Professional Documents
Culture Documents
H. P. LovecraftKroz Dveri Snova PDF
H. P. LovecraftKroz Dveri Snova PDF
LOVECRAFT
__________________________________
1 eikon: izraz koji se koristi za bilo kakvo utjelovljenje ili bilo kakav prikaz,
bez obzira na materijal i tehniku izvedbe, nekog boţanstva ili predmeta
štovanja
Celephaïs
1 oniks: poludragi kamen koji najčešće dolazi sasvim cm, venama išaran poput
mramora; služi za izradu nakita i luksuznih predmeta, posuda, vaza
htio povesti sa sobom tako davno prije. Pronašao ga
je, Athiba, kako sjedi na istoj škrinji punoj začina na
kojoj je sjedio i prije, a Athib kao da nije primjećivao
daje išta vremena proteklo. Tada se njih dvojica
ukrcaše na galiju u luci, i davši naredbe veslačima,
otisnu se van u valovito Ce- renersko more koje vodi
k nebesima. Nekoliko su dana jezdili valovito preko
vode, dok konačno ne stigoše do horizonta, gdje se
more susreće s nebesima. Ovdje galija nije ni na tren
zastala, nego je odlebdjela s lakoćom u plavetnilo
neba među runaste oblake ruţičastih nijansi. A
daleko je dolje ispod kobilice Kuranes mogao vidjeti
strane zemlje i rijeke i gradove neprolazne ljepote,
kako leţe tromo na suncu koje kao da nikada ne slabi
ili nestaje. Naposljetku mu Athib reče da se njihovo
putovanje bliţi kraju, te da će uskoro ući u luku
Seranniana, ruţičastoga mramornog grada oblaka,
koji je sagrađen na onoj eteričnoj obali gdje zapadni
vjetar struji u nebo; ali kad je najviša od gradskih
izrezbarenih kula došla u vidokrug začuo se zvuk
negdje u svemiru, i Kuranes se probudi u svom
londonskom potkrovlju.
Mjesecima nakon toga je Kuranes zalud traţio
čudesni grad Celephaïs i njegove prema nebu
upućene galije; i iako su ga snovi nosili na mnoga
prekrasna i nečuvena mjesta, nitko na koga bi naišao
mu nije mogao reći kako da pronađe Ooth-Nargai,
onkraj Tanarskih brda. Jedne je noći letio iznad
mračnih planina gdje je vidio slabašne, usamljene
logorske vatre razmaknute na velike razdaljine, i
čudnovata, dlakava krda sa zvonima na
predvodnicima; a u najsurovijem dijelu te brdovite
zemlje, toliko udaljenom da ga je svega nekoliko ljudi
moglo ikada vidjeti, uočio je odurno drevan kameni
bedem ili nasip koji je vrludao grebenima i
udolinama; pregolem da bi ga podigla ljudska ruka, i
takve duţine da se nijedan kraj nije mogao nazrijeti.
Sa druge strane toga bedema u sivoj zori došao je do
zemlje staromodnih vrtova i trešnjinih stabala, a kada
je sunce izašlo ugledao je takvu ljepotu crvenog i
bijelog cvijeća, zelenog lišća i tratina, bijelih staza,
dijamantnih potoka, modrih jezerca, rezbarenih
mostova, i pagoda crvenih krovova, da je na trenutak
zaboravio na Celephaïs u potpunome ushitu. Ali
ponovo ga se sjetio kada je zakoračio niz bijelu stazu
prema pagodi crvenog krova, te bi upitao stanovnike
te zemlje o njemu, da nije pronašao kako tamo nema
ljudi, već samo ptice i pčele i leptiri. Druge neke noći
se Kuranes uspeo vlaţnim, kamenim, spiralnim i
beskrajnim stepenicama, i prišao prozoru u tornju koji
je gledao na moćnu ravnicu i rijeku osvijetljene punim
mjesecom; a u tihome gradu koji se protezao od obale
rijeke mislio je da primjećuje nekakvu značajku ili
razmještaj što je poznavao od prije. Sišao bi i upitao
za put prema Ooth-Nargaiju da nije nekakva strašna
polama Svjetlost prsnula iz nekoga udaljenog mjesta
onkraj horizonta, otkrivajući ruševnost i drevnost
grada, i ţabokrečinu rijeke pune trske, i smrt koja se
spustila na tu zemlju, koja tu vlada otkako se kralj
Kynaratholis vratio kući sa svojih osvajanja i
pronašao osvetu bogova.
Stoga je Kuranes besplodno traţio čudesni grad
Celephaïs i njegove galije koje jedre k Serannianu na
nebu, u međuvremenu vidjevši mnoga čuda i jednom
jedvice pobjegao Prvosvećeniku Koji Se Ne Opisuje,
koji nosi ţutu svilenu masku preko lica i obitava
posve sam u pretpovijesnom kamenom samostanu na
ledenoj pustinjskoj zaravni Leng. Vremenom je
postao toliko nestrpljiv od sumornih dnevnih
intervala da je počeo kupovati droge da bi povećao
svoja razdoblja spavanja. Hašiš je puno pomogao, te
ga jednom poslao u predio svemira gdje oblici ne
postoje, već gdje sjajni plinovi proučavaju tajne
postojanja. I ljubičasto obojani plin mu je rekao da je
ovaj predio svemira izvan onoga što nazivaju
beskonačnost. Plin nije prije čuo za planete i
organizme, već je jednostavno identificirao Kuranesa
kao spodobu iz beskonačnosti gdje postoje materija,
energija, i gravitacija. Kuranes je sada bio nestrpljiv
da se vrati u minaretima okovan Celephaïs, te poveća
svoju dozu droga; ali s vremenom ostade bez novaca,
te nije mogao kupiti narkotike. Onda je jednoga
ljetnog dana bio izbačen iz potkrovlja, i tumarao
besciljno londonskim ulicama, lutajući preko mosta
na mjesto gdje su kuće bivale sve ijeđe i rjeđe. I tamo
je ostvarenje konačno došlo, te susretne povorku
vitezova koji su došli iz Celephaïsa da ga povedu
tamo zauvijek.
Bijahu to naočiti vitezovi, posjednuti na
crvenka- stosive konje i ogrnuti sjajnim oklopima s
pelerinama od neobično ukrašenih tkanina od zlata.
Toliko mnogobrojni bijahu, da ih je Kuranes zamalo
zamijenio za vojsku, ali mu njihov vođa objasni da su
poslani u njegovu čast, budući da je on stvorio Ooth-
Nargai u svojim snovima; zasluga za koju je
postavljen za vrhunsko boţanstvo te Zemlje od sada
pa dovijeka. Tada su dali Kuranesu konja i postavili
ga na čelo povorke, te svi zajahaše veličanstveno kroz
udoline Surreya i dalje prema pokrajini gdje su se
Kuranes i njegovi preci rodili. Bilo je to vrlo čudno, ali
kako su jahači napredovali činilo se kao da galopiraju
natrag kroz Vrijeme; jer kada god bi prošli kroz selo u
sumraku vidješe samo onakve kuće i sela kakve su
Chaucer2 ili ljudi prije njega mogli vidjeti, a katkada
vidješe vitezove na konj ima s malim skupinama
2 Geoffrey Chaucer: pisac, filozof, alkemičar i astronom iz 14. stoljeća, koji nosi
epitet oca engleske književnosti. Naširoko smatran najvećim engleskim pjesnikom
srednjega vijeka.
sluţinčadi. Kada se smračilo putovali su hitrije, dok
uskoro nisu išli nevjerojatno brzo kao da lete zrakom.
U mutnoj zori stigoše do sela koje je Kuranes pohodio
ţiva u djetinjstvu, a usnula ili mrtva u snovima. Sada
je bilo ţivo, i seljaci ranoranioci uljudno pozdravljaše
dok su jahači kloparali niz ulicu i skrenuli na put koji
završava u bezdanu snova. Kuranes je prije ušao u taj
bezdan samo noću, i pitao se kako će izgledati danju;
stoga je promatrao s nestrpljenjem dok se kolona
pribliţavala njegovu rubu. Baš kako su galopirali
povišenim tlom prema ponoru, zlatni bljesak se
pojavi odnekuda s istoka i sakrije sav krajolik svojim
sjajnim zavjesama. Bezdan je sada bio vrijući kaos
ruţičaste i azurne divote, i nevidljivi glasovi
zapjevaše trijumfalno dok se pratnja vitezova sjurila
preko ruba i zalebdjela graciozno pored blještavih
oblaka i srebrnastih odsjaja. Beskrajno dolje jahači
lebdješe, njihovi atovi grabeći eter kao da galopiraju
preko zlatnog pijeska; a tada se svjetleća isparavanja
razmaknu da otkriju još veće blještavilo, blještavilo
grada Celephaïsa, i morske obale iza njega, i
snjeţnoga vrhunca koji gleda na more, i šareno
obojane galije koje isplovljavaju iz luke ka dalekim
predjelima gdje se more susreće s nebesima.
I odonda Kuranes kraljuje zemljom Ooth-Nargai
i svim susjednim regijama sna, te naizmjenično stoluje
u Celephaïsu i u od oblaka sazdanom Serannianu. Još
uvijek ondje vlada, i vladat će sretno zauvijek,
premda su se podno litica u Innsmouthu valovi
kanala posprdno igrali s tijelom skitnice koji je
posrćući prošao poluna- puštenim selom u zoru; igrali
posprdno, te izbacili na stijene blizu bršljanom
prekrivenih Trevorskih tornjeva, gdje je osobito tust i
naročito neugodan pivar milijunaš uţivao u kupljenoj
atmosferi izumrloga plemstva.
Onostrano
3
epifiza: žlijezda u središtu mozga koja regulira budnost i spavanje, kojoj ezoteričan
pripisuju mnoga druga egzotičnija svojstva
Bacio sam pogled na ogromnu tavansku
prostoriju s kosim juţnim zidom, prigušeno
osvijetljenu zrakama koje svakodnevno oko ne moţe
vidjeti. Udaljeni kutovi su bili same sjene, i cijelo je
mjesto bilo nalik magličastoj nestvarnosti koja je
zamaskirala svoju prirodu te prizvala u maštu
simbolizam i priviđenja. Tijekom intervala kada je
Tillinghast šutio, zamislio sam se u nekakvome
golemom i nevjerojatnom hramu davno umrlih
bogova, nekakvoj nejasnoj građevini nebrojenih crnih
kamenih stupova koji seţu od pljesnivih kamenih
ploča na podu do oblačnih visina onkraj moga
vidokruga. Slika je neko vrijeme bila vrlo ţiva, ali je
postepeno prepustila mjesto uţasnijoj koncepciji;
koncepciji krajnje, apsolutne samoće u beskrajnom,
nevidljivom, bezvučnom svemiru.
Činilo se da postoji praznina, i ništa više, te osjetih
djetinji strah koji me potaknuo da izvučem iz
bočnoga dţepa revolver kojega sam uvijek nosio
nakon mraka, još od noći kada su me opljačkali u
istočnom Providenceu. Tada, iz najudaljenijih
predjela zabačenosti, zvuk je njeţno dojedrio u
postojanje. Bio je beskrajno slabašan, suptilno
treperav, i nepogrešivo muzikalan, ali je sadrţavao
kakvoću neprolaznog divljaštva zbog kojeg je širio
utjecaj nalik delikatnom mučenju moga cijeloga tijela.
Osjetih podraţaje nalik onima koje čovjek osjeti kada
slučajno zagrebe staklo. Istovremeno se podiglo nešto
poput hladnoga propuha, koji je očito prostrujao
pored mene iz smjera udaljenoga zvuka. Dok sam
čekao drţeći dah, opazih da su i zvuk i vjetar bivali
sve jačima; te sam kao posljedicu stekao čudan dojam
kao da sam vezan za tračnice na putu divovske
nadolazeće lokomotive. Počeo sam zboriti s
Tillinghastom, i u taj čas svi neobični utisci iznenada
iščeznu. Vidjeh samo čovjeka, sjajeći stroj, i
zatamnjeni stan. Tillinghast se odbojno kesio na
revolver kojega sam gotovo nesvjesno izvukao, ali
sam zbog njegova izraza lica bio siguran da je vidio i
čuo koliko i ja, ako ne i podosta više. Prošaptah što
sam doţivio, a on mi zapovjedi da ostanem tih i
podloţan što je više moguće.
“Ne miči se,” upozorio me, “jer u ovim
zrakama moţemo biti viđeni isto koliko i mi moţemo
vidjeti. Rekoh ti da je sluţinčad otišla, ali nisam ti
rekao kako. Bila je to ona maloumna spremačica -
upalila je svjetla dolje nakon što sam je upozorio da
to ne radi, pa su ţice pokupile suosjećajne vibracije.
Moralo je biti stravično - mogao sam čuti vrištanje
ovdje gore unatoč svemu što sam gledao i slušao iz
drugoga smjera, a poslije je bilo prilično uţasno
pronaći one prazne gomile odjeće po kući. Odjeća
gospođe Updike se nalazila blizu prekidača u
prednjemu hodniku - tako znam da je to ona
napravila. Sve ih je pohvatalo. Ali dokle god se ne
mičemo, donekle smo sigurni. Ne zaboravi da imamo
posla s gnjusnim svijetom u kojemu smo praktički
bespomoćni ... Budi miran!”
Kombinacija neskrivenoga šoka i nagle zapovi-
jedi mi je zadala neku vrstu paralize, a na moj uţas,
um mi se opet otvori utiscima koji dolaze kako je to
Tillinghast zvao - s druge strane. Sada sam se nalazio u
vrtlogu zvukova i pokreta, sa zbunjujućim prizorima
pred očima. Vidjeh nejasne obrise prostorije, ali iz
neke točke u svemiru kao da je navirala proključala
kolona neraspoznatljivih oblika ili oblaka, prodirala je
kroz krov na mjestu malo naprijed i meni zdesna.
Tada ponovo vidjeh tračak hramskog efekta, ali
ovoga su puta stupovi sezali do zračnoga oceana
svjetla, koji je slao dolje jednu zasljepljujuću zraku
svjetlosti uzduţ putanje oblačne kolone koju vidjeh
prije. Nakon toga scena je bila gotovo sasvim
kaledioskopična, a usred zbrke prizora, zvukova, i
neidentificiranih osjećaj-utisaka, osjetih da ću se
uskoro rastopiti ili nekako izgubiti čvrsti oblik. Jedan
određeni bljesak ću pamtiti zauvijek. Činilo se kako
na trenutak promatram djelić stranoga noćnog neba
ispunjenoga sjajnim, rotirajućim sferama, i dok je
prizor blijedio vidjeh kako su blistava sunca tvorila
zvijeţđe ili galaksiju dogovorenoga oblika; taj oblik
bijaše izobličeno lice Crawforda Tillinghasta. U
sljedećem trenutku osjetih goleme oţivljene stvari
kako klize pored mene i povremeno hodaju ili plutaju
kroz moje navodno čvrsto tijelo, i umislih da sam vidio
Tillinghasta kako ih promatra kao da ih njegova bolje
uvjeţbana osjetila mogu pojmiti vizualno. Prisjetih se
što je zborio o epifizi, te se zapitah što vidi svojim
nadnaravnim okom.
Iznenada, ja osobno postadoh zaposjednut
nekom vrstom proširenoga vida. Iznad i preko
sjajnoga i nejasnoga kaosa uzdigao se prikaz koji je,
iako nejasan, sadrţavao elemente dosljednosti i
nepromjenjivosti. Bio je uistinu ponešto poznat, jer je
neobičan prikaz bio postavljen preko uobičajenih
zemaljskih kulisa kao što se kinematografska zraka
moţe baciti na obojani zastor kazališta. Vidjeh
tavanski laboratorij, električni stroj, i nakazni oblik
Tillinghasta nasuprot mene; ali od svega prostora
neokupiranog poznatim materijalnim predmetima
nijedna čestica ne bijaše prazna. Neopisivi oblici, i
ţivi i ne toliko ţivi, bili su pomiješani u odvratnome
neredu. Blizu svakoj poznatoj stvari postojali su cijeli
svjetovi stranih, neznanih entiteta. Također se činilo
da su sve poznate stvari zalazile u sastav drugih
nepoznatih stvari, i obrnuto. Ponajprije, između ţivih
predmeta sad su milile ogromne, masne, ţelatinaste
čudovišnosti koje su mlitavo drhturile u skladu s
vibracijama iz stroja. Bile su prisutne u strahovitim
količinama, te vidjeh na moj uţas da se preklapaju',
bile su polutekuće i sposobne proći jedna kroz drugu
i kroz ono što mi poznajemo kao čvrste stvari. Te
stvari nisu nikada mirne, već kao da vazda plutaju s
nekakvom zloćudnom svrhom. Pone- kada se
doimalo kao da proţdiru jedni druge, napadač bi se
lansirao na ţrtvu trenutačno brišući potonju iz
vidokruga. Dršćući sam mislio da znam što je
izbrisalo nesretnu sluţinčad, te nisam mogao
odstraniti te misli iz moga uma dok sam nastojao
osmotriti druga svojstva novoga vidljivoga svijeta
koji inače leţi nevidljiv svuda oko nas. Ali Tillinghast
me promatrao, te prozbori:
“Vidiš li ih? Vidiš li ih? Vidiš li stvari koje
plutaju i lebde oko tebe i kroz tebe svakoga trenutka
tvoga ţivota? Vidiš li stvorenja koja tvore ono što
čovjek naziva čistim zrakom i plavim nebom? Nisam
li uspio u rušenju barijere; nisam li ti pokazao
svjetove koje nijedan drugi ţivući čovjek nije vidio?”
Čuo sam ga kako vrišti kroz stravični kaos, i gledao
sam u divlje lice koje je doletjelo tako napadački blizu
moga. Njegove su oči bile vatrene jame, i piljile su u
mene pune onoga što sada uviđam da je bila
preplavljujuća mrţnja. Stroj je mrsko zujao.
“Misliš da su one batrgajuće stvari izbrisale
sluge? Budalo, one su bezopasne! Ali sluge su nestale,
nisu li? Pokušao si me zaustaviti; obeshrabrio me
kada sam trebao svaku kap ohrabrenja koju sam
mogao dobiti; bojao si se kozmičke istine, prokleta
kukavico, ali sada te imam! Što je odnijelo sluge?
Zbog čega su vrištali tako glasno? Ne znaš, je li?
Saznati ćeš uskoro! Gledaj me - slušaj me što govorim
- misliš li da zaista postoje stvari poput vremena i
veličine? Smatraš li da postoje stvari poput oblika ili
materije? Kaţem ti, dosegnuo sam dubine koje tvoj
mali mozak ne moţe zamisliti! Vidio sam onkraj
granica beskonačnosti te privukao dolje demone sa
zvijezda. Upregnuo sam sjenke koje jašu od svijeta do
svijeta sijući smrt i ludilo ... Svemir pripada meni,
čuješ li? Sada me proganjaju stvari - stvari koje
proţdiru i rastapaju - ali ja znam kako da im
umaknem. Tebe će se domoći, kao što su se domogli
slugu. Meškoljite se, dragi gospodine? Rekoh ti da je
opasno micati se. Poštedio sam te do sada govoreći da
budeš miran - poštedio da vidiš te prizore i da me
poslušaš. Da si se micao, već bi odavno bili na tebi.
Ne brini, neće te ozlijediti. Nisu ozlijedili sluge -
gledanje je natjeralo jadne vragove da onako vrište.
Moji ljubimci nisu lijepi, jer dolaze s mjesta gdje su
estetski standardi - posve drugačiji. Dezintegracija je
posve bezbolna, uvjeravam te - ali ţelim da ih vidiš.
Ja sam ih gotovo vidio, ali sam znao kada treba
prestati. Ti nisi znatiţeljan? Oduvijek sam znao da
nisi nikakav znanstvenik! Treseš se, jel? Treseš od
iščekivanja da vidiš konačne stvari koje sam otkrio?
Zašto se onda ne pomakneš? Umoran si, moţda?
Dakle, ne brini prijatelju moj, jer oni dolaze ... Gledaj !
Gledaj, proklet bio, gledaj! Tamo su, tik iznad tvoga
lijevog ramena...”
Ono što preostaje od priče je vrlo kratko, te bi
vam moglo biti poznato iz novinskih izvještaja.
Policija je čula pucanj u staroj Tillinghastovoj kući te
nas tamo pronašla - Tillinghasta mrtvog a mene bez
svi- jesti. Uhitili su me jer je revolver bio u mojoj ruci,
ali me oslobodiše kroz tri sata, nakon što su otkrili da
je apopleksija4 dokrajčila Tillinghasta i vidjeli da je
moj pucanj bio usmjeren ka bogohulnome stroju koji
je sada leţao bespomoćno razbijen na podu
laboratorija. Nisam mnogo zborio o onome što sam
vidio, jer se boj ah da će istraţitelj biti skeptičan; ali
čuvši dvosmislene obrise priče koje sam mu dao,
liječnik mi reče da me nedvojbeno bio hipnotizirao
osvetoljubivi i ubojiti luđak.
Volio bih da mogu vjerovati onome liječniku.
Pomoglo bi mojim potresenim ţivcima kada bih
mogao odbaciti ono što sada moram misliti o zraku i
nebu oko i ponad mene. Nikada se ne osjećam sam ili
ugodno, a uţasan osjećaj potjere me ponekada
jezovito preplavi kada sam umoran. Ono što me
sprječava da vjerujem liječniku jest jedna jednostavna
4
apopleksija: kap, ili moždani udar
činjenica - policija nikada nije pronašla tijela onih
slugu koje je, kako tvrde, ubio Crawford Tillinghast.
Ex Oblivione
5
Henry Fuseli: britanski slikar švicarskoga porijekla s kraja 18. i početka 19.
stoljeća, čiji su česti motivi bila nadnaravna bića iz noćnih mora
6
Paul Gustave Doré (1832.-1883.): francuski umjetnik, graver, ilustrator i kipar čija
su djela nerijetko imala mračnu i mističnu tematiku, i koje je odlikovala izvanredna
realističnost prikaza
7
Sidney Sime (1867.-1941.): engleski umjetnik uglavnom zapamćen po svojim
fantastičnim i satiričnim djelima, te ilustracijama za priče irskog pisca lorda
Dunsanyja, Lovecraftovog književnog uzora
Angarola8 iz Chicaga to moţe. I Pickman je to mogao
kao što nijedan čovjek prije nije mogao i - molim
nebesa - da nitko nikad više neće.
Ne pitaj me što to vide. Znaš, u običnoj
umjetnosti, postoji strahovito velika razlika između
vitalnih, dišućih stvari nacrtanih iz Prirode ili
modela, i umjetnih tvorevina kojima se sitne
komercijalne ribe u pravilu samo nabacuju u golome
ateljeu. Dobro, trebao bih reći da uistinu čudan
umjetnik posjeduje viziju koja stvara modele, ili
priziva ono što se pretvara u stvarne prikaze iz
sablasnoga svijeta u kojemu ţivi. Kako god, on
uspijeva stvoriti rezultate koji se razlikuju od
prevarantske mesne pite na otprilike jednak način
kako se ţivi sli- karevi rezultati razlikuju od
izmišljotina koje plasiraju karikaturisti iz dopisnih
škola. Da sam ikada vidio ono što je Pickman vidio -
ali ne! Slušaj, popijmo piće prije no što uđemo dublje.
Boţe, ne bih bio ţiv da sam ikada vidio što je taj
čovjek - ako je bio čovjek - vidio!
Sjećaš se da su Pickmanova jaka strana bila lica.
Ne vjerujem da je itko još od Goye9 mogao staviti
toliko čistoga pakla u skupinu crta lica ili u
8
Anthony Angarola (1893.-1929.): američki slikar koji je svoja djela fokusirao na
borbe imigranata koji se hrvaju s uklapanjem u stranu kultura
9
Francisco José de Goya y Lucientes (1746.-1828.): španjolski slikar i graver na
dvoru španjolske krune, najvažniji europski umjetnik svoga doba koji je maštovitim i
subverzivnim radovima izvršio golemi utjecaj na evoluciju slikarstva
izvitopereni izraz lica. I prije Goye bi se morao vratiti
do srednjovjekovnih momaka koji su napravili
vodorige i himere na crkvi Notre Dame i u gradiću
Mont Saint-Michel. Oni vjerovaše u raznorazne stvari
- i moţda su vidjeli raznorazne stvari, također, jer
srednji je vijek imao neke neobične faze. Sjećam se
kako si ti sam jednom pitao Pickmana, godinu dana
prije no što si otišao, da li u grmljavini pronalazi
takve ideje i vizije. Nije li ono bio gadan smijeh kojim
ti je odgovorio? Dijelom zbog toga smijeha ga se
odrekao i Reid. Reid je, sjećaš se, baš upisao
komparativnu patologiju, te je bio pun pompoznih
“upućenih stvari” o biološkom ili evolucijskom
značaju ovoga ili onoga mentalnoga ili fizičkoga
simptoma. Rekao je kako mu je Pickman iz dana u
dan sve odbojniji, te ga se gotovo plašio pred kraj - da
su se kolegine crte i izrazi lica polako pretvarali u
nešto što mu se nije dopadalo; na način koji nije bio
ljudski. Pričali su puno o ishrani, te je rekao da je
Pickman posve nenormalan i ekscentričan do same
krajnosti. Pretpostavljam da si rekao Reidu, ako ste ti
i on imali ikakvu prepisku vezanu za to, da je
dopustio da mu Pickmanove slike počnu utjecati na
ţivce ili razdirati maštu. Znam da sam mu ja sâm to
rekao - tada.
Ali ne smetni s uma da se ja nisam odrekao
Pickmana zbog ničega takvoga. Naprotiv, moje je
divljenje prema njemu i dalje raslo; i zbog toga je
“Gozba zloduha” bila ogromno postignuće. Kao što
znaš, klub je nije htio izloţiti, a Muzej likovnih
umjetnosti je nije htio prihvatiti kao dar; a ja mogu
nadodati da je nitko nije htio kupiti, stoga ju je
Pickman drţao u svojoj kući dok nije otišao. Sada je
kod njegova oca u Salemu - znaš da Pickman potječe
iz starog Salemovog soja, te je imao pretka, vješticu
obješenu 1692.
Stvorio sam naviku zvati Pickmana prilično
često, naročito nakon što sam počeo voditi bilješke za
istraţivanje o neobičnim umjetnostima. Vjerojatno je
njegov rad posadio tu ideju u moju glavu, i kako god,
pronašao sam u njemu rudnik podataka i prijedloga
kada je počeh razvijati. Pokazao mi je sve slike i
crteţe koje je imao po kući; uključujući neke skice
napravljene perom i crnilom zbog kojih bi, duboko
vjerujem, bio izbačen iz kluba da su ih neki od
članova vidjeli. Ubrzo postadoh gotovo pravi ljubitelj,
te bih slušao satima poput školarca o umjetničkim
teorijama i filozofskim špekulacijama dovoljno
divljim da ga kvalificiraju za Danversovu ludnicu.
Moje ga je sljedbeništvo, spojeno s činjenicom da su
ljudi uglavnom počeli imati sve manje i manje posla s
njime, otvorilo da postane sasvim prisan sa mnom te
mi jedne večeri natukne da ako sam sklon drţati jezik
za zubima i ne previše gadljiv, mogao bi mi pokazati
nešto posve neobično - nešto trunku snaţnije od ičega
što ima u kući.
“Znate,” rekao je, “postoje stvari koje nisu za
ulicu Newbury - stvari koje ne spadaju ovdje, i koje se
ovdje ne mogu pojmiti, u svakom slučaju. Moja je
zadaća uhvatiti natruhu duše, a to nećete pronaći u
sko- rojevićkom spletu umjetnih ulica na izgrađenoj
zemlji. Back Bay nije Boston - još nije ništa, jer nije
imao vremena pokupiti sjećanja i privući lokalne
duhove. Ako ovdje ima duhova, to su pitomi duhovi
slane močvare i plitkoga zaljeva; a ja ţelim ljudske
duhove - duhove bića dovoljno organiziranih da
mogu promatrati pakao i shvaćati značenje onoga Što
su vidjeli.
Mjesto za ţivot umjetnika je North End. Ako je
estet iskren, podnio bi sirotinjski kvart u ime
skupljenih tradicija. Čovječe dragi! Zar ne shvaćate da
takva mjesta nisu napravljena, već su zapravo narasla?
Generacija za generacijom je ondje ţivjela i osjećala i
umrla, i to u danima kada se ljudi nisu plašili ţivjeti i
osjećati i umrijeti. Zar ne znate da je ondje stajao mlin
na Coppovom brdu 1632., i da je pola sadašnjih ulica
poloţeno do 1650.? Mogu vam pokazati kuće koje
stoje dva i pol stoljeća i više; kuće koje su svjedočile
onome što bi modemu kuću srušilo u prašinu. Što
suvremenici znaju o ţivotu i silama iza njega? Vi
nazivate vračarije Salema obmanom, ali ja bih se
kladio da bi vam moja pra-pra-pra-pra-baka mogla
ispričati koju priču. Objesili su je na Brdu vješala, dok
ju je Cotton Mather" gledao samopraveđno. Mather,
proklet bio, se bojao da bi netko mogao uspjeti u
bijegu iz onoga zlosretnoga kaveza monotonije - da je
barem netko bacio čini na njega ili mu isisao krv u
noći!
Mogu vam pokazati kuću u kojoj je ţivio, a
mogu vam pokazati i jednu drugu u koju se bojao ući
unatoč njegovim silno hrabrim govorima. Znao je za
stvari koje se nije usudio staviti u onu glupu
Magnaliu10 ili u ona djetinjasta Čuda nevidljiva svijeta11.
Gledajte, znate li da je cijeli North End nekoć imao
sklop tunela koji je omogućavao određenim ljudima
da im kuće budu povezane međusobno, te s grobljem,
i s morem? Neka samo gone i progone iznad zemlje -
ono što se događalo svakoga dana a ne moţe se
dosegnuti, glasove koji se smijaše u noći i ne mogu se
locirati!
Pa, čovječe, od deset preţivjelih kuća
sagrađenih prije 1700., ne diranih odonda, kladio bih
10
“Magnalia Christi Americana” (grubo prevedeno: “Veličanstvena Kristova djela
u Americi”): knjiga koju je 1702. objavio Cotton Mather, i koja izmeĎu ostalog
sadrži opise Vještičjih suĎenja, bijega Hannah Dustan iz ruku Indijanaca i
utemeljenja sveučilišta Harvard.
11
“Čuda nevidljiva svijeta”: knjiga objavljena 1693., u kojoj Cotton Mather
objašnjava vražji plan uništenja plantaža i crkava kroz vještičje posrednike, što je
dovelo do optuživanja ljudi koji ne žive idealnim načinom života, te progonom
“vještica”.
se da vam u osam mogu pokazati nešto nastrano u
podrumu. Teško da prođe mjesec a da ne čitate o
radnicima kako su ovdje i ondje pronašli na starim
mjestima zazidane svodove i bunare koji ne vode
nikuda; kada smo već kod toga - mogli ste vidjeti
takvu kuću blizu nadzemne ţeljeznice u ulici
Henchman prošle godine. Tamo su bile vještice i ono
što su njihove čini prizvale; gusari i ono što su
donijeli s mora; krijumčari; plaćenici - i kaţem vam, u
starim su vremenima ljudi znali ţivjeti, i kako
proširiti okove ţivota! Ovo nije jedini svijet kojega
smioni i mudri čovjek moţe poznavati - pih! I onda
pomisliti na današnjicu kao opreku, s tako blijedo-
ruţičastim mozgovima, gdje čak i klub navodnih
umjetnika drhti i snebiva se ako slika ode onkraj
osjećaja čajnog stolića u ulici Beacon!
Jedina sačuvana draţ sadašnjice je ta što je
prokleto preglupa da pomnije proučava prošlost. Što
karte i zapisi i knjige-vodiči zaista govore o North
Endu? Bah! Jamčim vam da ću vas nasumce odvesti
do trideset ili četrdeset uličica i spleta uličica sjeverno
od Prinčeve ulice koje ne naslućuje niti deset ţivih
bića izuzev stranaca koji ih preplavljuju. A što oni
Digići znaju o njihovom značaju? Ne, Thurberu, ta
drevna mjesta predivno sanjaju i prepuna su čuda i
strave i bijega od banalnosti, a ipak još ne postoji ţiva
duša koja će ih razumjeti ili profitirati na njima. Ili
poštenije, postoji samo jedna ţiva duša - jer nisam
kopao posvuda po prošlosti za ništa!
Gledajte ovako, vi ste zainteresirani za tako
nešto. Što ako vam kaţem da imam još jedan atelje
tamo, gdje mogu uhvatiti noćni duh pradavnoga
uţasa te slikati stvari koje ne bih mogao niti zamisliti
u ulici Newbury? Naravno da to ne govorim onim
prokletim starim babama u klubu - gdje Reid, proklet
bio, čak i sada šapuće da sam nekakvo čudovište na
voţnji niz tobogan obrnute evolucije. Da, Thurberu,
davno sam odlučio da čovjek mora slikati uţas kao i
ljepotu ţivota, pa sam proveo neka istraţivanja na
mjestima gdje sam imao razloga misliti da uţas ţivi.
Imam stan za koji ne vjerujem da je itko pored
tri ţivuća Nordijca i mene ikada vidio. Nije jako
daleko od stanice nadzemne ţeljeznice što se tiče
udaljenosti, ali je stoljećima daleko što se tiče duše.
Uzeo sam ga zbog nastranoga staroga ciglenog
bunara u podrumu - jednoga od one vrste što sam
spominjao. Straćara samo što se ne sruši, tako da
nitko drugi ondje ne bi ţivio, i mrsko mi je kazati
koliko ga malo plaćam. Prozori su zakucani daskama,
ali tako mi se više sviđa, budući da ne ţelim danje
svjetlo za ono što radim. Slikam u podrumu, gdje je
inspiracija najdublja, ali sam namjestio i ostale
prostorije na prizemnom katu. Sicilijanac je vlasnik, i
unajmio sam ga pod imenom Peters.
Stoga ako ste za akciju, odvest ću vas tamo
večeras. Mislim da ćete uţivati u slikama, jer kao što
rekoh, tamo sam malo pustio mašti na volju. Nije to
velika udaljenost - katkada idem pješice, jer ne ţelim
privući pozornost s taksijem na takvome mjestu.
Moţemo poći vlakom od Juţne stanice prema ulici
Battery, a nakon toga slijedi lagana šetnja.”
Dakle, Eliote, nisam imao bogzna što raditi
nakon te govorancije osim da se suzdrţim od trčanja
umjesto hodanja prema prvome praznome taksiju
kojega smo mogli vidjeti. Presjeli smo kod nadzemne
na Juţnoj stanici, i negdje oko ponoći smo se spustili
niz stepenice ulice Battery te udarili uz staru obalu
pored Ustavnoga pristaništa. Nisam brojao poprečne
ulice, pa ti ne mogu kazati koja je to bila u koju smo
skrenuli, ali znam da nije bila Greenough Lane.
Kada smo skrenuli, morali smo prijeći čitavu
duţinu napuštene najstarije i najprljavije uličice koju
sam ikada vidio u ţivotu, s ruševnim zabatima kuća,
slomljenim prozorima s malim okvirima, i arhaičnim
dimnjacima koji stajaše poluraspadnuti nasuprot
mjesecom osvijetljenoga neba. Ne vjerujem da je bilo
tri kuće na vidiku koje nisu stajale u vrijeme Cottona
Mathera
- zasigurno sam uočio barem dvije sa starinskim
nadstrešnicama, a jednom sam ugledao šiljatu liniju
krova gotovo zaboravljene predkolonijalne vrste, iako
nam antikvari govore da takvo što više ne postoji u
Bostonu.
Iz te smo uličice, koja bijaše slabo osvijetljena,
skrenuli nalijevo u podjednako tihu i još uţu uličicu
koja uopće nije imala svjetla; i kroz minutu smo
napravili nešto što mislim da je tupokutno skretanje
desno u tamu. Nedugo nakon toga Pickman izvadi
svjetiljku i otkrije pretpotopna vrata s dizajnom deset
kvadrata koja su izgledala odvratno izjedena crvima.
Otključavši ih, uveo me u jalov hodnik s nekoć
sjajnim oblogama od tamnoga hrasta - jednostavnim,
naravno, ali uzbudljivo sugestivnim na vremena
Androsa12 i Phippsa13 i vradţbina. Tada me poveo
kroz vrata s lijeve strane, upalio uljnu svjetiljku, i
rekao mi da se raskomotim.
Vidiš, Eliote, ja sam netko koga bi na ulici
pošteno nazvali “tvrdokošcem”, ali priznati ću da mi
je ono što sam ugledao na zidovima te prostorije
zadalo ruţan šok. Bile su to njegove slike, znaš - one
koje nije mogao naslikati ili pokazati u ulici Newbury
- i bio je u pravu kada je rekao da je “pustio mašti na
volju”. Evo - popij još jedno piće - i meni je potrebno!
Nema svrhe da ti pokušam kazati kako su
12
Sir Edmund Andros (1637.-1714.): proengleski kolonijalni administrator u
sjevernoj Americi, čije je upravljanje dominionom Nove Engleske bilo autoritativno
i turbulentno
13
Sir William Phipps (1650.-1694.): brodograditelj, pomorski kapetan, lovac na
blaga, vojskovoĎa, te prvi krunom odreĎeni guverner kraljevske provincije Zaljeva
Massachusetts
izgledale, jer su uţas, bogohulna strava, i
nevjerojatan prijezir i moralni smrad proizlazili iz
jednostavnih dodira, prilično onkrâj moći riječi
kojima bi ih se moglo klasificirati. Nimalo nije bila
prisutna egzotična tehnika koja se moţe vidjeti kod
Sidneyja Simea, ništa od transsatumovih pejzaţa i
lunarnih gljiva koji sluţe Clarku Ashtonu Smithu14 da
sledi krv. Pozadine su uglavnom bile stara crkvena
groblja, duboke šume, litice pored mora, cigleni
tuneli, drevne drvom obloţene prostorije, ili
jednostavne masonske grobnice. Groblje na Coppovu
brdu, koje nije moglo biti udaljeno mnogo ulica od
ove same kuće, je bilo omiljena tema.
Ludilo i čudovišnost su leţali u likovima u
prvome planu - jer je Pickmanovom morbidnom
umjetnošću prevladavalo demonsko portretiranje. Ti
su likovi rijetko bili posve ljudski, ali često su se
pribliţavali ljudskosti u različitim stupnjevima.
Većina je tijela, iako grubo dvonoţna, bila pogrbljena,
i imala nejasan pseći kalup. Tekstura većine je bila
neke neugodne gumenaste vrste. Uh! Mogu ih vidjeti
i sada! Njihova preokupacija - pa, ne traţi me da
budem odveć precizan. Uglavnom su se hranili - neću
kazati čime. Ponekada su bili prikazani u skupinama
na grobljima ili u podzemnim prolazima, i često su se
14
Clark Ashton Smith: samouki američki pjesnik, slikar, kipar te autor fantastičnih,
horor i znanstveno-fantastičnih priča; dugogodišnji Lovecraftov prijatelj
pojavljivali u borbama oko njihova plijena - ili radije,
njihova blaga. A kakvu je prokletu izraţajnost
Pickman katkada podario nakaradnim licima plijena
ove mrtvačnice! Povremeno su stvari bile prikazane u
skoku kroz otvoreni prozor u noći, ili kako čuče na
prsima spavača, opčinjeni njihovim grlima. Jedno je
platno prikazivalo krug njih kako laju oko obješene
vještice na Brdu vješala, čije je mrtvo lice odavalo
blisko srodstvo njihovim.
Ali nemoj dobiti ideju da sam se od sveg ovog
odurnog posla tematike i okruţenja onesvijestio.
Nisam trogodišnje dijete, te vidjeh mnogo toga
sličnoga ovome i prije. Bila su to lica, Eliote, ta
prokleta lica, koja su zurila i slinila iz platna samim
dahom ţivota! Kunem se Bogom, čovječe, duboko
vjerujem da su bila ţiva! Taj je mučni čarobnjak
probudio ognje pakla u pigmentu, a njegov je kist bio
čarobni štapić koji moţe prizvati noćne more. Daj mi
taj bokal, Eliote!
Bilo je jedno djelo nazvano “Lekcija” - nebesa
smilujte mi se, što sam ga ikada vidio! Slušaj - moţeš
li zamisliti čučeći krug neizrecivih psima nalik
stvorenja na groblju koja uče malo dijete kako da se
hrani kao oni? Cijena zamijenjene bebe,
pretpostavljam - znaš onaj stari mit kako čudni ljudi
ostavljaju svoj okot u zipkama kao zamjenu za
ljudske bebe koje ukradu. Pickman je prikazivao što
se događa toj ukradenoj djeci - kako odrastaju - i tada
sam počeo uviđati gnjusnu povezanost U licima
ljudskih i ne-ljudskih likova. On je, u svim svojim
gradacijama morbidnosti između sasvim ne-ljudi i
degradiranih ljudi, uspostavio zlobnu vezu i
evoluciju. Pseće stvari su se razvile iz smrtnika!
I doskora se zapitah kako je doţivljavao njihove
mlade ostavljene s čovječanstvom u obliku mjenjolike
djece, tada mi oko uhvati sliku koja je utjelovljivala
upravo tu pomisao. Bila je to slika drevnoga
puritanskoga interijera - prostorija s teškim gredama i
rešetkastim prozorima, s ugodnim, i nezgrapnim
namještajem iz sedamnaestoga stoljeća, s Obitelji
posjednutom uokolo dok je otac čitao Sveto pismo.
Svako je lice isijavalo otmjenost i poštovanje, izuzev
jednoga koje je odraţavalo ruglo jame. Bilo je to lice
mladića u godinama, te je bez dvojbe pripadalo
pretpostavljenom sinu onoga poboţnog oca, dok je u
biti bio rod nečistih stvari. Bio je to njihov mjenjolik -
i u duhu vrhunske ironije Pickman mu je podario crte
lica sasvim primjetno slične njegovim.
Do tada je Pickman upalio svjetiljku u susjednoj
sobi te je pristojno drţao otvorena vrata za mene;
pitajući me bih li ţelio vidjeti njegove “suvremene
studije”. Nisam bio u mogućnosti dati mu mnogo od
svog mišljenja - bio sam previše bez riječi od straha i
prijezira - ali mislim da je u potpunosti razumio te se
time osjećao visoko pohvaljenim. A sada te ţelim
ponovo uvjeriti, Eliote, da nisam nikakav mekušac
koji bi vrištao na išta što prikazuje i djelić odstupanja
od uobičajenoga. Ja sam sredovječno i pristojno
sofisticiran, i predmnijevam da si me dovoljno gledao
u Francuskoj da znaš kako me nije lagano izbaciti iz
takta. Imaj u vidu, također, da sam baš upravo došao
do zraka i navikao se na te stravične slike koje su
pretvarale kolonijalnu Novu Englesku u neku vrst
dodatka paklu. Dakle, usprkos svemu tome, ta je
sljedeća prostorija iskamčila pravi vrisak iz mene, te
sam se morao primiti za dovratak da mi koljena ne
popuste. Ta je druga komora prikazivala čopor
zloduha i vještica kako osvajaju svijet naših predaka, i
donosila je stravu ravno u naš svakidašnji ţivot!
Boţe, kako je taj čovjek slikao! Postojala je
studija nazvana “Nesreća u podzemnoj”, u kojoj se
jato podlih stvari veralo iz neke neznane katakombe
kroz pukotinu u podu stanice podzemne ţeljeznice u
ulici Boylston, te su napadali mnoštvo ljudi na
platformi. Druga je prikazivala ples na Coppovu
brdu sred grobnica s pozadinom današnjice. Bio je
tamo još i pozamašan broj pogleda na podrume, s
čudovištima kako puze kroz rupe i pukotine u
zidovima, cereći se dok su čučali iza bačava ili peći i
čekali da im se prva ţrtva spusti niz stepenice.
Jedno odurno platno činilo se da opisuje golemo
kriţanje na Beacon Hillu, s preplavljujućom vojskom
kuţnih čudovišta koji se guraše kroz jazbine koje su
saćasto prekrivale tlo. Plesovi na modernim
grobljima su slobodno slikani, dok me jedan drugi
koncept nekako sablaznio više od ostalih - prizor
ispod neznanih svodova, gdje su se gomile zvjeradi
nagurale oko jedne koja je drţala dobro poznati vodič
kroz Boston te je očito čitala na glas. Svi su pokazivali
na određeni prolaz, i svako se lice činilo izobličeno
epileptičnim i odzvanjajućim smijehom, i ja pomislih
da gotovo čujem đavolje odjeke. Naslov slike bijaše,
“Holmes, Lowell, i Longfellow leţe pokopani na
Mount Aubumu15”.
Kako sam se postepeno umirio i prilagodio na
ovu drugu prostoriju pakosti i morbidnosti, počeo
sam analizirati neke od razloga mojega mučnog
prijezira. Na prvome mjestu, rekoh sam sebi, ove su
stvari odbojne zbog krajnje neljudskosti i okorjele
okrutnosti koje je iskazivao Pickman. Momak mora
biti nemilosrdan neprijatelj sveg čovječanstva da
toliko uţiva u torturi mozga i mesa i degradaciji u
ovoj smrtničkoj oronuloj građevini. Na drugome
mjestu, slike su uţasavale zbog njihove veličine.
Njihova umjetnost bijaše uvjerljiva umjetnost - kada
15
groblje Mount Auburn: utemeljeno 1831. kao prvo američko “vrtno” groblje koje
je napravilo odmak od tradicionalnih, kolonijalnih groblja vezanih uz samu crkvenu
graĎevinu (trojica navedenih bijahu Lovecraftovi suvremenici i poznate ličnosti)
smo gledali slike ugledali smo same demone te smo
ih se bojali. I nastrani dio bijaše taj što Pickman nije
crpio ništa od svoje snage tako što je bio izbirljiv ili
bizaran. Ništa nije bilo mutno, izobličeno, ili
stilizirano; obrisi bijahu oštri i ţivotni, a detalji bijahu
gotovo bolno definirani. A tek lica!
Nije bila neka puka umjetnikova interpretacija
to što vidjesmo; bio je to sam pandemonij, savršeno
jasan u potpunoj objektivnosti. To je bilo to, nebesa
mi! Čovjek uopće nije bio fantazist ili romantičar - nije
se čak ni trudio pruţiti nam grčevitu, sablasnu
prolaznost snova, već je hladno i zlobno odraţavao
nekakav stabilni, me- hanistički, i dobro ustaljeni
svijet uţasa kojega je vidio u potpunosti, briljantno,
skladno, i odlučno. Bog zna što je taj svijet trebao biti,
ili gdje je uopće promatrao bogohulne oblike koji
skakuću i kasaju i gmiţu kroz njega; ali koji god bio
zbunjujući izvor njegovih slika, jedno je bilo jasno.
Pickman je bio u svakome smislu
- u koncepciji i u egzekuciji - temeljit, bolno radišan, i
gotovo znanstveno realističan.
Moj me domaćin sada vodio dolje u podrum u
svoj atelje, te se pripremih za paklenske efekte među
nesvršenim platnima. Kako smo stigli do dna vlaţnih
stuba, okrenuo je svjetiljku prema kutu velikoga
otvorenoga prostora koji je leţao pred nama,
otkrivajući kruţni cigleni rub nečega što je očito bio
veliki bunar u zemljanome podu. Prišli smo bliţe, te
vidjeh da mora biti pet stopa širok, sa stjenkama
širokim dobru stopu i nekih šest pedalja ponad tla -
solidan rad sedamnaestoga stoljeća, ili sam bio u
grdnoj zabludi. To je bilo, Pickman reče, ono o čemu
je kazivao - otvor u mreţu tunela koji su nekoć bili
ukopani pod brdom. Primijetih dokono kako se nije
činio zazidan, te da je teški drveni disk činio očiti
poklopac. Pomislivši na stvari s kojima je ovaj bunar
morao biti spojen, ako Pickmanove divlje aluzije nisu
bile puka retorika, lagano zadrhtah; pa se okrenuh da
ga slijedim korak gore pa kroz uska vrata u prostoriju
poštene veličine, opremljene drvenim podom i
namještenom kao atelje. Oprema s acetilenskim
plinom je pruţala svjetlo nuţno za rad.
Nedovršene slike na stalcima ili naslonjene o
zidove bijahu grozne kao i one dovršene gore, te
prikazivaše mukotrpne metode umjetnika. Prizori su
bili započinjani krajnjom paţnjom, a konture narisane
olovkom su govorile o minucioznosti kojom se
Pickman sluţio da postigne pravu perspektivu i
proporciju. Čovjek je bio velikan - kaţem to čak i
sada, znajući sve što znam. Veliki fotografski aparat
na stolu pobudi moju paţnju, i Pickman mi objasni da
ga koristi slikajući scene za pozadine, tako da bi ih
mogao preslikati s fotografija u ateljeu umjesto da
tegli opremu uokolo po gradu za ovaj ili onaj prizor.
Bio je mišljenja daje fotografija jednako dobra kao
stvaran prizor ili kao model za kontinuiran rad, te
objavi kako je koristi redovito.
Bilo je nešto posve uznemirujuće kod mučnih
skica i poluzavršenih čudovišnosti koje su zvjerale
uokolo sa svake strane prostorije, a kada je Pickman
iznenada otkrio golemo platno na strani daleko od
svjetla, nisam ni za ţivu glavu mogao suspregnuti
glasan urlik - drugi koji sam proizveo te noći.
Odjekivao je i odjekivao kroz tamne svodove toga
drevnoga i otrovnoga podruma, i morao sam se
zagrcnuti na poplavu reakcija koje su prijetile
eksplozijom u histeričnome smijehu. Milostivi
Stvoritelju! Eliote, ali ja ne znam što je od toga bilo
stvarno a što grozničava mašta. Ne čini mi se da
Zemlja moţe sadrţavati san poput toga!
Bila je to kolosalna i neizreciva bogohulnost s
ognjem u crvenim očima, i drţala je u koščatim
kandţama stvar koja bijaše čovjek, glodajući mu
glavu kao što dijete gricka vrh slatkiša. Njen poloţaj
je bio neka vrst čučnja, i kako sam promatrao osjećao
sam kako bi svakoga trenutka mogla ispustiti svoj
trenutačni plijen i potraţiti sočniji zalogaj. Ali k vragu
i sve, nije čak ni đavolji subjekt bio taj koji je činio tu
sliku takvom besmrtnom fontanom sve panike - niti
on, niti pseće lice s podignutim ušima, krvavim
očima, spljoštenim nosom, i slinavim usnama. Nisu ni
ljuskave kandţe niti tijelo skorene plijesni niti
kopitaste noge - ništa od toga nije budilo tu
jedinstvenu grozotu, iako je bilo što od toga moglo
bez problema potjerati lako uzbudljivoga čovjeka u
ludilo.
Bila je to tehnika, Eliote - prokleta, bezboţna,
neprirodna tehnika! Koliko god sam ţivo biće, nikada
nigdje ne vidjeh sami dah ţivota tako pretočen u
platno. Čudovište je bilo ondje - zurilo je i glodalo i
glodalo i zurilo - i znao sam da samo obustava zakona
Prirode moţe ikada dopustiti čovjeku da naslika
takvu stvar bez modela - bez nekakvoga tračka uvida
u podzemni svijet kojega nijedan smrtnik neprodan
Đavlu nije nikada imao.
Pribijen pribadačom na prazni dio platna stajao
je posve smotan komad papira - vjerojatno, pomislih,
fotografija s koje je Pickman namjeravao preslikati
pozadinu odvratnu kao i noćnu moru koju je trebala
krasiti. Posegnuo sam da ga razmotam i pogledam,
kada iznenada vidjeh kako se Pickman trznuo kao
metkom pogođen. Bio je osluškivao naročitim
intenzitetom još otkako je moj šokirani vrisak
probudio nenaviknute odjeke u mračnome podrumu,
i sada se doimao ošinut strahom koji je, premda
neusporediv s mojim, u sebi sadrţavao više tjelesnu
nego duševnu komponentu. Izvukao je revolver i
pokazao mi da budem tiho, tada je izašao u glavni dio
podruma i zatvorio vrata za sobom.
Mislim da sam na trenutak bio paraliziran.
Oponašajući Pickmanovo osluškivanje, umislio sam
da čujem slabašni zvuk trčkaranja negdje, te niz
cvileţa ili blejanja iz smjera kojega nisam mogao
odrediti. Pomislih na ogromne štakore pa zadrhtah.
Tada dopre prigušeni zvuk meteţa od kojega sam se
nekako cijeli najeţio - skrivena, grabeţljiva vrst
meteţa, premda ne mogu pokušati prenijeti riječima
na što mislim. Bilo je kao da teško drvo pada na
kamen ili ciglu - drvo na ciglu - zbog čega sam na to
pomislio?
Začulo se opet, još glasnije. Osjetila se vibracija
kao da je drvo palo s veće visine no što je palo prije.
Tome uslijedi oštar škripavi zvuk, Pickmanovo
vrištavo mumljanje, te zaglušujuće praţnjenje svih
šest komora revolvera, ispaljenih spektakularno kao
što bi krotitelj lavova mogao pucati u zrak kao
sredstvo zastrašivanja. Prigušeni cvileţ ili kreštanje,
te tup udarac. Tada se začuje još drvenog i ciglenog
škripanja, pauza, te otvaranje vrata - na koje sam se
priznajem jezivo trznuo. Pickman se pojavio s
pušećim oruţjem, psujući nadute štakore koji se
izlegoše u drevnome bunaru.
“Vrag će ga znati što jedu, Thurberu,” iscerio se,
“jer ti arhaični tuneli dodiruju groblje i vještičju
jazbinu i morsku obalu. Ali što god to bilo, mora da
im je ponestalo, jer bili su vraţje nestrpljivi da izađu.
Vaše ih je vikanje uskomešalo, pretpostavljam. Bolje
budite paţljivi na ovim starim mjestima - naši
prijatelji glodavci su smetnja, premda ponekada
mislim da su pozitivni dodatak u smislu atmosfere i
boja.”
Dakle, Eliote, to je bio kraj noćne pustolovine.
Pickman mi je obećao pokazati kuću, i nebesa znaju
da je to i učinio. Izveo me iz onoga spleta uličica, čini
mi se suprotnim smjerom, jer kada smo ugledali
uličnu svjetiljku bili smo u polupoznatoj ulici
monotonih redova oronulih stambenih zgrada i starih
kuća. Bila je to ulica Charter, ispostavilo se, ali bio
sam previše usplahiren primijetiti kako smo došli do
nje. Zakasnili smo na nadzemnu, te smo pješice
krenuli natrag kroz centar ulicom Hanover. Sjećam se
te šetnje. Skrenuli smo s Tremonta uz Beacon, i
Pickman me ostavio na uglu ulice Joy, gdje sam
nastavio sam. Nikada se više nisam čuo s njim.
Zašto sam ga se odrekao? Nemoj biti nestrpljiv.
Čekaj da naručim kavu. Dosta je bilo alkohola, ali
treba mi nešto drugo. Ne - to nije bilo zbog slika što
sam ih vidio na onome mjestu; iako se kunem da su
one bile dostatne da ga se protjera iz devet od deset
domova i klubova u Bostonu, i pretpostavljam da se
sada nećeš čuditi zašto se moram kloniti podzemne
ţeljeznice i podruma. Bilo je to - zbog nečega što sam
pronašao u svome kaputu sljedećega jutra. Znaš,
smotani papir pričvršćen na ono strahovito platno u
podrumu; stvar za koju sam mislio da je fotografija
nekakvog prizora koju je namjeravao upotrijebiti kao
pozadinu onoga čudovišta. Onaj posljednji prepad se
dogodio kada sam posegnuto da ga razmotam, i čini
se da sam ga nesvjesno zguţvao u dţep. Ali evo kave
- popij je crnu, Eliote, ako si mudar.
Da, papir je razlog zašto sam se odrekao
Pickma- na; Richarda Uptona Pickmana, najvećega
umjetnika kojega sam ikada poznavao - i
najgnjusnijeg bića koje je ikada preskočilo granice
ţivota u ponore mita i ludila. Eliote - stari je Reid bio
u pravu. On nije bio posve čovjek. Ili je rođen u
stranoj sjeni, ili je pronašao način kako otkračunati
zabranjena vrata. Sada je sasvim svejedno, jer je
otišao - natrag u nevjerojatnu tamu koju je oboţavao
pohoditi. Evo, upalimo luster.
Ne traţi me da objasnim niti čak da nagađam
što sam spalio. Nemoj me ni pitati, što je značio onaj
krticama nalik meteţ kojega je Pickman onako hitro
otpisao kao štakore. Postoje tajne, znaš, koje su mogle
navratiti iz davnih dana Salema, a Cotton Mather je
svojevremeno zborio o prilično neobičnim stvarima.
Znaš kako su prokleto ţivotne bile Pickmanove slike -
kako smo se svi znali čudili gdje smogne takva lica.
Pa - onaj papir, na posljetku, nije bila fotografija
nikakve pozadine. Ono što je prikazivala je
jednostavno bilo ono čudovišno biće koje je slikao na
onome groznome platnu. Bio je to model kojeg je
koristio - a njegova pozadina je bio puki zid
podrumskoga ateljea u minucioznim detaljima. Ali
tako mi svega, Eliote, bila je to fotografija iz
stvarnoga života.
Krvosljednik
I.
U mojim izmučenim ušima odzvanja bez
prestanka zujanje i klepetanje noćnih mora, i
slabašno, udaljeno lajanje nekakvoga divovskoga
lovačkog psa. To nije san - a nije, bojim se, niti ludilo -
jer previše se toga već zbilo zbog čega imam ove
milostive dvojbe. St. John je izmrcvareno truplo; i
samo ja znam zašto, a takve je naravi moje znanje da
se upravo spremam prosvirati si mozak iz straha da
ću i sam biti izmrcvaren istim načinom. Niz
neosvijetljene i beskrajne hodnike jezovite fantazije
krstari crna, bezoblična Nemesis18 koja me tjera u
samouništenje.
Neka nebesa oproste glupost i morbidnost koje
su nas odvele u takvu čudovišnu zlu kob! Umorni od
banalnosti prozaičnoga svijeta, gdje čak radosti
romantike i pustolovine ubrzo postaju ustajale, St.
John i ja
_____________________________
20 bakanalije: divlja i mistična slavlja grčko-rimskog boga vina Bakha, koje danas
kao pojam opisuju bilo kakav oblik pijanog slavlja
21 Belial: demon laži koji je nekada pripadao anĎelima, jedan od četiri vladara
pakla. Tradicija kaže daje stvoren odmah iza Lucifera.
Azathoth
24 kalcedon: mineral bijele ili sivoplave boje koji se koristi za fini nakit, te za kojeg
se vjeruje da pročišćuje misli i ublažava loše snove
24 beril: mineral koji je u čistome obliku bezbojan, ali zbog raznih nečistoća može
biti zelen, plav, žut, crven i bijel; uravnotežuje čakre i priziva velikodušnost
Dothura njihovi zidovi prikazivali ogromne slikarije
kraljeva i vojski, divote koje bi istoga trena nadahnule
i zapanjile promatrača. Nebrojeni bijahu stupovi
palača, svi od delikatnoga mramora, i rezbarenim
oblicima neprolazne ljepote. I u većini su palača
podovi bili mozaici od berila30 i lapis-lazulija25 i
sardoniksa32 i granata26 i drugih odabranih materijala,
postavljenih tako da se promatrač mogao zamisliti
kako hoda preko gredica najrjeđega cvijeća. I bilo je
također i česmi, koje bacaše mirisne vode u ugodnim
mlazovima raspoređenima lukavom vještinom.
Zasjenjujući sve ostale stajala je palača kraljeva Mnara
i okolnih zemalja. Na paru zlatnih pognutih lavova
počivalo je prijestolje, mnogo stepenica iznad
svjetlucavoga poda. I bio je izrezbaren iz jednoga
komada bjelokosti, iako više ne ţivi ni jedan čovjek
koji bi znao odakle bi tako golem komad mogao
potjecati. U toj palači bijaše također mnogo galerija, i
mnogo amfiteatara gdje su se lavovi i ljudi i slonovi
borili za uţitak kraljeva. Katkada su amfiteatri bili
potopljeni vodom dopremljenom iz jezera moćnim
akvaduktima, te su se tada priređivale uzbudljive
pomorske bitke, ili borbe između plivača i
25 lapis-lazuli: relativno rijedak poludragi kamen koji se zbog svoje intenzivne plave
boje iskapa od 3. tisućljeća pr. Kr., te se vjeruje da donosi iskrenost i pojačava
kreativnost.
26 granati: skupina minerala koju ljudi rabe još od brončanoga doba kao drago
kamenje i abraziv; kamen ljubavi i strasti
smrtonosnih podvodnih stvari.
Sarnath je imao sedamnaest tornjevima nalik,
uzvišenih i nevjerojatnih hramova, sagrađenih od
svijetloga višebojnoga kamena nepoznatoga igdje
drugdje. Visok punih tisuću lakata je stajao najveći
među njima, u kojem su obitavali vrhovni svećenici
dostojanstva jedva manjeg od kraljevskog. U razini tla
bijahu dvorane veličine i krasote poput onih u
palačama, gdje se okupljaše gomile da štuju Zo-
Kalara i Tamsha i Lobona, vrhovna boţanstva
Sarnatha, čiji su tamjanom obavijeni oltari bili poput
prijestolja vladara. Nisu poput eikona drugih bogova
bili Zo-Kalar i Tamash i Lobon, jer toliko su ţivotni
bili da se čovjek mogao zakleti da sami milostivi
bradati bogovi sjede na bjelokosnim prijestoljima. A
gore uz beskrajne stube od sjajnoga cirkona nalazila
se toranj-odaj a, odakle su vrhovni svećenici
promatrali grad i ravnice i jezero danju, a tajanstveni
mjesec i znakovite zvijezde i planete, i njihove odraze
u jezeru noću. Ovdje se izvodio vrlo tajni i drevni
obred preziranja Bokruga, vodenog guštera, i ovdje je
počivao oltar od krizolita koji je nosio Taran-Ishovu
USUD škrabotinu.
Prekrasni bijahu i vrtovi koje je sagradio
Zokkar, kralj iz davnina. U središtu Sarnatha su
leţali, pokrivajući velik prostor te okruţeni visokim
zidom. I bili su natkriveni moćnom kupolom od
stakla, kroz koju su sjali sunce i mjesec i zvijezde i
planeti kada je bilo vedro, i s koje su visjeli blistavi
prikazi sunca i mjeseca i zvijezda i planeta kada nije
bilo vedro. Ljeti vrtovi bijahu hlađeni svjeţim
bezmirisnim povjetarcima koji su vješto stvarani
lepezama, a zimi su bili grijani skrivenim vatrama,
tako da je u tim vrtovima bilo vazda proljeće.
Vrtovima su tekli mali potoci preko svijetlih oblutaka,
presijecajući zelene livade i vrtove mnogih nijansi, a
prekoračeni mnoštvom mostova. Mnogo bijaše
vodopada u njihovim tokovima, i mnogo bijaše
ljiljanima krcatih jezerca u koja su se slijevali.
Potocima i jezercima plivaše bijeli labudovi, dok je
glazba rijetkih ptica zvonila u glas s melodijom voda.
Usred uređenih terasa su se uzdizali zeleni nasipi,
ukrašeni tu i tamo sjenicama vinove loze i slatkih
cvjetova, i sjedalima i klupama od mramora i
portira27. I moglo se pronaći mnogo malih oltara i
hramova gdje se čovjek mogao odmoriti ili pomoliti
niţim bogovima.
Svake se godine u Sarhathu odrţavalo slavlje u
čast uništenja grada Iba, za čije je vrijeme u izobilju
bilo vina, pjesme, plesa, i veselja svake vrste. Velike
su počasti odavane sjenkama onih koji istrijebiše
čudna drevna bića, a sjećanjima na ta bića i na
28
hijalin: grčki korijen značenja kristal, staklo; označava tvar koja nalikuje staklu
Kroz svih sam te sedam zemalja traţio, i jednoga ću
dana ponovo vladati tvojim lugovima i vrtovima,
tvojim ulicama i palačama,
i pjevati ću ljudima koji će znati o čemu pjevam, te
se neće smijati ili mi okretati leđa. Jer ja sam Iranon,
koji bijaše princ Aire.”
Te su noći stanovnici Telotha smjestili stranca
u staju, a ujutro mu dođe gradski arhont29 i reče da
mora ići u radionu Athoka postolara, da mu bude
naučnik.
“Ali ja sam Iranon, pjevač pjesama,” on
uzvrati, “te nemam srce za postolarev zanat.”
“Svi u Telothu moraju mukotrpno raditi,”
odgovori arhont, “jer takav je zakon.” Tada Iranon
reče:
“Zbog čega mukotrpno radite; ako ne zbog
toga da moţete ţivjeti i biti sretni? Te ako
mukotrpno radite samo da biste još više mukotrpno
radili, kada će vas pronaći sreća? Vi muku mučite
da biste ţivjeli, ali zar nije ţivot sazdan od ljepote i
pjesme? I ako ne trpite pjevače među sobom, gdje
će biti plodovi vašeg mukotrpnog rada? Muka bez
pjesme je poput iscrpljujućeg puta bez kraja. Zar
nije smrt ugodnija?” Ali arhont bijaše mrzovoljan i
nije shvaćao, te zaprijeti strancu:
29
arhont: titula najviših dužnosnika u mnogim grčkim antičkim polisima
“Ti si čudan mladić, i ne dopada mi se tvoje
lice niti tvoj glas. Riječi koji si izgovorio su
bogohulne, pošto bogovi Telotha kazaše da je
mukotrpan rad dobar. Naši su nam bogovi obećali
utočište svjetla onkraj smrti, gdje će biti odmora bez
kraja, i kristalne svjeţine sred koje si nitko neće
zamarati um mišlju ili oči ljepotom. Odlazi sada do
Athoka postolara ili nestani iz grada do sumraka.
Svi ovdje moraju sluţiti, a pjesma je glupost.” Stoga
Iranon izađe iz staje i počne hodati uskim kamenim
ulicama između sumornih uglatih kuća od granita,
traţeći nešto zeleno u proljetnome zraku. Ali u
Telothu ne bijaše ničega zelenoga, jer sve je od
kamena. Lica ljudi su se mrštila, ali pored kamenog
nasipa uz tromu rijeku Zuro sjedio je mladi dječak i
tuţnih očiju gledao u vode promatrajući zelene
propupale grane koje su bujice donijele sa brda. Te
mu dječak reče:
“Nisi li to uistinu ti zbog kojeg arhonti
zdvajaše, koji traţiš daleki grad u krasnoj zemlji? Ja
sam
Romnod, rođen krvlju Telotha, ali nisam star kao
što su navade granitnoga grada, i svaki dan čeznem
za toplim lugovima i dalekim zemljama ljepote i
pjesme. S one strane Karthianskih brda leţi Oonai,
grad lutnji i plesa, o kojem ljudi šapuću i govore da
je istovremeno prekrasan i uţasan. Tamo bih pošao
da sam dovoljno star da pronađem put, i tamo bi ti
trebao poći i tamo bi pjevao te imao ljude koji će te
slušati. Napustimo grad Teloth i putujmo zajedno
između proljetnih breţuljaka. Pokazat ćeš mi kako
se putuje a ja ću nazočiti tvojim pjesmama u večer
kada zvijezde jedna po jedna donose snove
umovima sanjara. I moţda se čak dogodi da je
Oonai, grad lutnji i plesa baš divna Aira koju traţiš,
jer priča se da ne poznaješ Airu od davnih dana, a
imena se često mijenjaju. Pođimo u Oonai, o
Iranone zlaćane glave, gdje će ljudi prepoznati naše
čeţnje te nas dočekati kao braću; niti će se ikada
smijati ili mrštiti onome što govorimo.” A Iranon
odgovori:
“Neka bude tako maleni; ako itko na ovome
kamenom mjestu čezne za ljepotom, mora potraţiti
planine i ono onkraj njih, a ja te neću ostaviti da
ţudiš na obali trome Zuro. Ali ne pomisli da
zadovoljstvo i razumijevanje stanuju odmah sa
druge strane Karthianskih brda, ili na bilo kojem
mjestu koje moţeš pronaći za jedan dan, ili godinu,
ili lustrum30 putovanja. Gledaj, kada sam bio malen
poput tebe ţivio sam u dolini Narthos pored ledene
rijeke Xari, gdje nitko nije htio slušati moje snove;
30
lustrum: naziv za period od pet godina u drevnome Rimu
te rekoh sebi da ću kada porastem poći do Sinare
na juţnoj padini, i pjevati nasmijanim jahačima
jednogrbih deva na trţnici. Ali kada sam stigao u
Sinaru pronašao sam jahače jednogrbih deva sve
pijane i vulgarne, te uvidjeh da njihove pjesme nisu
poput mojih, stoga otputovah na splavi niz Xari do
grada Jarena s bedemima od oniksa. Vojnici u
Jarenu me ismijaše te potjeraše, pa sam lutao
mnogim drugim gradovima. Vidio sam Stethelos
koji je ispod golemoga vodopada, a motrio sam i
močvaru gdje je Sarnath nekoć stajao. Posjetio sam
Thraa, Ilamek, i Kadatheron na vijugavoj rijeci Ai,
te sam dugo obitavao u Olathoëu u zemlji Lomar.
Ali iako sam ponekad imao slušatelje, uvijek ih je
bila nekolicina, i znam da će me dobrodošlica
dočekati samo u Airi, gradu mramora i berila gdje
je moj otac nekoć vladao kao kralj. Stoga, Aim ćemo
traţiti, premda je pametno posjetiti udaljeni i
lütnjama blagoslovljeni Oonai sa druge strane
Karthian- skih brda, koji je moţda zaista Aira,
mada ja ne mislim tako. Airina ljepota je pusto
zamišljanje prošlosti, te nitko ne moţe zboriti o njoj
bez zanosa, dok o Oonaiu goniči deva šapuću
cerekajući se.”
U suton Iranon i mali Romnod napustiše
Teloth, i dugo lutaše između zelenih brda i svjeţih
šuma. Put bijaše teţak i nejasan, i kanda se nisu
uopće pribliţavali Oonaiu, gradu lutnji i plesa; ali
sumrakom dok bi zvijezde izašle, Iranon bi pjevao
o Airi i njenim ljepotama a Romnod bi slušao, pa bi
obojica bili sretni poslije predstave. Obilno su jeli
voće i crvene bobice, i nisu zamjećivali prolazak
vremena, jer mnoge su godine morale prohujati.
Maleni Romnod više nije bio tako malen, i zborio je
duboko mjesto kreštavo, iako je Iranon uvijek bio
isti, te i dalje kitio svoju zlatnu kosu vinovom
lozom i mirisnim smolama pronađenim u šumi. Pa
je vremenom došao i dan kada se Romnod činio
starijim od Iranona, iako je bio sasvim malen kada
gaje Iranon zatekao kako promatra zelene
propupale grane u Telothu na kamenoj obali trome
rijeke Zuro.
Tada jedne noći kada mjesec bijaše pun,
putnici naiđoše na planinski greben i dolje
ugledaše nebrojena svjetla Oonaia. Seljaci im rekoše
da su blizu, i Iranon je znao da ovo nije njegov
rodni grad Aira. Svjetla Oonaia nisu bila nalik
onima Aire; jer su bila jaka i blještava, dok su
svjetla Aire sjala blago i čarobno kao što je
mjesečina obasjavala pod pored prozora gdje je
Iranona majka nekoć ljuljala u san pjesmom. Ali
Oonai je bio grad lutnji i plesa, pa se Iranon i
Romnod spustiše niz strmu padinu da bi pronašli
ljude kojima će pjesme i snovi donijeti
zadovoljstvo. A kada su ušli u grad pronašli su
ruţama ovjenčane ljude dobre volje kako se od
kuće do kuće naginju sa prozora i balkona, koji su
slušali Iranonove pjesme pa mu bacali cvijeće i
pljeskali kada bi bio gotov. Tada je na trenutak
Iranon povjerovao da je pronašao one koji su mislili
i osjećali poput njega, premda je grad imao samo
djelić Airine ljepote.
Kada je zora došla Iranon u nevjerici pogleda
uokolo, jer kupole Oonaia nisu bile zlatne na
suncu, već sive i sumorne. A stanovnici Oonaia su
bili blijedi od pijančevanja i tupi od vina, i ništa
nalik ozarenome puku Aire. Ali pošto su mu ljudi
bacali cvjetove i klicali njegovim pjesmama, Iranon
je ostao, a sa njime i Romnod, kojemu se svidjelo
pijančevanje grada te je nosio u svojoj tamnoj kosi
ruţe i cvijet mirte. Često bi noću Iranon pjevao
slavljenicima, ali je bio uvijek kao i prije, ovjenčan
samo vinovom lozom planina i prisjećao se
mramornih ulica Aire i hijalinske Nithre. Pjevao bi
u freskama oslikanim dvoranama Monarha, na
kristalnom podiju podignutom iznad poda koji
bijaše zrcalo, i pjevanjem bi donosio slike svojim
slušatelj ima dok se ne bi činilo da pod odraţava
stare, prekrasne, i poluza- pamćene stvari, a ne od
vina pocrvenjele slavljenike koji ga obasipaše
ruţama. I kralj mu naredi da skloni svoje grimizne
dronjke, i odjene ga u saten i tkanine od zlata, s
prstenjem od zelenoga ţada i narukvicama od
bjelokosti, te ga smjesti u pozlaćenu prostoriju
punu tapiserija na krevet od slatkoga rezbarenog
drva s baldahinom i pokrivačima od svile izvezene
cvjetnim uzorkom. Tako je ţivio Iranon u Oonaiju,
gradu lutnji i plesa.
Nije poznato koliko se Iranon zadrţao u
Oonaiu, ali jednoga dana kralj dovede u palaču
neke mahnite plesače iz pustinje Liranian, i
sumračne svirače flauta iz Drinena na Istoku, a
poslije toga slavljenici bacaše svoje ruţe ne toliko
Iranonu koliko plesačima i sviračima flauta. I iz
dana u dan je Romnod, koji bijaše maleni dječak u
granitnome Telothu, postajao sve grublji i crveniji
od vina, dok nije sanjao sve manje i manje, i slušao
s ugaslim uţitkom Iranonove pjesme. Ali iako je
Iranon bio tuţan nije prestao pjevati, i u večer bi
opet pripovijedao svoje snove o Airi, gradu
mramora i berila. Tada jedne noći crveni i gojazni
Romnod teško zahropće ispod opojnih svila svoga
ukrašenoga kauča te umre u grčevima, dok je
Iranon, blijed i vitak, pjevao sam sebi u udaljenome
kutku. A kada se Iranon isplakao na Romnodovom
grobu i posuo ga zelenim propupalim granama,
kakve je Romnod volio, stavio je na stranu svoje
svile i laţan nakit te pobjegao zaboravljen iz
Oonaia, grada lütnji i plesa, ogrnut samo grimiznim
dronjcima u kojima je došao, i ovjenčan svjeţom
lozom iz planina.
U smiraj dana odluta Iranon, dalje traţeći
svoju rodnu grudu i ljude koji će razumjeti i
vrednovati njegove pjesme i snove. U svim su se
gradovima Cydathrie i u zemljama onkraj pustinje
Bnazik djeca veselih lica smijala njegovim
ostarjelim pjesmama i dronjavim grimiznim
haljama; ali Iranon ostade vazda mlad, i nosio je
vijence na svojoj zlatnoj glavi dok je pjevao o Airi,
uţitku prošlosti i nadi budućnosti.
Pa je naišao jedne noći na bijednu straćaru
prastaroga pastira, pogrbljenog i prljavog, koji je
čuvao mršavo stado na kamenitoj padini iznad
močvare ţivoga pijeska. S ovim je čovjekom Iranon
zborio, kao i s tolikim drugima:
“Moţeš li mi kazati gdje bih mogao pronaći
Airu, grad mramora i berila, gdje teče hijalinska
Nithra i gdje slapovi majušne Kra pjevaju zelenim
dolinama i brdima pošumljenim yath drvećem?” A
pastir, slušajući, promatraše dugo i sa zanimanjem
Iranona, kao da se prisjeća nečega vrlo udaljenoga
u vremenu, te prouči svaku crtu strančeva lica, i
njegovu zlatnu kosu, i njegovu krunu od vinove
loze. Ali bio je star, pa samo zatrese glavom dok je
odgovarao:
“O strance, uistinu sam čuo ime Aira, i druga
imena koja si spomenuo, ali ona mi dolaze iz
sasvim daleke pustoši dugih godina. Čuo sam ih u
mladosti s usana prijatelja s kojim sam se igrao,
prosjakova sina koji je sanjao neobične snove, koji
bi raspredao duge priče o mjesecu i cvijeću i
zapadnome vjetru. Znali smo mu se smijati, jer
poznavali smo ga od rođenja ali se ipak smatrao
kraljevim sinom. Bio je ljepuškast, nešto poput vas,
ali pun gluposti i čudnovatosti i pobjegao je još
malen da pronađe one koji će rado slušati njegove
pjesme i snove. Koliko je samo meni često pjevao o
zemljama koje nikad nisu postojale, i o stvarima
koje nikada ne bi mogle biti! O Airi je zborio često;
o Airi i rijeci Nithri, i slapovima majušne Kra. Tada
bi uvijek rekao da je ondje nekoć ţivio kao princ,
premda smo ga ovdje poznavali od rođenja. Niti je
ikada postojao mramorni grad Aira, niti oni koji bi
uţivali u neobičnim pjesmama, izuzev u snovima
mojeg starog prijatelja Iranona kojeg više nema.”
I u sumraku, dok su zvijezde izlazile jedna po
jedna, a mjesec bacio na močvaru sjaj nalik onome
koje dijete vidi da treperi na podu dok ga ljuljaju
navečer u san, ušetao se u smrtonosni ţivi pijesak
vrlo star čovjek u grimiznim dronjcima, okrunjen
vinovom lozom, zureći ispred sebe kao da vidi
zlatne kupole divnoga grada gdje su snovi
shvaćeni. Te je noći nešto od mladosti i ljepote
umrlo u starome svijetu.
Nyarlathotep
_________________________________
39
Meroë: drevni grad na istočnoj obali Nila u današnjem Sudanu, koji bijaše
glavni grad moćnoga kraljevstva i gdje danas stoji oko 200 piramida, od kojih
su mnoge u ruševinama
40
Ophir: nikada pronađena legendama luka poznata po svome bogatstvu,
koja se spominje u Bibliji
to radili, ne znam; izuzev toga što je mnogima
mrzak zvuk mačke u noći, i uzimaju za zlo ako
mačke skrovito trčkaraju po dvorištima i vrtovima
u sumrak. Koji god bio razlog, ovi starci su uţivali
hvatati u klopke i ubijati svaku mačku koja bi se
pribliţila njihovoj potleušici; i zbog nekih su
zvukova koji odjekivaše u noći, mnogi seljaci mislili
kako je način ubijanja bio nadasve čudnovat. Ali
seljaci nisu raspravljali o tim stvarima sa starcem i
njegovom ţenom; zbog uobičajenog izraza na
njihovim uvenulim licima, i jer je njihova koliba
bilo sasvim mala i toliko mračno skrivena ispod
širokih hrastova u kutu zanemarenog dvorišta.
Istini za volju, koliko god su vlasnici mačaka mrzili
ovaj začudan puk, još su ih se više plašili; i mjesto
da ih izgrde kao surove ubojice, samo su pazili da
im nikakav dragocjeni ljubimac ili mišolovac ne bi
zalutao ka toj udaljenoj potleušici podno mračnih
stabala. Kada je zbog nekog neizbjeţnog propusta
nestala mačka, i zvuci se čuli u noći, gubitnik bi
nemoćno naricao; ili se tješio zahvalom Sudbini što
nije jedno od njegove djece tako nestalo. Jer puk
Ulthara bijaše jednostavan, i nije znao odakle su sve
mačke u biti došle.
Jednoga je dana karavana neobičnih skitnica s
juga zašla u uske, kamenom popločane ulice
Ulthara. Bijahu to tamne skitnice, nimalo nalik
drugom lutajućem puku koji bi prošao kroz mjesto
dvaput godišnje. Na trţnici bi proricali budućnost
za srebro, i kupovali šarene ogrlice od trgovaca.
Koja je zemlja ovih skitnica nitko nije mogao kazati;
ali je bilo viđeno kako izgovaraju strane molitve, i
kako su oslikali na stranama svojih kola neobične
oblike ljudskih tijela i glave mačaka, sokolova,
ovnova, i lavova. A vođa je karavane nosio
pokrivalo za glavu s dva roga i čudnovatim diskom
među njima.
U toj je jedinstvenoj karavani bio malen
dječak bez oca i majke, te je imao samo sićušno
crno mače za njegovati. Kuga mu nije bila
naklonjena, ali mu je ipak ostavila ovu malu
krznenu stvar da mu ublaţi tugu; a kada je čovjek
vrlo mlad, moţe pronaći golemu utjehu u
ţivahnim ludorijama crnoga mačeta. Stoga se
dječak kojega su tamni ljudi zvali Menes smiješio
više no što je plakao dok je sjedio i igrao se sa
svojim ljupkim mačetom na stepenicama neobično
oslikanih kola.
Trećega jutra boravka skitnica u Ultharu,
Menes nije mogao pronaći svoje mače; i dok je
ridao iz sveg glasa na trţnici, stanoviti su mu
seljaci kazali o starcu i njegovoj ţeni, i o zvucima
koji odjekuju noću. Kada je čuo za te stvari,
njegovo je ridanje prepustilo mjesto promišljanju, i
naposljetku molitvi. Ispruţio je ruke k suncu i
molio jezikom kojeg nijedan seljak nije mogao
razumjeti; iako se ustvari seljaci nisu baš jako
trudili razumjeti, budući da im je paţnju uglavnom
okupiralo nebo i čudnovati oblici koje su poprimali
oblaci. Bilo je to sasvim neobično, ali kako je dječak
izustio svoju molbu, ponad njihovih glava
oblikovaše se sjeno viti, magličasti oblici egzotičnih
stvari; hibridnih stvorenja okrunjenih diskovima
među rogovima. Priroda je puna takvih iluzija koje
ostavljaju utisak na maštovite.
Te su noći skitnice napustile Ulthar, i nikada
više nisu bile viđene. A starosjedioce je mučilo kada
primijetiše da u cijelome selu nema jedne jedine
mačke. Sa svakoga ognjišta je dobro poznata mačka
iščezla; mačke velike i male, crne, sive, prugaste,
ţute i bijele. Stari se Kranon, gradski poglavar, kleo
da je tmasti puk oteo mačke u osvetu za ubojstvo
Menesova mačeta; te prokleo karavanu i maloga
dječaka. Ali je Nith, suhonjavi pisar, objavio da su
stari kmet i njegova ţena vjerojatnije osobe za
sumnju; jer je njihova mrţnja spram mačaka bila
zloglasna i sve većma drska. Ipak, nitko se ne usudi
poţaliti na zlokobni par; čak ni kada se mali Atal,
krčmarev sin, zakleo da je pri sumraku vidio sve
mačke Ulthara u onome prokletome dvorištu
podno drveća, kako koračaju sasvim polako i
svečano u krug oko kolibe, jedna pored druge, kao
u izvršenju nekog nečuvenog obreda zvijeri. Seljaci
nisu znali koliko vjerovati tako malome dječaku; te
iako su strahovali da je zli par začarao mačke u
njihovu smrt, radije nisu korili staroga kmeta dok
se ne suoče s njime izvan njegova mračnoga i
odvratnog dvorišta.
I tako Ulthar zaspi u uzaludnome bijesu, i
kada se narod probudio u zoru - gle! Svaka se
mačka vratila svome priučenome ognjištu! Velike i
male, crne, sive, prugaste, ţute, i bijele, nijedna nije
nedostajala. Vrlo su se uglađene i tuste mačke
doimale, i zvučno su prele od zadovoljstva.
Građani su međusobno razglabali o toj aferi, i
nemalo se čudili. Starije Kranon opet inzistirao da
ih je tamni puk oteo, budući da su se mačke vratile
ţive od kolibe drevnoga starca i njegove ţene. Ali
svi su se usuglasili oko jednoga; to što su sve mačke
odbile pojesti svoju mjericu mesa ili popiti svoje
tanjuriće mlijeka bijaše preko svake mjere čudno. I
dva čitava dana uglađene, lijene mačke Ulthara
nisu taknule nikakvu hranu, već su samo drijemale
pored vatre ili na suncu.
Napunilo se tjedan dana prije nego li su seljaci
opazili da se nikakva svjetla ne pojavljuju u suton
na prozorima kolibe podno drveća. Tada je
suhonjavi Nith primijetio da nitko nije vidio starca
niti njegovu ţenu od noći nestanka mačaka.
Drugoga je tjedna gradski poglavar odlučio
nadvladati svoje strahove i posjetiti čudnovato
utihnulu nastambu kao stvar duţnosti, iako je
pritom bio obazriv povesti sa sobom kovača
Shanga i kamenoresca Thula kao svjedoke. I kada
su srušili krhka vrata pronašli su samo ovo: dva
savršeno čista ljudska kostura na zemljanome
podu, i nekoliko jedinstvenih buba kako gmiţu
sjenovitim kutcima.
Posljedično je bilo mnogo rasprave među
stanovnicima Ulthara. Zath, mrtvozornik, se
naširoko sporio sa Nithom, suhonjavim pisarom; a
Kranon i Shang i Thul su bili preplavljeni pitanjima.
Čak je i mali Atal, krčmarev sin, bio pomno ispitan
te nagrađen slatkišem. Zborili su o starome kmetu i
njegovoj ţeni, o karavani tmastih skitnica, o
malome Menesu i njegovom crnom mačetu, o
Menesovoj molitvi i o nebu za vrijeme te molitve, o
navadama mačaka u noći kada je karavana otišla, i
o onome što je poslije pronađeno u kolibi podno
mračnog drveća u odvratnome dvorištu.
I na koncu su zakonodavci donijeli taj osobit zakon
o kojem pričaju trgovci Hathega i raspravljaju
putnici Nira; naime, da u Ultharu nitko ne smije
ubiti mačku.
Drugi bogovi
32
Flegeton: u grčkoj mitologiji jedna od pet rijeka podzemnoga svijeta mrtvih,
goruća rijeka ključajuće krvi u kojoj se kuhaju duše
nebesa!”
I kako je Atal zatvorio oči i zaklopio uši i
pokušao skočiti dolje protiv uţasavajuće privlačne
sile iz neznanih visina, odjekne na Hatheg-Klau
onaj strahoviti pucanj groma koji probudi dobre
kmetove ravnica i poštene građane Hathega i Nira
i Ulthara, i natjera ih da pogledaju kroz oblake tu
začudnu pomrčinu mjeseca koju nijedna knjiga nije
predvidjela. I kada je mjesec izašao, napokon je
Atal bio siguran na niţim snjegovima planine bez
natruhe zemljinih bogova, ili drugih bogova.
Pljesnivi Pnakotski rukopisi govore da Sansu
nije pronašao ništa do nijemoga leda i stijena kada
se uspeo na Hatheg-Kla dok je svijet bio mlad.
Ipak, kada su ljudi Ulthara i Nira i Hathega
prevladali svoje strahove i popeli se na tu ukletu
vrlet po danu u potrazi za Barzaijem Mudrim,
pronašli su urezan u golom kamenu vrha neobičan
i kiklopski simbol pedeset lakata širok, kao da je
stijena bila poderana nekakvim titanskim dlijetom.
A simbol je nalik onome kojega su učeni ljudi
razaznali u onim strahovitim dijelovima
Pnakotskih rukopisa koji su predrevni da bi se
čitali. To su pronašli.
Barzaija Mudrog nisu nikada pronašli, niti se
svetog svećenika Atala ikada moglo nagovoriti da
moli za pokoj njegove duše. Štoviše, do ovoga se
dana puk Ulthara i Nira i Hathega plaši pomrčina, i
moli se noću kada blijeda isparavanja kriju vrh
planine i mjesec. I iznad izmaglica na Hatheg-Klau
zemljini bogovi katkad sjetno plešu; jer znaju da su
sigurni, i vole doći iz neznanog Kadatha u
brodovima od oblaka i igrati se na stari način, kao
što su se igrali kada je zemlja bila nova, a ljudima
bilo zabranjeno penjanje na nedostupna mjesta.
Hipnos
Za S. L.-a
***
36
Lindum Colonia: povijesni grad i utvrda u rimskoj provinciji Britaniji, koji se
danas zove Lincoln u Engleskoj.
37
Briti: izraz kojim se u najširem smislu označava domorodačko stanovništvo
keltskih plemena u drevnoj Britaniji prije dolaska rimskih i anglosaksonskih osvajača.
Hadrijanovog zida. Kao dijete je lordNortham imao
čudnovate snove kada bi spavao u starijim
dijelovima dvorca, te je stekao stalnu naviku
kopanja po svojim sjećanjima, traţeći poluamorfne
prizore i uzorke i utiske koji nisu činili dio njegova
budnoga iskustva. Postao je sanjar koji je
doţivljavao ţivot dosadnim i nezadovoljavajućim;
tragač nekoć poznatih stranih kraljevstava i
prijateljstava, koji pak ne leţe nigdje u vidljivim
predjelima Zemlje.
Ispunjen osjećajem da je naš opipljivi svijet
samo atom u golemom i zloslutnom tkanju, i da
nepoznati posjedi pritišću i prodiru u sferu
poznatoga u svakoj točki, Northam je u mladosti i
mladoj muškosti zauzvrat isušio vrela sluţbene
religije i okultne misterije. Nigdje, međutim, nije
mogao pronaći spokoj i zadovoljstvo; i kako je
stario, učmalost i ograničenja ţivota su ga sve više i
više izluđivali. Tijekom devedesetih je petljao sa
sotonizmom, i stalno je ţeljno gutao bilo kakvu
doktrinu ili teoriju koja se činila da obećava bijeg iz
zatvorenih pogleda znanosti i dosadno
nepromjenjivih zakona Prirode. Knjige poput
fantastičnoga izvještaja o Atlantidi Ignacija
Donellyja upijao je naročitim poletom, a desetak
opskurnih uvodnika Charlesa Forta38 ga je
očaravalo svojim hirovima. Putovao bi miljama
slijedeći tajnovitu seosku priču o neprirodnome
čudu, a jednom je otišao u pustinju Arabije da
potraţi Bezimeni Grad rijetkih opisa, kojeg nitko
nikada nije vidio. U njemu je rasla mučna vjera da
negdje postoji lak ulaz, koji bi propustio
moţebitnog pronalazača u one izvanjske bezdane
čije jeke odzvanjaše tako daleko u pozadini
njegovih sjećanja. Mogao bi biti u vidljivome
svijetu, a ipak, mogao bi biti samo u njegovom umu
i duši. Moţda je njegov poluistraţeni mozak čuvao
onu tajanstvenu vezu koja bi ga probudila u starije i
buduće ţivote u zaboravljenim dimenzijama; koja
bi ga vezala za zvijezde, i za beskonačnosti i
vječnosti onkraj njih.
38
Charles Hoy Fort (1874. - 1932.): poznati američki pisac i istraživač okultnih,
nadnaravnih i paranormalnih fenomena.
Neobična kuća u magli
________________________________
48
levijatan: sinonim za bilo koje veliko morsko čudovište ili stvorenje
nazvano po golemoj mitološkoj vodenoj nemani, po nekim izvorima opisanoj
kao neranjivi divovski kit, gospodar mora i vladar ljudi, koji je u Starome
zavjetu progutao Jonu.
49
tritoni: zajednički naziv porodice vrlo velikih i grabeţljivih morskih
puţeva, čije školjke mogu narasti do pola metra. Ime dobili po sinu boga
mora koji je često prikazivan kako puše u njihovu školjku da uzburka valove
uţasnim zvukom poput rike divljih zvijeri.
k moru su jedini mistični svjedoci, kao da je rub
litice sam rub Zemlje, dok svečana zvonjava bova
odjekuje u vilinskome eteru.
Sjeverno od starinskoga Kingsporta stijene se
penju uzvišeno i neobično, terasa na terasi, sve dok
najsjevernija od njih ne visi na nebu nalik sivome
zamrznutome vjetar-oblaku. Samotna je to, goletna
točka koja strši u beskrajnome prostoru, jer tamo je
obala oštro odrezana gdje se veliki Miskatonik
izlijeva s ravnica onkraj Arkhama, donoseći
legende šumskoga kraja te mala staromodna
sjećanja s brda Nove Engleske. Pomorski puk
Kingsporta podiţe pogled prema toj litici kao što
drugi primorski narodi podiţu pogled prema
polarnoj zvijezdi, u vrijeme kada noćne ure
otkrivaju Velikog medvjeda, Kasiopeju, i Zmaja.
Među njima ona je jedno s nebeskim svodom, i
uistinu, skrivena od pogleda kada magla sakrije
zvijezde ili sunce. Neke od litica ţitelji vole, poput
one grotesknog profila koju nazivaju Otac Neptun,
ili onu čije stupaste stepenice nose ime Prolaz; ali
ove se plaše jer je previše blizu nebesima.
Portugalski se pomorci koji prilaze brodovima
kriţaju kada je prvi puta ugledaju, a stari Jenkiji
vjeruju da bi uspinjanje na nju bila ozbiljnija stvar
od smrti, ako je to uopće moguće. Usprkos tome,
gore na toj litici, stoji drvena kuća i uvečer ljudi
vide svjetla u malim prozorskim oknima.
Drevna je kuća oduvijek bila ondje, i ljudi
kaţu da gore obitava Onaj koji zbori s jutarnjim
maglama koje dolaze iz dubina, te moţda vidi
jedinstvene stvari na oceanu u onim trenucima
kada rub litice postane rubom same Zemlje, a
svečana zvonjava bova odjekuje u bijelome
vilinskome eteru. Ovo su čiste bapske priče, jer ta je
prijeteća vrlet vazda neposjećena, i domoroci
nevoljko upiru teleskope na nju. Ljetni vikendaši su
je doista pretraţili svojim razmetljivim dvogledima,
ali nisu nikada vidjeli ništa više do sivoga
prastaroga krova, šiljatoga i obloţenoga drvenom
šindrom, čije se nadstrešnice spuštaju gotovo do
sivih temelja, a prigušena ţuta svjetlost malih
prozora viri ispod tih nadstrešnica u sutonu. Ti
ljetni posjetitelji ne vjeruju da jedan te isti Onaj ţivi
u drevnoj kući stotinama godina, ali ne mogu
dokazati svoju herezu nijednome pravom ţitelju
Kingsporta. Čak i Uţasni Starac koji zbori s
olovnim njihalima u bocama, i plaća namirnice
vjekovnim španjolskim zlatom, te drţi kamene
idole u dvorištu svoje pretpotopne kolibe u
Vodenoj ulici, jedini moţe kazati da su te stvari iste
kao i kada je njegov djed bio dječak, te da je tako
moralo biti već nezamislivo dugo vremena, još
otkako su Belcher ili Shirley ili Pownall ili Bernard39
bili guverneri provincije Njegova Veličanstva -
Zaljeva Massachusetts.
Tada je jednoga ljeta došao filozof u
Kingsport. Ime mu bijaše Thomas Olney, i
podučavao je dubokoumne stvari na koledţu u
zaljevu Narragansett. Došao je s kršnom ţenom i
razularenom djecom, a oči mu bijahu umorne od
gledanja istih stvari tijekom mnogih godina, i od
promišljanja o istim discipliniranim mislima.
Promatrao je magle s dijademe Oca Neptuna, i
pokušao ušetati u njihov bijeli svijet tajni uz
titanske stepenice Prolaza. Iz jutra u jutro bi leţao
na liticama i gledao preko ruba svijeta u tajanstveni
eter s druge strane, slušajući sablasna zvona i divlje
krikove onoga što su moţda bili galebovi. Tada,
kada bi se magla podigla a more istaknulo
prozaičnim dimom parobrodova, uzdahnuo bi i
spustio se u grad, gdje je volio tumarati uskim
starim ulicama uz i niz brijeg, te proučavati lude
ruševne zabate kuća i začudne dovratke sa
stupovima koji su štitili tolike generacije čvrstoga
39
Jonathan Belcher, William Shirley, Thomas Pownall i sir Francis Bernard: svi
odreda kolonijalni upravitelji britanske provincije Zaljeva Massachusetts u 18.
stoljeću.
pomorskog puka. Čak je i razgovarao s Uţasnim
Starcem, koji nije bio sklon strancima, te je bio
pozvan u njegovu strahovito starinsku kolibu gdje
niski stropovi i crvljive zidne obloge slušaju odjeke
uznemirujućih monologa u mračnim sitnim satima
noći.
Naravno da je bilo neizbjeţno da Olney zapazi
sivu neposjećenu kolibu na nebesima, na onoj ka
sjeveru okrenutoj zloslutnoj vrleti koja je jedno s
maglama i nebeskim svodom. Vazda je visjela
iznad Kingsporta, i vazda su njene tajne šapatom
odzvanjale kroz vijugave uličice Kingsporta. Uţasni
Starac je teškim disanjem pripovijedao priču koju
mu je ispričao otac, o munji koja je jedne noći
poletjela iz te šiljate kolibe prema oblacima viših
nebesa; a Bakica Ome, čije je maleno prebivalište s
kolonijalnim krovom u Brodskoj ulici bilo potpuno
prekriveno mahovinom i bršljanom, je prograktala
nešto što je njena baka čula iz druge ruke,
o oblicima koji su doklepetali iz istočnih magli
ravno u uska i jedina vrata toga nedostiţnog mjesta
- jer su vrata smještena blizu ruba vrleti prema
oceanu, te bijahu viđena samo s brodova na moru.
Na koncu, kako je bio strastven prema novim
čudnim stvarima a nije ga sputavao ni
kingsportovski strah niti uobičajena indolencija
ljetnih turista, Olney je donio sasvim strašnu
odluku. Unatoč konzervativnom odgoju - ili baš
zbog njega, jer jednolični ţivoti gaje snaţne ţudnje
za nepoznatim - prisegnuo je velikom zakletvom
da će se popeti na tu izbjegavanu sjevernu liticu te
posjetiti abnormalno drevnu sivu kolibu na
nebesima. Uvjerljivo je njegova trezvenija strana
zagovarala tezu da to mjesto mora biti nastanjeno
ljudima koji su tamo stigli iz smjera unutrašnjosti
uz lakši greben na strani Miskatonikova estuarija.
Vjerojatno su trgovali u Arkhamu, znajući kako
malo Kingsport voli njihovu prisutnost, ili moţda
nisu bili u stanju spustiti se s litice po kingsportskoj
strani. Olney je hodao duţ niţih litica do mjesta
gdje je ogromna vrlet bezobrazno skočila nagore da
se druţi s nebeskim stvarima, i postao sasvim
siguran da se nijedna ljudska noga ne bi mogla
uspeti ili spustiti po toj isturenoj juţnoj padini.
Istočna i sjeverna strana su se dizale tisućama stopa
vertikalno iz vode, tako da je samo zapadna strana,
iz smjera Arkhama, preostala.
Rano jednoga jutra u kolovozu Olney se
namjerio pronaći put do nedostupnoga vrha.
Napredovao je na sjeverozapad ugodnim
zabačenim cestama, pored Hooperova ribnjaka i
stare ciglene barutane do mjesta gdje se pašnjaci
uzdiţu do grebena iznad Miskatonika i pruţaju
krasan pogled na Arkhamove bijele
predviktorijanske zvonike s druge strane rijeke i
milja poljana. Ovdje je pronašao sjeno vit put za
Arkham, ali u smjeru mora koji je priţeljkivao niti
traga stazi. Šume i polja se naguraše do visoke
obale riječnog ušća, i nisu nosile nikakav znak
prisutnosti čovjeka; čak niti kameni zid ili zalutalu
kravu, već samo visoku travu i divovsko drveće i
grmove divljih ruţa koje su moţda prvi Indijanci
vidjeli. Kako se polako penjao prema istoku, sve
više i više iznad estuarija njemu s lijeva, i sve bliţe i
bliţe moru, put je postajao sve napornijim; dok se
nije zapitao kako su pobogu stanovnici onoga
omraţenoga mjesta uspijevali dosegnuti vanjski
svijet, u svrhu čestih odlazaka na trţnicu u
Arkham.
Tada se drveće prorijedilo, i daleko ispod,
njemu zdesna vidje brda i starinske krovove i
tornjeve Kingsporta. Čak je i Središnje brdo bilo
patuljasto s ove visine, i mogao je jedva razabrati
drevno groblje pored Kongregacijske bolnice,
podno kojega je glasina drţala da se nalaze strašne
pećine ili vrebaju jazbine. Naprijed su leţali buseni
trave i rijetka grmlja borovnice, a onkraj njih gole
stijene vrleti i vitki vrh omraţene sive kolibe. Sada
se greben suzio, i Olneyu se zavrti od vlastite
osamljenosti na nebu. Juţno od njega strahoviti
ponor iznad Kingsporta, a sjeverno vertikalni pad
od gotovo milje do riječnoga ušća.
Odjednom se ispred njega otvori široka
provalija, tri metra duboka, tako da se morao
spustiti rukama i skočiti na nagnuto tlo, i onda
puzeći se popeo uz opasni prirodni tjesnac u
suprotnome zidu. Dakle to je bio put kojim su
ţitelji nevjerojatne kuće putovali između zemlje i
neba!
Kada se uspeo iz provalije jutarnja se magla
skupljala, ali naprijed je jasno vidio visoku i
bezboţnu kolibu; zidovi sivi kao stijena, a visoki
vrhunac je stajao bestidno nasuprot mliječno bijelih
morskih isparavanja. Opazio je da nije bilo
nikakvih vrata s ove kopnene strane, nego samo
par malih rešetkastih prozora s pohabanim
kruţnim oknima obrađenima u stilu
sedamnaestoga stoljeća. Svuda oko njega bijahu
oblaci i kaos, i nije mogao vidjeti ništa ispod sebe,
izuzev bjeline i beskrajnoga prostora. Bio je sam na
nebu s ovom nastranom i vrlo uznemirujućom
kućom; a kada je postrance prišao prednjoj strani i
ugledao da zid stoji u ravnini s rubom litice, tako
da jedina uska vrata nisu mogla biti dosegnuta
osim iz praznoga etera, osjetio je izraziti uţas
kojega visina nije mogla u potpunosti objasniti. I
bilo je sasvim neobično da je tako crvima izjedena
drvena krovna obloga mogla opstati, ili da cigle
toliko izmrvljene još uvijek oblikuj u dimnjak koji
stoji.
Kako je magla bivala sve gušća, Olney se
šuljao oko prozora na sjevernoj i zapadnoj i juţnoj
strani, pokušavajući ih otvoriti ali ih je pronalazio
sve zaključanima. Bilo mu je donekle drago što su
zaključani, jer što je više gledao tu kuću to je manje
ţelio ući unutra. Tada ga zaustavi zvuk. Začuo je
škljocaj brave i udarac zasuna, te uslijedi škripa kao
da se teška vrata polagano i oprezno otvaraju. To je
bilo na morskoj strani koju nije mogao vidjeti, gdje
se uski portal otvorio prema praznome prostoru
tisućama stopa iznad valova u maglovitome nebu.
Tada se začuje teţak, smišljeni topot koraka u
kolibi, i Olney čuje otvaranje prozora, prvo na
sjevernoj suprotnoj strani, a onda na zapadnoj
odmah iza ugla. Sljedeći će na red doći juţni
prozori, ispod glomazne niske nadstrešnice
nedaleko od njega; i mora biti rečeno da mu je bilo
više no neugodno dok je promišljao o mrskoj kući
sjedne strane i praznini gornjega zraka s druge.
Kada je komešanje došlo do najbliţega prozorskog
okna, odšuljao se natrag na zapadnu stranu,
priljubivši se uza zid pokraj sada otvorenih
prozora. Bilo je jasno da je vlasnik došao kući; ali
nije došao s kopna, niti s nekakvoga balona ili
zamislive zračne lađe. Opet se oglasiše koraci, i
Olney šmugne iza ugla na sjever; ali prije nego je
pronašao utočište, glas je njeţno zazvao, i znao je
da se mora suočiti sa svojim domaćinom.
Kroz zapadni prozor virilo je veliko crnobrado
lice čije su oči fosforescentno sjale s utiskom
nečuvenih prizora. Ali glas bijaše njeţan, i
staromodne vrste, tako da Olney nije zadrhtao kada
je smeđa ruka posegnula da mu pomogne preko
okvira i u tu nisku prostoriju crne oplate od hrasta i
rezbarenoga namještaja iz razdoblja Tudora. Čovjek
bijaše odjeven u sasvim drevnu odjeću, i zračio je
nesmjestivom aureolom morske magije i snova
o visokim galijama. Olney se ne sjeća mnogo o
čudima koje je spominjao, ili čak tko je on bio; ali
kaţe da je bio neobičan i ljubazan, i ispunjen
čarolijom nemjerljivih praznina vremena i prostora.
Mala se soba doimala zelena u zagasitom
vodenastom svjetlu, i Olney vidje da dalji prozori
na istoku nisu otvoreni, već zatvoreni pred
magličastim eterom teškim kapcima nalik dnima
starih boca.
Bradati se domaćin doimao mladim, ali ipak
je gledao očima natopljenim starim misterijima; i iz
priča o čudesnim drevnim stvarima s kojima se
poistovjećivao, dobivao se dojam da je seoski puk
bio u pravu misleći da on razgovara s maglama
mora i oblacima neba još od kada nije bilo
nikakvoga sela koje bi s ravnice ispod njega
promatralo njegovo rezervirano prebivalište. I dan
je istjecao, a još uvijek je Olney slušao glasine o
starim vremenima i udaljenim mjestima. Čuo je
kako su se kraljevi Atlantide borili s ljigavim
bogohulnostima koje su izmigoljile iz pukotina na
dnu oceana, i kako Posejdonov hram pun stupova i
morske trave još uvijek u ponoć promatraju
izgubljeni brodovi, koji njegovim prizorom uviđaju
da su izgubljeni. Godine Titana bijahu prizvane, ali
domaćin postade bojaţljiv kada je zborio o
mutnome prvom dobu kaosa prije bogova ili čak
rođenja Starijih, kada su samo drugi bogovi dolazili
plesati na vrh Hatheg-Kla u kamenoj pustinji
nedaleko Ulthara, s one strane rijeke Skai.
U tome trenutku se začuje kucanje na vratima;
onim drevnim hrastovim vratima, prepunih
masivnih čavala iza kojih je leţao samo bezdan
bijeloga oblaka. Olney se trţne u strahu, ali mu
bradati muškarac pokaţe da bude miran, te se na
vršcima prstiju odšulja do vrata da pogleda van
kroz sasvim malenu špijunku. Nije mu se svidjelo
što vidi, pa je prislonio prst na usne i odšuljao se
natrag da zatvori i zakračuna sve prozore prije no
što se vratio u drevno sjedište pored svoga gosta.
Tada Olney ugleda kako nastrani crni obris
uzastopno prolazi iza prozirnih pravokutnika
svakoga maloga mutnog prozora dok se posjetitelj
radoznalo kretao uokolo prije odlaska; i bilo mu je
drago što njegov domaćin nije odgovorio na
kucanje. Jer postoje čudne stvari u velikome
bezdanu, i tragač snova mora paziti da ne uzbuni ili
susretne pogrešne.
Tada su se sjene počele okupljati; prvo male
tajnovite ispod stola, a tada i one smionije u drvom
obloţenim mračnim kutovima. I bradati čovjek
napravi zagonetne molitvene geste, i upali visoke
svijeće u neobično kovanim mjedenim
svijećnjacima. Često bi bacio pogled na vrata kao da
nekoga očekuje, te konačno kao da je na njegov
pogled odgovorilo jedinstveno kuckanje koje je
moralo slijediti neku sasvim drevnu i tajanstvenu
šifru. Ovoga puta nije ni pogledao kroz špijunku,
nego je podigao veliku hrastovu pregradnu dasku i
udario zasun, otključavši teška vrata i širom ih
otvori prema zvijezdama i magli.
I tada na zvuk opskurnih harmonija
doplutaše u sobu iz dubina svi snovi i sva sjećanja
Zemljinih potopljenih Moćnika. I zlatni plamenovi
plesaše oko korovom obraslih brava, tako da Olney
bijaše opijen dok im je odavao počast. Neptun s
trozupcem je bio tamo, i veseli tritoni i fantastične
nereide40, a na leđima dupina je balansirala golema
nazubljena školjka kojom je putovao sijedi i uţasni
oblik prvobitnoga Nodensa, gospodara velikoga
bezdana. I spiralne školjke tritona začudno zatrube,
a nereide proizvedu neobične zvukove udaranjem
po grotesknim rezonantnim školjkama nepoznatih
predatora u crnim morskim pećinama. Tada
prastari Nodens posegne naprijed smeţuranom
rukom te pomogne Olneyu i njegovu domaćinu da
uđu u golemu školjku, gdje su spiralne školjke i
udarci činili divlju i fenomenalnu buku. I u
beskrajni eter zatetura fantastična povorka, čija je
buka i vika bila izgubljena u odjeku grmljavine.
Cijelu su noć u Kingsportu promatrali tu
uzvišenu liticu kada im je oluja kroz maglu
dozvolila pogled, i kada su se u sitnim satima mali
mutni prozori zamračili, šaputali su o stravi i
katastrofi. Olneyeva djeca i krupna ţena su se
40
nereide: u grčkoj mitologiji morske nimfe koje često prate Posejdona i znaju biti
od pomoći mornarima u opasnim olujama
molili blagome prigodnome Bogu baptista, i nadali
se da će putnik posuditi kišobran i gumene čizme
ako kiša ne prestane do jutra. Tada zora ispliva
kapajući ovjenčana maglom iz mora, i bove
svečano zazvone u vrtlozima bijeloga etera. Au
podne vilenjački rog zaječi preko oceana dok se
Olney, suh i lak na nogama, spustio s litica
drevnoga Kingsporta s pogledom dalekih mjesta u
svojim očima. Nije se mogao prisjetiti što je sanjao
u kolibi ugnijeţđenoj na nebu, kod onoga još uvijek
neimenovanoga pustinjaka, ili kazati kako je
izmilio niz vrlet koju nije pohodila nijedna druga
noga. Niti je mogao uopće zboriti o tim stvarima
osim s Uţasnim Starcem, koji je poslije mrmljao
nastrane stvari u svoju dugu bijelu bradu; zaklevši
se da čovjek koji se spustio s one vrleti nije u
potpunosti čovjek koji se uspeo, i da negdje podno
sivoga šiljatoga krova, ili sred nezamislivih
predjela te zloslutne bijele magle, još uvijek
oklijeva izgubljena duša onoga koji bijaše Thomas
Olney.
I od te ure, kroz suhoparne i spore godine
sivila i umora, filozof je radio i jeo i spavao i
strpljivo izvršavao djela prikladna građaninu. Više
ne ţudi za čarolijom udaljenih brda, ili uzdiše za
tajnama koje vire poput zelenih grebena iz mora
bez dna. Jednolikost njegovih dana mu više ne
zadaje tugu, a disciplinirane misli su postale
sasvim dovoljne za njegovu maštu. Njegova dobra
ţena biva sve krupnija a njegova djeca sve starija i
prozaičnija i korisnija, i nikada se ne zaboravi
korektno osmjehnuti s ponosom kada prigoda to
zahtijeva. U njegovu pogledu nema nikakvoga
nemirnog svjetla, a ako ikada osluškuje svečanu
zvonjavu ili daleke vilenjačke rogove to je samo
noću kada stari snovi lutaju. Nikada više nije vidio
Kingsport, jer se njegovoj Obitelji nisu svidjele
smiješne stare kuće, te se ţališe da su odvodi
nemoguće loši. Sada imaju dotjerani ljetnikovac u
Bristolskom visočju, gdje se ne uzdiţu nikakve
visoke vrleti, a susjedi su urbani i modemi.
Ali Kingsportom kruţe neobične priče, te čak i
Uţasni Starac priznaje stvar koju ni njegov djed nije
izrekao. Jer sada, kada vjetar burno zapuše sa
sjevera pored visoke drevne kuće koja je jedno s
nebeskim svodom, slama se konačno ona zloslutna
tišina koja je uvijek prethodila propasti
Kingsportovih pomoraca. A stari puk pripovijeda o
ugodnim glasovima koji pjevaju ondje, i o smijehu
koji buja radošću onkraj zemaljske radosti; i kaţu
da su uvečer mali niski prozori svjetliji nego prije.
Kaţu, također, da jarka sjeverna Svjetlost dolazi
češće na to mjesto, sjajeći plavo prema sjeveru s
vizijama zamrznutih svjetova dok vrlet i koliba vise
crni i fantastični nasuprot divljeg bljeskanja. I
magle u zoru su gušće, a mornari nisu posve
sigurni da je sva prigušena morska zvonjava od
svečanih bova.
Najgori od svega, doduše, su grčeviti stari
strahovi u srcima mladića Kingsporta, koji su
postali skloni noću slušati tihe udaljene zvukove
sjevernoga vjetra. Kunu se da nikakvo zlo ili bol ne
nastanjuje onu visoku šiljatu kolibu Jer u novim
glasovima odjekuje radost, i s njima zvon smijeha i
glazbe. Kakve priče morske magle mogu donijeti
tome ukletome i najsjevernijemu vrhuncu, ne
znaju, ali ţude da iznude nekakav nagovještaj čuda
koja kucaju na vrata litice kada su oblaci najgušći.
Patrijarsi se boje da ne bijednoga dana jedan po
jedan potraţili taj nepristupačan vrh na nebu, i
doznali koje se vjekovne tajne kriju ispod strmoga
krova s drvenom šindrom koji je dio stijena i
zvijezda i drevnih strahova Kingsporta. Da bi se
ona pustolovna mladeţ vratila nisu sumnjali, ali
misle da bi svjetlo moglo iščeznuti iz njihovih očiju,
a volja iz njihovih srdaca. I ne ţele da se
staromodnim Kingsportom sa svojim strmim
ulicama i starinskim zabatima kuća ravnodušno
vuku godine dok smijajući zbor, glas po glas, biva
sve snaţniji i neobuzdaniji u tome neznanome i
uţasnome gnijezdu gdje magle i snovi zastaju
odmoriti se na svome putu iz mora k nebesima.
Ne ţele da duše njihovih mladića napuste
ugodna ognjišta i taverne kolonijalnih krovova
staroga Kingsporta, niti ne ţele da smijeh i pjesma
na onome visokome kamenom mjestu postanu
glasniji, jer je glas koji je došao, donio svjeţe magle
s mora i svjeţa svjetla sa sjevera, stoga govore da će
više drugih glasova donijeti još magli i još svjetala,
sve dok se moţda starinski bogovi (čije postojanje
nagoviještaju samo šapatom iz straha da će
kongregacijski pastor čuti) ne uzdignu iz dubina i s
neznanoga Kadatha u hladnoj pustoši te načine
svoje prebivalište na toj opakoj vrleti tako blizu
njeţnim brdima i dolinama tihoga jednostavnog
ribarskog puka. Te stvari ne ţele, jer običnim su
ljudima nezemaljske stvari nedobrodošle; osim
toga, Uţasni Starac često podsjeti što je Olney
kazao o kucanju kojega se osamljeni stanovnik
bojao, i o crnom i znatiţeljnom obliku viđenom
nasuprot magle kroz one nastrane prozore s
kruţnim olovnim oknima.
O svim tim stvarima, ipak, samo Stariji mogu
odlučivati; a u međuvremenu jutarnja magla i dalje
dolazi do onoga usamljenoga vrtoglavog vrha sa
strmom drevnom kućom, do one sive kuće s niskim
strehama gdje se nitko ne vidi već gdje večer
donosi tajanstvena svjetla dok sjeverni vjetar zbori
o stranim slavljima. Bijela i paperjasta dolazi iz
dubina svojoj braći oblacima, prepuna snova o
vlaţnim pašnjacima i pećinama levijatana. A kada
brojne priče polete špiljama tri tona, a spiralne
školjke u gradovima prekrivenim morskom travom
za- trube divlje melodije naučene od Starijih, tada
se velika ţeljna isparavanja sjate na nebesa krcata
magijom; a Kingsport, meškoljeći se nelagodno na
svojim niţim liticama podno onog nevjerojatnog
visećeg straţara od stijene, vidi ka oceanu samo
mističnu bjelinu, kao da je rub litice sam rub
Zemlje, dok svečana zvonjava bova odjekuje u
vilinskome eteru.
Srebrni ključ
41
dispepsija: stanje kojim se označava bol u gornjem dijelu probavnog sustava
42
kalcedon: mineral bijele ili sivoplave boje koji se koristi za fini nakit, te za kojeg se
vjeruje da pročišćuje misli i ublažava loše snove
oskudnosti u ljepoti i njegova luckasta oklijevanja
da prizna vlastiti nedostatak smisla i svrhe. Tako je
postao u neku ruku šaljivac, jer nije vidio da je čak i
humor ništavan u bezumnome svemiru lišenom
bilo kakvoga pravog mjerila dosljednosti ili
nedosljednosti.
U prvim danima svoga suţanjstva okrenuo se
njeţnoj crkvenoj vjeri koju mu je omilila naivna
predaja njegovih predaka Jer odatle su se širile
mistične avenije koje su obećavale bijeg iz ţivota.
Tek je uz pomniji uvid primijetio izgladnjelu maštu
i ljepotu, ustajalu i prozaičnu banalnost, te naizgled
mudru teţinu i groteskne tvrdnje temeljne istine
koja je sveudilj nadmoćno vladala većinom njenih
propovjednika; ili u potpunosti osjetio nezgrapnost
kojom je pokušavala odrţati na ţivotu djetinjaste
strahove i nagađanja primitivne rase koja se
suočava s nepoznatim. Umaralo je Cartera gledati
kako su svečano ljudi pokušavali razabrati
zemaljsku stvarnost u starim mitovima koje je svaki
korak njihove hvalisave znanosti pobijao, pa je ta
krivo usmjerena ozbiljnost ubila privrţenost koju je
moţda imao prema drevnim vjerovanjima. Da su
barem bili zadovoljni pruţanjem zvučnih rituala i
emocionalnih odušaka u njihovoj pravoj krinki
eterične fantazije.
Ali kada je počeo proučavati one koji odbaciše
stare mitove, pronašao ih je još ruţnijima od onih
koji ih nisu odbacili. Nisu znali da ljepota leţi u
harmoniji, a da ljupkost ţivota nema mjerilo sred
besciljnoga kozmosa izuzev vlastite harmonije sa
snovima i osjećajima koji su već iščezli i slijepo
oblikovali naše male sfere iz ostaloga kaosa. Nisu
vidjeli da su dobro i zlo i ljepota i ruţnoća jedini
omamentalni plodovi perspektive, čija prava
vrijednost leţi u njenoj povezanosti s onom
slučajnosti zbog koje su naši preci počeli misliti i
osjećati, i čiji su finiji detalji različiti u svakoj rasi i
kulturi.
Umjesto toga, ili su nijekali te stvari u potpunosti ili
su ih pripisivali grubim, nejasnim instinktima koje
su dijelili sa zvjeradi i seljacima; tako da su njihovi
ţivoti bili kuţno potrošeni u boli, ruţnoći, i
nesrazmjeru, a ipak ispunjeni smiješnim ponosom
jer su pobjegli od nečega; nečega ništa više
nezdravog od onoga što ih je i dalje drţalo.
Zamijenili su laţne bogove straha i slijepe
poboţnosti za one prekomjerne slobode i anarhije.
Carter nije imao mnogo sluha za ove moderne
slobode; jer se njihova jeftinoća i bijeda gadila duši
koja voli samo ljepotu, dok se njegov razum bunio
na klimavu logiku kojom su njeni prvaci pokušali
primitivne nagone pozlatiti svetošću skinutoj s
odbačenih idola. Uvidio je da većina njih, zajedno s
njihovim propalim svećenstvom, nije mogla pobjeći
zabludi da ţivot ima smisao odvojen od onoga
kojeg čovjek pronađe u snu; te nisu mogli staviti na
stranu grubu ideju etike i obveza onkraj ljepote, čak
i dok je sva Priroda vrištala nesviješću i bezličnim
nemoralom u svjetlu njihovih znanstvenih otkrića.
Izobličeni i zadrti unaprijed smišljenim iluzijama
pravde, slobode, i dosljednosti, odbacili su stare
nauke i stare načine sa starim uvjerenjima; niti su
ikada zastali pomisliti da su oni nauci i oni načini
jedini činitelji njihovih trenutnih misli i prosudbi, te
jedini vodiči i mjerila u besmislenome svemiru bez
čvrstih ciljeva ili stabilnih referentnih točaka.
Izgubivši te umjetne okolnosti, njihovi ţivoti bijahu
ispraţnjeni od usmjerenja i dramatičnoga interesa;
dok najzad nisu počeli teţiti utapanju vlastite
dosade u uţurbanosti i hinjenoj svrsishodnosti,
galami i uzbuđenju, barbarskom izričaju i
ţivotinjskim osjećajima. Kada su se te stvari stopile,
razočarani ili bolesni od odvratnosti, uzgojili su
ironiju i gorčinu, te pronašli grešku u društvenome
poretku. Nikada ne bi mogli shvatiti da su njihovi
primitivni temelji bili promjenjivi i kontradiktorni
kao i bogovi njihovih predaka, i da je zadovoljstvo
jednoga trenutka propast sljedećega. Spokojna,
trajna ljepota dolazi samo u snu, i tu je utjehu svijet
odbacio kada je štovanjem stvarnosti odbacio tajne
djetinjstva i nevinosti.
Sred ovoga kaosa ispraznosti i nemira, Carter
je pokušavao ţivjeti ţivotom prikladnim za čovjeka
pronicljiva uma i dobrog naslijeđa. Kako su mu
snovi blijedjeli pod ruglom godina, nije mogao
vjerovati u ništa, samo ga je ljubav prema
harmoniji drţala blizu načinima njegove rase i
poloţaja. Koračao je neosjetljiv kroz čovječje
gradove, i uzdisao jer se nijedan vidik nije činio
posve stvarnim; jer je svaki bljesak ţute sunčeve
svjetlosti na visokim krovovima i svaki pogled na
trgove s balustradama u prvim svjetiljkama večeri
sluţio samo da ga podsjeti na snove koje je nekoć
poznavao, i da ga učini nostalgičnim za eteričnim
zemljama koje više nije znao pronaći. Putovanja su
bila sprdnja; čak ga je i Veliki rat samo malčice
uzbudio, iako je ispočetka sluţio u francuskoj Legiji
stranaca. Neko je vrijeme traţio prijatelje, ali ubrzo
ga je umorila grubost njihovih emocija, i
jednoličnost i prizemnost njihovih vizija. Bilo mu je
neodređeno drago što svi njegovi rođaci bijahu
udaljeni te nisu odrţavali kontakt, jer ne bi mogli
razumjeti njegov mentalni ţivot. To jest, nitko osim
njegova djeda i prastrica Christophera ne bi mogao,
a oni bijahu odavna mrtvi.
Tada je ponovo počeo pisati knjige, koje je
napustio kada su ga snovi prvi puta iznevjerili. Ali
u tome, također, nije bilo zadovoljstva ili
ispunjenja; jer je dodir Zemlje bio na njegovu umu,
i nije mogao misliti na divne stvari kao što je činio
davno. Ironični je humor rušio sve sumračne
minarete koje je podizao, a prizemni je strah od
nevjerojatnosti uništavao sve delikatno i
nevjerojatno cvijeće njegovih vilinskih vrtova.
Sporazum toboţnjega saţaljenja je obasipao
sentimentalnošću njegove likove, dok je mit o
vaţnoj stvarnosti te značajnim ljudskim
događajima i emocijama degradirao cijelu visoku
fantaziju u jeftinu društvenu satiru i alegoriju
prekrivenu tankim velom. Njegovi su novi romani
bili uspješni kao što njegovi stari nisu nikada bili, i
jer je znao koliko isprazni moraju biti da zadovolje
isprazno stado, spalio ih je i prekinuo s pisanjem.
Bijahu to sasvim draţesni romani, u kojima se
uljudno smijao snovima koje je lagano skicirao; ali
je uvidio kako njihova sofisticiranost iscrpljuje iz
njih sav ţivot.
Nakon toga je gajio namjerne iluzije, te petljao
po utiscima bizarnoga i ekscentričnoga kao
protuotrovom za banalnost. Većina njih je,
međutim, doskora pokazala svoje siromaštvo i
jalovost; i on shvati da su popularne doktrine
okultizma suhe i nefleksibilne poput znanosti, čak i
bez tračka umirujuće istine kojom bi ih opravdao.
Golema glupost, prijetvornost, i zbrčkane ideje nisu
san te ne tvore nikakav bijeg iz ţivota umu
izvjeţbanome iznad njihove razine. Stoga je Carter
kupovao još neobičnije knjige i pomnije traţio
grozne ljude fantastične učenosti; zakopavši se u
arkanu43 svijesti koju su rijetki pohodili, i naučivši
stvari o tajnim ponorima ţivota, legendi, i
nezapamćenih starina koje ga odonda ne prestaju
uznemiravati. Odlučio je ţivjeti na drukčijoj razini,
te je opremio svoj bostonski dom tako da odgovara
njegovim promjenjivim ćudima, jedna prostorija za
svaku, uređene prikladnim bojama, namještene
doličnim knjigama i predmetima, te opremljene
pogodnim izvorima svjetlosti, topline, zvuka,
okusa i mirisa.
Jednom je doznao za čovjeka na Jugu kojega
su ljudi izbjegavali, i kojega se bojaše zbog
bogohulnih stvari koje je pročitao u pretpovijesnim
knjigama i na glinenim pločama prokrijumčarenim
43
arkana: u ovome smislu označava skup ezoteričnih misli ili uvjerenja, to jest, ideja
koje razumije i čuva mala skupina onih koji dijele rijetke i neobične interese
iz Indije i Arabije. Njega je posjetio, te ţivio s njime
dijeleći njegova istraţivanja sedam godina, dok ih
uţas nije zgrabio jedne ponoći na nepoznatome i
arhaičnome groblju, te se samo jedan vratio odakle
su dvojica ušla. Tada se vratio u Arkham, uţasni
vješticama uklet stari grad njegovih predaka u
Novoj Engleskoj, te je imao iskustva u tami, sred
prastarih vrba i oronulih kolonijalnih krovova, koja
su ga natjerala da zapečati zauvijek određene
stranice u dnevniku od pretka divljega uma. Ali ti
su ga uţasi odveli samo do ruba stvarnosti, te nisu
bili prava zemlja snova koju je poznavao u
mladosti; i tako je s pedeset godina očajavao na bilo
kakav počinak ili zadovoljstvo u svijetu
prezaposlenom za ljepotu i prepredenom za snove.
Uvidjevši napokon ispraznost i uzaludnost
stvarnih stvari, Carter je provodio svoje dane u
mirovini, i u čeznutljivim polusjećanjima njegove
mladosti prepune snova. Mislio je da je poprilično
luckasto što se uopće trudi ţivjeti, i dobio je od
svoga poznanika s juga Amerike sasvim neobičnu
tekućinu koja će mu pruţiti zaborav bez patnje.
Inercija i moć navike su ga ipak, natjerale da
odgodi tu radnju te je lebdio neodlučno usred misli
prošlih vremena, skinuvši čudne tapiserije sa svojih
zidova i preuredivši kuću onako kakva je bila u
njegovu ranom djetinjstvu - s grimiznim
prozorskim oknima, viktorijanskim pokućstvom, i
svime ostalim.
Prolaskom vremena postalo mu je gotovo
drago što je bio neodlučan, jer su ostaci njegove
mladosti i odvojenost od svijeta učinili ţivot i
sofisticiranost vrlo dalekima i nestvarnima; čak
toliko da se dodir čarolije i iščekivanja ponovo
ušuljao u njegov noćni drijemeţ. Godinama su ti
drijemeţi poznavali samo iskrivljene odraze
svakodnevnih stvari kao što ih i najobičniji
drijemeţi poznaju, ali sada se vratio treptaj nečega
nepoznatoga i divljega; nekakve nejasne i
veličanstvene prisutnosti koja je poprimila oblik
napetih i bistrih slika iz dana njegova dječaštva,
zbog kojih pomisli na male nepovezane stvari koje
je davno zaboravio. Često bi se probudio zazivajući
majku ili djeda, koji su bili u svojim grobovima
četvrt stoljeća.
Tada ga je jedne noći djed podsjetio na ključ.
Stari sijedi učenjak, jasan kao za ţivota, zborio je
naširoko i ozbiljno o njihovoj drevnoj lozi, i o
začudnim vizijama njeţnog i osjećajnog čovjeka
koji ju se stvorio. Zborio je o kriţaru s ognjem u
očima koji je naučio divlje tajne Saracena koji ga
drţaše u suţanjstvu; i o prvome sir Randolphu
Carteru koji je proučavao magiju kada je Elizabeta
bila kraljica. Govorio je, također, o onome
Edmundu Carteru koji je jedva izbjegao vješanje
zbog čaranja u Salemu, te koji je spremio u
starinsku kutiju veliki srebrni ključ koji se prenosio
generacijama. Prije no što se Carter probudio,
njeţni posjetitelj mu je rekao gdje moţe pronaći tu
kutiju; tu izrezbarenu hrastovu kutiju arhaičnoga
čuda čiji groteskni poklopac nijedna ruka nije
podigla dva stoljeća.
Pronašao ju je u prašini i sjenama golemoga
tavana, odbačenu i zaboravljenu u dubini ladice u
visokoj škrinji. Bila je stopu široka, i njene su
gotičke rezba- rije bile toliko strašne da se nije
čudio što se nijedna osoba nije usudila otvoriti je još
od Edmunda Cartera. Nije proizvela nikakav zvuk
kada ju je protresao, ali je odavala mistični miris
nezapamćenih začina. Da je sadrţavala ključ, bila je
zapravo samo maglovita legenda, čak i otac
Randolpha Cartera nikada nije znao da takva kutija
postoji. Bila je okovana hrđavim ţeljezom, i
nikakva sredstva nisu bila priloţena za otvaranje
strašne brave. Carter je nejasno shvaćao da će u njoj
pronaći nekakav ključ izgubljenih dveri snova, ali
gdje i kako da ga iskoristi, djed mu nije kazao ništa.
Stari je sluga silom otvorio rezbareni
poklopac, tresući se dok su u njega piljila odvratna
lica iz drevnoga drva, s nekom zaboravljenom
sjetom. Unutra, umotan u izblijedjeli pergament,
nalazio se golemi ključ potamnjeloga srebra
prekriven tajanstvenim arabeskama; ali bez
ikakvoga vidljivoga objašnjenja. Pergament je bio
pozamašan, te je sadrţavao samo neobične
hijeroglife nepoznatoga jezika zapisane pradavnom
trskom. Carter prepozna simbole kao one koje je
vidio na stanovitom svitku papirusa koji je
pripadao onome uţasnome učenjaku s Juga koji je
nestao jedne ponoći na bezimenome groblju.
Čovjek je uvijek drhtao dok je čitao taj svitak, kao
što je Carter drhtao sada.
Ali očistio je ključ, i drţao ga pored sebe noću
u aromatičnoj kutiji drevne hrastovine. Njegovi su
snovi u međuvremenu postajali sve ţivlji, i iako mu
nisu prikazivali nikakve strane gradove i
nevjerojatne vrtove iz davnina, poprimali su
nedvojbeni kalup čija svrha nije mogla biti
pogrešno protumačena. Zvali su ga natrag kroz
godine, i s pomiješanom voljom svih njegovih
predaka vukli su ga prema nekakvom skrivenom
izvoru predaka. Tada je spoznao da mora otići u
prošlost i spojiti se sa starim stvarima, i dan za
danom razmišljao je o brdima na sjeveru gdje su
leţali ukleti Arkham i vijugavi Miskatonik i
samotni seoski dom njegova roda.
U plodnom ognju jeseni, Carter se zaputi
starim zapamćenim putom pored draţesnih linija
valovitih brda i livade obrubljene kamenim zidom,
pored udaljene udoline i šumarka, zavojite ceste i
ljupkih farmi, i kristalnih zavoja Miskatonika,
prekoračenoga tu i tamo rustikalnim mostovima od
drva ili kamena. Na jednome je zavoju ugledao
skupinu divovskih brijestova između kojih je jedan
predak neobično iščeznuo prije stoljeće i pol, te
zadrhti dok je vjetar pun značaja zapuhao kroz
drveće. Tada ugleda ruševnu farmu stare Goody
Fowler, vještice, sa svojim malim zlim prozorima i
velikim krovom koji se naginjao gotovo do zemlje
na sjevernoj strani. Ubrzao je automobilom dok je
prolazio pokraj nje, i nije usporio dok se nije uspeo
na brdo gdje su njegovi preci bili rođeni, i gdje je
stara bijela kuća još uvijek ponosno gledala preko
ceste na divnu panoramu kamenitih padina zelene
doline, s udaljenim tornjevima Kingsporta na
horizontu, i natruhama arhaičnoga, snovima
prepunog mora u najdaljoj pozadini.
Tada naiđe na strmiju padinu koja je nosila
staru kuću Carterovih koju nije posjetio preko
četrdeset godina. Poslijepodne je davno prošlo
kada je stigao do podnoţja, i na zavoju na pola
puta zastane da osmotri razastrti seoski krajolik sav
zlatan i slavan u poplavama čarolije istočene iz
zapadnoga sunca. Sva čudnovatost i iščekivanje
njegovih nedavnih snova su se činili prisutnima u
ovome utihnulome i nezemaljskome krajoliku, te
pomisli na nepoznate samoće drugih planeta dok
su mu oči pratile baršunaste i napuštene travnjake
kako se valovito sjaje između srušenih zidova, i
nakupine vilinskih šuma koje naglašavaju udaljene
obrise grimiznih brda onkraj brda, i sablasnu
šumovitu dolinu koja uranja u sjene vlaţne kotline
gdje vode pjevuše i ţubore sred nabubrenog i
izvitoperenog korijenja.
Zbog nečega osjeti da motori ne pripadaju
carstvu koje je traţio, stoga ostavi automobil na
rubu šume, te stavivši veliki ključ u dţep svoga
kaputa, nastavi pješice uz brdo. Šuma ga je sada u
potpunosti progutala, iako je znao da je visoki
breţuljak s kućom očišćen od drveća, osim na
sjevernoj strani. Pitao se kako će kuća izgledati, jer
bijaše prazna i nepohođena zbog njegova nemara
još od smrti njegova čudnoga prastrica
Christophera prije trideset godina. U mladosti je
uţivao u dugim posjetima tome mjestu, te je
pronalazio neobična čudesa u šumi s druge strane
voćnjaka.
Sjene postadoše sve izraţenije oko njega, jer
noć je bila blizu. Kada se procijep u drveću otvorio
s desna, mogao je vidjeti preko milja sumračnih
livada te uoči stari kongregacijski zvonik na
Središnjem brdu u Kingsportu; ruţičast od
posljednjeg rumenila dana, a okviri malih okruglih
prozora su gorjeli reflektirajućom vatrom. Tada,
kada se opet našao u dubokoj sjeni, trzajem se
prisjetio da je pogled morao doći iz djetinjeg
sjećanja, budući da je stara bijela crkva odavna bila
srušena da bi se napravilo mjesta za kongregacijsku
bolnicu. Čitao je o tome sa zanimanjem, jer su
novine kazivale o nekakvim neobičnim jazbinama
ili prolazima pronađenim ispod nje u stjenovitome
breţuljku.
Kroz njegovu zamišljenost piskutavo dopre
glas, i on se ponovo trţne na njegovu poznatost
poslije tolikih godina. Stari je Benijah Corey bio
zaposlenik njegova strica Christophera, i bio je star
čak i u onim davnim vremenima njegovih dječačkih
posjeta. Sada bi morao imati dobrano preko sto, ali
taj piskutavi glas nije mogao doći od nikoga
drugoga. Nije mogao razabrati riječi, ali ton je bio
proganjajuć i nepogrešan. Pomisliti da je “Stari
Benijy” još uvijek ţiv!
“Gospon Randy! Gospon Randy! Pa gdi ste?
Kaj ţelite sterati svoju tetu Martu v grob? Kaj vam
ni po- vedala da se drţite blizu hiţe po poldan i da
se vmete prije kmice? Randy! Ren ... dii! ... Tom
dečecu niko ni dorasel kad treba zginuti v šumu;
pol svog cajta nori oko onog zmijskog legla gor na
drvljeniku44! ... Hej, ti vrapca, Ran... dii!”
Randolph Carter zastane u mrklome mraku i
protrlja rukama oči. Nešto nije bilo kako spada. Bio
je negdje gdje ne bi trebao biti; odlutao je vrlo
daleko na mjesto kamo nije pripadao, i sada je
neoprostivo kasnio. Nije primijetio koliko je sati na
Kingsportovom zvoniku, iako ga je mogao lako
razabrati svojim dţepnim teleskopom; ali je znao
da je njegovo kašnjenje bilo nešto posve neobično i
bez presedana. Nije bio siguran ima li svoj maleni
teleskop uza se, te posegne rukom u dţep na bluzi
da pogleda. Ne, nije bio ondje, ali bio je veliki
srebrni ključ kojega je pronašao u nekoj kutiji. Stric
Chris mu je jednom rekao nešto neobično o staroj
neotvorenoj kutiji s ključem unutra, ali je strina
Martha naprasno zaustavila priču, rekavši da to
nije stvar za kazivanje djetetu čija je glava već
prepuna nastranih maštarija. Pokušao se prisjetiti
44
drvljanik: mjesto, najčešće uz kuću, gdje se čuva drvna graĎa, ili drvo za ogrjev
spremno za cijepanje
gdje je pronašao ključ, ali sve je bilo vrlo
zbunjujuće. Nagađao je da se to zbilo na tavanu
kod kuće u Bostonu, i nejasno se prisjetio
podmićivanja Parksa s pola tjedne plaće da mu
pomogne otvoriti kutiju te da drţi jezik za zubima;
ali kada se sjetio toga, Parksovo lice mu dođe vrlo
čudno, kao da su bore dugih godina pale na
ţustroga malog Cockneya.
“Ran ... dii! Ran ... dii! Hi! Hi! Randy!”
Lelujavi fenjer izađe iza crnoga zavoja, i stari
Benijah krene ţustro prema tihom i zbunjenom
došljaku.
“Zgromil vas grom, dečec, tu ste! Kaj nemate
jezika v toj vašoj glavi, pa se nemrete javiti? Išćem
vas već pol vure, ste me sigurno odavna čuli! Ste
pozabili da vam se strina Marta sva splaši kad ste
vani v kmici? Bum vas tuţil striki Chrisu kad se
vrne doma! Vi dobro znate da ova šuma i ni baš
najbolše mesto za skitnju v kasnu vuru! V njoj ima
hudih stvari, kak je znal povedat moj stari gazda.
Dojdite, gospon Randy, ili Hannah ne bu već
čekala z večerom!”
Stoga je Randolph Carter potjeran uz cestu
gdje začuđene zvijezde svjetlucaše kroz visoko
jesenje granje. I psi lajaše dok su ţuta svjetla malih
prozora sjala s udaljenoga zavoja, a Plejade su
treperile iznad otvorenoga breţuljka gdje je stajao
veliki kolonijalni krov cm nasuprot tamnoga
zapada. Strina Martha je stajala na dovratku, i nije
ga previše grdila kada Benijah gume zabušanta
unutra. Poznavala je strica Chrisa dovoljno dobro
da očekuje takve stvari od Carterove krvi.
Randolph nije otkrio svoj ključ, već dovrši svoju
večeru u tišini i negodovao je tek kada se primaklo
vrijeme za krevet. Katkada je bolje sanjao budan, a
ţelio je iskoristiti taj ključ.
Ujutro se Randolph rano ustao, i pobjegao bi
do gornjega drvljanika da ga stric Chris nije uhvatio
i posjeo u stolac pored stola s doručkom. Gledao je
nestrpljivo po prostoriji s nagnutim stropovima i
dronjavim tepihom i izloţenim gredama i kutnim
pregradama, te se osmjehnuo samo kada su grane
voćaka zagreble olovno okno straţnjega prozora.
Bio je blizak s drvećem i brdima, te su činili prolaz
u ono bezvremeno carstvo koje je bilo njegova
prava domovina.
Tada, kada je bio slobodan, opipa ključ u
dţepu bluze i uvjerivši se da je tamo odmagli preko
voćnjaka do uzvisine s druge strane, gdje se
šumovito brdo opet penjalo do visina čak iznad
gologa breţuljka. Tlo šume bijaše puno mahovine i
misterija, a veliko se kamenje obraslo lišajem
nejasno uzdizalo tu i tamo u prigušenome svjetlu
poput druidskih monolita sred nabubrenih i
izvitoperenih debala svetoga luga. U svome
usDonu Randolph je naišao na ţustri brzac čiji su
slapići pjevali runske čini vrebajućim faunima i
aegipanima45 i drija- dama46.
Tada je stigao do neobične pećine u šumskoj
padini, ozloglašenoga “zmijskog legla” kojeg je
seoski puk izbjegavao, i na kojega gaje Benijah
upozoravao opet i iznova. Bila je duboka; daleko
dublja no što bi itko osim Randolpha
pretpostavljao, jer dječak je pronašao procijep u
najdaljemu crnom kutu koji je s druge strane vodio
do uzvišenije špilje - ukletoga grobnici nalik mjesta
čiji su granitni zidovi prikazivali neobičnu iluziju
svjesne umjetnosti. Ovom je prilikom puzao kao i
obično, osvjetljujući si put šibicama ukradenim iz
dnevne sobe, i gurajući se kroz posljednju
pukotinu sa ţudnjom teško objašnjivom čak i
njemu samom. Nije mogao reći zašto je prišao
udaljenome zidu takvom samopouzdanošću, ili
zašto je instinktivno izvukao veliki srebrni ključ.
Ali ipak nije zastao, i kada se plešući vratio kući te
noći, nije ponudio nikakve isprike za svoje
45
aegipan: mitsko biće slično faunu ili satiru; čovjek s kozjim nogama
46
drijade: vrlo plahe šumske nimfe iz grčke mitologije koje naročito vole hrastovo
drveće
kašnjenje, niti je najmanju pozornost posvetio
prijekorima koje je primio zbog sveopćeg
ignoriranja podnevnog poziva na jelo.
***
Prvo poglavlje
_________________________________
58 olibanum: stablo iz čije se kore, njezinim zarezivanjem, dobiva smola koja
se također naziva tamjan.
Randolph Carter, koji je cijeloga ţivota traţio
bijeg iz monotonije i ograničenja budne stvarnosti u
dozivajuće krajolike snova i basnoslovne avenije
drugih dimenzija, nestade iz čovječjega vidokruga
sedmoga listopada 1928., u dobi od pedeset i četiri
godine. Njegova karijera bijaše neobična i
usamljena, i bilo je onih koji su izdvojili mnoge
epizode u njegovim začudnim romanima kao
bizarnije od bilo kojeg događaja u zabiljeţenoj
povijesti. Njegova je povezanost s Harleyjem
Warrenom, mistikom iz Juţne Karoline čija su
proučavanja iskonskoga jezika naacal himalajskih
svećenika dovela do posve nečuvenih zaključaka,
bila bliska. Doista, on bijaše taj koji je jedne
maglovite, mahnite i strahovite noći na drevnome
groblju vidio kako se Warren spustio u vlaţnu i
otrovnu grobnicu, i nikada se nije vratio. Carter je
ţivio u Bostonu, ali svi su njegovi preci potekli s
divljih, ukletih brda onkraj prastaroga i vješticama
prokletog Arkhama. I sred tih je drevnih,
tajanstvenih brda naposljetku i nestao.
Njegov je stari sluga, Parks - koji je umro
početkom 1930. - zborio o neobično aromatičnoj i
odurno rezbarenoj kutiji koju je pronašao na
tavanu, i o ne- odgonetivim pergamentima i
nastrano oblikovanom srebrnom ključu kojeg je ta
kutija sadrţavala; stvari o kojima je i Carter također
pisao drugima. Carter mu je kazao kako taj ključ
potječe od njegovih predaka, te da će mu pomoći
otkračunati dveri njegova izgubljenoga djetinjstva, i
stranih dimenzija i fantastičnih carstava koje je
svojevremeno posjećivao samo u nejasnim, kratkim
i neuhvatljivim snovima. Tada jednoga dana Carter
uze kutiju i njen sadrţaj te se otputi u svome
automobilu, nikada se ne vrativši.
Naknadno su ljudi pronašli njegov automobil
pored stare, travom obrasle ceste u brdima iza
rušev- noga Arkhama - u brdima gdje Carterovi
preci nekoć obitavaše, i gdje je ruševina od
podruma gospodarske zgrade velikoga Carterova
imanja još uvijek zjapila prema nebu. U obliţnjem
je lugu visokih brijestova jedan drugi pripadnik
Carterovih misteriozno iščeznuo 1781., i ne tako
daleko stajala je poluistrunula koliba gdje je Goody
Fowler, vještica, još ranije spravljala svoje zloćudne
napitke. Područje su 1692. naselili bjegunci s
vještičjih suđenja u Salemu, a čak je i sada to isto
područje bilo nadaleko poznato po jedva
predočivim i nejasno zloslutnim stvarima. Edmund
Carter je utekao sjeni Brda vješala u zadnji čas, i
priče o njegovim vračarijama bijahu brojne. Sada je,
sve se čini, njegov jedini potomak otišao negdje da
mu se pridruţi!
U automobilu su pronašli odurno izrezbarenu
kutiju od mirisnoga drva, i pergament kojega
nijedan čovjek ne moţe pročitati. Srebrnoga ključa
nije bilo - po svojoj prilici bio je kod Cartera. Više
od toga, nije bilo nikakvoga sigurnog traga.
Detektivi iz Bostona kazaše da se palo drveće oko
stare kuće Carterovih doimaše neobično pomicano,
i netko je pronašao rupčić na stijenama posutoj,
zlokobnoj šumovitoj padini iza ruševina, nedaleko
izbjegavane pećine nazvane Zmijsko leglo.
Tada su seoske legende oko Zmijskoga legla
stekle novu vitalnost. Farmeri šaputaše o
bogohulnim svrhama kojima se stari čarobnjak
Edmund Carter sluţio u toj jezivoj špilji, i poslije
dodavali priče o sklonosti koju je i sam Randolph
Carter razvio prema njoj kada bijaše dječak. Za
Carterova je djetinjstva prečasno obiteljsko
gospodarstvo s kolonijalnim krovom još uvijek
stajalo i njime je upravljao njegov prastric
Christopher. Često je dolazio u posjetu, i osebujno
pričao o Zmijskome leglu. Ljudi se sjećaju kada je
kazivao o dubokoj pukotini i o nepoznatoj
unutrašnjoj pećini s druge strane, te su nagađali o
promjeni koju je pokazivao nakon što je proveo
cijeli jedan upečatljivi dan u pećini kada je imao
devet godina. To je bilo u listopadu, također - i
vazda nakon toga se činilo kako posjeduje
nadnaravnu vještinu proricanja budućih događaja.
Dokasna je kišilo u noći kada je Carter nestao,
i nitko nije mogao pratiti njegove otiske od
automobila. Unutar Zmijskoga legla sve bijaše
bezoblično tekuće blato, zahvaljujući obilnom
curenju unutar pećine. Samo su neuki seljaci
šaputali o otiscima koje su umislili da vidješe tamo
gdje golemi brijestovi nadsvođuju cestu,
i na zlokobnoj padini nedaleko Zmijskoga legla,
gdje je pronađen rupčić. Tko je mogao obratiti
paţnju na šapate koji kazivaše o zdepastim malim
tragovima, nalik onima kakve su ostavljale čizme
četvrtastog vrha
i kakve je Randolph Carter imao kao mali dječak?
Bila je to suluda misao baš kao i ostali šapati - da su
se tragovi naročitih čizama bez peta staroga
Benijaha Coreya susreli s malim zdepastim
tragovima na cesti. Stari je Benijah bio unajmljeni
radnik kod Carterovih kada je Randolph bio mlad;
ali on je umro prije trideset godina.
Mora biti da su ta šaputanja kao dodatak
Carterovoj vlastitoj izjavi Parksu i drugima kako će
mu srebrni ključ s nastranim arabeskama pomoći
otkračunati dveri njegova izgubljenoga djetinjstva -
potaknula nekolicinu učenika mistike da objave
kako je nestali čovjek zapravo otputovao natrag
putovima vremena i vratio se kroz četrdeset i pet
godina u onaj listopadni dan 1883. kada je kao mali
dječak boravio u Zmijskome leglu. Kada je izašao
te noći, tvrdili su, nekako je prevalio cijeli put do
1928. i natrag; jer nije li otada poznavao stvari koje
će se tek naknadno zbiti? A ipak nikada nije zborio
o ničemu nakon 1928.
Jedan je učenik mističnoga - ostarjeli
ekscentrik iz Providencea u Rhode Islandu, koji je
uţivao u dugoj
i bliskoj prepisci s Carterom - imao još razrađeniju
teoriju, te je vjerovao kako ne samo da se Carter
vratio u djetinjstvo, već je postigao daljnje
oslobođenje, svojevoljno lutajući kroz sablasne
pejzaţe dječačkoga sna. Nakon neobičnog
snoviđenja ovaj je čovjek objavio priču o Carterovu
nestanku u kojoj je dao naslutiti kako izgubljeni
sada kraljuje na prijestolju od opala u Ilek-Vadu,
onome nevjerojatnome gradu tornjeva na vrhu
šupljih staklenih litica koje gledaju prema
sumračnome moru u kojemu bradati i perajasti
Gnorri grade svoje jedinstvene labirinte.
Taj je starac, Ward Phillips, najglasnije
prosvjedovao protiv raspodjele Carterova posjeda
njegovim nasljednicima - svima odreda daljim
rođacima - na temelju toga daje on još uvijek ţiv u
drugoj vremenskoj dimenziji te bi se mogao lako
jednoga dana vratiti. Protiv njega se postavio
pravni talent jednoga od rođaka, Ernesta K.
Aspinwalla iz Chicaga, čovjeka deset godina
starijeg od Cartera, ali oštroga poput mladića u
forenzičkim bitkama. Četiri je godine spor bjesnio,
ali sada je kucnuo čas raspodjele, i ova će golema,
neobična prostorija u New Orleansu biti kulisa
nagodbe.
Bio je to dom Carterova knjiţevnog i
financijskog izvršitelja - istaknutoga kreolskog
učenika misterija i istočnjačkih starina, Etienne-
Laurenta de Marignyja. Carter je upoznao de
Marignyja za vrijeme rata, kada su obojica sluţili u
francuskoj Legiji stranaca, te mu se otprve drţao
blizu zbog njihovih sličnih ukusa i nazora. Kada je,
za vrijeme upečatljiva zajedničkog dopusta, učeni
mladi Kreol poveo čeznutljivoga bostonskog
sanjara u Bayonne, na jugu Francuske, te mu
pokazao stanovite uţasne tajne u mračnim i
drevnim kriptama koje bijahu ukopane podno
skuta toga, eonima opterećenoga grada prijateljstvo
bijaše zapečaćeno za svagda. Carterova je oporuka
imenovala de Marignyja kao izvršitelja, i sada je taj
strastveni učenjak nevoljko predsjedao raspodjelom
imetka. Bio je to tuţan zadatak za njega, jer poput
starca iz Rhode Islanda ni on nije vjerovao da je
Carter mrtav. Ali kakvu su teţinu imali snovi
mistika protiv okrutne mudrosti svijeta?
Oko stola u toj neobičnoj sobi u staroj
Francuskoj četvrti sjedili su muškarci koji su
potraţivali korist u postupku. Izdani su uobičajeni
pravni oglasi o tome sastanku u novinama gdje god
se pretpostavljalo da Carterovi nasljednici ţive; a
ipak samo su četvorica sada sjedila slušajući
neprirodno kucanje onoga sata nalik lijesu koji nije
pokazivao nikakvo zemaljsko vrijeme, i ţuborenje
dvorišne fontane s druge strane poluskrivenih,
lusterom osvijetljenih prozora. Kako su sati
protjecali, lica četvorice bijahu prekrivena
koprenom uskovitlanih isparavanja s tronoţaca,
koji su se nesmotreno nagomilani gorivom, činili da
dobivaju sve manje i manje pozornosti od strane
tiho lebdećeg i sve nervoznijega starog crnca.
Tamo je bio Etienne de Marigny - mršav,
tamnoput, naočit, brkat, i još uvijek mlad.
Aspinwall, predstavljajući nasljednike, bijaše
bjelokos, apoplektičnoga lica sa zaliscima, te
korpulentan. Phillips, mistik iz Providencea, bijaše
vitak, sijed, dugonos, čisto obrijan,
i pogrbljenih ramena. Četvrti čovjek bijaše
neprepoznatljive dobi - vitak, s tamnim, bradatim,
jedinstveno nepomičnim licem sasvim pravilnih
kontura, okrunjen turbanom visoke brahmanske
kaste, te je zvjerao očima crnima poput noći,
ognjenim, gotovo bez šarenica, koje kao da su
zurile iz goleme udaljenosti iza jakih crta lica.
Najavio se kao svami Chandraputra, stručnjak
mnogih stvari iz grada Benaresa47, s vaţnim
informacijama za podijeliti; i de Marigny i Phillips -
koji su se dopisivali s njime - ubrzo prepoznaše
iskrenost njegovih mističnih pretenzija. Govor mu je
sadrţavao čudnovato usiljenu, šuplju, metalnu
odliku, kao da je korištenjem engleskoga opterećivao
svoju vokalnu aparaturu; a ipak je njegov jezik bio
lagan i idiomatski ispravan kao kod bilo kojeg
izvornog Anglosaksonca. Okvirni izgled njegova
ruha je odavao dojam normalnoga europskoga civila,
ali je široka odjeća na njemu leţala naročito loše, dok
su mu gusta crna brada, istočnjački turban, i velike,
bijele rukavice pridavale ozračje egzotične
ekscentričnosti.
De Marigny, steţući prstima pergament
pronađen u Carterovu automobilu, je imao riječ.
“Ne, nisam uspio ništa doznati iz pergamenta. G.
47
Benares ili Varanasi: grad na obalama Gangesa, najsvetiji i najstariji grad u Indiji u
čijoj je okolici Buda održao svoju prvu propovijed
Phillips, ovdje, je također odustao. Pukovnik
Churchward izjavljuje kako to nije naacal, i ne sliči
nimalo hijeroglifima na onoj ratnoj palici s Uskršnjega
otoka. Rezbarije na onoj kutiji, doduše, neobično
nagoviještaju prikaze s Uskršnjega otoka. Najbliskija
stvar koju mogu usporediti s ovim znakovima u
pergamentu - pogledajte kako sva slova naizgled vise
nadolje s horizontalnog graničnika riječi - je natpis u
knjizi koju je nekoć posjedovao jadni Harley Warren.
Došla je iz Indije dok smo ga Carter i ja posjetili 1919.,
i nikada nam ništa nije htio reći u vezi nje - kazavši
kako je bolje da ništa ne znamo, te natuknuo kako je
izvorno mogla potjecati s nekog mjesta koje nije na
Zemlji. Uzeo ju je sa sobom u prosincu, kada se
spustio u grobnicu na onome starome groblju - ali niti
su on niti knjiga ikada izišli natrag na površinu. Pred
neko vrijeme poslao sam našem prijatelju ovdje -
svamiju Chandraputri - skicu iz sjećanja nekih od tih
slova, te također i fotostatsku48 presliku Carterova
pergamenta. On vjeruje kako bi ih mogao rasvijetliti
nakon određenih referenci i konzultacija.
Ali ključ - Carter mi je poslao fotografiju i toga.
Njegove začudne arabeske nisu bile slova, već kao da
su pripadale istoj kulturnoj tradiciji kao i pergament o
kojem je Carter uvijek govorio da je prijelomna točka
rješenja ove misterije, iako nikada nije odavao detalje.
48
Fotostat: rani projekcijski fotokopirni aparat napravljen početkom 1900-ih
Jednom je postao gotovo poetičan oko sve te zbrke.
Taj starinski srebrni ključ, govorio je, će otkračunati
silne dveri koje nam brane naš slobodni hod niz
moćne hodnike prostora i vremena do same Granice
koju nijedan čovjek nije prešao otkako je Shaddad49
svojim izvanrednim genijem sagradio i sakrio u
pijescima Arabije Petraee50 čudesne kupole, nebrojene
minarete i tisuću stupova Irema51. Poluizgladnjeli
derviši - pisao je Carter - i od ţeđi poludjeli nomadi
vratiše se da bi zborili o tome monumentalnom
portalu, i o ruci koja je isklesana iznad zaglavnoga
kamena luka, ali nijedan čovjek nikada nije prošao
dalje slijedeći njegove stope da bi mogao reći kako
kraljevi otisci nogu na granatom52 posutim pijescima
nose znamen njegova posjeta drugoj strani. Ključ je,
nagađao je, bilo ono što je skulptura kiklopske ruke
uzaludno hvatala.
Zašto Carter nije uzeo pergament zajedno s
ključem, ne moţemo kazati. Moţda ga je zaboravio -
ili ga je moţda izbjegao uzeti zbog sjećanja na onoga
49
Shaddad: povijesni kralj izgubljenoga legendarnoga grada Irama, po Kuranu
izravni potomak Noe, koji je s bratom vladao nad 1000 plemena.
50
Arabia Petraea: povijesna pogranična provincija pod upravom Rimskog Carstva
početkom drugog stoljeća, čiji je glavni grad bio svjetski poznati grad Petra u
današnjem Jordanu.
51
Irem ili Iram: Grad Tisuću Stupova, legendarni arapski izgubljeni grad kojega
Kuran opisuje kao grad štovatelja kamenih idola i okultnoga, te kojega je Bog zbog
izopačenosti gnjevnim vjetrovima zauvijek zakopao u pijesku.
52
granati: skupina minerala koju ljudi rabe još od brončanoga doba kao drago
kamenje i abraziv
koji je uzeo knjigu sličnih znakova u grobnicu te se
nikada nije vratio. Ili je moţda bio zaista beznačajan u
onome što je ţelio učiniti.”
Kako je de Marigny zastao, stari g. Phillips
progovori grubim, hrapavim glasom.
“Moţemo znati o lutanjima Randolpha Cartera
samo kroz ono što sanjamo. Bio sam na mnogim
neobičnim mjestima u snovima, te sam čuo mnoge
neobične i značajne stvari u Ultharu, s one strane
rijeke Skai. Ne doima se kako je pergament bio
potreban, jer zacijelo je Carter ponovo stupio u svijet
njegovih dječačkih snova, te je sada kralj u llek-
Vadu.”
G. Aspinwall je izgledao dvostruko
apoplektično kada je prasnuo: “Moţe li netko
ušutkati staru budalu? Bilo je dosta ove lakrdije.
Problem je u podjeli imetka, i krajnje je vrijeme da se
prihvatimo toga.”
Po prvi je puta svami Chadraputra prozborio
svojim nastrano stranim glasom:
“Gospodo, ima u ovome problemu više no što
vi mislite. G. Aspinwall nije u pravu što se smije
dokazima snova. G. Phillips je zauzeo nepotpuno
stajalište - moţda jer nije sanjao dovoljno. Ja sam, s
druge strane, mnogo sanjao. Mi u Indiji oduvijek to
činimo, kao što su i svi Carteri izgleda činili. Vi, g.
Aspinwall, kao rođak po majčinoj strani, po prirodi
niste Carter. Moji vlastiti snovi, i drugi stanoviti
izvori informacija, mi rekoše mnogo od onoga što vi
pronalazite opskurnim. Na primjer, Randolph Carter
je zaboravio pergament kojeg nije mogao odgonetnuti
- a ipak bi bilo dobro za njega da se sjetio ponijeti ga.
Vidite, zaista sam podosta doznao o onome što se
dogodilo Carteru nakon što je napustio automobil sa
srebrnim ključem u suton onoga sedmoga listopada,
prije četiri godine.”
Aspinwall se glasno podrugljivo nasmijao, ali
ostali se uspraviše u stolicama s pojačanim
zanimanjem. Dim s tronoţaca se povećao, i suludo
otkucavanje onoga sata nalik lijesu kao da je zapalo u
bizarne uzorke, nalik točkama i crticama nekakve
tuđinske i nerješive telegrafske poruke iz svemira.
Hindus se naslonio, napola zatvorio oči, te nastavio
onim začudno napornim a ipak idiomatskim
govorom, dok je ispred njegove publike počela plutati
slika onoga što je zadesilo Randolpha Cartera.
Drugo poglavlje
53
pilon: u ovome kontekstu grčki izraz za monumentalni ulaz u egipatski hram.
Obično se sastojao od dva velika tornja koji se sužavaše prema vrhu i koje je na pola
visine spajao dio koji je ograĎivao prolaz meĎu njima.
unutrašnju komoru s pilonom. Čije su ruke uklesale-
taj nagovještaj pilona u ţivu stijenu? Staroga
čarobnjaka Edmunda - ili nečega što je čarima dozvao
i čime je zapovijedao?
Te je večeri mali Randolph večerao sa strikom
Chrisom i strinom Marthom u staroj farmerskoj kući
kolonijalnoga krova.
Narednoga se jutra rano ustao i prošao kroz
voćnjak jabuka zapletenih grana do gornjega
drvljanika gdje su usta Zmijskoga legla vrebala
mračna i prijeteća sred grotesknih, preuhranjenih
hrastova. Obuzelo ga je neizrecivo iščekivanje, te nije
čak ni primijetio gubitak rupčića dok je preturao po
dţepu bluze da vidi je li nastrani srebrni ključ na
sigurnome. Puzao je kroz mračni otvor s napetim,
pustolovnim uvjerenjem, osvjetljavajući si put
šibicama uzetim iz primaće sobe. U sljedećem se
trenutku promigoljio kroz korijenjem zakrčenu
pukotinu na suprotnoj strani, te se našao u ogromnoj,
nepoznatoj unutarnjoj špilji čiji se krajnji kameni zid
doimao skoro kao čudovišni i svjesno oblikovani
pilon. Ispred toga vlaţnoga, kapavoga zida stajao je
tih i pun strahopoštovanja, paleći šibicu za šibicom
dok je upijao očima. Da li je ona kamena izbočina
iznad zaglavnog kamena zamišljenoga luka uistinu
divovska skulptura ruke? Tada je izvadio srebrni
ključ, te napravio pokrete i intonacije čijega se
podrijetla samo maglovito prisjećao. Da li je nešto
zaboravljeno? Znao je samo kako ţeli prijeći barijeru
ka nesputanim zemljama njegovih snova i jazovima
gdje se sve dimenzije stapaju u bezgraničnost.
Treće poglavlje
Četvrto poglavlje
55
nadir: točka na nebeskoj sferi točno ispod promatrača, točka krajnje suprotna
zenitu; dakle, krajnje niska točka
izvana - snaţna osobnost koja mu se u jednom
trenutku suprotstavila i okruţila i obuzela ga, i koja je
uz to što je bila prisutna lokalno, također bila dio
njega, i na svojevrstan je način istovremeno postojala
u svim vremenima i podudarala se s cijelim
svemirom. Nije bilo nikakve vizualne slike, a ipak je
osjećaj prisutnosti entiteta i uţasne ideje o
sjedinjenom lokalizmu i identitetu i beskraju sijao
paralizirajući uţas strašniji od ičega što je bilo koji
Carterov aspekt do sada smatrao mogućim da postoji.
Pred licem toga uţasavajućeg čuda, kvazi-
Carter zaboravi na uţas uništene individualnosti. Bio
je to Sve-u-Jednome i Jedan-u-Svemu, u svome
beskrajnom biću i ličnosti - ne puka stvar jednoga
prostor-vremenskog kontinuuma, već biće u savezu s
krajnjom oţivljenom esencijom postojanja u punom
zamahu - u posljednjem, krajnjem zamahu koji nema
međa i koji seţe u maštu koliko i u matematiku. Bio je
to moţda onaj kojega su određeni tajni kultovi na
Zemlji šapatom imenovali kao Yog-Sothotha, i koji je
bio boţanstvo pod drugim imenima; kojega ljuskavci
na Yuggothu Štuju kao Izvanjskoga, te kojega
magličasti mozgovi spiralnih svemirskih maglica
označavaju neprevodivim znakom - a ipak u hipu
Carter-aspekt shvati koliko površni i nepotpuni
bijahu svi ovi koncepti.
I sada se Biće obrati Carterovu aspektu
čudesnim valovima koji udaraju i ţare i grme -
koncentracijom energije koja je bombardirala
primatelja gotovo nepodnošljivom ţestinom, i to nalik
nezemaljskom ritmu neobičnoga njihanja Drevnih, i
treperenju čudovišnih svjetala, u onome
zbunjujućemu predjelu iza Prvih vrata. Kao da su se
sunca i svjetovi i svemiri spojili iznad jedne točke čiji
je sam poloţaj u prostoru bio predmet njihove urote
uništenja udarcem neobranjiva gnjeva. Ali usred
većega uţasa, manji uţas nestaje; jer uţareni su valovi
nekako izolirali Cartera onkraj Dveri od
beskonačnosti njegovih duplikata - da bi mogao
povratiti, kao što je izgledalo, određenu količinu
iluzije identiteta. Nakon nekog vremena slušatelj
počne tumačiti valove kao njemu poznate oblike
govora, i njegov osjećaj uţasa i progona nestane. Strah
postade čisto strahopoštovanje, i ono što se doimalo
kao bogohulno abnormalno, sada se činilo
jednostavno neopisivo veličanstveno.
“Randolphe Carteru”, kao da je govorio, “moje
manifestacije u produţetku tvoga planeta, Drevni,
po- slaše te kao onoga koji se odnedavna vratio u
malene zemlje snova koje je izgubio, ali koji se
oslobođen tjelesnoga jarma uzdigao do većih i
plemenitijih ţelja i radoznalosti. Ţelio si jedriti po
zlatnome Oukranosu, i potraţiti zaboravljene
bjelokosne gradove u orhidejama isprepletenome
Kledu, i kraljevati na prijestolju od opala u Ilek-Vadu,
čije se nevjerojatne kule i bezbrojne kupole uzdiţu
silne ka stanovitoj zvijezdi na nebeskome svodu
nepoznatom tvojoj Zemlji i svoj materiji. Sada,
prolaskom kroz dvoja Vrata, ţeliš uzvišenije stvari.
Nećeš pobjeći glavom bez obzira poput djeteta od
mrskoga prizora u voljeni san, već ćeš skočiti poput
muškarca u te krajnje i najintimnije tajne koje leţe iza
svih prizora i snova.
To što ţeliš, smatram dobrim; i voljan sam
dozvoliti ono što sam dozvolio samo jedanaest puta
bićima s tvoga planeta - samo pet puta onima koje
nazivaš ljudima, ili onima koji im nalikuju. Voljan
sam pokazati ti Konačnu tajnu, i da osmotriš ono što
uništava malodušne. Evo gledaj ispred sebe tu
posljednju i prvu od tajni pred kojom moţeš
iskoristiti slobodni izbor, i vratiti se ako ţeliš kroz
dvoja Vrata, s Velom i dalje nerazmaknutim pred
našim očima.”
Peto poglavlje
56
Hiperboreja: legendarni kontinent unutar arktičkoga kruga. Prije no što su ga
smlavile ledene ploče u pleistocenu, bio je topao i plodan i bogat džunglama te ga
nastanjivaše posljednji dinosauri, mitska bića, i fantastične rase u svojim
veličanstvenim gradovima.
prostor-vremenskom kontinuumu, ili u biljni mozak
budućnosti na mračnome, radioaktivnome kometu
na nezamislivoj orbiti - i tako dalje, u beskrajnome
koz- mičkome ciklusu.
Arhetipovi su, nastaviše pulsirati valovi, narod
Konačnoga ponora - bezoblični, neopisivi, o kojima
nagađaju samo rijetki sanjari u malodimenzionalnim
svjetovima. Glavni među njima bijaše ni više ni manje
nego ovo sveznajuće Biće... koji zaista bijaše Carterov
vlastiti arhetip. Neopipljivi ţar Cartera i svih njegovih
predaka, jer zabranjene kozmičke tajne bijahu
naravna posljedica izvora u Vrhovnome arhetipu. Na
svakome svijetu svi veliki čarobnjaci, svi veliki
mislioci, svi veliki umjetnici, bijahu aspekti Njega.
Gotovo paraliziran strahopoštovanjem, i nekom
vrstom uţasavajućeg zadovoljstva, svijest Randolpha
Cartera je iskazivala čast tome transcendentalnom
Entitetu od kojega je nastao. Kako su valovi ponovo
zastali, promišljao je u moćnoj tišini, razmišljajući o
neobičnim počastima, neobičnijim pitanjima, te još ne-
običnijim molbama. Zanimljive zamisli plutaše
stihijski kroz ošamućeni mozak nenaviknut na takve
poglede i nepredviđena otkrića. Sinulo mu je, ako su
ova otkrića doslovno istinita, da bi mogao tjelesno
posjetiti sva ona beskonačno daleka doba i regije
svemira koje je do sada poznavao samo u snovima,
kada bi samo mogao zapovjediti čaroliji da promijeni
kut njegove ravnine svijesti. Ali zar nije srebrni ključ
imao zalihu te čarolije? Nije li ga isprva promijenila iz
muškarca iz 1928. godine u dječaka iz 1883., te potom
u nešto posve izvan vremena? Začudno, unatoč
njegovoj očitoj trenutačnoj odsutnosti tijela, znao je da
je ključ još uvijek uz njega.
Još dok je tišina trajala, Randolph Carter pošalje
misli i pitanja koja su ga preplavila. Znao je da je u
Konačnome ponoru podjednako udaljen od svakoga
aspekta njegova arhetipa - ljudskoga ili neljudskoga,
zemaljskoga ili izvanzemaljskoga, galaktičkoga ili
transgalaktičkoga; i njegova je znatiţelja vezana za
druge faze njegova bića - naročito one faze koje
bijahu najudaljenije od zemaljske 1928. u vremenu i
prostoru, ili koje su najupornije opsjedale njegove
snove kroz ţivot - bila grozničavo napeta. Osjećao je
kako ga njegov arhetipski Entitet moţe snagom volje
tjelesno poslati u bilo koju od ovih dalekih faza
davno prošloga ţivota mijenjajući njegovu ravninu
svijesti; i unatoč čudesima kojima je svjedočio,
izgarao je od čeţnje da osobno zakorača kroz one
groteskne i nevjerojatne prizore koje su mu vizije noći
djelomično donosile.
Bez neke određene namjere zatraţio je od
Prisutnosti uvid u tajnama ovijen, fantastični planet
koji je sa svojih pet mnogobojnih sunaca, svojim
tuđinskim zvijeţđima, vrtoglavim crnim liticama,
stanovnicima s rakovim kliještima i njuškama nalik
tapirima, bizarnim metalnim tornjevima,
neobjašnjivim tunelima, i tajanstvenim lebdećim
cilindrima opet i iznova uznemiravao njegove
drijemeţe. Taj je svijet, nejasno je znao, u svem
zamislivom kozmosu bio u najslobodnijem kontaktu s
ostalim planetima; i ţudio je istraţiti krajolike čije je
početke kradomice vidio, i uputiti se kroz svemir do
onih još udaljenijih svjetova s kojima su kliještavi,
njuškavi stanovnici trgovali. Nije bilo vremena za
strah. Jer kao i u svim krizama njegova neobičnoga
ţivota, čista kozmička znatiţelja je trijumfirala nad
svim ostalim.
Kada valovi nastaviše svoje fantastično
pulsiranje, Carter je znao da je njegov strahoviti
zahtjev odobren. Biće mu je govorilo o mračnim
jazovima kroz koje će morati proći do neznane
peterostruke zvijezde u neslućenoj galaksiji oko koje
se tuđinski planet okretao, i o ukopanim unutarnjim
uţasima protiv koje se kliještava, njuškava rasa toga
svijeta neprestano bori. Kazaše mu, također, kako kut
njegove osobne ravnine svijesti, i kut njegove ravnine
svijesti u okvirima prostor-vremenskih elemenata
traţenoga svijeta, moraju biti istovremeno zakrenuti
kako bi se na tom svijetu povratio aspekt Cartera koji
je ondje obitavao.
Prisutnost je htjela da bude siguran u svoje
simbole ako se ikada poţeli vratiti s udaljenoga i
tuđinskoga svijeta kojeg je odabrao, te uzvrati natrag
nestrpljivu potvrdu; uvjeren kako srebrni ključ, kojeg
je osjećao uza se i za kojeg je znao da je već zakrenuo i
svijet i osobne ravnine bacivši ga natrag u 1883.
godinu, sadrţi te spomenute simbole. I tada Biće
prihvati njegovu nestrpljivost kao znak spremnosti da
ostvari čudovišni sunovrat u ponor. Valovi nenadano
prestanu, i nastupi trenutačna tišina napeta od
neizrecivog i strahovitog iščekivanja.
Tada, bez upozorenja, do njega dopre vibriranje
i bubnjanje koje nabrekne do stravične grmljavine. Još
jednom Carter osjeti kako postaje ţarišna točka
intenzivne koncentracije energije koja je
nepodnošljivo udarala i bombardirala i ţarila u sada
već poznatom ritmu izvanjskoga svemira, koju nije
mogao svrstati niti kao silnu vrućinu goruće zvijezde,
ni kao okamenjujuću hladnoću krajnjega bezdana.
Tračci i zrake boja potpuno nepoznatih ikojem
spektru našega svemira su plesale i tkale i
međusobno se preplitale pred njim, te postane
svjestan strahovite brzine kojom se kretao. Uhvatio je
jedan prolazni tračak prizora oblika kako samotno
sjedi na maglovitome prijestolju više šesterokutnom
no inače ...
Šesto poglavlje
Osmo poglavlje
***