ŽIVO VRELO 2-2010 UREDNIKOVA RIJEČ

P
… izbavi nas od zla!

P
ojavak hrvatskoga prijevoda liturgijske knjige Egzorcizmi i druge
prošnje (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2010.) prigoda je za novo
bistrenje kršćanskoga nauka o zlu i djelovanju Zloga te za obliko-
vanje teološkoga promišljanja o egzorcizmima kao liturgijskim slavljima
Crkve. Nakon što smo prethodno ponudili nekoliko razmišljanja o anđe-
lima kao »dobrim duhovnim bićima« te ukazali na njihovo zaboravljeno
mjesto u životu Crkve i njezinim liturgijskim slavljima (usp. Živo vrelo,
2009., br. 13.), čini se potrebnim iznova rasvijetliti kršćanski govor o zlu
i Zlomu te razjasniti smisao liturgijskih slavlja koje Crkve naziva egzor-
cizmima. Zaborav anđelâ, jednako kao i nijekanje Zloga, dolaze iz istoga
izvora – iz čovjekove usmjerenosti samo na materijalno i vremenito.
Tema egzorcizama u današnje je vrijeme često raspravljana, ali ne
uvijek s jasnih teoloških polazišta kršćanske vjere. Štoviše, pojam egzor-
cizam rabi se u širokim i raznorodnim značenjima, kao označnica za »po-
sebne« molitve i obredne geste »oslobađanja od zla ili zloduha«. Uvidom
u brojne napise o »egzorcizmima« lako je zamijetiti da se u njima riječ
egzorcizam posuđuje iz liturgijskoga jezika te rabi za označavanje činâ
koje Crkva ne naziva tim imenom, a sami liturgijski obred iskrivljuje i
prilagođava nekim drugim potrebama ljudi. Tako se događa da se egzor-
cizmima nazivaju čini koji su nepomirljivi s naukom Crkve i s duhom li-
turgijskih slavlja.
Egzorcizam je liturgijsko slavlje Crkve, zajednice vjernika, smješteno
u red sakramentala ili blagoslovina, čime se pruža sama definicija egzor-
cizma kao obrednoga čina kojim se Crkva podlaže i otvara Božjemu spa-
senjskom djelovanju. Takvo nutarnje određenje egzorcizma nuka nas da
ga ne promatramo kao izričaj nečije iznimne ili posebne moći, nego kao
slavlje kojim Crkva moli i ujedno proslavlja Božju pobjedu nad Zlom i
svim njegovim djelima, a najočitiji su grijeh i smrt. Ako se danas u činima
egzorcizma pokazuje veće zanimanje za egzorcistu, nego za Božju pobje-
du nad zlom i za potrebe ljudi koji su teško mučeni (vexati) ili opsjednuti
(obsessi) moću Zloga, onda je to pokazatelj da je čin egzorcizma istrgnut
iz ozračja vjere i vjerničkoga otvaranja Božjoj slavi i njegovu darivanju
spasenja. Članci sabrani u ovome broju našega Lista rasvjetljuju nam te-
ološki i pastoralni smisao slavljenja egzorcizma te upućuju u liturgijsko
oblikovanje takvih slavlja.
Urednik

1
 NAŠA TEMA Liturgija egzorcizma

PP
Izbavljenje od zla i zaziv slobode
Zlo u svjetlu i sjeni Kristova djela spasenja
Ivica Žižić

rije nego što će postati jednim od osnovnih teodicejskih problema,

Svako je liturgijsko
slavlje mjesto Kristova
spasenjskog zahvaćanja
u povijest ljudi. Liturgija
je preobrazba na novost
života koji pobjeđuje
tminu grijeha i smrti.
U svjetlu te istine Crkva
tema zla bila je jednim od glavnih predmeta obrednog djelovanja.
I prije nego li će biti predmetom propitivanja i mišljenja, zlo se po-
javljuje kao destrukcija čovjekova smisla i njegove humanosti od koje se
valja osloboditi putem obrednog prianjanja svetome. Antropologija re-
ligijâ jasno je pokazala da obred, kao jedan od temeljnih čina koji sto-
je u začetku izgradnje čovjekove humanosti, u sebi nosi dijalektiku oslo-
bođenja od zla i ozbiljenja slobode. Obred, naime, na različite načine i u
različitim trenutcima svojega događanja naviješta i vrši oslobođenje od
zla unoseći čovjeka u sveze slobode. Upravo zbog svoje sveprožimljuju-
će, preobrazbene snage, obred je u stanju osloboditi, reintegrirati i uči-
niti cjelovitim čovjekov odnos s božanskim. Ipak, obredno ophođenje sa
svetim i božanskim upisuje se u okvir povijesnoga Božjeg zahvata, a ta-
ko i u okvir iskustva zla i zaziva za oslobođenjem. Naime, molitve i obre-
di kojim Crkva zaziva oslobođenje od zloga (egzorcizmi) i općenito zaziva
oslobođenje od zla (molitve za oslobođenje, apologije itd.) čuvaju čvr-
stom vezu s Kristovim gestama i riječima oslobođenja, poglavito s Otaj-
stvom njegova predanja. Poradi toga oni nisu magijski pokušaj vršenja
utjecaja na čovjekovo stanje zatečenosti u zlu, nego geste vjere u kojima
se zrcali ono što se samo milosno može primiti – sloboda djece Božje.

u obredima i molitvama Slike zla

ponavlja zaziv za U povijesti religijskih simbola i predodžaba najučestalija je slika zla ona
izbavljenjem od zla. »kozmička«. Zlo, naime, nije samo ‘moralna’ ili ‘antropološka’ kategori-
ja, premda je s njima usko povezana. Zlo je prije svega zbiljnost koja po-
To je zaziv za onom gađa cjelinu i koja se pojavljuje kako na osobnom tako i na kolektivnom
slobodom koju je Krist području. Štoviše, zlo od ‘kozmosa’ stvara ‘kaos’. Zlo urušava kozmički
stekao »radi nas i radi princip stvaranja, integriteta i rasta te ga preokreće u progresivno ‘kao-
tično’ rastakanje. U prirodnim nepogodama i izvanrednim događajima,
našega spasenja«. religijske interpretacije prepoznaju prisutnost zloga. Sile zla tako se po-
Oslobođenje od zla javljuju na području ‘prirode’ kao izravna posljedica prisutnosti Zloga,
i uspostava zajedništva koji uništava sam red bitka, tj. onaj red kojemu je čovjek povjeren i u či-
jemu okrilju postoji. Zlo je dakle sveopći nered koji pogađa ne samo čo-
s Bogom, naime, nisu dva vjeka i njegovu nutrinu nego i sav svijet.
različita sadržaja liturgijske Druga figura zla odnosi se na čovjekovo stanje, na njegovu iskonsku
prakse vjere, nego dva lica pogođenost zlom, kao i na kaznu koja proizlazi iz čovjekova djelovanja. Čo-
vjek je, dakle, u stanju odabrati i prihvatiti zlo i zato nosi sav teret njegovih
iste stvarnosti posljedica. Trpljenje zbog zla, međutim, nije samo posljedica zlog djelova-
čovjekova spasenja. nja. Biblijska povijest poznaje i trpljenje pravednika zbog zla drugih.

2

Pogođenost zlom, u konačnici, ne odno-
si se samo na čovjekovu nutrinu, nego na sve-
ukupno njegovo življenje. Zlo je stanje izgnan-
stva iz edenske harmonije i zajedništva s Bogom
(usp. Post 3). Ishod toga izgnanstva jesu strah i
sram, tjeskoba poradi urušavanja one sveze ko-
ja je čovjeku jamčila život. Upravo zbog toga se
stanje zla izjednačava sa stanjem smrti. Otrgnut
od svojega temelja, čovjek trpi zlo i doživljava ga
kao umiranje.
Zlo i nasilje
Zlo je postalo čovjekova zbiljnost u trenutku čo-
vjekova slobodnog odabira. Biblijska pripovi-
jest o izgonu iz edenskog vrta (Post 3) i o tjesko-
bi zbog grijeha potvrđuje da Bog nije tvorac zla,
nego da je zlo vezano uz ljudsku slobodu te da
je čovjek sposoban oduprijeti se Božjem naumu
i postati žrtva svojega odabira. No, misterij zla
koji potječe od čovjeka i njegove slobode u ko-
načnici ostaje zastrt mnogim pitanjima. Ponaj-
prije, pitanjem odnosa prema nasilju, koji je go-
tovo redoviti fenomen zla, a gdjegdje i sredstvo
borbe protiv istoga.
R. Girard tvrdi da je religija nastala kao oblik
nasilja kako bi se ublažilo mnogo veće i korje-
nitije nasilje među ljudima. U arhaičkim druš-
tvima, naime, krvna je osveta jedinstveni oblik
povratka na prvobitno stanje. No, dok osveta, s
jedne strane, postaje zadovoljštinom za žrtvu, s
druge pak strane rađa drugim oblikom nasilja.
Osveta se odigrava u začaranome krugu nasilja
koje se ničim ne da prekinuti. Zato primitivna
društva kušaju kanalizirati nasilje kroz obred-
ni simbol »žrtvenoga jarca«. Samo je »žrtveni
jarac« u stanju preuzeti na sebe sav teret nasi-
lja i prekinuti međusobno osvećivanje. Obred-
no žrtvovanje tako postaje put ublažavanja na-
silja, sve s ciljem postizanja prvotne ravnoteže
i prvotnoga reda. Za Girarda fenomen svetoga
usko je vezan uz objekt žrtve, koja biva prinese-
na, odvojena, a koja u konačnici ostvaruje po-
mirenje. Pitanje nasilja i zla, te pomirenja tako
biva povezano s obredom i obrednim simbo-
lom, koji ima aktivnu društvenu funkciju neu-
traliziranja nasilja i uspostave mira. Prema R.
Girardu, Krist unosi bitnu novost. On, koji je
živo vrelo 2 2010
nevin, preuzima na sebe ulogu žrtve da bi tako
zauvijek raskrinkao ideološki karakter žrtvova-
nja. Uskrisavajući Isusa od mrtvih Bog osuđuje
ubojstvo i nasilje religija te ukida moć izobliče-
nih slika božanskoga.
Svojom smrću On smrt uništi
Odnos između zla i nasilja te grijeha i smrti ta-
ko je usko povezan da ove četiri odrednice tvore
prijelomne događaje u povijesti spasenja. Isuso-
vo suočavanje s kušnjom i Zlim u pustinji, nje-
gov milosrdan odnos prema grješnicima, nje-
gova muka i smrt očituju gestu spasiteljskoga
oslobođenja. Isus, naime, na sebe preuzima ne
samo fizičko trpljenje, nego i potpunu napušte-
nost, religijsku i društvenu osudu, izdaju i ko-
načno smrt. Isus preuzima na sebe teret osude i
tjeskobe ljudskoga stanja da bi ga iznutra ozdra-
vio, oslobodio i unio u prvotno zajedništvo s Bo-
gom. To djelo spasenja čovjeka Isus vrši svojom
mukom, smrću i uskrsnućem. Sav pashalni mi-
sterij djelo je »prijelaza« u stanje obećanoga
spasenja. Tim događajem biva jednom zauvi-
jek poražena smrt kao simbol zla. Preuzevši na
sebe teret zla i smrti, Krist je postao »pomirili-
šte po vjeri« (usp. Rim 3,24-25). Njegovo je dje-
lo spasenja ponovno stvaranje, otkupljenje i us-
postava novoga zajedništva s Bogom. Kristovo
predanje za nas, koje se jednom zauvijek zbilo
u događaju križa i uskrsnuća, u sakramentalnoj
formi nastavlja biti mjestom čovjekova oslobo-
đenja i prihvaćanja dara spasenja.
Grijeh i smrt imaju izvor u neposluhu Bogu.
3
(Hunterov psaltir, oko 1170., Sveučilišna knjižnica, Glasgow)
 NAŠA TEMA Liturgija egzorcizma
Svako liturgijsko slavlje, posebno euharisti-
ja, mjesto je spasenjskog Kristova zahvaćanja
u povijest ljudi. Liturgija je preobrazba na no-
vost života koji pobjeđuje tminu smrti i grijeha.
U svjetlu te istine razvidno je zašto se u obredi-
ma i molitvama Crkve ponavlja zaziv za izbav-
ljenjem od zla. To je zaziv za onom slobodom
koju je Krist stekao radi nas i radi našega spa-
senja. Predanjem svojega života da bi stekao ži-
vot »za mnoge«, Krist odgovara volji Očevoj. U
tom odgovoru vjere liturgijsko slavlje pronalazi
svoje utemeljenje. Liturgija, naime, nema dru-
goga cilja doli onoga da učini nazočnim i dje-
latnim odgovor vjere. U njegovom okrilju, za-
ziv za oslobođenjem preobražava se u prijelaz
iz smrti u život. U odgovoru vjere Crkva su-dje-
luje, tj. postaje dionik onoga istog čina kojim je
Isus prešao iz smrti u život. Stoga se slavlje Kri-
stova Otajstva ponazočuje kao dar života u situ-
aciji ljudskoga suočavanja sa zlom i smrću.
Dar slobode
Liturgijski čini, poradi svoje ukorijenjenosti u
kristološkome događaju, ne mogu se smatrati
magičnim pokušajem ovladavanja božanskim,
niti sakralnom distribucijom milosti. Liturgija je
čin u kojem Krist zahvaća ljudsku slobodu i od-
Krist je svoju spasenjsku moć očitovao pobjeđujući Zloga.
4 (Konrad von Friesach, Katedrala u Gurku, Austrija, 1458.)
vodi čovjeka u realizaciju sebe u odnosu prema
Bogu. Liturgija je Kristov čin u kojem čovjek biva
milosno pripušten i združen na onom djelu koje
je sam Krist učinio – darovao život – a koje u li-
turgijskoj formi nastavlja biti mjestom čovjekova
spasenja. Zaziv za oslobođenjem od zla upisuje
se u taj okvir: molba za izbavljenjem u sebi sadr-
Pogođenost zlom ne odnosi se samo na čovjekovu
nutrinu, nego na sveukupno njegovo življenje.
Zlo je stanje izgnanstva iz edenske harmonije
i zajedništva s Bogom. Zbog toga se iskustvo zla
izjednačava sa stanjem smrti.
ži zaziv za uspostavom onog odnosa po kojem će
čovjek neprestano prelaziti u okrilje života. Litur-
gijska forma su-djelovanja nema drugog cilja do-
li unijeti čovjeka u Otajstvo odnosa kojim se Isus
izručio Ocu i kojim ga je Otac uskrisio.
Molitve za oslobođenje i ozdravljenje ne
mogu se izuzeti iz te temeljne istine liturgijsko-
ga čina. U liturgijskim činima, naime, Crkva ne
vrši neki magični čin oslobođenja od prisutnosti
zloga, niti koristi liturgiju kao »sredstvo«, ne-
go moli da se u pojedinom vjerniku i u zajednici
izvrši Kristovo djelo spasenja. Oslobođenje od
zla i uspostava zajedništva s Bogom, naime, ni-
su dva različita sadržaja liturgijske prakse vjere,
nego dva lica iste stvarnosti čovjekova spasenja.
Jer se u liturgijskom činu Kristovo Otajstvo do-
gađa i pruža čovjekovoj slobodi, učinak toga su-
sreta nije drugo doli preobrazba čovjekova bića,
a tako i njegove slobode, na temelju stvarne pri-
sutnosti Onoga koji je pobijedio zlo i smrt. For-
ma tog događaja obuhvaća čovjekovo djelova-
nje te, stoga, vjernik nije jednostavno pasivni
primatelj ‘milosnih darova Božjih’, nego oslov-
ljeni subjekt, dionik Saveza. Upravo jer je sakra-
mentalno umro jednom zauvijek zlu i grijehu,
vjernik je sposoban u svakome trenutku utje-
lovljivati dobro. U tom smislu liturgija je doga-
đaj ozbiljenja slobode po udioništvu u Kristovu
Otajstvu. Liturgija je mjesto gdje se spašena čo-
vjekova sloboda milosno preobražava u dar jer
je posred nje djelatna prisutnost Kristova Otaj-
stva.

UU
Egzorcizmi – liturgijska slavlja Božje pobjede nad zlom
Obred u rascjepu između potrebe i krive uporabe
Novi Red egzorcizma ne bi
smio biti promatran iz per-
spektive današnjega rašire-
nog zanimanja za okultno,
nego iz perspektive življe-
nja vjere koja se uvijek su-
očava sa zlom i Sotonom.
Sasvim je ispravno reći da
onaj tko traži Boga, susreće
uvijek i đavla te biva kušan
njegovom zavodljivošću.
Budući da je liturgija ucije-
pljena u život vjere, slavlje
egzorcizma postaje slav-
ljem Božje pobjede nad
zlom. Pojavak hrvatskoga
prijevoda Reda egzorcizma
ipak ne bi trebao potaknuti
novi »val egzorcizama«
nego, prije svega, pobuditi
jasniju svijest o vjeri koja
nam je povjerena kao dar i
koja je u stalnome kušanju.
živo vrelo 2 2010
Ante Crnčević
molitvi koju je Crkva primila u baštinu od Krista Gospodina
kršćani se svakodnevno utječu nebeskom Ocu riječima: izbavi
nas od zla. Zacijelo, nitko od vjernika taj molitveni zaziv neće
nazvati egzorcizmom, pa ni kad se jasno posvijesti da taj zaziv nedvoj-
beno označava molitvu za izbavljenje od moći i utjecaja Zloga, Soto-
ne. No, kad se smisao toga istog molitvenog zaziva smjesti u molitveni
obrazac u kojemu se »s prvom nakanom« moli da osoba bude oslobo-
đena od utjecaja Zloga, ta će molitva biti nazvana egzorcizmom. Oči-
to je da je pojmovlje koje se rabi u govoru o molitvama za izbavljenje i
oslobođenje od Zloga vrlo neprecizno i višeznačno te da može izazvati
nejasnoće u vjerničkom razumijevanju takvih molitava, kao i u poima-
nju utjecaja zla. Na tragu ove dvoznačnosti kršćanske molitve smije-
mo se pitati: što to nekome molitvenom obrascu i(li) činu daje zna-
čenje ‘egzorcizma’ – vjera u Božju spasenjsku moć nad zlom i zaziv
Božjega spasenjskoga djelovanja ili pak polazišna ‘sigurnost’ u nečiju
‘opsjednutost’ Zlim? Premda današnje površno poimanje egzorcizma,
nametnuto novim duhovnim gibanjima i medijskim zanimanjem za
takve pojave, daje prvenstvo ovom drugom vidiku egzorcizma, litur-
gijski govor o egzorcizmima ne podupire takva shvaćanja.
Zlo, shvaćeno kao osoba, Sotona, u svjetlu svetopisamske vje-
re ima se gledati kao Onaj koji je Dia-bolos (Đavao), onaj koji se
»isprječuje«, koji hoće spriječiti Božji naum i njegovo djelo spasenja
ostvareno u Kristu. Diabolos je Razjedinitelj, onaj koji razdvaja čo-
vjeka od Boga. Stoga i vladavina Zloga u čovjeku (opsjednuće) ima
biti gledana kao zapriječenost čovjeka da iskusi i živi Božje spasenje.
Gledajući iz takve perspektive lako je razumjeti da i molitva egzor-
cizma nema za krajnji i jedini cilj oslobođenje od Zla, nego obuhva-
ćenost Božjim spasenjem koje će preobraziti osobu i čuvati je sigur-
nom pred utjecajem Zla.
Raznorodnost pojma »egzorcizam«
Da bismo u svjetlu vjere i nauka Crkve razumjeli smisao i značenje
egzorcizama, korisno je vidjeti čemu sve kršćanska liturgijska tradi-
cija pridijeva naslov egzorcizma. Osnovno značenje egzorcizma na-
slanja se na grčki glagol exorkizein, koji zajedno s imenicom istoga
korijena horkos (zaklinjanje, prisega), upućuje na smisao molitve-
nog zaklinjanja ili preklinjanja sa željom da moljeni nešto izvrši.
Egzorcizmi su, dakle, u svome osnovnom značenju, molitve zakli-
njanja. Riječ je, dakle, o molitvi koja se odlikuje snažnim vapajem,
snažnom željom za uslišanjem i ispunjenjem onoga što se moli. U
5
 NAŠA TEMA Liturgija egzorcizma
tome izvornom značenju susrećemo i »egzor-
cizme« koji se izgovaraju nad Isusom: kad Isus
biva doveden pred Veliko vijeće, veliki ga sveće-
nik, izazvan Isusovom šutnjom, preklinje: »Za-
klinjem te (exorkízo se) Bogom živim: Kaži nam
jesi li ti Krist, Sin Božji?« (Mt 26,63). Opsjed-
nuti iz Gerase, vidjevši Isusa viče: »Što ti imaš
sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zakli-
njem te (horkízo se) Bogom, ne muči me!« (Mk
5,7). Iz tih je primjera vidljivo da je molitva eg-
zorcizma u svome osnovnome značenju »žarka
molitva vjere« upućena Bogu, molitva koja seže
do granica zaklinjanja ili preklinjanja. Potreb-
no je imati na umu to osnovno značenje »zakli-
njanja« također u molitvenim činima i molitva-
ma koje se izgovaraju nad osobama i stvarima
s prošnjom da budu oslobođene od silâ i utje-
caja zla ili Zloga, dakle, u molitvama koje nazi-
vamo egzorcizmima. Hrvatski liturgijski govor
molitve egzorcizma prevodi riječju otklinjanje,
čime se daje jasnije značenje molitvenom činu
u kojem se moli da osoba bude očuvana od Zla
i(li) oslobođena od njegova kušanja i opsjednu-
ća. Otklinjanje je molitveni oblik kojim se prosi
otklanjanje zla. Ipak, korisno je naznačiti neko-
liko molitvenih oblika koje Crkva naziva egzor-
cizmom ili molitvom otklinjanja.
Manja otklinjanja (exorcismi minores) vr-
še se nad katekumenima na putu kršćanske ini-
cijacije te u slavlju krštenja djece (exorcismus
simplex). Za duhovni put kršćanske inicijaci-
je Crkva predviđa da svećenik ili đakon (a po
ovlasti biskupa i kateheta) nad katekumenima
izgovaraju molitve otklinjanja kako bi u njima
pobudili odlučnije odupiranje djelovanju zlo-
duha i pomogli im da postanu dostojnim hra-
mom Božjega duha. U molitvenim zazivima tih
otklinjanja moli se oslobođenost »od svakoga
djela zablude i grijeha«, »od nevjere i sumnje«,
»od gramzivosti za novcem i zamamne strasti«,
»od svakoga oblika zloće«, »od duha pohlepe i
lakomosti, duha požude i oholosti«... U liturgi-
ji krštenja krstitelj nad djetetom izgovara slje-
deću molitvu: »Svemogući vjekovječni Bože, ti
si na svijet poslao svoga Sina da odagna od nas
moć Sotone, duha zloće... Smjerno te molimo:
oslobodi ovo dijete ljage istočnoga grijeha, uči-
6
ni ga hramom svoga veličanstva i podaj da se u
njemu Duh Sveti nastani.« Iz tih je zaziva oče-
vidno da tzv. manji egzorcizmi ne predmnije-
vaju opsjednutost Zlim, nego iskustvo grijeha
kojemu je čovjek podložan po svojoj naravi, po-
trebnoj božanskog otkupljenja.
Pojam veliki egzorcizam ili svečano otkli-
njanje (exorcismus maior, exorcismus solle-
mnis), koji se odnosi na egzorcizme u najužem
smislu riječi, jest zasebni liturgijski čin, obliko-
van po formi slavlja sakramentala (blagoslovi-
na), koji se slavi u okolnostima kad se stekne
dostatna sigurnost da je neka osoba obuzeta
djelovanjem Zloga. Liturgijski čin, zvan »veli-
ki egzorcizam«, smjera dakle »istjerivanju zlo-
duha ili oslobođenju od njihova utjecaja, i to
duhovnom vlašću koju je Isus povjerio Crkvi«
(Egzorcizmi, Uvodne napomene, 11).
Pored slavlja egzorcizma, Obrednik također
nudi još dva oblika molitve otklinjanja: a) ot-
klinjanje, predvođeno svećenikom, u prigoda-
ma kad nije riječ o opsjednuću ili mučenju oso-
bâ od strane Zloga, ali se osjeća potreba molitve
za oslobođenjem od utjecaja Sotone; b) prošnje
(supplicationes) kojima se sami vjernici mogu
osobno poslužiti u borbi protiv utjecaja Zloga.
Iz prethodne je raščlambe razvidno da go-
vor o egzorcizmu ima biti smješten u znatno širi
kontekst života vjere nego što to čini uobičajeni
(osobito medijski) pristup, koji se zanima samo
za čine takozvanoga »velikog egzorcizma«. Pod-
sjetimo li, k tomu, na činjenicu da su se u litur-
gijskoj tradiciji pojmom ‘egzorcizam’ nazivale i
neke druge molitve otklinjanja, pa i nad pred-
metima ili tvarima (npr. ‘egzorcizam’ vode i ‘eg-
zorcizam’ soli u liturgiji krštenja), postaje jasnije
da nova obredna knjiga s naslovom Egzorcizmi
i druge prošnje izranja iz dubokoga iskustva vje-
re i njezina rasta u svijetu, a ne tek iz izravnoga
iskustva Zla i njegove moći nad čovjekom.
Obrednik egzorcizma u kontekstu teo-
loških rasprava i »nove religioznosti«
Činjenica da se dio obnovljenoga Rimskoga
obrednika, nazvan Egzorcizmi i druge proš-
nje (De Exorcismis et supplicationibus qui-
busdam) u tipskome izdanju pojavio tek 1999.
Zli je stalna prijetnja čovjeku koji traži Boga.
(Hunterov psaltir, oko 1170.)
godine, s popravlje-
nim izdanjem iz
god. 2004., dakle
tridesetak godi-
na nakon objav-
ljivanja drugih di-
jelova Obrednika,
nameće nam pi-
tanje je li Crkva za-
kasnila s tom litur-
gijskom knjigom. No,
još je važnije pitanje ka-
ko se obredni govor te knjige
odnosi prema teološkim i filozofskim
raspravama koje se na temu Zla i njegova dje-
lovanja u svijetu vode kroz zadnjih nekoliko de-
setljeća. Naspram obredne knjige »Egzorcizmi i
druge prošnje« u katoličkim su krugovima uoč-
ljiva dva oprječna stava. Jedni su mišljenja da
današnjoj pastoralnoj brizi Crkve nije potrebna
zasebna obredna knjiga s naslovom »Red eg-
zorcizma« ili sličnog imena, nego da bi molitve
otklinjanja trebale biti dijelom obredne knjige
koja bi oblikovala pastoral bolesnih i nemoćnih,
dakle, zajedno sa Redom bolesničkoga poma-
zanja (osobito njemački liturgičari Klemens
Richter i Manfred Probst, na tragu misli Karla
Rahnera). Tako bi i samo slavlje »egzorcizma«
(ako bi tako bilo zvano) značenjski i idejno bi-
lo smješteno u kontekst bolesti te u okvir pasto-
ralne skrbi Crkve za bolesne i nemoćne, što bi,
bez sumnje, zahtijevalo znatno drukčiju obred-
nu i euhološku oblikovanost, ali i normativ-
nost. Drugi, pak, zastupaju mišljenje da je prije-
ko potreban zasebni red slavljenja egzorcizma i
to u znatno bogatijoj i »egzorcistički izravnijoj«
obrednoj formi nego što to nudi važeća obred-
na knjiga. Iz toga kuta motrenja susreću se i kri-
tike prema obredniku egzorcizama, ocjenjujući
ga tek »pokušajem« koji ni izbliza ne zadovolja-
va potrebe onih koji se posebnom pastoralnom
brigom »bave egzorcizmima«. Razlog takvoj
oprječnosti stoji stavova ponajprije u različitom
pristupu i shvaćanju zla i njegova djelovanja na
ljudsku osobu, kao i u različitom poimanju pa-
storalne skrbi za one koji su podjarmljeni moći
Zloga, kroz opsjednuća i razne oblike mučenja.
živo vrelo 2 2010
»Unde malum?«, Odakle zlo?
– pitanje je s kojim se suoča-
va svako razmišljanje o životu.
Crkva jasno izriče nauk da su
zlodusi duhovna bića koja su,
zajedno s anđelima od Boga
stvorena kao »dobra«, ali su se
svojim neposluhom odmetnuli
od Boga i njegove istine (IV. la-
teranski sabor). Čovjek, premda
stvoren na sliku Božju »u praved-
nosti i svetosti istine« (Ef 4,24), obda-
ren je darom slobode, čijom zloporabom
može postati poslušnikom zloduha, a time i ro-
bom grijeha i smrti. Po Sotoni, koji je »čovjeko-
ubojica od početka i otac laži« (Iv 8,44), u svijet
su ušli grijeh i smrt, a njegovim konačnim po-
razom sve će stvorenje biti »oslobođeno grije-
ha i smrti« (IV. euharistijska molitva). Krist je
neposluh Zloduha pobijedio jednom zauvijek
svojim posluhom i predanjem u smrt da bi na-
ma darovao život. Time je zbačen »knez ovoga
svijeta« (Iv 12,31), a čovjeku je, po prianjanju
uz Krista, iznova darovano dioništvo u božan-
skoj naravi te je oslobođen od ropstva grijeha i
konačnosti smrti. No, dok god živi u svijetu, čo-
vjek je izložen djelovanju Zloga. Životna isku-
stva potkrjepljuju istinu o opstojnosti zla. So-
tona nije nedefinirana sila, nije »ništa« (das
Nichts), nego je »Ništeći« (das Nichtige), Onaj
koji razara i uništava. Crkva stoga, okrijepljena
Kristovom pobjednom snagom, neprestano i s
pouzdanjem moli da bude oslobođena od Zloga
(usp. Mt 6,13), ali i ima moć »u Kristovo ime«
zapovijedati zlodusima da oslobode one koje
sputavaju svojom zavodljivošću te da ne prije-
če rast Božjega Kraljevstva (usp. Uvodne napo-
mene, 1-7). Sažimljući nauk Crkve koji je ukri-
jepljen u Svetomu Pismu i Predaji može se reći
da se u nastojanju za ispravnim govorom o zlu
i Zlomu valja kloniti dvaju ekstremnih pristupa
– dualističkog i monističkog. Zlo nije jedno od
počelâ niti ono samo može biti počelo. Isprav-
no razumijevanje opstojnosti zla i Sotone pru-
ža nam govor o stvaranju po kojemu sve ima
izvor u Bogu, a zlo nastaje iz slobode, kao pro-
tivljenje Bogu. Budući da nije stvoreno od Bo-
7
 NAŠA TEMA Liturgija egzorcizma

ga, nego nastalo iz neposluha Stvoritelju, ono elektronski i tiskani, dok se u ime zagovaranja
ne može imati zadnju riječ. »Sotonina moć ni- laičkoga društva snažno opiru kršćanstvu koje
je beskonačna. On je samo stvorenje, moćno je temelj i baština zapadne kulture, istovreme-
zato što je čisti duh, ali ipak samo stvorenje. no postaju »osnovnom literaturom« okultizma
(...) Iako Sotona u svijetu djeluje mržnjom pro- i ezoteričnih oblika religioznosti. Reinkarnaci-
tiv Boga i njegova Kraljevstva u Isusu Kristu i ja, spiritizam, astrologija, magija, kartoman-
premda njegovo djelovanje, za svakoga čovje- tija, parapsihologija, povjerenje u moć iscjeli-
ka i za društvo, prouzrokuje teške štete – du- telja (bioenergija, pranoterapija) i vidovnjaka,
hovne, a posredno i fizičke naravi – božanska samo su neki od oblika koji – premda ne mo-
providnost dopušta to djelovanje, snažno i bla- gu biti definirani kao djelo Zloga – otvaraju ši-
go upravljajući ljudskom i svjetskom poviješću. roki put njegovu djelovanju. Zanimljivo je da
To božansko pripuštanje đavolskoga djelova- svijet koji se želi oprijeti svakoj religijskoj do-
nja velika je tajna, ali ‘mi znamo da onima koji gmi, lako upada u »dogmatizam okultnoga«
ljube Boga sve pomaže na dobro’« (Rim 8,28). i parapsihološkoga, pa se nerijetko neka teš-
(KKC 395) ka stanja bolesti, osobito psihičke, olako pro-
Misaona kretanja dvadesetoga stoljeća i ne- glašavaju »opsjednutošću« zloduhom. Opsjed-
ki pravci teološke misli nisu bili uvijek skloni nuće zacijelo nije jedini oblik djelovanja Zloga.
poduprijeti takav nauk Crkve o opstojnosti Zlo- »Prevelika pozornost posvećena opsjednutosti
ga i o njegovoj naravi. Takva su kretanja bila zapostavlja puno strašnije i opasnije utjecaje
izazvana poglavito idejama nekatoličkih auto- zloga.« (I. Raguž) Ratovi, razorne laži, mržnje,
ra među kojima je promicana misao o vjerova- ubojstva, oholost, egoizam koji druge ostavlja
nju u opstojnost đavla kao ostatku primitivne u krajnjem siromaštvu i prepuštenosti umira-
ili mitološke religioznosti i praznovjerja, ili se nju, ropska navezanost na materijalno i ovo-
pak Sotonu nastojalo interpretirati kao »meta- vremensko samo su neka od djela Zloga. U ta-
foru neizbježnoga zla« koje se događa u svijetu.
»Nijekanje đavla, slično kao kod nijekanja an- Krist, koji je imao vlast i moć nad zlodusima, udijelio je Crkvi
poslanje da »u njegovo ime« liječe sve koji trpe zavodljivost Sotone.
đela, polazi od pretpostavke da se sva stvarnost
iscrpljuje u čovjeku i u njegovu odnosu prema
stvarnosti. Tako je taj negativni stav samo izraz
reduciranoga promatranja današnjega čovje-
ka, koji je u opasnosti da se na razne načine vr-
ti oko sebe, u čistome funkcionalizmu i tehni-
cizmu. U takvomu svijetu teško će biti mjesta
za Boga, a kamoli za anđele i đavle.« (I. Raguž)
Paralelno s izvjesnim potiskivanjem teme
o anđelima i zlodusima iz »ozbiljnoga« teo-
loškoga govora, te se teme na drugoj razini, u
svakodnevici, sve više susreću. Poezija, knji-
ževnost i površna duhovnost, koja nema uvi-
jek izvor u vjeri, rado govore o »anđelima« kao
dobrim duhovima kojima se čovjek prepušta.
Laicistička kultura s ideološkim predznakom,
premda apriorno odbacuje kršćanski govor o
anđelima i postojanju Zloga, istovremeno nje-
guje raznorodne oblike »vjerovanja« u zle du-
hove i neobjašnjive metapojave, a čemu uvelike
pomaže industrija okultnoga. Današnji mediji,

8

kvim situacijama čovjek iz vlastite je slobode
daje vlast Sotoni koga je Krist nazivao »kne-
zom ovoga svijeta« (Iv 12,31).
Nakon što je među katoličkim autorima na-
pušten (iako ne od svih) neoskolastički pristup
temama demonologije, od šezdesetih se godina
oblikuje i bistri nauk koji, vjeran biblijskim te-
meljima i Predaji, na kritički način promišlja o
zlu i Sotoni, ostavljajući dostatno prostora kriti-
ci i pomoći drugih znanosti, osobito kad je riječ
o prosudbi je li u pojedinim slučajevima riječ
o ‘opsjednućima’ osobe Sotonom ili pak o ne-
kim drugim oblicima trpljenja, tjelesnog i du-
ševnog. Novi Red egzorcizma, stoga, ne može
biti promatran iz perspektive današnjega raši-
renog zanimanja za okultno, nego iz perspekti-
ve življenja vjere koja se uvijek suočava sa zlom
i Sotonom. Sasvim je ispravno reći da »onaj
tko traži Boga, nalazi i đavla« (I. Raguž) koji je
Protivnik Boga i svih koji Boga traže. Zato slav-
lje egzorcizma nije ostatak nerazvijene religio-
znosti, nego izričaj vjere koja svjetlom Božjega
Duha prepoznaje i pobjeđuje djelovanje Zloga.
Pojavak hrvatskoga prijevoda Reda egzorcizma
ipak ne bi trebao potaknuti novi »val egzorciza-
ma« nego, prije svega, pobuditi jasniju svijest o
vjeri koja nam je povjerena kao dar i koja je u
stalnome kušanju.
Egzorcizmi u posvećujućoj službi Crkve
Velika zla koja pamti ljudska povijest, osobito
zla dvadesetoga stoljeća, nukaju čovjeka da se
uvijek iznova pita postoji li Bog nakon tako ra-
zornoga djelovanja zla i Sotone. Božju dobrotu
i otajstvo njegove ljubavi, očitovane na Kristo-
vu križu, također je teško shvatiti kad se susre-
ćemo s pojedincima koji, iako po otajstvu kr-
štenja pridruženi Božjemu narodu, podnose
teška mučenja ili opsjednuća Sotone. No, nera-
zumijevanje zla ne priječi pouzdanje i sigurnost
vjere u konačnost Božje ljubavi. Stoga Crkva –
čvrsto vjerujući da Zli, pobijeđen u Kristu jed-
nom zauvijek, »ne može prekoračiti od Boga
postavljene granice« (Uvodne napomene, 10)
– pouzdanom se molitvom zaklinjanja (egzor-
cizam) utječe Kristu Gospodinu za braću i se-
stre koji trpe takva teška kušanja Sotone.
živo vrelo 2 2010
U takvim iskušenjima Crkva ne prepušta
pojedinca njemu samome, nego se kao za-
jednica vjere liturgijskim činom otvara Bož-
jemu spasenjskom djelovanju. Liturgija je po
svojoj naravi aktualizacija Božjeg djela spa-
senja, pa se i egzorcizam ima shvatiti kao
prostor Božjega djelovanja. Krist je jedini po-
bjednik Sotone. Sišao je na svijet da ljude iz-
bavi iz vlasti tmina i prenese u Božje kraljev-
stvo (usp. Gal 4,5). U svome je spasenjskom
poslanju oslobađao ljude izgoneći iz njih So-
tonu i »liječeći sve kojima bijaše ovladao đa-
vao« (Dj 10,38), a na kraju je po apostolima i
drugim učenicima Crkvi dao moć »izbaciva-
ti nečiste duhove« (usp. Mt 10,1.8; Mk 3,14-
15; Lk 9,1). Upravo zbog toga, egzorcizam ni-
je privatni čin egzorciste nad pojedincem (ili
nad zloduhom), nego čin Crkve, vjerničke
zajednice okupljene u Kristovo ime, čijom je
snagom Sotona pobijeđen.
Liturgijski oblik slavljenja egzorcizma čuva
zajednicu u ozračju vjere, ne dopuštajući išta
što bi prizivalo na magijski čin ili na posebnu
moć pojedinaca. Egzorcizam je slavlje Crkve.
Crkva ga naziva čak i svečanim (sollemnis).
Time jasno naglašava da se tim činom ne sla-
vi moć pojedinaca, nego Kristova pobjeda nad
Zlom i najvećim plodom Zloga – smrću. Zato
je služba egzorciste jasni oblik služenja Božjoj
spasenjskoj pobjedi nad Zlom.
Red egzorcizma iznjedren je iz istoga teo-
loškoga diskursa u kojemu su nastajali i dru-
gi dijelovi Obrednika kroz posaborsku obnovu.
Nije prikladno kvalitativno ga uspoređivati sa
starim obrascima egzorcizma jer je riječ o dva-
ma duboko različitim vremenskim i povijesnim
kontekstima života Crkve, kao i različitim teo-
loškim načinima promišljanja o liturgijskim či-
nima. Za očekivati je da će novi Red egzorciz-
ma pobuditi bistrenje teološkoga govora o zlu
i djelovanju Sotone, a u pastoralnoj praksi po-
taknuti više odgovornosti, razboritosti i disci-
pline za liturgijska slavlja egzorcizma – ondje
gdje su takva slavlja potrebna, čuvajući se sva-
koga prešućivanja ili negiranja Zloga, kao i pro-
glašavanja opsjednućem uobičajenih oblika tr-
pljenja ili iskušenja ljudske osobe.
9
 NAŠA TEMA
PP
Molitve u obredu egzorcizma
Nužnost teološkoga pristupa za pastoralnu primjenu
U razvoju i sadržaju mo-
litava egzorcizma važno
mjesto ima krštenje i nje-
gov obredni okvir. Obred
škropljenja vodom na
početku slavlja egzorciz-
ma nosi spomen krštenja;
obred polaganja ruku i
priprema za ispovijest
vjere upućuje na liturgiju
katekumenata i pomirenja
pokornika. Ispovijedanje
vjere, kao jedan od ključ-
nih dijelova obreda, još
snažnije ističe poveznicu
s krštenjem. Slavlje egzor-
cizma vraća nas u stanje
otkupljenosti i Božjega
sinovstva, koje smo primili
po otajstvu krštenja.
10
Liturgija egzorcizma
Ivan Šaško
otvrđujući i na ovome mjestu da se o liturgijskim slavljima najvi-
še saznaje iz samih slavlja, to jest iz njihovih sržnih dijelova, razmi-
šljajući o obredu egzorcizma polazim od sadržaja molitava. Pritom
naglašavam da se sadržaj cjelokupnoga obreda treba iščitavati iz cjeline i
suodnosa elemenata, ali je molitveni polog svakako najizravniji i možda
najlakši za korištenje u raščlambi.
Osim te premise, smatram važnim naglasiti razumijevanje razlike
između tzv. deprekativnih i imprekativnih (imperativnih) molitava.
Najkraće rečeno, razlika je u tome što su deprekativne molitve one u
kojima se zaziva Boga da on svojim djelovanjem izvrši neko djelo. To je
najčešći, gotovo jedini, molitveni oblik u liturgiji, a odlikuje se činjeni-
com da je Bog subjekt. Drugi, imprekativni ili imperativni oblik molitve
jest onaj u kojemu je subjekt osoba koja izriče molitvu i nešto zapovije-
da; dakle, subjekt je sam molitelj u snazi Kristova poslanja i vezanosti
uz Kristovu službu. Takav je oblik u liturgiji rijedak, ali postoji u obre-
du egzorcizma.
Neobičnosti vezane uz egzorcizam nisu nipošto liturgijske naravi, ne-
go baš suprotno tomu: ono što se predstavlja kao neobičnost dolazi iz ne-
razumijevanja liturgije. Ustroj, molitve, obredni program pokazuju da je
riječ o liturgijskome slavlju, bez osobitih iznimaka (čitaj: bez posebnih li-
turgijskih specifičnosti) koje bi ga udaljavale iz obredne cjeline i teologije
obnovljene liturgije nakon Drugoga vatikanskog sabora. Baš se zbog to-
ga valja zadržati na posebnostima koje su obredno zanimljive, a to je, na
primjer, prisutnost imperativnoga molitvenoga oblika.
Razumljivo je da je mnogima sporan nutarnji sadržaj toga obreda,
ali on daje smisao, odražava identitet molitve, te se očituje kao kršćan-
sko shvaćanje zla, odnosa prema bolesti (u smislu poljuljanosti životnih
temelja osobe), smrti, slobodi, sve u svjetlu kršćanske vjere. Svaki kr-
šćanski obred polazi od toga i na tome je građen, samo što je ovdje on
naizgled vidljiviji, jer je posrijedi tematika koja očito zahvaća i vjernike i
nevjernike i kršćane i nekršćane. Niti u jednome stupnju raščlambe i ra-
sprave ne smije izostati nosivost vazmenoga otajstva. Ako se to dogodi,
neispravno shvaćanje postaje neizbježno.
Biblijski kontekst i tragovi povijesnoga razvoja
Za današnji govor o egzorcizmu, možda kao ni za jedno drugo područje
obreda, važne su kontekstualizacija i informiranost koja seže u biblijske
temelje. Poznato je da su u Isusovo vrijeme narodi Sredozemlja i Orijenta
vjerovali u postojanje zlih duhova, demona i Sotone. Prema tome shvaća-

Onaj koji je Krista iskušavao u pustinji ne prestaje zavoditi
one koji u Krista vjeruju. (Hunterov psaltir, oko 1170.)
nju zli dusi pokušavaju naškoditi ljudima, uda-
ljiti ih od Boga i odvesti ih u vječnu propast.
Bolest je viđena također u tome svjetlu. Ona
je, prema takvome shvaćanju svijeta dovedena u
vezu s djelovanjem demona. Iza svake bolesti vi-
đen je posebni demon koji uzrokuje bolest, stav-
ljajući čovjeka pod svoju vlast. Bolest i opsjed-
nutost u tome su poimanju vrlo bliske. Isus je
bio svjestan toga mišljenja; živio je u tome svije-
tu. Stoga Isusov navještaj o dolasku kraljevstva
Božjega ima zadaću osloboditi ljude od vlasti
zlih duhova i demona te ih dovesti u kraljevstvo
Božje. To je jednako tako vidljivo kod njegovog
liječenja bolesnih i istjerivanja demona. Kada
bismo ušli u dublju analizu našega doba, vidjeli
bismo da ‘prosvijećeni Zapad’ također nema ja-
sna objašnjenja koja bi isključivala neobjašnji-
vost utjecaja na čovjeka. U konačnici je u pitanju
odnos prema životu kao otajstvu i smrti kao ko-
načnoj granici; o vječnosti i svrsi življenja.
živo vrelo 20 2010
O tome da je Isus vršio egzorcistične radnje
(čitaj: oslobađanje čovjeka uz snažnu molitvu)
svjedoče ponajprije sinoptička evanđelja sko-
ro na svakoj stranici. Ti su čini potvrda njego-
ve spasiteljske i iscjeliteljske moći, što je izravno
upućivalo na navještaj Kraljevstva. Današnji će
medicinski stručnjaci vidjeti da su u nekim slu-
čajevima opisa istjerivanja demona prisutne na-
znake napadaja epilepsije. No, u slici tadašnjega
svijeta današnji pristup ne zahvaća cjelinu te ni-
je primjereno donositi poopćene zaključke, jer
je poveznica u ono vrijeme sveobuhvatna i slo-
žena, a ne fragmentirana kroz medicinske, psi-
hološke, sociološke i ine aspekte.
Nekoliko naglasaka iz povijesti Obreda
Preuzimajući misli iz studije M. Probsta, isti-
čem važne naglaske iz prošlosti koji se nipošto
ne smiju zanemariti u raspravama o obredu
egzorcizma.
U Crkvi prvih stoljeća susrećemo prvi put
izričito egzorcističke obrasce i radnje u »Apo-
stolskoj predaji« (autorstvo se veže uz Hipolita
Rimskog, oko 215. godine). One su uvrštene u
posljednju fazu pripreme za krštenje, prije sve-
ga kod posljednje pripreme katekumena s bi-
skupom na Veliku subotu. Kod sakramental-
noga slavlja inicijacije u vazmenoj noći postoji
mazanje uljem s molitvom koja ima kvalifikaci-
ju egzorcističkih obreda te odreknuće od Sotone
neposredno prije slavlja krštenja: »Odričem se
sotone.« Sljedećih desetljeća razvijaju se drugi
egzorcizmi u katekumenatu i fotizomenatu, da-
kle, u razdoblju čišćenja i prosvjetljivanja.
U obredima krštenja, prisutnima krajem pr-
voga tisućljeća koji su bez prekida vrijedili ka-
ko za malu djecu tako i za odrasle, postoji veli-
ki broj egzorcističkih obrazaca i radnji u njima.
Ipak su tek od ranoga srednjeg vijeka nastajali
obredi za opsjednute ili one koji su smatrani ta-
kvima, ali i za oslobađanje od zazivanja duho-
va na stvari. Vjerovanje u demone i zle duhove
te u mogućnosti njihova djelovanja na vjernike
procvalo je i širilo se u srednjemu vijeku te po-
primilo čudne oblike. Današnjim kršćanima na
Zapadu nameće se pitanje, prisutno već od pro-
svjetiteljstva, koliko smo povezani s predodž-
11
 NAŠA TEMA Liturgija egzorcizma
bama o svijetu u židovstvu Isusova vremena
kao i u ranoj Crkvi. U Rimskome obredniku iz
1614. ‘Veliki egzorcizam’ sastavljen je od mnoš-
tva pojedinačnih molitava i simboličnih radnji.
Ne može se uočiti jasan i uvjerljiv podatak. Čita-
nje iz evanđelja ne može se promatrati u smislu
Službe riječi, već samo kao doslovno prenošenje
riječi svetog teksta.
Može se ustvrditi da svakom egzorcizmu
prethodi molitva Bogu Ocu. Pravi egzorcizmi
su, dakle, uklopljeni u duži bogoslužni čin s mo-
litvama, čitanjem evanđelja i simboličkim rad-
njama i nisu izolirani. Slično kao što je to s eg-
zorcizmima kod krštenja molitva Bogu Ocu i
imprekativni egzorcizam čine jednu cjelinu.
Već neposredno nakon objavljivanja Obred-
nika 1614. godine, koji je drukčiji od ostalih li-
turgijskih knjiga proizišlih iz posttridentske ob-
nove, i koji je imao više karakter modela, negoli
obreda kojega se treba kruto i doslovno slijediti,
objavljeni su opet privatni spisi koji su sadrža-
vali bitno opsežnije zbirke egzorcizama i znat-
no veća prakticiranja Velikoga egzorcizma. To
znači da se Rimski obrednik iz 1614. godine suz-
držanije odnosi prema Velikom egzorcizmu u
usporedbi s objavljenim tekstovima privatnih
autora.
U sada važećemu Obredniku radi se o sasta-
vljenome bogoslužju, koje sadrži svečano navije-
štanje evanđelja; slavlje u kojemu se koriste
znakovi i simboli te molitve s deprekativnim i
imperativnim molitvama egzorcizma kao dra-
matični vrhunac. Obred se zaključuje molitvama
zahvale. U usporedbi s obredom iz 1614. godi-
ne liturgijski karakter slavljenja je postao jasniji.
Izostavljen je dugi obrazac ispovijesti vjere (Sym-
bolum Athanasianum). Skraćena su tri para mo-
litava i egzorcizama na jedan, koji – gledajući
dramaturški – sada predstavlja vrhunac. U mo-
litvama danim na izbor nalaze se dva druga para
deprekativnoga i imperativnoga egzorcizma.
Bogatstvo koje čuva kontinuitet sa starim
obrednikom nalazi se u psalmima: 3, 10, 12, 30,
34, 67, 69 (117 nedostaje), tekstovima sinoptič-
kih evanđelja koji su obogaćeni za dva nova od-
lomka. Nove su jasne i izričite epikleze u depre-
kativnim molitvama egzorcizma.
12
Ako se promatra čitavi Obrednik, u njemu
se uočava kontinuitet, zatim prerada i novi ele-
menti. Kontinuitet proizlazi iz nedvojbene po-
novne upotrebe mnogih gore već navedenih
tekstova iz pretkoncilskoga Rimskog obredni-
ka. Više od stilske prerade znači smanjenje bro-
ja egzorcizama na najviše jedan par, jaka stilska
i teološka prerada imperativnih egzorcizama,
kao i novi raspored cijeloga odvijanja slavlja.
Novost je povezanost trećega odlomka pretkon-
cilskoga obrednika sa Službom riječi, ali i zbirka
privatnih molitava, kao dio Rimskoga obredni-
ka. Jezik u nekim molitvenim obrascima djelu-
je suhoparniji, ali se teško podnosi, posebno što
se tiče trećega imperativnog egzorcizma, u koje-
mu je zadržano pogrđivanje đavla prema sred-
njovjekovnoj maniri.
Teološke okosnice molitava i obreda
Poglavito nas zanimaju teološki vidici, čitljivi u
tijeku slavlja i u sadržaju molitava. Valja nagla-
siti barem četiri:
a) Slavlje egzorcizma je molitva Crkve, što poka-
zuje cjelina obreda, a na osobit način depreka-
tivne molitve. Liturgijske molitve po svojoj nara-
vi i izražaju jasno ističu subjekt »mi«, eklezijalni
»mi«. Te su molitve upućene Bogu (Ocu). Takve
se molitve bitno razlikuju od molitava prisutnih
u Obredniku iz 1614., u kojemu su četiri impe-
rativna obrasca egzorcizma u ja-obliku. To je ja
svećenika-egzorcista koji se obraća Sotoni.
Istina je da se i u novome obredniku jednako
tako nalaze imperativni obrasci molitava, ali po-
stoji bitna razlika. U Prethodnim napomenama
jasno je (u br. 28) određeno: »Imperativni obra-
zac neka se ne upotrebljava, ako mu ne prethodi
deprekativni obrazac. Deprekativni pak obrazac
može se upotrijebiti i bez imperativnoga.« To je
potvrđeno i u rubrikama (br. 60) samoga obreda.
Time se jasno daje do znanja što je temeljna, tip-
ska molitva Crkve u egzorcizmu, ne zanemarujući
prisutnost vjerničke zajednice, to jest – eklezijal-
ni vidik. Premda je osobita pozornost usmjerena
osobi koja se nalazi u mukama, molbe se odno-
se i na cijelu prisutnu zajednicu. Obred stavlja u
djelo ono što je Drugi vatikanski sabor rekao o di-
menziji zajedništva u cijeloj liturgiji.

Svojim posluhom Krist je na križu pobijedio svako zlo.
b) U razvoju i sadržaju molitava egzorciz-
ma važno mjesto ima krštenje i njegov obred-
ni okvir. Obred škropljenja vodom na početku
slavlja predlaže spomen krštenja koje smo pri-
mili; obred polaganja ruku i priprema za ispo-
vijest vjere upućuje na liturgiju katekumenata i
pomirenja pokornika (čitano kao ‘drugo kršte-
nje’). Ispovijedanje vjere, kao jedan od ključ-
nih dijelova obreda još snažnije ističe povezni-
cu s krštenjem. Koristi se jedan od obrazaca
simbola vjere (molitve Vjerovanja) ili oblik koji
uključuje odreknuće. Prisutnost sadržaja kršte-
nja vidljiva je i u deprekativnim molitvama, ka-
da se nebeskoga Oca moli da čuje vapaj Crkve i
ne dopusti »da u hramu Duha… stanuje nečisti
duh«. Kršteni smo u Kristovu smrt i uskrsnuće
te je egzorcizam pozivanje na otkupljenje kojim
je Krist otkupio čovjeka, sa svim antropološkim
vidicima. Vezanost uz Crkvu i krštenje donosi
drukčiju sliku i o predvoditelju slavlja, jer se po-
nekad stvaraju slike koje su udaljene od kršćan-
ske vjere i sadrže konture čudnih ‘nadljudi’ ko-
ji čine nešto svojim sposobnostima. U središtu
je Bog koji čini nešto po Crkvi u vjeri zajednice
i pojedinaca.
c) U obredu egzorcizma nalazi se istinski navje-
štaj Radosne vijesti. Prijašnji je obrednik pred-
viđao tek jedan evanđeoski navod, ali se on ni-
pošto nije mogao zvati navještajem, službom
Riječi. Osim toga, sadašnji obrednik uvodi mo-
litvu psalma (ili psalama), nalik moljenju u ča-
soslovu. Što se tiče evanđelja, obrednik ne do-
nosi uvodni dijalog i usklike na kraju navještaja,
ali ništa ne priječi da to bude upravo navještaj
kakav je uobičajen u drugim slavljima. Dakle,
navještaj Riječi svakako je važna okosnica i kao
uvod u ispovijed vjere, odnosno njegovo izvori-
šte i kao doprinos liturgijske obnove dimenziji
slavlja samoga egzorcizma.
d) U Prethodnim napomenama Obrednika u
više se navrata spominje Duh Sveti, dok su u
obredu zazivi Duhu Svetomu veoma česti. Na
nekim se mjestima radi o općenitim pneuma-
tološkim znakovima, a na drugima o izravni-
jim. Duh Sveti izričito se spominje u doksologi-
ji psalama, u znaku križa, molitvama litanija, u
spominjanju Presvetoga Trojstva, u obrascima
2
živo vrelo 2010
ispovijesti vjere
te u formulama
blagoslova. No,
egzorcizam ima
u tome područ-
ju svoje svojstve-
nosti, kao što su
kretnje (geste),
obredni znakovi
i molitve, posebi-
ce deprekativne.
Tako pozornost
privlače geste po-
laganja ruku, kao
pneumatološke;
Božji Dah; škro-
pljenje blagoslov-
ljenom vodom.
Obrednik predlaže tri obrasca molitve eg-
zorcizma koje su pisane u stilu velike euhologi-
je. Sve su tri, u skladu s liturgijskom konstan-
tom upućene Ocu i zaključuju se kristološkim
završetkom. Sve tri sadrže epiklezu, izričito
moleći prisutnost Duha Svetoga. Prva molitva
moli Duha da mučenu osobu »utvrdi u borbi;
nauči moliti u nevoljama; da zaklanja svojom
moćnom zaštitom«. Drugi obrazac zaziva Du-
ha istine i Branitelja da »otjera tužitelja i tlači-
telja naše naravi; da učini da izbjegnemo svaku
štetu«. Treća također zaziva Duha Branitelja da
»odagna svako đavolsko tlačenje; ukloni prije-
varne zasjede«.
Ove epikleze imaju veliku teološku vrijed-
nost ponovnoga povezivanja crkvene službe eg-
zorcizma sa stvarnim djelovanjem Duha koji u
svijetu prati Kristovo djelo posvećivanja. Tako-
đer pridonose istinskomu shvaćanju liturgijsko-
ga slavlja i izbjegavaju preveliku usmjerenost na
‘dramu’ koja se odvija između egzorcista i đa-
vla/demona, kojima se egzorcist izravno obraća
u imperativnome obliku. Treba reći da Duh ni-
je odsutan ni u imperativnim molitvama, ali je
pneumatološka dimenzija, a time i ekleziološka,
zasjenjena te Duh nije u središtu čina. Zbog to-
ga je posebno vrijedna spomenuta odredba da
se imperativni obrazac nikada ne rabi bez ono-
ga, pneumatološki snažnog, deprekativnog.
13
 NAŠA TEMA
Neke disciplinske odredbe o slavljenju egzorcizma
S
lužba vršenja egzorcizma nad opsjednuti-
ma daje se posebnim i izričitim dopušte-
njem mjesnog ordinarija, a taj je po pravu
sam dijecezanski biskup. To dopuštenje biskup
smije dati samo svećeniku, pazeći da to bude
svećenik koji se odlikuje pobožnošću, znanjem,
razboritošću i neporočnošću života te da je za
tu službu posebno pripravljen. Kad se u litur-
gijskim odredbama spominje egzorcist, uvijek
treba podrazumijevati da je riječ o svećeniku
egzorcistu.
Kad se od svećenika egzorciste zatraži da
nad nekom osobom vrši egzorcizam, potrebno
je s velikim razumijevanjem i razboritošću pri-
stupiti takvome traženju i samoj osobi. Potreb-
na je razboritost kako bi se ispravno prosudi-
lo je li riječ o opsjednuću ili pak o nekoj bolesti,
osobito psihičkoj. Nije mudro svako neuobiča-
jeno ponašanje osobe proglasiti opsjednućem,
kao što nije razborito istinska opsjednuća pro-
glasiti teškom psihičkom bolešću: bio bi to no-
vi uspjeh Sotone, »oca laži«.
U pristupu osobama koje traže ili za koje se
traži egzorcizam neka se također nastoji razbo-
rito razlikovati opsjednuća od nečijega osobno-
ga osjećaja ili umišljaja da je žrtva uro-
ka, zle sudbine ili navodnih
prokletstava koje je netko
drugi na njih zazvao. Ta-
kvima neka se nipošto ne
uskrati duhovna pomoć,
ali neka se ne vrši egzorci-
zam. Mogu im se savjeto-
vati neke molitve te s njima
i za njih moliti da zadobiju
Božji mir. Takvu duhovnu
pomoć potrebno je pružiti i
onim vjernicima koji ne no-
se iskustvo opsjednuća, ali
prolaze kroz posebne kuš-
nje Zloga (napastovanja).
Takvu duhovnu pomoć mo-
že im pružiti i prezbiter koji
nije egzorcist, pa i đakon.
14
Egzorcist neka ne pristupa slavljenju egzor-
cizma prije nego što s dostatnom moralnom si-
gurnošću utvrdi da je doista riječ o opsjednuću.
Za vršenje egzorcizma potrebno je, ako je mo-
guće, dobiti i pristanak opsjednute osobe.
Znacima opsjednuća smatraju se: na nepo-
znatu jeziku govoriti ili razumijevati takav go-
vor; obznanjivati daleke i tajnovite stvari; po-
kazivati fizičku snagu koja je nerazmjerna dobi
ili stanju osobe. Ti znakovi mogu biti samo neka
naznaka opsjednuća. No, budući da nije dobro
odmah zaključivati kako su takvi znakovi đavol-
skoga podrijetla i da su znak opsjednuća, treba
obratiti pozornost i na druge pokazatelje, osobi-
to one moralnoga i duhovnoga reda, koji na dru-
gi ili jasniji način očituju đavolski zahvat, kao
npr. žestoka odbojnost prema Bogu, presvetom
Imenu Isusovu, blaženoj Djevici Mariji i sveti-
ma, Crkvi, riječi Božjoj, svetim stvarima, obre-
dima, osobito sakramentalnima, i prema svetim
slikama. Potrebno je, na kraju, marno prosudi-
ti i odvagnuti odnos svih tih znakova prema vje-
ri osobe i prema njegovoj duhovnoj borbi jer Zli
je prije svega neprijatelj Boga i svega što vjerni-
ke združuje s Božjim spasenjskim djelovanjem.
O nužnosti primjene obre-
da egzorcizma egzorcist će
razborito prosuditi nakon
brižljiva ispitivanja, uvijek
čuvajući ispovjednu tajnu,
posavjetovavši se, koliko je
moguće, sa stručnjacima za
duhovne stvari te, kad je po-
trebno, s medicinskim struč-
njacima, osobito psihijatrima
koji imaju razumijevanja za
duhovne poteškoće ljudi.
Egzorcizmi i druge prošnje.
Obredna knjiga za teološko bistrenje
govora o zlu i Zlomu te za novo
oblikovanje pastoralne brige za one
koji trpe kušnje i zavodljivost Zloga.

U slučajevima kad se egzorcizam traži za ne-
katolika, kao i u drugim težim slučajevima, neka
se predmet podastre dijecezanskom biskupu, ko-
ji može, iz razboritosti, zatražiti mišljenje struč-
njakâ prije nego donese odluku o egzorcizmu.
Neka se egzorcizam uvijek vrši na način da se
očituje vjera Crkve kako ga nitko ne bi shvatio
kao magijski ili praznovjeran čin. Treba paziti da
u očima nazočnih ne postane predstavom.
Nijednom sredstvu društvenog priopćiva-
nja, dok se obavlja egzorcizam, neka se ni na
koji način ne dade prostora, pa ni prije nego se
egzorcizam obavlja. Nakon što se egzorcizam
obavi, egzorcist i nazočni neka o tome ne šire
vijest, čuvajući potrebnu povjerljivost.
Imajući na umu da se zlodusi mogu izbaci-
vati samo molitvom i postom, neka se egzor-
cist pobrine primijeniti ta dva najprječa lije-
ka za postizanje božanske pomoći. Mučeni se
vjernik mora, napose prije egzorcizma, ako mu
Priređeno prema: Egzorcizmi i druge prošnje. Prethodne napomene, 13-33.
VELJAČA
21 N PRVA KORIZMENA NEDJELJA
22 P KATEDRA SV. PETRA APOSTOLA, blagdan
1Pt 5,1-4; Ps 23,1-6; Mt 16,13-19
23 U Svagdan: Iz 55,10-11; Ps 34,4-7.16-19; Mt 6,7-15
24 S Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 51,3-4.12-13.18-19;
Lk 11,29-32
25 Č Svagdan: Est 4,17k-m.r-t; Ps 138,1-3.7c-8;
Mt 7,7-12
26 P Svagdan: Ez 18,21-28; Ps 130,1-8; Mt 5,20-26
27 S Liturgija kvatri: iz Prigod. čitanja: za oproštenje
grijeha (str. 190-203): Lk 7,36-50
28 N DRUGA KORIZMENA NEDJELJA
OŽUJAK
1 P Svagdan: Dn 9,4b-10; Ps 79,8-9.11.13; Lk 6,36-38
2 U Svagdan: Iz 1,10.16-20; Ps 50,8-9.16b-17.21.23;
Mt 23,1-12
3 S Svagdan: Jr 18,18-20; Ps 31,5-6.14-16; Mt 20,17-28
4 Č Svagdan: Jr 17,5-10; Ps 1,1-4.6; Lk 16,19-31
5 P Svagdan: Post 37,3-4.12-13a.17b-28;
Ps 105, 16-21; Mt 21,33-43.45-46
živo vrelo 2 2010
je to moguće, moliti Bogu, činiti djela pokore,
često obnavljati krsnu vjeru te češće pristupati
sakramentu pomirenja i jačati se svetom euha-
ristijom. U molitvi mu mogu također pomagati
obitelj, prijatelji, ispovjednik ili duhovni vođa.
Egzorcizam, ako je moguće, neka se slavi u
oratoriju ili na drugom prikladnu mjestu, od-
vojenu od mnoštva. Na mjestu gdje se vrši eg-
zorcizam treba biti posebno istaknut lik Raspe-
toga, a mora biti i lik blažene Djevice Marije.
Egzorcist je dužan paziti na tjelesno i psiho-
loško stanje mučenoga i na moguće promjene
njegova stanja. Ako se čini zgodnim da se slav-
ljenju egzorcizma pripuste neke izabrane oso-
be, neka se i one potaknu da intenzivno mole
za mučenog brata ili sestru, bilo privatno bilo
na način naznačen u obredu, ali ustežući se od
uporabe bilo kojeg obrasca egzorcizma, bilo de-
prekativnoga bilo imperativnoga, koji je pridr-
žan samo svećeniku egzorcistu.
Liturgijski kalendar
6 S Svagdan: Mih 7,14-15.18-20; Ps 103,1-4.9-12;
Lk 15,1-3.11-32
7 N TREĆA KORIZMENA NEDJELJA
8 P Svagdan: 2Kr 5,1-15a; Ps 42,2-3; 43,3-4;
Lk 4,24-30.
9 U Svagdan: Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-9; Mt 18,21-35
10 S Svagdan: Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20;
Mt 5,17-19
11 Č Svagdan: Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-9; Lk 11,14-23
12 P Svagdan: Hoš 14,2-10; Ps 81,7-11.14.17;
Mk 12,28b-34
13 S Svagdan:
Hoš 6,1-6; Ps 51,3-4.18-21b; Lk 18,9-14
14 N ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA
15 P Svagdan: Iz 65,17-21; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Iv 4,43-54
16 U Svagdan: Ez 47,1-9.12; Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 5,1-3a.5-16
17 S Svagdan: Iz 49,8-15; Ps 145,8-9.13c-14.17-18; Iv 5,17-30
18 Č Svagdan: Izl 32,7-14; Ps 106,19-23; Iv 5,31-47
19 P SV. JOSIP, ZARUČNIK BL. DJ. MARIJE, svetkovina
20 S Svagdan: Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53
15
 OTAJSTVO I ZBILJA 21. veljače 2010.

Prva korizmena nedjelja

Ulazna pjesma Zborna molitva Darovna molitva
Zazvat će me Svemogući Bože, Gospodine,
a ja ću ga uslišiti, udijeli da godišnjom proslavom prinosimo ti kruh i vino
spasit ću ga i proslaviti, korizme napredujemo za žrtvu što je slavimo
nasitit ću ga u spoznaji Isusa Krista na početku korizme.
danima mnogim. i u životu slijedimo njegov S tim darovima uključi i nas
Ps 91,15-16 primjer. Koji s tobom. u predanje svoga Sina Isusa
Krista. Koji živi i kraljuje
u vijeke vjekova.

Prvo čitanje (Pnz 26,4-10) Otpjevni psalam (Ps 91,1-2.10-15)

Vjeroispovijest izabranog naroda.
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona
Mojsije je govorio narodu:
»Zatim će svećenik uzeti iz tvoje ruke
košaru i položiti je pred žrtvenik Gospodina,
Boga tvoga. Ti onda odgovori i reci pred
Gospodinom, Bogom svojim: ’Moj je otac bio
aramejski lutalac; on je s malo čeljadi sišao
u Egipat da se skloni. Ondje je postao
velikim, brojnim i moćnim narodom.
Egipćani su s nama postupali loše; tlačili
su nas i nametnuli nam teško ropstvo.
Vapili smo Gospodinu, Bogu otaca svojih.
Gospodin je čuo vapaj naš; vidje naš jad,
našu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas
izvede Gospodin rukom jakom i mišicom
ispruženom, velikom strahotom, znakovima
i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto
i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče
med i mlijeko. I sad, evo, donosim prvine
plodova sa tla što si mi ga, Gospodine, dao.’
Stavi ih pred Gospodina, Boga svoga,
i pred Gospodinom, Bogom svojim,
duboko se nakloni.«
Riječ Gospodnja.
Prijedlozi za pjevanje
Ulazna: 427 Ti, Gospodine
Otpjevni ps.: 431 Budi, Gospode
Prinosna: 441 Tajanstven vršeć običaj
Pričesna: 464 Kruh svoj s gladnim dijeli
Završetak: 444 O Sunce spasa, Isuse
Pripjev: Gospodine, budi sa mnom u nevolji!
Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,
što počivaš u sjeni Svemogućega,
reci Gospodinu: »Zaklone moj! Utvrdo moja!
Bože moj u koga se uzdam!«
Neće te snaći nesreća,
nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu.
Jer anđelima svojim zapovjedi
da te čuvaju na svim putima tvojim.
Na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.
Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu,
zgazit ćeš lavića i zmiju.
Drugo čitanje (Rim 10,8-13)
Vjeroispovijest Kristova vjernika.
Čitanje Poslanice
svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Što veli Pismo? Blizu ti je Riječ,
u ustima tvojim i u srcu tvome – to jest Riječ
vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima
ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem
vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih,
bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati
opravdava, a ustima ispovijedati spasava.
Jer veli Pismo: Tko god u nj vjeruje,
neće se postidjeti.
Nema uistinu razlike između Židova i Grka
jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema
svima koji ga prizivlju. Jer: Tko god prizove
ime Gospodnje, bit će spašen.
Riječ Gospodnja.

16

Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.
(William Blake)
Pričesna pjesma Popričesna molitva
Svojim će te Gospodine, nasitio si nas
krilima zaštititi kruhom s neba.Njime se vjera
i pod njegova ćeš hrani, nada krijepi, ljubav jači.
se krila skloniti. Nauči nas, molimo te, gladovati
Ps 91,4 za Isusom Kristom, kruhom
živim i pravim, i živjeti od svake
riječi što izlazi iz tvojih usta.
Po Kristu.
Pjesma prije evanđelja (Mt 4,4b)
Ne živi čovjek samo o kruhu,
nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.
Evanđelje (Lk 4,1-13)
Duh ga je vodio pustinjom, gdje bijaše iskušavan.
U ono vrijeme:
Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana
i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom,
gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije
ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje.
A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji,
reci ovom kamenu da postane kruhom.«
Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek
samo o kruhu.«
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu
odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu:
»Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer
meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se
dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.«
Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se
Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu
služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na
vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci
se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će
svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’
I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom
ne spotakneš o kamen.’«
Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj
Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi
sve kušnje, đavao se udalji od njega
do druge prilike.
Riječ Gospodnja.
živo vrelo 2 2010
Molitva vjernika
Braćo i sestre, započinjući vrijeme korizmenoga
obraćenja i približavanja Gospodinu,
uputimo mu svoje molitve iskrene molitve:
1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika: vodi je
svjetlom Duha Svetoga da živi tvojom snagom
i strpljivošću u svim kušnjama i izazovima
svijeta, molimo te.
2. Za pastire Crkve: pomozi im da se u vršenju
svoga poslanja daju voditi Isusovim primjerom
koji u molitvi prihvaća tvoju volju i u tvojoj volji
pronalazi snagu za sva iskušenja i trpljenja,
molimo te.
3. Za sve kršćane: rasvijetli im put vjere da
u svijetu koji je zarobljen zlom i ranjen grijehom
budu istinski obnovitelji života i zajedništva
te svima budu znak spasenja
koje samo ti daruješ, molimo te.
4. Za naše obitelji: pohodi ih svojom milošću da
u korizmenim nastojanjima zajedno žive dar
vjere te budu dom u kojem ti prebivaš
i kojim ti upravljaš, molimo te.
5. Za nas ovdje okupljene: daj nam spoznati
i prigrliti ono što nedostaje istinskom životu
vjere, uvidjeti sve što nam je nepotrebno
i suvišno te odbaciti ono što nas priječi
na putu k tebi, molimo te.
Svemogući vječni Bože, daješ nam korizmeno
vrijeme kao vrijeme obraćenja i milosti. Smjerno te
molimo, nadahnjuj nas i rasvjetljuj svojim Duhom
da možemo nasljedovati vjernost tvoga Sina,
Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.
17
 OTAJSTVO I ZBILJA Prva korizmena nedjelja

O Kristovim i našim napastima

E
vanđeoski ulomak iz Lukina evanđelja dati mnogobrojnim životima zbog te gladi. Đa-
Prve korizmene nedjelje izvješćuje nas vao je također napastovao Krista na takav na-
o jednoj od najrealnijih stvarnosti naše- čin. Pokušao ga je uhvatiti u njegovoj tjelesnoj
ga života, a to su kušnje i napasti. Svakodnevno potrebi, vjerujući da će zbog tjelesnosti zabora-
smo izloženi najrazličitijim napastima. Pone- viti svoje vlastito poslanje, odnosno da će zbog
kad gotovo i nema trenutka u kojemu smo bez gladi zaboraviti samoga Boga. No, Krist odba-
napasti. Ponekad tek što izjutra otvorimo oči, cuje đavlovu ponudu: »Ne živi čovjek samo o
a ono na umu već misli koje nas napastuju. Ili, kruhu.« Isusom ne vlada glad, nego Bog.
kad idemo leći, napasti se ponovno šuljaju u na- Kada nam bude najteže, kad budemo jako
ma i oko nas. Nažalost, moramo si priznati ka- gladni, sjetimo se da je Isus bio napastovan i da
ko nas često napasti nadvladaju. Olako pred nji- nije pokleknuo, da je ostao vjeran Bogu. Zato je
ma pokleknemo te nas zarobe. Katkad više ne dobro postiti u korizmi, jer nas post čini gladni-
znamo što bismo s napastima. Borimo se s nji- ma. Učimo se gladovati i u gladi upravljamo u
ma, padamo i ustajemo, pa ponovno padamo i molitvama svoje oči Bogu. Umjesto da u gladi
ustajemo, te se pitamo: do kad će to trajati, ima- pokleknemo, post nas uči da u gladi još snažni-
mo li uopće snage za dalje, ima li više smisla bo- je prionemo uz Gospodina. I tada se događa ču-
riti se protiv napasti... Napasti nas tako tjeraju do: tijelo gladuje i pati, a duša je puna i sretna.
u očaj. Najradije bismo im se prepustili, pa »ka- Dragi čitatelju, ne dopusti da ti tijelo bude puno
ko bude, neka bude«. Da, napasti gone u očaj i sretno, a duša prazna i nesretna…
i beznađe. No, današnje je evanđelje utješno i
ohrabrujuće. Sam Bogočovjek, Isus Krist, nije Molitva protiv moći
bio pošteđen napasti. On nam pokazuje da ne- Druga napast jest napast moći: »Pokaza mu
ma života bez napasti, ali nam pokazuje i kako odjednom sva kraljevstva zemlje… Ako se dakle
pobijediti napasti. Poslušajmo ga. pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Ova je na-
past puno opasnija od one prve. U prvoj smo ovi-
Post protiv gladi sni o drugomu. Žudimo za drugim, za hranom,
Prva je napast napast gladi: »Tih dana nije ništa za tjelesnim sjedinjenjem. Svjesni smo da svoje
jeo, te kad oni istekoše, ogladnje.« Iz iskustva
jako dobro znamo kako nam je kad smo glad-
ni. Tijelo se buni, traži svoje, hvata nas nervo-
za. Ništa nas više ne zanima osim to kako ćemo
utišati glad. Zamislite kako bi nam bilo kad bi
se glad produljila. Što sve ne bismo bili spremni
učiniti samo da nekako prekinemo mučninu u
koju nas je bacila glad. Vjerojatno bismo poga-
zili sve vrjednote ako bi netko to od nas zahtije-
vao kao uvjet da nas nahrani. I ne treba tu misli-
ti samo na glad hrane, nego i na druge tjelesne
gladi. Što sve ne činimo kako bismo primjerice
nahranili svoju spolnu glad. Mnogi su spremni
uništiti svoje obitelji, svoja duhovna zvanja, po-
sao i mnogo drugog. U našemu društvu malo je
doslovno gladnih, ali sve više spolno gladnih. I
svjedoci smo kako đavao spretno uspijeva zavla-

18 Čovjek živi od kruha riječi što izlazi iz Božjih usta.

 živo vrelo 2 2010

tjelesne potrebe možemo zadovoljiti uvijek samo
zahvaljujući drugomu, a ne protiv drugoga. Sto-
ga je ta napast gladi zajedničarska. Ona je, daka-
ko, opasna, ali ipak bezazlena spram napasti mo-
ći. Težimo za moći kako bismo imali »sve«, kako
đavao obećava Isusu. Moć nam treba zajamči-
ti savršenu neovisnost o drugomu i podređiva-
nje drugoga sebi. Usto ta je napast, spram napa-
sti gladi, nevidljiva i zbog toga puno perfidnija i
zna se bolje zakamuflirati. I samim je moćnicima
stalo do toga da u potpunosti uguše tjelesne gladi
kako bi mogli savršeno vladati sobom i drugima.
Tako se često događa da u korizmi mnogi poste i
ne dopuštaju da glad tijela njima zavlada, ali lako
dopuštaju da ih obuzme još veća glad za moću.
Stoga je korizma vrijeme borbe protiv moći koja
zaboravlja Boga, koja želi biti neovisna o Bogu i o
drugima, moći koja želi vladati, a ne služiti drugi-
ma. Ta se borba ostvaruje molitvom. Molitva Bo-
gu relativizacija je vlastite potrebe za moći. Ona
je zauzimanje stava ovisnosti i primanja, prihva-
ćanje Božje moći kao moći ljubavi i služenja. Po-
štovani čitatelju, nemoj samo postiti, nego i moli.
Puno moli da želeći »sve« ovoga svijeta, ne izgu-
biš sebe i sve ovoga svijeta…
Zrnje
Milostinja protiv dokone vjere
Treća napast napast je koristoljubive i dokone
vjere: »Ako si Sin Božji, baci se odavle dolje!« Ta
napast posebice pogađa nas, vjernike. Vjerujemo
u Boga, ali taj prijedlog »u« nema nikakvoga zna-
čenja za nas. Vjerovati »u Boga« znači, kako ve-
li sveti Anzelmo Canterburyjski, stremiti u Boga.
Nema smisla tako vjerovati »u« Boga da ne stre-
mimo u njega, da ga promatramo sa strane, da
ne činimo ono što vjera od nas zahtijeva, štoviše,
da sami određujemo Bogu što on mora činiti. Ta-
kva je vjera koristoljubiva i dokona, mrtva. Njo-
me se »iskušava Boga«. Istinski vjernik ozbiljno
uzima u obzir prijedlog »u«. Vjeruje »u« Boga,
stremi svim svojim silama u njega, dopušta Bo-
gu da ga određuje, čini ono što Bog čini. Jednom
riječju, istinski vjernik ne napastuje Boga: »Ne
iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Jedan od
načina borbe protiv koristoljubive i dokone vje-
re jest milostinja. U korizmi smo pozvani da či-
nimo dobra, milosrdna djela. Tim djelima potvr-
đujemo da nam vjera nije koristoljubiva i dokona
(mrtva). Ne iskušavajmo Boga, nego činimo ono
što on od nas traži, a to je činiti dobro. Čitatelju,
čini milostinju i rasti u živoj vjeri…
Ivica Raguž

Tri Isusova iskušenja oslikavaju
Sotoninu zavodljivost koja ljudima
nudi snagu izvanrednih moći.
Iskušenje pretvaranja kamenja
u kruh ne govori o utaživanju
gladi, nego o želji za izvanrednom
moći i slavom. Biti gospodar kruha,
učiniti druge životno ovisnima o
mojoj moći i mojoj volji – iskušenje
je koje danas obuzima mnoge.
U svim analizama današnjih
kriza i siromaštva, nismo li
zaboravili priznati podložnost onoj
zavodljivosti koja razara
svijet i čovjeka?
Odjeci Riječi
Blizu ti je Riječ uz: Rim 10,8-13
Odlomak iz Poslanice Rimljanima poziva se na tri starozavjetna
teksta. Najprije se poziva u r. 8 na Pnz 30,14: »Jer, Riječ je posve
blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.« O blizini
Božje riječi. Zatim u r. 11 donosi Iz 28,16: »Onaj koji u nj vjeruje
neće propasti.« Riječ je o kamenu koji Bog postavlja na Sionu
kao kamen ugaoni, kao kamen temeljac. Odlomak završava
navodom riječi proroka Joela: »Svi što prizivaju ime Jahvino
spašeni će biti jer će na brdu Sionu i u Jeruzalemu biti spasenje,
kao što Jahve reče, a među preživjelima oni koje Jahve pozove.«
(3,5) Propovijedamo riječ vjere, vjere u Gospodina Isusa kojega je
Bog uskrisio od mrtvih. To je potrebno za spasenje. A spasenje
je ponuđeno svim ljudima. Po Pavlu najprije Židovima. No Bog
poziva sve na Sion, u Jeruzalem, sakuplja ih oko novog Hrama –
uskrslog Gospodina Isusa, spasenja onih koji ga prizivaju.
Mario Cifrak

19
 OTAJSTVO I ZBILJA 28. veljače 2010.

Druga korizmena nedjelja

Ulazna pjesma
Moje mi srce govori:
»Tražite svagda lice njegovo!«
Da, lice tvoje, Gospodine,
ja tražim. Ne skrivaj lica
svoga od mene.
Ps 27,8-9
Zborna molitva
Bože, ti nam zapovijedaš da
slušamo tvoga ljubljenoga Sina.
Krijepi nas svojom riječi i čisti
nam pogled duha, da se
radujemo s gledanja tvoje slave.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
Molimo te, Gospodine,
da ova žrtva izbriše naše
krivice te nam dušu i tijelo
posveti za slavlje vazmenih
blagdana. Po Kristu.

Prvo čitanje (Post 15,5-12.17-18) Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,

Bog sklapa savez s vjernim Abrahamom.
Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Bog izvede Abrama i reče:
»Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako
ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko
će biti tvoje potomstvo.« Povjerova Abram
Gospodinu i uračuna mu se u pravednost.
I reče mu Gospodin: »Ja sam Gospodin
koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti
predam ovu zemlju u posjed.« Abram upita:
»Gospodine moj, po čemu ću razaznati
da ću je zaposjesti?« Odgovori mu:
»Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri
godine, ovna od tri godine, jednu grlicu
i jednoga golubića.« Sve mu to Abram
donese i rasiječe na pole i metnu sve pole
jednu prema drugoj; pticâ nije rasijecao.
Ptice grabežljivice obarale se na leševe,
ali ih je Abram rastjerivao. Kad je sunce bilo
pri zalazu, pade Abram u dubok san i obuze
ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zašlo i pao
gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak
i goruća zublja te prođu između onih
dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio
savez s Abramom rekavši: »Potomstvu tvome
dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do
Velike rijeke, rijeke Eufrata.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam (Ps 27,1.7-9.13-14)
Pripjev: Gospodin mi je svjetlost i spasenje.
Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
milostiv mi budi, usliši me!
Moje mi srce govori:
»Traži lice njegovo!«
Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene!
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti!
Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja
u zemlji živih.
U Gospodina se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek bude srce tvoje:
u Gospodina se uzdaj!
Drugo čitanje (Fil 3,17 – 4,1)
Krist će nas suobličiti tijelu svomu slavnomu.
Čitanje Poslanice
svetoga Pavla apostola Filipljanima
Braćo:
Nasljedovatelji moji budite i promatrajte
one koji žive po uzoru koji imate u nama.
Jer često sam vam govorio, a sada
i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji
križa Kristova. Svršetak im je propast,
bog im je trbuh, slava u sramoti –
– jer misle na zemaljsko.
Naša je pak domovina na nebesima,
odakle iščekujemo Spasitelja,
Gospodina našega Isusa Krista:
snagom kojom ima moć sve sebi podložiti
on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo
i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.
Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana,
radosti moja i vijenče moj,
tako – čvrsto stojte u Gospodinu.
Riječ Gospodnja.

20
 Isus se uspe na goru. Ondje pred učenicima objavi svoju slavu.
(Biblija Petra Comestora, 12. st.)

Pričesna pjesma Popričesna molitva

Ovo je Sin moj, Gospodine, primili smo
Ljubljeni! U njemu otajstva proslave tvoga
mi sva milina. Sina. Primi našu hvalu što
Mt 17,5 nam već na zemlji daješ
dijela s nebesnicima.
Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja

Iz sjajnog oblaka začu se Očev glas:
Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!
Evanđelje (Lk 9,28b-36)
Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.
U one dane: Povede Isus sa sobom Petra,
Ivana i Jakova te uziđe na goru da se
pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica
izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime.
Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi
i razgovarali s njime o njegovu Izlasku,
što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu.
No Petra i njegove drugove bijaše svladao
san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu
slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj.
I dok su oni odlazili od njega, reče Petar
Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti.
Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu
Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni
ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas
se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik!
Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas,
osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih
dana nisu kazivali što su vidjeli.
Riječ Gospodnja.
Prijedlozi za pjevanje
Ulazna: 447 Spasi, Kriste, svoje djelo
Otpjevni ps.: gl. prilog ŽV 2/2007.
Prinosna: 462 Bog nam posla
Pričesna: 242 O sveta gozbo
Završetak: 463 Sretnih li vas
Molitva vjernika
Braćo i sestre, Krist nas je danas doveo na ovu
liturgijsku goru da nas obasja Božjim svjetlom
i život nam preobrazi svojim spasenjem.
Okrijepljeni njegovom blizinom uputimo
nebeskome Ocu svoje molitve:
Obasjaj nas, Gospodine, svojim svjetlom!
1. Vodi svoju Crkvu, Gospodine, da trajno
prianja uz tvoga Sina te po vjernosti
evanđelju donosi svim ljudima svjetlo
spasenja, molimo te.
2. Papu našega Benedikta, biskupa I. i sve
pastire Crkve prodahni duhom ljubavi
da u zajednicama koje su im povjerene
grade evanđeosko zajedništvo koje
preobražava svijet, molimo te.
3. Za sve koji su shrvani bolešću, samoćom
ili neimaštinom: obnovi u njima snagu
i radost života, a kršćane nadahni
na velikodušnu ljubav prema njima
i prema svim potrebnima, molimo te.
4. Za nas ovdje okupljene: ukloni iz našega
života sve što zasjenjuje lice istinskih
vjernika i pomozi nam trajno rasti
na putu vjere, molimo te.
5. Za preminulu braću i sestre: podari im
radost života u tvojoj vječnosti, molimo te.
Svemogući vječni Bože, po ovoj nam svetoj
službi daješ predokus vječnoga života.
Prožmi naše misli, riječi i djela svojim Duhom
da, obasjani tvojim svjetlom, preobražavamo
lice ovoga svijeta i tako gradimo tvoje
Kraljevstvo. Po Kristu Gospodinu našemu.

21
 OTAJSTVO I ZBILJA Druga korizmena nedjelja
Lice ispunjeno slavom
S
vaka pustolovina započinje ostavljanjem za
sobom nekoga od ‘naših’ prostora, a ponajvi-
še vrata svoga doma. To obuhvaća i glagol izi-
ći s kojim je povezana Abrahamova povijest. On je
dopustio da bude poveden iz svoje zemlje; i sva-
ki put kad je želio negdje staviti točku, zaustaviti
se, pronaći sigurnost skrovišta, Bog mu to nije do-
pustio. Usmjeravao mu je pogled na širinu obzor-
ja. Imati vjere za svakoga tko vjeruje znači biti ve-
zan uz riječi, biti vođen riječju koja nudi drukčiji,
nepoznat put. Vjernici u ruci ne posjeduju sigur-
nost; noge im se nalaze na stranome tlu; oči su im
usmjerene onkraj granica.
Vjera znači neprestano pomicanje granica,
običaja, navika. Ona ne dopušta plač nad proš-
lošću niti zadovoljstvo sadašnjim. Ona je težnja i
napetost. Baš se u tome kontekstu nalazi i Lukino
evanđelje koje nam odzvanja u ušima.
Mojsijevo i Isusovo lice
Korizma je vrijeme kada svoj život pozornije gle-
damo u zrcalu evanđelja ili, bolje, u prizmi evan-
đelja. Ove, druge korizmene nedjelje, s trojicom
se apostola – Petrom, Ivanom i Jakovom – uspi-
njemo na brdo Isusova preobraženja. To iskustvo
Isusove slave bit će važno za učenike kada se pred
njima nađu poteškoće i kad će se morati suočiti s
Kristovom žrtvom.
Za Isusa započinje jedan izlazak, prjelazak k
Ocu koji nužno mora proći kroz Jeruzalem i Kal-
variju. U događaju preobraženja potvrđuje se
nerazrješiva veza muke i slave.
Luka od toga dijela u evanđelju naviješta Kri-
stovu smrt kao ključ čitanja povijesti spasenja i
konačne proslave. U Lukinu spisu žarište pripovi-
jedanja tvori Očeva objava Isusa kao ‘ljubljenoga,
izabranoga Sina’. U usporedbi s objavom njego-
va sinovstva u krštenju, primjećujemo da je pre-
obraženje puno snažnije. Ovdje je Kristova tjele-
snost prožeta sjajem nebeske svjetlosti, a sve se to
događa pred trojicom apostola, budućih svjedoka
nadnaravnoga događaja. Slava, to jest sjaj njego-
va božanstva, sada je vidljiva na njegovu licu. Pa
ipak, punina objave njegove osobe u potpunosti
se ostvaruje po muci i uzlaskom u nebo.
Luka ne govori o preobraženju kao nekoj vr-
sti metafizičke preobrazbe, već o promjeni Isuso-
22
Slava ih Božja zasjeni te čuše glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni!«
(Macha Chmakoff)
va lica. Možda je htio izbjeći pojam metamorfoze,
tako često prisutan u helenističkim spisima. Čini
se da ovaj događaj želi, snažnije od filozofijskih
promišljanja, povezati s Mojsijevim licem kada je
sišao sa Sinaja s dvije ploče Dekaloga, Deset za-
povijedi. I dok je Mojsijevo lice odražavalo Božju
slavu, Isus sjaji vlastitom slavom. Uistinu, u tek-
stu se spominje Mojsije i Ilija, kako bi se pokazalo
da su oni govorili o budućoj Kristovoj patnji i po-
bjedi. Govor je to o Isusovu Izlasku, tj. o njegovoj
muci u Jeruzalemu, koja se trebala uskoro dogo-
diti. Gotovo neprimjetna grčka riječ dei – ‘trebati’
– govori o planu ljudskoga spasenja po Kristu.
Oblak ispunjenja prisutnosti
Iz konteksta se može iščitati da se sve događa no-
ću, no san koji svladava apostole i umara oči nije
samo tjelesne, već i duhovne naravi. Oni ne uspi-
jevaju vidjeti Kristovo otajstvo u punini značenja.
Isto će se dogoditi u Getsemanskome vrtu. Samo
vazmeno iskustvo susreta s Isusom ima snagu ot-
klanjanja njihova (ne)razumijevanja. Oni dakle
nisu čuli njihov razgovor o muci.
Petar postaje glasnogovornikom druge dvoji-
ce apostola, ali griješi. Želio je zadržati lijepe tre-
nutke i nije mogao u sebi prihvatiti najavu muke.
Kao odgovor Boga jest oblak, taj biblijski simbol
Božje prisutnosti (usp. Izl 24,15-18; 40,34-35).
Na stanovit je način ispunjena Petrova želja, ali
rezultat susreta sa svetim jest prestrašenost. Sva-
ki put je tako kada čovjek susreće nešto što ga na-
dilazi, čemu nije gospodar. No, ono što čuju nije
nešto što bi trebalo biti povod strahu. Božji glas
govori o Kristu kao Božjemu sinu i Izabraniku.
 živo vrelo 2 2010

Valja primijetiti jednu važnu posebnost. Osta-
la evanđelja koriste sintagmu Sin ljubljeni (grč.
agapetós), a Luka piše Sin – Izabranik (grč. ekle-
legménos). Time povezuje ovo evanđelje s likom
Sluge Gospodnjega iz Knjige proroka Izaije (42,1
– eklektós). Zapovijed – slušajte ga! – je poziv na
slušanje konačnoga Božjega proroka koji vodi u
ispunjenje sav Zakon i Proroke.
Snažna iskustva koja mijenjaju
Da bismo opisali neopisivo, obično koristimo sli-
ke s mnoštvom superlativa i asocijacija. Sličan je
i opis preobraženja iz evanđelja ove nedjelje. Ne
tražimo li mjesto susreta, mira, sabranosti, raz-
govora, mjesto na kojemu se dobro osjećamo i
gdje možemo biti ljudi sa svojim slabostima i lju-
di sa snažnim duhovno-religioznim iskustvima?
U kojim god se prilikama ljudi nalazili, često u se-
bi kriju želju za susretom s Bogom u običnim ži-
votnim prilikama. U toj se želji nalazi i puno obu-
hvatnija čežnja: shvatiti samoga sebe i okolnosti
življenja. Kada pak postoji otvorenost za Boga,
čujemo govoriti o prosvjetljenju, o jasnoći, o pri-
hvaćenosti i ulasku u skrovitost Božje blizine.
Luka nam nudi niz dragocjenih simboličkih
poveznica. Susret s božanskim se priprema; to je
posebno mjesto. Promjena na Isusovu licu, koju
učenici doživljavaju, ne odnosi se na njegovu ne-
prepoznatljivost – on ostaje isti, ali se mijenja od-
nos. Tim iskustvom odnos postaje drukčiji. Kada
se ljudi mijenjaju za druge, tada se mijenja od-
nos. Sasvim je razumljivo da takva iskustva že-
limo trajno sačuvati, jer su ona predokus onoga
što čekamo kao konačni susret s Bogom. Snažna
iskustva i trenutci mijenjaju naš život.
I ovo pripremno vrijeme za Uskrs može biti
vrijeme obrata u našemu životu – vrijeme obra-
ćenja. Za to je potrebno oči duha pročistiti per-
spektivom križa i uskrsnuća. U korizmi smo po-
zvani popeti se na brdo Preobraženja i svoj život
promatrati iz druge perspektive. Vježbe kao što
su post, molitva, razmatranje, djela ljubavi u to-
mu nam pomažu. No, te vježbe moraju zadržati
vezu sa zbiljom, odnosno sa silaskom s brda, ina-
če nisu dio Kristova nasljedovanja. Oboje nam je
potrebno: uzlaženje, da bismo svoj život proma-
trali odozgor, ako želite – svisoka, ali i povratak
u poniznost svakodnevice, ne zaboravljajući da je
ona u Božjoj perspektivi zapravo proslava.
Od istinskoga Božjeg svjetla čovjek ne oslije-
pi da ne bi vidio ljude pored sebe, ali je važno da
bližnje ne gledamo s prevelike blizine, kako nam
ne bi pokrili vidno polje u kojemu mora biti mje-
sta za Boga i njegovo svjetlo. Preobraženost živi
od svjetla obraćenja…
Ivan Šaško

Odjeci Riječi
Nasljedovati Apostolovo sebedarje
Zrnje

uz: Fil 3,17 – 4,1

»Dok se molio, izgled mu se lica
izmijeni.« Molitva, ukoliko je
istinsko zajedništvo s Bogom, ne
ostaje skrivena u dubinama duše.
Ona preobražava naše lice – naše
tijelo, pojavnost po kojoj nas ljudi
prepoznaju. Lice je ovdje slika
osobe i njezina života. Preobražava
li molitva naše lice, tj. naše misli,
riječi, djela, naše odnose s ljudima?
Pavlov »ja« iz prethodnih redaka dobiva sada svoju punu paradi-
gmatsku vrijednost. Pavao predstavlja samog sebe kao model na-
sljedovanja. Poziva čitatelje da ga nasljeduju. Taj apel postaje žu-
ran i afektivan, upućen »braći« (usp. 3,13). Nasljedovanje, stoga,
ima komunitarni značaj: »promatrajte one koji žive po uzoru ko-
ji imate u nama«. Apostol se često predstavlja kao model naslje-
dovanja naglašavajući važnost trpljenja (usp. 1Sol 1,6; 2,14) i se-
bedarja za život onoga koji nasljeduje Krista (usp. 1Kor 11,1). Nije
slučajno da se taj pojam pojavljuje baš ovdje, suprotstavljajući se
idealu perfekcionizma kojim se diče protivnički navjestitelji.
Pavao želi osigurati autoritet onih koji su mu ostali vjerni unutar
zajednice u Filipima (Timotej i Epafrodit; 1,1 i 2,19ss). Često se taj
autoritet ne nalazi utemeljen na pripadanju nekoj višoj vlasti,
nego se na posebnome načinu života.
Mario Cifrak

23
 OTAJSTVO I ZBILJA 7. ožujka 2010.

Treća korizmena nedjelja

Ulazna pjesma
Kad na vama pokažem
svetost svoju, skupit ću vas
iz svih zemalja. Poškropit ću
vas vodom čistom i očistit ću
vas od svih vaših nečistoća.
I dat ću vam novo srce,
govori Gospodin.
Ez 36,23-26
Zborna molitva
Bože, izvore milosrđa i svake
dobrote, odredio si lijek našim
grijesima: post, molitvu i djela
ljubavi. Priznajemo da smo grešni.
Savjest nas optužuje. Molimo te:
iskazuj nam uvijek svoje milosrđe.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, po ovoj nam žrtvi
oprosti grijehe i pomozi
da i mi praštamo svojoj
braći. Po Kristu.

Prvo čitanje (Izl 3,1-8a.13-15)

Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Mojsije pasao ovce svoga tasta Ji-
tra, midjanskoga svećenika. Goneći tako sta-
do po pustinji, dođe do Horeba, brda Božjega.
Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtje-
loj vatri iz jednoga grma. On se zagleda: grm
sav u plamenu, a ipak ne izgara. »Hajde da
priđem, reče Mojsije, i promotrim taj veličan-
stveni prizor: zašto grm ne sagorijeva.« Kad
Gospodin vidje gdje prilazi da razmotri, zovne
ga iz grma: »Mojsije! Mojsije!« On se javi: »Evo
me!« A Gospodin će mu: »Ne prilazi ovamo!
Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem sto-
jiš sveto je tlo. Ja sam, nastavi, Bog tvoga oca,
Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.«
Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.
A Gospodin nastavi: »Vidio sam, vidio nevolju
naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tla-
čitelje njegove. Znane su mi muke njegove pa
siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odve-
sti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu –
zemlju kojom teče mlijeko i med: u postojbinu
Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hi-
vijaca i Jebusejaca.« Nato Mojsije reče Bogu:
»Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ’Bog
otaca vaših poslao me k vama’, i oni me za-
pitaju: ’Kako mu je ime?’ – što ću im odgovo-
riti?« Bog reče Mojsiju: »Ja sam koji jesam!« I
nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ’Ja jesam’ po-
sla me k vama.« Još reče Bog Mojsiju: »Kaži
Izraelcima ovako: ’Gospodin, Bog otaca vaših,
Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev,
poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako
će me zvati od koljena do koljena.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam (Ps 103,1-4.6-8.11)
Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin.
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i ne zaboravi dobročinstava njegovih!
On ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti izbavlja život,
kruni te dobrotom i nježnošću.
Drugo čitanje (1Kor 10,1-6.10-12)
Čitanje Prve poslanice
svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo! Ne bih htio da budete u neznanju: oci
naši svi bijahu pod oblakom, i svi prijeđoše
kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u
oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo
jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su
iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena
bijaše Krist. Ali većina njih nije bila po volji
Bogu: ta poubijani su po pustinji. To bijahu
pralikovi naši: da ne žudimo za zlima kao što
su žudjeli oni. I ne mrmljajte kao što neki od
njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. Sve
se to, kao pralik, događalo njima, a napisano
Prijedlozi za pjevanje
Ulazna: 426 Kada na vama pokažem
Otpjevni ps.: 118 Milosrdan je
Prinosna: 228 Po obećanju (2. kitica)
Pričesna: 200 Kruše živi
Završetak: 460 Ja se kajem (1. i 3. kitica)

24
 Isus poučavaše narod:
»Ako se ne obratite, svi ćete propasti.«

Pričesna pjesma Popričesna molitva

I vrabac sebi log nalazi, Gospodine, već na zemlji
i lastavica gnjezdašce, nahranio si nas kruhom s
gdje će položiti mlade neba i dao nam zalog onoga
svoje: a ja žrtvenike što još ne vidimo. Smjerno te
tvoje, Gospodine nad molimo: što sada u otajstvu
Vojskama, Kralju moj slavimo, nek se ostvari
i Bože moj. u punoj istini. Po Kristu.
Ps 84,4-5

je za upozorenje nama, koje su zapala

posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji,
neka pazi da ne padne.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja (Mt 4,17)
Obratite se, govori Gospodin,
približilo se kraljevstvo Božje!
Evanđelje (Lk 13,1-9)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što
se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat
pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus
im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer
tako postradaše, bijahu grešniji od drugih
Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako
se ne obratite, svi ćete slično propasti!
Ili onih osamnaest na koje se srušila kula
u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili
veći dužnici od svih Jeruzalemaca?
Nipošto, kažem vam, nego ako se ne
obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao
netko smokvu zasađenu u svom vinogradu.
Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče
vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim
i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim.
Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’
A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još
ove godine dok je ne okopam i ne pognojim.
Možda će ubuduće ipak uroditi.
Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
Riječ Gospodnja.
Molitva vjernika
Sabrani pred licem Gospodnjim povjerimo
njegovoj dobroti svoj život i molitvom mu se
utecimo, zajedno govoreći:
Tebe molimo, usliši nas.
1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da bude u svim
svojim nastojanjima uvijek oslonjena na Krista
te, živeći evanđelje, promiče i gradi istinsko
zajedništvo svih ljudi, molimo Gospodina!
2. Za pastire Crkve, biskupe i svećenike:
da u zajednicama koje su im povjerene budu
živi svjedoci vjere i neumorni promicatelji istine
evanđelja, molimo Gospodina!
3. Za sve koji se po sakramentu krštenja rese
kršćanskim imenom: da njihova djelatna
prisutnost u svijetu bude zalog istinske
pravednosti koja u svjetlu evanđelja
obnavlja svijet, molimo Gospodina!
4. Za djecu i mlade koji se pripravljaju za pristup
sakramentima euharistije i potvrde: da budu
otvoreni daru milosti, a njihove obitelji da im
budu potpora za rast u vjeri, molimo Gospodina!
5. Za ovu zajednicu vjernika: da naša vjera bude
plodna dobrim djelima i životnim svjedočenjem
evanđelja pred svim ljudima, molimo Gospodina!
Usliši, Oče nebeski, naše prošnje. Ukloni iz našega
života sve što je grijeh ranio i svojom nas milošću
obnovi da trajno rastemo u vjernosti tebi
te budemo dostojni dara vječnosti. Po Kristu.

25
 OTAJSTVO I ZBILJA Treća korizmena nedjelja

Nasilje i obraćenje

U
mnoštvu mogućih užasnih smrti ubija-
nje ljudi na mjestu na kojem su prinosi-
li žrtve Bogu spada zasigurno među naj-
užasnije uopće. Nasilna smrt vjernika i njihova
ljudska krv pomiješana s krvlju žrtvovanih životi-
nja kao da priziva pravdu od Boga kome su ubije-
ni vjernici žrtvovali i istovremeno kriči protiv nje-
ga što ih nije zaštitio na mjestu koje je posvećeno
upravo njemu, Stvoritelju. Pomiješana krv. I ljud-
ska i životinjska krv nositeljice su života. Ipak, nji-
hove su smrti veoma različite. Životinjska je krv
ljudsko prinošenje Bogu od onoga što je čovjek od
Boga i primio. I ljudska je krv o kojoj izvješćuju
Isusa prolivena ljudskom rukom. Protiv Boga. Ili,
umišljajući sebi, u njegovo ime. Životinje ne pro-
lijevaju ljudsku krv klanjajući se Bogu. Samo čo-
vjek daje religiozni smisao svojim činima. On sve
što čini može staviti u odnos s Bogom. I ono naj- Božja strpljivost s neplodnom smokvom.
brutalnije. Ubiti drugoga čovjeka može biti izričaj
borbe protiv Boga, ali se može razumjeti, i to je još Danas više nije tako. Danas je lakše optuži-
užasnije, i kao služenje Bogu. ti Boga. Za čovjeka i njegove pogrješke i slabosti
Ljudi koji Isusu dolaze s viješću o tako gro- postoji tisuću opravdanja. Ali za Boga više nema
znoj smrti imaju već neki odgovor na mučno pi- opravdanja. Boga se više ne opravdava. Njega se
tanje o odnosu Boga i ljudskih života. Bog ne bi optužuje. On je kriv ako ne spriječi smrt čovje-
dopustio da pravedni ljudi izgube život na sve- ka. Ne govori se više o pravednom i nevinom čo-
tome mjestu. Koliko li se takvih uvjerenja nala- vjeku. Na neki način svaka je žrtva pravedna i
zi u srcima ljudi u hramu. I sva ona zvuče vrlo nevina. Čak je i ona nepravedna samo čovjek s
shvatljivo i logično. Bog je dobar. I Bog ne bi do- posebnim potrebama. No, danas smo otišli i još
brim ljudima učinio ništa na žao. I Bog je svemo- dalje od optuživanja Boga. Postao je velikom di-
guć. On, premda sam ne čini zlo, može ga dopu- jelu ljudi nevažan. Nesreće, zla, katastrofe više
stiti i može ga spriječiti. I dobri i svemogući Bog ne dižu krik protiv Boga. Čini se da se one doga-
se brine za svoju djecu. Ovakvo se razmišljanje đaju bez njega. A njega po svoj prilici nema. Ili
vjerniku čini razumljivim i sasvim prihvatljivim. se, ako ga ima, ponaša kao da ga nema ili kao da
Sve dok se ne dogodi neočekivani užas. Što s oni- ga ne zanimaju ljudske katastrofe.
ma koji su nastradali? Zašto je dobri i svemogući
Bog pripustio njihovu smrt? Zašto ih nije zašti- Isusov odgovor na nasilje u hramu
tio? Ova će pitanja baciti sjenu na Boga i zasjeni- Isusovo se odgovor odnosi na uvjerenja ljudi ko-
ti sumnjom njegovu dobrotu i svemoć ili će kriv- ji dolaze k njemu. Oni su već našli odgovor. Ako
nju i opravdanje nesreće trebati tražiti u životu su poginuli u hramu, mora da su bili krivi pred
onih koji su ga nasilno izgubili. Ovo drugo je lak- Bogom. U Isusovu se odgovoru slute njihove
še. Lakše je optužiti žrtvu da je sama skrivila ne- pretpostavke. Nastradali su, ali njihovo strada-
sreću od koje je poginula, negoli optužiti Boga nje, govori Isus, nije zbog njihove grješnosti. Ne
da nije dobar ili svemoguć. Barem je tako bilo u razlikuju se od drugih po svojoj grješnosti. Tko
davna vremena. nije nastradao nije manje grješan. Zlo koje ih je

26
 živo vrelo 2 2010

pogodilo ne dokazuje njihovu veću grješnost. Svi
su grješni. I svima je potrebno obratiti se.
Današnje rašireno uvjerenje kako su svi gr-
ješni, ali nitko nije kriv i odgovoran, vrlo je blizu
stavu po kojem nitko zapravo nije ni kriv ni gr-
ješan. Ni jedan ni drugi stav ne nalaze mjesta u
Isusovoj rečenici. Svi su grješni i svima je potreb-
no obraćenje. Isus pretpostavlja odgovornost za
grješnost. Još više, odgovornost za neobraćenje.
Slika ljudi koji su poginuli slika je mogućeg isho-
da za sve druge.
Isusovi su slušatelji uvjereni u grješnost i kriv-
nju poginulih i istovremeno u vlastitu pravednost.
To je rašireni stav vjernika. Isusovo često poziva-
nje na promjenu pogleda od tuđe na vlastitu gr-
ješnost pokazuje koliko je taj stav žilav.
Neplodna smokva
Evanđelist Luka Isusovo upozorenje pojašnja-
va parabolom o neplodnoj smokvi. Ona iscr-
pljuje i gospodarevu zemlju i njegovo strpljenje.
Strpljenje više nego zemlju. Gospodar očekuje
plodove. Smokvu mjeri prema plodovima. No,
gospodar ne poseže za sjekirom. Između njega
i smokve stoji vinogradar. On se brine za smo-
kvu. I nudi se da će se još više potruditi oko nje.
Okopavanjem, gnojenjem i dodatnim vreme-
nom. I gospodar pristaje.
Iz ove bi prispodobe valjalo odčitati kako je
vrijeme nakon katastrofe koja pogodi druge po-
jačano vrijeme milosti za obraćenje i donošenja
ploda. Valja uočiti da Isus preokreće smisao smr-
ti ljudi u Galileji i Siloamu. Preživjelima se pruža
vrijeme milosti. Glavno pitanje ne tiče se krivnje
poginulih i Božje kazne, nego promjene vlastito-
ga života u vremenu koje mi je još darovano. Pre-
živjeti nesreću znači dobiti vrijeme milosti za plo-
dove. I ovdje leži poziv na promjenu pogleda. Od
pogleda koji traži krivnju i razloge stradanja valja
opaziti prigodu da se sam obratim.
Gdje je Isus u ovoj prispodobi o neplodnoj
smokvi? Njega bi valjalo vidjeti u liku vinograda-
ra koji stoji između smokve i gospodara. Povezu-
je ih. Gospodaru je poslušan, ali se trudi oko smo-
kve. Ulaže sve što zna u to da ona donese plodove.
Nedjeljna bi se euharistija mogla smjestiti u isti
kontekst. Riječ je o susretu u kojem se reflektira-
ju ljudske katastrofe i njihov smisao za živu zajed-
nicu. I nadasve je riječ o vremenu koje preostaje,
a u kojem je svatko pozvan na obraćenje. U tom
vremenu euharistija je hrana i trud oko donoše-
nja plodova. Isusov trud oko onih u njegovu vi-
nogradu. Nadasve oko onih bez plodova. Tako se
kroz Isusovu reakciju na vijest o nastradalima pi-
tanje grješnosti poginulih preokreće u pitanje što
Bog čini na meni da bih donio plodove.
Ante Vučković

Odjeci Riječi
Zrnje

Pazite da ne padnete uz: 1Kor 10,1-6.10-12

Neplodna je smokva slika odbijanja
Božjega dara. Smokva ne daje sama
sebi plod. Ona ga prima i drugima
daruje. Ne zadržava ga za sebe. U
tome je smisao njezina postojanja.
Neplodna smokva oslikava, dakle,
čovjeka koji želi biti gospodar života,
u neovisnosti o Bogu i drugima. Ishod
je usahlost, beživotnost. Tko želi život
samo za sebe, upada u beživotnost,
jer život je dar, i samo kao dar može
donositi radost i plod.
»Oblak« je u Starom zavjetu bio znak Božje prisutnosti, a prolazak
»kroz more« znak Božjeg snažnog zauzimanja za svoj narod (10,1).
Na taj su se način Izraelci »na Mojsija krstili u oblaku i u moru«
(10,2), postali Božji izabrani narod, ali i uživali određeno zajedniš-
tvo stola s Bogom dok su se hranili manom u pustinji (Izl 16,4-35)
i dok su pili iz stijene iz koje je Mojsije izveo vodu (Br 20,8).
Ta stijena za Pavla »bijaše Krist« (1Kor 10,4). Uspoređeni su »oblak«
i »more« s krštenjem, a »mana« i »voda iz stijene« s euharistijom,
znakovima Božje milosti i naklonosti što su je Izraelci iznevjerili
svojim mrmljanjem (10,5; Br 14,16). Kršćani pak ne smiju mrmljati,
nego moraju prihvatiti opomenu da ne bi bili »isključeni«, jer su ih
»zapala posljednja vremena« (10,10-11), vremena spasenja ali i ve-
će odgovornosti. Stoga, »tko stoji«, tko je siguran u svoju vjeru, mo-
ra paziti »da ne padne« na ispitu ljubavi prema bližnjima (10,12).
Darko Tepert

27
 OTAJSTVO I ZBILJA 14. ožujka 2010.

Četvrta korizmena nedjelja

Ulazna pjesma
Veseli se Jeruzaleme! Kličite
zbog njega svi koji ga ljubite!
Radujte se, radujte s njime,
svi koji ste nad njim tugovali!
Nadojite se i nasitite na
dojkama utjehe njegove!
Iz 66,10-11
Zborna molitva
Bože, ti si nas sa sobom
pomirio po riječi svojoj,
Isusu Kristu. Pomozi nam
da odanošću i živom vjerom
idemo u susret skorim
vazmenim blagdanima.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, s radošću ti
prinosimo ovu žrtvu,
koja nam daje lijek protiv
smrti. Molimo te da je s vjerom
slavimo i dostojno prikažemo
za spas svijeta. Po Kristu.

Prvo čitanje (Jš 5,9a.10-12) Drugo čitanje (2Kor 5,17-21)

Čitanje Knjige o Jošui Čitanje Druge poslanice
U one dane: Reče Gospodin Jošui: »Danas svetoga Pavla apostola Korinćanima
skidoh s vas sramotu egipatsku.« Izraelci se, Braćo: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Sta-
dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jeri- ro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga
honskim poljanama proslaviše Pashu četrna- koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povje-
estoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan ri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kri-
poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su stu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im
od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pr- opačina njihovih i polažući u nas riječ pomi-
žena zrnja. I mana je prestala padati čim su renja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas
počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinje-
više imali mane, nego su se te godine hranili mo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega ko-
plodovima zemlje kanaanske. ji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini
Riječ Gospodnja. da mi budemo pravednost Božja u njemu.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam (Ps 34,2-7)
Pripjev: Kušajte i vidite Pjesma prije evanđelja (Lk 15,18)
kako je dobar Gospodin. Ustat ću, poći k svome ocu i reći mu:
Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom!
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali, Evanđelje (Lk 15,1-3.11-32)
nek čuju ponizni i nek se raduju! Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Veličajte sa mnom Gospodina, U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi
uzvisujmo ime njegovo zajedno! carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farize-
Tražio sam Gospodina i on me usliša, ji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima greš-
izbavi me od straha svakoga. nike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza
ovu prispodobu: »Čovjek neki imao dva sina.
Prijedlozi za pjevanje Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji
Ulazna: 463 Sretnih li vas mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon ne-
koliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova
Otpjevni ps.: 101 Kušajte i vidite
u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra
Prinosna: 230 Darove prinesite živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta lju-
Pričesna: 244 Odzivam se, Isuse ta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati.
ili: 104 Ustat ću i poći Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj ze-
Završetak: 492 Svaka duša mlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje.

28
 Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, potrča,
pade mu oko vrata i izljubi ga.
(Biblija Petra Comestora, 12. st.)

Prièesna pjesma Poprièesna molitva

Ali se ipak trebalo
veseliti i radovati
jer ti ovaj brat bijaše
mrtav i opet oživje,
bijaše izgubljen
i nađe se.
Lk 15,32
Bože, ti prosvjetljuješ
svakog čovjeka koji dolazi
na svijet. Molimo te,
izliječi nam sljepoću srca
da spoznamo što je pravo
i tebe iskreno ljubimo.
Po Kristu.

Želio se nasititi rogačima što su ih jele svi-

nje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca
moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umi-
rem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i re-
ći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred to-
bom! Nisam više dostojan zvati se sinom
tvojim. Primi me kao jednog od svojih naja-
mnika.’ Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio
daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, po-
trča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će
mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred to-
bom! Nisam više dostojan zvati se sinom
tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesi-
te haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu
prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugo-
jeno dovedite i zakoljite, pa da se pogosti-
mo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav
i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stado-
še se veseliti. A stariji mu sin bijaše u polju.
Kad se na povratku približio kući, začu svir-
ku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspi-
ta što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa
otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava
dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac
tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će
ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne
prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni ja-
reta nisi dao da se s prijateljima proveselim.
A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama
proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno
tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa
mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se ve-
seliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav
i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Riječ Gospodnja.
Molitva vjernika
Bogu, milosrdnom Ocu, koji je izvor praštanja
i ljubavi, s pouzdanjem uputimo svoje molitve
za njegovu Crkvu i za sav svijet.
1. Za Crkvu, koju si pozvao da bude nositeljica
tvoga mira i praštanja među svim ljudima:
obnovi u njoj duh zajedništva i ljubavi
da svi koji te traže pronađu u njoj očinski dom
i snagu tvoje ljubavi, molimo te.
2. Za svećenike, služitelje sakramenta pomirenja:
obnovi ih u svetosti života i obdari ih darom
svoga Duha da svima očituju bogatstvo
tvoje ljubavi i milosrđa, molimo te.
3. Za ljude koji zbog ranjenosti grijehom
ili ljudskom nepravdom okrenuše leđa
svojoj braći, rodbini, prijateljima ili susjedima:
daruj im snagu opraštanja
i snagu traženja oproštenja, molimo te.
4. Za ljude koji zbog razorne snage grijeha
žive u beznađu i nemirnosti srca:
pohodi ih svojom milošću da u sakramentu
pomirenja osjete blagost tvoga praštanja
te u tebi pronađu mir, molimo te.
5. Za nas ovdje sabrane: vrati nas iz naših lutanja
na put spasenja i oprosti nam svaki trenutak kad
nismo bili spremni oprostiti drugima, molimo te.
Bože, Oče milosrđa i vrelo ljubavi, ti si po Kristovu
posluhu zalutalog čovjeka vratio u svoj očinski dom.
Prati nas svojim svjetlom na putu spasenja i pomozi
da uvijek živimo dostojno tvoje neizmjerne ljubavi.
Po Kristu Gospodinu našemu.

29
 OTAJSTVO I ZBILJA Četvrta korizmena nedjelja
Očev pogled
O
ljepoti prispodobe koju slušamo u da-
našnjem evanđelju mnogo je toga re-
čenog, napisanog i naslikanog. Otkri-
va svu dubinu Kristove objave Očeve ljubavi.
Tako je profinjena, jednostavna, a istovreme-
no duboka i jasna. Takvu prispodobu mogao
je ispričati samo netko tko je istinski poznavao
sva bespuća, sve putove i stranputice ljudskoga
duha. Takvu prispodobu mogao je ispričati je-
dino Krist, a da ne bude jeftino psihologizira-
nje i moraliziranje. Prispodoba o milosrdnom
ocu i izgubljenom sinu uvijek nas iznenadi svo-
jom svježinom. Ništa ne gubi na snazi. Uistinu,
kao da je Krist pripovijeda danas. On to zapra-
vo i čini. Ona se tiče svakoga od nas.
Sinovi u vihoru promjena
Dvadeset godina nakon što smo se u našoj do-
movini našli na putu demokratskog iskoraka
ova nas prispodoba poziva da ju promotrimo u
svjetlu novije povijesti naše Crkve i naših odno-
sa. Ili bolje rečeno, ova nas prispodoba poziva
da u njezinom svjetlu promotrimo tih dvadeset
godina zajedničkog hoda.
A u tih se dvadeset godina dogodilo puno to-
ga. Dogodilo se i to da su na početku devedese-
tih u crkve nahrupili mnogi koji su do tada te iste
30
crkve zaobilazili u širokom luku, suprotstavljaju-
ći se – šutke ili otvoreno – onima koji su u te cr-
kve kročili i u zgodna i u nezgodna vremena. Bi-
lo je među njima i mnogih koji su došli iskrena
srca, svjesni svojih slabosti i dotadašnje nespre-
mnosti da svoju vjeru javno očituju. No, ni takvi
nisu zauzeli prva mjesta jer su tišinu svoje dota-
da neživljene vjere zamijenili tišinom poniznog
svjedočenja. Prva su mjesta zauzeli upravo oni
koji su do tada imali koristi od toga što nisu išli
u crkvu, kao što su tada tražili korist i od odlaska
u crkvu. Oni se djelomično mogu prispodobiti
mlađem, izgubljenom sinu. Uvijek su tražili ko-
rist za sebe. Na ovaj ili onaj način. Ona je bila sre-
dište njihovog života, bilo mladenaštva bilo zrele
dobi. No, tu prestaje svaka sličnost s mlađim si-
nom. Zašto? Zato što nisu prošli dramu obraće-
nja, nisu se nikada doveli u krizu. Dok je mlađeg
sina kriza dovela u situaciju da razmišlja o očevoj
ljubavi, mnoge je naše suvremenike kriza njiho-
vog načina stjecanja koristi dovela samo u situa-
ciju da razmišljaju kako ponovno izvući korist u
trenutku oblikovanja novonastale situacije. Nisu
se iskrena srca vratili ocu. Nisu se pokajali za vla-
stite grijehe. Nisu spoznali vlastitu nedostojnost.
Ali kako je moguće da se nešto takvoga dogo-
dilo? Kako je moguće da je takvo neobraćeno kr-
šćanstvo dobilo prvenstvo u mnogim našim za-
jednicama i sâmo postalo primjerom i modelom
života i ophođenja? Moglo se dogoditi zbog po-
našanja svih nas koji se djelomično prepoznaje-
mo u slici starijeg brata iz evanđeoske prispodo-
be. Bili smo i ostali kod oca, ali isto tako često s
pomiješanim osjećajima vjernosti, sigurnosti, za-
štite pa i koristi. Znali smo da kod oca uvijek mo-
žemo biti. Premda nesposobni za vlastitu iskre-
nu vjeru, za radost i otvorenost prema iskrenom
obraćenju, mi nismo prigovarali ocu jer smo i sa-
mi puno puta osjetili da imamo koristi. Mi smo
se često jednostavno povukli, mrmljali u sebi,
ljutili se i dopustili da nas nagriza crv sumnje u
ispravnost svega što se događa. No, nismo rea-
girali jer smo skrivali sami sebe. Šutjeli smo jer
smo od toga imali koristi. Šutnjom smo štitili se-
be, čuvajući se da i sami ne budemo prozvani ili
 živo vrelo 2 2010

da netko prstom ne ukaže na našu nevjernost
i našu neautentičnost zajedništva s ocem.
Sinovi u očevom pogledu
Zbog svega toga čini se da nitko od nas u ovom
povijesnom razdoblju nije ozbiljno shvatio pris-
podobu o izgubljenom sinu. No, ne treba se
osvrtati na ono što je iza nas. Naš pogled mora
se usmjeriti prema naprijed. To je moguće je-
dino ako usvojimo pogled milosrdnog oca; ako
njegov pogled postane naš; ako, unatoč svim
slabostima, postanemo sposobni prepoznati vri-
jednost onih koji uvijek ostaju i poticati njihovu
ljubav i otvorenost te ako istovremeno postane-
mo sposobni prepoznavati one koji se iskrena i
otvorena srca vraćaju ili traže očinski dom. A to
je moguće samo onda kada shvatimo da nas vo-
diti smije samo ljubav i milosrđe, a ne neki drugi
interes, koliko god se činio uzvišenim i korisnim.
Jedino se tada nećemo i mi sami međusobno
optuživati, tražiti pogrješke jedni drugima i bi-
ti nesposobni za svijest o različitosti putova do
Božjeg srca, različitosti koja nije razlogom raz-
dora, nego većega jedinstva. Jedino ćemo tada
moći shvatiti svu dubinu i ljepote današnje pris-
podobe i vidjeti da nije sramota biti ni stariji ni-
ti mlađi sin. Sramota je ne biti sposoban otvoriti
se Očevu pogledu punom ljubavi.
»Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugle-
da, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi
ga.« Tim riječima Isus opisuje stav milosrdno-
ga oca. On odmetnutoga sina vidi još dok bijaše
daleko. Želi ga iz daljine vratiti u očinski dom.
Očeva ganutost i iskazano milosrđe presudni su
korak za obnovu raskinutoga zajedništva. Ovdje
se iznova pokazuje da ljubav više vrijedi od uko-
ra i osude. »Evanđelje nas uči da čovjek mije-
nja svoj život i mentalitet, obraća se dobru, ne
zato što je izvikan, ukoren i kažnjen, nego za-
to jer je otkrio da je ljubljen unatoč tomu što je
grješnik« (M. I. Rupnik). Potrebno je da bude-
mo svjesni te Očeve ganutosti koja nas vidi i kad
smo daleko, kad nam se čini da nas ne vidi, kad
još želimo uživati slobodu od njega, kad još okli-
jevamo vratiti se... Otac vidi našu udaljenost i
kad nam se čini da smo blizu i da smo baštini-
ci njegova doma. Ne plašimo se Božje ganuto-
sti i njegova milosrđa nad nama jer samo njego-
vom ljubavlju bivamo spašeni. I svoja djela koja
smatramo dobrima i velikima, prepustimo su-
du njegove ljubavi, jer on proniče naše namisli i
naša srca. Otvorimo se pogledu milosrdnog Oca
koji nas »vidi izdaleka« i koji nas svojom lju-
bavlju želi prigrliti i vratiti u očinski dom zajed-
ništva sa sobom i s braćom ljudima.
Željko Tanjić

Odjeci Riječi
U nas je položio riječ pomirenja uz: 2Kor 5,17-21
Zbog novosti Kristove, očitovane u njegovu vazmenom otajstvu,
Zrnje

kršćani su pozvani biti »novi stvor« (5,17). Čovjek je središte

Slika djeteta koje se u povjerenju
i ljubavi baca ocu u naručje u
evanđeoskoj je prispodobi dobila
novo značenje. Otac je, naime, onaj
koji se, vidjevši sina, baca njemu
oko vrata. Bog nas ljubi djetinjom
ljubavlju, ljubavlju koja lako
oprašta i uvijek iznova ljubi.
Božja nas ljubav treba – da bi se
očitovala kao ljubav.
novoga Božjeg stvorenja (usp. Ef 2,15; Gal 6,15). On je smješten
u središte Božje brige o svemiru koja se ostvaruje u Kristu,
»jer svidjelo se Bogu u njemu«, to jest u Kristu, »nastaniti svu
Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova –
izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima« (Kol 1,19-
20). Rođenje novoga čovjeka događa se po krštenju (usp. Rim
6,4), a novi čovjek mora živjeti u svetosti (usp. Ef 2,10; 4,24; Kol
3,10). Bez obzira na ljudske grijehe, Bog je položio »u nas riječ
pomirenja« (5,19). Čovjek postaje polazište za obnovu svijeta
kao »poslanik Božji« (5,20). Po čovjeku koji je pomiren s Bogom,
Gospodin djeluje u svijetu, a u temelju je svega Krist ponižen do
smrti na križu kako bi opravdao sve ljude (5,21). Vjernik mora biti
svjestan toga da je novi stvor i da se po njemu svijet mijenja.
Darko Tepert
31
 OTAJSTVO I ZBILJA 19. ožujka 2010.

Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije

Ulazna pjesma Zborna molitva Darovna molitva
Evo vjernoga i Bože, ti si odgovornosti svetog Gospodine, blaženi je Josip
razumnog upravitelja Josipa povjerio svoga Sina Isusa i svesrdnom odanošću
koga Gospodin postavi njegovu Majku Mariju. Udijeli svojoj služio tvomu Sinu
nad obitelji svojom. Crkvi da, po njegovu zagovoru, rođenom od Djevice Marije:
Lk 12,42 otajstvo spasenja vjerno čuva i vrši udijeli da i mi tvome oltaru
sve do dana potpunog ostvarenja. čista srca služimo.
Po Gospodinu. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanje (2Sam 7,4-5.12-14.16) Otpjevni psalam (Ps 89,2-5.27.29)

Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, Pripjev: Potomstvo će njegovo
oca njegova ostati dovijeka.
Čitanje Druge knjige o Samuelu O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka,
U one dane: od pokoljenja do pokoljenja
dođe Natanu ova Gospodnja riječ: usta će moja obznanjivati tvoju vjernost.
»Idi, reci mome sluzi Davidu: Ti reče: »Zavijeke je sazdana ljubav moja! «
Ovako govori Gospodin: U nebu utemelji vjernost svoju.
‘Kad se ispune tvoji dani »Savez sklopih s izabranikom svojim,
i ti počineš kod svojih otaca, zakleh se Davidu, sluzi svome:
podići ću tvoga potomka nakon tebe, Tvoje potomstvo održat ću dovijeka,
koji će se roditi od tvoga tijela, za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje.«
i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. »On će me zvati: ‘Oče moj!
Ja ću njemu biti otac, Bože moj i hridi spasa mojega.’
a on meni sin. Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svoju
Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo i Savez svoj vjeran.
trajati dovijeka preda mnom,
tvoje će prijestolje čvrsto Drugo čitanje (Rim 4,13.16-18.22)
stajati zasvagda.’« U nadi protiv svake nade povjerova.
Riječ Gospodnja.
Čitanje poslanice
svetog Pavla apostola Rimljanima
Braćo!
Obećanje da će biti baštinik svijeta
nije Abrahamu ili njegovu potomstvu dano
na temelju nekog zakona, nego na temelju
Prijedlozi za pjevanje pravednosti vjere. Zato – iz vjere da bude
po milosti to obećanje zajamčeno svemu
Ulazna: 622 Evo vjernog i razumnog upravitelja potomstvu, ne potomstvu samo po Zakonu,
ili: 627 Josipe, diko nego i po vjeri Abrahama, koji je otac svih
Otpjevni ps.: 626 Potomstvo njegovo nas - kao što je pisano: Ocem mnoštva
Prinosna: 631 Josipe, o oče sveti naroda ja te postavljam – pred Onim
komu povjerova, pred Bogom koji oživljuje
Pričesna: 247 Uzmite, jedite
mrtve i zove da bude ono što nije.
Završetak: 632 Zanatlijo tihi

32

Anđeo mu se ukaza u snu i reče: »Ne boj se, Josipe…«
(Evanđelistar iz Würzburga, oko 1240.)
Pričesna pjesma Popričesna molitva
Valjaš, slugo dobri Gospodine, svoju si obitelj
i vjerni! Uđi u radost obradovao blagdanom
Gospodina svoga! svetog Josipa i nahranio
Lk 25,21 sa svog oltara.
Budi nam trajna zaštita
i čuvaj darove koje si dao.
Po Kristu.
U nadi protiv svake nade povjerova
Abraham da postane ocem naroda mnogih
po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje
potomstvo. Zato mu se i uračuna
u pravednost.
Riječ Gospodnja
Pjesma prije evanđelja (Ps 84,5)
Blaženi koji prebivaju u Domu tvome,
Gospodine, slaveći te bez prestanka.
Evanđelje (Mt 1,16.18-21.24ª)
Josip učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.
Jakovu se rodi Josip, muž Marije,
od koje se rodio Isus koji se zove Krist.
A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako.
Njegova majka Marija, zaručena s Josipom,
prije nego se sastadoše, nađe se trudna
po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin,
pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti,
nego naumi da je potajice napusti.
Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se
Gospodnji ukaza u snu i reče:
»Josipe, sine Davidov, ne boj se
uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.
Što je u njoj začeto, doista je
od Duha Svetoga. Rodit će sina,
a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus
jer će on spasiti narod svoj
od grijeha njegovih. «
Kad se Josip probudi oda sna,
učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.
Riječ Gospodnja.
živo vrelo 2 2010
Molitva vjernika
Braćo i sestre, zagledani u primjer svetoga Josipa,
koji je pun povjerenja u Božju volju, izrecimo i mi
svoje molitve nebeskome Ocu predajući se
vršenju njegove volje.
1. Vodi, Gospodine, svjetlom Duha Svetoga svoju
Crkvu da u brigama za potrebe ljudi nikada
ne zaboravi svoje poslanje koje je u službi
donošenja Krista svakome čovjeku, molimo te.
2. Obdari, Gospodine, pastire Crkve darom svoje
mudrosti i snagom očinske ljubavi da umiju
graditi zajedništvo svih kršćana i tako svijetu
svjedočiti novost koju si nam u Kristu darovao,
molimo te.
3. Udijeli svim roditeljima istinsku odgovornost za
svaki život koji po njima daješ i koji povjeravaš
njihovoj roditeljskoj brizi, molimo te.
4. Okrijepi nam vjeru, Gospodine, u trenutcima
sumnje i nerazumijevanja tvoje volje, molimo te.
5. Probudi u nama, Gospodine, snagu kristovske
ljubavi da umijemo prepoznati sve koji su
potrebni naše pomoći i ljubavi; pomozi nam da
budemo bližnji svima koji su u potrebi, molimo te.
Primi i usliši, Gospodine, naše smjerne prošnje.
Usmjeri naše želje i naša nastojanja k ostvarenju
tvoga spasenjskoga nauma, koji si u nas skrio
prije negoli si nas u život pozvao.
Po Kristu Gospodinu našemu.
33
 OTAJSTVO I ZBILJA Sveti Josip, zaručnik BDM
Otac i učitelj
C
rkva, koju je papa Ivan XXIII. nazvao
Majkom i Učiteljicom, danas slavi Josipa
Jakovljeva iz doma Davidova, koga bez
straha možemo nazvati ocem i učiteljem. Po
Papinim riječima Crkvi je »njezin presveti Ute-
meljitelj povjerio dvostruku zadaću: da mu ra-
đa djecu i da rođene uči«. Slično poslanje dobio
je i sveti Josip. Predslovlje današnje svetkovine
naglašava da je on onaj pravednik koga je dao
za zaručnika Bogorodici Djevici, i onaj vjerni
i mudri sluga koga je postavio da umjesto oca
čuva njegova Jedinorođenca.
Otac
Ako svetošću smatramo zajedništvo i blizinu s
Bogom, onda zasigurno nema osobe kojoj bi taj
naziv bolje pristajao od galilejskog drvodjelje
Josipa. Ni jedan svetac nije bio tako blizak Bož-
jem otajstvu kao on. Godinama je živio u zajed-
ništvu sa Sinom Božjim i Majkom Božjom. Bila
je to obiteljska svakodnevica, obilježena uspo-
nima i padovima, radostima i žalostima, otvo-
renošću za druge, ali i malim tajnama skrive-
nim iza zatvorenih vrata doma. Sama Marija
prekoravajući Isusa potvrđuje svoje zajedništvo
s Josipom riječima: »Zašto si nam to učinio?«
Marija i Josip nisu dvije različite osobe, nego
jednina plurala – mi. Drugi ih tako doživljava-
ju, sami se tako osjećaju, a takvi su i pred Bo-
gom. Oni nisu samo privid obitelji, nego prava
Bogom združena obitelj. Bog ih je čak obdario i
San je slika Očeve volje koja pobjeđuje našu volju.
34 (M. Rupnik, Samostan ss. Milosrdnica, Rijeka, 2008.)
potomstvom. Istina, Isus je došao u Svetu Obi-
telj na drukčiji način, no nije li uvijek Bog onaj
koji daruje potomstvo?! Marija ga je rodila, a
Josip mu je nadjenuo ime. Tako je prema Bož-
jem zakonu postao i njezin i njegov pred Bo-
gom i ljudima. Marija ga ne svojata, nego Isusa
podsjeća kako su ga tražili otac i ona. I drugi su
ga smatrali »sinom drvodjeljinim«. Sam Isus je
Josipa doživljavao kao svoga oca.
Svi znamo iz osobnog iskustva, a psihologi-
ja nam potvrđuje, koliko je važna uloga oca u ra-
zvoju osobnosti. Ni Isus, nama u svemu jednak,
nije bio izuzetak. Njemu je također trebala očin-
ska figura. Pronašao ju je u svetom Josipu. Josip
je obavljao sve roditeljske obveze. Isusu je dao
ime, upisao ga u ljudsku obitelj i u genealogiju
doma Davidova, othranio ga, štitio te poučavao
čitati, moliti i raditi. Pod Josipovim vodstvom
Isus »napredovaše u mudrosti, dobi i milosti
kod Boga i ljudi«. Slike koje je Isus koristio da
bi opisao Kraljevstvo nebesko otkrio je najprije
u roditeljskom domu, a doživljaj Oca nebesko-
ga temeljio je na iskustvu očinstva svetoga Josi-
pa. Isusove riječi da treba prebivati u kući Oca
njegova ne negiraju Josipovu ulogu, nego samo
potvrđuju da ju je izvrsno obavio. Isus na taj na-
čin svjedoči da ga je Josip znao dovesti do otkri-
vanja Boga kao dobrog Oca. Zasigurno je u tome
najveća zasluga svetoga Josipa. Bio je ogledalo
Božjeg Očinstva i omogućio je Isusu pronaći u
Bogu svoga nebeskog Oca. To je i najvažnija po-
ruka svetoga Josipa svima nama. Mi bismo ta-
kođer trebali tako živjeti da ljudi po nama upo-
znaju i slave Oca našega koji je na nebesima.
Učitelj
Navještaj Isusova rođenja Mariji završava rije-
čima: »Neka mi bude po tvojoj riječi«, dok je
kod Josipa naglašeno da on »učini kako mu na-
redi anđeo Gospodnji«. Evanđelja ne govore o
Josipovim riječima, nego o njegovoj aktivnosti.
On nije čovjek riječi, nego djelâ. U Svetom Pi-
smu ne nalazimo zapisanu ni jednu njegovu ri-
ječ. No, znajući što je sve učinio za Mariju i Isu-
sa, nužno nam na pamet dolaze Kristove riječi
 živo vrelo 2 2010

da neće u Kraljevstvo nebesko oni koji govore
Gospodine, Gospodine, nego oni koji vrše vo-
lju Oca na nebesima. U tome je primjer svima
nama koji se uvelike hvalimo svojim kršćan-
stvom, a tako ga rijetko dosljedno živimo.
Asocijacija koju pobuđuje promatranje Jo-
sipova života na Kristove riječi daje nam za
pravo zaključiti kako su upravo njegova djela
omogućila Riječi Božjoj da progovori. U broj-
nim Isusovim riječima jasno se vidi inspiracija
Josipovim djelima.
Isus je izlažući svoj nauk naglasio da nije čo-
vjek radi subote, nego subota radi čovjeka. Čo-
vjek nije stvoren radi obdržavanja Zakona, nego
je Bog darovao Zakon da bude u službi čovje-
ku. Zar i to Isus nije otkrio na primjeru sveto-
ga Josipa?! On bi po Zakonu trudnu Mariju, ko-
ja ne nosi njegovo dijete, trebao izvrgnuti javnoj
sramoti i osudi koja bi završila kamenovanjem.
Međutim, Josip je i prije nego mu se anđeo
objavio smišljao kako je potajno otpustiti da je
ne osramoti i izloži osudi. U tome može i treba
biti uzor nama koji nastojimo ozakoniti i drugi-
ma propisati čak i ono što sami ne uspijevamo
živjeti. Kršćanske vrjednote koje smatramo teš-
ko ostvarivim, pa ih doživljavamo poput tereta
koji ne možemo nositi, želimo svima zakonom
nametnuti kako bismo imali suputnike u patnji
ili padu. Lakše je nešto zabraniti nego svojim ži-
votom biti primjer kršćanske slobode.
Josip je i prije Kristova propovijedanja ži-
vio onu preporuku da ne zna ljevica što čini de-
snica u činjenju dobra. Mariji nije želio iskazati
milosrđe u javnosti, nego u tajnosti. Ni kasnije
se nije hvalio ili prigovarao kako je učinio do-
bro djelo prihvativši nju i dijete. I tu smo vr-
lo često drukčiji. Ako smo plemeniti, učinit će-
mo dobro i nekome pomoći, ali se trudimo da
to bude vrjednovano i znano. U najmanju ruku,
ne možemo prešutjeti svojim najbližima, nego
se pohvalimo kako smo nekome pomogli. Neki
čak žive od pohvala za dobra koja čine, pa do-
bro postane samo sredstvo na putu do zahval-
nosti i samodopadnosti.
Josipov utjecaj nemoguće je ne primije-
titi i u Isusovom suosjećanju prema patnici-
ma, u nemirenju s nepravdom, u njegovoj od-
važnosti u suočavanju sa životnim teškoćama
te u povjerenju u Božju svemoć i dobrotu. Sve
ove, naizgled jednostavne oznake koje otkriva-
mo kod svetog Josipa, a oblikovale su Isusovu
osobnost, potiču nas da ih i sami živimo. Upra-
vo preko njih Riječ Božja govori te iz vječnosti
prosijava u vrijeme kako bi nas vremenite do-
vela do vječnosti.
Slavko Slišković

Odjeci Riječi
U nadi protiv svake nade uz: Rim 4,13.16-18.22
Temeljeći se na starozavjetnom tekstu (Post 12), gdje Bog
obećava Abrahamu potomstvo i zemlju, a da prethodno nije
Zrnje

morao izvršiti nikakvu odredbu Zakona, nego samo biti poslušan

Josipovo buđenje iz sna slika
je poziva na novost života.
»Probuditi se« znači osvijestiti
se, prihvatiti zbilju, ne živjeti
u tami i zabludi. Josipov strah,
nepovjerenje i sumnja oslikani su
snom koji priječi stvarnost života.
Potrebno je »probuditi se iz sna
koji živimo« da bismo prihvatiti
Život darovan u Kristu.
Božjem pozivu, Pavao tumači da je tome praocu obećanje
potomstva i posjedovanja zemlje dano »na temelju pravednosti
vjere« (Rim 4,13). Stoga i svi ostali mogu postati dionici toga
obećanja samo po vjeri. Takvo opravdanje moguće je pred Bogom
koji »oživljuje mrtve i zove da bude ono što nije« (Rim 4,17). Time
se podsjeća na Božju svemoć potvrđenu jednoć u djelu stvaranja,
ali i njegovom potpunom vlašću nad životom i smrću. Jedina je
Abrahamova zasluga njegova bezgranična nada i vjera u Božje
obećanje kojim mu se naviješta veliko potomstvo (Rim 4,18.22).
Nastavak ovoga teksta, koji nije preuzet u liturgijsko čitanje,
pokazuje da se opravdanje odnosi na sve koji vjeruju u Krista,
jer je to napisano »i za nas kojima se ima uračunati« (4,23-24).
Darko Tepert
35
 OTAJSTVO
U DUHU II ZBILJA
ISTINI Pokorničko bogoslužje
Po daru milosrđa k novom životu
Pokorničko bogoslužje u korizmi
Uvodna pjesma:
Sretnih li vas grešnih ljudi (PGPN 463)
UVODNI OBREDI
P. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
O. Amen.
P. Gospodin, čija ljubav i milosrđe
nadilaze svako naše očekivanje
i sve naše zasluge,
bio uvijek s vama.
O. I s duhom tvojim.
Predvoditelj uvede nazočne u slavlje ovim ili
sličnim riječima:
Braćo i sestre, u sakramentu pomirenja susre-
ćemo se s neizmjernošću Božje ljubavi i milosr-
đa, iz kojeg se dade okusiti ljepota dara i poziva
na zajedništvo s njime i s drugim ljudima. Pred
veličinom toga dara upravimo ponizno svoj po-
gled u nutrinu srca kako bismo u tišini spozna-
li svoju grješnost i otvorili vrata njegovoj milo-
sti, koja naše korake na putu obraćenja ispunja
radošću.
Kratka šutnja.
Pomolimo se.
Gospodine Bože naš, ti nam svoje milosrđe oči-
tuješ u praštanju i obnovi milosnoga života u
nama. Pomozi nam s neiscrpnog vrela tvoje lju-
bavi crpsti snagu za naša djela; daruj nam no-
vo srce kojim ćemo susretati, prihvaćati i ljubi-
ti sve ljude. Po Kristu.
NAVJEŠTAJ BOŽJE RIJEČI
Prvo čitanje Iz 43, 16-21
Čitanje Poslanice
svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo, znam da dobro ne prebiva u meni,
to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide,
ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih
htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim.
Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto
to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni.
36
Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio čini-
ti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovje-
ku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali
opažam u svojim udovima drugi zakon koji vo-
juje protiv zakona uma moga i zarobljuje me za-
konom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan
li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga ti-
jela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu
Gospodinu našem! Ja, dakle, umom ja služim
zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam (Ps 51) PGPN 429
Pripjev: Smiluj mi se, Bože,
po milosrđu svome.
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja naviještati hvalu tvoju.
Evanđelje Iv 8, 1-11
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme Isus se uputi na Maslinsku goru.
U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio
k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pi-
smoznanci i farizeji dovedu neku ženu zateče-
nu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu:
»Učitelju! Ova je žena zatečena u samom pre-
ljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve
kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu
samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A
kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče
im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju

baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pi-
sati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlazi-
ti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus
sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspra-
vi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne
osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj
Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više ne-
moj griješiti.«
Riječ Gospodnja.
RAZMATRANJE
Ovaj susret Isusa s pismoznancima i farizejima
te sa ženom grješnicom završava jednim neo-
bičnim raspletom ili, bolje rečeno, jednim no-
vim početkom za ženu, a možda i za one koji su
je doveli Isusu. Riječ je o početku koji je prilič-
no sličan našem doživljaju sakramenta pomi-
renja i susretu s Božjim milosrđem, gdje je dar
milosnog života obilježen ponajprije neizmjer-
nošću praštanja. Ovdje je na djelu Spasitelj, ko-
ji je postao nama u svemu sličan osim u grije-
hu da bismo njegovu ljubav svi mogli doživjeti
i od preobilja njezina dara svakodnevno živje-
ti. Gospodin uvijek za nas ima ugodna iznena-
đenja. Ovu dubinu bogatstva njegove ljubavi
prema nama ne možemo razumjeti, ali dati se
poučiti njegovim primjerom, nasljedovati ga te
»čeznuti za višim darima« zacijelo pripada naj-
osnovnijim kršćanskim obvezama. Dovoljno je
promotriti Isusov stav pred grješnicom kao i
druge njegove stavove pred čovjekom željnim
njegove pomoći. Prije svega lako je uočiti njegov
stav prignute poniznosti i prepoznavanja onoga
možda tek preostalog tračka slike Božje u njego-
vu stvorenju. To je i stav nade koja otvara vrata
za novi početak. Ta on je došao tražiti izgublje-
no i spasiti propalo da bismo mi imali život u
punini. U njemu prepoznajemo Oca nebeskoga,
koji nas ljubi više nego mi sami sebe i koji iz pre-
obilja ljubavi prašta i dariva nam novi život.
Svatko će se od nas u jednoj od ovih osoba
iz Ivanovog evanđelja moći prepoznati. Ili smo
optužitelji ili optuženi. U njima se zadržavamo
duže ili kraće vrijeme dok Gospodin u pijesku
crta jedan novi i puno drugačiji lik za svakoga
od nas. U njega nema optuženika i krivaca jer
svi smo njegovom krvlju otkupljeni i opravda-
živo vrelo 2 2010
ni; pa i onda kad nam grijesi kao grimiz budu
crveni, pobijeljet će poput snijega (usp. Iz 1,18).
Tako je u njegovu pitanju »Ženo, gdje su oni?«
sadržano od vremena davnih Božje traganje za
čovjekom i njegovim spasenjem. Dirnut nepo-
znavanjem njegova Zakona ljubavi, Gospodin
nas čeka sve dok svoj pogled ne okrenemo pre-
ma unutra te spoznamo i uvidimo gdje se nala-
zimo i kojim nam je putem krenuti. Tek u ova-
kvom stavu pomirenja prošlosti i sadašnjosti
otvorenu i praznu posudu čovjekove prisutno-
sti pred Bogom on ispunja smislom za nove ko-
rake radosti. To može učiniti samo ona ljubav
koja se nerijetko nalazi u suprotnosti s interesi-
ma koji su podložni zakonima ljudskim, a nisu
utemeljeni na evanđeoskim načelima. Istinska
se ljubav izdiže iznad svih njih jer je ona nado-
puna zakonima – i to radi čovjeka. U spoznaji
veličine ove ljubavi neminovno dolazi do pro-
mjene srca te kamenje iz ruku pada na zemlju.
Ljubav razoružava, donosi mir, daje smisao,
otvara nove čudesno nepredvidive mogućno-
sti življenja njegova dara prihvaćenosti te po-
tiče na poštivanje dostojanstva svakog čovjeka,
dostojanstva koje se očituje u biti prihvaćen i
voljen te živjeti stvarnost ove darovanosti. Lju-
bav uvijek pronalazi izvrsniji put i bolja rješe-
nja jer zna praštati i radovati se uspjehu dru-
goga. Ako ponestane ljubavi, gubi se osjećaj
Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.
(V. Blažanović ) 37
 OTAJSTVO
U DUHU II ZBILJA
ISTINI Pokorničko bogoslužje
pravednosti kao i orijentacija za prepoznava-
nje istine te se počinje umjesto svjetlosti tra-
žiti tamu. Nije onda ni čudno da čovjek traga
za onim ljudima koji će mu potvrđivati njego-
vo mišljenje, pa će one koji drukčije govore i či-
ne početi osuđivati.
Drugo ime za ljubav jest razumijevanje,
koje proizlazi iz stava okrenutosti prema unu-
tra, prema središtu našega srca – onamo gdje
je njegov Zakon ljubavi duboko utisnut. Tu tre-
ba tražiti savjete, rješenja i odgovore. Iz blaga
svoga srca čovjek iznosi ono što ima i to često
nesvjesno posreduje u susretu s drugim čovje-
kom. Onaj tko ima razumijevanja za druge ne
izdiže se ponosno iznad grijehom posrnulog
čovjeka, nego mu pristupa ponizno i s pošto-
vanjem jer u njemu još uvijek prepoznaje sli-
ku Stvoritelja i Darivatelja života kao i svakoga
drugog dara. Razumijevanje znači suživljavanje
u boli ili u radosti, kao i u svakoj drugoj život-
noj situaciji. Ono često nadilazi logiku razuma
pa ga se stoga može tek srcem prepoznati. Za
njega nisu potrebne prevelike riječi nego dje-
la. Razumijevanje je često prepoznatljivo tek iz
uspravnoga pogleda ponizne ljubavi i suosjeća-
nja, iz ljubavi koja se ne hvali svojim osobnim
primjerima savršenosti i nadvladavanja kuš-
nja i koja ne razglašava svoja djela i uspjehe ne-
go prihvaća čovjeka pokazujući mu put koji je,
premda prepun križeva i neuspjeha, ipak put u
život obasjan Kristovim svjetlom i radošću koju
samo on može dati. Zato je potrebno češće po-
svijestiti sebi ovu, skoro bi se moglo reći, veliku
Isusovu ‘zbunjenost’ pred navalom osude optu-
žitelja za grijehe koje je učinila preljubnica, kao
i njegovu šutnju i strpljivost dok njegova riječ
ne urodi plodovima obraćenja.
ISPIT SAVJESTI
Učitelju, što ti na to kažeš?
Pitali su Isusa farizeji i pismoznaci o Mojsije-
vu zakonu po kojem je trebalo ženu preljubni-
cu kamenovati. A on je već rekao da su svi za-
koni samo jednome podložni.
Zaboravljam li na tu činjenicu te s prema-
lo ljubavi posežem za raščlanjivanjem tuđih
38
slabosti i pogrješaka? Obilježavam li često kod
drugih svoje bližnje negativnim karakteristika-
ma; događa li se da ih jednostavno prekrižim
kao nemoguće za suživot i suradnju? Okrivlju-
jem li druge za svoje neuspjehe? Radim li samo
za osobni uspjeh i slavu ili sve što činim činim
iz ljubavi i zahvalnosti prema Gospodinu i dru-
gima? Zar ne bi trebalo umjesto promatranja
drugih i njihovih pogrješaka, okrenuti se pre-
ma sebi i svojoj nutrini te pitati: »Gospodine,
što ti kažeš o mojim djelima?« Ne nazivam li
Gospodina samo riječima svojim Učiteljem, a
istovremeno živim po svojim osobnim pravili-
ma ponašanja? Trudim li se svakodnevno na-
dahnjivati na Božjoj riječi, o njoj razmišljati, od
nje i po njoj živjeti? Živim li od nedjeljne euha-
ristije kao hrane za istinski život? Potičem li i
druge na vrijednosti sakramentalnoga života?
Koliko sam otvoren u traženju novih spozna-
ja u produbljivanju svoje vjere? Nastojim li da
moja molitva bude istinski razgovor s Bogom i
iskustvo njegove blizine te bude snagom za mo-
ju svakodnevicu ili samo površno i mehanički
vršim svoje kršćanske obveze?
Tko je od vas bez grijeha?
Nakon Isusove šutnje i pisanja po pijesku slije-
dio je njegov odgovor u obliku pitanja. Farize-
ji i pismoznanci su ga izgleda uspjeli razumjeti.
Ipak ih je Isusov odgovor zatekao nespremne,
prepoznali su svoju grješnost, ali su otišli od
Isusa u šutnji.
Što činim kad spoznam svoj grijeh? Prihva-
ćam li i zahtjevne odgovore ili mi je dovoljno ču-
ti ih kao i razumjeti, ali ih ostaviti nekome dru-
gome da ih primjeni u svom životu? Je li moj
odgovor na grijeh bio šutnja, bijeg od sebe i od
drugih ljudi ili pak ponizna molitva za oprošte-
nje te čvrsta odluka za obraćenje? Pristupam li
površno sakramentu pomirenja, bez osjećaja za
potrebom trajnoga obraćenja? Zauzimam li pre-
ma bližnjima stav poniznosti ili samouvjereno-
sti u svoju nepogrješivost? Mjerim li druge svo-
jim mjerama? Prihvaćam li druge onakve kakvi
jesu, ili ih površno prosuđujem i olako odbacu-
jem? Jesu li mi u životu odveć važni izgled i do-
bar glas, slika koji drugi imaju o meni; nije li u

meni skrivena čežnja za vlašću i gospodarenjem
nad drugima? Postavljam li zamke svojim bli-
žnjima iskorištavajući njihovu dobrotu? Ismi-
javam li druge zbog njihovih slabosti i mana?
Ismijavam li druge zbog njihove dobrote i zbog
»ludosti nasljedovanja« vrjednota koje ne jam-
če uspjeh kod moćnika ovoga svijeta? Ulažem li
dovoljno truda i svojih sposobnosti u život Cr-
kve, zajednice ili obitelji? Koliko vremena trošim
u beskorisne i destruktivne razgovore? Koristim
li mišljenja i povjerenje drugih ljudi za zajednič-
ku izgradnju ili ih zlorabim u drugim konteksti-
ma, za ocrnjivanje i ogovaranje? Prosuđujem li
druge kao podobne i nepodobne? Jesam li pre-
ma bližnjima strpljiv ili me lako obuzmu nestr-
pljivost i ravnodušnost, nezainteresiranost i ne-
briga za druge?
Zadivljenost i (ne)zahvalno srce
Ukoliko se budemo češće vraćali u tišinu vlasti-
te nutrine, pojavit će se i pitanja naše zahvalno-
sti odnosno nezahvalnosti na Božjem daru lju-
bavi prema nama, na strpljivosti i blizini koja
daje sigurnost našim umornim koracima u vje-
ri, kao i na njegovoj sućuti s nama kad ne zna-
mo kuda i kako dalje krenut. Iz poniranja u du-
binu ovih spoznaja izranjat će mnoga pitanja:
Koliko zahvalnost Gospodinu prožima mo-
je dane ili mislim da sve što imam i što jesam
treba upravo tako biti? Živim li u zahvalnosti
za dar života, za zdravlje i druge blagodati koje
sam naslijedio ili od drugih darežljivo primio, ili
bih stalno još nešto htio imati i biti, uživati? Je-
sam li realan u procjenjivanju onoga što mogu
i onoga što želim? Želim li možda po svaku ci-
jenu osigurati sebi što lagodniji život, bez odgo-
vornosti i brige za opće dobro? Jesu li mi važ-
niji moji prohtjevi i želje od istinskih potreba
ljudi koji su pored mene? Počinjem li i završa-
vam dan molitvom zahvalnosti Gospodinu? Ka-
ko slavim Dan Gospodnji? Imam li vremena za
svoje ukućane, prijatelje i one koji trebaju mo-
ju pomoć? Mogu li drugi u mom življenju pre-
poznati komu pripadam? Živim li otkupljeno,
ili moj život ne posreduje nikakvu pozitivnu po-
ruku? Promičem li svojim riječima, stavovima
i ponašanjem na svom radnom mjestu istinske
živo vrelo 2 2010
kršćanske vrjednote? Je li moja molitva ponaj-
prije molitva zahvalnosti, ili pak u molitvi uvi-
jek tražim novo čudo za rješenje mojih proble-
ma, za otklanjanje svih bolesti i križeva iz svoga
života? Zahvaljujem li Gospodinu i za one muč-
ne i neugodne trenutke, pune boli i beznađa, za
trenutke iskušenja u kojima sam spoznao Bož-
ju blagost i svjetlo života? Jesam li zahvalan ro-
diteljima i pretpostavljenima? Zauzimam li se ili
dižem glas za pravdu, za istinu i prava čovjeka?
Kojim vrjednotama hranim svoj duhovni život?
Slušam li pomno poticaje svoje savjesti ili mož-
da prigušujem pozive na zauzetost? Slijedim li
poticaje iznutra: činiti drugima ono što želim da
drugi meni čine?
Kratka šutnja.
Ispovijedam se…
SVEOPĆA MOLITVA
Ocu nebeskome, koji nas ljubi neizmjernom lju-
bavlju i čije je milosrđe beskrajno, uputimo svo-
je molitve zajedno govoreći:
Gospodine, daruj nam novo srce.
1. Pomozi nam u tvom svjetlu spoznati težinu
naših grijeha i propusta te s pouzdanjem
u tvoje milosrđe pristupimo
sakramentu pomirenja, molimo te.
2. Probudi mlakost i otežalost našega srca
i učvrsti nam spremnost življenja
po evanđelju, molimo te.
3. Pohodi svojom milošću sve one koji nisu
imali prigode upoznati tvoje milosrđe
u praštanju te jednoga dana dožive
ljepotu zajedništva s tobom, molimo te.
4. Pomozi nam da naša djela pokore
i obraćenja ojačaju našu vjeru
te urode krjepostima korisnim nama
i našim bližnjima, molimo te.
Oče naš…
Gospodine, obnovi u nama svojom milošću
sve što je grijehom razoreno da uzmognemo
prepoznati kojim nam je putem ići
te dospijemo do punine života u zajedništvu
s tobom i svima svetima. Po Kristu.
Pjesma: Ja se kajem (PGPN 460)
Pripredila: s. Vinka Bešlić
39
 OTAJSTVO
TRENUTAK
I ZBILJA Pisma čitatelja
Vremenska neodređenost poklika »Gospodin s vama«
Svećenikov pozdrav u liturgijskim slavljima »Gospodin s vama« nema po-
bliže vremenske označnice. Je li ispravno zamijeniti ga poklikom s jasni-
jom vremenskom naznakom, kao npr. »Gospodin bio s vama«, »Gospodin
L
je s vama«, »Gospodin neka je s vama« ili pak preoblikovati ga u »Gospo-
din je s nama«, kako neki svećenici čine?
iturgija, kao slavlje Crkve koja živi u vre-
menu, jest otvaranje Crkve Bogu koji nadilazi vrije-
me. On je vječan, a vječnost je nedodirnuta mjerom
vremena. Vrijeme ne možemo spoznati niti iskusiti
izvan mjerljivosti i trajanja. Vječnost je nemjerljivo
trajanje. Ona je »neranjenost vremenom«. Samo je
svijet označen i određen vremenom. Stoga kršćan-
ski latinitet istim pojmom naziva svijet i vijek (vre-
mensko trajanje u svijetu): saeculum. Kršćanska li-
turgija ima zadaću na otajstveni način kroz vjekove
uprisutnjivati Kristovo djelo otkupljenja dajući tako
nastavak spasenjskoj zbiljnosti i omogućujući nam
udioništvo u Božjoj vječnosti (usp. SC 47). Liturgija
nas, aktualizirajući spasenje, koje se jednoć u Kristu
dogodilo, drži u neprestanoj napetosti između ne-
dovršenosti i punine: u vremenu koje živimo pruža
nam iskustvo vječnosti.
Obredni jezik kršćanske liturgije gaji veliku
osjetljivost za tu »spasenjsku napetost«. Obred
posreduje vječnost u vremenu, ali ne zatvara je
u vrijeme, u naš povijesni ‘sada’. Obredom se ne
želi »ugrabiti« dar spasenja za isječak vremena
u kojemu živimo, nego se kroz liturgijske moli-
tve i čine želi sveukupno vrijeme preobraziti u
vječnost. Teološki je potpuno ispravno tvrditi da
Gospodin »jest« u vremenu i u životu ljudi. No,
liturgija ide korak dalje od tvrdnje »Gospodin je
s nama« i od predsjedateljeve želje »Gospodin
bio s vama«. Za takve tvrdnje i želje nije potreb-
no liturgijsko slavlje. Liturgija je zbilja vječnosti
koja ne može stati u vrijeme. Može ga samo pre-
obraziti, učiniti ga »nevremenom«, tj. dati mu
novu protežnost i novu dimenziju, dimenziju
vječnosti. Kristovo uprisutnjenje i uvremenje-
nje ne događa se snagom nečije želje, nego pro-
istječe iz Kristova spasenjskoga nauma da bude
uvijek. On je nepromjenjiv u prolaznosti našega
vremena – Isti jučer, danas i uvijeke (usp. Heb
13,8). Ta istost Krista, njegova neistrošenost
40
Danijel R.
vremenom, postaje Božji liturgijski dar Crkvi
koja se u slavlju otvara njegovu spasenju.
Liturgijski je jezik – bio on grčki, latinski ili
hrvatski – uvijek dio obrednosti koja uzbiljuje
i odjelotvoruje Božje djelo spasenja. Jezik u li-
turgiji nije tumačenje ili teoriziranje obredne
zbilje; on je put i dio njezinoga događanja. Kao
što se u liturgiji vrše obredni čini ili geste, tako
se i obredne riječi iz-vršavaju, ispunjaju. Sto-
ga liturgijski obredni govor nije podložan sa-
mo normama ispravnoga govora (ortoepija),
nego i temeljnim zahtjevima obrednoga doga-
đanja (ortopraksija) u koji se govor ucjepljuje.
Pitanje našega čitatelja zato ne traži odgovor je-
zikoslovca, nego odgovor teologa koji isprav-
no spoznaje i vrjednuje liturgijsku zbiljnost i
obredno-govornu izražajnost te zbilje. Poklik
»Gospodin s vama« obredno je ispravan način
govora jer nema za cilj naglasiti tek vremenski
isječak u kojemu se obred vrši, nego otvoriti za-
jednicu Božjoj vječnosti koja zahvaća vrijeme.
Lako je, dakle, zaključiti da ‘varijante’ koje je či-
tatelj zapazio na nekim našim slavljima proizla-
ze iz nedovoljnoga razumijevanja i vrjednova-
nja liturgijske spasenjske zbilje, a što rezultira
osiromašenjem blaga koje nosi i izvršuje litur-
gijski obredni govor.
Nerijetko smo svjedoci slobode pojedinaca
koji si daju za pravo mijenjati i »ispravljati« li-
turgijske tekstove prema vlastitim teološkim i lin-
gvističkim prosudbama. Zacijelo da bi mnogi li-
turgijski tekstovi i prijevodi mogli biti izraženi na
neki drugi, nerijetko i na bolji, način nego je to po-
nuđeno (i zadano!) u važećim liturgijskim knjiga-
ma. Nepotrebno je naglašavati da smo toga svi
svjesni. No, slavlje je uvijek očitovanje zajedniš-
tva i jedinstva Crkve. Ne može biti mjesto nečije-
ga dokazivanja, kako u teološkoj vrsnosti tako ni
u jezičnoj spretnosti ili ispravnosti govora.