Professional Documents
Culture Documents
originala:
A. G. Riddle
THE ATLANTIS WORLD
OPSERVATORIJA U ARESIBU
ARESIBO, PORTORIKO
Doktorka Meri Koldvel je svaku sekundu u proteklih četrdeset osam
sati posvetila proučavanju signala primljenog moćnim radio-
teleskopom. Iscrpljena i ustreptala, naučnica je bila potpuno sigurna da
je organizovani signal neupitni znak inteligentnog života.
Istraživač Džon Bišop je iza njenih leđa nasuo još jedno piće.
Iscrpeo je zalihe viskija, burbona i ruma, koje su nagomilale uglavnom
mrtve kolege astronomi. Sipao je kajsijevaču. Pio je čistu, zato što nije
imao s čim da je pomeša. Trgao se kad je potegao prvi gutljaj.
Bilo je devet ujutru. Gađenje prema piću držaće ga još dvadesetak
minuta, do treće čaše.
„To je samo plod tvoje uobrazilje, Mer”, rekao je kad je spustio
praznu čašu. Punio ju je s najvećom pažnjom.
Mrzela je kad ju je zvao Mer. Niko je nije tako zvao. To je bilo ime za
kobilu. A opet, nikog drugog nije bilo u blizini. Pronašli su neki modus
vivendi.
Zabarikadirali su se u opservatoriji posle izbijanja zaraze, dok je
smrt kosila desetine hiljada ljudi u Portoriku. Džon je odmah počeo da
joj se udvara. Odbila ga je. Drugi pokušaj je usledio dva dana kasnije.
Nasrtaji su postali deo svakodnevice. Postajali su sve agresivniji.
Smirio se posle zdravog udarca kolenom u jaja. Tad se usredsredio
na alkohol i gnusne komentare.
Ustala je i prišla prozoru, s pogledom na portorikanska brda
pokrivena raskošnim zelenilom. Satelitska antena ukopana na
brdovitom platou bila je jedini trag civilizacije. Gledala je pravo u nebo.
Radio-teleskop u Aresibu bio je najveća sprava takve vrste na svetu,
veliko tehnološko postignuće. To čudo nauke, vrhunac ljudskog umeća,
umetnuto je u primitivni pejzaž, simbol prošlosti čovečanstva.
Konačno je poslužilo svojoj svrsi. Kontakt s vanzemaljskom
civilizacijom je uspostavljen.
„Ne uobražavam”, rekla je.
„Kako možeš da budeš sigurna?”
„Poruka sadrži našu adresu.”
Džon je prestao da pijucka i podigao glavu. „Trebalo bi da se
čistimo odavde, Mer. Vrati se u civilizaciju, među ljude. To ti je...”
„Mogu da dokažem da sam u pravu.” Prišla je kompjuteru da bi
proverila koliko je odmakao u analizi signala. Spustila je prste na
tastaturu i prizvala signal. „Postoje dva niza. Priznajem da ne znam šta
drugi predstavlja. Previše je složen. Prvi niz je sastavljen od
jednostavnih ponavljanja. Uključeno-isključeno. 0-1. Binarni brojevi.”
„Bitovi.”
„Upravo tako. Postoji i treća šifra - završna. Pojavljuje se posle
svakih osam bajtova.”
„Osam bitova - jedan bajt.” Sklonio je bocu.
„To je šifra.”
„Kakva?”
„Još ne znam.” Prišla je kompjuteru i proverila kako se odvija.
„Analiza će biti završena za manje od sata.”
„Signal bi mogao biti i slučajan.”
„Nije. Prvi dešifrovani deo počinje adresom.”
Nasmejao se i mašio pića. „Na trenutak sam ti poverovao, Mer.”
„Šta bi prvo naveo u poruci upućenoj drugoj planeti? Njenu adresu.”
Džon je klimnuo glavom dok je punio čašu kajsijevačom. „Uh, uh. Ma
stavio bih poštanski broj.”
„Prvi bajtovi sadrže dva broja: 27.624 i 0,00001496.”
Prestao je da puni čašu.
„Razmisli o tome”, rekla je. „Šta je jedina konstanta koja važi u
čitavoj vaseljeni?”
„Gravitacija?”
„Gravitacija je konstanta, ali njena merenja zavise od zakrivljenosti
prostor-vremena i od razdaljine između nebeskih tela. Potreban ti je
zajednički imenilac, nešto poznato svakoj civilizaciji na svakoj planeti,
bez obzira na njenu masu ili položaj u vaseljeni.”
Džon se zbunjeno osvrtao oko sebe.
„To je brzina svetlosti. Ona je univerzalna konstanta. Nikad se ne
menja, gde god da si.”
„Tako je...”
„Prvi broj je 27.624. To je udaljenost Zemlje od središta naše
galaksije izražena u svetlosnim godinama.”
„Ta razdaljina mogla bi se odnositi na desetine planeta...”
„Drugi broj je 0,00001496, a to je razdaljina od Zemlje do Sunca,
takođe izražena svetlosnim godinama.”
Dugo je zurio ispred sebe. Gurnuo je bocu i polupunu čašu van
vidokruga. Progovorio je: „Ovo je naša karta.”
Nabrala je obrve.
Zadovoljno se zavalio u stolicu. „Prodaćemo je.”
„Šta ćemo dobiti? Šoping-centri su odavno zatvoreni.”
„Pa, uveren sam da sistem trampe još postoji. Tražićemo zaštitu,
pristojnu hranu i šta god nam padne na pamet.”
„Ovo je najveće otkriće u istoriji čovečanstva. Nećemo ga
prodavati.”
„Do najvećeg otkrića u istoriji čovečanstva došlo je u trenutku
najveće bede i očaja. Ovaj signal daje nadu. Privući će opštu pažnju.
Glupa si ako to ne uviđaš, Mer.”
„Povukla si se u opservatoriju posle izbijanja zaraze zato što si
htela da do poslednjeg časa radiš ono što voliš. Ja sam došao ovamo
zbog najvećih zaliha pića u okolini i zato što sam znao da ću te ovde
zateći. Da, zacopan sam u tebe još otkad si sletela u San Huan.” Digao je
ruke pre no što je stigla išta da kaže. „Nisam hteo da ti izjavljujem
ljubav, već da ti poručim da je svet kakav si poznavala mrtav. Ljudi su
očajni. Rukovode se isključivo ličnim interesom. Istina je da sam željan
seksa i alkohola, ali znaj da je onima koje ćeš zvati stalo samo do
opstanka na vlasti. Ponudićeš im nadu, sredstvo za ostvarenje
ambicije. Nećeš im više biti potrebna kad je isporučiš. Ovo nije svet
kakav si poznavala. Oglodaće te do kosti i ispljunuti, Mer.”
„Nećemo prodavati ovo otkriće.”
„Ne budali. Ovaj svet uništava idealiste.”
Kompjuter iza nje oglasio se piskom. Analiza signala je završena.
Nije stigla da pogleda rezultate zbog buke iz hodnika ispred
kancelarije. Da li neko lupa na vrata? Razmenili su zabrinute poglede.
Čekali su.
Lupa je bivala sve glasnija. Čuli su kako se staklo razbija i pada po
podu.
I oprezne korake.
Džon ju je uhvatio za ruku kad je krenula ka vratima kancelarije.
„Ostani ovde”, prošaptao je.
Podigao je bejzbol palicu, koju je doneo još kad je izbila zaraza.
„Zaključaj vrata. Na ostrvu više nema hrane, ako su upali ovamo...”
Posegnula je za telefonom. Znala je koga da pozove. Ruke su joj drhtale
dok je zvala jedinu osobu koja je mogla da ih spase: bivšeg supruga.
Prvi deo
USPON I PAD
1
ALFA MODUL
400 M ISPOD MORA
KRAJ SEVERNE OBALE MAROKA
Dejvidu Vejlu je dosadilo da šparta spavaćom sobicom, misleći da li će
se i kada Kejt vratiti. Posmatrao je krvavi jastuk. Ono što je pre deset
dana počelo kao nekoliko kapljica krvi, pretvorilo se u reku koja je
potekla s jastuka i stigla do polovine kreveta.
„Ništa mi ne fali”, rekla bi svakog jutra.
„Gde ideš svakog dana?”
„Potrebno mi je nešto vremena i prostora za sebe, to je sve.”
„Vremena i prostora za šta?”
„Da bih se oporavila.”
Nije se oporavljala. Svakoga dana je izgledala sve gore, a svaka noć
je donosila više žestokih noćnih mora, preznojavanja i krvarenja iz
nosa. Dejvid ju je grlio i bio više nego strpljiv, iako je strepeo da nevolje
neće prestati. Čekao je. Nadao se da će žena koja mu je spasla život,
koju je spasao pre dve nedelje, uspeti da pronađe rešenje i da se izvuče.
Kopnela je iz dana u dan. Kasnila je. Nikad nije ovoliko kasnila.
Pogledao je na sat. Trebalo je da se vrati pre tri sata.
Mogla je biti bilo gde na ogromnom atlantiđanskom brodu,
površine sto pedeset pet kvadratnih kilometara, sahranjenom ispod
planinske obale severnog Maroka, preko puta Gibraltara.
Poslednjih četrnaest dana je, u njenom odsustvu, učio kako da
upravlja brodskim sistemima. Još nije u potpunosti ovladao tim
umećem. Uključila je govorna uputstva, koja su mu pomagala da usvoji
složenije procedure.
„Alfa, koja je lokacija doktorke Vorner?”, pitao je.
Bezlični, kompjuterski glas Alfa modula ispunio je prostorijicu. „Taj
podatak vam je nedostupan.”
„Zašto?”
„Zato što niste punopravni član istraživačkog tima.”
Ni atlantiđanski kompjuterski sistemi nisu bili imuni na navođenje
očiglednih činjenica. Seo je na postelju, pored krvave mrlje. Šta je u
ovom trenutku najvažnije? Moram da saznam da li je dobro. Nešto mu je
palo na pamet.
„Alfa, možeš li mi pokazati očitavanja doktorke Vorner?”
Zid preko puta krevetića je oživeo. Dejvid je brzo čitao brojeve i
grafikone - onoliko koliko je mogao razumeti.
Krvni pritisak: 92/47
Puls: 31
ALFA MODUL
400 M ISPOD MORA
KRAJ SEVERNE OBALE MAROKA
„Šta je ovo?”, pitao je Milo.
Dejvid je posmatrao istraživačku laboratoriju. „Nemam pojma.”
Prostorija je bila ogromna, najmanje trideset metara dugačka i
sedamnaest metara široka. U njoj nije bilo stolova kao u medicinskoj
stanici, samo dve staklene kace, od oko tri metra u prečniku.
Ispunjavala ih je žuta svetlost. Blistavo bele čestice odvajale su se s dna
i lebdele ka vrhu. Kaca na desnoj strani bila je prazna. Kejt je bila u
drugoj.
Lebdela je na više od pola metra od poda, ispruženih ruku. Nosila je
jednostavnu odeću, u kojoj je jutros izašla iz spavaće sobe. Na glavi je
imala nešto novo, srebrni šlem. Pokrivao joj je čitavo lice, čak i donji
deo brade. Nedavno ofarbana smeđa kosa prosipala se iz njega i padala
joj na ramena. Mali crni vizir pokrivao joj je oči. Nije se moglo videti šta
joj se događa. Samo je potočić krvi upućivao da nešto nije u redu. Curila
je iz šlema, tekla niz vrat i natapala sivu majicu. Mrlja je rasla iz časa u
čas.
„Alfa, šta se... događa?”, pitao je Dejvid.
„Budite određeniji.”
„Kakav je ovo... eksperiment? Procedura?”
„Ovo je simulacija sećanja.”
Šta to znači? Da lije simulacija povređuje?
„Kako da je zaustavim?”
„Ne možete.”
„Zašto ne mogu?”, pitao je Dejvid sve nestrpljivijim glasom.
„Prekidanje sekvence sećanja moglo bi ubiti subjekta.”
Milo je sa strahom pogledao Dejvida.
On je pogledom pretraživao sobu. Šta da radi? Bio mu je potreban
neki trag. Odnekud je morao početi. Zabacio je glavu. Pokušavao je da
razmisli. Ugledao je kupolicu od crnog stakla na tavanici.
„Alfa, postoji li telemetrija u laboratoriji?”
„Odgovor je potvrdan.”
„Pusti snimak.”
„Odredite vreme.”
„Počni s prvom sekundom nakon današnjeg ulaska doktorke Vorner
u laboratoriju.”
Svetlosni zrak je sevnuo s levog zida. Hologram laboratorije polako
se obrazovao u vazduhu. Kace su bile prazne. Dvokrilna vrata su
kliznula u stranu. Kejt je ušla u laboratoriju. Prišla je desnom zidu.
Osvetlio se. Na njemu se pojavio niz Dejvidu nerazumljivih simbola.
Kejt je mirno stajala. Glava joj se blago micala levo-desno. Čitala je
podatke s ekrana, iako su se oni na njima zadržavali manje od sekunde.
„Strava”, prošaptao je Milo.
Dejvid je nevoljno uzmakao za korak, zato što je shvatio šta je Kejt
postala i kakav se jaz isprečio između njihovih umova. Pomenuti jaz
postajao je sve širi i dublji.
Kejt je pre dve nedelje pronašla lek za atlantiđansku kugu,
pandemiju koja je usmrtila milijardu ljudi u prvom naletu i još ko zna
koliko nakon poslednje mutacije. Zaraza je podelila svet. Stopa
preživljavanja bila je niska. Preživeli su izmenjeni na genetskom nivou.
Neki su imali koristi od kuge. Osnažila ih je i povećala njihove
intelektualne kapacitete. Većina je devoluirala. Vratili su se na
primitivni nivo postojanja. Ostatak čovečanstva okupio se oko dve
suprotstavljene frakcije: Orhidejina alijansa, koja se trudila da uspori
širenje kuge i pronađe lek za nju, i Imari internacionala, koji je raširio
boleštinu po svetu i nastojao da obezbedi uslove za njen potpuni i
nesmetani razvoj. Kejt, Dejvid i tim naučnika i vojnika zaustavili su
pandemiju i osujetili Imarijev plan tako što su izolovali elemente
neophodne za izradu leka: endogene retroviruse, tragove pređašnjih
atlantiđanskih intervencija na ljudskoj evoluciji. Retrovirusi su bili
viralni fosili, genetske mrvice hleba zaostale nakon atlantiđanskog
petljanja po ljudskom genomu.
Zaraza je u poslednjim časovima ubijala milione svakog minuta.
Kejt je pronašla način da uskladi sve viralne fosile i izleći bolest. Njena
terapija je stvorila stabilni i objedinjeni atlantiđansko-ljudski genom.
Međutim, skupo je platila taj uspeh.
Znanja neophodna sa ostvarenje tog naučnog podviga pronašla je u
sećanjima atlantiđanske naučnice, skrivenim u podsvesti. Pomenuta
naučnica je hiljadama godina izvodila genetske eksperimente na
čovečanstvu. Kejt je izlečila strašnu bolest zahvaljujući tim sećanjima,
ali ona su joj oduzela veliki deo ljudskosti - onaj koji ju je činio onim što
jeste, a ne atlantiđanskom naučnicom. Dok je časovnik odbrojavao
poslednje trenutke čovečanstva i dok se zaraza nezaustavljivo širila
svetom, odabrala je da zadrži znanje Atlantiđanke i da pronađe lek za
bolest, umesto da se oslobodi sećanja i zaštiti svoju ličnost.
Dejvidu je rekla da veruje da može da popravi štetu nanetu
oživljenim Atlantiđankinim sećanjem. U poslednjih nekoliko dana
postalo mu je jasno da njeni eksperimenti ne donose rezultate. Bila je
sve bolesnija. Odbijala je da razgovara s njim o onom što joj se
događalo. Osećao je da je gubi. Posmatrao je hologramski snimak na
kom je čitala podatke neshvatljivom brzinom. Potcenio je obim njenog
preobražaja.
„Da li je moguće da čita tako brzo?”, pitao je Milo.
„Nije reč samo o čitanju. Mislim da uči tom brzinom', prošaptao je
Dejvid.
U njemu se budio drugačiji strah. Da li se javljao zbog obima njenog
preobražaja ili zbog spoznaje da situacija daleko prevazilazi njegove
sposobnosti.
Počni od najjednostavnijeg, pomislio je.
„Alfa, kako doktorka Vorner upravlja ekranom bez glasovnih ili
komandi na dodir?”
„Doktorka Vorner je pre devet lokalnih dana dobila nervni implant.”
„Dobila ga je? Kako ga je dobila?”
„Doktorka Vorner me je programirala da joj usadim implant
hirurški.”
Još jedna stvar koja nije pomenuta u noćnim razgovorima tipa:
Dušo, šta si danas radila na poslu?
Milo je pogledao Dejvida. Blagi osmeh zaigrao mu je na usnama. „I
ja bih hteo jedan.”
„Meni ne treba.” Dejvid je svu pažnju usmerio na hologramski
prikaz. „Alfa, povećaj brzinu emitovanja.”
„U kom intervalu?”
„Pet minuta u sekundi.”
Blistavi ekrani s tekstom stopili su se u solidne talase podataka.
Podsećali su na belu vodu koja se leska napred-nazad u akvarijumu.
Nijedan mišić se nije pomerao na Kejtinom telu.
Sekunde su prolazile. Ekrani su se ugasili. Kejt je lebdela u
sjajnožutoj kaci.
„Stani”, rekao je Dejvid. „Vrati telemetriju do trenutka u kom
doktorka Vorner ulazi u okruglu... ma o čemu da je reč.”
Posmatrao je hologram bez daha. Ekrani s tekstom su se ugasili.
Kejt je prišla zadnjem delu sobe, pored kaca. Zid je kliznuo u stranu.
Uzela je srebrni šlem i prišla kaci, koja se otvorila. Ušla je u nju i
navukla šlem na glavu. Kad su se vrata kace zatvorila, počela je da lebdi.
„Alfa, nastavi s ubrzanim emitovanjem.”
Prizor je ostao isti, s jednom razlikom: krv je polako potekla iz
šlema.
Dejvid i Milo su u poslednjoj sekundi snimka ušli u laboratoriju. Dve
reči su se pojavile na ekranu.
Kraj telemetrije
Prognoza:
Smrtni ishod
Preostalo vreme:
4-7 lokalnih dana
Najhitniji problemi:
Subarahoidna hemoragija
Cerebralna tromboza
Preporučuje se:
Hirurška intervencija
Procenjeni procenat uspešnosti hirurške intervencije
39%
Dejvidu se posle svake pročitane reci sve više crvenelo pred očima.
Soba je nestala. Sva čula su mu otupela. Udario je glavom o staklenu
kacu. Tupo je zurio u ekran.
Alfine reči su ga pogađale kao udarci, pržile su ga kao jara s
nebeskog žarača na razorenoj planeti. „Da li da izvedem preporučenu
hiruršku intervenciju?”
Čuo je samog sebe kako govori da. Bio je svestan da ga je Milo
zagrlio, iako je jedva dosezao do njegovog ramena.
ATLANTA, DZORDZIJA
Doktor Pol Brener se okrenuo u krevetu i pogledao na sat.
5.25.
Za pet minuta će zazvoniti. Ućutkaće ga i ustati. Ko zna zašto,
srediće se i obući. Nije imao posao na koji bi otišao, niti bilo kakvih
obaveza. Nije imao spisak neodložnih zaduženja kojima bi trebalo da
se pozabavi. Živeo je u razorenom svetu, lišen kompasa. Tako je bilo
poslednjih petnaest dana. Nešto mu nije dalo da uživa u najslađem snu
u životu. Iz neznanog razloga budio se oko pola šest ujutru, pre no što
bi se budilnik oglasio, spreman i pun očekivanja, kao da će se tog dana
sve promeniti.
Zbacio je posteljinu sa sebe. Oteturao se do glavnog kupatila i
počeo da se umiva. Ujutru se nikad nije tuširao od glave do pete. Voleo
je da što pre dođe do kancelarije, da bude prvi na poslu. Mislio je da mu
takvo ponašanje daje prednost nad podređenima. Posle posla bi uvek
otišao u teretanu. Vežbanje mu je pomagalo da se kod kuće opusti, da
lakše zaboravi na posao. Trudio se iako mu je to zapravo retko kad
polazilo za rukom. Uvek je postojala nova zaraza, moguća zaraza, ili
birokratsko zamešateljstvo koje je vapilo za razrešenjem. Rukovođenje
CDC-ovim Odeljenjem za detekciju i hitan odgovor na globalne zaraze
bio je đavolski zahtevan posao. Epidemije su bile samo pola problema.
Nosio se s dugo skrivanom tajnom. Već dvadeset godina radio je u
globalnom konzorcijumu, stvorenom za planiranje odgovora na zarazu
nad zarazama, pandemiju koja može da zbriše čitavu ljudsku rasu -
boleštinu koja je napokon stigla u obliku atlantiđanske kuge. Godine
teškog rada su se isplatile. Kontinuitet, svetska služba za intervencije,
suzbila je zarazu i pronašla lek zahvaljujući doktorki Kejt Vorner,
naučnici koju nikad nije sreo. Atlantiđanska kuga je ostavila sijaset
pitanja bez odgovora. U jedno je bio siguran. Trebalo bi da bude
presrećan zbog ostvarenih rezultata. Najčešće se osećao prazno,
odsutno, besciljno.
Završio je s umivanjem i prošao rukom kroz kratku, crnu,
čekinjastu kosu, da bi uklonio sve tragove sna s frizure. Palo mu je na
pamet da nastavi s dremkom kad je u ogledalu video prazni bračni
krevet.
Za kog se đavola spremaš? Kuga je poražena. Nemaš više šta da radiš.
Ne. To nije bila potpuna istina. Čekala ga je.
Krevet je bio prazan, ali ne i kuća. Osećao je miris doručka.
Tiho je silazio niz stepenice. Nije hteo da probudi
dvanaestogodišnjeg nećaka Metjua.
Čuo je zveket šerpi iz kuhinje.
„Dobro jutro”, prošaptao je čim je prekoračio kuhinjski prag.
„Dobro jutro”, reče Natali. Nakrivila je tiganj. Kajgana je skliznula na
tanjir. „Hoćeš li kafu?”
Klimnuo je i seo za okrugli stočić pored panoramskog prozora s
pogledom na iskošeno dvorište.
Natali je spustila tanjir s jajima pored velike činije griza. Slanina je
upotpunjavala meni. Pokrila ju je folijom da se ne bi ohladila. Pol je
ćutke punio tanjire. Pre kuge je gutao hranu gledajući televiziju. Sad mu
se više dopadalo da jede u društvu. Predugo je samovao.
Zabiberila je svoj griz. „Metju je imao još jednu noćnu moru.”
„Zbilja? Ništa nisam čuo.”
„Smirila sam ga oko tri ujutru.” Probala je jaja pomešana s grizom i
dodala nešto soli. „Trebalo bi da popričaš s dečakom o njegovoj majci.”
Strahovao je od toga. „Nameravao sam.”
„Šta ćeš danas raditi?”
„Ne znam. Mislio sam da odem do depoa.” Pokazao je na ostavu. „Za
nekoliko nedelja bismo mogli da ostanemo bez hrane. Bolje da se
snabdemo pre no što se Orhidejini okruži isprazne i počne otimačina.”
„To je dobra ideja.” Nastavila je posle kraćeg razmišljanja. Po svoj
prilici je poželela da promeni temu. „Imam prijatelja Tomasa. On je moj
vršnjak.”
Polje podigao glavu. Tvoj vršnjak?
„Ima trideset pet, tek da se zna.” S blagim osmehom je odgovorila
na neizgovoreno pitanje. Usredsredila se na hranu. Osmeh joj je venuo
na usnama. „Žena mu je pre dve godine umrla od raka. Pao je u
očajanje. Njene fotografije bile su svuda po kući. Nije mu bilo bolje dok
nije progovorio o njoj. Bez toga nije mogao da nastavi dalje.”
Da lije njen suprug umro? Za vreme atlantiđanske kuge? Ili pre nje?
Da li mi zato ovo pripoveda? Bio je stručnjak za pronalaženje
retrovirusa, ili bilo čega u laboratoriji, kad smo već kod toga, ali ljudi,
pogotovo žene... za njega su bili i ostali nerazrešive misterije. „Da,
slažem se. Mislim da je razgovor veoma zdrav, za sve koji su... nekog
izgubili.”
Nagnula se prema njemu. Alarm se oglasio na drugoj strani sobe.
Pokvario je trenutak. To nije bio alarm, već telefon. Fiksna linija.
Ustao je i podigao slušalicu.
„Pol Brener.”
Slušao je i klimnuo glavom nekoliko puta. Pokušao je da postavi
pitanje, ali se veza prekinula pre no što je dobio priliku za tako nešto.
„Ko je to bio?”
„Zvali su me iz vlade. Šalju automobil po mene. Imaju problema u
okruzima.”
„Misliš li da je kuga mutirala? Da se suočavamo s novim talasom
zaraze?”
„Možda.”
„Hoćeš li da krenem s tobom?”
Bila je poslednji istraživač Kontinuiteta - naučnog tima koji je
usklađivao globalne napore za pronalaženje leka za atlantiđansku kugu.
Pre toga je radila kao istraživač u CDC-ovoj laboratoriji. Verovatno nije
mogla da mu pomogne u poslu, ali iz nekog razloga želeo ju je pored
sebe. Imala je preča posla. „Potreban mi je neko ko će se brinuti o
Metjuu. Ne mogu da te zamolim...”
„Ne moraš. Čekaćemo tvoj povratak.”
Brzo se obukao na spratu. Hteo je da mislio o razgovoru s Natali, ali
je morao da prizna da mu prija što se sprema za odlazak na posao.
Godilo mu je što je nekom potreban i što ima gde da ide. Neko je
zatrubio na ulici. Pogledao je kroz prozor i ugledao crnu limuzinu
zamračenih prozora. Motor je radio šaljući oblake izduvnih gasova u
sumračno jutro.
Kod ulaznih vrata uzeo je trenčkot iz ormana. Na malom stočiću na
drugoj strani predsoblja bila je fotografija s venčanja. Razveli su se pre
četiri godine.
Da li Natali misli da je moja žena mrtva?
Šta bi drugo mislila pored toliko njenih fotografija razbacanih po
čitavoj kući.
Spopala ga je neodoljiva želja da raščisti to pitanje pre polaska.
„Natali.”
„Samo trenutak”, odazvala se iz kuhinje.
Ponovo je pogledao fotografiju s venčanja. Setio se poslednjeg
razgovora sa suprugom.
„Previše radiš, Pole. Uvek će tako biti. Ovo neće ići.”
Sedeo je na kauču - tri metra od mesta na kom je sad stajao - i zurio
u pod.
„Sutra će doći ekipa za selidbu. Ne želim svađu.”
Nisu se svađali. U stvari, ništa joj nije zamerao. Preselila se u Novi
Meksiko. Ostali su u kontaktu. Nikad nije sklonio njene fotografije.
Nikad mu nije palo na pamet da to uradi. Prvi put je zažalio zbog toga.
Natalin glas vratio ga je u sadašnjost. „Spremila sam ti da poneseš,
za slučaj da hrana bude loša.”
Uzeo je braon kesicu. Pokazao je na fotografiju na stolu. „Što se
moje supruge...”
Telefon je zazvonio, ovog puta je zvonio dugo.
„Razgovaraćemo kad se vratiš. Čuvaj se.”
Posegnuo je za njom, ali je zastao. Predomislio se, otvorio vrata i
pošao ka automobilu. Dva marinca su izašla iz vozila. Onaj bliži mu je
otvorio vrata. Nekoliko sekundi kasnije su krenuli.
Okrenuo se i bacio pogled kroz zadnji prozor na jednospratnu kuću
od cigala. Bilo mu je žao što u njoj nije proveo više vremena.
Pol je trljao čelo i gledao kroz prozor kad su se razvaljena vrata njegove
kancelarije otvorila.
Natali mu je prišla. Posmatrali su prstenove vojnih vozila oko
zgrade. Prozborila je: „Kako mogu da ti pomognem?”
„U škripcu smo. Sve zavisi od sledećih poteza Bele kuće. Marinci u
Kontinuitetu slušaju naređenja majora Tomasa. Zasad je na mojoj
strani. Ali nećemo dugo izdržati ako vlada naredi napad na zgradu.”
„Pa...”
„Moramo da izvedemo Metjua odavde. Ne bih želeo da ostaneš
ovde.”
„Kako da odemo? I gde?”
„Okruži neće biti bezbedni. Ni gradovi. Trebalo bi da izbegavate
puteve. Moja baka ima kolibu u planinama Severne Karoline.” Predao
joj je mapu s ucrtanom maršrutom. „Povedi dečaka i nekoliko
marinaca. Nastojte da što pre stignete do nje. Skladište je prilično
puno. Ponesite hrane i vode tek koliko da stane u džip. Bežite pre no
što se ovde zakuva.”
„Šta ćemo...”
„Neko vas zove, gospodine.” Suzan, Polova sekretarica, stajala je na
vratima.
Oklevao je. Da li je to taj poziv - predaj se ili stani pred streljački
stroj? „Da li je...”
„To je vaša bivša supruga.”
Nervoza je ustupila mesto iznenađenju.
Natali se još više iznenadila.
Podigao je prst. „Da, moja bivša supruga je živa i zdrava. Takođe,
godinama nismo razgovarali.” Obratio se sekretarici. „Reci joj da ne
mogu da razgo...”
„Kaže da je važno. Zvuči uplašeno, Pole.”
Otišao je u čekaonicu i podigao slušalicu. Ćutao je. Nije znao kako
da počne. Odlučio se za „Brener”. Zvučao je grublje no što je želeo.
„Zdravo, to sam ja, hm, Meri. Ja sam... Žao mi je što te zovem...”
„Meri, zbilja nisi izabrala... najpogodniji trenutak.”
„Nešto sam otkrila, Pole. Presreli smo signal radio-teleskopom.
Organizovan je. Reč je o nekoj šifri.”
„O kakvoj šifri?”
Spustio je slušalicu po okončanju razgovora. Gledao je kroz prozor
na vojnike ispred zgrade. Mora da napusti Atlantu, verovatno i zemlju.
Ako je šifra prava, iz osnove će promeniti situaciju. Nije znao kako je
povezana s atlantiđanskom zaverom, ali nije sumnjao u postojanje
veze. Poruka je prispela odmah posle suzbijanja pandemije. Ni u tome
nema nikakve slučajnosti. Obratio se marincu u kancelariji: „Majore,
možemo li da se izvučemo odavde i da nabavimo avion?”
Pol je tri sata kasnije bio u Merinoj kancelariji. Pokušavao je da shvati
šta mu govori.
„Stani!” Podigao je ruku. „Da li govoriš o jednoj ili dve šifre?”
„O dve”, rekla je. „Ali možda je reč o istoj poruci šifrovanoj na dva
načina...”
„Ni reči više, Mer!” Džon Bišop ju je uhvatio za podlakticu. Obratio
se Polu: „Neće progovoriti ni reč dok se ne pogodimo.”
„Molim?”
„Tražimo deset miliona dolara.” Nastavio je posle kraćeg oklevanja:
„Ne - sto miliona!” Pokazao je na sto. „Ozbiljan sam. Stotinu miliona na
sunce ili brišemo ovu poruku.”
Pol se zbunjeno obratio bivšoj supruzi, „Da li je ovaj pijan?”
„Prilično.”
Hitro je klimnuo glavom marincu, koji je odvukao Džona uz pomoć
jednog saborca. Pijani naučnik se otimao i urlao.
Merin izraz se promenio kad su ostali sami. „Pole, zbilja mi je drago
što si došao. Nadala sam se da ću se izvući odavde, ali ne i tvom
prisustvu.”
„Ne brini, izvući ćemo se odavde.” Pokazao je na ekran. „Šta je od
ovog šifra?”
„Prvi deo je binaran. Samo brojevi. Sadrži položaj Zemlje u odnosu
na središte galaksije i našeg Sunčevog sistema.”
„A drugi deo?”
„Ne znam šta predstavlja. To je sekvenca s četiri vrednosti. Prva
ima samo dve vrednosti - nulu i jedan, uključeno i isključeno. Mislim da
bi druga sekvenca mogla biti slika ili video-snimak.”
„Zašto?”
„CMYK sistem. Tirkizna, magenta, žuta, crna. Četiri boje. To bi bio
dobar način za prenošenje slike ili videa visoke rezolucije. Slika bi
mogla biti poruka ili univerzalni pozdrav. Izraz dobre volje. Uputstvo
za odgovor na poruku.”
„Da, da. A možda je posredi i virus.”
„Nije isključeno. To mi nije palo na pamet.” Ujela se za usnu.
„Binarni kod u prvom delu poruke bio je čitljiv. On pokazuje da znaju da
imamo binarne kompjutere, da možemo da skladištimo CMYK sliku ili
kompjuterski fajl, ali ne vidim kako bi to moglo...”
„Ne, mislio sam na pravi virus, na DNK virus. Na ATGC. Adenin,
tijamin, guanin i citozin su četiri nukleobaze koje obrazuju DNK. Mogla
bi biti RNK s uracilom umesto tijamina. Šifra bi mogla biti genom. To
bi mogao biti neki oblik života ili genska terapija.”
Podigla je obrve. „0, da. Možda. To je... zanimljiva teorija.”
„Ali njihova DNK može biti zasnovana na drugačijim
nukleobazama.” Polje zamišljeno koračao.
„Da li si... zbog toga odlučio da dođeš ovamo?”
„Nisam.”
„U tom slučaju...”
„Mislim da je ovaj signal povezan s atlantiđanskom kugom i s ratom
koji upravo počinje.”
„Uh. Uh.”
„Moramo porazgovarati s jednom osobom. Ona je verovatno jedina
osoba na kugli zemaljskoj koja nam može reći šta je ovo.”
„Sjajno. Hajde da je poz...”
„Satelitski telefoni ne rade.”
„Stvarno?”
„Moramo da otputujemo do nje. Poslednji put bila je u severnom
Maroku.”
Dejvid Vejl je četiri stotine metara ispod nivoa mora, pored obale
severnog Maroka, sedeo za metalnim stočićem i zurio u treperave reči
na zidnom ekranu.
Hirurška intervencija u toku...
10
ALFA MODUL
400 M ISPOD MORA
KRAJ SEVERNE OBALE MAROKA
„Da li si gladan?” pitao je Milo.
„Nisam.” Dejvid nije znao da li je to istina.
Milo je klimnuo glavom.
„Idi”, reče Dejvid šupljim glasom, pogleda uprtog u pod. „Donesi
nešto hrane. Možda će biti gladna kad ovo bude gotovo.”
„Naravno.”
Nije se sećao Milovog odlaska. Zatreptao je i mladića nije bilo. Bio je
srećan što sedi za metalnim stolom, koji je izronio iz poda u adaptivnoj
istraživačkoj laboratoriji u kojoj su pronašli Kejt. Dve staklene kace
gospodarile su središtem prostorije. Svetlost je treperila u cilindričnoj
niši u kojoj je ležala Kejt, dok je misteriozni brod operisao.
Spustio je pogled. Soba je izbledela. Činilo mu se da brojčanik
skokovito meri prolazak vremena.
3.27.28 2.52.39
Šta mi se dešava?
Spustio je glavu na sto. Povremeno bi pogledao na brojčanik.
2.27.28
11
ALFA MODUL
400 M ISPOD MORA
KRAJ SEVERNE OBALE MAROKA
Kejt je često zahtevala samoću. Ali sad je bila potrebna Dejvidu.
Pokušavao je da ne razmišlja dok je žurio uskim hodnicima broda i
dok se liftom peo do vlažnog mračnog otvora koji vodi na površinu.
Misli su mu se, mimo njegove volje, upravile ka predstojećoj odluci.
Ostati ili otići.
Kejt će odlučiti. Znao je da će, u svakom slučaju, ostati pored nje do
poslednjeg časa.
Nadao se da neće skončati ovde - na ovom mračnom tuđinskom
mestu. Zamišljao je kako sede pored vatre u domu njegovih roditelja,
kako čita dok mu ona spava u naručju, kako leže u krevetu do podneva,
kako se ne bude ni zbog koga i ni zbog čega i kako bezbrižno provode
preostalo vreme. Zaslužili su to. Obavili su svoju dužnost.
Samo je bleda svetlost zvezda remetila pomračinu na ulazu u
okruglo okno. Zakoračio je u mesečinom obasjanu noć. Naišao je na
palete sa sanducima. Neki su bili otvoreni. Dejvid i Milo su iz njih
uzimali vojnička sledovanja. Berberi su kontrolisali severni Maroko i
velikodušno ih snabdevali iz obaveze prema Dejvidu, koji im je
pomogao da ovladaju Imarijevom bazom u Seuti. Velika baza blistala se
u daljini. Svetlost na stražarskim kulama treperila je i osvetljavala
zidine. Iza njih su se videla svetla u upravnim zgradama i kućama.
Mesečina odozgo i svetlost odozdo pomogli su mu da vidi Mila. Bio
je pored najdaljeg sanduka.
Tinejdžer je sedeo na prekrštenim nogama, zatvorenih očiju.
Dejvidu se na trenutak učinilo da spava. Polako je otvorio oči i duboko
udahnuo.
„Trebalo bi da spavaš, Milo.”
„Voleo bih, ali moj um odbija saradnju.” Ustao je. „Da li će doktorka
Kejt preživeti?”
„Nisam siguran...”
„Molim te, reci mi istinu.”
„Kaže da se neće oporaviti i da je Alfina dijagnoza ispravna.”
Mladić je skrenuo pogled. „Ništa ne možeš učiniti za nju?”
„Ponekad čovek ne može ništa do da uživa u vremenu koje mu je
preostalo. U tome nema ničega lošeg.”
Neko vreme su ćutke ležali na leđima, posmatrajući zvezde.
Prošao je jedan sat, možda i više. Dejvid je zamalo zaspao kad je
Milo progovorio: „Hoćete li ostati ovde?”
„Nadam se da nećemo.”
„Gde ćete?”
„U Ameriku.”
„To je tvoja postojbina.”
„Hmmm. Otići ćemo u Severnu Karolinu. Tamo sam odrastao. Ako
bude htela da pođe sa mnom, naravno.”
„Voleo bih da vidim Ameriku. Zato sam i naučio engleski.”
„Pođi s nama.”
Dejvid je čuo lomljenje grančice u daljini. Načuljio je uši. Nije
uvrebao nikakav zvuk.
„Milo, imaš li radio?”, prošaptao je.
„Imam ga”, rekao je. Potapšao se po boku.
„Siđi dole. Ne vraćaj se dok te ne pozovem.”
Milo ga je oprezno odmerio. Klimnuo je glavom i šmugnuo čistinom
do mračnog okna.
Dejvid se povukao iza najbližeg sanduka i potegao oružje. Koraci su
utihnuli. Ali neko je bio tamo. Osećao je to.
12
ALFA MODUL
400 M ISPOD MORA
KRAJ SEVERNE OBALE MAROKA
Dejvid je na prstima ušao u sobu. Zalud se trudio da bude tih.
Seo je na stolicu ispred malog stola okrenutog krevetu. „Znam da si
budna.”
Uspravila se u sedeći položaj. „Kako uvek znaš?”
„Imaš blagi osmeh na licu, kao da nešto kriješ. Bila bi grozan
špijun.”
Slatki osmeh, koji je toliko voleo, još nekoliko sekundi je opstao na
njenim usnama. Svenuo je. Činilo mu se da je sav vazduh isisan iz sobe.
„Odlučila sam.”
Upro je pogled u pod.
„Severna Karolina lepo zvuči.”
„Tamo ćemo biti srećni.”
„Znam da hoćemo. Saznanje da mi je preostalo malo vremena
pomoglo mi je da sagledam situaciju iz novog ugla. Podsetilo me je na
ono što je bitno. To si ti. Imam... dva zahteva.”
Stomak mu se zgrčio. „Samo napred.”
„Prvi se tiče dvojice dečaka odvedenih iz moje laboratorije. Ostavila
sam ih s bračnim parom u Španiji kad je Imari osvojio Orhidejin okrug
u Marbelji. Kada... Kad odem, volela bih da ih pronađeš i da se pobrineš
da budu sigurni i zbrinuti.”
„Hoću. Koji je drugi zahtev?”
Neko vreme je ćutke zurio u nju kad ga je predstavila. „To je težak
zadatak.”
„Neću ti zameriti ako ga odbiješ.”
„Pristajem. Učiniću to makar me koštalo glave.”
„Nadam se da neće.”
13
14
Kejt je pregledala podatke o stanju broda kad su Pol i Meri ušli u sobu
za sastanke u suvoj odeći koju im je nabavila.
Dejvid, Sonja i Milo raspoređivali su vojnička sledovanja, oružje i
zalihe po velikom stolu. Pol se prvo obratio Dejvidu: „Još jednom ti
zahvaljujem što ste nas spasli.”
„Nema problema.”
„Želimo da podelimo nešto s vama, da vas upoznamo s razlogom
našeg dolaska ovamo”, reče Pol. Klimnuo je glavom Meri.
Predstavila se kao radio-astronom koji radi na pronalaženju i
analiziranju znakova vanzemaljskog života.
„Radio-teleskop je pre dve nedelje uhvatio organizovani signal.
Šifru.”
„To je nemoguće”, reče Kejt.
„Lično sam ga zabeležila.”
„Imate li kopiju signala?”
„Imam.” Meri je pokazala memorijski štapić. „Sastoji se od dva dela.
Prvi je binarni niz od dva broja: tačna lokacija Zemlje. Drugi deo je šifra
sastavljena od četiri vrednosti.”
Kejt je pokušala da pristupi Alfinoj vezi sa svetionikom, da bi
potvrdila prijem.
Dejvid joj je, kao da zna šta radi, pogledom poručio: Vodi računa o
onom što pričaš pred gostima.
Pol je progovorio pre no što je stigla da reaguje: „Zašto si rekla da je
to nemoguće?”
„Dva atlantiđanska naučnika su pre sto pedeset hiljada godina
došla na našu planetu da bi proučavali prve ljude. Postavili su svetionik
u orbitu, koji je bio sastavni deo istraživanja. On filtrira svetlost koju
vidimo i zaustavlja sve signale koji odlaze sa Zemlje ili dolaze na nju.”
Kejt je pomislila da će Meri svakog časa zaplakati. „Šta nije u redu?”,
pitala je.
„Ništa... moja duša se upravo urušila i zgasnula kao neutronska
zvezda”, reče Meri.
Poređenje je bilo odveć dramatično za Kejtin ukus.
„Zašto su postavili taj svetionik? Da li su se krili?”, pitao je Pol.
„Postavili su ga radi zaštite. Naučnici su znali za nekoliko pretnji u
galaksiji..”
„O kakvim...” započeo je Dejvid, ali ga je Kejt prekinula: „Ne znam.
Ne sećam se toga.”
Kejt je, pre no što je iko stigao da je pita, objasnila da je 1978.
godine rođena sa sećanjima atlantiđanske naučnice - tačnije, s onima s
kojima je doktor Artur Janus, drugi naučnik, hteo da uskrsne.
„Pa...”, reče Meri. „Da li se ne sećaš svojih ili naučničkih...”
„Naučničkih”, prekinula ju je Kejt. „Vidim samo njihova sećanja.”
„Dobro. Da li su svetionikom štitili sebe ili nas?”
„I jedne i druge.”
„Pa kako se onda ovaj signal probio do moje opservatorije?”
Kejt je iskoristila vezu s Alfom da bi stupila u kontakt sa
svetionikom. Orbitalna komunikaciona stanica zabeležila je dolazni
signal. Zapravo, dozvolila mu je da se probije. Doznala je nešto što ju je
još više iznenadilo. „Istina je. Poruka je poslata pre dve nedelje. Odavde.
I poslata je preko svetionika.”
„Ko ju je poslao?”, pitao je Dejvid.
„Sigurna sam da je to bio Janus”, reče Kejt. „Učinio je to kad ste ušli
u atlantiđanski brod da me spasete. To jest, kad je Dorijan spasao
Aresa.”
„Možeš li da je vidiš?”, pitao je Dejvid.
„Ne mogu. Trebalo bi da mogu, ali odavde ne mogu da pristupim
poruci. Ne znam zašto. Možda je šteta koju je brod pretrpeo poremetila
interfejs.”
„Kakav je drugi signal?”, pitala je Meri.
Kejt je pokušala da pristupi svetioniku, ali ni to nije mogla. Ali...
„Atlantiđanski je.”
„Kako je to moguće?”, pitao je Dejvid.
„Nije moguće.” Kejt je objasnila da je atlantiđanski matični svet
uništen pre pedeset hiljada godina i da su jedini preživeli potražili
utočište na Zemlji, pod zaštitom svetionika, gde ih neprijatelj nije
mogao naći. General Ares, atlantiđanski vojnik, doveo je izbeglice
ovamo. Pridružio se dvočlanom naučničkom timu, ali je u tajnosti
petljao s ljudskom evolucijom, zajedno s Janusovom partnerkom. Na
kraju je izdao naučnike, ubio Janusovu partnerku i ranio i zarobio
Janusa.
„Znači da je Janus nekom poslao poruku - verovatno nekom
Atlantiđaninu”, reče Dejvid, „i izgleda da je dobio odgovor - zato što je
signal prošao filtere svetionika.”
„Tako je”, reče Kejt.
„Imaš li pojma čiji je i šta u njemu stoji?” pitao je Dejvid.
„Nemam”, zamišljeno će Kejt.
„Možda je reč o saveznicima”, reče Sonja. „O nekom ko će nam
pomoći.”
„Našem svetu bi svaka pomoć dobro došla.” Pol je nastavio da deli
svoja iskustva s grupom. Ispričao im je kako je američka vlada
pokušala da iskoristi Kontinuitet da bi uklonila ljude koje je smatrala
preslabim da se bore ili da se brinu o sebi. „Pretpostavljam da i druge
nacije razmatraju sličan scenario. Globalni potop verovatno će samo
pogoršati prilike.”
„Čovek ne može a da se ne zapita na čijoj se strani valja boriti u
ovom ratu”, reče Dejvid.
„Slažem se.”
„U kakvom je stanju brod?”, pitao je Dejvid Kejt.
„U veoma lošem. Uglavnom ne reaguje. Kompjutersko jezgro je
veoma oštećeno. Raspolažemo energijom za hitne slučajeve i
komunikaciju. Zahvaljujući njima sam i pristupila svetioniku. Imamo
pukotine u oplati čitavom dužinom. Okno koje vodi iz planine je
poplavljeno.”
„Ako je neki deo planine iznad vode, moraćemo da plivamo do
njega.”
Kejt je pročitala Dejvidov izraz lica. „Ne, ovde nema rezervoara s
kiseonikom. Imamo mnogo zaštitnih odela, ali su u ovim delovima.”
Prizvala je mapu na ekran. „Oni su uništeni u eksplozijama.”
„U klopci smo”, reče Dejvid.
„Jesmo, ali ne sasvim. Na drugom kraju broda je prostorija s
portalom.”
„Slična onoj u drugom delu, koja povezuje brod s Antarktikom?”
„Da. Portal može da nas prebaci na dva odredišta. Antarktik ili
svetionik. Ako stignemo do komunikacione stanice u orbiti,
pregledaćemo poruke i poslati signal.”
„Ta ideja mi se dopada”, reče Dejvid. „Mnogo je bolje od davljenja.”
„I ja tako mislim. Ali možda postoji... mali problem kad je o stizanju
do portala reč.”
15
16
17
Moj svet umire, pomislio je Dorijan dok je gledao kako se oluje rađaju,
besne i kopne vrtoglavom brzinom.
Let je nalikovao višesatnoj vožnji rolerkosterom. Avion bi jedne
sekunde ponirao, zaranjajući u mračnu neizvesnost, da bi sledeće
sekunde klizio po blagodatnoj sunčevoj svetlosti. Gurao se sa
šestoricom vojnika. Niko nije progovorio ni reč od poletanja. Trojica su
povratila posle jednog sata, a dvojica od te trojice su se grčila i hripala
za vreme najgadnijih turbulencija. Ostala trojica zurila su ispred sebe
škrgućući zubima.
Sad je bar znao na koga može da se osloni kad počne borba. Neće
dugo čekati. Dejvid Vejl ga čeka, negde ispod ogromnog okeana koji je
proždirao sve veći deo planete.
Dva puta ga je zamalo ubio - u Pakistanu i u Kini. Dva puta ga je
zaista ubio: oba puta na atlantiđanskom brodu na Antarktiku. Prvi put
je uskrsnuo na Antarktiku, u cevi preko puta njegove, zahvaljujući
atlantiđanskom genu dobijenom od Kejt. Dejvid je bio jači, ali se
Dorijan pokazao pametnijim. Bolje reći, spremnijim da uradi i ono što
Dejvid nije hteo. Dejvid nije bio borac za opstanak. Sputavala su ga
preterano snažna moralna načela. Dorijan ga je ubio i drugi put, ali je
uskrsnuo u atlantiđanskoj strukturi pored obale Maroka.
Danas će se poslednji put sukobiti.
Kejt Vorner je bila pametnija od obojice. Raspolagala je
superiornom inteligencijom i Dorijanu nedostupnim znanjima.
Dejvidova snaga i njen um bile su njihove prednosti, ali Dorijan će
imati element iznenađenja. I još nešto - spremnost da učini sve što je
neophodno da bi spasao svoj narod. Bio je otelotvoreni hod ljudske
istorije, rođeni borac za opstanak, koji se bori u svim okolnostima i
koji radi ono što ljudi poput Kejt i Dejvida nikad ne bi mogli. Bio je srž
ljudske želje za opstankom.
Jedan deo njega bio je nervozan pre konačnog obračuna s
Dejvidom. Znao je da će to biti veliki ispit. Nije mogao biti baš siguran
da će ga položiti.
Pokušaće da se razračuna s Aresom kad mu se ukaže prilika.
Atlantiđanin je vidra, manipulant, i Dorijan mu ništa nije verovao. Biće
sledeći na njegovom spisku, kad sazna punu istinu, pogotovo o tom
tajanstvenom neprijatelju, od kog se general toliko boji.
„Gospodine, nalazimo se iznad zone iskakanja”, začuo se glas pilota
u slušalicama.
Pogledao je kroz uski prozor. Voda se prostirala dokle god je pogled
sezao.
Čudio se. Tu je nekad bio Maroko.
„Bacite sondu”, rekao je.
Podigao je tablet i posmatrao telemetriju na ekranu, koji je s desne
strane pokazivao obrise novog morskog dna, a video-snimak s leve.
Prepoznao je planinski vrh, u potpunosti pokriven vodom. Pomoću
tableta je upravljao sondom. Nekoliko sekundi kasnije ugledao je
atlantiđanski Alfa modul. Bio je duboko zakopan.
„Označi ga”, rekao je.
Pronaći će vodonepropusni ulaz posle iskakanja.
„Spremite se za iskakanje!”, povikao je šestorici vojnika.
Pri sledećem preletanju iskočili su iz aviona. Padali su u tamno
more pogibeljnom brzinom. Telima su obrazovali strelicu, s rukama
priljubljenim uz bokove i rezervoarima s kiseonikom na leđima.
Najnovija oluja je jenjavala baš kad su stigli do površine. Sunce se
probilo, obasjavši ih zracima dok su ulazili u nepoznate vode.
Dorijan je zaronio. Odmah se okrenuo oko sebe i potražio svoje
ljude. Jedan je tresnuo o stene skrivene ispod površine. Njegovo
skrhano telo lebdelo je u osvetljenoj pomračini.
Petorka se raširila. Sunce je ocrtavalo njihove obrise na vodi.
„Okupite se oko mene”, naložio im je Dorijan.
Posmatrao je tamne vode ispod sebe dok su vojnici plivali ka
njemu. Još nešto je lebdelo u tom prostoru. To nije bio otpad.
Eksplozija je razvejala tišinu. Našao se usred erupcije belih
mehurića i vazduha. Udarni talas ga je bacio na potopljenu planinsku
padinu. Kotrljao se preko stene. Pokušavao je da se uhvati za neku
izbočinu i nekako se zaustavio. Instinktivno je posegnuo za bocom za
kiseonik. Bila je netaknuta. Dobro je. Okrenuo se i zagledao u vodu.
Haos se raščišćavao. Četvoro njegovih ljudi lebdelo je u ambisu. Javili
su se radiom i ućutali. Čekali su njegovo naređenje.
„Ne mrdajte”, rekao je. „Provešću vas oko mina.”
Dorijan je provodio jednog po jednog vojnika kroz vodu jer je sa
uzvisine video mine. Nije mogao da dozvoli nove gubitke. Krenuo je za
njima kad su stigli do potopljenog broda. Provlačio se kroz vodu.
Trudio se da izbegnu sve što je ličilo na minu.
Tama je uskoro progutala svaku česticu svetlosti s površine. Sve
teže su razaznavati mračne obrise koji su mogli biti mine. Dorijan ih je
predvodio oslanjajući se isključivo na sećanje i uske zrake svetlosti sa
šlema.
Video je kako četiri vojnika plove ispred njega. Ostalo je trinaest
metara. Deset. Sedam.
Stigao je do ulaza. Vazdušna komora bila je slična portalu na
Antarktiku. Otvorila se sama kad joj se približio i sjurio se u brod
zajedno s vojnicima.
Vazdušna komora je istisnula vodu. Dorijan je zbacio ronilačko
odelo sa sebe i prišao kontrolnoj ploči, na kojoj se pojavio zeleni
svetlosni oblačić. Ekran je blesnuo kad je zaronio prste u njega.
General Ares
Pristup dozvoljen
19
Meri je legla na krevet i sklopila oči. Nikad nije bila ovako umorna. Pa,
možda nakon razmeštanja stvari po novom stanu, kad se s Polom
preselila u Atlantu. Nošenje njenih i njegovih stvari uz stepenice bio je
strahovit napor.
Zašto se toga setila? Samo zbog iscrpljenosti? Pamtila je to vreme
po uzbuđenju i nepredvidivosti.
Šifra. Uskoro će je rastumačiti.
Pružila je ruku preko uskog prostora između postelja i gurnula šaku
u Polovu.
On se malo podigao. „Da li je sve u redu?”
„Drago mi je što si došao po mene čak u Portoriko.”
„I meni. Sad je verovatno potopljen.”
Čuli su hice iz šume.
20
Kejt je osećala da se džungla oko nje menja. Činilo joj se da se sve kreće.
Svaki list, grančica i drvo behu prekriveni stvorenjima. Izgledalo je da
beže od nevidljivog neprijatelja. Čula je eksplozije i namirisala dim. Šta
se dešava? Suočavali su se s novom opasnošću - od gušenja u
zatvorenom prostoru. Želela je samo jedno: da potrči ka požaru i
pronađe Dejvida. Ali znala je da bi se naljutio kad bi to učinila, baš kao
što je znala i šta mora učiniti.
Obratila se Polu, Meri i Milu: „Moramo da požurimo. Ako ne
stignemo do izlaza...”
Pol je istupio i uzeo mačetu iz Kejtinih ruku. „Ja ću prosecati put.
Predahni.”
21
Kejt je pao kamen sa srca kad je videla kako Dejvid stiže prosečenom
stazom.
„Dejvide”, povikala je kad je napustila skrovište da bi mu se bacila u
zagrljaj.
Jeknuo je i blago iskrivio glavu.
Bio je povređen. Oprezno ga je opipala i pronašla mesta gde je
curila krv.
„Dobro mi je. To je samo iverje.”
„Moramo da požurimo”, obratio se ostatku grupe. Sonja je stala na
čelo kolone i pružila korak.
Pošli su za njom.
ATLANTIĐANSKI SVETIONIK
22
Srce Meri Koldvel je zamalo stalo kad je prošla kroz portal. Pod
svetionika je bio gotovo bisernobeo, zidovi mutnosivi, ali je veliki
panoramski prozor neodoljivo privukao njenu pažnju. Prvi put je videla
svoju planetu. Zemlja je visila kao plavo-belo-zelena mramorna kugla
ispred crnog platna.
U ovakvom pogledu uživala je samo probrana šačica astronauta,
junaka spremnih da sve rizikuju, kako bi proširili granice ljudskog
znanja. Kao dete je sanjala o trenutku poput ovog, o putovanju u
beskrajni nepoznati svemir. Kasnije je zaključila da je to previše
riskantno i zadovoljila se karijerom astronoma. Nadala se da će dati
svoj doprinos nauci s obe noge čvrsto na zemlji, ali nikad nije prestala
da teži ovakvom pogledu i misiji.
Znala je da će, posle ovoga, ma šta joj se desilo, umreti srećna.
23
24
25
Pokušao je ponovo.
Odredišni portal je zauzet
26
Za Mila je novi svetionik bio još jedno u nizu čuda. Doveo je tim ovamo.
Preuzeo je vodstvo. Instinkt mu je poručio da je to od početka bila
njegova uloga. Osetio je da će se nešto strašno dogoditi ako ne zakorači
kroz portal. Verovatno nikad neće saznati kakva opasnost im je pretila.
Video je da nešto nije u redu kad se okrenuo ka saputnicima.
27
28
29
31
32
Uključio je zvučnik.
„Majra.”
Polako se podigla i okrenula ka njemu. Jarka svetlost u komori
omogućila mu je da jasno vidi njeno lice. Koža joj je bila pepeljasta,
gotovo siva. Bila je izbrazdana sićušnim plavim krvnim sudovima.
Učinilo mu se da vidi kako nešto puzi ispod nje.
Na ekranu se pojavio prikaz njenog tela.
Pronađen ksenobiološki patogen; poreklo nepoznato
33
34
36
37
38
Ares nije znao kada će doći do sledećeg napada, ali to i nije bilo važno.
Smatrao je da budućnost predstavlja jednačinu koja se neumitno kreće
prema poznatom rezultatu.
Retko je spavao. Ako bi i zaspao, spavao bi izrazito nemirnim snom.
Sedeo je za stolom stana koji su mu dodelili i listao suprugina pisma.
Gledao je njene snimke i u beskraj ponavljao raznovrsne scenarije u
svom umu. Do iznemoglosti je tragao za onima koji bi doveli do
drugačijeg ishoda. Istina je bila da je samo igrao svoju ulogu, kao i
mnogi pre i posle njega. Sad je znao da je avatar imao pravo. Pitao se
koliko puta je gledao kako se svetovi uspinju i padaju. Hiljadu? Milion?
Više i od toga?
Avatar je zagovarao skromno bitisanje, življenje po zajedničkom
kodu. Ares je zamišljao svet na kom je svaki građanin intelektualac i
radnik, a svaki život dragocen. To bi bilo najbolje rešenje.
Razmišljao je o rečima koje je nekad davno izrekao: Borićemo se.
Nije bilo velikog neprijatelja protiv kog bi se borili, samo nekoliko
bespomoćnih žrtava. Nije bilo užasavajuće pretnje na kapijama, koja bi
ujedinila njegov narod. Zmijska vojska nije dolazila. Njegov narod je, u
odsustvu pretnje, izgubio volju za borbom. Odlučili su da ga probude iz
hibernacije, suočeni s prvim pojavama nasilja nakon mira dugog više
hiljada godina. Bio je fosil iz gotovo zaboravljene prošlosti. Prizvah su
ga da bi se odbranili od varvarske pretnje.
Ne, nisu želeli da se bore. Evo mračne tajne ljudskog bitisanja: vatra
unutar ljudi gasne u odsustvu sukoba i izazova. Bez tog plamena
društvo stagnira i lagano propada. Postoji samo jedno rešenje za
probleme ovog sveta: odstranjivanje raka.
Ares ga se užasavao. Ali to je bio sukob, izazov, razlog njegovog
postojanja. Pitao se da li je to jedino što ga održava u životu.
Prišao je prozoru. Divio se gradu koji su podigli - jednom od
nekoliko hiljada koji su pokrili gotovo svaki centimetar planete. Bili su
do tančina isplanirani. Ove metropole su, za razliku od gradova na
svetu na kom je odrastao, bile u saglasju s prirodom. Staklo i čelik
opstajali su u moru zelenila. Atlantiđanski gradovi bih su uspešan spoj
umetnosti i funkcionalnosti.
Ares je sa 147. sprata gledao na zelene i smeđe šume, polja i vrtove,
koji su pokrivali krovove. Viseća šetališta povezivala su ih kao paukove
mreže. Ljudi i čaure kretali su se po šetalištima. Ličili su na koloniju
insekata koja vijuga kroz blistavi lavirint od metala i stakla. Svako
svetlo podešeno je tako da ističe lepotu i funkcionalnost. Na vrhu nekih
zgrada bile su velike staklene bašte. Bogati biljni život noću je bio
osvetljen veštačkim svetlom grada.
Kako ovako napredna civilizacija može biti trula do srži?
Eksplozije su odjekivale po gradu. Šetališta su se ljuljala i padala, a
zgrade urušavale.
Čitave četvrti kupale su se u plamenovima i dimu, koji su zaklanjali
divovsko platno satkano od svetlosti, stakla i čelika.
Vrata iza Aresa su se otvorila. „Eksplozije u sektorima četiri i šest,
generale.”
Ares se hitro obukao i izmarširao na čelu novoobrazovane vojske.
Zaustavio se nadomak ratne zone. Odjeknula je još jedna eksplozija. Ka
njima se valjao talas građana koji su vrištali bežeći.
Vojnik pored Aresa pročistio je grlo i tiho prozborio: „Da li da
počnemo, gospodine?”
„Nemojte. Ne još. Želim da svet vidi s kakvim ljudima se borimo.”
39
40
Izida se plašila, ali mnogo manje od ljudi oko nje. Ovo će okrenuti čitav
svet protiv radničke frakcije, pomislila je. Ovo je kraj pobune, poslednja
kap u čaši građanskog strpljenja, koja će ih naterati da podrže
drastične poteze. Mogla je da zamisli kakvi će oni biti. Izgnala je gnusne
scenarije iz uma. Stajala je u redu koji je polako napredovao.
„Tvoj broj je 29383”, reče čovek. „Koji je tvoj broj?”
„29383”, ponovila je Izida.
Dvojica su se svađala pored kolone talaca.
„Kopaš nam grobove.”
„Spašavam nas, Likose. Uradio sam ono što ti nisi smeo.”
Likos, drugi čovek, presreo je Izidin pogled. Stao je, kao da ju je
prepoznao.
Maskirani koji je izdavao brojeve dao je znak sledećem čoveku u
redu i rekao Izidi: „Požuri, 29383.”
Pošla je napred. Pridružila se grupi talaca. Likos ju je izdvojio i
doveo do svog sagovornika. „0 ovome ti pričam”, rekao je pokazujući
na nju. „Znaš li ko je ovo?”
„Naravno da znam. To je talac. Koji je tvoj broj, taoče?”
Izida je otvorila usta, ali ju je Likos preduhitrio. „Ne odgovaraj na to
pitanje. Ovo je doktorka Triteja Izida. Bavi se evolucionom
genetikom...”
Likosov neistomišljenik je raširio ruke. „Izvini, ne poznajem puno
evolucionih genetičara...”
Vođa pobunjenika se ućutao. Likos je nastavio: „Sutra će predstaviti
svoje istraživanje pred punim auditorijumom, bolje reći, planirala je da
to učini dok je nismo lišili slobode i proglasili za taoca. Bila je pristalica
naše stvari.” Likos se okrenuo prema njoj. „Nadam se da će to i ostati, i
da će prihvatiti naše izvinjenje zbog varvarskih metoda koje
primenjuju neki od zagovornika jednakosti.” Čekao je odgovor.
„Ja... prihvatam. Da.”
„Oslobodićemo te”, reče Likos. „Nadam se da ćeš sutra održati
planirani govor.”
Klimnula je glavom. „Hoću.”
Likos ju je poveo sa sobom.
Maskirani je povikao za njima: „Ako je budu poslušali, učiniće to
zbog onog što smo ovde uradili!”
Likos ju je vodio hodnicima. Ništa nije govorio stražarima, koji su
ih propuštali klimajući glavom. Prešli su pored poslednje straže i izašli
iz zgrade. Progovorio je kad su ostali sami: „Veoma mi je žao zbog onog
što ti se dogodilo. Izgubili smo kontrolu nad situacijom. Molim te da im
to kažeš, držala govor ili ne. Ovi metodi uživaju podršku samo manjine
u našoj frakciji. Spremni smo na sve neophodne žrtve.”
41
42
Znak za uzbunu bio je prvi pokazatelj da nešto nije kako valja. Cev se
otvorila, a magla razišla. Kao i obično, izašla je pre Janusa. Odšepala je
po hladnom metalnom podu do kontrolne ploče. Zaronila je prste u
zeleni oblačić svetlosti koji se pojavio nad njom. Pokušavala je da
utvrdi šta nije u redu.
„Da li je došlo do kolapsa hipersvemirskog tunela?”, pitao je Janus.
Protrljao je oči. Zateturao se ka njoj.
„Nije. Stigli smo do sveta 1723.”
Poruka iz zvučnika zaorila se u malom prostoru. „Ovaj svet je pod
vojnim karantinom. Hitna evakuacija.”
Izida i Janus su potrčali do komandnog mosta. Panoramski ekran je
prikazivao planetu koja nije ličila na ono što su pre nekoliko hiljada
godina snimile sonde. Nekad zeleno-smeđe-beli svet preobrazio se u
pustinju. Crni krateri naružili su površinu. Dva okeana bila su previše
zelena, oblaci previše žuti, a zemlja samo crvena, smeđa i svetlomrka.
Glas brodskog kompjutera se zaorio komandnim mostom: „Pravac
evakuacije odabran. Da li početi s procedurom?”
„Negativno”, reče Izida. „Sigma, isključi upozorenje s vojnih bova i
održi geosinhronu orbitu.”
„To je nepromišljen postupak”, reče Janus.
„Ovaj svet je napadnut.”
„Ne verujem.”
„Moramo saznati.”
„Krateri su mogli nastati i prirodnim putem, padom kometa ili
nailaskom asteroidnog polja.”
„Nije tako bilo.”
„Ne možeš da...”
„Nije tako bilo!” Povećala je prikaz jednog kratera. „Do svakog
kratera vodi mreža puteva. Tamo dole je bilo gradova. Napadnuti su.
Napadači su verovatno isekli asteroidno polje i iskoristili stene za
kinetičko bombardovanje.” Slika na ekranu se ponovo promenila.
Ugledali su razrušeni grad u pustinjskom krajoliku, s ostacima
oblakodera. „Računali su da će padavine dokrajčiti sve preživele van
većih gradova. Tamo dole možda ima odgovora.” Zvučala je odlučno.
Janus je oborio glavu. „Uzmi Beta modul. Ima bolje manevarske
sposobnosti jer nema rezervoare.”
44
45
46
48
Kejt je bila oblivena znojem. Davila se pri svakom udisaju. Videla je sva
sećanja - ona s kojima je rođena i ona koja je Janus pokušao da sakrije
od nje. Ostalo je znala. Ares je pucao i u Janusa tog dana na brodu
uskrsnuća, ali ga nije ubio. Njen partner se preko portala vratio u Alfa
modul, koji je raspolućen ležao pored gibraltarske obale. Ostao je
zarobljen u delu broda bližem Maroku. Očajnički je nastojao da uskrsne
partnerku u drugom delu letelice, ali to nije mogao da izvede bez
signala o njenoj smrti. Godinama je pokušavao. Isprobao je bezbroj
metoda.
Kad je konačno odustao, programirao je spravu za diletaciju
vremena da odašilje radijaciju koja će poništiti Aresove i Izidine
genetske promene. Nadao se da će tako vratiti čovečanstvo svom
genomu i da ljudi posle toga neće morati da strepe od čuvara,
Izgnanika i Aresa.
Čekao je. Modul je trinaest hiljada godina ležao pod stenjem, dok
Imari internacional nije počeo da kopa ispod Gibraltarskog zaliva, u
nadi da će naći Platonovu slavnu Atlantidu. Unajmili su minera Patrika
Pirsa, ranjenog u Prvom svetskom ratu. Njegov tim je stigao do sprave
za diletaciju vremena, koju će nazvati zvono. Pokrenuli su njome
pandemiju španskog gripa i pobili milione ljudi širom sveta. Pirs je
položio suprugu na samrti u jednu od cevi koje je pronašao. Fetus koji
se nalazio u njoj rođenje 1978. godine. Devojčica je nazvana Kejt
Vorner. Trideset pet godina, do izbijanja atlantiđanske kuge, u sebi je
čuvala neka Izidina sećanja. Ona su iz podsvesti upravljala njenim
životom. Postala je genetičar usmeren na izučavanje moždanog
povezivanja. Posvetila je život stvaranju terapije koja se bavila
kognitivnim razlikama. Otkad je znala za sebe, pokušavala je da fiksira
atlantiđanski gen da dovrši Izidin posao i ispravi njene greške.
Konačno je raspolagala znanjem koje će joj to i omogućiti.
Otvorila je oči.
Osećala je hladni pod na dnu kace na leđima i Milove ruke oko
ramena. Krv joj je tekla iz nosa.
„Opet si krvarila, doktorko Kejt.”
„Dobro mi je. Znam šta treba da uradimo.”
49
Ares je s komandnog mosta gledao kako poslednji komadi leda klize niz
oplatu drevnog broda uskrsnuća i padaju na Antarktik dok se on dizao
u nebo.
Letelica se uspinjala kroz atmosferu. Posmatrao je planetu koju je
uništio. Grozne oluje divljale su po globusu, a kužne močvare širile
iznad potonulih gradova.
Postala je neodoljiv mamac za neprijatelja. Nije sve teklo onako
kako je zamislio, ali je sad bio na pravom putu. Ništa ga neće zaustaviti.
Drevni vasionski brod napustio je atmosferu. Naciljao je svetionik i
uništio ga jednim hicem. Zmija će sad moći da vidi taj ranjivi sićušni
svet i brzo će doći ovamo. To će biti početak poslednjeg rata.
Ukucao je odredište u komandnu konzolu i otvorio tunel u
hipersvemiru. Stajao je na komandnom mostu, gledajući promicanje
plavih, belih i zelenih talasa na ekranu. Zamišljao je kako odbrojavaju
sekunde do konačnog susreta sa sudbinom.
Likos je visio s konopaca na zidu. Krv mu se skorela na licu i
grudima. Nije podigao glavu da pogleda Aresa.
„Želeo bih da ti se zahvalim na pomoći”, reče Ares.
Likos je zurio ispred sebe. Ni na koji način nije reagovao na
generalovo prisustvo.
Ares je uključio zidni ekran i pustio video - lažni poziv za pomoć
Izgnaničkoj floti. Mučenjem ga je iscedio iz Likosa.
Izgnanik je podigao glavu da bi ga video.
„Izida i ti ste nehotice uništili obe naše civilizacije”, nastavio je
Ares. „Stoga je sasvim odgovarajuće što ćete mi pomoći da popravim
štetu. Nećemo dugo čekati.”
Likos je progovorio kad je Ares krenuo prema vratima. „Potcenio si
nas.”
„Nisam. Jednom sam te potcenio. To je bio poslednji put. Trebalo je
da vas satrem još na matičnom svetu, kad ste počeli da ubijate
sugrađane. Pogrešili smo kad smo sklopili mir s vama i pristali da vas
preselimo. Ostavili smo vas na miru. Vi ste nam to vratili napadom na
postojbinu i pokoljem.”
„Nismo imah izbora. Želeli smo samo da zaustavimo čuvare.”
Ares je promenio sliku na ekranu. Sad je prikazivao hipersvemir. I
on je nestao nekoliko sekundi kasnije. Njegovo mesto zauzela je
ogromna fabrika u svemiru i flota čuvara.
Likos nije mogao da sakrije užas.
„Nisam potcenio tvoj narod. Četrdeset hiljada godina gradim novu
vojsku čuvara. Nove letelice sad su osposobljene i za borbu s vašim
brodovima. Povukao sam sve čuvare s odbrambene linije i uskoro će se
baciti na Izgnaničku flotu. Nećete pobediti. Upravo sam odaslao tvoj
poziv za pomoć.”
Velike grupe čuvara nestajale su s ekrana.
„Bitka će biti gotova za nekoliko sati”, reče Ares.
„Zmijska vojska...”
„Imam planove i za nju. Hteo sam da znaš šta se dešava. Ostavio
sam te u životu da bi mogao da gledaš vašu propast. Pokazaću ti
ostatke Izgnaničke flote kad sve bude gotovo.”
Nije se obazirao na Likosove krike. Izašao je. Nalazio se nadomak
ostvarenja davno smišljenog plana. Bio je mračan i hladan, kao hodnici
kojima je prolazio, iako je očekivao da će osetiti neuporedivu radost i
ispunjenje koje donosi trijumf.
Zastao je u dvorani s cevima u kojima su bili poslednji pripadnici
njegovog naroda. Godinama je krivio Izidu i Likosa. Nju je ubio. Njemu
se osvetio. Praznina je opstajala u njemu, iako je znao da će se uskoro
osvetiti i njegovoj sabraći.
Po okončanju procedure pristajanja izašao je iz kovčega i prošetao
prastarom fabrikom čuvara. Zastao je na panoramskoj palubi i
uznemirio se. Neko je bio ovde. Neko je ovde. Omoti atlantiđanskih
sledovanja ležali su na podu. Primetio je i osušene mrlje krvi.
Krenuo je krvavim tragom. Završavao se u komunikacionom
centru. Otvorio ga je.
Dorijan je ležao u uglu, poluotvorenih očiju. Na licu je imao skorele
krvi, baš kao Likos. Ares je pogledao komunikacionu nišu i shvatio da
je Dorijan pregledao sećanja. Da li je sve video? To nije bilo važno.
Sprečio je Kejt Vorner da uspostavi vezu sa Zmijskom vojskom pre no
što je Ares pobegao. Odigrao je svoju ulogu do kraja. Iscrpeo je svoju
svrhu.
„Lagao si me”, reče Dorijan slabašnim glasom. „Izdao si me. Sve
nas.”
„I, šta ćeš ti učiniti u vezi s tim, Dorijane?”
Dorijan je rastvorio prste. Metalni predmet je iskliznuo iz njih.
Zakotrljao se i zaustavio ispod stola, van Aresovog vidokruga.
Zakoračio je napred. Sekund pre eksplozije shvatio je o kakvom je
predmetu reč. To je bila granata.
50
51
Pol nije znao koliko vremena je bio s Meri u sobi, niti je mario za to.
Naučio je kako da zaključa vrata i isključi svetlo. Ništa drugo nije bilo
važno.
Spavala je pored njega. Pokrivač je napola skliznuo s nje. Zagledao
se u tavanicu. Um mu se ispraznio. Opustio se. Nije osećao ništa izuzev
zadovoljstva.
Pol se uspravio u sedeći položaj kad je čuo kucanje po metalnim
vratima. Meri se probudila nekoliko sekundi kasnije. Brzo su se obukli i
otvorili vrata. Milo je stajao u hodniku.
„Doktorka Kejt se probudila. Loše joj je.”
Kejt je ponovo ležala na stolu koji je štrčao iz medicinske niše u
adaptivnoj istraživačkoj laboratoriji. Podaci o njenom zdravstvenom
stanju mogli su se videti na ekranu.
Bila je na samrti. Pol je pročitao izveštaj o hirurškoj intervenciji.
Milo ju je preneo u nišu iz kace. Brod je učinio sve što je bilo u njegovoj
moći, ali je situacija bila beznadežna. Imala je najviše sat života.
„Pole...” Progovorila je slabašnim glasom.
Prišao je njenom uzglavlju.
„Retrovirus.”
„O čemu je reč?”
„To je zmijski virus.”
Meri i Pol su izmenjali poglede. Zamalo.
Kejt je sklopila oči. Na ekranu su se pojavili podaci o poslatim i
primljenim porukama. Nervnom vezom s brodom poslala je poruku na
jednu planetu. Pol se pitao da li je saznala njen položaj u simulacijama
sećanja.
„Izgnanici”, reče Kejt. „Oni su nam jedina nada. Mogu da ih spasem.”
Izgnanici? Pol je hteo da je pita o čemu govori, kad mu se obratila
tihim šapatom. Šturo mu je ispripovedala priču o podeli atlantiđanske
civilizacije i naučnici Izidi, koja je genetski izmenila Izgnanike.
Predočila mu je da ih je tako učinila metom čuvara, opremljenih
antizmijskim programima.
„Nadam se da će uskoro biti ovde. Moraćeš da dovršiš moje delo
ako me ne bude bilo, Pole.”
Polje pogledao DNK niz na ekranu. Pokušavao je da prati podatke.
„Kejt, ja... nema šansi da to učinim. Ne mogu da shvatim ni polovinu
onog što vidim na ekranu.”
Brod se zatresao. Slika na ekranu se promenila. Stotinu čuvara
kružilo je u orbiti. Pucali su na planetu. Na Beta modul.
52
53
54
Kejt je odmah znala da nije u Beta modulu. Robotske ruke, koje su visile
ispred nje, i jarko osvetljena soba za operacije bile su veoma...
Neatlantiđanske. Delovale su više ljudski ili zemaljski.
Uspravila se u sedeći položaj. Nekoliko ljudi stajalo je iza staklenog
zida. „Kako se osećate?”, čula je glas preko zvučnika.
„Živa sam.” Nije bila samo živa. Bila je i izlečena.
Izgnanički naučnici odveli su je do sobe za sastanke, u kojoj su je
obavestili o proceduri koju su izveli. Godine proučavanja sindroma
uskrsnuća su se isplatile. Nadala se da će moći da im se oduži.
Osećala je navalu energije i samopouzdanja. U pozadini je vrebala
tuga. Pomislila je na Dejvida i izgnala ga iz svog uma. Imala je sva
Izidina sećanja. Ona su bila ključ. Stajala je pred ekranom koji je
pokrivao čitav zid velike sobe za sastanke i predstavljala svoje
istraživanje naučnicima i zapovednicima Izgnaničke flote. Govorila je o
onom što je uradila za života i onom što je videla posmatrajući Izidin.
Opisala je genetsku terapiju, retrovirus koji će ih učiniti nevidljivim za
flotu čuvara.
„Posle terapije će vas smatrati Atlantiđanima”, reče Kejt.
„Slušali smo tu priču”, reče Persej.
„Znam, videla sam to. Ovo je drugačije. Sad poznajem obe strane
medalje. Znam čitavu istinu - gene koji kontrolišu atlantiđanski gen i
radijaciju koju odašilje. Čuvari su podešeni da je prepoznaju. Napadaju
one koji ne odgovaraju očekivanoj atlantiđanskoj normi. Izida to nije
znala. Ne bi vas prilagodila da je znala. Strašno se kajala zbog svega što
se dogodilo.”
Komitet joj je naložio da izađe. Čekala je ispred dvorane. Nervozno
se šetkala. Pol, Meri i Milo su se posle nekoliko minuta pojavili iza ugla.
Nije se bunila kad ju je mladić stegao u preterano čvrst zagrljaj. Pol i
Meri su joj klimanjem glavom poručili koliko im je drago što je ponovo
vide. Bilo joj je jasno da se između njih nešto dešava. Bila je srećna
zbog njih i tužna zbog sebe.
„Na kakav prijem si naišla?”, pitao je Pol.
„Nisam sigurna”, rekla je Kejt. „Ali znam jedno: njihova sudbina
zavisi od odluke koju budu doneli. I naša.”
55
ATLANTA, DZORDZIJA
Pol je gledao kako Meri korača po kući u kojoj su nekada zajedno živeli,
s izrazom na negde između šoka i veselja. „Nisi sklonio fotografije?”
„Ja pa... ne.”
„Mislim da bi trebalo da ih sklonimo.”
„Naravno, mogao bih...”
„Zamenićemo ih novim.”
„Slažem se”, reče Pol. Odavno nije čuo tako dobru ideju.
Ulazna vrata su se otvorila. Njegov rođak Metju uleteo je u kuću.
Potrčao je ka Polu i zagrlio ga. Pol mu je svom snagom uzvratio zagrljaj.
Natali je stigla s majorom Tomasom. Osmehivali su se, iako su
izgledali umorno.
Pol ih je predstavio.
„Meri i ja smo raspravljali o narednim koracima.”
„I mi smo”, reče Natali pogleda uprtog na majora Tomasa.
„Stavićemo se na raspolaganje Kancelariji za pružanje pomoći u
gradu.”
Oprostili su se. Meri i Pol su počeli da skupljaju fotografije. Pažljivo
su ih vadili iz ramova i slagali u donju fioku kredenca. Zadržali su
ramove. Bili su venčani poklon.
Kejt nije znala da li joj je sluh oslabio ili se navikla na neprestanu lupu
čekića i zveckanje alata. Samo se ta buka - odjek Dejvidovih
obnoviteljskih poduhvata - čula na nekoliko kilometara unaokolo. U
blizini nije bilo grada, aerodroma ili stadiona. Kuća njegovih roditelja
nalazila se na velikom imanju s divnim dvorištem, okružena
najzelenijim drvećem koje je ikad videla.
Pitala se da li će joj se ovde dopasti. Nikad nije živela van grada.
Seoski život joj je iznenađujuće prijao. Verovatno zbog društva. S
kuhinjskog prozora gledala je kako se Milo igra s Adijem i Surjom, kao
stariji s mlađom braćom. Planirao je da se iseli za nekoliko meseci.
Dejvid i Kejt su strepeli od tog dana, ali mladić je imao velike planove.
Znojavi Dejvid ušao je u kuću. Kosa mu je bila puna piljevine.
Zatakao je olovku iza uva. Izgledao je veoma privlačno.
„Da li smo danas raspoloženi za gradnju ili za uništenje?”
Nasuo je čašu vode. Govorio je između halapljivih gutljaja. „Danas
ne uništavam nego rušim. Radovi su se zahuktali.”
„Od danas ću te zvati Zahuktali. Ili bi više voleo da te oslovljavam po
činu?”
Spustio je praznu čašu na kuhinjski pult i zagrlio Kejt. „Mislim da
sam u tvojoj vojsci bez čina.”
Pokušala je da ga odgurne od sebe. „Hej, znojav si, i prljav!”
„Da, jesam.”
Telefon je zazvonio. Dohvatio je slušalicu. Pokušavala je da se
izmigolji iz njegovog zagrljaja. Pustio ju je na nekoliko sekundi da bi
odgovorio na poziv.
Govorio je brzo. Postavljao je pitanja, slušao. Izgledao je sve
ozbiljnije.
Prekinuo je vezu. „Pronašli su ga.”
Već je počela da se pita da li će poziv ikad stići. Umirala je u Maroku
kad ga je nagnala da joj da reč. Mislila je da neće dočekati sutrašnji dan.
Plašila se. Znala je i zašto. Gajila je nadu.
Uspeli ste! To jest, stigli ste do kraja trilogije. Nekoliko meseci nisam
bio siguran da će mi to poći za rukom. Mučio sam se sa izborom pravca
u kom će ova knjiga krenuti. Godinama sam planirao atlantiđansku
priču u pozadini. Oduvek sam želeo da je predstavim u poslednjoj
knjizi, ali sam se unervozio posle objavljivanja Tragom Atlantide. U
svetu Atlantide se umnogome razlikuje od prve dve knjige (veći deo
radnje ne odvija se na Zemlji; manje se bavi naukom i istorijom, a više
mogućom budućnošću i mitovima koji nas pokreću).
Na kraju sam odlučio da napišem knjigu koju bih voleo da čitam,
delo s kojim će ljubitelji prve dve knjige biti oduševljeni. Nadam ste da
ste uživali u njoj, ali ću razumeti ako u potpunosti ne odgovara vašim
očekivanjima. Ovog puta sam pokušao da što dalje bacim loptu. Hteo
sam da napišem knjigu koju će manja grupa obožavalaca voleti bez
zadrške, umesto romana koji bi se svideo znatno široj čitalačkoj
publici. Volim da čitam takve knjige. Prija mi kad pisac ide do kraja; kad
preuzme sav rizik i jednim potezom dobije ili izgubi utakmicu. Život je
isuviše kratak za igru na sigurno.
U poslednjih godinu dana naučio sam mnogo o pisanju i još više o
životu. Nije lako pisac biti. Rešio sam da nastavim s dalekometnim
dodavanjima. Nadam se da ćete biti u blizini.
Geri