski predstavnik ne može
biti lišen slobode, prostorije njegove misije kao i njegov stan nepovredivi su.
Diplomatski predstavnik uživa krivičnopravni imunitet, i nije obavezan da se
pojavljuje kao svedok pred sudom u zemlji u kojoj je akreditovan. Oslobođen
je plaćanja svih poreza i taksi .

PREDSTAVLJANJE DRŽAVA PRI MEĐUNARODNIM ORGANIZACIJAMA

Potreba da države budu stalno predstavljene kod međunarodnih organizacija pojavila

se između dva svetska rata. U okviru Društva Naroda ustalila se praksa da drzave,
pored povremenog upucivanja delegacija na godisnja zasedanja, imaju stalna
predstavnistva pri sedistu organizacije. Za otvaranje stalne misije potrebna je odluka
drzave koja upucuje misiju. Ovaj jednostrani akt nije uslovljen predhodnom
saglasnoscu medjunarodne organizacije. Misija pocinje sa radom onog trenutka kada
je stalni predstavnik, kao sef misije, predao svoje punomocje generalnom sekretaru.
U Beckoj konvenciji iz 1975. godine nisu predvidjene posebne klase sefova stalnih
misija ali je pravilo da im drzave daju titulu ambasadora. Imenovanje ostalih clanova
misije vrsi drzava i o tome obavestava generalnog sekretara pismenim putem.
Drzave neclanice imaju pravo da pri medjunarodnim organizacijama, cije odredbe to
dopustaju, otvore svoje stalne posmatracke misije. Upucivanjem stalne misije nastaje
trostrani odnos izmedju drzave odasiljaca, medjunarodne organizacije, i drzave na
cijoj se teritoriji nalazi organizacija. Drzava odasiljaca i drzava sedista ne stupaju u
direktne odnose vec se oni odvijaju preko medjunarodne organizacije. Pravni polozaj
stalne misije u potpunosti je izjednacen sa statusom diplomatske misije. Stalna misija
prestace sa radom nestankom medjunarodne organizacije pri kojoj deluje i
nestankom drzave odasiljaca. Prestanak rada je ipak najcesce posledica odluke
drzave clanice da zatvori svoju misiju, usled dobrovoljnog istupanja, ili suspenzije.

KONZULARNE MISIJE- FUNKCIJE, USPOSTAVLJANJE, POSTAVLJANJE I

OPOZIVANJE, VRSTE I RANG

U doba krstaskih ratova razvijeni trgovacki gradovi (Djenova, Dubrovnik, Venecija)

osnivali su trgovacke kolonije u raznim lukama sirom Sredozemnog mora. Svaka od
ovih trgovackih kolonija birala je sebi staresinu koji se zvao konzul. On je bio
nadlezan da odrzava red u koloniji, primenjuje zakone svoje zemlje, i imao je sudsku
funkciju. Za vreme apsolutizma konzule vise ne postavljaju clanovi kolonije vec
drzava sa zadatkom da stite interese svojih gradjana pred lokalnim organima vlasti.

Konzuli su ovlascena lica koja na teritoriji druge drzave stite interese drzave i njenih
drzavljana u administrativnom i ekonomskom pogledu, i na prosvetnom, kulturnom, i
naucnom polju. Pravilo je da konzuli nemaju politicku funkciju.

Razlikuju se dve vrse konzula: konzul od karijere i pocasni konzul. Konuzl od karijere
je stalni sluzbenik drzave koji osim ovog ne moze imati drugo zanimanje. Pocasni
konzuli su ugledni gradjani, najcesce teritorijalne drzave koji bez plate obavljaju

4
konzularne poslove. Postoje 4 klase sefova konzulata: generalni konzul (postavlja ga
sef drzave), konzul (postavlja ga sef drzave i ima manji konzularni okrug), vice konzul
(nalazi se pod kontrolom konzula ili generalnog konzula i postavlja ga ministar
inostranih poslova, konzularni agent (postavlja ga generalni konzul ili konzul uz
saglasnost drzave i on radi na osnovu ovlascenja koje je dobio od generalnog
konzula ili konzula)

Sefovi konzulata imaju rang u svakoj klasi prema datumu izdavanja egzekvature
(izvršnice).

Novonaimenovani sefovi konzulata dobijaju od drzave imenovanja patentno pismo.

Generalni konzul i konzul ovo pismo dobijaju od sefa drzave, a vice konzul od
ministra inostranih poslova. Naimenovani sef konzulata u jednoj zemlji dobija to
svojstvo tek kada drzava u koju odlazi pristane da to lice vrsi takve funkcije. Pristanak
drzave se ogleda u dodeljivanju izvršnice. Becka konvencija o konzularnim odnosima
iz 1963. dozvoljava mogucnost i privremenog stupanja na duznost sefa konzulata.

Konzul po pravilu stiti interese svoje zemlje na svom teritorijalnom podrucju. Konzul
je duzan da vodi racuna o postovanju i primeni ugovora koji postoje izmedju njegove
i teritorijalne drzave i da intervenise protiv povreda ugovornih odredaba. Intervencije
politicke prirode rezervisane su za diplomatskog predstavnika. Konzul stiti interese
drzavljana fizickih i pravnih lica drzave odasiljaca u skladu sa zakonima i drugim
vazecim propisima zemlje u kojoj se nalazi, medjunarodnim sporazumima,
medjunarodnim obicajima, kao i na osnovu Becke konvencije o konzularnim
odnosima iz 1963. U cilju olaksanja vrsenja konzularnih funkcija u odnosu na
drzavljanje drzave odasiljaca, konzularni funkcioneri imaju slobodu opstenja sa
drzavljanima drzave odasiljaca. Konzul je nadlezan za niz poslova administrativno-
upravnog karaktera, kao sto su izdavanje pasosa i putnih isprava, kao i viza i drugih
odgovarajucih dokumenata. Znacajna funkcija je pomaganje razvoja trgovinskih,
ekonomskih, kulturnih i naucnih odnosa izmedju drzava. Opsta zastita plovidbe je u
nadleznost konzula.

Drzava koja je konzula postavila moze ga u svakom trenutku opozvati. Funkcije

konzula takodje prestaju ukoliko mu drzava oduzme patentno pismo. U oba slucaja
potrebna je notifikacija teritorijalnoj drzavi. Domaca drzava moze, sa druge strane, da
povuce izvrsnicu. Kraj konzularne misije nastaje smrcu konzula ili podnosenjem
ostavke, i u slucaju izbijanja rata.

KONZULARNE MISIJE- POVLASTICE I IMUNITETI, ODNOS DIPLOMATSKIH I

KOZULARNIH FUNKCIJA

Konzuli kao sefovi konzularnih predstavnistva nisu hijerarhijski podredjeni sefu

diplomatske misije u zemlji u kojoj se nalaze, vec direktno svojoj vladi. Medjutim sef
diplomatske misije ima pravo nadzora nad konzulom, i moze ga privremeno udaljiti
sa duznosti. Uz saglasnost domace drzave sef konzulata moze biti ovlascen da
obavlja i diplomatske poslove. Ovlascenje da vrsi diplomatska akta ne daju mu
diplomatske privilegije i imunitete. Danas je praksa da su konzularna odelenja u
sastavu diplomatskih predstavnistva. Iako se bave konzularnim funkcijama, ovi
clanovi i dalje zadrzavaju svoje diplomatske imunitete i privilegije.

5
Konzularni imuniteti i privilegije su manjeg obima nego diplomatski. Konzularni
funkcioneri i sluzbenici imaju imunitet. Oni ne podlezu nadleznosti sudske i upravne
vlasti drzave prijema, za dela ucinjena u vrsenju konzularnih funkcija. Konzularni
funkcioneri mogu biti uhapseni ili pritvoreni samo u slucaju tezeg krivicnog dela, i to
na osnovu nadlezne sudske vlasti. Konzularni funkcioner ne moze se naterati da
svedoci. Konzul je oslobodjen placanja fiskalnih dazbina, ima pravo da opsti sa svim
drzavljanima drzave odasiljaca u cilju njihove zastite i zastite njihovih interesa,
uzivaju pravo na pocasti. Prostorije konzulata su nepovredive kao i arhiva. Sve ove
privilegije i imuniteti priznaju se i pocasnim konzulima.

39. ORGANI DRŽAVE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA

Države, poput pravnih osoba po unutarnjem pravu, mogu djelovati samuo putem
ovlaštenih organa. Najviši organ u tom pogledu je glavar (šef) države i predsjednik
vlade, te ministar vqanjskih poslova koji koordinira i upravlja radom diplomatskih i
drugih stalnih i povremenih predstavništva svoje zemlje u inozemstvu. U izvanrednim
prilikama, organi države u međunarodnim odnosima još mogu biti i vojni zapovjednici
u zemlji i u inozemstvu, te zapovjednici ratnih brodova.
Ugovorima se može predvidjeti i izravna suradnja različitih drugih tijela dviju ili više
država, poput željezničkih i poštanskih uprava, organa unutarnjih poslova, carinskih
organa i sl.
Iz praktičnih razloga mogu se vršiti različite podjele organa država za međunarodno
općenje. Najznačajnija je podjela na središnje tj. unutarnje organe koji djeluju u
državi (glavar države, najviše zakonodavno tijelo, vlada, ministarstvo vanjskih
poslova) te na vanjske organe države koji djeluju u inozemstvu (diplomatska,
konzularna i druga predstavništva, uključujući misije pri međunarodnim
organizacijama).

1. Glavar (šef) države: u međunarodnom pravu, on se smatra najvišim organom

vanjskog zastupanja države. To je vjerojatno naslijeđe iz apsolutističkog razdoblja
u Europi kada su se stvarali temelji međunarodnog prava. Tada je vladar imao
svu vlast u odlučivanju i vođenju vanjske politike svoje zemlje, a ostali su organi
bili njegovi pomoćnici, tj. ministri (sluge). Nakon ograničavanja vladareve moći
pisanim ustavima i narodnim predstavničkim tijelima tijekom 19. st. glavar države
u demokratskim zemljama u pravilu ima ograničenu vlast.
Kada se nalazi u stranoj državi, ukazuju mu se najviše počasti, ali se smatra da
one nisu namijenjene njegovoj osobi, već državi koju predstavlja. Kada se nalazi

6
 u drugoj zemlji, ukazuje mu se i posebna zaštita. Strana država dužna mu je
osigurati na svojem području osobnu nepovredivost protiv napada na njegov
život, tjelesni integritet i čast.
U stranoj zemlji uživa potpuni sudski imunitet u kaznenim stvarima. Ne smije biti
saslušavan, uhićen, pozvan pred sud da svjedoči, niti suđen. On uživa imunitet i
u građanskim stvarima, ali ga se može odreći. Do toga može doći ukoliko su
upusti u parnicu u kojoj je tužen, ili ako u nekoj parnici uloži protutužbu, ili ako se
sam pojavi kao tužitelj.
Članu obitelji glavara države kada ga prati u inozemstvu priznaje se jednak
imunitet.
Sporan je položaj glavara države kada se na području strane države nađe
incognito, tj. pod drugim imenom. Smatra se da on ne uživa povlastice glavara
države sve dok sam ne otkrije svoj indentitet, ili on ne bude slučajno otkriven.
Za vođenje pregovora i za sklapanje ugovora, poglavar države ne treba posebnu
punomoć. Izjave poglavara države i ugovori koje on potpiše obvezuju njegovu
državu u okviru njegovih općepoznatih ustavnih ovlaštenja.
U državama u kojih se unutarnji poredak zasniva na strogoj podjeli zakonodavne,
izvršne i sudske vlasti (npr. SAD), glavar države kao nosilac izvršne vlasti ima
pravo ulaziti u određene međunarodne obveze za svoju zemlju. Predsjednik SAD-
a sklapa tzv. izvršne sporazume bez ratifikacije Senata, u svojstvu vrhovnog
komandanta oružanih snaga, ili na temelju svojih ustavnih ovlasti, ili u oblastima u
kojima je za to unaprijed dobio ovlaštenje Kongresa.

2. Vlada i njen predsjednik: U nekim zemljama funkcija predsjednika vlade ne

postoji, jer je poglavar države sam na čelu svog kabineta ministara (npr. SAD).
Suprotno tomu, u parlamentarnim monarhijama i drugim demokratskim državama
zasnovanim na međuovisnosti zakonodavne i izvršne vlasti (Britanija, Njemačka,
Italija itd.), uloga glavara države u odlučivanju je simbolična. U tim se zemljama
težište vlasti nalazi u parlamentu, a svu izvršnu vlast ima vlada koja ovisi od
podrške parlamenta. U okviru te izvršne vlasti sve najvažnije vanjskopolitičke
odluke donosi vlada i njen predsjednik.
Bez obzira na stvarnu vlast predsjednika vlade u odlučivanju, za razliku od
državnog glavara, on ne simbolizira svoju državu i njenu suverenost kada se
nalazi u inozemstvu i osobno ne uživa počasti koje se ukazuju državno suverenu.

7
 Za službenih boravaka u inozemstvu, predsjednik vlade je po svom položaju šef
specijalne misije. Konvencija o specijalnim pravima iz 1969. za njega uglavnom
predviđa jednake povlastice i imunitete koje uživaju članovi stalne diplomatske
misije prema Bečkoj konvenciji i diplomatskim odnosima iz 1961.
Odgovarajući ugovorni propisi potvrđuju pravilo da presjednik vlade ne treba
punomoć za pregovore. On može svojim izjavama datima u okviru svojih
nadležnosti obvezivati svoju državu, kada iz njih proizlazi nesumnjiva namjera
preuzimanja pravnih obveza.

3. Ministar vanjskih poslova: Taj položaj razvio se iz funkcije tajnika apsolutističkih

vladara prije 19. st., koji su se brinuli za odnose njhovih suverena s drugim
dvorovima i državama.
MVP ni danas nije tijelo koje potpuno samostalno donosi vanjskopolitičke odluke
svoje države. Ono je podčinjeno i za svoj rad odgovara vladi ili izravno
parlamentu ili glavaru države. MVP je služba koja koordinira političke i druge
odnose svoje države s inozemstvom i smeđunarodnim organizacijama. Njegovi su
dijelovi diplomatska i konzularna predstavništva te zemlje u inozemstvu.
Ministar vanjskih poslova je redovito član vlade i među drugim ministrima u njoj
ima istaknut položaj. Neposredno je nadređen cjelokupnom diplomatskom osoblju
u inozemstvu, koje djeluje po njegovim uputama. S njim stalno kontaktiraju šefovi
stranih diplomatskih misija akreditirani u njegovoj zemlji. Sudjeluje u najvažnijim
dvostranim pregovorima i na međunarodnim konferencijama. Obrazlaže i brani
vanjsku politiku svoje vlade pred parlamentom. Ne treba punomoć za pregovore i
za usvajanje teksta ugovora

4. Parlament (predstavničko tijelo): U mnogim državama predstavnička tijela nisu

do danas uspjela izboriti za šire pravo u odlučivanju, nadzoru i uvidu u vanjske
poslove svoje zemlj. Potreba očuvanja tajnosti pregovora kao uvjet njihova
uspjeha, kao i navodna potreba čuvanja državnih i vojnih tajni od interesa za
nacionalnu sigurnost zemlje, dovode do toga da su parlamenti rijetko kada
upoznati s tijekom i pojedinostima važnim međunarodnih pregovora svoje zemlje.
Predstavnička tijela bi trebala uspoređivati i odobravati dugoročne
vanjskopolitičke ciljeve svoje zemlje i davati suglasnost na sve važnije akte na

8
 području te djelatnosti, uključivši ratifikaciju ugovora o političkoj, vojnoj i drugoj
suradnji.

40. Diplomatski zastupnici

Ova oblast međunarodnog prava je po prvi put uspješno kodificirana na Bečkom
kongresu 1815.g. Tada je usvojen Pravilnik o rangu diplomatskih predstavnika koji
je uredio važna pravila o prvenstvu diplomatskih predstavnika. Diplomatske
predstavnike je podijelio u tri grupe:

a. ambasadori, legati i nunciji

b. poslanici, ministri ili drugi opunomoćenici pri suverenima
c. otpravnici poslova opunomoćeni pri ministrima vanjskih poslova.
Aachenski protokol iz 1818. upotpunio je te razrede, dodajući im kao pretposljednji
«ministre rezidente» ali se taj razred nije potvrdio u praksi.
Na temelju različitih nacrta Komisije za međunarodno pravo do sada je usvojeno
nekoliko konvencija iz diplomatskih i konzularnih odnosa:
- Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. (stupila na snagu
1964.)
- Bečka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963. . (stupila na snagu
1969.)
- Konvencija o specijalnim misijama iz 1969. . (stupila na snagu 1985.)
- Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim
međunarodnim organizacijama iz 1975. (koja još nije stupila na snagu)
- Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju kaznenih djela počinjenih protiv
osoba pod međunarodnom zaštitom uključivši diplomatske agente,
usvojena rezolucijom Opće skupštine UN-a iz 1973. (. (stupila na snagu
1977.) i
- Konvencija o sigurnosti osoblja UN-a i pridruženog osoblja iz 1994. (.
(stupila na snagu 1999.)

PRAVO POSLANSTVA – svaka suverena država ima aktivno i pasivno pravo poslanstva.
Aktivno pravo poslanstva znači pravo države šiljiteljice da upućuje svoje diplomatske
predsta nike u druge zemlje (države primateljice). Pasivno pravo poslanstva znači da
država primateljica ima pravo da prima strane diplomatske predstavnike.

9
Po općem međunarodnom pravu ne postoji nikakva dužnost država da stupaju u
diplomatske odnose i da ih održavaju. Bečka konvencija iz 1961. to i potvrđuje te
ujedno određuje da se uspostavljanje diplomatskih odnosa i uspostavljanje stalnih
diplomatskih misija vrši na temelju uzajamnog pristanka.

FUNKCIJE DIPLOMATSKIH MISIJA, prema Bečkoj konvenciji iz 1961. sastoje se:

a) u predstavljanju države šiljateljice u državi primateljici
b) u zaštiti interesa države piljateljice i njezinih građana u granicama dozvoljenim
međunarodnim pravom
c) u pregovaranju s vladom države primateljice
d) u sakupljanju obavještenja svim dozvoljenim sredstvima o stanju i razvoju
događaja u državi primateljici i izvještavanju o tome vlade države šiljateljice
e) u unapređivanju prijateljskih odnosa i razvijanju gospodarskih, kulturnih i
znanstvenih odnosa između države šiljateljjce i države primateljice.

DIPLOMATSKI PREDSTAVNIK (ŠEF MISIJE) – Bečka konvencija iz 1961. dijeli šefove

diplomatskih misija u 3 razreta (klase) i to:
a) Veleposlanici (ambasadori, poklisari) ili nunciji, akreditirani kod državnih
glavara, i drugi šefovi misija jednakog ranga;
b) Poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod državnih glavara;
c) Otpravnici poslova, akreditirani kod minoistra vanjskih poslova.
Nuncije i internuncije akreditira Sveta Stolica. Svi šefovi misija akreditirani u jednoj
državi čine diplomatski zbor (diplomatski kor), na čelu kojeg se nalazi doyen (duajen).
Počast da bude doyen pripada šefu misije najvišeg razreda u državi primateljici
(danas gotovo bez iznimke ambasadoru), koji je na tom položaju neprekidno proveo
najdulje vrijeme.Izuzetak koji je nastao u praksi, koji je priznat i u Bečkoj konvenciji,
je da je doyen diplomatskog zbora Svete Stolice po običaju nuncij.
Diplomatski zbor kao posebno tijelo nije spomenut u Bečkoj konveniciji iz 1961. On
ima pretežito protokolarnu funkciju. Predvođen doyenom, kolektivno nastupa pri
službenim svečanostima.
Šefa misije država šiljateljica imenuje u drugim državama prema svojem izboru i
svojim kriterijima za takve dužnosti, i na vrijeme koje ona odredi. Ali u tom ona nije
sasvim slobodna. Prije nego što službeno imenuje neku osobu, država šiljateljica

10
mora za nju zatražiti pristanak od države primateljice. Država primateljica može odbiti
dati taj pristanak a da nije dužna navesti razloge za to.
Nakon što se za šefa misije dobije pristanak, njegova funkcija počinje teći od trenutka
predaje vjerodajnice glavaru države primateljice na svečanoj audijenciji.
U vrijeme dok je mjesto šefa diplomatske misije upražnjeno, ili ako je on privremeno
spriječen obavljati svoju dužnost, kao šef misije privremeno djeluje otpravnik poslova
ad interim. To je u pravilu najstariji član diplomatskog osoblja misije, a ako takvog
nema, izuzetno se može imenovati neki član administrativnog i tehničkog osoblja.
Dužnost šefa misije prestaje njegovim opozivom od strane države šiljateljice
(protokolom predviđenog vremena za tu dužnost, umirovljenjem, njegovom ostavkom
ili bolešću) ili njegovom smrću.Ta dužnost prestaje također ako je država primateljica
osobu šefa misije proglasina za persona non grata (neprihvatljivom osobom).
Nofifikacija o tome ne mora navoditi razloge.
Kada napušta svoju dužnost u normalnim prilikama šef misije u svečanoj audijenciji
predaje glavaru države primateljice svoje odazivno pismo. Uobičajeno je da tom
prilikom bude odlikovan. Ali i u izvanrednim okolnostima, poput izbijanja oružanog
sukoba između dviju država, prekida diplomatskog odnosa ili proglašenja osobe šefa
misije za persona non grata, šef misije i svi članovi misije zadržavaju sve povlastice i
imunitete do napuštanja područja države primateljice ili do isteka razumnog roka koji
im je u tu svrhu odobren.

OSTALO OSOBLJE DIPLOMATSKE MISIJE – Bečka konvencija iz 1961. dijeli cjelokupno

osoblje diplomatske misije u 4 skupine:
a) šef misije, tj. osoba koju je država šiljateljica ovlastila da djeluje u tom
svojstvu,
b) diplomatsko osoblje, tj. članovi diplomatske misije koji imaju diplomatski
položaj (status),
c) administrativno i tehničko osoblje (kancelari tj. pisari, arhivari, tumači, šifranti i
sl.),
d) poslužno osoblje (vratari, čuvari, vozači, čistači i sl.), te u nekim slučajevima i
privatna posluga članova misije.
Članovi diplomatskog osoblja razvrstani su po zvanjima prema propisima države
šiljateljice. Uobičajena su ova zvanja: opunomoćeni ministrar savjetnik, savjetnik, prvi
sekretar, drugi sekretar, treći sekretar, te attaché (ataše, diplomatski pripravnik).

11
SPECIJALNE MISIJE – Pod «specijalnim misijama» podrazumijeva se tzv. diplomacija
ad hoc, koja se raširila naročito nakon II. svjetskog rata. Radi se o posjetima glavara
država s pratnjom, ili izaslanstva na čijem čelu može biti predsjednik vlade, ministar
vanjskih poslova ili drugi odgovorni ministar. Specijalna misija može se sastojati i od
stručnjaka s ciljem pregovora o tehničkoj, gospodarskoj, vojnoj, političkoj ili drugoj
suradnji. Ona može pregovarati jedino u svrhu razmjene mišljenja i inforacija, ili s
ciljem rješavanja nekog spora ili sklapanja ugovora. Pojam specijalnih misija
obuhvaća i državne delegacie koje sudjeluju na višestranim ili mnogostranim
diplomatskih konferencijama.
MISIJA DRŽAVA PRI MEĐUNARODNIM ORGANIZACIJAMA – Povelja UN-a predvića da svaka
država članica vijeća sigurnosti (stalna i izabrana), ima u svako doba predstavnika u
sjedištu Organizacije, da bi taj organ mogao neprestano djelovati.
Ali već rezolucija «Ujedinjeni za mir», što ju je Opća skupština usvojila 1950.,
predviđa sazivanje hitnih izvanrednih zasjedanja Opće skupštine u roku od 24 sata, u
slučajevima narušenja mira ili čina napadaja, kada Vijeće sigurnosti nije u stanju vršiti
svoju odgovornost. Do 1950 je, većina država članica već bila otvorila svoje stalne
misije pri sjedištu UN-a u NY. Osim New Yorka, mnoge su države otvorile stalne
misije i pri europskog sjedištu UN-a u Ženevi.
Bečka konvencija iz 1975., sadrži posebna pravila o stalnim misijama pri
međunarodnim organizacijama, te posebne odredbe o izaslanstvima (delegacijama)
država u organima i na konferencijama, koja pretežito imaju obilježje specijalnih
misija.
a) Stalne misije pri međunarodnim organizacijama – Države članice i nečlanice
mogu otvarati stalne misije ako to dopuštaju pravila organizacije. Za to nije
potreban nikakav pristanak same organizacije niti države domaćina, ali je
organizacija dužna notificirati državi domaćinu osnivanje takve misije prije
njezina otvaranja. Šef misije uručuje svoju vjerodajnicu organizaciji.
b) Izaslanstva država u tijelima i na konferencijama organizacije – Sastav
izaslanstva (delegacije), vrijeme njegova dolaska i odlaska, lokacija njegova
sjedišta i drugo, notificiraju se organizaciji. Ali ni organizacija niti država
domaćin nemaju pravo stavljati u tom pogledu primjedbe, niti mogu nekog
člana izaslanstva proglasiti za persona non grata.

12
Otvaranje misije, ili upućivanje izaslanstva ili promatračkog izaslanstva pri
međunarodnoj organizaciji, samo po sebi ne podrazumijeva međunarodno priznanje
države šiljateljice, odnosno njezine vlade (ili oslobodilačkog pokreta), od strane
države domaćina.

41. DIPLOMATSKI PRIVILEGIJI I IMUNITETI

Da bi diplomatski predstavnici mogli obavljati svoje funkcije, međunarodno pravo je u
običajnom procesu izgradilo niz minimalnih pravila imperativne naravi (jus cogens)
koja se odnose na povlastice i izuzeća, tj. na privilegije i imunitete članova misije, kao
i na posebnu zaštitu prostorija, arhiva i imovine misije. Bečka konvencija o
diplomatskim odnosima iz 1961. kodificirala je ta pravila koja sva imaju domašaj
pravila općeg običajnog međunarodnog prava.
Diplomatske povlastice priznaju se diplomatskim misijama i stanovima diplomatskog
osoblja, arhivima, dokumentima i imovini misija, zatim osobama diplomatskih
agenata i članovima njihovih obitelji.

Prostorije misije su nepovredive. Organi države primateljice ne smiju ući, osim uz

pristanak šefa misije. To vrijedi i u slučaju požara. Država primateljica posebno je
dužna poduzeti sve mjere kako bi spriječila da prostorije misije budu nasilno
zaposjednute ili oštećene, te narušen mir ili povrijeđeno dostojanstvo misije. Ako ne
uspije spriječiti pokušaj napada ili privremeni upad u misiju, dužna je o tome povesti
naknadnu istragu, dati objašnjenje i službenu ispriku državi šiljateljici.
U slučaju prekida diplomatskih odnosa, pa čak i u slučaju oružanog sukoba između
države primateljice i države šiljateljice, država primateljica je dužna i dalje poštivati i
štititi prostorije misije, njezinu imovinu i arhive.
Međutim, prostorije misije ne smiju se koristiti na bilo koju način nespojiv s
funkcijama misije. U slučaju zloupotrebe, šef misije ili neki drugi član diplomatskog
osoblja može biti proglašen za persona non grata.
Posebno je pitanje azila (utočišta) u prostorijama diplomatske misije. Diplomatski azil
nije ustanova općeg međunarodnog prava i nije predviđen Bečkom konvencijom iz
1961. ali se u praksi država Južne i Srednje Amerike dopušta utočište u zgradama
diplomatskih misija stranih država osobama progonjenima iz političkih razloga, ali ne i
običnim zločincima. Diplomatski zastupnik dužan je izvijestiti državu primateljicu o
pružanju azila, a bjegunca spriječiti u svakoj djelatnosti protiv opće sigurnosti zemlje.

13
Misija i njezin šef imaju pravo isticati zastavu i grb države šiljateljice na prostorijama
misije, te na rezidenciji šefa misije, kao i na njegovim prijevoznim sredstvima. Stanovi
diplomatskih agenata uživaju jednaku nepovredivost i zaštitu kao i prostorije misije.

Arhivi i dokumenti misije nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili. U

slučaju prekida diplomatskih odnosa, i čak i u slučaju oružanog sukoba, država
primateljica dužna je poštivati i štititi arhive. Nepovredivi su također spisi i dopisivanje
diplomatskih agenata.

Sloboda općenja – Država primateljica dućna je dopustiti i štititi općenje misije za sve
službene svrhe. Službeno dopisivanje misije koje se odnosi na misiju i njezine
funkcije je nepovredivo.
Diplomatski kurir uživa osobnu nepovredivost i ne smije se podvrgnuti nikakvoj vrsti
uhićenja ili pritvaranja. On mora biti opskrbljen službenim dokumentom kojim se
potvrđuje njegovo svojstvo i označuje broj breća koje čine diplomatsku valizu.
Država šiljateljica ili misija mogu odrediti diplomatskog kurira ad hoc, ali njegova
osobna nepovredivost u tom svojstvu, uključujući zabranu uhićenja ili pritvaranja,
prestaje čim primaocu preda diplomatsku valizu koja mu je povjerena.
Diplomatska valiza može se povjeriti zapovjedniku trgovačkog zrakoplova koji treba
sletjeti u dopuštenu luku ulaska. Taj zapovjednik mora biti snabdjeven službenim
dokumentom u kojem je označen broj vreća koje čine valizu, ali se on ne smatra
diplomatskim kurirom.
Diplomatska valiza ne smije biti ni otvarana, ni zadržana. Vreće koje čine
diplomatsku valizu moraju nositi vidljive vanjske oznake tog svojstva i smiju
sadržavati samo diplomatske dokumente ili predmete namijenjenje službenoj
upotrebi.

Položaj diplomatskog agenta – Osoba diplomatskog agenta (šef misije i članova

diplomatskog osoblja), nepovrediva je. On se ne smije podvrgnuti nikakvoj vrsti
uhićenja ili pritvaranja. Država primateljica obvezna je s njime postupati s dužnim
poštovanjem i poduzeti sve odgovarajuće mjere radi sprječavanja svakog napada na
njegovu osobu, slobodu i dostojanstvo.
Od toga je izuzetak ukoliko se diplomatski agent zatekne u fizičkom napadu na neku
drugu osobu ili u izvršenju drugog zločina.

14
Diplomatski agent uživa potpuni imunitet od kaznene sudbenosti države primateljice
za sva djela bez obzira je li ih izvršio u obaljvanju službenih dužnosti ili ne. Ali za
obična kaznena djela počinjena na području države primateljice, on nije izuzet od
sudbenosti u svojoj vlastitoj državi.
Diplomatski agent također uživa i imunitet od građanske i upravne sudbenosti države
primateljice osim ako se radi:
a) o stvarnopravnoj tužbi koja se odnosi na njegove privatne nekretnine na
području države primateljice
b) o tužbi koja se odnosi na nasljeđivanje u kojoj se on pojavljuje bilo kao
nasljednik, legatar, izvršitelj oporuke ili upravitelj ostavine kao privatna osoba
c) o tužbi koja se odnosi na bilo koju profesionalnu ili trgovačku djelatnost što ju
u državi primateljjici obavlja izvan svojih službenih funkcija.
Bečka konvencija inače zabranjuje diplomatskim agentima obaljvanje profesionalne
ili trgovačke djelatnosti u svrhe zarade u državi primateljici. Diplomatski agent nije
dužan svjedočiti.
Država šiljateljica može se odreći od imunitete od kaznene, građanske ili upravne
sudbenosti za svog agenta, ali on to sam ne može učiniti. To odricanje mora uvijek
biti izričito. Diplomatski agent izuzet je od propisa o socijalnom osiguranju u državi
primateljici. Izuzet je od svih poreza i taksa, osim od posrednih poreza uračunatih u
cijenu robe ili usluga.
Sve navedene povlastice i imunitete diplomatski agent uživa od trenutka kakda uđe
na područje države primateljice radi stupanja na dužnost, do trenutka kada napušta
njezino područje po prestanku dužnosti, odnosno od isteka razumnog roka koju mu
je u te svrhe odobren.
Članovi obitelji diplomatskog agenta koji žive u njegovu domaćinstvu uživaju iste
povlastice i imunitete kao i diplomatski agent, ukoliko nisu državljani države
primateljice.

Administrativno i tehničko osoblje i članovi obitelji tog osoblja uglavnom uživaju iste
povlastice. Ali imunitet od građanske i upravne sudbenosti primjenjuje se jedino na
djela u obavljanju njihovih funkcija.

15
Poslužno osoblje misije, ako se ne radi o državljanima države primateljice ili u njoj
nemaju stalno boravište, uživa imunitet jedino za djela izvršena u obavljanju svojih
funkcija.

Dužnosti – Sve osobe koje uživaju povlastice i imunitete, dužne su poštivati zakone i
propise države primateljice te su se dužne uzdržavati od miješanja u unutarnje
poslove države primateljice. U slučaju prekršaja tih dužnosti država primateljica može
zatražiti da bilo koji član misije napusti njezino područje i u tom pogledu može mu
odrediti razuman rok..

42. KONZULARNO PRAVO

Ustanova konzula nastala je u ranom srednjem vijeku u trgovačkim gradovima Italije,
Španjolske i Francuske u interesu trgovine i plovidbe te radi zaštite vlastitih građana
u inozemstvu. Materija konzularnog prava kodificirana je Bečkom konvencijom o
konzularnim odnosima iz 1963. (stupila na snagu 1967.).

PRAVO NA KONZULARNE ODNOSE – Jednako kao i glede diplomatskih odnosa, sve

suverene države imaju pravo na uzajmano održavanje konzularnih odnosa. Isto tako,
države nemaju dužnost uspostavljanja i održavanja konzularnih odnosa s drugim
zemljama. Uspostavljanje tih odnosa vrši se temeljem uzajamnog pristanka. Ako
drukčije nije određeno, pristanak na uspostavljanje diplomatskih odnosa uključuje i
pristanak na ustanovljenje konzularnih odnosa. Ali prekid diplomatskih odnosa ipso
facto ne povlači prekid i konzularnih odnosa.
Konzularni ured može se otvoriti na području države primateljice samo uz njezin
pristanak. Sjedište konzularnog ureda, njegovu vrstu i njegovo konzularno područje
određuje država šiljateljica, ali to podliježe odobrenju države primateljice.
Konzularni ured države šiljateljice može obavljati konzularne funkcije u državi
primateljici u ime neke treće države, ako se tome ne protivi država primateljica.

KUMULACIJA DIPLOMATSKIH I KONZULARNIH FUNKCIJA – U državi u kojoj država šiljateljica

nema diplomatske misije i u kojoj ju ne zastupa diplomatska misija neke treće države,
konzularni dužnosnik može, uz suglasnost države primateljice, biti ovlašten da

16
obavlja diplomatske radnje. Obavljanje tih radnji ne daje mu pravo na diplomatske
privilegije i imunitete.

KONZULARNE FUNKCIJE – Konzul ne predstavlja državu šiljateljicu u ukupnosti njezinih

međunarodnih odnosa s državom primateljicom. U toj državi on obavlja mnoštvo
nepolitičkih i tehničkih funkcija, ali koje su od velike važnosti za dvostrane odnose
države šiljateljice i države primateljice.
Konzularne funkcije sastoje se najprije u zaštiti interesa države šiljateljice u državi
primateljici, a naročito interesa njezinih državljana (fizičkih i pravnih osoba), u
granicama koje dopušta međunarodno pravo. U tu su zaštitu uključeni morski riječni
brodovi koji imaju pripadnost države šiljateljice, te zrakoplovi registrirani u njoj.
Konzularne funkcije, nadalje se sastoje u promicanju razvoja trgovačkih, ekonomskih,
kulturnih i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države primateljice.
Te funkcije se sastoje i u prikupljanju podataka «svim raspoloživim sredstvima» o
uvjetima i razvoju trgovačkog, ekonomskog, kulturnog i znanstvenog života države
primateljice, izvjeđtavanju o tome vlade šiljateljice i obavještavanju o tome
zainteresiranih osoba.
Konzularne funkcije obuhvaćaju i izdavanje viza i odgovarajućih isprava osobama
koje žele putovati u državu šiljateljicu.
Najšire su konzularne funkcije u zaštiti raznovrsnih interesa vlastith državljana u
državi primateljici, bilo da oni u njoj imaju stalno ili privremeno boravište ili su na
proputovanju (iseljenici, radnici na privremenom radu, turisti, osobe u prolasku preko
područja države primateljice i sl.). Te funkcije obuhvaćaju i zaštitu pravnih osoba iz
države šiljateljice.
Konzularne funkcije, nadalje obuhvaćaju zaštitu interesa vlastith građana u slučaju
nasljeđivanja na području države primateljice u skladu s njezinim propisima; u zaštiti
maloljetnih i drugih osoba s umanjenom uračunljivošću, naročitio ako je tim osobama
potrebno postaviti tutora ili kuratora; u zastupanju vlastitih građana (fizičkih i pravnih
osoba) pred sudovima i drugim tijelima države primateljice u skladu s njenim
propisima; u prosljeđivanju sudskih i izvansudskih akata ili dostavljanju zamolnica u
skladu s međunarodnim sporazumima ili na drugi način koji nije suprotan propisima
države primateljice.

17
Konzularne funkcije obuhvaćaju i pravo nadzora i inspekcije nad morskim i riječnim
brodovima koji imaju pripadnost države šiljateljice, nad zrakoplomiva u njoj
registriranima, te nad njihovim posadama.

KONZULARNO PODRUČJE – je područje u državi primateljici određeno konzularnom

uredu za obavljanje konzularnih funkcija. Ako na cjelokupnom teritoriju države
primateljice postoji samo jedan konzularni ured (ili ako te funkcije obavlja samo
konzularni ured diplomatske misije), konzularno područje poklapa se s cjelokupnim
teritorijem države primateljice.

ŠEF KONZULARNOG UREDA I DRUGI KONZULARNI DUŽNOSNICI (FUNKCIONERI) – Prema

očijačnom međunarodnom pravu potvrđenom Bečkom konvencijom iz 1963., šefovi
konzularnih ureda dijele se u 4 razreda (klase), i to:
a) generalni konzuli,
b) konzuli,
c) vicekonzuli i
d) konzularni agenti.

18
Prema razredu šefa, i konzularni uredi nose nazive: generalni konzulat, konzulat,
vicekonzulat i konzularna agencija. Danas se naziv generalnog konzulata daje
konzularnim uredima u gradovima i na području od osobitog značaja za obavljanje
konzularnih funkcija.
Imenovanje šefa konzularnog ureda vrši država šiljateljica, ali ono kao i u slučaju
šefa diplomatskih misija, ovisi o odobrenju države primateljice.
Država šiljateljica izdaje šefu konzulanrog ureda patentno (ili provizorno) pismo, u
kojem potvrđuje njegovo svojstvo šefa konzularnog ureda, te navodi njegovo ime i
prezime, njegovu kategoriju i razred, njegovo konzularno područje i sjedište
konzularnog ureda.
Po primitku patentnog pisma država primateljica izdaje egzekvaturu, tj. odobrenje
imenovanom šefu konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije.
Od trenutka kada se izda egzekvatura, država primateljica je dužna notificirati svojim
nadležnim organima na odnosnom konzularnom području da je dotičnoj osobi
odobrila obavljanje konzularnih funkcija.
Svi šefovi konzularnog ureda u jednom gradu čine konzularni zbor (konzularni kor)
kojeg predvodi doyen (duajen) prilikom ceremonijalnih funkcija. Doyen konzularnog
zbora je šef konzularnog ureda u najvišem razredu u tom mjestu koji je najdulje
neprekinuto obavljao tu dužnost.
Funkcije šefa konzularnog ureda, konzularnih dužnosnika i ostalih članova
konzularnog ureda prestaju:
a) nofifikacijom države šiljateljice državi primateljici da su funkcije osobe u pitanju
prestale,
b) povlačenjem egzekvature od strane države primateljice, te
c) notifikacijom države primatejice državi šiljateljici da je dotičnu osobu prestala
smatrati članom konzularnog osoblja.
Država primateljica može u svako doba državi šiljateljici notificirati da je neki
konzularni dužnostnik persona non grata, ili da joj neki drugi član konzulanrog ureda
nije prihvatljiv. Država šiljateljica će u tom slučaju opozvati dotičnu osobu ili će
okončati njene funkcije u konzularnom uredu. Ako to odbije izvršiti, ili ako u
razumnom roku to ne izvrši, država primateljica može povući egzekvaturu za dotičnu
osobu ili je prestati smatrati članom konzularnog osoblja.

19
Čak i u slučaju oružanog sukoba ili prekida konzularnih odnosa, država primateljica
dužna je odobriti članovima konzularnog ureda i članovima njihovih obitelji koji nisu
njeni državljani, potrebno vrijeme i olakšice da bi napustili njeno područje nakon
prestanka njihovih funkcija.

KONZULI PO ZVANJU I POČASNI KONZULI – Konzuli po zvanju, bilo da se radi o šefu

konzularnog ureda ili drugim konzularnim dužnosnicima, su osobe kojima je to
isključivo zanimanje. Njih država šiljateljca upućuje u državu primateljicu da tamo
obavljaju konzularne funkcije na određeno vrijeme. To su prema klasičnom
konzularnom pravu consuli misi. U načelu oni trebaju biti državljani države šiljateljce,
dok državljani države primateljice ili trećih država mogu biti jedino uz suglasnost
države primateljice, koju ona može u svako doba povući.
Bečka konvencija iz 1963. priznaje kategoriju počasnih konzula, ali joj s pravom
pridaje fakultativni značaj. Svaka država slobodna je sama odlučiti hoće li ili neće
imenovati ili primati počasne konzule.
Počasni konzularni dužnosnik može se imenovati za šefa konzularnog ureda u bilo
kojem od 4 razreda. On može sve svoje funkcije obavljati potpuno sam, ili država
šiljateljica može u istom uredu imenovati još jednog ili više konzula po
zvanju.Počasni konzularni dužnosnici su pretežito osobe slobodnih zanimanja.
Obavljanje konzularnih funkcija njima nije glavno zanimanje, niti isključivi izvor
prihoda. Za tu službu ne moraju dobivati nikakvu naknadu od države koja ih je
imenovala.
Počasni konzularni dužnostnici uživaju manji opseg osobnih privilegija i imuniteta od
konzula po zvanju. Članovi njihovih obitelji ne uživaju nikakve povlastice.

KONZULARNE PROSTORIJE, ARHIVE I DOKUMENTI – Konzularne prostorije nepovredive su.

Organi države primateljice ne smiju ući u onaj dio konzularnih prostorija kojima se
konzularni ured isključivo koristi za potrebe svog rada, osim uz pristanak šefa
konzularnog ureda, osobe koju on ovlasti ili šefa diplomatske misije države
šiljateljice. U slučaju požara ili druge nesreće koja zahtijeva hitne mjere, pristanak
šefa konzularnog ureda se može pretpostaviti.
Konzularnik arhiv i dokumenti nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili.
Država šiljateljica ima pravo isticati svoju zastavu i grb na zgradu u kojoj se nalazi
konzularni ured i na ulazna vrata konzularnih prostorija, potom na rezidenciju šefa

20
konzularnog ureda, te na njegovo prijevozno sredstvo, ali samo kada se njime koristi
u službene svrhe.

SLOBODA OPĆENJA – Država primateljica osigurava svim članovima konzularnog

ureda slobodu putovanja i kretanja na svom području, uz rezervu svojih zakona i
propisa u zonama u koje je prilaz zabranjen ili ograničen radi državne sigurnosti.
Država primateljica dopušta i štiti slobodu saobraćaja konzularnog ureda za sve
službene svrhe.
Propisi glede službenog dopisivanja konzularnog ureda, konzularne valize i
konzularnog kurira jednaki su kao i glede diplomatske valize i kurira. Značajna razlika
je u tome da ukoliko nadležni organi države primateljice imaju ozbiljnog razloga
vjerovati da konzularna valiza sadrži druge predmete osim dopisivanja, dokumenata i
predmeta namijenjenih službenoj upotrebi, oni mogu zahtijevati da valizu u njihovoj
prisutnosti otvori ovlašteni predstavnik države šiljateljice.
Ako je neki strani građanin uhićen, zatvoren, stavljen u pritvor ili zadržan na bilo koji
način, nadležni organ će na njegov zahtjev bez odlaganja o tome obavijestiti nadležni
konzularni ured njegove zemlje. Oni imaju pravo poduzimati sve potrebno za pravno
zastupanje svojih građana.

POVLASTICE I IMUNITETI KONZULARNIH DUŽNOSNIKA – Konzularni dužnosnici uživaju

znantno užu zaštitu i izuzeća u odnosu na diplomatske agente. Država primateljica
prema Bečkoj konvenciji iz 1963., ima općenitu obvezu postupanja s konzularnim
dužnosnicima s dužnim poštovanjem, te obvezu poduzimanja svih odgovarajućih
mjera radi sprječavanja svakog napada na njihovu osobu, slobodu i dostojanstvo.
Imuniteti konzularnog dužnosnika od kaznene sudbenosti u državi primateljici mnogo
su ograničenjiji od onih diplomatskog agenta.
Konzularni dužnosnici i konzularni djelatnici ne podliježu kaznenoj nadležnosti
sudskih i upravnih organa države primateljice za djela izvršena u obavljanju
konzularnih funkcija. To se odnosi i na počasne konzule.
Za sva ostala djela, konzularni dužnosnik uz izvjesna ograničenja kazneno je
odgovoran u državi primateljici. On se može uhititi ili pritvoriti samo u slučaju
počinjenja teškog kaznenog djela, i to samo u provođenju odluke nadležne sudbene
vlasti.

21
Osim u slučajevima optužbi za teška kaznena djela, konzularni dužnosnik može biti
zatvoren ili podvrgnut bilo kojem drugom obliku ograničenja slobode jedino u
izvršenju pravomoćne sudske odluke. To znači da se sudski postupak i za ostala
kaznena djela može protiv njega provoditi ali se pri tom on brani sa slobode, i to sve
do izricanja konačne presude.
Osim za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija glede kojih uživa imunitet,
sva navedena ograničenja ne odnose se na počasnog konzula jer je on u većini
slučajeva državljanin države primateljice.
Konzularni dužnosnici i konzularni djelatnici (službenici), uključujući i počasne
konzularne dužnosnike, izuzeti su i od nadležnosti građanskih sudskih, te upravnih
tijela za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija. To izuzeće, međutim, ne
odnosi se u slučaju građanske tužbe pokrenute na temelju ugovora što ga je
konzularni dužnosnik ili djelatnik sklopio u vlastitom svojstvu (dakle ne kao
opunomoćenik države šiljateljice), te u slučaju kada treća osoba podnese građansku
tužbu za naknadu štete nastalu prometnom nesrećom koju je u drćavi primateljici
prouzročilo neko vozilo, brod ili zrakoplom konzularnog ureda.
Članovi konzularnog ureda mogu biti pozvani da svjedoče u sudskom i upravnom
postupku. Oni nisu dužni svjedočiti o činjenicama koje se odnose na obavljanje
njihovih funkcija, i nisu dužni pokazati dokumente i službeno dopisibanje koji se na to
odnose. To se odnosi i na počasne konzularne dužnosnike. Konzularni dužnosnici po
zvanju mogu odbiti svjedočiti i o drugim činjenicama i zbog toga se protiv njih ne
smije upotrijebiti nikakva prisilna mjera ili druga sankcija.
Konzularni dužnosnici po zvanju ne smiju u državi primateljici obavljati nikakvu
profesionalnu ili trgovačku djelatnost u svrhu stjecanja osobne zarade. To se
ograničenje ne odnosi na konzularne djelatnike i poslužno osoblje, te na članove
njihovih obitelji, ali im se glede tih djelatnosti ne priznaju nikakve povlastice i
imuniteti.
Članovi obitelji počasnih konzularnih dužnosnika ne uživaju nikakve olakšice,
povlastice i imunitete.

22